Ja Sam To

JA SAM TO
Razgovori sa
SRI NISARGADATTOM MAHARAJOM
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | 1

Contents
JA SAM TO ....................................................................................................................................................... 1
Predgovor indijskom izdanju ........................................................................................................................... 9
Predgovor hrvatskom izdanju ....................................................................................................................... 12
Tko je Sri Nisargadatta Maharaj? .................................................................................................................. 13
Osjedaj JA Jesam............................................................................................................................................ 15
Opsjednutost tijelom .................................................................................................................................... 17
Živa Sadašnjost .............................................................................................................................................. 19
Stvarni Svijest nalazi se izvan dosega Uma ................................................................................................... 21
Sve što je rođeno mora umrijeti ................................................................................................................... 23
Meditacija ..................................................................................................................................................... 25
Um ................................................................................................................................................................. 27
Sebstvo se nalazi s one strane Uma .............................................................................................................. 29
Odjeci sjedanja .............................................................................................................................................. 33
Svjedočenje ................................................................................................................................................... 35
Svijest i Svjesnost .......................................................................................................................................... 38
Osoba nije Stvarnost ..................................................................................................................................... 40
Vrhovna Stvarnost, tijelo i um....................................................................................................................... 43
Pojave i Stvarnost .......................................................................................................................................... 48
Mudrac .......................................................................................................................................................... 51
Beželjnost kao najvede blaženstvo................................................................................................................ 55
Sveprisutnost ................................................................................................................................................ 61
Da bi spoznao što Jesi, spoznaj što Nisi......................................................................................................... 63
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | JA SAM TO 2

Stvarnost je u Objektivnosti .......................................................................................................................... 67
Vrhovna je Stvarnost onkraj svega................................................................................................................ 70
Tko sam Ja? ................................................................................................................................................... 74
Život je Ljubav, a ljubav život ........................................................................................................................ 78
Razlučivanje vodi do nevezanosti ................................................................................................................. 82
Bog je onaj koji čini sve, Mudrac je onaj koji ne čini ništa ............................................................................ 87
Prioni čvrsto uz "jasamstvo" ......................................................................................................................... 92
Osobnost kao zapreka ................................................................................................................................... 97
Bespočetnost vječno započinje ................................................................................................................... 101
Sva patnja proizilazi iz želje ......................................................................................................................... 106
Življenje je jedina svrha Života .................................................................................................................... 110
Slobodan si - SADA ...................................................................................................................................... 115
Nemoj podcjenjivati Pažnju ........................................................................................................................ 118
Život je Vrhovni Guru .................................................................................................................................. 122
Sve se događa sam od sebe ........................................................................................................................ 126
Um je nespokojstvo..................................................................................................................................... 132
Najvedi Guru je Unutrašnje Sebstvo ........................................................................................................... 138
Ubijanje povrijeđuje ubojicu, a ne ubijenog ............................................................................................... 143
Onkraj boli i užitka nalazi se blaženstvo...................................................................................................... 148
Duhovna disciplina jest volja koja se uvijek iznova učvršduje ..................................................................... 153
Ništa ne postoji samo od sebe .................................................................................................................... 159
Jedino je Sebstvo Stvarno ........................................................................................................................... 163
Njeguj stav Svjedoka ................................................................................................................................... 167
Stvarnost se ne može opisati ...................................................................................................................... 170
Prepoznati se može neznanje, ali ne i mudrost .......................................................................................... 174
"Jesamstvo" je Istina, a sve drugo je zaključak ........................................................................................... 178
Ono što dolazi i odlazi ne postoji ................................................................................................................ 181

Svijest o bitku jest blaženstvo ..................................................................................................................... 185
Promatraj svoj Um ...................................................................................................................................... 189
Svijest je sloboda ......................................................................................................................................... 192
Um uzrokuje nesigurnost ............................................................................................................................ 199
Samoosvještenost je svjedok ...................................................................................................................... 202
Budi ravnodušan prema boli i užitku .......................................................................................................... 205
Biti sretan i usredivati druge ritam je života ............................................................................................... 210
Ispunjenje želja izaziva nove želje ............................................................................................................... 213
Tijelo i Um vanjski su znakovi neznanja ...................................................................................................... 216
Odreci se svega i dobit deš sve ................................................................................................................... 220
Nastajanjem svjesnosti nastaje svijet ......................................................................................................... 224
S one strane Uma ne postoji patnja ........................................................................................................... 228
Savršenstvo kao svačija sudbina ................................................................................................................. 231
Želja i strah: stanja usredotočena na pojedinačno sebstvo ....................................................................... 234
Živi činjenice, a ne maštarije ....................................................................................................................... 237
Materija je svijet ......................................................................................................................................... 240
Svjedok se pojavljuje u Vrhovnom Stanju ................................................................................................... 245
Uvjerenje da djeluješ jeste ropstvo............................................................................................................. 249
Sve što izaziva zadovoljstvo sprječava u napretku...................................................................................... 253
Potreban vam je samo miran Um ............................................................................................................... 258
Svaka je potraga za sredom patnja.............................................................................................................. 262
Iskustvo nije Stvarno ................................................................................................................................... 268
Traži Izvor Svjesnosti ................................................................................................................................... 272
Prolaznost je dokaz nestvarnosti ................................................................................................................ 275
Bog je kranji cilj svih želja i spoznaja ........................................................................................................... 280
U Svijesti o Sebstvu učiš o Sebi ................................................................................................................... 285
Stvarno je ono što je čisto, nepomudeno i nevezano ................................................................................. 290

Smrt Uma rađanje je Mudrosti ................................................................................................................... 297
Istina je Ovdje i Sada ................................................................................................................................... 302
Raste se u Miru i Tišini ................................................................................................................................ 308
Znati da ne znaš Istinsko je Znanje.............................................................................................................. 313
"Ja" i "moje" lažne su ideje ......................................................................................................................... 318
Sve je znanje neznanje ................................................................................................................................ 322
Osoba, Svjedok i Vrhovna Stvarnost ........................................................................................................... 326
Svijest .......................................................................................................................................................... 331
Temeljni uzrok straha.................................................................................................................................. 336
Apsolutno je savršenstvo Ovdje i Sada ....................................................................................................... 341
Istinski Guru ................................................................................................................................................ 346
Neka tvoj cilj bude tvoj guru ....................................................................................................................... 351
Osjedaj "Ja Jesam" temelj je sveg iskustva .................................................................................................. 357
Neznanost je dom Stvarnosti ...................................................................................................................... 361
Nek ti Um bude miran i otkrit deš Vrhovnu Stvarnost ................................................................................ 367
Znanje stečeno Umom nije Istinsko Znanje ................................................................................................ 370
Napredak u duhovnom životu..................................................................................................................... 375
Predaj se vlastitom Sebstvu ........................................................................................................................ 379
Užitak i sreda ............................................................................................................................................... 385
Uzdigni se iznad ideje "ja sam tijelo" .......................................................................................................... 388
Ne djeluje to čovjek..................................................................................................................................... 392
Ti si izvan prostora i vremena ..................................................................................................................... 395
Prihvati sve što ti Život donosi .................................................................................................................... 399
Odbaci sjedanja i očekivanja ....................................................................................................................... 404
Um i Svijet nisu odvojeni ............................................................................................................................. 408
Oslobođenje od poistovjedenosti sa lažnim "ja"......................................................................................... 414
Ono što se percepira ne može biti onaj koji percepira ............................................................................... 420
Razumijevanje vodi do slobode .................................................................................................................. 425
Mudrac se ni za što ne hvata i ništa ne zadržava ........................................................................................ 428
Dodatak I ..................................................................................................................................................... 434
Prirodna joga (Nisarga-joga) ....................................................................................................................... 434
Dodatak II .................................................................................................................................................... 437
Devetorica Učitelja (Navanath sampradaja) ............................................................................................... 437
Dodatak III ................................................................................................................................................... 439
Riječnik ........................................................................................................................................................ 439

To u čemu prebivaju sva bida i što prebiva u svim bidima, to što svima daruje milost, vrhovna duša
univerzuma, bezgranični bitak - ja sam to.
Amritbindu-upanišad
To što prožima sve i iznad čega nema ničeg, što poput sveobuhvatnoga prostora oko nas u potpunosti sve
ispunjava, iznutra i izvana, vrhunsko nedvojno Sebstvo - to si ti.
Šankaradarja

Duhovni je tragatelj onaj koji traga za samim sobom.
Odbaci sva pitanja, osim jednog: «Tko sam ja?» Naposljetku jedina činjenica u koju si siguran jest vlastito
postojanje. «Ja jesam» jest sigurno, a «ja sam to» nije. Potrudi se spoznati što doista jesi.
Da bi spoznao što jesi, moraš najprije ispitati i saznati što nisi.
Otkrij sve što nisi - tijelo, osjedaje, misli, vrijeme, prostor, ovo ili ono. Ništa od onoga što percipiraš,
konkretno ili apstraktno, ne može biti ti. Ved i sam čin percipiranja pokazuje da nisi ono što percipiraš. Što
jasnije budeš razumio da na razini uma možeš biti opisan samo niječnim pojmovima, brže deš dodi do
kraja svojeg traganja i spoznati da si bezgranični bitak.
Sti Nisargadatta Maharaj

Predgovor indijskom izdanju
Potreba za još jednim izdanjem knjige JA SAM TO ne iznenađuje jer su uznositost riječi koje je Sri
Nisargadatta Maharaj izgovorio te izravnost i oštroumnost kojom one opisuju vrhovnu stvarnost ved
učinile ovu knjigu prvorazrednom literaturom. U stvari, mnogi je smatraju jedinom knjigom iz područja
duhovnog učenja koju je zaista vrijedno proučiti.
Postoje različite religije i filozofski sustavi koji tvrde da su objasnili smisao ljudskog života. Ali svi oni pate
od nekih svojstvenih im ograničenja. Svoja tradicionalna vjerovanja i ideologije, teološke ili filozofske,
uvijaju u riječi koje dobro zvuče. Međutim, prije ili kasnije, vjernici otkrivaju ograničeni domet njihova
značenja i primjenjivosti. Njihove se iluzije raspršuju i pojavljuje se želja da napuste takve sustave, na isti
način na koji se znanstvene teorije napuštaju kad se zbog prevelikog broja oprečnih empirijskih podataka
dovedu u pitanje.
Kad se neki sustav duhovnog tumačenja pokaže neuvjerljivim i racionalno nepotvrdivim, mnogi od
sljedbenika dopuštaju si obradenje na neki drugi sustav. Nakon nekog vremena, međutim, i u tom sustavu
naiđu na ograničenja i kontradikcije. Bududi da njihovi napori oko prihvadanja i odbijanja različitih sustava
ne bivaju nagrađeni, jedino što im preostaje jest skepticizam i agnosticizam, koji ih uvode u zatupljujudi
način života. Tada postaju potpuno zaokupljeni prizemnim životnim stvarima od kojih mogu imati koristi i
počinju uživati isključivo u materijalnim dobrima. No, ponekad, iako veoma rijetko, skepticizam povedava
pronicljivost u spoznaji temeljne stvarnosti koja je daleko značajnija od svih riječi, religija i filozofskih
sustava. Neobično, ali to je pozitivni aspekt skepticizma. Knjigu Sri Nisargadatte Maharaja JA SAM TO stao
sam čitati upravo u takvom stanju skepticizma, ali i s intuicijom za spoznaju temeljne stvarnosti. Istog
trena pogodila me svrsishodnost i nepobitna sigurnost njegovih riječi. Iako je Maharajev način izražavanja
bio ograničen samom prirodom riječi, učinio mi se blistavim i prozirnim poput svježe opranih prozora.
Ipak, niti jedna knjiga duhovnih učenja ne može nadomjestiti prisutnost samoga učitelja. Jedino su riječi
koje vam guru neposredno kaže u potpunosti prozirne. U guruovoj prisutnosti nestaju sva umom
nametnuta ograničenja. Sri Nisargadatta Maharaj uistinu jest takav guru. On nije propovjednik, ved daje
točno onakve upute kakve su potrebne pojedinom tragaocu. Stvarnost koja iz njega zrači neprenosiva je,
savršena i izvorna. Mnogo je zapadnjaka iskusilo istinitost Maharajevih riječi iznesenih na stranicama
knjige JA SAM TO, ona ih je inspirirala, te ih je, u potrazi za prosvjetljenjem, put doveo do njega.
Maharajevo tumačenje istine ne razlikuje se mnogo od tumačenja đnjana-yoge/advaita-vedante. Ali on je

tumači na svoj osebujni način. Mnogostruki oblici oko nas, kaže Maharaj, sastavljeni su od pet elemenata.
Svi su oni prolazni, u stanju neprestanog tijeka. Osim toga, njima upravlja zakon uzroka i posljedica. Sve se
to može primijeniti i na tijelo i na um jer je i jedno i drugo prolazno te podložno rađanju i umiranju.
Sasvim je jasno da svijet možemo spoznati jedino tjelesnim osjetilima i umom. Upravo kao i u Kantovoj
filozofiji, svijet je u uzajamnoj vezi s čovjekom koji ga spoznaje, i stoga ima osnovnu strukturu njegova
načina spoznavanja. To znači da vrijeme, prostor i uzročnost nisu «objektivni» ili «vanjski» entiteti, ved
mentalne kategorije u kojima je sve oblikovano. Postojanje i oblik svih stvari ovise o umu. Spoznavanje je
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Predgovor indijskom izdanju 9
proizvod uma. Svijet koji vidimo zahvaljujudi umu jest subjektivni i privatni svijet koji se neprestano
mijenja u skladu s promjenama u samome umu.
Nasuprot nemirnom umu i njegovim ograničenim kategorijama - intencionalnosti, subjektivnosti,

dualnosti - stoji vrhovni, neograničeni osjedaj «ja jesam». Jedina stvar u koju možemo biti sigurni jest da
«ja jesam», ali ne u kartezijanskom smislu misaonog procesa «ja jesam», ved kao stanje bez ikakvih
predikata. Maharaj uvijek iznova skrede našu pozornost na tu temeljnu činjenicu kako bi nam pomogao da
spoznamo svoje «jesamstvo» te se tako oslobodimo svih zatvora koje smo sami sagradili. On kaže:
«Jedina istinita tvrdnja jest 'ja jesam'. Sve je drugo puko zaključivanje. Nikakvim se naporom 'ja jesam' ne
može promijeniti u 'ja nisam'.»
Shvatite da onaj tko uistinu doživljava iskustvo nije um, ved čovjek sam, odnosno svjetlost u kojoj se sve
pojavljuje. Sebstvo je zajednički faktor koji se nalazi u korijenu svih vrsta iskustava. To je svijest u kojoj se
sve događa. No, čitavo polje svijesti samo je film ili točkica u «jesamstvu». To «jesamstvo» jest bitak
svjestan svijesti, svjestan samoga sebe. Neopisiv je jer nema svojstava. Biti znači biti «ja», a to «ja» jedino
i jest. Sve što postoji, postoji kao «ja». Nema ničega što bi bilo različito od tog «ja». Ne postoji odvojenost
i stoga nema boli. Ne postoje nikakvi problemi. Nalazimo se u području ljubavi u kojem je sve savršeno.
Ono što se događa, događa se spontano, bez namjere, kao probava ili rast kose. Spoznajte tu istinu i
oslobodite se svih ograničenja uma.
U dubokom snu ne postoje pojmovi «ja sam ovo» ili «ja sam ono», ali osjedaj «ja jesam» ipak ostaje.
Promatrajte vječno sada. Čini se kao da sjedanje donosi misli iz prošlosti u sadašnjost, ali sve što se
događa događa se samo u sadašnjosti. Različiti fenomeni očituju se jedino u bezvremenom sada. Zato se
vrijeme i uzrok ne mogu primijeniti na stvarnost. «Ja jesam» prethodi svijetu, tijelu i umu. To je područje
u kojem se oni javljaju i iščezavaju. «jesamstvo» je izvor svih njih, univerzalna snaga zahvaljujudi kojoj
svijet, sa svom svojom zbunjujudom različitošdu, postaje očit.
Usprkos toj svojoj primarnoj važnosti, osjedaj «ja jesam» ipak nije ono najviše. Nije apsolut. Osjedaj ili
okus «jesamstva» ne nalazi se potpuno izvan vremena. Bududi da je ono srž svih pet elemenata, na neki
način ovisi o svijetu. Izrasta iz tijela koje izgrađuje hrana i koje je sastavljeno od pet elemenata, a nestaje
kad tijelo umre poput iskre koja se ugasi kad mirisni štapid izgori do kraja. Kad se postigne čista svijest
nema više nikakve potrebe, čak niti potrebe za osjedajem «jesamstva» koji nije ništa drugo do korisni
usmjerivač, putokaz prema apsolutnom. Svijest o «jesamstvu» tada se s lakodom gubi. Ono što ostaje ne
može se opisati i izvan je dosega riječi. To je najstvarnije stanje čiste mogudnosti koje prethodi svemu što
postoji. Osjedaj «ja jesam» i čitav univerzum samo su njegove refleksije. To je Stvarnost koju je spozna
mudrac (đnjanin).
Najbolje što možete učiniti jest pažljivo slušati mudraca - a Sri Nisargadatta zaista jest njegov živi primjer -
pouzdati se u njega i vjerovati mu. Takvim dete slušanjem spoznati da je njegova stvarnost i vaša
stvarnost. On de vam pomodi da shvatite prirodu svijeta i osjedaja «ja jesam». Potaknut de vas da s
ozbiljnom i snažnom koncentracijom stanete proučavati način na koji djeluju tijelo i um, kako biste
spoznali da niste niti jedno od tog dvoga te ih tako odbacili. Maharaj vas potiče da se uvijek iznova vradate
osjedaju «ja jesam» sve dok on ne postane vaše jedino boravište izvan kojeg izvan kojeg ništa ne postoji,
sve dok ego kao ograničavanje osjedaja «ja jesam» na pojedinačno sebstvo posve ne nestane. Upravo de
tada, bez ikakvog napora, jednostavno dodi do najviše spoznaje.

Pamtite riječi mudraca koje mogu razoriti sve koncepte i dogme. Maharaj kaže: «Sve dok pojedinac ne
postane samoostvarena osoba, sve dok ne postigne znanje o stvarnom sebstvu i nenadiđe lažno sebstvo,
trebaju mu sve te nevjerojatne priče i koncepti. Da, sve su to isključivo koncepti. I «jesamstvo» je samo
koncept, ali sigurno ne postoji dragocjeniji. Na duhovnom je tragaocu da ga shvati krajnje ozbiljno bududi
da on ukazuje na najvišu stvarnost.Nema boljeg koncepta koji bi mogao izbrisati sve druge. Veoma sam
zahvalan uredniku, gospodinu Sudhakaru S. Dikshitu, što me pozvao da napišem predgovor novom
izdanju knjige JA SAM TO jer mi je tako pružio mogudnost da izrazim poštovanje Sri Nisargadatti
Maharaju, koji je najviše znanje objasnio iznimno jednostavnim, razumljivim i uvjerljivim riječima.

Predgovor hrvatskom izdanju
Gita kaže: «Onaj tko voli istinu

i preda sve svoje bide
ljubavi prema istini - pronadi de je.»
Čovjek mnogo toga zna, no ne poznaje sebe. Maharaj kroz ovu bezvremenu knjigu otkriva na vrlo suptilan
način tajne uma, skidajudi tako veo po veo sa lica tišine, vodedi nas od neistine ka istini, od tame ka
svjetlu, od smrti ka besmrtnosti.
Autor nas hrabri, poziva na akciju, poručuje da iskustvo istine nije rezervirano samo za posebne i velike.
Ono je dano za čitavo čovječanstvo.
Otkriti tko sam ja naše je pravo i dužnost. Stoga ne časimo ni časa, zlatna obala zove.
Vrlo smo sretni - što smo uspjeli u nakani da je ova knjiga prevedena i na naš jezik.
Zahvaljujemo se Tashi Lang Som koja je odradila lavovski dio posla te prevela ovu dragulj-knjigu.
Zahvaljujemo se i svima ostalima koji su doprinijeli u realizaciji ove knjige.
Dragica i Željko Raškovid
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Predgovor hrvatskom izdanju 12

Tko je Sri Nisargadatta Maharaj?
Kad su učitelja jednom upitali kad se rodio, on je dobrostivo odgovorio da se nije nikada rodio.
Pisanje biografske bilješke o Sri Nisargadatti Maharaju veoma je teška i nezahvalna zadada jer se ne radi
samo o tome da nam nije poznat točan datum njegova rođenja, ved nema provjerenih podataka ni o
najranijim godinama njegova života. Međutim, neki od njegovih najstarijih rođaka i prijatelja kažu da je
rođen u ožujku 1897. godine, na dan punog mjeseca. Taj se dan poklopio s danom proslave Hanumanova
rođendana (Hanuman đajanti), kad hinduisti odaju poštovanje Hanumanu, bogumajmunu iz čuvenog epa
Ramajana, koji nosi i ime Maruti. Roditelji su dječaka nazvali Maruti kako bi njegovo rođenje zauvijek
povezali s tim blagoslovljenim danom. Dostupni podaci o Marutijevu djetinjstvu i ranoj mladosti veoma su
nejasni i nepovezani. Saznali smo da je njegov otac Shivrampant bio veoma siromašan čovjek. Neko
vrijeme radio je kao sluga u jednoj bogataškoj kudi u Bombaju, a kasnije je zarađivao za život kao mali
poljoprivrednik u Kandalgaonu, u malom selu na rubu šume okruga Ratnagiri, u državi Maharashtra.
Maruti je odrastao gotovo bez ikakvog obrazovanja. Ved kao dječak pomagao je ocu u poslovima koji su
bili u granicama njegovih mogudnosti. Čuvao je stoku, gonio volove, radio na polju i obavljao sitne
kudanske poslove. Njegova su zadovoljstva bila jednostavna kao i njegovi zadaci, ali bio je obdaren
ispitivačkim umom u kojem su ključala pitanja svake vrste.
Marutijev otac imao je prijatelja brahmana po imenu Vishnu Haribhau Gore, koji je bio pobožan čovjek i,
prema seoskim mjerilima, veoma učen. Gore je veoma često govorio o religijskim temama, a mali ga je
Maruti pažljivo slušao razmišljajudi o svemu što je čuo mnogo više nego što je itko mogao pretpostaviti.
Za njega je Gore bio uzoran čovjek - ozbiljan, sudutan i mudar.
Kad je Marutiju bilo osamnaest godina umro mu je otac, a za sobom ostavio suprugu, četiri sina i dvije
kderi. Nakon očeve smrti oskudni prihodi s malog seoskog imanja još su se više smanjili te nisu bili dovoljni
da nahrane toliko mnogo usta. Marutijev stariji brat otišao je iz sela u Bombaj u potrazi za poslom, a
nedugo zatim za njim je krenuo i Maruti. Priča se da je u Bombaju nekoliko mjeseci radio u nekom uredu
kao veoma slabo pladen niži činovnik, ali je taj posao napustio s osjedajem gorčine. Nakon toga počeo se
baviti maloprodajnom trgovinom te je kao trgovac mješovitom robom otvorio dudančid u kojom je
prodavao odjedu za djecu, duhan i ručno izrađene cigarete. Posao je neko vrijeme cvjetao te je tako
stekao određenu financijsku sigurnost. Tijekom tog razdoblja oženio se i dobio sina i tri kderi.
Djetinjstvo, mladost, brak, djeca - Maruti je sve do sredovječne dobi živio sasvim običnim životom u
kojem nije bilo velikih događaja, životom kakvim živi vedina ljudi, bez ikakvih naznaka svetosti koja de
uslijediti. U tom razdoblju jedan od njegovih dobrih prijatelja bio je Yashwantrao Baagkar, poklonik Sri
Siddharameshawara Maharaj a, duhovnog učitelja hinduističke sekte Navnath Sampradaja", Jedne večeri
Baagkar je doveo Marutija k svojemu guruu. Pokazalo se da je to bila prekretnica U, njegovu životu. Guru
je Marutiju dao mantru i upute o provođenju meditacije. Ved u samim počecima svoje sadhane Maruti je
imao vizije, a povremeno je čak padao u trans. Jednom se takvom prilikom nešto u njemu rasprsnulo i
rodilo kozmičku svijest, osjedaj vječnog života. Nestao je mali trgovac Maruti, a izronila je samo ostvarena
osoba Sri Nisargadatta Maharaj.
Vedina ljudi živi u svijetu svjesnosti o sebi i nema želje ili snage napustiti ga. Takvi ljudi žive jedino radi
sebe. Svi su njihovi napori usmjereni na postignuda koja de zadovoljiti i uzveličati
njihovo lažno «ja». Međutim, postoje mudraci, učitelji i znalci koji prividno žive u tom istom svijetu, dok
istovremeno borave i u drugom svijetu, svijetu kozmičke svijesti, blistavom od beskonačnog znanja.
Nakon svog prosvjetljujudeg iskustva Sri Nisargadatta Maharaj počeo je živjeti takvim dvostrukim životom.
Nastavio je voditi trgovinu, ali je prestao biti trgovac uma usmjerenog na zaradu. Kasnije je napustio
obitelj i posao te postao prosjak, hodočasnik na golemoj i šarolikoj sceni indijske religioznosti. Bosonog je
zapješačio put Himalaia. gdje je u potrazi za vječnim životom planirao provesti godine koje su mu
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Tko je Sri Nisargadatta Maharaj? 13
preostale. Ali uskoro je promijenio smjer kretanja te se vratio kudi, uviđajudi uzaludnost takvog traganja.
Vječni život, shvatio je on, ne treba nigdje tražiti jer ga ved ima. Nadišavši misao «ja sam tijelo», postigao
je mentalno stanje takve radosti, mira i veličanstvenosti da mu je u odnosu na nj sve drugo postalo
bezvrijednim. Stigao je do samoostvarenja.
Učitelj je bio neobrazovan, ali njegovi su govori iznimno lucidni. Mada je rođen i odrastao u siromaštvu,
on je najbogatiji od bogatih, zato što posjeduje neizmjerno blago vječnog znanja u usporedbi s kojim i
najčudesnija zemaljska blaga izgledaju tek kao bezvrijedna bižuterija. Maharaj je srdačan i nježan,
oštrouman u svojoj duhovitosti, potpuno neustrašiv i do srži iskren. Inspirira i vodi sve koji dolaze k
njemu, daje im podršku.
Svaki pokušaj pisanja biografske bilješke o takvoj osobi isprazan je i uzaludan jer on nije čovjek s prošlošdu
ili bududnošdu. On je živa sadašnjost - vječan i nepromjenjiv. On je sebstvo koje je postalo svime.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Tko je Sri Nisargadatta Maharaj? 14

Osjećaj JA Jesam
Poklonik: Iz svakodnevnog iskustva poznato nam je da se nakon buđenja iznenada pojavljuje svijet.
Odakle on dolazi?
Maharaj: Da bi se u bitku nešto moglo pojaviti, mora postojati i onaj kome se to pojavljuje. Svako
pojavljivanje i iščezavanje podrazumijeva određenu promjenu koja se događa na nepromjenjivoj pozadini.
P: Prije negoli sam se probudio nisam bio svjestan svijeta.
M: U kojem pogledu? Jesi li ga zaboravio ili nisi imao iskustva o njemu? Ne doživljavaš li iskustva i kad si
nesvjestan? Možeš li uopde postojati ako ništa ne spoznaješ? Je li pogreška u sjedanju dokaz da nisi
postojao? l možeš li valjano o svojem nepostojanju govoriti kao o stvarnom iskustvu? Ne možeš čak niti
tvrditi da tvoj um nije postojao. Nisi li se probudio zato što te netko zazvao? l nije li se nakon buđenja
najprije pojavio osjedaj «ja jesam»? Određena klica svijesti mora postojati čak i tijekom spavanja ili
nesvjestice. Nakon buđenja krede sljedede iskustvo: «Ja sam - tijelo - u svijetu». Prividno se čini da
iskustvo slijedi nakon buđenja, ali u stvari ono postoji sve vrijeme kao jedinstvena misao o posjedovanju
tijela u svijetu. Može li uopde osjedaj «ja jesam» postojati bez poistovjedivanja s nekom određenom
osobom?
P: Ja sam uvijek netko tko posjeduje određena sjedanja i navike. Ne poznajem nijedno drugo «jesamstvo».
M: Možda te nešto sprječava da ga spoznaš? Kad ne znaš ono što drugi znaju, što obično radiš?
P: Tražim da me upute u izvore svojega znanja.
M: Zar ti nije važno saznati jesi li samo tijelo ili nešto drugo? A možda nisi ništa! Ne uviđaš li da su svi tvoji
problemi povezani s tijelom - hrana, odjeda, sklonište, obitelj, prijatelji, ime, ugled, sigurnost, opstanak.
Sve to gubi na važnosti onoga trenutka kad spoznaš da nisi tijelo.
P: Kakvu du korist imati od spoznaje da nisam tijelo?
M: Čak ni tvrdnja da nisi tijelo nije do kraja istinita. Na određeni način svi ste vi tijelo, srce, um i još daleko
više od toga. Uroni duboko u osjedaj «ja jesam» i nadi deš odgovor. Kako deš pronadi stvar koju si izgubio
ili zaboravio? Imat deš je na umu sve dok se ne prisjetiš gdje je. Osjedaj postojanja, osjedaj «ja jesam», prvi
je koji se pojavljuje. Pitaj se odakle dolazi ili ga samo mirno promatraj. Kad um prebiva u osjedaju «ja
jesam», bez ikakvih vrludanja, postiže se stanje svijesti koje se ne može verbalizirati, ali se može iskusiti.
Sve što trebaš činiti jest uvijek iznova pokušavati postidi to stanje. Napokon, osjedaj «ja jesam» oduvijek je
u tebi, jedino što si za njega vezao različite stvari, tijelo, emocije, misli, ideje, imovinu i slično. Sva ta
samopoistovjedivanja zavode te na stranputice jer zbog njih smatraš da jesi nešto što nisi.
P: Ali, što sam onda ja?
M: Dovoljno je da saznaš što nisi. Ne trebaš znati što jesi. Nema istinske samospoznaje sve dok znanje
isključivo znači opisivanje s pomodu onoga što smo ved spoznali opažanjem ili poimanjem. Ono što jesi ne
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Osjedaj JA Jesam 15

može se opisati ni na koji drugi način no potpunim nijekanjem. Sve što možeš redi jest: «ja nisam ovo» ili
«ja nisam ono.» Ne možeš suvislo ustvrditi: «Evo, to sam.» Naprosto nema smisla. Ne možeš biti ništa na
što možeš pokazati kao na «ovo» ili «ono». Naravno, ne možeš biti ni nešto drugo. Ti nisi nešto što bi se
moglo opaziti ili zamisliti. Ipak, da nema tebe, ne bi bilo ni opažanja ni zamišljanja. Ti zamjeduješ kako srce
osjeda, um razmišlja, tijelo djeluje. Ali, sam čin opažanja pokazuje da nisi ono što opažaš. Bi li opažanje, bi
li iskustvo moglo postojati kad tebe ne bi bilo? Iskustvo mora nekome «pripadati». Mora se pojaviti netko
tko de tvrditi da je određeno iskustvo njegovo. Iskustvo ne može biti stvarno ako ne postoji onaj tko ga
doživljava jer je upravo on taj koji ga čini stvarnim. Kakvu bi korist imao od iskustva koje ne možeš
doživjeti?
P: Nije li iskustvo i osjedaj da sam onaj tko doživljava iskustvo, osjedaj «ja jesam»?
M: Očito, svaka stvar koju iskusimo jest određeno iskustvo. Pri svakom iskustvu pojavljuje se onaj koji ga
doživljava. Pamdenje stvara privid neprekidnosti. Zapravo, svako iskustvo mora imati i nekoga tko ga
doživljava. Osjedaj istovjetnosti nastaje zbog zajedničkog čimbenika koji se nalazi u korijenu svih odnosa
između njih. Istovjetnost i neprekidnost nisu jedno te isto. Kao što svaki cvijet ima svoju boju, ali su sve
boje uzrokovane istim svjetlom, tako se i u nerazdijeljenoj i nerazdjeljivoj svijesti pojavljuje velik broj onih
koji doživljavaju određena iskustva, pri čemu je svako od njih u sjedanju odvojeno, ali istovjetno u svojoj
srži. Ta je srž korijen, temelj, bezvremena i besprostorna mogudnost svih vrsta iskustava.
P: Kako da je dosegnem?
M: Ne moraš je dosedi jer ti jesi ona. Ona de dodi k tebi ako joj pružiš priliku. Odbaci vezanost za ono što
je nestvarno pa de ono što je stvarno brzo i glatko dodi na svoje mjesto. Prestani zamišljati da si «ovo» ili
«ono», da činiš «ovo» ili «ono», i u tebi de svanuti spoznaja da si izvor i srce svega što jest. S njom de dodi i
velika ljubav koja se ne temelji na izboru ili osobnoj sklonosti. Ta ljubav nije vezanost, ved snaga koja sve
čini dragim i vrijednim ljubavi.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Osjedaj JA Jesam 16

Opsjednutost tijelom
Poklonik: Maharaj, sjediš preda mnom, a ja sam ovdje do tvojih stopala. Koja je osnovna razlika između
nas?
Maharaj: Nema bitne razlike.
P: Ipak, mora postojati određena razlika jer sam ja došao k tebi, a ne ti k meni.
M: Ti pretpostavljaš da postoje razlike pa zbog toga ideš ovamo i onamo tražedi «izuzetne ljude».
P: I ti si izuzetna osoba jer tvrdiš da si spoznao stvarnost, a ja to ne mogu tvrditi.
M: Jesam li ikada rekao da ti nisi spoznao stvarnost i da si zbog toga manje vrijedan od mene? Neka oni
koji su izmislili takve razlike dokažu da one zaista postoje. Ja ne tvrdim da znam nešto što ti ne znaš. U
stvari, znam mnogo manje nego ti.
P: Tvoje su riječi mudre, ponašanje plemenito, a milost svemoguda.
M: Ja ne znam ništa o svemu tome i zato ne vidim razliku između mene i tebe. Moj je život, kao i tvoj, tek
slijed događaja. Jedino što ja nisam vezan za njih pa prolaznu predstavu doživljavam kao prolaznu
predstavu, dok ti prianjaš za ono što doživljavaš i nosiš to dalje sa sobom.
P: Što je tebe učinilo tako nevezanim ?
M: Ništa posebno. Naprosto sam imao povjerenja u svoga gurua. On mi je rekao da nisam ništa drugo do
sebstvo, a ja sam mu povjerovao da je tako. S potpunim povjerenjem u svojega gurua počeo sam se u
skladu s tim i ponašati te se prestao brinuti za ono što nisam «ja» i što nije «moje».
P: Zašto si ti imao toliku sredu da u potpunosti povjeruješ svojemu učitelju, dok je naše povjerenje gotovo
neznatno i zasniva se samo na riječima?
M: Tko bi to mogao znati? Tako se dogodilo. Stvari se događaju bez uzroka i razloga, a, napokon, je li
uopde važno tko je tko? Tvoje visoko mišljenje o meni samo je tvoje mišljenje. U svakom ga trenutku
možeš promijeniti. Zašto pridavati važnost bilo čijem mišljenju? Ne treba je pridavati ni vlastitome.
P: Ipak, ti si drugačiji. Čini se da je tvoj um uvijek miran i sretan. Osim toga, oko tebe se događaju čuda.
M: Ja ništa ne znam o čudima i pitam se dopušta li priroda iznimke u svojim zakonima, osim ako ne
prihvatimo da je sve čudo. Po mojemu mišljenju, čuda ne postoje. Postoji samo svijest unutar koje se sve
zbiva. To je prilično očito i svaka osoba ima takvo iskustvo. Ti samo ne gledaš dovoljno pažljivo. Pogledaj
na ispravan način i vidjet deš ono što i ja vidim.
P: Što ti vidiš?
M: Vidim ono što bi i ti mogao vidjeti, ovdje i sada. Ali tvoja je pažnja pogrešno usmjerena, ne usmjeravaš
je na svoje «ja». Tvoj je um u potpunosti zaokupljen stvarima, ljudima i idejama, a nikada tvojim
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Opsjednutost tijelom 17

sebstvom. Stavi sebstvo u središte svoje pažnje i postani svjestan svog postojanja. Gledaj kako djeluješ,
promatraj svoje motive i posljedice svojih akcija. Prouči zatvor koji si oko sebe sam sagradio upravo zbog
svoje nesvjesnosti. Saznavajudi što nisi, spoznat deš što jesi. Odbijanjem i odbacivanjem vratit deš se
svojem pravom sebstvu. Jedno je sigurno: stvarnost nije nestvarna, ona nije proizvod uma. Čak ni osjedaj
«ja jesam» nije stalan, iako se radi o korisnom putokazu koji pokazuje gdje treba tražiti, ali ne i što treba
tražiti. Samo ga dobro pogledaj. Kad jednom budeš potpuno uvjeren da o sebi ne možeš redi ništa istinito
osim «ja jesam», da ne možeš biti ništa na što možeš pokazati, potreba de za «jesamstvom» nestati i više
nedeš biti usredotočen na verbaliziranje onoga što jesi. Jedino što trebaš napraviti jest osloboditi se
nastojanja da definiraš sebe. Sve se definicije mogu primijeniti samo na tijelo i njegovo izražavanje. Kad
opsjednutosti tijelom nestane, vratit deš se, spontano i bez napora, u svoje prirodno stanje. Jedina je
razlika između nas u tome što sam ja svjestan svojega prirodnog stanja, dok si ti zbunjen. Kao što zlatan
nakit ni po čemu ne nadmašuje zlatnu prašinu, osim ako um ne stvori razliku između njih, tako smo i mi u
svojoj biti jedno - razlikujemo se samo izgledom. To se može spoznati samo ozbiljnim radom, traganjem,
istraživanjem, odnosno preispitujudi se svakoga dana i sata. Tom otkrivanju treba posvetiti cijeli život.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Opsjednutost tijelom 18

Živa Sadašnjost
Poklonik: Kao što vidim, sve je u redu s mojim tijelom i s mojim stvarnim bitkom. Ni jedno ni drugo nisam
stvorio ja, i ni jedno ni drugo nije potrebno popravljati. No, nešto nije u redu s mojim «unutarnjim
tijelom», koje možemo nazvati umom, pojedinačnom sviješdu (antahkarana) ili nekim drugim imenom.
Maharaj: Što, po tvom mišljenju, nije u redu s tvojim umom?
P: Nemiran je, žudi za postizanjem ugode, a plaši se neugode.
M: Ima li ičega pogrešnog u tome što tvoj um traži ugodna, a izbjegava neugodna iskustva? Između obala
boli i zadovoljstva teče rijeka života. Problem nastaje tek kada um odbije tedi u skladu s bujicom života pa
se zaglavi na jednoj od obala. Pod protjecanjem u skladu s bujicom života mislim na prihvadanje -
dopuštanje da ono što treba dodi dođe, da ono što treba otidi ode. Nemoj željeti, nemoj se plašiti, samo
promatraj što se trenutačno događa, kako se i kada događa, imajudi na umu da ti nisi to što se događa, ved
onaj kojemu se događa. Naposljetku, nisi čak ni promatrač. Ti si temeljna latentna sila koja se očituje i
izražava kroz sveobuhvatnu svijest.
P: Ipak, između tijela i mog stvarnog «ja» nalazi se oblak misli i osjedaja koji ne koristi ni jednome ni
drugome. Te su misli i osjedaji krhki, prolazni i beznačajni, puka mentalna prašina koja zasljepljuje i guši,
ali ipak su tu, zasjenjuju i razaraju.
M: Naravno, sjedanje na neki događaj nema istu vrijednost kao sam taj događaj. Takvu vrijednost nema ni
njegovo predviđanje iIi zamišljanje u bududnosti. Postoji nešto izuzetno i jedinstveno u sadašnjem
događaju, nešto što prethodni događaji ili oni koji de tek uslijediti nemaju. U njemu je životnost, stvarnost.
Sadašnji se događaj izdvaja od ostalih kao da je osvijetljen. Čini se da nosi svojevrstan pečat stvarnosti koji
ne posjeduju ni prošlost ni bududnost.
P: Što to sadašnjosti daje pečat stvarnosti?
M: U sadašnjosti nema ničeg posebnog, ničeg što bi je činilo drukčijom od prošlosti ili bududnosti. Na
trenutak je prošlost bila stvarna, a bududnost de to postati. No, što sadašnjost čini drugačijom? Očigledno,
moja prisutnost. Ja sam stvaran zato što uvijek postojim sada, u sadašnjosti. I ono što postoji sada
sudjeluje sa mnom u mojoj stvarnosti. Prošlost je u sjedanju, bududnost je u zamišljanju. Nema ničega
posebnog u samom sadašnjem događaju, nečega što bi naglašavalo njegovu stvarnost. Može se raditi o
nekom posve jednostavnom, periodičnom događaju, kao što je otkucaj sata. Usprkos tome što znamo da
de svaki sljededi otkucaj biti jednak prethodnom, sadašnji je otkucaj bitno različit i od njega i od onog koji
slijedi - dakle, od onoga kojega se prisjedamo i od onog koji očekujemo. Uzrok te usmjerenosti na
sadašnjost leži u meni - to se događa jer sam uvijek ja prisutan. Ono što pridijevam sadašnjem događaju
moja je stvarnost.
P: Ali mi stvarima kojih se sjedamo prilazimo kao da su stvarne.
M: Sjedanja nas se dotiču samo kad navru u sadašnjost. Ono što smo zaboravili za nas ne postoji sve dok
se toga ponovno ne prisjetimo - što znači da smo to doveli u sadašnjost.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Živa Sadašnjost 19

P: Da, jasno mi je da u sadašnjem trenutku postoji neki nepoznati faktor koji prolaznim činjenicama
pridijeva trenutačnu stvarnost.
M: Ne trebaš tvrditi da je nepoznat jer ga neprestano vidiš na djelu. Je li se on ikada promijenio, od

trenutka kada si se rodio? Stvari i misli mijenjaju se sve vrijeme, ali osjedaj da je ono što postoji u
sadašnjosti stvarno nikad se ne mijenja, čak ni u snovima.
P: U dubokom snu ne postoji iskustvo sadašnje stvarnosti.
M: Praznina dubokog sna nastaje zbog nedostatka odgovarajudeg sjedanja. Ali ipak se javlja opdenito
sjedanje na zadovoljstvo. Postoji razlika u osjedaju kada kažemo «duboko sam spavao» ili «nisam bio
prisutan».
P: Mogli bismo ponovno postaviti pitanje kojim smo započeli. Između izvora života i očitovanja života u
obliku tijela, postoji um i njegova vječno promjenjiva stanja. Struja je mentalnih stanja beskonačna,
beznačajna i bolna. Bol je neprestano prisutan faktor. Ono što nazivamo zadovoljstvom samo je praznina,
vremenski razmak između dva bolna stanja. Želja i strah osnova su i potka u tkanju života, a obje sačinjava
bol. Naše je pitanje: može li postojati sretan um?
M: Želja je sjedanje na užitak, a strah sjedanje na bol. Oboje čini um nemirnim. Trenuci užitka samo su
prekidi u bujici boli. Kako bi um mogao biti sretan?
P: To je točno ako težimo za užitkom ili očekujemo bol. Ali postoje i trenuci neočekivane, nepredviđene
radosti. To je čista radost oslobođena svih želja - radost koju nismo ni tražili ni zaslužili, ved nam je
bogodana.
M: Svejedno, radost je radost samo u odnosu na bol.
P: Je li bol kozmička činjenica ili je riječ o pukoj mentalnoj tvorevini?
M: Univerzum je cjelovit, a što da uzrokuje bol tamo gdje vlada cjelokupnost, gdje ničega ne nedostaje?
P: Univerzum je savršen kao cjelina, ali nesavršen u detaljima.
M: Dio cjeline koji se promatra u odnosu na cjelinu također je savršen. Jedino ako ga percipiramo kao
nešto od nje odvojeno čini nam se manjkavim te tako postaje izvorom boli. Što ga to izdvaja iz cjeline?
P: Ograničenje uma, naravno. Um ne može percipirati cjelinu u izdvojenom dijelu.
M: Nije loše. Um po samoj svojoj prirodi dijeli i suprotstavlja. Postoji li neki drugi um koji bi ujedinjavao i
usklađivao, koji bi vidio cjelinu u izdvojenom dijelu, a izdvojeni dio kao nešto potpuno uklopljeno u
cjelinu?
P: Neki drugi um? Gdje ga možemo nadi?
M: U nadilaženju uma koji ograničava, dijeli i suprotstavlja. U prekidanju mentalnog procesa kakav nam je
dosad bio poznat. Kad se on privede kraju, rađa se takav um.
P: Postoji li u takvom umu i nadalje problem radosti i tuge?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Živa Sadašnjost 20

M: Ne postoji u smislu u kakvom smo radost i tugu poznavali dosad, kao nešto poželjno ili odbojno.
Takvom de umu biti važnije pitanje o načinima izražavanja ljubavi i svladavanja zapreka. Sveobuhvatni je
um ljubav na djelu koja se bori s okolnostima. U početku nailazi na zapreke, da bi ih na kraju pobijedila.
P: Je li ljubav ta koja stvara most između duha i tijela?
M: A što bi drugo moglo biti? Um stvara bezdan, a srce ga premošduje.
Stvarni Svijest nalazi se izvan dosega Uma
Poklonik: U više je navrata postavljeno pitanje podliježe li univerzum zakonu uzročnosti ili postoji i
funkcionira izvan tog zakona. Čini se da ti zastupaš gledište da svemir nije ničime uzrokovan jer nema
uzroka za ono što se događa, koliko god malo bilo, odnosno sve se pojavljuje i iščezava bez nekog
posebnog razloga.
Maharaj: Uzročnost podrazumijeva vremenski slijed događaja u fizičkom ili mentalnom prostoru. Vrijeme,
prostor i uzročnost mentalne su kategorije koje se pojavljuju i nestaju zajedno s umom.
P: Sve dok um djeluje vrijedi zakon uzročnosti.
M: Kao i sve mentalne kategorije tako i takozvani zakon uzročnosti proturječi sam sebi. Ništa što postoji
nema neki poseban uzrok. Cijeli univerzum pridonosi postojanju čak i najmanje stvari. Ništa ne bi moglo
biti takvo kakvo jest kad univerzum ne bi bio to što jest. Ako je izvor i temelj svega ujedno i jedini uzrok
svemu, pogrešno je govoriti o uzročnosti kao o sveopdem zakonu. Univerzum nije ograničen svojim
sadržajem jer su njegove mogudnosti bezgranične. Uz to, on je očitovanje ili izraz temeljnog principa i
potpuno je slobodan.
P: Da, na kraju se može zaključiti da je sasvim pogrešno govoriti o nečemu kao jedinom uzroku nečega
drugog. Ipak, u svakodnevnom životu neprestano poduzimamo određene akcije imajudi u vidu njihove
posljedice.
M: Da, mnogi tako djeluju, i to upravo zbog neznanja. Kad bi ljudi znali da se ništa ne može dogoditi ako
cijeli univerzum ne omogudi da se to dogodi, postigli bi mnogo više s manje utrošene energije.
P: Ako je sve što se zbiva očitovanje sveukupnosti uzroka, može li se uopde govoriti o svrhovitoj akciji
usmjerenoj prema određenom postignudu?
M: I sam poticaj za postignudem izraz je cijelog univerzuma. On samo pokazuje da je u jednoj određenoj
točki narastao energetski potencijal. Iluzija vremena nagoni nas da govorimo o uzročnosti. Kad prošlost i
bududnost promatramo kao dijelove zajedničkog obrasca u bezvremenom sada, ideja o uzroku i posljedici
gubi svoju valjanost, a njezino mjesto zauzima stvaralačka sloboda.
P: No, ipak ne mogu razumjeti kako išta može nastati bez nekog uzroka.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Stvarni Svijest nalazi se izvan dosega Uma 21

M: Kad kažem da nešto nema uzroka, zapravo mislim da ne postoji neki određeni uzrok. Tvoja majka nije
bila nužno potrebna da bi se ti rodio, mogla te je roditi i neka druga žena. Ali, nisi se mogao roditi bez
sunca i zemlje. No, čak ni to dvoje ne bi moglo uzrokovati tvoje rođenje da nije bilo najvažnijeg faktora:
tvoje želje da se rodiš. Želja je ta koja uzrokuje rođenje, koja mu daje ime i lik. Ono što je poželjno najprije
se zamišlja i priželjkuje, a zatim se očituje kao nešto opipljivo i pojmljiva. Tako se stvara svijet u kojem
živimo, naš osobni svijet. Stvarni je svijet izvan dosega uma. Vidimo ga kroz mrežu svojih želja, podijeljen
na užitak i bol, na ispravno i pogrešno, na unutarnje i vanjsko. Da bismo vidjeli svemir takav kakav jest,
moramo zakoračiti izvan mreže. No, to i nije toliko teško jer je mreža prepuna rupa.
P: Što su to rupe? Kako du ih pronadi?
M: Promatraj mrežu i njezine mnogobrojne suprotnosti. Ti stvaraš i uništavaš na svakom koraku. Želiš mir,
ljubav i sredu, a svim se snagama trudiš proizvesti bol, mržnju i rat. Težiš dugovječnosti, a prejedaš se
hranom. Želiš prijateljstvo, a iskorištavaš druge ljude. Uvidi da tvoju mrežu čine upravo takve suprotnosti
pa ih ukloni - sam de tvoj uvid dovesti do njihova nestanka.
P: Bududi da de moj uvid u suprotnosti dovesti do njihova nestanka, ne znači li to da postoji uzročna veza
između mog uvida u suprotnosti i njihova nestajanja?
M: Uzročnost, čak i kao koncept, ne može se primijeniti na zbrku.
P: U kojoj je mjeri želja uzročni faktor?
M: Ona je samo jedan od mnogih faktora. Za sve što se događa postoji bezbroj uzročnih faktora. Ali izvor
svega što postoji jest beskrajna mogudnost, vrhovna stvarnost koja se nalazi i u tebi. Ona svakom iskustvu
daje snagu, svjetlost i ljubav. No, taj izvor nije uzrok, kao što niti jedan uzrok nije izvor. Zbog toga govorim
da ništa nema uzrok. Ti možeš pokušati utvrditi kako se nešto događa, ali ne možeš spoznati zašto je nešto
takvo kakvo jest. Nešto je takvo kakvo jest upravo zato što je univerzum takav kakav jest.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Stvarni Svijest nalazi se izvan dosega Uma 22

Sve što je rođeno mora umrijeti
Poklonik: Je li svijest koja svjedoči trajna?
Maharaj: Ne, nije trajna. Spoznavatelj nastaje i nestaje zajedno s onim što se spoznaje. Ono u čemu
oboje, i spoznavatelj i spoznata, nastaju i nestaju, nalazi se izvan kategorije vremena. Na to se ne mogu
primijeniti izrazi «trajno» ili «vječno».
P: Tijekom spavanja nema ni objekta spoznaje ni onoga koji spoznaje. Što tada održava tijelo osjetljivim i
prijemčivim?
M: Nikako ne možeš tvrditi da spoznavatelj nije bio prisutan. Nije bilo iskustva o predmetima i mislima, i
to je sve. Ali, odsutnost iskustva također je iskustvo. To je kao da uđemo u mračnu sobu i kažemo: «Ništa
ne vidim.» Čovjek koji je slijep od rođenja ne zna što je mrak. Slično tome, jedino spoznavatelj zna da ne
zna. Spavanje je samo propust u sjedanju. Život i dalje traje.
P: A što je smrt?
M: To je promjena u procesu života određenog tijela. Nastajanje je završeno, a nastupilo je raspadanje.
P: Ali, što se događa sa spoznavateljem? Nestaje li i on zajedno s tijelom?
M: Kao što se spoznavatelj pojavljuje u trenutku rođenja, tako i nestaje u trenutku smrti.
P: I pritom ne ostaje ništa?
M: Ostaje život. Svijest treba vozilo i instrument svog očitovanja. Kad život proizvede novo tijelo, rađa se
novi spoznavatelj.
P: Postoji li uzročna veza između dvaju susjednih otjelovljenih spoznavatelja, odnosno dvaju otjelovljenih
umova?
M: Da, postoji nešto što bi se moglo nazvati pamdenjem tijela ili uzročnim tijelom, a predstavlja zapis
svih misli, želja i djela. On je poput oblaka u kojem se na okupu nalaze različite slike.
P: Što je «osjedaj odvojenog postojanja»?
M: To je odraz jedine stvarnosti u odvojenom tijelu u kojem su beskonačnost i konačnost tako

pomiješani da ih smatramo istima. Svrha je joge uništiti tu zbrku.
P: Ne uništava li tu zbrku smrt?
M: U trenutku smrti umire jedino tijelo. Život ne umire, svijest ne umire, stvarnost ne umire. A život nije
nikad toliko živ kao nakon smrti.
P: Ali, rađamo li se mi ponovno?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Sve što je rođeno mora umrijeti 23

M: Ono što je rođeno mora umrijeti. Besmrtno je samo ono što nikad nije rođeno. Spoznaj što je to što
nikad ne spava, što se nikad ne budi, što se blijedo odražava u našem osjedaju jastva.
P: Kako da to spoznam?
M: Kako se išta može spoznati? Imajudi to stalno na umu i u srcu. Mora postojati velik interes i postojano
prisjedanje. Tajna je uspjeha prisjetiti se onoga čega se treba prisjetiti. Do toga se dolazi ozbiljnim radom.
P: Želiš li time redi da je dovoljna ved sama želja za spoznajom? No, sasvim sigurno, potrebne su i
određene sposobnosti i okolnosti.
M: One de dodi s ozbiljnošdu. Od najvede je važnosti osloboditi se suprotnosti. Cilj i put ne smiju biti na
različitim razinama. Život i svjetlost ne smiju se svađati, ponašanje ne smije izdavati uvjerenje. To možeš
nazvati iskrenošdu, poštenjem ili cjelovitošdu. Ne smiješ uzmicati, uništavati, iskorjenjivati i napuštati
osvojena područja. Ustrajnost u nakani i dosljednost u traganju dovest de te do cilja.
P: Ustrajnost i dosljednost sasvim su sigurno veliki darovi, ali ja od svega toga nemam ama ni tračak!
M: Sve de dodi kad kreneš prema cilju. Najprije učini prvi korak i znaj da svi blagoslovi dolaze iznutra.
Okreni se prema unutra.
Osjedaj «ja jesam» ved poznaješ. Budi u njemu cijelo vrijeme koje možeš izdvojiti, sve dok mu se
spontano u potpunosti ne vratiš. Nema jednostavnijeg i lakšeg puta.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Sve što je rođeno mora umrijeti 24

Meditacija
Poklonik: Svi učitelji preporučuju meditaciju. Što je svrha meditacije?
Maharaj: Mi poznajemo vanjski svijet podražaja i djelovanja, ali veoma malo znamo o svojemu
unutarnjem svijetu misli i osjedaja. Osnovna je svrha meditacije osvijestiti svoj unutarnji život, učiniti ga
bliskim. Krajnja je pak svrha meditacije dosegnuti izvor života i svijesti.
Prakticiranje meditacije duboko pak utječe na naš karakter. Mi smo robovi onoga što ne poznajemo, a
vladari onoga što poznajemo. Kad god u sebi otkrijemo neku manu ili slabost, kad god razumijemo
njezine uzroke i načine djelovanja, nadvladavamo je ved samom spoznajom. Nesvjesni se sadržaji gube
kad se dovedu u svjesni um. Gubljenje nesvjesnih sadržaja oslobađa energiju. Um se počinje osjedati
sposobnim i postaje miran.
P: Kakva je korist od mirnoga uma?
M: Kad je um miran možemo spoznati svoje «ja» kao čisti svjedok. Povlačimo se od iskustva i onoga koji
ga doživljava te se odmičemo u stranu koja je između i izvan dosega obojeg. Osobnost zasnovana na
samopoistovjedivanju, predodžba da smo netko ili nešto, «ja sam ovo» ili «ja sam ono» i dalje postoji, ali
samo kao dio objektivnog svijeta. Njezino poistovjedivanje sa svjedokom naglo se prekida.
P: Koliko razumijem, živim na mnogo razina, a život na svakoj od njih zahtijeva određenu količinu
energije. Vrhovno sebstvo po samoj svojoj prirodi uživa u svemu, a njegove energije teku posvuda
naokolo. Nije li svrha meditacije zadržati te energije na višim razinama, odnosno vradati ih i podizati kako
bi više razine mogle napredovati?
M: Nisu toliko važne razine koliko svojstvo uravnoteženosti. Meditacija je uravnotežena aktivnost
(sattvika) kojom se u potpunosti nastoje ukloniti svojstvo nepokretnosti (tamas) i pokretačka snaga
(rađas). Čista uravnoteženost (sattva) savršena je sloboda od lijenosti i nemira.
P: Kako ojačati i pročistiti vrlinu uravnoteženosti?
M: Vrlina uravnoteženosti uvijek je snažna i čista. Ona je poput sunca. Može se činiti da je zatamnjena
oblacima i prašinom, ali samo iz gledišta promatrača. Tiče se uzroka zamračenja, a ne sunca.
P: Kakvu vrijednost ima vrlina uravnoteženosti?
M: Kakvu vrijednost imaju istina, dobrota, sklad i ljepota? Oni su sami sebi cilj, a očituju se spontano i
bez napora kad sve ostavimo na miru, kad se ne miješamo u događaje, kad ih ne izbjegavamo i ne
priželjkujemo, kad ih ne pretvaramo u pojmove, ved ih samo doživljavamo u punoj svijesti. Takva je
svijest sama po sebi uravnotežena. Ona ne iskorištava događaje i ljude, ved ih ispunjava.
P: Bududi da ne mogu usavršiti vrlinu uravnoteženosti, znači li to da se trebam posvetiti isključivo

osobinama tromosti (tamas) i nemira (rađas)? Kako da se nosim s njima?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Meditacija 25

M: Promatraj kako djeluju u tebi i na tebe. Budi svjestan dok djeluju, promatraj kako se izražavaju u
tvojim mislima, riječima i djelima. Na taj de način njihova mod nad tobom postupno slabiti, a počet de se
pojavljivati čisto svjetlo uravnoteženosti. To nije ni naporan ni dugotrajan proces. Ozbiljnost je jedini
preduvjet uspjeha.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Meditacija 26

Um
Poklonik: Neke iznimno zanimljive knjige, čiji su autori, reklo bi se, vrlo kompetentne osobe, niječu
nestvarnost uma, premda ne i njegovu prolaznost. Prema njihovu mišljenju, postoji hijerarhija bida, od
najnižeg do najvišeg. Na svakoj razini složenost organizma omoguduje i odražava određenu dubinu,
veličinu i jačinu svijesti, bez neke vidljive ili spoznatljive kulminacije. Jedan jedini vrhovni zakon upravlja
evolucijom oblika, čiji je cilj rast i obogadivanje svijesti, odnosno izražavanje njezinih beskonačnih
mogudnosti.
Maharaj: To može, ali i ne mora biti tako. Čak i ako jest tako, točno je samo sa stajališta uma jer u stvari
cijeli univerzum (mahadakaš) postoji samo u svijesti (didakaš). Ja pak zauzimam stajalište apsoluta
(paramakaš). U čistom bitku javlja se svijest. U njoj nastaje i iščezava svijet. Ja jesam sve što jest, moje je
sve što jest. Prije svih početaka, nakon svih svršetaka - ja jesam. Sve prebiva u meni, u «jesamstvu» koje
blista u svakom živom bidu. Čak je i nepostojanje nezamislivo bez mene. Kad god se nešto događa, ja
moram biti prisutan da bih tome svjedočio.
P: Zašto ti niječeš postojanje svijeta?
M: Ja ne niječem svijet, ved ga promatram kao nešto što se pojavljuje u svijesti koja predstavlja
sveukupnost poznatoga u nesagledivoj veličini nepoznatoga. Sve ono što ima početak i svršetak samo je
određena pojava. Može se redi da se svijet pojavljuje, ali ne i da postoji. Pojava je nešto što na jednoj
vremenskoj ljestvici može trajati veoma dugo, a na nekoj drugoj veoma kratko. Ali, naposljetku, svodi se
na isto. Sve što je ograničeno vremenom mora biti prolazno, što znači da ne posjeduje istinsku stvarnost.
P: Dakako, ti vidiš ovaj svijet takvim kakav jest. Zato se ponašaš sasvim normalno!
M: To se tebi tako čini. Ono što u tvom slučaju obuhvada cijelo polje svjesnosti, samo je točkica u mojemu.
Svijet traje, ali samo na trenutak. Tvoje te sjedanje navodi da misliš kako svijet i dalje postoji. Ja ne živim u
sjedanju, ved vidim svijet takvim kakav jest, kao trenutačnu pojavu u svijesti.
P: U tvojoj svijesti?
M: Sve ideje o «meni» i «mojem», čak i o «jesamstvu», postoje tek u svijesti.
P: Znači li to da je tvoj «apsolutni bitak» (paramakaš) nesvjestan?
M: I ideja o nesvjesnosti postoji samo u svijesti.
P: Pa kako onda znaš da prebivaš u vrhovnoj stvarnosti?
M: Zato što jesam u njoj. To je jedino prirodno stanje.
P: Možeš li ga opisati?
M: Mogu ga opisati jedino nijekanjem, dakle kao nešto što ničim nije uzrokovano, što ni o čemu nije
ovisno, što ni s čime nije u odnosu, nešto nepodvojeno, nestvoreno, nepokolebljivo, nepobitno i naporu
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Um 27

nedostižno. Svaka potvrdna definicija proizlazi iz sjedanja i stoga je neprimjenjiva. A ipak moje je stanje
krajnje stvarno i zato mogude, spoznatljivo i dostižno.
P: Nisi li ti uronjen u bezvremenu odvojenost?
M: Odvojenost je mentalna i verbalna kategorija koja nestaje tijekom sna ili nesvjestice. Zatim se ponovno
pojavljuje u vremenu. Ja sam u svom stanju (svarupa) u bezvremenom sada. Prošlost i bududnost postoje
samo u umu - ja jesam sada.
P: I svijet je sada.
M: Koji svijet?
P: Svijet koji nas okružuje.
M: Misliš na svoj svijet, a ne na moj. Što ti možeš znati o meni kad se čak i ovaj razgovor s tobom zbiva
samo u tvome svijetu? Nemaš nikakvoga razloga vjerovati da je moj svijet istovjetan tvojemu. Moj je svijet
stvaran, istinit, takav kakav jest a tvoj se svijet pojavljuje i iščezava, ovisno o stanju tvog uma. Tvoj je svijet
nešto tebi strano i ti ga se plašiš. Ja jesam moj svijet. Ja sam kod kude.
P: Ako ti jesi svijet, kako možeš biti svjestan svijeta? Nije li subjekt svijesti različit od njezina objekta?
M: Svijest o svijetu i svijet pojavljuju se i nestaju zajedno jer predstavljaju dva aspekta istog stanja.
P: U dubokom snu mene nema, a svijet i dalje postoji.
M: Kako to znaš?
P: To saznajem kad se probudim, a na temelju sjedanja.
M: Sjedanje je u umu. Um postoji i tijekom spavanja.
P: Ali tada je djelomično ukinut.
M: No, to ne utječe ne njegovu sliku svijeta. Sve dok postoji tvoj um, postoji tijelo i svijet. Tvoj je svijet
tvorevina uma, subjektivan je, ograničen umom, fragmentaran, privremen, osoban, ovisan o sjedanju.
P: Nije li i tvoj svijet takav?
M: Oh, ne! Ja živim u stvarnom svijetu, a tvoj se temelji na zamišljanjima. Tvoj je svijet osoban, privatan,
nedjeljiv s drugima, intiman, tvoj. Nitko ne može udi u njega, vidjeti onako kako ti vidiš, čuti onako kako ti
čuješ, osjedati tvoje emocije i misliti tvoje misli. Ti si u svojem svijetu istinski usamljen, zarobljen u
svojemu vječno promjenjivom snu koji nazivaš životom. Moj je svijet otvoren svijet, zajednički svima,
pristupačan svima. U njemu postoji zajedništvo, razumijevanje, ljubav, istinske vrline. U tom svijetu
pojedinac je sveobuhvatan, a sveobuhvatnost u pojedincu. Svi su jedno, a Jedno je sve.
P: Je li tvoj svijet ispunjen predmetima i ljudima poput mojega?
M: Ne, moj je svijet ispunjen mnome.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Um 28

P: Ali, vidiš li ti i čuješ na isti način kao i mi?
M: Da, čini se kao da čujem, gledam, govorim i djelujem na isti način kao i vi, ali meni se to samo događa,
kao što se tebi događa probava ili znojenje. Tjelesno-umni stroj vodi računa o tome, ali mene u to ne
uključuje. Kao što se ti ne trebaš brinuti za rast kose, tako se i ja ne trebam brinuti za svoje riječi i djela.
Oni se naprosto događaju, a mene ostavljaju potpuno bezbrižnim jer u mojemu svijetu nikada ništa ne
može krenuti naopako.
Sebstvo se nalazi s one strane Uma
Poklonik: Dok sam bio dijete, prilično sam često doživljavao stanja potpune srede koja je graničila s
ekstazom. Kasnije se to izgubilo. Ali, otkad sam došao u Indiju ta su se stanja ponovno počela pojavljivati,
osobito nakon što sam upozna tebe. No, ona, koliko god čudesna bila, nisu trajna, ved se pojavljuju i
nestaju i nikad se ne zna kad de se vratiti.
Maharaj: Može li išta biti postojano u umu koji sam po sebi nije postojan?
P: Kako da svoj um učinim postojanim?
M: Može li nepostojani um sam sebe učiniti postojanim? Naravno da ne može. Lutanje je u prirodi uma.
Jedino što možeš učiniti jest pomaknuti središte svoje svijesti izvan uma.
P: Kako se to čini?
M: Nemoj se usredotočiti ni na što drugo osim na osjedaj «ja jesam». Um de se u početku buniti, ali budeš
li strpljiv i ustrajan, na kraju de se predati i postati miran. Kad se um jednom umiri, sve de se početi
događati spontano i sasvim prirodno, bez ikakva upletanja s tvoje strane.
P: Mogu li na neki način izbjedi neprestanu bitku s umom?
M: Naravno da možeš. Jednostavno živi svoj život onako kako dolazi, ali budno, pažljivo, dopuštajudi da se
sve događa onako kako se događa, činedi prirodne stvari na prirodan način, proživljavajudi patnju i radost,
što ti ved život donese. I to je mogudi put.
P: Dakle, to znači da se mogu oženiti, imati djecu, voditi posao ... biti sretan.
M: Naravno. Možeš, ali i ne moraš biti sretan. Prihvati sve onako kako ti dolazi.
P: Ja bih ipak želio biti sretan.
M: Istinsku sredu ne možeš nadi u onome što je promjenjivo i prolazno. Užitak i bol neumoljivo se
smjenjuju. Istinska sreda proizlazi iz sebstva i jedino se ondje može nadi. Spoznaj svoje stvarno «ja»
(svarupa) i s time de dodi i sve drugo.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Sebstvo se nalazi s one strane Uma 29

P: Ako je moje stvarno sebstvo mir i ljubav, zašto je toliko nemirno?
M: Nije nemirno tvoje stvarno bide, ved njegov odraz li umu. Bududi da je um nemiran, on sve čini takvim.
To je poput mjesečeva odraza na vodi čiju je površinu uzburkao vjetar. Vjetar želje uznemiruje um te se
stoga «ja», koje nije ništa drugo do odraz sebstva u umu, doima promjenjivim. Ali sve te ideje o kretanju i
nemiru, o užitku i boli postoje isključivo u umu. Sebstvo je onkraj uma, svjesno i nedodirljivo.
P: Kako du dodi do njega?
M: Ti jesi sebstvo, ovdje i sada. Pusti um na miru, budi svjestan i nedodirljiv pa deš spoznati da je jedan od
načina da izraziš svoju stvarnu prirodu budnost i nevezanost, odnosno promatranje događaja kako dolaze
i odlaze.
P: Koji su ostali?
M: Njihov je broj neograničen. Spoznaj jedan od njih i spoznat deš sve.
P: Reci mi nešto što bi mi moglo pomodi.
M: Ti najbolje znaš što ti je potrebno!
P: Veoma sam nemiran. Kako da postignem mir?
M: Zašto ti je potreban mir?
P: Zato da bih bio sretan.
M: Nisi li sada sretan?
P: Ne, nisam.
M: Što te čini nesretnim?
P: Imam ono što ne želim, a nemam ono što želim.
M: Zašto to ne preokreneš? Želi ono što imaš, a nemoj se brinuti zbog onoga što nemaš!
P: Želim ono što mi donosi užitak, a ne želim ono što mi donosi bol.
M: Kako znaš što de ti donijeti užitak, a što nede?
P: Zahvaljujudi prošlom iskustvu, naravno.
M: Dakle, povađajudi se za sjedanjima, juriš za ugodnim, a izbjegavaš neugodna iskustva. Imaš li uspjeha?
P: Ne, nemam. Užitak ne traje dugo. Bol se uvijek iznova javlja.
M: Kakva bol?
P: I želja za užitkom i strah od boli samo su dva različita stanja patnje. Postoji li uopde stanje
nepornudenog zadovoljstva?

M: Svaki užitak, tjelesni ili mentalni, zahtijeva određeni instrument. Materijalni su kako tjelesni tako i
mentalni instrumenti, oni se umaraju i troše, Užitak koji stvaraju nužno je ograničen u svojoj jačini i
trajanju. U pozadini svih tvojih užitaka jest bol. Želiš ih zato što patiš. S druge pak strane, ved je i samo
traženje užitka uzrok nove boli. Sve je to začarani krug.
P: Mogu razumjeti na koji način nastaje sav taj kaos u meni, ali ne vidim izlaz.
M: Ved i samo preispitivanje načina na koji kaos nastaje pokazuje ti put. Naposljetku, kaos se nalazi
isključivo u tvome umu, koji se nikada previše ne buni protiv njega i ne hvata se s njime u koštac. Um se
buni jedino protiv boli.
P: Dakle, jedino što mogu učiniti jest da i dalje ostanem u kaosu.
M: Budi budan. Ispituj, promatraj, istražuj, nauči o njemu sve što možeš, kako djeluje, što čini tebi i
drugima. Kad ti kaos postane do kraja jasan, potpuno deš ga se osloboditi.
P: Kad pogledam u sebe, uviđam da je moja najveda želja napraviti spomenik, sagraditi nešto što de trajati
i kad mene više ne bude. Čak i kad razmišljam o zasnivanju obitelji, ženi i djeci, i to činim zato što bi to bilo
trajno, materijalno svjedočanstvo mog postojanja.
M: U redu, napravi si spomenik. Kako to namjeravaš učiniti?
P: Slabo marim što du sagraditi, samo neka potraje vječno.
M: Zacijelo i sam uviđaš da ništa nije vječno. Sve što postoji troši se, propada i nestaje. I samo tlo na
kojem deš graditi spomenik na kraju de iščeznuti. Što bi to mogao sagraditi, a da nadživi sve?
P: Intelektualno, verbalno, svjestan sam da je sve prolazno. Ipak, na neki način moje srce želi trajnost.
Zato želim stvoriti nešto što de potrajati.
M: U tom slučaju moraš to sagraditi na nečemu vječnom. Imaš li nešto što je vječno? Ni tvoje tijelo ni um
nede potrajati. Moraš tražiti negdje drugdje.
P: Čeznem za trajnošdu, ali nigdje je ne nalazim.
M: Nisi li ti vječan?
P: Rođen sam i sigurno du umrijeti.
M: Možeš li ti uistinu tvrditi da nisi postojao prije rođenja i hodeš li, kad umreš, modi tvrditi: «Sad me više
nema.»? Na temelju vlastita iskustva ne možeš tvrditi da te nema. Možeš samo tvrditi da postojiš. Ni drugi
ti ne mogu redi da ne postojiš.
P: No, u dubokom snu ne postoji osjedaj «ja jesam».
M: Prije negoli doneseš takav dalekosežan zaključak, ispitaj podrobno svoje budno stanje. Uskoro deš
otkriti da je ono prepuno praznina tijekom kojih je um potpuno nesvjestan. Zapazit deš kako se malo toga
prisjedaš čak i kad si potpuno budan. Ne možeš tvrditi da nisi bio svjestan u dubokom snu. Samo, toga se
nakon buđenja ne sjedaš. Praznina u sjedanju nije nužno i praznina u svijesti.

P: Mogu li se na neki način prisjetiti stanja duboka sna?
M: Naravno! Uklanjanjem razdoblja nesmotrenosti tijekom svog budnog stanja postupno deš ukloniti duga
razdoblja neprisutna uma koja možeš nazvati spavanjem. Postat deš svjestan da spavaš.
P: Pa ipak time se ne rješava problem trajnosti, neprekidnosti bivanja.
M: Trajnost je samo ideja koja se stvara zbog djelovanja vremena. Vrijeme je pak ovisno o sjedanju. Ti pod
trajnošdu podrazumijevaš nepogrešivo pamdenje koje postoji u beskonačnom vremenu. Nastojiš um
učiniti vječnim, što nikako nije mogude.
P: Što je onda vječno?
M: Vječno je ono što se u vremenu ne mijenja. Ne možeš nešto što je prolazno učiniti vječnim - vječno je
samo ono što je nepromjenjivo.
P: Dobro mi je poznat glavni smisao svega što si rekao. Nije mi nužno potrebno više znanja. Jedino što
želim jest mir.
M: Ako ga budeš tražio, modi deš stedi mir koji želiš.
P: Tražim ga neprestano.
M: Moraš ga tražiti cijelim srcem i živjeti potpunim životom.
P: Kako?
M: Odvoji se od svega što tvoj um čini nemirnim. Odreci se svega što ugrožava njegov spokoj. Želiš li mir,
zasluži ga.
P: Zacijelo svi zaslužuju mir.
M: Zaslužuju ga samo oni koji ga ne ugrožavaju.
P: Na koji ga način ja ugrožavam?
M: Time što si rob svojih želja i strahova.
P: Makar bili i opravdani?
M: Emotivne reakcije rođene iz neznanja ili nesmotrenosti nisu nikada opravdane. Čezni za bistrim umom
i čistim srcem. Sve što ti je potrebno jest postojana i spokojna budnost. Ispituj svoju stvarnu prirodu. To je
jedini put do mira.

Odjeci sjećanja
Poklonik: Neki kažu da je univerzum stvoren. Drugi pak tvrde da postoji oduvijek te da neprestano prolazi
kroz promjene. Neki tvrde da je podložan vječnim zakonima, dok drugi niječu čak i zakon uzročnosti. Neki
smatraju da je svijet stvaran, a drugi da uopde ne postoji.
Maharaj: O kojem se ti svijetu raspituješ?
P: O svijetu svojih percepcija, naravno.
M: Svijet koji ti percipiraš zaista je malen. I u potpunosti je osoban. Prihvati ga kao san i ne zamaraj se više
time.
P: Kako da ga prihvatim kao san? San nije trajan.
M: Koliko de dugo trajati tvoj mali svijet?
P: Na kraju krajeva, moj je mali svijet dio cjeline.
M: Nije li ideja o cjelovitom svijetu dio tvojega osobnog svijeta? Univerzum ti ne prilazi pa govori da si dio
njega. Ti si izmislio cjelinu koja sadrži tebe kao svoj dio. U stvari, jedino što je tebi poznato jest tvoj osobni
svijet, koliko god da si ga opskrbio svojim zamišljanjima i očekivanjima.
P: Ali percepcija jamačno nije zamišljena!
M: A kakva je onda? Percepcija uključuje prepoznavanje, nije li tako? Ono što nam je potpuno nepoznato
možemo samo zamijetiti svojim osjetilima, ali ne i percipirati. Percepcija uključuje sjedanje.
P: Prihvadam to kao činjenicu, ali sjedanje ne stvara privid.
M: Percepcija, zamišljanje, očekivanje, predviđanje, privid - sve su to pojmovi koji se temelje na sjedanju.
Veoma ih je teško u potpunosti razgraničiti jer se pretapaju jedan u drugi. Svi su oni odjeci sjedanja.
P: Ipak, sjedanje je dokaz da je moj svijet stvaran.
M: Koliko se toga možeš prisjetiti? Pokušaj na osnovi sjedanja zapisati sve ono o čemu si razmišljao, što si
govorio i radio tridesetoga dana prošlog mjeseca!
P: Da, postoji praznina.
M: Nije to tako strašno. Sjedaš se mnogih stvari - nesvjesno pamdenje stara se o tome da ti svijet u kojem
živiš bude veoma poznat.
P: Priznajem da je svijet u kojem živim osoban i pristran. No, što je s tobom? U kakvom svijetu ti živiš?
M: Moj je svijet isti kao tvoj. Vidim, čujem, osjedam, razmišljam, govorim i djelujem u svijetu koji
percipiram, upravo kao i ti. Ali sve to ostaje u tebi, a u meni ne ostaje ništa. Znajudi da je svijet dio mene,
ne pridajem mu ni onoliko pozornosti koliko ti pridaješ hrani koju si pojeo. Dok se ona priprema i jede,
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Odjeci sjedanja 33
odvojena je od tebe i tvoj je um usmjeren na nju. No, kad je jednom progutaš, postaješ je potpuno
nesvjestan. Ja sam pojeo svijet i ne trebam više o njemu razmišljati.
P: Nisi li time postao potpuno neodgovoran?
M: Kako bih mogao postati takav? Mogu li povrijediti nešto što je dio mene? Baš naprotiv, bududi da ne
razmišljam o svijetu, sve što učinim pridonosi njegovoj dobrobiti. Kao što se tijelo nesvjesno održava u
uspravnom položaju, tako sam i ja neprestano aktivan u održavanju svijeta ispravnim.
P: Unatoč tome, svjestan si neizmjerne patnje svijeta, nije li tako?
M: Naravno da jesam, u daleko vedoj mjeri nego ti.
P: I što poduzimaš?
M: Promatram ga Božjim očima i nalazim da je u njemu sve dobro.
P: Kako možeš redi da je sve dobro? Pogledaj ratove, različite vrste izrabljivanja, okrutne međusobne
borbe građana ili država.
M: Svu je tu patnju stvorio čovjek i u njegovoj je modi da je privede kraju. Bog mu pomaže suočavajudi ga s
posljedicama njegova vlastita djelovanja i zahtijeva od njega da ponovno uspostavi ravnotežu. Karma je
zakon koji djeluje u ime pravde; ona je iscjeljujuda Božja ruka.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Odjeci sjedanja 34

Svjedočenje
Poklonik: Prepun sam želja i čeznem da mi se ispune. Kako bih mogao dobiti to što želim?
Maharaj: Zaslužuješ li to što želiš? U svakom slučaju, na neki način moraš raditi na ispunjenju svojih želja.
Uloži energiju i čekaj rezultate.
P: Gdje mogu nadi energiju koja mi je potrebna?
M: Želja je ved sama po sebi energija.
P: Ako je uistinu tako, zašto se svaka želja ne ostvaruje?
M: Vjerojatno nije dovoljno snažna i ne traje dovoljno dugo.
P: Točno, upravo je u tome i moj problem. Čak i kad nešto želim, previše sam lijen da bih radio na
ostvarenju želje.
M: Nije li želja dovoljno jasna ili snažna, ne može se ostvariti. Osim toga, ako su tvoje želje osobne i služe
samo tvom uživanju, energija koju deš im pridati bit de nužno ograničena. Nedeš modi dobiti više od onog
što ved imaš.
P: Ipak, često i obični ljudi dobivaju ono što žele.
M: Samo ako su nešto veoma snažno i dugo željeli. No, čak i tada, njihova su postignuda ograničena.
P: A što je s nesebičnim željama?
M: Kad težiš opdem dobru, cijeli to svijet želi zajedno s tobom. Neka želje čovječanstva budu i tvoje pa
radi na njihovu ispunjenju. U tom slučaju ne možeš pogriješiti.
P: Čovječanstvo je Božji posao, a ne moj. Ja se brinem isključivo za sebe. Nemam li ja pravo na ispunjenje
svojih opravdanih želja? One nikom ne nanose zlo. Moje su želje ispravne. To su dobre želje. Zašto se onda
ne ostvaruju?
M: Jesu li želje ispravne ili pogrešne određuju okolnosti. Sve ovisi o tome kako gledaš na njih. Dobre i loše
želje razlikuju se od pojedinca do pojedinca.
P: Gdje su upute za takvo razlikovanje? Kako da saznam koje su od mojih želja ispravne, a koje pogrešne?
M: U tvom slučaju pogrešne su one želje koje te vode u tugu, a ispravne one koje te vode u radost. Ali, ne
smiješ zaboraviti na druge ljude. Važne su i njihove tuge i radosti.
P: Posljedice de se pokazati u bududnosti. Kako mogu znati kakve de biti?
M: Koristi svoj um. Prisjedaj se. Promatraj. Ti se ne razlikuješ od drugih. Vedina njihovih iskustava vrijedi i
za tebe. Razmišljaj jasno i duboko, uđi u cjelokupnu složenu građevinu svojih želja i njihovih ogranaka.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Svjedočenje 35

One su najvažniji dio tvoje mentalne i emotivne maske te stoga snažno utječu na tvoje djelovanje. Prisjeti
se, ne možeš se odredi onoga što ne poznaješ. Da bi nadišao sebe, najprije se moraš upoznati.
P: Što to znači da moram upoznati sebe? Što du to točno spoznati spoznavanjem sebe?
M: Spoznat deš sve ono što nisi.
P: Nedu li spoznati ono što jesam?
M: Ono što jesi ved jesi. Spoznavanjem onog što nisi oslobodit deš se toga što nisi i ostati u svojem
prirodnom stanju. Sve de se to dogoditi sasvim spontano i bez napora.
P: I što du otkriti?
M: Otkrit deš da nema ničeg što bi trebao otkriti. Ti si ono što jesi i to je sve.
P: Ali što sam naposljetku?
M: Konačno odbacivanje svega što nisi.
P: Ne razumijem!
M: Tvoja je fiksna ideja da moraš biti ovo ili ono i ona te zasljepljuje.
P: Kako da je se oslobodim?
M: Tako da imaš povjerenja u mene, da mi vjeruješ kad ti kažem da si ti čista svijest koja osvjetljava
svjesnost i njezin beskonačni sadržaj. Spoznaj to i živi u skladu s time. Ako mi ne vjeruješ, uđi u sebe i
preispituj se tko si ili usmjeri svoj um na «jesamstvo», čisto i jednostavno postojanje.
P: O čemu ovisi moja vjera u tebe?
M: O tvojem razumijevanju srca drugih ljudi. Ne možeš li se zagledati u moje srce, zagledaj se u svoje.
P: Ne mogu ni to.
M: Pročisti se vođenjem sređenog i korisnog života. Pazi na svoje misli, osjedaje, riječi i djela. To de
pročistiti tvoje viđenje.
P: Ne bih li se morao svega odredi i živjeti kao beskudnik?
M: Ne možeš se ničega odredi. Možeš napustiti svoj dom i zadati nevolje svojoj obitelji, ali vezanost je u
tvom umu i nede te napustiti sve dok ga potpuno ne spoznaš. Najvažnija stvar mora biti na prvom mjestu -
spoznaj sebe i sve de ostalo dodi s time.
P: Ali ti si mi ved rekao da sam vrhovna stvarnost. Nije li to samospoznaja ?
M: Naravno da si vrhovna stvarnost! Ali što s time? Svako zrnce pijeska jest Bog. Važno je to znati, ali to je
tek početak.
P: U redu, rekao si mi da sam vrhovna stvarnost. Vjerujem ti. Što je sljedede što moram učiniti?

M: Ved sam ti rekao. Otkrij sve ono što nisi. Tijelo, osjedaji, ideje, vrijeme, prostor, bitak i ne-bitak, ovo ili
ono - ti nisi ništa konkretno i ništa apstraktno na što se može ukazati. Puka verbalna tvrdnja nede
djelovati. Neku formulu možeš u beskraj ponavljati bez ikakvih rezultata. Moraš neprekidno promatrati
sebe - posebno svoj um - trenutak za trenutkom, ne prepuštajudi ništa. Svjedočenje je od presudne
važnosti da bi se sebstvo moglo odvojiti od nesebstva,
P: Nije li svjedočenje moja stvarna priroda?
M: Da bi postojao proces svjedočenja, mora postojati i ono što svjedočimo. I nadalje smo u dvojnosti!
P: A što je sa svjedočenjem svjedoka? Ili sa sviješdu o svijesti?
M: Igra riječima nede te odvesti daleko. Uđi u sebe i otkrij što nisi. Ništa drugo nije važno.

Svijest i Svjesnost
Poklonik: Što radiš kad spavaš?
Maharaj: Svjestan sam da spavam.
P: Nije li spavanje stanje nesvjesnosti?
M: Točno, svjestan sam da sam nesvjestan.
P: A kad se probudiš? Ili dok sanjaš?
M: Svjestan sam da sam budan, odnosno da sanjam.
P: Ne razumijem te. Što točno misliš? Dopusti mi da razjasnim pojmove: pod pojmom spavanja mislim na
nesvjesnost, pod pojmom budnosti na svjesnost, a pod pojmom sanjanja na svjesnost o vlastitome umu,
ali ne i o okolini.
M: U redu, navedene pojmove definiram skoro isto kao i ti. Ipak, čini se da postoji razlika. Ti u svakom
pojedinom stanju u kojem trenutačno jesi zaboravljaš na ostala dva, a za mene postoji samo jedan oblik
postojanja, koji uključuje i nadilazi sva tri mentalna stanja: budnost, sanjanje i spavanje.
P: Vidiš li ti u svijetu određeni red i svrhu?
M: Svijet nije ništa drugo do odraz mojih zamišljanja. Mogu vidjeti u njemu što god poželim. Ali zašto bih
morao izmišljati obrasce stvaranja, razvoja i razaranja? Nisu mi potrebni. Svijet je u meni, ja sam svijet. Ne
plašim ga se i ne želim ga zatvoriti u svoju mentalnu sliku.
P: Vratimo se na spavanje! Sanjaš li?
M: Naravno.
P: Što su tvoji snovi?
M: Odjeci budnog stanja.
P: A tvoje spavanje?
M: Svjesnost mozga privremeno je zaustavljena.
P: Znači li to da si tada nesvjestan?
M: Nesvjestan sam svoje okoline.
P: Ali nisi posve nesvjestan?
M: Ostajem svjestan da sam nesvjestan.
P: Koristiš riječi svijest i svjesnost 1. Nisu li to istoznačni pojmovi?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Svijest i Svjesnost 38

1
(Prevoditelj ove knjige na engleski jezik koristio je riječ awareness za svijest u mirovanju (consciousness - at rest), odnosno čistu
svijest iIi stanje potencijalne kozmičke energije prije nastanka osjedaja «ja jesam», a riječ consciousness za svijest u kretanju
(consciousness - in movement), odnosno svjesnost ili stanje aktivirane kozmičke energije nakon pojave osjedaja «ja jesam», op.
prev.).
M: Svijest je prvobitno, originalno stanje, bez početka, kraja, uzroka, podrške, bez pojedinačnih dijelova,
bez promjene. Svjesnost je u doticaju s njom, odraz na njezinoj površini, stanje dvojnosti. Svjesnost ne
može postojati bez svijesti, ali svijest može postojati bez svjesnosti, što se na primjer događa u dubokom
snu. Svijest je apsolutna, svjesnost je relativna u odnosu na svoj sadržaj, ona je uvijek svjesnost o nečemu
ili svjesnost nečega. Svjesnost je djelomična i promjenjiva, svijest je cjelovita, nepromjenjiva, mirna i tiha.
To je zajednička matrica svih iskustava.
P: Kako nadidi svjesnost i udi u svijest?
M: Bududi da svijest čini svjesnost mogudom, ona postoji u svakom stanju svjesnosti. Prema tome, ved i
sama svjesnost o svjesnosti predstavlja kretanje u svijesti. Zanimanje za tijek tvoje svjesnosti dovest de te
do svijesti. To nije neko novo stanje, ved stanje koje se najednom prepoznaje kao originalno, temeljno
postojanje, stanje koje je sam život, a također ljubav i radost.
P: Bududi da je stvarnost sve vrijeme s nama, u čemu je zapravo samoostvarenje?
M: Ono nije ništa drugo do suprotnost neznanju. Doživljavati svijet stvarnim, a svoje sebstvo nestvarnim,
jest neznanje, a ujedno i uzrok patnje. Spoznati sebstvo kao jedinu stvarnost, a sve drugo kao nešto
privremeno i prolazno, jest sloboda, mir i radost. Sve je to vrlo jednostavno. Umjesto da zamišljaš stvari,
nauči ih vidjeti takvima kakve jesu. Kad budeš sve mogao vidjeti kako i jest, modi deš i sebe vidjeti takvim
kakav jesi. To je poput čišdenja ogledala. Isto ogledalo koje ti pokazuje svijet pokazat de ti i tvoje pravo
lice. Misao «ja jesam» krpica je za poliranje. Koristi je.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Svijest i Svjesnost 39

Osoba nije Stvarnost
Poklonik: Najljubaznije te molimo da nam ispričaš kako si postigao samoostvarenje.
Maharaj: Kad su mi bile trideset četiri godine upoznao sam svoga gurua, a u trideset sedmoj godini
spoznao sam tko sam.
P: Što se dogodilo? Kakva je promjena nastupila?
M: Užitak i bol izgubili su vlast nada mnom. Oslobodio sam se želje i straha. Shvatio sam da sam potpun i
da mi ništa nije potrebno. Vidio sam da u oceanu čiste svijesti, na površini sveopde svjesnosti, nastaju i
iščezavaju bezbrojni valovi pojavnih svjetova koji nemaju ni početka ni kraja. Kao svjesnost, svi su oni ja.
Kao događaji, svi su oni moji. Postoji tajanstvena snaga koja se brine za njih, a to je svijest, sebstvo, život,
Bog - nije važno kakvo dete joj ime dati. Ona je osnova, temeljna podloga svega što jest, kao što je zlato
osnovni sastojak svih vrsta zlatnog nakita. I ona je tako neraskidivo naša! Kad se ime i oblik odvoje od
nakita, zlato postaje vidljivo. Oslobodite li se imena i oblika, odnosno želja i strahova koje oni stvaraju, što
de vam ostati?
P: Ništavilo.
M: Točno, ostat de praznina. Ali, ta je praznina ispunjena do ruba. Ona je vječna mogudnost jer je
svjesnost vječna zbiljnost.
P: Misliš li pod mogudnošdu na bududnost?
M: Prošlost, sadašnjost i bududnost - sve je u njoj. I još beskonačno više.
P: Ali bududi da je praznina lišena svih sadržaja, nije nam od velike koristi.
M: Kako to možeš redi? Bi li bez prekida u kontinuitetu moglo dodi do ponovnog rođenja? Kako bi moglo
dodi do obnove kad ne bi bilo smrti? Čak i mrak spavanja osvježava i pomlađuje. Kad ne bi bilo smrti,
zaglibili bismo u vječnoj senilnosti.
P: Ne postoji li besmrtnost?
M: Kad uočavamo da su život i smrt presudno važni jedno za drugo, dva aspekta istog postojanja, to je
besmrtnost. Vidjeti kraj na početku i početak u kraju nagovještaj je besmrtnosti. Sasvim sigurno,
besmrtnost nije kontinuitet. Samo se proces promjene nikad ne prekida. Ništa drugo ne traje vječno.
P: A svijest? Traje li ona vječno?
M: Svijest je izvan kategorije vremena. Vrijeme postoji samo u svjesnosti. Izvan svjesnosti nema ni
vremena ni prostora.
P: Unutar polja tvoje svjesnosti nalazi se i tvoje tijelo.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Osoba nije Stvarnost 40

M: Naravno. Ali ne postoji ideja o «mojem» tijelu koje se razlikuje od drugih tijela. Ja koristim tijelo, ali
ono nije «moje». Koristim i um, ali on nije «moj». Um se sasvim dobro brine za tijelo i ja se u to ne trebam
upletati. Sve što treba učiniti obavlja se na normalan i prirodan način. Ne moramo biti sasvim svjesni
svojih bioloških funkcija, ali kad nam se one pojave u mislima i osjedajima, željama i strahovima,
postajemo ih izrazito svjesni. l za mene su moje funkcije pretežno nesvjesne. Zatječem smoga sebe kako
razgovaram s ljudima ili kako nešto činim sasvim točno i primjereno, a da toga nisam osobito svjestan.
Izgleda kao da svoj tjelesni, budni život živim nesvjesno, reagirajudi spontano i ispravno.
P: Je Ii tvoja spontana reakcija posljedica samoostvarenja ili vježbe?
M: Obojeg. Predanost cilju utječe na to da počinješ živjeti čistim i urednim životom posvedenim traženju
istine i pomaganju ljudima, a prosvjetljenje čini plemenite vrline lakim a i spontanima jer zauvijek uklanja
prepreke u obliku želja, strahova i pogrešnih ideja.
P: Znači Ii to da više nemaš želja i strahova?
M: Moja je sudbina bila da se rodim kao priprost i običan čovjek, skroman sitan trgovac koji de stedi
veoma malo formalnog obrazovanja. Život mi je bio posve običan, ispunjen običnim željama i strahovima.
Kad sam, zahvaljujudi vjeri u svojega učitelja i pokoravanju njegovim riječima, spoznao što je moje stvarno
bide, prepustio sam svojoj ljudskoj prirodi da se sama brine za sebe dok se njezina sudbina ne ispuni. S
vremena na vrijeme, u umu se dogodi neka stara reakcija, emocionalna ili mentalna, ali odmah biva
uočena i odbačena. Naposljetku, dokle god smo opteredeni osobnošdu izloženi smo njezinim sklonostima i
navikama.
P: Zar se ne plašiš smrti?
M: Ne, ved sam mrtav.
P: U kojem smislu?
M: Dvostruko sam mrtav. Mrtvo je moje tijelo i mrtav je moj um.
P: Hm, ne izgledaš baš kao da si mrtav!
M: To ti kažeš! Čini se da bolje od mene znaš u kakvom sam stanju.
P: Oprosti, ali ja te samo ne razumijem. Tvrdiš da si bestjelesan i bezuman, a ja vidim da si pun života i
veoma oštrouman.
M: U tvojem mozgu i tijelu cijelo se vrijeme zbiva strahovito složen proces. Jesi li svjestan toga? Ne, uopde
nisi! Ipak, vanjskom promatraču čini se kao da se sve odvija inteligentno i svrhovito. Zašto ne prihvatiš
mogudnost da cjelokupni život neke osobe može potonuti daleko ispod praga svjesnosti, a i dalje tedi
razumno i glatko?
P: Je li to normalno?
M: Što je normalno? Je li tvoj život, opsjednut željama i strahovima, ispunjen raspravama i borbom, lišen
smisla i radosti, normalan? Je li normalno da si pojačano svjestan tijela? Je li prirodno biti razdrt
osjedajima i izmučen mislima? Zdravo tijelo i zdrav um njihov vlasnik najčešde i ne percipira. Njegovu
pozornost i opažanje privuku samo povremeno, bolom ili patnjom. Zašto čovjek ne bi to proširio na
cjelokupni osobni život? Može funkcionirati ispravno i odgovarati uspješno i potpuno na sve što se
događa, bez ikakve potrebe da to dovede u središte pozornosti. Kad samonadzor postane našom drugom
prirodom, usredotočujemo se na dublje razine postojanja i djelovanja.
P: Ne postajemo li tada roboti?
M: Ima li nečeg lošeg u djelovanju bez razmišljanja kad se radi o navikama ili radnjama koje se ponavljaju?
One se, u svakom slučaju, obavljaju automatski. Ali, postane li i takvo djelovanje kaotično, uzrokovat de
bol i patnju i zahtijevati pozornost. Svrha čistog i dobro uređenog života jest upravo u tome da se čovjek
oslobodi robovanja kaosu i da se riješi tereta tuge.
P: Čini se da si pobornik kompjutoriziranog života.
M: Što nedostaje životu u kojem nema problema? Osobnost je samo odraz stvarnosti. Zašto ne bi bilo
prirodno i samo po sebi razumljivo da je odraz vjeran originalu? Treba li osoba imati vlastite planove? Ona
je očitovanje života i stoga de je on na njezinom putu i voditi. Kad jednom spoznaš da je osoba samo sjena
stvarnosti, a ne i stvarnost sama, prestat deš se izjedati i brinuti. Pristat deš na to da budeš vođen iznutra,
a tvoj de život postati putovanje u nepoznato.

Vrhovna Stvarnost, tijelo i um
Poklonik: Na temelju čega tvrdiš da nisi posve svjestan svoje okoline? Nama izgledaš izrazito živahno i
okretno. Ne možemo nikako povjerovati da se nalaziš u nekoj vrsti hipnotičkog stanja u kojem ništa ne
pamtiš. Naprotiv, čini nam se da imaš odlično pamdenje. Kako shvatiti tvoju tvrdnju da, što se tebe tiče,
svijet i sve što on uključuje ne postoji?
Maharaj: U pitanju su različita gledišta. Vaš je um usmjeren na svijet, a moj na stvarnost. On je poput
mjeseca na dnevnoj svjetlosti. Kad sunce sja, mjesec je jedva vidljiv. Ili, obrati pozornost na način jedenja.
Hrane si svjestan samo dok ti je u ustima. Ali kad je jednom progutaš, više te se ne tiče. Sigurno bi ti bilo
naporno kad bi je morao imati na umu tako dugo dok je ne odstraniš iz tijela. Um mora privremeno biti
ukinut, to je uobičajeno - neprestana aktivnost bolesno je stanje. Univerzum radi sam od sebe, to znam.
Što bih drugo trebao znati?
P: Dakle, đnjanin zna što radi jedino kad svoj um usmjeri na to, a inače samo djeluje, bez osvrtanja.
M: Prosječan čovjek nije svjestan svog tijela kao takvog. Svjestan je svojih osjeta, osjedaja i misli. No, čak
se i ti procesi, kad se jednom postigne nevezanost, uklanjaju iz središta svjesnosti, nakon čega se oni
odvijaju spontano i bez napora.
P: Što je tada u središtu svjesnosti?
M: Ono čemu ne možemo dati ni ime ni oblik zato što nema nikakvih svojstava i jer se nalazi izvan
svjesnosti. Možeš to nazvati točkom u svjesnosti koja je ujedno izvan svjesnosti. Kao što je rupa u papiru
ujedno i na papiru, ali ipak nije od papira, tako je i vrhovna stvarnost u samom središtu svjesnosti, ali je
ipak izvan svjesnosti. Čini se kao da u umu postoji otvor kroz koji navire svjetlost. No, taj otvor nije čak ni
svjetlost, ved jednostavno otvor.
P: Otvor je samo praznina, odsutnost.
M: Upravo tako. Sa stajališta uma to je isključivo otvor kroz koji u mentalni prostor ulazi svjetlost svijesti.
Svjetlost se sama po sebi može usporediti jedino s krutom i gustom masom čiste svijesti, čvrstom poput
stijene, jednoličnom i nepromjenjivom, oslobođenom svih mentalnih obrazaca imena i oblika.
P: Postoji li veza između mentalnog prostora i vrhovnog prebivališta?
M: Potonje omoguduje postojanje umu, a um tijelu.
P: A što se nalazi izvan toga?
M: Evo jednog primjera. Neki poštovani jogin koji je savršeno ovladao umijedem dugog života, u dobi od
više od tisudu godina, dolazi k meni kako bi me poučio svojemu umijedu. Ja u potpunosti poštujem
njegova postignuda i iskreno im se divim, ali sve što mu mogu redi jest: «Od kakve mi je koristi dug život?
Ja se nalazim izvan vremena. Koliko god nečiji život bio dug, on nije ništa drugo do trenutak i san,» Na isti
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Vrhovna Stvarnost, tijelo i um 43

način, ja sam izvan svih svojstava. Ona se pojavljuju i iščezavaju u mojoj svjetlosti, ali me ne mogu opisati.
Cijeli univerzum počiva na imenima i oblicima, utemeljen je na osobinama i njihovu razlikovanju, a ja sam
izvan toga. Svijet postoji zato što ja postojim, ali ja nisam svijet.
P: No, ti živiš u svijetu!
M: To ti kažeš! Ja znam da postoji svijet koji uključuje ovo tijelo i ovaj um, ali ja ih ne smatram «svojima» u
vedoj mjeri negoli druge umove i tijela. Oni postoje u vremenu i prostoru, ali ja sam izvan vremena i izvan
prostora.
P: Ali bududi da sve postoji zahvaljujudi tvojoj svjetlosti, nisi li ti stvoritelj svijeta?
M: Ja nisam ni mogudnost ni njezino ostvarivanje, ali ni njezino ostvarenje. U mojoj se svjetlosti

mogudnosti javljaju i nestaju kao zrnca prašine u sunčevoj zraci. Svjetlost osvjetljava zrnca, ali ne zavisi od
njih. Ne može se redi da ih je ona stvorila, pa čak ni da ih poznaje.
P: Postavljam ti pitanja, a ti odgovaraš na njih. Jesi li svjestan mojih pitanja i svojih odgovora?
M: Zapravo, ja ne čujem pitanja niti odgovaram na njih. U svijetu događaja pitanje se događa, a događa se
i odgovor. Ništa se ne događa meni. Sve se naprosto događa.
P: A ti si svjedok?
M: Što znači biti svjedok? Puko znanje. Kišilo je i kiša je prestala. Nisam pokisnuo. Znam da je padala kiša,
ali nisam bio ni najmanje uznemiren time. Samo sam bio svjedokom kiše.
P: Nama se čini da potpuno ostvarena osoba koja spontano prebiva u vrhovnoj stvarnosti jede, pije i
slično. Je li ona svjesna toga što čini?
M: Ono u čemu se svjesnost događa, a to je univerzalna svijest ili um, nazivamo i eterom svjesnosti. Svi
objekti svjesnosti tvore univerzum. Ono što je izvan obojeg, a oboje podržava, jest vrhovna stvarnost,
stanje potpunog mira i tišine. Tko god ga dostigne, iščezava. Ne mogu ga dosegnuti ni riječi ni um. Možeš
ga nazvati Bog, Parabruhman ili vrhovna stvarnost, ali sva ta imena daje mu um. To je bezimeno,
besadržajno i spontano stanje bez napora, s one strane bitka i nebitka.
P: Ali, ostaje li ostvarena osoba svjesna?
M: Kao što je univerzum tijelo uma, tako je i svjesnost tijelo vrhovne stvarnosti. Ona nije svjesna, ali
svjesnost iz nje izranja.
P: U mojim dnevnim aktivnostima mnogo se toga zbiva po navici, samo od sebe. Svjestan sam glavne
svrhe svojih aktivnosti, ali ne i svakog pokreta ponaosob. Kako se moja svjesnost širi i produbljuje, detalji
se sve više gube, ostavljajudi mi slobodu samo za opdi pravac djelovanja. Ne događa li se nešto slično i
dnjaninu, samo u vedoj mjeri?
M: Na razini svjesnosti - da. U vrhovnoj stvarnosti - ne. To je stanje potpunosti i nedjeljivosti, jednostruka,
čvrsta opeka stvarnosti. Jedini način da ga spoznamo jest da njime budemo. Um ga ne može dosegnuti. Ne
trebaju nam osjetila da bismo ga percipirali, ni um da bismo ga spoznali.

P: To je način na koji Bog upravlja svijetom.
M: Bog ne upravlja svijetom.
P: Ali tko to onda čini?
M: Nitko. Sve se događa samo od sebe. Ti postavljaš pitanja i pronalaziš odgovore. Čim postaviš pitanje,
ved znaš i odgovor. Sve je to igra svjesnosti u kojoj su sve podjele samo prividne. Spoznati možeš jedino
ono što je lažno. Istinsko sebstvo moraš biti.
P: Postoji svjesnost koju svjedočimo i svjesnost koja svjedoči. Je li je ova druga svjesnost isto što i vrhovna
stvarnost?
M: Postoji dvoje - osoba i svjedok ili promatrač. Kad ih doživiš kao jedno te se uzdigneš iznad njih, u
vrhovnoj si stvarnosti. Tu stvarnost nije mogude percipirati jer ona omogudava percepciju. Nalazi se onkraj
bitka i nebitka. To nije ni zrcalo ni odraz u zrcalu. Ona je to što jest, bez vremena stvarnost, nevjerojatno
izdržljiva i čvrsta.
P: Je li đnjanin svjedok ili vrhovna stvarnost?
M: On je vrhovna stvarnost, naravno, ali ga možemo smatrati i univerzalnim svjedokom.
P: Je li on i dalje osoba?
M: Dok vjeruješ da si osoba, svugdje vidiš osobe. Osobe zapravo ne postoje, ved samo nizovi sjedanja i
navika. U trenutku prosvjetljenja osoba nestaje. Identitet ostaje, ali identitet nije osoba, on je sadržan u
stvarnosti. Osoba sama po sebi ne postoji, ona je odraz u umu svjedoka, «jesamstvo», koji je i opet oblik
postojanja.
P: Je li vrhovna stvarnost svjesna?
M: Nije ni svjesna ni nesvjesna, kažem ti to iz iskustva.
P: Brahman je vrhovno znanje 2. Što je vrhovno znanje?

2
Prađnjanam brahma, poznata vedska izreka
M: To je nesamosvjesno znanje života samog.
P: Je li to životna snaga, energija života, životnost?
M: Energija je na prvom mjestu jer sve je oblik energije. Svjesnost je najizdiferenciranija u budnom stanju,
nešto manje u snu, a najmanje tijekom spavanja. Potpuno je homogena u četvrtom stanju. Iznad svega
toga jest neiskaziva, monolitna stvarnost, čista svijest, prebivalište đnjanina.
P: Porezao sam kažiprst i rana je zarasla. Koja ju je to mod iscijelila?
M: Mod života.
P: Kakva je to mod?

M: To je svijest, sve je prožete njome.
P: Što je izvor te svijesti?
M: Svijest je izvor svega.
P: Može li postojati život bez svijesti?
M: Ne, ne može. Ali ni svijest bez života. To je dvoje jedno, mada samo Krajnost uistinu jest. Sve su ostalo
imena i oblici. Dokle god si vezan za ideju da postoji samo ono što ima ime i oblik, činit de ti se da vrhovna
stvarnost ne postoji. Kad shvatiš da su sva imena i oblici prazne školjke bez ikakva sadržaja te da ono što je
stvarno nema ni imena ni oblika, da je to čista energija života i svjetlost svijesti, stedi deš mir i uroniti u
duboku tišinu stvarnosti.
P: Ako su vrijeme i prostor samo obmana, a ti si izvan toga, molim te da mi kažeš kakvo je vrijeme u New
Yorku. Je li toplo ili kiši?
M: Kako ti to mogu redi? Za takve je stvari potrebno posebno vježbati. Ili naprosto otputovati u New York.
Ja mogu biti potpuno siguran da sam izvan vremena i prostora, a ipak sam nesposoban da se snagom volje
premjestim u određenu točke vremena i prostora. Nemam dovoljno interesa za to. Ne vidim svrhe u tome
da se podvrgnem posebnim vježbama joge. Samo sam čuo da postoji grad po imenu New York. Za mene je
to riječ. Zašto bih trebao znati više od onog što riječ prenosi? Svaki atom mogao bi biti jedan univerzum,
jednako složen kao što je i naš. Moram li poznavati svaki od njih? Mogao bih, kad bih vježbao.
P: U čemu sam pogriješio kad sam ti postavio pitanje o vremenu u New Yorku?
M: Svijet i um stanja su postojanja. Vrhovna stvarnost nije stanje. Ona prožima sva stanja, ali nije stanje
nečeg drugog. U cijelosti je ne uzrokovana, neovisna, potpuna, izvan vremena i prostora, onkraj uma i
materije.
P: Po kojim ga znakovima prepoznaješ?
M: Radi se upravo o tome da ono ne ostavlja tragove. Nema ničega po čemu bih ga mogao prepoznati.
Ono se mora vidjeti neposredno, odbacivanjem svake potrage za znakovima i pristupima. Kad odbaciš sva
imena i oblike, stvarnost je tvoja. Ne trebaš je više tražiti. Mnogostrukost i raznovrsnost samo su igra uma.
Stvarnost je jedna.
P: Ne ostavlja li stvarnost nikakve dokaze svojega postojanja, o njoj se ne može govoriti.
M: Ona jest i ne može se zanijekati. Duboka je i neobjašnjiva, tajna nad tajnama, ali ona jedina jest, dok se
sve ostalo samo događa.
P: Je li ona Neznanost?
M: Ona je onkraj obojeg, i znanog i neznanog. Ali radije bih rekao da je znana nego neznana. Naime, kad
god se nešto spoznaje, spoznaje se stvarnost.
P: Je li tišina svojstvo stvarnosti?

M: Ne, i ona je svojstvo uma. Sva stanja i okolnosti pripadaju umu.
P: Gdje se u svemu tome nalazi samadhi?
M: Kada se ne služiš svojom svjesnošdu, to je samadhi. Um samo treba ostaviti po strani i ne željeti ništa,
ni od svojega tijela ni od svojega uma.

Pojave i Stvarnost
Poklonik: Neprestano nam govoriš da događaji nemaju uzroka. Nešto se jednostavno dogodi, a samom se
događaju ne može pripisati neki poseban uzrok. No, nedvojbeno je da sve ima uzrok ili čak više uzroka.
Kako mogu prihvatiti da događaje u mojem životu ništa ne uzrokuje?
Maharaj: S najviše točke gledišta svijet nema uzroka.
P: Ali, kakvo je tvoje iskustvo?
M: Ono što postoji nije ničim uzrokovano. To vrijedi i za svijet.
P: Ne pitam te ja za uzroke koji su doveli do stvaranja svijeta. Tko je vidio stvaranje svijeta? On bi čak
mogao biti bez početka i postojati oduvijek. Ali ja ne govorim o svijetu. Smatram da on na neki način
postoji. No, svijet sadrži toliko mnogo događaja. Zacjelo svaki od njih mora imati jedan ili više uzroka.
M: Kad jednom u vremenu i prostoru stvoriš svoj svijet u kojem postoji uzročnost, tada si prinuđen tražiti i
nalaziti uzroke za sve što u njemu postoji. Postavljaš pitanje i namedeš mu odgovor.
P: Moje je pitanje veoma jednostavno: vidim mnogo različitih pojava i razumijem da svaka od njih mora
imati uzrok ili čak velik broj uzroka. Ti tvrdiš da one nemaju uzroka - s tvoje točke gledišta. Ali, za tebe
ništa nema bitka te se stoga pitanje o uzroku ne može ni pojaviti. Pa ipak čini se da priznaješ postojanje
stvari, ali im niječeš uzročnost. To je ono što ne mogu shvatiti. Kad jednom prihvatiš da stvari postoje,
zašto odbijati da su nečim uzrokovane?
M: Ja vidim jedino svjesnost i znam da je sve što postoji svjesnost kao što ti znaš da slike na kinoplatnu
nisu ništa drugo do svjetlost.
P: Pa ipak pokreti svjetlosti imaju uzrok.
M: Svjetlost se uopde ne pomiče. Veoma dobro znaš da je taj pokret obmana, slijed prekida i rasporeda
boja. Ono što se pokrede jest film - a on je u stvari um.
P: To ne dokazuje da slika nema uzroka. Postoji film, a jednako tako postoje i glumci, tehničari, redatelj,
producent, različiti proizvođači. Svijetom upravlja uzročnost. Sve je međusobno povezano.
M: Naravno, sve je međusobno povezano i zbog toga sve ima bezbrojne uzroke. Cjelokupni univerzum
pridonosi postojanju i najmanje stvari. Nešto je takvo kakvo jest upravo zato što je svijet takav kakav jest.
Pokušaj uvidjeti da se ti baviš zlatnim nakitom, a ja zlatom. Između različitih vrsta nakita nema uzročno-
posljedičnih veza. Kad rastališ jedan komad da bi napravio drugi, između njih više nema uzročno-
posliedične veze. Zajednički im je faktor zlato. Ali ne možeš redi da je zlato uzrok. Ono se ne može nazvati
uzrokom zato što ne uzrokuje ništa osim sebe. Zlato se odražava u umu kao «ja jesam», kao određeno ime
i oblik nakita. Pa ipak je sve to samo zlato. Na isti način stvarnost sve čini mogudim, ali ipak iz nje ne dolazi
ništa što neku stvar čini takvom kakva jest, odnosno ni njezino ime ni oblik.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Pojave i Stvarnost 48

Ali zašto se toliko brinuti zbog uzročnosti? Zašto bi uzroci bili važni, kad su sve stvari same po sebi
prolazne? Neka nastane što nastaje i neka nestane što nestaje - zašto se vezivati za stvari i istraživati
njihove uzroke?
P: S relativne točke gledišta sve mora imati uzrok.
M: Od kakve ti je koristi relativna točka gledišta kad sve možeš sagledati sa stajališta apsolutnoga? Zašto
se vradati na relativno? Plašiš li se apsoluta?
P: Da, plašim se. Strah me da bih se mogao uljuljkati u svoju takozvanu «apsolutnu» sigurnost. U
svakodnevnom životu apsolutno ne pomaže. Kad trebaš košulju, moraš kupiti platno, potražiti krojača i
slično.
M: Sve što govoriš odaje tvoje neznanje.
P: A kako na to gleda onaj koji zna?
M: Postoji samo svjetlost i svjetlost je sve. Sve je ostalo samo slika sačinjena od svjetlosti. Slika je u
svjetlosti i svjetlost je u slici. Život i smrt, sebstvo i nesebstvo - odbaci sve te ideje jer ti nisu ni od kakve
koristi.
P: S koje točke gledišta zapravo niječeš uzročnost? S relativne točke gledišta - univerzum je uzrok svega.
Sa stajališta apsoluta - ničega nema.
M: Iz kojega stanja ti postavljaš pitanje?
P: Iz svakodnevnoga budnog stanja, onog jedinog u kojem se takve rasprave mogu odigravati.
M: U budnom stanju i nastaju svi problemi jer takova je njegova priroda. Ali nisi uvijek u njemu. Što
dobroga možeš učiniti u stanju u koje iznenada ulaziš i iz kojeg bespomodno izlaziš? Može li ti pomodi
spoznaja da su pojave uzročno-posljedično povezane, kakvima ti mogu izgledati u tvom budnom stanju?
P: Svijet i budno stanje pojavljuju se i nestaju zajedno.
M: Kad je um miran, u potpunosti spokojan, nema više budnog stanja.
P: Riječi kao što su Bog, univerzum, cjelina, apsolut i vrhovna stvarnost samo stvaraju buku u zraku bududi
da se u njima ne događa nikakvo djelovanje.
M: Postavljaš pitanja na koja sam možeš odgovoriti.
P: Nemoj me odbijati na takav način! Tako olako počinješ govoriti o cjelini, univerzumu i sličnim
imaginarnim pojmovima! Nažalost, oni ne mogu iskrsnuti pa ti zabraniti da ih spominješ. Mrzim ta
neodgovorna uopdavanja! A ti ih voliš poistovjedivati sa sobom. Bez uzročnosti ne bi bilo reda i ne bi bilo
mogude nijedno svrhovito djelovanje.
M: Želiš li ti saznati sve uzroke svih događaja? Je li to mogude?
P: Znam da to nije mogude! Ja samo želim znati postoje li uzroci za ono što se događa i može li se utjecati
na to?
M: Da bi utjecao na događaje, ne moraš poznavati njihove uzroke. Kakav si to zaobilazni put izabrao! Nisi li
ti početak i kraj svakog događaja? Utječi na njega ved na samom izvoru.
P: Svakoga jutra kupujem novine i u očajanju čitam kako svijet prolazi kroz različite vrste patnje.
Siromaštvo, mržnja i ratovi nastavljaju se nesmanjenom žestinom. Moja su pitanja nastala zbog činjenice
da postoji patnja, odnosno iz želje da joj pronađem uzrok i lijek. Nemoj odbaciti to što govorim i tvrditi da
zastupam budizam! Ne želim da mi nalijepiš bilo kakvu etiketu. Tvoja nepopustljivost što se tiče uzročnosti
uništava svaku nadu da de se svijet ikada promijeniti.
M: Zbunjen si jer vjeruješ da si ti u svijetu, a ne da je svijet u tebi. Tko je došao prvi, ti ili tvoji roditelji?
Zamišljaš da si se rodio u određeno vrijeme na određenom mjestu, da imaš oca i majku, tijelo i um. To je
tvoj grijeh i tvoja velika nesreda! Sasvim sigurno možeš promijeniti svoj svijet budeš li radio na tome. Svim
sredstvima radi da to postigneš. Tko te sprječava? Ja te nikada nisam obeshrabrivao. Pusti uzroke na miru.
Ti si stvorio ovaj svijet i ti ga možeš i promijeniti.
P: Svijet bez uzroka u potpunosti je izvan mog nadzora.
M: Naprotiv, imaš sasvim dovoljno modi da promijeniš svijet čiji si ti jedini izvor i temelj. Ono što je
jednom stvoreno uvijek se može uništiti i stvoriti ponovno. Sve de se dogoditi onako kako želiš pod
uvjetom da to zaista želiš.
P: Sve što želim znati jest kako spriječiti patnju u svijetu.
M: Ti si je stvorio svojim željama i strahovima i moraš se nositi s njom. Sve je to zbog toga što si zaboravio
vlastiti bitak. Dajudi stvarnost slici na platnu, počeo si voljeti ljude na njoj, patiti zbog njih i tražiti načine
da ih spasiš. To jednostavno ničemu ne vodi. Moraš početi od sebe, nema drugog puta. Radi, naravno!
Nema ničeg lošeg u radu.
P: Čini se da tvoj univerzum sadrži sva moguda iskustva. Pojedinac ide u njemu svojim putem,
doživljavajudi različita ugodna i neugodna stanja. Ona izbacuju na površinu pitanja i traganja koja šire
njegove vidike i omoguduju mu da se uzdigne iznad svojeg uskog svijeta koji je sam stvorio te je stoga
ograničen i usmjeren isključivo na njega. Taj se osobni svijet vremenom može promijeniti. No, univerzum
je bezvremen i savršen.
M: Zamijeniti pojavu za stvarnost jest bolan grijeh i uzrok svih nevolja. Ti si sveprožimajuda, vječna i
bezgranična stvaralačka svijest - svjesnost. Sve je drugo vezano samo za određeni prostor i privremeno je.
Nemoj zaboraviti što si. U međuvremenu radi koliko ti srce želi. Rad i znanje moraju idi ruku pod ruku.
P: Imam osjedaj da duhovni razvoj nije u mojim rukama. Stvaranje vlastitih planova i njihovo provođenje u
djelo nije me nikamo dovelo. Samo trčim u krugovima oko samog sebe. Kad Bog bude smatrao da je plod
sazrio, ubrat de ga i pojesti. Učini li Mu se neki plod zelenim, ostavit de ga na drvetu svijeta za neki drugi
dan.
M: Misliš li da te Bog poznaje? Pa On ne poznaje ni svijet.
P: Tvoj Bog drukčiji je od mog. Moj je Bog milosrdan i pati zajedno s nama.
M: Moliš se da spasiš jednog dok tisude umiru. A kad bi svi prestali umirati, na zemlji ne bi više bilo mjesta.

P: Ja se ne plašim smrti. Brinem se zbog patnje i tuge na svijetu. Moj je Bog jednostavan i prilično
bespomodan. U njegovoj modi nije prisiliti nas da postanemo mudri. On samo trpi i čeka.
M: Ako ste i ti i tvoj Bog toliko bespomodni, ne proizlazi li iz toga da je svijet slučajan? A ako je tako, jedino
što možeš učiniti jest da se uzdigneš iznad njega.
Mudrac
Poklonik: Ništa se ne može učiniti bez Božje modi. Čak ni ti ne bi ovdje sjedio i razgovarao s nama da nema
Njega.
Maharaj: Nesumnjivo, sve je Njegovo djelo. No, što to meni znači bududi da ja ne želim ništa? Što mi Bog
može darovati ili oduzeti? Ono što je moje jest moje i bilo je moje i kad Boga nije bilo. Naravno, to je
veoma silna, mala stvar, djelid - osjedaj «ja jesam», činjenica da postojim. To je moje mjesto, nitko mi ga
nije dao. Zemlja je moja, a ono što raste na njoj Božje.
P: Je li ti Bog dao tu zemlju u najam?
M: Bog je moj poklonik i sve je učinio za mene.
P: Ne postoji li Bog koji je odvojen od tebe?
M: Kako bi to bilo mogude? «jesamstvo» je korijen, Bog je drvo. Koga bih ja to trebao štovati i radi čega?
P: Jesi li ti Božji poklonik ili cilj kojem je poklonikova ljubav usmjerena?
M: Nijedno od toga, ja sam ljubav prema Bogu.
P: U svijetu nema dovoljno ljubavi prema Bogu.
M: Opsjednut si popravljanjem svijeta. Vjeruješ li uistinu da svijet samo na tebe čeka da bi bio spašen?
P: Ja samo ne znam koliko mogu napraviti za svijet. Sve što mogu jest pokušati pomodi. Bi li ti volio da
učinim nešto drugo?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Mudrac 51

M: Da nema tebe, bi li svijet postojao? O svijetu znaš sve, a o sebi ništa. Ti si oruđe svojega rada, nemaš
nijedno drugo. Zašto se najprije ne pobrineš za oruđe, a potom počneš misliti o svijetu?
P: Ja mogu čekati, ali svijet ne može.
M: Ne zapitaš li se tko si, ostavit deš svijet da čeka.
P: A što to?
M: Nekoga tko ga može spasiti.
P: Bog upravlja svijetom, Bog de ga spasiti.
M: To ti kažeš! Je li Bog došao k tebi i rekao ti da je On stvorio svijet te da je svijet Njegova briga, a ne
tvoja?
P: Zašto bi svijet morao biti isključivo moja briga?
M: Razmisli malo. Poznaje Ii svijet u kojem živiš itko drugi osim tebe?
P: Ti ga poznaješ. Svi ga poznaju.
M: Je li itko izvan tvojeg svijeta došao da ti to kaže? I ja i svi drugi samo se pojavljujemo i nestajemo u
njemu. Svi mi ovisimo o tvojoj milosti.
P: To ne može biti tako strašno! Ja postojim u tvojem svijetu, kao što i ti postojiš u mojem.
M: Nemaš dokaza o postojanju mog svijeta. U potpunosti si obavijen svijetom koji si sam stvorio.
P: Shvadam. Obavijen sam potpuno, ali da li i beznadno?
M: U zatvoru tvojega svijeta pojavio se čovjek koji ti govori da svijet bolnih kontradikcija koji si sam stvorio
nije ni trajan ni stalan te da je utemeljen na zabludi. On te moli da izađeš iz njega na isti način na koji si
ušao. Ušao si u svijet zaboravljajudi tko si, a izidi deš iz njega kad spoznaš sebe kakav uistinu jesi.
P: Kako de to utjecati na svijet?
M: Kad se oslobodiš svijeta, modi deš konačno učiniti nešto s njim. Sve dok si njegov zarobljenik,
bespomodan si da ga promijeniš. Naprotiv, sve što činiš samo pogoršava situaciju.
P: Ispravno de me djelovanje osloboditi.
M: Ispravno djelovanje nesumnjivo de te učiniti sretnijim i pretvorit de tvoj svijet u ugodnije mjesto. Ali
kakva je korist od toga? Takav svijet nije stvaran i nede trajati vječno.
P: Bog de pomodi.
M: Bog mora znati da postojiš da bi ti pomogao. Ali tvoj svijet i ti samo ste san. I u snu možeš patiti u
agoniji. No, nitko to ne zna i nitko ti ne može pomodi.
P: Znači li to da sva moja pitanja, traganja i proučavanja nisu ni od kakve koristi?

M: Ti si nalik čovjeku kojemu je ved dosta spavanja pa se počeo prevrtati u snu. Prevrtanje nije uzrok
buđenja, ali je njegov rani znak. No, ne smiješ postavljati beznačajna pitanja na koja ved znaš odgovor.
P: Kako du dobiti pravi odgovor?
M: Tako što deš postaviti pravo pitanje - ali ne verbalno, nego tako što deš se osmjeliti i zaživjeti u skladu
sa svojim svjetlom. Čovjek koji je spreman umrijeti za istinu sigurno de do nje dodi.
P: Imam još jedno pitanje. Postoje osoba, spoznavatelj osobe i svjedok. Jesu li spoznavatelj i svjedok jedno
te isto ili su to dva odvojena stanja?
M: Jesu li spoznavatelj i svjedok dvoje ili jedno? Kad spoznavatelja vidimo odvojeno od onoga što
spoznaje, svjedok stoji sam. Kad ono što se spoznaje i onoga koji spoznaje doživljavamo istovjetnima, i
svjedok postaje jedno s njima.
P: Tko je đnjanin, svjedok ili vrhovna stvarnost?
M: Đnjanin je vrhovna stvarnost, ali i svjedok. On je bitak i svijest. U odnosu na svjesnost on je svijest, a u
odnosu na univerzum čisti bitak.
P: A što je s osobom? Tko prvo nastaje, osoba ili spoznavatelj?
M: Osoba je prava malenkost. Sadašnjost koja se trenutačno događa složena je cjelina za koju se ne može
redi da postoji sama po sebi. Dokle god je ne percipiramo, ona zapravo i ne postoji. Ta sadašnjost nije
ništa drugo do sjena uma, ukupni zbir svih sjedanja. Čisti bitak odražava se u zrcalu uma kao spoznaja. Ono
što je spoznato uzima lik osobe, a temelji se na sjedanjima i navikama. To je samo sjena ili projekcija
spoznavatelja na platnu uma.
P: Postoji zrcalo, postoji odraz, ali gdje je sunce?
M: Sunce je vrhovna stvarnost.
P: Ona mora biti svjesna.
M: Ona nije ni svjesna ni nesvjesna. Nemoj razmišljati o njoj u okviru pojmova svjesnog i nesvjesnog.
Vrhovna je stvarnost život koji sadrži oboje, a ujedno oboje i nadilazi.
P: Život je toliko inteligentan. Kako bi mogao biti nesvjestan?
M: Kad postoji pogreška u sjedanju govoriš o nesvjesnosti. Uistinu postoji samo svjesnost. Život je
svjestan, svjesnost je živa.
P: Čak i kamenje?
M: Čak je i kamenje svjesno i živo.
P: Zabrinjava me što sam sklon nijekati postojanje onog što ne mogu zamisliti.
M: Bio bi mudriji da zaniječeš postojanje onoga što zamišljaš. Jer nestvarno je baš ono što zamišljamo.

P: Je li sve što se može zamisliti nestvarno?
M: Zamišljanje koje se temelji na pamdenju nestvarno je. Bududnost nije posve nestvarna.
P: Koji je dio bududnosti stvaran, a koji nije?
M: Stvarno je ono što ne očekujemo i što ne možemo predvidjeti.

Beželjnost kao najveće blaženstvo
Poklonik: Sreo sam mnogo prosvijetljenih ljudi, ali još nikad i oslobođenu osobu. Jesi li ti naišao na nekog
takovog? Znači li oslobođenje, među ostalim, i odbacivanje tijela?
Maharaj: Što je za tebe prosvjetljenje, a što oslobođenje?
P: Za mene je prosvjetljenje čudesno iskustvo mira, dobrote i ljepote u kojem svijet ima smisao, u kojem
postoji sveprožimajude jedinstvo sadržaja i biti. Iako takvo stanje nije trajno, ne možeš ga više zaboraviti.
Ono blista u umu kao sjedanje i kao čežnja. Znam o čemu govorim jer sam imao takvih iskustava.
Oslobođenje je neprestano prebivanje u tom predivnom stanju. Stoga me zanima je Ii oslobođenje spojivo
s opstankom tijela?
M: Što nije u redu s tijelom?
P: Tijelo je slabo i kratkoga je vijeka. Ono stvara potrebe i želje i u velikoj mjeri ograničava pojedinca.
M: Pa što onda? Neka tjelesno izražavanje bude ograničeno. Oslobođenje podrazumijeva oslobađanje
sebstva od lažnih i samonametnutih ideja. Ono nije sadržano u nekom posebnom iskustvu, koliko god
veličanstveno bilo.
P: Traje li oslobođenje zauvijek?
M: Sva su iskustva ograničena vremenom. Sve što ima početak, mora imati i kraj.
P: Znači li da to da oslobođenje u mom smislu riječi ne postoji?
M: Naprotiv, pojedinac je uvijek slobodan. Ti si i svjestan i slobodan da budeš svjestan. Nitko ti to ne može
oduzeti. Poznaješ li uopde sebe kao nekoga tko ne postoji ili nije svjestan?
P: Mogude je da se toga ne sjedam, što ne opovrgava činjenicu da povremeno nisam nesvjestan.
M: Zašto se od iskustva ne bi okrenuo prema onome tko ga proživljava pa spoznao svu važnost jedine
istinite tvrdnje koju možemo izredi: «ja jesam»?
P: Kako se to čini?
M: Ovdje nema mjesta pitanju «kako». Samo imaj neprestano na umu osjedaj «ja jesam» i uranjaj u njega
sve dok tvoj um i taj osjedaj ne postanu jedno. Učestalim ponavljanjima naidi deš na odgovarajudu
ravnotežu između pažnje i prianjanja te de se tvoj um čvrsto utemeljiti u misli-osjedaju «ja jesam». Što god
budeš mislio, govorio ili činio, taj osjedaj nepromjenjivog i sudutnog bitka bit de vječno prisutna pozadina
tvojega uma.
P: A to nazivaš oslobodenjem?
M: To nazivan, prirodnim stanjem. Što je loše u bivanju, spoznavanju i djelovanju koje teče bez napora i
radosno? Zašto to smatraš toliko neobičnim da očekuješ trenutno uništenje tijela? Što nije u redu s
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Beželjnost kao najvede blaženstvo 55

tijelom da bi moralo umrijeti? Promijeni stav prema svome tijelu i ostavi ga na miru. Nemoj ga tetošiti, ali
ga nemoj ni mučiti. Samo ga pusti da radi, a vedinu vremena i ispod praga svjesne pažnje.

P: Neprestano me proganjaju sjedanja na moja prekrasna iskustva. Želim da mi se vrate.
M: Ne možeš ih imati baš zato što ih toliko želiš. Stanje žudnje sprječava postizanje dubokih iskustava.
Ništa vrijedno ne može se dogoditi u umu koji točno zna što hode. To je zato što ništa od onoga što um
može predočiti i željeti nije od velike vrijednosti.
P: Što je onda vrijedno željeti?
M: Želi ono najbolje - najvede blaženstvo i najvedu slobodu. Najvede je blaženstvo beželjnost, oslobođenje
od želja.
P: Sloboda za kojom čeznem nije oslobođenje od želja. Želim slobodu da ispunim svoje čežnje.
M: Imaš slobodu da ispuniš svoje čežnje. Zapravo, ništa drugo ni ne radiš.
P: Trudim se, ali nailazim na prepreke koje me dovode do očaja.
M: Svladaj ih.
P: Ne mogu, previše sam slab.
M: Što te čini slabim? Odakle ta slabost? Drugi ispunjavaju svoje želje, a ti ne. Što je razlog tome?
P: Vjerojatno nemam dovoljno energije.
M: Što se dogodilo s njom? Kamo je nestala? Nisi li je raspršio na prevelik broj proturječnih želja i poriva?
Nažalost, ne posjeduješ bezgraničan izvor energije.
P: Zbog čega?
M: Zato što su tvoji ciljevi mali i beznačajni. Ne traže više. Samo je Božja energija bezgranična, i to zato što
On ništa ne želi za Sebe. Budi poput Njega i sve de ti se želje ostvariti. Što de tvoji ciljevi biti viši, a želje
bezgraničnije, imat deš više energije za njihovo ispunjenje. Želi dobrobit svima i univerzum de ti postati
suradnikom. Budeš li težio samo vlastitom užitku, morat deš ga stedi teškom mukom. Prije negoli nešto
poželiš, moraš to zaslužiti.
P: Studiram filozofiju, sociologiju i pedagogiju. Čini mi se da bih se morao malo više mentalno razviti prije
negoli počnem sanjati o samoostvarenju. Jesam li na pravom putu?
M: Specijalizirano znanje iz nekog područja potrebno nam je da bismo mogli zarađivati za život. Opde
znanje pridonosi razvoju uma, u to nema sumnje. Ali namjeravaš li cijeli život protratiti na gomilanje
znanja, tada oko sebe gradiš zid. Da bi se uzdignuo iznad uma, ne trebaš ga nakrcati gomilom podataka.
P: Što bih onda trebao učiniti?
M: Ne vjeruj umu i transcendiraj ga.
P: Što du nadi onkraj uma?

M: Neposredno iskustvo bitka, spoznaje i ljubavi.
P: Kako se može nadidi um?
M: Postoji mnogo polazišnih točaka, a sve vode k istome cilju. Možeš početi s nesebičnim radom, odričudi
se njegovih plodova. Nakon toga počni odustajati od razmišljanja i završi s odbacivanjem svih želja.
Operativni je ovdje faktor odricanje (tjaga). Ili pak možeš nastojati da te ne optereduje ništa od onoga što
želiš, o čemu misliš i što radiš te samo prebivati u misli-osjedaju «ja jesam» dok se on u tvom umu čvrsto
ne utemelji. Neka ti se događaju najrazličitija iskustva - ostani neuznemiren njima, u sigurnoj spoznaji da je
sve što se može percipirati prolazno, a da je jedino «jesamstvo» trajno.
P: Ne mogu cijeli svoj život posvetiti takvim vježbama. Imam dužnosti koje moram redovno obavljati.
M: Ni u kom slučaju nemoj zanemariti svoje dužnosti. Djelovanje u koje nisi uključen emocionalno i koje
svima donosi dobrobit, a da pritom ne uzrokuje patnju, nede te vezati. Možeš se angažirati u različitim
pravcima i raditi s golemim veseljem, ali iznutra ostani slobodan i miran. Neka ti um bude nalik zrcalu koje
sve odražava, a ništa ga ne dotiče.
P: Je li takvo stanje mogude ostvariti?
M: Ne bih govorio o tome, kad to ne bi bilo mogude. Zašto bih se bavio fantazijama?
P: Svi citiraju svete tekstove.
M: Oni koji poznaju samo svete tekstove uistinu ne znaju ništa. Znati znači biti. Znam o čemu govorim. Ne
tvrdim to na temelju onoga što sam pročitao ili čuo od drugih.
P: Ja studiram sanskrt pod vodstvom jednog profesora, ali u stvari jedino čitam svete tekstove. Tražim
oslobođenje i došao sam ovamo kako bih dobio vodstvo koje mi je potrebno. Najljubaznije te molim da mi
kažeš što trebam raditi.
M: Zašto to pitaš mene, kada si ved pročitao svete tekstove?
P: Sveti tekstovi daju opdenite smjernice, dok pojedinac treba osobne upute.
M: Tvoj vrhunski učitelj (sadguru) jest tvoje sebstvo. Vanjski učitelj ili guru puki je smjerokaz. Jedino tvoj
unutarnji učitelj može idi s tobom do cilja zato što on jest cilj.
P: Do unutarnjeg učitelja nije lako dodi.
M: Bududi da je on u tebi i s tobom, poteškode ne mogu biti ozbiljne. Zagledaj se u sebe i nadi deš ga.
P: Kad se zagledam u sebe nailazim na osjete i percepcije, misli i osjedaje, želje i strahove, sjedanja i
očekivanja. Uronjen sam u taj oblak i zbog njega ne vidim ništa drugo.
M: Taj koji sve ovo vidi, pa i ništavilo, unutarnji je učitelj. On jedini uistinu jest, dok sve drugo samo izgleda
kao da jest. On je tvoje sebstvo (svarupa), tvoja nada i jamstvo slobode. Nađi ga, čvrsto se veži za nj i bit
deš spašen i siguran.

P: Vjerujem ti, ali kad god dođe do stvarnog približavanja tom unutarnjem sebstvu, otkrivam da ono bježi
od mene.
M: Gdje je nastala misao «ono bježi od mene»?
P: U umu.
M: A tko poznaje um?
P: Svjedok uma.
M: Je li ti itko prišao pa rekao: «Ja sam svjedok tvojega uma.»?
P: Naravno da nije. On bi samo bio još jedna ideja u mojem umu.
M: Tko je onda taj svjedok?
P: Ja sam svjedok.
M: Dakle, ti poznaješ svjedoka jer si ti taj svjedok. Ne moraš ga vidjeti pred sobom. Iz toga ponovno
proizlazi da je biti isto što i znati.
P: Shvadam da sam ja svjedok, sama svijest. Ali što dobivam time?
M: Kakvo pitanje! Kakvu vrstu dobiti očekuješ? Znati što jesi - nije Ii to dovoljna dobit?
P: Kakva je svrha znanja o sebstvu?
M: Ono ti pomaže da razumiješ što nisi i drži te podalje od lažnih ideja, želja i djelovanja.
P: Ako sam ja isključivo svjedok, što više uopde znače dobro i loše?
M: Dobro je ono što ti pomaže da spoznaš sebe, a loše ono što te u tome sprječava. Blaženstvo je znati
svoje sebstvo, a patnja zaboraviti ga.
P: Je li svjedok-svjesnost istinsko sebstvo?
M: To je odraz stvarnosti u umu (buddhi). Stvarnost je onkraj toga. Svjedok predstavlja vrata kroz koja
ulaziš u stvarnost.
P: Što je meditacija?
M: Meditacija je prepoznavanje lažnog kao lažnog. To se prepoznavanje mora odvijati sve vrijeme.
P: Od nas se traži da redovno meditiramo.
M: Meditirati znači svakodnevno provoditi vježbe razlučivanja istinitoga od lažnog i odbacivati lažno.
Meditirati možeš početi na mnogo načina, ali svi se oni na kraju stapaju u jedan.
P: Molim te, reci mi koji je najkradi put do oslobođenja?

M: Nema kradeg ili dužeg puta, nego su neki ljudi više, a neki manje ozbiljni. Mogu ti redi kako je to bilo sa
mnom. Bio sam jednostavan čovjek, ali vjerovao sam svojemu guruu. Činio sam sve što bi mi guru rekao.
On je tražio od mene da se usmjerim na «jesamstvo» i ja sam to činio. Rekao mi je da sam ja ono što se
nalazi onkraj svega što se može percipirati ili pojmiti. Povjerovao sam mu. Predao sam mu i srce i dušu,
cjelokupnu pažnju i sve vrijeme koje sam imao na raspolaganju. Morao sam raditi kako bih održao na
životu svoju obitelj. Posljedica moje vjere i ozbiljnog zalaganja bila je spoznaja stvarnog sebstva u roku od
tri godine. Možeš izabrati bilo koji put, samo ako ti odgovara. Tvoja de ozbiljnost odrediti brzinu i stupanj
napretka.
P: Zar nemaš baš nikakvog naputka za mene?
M: Utemelji se čvrsto u svijesti «ja jesam». To je početak, a ujedno i kraj svih nastojanja.

Sveprisutnost
Poklonik: Najvede su modi uma razumijevanje, inteligencija i uvid. Čovjek posjeduje tri tijela: fizičko,
mentalno i kauzalno. Fizičko tijelo odražava njegovo bide, mentalno njegovu sposobnost spoznavanja, a
kauzalno radosnu kreativnost. Naravno, sve su to različiti oblici svjesnosti, ali se čini kao da su odvojeni, s
vlastitim osobinama. Inteligencija (buddhi) odraz je modi spoznaje (dit) u umu. Ona mu omoguduje
spoznavanje. Što je inteligencija briljantnija, to je naše znanje šire, dublje i istinitije. Funkcija je
inteligencije spoznavanje različitih pojava, ljudi i samog sebe. Zadnja je od njih najvažnija jer u sebi sadrži
prethodne dvije. Pogrešno razumijevanje samoga sebe i svijeta dovodi do lažnih ideja i želja, što pak vodi u
ropstvo. Ispravno razumijevanje samog sebe nužno je za oslobođenje od iluzije. Ja sve to teoretski
razumijem, ali kad na red stigne praksa, otkrivam da sam se beznadno zapleo u svoje stare i pogrešne
odgovore na situacije i ljude te da na taj način samo dublje tonem u ropstvo. Život je prebrz za moj tup i
spor um. Razumijem, ali previše kasno, kad se stara pogreška ved ponovila.
Maharaj: U čemu je zapravo tvoj problem?
P: Morao bih odgovarati na život, ne samo inteligentno, ved i veoma brzo. Ne mogu biti brz ako to nije
savršeno spontano. Kako da ostvarim takvu spontanost?
M: Zrcalo ne može ništa učiniti da bi privuklo sunce. Može samo održavati svoj sjaj. Čim je um spreman,
sunce u njemu zasja.
P: Pripada li svjetlost sebstvu ili umu?
M: I jednome i drugome. Sama po sebi ona je ne uzrokovana i nepromjenjiva, ali postaje obojena umom
ovisno o tome kako se on krede i mijenja. To je veoma slično projekciji filma u kinu. Svjetlost nije u filmu,
ali film daje boju svjetlosti te, prekidajudi je, stvara iluziju kretanja.
P: Jesi li ti sada u savršenom stanju?
M: Savršenstvo je stanje čistog uma. Ja se nalazim onkraj uma, kakvo god da je njegovo stanje, čisto ili
nečisto. Svijest je moja priroda. U konačnici, ja sam onkraj bitka i nebitka.
P: Hode li mi meditacija pomodi da postignem tvoje stanje?
M: Meditacija de ti pomodi da pronađeš svoje okove, da ih otpustiš i odbaciš mrtva sidra. Kad više ne
budeš vezan ni za što, učinio si svoj dio. Ostalo de se učiniti za tebe.
P: Tko de učiniti ostalo?
M: Ona ista mod koja te dovela ovako daleko, koja je potaknula tvoje srce da želi istinu, a tvoj um da je
traži. To je mod koja te održava na životu. Možeš je zvati životom ili vrhovnom stvarnošdu.
P: Ta de me ista mod i ubiti kada dođe vrijeme.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Sveprisutnost 61

M: Nisi li bio prisutan dok si se rađao? Nedeš li biti prisutan i kad budeš umirao? Nađi onoga koji je uvijek
prisutan i riješit de se problem spontanosti i savršenog odgovora.
P: Spoznaja vječnoga te neusiljeno i odgovarajude reagiranje na uvijek promjenjive prolazne događaje dva
su različita i odvojena pitanja. Čini se da si ih ti spojio u jedno. Što te navelo da to učiniš?
M: Spoznati vječnost znači postati vječnost, cjelina, univerzum, sa svime što on sadrži. Svaki događaj
posljedica je i očitovanje te cjeline i u temeljnom je suglasju s njom. Svi odgovori iz cjeline moraju biti
ispravni, neusiljeni i trenutni.
Ne može biti drukčije, a da bude ispravno. Odgođen odgovor pogrešan je odgovor. Misao, osjedaj i djelo
moraju biti jedinstveni i zbivati se istovremeno sa situacijom koja ih iziskuje.
P: Kako se dolazi do toga?
M: Ved sam ti rekao. Nađi onog koji je bio prisutan prilikom tvog rođenja i koji de svjedočiti tvoju smrt.
P: Jesu li to moj otac i majka?
M: Da, tvoj otac-majka, izvor iz kojeg si došao. Da bi riješio problem, moraš ga slijediti do izvora. Ispravno
rješenje problema mogude je pronadi jedino kad se on rastopi u univerzalnim otapalima samoispitivanja i
bestrašda.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Sveprisutnost 62

Da bi spoznao što Jesi, spoznaj što Nisi
Poklonik: Tvoj način opisivanja univerzuma kao nečega što se sastoji od materije, uma i duha samo je
jedan od mnogih. Postoje i drugi sustavi kojima bi univerzum trebao odgovarati pa se čovjek lako izgubi
trudedi se da ustanovi koji je sustav istinit. Na kraju počinje sumnjati da su svi oni samo verbalni i da niti
jedan od njih nije stvaran. Tvrdiš da univerzum čine tri područja: materija i energija (mahadakaš),
svjesnost (didakaš)i čisti duh (paramakaš). Prvo područje ima mogudnost kretanja i tromosti i predstavlja
ono što percipiramo. Osim toga, mi znamo da percipiramo svjesni smo toga i svjesni smo svoje svjesnosti.
Dakle, postoje ved dvoje: materija-energija i svjesnost. Čini se da se materija nalazi u prostoru, a energija
uvijek u vremenu. Energija je povezana s promjenama i mjeri se njihovom veličinom. Svjesnost je na neki
način sada i ovdje, u jedinstvenoj točki vremena i prostora. Ali ti, izgleda, zastupaš mišljenje da je i
svjesnost univerzalna, a to je čini bezvremenom, besprostornom i neosobnom. Mogu nekako razumjeti da
nema kontradikcija između bezvremenosti i besprostornosti, kao ni između sada i ovdje, ali neosobnu
svjesnost ne mogu pojmiti. Za mene je svjesnost uvijek lokalizirana, centrirana, individualizirana, osoba.
Čini se da ti tvrdiš kako može postojati percipiranje bez nekoga tko percipira, spoznavanje bez nekoga tko
spoznaje, voljenje bez nekoga tko voli, djelovanje bez nekoga tko djeluje. Jasno mi je da se trojstvo koje
čine proces spoznavanja, onaj koji spoznaje i ono što se spoznaje može vidjeti u svakom pokretu života.
Svjesnost podrazumijeva svjesno bide, objekt svjesnosti i bivanje svjesnim. Onoga tko je svjestan nazivam
osobom koja živi u svijetu i dio je svijeta. Osoba utječe na svijet i svijet utječe na nju.
Maharaj: Zašto ne ispitaš u kojoj su mjeri svijet i osoba stvarni?
P: O, ne! Ne trebam to ispitivati. Bit de mi dovoljno da saznam je li osoba manje stvarna od svijeta u kojem
živi.
M: No, kako onda glasi tvoje pitanje?
P: Je li osoba stvarna, a svijet konceptualan, ili je svijet stvaran, a osoba imaginarna?
M: Niti jedno od tog dvoga nije stvarno.
P: Ja sam, sasvim sigurno, dovoljno stvaran da bih zaslužio tvoj odgovor, a ja sam osoba.
M: Nisi osoba dok spavaš.
P: Uranjanje u san nije odsutnost. Čak i kad spavam, postojim.
M: Da bi bio osoba, moraš biti svjestan sebe. Je li to uvijek tako?
P: Nisam, naravno, svjestan sebe kad spavam, ni tijekom nesvjestice, a ni pod utjecajem droga.
M: Jesi li neprestano svjestan sebe tijekom svojega budnog stanja?
P: Ponekad sam odsutan umom ili jednostavno uronjen u tišinu.
M: Jesi li osoba i tijekom tih prekida svjesnosti o samom sebi?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Da bi spoznao što Jesi, spoznaj što Nisi 63

P: Naravno, ja cijelo vrijeme jesam jedna te ista osoba. Sjedam se kakav sam bio jučer i kakav sam bio
prošle godine. Nedvojbeno je da sam ista osoba.
M: Dakle, da bi bio osoba nužno ti je pamdenje?
P: Naravno.
M: A što bi bio kad ne bi imao sjedanja?
P: Nepotpuno sjedanje imalo bi za posljedicu nepotpunu osobnost. Kad ne bih imao sjedanja, ne bih mogao
postojati kao osoba.
M: Naravno da možeš postojati i kad nemaš sjedanja. To se dogada tijekom dubokog sna.
P: Samo u smislu da ostajem na životu. Ali ne postojim kao osoba.
M: Bududi da priznaješ da kao osoba ne postojiš neprekidno, možeš li mi redi što si onda u prekidima u
kojima sebe ne doživljavaš kao osobu?
P: Ja i tada postojim, ali ne kao osoba. Bududi da u tim vremenskim prekidima nisam svjestan sebe, mogu
samo redi da postojim, ali nisam osoba.
M: Možemo li to onda nazvati neosobnim postojanjem?
P: Ja bih to radije nazvao nesvjesnim postojanjem. Postojim, ali nisam svjestan da postojim.
M: Upravo si rekao: «Postojim, ali nisam svjestan da postojim.» Bi li to mogao redi o svom postojanju u
nesvjesnom stanju?
P: Ne, ne bih.
M: To bi mogao opisati samo u prošlom vremenu, «Nisam znao, bio sam nesvjestan», u smislu da se toga
ne sjedaš.
P: Bududi da sam bio nesvjestan, kako bih se mogao sjedati i čega bih se morao sjedati?
M: Jesi li zaista bio nesvjestan ili se samo ne sjedaš?
P: Kako da to razlučim?
M: Razmisli, sjedaš li se svake jučerašnje sekunde?
P: Naravno da se ne sjedam.
M: Znači li to da si bio nesvjestan?
P: Naravno da ne znači.
M: Dakle, bio si svjestan, a ipak se ne sjedaš.
P: Točno.

M: Možda si bio svjestan i tijekom spavanja, samo se ne sjedaš.
P: Ne, nisam bio svjestan. Bio sam u dubokom snu. Nisam se ponašao kao svjesna osoba.
M: Ponovno te pitam: «Kako to znaš?»
P: Rekli su mi oni koji su me vidjeli da spavam.
M: Sve što oni mogu posvjedočiti jest to da su te vidjeli kako mimo ležiš zatvorenih očiju i pravilno dišeš.
Ali oni nisu mogli razlučiti jesi li ti svjestan ili nisi. Jedini dokaz koji posjeduješ jest tvoje sjedanje. A to je
veoma nepouzdan dokaz!
P: Da, priznajem da, prema svojem shvadanju, ja jesam osoba samo tijekom budnog stanja. Što sam
između dvaju budnih stanja ja ne znam.
M: Barem znaš da ne znaš što si! Bududi da se pretvaraš da u vremenskim razmacima između budnih
stanja nisi svjestan, ostavit demo ih na miru. Razmotrit demo samo budno stanje.
P: Ja sam ista osoba i u svojim snovima.
M: Slažem se. Promotrimo ih zajedno - budno stanje i sanjanje. Razlika je samo u trajanju. Kad bi se tvoji
snovi dosljedno nastavljali, dovodedi te iz nodi u nod u istu okolinu i k istim ljudima, bio bi zbunjen i ne bi
mogao razlikovati budno stanje od sna. Odsada, kad govorimo o budnom stanju, moramo uključiti i stanje
sna.
P: Slažem se. Ja sam osoba u svjesnom odnosu prema svijetu.
M: Jesu li svijet i svjesni odnos prema njemu od presudne važnosti da bi ti bio osoba?
P: Čak i da se zazidam u pedinu, ostao bih osoba.
M: To povlači za sobom postojanje tijela i pedine, a i svijeta, naravno, u koji se oboje dade smjestiti.
P: Da, shvadam. Svijet i svjesnost o svijetu od presudne su važnosti da bih postojao kao osoba.
M: To dovodi do toga da je osoba dio ili komadid svijeta, ili pak obrnuto. Svijet i osoba jedno su.
P: Svijest postoji sama za sebe. U njoj se pojavljuju i osoba i svijet.
M: Rekao si da se pojavljuju. Možeš li dodati i da nestaju?
P: Ne, ne mogu. Mogu biti svjestan jedino da se pojavljujemo i ja i moj svijet. Kao osoba ne mogu redi da
svijet ne postoji. Da nema svijeta, ne bi bilo ni mene da to kažem. Zato što svijet postoji, ovdje sam i ja koji
tvrdim da on postoji.
M: Možda se to može redi i obrnuto. Zato što postojiš ti, postoji i svijet.
P: Meni se ta tvrdnja čini besmislenom.
M: Nakon što je podrobno ispitamo njezine bi besmislenosti moglo nestati.

P: Odakle demo početi?
M: Jedino što znam jest da sve ono što ovisi o nečemu drugome nije stvarno. Ono što je stvarno uistinu je
neovisno. Bududi da postojanje osobe ovisi o postojanju svijeta te da je ograničeno i opisano njime, ne
može biti stvarno.
P: U svakom slučaju, ne može biti niti san.
M: Čak i san postoji jer se u njemu može spoznavati, uživati ili trpjeti. Sve o čemu mislimo i sve što
osjedamo posjeduje bitak. Ali to ne mora biti ono što ti misliš da jest. To što ti smatraš osobom može biti
nešto sasvim drugo.
P: Ja sam ono što znam da jesam.
M: Ne možeš nikako tvrditi da si ono što misliš da jesi. Ideje o tome što si mijenjaju se iz dana u dan, iz
trenutka u trenutak. Slika koju stvaraš o sebi najpromjenjivije je što imaš. Krajnje je ranjiva prepuštena
milosti i nemilosti svakog slučajnog prolaznika. Kad te zadesi neka nevolja, gubitak posla ili bolna uvreda,
tvoja slika o sebi, koju nazivaš osobom, mijenja se iz korijena. Da bi spoznao što jesi, najprije moraš istražiti
i saznati što nisi. A da bi saznao što nisi, pažljivo promatraj sebe, odbacujudi sve ono što ne prati nužno
temeljnu činjenicu da jesi. Ideja o tome da si rođen na nekom određenom mjestu, u određenom trenutku,
od tebi poznatih roditelja, da stanuješ na određenoj adresi, da si oženjen, otac određenog broja djece, da
imaš određenog poslodavca i slično nisu sastavni dio osjedaja «ja jesam». Obično mislimo: «Ja sam to i to.»
Dosljedno i ustrajno odvajaj osjedaj «ja jesam» od zamisli da si «ovo» ili «ono» i pokušaj osjetiti što znači
biti, jednostavno biti, a da pritom ne budeš ni «ovo» ni «ono». Sve naše navike usmjerene su protiv tog
zadatka, a borba s njima ponekad je dugačka i teška. No, jasno razumijevanje od velike je pomodi. Što
jasnije budeš razumio da na razini uma možeš biti opisan samo niječnim pojmovima, brže deš dodi do kraja
svojega traganja i spoznati svoj bezgranični bitak.

Stvarnost je u Objektivnosti
Poklonik: Bavim se slikanjem, od slikanja i živim. Ima li to ikakve vrijednosti s duhovne točke gledišta?
Maharaj: O čemu razmišljaš dok slikaš?
P: Dok slikam, postojimo samo slikanje i ja.
M: A što ti radiš?
P: Slikam.
M: Ne, ne slikaš, samo gledaš kako nastaje slika. Ti si isključivo promatrač, sve ostalo događa se samo.
P: Zar slika nastaje sama od sebe? Postoji li možda neko moje više «ja» ili čak neko božanstvo koje je slika?
M: Svijest je najvedi slikar. Cijeli je svijet njezina slika.
P: Tko je napravio sliku svijeta?
M: Slikar je u slici.
P: Slika je u umu slikara, a slikar je u slici koja je u umu slikara koji je u slici! Nije li ta beskonačnost stanja i
dimenzija besmislena? U trenutku kad govorimo o slici u umu koji je i sam u slici, dolazimo do
beskonačnog niza svjedoka u kojem viši svjedoči nižeg. To je kao da stojimo između dvaju zrcala pa se
čudimo gomili ljudi!
M: Upravo tako, postojite samo ti i dvostruko zrcalo, a između vas bezbroj tvojih imena i likova.
P: Kako ti gledaš na svijet?
M: Vidim slikara kako stvara sliku. Sliku nazivam svijetom, a slikara Bogom. Ja nisam ni jedno od tog dvoga.
Niti stvaram niti sam stvoren. Sadržim sve, ali ništa ne sadrži mene.
P: Kad vidim drvo, ljudsko lice, zalazak sunca, slika je savršena. Ali kad zatvorim oči, slika u mom umu
blijeda je i zamagljena. Ako slike projicira moj um, zašto onda moram otvoriti oči da vidim dražestan cvijet
koji zatvorenih očiju vidim tek nejasno?
M: Zato što su tvoje vanjske oči bolje od unutarnjih. Tvoj je um u potpunosti okrenut prema vanjskom
svijetu. Kad budeš naučio promatrati svoj mentalni svijet, shvatit deš da on posjeduje daleko više boja i da
je savršeniji od onog koji percipiraš osjetilima. Naravno, morat deš vježbati. Ali zašto da te uvjeravam u to?
Ti zamišljaš da slika potječe od slikara koji ju je zapravo naslikao. Sve vrijeme tražiš izvore i uzroke.
Uzročnost postoji jedino u umu: sjedanje daje događajima obmanu trajanja, a ponavljanje stvara ideju o
uzročnosti koja ih povezuje. Kad se pojave opetovano događaju jedna za drugom, rado ih stajemo uzročno
povezivati. To stvara mentalnu naviku, ali navika nije i nužnost.
P: Upravo si rekao da je Bog stvorio svijet.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Stvarnost je u Objektivnosti 67

M: Nemoj zaboraviti da je jezik instrument uma. Smislio ga je um radi samog sebe. Kad jednom prihvatiš
da postoji uzročnost, tada je Bog temeljni uzrok, a svijet je posljedica. Oni su različiti, ali ne i odvojeni.
P: Ljudi govore o viđenju Boga.
M: Kad god vidiš svijet, vidiš i Boga. Ne možeš vidjeti Boga odvojeno od svijeta. Boga možeš vidjeti izvan
svijeta jedino tako da postaneš Bog. Svjetlost koja ti omoguduje da vidiš svijet, a ta svjetlost jest Bog, mala
je, sidušna iskra «jesamstva», prividno tako neznatna, a ipak prva i zadnja u svakom činu spoznavanja i
voljenja.
P: Moram li vidjeti svijet da bih vidio Boga?
M: A kako drukčije? Bez svijeta nema ni Boga.
P: Što ostaje?
M: Ostaješ ti kao čisti bitak.
P: A što postaju svijet i Bog?
M: Čisti bitak (avjakta).
P: Je li to slučaj i s velikom prazninom koja se nalazi izvan prostora i vremena (paramakaš)?
M: Možeš to tako nazvati. Riječi nisu važne jer ne dosežu donde. One se preokredu u potpuno nijekanje
svega što jest.
P: Kako da svijet vidim kao Boga? Što znači vidjeti svijet kao Boga?
M: To je slično ulasku u mračnu sobu. Ništa ne vidiš. Nešto možeš dotaknuti, ali ne vidiš ni boje ni obrise.
Prozor se otvara i soba se preplavljuje svjetlošdu. Počinju se pojavljivati boje i oblici. Prozor nam daruje
svjetlost, ali nije njezin izvor. Izvor je svjetlosti sunce. Slično tome, materija je poput mračne sobe, a prozor
svijesti preplavljuje je osjetima i percepcijama. Vrhovno je sunce, ono je izvor i materije i svjetlosti. Prozor
može biti zatvoren ili otvoren, ali sunce svijetli sve vrijeme. Prozor stvara razlike u osvijetljenosti sobe, no
to ne utječe na sunce. Pa ipak je sve to od sekundarne važnosti u odnosu na sitni, mali osjedaj prisutnosti
«jesarnstva». Bez njega ničega ne bi bilo. Sve znanje govori o njemu. Pogrešne ideje o «jesamstvu» vode u
ropstvo, a znanje o njemu do slobode i srede.
P: Imaju li izrazi «ja jesam» i «postoji» isto značenje?
M: «Ja jesam» opisuje unutarnje, a «postoji» vanjsko. Oboje se temelji na osjedaju bitka.
P: Je li to isto kao iskustvo postojanja?
M: Postojati znači biti nešto: stvar, osjedaj, misao, ideja. Postojanje je uvijek djelomično. Samo je bitak
univerzalan, u smislu da je svako bide sukladno sa svakim drugim bidem. Postojanja se međusobno
sukobljavaju, a bitak je jedinstven. Postojanje podrazumijeva nastajanje, promjenu, rođenje i smrt,
ponovno rođenje, a u bitku vječno kraljuje tiho spokojstvo.

P: Ako sam ja stvorio svijet, zašto sam ga učinio lošim?
M: Svatko živi u svome svijetu. Nisu svi svjetovi podjednako dobri i loši.
P: Što određuje razliku?
M: Um koji projicira svijet oslikava taj svijet raznim bojama, na sebi svojstven način. Kad prvi put sretneš
nekog čovjeka, on je za tebe stranac. Kad se s njim vjenčaš, on postaje tvojim sebstvom. Kad se posvađate,
pretvara se u ogorčenog neprijatelja. Stav tvojega uma određuje što de on za tebe biti.
P: Mogu razumjeti da je moj svijet subjektivan. No, čini li ga to i iluzornim?
M: On je iluzoran dokle god je subjektivan. Baš toliko. Stvarnost se nalazi u objektivnosti.
P: Što je objektivnost? Rekao si da je svijet subjektivan, a sad govoriš o objektivnosti. Nije li sve
subjektivno?
M: Sve je subjektivno, ali stvarnost je objektivna.
P: U kojem smislu?
M: Ona ne ovisi o sjedanjima i očekivanjima, željama i strahovima, sviđanjima i nesviđanjima. Sve vidimo
kako i jest.
P: Je li to ono što ti zoveš četvrtim stanjem (turija) ?
M: Nazovi to kako hodeš. Ono je čvrsto, postojano, nepromjenjivo, bez početka i bez kraja, uvijek novo i
svježe.
P: Kako ga dosedi?
M: Dovest de te do njega beželjnost i neustrašivost.

Vrhovna je Stvarnost onkraj svega
Poklonik: Tvrdiš da je stvarnost jedna. Jednota i jedinstvo svojstva su osobe. Je li onda stvarnost osoba, a
univerzum njezino tijelo?
Maharaj: Što god rekao, istovremeno je i istinito i lažno. Riječi ne sežu onkraj uma.
P: Ja samo pokušavam razumjeti. Govoriš nam o osobi (vjakta), o sebstvu (vyakta) te o vrhovnoj stvarnosti
(avjakta). Svjetlost čiste svijesti (prađnja), usredotočena u sebstvu (đivatma) kao «jesamstvo», obasjava
kao svjesnost (detana) um (antahkarana), a kao život (prana) oživljava tijelo (deha). Sve je to jasno kad se
izrazi riječima. Ali kad u sebi moram razlikovati osobu od sebstva, a sebstvo od vrhovne stvarnosti,
potpuno sam zbunjen.
M: Osoba nikada nije subjekt. Osobu možeš vidjeti, ali ti nisi osoba. Ti si uvijek vrhovna stvarnost koja se u
određenoj vremenskoj i prostornoj točki pojavljuje kao svjedok, kao most između čiste svijesti vrhovne
stvarnosti i raznolike svjesnosti pojedinačnih osoba.
P: Promatrajudi sebe, primjedujem da u meni ima čak nekoliko osoba koje se međusobno bore za upotrebu
ovog tijela.
M: One odgovaraju različitim sklonostima (samskara) tvojega uma.
P: Mogu li ih pomiriti?
M: Kako bi to bilo mogude? One su međusobno toliko oprečne! Sagledaj ih kakve jesu - puke navike misli i
osjedaja, snopovi sjedanja i poriva.
P: Pa ipak, sve one govore «ja jesam».
M: Samo zato što se s njima poistovjeduješ. Kad jednom shvatiš da ne možeš biti ništa od onog što se pred
tobom pojavljuje, da ne može kazati «ja jesam», oslobodit deš se svih svojih «osoba» i njihovih prohtjeva.
Jedino je osjedaj «ja jesam» tvoje istinsko vlasništvo. Ne možeš se odvojiti od njega, ali ga možeš pridati
bilo čemu, kao kad kažeš «Ja sam mlad», «Ja sam bogat» i slično. Ali takva samopoistovjedivanja očito su
lažna i uzrokuju ropstvo.
P: Sad shvadam da nisam osoba, ved ono što se odražava u njoj i daje joj osjedaj bitka. No, što je s
vrhovnom stvarnošdu? Na koji način mogu sebe spoznati kao vrhovnu stvarnost?
M: Izvor svjesnosti ne može biti neki objekt u njoj. Znati izvor isto je što i biti izvor. Kad spoznaš da nisi
osoba, ved čisti i mirni svjedok te da je neustrašiva svijest tvoj istinski bitak, ti jesi bitak. To je izvor,
neiscrpna mogudnost.
P: Postoji li mnogo izvora ili samo jedan izvor za sve?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Vrhovna je Stvarnost onkraj svega 70

M: Ovisi s koje strane gledaš i s kojom namjerom. U svijetu postoji mnogo objekata, ali oko koje ih vidi
samo je jedno. Ono što je više uvijek se onome što je niže čini kao jedno, a ono što je niže uvijek se onome
što je više čini kao mnoštvo.
P: Pripadaju li svi oblici i imena jednom te istom Bogu?
M: Ponovno ti kažem, ovisi kako gledaš na to. Na verbalnoj razini sve je relativno. Apsolut se mora iskusiti,
o njemu se ne može raspravljati.
P: Kako se apsolut može iskusiti?
M: To nije objekt koji bi se mogao prepoznati i pohraniti u sjedanje. On je prije u sadašnjosti i u osjedaju i
više se odnosi na «kako» nego na «što». Apsolut je stvar kvalitete, vrijednosti, a bududi da je izvor svega,
on jest u svemu.
P: Ako je on izvor, zašto se i kako očituje?
M: On rađa svjesnost. Sve je drugo u svjesnosti.
P: Zašto postoji toliko mnogo središta svjesnosti?
M: Objektivni univerzum (mahadakaš) neprestano se giba, projicirajudi i uništavajudi bezbrojne oblike. Kad
god se neki oblik napuni životom (prana), pojavljuje se svjesnost (detana), koja je odraz čiste svijesti u
materiji.
P: Kako to utječe na vrhovnu stvarnost?
M: A što bi i kako moglo utjecati na nju? Na izvor ne utječu vijuganja rijeke kao što ni na zlato ne utječe
oblik nakita. Utječe li slika na ekranu na svjetlost? Vrhovna stvarnost sve čini mogudim, i to je sve.
P: Kako je mogude da se neke stvari događaju, a neke ne?
M: Traženje uzroka razonoda je uma. Nema dvojnosti uzroka i posljedice. Sve je samo sebi uzrok.
P: Je li onda uopde mogude svrhovito djelovanje?
M: Sve što tvrdim jest da svjesnost sadrži sve. U svjesnosti je sve mogude. Ti možeš u svome svijetu tražiti
uzroke, ukoliko to želiš. Netko de se drugi možda zadovoljiti samo jednim uzrokom, a to je Božja volja.
Korijen svih uzroka jest jedan: osjedaj «ja jesam».
P: Kakva je veza između sebstva (vjakta) i vrhovne stvarnosti (avjakta)?
M: S točke gledišta sebstva, svijet je spoznatost, dok je vrhovna stvarnost - nespoznatost. Nespoznatost
rađa spoznatost, ali ipak ostaje nespoznatost. Spoznatost je beskonačna, ali nespoznatost je beskonačnost
svih beskonačnosti. Kao što zraku sunčeve svjetlosti ne možemo vidjeti dokle god je ne isprekidaju sitne
čestice prašine, tako i vrhovna stvarnost sve čini spoznatim, a da ona sama ostaje nespoznata.
P: Znači li to da je nespoznatost nedostupna?

