Bošnjačko-Hrvatski Sukob U Srednjoj Bosni (1993.-94.) - Final

Sveučilište u Zagrebu
Filozofski fakultet
Odsjek za povijest
Filip Bliznac
BOŠNJAČKO-HRVATSKI SUKOB U SREDNJOJ BOSNI
(1993.-94.)
Diplomski rad
Mentor: dr. sc. Ivo Goldstein, redoviti profesor
Zagreb, siječanj 2011.

SADRŽAJ
1. Uvod................................................................................................................................3
2. Osvrt na historiografiju i korištene izvore i literaturu..............................................5
3. Uzroci bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj
Bosni...............................................8
3.1. Pad Jajca i demografski pritisak u srednjoj Bosni..............................................8
3.2. Hrvatska politika..............................................................................................11
3.3. Bošnjačka politika............................................................................................18
3.4. Vance – Owenov plan......................................................................................20
3.5. Bošnjačko-hrvatski odnos................................................................................23
3.6. Motivi za započinjanje sukoba u srednjoj Bosni..............................................24
4. Vojni ustroj sukobljenih strana.................................................................................26
4.1. Stvaranje Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i njegov ustroj...............................26
4.2. Stvaranje Armije Republike Bosne i Hercegovine (ABiH) i njezin ustroj......28
4.3. Odnos HVO-a i ABiH u srednjoj Bosni...........................................................31
4.4. Problemi u djelovanju HVO-a i ABiH.............................................................34
5. Početak bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni (siječanj 1993.
g.)............38
6. Eskalacija sukoba u srednjoj Bosni (travanj – lipanj 1993.
g.)...............................44
6.1. Sukob na području općine Vitez.......................................................................46
6.2. Sukob na području općine Busovača................................................................52
6.3. Sukob na području općina Kiseljak, Kreševo i Fojnica...................................54
6.4. Sukob na području općine Zenica....................................................................57
6.5. Sukob na području općina Travnik i Novi Travnik..........................................60
6.6. Sukob na području općina Žepče, Novi Šeher i Zavidovići.............................66
6.7. Sukob na području općina Kakanj i Vareš.......................................................68
6.8. Područje grada Sarajeva...................................................................................71
7. Ljetni nastavak sukoba (srpanj – kolovoz 1993. g.).................................................72
7.1. Područje općina Vitez i Busovača....................................................................72
7.2. Područje općina Kiseljak, Kreševo i Fojnica...................................................74
7.3. Predah u kolovozu............................................................................................76
1
8. Zadnja etapa sukoba (rujan 1993. g. – veljača 1994.
g.)..........................................77
8.1. Završne borbe na području općina Vitez i Busovača.......................................77
8.2. Sukob na području općine Vareš i raspuštanje sarajevskog HVO-a................82
9. Washingtonski sporazum...........................................................................................85
10. Posljedice bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni......................................87
10.1. Stvaranje Federacije Bosne i Hercegovine........................................................87
10.2. Demografske promjene.....................................................................................89
10.3. Ratno profiterstvo i ratni zločini........................................................................90
11. Zaključak....................................................................................................................94
12. Sažetak..........................................................................................................................9
6
13. Summary......................................................................................................................97
14. Popis kratica................................................................................................................98
15. Bibliografija...............................................................................................................100
15.1. Pisani izvori.....................................................................................................100
15.2. Internetski izvori..............................................................................................101
15.3. Literatura.........................................................................................................102
2
1. Uvod
Početkom devedesetih odvija se završna faza procesa raspada države, koja je na

političkoj karti svijeta bila označena kao „tampon zona“ između dva svjetska bloka. Pojava
višestranačja i jačanje nacionalizma, oživjet će težnje pojedinih naroda u Jugoslaviji, da
stvore svoje etnički homogene države. Razapeta između hrvatskog i srpskog antagonizma,
Bosna i Hercegovina, zapravo „Jugoslavija u Jugoslaviji“, suočila se sa pokušajem dokinuća
vlastite državnosti. Velikosrpska agresija na Hrvatsku, poremetila je odnose Srba i Hrvata u
BiH. Muslimani (Bošnjaci) kao najbrojniji narod u BiH, ujedno i kohezivni faktor, zanemarili
su opasnost da se rat iz Hrvatske prenese u njihovu državu, kao logičan slijed ostvarivanja
velikosrpske politike, ratnom opcijom. Kada su bosanskohercegovački Srbi uz pomoć JNA,
izvršili agresiju na BiH, bošnjačko-hrvatsko savezništvo je bilo neminovno. Međutim, zbog
uzroka o kojima će biti riječi u ovom radu, savezništvo Hrvata i Bošnjaka, pretvara se u
sukob. Iako se sukob Hrvata i Bošnjaka nije odvijao na čitavom teritoriju BiH (Bihać, Tuzla,
Posavina), na području srednje Bosne, sukob je bio najintenzivniji. Stoga, bošnjačko-hrvatski
sukob u srednjoj Bosni možemo staviti u povijesni kontekst rata u BiH, odnosno u širi
kontekst rata u bivšoj Jugoslaviji.
Autor ovog rada, posjedovao je intrizičnu motivaciju, kada se odlučio na njegovo
pisanje. Naime, njegov rodni zavičaj je upravo prostor srednje Bosne, gdje se odvija
spomenuti bošnjačko-hrvatski sukob. Vođen vlastitom željom za spoznajom sukoba Hrvata i
Bošnjaka u srednjoj Bosni, autor u svom radu istražuje uzroke, tijek i posljedice sukoba.
Dakle, u svom radu odgovara na slijedeća pitanja. Što je uzrokovalo bošnjačko-hrvatski sukob
u srednjoj Bosni? Kakav je bio tijek sukoba? Koje su posljedice sukoba?
U poglavlju o uzrocima bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni, autor donosi
opis hrvatske i bošnjačke politike i njihov međusobni odnos, kako bi se shvatili ciljevi
spomenutih politika i njihove namjere u srednjoj Bosni. Međunarodna zajednica, u svojim
pokušajima da zaustavi rat u BiH, samo će više produbiti političku i vojnu borbu. Uzimajući u
3
obzir prisutno demografsko stanje i prethodno navedeno, autor će dati ocjenu motiva za
započinjanje sukoba u srednjoj Bosni.
Tijek bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni, prezentiran je kronološkim
redom. Sukob je podijeljen u četiri faze, o kojima se govori u 5., 6., 7., i 8. poglavlju. Posebna
pažnja je posvećena ratnim zločinima, koji su donijeli teške posljedice civilnom stanovništvu.
Budući da su HVO i ABiH, kao sukobljene strane u srednjoj Bosni imali različite zone
odgovornosti (OZ SB HVO-a i 3.K ABiH), općine Bugojno i Gornji Vakuf su izuzete zbog
nepodudaranja spomenutih zona odgovornosti, kako bi se pojednostavnilo praćenje tijeka
sukoba. Od završetka bošnjačko-hrvatskog sukoba prošlo je skoro sedamnaest godina, pa se
autor osvrće na njegove posljedice u spomenutom periodu. Naposljetku, valja se zapitati kako
historiografija prati i valorizira bošnjačko-hrvatski sukob, jer je tijekom sedamnaest godina
napisano dosta djela koji su oprečni u svom pogledu na objekt pisanja.
4
2. Osvrt na historiografiju i korištene izvore i literaturu
Historiografski kontekst bošnjačko-hrvatskog sukoba, prisutan u izvorima i literaturi

koja se njime bavi, varira od navodne podjele Bosne i Hercegovine između Franje Tuđmana i
Slobodana Miloševića, pa do najšireg konteksta koji podrazumijeva spomenuti sukob kao
manju etapu u procesu raspada bivše Jugoslavije. Korištene izvore, autor je separirao na
pisane, internetske i multimedijalne izvore. Popis literature sadrži internacionalni karakter jer
su prisutni autori iz Hrvatske, BiH, SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva.
Prva grupa izvora, većinom podrazumijeva dnevne novine i časopise u kojima su
sadržani članci vezani za bošnjačko-hrvatski sukob u srednjoj Bosni. Veliki dio novinskih
članaka Večernjeg lista, Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije, Nedjeljne Dalmacije, Novog
lista, Glasa Slavonije, Vjesnika, te tjednika Globus i Danas, koji su korišteni, nalazi se na
CD-ROM-u Rat u BiH, koji je naveden kod multimedijalnih izvora. Ostatak novinskih
članaka, obrađen je u Čitaonici periodike Nacionalne sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Iako
sadrže vrijedne informacije i opis sukoba, članci su podložni novinarskoj subjektivnosti, što je
autor ovog rada nastojao izbjeći. Kada se govori o navodnoj podjeli Bosne i hrvatskoj
državnoj politici prema BiH, neizbježan povijesni izvor predstavljaju Stenogrami o podjeli
Bosne, koje je priredio Predrag Lucić. U stenogramima je sadržan zapis sastanaka i sjednica
državnog vrha Republike Hrvatske i bosansko-hercegovačkih političara, većinom Hrvata.
Ovaj povijesni izvor, autor je uvelike koristio u 3. poglavlju koje se bavi uzrocima bošnjačko-
hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni. Iz dokumenata Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koje
je sabrao Tomo Šimić i objavio u časopisu National security and the future, možemo steći
uvid u sjednice Predsjedništva BiH na kojima se „krojila“ državna politika. Naime, kroz
stenograme sjednica, vidljive su intencije bošnjačkog političkog vrha da „stavi pod kontrolu“
područje srednje Bosne. S druge strane, hrvatski članovi predsjedništva nastoje suzbiti
bošnjačko-hrvatski sukob u srednjoj Bosni, prije svega Stjepan Kljujić i Ivo Komšić. Istina o
Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991.-1995., sadrži sve važnije dokumente vezane za rat na
5
prostoru BiH. Zbog toga je vrijedan izvor o spoznaji političkih i vojnih odnosa sukobljenih
strana u Bosni i Hercegovini. Najnoviji rad o bošnjačko-hrvatskom sukobu u srednjoj Bosni je
Stupni Do, generala HV-a Slobodana Praljka. Autor je rad iskoristio kao povijesni izvor jer
sadrži niz izvještaja i dokumenata HVO-a, ABiH i UNPROFOR-a, vezanih za ratni zločin nad
Bošnjacima, kojeg je počinio HVO u selu Stupni Dol, južno do grada Vareša. Ratni dnevnik
generala ABiH, Stjepana Šibera, koji nosi indikativan naziv Prevare, zablude, istina, vrijedno
je svjedočanstvo bošnjačko-hrvatskog sukoba. Naime, general Šiber je formalno bio drugi
čovjek u hijerarhiji ABiH, na položaju zamjenika komandanta ŠVK ABiH. Tijekom 1993. g.,
boravio je u srednjoj Bosni, obilazeći 3.K i nastojeći uspostaviti Zajedničko zapovjedništvo
HVO-a i ABiH. Šiber svjedoči o negativnim saznanjima vezanih za 3.K ABiH, kao i o
porastu islamskog ekstremizma u ABiH. Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i
Hercegovinu, predstavlja vrijedan izvor baziran na novinarskim i službenim izvješćima za
medije.
Od internetskih izvora, od krucijalne važnosti autorova istraživanja, predstavljaju
dokumenti objavljeni na stranicama generala Slobodana Praljka. Za bošnjačko-hrvatski sukob
vezano je preko deset tisuća dokumenata ABiH i HVO-a. Ovaj izvor je poslužio za
rekonstrukciju događaja koji su se odvijali na području općina srednje Bosne, tijekom
bošnjačko-hrvatskog sukoba. Na internetskim stranicama bosanskohercegovačkog Federalnog
zavoda za statistiku, pohranjeni su podatci vezani za popis stanovništva iz 1991. g., koji su
iskorišteni za predodžbu srednje Bosne kao izrazito heterogenog nacionalnog područja. Ostali
izvori, većinom se nadovezuju na slikovne priloge u radu. Posebnu pažnju zaslužuje foto-
galerija američkog novinara i fotografa Jamesa Masona, koji je tijekom 1992. i 1993. g.
djelovao na području srednje Bosne. Jedini multimedijalni izvor predstavlja spomenuti CD-
ROM Rat u BiH (Elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, koji
sadrži 6955 dokumenata, odnosno novinskih članaka, razvrstanih prema temama, osobama,
dokumentima, izvorima, mjestu i vremenu događanja. Ako se izuzme novinarska
subjektivnost, ovaj izvor nam omogućuje vrijedne spoznaje o bošnjačko-hrvatskom sukobu, te
nam donosi svjedočanstva ljudi direktno povezanih sa njim.
Literatura o bošnjačko-hrvatskom sukobu u srednjoj Bosni, nudi nam neke oprečne poglede u
tumačenju sukoba. Knjiga novinarke Jasne Babić, Urota Blaškić, opisuje zakulisne igre oko
suđenja generalu Tihomiru Blaškiću, prije svega nastojanja hrvatskih obavještajnih službi da
obrane „nacionalni interes“. U knjizi je dana rekonstrukcija događaja vezanih za ratne zločine
u Ahmićima i Stupnom Dolu, ujedno opisujući postojanje „paralelne linije“ zapovijedanja u
HVO-u, problemu koji je bio univerzalan za obje sukobljene strane u srednjoj Bosni. Cijena
6
Bosne je rad u kojem su sakupljeni članci, izjave i javni nastupi hrvatskog povjesničara Ive
Banca, poznatog kritičara hrvatske državne politike prema BiH. Banac iznosi svoje viđenje
štetnosti takve politike, svjedočeći o medijskim pritiskom na njega, od strane vladajuće
stranke. Skupina bošnjačkih autora uvelike tereti hrvatsku stranu, prije svega Franju
Tuđmana, za odgovornost u započinjanju bošnjačko-hrvatskog sukoba. Knjiga Hasana
Efendića, Ko je branio Bosnu, donosi nam uvid u početak rata u BiH i odnos tadašnje TO i
HVO-a. U knjižici Armija ključ mira, zabilježeni su intervjui i javni nastupi komandanta ŠVK
ABiH, Rasima Delića, koji se osvrće na dotadašnji tijek rata u Bosni i Hercegovini. Sejo
Omeragić u svom djelu Dogovoreni rat, iznosi tezu o dogovorenoj podjeli BiH u
Karađorđevu i Tikvešu, između Tuđmana i Miloševića. Omeragić svoju tezu podupire srpsko-
hrvatskom suradnjom tijekom rata u BiH i politikom „hercegovačke struje“, te zamišljenim
„humanim preseljenjima“ stanovništva. Sefer Halilović u Lukavoj strategiji iznosi svoja
viđenja rata u BiH, ulozi Patriotske lige i njegovim sukobom sa Alijom Izetbegovićem zbog
porasta islamskog fundamentalizma, čiji su korijeni u Izetbegovićevoj Islamskoj deklaraciji.
Ujedno, Halilović kao pripadnik „sandžačke struje“, negativno je nastrojen prema hrvatskoj
strani. Memoari generala Alagića, govore nam o namjerama i izvršenim ofenzivnim
djelovanjima 3.K ABiH u srednjoj Bosni. Članci Davora Marijana, vezani su za njegovo
svjedočenje i ekspertizu na suđenju Tihomiru Blaškiću u Haagu. On u svom radu koristi vojnu
dokumentaciju, te odbacuje hrvatsku krivnju za sukob sa Bošnjacima. Vrijeme krivokletnika,
Miroslava Tuđmana, iscrpna je analiza svjedočenja bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana
Mesića, na Blaškićevom suđenju u Haagu. Tuđman brani hrvatsku državnu politiku prema
BiH, smatrajući bošnjačku stranu odgovornim za sukob sa Hrvatima. Poseban osvrt na ratne
zločine koje je počinila bošnjačka strana, donosi Ivica Mlivončić u svom radu Zločin s
pečatom. Opis bošnjačkih zločina nad Hrvatima u radu, ponekad izaziva osjećaj nelagode kod
čitatelja, zbog brutalnosti počinjenih ratnih zločina. Uvid u svijet diplomacije donose nam
djela Richarda Holbrooka, Hrvoja Šarinića i lorda Davida Owena. Ivo Komšić u svojem djelu,
Preživljena zemlja: Tko je, kada i gdje dijelio BiH, opisuje političke odnose Hrvata i
Bošnjaka, te direktno svjedoči o radu Predsjedništva BiH i nastojanjima jednog kruga
bosanskih Hrvata da suzbije bošnjačko-hrvatski sukob. Ujedno, Komšić nam daje uvid u
okončanje sukoba, potpisivanjem Washingtonskog sporazuma. Knjiga Hrvatska 1918.-2008.,
autora Ive Goldsteina, objašnjava bošnjačko-hrvatski odnos i njihove politike od početka rata
na području bivše Jugoslavije. Bolji uvid u ratno stanje na području općine Žepče, donosi nam
Anto Marinčić. U poglavlju o posljedicama bošnjačko-hrvatskog sukoba, koje se referiraju na
7
ekonomska, demografska i politička pitanja, autor je koristio članke Sadkovicha, Bašića,
Markotića i Degana.
3. Uzroci bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni
3.1. Pad Jajca i demografski pritisak u srednjoj Bosni
U drugoj polovici 1992. g., Vojska Republike Srpske (VRS) je svoja ofenzivna
djelovanja na području srednje Bosne koncentrirala na grad Jajce. Srbima je Jajce bilo
iznimno važno zbog dvije hidroelektrane preko kojih se električnom energijom napajalo
područje Šipova i Mrkonjić Grada. Jajce su od srpske opsade zajednički branile postrojbe
HVO-a i ABiH. Jedina prometna komunikacija sa Travnikom se odvijala makadamskom
cestom preko područja koje je bilo u neposrednoj blizini položaja VRS-a. Opskrba se vršila
noću. Ujedno, cesta je poslužila i za evakuaciju izbjeglica iz Jajca 1. Krajem listopada2, VRS je
krenula u žestoki napad potpomognut ratnim zrakoplovstvom. HVO je 28. listopada
organizirao evakuaciju civilnog stanovništva i vojske. Kasnije im se pridružuje i ABiH.
Konačno, 29. studenog, VRS ulazi u grad Jajce 3. Rezultat pada Jajca je najveći pojedinačni
egzodus stanovništva tijekom rata u BiH. Više od 30 tisuća izbjeglica, dijelom iz Bosanske
Krajine4, bilo je prisiljeno bježati makadamskom cestom preko Karaule do Travnika. Tijekom
egzodusa, izbjeglice su bile izložene granatiranju od strane VRS-a sa položaja na Vlašiću 5.
Zbog svojih karakteristika put je bio poznat kao „Vijetnamska cesta 6“, što dovoljno govori o
njezinoj fizionomiji. U Travniku je došlo do razdvajanja izbjeglica. HVO i hrvatsko
1
Krajem srpnja 1992. g., autor ovog rada je izbjegao iz Jajca preko spomenutog puta
2
Odlučujući napad kreće 27. listopada 1992. g. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni.
str. 25
3
http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/agresija_do_1992/1474.pdf , 10.XI.
2010.
4
Većina izbjeglica iz Banja Luke, Prijedora, Sanskog Mosta, Ključa i Kotor Varoša su bili Bošnjaci. Time je
narušena „demografska slika“ u Jajcu, a zatim i šire, što će se kasnije pokazati jednim od uzroka sukoba ABiH i
HVO-a u srednjoj Bosni. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni., str. 25-26
5
Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. str. 214
6
Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 25
8
stanovništvo se zaputilo prema Tomislavgradu 7, gdje se jedan dio smjestio, a drugi dio
produžio prema Hrvatskoj ili otišao u „treće“ zemlje. Manja skupina Hrvata iz Jajca se
smjestila na područje Viteza i Busovače u srednjoj Bosni. Oko 20 tisuća bošnjačkih izbjeglica
se smjestilo u gradove srednje Bosne: Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovaču i Zenicu.
Paralelno s zbrinjavanjem izbjeglica iz Jajca i Bosanske krajine, u srednju Bosnu dolaze
izbjeglice iz istočnog dijela BiH, odnosno područja Podrinja, pretežito Bošnjaci.8
Posljedice etničkog čišćenja na spomenutim prostorima dovele su do narušavanja
demografske slike u srednjoj Bosni. S ovako velikim prilivom bošnjačkog stanovništva,
poremećen je nacionalni sastav stanovništva. Prema popisu stanovništva iz 1991. g., u gotovo
svim općinama srednje Bosne, Muslimani (Bošnjaci) i Hrvati su bili najbrojniji narod 9, s
apsolutnom bošnjačkom većinom u Donjem i Gornjem Vakufu, te Visokom. Hrvati su imali
apsolutnu većinu u Kreševu i Kiseljaku.10(Tablica 1.) Pored toga, veliki problem je
predstavljao ruralni karakter tih izbjeglica. Naime, većina njih je živjela na selima, koja su
najčešće bila homogena po nacionalnom sastavu i nije bila naviknuta na suživot sa drugim
nacionalnostima kao „gradska raja“ u urbanim sredinama, a srednja Bosna je bila
reprezentativan primjer nacionalne heterogenosti stanovništva.11
Drugi problem je proizašao iz obostranih optužbi HVO-a12 i ABiH13, zbog krivnje za
pad Jajca. ABiH je nakon pada Jajca dobila visoko motivirane borce čiji se ratni elan od sada
mogao upotrijebiti u potencijalnom okršaju s hrvatskom stranom. Za razliku od HVO-a, koji
je imao vojne snage domobranskog tipa, odnosno defanzivnog karaktera, ABiH je sada imala
mogućnost uspostave manevarskih jedinica koje bi vodile ofenzivne akcije. Zbog mnoštva
izbjeglica, a samim time i vojno sposobnih muškaraca, potencijal u ljudstvu ABiH 14 u srednjoj
7
Nakon pada grada, ostatak jajačke brigade HVO-a se formirao u brigadu „Hrvoje Vukčić Hrvatinić“ u
Tomislavgradu gdje je djelovala u sklopu Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina.
http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/agresija_do_1992/1552.pdf,
10.XI.2010.
8
Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 25-26
9
Izuzetak su općine Donji Vakuf, Visoko i Sarajevo. http://www.fzs.ba/, 13. XI. 2010.
10
Ibid.
11
Marijan, D. Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine (1991.-1995.). Časopis za
suvremenu povijest. str. 235
12
HVO je bošnjačkoj strani zamjerao slab angažman u obrani Jajca jer je HVO držao oko 70% linije obrane.
Također, 20. listopada 1992. g., na punktu kod Ahmića ABiH je zaustavila snage HVO na putu za ispomoć
Jajcu. U incidentu je poginuo jedan pripadnik ABiH. O brojnim punktovima i nemogućnosti da pomogne Jajcu
govori i izvještaj zapovjednika HOS-a Ante Prkačina. Shrader, Hrvatsko-muslimanski građanski rat u srednjoj
Bosni,str.113;http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/DOKUMENTI
%20HVO%20ABiH%20i%20VRSJNA%20O%20GLAVNIM%20DOGAdjAJIMA%201992.-1994/324.pdf, 10.
XI. 2010.
13
Bošnjačka strana je optuživala HVO za izdaju Jajca jer su prvi počeli s povlačenjem uslijede završne ofenzive
VRS-a. Spominje se prodaja Jajca i trgovina sa Srbima, prema kojoj bi Jajce bilo mjenjano za Trebinje.
Omeragić, Dogovoreni rat, str. 219-225
9
Bosni naglo je porastao. Shodno tome, nastaje i problem zbrinjavanja velikog broja civila i
njihova preživljavanja.
Tablica 1. Stanovništvo prema nacionalnoj pripadnosti u općinama srednje Bosne, 1991. g.
Muslimani (Bošnjaci) Hrvati Srbi Jugoslaveni i ostali

