"A zašto bi čovjek morao voljeti rijetko da bi mnogo volio?

"
"Bogu se obraćamo samo onda kada hoćemo da postignemo nešto nemoguće. Za nešto
moguće dovoljni su nam i ljudi."
"Bolje prokockati svoju mladost, nego ne učiniti s njom baš ništa."
"Čovjek je jedino stvorenje koje odbija da bude ono što jest."
"Čovjek je uvijek slobodan na nečiji tuđi račun."
"Čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje, nego po onima koje kaže."
"Izvlačim iz apsurda tri zaključka: svoj revolt, svoju slobodu i svoju strast. Samom igrom
svijesti pretvaram u životno pravilo ono što je poziv na smrt, tako odbacujem samoubojstvo."
"Jedan savjet, prijatelju: ne čekaj Sudnji dan – svaki je dan sudnji."
"Jedna od karakteristika osrednjeg duha jeste vječito preračunavanje."
"Ljepota bez draži isto je što i udica bez mamca."
"Ljudsko srce ima nezgodnu naviku da sudbinom naziva samo ono što ga satire."
"Naučio sam, da tako kažem, živjeti s mišlju da nikada neću naći mir i sreću. Ali još uvijek ću
sve od sebe dati između ta dva trenutka."
"Ne čekaj posljednji sud, on se zbiva svakodnevno"
"Ne hodaj ispred mene, možda neću slijediti.
Ne hodaj iza mene, možda neću voditi.
Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj."
"Ne biti ljubljen - to je zla sreća; prava propast je ne ljubiti."
"Nesreća je ne biti voljen, ali je još veća nesreća - ne voljeti."
"Novac možda ipak nije zlo, inače ga se zacijelo ne bismo mogli tako lahko osloboditi."
"Onaj koji očajava zbog događaja je kukavica, ali onaj koji se uzda u ljudsku sudbinu je
budala."
"Pobuna nije nikakav zahtjev za svemoćnom slobodom. Naprotiv, ona vodi proces protiv
svemoćne slobode. Pobunjenik hoće da se prizna činjenica kako sloboda ima granice gdje se
nalazi neko ljudsko biće, jer je granica upravo moć pobune tog bića."
"Protiv neugodnih istina ima samo jedan lijek - treba se s njima pomiriti."
"Rekoše mi da je nekoliko mrtvaca potrebno da bi se stvario svijet u kome se više neće
ubijati."
"Tražiti ono što je istinito ne znači tražiti ono što je poželjno."
"Hereja: Treba braniti svijet ako želimo u njemu živjeti!
Kaligula: Ne trudi se... Svijet je nevažan! Onaj koji to uviđa zadobija slobodu. Mrzim vas jer
niste slobodni! Vi koji vrlinu prodajete a sanjate o sigurnosti kao što devojka sanja o ljubavi,
vi koji ćete umrijeti u strahu ne znajući da ste lagali cijelog života... "
(Kaligula)
"U svijetu bez iluzija čovjek je stranac."
"Uspjeh ne dolazi sam po sebi, za njega se valja izboriti."
"Veličina čovjeka je u njegovoj odluci da bude jači od svoje sudbine."
"Voljeti nekog, znači pristati da ostariš sa njim!"
"Znam da velike historijske tragedije često fasciniraju ljude približavanjem užasa.
Paralizovani, oni ne mogu srediti svoje misli da učine nešto već čekaju. Dok tako čekaju,
jednog dana čudovište Gorgon ih proždere. Ali ja bih želio da vas ubijedim da čini mogu biti
razbijene, da je to samo iluzija nemoći, da je snaga srca, inteligencije i hrabrosti dovoljna da
zaustavi sudbinu i ponekad je preokrene."
"Glupost je uvijek uporna, svijet bi to primjetio kad ne bi uvijek mislio na sebe."

1
Albert Camus (Mondovi, 7. studenog 1913. - Villeblevin, 4. siječnja 1960.), francuski
književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Poznat je po
svom karakterističnom stilu pisanja i tematikama svojih djela. Čitav njegov opus temelji se na
ideji apsurda ljudske egzistencije. Modernog čovjeka naziva bludnim, ciničnim monstrumom,
a kao suprotnost svijetu današnjice evocira antičku Grčku, koja je "u svemu znala naći pravu
mjeru".

Iako je često vezan i uz egzistencijalizam, Camus je odbijao taj pridjev. No, u drugu ruku,
Camus u svom eseju Pobunjeni čovjek piše da se cijeli svoj život borio protiv filozofije
nihilizma. Njegova religioznost također je bila česta tema, a on je sam u jednoj od svojih
knjiga napisao: Ne vjerujem u boga "i" nisam ateist.