M: O, ne! Vrhovnu je stvarnost najlakše dosedi jer je to sam tvoj bitak. Dovoljno je da prestaneš razmišljati
o bilo čemu drugome i željeti bilo što drugo osim vrhovne stvarnosti.
P: A ako ne želim ništa, čak ni vrhovnu stvarnost?
M: Onda si zapravo mrtav, ili sama vrhovna stvarnost.
P: Svijet je pun želja. Svatko nešto želi. Tko je taj koji želi? Osoba ili sebstvo?
M: Sebstvo. Sve želje, svete i nesvete, proizlaze iz sebstva. Sve su one vezane za osjedaj «ja jesam».
P: Mogu razumjeti da svete želje (satjakama) izviru iz sebstva. One bi mogle biti očitovanje aspekta
blaženstva u trojstvu bitak - svijest - blaženstvo (sadditananda), trojstvu sebstvu. Ali zašto postoje i ne
svete želje?
M: Cilj je svih želja postizanje srede. Njihov oblik i kakvoda ovise o psihi (aniahkatana). Ondje gdje
prevladava tromost (tamas), nailazimo na izopačenosti. Kod energije (rađas), javlja se strast. Kod jasnode
(sattva), u pozadini želja pojavljuju se motivi kao što su dobronamjernost, suosjedanje; poriv da
usredujemo druge postaje snažniji od želje da sami budemo sretni. Ali vrhovna je stvarnost onkraj svega
toga. Pa ipak se zbog njezine beskonačne propusnosti sve snažne želje mogu ispuniti.
P: Koje su želje snažne?
M: Želje koje uništavaju svoje subjekte ili objekte, kao i želje koje ne nestaju nakon što su zadovoljene,
proturječe samima sebi i ne mogu se ispuniti. Jedino želje koje su motivirane ljubavlju, dobrom voljom i
suosjedanjem donose dobrobit i subjektu i objektu te se zato u potpunosti mogu ispuniti.
P: Sve su želje bolne, i svete i nesvete.
M: Ne radi se o istim željama i zato ni bol nije ista. Strast je bolna, ali suosjedanje nije. U ispunjavanju želje
rođene iz suosjedanja sudjeluje cijeli svemir.
P: Poznaje li vrhovna stvarnost samu sebe? Je li neosobnost svjesna?
M: Izvor svega posjeduje sve. Što god izvire iz njega mora, u obliku sjemenke, ved postojati u njemu. I kao
što je sjemenka posljednja u nizu nebrojenih sjemenki te sadrži iskustvo i obedanje bezbrojnih šuma, tako i
nespoznatost sadrži sve što je bilo ili moglo biti, kao i sve što de biti ili bi moglo biti. Cjelokupno polje
postojanja otvoreno je i pristupačno, prošlost i bududnost postoje istovremeno u vječnom sada.
P: Živiš li ti u vrhovnoj nespoznatosti?
M: A gdje bih drugdje mogao živjeti?
P: Zašto to kažeš?
M: U mom se umu nikad ne pojavljuje želja.
P: Jesi li ti onda nesvjestan?

M: Naravno da nisam! Ja sam potpuno svjestan, ali bududi da u moj um ne ulazi nijedna želja ili strah, u
njemu je savršena tišina.
P: Tko poznaje tu tišinu?
M: Tišina poznaje samu sebe. To je tišina spokojna uma u kojem su se smirile želje i strasti.
P: Imaš li i ti povremeno iskustvo želje?
M: Želje su samo valovi u umu. Val prepoznaješ, kad ga ugledaš. Želja je jedna od mnogih pojava. Ne
osjedam poriv da je zadovoljim. Želja koja se pojavljuje ne zahtjeva nikakvo djelovanje. Oslobođenje od
želje znači da je nestalo prisile da ona bude zadovoljena.
P: Zašto se želje uopde pojavljuju?
M: Zato što zamišljaš da si rođen i da deš umrijeti ne budeš li vodio brigu o svome tijelu. U utjelovljenom
postojanju želja je temeljni uzrok svih muka.
P: Ipak, toliko je điva koje ulaze u tijelo. To sasvim sigurno ne može biti posljedica pogrešne procjene.
Mora da u tome ima neke svrhe. Kakve?
M: Da bi spoznalo sebe, sebstvo se mora suočiti sa svojom suprotnošdu - s nesebstvom. Želja vodi u
iskustvo. Iskustvo pak vodi u razlučivanje, nevezanost, samospoznaju, odnosno u oslobođenje. A što je,
naposljetku, oslobođenje? Spoznati da si onkraj rođenja i smrti. Zaboravljajudi tko si i zamišljajudi da si
smrtno bide, stvorio si samome sebi toliko mnogo problema da se sada moraš probuditi iz te obmane kao
iz ružnog sna.
Ispitivanje te može probuditi. Ne moraš čekati patnju. Bolje je ispitivanje srede jer je um tada prožet
skladom i mirom.
P: Tko zapravo doživljava iskustvo - sebstvo ili nespoznatost?
M: Sebstvo, naravno.
P: Zašto onda uvoditi pojam vrhovne nespoznatosti?
M: Da bi se objasnilo sebstvo.
P: Ali ima li ičeg onkraj sebstva?
M: Ne postoji ništa izvan sebstva. Sve je jedno i sve je sadržano u «jesamstvu». U budnom stanju i za
vrijeme sanjanja «jesamstvo» je osoba. U dubokom snu i u četvrtom stanju svijesti (turija) taj je osjedaj
sebstvo. S one strane budne pozornosti četvrtog stanja svijesti (turija) nalazi se veličanstveni i tihi spokoj
vrhovne stvarnosti. Ali sve je to u svojoj biti zapravo jedno i sve je u svojoj pojavnosti povezano. U
neznanju promatrač postaje ono što promatra, a u mudrosti on je samo promatranje. Ali zašto se zamarati
vrhovnom stvarnošdu? Spoznaj onoga koji spoznaje i spoznat deš sve.

Tko sam Ja?
Poklonik: Savjetovali su nam da štujemo stvarnost personificiranu u liku Boga ili Savršenog Čovjeka.
Rečeno nam je da ni ne pokušavamo štovati apsolut jer je to preteška zadada za bida čija je svjesnost
usredotočena na mozak.
Maharaj: Istina je jednostavna i pristupačna svima. Zašto izmišljati probleme? Istina je ispunjena ljubavlju i
blagotvorna. Ona uključuje sve, prihvada sve, pročišdava sve. Neistina je teška i zato predstavlja izvor svih
teškoda. Ona uvijek želi, očekuje, zahtijeva. Bududi da je lažna, istovremeno je i prazna, uvijek u potrazi za
potvrdom i ohrabrenjem. Ona se plaši ispitivanja i izbjegava ga. Poistovjeduje se s bilo kakvim osloncem,
koliko god bio slab ili prolazan. Što god dobije, odmah izgubi i traži još. Zbog toga nemoj vjerovati
svjesnom. Sve ono što možeš vidjeti, osjetiti ili o čemu možeš misliti nije takvo kakvim ti se čini. Čak ni
grijeh ili vrlina, zasluga i krivica nisu takvi kakvima ti izgledaju. Obično su dobro i loše stvar dogovora i
običaja te se izbjegavaju ili srdačno dočekuju ved prema tome na koji se način te dvije riječi koriste.
P: Ne postoje li dobre i loše želje, odnosno uzvišene i niske?
M: Sve su želje loše, samo su neke gore od drugih. Slijedi koju god želju hodeš i sigurno deš upasti u
nevolju.
P: Pa slijedio i želju da se oslobodim svih želja?
M: Čemu uopde bilo što željeti? Čežnja za stanjem oslobođenosti od želje nede te osloboditi. Ništa te ne
može osloboditi, bududi da si ved slobodan. Promatraj sebe s jasnodom u kojoj nema želja, to je sve.
P: Da bih spoznao sebe potrebno mi je određeno vrijeme.
M: Na koji bi ti način vrijeme moglo pomodi? Vrijeme je slijed trenutaka. Svaki se trenutak pojavljuje
niotkuda i nestaje u ništavilu da se više nikad ne ponovi. Kako se možeš pouzdati u nešto toliko prolazno?
P: Što je trajno?
M: Da bi našao ono što je trajno, moraš se zagledati u sebe. Uroni duboko i nađi u sebi stvarnost.
P: Kako da tražim sebe?
M: Što god da se događa, događa se tebi. Što god da radiš, onaj koji radi jest u tebi. Nađi subjekt svega
onoga što kao osoba jesi.
P: Što bih drugo mogao biti?
M: Spoznaj. Čak i ako ti kažem da si svjedok, tihi promatrač, to ti nede značiti ništa dokle god ne nađeš put
do vlastitog bitka.
P: Moje pitanje glasi: «Kako nadi put do vlastitog bitka?»
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Tko sam Ja? 74

M: Odbaci sva pitanja osim jednog: «Tko sam ja?» Napokon, jedina činjenica u koju možeš biti siguran jest
da jesi. «Ja jesam» jest sigurno, a «ja sam ovo» nije. Uloži napor da spoznaš što si uistinu.
P: Posljednjih šezdeset godina i ne činim ništa drugo.
M: Što je loše u nastojanju? Čemu tražiti rezultate? Ved je i samo nastojanje tvoja stvarna priroda.
P: Nastojanje je bolno.
M: Ti ga činiš takvim jer tražiš rezultate. Uloži napor bez očekivanja rezultata, trudi se bez strasti.
P: Zašto me Bog napravio takvim kakav jesam?
M: O kojem Bogu govoriš? Što je Bog? Nije li On upravo svjetlost koja ti omogudava da postaviš to pitanje?
«Jesamstvo» jest Bog. Traganje jest Bog. Zahvaljujudi traganju otkrivaš da nisi ni tijelo ni um te da je ljubav
prema sebstvu u tebi usmjerena prema sebstvu u svima. Dvoje je jedno. Svijest u meni i svijest u tebi
prividno su dvije svijesti, a zapravo jedna. One teže jednoti, a to je ljubav.
P: Kako da pronađem tu ljubav?
M: Što sada voliš? Voliš «jesamstvo». Predaj mu se i srcem i dušom, ne misli ni na što drugo. Kad se u
«jesamstvu» prebiva prirodno i bez napora, to je najviše stanje. U njemu je ljubav istovremeno i onaj tko
ljubi i onaj tko je ljubljen.
P: Svi žele živjeti, postojati. Nije li i to izraz ljubavi prema sebstvu?
M: Sve želje izviru iz sebstva. No, stvar je u izboru prave želje.
P: Što je ispravno a što pogrešno mijenja se u skladu s navikama i običajima. Mjerila se razlikuju od društva
do društva.
M: Zanemari sva tradicionalna mjerila. Prepusti ih licemjerima. Dobro je jedino ono što te oslobađa od
želja, strahova i od lažnih ideja. Dokle god se budeš zamarao grijehom i vrlinom, nedeš nadi mir.
P: Slažem se da su grijeh i vrlina socijalne norme. Ali mogli bi postojati i duhovni grijesi i vrline. Pod
duhovnim smatram ono apsolutno. Postoji li apsolutni grijeh ili apsolutna vrlina?
M: Grijeh i vrlina odnose se isključivo na osobu. Kad ne bi postojale grješne i plemenite osobe, kakvo bi
značenje imali grijeh i vrlina? Na razini apsolutnog ne postoje osobe. Ocean čiste svijesti nije ni plemenit ni
gIješan. Grijeh i vrlina stalno se mijenjaju.
P: Mogu li odbaciti tako beskorisne pojmove?
M: Ne smiješ ih odbaciti dokle god sebe smatraš osobom.
P: Po kojim du znakovima prepoznati da se nalazim onkraj grijeha i vrline?
M: Bit deš slobodan od svih želja i strahova, od same ideje da si osoba. Grijeh je pothranjivati ideju «ja sam
grješnik» ili «ja nisam grješnik». Poistovjetiti se s nečim određenim jedini je grijeh koji postoji.

Impersonalno je stvarno, personalno se pojavljuje i iščezava. «Ja jesam» jest impersonalni bitak. «Ja sam
ovo» jest osoba. Osoba je promjenjiva, a čisti bitak njezina osnova.
P: Čisti bitak zacijelo nije nesvjestan, niti mu nedostaje sposobnost razlučivanja. Kako bi on mogao biti
onkraj grijeha i vrline? Kaži nam samo, molimo te, posjeduje li on inteligenciju?
M: Sva ova pitanja proizlaze iz tvog uvjerenja da si osoba. Uzdigni se iznad osobnog i onda se osvrni.
P: Što točno misliš kad tražiš od mene da prestanem biti osoba?
M: Ne tražim od tebe da prestaneš biti - to bi bilo nemogude. Tražim od tebe samo da prestaneš zamišljati
da si rođen, da imaš roditelje, da si tijelo, da deš umrijeti i slično. Bar pokušaj, napravi početni korak - nije
tako teško kako misliš.
P: Misliti o sebi kao o osobi grijeh je i u odnosu na neosobno.
M: Opet ta osobna točka gledišta! Zašto uporno nastojiš zagaditi impersonalno svojim idejama o grijehu i
vrlini? One se na njega jednostavno ne mogu primijeniti. Impersonalno se ne može opisati pojmovima
dobrog i lošeg. Ono je bitak-mudrost-ljubav - a sve je to apsolut. Ima li tu mjesta grijehu? Vrlina je pak
samo suprotnost grijehu.
P: Mi govorimo o božanskoj vrlini.
M: Istinska je vrlina božanska priroda (svarupa). Ono što ti u stvari jesi tvoja je vrlina. Ali suprotnost grijehu
koju ti nazivaš vrlinom samo je poslušnost rođena iz straha.
P: No, čemu onda sav taj napor da postanem bolji?
M: On te drži u pokretu. Ne prestaješ tragati dokle god ne pronađeš Boga. Tada te Bog usisava u Sebe - i
čini te onakvim kakav je i On sam.
P: Jedan te isti čin u jednom se trenutku smatra prirodnim, a u drugom grijehom. Što ga čini grješnim?
M: Sve ono što činiš u suprotnosti sa svojim višim znanjem jest grijeh.
P: Znanje ovisi o sjedanju.
M: Prisjedati se svojeg sebstva jest vrlina, a zaboraviti na njega jest grijeh. Sve se to svodi na mentalnu ili
psihološku vezu između duha i materije. Možemo je nazvati psihom (aniahkarana). Kad je psiha gruba,
nerazvijena i prilično primitivna, podliježe velikoj iluziji. Kako povedava svoju širinu i osjetljivost, postaje
sve savršenijem vezom između čiste materije i čistog duha te daje značenje materiji, a očitovanje duhu.
Postoji materijalni svijet (mahadakaš) i duhovni svijet (paramakaš). Između njih nalazi se univerzalni um
(didakaš), koji je i univerzalno srce (premakaš). Mudra ljubav spaja duh i materiju u jedno.
P: Ljudi se razlikuju po stupnju mudrosti odnosno neznanja zato što postoje razlike u njihovoj psihi. Zrelija
osoba ima više iskustva za sobom. Kao što dijete raste jedudi i pijudi, spavajudi i igrajudi se, tako se i
čovjekova psiha oblikuje svime što misli, osjeda i radi, dokle god ne postane toliko savršena da može
poslužiti kao most između duha i tijela. Ona poput mosta koji omogudava promet između dviju obala
povezuje izvor s njegovim očitovanjima.
M: Nazovi ga ljubavlju. Most je ljubav.
P: Napokon, sve je iskustvo. Što god mislimo, osjedamo ili činimo, sve je to iskustvo. U pozadini svakog
iskustva nalazi se onaj tko ga doživljava. Dakle, sve što znamo sastoji se od tog dvoga, od onoga koji
doživljava iskustvo i iskustva samog. Ali to je dvoje u stvari jedno - onaj tko doživljava iskustvo i sam je
iskustvo. Ipak, on smatra da je iskustvo nešto izvan njega. Na isti su način i duh i tijelo jedno, ali se
pojavljuju kao dvoje.
M: Za duh ne postoji drugi.
P: Kome se, dakle, pojavljuje taj drugi? Čini mi se da je dvojnost iluzija izazvana nesavršenošdu psihe. Kad
je psiha savršena, ne doživljava se dvojnost.
M: Ti si to rekao.
P: Ipak, moram ponoviti svoje veoma jednostavno pitanje: tko određuje razliku između grijeha i vrline?
M: Onaj tko posjeduje tijelo griješi tijelom, a onaj tko posjeduje um griješi umom.
P: Svakako, samo posjedovanje uma i tijela ne potiče na grijeh. U korijenu grijeha mora postojati i tredi
čimbenik. Uvijek se iznova vradam na pitanje o grijehu i vrlini, bududi da današnja mladež neprestano tvrdi
kako grijeh ne postoji. Oni kažu da ne treba biti preosjetljiv, ved da želju treba spremno slijediti čim se ona
pojavi. Mladi ne žele prihvatiti ni tradiciju ni autoritete pa na njih može utjecati samo razumna i iskrena
misao. Uzdržavaju li se mladi od određenih djela, to je prije zbog straha od policije nego iz uvjerenja.
Nesumnjivo je da ima nečeg u tome što govore jer vidljivo je kako se naše vrijednosti mijenjaju od mjesta
do mjesta i od vremena do vremena. Na primjer, ubijanje u ratu, koje se danas smatra velikom vrlinom,
možda de se u sljededem stoljedu smatrati stravičnim zločinom.
M: Čovjek koji se krede zemljom nužno de prolaziti kroz iskustvo dana i nodi. Onaj tko se drži sunca nede
upoznati tamu. Moj svijet nije istovjetan vašem. Vaš svijet za mene je pozornica, a vi ste glumci koji na njoj
igrate svoje uloge. Vaše pojavljivanje na sceni i nestajanje s nje nije nimalo stvarno. A jednako su nestvarni
i svi vaši problemi!
P: Možda smo zaista mjesečari koji hodaju u snu ili žrtve nodne more. Možeš li išta učiniti da nam
pomogneš?
M: Upravo vam pomažem. Ušao sam u vaše stanje nalik snu da bih vam rekao: «Prestanite povrjeđivati
sebe i druge, prestanite patiti, probudite se.»
P: Ali zašto se ne budimo?
M: Probudit dete se. Moje riječi doprijet de do vas. Ali trebat de vam još neko vrijeme. Kad posumnjate u
istinitost svojega sna, trenutak buđenja više nede biti daleko.

Život je Ljubav, a ljubav život
Poklonik: Je li prakticiranje joge uvijek svjesno? Može li ono biti i posve nesvjesno, odnosno ispod praga
svijesti?
Maharaj: Kad su početnici u pitanju, prakticiranje joge uglavnom je namjerno i zahtijeva veliku odlučnost.
Ali oni koji jogu iskreno prakticiraju godinama, sve su vrijeme predani samoostvarenju, bili toga svjesni iIi
ne. Nesvjesna je sadhana najplodonosnija, zato što je spontana i postojana.
P: U kakvom je položaju netko tko je određeno vrijeme iskreno prakticirao jogu, a onda se obeshrabrio i
odustao od svih daljnjih napora?
M: Ono što čovjek čini, odnosno ne čini, često je varljivo. Prividna letargija može biti samo prikupljanje
snage. Uzroci našeg ponašanja veoma su suptilni. Nikoga ne bismo smjeli prebrzo osuditi, ali ni pohvaliti.
Nemojte zaboraviti da je joga rad unutarnjeg sebstva (vjakta) na vanjskom (vjakti). Sve što radi vanjsko
samo je odgovor na unutarnje.
P: Vanjsko ipak pomaže.
M: Koliko može pomodi i na koji način? Vanjsko posjeduje određeni nadzor nad tijelom i može poboljšati
njegovo držanje i disanje. No, nad mislima i osjedajima u umu ima veoma malo vlasti, zato što je i samo
um. Unutarnje može upravljati vanjskim. Vanjsko mora biti dovoljno mudro da ga posluša.
P: Ako je u stvari unutarnje odgovorno za duhovni razvoj pojedinca, zašto se vanjsko toliko potiče i
ohrabruje?
M: Vanjsko nam može pomodi da zadržimo mir i oslobodimo se želja i strahova. Sigurno si ved uočio da su
svi savjeti vanjskom izraženi u obliku nijekanja: nemoj, prestani, uzdrži se, odreci se, odbaci, žrtvuj, predaj,
spoznaj lažno kao lažno. Čak je i oskudan opis stvarnosti koji nam jest dan izražen u obliku poricanja - «ne
ovo, ne ovo (neti, neti)». Sve potvrdno pripada unutarnjem sebstvu kao što sve savršeno pripada
stvarnosti.
P: Kako u iskustvu koje trenutačno doživljavamo možemo razlikovati unutarnje od vanjskog?
M: Unutarnje je izvor nadahnuda, a vanjsko se pokrede na osnovu sjedanja. Izvoru se ne može pronadi
početak, a sva sjedanja negdje započinju. Prema tome, vanjsko je uvijek determinirano, dok se unutarnje
ne može zadržati u riječima. Oni koji se bave jogom upravo i griješe u tome što zamišljaju da je unutarnje
nešto čega se moraju dokopati, a pritom zaboravljaju da je sve što se može percipirati prolazno i zbog toga
nestvarno. Stvarno je jedino ono što percepciju čini mogudom, nazvali to životom, brahmanom ili kako ved.
P: Mora li život imati tijelo da bi se očitovao?
M: Tijelo želi živjeti. Ne treba životu tijelo, ved tijelu život.
P: Čini li to život namjerno?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Život je Ljubav, a ljubav život 78

M: Djeluje li ljubav namjemo? I da i ne. Život je ljubav, a ljubav život. Nije li upravo ljubav ta koja održava
tijelo? Ne odaje li želja ljubav prema sebstvu? Što je drugo strah no poriv za zaštitom? I što je znanje no
ljubav prema istini? Sredstva i načini mogu biti pogrešni, ali motiv koji se krije u pozadini uvijek je ljubav -
ljubav prema «meni» i «mojem». To «ja» i «moje» mogu biti maleni, ili de se možda rasprsnuti i obujmiti
čitav univerzum, ali ljubav ostaje ista.
P: Ponavljanje Božjeg imena veoma je često u Indiji. Ima li kakve koristi od toga?
M: Kad znaš ime neke stvari ili osobe, možeš je lako nadi. Kad Boga zoveš imenom, On dolazi k tebi.
P: U kojem de liku dodi?
M: U liku koji je u skladu s tvojim očekivanjima. Nemaš li srede u životu pa ti neki svetac podari mantru za
sredu, a ti je ponavljaš s vjerom i predanošdu, tvoja se nesreda mora preokrenuti u sredu. Čvrsta vjera jača
je od sudbine. Sudbina je posljedica uzroka, vedinom slučajnih, i zato je labavo tkana. Povjerenje i golema
nada veoma je lako mogu nadvladati.
P: Što se zapravo događa kad se ponavlja mantra?
M: Zvuk mantre stvara oblik u kojem de se sebstvo otjeloviti. Ono se može otjeloviti u bilo kojem obliku
kroz koji de djelovati. Naposljetku, sebstvo se izražava u akciji, a mantra je prvenstveno energija u akciji
koja djeluje na tebe i na tvoju okolinu.
P: Ponavljanje mantre tradicionalni je put. Mora li njezino djelovanje biti baš takvo?
M: Od pradavnih vremena stvarala se veza između određenih riječi i odgovarajudih energija, a učvršdivala
se bezbrojnim ponavljanjima. Ona je poput utabane staze kojom se često prolazi. Staza je lagan put -
potrebna je jedino vjera. Moraš vjerovati da de te staza dovesti do tvojeg odredišta.
P: U Europi ne postoji tradicija ponavljanja mantre, osim u nekim kontemplativnim redovima. Kako ono
koristi modernim mladim zapadnjacima?
M: Oni nemaju nikakve koristi od man tre, osim ako ih ona snažno ne privlači. Za mladog zapadnjaka pravi
je postupak prionuti uz misao da je on osnova sveg znanja, odnosno nepromjenjiva i vječna svijest svega
što se događa osjetilima i umu. Ukoliko to cijelo vrijeme drži na umu, svjesno i budno, sigurno de se
osloboditi ograničenja ne-svijesti i uroniti u čisti život, svjetlost i ljubav. Ideja «ja sam samo svjedok»
pročistit de njegovo tijelo i um te mu otvoriti oči mudrosti. Tada de nadidi iluziju i njegovo de se srce
osloboditi svih želja. Kao što se led pretvara u vodu, voda u paru, a para rasplinjuje u zraku i nestaje u pros-
toru, tako se i tijelo rastapa u čistoj svijesti (didakaš), nakon čega nestaje u čistom bitku (paramakaš), koji
se nalazi onkraj svakog postojanja i nepostojanja.
P: Ostvarena osoba jede, pije i spava. Zbog čega?
M: Ista sila koja pokrede univerzum pokrede i nju.
P: Sve pokrede ista sila. U čemu je razlika?

M: Jedino u ovome: prosvijetljena osoba zna ono o čemu su drugi samo čuli, ali nikad nisu stekli vlastito
iskustvo. Intelektualno mogu izgledati uvjerljivo, ali pri djelovanju odaju svoje ropstvo. Prosvijetljena osoba
uvijek djeluje ispravno.
P: Svi govore «ja jesam». I čovjek koji je postigao samoostvarenje kaže «ja jesam». U čemu je razlika?
M: Razlika je u značenju koje se pridaje riječima «ja jesam». U slučaju realiziranog čovjeka, iskustvo «ja
sam svijet, svijet je moj» krajnje je valjano - on misli, osjeda i djeluje cjelovito, u jedinstvu sa svime što živi.
Takav čovjek možda i ne poznaje teoriju i praksu oslobođenja, možda je rođen i odgojen bez ikakvih
religijskih i metafizičkih pojmova. Ali u njegovu razumijevanju i suosjedanju nede postojati ni najmanja
pogreška.
P: Znači, mogao bih naidi na prosjaka, golog i gladnog, pa ga upitati: «Tko si ti?» On bi mogao odgovoriti:
«Ja sam vrhovno sebstvo.» «Dobro,» rekao bih mu na to, «bududi da si ti vrhovna stvarnost, promijeni
svoju sadašnju stvarnost» Što bi on učinio?
M: On bi te upitao: «O kakvom stanju govoriš? Što bih trebao promijeniti? Što nije u redu sa mnom?»
P: Zašto bi odgovorio na taj način?
M: Zato što više nije ograničen pojavama i ne poistovjeduje se s imenom i likom. On koristi sjedanje, ali
sjedanje ne može koristiti njega.
P: Nije li sve znanje zasnovano na pamdenju?
M: Niže je znanje zasnovano na pamdenju. Više znanje, znanje o stvarnosti, neotkidivo je od čovjekove
istinske prirode.
P: Mogu li tvrditi da nisam ono čega sam svjestan, da nisam čak ni sama svijest?
M: Dokle god si tragalac, najbolje je prionuti uz ideju da si čista svijest, oslobođena svih sadržaja.
Nadilaženjem te svijesti postiže se vrhovno stanje.
P: Nastaje li želja za oslobođenjem u svijesti ili izvan nje?
M: U svijesti, naravno. Sve se želje rađaju iz sjedanja i postoje isključivo unutar područja svijesti. Ono što je
onkraj toga oslobođeno je svake težnje. I sama želja da se svijest nadiđe još je uvijek u svijesti.
P: Postoji li neki trag ili naznaka onoga što je onkraj svijesti?
M: Ne, tako nešto ne bi bilo mogude.
P: Što je onda veza između toga dvoga? Kako se može nadi prolaz između dvaju stanja koja nemaju ništa
zajedničko? Nije li veza između njih čista svijest?
M: Čak je i ona samo jedan oblik svijesti.
P: Što je onda onkraj nje? Praznina?

M: Praznina se također odnosi isključivo na svijest. Punina i praznina relativni su pojmovi. Stvarnost je
uistinu onkraj svega, ne samo u odnosu na svijest, ved je i s one strane bilo kakve vrste odnosa. Do
nejasnoda dovodi riječ «stanje». Stvarnost nije stanje nečeg drugog - to nije stanje uma, svijesti ili psihe - a
nije ni nešto što ima početak ili kraj, bitak ili nebitak. Iako su u njoj sadržane sve suprotnosti, stvarnost ne
sudjeluje u njihovoj igri. Ne smiješ je smatrati ni krajem nekog prijelaznog stadija. Ona jest ona sama,
nakon što svijest kao takva nestane. Tada riječi «ja sam čovjek» ili «ja sam Bog» više nemaju značenja.
Stvarnost je mogude čuti jedino u tišini, vidjeti jedino u tami.

Razlučivanje vodi do nevezanosti
Maharaj: Vi ste svi mokri jer pljušti kiša. U mojem svijetu uvijek je sunčano. Ne postoje nod i dan, vrudina i
hladnoda. U njemu nema ni brige ni kajanja. Moj je um slobodan od svake misli jer u njemu nema želje
koje bi ga zarobljavale.
Poklonik: Zar postoje dva svijeta?
M: Tvoj je svijet prolazan i promjenjiv, a moj je savršen i nepromjenjiv. Možeš li mi redi što voliš u svome
svijetu? Pažljivo du slušati, čak sa zanimanjem, pa ipak ni za trenutak nedu zaboraviti da tvoj svijet ne
postoji, da samo sanjaš.
P: Što razlikuje tvoj svijet od mog?
M: Moj svijet nema osobina po kojima bi se mogao prepoznati. O njemu se ne može ništa redi. Ja jesam
moj svijet. Moj svijet jest ja. On je potpun i savršen. U njemu se svaki utisak briše, svako iskustvo odbacuje.
Ne trebam ništa, čak ni sebe, jer sebe ne mogu izgubiti.
P: Zar ne trebaš čak ni Boga?
M: Sve te ideje i razlike postoje u tvojem svijetu. U mojem nema ničeg sličnog. Moj je svijet jedinstven i
veoma jednostavan.
P: Zar se u njemu ništa ne događa?
M: Što god se događa u tvojem svijetu, samo ondje ima valjanost i samo ondje izaziva odgovor. U mojem
svijetu ne događa se ništa.
P: Sama činjenica da doživljavaš iskustvo svojeg svijeta podrazumijeva dualnost koja je urođena svim
iskustvima.
M: Verbalno - da. Ali tvoje riječi do mene ne dosežu. Moj svijet nije verbalan, a u tvojem ne postoji ništa
što ostaje neizrečeno. U tvojem svijetu ništa nije trajno, a u mojem se ništa ne mijenja. Moj je svijet
stvaran, a tvoj je stvoren od snova.
P: Ali mi ipak razgovaramo.
M: Ovaj razgovor postoji samo u tvojem svijetu. U mojem je vječna tišina. Moja tišina pjeva, moja je
praznina puna, ništa mi ne nedostaje. Ne možeš spoznati moj svijet dokle god se ne nađeš u njemu.
P: Čini se da si ti u svojem svijetu posve sam.
M: Kako možeš tvrditi da sam sam, kad je moje stanje onkraj svih riječi. Naravno da sam sam jer ja jesam
sve.
P: Dolaziš li ikad u naš svijet?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Razlučivanje vodi do nevezanosti 82

M: Što bi to meni značilo? Dolaženje i odlaženje također su samo riječi. Ja jesam. Odakle bih ja to trebao
dodi i kamo otidi?
P: Od kakve mi je koristi tvoj svijet?
M: Moraš pažljivije razmotriti svoj svijet, kritički ga preispitati i jednog dana, posve iznenada, nadi deš se u
mojem.
P: Što du time dobiti?
M: Nedeš dobiti ništa. Ostavit deš za sobom sve što nije tvoje i nadi ono što nikad nisi izgubio vlastiti bitak.
P: Tko je vladar tvojeg svijeta?
M: U mojem svijetu nema ni vladara ni podanika jer u njemu ne postoji dualnost. Ti samo projiciraš vlastite
ideje. Tvoji sveti tekstovi i bogovi nemaju ovdje nikakvog značenja.
P: Ti ipak imaš neko ime i lik, ispoljavaš svijest i djelatnost.
M: Tako to izgleda u tvojem svijetu. No, u svojem svijetu ja posjedujem samo bitak i ništa drugo. Vi ste
puni ideja o posjedovanju, o kvantiteti i kvaliteti. Ja sam u potpunosti bez ideja.
P: U mojem svijetu postoje problemi, patnja i beznađe. Čini se da ti živiš od nekih tajnih prihoda dok ja
moram crnčiti poput roba da bih preživio.
M: Čini ono što ti se sviđa. Možeš napustiti svoj svijet i dodi u moj, posve si slobodan.
P: Kako se do njega stiže?
M: Nastoj vidjeti svoj svijet takvim kakav stvarno jest, a ne onakvim kakvim ga zamišljaš. Razlikovanje de
dovesti do nevezanosti, koja de zajamčiti ispravno djelovanje, a ono de izgraditi unutarnji most do tvog
stvarnog bida. Djelovanje je dokaz ozbiljnosti. Čini ono što ti je rečeno, marljivo i iskreno, i prepreke de
nestati.
P: Jesi li ti sretan?
M: U tvojem svijetu bio bih neizmjerno nesretan. Ustajati, jesti, govoriti, ponovno spavati - kako je to
dosadno!
P: Dakle, ni ti ne želiš živjeti?
M: Živjeti, umrijeti - beznačajnih li riječi! Vidiš da sam živ, a govorim da sam mrtav. Kad pomisliš da sam
mrtav, uvjeravam te da sam živ. Potpuno si zbunjen!
P: Kako možeš biti toliko ravnodušan? Zar je mogude da ti sve ove patnje našeg svijeta ništa ne znače?
M: U potpunosti sam svjestan vaših nedada.
P: I kako nam pomažeš?

M: Nema ničeg što bih trebao učiniti. Nevolje dolaze i odlaze.
P: Odlaze li one ved samim tim što se usredotočuješ na njih?
M: Upravo tako. Teškoda može biti fizička, emotivna ili mentalna, ali se uvijek odnosi na pojedinca. Velik
obim nesreda zbir je bezbrojnih pojedinačnih sudbina i trebat de vremena da se sve to smiri. Ali smrt ni u
kojem slučaju nije nesreda.
P: Čak ni kada je čovjek ubijen?
M: To je nesreda za ubojicu.
P: Ipak, čini se da postoje dva svijeta, moj i tvoj.
M: Moj je stvaran, a tvoj je u umu.
P: Zamisli da u udubini stijene živi jedna žaba. Ona bi mogla provesti cijeli svoj život u savršenu blaženstvu,
a da joj ništa ne zasmeta, da je nitko ne uznemiri. Izvan te stijene život bi i dalje tekao. Kad bi žabi u
udubini pričali o vanjskom svijetu, ona bi rekla: «Ne postoji vanjski svijet. Moj je svijet miran i blažen. Svijet
o kojem govorite samo je tvorevina riječi, on ne postoji» Upravo je tako i s tobom. Kad nam govoriš da naš
svijet jednostavno ne postoji, nedostaje nam zajedničko uporište za raspravu. Ili, uzmimo drugi primjer.
Dolazim k liječniku i žalim se na bol u trbuhu. On me pregleda i ustanovi da je sa mnom sve u redu. «Ali ja
trpim bolove», žalim se i dalje. No, liječnik me uvjerava: «Bol postoji samo u tvojem umu.» Ja mu nato
kažem: «Ne pomaže mi to što znam da je ta bol samo u umu. Ti si liječnik, izliječi je. Ne možeš li me
izliječiti, znači da nisi moj liječnik»
M: Upravo tako.
P: Izgradio si željezničku prugu na kojoj nema mosta pa nijedan vlak ne može prolaziti njome. Sagradi
most.
M: Nema potrebe za mostom.
P: Morala bi postojati veza između tvog i mog svijeta.
M: Nema potrebe za vezom između stvarnog i imaginarnog svijeta jer takva veza ne bi mogla postojati.
P: Dakle, što da radimo?
M: Istražite svoj svijet koristedi se umom. Preispitajte ga kritički i pomno provjerite svaku ideju o njemu. To
de djelovati.
P: Svijet je prevelik za takvo istraživanje. Jedino što znam jest da postojim ja i da postoji svijet. Znam i to da
mi svijet donosi nevolje, kao i ja njemu.
M: Moje je iskustvo da je sve blaženstvo. Ali želja za blaženstvom stvara bol. Na taj način blaženstvo
postaje klica boli. Cjelokupni univerzum boli rođen je iz želje. Odbaci želju za užitkom i nedeš čak ni znati
što je bol.

P: Zašto bi užitak morao biti klica boli?
M: Zato što zbog njega činiš mnoge grijehe. A plodovi grijeha jesu patnja i smrt.
P: Govoriš nam da svijet nije ni od kakve koristi - da donosi jedino patnju. Meni se čini da ne može biti
tako. Bog nije takva neznalica. Svijet mi izgleda kao veliko nastojanje da se mogudnost pretvori u
ostvarenje, materija u život, a nesvjesnost u punu svijest. Da bismo spoznali vrhovnu stvarnost, potrebno
nam je iskustvo oprečnosti. Kao što nam je za izgradnju hrama potreban kamen i žbuka, drvo i željezo,
staklo i crijep, tako nam je potreban i materijal svakodnevnog iskustva da bismo pretvorili čovjeka u
božanskog mudraca, gospodara nad životom i smrdu. Žena odlazi na tržnicu kako bi nabavila različite vrste
namirnica, a kad se vrati kudi kuha ih i peče te njima hrani svojega muža. Isto tako i mi se kuhamo i
pečemo na vatri života dokle god ne postanemo ukusna hrana za našega Gospoda.
M: Odlično, misliš li da je tako, djeluj u skladu s time. Svakako se zdušno potrudi da nahraniš svoga
Gospoda.
P: Dijete ide u školu i uči mnogo stvari koje mu kasnije nede biti od koristi. Ali tijekom tog učenja raste.
Tako i mi prolazimo kroz bezbrojna iskustva i sva ih zaboravljamo, ali u međuvremenu sve vrijeme
rastemo. A što je mudrac (đnjanin) no čovjek sa smislom za stvarnost. Moj svijet ne može biti slučajan. On
ima smisao, iza njega se krije neki plan. Moj Bog ima plan.
M: Ako je svijet lažan, tada su i plan i njegov stvoritelj jednako lažni.
P: Ponovno niječeš svijet. Između nas nema mosta.
M: Nema ni potrebe za mostom. Tvoja je zabluda u tome što vjeruješ da si rođen. Nikada nisi rođen i
nikada nedeš umrijeti. Ali ti misliš da si rođen određenog dana na određenom mjestu i da ti pripada samo
jedno određeno tijelo.
P: Svijet postoji i ja postojim. To su činjenice.
M: Zašto se zamaraš svijetom kad se još nisi pobrinuo za sebe? Želio bi ga spasiti, nije li tako? Možeš li
spasiti svijet prije negoli spasiš sebe? I što uopde znači biti spašen? Od čega moraš biti spašen? Od iluzije!
Biti spašen znači vidjeti stvari takvima kakve jesu. Ja uistinu ne vidim sebe u odnosu ni prema kome, ni
prema čemu. Čak ni u odnosu prema sebstvu, što god sebstvo bilo. Ostajem zauvijek - nedefiniran. Ja sam
unutar svega i onkraj svega - blizak i nedostupan.
P: Kako si došao do toga?
M: Imao sam povjerenja u svojega gurua. On mi je rekao: «Jedino ti jesi.» A ja u to nisam nikada
posumnjao. No, bio sam pomalo zbunjen njegovim riječima dok nisam spoznao da su potpuno istinite.
P: Uvjerio si se u to ponavljajudi njegove riječi?
M: Postigao sam samoostvarenje. Ustanovio sam da sam svjestan i potpuno sretan te da sam bio u zabludi
dok sam mislio da bitak-svijest-blaženstvo dugujem svojem tijelu i svijetu drugih tijela.

P: Ti nisi učen čovjek. Nisi mnogo čitao, a ono što si čitao ili čuo vjerojatno nije bilo proturječno. Ja sam
prilično dobro obrazovan i pročitao sam mnogo knjiga. Ustanovio sam da različite knjige i razni učitelji
beznadno proturječe jedni drugima. Iz tog razloga sve što pročitam ili čujem uzimam sa sumnjom. Prvo što
pomislim jest: «Možda jest tako, a možda i nije.» I bududi da moj um ne može razlučiti što je istina, a što
nije, prepušten sam na milost i nemilost svojim sumnjama. Kod bavljenja jogom um koji sumnja strahovita
je zapreka.
M: Drago mi je što to čujem jer je i mene moj guru učio da sumnjam u sve, i to u potpunosti. Rekao mi je:
«Niječi postojanje svega osim svojeg sebstva» Upravo si vlastitim željama stvorio svoj svijet boli i užitaka.
P: Mora li on biti bolan?
M: Kako bi drukčije moglo biti? Užitak je sam po sebi ograničen i prolazan. Želja se rađa iz boli, traži svoje
ispunjenje u boli i završava u boli razočarenja i očaja. Bol je pozadina svakog užitka jer traganje za njim
počinje i završava u boli.
P: Sve što kažeš potpuno mi je jasno. Ali čim naiđe neka tjelesna ili mentalna poteškoda, moj um postaje
tup i tmuran te očajnički traži olakšanje.
M: Zašto je to važno? Tup je i nemiran tvoj um, a ne ti. Pogledaj, u ovoj prostoriji zbivaju se različiti
događaji. Jesam li ja njihov uzrok? Oni se jednostavno zbivaju. No, tako je i u tvojem slučaju - kotač se
sudbine vrti, ostvaruje se ono što je neizbježno. Tijek događaja ne možeš mijenjati, ali možeš promijeniti
svoj stav prema njima. Ono što je uistinu važno jest stav, a ne sam događaj. Svijet je boravište želja i
strahova. Moraš ga nadidi da bi našao mir. Temeljni uzrok svijeta jest ljubav prema lažnom sebstvu. Zbog
nje tražimo užitak i izbjegavamo bol. Zamijeni je ljubavlju prema stvarnom sebstvu i slika de se svijeta
promijeniti. Brahma, stvoritelj, ukupan je zbir svih želja. Svijet je instrument njihova ispunjenja. Duše
uživaju u čemu god žele, ali to pladaju suzama. Vrijeme podmiruje sve račune. Zakon ravnoteže savršeno
upravlja svime.
P: Da bi čovjek postao nadčovjek, mora najprije biti čovjek. Čovječnost je plod bezbrojnih iskustava. Želja
vodi u iskustvo. Zbog toga je želja u određeno vrijeme i na određenoj razini ispravna.
M: Sve je to na neki način istinito, ali dodi de dan kad deš shvatiti da si nagomilao dovoljno iskustava i da
moraš započeti nešto s njima. Tada de ti razlučivanje (viveka) i odbacivanje (vairagja) postati neizmjerno
potrebni. Sve deš morati pomno ispitati, a ustanoviš li da ti to nije potrebno, i nemilosrdno uništiti. Vjeruj
mi, u tom uništavanju ne možeš pretjerati jer u stvarnosti ništa nema vrijednosti. Budi strastveno
bestrastan - to je sve.

Bog je onaj koji čini sve, Mudrac je onaj koji ne čini ništa
Poklonik: Neka prosvijetljena bida (mahatma) smatraju da svijet nije ni nesretan slučaj ni Božja igra, ved
plod i očitovanje modnog plana rada čiji je cilj buđenje i razvoj svijesti u cijelom univerzumu. Od
beživotnosti k životu, od nesvijesti k svijesti, od gluposti k briljantnoj inteligenciji, od pogrešnog razumi-
jevanja do jasnode - to je smjer u kojem se svijet neprestano i neumitno krede. Naravno, postoje trenuci
odmora i prividne tame, kad se čini da univerzum spava, ali odmor nakon nekog vremena prestaje i
ponovno počinje rad na svijesti. S naše točke gledišta svijet je dolina suza, mjesto s kojeg bi trebalo pobjedi
što je mogude prije koristedi pri tome sva raspoloživa sredstva. Prosvijetljenim bidima svijet je dobar i služi
plemenitoj svrsi. Oni ne niječu da je svijet mentalna tvorevina i da su svi u osnovi jedno, ali shvadaju i tvrde
da ta tvorevina ima smisao i da služi najpoželjnijoj svrsi. Ono što mi nazivamo Božjom voljom nije mušičavi
hir zaigranog božanstva, ved očitovanje bezuvjetne potrebe za rastom u ljubavi, mudrosti i modi, kako bi se
izrazile beskonačne mogudnosti života i svijesti.
Kao što vrtlar uzgaja cvijet od sidušne sjemenke do veličanstvenog savršenstva, tako i Bog u vlastitu vrtu,
među ostalim bidima, uzgaja i čovjeka, pretvarajudi ga u savršenog čovjeka koji spoznaje, voli i radi zajedno
s Njim.
Kad Bog počine (pralaja), oni čiji rast nije dovršen postaju na neko vrijeme nesvjesni, a oni savršeni, koji su
nadišli sve oblike i sadržaje svijesti, ostaju svjesni univerzalne tišine. Kada dođe vrijeme za stvaranje novog
univerzuma, spavači se bude i njihov rad ponovno započinje. Oni napredniji bude se prvi i pripremaju tlo za
manje napredne, koji zahvaljujudi tome nalaze oblike i obrasce ponašanja prikladne za svoj daljnji rast.
Tako teče priča. Ona se od tvojeg učenja razlikuje u sljededem: uporno tvrdiš da svijet nije dobar i da ga se
treba kloniti. Prosvijetljene duše kažu da je ta nenaklonost prema svijetu samo prolazno stanje, nužno, ali
privremeno, i da se veoma brzo zamjenjuje sveobuhvatnom ljubavlju i postojanom odlukom da se radi za
Boga.
Maharaja: Sve što kažeš točno je kad je u pitanju vanjski put (pravritti). Na unutarnjem putu (nivritti)
nužno je poništiti svoju vrijednost. Ja prebivam ondje gdje ničega nema (paramakaš), na mjestu do kojeg
ne dopiru ni riječi ni misli. Za um je sve tama i tišina. No, tada se svijest počinje komešati i buditi um
(didakaš), koji projicira svijet (mahadakaš), izgrađen od sjedanja i zamišljanja. Čim dođe do svijeta, sve što
ti kažeš možda i jest tako. U prirodi je uma da zamišlja ciljeve, da im teži, traži sredstva i putove njihova
ostvarenja kako bi pokazao svoju viziju, energiju i hrabrost. To su božanska svojstva i ja ih ne poričem. Ali
ja prebivam ondje gdje ne postoje razlike, gdje ničeg nema, čak ni uma koji bi nešto mogao stvoriti. Ondje
je moj dom. Što god se događa ne utječe na mene - pojave međusobno djeluju jedna na drugu, i to je sve.
Oslobođen svih sjedanja i očekivanja, ja sam uvijek nov, nevin i otvorena srca. Um je veliki radnik (ma-
hakarta) i potreban mu je odmor. Bududi da ne trebam nikoga i ništa, neustrašiv sam. Koga da se i čega
bojim? Nema odvojenosti, mi nismo odvojena sebstva. Postoji samo jedno sebstvo, vrhovna stvarnost, u
kojoj su osobno i neosobno jedno.
P: Jedino što želim jest da mogu pomodi svijetu.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Bog je onaj koji čini sve, Mudrac je onaj koji ne čini ništa 87
M: Tko kaže da mu ne možeš pomodi? U svojem si umu-smislio što znači pomodi i što ti je za to potrebno
pa si se našao u sukobu između onog što bi trebao i što stvarno možeš, između nužnosti i sposobnosti.
P: Ali zašto to radimo?
M: Tvoj um projicira određenu tvorevinu, a ti se poistovjcduješ s njom. U prirodi je želje poticati um da

stvori svijet u kojem se može ispuniti. Čak i mala želja može potaknuti dugački niz djelovanja. Kako li je tek
kad je želja jaka? Želja može stvoriti cijeli univerzum, njezine su modi čudesne. Kao što mala šibica može
zapaliti golemu šumu, tako i želja može zapaliti vatru pojavnoga. Sama svrha stvaranja jest ispunjenje želje.
Želja može biti plemenita ili neplemenita, a prostor (akaš) je uvijek neutralan i svatko ga može ispuniti
onim što mu se sviđa. Zato moraš biti veoma pažljiv kad biraš želje. Morao bi znati da ljudi kojima želiš
pomodi žive u svojim zasebnim svjetovima koje su stvorili upravo radi svojih želja. Ne postoji drugi način da
im pomogneš osim s pomodu njihovih želja. Jedino što možeš jest naučiti ih njegovanju ispravnih želja koje
de im pomodi da se uzdignu iznad njih. Samo tako mogu se osloboditi poriva da uvijek iznova stvaraju
svjetove svojih želja, boravišta boli i užitka.
P: Jednom mora dodi dan kada de se ta predstava završiti; čovjek mora umrijeti, a univerzum skončava.
M: Kao što čovjek koji je spavao sve zaboravlja kad se drugi dan probudi ili kad nakon smrti izroni u novi
život, tako se i svjetovi želje i straha raspršuju i nestaju. Ali, vječni svjedok, vrhovno sebstvo, nikada ne
spava i nikada ne umire. Veliko srce vječno kuca i pri svakom njegovom otkucaju nastaje jedan novi
univerzum.
P: Je li ono svjesno?
M: Ono je onkraj svega što um može pojmiti, s one strane bitka i nebitka. Ono je «da» i «ne» svemu, iznad
svega i unutar svega, stvoritelj i razoritelj, nezamislivo stvarno.
P: Jesu li Bog i velika duša (mahatma) jedno ili dvoje?
M: oni su jedno!
P: No, mora postojati i neka razlika.
M: Bog je onaj koji sve čini, a mudrac (đnjanin) onaj koji ništa ne čini. Bog nikad ne kaže: «Ja sve činim.»
Njemu se stvari događaju u skladu s vlastitom im prirodom. Mudracu izgleda da sve čini Bog. On ne vidi
razliku između Boga i prirode. I Bog i mudrac znaju da su oni sami nepokretno središe pokretnog, vječni
svjedoci prolaznog. To je središte točka praznine, a svjedok je točka čiste svijesti. Oni znaju da su ništa i
stoga im se ništa ne može suprotstaviti.
P: Kako to doživljavaš i osjedaš u vlastitom iskustvu?
M: Bududi da sam ništa, ja sam sve. Sve jest ja i sve je moje. Kao što se moje tijelo pokrede ved samim
razmišljanjem o kretanju, tako se i događaji zbivaju kad o njima mislim. Shvati, ja ne činim ništa. Samo
promatram kako se stvari događaju.
P: Zbivaju li se događaji onako kako ti želiš da se zbivaju ili ti želiš da se zbivaju onako kako se zbivaju?
M: Oboje je točno. Ja prihvadam sve i sve prihvada mene. Ja sam sve i sve jest ja. Bududi da sam svijet, ne
plašim se svijeta. Bududi da sam sve, čega bih se mogao plašiti? Voda se ne plaši vode niti vatra vatre.
Osim toga, nisam uplašen ni zato što nisam ništa što bi moglo iskusiti strah ili biti u opasnosti. Nemam ni
ime ni lik. Vezanost za ime i lik rađa strah. Ja nisam vezan. Ja nisam ništa, a ništa se ničeg ne plaši.
Nasuprot tome, sve se plaši vrhovnog ništavila jer se ono što ga dotakne pretvara u ništa. Vrhovno je
ništavilo poput zdenca bez dna, što god padne u njega zauvijek nestaje.
P: Nije li Bog osoba?
M: Dokle god misliš da si ti osoba i Bog de za tebe biti osoba. Kad spoznaš da si ti sve i Njega deš sagledati
kao sve.
P: Mogu li mijenjati činjenice tako da promijenim svoj stav prema njima?
M: Stav je činjenica. Kao primjer možemo uzeti ljutnju. Ja mogu biti ljut i šetati svojom sobom gore-dolje, a
u isto vrijeme prisjedati se da sam usitinu središte mudrosti i ljubavi, atom čistog postojanja. Sve de nestati i
um de uroniti u tišinu.
P: Ipak, ponekad si ljut.
M: Na koga bih se mogao ljutiti i zašto da se ljutim? Ljutnja dolazi i nestaje čim se počnem prisjedati tko
sam. Sve je to igra osobina (guna) kozmičke materije. Poistovjetim li se s njima, njihov sam rob, a
odmaknem li se u stranu, njihov sam gospodar.
P: Možeš li svojim stavom utjecati na svijet? Odvajanjem od svijeta nestaje svaka nada da de se svijetu modi
pomodi.
M: Kako bi to bilo mogude? Sve jest ja - zar ne mogu pomodi sebi? No, ja se ne poistovjedujem ni s kim
posebno jer sam ja sve, i pojedinačno i univerzalno.
P: Možeš li onda pomodi meni kao pojedinačnoj osobi?
M: Ali ja ti uvijek pomažem - iznutra. Tvoje sebstvo i moje sebstvo jedno su. Ja to znam, a ti ne znaš. To je
jedina razlika - i ona ne može potrajati dugo.
P: A kako pomažeš cijelom svijetu?
M: Gandhi je mrtav, pa ipak njegov um prožima zemlju. Misli mudraca prožimaju čovječanstvo i neprestano
rade za njegovu dobrobit. Bududi da su nepoznate i da dolaze iznutra, još su snažnije i sadrže manje prisile.
To je način na koji se svijet oplemenjuje - unutarnje pomaže vanjskom i blagoslivlja ga. Kad mudrac umre,
on više ne postoji, u istome smislu u kojem ne postoji ni rijeka kad uroni u more. Više ne postoje ime i lik,
ali voda je ostala i postala jedno s oceanom. Kad se mudrac pridruži univerzalnom umu sva njegova dobrota
i mudrost postaju naslijeđe cijelog čovječanstva i unaprjeđuju razvoj svakog ljudskog bida.
P: Mi smo vezani za svoju osobnost. Visoko vrednujemo svoju posebnost, svoju različitost od drugih. Čini se
da ni jedno ni drugo ne smatraš korisnim. Od kakve nam je koristi nemanifestiranost o kojoj govoriš?
M: Nemanifestiranost, manifestiranost, pojedinačnost, osobnost samo su riječi, različite točke gledišta,

mentalni stavovi. Ništa od toga nije stvarno. Stvarnost se može iskusiti jedino u tišini. Toliko se čvrsto držiš
svoje osobnosti, a svjestan si je jedino kad si u nevolji. Dok ne zapadneš u nevolju, ne razmišljaš o sebi.
P: Nisi mi rekao kakvu vrijednost ima nemanifestiranost.
M: Nesumnjivo, moraš zaspati da bi se probudio i umrijeti da bi živio. Jednako tako, moraš se rastaliti da bi
se preoblikovao. Prije gradnje potrebno je rušiti, prije stvaranja razarati. Vrhovna je stvarnost univerzalno
otapalo koje izjeda svaku posudu i spaljuje svaku prepreku. Kad ne bi bilo bezuvjetnog nijekanja svega,
tiranija pojavnog bila bi potpuna. Vrhovna je stvarnost veliki usklađivač, jamstvo konačne i savršene
ravnoteže, života u slobodi. Ona te rastapa i tako ponovno potvrđuje tvoj istinski bitak.
P: Sve je to dobro na određenoj razini. Ali kako to djeluje u svakodnevnom životu?
M: Svakodnevni život izražava se u akciji. Sviđalo ti se to ili ne, moraš djelovati. Sve što radiš samo zbog
sebe nakuplja se i postaje eksplozivno. Jednog se dana ruši i izaziva katastrofu, i u tebi i u tvom svijetu.
Zavaravaš li samog sebe da radiš za dobrobit drugih samo pogoršavaš situaciju jer ne bi smio biti vođen
vlastitim idejama o tome što je za njih dobro. Čovjek koji tvrdi da zna što je dobro za druge veoma je
opasan.
P: Kako onda treba raditi?
M: Ni za sebe ni za druge, ved radi samog rada. Stvar koju je vrijedno raditi sama je sebi svrha i smisao.
Nemoj činiti nešto s namjerom da postigneš nešto drugo. Nemoj se vezivati. Bog nije stvorio jednu stvar da
bi služila drugoj. Svaka je stvar stvorena radi same sebe. Bududi da je stvorena radi sebe, ne preklapa se s
drugim stvarima. Ti koristiš stvari i ljude u svrhu koja im je strana i time izazivaš katastrofu, i u svijetu i u
samom sebi.
P: Tvrdiš da je naše stvarno bide sve vrijeme s nama. Kako je mogude da ga ne primjedujemo?
M: Točno, vi ste uvijek vrhovna stvarnost. Ali vaša je pažnja usmjerena na fizičke i mentalne pojave. Kad je
odmaknete od jedne pojave, a još je niste preusmjerili na neku drugu, u tom vremenskom intervalu
boravite u čistom bitku. Vježbanjem diskriminacije (viveka) i nevezanosti (vairagja) odmaknut dete pažnju
sa svih osjetilnih i mentalnih pojava, a čisti bitak izronit de kao vaše prirodno stanje.
P: Kako se može prekinuti osjedaj odvojenosti?
M: Usmjeravanjem uma na osjedaj «ja jesam» iščezava osjedaj «ja sam taj i taj». Osjedaj «ja sam jedino
svjedok» ostaje još neko vrijeme, a onda i on uranja u osjedaj «ja sam sve». Tada sve postaje Jedno, a Jedno
postaje «ja» koje više nije odvojeno ni od čega, znači ni od mene. Odbaci ideju o odvojenom «ja» i nestati
de pitanje čije je iskustvo, tvoje ili moje.
P: Ti polaziš od vlastitog iskustva. Kako da ono postane i moje?
M: Govoriš o mom iskustvu kao da se razlikuje od tvoga zato što vjeruješ da smo odvojeni. Ali nismo. Na
dubljoj razini moje iskustvo jest tvoje iskustvo. Uroni dublje u sebe te deš to lako i jednostavno otkriti. Kreni
u smjeru osjedaja «ja jesam».
Prioni čvrsto uz "jasamstvo"
Poklonik: Jesi li ti uvijek zadovoljan ili si ponekad i nezadovoljan? Poznaješ li radost i tugu?
Maharaj: Nazovi to kako hodeš, za mene su to samo stanja uma, a ja nisam um.
P: Je li ljubav stanje uma?
M: I to ovisi o tome što smatraš pod ljubavlju. Želja je, naravno, stanje uma. Ali spoznaja jedinstva svega što
postoji iznad je uma. Ne doživljavam da bilo što postoji odvojeno od mene. Sve je sebstvo, sve sam ja.
Vidjeti sebe u svima i svakoga u sebi najsigurniji je znak ljubavi.
P: Kad vidim nešto ugodno, počinjem to priželjkivati. Tko to u stvari želi, sebstvo ili um?
M: Pitanje je postavljeno na pogrešan način. Nema toga koji želi. Postoji želja, strah, ljutnja i um koji kaže -
to sam ja, to je moje. Ne postoji ništa za što bismo mogli kazati da je «ja» ili «moje». Želja je stanje uma,
opažena i imenovana s pomodu uma. Ona ne bi postojala kad je um ne bi percipirao i imenovao.
P: Ali postoji li uopde percipiranje bez imenovanja?
M: Naravno. Imenovanje ne može nadidi um, dok je percipiranje svjesnost sama.
P: Što se zapravo događa kad netko umre?
M: Ne događa se ništa. Nešto postaje ništa. Ničeg nije bilo, ništa ne ostaje.
P: Sasvim sigurno postoji razlika između života i smrti. Ti govoriš o živom kao da je mrtvo, a o mrtvom kao
da je živo.
M: Zašto se izjedaš zbog jednog čovjeka koji umire, a tako se malo brineš zbog milijuna koji umiru svakoga
dana? Svakog trenutka ruše se i nestaju cijeli univerzumi. Zar bih morao plakati za njima? Jedna mi je stvar
sasvim jasna. Sve što jest živi i krede se, ima svoj bitak u svijesti, a ja sam i u toj svijesti i izvan nje. U njoj
sam kao svjedok, a izvan nje kao Bitak.
P: Ipak, i ti se zabrineš kad ti je dijete bolesno?
M: Ne uzrujavam se, ved samo činim ono što je potrebno. Ne brinem se zbog bududnosti. U mojoj je prirodi
ispravno odgovoriti na svaku situaciju. Ne zaustavljam se da bih razmišljao što trebam učiniti. Djelujem i
kredem dalje. Posljedice ne utječu na mene. Čak se i ne brinem jesu li dobre ili loše. Kakve god da jesu, one
jesu - ukoliko mi se vrate, ponovno du se pozabaviti-njima: zapravo, naprosto du se ponovno baviti njima.
Ni u čemu što radim ne postoji osjedaj svrhe. Stvari se događaju kako se događaju - ne zato što ih ja
uzrokujem; događaju se zato što «ja jesam». Uistinu, nikad se ništa ne događa. Kad je um nemiran, on
izvodi Šivin ples kao što nemirne vode jezera plešu na mjesečini. Sve su to pojave koje nastaju zbog
pogrešnih ideja.
P: Svakako, svjestan si mnogih činjenica i ponašaš se u skladu s njihovom prirodom. Prema djetetu odnosiš
se kao prema djetetu, a prema odraslom kao prema odraslom.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Prioni čvrsto uz "jasamstvo" 92
M: Kao što okus soli prožima golemi ocean čija svaka, pa i najsitnija kapljica vode sadrži isti taj okus tako i
meni svako iskustvo omoguduje dodir sa stvarnošdu, uvijek novu spoznaju vlastitog bitka.
P: Postojim li ja u tvome svijetu kao što ti postojiš u mome?
M: Naravno, ti jesi i ja jesam. Ali postojimo samo kao točke u svijesti koje odvojeno od nje nisu ništa. To se
mora veoma dobro razumjeti: svijet visi o niti svijesti. Kad ne bi bilo svijesti, ne bi bilo ni svijeta.
P: U svijesti postoji mnogo točaka. Ima li i toliko svjetova?
M: Uzmi kao primjer san. U bolnici može biti mnogo pacijenata i svi oni spavaju, svi sanjaju. Svatko sanja
svoj privatni, osobni san. Pacijenti nisu međusobno povezani i ne utječu jedan na drugoga, ali imaju jednu
stvar koja im je zajednička - bolest. Slično tome, i mi smo se u svome zamišljanju odvojili od stvarnog svijeta
zajedničkog iskustva te se zatvorili u svoje oblake osobnih želja i strahova, predodžbi i mislil ideja i
koncepata.
P: To mogu razumjeti. Ali što bi mogao biti uzrok zastrašujude različitosti osobnih svjetova?
M: Različitost i nije toliko velika. Svi ti snovi položeni su na zajednički svijet. U određenoj mjeri oni se
međusobno oblikuju i utječu jedan na drugi. Temeljno jedinstvo djeluje usprkos svemu. No, u korijenu svih
problema leži zaboravljanje stvarnog sebstva, nepoznavanje vlastite prirode.
P: Da bismo nešto zaboravili, moramo to najprije znati. Jesam li znao tko sam prije nego sam to zaboravio?
M: Naravno, zaboravljanje sebstva sadržano je u poznavanju sebstva. Svjesnost i nesvjesnost dva su

aspekta jednog života i postoje istovremeno. Da bi spoznao svijet, morao si zaboraviti sebstvo - da bi
spoznao sebstvo, moraš zaboraviti svijet. Što je, naposljetku, svijet? Samo zbirka sjedanja. Drži se isključivo
jedne stvari koja ti je važna. Prioni uz «jesamstvo» i pusti da sve drugo ode. To je duhovna disciplina
(sadhana). U spoznaji sebstva nema ničeg za što bi se uhvatio i ničeg što bi mogao zaboraviti. Sve znamo,
ničega se ne sjedamo.
P: Što je uzrok zaboravljanja sebstva?
M: Ne postoji uzrok jer nema zaboravljanja. Mentalna stanja slijede jedno za drugim i svako sljedede
poništava ono prethodno. Samoprisjedanje je jedno mentalno stanje, a samozaborav drugo. Ona se
smjenjuju kao dan i nod. Stvarnost se nalazi onkraj obojih.
P: Sasvim sigurno mora postojati razlika između zaboravljanja i neznanja. Neznanje ne treba uzrok.
Zaboravljanje pretpostavlja prethodno znanje, a jednako tako i sklonost zaboravljanju ili sposobnost za nj.
Priznajem da ne mogu istraživati uzroke neznanja, ali zaboravljanje bi moralo imati neki uzrok.
M: Ne postoji neznanje. Postoji samo zaboravljanje. Što nije u redu sa zaboravljanjem? Jednako je
jednostavno i zaboraviti i sjetiti se.
P: Nije li velika nesreda zaboraviti sebstvo?
M: Jednako kao i neprestano ga se prisjedati. Postoji stanje koje je onkraj zaboravljanja i nezaboravljanja -
prirodno stanje. Zaboraviti, sjetiti se - sve su to stanja uma vezana za misli i riječi. Uzmi kao primjer ideju o

rođenju. Rekli su mi da sam rođen, a toga se ne sjedam. Kažu mi da du umrijeti, a to ne očekujem. Tvrdiš da
sam zaboravio svoje rođenje i da nemam nikakvu predodžbu o svojoj smrti. Ali ja se samo ne mogu sjetiti
onog što se nikad nije dogodilo i ne očekujem ono što je očigledno nemogude. Tijela se rađaju i umiru, ali
što to meni znači? Ona se javljaju i nestaju u svijesti, a sama je svijest ukorijenjena u meni. Ja sam život, i
um su i tijelo moji.
P: Ti kažeš da se u korijenu svijeta nalazi zaboravljanje sebstva. Da bih mogao zaboraviti, moram se najprije
sjedati. Što sam zaboravio, čega se moram sjetiti? Nisam zaboravio da postojim.
M: Dio iluzije moglo bi biti upravo i da «ja postojim».
P: Kako je to mogude? Ne možeš mi dokazati da ne postojim. Čak i kad bih bio uvjeren da ne postojim - ipak
bih postojao.
M: Stvarnost se ne može ni dokazati ni opovrgnuti. Unutar uma to ne možeš učiniti, a izvan uma nemaš
potrebe za time. U stvarnosti se ne pojavljuje pitanje što je stvarno. Manifestirano (saguna)
inemanifestirano (nirguna) ondje se ne razlikuju.
P: U tom slučaju, sve je stvarno.
M: Ja sam sve. Shvadeno kao ja sam, sve je stvarno. Odvojeno od mene, ništa nije stvarno.
P: Meni se ne čini da je svijet posljedica neke pogreške.
M: To možeš utvrditi jedino nakon pomnog ispitivanja, nikako prije toga. Naravno, kad prepoznaš i odbaciš
sve što je nestvarno, ostat de ti ono što je stvarno.
P: Hode li išta ostati?
M: Ostat de stvarnost. Ali nemoj dopustiti da te zavedu riječi!
P: Od pamtivijeka, tijekom bezbrojnih rođenja, gradio sam, poboljšavao i uljepšavao svoj svijet. On nije ni
savršen ni nesavršen. Radi se o procesu.
M: U zabludi si. Svijet ne postoji odvojeno od tebe. U svakom trenutku on je isključivo tvoj odraz. Ti si onaj
koji ga stvara i razara.
P: I onaj koji ga ponovno izgrađuje, bolji nego što je bio.
M: Da bi mogao poboljšati svoj svijet, najprije moraš dokazati da nije dovoljno dobar. Mora se umrijeti da
bi se živjelo. Nema ponovnog rođenja, osim kroz smrt.
P: Tvoj univerzum možda jest savršen. Moj osobni univerzum još se uvijek poboljšava.
M: Tvoj osobni univerzum sam po sebi ne postoji. On nije ništa drugo do ograničen i iskrivljen pogled na
stvarnost. Ne trebaš popravljati univerzum, ved svoj način gledanja na nj.
P: Kakvim ga ti vidiš?

M: Za mene je on pozornica na kojoj se odigrava drama svijeta. Jedino što je važno jest način izvođenja
drame. Nije važno što glumci govore i čine, ved kako to govore i čine.
P: Meni se ne sviđa ta ideja o predstavi ili igri (lila). Ja bih ga radije usporedio s gradilištem na kojem smo svi
graditelji.
M: Uzimaš stvari preozbiljno. Ima li nečeg lošeg u igri? U tvojem svijetu svrha postoji samo dok ne postaneš
potpun (purna). Dotada je svrha postizanje cjelovitosti i savršenstva. Ali kad postaneš cjelovit u sebi,
potpuno cjelovit i iznutra i izvana, tada uživaš u univerzumu, više ne radiš na njemu. Necjelovitima može
izgledati kao da naporno radiš, ali to je njihova iluzija. Čini se da sportaš podnosi strahovite napore, pa ipak
njegov je jedini motiv igra i pokazivanje umijeda.
P: Namjeravaš li redi da se Bog samo zabavlja i da se bavi besmislenim djelima?
M: Bog nije samo istinit (satjam) i dobar (šivam), ved i lijep (sundaram). On stvara ljepotu naprosto jer ga to
raduje.
P: No, onda je svrha Njegova djelovanja ljepota!
M: Zašto uvodiš svrhu? Svrha podrazumijeva kretanje, promjenu, osjedaj nesavršenstva. Ljepota nije cilj
kojem Bog teži. Sve što On čini lijepo je. Bi li ti rekao da cvijet nastoji biti lijep? Ljepota je njegova priroda.
Slično tome, Bog je sam po sebi savršenstvo, a ne nastojanje usmjereno k savršenstvu.
P: Svrha se ispunjava u ljepoti.
M: Što je lijepo? Lijepo je sve što se percipira u blaženstvu. Blaženstvo je srž ljepote.
P: Čini se da govoriš o trojstvu bitak-svijest-blaženstvo. Da postojim - to je očito. Da spoznajem - i to je

očito. Ali da sam sretan - to nije nimalo očito. Kamo je nestala moja sreda?
M: Budi potpuno svjestan svojeg bitka pa deš svjesno prebivati u blaženstvu. Bududi da si odvojio um od
sebstva te mu dopustio da prebiva u onome što nisi, izgubio si osjedaj blagostanja, stanja u kojem se
osjedaš blaženo.
P: Pred nama su dva puta - put napora (jogamarga) i put uživanja (bhogamarga). Oba vode do istoga cilja -
do oslobođenja.
M: Zašto užitak zoveš putom? Kako te užitak može dovesti do savršenstva?
P: Onaj tko se savršeno odriče (jogin) nadi de stvarnost. Onaj tko savršeno uživa (bhagin) jednako de tako
stidi do nje.
M: Kako je to mogude? Nisu li odricanje i užitak proturječni?
P: Krajnosti se u jednoj točki susredu. Daleko je teže savršeno uživati no savršeno se odricati. Ja sam
priprost čovjek i ne usuđujem se donositi vrijednosne ocjene. Naposljetku, i jogin i bhogin samo tragaju za
sredom. Jogin traži vječnu sredu, a bhagin se zadovoljava prolaznom. Često se bhagin daleko više trudi no
jogin.

M: Kakvu vrijednost ima tvoja sreda kad se moraš truditi i raditi da bi je postigao? Istinska je sreda spontana
i postiže se bez napora.
P: Sva bida traže sredu, samo se načini razlikuju. Neki je traže unutar sebe i zato ih zovu joginima. Neki je
traže izvan sebe i zato ih optužuju da uživaju u svjetovnim zadovoljstvima, da su bhogini. Pa ipak, oni
trebaju jedni druge.
M: Zadovoljstvo se i bol izmjenjuju. Sreda je postojana. Ono što možeš tražiti i nadi nije ono pravo. Spoznaj
ono što nikad nisi izgubio, ono što ti nitko ne može uzeti.

Osobnost kao zapreka
Poklonik: Kao što vidim, svijet je škola joge, a život njezino prakticiranje. Svi nastoje postidi savršenstvo, a
što je drugo joga do nastojanje da se ono postigne. No, ne postoji ništa vrijedno prezira u takozvanim
običnim ljudima i njihovim običnim životima. Oni se jednako tako svojski trude i pate kao i jogini, samo što
nisu svjesni prave svrhe svojeg života.
Maharaj: U kom su smislu tvoji obični ljudi jogini?
P: I običan čovjek i jogin imaju isti krajnji cilj. Ono što jogin postiže odricanjem (tjaga), običan čovjek
spoznaje zahvaljujudi svojem iskustvu. Put je užitka nesvjestan te se zbog toga temelji na ponavljanjima i
veoma je dug, dok je put odricanja namjeran i intenzivan te zbog toga može biti mnogo brži.
M: Mogude je da se razdoblja odricanja (joga) i uživanja (bhoga) izmjenjuju. Najprije si bhogin pa jogin,
zatim opet bhogin, a onda ponovno jogin.
P: Što bi mogla biti svrha svega toga?
M: Slabije želje mogu se ukloniti introspekcijom i meditacijom, dok se jake, duboko ukorijenjene želje
moraju ispuniti, a njihovi plodovi, slatki ili gorki, moraju se kušati.
P: Zbog čega bismo onda joginima trebali odavati priznanje, a bhogine omalovažavati? Svi su na neki način
jogini.
M: Na ljestvici ljudskih vrijednosti veoma se visoko cijeni hotimični napor. Zapravo, i jogin i bhogin slijede
vlastitu prirodu u skladu s okolnostima i mogudnostima. Životom jogina upravlja samo jedna želja - on žudi
za Istinom. Bhogin služi mnogim gospodarima, ali i on postaje na kraju jogin, dok jogin može krenuti
zaobilaznim putem ponašajudi se kao bhogin. Konačni ishod jednak je za obojicu.
P: Kažu da je Buddha tvrdio kako je od goleme važnosti ma i čuti da postoji prosvjetljenje, ta mogudnost
potpunog duhovnog obrata i preobrazbe svijesti. Ta dobra vijest može se usporediti s iskrom koja plane na
brodu natovarenom pamukom. Polako, ali neumitno, sav se pamuk pretvara u pepeo. Slično tome, dobra
vijest o prosvjetljenju, prije ili kasnije, prouzročit de potpunu preobrazbu.
M: Točno. Najprije čujemo dobru vijest (šravana), zatim je se prisjedamo (smarana) pa je duboko
promišljamo (manana) i tako dalje. Na domadem smo tlu. Čovjek koji je čuo radosnu vijest postaje jogin,
dok su ostali i dalje bhogini.
P: Ali sigurno se slažeš s time da i samo življenje života, puko življenje dosadnog života na ovome svijetu -
rađamo se da bismo umrli, a umiremo da bismo se ponovno rodili - unaprjeđuje čovjekov razvoj zbog
količine iskustava koju skuplja, kao što rijeka nalazi svoj put do oceana zahvaljujudi samoj količini vode koju
prikuplja.
M: Prije negoli je postojao svijet, postojala je svijest. Svijet se pojavio, traje i iščeznut de u čistoj svijesti. U
korijenu svega nalazi se osjedaj «ja jesam». Stanje uma koje kaže «postoji svijet» od sporedne je važnosti
jer, da bih ja postojao, nije mi potreban svijet. Svijet treba mene.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Osobnost kao zapreka 97
P: Želja za životom neizmjerno je dragocjena.
M: Oslobođenje od želje za životom još je dragocjenije.
P: Sloboda kamena?
M: Da, sloboda kamena, ali i mnogo više od toga. Bezgranična i svjesna sloboda.
P: Ne traži li se od osobe da skuplja iskustva?
M: Na tvom sadašnjem stupnju razvoja, osobnost predstavlja jedino prepreku. Poistovjedivanje s tijelom
može biti korisno u dječjoj dobi. Ali istinsko odrastanje postiže se samo odbacivanjem vezanosti za tijelo.
Inače, želje zasnovane na toj vezanosti trebalo bi nadrasti veoma rano u životu. Čak i bhogin, koji ne odbija
užitke, ne bi trebao žudjeti za onim što je ved iskusio. Navika, želja za ponavljanjem, sprječava razvoj i
jogina i bhogina.
P: Zašto uporno pokušavaš obezvrijediti osobnost (vjakti) kao nešto što nema nikakve važnosti? Osobnost
je najvažnija činjenica našeg postojanja. Ona zauzima cijelu pozornicu.
M: Dokle god ne shvatiš da je riječ samo o navici koju stvara sjedanje a pokredu želje, mislit deš da si osoba -
da živiš, osjedaš i razmišljaš, da si aktivan ili pasivan, da uživaš ili da trpiš bol. Posumnjaj u sebe, upitaj se:
«Je li uistnu tako? Tko sam ja? Što je u pozadini i onkraj svega ovoga?» Uskoro deš uvidjeti svoju zabludu, a
u samoj je prirodi zablude da iščezne čim je prepoznamo.
P: Jogu življenja, jogu samog života, možemo nazvati prirodnom jogom (nisarga joga). To me podsjeda na
prvobitnu jogu (adhijoga), koja se spominje u Rig-vedi, gdje je opisana kao vjenčanje života i uma.
M: Život proživljen pažljivo, u punoj svijesti, sam je po sebi nisarga joga.
P: Što znači vjenčanje života i uma?
M: Življenje u spontanoj svijesti, svjesnost nenapornog življenja, potpuna zainteresiranost za vlastiti život -
sve se to pritom podrazumijeva.
P: Sharada Devi, supruga Sri Ramakrishne Paramahamse, često je korila njegove učenike što ulažu prevelike
napore. Uspoređivala ih je s plodovima manga na drvetu koji žele biti ubrani prije negoli postanu zreli.
«Zašto žuriti?», često im je govorila. «Sačekajte dok ne postanete potpuno zreli, sočni i slatki.»
M: Bila je potpuno u pravu! Postoje toliki koji smatraju da je zora ved podne, da je trenutno iskustvo ved
potpuno ostvarenje pa svojim neumjerenim ponosom uništavaju i ono malo što su postigli. Poniznost i
tišina od najvede su važnosti za duhovnog tragaoca, koliko god napredan bio. Jedino si potpuno zreli
mudrac može dopustiti potpunu spontanost.
P: Čuo sam da postoje škole joge u kojima se od učenika zahtijeva da nakon prosvjetljenja ostanu šutjeti
sedam, dvanaest, petnaest ili čak dvadeset i pet godina. Čak se i Bhagavan Sri Ramana Maharshi, prije
negoli je počeo poučavati, zavjetovao na dvadesetogodišnju šutnju.
M: Da, unutarnji plod mora potpuno sazreti. A dotada valja nastaviti s disciplinom, životom u svijesti.
Postupno, prakticiranje postaje sve suptilnije, dok ne postane posve bezoblično.
P: I Krishnamurthi govori o životu u svijesti.
M: On uvijek teži jedino onom «krajnjem». Da, sve joge konačno završavaju u tvojoj adhi jogi, odnosno
dolazi do vjenčanja mladenke - svijesti - i mladoženje - života. Svijest i bitak susredu se u blaženstvu. Da bi
nastupilo blaženstvo mora se dogoditi susret, dodir, potvrđivanje jedinstva u dvojnosti.
P: I Buddha je rekao da se za postignude nirvane mora pomagati živim bidima. Svijest treba život da bi rasla.
M: Sam je svijet dodir - sveukupnost svega dodiruje ono što je ostvareno u svijesti. Duh dodiruje materiju, a
svijest je posljedica. Takva svijest, onečišdena sjedanjima i očekivanjima, postaje ropstvo. Čisto iskustvo ne
veže, ali iskustvo uhvadeno između želje i straha nečisto je i stvara karmu.
P: Može li uopde postojati sreda u jedinstvu? Ne podrazumijeva li sreda nužno dodir, vezu, a zbog toga i
dvojnost?
M: Nema ničeg lošeg u dvojnosti dokle god ne stvara sukobe. Nema li sukobljavanja između njih,
mogostrukost i različitost donose radost. U čistoj svijesti postoji samo svjetlost. Da bi se stvorila toplina
potreban je dodir. Iznad jedinstva u bitku postoji jedinstvo u ljubavi. Ljubav je značenje i svrha dvojnosti.
P: Ja sam usvojeno dijete. Svog pravog oca ne poznajem, a majka mi je umrla na porodu. Da bi usredio svoju
madehu koja nije mogla imati djece, moj očuh je, gotovo slučajnošdu, usvojio mene. On je običan čovjek,
vlasnik kamiona, po zanimanju vozač. Majka je domadica. Imam dvadeset četiri godine. Posljednje dvije i
pol godine putujem ispunjen nemirom i stalno za nečim tragam. Želio bih živjeti kvalitetnim i svetim
životom. Što mi je činiti?
M: Vrati se kudi, preuzmi vođenje očeva poduzeda i brini se za svoje roditelje u starosti. Oženi djevojku koja
te čeka. Budi odan, jednostavan i ponizan. Nemoj isticati svoje vrline, živi u tišini. Pet osjetila i tri osobine
(guna) tvojih je osam koraka u jogi. A osjedaj «ja jesam» tvoj je veliki podsjetnik (mahamantra). Od njih
možeš naučiti sve što trebaš znati. Budi pozoran, neprestano se preispituj, to je sve.
P: Ako ved i samo življenje života oslobađa, zašto svi nisu oslobođeni?
M: Svi se oslobađaju. Ne radi se o tome na koji način živiš ved kako se odnosiš prema onome što je važno u
životu. Ideja o prosvjetljenju od presudne je važnosti. Ved i samo znanje da postoji takva mogudnost
mijenja cijeli čovjekov svjetonazor. Ideja o prosvjetljenju djeluje poput upaljene šibice u hrpi piljevine. Svi
veliki učitelji samo upale šibicu. Iskrica istine može spaliti planinu laži. I suprotnost tome također je istina.
Sunce istine ostaje sakriveno iza oblaka poistovjedenosti s tijelom.
P: Izgleda da je veoma važno širiti dobru vijest o takvoj mogudnosti.
M: Ved je i čuvenje te vijesti obedanje prosvjetljenja. A sam susret s učiteljem jamstvo je da de do njega
dodi. Savršenstvo daruje život i veoma je kreativno.
P: Pomisli li ostvarena osoba ikada da je postigla samoostvarenje? Nije li zaprepaštena kada je ljudi počnu
veličati? Ne smatra li se ona običnim ljudskim bidem?
M: Ni običnim ni neobičnim. Smatra se bidem koje je svjesno i puno Ijubavi - i to u izobilju. Ona se ne
upušta u samodefinicije i samopoistovjedivanja. Takva osoba ne poznaje sebe kao nešto odvojeno od

svijeta. Ona jest svijet. U potpunosti je slobodna od sebe, poput čovjeka koji je veoma bogat, ali neprestano
dijeli svoje bogatstvo. Nije bogat jer ništa ne posjeduje, ali nije ni siromašan jer daje u izobilju. On
jednostavno ničeg nema. Slično tome, prosvijetljeni čovjek nema ega. Izgubio je sposobnost da se s bilo
čime poistovjeti. Takav čovjek ne živi na određenom mjestu i nema svoje boravište, on je izvan prostora i
vremena, izvan svijeta. Prosvijetljena je osoba s one strane svih riječi i misli.
P: Hm, velika je to zagonetka za mene. Ja sam priprost čovjek.
M: Ti si taj koji je dubok, složen, zagonetan i kojeg je teško razumjeti. U usporedbi s tobom, ja sam čista
priprostost. Ja sam ono što jest - bez ikakve razdijeljenosti na unutarnje i vanjsko, moje i tvoje, dobro i loše.
Ono što svijet jest, ja jesam; ono što ja jesam, svijet jest.
P: Kako dolazi do toga da svaki čovjek stvara vlastiti svijet?
M: Kad velik broj ljudi spava, svatko sanja vlastiti san. Jedino se prilikom buđenja pojavljuje pitanje o tome
kako nastaje mnogo različitih snova, ali ono iščezava kad se svi oni dožive kao snovi, kao nešto zamišljeno.
P: Čak su i snovi utemeljeni.
M: Samo u sjedanju. Ali, čak i tada ono čega se sjedamo nije ništa drugo do još jedan san. Pamdenje lažnog
ne može dovesti ni do čega drugog nego do porasta lažnog. Nema ničeg lošeg u pamdenju kao takvom. Ono
što je lažno jest njegov sadržaj. Pamti samo činjenice, zaboravi mišljenja.
P: Što je činjenica?
M: Činjenica je ono što se percipira u punoj svijesti, ono što je oslobođeno utjecaja želje i straha.

Bespočetnost vječno započinje
Poklonik: Neki smo dan pretresali dva puta duhovnog rasta - put odricanja (joga) i put užitka (bhoga).
Razlika nije tako velika kao što se na prvi pogled čini - jogin se odriče užitka, a bhogin uživa u odricanju.
Jogin se najprije odriče, a bhogin najprije uživa.
Maharaj: Pa što s time? Pustimo jogu joginima, a bhogu bhoginuna.
P: Put užitka čini mi se boljim. Jogin je poput zelenog manga koji je prerano ubran s drveta i ostavljen da
zrije u slamnatoj košari. Ondje de bez zraka i na prevelikoj toplini sigurno sazrijeti, ali njegov istinski okus i
miris zauvijek de se izgubiti. Kad se mango ostavi da zrije na drvetu do svoje pune veličine, poprima
predivnu boju i veoma je sladak, radost u svakom pogledu. Pa ipak jogi se upuduje svaka hvala, a bhogi
svaka osuda. Kako se meni čini, bhoga je bolja od joge.
M: Zašto tako misliš?
P: Promatrao sam jogine i njihove goleme napore. Čak i kad spoznaju stvarnost, postoji u tome nešto gorko
i grčevito. Čini se da jogini mnogo vremena provode u transu, a kad progovore uglavnom navode svoje
svete spise. U najboljem slučaju, takvi su mudraci nalik cvijedu - i kad su savršeni, samo su mali cvjetidi koji
svoj miris šire unutar uskog područja. No, postoje i mudraci koji su poput šuma - bogati, raznoliki,
neizmjerni, prepuni iznenađenja, svijet za sebe. Mora postojati neki razlog koji uvjetuje takvu razliku.
M: Dobro, ako ti tako kažeš. Po tvom mišljenju neki ljudi zakržljaju u svojoj jogi, dok ostali procvjetaju u
svojoj bhogi.
P: Nije li tako? Jogin se plaši života i traži mir, dok je bhogin sklon avanturama, pun duha i ide naprijed.
Jogin je vezan samo uz jedan ideal, za razliku od bhogina, koji je uvijek spreman na istraživanje.
M: Stvar je u tome želiš li mnogo ili si zadovoljan s malim. Jogin je ambiciozan, dok je bhogin samo sklon
avanturama. Na prvi pogled čini se da je tvoj bhogin bogatiji i zanimljiviji, ali zapravo nije tako. Jogin je uzak
poput oštrice noža. On mora biti takav - rezati duboko i glatko kako bi mogao nepogrešivo prodrijeti kroz
mnogo slojeva lažnog. Bhogin obožava mnoge oltare, a jogin ne služi nikome osim svom istinskom sebstvu.
Nema nikakve svrhe u uspoređivanju jogina i bhogina. Vanjski put (pravritti) nužno prethodi unutarnjem
(nivritti). Smiješno je zatvoriti se u vlastito presuđivanje i davati ocjene. Sve što se događa pridonosi
krajnjemu savršenstvu. Neki tvrde da postoje tri aspekta stvarnosti - istina, mudrost i blaženstvo. Onaj tko
traži istinu postaje jogin, onaj tko traži mudrost đnjanin, a onaj tko traži sredu čovjek koji djeluje.
P: Rečeno nam je da postoji blaženstvo nedvojnosti.
M: Priroda takvog blaženstva veliki je mir. Užitak i bol plodovi su djelovanja - i ispravnog i neispravnog.
P: U čemu je razlika?
M: Razlika je između davanja i vezivanja. Kakav god bio pristup u početku, na kraju sve postaje jedno.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Bespočetnost vječno započinje 101

P: Ukoliko nema razlike u krajnjem cilju, zašto praviti razliku između različitih pristupa?

M: Pustimo svakog neka djeluje u skladu sa svojom prirodom. Krajnja de se svrha ostvariti u svakom
slučaju. Sva ta tvoja razlikovanja i svrstavanja sasvim su točna, ali ona u mom slučaju ne postoje.
Opisivanje sna može biti detaljno i točno a da ipak bude potpuno neutemeljeno, tako da obrazac koji
iznosiš ne odgovara ničem drugom osim tvojim pretpostavkama. Počinješ s istom idejom s kojom i
završavaš, samo je zaodijevaš u drukčije ruho.
P: Kako ti gledaš na sve to?
M: Jedan i svi za mene su jednaki. Ista svijest (dit) pojavljuje se kao bitak (sat) i kao blaženstvo (ananda).
Svijest koja se krede jest blaženstvo, a svijest u mirovanju jest bitak.
P: Ipak razlikuješ kretanje i mirovanje.
M: Nerazlikovnost govori u tišini. Riječi izražavaju razlike. Nemanifestiranost nema imena, sva imena
govore o manifestiranosti. Beskorisno se boriti s riječima da bi se izrazilo ono što je izvan njihova dosega.
Svijest (didananda) jest i duh (puruša) i materija (prakriti). Nesavršeni je duh materija, a savršena je
materija duh. U početku kao i na svršetku, sve je jedno.
Sva ta podjela postoji jedino u umu (ditta). U stvarnosti (dit) nema nikakve podjele. Kretanje i mirovanje
stanja su uma i ne mogu postojati bez svojih suprotnosti, ali, samo po sebi, ništa se ne pokrede i ništa ne
miruje. Velika je pogreška pripisivati bezuvjetno postojanje mentalnim tvorevinama. Ništa ne postoji
samo po sebi.
P: Čini se da poistovjeduješ mirovanje s vrhovnim stanjem.
M: Postoji mirovanje kao stanje uma (didaram) i mirovanje kao stanje bitka (atmaram). Ovo prvo
pojavljuje se i nestaje, dok je drugo pravo mirovanje, istinsko srce djelovanja. Jezik je, na nesredu,
mentalno oruđe i djeluje samo s pomodu suprotnosti.
P: Djeluje li svjedok ili miruje?
M: Svjedočenje je iskustvo, a mirovanje je oslobođenost od iskustva.
P: Ne mogu li oni postojati istovremeno kao što huka valova na površini postoji istovremeno s mirnim
dubinama oceana?
M: Izvan uma nema iskustva. Iskustvo je stanje dvojnosti. O stvarnosti se ne može govoriti kao o iskustvu.
Kad to jednom shvatiš, više nedeš doživljavati bitak i postojanje kao da su odvojeni i suprotni. U stvarnosti
oni su jedno, neodvojivi kao korijenje i granje istog drveta. Oboje može postojati samo u svjetlosti svijesti,
koja se pak pojavljuje buđenjem osjedaja «ja jesam». To je osnovna činjenica. Ako nju ne shvatiš, nisi
shvatio ništa.
P: Je li osjedaj bitka isključivo proizvod iskustva? Znači li to da je velika vedska izreka (mahavakja) «to je
istina (tat - sai)» samo izraz mentalnog stanja?

M: Što god se izgovori samo je govor. Što god se pomisli samo je misao. Pravo je značenje neobjašnjivo,
ali se ipak može iskusiti. Dotična je mahavakja, no tvoje su ideje lažne, i to zato što su sve ideje (kalpana)
lažne.
P: Je li lažno uvjerenje «ja sam To»?
M: Naravno. Uvjerenje je mentalno stanje. U «Tome» ne postoji «ja jesam». Kad se pojavi osjedaj «ja
jesam» «To» se zamuduje, kao što s izlaskom sunca nestaju zvijezde. Ali kao što sa suncem dolazi
svjetlost, tako i s osjedajem postojanja dolazi blaženstvo (didananda). Uzrok blaženstva počinje se tražiti u
nečem što je «ne - ja» i na taj način započinje ropstvo.
P: Jesi li u svakodnevnom životu uvijek svjestan svog stvarnog stanja?
M: Nisam ga ni svjestan ni nesvjestan. Meni ne trebaju uvjerenja. Živim od hrabrosti. Hrabrost je moja
srž, kao što je ljubav srž života. Oslobođen sam sjedanja i predviđanja, nisam zaokupljen ni onim što
jesam ni onim što nisam. Nisam bolesno ovisan o samodefinicijama. Izjave kao što su «ja sam On
(soham)» i «ja sam vrhovna stvarnost (brahmasmi)» nisu mi ni od kakve koristi. Ja imam hrabrosti
postojati kao ništa i vidjeti svijet takvim kakav jest - ništa. Zvuči jednostavno, probaj!
P: Ali što ti daje tu hrabrost?
M: Kako su samo izopačena tvoja razmišljanja! Treba li se hrabrost odnekuda dobiti? Tvoje pitanje
podrazumijeva da je strah normalno, a hrabrost nenormalno stanje. Stvari stoje upravo suprotno. Strah i
nada rađaju se iz zamišljanja - slobodan sam i od jednog i od drugoga. Ja sam jednostavno bitak i nije mi
potreban nikakav oslonac.
P: Od kakve je koristi tvoj bitak ako ne spoznaš sebe? Da bi bio sretan onime što jesi, moraš najprije
spoznati što si.
M: Bitak blista kao znanje, a znanje je toplo od ljubavi. Sve je to jedno. Ti zamišljaš odvojenost i
optereduješ se pitanjima. Nemoj se previše zamarati formulacijama. Čisti bitak ne može se opisati.
P: Sve dok nešto ne poznajem i dok ne mogu u tome uživati, nije mi ni od kakve koristi. To najprije mora
postati dijelom mog iskustva.
M: Ti svodiš stvarnost na razinu iskustva. Kako bi stvarnost mogla ovisiti o iskustvu, kad je ona njegov
zbiljski temelj (adhar). Stvarnost je u samoj činjenici iskustva, a ne u njegovoj prirodi. Iskustvo je,
naposljetku, stanje uma, dok bitak to ni u kom slučaju nije.
P: Ponovno sam zbunjen! Zar je bitak odvojen od spoznaje?
M: Odvojenost se očituje u pojavi. Kao što san nije odvojen od spavača, tako ni znanje nije odvojeno od
bitka. San je spavač, znanje je znalac, razlika je samo verbalna.
P: Sada razumijem da su bitak i svijest jedno. Ali što je s blaženstvom? Bitak i svijest uvijek postoje
zajedno, a blaženstvo samo povremeno bljesne.
M: Blaženstvo je neuznemireno stanje bitka. Uznemireno stanje bitka ono je što se pojavljuje kao svijet.
U nedvojnosti postoji blaženstvo, a u dvojnosti - iskustvo. Ono što se pojavljuje i nestaje, zajedno s
dvojnošdu boli i užitka, jest iskustvo. Blaženstvo se ne može spoznati. Jedno je uvijek blaženstvo, ali nikad
nije blaženo. Blaženstvo nije svojstvo.
P: Imam još jedno pitanje. Neki jogini postižu svoj cilj, ali to nije ni od kakve koristi drugima. Oni ne znaju
ili nisu sposobni dijeliti s drugima. Oni koji znaju dijeliti ono što imaju iniciraju druge. Zbog čega postoji ta
razlika?
M: Nema nikakve razlike. Tvoj pristup posve je pogrešan. Ne postoje drugi kojima bi se moralo pomodi.
Bogat čovjek, koji cijelo svoje bogatstvo preda obitelji, ne posjeduje više ni jedan jedini novčid koji bi
mogao dati prosjaku. Tako je i mudrac ogoljen od svih svojih modi i posjedovanja. Ništa se, doslovce ništa
ne može o njemu tvrditi. On nikome ne može pomodi zato što su on i svi jedno. On je siromah i njegovo
siromaštvo, on je lopov i njegov lopovluk. Kako se može redi da mudrac nekome pomaže, kad on nije
odvojen ni od koga? Ako netko misli da je odvojen od svijeta, pustimo ga neka pomaže svijetu.
P: Pa ipak, postoji dvojnost, postoji patnja, postoji potreba da se pomogne. Proglasimo li svijet pukim
snom, ništa nismo postigli.
M: Jedina stvar koja može pomodi jest probuditi se iz sna.
P: Potreban je netko tko de nas probuditi.
M: Netko tko je isto tako u snu. Potreba za buđenjem označava početak kraja. Nema vječnih snova.
P: Čak i ako taj san nema početka?
M: Sve počinje tobom. Što bi drugo moglo biti bez početka?
P: Ja sam počeo kad sam se rodio.
M: Tako su ti kazali, zar ne? Jesi li vidio samog sebe kako započinješ?
P: Počeo sam upravo sada, sve je drugo sjedanje.
M: Posve točno. Bespočetnost vječno započinje. Na isti način ja vječno dajem jer ništa nemam. Biti ništa,
ne imati ništa, ne zadržavati ništa za sebe najvedi je dar, najplemenitija velikodušnost.
P: Zar se više uopde ne baviš sobom?
M: Naravno, bavim se sobom, ali to sebstvo isto je što i sve. U praksi to poprima oblik dobronamjernosti,
nepogrešive i sveobuhvatne. Možeš je nazvati i ljubavlju koja sve prožima i svakog oslobađa. Takva je
ljubav vrhunac djelatnosti - bez osjedaja da nešto radi.

Sva patnja proizilazi iz želje
Poklonik: Dolazim iz veoma daleke zemlje. Imao sam neka unutarnja iskustva i volio bih ih usporediti s
tvojima.
Maharaj: Svakako. Poznaješ li samog sebe?
P: Znam da nisam ni tijelo ni um.
M: Zbog čega to misliš?
P: Ne osjedam da sam u tijelu. Kao da sam posvuda, sveprisutan. A što se tiče uma, mogu ga uključiti i
isključiti po želji, da tako kažem. To me navodi na osjedaj da nisam um.
M: Kad se osjedaš sveprisutnim u svijetu, ostaješ li istovremeno i odvojen od svijeta ili si s njim sjedinjen ?
P: Oboje. Ponekad osjedam da nisam ni um ni tijelo, ved jedno jedino svevidede oko. Uđem li u to dublje,
otkrivam da sam sve što vidim te da svijet i ja postajemo jedno.
M: Odlično. A što je sa željama? Imaš li ikakvih želja?
P: Imam. Dolaze, kratkotrajne su i površne.
M: I što činiš s njima?
P: A što da učinim? Dolaze i odlaze. Promatram ih. Ponekad uočavam da ih moje tijelo i um nastoje
ostvariti.
M: Čije se to želje ispunjavaju?
P: One su dio svijeta u kojem živim i postoje u njemu baš kao i drvede i oblaci.
M: Nisu Ii one znak određene nesavršenosti?
P: Zašto bi to trebale biti? One su takve kakve jesu i ja sam takav kakav jesam. Kako bi pojavljivanje i
nestajanje želja mogla na bilo koji način utjecati na mene? Naravno, želje utječu na oblik i sadržaj uma.
M: Odlično. Kakvim se poslom baviš?
P: Nadzirem maloljetnike na uvjetnoj kazni.
M: Što to znači?
P: U našoj zemlji postoje posebni državni službenici koji nadziru ponašanje uvjetno oslobođenih
maloljetnih prekršitelja. Pomažu im da steknu obrazovanje, nađu posao i slično.
M: Moraš li raditi?
P: Tko radi? Rad se događa sam od sebe.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Sva patnja proizilazi iz želje 106

M: Je li ti rad potreban?
P: Potreban mi je radi novca. Ali ja volim svoj posao jer me dovodi u dodir sa živim bidima.
M: A zašto su ti drugi potrebni?
P: Ja sam potreban njima. Njihova me sudbina nagnala da se latim toga posla. Napokon, radi se o jednom
životu.
M: Kako si postao ovo što jesi?
P: Na put su me dovela učenja Sri Ramane Maharshija. Tada sam sreo i nekog Douglasa Hardinga, koji mi
je pomogao pokazavši mi kako izvoditi tehniku «Tko sam ja?»
M: Jesi li do sadašnjeg stupnja stigao iznenada ili postupno?
P: Dogodilo se prilično iznenada. Kao da se nešto potpuno zaboravljeno vratilo u moj um. Ili kao da je
iznenada bljesnulo, a ja razumio. «Kako jednostavno», rekao sam. «Kako jednostavno, ja nisam ono što
sam mislio da jesam! Nisam ni ono što percipiram ni onaj koji percipira, ved percipiranje samo.»
M: Nisi čak ni percipiranje, ved ono što sve to čini mogudim.
P: Što je ljubav?
M: Kad su osjedaji razlikovanja i odvojenosti odsutni, nastaje stanje koje možeš nazvati ljubavlju.
P: Zašto se toliko ističe važnost ljubavi između muškarca i žene?
M: Zato što je u njoj veoma istaknut element srede.
P: Nije li tako i u svim ostalim vrstama ljubavi?
M: Nije nužno tako. Ljubav može uzrokovati bol. Tada je nazivamo suosjedanjem.
P: Što je sreda?
M: Sreda je sklad između unutarnjeg i vanjskog. Patnja je pak poistovjedivanje s vanjskim.
P: Kako dolazi do takvog poistovjedivanja?
M: Sebstvo po svojoj prirodi poznaje samo sebe. Zbog nedostatka iskustva sve što percipira izvan sebe
smatra sobom. Tek pod udarcima sudbine počinje se učiti razlikovanju unutarnjeg od vanjskog (viveka) i
živjeti sam (vairagja). Kad ispravno ponašanje (uparati) postane prirodno i spontano, snažni unutarnji
poriv (mukmukšutva) potiče sebstvo da potraži svoj izvor. Tada se pali svjetiljka tijela te sve postaje jasno
i svijetlo (atmaprakaš).
P: Što je istinski uzrok patnje?
M: Poistovjedivanje s ograničenim (vjaktitva). Osjeti kao takvi, ma koliko jaki bili, ne uzrokuju patnju. Um,
zbunjen pogrešnim idejama i bolesno ovisan o razmišljanju kao što je «ja sam ovo» i «ja sam ono», plaši
se gubitka i žudi za dobitkom te pati kad ga ne može postidi.
P: Jedan moj prijatelj imao je nodima stravične snove. Za njega je ved i odlazak na spavanje predstavljao
mučenje. Ništa mu nije moglo pomodi.
M: Pomoglo bi mu društvo istinski dobrih ljudi (satsang). Život je sam po sebi nodna mora. Prijateljstvo s
plemenitima najbolji je lijek za sve bolesti, fizičke i psihičke.
P: Takvo je prijateljstvo uglavnom nemogude nadi.
M: Potraži ga u sebi. Sebstvo ti je najbolji prijatelj.
P: Zašto je život pun tolikih oprečnosti?
M: One služe slamanju mentalnog ponosa. Moramo shvatiti koliko smo siromašni i bespomodni. Dokle
god se zavaravamo onime što zamišljamo da jesmo, da znamo, imamo, radimo, zaista smo u jadnom
stanju. Jedino u potpunom sarnoporicanju leži mogudnost da otkrijemo svoj stvarni bitak.
P: Zašto se na samoporicanje stavlja tako veliki naglasak?
M: Podjednako velik kao i na samoostvarenje. Lažno «ja» mora se odbaciti da bi se pronašlo stvarno «ja»,
P: Sebstvo koje si odlučio nazvati lažnim za mene je mučna svakodnevnica. Ono pak što zoveš pravim «ja»
puki je koncept, način govorenja, tvorevina uma, privlačna utvara. Moje svakodnevno sebstvo nije baš
lijepo, priznajem, ali to je moje jedino sebstvo. No, ti kažeš da sam ja i neko drugo sebstvo ili da imam i
njega. Možeš li ga vidjeti, je li ono za tebe stvarno ili želiš da povjerujem u nešto što ni ti ne vidiš?
M: Nemoj donositi ishitrene zaključke. Konkretno ne mora biti stvarno, koncept ne mora biti lažan.
Percepcije utemeljene na osjetima i oblikovane pamdenjem podrazumijevaju nekoga koji percipira, a čiju
prirodu nisi nikad poželio ispitati. Usredotoči na nju svu svoju pažnju, brižno je istraži i otkrit deš visine i
dubine bitka o kojima nisi mogao ni sanjati dok si bio zarobljen u svojoj majušnoj predodžbi o sebi.
P: Moram biti u pravom raspoloženju da bih se preispitivao na način koji bi mogao uroditi plodom.
M: Moraš biti ozbiljan, pažljiv, iskreno zainteresiran i veoma dobronamjeran prema sebi.
P: Ja sam sebičan, to je točno.
M: Nisi sebičan. Cijelo vrijeme uništavaš sebe i sve što je tvoje, služedi čudnim bogovima, štetnima i
lažnima. Svakako budi sebičan - ali u pravom smjeru. Želi dobro sebi, radi na onome što je dobro za tebe.
Uništi sve ono što stoji na putu između tebe i srede. Budi sve - voli sve budi sretan - učini druge sretnima.
Nema vede srede od te.
P: Zašto se u ljubavi toliko pati?
M: Sva patnja proizlazi iz želje. Istinsku ljubav ništa ne ugrožava. Što bi moglo ugroziti osjedaj jednote?
Ali, želja za izražavanjem ne ostvaruje se uvijek. Takva želja pripada umu. Kao i kod svih drugih mentalnih
tvorevina, razočaranje je neizbježno.
P: Na koji je način seks povezan s ljubavlju?

M: Ljubav je stanje bitka. Seks je energija. Ljubav je mudra, seks je slijep. Kad se bude razumjela istinska
priroda ljubavi i seksa, nede više biti sukoba i zbunjenosti.
P: Toliko je seksa bez ljubavi.
M: Nema li ljubavi, sve je grijeh. Čak i sam život.
P: Što me može potaknuti da volim?
M: Ti jesi ljubav - kad se ne bojiš.

Življenje je jedina svrha Života
Poklonik: Što znači doživjeti neuspjeh u jogi? Tko je u jogi neuspješan (joga bhrašta)?
Maharaj: To je isključivo stvar nedovršenosti, a ne neuspjeha. Onoga tko iz nekog razloga ne može svoju
jogu privesti kraju nazivaju joga bhrašta. Takav neuspjeh samo je privremen bududi da u jogi nema
poraženih. Riječ je o bitki koja se uvijek dobiva jer je to bitka između istinitog i lažnog. Lažno nema
nikakve šanse da pobijedi.
P: Tko doživljava neuspjeh? Osoba (vjakti) ili sebstvo (vjalda) ?
M: Pitanje je postavljeno na pogrešan način. Ne postoji neuspjeh, niti na kratke niti na duge staze. Joga je
nalik putovanju kroz nepoznatu zemlju, cestom dugom i tegobnom. Od svih bezbrojnih koraka samo te
posljednji dovodi do cilja. Pa ipak nedeš zbog toga sve prethodne korake smatrati neuspjesima. Svaki od
njih doveo te bliže cilju, čak i kad si se morao kretati unatrag da bi premostio neku prepreku. Zapravo
svaki te korak dovodi bliže cilju jer je tvoja vječna sudbina biti uvijek u pokretu, učiti, otkrivati, iznositi na
vidjelo. Življenje je jedina svrha života. Sebstvo se ne poistovjeduje ni s uspjehom ni s neuspjehom - ved i
sama ideja postajanja ovim ili onim potpuno je nezamisliva. Sebstvo razumije da su uspjeh i neuspjeh
relativni i da ih se uvijek mora promatrati u odnosu na nešto. Oni zapravo čine osnovu i potku života. Uči
od obojeg te se uzdigni iznad njih. Nisi li svladao lekciju, ponovi je.
P: Što trebam naučiti?
M: Nauči živjeti tako da se ne zamaraš sobom. Da bi to mogao, moraš spoznati da je tvoje istinsko bide
(soarupa) odlučno, neustrašivo i uvijek pobjedonosno. Kad s potpunom sigurnošdu spoznaš da ti ništa
osim vlastitih zamišljaja ne može zadavati poteškode, počet deš odbacivati svoje želje i strahove,
koncepte i ideje te deš živjeti jedino u skladu s istinom.
P: Što bi mogao biti razlog tome da neki ljudi uspijevaju u jogi, a drugi ne? Je li riječ o sudbini, karakteru ili
pukoj slučajnosti?
M: Nitko nikada u jogi ne doživljava neuspjeh. Radi se samo o brzini napredovanja. U početku je sporije, a
pri kraju brže. Kad pojedinac potpuno sazre, samospoznaje je eksplozivna. Događa se spontano ili uslijed
veoma malog poticaja. Ono što je brzo nije bolje od onoga što je sporo. Sporo zrenje i naglo cvjetanje
neprestano se izmjenjuju. Oba su razdoblja prirodna i ispravna.
Pa ipak, tako je samo u umu. S moje točke gledišta, zaista ne postoji ništa slično. U velikom ogledalu
svijesti pojavljuju se i nestaju slike kojima jedino pamdenje daje trajanje. A pamdenje je materijalno -
uništivo, kratkotrajno, prolazno. Na tako krhkim temeljima gradimo osjedaj osobnog postojanja, osjedaj
neodređen, isprekidan, nalik snu. Magličasto uvjerenje da «sam ja taj i taj» zamuduje nepromjenjivo
stanje čiste svijesti i nagoni nas da vjerujemo kako smo rođeni da bismo patili i umrli,
P: Kao što dijete ne može zaustaviti svoj rast, tako i čovjek, prinuđen prirodnim zakonima, mora
napredovati. Čemu ulagati poseban napor? Zašto je uopde potrebna joga?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Življenje je jedina svrha Života 110

M: Cijelo se vrijeme napreduje, to je točno. Sve pridonosi tome. Ali to je napredovanje neznanja. Krugovi
neznanja mogu se sve više širiti, ali ropstvo i nadalje ostaje isto. Kada dođe pravo vrijeme, pojavljuje se
guru koji nas poučava i nadahnjuje na bavljenje jogom. Dolazi do sazrijevanja uslijed kojeg se prastara
nod neznanja povlači pred izlazedim suncem mudrosti. Ali zapravo se nije dogodilo ništa. Sunce je uvijek
bilo ondje, za njega nod nije nikad postojala. Jedino um, zaslijepljen idejom «ja sam tijelo», beskonačno
raspreda svoju nit pričina.
P: Ako je sve to dio prirodnog procesa, zašto je potrebno ulagati poseban napor?
M: Čak je i ulaganje napora dio tog procesa. Kad neznanje postane samovoljno i mučno, a karakter
izopačen, napor i bol postaju neizbježni. U potpunom pokoravanju prirodi nema napora. Sjeme duhovnog
života raste u tišini i tami sve dok mu ne dođe vrijeme da proklija.
P: U životu nailazimo na velike ljude koji u svojoj staračkoj dobi postaju djetinjasti, škrti, skloni svađama i
zlobni. Kako je mogude da toliko nazaduju?
M: Oni nikad nisu bili savršeni jogini, koji imaju potpun nadzor nad svojim tijelom. Mogude je i to da se
nisu pobrinuli da ga zaštite od prirodnog propadanja. Ne bismo smjeli donositi ishitrene zaključke dok
dobro ne sagledamo sve činjenice. No, prije svega, ne bismo smjeli procjenjivati što je gore a što bolje.
Mladost je više stvar životnosti (prema), negoli mudrosti (đnjana).
P: Čovjek može ostariti, ali zašto mora izgubiti budnost i sposobnost razlučivanja?
M: Svjesnost i nesvjesnost, dok je čovjek u tijelu, ovise o ispravnom funkcioniranju mozga. Ali sebstvo je
onkraj toga, onkraj mozga i onkraj uma. Pogreška u instrumentu nije odraz njegova korisnika.
P: Rekli su mi da prosvijtljena osoba nikad nede učiniti nešto nedolično. Ona se uvijek ponaša na
primjetan način.
M: Tko određuje što je primjeran način? Zašto bi oslobođena osoba nužno morala slijediti konvencije? U
trenutku kad postane predvidljiva/ne može više biti slobodna. Njezina sloboda u činjenici što uvijek može
ispuniti potrebu trenutka, pokoriti se zahtjevima situacije. Činiti ono što želimo nije sloboda, to je istinsko
ropstvo. Činiti ono što moramo, ono što je ispravno, prava je sloboda.
P: Ipak, mora postojati neki način da se razluči tko jest ostvarena osoba, a tko nije. Ne možemo li
ostvarenu osobu razlikovati od neostvarene, od kakve nam je ona koristi?
M: Onaj tko je spoznao sebe nimalo ne sumnja u to. Čak ga ni ne zabrinjava jesu li drugi prepoznali
njegovo stanje. Ostvarene osobe rijetko objelodanjuju svoje samoostvarenje pa su stoga oni koji ih
susredu veoma sretni bududi da one sve rade za njihovo trajno dobro.
P: Kad čovjek pogleda oko sebe ostaje zaprepašten tolikom količinom nepotrebne patnje s kojom se
posvuda susredemo. Nitko ne pomaže onima kojima bi trebalo pomodi. Zamisli veliki bolnički odjel
pretrpan neizlječivim bolesnicima koji se bacakaju i jauču od boli. Kad bi ti bila dana ovlast da ih sve
ubiješ i tako dokrajčiš njihove muke, bi li to učinio?
M: Prepustio bih im da sami odluče o tome.

P: Ali što ako je njihova sudbina da pate? Kako se možeš miješati u sudbinu?
M: Njihova je sudbina ono što im se događa. Nitko ne može spriječiti tijek sudbine. Smatraš li da je
čovjekov život potpuno određen u trenutku rođenja? Kakva čudna zamisao! Kad bi bilo tako, sila koja
određuje stvari pobrinula bi se da nitko ne pati.
P: A što je s uzrocima i posljedicama?
M: Svaki trenutak sadrži cjelokupnu prošlost i stvara cjelokupnu bududnost.
P: Zar prošlost i bududnost postoje?
M: Postoje samo u umu. Vrijeme je u umu, prostor je u umu. Zakon uzroka i posljedice isto je tako samo
način razmišljanja. U stvarnosti sve je «ovdje» i «sada», sve je jedno. Mnogostrukost i raznolikost postoje
samo u umu.
P: Ipak, ti daješ prednost olakšanju patnje, čak i po cijenu uništenja neizlječivo bolesnog tijela.
M: Ponovno ti kažem, ti gledaš izvana, a ja iznutra. Ja ne vidim onoga koji pati; ja jesam taj koji pati.
Poznajem ga iznutra te stoga spontano i bez napora činim ono što je ispravno. Ne slijedim pravila, niti ih
kršim. Pratim tijek života, vjerno i neodoljivo.
P: Ti ipak izgledaš kao veoma praktičan čovjek koji u potpunosti nadzire svoju neposrednu okolinu.
M: A što bih drugo, po tvom mišljenju, trebao biti? Izrod?
P: Pa ipak, drugima ne možeš mnogo pomodi.
M: Nesumnjivo je da im mogu pomodi. I ti možeš pomodi. Svi mogu pomodi. Ali patnja se cijelo vrijeme
iznova stvara. Samo čovjek može u samom sebi uništiti korijene boli. Drugi mogu jedino pomodi da mu se
bol olakša, ali ne mogu ukloniti njezin uzrok, a to je neizmjerna čovjekova glupost.
P: Hode li se ta glupost ikad privesti kraju?
M: Na razini pojedinca, u svakom slučaju hode - to je mogude svakoga trenutka. Na razini čovječanstva
kakvo trenutačno znamo - tek nakon veoma mnogo godina. U kreaciji - nikad, zato što je u korijenu
kreacije neznanje. Materija je sama po sebi neznanje. Ne znati, i ne znati da ne znaš, uzrok je beskonačne
patnje.
P: Govore nam o velikim avatarima, spasiocima svijeta.
M: Jesu li ga uspjeli spasiti? Došli su i otišli, a svijet neumorno nastavlja po starom. Naravno, oni su
mnogo učinili, otvorili su nove dimenzije u ljudskom umu. Ali govoriti o spašavanju svijeta ipak je
pretjerano.
P: Zar svijetu nema spasa?
M: Koji to svijet želiš spasiti? Svijet svojih projekcija? Spasi ga. Želiš li spasiti moj svijet? Pokaži mi moj
svijet i sam du se pobrinuti za njega. Nisam svjestan nikakvog svijeta koji bi bio odvojen od mene i koji bih

mogao spašavati. Kakva bi to trebala biti tvoja uloga u spašavanju svijeta, kad svijetu nije potrebno ništa
do da se spasi od tebe? Prestani si pridavati toliku važnost i pogledaj može li se još uopde išta spašavati.
P: Čini se da želiš naglasiti kako tvoj svijet bez tebe ne bi postojao te da je zbog toga jedina stvar koju
možeš učiniti za njega dovršiti predstavu. No, to nije izlaz. Čak i kad bi svijet bio isključivo moja kreacija,
ta ga spoznaja ne bi mogla spasiti. Ona samo objašnjava njegov nastanak. I dalje ostaje pitanje: «Zašto
sam stvorio tako bijedan svijet i što mogu učiniti da bih ga promijenio?» Čini mi se da ti govoriš:
«Zaboravi svijet i divi se vlastitoj veličanstvenosti.» Zacijelo ne misliš tako. Opis bolesti i njezinih uzroka
ne dovodi do izlječenja. Nama je potreban odgovarajudi lijek.
M: Opisivanje simptoma i uzroka lijek je za bolest uzrokovanu zatupljenošdu i glupošdu. Kao što se razne
avitaminoze liječe unošenjem vitamina koji nedostaje, tako se i bolest življenja liječi odgovarajudom
dozom inteligentne nevezanosti.
P: Ne možeš spasiti svijet savjetujudi ljudima da postanu savršeni. Ljudi su takvi kakvi jesu. Moraju li
patiti?
M: Dokle god su takvi kakvi jesu ne mogu izbjedi patnju. Uklonite osjedaj odvojenosti i nestat de svih
sukoba.
P: Tiskana je poruka možda puki papir i tinta. Važno je ono što u poruci piše. Raščlanjivanjem svijeta na
elemente i osobine propuštamo ono najvažnije - njegovo značenje. Ti sve što postoji svodiš na san,
zanemarujudi pritom razliku između sna jednog kukca i sna jednog pjesnika. Sve je san, slažem se, ali nisu
svi snovi jednaki.
M: Snovi nisu jednaki, ali sanjač je samo jedan. U snu, ja sam i kukac i pjesnik. Ali u stvarnosti nisam ništa.
Ja sam izvan svih snova. Ja sam svjetlost u kojoj se svi snovi pojavljuju i nestaju. Ja sam i u snu i izvan
njega. Kao što čovjek koji pati od glavobolje poznaje svoju bol, ali isto tako zna da on nije ta bol, tako i ja
poznajem svoj san, sebe koji sanjam i sebe koji ne sanjam - i sve to u isto vrijeme. Ja sam ono što jesam, i
prije i tijekom i poslije sna. Ali ono što vidim u snu, to nisam.
P: Sve je to stvar zamišljanja. Netko zamišlja da sanja, a netko da ne sanja. Nije li oboje isto?
M: l jest i nije isto. Nesanjanje, kao razdoblje između dvaju snova, dio je, naravno, sna. Nesanjanje, kao
postojano prianjanje uz stvarnost i bezvremeno prebivanje u njoj, nema ničeg zajedničkog sa sanjanjem.
U tom smislu, nikad ne sanjam niti du ikad sanjati.
P: Ako su i san i bijeg od sna samo zamišljanje, što je izlaz?
M: Nema potrebe za izlazom! Ne vidiš li da je izlaz iz sna također dio sna? Sve što moraš učiniti jest
sagledati san kao san.
P: Počnem li odbacivati sve oko sebe kao san, kamo de me to odvesti?
M: Kamo god te odvelo, to de biti samo san. Iluzorna je i sama ideja o nadilaženju sna. Zašto bi ikamo
trebalo idi? Samo spoznaj da sanjaš san koji zoveš svijetom i prestani tražiti izlaz iz njega. Ali nije tvoj
problem san. Tvoj je problem u tome što voliš samo jedan dio svog sna, a drugi ne voliš. Zavoli cijeli san ili
ga uopde nemoj voljeti, i prestani se žaliti. Kad san budeš sagledao kao san, učinio si sve što treba učiniti.

P: Je li sanjanje uzrokovano razmišljanjem?
M: Sve je igra ideja. U stanju pošteđenom stvaranja ideja (nitoikalpaeamadhi) ništa se ne percipira.
Korijenska je ideja «ja jesam». Ona razbija stanje čiste svijesti, a za njom slijede bezbrojni osjeti i
percepcije, osjedaji i ideje koji u svojoj cjelokupnosti tvore Boga i Njegov svijet. «Ja jesam» ostaje kao
svjedok. Sve se to događa Božjom voljom.
P: Zašto ne mojom voljom?
M: Opet si se razdvojio na dva dijela - na Boga i svjedoka. Bog i svjedok jedno su.

Slobodan si - SADA
Poklonik: Toliko je teorija koje nastoje objasniti prirodu čovjeka i univerzuma. Teorija stvaranja, teorija
iluzije, teorija sna, zaista ih je mnogo. Koja je od njih istinita?
Maharaj: Sve su istinite i sve su lažne. Odaberi onu koja ti se najviše sviđa.
P: Čini se da ti daješ prednost teoriji sna.
M: Sve su to samo različiti načini da se slože riječi. Neki daju prednost jednom, a neki drugom načinu.
Teorije same po sebi nisu ni dobre ni loše. One su pokušaj da se objasni neobjašnjivo. Nije važna teorija,
ved način na koji je provjeravamo. Tek provjera u praksi čini neku teoriju plodonosnom. Eksperimentiraj s
bilo kojom teorijom koja ti se sviđa - budeš li uistinu ozbiljan i iskren, spoznat deš stvarnost. Kao ljudsko
bide, uhvaden si u neizdrživu i bolnu situaciju iz koje tražiš izlaz. Ponuđeno ti je nekoliko planova za bijeg
iz zatvora, mada nijedan nije u potpunosti točan. No, svi oni imaju određenu vrijednost. Trebaš samo biti
smrtno ozbiljan. Ozbiljnost je ta koja oslobađa, a ne teorija.
P: Teorija te može zavesti na krivi put, a ozbiljnost može biti slijepa.
M: Tvoja de te iskrenost voditi. Predanost slobodi i savršenstvu kao cilju omogudit de ti da odbaciš sve
teorije i sisteme te počneš živjeti u mudrosti, inteligenciji i djelotvornoj ljubavi. Teorije mogu biti dobre
kao polazišne točke, ali jednom se moraju odbaciti - što prije, to bolje.
P: Postoji jogin koji tvrdi da za postizanje oslobođenja nije potrebna joga u osam stupnjeva, ved da snaga
čiste volje čini sve sama od sebe. Dovoljno je samo usmjeriti se na cilj s potpunim povjerenjem u njezinu
snagu pa de se brzo i bez napora postidi ono za što su nekima potrebna desetljeda.
M: Usredotočenost na cilj, potpuno povjerenje, čista volja! Nije čudo da se s takvim prednostima začas
ostvaruje cilj. Ta joga volje dobra je za zrelog duhotragaoca koji je odbacio sve želje osim jedne.
Naposljetku, što li je drugo volja, nego ustrajnost srca i uma. Postoji li takva ustrajnost, sve se može
postidi.
P: Sve mi se čini da jogin nije mislio samo na ustrajnost namjere, koja omoguduje neprestano nastojanje i
duhovnu disciplinu. Želio je redi da nisu potrebni nikakav poseban trud ili disciplina ako je volja čvrsto
usmjerena na cilj. Tada ved sama činjenica da volja postoji privlači cilj prema kojem je usmjerena.
M: Kako god da je nazoveš - voljom, postojanom namjerom ili jednousmjerenošdu uma - iznova dolaziš
do ozbiljnosti, iskrenosti i poštenja. Kad si smrtno ozbiljan, svaki događaj i svaku sekundu svojega života
posveduješ svojoj namjeri. Ne trošiš vrijeme i energiju na druge stvari. U potpunosti postaješ predan cilju,
nazvao to voljom, ljubavlju ili čistom iskrenošdu. Mi smo složena bida koja neprestano ratuju i iznutra i
izvana. Stalno smo u suprotnosti sa samima sobom, uništavajudi danas ono što smo učinili jučer. Nije
čudo da smo se zaglavili. Malo dosljednosti donijelo bi veliku promjenu.
P: Što je jače, želja ili sudbina?
M: Želja oblikuje sudbinu.

Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Slobodan si - SADA 115
P: I sudbina oblikuje želju. Moje su želje uvjetovane naslijeđem i životnim okolnostima, prilikama i
slučajnostima, svime onime što zovemo sudbinom.
M: Da, može se tako redi.
P: U kojoj točki postajem slobodan željeti ono što hodu željeti?
M: Ved si slobodan - sada. Što to hodeš željeti? Pa poželi.
P: Naravno, slobodan sam željeti, ali nisam slobodan djelovati u skladu sa svojom željom. Drugi me porivi
odvlače na stranputice. Moja želja nije dovoljno jaka, bez obzira na to što je ja odobravam. Želje koje ne
odobravam jače su.
M: Mogude je da zavaravaš samog sebe. Možda se ostvaruju tvoje prave želje, a one koje odobravaš
ostaju na površini jer su ondje samo radi vanjskog dojma.
P: Možda i jest tako kako kažeš, ali to je samo nova teorija. Činjenica je da se ne osjedam slobodnim
željeti ono što mislim da bih trebao željeti, a kad mi se čini da želim ono što je ispravno, ne djelujem u
skladu s time.
M: Sve je to zbog slabosti uma i dezintegriranosti mozga. Saberi se i osnaži um pa deš ustanoviti da se
tvoje misli i osjedaji, riječi i djela kredu u pravcu u kojem želiš.
P: Opet propovijedaš savršenstvo! Sabrati se i osnažiti um nije baš laka zadada! Kako započeti s njom?
M: Krenuti možeš samo od točke u kojoj trenutačno jesi. Ti si «sada» i «ovdje» i ne možeš pobjedi od tog
«sada» i «ovdje».
P: Ali što mogu učiniti «sada» i «ovdje»?
M: Možeš biti svjestan svog bitka - «sada» i «ovdje».
P: Je li to sve?
M: To je sve. Ništa više.
P: Tijekom cjelokupnog svojeg budnog stanja i sanjanja svjestan sam sebe, a to mi baš ne pomaže.
M: Svjestan si razmišljanja, osjedanja i djelovanja. Ali nisi svjestan svojeg bitka.
P: Koji to novi faktor, po tvom mišljenju, trebam unijeti u sve to?
M: Stav potpunog svjedočenja, promatranja događaja bez sudjelovanja u njima.
P: Što de mi to donijeti?
M: Slabost uma nastaje zbog pomanjkanja inteligencije, razumijevanja, što je pak posljedica nesvjesnosti,
Težedi k svjesnosti, integrirat deš svoj um i ojačati ga.
P: Mogu biti potpuno svjestan svega što se zbiva, a ipak posve nesposoban da na bilo koji način utječem
na to.
M: U zabludi si. Ono što se događa projekcija je tvojeg uma. Slab um ne može upravljati vlastitim
projekcijama. Zato, budi svjestan svojeg uma i njegovih projekcija. Ne možeš držati pod nadzorom ono
što ne poznaješ. S druge pak strane, znanje daje mod. U praksi je sve to veoma jednostavno. Da bi mogao
upravljati samim sobom, moraš poznavati sebe.
P: Možda bih još i mogao stedi nadzor nad sobom, ali hodu li biti u stanju nositi se s kaosom u svijetu?
M: Nema drugog kaosa u svijetu osim onog koji stvara tvoj um. Kaos je tvoje djelo bududi da se u njegovu
središtu nalazi tvoja lažna ideja o sebi kao nečemu što je drukčije i odvojeno od svega ostaloga. U
stvarnosti nisi ni različit ni odvojen. Ti si bezgranični potencijal, neiscrpna mogudnost. Zato što ti jesi, sve
drugo može biti. Univerzum nije ništa drugo do djelomično očitovanje tvoje bezgranične sposobnosti da
postaješ.
P: Uviđam da me u potpunosti motiviraju želja za užitkom i strah od boli. Koliko god moje želje bile
plemenite, moj strah opravdan, užitak i bol dva su pola između kojih se odvija moj život.
M: Uđi u izvor boli i užitka, u izvor želje i straha. Promatraj, istražuj, pokušaj razumjeti.
P: Želje i strah osjedaji su uzrokovani fizičkim i mentalnim faktorima. Oni su ovdje i lako ih je promatrati.
Ali zašto su ovdje? Zašto želim užitak i zašto se plašim boli?
M: Užitak i bol stanja su uma. Sve dok misliš da si um, zapravo tijelo-um, pojavljivat de ti se takva pitanja.
P: A kad spoznam da nisam tijelo, hodu li se tada osloboditi želja i straha?
M: Dokle god postoji tijelo i um koji ga štiti, privlačnosti de i odbojnosti djelovati. One de postojati, u
prostoru događanja, ali te nede zabrinjavati. Središte tvoje pažnje bit de negdje drugdje. Nedeš biti
uznemiren njima.
P: Ali one de ipak postojati. Zar pojedinac nede nikada biti potpuno slobodan?
M: Potpuno si slobodan, čak i sada. Ono što nazivaš sudbinom (karma) nije ništa drugo do posljedica
tvoje volje za životom. Koliko je ta želja jaka najlakše možeš prosuditi promatrajudi sveopde užasavanje
od smrti.
P: Ljudi prilično često umiru zato što to žele.
M: Jedino ako je druga mogudnost gora od smrti. Ali takva spremnost na smrt proizlazi iz istog izvora kao
i želja za životom, iz izvora koji je čak dublji no život sam. Biti živo bide nije konačno stanje, postoji i nešto
iznad toga, mnogo čudesnija, što nije ni bitak ni nebitak, ni življenje ni neživljenje. To je stanje čiste
svijesti, onkraj svih ograničenja prostora i vremena. Kad se jednom odbaci iluzija da je pojedinac tijelo-
um, smrt gubi svoj zastrašujudu mod i postaje dio života.

Nemoj podcjenjivati Pažnju
Poklonik: Doživljavam te kao siromašnog čovjeka s vrlo ograničenim sredstvima za život, koji se, kao i svi
drugi ljudi, suočava s problemima neimaštine i starosti.
Maharaj: Kad bih bio veoma bogat, u čemu bi bila razlika? Ja sam to što jesam. Što bih drugo mogao biti?
Nisam ni bogat ni siromašan, ja sam ja.
P: Pa ipak, i ti prolaziš kroz iskustva užitka i boli.
M: Doživljavam ih u svjesnosti, ali ja nisam ni svjesnost ni njezin sadržaj.
P: Kažeš da smo u svom stvarnom bitku svi jednaki. Kako je mogude da je tvoje iskustvo toliko različito od
našeg?
M: Moje trenutačno iskustvo nije drukčije. Razlikujem se od vas samo po načinu na koji ga vrednujem i po
stavu prema njemu. Ja vidim isti svijet kao i ti, ali ne doživljavam ga na isti način. Nema ničeg
tajanstvenog u tome. Svatko doživljava svijet kroz predoždbu koju ima o sebi. Kako doživljavaš sebe, tako
doživljavaš i svijet. Ako zamišljaš da si odvojen od svijeta, izgledat de ti da je i svijet odvojen od tebe te
deš doživljavati želju i strah. Ja ne doživljavam svijet odvojeno od sebe i zbog toga nema ničeg što bih
mogao željeti ili čega bih se morao plašiti.
P: Ti si točka svjetlosti u svijetu, što se ne može redi za svakoga.
M: Nema nikakve razlike između mene i drugih, osim što ja poznajem sebe takvog kakav jesam. Ja sam
sve. Ja to znam sa sigurnošdu, a ti ne znaš.
P: Dakle, ipak smo različiti.
M: Ne, nismo. Razlika postoji jedino u umu i privremena je. Ja sam bio poput tebe, a ti deš biti poput
mene.
P: Bog je stvorio svijet neizmjerno bogat raznolikošdu.
M: Raznolikost postoji jedino u tebi. Vidi sebe takvim kakav jesi i vidjet deš i svijet takvim kakav jest - kao
jedinstven dio stvarnosti, nedjeljiv, neopisiv. Tvoja stvaralačka mod projicira u njega slike tako da se sva
tvoja pitanja odnose na slike.
P: Jedan je tibetanski jogin napisao da je Bog stvorio svijet s određenom svrhom i da upravlja njime u
skladu s posebnim planom. Ta je svrha dobra, a plan neizmjerno mudar.
M: Sve je to prolazno, a ja se bavim vječnim. Bogovi i njihovi univerzumi dolaze i odlaze, avatari slijede
jedan za drugim u beskonačnom nizu i na kraju smo opet na izvoru. Ja govorim jedino o bezvremenom
izvoru svih bogova sa svim njihovim univerzumima, prošlim, sadašnjim i bududim.
P: Znaš li sve njih? Sjedaš li ih se?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Nemoj podcjenjivati Pažnju 118

M: Kad nekolicina momaka priredi predstavu radi zabave, što se tu ima gledati i pamtiti.
P: Zašto je polovica čovječanstva muškog, a polovica ženskog spola?
M: Zato da bi mogli biti zajedno sretni. Neosobnost (avjakta) postaje osoba (vjakta) radi radosti u
odnosima. Milošdu svoga gurua, na isti način mogu promatrati i neosobnost i osobnost. Za mene je to
dvoje jedno. Tijekom života osoba uranja u neosobnost.
P: Kako osoba izranja iz neosobnosti?
M: I neosobnost i osoba nisu ništa drugo do različiti vidovi jedne te iste stvarnosti. Nije ispravno govoriti
o jednom kao o nečemu što prethodi drugome. Sve te ideje pripadaju budnom stanju.
P: Kako dolazi do budnog stanja?
M: U korijenu cijele kreacije leži želja. Želja i zamišljanje pothranjuju i osnažuju jedno drugo. Četvrto
stanje svijesti (turija) jest stanje čistog svjedočenja, nevezane svijesti lišene strasti i riječi. Ono je poput
prostora koji ne dotiče ništa od svega što se u njemu nalazi. Problemi tijela i uma ne dopiru do njega, oni
su negdje izvan, «ondje», a svjedok je uvijek «ovdje».
P: Što je stvarno: subjektivno ili objektivno? Ja sam skloniji povjerovati da je objektivni univerzum
stvaran, a moja subjektivna psiha promjenjiva i prolazna. No, izgleda da ti svoja unutarnja subjektivna
stanja smatraš stvarnima, a da konkretnom, vanjskom svijetu odričeš stvarnost.
M: I subjektivno i objektivno promjenjivi su i kratkotrajni. Nema ničeg stvarnog u njima. Nađi ono trajno u
prolaznom, stalno prisutni faktor u svakom iskustvu.
P: Što je taj stalni faktor?
M: Pridam li mu kakva ved imena i ukažem li ti na njega na kakve ved načine, to ti nede mnogo pomodi,
sve dok ne budeš imao sposobnost da ga i sam vidiš. Čovjek s mrenom na oku nede modi vidjeti papigu na
grani drveta, koliko god ga prisiljavao da je gleda. U najboljem slučaju, vidjet de tvoj ispruženi prst.
Najprije pročisti svoj vid, nauči gledati, a ne samo zuriti, i vidjet deš papigu. Uz to, moraš se i gorljivo
truditi da je vidiš. Da bi stekao znanje o sebstvu, podjednako su ti potrebne jasnoda i ozbiljnost. Nužna je i
zrelost srca i uma, do koje se dolazi ozbiljnom primjenom svega onoga što si razumio u svakodnevnom
životu. U jogi nema kompromisa.
Želiš li griješiti, griješi otvoreno, cijelim srcem. I grijesi donose svoje pouke, na kojima uče ozbiljni grešnici,
kao na što na vrlinama uče ozbiljni sveci. No, miješanje je toga dvoga pogubno. Ništa te ne može toliko
ometati kao kompromis jer on pokazuje pomanjkanje ozbiljnosti bez koje se ništa ne može učiniti.
P: U teoriji odobravam isposništvo, ali u praksi sam u potpunosti na strani raskoša. Navika trčanja za
užicima i izbjegavanja boli u meni je toliko okorjela da sve moje dobre namjere, koje su prilično žive na
razini teorije, ne hvataju korijena u svakodnevnom životu. Budeš li mi rekao da nisam dosljedan, nedeš mi
nimalo pomodi jer je moj problem upravo u tome što ne znam kako postati dosljedan.

M: Ti nisi ni dosljedan ni nedosljedan - davanje imena mentalnim stanjima dobro je samo zato da bi se
izrazilo odobravanje ili neodobravanje. Problem nije tvoj - to je problem tvojeg uma. Počni odvajati sebe
od svojeg uma. Odlučno se prisjedaj da nisi um i da njegovi problemi nisu tvoji.
P: Mogao bih početi govoriti samome sebi: «Ja nisam um, ja se ne zamaram njegovim problemima», ali i
um i njegovi problemi ostat de baš takvi kakvi su i bili. Nemoj mi sada, molim te, redi da je to zbog toga
što nisam dovoljno ozbiljan i da bih trebao biti ozbiljniji! Ja sve to znam i slažem se s time, ali imam samo
jedno pitanje: «Kako da postanem ozbiljan?»
M: Bar se pitaš kako da to postigneš! Za početak je to dovoljno dobro. Nastavi razmišljati, preispitivati se,
gorljivo željeti da nađeš put. Budi svjestan sebe, promatraj svoj um, usredotoči na njega svu svoju pažnju.
Nemoj očekivati brze rezultate, možda nedeš zapaziti nikakve posljedice. I bez tvojeg znanja, tvoja de
psiha prolaziti kroz promjene, bit de više jasnode u tvom razmišljanju, više suosjedanja u tvojim emo-
cijama i više čistode u tvojem ponašanju. Ne trebaš nastojati to postidi - svjedočit deš promjenu bez
obzira na sve. Jer, ono što si sada posljedica je nesmotrenosti, a ono što deš postati bit de plod pažnje.
P: Zašto bi ved i sama pažnja proizvela toliku razliku?
M: Dosad je tvoj život bio mračan (tamas) i nemiran (rađas). Pažnja, budnost, svjesnost, jasnoda,
živahnost, vitalnost - sve su to očitovanja cjelovitosti, odnosno jednote s tvojom istinskom prirodom
(sattva). U prirodi svojstva uravnoteženosti (sattva) jest usklađivanje i neutraliziranje svojstava pasivnosti
(tamas) i aktivnosti (rađas) te ponovno izgrađivanje osobnosti u skladu s istinskom prirodom sebstva.
Uravnoteženost je vjerni sluga sebstva, uvijek pažljiv i poslušan.
P: I do svega toga dodi du samo zahvaljujudi pažnji?
M: Nemoj podcjenjivati vrijednost pažnje. Ona znači zanimanje, ali i ljubav. Da bi spoznavao, činio,
otkrivao, stvarao, moraš se srcem posve predati cilju - a to znači pažnjom. Svi blagoslovi proizlaze iz toga.
P: Savjetuješ nam da se usredotočimo na stav «ja jesam». Je li i to oblik pažnje?
M: A što bi drugo bilo? Usredotoči svoju jedno usmjerenu pažnju na ono što ti je najvažnije u životu - na
samog sebe. Ti si središte svog osobnog univerzuma - ne poznaješ li središte, što bi drugo mogao u njemu
poznavati?
P: Ali kako da spoznam sebe? Da bih spoznao sebe, moram se udaljiti od sebe. Ali ono što je udaljeno od
mene ja ne mogu biti. Dakle, izgleda da nikako ne mogu spoznati sebe, ved samo ono za što se smatram.
M: Sasvim točno. Upravo kao što ne možeš vidjeti svoje licet ved samo njegov odraz u zrcalu, možeš
poznavati samo svoju sliku koja se odražava u neumrljanom zrcalu čiste svijesti.
P: Kako da nađem zrcalo bez mrlja?
M: Očigledno je da ih moraš ukloniti. Ustanovi gdje su mrlje i ukloni ih. Drevno je učenje sasvim valjano.
P: Što znači ustanoviti gdje su mrlje, a što ukloniti ih?
M: Priroda savršenog zrcala takva je da ga ne možeš vidjeti. Sve što možeš vidjeti nužno je još jedna
mrlja. Odvrati se od njih, odbaci ih, smatraj ih nepoželinima.
P: Želiš li redi da je sve što se može percipirati zapravo mrlja?
M: Točno, percipiramo jedino mrlje.
P: Znači li to da je cijeli svijet mrlja'?
M: Da, tako je.
P: Kako je to užasno! Dakle, univerzum nema nikakvu vrijednost?
M: Naprotiv, on ima golemu vrijednost. Nadilaženjem univerzuma spoznat deš sebe,
P: Ali zašto je uopde nastao?
M: Saznat deš to kad skonča.
P: Hode li ikad skončati?
M: Da, za tebe.
P: Kad je počeo?
M: Sada.
P: Kad de završiti?
M: Sada.
P: Nije završio sada.
M: Nije, jer ti nisi to dopustio.
P: Ja to želim dopustiti.
M: Ne, ne želiš. Sav je tvoj život povezan sa svijetom. Tvoja prošlost i bududnost, tvoje želje i strahovi - svi
oni imaju korijenje u njemu. Gdje si ti bez svijeta? Tko si?
P: Ali to sam i došao otkriti.
M: A ja ti kažem upravo ovako: nađi uporište koje se nalazi onkraj svega i sve de biti jasno i lako.

Život je Vrhovni Guru
Poklonik: Stigli smo iz veoma dalekih zemalja. Jedan je od nas Britanac, a drugi Amerikanac. Svijet u
kojem smo rođeni na rubu je propasti, a bududi da smo mladi, veoma smo zabrinuti. Stari se ljudi nadaju
da de umrijeti, ali za mlade takva nada nije izlaz. Neki od nas odbili su ubijati, ali nitko ne može odbiti da
ga ubiju. Možemo li se nadati da de se svijet popraviti još tijekom našega životnog vijeka?
Maharaj: Što vas navodi na misao da de svijet biti uništen?
P: Instrumenti uništenja postali su nevjerojatno modni. Osim toga, naša proizvodnja uništava prirodu i ne
poštuje nikakve kulturne i socijalne vrijednosti.
M: Govorite o sadašnjem vremenu. Je li tako bilo svugdje i uvijek? Takva je mučna situacija možda samo
privremena i vezana uz jedno određeno mjesto. Kad jednom prođe, bit de zaboravljena.
P: Ljestvica prijetedih katastrofa nevjerojatno je velika. Živimo usred eksplozije.
M: Svaki čovjek pati sam i umire sam. Brojke su nevažne. Smrt je podjednako prisutna kad umire milijun
ljudi kao i kad umire samo jedan čovjek.
P: Priroda ubija milijune, ali to me ne plaši. To je možda tragedija ili tajna, ali ne i okrutnost. Ono što me
užasava jest patnja koju stvara sam čovjek, kao i sva razaranja i opustošenja koja počinja. Priroda je
veličanstvena, i u svojem stvaranju i u svojem uništavanju. Ali u čovjekovu djelovanju prisutna je
zločestode i ludilo.
M: Točno. Dakle, nisu patnja i smrt tvoj problem, ved zloda i ludilo koji se nalaze u njihovu korijenu. Nije li
zloda jednako tako oblik ludila? A nije li ludilo zloupotreba uma? Problem čovječanstva leži samo u
zloupotrebi uma. Sva blaga prirode i duha dostupna su čovjeku koji svoj um koristi na ispravan način.
P: Kako se um koristi ispravno?
M: Zloupotrebu uma uzrokuju strah i pohlepa. Ispravna upotreba uma jest služenje ljubavi, životu, istini i
ljepoti.
P: Lakše je to redi nego učiniti. Ljubav prema istini, čovjeku, dobronamjernost kakva raskoš! Svega toga
treba nam u izobilju da bismo mogli popraviti svijet ali tko de nam ih dati?
M: Možeš provesti cijelu vječnost posvuda tražedi istinu i ljubav, inteligenciju i dobru volju, preklinjudi
Boga i čovjeka, a da sve bude uzalud. Moraš početi u sebi, od sebe - to je neumitni zakon. Ne možeš
promijeniti sliku u zrcalu ne promijeniš li svoje lice. Najprije da je tvoj svijet samo tvoj odraz i prestani
tražiti u odrazu. Pozabavi se sobom, popravi sebe - mentalno i emocionalno. Fizički de aspekt automatski
uslijediti. Previše govorite o reformama: ekonomskoj, socijalnoj, političkoj. Ostavite reforme na miru i
pobrinite se za reformatora. Kakav svijet može stvoriti čovjek koji je glup, pohlepan i bez srca?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Život je Vrhovni Guru 122

P: Budemo li morali čekati na promjenu srca, čekat demo beskonačno. Tvoj savjet da postanemo savršeni
zapravo je savjet da postanemo očajni. Kad svi postanu savršeni i svijet de biti savršen. Kako beskorisna i
otrcana izjava!
Af: To nisam rekao. Rekao sam samo da ne možete promijeniti svijet prije negoli promijenite sebe. Nisam
rekao - prije negoli promijenite svako ljudsko bide. Mijenjati nije potrebno, a nije ni mogude. Ali, uspijete
li promijeniti sebe, otkrit dete da nikakve druge promjene nisu nužne. Da biste promijenili sliku, samo
mijenjate film, a ne nasrdete na filmsko platno.
P: Kako možeš biti tako siguran usebe? Kako znaš da je to što govoriš istina?
M: Nisam siguran u sebe, ved u tebe. Sve što trebaš učiniti jest prestati tražiti izvan sebe ono što možeš
nadi jedino u sebi. Prije negoli počneš djelovati, poradi na svom vidu. Ti patiš od akutnog
nerazumijevanja. Razbistri um, pročisti srce, učini život svetim - to je najbrži način da promijeniš svoj
svijet.
P: Toliko je mnogo svetaca i mistika živjelo i umrlo, a nisu promijenili moj svijet.
M: Kako su to mogli učiniti? Tvoj svijet nije njihov, a njihov svijet nije tvoj.
P: Sasvim je sigurno da postoji činjenica koji je zajednički svima.
M: Svijet stvari, energije i materije? Čak i kad bi postojao takav zajednički svijet materijalnih stvari i sila,
to nije svijet u kojem mi živimo. Naš svijet čine osjedaji i ideje, privlačenja i odbijanja, ljestvice vrijednosti,
motivi i pobude. Sve u svemu, to je mentalni svijet. U biološkom smislu potrebno nam je veoma malo.
Naši su problemi drukčije vrste. Temelje se na željama, strahovima i pogrešnim idejama te se stoga ne
mogu riješiti jedino na razini uma. Moraš pobijediti vlastiti um, a da bi to učinio, moraš se uzdignuti iznad
njega.
P: Što znači nadidi um?
M: Tijelo si ved nadišao, nije li tako? Ne pratiš pažljivo svoju probavu, kolanje hranjivih ili uklanjanje
štetnih tvari. To se zbiva samo od sebe. Isto bi tako automatski trebao raditi i tvoj um, bez utjecanja
pažnji. No, to se nede dogoditi dok ne proradi bez greške. Vedinu vremena svjesni smo tijela i uma jer nas
neprestano zovu u pomod. Bol i patnja nisu ništa drugo do njihovo vrištanje kojim žele privudi našu
pozornost. Da bi nadišao tijelo, moraš biti zdrav, a da bi nadišao um, moraš ga dovesti u savršeno stanje.
Ne možeš nadidi um, a ostaviti nered za sobom. Nered de te povudi natrag. «Pokupi svoje smede» - čini se
da je to univerzalni zakon. Ali i pravedan.
P: Smijem li te pitati kako si nadišao svoj um?
M: Milošdu svojega gurua.
P: U kakvom ti je obliku došla njegova milost?
M: Guru mi je rekao što je istina.
P: Što ti je rekao?

M: Rekao mi je da sam vrhovna stvarnost.
P: I kako si to prihvatio?
M: Povjerovao sam mu i neprestano se toga prisjedao.
P: Je li to bilo sve?
M: Da. Prisjedao sam se svoga gurua i onoga što mi je rekao.
P: Želiš li redi da je to bilo dovoljno?
M: A što seješ može učiniti? Bilo mi je sasvim dovoljno prisjedati se gurua i njegovih riječi. Savjet koji sam
ti dao još je lakši od toga - samo se prisjedaj sebe. «Ja jesam» - to je dovoljno da iscijeli tvoj um i odvede
te onkraj njega. Imaj barem malo povjerenja. Ne želim te zavesti na krivi put. Zašto bih to učinio? Želim li
ja išta od tebe? Ja ti želim dobro - takva je moja priroda. Zašto bih te zavodio na stranputicu?
I zdrav razum de ti redi kako je za ispunjenje neke želje potrebno da je stalno imaš na umu. Želiš li
spoznati svoju istinsku prirodu, moraš cijelo vrijeme imati na umu svoje sebstvo, sve dok tajna tvog bitka
ne bude otkrivena.
P: Zašto bi prisjedanje na samoga sebe dovelo pojedinca do samoostvarenja?
M: Zato što su i jedno i drugo dva vida istog stanja. Prisjedanje na samoga sebe odvija se u umu, a
samoostvarenje nadilazi um. Slika u zrcalu pripada liku koji se nalazi onkraj zrcala.
P: To je dovoljno jasno. Ali što je svrha svega toga?
M: Da bi pomogao drugima, pojedinac mora biti oslobođen potrebe za pomodi.
P: Jedino što želim jest biti sretan.
M: Budi sretan da bi druge mogao činiti sretnima.
P: Neka drugi sami vode brigu o sebi.
M: Molim te, ti nisi odvojen od njih. Sreda koju ne možeš dijeliti lažna je. Vrijedno je željeti jedino ono što
možeš podijeliti s drugima.
P: Točno. Ali trebam li ja gurua? To što si mi rekao jednostavno je i uvjerljivo. Prisjedat du se toga. No,
time nisi postao moj guru.
M: Obožavanje osobe nije od presudne važnosti, ved postojanost i dubina posvedenosti zadatku. Sam je
život najvedi guru. Uočavaj njegove pouke i slušaj njegove zahtjeve. Kad personaliziraš njihov izvor, imaš
vanjskog gurua, a kad ih primaš neposredno iz života, guru je u tebi. Prisjedaj se riječi svoga gurua,
vanjskog ili unutarnjeg, divi im se, duboko razmišljaj o njima, živi s njima, voli ih, urasti u njih, rasti s
njima, učini ih svojima. Stavi u njih sve i dobit deš sve. Ja sam to učinio. Cijelo svoje vrijeme posvetio sam
svome guruu i onome što mi je rekao.
P: Po zanimanju sam pisac. Možeš li mi dati savjet koji bi bio namijenjen samo meni?

M: Pisanje je talent i umijede. Napreduj u svom talentu i razvijaj svoje umijede. Želi ono što je vrijedno
željenja i želi to cijelim srcem. Kao što biraš put kroz gomilu, prolazedi kroz ljude, tako probij sebi i put
kroz događaje, ne gubedi iz vida pravi smjer. To je lako, ako si predan.
P: Toliko si puta spomenuo potrebu da čovjek bude predan. Ali, mi, ljudi, nemamo čvrstu volju koja bi bila
usmjerena na samo jedan cilj. U nama postoji gomila želja i potreba, instinkata i poriva koji se miješaju
jedno s drugim. Ponekad prevladava jedno, a ponekad drugo, ali nikad zadugo.
M: Nema potreba, postoje samo želje.
P: Jesti, piti, nadi krov nad glavom, živjeti nisu li to potrebe?
M: Želja za životom temeljna je želja. Sve drugo ovisi o njoj.
P: Živimo zato što moramo.
M: Živimo zato što žudimo za osjetilnim postojanjem.
P: Želja koja je toliko univerzalna ne može biti loša.
M: Nije loša, naravno. Na određenom mjestu, u određeno vrijeme, sve je ispravno. Ali kad ti važna
postane istina, stvarnost, moraš preispitati svaku stvar, čak i sam život. Zagovaranjem nužnosti osjetilnog
i intelektualnog iskustva ograničavaš svoje nastojanje na traganje za udobnošdu.
P: Tražim sredu, a ne udobnost.
M: Kakvu još sredu poznaješ osim udobnosti tijela i uma?
P: Postoji li i neka druga sreda?
M: Otkrij to sam. Preispitaj svaki svoj poticaj, nijednu želju nemoj smatrati opravdanom. Liši se svih
posjeda, fizičkih i mentalnih, oslobodi svih briga o sebi, budi otvoren za otkrida.
P: U indijskoj duhovnoj tradiciji smatra se da ved i sam život u blizini sveca ili mudraca pomaže u
postizanju oslobođenja te da nikakva druga sadhana tada nije potrebna. Zašto i ti ne otvoriš ašram kako
bi ljudi mogli živjeti u tvojoj blizini?
M: U trenutku kad bih stvorio instituciju, postao bih njezinim zatvorenikom. U stvari, činjenica je da sam
dostupan svima. Zajednički krov i hrana ne bi bili izraz srdačnije dobrodošlice. «Živjeti blizu» gurua ne
znači udisati s njime isti zrak. To znači vjerovati guruu, biti mu poslušan i ne dopustiti da se njegove dobre
namjere izjalove. Nosi svojega gurua uvijek u srcu i prisjedaj se njegovih uputa - to je stvarno življenje s
istinom. Fizička je blizina najmanje važna. Učini sav svoj život očitovanjem vjere u svojega gurua i ljubavi
prema njemu - to je stvarno prebivanje s njim.

Sve se događa sam od sebe
Poklonik: Umire li mudrac?
Maharaj: Mudrac je onkraj života i smrti. Ono što mi poimamo kao nešto neizbježno - rođenje i umiranje
- njemu izgleda kao način izražavanja kretanja u nepokretnom, promjene u nepromjenjivom, kraja u
beskrajnom. Mudracu je očigledno da se ništa ne rađa i ne umire, da ništa ne traje i ne mijenja se, da je
sve takvo kakvo jest - bezvremeno.
P: Kažeš da je mudrac onkraj svega. Onkraj čega? Onkraj znanja?
M: Znanje svide i zalazi. Svijet nastaje i nestaje. Sve se to vidljivo događa svakodnevno. Znamo da smo
ponekad svjesni, a ponekad nismo. Kad nismo svjesni, imamo dojam tame ili praznine. Ali mudrac nije
svjestan sebe ni kao svjesnog ni kao nesvjesnog, on je svjestan sebe kao čiste svijesti, kao svjedoka tri
stanja uma i njihovog sadržaja.
P: Kada započinje svjedočenje?
M: Za mudraca ništa nema ni početak ni kraj. Kao što se sol rastapa u vodi, tako se sve rastapa u čistom
bitku. Mudrost je vječno nijekanje nestvarnog. Sagledati nestvarno kao takvo jest mudrost. Onkraj toga
nalazi se ono neizrecivo.
P: U meni je snažno prisutno uvjerenje da sam tijelo. Priznajem da govorim iz neznanja. Kad je počelo to
stanje osjedanja sebe kao tijela, tijela-uma, uma-tijela ili čak čistog uma?
M: Ne možeš govoriti o početku svjesnosti. Ideje o početku i vremenu nalaze se u svjesnosti. Da bi mogao
smisleno govoriti o početku bilo čega, moraš istupiti izvan svjesnosti. A u trenutku kad istupiš, shvatit deš
da ničeg takvog nema, a nikad nije ni bilo. Postoji samo stvarnost, u kojoj nijedna «stvar», sama za sebe,
ne posjeduje bitak. Kao što su valovi neodvojivi od oceana, tako je i sve što postoji ukorijenjeno u bitku.
P: Činjenica je da te ovdje i sada pitam: «Kada je nastao moj osjedaj 'ja sam tijelo'?» Je li se pojavio
prilikom mojeg rođenja? Ili ovoga jutra?
M: Sada.
P: Ali ja se sjedam da sam ga imao i jučer!
M: Sjedanje na jučer postoji isključivo sada.
P: Ali sasvim je sigurno da sam postojao u vremenu. Imam prošlost i bududnost.
M: To je ono što zamišljaš - sada.
P: Morao je postojati neki početak
M: Sada.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Sve se događa sam od sebe 126

P: A što je s krajem?
M: Ono što nema početka nema ni kraja.
P: Ali ja sam svjestan svojeg pitanja.
M: Na lažno pitanje nema odgovora. Njega je samo mogude prepoznati kao lažno.
P: Za mene je stvarno.
M: Kad ti se pojavilo kao stvarno? Sada.
P: Da, meni je ono itekako stvarno - sada.
M: Što je stvarno u tvom pitanju? To je stanje uma. Nijedno stanje uma ne može biti stvarnije od samog
uma. Je li um stvaran? On je samo zbirka stanja, od kojih su sva prolazna. Kako se slijed prolaznih stanja
može smatrati stvarnim?
P: Kao zrnca nanizana na konac, događaji slijede jedan za drugim - vječno.
M: Svi su oni nanizani na temeljnu ideju «ja sam tijelo». Ali čak je i ona mentalno stanje i nede potrajati.
To je stanje koje se javlja i nestaje kao i sva druga. Iluzija da smo tijelo-um postoji samo zato što nije
preispitana. Ne-ispitivanje je konac na koji su nanizana sva stanja uma. Ono je nalik tami u zatvorenoj
sobi. Tama je ondje samo prividno. Ali kad se soba otvori, kamo odlazi tama? Ne odlazi nikamo jer nije ni
bila ondje. Sva stanja uma, sva imena i oblici postojanja imaju korijen u neispitivanju, u neistraživanju, u
zamišljanju i lakovjernosti. U redu je redi «ja jesam», ali redi «ja sam ovo» ili «ja sam ono» znak je
neispitivanja, neistraživanja, mentalne slabosti ili letargije.
P: Ako je sve svjetlost, kako nastaje tama? Kako ona može postojati usred svjetlosti?
M: Usred svjetlosti nema tame. Tama je zaborav sebstva. Kad smo obuzeti drugim stvarima, odnosno
nesebstvom, zaboravljamo sebstvo. Nema ničeg neprirodnog u tome. Ali zašto zaboraviti sebstvo
stvaranjem suvišnih vezanosti? Mudrost leži u tome da nikad ne zaboravimo sebstvo kao uvijek prisutno
podrijetlo i doživljavatelja i doživljaja.
P: U mojem sadašnjem stanju, ideja «ja sam tijelo» dolazi spontano, a ideja «ja sam čisti bitak» mora se
nametnuti umu kao nešto što jest istinito, ali ne i doživljeno.
M: Da, duhovna se vježba (sadhana) sastoji od prinudnog prisjedanja na činjenicu da smo čisti bitak, a ne
nešto pojedinačno ili zbir pojedinačnog, pa čak ni sveukupnost svih pojedinačnosti koje tvore univerzum.
Sve postoji u umu. I tijelo je samo umno sažimanje golemog broja osjetilnih percepcija, od kojih svaka
predstavlja jedno mentalno stanje. Tvrdiš li «ja sam tijelo», pokaži ga.
P: Evo ga, ovdje je.
M: Ovdje je samo dok misliš o njemu. I tijelo i um stanja su koja se smjenjuju. Cjelokupni zbroj tih kratkih
vremenskih intervala stvara iluziju postojanja. Istraži ono što je trajno u prolaznom, stvarno u
nestvarnom. To je sadhana.

P: Činjenica je da o sebi razmišljam kao o tijelu.
M: Ti svakako razmišljaj o sebi, samo nemoj pridavati važnost ideji da si ti tijelo. Nema tijela, postoji samo
struja osjeta, percepcija, sjedanja i zamišljanja. Tijelo je apstrakcija, stvorena tvojom sklonošdu da tražiš
jedinstvo u različitosti, što u biti nije loše.
P: Rekli su mi da doživljavati sebe kao tijelo predstavlja lošu osobinu uma.
M: Zašto govoriti na taj način? Takvi izrazi stvaraju probleme. Sebstvo je izvor i krajnji cilj svega. Ništa nije
vanjsko.
P: Kad ideja o sebi kao tijelu postane opsesija, nije li to veoma loše?
M: Nema ničeg lošeg u ideji o tijelu, čak ni u ideji «ja sam tijelo», ali pogrešno je ograničiti sebe na jedno
jedino tijelo. Uistinu, sve postojanje, svaki oblik, moj je vlastiti oblik i nalazi se unutar moje svijesti. Ne
mogu redi što jesam jer riječi mogu opisati samo ono što nisam. Ja jesam, i zato što ja jesam, jest i sve
drugo. Ali ja sam onkraj svjesnosti i zbog toga ne mogu redi što sam u svjesnosti. Pa ipak, ja jesam. Na
pitanje «tko sam ja?» nema odgovora. Nikakvo iskustvo ne može odgovoriti na njega zato što se sebstvo
nalazi onkraj svakog iskustva.
P: Pa ipak, pitanje «tko sam ja?» moralo bi biti od neke koristi.
M: Na njega se ne može odgovoriti u svjesnosti i zbog toga nam ono pomaže da se uzdignemo iznad nje.
P: Evo me - u sadašnjem trenutku. Što je u tome stvarno, a što nije? Nemoj mi samo redi da je moje
pitanje pogrešno. Dovođenje mojih pitanja u pitanje nikamo me ne vodi.
M: Tvoje pitanje nije pogrešno, ved nepotrebno. Kažeš: «Ja sam sada i ovdje.» Zaustavi se na tome, to je
stvarno. Nemoj činjenicu pretvarati u pitanje. U tome je tvoja pogreška. Ti nisi ni znanje ni neznanje, ni
um ni materija. Nemoj pokušavati opisati sebe kroz pojmove uma i materije.
P: Malo prije neki je mladid došao k tebi i iznio ti svoj problem. Rekao si mu nekoliko riječi i on je otišao.
Jesi li mu pomogao?
M: Naravno.
P: Kako možeš biti tako siguran u to?
M: Pomaganje je u mojoj prirodi.
P: Kako si to spoznao?
M: Nije bilo potrebe da spoznam. To djeluje samo od sebe.
P: Pa ipak si nešto izjavio. Na čemu se temelji ta izjava?
M: Na onome što mi ljudi kažu. Ali ti si taj koji traži dokaze. Ja ih ne trebam. Pomaganje i ispravljanje u
samoj su mojoj prirodi, a ona je istina (satjam), dobrota (šivam) i ljepota (sundaram).