Bugojno 42,01% 34,19% 18,50% 5,30%
Busovača 44,76% 48,16% 3,30% 3,78%
Donji Vakuf 55,04% 2,78% 38,84% 3,34%
Fojnica 49,24% 40,64% 0,96% 9,16%
Gornji Vakuf 55,85% 42,52% 0,44% 1,19%
Jajce 38,62% 35,13% 19,25% 7%
Kakanj 54,56 29,59% 8,81% 7,04%
Kiseljak 40,47% 51,94% 3,06% 4,53%
Kreševo 22,75% 70,03% 0,51% 6,71%
Novi Travnik 37,85% 39,60% 13,34% 9,21%
Sarajevo 49,23% 6,62% 29,82% 14,33%
Travnik 44,97% 36,92% 10,99% 7,12%
Vareš 30,24% 40,61% 16,41% 12,74%
Visoko 74,46% 4,06% 16,19% 5,29%
Zenica 55,22% 15,47% 15,42% 13,84%
Žepče 47,11% 39,62% 9,92% 3,35%
Izvor: http://www.fzs.ba/Dem/Popis/Nacionalnost%20opcine%20Popis%201991.pdf, 13. XI. 2010.
Slika 1. Bošnjačke izbjeglice iz Doboja ispred gimnazije u Travniku (rujan 1992. g)
14
U prilog visokoj motiviranosti i spremnosti tih boraca idu riječi komadanta ŠVK ABiH Rasima Delića koji
govori o Krajišnicima kao „najhrabrijim borcima naše armije“. Delić, R. Armija ključ mira, 1994. str. 47
10
Izvor: James Mason, http://www.pbase.com/zidar/image/88495338, 11. I. 2011.
3.2. Hrvatska politika
Hrvatska demokratska zajednica BiH je bila jedna od tri „stranke pobjednice“ na

prvim slobodnim i višestranačkim izborima koji su održani 18. studenog i 2. prosinca 15 1990.
g. Zajedno sa Strankom demokratske akcije i Srpskom demokratskom strankom, formirala je
vladu i predsjedništvo BiH, iako su sve tri stranke bile nacionalistički nastrojene s
međusobnim razlikama u pogledima na buduće državno uređenje BiH.16 U tom trenutku
službena politika HDZ-a BiH se zauzimala za uniju triju etničkih jedinica 17. S vremenom
dolazi do razmimoilaženja unutar stranke18. Počinje jačati „hercegovačka struja19“ koja je
težila ka pripajanju Hrvatskoj, „zanemarujući historiju državnosti i samostalnosti BiH“20. U
prilog hercegovačkim težnjama išla je činjenica da su živjeli u pograničnom području s
homogenim nacionalnim sastavom. Prvi korak je bilo stvaranje Hrvatske zajednice Herceg-
Bosna, koja se kasnije trebala pripojiti Republici Hrvatskoj. Za sobom su u svojim namjerama
„povukli“ Hrvate iz Travničkog kraja21. Suprotno, Hrvati iz ostalih dijelova BiH, živjeli su u
nacionalno heterogenim područjima, te su vjerovali u cjelovitu BiH. Politiku cjelovite BiH i
suradnje sa Bošnjacima, zagovarao je i tadašnji predsjednik HDZ-a BiH, Stjepan Kljujić. Na
sastanku u Grudama, 18. studenog 1991. g., formirana je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna
(HZ H-B)22 sa Mostarom kao glavnim gradom. Prema donesenoj Odluci o uspostavi Hrvatske
zajednice Herceg-Bosna, članak 1.,uspostavljena je „Hrvatska zajednica Herceg-Bosna kao
15
U 47 općina i gradu Sarajevu izbori su bili ponovljeni. Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i
Hercegovinu, str. 35
16
Goldstein, Hrvatska 1918-2008., str. 719
17
Tuđman, Vrijeme krivokletnika, str. 271; prema: Kasapović, Mirjana. Bosna i Hercegovina podijeljeno društvo
i nestabilna država, Politička kultura, Zagreb: 2005., str. 195-196
18
Prvi predsjednik HDZ BiH je bio Davor Perinović. Poslije njega, na čelu stranke su izabirani Stjepan Kljujić,
zatim Miljenko Brkić, a kasnije Mate Boban. Goldstein, Hrvatska 1918-2008., str. 719
19
Predvodnik „hercegovačke struje“ je bio mr. Mate Boban, inače ekonomist po struci. Ibid., str. 719-720
20
Prema Komšiću, HDZ i SDS su vodili pogrešne politike. Oslanjajući se na Hrvatsku i Srbiju, vidjeli su sebe
kao dijelove tih država. Takvo ponašanje je omogućilo SDA da nastupa kao „čuvar BiH državnosti, njezina
suvereniteta i teritorijalnog integriteta. U tim točkama SDA ima program najbliži SKBiH – SDP“. (SDP će
tijekom rata u BiH zamijeniti hrvatske i srpske predstavnike u Predsjedništvu BiH – op. F.B.) Komšić,
Preživljena zemlja, Tko je i kada dijelio BiH, str. 58
21
Među Hrvatima iz Travničkog kraja je bilo i onih koji su shvaćali opasnost takve politike. Predsjednik
Općinskog odbora Travnik, Martin Udovičić, je upozorio da svako inzistiranje na Hrvatskoj zajednici Herceg-
Bosni može dovesti do sukoba s Bošnjacima. S druge strane, predsjednik OO Busovača, Dario Kordić, je
govorio kako „travnička regija živi s idejom priključenja hrvatskoj državi“. Inače, Kordić je u svojim govorima
često koristio termin Država Hrvatska umjesto Republika Hrvatska, jasno aludirajući na NDH. Stenogrami o
podjeli Bosne, Vol I., str. 101-106
22
Sejo Omeragić u kontekstu srpsko-hrvatskog komadanja BiH, cinično ističe kako je na isti dan pao grad
Vukovar uslijed srpske agresije na Hrvatsku. Omeragić, Dogovoreni rat, str. 28
11
politička, kulturna, gospodarstvena i područna cjelina“.23 Za predsjednika HZ Herceg-Bosna
je izabran mr. Mate Boban iz Hercegovačke regionalne zajednice, a za dopredsjednika, Dario
Kordić ispred Travničke regionalne zajednice.24 Vidno razočaran, 27. prosinca 1991. g.,
Stjepan Kljujić dolazi na sastanak sa predsjednikom RH, dr. Franjom Tuđmanom, zajedno sa
delegacijom HDZ-a BiH. Na sastanku je izložen optužbama „hercegovačke struje“ da ne
zastupa interese HZ H-B, te da je „odstupio od utvrđene i dogovorene politike“25. HZ H-B je
dala „puni legitimitet dr. Franji Tuđmanu... da zastupa interese Hrvatske zajednice Herceg-
Bosna kod međunarodnih čimbenika, kao i kod međustranačkih i međurepubličkih
dogovaranja o utvrđivanju konačnih granica Republike Hrvatske“26. Kljujić nudi ostavku27 na
položaj predsjednika HDZ-a BiH, jer ne želi da mu se radi iza leđa. 28 „Hercegovačka struja“
se riješila Kljujića unutarstranačkim pučem, prema direktivi iz Zagreba 29. Naime, 2. veljače
1992. g., u Širokom Brijegu, Stjepan Kljujić prestaje biti predsjednikom HDZ BiH. Tijekom
svog boravka, Kljujić je doživio trovanje i bubrežni napad, iako nije ništa ručao. Lokalni
apotekar mu je uskratio potrebni lijek, rekavši da „za tog čovjeka nema lijeka“30. Naknadno je
saznao da je imao sepsu krvi, te da je velikom srećom preživio trovanje. 31 Ovim događajem je
potvrđeno da „batina raste u Hercegovini32“.
23
HZ H-B je prostorno obuhvatila 29 cijelih općina i 2 nepotpune općine (Dobratići kao dio Skender Vakufa i
Ravno iz općine Trebinje). U 5. članku je rečeno da će zajednica „poštovati demokratski izabranu vlast
Republike BiH dok postoji državna nezavisnost BiH-a u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju“. Tuđman,
Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991.-1995., str. 99-100
24
25
Stenogrami o podjeli Bosne, Vol I., str. 82
26
Ibid., str. 82
27
U obranu Stjepana Kljujića je stao tadašnji član Predsjedništva BiH, Miro Lasić, koji ujedno govori i o dubiozi
novinarstva Smiljka Šagolja. Također, u Kljuićevu obranu su stali Damjan Vlašić (bivši pred. OO Mostar) i Ivan
Markešić (generalni tajnik HDZ BiH). Ibid., 92-111, 121
28
Ibid., str. 75-128
29
30
Šimić, Dokumenti Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Natinal security and the future, 7 (2006), ½, str. 157
31
Ibid., str. 157
32
Banac, Cijena Bosne, str. 114-115
12
Slika 2. mr. Mate Boban – predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosna
Izvor: http://www.bhdani.com/arhiva/208/t20801.shtml, 11. I. 2011.
Kada govorimo o hrvatskoj državnoj politici prema BiH, treba je promatrati kroz riječi
i djela predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana. Naime, u njima je vidljiva
intencija za teritorijalnim pripajanjem nekih dijelova BiH. Uočljiva je dvoličnost Tuđmanove,
odnosno hrvatske državne politike. S jedne strane, službeni Zagreb je priznavao suverenost
Republike Bosne i Hercegovine. Suprotno tome, Franjo Tuđman je „sanjao“ stvaranje „Velike
Hrvatske“ nauštrb teritorija BiH.33 Zamišljena „Velika Hrvatska“ se trebala ostvariti u
granicama Banovine Hrvatske iz 1939. g, koja je bila Tuđmanova fiksacija. 34 Već u
sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, Franjo Tuđman je iznosio ideje da se pojedina
područja BiH sa apsolutnom ili relativnom hrvatskom većinom, pripoje Republici Hrvatskoj. 35
Smatrao je da su AVNOJ-evske granice Bosne i Hercegovine, uspostavljene nakon II.
svjetskog rata kao „povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18.
stoljeća“.36 Nakon formiranja HZ H-B, Tuđman je smatrao kako je došlo vrijeme da se
hrvatski korpus okupi u maksimalno mogućim granicama, pri čemu nije bio važan broj općina
koje je Herceg-Bosna okupljala. Ipak, „ostao bi jedan dio izvan toga u Bosni 37“, na koji se
nije moglo računati u spomenutim granicama.38 Govoreći delegaciji HDZ-a BiH na sastanku u
Zagrebu, održanog 27. prosinca, Tuđman govori kako trenutna „Hrvatska država nema uvjeta
za život, ali Hrvatska država čak sa granicama banovine ima, a osobito s poboljšanim
granicama“.39 Problem spomenute „poboljšane granice“ je što okuplja samo 30%
bosanskohercegovačkih Hrvata. U jednom novogodišnjem razgovoru s novinarima, Tuđman
je iznio „urbi et orbi“ svoje ideje. O problemu razgraničenja sa Srbima rekao da je moguće
„postići sporazum kao 1939. g., ali još povoljniji 40“. Pri tome bi trebalo ukloniti razloge
srpsko-hrvatskog nadmetanja. „To se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije
ostvare i da ona nema više razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine
krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan... U hrvatskom je interesu da se taj problem
riješi na naravan način na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio
„zemljice Bosne“ gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon
33
34
Banac, Cijena Bosne, str. 69
35
Goldstein, Hrvatska 1918-2008., str. 727; prema: Tuđman, Franjo. Usudbene povjestice. Zagreb: Hrvatska
sveučilišna naklada, 1995. str. 341
36
37
Ibid., str. 87-88
38
39
40
Slobodna Dalmacija, 31. XII. 1991. – 1 .I. 1992., str. 3
13
između Hrvatske i Srbije“.41 Rješenje problema Hrvata koji bi se našli van „poboljšane
granice“, postiglo bi se „humanim preseljenjem“ stanovništva, odnosno razmjenom
stanovništva kako bi se stvorila etnički homogena država. Za uzorak je poslužila razmjena
stanovništva nakon grčko-turskog rata 1923. g.42
U kontekstu dijeljenja BiH, između hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i
srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića, središnje mjesto zauzimaju njihovi sastanci
održani 25. ožujka 1991. g. u Karađorđevu, i 15. travnja 1991. g. u Tikvešu. O njima nikad
nije izdano službeno izvješće 43, mada su domaće i strane novinske agencije 44 izvijestile o
karakteru tih sastanaka. Prema tim izvještajima, u Karađorđevu je vođen razgovor o
suzbijanju opcija koje ugrožavaju hrvatski i srpski narod, te općenito o jugoslavenskoj krizi.
Dogovoren je period od dva mjeseca za rješavanje postojećih jugoslavenskih problema.
Sastanak je prethodio prvom sastanku šestorice predsjednika republika SFRJ, koji je održan
28. ožujka 1991. g. u vili „Dalmacija“ u Splitu. U Tikvešu su nastavljeni razgovori o
odnosima Hrvatske i Srbije, te su razmotreni rezultati rada zajedničke komisije 45 koja je
trebala razmotriti eventualnu dezintegraciju SFRJ.46 Međutim, u domaćoj i stranoj javnosti,
nagađalo se da je glavna tema ovih sastanaka bila teritorijalna podjela BiH. 47 Karađorđevo je
tako postalo sinonim za podjelu BiH između Tuđmana i Miloševića. Tijekom zadnjih, skoro
dvadeset godina pojavile su se razne informacije koje su potvrđivale navodnu „podjelu
Bosne“. Hrvoje Šarinić u svojoj knjizi piše kako mu je tijekom povratka iz Tikveša, Tuđman
pokazao papirić kojeg mu je potajno proslijedio Milošević za vrijeme jednog od sastanaka
šestorice predsjednika republika SFRJ, a sadržaj poruke se ticao podjele BiH. 48 Članovi
zajedničke komisije su demantirali priču o „podjeli Bosne“ u Karađorđevu i Tikvešu, uz neka
kolebanja.49 Predsjednici Tuđman i Milošević, kao najprozvaniji, u nekoliko navrata su
demantirali teritorijalnu podjelu BiH, između ostalog, potpisavši zajedničku izjavu, 17. srpnja
1993. g. u Ženevi, o potpuno neutemeljenim spekulacijama o podjeli BiH između Hrvatske i
41
Ibid., str. 3
42
Omeragić, Dogovoreni rat, 161-188
43
44
Tuđman, Vrijeme krivokletnika, str. 137-139
45
Hrvatsku grupu stručnjaka su sačinjavali: Josip Šentija, Dušan Bilandžić, Zvonko Lerotić i Smiljko Sokol.
Srpska grupa je bila sastavljena od Koste Mihajlovića, Vladana Kutlešića, Ratka Markovića i Smilje Avramov.
Ibid., str. 148
46
Ibid., str. 198
47
48
Šarinić, Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem, str. 41-42
49
Smilja Avramov i Dušan Bilandžić su kao svjedoci na Haaškome sudu su demantirali „bilo kakvo sudjelovanje
u izradbi zemljovida ili elaborata za podjelu Bosne“. Tuđman, Vrijeme krivokletnika, str. 189; Međutim, Dušan
Bilandžić je u razgovoru za Nacional, datom 25. IX. 1996. g., rekao da je upozorio Tuđmana o preprekama za
podjelu BiH. Prethodno je u razgovoru s Milošom Minićem za Dugu, 8.IV. 1994, rekao da nije bilo govora o
podjeli, već da se raspravljalo o AVNOJ-u. Omeragić, Dogovoreni rat, str. 14-15
14
Srbije.50 Također, na suđenju u Haagu, 2002. g., Slobodan Milošević je demantirao tvrdnje o
podjeli BiH govoreći kako nije bilo takvih ideja, barem nije s njegove strane. 51 Franjo
Tuđman je u nekoliko prilika tijekom neformalnih razgovora pričao o krajevima BiH koji bi
trebali biti pripojeni Republici Hrvatskoj. Tako je prigodom jedne božićne večeri na
Pantovčaku, priređenoj za novinare, Denisu Kuljišu i Davoru Butkoviću, zajedno s ostalim
novinarima, na salveti objašnjavao buduću teritorijalnu podjelu BiH, gdje bi „mala zemljica
Bosna, trokut između Zenice, Tuzle i Sarajeva“ pripala Bošnjacima, dok bi ostali teritorij uzeli
Hrvatska i Srbija.52 Paddy Ashdown, britanski političar i bivši visoki predstavnik za BiH, tvrdi
da je Tuđman nacrtao srpsko-hrvatsku podjelu BiH na jednoj salveti, koju mu je gurnuo preko
stola za vrijeme večere u Londonu, održane 6. svibnja 1995. g. Prema njoj, Hrvatskoj bi
pripala Banja Luka sa Krajinom, te Sarajevo i Bihać. 53 Čak je uoči vojno-redarstvene akcije
„Oluja“, u srpnju 1995. g., tijekom sastanka na Brijunima, Tuđman izjavljuje potrebu da se
„kroje“ granice Hrvatske u BiH, nakon izvjesne pobjede HV-a u Hrvatskoj. 54 Njegova
opsesija o Banovini Hrvatskoj i vječito crtanje po kartama (nekad i po salvetama), ni tada nije
splasnula.
U početku, hrvatska politika je imala potporu Katoličke crkve. Franjevački red u BiH,
kao najutjecajniji katolički segment, pružio je potporu HDZ BiH-a. Tijekom izborne
kampanje za izbore krajem 1990. g., pojedini fratri su na svetim misama otvoreno propagirali
njihovu politiku i zagovarali nacionalizam. Čak su svoje kancelarije u župnim dvorovima
pretvorili u kancelarije HDZ BiH.55 Ključni moment za BiH, bio je referendum za neovisnost,
održan 29. veljače i 1. ožujka 1992. g. Prethodno se vodila polemika oko formulacije
referendumskog pitanja56. Inače, referendum i dogovor oko Ustava BiH su bili uvjeti za
međunarodno priznanje BiH (tada SR BiH), od strane međunarodne zajednice. Na kraju,
referendumsko pitanje je glasilo: „Jeste li suverenu i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu,
državu ravnopravnih građana i naroda Bosne i Hercegovine, Muslimana, Srba i Hrvata i
pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“.57 Službeni Zagreb je podržavao referendum, te bi
50
Tuđman, Vrijeme krivokletnika, str. 189
51
52
Ibid., str. 730-731; prema: Butković, Davor. Tuđman, povjesničar kojeg je pregazila povijest. u: Jutarnji list.
Zagreb, 11. V. 2008. str. 27
53
54
55
Komšić, Preživljena zemlja: Tko je i kada dijelio BiH, str. 60-61
56
HDZ BiH predlagala je slijedeću formulaciju: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu
zajednicu konstutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim
područjima (kantonima)?“. Tuđman, Vrijeme krivokletnika, str. 265-266
57
Ibid., str. 282-283, 364
15
u slučaju pozitivnog odgovora priznao državu BiH. 58 S druge strane, Omeragić prenosi riječi
Stjepana Mesića o postojanosti „dogovora vrha HDZ u Zagrebu s HDZ-om u BiH da
bosanskohercegovački Hrvati ne izađu na glasovanje“ kao rezultat Tuđmanova prethodnog
dogovora o podjeli Bosne s Miloševićem. Prvog dana referenduma na glasovanje je izašlo oko
10% Hrvata. Shvativši kako bi neuspjeh referenduma značio da BiH ostaje u Jugoslaviji, HDZ
je morao urgirati. Nakon nedjeljne mise, na kojoj su svećenici pozvali vjernike na glasaju za
nezavisnu BiH, odazvalo se oko 70% bosanskohercegovačkih Hrvata. Radovan Karadžić je
kasnije govorio Miloševiću da je imao obećanje najodgovornijih Hrvata iz BiH,
obrazlagajući: „Ne znam šta se desilo. Izgleda da su ih popovi zajebali.“.59 Na referendum je
izašlo 64,31% od ukupnog broja birača, od kojih se 99,44% izjasnilo „ZA“ suverenu i
nezavisnu BiH.60
Slika 3. Salveta na kojoj je Tuđman navodno nacrtao podjelu BiH-a P. Ashdownu