Godine 1949. Camus je, prema knjizi Albert Camus, une vie Olivera Todda, unutar Pokreta
Revolucionarne unije osnovao Skupinu za međunarodne veze koja se protivila ateističkim i
komunističkim tendencijama Bretonovog nadrealizma. Kada mu je 1957. uručena Nobelova
nagrada, Camus je bio drugi najmlađi primatelj (nakon Rudyarda Kiplinga), prvi primatelj
rođen u Africi, a nakon njegove smrti postao je Nobelovac koji je nakon dobivanja nagrade
najkraće živio (samo 3 godine). Kada je tijekom ceremonije dodjele u Stockholmu držao
govor, izjavio je: Smatram da je nagradu trebao dobiti Malraux. Kada je to čuo sam Malraux,
odvratio je: Camusova izjava služi nam obojici na čast.[1]

Camus je preferirao da se na njega gledao kao na čovjeka i kao na mislioca, a ne kao na

pripadnika neke škole ili ideologije. Ljudi su mu bili draži od ideja. U jednom intervjuu iz
1945., Camus je odbio bilo kakvu povezanost s ijednom ideologijom:
„Ne, nisam egzistencijalist. Sartre i ja se uvijek čudimo kad vidimo naša imena povezana...
[2]“

Albert Camus je rođen 7. studenog 1913. u alžirskom gradu Mondovi u francusko-alžirskoj

obitelji. Obitelj mu je bila vrlo siromašna i djelomično nepismena.[3] Njegova majka je bila
španjolskih korijena i polu-gluha, a otac Lucien poginuo mu je 1914. u prvoj bici za Marnu
kao član pješadijske divizije tijekom Prvog svjetskog rata. Camus je kao dijete živio u jako
lošim uvjetima u Alžiru, u dijelu grada zvanom Belcourt. Godine 1923., kao državni
stipendist, upisuje gimnaziju (Lycée), a kasnije i Sveučilište u Alžiru. Godine 1929. postao je
vratar sveučilišnog kluba, no 1930. je dobio tuberkulozu, što je uvjetovalo kraj njegove
nogometne karijere, te privremeno obustavljanje studija. Tijekom tog perioda obavljao je
razne poslove, uključujući i posao privatnog učitelja, prodavača automobilskih dijelova i
meteorologa. Godine 1935. dobiva licence de philosophie, a 1936. diplomira čistu filozofiju
na Sveučilištu u Alžiru obranom diplomskog rada o kršćanskoj metafizici i neoplatonizmu
(Néo-Platonisme et Pensée Chrétienne). Iste godine osniva kazališnu družinu Théâtre du
Travail (Radničko kazalište) gdje piše i režira, ali čak i glumi.[4] Družina se održala do 1939.
godine. Tijekom ovog perioda intenzivno čita Epikteta, Pascala, Kierkegaarda, Nietzschea,
Prousta, Gidea i Malrauxa.[5] Sljedeće godine intenzivno se bavi novinarskim radom, a u
Alžiru mu izlazi prva knjiga, zbirka eseja Lice i naličje.

1935. godine Camus se pridružio Komunističkoj partiji Francuske koju je gledao kao
način da se "bori protiv nejednakosti između Europljana i 'urođenika' u Alžiru."

2
Camus nikad nije sugerirao da je marksist ili da je pročitao Das Kapital, ali je jednom
napisao:
„Mi možda vidimo komunizam kao odskočnu dasku i asketizam koji priprema
podlogu za složenije spiritualne aktivnosti.“

1936. godine osnovana je Alžirska komunistička partija, koja se zalagala za

neovisnost Alžira. Camus se uključio u aktivnosti Alžirske narodne stranke (Le Parti
du Peuple Algérien).To ga je dovelo u nevolje s njegovim komunističkim suradnicima,
a kao rezultat toga, 1937. je proglašen trockistom i izbačen iz KPF-a. Tada se
Camus povezao s francuskim anarhističkim pokretom. Anarhist Andre
Prudhommeaux prvi put ga je predstavio na sastanku Kruga anarhističkih studenata
1948. kao simpatizera koji je bio upoznat s anarhističkom filozofijom. Camus
nastavlja pisati za neke anarhističke časopise kao što su Le Libertaire, La révolution
Proletarienne i Solidaridad Obrera. Podržao je anarhiste kada su izrazili svoju
podršku radnicima iz istočnonjemačkog ustanka 1953. godine. Isti potez napravio je i
1956. godine kada su anarhisti podržali radničke proteste u Poznańu i mađarsku
revoluciju.

1934. oženio se sa Simone Hie, ovisnicom o morfiju, no brak je ubrzo raskinut kao
rezultat nevjere koja je bila prisutna s obje strane. Od 1937. do 1939. pisao je za
socijalistički list Alger-Républicain. Za taj list je napisao članak o seljacima iz grada
Kabile. Vrlo detaljno opisao je loše uvjete u kojima se ti ljudi nalaze. Mnogi
pretpostavljaju da ga je taj članak koštao posla. 1939. godine u Alžiru izlazi druga
njegova knjiga, zbirka eseja, Pirovanje. Tu i sljedeću godinu provodi kao novinar za
list Soir-Republicain. 1. rujna 1939. započinje Drugi svjetski rat i Camus se prijavljuje
u francusku vojsku, no odbijen je zbog lošeg zdravlja uzrokovanog tuberkulozom.