P: Ljudi dolaze k tebi moledi te za savjet, a ti im ispunjavaš molbe. Odakle dolaze tvoji savjeti i kakva to
mod uzrokuje njihovu djelotvornost?
M: Čovjekov vlastiti bitak utječe na njegov um i izaziva odgovor.
P: A koja je tvoja uloga?
M: U meni su čovjek i njegovo sebstvo združeni u jedno.
P: Zašto sebstvo ne pomogne čovjeku bez tebe?
M: Ali ja jesam sebstvo! Ti zamišljaš da sam ja odvojen, zato me to pitaš. Ne postoji «moje sebstvo» i
«njegovo sebstvo». Postoji samo sebstvo, jedno jedino sebstvo koje pripada svima. Zaveden si
raznolikošdu imena i likova, umova i tijela i zato zamišljaš mnogobrojna sebstva. Sebstvo smo i ti i ja, ali
čini se da ti u to ne vjeruješ. Ovaj razgovor o pojedinačnom i univerzalnom sebstvu početnički je stupanj
učenja. Uzdigni se iznad njega, nemoj zaglibiti u dvojnosti.
P: Vratimo se čovjeku kome je bila potrebna pomod. On je došao k tebi.
M: Ako je došao k meni, bio je siguran da de dobiti pomod. Došao je zato što je njegova sudbina bila da
mu se pomogne. Nema ničeg čudesnog u tome. Ja ne mogu pomodi samo nekima, a odbiti druge. Svi koji
dolaze dobivaju pomod, takav je zakon. Jedino što se način pomaganja mijenja u skladu s njihovim
potrebama.
P: Zašto je mladid morao dodi ovamo da bi dobio savjet? Nije li ga mogao dobiti iznutra?
M: Takav savjet ne bi mogao čuti. Njegov je um okrenut prema vani. Ali u stvari, cjelokupno je iskustvo u
umu. Čak su se i mladidev dolazak k meni i dobivanje pomodi dogodili unutar njega. Umjesto da je
odgovor našao u sebi, on je zamislio da odgovor dolazi odnekud izvan njega. S moje točke gledišta, ne
postojimo ni ja, ni dječak, ni davanje savjeta. Sve je to bio samo titraj u umu. Ja sam bezgranični mir i
tišina u kojima se ništa ne događa jer sve što se pojavljuje jednako tako i nestaje. Nitko nije došao po
pomod, nitko nije ponudio pomod, nitko nije primio pomod. Ono što se dogodilo bila je samo predstava u
svjesnosti.
P: Pa ipak, postoji mod da se pomogne i postoji netko ili nešto što očituje tu mod, nazvali to Bogom,
sebstvom ili univerzalnim umom. Ime nije važno, ali činjenica pomaganja jest.
M: To je stajalište koje zauzima tijelo-um. Čisti um vidi stvari takvima kakve jesu - kao mjehuride u
svjesnosti. Oni se pojavljuju, nestaju pa se ponovno pojavljuju, ali nemaju stvaran bitak. Ne može im se
pripisati nikakav pojedinačni uzrok jer je svaki uzrokovan svime i utječe na sve. Svaki je mjehurid jedno
tijelo, a sva su tijela moja.
P: Želiš li redi kako imaš mod da sve radiš na ispravan način?
M: Ne postoji mod koja je odvojena od mene. Ona je sadržana upravo u mojoj prirodi. Nazovi je
kreativnošdu. Iz jednog grumena zlata može se napraviti mnogo nakita. Svaki komad nakita bit de zlatan.
Slično tome, u kojoj god se ulozi pojavljujem i koju god zadadu obavljam - ja ostajem ono što jesam: to
«jesamstvo» jest nepokretno, nepokolebljivo, neovisno. Ono što ti zoveš univerzumom ili prirodom moja

je spontana kreativnost. Što god se događa - događa se. Ali moja je priroda takva da sve završava
radošdu.
P: Poznat mi je slučaj dječaka koji je oslijepio jer ga je njegova neuka majka hranila metilnim alkoholom.
Molio bih te da mu pomogneš. Pun si suduti i očito izgaraš od želje da pomogneš drugima. Kakvom mu to
modi možeš pomodi?
M: Slučaj tog dječaka zapisan je u svjesnosti. On je tamo - neizbrisiv. Svjesnost de djelovati.
P: Mijenja li se nešto time što sam te ja zamolio da pomogneš?
M: Tvoja molba dio je dječakove sljepode. Bududi da je on slijep, ti moliš da mu se pomogne. Ništa nisi
time promijenio.
P: Ali tvoja de pomod predstavljati nov faktor?
M: Ne, nede, sve je ved sadržano u dječakovoj sljepodi. Sve je u njoj - majka, dječak, ti, ja i sve drugo. To je
jedan jedini događaj.
P: Želiš li redi da je čak i naša rasprava o dječakovu slučaju predodređena?
M: A što drugo? Sve stvari sadrže i svoju bududnost. Dječak se pojavio u svjesnosti. Ja sam izvan
svjesnosti. Ne izdajem joj naređenja jer znam da je u prirodi svijesti da pomaže. Neka svjesnost vodi brigu
o svojoj kreaciji. Dječakova patnja, tvoja sudut, moje slušanje i svjesnost koja djeluje - sve je to jedna
jedina činjenica - nemoj je razdvajati na sastavne dijelove pa nakon toga postavljati pitanja.
P: Kako li čudno radi tvoj um!
M: Ti si čudan, a ne ja. Ja sam normalan. Ja sam zdrav. Vidim stvari takvima kakve jesu i zbog toga ih se ne
bojim. Ali ti se bojiš stvarnosti.
P: Zašto bih se bojao?
M: Neznanje o tome tko si čini te ustrašenim, ali i nesvjesnim da si ustrašen. Nemoj pokušavati biti
neustrašen. Najprije sruši zid neznanja.
Ljudi se plaše umrijeti jer ne znaju što je smrt. Mudrac je umro prije svoje smrti, on je vidio da nema
ničega čega bi se trebao bojati. Od trenutka kad spoznaš svoj stvarni bitak, ne plašiš se više ničega. Smrt ti
daje slobodu i mod. Da bi bio slobodan u svijetu, moraš umrijeti za svijet. Tada je univerzum tvoj, on
postaje tvoje tijelo, tvoje očitovanje i instrument. Sreda koju daje potpuna sloboda ne može se opisati. S
druge strane, onaj tko se boji slobode ne može umrijeti.
P: Ti misliš da onaj tko ne može umrijeti ne može ni živjeti?
M: Nazovi to kako hodeš. Vezanost je ropstvo, nevezanost je sloboda. Čeznuti za nečim znači biti rob.
P: Slijedi li iz toga da je, ako si ti spašen, i svijet spašen?
M: Svijet ne treba biti spašen kao cjelina. Čovjek radi pogreške i stvara patnju. Kad svijet uđe u polje čiste
svijesti, u svjesnost mudraca, popravlja se sam od sebe. Takva je njegova priroda.
P: Mogli bismo razmotriti ono što se naziva duhovnim napretkom. Sebični čovjek postaje religiozan,
stječe nadzor nad sobom, oplemenjuje svoje misli i osjedaje, provodi duhovne vježbe, spoznaje svoj
istinski bitak. Je li taj napredak nečim uzrokovan ili je slučajan?
M: S moje točke gledišta, sve se događa samo od sebe, sasvim spontano. Ali čovjek zamišlja da djeluje na
temelju određenih poticaja i da je usmjeren prema određenom cilju. On uvijek ima na umu nagradu, za
kojom onda i čezne.
P: Nepročišden i nerazvijen čovjek nede raditi bez nagrade. Nije li u redu ponuditi mu neke poticaje?
M: On de sebi u svakom slučaju kreirati poticaje jer ne zna da je rast u prirodi svjesnosti. Kretat de se od
jedne pobude do druge i proganjati gurue radi ispunjenja svojih želja. Kad zakonom svojeg bitka pronađe
put povratka (nivritti), odbacit de sve pobude jer de nestati njegovog interesa za svijet. Više nede željeti
ništa, ni od drugih ni od sebe. Umrijet de za sve i postati sve. Ne željeti ništa i ne činiti ništa - to je istinska
kreacija! Čudesno je gledati kako univerzum izranja iz srca pa se opet povlači u njega.
P: Velika je zapreka unutarnjem nastojanju i dosada. Učeniku sve dosadi.
M: Tromost (tamas) i nemir (rađas) rade zajedno i ne dopuštaju jasnodi i skladu (sattva) da se očituju. Te
prve dvije osobine treba pobijediti da bi se mogla pojaviti treda. Sve se to događa u pravo vrijeme, sasvim
spontano.
P: Zar onda nema nikakve potrebe za naporom?
M: Kad napor bude potreban, on de se i pojaviti. Kad nenapornost postane presudna, ona de se sama
nametnuti. Život ne treba gurati naprijed. Treba samo tedi s njim i potpuno se posvetiti zadadi sadašnjeg
trenutka, a to je umiranje od sada do sada. Jer življenje je umiranje. Kad ne bi bilo smrti, život ne bi
mogao postojati.
Shvati ono najvažnije, da su svijet i sebstvo jedno i da su savršeni. Nesavršen je samo tvoj stav i njega
treba mijenjati.
Taj proces ili mijenjanje stava ono je što zoveš sadhana. Do nje si došao jer si stao nakraj lijenosti i počeo
koristiti svu svoju energiju da bi očistio put do jasnode i suosjedanja. Ali, uistinu, sve su to samo znakovi
neizbježnog rasta. Nemoj biti uplašen, nemoj pružati otpor, nemoj odgađati. Budi to što jesi, nema ničeg
čega bi se trebao plašiti. Vjeruj i trudi se. Iskreno eksperimentiraj. Pruži svojem pravom bitku priliku da
oblikuje tvoj život. Nedeš se pokajati.

Um je nespokojstvo
Poklonik: Šveđanin sam po rođenju. Trenutačno podučavam hatha-jogu u Meksiku i Sjedinjenim

Državama.
Maharaj: Gdje si je naučio?
P: Imao sam učitelja u SAD-u. Bio je to jedan indijski svami.
M: Što ti je joga donijela?
P: Donijela mi je dobro zdravlje i mogudnost zarađivanja za život.
M: Sasvim dovoljno. Je li to sve što želiš?
P: Tražim mir uma. Odvratne su mi sve te okrutne stvari koje takozvani kršdani čine u ime Krista. Neko
vrijeme religija me uopde nije zanimala, a onda me privukla joga.
M: Što si time dobio?
P: Proučavao sam filozofiju joge i ona mi je pomogla.
M: Na koji ti je način pomogla? Po kojim si znakovima zaključio da si dobio pomod?
P: Dobro zdravlje nešto je sasvim opipljivo.
M: Nema sumnje da je veoma ugodno osjedati se zdravim. Je li ugoda sve što očekuješ od joge?
P: Radost dobrog zdravlja nagrada je hatha-joge. Ali joga opdenito daje mnogo više od toga. Ona
odgovara na mnoga pitanja.
M: Što ti smatraš pod jogom?
P: Cielokupno učenje Indije - evolucija, reinkarnacija, karma i tako dalje.
M: U redu, dobio si znanje za kojim si težio. Ali kakve blagodati imaš od toga?
P: To mi je donijelo mir uma.
M: Je li uistinu tako? Je li tvoj um zaista miran? Znači li to da je tvoje traganje završilo?
P: Ne, još nije.
M: Naravno da nije. Nikad mu ni nede biti kraja jer mir uma zapravo ne postoji. Um je vječno nemiran,
um je nespokojstvo. Joga nije ni svojstvo ni stanje uma.
P: Zahvaljujudi jogi, ipak sam stekao stanoviti mir.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Um je nespokojstvo 132

M: Ispitaj to pobliže i vidjet deš da se u umu neprestano komešaju misli. Može se dogoditi da se on
ponekad isprazni, ali to traje samo neko vrijeme. Nakon toga, opet se vrada u svoj uobičajeni nemir.
Privremeno stišani um nije i miran um.
Kažeš da želiš smiriti um. Je li onaj koji to želi i sam miran?
P: Ne, nisam miran. Meni je potrebna pomod joge.
M: Ne uviđaš li kontradikciju? Godinama si tražio mir uma. Nisi ga mogao nadi jer nešto što je po svojoj
biti nemirno ne može biti mirno.
P: Ipak, došlo je do određenog poboljšanja.
M: Mir, koji si navodno pronašao, veoma je krhak. Svaka ma i najmanja stvar može ga ugroziti. Ono što
zoveš mirom samo je odsustvo nemira i jedva je vrijedno svoga naziva. Istinski mir nikada ne može biti
narušen. Možeš li tvrditi da posjeduješ mir koji ništa ne može ugroziti?
P: Nastojim ga postidi.
M: I nastojanje je jedan oblik nemira.
P: Što mi onda preostaje?
M: Sebstvo ne treba smirivati. Ono nije u miru, ono je samo po sebi mir. Jedino je um nemiran. On
poznaje samo nespokojstvo, sa svim njegovim bezbrojnim načinima i stupnjevima izražavanja. Sve
ugodno smatra povoljnim, a sve bolno vrijednim odbacivanja. Ono što mi nazivamo napretkom samo je
promjena od neugodnog k ugodnom. Ali promjena, sama po sebi, ne može nas dovesti do
nepromjenjivog jer sve što ima početak mora imati i kraj. Ono što je stvarno nema početka, naprosto se
otkriva kao ono što nema ni početka ni kraja, kao sveprožimajude i svemodno, kao nepokretni prvobitni
pokretač, kao bezvremena nepromjenjivost.
P: Što bismo, dakle, morali činiti?
M: Jogom si stekao znanje i iskustvo. To se ne može zanijekati. Ali od kakve ti je to koristi? Joga
predstavlja sjedinjavanje, spajanje. S čime si se ponovno sjedinio, s čime se iznova stopio?
P: Pokušavam svoju osobnost ponovno sjediniti sa stvarnim sebstvom.
M: Osobnost (vjakti) nije ništa drugo do proizvod zamišljanja. Sebstvo (vjakta) žrtva je tog zamišljanja.
Ono što te veže jest činjenica da sebe smatraš onime što nisi. Ne može se redi da osoba uistinu postoji.
Sebstvo je to koje vjeruje da postoji osoba i koje je svjesno njezina bitka. Onkraj sebstva (vjakta) nalazi se
nemanifestiranost (avjakta), bezuzročni uzrok svega. Nije ispravno govoriti čak ni o ponovnom sjedinjenju
osobe sa sebstvom jer ne postoji osoba, ved samo mentalna slika kojoj je uvjerenje dalo lažnu stvarnost.
Ništa se nije razdvojilo i zato nema ničega što bi se iznova trebalo spojiti.
P: Joga pomaže u traženju i nalaženju sebstva.
M: Nadi možeš samo ono što si izgubio. Ali ne možeš nadi ono što nisi izgubio.

P: Da nikada nisam ništa izgubio, bio bih prosvijetljen. Ali nisam prosvijetljen. Ja tragam. Nije li upravo
traganje dokaz da sam nešto izgubio?
M: Ono samo pokazuje da vjeruješ kako si nešto izgubio. Ali tko u to vjeruje? I što je uopde to što smatraš
izgubljenim? Jesi li izgubio osobu nalik sebi? Što je to sebstvo koje tražiš? Što zapravo očekuješ da deš
nadi?
P: Istinsko znanje o sebstvu.
M: Istinsko znanje o sebstvu nije znanje. To nije nešto što se nalazi traganjem, gledajudi posvuda uokolo.
Sebstvo se ne nalazi u prostoru ili vremenu. Znanje je sjedanje, obrazac misli, mentalna navika, a
motivirano je užitkom ili boli. Tragaš za znanjem zato što te na to nagone užitak i bol. Biti sebstvo znači u
potpunosti se uzdignuti iznad svake motivacije. Ne možeš biti sebstvo iz nekog razloga. Ti jesi sebstvo i
nikakav razlog za to nije ti potreban.
P: Obavljajudi jogu nadi du mir.
Nl: Može li mir biti nešto odvojeno od tebe? Govoriš li iz vlastitog iskustva ili na temelju knjiškog znanja?
Knjiška znanje korisno je u početku, ali se veoma brzo mora odbaciti radi neposrednog iskustva, koje je
po samoj svojoj prirodi neizrecivo. Riječi se mogu upotrijebiti i za uništenje. Slike su složene od riječi te se
mogu riječima i uništiti. U svom sadašnjem stanju našao si se zahvaljujudi verbalnom razmišljanju pa istim
putem moraš iz njega i izidi.
P: Postigao sam odredeni stupanj unutarnjeg mira. Znači li to da ga moram uništiti?
M: Ono što si postigao može se ponovno izgubiti. Jedino kad spoznaš istinski mir, mir koji nikada nisi ni
izgubio, taj de mir zauvijek i ostati s tobom jer on nikada nije ni nestao. Umjesto da tražiš ono što nemaš,
nađi ono što nikad nisi izgubio! To je ono što je postojalo prije početka i što de postojati poslije svršetka
svega, ono što nema ni rođenja ni smrti. Stanje koje moraš percipirati jest stanje nepokretnosti, na koje
ne utječu ni rođenje ni smrt tijela i uma.
P: Čime se stiže do takve percepcije?
M: U životu se ništa ne može postidi bez svladavanja zapreka. Želja za užitkom i strah od boli zapreke su
jasnoj percepciji vlastitog bitka. Na putu ti stoji motivacija užitak-bol. Prirodno stanje istinska je
oslobođenost od svih motiva, stanje u kojem se ne pojavljuju želje.
P: Ne zahtjeva Ii takvo odbacivanje želja dosta vremena?
M: Prepustiš li to vremenu, trebat de ti milijuni godina. Odbacivanje želje za željom dugačak je proces
kojem se ne nazire kraj. Ostavi sve svoje želje i strahove na miru pa posveti punu pozornost subjektu,
onome tko je u pozadini iskustva želje i straha. Upitaj se: tko je taj koji želi? Neka te svaka želja vodi
natrag k tvojem sebstvu.
P: Korijen je svih želja i strahova isti - čežnja za sredom.
M: Sreda koju možeš zamisliti i za kojom možeš čeznuti samo je tjelesno ili mentalno zadovoljstvo. Takav
osjetilni ili mentalni užitak nije stvaran, to nije apsolutna sreda.

P: Čak i osjetilni i mentalni užitak, kao i opdi osjedaj blagostanja koji se javlja kad je osoba tjelesno i
mentalno zdrava, moraju imati korijen u stvarnosti.
M: Svi ti osjedaji imaju korijenje u zamišljanju. Čovjek kojem su poklonili običan kamen i uvjerili ga da je
to dragocjeni dijamant bit de neizmjerno sretan dok ne uvidi svoju pogrešku. Na isti način, kad se spozna
sebstvo užici gube svoj slatki okus, a boli svoje šiljke. l jedno se i drugo tada sagledava kakvo i jest - to su
uvjetovani odgovorit puke reakcije, prazne privlačnosti i odbojnosti utemeljene na sjedanjima ili
unaprijed stvorenim zaključcima. Užitak i bol obično iskusimo kad ih očekujemo. Sve su to samo stečene
navike i uvjerenja.
P: U redu, užici bi možda i mogli biti imaginarni, ali bol je stvarna.
M: Bol i užitak uvijek idu zajedno. Sloboda od jednog znači i slobodu od obojeg. Ne budeš li mario za
užitak, nedeš se plašiti boli. Ali postoji sreda koja nije nijedno od tog dvoga, koja je u potpunosti iznad
toga. Sreda koju ti poznaješ može se opisati i izmjeriti. Ona je, takoredi, objektivna. A ono što je
objektivno ne može biti tvoje. Bila bi neizmjerno velika pogreška poistovjetiti se s nečime što se nalazi
izvan tebe. Takvo miješanje razina nikamo ne vodi. Stvarnost je iznad subjektivnog i objektivnog, iznad
svih razina, iznad svih razlika. Ona sasvim sigurno nije njihov izvor, podrijetlo ili korijen jer one proizlaze iz
nepoznavanja stvarnosti, a ne iz same stvarnosti, koja je neopisiva i koja se nalazi s one strane bitka i
nebitka.
P: Slijedio sam mnoge učitelje i proučavao mnoga učenja, pa ipak ništa od toga nije mi dalo ono što sam
tražio.
M: Želja da nađeš sebstvo sigurno de ti se ispuniti pod uvjetom da ne želiš ništa drugo. Ali moraš biti
iskren prema sebi i uistinu ne željeti ništa drugo osim toga. Budeš li u međuvremenu želio mnogo drugih
stvari i upuštao se u potragu za njima, tvoja de se glavna namjera odgađati sve dok ne sazriš u mudrosti i
prestaneš se razapinjati između oprečnih poriva. Uđi u sebe bez skretanja, ne osvrdudi se prema
vanjskome.
P: Ali moje su želje i strahovi stalno prisutni.
M: Oni postoje samo u tvojem pamdenju! Shvati da je njihov korijen u očekivanju nastalom na temelju
sjedanja - i oni de te prestati opsjedati.
P: Veoma sam jasno uvidio da je služenje društvu beskonačna zadada jer poboljšanje i pogoršanje,
napredak i nazadak teku usporedo. To je vidljivo posvuda i na svim razinama. Što nam preostaje?
M: Kakav god posao započeo - dovrši ga. Ne preuzimaj nove zadatke sve dok neki konkretan slučaj patnje
ili olakšanja patnje to od tebe ne zatraži. Najprije nađi svoje sebstvo, a onda de uslijediti beskonačni
blagoslovi. Ništa u tolikoj mjeri ne koristi svijetu kao odricanje od koristi. Čovjek koji više ne razmišlja u
pojmovima gubitka i dobitka istinski je nenasilan čovjek jer je on iznad svih sukoba.
P: Točno, mene je oduvijek privlačila ideja nenasilja (ahimsa).
M: Ahimsa prvenstveno znači ono što i kaže - nepovrjeđivanje. U tom pojmu nije na prvom mjestu
istaknuto da treba činiti dobro, ved da se mora prestati s povrjeđivanjem drugih, odnosno ne smije se
uvedavati njihova ved postojeda patnja. Ugađanje drugima nije nenasilje.
P: Ja ne govorim o ugađanju, ali sam u potpunosti zagovornik pomaganja drugima.
M: Jedina pomod koju je vrijedno pružiti drugome jest osloboditi ga potrebe da mu se pomaže. Ponovno
pružena pomod zapravo i nije pomod. Nemoj govoriti o pomaganju drugome, osim ako ga ne možeš
dovesti u stanje u kojem mu pomod više nije potrebna.
P: Kako pojedinac može dodi u stanje u kojem mu pomod nede biti potrebna? I može li se drugima pomodi
da dođu u takvo stanje?
M: Kad budeš shvatio da je sve postojanje u odvojenosti i ograničenjima veoma bolno i kad budeš
spreman i sposoban živjeti cjelovito, u jedinstvu s cjelokupnim životom, kao čisti bitak, nede ti više biti
potrebna nikakva pomod. Drugome možeš pomodi savjetom i primjerom, ali iznad svega svojim bidem.
Ne možeš dati ono što nemaš, a nemaš ono što nisi. Možeš dati samo ono što jesi, a od toga možeš davati
bezgranično.
P: Ali, je li uistinu sve postojanje bolno?
M: Što bi drugo moglo uzrokovati sveopde traganje za užicima? Traži li sretan čovjek sredu? Ljudi su toliko
nemirni, neprestano u pokretu! Bududi da trpe bol, olakšanje traže u užitku. Jedina sreda koju mogu
zamisliti nalazi se u jamstvu ponovnog užitka.
P: Ako to što ja jesam, takav kakav jesam, osoba kojom se smatram, ne može postidi sredu, što bih onda
trebao raditi?
M: Možeš jedino prestati biti - onakav kakvim se sada doimaš, Nema ničeg okrutnog u tome što ti
govorim. Probuditi čovjeka iz nodne more izraz je suosjedanja. Došao si ovamo jer patiš, a sve što ti ja
kažem jest: probudi se, spoznaj sebe, budi to što jesi. Kraj boli ne nalazi se u užitku. Kad spoznaš da si
iznad boli i užitka, izdvojen i neosvojiv, tada prestaje lov na sredu, a time i nesreda koja iz njega proizlazi.
Jer bol teži užitku, a užitak neumitno završava u boli.
P: Zar u krajnjem stanju nema srede?
M: Nema ni patnje. Postoji samo sloboda. Sreda koja ovisi o nečemu ili nekome može se izgubiti. Sloboda
od svega ne ovisi ni o čemu i ne može se izgubiti. Sloboda od patnje nema uzroka i zbog toga ne može biti
izgubljena. Spoznaj tu slobodu.
P: Nisam li rođen kako bih patio zbog svoje prošlosti? Je li sloboda uopde moguda? Jesam li možda rođen
vlastitom voljom? Nisam li ja samo najobičnije stvorenje?
M: Što li je rođenje i smrt do početak i kraj događajnog tijeka u svjesnosti? Zbog ideje o odvojenosti i
ograničenju oboje je bolno. Trenutno oslobađanje od boli nazivamo užitkom i gradimo kule u zraku
nadajudi se beskonačnom užitku koji nazivamo sredom. Sve je to nerazumijevanje i zloupotreba. Probudi
se, uzdigni se iznad svega, živi u stvarnosti.
P: Moje je znanje ograničeno, a mod zanemarivo mala.

M: Bududi da je izvor i jednog i drugog, sebstvo se nalazi onkraj znanja i modi. Ono što se može
promatrati nalazi se u umu. Priroda je sebstva čista svijest, čisto svjedočenje na koje ne utječu prisutnost
ili odsutnost znanja i sklonosti.
Nađi vlastiti bitak izvan svojeg tijela koje se rađa i umire i svi de tvoji problemi biti riješeni. Oni postoje
samo zato što vjeruješ da si rođen da bi urma. Prestani obmanjivati samog sebe i budi slobodan. Ti nisi
osoba.

Najveći Guru je Unutrašnje Sebstvo
Poklonik: Sa svih strana čujem da je oslobođenje od želja i sklonosti osnovni preduvjet za

samoostvarenje. Ali, čini mi se da ga je nemogude ispuniti. Neznanje uvjetuje želje, a želje ovjekovječuju
neznanje. Uistinu začarani krug!
Maharaja: Nema uvjeta koji bi trebalo ispuniti. Nema ničeg što bi trebalo učiniti, nema ničeg što bi
trebalo odbaciti. Samo promatraj i prisjedaj se da ti nisi ništa od svega što percipiraš i da to nije tvoje. To
postoji u polju svjesnosti, ali ti nisi ni polje ni njegov sadržaj, nisi čak ni poznavalac polja. Sama ideja da
nešto trebaš činiti uplede te u mrežu posljedica vlastitih napora. Motiv, želja, neuspjeh, osjedaj frustracije
- sve te to vuče unatrag. Samo promatraj što se događa i znaj da si iznad toga.
P: Znači li to da bih se trebao suzdržavati od ikakvog djelovanja?
M: To je nemogude. Ono što je ved započelo mora se nastaviti. Kad bi se tvoje djelovanje iznenada
zaustavilo, slomio bi se.
P: Radi li se o tome da spoznato i spoznavatelj postanu jedno?
M: I jedno i drugo samo su ideje u umu, odnosno riječi koje ih izražavaju. U njima nema sebstva. Sebstvo
nije između riječi, ved onkraj njih. Uzaludno ga je tražiti na mentalnoj razini. Prestani ga tražiti i shvati
sebstvo je ovdje i sada - ono je to «jesamstvo» koje tako dobro poznaješ. Jedino što trebaš učiniti jest
prestati samog sebe smatrati nekim tko boravi unutar polja svjesnosti. Ako i sam ved nisi pomno razmislio
o tome o čemu ti govorim, nede ti pomodi odslušaš li me jednom. Zaboravi sva svoja prošla iskustva i
postignuda, budi nezaštiden, izložen vjetrovima i kišama života, i imat deš priliku spoznati tko si.
P: Ima li odanost Bogu (bhakti) ikakvu ulogu u tvojem učenju?
M: Kad se ne osjedaš dobro, odlaziš k liječniku jer ti on može redi što nije s tobom u redu i koji lijek moraš
uzeti. Imaš li povjerenja u njega, lakše deš ozdraviti. Uzimat deš lijek, slijediti upute o ograničenju
prehrane i brzo se oporaviti. Ali ako mu ne vjeruješ, možda deš se ipak okušati, a možda deš i sam početi
studirati medicinu! U svim tim slučajevima pokrede te vlastita želja za ozdravljenjem, a ne liječnik.
Bez povjerenja nema ni mira. Uvijek moraš nekome vjerovati - majci, supruzi ili kome ved. No, od svih
ljudi na svijetu, najdostojniji tvojeg povjerenja jest poznavalac sebstva, oslobođeni mudrac. Ali puko
povjerenje nije dovoljno. Oslobođenje moraš i željeti. Nema li želje za slobodom, od kakve je koristi vjera
da se sloboda može stedi? Želja i povjerenje moraju idi usporedo. Što je jača želja, lakše dolazi pomod. I
najvedi je guru bespomodan dokle god učenik nije spreman učiti. Spremnost i ozbiljnost od presudne su
važnosti. Povjerenje dolazi s iskustvom. Budi odan svojemu cilju pa de odanost onome tko te može
dovesti do njega uslijediti sama od sebe. Ako su tvoja želja i povjerenje dovoljno jaki, djelovat de zajedno i
dovesti te do onoga što želiš jer, u tom slučaju, nedeš svojim oklijevanjem i stvaranjem kompromisa
uzrokovati odgađanja.
Najvedi je guru tvoje unutarnje sebstvo. Uistinu, ono je vrhovni učitelj. Jedino te vlastito sebstvo može
dovesti do cilja i dočekati na kraju puta. Imaj povjerenja u njega i nede ti biti potreban nikakav vanjski
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Najvedi Guru je Unutrašnje Sebstvo 138

guru. Ali i u tom slučaju moraš imati jaku želju da ga nađeš i ne smiješ činiti ništa što de stvarati zapreke ili
odgađanja. Ne troši uzalud energiju i vrijeme na kajanje. Uči na pogreškama i nemoj ih ponavljati.
P: Bi li ti smetalo jedno osobno pitanje?
M: Ne, izvoli.
P: Vidim da sjediš na koži antilope. Kako se to slaže s nenasiljem?
M: Tijekom cijeloga svojeg radnog vijeka izrađivao sam cigarete i pomagao ljudima da truju svoje
zdravlje. Ispred mojih vrata gradska je uprava postavila pak javni WC koji je trovao mene. Kako da
pojedinac, u ovako nasilnom svijetu, izbjegne baš sve vrste nasilja?
P: U svakom slučaju, mora se izbjedi sve nasilje koje se može izbjedi. A ipak u Indiji svaki svetac sjedi na
tigrovoj, lavljoj, leopardovoj ili antilop inoj koži.
M: Možda je to zbog toga što u davnim vremenima nije bilo plastičnih materijala pa je koža najbolje štitila
od vlage. Reuma nije privlačna čak ni svecu. Tako je nastao običaj da se za dugu meditaciju upotrebljava
koža. Kao što se životinjska koža koristi za bubnjeve u hramu, tako se koristi i kao sjedalo za jogina. Mi je
jedva i primjedujemo.
P: Ali životinja je morala biti ubijena.
M: Nikada još nisam čuo da je jogin ubio tigra radi kože. Ubojice nisu jogini, a jogini nisu ubojice.
P: Ne bi li trebao izraziti svoje neslaganje s ubijanjem životinja tako da odbiješ sjediti na koži?
M: Kakva ideja! Ja ne odobravam cijeli univerzum, zašto bih odbio samo sjediti na koži?
P: Što nije u redu s univerzumom?
M: Zaboraviti svoje sebstvo najveda je šteta, sve nesrede proizlaze iz toga. Vodi računa o onome što je
najvažnije pa de sve ono manje važno voditi računa samo o sebi. Mračnu sobu nedeš pospremati prije
negoli otvoriš prozore. Kad svjetlosti dadneš da uđe, sve postaje lakše. Dakle, pričekajmo s popravljanjem
drugih dokle god sebe nismo sagledali takvima kakvi jesmo, dokle god sebe nismo promijenili. Nema
potrebe okretati se svuda naokolo u beskrajnom ispitivanju. Nađi samog sebe i sve de dodi na svoje
mjesto.
P: Poriv da se vratimo izvoru veoma se rijetko javlja. Je li on uopde prirodan?
M: Izlazni put prirodan je u početku, a ulazni na kraju. Ali to dvoje zapravo je jedno, kao što su jedno
udisanje i izdisanje.
P: Nisu li jedno i tijelo i stanovnik tijela?
M: Događaji u vremenu i prostoru - rođenje i smrt, uzrok i posljedica - mogu se smatrati jednim. Ali tijelo
i utjelovljenik ne pripadaju istom redu stvarnosti. Tijelo postoji u vremenu i prostoru, prolazno je i
ograničeno, a stanovnik je bezvremen i besprostoran, vječan i sveprožimajudi. Poistovjetiti tijelo i

stanovnika golema je pogreška i uzrok beskonačne patnje. O umu i tijelu možeš govoriti kao o jednom, ali
tijelo-um nije temeljna stvarnost.
P: Što god stanovnik bio, on drži tijelo pod nadzorom i stoga je odgovoran za njega.
M: Postoji univerzalna mod koja tijelo drži pod nadzorom i koja je za njega odgovorna.
P: Znači li to da mogu činiti što god me volja i pritom svaliti krivicu na neku univerzalnu mod? Kako bi to
bilo jednostavno!
M: Točno, veoma je jednostavno. Samo spoznaj Jedinog Pokretača, koji se nalazi u pozadini svega što se
pokrede, pa sve prepusti Njemu. Ne budeš li oklijevao i varao, to je najkradi put do stvarnosti. Budi bez
želje i straha, odustani od svake vrste nadzora i odgovornosti.
P: Kakvo ludilo!
M: Točno, božansko ludilo. Što je loše u odbacivanju iluzije osobnog nadzora i odgovornosti? Oboje
postoji samo u umu. Naravno, sve dok sebe zamišljaš kao nekoga tko ima nadzor, moraš sebe zamišljati i
kao nekoga tko je odgovoran. Jedno uključuje drugo.
P: Kako univerzalno može biti odgovorno za pojedinačno?
M: Sav život na zemlji ovisi o suncu. Pa ipak, ne možeš smatrati da je sunce odgovorno za sve što se
događa, iako je ono prvobitni uzrok. Svjetlost uzrokuje boju cvijeta, ali je ne drži pod nadzorom niti je
neposredno odgovorna za nju. Ona omoguduje nastanak boje, to je sve.
P: U svemu tome ne sviđa mi se nalaženje utočišta u nekakvoj univerzalnoj modi.
M: Ne možeš se sukobljavati s činjenicama.
P: Čijim činjenicama, tvojim ili mojim?
M: Tvojim. Moje činjenice ne možeš nijekati jer ih ne poznaješ. U tome i jest nevolja. Ti smatraš da su
tvoja zamišljanja činjenice, a moje činjenice zamišljanja. Ja sasvim sigurno znam da je sve jedno. Razlike
ne razdvajaju. Ili si odgovoran za sve ili nisi odgovoran ni za što. Zamišljati da držiš pod nadzorom samo
jedno tijelo i da si odgovoran samo za njega pogreška je tijela-uma.
P: No, i ti si ograničen svojim tijelom.
M: Samo u stvarima koje se odnose na tijelo, a za njih ne marim. Podnosim ih kao mijenu godišnjih doba.
Dolaze i odlaze, a da gotovo nimalo ne utječu na mene. Na isti način dolaze i odlaze tijela - umovi - život
je uvijek u potrazi za novim načinima izražavanja.
P: Sve dok ne prebacuješ sav teret zla na Boga, ja sam zadovoljan. Sasvim je mogude da Bog i postoji, ali
za mene On je samo koncept projiciran ljudskim umom. Za tebe je On možda stvarnost, ali za mene je
društvo stvarnije od Boga jer sam i njegov proizvod i njegov zatočenik. Tvoje su vrijednosti mudrost i
suosjedanje, a osnovna je vrijednost društva oštroumna sebičnost. Ja živim u svijetu koji je sasvim drukčiji
od tvojega.

M: Nitko te ne prisiljava na to.
P: Nitko ne prisiljava tebe, ali ja sam žrtva prisile. Moj je svijet prepun zla, suza, muka i boli. Objašnjavati
ga intelektualiziranjem i širenjem teorije evolucije i karme samo je dodavanje soli na ranu. Bog zlog
svijeta okrutan je Bog.
M: Ti si bog svojega svijeta, a i glup si i okrutan. Neka bog bude koncept uma, ali to je tvoja kreacija.
Spoznaj tko si i kako si došao u ovaj život u kojem čezneš za istinom, dobrotom i ljepotom, boravedi u
svijetu punom zla. Od kakve je koristi tvoja rasprava s dokazima za i protiv Boga kad uopde ne znaš tko je
Bog i o čemu govoriš? Bog rođen iz straha i nade, oblikovan željama i zarnišljaniima ne može biti Mod
Koja Jest, Um i Srce univerzuma.
P: Slažem se da su svijet u kojem živim i Bog u kojeg vjerujem proizvodi mog zamišljanja. Ali na koji ih
način moja želja stvara? Zašto svijet zamišljam tako mukotrpnim, a Boga tako ravnodušnim? Što to nije u
redu sa mnom da moram tako okrutno mučiti samog sebe? Pojavljuje se oslobođena osoba pa mi kaže:
«Sve je to san koji trebaš prekinuti» Ali nije li i ona dio mog sna? Cini mi se da sam uhvaden u zamku iz
koje ne vidim izlaz. Ti tvrdiš da si slobodan. Od čega si slobodan? Za boga miloga, nemoj me hraniti
riječima, prosvijetli me, pomogni mi da se probudim, bududi da to ti gledaš kako se prevrdem u snu.
M: Kad kažem da sam slobodan, samo iznosim činjenicu. Ako si odrasla osoba, oslobođen si
maloljetništva. Ja sam oslobođen svih opisa i poistovjedivanja. Sve ono što možeš čuti, vidjeti, sve o čemu
možeš misliti - to nisam ja. Oslobođen sam toga da budem predmet opažanja ili koncept.
P: Pa ipak imaš tijelo i ovisiš o njemu.
M: Ponovno polaziš od pretpostavke da je tvoje gledište jedino ispravno. Ponavljam: nisam bio, nisam i
nedu biti tijelo. Za mene je to činjenica. I ja sam bio žrtva iluzije da sam rođen, ali moj me guru potaknuo
da spoznam kako su rođenje i smrt puke ideje. Rođenje je samo ideja da «ja imam tijelo», a smrt da «sam
ja izgubio tijelo». Sada kada znam da nisam tijelo, tijelo može postojati, ali i ne mora - za mene to ne
predstavlja nikakvu razliku. Tijelo-um nalikuje prostoriji. Ona postoji, ali ja ne moram sve vrijeme boraviti
li njoj.
P: Pa ipak, tijelo postoji i moraš o njemu voditi računa.
M: O njemu se brine sila koja ga je stvorila.
P: Cijelo vrijeme skačemo s jedne razine na drugu.
M: Postoje dvije razine koje moramo razmotriti - fizička razina činjenica i mentalna razina ideja. Ja se
nalazim iznad obje. Ni tvoje činjenice ni tvoje ideje nisu moje. Ono što ja vidim onkraj je toga. Prijeđi na
moju stranu i pogledaj sa mnom.
P: Želio sam zapravo redi nešto veoma jednostavno. Sve dok vjerujem da sam tijelo, ne smijem govoriti da
de se Bog brinuti o mom tijelu. Bog to nede učiniti. Bog de dopustiti da moje tijelo gladuje, da se razboli i
umre.
M: Što drugo očekuješ od pukog tijela? Zašto si toliko zabrinut za njega?

Bududi da misliš da si tijelo, želiš da ono bude neuništivo. Provođenjem odgovarajudih vježbi mogao bi
znatno produžiti njegov život, ali što bi bio krajnji cilj svega toga?
P: Bolje je živjeti dugo i zdravo. To nam pruža priliku da izbjegnemo pogreške djetinjstva i mladosti,
frustracije odrasle dobi, patnje i gluposti starosti.
M: Svakako nastoj živjeti dugo. Ali ti nisi gospodar svojega života. Možeš li odlučivati o danu svojega
rođenja i smrti? Ne govorimo istim jezikom. Ono što ti govoriš plod je maštarija, ovisnih o nagađanjima i
pretpostavkama. Sa sigurnošdu tvrdiš nešto u što uopde nisi siguran.
P: Zbog toga sam ovdje.
M: Ti još nisi ovdje. Ja sam ovdje. Dođi k meni! Ali ti ne dolaziš. Ti želiš da ja živim tvoj život, da osjedam
na tvoj način i upotrebljavam tvoj jezik. No, ja to ne mogu, a i da mogu, to ti ne bi pomoglo. Ti moraš dodi
k meni. Riječi pripadaju umu, a um zatamnjuje i izobličava. Stoga, želiš li stidi do apsolutnog, moraš nadidi
riječi i prijedi na moju stranu.
P: Prenesi me.
M: Ja to radim, ali ti mi se odupireš. Koncepte smatraš stvarnima, a oni su iskrivljenja stvarnosti. Odustani
od svih konceptualizacija i ostani u tišini, pozoran. Budi ozbiljan u onome što radiš i sve de s tobom biti u
redu.

Ubijanje povrijeđuje ubojicu, a ne ubijenog
Polonik: Prije tisudu godina jedan je čovjek živio i umro. Njegov identitet (antahkarana) ponovno se
pojavio u novom tijelu. Zašto se taj čovjek ne sjeda svog prethodnog života? A ako se sjeda, može li
postati svjestan toga?
Maharaj: Kako znaš da se ista osoba pojavila u novom tijelu? Novo tijelo može značiti potpuno novu
osobu.
P: Zamisli da se u nekom loncu nalazi pročišdeni maslac (ghi). Kad se lonac razbije, maslac se može
pokupiti i staviti u novi lonac. Stari lonac ima svoj osebujni miris, a novi svoj. Maslac nosi miris iz lonca u
lonac. Na isti način, osobni identitet prenosi se iz tijela u tijelo.
M: To je točno. Ako postoji tijelo, njegove osebujnosti utječu na osobu. Ako tijela nema, postoji samo
čisti identitet u osjedaju «ja jesam». Ali, kad se netko rodi u novom tijelu, gdje je svijet kojeg je nekod
iskusio?
P: Svako tijelo proživljava iskustva vlastitog svijeta.
M: Je li koncept o starom tijelu, dok si u sadašnjem tijelu, samo ideja ili sjedanje?
P: Samo ideja, naravno. Kako bi se mozak mogao sjedati nečeg što nije iskusio?
M: Odgovorio si na vlastito pitanje. Zašto se igrati idejama? Zadovolji se onime u što si siguran. Jedina
stvar u koju možeš biti siguran jest osjedaj «ja jesam». Neprestano je imaj na umu i odbaci sve drugo. To
je joga.
P: To mogu učiniti isključivo verbalno. U najboljem slučaju, mogu se prisjetiti da moram ponavljati
formulu: «Ovo nisam ja, ovo nije moje. Ja sam iznad svega toga.»
M: To je ved dovoljno. Odricanje je najprije verbalno, zatim mentalno i emocionalno, a nakon toga očituje
se u djelovanju. Usmjeri pažnju na stvarnost u sebi i ona de izidi na svjetlost. To je poput mudkanja vrhnja
da bi dobio maslac. Čini to ispravno i marljivo i rezultati de se sigurno pokazati.
P: Kako apsolut može biti rezultat nekog procesa?
M: U pravu si, relativno ne može završiti u apsolutnom. Ali relativno može biti zapreka apsolutnom, kao
što nemudkanje vrhnja može spriječiti nastanak maslaca. Stvarnost uzrokuje poriv. Unutarnje potiče
vanjsko, a vanjsko odgovara interesom i nastojanjem. No, u krajnjem slučaju nema ni unutamjeg ni
vanjskoga. Svjetlost je svjesnosti i stvoritelj i stvoreno, onaj tko doživljava iskustvo i samo iskustvo, tijelo i
utjelovljeni. Usmjeri pažnju na silu koja sve to projicira i tvoji de se problemi okončati.
P: Što je ta projekcijska sila?
M: To je zamišljanje koje potiče želja.
P: Ja sve to znam, ali nemam nadzora nad time.

Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Ubijanje povrijeđuje ubojicu, a ne ubijenog 143
M: Radi se samo o novoj iluziji koju rada želja za rezultatima.
P: Što je loše u djelovanju usmjerenom k nekom cilju?
M: Ono se ne može primijeniti na ovo o čemu govorimo. Ovdje se ne postavlja ni pitanje svrhe ni pitanje
djelovanja. Jedino što trebaš činiti jest slušati, prisjedati se, duboko promišljati. To je slično uzimanju
hrane. Ti možeš samo zagristi, sažvakati i progutati. Sve je drugo nesvjesno i događa se samo od sebe.
Slušaj, prisjedaj se i shvati - um je i glumac i pozornica. Sve pripada njemu, ali ti nisi um. On je taj koji se
iznova rađa, a ne ti. Um stvara svijet i sve te čudesne raznolikosti u njemu. Kao i u dobroj drami, na
raspolaganju ti stoje sve vrste likova i situacija; dakle, potrebno ti je malo od svega da bi napravio svijet.
P: U drami nitko ne pati.
M: Sve dok se ne poistovjeti s njom. Nemoj se poistovjedivati sa svijetom pa nedeš patiti.
P: Drugi hode.
M: Onda svakako usavrši svoj svijet. Vjeruješ li u Boga, surađuj s Njim. Ne vjeruješ li u Boga, postani
Jedno. Na svijet možeš gledati kao na predstavu, a možeš i svim svojim snagama raditi na njemu. Mogude
je i oboje.
P: Što je s identitetom umrlog čovjeka? Što se dogodilo s njim nakon smrti? Slažeš li se s time da je
nastavio živjeti u drugom tijelu?
M: Identitet nastavlja živjeti u drugom tijelu, ali i ne nastavlja. Sve ovisi o tome kako gledaš na to.
Naposljetku, što je identitet? Neprekinuto sjedanje? Bi li mogao govoriti o identitetu kad ne bi bilo
sjedanja?
P: Da, mogao bih. Dijete ne mora poznavati svoje roditelje, a ipak nasljeđuje njihove osobine.
M: Tko de ih prepoznati? Netko mora imati sjedanje koje de mu omoguditi da te osobine uoči i da ih
usporedi. Ne uviđaš li da je sjedanje osnova tvojega mentalnog života? A identitet je samo obrazac
događanja u vremenu i prostoru. Promjeni obrazac i promijenio si čovjeka.
P: Taj je obrazac znakovit i važan. On ima vlastitu vrijednost. Tvrdedi da je istkani uzorak samo mnoštvo
obojenih niti, gubiš iz vida ono najvažnije - njegovu ljepotu. Kao što opisivanjem knjige kao hrpe papira
umrljanog tintom gubiš iz vida njezino značenje. Identitet je dragocjen zato što je on temelj indi-
vidualnosti, ono što nas čini jedinstvenima i nezamjenjivima. «Jesamstvo» je uvid u jedinstvenost.
M: I jest i nije tako. Identitet, individualnost, jedinstvenost - to su najdragocjeniji vidovi uma, ali ipak
samo uma. Jednake je vrijednosti i iskustvo «ja sam sve što postoji». Pojedinačno i univerzalno neodvojivi
su. Oni su dva različita vida bezimenog, viđena izvana i iznutra. Nažalost, riječi samo spominju, ali ne
prenose istinsko značenje. Pokušaj nadidi riječi.
P: Što umire kad nastupi smrt?
M: Umire ideja «ja sam ovo tijelo». Svjedok ne umire.
P: Sljedbenici džainizma vjeruju u mnogostrukost svjedoka koji su zauvijek razdvojeni.

M: To je njihova tradicija i ona se temelji na iskustvu nekolicine velikih ljudi. Jednostruki svjedok odražava
se u bezbrojnim tijelima kao «jesamstvo». Sve dok postoje tijela, ma kako fina bila, «jesamstvo» se
pojavljuje kao mnoštvo. Onkraj tijela postoji samo Jedno.
P: Bog?
M: Stvoritelj je osoba čije je tijelo svijet. Bezimeni je iznad svih bogova.
P: Što se promijenilo za Sri Ramanu Maharshija kad je umro?
M: Ništa. Ono što je bio, to je i sada - apsolutna stvarnost.
P: Ali za običnog čovjeka smrt je velika promjena.
M: Kakvim je čovjek sebe smatrao prije smrti, takvim nastavlja postojati i nakon smrti. Čovjekova slika o
samome sebi preživljava.
P: Neki dan raspravljalo se o tome treba li mudrac koristiti životinjsku kožu za meditaciju. Ne zastupam
uvjerenje da bi to trebao činiti. Veoma je lako sve opravdavati pozivajudi se na običaje i tradiciju. Običaji
mogu biti okrutni, a tradicija iskvarena. Oni objašnjavaju, ali ne opravdavaju.
M: Nikada nisam rekao da bezakonje vodi do samoostvarenja. Oslobođeni se čovjek u najvedoj mogudoj
mjeri pridržava zakona. Ali njegovi su zakoni zakoni njegova stvarnog sebstva, a ne društva u kojem živi.
Zakone društva on poštuje ili krši u skladu s okolnostima i potrebama. Međutim, oslobođeni čovjek nikad
nije neozbiljan ili razuzdan.
P: Ne mogu prihvatiti da se netko opravdava običajima i navikama.
M: Teškoda leži u našim različitim točkama gledišta. Ti govoriš sa stajališta tijela-uma, a ja sa stajališta
svjedoka. Između nas postoji temeljna razlika.
P: Ipak, okrutnost je okrutnost.
M: Nitko te ne prisiljava da ti budeš okrutan.
P: Imati koristi od okrutnosti drugih okrutnost je u tuđe ime.
M: Budeš li pobliže promotrio proces življenja, svuda deš otkriti okrutnost bududi da se život hrani
životom. To je činjenica, ali zbog nje se ne osjedaš krivim što si živ. Vlastiti život započeo si okrutnošdu jer
si svojoj majci zadao beskonačne poteškode. Do posljednjeg dana života natjecat deš se s bližnjima za
hranu, odjedu i krov nad glavom, čvrsto vezan za tijelo, boredi se za njegove potrebe i nastojedi ga zaštititi
u svijetu nesigurnosti i smrti. S točke gledišta životinje, biti ubijen nije najgori oblik umiranja. Sasvim
sigurno, to je poželjnije od bolesti ili staračke bespomodnosti. Okrutnost leži u motivu, a ne u činjenici.
Ubijanje povrjeđuje ubojicu, a ne ubijenog.
P: Slažem se, ali zato ne moramo prihvadati usluge lovaca i mesara.
M: Tko želi da ih prihvatiš?
P: Ti ih prihvadašl
M: To je način na koji me ti vidiš! Kako brzo optužuješ, proglašavaš krivim, određuješ kaznu i izvršavaš
presudu. Zašto započinješ od mene, a ne od sebe?
P: Čovjek poput tebe trebao bi služiti kao primjer.
M: Jesi li ti spreman slijediti moj primjer? Ja sam mrtav za svijet, ne želim ništa, čak ni živjeti. Budi ono što
sam ja, čini ono što ja činim. Ti mene procjenjuješ na temelju moje odjede i hrane, a meni su važni samo
tvoji motivi. Vjeruješ li da si tijelo i um i djeluješ li u skladu s time, tada si kriv za najvedu mogudu
okrutnost - okrutnost prema svom stvarnom bitku. U usporedbi s njom, sve druge okrutnosti nemaju
nikakvu važnost.
P: Skrivaš se iza tvrdnje da nisi tijelo. Ali ipak držiš tijelo pod nadzorom i odgovoran si za sve što ono radi.
Dopustiti tijelu potpunu samostalnost bila bi golema glupost ili čak ludilo!
M: Smiri se malo. I ja sam protiv ubijanja životinja radi mesa ili krzna, ali ne želim to staviti na prvo
mjesto. Vegetarijanstvo je vrijedna ideja, ali ne i najvažnija. Svim idealima najbolje služi čovjek koji se
vratio u svoj izvor.
P: Dok sam bio u Sri Ramanashramu, osjedao sam Bhagvana posvuda uokolo, kao sveprožimajudeg i
sveprisutnog.
M: Imao si vjeru koja je potrebna za to. Oni koji istinski vjeruju u njega, mogu ga vidjeti na svakom mjestu
i u svako vrijeme. Sve se događa u skladu s vjerom, a vjera je oblik želje.
P: Nije li i vjera koju imaš u sebe oblik tvoje želje?
M: Kad kažem: «Ja jesam», ne mislim pri tome na odvojeni entitet s tijelom kao svojom jezgrom. Mislim
na totalitet bitka, ocean svjesnosti, cijeli univerzum svega što postoji i što spoznaje. Nema ničeg što bih
mogao poželjeti jer sam ja zauvijek potpun.
P: Možeš li dodi u dodir s unutarnjim životom drugih ljudi?
M: Ja jesam ti ljudi.
P: Ne mislim na istovjetnost biti, građe ili sličnosti oblika. Mislim na stvarni ulazak u umove i srca ljudi i
sudjelovanje u njihovu osobnom iskustvu. Možeš li patiti i radovati se zajedno sa mnom ili samo
zaključuješ, na temelju promatranja i analogije, što ja osjedam?
M: Sva su bida u meni. Ali unijeti u vlastiti mozak sadržaj drugoga mozga zahtjeva posebnu vježbu. Sve se
može postidi vježbom.
P: Ja nisam tvoja projekcija, a ni ti nisi moja. Postojim sam za sebe, a ne samo kao tvoja projekcija. Ta
gruba filozofija zamišljanja i projiciranja ne odnosi se na mene. Želiš me lišiti cjelokupne stvarnosti. Tko je
odraz koga? Jesi li ti moj odraz ili ja tvoj? Jesam li ja slika u vlastitoj slici? Ne, negdje je nešto pogrešno.
M: Riječi otkrivaju svoju ispraznost. Stvarnost se ne može opisati, mora se iskusiti. Ne mogu pronadi bolje
riječi za ono što znam. Ono što kažem može zvučati smiješno, ali ono što riječi pokušavaju prenijeti
najviša je istina. Sve je Jedno, koliko god se igrali riječima. I svrha je svakog čina zadovoljiti izvor i cilj
svake želje koji svi mi poznajemo kao osjedaj «ja jesam».
P: U korijenu je svake želje bol. Temeljni poriv jest izbjegavanje boli.
M: Što je korijen boli? Neznanje o sebstvu. Što je korijen želje? Poriv da se nađe sebstvo. Cijela kreacija
trudi se da nađe sebstvo i nede se odmoriti dok mu se ne vrati.
P: Kad de mu se kreacija vratiti?
M: Može se vratiti kad god poželiš.
P: A svijet?
M: Možeš ga ponijeti sa sobom.
P: Moram li čekati s pomaganjem svijetu sve dok ne postignem savršenstvo?
M: Svakako mu nastoj pomodi. Nedeš pomodi mnogo, ali to nastojanje hode dovesti do tvog rasta. Nema
ničeg lošeg u pokušaju da se pomogne svijetu.
P: Sasvim sigurno, bilo je običnih ljudi koji su mu mnogo pomogli.
M: Kad dođe vrijeme da se svijetu pomogne nekim se ljudima daje volja, mudrost i snaga da pokrenu
velike promjene.

Onkraj boli i užitka nalazi se blaženstvo
Maharaj: Najvažnije što moraš shvatiti jest da si ti dokaz svega, uključujudi i samoga sebe. Nitko drugi ne
može dokazati tvoje postojanje jer ga najprije moraš potvrditi ti sam. Svoj bitak i spoznaju ne duguješ
nikome. Upamti, u potpunosti pripadaš sebi. Ne dolaziš niotkuda, niti bilo kamo ideš. Ti si bezvremeni
bitak i svijest.
Poklonik: Među nama postoji bitna razlika. Ti si spoznao stvarnost, a ja poznajem samo djelovanje
svojega uma. Zbog toga je ono što ti kažeš jedno, a ono što ja čujem nešto sasvim drugo. Ono što ti kažeš
jest istina, a ono što ja čujem jest laž, iako su riječi iste. Među nama postoji veliki jaz. Kako ga premostiti?
M: Odbaci ideju da si ono što misliš da jesi i više nede biti jaza. Taj jaz stvorio si ti sam, zamišljajudi da si
odvojen od mene. Ne moraš ga prelaziti, samo ga nemoj stvarati. Ti jesi sve i sve jest tvoje. Ne postoji
nitko drugi. To je činjenica.
P: Kako je to neobično! Jedne te iste riječi, koje su za tebe istina, za mene su laž. «Ne postoji nitko drugi.»
Kako je samo očita ta neistina!
M: Neka riječi budu istinite ili lažne. One nisu važne. Važna je jedino ideja koju imaš o sebi, zato što te
ona koči. Odbaci je!
P: Od najranijeg djetinjstva uče me da sam ograničen imenom i likom. Sama tvrdnja koja govori suprotno
nede izbrisati tu mentalnu naviku. Potrebno mi je redovito pranje mozga, ako i to može djelovati.
M: Ono što ti nazivaš pranjem mozga, a ja jogom, ukidanje je svih mentalnih navika. Ne smiješ biti
prisiljen misliti uvijek iznova iste misli. Kreni dalje!
P: To je lakše redi nego učiniti.
M: Ne budi djetinjast! Lakše se promijeniti nego patiti. Odrasti, prestani biti dijete, to je sve.
P: Takve se stvari ne mogu postidi nastojanjem. One se događaju.
M: Sve se događa cijelo vrijeme, ali moraš biti spreman za to. Spremnost je zrelost. Trenutno ne vidiš
stvarnost jer tvoj um nije spreman za to.
P: Ako je stvarnost moja prava priroda, kako je mogude da nisam spreman?
M: Kad kažem da nisi spreman, mislim da si uplašen. Ti se plašiš onog što uistinu jesi. Tvoje je odredište
cjelina. Ali plašiš se da deš izgubiti svoj identitet. To je djetinjasto, vezivanje za igračke, za vlastite želje i
strahove, mišljenja i ideje. Odbaci sve to i postani spreman da se u tebi učvrsti stvarnost. To učvršdivanje
stvarnosti najbolje je izraženo riječima «ja jesam». Ništa drugo ne posjeduje bitak. Jedino u to možeš biti
potpuno siguran.
P: «Ja jesam», naravno, ali isto tako «ja spoznajem». I zato znam da sam određena osoba, vlasnik tijela
koji je u mnogostrukim odnosima s ostalim vlasnicima.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Onkraj boli i užitka nalazi se blaženstvo 148

M: Sve je to pamdenje koje se prenosi u sadašnji trenutak.
P: Siguran sam jedino u ono što je sada. Prošlost i bududnost, sjedanja i zamišljanja, sve su to mentalna
stanja, ali ona su sve što poznajem i postoje sada. Kažeš mi da ih se odreknem. Kako se netko može
odredi svojeg «sada»?
M: Cijelo vrijeme kredeš se prema bududnosti, želio to ili ne.
P: Kredem se iz jednog sadašnjeg trenutka u drugi, odnosno, uopde se ne kredem. Sve se drugo krede, a
ne ja.
M: Slažem se. Ali krede se tvoj um. U sadašnjem trenutku ti si i pokretno i nepokretno. Sve dok sebe
budeš smatrao pokretnim, nedeš opažati nepokretno. Počni razmišljati obrnuto. Nemoj opažati pokretno
i uvidjet deš da si ti sveprisutna, nepromjenjiva stvarnost, neiskaziva, ali čvrsta poput stijene.
P: Ako ona postoji sada, zašto je nisam svjestan?
M: Zato što se čvrsto držiš ideje da je nisi svjestan. Odbaci tu ideju.
P: To me nede učiniti svjesnim.
M: Čekaj malo. Ti želiš biti istovremeno s obje strane zida. I to je mogude, ali najprije moraš ukloniti zid. Ili
pak shvati da su zid i njegove obje strane jedan jedinstveni prostor na koji se ideje kao što su «ovdje» i
«ondje» ne mogu primijeniti.
P: Usporedbe ništa ne dokazuju. Moja jedina pritužba glasi: «Zašto ja ne vidim ono što ti vidiš, i zašto
tvoje riječi u mom umu ne zvuče istinito?» Dopusti mi da saznam barem toliko, sve drugo može čekati. Ti
si mudar, a ja sam glup. Ti vidiš, a ja ne vidim. Gdje i kako da pronađem svoju mudrost?
M: Ako znaš da si glup, tada uopde nisi glup!
P: Kao što me spoznaja da sam bolestan nede izliječiti, tako me ni to što znam da sam glup nede učiniti
mudrim.
M: Da bi ustanovio da si bolestan, nisi li u početku morao biti zdrav?
P: Oh, ne. To sam saznao uspoređivanjem. Ako sam ja slijep od rođenja i moram dodirivati stvari da bi ih
spoznao, a ti mi kažeš da ih spoznaješ bez dodira, tada postajem svjestan da sam slijep, iako ne znam što
znači vidjeti. Slično tome, znam da mi nešto nedostaje bududi da zastupaš ideje koje ne mogu razumjeti.
Tako predivno govoriš o meni. Prema tvojem mišljenju, ja sam vječan, sveprisutan, sveznajudi, krajnje
sretan. Ja sam stvoritelj, održavatelj i razaratelj svega što jest, izvor cjelokupnog života, srce bitka,
gospodar i ljubljeni svakog živog stvora. Izjednačuješ me s Vrhovnom Stvarnošdu, izvorom i ciljem
cjelokupnog postojanja. A ja samo trepdem očima jer poznajem sebe jedino kao majušno klupko želja i
strahova, kao mjehurid patnje, prolazni bljesak svjesnosti u oceanu tame.
M: Postojao si prije boli i postojat deš nakon što bol prođe. Bol je prolazna, a ti nisi.

P: Žao mi je, ali ne vidim ono što ti vidiš. Od dana kad sam rođen, do dana kad du umrijeti, bol i užitak tkat
de obrazac mog života. O tome da sam postojao prije rođenja i da du postojati poslije smrti ne znam ništa.
Niti prihvadam niti niječem tvoje tvrdnje. Čujem što govoriš, ali ne znam da je to tako.
M: Sada si svjestan, zar ne?
P: Molim te, nemoj me pitati o onome što je bilo prije i što de biti poslije. Ja samo znam ono što je sada.
M: To je ved dovoljno. Sada si svjestan. Drži se toga. Postoje stanja kad nisi svjestan. Nazovi to nesvjesnim
postojanjem.
P: Jesam li tada nesvjestan?
M: Ovdje se ne radi o svjesnosti ili nesvjesnosti. Postojanje se odvija u svjesnosti, a srž je neovisna o
svjesnosti.
P: Je li to praznina? Ili tišina?
M: Zašto razrađivati to dalje? Bitak prožima i nadilazi svijest. Objektivna je svijest dio čiste svijesti, što
znači da se ne nalazi izvan nje.
P: Kako si ti spoznao stanje čistog bitka koje nije ni svjesnost ni nesvjesnost? Sve znanje nalazi se samo u
svijesti. Mora postojati i takvo stanje kao što je privremena neaktivnost uma. Pojavljuje li se tada svijest
kao svjedok?
M: Svjedok samo zamjeduje događaje. Prilikom privremene neaktivnosti uma nestaje čak i osjedaj «ja
jesam». Kad nema uma, ne postoji osjedaj «ja jesam».
P: Bez uma znači bez misli. Osjedaj «ja jesam» nestaje kao misao, ali ostaje kao osjedaj bitka.
M: Sve iskustvo nestaje s umom. Bez uma ne može postojati ni onaj koji doživljava iskustvo ni njegovo
iskustvo.
P: Ne preostaje li tada svjedok?
M: Svjedok samo zamjeduje prisutnost ili odsutnost iskustva. To samo po sebi nije iskustvo, ali postaje
iskustvo kad se pojavi misao «ja sam svjedok».
P: Jedino što znam jest da um ponekad radi, a ponekad se zaustavlja. Iskustvo mentalne tišine nazivam
privremenom neaktivnošdu uma.
M: Možeš to nazvati tišinom, prazninom ili privremenom neaktivnošdu uma, no činjenica je da tada
trojstvo - onaj koji doživljava iskustvo, doživljavanje iskustva i samo iskustvo - ne postoji. U svjedočenju, u
svijesti, samosvijesti, osjedaj da si ovo ili ono ne postoji. Ostaje samo neidentificirani bitak.
P: Kao stanje nesvijesti?
M: U odnosu na bilo što on je suprotnost, On je takoder između i iznad svih suprotnosti. Bitak nije ni
svijest, ni nesvijest, a ni srednji put, kao ni išta onkraj toga dvoga. On je samosvojan. Ne postoji u odnosu
na nešto što se može nazvati iskustvom ili odsustvom iskustva.
P: Kako neobično! Ti govoriš o bitku kao da se radi o iskustvu.
M: Kad mislim o njemu, on postaje iskustvo.
P: Kao što nevidljiv snop svjetlosti, prekinut cvijetom, postaje obojen.
M: Da, može se tako redi. Svjetlost je obojena, ali nije boja.
P: To je slično staroj četverostrukoj negaciji mudraca Nagarđune: «Ni ovo ni ono, ni oboje, a ni ikoje.»
Moj je um potpuno zbunjen!
M: Tvoja poteškoda proizlazi iz ideje da je stvarnost jedno od mnogih stanja svijesti. Rado govoriš: «Ovo
je stvarno, a ono nije stvarno. Ovo je pak djelomično stvarno, a djelomično nestvarno», kao da je
stvarnost svojstvo ili osobina koju je mogude posjedovati u određenoj mjeri.
P: Dopusti mi da to kažem na drukčiji način. Naposljetku, svjesnost postaje problem jedino kad je bolna.
Blaženo stanje, koje vječno traje, ne dovodi do pitanja. Ustanovili smo da je sva svjesnost mješavina
ugodnog i bolnog. Zašto?
M: Sva je svjesnost ograničena i zbog toga bolna. U korijenu svjesnosti leži želja, odnosno poriv za
iskustvom.
P: Želiš li redi da, kad ne bi bilo želje, ne bi moglo biti ni svjesnosti? Kakvu prednost ima nesvjesnost? Kad
bih se morao odredi užitka da se oslobodim boli, radije bi zadržao oboje.
M: Onkraj boli i užitka nalazi se blaženstvo.
P: Od kakve je koristi nesvjesno blaženstvo?
M: Blaženstvo nije ni svjesno ni nesvjesno, ved stvarno.
P: Što je tvoj prigovor svjesnosti?
M: Ona je teret. Tijelo znači teret. Osjeti, želje, misli - sve su to različiti tereti. Svjesnost je u potpunosti
prožeta sukobima.
P: Stvarnost se opisuje kao istinski bitak, čista svijest, beskonačno blaženstvo. Gdje se tu nalazi bol?
M: Bol se i užitak događaju, s time da je bol cijena užitka, a užitak nagrada za bol. I u životu se često
događa da ugađamo povrjeđivaniem i povrjeđujemo ugađanjem. Znati da su bol i užitak jedno te isto jest
mir.
P: Sve je to, bez ikakve sumnje, veoma zanimljivo, ali moj je cilj mnogo jednostavniji. Ja u svom životu
želim što više užitka i što manje boli. Što mi je činiti?
M: Sve dok postoji svjesnost, moraju postojati užitak i bol. U prirodi «jesamstva», u prirodi svjesnosti jest
njezino poistovjedivanje sa suprotnostima.
P: Od kakve mi je onda sve to koristi? To me nede zadovoljiti.

M: Tko si ti, tko je to nezadovoljan?
P: Ja sam čovjek koji je žrtva boli i užitka.
M: Blaženstvo su i bol i užitak. Sjedim ovdje pred tobom i kažem ti, na temelju vlastitog, neposrednog i
nepromjenjivog iskustva, da su bol i užitak samo dizanje i spuštanje valova u oceanu blaženstva. U dubini
vlada krajnja punina.
P: Je Ii tvoje iskustvo trajno?
M: Ono je bezvremeno i nepromjenjivo.
P: Poznajem jedino želju za užitkom i strah od boli.
M: To je ono što misliš o sebi. Prestani razmišljati na takav način. Ne možeš li prekinuti naviku
razmišljanja odjednom, razmotri svoj poznati način razmišljanja i shvati svu njegovu lažnost.
Preispitivanje navika dužnost je uma. Sve što je um stvorio mora on i uništiti. Ili, pokušaj shvatiti da nema
nijedne želje izvan uma pa se odmakni od svih njih.
P: Iskreno, ne vjerujem u objašnjenje da je sve stvorio um. Um je samo instrument, kao i oko. Možeš Ii
redi da je opažanje kreacija? Svijet opažam kroz prozor, a ne u prozoru. Sve što govoriš izgleda logično
bududi da ima zajedničku osnovu, ali ne znam je li ta osnova utemeljena u stvarnosti ili samo u umu.
Imam samo mentalnu sliku svega toga. Što to tebi znači, ne znam.
M: Sve dok polaziš iz uma, vidjet deš i mene u umu.
P: Kako su riječi nepogodne da bismo se razumjeli!
M: Bez riječi, postoji li išta što treba razumjeti? Potreba za razumijevanjem proizlazi iz nerazumijevanja.
Ono što govorim istina je, ali za tebe to je samo teorija. Kako deš utvrditi je li to istina? Slušaj, prisjedaj se,
duboko promišljaj, vizualiziraj, iskusi. Sve što spoznaš primjenjuj u svom svakodnevnom životu. Budi
strpljiv sa mnom, ali iznad svega budi strpljiv sa sobom jer ti si samome sebi najveda zapreka. Put vodi
kroz tebe i onkraj tebe. Sve dok budeš vjerovao da je stvarno, svjesno i sretno samo ono što je
pojedinačno, a nedvojbenu stvarnost odbacivao kao nešto zamišljeno, kao neku apstraktnu ideju, smatrat
deš da se ja igram konceptima i apstrakcijama. Ali kad jednom stvarnost dotakneš u samom sebi, shvatit
deš da samo opisujem ono što je u najvedoj mjeri tvoje.

Duhovna disciplina jest volja koja se uvijek iznova učvršćuje
Poklonik: Zapadnjaci koji te povremeno posjeduju suočeni su s posebnim poteškodama. Sam pojam
oslobođenog čovjeka, realizirane osobe, onoga koji je spoznao samog sebe ili Boga, mudraca koji se nalazi
s one strane svijeta, na Zapadu nije poznat. U svojoj kršdanskoj kulturi zapadnjaci imaju jedino ideju
sveca. Svetac je pobožan, ponizan i bogobojazan čovjek koji voli svoje bližnje i sve vrijeme provodi u
molitvi. Ponekad padne u zanos ili izvede neko čudo koje dokazuje da je svet. Zapadnoj kulturi strana je
ideja mudraca. Smatraju je nečim egzotičnim i prije svega nevjerojatnim. Čak i kad prihvate mogudnost
da mudrac postoji, zapadnjaci sumnjičavo gledaju na njega, kao na slučaj samoizazvane euforije koju
uzrokuju neobični tjelesni položaji i mentalni stavovi. Neuvjerljivom im se i nevjerojatnom čini ved i sama
ideja o novim dimenzijama u svijesti.
No, možda bi im pomoglo da čuju mudraca koji govori o vlastitom iskustvu realizacije, o njegovim
uzrocima i počecima, o svojem napretku i postignudima te o svojoj trenutačnoj sadhani u svakodnevnom
životu. Mnogo od onoga što de im mudrac redi može im se učiniti čudnovatim ili čak besmislenim, pa ipak,
ostat de im osjedaj stvarnosti, ozračje istinskog iskustva, neobjašnjivog, ali ipak veoma stvarnog jer je ono
središte koje mudracu omogudava vođenje uzornog života.
Maharaj: Možda ne postoji način da se prenese takvo iskustvo. Može Ii uopde pojedinac prenijeti
drugima svoje iskustvo?
P: Da, ako je riječ o umjetniku. Srž je umjetnosti prenošenje osjedaja, odnosno iskustva.
M: Da bi netko prihvatio ono što mu se prenosi, mora biti otvorenza to.
P: Naravno, mora postojati onaj tko prima. Ali ako prenositelj ništa ne prenosi, od kakve je koristi što
postoji primatelj?
M: Mudrac pripada svima. On se neumorno i u potpunosti daje svakome tko dođe k njemu. Ne daje li
netko nesebično, nije mudrac. Mudrac dijeli sve što ima.
P: No, može li mudrac dijeliti s drugima to što on jest?
M: Misliš li, može li druge pretvoriti u mudrace? I može i ne može. Ne može jer se mudraci ne stvaraju na
taj način. Čovjek sam spoznaje istinu kad se vrati u svoj izvor, svojoj pravoj prirodi. Ne mogu te pretvoriti
u ono što ved jesi. Mogu ti samo ispričati put kojim sam prošao i pozvati te da kreneš njime.
P: To nije odgovor na moje pitanje. U svojem umu nosim kritičnog i skeptičnog zapadnjaka koji niječe i
samu mogudnost postojanja viših stanja svijesti. Nedavno su droge načele njegovu nevjericu, ali ipak nisu
izmijenile njegov materijalistički pogled na svijet. S drogom ili bez nje, tijelo ostaje primarna, a um
sekundarna činjenica. Zapadnjaci ne vide ništa onkraj uma. Od vremena u kojem je živio Buddha pa sve
do danas stanje samoostvarenja opisivana je niječnim pojmovima kao «ne ovo, ne ono». Je li to
neizbježno? Nije li ga mogude barem slikovito prikazati, kad se ved ne može opisati? Priznajem da
opisivanje riječima ne može biti uspješno, bududi da je stanje koje se opisuje onkraj riječi. Pa ipak, ono je i
unutar riječi. Poezija je umjetnost verbalnog opisivanja i neizrecivog.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Duhovna disciplina jest volja koja se uvijek iznova učvršduje 153
M: Ne nedostaje nam religioznih pjesnika. Obrati se njima za to što tražiš. Što se mene tiče, moje je
učenje jednostavno: određeno mi vrijeme vjeruj i čini ono što ti kažem. Budeš li uporan, ustanovit deš da
je tvoje povjerenje bilo opravdano.
P: Ali što činiti s ljudima koji jesu zainteresirani, ali ne mogu vjerovati?
M: Ostanu li sa mnom, dodi de vrijeme kad de mi povjerovati. A kad mi jednom povjeruju, slijedit de moje
savjete pa de se i sami uvjeriti u istinitost onoga o čemu govorim.
P: No, mene trenutačno ne zanima način prakticiranja, ved njegovi rezultati. Ti si imao i jedno i drugo, ali
spreman si samo na to da nam kažeš sve o prakticiranju, a kad te pitamo o rezultatima, odbijaš ih
podijeliti s nama. Tada nam govoriš da je tvoje stanje onkraj svih riječi, ili pak da je to stanje u kojem ne
postoje razlike. Kažeš nam da ti ne vidiš razlike tamo gdje ih mi vidimo. U oba slučaja, ne dobivamo
nikakav uvid u tvoje stanje.
M: Kako možete dobiti uvid u moje stanje, kad nemate uvida u vlastito? Ne posjedujemo li sam
instrument uvida, nije li najvažnije da ga najprije nađemo? Nalik si slijepcu koji bi htio izučavati slikanje
prije no što mu se vratio vid. Želiš spoznati moje stanje, a ne znaš u kakvom su stanju tvoja žena ili tvoj
sluga!
P: Tražim samo nekoliko uputa.
M: U redu, dao sam ti veoma značajan ključ - tamo gdje ti vidiš razlike, ja ih ne vidim. Za mene je to
dovoljno. Smatraš li da to nije dovoljno, mogu ti samo još jednom ponoviti: to je dovoljno. Promisli
temeljito o tome i vidjet deš ono što i ja vidim.
Čini se da želiš trenutan uvid, zaboravljajudi da jednom takvom trenutku prethodi duga priprema. Plod
pada iznenada, ali zrenju treba vremena.
Naposljetku, kad ti kažem da mi trebaš vjerovati, mislim samo na jedno krade vrijeme koje je sasvim
dovoljno da bi se ti pokrenuo. Što budeš ozbiljniji, manje de ti povjerenja biti potrebno jer deš brže
shvatiti da je tvoja vjera u mene bila opravdana. Želiš da ti dokažem kako sam dostojan tvog povjerenja!
Kako bih to mogao učiniti? Uostalom, zašto bih ti išta dokazivao? Na kraju krajeva, ono što ti nudim
operativni je pristup, tako aktualan i u zapadnoj znanosti. Opisuje li ti znanstvenik svoj eksperiment i
njegove rezultate, obično to s povjerenjem prihvadaš i ponavljaš eksperiment na način na koji ga je on
izveo. Kad jednom dobiješ iste ili slične rezultate, ne moraš više vjerovati znanstveniku jer tada možeš
vjerovati vlastitom iskustvu. Ohrabren, nastavljaš s eksperimentiranjem sve dok na kraju ne postigneš
suštinski istovjetne rezultate.
P: Indijski um pripremljen je na metafizičke eksperimente zahvaljujudi kulturi i odgoju. Za Indijca su izrazi

poput «neposredne percepcije vrhovne stvarnosti» ispunjeni smislom i zato iznose na površinu odgovore
iz same dubine njegova bida. No, zapadnjaku oni znače veoma malo; čak i kad jest odgojen u nekom od
oblika kršdanstva, on ne razmišlja ni o čemu izvan poštivanja deset Božjih zapovijedi i Kristovih izričitih
zabrana. Znanje o stvarnosti iz prve ruke nije samo izvan svih njegovih ambicija, ved i izvan svakog
poimanja. Neki mi Indijci kažu: «Zapadnjaci su beznadan slučaj. Oni se nede prosvijetliti zato što se ne
mogu prosvijetliti. Nemojte im govoriti o samoostvarenju. Neka žive čestitim životom i tako zasluže
rođenje u Indiji. Jedino de tada imati šanse.» Drugi pak govore: «Stvarnost je jednako dostupna svima, ali
nisu svi jednako obdareni sposobnošdu da je spoznaju. Sposobnost de dodi sa željom, koja de najprije
prerasti u ljubav i odanost, a na kraju u potpunu posvedenost cilju. S poštenjem i ozbiljnošdu koje prati
čelična usmjerenost na svladavanje svih zapreka zapadnjak ima jednaku mogudnost da se prosvijetli kao i
čovjek rođen na Istoku. Potrebno je samo u njemu probuditi interes.» Da bi se u zapadnjaku probudio
interes za samospoznaju, on mora biti siguran da de mu to donijeti dobrobit.
M: Vjeruješ li da je mogude prenijeti osobno iskustvo?
P: Ne znam je li mogude. Ti govoriš o jedinstvu, o istovjetnosti onoga koji vidi i viđenog. Ako sve jest
jedno, prenošenje iskustva trebalo bi biti mogude.
M: Da bi stekao neposredno iskustvo o nekoj zemlji, pojedinac mora neko vrijeme živjeti u njoj. Nemoj
tražiti nemogude. Čovjekova duhovna pobjeda, bez ikakve sumnje, donosi dobrobit cijelome
čovječanstvu, ali da bi određeni pojedinac donio dobrobit nekoj drugoj osobi, mora ih povezivati blizak,
osoban odnos. Takav odnos nije slučajan i ne može svatko tvrditi da ga ima. S druge strane, znanstveni
pristup mogud je svima. «Povjerenje - ispit - iskustvo» - što ti je više potrebno? Zašto gurati istinu u usta
onih koji je ne žele progutati? To se ionako ne može. Nema li nekoga tko prima, što može netko tko daje?
P: Suština je umjetnosti u tome da se vanjski oblik iskoristi za prenošenje unutarnjeg iskustva. Naravno,
pojedinac mora biti osjetljiv za unutarnje da bi vanjsko imalo smisla. Kako se raste u takvoj osjetljivosti?
M: Na koji god način postaviš pitanje, uvijek se vradamo na isto. Postoji mnogo njih koji žele dati, ali
nigdje nema onih koji žele primiti.
P: Možeš li podijeliti s nama svoju osjetljivost?
M: Da, mogu, ali dijeljenje je dvosmjerna ulica. Da bi se dijelilo, potrebno je dvoje. Tko želi primiti ono što
sam spreman dati?
P: Tvrdiš da smo jedno. Nije li to dovoljno?
M: Ja sam jedno s tobom. No, jesi li ti jedno sa mnom? Da jesi, ne bi postavljao pitanja. A nisi li jedno sa
mnom, ne vidiš li ono što ja vidim, što bih drugo mogao učiniti nego pokazati ti kako da popraviš svoje
viđenje?
P: Ono što ne možeš dati nije tvoje.
M: Ja ništa ne smatram svojim. Ne postoji li «ja», ne može postojati ni «moje»! Dva čovjeka promatraju
drvo. Jedan od njih vidi plod skriven među lišdem, a drugi ne. Inače, među njima nema nikakve druge
razlike. Onaj koji vidi zna da de i ovaj drugi, obrati li malo pozornosti, jednako tako vidjeti, ali u njemu se
ne javlja pitanje dijeljenja. Vjeruj mi, ja nemam stisnute šake i ne oklijevam podijeliti s tobom svoju
stvarnost. Naprotiv, u potpunosti sam tvoj, jedi me i pij. Ali dok verbalno ponavljaš: «Daj, daj!», ne činiš
ništa kako bi uzeo ono što ti je ponuđeno. Ukazujem ti na kratak i lagan put koji de ti omoguditi da vidiš
ono što i ja vidim, ali ti si čvrsto vezan za svoje stare navike razmišljanja, osjedanja i djelovanja te svu
krivicu svaljuješ na mene. Nemam ništa što i ti ne bi imao. Samospoznaja nije dio osobne imovine koju
netko može ponuditi, a netko prihvatiti. To je sasvim nova dimenzija, u kojoj nema ničeg što bi se moglo
dah ili uzeti.
P: Daj nam barem uvid u sadržaj tvog uma. U kakvom ti je stanju um dok živiš svoj svakodnevni život.
Jesti, piti, govoriti, spavati - kako se sve to doživljava na tvojoj strani?
M: Obične stvari doživljavam na isti način kao i ti. Razlika je u onome što ja ne doživljavam. Ne
doživljavam strah ili pohlepu, mržnju i ljutnju. Ništa ne tražim, ništa ne odbijam, ništa ne zadržavam. U
tome ne činim nikakve kompromise. Možda je to najistaknutija razlika između nas. Ja ne činim
kompromise, iskren sam prema sebi, a ti se plašiš stvarnosti.
P: S točke gledišta jednog zapadnjaka nešto je iritantno u tvom načinu života. Sjediti u kutu, zadubljen u
sebe i neprestano ponavljati: «Ja sam Bog, Bog sam ja» izgleda kao potpuno ludilo. Kako uvjeriti
zapadnjaka da takvo prakticiranje vodi do krajnje zdravog duha?
M: U zabludi su i čovjek koji tvrdi da je Bog i čovjek koji sumnja u to. Oni govore u snu.
P: Ako je sve san, što je onda budno stanje?
M: Kako opisati budno stanje na jeziku zemlje snova? Riječi ne opisuju, one su samo simboli.
P: Opet se izgovaraš time da riječi ne mogu prenijeti stvarnost.
M: Želiš li riječi, mogu ti dati nekoliko drevnih riječi koje imaju mod. Ponavljaj neprekidno bilo koju od
njih. One mogu učiniti čuda.
P: Šališ li se ti sa mnom? Kako od zapadnjaka, kojem potpuno nedostaju vjera i povjerenje proizašli iz
povoljnog kulturalnog i religijskog okruženja, možeš očekivati da neprestano ponavlja «Om», «Ram» ili
«Hare Krišna»? Može li on išta postidi samo mehaničkim ponavljanjem istih zvukova bez imalo uvjerenja i
gorljivosti?
M: Zašto ne? Važan je poriv, skriveni motiv, a ne oblik u kojem se on javlja. Što god zapadnjak činio, čini li
to s namjerom da nađe vlastito sebstvo to de ga sigurno i dovesti do cilja.
P: Nije li potrebna vjera u djelotvornost načina?
M: Vjera koja predstavlja samo očekivanje rezultata nije potrebna. Ovdje je važno jedino djelovanje. Sve
što činiš s namjerom da nađeš istinu do nje te i dovodi. Samo budi ozbiljan i pošten. Oblik u kojem se
javlja namjera nije uopde važan.
P: A što je s potrebom da se izrazi vlastita čežnja?
M: Nema potrebe za time. Ne raditi ništa jednako je dobro. Ved i sama čežnja, nerazblažena mišlju i
djelovanjem, čista, koncentrirana čežnja, dovest de te do cilja najvedom mogudom brzihorn. Važna je
samo istinska pobuda, a ne način.
P: Nevjerojatno! Kako bi tupo i dosadno, gotovo očajno ponavljanje moglo biti uspješno?
M: Zaista je presudna ved i sama činjenica ponavljanja, odnosno neprestanog, žilavog i upornog
nastojanja, bez obzira na dosadu, očaj i potpuni nedostatak vjere. Sve to samo po sebi nije važno, ali
iskrenost koja se krije u pozadini od goleme je važnosti. Mora postojati poriv iznutra i poticaj izvana.
P: Moja su pitanja tipična za jednog zapadnjaka. Na zapadu ljudi razmišljaju u svjetlu uzroka i posljedica,
sredstva i cilja. Oni ne mogu shvatiti kakva bi uzročna veza mogla postojati između određene riječi i
vrhovne stvarnosti.
M: Tu i nema nikakve veze. Ali postoji veza između riječi i njezina značenja, između djelovanja i motiva
koji stoji u pozadini. Duhovna je disciplina volja koja se uvijek iznova učvršduje. Onaj tko ne posjeduje
smjelost, nede prihvatiti stvarnost ni kad mu se ponudi. Nespremnost koja proizlazi iz straha jedina je
zapreka.
P: Čega bi se trebalo plašiti?
M: Nepoznatog. Nepostojanja, nespoznavanja, nečinjenja, svega onoga što je onkraj znanog.
P: Želiš li redi da možeš podijeliti s nama način svog postignuda, ali ne i njegove plodove?
M: Naravno da mogu dijeliti i plodove. Činim to cijelo vrijeme. Ali govorim jezikom tišine. Nauči ga slušati
i razumjeti.
P: Ne mogu shvatiti kako se može početi bez uvjerenja?
M: Ostani neko vrijeme sa mnom ili razmišljaj o onome što govorim i uvjerenje de se pojaviti samo od
sebe.
P: Nije svakome dana prilika da se sastane s tobom.
M: Sastani se s vlastitim sebstvom. Budi sa svojim sebstvom, slušaj ga, pokoravaj mu se, cijeni ga, imaj ga
neprestano na umu. Nikakav drugi vodič nije ti potreban. Sve dok poriv za istinom bude utjecao na tvoj
svakodnevni život, sve de s tobom biti u redu. Živi svoj život ne povrjeđujudi nikoga. Nepovrjeđivanje je
najmodniji oblik joge i on de te veoma brzo dovesti do cilja. Ja ga nazivam prirodnom jogom (Nisarga
joga). To je umijede življenja u miru i skladu, u prijateIjstvu i ljubavi sa svime. Plod je takvog života ničim
uzrokovana, beskrajna sreda.
P: Ipak, sve to podrazumijeva određenu vjeru.
M: Okreni se prema unutra i počet deš vjerovati sebi. U svemu ostalom povjerenje dolazi s iskustvom.
P: Kad mi netko kaže da zna nešto što ja ne znam, imam ga pravo pitati: «Što je to što ti znaš, a ja ne
znam?»
M: A ako ti on odgovori da se to ne može prenijeti riječima?
P: Tada du ga pažljivo promatrati i pokušati shvatiti o čemu se radi.
M: To je upravo ono što želim da učiniš! Budi zainteresiran, pazi, sve dok se ne uspostavi struja
uzajamnog razumijevanja. Tada de dijeljenje biti lako. Zapravo, činjenica je da je samospoznaja isključivo
dijeljenje. Ulaziš u širu svijest i počinješ sudjelovati u njoj. Nespremnost da se uđe i sudjeluje jedina je
zapreka. Nikad ne govorim o razlikama jer za mene one ne postoje. Ti govoriš o njima, dakle na tebi je da
mi ih pokažeš. Svakako mi ukaži na razlike. Da bi to učinio, morat deš me razumjeti, ali tada više nedeš
govoriti o razlikama. Shvati samo jednu stvar na ispravan način i stigao si na cilj. Ono što te sprječava da
spoznaš nije nedostatak prilike, ved nedostatak sposobnosti da usmjeriš svoj um na ono što želiš
razumjeti. Kad bi mogao držati na umu to što ne znaš, ono bi ti otkrilo svoje tajne. Ali, budeš li površan i
nestrpljiv, nedovoljno predan da bi promatrao i čekao, nalik si djetetu koje plače za mjesecom.
Ništa ne postoji samo od sebe
Poklonik: Što te više slušam, sve mi se više čini kako je beskorisno postavljati pitanja. Kakvo god pitanje
bilo, neizbježno deš ga preokrenuti na svoj način i navesti me na temeljnu činjenicu da živim u iluziji koju
sam sam stvorio te da je stvarnost riječima neiskaziva. Riječi samo povedavaju zbunjenost i pametno je
jedino potražiti istinu u sebi, u tišini.
Maharaj: Konačno, um stvara iluziju, ali i oslobađa od nje. Riječi je mogu pojačati, ali mogu i pomodi da se
uništi. Nema ničeg lošeg u tome da se uvijek iznova ponavlja jedna te ista istina, dokle god ne postane
stvarnost. Majčin posao nije gotov kad se dijete rodi. Ona ga i dalje hrani, iz dana u dan, iz godine u
godinu, sve do trenutka kad mu više nije potrebna. Ljudi moraju slušati riječi sve dok im činjenice ne
počnu govoriti glasnije od njih.
P: Dakle, mi smo djeca koju treba hraniti riječima?
M: Sve dok pridajete važnost riječima, vi ste djeca.
P: U redu, onda budi naša majka.
M: Gdje je bilo dijete prije rođenja? Nije li bilo u majci? Bududi da je ved bilo u majci, moglo se i roditi.
P: Ali majka nije nosila dijete dok je još i sama bila dijete.
M: U njoj je postojala mogudnost da postane majka. Nadiđi iluziju vremena.
P: Tvoj je odgovor uvijek isti. Nalik si zidnom satu koji uvijek iznova odbija isto vrijeme.
M: Tome nema pomodi. Kao što se sunce odražava u milijunima kapljica rose, tako se i bezvremenost
ponavlja u beskonačnost. Kad neprestano govorim «ja jesam», «ja jesam», samo iznova potvrđujem
uvijek prisutnu činjenicu. Moje te riječi umaraju zato što ne vidiš istinu koja živi u njima. Dođi u dodir s
njom i otkrit deš puno značenje riječi i tišine.
P: Kažeš da je mala djevojčica ved majka svog bududeg djeteta. Takva mogudnost postoji, ali trenutačno
nije ostvarena.
M: Mogude se ostvaruje u procesu razmišljanja. Tijelo i sve što je povezano s njim postoji u umu.
P: A um je svijest u pokretu, uvjetovani (saguna) aspekt sebstva. Drugi je aspekt sebstva neuvjetovanost
(nirguna). Onkraj njih nalazi se bezdan apsolutnog (paramartha).
M: Točno, to si lijepo rekao.
P: Ali za mene su to samo riječi. Nije ih dovoljno čuti i ponoviti; one se moraju iskusiti.
M: Ništa te drugo ne koči osim zaokupljenosti vanjskim, koja te sprječava da se usmjeriš prema unutra.
Tome nema pomodi jer ne možeš izbjedi svoju sadhanu. Moraš se okrenuti od svijeta i udi u sebe sve dok
se unutarnje i vanjsko ne stope u jedno. Tada deš modi nadidi uvjetovano, bilo ono vanjsko ili unutarnje.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Ništa ne postoji samo od sebe 159

P: Sasvim sigurno, neuvjetovanost je samo ideja u uvjetovanom umu. Ona ne postoji sama po sebi.
M: Ništa ne postoji samo po sebi. Svemu je potrebna vlastita odsutnost. Biti znači biti različit od drugih,
biti ovdje, a ne ondje, biti sada, a ne tada, biti na ovaj način, a ne nekako drukčije. Kao što vodu oblikuje
posuda u kojoj se nalazi, tako je sve što postoji oblikovano svojstvima (guna). Poput vode koja ostaje
voda neovisno o posudi u kojoj se nalazi, poput svjetlosti koja ostaje svjetlost neovisno o boji koju očituje,
i stvarnost ostaje stvarnost neovisno o svojstvima koja odražava. Zašto da svjesnost bude usmjerena
samo na odraz? Zašto je ne usmjeriti na samu stvarnost?
P: Svjesnost je i sama odraz. Kako ona može sadržavati stvarnost?
M: Spoznati da svjesnost i njezin sadržaj nisu ništa drugo do odraz, promjenjiv i prolazan, znači usmjeriti
se na stvarno. Želiš li vidjeti uže, nužno je najprije odbiti da u njemu vidiš zmiju.
P: Je li to samo nužno ili i dovoljno?
M: Uz to, moramo znati da uže postoji i da izgleda poput zmije. Slično tomu, pojedinac mora znati da
postoji stvarnost i da je njezina priroda svijest koja svjedoči. Naravno, stvarnost se nalazi onkraj stanja
svjedoka, ali da bismo ušli u nju, najprije moramo spoznati stanje čistog svjedočenja. Svjesnost o
uvjetovanom dovodi do neuvjetovanog.
P: Može li se neuvjetovano na neki način iskusiti?
M: Spoznati uvjetovano kao uvjetovano sve je što se može redi o neuvjetovanom. Potvrdni pojmovi samo
su naznake i mogu zavesti na krivi put.
P: Možemo li govoriti o svjedočenju stvarnosti?
M: Kako bi to bilo mogude? Govoriti se može samo o nestvarnom, iluzornom, prolaznom i uvjetovanom.
Da bismo sve to nad išli, moramo prodi kroz potpuno nijekanje nezavisnog postojanja bilo koje stvari. Sve
su stvari zavisne.
P: Od čega zavise?
M: Od svjesnosti. A svjesnost zavisi od svjedoka.
P: A svjedok zavisi od stvarnosti?
M: Svjedok je odraz stvarnosti u svoj njezinoj čistodi. On je ovisan o svojstvima uma. Ondje gdje
prevladavaju jasnoda i nevezanost nastaje svijest koja svjedoči. To je kao da kažemo da se mjesečev odraz
pojavljuje ondje gdje je voda bistra i mirna ili da se dnevna svjetlost pojavljuje kao blistavi sjaj dijamanta.
P: Može li svjesnost postojati bez svjedoka?
M: Bez svjedoka ona postaje nesvjesnost, puko življenje. Svjedok je skriven u svakom stanju svjesnosti,
kao što je svjetlost skrivena u svakoj boji. Ne može postojati znanje bez spoznavatelja, ni spoznavatelj bez
onoga koji svjedoči o njegovu postojanju. Ti ne samo da znaš, ved i znaš da znaš.

P: Ako se neuvjetovana ne može iskusiti, bududi da je sve iskustvo uvjetovano, zašto uopde govorimo o
njemu?
M: Kako bi moglo postojati znanje o uvjetovanom da nema neuvjetavanog? Mora postojati izvor iz kojeg
sve proizlazi, temelj na kojem sve stoji. Samoostvarenje je u prvom redu spoznaja vlastite uvjetovanosti i
svjesnost da bezgranična raznolikost uvjeta zavisi od naše bezgranične sposobnosti da budemo
uvjetovani i da uvedavamo raznolikost. Neuvjetovanost izgleda uvjetovanom umu kao cjelokupnost ili
odsutnost svega. Usprkos tome što se ona ne može neposredno iskusiti, ne znači da ne postoji.
P: Nije li to osjedaj?
M: I osjedaj je stanje uma. Kao što zdravo tijelo ne privlači pozornost, tako je i neuvjetavano oslobođeno
iskustva. Uzmi kao primjer iskustvo smrti. Običan čovjek plaši se umrijeti, zato što se boji promjene.
Mudrac se ne plaši smrti jer je njegov um ved mrtav. On ne misli: «Ja živim.» On zna: «Postoji život.» Za
njega ne postoji ni promjena ni smrt. Smrt se očituje kao promjena u vremenu i prostoru. Ali, ako nema ni
vremena ni prostora, kako bi mogla postojati smrt? Mudrac je ved mrtav što se tiče imena i lika. Kako bi
njihov gubitak mogao utjecati na njega? Čovjek koji se nalazi u vlaku putuje od mjesta do mjesta, ali
čovjek koji je sišao s vlaka ne putuje nikamo jer nije vezan za odredište. On nema kamo otidi, nema što
raditi i nema što postati. Oni koji kuju planove rodit de se ponovno da bi ih ostvarili. Oni koji nemaju
nikakvih planova ne trebaju se iznova rađati.
P: Koja je svrha boli i užitka?
M: Postoje li oni i samostalno ili samo u umu?
P: Pa ipak, postoje. Nije važno što su samo u umu.
M: Bol i užitak jedino su vanjski znakovi, posljedice pogrešnog znanja i osjedanja. A posljedice ne mogu
imati vlastitu svrhu.
P: U Božjem gospodarstvu sve mora imati neku svrhu.
M: Poznaješ li ti Boga kad tako olako govoriš o Njemu? Što je za tebe Bog? Zvuk, riječ na papiru ili ideja u
umu?
P: Bog je onaj čija je mod omogudila da se rodim i koja me održava na životu.
M: I zbog koje patiš i umireš. Jesi li zadovoljan time?
P: Možda je moja pogreška što patim i umirem. Stvoren sam da bih imao vječni život.
M: Zašto vječni život u bududnosti, a ne u prošlosti? Sve što ima početak mora imati i kraj. Samo je ono
što nema početka ujedno i beskrajno.
P: Bog može biti samo koncept, radna teorija. Ali, to je ipak veoma koristan koncept!
M: Da bi bio koristan, morao bi biti oslobođen unutarnjih kontradikcija, što kod tebe nije slučaj. Zašto ne
raditi na teoriji da si ti sam svoja kreacija i kreator? Tada barem ne bi bilo vanjskog Boga s kojim bi se
morao boriti.

P: Svijet je tako raznovrstan i složen - kako sam ga ja mogao stvoriti?
M: Poznaješ li dovoljno dobro sebe da bi znao što možeš a što ne možeš učiniti? Ti ne poznaješ vlastitu
mod. Nikad je nisi istraživao. Od sada počni istraživati sebe.
P: Svi vjeruju u Boga.
M: Za mene si ti svoj vlastiti Bog. Ali ako misliš drukčije, promisli do kraja. Postoji li Bog, tada je sve
Njegovo i sve je stvoreno s najboljom mogudom namjerom. Srdačno dočekaj sve što ti dolazi, budi
zadovoljan i zahvalan u srcu. I voli sva bida. To de te jednako tako dovesti do tvog sebstva.

Jedino je Sebstvo Stvarno
Maharaj: Svijet je samo predstava, blještava, ali prazna. Ima ga, ali ga i nema. Svijet postoji dokle god
želimo gledati predstavu i sudjelovati u njoj. Kad prestanemo mariti za nju, ona nestaje. On nema uzroka i
ne služi nikakvoj svrsi. Kad smo odsutni duhom, on se naprosto događa. Tada se pojavljuje upravo takav
kakav jest, ali u njemu nema ni dubine ni značenja. Stvaran je jedino promatrač, kojeg možemo nazvati
sebstvom ili atmanom. Sebstvu je svijet samo šarolika predstava u kojoj uživa dok traje, a zaboravlja na
nju kad završi. Zbog onog što se događa na pozornici ono drhti od užasa ili se valja od smijeha, pa ipak je
cijelo vrijeme svjesno da se radi samo o predstavi. Dok se odigrava, sebstvo uživa u njoj bez želje i straha.
Poklonik: Osobi koja je uronjena u svijet život izgleda kao poslastica s mnogo okusa. Ona plače i smije se,
voli i mrzi, želi i strahuje, pati i raduje se. Mudrac je lišen želja i straha. Kakav je njegov život? Nije li on u
svojoj začahurenosti ostavljen na suhom?
M: Mudračeva stanje nije tako samotno. Ono ima okus čistog, ničim uzrokovanog i nepomudeno g
blaženstva. Mudrac je sretan i potpuno svjestan da je sreda njegova istinska priroda te da ne treba ništa
činiti, ni za čime težiti kako bi je postigao. Ona ga slijedi, stvarnija je od tijela, bliža od samoga uma. Ti
zamišljaš da ne možeš biti sretan nemaš li neki poseban razlog za to. Za mene je ovisnost o bilo kakvoj
stvari koja te može usrediti izraz krajnje bijede. Užitak i bol imaju uzrok, a moje je stanje moja imovina,
potpuno neuzrokovano, nezavisno i nepobitno.
P: Kao drama na pozornici?
M: Drama je napisana, režirana i mnogo puta izvedena. Svijet se samo ni iz čega izlije u postojanje i
potom se vrada u ništavilo.
P: Ne postoji li stvoritelj svijeta? Nije li se svijet, prije negoli je stvoren, nalazio u Brahminu umu?
M: Sve dok se nalaziš izvan mog stanja, imat deš stvoritelje, održavatel+e i razaratelje. Ali kad jednom
budeš sa mnom, poznavat deš samo sebstvo i vidjet deš ga u svima.
P: Ti funkcioniraš bez obzira na to.
M: Kad patiš od vrtoglavice, čini ti se da se svijet okrede oko tebe. Bududi da si opsjednut idejama o
smislu i cilju, o djelovanju i njegovoj svrsi, vidiš me kako prividno funkcioniram. Uistinu, ja samo gledam
što se događa. Što god se odigrava, zbiva se na pozornici. Radost i tuga, život i smrt stvarni su jedino
onome tko je u ropstvu. Za mene oni postoje samo u predstavi i jednako su nestvarni kao i ona sama.
Ja mogu percipirati svijet na isti način kao i ti, ali ti vjeruješ da si u njemu, a ja ga vidim kao kapljicu
duginih boja u golemom prostranstvu svijesti.
P: Svi starimo. Starost nije nimalo ugodna - bolovi i patnje, slabost i neprestano očekivanje kraja koji se
neumitno približava. Kako se mudrac osjeda kao star čovjek? Kako njegovo unutarnje sebstvo gleda na
vlastitu starost?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Jedino je Sebstvo Stvarno 163

M: Mudrac, kako postaje stariji, sve je sretniji i spokojniji. Naposljetku, on se vrada kudi. Poput putnika
koji se približava odredištu, skuplja svoju prtljagu i bez imalo žaljenja napušta vlak.

P: Ovdje svakako postoji kontradikcija. Rečeno nam je da na mudraca ne utječu nikakve promjene.
Njegova sreda niti raste niti se smanjuje. Kako mudrac može postati sretniji samo zato što stari, i to unatoč
fizičkoj slabosti i ostalim teškodama?
M: U tome nema nikakve kontradikcije. Vitlo sudbine približava se kraju - um je sretan. Magla tjelesnog
postojanja polako se podiže. Teret tijela svakoga dana postaje sve manji.
P: Uzmimo da je mudrac bolestan. Obolio je od gripe i svaki ga dio tijela boli i peče. Kakvo je stanje
njegova uma?
M: Mudrac o svakoj senzaciji kontemplira u savršenoj ravnoteži uma. On nema želje za određenom
senzacijom, ali je ni ne odbija. Ona je takva kakva jest. Mudrac promatra svoje stanje sa smiješkom i
nevezanim prihvadanjem.
P: Mudrac može biti odvezan od svoje patnje, ali ona ipak postoji.
M: Ona postoji, ali to nije važno. U kojem god da sam stanju, doživljavam ga kao stanje uma koje treba
prihvatiti takvo kakvo jest.
P: Bol je bol. Ti je proživljavaš unatoč tome.
M: Onaj tko doživljava tijelo doživljava i njegove boli i užitke. Ja nisam tijelo, a niti onaj koji doživljava
tijelo.
P: Uzmimo da imaš dvadeset i pet godina. Dogovoreno je tvoje vjenčanje koje je uskoro i obavljeno.
Nakon toga na tebe su se sručile dužnosti kudedomadina. Kako bi se tada osjedao?
M: Onako kako se osjedam i sada. Neprestano pokušavaš dokazati da na moje stanje utječu vanjski
događaji. To jednostavno nije tako. Što god da se dogodi, ja ostajem. U korijenu je moga bida čista svijest,
točka snažne svjetlosti. Ta točka, samom svojom prirodom, zrači i stvara slike u prostoru i događaje u vre-
menu - bez napora i spontano. Sve dok je ona samo svjesna, nema nikakvih problema. Ali kad se pojavi
diskriminativni um pa počne stvarati razlike, pojavljuju se bol i užitak. Za vrijeme spavanja privremeno je
ukinuta aktivnost uma pa nema ni boli ni užitka. No, proces stvaranja i dalje se nastavlja iako se to nigdje
ne bilježi. Um je oblik svijesti, a svijest je jedan vid života. Život stvara sve, ali vrhovna je stvarnost izvan
svega.
P: Vrhovna je stvarnost gospodar, a svijest je njezin sluga.
M: Gospodar se nalazi u svijesti, a ne izvan nje. U kontekstu svijesti, vrhovna je stvarnost i stvaranje i
razaranje, konkretno i apstraktno, pojedinačno i univerzalno. No, ona isto tako nije ništa od toga. Riječi ne
dopiru do nje, a ni um.
P: Čini se da je mudrac veoma usamljeno bide, potpuni samac.
M: On je sam, ali on je sve. On čak nije ni bide; on je bitak u svim bidima. Zapravo, nije čak ni to. Riječi se
ne mogu primijeniti na to što on jest. Mudrac je ono što jest, temelj iz kojeg sve izrasta.

P: Plašiš li se ti smrti?
M: Ispričat du ti kako je umro guru mojeg gurua. Nakon što je objavio da mu se približava kraj prestao je
jesti, ali nimalo nije promijenio svoj uobičajeni dnevni raspored. Jedanaestog dana, za vrijeme molitve
pjevao je i snažno pljeskao te iznenada umro. To se desilo odjednom, između dva pokreta, kao da si
puhnuo u svijedu. Svatko umire onako kako živi. Ne bojim se smrti zato što se ne bojim života. Živim
sretnim životom i umrijet du sretnom smrdu. Patnja je roditi se, a ne umrijeti. Sve ovisi o tome kako gledaš
na to.
P: O tvome stanju ne mogu se pronadi nikakvi dokazi. Znam jedino ono što ti kažeš, a sve što vidim jedan
je veoma zanimljiv starac.
M: Ti si veoma zanimljiv starac, a ne ja! Ja se nisam nikad rodio. Kako da onda ostarim? Način na koji me
doživljavaš postoji samo u tvom umu. No, to nema nikakve veze sa mnom.
P: Pa i neka si san: ti si veoma neobičan san.
M: Ja sam san koji tebe može probuditi iz tvog sna. Dokaz da je tako dobit deš prilikom samog buđenja.
P: Zamisli da čuješ vijest da sam umro. Netko te upita: «Jesi li poznavao tog čovjeka? On je umro.» Kako bi
reagirao na to?
M: Bio bih veoma sretan što si se napokon vratio kudi. Zaista bih bio sretan što si napustio svu ovu
glupost.
P: Koju glupost?
M: Razmišljanje da si se rodio i da deš umrijeti, da si tijelo koje očituje um i slične besmislice. U mojem
svijetu nitko se ne rađa i nitko ne umire. Neki ljudi odlaze na put i vradaju se, neki nikad ne odlaze. No,
među njima nema razlike bududi da putuju zemljama snova, svatko ovijen vlastitim snom. Važno je jedino
buđenje! Dovoljno je spoznati «jesamstvo» kao stvarnost i kao ljubav.
P: Moj pristup nije toliko apsolutan pa sam zbog toga postavio ono pitanje. Na cijelom Zapadu ljudi traže
nešto stvarno. Okredu se znanosti, koja im govori mnogo o materiji, malo o umu, a ništa o prirodi i svrsi
svijesti. Za njih je stvarnost samo ono objektivno, ono što se može promatrati i opisati, neposredno ili
zaključivanjem. O subjektivnom aspektu stvarnosti ne znaju ništa. Od izuzetne bi važnosti bilo i da ih
upoznamo s time da postoji stvarnost koju možemo pronadi u oslobođenosti svijesti od materije i njezinih
ograničenja i iskrivljenja. Vedina ljudi na svijetu jednostavno ne zna da postoji stvarnost koja se može
pronadi i iskusiti u svijesti. Čini mi se veoma važnim da dobre vijesti čuju od nekoga tko je imao stvarno
iskustvo. Takvi su svjedoci oduvijek postojali, a njihovo je svjedočenje bilo dragocjeno.
M: Svakako, kad evanđelje samoostvarenja dopre do uha, više se nikad ne zaboravlja. Poput sjemenke
koja je pala na tlo ono čeka pravo vrijeme da proklija i izraste u golemo drvo.

Njeguj stav Svjedoka
Poklonik: Kakvo je stanje uma prosvijetljena čovjeka, iz dana u dan i iz sata u sat? Kako on vidi, čuje, jede,
pije, budi se i spava, radi i odmara se? Što je dokaz da se njegovo stanje razlikuje od našeg? Osim
verbalnog svjedočenja takozvanih prosvijetljenih ljudi, nema li i nekog drugog načina da se njihovo stanje
objektivno provjeri? Ne postoje li neke vidljive razlike u njihovim fiziološkim i nervnim reakcijama, u
njihovu metabolizmu i moždanim valovima ili u njihovoj psihosomatskoj građi?
Maharaj: Razlike bi se možda mogle nadi, a možda i ne bi. Sve ovisi o tome kakve bi bile mogudnosti
ispitivanja. U svakom slučaju, objektivne su razlike najmanje važne. Važan je svjetonazor koji zastupa
mudrac, važni su njegovi stavovi, a to je potpuna nevezanost, odvojenost i odmaknutost od svijeta.
P: Ne osjeda li mudrac tugu kad mu umre dijete, ne pati li tada i on?
M: Mudrac uvijek pati s onima koji pate. Sam događaj nije osobito važan. On je prepun suosjedanja za sva
bida koja pate, neovisno o tome jesu li živa ili mrtva, u tijelu ili izvan njega. Naposljetku, ljubav i
suosjedanje sama su njegova priroda. On je jedno sa svime što živi, a ljubav je jednota u djelovanju.
P: Ljudi se veoma plaše smrti.
M: Mudrac se ničeg ne boji, ali osjeda sudut prema čovjeku koji je uplašen. Konačno, roditi se, živjeti i
umrijeti posve je prirodno. No, nije prirodno osjedati strah. Samom događaju, naravno, mora se pokloniti
pozornost.
P: Uzmimo da si bolestan, da imaš visoku temperaturu i bolove te da se sav treseš od groznice. Liječnik ti
kaže kako je tvoje stanje veoma ozbiljno i da ti je preostalo samo nekoliko dana života. Kakva bi bila tvoja
prva reakcija?
M: Ne bi bilo reakcije. Kao što je prirodno da mirisni štapid izgori, tako je prirodno da tijelo umre. Uistinu,
to je gotovo beznačajna stvar. Važno je samo to da ja nisam ni tijelo ni um. Ja Jesam.
P: Tvoja bi obitelj, naravno, bila očajna. Što bi joj rekao?
M: Sasvim uobičajene stvari: nemojte se plašiti, život se nastavlja dalje. Bog de vas čuvati, uskoro demo
ponovno biti zajedno i slično. Ali za mene je cijeli taj metež besmislen zato što ja nisam bide koje sebe
zamišlja živim ili mrtvim. Nisam rođen pa nedu ni umrijeti. Nemam ništa čega bi se trebao sjedati ili što bi
trebao zaboraviti.
P: Što je s molitvama za mrtve?
M: Svakako molite za njih. To de ih usrediti. Njima to pomaže. Mudracu nisu potrebne vaše molitve. On
jest odgovor na njih.
P: Što se događa s mudracem nakon smrti?
M: Mudrac je ved mrtav. Očekuješ li da ponovno umre?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Njeguj stav Svjedoka 167

P: U svakom slučaju, gubljenje tijela važan je događaj čak i za mudraca.
M: Nema važnih događaja za mudraca. Njemu je važan događaj samo kad netko dostigne najviši cilj.
Jedino se tada njegovo srce raduje. Sve ostalo nimalo ga se ne tiče. Cijeli je univerzum njegovo tijelo, sva
su živa bida njegov život. Kao što, kad u gradu punom svjetala pregori jedna žarulja, to ne utječe na cijelu
mrežu, tako ni smrt jednog tijela ne utječe na cjelinu.
P: Pojedinačno možda nede utjecati na cjelinu, ali hode utjecati na pojedinačno. Cjelina je apstrakcija, ali
pojedinačno i konkretno stvarni su.
M: To je ono što ti kažeš. Za mene je to možda sasvim drukčije - cjelina je stvarna, pojedinačno dolazi i
odlazi. Pojedinačno se stalno iznova rađa, mijenjajudi ime i lik, a mudrac je nepromjenjiva stvarnost, koja
promjenu čini mogudom. Ali on te ne može uvjeriti u to. Vjera mora dodi s vlastitim iskustvom.
P: Jesu li grijeh i vrlina jedno te isto?
M: Sve su to vrijednosti koje je stvorio čovjek! Što bi one meni trebale značiti? Vrlina je ono što završava
sredom, a grijeh ono što završava nesredom. I jedno i drugo stanja su uma. Ono što sam ja i što je moje
nije stanje uma.
P: Nalik smo slijepcu koji ne može razumjeti što znači vidjeti.
M: Možeš to izraziti kako god želiš.
P: Je li prakticiranje šutnje uspješna sadhanal
M: Sve što činiš radi prosvjetljenja njemu te i približava. Sve što činiš zaboravljajudi prosvjetljenje od njega
te udaljava. Ali zašto činiti stvari težima nego što jesu? Samo znaj da si iznad i onkraj svih pojava i misli. Ti
si ono što i želiš biti. Imaj to stalno naumu.
P: Čujem što govoriš, ali ne mogu vjerovati u to.
M: I ja sam bio u istom položaju. Ali povjerovao sam svojem guruu i to se pokazalo ispravnim. Vjeruj mi,
ako možeš. Imaj na umu ono što ti govorim: nemoj željeti ništa jer ti ništa ne nedostaje. Upravo te
traženje sprječava da nađeš.
P: Izgleda da si ti ravnodušan prema svemu!
M: Nisam ravnodušan, ved nepristran. Ne dajem prednost onome što sam ja i što je moje. Ne želim
posjedovati ni košaru punu zemlje ni košaru punu dragulja. Život i smrt za mene su jednaki.
P: Nepristranost te čini ravnodušnim.
M: Naprotiv, suosjedanje i ljubav moja su istinska srž. Oslobođen sam svih sklonosti i zato slobodan za
ljubav.
P: Buddha je rekao da je ideja o prosvjetljenju od izuzetne važnosti. Mnogi ljudi prolaze kroz život ni ne
znajudi da je prosvjetljenje mogude i zato kod njih takva želja ni ne postoji. Kad jednom čuju za

prosvjetljenje, posađena je sjemenka koja ne može propasti. Zbog toga je Buddha slao svoje učenike da
osam mjeseci tijekom godine neprestano propovijedaju o prosvjetljenju.
M: «Netko vam može dati hranu, odjedu, sklonište, znanje, ljubav, ali najvedi je poklon evanđelje
prosvjetljenja», govorio je moj guru. U pravu si, prosvjetljenje je najvede dobro. Kad ga jednom postigneš,
nitko ti ga ne može oteti.
P: Kad bi na taj način govorio na Zapadu, ljudi bi te smatrali ludim.
M: Naravno! Za neznalicu je ludilo sve ono što ne može razumjeti. I što s time? Neka budu takvi kakvi jesu.
Ja sam takav kakav jesam i za to nisam zaslužan, a i oni su takvi kakvi jesu i za to nisu krivi. Vrhovna se
stvarnost očituje na bezbroj načina. Beskonačno je velik broj njezinih imena i likova, a svi izranjaju i
uranjaju u isti ocean. Svima je njima izvor zajednički. Traženje uzroka i posljedica razbibriga je uma. Ono
što jest vrijedno je ljubavi. Ljubav nije posljedica, ona je sam temelj bitka. Kamo god da kreneš, naidi deš
na bitak, svijest i ljubav. Zašto i čemu njegovati posebne sklonosti?
P: Kad se zbog prirodnih uzroka ugasi na tisude ili čak milijune života, a to se događa prilikom poplava ili
zemljotresa, ja ne očajavam. Ali kad jedan čovjek umre od ruke drugoga, užasno patim. Ono što je
neizbježno ima svoju veličanstvenost, ali ubijanje se može izbjedi i zbog toga je ružno i istovremeno
užasavajude.
M: Sve se događa kako se događa. Nesrede se događaju neovisno o tome jesu li prirodne ili ih stvara
čovjek i zato nema nikakve potrebe da te to užasava.
P: Kako se nešto može dogoditi, a da za to ne postoji uzrok?
M: U svakom se događaju odražava cijeli univerzum. Krajnjem uzroku ne može se udi u trag. Ideja o
uzročnosti samo je način razmišljanja i govorenja. Iako ne možemo zamisliti da neka pojava nema uzroka,
to ne dokazuje da on postoji.
P: Priroda nema uma, zato nije odgovorna za ono što čini. Ali čovjek ima um. Zašto je njegov um toliko
izopačen?
M: Uzroci izopačenosti također su prirodni - naslijeđe, okolina. Prebrzo optužuješ. Ne brini se zbog drugih.
Pozabavi se najprije vlastitim umom. Kad shvatiš da je tvoj um dio prirode, dvojnost de iščeznuti.
P: U svemu tome postoji neka tajna koju ne mogu shvatiti. Kako um može biti dio prirode?
M: Zato što je priroda u umu. Kad ne bi bilo uma, ne bi bilo ni prirode.
P: Ako je priroda u umu, a um je moj, trebao bih biti u stanju upravljati prirodom, što u stvarnosti nije
slučaj. Moje ponašanje određuju sile koje su izvan mog nadzora.
M: Njeguj stav svjedoka i shvatit deš, na temelju vlastitog iskustva, da nevezanost omogudava nadzor.
Stanje svjedoka veoma je modno, nema u njemu ničeg pasivnog.

Stvarnost se ne može opisati
Poklonik: Primijetio sam da iz mene izranja jedno novo sebstvo, potpuno neovisno o starom. Ta dva
sebstva na neki način postoje istovremeno. Staro sebstvo djeluje svojim uhodanim putevima. Novo
sebstvo dopušta starom da postoji, ali se ne poistovjeduje s njim.
Maharaj: Koja je glavna razlika između starog i novog sebstva?
P: Staro sebstvo sve nastoji definirati i objasniti. Ono želi da se stvari verbalno usuglase jedna s drugom.
Novo sebstvo ne mari za verbalna objašnjenja. Ono sve prihvada onako kako jest i ne pokušava to stavljati
u neki odnos s onim čega se sjeda.
M: Jesi li ti u potpunosti i neprestano svjestan razlike između uobičajenog i duhovnog sebstva? Kakav stav
ima novo sebstvo prema starom?
P: Novo sebstvo samo promatra staro. Nije ni prijateljski ni neprijateljski raspoloženo prema njemu.
Jednostavno, samo ga prihvada, a jednako tako prihvada i sve drugo. Ono ne niječe postojanje starog
sebstva, ali ne prihvada ni njegove vrijednosti ni njegovu važnost.
M: Novo je sebstvo potpuno nijekanje starog. Popustljiva novost i nije nova. To je samo novi stav starog
sebstva. Uistinu novo sebstvo u potpunosti poništava staro. Novo i staro ne mogu opstati zajedno. Dolazi
li između njih do procesa samoogaljenja, do neprestanog odbijanja prihvadanja starih ideja i vrijednosti ili
postoji samo uzajamna tolerancija? Kakav je njihov odnos?
P: Između njih nema posebnog odnosa. Ona istovremeno postoje.
M: Kad govoriš o starom i novom sebstvu, koje od njih imaš na umu? Bududi da između njih postoji
kontinuitet u sjedanju, pri čemu se svako od njih prisjeda onog drugog, kako možeš govoriti o dva sebstva?
P: Jedno sebstvo robuje svojim navikama, a drugo ne. Jedno stvara koncepte, a drugo je oslobođeno svih
ideja.
M: Ali zašto govoriš o dva sebstva? Između vezanosti i slobode ne može postojati nikakav odnos. Upravo
činjenica što ta dva sebstva istovremeno postoje dokazuje njihovo temeljno jedinstvo. Uistinu, postoji
samo jedno sebstvo, a ono je uvijek sada. Ono što ti zoveš drugim sebstvom, starim ili novim, samo je
jedan modalitet, odnosno još jedan aspekt jednog te istog sebstva. Sebstvo je jedno. To si sebstvo ti jer ti
imaš predodžbe o tome što si bio i što deš biti. Ali predodžba nije sebstvo. Evo, sada, dok sjediš preda
mnom, koje si sebstvo: staro ili novo?
P: To se dvoje sukobljava.
M: Kako može postojati sukob između onoga što jest i onoga što nije? Sukob je osobina starog sebstva.
Kad jednom izroni novo, starog više nema. Ne možeš govoriti da novo sebstvo i sukob postoje
istovremeno. Čak i napor koji ulažeš da bi postigao novo sebstvo dio je staroga. Kad god postoji sukob,
napor, borba, nastojanje, čežnja za promjenom, nema novog sebstva. U kojoj si se mjeri oslobodio
uobičajenih sklonosti da stvaraš i produžavaš sukobe?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Stvarnost se ne može opisati 170
P: Ne mogu tvrditi da sam postao sasvim drukčiji čovjek. Ali otkrio sam nove stvari o sebi, stanja koja nisu
slična onima koja sam poznavao dosada i zato osjedam da je opravdano nazvati ih novima.
M: Staro je sebstvo tvoje sebstvo. Stanje koje proklija iznenada i bez uzroka nema na sebi nikakvu mrlju
sebstva. Možeš ga nazvati «bogom». Ono što nema ni klice ni korijena, ono što ne klija i ne raste, cvijet i
plod, ono što nastaje iznenada i u svojoj punoj veličanstvenosti, tajanstveno i čudesno - to možeš nazvati
«bogom». On je u cijelosti neočekivan, a ipak neizbježan, neizmjerno blizak, a ipak najviše iznenađuje, s
one je strane svake nade, a ipak izvjestan. Zato što nema uzroka, nema ni bilo kakvih zapreka. On se
pokorava samo jednom zakonu, a to je zakon slobode. Sve što podrazumijeva kontinuitet, slijed, razvoj od
jedne razine do druge ne može biti stvarno. U stvarnosti nema napredovanja, ona je konačna, savršena i
nije ni u kakvom odnosu prema ičemu.
P: Kako je mogu postidi?
M: Ne možeš učiniti ništa da je postigneš, ali možeš izbjedi stvaranje zapreka. Promatraj svoj um, način na
koji nastaje, način na koji djeluje. Promatranjem uma otkrit deš sebe kao promatrača. Kad stojiš
nepokretan, naprosto promatrajudi, otkrivaš sebe kao svjetlost koja se nalazi iza promatrača. Izvor je
svjetlosti tama, a izvor znanja neznanost. Samo taj izvor jest. Vrati se u izvor i prebivaj u njemu. On nije na
nebu, ali ni u sveprožimajudem eteru. Bog je sve što je veličanstveno i čudesno. Ja sam ništa, nemam ništa
i ne mogu učiniti ništa. Pa ipak sve izlazi iz mene - izvor sam svega ja, ja sam ishodište svega.
Kad se u tebi rasprsne stvarnost, možeš to nazvati iskustvom Boga. lli, točnije rečeno, Bog doživljava
iskustvo tebe. Bog te spoznaje kad ti spoznaš sebe. Spoznaja stvarnosti nije posljedica procesa, to je
prasak. U svakom slučaju, ona se događa s one strane uma, ali ti možeš jedino dobro upoznati svoj um. On
ti ne može pomodi, ali kad ga upoznaš modi deš ga spriječiti da te onemogudi u spoznaji vlastitog sebstva.
Moraš biti veoma budan jer u protivnom tvoj de te um varati u igri. To je slično promatranju lopova. Od
njega ne tražiš ništa, ali mu ne želiš ni dopustiti da te opljačka. Isto tako, svu pozornost usmjeravaš na um,
ne očekujudi ništa od njega.
Ili, uzmimo jedan drugi primjer. Čovjek je budan ili spava. Nakon dana ispunjenog radom dolazi san. Odlazi
li čovjek na spavanje, ili to nesvjesnost, koja je osobina dubokog sna, dolazi k njemu? Drugim riječima,
čovjek se budi zato što je spavao. No, ne budi se u zaista budno stanje. U budnom stanju svijet izranja
zbog neznanja i uvodi pojedinca u stanje budnog sna. I spavanje i budno stanje pogrešni su nazivi. Istina je
da svi samo sanjaju. Istinski budno stanje i istinsko spavanje poznaje jedino mudrac. Ljudi sanjaju da su
budni i sanjaju da spavaju. Tri stanja svijesti samo su tri različita oblika sanjanja. Oslobađajude je sve
smatrati snom. Sve dok snovima pripisuješ stvarnost, njihov si rob. Zamišljajudi da si rođen kao određena
osoba, postaješ rob te osobe. Srž je ropstva zamišljati sebe kao proces, kao nekog tko ima prošlost i
bududnost, tko ima svoju životnu priču. Zapravo nemamo nikakvu priču, nismo proces, ne napredujemo,
ali ni ne nazadujemo. Stoga, doživljavaj sve kao san i odmakni se od njega.
P: Kakvu korist mogu imati od toga što te slušam?
M: Ja te zovem da se vratiš samome sebi. Sve što tražim jest da pogledaš u sebe, prema sebi, unutar sebe.
P: S kojim ciljem?

M: Ti živiš, osjedaš i razmišljaš. Obradanjem pažnje na svoje življenje, osjedanje i razmišljanje oslobodit deš
se svega toga i nadidi sve to. Tvoja de se osobnost rastopiti i ostat de jedino svjedok. Nakon toga nadidi deš
i svjedoka. Nemoj pitati kako se to događa. Samo traži u sebi.
P: U čemu je razlika između osobe i svjedoka?
M: I jedno i drugo stanje je svijesti. U prvome želiš i strahuješ, a u drugome nisi pod utjecajem užitka i boli,
događaji te ne uznemiruju. Puštaš ih da se javljaju i nestaju.
P: Kako se pojedinac može učvrstiti u tom najvišem stanju, u stanju čistog svjedočenja?
M: Svijest ne blista sama od sebe. Ona blista od svjetlosti koja se nalazi iza nje. Kad spoznaš snovitu
osobinu svijesti, potraži svjetlost u kojoj se ona pojavljuje, svjetlost koja joj daje bitak. Ondje deš nadi i
sadržaj svijesti i svjesnost o njemu.
P: Ja znam i znam da znam.
M: Upravo tako, pod uvjetom da je potonje znanje neuvjetovano i bezvremeno. Zaboravi ono što znaš, ali
pamti da ti jesi znalac. Uz to, nemoj cijelo vrijeme biti uronjen u svoja iskustva. Prisjedaj se neprestano da
si iznad onoga koji ih doživljava, da nikad nisi rođen, da si besmrtan. Dok se budeš prisjedao toga, pomolit
de se vrlina čistog znanja, svjetlost neuvjetovane svijesti.
P: U kojoj točki pojedinac doživljava iskustvo stvarnosti?
M: Iskustvo je promjena, ono dolazi i odlazi. Stvarnost nije događaj, ona se ne može iskusiti. Ona se čak ne
može percipirati na isti način na koji se percipira neki događaj. Očekuješ li da se odigra neki događaj, da se
stvarnost pojavi, čekat deš zauvijek, bududi da se stvarnost ni ne javlja ni ne nestaje. Ona se mora
percipirati, ali se ne smije očekivati. Za nju se ne možeš niti pripremiti, niti je možeš unaprijed predvidjeti.
Ali sama čežnja i traganje za stvarnošdu jest kretanje, funkcioniranje i djelovanje stvarnosti. Jedino što
možeš učiniti jest shvatiti glavnu stvar, a to je da stvarnost nije događaj i da se ona ne događa. Sve ono što
se događa, što se javlja i nestaje, nije stvarnost. Promatraj događaj samo kao događaj, prolazno samo kao
prolazno, a iskustvo samo kao iskustvo i učinio si sve što možeš. Tada jesi izložen stvarnosti, nisi više
zaštiden od nje oklopom kao kad događaje i iskustva smatraš stvarnima. Ali čim se pojavi neka privlačnost
ili odbojnost, znači da si ponovno navukao na sebe oklop.
P: Bi li rekao da se stvarnost prije izražava u djelovanju nego u znanju ili je to neka vrsta osjedaja?
M: Ni djelovanje, ni osjedaj, ni misao ne izražavaju stvarnost. Stvarnost se ne može izraziti ni na koji način.
Uvodiš dvojnost ondje gdje joj nije mjesto. Jedino stvarnost jest, ničeg drugog nema. Ja nisam nijedno od
tri stanja svijesti - budno stanje, sanjanje i duboki san - niti sam ja u njima. Kad umrem, svijet de redi: «O,
Maharaj je mrtav!» Ali za mene su to samo riječi bez sadržaja, bez ikakvog značenja. Pri klanjanju pred
guruovim likom sve se odigrava kao da se on budi, kupa, jede, odmara, odlazi u šetnju, vrada iz šetnje,
blagoslivlja poklonike i odlazi na spavanje. O svemu se vodi računa do najsitnijih detalja, a ipak cijelo
vrijeme u svemu tome postoji određeni osjedaj nestvarnosti, Takav je slučaj i sa mnom. Sve se događa
onako kako se treba događati, pa ipak, ne događa se ništa. Činim ono što izgleda nužno, ali u isto vrijeme
znam da ništa nije nužno, da je cijeli život samo maštarija.

P: Zašto onda uopde živiš? Čemu sve to nepotrebno dolaženje i odlaženje, buđenje i spavanje, uzimanje
hrane i probavljanje?
M: Ništa ne činim ja, sve se naprosto događa. Ja ne očekujem, ne planiram, samo promatram kako se
događaji zbivaju, znajudi da su nestvarni.
P: Je li oduvijek bilo tako, od trenutka kad si postigao prosvjetljenje?
M: Tri stanja svijesti izmjenjuju se kao i obično - postoji budno stanje, spavanje, zatim ponovno dolazi
buđenje, ali to se ne događa meni, stanja se naprosto događaju. Meni se nikada ne događa ništa. Postoji
nešto nepromjenjivo, nepomično, nepokretno, nalik stijeni, neosvojivo, čvrsta masa čistog bitka - svijesti -
blaženstva. Nikad nisam izvan nje. Ništa me ne može izvudi odatle, ni velika patnja, ni velika nesreda.
P: Pa ipak, ti si svjestan!
M: I jesam i nisam. Postoji mir - dubok, bezgraničan, nepokolebljiv. Događaji se bilježe u sjedanju, ali
nemaju nikakve važnosti. Gotovo da ih nisam ni svjestan.
P: Ako sam te dobro razumio, to stanje nije se pojavilo zahvaljujudi nekom posebnom trudu?
M: Nije se uopde pojavilo. Ono je bilo takvo - oduvijek. Nastupilo je otkride - i to se dogodilo iznenada. Kao
što prilikom rođenja iznenada otkrivaš svijet, tako sam i ja iznenada otkrio svoj stvarni bitak.
P: Je li on bio zastrt oblacima koje je tvoja sadhana raspršila? Je li ti, nakon trenutka kad ti je tvoje istinsko
stanje postalo jasno, ono takvim i ostalo, ili se ponovno zamračilo? Je li tvoje stanje trajno ili se
povremeno prekida?
M: Potpuno je postojano. Neovisno o tome što činim, ono stoji poput stijene, nepomično. Kad se jednom
probudiš u stvarnosti, zauvijek ostaješ u njoj. Dijete se ne vrada u maternicu! To je jednostavno stanje,
manje od najmanjeg i vede od najvedeg. Ono je očito samo po sebi, a ipak ga je nemogude opisati.
P: Postoji li put do njega?
M: Sve može postati put do njega pod uvjetom da si iskreno zainteresiran. Ved je i zbunjenost mojim
riječima te pokušaj da se shvati njihovo puno značenje sadhana koja je sasvim dovoljna da probije zid.
Meni ništa ne zadaje poteškode. Ne pružam im otpor pa me zbog toga ni ne prate. Na tvojoj strani postoje
mnoge poteškode, na mojoj ih uopde nema. Prijeđi na moju stranu. Ti si sklon nevoljama, a ja sam otporan
na njih. Svašta se može dogoditi, ali ono što se traži iskreni je interes. Ozbiljnost može učiniti sve.
P: Mogu li ja prijedi na tvoju stranu?
M: Naravno! U potpunosti si sposoban za to. Samo budi iskren.

Prepoznati se može neznanje, ali ne i mudrost
Poklonik: Iz godine u godinu tvoje se učenje ne mijenja. Čini se da nema ničeg novog u onome što nam
govoriš.
Maharaj: U bolnici se liječe i oporavljaju bolesnici. Liječnički je postupak rutina u kojoj se malo toga
mijenja. Ali zdravlje nije nimalo jednolično. Moje učenje može biti rutina, ali njegov je plod za svakog
čovjeka nov.
P: Što je samoostvarenje? Tko je oslobođena osoba? Po čemu se može prepoznati mudrac?
M: Mudrost ne posjeduje neka posebna obilježja po kojima bi se mogla prepoznati. Prepoznati se može
samo neznanje, ali ne i mudrost. Mudrac ne tvrdi da je nešto posebno. Svi oni koji objavljuju vlastitu
veličinu i jedinstvenost nisu mudraci. Oni neuobičajen stupanj razvoja svijesti brkaju s prosvjetljenjem.
Mudrac ne pokazuje sklonost da se proglasi mudracem. On se smatra savršeno normalnim bidem, vjernim
svojoj pravoj prirodi. Proglasiti sebe sveprisutnim, sveznajudim i svemogudim božanstvom očiti je znak
neznanja.
P: Može li mudrac prenijeti svoje iskustvo neznalici? Može li se mudrost prenijeti s jedne osobe na drugu?
M: Da, može. Riječi mudraca imaju snagu da rasprše neznanje i tamu u umu. Nisu važne riječi, ved mod
koja se nalazi u njima.
P: Kakva je to mod?
M: To je mod uvjerenja utemeljena na osobnoj spoznaji, na vlastitom neposrednom iskustvu.
P: Neke oslobođene osobe tvrde da se vrhunsko znanje mora stedi, da se ne može dobiti od drugoga.
Učitelj može poučavati, ali učiti mora pojedinac sam.
M: To se svodi na isto.
P: Postoje mnogi koji su prakticirali jogu, a nisu postigli nikakav uspjeh. Što bi moglo biti uzrok tome?
M: Neki su ovisni o zanosima, u kojima se njihova svijest privremeno ukida. Nema li pune svjesnosti,
nikakav se napredak ne može postidi.
P: Mnogi prakticiraju stanja samadhija, u kojima je svjesnost veoma snažna. Ali ni oni ne postižu uspjeh.
M: Kakav uspjeh očekuješ? I zašto bi mudrost trebala biti posljedica nečega? Jedna stvar dovodi do druge,
ali mudrost nije ograničena uzrocima i posljedicama. Ona se nalazi s one strane uzročnosti. Mudrost je
prebivanje u sebstvu. Jogin spoznaje mnogo čudesnih stvari, ali vlastito sebstvo ostaje mu nepoznato.
Mudrac može izgledati i osjedati se sasvim obično, a da ipak odlično poznaje sebstvo.
P: Postoje mnogi koji iskreno teže samospoznaji, ali postižu veoma skromne uspjehe. Što bi moglo biti
uzrok tome?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Prepoznati se može neznanje, ali ne i mudrost 174

M: Ne istražuju dovoljno izvor znanja, ne poznaju dovoljno svoje osjete, osjedaje i misli. To bi mogao biti
jedan od uzroka odgađanja. A drugi uzrok jesu želje koje su još uvijek žive.
P: Usponi su i padovi u sadhani neizbježni. Pa ipak, ozbiljan duhovni tragalac naporno radi usprkos svemu
tome. Što mudrac može učiniti za takvog tragaoca?
M: Ako je tragalac zaista ozbiljan, može mu dati svjetlost. Svjetlost je dostupna svima i uvijek postoji, ali
tragalaca je malo. A među tim malim brojem tragalaca veoma su rijetki oni koji su spremni. Zrelost srca i
uma prijeko je potrebna.
P: Jesi li ti postigao realizaciju zahvaljujudi vlastitim naporima ili milošdu svojeg gurua?
M: Njegovo je bilo učenje, a moje povjerenje. Pouzdanje koje sam imao u svojeg gurua potaklo me da
prihvatim njegove riječi kao istinite, da duboko zađem u njih i da ih zaživim, Na taj sam način shvatio tko
sam. Moj guru i njegove riječi nagnali su me da mu povjerujem, a povjerenje ih je učinilo plodnima.
P: Ali može li guru udijeliti oslobođenje bez riječi, bez povjerenja, u jednom trenutku, bez ikakve
pripreme?
M: Da, mogao bi ga, ali gdje je takav koji bi ga mogao primiti? Vidiš, ja sam bio toliko usklađen sa svojim
guruom, toliko sam mu vjerovao, u potpunosti, da je u meni bilo veoma malo otpora pa se sve dogodilo
lako i brzo. Ali nije svatko toliko sretan. Lijenost i nemir često nam stoje na putu i sve dok se te osobine ne
uvide i uklone napredak je spor. Svi oni koji se prosvijetle u trenutku, samo dodirom, pogledom ili mišlju
svojeg gurua postigli su zrelost koja je neophodna za to. Ali takvih je veoma malo. Vedini je potrebno
određeno vrijeme da sazru. Sadhana je ubrzano sazrijevanje.
P: Što nekoga čini zrelim? Koji je glavni čimbenik zrenja?
M: Ozbiljnost, naravno. Osim toga, pojedinac mora izgarati od želje za prosvjetljenjem. Konačno,
oslobođena je osoba najozbiljnija na svijetu. Što god ona čini, čini to u potpunosti, bez ikakvih ograničenja
i zadrški. Iskrenost de te dovesti do stvarnosti.
P: Voliš li ti svijet?
M: Kad si povrijeđen, plačeš. Zašto? Zato što voliš sebe. Nemoj zaustavljati bujicu svoje ljubavi
ograničavajudi je na jedno tijelo. Neka slobodno teče. Tada de ona postati ljubav prema svima. Kad se
odbace sva lažna poistovjedivanja, ono što ostaje jest sveobuhvatna ljubav. Oslobodi se svih ideja o sebi,
čak i ideje da si Bog. Nijedna samodefinicija nije valjana.
P: Umoran sam od svih obedanja, od sadhana koje mi oduzimaju sve vrijeme i energiju, a ne donose
nikakav uspjeh. Želim stvarnost sada i ovdje. Mogu li je dobiti?
M: Naravno da možeš, pod uvjetom da ti je zaista svega dosta, uključujudi i sve tvoje sadhane. Kad ne
zahtijevaš ništa od svijeta, pa čak ni od Boga, kad ne želiš ništa, ne tražiš ništa, ne očekuješ ništa, tada de
vrhovno stanje samo dodi k tebi, nepozvano i neočekivano!
P: Ako je netko zaokupljen obiteljskim životom i svjetovnim stvarima, a obavlja sadhanu točno onako kako
propisuju sveti tekstovi, hode li imati uspjeha?

M: Imat de uspjeha, ali bit de obavijen njime kao čahurom.
P: Toliko mnogo svetaca tvrdi da postižeš oslobođenje kad si zreo i spreman. Njihove su riječi možda
istinite, ali od njih nema velike koristi. Mora postojati neki put, neovisan o zrenju koje iziskuje vrijeme i
sadhani koja iziskuje napor.
M: Nemoj to nazivati putem. To je više neka vrsta vještine, ali čak ni to. Budi otvoren i miran, to je sve.
Ono što tražiš veoma ti je blizu, tako da se ni ne može govoriti o putu.
P: Na svijetu postoji toliko mnogo neznalica, a svega nekolicina mudraca. Što je uzrok tome?
M: Nemoj se brinuti zbog drugih, pobrini se za sebe. Ti znaš da jesi. Nemoj se opteredivati imenima, samo
budi. Svako ime i lik koje si pridaješ zamračuje tvoju stvarnu prirodu.
P: Zašto traganje treba prestati da bi se postiglo samoostvarenje?
M: Želja za istinom najuzvišenija je od svih želja, pa ipak, to je još uvijek želja. Sve se želje moraju odbaciti
da bi stvarnost mogla biti. Prisjedaj se da jesi! To je tvoj radni kapital. Obrdi ga i ostvarit deš veliki profit.
P: Čemu uopde tragati za prosvjetljenjem?
M: Život je neprestano traganje, to se ne može spriječiti. Kad sve traganje iščezne, to je vrhovno stanje.
P: Zašto vrhovno stanje dolazi i odlazi?
M: Ono niti dolazi niti odlazi. Ono jest.
P: Govoriš li ti na temelju vlastitog iskustva?
M: Naravno. To je bezvremeno stanje, uvijek prisutno.
P: Meni ono dolazi i odlazi. Kod tebe nije tako. Zašto postoji ta razlika?
M: Možda je to zbog toga što ja nemam želja ili što ti ne želiš vrhovno stanje dovoljno snažno. Moraš biti
očajan kad tvoj um nije u dodiru s njim.
P: Cijeli sam se život trudio, a postigao sam tako malo. Čitao sam, slušao - sve uzalud ...
M: Slušanje i čitanje postalo ti je navika.
P: I od toga sam odustao, trenutačno ništa ne čitam.
M: Ono što si odbacio više nije važno. Što još nisi odbacio? Otkrij što je to, a zatim i to odbaci! Sadhana je
traganje za onim što još trebaš odbaciti. Isprazni se potpuno.
P: Kako bi neznalica mogao željeti mudrost? Moramo poznavati objekt želje da bismo ga mogli željeti.
Bududi da nam je vrhovno stanje nepoznato, kako da ga želimo?
M: Čovjek prirodno sazrijeva i postaje spreman za oslobođenje.
P: Ali što je glavni čimbenik sazrijevanja?

M: Prisjedanje na sebstvo, odnosno svijest o tome da «ja jesam» utječe na to da čovjek temeljito i brzo
sazrijeva. Odbaci sve ideje o sebi i jednostavno budi.
P: Umoran sam od svih puteva i načina, vještina i smicalica, od cijele te mentalne akrobatike. Postoji li
način da se stvarnost percipira neposredno, i to istog trena?
M: Prestani koristiti svoj um i promatraj što se događa. Čini tu jednu jedinu stvar temeljito. To je sve.
P: Kad sam bio mlađi imao sam neobično iskustvo koje je kratko trajalo, ali sam ga zauvijek zapamtio. Bio
sam ništa, jednostavno ništa, a ipak potpuno svjestan. Ali opasnost i jest u tome što čovjek ima želju da se
u sjedanju ponovno vrada na trenutke koji su prošli.
M: Sve je to zamišljanje. U svjetlosti svijesti događaju se različite stvari, ali nijednoj od njih ne treba
pridavati posebnu važnost. Vidjeti cvijet jednako je čudesno kao i imati viziju Boga. Neka se događa i jedno
i drugo. Ali zašto se prisjedati toga pa time sjedanje pretvarati u problem? Budi dobrohotan prema svemu.
Nemoj ono što ti se događa dijeliti na uzvišeno i bezvrijedno, unutarnje i vanjsko, vječno i prolazno.
Uzdigni se iznad svega toga, vrati se u izvor, uđi u sebstvo koje je uvijek isto, neovisno o tome što se
događa. Tvoja slabost proizlazi iz uvjerenja da si rođen u svijetu. U stvarnosti, svijet se uvijek nanovo
stvara u tebi, a stvaraš ga ti sam. Gledaj na sve kao na ono što izranja iz svjetlosti koja je izvor tvog
vlastitog bitka. Otkrit deš da se u toj svjetlosti nalazi ljubav i bezgranična energija.
P: Ako sam ja ta svjetlost, zašto to ne mogu spoznati?
M: Da bi to spoznao, potreban ti je um koji spoznaje, um koji je u stanju spoznavati. Ali tvoj je um uvijek u
pokretu, nikad nije miran i nikad u potpunosti ne odražava istinu. Kako možeš vidjeti mjesec u svoj
njegovoj veličanstvenosti ako ti je oko zastrto mrenom?
P: Možemo Ii redi da sunce doduše jest uzrok sjene, ali da ga čovjek ne može vidjeti u sjeni, ved se mora
okrenuti oko svoje osi?
M: Opet uvodiš trojnost sunca, tijela i sjene. U stvarnosti nema takve podjele. Ono o čemu govorim nema
ničeg zajedničkog s dvojnostima i trojnostima. Nemoj umovati i verbalizirati. Samo promatraj i budi.
P: Moram li promatrati da bih mogao biti?
M: Promatraj to što jesi. Nemoj ispitivati druge, nemoj im dopuštati da ti govore o tebi. Okreni se unutra i
promatraj. To je sve što ti učitelj može redi. Nema potrebe da obilaziš različite učitelje. Ista je voda u
svakom zdencu. Uzmi je iz onog koji ti je najbliži. U mom slučaju, voda je u meni, a ja sam voda.

"Jesamstvo" je Istina, a sve drugo je zaključak
Maharaj: Nastaje li onaj koji percipira svijet prije svijeta ili zajedno s njim?
Poklonik: Kakvo čudno pitanje! Zašto postavljaš takva pitanja?
M: Sve dok ne saznaš točan odgovor na to pitanje, nedeš pronadi mir.
P: Kad se ujutro probudim, svijet ved postoji i čeka me. Svakako, svijet je nastao prije mene. I ja sam
nastao, ali mnogo kasnije, najranije kad sam se rodio. Tijelo je posrednik izmedu mene i svijeta. Da nema
tijela, ne bi bilo ni mene ni svijeta.
M: Tijelo se pojavljuje u tvome umu, a tvoj je um sadržaj tvoje svijesti. Ti si nepomični svjedok rijeke
svjesnosti koja se vječno mijenja, ali pritom ni na koji način ne mijenja tebe. Tvoja je nepromjenjivost tako
očita da je ni ne primjeduješ. Dobro pogledaj u sebe i sva de se pogrešna razumijevanja i koncepcije rasto-
piti. Kao što najmanji vodeni organizmi žive u vodi i ne mogu opstati bez nje, tako i cijeli univerzum živi u
tebi i bez tebe ne može postojati.
P: Mi ga zovemo Bog.
M: Bog je samo ideja u tvome umu. Činjenica si ti. Jedina činjenica koju sigurno znaš jest: «Ovdje i sada ja
jesam.» Ukloni «ovdje» i «sada» i ostat de «ja jesam», a ono je neosvojivo. Riječ postoji u sjedanju, sjedanje
ulazi u svjesnost, svjesnost postoji u svijesti, a svijest je odraz svjetlosti na vodama postojanja.
P: Ipak ne mogu razumjeti kako svijet može biti u meni kad je toliko očito nešto sasvim suprotno, naime da
sam ja u svijetu.
M: Čak su i tvrdnje «ja sam svijet» i «svijet sam ja» izraz neznanja. Ali, kad imamo na umu istovjetnost
sebe i svijeta te je vlastitim životom potvrđujemo, iz nas izrasta mod koja uništava neznanje i potpuno ga
sagorijeva.
P: Je li svjedok neznanja odvojen od neznanja? Nije li i tvrdnja «ja sam neznalica» izraz neznanja?
M: Naravno, sve što mogu istinski tvrditi jest «ja jesam», sve ostalo je zaključak. Ali zaključak je postao
navika. Uništi sve navike razmišljanja i promatranja. Osjedaj «ja jesam» očitovanje je dubljeg uzroka koji
možeš zvati sebstvo, Bog, Stvarnost ili bilo kojim drugim imenom. Osjedaj «ja jesam» jest u svijetu, ali to je
ključ kojim se otvaraju vrata koja izvode iz svijeta. Mjesec koji pleše na vodi može se vidjeti u vodi, ali
uzrok je tome mjesec na nebu, a ne voda.
P: Još uvijek ne mogu razumjeti ono najvažnije. Priznajem da je svijet u kojem živim, u kojem se kredem i u
kojem postojim moja vlastita tvorevina, projekcija i zamišljanje neznanog svijeta, svijeta kakav stvarno jest,
svijeta koji je građen od «apsolutne tvari», što god ta tvar bila. Svijet koji je moja tvorevina možda je
sasvim drukčiji od prvobitnog, stvarnog svijeta, kao što je filmsko platno sasvim različito od slika koje se
projiciraju na nj. Unatoč tome, taj apsolutni svijet postoji sasvim neovisno o meni.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | "Jesamstvo" je Istina, a sve drugo je zaključak 178

M: Upravo tako, svijet apsolutne Stvarnosti na koji je tvoj um projicirao svijet relativne nestvarnosti ne
ovisi o tebi i to zbog veoma jednostavnog razloga, a to si ti sam.
P: Ne postoji li kontradikcija u tim pojmovima? Kako neovisnost može dokazati istovjetnost?
M: Ispitaj kretanje promjene i razumjet deš. Za ono što se može mijenjati dok se ti ne mijenjaš može se redi
da je neovisno o tebi. Ali ono što je nepromjenjivo mora biti jedno sa svim ostalim što je nepromjenjivo, i
to zato što dvojnost podrazumijeva međudjelovanje, a međudjelovanje znači promjenu. Drugim riječima,
apsolutno materijalno i apsolutno duhovno, potpuno objektivno i potpuno subjektivno u svom sadržaju i
svojoj biti moraju biti istovjetni.
P: Kao i u trodimenzionalnim slikama, svjetlost oblikuje vlastito filmsko platno.
M: Možeš upotrijebiti bilo kakvu usporedbu. Glavna stvar koju trebaš shvatiti jest činjenica da si na svoje
sebstvo projicirao svijet vlastitih zamišljanja koji se temelji na sjedanjima, željama i strahovima te da si u
njemu samog sebe i zatočio. Prekini tu čaroliju i budi slobodan.
P: Kako se prekida čarolija?
M: Traži svoju neovisnost u mišljenju i djelovanju. Naposljetku, sve ovisi o tvojoj vjeri u sebe, o uvjerenju
da je ono što vidiš i čuješ, misliš i osjedaš stvarno. Zašto ne bi doveo u pitanje vlastita uvjerenja? Nema
sumnje, na platnu svoje svijesti naslikao si svijet i to je u cijelosti tvoj privatni svijet. Jedino osjedaj «ja
jesam», iako jest u svijetu, nije od svijeta. Nikakvim naporima logike ili zamišljanja ne možeš promijeniti
«ja jesam» u «ja nisam». Samim nijekanjem svojeg postojanja upravo ga dokazuješ. Kad jednom shvatiš da
je svijet tvoja vlastita projekcija, postat deš slobodan. Ne trebaš se oslobađati svijeta koji ne postoji nigdje
drugdje osim u tvom zamišljanju! Kakva god da je slika, lijepa ili ružna, naslikao si je sam i nisi ograničen
njome. Shvati da nema nikog tko ti je namede, ved da ona postoji zbog navike da ono što je zamišljeno
smatraš stvarnim. Gledaj na zamišljeno kao na zamišljeno i oslobodi se straha.
Kao što se boje na ovom tepihu mogu vidjeti zahvaljujudi svjetlosti, a svjetlost nije boja, tako se i svijet
može vidjeti zahvaljujudi tebi koji si njegov uzrok, ali ti nisi svijet.
Ono što stvara i održava svijet možeš nazvati Bogom ili providnošdu, ali konačni dokaz da Bog postoji jesi ti
sam, a ne netko ili nešto oko tebe. Jer, da bi se postavilo bilo kakvo pitanje o Bogu, moraš postojati ti koji
deš ga postaviti.
P: Bog je iskustvo u vremenu, ali onaj koji doživljava iskustvo bezvremen je.
M: Čak je i on od sporedne važnosti. Najvažnije je bezgranično širenje svijesti, vječna mogudnost,

neizmjerni potencijal svega što je bilo, što jest i što de biti. Kad promatraš nešto, vidiš ono krajnje, ali
zamišljaš da vidiš oblak ili drvo.
Nauči gledati bez zamišljanja i slušati bez iskrivljavanja. To je sve. Prestani pridavati imena i oblike onome
što je suštinski bez imena i oblika. Shvati da je svaki način percepcije subjektivan, da ono što vidimo ili
čujemo,dodirnemo ili pomirišemo, osjetimo ili pomislimo, sve očekivano ili zamišljeno postoji samo u umu,
ali da nije stvarno, i iskusit deš mir i slobodu od straha.

Čak je i osjedaj «ja jesam» sastavljen od čiste svjetlosti i osjedaja postojanja. «Ja» postoji čak i bez «jesam».
Dakle, čista svjetlost postoji neovisno o tome kažeš li ili ne kažeš «ja». Postani svjestan te čiste svjetlosti i
nikad je više nedeš izgubiti. Bitak postojanja, svjesnost svijesti, interes u svakom iskustvu ne mogu se
opisati, iako su savršeno pristupačni bududi da ne postoji ništa drugo.
P: Ti o stvarnosti govoriš neposredno - kao o sveprožimajudoj, sveprisutnoj, vječnoj, sveznajudoj, kao o

prvobitnom uzroku koji sve pokrede. Postoje učitelji koji uopde ne žele raspravljati o njoj. Oni tvrde da se
stvarnost nalazi onkraj uma, a sve rasprave o njoj odigravaju se unutar područja uma koji je dom nestvar-
nog. Njihov je pristup nijekanje. Oni točno određuju ono što je nestvarno pa, nadilazedi ga na taj način,
stižu do stvarnog.
M: Razlika postoji samo u riječima. Naposljetku, kad govorim o stvarnosti, i ja je opisujem kao nešto što
nije nestvarno, što je bez prostora, vremena i uzroka, bez početka i kraja. To se svodi na isto. Dokle god
nešto vodi do prosvjetljenje, riječi nisu važne. Je li važno guraš li ili vučeš kolica dokle god se ona kredu? U
jednom deš trenutku možda osjedati da te privlači stvarnost, a u drugom da te odbija nestvarnost. To su
samo raspoloženja koja se izmjenjuju, a oba su potrebna kako bi se postigla savršena sloboda. Možeš idi
jednim ili drugim putem pod uvjetom da je to pravi put u određenom trenutku. Samo idi naprijed punim
srcem, ne gubedi vrijeme na sumnju i oklijevanje. Mnogo je različitih vrsta hrane potrebno da bi dijete
odraslo. Ali sam čin hranjenja uvijek je isti. Teoretski, svi su pristupi dobri. U praksi, i u određenom
trenutku, kredeš se samo jednim putem. Prije ili kasnije sasvim sigurno deš otkriti da onaj tko zaista želi
nadi istinu mora kopati samo na jednom mjestu - u sebi.
Ni tijelo ni um ne mogu ti dati ono što tražiš, a to je prebivanje u sebstvu i poznavanje sebstva, odnosno
veliki mir koji s time dolazi.
P: Zacijelo u svakom pristupu postoji nešto valjano i dragocjeno.
M: U svakom slučaju osnovna je vrijednost u tome da se kod tebe pojavi potreba za traganjem u sebi.
Možda se igraš različitim pristupima zato što se opireš ulasku u sebe, što je uzrokovano strahom da deš
morati odbaciti iluziju kako si nešto ili netko poseban. Da bi našao vodu, ne kopaš male rupe posvuda
uokolo, ved bušiš duboko samo na jednom mjestu. Slično tome, da bi našao sebstvo, moraš istraživati
sebe. Kad spoznaš da si svjetlost svijeta, spoznat deš također da si njegova ljubav, odnosno da je znati isto
što i ljubiti, a ljubiti isto što i znati.
Od svih naklonosti najvažnija je ljubav prema sebstvu. Ljubav prema svijetu samo je odraz tvoje ljubavi
prema sebstvu, zato što je svijet tvoja vlastita tvorevina. Ljubav su i svjetlost neosobni, ali odražavaju se u
tvome umu kao spoznavanje i želja da ti bude dobro. Uvijek smo prijateljski raspoloženi prema sebi, ali
nismo uvijek mudri. Jogin je osoba čija se ljubav udružila s mudrošdu.

Ono što dolazi i odlazi ne postoji
Poklonik: Došao sam ovamo kako bih neko vrijeme proveo s tobom. Radije bih bio u tišini nego slušao.
Riječima se veoma malo može izraziti, mnogo se više može prenijeti šutnjom.
Maharaj: Najprije dolaze riječi, a onda šutnja. Čovjek mora sazreti za nju.
P: Mogu li ja živjeti u šutnji?
M: Nesebičan rad vodi do šutnje jer kad nesebično radiš ne moraš tražiti pomod. Bududi da si ravnodušan
prema rezultatima svog rada, spreman si raditi s pomodu najnepogodnijih sredstava. Ne brine te jesi li
dovoljno nadaren ili odgovarajude osposobljen. Ne tražiš od drugih ni priznanje ni pomod, ved samo činiš
ono što se treba činiti prepuštajudi uspjeh i neuspjeh neznanom. Bududi da je sve uzrokovano bezbrojnim
činiteljima, znaš da je tvoj osobni napor samo jedan od njih. Pa ipak, mod čovjekova uma i srca toliko je
čarobna da se događa i ono najnevjerojatnije kad se ujedine njegova volja i ljubav.
P: Zašto je loše moliti za pomod ako je neki posao vrijedan toga?
M: Zašto je uopde potrebno moliti za pomod? To samo odaje slabost i zabrinutost. Radi svoj posao i
univerzum de raditi s tobom. Naposljetku, i sama ideja ispravnog djelovanja dolazi od neznanog. Zato sve
rezultate prepusti njemu i samo obavljaj nužne radnje. Ti si tek jedna od karika u dugom lancu uzroka.
Načelno, sve se događa jedino u umu. Kad nešto radiš punim srcem i postojano, to se događa zato što je
funkcija uma uzrokovati da se nešto dogodi. Zapravo ništa ne manjka i ništa nije potrebno. Cjelokupni rad
odvija se samo na površini, a u dubinama vlada savršen mir. Svi tvoji problemi nastaju zato što si definirao i
time ograničio sebe. Kad ne misliš da si ovo ili ono, svi sukobi nestaju. Bilo kakav pokušaj rješavanja
vlastitih problema mora propasti jer ono što je uzrokovano željom može se uništiti samo kad se želje
oslobodiš. Zatvorio si se u vrijeme i prostor, stisnuo si se u raspon jednog ljudskog životnog vijeka i obima
tijela te tako stvorio bezbrojna sukobljavanja između života i smrti, užitka i boli, nade i straha. Ne možeš se
osloboditi problema ako ne odbaciš sve iluzije.
P: Osoba je prirodno ograničena.
M: Osoba uopde ne postoji. Postoje samo sputavanja i ograničenja. Osobu definira njihov konačni zbroj.
Misliš da poznaješ sebe kad znaš što si, ali nikad ne znaš tko si. Samo se čini da osoba postoji, kao što se
samo čini da prostor unutar neke posude ima njezin oblik, obujam i miris. Shvati da nisi ono što vjeruješ da
jesi. Svim snagama koje ti stoje na raspolaganju bori se protiv ideje da si netko koga se može imenovati i
opisati. To se ne može učiniti. Nemoj razmišljati o sebi u pojmovima ovoga ili onoga. Drugi izlaz iz ove
patnje koju si sam stvorio jer si slijepo prihvadao, a nisi istraživao, ne postoji. Patnja je poziv na
samoispitivanje. Svaka bol zahtijeva istraživanje. Ne budi lijen kada treba razmišljati.
P: Djelovanje je bit stvarnosti. Nema nikakve vrline u nedjelovanju. Usporedo s razmišljanjem nešto se
mora i raditi.
M: Teško je raditi u svijetu, ali daleko je teže suzdržavati se od posla koji nije nužan.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Ono što dolazi i odlazi ne postoji 181

P: Za osobu poput mene to se čini nemogudim.
M: Što ti znaš o sebi? U stvarnosti možeš biti samo ono što ved jesi, a kao ono što nisi možeš se samo
pričinjavati. Nikad se nisi udaljio od svojeg savršenstva. Sve ideje o samopoboljšanju predstavljaju dogovor
i verbalnu tvorevinu. Kao što sunce ne poznaje tamu, tako i sebstvo ne poznaje nesebstvo. Um je taj koji
spoznavaj udi drugo i sam postaje drugo. Pa ipak, ni um nije ništa drugo doli sebstvo. Sebstvo može postati
nešto drugo, može postati nesebstvo, a ipak ostati sebstvo. Sve je ostalo pretpostavka. Kao što oblak
zatamnjuje sunce, a da pritom ni na koji način ne utječe na nj, tako i pretpostavka zatamnjuje stvarnost, ali
je pritom ne uništava. Smiješna je i sama ideja da se stvarnost može uništiti. Onaj koji uništava uvijek je
stvarniji od onog što je uništeno. Stvarnost je vrhovni razaratelj. Svaka odvojenost, svaki oblik otuđenja i
odalečenosti lažni su. Sve je jedno - to je krajnje rješenje svakog sukoba.
P: Kako je mogude da, unatoč tolikim učenjima i pomodi sa strane, mi ne napredujemo?
M: Sve dok zamišljamo da smo odvojene osobe, da smo u potpunosti odvojeni jedni od drugih, ne
možemo shvatiti stvarnost, koja je u svojoj biti neosobna. Najprije moramo spoznati sebe kao svjedoka,
kao nedimenzionalno i bezvremeno središte promatranja, a nakon toga spoznat demo sebe kao
bezgranični ocean čiste svijesti, koji je i um i materija, a istovremeno onkraj obojeg.
P: Što god da uistinu jesam, ipak doživljavam sebe kao malu i odvojenu osobu, jednu od mnogih nalik
meni.
M: Tvoj se osjedaj osobnosti javlja zbog iluzije prostora i vremena. Zamišljaš da se nalaziš na određenom
mjestu i da zauzimaš određeni obujam. Tvoja osobnost nastaje zbog toga što se poistovjeduješ s tijelom.
Tvoje misli i osjedaji dolaze u slijedu i traju u vremenu te zbog toga, a zahvaljujudi sjedanju, zamišljaš sebe
kao nekoga tko je trajan, dok vrijeme i prostor postoje zapravo u tebi, a ne ti u njima. Oni su samo načini
percipiranja, ali ne i jedini. Vrijeme i prostor nalik su riječima ispisanim na papiru. Papir je stvaran, riječi su
samo stvar dogovora. Koliko ti je godina?
P: Četrdeset osam!
M: Zašto tvrdiš da imaš četrdeset osam godina? Zašto govoriš «ja sam ovdje»? Uzrok su tome verbalne
navike nastale na temelju pretpostavki. Um stvara vrijeme i prostor, a svoje vlastite tvorevine doživljava
kao stvarnost. Sve je sada i ovdje, ali mi to ne vidimo. Uistinu, sve je u meni i sve postoji zahvaljujudi meni.
Nama ničeg drugog. Sama ideja o «drugom» predstavlja katastrofu i veliku nesredu.
P: Što je uzrok poistovjedivanja s osobom, odnosno ograničavanja sebstva na vrijeme i prostor?
M: Ono što ne postoji ne može imati uzrok. Odvojena osoba uopde ne postoji. Čak i ako krenemo od
empirijskog stajališta, očigledno je da je sve uzrok svemu, da je sve takvo kakvo jest zato što je cijeli
univerzum takav kakav jest.
P: Pa ipak, osobnost mora imati neki uzrok.
M: Kako nastaje osobnost? Ona nastaje zahvaljujudi sjedanju, odnosno poistovjedivanjem sadašnjosti s
prošlošdu i njezinim projiciranjem na bududnost. Misli o sebi kao o nekome tko postoji trenutno, bez
prošlosti i bududnosti i tvoja de osobnost nestati.