Izvor: http://republikabih.net/kafe/index.php?topic=2608.0, 11. I. 2011.
Veliku ulogu ovakvog ishoda referenduma je odigrala Katolička crkva u BiH.

Međutim, kasnijim slijedom događaja i izbijanjem bošnjačko-hrvatskog sukoba, Katolička
crkva je nastupila s kritikom Tuđmanove politike prema BiH. Shvativši pogubnost takve
politike, franjevački provincijal „Bosne Srebrne“, fra Petar Anđelović i nadbiskup
vrhbosanski, Vinko Puljić, su otvoreno iskazivali svoje nezadovoljstvo. Unutar same
Katoličke crkve u BiH je došlo do diferenciranja jer je jedan dio svećenika u Hercegovini
58
Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, str.138
59
60
Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, str. 147
16
podržavao Tuđmanovu politiku.61 Službeni stav Vatikana je bilo očuvanje cjelovite BiH. 62
Poglavar Katoličke crkve u Hrvatskoj, zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić je dva
puta pismeno i jednim javnim apelom pozivao na mir između Hrvata i Bošnjaka, tijekom
bošnjačko-hrvatskog sukoba.63 Na njegov apel, Mate Boban će drsko i grubo odgovoriti,
otvorenim pismom, pitajući ga: „Ima li Bosne?“.64
Opozicione stranke u Hrvatskom saboru su bile svjesne negativnosti hrvatske državne
politike prema Bosni i Hercegovini. Međutim, izostalo je odlučno protivljenje. Naime, stranke
su bile zauzete unutarpartijskim borbama, čuvajući svoje pozicije, „kao da su stranke cilj
same sebi“.65 U trenutcima kada je Tuđmanova popularnost bila na najnižoj66 točci, opozicija
nije imala odlučnosti za oštriju politiku. Kritika se svela na pojedince i određene intelektualne
krugove. Intelektualci poput Vlade Gotovca i Ive Banca bili su izvrgnuti medijskom linču
zbog svojih kritika u svezi s hrvatskom politikom prema BiH.67 Unutar HDZ-a, također,
dolazi do kritike. Stjepan Mesić i Josip Manolić, kasnije će istupiti iz stranke zbog neslaganja
sa politikom koja je vođena prema BiH.68 U rujnu 1993. g., u zagrebačkom časopisu
„Erasmus“, izašlo je „Otvoreno pismo predsjedniku Republike Hrvatske, dr. Franji
Tuđmanu“, koje je potpisalo šestero69 hrvatskih intelektualaca. U njemu je kritički opisana
negativnost Tuđmanove politike prema BiH i upućen zahtjev da Tuđman odstupi sa položaja
predsjednika RH.70
Hrvati iz Bosne i Hercegovine, koji su se našli izvan Herceg-Bosne, a njih je bilo oko
dvije trećine od ukupnog predratnog broja Hrvata u BiH, svoje djelovanje su usmjerili prema
Sarajevu. U siječnju 1993. g., grupa hrvatskih intelektualaca iz BiH je uputila otvoreno pismo
dr. Franji Tuđmanu, protiv podjele Bosne.71 Za Tuđmana su takva stajališta, Hrvata iz
Sarajeva, bila heretička. Često je znao posprdno govoriti da se takvi Hrvati zavlače pod
„Alijin fes“.72 Hrvati u Sarajevu i ostalim dijelovima izvan HZ H-B su nastojali oformiti
61
Komšić, Preživljena zemlja: Tko je i kada dijelio BiH, str. 174-175
62
Ibid., str. 171
63
Omeragić, Dogovoreni rat, str. 84
64
Slobodna Dalmacija, 7. V. 1993.
65
66
Za ilustraciju, nakon hercegovačke turneje, predsjednik Tuđman biva izviždan na splitskom Poljudu prilikom
dolaska na utakmicu Hajduk – Croatia. Zakasnivši na početak utakmice, salva zvižduka je bila popraćena
skandiranjem: „Franjo, pederu!“. Komšić, Preživljena zemlja: Tko je i kada dijelio BiH, str. 157
67
Banac, Cijena Bosne, str. 163-165
68
69
Pismo su potpisali Krsto Cviić, Vlado Gotovac, Slavko Goldstein, Vesna Pusić, Ozren Žunec i Ivo Banac.
70
Ibid., str. 153; Goldstein, Hrvatska 1918-2008., str. 736: prema Erazmus 3, Zagreb 1993.
71
Pismo je poslano na sveta Tri kralja, 6. siječnja, a potpisali su ga Miljenko Jergović, Ivo Komšić, Ivan
Lovrenović i Mile Stoić. Komšić, Preživljena zemlja: Tko je i kada dijelio BiH, str. 428-429
72
17
političku snagu koja bi mogla oponirati HDZ-u BiH i „hercegovačkoj struji“. U Sarajevu, 6.
veljače 1994. g., održan je Sabor Hrvata BiH. Njegovom održavanju prethodilo je formiranje
Hrvatskog narodnog vijeća i Hrvatskog koordinacionog odbora, te održavanje Sabora Hrvata
iz srednje Bosne i Posavine. Sabor Hrvata BiH je predstavljen kao vrhovno političko
predstavničko tijelo hrvatskog naroda BiH. Ponuđen je mirovni plan koji bi zaustavio
bošnjačko-hrvatski sukob. Kasnije će plan poslužiti kao podloga za Washingtonski sporazum,
kojim će biti okončan bošnjačko-hrvatski sukob, uz asistenciju SAD-a.73
3.3. Bošnjačka politika
Na prvim slobodnim izborima u BiH, krajem 1990. g., Stranka demokratske akcije
(SDA) je osvojila najveći broj glasova. SDA je bila nacionalno opredijeljena, kao stranka
Muslimana (Bošnjaka). U predsjedništvo BiH, su izabrani Fikret Abdić, Alija Izetbegović kao
predstavnici Muslimana (Bošnjaka) i Ejup Ganić, koji se predstavljao kao Jugoslaven, te je u
predsjedništvo izabran kao predstavnik drugih naroda i narodnosti. Alija Izetbegović je
izabran za predsjednika predsjedništva, iako je Fikret Abdić osvojio najveći broj pojedinačnih
glasova na izborima. Izetbegović je ujedno bio i predsjednik SDA.74
Suočen sa antagonizmom Hrvata i Srba, i eventualnom podjelom Bosne između
Tuđmana i Miloševića, Alija Izetbegović je nastojao voditi politiku ekvidistance prema
Zagrebu i Beogradu. U takvoj politici, Izetbegović je smatrao da bošnjačkom narodu
odgovara ostanak u Jugoslaviji. Zajedno sa makedonskim predsjednikom, Kirom Gligorovim,
predlagao je „asimetričnu federaciju“, gdje bi se BiH više vezala uz Srbiju 75 kao rješenje
jugoslavenske krize.76 Preduvjet za takvo rješenje, bio je ostanak Hrvatske u Jugoslaviji. Čak
mu je i Milošević, prema Izetbegovićevom priznanju, nudio mjesto predsjednika („krnje“ –
op. F.B.) jugoslavenske federacije, pod uvjetom da BiH ostane u Jugoslaviji. Izetbegović nije
prihvatio ponudu.77 Njegov prijedlog jugoslavenske „asimetrične federacije“, je nastao kao
produkt bošnjačke politike opstanka Jugoslavije, kako bi zadovoljila svoje nacionalne
interese. Izetbegović je zamišljao stvaranje nacionalne države, u kojoj bi se okupili Muslimani
iz čitave Jugoslavije. Stvorila bi se islamska država, sa islamskim poretkom. U prilog tome je
73
Goldstein, Hrvatska 1918-2008., str. 736-737; Komšić, Preživljena zemlja: Tko je i kada dijelio BiH, str. 191-
383, 476-477, 482-511
74
Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, str. 35-36
75
Zanimlljivo je da se Alija Izetbegović, prema popisu stanovništva iz 1961. g., izjasnio kao Srbin. Šimić,
Dokumenti Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Natinal security and the future, 7 (2006), ½, str. 17
76
77
Ibid., str. 96-97
18
išla stopa prirodnog priraštaja, koja je kod Muslimana bila najviša u BiH. S vremenom bi
Muslimani (Bošnjaci), postali apsolutna većina u BiH, jer „islamski poredak se može ostvariti
samo u zemljama u kojima Muslimani predstavljaju većinu stanovništva78“.79 Shvativši da se
Jugoslavija neće održati, Izetbegović se okrenuo ideji unitarne građanske Bosne i
Hercegovine. Svaka koncept koji bi odudarao od unitarne BiH, tretiran je kao pokušaj
podjele Bosne i Hercegovine.80 Politički vakuum koji su napravili SDS i HDZ BiH, bošnjačka
strana je iskoristila da bude „čuvar državnosti“ BiH.81 Sukladno tome, svaki pokušaj
međunarodne zajednice za rješenjem političke krize, a kasnije i rata u BiH, bošnjačka strana
je prvotno prihvaćala i potpisivala, a zatim se ograđivala od takvih rješenja. Razlozi takve
„dvolične“ politike bošnjačke strane, najčešće su dobivanje na vremenu zbog stjecanja
međunarodnog priznanja ili ratnih djelovanja Armije BiH (ABiH). 82 Spomenuta politika se
može smatrati jednim od ključnih razloga za sukob u srednjoj Bosni.
Tijekom rata u BiH, bošnjačko vodstvo je intenzivno primalo političku, materijalnu i
novčanu podršku „islamskog svijeta“. Države poput Turske, Irana i Saudijske Arabije, željele
su se „igrati“ visoke politike, po uzoru na svjetske velesile. Bošnjačke veze sa islamskim
zemljama dovele su do nekih negativnih pojava u BiH. Prije svega, do dolaska mudžahedina
na prostor srednje Bosne, gdje će počiniti teške zločine, vodeći sveti rat – „džihad“. Njihovo
pojavljivanje dovest će do porasta islamskog fundamentalizma, s koncentracijom u gradu
Zenici.83 Slično kao kod hrvatske strane, gdje je jačala „hercegovačka struja“, na bošnjačkoj
strani se pojavljuje „sandžačka struja“ koja je gajila radikalne stavove. Najpoznatiji slučaj
razračunavanja sa Sandžaklijama je smjena komandanta ABiH, Sefera Halilovića, u lipnju
1993. g.84
78
Izetbegović, Islamska deklaracija, str. 37
79
Šimić, Dokumenti Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Natinal security and the future, 7 (2006), ½, str. 15
80
81
Komšić, Preživljena zemlja: Tko je i kada dijelio BiH, str. 58
82
83
Zamjenik načelnika ŠVK ABiH, Stjepan Šiber, opisuje događanja u Zenici, tijekom svog boravka u svibnju
1993. g. Šiber, Prevare, zablude,istina, str. 86-100
84
Doduše, Sefer Halilović je bio na položaju načelnika ŠVK ABiH, ali je u lipnju uspostavljeno mjesto
komadanta ŠVK ABiH, na koje je došao Rasim Delić. Tako je položaj načelnika postao prazna kategorija jer nije
imao nikakvih formalnih ovlasti. Ibid., str. 115-116
19
Slika 4. dr. Alija Izetbegović – predsjednik Predsjedništva BiH-a
Izvor: http://www.rodoslov.ba/Pages/view/16/1/, 11. I. 2011.
Na međunarodnom planu, krajem 1992. g., bošnjačko vodstvo je bilo u nepovoljnom