Godine 1940. oženio se s Francine Faure, pijanisticom i matematičarkom. Iako je volio

Francine, Camus se snažno protivio instituciji braka i smatrao ju je neprirodnom. Čak i nakon
što im je Francine 5. rujna 1945. rodila blizance, Catherine i Jeana, Camus se i dalje šalio
kako brak nije za njega. No, iako u braku, Camus je imao mnogo afera od kojih je
najpoznatija ona sa španjolskom glumicom Mariom Casares. Iste godine Camus počinje raditi
za list Paris-Soir. U prvoj fazi Drugog svjetskog rata, u takozvanom Lažnom ratu, Camus je
bio pacifist. No, kada je Wehrmacht okupirao Pariz, Camus je bio svjedok svim događanjima.
Dana 15. prosinca 1941. Camus je svjedočio egzekuciji Gabriela Périija što je iskristaliziralo
njegov revolt prema Nijemcima. Nakon toga se, zajedno s cijelom redakcijom Paris-Soira, seli
u Bordeaux. Iste godine završava svoj prvi roman Stranac i esej Mit o Sizifu koji su tiskani u

3
Parizu. Godine 1942., Camus se samo nakratko vratio u Oran i po povratku u Francuski počeo
se uključivati u pokret otpora.

Tijekom Drugog svjetskog rata, Camus je bio član organizacije Combat (ogranak pokreta
otpora), koja je ilegalno tiskala istoimeni časopis. Organizacija je radila protiv nacista, a dok
je bio član, Camus se koristio pseudonimom Beauchard. Camus je 1943. postao urednik
novina, a 1944. postaje glavni urednik.[10] Nakon oslobođenja Francuske 1944., Camus je
napisao članak o posljednjim danima borbe. No Camus je bio jedan od rijetkih francuskih
urednika koji je javno izrazio svoje protivljenje korištenju atomske bombe nakon događanja u
kolovozu 1945. Godine 1947., kada časopis postaje komercijalan, napušta Combat. Baš tada
je Camus postao prijatelj Jean-Paula Sartrea.

Nakon rata, Camus je, zajedno sa Sartreom, postao stalni gost u pariškom kafiću Café de
Flore. Tijekom ovog perioda Camus je proputovao i SAD kako bi održao predavanja o
francuskoj filozofiji. Iako je bio ljevičarski nastrojen, njegove oštre kritike totalitarizma
komunizma nisu mu pribavile simpatije među komunističkim partijama, a 1951., nakon
objavljivanja Pobunjenog čovjeka, dovele su i do raskida prijateljstva sa Sartreom.

Godine 1949., vjerojatno nakon puta u Južnu Ameriku, vratila mu se tuberkuloza te je

sljedeće dvije godine proveo u osami. Godine 1951. izdaje filozofski esej Pobunjeni čovjek u
kojem analizira pobunu i revoluciju i iz kojeg se jasno vidjelo njegovo odbijanje komunizma.
Ova knjiga uzrokovala je veliko nezadovoljstvo kod njegovih prijatelja, ali i mnogih mislioca
tog doba, te je uzrokovala konačni raskid prijateljstva sa Sartreom. U ovom je očito da je
Camus pacifizam i mir stavljao ispred ideala, dok se Sartre držao svojih komunističkih i
revolucionarnih ideala neovisno o tome koliko oni bili represivni i totalitaristički. Ideja
komunizma Sartreu je predstavljala savršenstvo ljudskog društva, neovisno o tome kako je
provođena, dok je Camusu ta ista ideja bila nada u savršeno društvo, društvo jednakosti i
pravednosti, no veliko razočaranje u tu ideologiju dovelo je do konačnog i nužnog odbijanja
komunizma koje je pak uzrokovalo Camusovo odbijanje svih ostalih ideologija i sve veću
težnju za mirom i pravednošću u svijetu, te konstantna javna protivljenja bilo kakvom obliku,
kako lijeve tako i desne, represije od strane totalitarizma. Jako loše prihvaćanje djela od strane
javnosti i njegovih prijatelja bacilo je Camusa u depresiju te se u tom periodu posvetio
prevođenju drama.

Camusov prvi značajni doprinos filozofiji je njegova teorija apsurda koja govori da ljudi teže
ka jasnoći i smislu u svijetu koji ne nudi nijedno od to dvoje, a obradio ju je u svom eseju Mit
o Sizifu, dok ju je ubacio i u druga djela kao što su Stranac i Kuga. Unatoč odvajanju od
Sartrea, mnogi i danas tvrde da je Camus bio egzistencijalist. No, on sam je odbio taj pridjev
u svom eseju Enigma, ali to se može pročitati i u mnogim drugim djelima. No, još i danas
postoji određena konfuzija jer su mnoge današnje primjene egzistencijalizma slične s mnogim
Camusovim "praktičnim" idejama. No ipak, njegovo osobno shvaćanje svijeta (Stranac), i
svaka vizija koju je imao o njegovom napretku (Pobunjeni čovjek), odvaja ga od
egzistencijalizma.

Tijekom 1950-ih, Camus je velik dio svog rada i aktivizma posvetio ljudskim pravima.
Godine 1952. odbija suradnju s UNESCO-m i javno prosvjeduje primanju Španjolske, kojom
je tada vladao Francisco Franco, u tu organizaciju. Godine 1953. javno prosvjeduje protiv
komunističke represije Sovjetskog Saveza pri gušenju ustanka u Istočnoj Njemačkoj 1953.

4
Već tri godine nakon ovoga, ponovo prosvjeduje, ovaj put protiv gušenja protesta u Poznańu
1956. te nasilnom gušenju mađarske antikomunističke revolucije iz 1956.