P: Nede li ostati osjedaj «ja jesam»?
M: Riječ «ostati» ne može se primijeniti na to. Osjedaj «ja jesam» uvijek je nov. Ne moraš se sjedati da bi
postojao. Zapravo, činjenica je da, želiš li išta iskusiti, u tebi mora postojati osjedaj bitka. U sadašnjosti se
tvoj bitak miješa s iskustvom. Sve što trebaš jest rasplesti bitak iz mreže iskustava. Kad jednom spoznaš
čisti bitak, kad shvatiš da nisi ni ovo ni ono, modi deš ga razaznavati među iskustvima, a imena i oblici nede
te više zavoditi na pogrešan put.
Ograničavanje sebstva sama je bit osobnosti.
P: Kako mogu postati univerzalan?
M: Ali ti ved jesi univerzalan. Ne trebaš i ne možeš postati ono što ved jesi. Samo prestani zamišljati sebe
kao pojedinačnu osobu. Ono što dolazi i odlazi ne postoji, ved svoju pojavu duguje stvarnosti. Ti znaš da
postoji svijet, ali zna li svijet da postojiš ti? Sve znanje proizlazi iz tebe, kao i sve postojanje i sva radost.
Spoznaj da si ti vječni izvor i prihvati sve kao da je tvoje. Takvo je prihvadanje istinska ljubav.
P: Sve što kažeš veoma lijepo zvuči, ali kako se to može pretvoriti u način života?
M: Nikad nisi ni odlazio od kude, a pitaš me kako da se vratiš. Oslobodi se pogrešnih ideja, to je sve. No,
nikamo te nede odvesti ni skupljanje ispravnih ideja. Samo prestani zamišljati.
P: To nije stvar postignuda, ved razumijevanja.
M: Ne pokušavaj razumjeti! Dovoljno je da ne razumiješ pogrešno. Nemoj se oslanjati na um kako bi

postigao oslobođenje. Upravo te je on doveo u ropstvo. U potpunosti se izdigni iznad uma.
Ono što nikad nije započelo ne može imati uzrok. Nisi ti najprije znao što si pa to poslije zaboravio. Kad
jednom znaš, ne možeš zaboraviti. Neznanje nema početka, ali može imati kraj. Ispitaj tko je neznalica i
neznanje de se raspršiti kao san. Svijet je pun kontradikcija, zbog toga tražiš sklad i mir. No, oni se ne mogu
nadi u svijetu jer je svijet dijete kaosa. Da bi našao red, moraš ga potražiti u sebi. Svijet nastaje jedino kad
se rađaš u tijelu. Da nema tijela, ne bi bilo ni svijeta. Najprije ispitaj jesi li tijelo. Razumijevanje svijeta dodi
de kasnije.
P: Ono što kažeš zvuči uvjerljivo, ali od kakve je sve to koristi pojedinačnoj osobi koja sebe poznaje kao
nekoga tko živi II svijetu i zahvaljujudi svijetu?
M: Milijuni jedu kruh, ali malo njih zna sve o brašnu. No, samo oni koji to znaju mogu poboljšati kruh.
Slično tomu, samo oni koji poznaju sebstvo, koji su vidjeli ono što je s one strane svijeta mogu svijet
poboljšati. Vrijednost koju imaju za pojedinačne osobe bezgranična je jer su oni njihova jedina nada u
spas. Ono što je u svijetu ne može spasiti svijet. Želiš li uistinu pomodi svijetu, moraš izadi iz njega.
P: Ali može li se izadi iz svijeta?
M: Tko je rođen prije: ti ili svijet? Sve dok svijet stavljaš na prvo mjesto, ograničen si njime. Kad jednom
spoznaš, bez imalo sumnje, da je svijet u tebi, a ne ti u njemu, bit deš izvan svijeta. Naravno, tvoje de tijelo
ostati u svijetu, ali ti nedeš biti zaveden time. Svi sveti spisi kažu da je stvoritelj svijeta postojao prije svi-

jeta. Tko poznaje stvoritelja? Jedino onaj koji je bio prije njega, a to je tvoj stvarni bitak, izvor svih svjetova
sa svim njihovim stvoriteljima.
P: Sve što kažeš ima zajedničku osnovu koja počiva na pretpostavci da je svijet moja projekcija. Ti priznaješ
da govoriš o svom osobnom, subjektivnom svijetu koji ti je dan kroz vlastita osjetila i um. U tom smislu
svatko od nas živi u svijetu svojih projekcija. Naši osobni svjetovi jedva se dotiču, a izranjaju i uranjaju u
osjedaj «ja jesam», koji je njihovo središte. Ali, sasvim sigurno, u pozadini svih njih mora postojati jedan
zajednički objektivni svijet. Svi ti osobni svjetovi samo su njegove sjene. Niječeš li ti postojanje jednog
takvog objektivnog svijeta koji je zajednički svima?
M: Stvarnost nije ni subjektivna ni objektivna, ni um ni materija, ni vrijeme ni prostor. Takve podjele

trebaju nekoga kome de se događati, neko svjesno odvojeno središte. Ali stvarnost je sve i ništa,
sveukupnost i dio, punina i praznina. Ona je potpuno nepromjenjiva i apsolutno paradoksalna. O njoj ne
možeš govoriti, u njoj možeš samo izgubiti sebe. Kad niječeš postojanje svega, dolaziš do ostatka koji se ne
može zanijekati. Svaki razgovor o mudrosti znak je neznanja. Um zamišlja da ne zna i da spoznaje.
Stvarnost ne zna ništa o tim iskrivljenjima. Čak je i ideja o Bogu kao stvoritelju lažna. Dugujem li ja svoj
bitak bilo kojem drugom bitku? Zato što ja jesam, sve ostalo jest.
P: Kako je to mogude? Dijete dolazi na svijet, a ne rađa se svijet u djetetu. Svijet je star, a dijete je novo.
M: Dijete dolazi u tvoj svijet. No jesi Ii ti došao na svoj svijet ili se tvoj svijet pojavio tebi? Roditi se znači
stvoriti svijet oko sebe kao središta. A jesi li ikada stvorio samog sebe? Je li te itko stvorio? Svatko stvara
svijet za sebe i živi u njemu, zatočen vlastitim neznanjem. Sve što trebamo učiniti jest zanijekati stvarnost
vlastitom zatvoru.
P: Kao što budno stanje u obliku klice postoji tijekom spavanja, tako i svijet koji dijete stvara prilikom
rođenja postoji prije njegova rođenja. Gdje je ta klica?
M: Ondje gdje je i svjedok rođenja i smrti, koji se sam nikada ne rađa i ne umire. Samo je on klica kreacije,
ali i njezin ostatak. Ne traži od uma da potvrdi ono što se nalazi onkraj njega. Neposredno iskustvo jedina
je valjana potvrda.

Svijest o bitku jest blaženstvo
Poklonik: Po zanimanju sam liječnik. Počeo sam s kirurgijom i nastavio s psihijatrijom, a uz to sam napisao i
nekoliko knjiga o mentalnom zdravlju i iscjeljivanju vjerom. Došao sam k tebi kako bih naučio zakone
duhovnog zdravlja.
Maharaja: Kad pokušavaš izliječiti pacijenta, što zapravo pokušavaš izliječiti? Što je lijek? Kad možeš tvrditi
da je čovjek izliječen?
P: Nastojim izliječiti tijelo, a istovremeno i poboljšati povezanost tijela i uma. Uz to, nastojim popraviti i
um.
M: Jesi li istraživao vezu između tijela i uma? U kojoj se točki dodiruju?
P: Između tijela i uvijek prisutne svijesti nalazi se um.
M: Nije li tijelo sastavljeno od hrane? Može li um postojati bez hrane?
P: Tijelo se izgrađuje i održava hranom. Kad nema hrane i um obično postaje slab. Ali um nije sastavljen
isključivo od hrane. Postoji preobražavajudi čimbenik koji u tijelu stvara um. Kakav je to čimbenik?
M: Kao što drvo stvara vatru koja nije drvo, tako i tijelo stvara um koji nije tijelo. Ali kome se pojavljuje taj
um? Tko je taj koji percipira misli i osjedaje koje možemo nazvati umom? Postoji drvo, postoji vatra i
postoji onaj tko uživa u vatri. Tko uživa u umu? Je li onaj tko uživa u njemu jednako tako proizvod hrane ili
je nezavisan od nje?
P: On je nezavisan od hrane.
M: Kako to znaš? Moraš govoriti na temelju vlastitog iskustva. Ti nisi ni tijelo ni um, tako bar tvrdiš. Kako to
znaš?
P: Uistinu, ne znam. Samo pretpostavljam da je tako.
M: Istina je vječna. Stvarnost je nepromjenjiva. Ono što se mijenja nije stvarno, a ono što je stvarno ne
mijenja se. No, što se to u tebi ne mijenja? Sve dok postoji hrana, postoji tijelo i um. Kad se prestanemo
hraniti, tijelo umire, a um se raspada. Ali, nestaje li tada i promatrač?
P: Pretpostavljam da ne nestaje, ali nemam dokaza da je tako.
M: Ti si dokaz. Nemaš i ne možeš ni imati nikakav drugi dokaz. Ti si sebstvo, ti poznaješ sebstvo, ti voliš
sebstvo. Um sve čini iz ljubavi prema vlastitom sebstvu. Istinska priroda sebstva jest ljubav. Ono je voljena,
voli i vrijedno je voljenja. Sebstvo je ono što tijelo i um čini tako zanimljivima, tako iznimno dragima.
Pažnja koju im poklanjamo dolazi upravo iz sebstva.
P: Ako sebstvo nije ni tijelo ni um, može li ono postojati bez tijela i uma?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Svijest o bitku jest blaženstvo 185

M: Naravno da može. Moramo stedi stvarno iskustvo da sebstvo postoji nezavisno od uma i tijela. Ono je
bitak-svijest-blaženstvo. Svijest o bitku jest blaženstvo.
P: To je stvarno iskustvo za tebe, ali kod mene nije takav slučaj. Kako mogu stedi takvo iskustvo? Koju
sadhanu trebam slijediti, koje vježbe obavljati?
M: Da bi spoznao da nisi ni tijelo ni um, promatraj neprestano sebe i živi nedirnut svojim tijelom i umom,
potpuno izdvojeno, kao da si mrtav. To znači da ne smiješ pokazivati zanimanje ni za tijelo ni za um.
P: Čini se opasnim!
M: Ne tražim od tebe da počiniš samoubojstvo. Takvo što ne bi ni mogao učiniti. Mogao bi samo ubiti
tijelo. Mentalni proces ne možeš zaustaviti, niti možeš dokrajčiti osobu kojom se smatraš. Samo ostani
nedirnut. Ta potpuna izdvojenost, nezainteresiranost za tijelo i um najvedi je dokaz da u srži svog bida nisi
ni jedno ni drugo. Što god ti se događa, prisjedaj se da su time dodirnuti samo tvoje tijelo i um, a ne i ti. Što
se ozbiljnije budeš prisjedao onoga čega se i trebaš prisjetiti, to deš prije postati svjestan sebe takvog kakav
zapravo jesi jer de se sjedanje pretvoriti u iskustvo. Ozbiljnost otkriva bitak. Ono što se zamišlja i želi
postaje stvarnost. U tome se nalazi opasnost, ali i izlaz.
Reci mi koje si korake poduzeo da odvojiš od svoga tijela i uma svoje stvarno ja, ono što je u tebi
nepromjenjivo?
P: Ja sam medicinar, mnogo sam studirao. Uz to, nametnuo sam si strogu disciplinu vježbi, povremenih
postova i postao sam vegetarijanac.
M: Ali što želiš u dubini svojeg srca?
P: Želim pronadi stvarnost.
M: Koju si cijenu spreman platiti za to? Jesi li spreman platiti bilo koju cijenu?
P: Teoretski sam spreman platiti bilo koju cijenu, ali u stvarnom životu uvijek me iznova nešto potiče da se
ponašam na načine koji postaju zapreka između mene i stvarnosti. Želje me odvlače od nje.
M: Umnoži i proširi svoje želje sve dok ih ništa osim stvarnosti ne bude moglo ispuniti. Nije pogrešna želja,
ved njezina uskoda i malenkost. Želja je oblik privrženosti. U svakom slučaju, budi privržen stvarnosti,
beskonačnom, vječnom srcu bitka. Pretvori tu svoju želju u ljubav. Jedino što želiš jest postati sretan. Sve
tvoje želje, kakve god bile, izrazi su tvoje čežnje za sredom. U načelu, samome sebi želiš dobrobit.
P: Znam da ne bih smio ...
M: Čekaj malo! Tko ti je rekao da ne smiješ? Što je loše u želji da budeš sretan?
P: Poistovjedivanje s lažnim sebstvom mora nestati, to mi je jasno.
M: Ali sebstvo postoji! Tvoje želje postoje. Težnja da budeš sretan postoji. Zašto? Zato što voliš sebe. Ti
svakako voli sebe, ali mudro. Loše je voljeti sebe na glup način, a to znači činiti samog sebe nesretnim. Voli
se mudro. l udovoljavanje željama i strogost imaju isti cilj - učiniti te sretnim. Udovoljavanje željama glup je
način voljenja sebe, a strogost mudar.

P: Što je strogost?
M: Strogost je ne prolaziti ponovno kroz iskustvo kroz koje si ved jednom prošao. Kloniti se nepotrebnog
također je strogost. Strogost je i ne predviđati unaprijed užitak ili bol. Strogost je imati sve vrijeme stvari
pod nadzorom. Želja sama po sebi nije pogrešna. Ona je sam život, poriv za sve vedim znanjem i iskustvom.
Pogrešni su jedino izbori koje činiš. Zamišljati da te tako male stvari poput hrane, seksa, modi i slave mogu
usrediti znači zavaravati sebe. Samo te ono što je golemo i duboko kao tvoje stvarno sebstvo može učiniti
istinski i trajno sretnim,
P: Bududi da u želji, kao u jednom obliku očitovanja ljubavi prema sebstvu, nema ničeg temeljno lošeg,
kako se može izadi nakraj s njom?
M: Živi svoj život inteligentno, imajudi uvijek na umu zanimanje za svoje najdublje sebstvo. Konačno, što
uistinu želiš? Ne želiš savršenstvo jer si ved savršen. Ono što želiš jest da u svom djelovanju izraziš to što
jesi. Zato imaš tijelo i um. Preuzmi brigu o njima i učini ih svojim slugama.
P: Tko je ovdje onaj koji djeluje? Tko treba preuzeti brigu za tijelo - um?
M: Pročišdeni um vjerni je sluga sebstva. On uzima u svoju nadležnost unutarnje i vanjske instrumente pa
ih potiče da služe svojoj svrsi.
P: Što je njihova svrha?
M: Sebstvo je univerzalno i njegovi su ciljevi univerzalni. U njemu nema ničeg osobnog. Živi običnim
životom, ali nemoj dopustiti da ti takav život bude cilj. On bi morao biti samo polazna točka za uzvišeniju
pustolovinu.
P: Savjetuješ li mi da s vremena na vrijeme dolazim u Indiju?
M: Ako si ozbiljan, ne moraš skitati uokolo. Ti si ono što jesi gdje god se nalazio. Čovjek sam stvara svoju
okolinu. Pomicanje i premještanje u prostoru ne donose spasenje. Ti nisi tijelo, zato te povlačenje tijela od
mjesta do mjesta nede nikamo odvesti. Tvoj um može slobodno lutati kroz tri svijeta - iskoristi to.
P: Ako sam slobodan, zašto sam u tijelu?
M: Nisi ti u tijelu, ved je tijelo u tebi! I um je u tebi. Oni ti se događaju. Postoje zato što ih smatraš
zanimljivima. Tvoja istinska priroda ima bezgraničnu mogudnost uživanja. Ona je puna veselja i ljubavi te
širi svoj sjaj na sve što dolazi u vidokrug njezine pažnje. Ništa nije isključeno. Ona ne poznaje ni zlo ni
ružnodu, ona se nada, vjeruje, voli. Ljudi ne znaju koliko propuštaju kad ne poznaju svoje istinsko sebstvo.
Vi niste ni tijelo ni um, ni ogrjev ni vatra. Oni se samo pojavljuju i nestaju u skladu s vlastitim zakonima.
Ti voliš to što jesi, voliš svoje istinsko sebstvo i činiš sve radi vlastite srede. Nadi sebstvo, spoznati ga i ljubiti
tvoj je temeljni poriv. Od pradavnih vremena volio si sebe, ali još nikada na mudar način. Koristi svoje tijelo
i um mudro, a to znači kako bi služio sebstvu, i to je sve. Budi vjeran svojem istinskom sebstvu, voli ga u
potpunosti. Nemoj se pretvarati da voliš druge kao samog sebe. Sve dok ne spoznaš da su oni isto što i ti
ne možeš ih voljeti. Nemoj se pretvarati da jesi ono što nisi, ali nemoj ni odbijati da budeš to što jesi. Tvoja
ljubav prema bližnjima posljedica je znanja o sebstvu, a ne njezin uzrok. Sve dok se ne postigneš

samoostvarenje nijedna vrlina nije istinita. Kad budeš znao, bez imalo sumnji, da isti život teče kroz sve što
postoji i da ti jesi taj život, prirodno deš i spontano zavoljeti sve. Tek kad spoznaš dubinu i punodu ljubavi
prema sebstvu, shvatit deš da su svako bide i cijeli univerzum uključeni u tvoju ljubav. Ali dokle god budeš
smatrao da je nešto odvojeno od tebe, nedeš to modi voljeti jer deš osjedati strah. Otuđenje uzrokuje
strah, a strah produbljuje otuđenje. To je začarani krug koji jedino samoostvarenje može prekinuti. Bori se
hrabro da ga postigneš!

Promatraj svoj Um
Poklonik: U traganju za istinom pojedinac veoma brzo uviđa vlastitu nesposobnost i potrebu za voditeljem
i učiteljem. To zahtijeva određenu disciplinu jer se od njega očekuje da vjeruje svojem učitelju i da
bespogovorno slijedi njegove savjete i upute. Uza sve to, porivi i pritisci društva tako su veliki, a osobne
želje i strahovi tako snažni da se nikako ne postiže jednostavnost uma i snaga volje koje su nužne za
poslušnost. Kako uspostaviti ravnotežu između potrebe za guruom i činjenice da ga je teško bespogovorno
slušati?
Maharaj: Ono što se radi pod pritiskom društva i vanjskih okolnosti nije previše važno zato što je to
uglavnom mehanička radnja, puka reakcija na pritisak. Dovoljno je bez strasti promatrati sebe kako bismo
u potpunosti mogli odvojiti svoje sebstvo od onoga što nam se događa. Sve što se učini bez prethodnog
promišljanja, slijepo, pridodaje se sudbini pojedinca, karmi, a inače se gotovo i ne računa. Guru od tebe
traži jedino jasnodu i intenzitet namjere te osjedaj odgovornosti prema sebi. l stvarnost svijeta mora biti
dovedena u pitanje. Naposljetku, tko je guru? Onaj tko je spoznao stanje u kojem ne postoje ni svijet ni
misao o njemu vrhovni je učitelj. Nadi gurua znači dodi u stanje u kojem se zamišljanje više ne smatra
stvarnošdu.
Molim te, shvati da guru predstavlja stvarnost, istinu, ono što jest. On je realist u najvišem smislu te riječi.
Guru se ne može i nede upuštati u pojmove koji se tiču uma i njegovih obmana. On dolazi da bi te odveo u
stvarnost. Nemoj očekivati od njega da učini bilo što drugo.
Guru kojeg ti imaš na umu, onaj tko ti daje informacije i upute nije istinski guru. Istinski je guru onaj tko
poznaje stvarnost, koja se nalazi onkraj blistavila pojavnosti. Tvoja pitanja o poslušnosti i disciplini nemaju
za njega nikakvog značenja jer u njegovim očima osoba kojom se smatraš ne postoji. Ta pitanja odnose se
na osobu koja ne postoji. Ono što postoji za tebe ne postoji za tvoga gurua. Ono što ti smatraš stvarnim on
u potpunosti niječe. Guru želi da vidiš sebe na isti način na koji te on vidi. Tada više nedeš trebati gurua
kojeg deš slušati i slijediti zato što deš slušati i slijediti vlastitu stvarnost. Shvati da je sve što misliš o sebi
samo struja događaja, da se sve to samo događa, dolazi i odlazi, a da jedino ti jesi, nepromjenjiv među
promjenjivim, očiti dokaz među izvedenim zaključcima. Odvoji promatrača od promatranog i odbaci lažna
poistovjedivanja.
P: Želi li pronadi stvarnost, pojedinac mora odbaciti sve što mu stoji na putu. S druge pak strane, potreba
da opstane u društvu u kojem živi prisiljava ga da štošta čini i trpi. Treba li se odredi zanimanja i društvenog
položaja kako bi se pronašla stvarnost?
M: Obavljaj svoj posao. Kad god imaš malo slobodnog vremena, pogledaj u sebe. Važno je jedino da ne
propustiš priliku u trenutku kad ti se pruži. Budeš li ozbiljan, u potpunosti deš iskoristiti svoje slobodno
vrijeme. To je dovoljno.
P: Hodu li u potrazi za onim što je bitno i odbacivanju svega nebitnog igdje pronadi prostor za kreativan
život? Na primjer, volim slikati. Može li mi pomodi posvedivanje sveg svog slobodnog vremna slikanju?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Promatraj svoj Um 189

M: Što god radiš, promatraj svoj um. Uz to, moraš imati trenutke potpunog unutarnjeg mira i tišine, kad je
tvoj um u potpunosti spokojan. Propustiš li to, propustio si sve što je važno. Ne budeš li propuštao takve
trenutke, tišina uma rastopit de i upiti sve drugo. Tvoja je teškoda u tome što želiš stvarnost, a istovremeno
te ona plaši. Bojiš je se jer je ne poznaješ. Ono na što smo navikli poznato nam je, kraj toga se osjedamo
sigurnima. Ono što je nepoznato nesigurno je i stoga opasno. Ali poznavati stvarnost znači biti usklađen s
njome. A kad postoji usklađenost, nema mjesta strahu.
Dijete poznaje svoje tijelo, ali ne i razlike koje se temelje na tijelu. Ono je samo svjesno i sretno.
Naposljetku, to je svrha radi koje je rođeno. Užitak postojanja najjednostavniji je oblik ljubavi prema sebi.
Kasnije, on prerasta u ljubav prema sebstvu. Budi poput djeteta i neka ništa ne stoji na putu između tvog
tijela i sebstva. Tada nema neprestane buke psihičkog života. U dubokoj tišini sebstva razmišljaj o tijelu.
Dijete je poput bijelog papira na kojem još ništa nije ispisano. Budi takvo dijete! Umjesto da pokušavaš biti
ovo ili ono, budi sretan samo zato što postojiš. Tako deš postati potpuno budan svjedok polja svijesti. Ali
ne smije biti nikakvih osjedaja i ideja koje bi se ispriječile između tebe i tog polja.
P: Biti zadovoljan samim tim što postojim čini mi se najsebičnijim načinom provođenja vremena.
M: To je najdragocjeniji način na koji možeš biti sebičan! Svakako budi sebičan, odričudi se svega osim
sebstva. Kad voliš jedino sebstvo i ništa drugo osim njega, nadilaziš pojmove sebičnosti i nesebičnosti. Sve
razlike gube svoje značenje. Ljubav prema pojedincu i ljubav prema svima zajedno uranjaju u jednu ljubav,
čistu i jednostavnu. Ona nije posebno usmjerena ni prema kome, ali nikoga niti ne isključuje. Ostani u toj
ljubavi, uđi sve dublje u nju, istražuj sebe i voli to svoje istraživanje. Na taj deš način riješiti ne samo
vlastite probleme, ved i probleme čovječanstva. Znat deš što trebaš činiti. Nemoj postavljati površna
pitanja, posveti se onom temeljnom, istinskim korijenima svog bida.
P: Postoji li neki način da se ubrza mojo samoostvarenje?
M: Naravno da postoji.
P: Tko de ga ubrzati? Hodeš li to ti učiniti za mene?
M: To nedemo učiniti ni ti ni ja. Tvoje de se samoostvarenje dogoditi samo.
P: Ali upravo je moj dolazak ovamo to dokazao. Je li razlog ovom ubrzanju bilo druženje sa svetom
osobom? Kad sam zadnji put otišao od tebe, nadao sam se da du se vratiti. I vratio sam se. Sada sam
očajan jer ubrzo moram otidi natrag u Englesku.
M: Ti si poput novorođenčeta. Ono je postojalo i prije, ali nije bilo svjesno svog bitka. Prilikom rođenja
svijet je nastao u njemu, a s njime i svijest o bitku. Sad samo trebaš nastaviti svoj rast u svijesti, to je sve.
Dijete je kralj svijeta. Kad odraste, preuzima upravljanje nad svojim kraljevstvom. Zamisli da se ono
tijekom svog djetinjstva ozbiljno razboljelo i da ga je izliječio neki liječnik. Znači li to da mladi kralj svoje
kraljevstvo duguje liječniku? Duguje mu samo kao jednom od čimbenika koji su pridonijeli tome. Bilo je
toliko mnogo drugih čimbenika, od kojih je svaki pridonio na svoj način. Ali najvažniji čimbenik, onaj koji
ima presudnu važnost, jest činjenica da je dijete rođeno kao kraljev sin. Slično tomu, guru ti može pomodi,
ali glavna stvar koja ti pomaže jest činjenica da nosiš stvarnost u sebi. Ona de se sama uspostaviti. Sasvim
sigurno ti je pomogao dolazak ovamo. Ali to nije jedina stvar koja de ti pomodi. Najvažniji je tvoj vlastiti
bitak. Upravo tvoja ozbiljnost svjedoči da je tako.

P: Niječe li moju ozbiljnost težnja da steknem određeno zanimanje?
M: Upravo sam ti to objasnio. Sve dok si budeš dopuštao obilje trenutaka mira, modi deš se bez straha
baviti svojim plemenitim zanimanjem. Ti trenuci sagorjet de sve zapreke, bez pogreške. Nemoj sumnjati u
njihovu djelotvornost. Probaj!
P: Ali, ved sam probao!
M: Nikad nisi bio iskren i postojan. Inače ne bi postavljao takva pitanja. Pitaš jer nisi siguran u sebe. A nisi
siguran jer nikad nisi obradao pozornost na sebstvo, ved samo na svoja iskustva. Budi zainteresiran jedino
za sebstvo, koje je iznad svakog iskustva. Druži se s njim, voli ga. Krajnja sigurnost može se pronadi samo u
znanju o sebstvu. Najvažnija je ozbiljnost. Budi pošten prema sebi i ništa te nede modi iznevjeriti. Vrline i
modi samo su žetoni kojima se igraju djeca. Korisni su dok si u svijetu, ali ne mogu te odvesti izvan njega.
Da bi se uzdignuo iznad svijeta, potrebna ti je budna nepokretnost, mirna pozornost.
P: Što tada nastaje od čovjekovog fizičkog tijela?
M: Sve dok si zdrav, nastavljaš živjeti.
P: Nede li takav život unutarnje nepokretnosti djelovati na čovjekovo zdravlje?
M: Tvoje je tijelo preobražena hrana. Kakva je tvoja hrana, gruba ili suptilna, takvo de biti i tvoje zdravlje.
P: A što se događa sa seksualnim instinktom? Kako ga se može staviti pod nadzor?
M: Seks je stečena navika. Uzdigni se iznad nje. Sve dok je tvoja pažnja usmjerena na tijelo, nedeš se modi
izvudi iz pandži hrane i seksa, straha i smrti. Nađi vlastito sebstvo i budi slobodan.

Svijest je sloboda
Poklonik: Upravo sam stigao iz ašrama Sri Ramane Maharshija, gdje sam proveo sedam mjeseci.
Maharaj: Kakvu si sadhanu radio za vrijeme svog boravka u ašramu?
P: Koliko god sam mogao, nastojao sam se usredotočiti na pitanje «tko sam ja?»,
M: Na koji si to način radio? Verbalno?
P: U slobodnim trenucima tijekom dana. Ponekad sam mrmljao u sebi «tko sam ja?» ili «ja jesam, ali tko
sam ja?». Nekad sam to činio samo mentalno. S vremena na vrijeme postizao sam ugodne osjedaje ili sam
zapadao u raspoloženje spokojne srede. Sve u svemu, pokušavao sam biti miran i prijemčiv, radije no da
trčim za iskustvima.
M: Što si u stvari doživljavao kad si bio u pravom raspoloženju?
P: Osjedaj unutarnjeg spokoja, mira i tišine.
M: Jesi li primjedivao kako postaješ nesvjestan?
P: Da, povremeno sam bio nesvjestan, ali na veoma kratko vrijeme. Uglavnom sam bio samo miran, iznutra
i izvana.
M: Kakva je to vrsta mira bila? Nešto slično dubokom spavanju, ali u isto vrijeme i svjesno? Je li to bila
određena vrsta budnog spavanja?
P: Da, budno spavanje (đagrat sušupti).
M: Najvažnije je osloboditi se negativnih emocija - želje, straha, odnosno svih «šest neprijatelja» uma (Šest
neprijatelja uma koji se navode u vedskim spisima - želja (kama), ljutnja (krodha), pohlepa (lobha),
vezanost (moha), oholost (mada) i ljubomora (matsarja), op. prev.). Kad se um jednom toga oslobodi,
mirovanje de s lakodom dodi. Kao što se odjeda koju namočimo li vodu s praškom za pranje oslobađa
prljavština, tako se i um pročišdava bujicom plemenitih osjedaja. Kad sjediš u miru i promatraš sebe, na
površinu mogu isplivati svakakve vrste misli i osjedaja. Nemoj ništa činiti u vezi s njima, nemoj reagirati na
njih. Kao što su došle tako de i otidi, same od sebe. Jedino što je važno jest pažnja, potpuna svijest o sebi,
odnosno o svome umu.
P: Pod «sobom» misliš na svakodnevno sebstvo?
M: Da, mislim na osobu jer je jedino nju mogude objektivno promatrati. Promatrač je s one strane
promatranja. Ono što se može promatrati nije stvarno sebstvo.
P: Ja uvijek mogu promatrati promatrača u njegovom beskonačnom povlačenju.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Svijest je sloboda 192

M: Možeš promatrati promatranje, ali ne i promatrača. Samo neposrednim uvidom spoznat deš da si
krajnji promatrač ti sam. To se nikako ne može spoznati logičkim procesom koji se temelji na promatranju.
Ti si ono što jesi, ali spoznaješ ono što nisi. Sebstvo se spoznaje kao bitak, a nesebstvo se spoznaje kao ono
što je prolazno. Ali zapravo sve je u umu. Ono što se promatra, promatranje i promatrač samo su mentalne
tvorevine. Sebstvo jedino jest.
P: Zašto um stvara sve te razlike?
M: Dijeliti i ulaziti u pojedinosti u samoj je prirodi uma. Nema ničeg lošeg u dijeljenju. Ali odvajanje se
protivi činjeničnosti. Ljudi se i stvari razlikuju, ali nisu odvojeni. Priroda je jedna, stvarnost je jedna.
Suprotnosti postoje, ali ne i neprijateljstvo između njih.
P: Ustanovio sam da sam po prirodi veoma aktivan. Ali, ovdje mi savjetuju da izbjegavam aktivnost. Što
više pokušavam ostati neaktivan, to se u meni stvara jači poriv da nešto učinim. Zbog svega toga izvanjski
djelujem, a iznutra se neprestano borim da budem ono što po svojoj prirodi nisam. Ima li lijeka protiv želje
za radom?
M: Postoji razlika između rada i puke aktivnosti. Cijela priroda radi. Rad je priroda, priroda je rad. S druge
strane, aktivnost se temelji na želji i strahu, na težnji da se posjeduje i uživat na strahu od boli i uništenja.
Rad je ono što cjelina čini za cjelinu, aktivnost je ono što pojedinac čini sam za sebe.
P: Postoji li lijek protiv aktivnosti?
M: Promatraj je i ona de iščeznuti. Koristi svaku priliku da se prisjetiš kako robuješ i kako je sve što ti se
događa posljedica tvojeg tjelesnog postojanja. Želja, strah, teškoda ili radost ne mogu se pojaviti sve dok
ne postoji onaj kome se pojavljuju. Dapače, sve što se događat ukazuje da postojiš ti kao središte
percepcije. Odbaci pokazatelje i postani svjestan onog što ti pokazuju. To je sasvim jednostavno, ali mora
se učiniti. Ono što je važno jest ustrajnost kojom se uvijek nanovo nastavljaš vradati k sebi.
P: Povremeno upadam u posebna stanja duboke upijenosti u sebstvo, ali to se događa nepredvidljivo i
načas. Ne osjedam da imam nadzor nad takvim stanjima.
M: Tijelo je građeno od materije i treba mu vremena da se promijeni. Um nije ništa drugo do niz mentalnih
navika, načina razmišljanja i osjedanja koji moraju biti izneseni na površinu i ispitani, želimo li ih
promijeniti. Osim toga, sve to zahtijeva vrijeme. Samo donesi odluku i ustraj u njoj, ostalo de se samo
pobrinuti za sebe.
P: Čini mi se da imam jasnu ideju što mi je činiti, ali uviđam da postajem umoran i depresivan pa zbog toga
tražim društvo ljudi i na taj način uzalud trošim vrijeme koje bih mogao posvetiti samodi i meditaciji.
M: Čini ono što osjedaš da trebaš činiti. Nemoj mučiti samog sebe. Nasilje de te učiniti tvrdim i krutim.
Nemoj se boriti s onime što doživljavaš kao zapreku na putu. Samo budi zainteresiran za to, promatraj,
gledaj, istražuj. Dopusti da se sve dogodi - dobro i loše. Ali nemoj dopustiti da te preplavi to što ti se
dogada.
P: Koja je svrha neprestanog prisjedanja na to da sam samo promatrač?

M: Um mora naučiti da onkraj pokretnog uma postoji pozadina svijesti, koja je nepromjenjiva. On mora
spoznati istinsko sebstvo, poštivati ga i prestati ga zaklanjati kao što mjesec zaklanja sunce tijekom
pomrčine. Samo shvati da ti nisi ništa od onog što se može promatrati ili iskusiti pa da te stoga ne može ni
vezati. Nemoj se čak ni obazirati na ono što nisi.
P: Da bih mogao činiti to što mi savjetuješ, morao bih neprestano biti svjestan.
M: Biti svjestan znači biti budan. Nesvjesnost je u stvari spavanje. U svakom slučaju, uvijek si svjestan, ne
trebaš pokušavati to postati. Ono što trebaš jest postati svjestan da si svjestan. Budi u svijesti, namjerno i
svjesno. Proširi i produbi polje svoje svijesti. Uvijek si svjestan uma, ali nisi svjestan sebe kao onoga koji je
svjestan.
P: Koliko mogu razumjeti, ti pridaješ različita značenja pojmovima «um» , «svjesnost» i «svijest».
M: Objasnimo to ovako. Um neprestano proizvodi misli, čak i kad ne obradaš pažnju na njih. Kad znaš što
se u njemu događa, nazivaš to svjesnošdu. Ona je tvoje budno stanje. Tvoja se svjesnost premješta s osjeta
na osjet, s percepcije na percepciju, s ideje na ideju, i to u beskonačnom slijedu. Zatim dolazi svijest,
neposredan uvid u cjelokupnu svjesnost, u sveobuhvatnost uma. Um je poput rijeke koja neprestano teče
koritom tijela. Na trenutak se poistovjeduješ s pojedinom mreškom vode pa kažeš za nju da je «moja
misao». Svjestan si jedino svog uma, a svijest je spoznaja svjesnosti u cjelini.
P: Svi su svjesni, ali nisu svi u svijesti.
M: Nemoj govoriti da su svi svjesni. Radije reci da postoji svjesnost u kojoj se sve pojavljuje i iščezava. Naši
su umovi samo valovi na oceanu svjesnosti. Kao i valovi, tako i oni dolaze i odlaze, a kao i ocean,
beskonačni su i vječni. Spoznaj sebe kao ocean bitka, kao maternicu cjelokupnog postojanja. Sve su to
samo usporedbe, naravno. Stvarnost je onkraj svake mogudnosti opisivanja. Možeš je spoznati jedino tako
da postaneš njome.
P: Je li traganje za njom vrijedno svih tih poteškoda?
M: Bez nje i nema ničeg drugog osim poteškoda. Želiš li živjeti zdravo, kreativno i sretno, a uz to imati na
raspolaganju i bezgranična bogatstva koja možeš dijeliti s drugima, tragaj za onim što jesi.
Um je usredotočen na tijelo, svjesnost na um, a svijest je slobodna. Tijelo ima svoje porive, a um svoje boli
i užitke. Svijest je nevezana i nepokolebljiva. Ona je svijetla, tiha, mirna, budna i neustrašiva, bez želja i bez
straha. Meditiraj na nju kao na svoj stvarni bitak, pokušaj biti jedno s njom u svom svakodnevnom životu i
spoznat deš je u svoj njezinoj punini.
Um je zainteresiran za ono što se događa, a svijest je zainteresirana samo za um. Dijete se zabavlja
igračkama, ali majka pazi na dijete, ne na igračke.
Promatrajudi neumorno, postajem sasvim prazan, ali s tom prazninom sve dolazi k meni, osim uma.
Shvatio sam da sam nepovratno izgubio um.
P: Jesi li, dok razgovaraš s nama, nesvjestan?

M: Nisam ni svjestan ni nesvjestan, ja sam onkraj uma i njegovih različitih stanja i uvjeta. Razlike je stvorio
um i one se odnose samo na njega. Ja sam čista svijest, neprekinuta svjesnost svega što jest. Moje je stanje
stvarnije od tvojeg. Ne zbunjuju me razlike i odvojenosti koje čine osobu. Sve dok ovo tijelo traje, ono ima
svoje potrebe kao i sva druga, ali moj je mentalni proces završen.
P: Ti se ponašaš poput osobe koja razmišlja.
M: Zašto ne? Ali moje je razmišljanje poput moje probave, nesvjesno i svrhovito.
P: Ako je tvoje razmišljanje nesvjesno, kako znaš da je ispravno?
M: Nema ni želja ni strahova koji bi ga iskrivljavali. Što bi ga moglo učiniti pogrešnim? Kad jednom spoznaš
svoje sebstvo i ono što zastupaš, ne trebaš više sve vrijeme samog sebe provjeravati. Kad jednom postaneš
siguran da tvoj sat pokazuje točno vrijeme, nedeš nimalo oklijevati pogledati koliko je sati.
P: Tko u ovom trenutku govori, ako to nije um?
M: Ono što čuje pitanje, odgovara na njega.
P: Ali tko je to?
M: Ne tko, ved što. Ja nisam osoba u tvojem smislu riječi, iako tebi izgledam poput osobe. Ja sam
beskonačni ocean svjesnosti u kojem se sve događa. Uz to sam i onkraj sveg postojanja i spoznavanja, čisto
blaženstvo bitka. Ne postoji ništa od čega bih se osjedao odvojenim, bududi da jesam sve. Ja nisam ni ovo
ni ono; dakle, ja nisam ništa.
Ista ona sila koja vatri omoguduje da gori, vodi da teče, sjemenci da klija a drvetu da raste omoguduje i
moje odgovore na tvoja pitanja. Nema ničeg osobnog u meni iako se jezik i stil mogu doimati osobnim.
Osoba je skup obrazaca želja, misli i odgovarajudih radnji koje iz njih proizlaze. U mom slučaju, takvi
obrasci ne postoje. Nema ničeg što bih želio ili čega bih se plašio. Kako bi onda mogao postojati bilo kakav
obrazac?
P: Sasvim sigurno, i ti deš umrijeti.
M: Život de otidi, tijelo de umrijeti, ali to me nede ni najmanje dodirnuti. Nalazim se onkraj prostora i
vremena, neuzrokovan sam i ne uzrokujem ništa. Pa ipak, ja sam sama matrica postojanja.
P: Mogu li biti toliko slobodan da te pitam kako si postigao svoje sadašnje stanje?
M: Moj mi je učitelj rekao da prionem uz osjedaj «ja jesam», i to najčvršde što mogu, te da se ni za
trenutak ne odvajam od njega. Učinio sam sve što sam mogao kako bih slijedio njegov savjet i u razmjerno
kratkom vremenu spoznao sam u sebi istinitost njegova učenja. Sve što sam činio svodilo se na neprestano
prisjedanje tog učenja, guruova lica i njegovih riječi. Na taj način moj se um potpuno smirio. U tišini uma
vidio sam sebe takvog kakav jesam - bez ikakvih vezanosti, slobodnog.
P: Je li se tvoje samoostvarenje dogodilo iznenada ili postupno?
M: Ni ovako ni onako. Pojedinac je to što jest, neovisno o vremenu. Um de to spoznavati sve dublje kako
se bude oslobađao od svih želja i strahova.

P: Čak i od želje za samoostvarenjem?
M: Želja za odbacivanjem svih želja najposebnija je od svih želja, kao što je i strah od straha najposebniji
od svih strahova. Prva te sprječava da za nečime posežeš, a drugi da od nečega bježiš. Možemo se služiti
istim riječima, ali stanja nisu ista. Onaj tko traga za samoostvarenjem nije ovisnik o željama. On se bori
protiv želja, a ne za njih. Sveobuhvatna čežnja za oslobođenjem tek je početak. Sljededi je korak nadi
odgovarajude načine da se to postigne pa ih primijeniti u praksi. Tragalac ima u vidu samo jedan cilj - nadi
svoj istinski bitak. Od svih želja ta je najambicioznija zato što je ništa i nitko ne može zadovoljiti. Tragalac i
ono za čim on traga jedno su, a traganje je jedino važno.
P: Traganje de se privesti kraju, tragalac de ostati.
M: Ne, tragalac de nestati, a traganje de ostati. Traganje je krajnja i bezvremena istina.
P: Traganje predstavlja manjak, želju, nepotpunost i nesavršenost.
M: Ne, ono predstavlja odbijanje i neprihvadanje nepotpunog i nesavršenog. Traganje za istinskom

stvarnošdu samo je po sebi kretanje stvarnosti. Na neki način, sve je jedino traganje za stvarnim
blaženstvom, za blaženstvom stvarnog. Ali ovdje pod traganjem mislimo na traganje za sebstvom, koje je
korijen svjesnog bitka, za svjetlošdu koja se nalazi onkraj uma. Takvo traganje nede se nikad završiti zato
što nemirne težnje za svim drugim stvarima moraju završiti da bi došlo do stvarnog napretka. Pojedinac
mora shvatiti da su traganje za stvarnošdu, Bogom ili guruom i traganje za sebstvom jedno te isto. Kad
nađeš samo jedno od toga, našao si sve. Onog časa kad osjedaji «ja jesam» i «Bog jest» postanu u tvom
umu nerazdjeljivi, nešto de se dogoditi i ti deš bez imalo sumnje znati da Bog jest zato što ti jesi i da ti jesi
zato što Bog jest. To je dvoje jedno.
P: Bududi da je sve unaprijed predodređeno, je li takav slučaj i s našim samoostvarenjem? Jesmo li barem
u tom pogledu slobodni?
M: Sudbina se odnosi jedino na ime i lik. Bududi da ti nisi ni tijelo ni um, sudbina ne može tobom upravljati.
U potpunosti si slobodan. Čaša je uvjetovana svojim oblikom, materijalom od kojeg je napravljena,
načinom upotrebe i slično. Ali prostor je u čaši slobodan. Čini nam se da on postoji u čaši samo ako ga
promatramo u vezi s njom. Inače, to je samo prostor. Dokle god postoji tijelo, stvara se dojam da si
utjelovljen. Ali bez tijela nisi bestjelesan, ved naprosto jesi.
Čak i sudbina nije ništa drugo do ideja. Riječi se mogu sastaviti na toliko mnogo načina! Tvrdnje se mogu
razlikovati, ali to ne stvara nikakve promjene u stvarnosti. Postoji toliko mnogo teorija koje su izmišljene
kako bi se objasnile određene pojave. Sve su vjerojatne, ali nijedna nije istinita. Dok voziš automobil
podložan si zakonima mehanike i kemije, a kad izađeš iz njega zakonima fiziologije i kemije.
P: Što je meditacija i čemu koristi?
M: Dokle god si početnik, određene ti propisane meditacije i molitve mogu biti od koristi. Ali za onoga tko
traga za stvarnošdu postoji samo jedna meditacija strogo odbijanje da pruži utočište mislima osloboditi se
misli samo je po sebi meditacija.
P: Kako se to može učiniti?

M: Na početku dopuštaš mislima da teku i promatraš ih. Samo promatranje usporava um sve dok ga
sasvim ne zaustavi. Kad se on smiri, održavaš ga i dalje mirnim. Ne dopusti da ti mir postane dosadan, budi
u njemu, zađi u njega dublje.
P: Čuo sam da prianjanje uz jednu misao pomaže odbacivanju svih ostalih. Ali kako ukloniti sve misli?
Misao je i sama takva ideja.
M: Eksperimentiraj uvijek iznova, ne oslanjajudi se na prethodno iskustvo. Promatraj svoje misli i

promatraj sebe kako ih promatraš. Oslobođenost od svih misli dogodit de se iznenada, a prepoznat deš je
po blaženstvu koje de te obuzeti.
P: Nisi li nimalo zabrinut zbog stanja u svijetu? Pogledaj samo sav taj užas u Istočnom Pakistanu (Ovaj
razgovor, kao i nekoliko sljededih, odigrao se 1971. godine za vrijeme rata u Istočnom Pakistanu, danas
poznatom kao Bangladeš.). Ne dira li te to bar malo?
M: Čitam novine i znam što se događa! Ali moje reakcije nisu poput tvojih. Ti tražiš lijek za probleme, a
mene zanima njihovo sprječavanje. Dok postoje uzroci, mora biti i posljedica. Sve dok ljudi budu željni
dijeljenja i odvajanja, sve dok budu sebični i agresivni, takve de se stvari događati. Želite li mir i sklad u
svijetu, morate pronadi mir i sklad u svojem srcu i umu. Takva se promjena ne može nametnuti vanjskom
silom, ved mora dodi iznutra. Oni koji se gnušaju rata moraju ga izbaciti iz svog sistema razmišljanja. Može
Ii dodi do mira u svijetu ako ne bude mirnih ljudi? Sve dok su ljudi takvi kakvi jesu, i svijet mora biti takav
kakav jest. Ja radim svoj dio posla pokušavajudi pomodi ljudima da spoznaju kako su oni jedini uzrok svoje
patnje. U tom smislu jesam koristan, ali ono što sam u samome sebi, ono što je moje prirodno stanje ne
može se izraziti pojmovima društvene svijesti i korisnosti.
Ja mogu govoriti o svome stanju koristedi metafore ili parabole, ali sam potpuno svjestan da one nisu baš
sasvim točne. Nije čak ni točno da se moje stanje ne može iskusiti. Ono jest iskustvo samo! Ali ne može se
opisati pojmovima uma koji mora razdvajati i suprotstavljati da bi mogao spoznavati.
Svijet je poput stranice bijelog papira na kojoj je nešto natipkano. Čitanje i značenje natipkanog razlikuje se
ovisno o čitaču, ali papir je zajednički čimbenik, uvijek prisutan, iako se veoma rijetko percipira. Kad se
ukloni traka, tipkanje više ne ostavlja tragove na papiru. Isto je tako i s umom: dojmovi nastavljaju
pristizati, ali ne ostavljaju tragove.
P: Zašto sjediš ovdje i razgovaraš s ljudima? Što je tvoj istinski motiv?
M: Nemam motiva. Ti smatraš da moram imati neki motiv. No, ja niti sjedim ovdje, niti govorim, zato nema
potrebe tražiti motive. Nemoj me brkati s ovim tijelom. Ne postoji posao koji bih trebao napraviti, ni
dužnost koju bih trebao ispuniti. Onaj dio mene koji možeš nazvati Bogom pobrinut de se za svijet, a taj
svijet kojem je toliko potrebna briga živi i krede se samo u tvome umu. Preispitat ga temeljito jer deš jedino
u njemu nadi odgovore koje tražiš. Sto misliš, odakle bi trebali dodi odgovori? Postoji li išta izvan tvoje
svijesti?
P: Moglo bi postojati, a da ja o tome ništa ne znam.
M: Kakvo bi to postojanje bilo? Može li se bitak ikada rastati od spoznaje? Cjelokupni bitak, kao i
cjelokupna spoznaja, povezan je s tobom. Nešto postoji samo zato što ti znaš da to postoji ili u tvom

iskustvu ili u tvom bitku. Tvoje tijelo i um postoje tako dugo dok vjeruješ u to. Prestani misliti da su tvoji i
oni de se naprosto rastopiti. Svakako dopusti svojem tijelu i umu da funkcioniraju, ali nemoj im dopustiti
da te ograničavaju. Zamjeduješ li nesavršenstvo, samo ga nastavi zamjedivati jer de se tvoje srce, um i tijelo
poboljšati ved samim time što im poklanjaš pozornost.
P: Mogu li ozdraviti od ozbiljne bolesti samom spoznajom da sam bolestan?
M: Spoznaj sve što te dovelo do bolesti, a ne samo vanjske simptome. Svaka bolest počinje u umu.
Prvenstveno vodi računa o umu te prati i uklanjaj iz njega sve pogrešne ideje i emocije. Nakon toga možeš
živjeti i raditi ne obazirudi se na bolest i ne misledi više o njoj. Uklanjanjem uzroka moraju nestati i
posljedice.
Čovjek postaje ono što vjeruje da jest. Odbaci sve ideje o sebi i shvatit deš da si čisti svjedok, koji se nalazi
onkraj svega što se može dogoditi tijelu i umu.
P: Ako postajem ono kakvim sebe predočim pa počnem misliti da sam vrhovna stvarnost, nede li ona za
mene ostati samo ideja?
M: Najprije postigni to stanje, a onda postavi takvo pitanje.

Um uzrokuje nesigurnost
Pitanje: Ljudi dolaze k tebi u potrazi za savjetom. Kako znaš što deš im odgovoriti?
Maharaja: Kao što čujem pitanje, tako čujem i odgovor.
P: A kako znaš da je taj odgovor ispravan?
M: Otkada sam spoznao istinski izvor svih odgovora, više nema nikakve potrebe za sumnjom. Iz čistog
izvora može tedi jedino čista voda. Mene ne brinu ljudske želje i strahovi. U skladu sam s činjenicama, a ne
s mišljenjima. Čovjek smatra da su njegovo ime i lik isto što i on sam, a ja ne mislim da sam išta. Kad bih
mislio da sam ja samo tijelo koje se poznaje po imenu, ne bih bio u stanju odgovoriti na tvoja pitanja. Isto
tako, kad bih mislio da si ti samo tijelo, ti ne bi imao nikakve dobrobiti od mojih odgovora. Nijedan se
istinski učitelj ne bavi mišljenjima. On vidi stvari takvima kakve jesu i pokazuje ih takvima kakve jesu.
Budeš li ljude smatrao onakvima kakvima se i sami smatraju, samo deš ih povrijediti, kao što cijelo vrijeme
očajnički povrjeđuju sami sebe. Ali, budeš li ih sagledao onakvima kakvi uistinu jesu, to de im donijeti
neizmjerno veliku dobrobit. Upitaju li te što im je činiti, koju praksu usvojiti, kakav način života voditi,
odgovori im: «Nemoj činiti ništa, samo budi. U bitku se sve događa prirodno.»
P: Čini mi se da u svojim govorima koristiš riječi «prirodno» i «slučajno» ne pravedi razliku između njih. Ali
ja osjedam da između njih postoji golema razlika u značenju. Prirodno je sustavno, podložno zakonu i može
mu se vjerovati, a slučajno je kaotično, neočekivano i nepredvidljivo. Netko može tvrditi da je sve
prirodno, podložno prirodnim zakonima. Dokazivati pak da je sve slučajno, bez ikakva uzroka, sasvim je
sigurno pretjerivanje.
M: Bi li ti se više sviđalo da koristim riječ «spontano» umjesto riječi «slučajno»?
P: Riječ «spontano» ili «prirodno» možeš koristiti za ono što je suprotno riječi «slučajno». U slučajnom
postoji element nereda ili kaosa. Slučajnost je uvijek kršenje pravila, iznimka, iznenađenje.
M: Nije li i sam život bujica iznenađenja?
P: U prirodi postoji sklad. Slučajnost ga narušava.
M: Govoriš kao osoba ograničena vremenom i prostorom, svedena na sadržaje tijela i uma. Ono što voliš
nazivaš «prirodnim», a ono što ne voliš «slučajnim».
P: Volim sve što je prirodno, zakonito i očekivano, a plašim se onog što krši pravila, što je nesređeno,
neočekivano i besmisleno. Slučajno je uvijek strahovito. Mogu postojati i takozvane «sretne slučajnosti»,
ali one samo potvrđuju pravilo da bi u jednom univerzumu koji je sklon slučajnostima život bio nemogud.
M: Osjedam da je između nas došlo do nerazumijevanja. Pod «slučajnošdu» podrazumijevam ono na što je
primijenjen nama nepoznat zakon. Kad kažem da je sve slučajno, neuzrokovano, ja samo smatram da su
uzroci, odnosno zakoni prema kojima oni djeluju, onkraj našeg znanja, pa i zamišljanja. Nazivaš li ti ono što
smatraš sređenim, skladnim i predvidljivim «prirodnim», tada se ono što je podvrgnuto višim zakonima i
što pokredu više sile može nazvati «spontanim». Na taj način, mogli bismo imati dva prirodna reda: osobni
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Um uzrokuje nesigurnost 199
i predvidljivi te neosobni ili nadosobni i nepredvidljivi. Nazovi ih nižom i višom prirodom i odbaci riječ
«slučajnost». Kako se tvoje znanje i uvid budu produbljivali, granična linija između više i niže prirode sve de
više blijedjeti. Ali one de ostati dva pojma sve dok ih ne doživiš kao jedan. Jer, uistinu, sve je na
najčudesniji način neobjašnjivo!
P: Znanost objašnjava mnogo toga.
M: Znanost se bavi imenima i oblicima, kvantitetom i kvalitetom, obrascima i zakonima. Sve je to ispravno
u određeno vrijeme i na određenom mjestu. Ali život treba živjeti, nema vremena za analize. Odgovor
mora biti trenutan, stoga je spontanost, odnosno bezvremenost toliko važna. Živimo i kredemo se u
nepoznatom. Poznato je prošlost.
P: Mogu zauzeti stav prema svom doživljaju samog sebe. Osjedam da sam pojedinac, jedan od mnogih
nalik meni. Neki su ljudi cjeloviti i usklađeni, a drugi nisu. Ovi prvi žive bez napora, spontano odgovarajudi
na svaku situaciju na ispravan način te postupaju potpuno ispravno u odnosu na potrebe trenutka. Drugi
su pak šeprtlje, čine pogreške i opdenito su sami sebi smetnja na putu. Usklađene ljude možemo nazvati
prirodnima, onima kojima upravljaju zakoni, dok su necjeloviti ljudi kaotični, podložni slučajnostima.
M: Sama ideja kaosa podrazumijeva osjedaj sređenosti, postojanje organizama i njihovo međudjelovanje.
Nisu li kaos i svemir dva aspekta istog stanja?
P: Ali ti tvrdiš, čini se, da je sve kaotično, slučajno i nepredvidljivo.
M: Jedino utoliko što nisu svi zakoni postojanja poznati, što nisu svi događaji predvidljivi. Što više
razumiješ, to si zadovoljniji univerzumom, emocionalno i mentalno. Stvarnost je dobra i lijepa, a mi
stvaramo kaos.
P: Želiš li redi da čovjekova slobodna volja uzrokuje slučajnosti, odmah du se složiti s tobom. Ali, nismo još
raspravljali o slobodnoj volji.
M: Tvoj je red ono što ti pričinjava užitak, a nered je ono što ti nanosi bol.
P: Možeš to izraziti na takav način, samo mi nemoj redi da je to dvoje jedno. Razgovaraj sa mnom na mom
jeziku - na jeziku pojedinca koji je u potrazi za sredom. Ne želim biti zaveden pričama o nedvojnosti.
M: Zbog čega vjeruješ da si odvojeni pojedinac?
P: Ponašam se kao pojedinac. Djelujem sasvim sam. Prvenstveno razmišljam o sebi, a o drugima samo u
odnosu na sebe. Ukratko, veoma sam zaokupljen samim sobom.
M: Dobro, nastavi se baviti sobom. A zbog čega si došao ovamo?
P: Zbog svoje stare zaokupljenosti željom da učinim sebe sigurnim i sretnim. Priznajem da nisam bio odved
uspješan u tome. Nisam ni siguran ni sretan. Zato sam sada ovdje. Ovo je mjesto za mene novo, ali je
razlog zbog kojeg sam došao star. Potraga za sigurnom sredom, odnosno za sretnom sigurnošdu. Sve
dosada nisam to pronašao. Možeš li mi pomodi?
M: Ono što se nikad nije izgubilo ne može se nikad ni nadi. Upravo te traganje za sigurnošdu i sredom
udaljava od njih. Prestani tragati, prestani gubiti. Bolest je jednostavna i lijek je isto tako jednostavan.
Jedino te tvoj um čini nesigurnim i nesretnim. Predviđanja te čini nesigurnim, a sjedanje nesretnim.
Prestani zloupotrebljavati svoj um i sve de s tobom biti u najboljem redu. Ne trebaš popravljati um - on de
se popraviti sam od sebe čim odbaciš sve brige vezane za prošlost i bududnost te u potpunosti počneš
živjeti sada.
P: Ali sada nema dimenzije, morat du postati nitko i ništa!
M: Upravo tako. Kao nitko i ništa bit deš siguran i sretan. Konačno deš modi iskusiti ono za čime toliko
tragaš. Samo probaj!
Ali vratimo se raspravi o slučajnom i spontanom ili prirodnom. Ti tvrdiš da je priroda podložna redu, a da je
slučajnost znak kaosa. Ja niječem tu razliku i tvrdim da se neki događaj naziva slučajnim ne mogu li mu se
pronadi uzroci. U prirodi nema mjesta kaosu. On postoji isključivo li čovjekovu umu. Um ne može shvatiti
cjelinu - njegov je vidokrug veoma uzak. Um vidi samo djelide i zato nije u stanju percipirati sliku u cjelini.
Čovjek koji čuje zvukove, a ne razumije jezik, može optužiti govornika za besmisleno blebetanje i pritom
biti sasvim u krivu. Ono što je za jednog kaotična bujica zvukova za nekog drugog može biti prekrasna
pjesma.
Jednom je kralj Danaka usnuo da je prosjak. Kad se probudio upitao je svog gurua Vasišthu: «Jesam li ja
kralj koji je usnuo da je prosjak iIi prosjak koji je usnuo da je kralj?» Guru mu je odgovorio: «Nisi ni jedno ni
drugo, a ipak si i jedno i drugo. Ti i jesi i nisi ono što misliš da jesi. Jesi jer se ponašaš u skladu s time što
misliš da jesi, a nisi jer to nede potrajati. Možeš li biti kralj ili prosjak zauvijek? Sve se mora promijeniti. Ti si
ono što se ne mijenja. Tko si ti?» Danaka je odvratio: «Istina je, ja nisam ni kralj ni prosjak, ja sam
nepristrani svjedok.» Guru je nato primijetio: «Uvjerenje da si mudrac te da si zato drukčiji i bolji od
običnog čovjeka tvoja je posljednja zabluda. Ponovno si se poistovjetio s umom, iako, u ovom slučaju, s
umom koji se lijepo ponaša i koji je zaista uzoran. Sve dok vidiš i najmanju razliku između sebe i drugih,
samo si stranac u stvarnosti bududi da se nalaziš na razini uma. Kad osjedaj 'ja sam pojedinac' ode, dolazi
'ja sam svi'. Nakon što ode i 'ja sam svi', dolazi 'ja jesam'. I na kraju, kad ode i 'ja jesam', jedino stvarnost
jest, a u njoj se svako 'ja jesam' štiti i veliča. Različitost bez odvojenosti krajnje je što um može dotaknuti. S
one strane toga prestaje svaka aktivnost, zato što su tada svi ciljevi postignuti i sve svrhe ispunjene.»
P: Kada se jednom postigne vrhovno stanje, može li se ono podijeliti s drugima?
M: Vrhovno je stanje univerzalno i postoji ovdje i sada. Svi ved sudjeluju u njemu. To je stanje bitka,
spoznavanja i voljenja. Tko ne voli biti i znati da jest? Ali mi ne uživamo u radosti bivanja svjesnim, ne
tonemo u nju i ne pročišdavamo je od svega što joj je strano. Taj rad mentalnog samopročišdenja, čišdenja
psihe, od presudne je važnosti. Kao što trn u oku uzrokuje upalu pa može izbrisati sliku svijeta, tako i
pogrešna ideja «ja sam tijelo-um» uzrokuje zaokupljenost samim sobom pa zatamnjuje sliku univerzuma.
Beskorisno je boriti se protivosjedaja da postojimo kao ograničene i odvojene osobe, sve dok ne otkrijemo
njegove korijene. U korijenu pogrešne predodžbe o samome sebi nalazi se sebičnost. Joga je uklanjanje
sebičnosti iz uma.

Samoosvještenost je svjedok
Poklonik: Rekao si mi da mogu sebe razmotriti pod tri aspekta: osobnim (vjakti), nadosobnim (vjakta) i
neosobnim (avjakta). Neosobno je univerzalno i istinski čisto «ja», nadosobno je njegov odraz u svjesnosti
u obliku osjedaja «ja jesam», a osobno je sveukupnost fizičkih i životnih procesa. Unutar uskih granica
sadašnjeg trenutka nadosobno je svjesno osobe, i u prostoru i u vremenu, i to ne samo jedne osobe, ved
dugačke povorke osoba koje su nanizane jedna do druge na nit sudbine (karmu). Nadosobno je u biti
svjedok, ali i talog stečenog iskustva, sjedište pamdenja, odnosno spona koja povezuje (suiraima). Život
stvara i oblikuje karakter pojedinca iz rođenja u rođenje. Univerzalno je onkraj svih imena i likova, onkraj
svjesnosti i karaktera, čisti bitak nesvjestan samog sebe. Jesam li ispravno izložio tvoja stajališta?
Maharaj: Na razini uma - jesi. No, onkraj njega tvoje riječi nemaju nikakvog značenja.
P: Ja mogu razumjeti da je osoba mentalna tvorevina, zbirna imenica za cijeli niz sjedanja i navika. Ali, je li
mentalan i onaj kome se osoba događa, središte svjedočenja?
M: Osobnom je potreban temelj, tijelo s kojim se može poistovjetiti, kao što boji treba površina na kojoj de
se modi pojaviti. Viđenje boje neovisno je o boji - ono je uvijek isto kakva god da je boja. Pojedincu je
potrebno oko da bi mogao vidjeti boju. Postoji mnogo boja, a oko je samo jedno. Nadosobno je poput
svjetlosti u boji, ali i u oku, pa ipak je jednostavno, jednostruko, nedjeljivo i ne može se percipirati nikako
drukčije no kroz svoja očitovanja. Nije nespoznatljivo, iako ga nije mogude percipirati, neobjektivno je i
neodvojivo. Ali korijen materije i izvor svjesnosti nije ni materijalan ni mentalan, ni objektivan ni subjek-
tivan. Onkraj pukog življenja i umiranja nalazi se Život, koji sve uključuje i sve isključuje, u kojem je rođenje
smrt, a smrt rođenje.
P: Je li apsolut ili Život o kojem ti govoriš stvaran ili se radi samo o teoriji koja treba sakriti naše neznanje?
M: I jedno i drugo. Za um - to je teorija. Samo po sebi - to je stvarnost. Život je stvarnost u svom

spontanom i cjelokupnom odbijanju lažnog. Kao što svjetlost samom svojom prisutnošdu uništava tamu,
tako i apsolut uništava zamišljanje. Uvidjeti da je sve znanje jedino oblik neznanja samo je po sebi kretanje
stvarnosti. Svjedok nije osoba. Osoba nastaje kada postoji temelj za nju, organizam, odnosno tijelo. U njoj
se apsolut odražava kao svjesnost. Čista svijest postaje svijest o sebstvu, samoosviještenost. Kad postoji
sebstvo, samoosviještenost je svjedok. Kad nema sebstva koje bismo svjedočili, nema ni svjedočenja. Sve
je to veoma jednostavno, samo što prisutnost osobe čini stvari složenima. Shvati da trajno odvojena osoba
uopde ne postoji i sve de postati jasno. Svijest-um-materija - to je jedna jedina stvarnost koja se očituje
kroz dva aspekta - nepokretni i pokretni - te kroz tri svojstva: kao tromost, pokretačka energija,
uravnoteženost.
P: Što dolazi prvo, svjesnost ili svijest?
M: Svijest postaje svjesnost kad posjeduje neki objekt. Objekt se cijelo vrijeme mijenja. U svjesnosti postoji
kretanje, a svijest je sama po sebi nepokretna i bezvrernena, sada i ovdje.
P: U Istočnom Pakistanu ovoga se trenutka događaju mnoga krvoprolida i ljudi stravično pate. Kako ti
gledaš na to? Kako to tebi izgleda, kako reagiraš?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Samoosvještenost je svjedok 202
M: U čistoj svijesti nikad se ništa ne događa.
P: Molim te, siđi malo s tih svojih metafizičkih visina! Od kakve je koristi čovjeka koji pati uvjeravati da
nitko nije svjestan njegove patnje osim njega samog? Objašnjavati sve kao iluziju uvreda je koja mu se
dodaje na ranu. Bengalac je iz Istočnog Pakistana činjenica, a činjenica je i njegova patnja. Molim te, nemoj
ih analizirati kao da ne postoje! Čitaš novine i slušaš ljude kako govore o tome. Ne možeš se braniti da
ništa ne znaš. Reci mi, kakav je tvoj stav prema tome što se događa?
M: Nemam stava. Ništa se ne događa.
P: Jednog dana izgredi bi se mogli odigrati i pred samim tobom. Možda de se ljudi čak međusobno ubijati.
Sasvim sigurno nedeš modi tvrditi da se ništa ne događa pa ostati izdvojen.
M: Nikad nisam rekao da du ostati izdvojen. Ti bi me čak mogao vidjeti kako skačem u gungulu da bih
nekog spasio i pritom gubim život. Pa ipak, meni se ništa ne bi dogodilo.
Zamisli da se srušila velika zgrada. Neke su prostorije u ruševinama, a neke su ostale čitave. Ali možeš li
tvrditi da se prostor srušio ili da je ostao čitav? Oštedena je samo građevina i ljudi koji su se zatekli u njoj.
Ništa se nije dogodilo prostoru samom. Slično tome, ništa se ne događa Životu kad se uništavaju oblici i
brišu imena. Zlatar topi stari nakit kako bi načinio novi. Ponekad se dobar komad nađe s lošim. On sve to
čini na svoj način jer dobro zna da nijedan komad zlata nije izgubljen.
P: Nije smrt ono protiv čega se bunim, ved način umiranja.
M: Smrt je prirodna, a način umiranja stvara čovjek. Odvojenost uzrokuje strah i agresiju, a to dvoje dovodi
do nasilja. Odstranite sve odvojenosti koje je stvorio čovjek pa de sigurno biti okončan i sav taj užas
međusobnog ubijanja. Ali uistinu nema ni ubijanja ni umiranja. Stvarnost ne umire, a ono što je nestvarno
nikad nije ni živjelo. Popravi svoj um i sve de biti u redu. Kad spoznaš da je svijet jedno, da je čovječanstvo
jedno, djelovat deš u skladu s time. Ali prije svega moraš pažljivo pratiti način na koji osjedaš, misliš i živiš.
Sve dok ne napraviš red u sebi, nede ga biti ni u svijetu.
U stvarnosti se ne događa ništa. Sudbina neprestano projicira svoje slike i sjedanja prošlih projekcija na
platno uma i tako se iluzija stalno obnavlja. Slike dolaze i odlaze - svjetlost isprekidana neznanjem. Uoči
samo svjetlost, a odbaci slike.
P: Kako bešdutno razmišljanje! Ljudi ubijaju i ginu, a ti govoriš o slikama.
M: Svakako kreni u rat i dopusti da te ubiju, smatraš li da bi to trebao učiniti. Štoviše, ubijaj i sam, misliš li
da je to tvoja dužnost. Ali to nije način da se zaustavi zlo. Zlo je smrad uma koji je zahvatila bolest. Iscijeli
svoj um i on de prestati projicirati iskrivljene, ružne slike.
P: Razumijem što govoriš, ali ne mogu to i emocionalno prihvatiti. U svojoj dubini odbijam tvoj idealistički
pogled na život. Nikako ne mogu prihvatiti pomisao da neprestano živim II stanju sna.
M: Kako možeš stalno živjeti u stanju koje je uzrokovano netrajnim tijelom? Nerazumijevanje se temelji na
tvojoj ideji da si tijelo. Ispitaj je pomno, uvidi svojstvene joj kontradikcije. Spoznaj da je tvoje sadašnje
stanje postojanja nalik bljesku iskrica od kojih svaka traje samo sekundu, a bljesak možda minutu ili dvije.

Sasvim je sigurno da ono čemu je početak ujedno i kraj ne može imati sredinu. Uzmi u obzir svoju
kratkovječnost. Stvarnost ne može biti privremena. Ona je bezvremena, ali bezvremenost nije trajanje.
P: Priznajem da svijet u kojem živim nije stvaran, ali vjerojatno postoji stvaran svijet od kojeg vidim samo
iskrivljenu sliku. Ta iskrivljenost možda nastaje zbog neke loše osobine mog tijela ili uma. Ali tvoju tvrdnju
da stvarni svijet uopde ne postoji, ved da postoji samo svijet snova u mojem umu, nikako ne mogu pri-
hvatiti. Volio bih da mogu vjerovati kako je razlog svem ovom užasu postojanja samo činjenica što imam
tijelo. Samoubojstvo bi moglo biti izlaz.
M: Sve dok budeš obradao pozornost idejama, svojima ili tuđima, bit deš u nevolji. Ali, odbaciš li sva
učenja, sve knjige i sve ono što se može izraziti riječima te počneš uranjati duboko u sebe kako bi pronašao
vlastito sebstvo, jedino deš tada riješiti sve svoje probleme. To de ti omoguditi da u potpunosti ovladaš
svakom situacijom jer više nedeš biti pod utjecajem svojih ideja o njoj. Evo primjera. Nalaziš se u društvu
veoma privlačne žene. Na um ti padaju određene primisli u vezi s njom i tako nastaje ozračje u kojem
postoji mogudnost vođenja ljubavi. Problem je stvoren i ti počinješ tražiti knjige o suzdržavanju ili
postizanju užitka. Kad biste vas dvoje još uvijek bili djeca, mogli biste zajedno biti i nagi, a da se ne pojavi
nikakav problem. Samo prestani razmišljati da ste tijelo i problem ljubavi i seksa izgubit de smisao. Kad
nestane svaki osjedaj ograničenja, iščeznu t de i strah, bol i traganje za užitkom. Ostat de jedino svijest.

Budi ravnodušan prema boli i užitku
Poklonik: Po rođenju sam Francuz, a u Francuskoj i živim. Posljednjih desetak godina prakticiram jogu.
Maharaj: Jesi li nakon deset godina rada bar malo bliži svojem cilju?
P: Možda sam mu malo bliži. Kao što znaš, to je veoma težak posao.
M: Sebstvo je blizu i put je do njega lak. Sve što trebaš raditi jest ne raditi ništa.
P: Ipak smatram da je moja sadhana veoma naporna.
M: Tvoja sadhana jest biti. Rad se događa. Samo budi pažljiv. Zašto bi bilo teško prisjedati se da jesi? Cijelo
vrijeme jesi.
P: Osjedaj bitka cijelo vrijeme postoji, u to nema sumnje. Ali polje pozornosti često je prezasideno svim
vrstama mentalnih događaja - emocijama, predodžbama, idejama. Čisti osjedaj bitka obično je zatrpan
svime i svačime.
M: Na koji način čistiš um od nepotrebnog? Koja sredstva i alate koristiš da bi ga pročistio?
P: U načelu, svaki je čovjek uplašen. Najviše se plaši samog sebe. Osjedam se poput čovjeka u čijoj je ruci
bomba koja de svakog časa eksplodirati. Ne može skinuti upaljač, a ne može je ni baciti. Takav je čovjek
užasno uplašen i mahnito traži rješenje svog problema, a nikako ga ne nalazi. Za mene oslobođenje
predstavlja rješenje problema s bombom. Ne znam mnogo o njoj. Jedino što znam jest da potječe iz
najranijeg djetinjstva. Osjedam se poput uplašenog djeteta koje se strastveno buni zbog toga što nije
voljeno. To dijete čezne za ljubavlju, a zbog toga što je ne dobiva uplašeno je i ljuto. Ponekad se osjedam
kao da bih mogao nekoga ubiti, možda čak i samog sebe. Ta je želja toliko jaka da sam neprestano uplašen,
a ne znam kako se osloboditi straha.
Sigurno ti je sasvim jasno da postoji razlika između indijskog i europskog uma. Indijski je um razmjerno
jednostavan, a europski je mnogo složeniji. Indijski je um u svojoj osnovi. uravnotežen. On ne razumije
europski nemir, neumorno odazivanie zamišljenim obvezama, golemo opde znanje.
M: Sposobnost logičkog razmišljanja jednog Europljanina toliko je velika da de na kraju zaključiti kako
njegovo postojanje nema nikakvog smisla! Njegova usredotočenost na sebe nastaje upravo zbog
oslanjanja na logiku.
P: Ali razmišljanje, logičko rezoniranje, normalno je stanje uma. Um nikako ne može prestati raditi.
M: Stanje o kojem govoriš može biti stanje na koje je um navikao, ali to ne mora nužno biti normalno
stanje. Normalno stanje ne može biti bolno, a pogrešne navike često dovode do kronične boli.
P: Ali, ako razmišljanje nije prirodno ili normalno stanje uma, kako demo ga zaustaviti? Mora postojati neki
način da se um smiri. Veoma često govorim sebi: «Dosta, molim te, zaustavi se! Prekini s tim beskonačnim
blebetanjem, s tim stvaranjem rečenica koje se stalno vrte ukrug!» Ali um se nikako ne zaustavlja. Osjedam
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Budi ravnodušan prema boli i užitku 205

da ga je ipak mogude zaustaviti na neko vrijeme, ali ne zadugo. Čak i takozvani duhovni ljudi koriste
različite varke kako bi svoj um održavali mirnim. Ponavljaju mantre, pjevaju, dišu duboko ili plitko, ljuljaju
se, okredu oko sebe, koncentriraju se, meditiraju, vječito jure za ekstazama, njeguju vrline - sve vrijeme
rade na tome da prestanu raditi, da prestanu nešto ganjati, da se prestanu kretati. Kad sve to ne bi bilo
toliko tragično, bilo bi smiješno.
M: Um postoji u dva stanja, u obliku vode i meda. Voda i pri najmanjem uznemirenju dugo ostaje titrati,
dok se med, koliko god ga buckali, veoma brzo vrada u nepokretno stanje.
P: Um je po prirodi nemiran. Možda ga privremeno možemo smiriti, ali on sam po sebi nije miran.
M: Boluješ li od kronične groznice, cijelo deš se vrijeme tresti. Želje i strahovi čine um nemirnim. Tek kad se
oslobodi svih negativnih emocija, postaje miran.
P: Dijete ne možeš zaštititi od negativnih emocija. Čim se rodi, ono počinje učiti što su bol i strah. Glad je
veoma okrutan učitelj koji ga podučava ovisnosti i mržnji. Dijete voli majku zato što ga ona hrani, a mrzi je
zato što hrana ne stiže na vrijeme. Naš nesvjesni um prepun je unutarnjih sukoba koji se povremeno
prelijevaju u svjesnost. Živimo na vulkanu i zato smo neprestano u opasnosti. Slažem se da društvo ljudi čiji
je um miran veoma blagotvorno djeluje na mene, ali čim se udaljim od njih, stare poteškode ponovno
započinju. Zbog toga povremeno dolazim u Indiju jer želim biti u društvu svojeg gurua.
M: Samo misliš da dolaziš i odlaziš, prolazedi pritom kroz različita stanja i raspoloženja. Ja vidim stvari
onakvima kakve jesu, kao trenutne događaje koji mi se predočuju u brzom slijedu, a svoj bitak primaju od
mene, iako sasvim sigurno ti događaji nisu moje «ja» i nisu moji. Ja nisam nijedna od tih pojava, a nisam ni
podložan bilo kojoj od njih. Tako sam jednostavno i u potpunosti nezavisan da to tvoj um, navikao na
suprotstavljanje i nijekanje, uopde ne može pojmiti. Doslovce mislim to što kažem. Ne trebam se ničemu
suprotstavljati niti bilo što nijekati, zato što mi je jasno da ne mogu biti ni suprotnost ni nijekanje bilo čega.
Ja se samo nalazim onkraj svega, u sasvim drukčijoj dimenziji. Ne traži me u poistovjedivanju s nečim ili u
suprotstavljanju nečem. Ja sam ondje gdje nema ni želje ni straha. No, kakvo je tvoje iskustvo? Ne osjedaš
li i ti da si ponekad potpuno odvojen od svih prolaznih stvari?
P: Da, povremeno. Ali tada se iznenada pojavljuje osjedaj opasnosti i počinjem se doživljavati odbačenim,
kao da nisam ni u kakvim odnosima s drugima. Ovdje se jasno vidi razlika između tvog i mog mentalnog
života. Kod Indijaca emocije slijede mislima. Daj Indijcu neku ideju i uslijedit de emocije. Kod zapadnjaka je
upravo suprotno. Daj zapadnjaku emociju i počet de stvarati ideje. Tvoje su mi ideje intelektualno veoma
privlačne, ali ne mogu emocionalno odgovoriti na njih.
M: Ostavi svoj intelekt po strani, nemoj ga koristiti u tu svrhu.
P: Od kakve mi je koristi savjet koji ne mogu provesti u djelo? Sve su to samo ideje, a ti želiš da na njih
odgovorim određenim osjedajima, zato što bez osjedaja nema djelovanja.
M: Zašto govoriš o djelovanju? Djeluješ li uopde ti? Djeluje neka nepoznata sila, a ti zamišljaš da to djeluješ
ti. Uistinu, ti samo promatraš što se događa, a pritom nemaš nikakvih mogudnosti bilo kako utjecati na to.
P: Zašto u meni postoji tako stravičan otpor da prihvatim kako uistinu ne mogu učiniti ništa?

M: Ali što bi uopde mogao učiniti? Nalik si pacijentu pod anestezijom kojeg kirurg operira. Kad se probudiš,
saznaješ da je operacija završena. Možeš li tada redi da si ti nešto učinio?
P: Ali ja sam taj koji je odlučio podvrgnuti se operaciji.
M: Sasvim sigurno nisi. Tvoja bolest s jedne, a pritisak liječnika i obitelji s druge strane ono je što te
nagnalo da se odlučiš na operaciju. Nemaš izbora, ved samo iluziju da ga imaš.
P: Unatoč tome, osjedam da nisam tako bespomodan kakvim me ti želiš prikazati. Osjedam da mogu učiniti
sve ono o čemu mogu i razmišljati, samo ne znam kako. Ne nedostaje mi mod, ved znanje.
M: Kao što je svima poznato, nepoznavanje načina jednako je loše kao i nemanje modi! Ali ostavimo tu
temu na trenutak. Konačno, nije važno zašto se osjedamo bespomodnima, sve dok jasno uviđamo da smo
oduvijek bili bespomodni.
Meni su sedamdeset i četiri godine, a ipak se osjedam kao dijete. Sasvim jasno vidim da sam usprkos svim
promjenama ostao dijete. Moj mi je guru rekao: «To dijete, koje čak i sada ti jesi, tvoje je stvarno sebstvo
(svarupa). Vrati se u stanje čistog bitka, gdje se osjedaj 'ja jesam' još uvijek nalazi ti čistodi u kojoj se
nalazilo prije negoli se zagadilo osjedajem 'ja sam ovo' ili 'ja sam ono' ». Tvoj teret proizlazi iz lažnih
poistovjedivanja - odreci se svih njih. Rekao mi je još i ovo: «Vjeruj mi. Objasnio sam ti da je tvoja prava
priroda božanska. Smatraj to apsolutnom istinom. Tvoja je radost božanska, jednako kao i tvoja patnja. Sve
dolazi od Boga. Neprestano se toga prisjedaj. Ti si Bog i vrši se jedino tvoja volja.» Povjerovao sam mu i
ubrzo sam shvatio kako su njegove riječi bile čudesno istinite i točne. Nisam uvjetovao um razmišljajudi:
«Ja sam Bog, ja sam čudesan, ja sam iznad svega.» Jednostavno sam slijedio učiteljevu uputu da usmjerim
svoj um na čisti osjedaj «ja jesam» te da u njemu i ostanem. Satima sam sjedio imajudi na umu isključivo da
«ja jesam» i uskoro su mir, radost i duboka sveobuhvatna ljubav postali moje normalno stanje. Sve je tada
nestalo - moja osobnost moj guru, život koji sam živio, svijet oko mene. Ostao je samo mir i neizmjerna
tišina.
P: Sve to izgleda veoma jednostavno i lagano, ali nije baš tako. Ponekad se i u meni pojavi čudesno stanje
radosnog mira. Promatram ga i čudim se s kakvom je lakodom došlo, kako mi se bliskim čini, tako potpuno
mojim. Zašto sam uopde imao potrebu da se tako žestoko borim kako bih postigao stanje koje mi je bilo
posve blizu? Ovoga je puta sasvim sigurno došlo da bi zauvijek i ostalo. Pa ipak, ono tako brzo iščezava, a
mene ostavlja u čudu. Je li to bio istinski okus stvarnosti ili samo još jedna pogreška? Ali ako to jest bila
stvarnost, zašto je otišla? Možda mi je potrebno neko jedinstveno iskustvo koje de me dobro učvrstiti u
tom novom stanju, a sve dok se ono ne pojavi, ta de se igra skrivača morati nastaviti.
M: Tvoje očekivanje nečeg posebnog i dramatičnog, neke čudesne eksplozije, samo je smetnja i odgađanje
samoostvarenja. Ne trebaš očekivati eksploziju jer se ona ved dogodila u trenutku kad si se rodio i kad si
shvatio da jesi postojanje-spoznavanje-osjedanje. Postoji samo jedna pogreška koju činiš: vanjsko smatraš
unutarnjim, a unutarnje vanjskim. Smatraš da je ono što je u tebi izvan tebe, a ono što je izvan tebe u tebi.
Um i osjedaji vanjski su, ali ti misliš da su ti sasvim bliski. Isto tako vjeruješ da je svijet objektivan, a on je u
potpunosti projekcija tvoje psihe. To je temelj zbrke koju nikakva nova eksplozija ne može popraviti. Sebe
moraš predočavati kao onoga tko je iznad svega. Nema drugog puta.

P: Kako da sebe predočavam kao nekog tko je iznad svega, kad se moje misli javljaju i nestaju kako im se
sviđa? Njihovo beskonačno čavrljanje uzrokuje mi smetnje i iscrpljuje me.
M: Promatraj svoje misli kao što promatraš promet na ulici. Ljudi dolaze i odlaze. Ti ih primjeduješ, ali ne
reagiraš na njih. U početku to možda nije lako, ali nakon nekog vremena provedenog u vježbanju shvatit
deš da tvoj um može istovremeno funkcionirati na mnogo razina i da možeš biti svjestan svih njih. No,
jedino kad te zainteresira neka posebna razina, može ona zarobiti tvoju pažnju i zamračiti ostale. Ali, čak se
i tada na zamračenim područjima nastavlja rad, iako izvan polja svijesti. Nemoj se boriti sa svojim
sjedanjima i mislima. Pokušaj samo u polje svoje pozornosti uključiti neka druga, mnogo važnija pitanja,
kao što su: «Tko sam ja?», «Kako sam došao na ovaj svijet?», «Odakle taj univerzum oko mene?», «Što je
stvarno, a što je prolazno?» Nijedno se sjedanje nede modi zadržati ne budeš li zainteresiran za njega.
Samo emotivna spona održava ropstvo. Vječno si u potrazi za užitkom, izbjegavajudi bol, neprestano tragaš
za sredom i mirom. No, ne uviđaš li da te upravo to neprekidno traženje srede čini nesretnim? Pokušaj
tragati na drugi način, budi ravnodušan prema boli i užitku, ne traži i ne odbijaj ništa pa svu svoju
pozornost usmjeri na onu razinu na kojoj je bezvremeno prisutan osjedaj «ja jesam». Ubrzo deš shvatiti da
su mir i sreda tvoja priroda i da ti smetnje stvara jedino traganje za njima, ovakvim ili onakvim kanalima.
Izbjegavaj te smetnje, to je sve. Nema potrebe za traganjem. Kako možeš tražiti ono što ved imaš? Ti si
Bog, ti si vrhovna stvarnost. Za početak, vjeruj ini. Vjeruj svojem Učitelju. To de ti omoguditi da napraviš
prvi korak. Nakon toga tvoje de se povjerenje pokazati opravdanim, i to na temelju vlastitog iskustva. Za
svaki početni korak u životu od presudne je važnosti vjera. Bez nje se malo toga može napraviti. Svako je
djelovanje čin vjere. Zahvaljujudi vjeri jedeš čak i kruh svoj svagdašnji! Prisjedajudi se onoga što sam ti
rekao, možeš postidi sve. Ponovno ti kažem: «Ti si sveprožimajuda stvarnost, ona stvarnost koja sve nadila-
zi. Ponašaj se sukladno tome: misli, osjedaj i djeluj u skladu s cjelinom pa de se stvarno iskustvo toga što ti
govorim pojaviti u tebi za tren oka. Nikakav napor nije ti potreban. Samo imaj vjere i djeluj u skladu s njom.
Molim te, shvati da ništa ne želim od tebe. Ono što ti govorim jedino je u tvojem interesu, zato što iznad
svega voliš sebe i želiš biti siguran i sretan. Nemoj se toga stidjeti, nemoj to nijekati. Prirodno je i dobro
voljeti sebe. Potrebno je samo spoznati što točno voliš. To što voliš nije tijelo, ved Život sam - percipiranje,
osjedanje, razmišljanje, djelovanje, ljubljenje, nastojanje, stvaranje. Taj Život voliš, Život koji ti jesi! Život
koji jest sve. Shvati to u potpunosti, odbacujudi sva dijeljenja i ograničenja, i sve de tvoje želje uroniti u tu
spoznaju bududi da vede uvijek sadrži manje. Zbog toga pronađi svoje sebstvo jer kad njega pronađeš,
pronadi deš i sve drugo.
Svatko je sretan što postoji, ali svega nekolicina u potpunosti poznaje punodu svojeg postojanja. Dopustiš li
svojem umu da počiva na osjedaju «ja jesam», «ja znam» i «ja volim», sa snažnom željom da otkriješ
najdublje značenje tih riječi, modi deš je i ti spoznati.
P: Mogu li njegovati misao «ja sam Bog»?
M: Nemoj se poistovjedivati ni s kojom idejom. Podrazumijevaš li pod pojmom Bog ono nepoznato, samo
govoriš: «Ne znam što sam ja». Budeš li poznavao Boga kao što poznaješ sebe, nedeš trebati govoriti na taj
način. Najbolji je jednostavan osjedaj «ja jesam». Strpljivo prebivaj u njemu. Ovdje strpljenje znači
mudrost. Ne razmišljaj o neuspjehu! U takvoj sadhani ne može biti neuspjeha.
P: Moje misli ne dopuštaju mi da to činim.

M: Ne obradaj pažnju na njih. Ne bori se s njima. Nemoj ništa raditi sa svojim mislima, ved im samo dopusti
da budu takve kakve jesu. Upravo tvoja borba s njima daje im mod. Potpuno ih odbaci. Ne zaboravi se
prisjedati: što god se događa, događa se zato što «ja jesam». Sve te podsjeda na činjenicu da jesi. Iskoristi
činjenicu da moraš postojati kako bi doživljavao. Ne trebaš prestati razmišljati. Samo prestani biti
zainteresiran. Nezainteresiranost je ono što te oslobađa. Ne prianjaj ni uz što, to je sve. Svijet se sastoji od
mnoštva obruča, ali ti imaš njihove kuke. Izravnaj kuke i nijedan te obruč nede modi zakačiti. Odbaci sve
svoje ovisnosti, Nema ničeg drugog što bi trebao odbaciti. Prestani njegovati svoju naviku da budeš
ambiciozan, da tražiš rezultate - i evo ti univerzalne slobode. Prestani se mučiti.
P: Život je muka. Toliko toga treba učiniti.
M: Učini ono što treba učiniti. Nemoj se tome opirati. Tvoja ravnoteža mora biti dinamična, utemeljena na
činjenju prave stvari u pravom trenutku. Nemoj biti poput djeteta koje ne želi odrasti. Uobičajeni pokreti i
položaji nede ti pomodi. U potpunosti se osloni na jasnodu misli, čistodu motiva i poštenje u djelovanju. Ne
postoji mogudnost da kreneš krivim smjerom. Uzdigni se iznad svega, ostavljajudi sve za sobom.
P: Ali može li se išta ostaviti zauvijek?
M: Ti želiš ekstazu koja traje dan i nod. No, ekstaze nužno dolaze i odlaze jer ljudski mozak ne može na
duže vrijeme podnijeti napetost. Produžena ekstaza spalila bi tvoj mozak, osim u slučaju da je iznimno čist i
suptilan. U prirodi ništa nije statično i mimo, sve pulsira, pojavljuje se i iščezava. Srce, disanje, probava,
spavanje i budno stanje, rođenje i smrt - sve dolazi i odlazi u valovima. Ritam, periodičnost, skladna
izmjena krajnosti univerzalno je pravilo. Nema nikakve koristi boriti se protiv samog obrasca života. Tražiš
li nepromjenjivo, nadiđi iskustvo. Kad kažem da se cijelo vrijeme moraš prisjedati osjedaja «ja jesam»,
zapravo želim redi da mu se uvijek moraš iznova vradati. Nijedna pojedinačna misao ne može biti prirodno
stanje uma, ved jedino tišina. No, to nije ideja o tišini, nego tišina sama. Kad je um u svom prirodnom
stanju, on se nakon svakog iskustva spontano vrada u tišinu. Ili, točnije rečeno, svako se iskustvo događa
na pozadini tišine.
Ono što si ovdje naučio zasađena je sjemenka na koju sada moraš prividno zaboraviti. Ali ona de i dalje
živjeti u tebi. Kad dođe pravo vrijeme, proklijat de, narasti, procvjetati i dati ploda. Sve de se to dogoditi
samo od sebe. Ti ne moraš činiti ništa, samo nemoj to sprječavati.

Biti sretan i usrećivati druge ritam je života
Poklonik: Prije nekoliko mjeseci doputovao sam iz Europe kako bih posjetio svojeg gurua u blizini Calcutte,
kojeg redovno posjedujem. Trenutačno sam na putu kudi. Prijatelj me pozvao da te posjetim i zadovoljan
sam što sam ovdje.
Maharaj: Što si naučio od svojeg gurua i kakvu si sadhanu radio?
P: Moj je guru častan starac od osamdesetak godina. Što se filozofije tiče, zastupa vedantu, a vježbe koje
podučava bave se poticanjem nesvjesnih energija uma i osvještavanjem skrivenih zapreka i blokada. Moja
osobna sadhana bila je povezana s mojim specifičnim problemom iz ranog djetinjstva i dječaštva. Naime,
moja mi majka nije mogla pružiti osjedaj da sam siguran i ljubljen, a on je toliko važan za normalan razvoj
djeteta. Bila je to žena koja nije bila sposobna biti majkom. Opteredena vlastitim strahovima i neurozama,
nesigurna u sebe, osjedala je da predstavljam odgovornost i teret koji nije bila u stanju nositi. Nikada nije
željela da se rodim. Nije željela ni da odrastem i da se razvijam. Željela je da se vratim u njezinu maternicu,
nerođen, nepostojedi. Opirala se svakom pokretu života u meni, bijesno se borila protiv svakog rnog
pokušaja da se bar malko probijem iz uskog kruga postojanja na koji je bila navikla. Kao dijete bio sam
veoma osjetljiv i osjedajan. Više od svega drugoga čeznuo sam za ljubavlju, a ta ljubav, jednostavna i
instinktivna ljubav koju majka osjeda prema svome djetetu, bila mi je uskradena. Glavni poticaj moga
života, koji nikada nisam nadrastao, postala je potraga djeteta za majkom. Biti sretno dijete, imati sretno
djetinjstvo pretvorilo se u moju opsesiju. Strastveno me zanimala trudnoda, porod i rano djetinjstvo.
Postao sam prilično glasovit liječnik, specijalist za porod i pridonio sam razvoju bezbolnih metoda
porođaja. Sretno dijete sretne majke - to je bio moj ideal cijelog života. Ali moja je majka bila u njemu
neprestano prisutna, veoma nesretna samom sobom, a istovremeno nimalo spremna i sposobna prihvatiti
da sam ja sretan. To se odražavalo na veoma neobične načine. Kad god meni nije bilo dobro, ona se
osjedala izvrsno. Kad sam ja bio dobro raspoložen, ona je bila potpuno slomljena, proklinjudi i sebe i mene.
Bududi da mi nikad nije oprostila zločin što sam se usudio roditi, činila je sve da se osjedam krivim što sam
živ. «Živiš zato što me mrziš. Ako me voliš, umri!» Tako je glasila njezina neprestana, iako nečujna poruka.
Živio sam tako životom u kojem mi se, umjesto ljubavi, stalno nudila smrt. Zatočen u svojoj majci, kao
vječno dijete, nisam mogao uspostaviti skladne odnose sa ženama. Između nas bi se uvijek umetnula slika
majke, majke koja nije mogla oprostiti, kojoj se nije moglo oprostiti. Potražio sam utjehu u radu i otkrio
mnogo toga. Ali nisam se mogao izvudi iz stupice djetinjstva. Na kraju sam se okrenuo duhovnoj potrazi i
na tom sam putu postojan ved godinama. Ali, na neki način nastavila se ona ista stara potraga za
majčinskom ljubavlju, nazivali je mi Bogom, atmanom ili vrhovnom stvarnošdu. U načelu, i dalje želim
voljeti i biti voljen. Na nesredu, takozvani religiozni ljudi protivnici su života i potpuno su okrenuti umu. Kad
se suoče sa životnim potrebama i porivima, počinju klasificirati, apstrahirati i konceptualizirati, a ta im
njihova umovanja postaju važnija nego život sam. Oni traže da se pojedinac usredotoči na neki koncept i
postane neosoban. Umjesto spontanog sjedinjenja kroz ljubav, predlažu namjernu i marljivu koncentraciju
na određenu formulu. Bez obzira ha to radi li se o Bogu ili atmanu, meni ili nekom drugom, sve se svodi na
isto! Uvijek nude nešto o čemu treba misliti, a ne nekog koga treba voljeti. Ono što je meni potrebno nisu
teorije ili sistemi jer postoji mnogo takvih koji su podjednako privlačni i vjerojatni. Trebam nešto što de mi
dotaknuti srce i obnoviti život, a ne još jedan način razmišljanja. Nov način razmišljanja ne postoji, ali
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Biti sretan i usredivati druge ritam je života 210
osjedaji uvijek mogu biti novi. Kad nekog volim, spontano i snažno meditiram na njega, i to s takvom
toplinom i pažnjom kakve mi moj um nikad ne može naložiti.
Riječi su dobre za oblikovanje osjedaja. Riječi bez osjedaja nalik su odjedi koju nitko ne nosi, hladnoj i
praznoj. Moja je majka isušila sve moje osjedaje. Presahnuli su svi moji izvori. Mogu li ja ovdje nadi
bogatstvo i obilje emocija koje sam toliko trebao dok sam bio dijete?
M: Gdje je sada tvoje djetinjstvo? Kakva je tvoja bududnost?
P: Rodio sam se, odrastao i umrijet du.
M: Govoriš o svome tijelu, naravno, i o svome umu. Ja ne govorim o fiziologiji i psihologiji. One su dijelovi
prirode i njima upravljaju prirodni zakoni. Govorim o tvojem traganju za ljubavlju. Je li ono nekad
započelo? Hode li jednom završiti?
P: Zaista to ne mogu redi. Ono postoji od prvog i trajat de do posljednjeg trenutka mog života. Ta čežnja za
ljubavlju - toliko je stalna i toliko beznadna!
M: Što točno tražiš kada tragaš za ljubavlju?
P: Jednostavno ovo - želim voljeti i biti voljen.
M: Pod time misliš na neku ženu?
P: Nije nužno. To može biti i prijatelj, učitelj, voditelj - dokle god je sam osjedaj svijetao i jasan. Naravno,
žena je uobičajen odgovor. Ali ne mora biti i jedini.
M: Što bi želio više, voljeti ili biti voljen?
P: Najradije bih i jedno i drugo! Ali sasvim je jasno da je voljeti uzvišenije, plemenitije, dublje. Slatko je biti
voljen, ali od toga se ne raste.
M: Možeš li voljeti sam od sebe ili mora postojati netko tko de pobuditi tvoju ljubav?
P: Svatko mora sresti nekog koga de modi voljeti, naravno. Moja majka ne samo da nije bila u stanju voljeti,
ved nije bila ni osoba koju se moglo voljeti.
M: Što neku osobu čini dragom, vrijednom voljenja? Nije li to upravo činjenica što je voljena? Najprije
voliš, a onda tražiš razloge.
P: Može biti i obrnuto. Voliš ono što te čini sretnim.
M: Ali što te čini sretnim?
P: Tu ne postoje pravila. Cijela je ta tema veoma osobna i nepredvidljiva.
M: To je točno. Što god mi rekli, dok ne voliš nisi sretan. Ali, čini li te ljubav uvijek sretnim? Nije li
povezivanje ljubavi sa sredom početni, dječji stupanj? Kad tvoja ljubljena osoba pati, ne patiš li i ti s njom?
Ali, prestaješ li voljeti zato što patiš? Moraju li se ljubav i sreda uvijek pojavljivati i iščezavati zajedno? Nije
li ljubav tada samo očekivanje užitka?
P: Naravno da nije. U ljubavi može postojati mnogo patnje.
M: Što je onda ljubav? Nije li to prije stanje bitka no stanje uma? Moraš li znati da voliš kako bi volio? Nisi li
volio svoju majku, a da to nisi ni znao? Tvoja čežnja za njezinom ljubavlju, za prilikom da joj izraziš svoju
ljubav - nije li i to čin ljubavi? Nije li ljubav na isti način dio tebe kao što je i svijest dio bitka? Cijelo vrijeme
tražio si ljubav svoje majke zato što si je volio.
P: Ali ona mi nije dopuštala da je volim!
M: Nije te mogla ni sprječiti da je voliš.
P: Ali, zašto sam onda bio nesretan cijeloga svog života?
M: Zato što nisi nikada zakoračio duboko u sam korijen svojega bitka. Potpuno nepoznavanje vlastitoga
sebstva zakrilo je tvoju ljubav i sredu, nagnalo te da tražiš ono što nikada nisi izgubio. Ljubav je htjenje da
svoju sredu podijeliš sa svima. Biti sretan, činiti druge sretnima - to je ritam ljubavi.
Ispunjenje želja izaziva nove želje
Poklonik: Priznajem da sam danas došao ovamo u buntovnom raspoloženju. U poslovnici aviokompanije
nisam uspio ništa obaviti. Uvijek kad se suočim s takvom situacijom počinjem sve dovoditi u sumnju i sve
mi se čini besmisleno.
Maharaj: To je veoma korisno raspoloženje. Sumnjaš u sve, odbijaš sve, nisi spreman učiti ni od koga.
Takvo je raspoloženje plod tvoje duge sadhane. Naposljetku, ne možeš biti vječni student.
P: Tako nešto zaista ne želim. To me nikamo nije dovelo.
M: Nemoj redi da te nije nikamo dovelo jer te dovelo gdje si sada.
P: Ponovo se javlja dijete u meni i njegov bijes. Nisam se ni za milimetar pomaknuo s mjesta.
M: Počeo si kao dijete i završit deš kao dijete. Što god si naučio u međuvremenu, morat deš otpustiti i
početi od početka.
P: Ali dijete se opire. Kad je nesretno ili kad nešto niječe, ne želi se pokoriti.
M: Pusti ga neka se opire. Samo promatraj to njegovo batrganje. Plašiš li se previše društva da bi mu se
uvjerljivo opirao, promatraj i to. Znam da je to bolan posao. Ali postoji samo jedan lijek - traženje lijeka
mora prestati.
Ako si ljut ili te boli, odvoji se od te ljutnje i boli i promatraj ih. Eksternalizacija je prvi korak k oslobođenju.
Odstupi u stranu i promatraj. Fizički de se događaji i dalje odigravati, ali oni sami po sebi nemaju nikakve
važnosti. Važan je jedino um. Što god da se događa, ne možeš se svađati i vrištati u poslovnici avi-
okompanije ili u banci. Društvo to ne dopušta. Ne dopada li ti se njegov način i nisi li ga spreman podnositi,
nemoj letjeti avionom ili držati novac u banci. Pješači, a ako ne možeš pješačiti, nemoj putovati. Imaš li
posla s društvom, moraš prihvatiti njegove načine jer su oni ujedno i tvoji. Stvorili su ih tvoje potrebe i
zahtjevi. Tvoje su želje toliko složene i kontradiktorne da nije čudo što je društvo koje si stvorio
podjednako složeno i kontradiktorno.
P: I sam uviđam i priznajem da je vanjski kaos samo odraz mog unutarnjeg nesklada. Ali što je lijek za to?
M: Nemoj tražiti lijekove.
P: Ponekad se pojedinac nalazi u stanju milosti pa mu je život sretan i skladan. Ali takvo stanje ne traje
dugo! Raspoloženje se mijenja i sve ponovno krede u krivom smjeru.
M: Kad bi bar mogao ostati miran, slobodan od sjedanja i očekivanja, bio bi u stanju raspoznati prekrasan
obrazac događaja. Jedinio tvoj nemir uzrokuje kaos.
P: Tijekom tri sata koja sam proveo u poslovnici aviokompanije vježbao sam strpljivost i obzirnost. No, to
nije ubrzalo stvari.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Ispunjenje želja izaziva nove želje 213

M: Barem ih nije ni usporilo, što bi tvoje opiranje sigurno bilo učinilo. Ti želiš trenutačne rezultate! Ovdje
se ne podučava magija. Svi čine istu pogrešku, odbijaju sredstva, a željeli bi ostvariti ciljeve. Želiš li mir i
sklad u svijetu, ne smiješ ih odbijati u sebi. Moraš bezuvjetno slijediti moj savjet i nedeš se razočarati. Tvoj
problem ne mogu riješiti pukim riječima. Moraš djelovati onako kako sam ti rekao i ustrajati na tome. Ono
što oslobađa nije pravi savjet, ved djelovanje koje se temelji na njemu. Kao što liječnik, nakon što je
pacijentu dao injekciju, kaže: «Sada se samo odmaraj. Ništa više nemoj činiti, jedino budi miran», tako i ja
tebi kažem: «Dobio si svoju' injekciju', sad budi miran, samo budi spokojan» Moj guru postupao je na isti
način. Rekao bi mi nešto i nakon toga dodao: «Sad budi miran. Nemoj sve vrijeme razmišljati o tome.
Zaustavi se. Budi miran.»
P: Ja mogu biti miran samo sat vremena ujutro. Ali dan je dugačak. Događaju se mnoge stvari koje me
izbacuju iz ravnoteže. Lako je redi «budi miran», ali kako biti miran kad u meni i oko mene sve vrišti. Molim
te, reci mi kako se to postiže?
M: Sve što treba učiniti može se učiniti u miru i tišini. Nema nikakve potrebe za nervozom.
P: To je samo teorija koju ne potkrepljuju činjenice. Vradam se u Europu, a ondje nemam nikakvog posla.
Život mi je potpuno prazan.
M: Budeš li samo nastojao biti miran sve de dodi - posao, snaga za posao, pravi motiv. Moraš li sve znati
unaprijed? Nemoj se tjeskobno brinuti zbog svoje bududnosti. Budi sada miran i sve de dodi na svoje
mjesto. Ono što ne očekujemo mora se dogoditi, a ono što unaprijed predviđamo nikada ne mora dodi.
Nemoj mi sad redi da ne možeš držati pod nadzorom svoju prirodu. Ne moraš to činiti. Baci je preko palube
u more. Nemoj se boriti ili pokoravati nikakvoj prirodi. Nijedno iskustvo nede te povrijediti pod uvjetom da
ga ne pretvori š u naviku. Ti si suptilni uzrok cijeloga svojeg univerzuma. Sve jest zato što ti jesi. Uhvati se
čvrsto za tu tvrdnju, shvati je u svoj njezinoj dubini i neprestano je se prisjedaj. Spoznati je kao potpunu
istinu predstavlja oslobođenje.
P: Ako sam ja sjemenka svog univerzuma, tada sam zaista gnjila sjemenka! Sjemenka se poznaje po plodu.
M: Što je tako loše u tvome svijetu da ga proklinješ?
P: Pun je boli.
M: Priroda nije ni ugodna ni bolna. Ona je inteligencija i ljepota. Bol i užitak nalaze se u umu. Promijeni
sistem vrijednosti i sve de se promijeniti. Užitak i bol samo su smetnja osjetilima. Postupaj prema njima na
jednak način i postojat de jedino blaženstvo. A svijet je onakav kakvim ga praviš. Svakako ga učini sretnim.
Jedino te zadovoljstvo onim što imaš može usrediti. Ispunjenje želja izaziva nove želje. Uzdržavanje od svih
želja i zadovoljstvo onime što dolazi samo od sebe veoma je plodno stanje, osnovni preduvjet stanja
punode. Ne budi nepovjerljiv prema njegovoj prividnoj neplodnosti i praznini. Vjeruj mi, ispunjenje želja
dovodi do patnje. Oslobođenje od želja jest blaženstvo.
P: No, postoje neke stvari koje su nam potrebne.
M: Ono što ti je potrebno dodi de samo od sebe, ne budeš li tražio ono što ti je nepotrebno. Pa ipak, samo
nekolicina ljudi postiže takvo stanje potpunog spokoja i nevezanosti. To je veoma uzvišeno stanje, sam
prag oslobođenja.

P: Posljednje dvije godine bio sam posve neplodan, osamljen i prazan. Stoga sam se često molio da
umrem.
M: No, tvoj dolazak ovamo pokrenuo je odredene događaje. Dopusti da se stvari događaju onako kako se
događaju. Na kraju de se sve veoma lijepo posložiti. Ne trebaš se naprezati u smjeru bududnosti - ona de
sama dodi k tebi. Još neko vrijeme bit češ mjesečar kakav si sada, bez smisla i sigurnosti, ali taj de period
završiti i shvatit deš da je tvoj posao bio plodan i lak. Uvijek postoje trenuci kad se osjedaš prazan i otuđen.
Takvi su trenuci iznimno poželjni jer pokazuju da je duša odbacila svoja sidra i da plovi prema dalekim
mjestima. To je nevezanost - kad je sa starim gotovo, a novo još nije stiglo. Ako si uplašen, takvo stanje
može biti mučno, ali uistinu nema ničega čega bi se trebao plašiti. Prisjedaj se upute: «Uzdigni se iznad
svega što ti dođe na put.»
P: Buddhino je pravilo glasilo: uvijek pamti ono što treba pamtiti. Ali ja smatram da je veoma teško
prisjetiti se prave stvari u pravom trenutku. Čini mi se da za mene vrijedi upravo suproto no pravilo: uvijek
zaboravljam!
M: Nije lako pamtiti, bududi da svaka situacija povlači za sobom bujicu želja i strahova. Želja koja se rada iz
sjedanja može ga i uništiti.
P: Kako da se borim sa željama? Nema ničeg jačeg od njih.
M: Vode života tutnje preko stijenja objekata - onih koje volimo i onih koje mrzimo. Ukloni uvidom i
nevezanošdu sve stijene pa de iste vode tedi duboko, mimo i brzo, u obilnijoj količini i s vedom snagom.
Nemoj to shvatiti samo kao teoriju, ved nađi vremena da to i promisliš i razmotriš. Želiš li biti slobodan, ne
smiješ zanemariti nijedan korak do slobode. To je slično uspinjanju na planinu: moraš napraviti svaki korak.
Jedan korak manje - i ne stižeš na vrh.

Tijelo i Um vanjski su znakovi neznanja
Poklonik: Neki dan raspravljali smo o osobi (vjakti), svjedoku (vjakta) i apsolutu (avjakta). Koliko se sjedam,
rekao si da je jedino apsolut stvaran, dok je svjedok stvaran samo u određenoj točki prostora i vremena.
Osoba je organizam, grub ili suptilan, osvijetljen prisutnošdu svjedoka. Čini mi se da nisam sve to u
potpunosti shvatio. Možemo li to ponovno pretresti? Nadalje, koristio si pojmove mahadakas, didakaš i
paramakas. U kakvom su oni odnosu s osobom, svjedokom i apsolutom?
Maharaj: Mahadakaš je priroda, ocean postojanja, fizički prostor sa svime onime što se osjetilima može
percipirati. Didakaš je područje svijesti, mentalni prostor vremena, percepcije i spoznaje. Paramakaš je
bezvremena i besprostorna stvarnost, bez uma, nediferencirana, beskonačna mogudnost, izvor i podrijetlo,
sadržaj i bit, materija i svijest, pa ipak onkraj svega toga. Ta stvarnost ne može se percipirati, ali se može
iskusiti kao vječno svjedočenje svjedoka, percipiranje onoga koji percipira, početak i kraj svih pojavnosti,
korijen vremena i prostora, prvobitni uzrok u svakom lancu uzroka.
P: Kakva je razlika izmedu svjedoka i apsoluta?
M: Nema razlike. Oni su poput svjetlosti i danje svjetlosti. Univerzum je pun svjetlosti koja nije vidljiva, ali
istu tu svjetlost možeš vidjeti kao dnevnu svjetlost. Ono što dnevna svjetlost otkriva jest osoba. Osoba je
uvijek objekt, svjedok je subjekt, a njihov odnos uzajamne ovisnosti odraz je njihove apsolutne
istovjetnosti. Ti zamišljaš da su to različita i odvojena stanja, no nije tako. Ona su ista svijest, jednom u
mirovanju, a drugi put u kretanju. Svako od njih svjesno je onog drugog. U svijesti (dit) čovjek poznaje Boga
i Bog poznaje čovjeka. U njoj on oblikuje svijet i svijet oblikuje njega. Svijest je spona, most između
krajnosti, uravnotežuj udi i objedinjavajudi čimbenik svakog iskustva. Cjelokupnost svega percipiranog jest
ono što nazivate materijom, a cjelokupnost svih onih koji percipiraju ono što nazivate univerzalnim umom.
Njihova istovjetnost, koja se očituje kao sposobnost percipiranja i percipiranje, sklad i inteligencija,
ljupkost i voljenje, potvrđuje se uvijek iznova.
P: Postoje li svojstva tromosti, pokretačke energije i uravnoteženosti samo u materiji ili i u umu?
M: l u jednom i u drugom, naravno, zato što to dvoje nije odvojeno. Jedino se apsolut nalazi onkraj svih
svojstava. U stvari, to su samo točke gledišta, odnosno načini promatranja koji postoje jedino u umu. S one
strane uma nestaju sve razlike.
P: Je li univerzum proizvod osjetila?
M: Kao što ti ponovno stvaraš svoj svijet prilikom buđenja, tako se i univerzum razvija. Um sa svojih pet
organa percipiranja, pet organa djelovanja i petovoj nica svijesti pojavljuje se kao sjedanje, mišljenje,
razum i osobnost.
P: Znanost je veoma uznapredovala. Čovjek poznaje svoj um i tijelo mnogo bolje od svojih predaka. Tvoj
tradicionalni način, koji opisuje i analizira um i materiju, nije više djelotvoran.
M: Ali gdje su ti vaši znanstvenici i njihove znanosti? Nisu li i oni samo slike u vašem umu?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Tijelo i Um vanjski su znakovi neznanja 216

P: Upravo je II tome temeljna razlika između tebe i mene! Za mene oni ne predstavljaju moje projekcije.
Postojali su i prije nego što sam se rodio, a postojat de i kad budem mrtav,
M: Naravno. Kad jednom prihvatiš da su vrijeme i prostor stvarni, počinješ smatrati sebe sitnim i
kratkovječnim. Ali, jesu li oni uistinu stvarni? Ovise li oni o tebi ili ti ovisiš o njima? Kao tijelo, nalaziš se u
prostoru, a kao um, u vremenu. No, jesi li ti samo tijelo u kojem se nalazi um? Jesi li to ikada istraživao?
P: Nemam ni motiva ni načina da to istražim.
M: Nudim ti oboje. Ali na samom uvidu (viveka) i nevezanosti (vairagja) moraš poraditi sam.
P: Jedini motiv koji vidim jest postizanje srede, ničim uzrokovane i bezvremene. Ali kako da je ostvarim?
M: Sreda je sporedna. Istinski djelotvoran motiv jest ljubav. Sigurno uviđaš koliko ljudi pate pa tražiš
najbolji način da im pomogneš. Odgovor je očigledan. Najprije moraš samog sebe dovesti u stanje u kojem
ti nede biti potrebna pomod. Budi siguran da tvoje ponašanje proizlazi iz čiste dobrohotnosti i da je
oslobođeno svih vrsta očekivanja.
Oni koji traže samo sredu lako mogu završiti u suptilnoj ravnodušnosti, a ljubav se nikad nede smiriti.
A što se načina tiče, postoji samo jedan. Moraš spoznati samog sebe, i to i prividnog i stvarnog. Jasnoda i
suosjedanje idu zajedno. Svako od njih treba i osnažuje ono drugo.
P: Suosjedanje pretpostavlja postojanje objektivnog svijeta ispunjenog patnjom koju je mogude ukloniti.
M: Svijet nije objektivan i patnju nije mogude ukloniti. Suosjedanje je samo druga riječ za odbijanje patnje
iz nestvarnih razloga.
P: Ako su razlozi nestvarni, zašto bi patnja morala biti neizbježna?
M: Ono što uzrokuje patnju uvijek je laž: lažne želje i strahovi, lažne vrijednosti i ideje, lažni odnosi među
ljudima. Odbaci laž i oslobodit deš se patnje. Istina te čini sretnim i slobodnim.
P: Istina je da sam ja um zarobljen u tijelu, a to je veoma bolna istina.
M: Ti nisi tijelo, a nisi ni u tijelu. Tijelo uopde ne postoji. Ti samo na sasvim pogrešan način razumiješ sebe.
Da bi sebe mogao razumjeti na ispravan način - moraš istraživati!
P: Ali ja sam rođen kao tijelo, u tijelu, i umrijet du kao tijelo, s tijelom.
M: To je tvoj pogrešni koncept. Istražuj, preispituj, sumnjaj u sebe i u druge. Želiš li nadi istinu, ne smiješ
prianjati uz svoja uvjerenja. Budeš li siguran u ono što je trenutačno, nikada nedeš dostidi ono krajnje.
Tvoja ideja da si rođen i da deš umrijeti potpuno je besmislena. Opovrgavaju je i logika i iskustvo.
P: U redu, nedu više uporno tvrditi da sam tijelo. Pobijedio si. Ali ovdje i sada, dok razgovaram s tobom, ja
jesam u svome tijelu, to je očito. Možda ja nisam tijelo, ali ono je moje.
M: Cijeli univerzum neprestano pridonosi tvojem postojanju. Stoga je cijeli univerzum tvoje tijelo. U tom
smislu, slažem se stobom.

P: Moje tijelo duboko utječe na mene. Ono je u više pogleda moja sudbina. Moj karakter, moja
raspoloženja, priroda mojih reakcija, moje želje i strahovi, urođeni i stečeni - svi se oni temelje na tijelu.
Malo alkohola, malo droge ili nečeg sličnog - i sve se mijenja. Nakon toga, sve dok ne prestane djelovanje
droge, ja sam drugi čovjek.
M: Sve se to događa zato što misliš da si tijelo. Spoznaj svoje pravo ja pa čak ni droge nede imati mod nad
tobom.
P: Pušiš li?
M: Moje je tijelo zadržalo nekoliko navika koje de možda ostati dok ne umre. No, one mu ne nanose
nikakvu štetu.
P: Jedeš li meso?
M: Rođen sam u obitelji u kojoj se jelo meso i moja djeca ga jedu. Jedem meso u veoma malim količinama i
ne smatram da je to neki veliki problem.
P: Jedenje mesa podrazumijeva ubijanje.
M: Očito. Ne tvrdim da sam savršeno dosljedan. Misliš li da je potpuna dosljednost moguda, dokaži to
vlastitim primjerom. Nemoj propovijedati ono što sam ne provodiš u djelo.
Vradam se na tvoju ideju da si rođen. Zaglavio si u onome što su ti rekli roditelji. Govorili su ti o začedu,
trudnodi i porodu, o ranom djetinjstvu, dječaštvu, školskoj dobi i adolescenciji i slično. Sada se moraš
osloboditi ideje da si tijelo s pomodu suprotne ideje da to nisi. No, i to je, nema sumnje, samo ideja.
Smatraj je nečim što deš morati odbaciti kad odradi svoje. Ideja da nisi tijelo također ga čini stvarnim. No,
zapravo, ono uopde ne postoji, ved se radi samo o stanju uma. Čovjek može imati onoliko tijela koliko mu
se sviđa, a ona mogu biti veoma različita. Samo se postojano prisjedaj onog što želiš i odbaci sve što nije u
skladu s time.
P: Ja sam poput kutije u kutiji koja se i sama nalazi u kutiji, pri čemu vanjska kutija djeluje kao tijelo, a prva
do nje kao duša. Ako se odstrani vanjska kutija, sljededa postaje tijelo, a ona do nje duša. To je beskonačan
niz, beskonačno otvaranje kutija. Je li posljednja od njih krajnja duša?
M: Imaš li tijelo, moraš imati i dušu. Na to se tvoja usporedba s umetnutim kutijama može upotrijebiti. Ali
sada i ovdje, kroz sva tvoja tijela i duše, blista svijest, čista svjetlost svijesti (dit). Prioni uz nju, bez imalo
skretanja. Kad nema svijesti, tijelo ne može opstati ni sekunde. U njemu postoji struja energije, ljubavi i
inteligencije, koja upravlja njime, održava ga i puni snagom. Otkrij tu struju i ostani u njoj.
Naravno, sve su to različiti načini izražavanja. Riječi su zapreke koliko i mostovi. Pronađi iskru života koja
plete fino tkivo tvoga tijela i uroni u nju. Ona je jedina stvarnost koju tijelo posjeduje.
P: Što se s njome događa nakon smrti?
M: Iskra života onkraj je vremena. Rođenje i smrt samo su točke u vremenu. Život neprestano plete svoje
mnogobrojne mreže. Plete ih u vremenu, ali sam je bezvremen. Koje god ime ili oblik pridaš njegovim
očitovanjima, on je poput oceana - nepromjenjiv, a ipak vječno promjenjiv.

P: Sve što kažeš zvuči predivne i uvjerljivo. Ali unatoč tome, moj se osjedaj da sam samo osoba u stranom i
otuđenom svijetu, često neprijateljski nastrojena i opasna, ne gubi. Bududi da o sebi razmišljam kao o
osobi ograničenoj prostorom i vremenom, kako je uopde mogude da ikada spoznam sebe kao nešto
suprotno tome, kao neosobnu i sveobuhvatnu svijest ništavila zarobljenu u pojedinačnom?
M: Učvršduješ se u uvjerenju da si nešto što nisi, a niječeš ono što uistinu jesi. Zanemaruješ element čiste
spoznaje, odnosno svijesti koja je oslobođena svih osobnih iskrivljenja. Sve dok ne spoznaš stvarnost te
svijesti (dit), nedeš modi spoznati svoje sebstvo,
P: Što da radim? Ne vidim sebe na način na koji me ti vidiš. Možda si ti u pravu, a ja u krivu, ali kako da
prestanem biti ono što osjedam da jesam?
M: Princ koji vjeruje da je prosjak može se sa sigurnošdu uvjeriti da je princ isključivo na jedan način.Mora
se početi ponašati kao princ i promatrati što se pritom dogad.a. Ponašaj se kao da je ono što govorim
istina i prosuđuj po onome što se zaista zbiva. Sve što tražim od tebe jest malo vjere koja je potrebna da se
učini prvi korak. S iskustvom de dodi povjerenje i nakon toga više ti nedu bih potreban. Ja znam što si i zato
ti to govorirn. Povjeruj mi samo na trenutak.
P: Da bih bio sada i ovdje, potrebno mi je tijelo i njegova osjetila. Da bih mogao razumjeti, potreban mi je
um.
M: Tijelo i um samo su vanjski znakovi neznanja, odnosno pogrešnog razumijevanja. Ponašaj se kao da si
čista svijest, bez tijela i uma, izvan prostora i vremena, iznad pojmova «gdje», «kada» i «kako». Prebivaj u
njoj, razmišljaj o njoj, nauči prihvadati njezinu stvarnost. Nemoj joj se cijelo vrijeme suprotstavljati i nemoj
je nijekati. Imaj barem otvoren um. Joga je skretanje vanjskog k unutarnjem. Neka tvoj um i tijelo izraze
stvarnost koja jest sve i onkraj svega. Samo vježbanjem možeš uspjeti u tome, nikako raspravljanjem.
P: Molim te, dopusti mi da se vratim na svoje početno pitanje. Kako uopde nastaje pogreška
poistovjedivanja s osobom?
M: Apsolut postoji prije vremena. Svijest se javlja prva. Skup sjedanja i mentalnih navika privlači pažnju,
svijest se fokusira i iznenada se pojavljuje osoba. Ukloni li se svjetlost svijesti, kao kad odeš na spavanje ili
se onesvijestiš, osoba iščezava. Osoba (vjakti) treperi, svijest (vjakta) obuhvada sav prostor i vrijeme, a
apsolut (avjakta) - jest.

Odreci se svega i dobit ćeš sve
Poklonik: U kakvom se stanju trenutačno nalaziš?
Maharaj: U stanju u kojem se ne doživljavaju iskustva. No, ono uključuje sva iskustva.
P: Možeš li udi u um i srce nekog pojedinca te sudjelovati u njegovom iskustvu?
M: Ne mogu, takve stvari zahtijevaju posebnu vježbu. Ja sam poput trgovca pšenicom. Veoma malo znam
o kruhu i kolačima. Nije mi poznat čak ni okus zobene kaše. Ali o pšeničnom zrnu znam sve i to odlično. Ja
poznajem izvor svakog iskustva, ali ne poznajem bezbrojne pojedinačne oblike koje ono može poprimiti.
No, to ni ne trebam poznavati. U svakom trenutku mogu na neki način saznati ono malo što mi je potrebno
da bih proživio svoj život.
P: Postoje li tvoj i moj pojedinačni bitak u Brahminom umu?
M: Univerzalno nije svjesno pojedinačnog. Postojanje neke osobe isključivo je njezina stvar. Ona postoji u
vremenu i prostoru, posjeduje ime i lik, početak i kraj. Univerzalno uključuje sve osobe. Apsolut je korijen
svega i nalazi se onkraj svega.
P: Mene ne zanima sveobuhvatna cjelina. Kakva spona postoji između moje i tvoje pojedinačne svijesti?
M: Što bi moglo povezivati dvoje ljudi koji sanjaju?
P: Mogli bi sanjati jedno drugo.
M: To je upravo ono što ljudi i rade. Svatko zamišlja «drugog» i pokušava otkriti u kakvoj je vezi s njim.
Tragalac je spona, nikog drugog nema.
P: Svakako mora postojati nešto zajedničko između tolikih točaka u svijesti koje predstavljaju sve nas.
M: Gdje se nalaze sve te točke? U tvome umu. Uporno tvrdiš da je tvoj svijet neovisan o tvome umu. Kako
bi to bilo mogude? Tvoja želja da upoznaš umove drugih ljudi proizlazi iz toga što ne poznaješ vlastiti.
Najprije spoznaj vlastiti um i ustanovit deš da se pitanje o drugim umovima više ne pojavljuje jer drugi
uopde ne postoje. Ti si zajednički čimbenik, jedina spona između umova. Bitak je svijest. «Jesamstvo» je
primjetljivo na sve.
P: Vrhovna stvarnost (parabrahman) najvjerojatnije jest prisutna u svima nama. Ali od kakve nam je ona
koristi?
M: Nalik si čovjeku koji kaže: «Tražim mjesto na kojem bih mogao odložiti svoje stvari, ali od kakve mi je
koristi prostor?» lli pak: «Želio bih popiti mlijeko, čaj, kavu ili sodu, ali od vode nemam nikakve koristi.» Ne
uviđaš li da je upravo vrhovna stvarnost ono što sve čini mogudim? Ali, pitaš li me od kakve ti je ona
koristit moram ti odgovoriti: «Ona ničemu ne koristi.» U pitanjima svakodnevnog života poznavatelj
stvarnosti nije ni u kakvoj prednosti. Čak bi mogao biti i na gubitku. Bududi da je osloboden pohlepe i
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Odreci se svega i dobit deš sve 220

straha, on ne misli na sebe. Svaka ideja o bilo kakvoj koristi potpuno mu je strana. On zazire od svih
dobitaka, njegov je život neprestano odricanje, dijeljenje, davanje.
P: Ako stjecanje vrhovne stvarnosti ne donosi nikakvu korist zašto se uopde izlagati poteškodama radi nje?
M: Teškode postoje samo kad si za nešto previše vezan. Kad se ne držiš ni za što, teškoda nema. Odricanje
od manjeg dobitak je vedeg. Odreci se svega i dobit deš sve. Tada de tvoj život postati ono što i treba biti,
čisto zračenje iz jednog neiscrpnog izvora. U toj svjetlosti svijet se pojavljuje mutno poput sna.
P: Ako je moj svijet samo san, čiji si dio i ti, što možeš učiniti za mene? Ako san nije stvaran, ako ne
posjeduje bitak, kako stvarnost može utjecati na njega?
M: Dok san traje, on posjeduje privremeni bitak. No, tvoja želja da prioneš uza nj ono je što stvara
probleme. Odbaci je. Prestani zamišljati da je to tvoj san.
P: Čini mi se da ti uzimaš zdravo za gotovo kako san može postojati neovisno o onome koji sanja i kako se
ja poistovjedujem sa svojim snom zato što to sam želim i što uživam u tome. Ali ja sam i sanjač i san. Tko
treba prestati sanjati?
M: Neka se san odigra do kraja. To ne možeš zaustaviti. Ali zato ga možeš smatrati snom, odnosno možeš
odbiti da mu daš pečat stvarnosti.
P: Ja sam ovdje i sjedim pred tobom. Sanjam, a ti promatraš kako govorim u snu. Što je spona koja nas
veže?
M: Moja namjera da te probudim. Moje te srce želi probuditi. Osjedam koliko patiš u svome snu i znam da
te moram probuditi kako bih tvoje jade priveo kraju. Kad svoj san budeš doživljavao kao san, probudit deš
se. Ali ja nisam zainteresiran za tvoj san. Za mene je dovoljno to što znam da se moraš probuditi. Svoj san
ne moraš privesti konačnom svršetku niti ga učiniti plemenitim, sretnim ili lijepim. Moraš jedino spoznati
da sanjaš. Prestani zamišljati, prestani vjerovati u ono što zamišljaš. Uvidi sve kontradikcije, nesklad i
licemjerje ljudskog postojanja, kao i svoju potrebu da se uzdigneš iznad toga. U beskonačnom prostoru
pluta sidušni atom svjesnosti u kojem je sadržan cijeli univerzum.
P: U snu postoje neke ljubavi koje se čine stvarnima i vječnima. Nestaju li one prilikom buđenja?
M: U snu neke ljude voliš, a neke ne. Kad se probudiš, spoznaješ da si ti ljubav sama, ljubav koja obuhvada
sve. Ljubav prema nekoj osobi, ma koliko snažna i iskrena bila, neizbježno mora vezivati. Ljubav u slobodi
ljubav je prema svemu.
P: Ljudi dolaze i odlaze. No, volimo samo one koje susredemo, ne možemo voljeti sve.
M: Kad postaneš sama ljubav, nalaziš se s one strane vremena i brojeva. Voledi jednog, voliš sve, a voledi
sve, voliš svakoga ponaosob. Jedinka i svi međusobno se ne isključuju.
P: Kažeš da se nalaziš u stanju izvan vremena. Znači li to da su ti otvoreni prošlost i bududnost? Jesi li sreo
Vasišthu Munija, Raminog gurua?
M: To je pitanje postavljeno u vremenu i o vremenu. Ponovno me ispituješ o sadržaju sna. Bezvremenost

je izvan iluzije vremena, to nije proširenje vremena. Onaj tko se zvao Vasištha poznavao je Vasišthu, Ja sam
onkraj imena i oblika. Vasištha je san u tvome snu. Kako bih ga ja mogao poznavati? Previše se zamaraš
prošlošdu i bududnošdu. Sve je to zbog tvoje želje da nastaviš postojati, da se zaštitiš od nestajanja. I kao
što želiš i da Ije živjeti, tako želiš i da ti drugi pritom prave društvo pa si stoga zabrinut za njihovo
preživljavanje. No, ono što ti zoveš preživljavanjem samo je preživljavanje sna. Smrt je poželjnija od toga
jer sadrži mogudnost buđenja.
P: Ti si svjestan vječnosti, zbog toga te i ne brine hodeš li preživjeti.
M: Takav način razmišljanja samo je druga vrsta zaobilaženja. Vječnost je oslobodenje od svih želja. Sve
vezanosti podrazumijevaju strah zato što su sve stvari prolazne. Strah pretvara pojedinca u roba. Sloboda
od vezanosti ne dolazi vježbanjem. Ona se postiže prirodnim putem kad pojedinac spozna svoj istinski
bitak. Ljubav ne veže, vezanost nije ljubav.
P: Dakle, ne postoji način da se postigne nevezanost?
M: Nema ničeg što bi trebalo postidi. Odbaci sva zamišljanja i spoznaj sebe takvog kakav jesi. Znanje o
sebstvu jest nevezanost. Sve želje nastaju zbog osjedaja nedostatnosti. Kad spoznaš da ti ništa ne
nedostaje, da si ti sve što jest i da je sve tvoje, želje iščezavaju.
P: Moram li prakticirati svjesnost kako bih spoznao svoje sebstvo?
M: Ne moraš prakticirati ništa. Da bi spoznao sebstvo, budi sebstvo. A da bi mogao biti sebstvo, prestani
zamišljati da si ovo ili ono. Samo budi. Dopusti svojoj pravoj prirodi da se očituje. Nemoj uznemiravati um
tragajudi za njom.
P: Budem li samo čekao samoostvarenje, trebat de mi dosta vremena.
M: Što bi to morao čekati, kad je sve ved ovdje i sada? Moraš samo promatrati i vidjeti. Zagledaj se u
sebstvo, u svoj stvarni bitak Ti znaš da jesi i voliš što jesi. Odbaci sva zamišljanja, to je sve. Ne oslanjaj se na
vrijeme, vrijeme je smrt. Onaj tko čeka, umire. Život je jedino sada. Nemoj razgovarati sa mnom ni o
prošlosti ni o bududnosti. One postoje samo u tvom umu.
P: I ti deš umrijeti.
M: Ja sam ved mrtav. U mom slučaju fizička smrt nede imati nikakvog značenja. Ja sam bezvremeni bitak
Oslobođen sam želje i straha, bududi da se ne prisjedam prošlosti i ne zamišljam bududnost. Kad ne
postoje imena i likovi, kako bi mogli postojati želja i strah? S beželjnošdu dolazi bezvremenost. Ja sam si-
guran zato što ono što nije ne može dotaknuti ono što jest. Ti se osjedaš nesigurnim jer zamišljaš opasnost.
Naravno, tvoje tijelo kao takvo složeno je i ranjivo te mu je stoga potrebna zaštita. Ali ti nisi takav. Kad
jednom spoznaš svoj neprikosnoveni bitak, postidi deš mir.
P: Kako mogu nadi mir kad svijet pati?
M: Svijet pati iz veoma valjanih razloga. Želiš li mu pomodi, moraš biti onkraj potrebe za pomodi. Tada de
sve što činiš, kao i sve što ne činiš, pomagati svijetu na najdjelotvorniji način.
P: Od kakve koristi može biti nedjelovanje ondje gdje se traži djelovanje?

M: Djelovanje se događa kad je potrebno. No, čovjek nije taj koji djeluje. On mora biti samo svjestan
onoga što se događa. Upravo je njegova prisutnost djelovanje. Prozor je odsutnost zida, ali zato što je
prazan omoguduje strujanje zraka i svjetlosti. Isprazni se od svih mentalnih sadržaja, od svih zamišljanja i
nastojanja pa de sama odsutnost zapreka dovesti do toga da stvarnost nagrne u tebe. Želiš li zaista nekome
pomodi, drži se podalje od njega. Ako si emotivno vezan za pomaganje, sigurno mu nedeš pomodi. Mogude
je da deš biti nemalo uposlen i veoma zadovoljan svojom suosjedajnom prirodom, ali nedeš nmogo
napraviti. Čovjeku si zaista pomogao samo onda kad više nema potrebe da mu ponovno pomažeš. Sve je
drugo posve uzaludno.
P: Nema dovoljno vremena da se samo sjedi i čeka kako bi se pomod dogodila. Nešto se mora i učiniti.
M: Svakako učini sve što možeš. Ali ono što možeš učiniti ograničeno je. Jedino je sebstvo bezgranično.
Dijeli bez granica - ali od sebstva. Sve drugo može se davati samo u neznatnim količinama. Jedino si ti
neizmjeran. Pomagati drugima sama je tvoja priroda. Čak i kad jedeš i piješ pomažeš svome tijelu. Tvojem
sebstvu ništa nije potrebno. Ti si čisto davanje koje nema ni početka ni kraja, davanje koje je neiscrpno.
Kad vidiš patnju i bol, suoči se s njima. Ne žuri s djelovanjem. Ni podučavanje ni djelovanje ne mogu
istinski pomodi. Suoči se s patnjom i otkrij njezino korijenje. Pomodi nekome da postigne razumijevanje
istinska je pomod.
P: Približava mi se smrt.
M: Tvome tijelu nije ostalo još mnogo vremena, a ne tebi. Vrijeme i prostor postoje jedino u umu. Ti nisi
ničime vezan. Samo shvati sebe - to je istinska vječnost.

Nastajanjem svjesnosti nastaje svijet
Poklonik: Što se s običnim čovjekom događa nakon smrti?
Maharaj: Sve se događa u skladu s onim u što vjeruje. Kao što život prije smrti nije ništa drugo do
zamišljanje, takav je i život poslije smrti. San se nastavlja.
P: A što se događa s mudracem?
M: Mudrac ne umire, bududi da se nikad nije ni rodio.
P: Drugima se čini da i on umire.
M: Ali ne i njemu. U sebi je on fizički i mentalno slobodan od svega.
P: Ti bi ipak morao znati u kakvom je stanju čovjek koji je umro, barem na temelju svojih prošlih života.
M: Prije no što sam sreo svog gurua, toliko sam toga znao. Sada ne znam ništa, zato što je sve znanje samo
san i nije valjano. Ja poznajem svoje sebstvo, a u njemu ne nalazim ni život ni smrt, ved samo čisti bitak. Ja
nisam ovo ili ono, ved bitak sam. Ali u trenutku kad um, privučen svojom zalihom sjedanja, počinje
zamišljati, on puni prostor objektima, a vrijeme događajima. Bududi da ne poznajem ni ovaj život, kako bih
mogao poznavati prošle? Um je taj koji vidi kako se sve krede jer je i sam u pokretu. Bududi da je stvorio
vrijeme, brine se zbog prošlosti i bududnosti. Cijeli se univerzum (mahatattva) ljulja u kolijevci svijesti koja
se pojavljuje kad postoji red i sklad (mahasattva). Sve fizičke i mentalne pojave nalaze se u svijesti, kao što
se svi valovi nalaze u oceanu. Stoga je važna jedino svijest sama po sebi, a ne njezin sadržaj. Proširuj i
produbljuj svijest o sebstvu pa de k tebi obilno potedi svi blagoslovi. Ne trebaš tražiti ništa, sve de samo
dodi, na najprirodniji način i bez imalo napora. Pet osjetila i četiri funkcije uma - sjedanje, razmišljanje,
razumijevanje i osjedaj osobnosti - pet elemenata - zemlja, voda, vatra, zrak i eter - dva vida kreacije -
materija i duh - sve je to obuhvadeno u svijesti.
P: Pa ipak, morao bi vjerovati da ti ovo nije prvi život.
M: Sveti tekstovi tako tvrde, ali ja o tome ne znam ništa. Ja poznajem sebe takvog kakav jesam. Na temelju
svog iskustva ne mogu redi kakav sam bio u prošlosti i kakav du biti u bududnosti. Ne radi se o tome da se
toga ne sjedam; nemam se u stvari čega sjedati. Reinkarnacija podrazumijeva sebstvo koje se reinkamira, a
takvo sebstvo ne postoji. Svežanj sjedanja i nada, koji se naziva «ja», zamišlja sam sebe kao nekog tko
vječno postoji i stvara vrijeme kako bi u njega smjestio svoju lažnu vječnost. Da bih ja postojao, ne trebaju
mi ni prošlost ni bududnost. Sve iskustvo rađa se iz zamišljanja. Ja ne zamišljam, stoga mi se ne događaju
rođenje i smrt. Jedino oni koji smatraju da su rođeni, mogu smatrati i da de se ponovno rađati. Ti me
optužuješ da sam rođen, a ja se branim da nisam!
Sve postoji u svijesti, ali svijest niti umire niti se ponovno rađa. Ona je nepromjenjiva stvarnost,
Cijeli univerzum iskustava rađa se s tijelom i umire s njime. On ima svoj početak i kraj u svijesti, ali svijest
ne poznaje ni početka ni kraja. Budeš li to pažljivo promišljao i duže vrijeme razmatrao, spoznat deš
svjetlost svijesti u svoj njezinoj jasnodi, a iz tvog de viđenja svijet iščeznuti. To je poput promatranja
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Nastajanjem svjesnosti nastaje svijet 224
mirisnog štapida koji gori. Najprije zamjeduješ samo štapid i dim. Kad uočiš vrh koji gori, spoznaješ da on
posjeduje mod koja može spaliti planine štapida i ispuniti dimom cijeli univerzum. Sebstvo se ostvaruje
bezvremeno, ne iscrpljujudi nikad svoje bezgranične mogudnosti. Tijelo je poput mirisnog štapida, a dim
poput uma. Sve dok je um zaposlen svojim iskrivljavanjima, ne može percipirati vlastiti izvor. Tada dolazi
guru pa ti skrede pažnju na iskru koja u tebi gori. Um je ved po svojoj prirodi okrenut prema vanjskom i
zato izvor pojava uvijek rado traži među samim pojavama. Kad se pojedincu kaže da potraži izvor u sebi, za
njega je to na neki način početak novog života. Tada na mjesto svjesnosti dolazi svijest. U svjesnosti postoji
«ja» koje je svjesno, ali svijest nije podijeljena. Svijest je svjesna sebe. «Ja jesam» jest misao, a svijest nije
misao. U svijesti ne postoji nešto kao «ja sam svjestan». Svjesnost je svojstvo, a svijest nije. Pojedinac
može biti svjestan da je svjestan, ali ne može biti svjestan svijesti. Bog je sveobuhvatna svjesnost, ali svijest
je onkraj svega, onkraj bitka i nebitka.
P: Započeo sam pitanjem o stanju čovjeka nakon smrti. Kad njegovo tijelo propadne, što se događa sa
svjesnošdu? Nosi li čovjek i dalje sa sobom svoje osjetilo vida, sluha i slično? Ako pak gubi svoja osjetila, što
se događa s njegovom svjesnošdu?
M: Osjetila su samo načini percipiranja. Kad grubi načini iščeznu, pojavljuju se istančanija stanja svjesnosti.
P: Ne dolazi li nakon smrti do prijelaza u svijest?
M: Do prijelaza iz svjesnosti u svijest ne može dodi zato što svijest nije oblik svjesnosti. Svjesnost može
samo postajati sve suptilnijom i istančanijom i to je upravo ono što se događa nakon smrti. Kako čovjekovi
omotači odumiru, načini svjesnosti koje oni uzrokuju također iščezavaju.
P: Događa li se to sve dotle dok ne ostane samo nesvjesnost?
M: Zašto o svjesnosti govoriš kao o nečemu što dolazi i odlazi? Tko bi to mogao biti svjestan nesvjesnosti?
Sve dok je prozor otvoren, sunčeva svjetlost ispunjava prostoriju. Kad se prozor zatvori, napolju ostaje
sunce. Ali može li ono vidjeti mrak u sobi? Postoji li za sunce nešto poput mraka? Nesvjesnost uopde ne
postoji, bududi da se takvo nešto ne može iskusiti. O postojanju nesvjesnosti zaključujemo kad postoji
pogreška u sjedanju ili u komunikaciji s okolinom. Prestanem li odgovarati na podražaje iz okoline, zaključit
deš da sam nesvjestan. A zapravo sam možda krajnje svjestan, ali i nemodan komunicirati, prisjedati se.
P: Postavit du ti sasvim jednostavno pitanje. Na svijetu postoji oko četiri milijarde ljudi i svi oni moraju
umrijeti. Kakvo de biti njihovo stanje nakon smrti, ne u fizičkom, ved u psihološkom smislu? Hode li se
njihova svjesnost nastaviti? A ako se nastavi, u kojem de obliku to biti? Nemoj mi samo redi da nisam
postavio pravo pitanje ili da ne znaš odgovor na njega ili da u tvom svijetu ono izgleda besmisleno. U
trenutku kad počneš govoriti o svojem i mojem svijetu kao o dva različita i nespojiva svijeta, počinješ
graditi zid između nas. Moraš priznati da živimo u istom svijetu jer nam inače tvoje iskustvo ne može biti ni
od kakve koristi.
M: Naravno da živimo li istom svijetu. Jedino što ga ja vidim takvim kakav jest, a ti ne. Ti sebe vidiš u
svijetu, a ja svijet vidim u sebi. Tebi se čini da se rađaš i umireš, a meni se svijet pojavljuje i iščezava. Naš je
svijet stvaran, ali tvoj način gledanja na njega nije. Nema nikakvog zida između nas, osim onoga koji ti
gradiš. U osjetilima nema ničeg lošeg; na krivi te put navodi tvoje zamišljanje. Ono prekriva svijet takav
kakav jest onime što ti zamišljaš da jest. Ti zamišljaš da postoji nešto nezavisno od tebe, nešto što ipak

pažljivo slijedi tvoje urođene ili stečene obrasce ponašanja. U tvome stavu postoji duboka kontradikcija
koju ne uviđaš, a ona je uzrok tvoje patnje. Vezan si za ideju da si rođen u svijetu boli i patnje. Ja znam da
je svijet dijete ljubavi, da u ljubavi počinje, raste, da u njoj nalazi i svoje ispunjenje. Ali ja sam čak i iznad
ljubavi.
P: Ako si stvorio svijet iz ljubavi, zašto je on u tolikoj mjeri ispunjen boli?
M: U pravu si s točke gledišta tijela, ali ti nisi tijelo. Ti si beskrajna i beskonačna svijest. Nemoj zamišljati
ono što nije istina i vidjet deš stvari na isti način na koji ih ja vidim. Bol i užitak, dobro i loše, ispravno i
pogrešno samo su relativni pojmovi i ni u kom slučaju ne smiju se smatrati apsolutnima. Oni su ograničeni i
privremeni.
P: U budističkoj tradiciji tvrdi se da prosvijetljeni Buddha (nirvani) posjeduje slobodu univerzuma. On može
spoznati i iskusiti sve što postoji. Može zapovijedati prirodi i upletati se u nju, može se miješati u lanac
uzroka i posljedica te mijenjati redoslijed događaja, pa čak i poništiti prošlost! On i dalje živi u svijetu, ali je
potpuno slobodan od njega.
M: Ono što si upravo opisao jest Bog! Naravno, gdje god postoji univerzum, ondje je također i njegova
suprotnost, a to je Bog. Ali ja sam iznad i jednog i drugog. Bilo jednom jedno kraljevstvo koje je tražilo
kralja. Kad su konačno našli pravog čovjeka, odmah su ga okrunili. On se ni na koji način nije promijenio,
osim što su mu dali titulu, prava i dužnosti kralja. To nije utjecalo na njegovu pravu prirodu, ved samo na
vanjsko ponašanje. Nešto slično događa se s prosvijetljenom osobom. Sadržaj njegove svjesnosti prolazi
kroz korjenitu preobrazbu, ali on nije zaveden time. On zna da je nepromjenjiv.
P: Ono što je nepromjenjivo ne može biti svjesno. Svjesnost je uvijek promjenjiva. Nepromjenjivo ne
ostavlja nikakvih tragova u svjesnosti.
M: To je istovremeno i točno i netočno. Papir nije ono što je na njemu napisano, ali to se ipak nalazi na
njemu. Ni tinta ni čitateljev um nisu poruka, ali oni omoguduju njezin prijenos.
P: Silazi li svjesnost iz stvarnosti ili je ona jedno svojstvo materije?
M: Svjesnost kao takva suptilna je nadopuna materije. Kao što su tromost (tamas) i pokretačka energija
(radas) svojstva materije, tako se i uravnoteženost (sattva) očituje kao svjesnost. Na neki način možeš je
smatrati oblikom veoma suptilne energije. Kad god se materija organizira u stabilni organizam, spontano
se pojavljuje svjesnost. S uništenjem organizma iščezava i svjesnost.
P: Što onda preživljava?
M: Preživljava ono čega su materija i svjesnost samo aspekti, ono što nije rođeno i što ne umire.
P: Ako je to onkraj materije i svjesnosti, može li se i iskusiti?
M: Može se spoznati po svom djelovanju na njih. Tragaj za tim u ljepoti i blaženstvu. Ali nedeš razumjeti ni
tijelo ni svjesnost, sve dok se ne uzdigneš iznad njih.
P: Molim te, jasno nam reci, jesi li ti svjestan ili nesvjestan?

M: Mudrac nije ni jedno ni drugo, ali njegova mudrost obuhvada sve. Svijest sadrži sva iskustva. Ali onaj
koji je svjestan nalazi se izvan svakog iskustva, čak i izvan svijesti same.
P: Postoji pozadina iskustva koju možemo nazvati materijom. Postoji i onaj koji doživljava iskustvo, a kojeg
možemo nazvati umom. Što čini most između toga dvoga?
M: Most je sama pukotina između njih. Ono što s jedne strane izgleda kao materija, a s druge kao um,
samo je po sebi most između njih. Nemoj razdvajati stvarnost na um i tijelo i nede biti potrebe za
mostovima.
Pojavljivanjem svjesnosti pojavljuje se i svijet. Kad duboko promišljaš mudrost i ljepotu svijeta, nazivaš ih
Bogom. Spoznaj izvor svega toga, koji se nalazi u tebi, i otkrit deš da si dobio odgovor na sva svoja pitanja.
P: Jesu li onaj koji vidi i viđeno jedno ili dvoje?
M: Postoji jedino viđenje. l onaj koji vidi i viđeno obuhvadeni su u njemu. Nemoj stvarati razlike ondje gdje
ih nema.
P: Počeo sam pitanjem o stanju čovjeka koji je umro. Rekao si da de se njegovo iskustvo nakon smrti samo
oblikovati u skladu s njegovim očekivanjima i vjerovanjima.
M: Prije rođenja očekivao si da deš živjeti u skladu s planom koji si sam zacrtao. Tvoja volja bila je okosnica
tvoje sudbine.
P: U svakom slučaju, u to je morala biti upletena i moja karma.
M: Karma oblikuje životne okolnosti, ali stavovi prema njima tvoj su izbor. Na kraju krajeva, ono što
oblikuje tvoj život tvoj je karakter, a njega pak možeš oblikovati jedino ti sam.
P: Kako da to učinim?
M: Moraš ga spoznati takvim kakav jest i pritom osjedati iskreno kajanje. Kad se uviđanje i osjedanje tako
združe mogu se činiti čuda. To je slično lijevanju brončanog kipa. Metal i vatra sami po sebi ne mogu
napraviti kip, a ni kalup nije ni od kakve koristi. Metal se mora rastaliti na vatri i zatim uliti kalup.

S one strane Uma ne postoji patnja
Poklonik: Promatrao sam te dok si sjedio u kudi svog sina čekajudi da bude poslužen ručak. Pitao sam se je
li sadržaj tvoje svijesti sličan mome, je li samo djelomično ili u potpunosti različit. Osjedaš li glad i žeđ na
isti način kao i ja pa prilično nestrpljivo čekaš da se posluži jelo ili se nalaziš u sasvim drukčijem stanju
uma?
Maharaj: Na površini nema velike razlike, ali ona je golema u dubini. Ti poznaješ sebe samo zahvaljujudi
osjetilima i umu te smatraš da si ono što oni tvrde da jesi. Bududi da nemaš neposredno znanje o svojem
sebstvu, oslanjaš se samo na ideje o njemu. Sve je to osrednje znanje, znanje iz druge ruke, utemeljeno na
prepričavanju. Smatraš da je svaka tvoja predodžba o tebi istinita. Tvoja navika da sebe zamišljaš kao
nekoga koga je mogude percipirati i opisati veoma je snažna.
Ja vidim kao što i ti vidiš, čujem kao što i ti čuješ, kušam kao što i ti kušaš, jedem kao što i ti jedeš. Također
osjedam žeđ i glad i očekujem da me posluže na vrijeme. Kad umirem od gladi i kad sam bolestan, moje
tijelo i um postaju slabi. Sve to percipiram sasvim jasno, ali na neki način nisam i u tome. Osjedam se kao
da lebdim nad time, izdvojen i nevezan. Čak ne mogu ni tvrditi da sam izdvojen i nevezan. Izdvojenost i
nevezanost postoje kao što postoje žeđ i glad. Uz to, postoji i svijest o svemu tome kao i osjedaj
bezgranične udaljenosti, kao da su tijelo, um i sve što im se događa veoma daleko na horizontu. Ja sam
poput filmskog platna, čist i prazan. Slike prelaze preko njega i zatim nestaju, ostavljajudi ga jednako čistim
i praznim kakvo je bilo na početku. One ni na koji način ne utječu na platno, a niti platno utječe na njih.
Platno prekida i odražava slike, ali ih ne oblikuje. Ono nema ništa s filmskim trakama. Trake su takve kakve
jesu, nakupine sudbine (prarabdha), ali ne moje sudbine, ved sudbine ljudi s platna.
P: Ne želiš valjda redi da ljudi s tih slika imaju svoju sudbinu?! Oni pripadaju priči, no ta priča nije njihova.
M: A što je s tobom? Oblikuješ Ii ti svoj život ili on oblikuje tebe?
P: Da, u pravu si. Životna priča odvija se sama od sebe, a ja sam jedan od glumaca u njoj. Ne postojim izvan
priče, kao što ni ona ne postoji bez mene. Ja sam samo junak priče, ali ne i osoba.
M: Junak priče postat de osoba kada počne sam oblikovati svoj život umjesto da ga prihvada onako kako
dolazi i da se s njim poistovjeduje.
P: Kad ti postavim pitanje, a ti odgovoriš na njega, što se zapravo događa?
M: I pitanje i odgovor pojavljuju se na platnu. Usnice se pokredu, tijelo govori - i platno je ponovno čisto i
prazno.
P: Kad kažeš čisto i prazno, što zapravo misliš?
M: Želim redi da je platno oslobođeno svih sadržaja. Ja sebe ne doživljavam ni kao nekoga koga je mogude
percipirati ni kao nekoga koga je mogude pojmiti. Ne postoji ništa na što bih mogao pokazati i redi: «To
sam ja.. Ti se tako lako poistovjeduješ sa svime, a ja bilo kakvo poistovjedivanje smatram nemogudim.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | S one strane Uma ne postoji patnja 228

Osjedaj «ja nisam ni ovo ni ono i ništa nije moje» tako je snažno u meni prisutan da se, čim se pojavi neka
stvar ili misao, tovremeno pojavljuje i osjedaj «to nisam ja».
P: Želiš li time redi da sve vrijeme provodiš ponavljajudi «ovo nisam ja, ono nisam ja»?
M: Naravno da ne. Ja to samo verbaliziram radi tebe. Milošdu svojeg gurua jednom sam zauvijek spoznao
da nisam ni objekt ni subjekt te se više ne moram neprestano prisjedati na to.
P: Veoma mi je teško shvatiti na što točno misliš kad kažeš da nisi ni objekt ni subjekt Nisam li upravo u
ovom trenutku, dok razgovaramo, ja objekt tvoga iskustva, a ti onaj koji ga doživljava?
M: Pogledaj, moj palac dotiče moj kažiprst. Oba dotiču i oba bivaju doticani. Kad je moja pozornost
usmjerena na palac, on je taj koji osjeda, a kažiprst je sebstvo. Premjestim li fokus pozornosti na kažiprst,
odnos između njih postaje obrnut. Ustanovio sam da premještanjem fokusa svoje pozornosti na objekt koji
promatram postajem sam objekt i da doživljavam istu vrstu svjesnosti koju on ima. Ja postajem unutarnji
svjedok tog objekta. Takvu sposobnost ulaska u neku drugu žarišnu točku svjesnosti nazivam ljubavlju, a ti
joj možeš dati ime koje želiš. Ljubav kaže «ja sam sve», a mudrost «ja nisam ništa». Između toga dvoga
odigrava se moj život. Bududi da u svakoj točki vremena i prostora mogu biti i subjekt i objekt iskustva,
izražavam to govoredi da sam oboje, nijedno od toga i onkraj obojeg.
P: Stalno iznosiš sve te neobične izjave o sebi. Zbog čega to govoriš? Što misliš kad kažeš da si izvan
prostora i vremena?
M: Ti pitaš i stiže ti odgovor. Ja promatram sebe, promatram odgovor, i ne vidim nikakve kontradikcije.
Postaje mi jasno da govorim istinu. Sve je to veoma jednostavno. Ali moraš mi vjerovati da čvrsto stojim
iza svega što kažem, da sam posve ozbiljan. Kao što sam ti ved rekao, guru mi je pokazao moju istinsku
prirodu, a isto tako i istinsku prirodu svijeta. Kad sam spoznao da smo svijet i ja jedno, a da sam ipak onkraj
njega, oslobodio sam se želje i straha. Nisam razmišljao o tome da bih se trebao osloboditi, ved sam
shvatio da sam slobodan, i to neočekivano i bez i najmanjeg napora. Otada me stalno prati sloboda od
želje i straha. Druga važna stvar koju sam uočio bila je da više ni u što ne moram ulagati napor. Djelovanje
slijedi misao, bez imalo odgađanja i trvenja. Shvatio sam također da se misao sama ispunjava i da stvari
glatko i točno dolaze na svoje mjesto. No, najveda promjena nastala je u mojem umu. Postao je nepomičan
i tih, brzo odgovara na podražaje, ali ne zadržava odgovore. Spontanost je postala način mog života.
Stvarnost je postala prirodnom, a ono što je prirodno stvarno. Uza sve to, u svim pravcima zrači
bezgranična naklonost, tajanstvena i spokojna ljubav, obuhvadajudi sve i činedi sve zanimljivim i lijepim.
Ljubav je to dragocjena i blagotvorna.
P: Kažu nam da se kod čovjeka koji je spoznao vlastiti bitak spontano pojavljuju različite modi. Kakvo je
tvoje iskustvo što se toga tiče?
M: Čovjekovo peterostruko tijelo - fizičko, mentalno i ostala - ima potencijalne modi koje nadilaze i
najsmjelije snove. Ne samo da se u čovjeku odražava cijeli univerzum, ved u njemu postoji i mod
upravljanja univerzumom, koja čeka da je on upotrijebi. Mudar čovjek ne izgara od želje da iskoristi takve
modi, osim ako to situacija izrijekom ne traži. On smatra da su mogudnosti i vještine čovjekove osobnosti
sasvim dovoljne za život u svakodnevnici. Neke od tih modi mogu se razviti posebnim vježbama, ali čovjek
koji se njima hvali još se uvijek nalazi u ropstvu. Mudrac ništa ne smatra svojim. Pripišu li se u određeno

vrijeme i na određenom mjestu nekoj osobi čuda, ona nede tražiti uzročnu vezu između događaja i ljudi,
niti de dopustiti da se izvlače bilo kakvi zaključci. Sve se dogodilo onako kako se dogodilo zato što se
upravo tako trebalo dogoditi. Sve se događa onako kako se događa, zato što je univerzum takav kakav jest.
P: Univerzum ne izgleda kao sretno mjesto za život. Zašto postoji toliko umogo patnje?
M: Bol je fizička, a patnja mentalna. Onkraj uma ne postoji patnja. Bol je samo signal da je tijelo u
opasnosti i da zahtijeva pažnju. Slično tome, patnja nas upozorava da strukturi sjedanja i navika, koju
zovemo osobom (vjakti), prijeti neki gubitak ili promjena. Bol je od presudne važnosti za preživljavanje
tijela, ali nitko te ne prisiljava da patiš. Patnja nastaje zbog prianjanja uz nešto ili zbog otpora prema
nečemu. Ona je pokazatelj naše nespremnosti da se pokrenemo i tečemo u skladu s bujicom života.
Bududi da je razborit i umjeren život oslobođen boli, život svetih ljudi oslobođen je patnje.
P: Nitko nije patio više od svetaca.
M: Jesu li ti oni to rekli ili si to zaključio sam? Bit je svetosti potpuno prihvadanje sadašnjeg trenutka,
usklađenost sa životom onako kako se događa. Svetac ne želi da stvari budu drukčije nego što jesu. On zna
da su one, uzimajudi u obzir sve čimbenike, neizbježne. Svetac prijateljski prihvada neminovno i stoga ne
pati. On možda hode iskusiti patnju, ali ga ona ne može uništiti. Ako je u mogudnosti, on čini sve što je
potrebno kako bi ponovno uspostavio izgubljenu ravnotežu ili pak pušta da život ide svojim tijekom.
P: I svetac može umrijeti.
M: Pa što onda? Što on dobiva životom i što gubi smrdu? Što se rodilo mora i umrijeti. Ono što se nikad
nije rodilo ne može ni umrijeti. Sve ovisi o tome kako doživljavaš sebe.
P: Zamisli da si smrtno bolestan. Zar ne bi bio žalostan i ogorčen zbog toga?
M: Ali ja sam ved mrtav, ili, točnije, nisam ni živ ni mrtav. Ti vidiš da se moje tijelo ponaša na svoj
uobičajeni način i na temelju toga izvlačiš zaključke. Ne želiš priznati da tvoji zaključci vežu isključivo tebe.
Shvati da slika koju si o meni stvorio može biti sasvim pogrešna. Pogrešna je i slika koju imaš o sebi, no to
je tvoj problem. Ali meni ne trebaš stvarati probleme, a nakon toga tražiti od mene da ih riješim. Ja
probleme niti stvaram niti rješavam.

Savršenstvo kao svačija sudbina
Poklonik: Kad god te pitaju kako postidi samoostvarenie, neprestano naglašavaš kako je važno da se um
zadržava na osjedaju «ja jesam». Gdje je tu uzročna veza? Zašto bi upravo ta misao morala kao posljedicu
imati oslobođenje? Na koji način utječe na mene kontempliranje osjedaja «ja jesam»?
Maharaj: Sam čin promatranja mijenja i promatrača i promatranog. Naposljetku, ono što pojedinca
sprečava da uvidi svoju istinsku prirodu jest slabost i tupost njegova uma, kao i tendencija da izbjegava
suptilno i usmjerava se isključivo na grubo. Budeš Ii slijedio moj savjet pa se pokušavao stalno držati
osjedaja «ja jesam», postat deš potpuno svjestan svojeg uma i njegovih mušica. Svijest, koja je blistava
uravnoteženost (sattva) u djelovanju, raspršuje tromost i uklanja nemir uma te nježno, ali postojano,
mijenja njegovu građu. Ta promjena ne mora biti spektakularna. Ona de se možda jedva zamjedivati, ali
istovremeno de predstavljati dubok i temeljit pomak iz tame u svjetlost, iz nesvjesnosti u svijest.
P: Mora li to biti upravo formula «ja jesam»? Ne bi li to mogla učiniti i neka druga rečenica? Budem li se
koncentrirao na rnisao «postoji stol», nede li i ona poslužiti istoj svrsi?
M: Kao vježba koncentracije sigurno hode. Ali ona te nede odvesti onkraj ideje o stolu. Tebe ne zanimaju
stolovi, ti želiš spoznati vlastito sebstvo. Da bi to postigao, moraš u fokusu svoje svjesnosti neprestano
držati jedinu nit vodilju koju imaš: svoju sigurnost da jesi. Drži je se, igraj se s njom, razmišljaj o njoj,
duboko je preispituj, sve dok se ne rastvori školjka neznanja, a ti izroniš u kraljevstvo stvarnosti.
P: Postoji li bilo kakva uzročna veza između mog fokusiranja na osjedaj «ja jesam» i rastvaranja školjke?
M: Poriv za pronalaženjem sebstva znak je da si spreman za to. Poticaj uvijek dolazi iznutra. Sve dok ne
dođe tvoje vrijeme nedeš imati ni želje ni snage da se svim srcem upustiš u samoispitivanje.
P: Nije li milost gurua odgovorna za tu želju i njezino ispunjenje? Zar njegovo blistavo lice nije mamac na
koji se hvatamo i koji nas izvlači iz ovog gliba patnje?
M: Tvoj unutarnji guru (sadguru) dovest de te do tvog vanjskog gurua kao što majka vodi dijete do učitelja.
Vjeruj svojem guruu i slušaj ga, zato što je on glasnik tvog stvarnog sebstva.
P: Kako da nađem gurua kojem mogu vjerovati?
M: Pokazat de ti ga tvoje srce. Nedeš imati nikakvih poteškoda da nađeš svog gurua zato što i on traži tebe.
Guru je uvijek spreman, ali ti nisi. Moraš biti spreman za učenje. Inače, mogao bi sresti gurua i propustiti
šansu zbog puke nesmotrenosti i tvrdoglavosti. Uzmi moj primjer. Ništa u meni nije obedavalo, ali kad sam
sreo svojeg gurua, slušao sam ga, vjerovao mu i slijedio njegove upute.
P: Ne bih li morao dobro ispitati učitelja prije negoli se prepustim u njegove ruke?
M: Svakako ga ispitaj! Ali što možeš time saznati? Saznat deš samo na koji ti se način on pojavljuje na tvojoj
razini svjesnosti.
P: Promatrat du je li dosljedan i postoji li sklad između njegova života i učenja.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Savršenstvo kao svačija sudbina 231

M: Možda deš otkriti obilje nesklada. Ali što deš s tim? To ništa ne dokazuje. Jedino su motivi važni. Kako
deš saznati koji su njegovi motivi?
P: Očekujem da on bude osoba koja ima nadzor nad sobom i živi ispravnim životom.
M: Takvih deš nadi napretek, ali nijedna ti od njih nede biti od koristi. Guru ti može pokazati put kudi, put
do tvojeg pravog «ja». U kakvoj je to vezi s karakterom i temperamentom osobe kakvom se on pokazuje?
Ne kaže li ti on jasno da nije osoba? Jedini način na koji možeš prosuđivati gurua jesu promjene koje se
događaju u tebi kad si u njegovu društvu. Osjedaš Ii se mirnijim i sretnijim nego obično, razumiješ li sebe s
vedom jasnodom i dubinom, znači da si sreo pravog sveca. Ne požuruj se, ali kad jednom odlučiš da mu
vjeruješ, vjeruj mu u potpunosti te dosljedno i iskreno slijedi svaku njegovu uputu. Nije važno ako ga ne
prihvatiš kao gurua, ved se zadovoljiš samo njegovim društvom. I sam satsang može te dovesti do cilja, pod
uvjetom da je čist i neometan. Ali kad jednom nekog prihvatiš kao svojeg gurua, slušaj ga, pamti njegove
upute i slijedi ih. Nedovoljna srčanost ozbiljna je mana i uzrok goleme patnje koju stvaraš sam. Guru
nikada ne čini pogreške. Krivnju uvijek snosi zatupljenost učenikova uma i svojeglavost u disciplini.
P: Odbacuje li i napušta li guru tada učenika?
M: On ne bi bio guru kad bi to učinio! Guru daje učeniku vremena i čeka ga sve dok se sam ne vrati k
njemu, oplemenjen, otriježnjen i prijemčiviji.
P: Što ga pokrede? Zašto se guru toliko brine za učenika?
M: Guruov je motiv učenikova patnja i želja da ona prestane. On vidi koliko ljudi trpe u svojim snovima i
zato želi da se probude. Ljubav teško podnosi bol i muku. Guruova je strpljivost bezgranična i zbog toga ne
može pretrpjeti poraz. On nikada ne doživljava neuspjeh.
P: Je li moj prvi guru ujedno i posljednji ili moram idi od gurua do gurua?
M: Cijeli je univerzum tvoj guru. Ako si pažljiv i inteligentan, možeš učiti od svega. Kad bi tvoj um bio bistar,
a srce čisto, učio bi od svakog slučajnog prolaznika. Ali zato što si nemaran i nemiran, tvoje unutarnje
sebstvo očituje se kao vanjski guru pa te potiče da mu vjeruješ i da ga slušaš.
P: Je li nužno imati gurua?
M: To je kao da me pitaš je li nužno imati majku. Da bi čovjek podigao svjesnost iz jedne dimenzije u drugu,
potrebna mu je pomod. Pomod ne mora uvijek dodi u obliku ljudskog bida. To može biti suptilna prisutnost
nekog sveca ili iskra intuicije. Ali pomod mora na neki način dodi. Unutarnje sebstvo promatra i čeka da se
izgubljeni sin vrati svojem ocu. Kad dođe pravo vrijeme, ono sve priprema s ljubavlju i djelotvornošdu.
Treba li netko glasnika ili vodiča, šalje mu gurua.
P: Postoji jedna stvar koju ne mogu shvatiti. Ti o unutarnjem sebstvu govoriš kao o nečem mudrom,
dobrom i lijepom, u svakom pogledu savršenom, a o osobi kao o njegovom pukom odrazu koji nema
vlastitog bitka. S druge strane, toliko se trudiš pomagati osobi da shvati samu sebe. Ako je osoba tako
nevažna, zašto se toliko brineš za njezinu dobrobit? Tko mari za sjenu?