položaju. Predsjedništvo BiH je nadziralo samo 20% teritorija Bosne i Hercegovine, što je
predstavljalo slabost na Međunarodnoj mirovnoj konferenciji u Ženevi. 85 Vance-Owenov plan
će potvrditi takvo mišljenje jer će Bošnjacima biti „namijenjeno“ tek 28% teritorija BiH, iako
su 1991. g. činili 43% ukupnog stanovništva. 86 Savezništvo s hrvatskom stranom je došlo u
pitanje, jer bi takva suradnja bila kontradiktorna s idejom centralizirane, unitarne građanske
BiH koju je zagovarala SDA, za razliku od hrvatskih (kon)federalnih pogleda na državno
uređenje BiH. Stoga, bošnjačko vodstvo se odlučilo na vojno rješenje tamo gdje je to bilo
moguće, odnosno, gdje je ABiH mogla djelovati ofenzivno. Područje podobno za takav
scenarij je bio prostor srednje Bosne.87
3.4. Vance – Owenov plan
Međunarodna zajednica je nastojala naći mirno rješenje krize Jugoslaviji, samim time i
u BiH. Mirovna konferencija o Jugoslaviji, započela je sa radom, 7. rujna 1991. g. u
nizozemskom Haagu. Na konferenciji su istaknuta načela nepromjenjivosti republičkih
granica i zaštite prava svih naroda.88 Konferencija je održana pod pokroviteljstvom Europske
zajednice (EZ). Kasnije je EZ, uvjetovala međunarodno priznanje BiH-a, provedbom
85
86
Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i BiH, str. 232
87
Tuđman, Vrijeme krivokletnika, str. 290-302; Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni,
str. 115-116
88
20
referenduma i dogovorom o načelima za ustavno ustrojstvo BiH. Pošto je referendum održan,
pristupilo se dogovoru oko ustavnog ustrojstva. U Lisabonu, 18. ožujka 1992. g., predstavljen
je Cutillerov plan o načelima za novo ustavno ustrojstvo BiH, te ponuđena karta o budućim
sastavnim jedinicama BiH. Prema karti, Bošnjacima i Srbima pripada po 44% teritorija, a
Hrvatima 12% teritorija BiH.89 Pregovori u Lisabonu su prekinuti 2. svibnja, kada su Srbi
odbili povući topništvo oko Sarajeva. Po povratku iz Lisabona, JNA je otela Aliju
Izetbegovića i nakon 24 sata razmijenila za komandanta II. VO, generala Milutina Kukanjca.
Uslijedilo je međunarodno priznanje BiH, te je 22. svibnja 1992., primljena u članstvo UN-
a.90
Nova nastojanja međunarodne zajednice za rješavanjem sukoba u bivšoj Jugoslaviji,
započeta su formiranjem Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji (MKBJ), sa prvim
sastankom u Londonu, 26./27. kolovoza 1992. g. Imenovani su supredsjedatelji konferencije.
Britanski lord David Owen, ispred EZ-a i Amerikanac Cyrus Vance, kao predstavnik UN-a. 91
Nakon mnogih sastanaka i konzultacija 92, supredsjedatelji lord David Owen i Cyrus Vance,
sazivaju plenarni sastanak o BiH, u Ženevi, 2. siječnja 1993. g. 93 Vance-Owenov mirovni plan
je predstavljao paket od tri dijela. Sastojao se od ustavnih načela, vojnog dokumenta i
zemljovida prema kojem je BiH podijeljena na 10 provincija (kantona). Prema jednom od
načela, BiH je definirana kao decentralizirana država, sa slobodom kretanja po cijelom
području.94 Prema zemljovidu, svaka strana je dobila po tri provincije. Grad Sarajevo je
zamišljen sa posebnim statusom otvorenog grada. Bošnjacima bi pripalo 27,9% teritorija, iako
su bili najbrojniji narod. Hrvatska strana je mogla biti najzadovoljnija sa 27,1% teritorija, jer
je udio Hrvata u ukupnom stanovništvu BiH iznosio 17,4%, prema popisu iz 1991. g. Pri
tome, okupilo bi se oko 80% Hrvata iz BiH u danim provincijama 95. Stoga su prihvatili čitav
paket mirovnog plana. Vance i Owen, vodili su računa o tome, da nijedna provincija ne nosi
etničko ime, već je dobila numerirane nazive. Na prostoru srednje Bosne, postojale su tri
provincije. Deseta provincija je obuhvaćala Travničku regiju i sjeverozapadnu Hercegovinu,
sa središtem u Travniku. Deveta provincija je imala središte u Zenici. Sedma provincija,
podrazumijevala je grad Sarajevo. Kad je sastanak završio, pored Hrvata, Izetbegović je u ime
Bošnjaka prihvatio načela, ali je rekao da je zemljovid neprihvatljiv. Kasnije će tvrditi da
89
Ibid., str. 149
90
Ibid., str. 161-167
91
Ibid., 194
92
opširnije: Owen, Balkanska odiseja, str. 66-126
93
Ibid., str. 22
94
Ibid., str.127
95
Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i BiH, str. 232
21
zemljovid potvrđuje i ozakonjuje „etničko čišćenje“.96 Doista, Vance-Owenov plan je
priznavao zločin koji su počinile srpske paravojne jedinice.97
Nakon potpisivanja mirovnog plana, Hrvati će započeti s njegovom provedbom u
dodijeljenim provincijama. Uvidjevši kako međunarodna zajednica priznaje teritorijalna
osvajanja, Bošnjaci se odlučuju za vojno rješenje. Međutim, kako su bili inferiorni u odnosa
na Srbe, odlučuju svoja ofenzivna djelovanja usmjeriti prema Hrvatima, prije svega, na
području srednje Bosne.98 Godinu dana nakon početka bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj
Bosni, komandant ŠVK ABiH, general Rasim Delić, govoreći o vojnim uspjesima, istaknut će
„da je HVO eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i
Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu s centrom u
Travniku“.99
Slika 5. Teritorijalna podjela BiH prema Vance Owenovom planu

Izvor: http://www.centardomovinskograta.hr/1993.html, 11. I. 2011.
3.5. Bošnjačko-hrvatski odnos
96
Owen, Balkanska odiseja, 131-132
97
98
Šimić, Dokumenti Predsjedništva Bosne i Hercegovine 1991-1994. Natonal security and the future, str 28-30
99
U kontekstu sukoba ABiH i HVO-a u Bosni i Hercegovini, mnogi smatraju da je napad HVO-a i zauzimanje
Prozora u listopadu 1992. g., početak bošnjačko-hrvatskog sukoba. Delić, Armija ključ mira, str. 19
22
Odnos Hrvata i Bošnjaka, od početka raspada SFRJ, je bio protkan nepovjerenjem i
međusobnim optužbama. Već u Ustavu Republike Hrvatske iz 1990. g., Muslimani
(Bošnjaci) se ne spominju kao narod. Oni su smatrani Hrvatima islamske vjeroispovijesti. 100
Takvo mišljenje je bilo na tragu ustaškog „tepanja“ Muslimanima, kao „cvijetu hrvatskog
naroda“. Pred sam početak rata u Hrvatskoj, kod Bošnjaka je rasla bojazan o potencijalnoj
Tuđmanovoj i Miloševićevoj podjeli Bosne, na sastanku u Karađorđevu, 25. ožujka 1991. g.,
Bosna našla na „jelovniku Tuđmana i Miloševića“.101 Dodatnu sumnju, pojačavao je tajni
susret hrvatskog člana Predsjedništva BiH, Franje Borasa i srpskog predstavnika, Radovana
Karadžića, održan 6. svibnja 1992. g. u Grazu, vođen oko srpsko-hrvatskog razgraničenja u
BiH.102
Kada je počeo rat u Hrvatskoj, mnogi Hrvati iz BiH, su se kao dragovoljci prijavili u
HV, poradi obrane od srpske agresije. S druge strane, dio Bošnjaka je sudjelovao u agresiji na
Hrvatsku kao pripadnici JNA, osobito rezervisti iz Banjalučkog korpusa. U jeku rata u
Hrvatskoj, 6. listopada 1991. g., Alija Izetbegović daje izjavu na televiziji o neutralnosti BiH
u ratu između Hrvatske i Srbije, govoreći da „to nije naš rat“. 103 Ovakva izjava se može
percipirati kao nacionalna ili stranačka, ali nikako kao izjava predsjednika Predsjedništva
BiH, istovremeno predstavljajući bosanske Hrvate i Srbe.104 Nekoliko dana kasnije, 13.
listopada 1991. g., JNA je zajedno sa crnogorskim dobrovoljcima, spalila hrvatsko selo Ravno
u Hercegovini, blizu granice s Hrvatskom, u zaleđu Dubrovnika. Svi stanovnici koji nisu
uspjeli pobjeći, masakrirani su.105 Hrvati su optuživali Izetbegovića „da želi ostati neutralan u
ratu u kojem bi morao stati na stranu napadnutog“.106 Izjava Alije Izetbegovića je bila
sukladna njegovoj politici ekvidistance od Srba i Hrvata.107
Postojanost „hercegovačke“ kod Hrvata i „sandžačke struje“ kod Bošnjaka, uvelike je
raspirivala nepovjerenje i međusobnu mržnju. Za ilustraciju, zagovornici bošnjačko-hrvatske
suradnje, poput Ludviga Pavlovića i generala HOS-a, Blaža Kraljevića, ubijeni su pod
sumnjivim okolnostima.108 O slučaju Stjepana Kljujića napisano je na prethodnim stranicama.
Dodatno opterećenje u odnosima je predstavljao demografski pritisak u srednjoj Bosni
100
Komšić, Preživljena zemlja: Tko je i kada dijelio BiH, str. 55
101
Sejo Omeragić je o „dogovorenom ratu“ Tuđmana i Miloševića posvetio čitavu svoju knjigu. Omeragić,
Dogovoreni rat, str. 2-9
102
103
Tuđman, Vrijeme krivoletnika, str. 281
104
Marijan, Vještački nalaz: o vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Časopis za suvremenu povijest,
36(2004), 1., str. 216
105
106
107
Šimić, Dokumenti Predsjedništva Bosne i Hercegovine 1991-1994. Natonal security and the future, str 53
108
23
uzrokovan prilivom izbjeglica iz Krajine i istočne Bosne. Hrvatska strana je optuživala
bošnjačku, da nastoji mijenjati etničku sliku, te da želi stvoriti džamahiriju, odnosno islamsku
republiku.109 Franjo Tuđman je iskoristio islamski fundamentalizam i potencijalno stvaranje
islamske republike u „srcu Europe“ kao alibi za svoju politiku prema BiH.110
3.6. Motivi za započinjanje sukoba u srednjoj Bosni
Kada je potpisan Vance-Owenov plan, hrvatska strana je bila zadovoljna planom,

smatrajući da je rat gotov. Početkom siječnja 1993. g., Glavni stožer HVO-a, započinje s
ispunjenjima obaveza proizašlih iz mirovnog plana. Vršena je procjena potrebnog ljudstva za
kontrolu provincijskih granica i zatražena dostava zapisnika o minskim poljima. Ministar
obrane BiH, Božo Rajić, izdaje zapovijed111, kojom se postrojbe HVO-a podčinjavaju ABiH,
u provincijama koje trebaju pripasti bošnjačkoj strani. Isto je vrijedilo za ABiH, koja se
podčinjava HVO-u u hrvatskim provincijama. Međutim, područje srednje Bosne je bilo
prostor podudaranja, odnosno preklapanja odgovornosti Operativne zone Srednja Bosna (OZ
SB) HVO-a, te 3. korpusa ABiH. Prostor odgovornosti 3. korpusa ABiH, za razliku od OZ SB
HVO-a, obuhvaćao je Bugojno, Gornji Vakuf, Konjic i Prozor, inače u sklopu OZ SZ
Hercegovina. Vance-Owenovim planom, to pitanje bi se riješilo podjelom na hrvatsku i
bošnjačku provinciju (provincije 10 i 9).112 Srpska strana je također, bila zadovoljna Vance-
Owenovim planom. Prethodno, 17. prosinca 1992. g., donesena je Deklaracija o završetku
rata, zbog zadovoljstva obranjenom, tzv. Republikom Srpskom. 113 Alija Izetbegović i
bošnjačko vodstvo, zbog svoje nesigurnosti i naivnosti114, krajem 1992. g., bilo je suočeno s
posljedicama srpske agresije i provedenog „etničkog čišćenja“. Desetine tisuća izbjeglica je
bilo zbijeno u trokutu između Travnika, Sarajeva i Tuzle.
Na vojnom planu, ABiH nije imala vojnih uspjeha, izuzev Sarajeva 115, iako je grad
ostao u potpunom okruženju. Nakon pada grada Jajca, uslijedile su međusobne optužbe za
pitanje krivnje za taj tragični događaj. Napad HVO-a na ABiH u Prozoru, 23. listopada 1992.
109
Ibid., str. 733
110
Efendić, Ko je branio Bosnu, str. 30
111
Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991.-1995., str. 317
112
Marijan, Vještački nalaz: o vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Časopis za suvremenu povijest,
36(2004), 1., str. 222
113
Ibid., str. 222
114
Efendić, Ko je branio Bosnu, str. 76
115
Publicistika vezana za ABiH, težište prvih mjeseci rata stavlja na obranu Sarajeva, zanemarujući ostala ratišta
u BiH. Ibid., str. 153-278; Marijan, Vještački nalaz: o vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Časopis za
suvremenu povijest, 36(2004), 1., str. 225
24
g., doprinio je rastu tenzija u bošnjačko-hrvatskim odnosima. Osnovni problem je
predstavljao, postojanost dvovlašća u srednjoj Bosni. Kako je propalo političko rješenje
spomenutog problema – Vance-Owenov plan, pristupilo se vojnom rješenju. 116 Izbjeglice iz
Jajca, posebno vojno sposobni muškarci, bili su motivirani za osvetu protiv Srba, istovremeno
spremni krenuti i u okršaj sa hrvatskom stranom. U kombinaciji sa novopridošlim
mudžahedinima, činit će okosnicu ofenzivnih djelovanja ABiH u srednjoj Bosni. 117 Istog dana
kada je prekinuta MKBJ u Ženevi 118, 12. siječnja 1993. g., ABiH je izvela probni napad na
Gornji Vakuf119, sa namjerom da prometno odsječe OZ SB HVO-a od ostalog teritorija pod
kontrolom HVO-a. Tijekom siječnja, sukob će se proširiti na područje Lašvanske doline.
Ovakav napad je morao biti prethodno planiran. Shrader zaključuje, da postoji vremenska i
uzročna povezanost masovnog priliva bošnjačkih izbjeglica u srednju Bosnu nakon pada Jajca
i izbivanja bošnjačko-hrvatskog sukoba.120 Stoga se može smatrati da je sukob planiran nakon
pada Jajca i da je krah MKBJ-a u Ženevi, samo povod za realiziranje tog plana, odnosno
strategijske ofenzive ABiH. Prema Shraderu, „strategijski ciljevi plana bili su:
1) Preuzeti kontrolu nad komunikacijskim pravcima sjever – jug kroz srednjobosanske
enklave bosanskih Hrvata, te tako povezati snage ABiH sjeverno od doline Lašve,
Kozice i Lepenice sa snagama na jugu, kako bi Muslimani (Bošnjaci) osigurali
komunikacijski pravac prema vanjskom svijetu.
2) Preuzeti kontrolu nad vojnoindustrijskim postrojenjima u srednjoj Bosni (tvornica
eksploziva SPS u Vitezu, te tvornice u Travniku i Novom Travniku) i u okolici
(tvornice u Bugojnu, Gornjem Vakufu, Prozoru, Jablanici, Konjicu i Hadžićima, uz
ostale), kako bi se ABiH naoružala za rat protiv Srba.
3) Opkoliti enklavu bosanskih Hrvata u srednjoj Bosni i podijeliti je na manje dijelove
koje će zatim lakše pojedinačno likvidirati, te tako očistiti Hrvate iz srednje Bosne i
osigurati prostor za smještaj muslimanskih izbjeglica koje su Srbi protjerali iz drugih
područja“.121
Postignuće zadnjeg cilja omogućilo bi političku kontrolu nad spomenutim područjem i
poslužio bi kao argument za reviziju Vance-Owenova plana ili budućih planova na MKBJ u
Ženevi. Plan i strategija djelovanja ABiH je mogla biti razrađena samo u ŠVK ABiH pod
116
Ibid., str. 232-235
117
118
Konferencija je prekinuta jer je Radovan Karadžić odbio potpisati deset ustavnih načela. Kronologija rata:
agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, str. 234
119
http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI
%20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih2/2451.pdf, 19. XI. 2010.
120
121
Ibid., str. 115
25
rukovodstvom načelnika ŠVK, Sefera Halilovića u Sarajevu, a kasnije i u Zenici, u štabu
komandanta 3. korpusa ABiH, Envera Hadžihasanovića Đede.122
4. Vojni ustroj sukobljenih strana
4.1. Stvaranje Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i njegov ustroj
Vojno organiziranje i naoružavanje Hrvata u BiH je počelo 1991. g., posebice nakon
izbijanja rata u Hrvatskoj, shvativši prijetnju od srpskog agresora. Mnogi
bosanskohercegovački Hrvati su se uključili u ZNG, a kasnije HV. Nakon izbijanja rata u
BiH, bosanskohercegovački dragovoljci, vraćaju se iz HV u BiH donoseći sa sobom prijeko
potrebno ratno iskustvo, stupajući u redove HVO-a. Predsjedništvo HZ H-B, na sastanku,
održanog 8. travnja 1992. g., donijelo je „odluku da vrhovno tijelo hrvatske obrane u Herceg-
Bosni nosi naziv Hrvatsko vijeće obrane123“ (HVO). Osporena je odluka Predsjedništva BiH,
o Teritorijalnoj obrani BiH, kojom je ona postala oružanom silom BiH, zbog
iskompromitiranosti oko napada na Ravno, Neum, Kupres i Mostar. Odlučeno je da vrhovno
zapovjedništvo nad obrambenim snagama u HZ H-B, ima samo HVO. Sve druge vojne
formacije na području HZ-HB su proglašene nelegalnim ili neprijateljskim. 124 Zatim su
preimenovani tadašnji Krizni štabovi ili štabovi TO, u Općinske stožere HVO, koji su
podređeni Glavnom stožeru HVO-a u Mostaru.125
S vremenom, HVO organizira četiri Operativne zone (OZ), sa odgovornošću za
obranu pojedinih teritorija HZ H-B. OZ Sjeveroistočna Hercegovina je imala stožer u
Tomislavgradu, OZ Jugoistočna Hercegovina u Mostaru, OZ Posavina u Orašju, i OZ Srednja
Bosna sa stožerom u Vitezu. Općine uključene u zoni odgovornosti OZ SB su: Jajce, Travnik,
Novi Travnik, Vitez, Busovača, Zenica, Kakanj, Vareš, Žepče, Zavidovići, Kiseljak, Kreševo,
Fojnica i Sarajevo. U listopadu 1992. g., stvorene su tri Operativne grupe (OG) kao niža
teritorijalna zapovjedništva OZ SB. Prva Operativna grupa podrazumijeva Travnik, Novi
122
Knjiga Sefera Halilovića, nosi indikativan naziv, „Lukava strategija“, u kojoj Halilović opisuje svoju
strategiju za rat u BiH i donosi opis njegova neslaganja s Alijom Izetbegovićem. Tuđman, Vrijeme
krivokletnika, str. 290-298
123
%20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih/28.pdf, 22. XI. 2010.; Rotim, Obrana Herceg-Bosne, Vol.
1., str. 521
124
Ibid.
125
%20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih/29.pdf, 22. XI. 2010.; Rotim, Obrana Herceg-Bosne, Vol.
1., str. 525-528
26
Travnik, Vitez, Zenicu i Jajce. Druga OG odgovara za Busovaču, Kiseljak, Kreševo, Fojnicu,
Kakanj, Vareš i Sarajevo. Treća OG je kontrolirala Žepče, Usoru (Teslić), Komušin (Tešanj),
Zavidoviće i Novi Šeher.126 Vojne snage kojima je raspolagao zapovjednik OZ SB su bile
šarolikog karaktera. Počevši od naoružanih staraca u seoskim stražama, pa do pripadnika
profesionalne gardijske brigade.
Seoske straže su bile formacije koje su spontano nastale, poradi obrane od
potencijalnog napada VRS-a, te sprečavanja kriminalnih djelatnosti. Podrazumijevale su
lokalne seoske ljude naoružane lovačkim puškama, pištoljima ili eventualno starim vojnim
oružjem, koji su stražarili na isturenim punktovima u selu. Seoske straže su same međusobno
birale zapovjednike. Iako formalno nisu bili dio HVO, velik dio pripadnika seoske straže se
dragovoljno prijavio u HVO.127
Smjene su predstavljale organiziranu skupinu dragovoljaca koju su držali crtu
bojišnice prema VRS-u u periodu tjedan dana ili više. Njihovo naoružanje je ostajalo na crti
bojišnici i bilo je predano slijedećoj smjeni. Djelovali su na lokalnoj razini i bili su pod
kontrolom stožera HVO-a. Ovakva formacija je mogla izvoditi samo manja ofenzivna
djelovanja, te je više bila okrenuta obrambenim djelovanjima. U lipnju 1993. g., nakon
ofenzive ABiH u Travniku, mnogi od pripadnika smjena, uključeni su u neku od brigada
HVO-a.128
Najveće, ujedno i najvažnije formacije HVO-a u OZ SB, bile su brigade. One su bile
rezervne formacije popunjene dragovoljcima, koji su mogli obavljati civilne poslove, ukoliko
nisu bili na dužnosti. Za razliku od ostalih postrojbi, brigade su bile dobro opremljene,
naoružane i organizirane. Mogle su izvoditi lokalne ofenzivne akcije. Ustrojene su prema
prerađenom predlošku organizacije rezervnih brigada tipa „R“ u bivšoj JNA, prema kojoj bi
trebala imati 2841 časnika i vojnika. Međutim, takvo brojevno stanje nikad nije ostvareno.
Brigade su djelovale u matičnom gradu, te su nosile nazive hrvatski povijesnih ličnosti, izuzev
usorske i žepačke brigade, koje su imali numerirani naziv (110. i 111. br. HVO). Formirano je
trinaest brigada HVO-a u srednjoj Bosni, od kojih je sedam 129 izbačeno iz stroja, tijekom
bošnjačko-hrvatskog sukoba u 1993. g.130
126
%20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih/1055.pdf, 22. XI. 2010.
127
128
Ibid., str 60-61
129
Brigada „Jure Francetić“ i Druga zenička brigada iz Zenice su raspuštene u travnju. Travnička brigada i
brigada „Frankopan“ su razbijene u lipnju nakon ofenzive ABiH. Brigada „Kotromanić“ iz Kaknja se predala
ABiH u lipnju, dok je vareška brigada „Bobovac“ razbijena u studenom, a ostatak od 700 vojnika se smjestio u
Daštanskom. Sarajevska brigada „Kralj Tvrtko Drugi je 6. studenog uključena u ABiH kao „Hrvatska brdsko-
planinska brigada“. Ibid., str. 247-248
130
Ibid., str.61-63
27
Civilna zaštita HVO-a je osnovana kako bi riješila problem popunjenosti ljudstva.
Stvorena je kao podrška borbenim formacijama HVO-a, kako bi štitila „zaleđe“ i vitalne
vojne i civilne objekte. Međutim, izbijanje bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni,
poremetilo je njihovo daljnje ustrojavanje.131
Slika 6. Zapovjednik OZ SB HVO-a, pukovnik Tihomir Blaškić