I nakon ovoga ostaje ustrajan u svom pacifizmu i protivljenju smrtnoj kazni. Njegov
najznačajniji doprinos u borbi protiv smrtne kazne je esej koji je zajedno s njim napisao
književnik Arthur Koestler, osnivač Lige protiv smrtne kazne.

Kada je 1954. izbio Alžirski rat za nezavisnost, Camus se našao u moralnoj dilemi. Podržao je
pied-noire, no branio je i francusku vladu jer je smatrao da je alžirski ustanak samo integralni
dio "novog arapskog imperijalizma" kojeg predvodi Egipat, te "anti-zapadna" ofenziva koju
predvodi SSSR kako bi "okružio Europu" i "izolirao Sjedinjene Države". Iako je želio da
Alžir dobije veću autonomiju ili čak federalne uvjete, iako ne potpunu samostalnost, vjerovao
je da pied-noiri i Arapi mogu živjeti zajedno. Tijekom rata, zalagao se za građansko primirje
koje bi spasilo civile, no obje sukobljene strane su to odbile i proglasile budalastim. No, iza
kulisa, Camus je nastavio raditi za alžirske zarobljenike koji su čekali smrtnu kaznu.

Od 1955. do 1956. pisao je za časopis L'Express. Godine 1957. Švedska akademija dodijelila
mu je Nobelovu nagradu za književnost zbog njegove važne literarne produkcije, koja s
jasnom ozbiljnošću osvjetljava probleme ljudske savjesti naših vremena. Nagrada mu nije
službeno uručena zbog romana Pad, nego, kako on sam kaže, zbog njegovih eseja
Razmišljanja o giljotini. Kada je držao govor studentima na Stockholmskom Sveučilištu jasno
je branio svoju prividnu neaktivnost po pitanju rata u Alžiru i rekao je kako se bojao što bi se
moglo dogoditi njegovoj majci koja je tada još uvijek živjela u Alžiru. Ovaj govor doveo je do
još jačeg ostracizma od strane francuskih ljevičarskih intelektualaca.

Pokret Revolucionarne unije i Europska unija [uredi]

Godine 1949., Camus je osnovao Skupinu za međunarodne veze unutar Pokreta

Revolucionarne unije.[6] Zajedno s Orwellom, Camus se protivio totalitarnim režimima na
Istoku i Zapadu.

Kao što je napisao u Pobunjenom čovjeku, bio je pobornik tradicije antičke Grčke (la pensée
solaire). On nije bio samo vođa ogranka Francuskog pokreta otpora znanog kao "Combat",
već je 1947/48. pomogao u osnivanju Pokreta Revolucionarne unije, koji je uspostavljen
1949. PRU se može opisati kao pokret trgovačkog društva u kontekstu revolucionarnog
sindikalizma.

Njegovu glavnu suradnici su bili Nicolas Lazarévitch, Louis Mercier, Roger Lapeyre, Paul
Chauvet, Auguste Largentier i Jean de Boë. U ovom periodu, jedan od Camusovih glavnih
ciljeva bilo je isticanje pozitivnih strana nadrealizma i egzistencijalizma, te time, automatski,
negiranje pesimizma Andréa Bretona i Jean-Paula Sartrea.

Godine 1944., Camus osniva Francuski komitet za Europsku federaciju (Comité Français pour
la Féderation Européene) i izjavljuje:
„Europa se može razvijati samo putem ekonomskog napretka, demokracije i mira ako države
postanu federacija.“

5
Od 1943., Camus je u stalnom dopisništvu s Altierom Spinellijem, osnivačem Europskog
pokreta federalista. Na inzistiranje Camusa i Orwella, organizirana je prva konferencija EPF-a
u Parizu, koja je trajala od 22. do 25. ožujka 1945. godine. Konferenciji su prisustvovali
Albert Camus, George Orwell, Emmanuel Mounier, Lewis Mumford, André Philip, Daniel
Mayer, François Bondy i Altiero Spinelli. Ovaj, specifični, ogranak EPF-a nestao je 1957.
kada je svijetom počela dominirati Churchillova ideja o europskim integracijama.

Camus i Orwell [uredi]

Albert Camus George Orwell

Tri eseja Dr. Mihe Takašime s Međunarodnog žurnala humanističkih znanosti istražuju vezu
između stvaralaštva Alberta Camusa i engleskog pisca Georgea Orwella.

Takašima sugerira da je Orwell, možda namjerno kako bi upozorio intelektualnu elitu,

napravio kompromis prema Velikom Bratu, dok je Camus konfrontirao Kugu. Ovo je vidljivo
ne samo u kompracaciji 1984. i romana Pobunjeni čovjek, nego i u Camusovoj drami
Opsadno stanje.[16] Ova drama napisana je zajedno s romanom Kuga i esejom Pobunjeni
čovjek. U drami glavni lik, Diego, suprotstavlja se diktatoru zvanom Kuga i umire kako bi
jedan španjolski grad oslobodio od inkvizicije.

Drama je napisana kao antitotalitarističko djelo i u isto vrijeme kao i 1984. Drama također
sadrži alegorijsku referencu na kraj Orwellovog djela.