M: Uveo si dvojnost tamo gdje je nema. Postoji tijelo i postoji sebstvo. Između njih je um, u kojem se
sebstvo odražava kao «ja jesam». Zbog svoje nesavršenosti, zbog grubosti i nemira te nedostatka
razboritosti i uvida, um sebe smatra tijelom, a ne sebstvom. Sve što je potrebno jest pročistiti um kako bi
on mogao spoznati svoju istovjetnost sa sebstvom, Kad um uroni u sebstvo, tijelo više ne predstavlja
problem. Ono ostaje to što jest: instrument spoznavanja i djelovanja, oruđe izražavanja stvaralačke vatre
koja je u njemu. Krajnja je vrijednost tijela u tome što nam služi u otkrivanju kozmičkog tijela, a to je
zapravo univerzum u svoj svojoj cjelovitosti. Kad spoznaš sebe u pojavnosti, ne prestaješ otkrivati da si
mnogo više od onog što si zamišljao.
P: Nema li kraja tom samootkrivanju?
M: Bududi da nema početka, nema ni kraja. Ali milošdu sam svog gurua otkrio da ja nisam ništa na što se
može uprijeti prstom. Ja nisam ni «ovo», ni «ono». To je potpuna istina.
P: Kako se u to neprestano otkrivanje uklapa beskonačno nadilaženje sebe u novim dimenzijama?
M: Sve to pripada kraljevstvu pojavnog. U samoj je strukturi univerzuma da se više može postidi jedino
oslobađanjem od nižeg.
P: Što je više, a što niže?
M: Razmotrimo to u okvirima svijesti. Šira i dublja svjesnost jest ono što je više. Sve što živi radi na zaštiti,
održavanju i širenju svjesnosti. To je jedini smisao i svrha svijeta. Uz to, sama je bit joge vječno podizanje
razina svjesnosti, otkrivanje novih dimenzija s pripadajudim im osobinama, kvalitetama i modima. U tom
smislu cijeli univerzum postaje škola joge (jogakšetra).
P: Je li savršenstvo sudbina svih ljudskih bida?
M: U krajnjoj liniji, savršenstvo jest sudbina svih živih bida. Mogudnost postaje ostvarenje kad se u umu
pojavi pojam prosvjetljenja. Kad ljudsko bide čuje i i razumije da je mogude postidi oslobođenje, nikad više
to ne zaboravlja, zato što je to prva poruka koju je dobilo iznutra. Ona de pustiti korijenje i rasti te u pravo
vrijeme stedi blagoslovljeni oblik gurua.
P: Dakle, svi se mi isključivo bavimo izbavljenjem uma?
M: A čime drugim? Um skrede na stranputice, um se vrada kudi. Čak ni riječ «stranputice» nije sasvim
odgovarajuda. On mora poznavati sva svoja raspoloženja. Ništa nije pogrešno ako se ne ponavlja.

Želja i strah: stanja usredotočena na pojedinačno sebstvo
Poklonik: Volio bih se vratiti na pitanja o užitku i boli te o želji i strahu. Razumijem da je strah pamdenje i
predviđanja boli. On je od presudne važnosti za održavanje organizma i njegovih životnih obrazaca.
Osjedati određenu potrebu bolno je, a zamišljati njezino ostvarenje prožete je strahom. S pravom smo
uplašeni da nedemo modi zadovoljiti svoje temeljne potrebe. Olakšanje koje se doživljava kad je potreba
zadovoljena ili kad je patnja ublažena nastaje zbog prestanka boli. Možemo ga nazvati potvrdnim imenima
kao što užitak ili radost, ali u biti to je oslobođenje od boli. Strah od boli održava naše socijalne,
ekonomske i političke institucije.
Međutim, zbunjuje me što uživamo u stvarima i stanjima uma koji nemaju nikakve veze s opstankom.
Dapače, naši užici obično su razorni, oni ošteduju ili uništavaju objekt, instrument, pa čak i subjekt užitka.
Da nije tako, užitak i potraga za užicima ne bi predstavljali problem. To me dovodi do srži moga pitanja:
zašto je užitak razoran, odnosno zašto ga, usprkos njegovoj razornosti, priželjkujemo?
Mogao bih još dodati da ne mislim na obrazac užitak-bol kojim nas priroda prisiljava da kročimo njezinim
putovima. Mislim na grube i suptilne užitke koje je stvorio čovjek, počevši od onih najgrubljih, kao što je
prejedanje, do onih najfinijih. Ovisnost o užitku po svaku cijenu toliko je univerzalna da se u njezinom
korijenu mora nalaziti nešto značajno.
Naravno, ne mora svaka čovjekova aktivnost biti korisna, namijenjena zadovoljenju određene potrebe.
Igra je, na primjer, prirodna, a čovjek najzaigranija životinja koja postoji. Igra ispunjava njegovu potrebu za
samootkrivanjem i samorazvojem. Ali čovjek, čak i u svojoj igri, postaje razoran prema prirodi, drugim
ljudima i samome sebi.
Maharaj: Ukratko, nemaš ništa protiv užitka, ved jedino protiv njegove cijene u boli i patnji.
P: Ako je stvarnost sama po sebi blaženstvo, tada bi užitak na neki način morao biti povezan s njim.
M: Ne smijemo se služiti verbalnom logikom. Blaženstvo stvarnosti ne isključuje patnju. Osim toga, ti
poznaješ jedino užitak, ali ne i blaženstvo čistog bitka. Dakle, moramo ispitati užitak na njegovoj razini.
Budeš li promatrao sebe u trenucima užitka i boli, neminovno deš otkriti da neka stvar nije sama po sebi
ugodna ili bolna, ved je takva situacija koje je ona dio. Užitak se nalazi u odnosu između onoga koji uživa i
onoga u čemu uživa, a njegova je bit prihvadanje. Kakva god situacija bila, ako je prihvatimo, bit de ugodna.
No, ako je ne prihvatimo, bit de neugodna. Nije uopde važno ono što neku situaciju čini prihvatljivom.
Uzroci mogu biti fizički, psihološki ili potpuno nepoznati. Presudan je čimbenik prihvadanje. Nasuprot
tome, patnja nastaje zbog neprihvadanja.
P: Bol nije prihvatljiva.
M: Zašto ne bi bila? Jesi li je ikad pokušao prihvatiti? Učini to i nadi deš u njoj radost koju ti užitak ne može
dati, iz jednostavnog razloga što te prihvadanje boli odvodi mnogo dublje od užitka. Pojedinačno sebstvo
po svojoj prirodi neprestano traga za užitkom, a izbjegava bol. Kraj tog obrasca i njegov je kraj. Kraj
pojedinačnog sebstva sa svim njegovim željama i strahovima omoguduje ti da se vratiš svojoj stvarnoj
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Želja i strah: stanja usredotočena na pojedinačno sebstvo 234
prirodi, koja je izvor sveukupne srede i mira. Neprestana želja za užitkom odraz je bezvremenog sklada u
nama. Lako je uočljiva činjenica da pojedinac postaje svjestan sebe jedino kad je uhvaden u sukob između
boli i užitka koji zahtijeva izbor i odluku. Sukob između želje i straha uzrokuje ljutnju, a ona je veliki razara
temelj zdravog razuma u svakodnevnom životu. Kad bol prihvatimo takvu kakva jest, kao pouku i
upozorenje, kad se duboko zagledamo u nju i poklonimo joj pozornost, odvojenost između boli i užitka
nestaje, i jedno i drugo postaje iskustvo. Iskustvo je bolno ako mu se opiremo, a radosno ako ga
prihvadamo.
P: Savjetuješ li nam da izbjegavamo užitak i tragamo za boli?
M: Ne, nikako! Ali ne savjetujem vam ni traganje za užitkom i izbjegavanje boli. Prihvatite bol i užitak kako
dolaze, uživajte u njima dok traju i pustite ih da odu kad moraju.
P: Kako je mogude uživati u boli? Fizička je bol poziv na djelovanje.
M: Naravno, baš kao i mentalna. Blaženstvo se nalazi u svijesti o boli, a ne u povlačenju ili okretanju od nje
na bilo koji način. Sva sreda dolazi iz svijesti. Što smo svjesniji, radost je dublja.
Prihvadanje boli, odustajanje od otpora, hrabrost i izdržljivost - sve to otvara duboke i vječne izvore
stvarne srede, istinskog blaženstva.
P: Zašto bi bol bila djelotvornija od užitka?
M: Užitak se uvijek spremno prihvada, a sve snage pojedinačnog sebstva odbijaju bol. Zdušno prihvadanje
boli oslobađa izvore istinske srede bududi da predstavlja nijekanje osobnosti, koja im stoji na putu.
P: Djeluje li prihvadanje patnje na isti način?
M: Činjenica fizičke boli lakše se dovodi u središte svijesti. S patnjom nije tako jednostavno. Nije se
dovoljno usmjeriti na patnju, zato što je mentalni život kakav poznajemo neprekidno dotjecanje patnje. Da
bi stigao do dubljih slojeva patnje, moraš sidi do njezinih korijena i razotkriti njihovu široku podzemnu
mrežu u kojoj su usko isprepleteni strahovi i želje, a struje životne energije međusobno se suprotstavljaju,
ometaju i poništavaju jedna drugu.
P: Kako mogu popraviti zbrku koja se u potpunosti nalazi ispod razine moje svjesnosti?
M: Tako da se sastaneš sa svojim pravim sebstvom, s «jesamstvom». Promatraj sebe u svom

svakodnevnom životu s budnim interesom, ali s namjerom da razumiješ, a ne da osudiš. Potpunim
prihvadanjem svega onoga što može izroniti, zato što postoji, ohrabruješ dubinu da izađe na površinu i
time obogati tvoj život i svjesnost dotada zarobljenim energijama. To je veliko djelo svijesti, koje uklanja
zapreke i oslobađa energije kroz razumijevanje prirode života i uma. Inteligencija predstavlja vrata u
slobodu, a budna pažnja majka je inteligencije.
P: Imam još jedno pitanje: zašto užitak završava u boli?
M: Sve ima početak i kraj, pa tako i užitak. Nemoj očekivati, nemoj žaliti i nede biti boli. Sjedanje i
zamišljanje uzrokuju patnju.
Naravno, bol može nastati nakon užitka radi zloupotrebe tijela i uma. Tijelo poznaje svoje granice, ali um
ne. Njegovi su apetiti bezbrojni i bezgranični. Promatraj svoj um s golemom revnošdu jer u njemu je tvoje
ropstvo, ali i ključ za slobodu.
P: Ipak još nisi u potpunosti odgovorio na rnoje pitanje. Zašto su čovjekovi užici razorni? Zašto on toliko
uživa u uništavanju? Svrha je života u njegovoj zaštiti, održanju i širenju. Pritom njime upravljaju bol i
užitak. U kojoj točki to dvoje postaje razorno?
M: Kad zavlada um koji pamti i očekuje, on počinje pretjerivati, iskrivljavati i previđati. Prošlost se projicira
u bududnost, a bududnost ne ispunjava očekivanja. Organi osjedanja i djelovanja nadraženi su iznad
granica svojih mogudnosti i neizbježno propadaju. Objekti užitka ne mogu pružiti ono što se od njih
očekuje te se zbog zloupotrebe troše i uništavaju. Posljedica je toga neizmjerna bol ondje gdje smo
zapravo tragali za užitkom.
P: Ne uništavamo samo sebe, ved i druge!
M: Dakako, sebičnost je uvijek razorna. Želja i strah stanja su usredotočena na pojedinačno sebstvo.
Između želje i straha pojavljuje se ljutnja, za njom mržnja, a zatim pomama za uništenjem. Rat je mržnja na
djelu, dobro organizirana i opremljena svim instrumentima smrti.
P: Ima li načina da se stane na kraj svim tim strahotama?
M: Kad velik broj ljudi bude spoznao svoju pravu prirodu, njihov de utjecaj prevladati; koliko god suptilan
on bio, emocionalno de se ozračje u cijelome svijetu poboljšati. Ljudi slijede svoje vođe, a kad se među
njima budu našli takvi koji de biti veliki u srcu i umu te potpuno oslobođeni želje za samoisticanjem, njihov
de utjecaj biti dovoljno velik da se onemogude surovosti i zločini ovog razdoblja. Nastupit de novo zlatno
doba, neko vrijeme i potrajati, a zatim de podledi vlastitoj savršenosti jer oseka počinje kad je plima u
najvišoj točki.
P: Ne postoji li trajno savršenstvo?
M: Da, postoji, ali ono uključuje sve mogude nesavršenosti. Upravo savršenstvo naše prave prirode sve čini
mogudim, spoznatljivim i zanimljivim. Ono ne poznaje patnju jer niti voli niti ne voli, niti odbija niti
prihvada. Stvaranje i uništavanje dva su pola između kojih savršenstvo plete svoje vječno promjenjive
obrasce. Oslobodi se svih pristranosti i naklonosti pa de iščeznuti i tvoj um sa svim svojim teretom patnje.
P: Ali nisam ja jedini koji pati, postoje i drugi.
M: Odlaziš li k njima sa svojim željama i strahovima, samo pridodaješ njihovoj patnji. Najprije se sam
moraš osloboditi patnje, a tek onda možeš očekivati da deš pomodi drugima. Ne moraš čak ništa ni
očekivati - ved de i samo tvoje postojanje biti najveda pomod koju možeš ponuditi bližnjima.
Živi činjenice, a ne maštarije
Poklonik: Tvrdiš da je sve što vidiš tvoje sebstvo. Priznaješ i to da svijet vidiš na isti način kao i mi. Ovdje su
današnje novine sa svim strahotama koje se posvuda događaju. Bududi da si ti svijet, kako možeš objasniti
takvo okrutno ponašanje?
Maharaj: Na koji ti svijet misliš?
P: Na svijet u kojem zajedno živimo.
M: Jesi li siguran da nas dvoje živimo u istome svijetu? Ja ne mislim na prirodu, na mora i kopna, na biljke i
životinje. Oni nisu problem, a problem nije ni beskrajni prostor, beskonačno vrijeme, neiscrpna mod.
Nemoj dopustiti da te zavara to što jedem i pušim, čitam i govorim. Moj um i moj život nisu ovdje. Tvoj
svijet želja i njihovog ispunjenja, strahova i njihovog izbjegavanja sasvim sigurno nije i moj svijet. Ja ga čak
ni ne percipiram, osim kroz ono što mi ti kažeš o njemu. To je tvoj osobni svijet snova, a moja jedina
reakcija na njega jest molba da prestaneš sanjati.
P: No, ratovi i revolucije svakako nisu snovi. Bolesna majka i dijete koje umire od gladi nisu san. Isto tako
nije san ni bogatstvo stečeno na nepošten način koje se na sve mogude načine zloupotrebljava.
M: A što bi drugo sve to moglo biti?
P: San se ne može dijeliti s drugima.
M: S drugima se ne može dijeliti ni budno stanje. Sva tri stanja - budnost, spavanje i sanjanje - subjektivna
su, osobna i intimna. Ona se događaju unutar malog mjehurida svjesnosti koji se zove «ja». Stvarni svijet
nalazi se onkraj pojedinačnog sebstva.
P: Nije važno je li on u sebstvu ili onkraj njega; činjenice su stvarne.
M: Naravno da su činjenice stvarne! Ja živim s njima. Ali ti živiš s izmišljotinama, a ne s činjenicama.

Činjenice se nikada međusobno ne sukobljavaju, a tvoj život i svijet ispunjeni su proturječjem, Proturječja
je obilježje lažnog. Stvarnost nikad ne proturječi sama sebi.
Na primjer, žališ se da su ljudi strahovito siromašni, a ipak ne dijeliš s njima svoje bogatstvo. Rat ti smeta
samo kad ti je u susjedstvu, ali jedva da na njega obradaš pažnju odigrava li se u nekoj dalekoj zemlji. Tvoje
vrijednosti određuju promjenjivi izvori srede tvoga ega. «Ja mislim», «ja želim» i «ja moram» postali su
tvoji apsolutni zakoni.
P: Ipak, zlo je stvarno.
M: Nije nimalo stvarnije od tebe. Zlo se nalazi u pogrešnom pristupu problemima, koji pak nastaje zbog
izopačenog razumijevanja i zloupotrebe. To je začarani krug.
P: Može li se taj krug prekinuti?
M: Lažni krug nije potrebno prekidati. Dovoljno ga je prezreti kao nešto što ne postoji.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Živi činjenice, a ne maštarije 237
P: Ali on je dovoljno stvaran da bi nas podčinio sebi i nanio nam poniženja i ostale grozote.
M: Nedostatak zdravog razuma svugdje je prisutan. Teško je nadi zdrav razum. Ipak, nada postoji jer u
trenutku kad uvidimo svoje bezumlje, na putu smo prema iscjeljenju. Guru je tu kako bi nas potaknuo da
uvidimo ludost svog svakodnevnog života. Život te čini svjesnim, a guru te vrada u svijest.
P: Nisi ni prvi ni zadnji koji govori o stvarnosti. Ljudi su u nju prodirali od pradavnih vremena. Ali kako li je
to neznatno utjecalo na naše živote! Učitelji poput Rame, Krišne, Buddhe i Krista dolazili su k nama i
odlazili od nas, a mi smo ostali takvi kakvi jesmo i kupamo se i dalje u znoju i suzama. Što su učinili ti veliki
sveci, čije smo živote vidjeli vlastitim očima? Što si ti napravio da ublažiš ropstvo svijeta?
M: Jedino ti možeš uništiti zlo koje si sam stvorio. U njegovu korijenu nalazi se tvoja bešdutna sebičnost.
Najprije dovedi u red vlastitu kudu i tada deš uvidjeti da je tvoj posao time i obavljen.
P: Mudri ljudi, ispunjeni ljubavlju, oni koji su živjeli prije nas, usavršili su sebe, često i po neizmjerno visokoj
cijeni. A što je bio ishod toga? Svjetlost zvijezde, koliko god da je sjajna, ne može učiniti nod manje
mračnom.
M: Da bi mogao procjenjivati takve svece i njihov rad, morao bi postati jedan od njih. Žaba u zdencu ništa
ne zna o pticama koje lete nebom.
P: Želiš li redi da ne postoji zid između dobra i zla?
M: Takav zid ne postoji jer nema ni dobra ni zla. U nekoj određenoj situaciji postoji samo ono što je
potrebno i ono što nije. Ispravno je ono što je potrebno, a pogrešno ono što nije.
P: Tko odlučuje o tome?
M: Sama situacija. Svaka je situacija izazov koji traži pravi odgovor. U slučaju da je odgovor ispravan,
izazovu je udovoljeno i problem iščezava. Ako je odgovor pogrešan, izazovu nije udovoljeno i problem
ostaje neriješen. Tvoju karmu sačinjavaju tvoji neriješeni problemi. Riješi ih na ispravan način i budi
slobodan.
P: Čini mi se da se neprestano vradamo na mene. Ne postoji li neko objektivno rješenje za probleme u

svijetu?
M: Probleme u svijetu stvorilo je bezbroj ljudi nalik tebi, a svaki je od njih bio pun svojih želja i strahova.
Tko te može osloboditi tvoje prošlosti, osobne i društvene, ako ne ti sam? A kako deš to učiniti ako ne
uvidiš neodgodivu potrebu da se najprije oslobodiš svih svojih želja nastalih na temelju iluzije? Možeš li
istinski pomagati drugima dokle god je i tebi potrebna pomod?
P: Na koji su im način drevni mudraci pomagali? Kako ti pomažeš svijetu? Nekoliko pojedinaca, bez ikakve
sumnje, ima koristi od tebe. Tvoje vodstvo i primjer možda im i znače mnogo. Ali na koji ti način utječeš na
čovječanstvo, na sveukupnost života i svjesnosti? Kažeš da si ti svijet i da je svijet u tebi, ali kakav je tvoj
učinak na taj svijet?
M: Kakvu vrstu učinka očekuješ?
P: Čovjek je glup, sebičan i okrutan.

M: Ali on je također mudar, ispunjen ljubavlju i suosjedajan.
P: Zašto ne prevladava dobrota?
M: U mom stvarnom svijetu prevladava dobrota. U tome svijetu čak i ono što ti zoveš zlom u službi je
dobra i stoga nužno. Zlo je poput gnojnih čireva i groznice koji služe da bi se pročistilo tijelo. Bolesti su
bolne, čak opasne, ali postupamo li s njima na ispravan način, mogu iscjeljivati.
P: Ili ubijati.
M: U nekim slučajevima smrt je najbolji lijek. Život bi mogao biti gori od Smrti, koja tek rijetko predstavlja
neugodno iskustvo, neovisno o tome kakve je pojave prate. Stoga, žali one koji žive, a ne one koji su mrtvi.
Problem dobrog i lošeg u mome svijetu ne postoji. Dobro je sve što je potrebno, a loše sve što je nepo-
trebno. U tvom svijetu ugodno je dobro, a bolno loše.
P: Što je potrebno?
M: Potreban je rast. Potrebno je odrasti i ostaviti za sobom ono što je dobro radi nečeg još boljeg.
P: Kakvom kraju to vodi?
M: Kraj je na početku. Završit deš ondje gdje si započeo - u apsolutnom.
P: Čemu onda sve ove nevolje? Događaju li se one samo zato da bih se vratio onamo odakle sam krenuo?
M: Čije teškode, kakve teškode? Žališ li sjemenku koja raste i razmnožava se sve dok od nje ne nastane
golema šuma? Hodeš li ubiti dijete kako bi ga sačuvao od životnih muka? Što je loše u samome životu i
njegovim mnogobrojnim očitovanjima? Ukloni zapreke koje te koče u rastu i svi tvoji osobni, socijalni,
ekonomski i politički problemi veoma de jednostavno biti riješeni. Univerzum je kao cjelina savršen, a
njegovi djelidi koji teže k savršenstvu izraz su njegove radosti. Dobrovoljno žrtvuj savršenom ono što je
nesavršeno i više nede biti razgovora o dobru i zlu.
P: Unatoč svemu, plašimo se boljeg i držimo lošijeg.
M: To je glupost koja graniči s ludilom.

Materija je svijet
Poklonik: Imao sam srede što sam cijeloga života bio u društvu svetih ljudi. Je li to dovoljno za
samoostvarenje?
Maharaj: Ovisi o tome što deš s time učiniti.
P: Rečeno mi je da satsang djeluje oslobađajude sam od sebe. Kao što rijeka sve nosi sa sobom do svog
ušda u ocean, tako de i mene suptilni i tihi utjecaj dobrih ljudi dovesti do stvarnosti.
M: To de te dovesti samo do rijeke. Ali rijeku moraš prijedi sam. Sloboda se ne može ni stedi ni zadržati ako
ne postoji želja za njom. Moraš težiti oslobođenju. Najmanje što možeš učiniti jest marljivo otkrivati i
uklanjati zapreke do njega. Želiš li mir, moraš čeznuti za njim. Mir nedeš stedi isključivo šutnjom.
P: Dijete raste samo od sebe. Ono ne planira kako de rasti i nema obrazac po kojem de rasti. Ne raste u
dijelovima, najprije ruka pa noga, ved cjelovito i nesvjesno.
M: To se događa jer je dijete oslobođeno zamišljanja. I ti možeš rasti na isti način, ali ne smiješ se upuštati
u predviđanja i planove koji se rađaju na temelju sjedanja i očekivanja. Jedna je od najvažnijih osobina
mudraca što se ne brine zbog bududnosti. Tvoja briga za bududnost proizlazi iz straha od boli i želje za
užitkom. Mudrac je potpuno blažen. On se zadovoljava svime što nadođe.
P: Sasvim sigurno postoji mnogo stvari koje mogu i njega ožalostiti.
M: Mudrac može naidi na teškodu, ali ona mu nede prouzročiti patnju, Odgajanje djeteta od rođenja do
zrelosti može izgledati kao veoma težak zadatak, ali za majku su sjedanja na teškode izvor radosti. Nema
ničeg lošeg u svijetu. Loš je samo način na koji ga gledaš. Zavodi te tvoje zamišljanje. Bez zamišljanja ne bi
bilo ni svijeta. Tvoje uvjerenje da si svjestan nekakvoga svijeta jest sam taj svijet. Svijet koji percipiraš
sačinjen je od svijesti. Ono što nazivaš materijom sama je svijest. Ti si prostor (akaš) u kojem se ona krede,
vrijeme u kojem ona traje i ljubav koju ona daruje životu. Što de ostati odstraniš li zamišljanje i vezanost?
P: Ostat de svijet. Ja du ostati.
M: To je točno. Ali svijet je sasvim drukčiji kad ga možeš vidjeti onakvim kakav i jest, a ne kroz koprenu
želje i straha.
P: Čemu služe sve te razlike - stvarnost i iluzija, mudrost i neznanje, svetac i grešnik? Svi tragaju za sredom i
očajnički je žele pronadi. Svaki je čovjek na neki način jogin, a život je za njega škola mudrosti. Svatko na
svoj način uči lekcije koje su mu potrebne. Neke od njih društvo odobrava, a neke ne. Ne postoje pravila
koja se mogu primijeniti u svako vrijeme na svakom mjestu.
M: U mom svijetu ljubav je jedini zakon. Ne očekujem ljubav, ved je dajem. Takva je moja priroda.
P: Vidim da svoj život živiš prema zacrtanom obrascu. Ujutro vodiš tečaj meditacije, a nakon toga držiš
predavanje o kojem se redovito raspravlja. Dva puta dnevno obavlja se obredno štovanje (puđa), a
navečer se pjevaju duhovne pjesme (bhađan). Čini mi se da veoma savjesno slijediš tu kolotečinu.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Materija je svijet 240

M: Obredno štovanje i duhovno pjevanje onakvi su kakvima sam ih zatekao i ne vidim razloga da bilo što
mijenjam. Redovni raspored u skladu je sa željama ljudi s kojima živim i koji povremeno dolaze na satsang.
To su ljudi u radnom odnosu s mnogobrojnim obvezama pa vremenski raspored postoji kako bi se njima
olakšao dolazak. U životu nije mogude izbjedi određenu kolotečinu. Čak i životinje i biljke imaju svoj «vozni
red».
P: Točno, kod svih oblika života nailazimo na određenu rutinu. Tko održava taj red? Postoji li neki unutarnji
vladar koji propisuje zakone i prati kako se provode?
M: Sve se krede u skladu sa svojom prirodom. Zašto bi uopde bio potreban neki policajac? Svaka akcija
stvara reakciju koja je uravnotežuje i neutralizira. Događaju se razne stvari, ali istovremeno dolazi i do
neprestanog poništavanja. Na kraju, sve je kao i na početku, kao da se ništa nije dogodilo.
P: Nemoj me tješiti skladom do kojeg de dodi tek na kraju. Računi se slažu, ali ja sam na gubitku.
M: Čekaj i promatraj. Možda deš na kraju imati dovoljno veliki dobitak da njime pokriješ sve dotadašnje
izdatke.
P: Za mnom je dug život, ali često se pitam jesu li se događaji u njemu odigravali slučajno ili po nekom
unaprijed zacrtanom planu. Je li prije mog rođenja postojao neki propisani obrazac po kojem sam trebao
živjeti? Ako je postojao, tko ga je propisao i tko pazi da se on provede? Može li u takvom obrascu dodi do
odstupanja i pogrešaka? Neki kažu da je sudbina nepromjenjiva i da je svaka sekunda u životu
predodređena. Drugi pak tvrde da o svemu odlučuje puki slučaj.
M: Shvati to kako god želiš. U svom životu možeš uočiti određen obrazac ili ga pak možeš promatrati kao
lanac slučajnih događaja. Svrha je svih objašnjenja zadovoljiti um te zato nije nužno da budu i istinita.
Stvarnost se ne može ni definirati ni opisati.
P: Stalno se udaljavaš od mog pitanja! Želim znati kako ti gledaš na to. Gdje god da pogledamo, otkrivamo
tvorevinu nevjerojatne inteligencije i ljepote. Kako mogu povjerovati da je univerzum bezobličan i
kaotičan? Tvoj svijet, svijet u kojem ti živiš, možda jest bezobličan, ali nije i kaotičan.
M: Objektivni univerzum posjeduje ustrojstvo, uređen je i lijep. Nitko to ne može zanijekati. Ali ustrojstvo i
obrazac ujedno podrazumijevaju ograničenje i prisilu. Moj je svijet apsolutno slobodan. Sve je u njemu
zadano samim sobom. Zbog toga i dalje tvrdim da se sve događa samo od sebe. I u mom svijetu postoji red,
ali on nije nametnut ničim izvan njega. Uspostavlja se spontano i neposredno zato što je bezvremen.
Savršenstvo se ne nalazi u bududnosti. Ono postoji sada.
P: Utječe li tvoj svijet na moj?
M: Samo u jednoj točki - u sadašnjoj. Ona mu daje trenutan bitak, prolazan dojam stvarnosti. U punoj
svijesti dodir je uspostavljen. To zahtijeva pažnju bez napora, pažnju koja nije svjesna sebe.
P: Nije li pažnja stav uma?

M: Da, kad je um željan stvarnosti, usmjerava na nju svoju pažnju. U tvom svijetu nema ničeg lošeg, ali
tvoje vjerovanje da si odvojen od stvarnosti u njemu stvara nered. Sebičnost je izvor sveg zla.
P: Vradam se na svoje pitanje. Je li moje unutarnje sebstvo, prije nego što sam se rodio, odlučilo o
detaljima mog života ili je on u cijelosti slučajan, ostavljen na milost i nemilost naslijeđu i utjecajima
okoline?
M: Oni koji tvrde da su odabrali oca i majku pa odlučili kako de proživjeti svoj sljededi život možda poznaju
svoj slučaj. Ja poznajem svoj. Ja se nikad nisam rodio.
P: Gledam te kako sjediš preda mnom i odgovaraš na moja pitanja.
M: Ti vidiš jedino tijelo, koje je, naravno, rodeno i mora umrijeti.
P: Mene baš zanima životna priča tvog tijela-uma. Jesi li je smislio ti sam, netko drugi, ili se odigrala
slučajno?
M: Postoji kvaka u tvom pitanju. Ja ne razlikujem svoje tijelo od univerzuma. Jedno je uzrok drugome.
Štoviše, oboje je i jedno i drugo. Ali ja sam izvan svega toga. Bududi da sam ti ved rekao da se nikad nisam
rodio, zašto me nastavljaš ispitivati kako sam se pripremao za ovaj život? Čim svojem zamišljanju dopustiš
da se raspreda, ono začas isprede cijeli univerzum. A univerzum nije onakav kakvim ga ti zamišljaš, niti
tvoja zamišljanja mene ograničavaju.
P: Za izgradnju i održavanje živog tijela potrebne su inteligencija i energija. Odakle one dolaze?
M: Postoji samo zamišljanje. Svu svoju inteligenciju i mod trošiš na zamišljanje. Toliko si obuzet njime da
uopde ne možeš pojmiti koliko si daleko odlutao od stvarnosti. Bez imalo sumnje, zamišljanje je u velikoj
mjeri kreativno. Na njemu se može izgraditi univerzum unutar univerzuma. Pa ipak, oba su smještena u
prostor i vrijeme, u prošlost i bududnost. A ništa od toga zapravo ne postoji.
P: Nedavno sam pročitao izvješde o jednoj maloj djevojčici s kojom su tijekom njezina najranijeg djetinjstva
veoma okrutno postupali. Bila je stravično osakadena i iznakažena. Odrasla je u sirotištu, potpuno otuđena
od okoline, veoma tiha i poslušna, ali u potpunosti ravnodušna. Jedna od časnih sestara koje su se starale o
djetetu bila je uvjerena da djevojčica nije retardirana, ved samo povučena u sebe i nesposobna da odgovori
na podražaje iz okoline. Zamolili su nekog psihoanalitičara da preuzme slučaj. On je u sljedede dvije godine
jednom tjedno trebao obilaziti djevojčicu i pokušati psihoterapijom srušiti zid izolacije koji je stvorila oko
sebe. Djevojčica je bila pokorna i pristojna, ali gotovo uopde nije obradala pozornost na liječnika sve dok joj
jednom nije donio kudu za lutke, s prostorijama i pokretnim namještajem. Lutke su predstavljale oca,
majku i njihovu djecu. To je izazvalo reakciju, djevojčica se zainteresirala za igru.
Jednog su dana njezine stare rane oživjele i isplivale na površinu. Polako se počela oporavljati. Bezbrojne
operacije povratile su normalan izgled njezinu licu i tijelu te je izrasla u uspješnu i privlačnu mladu ženu.
Liječniku je bilo potrebno oko pet godina da je izliječi, ali posao je obavljen. To je bio istinski guru! Nije
prepisivao uvjete, niti je govorio o svojoj spremnosti i podobnosti. Bez vjere, čak i bez nade, samo iz ljubavi
prema djevojčici neprestano joj je pokušavao pomodi.
M: Da, takva je priroda istinskog gurua. On se nikada ne predaje. Ali, da bi uspio, ne smije naidi na previše
otpora. Sumnja i neposlušnost nužno dovode do odgađanja. Pokloniš li guruu povjerenje i prepustiš li mu
vodstvo, on u učeniku može veoma brzo izazvati korjenitu promjenu. Duboko razumijevanje gurua i
učenikova ozbiljnost potrebni su u jednakoj mjeri. Kakve god bile okolnosti u kojima je živjela djevojčica iz
tvoje priče, uzrok njezine patnje bio je nedostatak ozbiljnosti u ljudi koji su je okruživali. Najteže je s
visokoobrazovanima. Pričaju mnogo, a nisu ozbiljni.
Ono što ti zoveš prosvjetljenjem nešto je sasvim prirodno. Kad budeš spreman, guru de te ved čekati.
Sadhana se mora odvijati bez ikakvih napora. Rast deš onda kad odnos između tebe i tvog učitelja bude
ispravan. Prije svega, moraš mu vjerovati. On te nede odvesti na pogrešan put.
P: Pa tražio on od mene i da učinim nešto što je očito loše?
M: Učini to. Jednom je guru zamolio isposnika (sanjasin) da se oženi. Ovaj ga je poslušao, ali je gorko zbog
toga patio. No, njegovo četvero djece bili su najvedi sveci i mudraci u Maharashtri. Budi zadovoljan svime
što ti guru daje i bez imalo napora postidi deš savršenstvo.
P: Imaš li ti ikakvih potreba ili želja? Mogu li išta učiniti za tebe?
M: Što mi možeš dati, a da ja to ved nemam? Materijalne stvari potrebne su nam radi zadovoljstva, ali ja
sam zadovoljan sam sobom. Što bi mi drugo bilo potrebno?
P: Kad si gladan, svakako ti je potrebna hrana, a kad si bolestan, potreban ti je lijek.
M: Glad donosi hranu, a bolest lijek. Sve je to djelovanje prirode.
P: Ako ti donesem nešto za što vjerujem da ti je potrebno, hodeš li to primiti?
M: Ljubav koja te potakla da mi ponudiš dar učinit de i da ga primim.
P: A što ako se netko ponudi da ti sagradi predivan ašram?
M: Neka ga svakako sagradi. I neka potroši na njega cijelo bogatstvo, zaposli stotine i nahrani tisude ljudi.
P: Nije li i to želja?
M: Ne, nikako. Ja du ga samo zamoliti da to učini na ispravan način, a ne škrto i malodušno. Takav čovjek
ispunjava svoju želju, a ne moju. Neka učini sve najbolje što može i time stekne slavu među ljudima i
bogovima.
P: Ali želiš li ti ašram?
M: Ne, ne želim.
P: Bi li ga mogao prihvatiti?
M: Tako nešto nije mi potrebno.
P: Bi li ostao u tom ašramu?
M: Samo kad bih bio prisiljen.
P: Što te može prisiliti na to?

M: Ljubav onih koji su u potrazi za svjetlošdu.
P: Da, shvadam što misliš. Kako da postignem samadhi?
M: Nalaziš li se u pravom stanju, sve što vidiš dovest de te do samadhija. Naposljetku, samadhi nije nešto
neuobičajeno. Kad se um snažno zanima za neki objekt, postaje jedno s njim. Promatrač i ono što promatra
postaju jedno u promatranju, slušatelj i ono što sluša u slušanju, a ljubavnik i ono što ljubi u ljubljenju.
Svako iskustvo može biti temelj za samadhi.
P: Jesi li ti stalno u stanju samadhija?
M: Naravno da nisam. Prebivam izvan svakog iskustva, čak i onkraj iskustva samadhija. Ja sam veliki
tamanitelj i razaratelj. Što god dotaknem, pretvara se u prazninu.
P: Stanja samadhija potrebna su mi kako bih postigao oslobođenje.
M: Ved si oslobođen, ali ne vjeruješ da je tako. Imaj hrabrosti, vjeruj samome sebi, kredi se, govori, djeluj.
Pruži oslobođenju priliku da se dokaže. Kod nekih ljudi, samorealizacija dolazi neprimjetno, ali moraju se u
to na neki način sami uvjeriti. Promijenili su se, mada to ne primjeduju. Takvi nespektakularn slučajevi
često su najpouzdaniji.
P: Može li netko vjerovati da je prosvijetljen, a biti u zabludi?
M: Naravno: pogrešna je ved i sama ideja «ja sam prosvijetljen». U prirodnom stanju ne postoji «ja sam
ovo» ili «ja sam ono».

Svjedok se pojavljuje u Vrhovnom Stanju
Poklonik: Prije četrdesetak godina J. Krishnamurti izjavio je da postoji jedino život te da sve te priče o
osobama i pojedincima ostaju bez utemeljenja u stvarnosti. On nije ni pokušavao opisati život, ved je samo
rekao da se on ne treba i ne može opisati, ali se može iskusiti kad se uklone zapreke da do toga dođe.
Osnovni je problem naša ideja vremena, o kojoj smo postali ovisni, te naša navika da zamišljamo bududnost
na osnovi prošlosti. Konačni zbir prošlosti pretvara se u «ja sam bio», a nada u bududnost u «ja du biti».
Život je neprestano nastojanje da od onog što smo bili prijeđemo k onome što demo biti. Sadašnji trenutak,
ovo sada, potpuno je zanemaren. Maharaj govori o osjedaju «ja jesam», koji je iluzoran koliko i osjedaj «ja
sam bio» ili «ja du biti». Ima li išta stvarnog u njemu? Ako je i osjedaj «ja jesam» iluzija, kako ga se možemo
osloboditi? Čak je i sama ideja da smo ga se oslobodili potpuno besmislena. Postoji li nešto stvarno i trajno
u osjedaju «ja jesam», nešto što ga razlikuje od osjedaja «ja sam bio» ili «ja du biti», koji se vremenom
mijenjaju, bududi da nova sjedanja stvaraju nova očekivanja?
Maharaj: Sadašnji osjedaj «ja jesam» jednako je lažan kao i osjedaji «ja sam bio» i «ja du biti». To je samo
ideja u umu, odnosno impresija ostavljena u sjedanju. Odvojena osobnost koju stvara osjedaj «ja jesam»
lažna je. Navika da gradimo odnos prema lažnom središtu mora se prekinuti. Pojmovi «ja vidim», «ja
osjedam» i «ja mislim» moraju iščeznuti iz polja svijesti. Stvarno je ono što ostaje kad više ne postoji lažno.
P: Čemu sve te velike riječi o uništenju pojedinačnog sebstva? Kako ono može uništiti samo sebe? Kakva to
vrsta metafizičke akrobatike može dovesti do nestanka akrobata? On de se na kraju ponovno pojaviti,
neizmjerno ponosan na svoje iščeznude.
M: Ne trebaš proganjati osjedaj «ja jesam» s namjerom da ga ubiješ. To ne možeš učiniti. Potrebna ti je
samo iskrena čežnja za stvarnošdu. Tu čežnju nazivamo ljubavlju prema vrhovnom stanju (atma bhakti) ili
čvrstom namjerom pojedinca da se oslobodi lažnog (mokša sankalpa). Ništa se ne može učiniti bez ljubavi i
njome potaknute volje. Nije dovoljno samo razgovarati o stvarnosti, a pritom ne činiti ništa. Time sami sebe
osuđujemo na poraz. U odnosu između osobe koja kaže «ja jesam» i one koja promatra to «ja jesam» mora
postojati ljubav. Sve dok promatrač, odnosno unutarnje ili «više» sebstvo, smatra da je odvojeno od onog
što promatra, odnosno vanjskog ili «nižeg» sebstva, sve dok ga prezire i optužuje, situacija je beznadna.
Tek kad promatrač (vjakta) prihvati osobu (vjakti) kao projekciju ili očitovanje samog sebe, odnosno kad,
može se i tako redi, dovede lažno sebstvo u stvarno sebstvo, dvojnost između «mene» i «toga» nestaje, a u
istovjetnosti vanjskog i unutarnjeg sebstva počinje se očitovati sama vrhovna stvarnost.
Do stapanja promatrača i promatranog dolazi kad promatrač postane svjestan sebe kao promatrača. Tada
se prestaje zanimati za promatrano, koje je ionako istovjetno s njim, a počinje se zanimati za samo
zanimanje, poklanjati pozornost samoj pozornosti i bivati svjestan svoje svjesnosti. Dobrohotna svjesnost
presudan je čimbenik koji u središte pozornosti dovodi stvarnost.
P: Prema teozofima i ostalim okultistima, kod čovjeka susredemo tri vida postojanja: osobni, individualni i
duhovni. S one strane duhovnog nalazi se još i božanski aspekt. Osobnost je u potpunosti prolazna i traje
samo tijekom jednog života. Ona počinje rođenjem jednog, a završava rođenjem sljededeg tijela. Kad
jednom nestane, iščezla je zauvijek. Od nje ne ostaje ništa, osim nekoliko slatkih ili gorkih lekcija.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Svjedok se pojavljuje u Vrhovnom Stanju 245

Individualnost počinje sa životinjom-čovjekom, a završava s potpunim čovjekom. Osnovna karakteristika
današnjeg čovječanstva jest rascjep između osobnosti i individualnosti. S jedne strane nalazi se
individualnost sa svojom čežnjom za istinom, dobrotom i ljepotom, a s druge bespoštedna borba između
navike i ambicije, straha i pohlepe, pasivnosti i nasilja.
Čovjekov duhovni aspekt još uvijek nije vidljiv. On se ne može očitovati u ozračju dvojnosti. Tek kad se
osobnost ponovno ujedini s individualnošdu te tako postane njezinim izrazom, ograničenim, možda, ali i
vjernim, svijetom de zavladati svjetlost, ljubav i ljepota duhovnosti.
Ti naučavaš postojanje promatrača (vjakti), promatranog (vjakta) i osnove koja omoguduje promatranje
(avjakta). Podudara li se tvoje učenje s tom teozofskom teorijom?
M: Da, podudara se. Kad osoba (vjakti) spozna da ne postoji odvojeno od svjedoka (vjakta), a svjedok uvidi
da je osoba njegovo očitovanje, nastaje mir i tišina stvarnosti (avjakta). U stvarnosti je to troje jedno.
Svjedok (vjakta) i stvarnost (avjakta) neodvojivi su, a osoba (vjakti) jest osjetno-osjedajno-misaoni proces
utemeljen na tijelu što ga tvori i održava pet elemenata.
P: Kakav je odnos između svjedoka (vjakta) i stvarnosti (avjakta)?
M: Oni ne mogu biti ni u kakvom odnosu bududi da su jedno. Svi razgovori o njihovoj odvojenosti i odnosu
nastaju isključivo zbog iskrivljenog i izopačenog utjecaja ideje «ja sam tijelo». Vanjsko sebstvo (vjakti) samo
je projekcija unutarnjeg sebstva (vjakta) na tijelo-um, a unutarnje je pak sebstvo samo očitovanje vrhovnog
sebstva (avjakta), koje je sve i ništa.
P: Postoje učitelji koji ne govore o višem i nižem sebstvu. Oni se čovjeku obradaju kao da postoji samo niže
sebstvo. Ni Buddha ni Krist nikada nisu spominjali više sebstvo. J. Krishnamurti također se kloni svakog
spomena. Zašto?
M: Kako bi u jednom tijelu mogla postojati dva sebstva? «Jesamstvo» je jedno. Ne postoji više i niže
«jesamstvo». U svijesti su prisutne sve vrste stanja uma, a mi se poistovjedujemo s njima. Objekti
promatranja nisu onakvi kakvi nam se pojavljuju te stoga stavovi koje o njima imamo nisu ono što bi trebali
biti. Smatraš li da su se Buddha, Krist ili Krishnamurti obradali pojedinačnoj osobi, u velikoj si zabludi. Oni su
veoma dobro znali da je vanjsko sebstvo samo sjena unutarnjeg i zato su se obradali jedino unutarnjem i
samo njega savjetovali. Govorili su mu da obrati pozornost na vanjsko sebstvo, da ga vodi i pomaže mu, da
se osjeda odgovornim za njega - ukratko, da ga u potpunosti osvijesti. Svijest dolazi iz vrhovnog sebstva pa
prožima unutarnje. Takozvano vanjsko sebstvo samo je onaj dio nečijeg bitka koji dotična osoba još nije
osvijestila. Pojedinac možda i hode biti svjestan jer je svako živo bide svjesno, ali nede biti i u svijesti. Ono
što je uključeno u svijest postaje unutarnje sebstvo i sudjeluje u unutarnjem. To se može izraziti i na
drukčiji način. Tijelo određuje vanjsko sebstvo, svjesnost unutarnje, a u čistoj svijesti dolazi se u dodir s
vrhovnim.
P: Kažeš da tijelo određuje vanjsko sebstvo. Bududi da imaš tijelo, znači li to da imaš i vanjsko sebstvo?
M: Imao bih ga da sam vezan za svoje tijelo i da se poistovjedujem s njim.
P: Ali ti si svjestan svog tijela i zadovoljavaš njegove potrebe.

M:Mnogo je bliže istini nešto sasvim suprotno. Tijelo poznaje mene i svjesno je mojih potreba. Ali ništa od
toga nije u potpunosti točno. Ovo se tijelo pojavljuje samo u tvojem umu; u mojem umu ne postoji ništa.
P: Želiš li redi kako si posve nesvjestan da posjeduješ tijelo?
M: Sasvim suprotno, svjestan sam da nemam tijelo.
P: Vidio sam da pušišl
M: To je točno. Vidio si da pušim. Ustanovi što ti je omogudilo da me vidiš kako pušim i lako deš shvatiti da
je tvoje stanje uma «ja sam tijelo» odgovorno za ideju «ja te vidim kako pušiš».
P: Postoji tijelo i postojim ja. Ja poznajem tijelo. Ali, ostavimo li tijelo po strani, što sam ja?
M: Ne postoji «ja» koje je odvojeno od tijela i od svijeta. To se troje pojavljuje i nestaje zajedno. U korijenu
je osjedaj «ja jesam». Uzdigni se iznad njega. Ideja «ja nisam tijelo» samo je protuotrov ideji «ja sam tijelo»,
koja je lažna. Što znači «ja jesam»? Dok ne upoznaš sebe, nedeš modi upoznati ni bilo što drugo.
P: Iz svega što kažeš mogu zaključiti da se bez tijela ne može postidi oslobođenje. Ako ideja «ja nisam
tijelo» vodi do oslobođenja, od presudne je važnosti postojanje tijela.
M: Sasvim točno. Kako bi uopde ideja «ja nisam tijelo» mogla nastati kad tijela ne bi bilo? Ideja «ja sam
slobodan» jednako je lažna kao i ideja «ja sam u ropstvu». Otkrij «jesamstvo» koje je zajedničko objema pa
se uzdigni iznad njih.
P: Sve je samo san.
M: To su puke riječi, od kakve su ti koristi? Uhvaden si u mrežu verbalnih definicija i formulacija. Uzdigni se
iznad svojih koncepata i ideja. U tišini u kojoj nema želja i misli mogude je pronadi istinu.
P: Moramo upamtiti da ne smijemo pamtiti. Kakav zadatak!
M: To se, naravno, ne može učiniti. Tako nešto mora se dogoditi. A dogodit de se kad istinski uvidiš potrebu
za time. Ponovno ti kažem, ozbiljnost je zlatni ključ.
P: U pozadini mog uma cijelo vrijeme nešto bruji. Bezbroj kolebljivih misli roji se i zuji. Ružni oblak koji one
tvore uvijek je prisutan. Je li tako i s tobom? Što je u pozadini tvoga uma?
M: Bududi da nema uma, nema ni njegove pozadine. Ja sam u cijelosti na prednjoj strani, kod mene nema
pozadine! Praznina govori, praznina ostaje.
P: Ne ostaje li sjedanje?
M: Nema sjedanja ni na prethodne užitke ni na prethodne boli. Svaki je trenutak novorođen.
P: Nema li sjedanja, ne možeš biti svjestan.
M: Naravno da sam svjestan i potpuno sam svjestan toga. Ja nisam komad drveta! Sadržaj svjesnosti može
se usporediti s oblakom. Ti se nalaziš u oblaku, a ja ga samo promatram. Ti si izgubljen u njemu i jedva vidiš

vrhove svojih prstiju, a ja vidim oblak i mnoštvo drugih oblaka, kao i plavo nebo, sunce, mjesec i zvijezde.
Stvarnost je i za tebe i za mene jedna, ali tebi je ona zatvor, a meni dom.
P: Govorio si o osobi (vjakti), svjedoku (vjakta) i vrhovnoj stvarnosti (avjakta). Što je od toga prvo?
M: U vrhovnom se stanju pojavljuje svjedok. On stvara osobu koju počinje smatrati odvojenom od sebe.
Svjedok vidi da se osoba pojavljuje u svjesnosti, koja se pak pojavljuje u svjedoku. Spoznaja njihovog
temeljnog jedinstva djelovanje je vrhovnog stanja. Ono je sila koja se nalazi u pozadini svjedoka, izvor iz
kojeg sve potječe. S njim se ne može dodi u dodir sve dok ne postoji jedinstvo i ljubav te uzajamno
pomaganje između osobe i svjedoka, sve dok djelovanje nije usklađeno s postojanjem i spoznavanjem.
Vrhovno je stanje izvor i plod takvog sklada. Dok razgovaram s tobom, nalazim se u stanju nevezane ali
dobrohotne svijesti (turija). Kad se ona vrati u sebe, možeš je nazvati vrhovnim stanjem (turijatita). Ali
temeljna stvarnost nalazi se onkraj svijesti. Onkraj triju stanja postojanja, onkraj bitka i nebitka.
P: Kako je mogude da se moj um ovdje bavi uzvišenim temama i smatra da je razmišljanje o njima lako i
ugodno. Kad se vratim kudi zaboravljam sve što sam ovdje naučio počinjem se brinuti i izjedati, a uza sve
to, nisam se u stanju sjetiti svoje prave prirode ni za trenutak. Što bi mogao biti uzrok tome?
M: Vradaš se svojoj djetinjastosti. Još uvijek nisi potpuno odrastao. U tebi postoje razine koje su ostale
nerazvijene, zato što si ih zanemarivao. Samo usmjeri punu pozornost na ono što je u tebi grubo i
nerazvijeno, nerazumno i bešdutno, na sve što se tiče djece i na taj deš način sazreti. Zrelost srca i uma od
presudne je važnosti. Do nje se spontano dolazi kad se ukloni glavna zapreka - neusredotočenost,
nesvjesnost. Jedino u budnoj svjesnosti možeš rasti.

Uvjerenje da djeluješ jeste ropstvo
Poklonik: Neko vrijeme proveli smo u asramu Sri Sathya Sai Babe. Uz to, dva smo mjeseca bili u Sri
Ramanashramu u Tiruvannamalaiju. Sada se vradamo u Ameriku.
Maharaj: Je li vas Indija na bilo koji način promijenila?
P: Osjedamo da smo odbacili svoj teret. Sri Sathya Sai Baba rekao nam je da sve prepustimo njemu i da
naprosto iz dana u dan živimo što ispravnije možemo. «Budite dobri, a sve ostalo predajte meni»,
neprestano nam je govorio.
M: A što ste radili u Ramaninom ašramu?
P: Recitirali smo mantru koju smo dobili od svojeg gurua. Uz to smo i meditirali. Tamo nije bilo velikih
mogudnosti za razmišljanje i učenje. Nastojali smo što više vremena provesti u tišini. Mi smo na putu
odanog štovanja (bhakti) i nemamo mnogo znanja iz filozofije. Ne možemo razmišljati o bogzna čemu.
Nastojimo samo vjerovati svom guruu i živjeti jednostavno.
M: Vedina poklonika (bhakta) vjeruje svojem guruu samo dok im je dobro. Kad naiđu teškode, osjedaju da
ih je ostavio na cjedilu i kredu u potragu za novim guruom.
P: Da, to je točno. Upozorili su nas na tu opasnost. Stoga zlo nastojimo prihvatiti jednako kao i dobro.
Osjedaj da je sve milost mora biti veoma snažan. Neki se sadhu zaputio na istok, odakle je naišao snažan
vjetar. Sadhu se samo okrenuo i pošao na zapad. Nadamo se da demo živjeti baš tako, prilagođavajudi se
okolnostima u koje nas dovodi naš guru.
M: Postoji samo život. Ne postoji onaj tko ga živi.
P: To razumijemo, ali ipak neprestano pokušavamo živjeti svoj život umjesto da samo živimo. Izgleda da je
planiranje bududnosti naša okorjela navika.
M: Život se nastavlja neovisno o vašim planovima. Ali tijekom samog života u umu se pojavljuje mali vrtlog
koji se upušta u sanjarenje i zamišlja da on vlada i upravlja životom.
Sam život nema želja. No, lažno «ja» koje teži onom što je ugodno želi potrajati. Zbog toga je uvijek
zaposleno održavanjem života pojedinca. Život se ničeg ne plaši i potpuno je slobodan. Sve dok imaš ideju
da možeš utjecati na događaje, ne možeš postidi oslobođenje. Uzrok je ropstvu upravo zamisao da djeluješ
i utječeš na događaje.
P: Kako možemo nadvladati dvojnost između osobnog i neosobnog djelovanja?
M: Razmišljajte o životu kao nečem beskonačnom, nedjeljivom, uvijek prisutnom i vječno pokretnom, sve
dok ne spoznate da ste jedno s njim. To čak nije ni veoma teško, bududi da dete se samo vratiti u svoje
prirodno stanje.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Uvjerenje da djeluješ jeste ropstvo 249

Kad jednom spoznate da sve dolazi iznutra, da svijet u kojem živite nitko drugi nije projicirao na vas doli vi
sami, vaš de strah nestati. Sve dok ne postignute takvu spoznaju, poistovjedivat dete se s vanjskim stvarima
kao što su tijelo, um, društvo, nacija, čovječanstvo ili čak Bog i apsolut. Ali, sve su to samo različiti načini da
se pobjegne od straha. Jedino kad u potpunosti prihvatite odgovornost za svoj mali svijet u kojem živite i
počnete promatrati proces njegova stvaranja, održavanja i razaranja, modi dete se osloboditi svog
zamišljenog ropstva.
P: Zašto ja zamišljam da sam tako bijedan?
M: Činiš to zato što si tako navikao. Promijeni svoj način osjedanja i razmišljanja, zagrabi od njih pa ih
podrobno ispitaj. Ti si u ropstvu zbog neusredotočenosti. Usmjerena pozornost oslobađa. Toliko toga
uzimaš zdravo za gotovo. Počni to dovoditi u pitanje. Ono što je najočitije pobuđuje najviše sumnje.
Postavljaj si pitanja poput ovih: «Jesam li uistinu rođen?», «Jesam li ja zaista 'taj' i 'taj'?», «Kako du znati da
stvarno postojim?», «Tko su moji roditelji?», «Jesu li oni stvorili mene ili sam ja stvorio njih?», «Moram li
vjerovati svemu što mi je rečeno o meni?», «Tko sam uopde ja?». Toliko si mnogo energije uložio kako bi
sagradio svoj zatvor. Sad utroši jednaku količinu da ga srušiš. U stvari, rušenje je lako jer laž nestaje kad je
razotkrijemo. Sve prianja uz ideju «ja jesam». Ispitaj veoma temeljito tu ideju. Ona je u korijenu svake
nevolje. Ta je ideja jedna vrsta pokrova koji te odvaja od stvarnosti. Stvarnost se nalazi unutar i izvan njega,
ali sam pokrov nije stvaran. Ideja «ja jesam» nije rođena s tobom. Mogao si sasvim sretno živjeti i bez nje.
Ona je nastala kasnije, zbog tvog poistovjedivanja tijelom. Stvorila je iluziju odvojenosti ondje gdje je nije
bilo. Učinila te strancem u vlastitom svijetu. Svijet ti je postao otuđen i neprijateljski. Kad nema osjedaja «ja
jesam», život nesmetano teče. Postoje trenuci kad se taj osjedaj izgubi, a tada smo mirni i sretni. S
njegovim povratkom, nevolje ponovno započinju.
P: Kako ga se možemo osloboditi?
M: Želite li ga se osloboditi, morate se baviti njime. Promatrajte ga dok djeluje i dok je miran, kako se javlja
i kako iščezava, što želi i kako to dobiva, sve dok ga jasno ne sagledate i potpuno ne razumijete.
Naposljetku, sve joge, kakav god da im je izvor i obilježja, imaju samo jedan cilj - spasiti pojedinca od velike
nesrede odvojenog postojanja, od njegova osjedaja da je beznačajna točkica u neizmjerno velikoj i
predivnoj slici.
Patiš zato što si se otuđio od stvarnosti pa sada tražiš način kako da pobjegneš od tog otuđenja. Ne možeš
pobjedi od vlastitih opsesija. Možeš ih samo prestati njegovati.
Bududi da je osjedaj «ja jesam» lažan, poželi trajati vječno. Stvarnost nema potrebe za trajanjem. Znajudi da
je neuništiva, ravnodušna je prema uništenju oblika i njihovih očitovanja. Da bismo ojačali i uravnotežili
osjedaj «ja jesam», bavimo se veoma različitim stvarima, ali sve je uzaludno jer se on iz trenutka u trenutak
iznova izgrađuje. To je neprestani posao, a jedino temeljito rješenje jest uništiti, jednom i zauvijek, osjedaj
odvojenosti koji nam kaže: «Ja sam određena osoba.» Univerzalni bitak ostaje, ali više ne postoji
pojedinačno postojanje.
P: Ja imam određene duhovne težnje. Ne bih li morao raditi na njihovu ispunjenju?
M: Nijedna težnja nije duhovna. Sve težnje postoje isključivo radi osjedaja «ja jesam». Želiš li postidi istinski
napredak na duhovnom putu, u potpunosti moraš odbaciti ideju o osobnom postignudu. Težnje takozvanih

jogina protivne su zdravom razumu. Želja muškarca za ženom potpuno je neškodljive u odnosu na strasnu
žudnju za vječnim osobnim blaženstvom. Um je varalica. Što se pobožnijim čini, njegova je izdaja veda.
P: Veoma često k tebi dolaze poklonici sa svojim svjetovnim problemima i mole te za pomod. Kako znaš što
im moraš savjetovati?
M: Kažem im upravo ono što mi u određenom trenutku dođe u um. U radu s ljudima ne koristim neki
uobičajeni postupak.
P: Ti si potpuno siguran u sebe. Ali pitaju li mene za savjet, kako mogu biti siguran da sam na ispravan način
pomogao?

M: Promatraj u kojem si stanju, s koje razine govoriš. Govoriš li iz uma, mogao bi pogriješiti. No, govoriš li
sa stajališta potpunog razumijevanja situacije, pod uvjetom da su tvoje mentalne navike privremeno
ukinute, tvoj bi savjet mogao biti pravi odgovor. Glavna je stvar biti potpuno svjestan kako ni ti ni čovjek
pred tobom niste samo tijela. Ako je tvoja svjesnost čista i potpuna, mala je vjerojatnost da de dodi do
pogreške.

Sve što izaziva zadovoljstvo sprječava u napretku
Poklonik: Trenutačno sam u mirovini, a radio sam kao knjigovođa. Moja se supruga bavi socijalnim radom
pa pomaže siromašnim ženama. Naš sin, kojeg smo upravo ispratili, otišao je u SAD. Porijeklom smo iz
Punjaba, a živimo u Delhiju. Imamo gurua iz zajednice Radha-Swami i zato veoma cijenimo satsang.
Osjedamo da nas je ovamo dovela dobra karma. Susreli smo mnogo svetih ljudi i sretni smo što nam se
pružila prilika da upoznamo još jednog.
Maharaj: Susreli ste mnogo isposnika i pustinjska, ali nije lako nadi potpuno oslobođenu osobu, svjesnu
svoje božanskosti (svarupa). Zahvaljujudi svojim bezgraničnim naporima i odricanjima, sveci i jogini mogu
stedi velik broj čudesnih modi i učiniti nmogo dobroga pomažudi ljudima i ohrabrujudi vjeru, ali to ih ipak
ne čini savršenima. To nije put do stvarnosti, ved obogadenje lažnog. Svi napori dovode do novih i vedih
napora. Ono što smo izgradili moramo i održavati, a ono što smo stekli moramo zaštititi od propadanja ili
gubitka. Sve što možemo izgubiti nije uistinu naše. A od kakve nam je koristi ono što nam ne pripada? U
mojem svijetu ništa ne treba požurivati, sve se događa samo od sebe. Cjelokupno postojanje nalazi se u
prostoru i vremenu, ograničeno je i prolazno. Onaj tko doživljava iskustvo također je ograničen i prolazan.
Mene ne brine ni «ono što postoji» ni «onaj tko postoji». Ja se nalazim iznad svega toga, ondje gdje sam i
jedno i drugo, a istovremeno nijedno od toga.
Osobe koje su nakon mnogih napora i odricanja ispunile svoje težnje i dospjele do visokih razina iskustva i
djelovanja obično su veoma svjesne svog položaja. One dijele pojedince u hijerarhije i rangiraju ih prema
postignudu, od najneuspješnijih do najuspješnijih. Za mene su svi jednaki. U pojavi i očitovanju razlike
postoje, ali nisu važne. Kao što oblik zlatnog nakita ne utječe na zlato, tako i čovjekova srž ostaje
nepromijenjena. Kad nema tog osjedaja istovrijednosti, znači da stvarnost nije dotaknuta.
Puko znanje nije dovoljno. Moramo spoznati poznavatelja. Panditi i jogini možda i znaju mnogo, ali od
kakve im je to koristi ne poznaju li vlastito sebstvo? Takvo de znanje sasvim sigurno biti zloupotrijebljena.
Bez znanja o znalcu ne može se postidi mir.
P: Kako možemo spoznati znalca?
M: Mogu vam redi samo ono što znam iz vlastitog iskustva. Kad sam sreo svojeg gurua, rekao mi je: «Ti nisi
ono što misliš da jesi. Otkrij što si. Promatraj osjedaj 'ja jesam', spoznaj svoje stvarno sebstvo.» Poslušao
sam ga, zato što sam mu povjerovao. Postupio sam točno onako kako mi je rekao. Sve svoje slobodno
vrijeme provodio sam u tišini, promatrajudi samog sebe. Kakvu li je to samo promjenu izazvalo! I to veoma
brzo! Trebao sam samo tri godine da bih spoznao svoju istinsku prirodu. Moj guru umro je ubrzo nakon
našeg susreta, ali to mi nije bilo važno. Prisjedao sam se svega što mi je rekao i imao sam to stalno na umu.
Plod je te sadhane ovdje, u meni.
P: Što je to?
M: Poznajem sebe kakav u stvarnosti i jesam. Nisam ni tijelo ni um ni mentalne sposobnosti. Nalazim se
iznad svega toga.
P: Znači li to da nisi ništa?

Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Sve što izaziva zadovoljstvo sprječava u napretku 253
M: Razmisli malo, budi razuman. Naravno da jesam nešto, i to veoma stvarno. Ja samo nisam ono što bi ti
mogao misliti da jesam. To ti sve govori.
P: To mi ne govori ništa.
M: Zato što se to ne može prenijeti riječima. Moraš stedi vlastito iskustvo. Navikao si se baviti pojavama
koje su fizičke ili mentalne. Ali ja nisam nijedno od toga, a nisi ni ti. Mi nismo ni materija, ni energija, ni
tijelo, ni um. Kad jednom stekneš kratkotrajan uvid u vlastiti bitak, nedeš više imati poteškoda da me
razumiješ.
Mnogo toga vjerujemo na temelju prepričavanja. Vjerujemo da postoje daleke zemlje i ljudi koje nikada
nismo sreli, vjerujemo u nebo i u pakao, u bogove i božice, i to samo zato što su nam o svemu tome pričali
drugi. Isto tako, rečeno nam je sve o nama, o našim roditeljima, imenu, položaju, dužnostima i slično.
Nikad se nismo potrudili to provjeriti. Put do istine vodi kroz uništenje lažnog. A da bi uništio lažno, moraš
dovesti u pitanje svoja najčvršda uvjerenja. Od svih njih najgore je uvjerenje da si tijelo. S tijelom dolazi
svijet, a sa svijetom Bog, za kog se pretpostavlja da ga je stvorio. I tako sve započinje: strahovi, religije,
molitve, žrtve, sve vrste sustava koji služe da bi se zaštitio i podržao dijete-čovjek, uplašen vlastitom
domišljatošdu i čudovištima koje je zahvaljujudi njoj sam stvorio. Spoznaj da se ono što jesi ne može roditi,
da ne može ni umrijeti, a kad nestane strah, okončat de se i sve patnje.
Ono što um stvara, to i uništava. Ali stvarnost nije stvorena i ne može se uništiti. Čvrsto prioni uz ono nad
čime um nema modi. To o čemu ti govorim ne nalazi se ni u prošlosti ni u bududnosti, a ni u
svakodnevnom životu, bududi da teče sada. Ono je bezvrerneno, a njegova potpuna bezvremenost
nadilazi um. Moj guru i njegove riječi «Ti si isto što i ja» bezvremeno su sa mnom. U početku sam se
morao truditi da ih držim na umu, ali sada je sve postalo prirodno i lako. Točka u kojoj um prihvati guruove
riječi kao istinite pa ih počne spontano živjeti u svakom detalju svog života prag je samoostvarenja. To je
neka vrsta oslobođenja na temelju vjere, ali ta vjera mora biti snažna i trajna.
Međutim, ti ne moraš smatrati da je sama vjera dovoljna. Vjera koja se izražava u djelovanju siguran je
način za postizanje samoostvarenja. Od svih načina, taj je najdjelotvorniji. Postoje učitelji koji niječu vjeru
pa iskazuju povjerenje samo razumu. No, u stvari, oni ne niječu vjeru, ved slijepa uvjerenja. Vjera nije
slijepa. Ona je spremnost na pokušaj.
P: Rečeno nam je da je od svih oblika sadhane vježbanje svjedočenja jedan od najuspješnijih. Kako se on
može usporediti s vjerom?
M: Stav svjedoka isto je tako oblik vjere. To je vjera u samoga sebe. Vjeruješ da nisi ono što doživljavaš u
svom iskustvu te na sve što ti se dogada gledaš s određene udaljenosti. U svjedočenju nema napora.
Trebaš samo razumjeti da si ti isključivo svjedok i to razumijevanje djeluje. Ne trebaš činiti ništa više, tek
pamti da si samo svjedok. Ako u stanju svjedočenja upitaš samoga sebe: «Tko sam ja?», odgovor dolazi
istog trena, iako bez riječi, u tišini. Prestani biti objekt i postani subjekt svega što ti se događa. Kad se
jednom okreneš u sebe, shvatit češ da se nalaziš s one strane subjekta. Kad nađeš svoje sebstvo, ustanovit
deš da si također i s one strane objekta, odnosno da i subjekt i objekt postoje u tebi, ali da ti nisi ni jedno
ni drugo.
P: Govoriš o umu, o svijesti koja svjedoči i nalazi se iznad uma te o vrhovnoj stvarnosti koja se nalazi onkraj
svijesti. Želiš li reči da čak ni svijest nije stvarna?
M: Sve dok razmišljaš u pojmovima «stvarno - nestvarno», svijest je jedina stvarnost koja može postojati.
Ali vrhovna je stvarnost izvan svih razlika i na nju se pojam «stvarno» ne može primijeniti bududi da je u
njoj sve stvarno pa to i nije potrebno posebno označavati kao takvo. Ona je sam izvor stvarnosti i prenosi
stvarnost svemu što dotakne. Vrhovna se stvarnost jednostavno ne može razumjeti riječima. Čak i
neposredno iskustvo, koliko god suptilno bilo, samo svjedoči, ništa više.
P: Ali tko stvara svijet?
M: Univerzalni Um (didakaš) stvara i uništava sve što postoji. Vrhovna stvarnost (paramakaš) daje
stvarnost svemu što nastaje. Mogli bismo je nazvati univerzalnom ljubavlju jer to je najtočnije što se o njoj
može izraziti riječima. Kao i ljubav, ona sve čini stvarnim, lijepim i poželjnim.
P: Zašto poželjnim?
M: A zašto ne? Odakle ta snažna privlačnost koja uzrokuje da sve stvorene stvari odgovaraju jedna na
drugu, koja povezuje ljude, ako ne iz vrhovne stvarnosti? Ne trebaš izbjegavati želju, ali pazi da ona teče
ispravnim kanalima. Da nemaš želja bio bi mrtav, ali kad su tvoje želje loše, nalikuješ utvari.
P: Koje je iskustvo najsličnije vrhovnoj stvarnosti?
M: Bezgraničan mir i neizmjerna ljubav. Shvati da sve ono što je u univerzumu istinito, plemenito i lijepo
dolazi od tebe, da si na izvoru svega toga ti sam. Bogovi i božice koji nadgledaju svijet možda i jesu
najčudesnija i najveličanstvenija bida, no i oni su tek nalik raskošno odjevenim slugama koji objavljuju mod
i bogatstvo svojih gospodara.
P: Kako se može postidi vrhovno stanje?
M: Odricanjem od svih nižih želja. Dokle god se zadovoljavaš njima, ne možeš postidi ono najviše. Ono što
te zadovoljava sprječava te u napretku. Sve dok ne spoznaš da te ništa ne može zadovoljiti, da je sve
prolazno i ograničeno i dok ne usmjeriš svu svoju energiju u jednu jedinstvenu golemu čežnju, nisi
napravio čak ni prvi korak. S druge pak strane, iskrenost u želji za vrhovnim stanjem doziva ga sama po
sebi. Ništa, ni fizičko ni mentalno, ne može te učiniti slobodnim. Postat deš slobodan tek onda kad shvatiš
da sam uzrokuješ svoje ropstvo i kad prestaneš kovati lance koji te vežu.
P: Kako se može stedi vjera u gurua?
M: Nadi gurua i povjerovati mu zaista je rijetka sreda. To se ne događa često.
P: Određuje li to sudbina?
M: Nazovemo li to sudbinom, jedva da smo išta objasnili. Kad se tako nešto dogodi, ne možeš redi zašto se
dogodilo. Nazivajudi to sudbinom (karma), milošdu ili Božjom voljom, samo prikrivaš svoje neznanje.
P: Krishnamurti je tvrdio da nam nije potreban guru.
M: Netko te mora izvijestiti o postojanju vrhovne stvarnosti i putu koji vodi do nje. Krishnamurti je upravo
to činio. Na neki je način bio u pravu. Vedina takozvanih učenika ne vjeruje svom guruu, ne sluša ga i na
kraju ga napušta. Za takve učenike bilo bi neusporedivo bolje da ga uopde nisu ni imali te da su samo
promatrali sebe i u sebi tražili vodstvo. Nadi živog gurua rijetka je prilika i velika odgovornost. Takvim se
stvarima ne bi trebalo pristupati olako i površno. Ljudi su spremni kupiti nebo i zamišljaju da de im ga guru
priskrbiti po povoljnoj cijeni. Oni se žele nagoditi s njime nudedi mu malo, a tražedi zauzvrat mnogo. No,
ne varaju nikog drugog osim sebe.
P: Tvoj ti je guru rekao da jesi vrhovna stvarnost, a ti si mu povjerovao i počeo se ponašati u skladu s time.
Odakle ti takva vjera?
M: Recimo da mi se to što mi je guru rekao učinilo razumnim. Bilo bi glupo da mu nisam povjerovao.
Kakvu bi on korist imao od toga da me zavede na krivi put?
P: Jednom si pokloniku rekao da smo svi jedno, da smo jednaki. Ne mogu povjerovati da je tako. Bududi da
u to ne vjerujem, imam li ikakve koristi od tvoje tvrdnje?
M: Nije važno što mi ne vjeruješ. Moje su riječi istinite i obavit de svoj posao. U tome je ljepota druženja s
plemenitim osobama (satsang).
P: Može li se ved i samo sjedenje u tvojoj blizini nazvati sadhanom?
M: Naravno, rijeka života teče. Neke od njezinih voda još su uvijek ovdje, ali mnoge su ved dostigle svoj
cilj. Ti poznaješ samo sadašnjost. Ja vidim mnogo dalje u prošlost i u bududnost, u to što si bio i što deš biti.
Ne mogu a da te ne vidim kao samog sebe. U prirodi je ljubavi da ne vidi razlike.
P: Kako da sebe vidim onako kako me ti vidiš?
M: Dovoljno je da prestaneš zamišljati sebe kao tijelo. Ideja «ja sam tijelo» veoma je pogubna jer te u
potpunosti zasljepljuje za tvoju pravu prirodu. Nemoj ni na trenutak zamišljati da si tijelo. Nemoj si davati
ni ime ni lik. Stvarnost se nalazi u tajanstvenosti i tišini.
P: Ne moram li bar malo vjerovati da nisam tijelo? Kako da nađem to malo vjere?
M: Ponašaj se kao da si potpuno uvjeren u to i povjerenje de samo dodi. Kakva korist od pukih riječi? Nede
ti pomodi nikakva formula ili mentalni obrazac. Ali nesebično djelovanje, oslobođeno svih briga za tijelo i
njegove interese, dovest de te u samo srce stvarnosti.
P: Kako da smognem hrabrosti za djelovanje bez uvjerenja?
M: Ljubav de ti dati hrabrosti. Kad sretneš uistinu krasnu osobu, vrijednu ljubavi i dostojanstvenu, tvoja
ljubav i divljenje prema njoj dat de ti poticaja za plemenito djelovanje.
P: Ne zna se svatko diviti onome što je vrijedno divljenja. Vedina ljudi u potpunosti je neosjetljiva.
M: Život de dovesti do toga da to počnu smatrati dragocjenim. Sama težina stečenog iskustva dat de im oči
koje vide. Kad sretneš osobu dostojnu poštovanja, voljet deš je, vjerovati joj i slijediti njezine savjete. To je
uloga ostvarenih ljudi - biti primjer savršenstva drugima kako bi im se oni mogli diviti i voljeti ih. Ljepota
života i karaktera golemi je doprinos opdem dobru.
P: Moramo li patiti da bismo rasli?
M: Dovoljno je znati da patnja postoji, da svijet pati. Užitak i bol sami po sebi ne dovode do oslobođenja.
To čini jedino razumijevanje. Kad jednom spoznaš istinu da je svijet ispunjen patnjom, da je rođenje velika
nesreda, nadi deš poticaj i energiju da se uzdigneš iznad takvog svijeta. Užitak te uspavljuje, ali bol te budi.
Ne želiš li patiti, nemoj odlaziti na spavanje. No, sebstvo ne možeš spoznati jedino kroz blaženstvo, bududi
da je blaženstvo sama tvoja priroda. Da bi ostvario prosvjetljenje, moraš se suočiti s njegovom
suprotnošdu, s onim što nisi.
Potreban vam je samo miran Um
Poklonik: Ne osjedam se dobro. Veoma sam slab. Što da radim?
Maharaj: Tko se ne osjeda dobro, ti ili tvoje tijelo?
P: Moje tijelo, naravno.
M: Jučer si se osjedao dobro. Tko se osjedao dobro?
P: Tijelo.
M: Bio si zadovoljan jer je tijelu bilo dobro, a sada si tužan jer mu nije dobro. Tko je jedan dan sretan, a
drugi tužan?
P: Um.
M: A tko spoznaje promjenjivi um?
P: Um.
M: Um je spoznavatelj. A tko spoznaje spoznavatelja?
P: Ne spoznaje li spoznavatelj sam sebe?
M: Um je isprekidan. On uvijek iznova stvara praznine, kao kod spavanja, nesvjestice ili neke druge
smetnje. Mora postojati nešto neprekidno što bilježi te prekide.
P: Um se sjeda. On predstavlja tu neprekidnost.
M: Sjedanje je uvijek djelomično, nepouzdano i neizmjerno maleno. Ono ne objašnjava snažan osjedaj
istovjetnosti koji prožima svjesnost, osjedaj «ja jesam». Otkrij što je u njegovu korijenu.
P: Koliko god duboko gledao, nalazim jedino um. Tvoje riječi «iznad uma» ne ukazuju mi ni na što.
M: Sve dok tražiš umom, nedeš ga modi nadidi. Da bi nadišao um, moraš gledati dalje od njega i njegovih
sadržaja.
P: U kojem smjeru moram gledati?
M: Svi se smjerovi nalaze u umu! Ne tražim od tebe da gledaš u nekom određenom smjeru, samo gledaj
dalje od svega što se događa u tvome umu i uvedi to u osjedaj «ja jesam». Osjedaj «ja jesam» nije smjer,
ved nijekanje svih smjerova. Na kraju de čak i on morati otidi jer ne moraš i dalje uspostavljati ono što je
očito. Uvođenje uma u osjedaj «ja jesam» samo pomaže da se on okrene od svega ostalog.
P: Kamo me sve to vodi?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Potreban vam je samo miran Um 258

M: Kad se um drži podalje od svojih opsesija, postaje miran. Ne budeš li uznemirivao taj spokoj i budeš li
prebivao u njemu, ustanovit deš da je prožet svjetlošdu i ljubavlju kakvu još nikad nisi susreo. Pa ipak, istog
trena prepoznat deš ga kao vlastitu prirodu. Kad jednom prođeš kroz takvo iskustvo, nikad više nedeš biti
ista osoba. Neposlušni um može prekinuti taj mir i izbrisati tvoje viđenje, ali on se tom iskustvu mora i
vratiti, pod uvjetom da i dalje ulažeš napor, sve do onog dana kad se svi okovi budu slomili, obmane i
vezanosti okončale, a život postao potpuno usmjeren na sadašnjost.
P: Kakva de promjena tada nastati?
M: Više nede biti uma. Postojat de samo ljubav na djelu.
P: Kako du prepoznati to stanje kada ga postignem?
M: Tada više nede postojati strah.
P: Bududi da me okružuje svijet prepun tajni i opasnosti, kako du modi živjeti bez straha?
M: I tvoje malo tijelo puno je tajni i opasnosti, pa ipak ga se ne plašiš, zato što ga smatraš svojim. A ono što
ne znaš jest da je cijeli univerzum tvoje tijelo i da ga se stoga ne trebaš plašiti. Na neki način, može se
ustvrditi da imaš dva tijela, osobno i univerzalno. Osobno dolazi i odlazi, a univerzalno je uvijek s tobom.
Cijela je kreacija tvoje univerzalno tijelo. Zaslijepljenost se nede okončati sama od sebe, ved se mora
ukloniti vješto i namjerno. Kad se razumiju i odbace sve iluzije, postiže se savršeno stanje u kojem ne
postoje ni pogreške ni razlike izmedu osobnog i univerzalnog.
P: Ja sam osoba pa sam prema tome i ograničen prostorom i vremenom. Zauzimam veoma malo mjesta i
ne trajem duže od par trenutaka. Stoga čak ne mogu ni pojmiti sebe kao vječnog i sveprožimajudeg.
M: Usprkos tome, ti jesi takav. Kad budeš zašao dublje u sebe, u potrazi za svojom istinskom prirodom,
otkrit deš da je samo tvoje tijelo sitno, pamdenje kratko, a da je nepregledni ocean života u potpunosti tvoj.
P: Upravo su riječi «ja» i «univerzalno» proturječne. Jedna isključuje drugu.
M: Ne, nije tako. Osjedaj istovjetnosti prožima univerzalnost. Traži i otkrit deš univerzalnu osobu kojom jesi,
ali i beskonačno više. U svakom slučaju, počni sve dublje razumijevati da je svijet u tebi, a ne ti u njemu.
P: Kako je to mogude? Ja sam samo dio svijeta. Kako bi cijeli svijet mogao biti sadržan u jednom svom
djelidu, osim kroz odraz, kao u ogledalu?
M: To što kažeš istina je. Tvoje osobno tijelo djelid je u kojem se na čudesan način odražava cjelina. Ali ti
imaš i univerzalno tijelo. Čak ne možeš ni tvrditi da ga ne poznaješ bududi da ga cijelo vrijeme gledaš i
doživljavaš. Samo, ti ga zoveš «svijet» i uplašen si njime.
P: Osjedam da poznajem svoje malo tijelo, a da ovo drugo ne poznajem, osim kroz znanost.
M: Tvoje malo tijelo puno je tajni i čuda koja ne poznaješ. I u njemu je znanost tvoj jedini vodič. Opisuju te i
anatomija i astronomija.
P: Čak i ako prihvatim tvoje učenje o univerzalnom tijelu kao radnu teoriju, na koji je način mogu provjeriti i
od kakve mi je koristi?

M: Spoznavaj udi sebe kao stanovnika obaju tijela, nedeš se morati ničeg odredi. Ticat de te se cijeli
univerzum. Voljet deš svako bide i pomagati mu na najnježniji i najmudriji način. Više nede biti
sukobljavanja interesa između tebe i drugih. U potpunosti de nestati svake vrste iskorištavanja. Svako de
tvoje djelovanje biti blagotvorno, a svaki pokret blagoslov.
P: Sve to zvuči veoma primamljivo. Ali što trebam raditi kako bih spoznao svoj univerzalni bitak?
M: Imaš dva puta: ili deš svoje srce i um u potpunosti predati samootkrivanju, ili deš prihvatiti moje upute
na temelju povjerenja i djelovati u skladu s njima. Drugim riječima, ili deš u potpunosti postati zaokupljen
samim sobom ili deš u potpunosti postati nezaokupljen samim sobom. Ovdje je presudna riječ «ll
potpunosti». Želiš Ii dostidi vrhovnu stvarnost, moraš otidi u krajnost.
P: Kako da, ovako malen i ograničen kakav trenutačno jesam, stremim k takvim visinama?
M: Spoznaj da si ti ocean svjesnosti u kojem se sve događa. To nije teško. Malo budne pažnje i podrobnog
promatranja samog sebe i uvidjet deš da je nijedan događaj ne zbiva izvan područja tvoje svjesnosti.
P: Svijet je pun događaja koji se ne pojavljuju u mojoj svjesnosti.
M: Čak se i u tvom tijelu zbivaju mnogi događaji koji se ne pojavljuju u tvojoj svjesnosti. Ali to te ne
sprječava da tvrdiš kako je tijelo tvoje. Svijet spoznaješ na isti način kao i svoje tijelo, odnosno osjetilima.
Tvoj um odvojio je svijet koji se nalazi izvan tvoje kože od svijeta koji se nalazi unutar nje i stavio ih jedan
nasuprot drugome. To je stvorilo strah i mržnju, a i svu mogudu patnju u životu.
P: Ne mogu do kraja shvatiti ono što govoriš o nadilaženju svjesnosti. Razumijem riječi, ali ne mogu si
predočiti takvo iskustvo. Naposljetku, ti si sam rekao da sve iskustvo postoji u svjesnosti.
M: Imaš pravo, iskustvo ne postoji izvan svjesnosti. Pa ipak, postoji iskustvo čistog bitka. Postoji stanje
onkraj svjesnosti koje nije nesvjesnost. Nazivaju ga nadsvjesnost, čista svjesnost ili vrhovna svjesnost. To je
čista svijest oslobođena odnosa subjekt - objekt.
P: Proučavao sam teozofiju, ali ondje nisam našao ništa slično ovome što ti naučavaš. Priznajem da se
teozofija bavi samo pojavnim svijetom. Ona opisuje univerzum i njegove stanovnike do najsitnijih detalja.
Teozofija priznaje mnoge razine materije i odgovarajude razine iskustva, ali izgleda da ne ide dalje od toga.
Ono o čemu ti govoriš nadilazi sva iskustva. No, ne može se li se to iskusiti, čemu uopde služe toliki
razgovori o tome?
M: Svjesnost je isprekidana, prepuna praznih hodova. Pa ipak postoji kontinuitet istovjetnosti. Što bi drugo
moglo biti razlogom tome no ono što se nalazi onkraj svjesnosti?
P: Ako ja jesam iznad uma, kako da se promijenim?
M: Zašto bi išta trebao mijenjati? U svakom slučaju, um se cijelo vrijeme mijenja. Promatraj svoj um
nepristrano jer je to dovoljno da ga smiriš. Tek kad postane potpuno miran, modi deš ga nadidi. Nemoj ga
cijelo vrijeme nečim zapošljavati. Zaustavi ga - i samo budi. Budeš li ga pustio da se odmara, on de se smiriti
i obnoviti svoju čistodu i snagu. Neprestano razmišljanje čini ga slabim.
P: Ako je moj stvarni bitak uvijek uz mene, kako je mogude da ja to ne znam?

M: To je mogude zato što je on veoma suptilan, a tvoj je um grub, ispunjen grubim mislima i osjedajima.
Umiri i pročisti svoj um i spoznat deš sebe takvog kakav jesi.
P: Je li mi um potreban da bih spoznao sebe?
M: Nalaziš se iznad uma, ali umom spoznaješ. Očigledno je da opseg, dubina i karakter znanja ovise o
instrumentu koji se koristi. Poboljšaj svoj instrument i usavršit deš svoje znanje.
P: Da bih postigao savršeno znanje, potreban mi je savršen Um.
M: Potreban ti je jedino miran um. Kad ti um jednom postane miran, sve de se ostalo događati na ispravan
način. Kao što izlazede sunce potiče svijet na djelovanje, tako i svijest o sebstvu utječe na promjene u umu.
U svjetlosti mirne i postojane svijesti o sebi bude se unutarnje energije i, bez ikakvih napora s tvoje strane,
stvaraju čuda.
P: Želiš li redi da najviše učinimo kad ne radimo ništa?
M: Točno tako. Shvati da si predodređen za prosvjetljenje. Surađuj sa svojom sudbinom, nemoj joj se
suprotstavljati, nemoj je osujedivati. Dopusti joj da se ispuni. Jedino što moraš učiniti jest usmjeriti
pozornost na zapreke koje je stvorio tvoj glupi Um.

Svaka je potraga za srećom patnja
Poklonik: Došao sam iz Engleske, a trenutačno sam na putu prema Madrasu. Ondje du se nadi sa svojim
ocem i nakon toga krenut demo automobilom kopnenim putem do Londona. Namjeravam studirati
psihologiju, ali još uvijek ne znam što du raditi nakon što diplomiram. Možda du pokušati upisati indus-
trijsku psihologiju, a možda i psihoterapiju. Moj je otac liječnik opde prakse, mogao bih slijediti isti put.
Ali to nije sve što me zanima. Postoje određena pitanja koja se tijekom povijesti nisu nimalo promijenila.
Shvatio sam da imaš odgovore na neka od tih pitanja i iz tog sam te razloga došao vidjeti.
Maharaj: Pitam se jesam li prava osoba koja može odgovoriti na tvoja pitanja. Veoma malo znam o
stvarima i ljudima. Znam samo da jesam, a to znaš i ti. Mi smo jednaki.
P: Naravno da znam da jesam, ali ne znam što to znači.
M: Ti nisi ono što, po tebi, «ja» znači u ideji «ja jesam». Prirodno je znati da jesi, a znati što jesi plod je
mnogih istraživanja. Morat deš istražiti cjelokupno polje svoje svjesnosti i zatim ga nadidi.
Da bi to postigao, morat deš pronaci pravog učitelja i stvoriti uvjete koji su potrebni za takvo otkride.
Opdenito govoredi, postoje dva puta: vanjski i unutarnji. Postoji mogudnost da živiš s nekim tko zna Istinu i
da se u potpunosti podrediš njegovu vođstvu i zahtjevima, ili da potražiš unutarnjeg vodiča i slijediš svoju
unutarnju svjetlost, kamo god te vodila. U oba slučaja morat deš zanemariti osobne želje i strahove. Učiti se
može u učiteljovoj blizini ili vlastitim istraživanjem, pasivno ili aktivno. Možeš dopustiti rijeci života i ljubavi
koja predstavlja tvog gurua da te nosi kud hode ili možeš činiti vlastite napore, vođen svojom unutarnjom
zvijezdom. U oba slučaja moraš se truditi i moraš biti ozbiljan. Rijetki su ljudi koji su toliko sretni da nađu
učitelja dostojnog povjerenja i ljubavi. Vedina mora prolaziti teškim putem, koristiti vlastitu inteligenciju i
razumijevanje, razlučivanje (viveka) inevezanost (vairagya). Taj je put dostupan svima.
P: Sretan sam što sam došao ovamo. Iako ved sutra odlazim, vjerujem da jedan razgovor s tobom može
utjecati na cjelokupni moj život.
M: Da, to je točno. Kad jednom kažeš: «Želim nadi istinu», cijeli de tvoj život biti duboko pogođen time. Sve
tvoje mentalne i tjelesne navike, osjedaji i emocije, želje i strahovi te planovi i odluke prodi de kroz korjenitu
preobrazbu.
P: Kad jednom zaključim da želim pronadi stvarnost, što tada moram učiniti?
M: Sve ovisi o tvojem temperamentu. Budeš li ozbiljan, svaki put koji izabereš dovest de te do cilja.
Ozbiljnost je presudan čimbenik
P: Što je u korijenu ozbiljnosti?
M: Ozbiljnost je onaj isti instinkt koji uzrokuje da se ptica vrada svome gnijezdu, a riba planinskom potoku u
kojem se omrijestila. Kad plod sazre, sjemenka se vrada zemlji. Najvažnija je zrelost.
P: A što de me učiniti zrelim? Treba li mi iskustvo?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Svaka je potraga za sredom patnja 262

M: Da ved ne posjeduješ sva iskustva koja su ti potrebna, ne bi došao ovamo. Ne trebaš više skupljati
iskustva, moraš se uzdignuti iznad njih. Kakav god napor budeš činio, kakvu god sadhanu slijedio, to de
samo gomilati nova iskustva, ali nede te odvesti iznad njih. Ni čitanje knjiga nede ti pomodi. One de
obogatiti tvoj um, ali osoba za koju se smatraš ostat de netaknuta. Očekuješ li bilo kakvu dobrobit od
svojega traganja, materijalnu, mentalnu ili duhovnu, nisi shvatio najvažniju stvar. Istina ti nede dati nikakve
prednosti. Nedeš stedi viši položaj niti mod nad drugima. Jedino što deš dobiti jest istina sama i oslobođenje
od lažnog.
P: U svakom slučaju, istina nam daje mod da pomažemo drugima.
M: To je samo zamišljanje, koliko god plemenito bilo! U istini ne pomažeš drugima jer drugi ne postoje. Ti
dijeliš ljude na plemenite i neplemenite pa očekuješ da plemeniti pomažu neplemenitima. Dakle, razdvajaš,
vrednuješ, prosuđuješ i optužuješ. Uništavaš istinu u ime istine same. Ved samo tvoje nastojanje da je
uobličiš u riječi predstavlja njezino nijekanje, zato što se ona ne može obuhvatiti riječima. Istina se može
izraziti samo nijekanjem lažnog, i to kroz djelovanje. Da bi u tome uspio, moraš laž sagledati kao laž (viveka)
pa je odbaciti (vairagya). Odricanje od lažnog oslobađajude je i poticajno. Ono otvara put k savršenstvu.
P: Kada du znati da sam otkrio istinu?'
M: Ideje «ovo je istina» i «ono je istina» u tvome se umu tada više nede pojavljivati. Istina se ne može
nametnuti, ona je sagledavanje lažnog kao lažnog i njegovo odbacivanje. Beskorisno je tražiti istinu ako je
um zaslijepljen lažnim. Um se mora u potpunosti očistiti od lažnog prije negoli u njemu osvane istina.
P: Ali što je lažno?
M: Nema sumnje da je lažno ono što ne posjeduje bitak.
P: Što misliš kad kažeš da nešto ne posjeduje bitak? Laž postoji, oštra kao čavao.
M: Ono što proturječi samom sebi ne posjeduje bitak, odnosno posjeduje samo privremeni bitak, što se
svodi na isto. Ono što ima početak i kraj nema sredine. Prazno je. Ima samo ime i lik koje mu je dao um, ali
nema ni građu ni srž.
P: Ako sve ono što je prolazno ne posjeduje bitak, tada ni univerzum ne posjeduje bitak.
M: Je li to itko zanijekao? Naravno da univerzum ne posjeduje bitak.
P: A što posjeduje bitak?
M: Ono što ne ovisi ni o čemu da bi moglo postojati, ono što se ne pojavljuje s univerzumom i ne nestaje s
njime, ono što ne iziskuje nikakve dokaze, ali zato daje stvarnost svemu što dotiče. U prirodi je lažnog da se
na trenutak pojavljuje kao stvarno. Može se redi da istinito postaje otac lažnome, ali lažno je ograničeno
vremenom i prostorom te uvjetovano okolnostima.
P: Kako da se oslobodim lažnog i dohvatim stvarnost?
M: Zbog čega to želiš?
P: Želio bih živjeti boljim, zadovoljnijim, cjelovitijim i sretnijim životom.

M: Sve što se može pojmiti umom mora biti lažno jer je predodređeno na uvjetovanost i ograničenost.
Stvarnost se ne može pojmiti i ne može se upotrijebiti ni u kakvu svrhu. Nju moraš željeti isključivo radi nje
same.
P: Kako mogu željeti ono što je nezamislivo?
M: Ali što je drugo vrijedno želje? Sasvim je sigurno da stvarnost ne možeš željeti na isti način kao i neku
stvar. Ali možeš sagledati nestvarno kao nestvarno i možeš ga odbaciti. Odbacivanje lažnog otvara put do
istinitog.
P: To razumijem, ali kako to izgleda u svakodnevnom životu?
M: Zanimanje i briga za pojedinačno sebstvo dvije su žarišne točke lažnog. Tvoj svakodnevni život titra
između želje i straha. Pažljivo ga promatraj i uočit deš kako um poprima bezbrojna imena i likove, poput
rijeke koja se pjenuša između dvije stijene. Svedi svako djelovanje na njegove sebične pobude pa ih pažljivo
promatraj sve dok ne nestanu.
P: Da bi mogao preživjeti, čovjek se mora brinuti za sebe i zarađivati novac.
M: Ne moraš zarađivati za sebe, ali mogao bi zarađivati za svoju ženu ili dijete. Mogao bi raditi za druge.
Svojevrsna žrtva može biti čak i raditi samo zato da bi se održao na životu. Nema nikakve potrebe da budeš
sebičan. Odbaci sve pobude koje potječu iz sebičnosti, istog trena kad ih uočiš, i nedeš morati tražiti istinu.
Ona de nadi tebe.
P: Postoje neke najosnovnije potrebe.
M: Ne namiruju li se one još od tvog začeda? Odbaci teret brige za samog sebe i budi ono što jesi -
inteligencija i ljubav na djelu.
P: Ali nekako moraš preživjeti!
M: Ne možeš ne preživjeti! Tvoje je pravo «ja» bezvremeno i nalazi se onkraj života i smrti. A tijelo de
preživljavati sve dok to bude potrebno. Nije važno da živi dugo. Ispunjen život bolji je od dugotrajnog.
P: Tko može redi što je ispunjen život? To određuje sredina iz koje potječem.
M: Tražiš li stvarnost, moraš se osloboditi svih sredina, svih kultura, kao i svih obrazaca osjedanja i
razmišljanja. Čak i ideja da si muškarac, odnosno žena ili opdenito čovjek mora biti odbačena. Ocean života
obuhvada sve, a ne samo ljudska bida. Dakle, najprije odbaci sva samo-poistovjedivanja. Prestani razmišljati
o sebi kao ovakvom ili onakvom, kao ovom ili onom. Odbaci svu zaokupljenost sobom i nemoj se brinuti za
svoje blagostanje, bilo materijalno bilo duhovno. Odrekni se svih želja, grubih i suptilnih, te prestani
razmišljati o postignudu bilo koje vrste. U potpunosti si ovdje i sada i ništa ti uistinu nije potrebno.
To ne znači da moraš biti praznoglav ili ludo odvažan, rasipan ili ravnodušan. Jedino što mora nestati jest
temeljna zabrinutost za samog sebe. Potrebno ti je malo hrane, odjede i krov nad glavom za tebe i tvoju
obitelj, ali to ti nede stvarati probleme sve dok pohlepu ne budeš smatrao potrebom. Živi u skladu s onim
što uistinu jest, a ne s onim što zamišljaš.
P: Što sam ja ako ne čovjek?

M: Ono zbog čega misliš da si čovjek nije ljudskog podrijetla. To je točka svjesnosti koja nema dimenzija,
koja ničega nije svjesna. Sve što o sebi možeš tvrditi jest: «Ja jesam». Ti si čisti bitak-svijest-blaženstvo. Kad
to spoznaš, stigao si na kraj svakom traganju. To de se dogoditi kad uvidiš da je sve ono što misliš da jesi
samo zamišljanje i kad se od toga odvojiš u punoj svijesti o prolaznom kao prolaznom, zamišljenom kao
zamišljenom i nestvarnom kao nestvarnom. To uopde nije teško, ali potrebna je nevezanost. Istinu je tako
teško uvidjeti upravo zbog prianjanja uz lažno. Kad jednom spoznaš da je lažnom potrebno vrijeme, a da je
sve ono za što je potrebno vrijeme lažno, nalaziš se bliže stvarnosti, koja je bezvremena i koja vječno
postoji u sadašnjosti. Vječnost u vremenu samo je ponavljanje, poput pokretanja sata. Ona beskrajno teče
iz prošlosti u bududnost, kao prazna beskonačnost. Stvarnost je ta koja sadašnjost čini toliko životnom,
toliko različitom od prošlosti i bududnosti, koje su samo mentalne. Treba li ti vremena da nešto postigneš,
to mora biti lažno. Stvarnost te uvijek prati. Ne trebaš čekati da postaneš ono što ved jesi. Samo nemoj
dopustiti svojem umu da traga izlazedi iz tebe. Kad nešto poželiš, najprije se zapitaj: «Je li mi to uistinu
potrebno?» Ako je odgovor niječan, istog trena odbaci želju.
P: Zar ne moram ja biti sretan? Možda mi nešto i nije nužno potrebno, pa ipak, može li me usrediti, ne bih li
to trebao uzeti?
M: Ništa te ne može učiniti sretnijim nego što ved jesi. Svaka je potraga za sredom patnja i vodi u još vedu
patnju. Jedina sreda koja je vrijedna svojeg imena prirodna je sreda svjesnog bitka.
P: Zar ne moram stedi mnogo iskustava prije negoli dostignem tako visoku razinu svijesti?
M: Iskustva samo ostavljaju sjedanja iza sebe i povedavaju teret koji je ved dovoljno težak. Ne trebaš više
skupljati nova iskustva. Ona koja si stekao u prošlosti sasvim su ti dovoljna. Ali, osjedaš li da ti je potrebno
više, zagledaj se u srca ljudi oko sebe. Ondje deš nadi toliko različitih iskustava kroz koja ne bi mogao prodi
ni u sljededih tisudu godina. Uči iz patnje drugih i uštedi si vlastitu. Nije ti potrebno iskustvo, ved sloboda od
svih iskustava. Ne budi pohlepan za iskustvima; ona ti uistinu nisu potrebna.
P: Ne prolaziš li i ti kroz određena iskustva?
M: Stvari se događaju oko mene, ali ja ne sudjelujem u njima. Određeni događaj postaje iskustvo samo ako
se u njega emocionalno uključim. Nalazim se u stanju koje je potpuno, koje ne treba ni na koji način
poboljšavati. Od kakve bi mi koristi moglo biti bilo kakvo iskustvo?
P: Potrebno nam je znanje, obrazovanje.
M: Da bismo se mogli baviti nečim, potrebno nam je znanje o tome, a da bismo se mogli baviti ljudima,
potrebno nam je razumijevanje i suosjedanje. Da bismo se bavili sobom, nije nam potrebno ništa. Budi to
što jesi - svjesno bide - i nemoj odstupati od toga.
P: Univerzitetsko znanje veoma je korisno.
M: Nema sumnje, ono ti može pomodi pri zarađivanju za život. Ali ne može te naučiti kako živjeti. Ti si
student psihologije. U nekim situacijama to ti može pomodi. Ali možeš li živjeti od psihologije? Život je
dostojan svoga imena jedino ako u djelovanju odražava stvarnost. Nijedan univerzitet ne može te naučiti
živjeti tako da u trenutku smrti možeš redi: «Živio sam odlično, ne moram ponovno živjeti» Ljudi najčešde
umiru priželjkujudi sljededi život. Učinjeno je toliko nmogo pogrešaka, toliko je toga ostalo nedovršeno.

Vedina ljudi vegetira, umjesto da ~iy:i r Samo skupljaju iskustva i obogaduju svoje pamdenje. Ali svako je
iskustvo nijekanje stvarnosti, koja nije ni osjetilna ni pojmovna, ni tijelo ni um, iako uključuje i nadilazi
oboje.
P: Ipak, iskustva su veoma korisna. Zahvaljujudi iskustvu možeš, na primjer, naučiti da ne smiješ dirati
plamen.
M: Ved sam ti rekao da je znanje veoma korisno pri bavljenju ovim ili onim. Ali ono ti ne govori kako se
odnositi prema ljudima i samome sebi, kako živjeti svoj život. Sad ne govorimo o upravljanju automobilom
ili zarađivanju novca. Za nešto takvo potrebno je iskustvo. Ali materijalno znanje ne može ti pomodi da
postaneš samome sebi svjetlost. Da bi bio to što jesi u pravom smislu riječi, potrebno ti je nešto bliskije i
dublje od posrednog znanja. Tvoj vanjski život posve je nevažan. Mogao bi raditi kao nodni čuvar i živjeti
sretno. Važno je ono što si u samome sebi. Moraš stedi unutarnji mir i radost, što je mnogo teže no stedi
bogatstvo. Nijedan fakultet ne može te naučiti da postaneš sebstvo. To se može naučiti jedino vježbom.
Odmah počni vježbati da budeš to što jesi. Odbacuj sve ono što nisi i ulazi sve dublje u sebe. Kao što čovjek,
kopajudi zdenac, odbacuje sve što nije voda, dok ne dođe do sloja u kojem se ona nalazi, tako i ti moraš
odbacivati sve što nije tvoje, sve dok ne ostane ništa čega bi se mogao odredi. Shvatit deš da ono što je
ostalo nije ništa za što bi se um mogao uhvatiti. Ti čak nisi ljudsko bide. Ti samo jesi - točka svijesti koja
istovremeno zauzima prostor i vrijeme, ali nadilazi oboje, krajnji uzrok svega, koji pak nije uzrokovan
ničime. Pitaš li me: «Tko si ti?», moj de odgovor biti: «Ništa pojedinačno, ali, ipak, ja jesam.»
P: Ako nisi nikakva pojedinačnost, tada si sigurno univerzalnost.
M: Što zapravo znači biti univerzalan, ali ne kao koncept, ved kao način života? Živjeti univerzalno znači ne
razdvajati se, ne suprotstavljati se, ved razumijevati i voljeti sve s čime dolaziš u dodir. To znači biti u stanju
istinski redi: «Ja sam svijet, svijet je ja, u svijetu sam kod kude, svijet je moj. Svako je postojanje moje
postojanje, svaka svjesnost moja svjesnost svaka patnja moja patnja, a svaka radost moja radost.» To je
univerzalni život. A ipak, moj stvarni bitak, kao i tvoj, nalaze se onkraj univerzuma, a otud i onkraj
kategorija pojedinačnog i univerzalnog. Stvarni bitak jest to što jest, u potpunosti sadržan u samome sebi i
neovisan.
P: Smatram da je to veoma teško razumjeti.
M: Moraš si dati vremena kako bi duboko promislio o svemu što si čuo. Stare vijuge moraju se iz tvog
mozga izbrisati, ali se pritom ne smiju stvarati nove. Moraš spoznati da si nepokretan, iznad i onkraj
pokretnosti, tihi svjedok svega što se događa.
P: Znači li to da se moram odredi svake ideje o aktivnom životu?
M: Ne, ni u kom slučaju. Bit de vjenčanja, dodi de djeca, zarađivat deš novac kako bi uzdržavao obitelj. Sve
de se to zbiti prirodnim tijekom događaja jer se sudbina mora ispuniti. Kroz te deš događaje prolaziti bez
opiranja, suočavajudi se sa zadacima kako budu nadolazili, pažljivo i temeljito, kako u malim tako i u velikim
stvarima. Ali tvoj opdi stav bit de dobrohotna nevezanost, neizmjerno velika dobronamjernost bez ikakvih
očekivanja da joj bude uzvradeno na isti način, neprestano davanje bez traženja ičega za sebe. U braku nisi
ni muž ni žena, ved ljubav između njih. Ti si jasnoda i ljubaznost koja sve oko sebe čini sređenim i lijepim. To
ti može izgledati nejasno, ali razmisliš li malo, shvatit deš da je mistični aspekt najprimjenjiviji, zato što život

čini stvaralački lijepim. Tvoja svjesnost podiže se u više dimenzije, iz kojih deš sve vidjeti jasnije i čistije.
Shvatit deš da je osoba kojom si postao prilikom rođenja i koja de nestati prilikom smrti, prolazna i lažna. Ti
nisi osjetilna, emocionalna i intelektualna osoba koja se nalazi pod vlašdu želja i strahova. Otkrij svoj istinski
bitak. Što sam ja? To je temeljno pitanje i filozofije i psihologije. Zađi duboko u njega!

Iskustvo nije Stvarno
Maharaj: Tražitelj je onaj tko traga za samim sobom. Veoma brzo otkrit de da nije tijelo. Kad se njegovo
uvjerenje «ja nisam tijelo» toliko učvrsti da više ne može osjedati, razmišljati i djelovati u korist tijela, lako
de modi otkriti da je on zapravo univerzalni bitak, spoznavanje i djelovanje te da u njemu i kroz njega cijeli
univerzum postaje stvaran, svjestan i djelotvoran. To je srž problema. Pojedinac može biti svjestan svog
tijela i robovati životnim okolnostima, ili pak postati sama univerzalna svijest i time stedi potpuni nadzor
nad svim događajima.
Ipak, svijest, individualna ili univerzalna, nije moje istinsko prebivalište. Ja nisam u njoj, ona nije moja,
«mene» ondje nema.
Nalazim se iznad nje, premda nije lako objasniti kako se može biti ni svjestan ni nesvjestan, ved iznad
obojeg. Ne mogu redi da sam u Bogu ili da sam Bog. Bog je univerzalna svjetlost i ljubav, univerzalni
svjedok. Ja se nalazim čak i iznad univerzalnog.
Poklonik: U tom slučaju, nemaš ni imena ni lika. Kakvu vrstu bitka posjeduješ?
M: Ja sam ono što jesam, ni u liku ni bezličan, ni svjestan ni nesvjestan. Nalazim se s one strane svih tih
kategorija.
P: Čini se da koristiš pristup «ne ovo, ne ono (neti, neti)».
M: Ne možeš me otkriti isključivo nijekanjem. Ja sam sve koliko ... i ništa. Nisam ni oboje, a ni samo jedno
od toga. Te su definicije primjenjive na Gospoda Univerzuma, ali ne i na mene.
P: Želiš redi da zapravo nisi ništa?
M: On, ne! Savršen sam i potpun. Ja sam bivstvo bitka, spoznajnost spoznavanja, punina srede. Ne možeš
me svesti na prazninu!
P: Ako jesi onkraj riječi, o čemu bismo uopde mogli razgovarati? Metafizički gledano, ono što govoriš ima
osnove, u tome nema unutarnjih proturječja. Ali tu nema hrane za mene. Tvoje se učenje uopde ne dotiče
mojih gorudih potreba. Tražim od tebe kruh, a nudiš mi dragulje. Oni su predivni, nema sumnje, ali ja sam
gladan.
M: Nije to baš tako. Nudim ti upravo ono što ti je potrebno - buđenje. Nisi gladan i nije ti potreban kruh.
Treba ti ukinude, odricanje, razrješenje. Nije ti potrebno ono za što vjeruješ da ti je potrebno. Tvoja stvarna
potreba poznata je samo meni, ali ne i tebi. Sve ono o čemu bi ti mogao razmišljati kao o svojoj potrebi
samo je obmana i zapreka. Vjeruj mi, nije ti potrebno ništa drugo osim da budeš to što jesi. Ti zamišljaš da
deš stjecanjem povedati svoju vrijednost. To je isto kao kad bi zlato zamišljalo da de ga oplemeniti
dodavanje bakra. Odstranjivanje i pročišdenje, odricanje od svega što je strano tvojoj prirodi sasvim ti je
dostatno. Sve je drugo uzaludno.
P: To je lakše redi nego učiniti. K tebi je došao čovjek s bolovima u stomaku, a ti mu savjetuješ da povrada.
Naravno, kad ne bi bilo uma, ne bi bilo ni problema. Ali um postoji i veoma je stvaran.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Iskustvo nije Stvarno 268
M: Um je taj koji ti govori da postoji. Nemoj mu dopustiti da te zavara. Sve te beskonačne argumente
protiv ukinuda uma proizvodi on sam radi vlastite zaštite, trajanja i širenja. Argument koji si naveo prazno
je odbijanje razmatranja svih mogudih zavijutaka i trzaja uma, a jedino te takvo razmatranje može odvesti
onkraj njega.
P: Ja sam samo ponizan tragalac, a ti si sama vrhovna stvarnost. Tragalac je sada pristupio vrhovnoj
stvarnosti s namjerom da ga ona prosvijetli. Što ona čini?
M: Slušaj što ti govorim i ne udaljavaj se od toga. Cijelo vrijeme razmišljaj samo o tome i ni o čemu
drugome. Bududi da si stigao tako daleko, odbaci sve ideje, ne samo o svijetu, ved i o sebi. Drži se podalje
od svih misli i prebivaj u tišini bitka-svijesti. Ne radi se o postizanju napretka jer ono zbog čega si došao ved
je u tebi i čeka.
P: Dakle, ti smatraš da bih trebao prestati razmišljati i postojano prebivati u osjedaju «ja jesam».
M: Da, točno tako. Kakve god ti misli došle u vezi s osjedajem «ja jesam», nemoj im pridavati značenje i ne
obradaj na njih pozornost.
P: Upoznao sam mnogo mladih ljudi sa Zapada i ustanovio sam da između njih i Indijaca postoji temeljna
razlika. Čini se da je njihova psiha (antahkarana) drukčija. Indijski um lako razumije koncepte kao što su
Sebstvo, Stvarnost, čisti um i univerzalna svjesnost. Zvuče im poznato i imaju sladak okus. Zapadni um ne
odgovara na njih ili ih jednostavno odbija. On ih želi konkretizirati ili istog časa iskoristiti u službi opde
prihvadenih vrijednosti. Te su vrijednosti često osobne prirode: zdravlje, blagostanje i uspjeh. Ponekad su
to opde društvene vrijednosti: bolje i pravednije društvo, sretniji život za sve ljude. No, sve su one povezane
sa svjetovnim problemima, osobnim ili neosobnim. Druga teškoda na koju veoma često nailazimo u
razgovoru sa zapadnjacima jest činjenica da je za njih sve iskustvo. Kao što žele iskusiti hranu, pide i žene,
umjetnost i putovanja, tako žele iskusiti i jogu, prosvjetIjenje i oslobođenje. Za njih je to samo novo
iskustvo koje se može priskrbiti za određenu cijenu. Oni zamišljaju da se takvo iskustvo može kupiti i zato
se cjenkaju za nj. Kad jedan guru traži previše, u smislu vremena i truda, odlaze drugome, koji oslobođenje
prodaje na otplatu, naizgled veoma lako, ali zapravo pod uvjetima koje je nemogude ispuniti. To je stara
priča o tome da ne smiješ misliti na sivog majmuna dok piješ lijek. U našem slučaju, sivi je majmun
prestanak razmišljanja o svijetu; odbacivanje svjesnosti o pojedinačnom postojanju, odricanje od svih želja,
održavanje savršenog celibata i tako dalje. Prirodno, na svim razinama dolazi do beskrajnog varanja, pa
stvarnih rezultata nema. Neki gurui iz pukog očaja odbacuju sve discipline, ne postavljaju nikakve uvjete,
savjetuju nenaprezanje, prirodnost, jednostavno življenje u pasivnoj svjesnosti, bez ikakvih obrazaca koji se
zasnivaju na tome što «moraš» a što «ne moraš». Postoji mnogo učenika koje su prošla iskustva dovela do
toga da sebe ne vole u tolikoj mjeri da se ni ne žele zagledati u svoje dubine. Neki se užasavaju nad sobom,
a nekima je dosadno. Prezasideni su znanjem o sebi i žele nešto drugo.
M: Neka takvi pojedinci ne misle o sebi, ako im se to ne sviđa. Mogli bi živjeti s guruom, promatrati ga i
razmišljati o njemu. Uskoro de iskusiti jednu vrstu blaženstva, sasvim novu, kakvu još nikada prije nisu
iskusili, osim možda u djetinjstvu. To je iskustvo tako nepogrešivo novo da de privudi njihovu pažnju i
pobuditi interes. Kad se jednom pojavi interes, sigurno de uslijediti redovna primjena sadhane.

P: Ti su ljudi veoma kritični i sumnjičavi. Ali ne mogu ni biti drukčiji bududi da su prošli kroz mnoga učenja i
doživjeli mnoga razočarenja. S jedne strane žele iskustvo, a s druge ne vjeruju da ga je mogude postidi. Kako
im pristupiti, jedino Bog zna!
M: Pristupit de im istinsko razumijevanje i ljubav.
P: Kad postignu određeno duhovno iskustvo, pojavljuje se nova teškoda. Počinju se žaliti da to iskustvo ne
traje vječno, da se nasumce javlja i nestaje. Bududi da su se dočepali slatkiša, željeli bi cijelo vrijeme uživati
u njemu.

M: Iskustvo, koliko god suptilno bilo, nije stvarno, U njegovoj je prirodi da se javlja i nestaje.
Samoostvarenje nije stjecanje znanja. Ono se prije svega postiže razumijevanjem. Kad je jednom
postignuto, nikad se više ne može izgubiti. S druge strane, svjesnost je promjenjiva, neprestano protječe i
iz trenutka u trenutak prolazi kroz preobrazbe. Nemoj prianjati uz svjesnost i njezine sadržaje. Želimo li
zadržati svjesnost, ona nestaje. Pokušaj zadržavanja trenutka uvida ili navale srede uništava upravo ono
što se željelo sačuvati. Sve što je došlo mora i otidi. Ono što je stalno nadilazi svako javljanje i nestajanje.
Dohvati korijen svih iskustava, osjedaj bitka. Beskraj stvarnosti nalazi se onkraj bitka i nebitka. Pokušavaj
uvijek nanovo.
P: Da bih pokušavao, potrebna mi je vjera.
M: Prije svega mora postojati želja. Ako je ona dovoljno snažna, dodi de i spremnost da se pokuša. Kad je
želja snažna, nije ti potrebno jamstvo uspjeha. Tada si spreman riskirati.
P: Snažna želja, snažna vjera - svodi se na isto. Ljudi o kojima sam ti govorio ne vjeruju ni roditeljima ni
društvu, pa čak ni sebi. Sve što dotaknu pretvara se u pepeo. Pruži im neko potpuno izvorno iskustvo,
sasvim očito, koje ne traži nikakva obrazlaganja uma, i oni de te slijediti na kraj svijeta.
M: Ali ja ništa drugo i ne radim! Neumorno im privlačim pažnju na čimbenik koji je nepobitan - vlastiti
bitak. Bitak ne traži dokaze - on dokazuje sve drugo. Kad bi samo malo dublje zašli u činjenicu postojanja i
kad bi otkrili neizmjernost i veličanstvenost u koju vode vrata «jesamstva», a zatim se uzdignuli i iznad
toga, njihov bi život bio prepun srede i svjetlosti. Vjeruj mi, uloženi napor ne predstavlja ništa u usporedbi
s onim što se otkriva prilikom stizanja na cilj.
P: Sve što kažeš točno je. Ali ti ljudi nemaju ni povjerenja u sebe ni strpljenja. Zamara ih čak i kratkotrajan
napor. Zaista je žalosno vidjeti kako slijepo tapkaju u mraku, a ipak nisu u stanju prihvatiti ispruženu ruku
koja im se nudi kao pomod. Ti su ljudi u duši veoma dobri, ali potpuno su zbunjeni. Govorim im da ne
mogu postidi istinu onako kako su naumili. Kažem im da moraju prihvatiti određene uvjete. No, oni mi
odgovaraju: «Neki de prihvatiti uvjete, a neki ne.» Prihvadanje i neprihvadanje uvjeta površno je i
nasumično, a stvarnost je u svemu. Mora postojati put koji mogu slijediti svi, put koji ne zahtijeva nikakve
uvjete.
M: Takav put uistinu postoji i dostupan je svima, na svim razinama, na svakom životnom koraku. Svatko je
svjestan sebe. Produbljivanje i proširivanje svijesti o sebi kraljevski je put. Možeš ga nazvati budnošdu,
svjedočenjem ili jednostavno pozornošdu. Taj put dobar je za sve. Za nj nitko nije nezreo i nitko ne može
doživjeti neuspjeh.
Ali, naravno, nije dovoljno biti samo budan. Tvoja pažnja mora uključivati i um. Svjedočenje je prije svega
svijest o svjesnosti i njezinim kretanjima.

Traži Izvor Svjesnosti
Poklonik: Neki dan razgovarali smo o načinu na koji funkcionira um modernog zapadnjaka i o teškodama
na koje nailazi želi li se pokoriti moralnoj i intelektualnoj disciplini vedante. Jedna od zapreka leži u
opsjednutosti mladih Europljana i Amerikanaca bijednim stanjem u kojem se nalazi svijet i neodgodivom
potrebom da se ono popravi.
Oni nemaju strpljenja s ljudima poput tebe koji naučavaju da je osobno poboljšanje nužan preduvjet za
usavršavanje svijeta. Takvi ljudi tvrde kako to nije mogude, a nije ni potrebno. Čovječanstvo je, po njihovu
mišljenju, spremno za promjenu sistema, socijalnog, ekonomskog i političkog. Dovoljno je uspostaviti
svjetsku vladu, svjetsku policiju, svjetske planove i ukinuti sve fizičke i ideološke zapreke. Osobna
preebrazba nije nužna. Bez sumnje, ljudi oblikuju društvo, ali i društvo oblikuje njih. U humanom društvu i
ljudi de biti humani. Pored toga, znanost daje odgovore na mnoga pitanja koja su se ranije nalazila u
području religije.
Maharaj: Nema sumnje, truditi se oko poboljšanja svijeta najdragocjenije je zanimanje. Čini li se to
nesebično, nužno bistri um i čisti srce. Ali, veoma brzo čovjek počinje shvadati da teži fatamorgani. Na
određenom mjestu i u određenom razdoblju uvijek može dodi do poboljšanja. To se često postiže pod
utjecajem nekog velikog kralja ili učitelja, ali nakon nekog vremena sve se privodi kraju, ostavljajudi
čovječanstvu novo razdoblje patnje. U prirodi je pojavnog svijeta da dobro i zlo slijede jedno za drugim i da
se pojavljuju u jednakoj mjeri. Jedino istinsko utočište nalazi se u nepojavnom.
P: Znači li to da nam savjetuješ bijeg?
M: Ne, naprotiv. Jedini put k obnovi vodi kroz uništenje. Stari nakit moraš rastaliti u bezoblična zlato prije
negoli počneš oblikovati novi. Svijet mogu promijeniti jedino ljudi koji su se uzdigli iznad njega. To se nikad
nije dogodilo na drukčiji način. Nekolicina ljudi čiji je utjecaj na svijet bio dugotrajan poznavala je
stvarnost. Dostigni njihovu razinu i tek onda govori o pomaganju svijetu.
P: Mi ne želimo pomodi rijekama i planinama, ved ljudima.
M: Svijet nije loš sam po sebi. Loši su ljudi koji ga čine takvim. Idi k njima i traži od njih da se ponašaju
ispravno.
P: Uzrok su njihova ponašanja želje i strahovi.
M: To je točno. Dokle god u ljudskom ponašanju prevladavaju želje i strahovi, nema mnogo nade za
čovječanstvo. Ali, da bi znao kako ljudima pristupiti na djelotvoran način, moraš se prvo ti sam osloboditi
želje i straha.
P: Neke su osnovne želje neizbježne, kao one povezane s hranom, seksom i smrdu.
M: To su potrebe i kao takve lako ih je zadovoljiti.
P: Je li čak i smrt potreba?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Traži Izvor Svjesnosti 272

M: Nakon što si proživio dug i plodan život, osjedaš potrebu za smrdu. Želja i strah razorni su jedino kad se
primjene na pogrešan način. U svakom slučaju, moraš željeti ispravne stvari, a plašiti se pogrešnih. Ali, kad
ljudi žele pogrešno, a plaše se ispravnog, stvaraju kaos i očaj.
P: Što je ispravno, a što pogrešno?
M: U relativnom smislu, pogrešno je ono što uzrokuje patnju, a ispravno ono što je uklanja. U apsolutnom
smislu, ispravno je ono što te vodi natrag u stvarnost, a pogrešno ono što je zaklanja od tebe.
P: Kada govorimo o pomaganju čovječanstvu, mislimo na borbu protiv nereda i patnje.
M: Vi samo govorite o pomaganju. Jeste li ikada istinski pomogli ma i jednom jedinom čovjeku? Jeste li
ikada ijednu dušu doveli do stanja u kojoj joj daljnja pomod više nije potrebna? Možete li čovjeku dati
barem karakter koji se temelji na punom razumijevanju njegovih dužnosti i mogudnosti, ako ved ne na
uvidu u njegov istinski bitak? Bududi da ne znate ni što je dobro za vas same, kako biste mogli znati što je
dobro za druge?
P: Zadovoljenje osnovnih životnih potreba dobro je za sve. Ti možda jesi i i sam Bog, ali da bi razgovarao s
nama, potrebno ti je dobro uhranjeno tijelo.
M: Moje je tijelo potrebno tebi da bi ti mogao razgovarati sa mnom. Ja nisam tijelo i meni ono nije
potrebno. Ja sam isključivo svjedok koji ne posjeduje vlastiti lik.
Toliko ste navikli razmišljati o sebi kao o tijelima koja posjeduju svjesnost da uopde ne možete zamisliti
svjesnost koja posjeduje tijela. Kad jednom shvatite da tjelesno postojanje nije ništa drugo do stanje uma,
kretanje u svjesnosti te da je ocean svijesti beskrajan i vječan, a da ste vi, kad ste u dodiru s njim, samo
svjedok, bit dete u stanju sasvim se uzdidi iznad svijesti.
P: Rečeno nam je da postoje mnoge razine postojanja. Da li ti postojiš i djeluješ na svima njima? Jesi li, dok
si na zemlji, istovremeno i na nebu (svarga)?
M: Nigdje me ne možeš nadi. Ja nisam neka stvar kojoj bi mogao dati mjesto među ostalim stvarima. Sve
su stvari u meni, ali ja nisam među njima. Govoriš mi o nadgradnji, a mene zanimaju temelji. Nadgradnja
se diže i ruši, ali temelji traju. Mene uopde ne zanima prolazno, a ti ne govoriš ni o čemu drugome.
P: Oprosti mi unaprijed što du ti postaviti jedno neobično pitanje. Kad bi ti netko iznenada, mačem oštrim
kao britva, odrubio glavu, bi li to u tebi izazvalo bilo kakvu promjenu?
M: Ne, nikakvu. Tijelo bi izgubilo svoju glavu, određene bi se komunikacijske veze prekinule i to bi bilo sve.
Dvoje ljudi razgovara telefonom i žica iznenada bude presječena. U tom slučaju ništa se nije dogodilo
ljudima, ved oni naprosto moraju potražiti nove načine komunikacije. U Bhagavad-giti stoji: «Sablja ga ne
može sasjedi» To je doslovce tako. U prirodi je svjesnosti da nadživi svoja vozila. Ona je poput vatre koja
spaljuje ogrjev, ali ne i samu sebe. Kao što vatra može spaliti planine ogrjeva, tako i svjesnost može
nadživjeti bezbrojna tijela.
P: Ogrjev utječe na plamen.
M: Samo dok ne izgori. Promjeni li se vrsta ogrjeva, promijenit de se i boja i izgled plamena.

Nas dvojica sada razgovaramo. Stoga je potrebno da smo fizički. zajedno. Kad ne bismo bili zajedno, ne
bismo mogli razgovarati. Ali fizička blizina sama po sebi nije dovoljna. Mora postojati i želja za razgovorom.
No, svi žele po svaku cijenu ostati svjesni. Izdržat de svaku patnju i poniženje, ali najvažnije im je da ostanu
svjesni. Sve dok se ne pobunimo protiv želje za iskustvima i sasvim ne odbacimo pojavno, ne možemo se
osloboditi patnje. Ostajemo i dalje u zamci.
P: Tvrdiš da si tihi svjedok, ali i da si iznad svjesnosti. Nije li to proturječno? Ako se nalaziš iznad svjesnosti,
što svjedočiš?
M: Ja sam istovremeno svjestan i nesvjestan, odnosno i svjestan i nesvjestan, a opet niti svjestan niti
nesvjestan - i svemu tome svjedočim. Ali, svjedok zapravo ne postoji zato što nema ničega Što bi bilo
mogude svjedočiti. Savršeno sam ispražnjen od svih mentalnih tvorevina, nemam uma, pa ipak sam
potpuno u svijesti. To je ono što pokušavam izraziti kad kažem da sam iznad uma.
P: Kako te onda mogu dosedi?
M: Budi svjestan da si svjestan i traži izvor svjesnosti, to je sve. Veoma se malo može prenijeti riječima.
Budeš li činio ono što sam ti rekao, upravo de ti to donijeti svjetlost, a ne moje riječi. Načini nisu toliko
važni. Želja, revnost i ozbiljnost vode do uspjeha.

Prolaznost je dokaz nestvarnosti
Poklonik: Moj je prijatelj Nijemac, a ja sam rođen u Engleskoj. Roditelji su mi Francuzi. Ved više od godinu
dana boravim u Indiji i lutam od ašrama do ašrama.
Maharaj: Radiš Ii kakvu vrstu sadhane?
P: Proučavam svete tekstove i meditiram.
M: Na što mediriraš?
P: Na ono što pročitam.
M:Odlično.
P: Što ti radiš?
M: Sjedim.
P: I što još radiš?
M: Govorim.
P: O čemu govoriš?
M: Želiš li da ti održim predavanje? Bolje pitaj nešto što te uistinu dira i prema čemu gajiš duboke osjedaje.
Ako nisi emocionalno uključen, mogao bi, doduše, raspravljati sa mnom, ali između nas ne bi došlo do
stvarnog razumijevanja. Kažeš Ii: «Ništa me ne brine, nemam problema», to mi nede smetati. U tom
slučaju možemo šutjeti. Ali ako te nešto uistinu dirnulo, tada ima smisla razgovarati.
Mogu li te nešto upitati? Zašto neprestano putuješ iz mjesta u mjesto?
P: Želim upoznati ljude i razumjeti ih.
M: Kakve to ljude nastojiš razumjeti? Za čime zapravo tragaš?
P: Tragam za cjelovitošdu.
M: Želiš Ii cjelovitost, moraš znati što ti zapravo nedostaje.
P: Upoznavajudi ljude i promatrajudi ih, čovjek uči i o sebi. To ide zajedno.
M: Nije nužno tako.
P: Drugi nam pomažu da postanemo bolji.
M: Ne djeluje to baš na takav način. Slika se odražava u zrcalu, ali ga ne može poboljšati. Ti nisi ni zrcalo ni
odraz u njemu. Kad budeš toliko usavršio zrcalo da sliku odražava ispravno, potpuno je točno da deš ga
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Prolaznost je dokaz nestvarnosti 275

modi okrenuti prema sebi i vidjeti u njemu svoj istinski odraz. Ali ti nisi odraz - ti si onaj koji vidi odraz.
Neka ti to bude jasno - ono što percipiraš nisi ti.
P: Znači li to da sam ja zrcalo, a svijet slika?
M: Ti možeš vidjeti oboje, i sliku i zrcalo, ali nisi ni jedno ni drugo. Tko si ti? Nemoj tražiti gotove formule
kako bi odgovorio na to pitanje. Odgovor ne leži u riječima. Najtočnije što njima možeš izraziti jest: «Ja
sam ono što omogudava percepciju, život koji se nalazi s one strane onoga koji doživljava iskustvo i
njegova iskustva.»
Možeš li se odvojiti i od zrcala i od slike te biti sasvim sam, potpuno u sebi?
P: Ne, ne mogu.
M: Kako to znaš? Mnogo toga činiš, a da ne znaš kako činiš. Probavljaš hranu, provodiš tijelom krv i limfu,
pomičeš mišide. Sve to činiš, iako ne znaš na koji način. Ne znaš ni zašto ni na koji način percipira š, osjedaš
i razmišljaš. Slično tome, ti jesi sebstvo, a ne znaš da je tako. S tobom kao sebstvom sve je u redu. Sebstvo
jest, i to do savršenstva. No, zrcalo nije čisto i ne odražava na ispravan način svjetlost pa zbog toga dobivaš
lažne slike. Ne trebaš ispravljati sebe, ved samo ideju koju imaš o sebi. Nauči odvajati sebstvo od slike i
zrcala te neprestano pamti: «Ja nisam ni um ni njegove ideje.» Čini to pažljivo i s uvjerenjem te deš sigurno
stidi do neposrednog viđenja sebe kao izvora znanja, spoznavanja i voljenja, izvora vječnog, sveo-
buhvatnog i sveprožmajudeg. Trenutačno si beskrajno opsjednut tijelom i vidiš jedino tijelo. Pokušaj
predano vježbati i dodi deš do toga da vidiš samo ono što je beskrajno.
P: Kad se postigne iskustvo stvarnosti, traje li ono zauvijek?
M: Sve je iskustvo nužno prolazno. Ali njegov je temelj nepokretan. Sve što se može nazvati događajem
nije trajno. Samo što neki događaji pročišdavaju um, a neki ga prljaju. Trenuci dubokog uvida i
sveobuhvatne ljubavi pročišdavaju ga, a želje i strahovi, zavist i ljutnja, slijepa uvjerenja i intelektualna
umišljenost zagađuju i otupljuju psihu.
P: Je li samoostvarenje toliko važno?
M: Kad njega ne bi bilo, progutali bi te želje i strahovi koji se besmisleno ponavljaju izazivajudi beskonačnu
patnju. Vedina ljudi niti ne zna da se patnja može okončati. Ali kad jednom čuju dobru vijest, njihovom
najhitnijom zadadom postaje uzdignuti se što prije iznad svih svađa i borbi. Saznao si da se možeš oslo-
boditi patnje i sada sve ovisi o tebi. lli deš zauvijek ostati gladan i žedan, čeznuti, tragati, hvatati, držati,
gubiti i patiti, ili deš zdušno krenuti u potragu za stanjem bezvremene savršenosti, kojem se ništa ne može
ni dodati ni oduzeti. U njemu nema nikakvih želja i strahova, ne zato što su odbačeni, ved zato što su
izgubili smisao.
P: Dovde sam te uspijevao slijediti. Što se onda očekuje od mene?
M: Ne trebaš činiti ništa. Samo budi. Ne čini ništa. Budi! Ne trebaš se penjati na planine i sjediti u
pedinama. Ne govorim ti čak ni: «Budi sebstvo!», bududi da svoje sebstvo ne poznaješ. Samo budi.
Razumijevajudi da nisi ni «vanjski» svijet percepcija ni «unutarnji» svijet misli, da nisi ni tijelo ni um - samo
budi.

P: Sasvim je sigurno da postoje različiti stupnjevi razumijevanja.
M: Ne postoje koraci do samoostvarenja. Ono se ne događa stupnjevito. Samoostvarenje se postiže

iznenada i nepovratno. Okredeš se k novim dimenzijama, iz kojih se stare doživljavaju samo kao
apstrakcija. Kao što pri izlasku sunca stvari vidiš takvima kakve jesu, tako i prilikom samoostvarenja vidiš
sve takvim kakvo jest. Svijet iluzije ostaje iza tebe.
P: Doživljavamo li tada i svijet na drukčiji način? Postaje li on ljepši i smisleniji?
M: Takvo je iskustvo, ali to nije iskustvo stvarnosti (sadanubhav), ved iskustvo sklada (satvanubhav) u
univerzumu.
P: Usprkos tome, napredak jest postignut.
M: Napredak se može postidi samo tijekom pripreme (sadhana) za samoostvarenje. Sama realizacija
događa se naglo. Plod sazrijeva polako, ali pada iznenadno i bez povratka.
P: Ja sam fizički i mentalno u miru. Je li mi potrebno išta više od toga?
M: Nisi još postigao krajnje stanje. Povratak u prirodno stanje možeš prepoznati na temelju potpune
odsutnosti želja i strahova. Naposljetku, u korijenu svih želja i strahova jest osjedaj da nisi ono što zapravo
jesi. Kao što iščašeni zglob boli samo dok se ne nalazi u svom prirodnom položaju, a zaboravljamo ga istog
časa kad se vrati na svoje mjesto, tako je i briga za sebe simptom mentalnog iskrivljenja koji nestaje čim se
pojedinac vrati u svoje prirodno stanje.
P: To dobro zvuči, ali kakvom se sadhanom postiže to prirodno stanje?
M: Prioni uz osjedaj «ja jesam» i isključi sve drugo. Kad um na taj način postane potpuno miran, zasjat de
novim svjetlom i zatitrati novim znanjem. To se postiže spontano, samo trebaš stalno prebivati u osjedaju
«ja jesam». Kao što se nakon spavanja ili stanja ushidenosti osjedaš smireno, mada ne možeš objasniti ni
zašto se tako osjedaš ni kako si to postigao, na isti se način nakon samoostvarenja osjedaš cjelovitim,
ispunjenim, oslobođenim kompleksa užitka i boli, mada nisi uvijk u mogudnosti objasniti što se, zašto i
kako dogodilo. To možeš izraziti samo niječnim pojmovima: «U meni više nema ničeg lošeg». Jedino
uspoređivanjem s prošlošdu možeš sigumo znati da si sada izvan nje. Inače, ti si jednostavno ti. Nemoj se
truditi da svoje postignude preneseš drugima. Ako to možeš, nije se dogodila prava stvar. Budi tih i
promatraj kako se tvoje oslobođenje izražava u djelovanju.
P: Kad bi mi mogao redi što du postati, to bi mi pomoglo u pradenju mog duhovnog razvoja.
M: Kako bi ti netko mogao redi što deš postati, kad postajanja nema. Samo deš otkriti što uistinu jesi. Svako
oblikovanje samog sebe na temelju određenih obrazaca strahovito je gubljenje vremena. Ne misli ni o
prošlosti ni o bududnosti, samo budi.
P: Kako mogu samo biti? Promjene su neminovne.
M: One su neminovne u promjenjivom, ali ti im nisi podložan. Ti si nepromjenjiva pozadina na kojoj se

percipiraju promjene.

P: Sve se mijenja, pozadina se također mijenja. Da bi se zamijetile promjene, nije nužna nepromjenjiva
pozadina. Pojedinačno je sebstvo prolazno, ono je samo točka u kojoj prošlost susrede bududnost.
M: Naravno, pojedinačno sebstvo koje se temelji na pamdenju jest prolazno, ali ono se mora temeljiti na
nekom neprekinutom kontinuitetu. Iz iskustva ti je poznato da postoje prekidi svjesnosti prilikom kojih
sebstvo ostaje zaboravljeno. Što ga iznova vrada u život? Što te ujutro budi? Mora postojati neki trajni
čimbenik koji premošduje prekide u svjesnosti. Budeš li pažljivo promatrao, ustanovit deš da se čak i tvoja
dnevna svjesnost odvija u bljeskovima između kojih se cijelo vrijeme pojavljuju prekidi. Što je u njima? A
što drugo nego tvoj stvarni bitak, koji je bezvremen. Aktivnost uma ili privremeno ukinude aktivnosti uma
za njega su jedno te isto.
P: Postoji li neko posebno mjesto koje bih, prema tvom mišljenju, trebao posjetiti radi svojeg duhovnog
napretka?
M: Jedino odgovarajude mjesto nalazi se u tebi. Vanjski svijet ne može ti ni pomodi ni odmodi. Nijedan
sustav, nijedan obrazac djelovanja nede te dovesti do cilja. Odbaci sve djelovanje usmjereno k bududnosti,
usredotoči se u potpunosti na sada i budi zaokupljen jedino svojim odgovorima na svako kretanje života
koji se događa oko tebe.
P: Što uzrokuje moja lutanja?
M: Ne postoji uzrok za to. Ti samo sanjaš kako lutaš. Za nekoliko godina boravak u Indiji činit de ti se poput
sna. Tada deš ved sanjati neki drugi san. Spoznaj da nisi onaj koji se krede iz jednog sna u drugi, ved da
snovi teku pred tobom, a da si ti nepromjenjivi svjedok. Nikakvo događanje ne utječe na tvoj istinski bitak -
to je apsolutna istina.
P: Mogu li se fizički kretati, a biti postojan iznutra?
M: Možeš, ali s kojom svrhom? Budeš li ozbiljan, nakon nekog vremena zasitit deš se lutanja i kajat deš se
zbog uzalud utrošenog vremena i energije. Da bi našao svoje istinsko sebstvo, ne moraš učiniti ni jedan
jedini korak.
P: Postoji li ikakva razlika između iskustva sebstva (atman) i apsolutnog (brahman)?
M: Apsolutno se ne može iskusiti, bududi da se nalazi onkraj svakog iskustva. S druge pak strane, sebstvo
je čimbenik koji omogudava doživljavanje iskustava i time, na neki način, potvrđuje mnogostrukost svih
iskustava. Svijet može biti ispunjen stvarima goleme vrijednosti, ali kad ne bi bilo nikoga da ih kupi, one ne
bi imale cijenu. Apsolut sadrži sve ono što se može iskusiti, ali bez onoga tko doživljava iskustvo, to ne
posjeduje nikakvu vrijednost. Ono što svako iskustvo čini mogudim jest apsolut, a ono što ga ostvaruje jest
sebstvo.
P: Ne stižemo li do apsolutnog kroz različite stupnjeve iskustava, počevši od onih najprizemnijih do onih
najuzvišenijih?
M: Iskustvo se ne moze doživjeti ne postoji li želja za njime. Stoga stupnjevanje može postojati samo među
željama. Ali između najuzvišenije želje i slobode od svih želja postoji golema provalija koja se mora
premostiti. Nestvarno se može činiti stvarnim, no ono je ipak prolazno. Stvarno se ne plaši vremena.

P: Nije Ii nestvarno očitovanje stvarnog?
M: Kako bi to bilo mogude? To je kao da tvrdiš da se istina očituje u snovima. Za stvarnost nema
nestvarnog. Nestvarno se čini stvarnim jedino zato što ti u to vjeruješ. Posumnjaj u stvarnost nestvarnog i
ono de istog časa nestati. Kad se u nekoga zaljubiš, svojoj ljubavi pridaješ stvarnost, zamišljajudi da je
svemodna i da de vječno trajati. Međutim, kad zaljubljenost prođe, kažeš: «Mislio sam da je to bila prava
ljubav, ali prevario sam se.» Prolaznost je najbolji dokaz nestvarnosti. Ono što je ograničeno vremenom i
prostorom i primjenjivo na samo jednu osobu ne može biti stvarno. Stvarnost postoji za sve i traje vječno.
Najviše od svega voliš sebe. Ništa ne bi mogao prihvatiti u zamjenu za svoje postojanje. Želja da budeš
najjača je od svih želja, a nestat de tek kad spoznaš svoju istinsku prirodu.
P: Čak i u nestvarnom postoji primjesa stvarnoga.
M: Da, ali tu mu stvarnost pridaješ ti sam, smatrajudi ga stvarnim. Bududi da jesi samog sebe uvjerio u to,
ograničen si vlastitim uvjerenjem. Kad sunce sja, boje su vidljive. Kad sunce zađe, i boje nestaju. Gdje se
nalaze boje kad nema svjetlosti?
P: Na taj se način razmišlja u dvojnosti.
M: Sve razmišljanje postoji samo u dvojnosti. U jednoti ne preživljava nijedna misao.

Bog je kranji cilj svih želja i spoznaja
Maharaj: Odakle si? Zašto si došao ovamo?
Poklonik: Ja sam iz Amerike, a moj prijatelj iz Republike Irske. U Indiju sam stigao prije šest mjeseci. Otada
putujem od ašrama do ašrama. Moj prijatelj i ja nismo došli zajedno.
M: Koje ste ašrame posjetili?
P: Neko vrijeme proveo sam u Sri Ramanashramu, a posjetio sam i Rishikesh, Mogu Ii te pitati što misliš o
Sri Ramani Maharshiju?
M: Obojica smo u istom stanju svijesti. Ali što ti znaš o Maharshiju? Bududi da sebe doživljavaš kao ime i
tijelo, možeš percipirati jedino druga imena i tijela.
P: Što bi se dogodilo kad bi ti sreo Maharshija ?
M: Vjerojatno bismo obojica bili sretni. Možda bismo razmijenili par riječi.
P: Bi li on u tebi prepoznao oslobođenu osobu?
M: Naravno. Kao što čovjek prepoznaje čovjeka, tako i mudrac prepoznaje mudraca. Ne možeš istinski
cijeniti ono što još nisi iskusio. Ti si ono što misliš da jesi, ali ne možeš misliti da si ono što još nisi iskusio.
P: Da bih postao diplomirani inženjer strojarstva, moram studirati strojarstvo. Što moram studirati da bih
postao Bog?
M: Moraš odbaciti sve što si dosada naučio. Bog je krajni cilj svih želja i spoznaja.
P: Želiš li redi da je za to dovoljno odbaciti želju da postanem Bog?
M: Sve se želje moraju odbaciti jer željenjem poprimamo oblik svojih želja. Kad više nema želja, vradaš se u
svoje prirodno stanje.
P: Kako du znati da sam postigao savršenstvo?
M: Ni na koji način ne možeš saznati što je savršenstvo. Saznati možeš samo što je nesavršenstvo. Za
stjecanje istinskog znanja o sebstvu, moraš se odvojiti i udaljiti od svega. Možeš saznati što nisi, ali ne
možeš spoznati svoj stvarni bitak. To što jesi možeš samo biti. Riječ je o tome da postigneš razumijevanje
koje se sastoji od doživljavanja lažnog kao lažnog. Ali da bi to razumio, moraš promatrati izvana.
P: Koncept iluzije (maja) koji naučava vedanta vrijedi za pojavnost. Zbog toga je naše znanje o pojavnom
svijetu nepouzdano. Ali, moramo biti u stanju vjerovati svome znanju o nepojavnom.
M: Ne postoji znanje o nepojavnom. Mogudnost je nespoznatljiva, samo se ostvareno može spoznati.
P: Zašto bi spoznavatelj morao ostati nespoznat?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Bog je kranji cilj svih želja i spoznaja 280
M: Spoznavatelj poznaje spoznato. Poznaješ li ti spoznavatelja? Tko je taj koji poznaje spoznavatelja? Ti
želiš spoznati nepojavno. Možeš li tvrditi da poznaješ pojavno?
P: Poznajem neke stvari i ideje, poznajem njihove odnose. One čine sveukupnost svih mojih iskustava.
M: Svih iskustava?
P: U redu, svih doživljenih iskustava. Priznajem da ne mogu znati ono što se nije dogodilo.
M: Ako je pojavno sveukupnost svih doživljenih iskustava, uključujudi i one koji ih doživljavaju, koliko je od
toga tebi poznato? Uistinu, veoma mali dio. A što je to malo što je tebi poznato?
P: Nekoliko osjetilnih iskustava vezanih uz mene.
M: Čak ni to. Ti samo znaš da reagiraš na njih. No, tko uistinu reagira i na što točno reagira, to ne znaš. Kad
si u dodiru s iskustvima znaš da jesi - «ja jesam». Ali, «ja sam ovo» ili «ja sam ono» nestvarno je.
P: Poznajem pojavno zato što sudjelujem u njemu. Priznajem da je moj udio veoma mali, pa ipak je
jednako stvaran kao i njegova sveukupnost. I što je još važnije, ja mu pridajem značenje. Kad ne bi bilo
mene, svijet bi bio mračan i tih.
M: Želiš li redi da krijesnica osvjetljava svijet!? Ti ne pridaješ značenje svijetu, ved ga samo otkrivaš. Uroni
duboko u sebe i nađi izvor iz kojeg proizlaze sva značenja. U svakom slučaju, površni um ne može pridati
značenje.
P: Što me čini ograničenim i površnim?
M: Sveukupnost je otvorena i dostupna svima, ali ne želiš je primiti. Vezan si za malu osobu kojom se
smatraš. Želje su ti uske, a stremljenja neznatna. Naposljetku, kad ne bi bilo središta percepcije, gdje bi
bila pojavnost? Ako je ne percipiramo, pojavnost je jednako dobra kao i nepojavnost. No, ti si točka koja
percipira, nedimenzionalni izvor svih dimenzija. Spoznaj sebe u svojoj sveobuhvatnosti.
P: Kako jedna točka može sadržavati cijeli univerzum?
M: U njoj ima dovoljno prostora za beskonačni niz univerzuma. Ondje ne manjka prostora. Jedini je
problem što se ti ograničavaš na pojedinačno sebstvo. Ali ne možeš pobjedi od sebe. Koliko god daleko
stigao, morat deš se ponovno vratiti k sebi i potrebi da razumiješ tu točku koja je ništa, a ipak izvor svega.
P: U Indiju sam došao kako bih pronašao učitelja joge. Još ga uvijek tražim.
M: Kakvu vrstu joge želiš prakticirati, jogu stjecanja ili jogu odricanja?
P: Ne svode li se one na kraju na isto?
M: Kako bi to bilo mogude? Jedna zarobljava, a druga oslobađa. Najvažniji su motivi koji stoje iza nje.
Sloboda dolazi kroz odricanje. Svaka je vrsta posjedovanja ropstvo.
P: Ako imam dovoljno snage i hrabrosti da nešto zadržim, zašto bih to trebao odbaciti? A ako nemam
snage za odricanje, kako da to učinim? Ne razumijem potrebu za odbacivanjem želja. Želim li nešto, zašto
se ne bih potrudio da to dobijem? Odricanje je znak slabosti.
M: Nemaš li mudrosti i snage da nešto odbaciš, samo pogledaj što posjeduješ. Sve što pogledaš na taj de
način sagorjeti. Uspiješ li se udaljiti od svojeg uma, veoma deš brzo ustanoviti da je najrazboritija stvar koju
možeš učiniti potpuno odricanje od svih posjedovanja i želja, što de ti i biti veoma očito.
Stvarate svijet, a onda se brinete za njega. Postajete sebični i to vas čini slabima. Smatrate li da imate
snage i hrabrosti da želite, to je stoga što ste još mladi i neiskusni. Objekt želje neizbježno uništava
sredstva njezina ostvarenja, a potom i sam iščezava. No, sve je to za vaše dobro jer vas uči da želje treba
izbjegavati poput otrova.
P: Kako vježbati stanje beželjnosti?
M: Nema potrebe za vježbanjem. Nije nužno odricati se. Samo odvoji svoj um od svih ideja, to je dovoljno.
Želja nije ništa drugo do fiksacija uma na određenu ideju. Siđi s tog kolosijeka i ne obradaj više pozornost
na nj.
P: Je li to sve?
M: Da, to je sve. Ne zadržavaj se ni na kojoj želji ili strahu, ma kakvi bili. Pokušaj i uvidjet deš i sam da to
djeluje. Tu i tamo možda i hodeš zaboraviti, to nije važno. Ali vradaj se svojim nastojanjima sve dok ne
izbrišeš svaku želju, strah i reakcije na njih koje se zbivaju same od sebe.
P: Kako se može živjeti bez emocija?
M: Možeš doživljavati sve emocije koje poželiš, ali čuvaj se reakcija, odnosno pobuđenih emocija. U
potpunosti budi usmjeravani upravljan iznutra, a ne izvana.
Puko odbacivanje neke stvari s namjerom da dobiješ nešto bolje nije istinsko odustajanje. Odbaci želju
zato što si spoznao njezinu bezvrijednost. Budeš li to činio na takav način, polako deš otkrivati kako
spontano rasteš u inteligenciji i snazi, kao i u neiscrpnoj ljubavi i radosti.
P: Čemu toliko insistirati na odbacivanju želja i strahova? Nisu li oni prirodni?
M: Ne, nisu. Oni su u potpunosti tvorevina urna. Moraš sve odbaciti kako bi rnogao spoznati da ti ništa nije
potrebno, čak ni tijelo. Tvoje su potrebe nestvarne, a napori besmisleni. Zamišljaš da te ono što posjeduješ
štiti, a zapravo te čini ranjivim. Spoznaj sebe odvojeno od svega na što možeš ukazati kao na «ovo» ili
«ono». Nedostupan si bilo kakvom osjetilnom iskustvu ili verbalnoj tvorevini. Odmakni se od njih. Nemoj
se izdavati za ono što nisi.
P: Nakon što sam čuo ovo što si rekao, što mi je činiti?
M: Samo to što si čuo nede ti mnogo pomodi. Moraš to stalno imati na umu, duboko promišljati o tome i
pokušati razumjeti stanje mog urna koje je dovelo do toga da ti sve to kažem. Govorim ti istinu. Ispruži
ruku i prihvati je. Ti nisi ono što o sebi misliš, jamčim ti to. Slika koju imaš o sebi načinjena je na temelju
sjedanja i potpuno je nasumična.
P: To što trenutačno ja jesam posljedica je moje karme.
M: Ti nisi ono što se čini da jesi. Karma je samo riječ koju si naučio i koju ponavljaš. Nikada nisi bio osoba i
nikada to nedeš biti. Nemoj sebe smatrati pojedincem. Ali sve dok nimalo ne sumnjaš da si gospodin taj i
taj, gotovo da i nema nade. Ako odbijaš otvoriti oči, što da ti se pokaže?
P: Ja karmu zamišljam kao tajanstvenu silu koja me potiče da postanem savršen.
M: To su ti drugi rekli o njoj. Ti si ved savršen, sada i ovdje. Ti nisi ono u čemu tek postoji mogudnost da
postane savršeno. Zamišljaš sebe nečim što nisi. Nemoj to više činiti. Važno je prekinuti, ali nije važno ono
s čime nastojiš prekinuti.
P: Nije li me karma prisilila da postanem to što trenutačno jesam?
M: Ništa te nije prisililo na to. Ti si ono što vjeruješ da jesi. Prestani vjerovati u laž.
P: Sjediš ovdje na svojem mjestu i razgovaraš sa mnom. Tvoja te karma prisiljava da to radiš.
M: Ništa me ne prisiljava na to. Činim ono što je potrebno činiti. Ali ti činiš toliko toga nepotrebnog. Tvoje
odbijanje da istražuješ sebe stvara karmu. Za produženje patnje odgovorna je tvoja ravnodušnost prema
njoj.
P: Da, to je istina. Kako stati nakraj toj ravnodušnosti?
M: Poriv mora dodi iznutra u obliku vala nevezanosti ili suosjedanja.
P: Mogu li izadi u susret tom porivu?
M: Naravno. Pogledaj stanje u kojem se sam nalaziš, pogledaj stanje u kojem je svijet.
P: Govorili su nam o karmi i reinkarnaciji, o evoluciji i jogi, o učiteljima i učenicima. Što nam je činiti sa svim
tim znanjem?
M: Ostavite ga iza sebe. Zaboravite ga. Krenite naprijed, neopteredeni idejama i uvjerenjima. Odrecite se
svih verbalnih tvorevina, svih relativnih istina, svih opipljivih ciljeva. Apsolut se može dosedi samo
potpunom predanošdu. Nemojte biti malodušni.
P: Moram početi s nekom apsolutnom istinom. Postoji li takva istina?
M: Da, postoji. To je osjedaj «ja jesam». Počni s njime.
P: Zar ništa drugo nije istinito?
M: Sve ostalo nije ni istinito ni lažno. Čini se istinitim kad se pojavi, ali zaniječe li se, nestaje. Sve što je
prolazno velika je zagonetka.
P: Mislio sam da je stvarnost zagonetna.
M: Kako bi to bilo mogude? Stvarnost je jednostavna i otvorena, jasna i sudutna, lijepa i radosna. U
potpunosti je oslobođena svih proturječja. Uvijek je nova, svježa i beskonačno kreativna. Bitak i nebitak,
život i smrt - sve te razlike u njoj nestaju.
P: Mogao bih priznati da je sve lažno. Ali, bi li to ukinulo moj um?
M: Um je ono o čemu misli. Da bi ga učinio stvarnim, moraš misliti na stvarnost.
P: Ako su oblici svih stvari samo prividne pojave, što su te stvari u stvarnosti?
M: U stvarnosti postoji samo percipiranje. Onaj tko percipira i ono što se percipira konceptualno je, a
stvarna je činjenica percipiranja.
P: Gdje se tu nalazi apsolut?
M: Apsolut je mjesto na kojem se percipiranje rađa. On čini percepciju mogudom.
No, previše analize nikamo te nede odvesti. U tebi je srž bitka koja se nalazi onkraj svih analiza, onkraj
uma, a spoznati je možeš jedino kroz djelovanje. Izražavaj je u svom svakodnevnom životu i njezina de
svjetlost sve više sjati.
Službena je zadada uma obavještavati te o onome što ne postoji. Ali, želiš Ii potvrdno znanje, moraš nadidi
um.
P: Postoji li u cijelom ovom univerzumu nešto istinski vrijedno?
M: Da, to je mod ljubavi.
U Svijesti o Sebstvu učiš o Sebi
Poklonik: Neprestano uviđamo da učenici nanose mnogo štete svojim učiteljima. Kuju vlastite planove i
provode ih u djelo, ne uzimajudi u obzir želje svojeg gurua. Na kraju guruu ostaje samo beskonačna briga,
a učenicima gorčina.
Maharaj: Da, to se događa.
P: Što gurua potiče da se izlaže takvim poniženjima?
M: Guru je u osnovi bez ikakvih želja. On vidi što se događa, ali ne osjeda poriv da se miješa. Ne čini izbore
i ne donosi odluke. Guru, kao čisti svjedok, samo promatra što se zbiva i ostaje netaknut time.
P: Ali to ugrožava njegovu misiju.
M: Na kraju je pobjeda uvijek na njegovoj strani. Guru zna da neki učenici ne mogu učiti samo iz njegovih
riječi, ved i na vlastitim pogreškama. Unutar sebe ostaje miran i tih. On se ne osjeda kao odvojena osoba.
Pripada mu cijeli univerzum, uključujudi i njegove učenike i njihove sidušne planove. Ništa ga se
pojedinačno ne dotiče, ili, što se svodi na isto, jednako ga se tiče cijeli univerzum.
P: Ne postoji Ii milost gurua?
M: Njegova je milost vječna i univerzalna. Ne daje se jednome, a odriče drugome.
P: Kako to utječe na mene osobno?
M: Milost gurua nagnala je tvoj um da se usmjeri k traganju za istinom i omogudit de ti da je otkriješ. Ona
neizbježno radi na ostvarenju tvog krajnjeg cilja. A isto vrijedi za sve ljude.
P: Neki su učenici zreli, spremni, a neki još nisu. Ne mora li guru provoditi izbor i donositi odluke?
M: Guru poznaje konačnu istinu i neumoljivo potiskuje svoje učenike prema njoj. U učeniku postoje
mnoge kočnice koje mora nadvladati sam. Guru se ne brine previše za površne stvari u učenikovu životu.
To je slično gravitacijskoj sili. Kad više nema ničeg što ga drži, plod mora pasti na zemlju.
P: Kako učenik može prepoznati zapreke, kad ne poznaje svoj cilj?
M: Guru mu pokazuje cilj, a učenik mora sam otkriti zapreke koje mu stoje na putu. Guru se jednako
odnosi prema svim učenicima, ali izgleda kao da oni koji moraju svladavati zapreke zaostaju za drugima.
Uistinu, učenik se ne razlikuje od gurua. on je također nedimenzionaino središte percipiranja i ljubav na
djelu. Jedino što ga njegovo zamišljanje i poistovjedivanje s onime što zamišlja zatvara i pretvara u
pojedinačnu osobu. Guru se veoma malo bavi osobom. Njegova je pažnja usmjerena na unutarnjeg
promatrača. Zadada promatrača jest shvatiti osobu i tako je ukloniti. Na jednoj strani mora postojati
milost, na drugoj posvedenost zadatku.
P: Ali osoba ne želi biti uklonjena.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | U Svijesti o Sebstvu učiš o Sebi 285

M: Osoba je samo posljedica pogrešnog razumijevanja. Ona zapravo ne postoji. Osjedaji, misli i djelovanja
u beskonačnom nizu promiču pred promatračem, ostavljajudi tragove u njegovu mozgu i stvarajudi privid
kontinuiteta. Odraz promatrača u umu stvara osjedaj jastva pa osoba prividno stječe nezavisnost
postojanja. No, osoba zapravo ne postoji, ved postoji samo promatrač koji se poistovjeduje s pojmovima
«ja» i «moje». Učitelj govori promatraču: «Ti nisi to, u tome nema ničeg tvojeg, osim male točke 'ja jesam',
koja je most između tebe i tvojeg sna.» «Ja sam ovo, ja sam ono» - to je san, a čisto «ja jesam» nosi pečat
stvarnosti. Prošao si kroz mnoga iskustva i sva su se pokazala ništavilima. Samo je osjedaj «ja jesam» ostao
nepromijenjen. Drži s nepromjenjivog sred promjenjivog, sve dok ne budeš u stanju u potpunosti se uzdidi
iznad njega.
P: Kad de se to dogoditi?
M: Čim ukloniš zapreke.
P: Koje zapreke?
M: Želju za lažnim i strah od istinitog. Ti kao osoba zamišljaš kako je guruu stalo do tebe kao osobe. No
uopde nije tako. Za njega si samo smetnja i zapreka koju mora ukloniti. On se istinski trudi da te ukloni kao
čimbenika u svjesnosti.
P: Ukloni li mene, što de preostati?
M: Ništa nede ostati, i ostat de sve. Osjedaj postojanja bit de i dalje prisutan, ali više nede biti
poistovjedivanja s određenim tijelom. Bitak-svijest-ljubav zasjat de u svojem punome sjaju. Nema
oslobođenja određene osobe, ved postoji samo oslobođenje od osobe.
P: l tada od osobe ne ostaje ni traga?
M: Ostaje samo blijeda uspomena, kao sjedanje na san ili rano djetinjstvo. Naposljetku, čega bismo se
trebali sjedati? Tijeka događaja, vedinom slučajnih i beznačajnih, beskonačnog niza želja i strahova ili
možda svojih glupih pogrešaka? Postoji li išta vrijedno sjedanja? Osoba je ljuštura u kojoj si zarobljen.
Slomi je!
P: Od koga tražiš da je slomi? Tko je treba slomiti?
M: Zbaci okove sjedanja i poistovjedivanja s pojedinačnim «ja» pa de se ljuštura sama od sebe slomiti.
Postoji središte koje pridaje stvarnost svemu što percipira. Jedino trebaš razumjeti da si ti izvor stvarnosti,
da pridaješ stvarnost, a ne da je dobivaš te da ti ne trebaju ni podrška i ni potvrda. Sve je takvo kakvo jest
zato što ti prihvadaš da je takvo. Prestani to prihvadati i sve de i nestati. Ono o čemu razmišljaš sa željom i
strahom pojavljuje se pred tobom kao stvarno. Zagledaj se u to bez želje i straha pa de izgubiti svoj sadržaj.
Užitak i bol prolazni su. Jednostavnije je i lakše odbaciti ih nego djelovati onako kako oni određuju.
P: Ako sve što postoji mora neminovno i skončati, zašto se uopde pojavljuje?
M: Stvaranje je u samoj prirodi svjesnosti. Svjesnost uzrokuje pojave. Stvarnost se nalazi iznad nje.
P: Bududi da smo svjesni pojava, kako je mogude da istovremeno nismo svjesni da su to samo pojave?