4.2. Stvaranje Armije Republike Bosne i Hercegovine (ABiH) i njezin ustroj
Formiranju ABiH prethodilo je nekoliko događaja. Najprije, 2. svibnja 1991. g.

stvorena je Patriotska liga kao vojno krilo SDA, te se u to vrijeme može smatrati paravojnom
formacijom. Slijedeći mjesec, 10. lipnja 1991. g. osnovano je bošnjačko Nacionalno
obrambeno vijeće, s Patriotskom ligom kao vojnim krilom. 132 Ključna osoba za djelovanje i
organiziranje Patriotske lige je bivši pukovnik JNA, Sefer Halilović. 133 Poslije prvog kongresa
SDA, u prosincu iste godine, Alija Izetbegović naređuje Seferu Haliloviću da napravi plan za
širenje Patriotske lige (PL) u BiH.134 Na sastanku u Mehurićima pokraj Travnika, održanog 7.
i 8. veljače 1992. g., oformljeno je Vojno vijeće, pored već prisutnog Glavnog političkog
štaba PL BiH.135 Na sastanku su usuglašeni planovi po regijama i podijeljeni zadaci za naredni
period, kroz „Direktivu Glavnog štaba Patriotske lige BiH za odbranu suvereniteta Republike
Bosne i Hercegovine“. Definirani su neprijatelji kao snage dezintegracije BiH, čiji su nosioci
SDS sa jugoslavenskom armijom i ekstremno krilo HDZ-a. Halilović je dao procjenu ljudstva
PL-a od 120 000 ljudi, te da je moguće očekivati novi priliv ljudi i povećanje broja na 150
131
Ibid., str. 63-64
132
Marijan, Rat u Bosni i Hercegovini ili nepodnošljiva lakoća „povjesničarenja“. Nacionalna sigurnost i
budućnost, 1 (2001), str. 144
133
134
Halilović, Lukava strategija, str. 54-55
135
Šimić, Dokumenti Predsjedništva BiH. National security and the future, 7 (2006), ½, str. 175
28
000. U 3. točci, poziva se „narod Sandžaka, Kosova i Makedonije da se solidarišu sa našom
pravednom borbom i odmah otpočnu borbena dejstva u cilju vezivanja snaga neprijatelja i
slabljenja njegove udarne moći na prostoru BiH. Istovremeno uspostaviti kontakt, saradnju i
kordinaciju na zajedničkim dejstvima sa hrvatskim narodom u BiH protiv zajedničkog
neprijatelja“.136 Prvi dio ove formulacije se može poistovjetiti s idejom panislamizma iz
Izetbegovićeve Islamske deklaracije, a drugi nudi pomirljive tonove prema Hrvatima izvan
ekstremnog dijela HDZ-a. Četvrta točka je zanimljiva u kontekstu bošnjačko-hrvatskog
sukoba u srednjoj Bosni, jer govori da treba, „glavne snage imati u Centralnoj Bosni“.137
Na 65. sjednici Predsjedništva BiH, 8. travnja 1992. g., donesena je uredba o ukidanju
Republičkog štaba TO i obrazovanja Štaba Teritorijalne obrane Republike Bosne i
Hercegovine (ŠTO RBiH), nakon što je proglašena neposredna ratna opasnost. Za
komandanta ŠTO RBiH je imenovan pukovnik Hasan Efendić, a za načelnika ŠTO RBiH,
pukovnik Stjepan Šiber.138 Tako je TO postala vojna snaga Predsjedništva BiH, iako je JNA
prethodno razoružala TO uz Izetbegovićev pristanak. Slijedeći dan, 9. travnja, Predsjedništvo
BiH je donijelo odluku o objedinjavanju svih naoružanih snaga na teritoriju BiH. U sastav
Oružanih snaga BiH, tako ulaze PL, HVO, TO BiH, „Zelene beretke“, HOS i ostale
postrojbe.139 Kasnije, od postrojbi Patriotske lige, TO BiH i „Zelenih beretki“, formira se
Armija Bosne i Hercegovine (ABiH). Prema Haliloviću, već 27. svibnja 1992. g., odlukom
Predsjedništva BiH, osnovane su prve postrojbe ABiH. 140 Prema odluci Predsjedništva BiH,
18. kolovoza 1992. g., zamijenjen je sustav TO-a po općinama, te je formiran sustav pet
korpusa ABiH. Sustav je bio sličan onom kojog je organizirao HVO sa Operativnim zonama,
ali su područja odgovornosti ABiH bila teritorijalno veća. Prvi korpus je podrazumijevao
područje Sarajeva i okolice. Drugi korpus je odgovarao za Doboj i Tuzlu, Treći za Banja
Luku i Zenicu, Četvrti za Mostar, a Peti za Bihać. Tijekom 1993. g., formirat će se Šesti
korpus, odgovoran za Igman, Visoko i Jablanicu, te Sedmi korpus u Travniku.
Za područje srednje Bosne, najodgovorniji je bio Treći korpus (3.K) ABiH, a kasnije i
novoformirani Sedmi korpus, iako je dolazilo do povremenih djelovanja 1., 2., i 6. korpusa.141
136
Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991.-1995., str. 138-140; Halilović, Lukava strategija, str.
164-169
137
Ibid.
138
Efendić, Ko je branio Bosnu, str. 12-13
139
Šimić, Dokumeni Predsjedništva Bosne i Hercegovine 1991.-1994. National security and the future, 7(2006),
3, str. 132-133
140
Zanimljivo je da ABiH slavi rođendan 15. travnja, kao Dan Armije, iako je nejasno zašto je taj datum izabran
za obljetnicu. Efendić, Ko je branio Bosnu, str. 340; Prve postrojbe ABiH su uključivale 13 brigada, 12
samostalnih vodova, bojnu VP-a, inžinjerijsku bojnu i satniju za zaštitu Predsjedništva BiH. Halilović, Lukava
strategija, str. 123
141
29
Treći korpus ABiH, organizirao je četiri operativne grupe (OG): OG Bosanska Krajina sa
stožerom u Travniku, OG Bosna u Zavidovićima, OG Lašva u Kaknju i OG Zapad u Bugojnu.
Spomenute operativne grupe su bile fleksibilnog karaktera, često pridružujući svoje
pripadajuće postrojbe drugoj operativnoj grupi, u sklopu izvršavanja pojedinih zadaća. Tako
je broj ljudstva varirao s obzirom na ratna djelovanja i zadatke. Brigade ABiH u srednjoj
Bosni, većinom su bile ustrojene kao brdsko-planinske, izuzev 301. br. koja je bila
mehanizirana, te još tri motorizirane brigade, s kroničnim problemom pune popunjenosti
ljudstvom, kao i HVO.142
Slika 7. i 8. Pukovnici ABiH, Enver Hadžihasanović (lijevo) i Mehmed Alagić (desno)

Izvor: http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/1472480.stm, ; James Mason,
http://www.pbase.com/zidar/image/67781329, 11. I. 2011.
4.3. Odnos HVO-a i ABiH u srednjoj Bosni
Odnosi HVO-a i ABiH od samog početka rata u BiH su bili zategnuti. S vremenom,
dolazilo je do pokušaja suradnje i koordinacije, ali sve do potpisivanja Washingtonskog
sporazuma, nije došlo do pozitivnih rezultata. Sporazum o prijateljstvu i suradnji, između
Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatske, od 21. srpnja 1992. g., stvorio je pozitivan impuls
za suradnju između HVO-a i ABiH. Prethodno je HVO smatran Tuđmanovim „oruđem“ za
podjelu Bosne. Odlukom Predsjedništva BiH, 6. kolovoza 1992. g., Hrvatsko vijeće obrane je
142
Ibid., str. 70-73, 249-251
30
prihvaćeno kao sastavni dio Armije Republike BiH, prema izmijenjenoj i dopunjenoj uredbi
sa zakonskom snagom o oružanim snagama Republike BiH143.144
Međutim, stanje u srednjoj Bosni je opovrgnulo spomenutu uredbu. Naime, čak je i
srpska strana detektirala napetost između Bošnjaka i Hrvata. U izvještaju 30. partizanske
divizije, 2. travnja 1992. g. stoji kako je u Bugojnu podijeljeno streljivo ratnoj miliciji, ali
samo Bošnjacima, uz napomenu da se streljivo sakrije od Hrvata. Također, izvještaj govori o
zategnutim odnosima Hrvata i Bošnjaka u Gornjem Vakufu. 145 Tijekom 1992. g., dogodit će
se brojni incidenti između HVO-a i ABiH u srednjoj Bosni. U Busovači, 10. svibnja 1992. g.,
izdana je zapovijed HVO-a o poništavanju sporazuma HVO i TO Busovača o raspodjeli
naoružanja i dan je ultimatum za predaju svih paravojnih formacija (misli se i na TO) s
naoružanjem, te stavljanjem pod kontrolu HVO-a. Zapovijed je nastala nakon pogibije
pripadnika HVO-a, Darka Vulete, od strane TO BiH, prilikom preuzimanja vojarne u
Kaoniku.146 Idući mjesec, 13. lipnja 1992. g., opet je došlo do incidenta na području
Busovače, kada je TO RBiH otvorila vatru na pripadnike VP HVO-a, koji nastojali zaštititi
srpske civile iz Katića koji su prethodno, u ožujku izrazili lojalnost HVO-u i predali svoje
naoružanje. U incidentu je poginuo jedan pripadnik HVO-a i trojica iz TO RBiH. 147 Na
području Novog Travnika i Travnika, 18. i 19. lipnja, dolazi do oružanog sukoba, zbog
nastojanja HVO da spriječi transport oružja iz tvornice „Bratstvo“ namijenjenog izvozu i
navodnog pokušaja HVO-a da uspostavi svoju vlast, odnosno HDZ-a u Travničkoj regiji. 148
Ministarstvo obrane Republike Hrvatske imalo je nakanu da dislocira tvornicu „Bratstvo“ u
Imotski, koji je trebao biti novo središte hrvatske vojne industrije. Sukladno tome, 19. srpnja
1992., jedinice HVO-a pod kontrolom Daria Kordića, bezuspješno su napale policijsku
postaju u Novom Travniku, kako bi lakše ovladale tvornicom. Časnik ABiH, Džemal Merdan,
pokušavao je suzbiti sukob, zajedno sa pukovnikom Blaškićem. 149 Prethodno, u pokušaju da
se zauzme skladište oružja JNA u Slimeni kraj Travnika, HVO je oružanom akcijom uzeo
143
%20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih/671.pdf, 23. XI. 2010.
144
Marijan, Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i BiH. Časopis za suvremenu povijest, 36(2004), 1., str.
230-231
145
Marijan, Rat u Bosni i Hercegovini ili nepodnošljiva lakoća „povjesničarenja“. Nacionalna sigurnost i
budućnost, str. 149-150
146
Efendić, Ko je branio Bosnu, str. 196-198
147
http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/KRONOLOGIJA
%20DOGADJANJA%20SREDNJA%20BOSNA%20%20ZBORNO%20PODRUCJE
%20VITEZ/srednja_bosna_zborno_podrucje_vitez.pdf, 23. XI. 2010., str. 2
148
Shrader,Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 111;
http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/agresija_do_1992/375.pdf, 23. XI.
2010.
149
31
preostalo oružje nakon eksplozije jer je JNA minirala skladište. Istovremeno, bošnjačka strana
je pokušavala pregovorima preuzeti skladište.150
U kolovozu je došlo do kratkog sukoba u Kiseljaku, ali i do tragičnog događaja u
Dogladama, u sarajevskom naselju Stup, nastanjenim pretežito Hrvatima. Naime, snage ABiH
su upale u naselje, te počinile ubojstva Hrvata, pljačkajući i paleći hrvatske kuće. Zatim su
otvorile vatru prema srpskim položajima kako bi isprovocirale sukob. VRS je upala u naselje
Bare, nastavljajući masakr koji su počinile snage ABiH.151 Do zaoštrenja u odnosima, došlo je
u listopadu. U Novom Travniku, 18. listopada, dolazi do verbalnog sukoba koji prerasta u
oružani nakon što Hrvati na benzinskoj crpki odbijaju osigurati gorivo pripadnicima ABiH. 152
Na zapovjednika HVO Jajce, Stjepana Blaževića, ABiH je pucala u selu Karaula na putu
između Travnika i Jajca, a kasnije će pucati i na predsjednika HVO Jajce, Nikolu Bilića,
nakon pada Jajca 29. listopada. 153 Već je bilo govora o incidentu kod Ahmića, 20. listopada
kada je ABiH zaustavila HVO na putu za ispomoć Jajcu. Istog dana, ubijen je Ivica Stojak,
zapovjednik Travničke brigade HVO-a, za što je hrvatska strana optužila radikalne pripadnike
7. muslimanske brigade iz Zenice – navodno mudžahedine.154
Kamen spoticanja u odnosima HVO-a i ABiH, predstavljao je časnički kadar.
Tijekom rata u Hrvatskoj, mnogi od hrvatskih i bošnjačkih časnika, našli su se na suprotnim
stranama. HVO je bio trajno nepovjerljiv prema bivšim JNA oficirima iz ABiH, kao što su
npr. Sefer Halilović ili Fikret Muslimović, koji je bio oficir KOS-a. Dokazujući pripadnost
svojem narodu, neki od časnika na obje zaraćene strane, postali su gorljivi nacionalisti i
ortodoksni vjernici, ograđujući se pritom od svog jugoslavenstva i ateizma.155
Najveću suradnju Bošnjaka i Hrvata, uspostavile su Hrvatske obrambene snage
(HOS). Početkom rata u BiH, brojni Bošnjaci, pristupili su HOS-u. Međutim, u HOS-u je bila
prisutna ustaška ikonografija, budući da su predstavljali (para)vojnu formaciju Hrvatske
stranke prava (HSP), koja je zagovarala „Hrvatsku do Drine“, aludirajući tako na granice
150
Efendić, Ko je branio Bosnu, str. 198-199; Zanimljivo, ova trvrdnja je kontradiktorna sa Shraderom, koji piše
da je HVO nastojao pregovorima preuzeti skladište, dok je TO RBiH ušla u skladište i raznijela ga eksplozivom.
151
http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/KRONOLOGIJA
%20DOGADJANJA%20SREDNJA%20BOSNA%20%20ZBORNO%20PODRUCJE
%20VITEZ/srednja_bosna_zborno_podrucje_vitez.pdf, 23. XI. 2010.; Pokolj su najvjerovatnije počinile jedinice
na čelu s Jukom Prazinom, predratnim pripadnikom sarajevskog podzemlja. Dadić, Joško. Izvor krvi u Kiseljaku.
Nedjeljnja Dalmacija. 16. IX. 1992. u: Rat u BiH (elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i
Hercegovini
152
Navodno je lokalni zapovjednik HVO uzviknuo: „Benzinska ili rat“. Marijan, Vještački nalaz: o ratnim
vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Časopis za suvremenu povijest, 36(2004), 1., str. 237
153
Ibid.
154
155
233-234
32
NDH. Iako je njihov ekstremizam toleriran na početku rata, kasnije dolazi do zaoštravanja
odnosa sa Hrvatskim vijećem obrane. Nakon ubojstva zapovjednika HOS-a, generala Blaža
Kraljevića, 9. kolovoza 1992. g., HOS se postupno razoružava i stavlja pod kontrolu HVO-a.
Većina Bošnjaka iz HVO-a, prelazi u ABiH. Na području srednje Bosne, HOS je bio pod
zapovjedništvom Mladena Holmana u Zenici. U travnju 1993. g., postrojbe HOS-a iz Zenice,
nasilno su uključene u HVO, pod zapovjedništvo Druge zeničke i brigade „Jure Francetić“.
Bošnjački pripadnici HOS-a iz Zenice, formiraju Muslimanske obrambene snage (MOS).156
Osnovni problem u odnosima HVO-a i ABiH, predstavljalo je dvovlašće u civilnim i
vojnim strukturama. U gradovima srednje Bosne, postojala su dva zapovjedništva, dviju
vojski, HVO-a i ABiH. Tokom 1992. i početkom 1993. g., pokušano je formiranje
Zajedničkog zapovjedništva u Travniku, a kasnije u Zenici. Na čelu Zajedničkog
zapovjedništva, trebali su biti Jasmin Jaganjac i Slobodan Praljak, a kasnije Ante Prkačin 157.
No, taj prijedlog nije prošao.158
Nakon potpisivanja Vance-Owenova plana, ministar obrane BiH, Božo Rajić, 16.
siječnja 1993. g., izdao je zapovijed kojom se nastojao riješiti problem dvovlašća. U prve
dvije točke zapovijedi stoji: „1. Sve postrojbe HVO koje se trenutno nalaze u prostorima
provincija 1,5, i 9, koje su Ženevskim dogovorom proglašene muslimanskim (bošnjačkim -
F.B.) provincijama, potčinjavaju se Glavnom stožeru Armije BiH;. 2. Sve postrojbe Armije
BiH, koje se trenutno nalaze na prostorima provincija 3, 8 i 10, koje su Ženevskim
dogovorima proglašene hrvatskima, podčinjavaju se Glavnom stožeru HVO-a“.159 Međutim,
Predsjedništvo BiH je poništilo zapovijed ministra obrane BiH, Bože Rajića, jer dotični nije
„potpisao svečanu izjavu – zakletvu“, te zbog toga njegova zapovijed nema pravno
značenje.160 Problem dvovlašća, odnosno kontrole nad srednjom Bosnom, već se počeo
rješavati vojnim putem. U Gornjem Vakufu je došlo do sukoba, koji će se tokom siječnja
proširiti dolinom rijeke Lašve.
4.4. Problemi u djelovanju HVO-a i ABiH
Na prostoru srednje Bosne, HVO i ABiH, bile su suočene s nizom negativnih