U prvom francuskom izdanju drame, Camus je dodao i raspravu "Zašto Španjolska?". U ovoj
raspravi on odgovara svom katoličkom prijatelju Gabrielu Marcelu kojemu je zasmetalo što je
radnja smještena u Španjolskoj. Tu Camus izražava protivljenje totalitarnim režimima Zapada
i ponašanju Vatikana i Pape tijekom Drugog svjetskog rata. Po mnogima, najznačajnija
rečenica iz eseja je:
„Zašto Guernica, Gabriel Marcel?“

Smrt [uredi]

Camusov grob.

Albert Camus preminuo je 4. siječnja 1960. u automobilskoj nesreći u okolici Sensa, u mjestu
Villeblevin. U džepu njegovog kaputa je bila neiskorištena karta za vlak. Zbog toga neki
pretpostavljaju da je planirao ići vlakom, no odlučio se za automobil.[17]

Camus je preminuo u automobilu marke Facel Vega, kojeg je vozio Michel Gallimard, njegov
prijatelj i izdavač, koji je također preminuo u nesreći zajedno sa svoje dvoje djece. Camus je
pokopan u gradu Lourmarinu, a od obitelji, za sobom je ostavio svoje blizance Catherine i
Jeana, koji drže autorska prava na njegova djela.

Na dan njegove smrti, André Malraux, koji je tada bio ministar kulture, trebao je objaviti ime
pariškog kazališta koje je država Camusu dala na raspolaganje i koje je namjeravao voditi.
Malraux se silno radovao tom događaju.[18]

6
Nakon njegove smrti, dva Camusova djela izdana su posthumno. Prvi od njih, Sretna smrt,
koji je izdan 1970., govori o liku koji se zove Meursault, slično kao i Mersault iz Stranca, no
pretpostavlja se da priče, kao i likovi, dvaju romana nisu povezani. Drugi posthumno izdani
roman, Prvi čovjek, koji je ostao nedovršen zbog Camusove smrti, je više autobiografski nego
filozofski. Govori o Camusovom djetinjstvu u Alžiru, a izdan je 1995. od strane Camusove
kćeri Catherine.

O apsurdu [uredi]

Mnogi pisci su pisali o apsurdu, neki o njihovom viđenju značenja apsurda, a neki o samom
smisli apsurda. Jean-Paul Sartre, na primjer, priznaje apsurdnost individualne egzistencije,
dok Søren Kierkegaard objašnjava da apsurdnost nekih religijskih istina sprječava
individualca da racionalno dopre do Boga. Sam Camus nije bio osnivač apsurda, te time
automatski nije volio kada bi ga nazivalo filozofom apsurda. Camus je sve manji interes za
apsurd pokazivao nakon što je objavio svoj esej Mit o Sizifu. Kako bi razlikovali Camusov
apsurd, od ostalih, mnogi, kada govore o Camusovom apsurdu, govore o Paradoksu apsurda.

Svoje rane ideje o apsurdu, Camus iznosi u svojem djelu Naličje i lice iz 1937. U zbirci
Pirovanje iz 1938., Camusove ideje o apsurdu su puno sofisticiranije. No, Camus u ovim
esejima ne daje filozofski iskaz, čak ni definiciju apsurda, već govori o iskustvu apsurda.
Godine 1942. izdaje kratki roman Stranac, koji govori o Merasultu, čovjeku koji živi
apsurdnim životom, a iste godine izdaje i esej Mit o Sizifu, književni esej o apsurdu. Napisao
je i dramu o rimskom caru Kaliguli, koji u drami slijedi apsurdnu logiku. No, drama je
izvedena tek 1945. Prekretnica u Camusovom pogledu na apsurd vidi se u zbirci od četiri
pisma koje je u periodu od srpnja 1943. do srpnja 1944. pisao anonimnom njemačkom
prijatelju. Pisma su tiskana u periodu od 1943. do 1945., a 1945. u tiskana na jednom mjestu,
u zbirci Otpor, pobuna i smrt.

Camus o apsurdu [uredi]Albert Camus

Zapadna filozofija
XX. stoljeće
Rođenje 7. studenog 1913.
Mondovi, Alžir
Smrt 4. siječnja 1960.
Pariz, Francuska
Škola/tradicijateorija apsurda (egzistencijalizam)/ Nobelova nagrada za književnost 1957.
Glavni interesi "Apsurd je esencijalni koncept i prva istina"
"Uvijek idi predaleko, jer ćeš baš tamo naći pravu istinu."
"Bunim se; dakle postojim."
Utjecaji Karl Marx, Fjodor Dostojevski, Franz Kafka, Søren Kierkegaard, Herman
Melville, Friedrich Nietzsche, Jean-Paul Sartre, Simone Weil, Victor Hugo, Pascal Pia,
George Orwell, André Gide
Utjecao na Thomas Merton, Luke Johnston, Jacques Monod, Jean-Paul Sartre, Orhan
Pamuk, Mohsin Hamid

7
U svojim esejima, Camus je čitateljima prezentirao dualizme: sreća i tuga, tama i
svjetlo, život i smrt, itd. Njegov cilj bio je naglašavanje činjenice da je sreća prolazna i
da je ljudski život smrtan. On je to radio ne da bi bio morbidan, već da nauči ljude da
više cijene sreću i život. U Mitu o Sizifu, taj dualizam postaje paradoks: Mi cijenimo
naše živote i sreću toliko enormno, no u isto vrijeme smo svjesni da ćemo umrijeti, te
upravo zbog toga naše težnje su besmislene. Mi možemo živjeti s dualizmom (sreća-
nesreća), no ne možemo prihvatiti paradoks (cijeniti život-shvaćati da je besmislen).
U Mitu, Camusa je zanimalo kako doživljavamo apsurd i kako se s njime nosimo. Naš
život mora imati smisao da bi smo ga cijenili. Iz ovoga proizlazi pitanje, ako shvatimo
da naš život nema smisla ni vrijednosti, moramo li se onda ubiti ?