M: Um prekriva stvarnost ne znajudi da to čini. Da bi mogao spoznati njegovu prirodu, potrebna ti je
inteligencija, odnosno sposobnost da ga promatraš u mirnoj i nepristranoj svjesnosti.
P: Ako je moja prava priroda sveprožimajuda svjesnost, kako je mogude da su me zarobili neznanje i privid?
M: Oni te nikada nisu zarobili. Pronađi to sebstvo kojem pripisuješ neznanje i privid i dobit deš odgovor na
svoje pitanje. Govoriš kao da poznaješ sebstvo i kao da si shvatio kako se ono nalazi pod utjecajem
neznanja i pričina. Ali, u stvari, ti ne poznaješ sebstvo i nisi svjestan svojeg neznanja. U svakom slučaju,
postani svjestan neznanja jer de te to dovesti do sebstva. Shvatit deš da tvoje sebstvo nije pod vlašdu
neznanja i privida. To je kao da kažeš: «Bududi da postoji sunce, kako je mogude da postoji i tama?» Kao
što je pod kamenom uvijek mračno, neovisno o jačini sunčeve svjetlosti, tako i u sjeni svjesnosti «ja sam
tijelo» mora postojati neznanje i pričin.
P: Ali zašto je uopde nastala svjesnost o tijelu?
M: Ne pitaj zašto, ved kako! U prirodi je stvaralačkog zamišljanja da se poistovjeduje s onim što je stvorilo.
No, to se poistovjedivanje svakog časa može zaustaviti prestankom usmjeravanja pozornosti na ono što je
stvoreno. Ili pomnim ispitivanjem.
P: Nastaje li stvaranje prije istraživanja?
M: Najprije stvaraš svijet, a zatim osjedaj «ja jesam» postaje osobom koja nije sretna iz veoma različitih
razloga. Ona se daje u potragu za guruom te ga nakon nekog vremena i nalazi. A on joj kaže: «Ti nisi osoba,
otkrij tko si.» Osoba to spoznaje i tako nadilazi svoje pojedinačno postojanje.
P: Zašto to nije nastojala spoznati od samog početka?
M: Tako se nije dogodilo. Trebala je sresti nekoga da joj to kaže.
P: Je li to bilo dovoljno?
M: Sasvim dovoljno.
P: Zašto to ne djeluje u mom slučaju?
M: Zato što mi ne vjeruješ.
P: Zbog čega je moja vjera slaba?
M: Želje i strahovi otupili su tvoj um. Potrebno mu je temeljito ribanje.
P: Kako ga mogu očistiti?
M: Neumoljivim promatranjem. Nepažljivost ga zamuduje, a budna pozornost pročišdava.
P: Zbog čega se učitelji iz Indije zalažu za suzdržavanje od djelovanja?
M: Vedina ljudskog djelovanja u potpunosti je bezvrijedna, mada ne mora biti i izravno razorna. Bududi da
ljude vode želje i strahovi, ne mogu učiniti ništa dobrog. Odbijanje da se čini zlo početak je činjenja
dobrog. Odatle proizlazi potreba da se na neko vrijeme prekinu sve aktivnosti te da se ispitaju vlastiti

porivi i motivi. Čovjek mora uvidjeti sve lažno u svome životu, pročistiti um od sveg zla i tek tada ponovno
krenuti na neki posao, ladajudi se najprije najočitijih dužnosti. Naravno, ukaže li ti se prilika da nekome
pomogneš, svakako to istog trena i učini, ne dopusti da osoba u nevolji čeka dok ne postaneš savršen. Ali
nemoj se pretvoriti u profesionalnog dobročinitelja.
P: Ne izgleda mi kao da među učenicima sve vrvi od dobročinitelja. Vedina onih koje sam upoznao suviše
su upleteni u svoje sitne sukobe i nemaju suduti prema drugima.
M: Ta usmjerenost na sebe samo je privremena. Budi strpljiv s njima. Tolike su godine usmjeravali pažnju
na sve drugo osim na sebe. Dopusti im da se okrenu prema sebi kako bi se mogli promijeniti.
P: Kakvi su plodovi svijesti o sebi?
M: Jedan je od plodova i porast inteligencije. U svijesti se uči, a u svijesti o sebstvu uči se o sebi. Naravno,
naučiti možeš samo ono što nisi. Da bi spoznao što stvarno jesi, moraš nadidi um.
P: Ne nalazi li se svijest onkraj uma?
P: Svijest je točka u kojoj um poseže iznad sebe u stvarnost. U svijesti tražiš ono što je istinito, a ne ono što
ti se sviđa.
P: Otkrio sam da svjesnost uzrokuje stanje unutarnje tišine, odnosno stanje mentalne praznine.
M: U redu je to što se događa, ali nije dovoljno. Jesi li osjetio sveobuhvatnu prazninu u kojoj plovi ovaj
univerzum kao što oblak plovi modrim nebom?
P: Dopusti mi da najprije dobro upoznam svoj unutarnji svemir.
M: Uništi ideju «ja sam tijelo» jer ona je zid kojim su razdvojeni tvoj unutarnji i vanjski svemir.
P: Hodu li umrijeti?
M: Fizičko je uništenje beznačajno. Ono što te veže jest prianjanje uz osjetilni život. Kad bi u potpunosti
mogao iskusiti svoju unutarnju prazninu, veoma brzo uslijedilo bi rasprsnude u sveobuhvatnost.
P: Moja duhovna iskustva, poput godišnjih doba, prolaze kroz stalne mijene. Ponekad se osjedam
veličanstveno, a zatim sam ponovno u depresiji. Neprestano se dižem i padam, kao liftboj.
M: Sve promjene u svjesnosti uzrokovane su idejom «ja sam tijelo». Tek kad se ona odbaci, um postaje
postojan. Sve je samo Disti bitak, oslobođen doživljavanja bilo kakvog pojedinačnog iskustva, Ali da bi to
spoznao, moraš činiti ono što ti savjetuje učitelj. Samo slušanje, pa čak ni pamdenje onog što si čuo, nije
dovoljno. Ako se svojski ne trudiš da svaku riječ primijeniš u svom svakodnevnom životu, nemoj se žaliti
kako nimalo ne napreduješ. Stvarni je napredak neopoziv. Usponi i padovi samo pokazuju da učenje nije
prihvadeno srcem i da nije u potpunosti provedeno u djelo.
P: Neki si nam dan rekao da ne postoji karrna. No, sasvim je očito da svaka pojava irna svoj uzrok, a ukupni
zbir svih uzroka može se nazvati karrnom.

M: Sve dok vjeruješ da si tijelo, svakoj deš pojavi tražiti uzrok. Ne tvrdim da uzroci ne postoje, svaka pojava
ima bezbroj uzroka. To je tako kako jest, zato što je svijet takav kakav jest. Svaki uzrok u svoj svojoj
razgranatosti prekriva cijeli univerzum.
Kad spoznaš kako si apsolutno slobodan da budeš ono što si pristao biti, da si takav kakvim se pojavljuješ
zbog neznanja i ravnodušnosti, modi deš se pobuniti i promijeniti. Dopustio si sebi da budeš ono što nisi.
Tražiš uzroke zbog kojih jesi ono što uopde nisi! Ne postoje uzroci, ved samo neznanje o stvarnom bitku,
koji je savršen i onkraj svih uzroka. Za sve što se zbiva odgovoran je cijeli univerzum, a ti si njegov izvor.
P: Ne znam ništa o tome.
M: Zato što to nisi istraživao. Ispituj, traži u sebi i saznat deš.
P: Kako bi takva mrvica poput mene mogla stvoriti cijeli univerzum?
M: Kad se zaraziš virusom «ja sam tijelo», ukazuje se cijeli univerzum. A kad se svega toga zasitiš, počinjaš
cijeniti neke nestvarne ideje o oslobođenju i djelovati na načine koji su potpuno besmisleni. Koncentriraš
se, meditiraš, mučiš svoje tijelo i um, odnosno poduzimaš sve vrste nepotrebnih vježbi, prepuštajudi ono
najvažnije, a to je uklanjanje osobe.
P: U početku se moramo neko vrijeme moliti i meditirati kako bismo postali spremni za samoispitivanje.
M: Vjeruješ li u to, čini tako. Za mene je svako odgađanje gubitak vremena. Možeš izostaviti sve pripreme i
krenuti izravno u krajnje istraživanje, u istraživanje sebe. To je najjednostavnija i najkrada od svih joga.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | 289

Stvarno je ono što je čisto, nepomućeno i nevezano
Maharaj: Vratio si se u Indiju! Gdje si bio? Što si radio?
Poklonik: Dolazim iz Švicarske. Bio sam ondje s jednim neobičnim čovjekom koji za sebe tvrdi da je
prosvijetljen. Tijekom svog života vježbao je različite vrste joge i postigao mnoga prolazna iskustva. No, ne
tvrdi da posjeduje neke posebne sposobnosti ili posebno znanje. Jedina neobična stvar kod njega
povezana je s njegovom percepcijom. On ne može odvojiti promatrača od promatranog. Na primjer, kad
vidi kako neki automobil juri prema njemu, ne može razlučiti juri li automobil prema njemu ili on juri
prema automobilu. Čini se da je taj čovjek istovremeno i promatrač i promatrano. To dvoje postalo je
jedno. on jest sve što vidi. Kad sam ga zamolio da mi objasni neke stvari iz vedante, rekao mi je: «Zapravo
ne mogu odgovoriti na tvoja pitanja jer to ne znam. Jedino što sam spoznao jest ta neobična istovjetnost
sa svime što percipiramo Samo da znaš, ni u kom slučaju nisam očekivao nešto takvo.»
On je veoma ponizan čovjek. Nema učenika i ni na koji način ne postavlja sebe na pijedestal. Spreman je
razgovarati o neobičnom stanju u kojem se nalazi, ali to je sve.
M: On sada zna to što zna. Sve je drugo nestalo. No, on još uvijek govori. Uskoro bi mogao prestati i s time.
P: Što de tada činiti?
M: Nepomičnost i tišina nisu nedjelovanje. Cvijet ispunjava prostor mirisom, a svijeda svjetlošdu. Oni ne
čine ništa, a ipak mogu promijeniti sve, i to samom prisutnošdu. Fotoaparatom se može snimiti svijeda, ali
ne i njezina svjetlost. Nekoga možeš upoznati, saznati mu ime i vidjeti kako izgleda, ali ne možeš znati
kakav utjecaj ima na svijet. Djelovanje je ved i sama njegova prisutnost u svijetu.
P: Nije li prirodno djelovati?
M: Svi žele djelovati, ali odakle proizlazi želja za djelovanjem? Nema središnje točke. Jedna akcija rađa
drugu, besmisleno i bolno, u beskonačnom nizu. Nema izmjenjivanja rada i odmora. Najprije nađi
nepokretno središte u kojem nastaje sve kretanje. Kao kotač koji se vrti oko osovine, tako i ti moraš uvijek
prianjati uz osovinu, biti u središtu. Ne smiješ se vrtjeti na rubu kotača.
P: Kako se to može postidi u svakodnevnom životu?
M: Kad god neka misao ili emocija, želja ili strah dođu u tvoj um, jednostavno se odmakni od njih.
P: Potiskivanjem svojih misli i emocija izazvat du reakciju.
M: Ne govorim o potiskivanju. Samo nemoj obradati pažnju na njih.
P: Ne moram li ulagati napor kako bih zaustavio kretanje uma?
M: To nema nikakve veze s naporom. Samo odvrati pažnju od uma, promatraj praznine između misli, a ne
same misli. Kad se kredeš kroz gomilu ljudi, ne sudaraš se sa svakim prolaznikom na kojeg naiđeš, ved
prolaziš između njih.
P: Budem li koristio snagu volje kako bih stekao nadzor nad umom, to de mi samo ojačati ego.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Stvarno je ono što je čisto, nepomudeno i nevezano 290
M: Naravno. Kad se boriš, pozivaš na borbu. Ali kad se ne opireš, ni sam ne nailaziš na otpor. Odbiješ li
igrati igru, ispadaš iz nje.
P: Koliko mi je vremena potrebno da se oslobodim uma?
M: Možda de ti trebati i tisudu godina, ali vrijeme ti zapravo uopde nije ni potrebno. Potrebna ti je jedino
istinska ozbiljnost. U dotičnom slučaju volja je djelovanje. Budeš li iskren, imat deš i volje. Naposljetku, radi
se samo o stavu. Ništa te ne sprječava da budeš mudrac ovdje i sada, osim straha. Plašiš se biti neosoban,
odnosno plašiš se neosobnog bitka. Sve je to sasvim jednostavno. Ne obradaj pažnju na svoje želje i
strahove, na misli koje oni stvaraju, i istog deš časa stupiti u svoje prirodno stanje.
P: Znači li to da tada više nede biti nikakvih pitanja o preoblikovanju, mijenjanju ili uklanjanju uma?
M: Nijednog jedinog. Ostavi svoj um na miru, to je sve. Nemoj ga slijediti. Naposljetku, um ne postoji
odvojeno od misli koje dolaze i odlaze pokoravajudi se samo vlastitim zakonima, a ne tvojima. One vladaju
nad tobom samo zato što si zainteresiran za njih. Upravo je na to mislio Krist kad je rekao: «Ne opirite se
zlu.» Opirudi se zlu, samo ga osnažujete.
P: Da, sada razumijem. Sve što trebam činiti jest zanijekati da zlo postoji. Na taj de način ono iščeznuti. Ali
ne svodi li se to na neku vrstu autosugestije?
M: Autosugestija je trenutačno u svom punom zamahu, bududi da sebe zamišljaš kao osobu uhvadenu
između dobra i zla. Ono što tražim od tebe jest da prekineš s time, da se probudiš i sagledaš stvari takvima
kakve jesu.
A sad da malo porazgovaramo o tvom boravku u Švicarskoj s tim neobičnim prijateljem. Što si dobio
družedi se s njime?
P: Apsolutno ništa. Njegovo iskustvo nije nimalo utjecalo na mene. Shvatio sam jednu važnu stvar: nema
ničega za čime bi bilo potrebno tragati. Kamo god da krenem, na kraju puta ne čeka me ništa. Otkride nije
posljedica putovanja, odnosno premještanja s mjesta na mjesto.
M: Da, ti si posve odvojen od svega onoga što je mogude dobiti ili izgubiti.
P: Nazivaš li to odustajanjem, odricanjem (vairagja)?
M: Nema ničega čega bismo se morali odredi. Dovoljno je da prestanemo skupljati novo. Da bi mogao dati,
moraš imati, a da bi imao, moraš uzeti. Najbolje je ne uzimati ništa. To je jednostavnije nego vježbati
odricanje koje vodi u opasan oblik duhovnog ponosa.
Sve to odmjeravanje, odabiranje, izbori, razmjene samo su kupovina na tržnici duhovnog. Što ti ondje
radiš? Za kakvu si pogodbu spreman? Ne napustiš li svoj posao, kakva je korist od tog beskonačnog straha
od izbora? Nemir nikamo ne vodi. Nešto te sprječava da shvatiš kako nema ničega što ti je potrebno. Otkrij
što je to i shvati svu njegovu lažnost. Ti si poput čovjeka koji je progutao otrov i sad pati od neutažive žeđi
za vodom. Umjesto da u neizmjernim količinama piješ vodu, zašto ne ukloniš otrov i tako se oslobodiš od
te žestoke žeđi?
P: Trebao bih ukloniti ego!
M: Otrov je osjedaj «ja sam osoba u vremenu i prostoru». Na neki način, vrijeme je samo po sebi otrovno.
U vremenu se sve stvari okončavaju, a rađaju se nove, da bi i one bile uništene kad na njih dođe red.
Nemoj se poistovjedivati s vremenom i tjeskobno se pitati: «Što je sljedede?» Iskorači iz vremena i pro-
matraj kako ono pustoši svijet. Kaži: «U redu, u prirodi je vremena da spaljuje sve. Neka tako bude. Mene
se to ne tiče. Ja nisam zapaljiv, niti trebam skupljati ogrjev».
P: Može li svjedok postojati ako nema nečega što bi svjedočio?
M: Uvijek postoji nešto što se može svjedočiti. Ako ne pojava, onda njezina neprisutnost. Svjedočenje je
prirodno i s njime nema problema. No, problem je pretjerani interes za ono čemu se svjedoči jer on vodi u
poistovjedivanje s pojedinačnim sebstvom. Sve što ti privlači pozornost smatraš stvarnim.
P: Je li osjedaj «ja jesam» stvaran ili nestvaran? Je li on svjedok? Je li svjedok stvaran ili nestvaran?
M: Stvarno je čisto, nepomudeno i nevezano, a nestvarno je nečisto, zbrkano, ovisno i prolazno. Ne

dopusti da te zavaraju riječi. Jedna riječ može imati više značenja, čak i međusobno proturječnih. Kad
«jesamstvo» teži ugodnom, a izbjegava neugodno, ono je lažno, a kad shvada da su užitak i bol jednaki,
sagledava ispravno. Svjedok koji je uhvaden u mrežu onoga što percipira jest osoba. Svjedok koji se drži
postrance, neganut i nedirnut, stražarski je toranj stvarnosti, točka u kojoj svjesnost, prirođena
nepojavnosti, dolazi u dodir s pojavnošdu. Bez svjedoka nema univerzuma, a bez univerzuma nema
svjedoka.
P: Vrijeme uništava svijet. Tko svjedoči postojanje vremena?
M: Onaj tko se nalazi iznad vremena - Neizrecivi. Usijanu žeravicu koja se vrlo brzo krede ukrug
doživljavamo kao užareni krug. Kad kretanje prestane, žeravica i dalje ostaje što je bila. Slično tome,
«jesamstvo» stvara u kretanju svijet. «Jesamstvo» u mirovanju postaje apsolutno. Ti si poput čovjeka koji s
električnom svjetiljkom luta galerijom. Vidiš samo ono što je osvijetljeno snopom svjetlosti, a sve je ostalo
u mraku.
P: Ako ja projiciram svijet, morao bih biti u stanju i promijeniti ga.
M: Naravno da ga možeš promijeniti. Ali moraš se prestati poistovjedivati s njime i moraš se uzdignuti
iznad njega. Tada deš imati dovoljno snage da uništavaš i ponovno stvaraš.
P: Jedino što želim jest biti slobodan.
M: Najprije moraš saznati dvije stvari: od čega se želiš osloboditi i što je to što te veže.
P: Zašto želiš uništiti univerzum?
M: Ja se ne bavim univerzumom. Može on postojati, a i ne mora. Dovoljno mi je što poznajem sebe.
P: Ako se nalaziš onkraj svijeta, svijet onda nema nikakve koristi od tebe.
M: Sažalijevaj sebe koji jesi, a ne svijet kojeg nema! Uhvaden si u mrežu sna pa si zaboravio svoje istinsko
sebstvo.
P: Kad ne bi bilo svijeta, ne bi bilo ni mjesta za ljubav.
M: Upravo tako. Sva ta svojstva - bitak, svjesnost, ljubav i ljepota - samo su načini odražavanja stvarnog u
svijetu. Kad ne bi bilo stvarnog, ne bi bilo ni njegovih odraza.
P: Svijet je pun poželjnih stvari i ljudi. Kako bih mogao smatrati da oni ne postoje?
M: Prepusti sve što je poželjno onima koji to žele. Promijeni smjer svojih želja, od oduzimanja k davanju.
Strastvena želja za davanjem, za dijeljenjem, prirodno de iz tvoga uma izbrisati ideju o vanjskom svijetu i
davanju. Ostat de samo čisto zračenje ljubavi, s one strane davanja i primanja.
P: U ljubavi mora postojati dvojnost - onaj koji ljubi i onaj tko je ljubljen.
M: U ljubavi ne postoji ni jedno, a kamoli dvoje! Ljubav je odbijanje razdvajanja i stvaranja razlika. Da bi
mogao razmišljati o ujedinjenju, najprije moraš stvoriti dvojnost. Kad istinski voliš, ne kažeš «volim te».
Ondje gdje se spominje ljubav mora postojati dvojnost.
P: Što me uvijek iznova dovodi u Indiju? To nije ni znatno jeftiniji život u usporedbi s onim kod kude ni
šarolikost boja iIi raznolikost dojmova. Mora postojati nešto važnije.
M: Postoji također duhovni aspekt. U Indiji nije toliko naglašena podjela između vanjskog i unutarnjeg
svijeta. Ovdje je lakše izraziti unutarnje u vanjskom, odnosno uklopiti se u društvo. Društvo ne vrši tako
snažan pritisak na pojedinca.
P: Da, na Zapadu prevladavaju pasivnost (tamas) i aktivnost (rađas). U Indiji ima više sklada i ravnoteže
(sattva).
M: Ne možeš li nadidi ta svojstva (guna)? Zašto birati uravnoteženost? Budi to što jesi gdje god da jesi i ne
zamaraj se svojstvima.
P: Nemam dovoljno snage za to.
M: To samo odaje kako si u Indiji naučio veoma malo. Ono što istinski posjeduješ, ne možeš izgubiti. Kad bi
bio dobro utemeljen u sebstvu, promjena mjesta ne bi mogla utjecati na tebe.
P: U Indiji je lakše voditi duhovan život. Na Zapadu to nije tako. Pojedinac se mora u daleko vedoj mjeri
prilagođavati okolini.
M: Zašto ne stvoriš vlastito okruženje? Svijet ima samo toliko modi nad tobom koliko mu to dopustiš.
Pobuni se. Uzdigni se iznad dvojnosti, ne stvaraj razlike između Istoka i Zapada.
P: Što pojedinac može učiniti kad se nađe u veoma neduhovnoj okolini?
M: Nemoj činiti ništa. Budi to što jesi. Drži se po strani. Gledaj u smjeru onoga što se nalazi onkraj
pojavnog.
P: To bi moglo dovesti do svađa u kudi. Roditelji rijetko pokazuju razumijevanje.
M: Kad poznaješ svoj stvarni bitak, nemaš nikakvih problema. Možeš ugađati roditeljima, a i ne moraš,
možeš se oženiti, a i ne moraš, možeš zaraditi mnogo novaca, a i ne moraš. Tada ti je svejedno što radiš.
Samo djeluj u skladu s okolnostima, budi u dodiru s činjenicama, s onim što je u svakoj situaciji stvarno.
P: Nije Ii to veoma uzvišeno stanje?
M: Oh, ne, to je prirodno stanje. Nazivaš ga uzvišenim zato što ga se plašiš. Najprije se oslobodi straha.
Shvati da ne postoji ništa čega bi se morao plašiti. Neustrašivost predstavlja vrata koja vode u vrhovnu
stvarnost.
P: Mogao bih se beskrajno truditi, ali nikada nedu postati neustrašiv.
M: Neustrašivost dolazi sama od sebe kad shvatiš da nema ničega čega bi se morao plašiti. Kad prolaziš
ulicom prepunom ljudi, jednostavno ih zaobilaziš. Neke deš od njih možda i vidjeti, neke deš samo okrznuti
pogledom, ali se ne zaustavliaš. Zaustavljanje bi stvorilo prometni čep. Moraš se kretati! Ne obaziri se na
imena i likove. Ne veži se za njih. Vezanost je ropstvo.
P: Što da učinim ako me netko udari po obrazu?
M: Reagirat deš u skladu sa svojim karakterom, urođenim ili stečenim.
P: Je li to neizbježno? Jesmo li i ja i svijet osuđeni ostati takvi kakvi jesmo?
M: Kad draguljar želi preoblikovati neki ukras mora ga najprije rastaliti u bezoblično zlato. Slično tome,
pojedinac se mora vratiti u svoje prirodno stanje prije negoli se pojave novo ime i lik. Smrt je nužna za
obnovu.
P: Neprestano naglašavaš potrebu da se uzdignemo iznad uma, da stojimo po strani, da boravimo u

samodi. Veoma rijetko upotrebljavaš riječi «ispravno» i «pogrešno». Zašto?
M: Ispravno je biti ono što jesi, a neispravno je to ne biti. Sve je drugo uvjetovano. Ti nastojiš razdvojiti
ispravno od pogrešnog zato što ti je potreban temelj na osnovu kojeg deš djelovati. Stalno se nečime baviš.
Ali, djelovanje koje motivira osoba, koje se temelji na nekoj ljestvici vrijednosti i čija je svrha određeni
učinak gore je od nedjelovanja, zato što su njegovi plodovi uvijek gorki.
P: Jesu li ljubav i svjesnost jedno te isto?
M: Naravno, svjesnost je kretanje, a ljubav bitak. Svjesnost je ljubav na djelu. Um sam po sebi može
ostvariti bezbroj mogudnosti, ali sve dok one nisu motivirane ljubavlju, nemaju nikakve vrijednosti. Ljubav
prethodi stvaranju. Kad nje ne bi bilo, vladao bi kaos.
P: U kakvom su odnosu djelovanje i svjesnost?
M: Tako si neizlječivo sklon objašnjenjima. Sve dok postoji kretanje, nemir i teškode, ne možeš govoriti o
djelovanju. Kaos je djelovanje čija je svrha samo djelovanje. Istinsko djelovanje ne pomiče samo s mjesta
na mjesto, ved preobražava. Promjena mjesta jest premještanje, promjena srca jest djelovanje. Samo
upamti jednu stvar: sve što se može percipirati nije stvarno. Aktivnost nije djelovanje. Djelovanje je
skriveno, neznano, nespoznatljivo. Može se spoznati jedino njegov plod.
P: Nije li Bog taj koji sve čini?
M: Zašto uvodiš vanjskog činitelja? Svijet se obnavlja iz samog sebe. To je beskonačan proces u kojem
prolazno stvara prolazno. Tvoj ego potiče te na razmišljanje da mora postojati neki činitelj. Stvaraš Boga
prema vlastitoj slici, koliko god nesretna bila. Kroz film svojega uma projiciraš svijet, a također i Boga, kako
bi svom svijetu objasnio uzrok i smisao. Sve je to zamišljanje. Istupi iz toga.
P: Nije lako doživjeti svijet isključivo kao mentalnu projekciju! Njegova opipljiva stvarnost čini se veoma
uvjerljivom.
M: To je tajna zamišljanja. Ono što zamišljaš doima se veoma stvarnim. Možeš biti u celibatu ili oženjen,
možeš biti redovnik ili obiteljski čovjek, ali to nije važno. Važno je samo jesi li rob svojih zamišljanja ili nisi.
Kakvu god odluku donio, kakvim se god poslom bavio, sve de se to neizbježno zasnivati na zamišljaniima,
na pretpostavkama koje se razmedu kao da su činjenice.
P: Sjedim ovdje pred tobom. Što je od toga zamišljanje?
M: Sve. Čak su i prostor i vrijeme samo zamišljanje.
P: Znači li to da ja ne postojim?
M: Ni ja ne postojim. Sve je postojanje nestvarno.
P: Je li i bitak nestvaran?
M: Čisti bitak, koji ispunjava sve i koji se nalazi onkraj svega, nije postojanje koje je ograničeno. Sva su
ograničenja prividna, samo je neograničeno stvarno.
P: Kad me pogledaš, što vidiš?
M: Vidim kako zamišljaš da postojiš.
P: Postoje mnogi poput mene, a ipak je svatko od nas različit.
M: Sveukupnost svih projekcija naziva se velikom iluzijom (mahamaja).
P: A što vidiš kad pogledaš sebe?
M: Ovisi na koji način gledam. Gledam li umom, vidim bezbroj ljudi. Gledam li iznad uma, vidim samo
svjedoka. S one strane svjedoka nalazi se beskonačna silina praznine i tišine.
P: Kako se ponašati prema ljudima?
M: Zašto i čemu planirati? Takva pitanja odaju strah. Međuljudski je odnos nešto živo. Budi u miru sa
svojim unutarnjim sebstvom i bit deš u miru sa svima.
Shvati da nisi gospodar nad onime što ti se događa i da ne možeš upravljati bududnošdu, osim u čisto
tehničkim stvarima. Ljudski odnosi ne mogu se planirati, previše su bogati i raznoliki. Samo budi pun
razumijevanja i suosjedanja i ne traži ništa za sebe.
P: U svakom slučaju, nisam gospodar nad onim što se zbiva, ved prije rob.
M: Ne budi ni gospodar ni rob. Drži se po strani.
P: Znači li to da trebam izbjegavati djelovanje?

M: Ne možeš ga izbjedi. Ono se događa kao i sve drugo.
P: Svoje djelovanje, svakako, mogu imati pod nadzorom.
M: Probaj! Uskoro deš shvatiti da radiš samo ono što moraš.
P: Ja mogu djelovati u skladu s vlastitom voljom.
M: Ti otkrivaš što je bila tvoja volja tek nakon obavljenog djela.
P: Sjedam se svojih želja, izbora koje sam napravio, odluka koje sam donio i djelovanja koje sam u skladu s
time poduzimao.
M: Dakle, odlučuje tvoje sjedanje, a ne ti.
P: Kako se ja uklapam u to?
M: Ti djelovanje činiš mogudim usmjeravajudi na njega svoju pažnju.
P: Zar ne postoji slobodna volja? Nisam li ja slobodan željeti?
M: O, ne, ti si prisiljen željeti. U hinduizmu uopde ne postoji pojam slobodne volje, tako da ne postoji ni
riječ za nju. Volja je obveza, vezivanje, ropstvo.
P: Mogu barem izabrati svoja ograničenja.
M: Najprije moraš postati slobodan. Da bi mogao biti slobodan u svijetu, moraš biti slobodan od svijeta.
Inače, tvoja prošlost i tvoja bududnost odlučuju umjesto tebe. Zarobljen si između onoga što se dogodilo i
onoga što se mora dogoditi. Možeš to nazvati sudbinom ili karmom, ali ni u kom slučaju slobodom.
Najprije se vrati u svoj istinski bitak i tada djeluj iz srca ljubavi.
P: Što pojavnom daje pečat nepojavnog?
M: Nema takovog pečata. Onog trena kad počneš tražiti pečat nepojavnog, pojavnost nestaje. Pokušavaš li
nepojavno razumjeti umom, istog časa nadilaziš um, kao kad potpirujudi vatru drvenim štapom zapališ i
sam štap. Iskoristi um za istraživanje pojavnog. Budi poput pilida koji kljuca ljusku jajeta. Razmišljanje o
životu izvan ljuske ne bi mu bilo od velike koristi, ali kljucanje ovojnice iznutra dovodi do njezina probijanja
i oslobađa ga. Slično tome, slomi um iznutra, istražujudi i razotkrivajudi njegova proturječja i besmislice.
P: Odakle čežnja za probijanjem ljuske?
M: Iz nepojavnog.
Smrt Uma rađanje je Mudrosti
Poklonik: Ne bi li pojedinac, prije negoli spozna vlastitu prirodu, neko vrijeme trebao biti osoba? Nema li i
ego svoju vrijednost?
Maharaj: Od osobe nema velike koristi. Duboko je upetljana u svoje poslove i potpuno nesvjesna svojeg
istinskog bitka. Sve dok se u njoj ne počne odvijati svjedočenje svjesnosti i dok ne postane objekt a ne više
subjekt promatranja, prosvjetljenje nije mogude. Svjedok je taj koji samoostvarenje čini poželjnim i
ostvarivim.
P: U životu svake osobe dolazi trenutak kad se pretvara u svjedoka.
M: Oh, ne. Osoba ne može sama od sebe postati svjedok. To je kao da očekuješ da de se vremenom svijeda
sama od sebe zapaliti. Osoba može vječno ostati u mraku neznanja ne dotakne li je nikad plamen
svjesnosti.
P: Tko treba upaliti svijedu?
M: Guru, njegove riječi ili njegova prisutnost. U Indiji se to veoma često čini s pomodu mantre. Kad se
svijeda jednom upali, plamen je neizbježno mora progutati.
P: Zašto je mantra tako djelotvorna?
M: Neprestano ponavljanje mantre nešto je što osoba ne čini radi sebe. Ona nema od toga nikakve koristi,
kao što sagorijevanje svijede ne može povedati svijedu.
P: Može li osoba postati svjesna sebe sama od sebe?
M: Da, ponekad se i to događa kao posljedica velike patnje. Ali guru te želi sačuvati od beskonačne muke.
Njegova je milost tolika da je ne možeš ni zamisliti. Čak i ako ne možeš nadi nekog vanjskog gurua, uvijek
postoji unutarnji guru (sadguru), koji te usmjerava i pomaže ti iznutra. Riječi «vanjsko» i «unutarnje» imaju
smisla samo u odnosu na tijelo. U stvarnosti, sve je jedno. Vanjsko je samo projekcija unutarnjeg i stoga se
čini kao da svjesnost dolazi iz viših dimenzija koje su izvan tebe.
P: U čemu je razlika između razdoblja u kojem iskra još nije upaljena i razdoblja u kojem se to dogodilo?
M: Prije negoli se iskra upali, nema svjedoka koji bi mogao percipirati tu razliku. Osoba može biti svjesna,
ali nije svjesna svoje svjesnosti. U potpunosti je poistovjedena s onime što misli, osjeda i doživljava kao
svoje iskustvo. Neznanje u kojem živi njezina je vlastita tvorevina. Međutim, kada se to neznanje dovede u
pitanje, ono nestaje. Želju za preispitivanjem usađuje u nas guru. Drugim riječima, razlika između osobe i
svjedoka ista je kao izmedu neznanja i znanja o sebstvu. Svijet koji se vidi u svjesnosti ima prirodu
svjesnosti, ako postoji sklad (sattva). Ali ako se pojavljuju aktivnost (rađas) i pasivnost (tamas), one ga
zatamnjuju i iskrivljuju pa ti laž sagledavaš kao stvarnost.
P: Što osoba može učiniti kako bi se pripremila za dolazak gurua?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Smrt Uma rađanje je Mudrosti 297

M: Ved i sama želja da postane spremna za njegov dolazak znači da je guru došao i da je plamen upaljen.
Plamen može zapaliti pojedinačna riječ ili jedna jedina stranica knjige. Guruova milost djeluje na
tajanstvene načine.
P: Ali zar ne postoji priprema? Toliko smo mnogo čuli o sadhani.
M: Ne čini to osoba sadhanu. Ona je uvijek nemirna i opire se do samog kraja. Svjedok radi na osobi, na
sveukupnosti njezinih obmana u prošlosti, sadašnjosti i bududnosti.
P: Kako možemo znati da je to što govoriš istina? Iako sve to jest cjelovito i oslobođeno unutarnjih
proturječja, kako možemo znati da nije proizvod plodonosnog zamišljanja, pothranjivanog i obogadivanog
neprestanim ponavljanjima?
M: Dokaz istinitosti mojih riječi leži u njihovu utjecaju na one koji ih slušaju.
P: Riječi mogu imati veoma snažan utjecaj. Slušajudi i ponavljajudi riječi, pojedinac može iskusiti različite
vrste transeva. Tvoje riječi mogu izazvati različita iskustva kod tvojih slušaoca, ali ja to ne mogu smatrati
dokazom.
M: Njihov učinak ne mora nužno biti iskustvo. To može biti promjena u karakteru, u motivaciji, u odnosu
prema ljudima ili prema samome sebi. Transevi i vizije potaknuti riječima ili drogama odnosno bilo kakvim
osjetilnim ili mentalnim sredstvom samo su prolazna iskustva i na temelju njih ništa se ne može zaključiti.
Istina koja je ovdje izrečena nepromjenjiva je i vječna, a njezin je dokaz u slušatelju, u dubokim i trajnim
promjenama u cjelokupnom njegovom postojanju. To nije nešto u što bi se moglo sumnjati, osim ako ne
posumnjaš i u vlastito postojanje, što je pak nezamislivo. Postane li moje iskustvo također i tvoje, kakav bi
bolji dokaz mogao poželjeti?
P: Onaj tko doživljava iskustvo dokaz je tog iskustva.
M: Točno, ali on ne treba dokaz. «Ja jesam i znam da jesam.» Ne možeš tražiti druge dokaze.
P: Postoji li istinsko znanje o pojavama?
M: U relativnom smislu postoji, a u apsolutnom ne postoje čak ni pojave. Spoznati da ništa ne postoji
istinsko je znanje.
P: Što je veza između relativnog i apsolutnog?
M: oni su potpuno istovjetni.
P: S koje točke gledišta?
M: Nakon izgovorenih riječi nastaje tišina. Tamo gdje završava relativno počinje apsolutno. Razlikuje Ii se
tišina koja je postojala prije riječi od one koja nastaje nakon njih? Tišina je jedna i kad nje ne bi bilo, riječi
se ne bi mogle čuti. Ona je uvijek prisutna, u pozadini riječi. Preusmjeriš li svoju pozornost s riječi na tišinu,
čut deš njezin zvuk. Um žudi za iskustvima, a sjedanje na njih smatra znanjem. Mudrac je iznad svakog
iskustva i njegovo je sjedanje oslobođeno prošlosti. On se ne odnosi ni prema čemu pojedinačnom. Ali um
žudi za formulacijama i definicijama i uvijek je spreman ugurati stvarnost u verbalni kalup. On želi o svemu

imati ideju jer bez ideja ne postoji. Stvarnost u svojoj biti samuje, ali um je ne želi pustiti na miru. Umjesto
toga, bavi se nestvarnim. A to je i jedino što on može činiti: otkrivati nestvarno kao nestvarno.
P: A sagledati stvarno kao stvarno?
M: Ne postoji viđenje stvarnog. Tko je taj koji bi trebao vidjeti i što bi on to trebao vidjeti? Ti možeš samo
biti stvaran, a to u svakom slučaju jesi. Problem je samo mentalne prirode. Odbaci lažne ideje, to je sve.
Nema potrebe za istinitim idejama. Takvih ideja nema.
P: Zašto nas onda potiču da tražimo stvarnost?
M: Um mora imati neku svrhu. Poticati ga da se oslobodi nestvarnog znači obedati mu nešto zauzvrat.
Uistinu, nema potrebe za svrhom. Osloboditi se lažnog dobro je samo po sebi i ne iziskuje nikakvu drugu
nagradu, baš kao što je i čistoda sama po sebi nagrada.
P: Nije li nagrada spoznaja sebstva?
M: Nagrada spoznaje pravog sebstva jest oslobođenje od lažnog sebstva. Onoga koji spoznaje ne možeš
spoznati jer ti jesi taj koji spoznaje. Činjenica spoznavanja dokazuje postojanje onoga koji spoznaje. Ne
treba ti drugi dokaz. Spoznavatelj znanja nije spoznatljiv. Kao što se svjetlost spoznaje samo u bojama,
tako se i spoznavatelj spoznaje u znanju.
P: Je li spoznavatelj samo zaključak?
M: Ti poznaješ svoje tijelo, um i osjedaje. Jesi li ti samo zaključak?
P: Zaključak sam za druge, ali ne i za sebe.
M: Tako je i sa mnom. Ja sam zaključak za tebe, ali ne i za sebe. Sebe poznajem kao sebstvo time što jesam
sebstvo. Kao što ti poznaješ sebe kao čovjeka time što jesi čovjek. Ne moraš se neprestano prisjedati da si
čovjek. Svoju čovječnost moraš braniti jedino kad je dovedena u pitanje. Slično tome, ja znam da sam sve i
zato ne trebam neprestano ponavljati: «Ja sam sve, ja sam sve.» Počinjem se buniti jedino kad me
smatraju pojedincem, osobom. Kao što si ti cijelo vrijeme čovjek, tako sam i ja, cijelo vrijeme, to što jesam.
Ono što nepromjenjivo jesi, to bez svake sumnje jesi.
P: Kad te pitam kako znaš da si mudrac, odgovaraš mi: «Nemam nikakvih želja, nije li to dokaz?»
M: I kad bih imao mnogo želja, ipak bih bio to što jesam.
P: Kad bih ja imao mnogo želja i kad bi ti imao mnogo želja, u čemu bi bila razlika između nas?
M: Ti se poistovjeduješ sa svojim željama i postaješ njihov rob. Za mene su želje kao i sve drugo, samo
oblaci na mentalnom nebu jer ne osjedam nikakvu prisilu da djelujem kako bi ih ostvario.
P: Jesu li spoznavatelj i njegovo znanje odvojeni ili su oni jedno te isto?
M: Oni su i dvoje i jedno. Spoznavatelj je nepojavnost, znanje je pojavnost. Znanje je uvijek u pokretu,
mijenja se i nema ni vlastitog lika ni prebivališta. Spoznavatelj je nepromjenjiva potpora sveg znanja. Svako
od njih treba ono drugo, ali stvarnost se nalazi s one strane spoznavatelja i znanja. Mudraca se nemože

spoznati, zato što ne postoji nitko koga bi bilo mogude spoznati. Kada postoji osoba, možeš o njoj nešto i
redi, ali kada nema poistovjedivanja s pojedinačnim sebstvom, što možeš redi? O mudracu ništa ne možeš
tvrditi jer de njegovo pitanje uvijek biti: «O kome govoriš? Ne postoji takva osoba.» Kao što se ništa ne
može redi o univerzumu jer on uključuje sve, tako se ništa ne može redi ni o mudracu jer on jest sve, ali
nije ništa pojedinačno. Da bi se objesila slika, potrebna je kuka. Kad kuke ne bi bilo, na što bi je objesio? Da
bi našao mjesto za neku stvar, potreban je prostor, a da bi se odigrao neki događaj vrijeme. Ali ono što je
bezvrerneno i besprostorno suprotstavlja se svakoj manipulaciji. Iako omogudava percepciju svega što jest,
ono se samo ne da percipirati. Um ne može ništa znati o onome što je iznad njega, ali ga spoznajemo
upravo onime što je iznad njega. Mudrac ne poznaje ni život ni smrt. Postojanje i nepostojanje za njega su
jedno te isto.
P: Kad tvoje tijelo umre, ti i dalje postojiš, zar ne?
M: Ništa ne umire. Tijelo je samo zamišljeno. Ono zapravo ne postoji.
P: Ali, još i prije nego što prođe ovo stoljede, bit deš mrtav za sve koji te poznaju. Tvoje de tijelo pokriti
cvijedem i spaliti, a pepeo koji ostane rasut de uokolo. To de biti naše iskustvo. A kakvo de biti tvoje?
M: Vrijeme de stati. To se zove velika smrt (mahamrtju), smrt vremena.
P: Znači li to da de univerzum i njegov sadržaj također nestati?
M: Univerzum je tvoje osobno iskustvo. Kako bi se na njega moglo utjecati? Uzmimo da držiš predavanje u
trajanju od dva sata. Kamo je predavanje otišlo nakon završetka? Utonulo je u tišinu u kojoj su početak,
sredina i kraj predavanja zajedno prisutni. Vrijeme je prestalo, postojalo je, a sad ga više nema. Tišina
nakon života provedenog u govorenju i tišina nakon života provedenog u šutnji ista je tišina. Besmrtnost je
oslobođenje od osjedaja «ja jesam». Pa ipak, ona ne predstavlja uništenje. Upravo suprotno, to je stanje
koje je beskrajno stvarnije, svjesnije i sretnije nego što možeš i zamisliti. Jedino što više ne postoji svijest o
pojedinačnom sebstvu.
P: Zašto se velika smrt uma događa istovremeno s «malom smrdu» tijela?
M: To nije istina! Možeš umrijeti i stotinu puta, a da ne dođe do prekida mentalnih nemira. A možeš i
zadržati tijelo, a umrijeti samo u umu. Smrt uma rođenje je mudrosti.
P: Osoba odlazi i jedino svjedok ostaje.
M: Tko to ostaje da kaže «ja sam svjedok»? Kad nema osjedaja «ja jesam», gdje je svjedok? U
bezvremenom stanju nema pojedinačnog sebstva u kojem bi mogao potražiti utočište.
Čovjek koji nosi zavežljaj pod rukom u strahu da ga ne izgubi svjestan je jedino svog zavežljaje. Čovjek koji
njeguje osjedaj «ja jesam» svjestan je svog sebstva. Mudrac ne nosi ništa i zato se ne može redi da je bilo
čega svjestan. Pa ipak, nije ni nesvjestan. On je samo srce svjesnosti. Nazivamo ga odjenutim u prostor,
nagim (digambara), zato što je on iznad pojavnog. Nema ni ime ni lik po kojem bismo ga mogli prepoznati,
pa ipak on jedini istinski jest.
P: Ne mogu to shvatiti.

M: Tko može? Um ima svoja ograničenja. Dovoljno je ved što te on dovodi do samih granica znanja i
suočava s beskrajnošdu neznanog. Nakon toga na tebi je da uroniš u njega.
P: Što je sa svjedokom? Je li on stvaran ili nestvaran?
M: I jedno i drugo. On je zadnji ostatak pričina i prvi dodir stvarnog. Tvrditi da si svjedok istovremeno je i
lažno i istinito. Lažno je zbog osjedaja «ja jesam», a istinito zbog svjedoka. Ispravnije je tvrditi: «Postoji
svjedočenje.» U trenutku kad kažeš «ja jesam», javlja se cijeli univerzum, zajedno sa svojim stvoriteljem.
P: Imam još jedno pitanje: možemo li osobu i sebstvo zamisliti kao dva brata, mlađeg i starijeg. Mlađi je
brat nestašan i sebičan, nepristojan i nemiran, a stariji je brat inteligentan i suosjedajan, razuman i
uviđavan, oslobođen svjesnosti o tijelu sa svim njezinim željama i strahovima. Stariji brat poznaje mlađeg,
ali mlađi ne poznaje starijeg. on misli da je jedinac, da postoji samo on.
Tada dolazi guru i kaže mu: «Ti nisi sam. Potječeš iz veoma ugledne obitelji. Imaš starijeg brata, koji je
izuzetan čovjek, mudar i suosjedajan i koji te veoma voli. Prisjedaj ga se neprestano, misli na njega, nađi ga,
služi mu i postat deš jedno s njim.» Moje pitanje glasi: «Postojimo li uistinu dvoje, osoba i svjedok,
odnosno lažno i pravo sebstvo, ili je to samo poredba?»
M: Osoba i svjedok istovremeno su i dvoje i jedno. Oni se pojavljuju kao dvoje, ali pomnim istraživanjem
otkriva se da su jedno. Dvojnost traje samo dotle dok je ne dovedemo u pitanje. Trojstvo koje čine um
(vjakti), sebstvo (vjakta) i univerzalni duh (avjakta) spoznajemo pri pomnom razmatranju kao nešto jedin-
stveno. To su samo različiti načini doživljavanja iskustva: vezanost, nevezanost i transcendencija.
P: Tvoja pretpostavka da smo u stanju sna čini te nepristupačnim. Kakav ti god prigovor uputili, ti
jednostavno niječeš njegovu valjanost. S tobom se uopde ne može raspravljati!
M: Želja za raspravljanjem samo je želja. Želja za znanjem, za posjedovanjem modi, čak i želja za
postojanjem samo su želje. Svi žele postojati, preživljavati, trajati, zato što nitko nije siguran u samog sebe.
Ali svi su besmrtni. Ti sebe činiš smrtnim razmišljajudi o sebi kao o tijelu.
P: Bududi da si postigao slobodu, nedeš li bar malo dati i meni?
M: Zašto malo? Uzmi je cijelu. Uzmi je, ona je tu zato da je uzmeš. Ali ti se plašiš slobode!
P: Svami Ramdas morao se suočiti sa sličnim zahtjevom. Jednog dana skupila se oko njega nekolicina
poklonika i počela ga moliti da im podari oslobođenje. Ramdas ih je najprije saslušao sa smiješkom, a onda
se iznenada uozbiljio i rekao im: «Možete je imati ovdje i sada, apsolutnu i trajnu slobodu. Tko je želi, neka
istupi.» Nitko se nije ni pomaknuo s mjesta, Ramdas je tri puta ponovio istu ponudu, ali nitko je nije
prihvatio. Nakon toga je rekao: «Ponuda se povlači»
M: Vezanost uništava hrabrost. Darovatelj je uvijek spreman dati, ali primatelja nema. Sloboda znači
otpuštanje. Ljudi se ne obaziru na činjenicu da trebaju sve otpustiti. Oni ne znaju da je otpuštanje
konačnog cijena za postizanje beskonačnog kao što je smrt cijena za postizanje besmrtnosti. Duhovna
zrelost leži u spremnosti da se sve otpusti. Odricanje je prvi korak. Ali istinsko odricanje sastoji se od
razumijevanja da nema ničega čega bi se trebalo odredi, bududi da ništa nije naše. Nalik je to dubokom
spavanju. Kad zaspiš ne odbacuješ krevet, ved samo zaboravljaš da on postoji.

Istina je Ovdje i Sada
Poklonik: Moje pitanje glasi: što može dokazati istinu? Sljedbenici svih religija, metafizičkih ili političkih,
filozofskih ili etičkih, uvjereni su u svoju istinu kao i u to da je sve drugo lažno, a svoje nepokolebljivo
uvjerenje smatraju jedinim dokazom te istine. «Ja sam uvjeren u to, znači da to mora biti istina», govore
oni. Čini mi se da ni filozofija ni religija, ni doktrina ni ideologija, koliko god da su cjelovite, oslobođene
unutarnjih proturječja i emotivnih privlačnosti, ne mogu same po sebi biti dokaz istine koju zastupaju.
Različita učenja nalikuju odjedi koja se mijenja s vremenom i okolnostima, u skladu s modnim trendovima.
Može li postojati religija ili filozofija koja bi bila istinita i koja se ne bi zasnivala na nečijem uvjerenju ili
svetim tekstovima jer i oni također ovise o nečijoj vjeri u njih? Postoji li istina koja ne ovisi o uvjerenju,
koja nije subjektivna?
Maharaj: A što je sa znanošdu?
P: Znanost ima kružni tijek. Završava ondje gdje je i započela, odnosno na osjetilima. Bavi se iskustvom, a
iskustvo je uvijek subjektivno. Dvije osobe nikako ne mogu doživjeti isto iskustvo, iako ga mogu izraziti
istim riječima.
M: Da bi našao istinu, moraš tražiti onkraj uma.
P: Imao sam ved dovoljno transeva. Svaka ih droga može brzo i jeftino proizvesti. Od toga se mnogo ne
razlikuju čak ni klasični samadhiji, do kojih dovode disanje ili mentalne vježbe. Postoji samadhiji na bazi
kisika, samadhiji na bazi ugljikovog dioksida, kao i različite vrste samoizazvanih samadhija koje uzrokuje
ponavljanje neke formule ili slijeda misli. Monotonija uspavljuje. Ne mogu prihvatiti da je samadhi, ma
kako veličanstven bio, dokaz istine.
M: Samadhi je iznad iskustva. To je stanje bez svojstava.
P: Odsustvo iskustva nastaje zbog nepažljivosti, ali čim se pozornost iznova usmjeri na njega, iskustvo se
ponovno javlja. Zatvaranje očiju ne dokazuje da nema svjetlosti. Pripisivanje stvarnosti niječnim stanjima
nede nas odvesti daleko. Ved i samo nijekanje sadrži potvrdu.
M: Na neki si način li pravu, ali ne uviđaš li da tražiš dokaz istine, a da nisi objasnio što je ta istina koju imaš
na umu i kakav bi te dokaz mogao zadovoljiti? Sve se može dokazati pod uvjetom da vjeruješ svom dokazu.
Ali što de dokazati da je tvoj dokaz istinit? Mogao bih te lako dovesti do priznanja da sigurno znaš jedino
da postojiš i da si ti jedini dokaz za sve što jest. Ali ja ne poistovjedujem puko postojanje sa stvarnošdu.
Postojanje je prolazno, uvijek se događa u prostoru i vremenu, a stvarnost je nepromjenjiva i
sveprožimajuda.
P: Ja zaista ne znam što je istina i kako se može dokazati. Ali nemoj me vradati na moje izvore jer ih
nemam. Ti si taj koji zna istinu, a ne ja.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Istina je Ovdje i Sada 302

M: Ali ti si taj koji odbija svjedočanstvo kao dokaz istine. Iskustva drugih ne čine ti se nimalo korisnima.
Odbijaš sve zaključke iz istovjetnih tvrdnji golemog broja nezavisnih svjedoka. Dakle, ti mi sam moraš redi
što je dokaz koji de te zadovoljiti, odnosno kako ti provjeravaš je Ji neki dokaz pravomodan?
P: Najiskrenije, ne znam što neki dokaz čini valjanim.
M: Čak ni vlastito iskustvo?
P: Ni vlastito iskustvo, ni vlastito postojanje. I jedno i drugo ovisi o mojoj svjesnosti.
M: A o čemu ovisi ona?
P: Ne znam. Ranije bih ti bio rekao da ona ovisi o mome tijelu, a sada uviđam da je tijelo od sporedne
važnosti, da ono nije temeljna stvar i da se stoga ne može smatrati dokazom postojanja.
M: Drago mi je da si odbacio ideju «ja sam tijelo» jer ona je glavni uzrok svih pogreški i svekolike patnje.
P: Odbacio sam je intelektualno, ali osjedaj da sam pojedinačna osoba još uvijek je prisutan. Mogu redi «ja
jesam», ali ne mogu redi što sam. Znam da postojim, ali ne znam što to postoji. Na koji god način da se
izrazim, suočavam se s nepoznatim.
M: Sam je tvoj bitak stvaran.
P: Sasvim sigurno ne govorimo o istoj stvari. Ja nisam neko apstraktno bide, ved osoba koja je ograničena i
svjesna svojih ograničenja. Ja sam činjenica, ali veoma netjelesna činjenica. Ništa ne mogu sagraditi na
svom trenutačnom postojanju u liku određene osobe.
M: Tvoje su riječi mudrije od tebe! Postojanje u liku određene osobe prolazno je. Ali, jesi li ti jedino osoba?
Jesi li uopde osoba?
P: Kako da ti odgovorim na to? Moj osjedaj postojanja dokazuje jedino da «ja jesam». On ne dokazuje ništa
što je nezavisno od mene. Ja sam relativan, istovremeno stvorenje i stvoritelj relativnog. Apsolutni dokaz
apsolutne istine - što je to i gdje se nalazi? Može li dokaz stvarnosti biti samo osjedaj «ja jesam»?
M: Naravno da ne može. «Ja jesam» i «svijet jest» povezani su i međusobno uvjetovani. Nastali su zbog
sklonosti uma da projicira imena i likove.
P: Um projicira imena, likove, ideje i uvjerenja, ali ne i istinu. Ali, bit du iskren prema tebi, ved sam bio
spreman prihvatiti relativnost svega, uključujudi i istinu, i želio sam početi učiti kako se živi na
pretpostavkama. No, zatim sam sreo tebe i čuo kako govoriš o apsolutnom kao o nečemu što mi je na
dohvat ruke i što je krajnje poželjno. Riječi kao što su mir, blaženstvo, vječnost i besmrtnost uvijek privlače
moju pozornost jer mi zvuče kao ponuda oslobođenja od boli i straha. Moji urođeni instinkti poput
traganja za zadovoljstvom i znatiželje bili su probuđeni te sam počeo istraživati kraljevstvo koje si mi otvo-
rio. Sve izgleda veoma privlačno i stoga je prirodno da se pitam: «Je li dostižno, je li stvarno?»
M: Ti si poput djeteta koje kaže: «Dokaži mi da je šeder sladak. Jedino du ga u tom slučaju kušati.» Dokaz je
slatkode u djetetovim ustima, a ne u šederu. Da bi se uvjerilo kako je sladak, mora ga kušati, nema drugog
načina. Naravno, ti započinješ pitanjima: «Je li to šeder? Je li sladak?» Prihvati moje jamstvo da je tako, sve
dok ga ne kušaš sam. Jedino de se tada raspršiti sve tvoje sumnje i ti deš stedi znanje iz prve ruke koje je
nepokolebljivo. Ne tražim od tebe da mi vjeruješ. Vjeruj mi samo dovoljno da započneš. Svaki korak
dokazuje ili pobija sam sebe. Čini se da želiš dokaz istine koji prethodi samoj istini. Ali što de dokazati taj
dokaz? Vidiš, vratio si se korak unazad. Da bi to prekinuo, moraš prestati s traženjem dokaza i prihvatiti,
bar na trenutak, da je nešto istina. Uopde nije važno što je to. To može biti Bog, to mogu biti ja ili tvoje
sebstvo. U svakom slučaju, prihvadaš nešto nepoznato ili nekog nepoznatog kao istinu. A budeš li samo na
trenutak djelovao na temelju istine koju si prihvatio, veoma deš brzo biti doveden do sljededeg koraka. To
je kao da se penješ na drvo u potpunom mraku. Svaku sljededu granu možeš dohvatiti jedino ako se čvrsto
držiš za prethodnu. U znanosti to nazivamo eksperimentalnim pristupom. Da bi dokazao neku teoriju,
moraš provesti eksperiment u skladu s propisanim uputama koje su ostavili oni prije tebe. Lanac
eksperimenata koje pojedinac mora izvesti prilikom duhovnog traganja naziva se joga.
P: Postoji toliko mnogo različitih vrsta joge. Koju od njih izabrati?
M: Naravno, svaki de ti mudrac preporučiti put kojim je sam postigao oslobođenje jer ga najbolje poznaje.
Ali vedina njih veoma je liberalna te prilagođava svoje savjete potrebama duhovnih tragalaca. Svi putovi
vode do pročišdenja uma. Nečisti um nepropustan je za istinu. Čisti je um proziran. Kroz njega se istina
može lako i jasno vidjeti.
P: Žao mi je, ali čini mi se da ti nisam uspio objasniti u čemu je moj problem. Pitao sam te što je dokaz
istine, a ti si mi dao metodu kako da je postignem. Pretpostavimo da i prihvatim tu metodu, da je vježbam
i ostvarim veoma čudesna i poželjna stanja. Kako du znati da su ta stanja istinita? Svaka religija počinje s
vjerom i obedava neku vrstu ekstaze. Je li ekstaza stvarna ili je proizvod vjere? Jer, ako je stanje koje du
postidi nečim izazvano, ne želim imati ništa s time. Navest du kao primjer kršdanstvo koje tvrdi: «Isus je
tvoj Spasitelj, vjeruj u to i bit deš spašen od grijeha» Kad nekog grješnog kršdanina upitam kako je mogude
da nije spašen od grijeha usprkos svojoj vjeri u Krista, on mi odgovara: «Moja vjera nije savršena»
Ponovno se nalazimo u začaranom krugu: bez savršene vjere nema oslobođenja, a bez oslobođenja nema
savršene vjere, pa prema tome ni oslobođenja. Namedu nam se uvjeti koje je nemogude ispuniti, a onda
nas optužuju da ih nismo ispunili.
M: Ti ne shvadaš da je tvoje sadašnje budno stanje u stvari neznanje. Pitanje o dokazu istine proizlazi iz
nepoznavanja stvarnosti. Dodiruješ se sa svojim osjetilnim i mentalnim stanjima u točki «ja jesam», koja se
nalazi u svijesti, ali sama se stvarnost ne može prenijeti, dodirnuti ili iskusiti. Za tebe je dvojnost
nesumnjivo istinita, a da to čak nisi ni primijetio, dok u meni raznolikost i mnogostrukost ne stvaraju
odvojenost. Ti zamišljaš stvarnost kao nešto odvojeno od imena i likova, a za mene su oni vječno
promjenjiva izražavanja stvarnosti i nisu odvojeni od nje. Ti tražiš dokaz istine, a za mene je cjelokupno
postojanje dokaz da ona postoji. Ti odvajaš postojanje od bitka i bitak od stvarnosti, a za mene je sve to
jedno. Koliko god u budnome stanju bio uvjeren u svoju istinu, ne možeš za nju tvrditi da je stalna i
nepromjenjiva, za razliku od mene, koji to mogu redi za svoju. Pa ipak, ne vidim nikakvu razliku između
nas, osim što ti zamišljaš, a ja to ne činim.
P: Najprije si mi onemogudio da postavljam pitanja o istini, a sad me optužuješ za zamišljanje. Ono što je za
tebe zamišljanje za mene je stvarnost.
M: Sve dok ne počneš istraživati ne optužujem te ni za što. Jedino te molim da se mudro preispituješ.
Umjesto da tražiš dokaz istine, koji ti je nepoznat, provjeri dokaze koje imaš o onome u što vjeruješ. Ubrzo

deš ustanoviti da ništa nepobitno ne znaš, da vjeruješ prepričavanjima. Da bi saznao istinu, moraš prodi
kroz vlastito iskustvo.
P: Ja sam samo običan smrtnik koji se plaši svih samadhija i transeva, neovisno o tome što im je uzrok -
alkoholno pide, cigarete, groznica, droga, disanje, pjevanje, njihanje, ples, vrtnja ukrug, molitva, seks, post,
mantra ili neka druga vrtoglava apstrakcija koja me može izbaciti iz budnog stanja i dati mi određena
iskustva, neobična, bududi da mi nisu poznata. Ali kad uzrok koji je izazvao iskustvo prestane djelovati,
nestaje i njegov učinak. Iza svega ostaje samo sjedanje, koje nas u početku proganja, ali ubrzo počinje
blijedjeti.
No, odbacimo sva sredstva i njihove učinke, zato što su ograničeni sredstvima. Postavit du pitanje iznova,
na malo drukčiji način: «Je li mogude pronadi istinu?»
M: Gdje to ona prebiva pa da je odeš nadi? I kako deš znati da si je našao? Kakve kriterije imaš da bi je
provjerio? Vratio si se na svoje početno pitanje: «Što je dokaz istine?» Zacijelo nešto nije u redu sa samim
pitanjem jer ga neprestano ponavljaš. Zašto se pitaš što dokazuje istinu? Nije li to zato što je ne poznaješ iz
prve ruke te se stoga plašiš da bi mogao biti obmanut? Ti zamišljaš da je istina neka stvar koja nosi ime
«istina» i da posjedovati tu stvar znači biti u prednosti, pod uvjetom da je stvarna. Iz toga proizlazi tvoj
strah da deš biti prevaren. Želio bi kupiti istinu, ali ne vjeruješ trgovcima. Plašiš se da deš kupiti
krivotvorinu ili imitaciju.
P: Ne plašim se da me drugi prevare, plašim se da ne prevarim samog sebe.
M: Ali ti ved varaš sebe nepoznavanjem svojih istinskih motiva. Tvrdiš da tražiš istinu, a u stvari tražiš samo
udobnost koja vječno traje. Međutim, ništa, nikakvo stanje uma, ne može trajati vječno. U vremenu i
prostoru uvijek postoje ograničenja jer su oni i sami ograničeni. U bezvremenosti, pak, riječ «zauvijek»
nema nikakvo značenje. Isto vrijedi i za «dokaz istine». U kraljevstvu nedvojnosti sve je cjelovito i samo
sebi dokaz, smisao i svrha. Ondje gdje je sve jedno, nije potrebna nikakva dodatna potpora. Ti zamišljaš da
je dokaz istine trajnost, odnosno da je ono što duže traje na neki način istinitije. Za tebe je vrijeme mjerilo
istine. A bududi da se vrijeme nalazi u umu, on je proglašen sucem i traži dokaz unutar sebe. No, ta je
zadada istovremeno i nemoguda i beznadna!
P: Kad bi ti rekao: «Ništa nije istinito, sve je relativno», odmah bih se složio s tobom. Ali ti smatraš da
postoji istina, stvarnost, savršeno znanje, i zbog toga te pitam: «Što je to i kako se može spoznati?» Želio
bih znati nešto što bi me moglo navesti da kažem: «Da, Maharaj ima pravo.»
M: l dalje se čvrsto držiš svoje potrebe za dokazom, svjedočanstvom i autoritetom. Još uvijek zamišljaš da
se na istinu treba pokazati i redi: «Pogledaj, ovdje je istinal» No, nije tako. Istina nije ni posljedica napora ni
kraj puta. Ona je ovdje i sada, u samoj čežnji i traganju za njom. Bliža je od uma i tijela, bliža od osjedaja
«ja jesam». Ti je ne vidiš jer tražiš predaleko od sebe, izvan svog najskrovitije g bitka. Istinu si pretvorio u
objekt pa uporno zahtijevaš svoje mjerodavne dokaze i provjere koje se mogu primijeniti samo na pojave i
misli.
P: Iz tvojih riječi mogu dokučiti samo da je istina iznad mene i da nisam podoban govoriti o njoj.
M: Ne samo da si podoban govoriti o istini, nego ti i jesi istina. Griješiš jedino u tome što lažno smatraš
istinitim.

P: Čini se kao da mi govoriš: «Ne traži dokaze istine. Posveti se samo onome što je neistinito.»
M: Otkrivanje istine prepoznavanje je lažnog. Možeš znati samo ono što nije. Ono što jest - možeš samo
biti. Znanje je povezano s onim što znamo. Na neki način ono je pandan neznanju. Ondje gdje nema
neznanja, nema ni potrebe za znanjem! Sami po sebi, ni neznanje ni znanje ne posjeduju bitak. To su samo
stanja uma, a um nije ništa drugo do pojavljivanje kretanja u svjesnosti koja je u svojoj srži nepromjenjiva.
P: Nalazi li se istina unutar područja uma ili iznad njega?
M: Ni u njemu ni iznad njega, a opet i u njemu i iznad njega. To se ne može izraziti riječima.
P: Cijelo vrijeme slušam da je istina neizreciva (anirvadanija). To me ne čini nimalo pametnijim.
M: Točno je da se iza te riječi često skriva puko neznanje. Um može baratati pojmovima koje je sam
smislio, ali ne može nadidi sam sebe. Ono što nije ni osjetilno ni mentalno, a bez čega ipak ni osjetilno ni
mentalno ne mogu postojati, ne može biti sadržano u umu. Shvati da um ima svoja ograničenja. Da bi se
uzdignuo iznad njega, moraš pristati na tišinu.
P: Možemo li redi da je djelovanje dokaz istine? Ona se ne može verbalizirati, ali se može pokazati na djelu.
M: Istina nije ni djelovanje ni nedjelovanje, ona nadilazi oboje.
P: Može li čovjek ikada redi: «Da, to je istina», ili je ograničen samo na nijekanje lažnog? Drugim riječima,
je li istina puko nijekanje? Dolazi li trenutak kad ona postaje potvrđivanje?
M: Istina se ne može opisati, ali se može iskusiti.
P: Iskustvo je subjektivno, ne može se dijeliti s drugima. Tvoje iskustvo nede mi biti od koristi.
M: Istina se može iskusiti, ali ona nije puko iskustvo. Ja je znam i mogu ti je prenijeti, ali samo ako si
otvoren za nju. Biti otvoren znači ne željeti ništa drugo.
P: Prepun sam želja i strahova. Znači li to da nisam podoban za istinu?
M: Istina nije nagrada za dobro ponašanje ili položeni ispit. Ne može se isposlovati. Ona je prvobitna,
urođena, pradavni izvor svega što jest. Podoban si za nju, zato što jesi. Ne trebaš zaslužiti istinu, ona je
tvoja. Samo prestani bježati od nje, juredi za njom. Budi miran, budi tih.
P: Ako želiš da ovo tijelo bude spokojno, a um miran, kaži mi. kako se to postiže!? Dok sam svjestan sebe,
promatram svoje tijelo i um kako se pokredu na temelju uzroka koji su izvan mog nadzora. Naslijeđe i
okolina u potpunosti vladaju nada mnom. Modni osjedaj «ja jesam», stvoritelj univerzuma, privremeno se
može izbrisati samo uzimanjem droga, a zauvijek samo uzimanjem otrova.
M: Ponovno se poistovjeduješ s tijelom.
P: Čak i ako odbacim ovo tijelo od kostiju, mesa i krvi, kao nešto što nisam ja, još uvijek de ostati moje
suptilno tijelo koje tvore misli i osjedaji, sjedanja i zamišljanja. A ako i njega odbacim kao nešto što nisam ja
i dalje de ostati svjesnost koja je također jedna vrsta tijela.

M: Potpuno si u pravu, ali ne trebaš se ovdje zaustavljati. Idi dalje, iznad toga. Ti nisi ni svjesnost ni osjedaj
«ja jesam», koji se nalazi u njezinom središtu. Tvoj stvarni bitak u cijelosti je nesvjestan sebe i potpuno je
oslobođen poistovjedivanja sa svime što postoji, bilo to grubo, suptilno ili transcendentalno.
P: Ja mogu zamisliti da se nalazim s one strane svega. Ali kakav dokaz imam za to? Da bih mogao biti,
moram biti netko.
M: To je samo nova zaobilaznica. Da bi mogao bili, moraš biti nitko. Smatrati sebe nekim ili nečim samo je
pakao i smrt.
P: Čitao sam da su u drevnom Egiptu pod utjecajem droga ili magije uvodili ljude u neke tajne obrede
tijekom kojih su napuštali svoja tijela. Tom prilikom mogli su stvarno iskusiti kako se nalaze izvan svojih
trošnih fizičkih oblika i kako ih promatraju. Cilj je tih obreda bio uvjeriti ljude u stvarnost života poslije
smrti, stvoriti u njima duboku zabrinutost za vlastitu im konačnu sudbinu te ih tako učiniti korisnima za
državu i hram. No, poistovjedivanje s osobom koja posjeduje tijelo i dalje je ostalo.
M: Tijelo je sačinjeno od hrane, a um od misli. Sagledaj ih kakvi i jesu. Kad je nepoistovjedivanje prirodno i
spontano, to, je oslobođenje. Ne trebaš znati što jesi, dovoljno je da znaš što nisi. Nikada nedeš modi do
kraja spoznati to što jesi jer svaka spoznaja otkriva nove dimenzije koje je potrebno svladati. Ono što je
neznano nema granica.
P: Podrazumijeva li to vječno neznanje?
M: To znači da neznanja nikad nije ni bilo. Istina je otkrivanje, a ne otkriveno. A otkrivanje nema ni početka
ni kraja. Ispitaj granice, uzdigni se iznad njih, postavi pred sebe zadatak, koji se čini neizvedivim. To je pravi
put.

Raste se u Miru i Tišini
Poklonik: Indijska tradicija tvrdi da je neophodno imati gurua. Zašto je on neophodan? Majka je
neophodna da bi dijete moglo dobiti fizičko tijelo, ali ne može mu dati i dušu. Njezina je uloga ograničena.
A što je s gumom? Je li i njegova uloga ograničena? Ako je tako, na što je ograničena? Je li guru najčešde ili
čak u svakom slučaju neophodan?
Maharaj: Stvarni je guru unutarnja svjetlost koja spokojno i bezvremeno blista u srcu poklonika. Svi ostali
samo pokazuju put do nje.
P: Mene ne zanima unutarnji guru, ved jedino onaj koji mi može pokazati put. Neki ljudi vjeruju da im je
joga bez gurua nedostupna. Stalno su u potrazi za pravim guruom i mijenjaju jednog za drugim. Kakvu
vrijednost imaju takvi gumi?
M: To su privremeni gurui čija je uloga ograničena na neko određeno vrijeme. Susredemo ih u svakom
razdoblju života. Potrebni su nam za stjecanje svih vrsta znanja i vještina.
P: Majka obavlja svoju ulogu tijekom samo jednog života. Ta uloga počinje rođenjem djeteta i završava
njezinom smrdu. Ona ne traje vječno.
M: Slično tome, guru, čija je uloga ograničena vremenom, ne postoji vječno. On ispunjava svoju zadadu i
prepušta mjesto sljededem guruu. To je sasvim prirodno i ni u kom slučaju nije za osudu.
P: Trebam li za svaku vrstu znanja ili vještine zasebnog gurua?
M: U takvim stvarima ne postoje nikakva pravila osim jednog: «Vanjski je guru prolazan, a unutarnji vječan
i nepromjenjiv» Vanjski guru uvijek izgleda i djeluje na nove načine.
P: Kakav je odnos između unutarnjeg i vanjskog gurua?
M: Vanjski predstavlja unutarnjeg, a unutarnji na neko vrijeme prihvada vanjskog.
P: Koji se od njih mora truditi oko oslobođenja?
M: Truditi se, naravno, mora učenik! Vanjski guru daje upute, unutarnji snagu, a marljiva primjena ostaje
na učeniku. Bez učenikove volje, inteligencije i snage vanjski je guru bespomodan. Unutarnji guru nudi
svoju pomod. Učenikova glupost i njegovo pogrešno djelovanje dovode do kriza koje pomažu da se prisjeti
što mu je dužnost. Mudar je onaj učenik koji radi buđenja ne čeka bolan udarac.
P: Je li to prijetnja?
M: Nije prijetnja, ali jest upozorenje. Unutarnji guru nije se obvezao na nenasilje. On može biti prilično
grub, traži li to situacija, s namjerom da uništi otupjelu i izopačenu osobnost učenika. Baš kao i život i
radost, patnja i smrt alati su kojima se on koristi. Zakon nenasilja vrijedi jedino za one koji žive u dvojnosti.
P: Moramo li se plašiti vlastitog sebstva?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Raste se u Miru i Tišini 308

M: Ne morate ga se plašiti, zato što sebstvo ima dobre namjere, ali morate ga shvadati ozbiljno. Ono vas
poziva da obratite pozornost na njega i da mu se pokorite. Ako ga ne slušate, prestaje s uvjeravanjem i
prelazi na prisilu jer više ne može čekati i dopustiti da bude osporavano. Teškoda nije u vanjskom ili
unutarnjem guruu. Guru je uvijek dostupan. No, nema zrelih učenika. Što učiniti kad osoba nije spremna?
P: Spremna u smislu sposobnosti ili voljnosti?
M: Oboje je potrebno. Na kraju se i jedno i drugo svodi na isto. U Indiji to zovemo sposobnošdu i
pripravnošdu (adhikari).
P: Može li vanjski guru dati inicijaciju (dikša)?
M: Guru može dati sve vrste inicijacija, ali inicijacija u stvarnost mora dodi iznutra.
P: Tko daje krajnju inicijaciju?
M: Ona se događa sama od sebe.
P: Osjedam da se vrtimo ukrug. Naposljetku, poznajem samo jedno sebstvo, ovo sadašnje, čije iskustvo
doživljavam. Unutarnje ili više sebstvo samo je ideja smišljena da objasni i potakne. Govorimo o njemu kao
da posjeduje zasebni bitak, a to nije tako.
M: I vanjsko i unutarnje sebstvo samo su zamišljeni. Da bi se opsjednutost lažnim jastvom mogla izliječiti,
potrebna nam je opsjednutost nadjastvom, baš kao što nam je potreban nov trn da uklonimo onaj koji
nam se zabio u petu. Jednako tako, potreban nam je nov otrov da neutraliziramo djelovanje postojedeg.
Sve tvrdnje moraju biti zanijekane, ali to je samo prvi korak. Sljededi je korak prevladavanje i jednog i dru-
gog.
P: Mogu razumjeti da mi je vanjski guru potreban kako bi skrenuo moju pozornost na sebstvo i na
neodgodivu potrebu da učinim nešto sa sobom. Razumijem i koliko je on bespomodan kad u meni treba
nastati bilo kakva duboka promjena. Ali, ti ovdje uvodiš unutarnjeg gurua (sadguru), bespočetnog, ne-
promjenjivog, onog koji je temelj bitka, trajno obedanje i siguran cilj. Je li takav guru koncept ili stvarnost?
M: On je jedina stvarnost. Sve je drugo sjena što je sustav tijelo-um (deha-buddhi) oblikuje na licu
vremena. Naravno, čak je i ona povezana sa stvarnošdu, mada sama po sebi nije stvarna.
P: Ja sam jedina stvarnost koju poznajem. Sadguru postoji dokle god razmišljam o njemu. Što du dobiti
prebacim li stvarnost na njega?
M: Tvoj gubitak ujedno je i tvoj dobitak. Kad sjenu sagledaš isključivo kao sjenu, prestaješ je slijediti,
okredeš se oko sebe i otkrivaš sunce koje je cijelo vrijeme bilo ovdje, iza tvojih leđa!
P: Poučava li nas i unutarnji guru?
M: On ti udjeljuje uvjerenje da si vječna, nepromjenjiva stvarnost-svijest-ljubav, u svim pojavama, kao i

onkraj svih njih.
P: Uvjerenje nije dovoljno. Mora postojati sigurnost.

M: Sasvim točno. Ali u tvom slučaju sigurnost poprima oblik hrabrosti. Strah u potpunosti nestaje. To
stanje neustrašivosti toliko je nepogrešivo novo pa ipak ga duboko osjedaš kao nešto vlastito što nije
mogude zanijekati. Ono je nalik ljubavi prema vlastitom djetetu. Tko bi mogao u nju posumnjati?
P: Čuli smo da je u duhovnom stremljenju mogude postidi napredak. Kakav vid napretka imaš na umu?
M: Znat deš što je duhovni napredak kad ga uspiješ nadidi.
P: Što dovodi do napredovanja?
M: Tišina je glavni čimbenik napretka. Raste se u spokoju i tišini.
P: Um je veoma nemiran. Na koji ga način možemo umiriti?
M: Vjerom u učitelja. Kao primjer možemo uzeti moj slučaj. Meni je moj guru naredio da se držim osjedaja
«ja jesam» i da ni na što drugo ne obradam pozornost. Ja sam ga samo poslušao. Nisam pohađao nikakav
poseban tečaj disanja, meditacije ili proučavanja svetih spisa. Što god mi se događalo, nisam na to obradao
pozornost i nastavljao sam se držati osjedaja «ja jesam». To možda izgleda suviše jednostavno, čak i
banalno. Jedini razlog zbog kojeg sam to činio bila je uputa mog gurua. Pa ipak je djelovalo! Poslušnost je
modno otapalo svih želja i strahova.
Posve se okreni od svega što zaokuplja tvoj um. Dovrši sav posao koji ti je preostao, ali izbjegavaj nova
zaduženja. Ostani prazan, dostupan i ne opiri se ničemu što dolazi neočekivano.
Na kraju deš ostvariti stanje neprianjanja, radosne nevezanosti, neopisive unutarnje lakode i slobode, koje
je unatoč tome čudesno stvarno.
P: Kad istinski duhovni tragalac vježba jogu, vodi li ga njegov unutarnji guru, pomaže li mu, ili ga prepušta
njegovim osobnim izvorima i samo čeka kakav de biti ishod?
M: Sve se događa samo od sebe. Ni tražitelj ni guru ne čine ništa. Sve se događa tako kako se događa.
Sramota ili slava pripisuju se događajima tek kasnije, nakon što se u osobi pojavi osjedaj da je ona ta koja
nešto čini.
P: Kako neobično! Sasvim je sigurno da činitelj mora postojati prije samoga čina.
M: To je nova zaobilaznica. Čin je činjenica, a činitelj je samo koncept. I sam tvoj jezik pokazuje da je čin
siguran, a činitelj upitan. Prebacivanje odgovornosti igra je svojstvena ljudima. Razmotrimo li beskonačnu
listu čimbenika potrebnih da se nešto dogodi, možemo jedino priznati da je sve odgovorno za sve, ma
kako neznatno bilo. Osjedaj osobe da je ona ta koja nešto čini mit je nastao na temelju iluzije o «meni» i
«mojem».
P: Kako li je ta iluzija modna!
M: Nema sumnje da je tako, zato što se zasniva na stvarnosti.
P: Što je u njoj stvarno?
M: Spoznaj to sam, otkrivajudi i odbacujudi sve što je nestvarno.

P: Nisam dobro razumio kakva je uloga unutarnjeg sebstva u duhovnim naporima? Tko se treba truditi,
vanjsko ili unutarnje sebstvo?
M: Izmislio si riječi kao što su trud, unutarnje, vanjsko, sebstvo i slično pa ih nastojiš nametnuti stvarnosti.
Pojave se jednostavno događaju tako kako se događaju, ali mi ih želimo složiti u obrasce propisane
strukturom našeg jezika. Ta je navika toliko jaka da smo čak skloni zanijekati stvarnost onome što ne
možemo izraziti riječima. Ne želimo uvidjeti da su riječi samo simboli povezani s konvencijama i navikom
da ponavljamo iskustva.
P: Kakvu vrijednost imaju duhovne knjige?
M: One pomažu da se uništi neznanje. Korisne su u početku, ali postaju smetnja na kraju. Moramo
prepoznati pravi trenutak kad ih treba odbaciti.
P: Kakva je veza između sebstva (atman) i univerzalnog sklada (sattva) ?
M: Ista kao između sunca i njegovih zraka. Sklad i ljepota, razumijevanje i privlačnost - sve su to načini
izražavanja stvarnosti. To je stvarnost na djelu, utjecaj duha na materiju. Pasivnost (tamas) zatamnjuje,
aktivnost (rađas) iskrivljava, a uravnoteženost (sattva) unosi sklad. Sazrijevanjem uravnoteženosti
okončavaju se sve želje i strahovi. Stvarni bitak neiskrivljeno se odražava u čistom umu. Materija je
iskupljena, a duh otkriven. To dvoje sada se sagledava kao jedno. Oni su uvijek i bili jedno, ali ih je
nesavršeni um vidio kao dvoje. Čovjekova zadada jest usavršavanje uma jer se u njemu susredu materija i
duh.
P: Osjedam se poput čovjeka koji stoji pred vratima. Znam da su otvorena, ali čuvaju ih psi želje i straha.
Što da radim?
M: Slušaj učitelja i izazovi pse. Ponašaj se kao da ih ondje nema. Iznova ti kažem: pokoravanje je zlatno
pravilo. Njegovim poštivanjem postiže se sloboda. Da bi pobjegao iz zatvora, pojedinac mora
bespogovorno slušati upute što su mu ih poslali oni koji rade na njegovu oslobađanju.
P: Kad se guru ove riječi dotiču samo ušiju, nemaju veliku mod. Moramo imati vjeru da bismo im se
pokorili. Što stvara takvu vjeru?
M: Vjera dolazi u pravo vrijeme. Sve dolazi onda kad treba. Guru je uvijek spreman dijeliti, samo nema
nikoga tko želi uzeti.
P: Da, Sri Ramana Maharshi često je govorio: «Ima mnogo gurua, ali gdje su učenici?»
M: Ne brini, kad dođe pravo vrijeme, sve se događa samo od sebe. Svi de nadi istinu, izgubljena ne može
biti niti jedna pojedinačna duša (điva).
P: Veoma se plašim da intelektualno razumijevanje ne zamijenim za oslobođenje. O istini mogu govoriti, a

da je uopde ne poznajem. Isto tako, mogu je poznavati, a da ne kažem o njoj ni jednu jedinu riječ.
Jasno mi je da de ovi razgovori biti objavljeni. Kakav de biti njihov utjecaj na čitatelje?
M: U pažljivom i inteligentnom čitatelju oni de sazrijevati pa donijeti cvijet i plod. Riječi utemeljene na
istini, ako su u potpunosti doživljene, posjeduju vlastitu mod.
Znati da ne znaš Istinsko je Znanje
Maharaj: Postoji tijelo, a u njemu se pojavljuje promatrač. Izvan tijela nalazi se svijet koji promatramo.
Promatrač i njegovo promatranje, jednako kao i svijet koji promatramo, pojavljuju se i nestaju zajedno.
Iznad svega toga nalazi se beskrajna praznina. Ona je jedno u odnosu na sve.
Poklonik: To što govoriš izgleda jednostavno, ali ne bi to svatko mogao redi. Jedino ti, i u tome si
jedinstven, govoriš o trojstvu i praznini iznad njega. Ja vidim samo svijet koji uključuje sve što postoji.
M: Čak i osjedaj «ja jesam»?
P: Čak i osjedaj «ja jesam». Osjedaj «ja jesam» postoji zato što postoji svijet.
M: A svijet postoji zato što postoji osjedaj «ja jesam».
P: Da, to vrijedi u oba smjera. Ne mogu razdvojiti to dvoje, niti se mogu uzdignuti iznad njih. Ne mogu
tvrditi da nešto postoji sve dok to ne iskusim, kao što ne mogu tvrditi ni da nešto ne postoji zato što to
nisam iskusio. Kakvo je tvoje iskustvo, bududi da te ono navodi da govoriš s takvom sigurnošdu?
M: Ja poznajem sebe takvog kakav jesam, bez vremena, bez prostora, bez uzorka. Čini se da ti ne poznaješ
sebe kao takvog, bududi da si zaokupljen drugim stvarima.
P: Zašto sam zaokupljen drugim stvarima?
M: Zato što si sebičan.
P: Što me čini sebičnim?
M: Strah od boli i želja za užitkom. Svršetak je boli ugodan, a svršetak užitka neugodan. To dvoje
beskonačno se izmjenjuje. Preispitaj taj začarani krug, sve dok se ne nađeš izvan njega.
P: Nije li mi potrebna pomod tvoje milosti?
M: Bezvremeno te prati milost tvog unutarnjeg sebstva. Ved i samo traženje milosti znak je da je tako. Ne
zamaraj se mojom milošdu, ved čini ono što ti je rečeno. Ozbiljnost se dokazuje djelovanjem, a ne
očekivanjem milosti.
P: U čemu to moram biti ozbiljan?
M: Marljivo istražuj sve što uđe u doseg tvoje pozornosti. Pritom de se polje tvoje svjesnosti širiti, a
ispitivanje produbljivati, sve dok ne postane spontano i neograničeno.
P: Ne proizlazi li iz toga da je oslobođenje posljedica prakticiranja? Prakticiranje djeluje unutar ograničenja

fizičkog postojanja. Kako bi ono moglo uroditi bezgraničnim?
M: Naravno, nema uobičajene veze između prakticiranja i mudrosti. Ali prakticiranje veoma snažno utječe
na zapreke koje vode do mudrosti.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Znati da ne znaš Istinsko je Znanje 313

P: O kakvim se zaprekama radi?
M: To su pogrešne ideje i želje koje dovode do pogrešnog djelovanja te uzrokuju raspršenost uma i slabost
tijela. Otkrivanje i odbacivanje lažnog uklanja ono što sprječava nadolazak stvarnosti u um.
P: Ja razlikujem dva stanja uma: «ja jesam» i «svijet jest». Ona nastaju i iščezavaju zajedno. Ljudi obično
kažu: «Ja jesam, zato što svijet jest.» Čini se da ti govoriš upravo suprotno: «Svijet jest, zato što ja jesam»
Što je istina?
M: Nijedno od toga nije istina. To je dvoje jedno i predstavlja jedno te isto stanje u prostoru i vremenu.
Iznad njih nalazi se bezvremeno.
P: Kakva je veza između vremena i bezvremenog?
M: Bezvremeno poznaje vrijeme, ali vrijeme ne poznaje bezvremeno. Sva se svjesnost nalazi u vremenu i
nije svjesna bezvremenog. Pa ipak, bez vremeno čini svjesnost mogudom. Svjetlost sja u mraku. U
svjetlosti tama nije vidljiva. Ili, možeš to izraziti i na drugi način: u beskonačnom oceanu svjetlosti
pojavljuje se mračan i ograničen oblak svjesnosti koji je zbog kontrasta mogude percipirati. To su samo
pokušaji da se riječima izrazi nešto što je veoma jednostavno, a ipak u potpunosti neizrecivo.
P: Riječi bi trebale služiti kao most za prijelaz u onostranost.
M: Riječi se odnose na stanje uma, a ne na stvarnost. Rijeka, dvije obale i most između njih - sve je to u
umu. Same riječi ne mogu te odvesti na drugu stranu uma. U tebi mora postojati beskonačna čežnja za
istinom i apsolutna vjera u učitelja. Vjeruj mi nema ni cilja koji bi trebalo ostvariti ni puta kojim bi do njega
trebalo idi. Ti si i put i cilj, nema ničega što trebaš dostidi osim samoga sebe. Trebaš samo razumjeti, a
razumijevanje je cvjetanje uma. Drvo je vječno, no cvijet i plod dolaze u različitim godišnjim dobima.
Godišnja se doba mijenjaju, ali ne i drvo. Drvo si ti. U prošlosti si odnjegovao bezbrojne grane i listove i
možeš ih odnjegovati i u bududnosti, ali ti deš ostati. Ne moraš znati ni ono što je bilo ni ono što de biti, ved
ono što jest. Tvoje želje stvaraju univerzum. Spoznaj da je svijet tvoja kreacija i postani slobodan.
P: Kažeš da je svijet dijete ljubavi. Bududi da su mi poznate sve strahote kojima obiluje - ratovi,
koncentracioni logori, neljudsko iskorištavanje prirode i čovjeka - kako da ga spoznam kao svoju kreaciju?
Koliko god da sam ograničen, nisam mogao stvoriti tako okrutan svijet.
M: Nađi onoga kome se taj okrutni svijet događa i znat deš zašto ti izgleda tako okrutan. Tvoja su pitanja
savršeno valjana, ali na njih ne možeš dobiti odgovor sve dok ne saznaš čiji je svijet. Da bi otkrio svrhu
nekog predmeta, moraš se obratiti onome tko ga je napravio. Kažem ti, ti si stvorio svijet u kojem živiš i
jedino ga ti možeš promijeniti ili uništiti.
P: Kako možeš tvrditi da sam ja stvorio svijet? Pa ja ga skoro uopde i ne poznajem.
M: Nema ničeg u svijetu što ne bi mogao spoznati, spoznaš li sebe. Ako sebe doživljavaš kao tijelo, svijet
možeš spoznati kao skup materijalnih stvari. Kad spoznaš sebe kao središte svjesnosti, svijet se pojavljuje
kao ocean uma. A kad spoznaš kakav si u stvarnosti, spoznaješ ga kao svoje sebstvo.
P: Sve to veoma lijepo zvuči, ali nije odgovor na moje pitanje. Zašto na svijetu postoji tako mnogo patnje?

M: Budeš li se držao po strani isključivo kao promatrač, nedeš patiti. Doživljavat deš svijet kao predstavu, i
to kao veoma zabavnu predstavu:
P: Oh, ne! Ta teorija o igri (lila) uopde mi se ne sviđa. Patnja je previše žestoka i sveprisutna, Kakva bi to
izopačenost bila zabavljati se spektaklom patnje. Nudiš mi veoma okrutnog Boga!
M: Uzrok je patnje poistovjedivanje onoga koji percipira s onime što percipira. Iz toga se rađa želja, a iz
želje slijepo djelovanje koje ne vodi računa o posljedicama. Okreni se oko sebe i vidjet deš da patnju stvara
sam čovjek.
P: Kad bi čovjek stvarao samo vlastitu patnju, složio bih se s tobom. Ali, u svojoj gluposti, on uzrokuje
patnju drugima. Sanjač prolazi kroz vlastitu nodnu moru, u kojoj ne pati nitko drugi osim njega. Ali kakva to
vrsta sna uzrokuje katastrofu u životima drugih ljudi?
M: Opisa ima mnogo i međusobno su proturječni. Stvarnost je jednostavna - sve je jedno, sklad je vječni
zakon, nitko nije prisiljen patiti. Samo, kad to pokušavaš opisati i objasniti, riječi te ostavljaju na cjedilu.
P: Sjedam se kako mi je Gandhiji jednom rekao da sebstvo nije vezano zakonom nenasilja. Sebstvo može
svojim očitovanjima slobodno nametnuti patnju kako bi ih vratilo na pravi put.
M: U dvojnosti možda jest tako, no u stvarnosti postoji samo izvor, zbog kojega, mada je sam po sebi
taman, sve blista. Iako ga se ne može percipirati, on uzrokuje percepciju. Iako ga se ne može osjetiti,
uzrokuje osjedaje. Iako ga se ne može zamisliti, uzrokuje misli. On sam jest nebitak, ali rađa bitak. On je
nepokretna pozadina svih kretanja. Kad si jednom tu nađeš, tvoj je dom svugdje.
P: Ako ja jesam to, zašto sam se rodio?
M: Sjedanje na prethodne neispunjene želje zarobljava energiju koja se očituje kao osoba. Kad se njezino
energetsko punjenje istroši, osoba umire. Neostvarene želje prenose se u sljedede rođenje.
Poistovjedivanje s tijelom uvijek iznova stvara želje kojima nikad nema kraja, sve dok se taj mehanizam
ropstva jasno ne spozna. Spoznaja je ta koja oslobađa, zato što se želje ne mogu odbaciti sve dok se jasno
ne uvide njihovi uzroci i posljedice. Ne tvrdim da se ponovno rađa ista osoba. Ona umire, i to zauvijek, ali
ostaje njezino sjedanje, njezine želje i strahovi. Oni pribavljaju energiju za novu osobu. Stvarnost ne
sudjeluje u tome, ali davanjem svoje svjetlosti čini to mogudim.
P: Moja se poteškoda sastoji u sljededem: kao što vidim, svako iskustvo posjeduje vlastitu stvarnost. Tu je,
doživljavamo ga. U trenutku kad posumnjamo u njega pa se upitamo kome se to događa, tko je promatrač
i tako dalje, iskustvo nestaje. Sve što tada možemo istraživati jest sjedanje na njega. Čini mi se da ne mogu
istraživati trenutak u kojem živim - sada. Moja svjesnost pripada prošlosti, a ne sadašnjosti. Kad sam
svjestan, ne živim zapravo u sadašnjosti, ved samo u prošlosti. Može li svjesnost stvarno postojati u
sadašnjosti?
M: To što ti opisuješ uopde i nije svjesnost, ved samo razmišljanje o iskustvu. Istinska svjesnost (samvid)
stanje je čistog svjedočenja u kojem nema ni najmanjeg pokušaja da se u vezi s događajem koji svjedočimo
učini bilo što. Tvoje misli i osjedaji, riječi i djela također mogu biti dijelovi događaja. Sve moraš promatrati
nevezano, kao da te se to ne tiče, pri punoj svjetlosti jasne spoznaje i razumijevanja. Razumjet deš točno
što se događa zato što ono što se događa nimalo ne utječe na tebe. To može izgledati kao stav hladne

distanciranosti, ali zaista nije tako. Kada jesi takav, otkrivaš da voliš to što vidiš, kakva god da mu je
priroda. Bezuvjetna ljubav kriterij je svjesnosti. Ako je nema, znači da si još uvijek pristran iz nekih osobnih
razloga.
P: Sve dok postoji bol i užitak moramo biti pristrani.
M: A sve dok je pojedinac svjestan, postojat de bol i užitak. S njima se ne možeš boriti na razini svjesnosti.
Da bi se uzdigao iznad njih, moraš nadidi i svjesnost, što je mogude jedino gledaš li na svjesnost kao na
nešto što se događa tebi, a ne u tebi, kao na nešto vanjsko, tuđe, nametnuto. Tek tada postaješ slobodan i
od svjesnosti, stvarno izdvojen, bez ičega što bi ti bilo nametnuto izvana. A to je tvoje istinsko stanje.
Svjesnost je svrbež koji te tjera da se češeš. Naravno, ne možeš istupiti iz svjesnosti zato što se u njoj nalazi
i sama ideja istupanja. Ali naučiš li gledati na svoju svjesnost kao na vrstu groznice, osobne i privatne, u
kojoj si zatvoren poput pilida u ljusci jajeta, iz samog tog stava nastat de kriza koja de slomiti ljusku.
P: Buddha je rekao da je život patnja.
M: Zacijelo je mislio kako je sva svjesnost bolna, što je očito.
P: I da smrt nudi oslobođenje?
M: Onaj tko misli da je rođen veoma se plaši smrti. S druge strane, za onoga tko istinski poznaje sebe smrt
je radostan događaj.
P: U hinduističkoj tradiciji tvrdi se da patnju donosi sudbina, a nju smo zaslužili. Pogledaj samo sve te
beskrajne katastrofe, prirodne ili uzrokovane čovjekovim djelovanjem, poplave i zemljotrese, ratove i
revolucije. Možemo li se usuditi i pomisliti kako svi pate zbog vlastitih grijeha o kojima ništa ne znaju? Jesu
li milijuni ljudi koji pate samo pravedno kažnjeni kriminalci?
M: Mora li pojedinac patiti samo zbog vlastitih grijeha? Jesmo li uistinu odvojeni? U ovom golemom
oceanu života svi patimo zbog grijehova drugih, ali i drugi pate zbog naših. Naravno, zakon je ravnoteže
nepogrješiv i na kraju su svi računi izravnati. Ali tijekom života veoma duboko utječemo jedni na druge.
P: Da, kao što pjesnik kaže: «Nitko nije otok.»
M: U pozadini svakog iskustva nalazi se sebstvo i njegovo zanimanje da doživi to iskustvo. Možeš to
nazvati željom ili ljubavIju, riječi nisu važne.
P: Mogu li ja uistinu željeti patnju? Mogu li namjerno zahtijevati bol? Nisam li u tom slučaju nalik čovjeku
koji je napravio trnovitu postelju u nadi da de u njoj provesti mirnu nod, spavajudi čvrstim snom, a sad ga
proganjaju nodne more zbog kojih se prevrde i vrišti u snu? Sasvim sigurno, more ne stvara ljubav.
M: Sva je patnja uzrokovana sebičnim odvajanjem, uskogrudnošdu i pohlepom. Kad se njezin uzrok uvidi i
zatim ukloni, ona nestaje.
P: Ja mogu ukloniti uzrok svoje patnje, ali drugi de i dalje biti prepušteni svojoj.
M: Da bi razumio patnju, moraš se uzdidi iznad boli i užitka. Tvoje želje i strahovi sprječavaju te da je
razumiješ i da na taj način pomogneš drugima. U stvari, drugih nema pa pomažudi sebi pomažeš svima.

Ako te iskreno dira patnja čovječanstva, moraš usavršiti jedini instrument pomodi koji posjeduješ: samog
sebe.
P: Ti i dalje tvrdiš da sam ja stvoritelj, održavatelj i uništavatelj ovoga svijeta, sveprisutan, sveznajudi i
svemodan. Kad razmišljam o tome što govoriš, moram se upitati: «Kako je mogude da u mom svijetu
postoji toliko mnogo zla?»
M: Ne postoji ni zlo ni patnja. Postoji samo vrhunska radost življenja. Pogledaj kako sve prianja uz život,
kako nam je drago naše postojanje.
P: Na filmskom platnu moga uma slike se mijenjaju jedna za drugom, u beskonačnom nizu. U meni nema
ničeg trajnog.
M: Pogledaj malo bolje samoga sebe. Postoji platno koje se ne mijenja i svjetlost koja postojano sja. Jedino
se film između njih neprestano pokrede, uzrokujudi pojavljivanje slika. Taj film možemo nazvati sudbinom
(prarabdha).
P: Tko stvara sudbinu?
M: Neznanje je uzrok neizbježnosti.
P: Što je to što ne znamo?
M: Temeljni je uzrok nepoznavanje vlastitoga sebstva. Ali, važno je i nepoznavanje istinske prirode pojava,
njihovih uzroka i posljedica. Gledaš oko sebe bez razumijevanja pa pojave koje vidiš smatraš stvarnima.
Vjeruješ da poznaješ svijet i sebe, a upravo tvoje neznanje uzrokuje da kažeš: ja znam. Vrijeme je da
priznaš da ne znaš. Kreni od toga.
Nema ničeg što bi svijetu moglo pomodi više od okončavanja neznanja. Kad do toga dođe, nedeš trebati
činiti ništa posebno da mu pomogneš: pomagat de ved i samo tvoje postojanje, bez obzira na to budeš Ii
djelovao ili ne.
P: Kako se može spoznati neznanje? Spoznaja neznanja podrazumijeva znanje.
M: To je sasvim točno. Upravo je priznanje: «Ja sam neznalica» početak znanja. Neznalica je onaj koji ne
zna da ne zna. Može se čak redi da neznanje ne postoji jer u trenutku kad ga uvidiš njega više nema. Zbog
toga ga možeš nazvati nesvjesnošdu ili sljepodom. Sve što vidiš oko sebe i u sebi ne poznaješ i ne
razumiješ, a pritom čak ni ne znaš da ne znaš i ne razumiješ. Znati da ne znaš i ne razumiješ istinsko je
znanje. To je znanje poniznog srca.
P: Točno. I Krist je rekao: «Blago siromasima u duhu ... »
M: Možeš to izraziti na koji god način želiš. Činjenica jest da postoji jedino znanje o neznanju. Znaš da ne
znaš.
P: Hode li se to neznanje ikada okončati?
M: Što nije u redu s neznanjem? Ne trebaš sve znati. Dovoljno je da znaš ono što trebaš znati. Ostalo može
i samo voditi računa o sebi, a da ti uopde ne znaš kako to čini. Važno je tek da tvoja nesvjesnost ne radi

protiv tvoje svjesnosti, odnosno da između njih na svim razinama postoji jedinstvo. Samo znanje nije toliko
važno.
P: To što kažeš ispravno je sa psihološke strane, ali kad se radi o spoznavanju drugih ili svijeta, spoznaja da
ne znam ne pomaže mi previše.
M: Kad jednom postaneš cjelovit iznutra, vanjsko znanje dolazi spontano. Tada u svakom trenutku života
znaš sve što trebaš znati. U oceanu univerzalnog uma sadržano je sve znanje. Ono je tvoje, ako ga zatražiš.
Vedina tog znanja nikad ti nedebiti potrebna, ali ono je ipak tvoje.
Što vrijedi za znanje, vrijedi i za mod.
Sve što, iz tvoga kuta, treba učiniti, nepogrešivo de se i dogoditi. Nema sumnje da Bog prati tako složenu
zadadu kao što je upravljanje univerzumom, ali on je sretan kad mu se malo pomogne. Ako je onaj tko mu
pomaže nesebičan i inteligentan, i na raspolaganju mu stoje sve sile univerzuma.
P: Čak i slijepe prirodne sile?
M: Ne postoje slijepe sile. Svjesnost je snaga. Osvijesti što treba učiniti i to de se i izvršiti. Samo budi
pozoran i miran. Kad jednom stigneš na svoje odredište i spoznaš svoju pravu prirodu, tvoje postojanje
postat de blagoslov za sve. Možda to nedete znati ni ti ni svijet, ali ipak de iz tebe zračiti pomod. Ima na
svijetu ljudi koji čine više dobra od svih državnika i filantropa zajedno. Oni oko sebe šire svjetlost i mir bez
posebne namjere i znanja. Kad im drugi govore o čudima koja su učinili i sami su veoma iznenađeni.
Unatoč tome, bududi da smatraju kako ništa nije njihovo, nisu ponosni, a ne traže ni priznanje. Oni
jednostavno nisu u stanju željeti bilo što za sebe, ma bila to i radost koja proizlazi iz pomaganja drugima.
Spoznaja da je Bog dobarispunjava ih bezgraničnim mirom.
"Ja" i "moje" lažne su ideje
Poklonik: Veoma sam vezana za svoju obitelj i imovinu. Kako mogu prevladati tu vezanost?
Maharaj: Ona se rađa s osjedajem «ja» i «moje». Otkrij pravo značenje tih riječi i bit deš slobodna od svake
vrste ropstva. Tvoj se um prostire u vremenu. Jedna za drugom odigravaju se različite pojave, a ostaje
samo sjedanje na njih. Nema ničeg lošeg u tome. Problem nastaje jedino kad sjedanje na prošle boli i
užitke, koji su srž svih oblika organskog života, ostane kao refleks, kao ustaljeno ponašanje. Taj refleks
poprima oblik pojedinačnog «ja», koristedi tijelo i um u vlastite svrhe, a to dvoje neprestano je u potrazi za
užitkom i u bijegu od boli. Kad prepoznaš pojedinačno «ja» takvo kakvo jest, kao klupko želja i strahova, a
osjedaj «moje» kao nešto što obuhvada sve stvari i ljude koji su ti potrebni radi izbjegavanja boli i
postizanja zadovoljstva, shvatit deš da su «ja» i «moje» lažne ideje i da nisu utemeljene u stvarnosti.
Stvorio ih je um, ali one vladaju svojim stvoriteljem dokle god ih on smatra istinitima. Kad ih jednom
dovede u pitanje i posumnja u njih, te ideje nestaju.
Bududi da «ja» i «moje» ne postoje sami po sebi, potrebna imje podrška koju nalaze u tijelu. Tijelo postaje
točka na koju se oslanjaju. Kad govoriš o svom mužu i svojoj djeci, ti zapravo misliš na njihova tijela.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | "Ja" i "moje" lažne su ideje 318

Odbaci ideju da si ti tijelo i upitaj se: «Tko sam ja?» Istog trena pokrenut de se proces koji de te vratiti u
stvarnost ili, točnije, koji de tvoj um vratiti u stvarnost. Postoji samo jedan uvjet: ne smiješ biti uplašena.
P: A čega se to plašim?
M: Da bi postojala stvarnost, moraju nestati ideje o «meni» i «mojem». One de nestati ako im to dopustiš.
Tada de se ponovno pojaviti tvoje prirodno stanje, u kojem nisi ni tijelo ni um, ni «ja» ni «rnoje», ved se
nalaziš u posve drukčijem stanju postojanja. To je čista svijest bitka, u kojoj nisi ni ovo ni ono, u kojoj nema
poistovjedivanja ni s čim pojedinačnim ili opdenitim. U tom čistom svjetlu svjesnosti ne postoji ništa, čak ni
ideja ništavila, Postoji samo svjetlost.
P: Okružuju me ljudi koje volim. Moram li ih napustiti?
M: Otpusti samo svoju vezanost za njih. Ostalo je na njima. Možda de izgubiti zanimanje za tebe, a možda i
nede.
P: Kako bi mogli? Nisu li moji?
M: Oni su tvoja tijela, ali ne i tvoje vlasništvo. Ili, točnije rečeno, na svijetu ne postoji nitko tko nije tvoj.
P: A što je s mojom imovinom?
M: Kad osjedaj «moje» nestane, što ostaje s tvojom imovinom?
P: Molim te, reci mi, moram li izgubiti sve što posjedujem izgubim li osjedaj pojedinačnog «ja»?
M: Možeš, ali i ne moraš. Što god se dogodilo, bit de ti svejedno. Tvoj gubitak bit de nečiji dobitak, ali ti
više nedeš mariti za to.
P: Ali, ne budem li se starala o svojoj imovini, sve du izgubiti!
M: Kad jednom ostaneš bez svega, nedeš više imati nikakvih problema.
P: Imat du problem: kako preživjeti.
M: To je problem tijela i ono de ga riješiti unošenjem hrane i pida, spavanjem. A toga ima dovoljno za sve,
pod uvjetom da svi međusobno dijele.
P: Naše je društvo zasnovano na grabljenju, a ne na dijeljenju.
M: Promijeniti dete ga međusobnim dijeljenjem.
P: Ne osjedam da bih svoju imovinu trebala podijeliti s drugima. U svakom slučaju, pladam porez na sve što
posjedujem.
M: To nije isto kao i dobrovoljno dijeljenje s drugima. Društvo se ne može promijeniti prisilom. Promjena
zahtijeva promjenu srca. Shvati da ništa nije tvoje, da sve pripada svima. Jedino de se u tom slučaju
društvo promijeniti.
P: Razumijevanje jednog čovjeka nede svijet odvesti daleko.

M: Ali de duboko utjecati na svijet u kojem ti živiš. On de se pretvoriti u zdrav i sretan svijet koji de zračiti i
komunicirati, rasti i širiti se. Mod je čistoga srca bezgranična.
P: Molim te, reci nam još nešto o tome.
M: Nije mi hobi govoriti. Ponekad govorim, a ponekad ne. Moje govorenje i moje negovorenje dijelovi su
određene situacije i ne ovise o meni. Kad je situacija takva da moram govoriti, tada čujem samoga sebe
kako govorim. U nekoj drugoj situaciji možda se nedu čuti kako govorim. Za mene je sve to jedno te isto.
Neovisno o tome govorim li ili ne, svjetlost i ljubav bitka koji ja jesam ne bivaju dodirnuti, a nisu ni pod
mojim nadzorom. Svjetlost i ljubav jesu i ja znam da jesu. Postoji zadovoljna svjesnost, ali ne postoji i
netko tko je zadovoljan. Naravno, postoji i osjedaj istovjetnosti, ali to je istovjetnost tragova sjedanja,
poput istovjetnosti niza slika na vječno prisutnom platnu. Bez svjetlosti i platna ne bi bilo ni slika. Spoznaja
da su slike samo igra svjetlosti na platnu oslobađa od ideje da su stvarne. Sve što ti trebaš učiniti jest
razumjeti da voliš sebstvo i da ono voli tebe te da je osjedaj «ja jesam» veza između vas dvoje, simbol
istovjetnosti koja postoji usprkos prividnoj različitosti. Smatraj osjedaj «ja jesam» znakom ljubavi između
unutarnjeg i vanjskog, stvarnog i pojavnog. Kao što je i u snu sve drukčije, osim osjedaja «ja», koji ti
omoguduje da kažeš «sanjao sam», tako ti i, osjedaj «ja jesam» omoguduje da kažeš: «Ja sam ponovno
moje stvarno sebstvo. Ne činim ništa i ništa se ne čini meni. Ja sam to što jesam i na mene ništa ne može
utjecati. Čini se da ja ovisim o svemu, ali u stvari sve ovisi o meni.»
P: Kako možeš tvrditi da ništa ne činiš? Zar ne razgovaraš sa mnom?
M: Nemam osjedaj da ja govorim. Postoji razgovor koji se odigrava, to je sve.
P: Ja govorim.
M: Je li uistinu tako? Ti čuješ sebe kako govoriš i zato kažeš: «Ja govorim.»
P: Svi govore: «Ja radim, ja dolazim, ja odlazim.»
M: Nemam nikakvih prigovora na pravila tvoga jezika, ali ona iskrivljuju i uništavaju stvarnost. Mnogo bi
točnije bilo redi: «Odigrava se razgovor, rad, dolaženje, odlaženje.» Da bi se bilo što dogodilo, cijeli
univerzum mora u tome sudjelovati. Pogrešno je vjerovati da nešto pojedinačno može uzrokovati bilo koji
događaj. Svaki je uzrok univerzalan: Tvoje tijelo ne bi postojalo kad cijeli univerzum ne bi pridonosio
njegovu stvaranju i opstanku. Ja sam potpuno svjestan da se stvari događaju tako kako se događaju zato
što svijet jest takav kakav jest. Da bih mogao utjecati na tijek događaja, moram unijeti u svijet jedan novi
čimbenik, a taj čimbenik mogu biti jedino ja sam, odnosno mod ljubavi i razumijevanja, koja je
usredotočena u meni.
Nakon što se tijelo rodi, događaju mu se veoma različite stvari. Ti sudjeluješ u njima zato što misliš da si
tijelo. Nalikuješ čovjeku u kinodvorani koji se smije i plače ovisno o slikama na platnu iako savršeno zna da
cijelo vrijeme sjedi na svojoj stolici i da one nisu ništa drugo do igra svjetlosti. Da bi se prekinula čarolija,
dovoljno je premjestiti pozornost s platna na samog sebe. Kad tijelo umre, onaj život kojim si dotada živio,
odnosno slijed fizičkih i mentalnih događaja, privodi se kraju. No, on se može završiti čak i sada - ne moraš
čekati smrt tijela. Dovoljno je usmjeriti pozornost na sebstvo i zadržati je ondje. Sve se događa kao da
postoji neka tajanstvena mod koja sve stvara i pokrede. Spoznaj da ti nisi pokretač, ved samo promatrač, i
nadi deš mir.

P: Je li ta mod odvojena od mene?
M: Naravno da nije. Ali moraš početi tako što deš postati nepristran promatrač. Jedino deš tada spoznati
da tvoj puni bitak jest univerzalni ljubavnik i činitelj. Sve dok si uhvaden u mrežu patnje pojedinačne
osobe, ne možeš vidjeti ništa izvan toga. Ali na kraju deš shvatiti da nisi ni pojedinačan ni univerzalan, da si
iznad obojeg. Kao što sidušni vrh olovke može nacrtati bezbroj crteža, tako i nedimenzionalna točka svijesti
iscrtava sve sadržaje ovog golemog univerzuma. Nađi je i budi slobodan.
P: Od čega stvaram ovaj svijet?
M: Od vlastitih sjedanja. Dokle god ne poznaješ sebe kao stvoritelja, tvoj je svijet ograničen i neprestano
se ponavljaju iste stvari. Kad se jednom uzdigneš iznad poistovjedivanja s prošlošdu, bit deš slobodna da
stvoriš novi svijet sklada i ljepote ili da naprosto ostaneš - onkraj bitka i nebitka.
P: Što de mi ostati ako odbacim svoja sjedanja?
M: Nede ostati ništa.
P: Bojim se.
M: Taj de strah postojati sve dok ne iskusiš slobodu i njezine blagoslove. Naravno, određena sjedanja
potrebna su za prepoznavanje tijela i upravljanje njime pa de ona i ostati, ali više nede biti vezanosti za
tijelo kao takvo, a time de želja i strah izgubiti svoj temelj. Sve to nije osobito teško razumjeti i prakticirati,
ali moraš biti zainteresirana. Nema li zainteresiranosti, ništa se ne može učiniti.
Kad shvatiš da si samo klupko sjedanja koje vezanost drži na okupu, istupi iz njega i pogledaj ga izvana.
Možda deš po prvi put percipirati nešto što nije sjedanje. Prestat deš biti gospođa ta i ta, zaokupljena
vlastitim poslovima. Konačno deš stedi mir. Tada deš shvatiti da je sa svijetom oduvijek sve bilo u redu, da
si jedino ti bila u krivu i da je sada s time u potpunosti gotovo. Nikada se više nedeš modi uhvatiti u zamku
želje koja se rađa iz neznanja.

Sve je znanje neznanje
Poklonik: Smijemo li te pitati kako si postigao samoostvarenje?
Maharaj: Na neki način, u mom je slučaju to bilo veoma jednostavno i lako. Prije nego što je umro, moj mi
je guru rekao: «Vjeruj mi, ti si Vrhovna Stvarnost. Ne sumnjaj ni u moje riječi ni u moje namjere. Govorim
ti istinu. Djeluj u skladu s niom.» Nisam to mogao zaboraviti i spoznao sam sebe.
P: Ali što si zapravo radio?
M: Ništa posebno. Živio sam svoj život, vodio trgovinu, brinuo se za svoju obitelj. U svakom svom
slobodnom trenutku neprestano sam se prisjedao guruovih riječi. Ubrzo nakon našeg susreta moj je guru
umro i ja sam se sad mogao osloniti samo na sjedanje. No, to mi je bilo dovoljno.
P: Tvoje je oslobođenje zasigurno bilo posljedica milosti i modi tvojeg gurua.
M: Njegove su riječi bile istinite i zato su se ostvarile. Istinite riječi uvijek se ostvaruju. Moj guru nije učinio
ništa. Njegove su riječi djelovale samo zato što su bile istinite. Sve što sam činio dolazilo je iznutra, iako to
nisam ni tražio ni očekivao.
P: Želiš li redi da je guru pokrenuo proces u kojem nije sudjelovao?
M: Možeš to izraziti kako god želiš. Stvari se događaju tako kako se događaju. Tko može redi zašto i kako?
Ništa nisam učinio namjerno. Sve je došlo samo od sebe - želja da sve odbacim, da budem sam, da uđem u
sebe.
P: Zar nisi ulagao nimalo napora?
M: Nimalo. Vjerovali ili ne, nisam čak ni gorljivo želio postidi oslobođenje. Guru mi je samo rekao da sam ja
Vrhovna Stvarnost i nakon toga je umro. Jednostavno nisam mogao ništa drugo nego da mu povjerujem.
Ostalo se dogodilo samo od sebe. Shvatio sam da se mijenjam - to je bilo sve. U stvari, i sam sam bio
zaprepašten. Ali pojavila se želja da provjerim istinitost njegovih riječi. Bio sam toliko siguran da mi moj
guru ni u kojem slučaju nije mogao lagati da sam osjedao kako moram spoznati puno značenje njegovih
riječi jer du inače umrijeti. Bio sam posve odlučan, mada nisam znao što zapravo činirn. Provodio sam sate
razmišljajudi o svojem guruu i njegovim riječima, ali nisam se u mislima prepirao s njim, ved sam se samo
prisjedao onoga što mi je rekao.
P: Što ti se nakon toga dogodilo? Kako si spoznao da si Vrhovna Stvarnost?
M: Nije došao nitko izvana da mi to kaže, niti mi je to rečeno iznutra. U stvari, kroz neka sam neobična
iskustva prošao samo u početku svoje sadhane, kad sam ulagao napore. S vremena na vrijeme viđao sam
svjetlost ili bih začuo glasove, susretao sam različite bogove i boginje i razgovarao s njima. No, otkada mi
je moj guru rekao: «Ti si Vrhovna Stvarnost», vizije su i transevi prestali te sam postao veoma miran i
jednostavan. Ustanovio sam da sve manje želim i znam, sve dok nisam s krajnjim zaprepaštenjem rnogao
redi: «Ništa ne želim, ništa ne znam.»
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Sve je znanje neznanje 322

P: Jesi li se istinski oslobodio svih želja i strahova ili si utjelovio mudraca prema predodžbi koju ti je dao
tvoj guru?
M: Nisam ni od koga dobio nikakvu predodžbu o mudracu, niti sam je sam imao. Moj guru mi nikada nije
rekao što mogu očekivati.
P: Moglo bi ti se dogoditi još dosta toga. Jesi li uistinu stigao na kraj puta?
M: Nije bilo nikakvog puta. Ja jesam, kao što sam oduvijek i bio.
P: Ali što je ta Vrhovna Stvarnost koju si morao postidi?
M: Više nisam bio obmanut, to je sve. Ranije sam stvarao i naseljavao svijet. Sada to više ne činirn.
P: A gdje onda živiš?
M: Živim u praznini koja se nalazi onkraj bitka i nebitka, iznad svjesnosti. Ta je praznina ujedno i punina.
Nemoj me žaliti. Osjedam se poput čovjeka koji kaže: «Obavio sam svoj posao, nema se više što činiti.»
P: Postoji određeni dan koji smatraš datumom svojeg oslobođenja. Znači li to da ti se nešto dogodilo
upravo toga dana? Što se tada dogodilo?
M: Um je prestao proizvoditi događaje. Traganje koje bez prestanka traje od pamtivijeka tog se dana
završilo. Više ništa nisam ni želio, ni očekivao, ni prihvadao kao svoje. Nije više bilo pojedinačnog «ja» koje
bi nečemu težilo. Izblijedio je čak i puki osjedaj «ja jesam». Druga stvar koju sam primijetio bila je da sam
izgubio sva svoja uobičajena uvjerenja. Ranije sam bio siguran u mnogo toga, a poslije toga dana ni u što.
Ali nisam osjedao da sam išta izgubio time što ne znam, zato što je sve moje znanje bilo lažno. Moje
sadašnje neznanje bilo je poznavanje činjenice da je sve znanje u stvari neznanje te da je tvrdnja «ja ne
znam» jedina istinita tvrdnja koju um može izredi. Uzmi kao primjer ideju «ja sam rođen». Ti je možeš
smatrati istinitom. Ali ona to nije. Nikada se nisi rodio i nikada nedeš umrijeti. Umrijet de ideja o rođenju i
smrti, a ne ti. Poistovjedujudi se s njom, postaješ smrtan. Kao što u kinu sve nastaje iz svjetlosti, tako i sav
golemi svijet nastaje iz svjesnosti. Pogledaj pobliže i vidjet deš da sva imena i likovi nisu ništa drugo do
prolazni valovi na oceanu svjesnosti, da jedino za svjesnost možemo redi da jest, a nikako za njezine
preobrazbe.
U beskraju svjesnosti pojavljuje se svjetlost, sidušna točka koja se brzo pokrede iscrtavajudi likove, misli,
osjedaje, koncepte i ideje, kao olovka koja piše po papiru. A tinta koja ostavlja trag jest pamdenje. Ti si ta
sidušna točka čijim se kretanjem svijet uvijek iznova stvara. Prestani se pokretati i više nede biti svijeta.
Pogledaj u sebe i shvatit deš da je ta točka svjetlosti odraz beskrajne svjetlosti u tijelu i da se izražava u
osjedaju «ja jesam». Postoji jedino svjetlost, sve se drugo samo pojavljuje.
P: Poznaješ li ti tu svjetlost? Jesi li je vidio?
M: Ona se umu pokazuje kao tama. Možeš je spoznati jedino kroz njezine odraze. Na dnevnoj svjetlosti
možeš vidjeti sve osim same svjetlosti.
P: Trebam li odatle zaključiti da su naši umovi slični?

M: Kako bi to bilo mogude? Ti imaš svoj um, isprepleten nitima pamdenja koje na okupu drži želja i strah.
Ja nemam vlastitog uma. Ono što trebam znati univerzum donosi pred mene kao da mi pribavlja hranu
koju du pojesti.
P: Znaš li sve što želiš znati?
M: Nema ničega što bih želio znati. Ali ono što trebam znati postaje mi dostupno.
P: Stiže li ti to znanje iznutra ili izvana?
M: Na mene se ne mogu primijeniti riječi «iznutra» iIi «izvana». Moja je nutrina izvan mene, a moja
vanjština u meni. Znanje koje mi je u određenom trenutku potrebno mogu dobiti i od tebe, ali ti nisi
odvojen od mene.
P: Čuli smo da postoji četvrto stanje svijesti (turija). Što je to?
M: Biti točka svjetlosti koja iscrtava svijet znači nalaziti se u stanju poznatom kao turija, a biti sama
svjetlost znači nadidi to stanje (turijatita). Ali od kakve su nam koristi nazivi, kad nam je stvarnost toliko
blizu?
P: Postoji li ikakav daljnji napredak u tvom stanju? Kad uspoređuješ sebe kakav si bio jučer s ovim kakav si
danas, primjeduješ li da si se promijenio ili napredovao? Dobiva li tvoje viđenje stvarnosti na širini i dubini?
M: Stvarnost je nepokretna, a ipak se neprestano krede. Ona je poput modne rijeke - teče, a ipak je vječna.
Ono što teče nije rijeka sa svojim koritom i obalama, ved voda u njoj. Isto tako i univerzalni sklad, svojstvo
uravnoteženosti (sattvaguna), igra svoje igre protiv sile mraka (tamas) i beznađa (rađas). U
uravnoteženosti uvijek postoji promjena i napredak, u beznađu promjena i nazadovanje, a mrak
predstavlja kaos. Ta se tri svojstva vječno nadigravaju. To je činjenica koju nikako ne možemo osporiti.
P: Moram li uvijek postajati tup zbog sila mraka ili očajavati zbog sila beznađa? Što se tada događa s
uravnoteženosti?
M: Ona je zračenje tvoje prave prirode. Uvijek je možeš nadi onkraj uma i njegovih mnogobrojnih svjetova.
Ali želiš li biti u svijetu, moraš prihvatiti njegove tri osobine kao neodvojive: materija, energija i život isti su
u svojoj srži, ali različiti kao pojave. Oni se miješaju i teku u svjesnosti. U vremenu i prostoru postoji vječni
tijek: rođenje i smrt, napredak i nazadovanje - prividno bez početka i bez kraja. Blaženstvo je stvarnost,
bezvremena i nepromjenjiva, svjesnost koja ne posjeduje ni tijelo ni um.
P: Razumijem da je, prema tebi, sve što postoji samo jedno od stanja svjesnosti. Svijet je prepun različitih
stvari i pojava. Jedno zrnce pijeska stvar je koliko i čitav planet. U kakvom su odnosu sve te stvari sa
svjesnošdu?
M: Tamo gdje svjesnost ne može doprijeti počinje materija. Pojava je oblik bitka koji nismo razumjeli. Taj
se bitak ne mijenja, on je uvijek isti. No, nama se čini da se pojavljuje negdje zasebno, kao nešto strano i
tuđe. Naravno, pojava se uvijek odigrava u svjesnosti (dit), ali pojavljuje se kao da se nalazi izvan nje zbog
svoje prividne nepromjenjivosti. Temelj je svih stvari pamdenje jer bez njega ne bi bilo prepoznavanja.
Stvaranje, odražavanje, odbacivanje - to su Brahma, Višnu i Šiva, odnosno proces koji vječno traje i
upravlja svime.

P: Ne postoji li izlaz?
M: Ja i ne činim ništa drugo: samo ti pokazujem izlaz. Shvati da Jedno uključuje troje, da si ti to Jedno, i bit
deš spašen od svjetovnih procesa.
P: Što de se u tom slučaju dogoditi s mojom svjesnošdu?
M: Nakon razdoblja stvaranja dolazi razdoblje ispitivanja i odražavanje, a onda konačno i razdoblje
odustajanja i zaboravljanja. Svjesnost ostaje, ali u skrivenom, mirnom stanju.
P: Zadržava li se i dalje identitet?
M: Identitet je svojstven stvarnosti i nikada se ne gubi. Ali identitet nije ni prolazna osobnost (vjakti), ni
karmom određena individualnost (vjakta). To je ono što ostaje kad se svako poistovjedivanje odbaci kao
pogrešno - čista svijest, osjedaj bitka svega što jest i što može biti. Svijest je čista u početku i na kraju, ali u
međuvremenu se zagađuje zamišljanjem koje se nalazi u korijenu stvaranja. Ona u svakom trenutku ostaje
ista. Spoznati je takvu kakva jest predstavlja oslobođenje i bezvremeni mir.
P: Je li osjedaj «ja jesam» stvaran ili nestvaran?
M: I jedno i drugo. Nestvaran je kad kažemo «ja sam ovo, ja sam ono», a stvaran kad znamo «ja nisam
ovo, ja nisam ono».
Spoznavatelj se javlja i nestaje zajedno s onim što je spoznao i prolazan je. Ali ono što zna da ne zna, ono
što je oslobođeno svih sjedanja i predviđanja, bezvremeno je.
P: Je li osjedaj «ja jesam» isto što i svjedok ili je to dvoje odvojeno?
M: Da nema jednog, ne bi bilo ni drugog. Pa ipak, oni nisu jedno. To je poput cvijeta i njegove boje. Da
nema cvijeta, ne bi bilo ni boje, a da nema boje cvijet se ne bi mogao vidjeti. Onkraj svega nalazi se
svjetlost koja u dodiru s cvijetom stvara boju. Spoznaj da je tvoja istinska priroda jedino čista svjetlost i da
promatrač i promatrano dolaze i odlaze zajedno. Ono što oboje čini mogudim, a ipak nije nijedno od njih,
jest tvoj stvarni bitak. On nije bitak «ovog» ili «onog», ved čista svijest o bitku i nebitku. Kad se svijest
usmjeri na sebe, javlja se osjedaj neznanja. Kad je okrenuta prema vanjskome, nastaje sve spoznatljivo.
Zato je tvrdnja «ja poznajem sebe» proturječna jer ono što poznajem ne može biti «moje sebstvo».
P: Ako sebstvo zauvijek ostaje nepoznato, što se onda spoznaje prilikom samoostvarenja?
M: Dovoljno ved oslobađa i spoznaja da ono što znamo ne može biti ni «ja» ni «moje». Sloboda od
samopoistovjedivanja s nizom sjedanja i navika, začuđenost pred beskonačnim bogatstvom bitka,
njegovom neiscrpnom kreativnošdu i potpunom transcendentalnošdu, apsolutna neustrašivost koju rađa
spoznaja prividnosti i prolaznosti svakog oblika svjesnosti - istječu iz dubokog i neiscrpnog izvora. Postidi
samoostvarenje znači spoznati taj izvor kao izvor, pojave kao pojave, a sebe kao izvor.
P: Na kojoj je strani svjedok? Je li on stvaran ili nestvaran?
M: Nitko ne može redi: «Ja sam svjedok». Predmet svjedočenja uvijek je osjedaj «ja jesam». Stanje
nevezane svijesti jest svjesnost, «zrcalni um». Ona se pojavljuje i nestaje zajedno sa svojim objektom i zato

nije sasvim stvarna. No, o kakvom god se objektu radilo, ostaje nepromijenjena pa je zato i stvarna.
Osjedaj «ja jesam» sudjeluje i u stvarnom i u nestvarnom pa predstavlja most između toga dvoga.
P: Ako se sve događa samo u odnosu na osjedaj «ja jesam», ako je on i predmet spoznavanja i spoznavatelj
i proces spoznavanja, što čini svjedok? Od kakve je on koristi?
M: Svjedok ne čini ništa i nije ni od kakve koristi.
P: Ali zašto onda uopde govorimo o njemu?
M: Zato što postoji. Most služi samo jednoj svrsi - da premošduje. Na njemu ne možeš sagraditi kudu.
Osjedaj «ja jesam» promatra stvari, a svjedok vidi kroz njih. On ih vidi takvima kakve jesu, kao nestvarne i
prolazne. Njegova je zadada govoriti: «Ovo nisam ja, ovo nije moje.»
P: Je li pojavno (saguna) način na koji se očituje nepojavno (nirguna).
M: Nepojavno se ne može ni na koji način očitovati. Ništa od pojavnog ne može izraziti nepojavno.
P: Ali zašto onda govoriš o njemu?
M: Zato što je to mjesto mog rođenja.
Osoba, Svjedok i Vrhovna Stvarnost
Poklonik: Dugo smo uzimali različite vrste droga. Uglavnom se radilo o drogama koje služe proširenju
svijesti. Na taj način stekli smo iskustva različitih stanja svijesti, uzvišenih i prizemnih, ali također i
uvjerenje da su droge nepouzdane te da su učinci koje izazivaju u najboljem slučaju prolazni, a u najgorem
razorni za organizam i osobnost. Sada smo u potrazi za boljim načinima razvijanja svjesnosti i
transcendencije. Željeli bismo da nam plodovi našeg traganja zauvijek ostanu i da nam obogate život,
umjesto da se preokredu u blijeda sjedanja i bespomodna žaljenja. Smatramo li pod duhovnošdu
samoispitivanje i razvoj, svrha našeg dolaska u Indiju izričito je duhovna. Sretno razdoblje u kojem smo bili
djeca cvijeda daleko je iza nas. Sada smo ozbiljni pa želimo tako i djelovati. Znamo da postoji stvarnost,
koju trebamo nadi, ali ne znamo kako je dosedi i kako se vezati za nju. Ne treba nam uvjerenje, ved jedino
vođstvo. Možeš li nam pomodi?
Maharaj: Vama ne treba pomod, nego savjet. Ono što tražite ved je u vama. Uzmimo kao primjer moj
slučaj. Ja nisam učinio ništa kako bih postigao oslobođenje. Moj mi je učitelj rekao da se stvarnost nalazi u
meni. Pogledao sam u sebe i, kao što mi je on rekao, ondje sam je i našao. Vidjeti stvarnost jednostavno je
koliko i vidjeti svoj odraz il zrcalu. Ali zrcalo mora biti čisto i ne smije iskrivljavati sliku. Potreban ti je samo
spokojan um kaji nije izopačen željama i strahovima, koji je slobodan od svih ideja i mišljenja te čist na
svim razinama, da bi se u njemu mogla odraziti stvarnost. Budi čist i miran, pozoran i nevezan pa de se sve
drugo dogoditi samo od sebe.
P: Prije nego što si spoznao istinu morao si pročistiti i smiriti svoj um. Kako si to postigao?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Osoba, Svjedok i Vrhovna Stvarnost 326

M: Nisam učinio ništa. Sve se dogodilo samo od sebe. Živio sam mirno svoj život i brinuo se za potrebe
svoje obitelji. Ali um mi nije pročistio ni moj guru. To se dogodilo samo od sebe, upravo onako kako je on
rekao dade se dogoditi.
P: Ništa se ne događa samo od sebe. Za sve što se događa mora postojati neki uzrok.
M: Sve što se događa uzrok je svemu što se dogada. Uvijek postoji bezbroj uzroka. Ideja o jednom jedinom
uzroku čisti je privid.
P: Zasigurno si radio nešto posebno, neku vrstu meditacije ili joge. Kako možeš tvrditi da de se
samoostvarenje dogoditi samo od sebe?
M: Nisam radio ništa posebno. Samo sam živio svoj život.
P: Zaprepašten sam!
M: I ja sam bio. Ali zbog čega bismo se trebali toliko čuditi? Riječi mog učitelja ostvarile su se. I što s time?
On me poznavao bolje nego što sam ja poznavao samog sebe, i to je sve. Zašto tražiti uzroke? U samom
početku pridavao sam određenu pozornost i vrijeme osjedaju «ja jesam», ali to je bilo isključivo u početku.
Ubrzo nakon što je moj guru umro, ja sam oživio. Njegove su se riječi pokazale istinitima. To je sve što se
dogodilo. Sve je to jedinstven proces, a ti želiš odvojiti stvari u vremenu i onda tražiti njihove uzroke.
P: Što sada radiš? Čime se baviš?
M: Ti zamišljaš da su bitak i djelovanje istovjetni. Ali nije tako. Um i tijelo pokredu se i mijenjaju, a time
uzrokuju kretanje i promjenu drugih umova i tijela. To se zove djelovanje ili akcija. Ja uviđam da je u
prirodi djelovanja stvarati novo djelovanje, kao što je u prirodi vatre da nastavi gorjeti ako u nju
ubacujemo ogrjev. Ja niti djelujem niti uzrokujem da drugi djeluju. Ja sam samo bezvremeno svjestan
svega što se događa.
P: Vrijedi li to samo za tvoj um ili i za druge umove?
M: Postoji samo jedan um, koji vrvi idejama: «Ja sam ovo, ja sam ono, ovo je moje, ono je moje.» Ja nisam,
nikada nisam bio i nikada nedu biti um.
P: Kako je nastao um?
M: Svijet se sastoji od materije, energije i inteligencije. To troje očituje se na mnogo različitih načina. Želja
i zamišljanje stvaraju svijet, a inteligencija usuglašava to dvoje i uzrokuje osjedaj sklada i mira. Meni se sve
to događa. Ja sam svjestan, ali me se ništa ne dotiče.
P: Ne možeš biti svjestan i uz to nedirnut. To je proturječne. Percepcija je promjena. Kad si jednom iskusio
osjet, sjedanje ti nede dopustiti da se vratiš u prvobitno stanje.
M: Točno, ono što se zabilježi u pamdenju ne može se tako lako izbrisati, ali, sasvim je sigurno da se to
ipak može učiniti. U stvari, ja cijelo vrijeme upravo to i činim. Nalik sam ptici koja se pokrede zahvaljujudi
krilima i zato ne ostavlja tragove u pijesku.
P: Ima li svjedok ime i lik ili se on nalazi iznad njih?

M: Svjedok je samo točka u svijesti. Nema ni imena ni lika. On je poput sunčeva odraza u kapljici rose.
Kapljica ima ime i lik, ali mala točkica svjetlosti uzrokovana je suncem. Čistoda i glatkoda kapljice nužni su
preduvjet za to, ali nisu same po sebi dovoljne. Slično tome, čistoda i tišina uma nužni su preduvjet da bi se
u njemu pojavio odraz stvarnosti, ali same po sebi nisu dovoljne. Iznad njih mora postojati stvarnost. No,
bududi da je stvarnost bezvremeno prisutna, naglasak se stavlja upravo na te nužne preduvjete.
P: Može li se dogoditi da um bude čist i miran, a da se u njemu ipak ne pojavi odraz stvarnosti?
M: Postoji sudbina koja se treba pažljivo razmotriti. Nesvjesno je u šaci sudbine. U stvari, nesvjesno jest
sudbina. Pojedincu bi se moglo dogoditi da mora čekati. Ali koliko god bila teška ruka sudbine, strpljenjem
i nadzorom nad sobom uspjet demo je podignuti. Poštenje i čistoda uklanjaju sve zapreke pa u umu dolazi
do viđenja stvarnosti.
P: Kako se može stedi nadzor nad sobom? Moj je um veoma slab!
M: Najprije moraš razumjeti da nisi osoba kojom se smatraš. Ono što ti misliš da jesi samo je slutnja ili
zamišljanje. Nemaš roditelje, nikada nisi rođen i nikada nedeš umrijeti. Možeš odmah povjerovati u to što
ti kažem, a možeš i sam dodi do toga proučavanjem i istraživanjem. Put savršene vjere veoma je brz, a
potonji je spor, ali postojan. Oba se moraju provjeriti na djelu. Djeluj u skladu s onim što smatraš istinitim.
To je put do istine.
P: Jesu li zasluživanje istine i sudbina jedno te isto?
M: Da, oboje se nalazi u nesvjesnom. Svjesna zaslužnost samo je taština. Svjesnost je uvijek puna zapreka.
Kad nema zapreka, pojedinac je lako nadilazi.
P: Hode li mi razumijevanje da nisam tijelo dati snagu karaktera koja je potrebna da se postigne nadzor
nad sobom?
M: Kad spoznaš da nisi ni tijelo ni um, oni više nede modi vladati nad tobom. Slijedit deš istinu kamo god te
vodila i činiti ono što treba činiti kakvu god cijenu morao platiti.
P: Je li nužno djelovati kako bi se postiglo samoostvarenje?
M: Za njegovo postizanje nužno je razumijevanje. Djelovanje je samo popratna pojava. Čovjek koji je
postigao nepokolebljivo razumijevanje nede se uzdržavati od djelovanja. Djelovanje je provjera istine.
P: Jesu li nam takve provjere nužne?
M: Ne budeš li sve vrijeme samog sebe provjeravao, nedeš modi razlikovati stvarnost od umišljaja.
Promatranje i pažljivo rezoniranje pomažu do neke određene mjere, ali stvarnost je paradoksalna. Kako
deš znati da si postigao oslobođenje ne budeš li promatrao svoje misli i osjedaje, riječi i djela, ne budeš li
se čudio promjenama koje su ti se dogodile, a da ne znaš ni zašto ni kako? Upravo zato što jesu tako
iznenađujude, znaš da su i stvarne. Ono što možemo predvidjeti i što očekujemo rijetko je istinito.
P: Kako nastaje osoba?
M: Kao što se sjena pojavljuje kad se snop svjetlosti prekine nekim objektom, tako se i osoba pojavljuje
kad je tijek čiste svijesti o sebi zapriječen idejom «ja sam tijelo». I kao što sjena mijenja lik i položaj ovisno
o strukturi tla, tako se i osoba pojavljuje na različite načine, kao radosna ili tužna, spokojna ili nevoljna,
dobitnik ili gubitnik, u skladu s obrascem sudbine. Kad više nema tijela, osoba u potpunosti nestaje, i to
bez povratka, a ostaje samo svjedok i Velika Nepoznanica.
Svjedok je taj koji kaže «ja znam». Osoba kaže «ja činim». Tvrditi «ja znam» nije neistinito, ved samo
ograničeno, ali tvrditi «ja činim» u potpunosti je lažno, zato što nitko ništa ne čini. Sve se događa samo od
sebe, uključujudi i nastanak ideje da je osoba ta koja nešto čini.
P: Što je onda djelovanje?
M: Univerzum je ispunjen djelovanjem, ali ne postoji onaj koji djeluje. Postoji bezbroj osoba, malih, velikih
i golemih, koje zahvaljujudi poistovjedivanju s tijelom zamišljaju da djeluju. Ali to ne utječe na činjenicu da
je svijet djelovanja (makadakaš) jedinstvena cjelina u kojoj sve ovisi o svemu i sve utječe na sve. Zvijezde
duboko utječu na nas i mi duboko utječemo na njih. Istupi iz djelovanja u svjesnost, ostavi djelovanje tijelu
i umu jer to je njihovo područje. Ostani čisti svjedok, sve dok čak i svjedočenje ne nestane u vrhovnoj
stvarnosti.
Zamisli gustu džunglu prepunu teških debala. Daska je napravljena od debla, isto kao i sitna olovka koja
piše po njoj. Svjedok čita ono što je napisano i zna da su i olovka i daska u dalekom srodstvu s džunglom, a
da samo pisanje nema ništa s njom. Pisanje je u potpunosti nadodano i njegovo nestajanje nema nikakve
važnosti. Nestajanje osobe uvijek je pradeno osjedajem velikog olakšanja, kao da nam je s leđa spao težak
teret.
P: Kad tvrdiš da si u stanju onkraj svjedoka, koje ti iskustvo omoguduje da to kažeš? Na koji se način takvo
stanje razlikuje od stanja u kojem si samo svjedok?
M: To je nalik pranju platna na kojem je otisnuta slika. Najprije se gube linije crteža, zatim pozadina i na
kraju cijelo platno postaje bijelo. Osoba ustupa mjesto svjedoku, zatim svjedok odlazi, a ostaje samo čista
svijest. Platno je bilo bijelo u početku i ostalo je takvo i na kraju. Crtež i boje samo su ga na određeno
vrijeme snašli.
P: Može li postojati svjesnost kad nema objekta svjesnosti?
M: Svjesnost popradenu objektom zovemo svjedočenjem. Kad uz to postoji i samopoistovjedivanje s

objektom, uzrokovano željom i strahom, takvo se stanje naziva osobom. U stvarnosti postoji samo jedno
stanje. Ako je iskrivljeno samopoistovjedivanjem zovemo ga osobom, a ako je obojeno osjedajem bitka,
svjedokom. Kad je to stanje bez boja i bez ograničenja zovemo ga vrhovnom stvarnošdu.
P: Ustanovio sam da sam stalno nemiran, da žudim, nadam se, tragam, otkrivam, uživam, odustajem i
ponovno tragam. Što me čini tako nemirnim?
M: Ti u stvari tražiš samog sebe, a da to ni ne znaš. Čezneš voljeti nešto što de biti vrijedno tvoje ljubavi,
nešto savršeno drago i milo. No, zbog svog neznanja, tražiš to u svijetu suprotnosti i proturječja. Onog
trena kad to nađeš u sebi, tvoje de traganje biti privedeno kraju.
P: Uvijek du se morati nositi s ovim tužnim svijetom.

M: Nemoj ništa predviđati unaprijed. Ne znaš što de ti se dogoditi. Uistinu, cjelokupni pojavni svijet
zasniva se na suprotnostima. Užitak i bol, dobro i loše, uzvišeno i primitivne, napredak i nazadak,
mirovanje i borba - sve to dolazi i odlazi zajedno; sve dok postoji svijet, postojat de i njegova proturječja.
Postoje razdoblja savršenog sklada, blaženstva i ljepote, ali traju samo neko vrijeme. Ono što je savršeno
vrada se izvoru sveg savršenstva, a suprotnosti nastavljaju svoju igru.
P: Kako da postignem savršenstvo?
M: Budi spokojan. Obavljaj svoj svjetovni posao, ali iznutra ostani miran. Tada deš sve dobiti. Nemoj se
oslanjati na svoj rad na oslobođenju. To može koristiti drugima, ali ne i tebi. Tvoja je nada u tome da
zadržiš mir u umu i ljubav u srcu. Oslobođene osobe žive u tišini.

Svijest
Poklonik: Je li potrebno neko određeno vrijeme da bi se spoznalo sebstvo ili nam vrijeme u tome ne može
pomodi? Je li samoostvarenje jedino posljedica vremena ili ovisi i o nekim drugim čimbenicima?
Maharaj: Svako je čekanje beskorisno. Ovisiti o vremenu da bismo riješili svoje probleme znači zavaravati
samoga sebe. Bududnost koja je prepuštena sebi samo je ponavljanje prošlosti. Promjena se može
dogoditi jedino sada, a nikada u bududnosti.
P: Što dovodi do takve promjene?
M: Potreba za promjenom mora se uvidjeti s kristalnom jasnodom. To je sve.
P: Događa li se oslobođenje u materiji ili izvan nje? Nisu li za pojavljivanje nekog iskustva potrebni tijelo i
um?
M: Sva su iskustva prividna, ograničena i prolazna. Ništa ne trebaš očekivati od njih. Oslobođenje nije
samo po sebi iskustvo iako može voditi do novih dimenzija iskustva. Pa ipak, nova iskustva, koliko god
zanimljiva bila, nisu stvarnija od starih. Realizacija nedvojbeno nije novo iskustvo, ved otkrivanje bez-
vremenog čimbenika u svim iskustvima. Ona je svijest koja svako iskustvo čini mogudim. Kao što u
obojenoj svjetlosti postoji jedan bezbojni čimbenik, tako je i u svakom iskustvu prisutna svijest koja nije
iskustvo.
P: Ako ta svijest nije iskustvo, kako je možemo spoznati?
M: Svijest je uvijek prisutna. Nju nije potrebno spoznavati. Skini pokrov s uma i preplavit de ga svjetlost.
P: Što je materija?
M: Materija je ono što ti ne razumiješ.
P: Znanost razumije materiju.
M: Znanost samo proširuje granice našeg neznanja.
P: A što je priroda?
M: Priroda je cjelokupnost svjesnog iskustva. Kao svjesno sebstvo, dio si prirode, a kao svijest nalaziš se
iznad nje. Svijest znači vidjeti prirodu samo kao svjesnost.
P: Postoje li razine svijesti?
M: Postoje razine u svjesnosti, ali ne i u svijesti. Ona je homogen blok koji se u umu odražava kao ljubav i
razumijevanje. U jasnodi razumijevanja i jačini ljubavi postoje razine, ali ne i u njihovu izvoru. Izvor je
jednostavan i samostalan, ali njegovi su darovi beskonačni. Samo nemoj smatrati da su darovi isto što i
izvor. Spoznaj svoje sebstvo kao izvor, a ne kao rijeku. To je sve.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Svijest 331

P: Ali ja sam i rijeka.
M: Naravno da jesi. Kao jedno od «jesamstava». Ti jesi rijeka koja teče između obala tijela, ali ti si i izvor i
ocean i oblaci na nebu. Gdje god postoje život i svjesnost, ti jesi. Ti jesi, manji od najmanjeg i vedi od
najvedeg, a sve drugo samo se pojavljuje.
P: Jesu li osjedaj postojanja i osjedaj življenja jedno te isto ili se međusobno razlikuju?
M: Istovjetnost u prostoru stvara ovo prvo, a trajanje u vremenu ovo drugo.
P: Jednom si rekao da su promatrač, promatranje i ono što on promatra jedno, a ne troje. Za mene je to
troje odvojeno. Ne sumnjam u tvoje riječi, samo ih ne razumijem.
M: Zagledaj se temeljitije i shvatit deš da se promatrač i ono što on promatra pojavljuju jedino kad postoji
promatranje. Oni su svojstva promatranja. Kad kažeš «ja promatram ovo», «ja» i «ovo» nastaju s
promatranjem, ali ne i prije. Bez promatranja ne može postojati ni «ovo» ni «ja».
P: Ali, mogu redi i «ja ne promatram».
M: «Ja promatram ovo» postaje tada «ja promatram svoje nepromatranje» ili «ja promatram tamu».
Promatranje je ostalo. U trojstvu onoga što se spoznaje, spoznavanja i onoga koji spoznaje jedino je
spoznavanje činjenica. «Ja» i «ovo» dvojbeni su. Tko je taj kaji spoznaje? Što je spoznato? Ništa nije
sigurno, osim da postoji spoznavanje.
P: Zašto sam siguran u spoznavanje, ali ne i u onoga koji spoznaje?
M: Spoznavanje je odraz tvoje prave prirode, jednako kao i postojanje i voljenje. Onoga koji spoznaje i ono
što se spoznaje nadodao je tvoj um. U prirodi je uma da stvara dvojnost subjekt - objekt ondje gdje ona ne
postoji.
P: Što je uzrok želje i straha?
M: Sasvim očito, sjedanje na prošle boli i užitke. U tome nema velike tajne. Sukob nastaje jedino kad se
želja i strah odnose na isti objekt.
P: Kako prekinuti sjedanje?
M: To nije ni potrebno ni mogude. Shvati da se sve događa u svjesnosti i da si ti njezin korijen, izvor i
temelj. Svijet je samo slijed iskustava, a ti si ono što ih čini svjesnima. No, usprkos tome, ti ostaješ onkraj
svakog iskustva. To je nalik toplini, plamenu i drvu koje gori. Toplina održava plamen, kaji sagorijeva drvo.
Da nema topline, ne bi bilo ni plamena ni sagorijevanja. Slično tome, da nema svijesti, ne bi bilo ni
svjesnosti, a ni života, koji materiju preobražava u vozilo svjesnosti.
P: Ti i dalje tvrdiš da bez mene ne bi bilo ni svijeta te da su svijet i moje znanje o njemu istovjetni. Znanost
je došla do sasvim drukčijeg zaključka. Svijet postoji kao nešto konkretno i trajno, a ja sam samo usputni
proizvod biološke evolucije živčanog sustava koji nije prvenstveno sjedište svjesnosti, ved više mehanizam
preživljavanja pojedinca i vrste. Tvoj način gledanja potpuno je subjektivan, a znanost sve nastoji opisati
uobjektivnim pojmovima. Je li ta proturječnost neminovna?

M: Zbrka je samo prividna i čisto verbalna. Ono što jest jest. To nije ni subjektivno ni objektivno. Materija i
um nisu odvojeni, oni su vidovi jedne te iste energije. Smatraš li um načinom izražavanja materije, imat deš
znanost. No, smatraš li materiju proizvodom uma, imat deš religiju.
P: Ali što je istina, što je nastalo prije, um ili materija?
M: Nijedno od tog dvoga ne prethodi onom drugom jer se ni jedno ni drugo ne pojavljuje samo. Materija
je oblik, a um je ime. Oni zajedno čine svijet. Stvarnost je prožimanje i transcendencija, čisti bitak-svijest-
blaženstvo - sama tvoja srž.
P: Sve što poznajem jest tijek svjesnosti, odnosno beskonačni niz događaja. Rijeka vremena teče,
neumoljivo donosedi i odnosedi. Cijelo se vrijeme odigrava preobrazba bududnosti u prošlost.
M: Nisi Ii ti žrtva svojeg jezika? O tijeku vremena govoriš kao da se nalaziš na jednom mjestu. Ali događaje
kojima si ti prisustvovao jučer netko drugi može vidjeti sutra. Ti si taj koji se pokrede, a ne vrijeme.
Prestani se pokretati i vrijeme de iščeznuti.
P: Što znači da de vrijeme iščeznuti?
M: Prošlost i bududnost stopit de se s vječnim sada.
P: Ali što to znači u trenutačnom iskustvu? Kako znaš da je za tebe vrijeme iščeznulo?
M: To može značiti da ti prošlost i bududnost nisu više važne. Nestajanje vremena može značiti i da je sve
što se dogodilo i što de se dogoditi postalo za tebe otvorenom knjigom iz koje možeš čitati kad god poželiš.
P: Mogu zamisliti neku vrstu kozmičkog pamdenja koje postaje pristupačno zahvaljujudi određenim
vježbama. Ali kako možemo spoznati bududnost? Neočekivanosti su neizbježne.
M: Ono što je neočekivano na jednoj razini možda se, gledano s više razine, mora sigurno dogoditi.
Naposljetku, ograničeni smo umom. Zapravo se ne događa ništa, nema ni prošlosti ni bududnosti. Sve se
samo pojavljuje, a ničeg nema.
P: Što znači da ničeg nema? Postaješ li prazan ili odlaziš na spavanje? Ili možda uništavaš svijet, a sve nas
držiš na odstojanju dok se ponovno ne vratimo u život sljededim treptajem tvoje misli?
M: Oh, ne, nije baš toliko strašno. Svijet uma i materije, imena i likova nastavlja postojati, ali meni to više
ništa ne znači. To je kao kad te prati sjena. Ona je ovdje i slijedi me kamo god da krenem, ali me ni na koji
način ne ometa. I dalje postoji svijet iskustava, ali to više nije svijet imena i likova za koje me veže želja i
strah. To iskustvo nema svojstava, to je čisto iskustvo, ako smijem tako redi. Zovem ga iskustvom jer mi
nedostaje prikladna riječ. Ono je poput valova na površini oceana, uvijek prisutno, ali ne utječe na njegovu
mirnu unutarnju snagu.
P: Želiš li redi da iskustvo može biti bez imena i lika, u potpunosti nedefinirano?
M: U početku je svako iskustvo takvo. Želje i strahovi koji se javljaju na temelju sjedanja daju mu ime i lik i
odvajaju ga od ostalih iskustava.
To nije svjesno iskustvo jer nije u suprotnosti s ostalim iskustvima, ali se svejedno radi o iskustvu.

P: Ako to iskustvo nije svjesno, zašto govoriti o njemu?
M: Tvoja iskustva uglavnom nisu svjesna. Vrlo je malo svjesnih iskustava. No, nisi svjestan te činjenice jer
pamtiš samo svjesna iskustva. Postani svjestan onoga što je nesvjesno.
P: Možemo Ii uopde postati svjesni nesvjesnog? Kako se to postiže?
M: Želja i strah čimbenici su koji zamagljuju i iskrivljuju. Kad ih se um oslobodi, nesvjesno postaje
dostupno.
P: Znači li to da nesvjesno postaje svjesno?
M: To je samo nova zaobilaznica. Svjesno se stapa s nesvjesnim. Razlika se između njih gubi, kako god
gledao na to.
P: Malo sam zbunjen. Kako mogu biti svjestan, a unatoč tome nesvjestan?
M: Svijest nije ograničena na svjesnost. Ona je svijest o svemu što jest. Svjesnost se odnosi na dvojnost. U
svijesti ne postoji dvojnost. Ona je jedinstveni blok čiste spoznaje. Na isti način možemo govoriti o čistom
bitku i čistoj kreaciji. Oni su bez imena, bez oblika, spokojni, a ipak potpuno stvarni, snažni i djelotvorni. To
što su neopisivi ni najmanje ne utječe na njih. Iako su nesvjesni, od presudne su važnosti. Svjesno se ne
može iz temelja promijeniti, ved samo preoblikovati. Da bi se neka stvar promijenila, mora prodi kroz smrt,
pomračenje i uništenje. Zlatni se nakit mora rastopiti prije negoli se izlije u novi oblik. Ono što odbija
umrijeti ne može se ponovno roditi.
P: Izuzevši smrt tijela, na koji se još način može umrijeti?
M: Smrt je odustajanje, izdvajanje, otpuštanje. Ona je nužna da bismo mogli živjeti u punini. Svaki kraj
stvara nov početak.
S druge strane, moraš shvatiti da jedino ono što je mrtvo može umrijeti, nikako ne i ono što je živo. Ono
što je u tebi živo, to je besmrtno.
P: Odakle želja crpi svoju energiju?
M: Svoje ime i oblik crpi iz sjedanja. Energija teče iz izvora.
P: Neke su želje u potpunosti pogrešne. Kako pogrešne želje mogu tedi iz vrhovnog izvora?
M: Izvor nije ni ispravan ni pogrešan. Isto tako, ni želja sama po sebi nije ni ispravna ni pogrešna. Ona nije
ništa drugo do čežnja za sredom. Bududi da si se poistovjetio s točkicom tijela, osjedaš se izgubljenim i
očajnički tražiš osjedaj punine i cjelovitosti koji nazivaš sredom.
P: Kad sam ga izgubio? Nikada ga nisam ni imao.
M: Imao si ga prije nego si se jutros probudio. Uzdigni se iznad svjesnosti i nadi deš ga.
P: Kako da to učinim?
M: Ti to ved znaš. Učini to.

P: Ali ti si taj koji tvrdi da znam. No, ja o tome ne znam ništa.
M: Unatoč tome, ponovno ti kažem - ti to znaš. Učini to. Uzdigni se, vrati se u svoje normalno, prirodno i
vrhovno stanje.
P: Zbunjen sam.
M: Zbog mrlje u svom oku misliš da si slijep. Ukloni je i progledaj.
P: Ali ja gledam! I vidim jedino tamu.
M: Ukloni mrlju i tvoje de se oči preplaviti svjetlošdu. Svjetlost je ovdje i čeka. Oči su ovdje i spremne su.
Tama koju vidiš nije ništa drugo do sjena sidušne mrlje. Oslobodi je se i vrati se u svoje prirodno stanje.

Temeljni uzrok straha
Maharaj: Odakle dolaziš?
Poklonik: Podrijeklom sam iz SAD-a, ali vedinu vremena provodim u Europi. Povremeno dolazim u Indiju.
Bio sam u Rishikeshu i posjetio dva ašrama. Ondje su me poučavali meditaciji i disanju.
M: Koliko si dugo bio tamo?
P: U jednom sam ašramu proveo osam, a u drugom šest dana. Nisam se dobro osjedao i zato sam otišao.
Poslije toga proveo sam tri tjedna s tibetskim Iamama. Ali oni su bili sasvim zaokupljeni svojim formulama i
ritualima.
M: Što je bio konačni rezultat svega toga?
P: U svakom slučaju, došlo je do povedanja energije. Ali prije odlaska u Rishikesh proveo sam neko vrijeme
u Sanatoriju za unaprjeđivanje zdravlja u Pudukkotaiju, u južnoj Indiji. Ondje sam neko vrijeme postio i
držao se određene prehrane. To mi je u velikoj mjeri poboljšalo zdravlje.
M: Možda je do povedanja energije došlo zbog boljeg zdravlja?
P: Ne mogu to sa sigurnošdu tvrditi. Posljedica svih tih disciplina bila je da su se na različitim mjestima u
mome tijelu zapalile izvjesne vatre. Uz to, čuo sam mantranje i glasove iako ih u fizičkoj okolini nije bilo.
M: A čemu težiš sada?
P: Hm, čemu svi teže? Svi težimo istini, unutarnjoj sigurnosti i stvarnoj sredi. U različitim školama
samoostvarenja toliko se mnogo govori o svijesti da pojedinac stječe utisak kako je to zapravo vrhovna
stvarnost. Je li to istina? Tijelo je pod nadzorom mozga, a mozak je osvijetljen svjesnošdu. Svijest pazi na
svjesnost. Postoji li išta iznad svijesti?
M: Kako znaš da si svjestan?
P: Osjedam da je tako. Ne mogu to drukčije izraziti.
M: Budeš li pomno slijedio osjedaj dvojnosti od mozga kroz svjesnost do svijesti, otkrit deš da on stalno
traje. Kad se uzdigneš iznad svijesti, nadi deš se u stanju nedvojnosti, u kojem nema spoznaje, ved postoji
samo čisti bitak. On se jednako tako može nazvati i nebitkom, smatraš li pod bitkom nešto pojedinačno.
P: Ono što ti zoveš čistim bitkom jest, dakle, univerzalni bitak, odnosno bitak svega što jest?
M: Sve podrazumijeva zbir pojedinačnosti. U čistom bitku nema čak ni ideje o pojedinačnom.
P: Jesu li čisti i pojedinačni bitak u nekom odnosu?
M: Kakav bi odnos mogao postojati između onoga što jest i onoga što se samo pojavljuje? Postoji li ikakav
odnos između oceana i njegovih valova? Stvarnost omoguduje pojavljivanje nestvarnog i uzrokuje i
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Temeljni uzrok straha 336

njegovo nestajanje. Slijed prolaznih trenutaka stvara pričin vremena, ali bezvremena stvarnost čistog bitka
nije u pokretu bududi da svako kretanje zahtijeva nepokretnu pozadinu. Sama je ta stvarnost pozadina
kretanja. Kad je nađeš u sebi, postaje ti jasno da taj nezavisni bitak nikada nisi ni izgubio, da je neovisan o
svim podjelama i razdvajanjima. Ali nemoj ga tražiti u svjesnosti jer ga tamo nedeš nadi. Nemoj ga tražiti
nigdje jer ni u čemu nije sadržan. S druge pak strane, taj bitak sadrži sve i izražava sve. On je poput dnevne
svjetlosti koja sve čini vidljivim, iako sama ostaje nevidljiva.
P: Od kakve mi je koristi što kažeš da se stvarnost ne može pronadi u svjesnosti? Gdje bih je drugdje
mogao tražiti? Što ona predstavlja tebi?
M: To je sasvim jednostavno. Kad bih te pitao kakav okus imaš u ustima, mogao bi mi jedino redi da nije ni
sladak ni gorak ni kiseo ni ljut. To je onaj okus koji ostaje kad više nema nikakvih drugih okusa. Slično
tome, kad više nema nikakvih razlika i reakcija, ono što ostaje jest stvarnost, jednostavna i čvrsta.
P: Uspijevam razumjeti jedino da sam zahvaden pričinom koji nema početka. A ne vidim načina da mu
stanem na kraj. Kad bi to bilo mogude, ved bi se odavno bilo dogodilo. U prošlosti sam sasvim sigurno imao
isto toliko prilika koliko du imati i u bududnosti. Ono što se nije moglo dogoditi ne može se nikada ni
dogoditi. No, ako se i dogodilo, nije moglo potrajati. Naše iznimno bijedno stanje, nakon svih tih
bezbrojnih milijuna godina, u najboljem slučaju sadrži obedanje konačnog uništenja ili, što je još mnogo
gore, prijetnju beskrajnog i besmislenog ponavljanja.
M: Što smatraš dokazom da je tvoje sadašnje stanje bez početka i bez kraja? Kako si se osjedao prije
rođenja? Kako deš se osjedati nakon smrti? Koliko znaš o svojem sadašnjem stanju? Ne znaš čak ni u
kakvom si stanju bio prije jutrošnjeg buđenja. Veoma malo znaš o svom trenutačnom stanju, a izvlačiš
zaključke koji se odnose na sva vremena i na sva mjesta. Možda samo sanjaš i zamišljaš da je tvoj san
vječan.
P: Situacija u kojoj se nalazim nede se promijeniti nazovem li je snom. Zato ti ponavljam svoje pitanje:
kakva mi to nada preostaje koju ni cijela vječnost iza mene nije mogla ispuniti? Zašto bi bududnost morala
biti drukčija od prošlosti?
M: U svojoj grozničavosti projiciraš nekakvu prošlost i bududnost pa ih smatraš stvarnima. No, činjenica je
da poznaješ jedino sadašnji trenutak. Zašto ne istražiš ono što se zbiva sada, umjesto da postavljaš pitanja
o prošlosti i bududnosti koje su samo prividne? Tvoje sadašnje stanje ima i početak i kraj. Može nestati u
trenu. Pomno promatraj odakle dolazi i kamo ide. Veoma deš brzo u njegovoj pozadini otkriti bezvremenu
stvarnost.
P: Zašto se to ved nije dogodilo?
M: Kao što svaki val uranja u ocean, tako se i svaki trenutak vrada svome izvoru. Ostvarenje je otkride
izvora i prebivanje u njemu.
P: Tko otkriva taj izvor?
M: Otkriva ga um.
P: Nalazi li um odgovore?

M: On shvada da je ostao bez svih pitanja, da mu nikakvi odgovori više nisu potrebni.
P: Rođenje je činjenica. I smrt je činjenica. Kako ih doživljava svjedok?
M: Dijete je rođeno, starac je umro. To su samo događaji koji se zbivaju u vremenu.
P: Može li svjedok napredovati? Razvija li se svjesnost?
M: Sve što je vidljivo može prodi kroz mnogobrojne promjene ako se na to usmjeri svjetlost svijesti. Ali
mijenja se samo objekt, a ne i svjetlost. Biljke rastu na sunčevoj svjetlosti, ali sunce ne raste. Tijelo i
svjedok sami su po sebi nepokretni, međutim, kad se združe u umu, čini se da se pokredu.
P: Točno. Mogu razumjeti da je ono što se krede i mijenja jedino osjedaj «ja jesam». Je li nam on uopde
potreban?
M: A kome da bude potreban? On je ovdje i sada, jednom je započeo, a jednom de i završiti.
P: Što ostaje kad on nestane?
M: Ostaje ono što ne dolazi i ne odlazi. Vječno pohlepni um stvara ideje o napretku i evoluciji prema
savršenstvu. On uzrokuje smetnje i govori o redu, uništava i traži sigurnost.
P: Može li se popraviti sudbina (karma)?
M: Sudbina je samo skladište neutrošene energije želja koje nismo ispunili i strahova koje nismo razumjeli.
To se skladište neprestano opskrbljuje novim željama i strahovima. Ali tako ne mora i zauvijek ostati.
Shvati da je temeljni uzrok svih tvojih strahova otuđenje od samog sebe, a temeljni uzrok svih tvojih želja
čežnja za samim sobom. Tada de se tvoja karma rasplinuti poput sna. Izmedu neba i zemlje život se
nastavlja. Ništa ne biva poremedeno, rastu i propadaju samo tijela.
P: Kakav je odnos između osobe i svjedoka?
M: Između njih ne može postojati nikakav odnos, bududi da su oni jedno. Nemoj ih razdvajati i potom se
pitati u kakvom su odnosu.
P: Ako su promatrač i ono što on promatra jedno, kako je došlo do odvajanja?
M: Opčinjen imenima i oblicima koji su po svojoj prirodi mnogovrsni i raznoliki, ti razlikuješ ono što je
jednostruka i dijeliš ono što je cjelovito. Svijet je bogat raznovrsnim oblicima, ali tvoj osjedaj otuđenja i
uplašenost posljedica su pogrešnog razumijevanja. Tijelo jest u opasnosti, ali ti nisi.
P: Mogu shvatiti da temeljni biološki strah, a to je instinkt bježanja, poprima mnoge oblike i iskrivljava
moje misli i osjedaje. Ali kako je taj strah nastao?
M: Strah je mentalno stanje uzrokovano idejom «ja sam tijelo». On se može ukloniti sasvim oprečnom
idejom: «ja nisam tijelo». Obje su lažne, ali jedna uklanja drugu. Shvati da nijedna ideja nije tvoja, da sve
ideje dolaze izvana. O njima moraš razmišljati kao o nečemu što se nalazi izvan tebe, a ti sam moraš
postati objekt vlastite meditacije. Joga je nastojanje da razumiješ svoje sebstvo. Postani jogin, posveti

tome cilju cijeli svoj život, duboko promišljaj, preispituj se i traži sve dok ne dođeš do korijena zablude i do
istine koja se nalazi iznad nje.
P: Tko meditira tijekom meditacije: osoba ili svjedok?
M: Meditacija je osmišljeni pokušaj prodiranja u viša stanja svjesnosti, a zatim i uzdizanja iznad njih.
Umijede meditacije sastoji se od preusmjeravanja središta pažnje na sve suptilnije razine, a da pritom ne
gubimo nadzor nad razinama koje ostavljamo iza sebe. Na neki način, to je kao da stječemo nadzor nad
smrdu. Počinjemo s najnižom razinom, društvenim okolnostima, običajima i navikama. Zatim prelazimo na
fizičko okruženje, položaj tijela i disanje, pa na osjetila s pripadajudim im osjetima i opažanjima, um s
pripadajudim mu mislima i osjedajima, sve dok u potpunosti ne zahvatimo cijeli mehanizam osobnosti i
čvrsto prionemo uza nj. Posljednji stupanj meditacije postiže se kad se osjedaj identiteta uzdigne iznad
stava «ja sam taj i taj», «to sam ja», «ja sam samo svjedok», iznad stava «to jest» te iznad svih ideja, sve
do neosobno osobnog čistog bitka. Ali kad jednom počneš s meditacijom, moraš biti odlučan. To sasvim
sigurno nije honoraran posao. Ograniči sve interese i aktivnosti samo na ono što je nužno potrebno tebi i
onima koje uzdržavaš. Čuvaj svu svoju energiju i vrijeme za razbijanje zida koji je oko tebe sagradio tvoj
um. Vjeruj mi, nedeš zažaliti zbog toga.
P: Kako du utvrditi da je moje iskustvo univerzalno?
M: Sve deš saznati iz prve ruke na kraju svoje meditacije. Nede ti biti potrebni nikakvi posebni dokazi. Baš
kao što svaka kapljica oceana nosi njegov okus, tako i svaki trenutak u vremenu nosi okus vječnosti.
Definicije i opisi imaju smisla kao koristan poticaj za daljnja traganja, ali na kraju moraš i njih nadidi kako bi
dosegao ono što se ne može ni definirati ni opisati, osim niječnim pojmovima.
Naposljetku, čak su i univerzalnost i vječnost samo koncepti, suprotni pojmovima «biti prisutan na
određenom mjestu» i «biti ograničen vremenom». Stvarnost nije koncept, a ni očitovanje koncepta. Ona s
konceptima nema ništa. Pobrini se za svoj um, ukloni njegova iskrivljenja i nečistode. A kad jednom okusiš
vlastito sebstvo, otkrivat deš ga svugdje i u svako vrijeme. Prema tome, najvažnije je dodi do njega. Kad ga
spoznaš, nikad ga više nedeš izgubiti.
Ali moraš sebi dati priliku, služedi se intenzivnom, pa i mukotrpnom meditacijom.
P: Što točno želiš da učinim?
M: Posveti se svim srcem i dušom dubokom promišljanju osjedaja «ja jesam»: što on znači, kakav je, što
mu je izvor, život i smisao. To je nalik kopanju zdenca. Odbijaš sve što nije voda, dok ne dosegneš
životodavni izvor.
P: Kako du znati da se kredem u ispravnom smjeru?
M: Prema svom napretku u revnosti, jasnodi i predanosti zadatku.
P: Mi Europljani smatramo da je veoma teško biti miran. Suviše smo vezani za svijet.
M: Oh, ne. I vi ste sanjari. Razlikujemo se samo po sadržaju svog sna. Vi ste obuzeti savršenstvom do kojeg
dete dodi u bududnosti. Mi ga želimo nadi sada. Jedino ograničenost nosi u sebi mogudnost da postane

savršenost. Neograničeno je ved savršeno. Ti si savršen, samo što to ne znaš. Nauči upoznavati sebe i
otkrit deš čuda.
Sve što ti je potrebno ved imaš, samo što moraš samome sebi pristupiti s ljubavlju i poštovanjem.
Samooptuživanje i nepovjerenje u sebe goleme su pogreške. Tvoje neprestano bježanje od boli i traganje
za užitkom znak su ljubavi prema sebi. Tražim od tebe samo jedno neka tvoja ljubav prema sebi bude
savršena. Ništa si nemoj uskradivati; naprotiv, daruj si beskrajnost i vječnost. Otkrit deš da ti one nisu
potrebne jer se nalaziš iznad njih.