čimbenika koji su remetili njihovo djelovanje. U vojničkoj terminologiji, prisutan je termin
156
157
Vjesnik, 10. XI. 1992.; vidi: Rat u BiH (elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini
158
Marijan, Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Časopis za suvremenu povijest,
36(2004) 1., str. 232; Šiber, Prevare, zablude, istina, str. 68-75
159
Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991.-1995., str. 317
160
Ibid., str. 320-321
33
3C, koji podrazumijeva commanding (zapovjedništvo), control (nadzor) i communications
(komunikacije), bez kojih nije moguće normalno funkcioniranje vojske. HVO i ABiH u
srednjoj Bosni, od početka rata, pa do 1994. g., nisu uspjeli uspostaviti 3C sustav. Stoga,
možemo reći da su djelovali u nenormalnim uvjetima. Razlozi tih uvjeta se mogu tražiti u
činjenici da su HVO i ABiH bile nove vojske u nastajanju, izrazito podložne političkom
utjecaju, suočene s postojanjem paravojnih formacija i ratnog profiterstva, odnosno
kriminala.161
„Vjerojatno najveća zapreka učinkovitom zapovjedništvu i nadzoru na objema
stranama bio je – nedostatak odgovarajućih komunikacija“.162 Pri tome se misli na kroničan
nedostatak komunikacijske opreme, što je često uzrokovalo kaos i počinjenje ratnih zločina.
Kako su postrojbe ABiH i HVO-a bile formirane po dragovoljnoj osnovi, bez profesionalnih
postrojbi, barem do 1994. g., javljao se problem discipline. Većina ovih postrojbi bile su
defanzivnog karaktera, te su se vojnici nakon „odslužene“ smjene na bojišnici, vraćali svojim
domovima i obavljali civilne poslove. Međusobno su birali svoje vođe, na lokalnoj razini.
Često je bio prisutan nepotizam u postrojbama i samovoljni prelazak u druge postrojbe. 163
Politički utjecaj je sputavao vojne zapovjednike u njihovu djelovanju. HVO, odnosno njegov
Odjel za obranu, koji je bio zadužen za vojna pitanja, djelovao je u sklopu odjela HVO-a,
zajedno sa još četiri odjela. Paralelno su postojala općinska vijeća HVO i njegova
povjerenstva. Iz navedenog proizlazi da je vojna komponenta HVO, bila izjednačena s onom
civilnom, često i podređena. Kako bi se donijela neka važnija odluka ili postavljanje na
dužnost, morao je postojati konsenzus sa gradskim vlastima. Nekad je dolazilo i do otvorenih
suprotstavljanja izvršenju zapovijedi.164
S druge strane, u ABiH, postojao je problem utjecaja islamskih fundamentalističkih
krugova koji su težili radikalizaciji 165 ABiH, nastojeći je pretvoriti u partijsku vojsku SDA.
Ovakva nastojanja su vidljiva u Zenici i Travniku.166 Postrojbe Vojne policije, trebale su
osigurati stabilnost iza prve crte bojišnice. Međutim, i svom djelovanju, često su zadavale
probleme zapovjedništvu OZ SB HVO-a i 3.K ABiH. Kako su spomenute postrojbe
kontrolirale ceste i puteve, na njihovim punktovima je često dolazilo do ekscesa, oružanih
sukoba i pljačkanja pojedinih transporta ili putnika. Dio Vojne policije je bio popunjen
161
162
Ibid., str. 96
163
Ibid., str. 75-76
164
Ibid., str. 77
165
Novi list, 29. X. 1992.; vidi: Rat u BiH (elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.
Zagreb: Vjesnik, 2005.
166
Halilović, Lukava strategija, str. 123
34
predratnim ljudima sumnjiva morala, kojima kriminal nije bio stran. Postrojbe za posebne
namjene (PPN) HVO-a, zbog svoje direktne podčinjenosti Odjelu za obranu, odnosno stožeru
Glavnog zapovjedništva HVO-a, predstavljale su problem u zapovijedanju i nadzoru,
zapovjedniku OZ SB, Tihomiru Blaškiću. Naime, Blaškić je u teoriji mogao izdavati naredbe
za operacije, ali nije mogao disciplinirati njihove postupke u tim operacijama. Spomenute
postrojbe bile povezivane s ratnim zločinima, te su predstavljale poteškoće u nadzoru, čak i
Odjelu za obranu HVO-a.167
Zapovjednik 3. K. ABiH, Enver Hadžihasanović, suočen je s postojanjem niza
paravojnih postrojni koje su bile pod njegovim nadzorom, poput MOS-a, „Zelenih beretki“,
„Nanetovih“, „Sosne“, „Merćića“, te mudžahedinskih postrojbi „El Mudžahid“ i „Abdul
Atif“. Posebnu pozornost zaslužuje „legalna“ 7. muslimanska motorizirana brigada 168 iz
Zenice, kao radikalna postrojba, kasnije odgovorna za ratne zločine. Hadžihasanović je ŠVK
ABiH prešućivao sve negativnosti koje su isplovljavale ove postrojbe. 169 Na hrvatskoj strani,
pored spomenutog HOS-a, od paravojnih formacija koje je bilo teško kontrolirati, prisutna je
diverzantska skupina „Alfe“, pod zapovjedništvom britanskog plaćenika, Chrisa Wilsona,
koja je djelovala u Vitezu, te postrojba „Tvrtko II“ kao PPN.170
Ratna zbivanja i laka dostupnost naoružanja, pogodovale su stvaranju kriminalnih
bandi koje su pljačkale humanitarne konvoje. Bande su ujedno odgovorne za ubojstva, iznude
i ostale kriminalne djelatnosti. Noseći obilježja HVO-a ili ABiH, predstavljale su teret u
međusobnim optužbama sukobljenih strana. Najpoznatije bande s hrvatske strane su „Žuti“ na
čelu sa Žarkom Andrićem Žutim, te „Maturice“ i „Apostoli“ koje je kontrolirao kiseljački
„lokalni šerif“ Ivica Rajić, poznat i pod pseudonimom Viktor Andrić. S bošnjačke strane,
isticala se „Riblja glava“ pod vodstvom Hanefije Prijića171, zvanog Paraga.172
Na prostor srednje Bosne, u lipnju 1992. g., stižu prve grupe mudžahedina iz islamskih
zemalja, prvotno u svojstvu humanitarnih radnika. Stacionirani su oko Travnika, sa trenažnim
167
Na području OZ SB, djelovala je IV. bojna Vojne policije HVO-a, odgovarajući Uredu za VP pri Glavnom
stožeru HVO-a. Postrojba za posebne namjene „Vitezovi“, bila je podređena Odjelu za obranu HVO-a, a njezin
zapovjednik je bio Darko Kraljević. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 79-81
168
Na „papiru“, zapovjednik 7. muslimanske mbr., bio je Asim Koričić, a načelnik štaba Amir Kubura, dok su
stvarni zapovjednici bili Mahmut efendija Karalić iz Islamskog centra u Zenici i savjetnik komadanta 3.K., Sakib
Mahmuljin. Šiber, Prevare, zablude, istina, str. 87, 125
169
Ibid., str. 41, 125, 365
170
171
Hanefija Prijić Paraga je 2001. g., osuđen na 15 godina zatvora zbog ratnog zločina i ubojstva trojice
talijanskih humanitaraca. Dani, Sarajevo, 6. VII. 2001.; http://www.bhdani.com/arhiva/213/t21302.shtml, 25. XI.
2010.
172
35
logorom u Mehurićima.173 Uskoro su Bošnjaci počeli homogenizirati svoje religijske
svjetonazore, intenzivnom radikalizacijom, kako u civilnom, tako i u vojnom pogledu.
Ključnu ulogu u tome, imali su mudžahedini, kao borci za vjeru, pored toga što su bili
ratnici.174 Islamske zemlje su podržavale njihov dolazak u BiH, te su zahtijevale veći priliv,
ako ne dođe do vojne intervencije međunarodne zajednice. 175 Svojim fizičkim izgledom i
manirama, odudarali su od lokalnog stanovništva. Pratio ih je glas fanatičnih boraca, koji se
nisu bojali smrti, jer je ona nagrađena dženetom (haremskim rajem za ratnika). Svojom
pojavom, izazivali su strah kod hrvatskog stanovništva, pa čak i kod Bošnjaka. 176 Njihovo
prisutstvo u BiH, ostavit će posljedice do današnjih dana. Uz mudžahedine, u srednju Bosnu
su stigle manje grupe stranih plaćenika. Zapovjednik britanskog bataljona, pukovnik Bob
Stewart, potvrdio je susrete s nizom britanskih i danskih plaćenika, koji su se borili u ABiH.
Također, govori kako su dvojicu britanskih plaćenika, ubili mudžahedini, zbog sumnje da su
špijuni.177
Slika 9. Alija Izetbegović sa pripadnicima 3.K ABiH i postrojbe „El Mudžahid“

Izvor: http://www.politika.rs/rubrike/Svet/Terorista-u-diplomatskoj-misiji.lt.html, 11. I. 2011.
Nazočnost UNPROFOR-a i promatrača Europske zajednice, dodatno je otežavalo

djelovanje zapovjednika Blaškića i Hadžihasanovića. UNPROFOR je s ciljem osiguravanja
raspodjele humanitarne pomoći, često djelovao izvan svojih zadanih parametara. Kako je bio
spona između HVO-a i ABiH, često se priklanjao jednoj do sukobljenih strana, odavajući
borbeni raspored i intencije zapovjedništava. Česti su verbalni sukobi UNPROFOR-a sa nižim
173
Slobodna Dalmacija, 11. X. 2010.; vidi: Rat u BiH (Elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i
Hercegovini. Zagreb: Vjesnik, 2005.
174
Mihovilović, Maroje. Mudžahedini zbijaju muslimanske redove. Novi list, Rijeka, 29. X. 1992.; vidi: Rat u
BiH (Elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Zagreb: Vjesnik, 2005.
175
Večernji list, Zagreb, 13. X. 1992.; u: Ibid.
176
Shrader, Muslimasnko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 89-91
177
Ibid., str. 91-92
36
časničkim osobljem, koji su iritirali sukobljene strane. Pored spomenutih aktivnosti, pojedinci
UNPROFOR-a, bili su uključeni u „sivu ekonomiju“, prodavajući gorivo, naoružanje i ostale
potrepštine napaćenom narodu srednje Bosne. Britanske snage UNPROFOR-a, bile su
izložene kritici hrvatske strane zbog pristranosti u sukobu. Vjerojatno uzrokovane činjenicom,
da je većina prevoditelja u UNPROFOR-u, bila bošnjačke narodnosti, što je moglo dovesti do
emocionalnih i moralnih simpatija. HVO je optuživao UNPROFOR, da diskriminira prijevoz
njihovih ranjenika i da doprema oružje i streljivo za ABiH u svojim transporterima. S
vremenom, razvilo se mišljenje da je za bošnjačko-hrvatski sukob uvelike zaslužna britanska
MI6, kako bi pomogla Srbima, svojim „vječnim“ saveznicima na Balkanu. Promatrači EZ-a,
slično kao i UNPROFOR, ometali su djelovanja ABiH i HVO-a. Svoju nesposobnost,
prikrivali su kontra optužbama, upućenim sukobljenim stranama, nastojeći tako osvjetlati
obraz EZ-a.178
5. Početak bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni (siječanj 1993. g.)
Događaji u Prozoru, koji su se odvijali 23. listopada 1992. g., smatraju se početkom
bošnjačko-hrvatskog sukoba u Bosni i Hercegovini.179 Međutim, oni ne ulaze u kontekst
sukoba u srednjoj Bosni, jer općina Prozor, geografski ne pripada spomenutoj regiji.
Bošnjačko-hrvatski sukob na području srednje Bosne, započinje u siječnju, okršajem HVO-a i
ABiH u Gornjem Vakufu, odnosno Uskoplju, kako ga nazivaju Hrvati. Područje općina
Bugojno i Gornji Vakuf, geografski pripadaju srednjoj Bosni, ali su bili uključeni u OZ
Sjeverozapadna Hercegovina HVO-a. S druge strane, kako je već prethodno rečeno,
spomenute općine su bile u području odgovornosti 3.K ABiH, koji je imao veći teritorijalni
opseg odgovornosti od OZ SB HVO-a. Stoga, događaje iz Gornjeg Vakufa, uzimamo za
početak sukoba u srednjoj Bosni, ali u daljnjem tekstu neće biti spominjani, zbog problema
nejednakih zona odgovornosti ABiH i HVO-a, te će mo se koncentrirati na prostor riječnih
dolina Lašve, Kozice i Lepenice.
Početkom siječnja, u Ženevi su vođeni razgovori u svezi sa predloženim Vance-
Owenovim planom za BiH. Napetost između Bošnjaka i Hrvata u srednjoj Bosni, raste iz dana
Ibid., str. 92-96