Mersault, glavni lik Stranca, dobiva smrtnu kaznu zbog ubojstva. Kaligula priznaje da
je njegova apsurdna logika loša i umire ka žrtva ubojstva koje je sam izazvao. No,
dok Camus možda sugerira da je Kaligulina logika pogrešna, dramin anti-junak ima
zadnju riječ u djelu, slično kao i Mersault u Strancu.

Camusovo shvaćanje apsurda povlači za sobom mnoge debate. Njegovi različiti

darovi potiču nas da mislimo o apsurdu i damo svoj vlastiti doprinos. Koncepti kao
suradnja, zajednički trud i solidarnost su Camusu od ključne važnosti.

Camus je dao znatan doprinos shvaćanju apsurda i uvijek je odbijao nihilizam kao
prihvatljiv odgovor.
„Da ništa nije imalo smisla, bili biste u pravu. No, postoji nešto što još uvijek ima
smisla.[19]“

Ono što prema Camusu još ima smisla je sljedeće: unatoč tome što ljudi žive u
indiferentnom i "apsurdnom" svijetu, u kojem činjenica da ćemo svi umrijeti izaziva
smisao, smisao može biti stvoren našim vlastitim odlukama i interpretacijama.

Camus i solidarnost [uredi]

Solidarnost u Strancu [uredi]

U Strancu, Camus karakterizira svoje opravdavanje apsurda kroz iskustva protagonista koji se
jednostavno ne prilagođava sustavu. Njegova svojstvena iskrenost remeti status quo.

8
Mersaultova nesposobnost da laže ne može ga integrirati u društvo i naizmjence
prijeti jednostavnoj građi ljudskih manirizama koji su očekivani od strane strukturalno
složenog društva. Prema tome, kazna za njegov zločin nije određena na bazi
ubojstva, nego na njegovoj ravnodušnosti prema nedavnoj smrti njegove majke. Čak
i nakon duhovno izazovnog razgovora sa svećenikom koji potiče Mersaulta da se
pokaje i izabere novi put, Mersault ne puca te ustraje u svojoj ravnodušnosti, on
osjeća da smrtnu kaznu donosi društvo prepuno laži, društvo koje ga osuđuja ne
shvaća, te time simbolizira svoj ultimatum u prihvaćanju "nježne indiferentnosti
svijeta", čina koji samo produbljuje njegovu solidarnost s društvom nesposobnim da
shvati njegovo naizgled bezosjećajno, hladno, okrutno i mizantropsko ponašanje.
Solidarnost u Kugi [uredi]

Kuga je neosporiv dio života. Kako je Camus i napisao u Kugi, ona je sveprisutna, baš kao što
je smrt bila ključan i sveprisutan faktor u Strancu. Camus ponovo ispituje značenje moralnih
koncepata koji opravdavaju ljudskost i ljudsku patnju unutar religioznih okvira. Za Camusa,
logička podloga kršćanske doktrine je beskorisna. Kao smrtnici, ne možemo u potpunosti
racionalizirati neizbježnu smrtnu kaznu nametnutu svakom čovjeku. Kuga, koja pogađa Oran,
je čvrst i opipljiv podupiratelj smrti. Ultimativno, kuga omogućuje ljudima da shvate da je
njihova unutarnja patnja besmislena. Kako se epidemija "razvija" s godišnjim dobima, to rade
i građani Orana, koji umjesto da se svojevoljno predaju bolesti koju ne razumiju i ne mogu
kontrolirati, oni se bore protiv nje, odnosno protiv smrti, i tako nevoljko stvaraju optimizam u
valu beznađa. Ovdje Camus svoje misli usmjerava iza značaja solidarnosti: primarno je kuga
još uvijek agent smrti, no daje ljudima jezovitu priliku da shvate da je individualna patnja
apsurdna. Unutar potpune patnje, izazovni odgovor kojeg prihvaća većina stanovnika Orana
demonstrira neobjašnjivu ljudsku povezanost između uzrujanih i udaljenih ljudi. Samo
odabirom borbe protiv ireverzibilne epidemije ljudi mogu stvoriti uvijek nužni smisao života
koji je osuđen na egzekuciju čim je stvoren.