Apsolutno je savršenstvo Ovdje i Sada
Poklonik: U tijeku je rat. Kakav je tvoj stav prema njemu?
Maharaj: Uvijek se negdje i na neki način ratuje. Je li ikad postojalo razdoblje u kojem nije bilo rata? Neki
kažu da je rat Božja volja, a neki da se radi o Njegovoj igri. No, to su samo različiti načini da se izrazi kako
su ratovi neizbježni i kako nitko nije odgovoran za njih.
P: Ali kakav je tvoj stav?
M: Zašto mi namedeš stavove? Nemam stav koji bih smatrao svojim.
P: Ali netko mora biti odgovoran za to užasno i besmisleno krvoprolide. Zašto su ljudi spremni na takvo
međusobno ubijanje?
M: Potraži krivca u samome sebi. U korijenu svih sukoba nalaze se ideje «ja» i «moje». Oslobodi ih se i
sukobi de prestati.
P: Ali što ako se ja nalazim izvan sukoba? Ja ne mogu utjecati na ovaj rat. Ako sam ja njegov uzrok,
spreman sam biti uništen. No, siguran sam da istrjebljenje na tisude ljudi poput mene nede zaustaviti
ratove. Oni nisu počeli mojim rođenjem i nede završiti mojom smrdu. Ja nisam odgovoran za njih. Ali tko
jest?
M: Svađa i borba dio su postojanja. Zašto se ne upitaš tko je odgovoran za postojanje?
P: Zbog čega smatraš da su postojanje i sukob neodvojivi? Ne možemo li postojati bez sukoba? Ne moram
se boriti s drugima da bih bio to što jesam.
M: Ti se neprestano boriš s drugima da bi mogao opstati kao odvojen sustav tijela i uma, kao pojedinačno
ime i lik. Da bi preživio, moraš uništavati. Od trenutka kad si začet ušao si u rat sa svojom okolinom -
nemilosrdni rat uzajamnog istrjebljivanja koji de trajati sve dok te smrt ne oslobodi.
P: Nisi odgovorio na moje pitanje. Samo opisuješ ono što ved poznajem, život i njegovu patnju. Ali nisi mi
rekao tko je odgovoran za to. Kad te pokušam prisiliti da mi odgovoriš, prebacuješ krivicu na Boga,
sudbinu (karma) ili čak na moju vlastitu pohlepu ili strah. Sve to samo izaziva nova pitanja. Daj mi konačni
odgovor.
M: Konačni odgovor glasi - ništa ne postoji, ničeg nema. Sve što postoji samo je trenutna pojava u
univerzalnoj svijesti. Stalan slijed imena i oblika isključivo je mentalna tvorevina koja veoma lako nestaje.
P: Ja ti postavljam pitanja o izravnom, prolaznom i pojavnom. Ovdje je slika dječaka kojeg su ubili vojnici.
To je činjenica koja zuri u tebe. Ne možeš je zanijekati. I sad mi reci tko je odgovoran za smrt ovog
dječaka?
M: Nitko nije odgovoran i svi su odgovorni. Svijet je ono što sam obuhvada i u njemu svaka stvar utječe na
sve druge. Svi smo mi ubili tog dječaka i svi mi umiremo s njime. Svaki događaj ima bezbrojne uzroke i
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Apsolutno je savršenstvo Ovdje i Sada 341

stvara bezbrojne posljedice. Beskorisno je tražiti naplatu računa jer ničemu ne možemo u potpunosti udi u
trag.
P: Sveti ljudi govore o sudbini i podmirivanju računa.
M: To je samo grubo i pojednostavljeno objašnjenje. U stvarnosti, svi su stvoritelj i i stvorenja jedni

drugima, odnosno jedni drugima uzrokuju ili olakšavaju životne terete.
P: Dakle, nevini pate zbog krivih?
M: U svome neznanju svi smo nevini, a u svome djelovanju svi smo krivi. Griješimo, a da ne znamo, i
patimo, a da ne razumijemo zašto. Naša je jedina nada zaustaviti se, pogledati što se događa, razumjeti i
izadi iz zamke sjedanja jer sjedanje hrani zamišljanje, a zamišljanje stvara želju i strah.
P: Zašto uopde zamišljamo?
M: Svjetlost svjesnosti prolazi kroz film pamdenja i stvara slike u našem mozgu. Zbog manjkavog i
nesređenog stanja uma ono što se percipira iskrivljeno je i obojeno osjedajima sviđanja i nesviđanja. Sredi
svoj proces mišljenja i oslobodi ga emocionalnih prizvuka pa deš ljude i stvari vidjeti takvima kakvi jesu,
jasno i s ljubavlju.
Svjedok rođenja, života i smrti samo je jedan, uvijek isti. On je svjedok bola i ljubavi. Iako je postojanje u
ograničenjima i odvojenosti bolno, ipak ga volimo. U stvari, istovremeno ga i volimo i mrzimo. Borimo se,
ubijamo i uništavamo tuđi život i imovinu, a ipak smo puni ljubavi i skloni žrtvovanju za druge. Nježno se
brinemo za dijete, ali ga i pretvaramo li siroče. Cijeli je naš život ispunjen proturječnostima, a ipak smo
vezani za njega. Vezanost je u korijenu svega što postoji. Unatoč tome, sve je u cijelosti površno. Držimo
se nečega ili nekoga svim svojim snagama, a ved u sljededem trenutku to zaboravljamo. Nalik smo djetetu
koje gradi kule u pijesku, a onda ih s lakodom ruši. Taknete li mu ih, ljutito de zavrištati, ali odvojite li ga od
njegovih kula, brzo de ih zaboraviti. To je zato što se naš život zbiva sada i što ljubav prema njemu postoji
sada. Volimo raznolikost, igru boli i užitka i opčinjeni smo suprotnostima. Zbog toga su nam potrebne
oprečnosti i njihova prividna odvojenost. Uživamo u njima na trenutak, a onda se umaramo i počnemo
čeznuti za mirom i tišinom čistog bitka. Srce univerzuma bez prestanka kuca. Ja sam i svjedok i srce.
P: Mogu vidjeti sliku, ali ne i slikara. Tko je odgovoran za to strašno, a ipak predivno iskustvo?
M: Slikar se nalazi u samoj slici. Ti si ga odvojio od nje i zato ga tražiš. Nemoj razdvajati slikara od slike i
nemoj postavljati lažna pitanja. Sve je takvo kakvo jest i nema odgovornog pojedinca. Ideja o osobnoj
odgovornosti dolazi iz pričina osobnog djelovanja: «Netko je to morao napraviti, stoga netko mora biti
odgovoran.» Društvo, takvo kakvo je sada, sa svojim okvirom zakona i običaja, temelji se na ideji odvojene
i odgovorne osobnosti, ali to nije i jedini oblik koji ono može imati. Možda su mogudi i društveni oblici u
kojima je osjedaj odvojenosti slabiji, a odgovornost podijeljena.
P: Je li pojedinac sa slabim osjedajem osobnosti bliži samoostvarenju?
M: Uzmimo kao primjer slučaj malog djeteta. Osjedaj «ja jesam» nije se još kod njega oblikovao, osobnost
je tek u začetku. Iako ima svega nekoliko zapreka do samoostvarenja, nedostaju snaga i jasnoda svjesnosti,
njezina širina i dubina. Tijekom godina svjesnost de sve više rasti, ali de izroniti i skrivena osobnost, koja de

zatamniti spoznaju i sve učiniti složenijim. Kao što se od tvrđeg drva stvara jači plamen, tako se prilikom
uništenja snažnije osobnosti stvara jača svjetlost.
P: Zar ti nemaš nikakvih problema?
M: Ved sam ti rekao da imam problema. Biti, postojati s imenom i likom veoma je bolno, iako to volimo.
P: Ali ti voliš sve!
M: Sve jest sadržano u postojanju. Ljubav je sama moja priroda. Čak i ono što je bolno vrijedno je ljubavi.
P: Ali to ga ne čini manje bolnim. Zašto ne ostati u bez graničnom?
M: U postojanje me dovodi poriv za istraživanjem, Ijubav prema nepoznatom. U prirodi je bitka gledati
kako nastaje avantura, kao što je u prirodi nastajanja tražiti mir u bitku. Izmjenjivanje bitka i nastajanja
neminovno je. Ali moj je dom iznad toga.
P: Je li tvoj dom u Bogu?
M: Voljeti i obožavati Boga također je neznanje. Moj je dom iznad svih pojmova, ma koliko uzvišeni bili.
P: Ali Bog nije pojam! On je stvarnost koja se nalazi onkraj postojanja.
M: Možeš upotrijebiti bilo koju riječ. Ja sam onkraj svega zamislivog.
P: Kad jednom spoznaš svoj dom, zašto ne ostaneš zauvijek u njemu? Što te izvodi iz njega?
M: Pojedinac se rađa iz ljubavi prema utjelovljenom bitku, a kad se jednom rodi, upetljava se u sudbinu.
Sudbina je neodvojiva od postajanja. Želja za pojedinačnim postojanjem stvara od tebe osobu sa svom
njezinom prošlošdu i bududnošdu. Pogledaj sudbinu bilo kojeg čovjeka, ma kako ugledan bio! Koliko je
nevolja morao prodi tijekom svojeg života i kako su ograničeni bili plodovi njegova postignuda. Kako li je
samo čovjekova osobnost o svemu ovisna i kako li je ravnodušan njezin svijet. A mi je ipak volimo i štitimo
upravo zbog njezine neznatnosti.
P: Rat je i posvuda vlada kaos, a tebe su zamolili da vodiš javnu kuhinju. Dali su ti sve što ti je potrebno, na
tebi je samo da vodiš poslove. Bi li to odbio?
M: Meni je svejedno radim li ili ne. Možda bih prihvatio brigu za tu kuhinju, a možda i ne bih. Vjerojatno
ima ljudi koji su pogodniji od mene za obavljanje takvog zadatka, na primjer profesionalni ugostitelji. Ali
moj se stav razlikuje od tvog. Ja ne smatram da je smrt velika tragedija niti se radujem nečijem rođenju.
Kad dijete dođe na svijet čekaju ga nevolje, a smrt je izbavljenje od njih. Vezanost za život zapravo je
vezanost za patnju. Ali mi volimo ono što nam zadaje bol. Takva nam je priroda.
Za mene de trenutak smrti biti povod za slavlje, a ne za strah. Plakao sam kad sam se rodio, a umrijet du sa
smiješkom.
P: Do kakve promjene dolazi u svjesnosti u trenutku smrti?
M: Kakvu promjenu očekuješ? Kad se filmska projekcija završi, sve ostaje isto kao što je bilo na početku.
Stanje prije tvog rođenja bilo je ujedno i stanje nakon smrti, ako se toga sjedaš.
P: Ničega se ne sjedam.
M: Zato što se nikada nisi ni pokušao sjetiti. To je isključivo pitanje podešavanja uma, za što je, naravno,
potrebna duhovna praksa.
P: Zašto se ne baviš socijalnim radom?
M: Ali cijelo vrijeme ništa drugo i ne radim! U kakav bi me to socijalni rad želio uključiti? «Šivenje krpica»
nije za mene. Moje je gledište jasno - proizvodi da bi dijelio, nahrani bližnjega prije negoli sam počneš
jesti, daj prije negoli uzmeš, misli na druge prije nego na sebe. Samo nesebično društvo koje se temelji na
dijeljenju može biti stabilno i sretno. To je jedino praktično rješenje. Ako ga ne želiš, bori se na druge
načine.
P: Sve je to stvar svojstava (guna). Ondje gdje prevladavaju pasivnost (tamas) i aktivnost (rađas) mora biti
ratova. Tamo gdje prevladava uravnoteženost (sattva), bit de mir.
M: Možeš to izraziti na bilo koji način, ali sve se svodi na isto. Društvo se temelji na motivima. Temelji li se
na dobronamjernosti, nede biti potrebe za posebno obrazovanim socijalnim radnicima.
P: Svijet postaje sve bolji.
M: Svijet je imao na raspolaganju sve mogude vrijeme da se poboljša, ali unatoč tome takvo što nije se
dogodilo. Ima li ikakve nade za bududnost? Naravno, uvijek su postojala razdoblja sklada i mira u kojima je
svojstvo uravnoteženosti bilo u usponu. Ali sve što postoji biva uništeno upravo zbog vlastite savršenosti.
Savršeno je društvo nužno statično te stoga zaostaje u razvoju i propada. Kad se dostigne vrhunac, svi
putovi vode prema dolje. Društva su poput ljudi, rađaju se, rastu do točke relativne savršenosti, a potom
propadaju i umiru.
P: Ne postoji li stanje potpunog savršenstva koje nikad ne propada?
M: Ono što ima početak, mora imati i kraj. U bezvremenosti je sve savršeno, sada i ovdje.
P: Ali hodemo li tijekom vremena dosedi bezvremenost?
M: Tijekom vremena vratit demo se na početnu točku. Vrijeme nas ne može izvesti iz vremena, kao što nas
ni prostor ne može izvesti iz prostora. Čekanjem dospijevaš jedino do daljnjeg čekanja. Apsolutno
savršenstvo nalazi se ovdje i sada, a ne u bududnosti, bliskoj ili dalekoj. Tajna je u djelovanju - ovdje i sada.
Tvoje te ponašanje čini slijepim za vlastito sebstvo. Odbaci sve ono što misliš da jesi i počni djelovati kao
da si potpuno savršen, ma kakva bila tvoja ideja o savršenstvu. Potrebna ti je jedino hrabrost.
P: Gdje da je nađem?
M: U sebi, naravno. Pogledaj u sebe.
P: Tvoja de mi milost pomodi.
M: Moja ti milost govori da pogledaš u sebe. Sve što imaš nalazi se u tebi. Upotrijebi to. Ponašaj se
najbolje što znaš, čini ono što misliš da je potrebno. Nemoj se plašiti pogrešaka, uvijek ih možeš ispraviti.
Važna je jedino namjera. Oblik koji stvari poprimaju nije u tvojoj modi, ali motivi tvojeg djelovanja jesu.

P: Kako može djelovanje nastalo iz nesavršenstva voditi do savršenstva?
M: Djelovanje ne vodi do savršenstva, ved se savršenstvo izražava kroz djelovanje. Sve dok sebe
procjenjuješ na temelju svojeg izražavanja, posveduj tom izražavanju krajnju pozornost. Kad spoznaš
vlastiti bitak, tvoje de ponašanje spontano postati savršeno.
P: Ako sam bezvremeno savršen, zašto sam uopde rođen? Koja je svrha ovog života?
M: To je kao da me pitaš od kakve je koristi zlatu da se preoblikuje u komad nakita. Nakit poprima boju i
ljepotu zlata, ali zlato time nije obogadeno. Slično tome, stvarnost koja se izražava kroz djelovanje čini to
djelovanje svrhovitim i lijepim.
P: Što stvamost dobiva svojim izražavanjem?
M: A što bi mogla dobiti? Zapravo ništa. Ali u prirodi je ljubavi da se izražava, potvrđuje, svladava teškode.
Kad jednom shvatiš da svijet jest ljubav na djelu, doživljavat deš ga sasvim drukčije. Ali najprije se mora
promijeniti tvoj stav prema patnji. Patnja je prvenstveno poziv na pozomost, što je samo po sebi kretanje
ljubavi. Ljubav želi rast, širenje te produbljivanje svjesnosti i bitka, više nego sredu. Sve što je zapreka tom
procesu postaje uzrokom boli, ali ljubav ne bježi od boli. Energija uravnoteženosti koja radi na pravednosti
i ispravnom razvoju ne smije biti zaustavljena. Ako joj se nešto ispriječi, okrede se protiv sebe i postaje
razoma. Kad god ljubav biva zadržana, a patnji dopušteno da se širi, rat postaje neminovan. Ravnodušnost
prema nesredama bližnjih donosi nam patnju pred vrata.

Istinski Guru
Poklonik: Neki si dan rekao da je u korijenu tvojeg samoostvarenja bilo povjerenje u tvojeg gurua. On ti je
zajamčio da ti ved jesi apsolutna stvarnost i da više ništa ne moraš činiti. Povjerovao si mu i ostao pri tome,
bez naprezanja i bez truda. Moje pitanje glasi: bi li bio uspio postidi samoostvarenje da nisi imao
povjerenja u svog gurua? Naposljetku, ono što jesi, to jesi, neovisno o tome vjeruje li tvoj um u to ili ne. Bi
li sumnja spriječila djelovanje guruovih riječi i učinila ih nedjelotvornima?
Maharaj: Upravo si sam odgovorio na svoje pitanje. Sumnja bi guru ove riječi na neko vrijeme učinila
nedjelotvornima.
P: A što bi se dogodilo s energijom ili modi koju te riječi sadrže?
M: Energija bi ostala skrivena, neočitovana. Ali tvoje pitanje utemeljeno je na pogrešnom razumijevanju.
Učitelj, učenik, ljubav i povjerenje između njih - sve je to jedna jedina činjenica, a ne mnogo nezavisnih.
Svaka je od njih dio one druge. Da nema ljubavi i povjerenja, ne bi bilo ni učitelja ni učenika, a ni odnosa
između njih. Uzmi kao primjer paljenje električne svjetiljke. Da bi upalio svjetiljku, moraš pritisnuti
prekidač. Svjetiljka, žica, prekidač, transformator, dalekovod i hidrocentrala tvore cjelinu koja omoguduje
pojavu svjetlosti u svjetiljci. Nedostaje li samo jedan čimbenik, nedemo modi upaliti svjetlo. Ne smiješ razd-
vajati ono što je neodvojivo. Riječi ne stvaraju činjenice, ved ih opisuju ili iskrivljuju. Činjenica se nikad ne
izražava riječima.
P: Još uvijek ne razumijem mogu li guruove riječi ostati neostvarene ili de se neizbježno pokazati
istinitima?
M: Riječi prosvijetljene osobe uvijek ostvaruju svoju namjenu. One čekaju prave uvjete kako bi se
očitovale, što može zahtijevati određeno vrijeme. No, to je prirodno, mora postojati vrijeme sjetve i
vrijeme žetve. Ali guruova je riječ sjemenka koja nikad ne može istrunuti. Naravno, mora se raditi o
istinskom guruu, o onome koji je iznad tijela i uma, iznad same svjesnosti, iznad prostora i vremena,
dvojnosti i jednote, razumijevanja i opisivanja. Dobri ljudi koji su mnogo toga pročitali te mogu mnogo i
redi mogu vas naučiti koječemu korisnome, ali oni nisu pravi gurui čije se riječi neminovno moraju ostva-
riti. I oni vam mogu tvrditi da ste vrhovna stvarnost, ali što s time?
P: Ako sam takvim ljudima iz nekog razloga ipak povjerovao i pokorno ih slušao, hode li mi to štetiti?
M: Ako si u stanju vjerovati i pokorno slušati, veoma deš brzo nadi svog pravog gurua, ili, točnije, on de
nadi tebe.
P: Postaje li svaki poznavatelj stvarnosti guru ili ima onih koji su spoznali stvarnost, ali nisu u stanju dovesti
druge do nje?
M: Poznaješ li ono što podučavaš, znači da to možeš podučavati. U našem slučaju poznavanje i
podučavanje jedno su te isto. Ali apsolutna stvarnost nalazi se iznad obojeg. Neki samozvani gurui govore
o zrelosti i naporu, o zaslugama i postignudu, o sudbini i milosti. Sve su to samo mentalne tvorevine,
projekcije ovisničkog urna. Umjesto da pomažu, postaju zapreke.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Istinski Guru 346

P: Kako da saznam koga moram slijediti, a kome ne smijem vjerovati?
M: Nemoj vjerovati nikome, dok ne stekneš vlastito uvjerenje. Istinski guru nikada te nede ponižavati niti
de te udaljavati od samog tebe. Stalno de te podsjedati na tvoju urođenu savršenost i ohrabrivati te da je
tražiš u sebi. On zna da ti ništa nije potrebno, čak niti on sam, i zato se nikada ne može umoriti
podsjedajudi te na to. Ali samozvani gurui više se brinu za sebe nego za svoje učenike.
P: Rekao si da se stvarnost nalazi iznad znanja i podučavanja o stvarnom. Nije li znanje o stvarnosti
zapravo vrhovna istina, a podučavanje dokaz njezina postignuda?
M: Znanje o stvarnome ili o sebstvu stanje je urna. Podučavanje drugih kretanje je u dvojnosti. Oboje se
tiče jedino urna. Uravnoteženost (sattva) također je svojstvo (guna).
P: Što je onda stvarno?
M: Onaj tko poznaje um kao neoslobođen i kao oslobođen, onaj tko poznaje i neznanje i znanje kao stanja
uma, taj je stvaran. Ako ti netko da dijamante pomiješane s običnim šljunkom, možeš ih ili previdjeti ili
pronadi. Od izuzetne je važnosti upravo vid. Ne posjeduješ li mod vida, kako deš razlikovati sivu boju
šljunka od svjetlucave ljepote dijamanata? Ono što se spoznaje nije ništa drugo do oblik, a sama spoznaja
nije ništa drugo do ime. Spoznavatelj je tek stanje urna. Stvarnost se nalazi iznad toga.
P: Sasvim sigurno, objektivno znanje i ideje o pojavama jedna su vrsta znanja, a spoznaja sebstva druga.
Prva vrsta znanja zahtijeva mozak, a druga ne.
M: Želiš Ii raspravljati o nečemu, možeš slagati riječi i pridavati im značenje, ali i dalje ostaje činjenica da je
sve znanje samo oblik neznanja. I najtočnija zemljopisna karta ipak se nalazi na papiru. Sve je znanje u
pamdenju. To je samo prepoznavanje, za razliku od stvarnosti, koja se nalazi izvan dvojnosti spoznavatelja
ispoznavanog.
P: Po čemu se onda spoznaje stvarnost?
M: Kako te tvoj jezik može lako zavesti na krivi put! Pretpostavljaš, nesvjesno, da se i stvarnost može
dosedi putem znanja pa uvodiš spoznavatelja stvarnosti u područje s one strane stvarnosti! Shvati, da bi
mogao biti, ne trebaš spoznati stvarnost. Neznanje i znanje nalaze se u umu, a ne u stvarnosti.
P: Ako, dakle, poznavanje stvarnosti ne postoji, kako je mogu dosedi?
M: Ne trebaš dosedi ono što je ved u tebi. Stvarnost ti izmiče upravo zato što je stalno pokušavaš dosedi.
Odbaci ideju da je nisi pronašao i samo joj dopusti da uđe u središte neposredne percepcije, ovdje i sada,
uklanjanjem svega što potječe iz uma.
P: Kad sve što može nestati nestane, što ostaje?
M: Ostaje praznina, svijest, čista svjetlost svjesnog bitkg. To je kao da pitaš što ostaje u sobi kad iz nje
ukloniš sav namještaj. Ostaje krajnje upotrebljiva prostorija. A kad se čak i zidovi sruše, ostaje jedino
prostor. Izvan prostora i vremena nalazi se ovdašnjost i sadašnjost stvarnosti.
P: Ostaje li svjedok?

M: Sve dok postoji svjesnost, postoji i svjedok koji je svjedoči. To dvoje nastaje i iščezava zajedno.
P: Ako je i svjedok prolazan, zašto mu se pridaje tolika važnost?
M: On služi samo zato da bi se slomila ljuštura poznatog, pričin da je stvarno jedino ono što se može
percipirati.
P: Percepcija je glavna, a svjedok sporedan.
M: To je srž stvari. Sve dok vjeruješ da je jedino vanjski svijet stvaran, bit deš njegov rob. Da bi postao
slobodan, tvoja se pozornost mora usmjeriti na osjedaj «ja jesam», na svjedoka. Naravno, spoznavatelj i
spoznate jesu jedno, a ne dvoje, ali da bi se prekinula opčaranost spoznatim, spoznavatelj mora biti
doveden u prvi plan. Nijedno od tog dvoga nije važnije, oboje je samo odraz neopisivog iskustva u
pamdenju, iskustva koje je uvijek novo i uvijek sada, neprevodivo, brže od uma.
P: Ja sam ponizan tragalac koji u potrazi za oslobođenjem luta od gurua do gurua. Um mi je bolestan, gori
od želje i ledi se od straha. Moji dani lete, crveni od boli, sivi od dosade. Ved sam u poodmakloj dobi,
zdravlje mi je sve slabije, a bududnost mi izgleda mračnom i zastrašujudom. Tako du do kraja života živjeti
u patnji i umrijeti II očajanju. Ima li ikakve nade za mene? Jesam li došao prekasno?
M: S tobom je sve uredu, ali ne i s idejama koje imaš o sebi. One su sasvim pogrešne. Ti nisi onaj koji želi,
strahuje i pati, ved je to osoba izgrađena na temeljima tvojeg tijela, oblikovana vanjskim okolnostima i
različitim utjecajima. No, ti nisi ta osoba. Ta se ideja mora čvrsto ustaliti u tvome umu. Nikada je ne smiješ
izgubiti iz vida. Naravno, da bi to postigao potreban je dug proces sadhane, niz godina strogosti i
meditacije.
P: Moj je um slab i ispražnjen. Nemam ni snage ni ustrajnosti za sadhanu. Ja sam beznadan slučaj.
M: Na neki način, tvoj slučaj ostavlja najviše nade. Naime, osim sadhane postoji još jedna mogudnost, a to
je povjerenje. Ne možeš li stedi vlastito uvjerenje na temelju plodonosnog istraživanja, iskoristi prednost
mog otkrida koje sam spreman podijeliti s tobom. Ja s najvedom mogudom jasnodom razaznajem da ti
nikada nisi bio, da nisi ni sada i da nikada nedeš ni biti otuđen od stvarnosti. Sasvim mi je jasno da si ti
punina savršenstva, ovdje i sada, i da te ništa ne može lišiti vlastitog naslijeđa, onoga što zaista jesi.
Nimalo se ne razlikuješ od mene, jedino što to ne znaš. Ne znaš tko si i stoga zamišljaš da si ono što
zapravo nisi. Zbog toga se pojavljuju želja i strah, zato si skrhan očajem i djeluješ sasvim besciljno kako bi
pobjegao.
Samo imaj povjerenja u mene i živi od te vjere. Nedu te odvesti na krivi put. Ti si vrhovna stvarnost koja se
nalazi iznad svijeta i njegova stvoritelja, iznad svjesnosti i njezina svjedoka, iznad svih potvrda i nijekanja.
Prisjedaj je se, misli o njoj, djeluj u skladu s njom. Odbaci svaki osjedaj odvojenosti, uoči sebe li svakome i
djeluj na taj način. S djelovanjem de dodi blaženstvo, a s blaženstvom uvjerenje. Naposljetku, ti sumnjaš u
sebe zato što patiš. Sreda koja je prirodna, spontana i trajna ne može se zamisliti. Ona ili jest ili nije. Kad
jednom počneš doživljavati mir, ljubav i sredu kojima ne trebaju vanjski povodi, sve de se tvoje sumnje
raspršiti. Samo na ispravan način shvati to što ti govorim i živi u skladu s time.
P: Zašto mi govoriš da moram živjeti od pamdenja?

M: Ti u svakom slučaju živiš od pamdenja. Ja samo tražim od tebe da svoja stara sjedanja zamijeniš
sjedanjem na to što sam ti rekao. Kao što si ranije djelovao na temelju starih sjedanja, sada djeluj na
temelju novih. Nemoj se plašiti. Neko vrijeme morat de postojati sukob između staroga i novoga, ali ako
odlučno staneš na stranu novoga, borba de se okončati i spoznat deš nenapregnuto stanje svojega bitka u
kojem te ne zavode želje i strahovi nastali iz pričina,
P: Mnogi gurui imaju običaj da sljedbenicima daruju neki znak svoje milosti. To može biti marama kojom
pokrivaju glavu, štap za hodanje, prosjačka zdjelica ili haljina. Na taj način prenose ili potvrđuju
samoostvarenje svojih učenika. Ja ne vidim nikakvu vrijednost u tome. Čini mi se da oni ne prenose
vlastitu ostvarenost, ved vlastitu važnost. Od kakve je koristi govoriti nekome nešto laskavo, ako to nije
istina? Ti me s jedne strane upozoravaš na mnoge samozvane guruel a s druge želiš da ti vjerujem. Na
temelju čega tvrdiš da si iznimka?
M: Ne tražim od tebe da vjeruješ meni. Vjeruj mojim riječima i neprestano ih se prisjedaj. Ja želim da ti
budeš sretan, a ne ja. Nemoj vjerovati onima koji tvrde da postoji udaljenost između tebe i tvojeg stvarnog
bitka i koji se nude da ti budu posrednici. Ja ne činim ništa slično, čak ti ništa ni ne obedajem, ved ti jedino
kažem: budeš li vjerovao mojim riječima i budeš li provjeravao njihovu istinitost, otkrit deš i sam da su u
potpunosti točne. Tražiš li neki dokaz za to što ti govorim prije negoli se upustiš u avanturu, mogu ti jedino
redi da sam ja dokaz. Vjerovao sam riječima svojeg učitelja i imao sam ih neprestano na umu. Ustanovio
sam da je bio u pravu, da sam ja oduvijek bio, da jesam i da du zauvijek i biti beskrajna stvarnost koja
obuhvada i nadilazi sve.
S obzirom na to da si rekao kako nemaš ni vremena ni energije za dugotrajno duhovno prakticiranie,

ponudio sam ti alternativu. Prihvati moje riječi na osnovi povjerenja i počni živjeti na nov način. Ili pak
možeš nastaviti po starom i umrijeti u patnji.
P: Zvuči predobro da bi bilo istinito.
M: Nemoj dopustiti da te zavara jednostavnost savjeta. Malo je onih koji imaju hrabrosti vjerovati
nevinom i jednostavnom. Uvidjeti da si zatočenik svog uma i da živiš u zamišljenom svijetu vlastite kreacije
buđenje je mudrosti. Ne željeti ništa od svijeta i biti spreman u potpunosti ga odbaciti jest ozbiljnost.
Jedino te takva ozbiljnost koju rađa duboki očaj može potaknuti da mi vjeruješ.
P: Zar nisam dovoljno patio?
M: Patnja te je otupila, učinila te nesposobnim da vidiš njezinu strahotu. Tvoj je prvi zadatak uvidjeti
patnju u sebi i oko sebe, a drugi snažno čeznuti za oslobođenjem. Upravo de te jačina tvoje čežnje voditi.
Nikakav drugi vodič nije ti potreban.
P: Patnja me učinila tupim, ravnodušnim čak i prema njoj.
M: Možda te nije bol učinio tupim, ved užitak. Istraži to.
P: Što god da je uzrok tome, ja sam mlitav. Nemam u sebi ni volje ni energije.
M: Oh, ne, nije tako. Imaš dovoljno energije za prvi korak. A svaki novi korak stvorit de dovoljno energije
za sljededi. Energija dolazi s povjerenjem, a povjerenje s iskustvom.

P: Je li u redu mijenjati gurue?
M: Zašto ne bi bilo? Gurui su poput putokaza. Prirodno je idi od jednoga do drugoga. Svaki ti pokazuje
pravac i udaljenost od cilja. Vječni guru (sadguru) sam je put. Život de prestati biti zadatak koji trebaš
obaviti kad jednom spoznaš da je put isto što i cilj i da si ti uvijek na putu, ali ne zato da bi išao prema cilju,
ved zato da bi uživao u ljepoti i mudrosti samoga puta. Kad to spoznaš, život de ti postati prirodan i
jednostavan, čista ekstaza.
P: Dakle, nema potrebe za štovanjem, molitvom ili prakticiranjem joge?
M: Malo svakodnevnog metenja, pranja i kupanja ne može ti štetiti. Svijest o sebstvu na svakom koraku
govori što trebaš učiniti. Kad je sve obavljeno, um se smiruje.
Sada si u budnom stanju, osoba s imenom i likom, radostima i tugama. Te osobe nije bilo prije tvog
rođenja i nede je biti nakon tvoje smrti. Umjesto da se boriš s njom kako bi je natjerao da postane ono što
nije, zašto se ne uzdigneš iznad budnog stanja i u potpunosti ne napustiš osobni život? To nije uništenje
osobe, ved viđenje osobe iz pravoga kuta.
P: Imam još jedno pitanje. Rekao si da sam prije svog rođenja bio istovjetan s čistim bitkom stvarnosti. Ako
je tako, tko je odlučio da se rodim?
M: U stvarnosti se nisi nikad rodio, niti deš ikad umrijeti. Ali sada zamišljaš da si tijelo ili da posjeduješ
tijelo te se pitaš što te je dovelo do tog stanja. Unutar granica privida odgovor glasi: želja rođena iz
sjedanja privukla te u tijelo i uzrokovala da misliš da si isto što i ono. Ali to je istina jedino s relativne točke
gledišta. U stvari, nema ni tijela ni svijeta koji ga sadrži. Postoji samo mentalno stanje nalik snu koje se
lako rasprši kad je njegova stvarnost dovedena u pitanje.
P: Želiš li se ponovno vratiti na ovaj svijet nakon svoje smrti? Budem li dovoljno dugo živio, hodu li te
ponovno sresti?
M: Za tebe je tijelo stvarno, a za mene ono ne postoji. Ja postojim, takav kakvog me ti vidiš, samo u tvome
zamišljanju. Sasvim je sigurno da deš me ponovno sresti budeš li me trebao i kad me budeš trebao. To ne
utječe na mene, kao što ni na sunce ne utječu njegovi izlasci i zalasci. Bududi da na sunce ništa ne utječe,
potpuno je sigurno da de uvijek biti ondje gdje je potrebno.
Ti si vezan za znanje, a ja nisam. Nemam taj osjedaj nesigurnosti koji tebe potiče da težiš znanju.
Znatiželjan sam kao dijete, ali nema straha koji bi me nagonio da potražim utočište u znanju. Zbog toga me
ne zanima hodu li se ponovno roditi i koliko de dugo trajati ovaj svijet. To su pitanja koja se rađaju iz
straha.

Neka tvoj cilj bude tvoj guru
Poklonik: Rekao si nam da postoji mnogo samozvanih gurua, ali da je pravog gurua veoma teško nadi. Ima
mnogo mudraca koji zamišljaju da su samoostvareni, iako posjeduju samo knjiško znanje i visoko mišljenje
o sebi. Oni ponekad ipak ostavljaju dubok dojam na duhovne tragaoce, čak i fasciniraju. Zato lako privlače
učenike koje zatim tjeraju da troše vrijeme na besmislene duhovne prakse. Kad se učenik nakon nekoliko
godina preispita da vidi što je postigao, uviđa da se nimalo nije promijenio. Požali li se učitelju, ovaj mu
održi uobičajenu prodiku o tome kako se nije dovoljno trudio. Krivica je uvijek u nedostatku vjere i ljubavi
u srcu učenika, a u stvari je guru taj koji se nije bavio učenikom i nije ga ohrabrivao. Kako se zaštititi od
takvih gurua?
Maharaj: Zašto se toliko zamaraš drugima? Tko god on bio, guru koji ima čisto srce i koji djeluje s dobrim
namjerama nede nanijeti štetu svojim učenicima. Nema li napretka, krivi su učenici, njihova lijenost i
nedostatak samokontrole. S druge strane, ako je učenik ozbiljan te se inteligentno i s oduševljenjem
predaje svojoj sadhani, on mora sresti osposobljenijeg učitelja koji de ga voditi dalje. Tvoje pitanje proizlazi
iz tri lažne pretpostavke: pojedinac se treba baviti drugima, u stanju ih je procjenjivati, a njegov napredak
zadada je i odgovornost njegova gurua. Međutim, guru je tu jedino da pouči i ohrabri učenika, a učenik je
u potpunosti odgovoran zasebe.
P: Rečeno nam je da je dovoljno u potpunosti se predati guruu jer de tada on učiniti sve ostalo.
M: Naravno, postoji Ii kod pojedinca potpuna redanost, bezuvjetno otpuštanje svih briga zbog prošlosti,
sadašnjosti i bududnosti kao i zbog tjelesne i duhovne sigurnosti i ugleda, budi se tada nov život, prepun
ljubavi i ljepote. Tada guru više nije važan jer je učenik slomio ljušturu svoje samoobrane. Potpuna
predanost sama je po sebi oslobođenje.
P: A što ako su i učenik i učitelj neodgovorni, što de se tada dogoditi?
M: Gledajudi dugoročno, sve de biti dobro. Naposljetku, njihovo stvarno sebstvo nije ugroženo komedijom
koju neko vrijeme igraju. Otrijeznit de se, sazreti i podidi svoj odnos na višu razinu.
P: Možda de se i razdvojiti.
M: Točno, mogli bi se i razdvojiti. Konačno, nijedan odnos ne traje vječno. Dvojnost je privremeno stanje.
P: Jesmo li se nas dvojica slučajno sreli i hodemo li se, zahvaljujudi novoj slučajnosti, razdvojiti da se više
nikad ne sretnemo? Je li naš susret dio određenog kozmičkog obrasca, čin velike drame koja se odigrava u
našim životima?
M: Stvarnost je svrhovita, a svrhovitost je u odnosu sa stvarnošdu. Ako je naš odnos svrhovit za nas
obojicu, on ne može biti slučajan. Bududnost utječe na sadašnjost u istoj mjeri kao i prošlost.
P: Kako mogu ustanoviti tko je istinski svetac, a tko nije?
M: To nedeš modi, sve dok ne budeš imao jasan uvid u srce čovjeka. Izgled vara. Da bi mogao jasno vidjeti,
tvoj um mora biti čist i nevezan. Ne poznaješ li dobro samoga sebe, kako možeš poznavati bilo koga
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Neka tvoj cilj bude tvoj guru 351
drugog? A kad spoznaš sebe, ti jesi drugi. Ostavi neko vrijeme druge na miru i preispitaj samoga sebe.
Postoji toliko mnogo stvari koje o sebi ne znaš: što si ti, tko si ti, kako si se rodio, što trenutačno radiš i
zašto to radiš, kamo ideš, što je svrha i značenje tvoga života, tvoje smrti i tvoje bududnosti? Imaš li
prošlost? Što je s bududnošdu? Kako se dogodilo da si počeo živjeti u nevolji i patnji, a cijelo tvoje bide
čezne za sredom i mirom? To su iznimno važna pitanja i najprije se moraš njima pozabaviti. Nemaš ni
potrebe ni vremena da istražuješ tko je istinski mudrac, a tko nije.
P: Moram odabrati pravoga gurua.
M: Budi pravi učenik i pravi guru sigurno de te pronadi.
P: Nisi odgovorio na moje pitanje: kako pronadi pravoga gurua?
M: Ali odgovorio sam ti, ne traži gurua. Nemoj čak ni razmišljati o njemu. Neka tvoj cilj bude tvoj guru. Na
kraju krajeva, guru nije ništa drugo do sredstvo koje te vodi do cilja. On nije cilj. Reci mi, što očekuješ od
svoga gurua?
P: Želio bih njegovom milošdu postati sretan, modan i miran.
M: Oh! Kako si ambiciozan! Kako bi osoba koja je ograničena vremenom i prostorom, puki tjelesno-umni
sustav, tegobni uzdisaj boli između rođenja i smrti, mogla biti sretna? Ved je sam njezin nastanak
onemogudio postojanje srede. Mir, mod i sreda ni u kom slučaju nisu stanja koja pripadaju osobi. Nitko ne
može redi «moj» mir, «moja» mod, zato što «moje» podrazumijeva isključivost koja je krhka i nesigurna.
P: Poznajem samo svoje uvjetovano postojanje. Ništa drugo nije mi poznato.
M: Takvo što, sasvim sigurno, ne možeš tvrditi. U dubokom snu nisi ničim uvjetovan. Kako spremno i
gorljivo odlaziš na spavanje i kako si miran, sretan i slobodan dok spavaš!
P: Ali ja ništa ne znam o tome.
M: Možeš to izraziti niječnim pojmovima. Dok spavaš ne osjedaš bol, nisi ograničen i nemiran.
P: Vidim kamo smjeraš. Dok sam budan, znam da postojim, ali nisam sretan. l dok spavam postojim, tada
sam sretan, ali ne znam da sam sretan. Potrebno mi je jedino biti slobodan i sretan, a da to i znam.
M: Upravo tako. Stoga uđi u sebe, u stanje koje možeš usporediti sa stanjem budnog sna, u kojem si
svjestan sebe, ali ne i svijeta. U tom deš stanju bez imalo sumnje znati da si u korijenu svog bitka slobodan
i sretan. Jedina nevolja jest u tome što si bolesno ovisan o svojem iskustvu i što veoma cijeniš svoja
sjedanja. No, to je zapravo samo zaobilaznica. Ono čega se sjedamo nikada nije stvarno. Stvarno je sada.
P: Sve ja to shvadam, verbalno, ali to nije postalo i dio mene. Tvoje su riječi poput slike koju mogu samo
gledati u svojem umu. Nije li guru ova zadada udahnuti joj život?
M: Ponovno ti kažem, to je nova zaobilaznica. Slika je živa, um je mrtav. Bududi da je um sačinjen od riječi i
predodžbi, takav je i svaki odraz u njemu. Um prekriva stvarnost verbalizacijama i nakon toga se žali. Kažeš
da ti je potreban guru kako bi s tobom napravio čudo. Samo se poigrava š riječima. Guru i učenik jedno su
te isto, kao svijeda i njezin plamen. Sve dok učenik nije ozbiljan, ne može se nazvati učenikom. Jednako
tako, sve dok guru nije čista ljubav i potpuno davanje, ne može se nazvati guruom. Jedino stvarnost rađa
stvarnost, laž to nikad ne može.
P: Jasno mi je da sam lažan, ali tko de me učiniti pravim?
M: Upravo riječi koje si izrekao. Tvoja rečenica «meni je jasno da sam lažan» sadrži u sebi sve što ti je
potrebno za oslobođenje. Razmišljaj o njoj, duboko uđi u nju, prodri u sam njezin korijen. To de djelovati.
Mod počiva u uputama gurua, a ne u njegovoj osobi.
P: Ne razumijem te baš potpuno. S jedne strane tvrdiš da mi je guru potreban, a s druge da mi on može
dati jedino savjet, ali da sam ja taj koji se mora potruditi. Molim te, odgovori mi sasvim jasno: može li
pojedinac i bez gurua spoznati svoje sebstvo ili je od presudne važnosti nadi pravoga gurua?
M: Mnogo je važnije nadi pravog učenika. Vjeruj mi, pravi se učenik veoma rijetko pronalazi. Takav učenik
veoma brzo nadilazi potrebu za guruom jer otkriva vlastito sebstvo. Nemoj gubiti vrijeme pokušavajudi
otkriti potječe li određeni savjet samo iz knjiškoga znanja ili iz istinskog iskustva. Savjet moraš samo vjerno
slijediti. Život de ti donijeti novoga gurua, bude li ti on potreban. A možda de te i odvojiti od svakog oblika
vanjskog vodstva i prepustiti te vlastitom svjetlu. Veoma je važno razumjeti da je značajno jedino učenje, a
ne guru kao osoba. Pismo koje si primio može te natjerati i u smijeh i u plač, ali to nema nikakve veze s
poštarom. Guru ti samo prenosi dobru vijest o tvojem istinskom sebstvu i pokazuje ti kako da mu se vratiš.
Na neki način guru je njegov glasnik. Tijekom života dolazit de ti mnogi glasnici, ali poruka je samo jedna:
budi to što jesi. No, to se može izraziti i na drukčiji način. Sve dok ne spoznaš vlastito sebstvo, ne možeš
znati tko je tvoj pravi guru. Kad spoznaš sebe, otkrit deš da su svi gurui koje si imao pridonijeli tvojem
buđenju. Tvoje oslobođenje bit de dokaz da si našao pravoga gurua. Stoga prihvati gurua takvog kakav jest
te s ozbiljnošdu i poletom čini ono što ti kaže i vjeruj da de te tvoje srce na vrijeme upozoriti krene li nešto
krivim smjerom. Pojave li se sumnje, nemoj se boriti s njima. Prioni uz ono što je izvan svake sumnje, a
napusti sve što je sumnjivo.
P: Ja imam gurua i veoma ga volim. Ali ne znam je li to moj pravi guru.
M: Promatraj samoga sebe. Ustanoviš li da se mijenjaš i rasteš, znači da si naišao na pravoga. On može biti
lijep ili ružan, simpatičan ili nesimpatičan, može ti laskati ili te koriti. Ništa od toga nije važno, osim
činjenice koja je presudna, a to je tvoj unutarnji rast. Ne rasteš li, možda si našao prijatelja, ali ne i gurua.
P: Kad sretnem nekog obrazovanog Europljanina pa porazgovaram s njime o svojem guruu i njegovu
učenju, on mi obično kaže: «Čovjek mora biti lud da bi naučavao takve besrnislice.» Što da mu kažem na
to?
M: Skreni mu pozornost na njega samog. Pokaži mu kako malo poznaje sebe i kako i najbesmislenije
činjenice koje o sebi zna smatra najsvetijom istinom. Rekli su mu da je on tijelo, da je rođen i da de
umrijeti. Rečeno mu je da ima roditelje i dužnosti. Uče ga da voli ono što drugi vole i da se plaši onoga
čega se drugi plaše. U potpunosti ga oblikuju naslijeđe i društvo. Živi od sjedanja i djeluje na temelju
navika. Ne poznaje ni samoga sebe ni svoje prave interese. Zato slijedi lažne ciljeve i uvijek je frustriran.
Njegov život i njegova smrt besmisleni su i bolni, a čini mu se kao da iz svega toga nema izlaza. Reci mu da
postoji izlaz i da mu je takav izlaz na dohvat ruke. No, taj izlaz nije rasprava o nekom novom nizu ideja, ved
oslobođenje od svih ideja i obrazaca života. Nemoj mu govoriti o guruima i učenicima. Takav način
razmišljanja ne odgovara Europljanima. Oni moraju slijediti unutarnji put jer ih pokredu unutarnji poticaji i
vodi unutarnja svjetlost. Pozovi ih na pobunu i odazvat de se. Nemoj pokušavati ostaviti dojam na njih
uvjeravajudi ih kako je neki svetac uistinu prosvijetljen te ga je zato mogude prihvatiti kao gurua. Sve dok
takav čovjek ne vjeruje samome sebi, ne može vjerovati ni drugima. A povjerenje dolazi s iskustvom.
P: Kako je to neobično! Ja ne mogu zamisliti život bez gurua.
M: To je stvar temperamenta. I ti si u pravu. Tebi je dovoljno pjevati bogoštovne pjesme. Nije ti nužna ni
želja za samo ostvarenjem ni sadhana. Jedina hrana koja ti je potrebna jest Božje ime. Živi od nje.
P: No, nije li neprestano ponavljanje određenog broja riječi neka vrsta ludila?
M: To jest ludilo, ali namjerno ludilo. Svako je ponavljanje izraz svojstva tromosti (tamas), ali ponavljanje
Božjeg imena izraz je uravnotežene tromosti (sattva-tamas) jer ima višu svrhu. Zbog prisutnosti svojstva
uravnoteženosti, svojstvo de se tromosti iscrpsti i poprimiti oblik potpunog spokoja, nevezanosti, odri-
canja, izbjegavanja, postojanosti. Na taj način, svojstvo tromosti postaje čvrst temelj na kojem se može
izgraditi uravnoteženi život.
P: Umire li ono što je nepromjenjivo?
M: Umire samo ono što je promjenjivo. Nepromjenjivo niti živi niti umire. Ono je bezvremeni svjedok
života i smrti. Ne možeš ga nazvati mrtvim, zato što je svjesno, a ne možeš ga nazvati ni živim, zato što se
ne mijenja. Ono je poput tvog magnetofona. Snima, reproducira, a sve to radi samo. Ti jedino slušaš.
Slično tome, ja promatram sve što se događa, uključujudi i svoj razgovor s tobom. Nisam ja taj koji govori;
riječi se pojavljuju u mojem umu, a zatim čujem kako bivaju izgovorene.
P: Nije li sa svima tako?
M: Tko kaže da nije? Ali ti uporno tvrdiš da ti misliš i govoriš. Međutim, za mene postoji mišljenje i postoji
govor.
P: Razmotriti treba samo dvije mogudnosti: jesam li našao gurua ili nisam i što je prava stvar koju treba
napraviti u svakom od tih dvaju slučajeva?
M: Uvijek imaš gurua, zato što je on bezvremerio prisutan u tvojem srcu. Ponekad se pojavljuje u
vanjskom liku i dolazi k tebi kao onaj koji te uzdiže i preodgaja. Guru može dodi u liku majke, žene ili
učitelja, a može se pojaviti i kao unutarnji poticaj prema pravednosti i savršenstvu. Jedino što trebaš jest
slušati ga i raditi sve što ti kaže. A ono što guru želi da učiniš jednostavno je - nauči kako možeš postati
svjestan svojeg sebstva, prebivati u njemu i u potpunosti mu se predati. To može izgledati kao mukotrpan
posao, ali budeš li ozbiljan, bit de ti veoma lak. No, nemogude ga je obaviti ne budeš li ozbiljan. Ozbiljnost
je i nužna i dostatna.
P: Kako stedi takvu ozbiljnost?
M: Temelj je ozbiljnosti suosjedanje koje se mora izražavati prema sebi i prema drugima. Takvo
suosjedanje rađa se iz spoznaje o vlastitoj patnji i o patnji drugih.
P: Moram li patiti da bih postao ozbiljan?
M: Ako si dovoljno osjetljiv i dira li te patnja drugih kao što je to bio slučaj s Buddhom, ne trebaš i sam
patiti. No, ako si tvrdokoran i nemaš suduti prema drugima, vlastita patnja morat de te nagnati da počneš
postavljati neizbježna pitanja.
P: Osjedam da patim, ali ne dovoljno. Život mi nije ugodan, ali nije ni nesnosan. Uživam u malim
zadovoljstvima koja mi nadoknađuju male boli. U cijelosti gledano, bolje mi je nego vedini ljudi koje
poznajem. No, znam da je to stanje nesigurno i da me svakoga časa može snadi neka velika nesreda.
Moram li pričekati kakvu krizu da bih krenuo u potragu za istinom?
M: U trenutku kad si shvatio kako je krhko tvoje sadašnje stanje ved si postao budan. Sad jedino trebaš
ostati budan, usredotočen, preispitivati se, istraživati, otkrivati pogreške svoga uma i tijela i odbacivati ih.
P: Odakle mi snaga za sve to? Osjedam se poput čovjeka oboljelog od paralize u kudi koju je zahvatio
požar.
M: Čak i paralizirane osobe u trenucima opasnosti ponekad otkrivaju da mogu hodati! Ali ti nisi paraliziran.
Ved samo zamišljaš da jesi. Učini prvi korak i bit deš na pravom putu.
P: Osjedam se tako snažno vezanim za svoje tijelo da nikako ne mogu odbaciti poistovjedenost s njime. Ta
de vezanost postojati sve dok se tijelo ne raspadne. Neki ljudi tvrde da ostvarenje nije mogude postidi dok
si u tijelu, a sve mi se čini da bih se s njima mogao i složiti.
M: Zašto ne istražiš samu ideju o tijelu prije negoli se složiš s njima? Pojavljuje li se um u tijelu ili tijelo u
umu? Sasvim sigurno mora postojati um u kojem nastaje ideja «ja sam tijelo». Tijelo bez uma ne može biti
«moje tijelo». Ideja o «mojem tijelu» uvijek je odsutna kad je um privremeno ukinut. Ona je također
odsutna i kad je um duboko zaokupljen mislima i osjedajima. Kad jednom spoznaš da je tijelo ovisno o
umu, um o svjesnosti, svjesnost o svijesti, a ne obrnuto, dobit deš odgovor na pitanje treba li
samoostvarenje čekati do trenutka smrti. No radi se o tome da se najprije moraš osloboditi ideje «ja sam
tijelo» pa nakon toga spoznati sebe. To je sasvim sigurno nova zaobilaznica. Ona te veže za lažno jer ne
poznaješ istinito. Preduvjet je samoostvarenja ozbiljnost, a ne savršenstvo. Vrline i modi dolaze s
ostvarenjem, a ne prije njega.
Osjećaj "Ja Jesam" temelj je sveg iskustva
Poklonik: Čuo sam da o sebi daješ izjave kao što je «Ja sam bezvremen, nepromjenjiv, iznad svih
svojstava» i slično. Kako si sve to spoznao? Što te potiče da govoriš na taj način?
Maharaj: Ja samo pokušavam opisati stanje koje postoji prije negoli se pojavi osjedaj «ja jesam», mada je
to stanje, bududi da se nalazi iznad uma i njegova jezika, neopisivo.
P: Osjedaj «ja jesam» temelj je sveg iskustva. Ono što ti pokušavaš opisati moralo bi također biti iskustvo,
ograničeno i prolazno. O sebi govoriš kao o nepromjenjivom. Ja čujem zvuk riječi, prisjedam se njihova
značenja, ali nemam iskustvo vlastite nepromjenjivosti. Kako mogu slomiti sve zapreke pa osobno, na
meni blizak način, spoznati što znači biti nepromjenjiv?
M: Ta je riječ sama po sebi most. Prisjedaj je se, razmišljaj o njoj, istražuj je, kruži oko nje i promatraj iz svih
mogudih pravaca, uroni u nju s ozbiljnom ustrajnošdu. Izdrži sva odgađanja i razočaranja dok se tvoj um
iznenada ne okrene od riječi u smjeru stvarnosti, koja se nalazi onkraj nje. Nešto slično događa se kad
pokušavaš nadi osobu koju znaš samo po imenu. Dodi de dan kad de te tvoje raspitivanje dovesti do nje pa
de ime postati stvarnost. Riječi su dragocjene jer između njih i njihova značenja postoji veza. Istražujemo li
marljivo riječi, uzdižemo se iznad koncepta i uranjamo u iskustvo koje se nalazi u njihovu korijenu. U stvari,
ono što zovemo meditacijom samo su ponovljeni pokušaji da se uzdignemo iznad riječi. Sadhana nije ništa
drugo do uporno nastojanje da se iz verbalnog prijeđe u neverbalno. Zadatak se čini nemogudim dok
odjednom sve ne postane jasno, jednostavno i tako čudesno lako. Ali dokle god budeš zainteresiran za svoj
sadašnji način života, izbjegavat deš konačni skok u neznano.
P: Zašto bi me neznano trebalo zanimati? Od kakve mi je ono koristi?
M: Ni od kakve, Ali vrijedno bi bilo saznati što te to drži zarobljenog unutar uskih granica znanog. Cjelovito
i točno znanje o znanom upravo je ono što de te dovesti do neznanog. O neznanom ne možeš razmišljati u
pojmovima koristi iIi prednosti. Postati miran i nevezan, izvan dosega svih briga za lažno sebstvo, iznad
svih sebičnih razmatranja, neizbježna je posljedica oslobodenja. Ti to možeš nazvati smrdu, ali za mene je
to življenje na najsmisleniji i najdublji način zato što sam sada jedno sa životom, u svoj njegovoj cjelovitosti
i punini. Dubina, punina, smisao i sklad - što bih više od toga mogao poželjeti?
P: Ništa ti više nije potrebno, naravno. Ali ti govoriš o onome što je mogude spoznati.
M: O onome što se ne može spoznati govori jedino tišina. Um može opisivati samo ono što poznaje. Budeš
Ii marljivo istraživao spoznatljivo, ono de se raspršiti i ostat de jedino nespoznatljivo. Ali s prvim treptajem
zamišljanja i interesa neznano se zamuduje, a u prvi plan dolazi znano. Znano, promjenjivo - to je ono s
čime trenutačno živiš. Nepromjenjivo ti nije ni od kakve koristi. Tek kad postaneš zasiden promjenjivim pa
počneš čeznuti za nepromjenjivim, postaješ spreman za zaokret i ulazak u ono što se s razine uma može
opisati kao praznina i tama. Um teži sadržaju i raznolikosti, a stvarnost mu se čini besadržajnom i
jednolikom.
P: Meni to izgleda poput smrti.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Osjedaj "Ja Jesam" temelj je sveg iskustva 357
M: To i jest smrt. No, to je i sveprožimajuda, neosvojiva dubina onkraj svih riječi. Nijedan običan um ne
može je podnijeti a da ne bude uništen. Zbog toga postoji neminovna potreba za sadhanom. Čistoda tijela i
jasnoda uma, nenasilje i nesebičnost u životu od presudne su važnosti da bi netko mogao opstati kao
inteligentna i duhovna jedinka.
P: Postoje li u stvarnosti zasebne jedinke?
M: Identitet je stvarnost, a stvarnost je identitet. Stvarnost nije bezoblična masa, nijemi kaos. Ona je
modna, svjesna i blažena. U usporedbi s njom tvoj je život isto što i svijeda u usporedbi sa suncem.
P: Zahvaljujudi Božjoj milosti i milosti svojeg gurua, odbacio si sve želje i strahove te dosegao
nepromjenjivo stanje. Moje je pitanje jednostavno: «Kako znaš da je tvoje stanje nepromjenjivo?»
M: Jedino se o promjenjivom može misliti i govoriti. Nepromjenjivo se može spoznati samo u tišini. Kad se
ono spozna, duboko de utjecati na promjenjivo koje samo po sebi ostaje nedirnuto.
P: Kako znaš da si svjedok?
M: Ja ne znam, ja jesam. Ja jesam, a da bih mogao biti, moram sve svjedočiti.
P: Postojanje je također mogude prihvatiti na temelju onog što govore drugi.
M: Unatoč tome, na kraju se pojavljuje potreba za neposrednim svjedočenjem. Svjedočenje, ako i nije
osobno i zbiljsko, mora biti barem mogude i ostvarivo. Konačni je dokaz neposredno iskustvo.
P: Iskustvo može biti pogrešno i može nas zavesti na krivi put.
M: Točno, ali ne i u odnosu na samu činjenicu iskustva. Kakvo god iskustvo bilo, istinito ili lažno, činjenica
da se ono događa ne može se zanijekati. Iskustvo je samo sebi dokaz. Promotri malo pomnije sebe i vidjet
deš da svjedočenje određenog sadržaja ne zavisi od samoga sadržaja, ma kakav on bio. Svijest je to što jest
i ne mijenja se s događajem. Događaj može biti ugodan ili neugodan, posve beznačajan ili iznimno važan,
ali svijest je uvijek ista. Uoči osebujnu prirodu čiste svijesti, njezin prirodni samoidentitet u kojem nema ni
traga svijesti o lažnom «ja» i uđi joj u korijen. Uskoro deš spoznati da je ta svijest tvoja prava priroda i da
sve ono čega možeš biti svjestan ne možeš nazvati svojim.
P: Nisu li svjesnost i njezin sadržaj jedno te isto?
M: Svjesnost je oblak na nebu, a njezin sadržaj kapljice su kiše. Da bi oblak postao vidljiv, potrebno je
sunce, kao što se svjesnost mora usredotočiti na svijest.
P: Nije li svijest oblik svjesnosti?
M: Kad se određeni sadržaj promatra bez sviđanja i nesviđanja, svjesnost je o tom događaju svijest. Ali
ipak postoji razlika između svijesti odražene u svjesnosti i čiste svijesti koja se nalazi onkraj svjesnosti.
Svijest koja je odražena u svjesnosti kao osjedaj «ja sam svjestan» jest svjedok. Međutim, čista svijest srž je
stvarnosti. Sunčev odraz u kapljici vode bez sumnje jest odraz sunca, ali ne i samo sunce. Između svijesti
koja se u svjesnosti odražava kao svjedok i čiste svijesti nalazi se provalija koju um ne može premostiti.
P: Ne zavisi li to od načina na koji gledamo? Um tvrdi da razlika postoji, a srce da je nema.
M: Naravno da je nema. Stvarnost vidi stvarnost i u nestvarnom. No, um je taj koji stvara nestvarno i koji
laž vidi kao laž.
P: Mislio sam da nakon iskustva stvarnosti slijedi sagledavanje lažnog kao lažnog.
M: Iskustvo stvarnosti uopde ne postoji. Stvarnost je onkraj svakog iskustva. Sve je iskustvo u umu.
Stvarnost možeš spoznati jedino tako da sam postaneš stvaran.
P: Ako se stvarnost nalazi s one strane riječi i uma, zašto toliko govorimo o njoj?
M: Zbog radosti kojom je prožeta, naravno. Stvarnost je vrhovno blaženstvo. Čista je radost ved i govor o
njoj.
P: Čujem kako govoriš o nečem nepokolebljivom i blaženom. Što imaš na umu kad upotrebljavaš te riječi?
M: Ništa mi nije na umu. Ja čujem riječi kao i ti. Sila koja sve proizvodi proizvela je i moje riječi.
P: Ali govoriš ti, a ne ja.
M: Tako se to tebi čini. Kako ja vidim, dva tjelesno-umna sustava izmjenjuju simbolične zvukove. Zapravo
se ne događa ništa.
P: Došao sam k tebi jer sam u velikoj nevolji. Mala sam duša izgubljena u svijetu koji ne razumije.
Strahujem od majke prirode koja želi da rastem, razmnožavam se i umirem. Kad je pitam za značenje i
svrhu svega toga, ne želi mi odgovoriti. Došao sam k tebi jer su mi rekli da si ljubazan i mudar. Govoriš o
promjenjivom kao o lažnom i prolaznom, i to mogu razumjeti. Ali kad govoriš o nepromjenjivom osjedam
se izgubljeno. «Ne ovo, ne ono, onkraj znanja, beskorisno.» Zašto govoriti o svemu tome? Postoji Ii uopde
to nepromjenjivo ili je to samo koncept, verbalna suprotnost promjenjivom?
M: Ono jest, ono jedino jest. Ali u tvojem sadašnjem stanju nije ti ni od kakve koristi, kao što ti ni čaša
vode pored kreveta nije ni od kakve koristi dok sanjaš da umireš od žeđi u pustinji. Pokušavam te
probuditi, nije mi važno što sanjaš.
P: Molim te, nemoj mi redi da sanjam i da du se uskoro probuditi. Želio bih da je tako. Ali ja sam budan i
osjedam bol. Govoriš o stanju u kojem nema boli, ali napominješ da ga ne mogu dosegnuti u svom
trenutačnom stanju. Potpuno sam izgubljen.
M: Nemoj se osjedati tako. Ja samo kažem da moraš odbaciti vezanost za sve promjenjivo i bolno želiš li
nadi ono što je nepromjenjivo i blaženo. Ti si zaokupljen vlastitom sredom, a ja ti kažem da takvu sredu nije
mogude postidi. Sreda nikome ne može pripadati jer ona se nalazi ondje gdje nema lažnog sebstva. No, ne
tvrdim da je izvan tvojega dosega. Moraš samo posegnuti izvan sebe i nadi deš je.
P: Ako moram nadidi samoga sebe, zašto sam uopde stekao osjedaj «ja jesam»?
M: Umu je potrebno središte da bi mogao nacrtati krug. Taj se krug može povedavati, a sa svakim
povedanjem dolazi do promjene u osjedaju «ja jesam». Čovjek koji vlada nad sobom, jogin, nacrtat de
spiralu, ali de unutar nje ostati središte, koliko god ona bila velika. Dodi de dan kada de uvidjeti da je sav taj
poduhvat lažan pa de odustati od njega. Kad središnje točke više nema, središtem postaje cijeli univerzum.
P: Da, vjerojatno si u pravu. Ali što da ja sada radim?
M: Marljivo promatraj život koji se vječno mijenja. Ispitaj motive koji se nalaze duboko u pozadini tvojega
djelovanja i veoma deš brzo probosti mjehurid u kojem si zatvoren. Pilidu je za rast potrebna ljuska jajeta.
Ali dolazi dan kad se ta ljuska mora slomiti. Ne dođe li do lomljenja ljuske, nastaje patnja i smrt.
P: Želiš li redi da sam osuđen na smrt ne budem li se bavio jogom?
M: Pojavit de se guru koji de ti priskočiti u pomod. U međuvremenu, nastoj biti zadovoljan promatrajudi
bujicu svojega života. Bude li tvoje pomno promatranje duboko i postojano, uvijek okrenuto prema cilju,
ono de se postupno kretati uzvodno sve dok iznenada ne postane sam izvor. Uloži u svoj rad svijest, a ne
um, jer um nije pravi instrument za obavljanje takvoga zadatka. Bezvremeno se može dosegnuti jedino
bezvremenim. Tvoje tijelo i um podliježu zakonima vremena. Jedino je svijest bezvremena, čak i u
sadašnjem trenutku. U svijesti se suočavaš s činjenicama, a stvarnost voli činjenice.
P: Ti želiš da se u potpunosti oslonim na svoju svijest jer de me ona dovesti do oslobođenja, a ne guru ili
Bog.
M: Bog daje tijelo i um, a guru pokazuje na koji ih način treba koristiti. Ali povratak izvoru tvoja je zadada.
P: Bog me stvorio i On de voditi računa o meni.
M: Postoji bezbroj bogova, a svaki se nalazi u vlastitom univerzumu. Njihova je zadada vječno stvaranje.
Namjeravaš Ii čekati da te neki od njih dođe spasiti? Sve što ti je potrebno za oslobođenje nalazi ti se na
dohvat ruke. Upotrijebi to. Istraži ono što ti je poznato do samoga kraja i dosegnut deš nepoznate slojeve
svojega bitka. Kreni još dalje pa de ono neočekivano eksplodirati u tebi i sve uništiti.
P: Je li to smrt?
M: Ne, to je, konačno, život.
Neznanost je dom Stvarnosti
Poklonik: Tko je guru, a tko je vrhovni guru?
Maharaj: Sve što se događa u tvojoj svjesnosti jest tvoj guru, a čista svijest koja se nalazi onkraj svjesnosti
vrhovni je guru.
P: Moj je guru Sri Babaji. Što ti misliš o njemu?
M: Kakvo je to pitanje?! To je kao da prostor u Bombayu pitaš što misli o prostoru u Pooni. Imena se
razlikuju, ali ne i prostor. Riječ Babaji samo je adresa. Tko živi na njoj? Pitanja postavljaš kad se nađeš u
nevolji. Istraži tko je taj koji ti zadaje nevolje i kome ih on zadaje.
P: U potpunosti razumijem kako je dužnost svakoga čovjeka da postigne samoostvarenje. No, je li to

njegova dužnost ili sudbina?
M: Samoostvarenje je spoznaja činjenice da nisi osoba. Prema tome, samoostvarenje ne može biti dužnost
osobe čija je sudbina da nestane. Sudbina osobe dužnost je onoga tko zamišlja da je osoba. Saznaj tko je
to i zamišljena de osoba nestati. Oslobođenje podrazumijeva da se nečega moramo osloboditi. Što si ti, od
čega se moraš osloboditi? Očito, moraš se osloboditi osobe kojom se smatraš. Ideja koju imaš o sebi drži
te u ropstvu.
P: Kako se osoba može ukloniti?
M: Najvažnija je odlučnost. Moraš shvatiti da osoba mora otidi i, uz to, gorljivo željeti da ode. Ona de otidi,
budeš li ozbiljan u svojoj namjeri. Netko, uopde nije važno tko, redi de ti da si čista svijest, a ne sustav tijela
i uma. Prihvati to kao mogudnost i pažljivo istražuj. Možda deš otkriti da je tako, da uistinu nisi osoba
ograničena prostorom i vremenom. Razmisli malo što de to značiti za tvoj život!
P: Nisam li osoba, što sam onda?
M: Mokra se tkanina izgledom, mirisom i opipom razlikuje od suhe. Kad se osuši, vrada se u prvobitno
stanje. Voda je isparila i nitko više ne bi mogao pretpostaviti da je tkanina jednom bila mokra. Tvoja prava
priroda nije onakva kakvom ti se trenutačno čini. Odbaci ideju da si osoba, to je sve. Nije potrebno da
postaneš ono što ved jesi. S jedne je strane tvoj stvarni identitet, a s druge osoba koja mu je nametnuta. Ti
poznaješ jedino osobu. Svoj pravi identitet, koji nije osoba, ne poznaješ jer nikada nisi posumnjao u osobu.
Nikada nisi postavio presudno pitanje: «Tko sam ja?» Ti si onaj koji svjedoči postojanje osobe, a sadhana
se sastoji od preusmjeravanja pozornosti s površne i promjenjive osobe na nepromjenjivog i uvijek pri-
sutnog svjedoka.
P: Zašto me pitanje «tko sam ja» tako malo privlači? Neusporedivo mi je draže provoditi vrijeme u slatkom
društvu svetaca.
M: Prebivanje u vlastitom bitku također je društvo svetih. No, ne proživljavaš li patnju i ne osjedaš li
potrebu da je se oslobodiš, nedeš u sebi nadi snagu i ustrajnost koje su potrebne za samoispitivanje. Kriza
se ne može stvoriti umjetnim putem. Ona mora biti prava.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Neznanost je dom Stvarnosti 361
P: Kad se događa prava kriza?
M: Ona se događa svakoga trena, ali ti nisi dovoljno budan da bi je uočio. Sjena tuge na licu tvoga
bližnjega, beskrajna i sveprožimajuda tuga postojanja neprestano je prisutna u tvome životu, ali ti je ne
želiš primijetiti. Patiš i vidiš da drugi pate, ali ne odgovaraš na to.
P: Sve što kažeš jest istina, ali što ja mogu učiniti? Situacija je uistinu takva. Moja bespomodnost i glupost
dio su nje.
M: To je ved dovoljno. Postojano promatraj samoga sebe - to je sve što moraš činiti. Vrata koja te
sprječavaju da uđeš ujedno su i vrata koja ti omogudavaju da izađeš. Ta vrata predstavlja osjedaj «ja
jesam». Stoj kraj njih sve dok ti se ne otvore. U stvari, ona jesu otvorena, ali ti nisi kraj njih, ved čekaš kraj
nekih nepostojedih, umjetno naslikanih vrata koja se nikada nede otvoriti.
P: Mnogi od nas neko su vrijeme, u nekoj mjeri, uzimali droge. Savjetovali su nam da uzimamo droge kako
bismo prodrli do viših razina svjesnosti. Neki su nam pak savjetovali obilje seksa, u istu svrhu. Što ti misliš
o tome?
M: Droga koja može utjecati na tvoj mozak može utjecati i na tvoj um, u to nema nikakve sumnje, i može ti
pružiti sva ta obedana čudesna iskustva. Ali što su sve droge u usporedbi s onom drogom koja ti je dala
ovo najneobičnije iskustvo rođenja i življenja u tuzi i strahu, u traženju srede koja ili ne dolazi ili ne traje.
Moraš istražiti prirodu te droge i nadi joj lijeka.
Rođenje, život i smrt - sve je to jedno. Nađi ono što ih je uzrokovalo. Drogiran si bio još i prije svojega
rođenja. Kakva je to droga bila? Možeš se izliječiti od svih bolesti, ali ako si još uvijek pod utjecajem te
prvobitne droge, od kakve su ti koristi površinski lijekovi?
P: Nije li sudbina (karma) ta koja uzrokuje ponovno rođenje?
M: Drogi možeš promijeniti ime, ali činjenica ostaje. Što je droga koju nazivaš sudbinom? Ona uzrokuje da
vjeruješ kako jesi ono što zapravo nisi. Što je njezina srž i možeš li je se osloboditi? Prije negoli kreneš
dalje, moraš prihvatiti barem kao radnu teoriju da nisi ono što ti se čini da jesi, da si pod utjecajem droge.
Jedino deš tada imati poticaja i strpljenja da ispituješ simptome i tražiš njihove zajedničke uzroke. Guru ti
kaže samo ovo: «Dragi moj, u velikoj si zabludi. Ti nisi osoba kojom se smatraš.» Ne vjeruj nikome, čak ni
sebi. Traži, otkrij, ukloni i odbaci svaku pretpostavku o sebi, sve dok ne pronađeš živu vodu u stijeni istine.
Naime, sve dok se ne oslobodiš prvobitne droge, nede ti biti ni od kakve koristi nikakve religije i znanosti,
molitve i joge. One se temelje na zabludi i samo pojačavaju utjecaj droge. Ali, budeš li se čvrsto držao ideje
da ti nisi ni tijelo ni um, čak ni onaj koji ih svjedoči, ved da si sasvim iznad toga, tvoj de um postajati sve
jasniji, tvoje želje sve čistije, a djelovanje sve milosrdnije. To unutarnje pročišdenje odvest de te u drugi
svijet, u svijet istine i neustrašive ljubavi. Odupri se svojim starim navikama, osjedajima i razmišljanjima
tako da neprestano ponavljaš samome sebi: «Ne, ne tako, to ne može biti tako. Ja nisam takav, ja to ne
trebam, ja to ne želim» i sasvim de sigurno dodi dan kad de se cjelokupna struktura pogrešaka i očajanja
srušiti, a tlo de biti slobodno za izgradnju novoga života. Konačno, moraš imati na umu da sva tvoja
zaokupljenost samim sobom traje uglavnom tijekom budnih sati i djelomično u snovima. U dubokom snu
sve se ostavlja po strani i zaboravlja. To samo pokazuje da je čak i tebi tvoj budni život veoma malo važan

te da ga možeš okončati ved odlaskom u krevet i zatvaranjem očiju. Svaki put kad odlaziš na spavanje
nemaš nikakvog jamstva da deš se ponovno probuditi. Ipak, uvijek spremno prihvadaš rizik.
P: Jesi li ti za vrijeme spavanja svjestan ili nesvjestan?
M: Svjestan sam, ali nisam svjestan sebe kao pojedinačne osobe.
P: Možeš li nam bar malko približiti iskustvo samoostvarenja?
M: Uzmi ga cijelo! Samoostvarenje stoji na raspolaganju svima koji ga traže. Ali ti ga ne tražiš. Čak i kad ga
zatražiš, ne želiš ga primiti. Otkrij što te sprječava da ga primiš.
P: Znam što me sprječava - moj ego.
M: Onda se pozabavi svojim egom, a mene ostavi na miru. Dokle god si zarobljen u svome umu, moje je
stanje izvan tvojega dosega.
P: Čini mi se da više nemam nikakvih pitanja.
M: Kad bi zaista ratovao sa svojim egom postavio bi mi mnogo više pitanja. Nemaš više pitanja zato što te
samoostvarenje zapravo ne zanima. U ovome trenutku pokrede te princip užitka i bola, a to je ego. Ideš
ruku pod ruku s egom, a ne boriš se s njime. Čak nisi ni svjestan kako si u potpunosti obuzet osobnim
razmišljanjima. Čovjek bi morao stalno biti u ratu sa sobom jer ego poput iskrivljena zrcala, sužava i
izobličava. On je najgori od svih tirana i u potpunosti vlada tobom.
P: Ako pojedinačno «ja» ne postoji, tko je slobodan?
M: Svijet se oslobodio velike smetnje, a ved i to nije malo.
P: Za koga je to dobro?
M: To je dobro za sve. Ego je nalik užetu koje je razapeto preko ceste pa stoga guši promet. Kad je
smotano u klupko, prisutno je samo kao identitet i po potrebi se može koristiti. Plod je samoispitivanja
oslobođenje od ega kao sebstva.
P: U jednom razdoblju svojega života bio sam veoma nezadovoljan sobom. No, sada sam sreo svojega
gurua i sasvim sam miran jer sam mu se u potpunosti predao.
M: Promotriš li malo pomnije svoj svakodnevni život uvidjet deš da mu nisi predao ništa. Samo si u svoj
rječnik dodao riječ «predanost», a od gurua si napravio vješalicu za svoje probleme. Stvarna predanost
znači ne raditi ništa, osim ako te na djelovanje ne potiče tvoj guru. Na neki način, odmičeš se u stranu
dopuštajudi svojem guruu da živi tvoj život. Ti samo gledaš i čudiš se kako on s lakodom rješava probleme
koji su tebi izgledali nerješivi.
P: Ja sjedim ovdje, vidim prostor i ljude. Vidim i tebe. Kako sve to izgleda iz tvog kuta? Što ti vidiš?
M: Ništa. Ja gledam, ali ne vidim kroz stvaranje slika zamudenih prosudbama. Ne opisujem i ne vrednujem.
Promatram, vidim tebe, ali moje viđenje ne zasjenjuju nikakvi stavovi ili mišljenja. Kad odvratim pogled sa

slike, moj um ne dopušta sjedanju da traje. On istoga časa ostaje slobodan i svjež za primanje novog
dojma.
P: Ovdje sam i promatram te, ali ne mogu smjestiti događaj u prostor i vrijeme. U prenošenju mudrosti
ima nečega vječnog i univerzalnog. Deset tisuda godina prije ili poslije nije za taj događaj ni od kakve
važnosti jer on je sam po sebi bezvremen.
M: Čovjek se ved tisudljedima nije bitno promijenio. Njegovi problemi ostali su isti, traže se isti odgovori.
To što si ti svjestan onoga što zoveš prenošenjem mudrosti samo pokazuje da mudrost još nije prenesena.
Kad posjeduješ mudrost, više nisi svjestan da je posjeduješ. Ono čega si svjestan nisi ti i nije tvoje. Ti
posjeduješ mod percepcije, ali ne i ono što percipiraš, Pogrešno je smatrati da je svjesnost jedina
čovjekova osobina. Čovjek može biti nesvjestan, svjestan ili nadsvjestan, no ti nisi čovjek. Ti samo
posjeduješ kinoplatno, svjetlost i mod vida, ali ti nisi slika.
P: Moram li i dalje tražiti gurua ili trebam ostati s ovim kojega sam našao?
M: Ved i tvoje pitanje pokazuje da ga još uvijek nisi našao. Sve dok ne postigneš samoostvarenie, obilazit
deš različite gurue. Ali kad jednom nađeš svoje sebstvo, traganje de završiti. Guru je samo putokaz. Dok si
na putu, prelaziš kraj velikog broja putokaza. No, kad jednom stigneš na odredište čini ti se da je samo
onaj zadnji bio presudan. U stvari, svi su ti putokazi bili važni u određenom razdoblju, a sada ti više nije
važan nijedan.
P: Čini se da ti ne pridaješ preveliku važnost guruu. On je samo jedan od mnogih događaja.
M: Svi događaji pridonose oslobođenju, ali niti jedan nije presudan. Dok si na putu, svaki ti korak pomaže
da stigneš do svojega odredišta i svaki ti je podjednako značajan, i to zato što moraš napraviti svaki od tih
koraka, preskočiti ne možeš nijedan. Odbiješ li učiniti sljededi korak, ostat deš zaglavljen!
P: Svi pjevaju hvalospjeve u čast gurua, a ti ga uspoređuješ s putokazom. Zar nam guru nije potreban?
M: Jesu li nam putokazi potrebni? I jesu i nisu. Potrebni su nam ako smo nesigurni, ali nisu nam potrebni
ako nam je put poznat. Kad jednom postanemo sigurni u sebe, guru nam više nede biti potreban, osim u
tehničkom smislu. Na kraju krajeva, tvoj je um instrument i trebao bi znati kako da ga upotrijebiš, Kao što
su te učili kako se koristi tijelo, tako sada moraš naučiti kako se koristi um.
P: Što du time dobiti?
M: Dobit deš oslobođenje od želja i straha koji su u potpunosti uzrokovani pogrešnom upotrebom uma.
Mentalno znanje nije samo po sebi dovoljno. Sve što je poznato slučajno je, a neznanost je dom stvarnosti.
Živjeti u poznatom znači robovati, dok je život u neznanosti oslobođenje.
P: U potpunosti sam shvatio da se sva duhovna praksa sastoji od uklanjanja osobnog sebstva. Takva praksa
zahtijeva čeličnu odlučnost i neumoljivu primjenu. Kako nadi marljivost i energiju za takav rad?
M: Nadi deš ih u društvu mudrih.
P: Kako du znati tko je istinski mudar, a tko samo pametan?

M: Ako su tvoji motivi čisti, ako tražiš samo istinu i ništa drugo, nadi deš prave mudrace. Nije ih teško nadi,
ali je teško povjerovati u njihove riječi i u potpunosti prihvatiti njihov savjet i vodstvo.
P: Je li budno stanje važnije za duhovnu praksu od spavanja?
M: U cjelini gledano, budnom se stanju pridaje previše važnosti. Kad ne bi bilo spavanja, budno stanje ne
bi moglo postojati. Čovjek poludi ili umire ako ne spava. Zašto pridavati toliku važnost budnoj svjesnosti
koja očito zavisi od nesvjesnog. U duhovnoj praksi treba voditi računa i o nesvjesnom, a ne samo o
svjesnom.
P: Kako pristupiti nesvjesnom?
M: Neka u središtu tvoje svijesti stalno bude osjedaj «ja jesam», prisjedaj se da jesi. Pomno promatraj
samoga sebe i nesvjesno de se sliti u svjesno bez imalo posebnog napora s tvoje strane. Pogrešne želje i
strahovi, lažne ideje i socijalne kočnice ometaju i sprječavaju slobodnu igru nesvjesnog i svjesnog. Kad se
nesvjesno i svjesno dovoljno oslobode da se mogu i pomiješati, to dvoje postaje jedno, a jedno postaje
sve. Osoba se stapa sa svjedokom, svjedok sa sviješdu, a svijest s čistim bitkom. Ali, unatoč tome, vlastiti se
ne gubi identitet, ved samo njegova ograničenja. Osoba se preobražava i postaje stvarno sebstvo, sadguru,
vječni prijatelj i vodič kojem ne možeš pristupiti kroz štovanje. Nikakva vanjska aktivnost ne može
dosegnuti unutarnje sebstvo. Štovanje i molitve ostaju jedino na površini. Da bi se zašlo dublje, od
presudne je važnosti meditacija, nastojanje da se uzdignemo iznad stanja spavanja, sanjanja i budnosti. U
početku su ti pokušaji neredoviti, zatim se događaju sve češde, postaju redovitiji, trajniji i dublji, da bi
napokon svladali sve zapreke.
P: Kakve zapreke?
M: Zapreke zbog kojih zaboravljamo svoje stvarno sebstvo.
P: Ako su štovanje i molitva nedjelotvorni, zašto ih svakodnevno provodiš, uz pjesmu i glazbu, pred slikom
svojega gurua?!
M: To čine samo oni koji to žele. Ne vidim nikakvog razloga da se miješam.
P: Ali i ti u tome sudjeluješ.
M: Točno, tako izgleda. Ali zašto se toliko brineš za mene? Usredotoči se u cijelosti na pitanje «što me čini
svjesnim?», sve dok u tvojem umu ne ostane isključivo to pitanje, dok ne dođeš u stanje da ne može misliti
ni o čemu drugome.
P: Svi me tjeraju na meditaciju, No, ona me nimalo ne oduševljava, zanima me mnogo drugih stvari. Neke
od njih iznimno snažno priželjkujem i stoga se moj um stalno bavi njima. Veoma sam malodušan kad je
meditacija u pitanju. Što da radim?
M: Upitaj samoga sebe: «Kome se sve to događa?» Iskoristi sve događaje kao priliku da uđeš u sebe.
Osvijetli si put sagorijevajudi zapreke snagom plamena svijesti. Kad ti se dogodi želja ili strah, shvati da
nisu pogrešni želja ili strah, da ne trebaš odbaciti njih, ved osobu koja želi i strahuje. Nema nikakve svrhe
boriti se sa željama i strahovima koji su možda savršeno prirodni i opravdani. Osoba je ta koja je pod
njihovim utjecajem, ona je uzrok pogrešaka, prošlih i bududih. Tu osobu treba pomno ispitati kako bi se

uvidjela njezina lažnost. Tek tada prestat de njezina mod nad tobom. Konačno, osoba se povlači svaki put
kad odlaziš na spavanje. U dubokom snu nisi osoba koja je svjesna sebe, no unatoč tome ipak si živ. Kad si
živ i svjestan, ali ne i svog lažnog «ja», tada više nisi osoba. Tijekom budnih sati stojiš na pozornici i igraš
određenu ulogu. Ali što si ti nakon što je uloga odigrana? Ti si ono što jesi, ono isto što si bio prije nego što
je predstava i započela. Promatraj sebe kako glumiš na pozornici života. Tvoja izvedba može biti sjajna ili
grozna, ali ti nisi u predstavi, ved je samo promatraš, sa zanimanjem i suosjedanjem, naravno. Sve vrijeme
moraš imati na umu da si samo netko tko promatra odigravanje predstave zvane život.
P: Neprestano naglašavaš spoznajni aspekt stvarnosti. Veoma rijetko spominješ emocije, a gotovo nikada
volju.
M: Volja, emocije, blaženstvo, nastojanje i uživanje tako su duboko zamrljani osobom da im se ne može
vjerovati. Objašnjenje i pročišdenje koji su nam potrebni na samome početku puta može nam dati jedino
svijest. Ljubav i volja također de dodi na red, ali tlo mora biti pripremljeno. Najprije mora granuti sunce
svijesti, a tada de uslijediti i sve ostalo.

Nek ti Um bude miran i otkrit ćeš Vrhovnu Stvarnost
Poklonik: Jednom sam prilikom doživio neobično iskustvo. Nismo postojali ni ja ni svijet, ved samo
svjetlost, iznutra i izvana i beskrajni mir. To je iskustvo trajalo četiri dana. Nakon toga vratio sam se u
svakodnevnu svjesnost.
Sada imam osjedaj da je sve što znam o sebi samo skela koja prekriva i zaklanja zgradu u izgradnji. Ne
znam ni tko je arhitekt ni kakav joj je nacrt, ne znam ni kad de biti dovršena ni koja joj je namjena - ništa
od svega toga nije mi poznato. No, nešto se radi, stvari se događaju, to je sve što mogu redi. I sebe
doživljavam kao takvu skelu koja je veoma površna i kratkoga vijeka. Kad zgrada bude dovršena, skele de
se rastaviti i ukloniti. Osjedaj «ja jesam» i pitanje «tko sam ja?» nisu ni od kakve važnosti jer, kad zgrada
jednom bude gotova, lažno de «ja» nestati kao da se to samo od sebe razumije i nede ostati nikakva
pitanja na koja bi trebalo odgovoriti.
Maharaj: Nisi li ti svjestan svega toga? Nije li činjenica svjesnosti stalan faktor svakoga iskustva?
P: Moj osjedaj trajanja i identiteta proizlazi iz pamdenja koje je neizmjerno malo i nepouzdano. Pamtim
veoma malen broj činjenica, čak i iz nedavne prošlosti! Ved sam skoro pri kraju života, a što mi je ostalo?
Klupko događaja, u najboljem slučaju kratka priča.
M: Sve se to događa u tvojoj svjesnosti.
P: To se događa u njoj, ali i bez nje. Događaji se u svjesnosti zbivaju danju, a bez nje nodu. Svjesnost nije
sve. Mnogo se stvari događa izvan njezina dosega. U potpunosti je pogrešno tvrditi da ono čega nismo
svjesni ne postoji.
M: To što kažeš logično je, ali trenutačno znaš jedino ono što je u tvojoj svjesnosti. Pretpostavka da bi
nešto moglo postojati s one strane tvoga svjesnog iskustva samo je logički zaključak.
P: To možda jest logički zaključak, ali ipak je mnogo stvarniji nego osjetilno iskustvo.
M: Budi oprezan. U trenutku kad počneš govoriti stvaraš verbalni univerzum sačinjen od riječi, ideja,
koncepata i apstrakcija koji su isprepleteni i međusobno zavisni te krajnje čudesno proizvode, podržavaju i
objašnjavaju jedno drugo. Pa ipak, sve to nema srži ili jezgre i samo je tvorevina uma. Riječi stvaraju riječi,
stvarnost je tiha.
P: Kad govoriš, ja te čujem. Nije li to činjenica?
M: Činjenica je da me čuješ, ali ono što čuješ nije činjenica. Činjenicu je mogude iskusiti i u tom smislu zvuk
riječi i mentalni valovi koje on uzrokuje doživljavaju se kao iskustvo. No, iza toga ne čuči nikakva druga
stvarnost. Značenje je riječi čisti dogovor koji valja zapamtiti. A jezik je lako zaboraviti, ako ga ne
prakticiramo.
P: Ako riječi nisu stvarne, čemu uopde govoriti?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Nek ti Um bude miran i otkrit deš Vrhovnu Stvarnost 367
M: Riječi služe ograničenoj svrsi međusobne komunikacije. One ne prenose činjenice, one su njihovi
simboli. Kad se jednom uzdigneš iznad osobe, više ti nede trebati riječi.
P: Što me može uzdignuti iznad osobe? Kako mogu nadidi svjesnost?
M: Riječi i pitanja dolaze iz uma i drže te zarobljenog u njemu. Da bi mogao nadidi um, moraš biti tih i
spokojan. Mir i tišina, tišina i mir - to je put kojim se nadilazi um. Prestani postavljati pitanja.
P: Što moram raditi kad prestanem postavljati pitanja?
M: A što drugo - čekaj i promatraj.
P: Što moram čekati?
M: Da središte tvoga bitka uroni u svijest. Sva tri stanja - spavanje, sanjanje i budnost - nalaze se u
svjesnosti, u pojavnom. Vremenom de se pojaviti i ono što zoveš nesvjesnošdu. Iznad svjesnosti nalazi se
nepojavno. A iznad svega toga nalazi se srce bitka, koje istovremeno prožima sve. Ono postojano kuca:
pojavno - nepojavno, pojavno - nepojavno.
P: Na verbalnoj razini sve to dobro zvuči. Ja sebe mogu vizualizirati kao sjemenku bitka, točku u svjesnosti,
pulsirajudi osjedaj «ja jesam» koji se naizmjenično pojavljuje i nestaje. Ali što trebam učiniti da bih to
spoznao kao činjenicu i da bih se uzdigao do nepromjenjive stvarnosti, u kojoj ne postoje riječi?
M: Ne možeš učiniti ništa. Ono što je vrijeme donijelo, vrijeme de i odnijeti.
P: Zašto nam toliko savjetuju da prakticiramo jogu i da tragamo za stvarnošdu? Zbog toga se osjedam
opunomodenim i odgovornim, a u stvari sve čini vrijeme.
M: To i jest cilj joge - shvatiti međusobnu nezavisnost događaja. Sve što se događa događa se u umu i
događa se umu, a ne izvoru osjedaja «ja jesam». Kad jednom shvatiš da se sve događa samo od sebe,
nazvao to sudbinom, Božjom voljom ili pukim slučajem, bit deš samo svjedok koji razumije i uživa, ali ga
ništa ne uznemiruje.
P: Prestanem li u potpunosti vjerovati riječima, u kakvom du stanju biti?
M: Postoje razdoblja vjerovanja i razdoblja sumnji. Neka ona rade svoj posao; čemu se brinuti?
P: Na neki se način osjedam odgovornim za sve što se događa oko mene.
M: Odgovoran si samo za ono što možeš promijeniti, a jedino što možeš promijeniti jest tvoj stav. Tu je
tvoja odgovornost.
P: Savjetuješ mi da budem ravnodušan prema bolima drugih!
M: Ti si u svakom slučaju ravnodušan. Sva patnja čovječanstva ne može te spriječiti da uživaš u svom
sljededem obroku. Svjedok nije ravnodušan. On je punina razumijevanja i suosjedanja. Jedino kao svjedok
možeš pomodi drugima.
P: Cijeli život hranio sam se riječima. Broj riječi koje sam čuo ili pročitao može se izraziti u milijunima. Je li
mi to donijelo ikakve koristi? Ne, nimalo.
M: Um oblikuje jezik, a jezik oblikuje um. Oboje su samo instrumenti. Upotrebljavaj ih, ali nemoj ih
zloupotrebljavati. Riječi te mogu dovesti samo do vlastitih granica. Da bi se uzdignuo iznad riječi, moraš ih
se odredi. Budi samo šutljivi svjedok.
P: Kako da postanem svjedok? Svijet me veoma uznemiruje.
M: To je zato što se smatraš dovoljno velikim da bi te svijet mogao doticati. No, nije tako. Toliko si malen
da te ne može zakačiti ni pribadača. Uhvaden je tvoj um, a ne ti. Spoznaj sebe takvoga kakav jesi, kao
točku u svjesnosti, nedimenzionalnu i bezvremenu. Ti si poput vrha olovke jer u dodiru s tobom um
iscrtava svoju sliku svijeta. Ti si jedan i jednostavan, a slika je složena i nepregledno velika. Nemoj se dati
zavarati njome. Ostani svjestan sidušne točke koja se nalazi svugdje na slici.
Ono što jest ne može prestati biti. Ono što nije možda hode biti. Ali ono što niti postoji niti ne postoji, a o
čemu ovise i bitak i nebitak - to je neosvojivo. Spoznaj sebe i kao uzrok želje i straha i kao onoga koji je
istovremeno oslobođen i jednog i drugog.
P: Kako bih ja mogao uzrokovati strah?
M: Sve zavisi od tebe. Svijet postoji jer si ti pristao na to. Odbaci svoje uvjerenje u njegovu stvarnost i on
de iščeznuti poput sna. Vrijeme može srušiti planine. A ti, kao bezvremeni izvor vremena, možeš još i više.
Bez sjedanja i očekivanja ne može biti vremena.
P: Je li osjedaj «ja jesam» vrhovna stvarnost?
M: Prije negoli kažeš «ja jesam», moraš postojati da bi to rekao. Bitak ne mora biti svjestan sebe. Ne
trebaš znati da bi mogao biti, ali moraš biti da bi mogao znati.
P: Potonuo sam u more riječi! Jasno mi je da sve zavisi od toga kako su riječi složene, ali morao bi postojati
netko tko ih može složiti na smislen način. Da su riječi nastale slučajno, Ramajana, Mahabharata i
Bhagavata nikada ne bi bile napisane. Teorija slučajnog pojavljivanja nije održiva. Iznad nje mora postojati
izvor smislenog. Koja je to mod koja stvara red iz kaosa? Život je viši od bitka, a svjesnost je viša od života.
Tko je svjesno živo bide?
M: Tvoje pitanje sadrži u sebi odgovor. Svjesno živo bide jest upravo to - svjesno i živo bide. Riječi su
sasvim odgovarajude, ali ti ne razumiješ njihovo puno značenje. Zađi dublje u značenje tih riječi:
postojanje, življenje, svjesnost. Tada deš prestati trčati ukrug, postavljati pitanja i propuštati odgovore.
Shvati da ne možeš postaviti valjano pitanje o sebi jer ne znaš koga zapravo pitaš. U pitanju «tko sam ja?»
«ja» je nepoznato. To pitanje može se izraziti i ovako: «Ne znam što smatram svojim 'ja'.» Moraš otkriti
što uistinu jesi. Ja ti mogu redi samo ono što nisi. Nisi od svijeta, čak nisi ni u svijetu. Svijet ne postoji,
postojiš jedino ti. Ti stvaraš svijet svojim zamišljanjima kao u snu. Kao što san ne možeš odvojiti od sebe,
tako ne možeš imati vanjski svijet koji bi bio neovisan o tebi. Ti si neovisan, ali svijet nije. Nemoj se plašiti
svijeta koji si sam stvorio. Prestani u snu tražiti sredu i stvarnost, i probudit deš se. Ne trebaš znati odgovor
na svako «zašto» i «kako» jer takvim pitanjima nema kraja. Odbaci sve želje, neka ti um bude miran i otkrit
deš vrhovnu stvarnost.
Znanje stečeno Umom nije Istinsko Znanje
Poklonik: Doživljavaš li ti tri stanja svijesti - budno stanje, sanjanje i duboki san - jednako kao i mi ili na neki
drukčiji način?
Maharaj: Za mene su sva ta tri stanja poput dubokoga sna. Moje budno stanje nalazi se iznad njih. Kad vas
gledam, čini mi se da svi spavate i sanjate vlastite svjetove. Ja sam svjestan jer ništa ne zamišljam. To nije
samadhi, koji zapravo nije ništa drugo do oblik spavanja. Moje je stanje naprosto nedirnuto umom,
oslobođeno prošlosti i bududnosti. U tvojem slučaju ono je iskrivljeno željom i strahom, sjedanjima i
nadama, ali mojem je takvo kakvo jest, prirodno. Biti osoba znači biti u dubokom snu.
P: Između tijela i čiste svijesti nalazi se unutarnji organ (antahkarana). Možemo ga još nazvati suptilnim ili
mentalnim tijelom. Kao što pokretno zrcalo pretvara sunčevu svjetlost u mnogostruki obrazac svjetlosnih
pruga i boja, tako i suptilno tijelo pretvara jednostavnu svjetlost blistavog sebstva u raznolikost svijeta.
Tako sam ja shvatio tvoje učenje. No, ne mogu razumjeti kako se suptilno tijelo prvi put pojavilo?
M: Ono je stvoreno nastankom ideje «ja jesam». To je dvoje jedno.
P: A kako se pojavila ideja «ja jesam»?
M: U tvojem svijetu sve mora imati početak i kraj. Ono što nema ni početka ni kraja nazivaš vječnim. U
mojem svijetu ne postoji ni početak ni kraj jer oni se odnose na vrijeme. Bezvremeni bitak sasvim je sada.
P: Je li suptilno tijelo stvarno ili nestvarno?
M: Ono je prolazno. Stvarno je kad je prisutno, a nestvarno kad ga nema.
P: O kakvoj se stvarnosti radi? Je li to prolazna stvarnost?
M: Možeš je nazvati iskustvenom, trenutačnom ili činjeničnom. To je stvarnost neposrednog iskustva koje
se ne može zanijekati, ovdje i sada. Opis i značenje nekoga događaja mogu se dovesti u pitanje, ali ne i
sam događaj. Bitak se i nebitak izmjenjuju i njihova je stvarnost trenutna. Nepromjenjiva stvarnost leži s
one strane prostora i vremena. Spoznaj trenutnost bitka i nebitka i oslobodi se obojeg.
P: Iskustva možda jesu prolazna, ali mi smo ipak snažno vezani za njih i beskonačno ih ponavljamo.
M: Želja je jaka. Ona je ta koja uzrokuje ponavljanje. Kad nema želje, nema ni ponovnog pojavljivanja
iskustva.
P: Što je sa strahom?
M: Želja pripada prošlosti, a strah bududnosti. Sjedanja na patnju u prošlosti i strah od njezinoga ponovnog
pojavljivanja čine pojedinca tjeskobnim glede bududnosti.
P: Postoji i strah od nepoznatog.
M: Onaj tko nije patio nije ni uplašen.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Znanje stečeno Umom nije Istinsko Znanje 370
P: Jesmo li osuđeni na strah?
M: Sve dok se ne možemo suočiti sa svojim strahom, prihvatiti ga kao sjenu osobnoga postojanja, osuđeni
smo, kao osobe, da budemo uplašeni. Odreci se svih svojih sebičnih kalkulacija i oslobodit deš se straha. To
nije teško. Beželjnost se postiže kad se želja prepozna kao pogrešna. Ne trebaš se boriti sa željama. Na
kraju krajeva, želja je samo poriv za postizanjem srede, koji je, sve dok postoji bol, sasvim prirodan. Moraš
samo uvidjeti da se sreda ne nalazi u onome što želiš.
P: Ali mi volimo užitke.
M: Svaki je užitak natopljen bolom i veoma brzo uviđaš da oni ne idu jedno bez drugoga.
P: Postoji onaj koji doživljava iskustvo i postoji njegovo iskustvo. Što je stvorilo vezu između njih?
M: Ništa. To je dvoje jedno.
P: Osjedam da negdje postoji «kvaka», ali ne znam gdje.
M: «Kvaka» je u tvome umu koji uporno želi vidjeti dvojnost ondje gdje je nema.
P: Dok te slušam, moj um potpuno uranja u sadašnji trenutak i ostajem začuđen što više nemam pitanja.
M: Stvarnost možeš spoznati jedino kad si začuđen.
P: Uviđam da je sjedanje uzrok tjeskobe i straha. Kako ga možemo prekinuti?
M: Nemoj me to pitati, nema načina za to. Ono što razaznaš kao lažno iščezava. U prirodi je privida da
ispitivanjem nestaje. Istražuj - to je sve. Ne možeš uništiti laž zato što je cijelo vrijeme iznova stvaraš.
Odmakni se, ne obaziri se, uzdigni se iznad nje i ona de prestati postojati.
P: I Krist je govorio da se ne smijemo obazirati na zlo, da moramo biti poput djeteta.
M: Stvarnost je zajednička svima, samo je lažno osobno.
P: Promatrajudi sadhake i istražujudi teorije po kojima žive, ustanovio sam da su oni samo zamijenili
materijalne želje duhovnim ambicijama. Iz ovoga što nam govoriš proizlazi da su riječi duhovnost i
ambicija nespojive. Ako duhovnost podrazumijeva oslobođenje od svih ambicija, što de tragaoca motivirati
na djelovanje? Jogini govore da je želja za oslobođenjem od presudne važnosti. Nije li ona najviši oblik
ambicioznosti?
M: Ambicija je osobna, a osloboditi se znači odbaciti osobno. U oslobođenju više ne postoje ni subjekt ni
objekt ambicije. Ozbiljnost nije čežnja za plodovima napora. Ona je očitovanje unutarnjeg odmaka našeg
zanimanja za sve lažno, nevažno i osobno.
P: Neki si nam dan rekao da prije samoostvarenja ne možemo ni sanjati o savršenstvu, zato što je izvor
svega savršenstva sebstvo, a ne um. Ako čvrst karakter pun vrlina nije presudan za oslobođenje, što onda
jest?
M: Oslobođenje nije rezultat nekih metoda koje se vješto primjenjuju, a nije ni posljedica određenih
okolnosti. Ono je iznad uzročno-posljedičnoga zakona. Ništa ga ne može na silu izazvati i ništa ga ne može
spriječiti.
P: Zašto onda nismo slobodni ovdje i sada?
M: Ali mi jesmo slobodni ovdje i sada. Jedino je um taj koji zamišlja ropstvo.
P: Kako to umno zamišljanje može prestati?
M: Zašto želiš da prestane? Kad jednom spoznaš svoj um i njegove čudesne modi, kad ukloniš ono što ga je
zatrovalo, a to je ideja o odvojenoj i pojedinačnoj osobi, samo ga pusti na miru da obavlja svoj posao u
onom području za koje je osposobljen. Osloboditi um znači držati um na mjestu koje mu i pripada te mu
dati da radi svoj posao.
P: Što je posao uma?
M: Um je supruga srca, a svijet je njihov dom. Zadatak je svake supruge da drži kudu čistom i sretnom.
P: Još nisam razumio zašto se oslobođenje ne događa sada i ovdje, ako mu ništa ne stoji na putu.
M: Ništa ne stoji na putu tvojega oslobođenja i ono se može dogoditi sada i ovdje, ali ti si zainteresiraniji
za neke druge stvari. No, ne možeš se boriti protiv svojih interesa. Možeš ih nastojati zadovoljiti, a možeš
ih i prozreti pa promatrati kako se ukazuju kao puke pogreške u procjeni i predviđanju.
P: Hode li mi pomodi budem li odredeno vrijeme živio s nekim velikim i svetim čovjekom?
M: Veliki i sveti ljudi uvijek su ti dostupni, ali ti ih ne prepoznaješ. Kako deš znati tko je veliki i sveti čovjek?
Na temelju onoga što ti drugi kažu? Možeš li, što se takve procjene tiče, vjerovati drugima ili se moraš
osloniti samo na sebe? Da bi stekao uvjerenje i prevladao sjenu sumnje, potrebno ti je više od tuđe
preporuke, čak i više od vlastite privremene zanesenosti. Može se dogoditi da sretneš neku veliku i svetu
osobu, muškarca ili ženu, a da zatim dugo uopde i nisi svjestan koliko si sretan. Dijete velikoga čovjeka dugi
niz godina nede biti svjesno veličine svog oca. Moraš sazreti da bi prepoznao nečiju veličinu i pročistiti
svoje srce da bi prepoznao nečiju svetost. Inače deš potrošiti vrijeme i novac uzalud i tako propustiti ono
što ti život nudi. Među tvojim prijateljima ima mnogo dobrih ljudi od kojih možeš dosta naučiti. No,
trčanje za svecima samo je nova igra za um. Umjesto toga, prisjedaj se svojega sebstva i neumoljivo
promatraj svoj život. Budi ozbiljan i sasvim deš sigurno prekinuti lance nepažljivosti i zamišljanja.
P: Želiš li da se borim sasvim sam?
M: Nikada nisi sam. Postoje sile i bida koji ti cijelo vrijeme najiskrenije služe. Ti ih možeš, ali i ne moraš
percipirati. U svakom slučaju, oni su stvarni i aktivni. Kad spoznaš da je sve u tvojem umu, a da si ti iznad
njega, tada si istinski sam jer postaješ sve.
P: Što je sveznanje? Je li Bog sveznajudi? Jesi li ti sveznajudi? Čuli smo za pojam univerzalnog svjedoka. Što
to znači? Podrazumijeva li samoostvarenja ujedno i sveznanje? lli se sveznanje postiže nekom posebnom
duhovnom praksom?
M: Kad u potpunosti izgubiš sav interes za znanje, posljedica toga bit de sveznanja. To nije ništa drugo do
dar znanja svega onoga što treba znati u pravom trenutku, odnosno znanja o ispravnom djelovanju koje je
oslobođeno svih pogrešaka. Konačno, za djelovanje je potrebno znanje, a djeluješ li spontano na ispravan
način, a da toga uopde nisi svjestan, tim bolje.
P: Može li pojedinac poznavati um druge osobe?
M: Najprije spoznaj vlastiti um. On sadrži cijeli univerzum a da još i ostane slobodnoga mjesta.
P: Izgleda da tvoja radna teorija pretpostavlja kako se budno stanje temeljno ne razlikuje od sna i dubokog
spavanja bez snova. Tri stanja svijesti zapravo su posljedica pogrešnoga poistovjedivanja s tijelom. Možda
je to istina, ali osjedam da nije i cijela istina.
M: Nemoj pokušavati saznati istinu jer znanje stečeno umom nije istinsko znanje. Ali možeš saznati ono
što nije istina, a to je ved dovoljno da se oslobodiš lažnoga. Ideja da znaš što je istina opasna je zato što te
drži zarobljenim u umu. Kad ne znaš, slobodan si istraživati. Nema spasenja bez istraživanja jer je glavni
uzrok ropstva upravo činjenica što ne istražujemo.
P: Kažeš da privid svijeta počinje osjedajem «ja jesam», ali kad sam te pitao o njegovu nastanku, rekao si
da on niotkuda ne dolazi i da se tijekom istraživanja gubi. Ono što je dovoljno čvrsto da bude temelj za
izgradnju svijeta ne može biti samo iluzija. Osjedaj «ja jesam» jedini je nepromjenjivi faktor kojega sam
svjestan. Kako bi mogao biti lažan?
M: Ne radi se o tome da je osjedaj «ja jesam» lažan, ved je lažno ono što ti misliš da jesi. Ja mogu vidjeti,
bez i najmanje sjenke sumnje, da nisi ono što ti misliš da jesi. Bilo to logično ili nelogično, ne možeš
zanijekati ono što je očito. Ti nisi ništa od onoga čega si svjestan. Posveti se marljivo uklanjanju strukture
koju si sagradio u svojemu umu. Ono što je um stvorio mora on i uništiti.
P: Ne možeš zanijekati sadašnji trenutak, bez obzira na um. Ono što je sada, to i jest. U pitanje se može
dovesti pojava, ali ne i činjenica. Što je u korijenu činjenice?
M: Osjedaj «ja jesam» nalazi se u korijenu svih pojava, on je tajna veza između svih događaja koje
nazivamo životom. No, ja sam i iznad osjedaja «ja jesam».
P: Ustanovio sam da ostvarene osobe obično opisuju svoje stanje pojmovima koje su posudile od svojih
religija. Radi li se o hinduistu, spominjat de Brahmu, Višnua i Šivu te koristiti hinduističke tehnike i
usporedbe. Molimo te da nam kažeš kakvo je iskustvo koje se nalazi iza tvojih riječi? Na kakvu se stvarnost
one odnose?
M: To je moj način izražavanja, jezik kojem su me naučili.
P: Ali što se krije iza tvojega govora?
M: Kako bih to mogao izraziti riječima, osim niječnim pojmovima? Zbog toga i koristim pojmove kao što su
bezvremeno, besprostrorno i bezuzročna. To su također riječi, ali bududi da su ispražnjene od značenja,
odgovaraju mojoj namjeri.
P: Ako nemaju značenja, zašto ih uopde koristiš?
M: Zato što ti želiš riječi ondje gdje se one ne daju primijeniti.
P: Vidim kamo smjeraš. Ponovno si me razoružao. Ostao sam bez pitanja!
Napredak u duhovnom životu
Poklonik: Nas dvije stigle smo iz Engleske. Željele smo posjetiti Indiju. Veoma malo znamo o jogi, a ovdje
smo zato što su nam rekli da duhovni učitelji igraju važnu ulogu u životu ove zemlje.
Maharaj: Dobro došle! Ovdje nedete nadi ništa novo. Posao kojim se bavimo bezvremen je. Bio je isti prije
deset tisuda godina i bit de isti i nakon deset tisuda godina. Stoljeda prolaze jedno za drugim, ali čovjekov
glavni problem nije se promijenio, on i dalje pati i traži lijek svojoj patnji.
P: Neki dan upoznala sam sedmero mladih zapadnjaka koji su tražili prenodište na nekoliko dana. Došli su
vidjeti svojega gurua koji trenutačno drži predavanja u Bombayu. Pružila mi se prilika da ga i ja upoznam.
To je veoma drag, mlad čovjek ugodne vanjštine. On ostavlja dojam osobe koja se strogo pridržava
činjenica i ima mnogo znanja, ali najljepše je to što je okružen ozračjem mira i tišine. Njegovo učenje
tradicionalno je vedsko učenje s naglaskom na nesebičnom služenju (karma joga) svojim bližnjima i svojem
guruu. On tvrdi da nesebično služenje može dovesti do samoostvarenja, a to isto kaže i Bhagavad-gita. Taj
guru ima veoma ambiciozne planove jer obučava poklonike koji de započeti osnivanje duhovnih centara u
mnogim zapadnim zemljama. Čini se da im ne daje samo ovlaštenje, ved i mod da rade u njegovo ime.
M: Da, prijenos je modi mogud.
P: Dok sam se družila sa sljedbenicima toga gurua imala sam čudan osjedaj da sam postala nevidljiva. Oni
su, predavajudi se svojemu guruu, i mene predali njemu! Sve što sam ja učinila za njih smatrali su djelom
svoga gurua. Za njih nisam bila ništa drugo do guruov instrument. Osjedala sam se poput slavine koju je
samo trebalo okrenuti lijevo ili desno. Nisu imali nikakav osobni odnos prema meni. Malko su me pokušali
preobratiti na svoju vjeru, no čim su osjetili otpor, jednostavno su prestali obradati pozornost na mene.
Čak ni međusobno nisu bili previše povezani, činilo se kao da ih veže jedino zajednička ljubav i briga za
njihova gurua. Sve mi je to djelovalo prilično hladno, gotovo neljudski. Jedno je sebe smatrati
instrumentom u Božjim rukama, ali zanemarivati sve ostalo i prestati razmišljati zato što sve jest Bog nešto
je sasvim drugo. To može voditi u ravnodušnost koja graniči s okrutnošdu. Naposljetku, svi su ratovi
započeli u ime Boga. Cjelokupna povijest čovječanstva zapravo je niz «svetih» ratova. Pojedinac nikada nije
tako neosoban kao u ratu!
M: Uporno zahtijevati nešto ili opirati se nečemu sadržano je u samoj želji za postojanjem. Ukloniš li tu
želju, što ti ostaje? Postojanje i nepostojanje odnose na nešto u prostoru i vremenu, ovdje i sada ili ondje i
tada, što je prisutno samo u umu. Um igra «igru pogađanja». Uvijek je nesiguran, obuzet tjeskobom i
nemirom. Ogorčena si kad se s tobom postupa samo kao s instrumentom nekoga Boga ili gurua i uporno
zahtijevaš da ti se pristupi kao osobi, a sve zato što nisi sigurna u vlastito postojanje i što ne želiš odbaciti
udobnost i sigurnost koju ti osoba daje. Možda i nisi ono što vjeruješ da jesi, ali to ti daje trajnost. Tvoja
bududnost ulijeva se u sadašnjost i neprimjetno postaje prošlost. Zaniječe li ti netko osobno postojanje, to
može djelovati zastrašujude, ali moraš se suočiti s time i nadi svoj identitet u sveukupnosti života. Tada više
nede postojati problem tko koga koristi kao instrument.
P: Sva pažnja koju su mi posvetili bila je samo pokušaj da me obrate na svoju vjeru. Kad sam im pružila
otpor, izgubili su svaki interes za mene.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Napredak u duhovnom životu 375

M: Ne možeš postati učenik samo razgovarajudi s nekim ili sasvim slučajno. Najčešde postoji pradavna veza
između učenika i učitelja koja se njegovala tijekom mnogih života da bi sada procvjetala kao ljubav i
povjerenje. Bez tog dvoga nitko ne može biti učenik.
P: Kako si odlučio postati učitelj?
M: Postao sam učiteljem kad su me tako počeli zvati. Tko sam ja da bih poučavao i koga bih to trebao
poučavati? Ono što sam ja, to si i ti, a ono što si ti, to sam i ja. Osjedaj «ja jesam» zajednički je svima nama.
Iznad njega nalazi se beskrajna svjetlost i ljubav. Ali, mi ih ne vidimo jer gledamo u drugom smjeru. Ja ti
samo mogu pokazati u smjeru neba, ali vidjeti zvijezdu tvoj je posao. Nekima je potrebno više, a nekima
manje vremena da bi je vidjeli. Sve zavisi od jasnode njihove vizije i ozbiljnosti u traganju. To dvoje ostaje
njima, a ja ih mogu jedino ohrabrivati.
P: Što se od mene očekuje kad postanem učenik?
M: Svaki učitelj ima vlastite metode, koje se obično temelje na učenjima njegova gurua i načinu na koji je
sam postigao samoostvarenje, ali i na njegovoj osebujnoj terminologiji. Unutar toga okvira on se
prilagođava osobnosti učenika. Učeniku je dana potpuna sloboda misli i istraživanja, a ohrabruje ga se da
postavlja pitanja koliko god mu srce želi. On mora biti potpuno siguran u učenje i kompetenciju svojega
gurua jer inače njegova vjera ne može biti apsolutna, a djelovanje cjelovito. Apsolutno u tebi vodi te do
apsolutnog izvan tebe - apsolutna istina, ljubav i nesebičnost presudni su čimbenici u samoostvarenju. Svi
se oni mogu postidi ozbiljnošdu.
P: Mislila sam da se čovjek mora odredi svoje obitelji i imovine želi li postati učenik nekog duhovnog
učitelja.
M: To se razlikuje od gurua do gurua. Neki gurui očekuju da njihovi zreliji učenici postanu isposnici i
pustinjaci, a drugi ohrabruju obiteljski život i dužnosti. Vedina učitelja smatra da je obiteljski život teži od
odricanja i da više odgovara zrelijim i uravnoteženijim osobama. U ranijim stadijima duhovne discipline
preporučuje se redovnički život. Zbog toga se u indijskoj kulturi od studenata očekuje da do dvadeset i
pete godine žive poput redovnika, u siromaštvu krjeposti i poslušnosti, kako bi im se pružila prilika da
izgrade karakter sposoban za suočavanje s teškodama i iskušenjima bračnoga života.
P: Tko su ljudi u ovoj prostoriji? Jesu li to tvoji učenici?
M: To moraš njih pitati. Učenik se ne postaje na verbalnoj razini, ved u tihim dubinama svojega bitka.
Učenik ne postaješ ni vlastitim izborom; sudbina pritom igra daleko vedu ulogu nego slobodna volja. Nije
važno tko je učitelj, svi ti učitelji žele dobro. Važan je učenik, njegovo poštenje i ozbiljnost. Pravi učenik
uvijek de nadi pravoga učitelja.
P: Mogu zamisliti ljepotu i osjetiti kako je blagoslovljen život posveden traganju za istinom pod vodstvom
kompetentnog učitelja ispunjenog ljubavlju. Nažalost, nas dvije moramo se vratiti u Englesku.
M: Udaljenost nije važna. Ako je tvoja želja snažna i iskrena, preoblikovat de tvoj život da bi se ispunila.
Posadi sjemenku i ostavi je da proklija kad dođe vrijeme.
P: Po kojim demo znakovima prepoznati da smo u svom duhovnom životu postigli napredak?

M: Znaci su napretka oslobođenost od svih strahova, osjedaj lakode i radosti, duboki mir iznutra i obilje
energije usmjerene prema van.
P: Kako si ti to postigao?
M: Ja sam sve to našao u prisutnosti svojega gurua. Ništa nisam učinio sam. Guru mi je rekao da budem
miran i ja sam ga slušao koliko sam god mogao.
P: Je li tvoja prisutnost jednako modna kao što je bila njegova?
M: Kako bih to mogao znati? Za mene je moj guru jedina prisutnost. Ako si sa mnom, onda si i s njim.
P: Svaki se guru poziva na svojega gurua. Gdje je početna točka?
M: Postoji u univerzumu sila koja radi na prosvjetljenju i oslobođenju. Nazivamo je Sadašiva, a uvijek je
prisutna u srcima ljudi. Ona je faktor koji ujedinjava. Jedinstvo oslobađa, a sloboda sjedinjuje. Konačno,
ništa nije moje ili tvoje, sve je naše. Samo budi jedno sa samom sobom i bit deš jedno sa svima. Bit deš kod
kude u cijelom univerzumu.
P: Želiš li redi da de se sva ta veličanstvenost pojaviti naprosto budem li prebivala u osjedaju «ja jesam»?
M: Sigurno je ono što je jednostavno, a ne ono što je složeno. Međutim, ljudi zbog nečega ne vjeruju
jednostavnom i lakom, onom što je uvijek dostupno. Zašto najiskrenije ne pokušaš učiniti ono što ti
savjetujem? Možda ti se sve to čini veoma malim i beznačajnim, ali moj je savjet nalik sjemenki koja de
izrasti u modno drvo. Pruži si priliku!
P: Mnogo ljudi sjedi ovdje u tišini. Zašto su došli?
M: Došli su kako bi se mogli susresti sa sobom. Kod kude ih previše zaokuplja svjetovni život. Ovdje ih ništa
ne ometa pa imaju priliku ostaviti svoje svakodnevne brige i dodi u dodir s onim najvažnijim u sebi.
P: Kako se može prakticirati svijest o sebstvu?
M: Nema potrebe za takvim prakticiranjem. Svijest je uvijek u tebi. Istom onom pozornošdu kojom se
usmjeravaš na vanjsko, moraš se sada okrenuti prema unutarnjem. Nije ti potrebna nikakva nova ili
posebna vrsta svijesti.
P: Pomažeš li ti osobno ljudima?
M: Ljudi dolaze da bi popričali sa mnom o svojim problemima. Izgleda da dobivaju neku pomod, inače ne bi
dolazili.
P: Razgovaraš li s njima uvijek javno ili održavaš i privatne razgovore?
M: Postupam u skladu s njihovim željama. No, ne razlikujem javno i privatno.
P: Može li te se uvijek nadi ili imaš i neke dužnosti koje moraš obaviti?
M: Uvijek me se može nadi, ali najbolje vrijeme za posjete ranojutarnji su ili kasnopopodnevni sati.

P: Shvatila sam da nema uzvišenije dužnosti od one koju obavlja duhovni učitelj.
M: Nije važna dužnost, ved motiv koji je pokrede.

Predaj se vlastitom Sebstvu
Poklonik: Rođena sam u Sjedinjenim Američkim Državama. Zadnjih četrnaest mjeseci provela sam u
ašramu Sri Ramane Maharshija. Trenutačno sam na putu kudi u SAD gdje me očekuje majka.
Maharaj: Kakvi su ti životni planovi?
P: Mogla bih stedi zvanje medicinske sestre ili se udati i roditi djecu.
M: Zašto se želiš udati?
P: Čini mi se da je osigurati djeci duhovni dom najviši oblik služenja koji ovoga trena mogu zamisliti. Ali
naravno, život može krenuti i drugim tokom. Spremna sam na sve što dođe.
M: Što si dobila za tih četrnaest mjeseci provedenih u Sri Ramaninom ašramu? Jesi li sada drukčija nego
što si bila prije dolaska u ašram? Na koji si se način promijenila?
P: Nisam više uplašena. Našla sam mir.
M: Kakav je to mir? Je li to mir koji proizlazi iz ostvarenih želja ili iz odbacivanja želja koje ne možeš
ostvariti?
P: Čini mi se da mir proizlazi malo iz jednoga, malo iz drugoga. Nije mi bilo lako. Iako je ašram veoma mirno
mjesto, iznutra sam prolazila kroz duboku patnju.
M: Kad shvatiš da je razlika između unutarnjeg i vanjskoga samo u umu, više se ne bojiš.
P: Takva se spoznaja povremeno javlja u meni i zatim nestaje. Nisam još dosegnula nepromjenjivo stanje
potpune cjelovitosti.
M: Sve dok vjeruješ da je tako moraš nastaviti sa svojom sadhanom. Ona de ti pomodi uništiti lažnu ideju
da nisi cjelovita. Sadhanom se uklanja sve ono što je nametnuto izvana. Kad shvatiš da si manja od točkice
u prostoru i vremenu, nešto odved malo da bi moglo biti razrezano i prekratkoga vijeka da bi moglo biti
ubijeno, tada, i jedino tada, nestaju svi strahovi. Kad postaneš manja od vrška igle, ona te nede modi
probosti, ali ti deš modi probosti nju!
P: Da, upravo se tako ponekad osjedam, nedodirljivo. Tada sam više nego neustrašiva, tada sam
neustrašivost sama.
M: Što te ponukalo da odeš u Ramanin ašram?
P: Imala sam veoma nesretnu ljubavnu vezu i prolazila sam kroz pakao boli. Ni droga ni alkohol nisu mi
mogli pomodi. Tapkala sam u mraku, sve dok nisam naišla na neke knjige iz područja joge. Išla sam od
knjige do knjige, od znaka do znaka - i stigla u Ramanin ašram.
M: Kad bi ti se ista tragedija ponovno dogodila, bi li toliko patila s obzirom na svoje trenutačno stanje
uma?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Predaj se vlastitom Sebstvu 379

P: Oh, ne. Ne bih si dopustila da toliko patim. Ubila bih se.
M: Dakle, ne bojiš se smrti!
P: Bojim se umiranja, ali ne i same smrti. Zamišljam da je proces umiranja bolan i ružan.
M: Kako znaš? Ne mora biti tako. Umiranje može biti prekrasno i spokojno. Kad jednom znaš da se smrt
događa tijelu, a ne tebi, samo promatraš kako ono otpada s tebe, kao odbačeni komad odjede.
P: Sasvim mi je jasno da moj strah od smrti proizlazi iz nerazumijevanja i neznanja.
M: Ljudska bida umiru svake sekunde, stoga se nad svijet nadvija oblak straha i agonije umiranja. Nije čudo
da si i ti uplašena. Ali kad jednom spoznaš da umire samo tijelo, a ne i kontinuitet sjedanja i osjedaj «ja
jesam» koji se odražava u njemu, nedeš više biti uplašena.
P: U redu, kad budem umirala, vidjet du kako de to izgledati.
M: Usmjeri pozornost i vidjet deš da su rođenje i smrt jedno, da život pulsira između bitka i nebitka i da se
oni međusobno trebaju kako bi i jedan i drugi bio cjelovit. Rođena si da bi umrla i umireš da bi se ponovno
rodila.
P: Ne prekida li nevezanost taj proces?
M: S nevezanošdu se gubi strah, ali ne i činjenica umiranja.
P: Hodu li biti prisiljena da se ponovno rodim? Kako je to strašno!
M: Nema prisile. Dobit deš ono što želiš. Ti stvaraš vlastite planove i provodiš ih u djelo.
P: Osuđujemo li mi sami sebe na patnju?
M: Zahvaljujudi istraživanju rastemo, a da bismo istraživali potrebno nam je iskustvo. Skloni smo ponavljati
ono što nismo razumjeli. Budemo li dovoljno osjetljivi i inteligentni, ne moramo patiti. Bol je poziv na
pozornost i kazna za nesmotrenost, Inteligentno i suosjedajno djelovanje jedini je lijek za nj.
P: Baš zato što jesam postala pametnija, ne bih više mogla podnijeti patnju. Zašto je samoubojstvo loše?
M: Ono nije loše, možeš li njime riješiti problem. Ali što ako ne možeš? Patnja uzrokovana vanjskim
faktorima, kao što su veoma bolna i neizlječiva bolest ili neka nepodnošljiva nesreda, može opravdati
samoubojstvo. Ali, nedostaje li nam mudrosti i suosjedanja, ono nam ne može pomodi. Nerazborita smrt
znači i nerazborito ponovno rođenje. Uz to, u obzir moramo uzeti i pitanje karme. Strpljivo podnošenje
patnje najčešde je najmudriji način odnosa prema njoj.
P: Mora li se izdržati patnja, ma kako žestoka i beznadna bila?
M: Trpljenje je jedno, a beznadna agonija nešto sasvim drugo. Trpljenje je smisleno i plodno, a agonija
beskorisna.
P: Zašto se moramo zamarati karmom ? Ona ionako sama vodi računa o sebi.

M: Karma je vedim dijelom kolektivna. Patimo zbog grijeha koje su počinili drugi, kao što i drugi pate zbog
naših. Čovječanstvo je jedinstveno. Nepoznavanje te činjenice ne može nju i izmijeniti. Bili bismo i sami
mnogo sretniji kad ne bismo bili toliko ravnodušni prema patnjama drugih.
P: Osjedam da sam sada mnogo suosjedajnija prema drugima.
M: Odlično! Kad to kažeš, što imaš na umu? Smatraš li sebe suosjedajnom osobom u ženskom tijelu?
P: Postoji tijelo, suosjedanje, pamdenje te mnogo drugih pojmova i stavova. To bi se, sve zajedno, moglo
nazvati osobom.
M: Uključujudi i ideju «ja jesam»?
P: Ideja «ja jesam» nalikuje košari u kojoj se nalaze mnoge stvari koje čine osobu.
M: Možda je točnije redi da je to prude od kojega je ispletena košara. Kad sebe zamišljaš kao ženu, smatraš
li da si ti žena ili da se tvoje tijelo može opisati kao žensko?
P: To ovisi o mojemu raspoloženju. Ponekad se osjedam samo kao središte svijesti.
M: Ili kao ocean svijesti. Ali, postoje li trenuci kad nisi ni muškarac ni žena, kad nisi nešto beznačajno,
izazvano okolnostima i vanjskim uvjetima?
P: Da, postoje takvi trenuci, ali stid me govoriti o njima.
M: Možeš očekivati jedino nagovještaj. Ne trebaš više ništa redi.
P: Je li dopušteno pušiti u tvojoj prisutnosti? Znam da nije običaj pušiti pred svetim čovjekom, pogotovo za
ženu.
M: Slobodno možeš pušiti, nikome nede smetati. Mi to razumijemo.
P: Osjedam da se trebam smiriti.
M: To se veoma često događa Amerikancima i Europljanima. Nakon što određeno vrijeme rade sadhanu,
napune se energijom i onda grčevito traže neki ispušni ventil za nju. Zbog toga osnivaju duhovne zajednice,
postaju učitelji joge, ulaze u brak ili pišu knjige. Rade sve samo da ne ostanu mirni i okrenu svoje snage
prema unutra kako bi u sebi pronašli izvor neiscrpne modi i naučili je držati pod nadzorom.
P: Priznajem da se sada, upravo zato što se osjedam puna energije, želim vratiti u svoju zemlju i živjeti
veoma aktivnim životom..
M: Možeš činiti što god hodeš, samo nemoj smatrati da si tijelo i um. Takav stav nije toliko pitanje
trenutačnog odbacivanja tijela i svega što s njime ide, koliko jasnog razumijevanja činjenice da nisi tijelo,
osjedaja odvojenosti i emocionalnog neupletanja.
P: Znam na što misliš. Prije četiri godine prošla sam kroz razdoblje tjelesnoga odricanja. Nisam kupovala
nove odjevne predmete, jela sam najjednostavniju hranu i spavala na golim daskama. No, važno je
prihvadanje oskudice, a ne trenutačna neudobnost. Sada sam spoznala da je izražavanje dobrodošlice
životu sa svime što mi donosi i ljubavlju prema svemu što mi nudi najbolje što mogu učiniti. Sa
zadovoljstvom u srcu prihvadam sve što dolazi i postupam s time kako najbolje znam. Ako ne mogu učiniti
ništa više no dati život svojoj djeci i istinski je odgojiti, i to je ved dovoljno. lako moje srce kuca za svako
dijete, ne mogu se baviti svakim.
M: Udana žena i majka možeš biti jedino kad postaneš svjesna svoje muške i ženske prirode. Ne budeš li se
smatrala tijelom, obiteljski deš život tijela, ma koliko dubok i zanimljiv bio, doživljavati isključivo kao igru na
platnu uma, a svjetlost svijesti kao jedinu stvarnost.
P: Zašto uporno tvrdiš da je jedino svijest stvarna? Nije li i objekt svjesnosti stvaran dok traje?
M: Ali on nije trajan! Trenutačna stvarnost od sporedne je važnosti jer je ovisna o bezvremenome.
P: Što smatraš pod bezvremenim: trajno ili vječno?
M: U postojanju ne može biti trajanja. Trajnost podrazumijeva istovjetnost u prošlosti, sadašnjosti i

bududnosti. No, takva istovjetnost nije moguda, zato što se sama sredstva poistovjedivanja kolebaju i
mijenjaju. Trajnost i vječnost iluzije su koje je stvorilo sjedanje, a predstavljaju samo mentalne projekcije
obrazaca nastale ondje gdje nikakvih obrazaca nema. Odbacimo li sve ideje o prolaznom ili vječnom, tijelu
ili umu, muškarcu ili ženi, što de ostati? Kakvo de biti stanje tvojega uma kad odbaciš sve odvojenosti? Ne
govorim o odbacivanju razlika jer bez njih ne bi bilo pojavnoga svijeta.
P: Kad ne odvajam unutarnje od vanjskoga, sretna sam i mirna. Ali zbog nečega gubim svoju
uravnoteženost i ponovno počinjem tražiti sredu u vanjskom svijetu? Ne mogu shvatiti zašto moj unutarnji
mir nije postojan?
M: Konačno, i mir je stanje uma.
P: Iznad uma nalazi se tišina. O njoj se nema što redi.
M: Točno. Svi razgovori o tišini samo stvaraju buku.
P: Zašto težimo svjetovnoj sredi čak i nakon što smo okusili vlastitu, prirodnu i spontanu sredu?
M: Kad je um zaokupljen služenjem tijelu, sreda je izgubljena. Um traži užitke, kako bi je ponovno našao.
Poriv za sredom sam je po sebi ispravan, ali načini na koji se postiže zadovoljstvo zavode na stranputice,
nepouzdani su i uništavaju istinsku sredu.
P: Je li užitak uvijek pogrešan?
M: Ispravno stanje i upotreba tijela i uma veoma su ugodni. No, samo traganje za užitkom pogrešno je.
Nemoj pokušavati postati sretna, ved radije preispitaj svoju potragu za sredom. Shvatit deš da želiš postati
sretna upravo zato što nisi sretna. Ispitaj zašto nisi sretna! Zato što nisi sretna, tražiš sredu u užitku koji sa
sobom uvijek donosi bol. Iz tog razloga takve užitke nazivaš svjetovnom sredom. Zatim počinješ čeznuti za
nekim drugim užitkom koji sa sobom ne donosi bol a nazivaš ga božanskom sredom. Užitak je u stvari samo
predah od boli. Sreda je i svjetovna i duhovna, unutar svega što događa, ali i onkraj toga. Nemoj praviti
razlike i razdvajati nerazdvojivo. Nemoj se otuđiti od života.
P: Kako te sada dobro razumijem! Prije mojega boravka u Ramaninom ašramu tiranizirala me vlastita
savjest i neprestano sam osuđivala samu sebe. Sada sam potpuno opuštena i u cijelosti prihvadam sebe
takvom kakva jesam. Kad se vratim u SAD, uzimat du od života sve što mi dođe, smatrajudi to
Bhagavanovom milošdu, i jednako du uživati i u gorkom i u slatkom. To je najvažnije što sam naučila u
ašramu - imati povjerenje u Bhagavana. Nikada prije nisam bila takva. Nikome nisam mogla vjerovati.
M: Vjerovati Bhagavanu znači vjerovati sebi. Budi svjesna da se sve događa tebi, zahvaljujudi tebi i kroz
tebe, da ti stvaraš i uništavaš sve što percipiraš, ali da i uživaš u svemu, i nedeš više biti uplašena. Ne budeš
li uplašena, nedeš biti nesretna i nedeš tražiti sredu.
U zrcalu tvojega uma pojavljuju se i nestaju različite vrste sila. Znaj da su one u cijelosti tvoja kreacija pa ih
u tišini promatraj kako dolaze i odlaze. Budi budna, ali neka te ništa ne uznemiruje. Takav stav tihog
promatranja sam je temelj joge. Vidiš sliku, ali znaš da nisi slika.
P: Shvatila sam da me pomisao na smrt plaši jer se ne želim ponovno roditi. Znam da me nitko nede
prisiljavati na to, ali bi, usprkos tome, pritisak nezadovoljenih želja mogao prevladati. Možda nedu imati
snage da mu se oduprem.
M: Pitanje otpora nede se pojaviti. Ti nisi ono što se uvijek iznova rađa. Neka se to događa. Ti samo
promatraj kako se događa.
P: Zašto bih uopde trebala biti zabrinuta?
M: Ali ti jesi zabrinuta! I bit deš zabrinuta sve dok se slika sukobljava s tvojim osjedajem istine, ljubavi i
ljepote. Želja za skladom i mirom nije iskorjenjiva. Ali kad se konačno ispuni, sve brige nestaju, a tjelesni
život postaje spontan i odigrava se ispod razine pozornosti. U tom slučaju, čak i ako dobiješ novo tijelo, ti
se nisi ponovno rodila. Postaje ti svejedno imaš li tijelo ili ne. Dolaziš do točke u kojoj se tebi ne može
dogoditi ništa. Nemaš li tijela, ne možeš biti ubijena. Nemaš li imovine, ne možeš biti opljačkana, a nemaš li
uma ne možeš pasti pod privid iluzije. Tada više nema točke za koju bi se želja ili strah mogli uhvatiti. Je li
išta drugo važno dokle god ti se nikakva promjena ne može dogoditi?
P: Zbog nečega mi se ipak, ne sviđa ideja umiranja.
M: To je zato što si toliko mlada. Što više upoznaješ sebe, manje se plašiš. Naravno, agoniju umiranja
nikada nije ugodno promatrati. Ali umirudi čovjek rijetko je svjestan toga.
P: Vrada li se on u svijest?
M: Umiranje veoma sliči spavanju. Čovjek nakratko gubi žarište, a zatim se ponovno vrada.
P: Je li to ista osoba?
M: Osoba stvorena okolnostima nužno se mijenja zajedno s njima kao što se plamen mijenja ovisno o vrsti
goriva. Jedino se taj proces stalno nastavlja, stvarajudi prostor i vrijeme.
P: Bog de brinuti za mene. Sve mogu prepustiti Njemu.
M: Čak je i vjera u Boga samo jedan od stupnjeva na putu. Naposljetku, sve odbacuješ zato što dolaziš do
nečega toliko jednostavnoga da ne postoje riječi koje bi to mogle izraziti.

P: Ja tek započinjem svoju sadhanu. U samome početku nisam imala ni vjere ni povjerenja. Osjedala sam
strah i nisam mogla dopustiti da se neke stvari dogode. Svijet mi se činio veoma opasnim i neprijateljskim
mjestom. A sad konačno mogu govoriti o povjerenju u gurua i Boga. Ostavi me da rastem. Nemoj me
gurati naprijed. Dopusti mi da napredujem svojim ritmom.
M: Ti u svakom slučaju napreduj. Ali ne napreduješ! Još si uvijek zarobljena idejama o muškarcu i ženi,
mladom i starom, životu i smrti. Napreduj, uzdigni se iznad toga. Ono što smo prepoznali, možemo i nadidi.
P: Kamo god dođem ljudi misle kako je njihova dužnost da otkrivaju moje mane pa me tjeraju da se
mijenjam. Ved mi je dosta te duhovne prisile. Što nije u redu s mojom sadašnjošdu da bi je bilo potrebno
žrtvovati nekakvoj bududnosti, koliko god veličanstvena bila? Ti si rekao da je stvarnost u sadašnjem
trenutku. Ja volim i želim svoje sada. Ne želim biti vječno zabrinuta za svoj duhovni rast i svoju bududnost.
Ne želim jurcati za vedim i boljim. Dopusti mi da volim to što imam.
M: Sasvim si u pravu. Učini tako. Samo budi iskrena prema sebi. Voli ono što uistinu voliš, nemoj se boriti i
naprezati.
P: To je ono što ja zovem predanost guruu.
M: Zašto ga zamišljaš u vanjskome liku? Predaj se vlastitome sebstvu koje se izražava u svemu što jest.

Užitak i sreća
Poklonik: Moj prijatelj, mladid od dvadeset i pet godina, saznao je da boluje od neizlječive bolesti na srcu.
Napisao mi je kako mu je draže samoubojstvo od dugog i sporog umiranja. Odgovorio sam mu da se
bolest, koja je prema zapadnoj medicini neizlječiva, može izliječiti na neki drugi način. Postoje joginske
modi koje mogu dovesti do skoro trenutnih promjena u ljudskome tijelu. Učinci čestih postova također
graniče s čudesnim. Napisao sam mu da se ne žuri umrijeti, ved da radije pokuša s nekom alternativnom
metodom.
Čuo sam da neki jogin koji živi nedaleko od Bombaya posjeduje čudesne modi. On se specijalizirao za
kontrolu životnih sila koje vladaju tijelom. Sreo sam nekoliko njegovih učenika i poslao mu po njima
fotografiju svoga prijatelja. Sad du vidjeti što de se dogoditi.
Maharaj: Točno, čuda se često događaju, ali mora postojati želja za životom. Nema li nje, čudo se ne može
dogoditi.
P: Može li se želja za životom u nekoga usaditi?
M: Površinska želja može, ali takva želja brzo de se istrošiti, Načelno, nitko ne može prisiliti drugu osobu da
živi. Uz to, postojale su kulture u kojima je samoubojstvo imalo priznato i ugledno mjesto.
P: Nije li naša dužnost da preživimo svoj životni vijek?
M: Naša je dužnost živjeti prirodno, spontano i s lakodom. Ali bolest i patnja nisu prirodne. Plemenita je
vrlina nepokolebljivo izdržati sve što život nosi, ali ima i dostojanstva u odbijanju besmislenog mučenja i
poniženja.
P: Dobio sam knjigu koju je napisao neki siddha. U njoj je opisao mnogo svojih neobičnih, čak i
zapanjujudih iskustava. Po njegovu mišljenju, put istinskoga sadhake završava kad sretne svojega učitelja i
preda mu tijelo, um i srce. Od toga trenutka guru preuzima sadhakin život u svoje ruke i postaje odgovoran
za svaki, pa i najmanji događaj u njegovu životu, sve dok njih dvoje ne postane jedno. To možemo nazvati
samoostvarenjem kroz poistovjedivanje. Učenika obuzima sila koju nema pod nadzorom i kojoj se ne može
oduprijeti, a pritom se osjeda bespomodnim kao list u oluji. Jedino što ga može spasiti od ludila i smrti jest
vjera u ljubav i mod njegova gurua.
M: Svaki učitelj poučava u skladu s vlastitim iskustvom. Iskustvo se oblikuje prema uvjerenju, a uvjerenje
prema iskustvu. Čak i učenik oblikuje gurua prema vlastitoj predodžbi. Učenik je taj koji gurua čini velikim.
Kad jednom postane jasno da je guru nosilac modi oslobođenja koja djeluje i iznutra i izvana, zdušna
predanost postaje prirodna i laka. Kao što se čovjek preplavljen bolima potpuno predaje u ruke kirurga,
tako se i učenik bez ikakvih ograda povjerava svojemu guruu. Sasvim je prirodno tražiti pomod kad se
osjeda goruda potreba za njom. Ali, koliko god guru bio modan, on ne smije nametati svoju volju učeniku. S
druge strane, učenik koji ne vjeruje i oklijeva mora ostati neispunjen, a da njegov guru nije nimalo kriv za
to.
P: Što se tada događa?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Užitak i sreda 385

M: Kad se sve ostalo pokaže neuspješnim, život postaje naš učitelj. Ali na pouke života treba dugo čekati.
Mogude je uštedjeti nmoga odgađanja i nevolje ako samo postoji povjerenje i poslušnost guruu. No, do
takvoga povjerenja dolazi samo onda kad ravnodušnost i nemir ustupe mjesto jasnodi i miru. Čovjek koji
ne poštuje samoga sebe nede modi vjerovati ni sebi ni bilo kome drugome. Zbog toga učitelj daje u
početku sve od sebe kako bi uvjerio učenika u svoje visoko podrijetlo, plemenitu prirodu i veličanstvenu
sudbinu. on mu prenosi iskustva velikih svetaca jednako kao i svoja vlastita te nastoji u učeniku probuditi
povjerenje u samog sebe i u vlastite bezgranične mogudnosti. Kad povjerenje u sebe i u učitelja idu ruku
pod ruku, u učenikovu se karakteru i životu događaju brze i dalekosežne promjene.
P: Možda se ja ne želim mijenjati. Moj je život dovoljno dobar takav kakav jest.
M: Govoriš tako jer još nisi uvidio koliko je bolan život koji vodiš. Nalik si djetetu koje spava s lizaljkom u
ustima. Možeš se osjedati sretnim u trenutku kad si potpuno usmjeren na svoje sebstvo, ali dovoljno je
samo pomnije pogledati ljudska lica da bi na njima zamijetio sveobuhvatnu činjenicu patnje. Čak je i tvoja
sreda tako ranjiva i kratkotrajna, izložen si milosti i nemilosti bankrota ili čira na želucu. Tvoja je sreda samo
trenutak predaha, puki vremenski razmak između dvije patnje. Stvarna sreda nije ranjiva, zato što ne zavisi
od okolnosti.
P: Govoriš li iz vlastitoga iskustva? Jesi li i ti nesretan?
M: Ja nemam osobnih problema. Ali svijet je pun živih bida čiji su životi pritiješnjeni između straha i želje.
Oni su nalik stoci dovedenoj u klaonicu koja bezbrižno i sretno skače i juri naokolo, ali ne prođe ni sat
vremena a ved je mrtva, oderane kože.
Tvrdiš da si sretan. Jesi li uistinu sretan ili samo nastojiš samoga sebe uvjeriti u to? Pogledaj u sebe bez
straha i začas deš shvatiti da tvoja sreda zavisi od uvjeta i okolnosti te da je stoga trenutna, a ne stvarna.
Stvarna sreda dolazi iznutra.
P: Od kakve mi je koristi tvoja sreda? Ona mene ne čini sretnim.
M: Možeš je imati cijelu, i više od toga, samo ako je zatražiš. Ali ti je ne tražiš, čini se da je ni ne želiš.
P: Zašto to kažeš? Ja želim biti sretan.
M: Ti se u potpunosti zadovoljavaš svojim užicima. Tu nema mjesta za sredu. Isprazni svoju šalicu i očisti je,
inače se nede modi napuniti. Drugi ti mogu pružiti užitak, ali nikada sredu.
P: Meni je ved dovoljan i lanac ugodnih događaja.
M: Prije ili kasnije taj de se lanac prekinuti i završiti u boli, ako ne i u nekoj golemoj nesredi. Joga nije ništa
drugo do traganje za trajnom sredom u sebi.
P: Ti možeš govoriti jedino o životu na Istoku. Na Zapadu su životni uvjeti drukčiji i ondje se to ne može
primijeniti.
M: Nema istočne ili zapadne patnje, odnosno istočnoga ili zapadnoga straha. Problem je univerzalan,
postoji patnja koju treba prekinuti. Uzrok je patnje zavisnost, a lijek je nezavisnost. Joga je znanost i
umijede postizanja oslobođenja zahvaljujudi razumijevanju samoga sebe.

P: Ne osjedam se spremnim za jogu.
M: A za što bi drugo mogao biti spreman? Svi ti tvoji dolasci i odlasci, traganje za užitkom, ljubav i mržnja -
sve to pokazuje tvoju borbu protiv ograničenja, samonametnutih ili prihvadenih izvana. U svojemu
neznanju činiš pogreške te nanosiš bol sebi i drugima. Ali poriv za oslobodenjem postoji u tebi i ne smije se
zanijekati. Isti poriv koji vapi za rođenjem, sredom i smrdu vapit de i za razumijevanjem i samoostvarenjem.
On je poput iskre plamena u tovaru pamuka. Možda ni ne znaš da je iskra u pamuku, ali prije ili kasnije
cijeli de brod izgorjeti. Oslobođenje je prirodan proces i dugo traje, ali je neminovan. No, u tvojoj je modi
da ga dovedeš u sadašnji trenutak.
P: Zašto onda na svijetu postoji tako malo oslobođenih ljudi?
M: U određenom trenutku u golemoj je šumi samo malobrojno drvede u punome cvatu, ali de na svako
drvo dodi red.
Prije ili kasnije, tvoji tjelesni i mentalni izvori iscrpit de se. Što deš tada učiniti? Očajavati?! U redu, očajavaj.
Umorit deš se od očajavanja i počet deš postavljati pitanja. U tom deš trenutku postati spreman za svjesnu
jogu.
P: Meni sve to traganje i mozganje izgleda veoma neprirodno.
M: Tvoja prirodnost nalik je prirodnosti čovjeka koji se rodio kao bogalj. Možda si nesvjestan, ali to te ne
čini prirodnim. Ti uopde ne znaš što znači biti prirodan ili normalan, a ne znaš ni da to ne znaš.
Trenutačno lutaš i zato si u opasnosti. Onome koji luta u svakome se trenutku može nešto dogoditi. Bilo bi
pametnije da se probudiš i uvidiš u kakvoj se situaciji nalaziš. To da jesi - to znaš; ali što jesi - to ne znaš.
Otkrij što uistinu jesi.
P: Zašto na ovome svijetu ima toliko patnje?
M: Uzrok je patnje sebičnost. Nema drugog uzroka.
P: Mislio sam da je patnja sastavni dio ograničenoga osobnog postojanja.
M: Razlike i osebujnosti nisu uzrok patnje, Jedinstvo u različitosti prirodno je i dobro. Istinska patnja
pojavljuje se u svijetu jedino zbog osjedaja odvojenosti i traganja za sebičnim zadovoljstvima.

Uzdigni se iznad ideje "ja sam tijelo"
Poklonik: Ljudi su nalik životinjama, jure naokolo uzalud tražedi sredu i čini se da tome nema kraja. Postoji
li izlaz?
Maharaj: Bit de ti ponuđeno mnogo zaobilaznica koje de te samo voditi natrag do polazne točke. Najprije
moraš shvatiti da tvoj problem postoji samo u budnome stanju i da ga u potpunosti možeš zaboraviti,
koliko god bolan bio, kad odeš na spavanje. U budnom si stanju svjestan, a za vrijeme spavanja jedino si
živ. I svjesnost i život možeš nazvati Bogom, ali ti si iznad jednog i drugog, iznad Boga, iznad bitka i nebitka.
Um koji se temelji na sjedanjima sprječava te da spoznaš sebe kao onoga koji je sve i koji je iznad svega. On
ima nad tobom mod sve dok mu vjeruješ. Nemoj se boriti s njime. Samo se ne obaziri na njega. Lišen tvoje
pozornosti, on de polako usporiti i otkriti mehanizam svojega rada. Kad jednom spoznaš njegovu prirodu i
namjeru, nedeš mu više dopustiti da izmišlja probleme.
P: Ali, nisu svi problemi izmišljeni. Postoje i stvarni problemi.
M: Mogu li postojati ikakvi drugi problemi osim onih koje stvara um? Život i smrt ne stvaraju probleme. Bol
i užitak dolaze i odlaze. Doživljavamo ih u svojemu iskustvu i zatim zaboravljamo. No, sjedanje i zamišljanje
stvaraju problem želje za postignudem ili izbjegavanjem, obojene sviđanjern ili nesviđaniem. Istina i ljubav
čovjekova su stvarna priroda, a um i srce načini na koje se očituje.
P: Kako se um može dovesti pod nadzor? Što učiniti sa srcem koje ne zna što hode?
M: Um i srce ne mogu raditi u mraku. Da bi ispravno funkcionirali, potrebna im je svjetlost čiste svijesti. Svi
napori da ih se stavi pod nadzor samo de ih podrediti zapovijedima sjedanja. Pamdenje je dobar sluga, ali
loš gospodar. Ono uspješno sprječava otkrivanje istine. U stvarnosti nema mjesta za napor. Napor je znak
sebičnosti koja nastaje uslijed poistovjedivanja s tijelom, što je glavni čovjekov problem i uzrok svih drugih
problema. A sebičnost se ne može ukloniti ulaganjem napora, ved samo jasnim uvidom u njezine uzroke i
način djelovanja. Napor je znak postojanja sukoba između proturječnih želja. Njih treba prozreti jer de
jedino tada nestati.
P: A što de ostati?
M: Ostat de ono što se ne može promijeniti - veliki mir, duboka tišina, skrivena ljepota stvarnosti. Bududi
da se ne može prenijeti riječima, istina čeka da je iskusiš.
P: Ne mora li čovjek biti spreman i osposobljen za postizanje oslobođenja? Naša je priroda u svojoj biti
životinjska. Kako bismo se mogli nadati da de se u nama pojaviti stvarnost ako ne pobijedimo najprije tu
životinjsku prirodu?
M: Pusti životinju na miru, neka živi svoj život. Samo se prisiedaj što si. Iskoristi svaki događaj tijekom dana
da te podsjeti kako bez tebe kao svjedoka ne bi bilo ni životinje ni Boga. Shvati da si ti i jedno i drugo, srž i
grada svega što jest pa se čvrsto drži svog razumijevanja.
P: Je li razumijevanje dovoljno? Nisu li mi potrebni opipljiviji dokazi?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Uzdigni se iznad ideje "ja sam tijelo" 388
M: Tvoje razumijevanje odlučit de o valjanosti dokaza. Ali, treba li ti opipljiviji dokaz od vlastitoga
postojanja? Kamo god ideš, susredeš sebe. Koliko god daleko otputuješ u vremenu, ti si ondje.
P: Očito je da ja nisam sveprožimajudi i vječan. Ja sam samo ovdje i sada.
M: To je ved dovoljno. Ovdje je svugdje, a sada je uvijek. Uzdigni se iznad ideje da si tijelo i shvatit deš da
su prostor i vrijeme u tebi, a ne ti u njima. Kad jednom budeš to razumio, bit de uklonjena glavna zapreka
do samoostvarenja.
P: Što je samoostvarenje koje se nalazi onkraj razumijevanja?
M: Zamisli gustu šumu punu tigrova, a sebe u čvrstom, čeličnom kavezu. Znajudi da te kavez u potpunosti
štiti, bez straha promatraš tigrove. U sljededoj fazi, tigrovi se nalaze u kavezu, a ti Iutaš džunglom. Na
kraju, kavez iščezava, a ti jašeš na tigrovima!
P: Prisustvovao sam grupnoj meditaciji koja se nedavno održala u Bombayu i svjedočio ludilu i mahnitom
prepuštanju osjedajima onih koji su u njoj sudjelovali. Zašto ljudi rade takve stvari?
M: Sve su to izumi nemirnoga uma koji hrane ljude u potrazi za senzacijama. Neki od tih izuma pomažu
nesvjesnom da otpusti potisnuta sjedanja i želje, čime se postiže odredeno olakšanje. Ali, u konačnici,
takve metode ostavljaju praktikanta na istome mjestu na kojem je i bio ili čak i na gorem.
P: Nedavno sam pročitao knjigu koju je napisao neki jogin, a govori o njegovim iskustvima u meditaciji.
Knjiga je prepuna vizija i zvukova, boja i melodija, prava raskoš i izvrsna zabava!
Na kraju su svi joginovi doživljaji iščeznuli, a ostao je jedino osjedaj potpune neustrašivosti. Nije čudo,
čovjek koji je prošao kroz sva ta iskustva neozlijeđen uistinu se ne treba plašiti ničega. Unatoč tome, pitao
sam se od kakve mi koristi može biti takva knjiga?
M: Ni od kakve, vjerojatno, bududi da te nije privukla. Netko drugi možda bi bio očaran. Ljudi se razlikuju.
Ali svi su suočeni s činjenicom vlastitoga postojanja. Osjedaj «ja jesam» osnovna je činjenica, a pitanje «tko
sam ja?» osnovno pitanje na koje svatko mora sam nadi odgovor.
P: Je li odgovor isti za sve?
M: Isti u srži, ali različit u izražaju.
Svaki duhovni tragalac prihvada ili pronalazi metodu koja mu najbolje odgovara, primjenjuje je na sebi s
određenom ozbiljnošdu i naporom te postiže rezultate u skladu sa svojim temperamentom i očekivanjima.
Zatim ih ulijeva u kalupe riječi, gradi od njih sustave, uspostavlja tradiciju i počinje primati učenike u svoju
«školu joge». Sve se to gradi na sjedanju i zamišljanju. Nijedna takva škola nije bezvrijedna, ali nije ni
neophodna. U svakoj od njih pojedinac može napredovati do one točke u kojoj se i želja za napretkom
odbacuje kako bi se omogudio daljnji napredak. Nakon toga odbacuju se sve škole i prestaju svi napori. U
samodi i tajanstvenom neznanom napravit de se zadnji korak kojim se zauvijek okončava neznanje i strah.
Međutim, pravi učitelj nede zarobiti svojega učenika nekim propisanim slijedom ideja, osjedaja i
djelovanja, ved de mu, naprotiv, strpljivo ukazivati na potrebu da se oslobodi svih ideja i obrazaca
ponašanja. Tražit de od njega da bude budan i ozbiljan te da pliva u skladu s bujicom života, ma kamo ga
ona nosila, ali ne da bi uživao ili patio, ved da bi razumijevao i učio.
Učenik, pod vodstvom pravoga učitelja, uči učiti, a ne prisjedati se i slušati. Satsang, društvo plemenitih i
svetih, ne oblikuje ga u kalup, ved ga oslobađa svih kalupa. Čuvaj se svega što te čini zavisnim. Vedina
takozvanih «predavanja» guruu završava razočaranjem, ako ne i tragedijom. Sredom, ozbiljan de se tra-
gatelj izvudi na vrijeme, obogaden mudrošdu koju je stekao zahvaljujudi tom iskustvu.
P: Sasvim je sigurno da predanost sebstvu ima određenu vrijednost.
M: Predati se sebstvu znači predati mu sve svoje brige. To se ne može učiniti, to se događa kad spoznaš
svoju istinsku prirodu. Verbalna predanost, čak i ako je pradena iskrenim osjedajima, nije gotovo ni od
kakve važnosti i ruši se kod prvoga stresa. Ona, u najboljem slučaju, odaje iskrenu namjeru, ali ne i stvarnu
činjenicu.
P: U Rg-vedi se spominje prvobitna joga (adhi joga), koja se sastoji od vjenčanja mudrosti (prađnja) i života
(prana), što označava, barem sam tako ja shvatio, sjedinjenje toga dvoga. Smatraš li ti da to znači i
jedinstvo ispravnosti (dharma) i djelovanja (karma)?
M: Da, upravo tako, pod uvjetom da pod ispravnošdu smatraš usklađenost sa svojom pravom prirodom, a
pod djelovanjem isključivo nesebičnu akciju koja nije motivirana željom.
U adhi jogi sam je život guru, a um je njegov učenik. Um osluškuje potrebe života, ali mu ne zapovijeda.
Život teče prirodno i bez napora, a um uklanja zapreke koje stoje na putu njegova vječnog tijeka.
P: Nije li život po svojoj prirodi sklon ponavljanju? Nede li povađanje za životom voditi do zastoja?
M: Život je sam po sebi beskrajno kreativan. Sidušna sjemenka tijekom vremena postaje golema šuma. Um
je nalik šumaru koji štiti beskrajni životni poriv postojanja i koji upravlja njime.
P: Shvati li se adhi joga kao služenje uma životu, ona predstavlja savršenu demokraciju. Svatko živi svoj
život u skladu sa svojim najvedim sposobnostima i znanjem i svi su učenici istoga gurua.
M: Može se i tako redi. Postoji mogudnost da zaista bude tako, ali sve dok osoba ne voli život i dok mu ne
vjeruje, sve dok ne ide za njim s ozbiljnošdu i poletom, bit de neozbiljno govoriti o jogi koja je kretanje u
svjesnosti i svijest u akciji.
P: Jednom sam prilikom promatrao kako planinski potok teče preko kamenja. Kod svakog kamena voda
stvara virove na drukčiji način, u skladu s njegovim oblikom i veličinom. Nije li svaka osoba samo vrtloženje
vode života koja prelazi preko njezina tijela, a život je jedan i vječan?
M: Virovi i voda nisu odvojeni. Smetnja u slobodnom protoku čini te svjesnim vode. Svjesnost je uvijek u
kretanju i u promjenama. Ne postoji nepromjenjiva svjesnost. Nepromjenjivost istoga trena u potpunosti
briše svjesnost. Čovjek koji je lišen vanjskih i unutarnjih osjeta gubi svijest ili se uzdiže iznad svjesnosti i
nesvjesnosti do stanja u kojem nema ni rođenja ni smrti. Svjesnost se rađa samo kad se združe duh i
materija.
P: Jesu li oni jedno ili dvoje?
M: To ovisi o riječima koje koristiš. Oni su jedno, dvoje ili troje. U procesu istraživanja troje postaje dvoje, a
dvoje jedno. To se može usporediti s licem, zrcalom i odrazom lica u zrcalu. Za svako dvoje potrebno je
trede da bi ih ujedinilo. U sadhani vidiš troje kao dvoje, dok iznenada ne shvatiš da je dvoje jedno.
Dokle god tvoju pozornost zaokuplja svijet, nedeš modi spoznati svoje sebstvo. Da bi ga spoznao, odvrati
pozornost od svijeta i okreni je prema unutra.
P: Ne mogu uništiti svijet.
M: Nema potrebe za tim. Samo shvati da ono što vidiš nije ono što uistinu jest. Zahvaljujudi procesu
istraživanja, pojave de iščeznuti, a na površinu de izbiti stvarnost koja se nalazi u njihovoj pozadini. Ne
trebaš spaliti kudu da bi je napustio. Jednostavno iziđi. Kuda postaje za tebe zatvor jedino onda kad ne
možeš slobodno ulaziti i izlaziti iz nje. Ja izlazim iz svjesnosti i ulazim u nju lako i prirodno te je zbog toga
svijet za mene dom, a ne zatvor,
P: Ali, konačno, postoji li svijet ili ne?
M: Ono što vidiš zapravo je tvoje sebstvo. Možeš ga nazvati kako god želiš, ali sama činjenica nede se
promijeniti. Služedi se filmom sudbine, tvoja svjetlost prikazuje slike na platnu. Ti si gledatelj, svjetlost,
slika i platno. Sam si odabrao čak i film sudbine (prarabdha) pa ga samome sebi nametnuo. Duh se voli
igrati i uživa u svladavanju zapreka. Što je zadatak teži, to je dublje i šire njegovo samo ostvarenje.
Ne djeluje to čovjek
Poklonik: Od početka života progoni me osjedaj nepotpunosti. Od osnovne do srednje škole, na poslu, u
braku, tijekom stjecanja materijalnih dobara, neprestano sam zamišljao da de mi mir sigurno donijeti
upravo ono sljedede. Ali mira nije bilo. Kako godine prolaze, taj osjedaj neispunjenosti sve više raste.
Maharaj: Dokle god postoji tijelo i osjedaj istovjetnosti s njime, frustracija je neminovna. Jedino kad sebe
spoznaš kao onoga tko je potpuno odvojen i različit od tijela modi deš predahnuti od mješavine straha i
želje, neodvojive od ideje «ja sam tijelo». Puko ublažavanje strahova i zadovoljavanje želja nede ukloniti
osjedaj praznine od kojega pokušavaš pobjedi. Pomodi ti može jedino znanje o sebstvu. Pod tim pojmom
mislim na potpuno poznavanje onoga što nisi. Takvo je znanje mogude stedi, i to do kraja. Ali, otkrivanju
onoga što jesi ne može biti kraja. Što više otkrivaš, pojavljuje se više onoga što još moraš otkriti.
P: Da bismo to postigli, morali bismo imati drukčije roditelje i obrazovanje, živjeti u drukčijem društvu.
M: Ne možeš mijenjati okolnosti, ali možeš promijeniti svoj stav prema njima. Ne trebaš biti vezan za ono
što nije bitno. Dobro je jedino ono što je nužno. Mir se može nadi samo u onom najbitnijem.
P: Ja tražim istinu, a ne mir.
M: Sve dok nisi u miru, ne možeš vidjeti ono što je istinito. Miran um od presudne je važnosti za ispravnu
percepciju, a ona je neophodna za samoostvarenje.
P: Toliko toga moram učiniti. Jednostavno si ne mogu priuštiti da budem u miru.
M: Razlog je tome iluzija da to ti djeluješ. Istina je, međutim, da se sve događa tebi, a ne zahvaljujudi tebi.
P: Budem li samo dopuštao da sve događa samo od sebe, kako du biti siguran da se događa onako kako
sam to zamislio? U svakom slučaju, događaje moram pokoriti svojim željama.
M: Tvoja ti se želja naprosto događa, kao i njezino ispunjenje ili neispunjenje. Ništa ne možeš promijeniti.
Možeš jedino vjerovati da se naprežeš, boriš i nastojiš nešto postidi. No, to se samo događa, kao što se
događaju i plodovi djelovanja. Ništa se ne događa zahvaljujudi tebi i za tebe. Sve je ved u slici koja se
prikazuje na platnu, ničega nema u svjetlosti, uključujudi i ono čime se smatraš, a to je osoba. Ti si samo
svjetlost.
P: Ako sam ja samo svjetlost, kako sam to mogao zaboraviti?
M: Nisi to zaboravio. U slici na platnu zapisano je da deš zaboraviti, a onda se prisjetiti. Ne možeš prestati
biti čovjek zato što sanjaš da si tigar. Slično tome, ti si čista svjetlost koja se pojavljuje kao slika na platnu.
Ta de se slika ponovno Sjediniti sa svjetlošdu.
P: Bududi da se sve samo događa, zašto bih se trebao brinuti?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Ne djeluje to čovjek 392

M: Točno, ne trebaš se više brinuti. Oslobođenje znači osloboditi se briga. Bududi da si shvatio da ne
možeš utjecati na plodove svojega djelovanja, nemoj više usmjeravati pozornost na svoje želje i strahove.
Pusti ih da dolaze i odlaze. Nemoj ih hraniti zanimanjem i pozornošdu.
P: Ne budem li usmjeravao pozornost na ono što se događa, od čega du živjeti?
M: To je kao da me pitaš: «Što du raditi prestanem li sanjati?» Prestani sanjati i vidjet deš što se dogoditi.
Ne trebaš se bojati pitanja «što je sljedede?». Uvijek postoji nešto sljedede. Život nikada nije započeo i
nikada nede završiti. Neprestano se pokrede i vječno traje. Svjetlost se ne može istrošiti, mada se
zahvaljujudi njoj proiiciraju bezbrojne slike. Jednako tako, život ispunjava svaki oblik do ruba i vrada ga
njegovu izvoru, gdje se uništava.
P: Ako je život tako čudesan, kako je uopde nastalo neznanje?
M: Želiš izliječiti bolest, a nisi vidio pacijenta. Prije negoli počneš postavljati pitanja o neznanju, zašto prvo
ne istražiš tko je neznalica? Kad kažeš da si neznalica, ne znaš da si trenutačnom stanju svojih misli i
osjedaja nametnuo koncept neznanja. Ispitaj ih onako kako se događaju, sasvim se usredotoči na njih i
otkrit deš da ne postoji neznanje, ved samo nepažljivost. Usmjeri pozornost na ono što te brine, to je sve.
Naposljetku, briga je mentalna bol, a bol je neminovno poziv na pozornost. U trenutku kad usmjeriš
pozornost na taj poziv, on nestaje i pitanje se neznanja gubi. Umjesto da čekaš odgovor na svoje pitanje,
otkrij tko je onaj koji ga postavlja i što ga potiče na to. Veoma deš brzo ustanoviti da je to um tjeran
strahom od boli. A u strahu postoji sjedanje i predviđanje, prošlost i bududnost. Pozornost te vrada u
sadašnjost, u sada. A prebivanje u sadašnjem trenutku stanje je koje nam je uvijek blizu, mada ga rijetko
zamjedujemo.
P: Sveo si sadhanu na najobičniju pozornost. Kako to da drugi učitelji poučavaju cjelovite i teške tehnike
koje izvjesno vrijeme treba prakticirati?
M: Guru obično podučava onu vrstu sadhane kojom je sam dosegao cilj, kakav god da mu je bio cilj. To je
sasvim prirodno jer svoju sadhanu najbolje poznaje. Mene je moj guru podučio da se usredotočim na
osjedaj «ja jesam» i ja sam otkrio da je to krajnje djelotvorna tehnika. Zbog toga o njoj mogu govoriti s
potpunim uvjerenjem. Ali često ovamo dolaze ljudi koji su potpuno pogrešno postupali sa svojim tijelom,
mozgom i umom tako da su postali izopačeni i slabi te im je stanje bezoblične pozornosti nedostižno. U
takvim slučajevima pogodniji su neki jednostavniji znaci ozbiljnosti. Ponavljanje mantre ili promatranje
određene slike mogu pripremiti njihovo tijelo i um za dublje i neposrednije traganje. Naposljetku,
neophodna je jedino ozbiljnost, ona je presudni čimbenik. Sadhana je samo posuda koja se mora do ruba
ispuniti ozbiljnošdu. Ozbiljnost pak nije ništa drugo do ljubav na djelu. Jer, ništa se ne može učiniti bez
ljubavi,
P: Volimo jedino sebe.
M: Bilo bi sjajno kad bi tako bilo! Voli sebe mudro i postidi deš vrhunac savršenstva. Svi vole svoje tijelo, ali
veoma malo njih voli svoj stvarni bitak.
P: Je li mojemu stvarnom bitku potrebna moja ljubav?