178
179
237-238
37
u dan. Paralelno s ženevskim pregovorima, u Gornjem Vakufu, 7. siječnja 1993. g., odvija se
sastanak SDA iz Bugojna, Jajca, Travnika i Gornjeg Vakufa. Istog dana ABiH dobiva
pojačanja u Gornjem Vakufu.180 Načelnik Vojno-obavještajne službe (VOS) OZ SB, Ivica
Zeko, u svom izvještaju o predmetu „saveznici“, u kojem izvještava o ABiH, napominje da se
postrojbe ABiH uvježbavaju za ulične borbe, te da kane pojedine teritorije pod kontrolom
HVO „prikloniti“ dijelu kojeg oni kontroliraju. Ivica Zeko predviđa, da će ABiH udariti na
komunikacije između Busovače i Kiseljaka kod Kaćuna i raskrižja u Kaoniku, na području
Viteza kod Ahmića i iz smjera Krušćice, kako bi osvojila Zapovjedništvo OZ SB, te na prekid
komunikacija Novi Travnik – Gornji Vakuf – Bugojno. 181 Kasnije, predviđanja Ivice Zeke,
pokazat će se točnima.
Komanda 3.K ABiH, 10. siječnja izdaje saopćenje, u kojem se daje podrška
bošnjačkoj delegaciji u Ženevi, da ne dozvole etničku podjelu BiH, te da ni oni (3.K ABiH –
op. F.B.) neće dozvoliti takav ishod, uvažavajući dosadašnje žrtve i poginule. 182 Istog dana,
komandant 3.K ABiH, pukovnik Enver Hadžihasanović, u tjednom izvještaju zapisuje, kako
je 305. Jajačka brigada smještena u Gornjem Vakufu, te da nije dobio izvještaje od 317. br. i
7. muslimanske br., koje se također, nalaze u Gornjem Vakufu.183 Razlog nedobivanja
izvještaja spomenutih brigada je navodno, nedostatak električne energije. S druge strane,
HVO brigada „Ante Starčević“ iz Gornjeg Vakufa redovno šalje svoje izvještaje
Zapovjedništvu OZ SZH. Pet minuta iza ponoći, 10. siječnja, u G. Vakufu, eksplodirala je
bomba ispred hotela „Raduša“ gdje je smještena bošnjačka Služba javne sigurnosti. Nakon
eksplozije, uslijedila je pljačka hrvatskih gospodarskih objekata. Za eksploziju, Bošnjaci su
optužili hrvatsku stranu, dok su Hrvati smatrali eksploziju, smišljenom diverzijom i
planiranom provokacijom.184
ABiH postavlja punktove na komunikacijama, N. Travnika i Bugojna sa G. Vakufom i
zabranjuje prometovanje istim. Zamjenik načelnika ŠVK ABiH, pukovnik Jovan Divjak, traži
od korpusa, podatke o odnosu snaga do 15. siječnja. Očito je kako dolazi do pregrupiranja
ABiH na terenu.185 Situacija u Gornjem Vakufu postaje sve neizvjesnija i izmiče kontroli. U
17:20h, 11. siječnja, dolazi do pucnjave u gradu iz pješačkog naoružanja, te se čuju
180
181
182
http://www.slobodanpraljak.com/materijali/RATNI%20DOKUMENTI/RATNI%20DOKUMENTI
%20ABiH/RATNI%20DOKUMENTI%20ABiH%201/161.pdf, 29. XI. 2010.
183
184
38
detonacije.186 Do pucnjave je došlo nakon što je pripadnik HVO-a, samoinicijativno ispalio
nekoliko granata po dijelu grada pretežno naseljenim Bošnjacima. Uslijedila su zarobljavanja
na obje strane. Noć je protekla mirno, sve do topničkog napada VRS-a, jedan sat iza ponoći.
Slijedeći dan je održan sastanak sa ABiH radi razmjene zarobljenih. Oko 15:10h, 12. siječnja,
došlo je do razmjene vatre iz pješačkog naoružanja, a kasnije ABiH otvara topničku paljbu,
što dovodi do razmjene vatre iz svih raspoloživih sredstava.187
UNPROFOR, svojim posredstvom, organizira sastanak 13. siječnja i dogovara
deblokadu komunikacija, ali ABiH i dalje otežava promet cestama. 188 U večernjim satima, 16.
siječnja, dolazi do relativnog primirja, zbog pregrupiranja snaga ABiH.189 Enver
Hadžihasanović, u svom odgovoru na zahtjev iz Gornjeg Vakufa, za jačim angažmanom 3.K,
napominje da se ne bave poslovima koji nisu u njihovoj domeni, te da ne dijele „političke
lekcije“. Hadžihasanović piše: „Za sukobe u svim gradovima HZ Herceg Bosna je
preuranjeno, mada je i ta opcija predviđena. Nastojte učinite sve što možete i pomognete
Vakufu“.190 Međutim, kasnije će se nastaviti još žešće borbe, koje će obilježiti čitavu 1993. g.
u Gornjem Vakufu.
Kada je izbio sukob u Gornjem Vakufu, obavještajci OZ SB HVO-a, smatrali su da je
posrijedi „lokalna akcija“. Kasnije je postalo jasno da je ABiH namjeravala „odsjeći“ OZ SB
od Hercegovine i „navesti HVO na kakvu ofenzivnu akciju da bi održalo svoje
komunikacijske pravce, što bi se moglo tumačiti kao casus beli i dokaz izdaje od Hrvata“.191
Sukladno predviđanjima VOS-a HVO, ABiH priprema napad na područje Busovače s
ciljem prekida komunikacije sa Kiseljakom. Prethodilo je iseljavanje civilnog stanovništva, u
noći 17./18. siječanj, navodno, prema nalogu iz Zenice. Zamijećena je smanjena prisutnost
djece na nastavi u školi, u Kaćunima. Pripadnici 333. brdske brigade, mobilizirani su i
stacionirani u rovovima iznad i oko Kaćuna.192 Na cesti prema Busovači, kod Kaćuna, ABiH
je 19. siječnja uspostavila kontrolni punkt, te time prekida komunikaciju Kiseljak –
185
186
187
188
Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srfednjoj Bosni, str. 122
189
190
191
192
39
Busovača.193 Slijedećeg dana su planirani atentati na tajnika HDZ-a Srednje Bosne, Ignaca
Koštromana, zapovjednika OZ SB, pukovnika Tihomira Blaškića i dopredsjednika HVO-a
HZ H-B, pukovnika Darija Kordića. Naime, oko 16:30h, Ignac Koštroman s pratnjom, krenuo
je iz Busovače prema Kiseljaku. Nakon dojave, atentat se trebao izvršiti na kontrolnom
punktu u Kaćunima. Međutim, Koštromanovo vozilo se ubacilo u kolonu UNHCR-a.
Koštroman je zaustavljen pod prijetnjom „zolje“ i naređeno mu je da skrene prema silosu gdje
je bila stacionirana ABiH. Ipak, brzo stiže Kordićeva pratnja, što zbunjuje ABiH. Nakon,
razgovora i nesnalaženja ABiH, vozila su propuštena prema Kiseljaku. Istim putem, pola sata
kasnije, trebao je proći Tihomir Blaškić, na povratku iz svoje kuće u Kiseljaku prema
Zapovjedništvu u Vitezu.194 Atentatom se htjelo destabilizirati HVO i HDZ srednje Bosne,
tako da se uklone tri glavne osobe u vojnom i civilnom životu.
Nakon početka sukoba u Gornjem Vakufu, na području Busovače događaju se
incidenti za koje su odgovorne obje strane. Vrše se maltretiranja vojnika i civila, događaju se
pljačke, ubojstva, progoni, uništavaju se privatni lokali i slični ekscesi. Napad ABiH, na
području Busovače, započeo je u popodnevnim satima, 24. siječnja, iz pravca Kaćuna.
Slijedećeg dana, nakon pregrupiranja,ABiH je osvojila Bilalovac, te je uslijedilo „čišćenje“
sela oko Kaćuna: Nezirovića, Oselišta, Gustog Graba i Donjeg Polja. U „čišćenju“ Gustog
Graba, ubijeno je sedam civila, hladnim i vatrenim oružjem 195. Sjeverno od Kaćuna, ABiH je
uspostavila liniju, zauzevši sela Lašvu i Dusine. U selu Dusine, počinjen je prvi masovni ratni
zločin u bošnjačko-hrvatskom sukobu. Ubijeno je deset civila, uključujući lokalnog
zapovjednika HVO-a, Zvonka Rajića. Njega je ustrijelio zapovjednik 2. bojne 7. muslimanske
brigade, Šerif Patković, postrojbe koja je počinila zločin. Rajiću je kasnije u morbidnom činu,
izvađeno srce.196
Zbog prekida komunikacija, zapovjednik OZ SB, pukovnik Tihomir Blaškić,
privremeno je rukovodio akcijama iz stožera kiseljačke brigade „Ban Jelačić“. Busovaču je
branila lokalna brigada HVO-a, „Nikola Šubić Zrinski“, sa šesto do sedamsto vojnika, koji su
prvi put sudjelovali u borbama, nakon osnivanja brigade – 19. prosinca 1992. g. Drugi cilj
napada ABiH tih dana, bilo je zauzimanje raskrižja kod Fojnice, u blizini sela Gomionice, na
dionici ceste između Busovače i Kiseljaka. Napad ABiH, potpomognut artiljerijom, započeo
je 25. siječnja u jutarnjim satima, djelovanjem uz cestu Busovača – Kiseljak. Tokom dana,
193
194
195
Mlivončić, Zločin s pečatom, str. 210
196
Ibid., str. 181-183
40
vođene su grčevite borbe. Nakon pregrupiranja, 27. siječnja, HVO brigada „Ban Jelačić“ i dio
4. bojne VP-a, izvodi protunapad i ukopavanje na novim položajima. Iako ABiH nije uspjela
zauzeti željeno raskrižje kod Fojnice, ovladala je selima sjeveroistočno od ceste –
Svinjarevom, Behrićima i Gomionicom, gdje je uspostavila svoj stožer.197
Nakon višednevnih borbi, potpisano je primirje 30. siječnja u Staroj Biloj, između
HVO i ABiH u srednjoj Bosni. Dogovoren je prekid vatre 198, koji stupa na snagu u 8:00h, u
nedjelju, 31. siječnja 1993.g. Iako je napetost između Hrvata i Bošnjaka u srednjoj Bosni bila
velika, napad ABiH u siječnju 1993. g., iznenadio je hrvatsku vlast i HVO u Busovači i
Kiseljaku.199 Slijedeća dva mjeseca protekla su relativno mirno, bez značajnijih sukoba u
srednjoj Bosni. Pozornost javnosti, usmjerena je na opkoljene gradove, Sarajevo i Srebrenicu.
Posredništvom zapovjednika UNPROFOR-a, generala Phillipa Morillona, na sastanku u
Novoj Biloj, 1. veljače, organiziran je sastanak zapovjednika HVO-a OZ SB, pukovnika
Tihomira Blaškića i zapovjednika 3.K ABiH, pukovnika Envera Hadžihasanovića. Tema
sastanka, bila je primjena dogovorenog prekida vatre i deblokada cestovnih komunikacija.
Dogovorene su zajedničke komisije za obilazak terena i razmjenu zarobljenika. Prethodno,
Blaškić je uputio niz kritika UNPROFOR-u zbog ponašanja tijekom borbi, te prijevoza
pripadnika ABiH i mudžahedina u vozilima Crvenog križa, na izvršavanje borbenih zadaća 200.
Iako su promatrači EZ-a i UNPROFOR, hvalili zapovjedništvo 3.K za doprinos u miru
između HVO-a i ABiH, na suđenju Tihomiru Blaškiću u Haagu, u svom svjedočenju,
pukovnik Bob Stewart je potvrdio kako je 25. siječnja 1993.g., prilikom posjeta
zapovjedništvu 3.K u Zenici, požalio pukovniku Hadžihasanoviću, da je ABiH započela
sukob u srednjoj Bosni.201
Načelnik GS HVO-a, brigadir Milivoj Petković, 11. veljače 1993. g., „na osnovu
zajedničkog dogovora načelnika ŠVK ABiH i načelnika stožera HVO, a sa ciljem sprečavanja
daljnjih nesuglasica i sukoba između sastava ABiH i HVO i organiziranja zajedničke borbe
protiv agresora“, izdaje naredbu o formiranju zajedničkog koordicionog tima sa po tri člana
od svake strane. Zadaća tima je da izdaje zajedničke naredbe, da ukloni sve barikade, zatrpaju
rovovi, omogući povratak civila, otpuste zarobljenici, kazne počinitelji zlodjela, te spriječe
197
198
199
200
201
Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 127; prema: Stewart, svjedočenje na
suđenju generalu Tihomiru Blaškiću, 17. VI. 1999.
41
potencijalni incidenti na licu mjesta 202. Zapovjednici Hadžihasanović i Blaškić, zatim su
uputili zapovijedi svojim podčinjenim za ispunjavanje dogovora. O situaciji nakon sukoba u
siječnju, svjedoči Komšić u svom zajedničkom obilasku Busovače, sa provincijalom „Bosne
Srebrne“, fra Petrom Anđelovićem. Uz cestu od Jelenovog Gaja do Kaćuna, pod kontrolom
ABiH, zapaljene su sve hrvatske kuće. Hrvatsko i bošnjačko političko vodstvo, po uzoru na
Srbe, želi svoje teritorije i definiranje granica. U srednjoj Bosni, „sudaraju“ se hrvatska i
bošnjačka politika sa svojim ratnim opcijama. Međutim, lokalno stanovništvo ne želi rat.
Stoga, mržnja koja pokreće rat, za kojeg nema razloga, uvozi se preko medija. „Zapravo,
jedini razlog je umjetno stvorena mržnja. Sada hrvatske i muslimanske (bošnjačke – op- F.B.)
„radionice“ rade na tome. I postupno uspijevaju. To je vidljivo na svakom koraku“203. U
prilog tome idu brojni incidenti s obje strane. Blaškić i Hadžihasanović moraju suzbijati
ekstremiste, što nije nimalo lako, jer je napetost konstantna, a oružje lako dostupno svima.
Kriminalne djelatnosti su sve učestalije, pa dolazi do pojava ratnog profiterstva kod nekih
zapovjednika postrojbi, npr. šefa vojne policije iz Travnika, Žarka Andrića „Žutog“.204
U dva mjeseca od siječanjskog primirja, zabilježeno je samo jedno veće kršenje
primirja. Na području južno od Fojnice, ABiH je namjeravala povezati snage 1.K i 4.K,
stavljajući pod kontrolu dvadesetak sela u dolini Neretvice. Međutim, napad je odbijen, tako
da ABiH nije ni stigla do Fojnice. Držalo se da su ovakvi postupci, rezultati rada ekstremnih
pojedinaca, ali je moguće da su se incidenti koristili za prikupljanje podataka o neprijatelju.
Kako na političkom planu nije bilo promjena, sredinom travnja, doći će do obnavljanja
bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni.205
202
203
Komšić, Preživljena zemlja: tko je i kada dijelio BiH, str. 124-125
204
205
Ibid., str. 132
42
Slika 10. Dario Kordić – potpredsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosna
6. Eskalacija sukoba u srednjoj Bosni (travanj – lipanj 1993. g.)
Nakon stanja relativnog mira i obostranog „treniranja“ živaca, u travnju će doći do