Camus i nogomet [uredi]

Charles Poncet, Camusov prijatelj, jednom ga je pitao je li mu draži nogomet ili teatar. Camus
je odgovorio:
„Nogomet, bez razmišljanja.[22]“

Camus je igrao kao vratar u juniorskoj momčadi kluba Racing Universitaire Algerios (koji je
osvojio i Sjevernoafrički kup prvaka i Sjevernoafrički kup) u periodu od 1928. do 1930.[23]
Osjećaj timskog duha, bratstva i zajedničkog cilja imao je velik utjecaj na Camusa.[24] U
izvještajima s utakmica, Camus je često hvaljen zbog igranja s osjećajem i hrabrošću. Nade za
nastavak karijere nestale su kada je imao 17 godina jer je dobio tuberkulozu (tada
neizlječivu), koja ga je na duže vrijeme vezala uz krevet.

Kada su Camusa tijekom 1950-ih pitali o njegovim dojmovima s RUA-e, između ostalog je
rekao:

9
 „Nakon mnogo godina tijekom kojih sam vidio mnogo stvari, ono što sigurno znam o moralu
i dužnostima čovjeka dugujem sportu kojim sam se bavio na RUA-i.[22]“

U svojim ranim esejima, Camus je pisao o simplificiranim moralnim vrijednostima, kao o

povjerenju u prijatelje ili vrednovanju hrabrosti i poštenja. Camus je vjerovao da politički i
religiozni autoriteti pokušavaju zbuniti ljude kompleksnim moralnim sustavima kako bi
postigli da stvari izgledaju kompliciranije nego što one zapravo jesu, kako bi potencijalno išle
u njihovu vlastitu korist.

Djela [uredi]
Romani [uredi]
Stranac (L'Étranger; 1942.)
Kuga (La Peste; 1947.)
Pad (La Chute; 1956.)
Sretna smrt (La Mort heureuse; posthumno)
Prvi čovjek (Le premier homme; 1994.)
Novele [uredi]
Progonstvo i kraljevstvo (L'exil et le royaume; 1957.)
Eseji [uredi]
Naličje i lice (L'envers et l'endroit; 1937.)
Pirovanje (Noces; 1938.)
Ljeto (L'Été; svojevrstan nastavak Pirovanja; 1954.)
Razmišljanja o giljotini (Réflexions sur la guillotine; 1957.)
Prometej u paklu (1947.)
Drame [uredi]
Kaligula (Caligula; 1938.)
Nesporazum (Le Malentendu; 1944.)
Opsadno stanje (L' Etat de Siege; 1948.)
Pravednici (Les Justes; 1949.)
Rekvijem za redovnicu (Requiem pour une nonne; adaptacija romana Williama Faulknera;
1956.)
Bjesovi (Les Possédés; adaptacija romana Fjodora Mihajloviča Dostojevskog; 1959.)
Filozofska djela [uredi]
Mit o Sizifu (Le Mythe de Sisyphe; 1942.)
Pobunjeni čovjek (L'Homme révolté; 1951.)
Kronike I, 1944-48 (Actuelles I, Chroniques 1944-1948; 1950.)
Kronike II, 1948-53 (Actuelles II, Chroniques 1948-1953; 1953.)
Kronike III, 1939-58 (Chroniques algériennes, Actuelles III, 1939-1958; 1958.)

Drugi o Camusu i njegovim djelima [uredi]

"Velika tema, na način podjednako suzdržan i snažan, struji čitavom 'Kugom': patnja
razdvojenih ljubavnika, prognana ljubav."[25]
- Roland Barthes, 1955.
"Camusova inteligencija je izrazito pravična i prodorna, njegova pronicavost je zapanjujuća.
Nema čovjeka koji bi bio manje povodljiv od njega niti manje spreman nasjedati prividima.
Nitko nije neovisniji od njega."[26]
- Roger Martin du Gard, 1957.

10
"'Kuga' je uostalom najbolja knjiga o stavovima koje je moguće zauzeti pred totalitarnom
pošasti modernih vremena."[27]
- Czeslaw Milosz, 1960.
"Put kojim se Camus kretao vodio je sunčevoj svjetlosti: naše krhke moći i
apsurdni materijali dobivali su na tom putu nešto što u životu nije postojalo prije nego mi to
stvorimo."[28]
- William Faulkner, 1960.

EGZISTENCIJALIZAM

Egzistencijalna filozofija je skupni naziv za niz filozofskih pravaca kojima je zajedničko

slaganje u tome da pod egzistencijom shvaćaju način ljudskog postojanja a ne postojanja
nečega uopće, te teza da egzistencija prethodi esenciji. Egzistencijalna je filozofija reakcija na
dotada dominantnu filozofiju bîti (naročito onu u hegelijanskoj tradiciji).

U središtu zanimanja egzistencijalne filozofije nalazi se čovjek, pojedinac, njegova

sloboda, njegovo samoostvarenje.

Ocem egzistencijalne filozofije smatra se danski filozof 19. stoljeća Søren

Kierkegaard. Daljnji su poticaji došli od Nietzschea, Bergsona, Diltheya, Husserla,
Schelera.

U duhu egzistencijalizma napisana su i brojna i važna književna djela, primjerice

roman argentinskog pisca Ernesta Sábata O junacima i grobovima. Kao pisci
književnih djela su se okušali i sami filozofi egzistencijalizma poput Sartrea i Camusa
što je reazultiralo novim književnim remek-djelima kao što su Mučnina i Stranac.