M: Tvoj stvarni bitak sama je ljubav, a tvoje mnogobrojne ljubavi jedino su njezini odrazi u skladu sa
situacijom u određenom trenutku.
P: Mi smo sebični, poznajemo jedino sebičnu ljubav.
M: To je dovoljno za početak. U svakom slučaju, želi sebi dobro. Razmisli o tome, osjeti duboko što je
uistinu dobro za tebe i iskreno teži k tome. Ubrzo deš ustanoviti da je stvarnost tvoje jedino dobro.
P: Unatoč tome, ne razumijem zašto različiti gurui uporno propisuju učenicima složenu i tešku sadhanu?
Zar ne znaju ništa bolje?
M: Nije važno ono što činiš, ved ono što si prestao činiti. Ljudi koji počinju sa sadhanom veoma su
grozničavi i nemirni pa ih se mora u potpunosti zaposliti kako bi se održali na putu. Za njih je dobra rutina
kojoj se mogu u potpunosti predati. No, nakon nekog vremena smiruju se i odustaju od daljnjih napora. U
miru i tišini pokrov lažnog «ja» iščezava, a vanjsko i unutarnje postaju jedno. Prava sadhana teče bez
napora.
P: Ponekad imam osjedaj da je cijeli svemir moje tijelo.
M: Dokle god si vezan iluzijom «ja sam ovo tijelo», samo si točka u prostoru i trenutak u vremenu. Kad više
nema poistovjedivanja s tijelom, sav prostor i vrijeme u tvojemu su umu, koji je samo mali val u svjesnosti,
a ona je pak svijest odražena u prirodi. Svijest i materija aktivni su i pasivni aspekt čistoga bitka, koji se
nalazi u obojem i onkraj obojeg. Prostor i vrijeme jesu tijelo i um univerzalnoga postojanja. Ja imam osjedaj
da se sve ono što se događa u prostoru i vremenu događa meni, da su sva iskustva moja, kao i svi oblici.
Ono što mislim da jesam postaje moje tijelo, a sve što se događa tom tijelu postaje moj um. No, u korijenu
univerzuma postoji samo čista svijest, iznad prostora i vremena, ovdje i sada. Spoznaj da je ona tvoj stvarni
bitak i djeluj u skladu s time.
P: Zašto bi se ono što mislim o sebi moralo odražavati u mojemu djelovanju? Djelovanje se događa u
skladu s okolnostima.
M: Okolnosti i uvjeti upravljaju neznalicom. Poznavatelj stvarnosti nije pod njihovim utjecajem. Jedini
zakon kojem se on pokorava jest zakon ljubavi.

Ti si izvan prostora i vremena
Poklonik: Stalno mi govoriš da se nikada nisam rodio i da nikada nedu umrijeti. Ako je uistinu tako, kako je
mogude da svijet vidim kao netko tko se rodio i tko de sigurno umrijeti?
Maharaj: Ti vjeruješ u rođenje i smrt jer nikada nisi doveo u pitanje svoje uvjerenje da si tijelo koje je očito
rođeno i zato mora i umrijeti. Dok je tijelo živo, ono privlači pozornost i toliko snažno opčinjava da
pojedinac veoma rijetko može percipirati svoju pravu prirodu. Čini se da on percipira samo površinu
oceana, a da u potpunosti zaboravlja na beskraj koji se nalazi ispod nje. Svijet je samo površina uma, a um
je beskonačan. Ono što zovemo mislima samo su mreškanja u umu. Miran um odražava stvarnost. Kad je
potpuno nepokretan, on iščezava, a ostaje samo stvarnost. Ona je toliko konkretna i stvarna, toliko
opipljivija od uma i materije, da je u usporedbi s njom čak i dijamant mekan poput maslaca. Njezina
sveobuhvatna prisutnost čini svijet nalik snu, maglovitim i beznačajnim.
P: Kako možeš svijet, koji prolazi kroz tako duboku patnju; doživljavati kao nešto beznačajno? Potpuno si
bezdušan!
M: Ti si taj koji je bezdušan, a ne ja. Ako je tvoj svijet toliko ispunjen patnjom, učini s njim nešto. Nemoj
samo uvedavati njegovu patnju svojom pohlepom i lijenošdu. Ja nisam prinuđen živjeti u tvojem svijetu
nalik snu. U mojem svijetu ne sade se sjemenke očaja, želje i straha i ne žanje se patnja. U njemu nema
proturječja i nepomirljivih suprotnosti koje se uzajamno uništavaju, ved svugdje vlada sklad. Njegov je mir
nalik stijeni. Taj mir i tišina moje su tijelo.
P: To što si rekao podsjetilo me na Buddhu i jedno od njegovih imena, utjelovljenje dharme (dharmakaja).
M: Mogude, ali ne trebamo uvoditi novu terminologiju. Samo shvati da je osoba kojom se smatraš dio
svijeta koji percipiraš unutar svojega uma. Promatraj svoj um izvana jer ti nisi um. Naposljetku, tvoj jedini
problem jest gorljivo poistovjedivanje sa svime što percipiraš. Odbaci tu naviku i neprestano se prisjedaj da
nisi ono što se može percipirati. Upotrijebi svoju mod budne odvojenosti. Vidi samoga sebe u svemu što
živi i tvoje de ponašanje izraziti tu viziju. Kad jednom shvatiš da na ovome svijetu nema ničega što bi
mogao nazvati svojim, gledat deš ga izvana kao što promatraš predstavu na pozornici ili sliku na platnu,
čudedi se i uživajudi, ali zapravo nedirnut. Sve dok zamišljaš da si nešto opipljivo i čvrsto, jedna od mnogih
stvari koje trenutačno postoje u vremenu i prostoru, da si kratkoga vijeka i ranjiv, prirodno je da deš se
tjeskobno brinuti za svoj opstanak i rast. Ali kad jednom budeš spoznao sebe kao onoga koji se nalazi izvan
prostora i vremena i koji je s njima u dodiru samo u točki koja postoji ovdje i sada, no inače je
sveprožimajudi i svesadržavajudi, nepristupačan, nedostupan i neranjiv - nedeš više biti uplašen. Spoznaj
sebe kakav jesi - protiv straha nema drugoga lijeka.
Moraš naučiti misliti i osjedati na takav način iii deš neizbježno ostati na osobnoj razini želje i straha,
gubitka i dobitka, rasta i zastoja. Osobni problem ne može se riješiti na razini osobe. Sama želja za životom
glasnik je smrti, kao što je čežnja za sredom jezgra patnje. Svijet je ocean boli i straha, tjeskobe i očaja.
Užici su poput riba, dolaze u malom broju i hitro. Rijetko se pojavljuju i brzo nestaju. Čovjek niske
inteligencije vjeruje, usprkos svim dokazima, da je on iznimka i da ga je svijet dužan usrediti. Ali svijet mu
ne može dati ono što ni sam nema. U svojoj je srži nestvaran pa mu za postizanje stvarne srede nije ni od
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Ti si izvan prostora i vremena 395

kakve koristi. Ne može biti drukčije. Tragamo za stvarnim zato što smo nesretni s nestvarnim. Bududi da je
sreda naša stvarna priroda, ne možemo se smiriti dok je ne nađemo. Ali rijetko znamo gdje je treba tražiti.
Kad jednom budeš razumio da svijet nije ništa drugo do pogrešan pogled na stvarnost i da nije onakav
kakvim se pojavljuje, oslobodit deš se njegovih opsesija. Jedino te ono što je u skladu s tvojim stvarnim
bitkom može usrediti, a svijet kakav ti percipiraš izravno je nijekanje stvarnoga.
Budi veoma miran i promatraj sve što dolazi na površinu tvojega uma. Odbaci znano, dočekaj s
dobrodošlicom daleko i neznano, a na kraju, kad na to dođe red, odbaci i njega. Tako deš dodi u stanje u
kojemu nema znanja, u kojemu postoji samo bitak, u stanje u kojem je bitak sam po sebi znanje. Znati
bitkom neposredno je znanje. Ono se temelji na istovjetnosti onoga koji promatra i objekta promatranja.
Posredno znanje temelji se na osjetima i pamdenju, na blizini onoga koji percipira i objekta percepcije, a
ograničeno je njihovom suprotnošdu. Isti je slučaj sa sredom. Moraš biti tužan da bi znao što je radost i
radostan da bi znao što je tuga. Istinska sreda nema uzroka i ne može iščeznuti zbog nedostatka poticaja.
Ona nije suprotnost tuzi, ved uključuje svu tugu i patnju.
P: Kako je mogude biti sretan usred tolike patnje?
M: Unutarnja sreda ne može se prekinuti. Ona je neodoljivo stvarna. Kao i sunce na nebu, može biti
zaklonjena oblacima, ali nikada nije odsutna.
P: Kad smo u nevolji, moramo biti nesretni.
M: Strah je jedina nevolja. Spoznaj sebe kao nezavisni bitak i bit deš slobodan od straha i njegovih sjena.
P: Kakva je razlika između srede i užitka?
M: Užitak uvijek o nečemu ovisi, a sreda ne.
P: Ako sreda ne ovisi ni o čemu, zašto nismo uvijek sretni?
M: Sve dok vjerujemo da nam je potrebno nešto što de nas usrediti, moramo vjerovati i da demo biti
nesretni ako to izgubimo. Um se uvijek oblikuje u skladu sa svojim uvjerenjima. Zbog toga je veoma važno
stedi uvjerenje da za sredu ne trebaju nikakvi razlozi, a da je užitak samo nepažnja i smetnja zato što
isključivo povedava lažno uvjerenje da trebamo imati ili činiti nešto kako bismo bili sretni. U stvarnosti je
upravo suprotno.
Ali čemu uopde govoriti o sredi? O njoj misliš samo kad si nesretan. Čovjek koji tvrdi: «Sada sam sretan»
nalazi se između dvije patnje, prošle i budude. Njegova sreda samo je uzbuđenje koje je uzrokovao
prestanak boli. Stvarna sreda nije uopde svjesna sebe. Ona se najbolje izražava niječnim pojmovima: «Sa
mnom se trenutačno ne događa ništa loše, ne trebam se ni zbog čega brinuti.» Naposljetku, krajnji je cilj
sadhane dosegnuti točku u kojoj se to uvjerenje temelji na stvarnom i uvijek prisutnom iskustvu, a nije
samo verbalno.
P: O kakvom se iskustvu radi?
M: O iskustvu da si prazan, neoptereden sjedanjima i očekivanjima. To je sreda otvorenoga prostora,

mladosti, obilja vremena i energije da radiš ono što voliš, da otkrivaš, da kredeš u pustolovinu.

P: A što se treba otkriti?
M: Svemir koji je izvan nas i beskraj koji je u nama, i to onakve kakvi su u stvarnosti, u velikom srcu i umu
Boga. Otkriti treba smisao i svrhu postojanja, tajnu patnje i način izbavljenja života iz kandži neznanja.
P: Ako biti sretan znači isto što i biti slobodan od straha i brige, može li se redi da je uzrok srede odsutnost
poteškoda?
M: Stanje odsutnosti iIi nepostojanja ne može biti uzrok srede. Sam pojam podrazumijeva prethodno
postojanje uzroka. Tvoje prirodno stanje, u kojemu ništa ne postoji, ne može biti uzrok postajanja. Uzroci
su skriveni u velikoj i tajanstvenoj modi sjedanja. Ali tvoj istinski dom nalazi se u ništavilu, u praznini bez
sadržaja.
P: Praznina i ništavilo, kako to strašno zvuči!
M: Tvoje je lice najsretnije kad odlaziš spavati! Otkrij stanje budnoga spavanja i ustanovit deš da je ono u
potpunom skladu s tvojom pravom prirodom. Riječi ti mogu prenijeti samo ideju, ali ideja nije iskustvo. Sve
što mogu redi jest da istinska sreda nema uzroka, a da je ono što nema uzroka nepokretno. No, to ne znači
da se može i percipirati, kao na primjer užitak. Ono što se može percipirati jest bol i užitak. Stanje
oslobođenja od patnje može se opisati jedino niječnim pojmovima. Da bi ga mogao neposredno spoznati,
moraš nadidi um, koji je bolesno ovisan o zakonu uzročnosti i tiraniji vremena.
P: Ako sreda nije svjesna i ako svjesnost nije sretna, što ih onda povezuje?
M: Svjesnost koja je proizvod uvjeta i okolnosti ovisna je o njima i s njima se mijenja. Ono što je neovisno,
nestvoreno, bezvremeno i nepromjenjivo, a ipak uvijek novo i svježe, nalazi se iznad uma. Kad um misli o
tome, on sam iščezava, a ostaje jedino sreda.
P: Kad sve nestane, ostaje ništavilo.
M: Kako bi ničeg moglo biti bez nečeg? Ništavilo je samo ideja, a ovisi o sjedanju na nešto. Čisti bitak
potpuno je neovisan o postojanju nečega što se može definirati i opisati.
P: Molim te, reci nam nastavlja li se svjesnost i s one strane uma ili završava s umom?
M: Svjesnost dolazi i odlazi, a svijest nepromjenjivo sja.
P: Tko je svjestan u svijesti?
M: Kad postoji osoba, postoji i svjesnost. Ideja «ja jesam», um i svjesnost označavaju jedno te isto stanje.
Kažeš li: «Ja sam svjestan», to samo znači: «Ja sam svjestan da mislim o tome kako sam svjestan» U svijesti
ne postoji «ja jesam».
P: A što je sa svjedočenjem?
M: Svjedočenje pripada području uma. Svjedok postoji usporedo s onime što svjedoči. U stanju
nedvojnosti nestaju sva odvajanja.
P: A što je s tobom? Postojiš li ti i dalje u svijesti?

M: Osoba, odnosno ideja «ja sam ovo tijelo, ovaj um, ovaj lanac sjedanja, ova hrpa želja i strahova»
iščezava, ali ostaje nešto što bi se moglo nazvati identitetom. On mi omogudava da postanem osoba, kad
je to potrebno. Ljubav stvara sve što joj je nužno, ona čak može postati i osoba.
P: Rečeno je da se stvarnost očituje kao postojanje-svjesnost-blaženstvo. Jesu li te osobine apsolutne ili

relativne?
M: One su međusobno povezane i ovisne. Stvarnost je nezavisna od svojih očitovanja.
P: U kojem su odnosu stvarnost i njezina očitovanja?
M: Između njih nema odnosa. U stvarnosti je sve stvarno i istovjetno. To se može izraziti tvrdnjom da su
pojavnost sa svojstvima (saguna) i nepojavnost bez svojstava (nirguna) jedno te isto u vrhovnoj stvarnosti
(parabrahman). Postoji samo vrhovna stvarnost. Kad se krede, ona poprima svojstva, a kad je nepokretna,
tada je bez svojstava. No, samo je um taj koji se krede i ne krede. Stvarnost je iznad toga, ti si iznad toga.
Kad jednom shvatiš da ništa od onoga što možeš percipirati ili zamisliti ne možeš biti ti, bit deš slobodan od
svih zamišljanja. Za postizanje samoostvarenja nužno je sve sagledati kao zamišljanje koje se rađa iz želje.
Zbog nedostatka pozornosti propuštamo stvarnost pa neumjerenim zamišljanjem kreiramo nestvarno.
Cijelo svoje srce i um moraš posvetiti tim pitanjima i uvijek iznova duboko razmišljati o njima. To je nalik
pripremanju hrane. Neko je vrijeme moraš držati na vatri da bi postala spremna za jelo.
P: Nisam li ja pod utjecajem sudbine (karma)? Što mogu učiniti protiv nje? Ono što jesam i što činim
unaprijed je predodređeno. Čak je i moj takozvani slobodni izbor ved predodređen. Jedino što toga nisam
svjestan pa zamišljam da sam slobodan.
M: Ponovno ti kažem, sve ovisi o načinu na koji gledaš. Neznanje je poput groznice zbog koje vidiš ono
čega nema. Sudbina (karmu) način je liječenja koji je propisao Bog. Izrazi joj srdačnu dobrodošlicu, vjerno
slijedi njezine upute i bit de ti bolje. Pacijent može napustiti bolnicu tek nakon što se oporavi. No, zahtijeva
li on uporno da mu se istoga trena omogudi sloboda izbora i djelovanja, samo de odgoditi svoj oporavak
Prihvati svoju sudbinu i ispuni je - to je najkradi put da je se oslobodiš, iako se time nedeš osloboditi ljubavi
i njezinih zahtjeva. Djelovanje iz želje i straha jest ropstvo, a djelovanje iz ljubavi sloboda.

Prihvati sve što ti Život donosi
Poklonik: Bio sam ovdje prošle godine. Sada sam opet pred tobom. Zaista ne znam što me ponukalo da
ponovno dođem, ali nikako te ne mogu zaboraviti.
Maharaj: Neki me zaboravljaju, a neki ne. To je u skladu s njihovom sudbinom koju možeš nazvati i
slučajem, ako ti se to više sviđa.
P: Između slučaja i sudbine postoji temeljna razlika.
M: Ona postoji samo u tvojemu umu. U stvari, ti ne znaš kako su stvari uzročno povezane. Sudbina je samo
prazna riječ koja skriva neznanje. Slučajnost je još jedna riječ koja čini isto.
P: Je li moguda sloboda bez poznavanja uzroka i njihovih posljedica?
M: Uzroci i posljedice bezbrojni su i beskonačno raznoliki. Sve utječe na sve. Kad se u ovome univerzumu
promijeni samo jedna stvar, sve se mijenja. Odatle proizlazi velika čovjekova mod da, mijenjajudi sebe,
promijeni svijet.
P: Prema tvojim riječima, ti si se, milošdu svojega gurua, prije četrdesetak godina iz korijena promijenio.
Unatoč tome, tvoj svijet ostao je isti kao i prije.
M: Moj se svijet u cijelosti promijenio, a tvoj je ostao isti, zato što se ti nisi promijenio.
P: Kako je mogude da tvoja promjena nije utjecala na mene?
M: Zbog toga što između nas nije bilo zajedništva. Nemoj smatrati da si odvojen od mene i istoga trena
nadi demo se u zajedničkom stanju.
P: U SAD-u posjedujem neku imovinu koju namjeravam prodati. Kupit du malo zemljište u Himalaji. Ondje
kanim izgraditi kudu, urediti vrt, kupiti dvije ili tri krave i mimo živjeti. Ljudi mi govore da imovina i mir ne
idu zajedno i da du istoga trena zapasti u nevolje sa službenim vlastima, susjedima i lopovima. Je li to
neizbježno?
M: Najmanje što možeš očekivati jest beskonačni niz posjetilaca koji de tvoju kudu pretvoriti u besplatno i
uvijek otvoreno prenodište. Bolje je da prihvatiš svoj život onako kako dolazi, da se vratiš kudi u SAD i da se
s ljubavlju i nježnošdu brineš za svoju ženu. Nitko te drugi ne treba. Tvoji snovi o slavi vodit de te u još vede
nevolje.
P: Ali ja ne tražim slavu, ved stvarnost.
M: Da bi našao stvarnost, potreban ti je sređen i miran život, spokojan um i beskrajna ozbiljnost. Sve ono
što u određenom trenutku dolazi u tvoj život, a da to nisi tražio, dolazi od Boga i sigurno de ti pomodi
budeš li to znao iskoristiti na najbolji mogudi način. Nevolje ti donosi samo ono za čime težiš zbog
vlastitoga zamišljanja i želje.
P: Je li sudbina isto što i milost?

Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Prihvati sve što ti Život donosi 399
M: Apsolutno. Prihvati sve što ti život donosi i shvatit deš da ti je to najvedi blagoslov.
P: Još bih i mogao prihvatiti vlastiti život, ali kako du prihvatiti način života kojim su prisiljeni živjeti ljudi
oko mene?
M: Ti to u svakom slučaju prihvadaš. Patnja drugih ne sprječava te da uživaš u vlastitim zadovoljstvima. Kad
bi uistinu bio suosjedajan, ved bi odavno odbacio sve brige za sebe i postigao jedino stanje koje omoguduje
pružanje pomodi.
P: Kad bih imao veliku kudu i dovoljno zemlje, mogao bih sagraditi ašram s jednokrevetnim sobama,
zajedničkom prostorijom za meditaciju, kantinom, knjižnicom, uredom i slično.
M: Ašrami se ne grade, oni se događaju. Ne možeš ih ni započeti graditi ni zaustaviti njihovu gradnju, kao
što ne možeš ni pokrenuti rijeku ili pak zaustaviti njezin tijek. U izgradnju uspješnoga ašrama uključeno je
previše faktora, a tvoja unutarnja zrelost samo je jedan od njih. Naravno, ne poznaješ li svoj stvarni bitak,
sve što činiš mora se pretvoriti u pepeo. Ne možeš se pretvarati da si guru i izbjedi posljedice. Svako
licemjerje mora završiti u velikoj nesredi.
P: Zbog čega je loše ponašati se poput sveca prije negoli postaneš svet?
M: Ponašati se poput sveca jest sadhana. To je savršeno u redu pod uvjetom da iz toga ne nastojiš izvudi
nikakvu korist za sebe.
P: Kako du znati jesam li u stanju osnovati ašram prije negoli to pokušam?
M: Sve dok sebe smatraš osobom, tijelom i umom, odvojenim od struje života, nekim tko posjeduje
vlastitu volju i slijedi vlastite ciljeve, živiš samo na površini. Ono što činiš bit de kratkoga vijeka i nede imati
veliku vrijednost. To de biti samo slamka koja hrani plamen taštine. Moraš uložiti istinsku vrijednost da bi
mogao očekivati nešto stvarno. Koju ti vrijednost ulažeš?
P: Kako du to odrediti?
M: Istraži sadržaj svojega uma. Ti si ono o čemu razmišljaš. Nisi li cijelo vrijeme zaokupljen vlastitom
malom osobom i njezinim svakodnevnim potrebama?
Vrijednost redovne meditacije jest u tome što te ona odvlači od svagdašnje dnevne rutine i što te podsjeda
da nisi ono što misliš da jesi. Ali samo prisjedanje nije dovoljno. Uvjerenjemora biti popradeno djelom.
Nemoj biti poput bogataša koji je napisao detaljnu oporuku, ali odbija umrijeti.
P: Nije li postupnost zakon života?
M: Oh, ne! Jedino je priprema postupna, a sama promjena iznenadna je i potpuna. Postupna priprema
nede te dovesti do nove razine svjesnog bitka. Potrebna ti je hrabrost za otpuštanje nepotrebnog.
P: Priznajem da mi nedostaje hrabrosti.
M: To je zato što nemaš čvrsto uvjerenje. Takvo uvjerenje stvara i želju i hrabrost. A meditacija je umijede
stjecanja vjere kroz razumijevanje. U meditaciji duboko promišljaš učenje koje si dobio, u svim njegovim
aspektima. To činiš sve dok se iz jasnode ne rodi uvjerenje, a iz njega djelovanje. Uvjerenje i djelovanje

neodvojivi su. Ako tvoje uvjerenje nije popradeno djelovanjem, nemoj sebe optuživati za nedostatak
hrabrosti, ved preispitaj svoja uvjerenja. Omalovažavanje samoga sebe nede te nikamo odvesti. Nema li
jasnode i emocionalnog pristanka, volja nije ni od kakve koristi.
P: Što ti smatraš pod emocionalnim pristankom? Ne trebam li djelovati protivno svojim željama?
M: U tom slučaju nedeš djelovati protiv svojih želja. Jasnoda nije dovoljna. Energija dolazi iz ljubavi. Da bi
mogao djelovati, moraš voljeti, kakav god bio način na koji se ljubav izražava i kakav god bio objekt tvoje
ljubavi. Bez jasnode i suosjedanja hrabrost je razorna. Ljudi su u ratu čudesno hrabri, ali kakva je korist od
toga?
P: Sasvim jasno vidim da je sve što želim kuda s vrtom u kojoj du mimo živjeti. Zašto ne bih smio djelovati u
skladu s tom željom?
M: U svakom slučaju, djeluj. Ali nemoj zaboraviti na neizbježno i neočekivano. Ne bude li kišilo, tvoj vrt
nede cvjetati. Za pustolovinu ti je potrebna hrabrost.
P: Potrebno mi je vrijeme da skupim hrabrosti, nemoj me požurivati. Dopusti mi da sazrem za djelovanje.
M: Cijeli je tvoj pristup pogrešan. Odgađanje djelovanja jednako je odustajanju. Mogude je da de se

pojaviti nove prilike za djelovanje, ali sadašnji je trenutak nenadoknadivo izgubljen. Sve pripreme
usmjerene su ka bududnosti, ne možeš se pripremati za sadašnjost.
P: Što je loše u pripremanju za bududnost?
M: Te pripreme ne mogu mnogo pomodi djelovanju u sadašnjem trenutku. Jasnoda je sada, djelovanje je
sada. Razmišljanje o spremnosti ometa djelovanje, a djelovanje je mjerilo stvarnosti.
P: Čak i kad djelujemo bez uvjerenja?
M: Ne možeš živjeti bez djelovanja, a u pozadini svakoga djelovanja nalazi se neki strah ili želja. Konačno,
sve što činiš temelji se na tvojemu uvjerenju da je svijet stvaran i nezavisan.
Kad bi bio uvjeren u suprotno, tvoje bi ponašanje bilo sasvim drukčije.
P: Nema ničega lošeg u mojim uvjerenjima. Moje se djelovanje oblikuje ovisno o okolnostima.
M: Drugim riječima, uvjeren si u stvarnost svojih okolnosti, odnosno svijeta u kojem živiš. Prati svijet do
njegova izvora i otkrit deš da si prije njega postojao ti te da deš, kad njega više ne bude, ti i ostati. Pronađi
svoj bezvremeni bitak i tvoje de djelovanje sadržavati dokaz o tome. Jesi li ga našao?
P: Ne, nisam.
M: A što bi drugo trebao raditi? U svakom slučaju, to je tvoja najvažnija zadada. Ne možeš uvidjeti da si
nezavisan od svega ako ne odbaciš sve pa ostaneš nepoduprt i nedefiniran. Kad jednom budeš spoznao
sebe, bit de nevažno ono što radiš, ali da bi spoznao svoju nezavisnost, moraš je provjeriti otpuštanjem
svega onoga o čemu ovisiš. Ostvarena osoba živi na razini apsolutnoga. Njezina mudrost, ljubav i hrabrost
potpune su, u njoj nema ničega relativnoga. Zbog toga se ona mora potvrditi na strožim testovima i

podvrgnuti se zahtjevnijim kušnjama. Onaj tko provjerava, ono što se provjerava i postupak provjeravanja
odigravaju se u pojedincu. To je unutarnja drama u kojoj nitko ne može sudjelovati.
P: Raspede, smrti uskrsnude - na poznatom smo tlu! Beskonačno sam čitao, slušao i govorio o tome, ali ne
osjedam se sposobnim da to napravim.
M: Budi miran, neka te ništa ne dodiruje pa de mudrost i mod dodi u pravo vrijeme. Ne trebaš žudjeti za
njima. Čekaj ih u tišini svojega srca i uma. Veoma je lako biti miran, ali tek ponetko ima i spremnosti. Ljudi
žele postati nadljudi preko nodi. Budite bez ambicija, bez i najmanje želje, ogoljeni, ranjivi, nezaštideni,
nesigurni i sami, u potpunosti otvoreni životu. Izrazite mu dobrodošlicu onako kako se događa, bez
sebičnog uvjerenja da vam sve mora donijeti užitak ili profit, bilo materijalni bilo takozvani duhovni.
P: Slažem se sa svime što kažeš, ali jednostavno ne vidim načina kako da to postignem.

M: Kad bi znao kako, ne bi to učinio. Odustani od svakog pokušaja i jednostavno budi. Nemoj se boriti,
nemoj nastojati, otpusti svaki oslonac i prioni uz slijepi osjedaj bitka, ne obazirudi se ni na što drugo. To je
dovoljno.
P: Kako da to učinim? Što više odbacujem i otpuštam, to više sadržaja izlazi na površinu.
M: Ne usmjeravaj pažnju na njih, dopusti da sve dolazi i odlazi. Želje i misli također su tvarne prirode. Ne
obaziri se na njih. Od pradavnih vremena prašina događaja prekriva čisto zrcalo tvojega uma tako da
možeš vidjeti jedino sjedanja. Očisti prašinu prije negoli se nataloži. To de čišdenje otkrivati stare slojeve
sve dok se ne pokaže istinska priroda tvojega uma. Postupak je veoma jednostavan i razmjerno lak. Budi
ozbiljan i strpljiv, to je sve. Nepristranost, nevezanost, sloboda od želje i straha, od svake brige za sebe,
puka svijest - oslobođena sjedanja i očekivanja - to je stanje uma u kojem može dodi do otkrida. Konačno,
oslobođenje je sloboda koju treba otkriti.

Odbaci sjećanja i očekivanja
Poklonik: Amerikanac sam po rođenju. Proteklih godinu dana živio sam u jednom ašramu u Madhya
Pradeshu, proučavajudi jogu u njezinim mnogobrojnim aspektima. Imali smo učitelja čiji je guru učenik
velikog Shivanande Saraswatija, a živi u Monghyru. Neko vrijeme proveo sami u ašramu Ramane Maha-
rshija. Ovdje u Bombayu prošao sam intenzivni tečaj burmanske meditacije koji je vodio učitelj po imenu
Goenka. Unatoč tome, nisam našao mir. Došlo je do određenoga poboljšanja u mojoj samokontroli i u
dnevnoj disciplini, ali to je sve. Ne mogu redi na koji je način djelovala na mene svaka od tih sadhana za-
sebno.
Maharaj: Dobri de se rezultati pojaviti prije ili kasnije. Jesi li i u ašramu Sri Ramane dobio duhovne upute?
P: Da, poučavali su me neki Englezi, a jedan Indijac, sljedbenik đnjana joge, koji ondje stalno živi, držao mi
je lekcije.
M: Kakvi su ti planovi?
P: Moram se vratiti u Ameriku zbog poteškoda s vizom. Namjeravam diplomirati i proučavati načine
prirodnoga liječenja jer se kanim time kasnije u životu baviti.
M: To je nesumnjivo lijepo zanimanje.
P: Možeš li mi redi je Ii opasno slijediti put joge po svaku cijenu?
M: Je li kutija šibica opasna kad je kuda u plamenu? Traganje za stvarnošdu nešto je najopasnije čime se
možeš baviti zato što to uništava svijet u kojem živiš. Ali, ako su tvoji motivi ljubav prema istini i životu, ne
trebaš se plašiti.
P: Plašim se vlastitoga uma. Veoma je nestabilan!
M: Slike se pojavljuju i iščezavaju u zrcalu tvojega uma, ali zrcalo ostaje. Nauči razlikovati nepokretno od
pokretnoga, nepromjenjivo od promjenjivoga, sve dok ne shvatiš da razlike postoje samo u pojavama, a
da je jednota jedina nepromjenjiva činjenica. Tu temeljnu istovjetnost možeš nazvati Bogom, brahmanom
ili matricom (prakriti), riječi su najmanje važne. Bitno je samo spoznati da je sve jedno. Kad jednom, s
punim povjerenjem rođenim iz neposrednoga iskustva, budeš mogao ustvrditi: «Ja sam svijet, svijet je ja»,
bit deš, s jedne strane, slobodan od svih želja i strahova, a s druge deš postati u potpunosti odgovoran za
svijet. Tvoja jedina briga bit de nerazumna patnja čovječanstva.
P: Dakle, čak i mudrac ima problema?
M: Točno, ali ne stvara ih on sam. Njegova patnja nije zatrovana osjedajem krivnje. Nema ničega lošeg u
patnji zbog tuđih grijeha. Vaše se kršdanstvo temelji na tome.
P: Nismo Ii svu patnju stvorili sami?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Odbaci sjedanja i očekivanja 404

M: Točno, patnju stvara odvojeno sebstvo dokle god postoji. Na kraju puta spoznaješ da nema grijeha, a
time ni krivnje ni iskupljenja, ved postoji jedino život u svojim beskonačnim preobrazbama. Nestajanjem
osobnoga «ja» nestaje i osobna patnja. Ostaje samo duboka tuga suosjedanja i užasavanje zbog nep-
otrebnoga bola.
P: Ima li ičeg nepotrebnog u Božjem planu?
M: Ništa nije nepotrebno, ništa nije neminovno. Navika i strast zasljepljuju i vode na pogrešan put.
Suosjedajna svijest liječi i otkupljuje. Nema ničega što bismo mogli učiniti, možemo jedino dopustiti da se
stvari događaju u skladu sa svojom prirodom.
P: Savjetuješ li nam potpunu pasivnost?
M: Jasnoda i suosjedanje jesu djelovanje. Ljubav nije lijena, a jasnoda određuje smjer njezina djelovanja.
Ne trebaš se zamarati djelovanjem, samo vodi računa o svojemu umu i srcu. Glupost i sebičnost jedina su
zla.
P: Je li bolje ponavljati Božje ime ili meditirati?
M: Ponavljanje Božjega imena stabilizirat de tvoje disanje. Duboko i mirno disanje poboljšat de vitalnost,
što de utjecati na mozak i pomodi umu da postane čist, stabilan i spreman za meditaciju. Bez vitalnosti
veoma se malo može učiniti i zbog toga je važno da se ona zaštiti i poveda. Stav tijela i disanje dijelovi su
joge jer tijelo mora biti zdravo i sasvim pod nadzorom. No, prevelika usredotočenost na tijelo poništava
vlastitu svrhu, bududi da je um u početku primaran. Kad um otpočine pa više ne uznemiruje unutarnji
prostor (didakaš), tijelo poprima novo značenje pa njegova preobrazba postaje i nužna i moguda.
P: Proputovao sam cijelu Indiju, susreo mnoge gurue i naučio osnove nekoliko vrsta joge. Nije li u redu
probati od svega pomalo?
M: Ne, to je samo uvod. Srest deš osobu koja de ti pomodi da nađeš vlastiti put.
P: Osjedam da guru kojega bih sam izabrao ne može biti moj pravi guru. Da bi guru bio pravi, mora se
pojaviti neočekivano i biti neodoljiv.
M: Najbolje je ništa ne predviđati unaprijed. Presudan de biti način na koji deš odgovoriti na njegov poziv.
P: Vladam li ja svojim odgovorima?
M: Razlučivanje i nepristranost koje sada prakticiraš dat de svoje plodove u pravo vrijeme. Ako su korijeni
zdravi i dobro opskrbljeni vodom, plodovi de sigurno biti slatki. Budi čist i budan. I posve spreman.
P: Jesu li strogosti i pokore od neke koristi?
M: Ved je dovoljna pokora suočavanje sa životnim promjenama! Nije potrebno izmišljati nevolje. Jedina
pokora koja ti je potrebna jest radosno dočekivanje svega što ti život donosi.
P: A što je s požrtvovnošdu?

M: Dijeli dobrovoljno i radosno sve što imaš s onima koji nemaju. Nemoj izmišljati okrutnosti pa nametati
ih samome sebi.
P: Što je predanost?
M: Prihvatiti sve što dođe.
P: Osjedam se previše slab da bih stajao na vlastitim nogama. Potrebno mi je sveto društvo gurua i dobrih
ljudi. Ravnoteža uma izvan je mojega dosega. Pomisao na prihvadanje svega u životu onako kako dolazi
silno me plaši. O povratku u Ameriku razmišljam s užasom.
M: Vrati se kudi i iskoristi na najbolji mogudi način sve što ti se ondje nudi. Najprije diplomiraj. Uvijek se
možeš vratiti u Indiju da bi izučavao prirodno liječenje.
P: Potpuno sam svjestan svih mogudnosti koje mi se pružaju u Americi. Ali plašim se usamljenosti.
M: Uvijek si u društvu sa svojim sebstvom - ne trebaš se osjedati usamljeno. No, ako si od njega udaljen,
bit deš usamljen čak i u Indiji. Sva sreda dolazi od ugađanja sebstvu. Ugodi mu. Nakon povratka u Ameriku
nemoj činiti ništa što ne bi bilo dostojno veličanstvene stvarnosti u tvojemu srcu i bit deš sretan. A ta de
sreda u tebi i ostati. Ali moraš tragati za sebstvom, a kad ga nađeš, moraš ga i zadržati.
P: Donosi li potpuna samoda neku dobrobit?
M: To zavisi od tvojega temperamenta. Možeš raditi s drugima i za druge, a ostati budan i srdačan te rasti i
više nego u samodi, koja te može učiniti tupim ili te prepustiti milosti i nemilosti beskonačnog brbljanja
tvojega uma. Nemoj zamišljati da se možeš promijeniti uslijed vlastitih napora. Nasilje, čak i kad se okrene
protiv sebe, kao u strogostima i pokorama, ostaje bez plodova.
P: Postoji li način da se utvrdi tko je ostvarena osoba, a tko nije?
M: Jedini dokaz koji imaš jesi ti sam. Otkriješ li da si se pretvorio u zlato, to de biti znak da si dotaknuo
kamen mudrosti. Ostani s osobom koju si našao i promatraj što de ti se dogoditi. Nemoj ispitivati druge
sljedbenike. Njihov učitelj ne mora biti i tvoj guru. Guru može biti univerzalan u svojoj srži, ali ne i u
izražavanju. Izvana on može izgledati ljut, pohlepan ili previše zaokupljen svojim ašramom i obitelji. Zbog
toga deš možda biti zaveden pojavnostima, a ostali ne.
P: Nije li moje pravo očekivati potpuno savršenstvo, unutarnje i vanjsko?
M: Unutarnje - da; ali vanjsko savršenstvo ovisi o okolnostima, o osobnom i društvenom položaju tijela i
bezbrojnim drugim faktorima.
P: Rekli su mi da potražim mudraca od kojega du modi naučiti umjetnost postizanja mudrosti, a ti mi sad
govoriš da je sav taj pristup pogrešan bududi da mudraca ne mogu prepoznati. Uz to, mudrost nije mogude
stedi odgovarajudim načinima. Sve je to tako zbunjujude!
M: Razlog je zbunjenosti tvoje potpuno nerazumijevanje stvarnosti. Tvoj um prožet je navikama

vrednovanja i stjecanja pa ne želi priznati da ono neusporedivo i nedostižno bezvremeno čeka u tvojemu
srcu da ga prepoznaš. Jedino što moraš učiniti jest odbaciti sva sjedanja i očekivanja. Samo budi spreman,
u krajnjoj ogoljenosti i ništavnosti.
P: Tko je taj koji mora sve odbaciti?
M: Bog de to učiniti. Ti moraš samo uvidjeti potrebu za odbacivanjem. Nemoj se opirati, nemoj se čvrsto
držati osobe kojom se smatraš. Bududi da zamišljaš da si ti osoba, zamišljaš i da je mudrac osoba, samo
malo drukčija, obrazovanija i modnija. Moglo bi se redi da je mudrac vječno svjestan i sretan. Ali to je
daleko od izražavanja cijele istine. Nemoj vjerovati definicijama i opisima jer te zavode na krivi put.
P: Sve dok mi ne kažu što da radim i kako da to radim, osjedam se izgubljenim.
M: Ti se svakako osjedaj izgubljenim! Sve dok se osjedaš kompetentnim, sve dok vjeruješ svojemu znanju,
stvarnost je izvan tvojega dosega. Sve dok unutarnju pustolovinu ne prihvatiš kao način života, ništa od
otkrida.
P: Kakvog otkrida?
M: Otkrida središta tvojega bitka, koje je slobodno od svih smjerova, načina i ciljeva.
P: Je li cilj biti sve, znati sve, imati sve?
M: Cilj je ne biti ništa, ne znati ništa i nemati ništa. To je jedini život vrijedan življenja i jedina sreda
vrijedna posjedovanja.
P: Moram priznati da je cilj o kojem govoriš onkraj mojega shvadanja. Molim te, reci mi barem na koji du
ga način ostvariti.
M: Moraš nadi vlastiti put. Sve dok ga sam ne pronađeš, to nede biti tvoj put i nede te odvesti nikamo.
Iskreno živi svoju istinu u onoj mjeri u kojoj si je spoznao. Djeluj u skladu s onim što si razumio, ma kako to
malo bilo. Ozbiljnost je ta koja de te voditi dalje, a ne pamet - tvoja ili tuđa.
P: Plašim se pogrešaka. Mnogo sam toga pokušao, a iz toga se nije izrodilo ništa.
M: Dao si premalo sebe. Bio si samo znatiželjan, ali ne i ozbiljan.
P: Ne znam ništa bolje.
M: Bar toliko znaš. Imajudi na umu da su tvoja iskustva površna, nemoj im pridavati nikakvu vrijednost,
ved ih zaboravi čim prođu. Živi čistim, nesebičnim životom, to je sve.
P: Je li moralnost toliko važna?
M: Ne varati i ne povrjeđivati druge - nije li to važno? No, više od svega potreban ti je mir u srcu, a on
zahtijeva sklad između unutarnjeg i vanjskog. Radi ono u što vjeruješ i vjeruj u ono što radiš. Sve je drugo
uzaludno gubljenje energije i vremena.

Um i Svijet nisu odvojeni
Poklonik: Vidio sam ovdje slike nekih svetaca. Rekli su mi da su to tvoji duhovni preci. Tko su oni i kako je
sve to započelo?
Maharaj: Poznati smo kao «devetorica učitelja». Legenda kaže da je naš prvi učitelj bio riši Dattatreja,
velika inkarnacija trojstva Brahme, Višnua i Šive. Čak su i devetorica učitelja mitološke osobe.
P: Koja je posebna značajka njihova učenja?
M: Jednostavnost u teoriji i praksi.
P: Kako se postaje jednim od vas, inicijacijom ili nasljeđivanjem?
M: Niti jednim od tih načina. Tradicija devetorice učitelja (navnath parampara) nalik je rijeci koja teče
prema oceanu stvarnosti i nosi sa sobom svakoga tko u nju uđe.
P: Podrazumijeva li to i prihvadanje živoga učitelja koji pripada istoj tradiciji?
M: Oni koji prakticiraju sadhanu usredotočujudi svoj um na osjedaj «ja jesam» mogu se osjedati
povezanima s onima koji su slijedili isto učenje i ostvarili vrhovni cilj. Takvi praktikanti mogu odlučiti i da
riječima izraze svoje osjedaj pripadnosti toj tradiciji pa se nazivaju sljedbenicima devetorice učitelja. To im
pruža osjedaj zadovoljstva jer pripadaju slavnoj tradiciji.
P: Imaju li oni ikakve koristi ako joj se pridruže?
M: Broj članova društva svetaca (satsang) s vremenom se sve više povedava.
P: Stječu li oni na taj način pristup izvoru modi i milosti koji bi im u protivnom bio nedostupan?
M: Mod i milost pripadaju svima i mogu ih dobiti svi koji se za to mole. Uzimanje određenoga imena ne
pomaže mnogo. Možeš se nazvati bilo kojim imenom, ali sve dok napeto vodiš brigu za svoje lažno «ja»,
zapreke koje su se ispriječile znanju o stvarnom sebstvu nede biti uklonjene.
P: Bududi da mi se sviđa tvoje učenje i da te prihvadam kao učitelja, mogu li sebe nazvati sljedbenikom
devetorice?
M: Ugodi svojemu umu koji je bolesno vezan za riječi! Puko ime nede te promijeniti. U najboljem slučaju,
može te podsjedati kako se trebaš ponašati. Postoji niz gurua i njihovih učenika koji u znak zahvalnosti
poučavaju nove učenike i na taj način održavaju svoju liniju. Ali kontinuitet je tradicije neformalan i
dobrovoljan. On je poput prezimena, samo što se ovdje radi,o duhovnoj obitelji.
P: Mora li pojedinac postidi samoostvarenje da bi se mogao pridružiti devetorici učitelja?
M: Linija devetorice učitelja samo je tradicija, određeni način prenošenja učenja i njegova prakticiranja.
Ona ne označava razinu svjesnosti. Prihvatiš li nekog učitelja iz te tradicije za svojega gurua, pridružuješ se
njegovoj liniji. Obično dobivaš neki znak njegove pažnje - pogled, dodir, riječ, ponekad i živopisan san ili
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Um i Svijet nisu odvojeni 408

sposobnost neprestanoga prisjedanja. Ponekad je jedini znak milosti uočljiva i brza promjena u karakteru i
ponašanju učenika.
P: Znam te ved nekoliko godina i redovito se susredem s tobom. Misao na tebe skoro nikada ne napušta
moj um. Čini li me to pripadnikom tvoje linije?
M: Pripadnost ovoj tradiciji stvar je tvojega osjedaja i uvjerenja. Naposljetku, sve je to verbalno i formalno.
U stvarnosti ne postoje ni guru ni učenik, ni teorija ni praksa, ni neznanje ni samoostvarenje. Sve ovisi o
onome što misliš da jesi. Spoznaj samoga sebe takvim kakav uistinu jesi. Za znanje o sebstvu nema
nadomjestaka.
P: Što de biti dokaz da uistinu poznajem sebe?
M: Ne trebaju ti dokazi. Iskustvo je jedinstveno i nedvosmisleno. Kad se u određenoj mjeri uklone

prepreke, ono de se iznenada pojaviti u tebi. To je nalik pucanju izglodanoga užeta. Na tebi je da ga
nastojiš prekinuti i do toga jednom mora dodi. Pucanje užeta može se odgoditi, ali ne i spriječiti.
P: Zbunjuje me što niječeš zakon uzročnosti. Znači li to da nitko nije odgovoran što je svijet takav kakav
jest?
M: Ideja o odgovornosti nalazi se u tvojemu umu. Ti misliš da mora postojati nešto ili netko tko je
isključivo odgovoran za sve što se događa. Između mnogostrukog univerzuma i pojedinačnog uzroka
postoji proturječnost. Nešto od toga mora biti lažno. A možda je i oboje lažno. Ja sve to vidim samo kao
sanjarenje na javi. Ideje nisu stvarne. Činjenica je da bez tebe ne bi mogli nastati ni univerzum ni njegov
uzrok.
P: Ne mogu shvatiti je li univerzum stvorio mene ili sam ja stvorio univerzum?
M: To da «ja jesam» uvijek je prisutna činjenica, a ideja «ja sam stvoren» samo je ideja. Ni Bog ni
univerzum nisu ti došli redi da su te stvorili. Um, opsjednut idejom uzročnosti, izmišlja stvaranje i zatim se
pita tko je stvoritelj. Upravo je on stvoritelj. No, čak ni to nije potpuna istina, zato što su onaj koji stvara i
ono što je stvoreno jedno. Um i svijet nisu odvojeni. Shvati da je ono što smatraš svijetom u stvari tvoj
vlastiti um.
P: Postoji li svijet i iznad, odnosno izvan uma?
M: Sav prostor i sve vrijeme nalaze se u umu. Kamo deš smjestiti supramentalni svijet? Postoji mnogo
razina uma i svaka projicira svoju verziju svijeta, ali ipak, sve se one nalaze u umu i on ih stvara.
P: Kakav je tvoj stav prema grijehu? Kako gledaš na grješnika, na onoga koji krši vanjski ili unutarnji zakon?
Želiš li da se on promijeni ili samo osjedaš sudut za njega? Ili si možda ravnodušan prema njemu zbog
njegovih grijeha?
M: Ne poznajem ni grijeh ni grješnika. Tvoja razlikovanja i vrednovanja nimalo me se ne tiču. Svatko se

ponaša u skladu sa svojom prirodom. To se ne može spriječiti, niti zbog toga treba žaliti.
P: Drugi pate.

M: Život živi od života. U prirodi vlada proces prisile, a u društvu bi trebala vladati dobra volja. Nema
života bez požrtvovnosti. Grješnik se odbija žrtvovati i time priziva smrt. To je tako kako jest, ali nije razlog
za osudu ili žaljenje.
P: Sigurno osjedaš barem malo suosjedanja kad vidiš čovjeka koji je ogrezao u grijehu.
M: Da, osjedam da sam taj čovjek ja i da su njegovi grijesi moji.
P: To je lijepo, ali što činiš?
M: Kad postanem jedno s njime, on postaje jedno sa mnom. To nije svjestan proces, ved se u cijelosti
događa sam od sebe. Ne možemo to zaustaviti ni on ni ja. Ono što se treba promijeniti svakako de se
promijeniti. Dovoljno ti je da upoznaš samoga sebe kakav i jesi, ovdje i sada. Joga je pomno i metodičko
istraživanje uma.
P: Što je s lancima sudbine koje je iskovao grijeh?
M: Kad iščezne neznanje koje je majka grijeha, nestaje i sudbine koja nije ništa drugo do prisila da se
ponovno griješi.
P: Ali grijeh se mora iskupiti.
M: Kad se neznanje privede kraju, kraju se privodi i sve ostalo. Tada sve vidiš kako i jest, spoznaješ da je
sve dobro.
P: Ako grješnik, prekršitelj zakona, dođe k tebi i zamoli te za milost, što deš mu odgovoriti?
M: Dat du mu ono što traži.
P: Unatoč tome što se radi o veoma lošem čovjeku?
M: Ja ne poznajem loše ljude, ja poznajem samo sebe. Ne vidim ni grješnike ni svece, samo živa bida. Ne
dijelim milost. Nema ničega što bih ti ja mogao dati ili uskratiti, a što i sam ne posjeduješ u jednakoj mjeri.
Samo postani svjestan svojega bogatstva i iskoristi ga na najbolji način. Sve dok zamišljaš da ti je potrebna
moja milost, stajat deš poput prosjaka na mojim vratima moledi me da ti je dam.
Kad bih ja tebe molio za milost, to također ne bi imalo smisla! Nismo odvojeni, stvarnost je zajednička
svima.
P: Kad bi majka došla k tebi s tužnom pričom da njezin sin jedinac uzima drogu, da se odao promiskuitetu
te da stvari idu iz zla u gore, kad bi te molila da mu se smiluješ, što bi joj odgovorio?
M: Vjerojatno bih se zatekao kako joj govorim da de sve biti dobro.
P: Je li to sve?
M: To je sve, što još očekuješ?
P: Ali, hode li se njezin sin promijeniti?

M: Možda hode, a možda i nede.
P: Ljudi koji se skupljaju oko tebe i koji te godinama znaju smatraju da se, kad ti kažeš da de nešto biti u
redu, ono što si rekao neizbježno i događa.
M: Možeš isto tako redi da je majčina ljubav spasila dijete. Za sve postoje bezbrojni uzroci.
P: Kažu mi da je osoba koja ništa ne želi za sebe svemodna. Cijeli univerzum stoji joj na raspolaganju.
M: Vjeruješ li da je tako, djeluj u skladu s time. Odbaci svaku osobnu želju i iskoristi mod koju deš na taj
način stedi da promijeniš svijet!
P: Svi buddhe i rišiji nisu ga uspjeli promijeniti.
M: Svijet nije podložan promjeni. On je po svojoj prirodi bolan i prolazan. Sagledaj ga kakav jest i oslobodi
se svih želja i strahova. Kad te svijet više ne bude vezivao i ograničavao, postat de za tebe boravište radosti
i ljepote. U svijetu možeš biti sretan jedino onda kad ga se oslobodiš.
P: Što je ispravno, a što pogrešno?
M: Najopdenitije rečeno, pogrešno je ono što uzrokuje bol, a ispravno ono što je uklanja. Tijelo i um
ograničeni su i zbog toga ranjivi. Potrebna im je zaštita koja povedava strah. Sve dok se poistovjeduješ s
tijelom i umom, morat deš patiti. Shvati da nisi ovisan o njima i postani sretan. Kažem ti, to je tajna srede.
Uvjerenje da tvoja sreda ovisi o stvarima i ljudima nastalo je kao posljedica neznanja o tvojoj pravoj
prirodi. Mudrost je spoznaja da ti za sredu nije potrebno ništa drugo osim znanja o sebstvu.
P: Je li prvo nastao bitak ili želja?
M: Kad se u svjesnosti pojavljuje pojedinačni bitak, zajedno s njime u tvojemu umu nastaju ideje o onome
što jesi i što bi trebao biti. To donosi sa sobom želju i djelovanje pa započinje proces postajanja. On
prividno nema ni početka ni kraja zato što ponovno započinje svakoga trena. S nestankom zamišljanja i
želje, prestaje i postajanje, a bivanje ovim ili onim uranja u čisti bitak, koji se ne može opisati, ved samo
iskusiti.
Tebi se svijet čini tako neodoljivo stvarnim jer cijelo vrijeme razmišljaš o njemu. Prestani razmišljati o
svijetu i on de se raspršiti u rijetku izmaglicu. Nemoj zaboraviti: kad nestane želje i straha, nestaje i
ropstva. Emotivno upletanje i obrazac sviđanja i nesviđanja koji nazivamo karakter i temperament ono je
što stvara ropstvo.
P: Što je motiv za djelovanje kad nema želje i straha?
M: Motiva nema, osim ako dovoljnim motivom ne smatraš ved i samu ljubav prema životu, ispravnosti,
ljepoti.
Nemoj se plašiti slobode od želje i straha. Ona de ti omoguditi da živiš svoj život na sasvim drukčiji način od
ovoga koji trenutačno poznaješ, mnogo dublje i zanimljivije nego do sada, tako da gubitkom svega zapravo
dobivaš sve.

P: Bududi da svoje duhovne pretke brojiš od rišija Dattatreje, imam li pravo što vjerujem da ste ti i svi tvoji
prethodnici njegove reinkarnacije?
M: Možeš vjerovati što god želiš, a budeš li djelovao u skladu sa svojim uvjerenjem, to de donijeti i ploda.
Ali za mene to nema nikakve važnosti. Ja sam ono što jesam i to mi je dovoljno. Nemam želje
poistovjedivati se ni s kim, koliko god glasovit bio, a ne osjedam ni potrebu da mitove smatram stvarnošdu.
Brine me samo neznanje i kako ga se osloboditi. Guru je zapravo tu da rasprši neznanje u srcu i umu
svojega učenika. Kad učenik to jednom shvati, na njemu je da u svojemu djelovanju to i potvrdi. Nitko ne
može djelovati umjesto tebe. Ne djeluje li učenik ispravno, to samo znači da nije postigao razumijevanje i
da guruov posao još nije završen.
P: Sigurno postoje i beznadni slučajevi.
M: Nitko nije beznadan slučaj. Sve se zapreke mogu svladati. Ono što život ne može popraviti, dovršit de
smrt, ali guru de sigurno uspjeti u svojoj zadadi.
P: Što ti jamči da je tako?
M: Guruova i čovjekova unutarnja stvarnost uistinu su jedno te isto i zajednički rade na ostvarenju istoga
cilja - na otkupljenju i spasenju uma. Tu ne može biti neuspjeha. Upravo od kamenja koje stvara zapreke
oni grade svoje mostove. Svjesnost ne predstavlja cjelokupni čovjekov bitak. Postoje i druge razine na ko-
jima je čovjek spremniji na suradnju. Guru je kod kude na svim razinama, a njegova energija i strpljivost
neiscrpne su.
P: Neprestano mi govoriš da sanjam i da je krajnje vrijeme da se probudim. Kako je mogude da me

Maharaj, koji je došao k meni u moj san, nije uspio probuditi? On me stalno potiče na buđenje i podsjeda
me na to koliko je ono nužno, ali san se i dalje nastavlja.
M: Nisi se probudio zato što još uvijek nisi razumio da uistinu sanjaš. To je srž ropstva, miješanje stvarnog i
nestvarnog. U tvojem sadašnjem stanju jedino se osjedaj «ja jesam» odnosi na stvarnost. «Što sam ja?» i
«kako sam ja?» samo su prividi nametnuti sudbinom ili slučajem.
P: Kad je moj san započeo?
M: Čini se da on nema početka, ali u stvari postoji jedino sada. Obnavljaš ga iz trenutka u trenutak. Kad
jednom shvatiš da sanjaš, probudit deš se. Ali ti ne vidiš da sanjaš jer želiš da se san nastavi. Dodi de dan
kad deš za prestankom sna čeznuti svim svojim srcem i dušom. Tada deš biti spreman platiti bilo koju
cijenu da se to dogodit a cjena de biti nepristranost i nevezanost, gubitak interesa za taj san.
P: Kako sam samo bespomodan! Sve dok san postojanja traje, ja želim da se nastavi. A sve dok ja želim da
se nastavi, on traje.
M: Željeti da se san nastavi nije neminovno. Uvidi jasno u kakvim se uvjetima nalaziš i tvoja de te jasnoda
osloboditi.
P: Dokle god sam s tobom, sve što govoriš čini mi se sasvim očitim. Ali čim se udaljim od tebe, lutam
naokolo nemiran i tjeskoban.

M: Ne trebaš se držati podalje od mene, barem ne u svojemu umu. Ali tvoj se um brine za dobrobit
svijeta!
P: Svijet je pun nevolja, nije čudo da je moj um zaokupljen njima.
M: Je li svijet ikada bio bez nevolja? Tvoje postojanje u obliku osobe ovisi o nasilju nad drugima. l samo je
tvoje tijelo bojno polje, puno smrti i umiranja. Postojanje podrazumijeva nasilje.
P: Ako misliš na postojanje tijela, to je točno, ali ako misliš na postojanje ljudskoga bida, to je sasvim
sigurno netočno. Za čovječanstvo je nenasilje zakon života, a nasilje zakon smrti.
M: U prirodi ima vrlo malo nenasilja.
P: Bog i priroda nisu ljudi i ne trebaju se ponašati kao ljudi. Mene zabrinjava jedino čovjek. Da bih mogao
biti čovjek, moram biti bezuvjetno sudutan.
M: Zar ne uviđaš da sve dok imaš lažno «ja» koje trebaš štititi moraš biti nasilan?
P: Uviđam. Da bih bio istinski čovjek, moram biti nesebičan. Sve dok sam sebičan, bliži sam životinji nego
čovjeku. Tada sam samo humanoidan,
M: Dakle, skoro svi smo humanoidni, ima veoma malo ljudi. No, neovisno o tome koliko ih ima, malo ili
mnogo jasnoda i suosjedanje ono su što ih čini pripadnicima ljudske vrste. Kod onih koji su na razini ispod
čovjekove, kod humanoida, prevladava pasivnost (tamas) i aktivnost (rađas), a kod ljudi prevladava
uravnoteženost (sattva). Jasnoda i suosjedanje svojstva su uravnoteženosti bududi da utječu na um i
djelovanje. Ali stvarnost se nalazi iznad svojstva uravnoteženosti. Otkada te znam neprestano se zamaraš
pomaganjem svijetu. Koliko si mu pomogao?
P: Nimalo. Nismo se promijenili ni svijet ni ja. Ali, činjenica jest da svijet pati i da zajedno s njim patim i ja.
Prirodno je boriti se protiv patnje. A što su drugo civilizacija i kultura, filozofija i religija doli pobuna protiv
patnje? Nije li zlo i okončavanje zla ono najvažnije čime se i ti baviš? To što ja radim možeš nazivati
neznanjem, ali svodi se na isto.
M: Točno, riječi nisu važne, a nije ni važno u kakvom si trenutačno liku. Imena i likovi neprestano se
mijenjaju. Spoznaj sebe kao nepromjenjivog svjedoka promjenjivoga uma. To je dovoljno.

Oslobođenje od poistovjećenosti sa lažnim "ja"
Maharaj: Možeš li sjediti na podu? Treba li ti jastuk? Imaš li kakvih pitanja? Naravno, ne moraš ništa pitati,
možeš samo sjediti ovdje sa mnom, u tišini. Važno je biti i jedino biti. Ne moraš ništa ni pitati ni činiti.
Takav način provođenja vremena, koji prividno izgleda kao lijenost, u Indiji se visoko cijeni. To znači da te
neko vrijeme ne progoni pitanje: «Što je sljedede?» Kad nisi u žurbi i kad je um oslobođen svih strahova,
on postaje miran, a samo se u tišini može čuti ono što se obično ne opaža jer je previše nježno i suptilno.
Um mora biti otvoren i miran da bi to mogao zamijetiti. Ovdje u Indiji nastojimo dovesti svoj um u njegovo
prirodno stanje da bi mogao razumjeti što je stvarno.
Poklonik: Mogu li ovdje naučiti kako da se prestanem brinuti?
M: Ne trebaš se brinuti zbog svojih briga. Samo budi. Nemoj se truditi biti miran. Stanje spokoja ne smije
se pretvoriti u zadatak koji moraš obaviti. Nemoj se uznemirivati zbog nemira ni patiti zato što patiš. Samo
budi svjestan da jesi i ostani u toj svjesnosti. Nemoj redi: «Da, postigao sam mir. Što je sljedede?» U
svjesnosti «ja jesam» nema «sljededeg», to je bezvremeno stanje.
P: Ako je to bezvremeno stanje, ono de se u svakom slučaju uspostaviti.
M: Ti jesi ono što jesi, bezvremeno, ali od kakve ti je to koristi ako to ne znaš i ako ne djeluješ u skladu s
time? Tvoja prosjačka zdjelica može biti napravljena i od čistoga zlata, ali sve dok to ne saznaš, bit deš
prosjak. Da bi svoju unutarnju vrijednost mogao izraziti svakodnevnim žrtvovanjem želje i straha, moraš je
spoznati i moraš joj vjerovati.
P: Kad spoznam svoje sebstvo, hode li sve moje želje i strahovi nestati?
M: Usprkos novostečenom vidu, mentalne de navike možda još neko vrijeme potrajati, kao i navika čežnje
za poznatom prošlošdu i straha od nepoznate bududnosti. Ali tek kad shvatiš da obje navike potječu iz
uma, modi deš se uzdignuti iznad njih. Sve dok njeguješ različite vrste ideja o sebi, poznaješ svoje sebstvo
samo kroz maglu koju one čine. Odbaci sve ideje kako bi mogao spoznati sebe kakav uistinu jesi. Ne možeš
zamisliti kakav je okus čiste vode, možeš ga jedino otkriti odbacivanjem svih drugih okusa.
Sve dok si zainteresiran za svoj sadašnji način života, nedeš ga modi odbaciti. Do otkrida ne može dodi
dokle god si čvrsto vezan za ono što ti je blisko. Izlaz je mogude nadi jedino kad u potpunosti shvatiš
beskrajnu tugu svojega života i kad se pobuniš protiv nje.
P: Sada razumijem da tajna vječnoga života o kojem govorite ovdje u Indiji leži u onim dimenzijama
postojanja o kojima je ova zemlja od pamtivijeka podučavala druge.
M: Da, to je njezina javna tajna i uvijek je bilo onih koji su je bili spremni dijeliti s drugima. Učitelja ima
mnogo, ali postoji svega nekolicina neustrašivih učenika.
P: Ja sam u potpunosti spreman učiti.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Oslobođenje od poistovjedenosti sa lažnim "ja" 414

M: Nije dovoljno naučiti riječi. Možeš poznavati teoriju, ali dok nemaš stvarnoga iskustva o sebi kao o
neosobnom i besvojstvenom središtu bitka, ljubavi i blaženstva, puko verbalno znanje nede ti donijeti
ploda.
P: Što onda trebam raditi?
M: Nastoj biti, jedino biti. Ovdje je najvažnija riječ nastojati. Nađi svakodnevno dovoljno vremena da
sjediš u miru i nastojiš, jednostavno nastojiš uzdidi se iznad svoje osobnosti sa svim njezinim bolesnim
ovisnostima i opsjednutostima. Nemoj pitati kako se to radi jer se to ne može objasniti. Samo stalno
nastoj to činiti, sve dok ne uspiješ. Budeš li ustrajan, uspjeh ti je zajamčen. Pritom su najvažnije iskrenost i
ozbiljnost. Ali, uistinu moraš biti zasiden svojim postojanjem u liku osobe kojom se smatraš. Uvidi svoju
neodgodivu potrebu da se oslobodiš beskorisne poistovjedenosti s hrpom sjedanja i navika. Taj postojani
otpor spram nepotrebnoga tajna je uspjeha.
Naposljetku, ti si ono što jesi svakoga trenutka u svojemu životu, ali nikada nisi svjestan toga, možda samo
u času buđenja nakon dubokog sna. Moraš samo postati svjestan svojega bitka, ali ne kao verbalne
tvrdnje, ved kao sveprisutne činjenice. Svjesnost da jesi otvorit de ti oči za ono što jesi. Sve je to veoma
jednostavno. No, najprije moraš učvrstiti stalan doticaj sa svojim sebstvom. Neprestano ga se drži. Dok si u
svjesnosti o sebstvu, obasipaju te svi blagoslovi. Započni kao središte promatranja i namjerne spoznaje te
izrasti u središte ljubavi na djelu. Osjedaj «ja jesam» sidušna je sjemenka koja de izrasti u golemo drvo, i to
sasvim prirodno, bez imalo napora.
P: Vidim toliko zla u sebi. Ne moram li najprije to promijeniti?
M: Zlo je sjenka nepažljivosti. U svjetlosti svjesnosti o sebi zlo mora presahnuti i otpasti.
Svaka ovisnost o drugima beskorisna je jer sve ono što ti mogu dati mogu ti i uzeti. Jedino de ono što je na
početku bilo tvoje ostati tvoje i na kraju. Nemoj prihvatiti nikakvo drugo vođstvo osim onoga koje dolazi
iznutra, ali čak i tada iznesi na vidjelo sva sjedanja jer te ona zavode na krivi put. Čak i ako uopde ne
poznaješ staze i načine kojima se dolazi do unutarnjega vodstva, budi miran, gledaj u sebe i ono de sigurno
dodi. Nikada nisi prepušten samome sebi, uvijek ti je dostupno znanje o tome što bi trebao biti tvoj
sljededi korak. Nevolja je u tome što ga ponekad pokušavaš izbjedi. Guru je ovdje da ulije u tebe hrabrost
svojega iskustva i uspjeha. Ali od trajne koristi bit de ti jedino ono što otkriješ kroz vlastitu svjesnost i
vlastiti napor.
Upamti, ništa od onoga što percipiraš nije tvoje. Izvana ti ne može dodi ništa vrijedno. Važni su samo tvoji
osjedaji i razumijevanje, oni ti pomažu u otkrivanju. Riječi koje si čuo ili pročitao stvorit de samo slike u
tvojemu umu. Ali ti nisi mentalna slika, ti si mod percepcije i djelovanja u pozadini i onkraj slike.
P: Čini mi se da nam savjetuješ da budemo usmjereni na sebe, sve do krajnje sebičnosti. Ne moram li ja
odustati od svoje koristi radi drugih ljudi?
M: Tvoje je zanimanje za druge sebično jer proizlazi iz brige za samoga sebe i usmjereno je, u stvari,
isključivo na tebe. Tebe ne zanimaju drugi kao osobe. Zanimaju te samo u onoj mjeri u kojoj mogu
obogatiti i oplemeniti sliku koju imaš o sebi. A vrhunska je sebičnost zaokupljati se samo zaštitom,
održavanjem i razmnožavanjem vlastitoga tijela. Pod tijelom mislim na sve ono što je povezano s tvojim
imenom i likom - obitelj, rod, zemlju, rasu i slično. Sebičnost je vezanost za vlastito ime i lik. Čovjek koji

zna da nije ni tijelo ni um ne može biti sebičan jer on ne posjeduje ništa zbog čega bi bio sebičan. Može se
redi i da je on podjednako «sebičan» prema svima koje susrede. Dobrobit bilo kojeg pojedinca ujedno je i
njegova dobrobit. Za takvog je čovjeka osjedaj «ja sam svijet, svijet je ja» sasvim prirodan. A kad se on
jednom uspostavi, više jednostavno ne postoji mogudnost sebičnosti. Biti sebičan znači pohlepno žudjeti,
stjecati i skupljati samo u korist jednog dijela, a protiv cjeline.
P: Netko de možda posjedovati velika bogatstva koja je stekao nasljedstvom, brakom ili čak zahvaljujudi
sredi.
M: Ali mora biti čvrsto vezan za njih ne želi li da mu budu oduzeta.
P: Možeš li ti, u svojem sadašnjem stanju, voljeti drugu osobu kao osobu?
M: Ja jesam ta druga osoba, ona je moje sebstvo. Razlikujemo se imenom i likom, ali između nas nema
odvojenosti. U temelju svojega bitka mi smo jedno.
P: Nije li uvijek tako kad se ljudi vole?
M: Uvijek je tako, ali ljudi nisu toga svjesni. Oni osjedaju privlačnost jedni prema drugima, ali ne znaju
razlog za to.
P: Zašto je ljubav tako izbirljiva?
M: Nije izbirljiva ljubav, ved želja. U ljubavi nema stranaca. Kad više ne postoji središte sebičnosti, svaka
želja za užitkom i strah od boli iščezavaju. Tada nismo zainteresirani za to da budemo sretni bududi da
iznad srede postoji čista snaga, neiscrpna energija, ekstaza davanja koja dolazi iz vječnoga izvora.
P: Ne bih li najprije morao razriješiti problem što je pogrešno, a što ispravno?
M: Ljudi smatraju dobrim ono što je ugodno, a lošim ono što je bolno.
P: Da, tako je to s nama, običnim ljudima. Ali kako je to s tobom, na razini jednote? Što je za tebe dobro, a
što loše?
M: Loše je ono što povedava patnju, a dobro ono što je uklanja.
P: Dakle, ti ne smatraš da patnja može biti dobra. Postoje religije koje je smatraju dobrom i plemenitom.
M: Sudbina (karmu) jest očitovanje zakona dobrobiti, univerzalne sklonosti prema ravnoteži, skladu i
jedinstvu. U svakome trenutku događa se ono što je najbolje. To može izgledati bolno i ružno, kao gorka i
besmislena patnja, a da unatoč tome predstavlja jedini i najbolji izlaz iz tragične situacije, uzimajudi u obzir
prošlost i bududnost.
P: Pati li čovjek zbog vlastitih grijeha?
M: On pati zbog onoga s čime se poistovjeduje. Osjedaš Ii da si jedno s čovječanstvom, patit deš zbog
čovječanstva.
P: A bududi da ti tvrdiš da si jedno s univerzumom, u vremenu i prostoru nema granica tvojoj patnji!

M: Biti znači patiti. Što je uži krug onoga s čime se poistovječuješ, to je manje duboke patnje uzrokovane
željom i strahom.
P: Kršdanstvo prihvada patnju kao put pročišdenja i oplemenjivanja, a hinduizam na nju gleda s gnušanjem.
M: Kršdanstvo čine riječi složene na jedan, a hinduizam čine riječi složene na drugi način. Stvarnost je iza i
onkraj riječi, njima ju je nemogude prenijeti, ved je valja iskusiti neposredno. Ona je eksplozivna u svojem
djelovanju na um. Ne želi li se ništa drugo osim nje, veoma ju je lako stedi. Nestvarno je stvoreno
zamišljanjem, a održavaju ga želje.
P: Ne postoji Ii patnja koja je nužna i dobra?
M: Slučajna ili nenamjerna bol neizbježna je i prolazna. Namjerna bol, makar joj se podvrgli u najboljoj
namjeri, besrnisIena je i okrutna.
P: Ti nisi pobornik kažnjavanja zločinaca?
M: Kazna je zakoniti zločin. U društvu koje bi se temeljilo na prevenciji, a ne na naknadnoj kazni, bilo bi
veoma malo kriminala. U takvome društvu mali broj iznimki mogao bi se liječiti medicinski, kao nezdrav
um i tijelo.
P: Čini mi se da ti religiju ne smatraš previše korisnom.
M: Što je religija? Oblak na nebu. Ja živim na nebu stvarnosti, a ne u oblacima koji nisu ništa drugo nego
riječi složene na određen način. Ukloniš li prazne riječi, što de ti ostati? Ostat de istina. Moj je dom u
nepromjenjivom, koje se doima kao stanje neprestanog mirenja i ujedinjavanja suprotnosti. Ljudi dolaze
ovamo da bi učili o stvarnom postojanju takvoga stanja i o zaprekama koje stoje na putu njegova
pojavljivanja. Oni uče kako da ga zadrže u svjesnosti nakon što ga jednom percipiraju i kako da izbjegnu
sukob između razumijevanja i življenja. No, to stanje nadilazi um i nije ga potrebno učiti. Um se može
jedino usredotočiti pa zapreke. Sagledati zapreke kao takve veoma je djelotvorno jer tada um djeluje na
um. Počni od početka: usredotoči se na činjenicu da jesi. Nikada ne možeš redi: «Ja nisam bio.» Jedino što
možeš redi jest: «Ne sjedam se.» Dobro ti je poznata nepouzdanost pamdenja. Prihvati činjenicu da si zbog
zaokupljenosti beznačajnim osobnim problemima zaboravio tko si. Nastoji povratiti izgubljeno sjedanje,
uklanjajudi ono što ti je poznato. Ne može ti biti rečeno što de se dogoditi, a to nije ni poželjno.
Predviđanje de stvoriti iluziju. U unutarnjem traganju neizbježno deš naidi na neočekivano. Otkride istine
sigurno je iznad svih tvojih zamišljanja. Kao što nerođeno dijete ne može znati kakav de mu biti život
nakon rođenja, jer u njegovu umu nema ničega što bi mu omogudilo da stvori pouzdanu sliku, tako i
čovjekov um nije sposoban misliti o stvarnom u okvirima nestvarnog, osim nijekanjem, «ne ovo, ne ono».
Prihvadanje nestvarnog kao da je stvarno jest osnovna zapreka. Sagledavanje lažnoga kao lažnoga i
odricanje od lažnoga uvodi stvarnost. Stanje krajnje jasnode, beskrajne ljubavi i potpune neustrašivosti u
ovome su trenutku za tebe samo prazne riječi, crteži bez boje, pokazatelji onoga što tek može biti. Nalik si
slijepcu koji se nada da de nakon operacije očiju progledati! U stanju u kojem se ja nalazim riječi ništa ne
znače, a ne postoji ni vezanost za njih. Važne su jedino činjenice.
P: Kad ne bi bilo riječi ne bi bilo ni religije.

M: Sve zabilježene religije samo su hrpe praznih riječi. One pokazuju svoje pravo lice tek tijekom
djelovanja u tišini. Da bi saznao u što čovjek vjeruje, promatraj kako djeluje. Za vedinu ljudi religija je
služenje vlastitom tijelu i umu. Oni možda gaje religijske ideje, ali se ne ponašaju u skladu s njima. Takvi se
ljudi samo poigravaju sa svojim idejama, često ih veoma ljube, ali ne postoji sklad između njihovih misli i
djela.
P: Riječi su potrebne radi komunikacije.
M: Potrebne su samo za razmjenu informacija jer stvarna međuljudska komunikacija nije verbalna. Da bi
se uspostavio i održao neki odnos, potrebna je svjesnost prožeta ljubavlju koja se izražava u neposrednom
djelovanju. Nije važno što kažeš, nego što činiš. Riječi je stvorio um i značajne su samo na razini uma. Riječ
«kruh» ne možeš pojesti, a ne možeš ni živjeti od nje. Ona samo prenosi određenu ideju. Ta riječ poprima
značenje jedino kad stvarno jedeš kruh. U istom tom smislu, govorim ti da prirodno stanje nije verbalno.
Mogao bih redi da je to mudra ljubav koja se izražava u djelovanju, ali te riječi veoma malo prenose ne
iskusiš li ih sam u svoj njihovoj punodi i ljepoti.
Riječi imaju ograničenu upotrebljivost, ali mi ih ne ograničavamo i time se dovodimo do ruba katastrofe.
Naše plemenite ideje okaljane su neplemenitim djelovanjem. Govorimo o Bogu, Istini i Ljubavi, ali umjesto
neposrednoga iskustva imamo samo definicije. Umjesto da proširujemo i produbljujemo djelovanje, samo
usavršavamo svoje definicije. A pritom još zamišljamo da znamo sve što možemo definirati!
P: Kako se iskustvo može prenijeti osim riječima?

Mi: Iskustvo se ne može prenijeti riječima. Ono dolazi s djelovanjem. Čovjek koji ima duboka iskustva širit
de oko sebe samopouzdanje i hrabrost. Drugi de također djelovati inspirirani njime i stedi vlastito iskustvo
rođeno iz djelovanja. Verbalno učenje ima svoju korist jer priprema um na otpuštanje svega što je
nagomilao.
Razina mentalne zrelosti dostiže se kad vanjsko više nema nikakve vrijednosti i kad je srce spremno svega
se odredi. Tada stvarnost dobiva priliku i ona je i iskorištava. Dođe li do bilo kakvih zastoja, to znači da ih je
uzrokovao um koji još nije spreman da nešto vidi ili odbaci.
P: Jesmo li uistinu tako potpuno prepušteni sami sebi?
M: O, ne, nismo. Oni koji imaju mogu dati svima, a takvih je davatelja mnogo. Svijet je, sam po sebi,
vrhunski dar koji se održava služenjem iz ljubavi. Ali pravih primatelja, mudrih i poniznih, veoma je malo.
«Tražite i bit de vam dano» - to je vječni zakon.
Toliko si mnogo riječi naučio, toliko si mnogo riječi izgovorio. Znaš sve, ali ne poznaješ sebe, jer sebstvo se
ne može spoznati riječima. Otkriti ga može jedino neposredni uvid. Gledaj u sebe, traži u sebi.
P: Veoma je teško odbaciti riječi. Naš mentalni život temelji se na neprekidnoj verbalnoj bujici.
M: Odbacivanje riječi nije pitanje lakode ili težine. Nemaš drugoga izbora, možeš samo pokušati ili ne.
Odluka je tvoja.
P: Pokušao sam mnogo puta i nisam uspio.
M: Pokušaj ponovno. Nastaviš Ii pokušavati, nešto de se dogoditi, ali ne budeš Ii se trudio, ostat deš
zaglavljen. Možeš poznavati sve prave riječi, citirati svete spise, biti nenadmašan u raspravama, a ipak
ostati vreda kostiju. A možeš biti i neupadljiv i ponizan, sasvim beznačajna osoba, a ipak zračiti blagom
ljubaznošdu i dubokom mudrošdu.

Ono što se percepira ne može biti onaj koji percepira
Poklonik: Putujem od mjesta do mjesta i upoznajem različite vrste joge koje praktikantu stoje na
raspolaganju, ali ne uspijevam odlučiti koja mi najbolje odgovara. Bit du ti zahvalan budeš li mi dao neki
kompetentni savjet. Trenutačno se sva ta traganja svode na to da sam ved umoran od ideje da trebam
nadi istinu. Traganje za istinom čini mi se nepotrebnim i uznemirujudim. U životu, takvom kakav jest,
mogude je uživati i više ne vidim nikakve svrhe da ga popravljam.
Maharaj: Bilo bi dobro kad bi zauvijek mogao ostati zadovoljan. No, je li to mogude? Mladost, vitalnost i
novac prodi de i prije nego što očekuješ. Tuga, koju toliko izbjegavaš, neprestano de te slijediti. Želiš li se
uzdidi iznad patnje, moraš je presresti na pola puta i zagrliti. Odreci se svojih navika i ovisnosti, živi
jednostavnim i trezvenim životom i nemoj povrjeđivati živa bida. To je temelj joge. Da bi otkrio stvarnost,
moraš biti stvaran i pri najmanjim dnevnim aktivnostima. U traganju za istinom nema varanja. Kažeš da je
tvoj život vrijedan uživanja. Možda je trenutačno zaista tako. Ali tko uživa u njemu?
P: Priznajem da ne poznajem ni onoga tko uživa ni ono u čemu on uživa. Poznajem samo uživanje.
M: To je sasvim točno. Ali uživanje je stanje uma koje se javlja i nestaje. Percipirati ga možeš upravo
zahvaljujudi njegovoj prolaznosti. Ne možeš biti svjestan onoga što se ne mijenja. Sva je svjesnost zapravo
svjesnost o promjeni. Ali ne zahtijeva li ved i sama percepcija promjene neku nepromjenjivu pozadinu?
P: Ne, nikako. Iskustvo promjene daje sjedanje na prošlo stanje u usporedbi s trenutačnim, odnosno
sadašnjim stanjem.
M: Između onoga čega se sjedamo i onoga što je trenutačno prisutno postoji temeljna razlika koja se može
promatrati iz trena u tren. Niti u jednom trenutku ono što je trenutačno prisutno nije i ono čega se
sjedamo. Između toga dvoga postoji razlika i u vrsti, a ne samo u intenzitetu. Ono što je trenutačno
prisutno jest nedvojbeno. Nikakvim naporom volje ili zamišljanja ne možeš zamijeniti to dvoje. Ali što to
daje jedinstvenu kakvodu onome što se trenutačno događa?
P: To što se trenutačno događa stvarno je, a glede onoga što pamtimo postoji prilična nesigurnost.
M: Sasvim točno. Ali zašto je tako? Samo čas ranije ono čega se sjedamo bilo je trenutačno prisutno, a za
koji de čas ono što je trenutačno prisutno biti ono čega demo se sjedati. Što čini ono što je trenutačno
prisutno toliko jedinstvenim? To je, očito, osjedaj tvojega prisustva. U sjedanju i predviđanju postoji jasan
osjedaj da su to mentalna stanja koja promatramo, a u onome što se trenutačno događa od presudne je
važnosti osjedaj da smo prisutni i svjesni.
P: Da, mogu to shvatiti. Svjesnost je ta koja stvara razliku između onoga što se trenutačno događa i onoga
čega se sjedamo. Pojedinac razmišlja o prošlosti, ali prisutan je jedino sada.
M: Kamo god išao, cijelo vrijeme nosiš sa sobom osjedaj prisutnosti ovdje i sada. To znači da si nezavisan
od prostora i vremena, da su oni u tebi, a ne ti u njima. No, tvoje poistovjedivanje s tijelom koje je,
naravno, ograničeno prostorom i vremenom, daje ti osjedaj konačnosti. U stvarnosti si beskrajan i vječan.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Ono što se percepira ne može biti onaj koji percepira 420
P: Kako da spoznam svoje beskonačno i vječno sebstvo?
M: Je li sebstvo koje želiš spoznati neko sebstvo koje je odvojeno od tebe? Jesi li ti napravljen od vedeg
broja sebstava? Svakako, postoji samo jedno sebstvo, a to si sebstvo ti. Ukloni i odbaci pogrešne ideje o
sebi i ono de biti ovdje s tobom, u svoj svojoj veličanstvenosti. Jedino te tvoj um sprječava da ga spoznaš.
P: Kako da se oslobodim uma? Je li život bez njega uopde mogud na ljudskoj razini?
M: Um ne postoji. Postoje samo ideje, a neke su od njih pogrešne. Odbaci sve pogrešne ideje zato što su
lažne i zato što te sprječavaju da vidiš svoje sebstvo.
P: Koje su ideje pogrešne, a koje istinite?
M: Ideje kojima nešto tvrdimo obično su pogrešne, a ideje kojima nešto niječemo obično su ispravne.
P: Ne može se živjeti u nijekanju svega!
M: Jedino se u nijekanju svega može živjeti. Ropstvo je tvrditi nešto. Nužno je sve dovesti u pitanje i zatim
zanijekati. To je srž pobune, a bez pobune nema slobode.
Nema drugog ili višeg sebstva koje bi trebao tražiti. Ti si najviše sebstvo, samo odbaci lažne ideje koje imaš
o sebi. I vjera i razum govore ti da nisi ni tijelo ni njegove želje i strahovi, da nisi um s njegovim
zamišljanjima i idejama, da nisi uloga koju pod pritiskom društva moraš igrati, a ni osoba kojom se
smatraš. Odbaci lažno i istina de dodi na vidjelo.
Tvrdiš da želiš spoznati samoga sebe. Ti jesi to što jesi, ne možeš biti ništa drugo do ono što jesi. Je li
znanje odvojeno od bitka? Sve što možeš spoznati umom pripada umu, ali ne ti sam. O sebi možeš redi
samo «ja jesam», «ja sam svjestan», «ja to volim».
P: Po mojemu mišljenju, biti živ veoma je bolno stanje.
M: Ti ne možeš biti živ, ti jesi sam život. Pati jedino osoba kojom se smatraš, a ne ti. Postani svjestan te
osobe i time je uništi. Ona je samo hrpa sjedanja i navika. Između svjesnosti o nestvarnom i svijesti koja je
tvoja prava priroda nalazi se provalija koju deš lako prijedi kad jednom svladaš umijede bivanja u čistoj
svijesti.
P: Znam jedino da ne poznajem sebe.
M: Kako znaš da ne poznaješ sebe? Tvoj neposredni uvid govori ti da ponajprije poznaješ sebe jer za tebe
ništa ne postoji nema li tebe koji deš iskusiti to postojanje. Ti samo zamišljaš da ne poznaješ sebe jer se ne
možeš opisati. Uvijek možeš redi: «Ja znam da jesam» i na taj način odbaciti neistinitu tvrdnju: «Ja nisam».
Ali, ti ne možeš biti ono što se može opisati, a ono što jesi ne može se opisati. Svoje sebstvo možeš
spoznati jedino tako da budeš sebstvo, a ne da ga pokušavaš definirati ili na neki način prikazati. Kad jed-
nom budeš razumio da ti nisi nešto što se može percipirati ili pojmiti, da ne možeš biti ništa od onoga što
se pojavljuje u polju tvoje svjesnosti, dat deš se na iskorjenjivanje svih poistovjedivanja jer je to jedini put
koji te može dovesti do dublje spoznaje vlastitoga sebstva. Istinski napreduješ upravo odbijanjem svega -
to je prava raketa. Spoznati da nisi ni u tijelu ni u umu, iako jesi svjestan i jednoga i drugoga, ved je znanje
o sebstvu.
P: Ako nisam ni tijelo ni um, kako je mogude da sam ih svjestan? Kako mogu percipirati nešto što mi je
potpuno strano?
M: Prvi je korak misao «ja nisam ništa», a drugi «ja sam sve». Obje su povezane s idejom «postoji svijet».
Kad se i ona odbaci, ostaješ ono što jesi, nedvojno sebstvo. Ti si to, ovdje i sada, ali tvoj je vid zamuden
lažnim idejama koje imaš o sebi.
P: U redu, priznajem da jesam, da sam bio i da du biti, barem od rođenja do smrti. Nemam nikakve sumnje
što se tiče mojeg bitka ovdje i sada. Ali smatram da to nije dovoljno. Mojem životu nedostaje radost koja
se rađa iz sklada unutarnjega i vanjskoga. Postojim li jedino ja, pa je svijet samo moja projekcija, otkud sav
taj nesklad?
M: Taj nesklad stvaraš ti sam i onda se žališ na njega! Kad želiš i strahuješ, kad se poistovjeduješ sa svojim
osjedajima, stvaraš patnju i ropstvo. A kad stvaraš s ljubavlju i mudrošdu, kad nisi vezan za svoje tvorevine,
posljedica je toga sklad i mir. Ali, kakvo god bilo stanje tvojega uma, na koji se način ono odražava na
tebe? Jedino te poistovjedivanje s umom čini sretnim ili nesretnim. Pobuni se protiv robovanja umu,
shvati da si svoje granice stvorio ti sam te slomi lance privlačnosti i gnušanja. Imaj na umu svoj cilj slobode
sve dok ne shvatiš da si ved slobodan, da sloboda nije nešto što je mogude zaslužiti u dalekoj bududnosti
ulaganjem bolnih napora, ved da je ona tvoja imovina koju uvijek možeš koristiti! Oslobođenje nije
stjecanje slobode, ved se radi o hrabrosti koja de ti omoguditi da povjeruješ kako si ved slobodan i da
djeluješ u skladu s time.
P: Budem li činio sve što mi se sviđa, morat du patiti.
M: Unatoč tome ti jesi slobodan. Posljedice tvojih djela ovise o društvu u kojemu živiš i njegovim
običajima.
P: Mogao bih djelovati nepromišljeno.
M: Usporedo s hrabrošdu pojavit de se mudrost, suosjedanje i sposobnosti za djelovanje. Znat deš što
moraš raditi, a ono što deš raditi donosit de dobrobit svima.
P: Otkrio sam da u meni ratuju moji različiti aspekti i da stoga nemam mira. Gdje su sloboda, hrabrost,
mudrost i suosjedanje? Moje djelovanje samo povedava provaliju u kojoj živim.
M: Sve je to zato što misliš da si netko ili nešto. Zaustavi se, promatraj, istražuj, postavljaj prava pitanja,
dođi do pravih zaključaka i imaj hrabrosti djelovati u skladu s njima pa deš vidjeti što de se dogoditi. Prvi
koraci mogli bi dovesti do toga da ti se sruši krov nad glavom, ali zbrka de se veoma brzo razbistriti i nastat
de mir i radost. Toliko toga znaš o sebi, ali ne poznaješ onoga tko to zna. Otkrij tko si ti, tko je poznavatelj
onoga što znaš. Marljivo se promatraj i ne zaboravi neprestano se prisjedati da ono što se percipira ne
može biti onaj koji percipira. Upamti dobro da ti nisi ništa što vidiš, čuješ, ništa o čemu misliš. Ti nisi ono
što se događa, ti si onaj kome se to događa. Uroni duboko u osjedaj «ja jesam» i sigurno deš otkriti da je
središte percipiranja sveobuhvatno, kao što je sveobuhvatna i svjetlost koja osvjetljava svijet. Sve što se
događa u univerzumu događa se tebi, šutljivome svjedoku. S druge strane, sve što se u univerzumu čini,
čini se zahvaljujudi tebi, univerzalnoj i neiscrpnoj energiji.
P: Bez imalo sumnje, svakoj je osobi veoma ugodno čuti da je šutljivi svjedok i univerzalna energija. Ali
kako iz verbalne tvrdnje stidi do neposrednoga znanja? Čuti nije isto što i znati.
M: Prije negoli bilo što spoznaš neposredno, neverbalne, moraš spoznati spoznavatelja. Dosada si smatrao
da je to um, ali jednostavno nije tako. Um te obasipa slikama i idejama koje ostavljaju tragove u
pamdenju. Ti misliš da je sjedanje isto što i znanje. Ali istinsko je znanje uvijek svježe, novo, neočekivano.
Ono izvire iznutra. Kad znaš što si, ti si ujedno i to što znaš. Između znanja i bitka nema raskoraka.
P: Um mogu istraživati jedino umom.
M: Svakako koristi um da bi upoznao um. To je savršeno ispravno, a ujedno i najbolja priprema za

nadilaženje urna. Bitak, znanje i uživanje pripadaju tebi. Ali najprije spoznaj svoj bitak. To je lako zato što
te osjedaj «ja jesam» uvijek prati. Zatim spoznaj sebe kao spoznavatelja koji je odvojen od onoga što
spoznaje. Kad budeš spoznao svoje sebstvo kao čisti bitak, postidi deš ekstazu slobode.
P: Kakva je to joga?
M: Čemu se brinuti? Došao si ovamo zato što nisi bio zadovoljan svojim životom kakav si poznavao,
životom svojega uma i tijela. Možeš ih pokušati poboljšati tako što deš ih staviti pod nadzor ili poistovjetiti
s nekim idealom, a možeš i u potpunosti presjedi čvor svih poistovjedivanja pa promatrati svoje tijelo i um
kao nešto što se događa, ali što te ni na koji način ne obvezuje.
P: Mogu li put nadzora i discipline nazvati rađa jogom, put nevezanosti đnjana jogom, a put obožavanja
ideala bhakti jogom?
M: Možeš ih nazvati kako god ti se sviđa. Riječi nagovješduju, ali ne objašnjavaju. Ja podučavam drevni,
jednostavni način oslobađanja razumijevanjem. Shvati svoj um i on više nede utjecati na tebe. Um
razumijeva na pogrešan način jer je to u njegovoj prirodi. Ispravno razumijevanje jedini je lijek, kakvo god
mu ime dao. Ono je prvo i posljednje zato što se bavi umom takvim kakav jest.
Ništa od onoga što činiš nede te promijeniti jer ti promjena nije potrebna. Možeš promijeniti svoj um ili
svoje tijelo, ali u tom se slučaju mijenja samo nešto izvan tebe, a ne i ti sam. Zašto se uopde mučiti
promjenama? Shvati jednom zauvijek da nisi tijelo ni um, da nisi čak ni vlastita svjesnost pa prebivaj u
svojoj istinskoj prirodi koja se nalazi iznad svjesnosti i nesvjesnosti. Nikakav te napor ne može dovesti do
nje, jedino jasnoda razumijevanja. Prati svoja pogrešna razumijevanja i odreci ih se. To je sve. Nema
ničega što bi trebalo tražiti i nadi jer ništa nije ni izgubljeno. Opusti se i promatraj osjedaj «ja jesam».
Stvarnost se nalazi odmah za njim. Budi miran i tih i ona de se pojaviti, Ili točnije, ona de te prigrliti k sebi.
P: Ne moram li se najprije osloboditi svojega tijela i uma?
M: Ne možeš ih se osloboditi jer te sama ideja o oslobađanju veže za njih. Samo to shvati i nemoj im više
pridavati važnost.
P: Ne mogu to učiniti jer nisam cjelovit.
M: Zamisli da si potpuno cjelovit i da su tvoje misli i djela savršeno usklađeni. Kako bi ti to moglo pomodi?
To te nede osloboditi od pogrešnoga razumijevanja da si tijelo ili um. Um i tijelo moraš vidjeti na ispravan
način, kao nešto što nisi, to je sve.
P: Ti želiš da upamtim kako ih moram zaboraviti!
M: Da, izgleda da je tako. Unatoč tome, stvar nije beznadna. Ti to možeš učiniti. Samo kreni na posao s
najvedom ozbiljnošdu. Tvoje slijepo tapkanje u mraku puno je obedanja. Samo traganje ved je i nalaženje.
Uspjeh ti je zajamčen.
P: Patimo zato što nismo cjeloviti.
M: Patit demo sve dok naše misli i djela budu pokretali želje i strahovi. Uvidi njihovu ispraznost i opasnost
pa de kaos koji stvaraju nestati. Nemoj se pokušavati promijeniti, samo shvati koliko je uzaludna svaka
promjena. Promjenjivo se zadržava na promjeni, a nepromjenjivo čeka. Nemoj se nadati da de te
promjenjivo dovesti do nepromjenjivoga, to se nikada nede dogoditi. Tek kad se sama ideja o promjeni
sagleda kao lažna i odbaci, nepromjenjivo može dodi do izražaja.
P: Kamo god da dođem, svi mi govore da se moram iz temelja promijeniti, želim li ugledati stvarnost. Taj
proces namjerne promjene koji smo sami sebi nametnuli naziva se jogom.
M: Sve promjene odnose se jedino na um. Da bi mogao postati ono što stvarno jesi, moraš se uzdidi iznad
uma, do svojega stvarnog bitka. Sasvim je nevažno kakav je um koji si ostavio za sobom, pod uvjetom da si
ga ostavio radi nečega boljega. Ali to nije mogude učiniti prije negoli dođe do samoostvarenja.
P: Dolazi li prvo do odustajanja od uma ili do samoostvarenja?
M: U svakom slučaju prvo dolazi do samoostvarenja. Um ne može nadidi sam sebe. On se mora rasprsnuti.
P: A nije li prije tog rasprsnuda potrebno istraživati?
M: Sila koja je potrebna za rasprsnude uma dolazi iz stvarnosti. Ali, dobio si dobar savjet, um se mora
pripremiti na to. Strah uvijek može odgoditi samoostvarenje, sve dok se ne pojavi nova prilika.
P: Mislio sam da uvijek postoji šansa.
M: Teoretski postoji, ali u praksi se mora pojaviti situacija u kojoj de biti prisutni svi faktori nužni za
samoostvarenje. Ali, to te ne treba obeshrabriti. Tvoje prebivanje u osjedaju «ja jesam» veoma de brzo
stvoriti novu šansu, i to zato što ispravno ponašanje privlači povoljnu priliku. Sve što znaš došlo ti je iz
druge ruke. Jedino osjedaj «ja jesam» dolazi iz prve ruke i ne traži nikakve dokaze. Stoga neprestano
prebivaj u njemu.
Razumijevanje vodi do slobode
Poklonik: U mnogim zemljama na svijetu istražitelji primjenjuju određene postupke kako bi iznudili
priznanje od svojih žrtava. Pokaže li se to potrebnim, mijenjaju i njihovu osobnost. Mudrim izborom
različitih oblika fizičke i moralne deprivacija te beskonačnim uvjeravanjima stara se osobnost slama, a nje-
zino mjesto zauzima nova. Čovjek koji se nalazi pod istragom bezbroj de puta čuti da je neprijatelj države i
izdajnik svoje zemlje te de na kraju dodi dan kad de se nešto u njemu slomiti, kad de, s potpunim
uvjerenjem, početi osjedati da je uistinu izdajnik, buntovnik, sasvim nedostojna osoba vrijedna prezira te
da zbog toga zaslužuje najstrožu kaznu. Taj je postupak poznat kao «ispiranje mozga».
Duboko me pogodilo kad sam shvatio da je disciplina religije i joge veoma slična «ispiranju mozga». Ovdje
se također susredu fizička i mentalna deprivacija, različite vrste osamljivanja, snažan osjedaj grijeha,
očajna patnja i želja da se pobjegne od nje kroz pokajanje i obradenje, uz prihvadanje nove slike o sebi
koju treba utjeloviti. Jednako tako, ovdje postoji i ponavljanje niza formula: «Bog je dobar, guru i duhovna
zajednica znaju sve, vjera de me spasiti» U takozvanim praksama joge i religije djeluje potpuno isti
mehanizam kao i kod «ispiranja mozga». Um se mora usmjeriti na neku određenu ideju i pritom isključiti
sve ostale, a njegova usredotočenost snažno se ojačava strogom disciplinom i bolnim pokorama. Bududi
da se plada visoka cijena, život ili sreda, čini se da je ono što pojedinac dobiva zauzvrat od iznimno velike
važnosti. To namješteno obradenje, očito ili skriveno, religijsko ili političko, etičko ili socijalno, može se
doimati istinskim i trajnim, ali unatoč tome, javlja se u vezi s njime osjedaj nečeg neprirodno ga.
Maharaj: Sasvim si u pravu. Kad se um podvrgne tolikim teškodama, on se izobličava i postaje nepokretan.
Njegovo je stanje veoma nesigurno i sve što takav um poduzima vodi u još vede ropstvo.
P: Zašto je onda propisana sva ta sadhana?
M: Sve dok u nešto ne uložiš golemi napor, ne možeš biti siguran da te napor nikamo ne vodi. Pojedinačno
sebstvo toliko vjeruje samome sebi da se nede predati sve dok ga posve ne obeshrabriš. Puko verbalno
uvjerenje nije dovoljno. Jedino jaki dokazi mogu ukazati na potpunu ništavnost slike koju imamo o sebi.
P: Onaj koji mi ispire mozak tjera me da postanem lud, a guru me tjera da postanem zdrav. Oboje koriste
sličan postupak. Unatoč tome, njihov motiv i namjera potpuno su drukčiji. Sličnosti su možda samo
verbalne.
M: I poziv i prisila na patnju sadrže u sebi nasilje, a plod nasilja ne može biti sladak.
Postoje određene životne situacije koje su neizbježno bolne i koje moraš prihvatiti kako najbolje znaš i
umiješ. Postoje također određene bolne situacije koje si stvorio sam, namjernim djelovanjem ili
propustom. Iz takvih situacija moraš izvudi neku pouku, kako se više ne bi ponavljale.
P: Čini se da moramo patiti kako bismo naučili svladavati bol.
M: Bol se mora izdržati. Nema svladavanja boli i to nije potrebno vježbati. Vježbanje za bududnost
učenjem novih oblika ponašanja samo je pokazatelj straha.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Razumijevanje vodi do slobode 425

P: Kad jednom saznam kako se suočiti s bolom, oslobodit du ga se i nedu ga se više bojati. Zbog toga du biti
sretan. To je ono što se događa i zatvoreniku. Prihvati li on svoju kaznu kao pravednu i odgovarajudu,
živjet de u miru sa zatvorskim vlastima i državom. Sve religije čine samo jedno: propovijedaju prihvadanje i
predanost. Ohrabruju nas da se osjedamo krivima, da preuzmemo odgovornost za sva zla u svijetu i da
upremo prstom u sebe kao u jedini uzrok za sve to. Ne vidim veliku razliku između «ispiranja mozga» i
sadhane, osim što na sadhanu nismo fizički primorani. Element prisilne sugestije prisutan je u oba slučaja.
M: Kao što si rekao, sličnosti su samo površinske. Ne moraš se stalno vradati na njih.
P: Sličnosti nisu površinske. Čovjek je složeno bide i istovremeno može biti tužitelj, optuženi, čuvar,
zatvorenik i krvnik. U «dobrovoljnoj» sadhani malo je toga dobrovoljno. Pojedinca pokredu sile koje se
nalaze izvan njegova razumijevanja i nadzora. Ne podvrgnem li se bolnom i dugotrajnom upinjanju koje se
zove joga, mogu tek malko promijeniti svoj mentalni sustav, a isto toliko i tjelesni. Jedino što me zanima
jest: «Slaže li se Maharaj sa mnom da joga uključuje nasilje?»
M: Slažem se da joga kakvom je ti prikazuješ znači nasilje, a ja nikada ne zastupam ništa slično. Moj je put
potpuno nenasilan. I mislim upravo to što kažem: moj je put nenasilan. Otkrij sam što to znači. Ja samo
kažem da on nije nasilan.
P: Ja ne zloupotrebljavam riječi. Kad guru traži od mene da do kraja svoga života meditiram šesnaest sati
dnevno, ne mogu to učiniti bez ekstremnog nasilja prema sebi. Je li takav guru u pravu ili griješi?
M: Nitko te ne prisiljava da meditiraš šesnaest sati dnevno, osjedaš li ti da to ne želiš. To je samo jedan od
načina da ti se kaže: «Ostani sa svojim sebstvom, nemoj se izgubiti među drugim ljudima.» Učitelj može
čekati, ali um je nestrpljiv,. Nije nasilan učitelj, ved um, a um se ujedno i plaši vlastitoga nasilja. Pogrešno
je proglasiti apsolutnim ono što dolazi iz uma jer je to relativno.
P: Ostanem li pasivan, ništa se nede promijeniti, a budem li aktivan, morat du biti nasilan. Što bih mogao
činiti, a da to ne bude ni neplodno ni nasilno?
M: Sasvim sigurno, postoji put koji nije ni nasilan ni neplodan, a ipak je vrhunski djelotvoran. Samo
promatraj sebe kakav jesi, sagledaj sebe kakav jesi, prihvati sebe kakav jesi i ulazi sve dublje u to što jesi.
Nasilje i nenasilje opisuju tvoj stav prema drugima. Sebstvo nije ni nasilno ni nenasilno u odnosu prema
samome sebi, ono čak nije ni svjesno ni nesvjesno sebe. Poznaje li sebstvo sebe, sve što radi bit de dobro.
Ali, ne poznaje li sebe, sve što radi bit de loše.
P: Što misliš kad kažeš: «Ja poznajem sebe kakav jesam?»
M: Prije uma - ja jesam. Stav «ja jesam» nije misao u umu. Um se događa meni, a ne ja njemu. A bududi
da su vrijeme i prostor u umu, ja sam iznad njih, vječan i sveprisutan.
P: Misliš li ti to ozbiljno? Želiš li stvarno redi da postojiš svugdje i u svako doba?
M: Da, upravo tako mislim. Meni je to očito koliko i tebi sloboda kretanja. Zamisli da drvo upita majmuna:
«Misliš li ti ozbiljno da se možeš kretati s mjesta na mjesto?» A majmun mu odgovori: «Dat upravo tako
mislim.»
P: Jesi li oslobođen i zakona uzročnosti? Možeš li stvarati čuda?

M: Svijet je sam po sebi čudo. Ja sam iznad čuda - potpuno sam normalan. Sve mi se događa onako kako
mora biti. Ne miješam se u stvaranje. Od kakve su mi koristi mala čuda, kad se u meni cijelo vrijeme
događaju najveda od svih čuda? Sve što vidiš tvoj je bitak. Uđi sve dublje u sebe i traži u sebi. U otkrivanju
sebstva nema ni nasilja ni nenasilja. Uništenje lažnoga nije nasilje.
P: Kad se samoispitujem ili ulazim u sebe s idejom da du od toga imati neke koristit ipak bježim od onoga
što jesam.
M: To je sasvim točno. Istinsko ispitivanje uvijek te uvodi u nešto, nikad te ne izvodi iz nečeg. Ispitujem li
se samo zato da bih nešto dobio ili izbjegao, zapravo se ne ispitujem. Da bih nešto spoznao, moram to u
potpunosti prihvatiti.
P: Da, da bih spoznao Boga moram ga prihvatiti - kako je to zastrašujude!
M: Prije negoli uzmogneš prihvatiti Boga, morat deš prihvatiti sebe, a kako je tek to zastrašujude! Prvi
koraci u prihvadanju sebe nisu nimalo ugodni jer ono što pojedinac vidi obično nije osobito lijepo.
Potrebna nam je velika hrabrost da bismo nastavili dalje. No, pomaže tišina. Promatraj samoga sebe u
potpunoj tišini i nemoj se opisivati. Gledaj bide za koje vjeruješ da jesi i ne zaboravi da ono što vidiš nisi ti.
«To nisam ja, a što sam ja?» - to je trenutak istinskoga samoispitivanja. Nema drugog puta do
oslobođenja, svi su ostali samo odgađanje. Odlučno odbacuj ono što nisi, sve dok u svojem
veličanstvenom ništavilu, u svojoj praznini u kojoj ničega nema, ne izroni tvoje stvarno sebstvo.
P: Svijet prolazi kroz brze i ključne promjene. Kod nas u Americi možemo ih sasvim jasno vidjeti, iako se
događaju i u drugim zemljama. S jedne strane, dolazi do velikog porasta kriminala, a s druge do porasta
stvarnije i istinskije duhovnosti. Osnivaju se različite duhovne zajednice, a neke su od njih na veoma
visokoj razini cjelovitosti i discipline. Čini se kao da zlo uništava samo sebe vlastitim uspjesima, poput
vatre koja uništava svoje gorivo. A dobro se, poput života, neprestano obnavlja.
M: Sve dok dijeliš događaje na dobre i zle, ti možda i jesi u pravu. U određenom trenutku dobro postaje
zlo, a zlo dobro.
P: A što je s ljubavlju?
M: Kad se ljubav pretvori u požudu, postaje razorna.
P: Što je požuda?
M: Prisjedanje, zamišljanje, predviđanje. Požuda je osjetilne i verbalne prirode te predstavlja oblik

ovisnosti.
P: Je li u jogi neophodno suzdržavanje od seksa (brahmadarja)?
M: Život ograničavanja i potiskivanja nije joga. Um mora biti oslobođen od želje i opušten. Do toga se
dolazi razumijevanjem, a ne odlučnom usmjerenošdu, koja je samo drugi oblik pamdenja. Um koji
razumije slobodan je od želja i strahova.
P: Kako da postignem takvo razumijevanje?

M: Meditiranjem koje predstavlja usmjeravanje pažnje. Postani potpuno svjestan svojega problema,
razgledaj ga sa svih strana, razmotri na koji način utječe na tvoj život. Tada ga ostavi na miru. Ne možeš
učiniti ništa više od toga.
P: Hode li me to osloboditi?
M: Slobodan si od onoga što si razumio. Vanjskim izražajima slobode potrebno je vrijeme da bi se mogli
očitovati, ali oni su ved ovdje. Ne očekuj savršenstvo. U pojavnom svijetu nema savršenstva. Detalji se
moraju međusobno sukobljavati. Niti jedan problem ne može se riješiti u cijelosti, ali se možeš odmaknuti
od njega na razinu na kojoj više ne djeluje na tebe.
Mudrac se ni za što ne hvata i ništa ne zadržava
Poklonik: Kako postupa mudrac kad nešto treba učiniti? Radi li on planove, odlučuje li o njihovim
detaljima pa ih provodi u djelo?
Maharaj: Mudrac u potpunosti razumije situaciju i zato istoga trena zna što treba učiniti. To je sve. Ostalo
se događa samo od sebe i u velikoj je mjeri nesvjesno. Mudračevo poistovjedivanje sa svime što jest tako
je potpuno da mu univerzum odgovara na isti način na koji on odgovara njemu. Mudrac ima vrhunsko
povjerenje da de se događaji, kad se situacija jednom spozna do kraja, oblikovati u pravi odgovor. Običan
čovjek zabrinut je na osoban način te stoga važe mogude rizike za gubitak i šanse za dobitak. Mudrac stoji
po strani, posve siguran da de se sve dogoditi onako kako mora biti. Njemu nije važno što de se dogoditi
jer je neizbježno da se na kraju sve vrati u prvobitnu ravnotežu i sklad. Srce svega što jest uvijek je u miru.
P: Shvatio sam da je osobnost iluzija i da je budna nevezanost bez gubljenja identiteta naša dodirna točka
sa stvarnošdu. Hodeš li mi redi, molim te, jesi li ti u ovome trenutku osoba ili identitet koji je svjestan
samoga sebe?
M: Ja sam i jedno i drugo. Ali stvarno sebstvo može se opisati samo pojmovima kaji se tiču osobe,
pojmovima onoga što nisam, Što god možeš redi o osobi nije sebstvo, a o sebstvu ništa ne možeš redi što
se ne bi odnosilo na osobu kakva jest, kakva bi mogla i kakva bi trebala biti. Sva svojstva tiču se osobe.
Stvarnost je iznad njih.
P: Jesi li ti ponekad sebstvo, a ponekad osoba?
M: Kako bi to bilo mogude? Ja se samo drugim osobama pojavljujem kao osoba. Za samoga sebe, ja sam
beskrajno prostranstvo svjesnosti u kojem se, u beskonačnom nizu, pojavljuju i nestaju bezbrojne osobe.
P: Kako je mogude da se nama osoba, koja je za tebe sasvim iluzorna, čini toliko stvarnom?
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Mudrac se ni za što ne hvata i ništa ne zadržava 428

M: Ti, kao sebstvo, kao bitak koji je temelj svekolikog bitka, svjesnosti i blaženstva, pridaješ stvarnost
svemu što percipiraš. To pridavanje stvarnosti neprestano se događa sada, a ne u nekom drugom
vremenu, zato što prošlost i bududnost postoje jedtno u umu. Bitak se odnosi jedino na trenutak koji je
sada.
P: Nije li i vječnost beskonačna?
M: Vrijeme je beskonačno, mada je ograničeno, a vječnost se nalazi u sadašnjem trenutku koji je usječen
između prošlosti i bududnosti. Mi propuštamo taj trenutak zato što naš um neprestano luta amo-tamo
između prošlosti i bududnosti. On se ne želi zaustaviti da bi se usredotočio na trenutak koji je sada, što je
relativno lako učiniti. Samo mora postojati interes za to.
P: Što ga može pobuditi?
M: Ozbiljnost koja je znak zrelosti.
P: A kako se postiže zrelost?
M: Um treba biti neprestano čist i bistar, u svakome trenutku treba živjeti životom pune svjesnosti bez
obzira na to što on nosi te treba ispitivati i uništavati želje i strahove čim se pojave.
P: Je li uopde moguda takva usredotočenost?
M: Pokušaj pa deš vidjeti. Učiniti odjednom samo jedan korak lako je, a energija de proistedi iz ozbiljnosti.
P: Čini mi se da nisam dovoljno ozbiljan.
M: Veoma je bolno varati samoga sebe. To izjeda um poput raka. Jedini su lijek jasnoda i cjelovitost
mišljenja. Pokušaj razumjeti da živiš u svijetu iluzija, ispitaj ih i otkrij njihove korijene. Ved de te i sam
pokušaj uozbiljiti jer blaženstvo izvire iz ispravnoga nastojanja.
P: Kamo de me to odvesti?
M: A kamo bi te moglo dovesti!? Do vlastitoga blaženstva. Kad se jednom čvrsto utemeljiš u sadašnjem
trenutku, nemaš više kamo otidi. Ono što bezvremeno jesi, to vječno i izražavaš.
P: Jesi li ti jedan ili mnogi?
M: Ja sam jedan, ali pojavljujem se kao mnogi.
P: Zašto se pojedinac uopde pojavljuje?
M: Dobro je biti i dobro je biti svjestan.
P: Život je tužan.
M: Patnju uzrokuje neznanje. Sreda je posljedica razumijevanja.
P: Zašto bi neznanje trebalo biti bolno?

M: Neznanje se nalazi u korijenu svih želja i strahova koji su veoma bolna stanja i izvor beskonačnih
zabluda.
P: Viđao sam kako se ljudi koji su se navodno ostvarili smiju i plaču. Ne pokazuje li to da još nisu
oslobođeni želja i strahova?
M: Oni se mogu smijati ili plakati ovisno o okolnostima, ali iznutra su mirni i sabrani te nevezano
promatraju svoje spontane reakcije. Pojave uvijek zavode, a još i više kad se radi o mudracu.
P: Ne razumijem te.
M: Um to ne može razumjeti zato što je uvježban da se za sve hvata i da sve zadržava, a mudrac se ni za
što ne hvata i ništa ne zadržava.
P: Što ja to ne mogu otpustiti, a ti možeš?
M: Vi ste bida stvorena od sjedanja ili barem zamišljate da ste takvi, a ja sam u potpunosti stvaran. Ja sam
to što jesam i ne mogu se poistovjetiti ni s jednim psihičkim ili mentalnim stanjem.
P: Neka bi nesreda možda uništila tvoju ravnotežu.
M: Možda ti to izgleda neobično, ali nije tako. Na moje veliko iznenađenje, uvijek ostajem takav kakav
jesam, čista svijest, i uvijek sam spreman na sve što se događa.
P: Hodeš li biti takav čak i u trenutku svoje smrti?
M: Što bi meni trebalo značiti što moje tijelo umire?
P: Nije Ii ti ono potrebno da bi mogao biti u doticaju sa svijetom?
M: Meni nije potreban svijet. Ja ne živim u njemu. Svijet na koji ti misliš nalazi se samo u tvojemu umu. Ja
ga mogu vidjeti tvojim očima i tvojim umom, ali potpuno sam svjestan da je on projekcija tvojega sjedanja.
Taj svijet dotiče se sa stvarnošdu jedino u točki svjesnosti koja može biti samo sada.
P: Čini se da je jedina razlika između nas ta što ja neprestano tvrdim da ne poznajem svoje stvarno
sebstvo, a ti tvrdiš da ga odlično poznaješ. Postoji li ikakva druga razlika?
M: Između nas nema razlike. Ni ja ne mogu redi da poznajem svoje sebstvo. Ja samo znam da se mene ne
može ni opisati ni definirati. Za najdaljim dosegom uma proteže se golemo prostranstvo. To je moj dom,
to sam ja. A to je prostranstvo i ljubav.
P: Ti svugdje vidiš ljubav, a ja mržnju i patnju. Povijest čovječanstva povijest je ubojstava, individualnih i
kolektivnih. Nijedno drugo živo bide ne uživa toliko u ubijanju kao čovjek.
M: Budeš li dublje istraživao motive takvoga ponašanja, otkrit deš da je u pozadini svega uvijek ljubav -
ljubav pojedinca prema samome sebi i onome što mu navodno pripada. Ljudi se bore za ono što prema
svome mišljenju i vole.
P: Njihova ljubav, sasvim sigurno, mora biti za njih dovoljno stvarna kad su za nju spremni i umrijeti.

M: Ljubav je bezgranična. Stoga se ono što se ograničava na svega nekoliko osoba ili ideja ne može nazvati
ljubavlju.
P: Poznaješ li ti takvu bezgraničnu ljubav?
M: Da, poznajem.
P: Kako se ona doživljava?
M: Sve je voljena i vrijedno ljubavi. Ništa nije isključeno.
P: Čak ni ružnoda ili kriminal?
M: Sve je unutar moje svjesnosti, sve je moje. Potpuno je suludo rascijepiti samoga sebe na ono što voliš i
ono što ne voliš. Ja sam iznad toga, ja nisam otuđen.
P: Biti slobodan od sviđanja i nesviđanja znači postati ravnodušan.
M: To može tako izgledati na početku, tada se možeš osjedati ravnodušnim. No, budeš li ustrajan u toj
ravnodušnosti, ona de procvjetati u sveprožimajudu i sveobuhvatnu ljubav.
P: Svi imamo trenutke kad nam um postaje poput cvijeta iii ljubavnog plamena, ali oni ne traju dugo i život
se vrada svojem svakidašnjem sivilu.
M: Diskontinuitet je pravilo kad se baviš konkretnim. Trajnost se ne može iskusiti zato što nema granica.
Svjesnost podrazumijeva izmjene, u njoj promjena slijedi promjenu. Kad se jedan događaj ili stanje
privede kraju, započinje nešto drugo. Ono što nema granica ne može se iskusiti u uobičajenom smislu
riječi. Pojedinac jedino može biti, on ne može znati što je. No, on može znati što nije. A sasvim sigurno nije
ništa od cjelokupnog sadržaja svjesnosti koja je neprestano u kretanju.
P: Ako se ono što je nepokretno ne može spoznati, koji je smisao i svrha njegova ostvarenja?
M: Ostvariti ono što je nepokretno znači postati to nepokretno, a svrha je dobrobit za sve što živi.
P: Život je kretanje. Nepokretnost je smrt. Kako bi smrt mogla koristiti životu?
M: Ja govorim o nepokretnosti kao o postojanosti, a ne kao o ukočenosti. Kad postigneš samoostvarenje,

postaješ postojan u ispravnosti, preobražavaš se u snagu koja sve poboljšava. To može, ali i ne mora
uključivati napornu vanjsku aktivnost. Važno je jedino da um ostane dubok i miran.
P: Kad promatram svoj um uviđam da se cijelo vrijeme mijenja, da raspoloženja slijede jedno za drugim u
beskonačnoj raznolikosti. No, čini mi se da se ti neprestano nalaziš u istom raspoloženju, u radosnoj
blagonaklonosti.
M: Raspoloženja pripadaju području uma i nisu bitna. Uđi u sebe, uzdigni se iznad njih. Prestani biti
opčinjen sadržajem svoje svjesnosti. Kad dosegneš dublje slojeve svojega istinskog bitka, shvatit deš da na
tebe veoma malo utječe površinska igra uma.
P: Ali ona nikad nede prestati.

M: Miran um nije mrtav.
P: Svjesnost je uvijek u kretanju, to je lako uočljiva činjenica. Tvrditi da je svjesnost nepromjenjiva

predstavlja proturječnost. Na što misliš kad govoriš o mirnome umu? Nije li um isto što i svjesnost?
M: Moramo se prisjetiti da se riječi koriste na mnogo načina i da u velikoj mjeri ovise o kontekstu.
Činjenica je da postoji mala razlika između svjesnoga i nesvjesnoga - oni su u osnovi jedno te isto. Budno
stanje razlikuje se od dubokog spavanja samo po prisutnosti svjedoka. Zraka svijesti osvjetljava dio našega
uma i taj dio postaje naš san iIi budna svjesnost, a sama svijest pojavljuje se kao svjedok. Svjedok obično
poznaje jedino svjesnost. Sadhana se sastoji u tome da se svjedok najprije vrati u svjesnost o samome
sebi, a preko nje u čistu svijest. Svijest o sebstvu jest joga.
P: Ako je svijest sveprožimajuda, znači li to da slijepac, nakon samoostvarenja, može progledati?
M: Brkaš osjetilne senzacije sa sviješdu. Mudrac poznaje sebe kakav jest, on de biti svjestan da je njegovo
tijelo osakadeno iIi da njegov um ne dobiva određenu vrstu osjetilnih senzacija. Ali njemu nije važno
posjeduje li određene sposobnosti ili ne.
P: Moje je pitanje mnogo određenije: «Hode li se slijepcu vratiti očinji vid kad postane mudrac?»
M: Kako bi slijepac mogao vidjeti ako mu se ne obnove oči i mozak?
P: Ali hode li se njegove oči i mozak, nakon samoostvarenja, obnoviti?
M: Možda hode, a možda i nede. Sve ovisi o sudbini i milosti. Mudrac raspolaže osebujnim načinom
spontane, izvanosjetilne percepcije, koji uzrokuje da vidi neposredno, a ne s pomodu osjetila, on se nalazi
iznad percepcije i koncepcije, iznad kategorija vremena i prostora, iznad imena i likova. Mudrac nije ni ono
što se percipira ni onaj koji percipira, ved jednostavan i univerzalan faktor koji percepciju čini mogudom.
Stvarnost je unutar svjesnosti, ali ona nije ni svjesnost ni bilo koji od njezinih sadržaja.
P: Što je lažno, svijet ili moje znanje o njemu?
M: Postoji li svijet izvan tvojega znanja? Možeš li se uzdignuti iznad onoga što poznaješ? Ti možeš samo
pretpostaviti da postoji svijet iznad tvojega uma, ali on de ostati koncept, nedokazan i nedokaziv, sve dok
ne stekneš svoje iskustvo. Ono je tvoj dokaz i vrijedi samo za tebe. Tko bi drugi mogao imati tvoje
iskustvo, kad je druga osoba za tebe samo onoliko stvarna koliko se pokazuje stvarnom u tvojemu
iskustvu?
P: Jesam li toliko beznadno usamljen?
M: Kao osoba jesi: ali u svojemu stvarnom bitku posve si cjelovit.
P: Jesi li ti dio svijeta koji nosim u svojoj svjesnosti iIi si nezavisan od njega?
M: Ono što ti vidiš tvoje je, a ono što ja vidim moje je. To dvoje ima veoma malo zajedničkoga.
P: Mora postojati neki zajednički čimbenik koji nas ujedinjava.
M: Želiš li ga pronadi, moraš odbaciti sve razlike. Samo je univerzalno zajedničko svima.

P: Čini se strahovito čudnim što kažeš da sam, s jedne strane, ja puki proizvod svojih sjedanja koji je jadno
ograničen, a da s druge stvaram široki i bogati svijet u kojem je sve sadržano, uključujudi i tebe i tvoje
učenje. Veoma mi je teško razumjeti kako se ta širina može kreirati i kako može biti sadržana li mojoj
malenkosti. Možda mi ti iznosiš cijelu istinu, ali ja shvadam samo njezin mali dio.
M: Unatoč tome, to jest činjenica. Maleno projicira cjelinu, ali ne može je sadržavati. Koliko god velik i
cjelovit bio tvoj svijet, on je proturječan, prolazan i sasvim iluzoran.
P: On možda jest iluzoran, ali je ipak predivan. Kad gledam, slušam, dodirujem, mirišem i kušam, mislim i
osjedam, sjedam se i zamišljam, ne mogu a da ne ostanem zapanjen svojom čudesnom kreativnošdu.
Promatram svijet s pomodu mikroskopa ili teleskopa i vidim čuda. Slijedim putanju atoma i čujem šapat
zvijezda. Ako sam ja jedini stvoritelj svega toga, tada sam uistinu Bogl Ali, ako jesam Bog, zašto se samome
sebi činim tako malenim i bespomodnim?
M: Ti si Bog, ali ti to ne znaš.
P: Ako sam Bog, tada svijet koji sam kreirao mora biti stvaran. M: Stvaran je u svojoj srži, ali ne i u pojavi.
Oslobodi se želje i straha i tvoj de vid postati odjednom jasan. Tada deš sve vidjeti" u pravom svjetlu.
Moglo bi se redi i da svojstvo uravnoteženosti stvara svijet, da ga svojstvo pasivnosti zatamnjuje, a
svojstvo aktivnosti izobličava.
P: To mi ne govori mnogo, ali, budem li te upitao što su ta svojstva, tvoj de odgovor biti: ono što stvara,
zatamnjuje i izobličava. No, ostaje činjenica da mi se dogodilo nešto nevjerojatno, a ja ne razumijem ni što
ni kako ni zašto.
M: Da, čudo je početak mudrosti, a postojano i neprestano čuđenje jest sadhana.
P: Živim u svijetu koji ne razumijem i zbog toga ga se bojim. Takvo iskustvo imaju svi ljudi.
M: Odvojio si se od svijeta i zbog toga te on boli i plaši. Otkrij svoju zabludu i oslobodi se straha.
P: Tražiš od mene da odbacim svijet, a ja želim biti sretan u njemu.
M: Tražiš Ii nemogude, može li ti itko pomodi? Ono što je ograničeno mora neizbježno biti naizmjenično
bolno i ugodno. Tragaš li za stvarnom sredom, nepobitnom i nepromjenjivom, moraš ostaviti svijet sa svim
njegovim bolima i zadovoljstvima iza sebe.
P: Kako to izvesti?
M: Puko fizičko odricanje samo je znak ozbiljnosti, ali ozbiljnost, sama po sebi, ne oslobađa. Uz to, mora
postojati i razumijevanje koje dolazi s budnom prijemčivošdu, gorljivim ispitivanjem i dubokim
istraživanjem. Da bi se spasio od grijeha i patnje, moraš neumoljivo raditi.
P: Što je grijeh?
M: Sve ono što te veže.

Dodatak I
Prirodna joga (Nisarga-joga)
U skromnom stančidu Sri Nisargadatte Maharaja samo se po električnoj rasvjeti i zvukovima uličnog
prometa moglo znati u kojem se razdoblju ljudske povijesti nalazimo. U njegovoj malenoj sobici vladalo je
ozračje bezvremenosti, a takve su bile i teme o kojima se raspravljalo, teme koje od pamtivijeka pobuđuju
čovjekovo zanimanje. Način na koji su se izlagale i razrađivale bio je jednako tako bezvremen. Prošla su
stoljeda, tisudljeda, čak i čitave juge, a čovjek se i dalje bavi istim pitanjima, neizmjerno starim, a ipak
vječno novim.
Rasprave koje su se ondje vodile i učenja koja su se naučavala bila su ista i deset tisuda godina prije, a ista
de ostati i deset tisuda godina poslije. Uvijek ima svjesnih bida koja se čude samoj činjenici svoje svjesnosti
i istražuju njezin uzrok i svrhu. Odakle dolazim? Tko sam ja? Kamo idem? Takvim pitanjima nema ni
početka ni kraja. Od presudne je važnosti znati odgovore na njih jer bez potpunog razumijevanja samoga
sebe, i u vremenu i u bezvremenosti, život je samo san što ga namedu sile koje ne poznajemo, sa svrhom
koju ne možemo razumjeti.
Maharaj nije bio obrazovan čovjek. On nije poznavao niti jedan drugi jezik osim svog materinskog
marathskog. Nije citirao autoritete, veoma je rijetko spominjao svete tekstove. U njegovu učenju
začuđujude bogato naslijeđe Indije više se samo po sebi podrazumijeva, nego što se jasno ističe. Nikada
nije izgradio ašram, a vedina njegovih poklonika bili su skromni ljudi u radnom odnosu koji su veoma
cijenili svaku priliku da s vremena na vrijeme sudjeluju u jednosatnom satsangu.
Jednostavnost i poniznost glavne su odrednice Maharajeva života i učenja. Ni u fizičkom ni u psihičkom

smislu on nikada nije zauzimao viši položaj. Srž bitka o kojem je govorio vidio je jednako jasno u drugima
kao i u samome sebi. Maharaj je priznavao da je on tog bitka svjestan a ostali još nisu, ali je govorio da je
ta razlika privremena i od male važnosti te da se tiče jedino uma i njegovih vječno promjenjivih sadržaja.
Kad su ga ispitivali o njegovoj jogi, govorio je da nema što ponuditi, da ne postoji neki posebni sustav koji
bi mogao izložiti, neka posebna teologija, kozmogonija, psihologija ili filozofija koju bi mogao predstaviti.
On je samo spoznao svoju istinsku prirodu, koja je istovjetna istinskoj prirodi njegovih slušatelja te stoga
ukazuje na nju. Slušatelj je ne može sam vidjeti zato što ne može vidjeti ono što je očito, jednostavno i
neposredno. Sve što zna spoznao je svojim umom koji stimuliraju osjetila. A čak nije ni posumnjao da je i
sam um osjetilo.
Maharajeva prirodna joga (nisarga-jogal) gotovoj e zabrinjavajude jednostavna. Sveprožimajudi um mora

prepoznati vlastiti bitak i prodrijeti u njega. To ne znači biti ovo ili ono, ovdje ili ondje, tada ili sada; to
znači biti samo bezvremeni bitak.
Bezvremeni bitak izvor je života i svijesti. U okvirima vremena, prostora i uzroka on je svemogud,
bezuzročan uzrok, sveprožimajudi, vječan, jer nema ni početka ni kraja, jer je uvijek prisutan. Slobodan je
jer nema uzroka, sveznajudi jer sve prožima i sretan jer nije razdijeljen. on živi, voli i beskrajno se zabavlja
oblikujudi i preoblikujudi univerzum. Svaki čovjek posjeduje bezvemeni bitak, on jest taj bitak. No,
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Dodatak I 434

nažalost, čovjek ne poznaje sebe kakav jest i zbog toga se poistovjeduje s imenom i likom svojega tijela i
sadržajem svoje svijesti.
Jedini način da čovjek ispravi pogrešno razumijevanje svoje stvarne prirode jest da u potpunosti spozna
kako radi njegov um pa ga pretvori u instrument otkrivanja vlastitoga sebstva. U samom početku duhovne
evolucije um je bio dragocjeno oruđe u borbi za opstanak. Morao je naučiti zakone i putove prirode da bi
je mogao pokoriti. To je činio i čini još uvijek jer život se na višu razinu može podidi samo ako um i priroda
rade zajedno. Ali, u tom procesu um je stekao umijede simboličnog razmišljanja i komunikacije,
sposobnost i vještinu izražavanja govornim jezikom. Riječi su postale iznimno važne. Ideje i pojmovi
poprimili su izgled stvarnosti, konceptualno je zamijenilo stvarno, a sve je to dovelo do toga da čovjek
sada živi II verbalnom svijetu, zagušen riječima koje su stekle vlast nad njim.
Očito je da se u svakodnevici moramo služiti predmetima i komunicirati s ljudima, a u oba slučaja riječi su
iznimno korisne. Ali zbog njih stajemo u svijetu živjeti potpuno simbolično pa stoga i nestvarno. Da bismo
iz tog zatvora verbalnog uma pobjegli u stvarnost, moramo biti u stanju premjestiti žarište svoje
pozornosti s riječi na ono o čemu govore, na samu stvarnost.
Riječ koja se najčešde upotrebljava i koja je najviše prožeta osjedajima i idejama jest «ja». Um pokazuje
sklonost da je uključi u sve čime se bavi, i u tijelo i u apsolut. U duhovnoj disciplini riječ «ja» služi kao
putokaz prema iskustvu koje je neposredno, izravno i beskrajno značajno. Najvažnije je biti i znati da jesi.
Zanimljivo nam može biti samo ono što je povezano s našim svjesnim postojanjem, koje je žarišna točka
svake želje i straha. Krajnji cilj svake želje jest istaknuti i pojačati osjedaj vlastitog postojanja, a svaki
osjedaj straha u svojoj je srži samo strah od prestanka postojanja ili uništenja.
Nisarga-joga znači prebivanje u osjedaju «ja jesam», tako stvarnom iživotnom, s namjerom da se stigne do
njegova izvora. Bududi da taj osjedaj nije neprekidan, on mora imati izvor iz kojega dolazi i u koji se vrada.
Bezvremeni izvor svjesnoga bitka jest ono što Maharaj zove našom-stvarnom prirodom ili bitkom
(soarupu},
Kad govori o načinima spoznaje svojega vrhovnog identiteta kao sveprisutnog bitka, Maharaj je izrazito
neograničen. On tvrdi da svatko raspolaže vlastitim putom do stvarnosti te da stoga ne može postojati
opde pravilo koje bi vrijedilo za sve. Ali, za svakoga tragaoca glavna ulazna vrata u stvarnost predstavlja
osjedaj «ja jesam», neovisno o tome kako je stigao do njih. Upravo se uviđaniern izuzetne važnosti
osjedaja «ja jesam» i njegovim nadilaženjem stiže do njegova izvora pa tako spoznajemo vrhovno stanje,
koje je ujedno prvobitno i krajnje. Razlika između početka i kraja postoji jedino u umu. Kad je um tup ili
uznemiren, taj se izvor ne može spoznati. No, kad je čist i jasan, um postaje vjeran odraz izvora. Izvor je
uvijek nepromjenjiv, nalazi se izvan mraka i svjetlosti, izvan života i smrti, izvan svjesnoga i nesvjesnoga.
Poniranje u osjedaj «ja jesam» veoma je jednostavna, lagana i prirodna joga. U njoj nema nikakve
tajnovitosti ili ovisnosti, ona ne zahtjeva posebnu pripremu ili inicijaciju. Tko god je zbunjen samom
činjenicom svojega postojanja kao svjesnoga bida pa iskreno želi pronadi svoj izvor, može čvrsto prionuti
uz vječno prisutni osjedaj «ja jesam» te marljivo i strpljivo prebivati u njemu sve dok se ne rasprše oblaci
koji mu zamračuju um, dok ne ugleda srce bitka u svoj njegovoj veličanstvenosti.
Bude li pojedinac ustrajan u prakticiranju nisarga-joge, ona de uroditi bogatim plodom i dovesti ga do toga
da postane svjestan i aktivan u onome u čemu je oduvijek bio nesvjestan i pasivan. Ne postoji razlika u
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Prirodna joga (Nisarga-joga) 435

kakvodi, ved samo u načinu očitovanja, kao što ne postoji razlika između grumena zlata i veličanstvenog
nakita koji je iz njega izrađen. Život se nastavlja dalje, ali postaje spontan i slobodan, svrhovit i sretan.
Maharaj veoma jasno opisuje to prirodno, spontano stanje, ali kao što čovjek koji je od rođenja slijep ne
može zamisliti svjetlost i boje, tako i neprosvijetljen um nije u stanju pridati značenje takvim opisima.
Izrazi kao što su spokojna sreda, suosjedajna nevezanost, bezvremenost i bezuzročnost bida i pojava zvuče
mu strano i ne izazivaju nikakav odgovor. Čovjek samo intuitivno osjeda da se u njima krije duboko
značenje i stoga oni bude u njemu neobičnu čežnju za neobjašnjivim, kao vjesnici nečega što tek treba
dodi. Ali to je sve. Upravo kao što Maharaj kaže, riječi su samo putokazi, one upuduju na smjer kretanja, ali
ne mogu podi s nama. Istina je plod ozbiljnog traganja, a riječi samo pokazuju put.
Maurice Frydman
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Prirodna joga (Nisarga-joga) 436

Dodatak II
Devetorica Učitelja (Navanath sampradaja)
Pojmom hinduizam obuhvadene su brojne sekte, vjere i kultovi. Podrijetlo vedine gubi se u drevnoj
prošlosti. «Tragt<:ii'! učitelja» (nath sampradaja), kasnije poznata kao «tradicija devetorice učitelja»
(navanath sampradaja), samo je jedna od njih. Neki učenjaci smatraju da ta sekta vuče korijen od mitskog
učitelja (riši) Dattatreje, za kojeg se vjeruje da je bio zajedničko utjelovljenje svetog trojstva Brahme,
Višnua i Šive. Jedinstvena duhovna postignuda tog legendarnog lika spominju se u Bhagavatapurani,
Mahabharaii, a i u nekim kasnije nastalim Upanišadama. Neki pak smatraju da je to učenje ogranak
hatha-joge.
Ma kakvo da mu je podrijetlo, učenje «tradicije devetorice učitelja» postajalo je tijekom stoljeda složeno
poput labirinta i počelo u različitim dijelovima Indije poprimati različite oblike. Neki gurui iz te «tradicije»
počeli su naglašavati put predanosti Bogu (bhakti), neki put mudrosti (đnjana), a neki put djelovanja
(kamza). Pojedini su pak učitelji smatrali da je važan jedino cilj svake joge, a to je sjedinjenje s vrhovnom
stvarnošdu. U četrnaesto m stoljedu živio je veliki hatha.-jogin po imenu Svatmarama Svami, koji je
jadikovao nad tamom različitih mišljenja. U namjeri da rasprši taj mrak upalio je svjetiljku svojim čuvenim
djelom Hatha-joga-pradipika.
Prema nekim učenim komentatorima, «tradicija devetorice učitelja» naučavala je da je cijela kreacija
rođena iz zvuka (nada), koji predstavlja božanski princip, i iz svjetlosti (bindu), koja predstavlja materijalni
princip, a da je vrhovna stvarnost, iz koje oba potječu, Šiva. Po njihovu mišljenju, oslobođenje je stapanje
duše sa Šivom u procesu uništenja (Zaja) ljudskog ega, odnosno iščeznude osjedaja osobnog postojanja.
Međutim, u svakodnevnim duhovnim uputama svojim poklonicima učitelji su se rijetko pozivali na

metafizičke spoznaje do kojih su učeni ljudi došli u svojim istraživanjima. U stvari, pristup tih učitelja bio je
potpuno nemetafizički, jednostavan i izravan. Iako pjevanje svetih himni i bogoštovnih pjesama te
štovanje idola jesu tradicionalne značajke sekte, njezino učenje naglašava da se vrhovna stvarnost može
spoznati jedino u vlastitom srcu.
«Tradicija učitelja» postala je poznata kao «tradicija devetorice učitelja» kad su jednom u dalekoj
prošlosti sljedbenici sekte izabrali devetoricu od svojih prvih gurua kao istaknute primjere vlastitih
vjerovanja. Nažalost, ne postoji suglasnost glede imena te devetorice majstora. Bilo kako bilo,
najprihvadeniji je sljededi popis: Matsjendranath, Gorakhnath, Đalandhamath. Kantinath, Cahininath,
Bhartrinath, Revananath, Darpatnath i Naganath.
Dvojica od devetorice tih majstora, Gahininath i Revananath, imali su velik broj sljedbenika u južnim
dijelovima Indije, uključujudi i državu Maharasthru, kojoj pripada i Sri Nisargadatta Maharaj. Smatra se da
je Revananath osnovao vlastitu podsektu izabravši Kadasiddhu za svojeg glavnog učenika i nasljednika.
Ovaj je pak inicirao čuvenog Lingađangama Maharađa i Bhaiisahiba Maharađa, kojima je povjerio ašram i
širenje svojega učenja. Bhausahib Maharađ osnovao je kasnije tradiciju koja je postala poznata kao
injdegeri sampradaia, novi pokret unutar tradicionalnog stada. Njegovi najpoznatiji učenici bili su
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Dodatak II 437
Amburao Maharađ, Grimallešvar Maharađ, Siddharamešvar Maharađ i čuveni filozof dr. R. D. Ranade. Sri
Nisargadatta Maharaj izravni je učenik i nasljednik Siddharamešvara Maharađa.
Ovdje svakako moramo spomenuti da Maharaj nikada nije pridavao mnogo važnosti sektama, kultovima i
vjerama, uključujudi i vlastitu, iako je službeno bio tadašnji guru ogranka injdegeri sampradai.
Odgovarajudi na pitanje jednog tragaoca koji se želio pridružiti «tradiciji devetorice učitelja», Maharaj je
rekao: «Natmatlt sampradaia samo je tradicija, način poučavanja i provođenja duhovne discipline. Ona ne
označava razinu svijesti. Prihvatiš Ii učitelja iz te tradicije za svog gurua, pridružio si se i njegovoj tradiciji.
Tvoja pripadnost tradiciji ovisi samo o tvom osobnom osjedaju i uvjerenju. Naposljetku, sve je to verbalno
i formalno. U stvarnosti ne postoji ni guru ni učenik, ni teorija ni duhovna disciplina, lli neznanje ni
samoostvarenje. Sve ovisi o tome što misliš o sebi. Spoznaj samoga sebe na ispravan način. Ništa drugo
ne može zamijeniti znanje o sebstvu.»
Učenja «tradicije devetorice učitelja» nude tragaocu kraljevski put do oslobođenja koji u sebi sjedinjuje
sva četiri sporedna puta: bhatki, dniana, karma i dhjana margu. I Adinath Bhairava, za kojeg se smatra da
je bio utjelovljenje samoga Gospoda Šive, u svom životopisu pod naslovom Nathlingamrita tvrdi da je put
na koji je ukazala ta tradicija najbolji od svih jer vodi izravno do oslobođenja.
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Devetorica Učitelja (Navanath sampradaja) 438

Dodatak III
Riječnik
adhar - podrška adhijoga - vrhunska joga
ahimsa - nenasilje, suzdržavanje od povrjeđivanja drugih mišlju, riječju i djelom
akaš - praznina, eter kao element prostora, nebo ananda - blaženstvo, radost
aniroadanija - neopisiv, neiskaziv riječima
antahkarana - psiha, um, unutarnji osjetilni organ; um opdenito, odnosno um koji uključuje inteligenciju
(buddhi), ego (ahamkara) i um u užem smislu (manas)
anubhaua - direktna percepcija, iskustvo, spoznaja; iskustvo koje se postiže na kraju djelovanja,
percepcije, osjedaja ili misli; sva iskustva doživljava samo jedno «ja» te zbog toga svaka direktna
percepcija vodi na kraju do principa «ja jesam»
atmabhakii - odano štovanje Vrhovnog Sebstva
atman - Vrhovno Sebstvo, individualni duh koji se nalazi izvan svih svojstava prirode; atman djeluje kroz
prakriii
atmaprakaš - svjetlost Sebstva
atmaraman - radost Sebstva
avatara - božanska inkarnacija
aujakta - nepojavno; suprotno od vjakta bhadan - bogoštovno pjevanje, molitva
bhakti - ljubav i odanost prema Bogu; bhakia - Božji poklonik bhoga - iskustvo svjetovne radosti i patnje;
bhogi - osoba koja proživljava svjetovne radosti i patnje; bhoga marga - put do oslobođenja koji vodi kroz
svjetovna nastojanja, odnosno kroz nadilaženja radosti i tuge
Brahma - jedan od bogova hinduističkog trojstva: Brahma - stvoritelj, Višnu - održavatelj i Šiva -
uništavatelj
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Dodatak III 439

563
brahmadarja - suzdržavanje od seksualne aktivnosti; duhovno naukovanje u celibatu; u širem smislu ne

odnosi se samo na seksualnu apstinenciju, ved i na odricanje od svih osjetilnih zadovoljstava
brahman - apsolut, vrhovna stvarnost, čije su karakteristike apsolutni bitak (sat), apsolutna svijest (dit) i
apsolutno blaženstvo (ananda); prema učitelju Šankaradarji, apsolut ima pet različitih faza: hiranjagarbha
- kozmičko sebstvo, išoara - osobno božanstvo u liku avatara, điva - pojedinačna duša, prakriii
- prolazna priroda i šakti - stvaralačka mod
brahmasmi - ja sam vrhovna stvarnost; «ja jesam» (asmi); predstavlja čistu svjesnost vlastitog bitka i
zbog toga je izraz čiste svijesti ili puruše; kada se ona uključi u materiju, «ja jesam» mijenja se u «ja sam
ovo» ili «ja sam ono»
buddhi - inteligencija, odraz stvarnosti u umu; buddhi je sposobnost koja omogudava umu percepciju
objekata u pojavnom svijetu; sve dok ona funkcionira, služedi se umom, nije mogude spoznati čistu
svijest
deiana - svijest, unutarnje buđenje
didakaš - brahman u svom aspektu beskrajnog znanja, područje svijesti; koristi se i za pojedinačnu i za
opdu svijest
didananda - svijest-blaženstvo, radost duha
didaram - radost svijesti
čit - univerzalna svijest
ditta - pojedinačna svijest; ona posjeduje prirodu svijesti koja je nematerijalna, ali na nju utječe materija;
može se opisati kao produkt svijesti (puniša) i materije (prakriti); obuhvada sve razine uma, od kojih je
najniža manas
deha - fizičko tijelo
dehabuddhi - intelekt koji uzrokuje da pojedinac poistovjeduje Sebstvo s fizičkim tijelom
digambara - nag; odjeven nebom
dagratsušupti - budno spavanje
dioatman - pojedinačna duša (điva); prema filozofiji oedanie, điva nastaje kao posljedica pogrešnog
poistovjedivanja atmana
Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | Riječnik 440

564
s tijelom, osjetilima i umom, odnosno zbog uvjerenja da je pojedinac onaj koji djeluje
dnjana - znanje, posebno više znanje koje se stječe medi tacijom; u širem smislu odnosi se na spoznaju da
je sve što postoji U brahmanu jedno; dnianin (jnanžn) - znalac, mudrac
grma - svojstvo, osobina; u filozofiji samkhie smatra se da postoje tri svojstva kozmičke supstancije
(prakritž), a to su: uravnoteženost (sattva), aktivnost (radas) i pasivnost (tamas)
gunJ - duhovni učitelj, odgojitelj
joga - jedan od šest sustava u indijskoj filozofiji; joga podučava načine na koje se pojedinačna duša
(đivatma) može stopiti ili sjediniti sa sveopdim duhom (paramatma); vjeruje se da je prvi sustav joge
utemeljio Patanjđa1i
jogabhrašta - onaj tko je pao s najviših stupnjeva joge jogakšetra - polje joge; u filozofskom smislu odnosi
se na fizičko tijelo
jogasadhana - duhovna disciplina, provođenje joge *ogin - onaj koji prakticira jogu
kalpana - zamišljanje, mašta
karana - uzrok; prvobitni uzrok koji neizostavno prethodi posljedici; nemanifestirani potencijalni uzrok koji
de u pravo vrijeme poprimiti oblik vidljive posljedice; materijalni uzrok univerzuma; kozmička energija u
potencijalnom obliku
kanua - djelovanje; u užem smislu odnosi se na dobre ili loše posljedice djelovanja; postoje tri vrste
karme: sarudiia - ona koja je stečena tijekom prošlih života, prarabdha - dio karme koji treba odraditi u
sadašnjem životu te agam ž - sadašnja karma čije de posljedice donijeti plodove u bududnosti
lila - igra, zabava; univerzum na koji se gleda kao na božansku igru; lila ne predstavlja apsolutnu istinu
brahmana, ved samo djelomičnu istinu koja se ne razlikuje od neistine; na primjer, led se može opisati kao
voda ili kao para, ali obje tvrdnje samo su djelomično istinite
mahadakaš - veliko područje bitka, univerzum koji se sastoji od materije i energije

565
mahakarta - veliki činitelj; odnosi se na um koji je uvijek zaposlen jer se uvijek nečim bavi
mahamaja - velika iluzija, nestvarnost; maja je mod iluzije koja prekriva stvarnost i u njenoj je prirodi da
obmanjuje; sveukupnost svih mentalnih projekcija
mahamantra - velika mantra (v. mantra)
mahamritju - konačno uništenje, velika smrt cjelokupne kreacije
mahasattua - vrhovna uravnoteženost mahatattva - velika stvarnost, vrhovna svijest
mahavakja - uzvišena rečenica ili izreka; u Upanišadama postoje četiri takve izjave koje izražavaju
najdublje istine vedantske filozofije: svijest je vrhovna stvarnost (prađnjanam brahmani, ja sam vrhovna
stvarnost (aham brahmasmi), ti si to (tat tvam asi) i sebstvo je vrhovna stvarnost (ajam aima brahma)
manana - meditacija, razmišljanje
manas - um, razumijevanje; sposobnost razmišljanja, sposobnost razlučivanja; u filozofiji njaje smatra se
supstancijom koja je odvojena od atmana, duše
mantra - ponavljanje, himna, instrument misli, idealni zvukovi vizualizirani kao slova ili izgovoreni kao
slogovi; mantra je grupa riječi čije neprestano ponavljanje proizvodi posebne učinke
marga - put
mokša - oslobođenje od svjetovnog postojanja; mukia - oslobođena osoba
mokša sanka Ipa - čvrsta odluka da se oslobodimo lažnog mumukšatttia - ispravna želja koja se sastoji od
iskrene odluke da se spozna krajnji princip i na taj način postigne oslobođenje; u filozofiji vedante smatra
se da svaki ozbiljni traga lac za duhovnom istinom mora posjedovati četiri vrline: sposobnost ispravnog
razlučivanja (viveka), nepristranost (vairagja), ispravno ponašanje (satsampat) i ispravnu želju
(mumukšattva); mumuksaitoa je snažna čežnja za oslobođenjem

566
neti-neti - dosI. «ne to, ne to»; analitički proces progresivne negacije svih imena i oblika (nama-rupa) od
kojih se svijet sastoji, s ciljem da se postigne vječna, krajnja istina
nirguna - neuvjetovano, bez svojstava
nirvana - krajnje uništenje, gašenje plamena života; na taj se način oslobađamo materije i ponovno
sjedinjujemo s vrhovnim duhom, brahmanom; nirvani - koji traga za niroanom
niroikalpa - slobodan od svih ideja, bez modifikacija uma nisarga - prirodan, prirođen, urođen
niuritti - oslobođenje od svjetovnog postojanja, odricanje parabrahman - vrhovna stvarnost
paramakaš - veliko područje praznine, bezvremena i besprostoma stvarnost, apsolutni bitak
paramariha - vrhovna istina
pradnja - znanje koje nije svjesno sebe, spoznajna svijest, čista svijest; viša svijest
prakriti - kozmička supstancija, prvobitni neuzrokovani uzrok pojavnog bitka, bezobličan, bezgraničan,
nepokretan, vječan i sveprožimajudi; naziva se i avjakta
pralaja - potpuno uništenje prilikom kojeg univerzum uranja u nepojavni bitak vrhovne stvarnosti
prana - životni dah, životni princip
prarabdha - sudbina, ono što je nastalo kao posljedica različitih vrsta djelovanja u prošlosti; dio sanjdita
karme koji postaje sudbinom u sadašnjem životu
pravritti - neprestano djelovanje, sklonost prema svjetovnom životu
premakaš - vrhovna stvarnost u svom aspektu bezgranične ljubavi; drugo ime za didakaš, ali naglašava
aspekt ljubavi umjesto aspekta znanja; ljubav je izražavanje sebstva kroz srce
puđa - štovanje, obožavanje
puma - potpun, cjelovit, apsolutan, bezgraničan, svojstva koja se pripisuju brahmanu

567
puruša - kozmički duh, vječni i djelotvorni uzrok univerzuma, pojava svijesti u svim manifestacijama
materije (prakriti); zarobljenost pu ruše u materiji nastaje zbog svjesnosti o pojedinačnom «ja» koju rađa
nemirni um (dittavritti), što uzrokuje stvaranje bezbrojnih želja
radas - motivacija, aktivnost, energija; jedno od tri <svojstava kozmičke supstancije bez kojih se preostala
dva ne bi mogla manifestira ti
saddidananda - vrhovni princip sa svoja tri atributa (bitak, svijest, blaženstvo) u apsolutnom savršenstvu
sadanubhaua - iskustvo vječne stvarnosti
sadašioa - vječno blaženstvo, vječno blagostanje
sadguru - istinski duhovni učitelj
sadhana - duhovna disciplina koja proizvodi uspjeh (siddhi) sadhu - isposnik, pustinjak
saguna - manifestirano stanje s tri svojstva (guna); vrhovni apsolut za koji se pretpostavlja da posjeduje
vrline kaci što su ljubav, milosrđe i slično i koji se u filozofiji aduaiia-uedanie razlikuje od
nediferenciranog apsoluta
samadhi - nadsvjesno stanje, duboka meditacija, trans, zanesena uronjenost; disciplina joge u kojoj
tragalac (sadhaka) postaje jedno s objektom svoje meditacije (sadhja) te na taj način postiže
nepomudeno blaženstvo; postoji pet vrsta samadhija: saoikulpd - stanje dvojnosti koje nastaje
vizualizacijom osjetilnog objekta (obično je to lik gurua ili Boga), niroikalpa
- nadilaženje svih imena i likova, stanje nedvojnosti, nissankaIpa - stanje u kojem se prestaju javljati
svjesne želje, niroriiiika - stanje u kojem iščezavaju i nesvjesne želje i niroasana - stanje u kojem se
smiruju čak i instinktivni impulsi (vasane)
samskara - mentalna impresija, sjedanje; naziva se i ostatkom impresije (vasana)
samuid - istinska svijest
sat - transcendentalni aspekt vrhovnog principa; suprotno od asat

568
sat-čit - transcendentalno stanje univerzalnog potencijala bitka i svijesti
sat jam šiuam sundaram - istinit, dobar, lijep
satjakama - onaj koji čezne za vrhovnom istinom satsang - druženje s plemenitim i mudrim ljudima
sattva - bitak, postojanje, istinska srž; u jogi to je osobina čistode i dobrote; sattvika - čist, istinit
sattuanubhaua - iskustvo (anubhava) istinske ravnoteže univerzuma
siddha - oslobođena osoba, onaj koji je postigao savršenstvo srnarana - prisjedanje, mentalno
ponavljanje
so ham - ja sam On
sutratma - veza između svih bida; temelj manifestiranih svjetova koji poput konca sve podržava, iz
čega proizlazi da je ono što je srž svih bida čista svijest; Maharaj je tu riječ koristio za karmu
nakupljenu tijekom prošlih života
svar ga - nebeska područja
svarupa -oblik, priroda, karakter
Šiva - jedan od bogova hinduističkog trojstva; Šiva u stvari znači povoljan, blagotvoran; uništenje
univerzuma povoljan je čin jer prethodi stvaranju; Šiva je apsolutna ljubav vrhovnog principa,
prisutna u čovjeku; kao uništavatelj on uzrokuje potpuno uništenje ljudskoga ega
šratiana - slušanje svetih tekstova; čin slušanja
tamas - tama, tromost, pasivnost; jedno od tri svojstava kozmičke supstancije
tat sat - to je istina; sveti je tekst «Om tat sat» u kojem se brahman poistovjeduje sa svakom od tih
triju riječi
tattva - istinska srž, stvarnost
t jaga - odricanje; u užem smislu odricanje od svih plodova djelovanja; t jagi bi trebao djelovati bez
vezanosti, odnosno bez ikakve želje za rezutatima
turija - nadsvjesno stanje samadhiia, četvrto stanje duše, u kojem ona postaje jedno s brahrnanom,
najviša svijest

569
turijatita - iznad najviše svijesti
upamti - mir, spokoj, tolerancija i odricanje u svim obredima i zavjetima; u filozofiji oedante postoji šest
glavnih preduvjeta za duhovni napredak: umjerenost (sama), samoobuzdavanje (danza), tolerancija
(uparati), izdržljivost (titikša), vjera (šraddha) i ravnoteža uma (samadhana)
vairagja - odsutnost svjetovnih želja; ravnodušnost prema nestvarnom i prolaznorn, iz koje proizlazi
potpuna odsutnost bilo kakve privučenosti objektima koji mogu pružiti zadovoljstvo
Višnu - jedan od bogova hinduističkog trojstva
oiueka - razlučivanje, ispravno razlučivanje istinitog od lažnog, stvarnog od nestvarnog; izraz duhovne
svjesnosti koja se skriva iza uma i koja vodi do nevezanosti
ujakta - manifestirana materija, sveukupna priroda u kojoj se nalaze oblici s različitim obilježjima;
suprotno od avjakta
ojakti - osoba, vanjsko sebstvo

Kad sam prije nekoliko godina pročitao knjigu.Ja sam To, ostavila je na mene dubok utisak. Bio sam
veoma dirnut njezinom mudrošdu i načinom izražavanja. Uvjeren sam da se Nisargadatta može
usporediti s najvedim upanišadskirn učiteljima.
Robert Powell, autor knjige Return to Meaningfulness
Pisac knjige.Ja sam To neuobično
je prisutan u svim odgovorima na pitanja koja mu se postavljaju. Njegove riječi, izravne i prisne, imaju
nevjerojatnu snagu.
Rene Pouere, autor knjige Krishnamurthi ou la revolution du ree I Maharaj je jedinstveni guru. Velika je
vrijednost njegova učenja u tome što je potpuno univerzalno. Bez obzira na to o čemu govori, svaka
njegova riječ nosi nedvojbeni pečat autentičnosti.
prof. dr. Jean Riviere Joffroy, Sveučilište u Madridu
.Ja sam To knjiga je koju bih preporučila svim tragaocima za istinom. Ona u sebi nosi vjerodostojnost
istinskog sveca.
M. V. Kamath, urednica Illustrated Weekly of India

Ja Sam To - Nisargadatta Maharaj

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Ja Sam To - Nisargadatta Maharaj

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SRI NISARGADATTOM MAHARAJOM

Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | 1

Predgovor indijskom izdanju ........................................................................................................................... 9

Predgovor hrvatskom izdanju ....................................................................................................................... 12

Tko je Sri Nisargadatta Maharaj? .................................................................................................................. 13

Opsjednutost tijelom .................................................................................................................................... 17

Živa Sadašnjost .............................................................................................................................................. 19

Stvarni Svijest nalazi se izvan dosega Uma ................................................................................................... 21

Sve što je rođeno mora umrijeti ................................................................................................................... 23

Sebstvo se nalazi s one strane Uma .............................................................................................................. 29

Odjeci sjedanja .............................................................................................................................................. 33

Svijest i Svjesnost .......................................................................................................................................... 38

Osoba nije Stvarnost ..................................................................................................................................... 40

Vrhovna Stvarnost, tijelo i um....................................................................................................................... 43

Pojave i Stvarnost .......................................................................................................................................... 48

Beželjnost kao najvede blaženstvo................................................................................................................ 55

Da bi spoznao što Jesi, spoznaj što Nisi......................................................................................................... 63

Ja sam To - Nisargadatta Maharaj | JA SAM TO 2

Vrhovna je Stvarnost onkraj svega................................................................................................................ 70

Tko sam Ja? ................................................................................................................................................... 74

Život je Ljubav, a ljubav život ........................................................................................................................ 78

Razlučivanje vodi do nevezanosti ................................................................................................................. 82

Prioni čvrsto uz "jasamstvo" ......................................................................................................................... 92

Osobnost kao zapreka ................................................................................................................................... 97

Bespočetnost vječno započinje ................................................................................................................... 101

Sva patnja proizilazi iz želje ......................................................................................................................... 106

Življenje je jedina svrha Života .................................................................................................................... 110

Slobodan si - SADA ...................................................................................................................................... 115

Nemoj podcjenjivati Pažnju ........................................................................................................................ 118

Život je Vrhovni Guru .................................................................................................................................. 122

Sve se događa sam od sebe ........................................................................................................................ 126

Najvedi Guru je Unutrašnje Sebstvo ........................................................................................................... 138

Ubijanje povrijeđuje ubojicu, a ne ubijenog ............................................................................................... 143

Onkraj boli i užitka nalazi se blaženstvo...................................................................................................... 148

Ništa ne postoji samo od sebe .................................................................................................................... 159

Jedino je Sebstvo Stvarno ........................................................................................................................... 163

Njeguj stav Svjedoka ................................................................................................................................... 167

Stvarnost se ne može opisati ...................................................................................................................... 170

Prepoznati se može neznanje, ali ne i mudrost .......................................................................................... 174

"Jesamstvo" je Istina, a sve drugo je zaključak ........................................................................................... 178

Ono što dolazi i odlazi ne postoji ................................................................................................................ 181

Promatraj svoj Um ...................................................................................................................................... 189

Svijest je sloboda ......................................................................................................................................... 192

Um uzrokuje nesigurnost ............................................................................................................................ 199

Samoosvještenost je svjedok ...................................................................................................................... 202

Budi ravnodušan prema boli i užitku .......................................................................................................... 205

Biti sretan i usredivati druge ritam je života ............................................................................................... 210

Ispunjenje želja izaziva nove želje ............................................................................................................... 213

Tijelo i Um vanjski su znakovi neznanja ...................................................................................................... 216

Odreci se svega i dobit deš sve ................................................................................................................... 220

Nastajanjem svjesnosti nastaje svijet ......................................................................................................... 224

S one strane Uma ne postoji patnja ........................................................................................................... 228

Savršenstvo kao svačija sudbina ................................................................................................................. 231

Želja i strah: stanja usredotočena na pojedinačno sebstvo ....................................................................... 234

Živi činjenice, a ne maštarije ....................................................................................................................... 237

Materija je svijet ......................................................................................................................................... 240

Svjedok se pojavljuje u Vrhovnom Stanju ................................................................................................... 245

Uvjerenje da djeluješ jeste ropstvo............................................................................................................. 249

Sve što izaziva zadovoljstvo sprječava u napretku...................................................................................... 253

Potreban vam je samo miran Um ............................................................................................................... 258

Svaka je potraga za sredom patnja.............................................................................................................. 262

Iskustvo nije Stvarno ................................................................................................................................... 268

Traži Izvor Svjesnosti ................................................................................................................................... 272