Elementi egzistencijalističkih pogleda [uredi]

Dva elementa koja definiraju egzistencijalističke poglede jesu:

briga za postojanje, tj. osoba u ljudskom stanju
naglasak na značajnosti pojedinca.

Egzistencijalizam naglašava još nekoliko pojmova, poput naglašavanja slobode, zatim

sloboda podrazumijeva odgovornost i ističe brigu za smrt, jer je pojedinac sam i potpuno
nezamjenjiv

Predstavnici

11
Filozofija egzistencije
Karl Jaspers
Martin Heidegger
Egzistencijalizam
Jean Paul Sartre
Albert Camus

FABULA – STRANAC, 1942. izdan

- jedan je od najznačajnijih romana francuske književnosti dvadesetog stoljeća i jedan
od najboljih literarnih prikaza apsurda ljudske egzistencije granom filozofije kojom se
Camus bavio.

Radnja

U strogo književnoumjetničkom smislu roman Stranac najbolje je Camusovo djelo. To je

priča o činovniku Meursaultu, koji dobiva obavijest da mu je umrla majka u ubožnici.
On odlazi na pogreb, no ljudi se čude njegovom "hladnom" držanju: nije se
rasplakao, nije želio majku čak ni vidjeti, razmišljao je jedino o tome da je majka
ovdje živjela kako je mogla i sebi nema što predbacivati. Kada se vratio s pogreba,
pošao je na plažu, susreo djevojku Marie, s kojom je radio, i koja mu je bila
simpatična, pa kada se ustanovilo da je simpatija obostrana, ona dolazi k njemu.
Nakon toga uvučen je u svađu svog susjeda Raymonda, s kojim uskoro odlazi u
vikendicu na plaži.

Raymond se tuži da ga progoni skupina Arapa, izbija tučnjava, Raymond je ozlijeđen

i želi se osvetiti. Meursault ga tada nagovori da mu preda pištolj, da ne bi bilo veće
nevolje. No, na plaži u šetnji, Meursault susreće Arapina koji poteze nož. Zaslijepljen
suncem Meursault u njega puca i ubije ga.

Drugi dio romana posvećen je Meursaultovu boravku u zatvoru. Ne shvaća ozbiljnost

situacije. Njegova djevojka, Marie, posjećuje ga, no tužiteljstvo se raspitalo o njegovu
životu, pa na suđenju neprestano naglašava kako je bešćutan jer nije plakao za
majkom i isti je dan našao ljubavnicu. Izmišljena je čitava tobožnja urota s
Raymondom o ubojstvu s predumišljajem, i Meursault je na kraju osuđen na smrt.

12
Zatvor, suđenje, pa i osudu, Meursault prima smireno, ne shvaćajući da se sve to
događa njemu i u tome je sam sebi "stranac". Jedino se razjari kada mu ispovjednik
nudi utjehu: u srdžbi tada spominje da su ga zapravo osudili zato jer nije plakao za
majkom, da ga dubinski ne razumiju jer nije živio u iluzijama, i da mu je na kraju
svejedno, jer je proživio život onako kako je mogao, oslobođen iluzija. Zaključuje zato
da, ako ga gomila dočeka povicima mržnje prije pogubljenja, to će ga na neki način
učiniti čak i sretnim.

O romanu Stranac

Tumačenja toga romana najčešće su upozoravala na srodnost sa Sartreovom

filozofijom, i to je u velikoj mjeri točno. Jean Paul Sartre mu je zaista filozofski blizak.
No, podjednako je tako točno da je Stranac gotovo moralistička osuda pravosuđa. U
tom smislu radi se zapravo o sudski krajnje nepravednoj kazni - Meursault nije ubio s
predumišljajem - pa dolazi do izražaja apsurd pravnog postupka. Meursaultu sude
ljudi koji ga naprosto ne razumiju: ono sto se njima čini bešćutnošću, zapravo je
podjednako tako moglo proizići iz prave osjećajnosti koja se jedino ne želi izraziti
očekivanom "glumom"; nemali broj ljudi plače na pogrebu jedino zato sto se to od njih
očekuje.

Meursault tako doduše jest "stranac" u svijetu navika i običaja, no njegovo je

ponašanje dosljedno njegovom uvidu u zbilju života i njegovu karakteru. Njemu se
naprosto dogodio "tragičan slučaj" kakav se svima lako može dogoditi, jedino što je
on ovaj put imao nesagledive posljedice; na kraju ga je tobožnja pravda osudila na
smrt bez pravog razloga. Ali Camus ga ne osuđuje, niti želi da to mi činimo.

Temeljna je vrijednost Camusova romana ipak u stilu: upravo zbog jednostavnog, a

izuzetno dojmljivog izlaganja izvrsno je ocrtan kako jedan lik - možda i tip čovjeka -
tako i raspoloženje, pa i cjelokupna atmosfera nepredvidivog i besmislenog niza
slučajnosti koje tako često upravljaju našim životima.

Zanimljivo je, međutim, da se pojam apsurda počeo rabiti i kao oznaka određene
kazališne tehnike, takve tehnike kakva zapravo znaci svojevrsno dovršenje

13
avangarde, a istovremeno izravno uvodi i postupke koje će preuzeti
postmodernizam.

14