produbljivanja bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni. Siječanjski sukob je stvorio
izrazitu napetost i međusobno nepovjerenje, te porast mržnje između Bošnjaka i Hrvata. U
„proizvodnji“ mržnje, najviše doprinose mediji iz Sarajeva i Gruda 206, odnosno, pojedinci koji
kroz svoju retoriku, te etničku i religijsku mržnju prezentiraju preko medija. Sredinom
travnja, dolazi do kulminacije u napetosti bošnjačko-hrvatskih odnosa u srednjoj Bosni.
Događaji koji će uslijediti, odraz su smišljene ofenzive ABiH na HVO u srednjoj Bosni.
Incidenti i kriminalne djelatnosti, postali su dio svakodnevnice207.
Pred sami napad, dogodile su se terorističke akcije ekstremnog dijela ABiH, prije
svega mudžahedina, s ciljem stvaranja kaotičnog stanja u HVO-u. Kronološki, 12. travnja,
blokirane su sve ceste prema Travniku, uspostavljanjem kontrolnih punktova VP ABiH-a.
Idućeg dana, mudžahedini uz pomoć lokalnog stanovništva, oteli su četiri časnika HVO
206
207
%20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6024.pdf, 7. XII. 2010.
43
brigade „Stjepan Tomašević“ iz Novog Travnika. Uslijedila je blokada ceste Novi Travnik –
Gornji Vakuf, čime je OZ SB „odsječena“ od Hercegovine. U jutarnjim satima, 15. travnja, u
mudžahedinskom napadu, otet je Živko Totić, zapovjednik zeničke brigade HVO-a „Jure
Francetić“. Pritom su ubijena četiri vojnika HVO-a i jedan prolaznik. 208 Paralelno s
zbivanjima u srednjoj Bosni, ABiH je 14. travnja izvršila napad na Konjic i Jablanicu 209. Za
razliku od siječnja, HVO je u travnju bio spreman za ofenzivu ABiH. Vojno-obavještajna
služba HVO-a je točno procijenila nakane ABiH. Težište ofenzive je bilo u Lašvanskoj dolini,
prije svega, u Vitezu i Busovači. Travnik i Novi Travnik su trebali biti prometno izolirani od
Viteza i pošteđeni borbi, kako bi se snage koncentrirale u dolini Lašve. Na području oko
Žepča, Zavidovića, Maglaja, Tešnja i Novog Šehera, sukob je izbjegnut zbog važnosti HVO-a
u obrani od VRS-a na spomenutom prostoru. Cilj ABiH, bilo je zauzimanje ključnih punktova
na cestama Kaćuni – Vitez i Zenica – Vitez, te tvornice eksploziva Stjepan Princip Seljo
(SPS) i Zapovjedništvo OZ SB HVO-a u Vitezu. Nakon početka napada ABiH, 15. travnja
1993. g., HVO počinje voditi „aktivnu obranu“, pokušavajući blokirati potencijalne napade
ABiH u određenim područjima. Nažalost, jedna takva „blokada“ HVO-a, rezultirat će
najvećim masovnim ratnim zločinom u bošnjačko-hrvatskom sukobu.210
Posredovanjem britanskog bataljuna UNPROFOR-a, u Novoj Biloj, 16. travnja,
dogovoren je prekid vatre211, kojeg ABiH nije ispoštovala. U Zagrebu, 18. travnja, predsjednik
HZ H-B, Mate Boban i predsjednik Predjedništva BiH, Alija Izetbegović, razgovarali su o
bošnjačko-hrvatskim odnosima i potpisali zajedničko priopćenje u kojem se traži prekidanje
sukoba ABiH i HVO-a212. Kasnije, u Međugorju, 19. travnja, na sastanku između Milivoja
Petkovića i Sefera Halilovića dogovoreno je da zapovjednici HVO-a i ABiH, zajedno obiđu
sva mjesta sukoba. Nakon sastanka, zapovjednici su se uputili u srednju Bosnu 213. Dva dana
kasnije, u Novoj Biloj, održan je novi sastanak Petkovića i Halilovića, uz žestoko međusobno
optuživanje za kršenje sporazuma o prekidu vatre. Ipak, sastanak je bio koristan, jer je
dogovoren sporazum o neodgodivom prekidu vatre, koji je kasnije potvrđen potpisivanjem
hrvatsko-bošnjačkog sporazuma u Zagrebu, 25. travnja, čiji su potpisnici bili Mate Boban i
Alija Izetbegović214. Petković i Haliloviću Novoj Biloj, dogovorili su sastanak Zajedničkog
koordicionog povjerenstva (ZKP) ABiH i HVO, na čelu s Mehmedom Alagićem i Filipom
208
Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u BiH, str. 133, 137-138
209
210
211
212
213
Vjesnik, 21. IV. 1993., str. 8
214
Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosni i Hercegovinu, str. 263
44
Filipovićem. Načelnik GS HVO, Milivoj Petković i načelnik ŠVK ABiH, Sefer Halilović,
nastavili su održavati svoje susrete, jednom tjedno. Zapovjednik OZ SB, pukovnik Blaškić,
započeo je provoditi postignuti sporazum, izdavajući niz naredbi, sukladnih s odredbama
sporazuma. Međutim, obostrani incidenti su nastavljeni. HVO, navodno prema naređenju
Daria Kordića, 28. travnja, u Busovači, pljačka humanitarni konvoj namijenjen tuzlanskoj
regiji215. Kako je ZKP bio disfunkcionalan, ustrojen je Zajednički operativni centar (ZOC),
čije stožer je trebao biti u Travniku.216
Nakon travanjske ofenzive, ABiH je parcijalno ostvarila svoje ciljeve. Zenički HVO je
izbačen iz stroja, došlo je do prekida cestovnih veza na trasi Travnik – Vitez – Busovača, a
Stari Vitez je bio pod kontrolom ABiH, doduše, okružen HVO-om. Međutim, tvornica SPS je
ostala u rukama HVO-a, dok Vitez i Busovača, nisu stavljeni pod kontrolu ABiH. Civili su
najgore prošli, jer su bili izloženi obostranim akcijama čišćenja, zbog kojih su primorani
napustiti svoje domove.217 Zbog konsolidacije redova i političkih pregovora u Ateni, u svibnju
dolazi do relativnog primirja između ABiH i HVO-a. Početkom lipnja, sukob će se nastaviti.
Ovog puta, sa znatno većim teritorijalnim obuhvatom. ABiH, stavit će pod kontrolu Travnik i
Kakanj, pri čemu će HVO i hrvatski civili biti prisiljeni evakuirati se preko teritorija pod
kontrolom VRS-a. ABiH je usput ovladala Fojnicom, najvećim dijelom općine Novi Travnik,
Bugojnom i Gornjim Vakufom, te Konjicem i Jablanicom, čime je OZ SB HVO-a, u
potpunosti izolirana od područja pod kontrolom HVO-a u Hercegovini.218
Kako je sredinom lipnja uslijedila nova runda ženevskih pregovora, tako je, 15. lipnja,
na sarajevskom aerodromu, potpisano tripartitno primirje, kojeg su potpisali Milivoj Petković,
Ratko Mladić i Rasim Delić219. Međutim, ofenzivna djelovanja ABiH u srednjoj Bosni,
nastavljaju se, zbog čega ZOC više nije imao svrhu, te je 28. lipnja, zaključeno kako je daljnje
djelovanje neprimjereno.220
6.1. Sukob na području općine Vitez
215
Šiber, Prevare, zabluda, istina, str. 73
216
Ibid., str. 68-75; Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 191-195
217
218
Ibid., str. 191
219
220
45
Ofenziva ABiH, počela je u jutro, 15. travnja, napadom na planini Kuber, između
Zenice i Busovače, nastojeći osigurati povoljniji strateški položaj za daljnja djelovanja.
Prethodno je počeo napad ABiH na Jablanicu i Konjic, što je ponukalo načelnika GS HVO-a,
Milivoja Petkovića, da izda nalog za „blokadu“ ABiH na zapadnom dijelu Lašvanske doline,
te time umanji pritisak na Konjic. Petković je obrazložio, kako je potrebno izdržati dva-tri
dana, dok se ne probije obruč ABiH, tenkovskim napadom. 221 Sukladno Petkovićevom nalogu
i točnim procjenama VOS-a o ofenzivnim namjerama ABiH, pukovnik Blaškić izdaje
zapovijed za obranu OZ SB.222
Viteška brigada HVO-a, ustrojena je tek u ožujku 1993. Zbog toga je imala problema s
ljudstvom, te sve do 21. travnja, nije imala ustrojene obrambene sektore, odnosno, zone
odgovornosti pojedinih postrojbi. Najteže zadatke, trebali su obaviti postrojbe 4. bojne VP-a,
te PPN „Vitezovi“ i „Tvrtko II“, izuzev linije obrane prema Krušćici i Vranjskoj, koja je bila
u nadležnosti 1. bojne Viteške brigade (bivša 2. bojna brigade „Stjepan Tomašević“).223
Tihomir Blaškić, 15. travnja izdaje zapovijed da se „u svim postrojbama odgovornosti
brigada, IV. bojne VP-a, bojevu spremnost podići na najviši stupanj, i biti u gotovosti za
izvođenje obrane“.224 Prethodno je održana konferencija, „na kojoj je zajedno s Kordićem
dogovorena „blokada“ svih muslimanskih uporišta TO u viteško-busovačkoj zoni“. 225 Vlada
HVO – Vitez, na čelu s predsjednikom Ivanom Šantićem, izrazila je svoje neslaganje sa
donesenim zaključcima spomenutog sastanka, zatražila je da OZ SB izda pismeno zapovijed,
te smatraju da bi provođenje dogovora moglo imati katastrofalne posljedice za općinu
Vitez.226 U zoru, 16. travnja, Blaškić oglašava uzbunu i raspoređuje snage HVO-a za
blokiranje očekivanog napada ABiH. Pri tome, HVO vodi aktivnu obranu s limitiranim
snagama, provodeći „neočekivane napade“.227
Pukovnik Blaškić, u 1:30h, 16. travnja, izdaje zapovijed za blokadu sela Ahmići, te na
odgovornost poziva zapovjednika 4. bojne VP-a, Paška Ljubičića. 228 Akcija HVO-a u
221
Babić, Urota Blaškić, str. 59
222
223
224
225
Babić, Urota Blaškić, str. 59
226
227
Shrader definira „neočekivani napad“ kao spoiling attack, termin vojske SAD-a koji podrazumjeva „taktički
manevar koji se primjenjuje da se ozbiljno omete neprijateljski napad dok je protivnik još u procesu formiranja i
pripremanja za napad“, što je sasvim legitimna akcija bilo koje vojske. Shrader, Muslimansko-hrvatski
građanski rat u srednjoj Bosni, str. 145
228
46
Ahmićima, prometnut će se u najveći masovni ratni zločin u bošnjačko-hrvatskom sukobu,
stigmatizirajući HVO kao agresora u srednjoj Bosni. U HVO-u, Ahmići su definirani kao
mjesto spajanja postrojbi ABiH, čime bi presjekli cestovnu komunikaciju, Vitez – Busovača.
U Ahmićima, bili su prisutni pripadnici TO, stacionirani u osnovnoj školi, koji su trebali
osiguravati crtu prema Nadiocima, te sačekati pojačanje iz 303. i 325. bbr. ABiH.229
Međutim, nakon konferencije u Vitezu, gdje je pukovnik Blaškić izdao uputstva za
djelovanja, radikalna grupa, okupljena oko Daria Kordića i Paška Ljubičića, dogovara svoj
„način“230 realiziranja blokade, na sastanku u Kordićevoj kući. Napad na Ahmiće, počeo je u
05:30h, 16. travnja 1993. g., pokretom dijelova 4. bojne VP-a i novoformirane jedinice za
posebne namjene „Jockeri“ iz njihova sjedišta kod Bungalova u Nadiocima. „Jockeri“ su
formirani u travnju 1993. g. od pripadnika VP-a, dodatno „ojačani“ kriminalcima i
pojedincima sumnjiva morala, puštenih 15. travnja, iz zatvora u Kaoniku. Nakon ulaska u
Ahmiće, VP pod zapovjedništvom Paška Ljubičića i „Jockeri“ na čelu s Vladom Ćosićem,
nailaze na otpor lokalnog TO-a. Tijekom razmjene vatre, tri vojnika HVO-a su poginula, a
trojica su ranjena, što je dodatno razbjesnilo hrvatsku stranu. Uslijedilo je nekontrolirano
divljačko ponašanje vojnika HVO-a. Tokom dana ubijeno je 116 bošnjačkih civila, u dobi od
tri mjeseca pa do 80 godina. „Ni kokoš nije smjela preživjeti“, prema riječima jednog do
specijalaca koji su počinili zločin231. Kuće su paljene bez obzira na civile koji su se zatekli u
njima, dok su se najviše isticali Miroslav Bralo Cicko i Ivica Antolović Sjano, koji su
prethodno pušteni iz zatvora u Kaoniku. Tijekom dana, Blaškić je više puta uspostavljao radio
vezu s Ljubičićem, koji ga je izvijestio da se vodi najteža borba oko džamije i škole, te da čak
i žene po njima pucaju. U protunapadima ABiH, na području Viteza, HVO je gubio položaje i
ljude, pa je Blaškić zatražio primirje. Oko 18:00h, Kordić javlja Blaškiću da je „odrađen
posao“ u Ahmićima.232
229
230
O problemu zapovijedanja, već je bilo riječi u poglavlju o ustroju HVO-a. Grupa okupljena oko Kordića,
predstavljala je „paralelnu liniju“ zapovijedanja u OZ SB. Vojna policija i PPN su bile podređene direktno GS
HVO-a, a ne Operativnim zonama. Kako je Kordić bio potpredsjednik HVO-a, teorestki je bio nadležan za VP i
PPN u srednjoj Bosni. Iako nije imao formalni vojni položaj, predstavljao se kao pukovnik HVO-a. Pukovnik
Blaškić je mogao izdavati zapovijedi VP-u i PPN-u za izvođenje operacija, ali mu one nisu mogle odgovarati za
svoje postupke. Babić, Urota Blaškić, str. 38
231
Ibid., 149
232
Ibid., str. 57-61, 131-132, 148-149; Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 146-
150
47
Slika 11. Srušena džamija u Ahmićima nakon napada HVO-a
Izvor: http://www.ahmici.info/, 11. I. 2011.
Ahmićka TO se povukla prema Gornjim Ahmićima, gdje je pružila posljednji otpor.

Pojačanja iz 303. i 325. bbr. ABiH nisu stigla, zbog čega se TO povlači oko 04:00h, 17.
travnja, do Barića Gaja, uspostavivši crtu obrane, koja je ostala sve do Washingtonskog
sporazuma. Zarobljene bošnjačke civile, HVO je odveo u logor u Donjoj Dubravici, te su
pušteni nakon nekog vremena. Napad na Ahmiće je legitimna i uspješna akcija u vojnom
pogledu, jer je spriječen planirani napad ABiH preko ceste Vitez – Busovača. S druge strane,
akcija HVO-a u Ahmićima je ratni zločin, najgore vrste, koji zaslužuje osudu i kažnjavanje
odgovornih.233 Nažalost, istina o Ahmićima je dugo vremena bila skrivana, pri čemu je
njezino otkrivanje, opstruirano od hrvatskih obavještajnih službi, koje su nastojale „zaštititi“
počinitelje gnjusnog zločina.234
Tvornica eksploziva SPS, u Vitezu, bila je jedan od strategijskih ciljeva, ofenzive
ABiH. Kako bi odagnao opasnost od SPS-a, HVO je poduzeo dvije manje vojne operacije, u
selima Donja Večeriska i Gaćice, smještene južno od tvornice, na povišenom terenu s kojeg
se moglo nadzirati tvornicu. U Donjoj Večeriski, bilo je prisutno oko pedesetak pripadnika
TO BiH i seoske straže HVO-a, koje su čuvale selo od eventualnih srpskih napada. Ivica
Drmić, zapovjednik HVO-a u Donjoj Večeriski, 15. travnja, primio je obavijest, da će ABiH
napasti 16. travnja, oko 9:00h, nakon čega je nastala panika među lokalnim Hrvatima.
Pukovnik Blaškić, prethodno nije rasporedio nijednu regularnu postrojbu HVO-a u selu, pa je
pristupio organiziranju akcije za suzbijanje napada ABiH235. Hrvatski i dio bošnjačkih civila,
233
234
Babić, Urota Blaškić, 38-250
235
48
povukao se, prilikom prvih naznaka sukoba. Nakon što je bošnjačka strana otvorila vatru u
5:30h, dolazi do obostrane zbunjenosti. HVO priprema grupu od 10-12 lokalaca i 10-15
pripadnika PPN „Tvrtko II“, sa zadaćom da ovladaju selom i zauzmu kuću, Midhata Haskića,
ekstremnog Bošnjaka. U borbi za svaku kuću, sukob jenjava ranim noćnim satima, 17.
travnja. Povremeno u selu ulazi UNPROFOR, da bi 18. travnja, evakuirao preostale bošnjačke
civile iz Donje Večeriske. Isti dan, HVO kreće u završnu akciju, uslijed koje se bošnjački
borci, povlače prema Grbavici, nakon što su ostali bez streljiva. U trodnevnim borbama,
ranjeno je sedam, a poginuo jedan pripadnik HVO-a, dok je na bošnjačkoj strani bilo šest ili
sedam poginulih. Zarobljene Bošnjake, HVO je zadržao preko noći u Vitezu, da bi ih zatim
pustio na slobodu.236
Sličan scenarij, dogodio se u selu Gaćice, od 16. do 19. travnja. Lokalni Bošnjaci,
pojačani izbjeglicama iz Bosanske Krajine, 16. travnja upućuju prijetnje Hrvatima i traže
pojačanja iz 325. bbr. ABiH. HVO organizira skupinu za napad, sačinjenu od nekoliko
policajaca, dvadesetak pripadnika seoske straže i 10-15 pripadnika PPN „Vitezovi“. Upućen
je poziv Bošnjacima na mirnu predaju, na što su odgovorili ukopavanjem i utvrđivanjem
položaja, pripremajući se za borbu. HVO kreće u akciju, u 6:30h, 19. travnja, u manjim
skupinama. Manja grupa Bošnjaka se predaje, oko 16:30h, dok ostali bježe, pritom paleći
hrvatske kuće. Poginuo je jedan vojnik HVO-a i tri bošnjačka, pri čemu je jedan ubijen od
strane bošnjačkih ekstremista, jer se odbijao boriti protiv svojih komšija. Zarobljeno je 47
civila, koji su pušteni kućama slijedeći dan. Također, pronađena su dva minobacača, kalibra
82-mm i teška strojnica M-84. U akcijama HVO-a u D. Večeriski i Gaćicama, maksimalno je
vođena briga o životima civila, za razliku od „zuluma“ u Ahmićima.237
U Starom Vitezu, samo 150 m zapadno od Zapovjedništva OZ SB HVO-a, postojala je
bošnjačka enklava, ujedno i uporište ABiH. U Starom Vitezu, bilo je prisutno oko 350 vojnika
ABiH, dijelom iskusnih boraca, prethodno ubačenih. Opremljeni su protu-avionskim topom
(PAT-om) i minobacačima i teškim strojnicama. U ofenzivi ABiH, trebali su zauzeti
Zapovjedništvo OZ SB i tako paralizirati HVO, dok se snage ABiH ne probiju iz pravca
Travnika i Novog Travnika. Pukovnik Blaškić, izdaje zapovijed Darku Kraljeviću,
zapovjedniku PPN „Vitezovi“, o sprečavanju spomenutog napada, koji se očekivao 16.
travnja, u jutarnjim satima238.
236
237
Ibid., str. 155-157
238
49
Doista, ujutro 16. travnja, otvorena je vatra na stožer HVO-a, na što snage HVO-a
odgovaraju okruživanjem enklave i stezanjem obruča oko iste. Snage ABiH, pokušavaju
prodrijeti do Starog Viteza, sjeverno od ceste Travnik – Vitez. Bitka se nastavlja i nakon
sastanka Izetbegović – Boban u Zagrebu. Bošnjačka enklava, primala je limitirane potrepštine
preko kontakata sa HVO-om i UNPROFOR-om, o čemu svjedoče riječi zapovjednika 7.
korpusa ABiH, Mehmeda Alagića: „U stari Vitez smo, putem veza u UN, uspjeli ubaciti nešto
sredstava da se mogu braniti, a mi smo istovremeno, dalekometnim oruđima osujećivali
ofenzive HVO-a na Stari Vitez. Svi žitelji Starog Viteza, čak i žene, bili su u funkciji
obrane“239. Obje strane su pretrpjele teške gubitke u i oko Starog Viteza. Vodeći aktivnu
obranu, HVO je bio ograničen ljudskim resursima, pa je sve teže uspijevao izvoditi manje
ofenzivne akcije.240
Travanjskom ofenzivom, ABiH je zauzela sela Putkoviće, Prnjavor, Gornju Dubravicu
i Počulice, usput vršeći pljačku, palež, te progon i ubojstva hrvatskog stanovništva. Iako su
lokalni Bošnjaci nastojali pomoći svojim hrvatskim susjedima i skloniti ih u svoje domove,
„outsideri“ ABiH, ponašali su se divljački, ubijajući i prisiljavajući zarobljene Hrvate da
kopaju rovove i grobove. Poseban sabirni centar za Hrvate, formiran je u Društvenom domu,
u selu Prnjavor. Kada je započeo travanjski napad ABiH, čak se i UNPROFOR, vojno
priklonio bošnjačkoj strani. Oko 9:00h, 16. travnja, transporter britanskog bataljuna, ulazi u
dvorište crkve sv. Jurja i vrši paljbu po hrvatskim kućama, zbog navodnog zatočenja Bošnjaka
u crkvi, na što je župnik, fra Drago Pranješ, oštro prosvjedovao protiv takvih
dezinformacija241. Nakon relativnog primirja u svibnju, ABiH se u lipnju, koncentrira na neke
druge lokacije. U Vitezu, učestala su vrebanja snajperista i minobacački napadi. Velika
tragedija, dogodila se 10. lipnja, kada je ispaljeno pet granata sa položaja ABiH, od kojih je
jedna kalibra 120-mm, pala da dječje igralište, na kojem se nalazilo 14 djece, zabavljeno
igrom. Na mjestu je stradalo petero, dok je troje djece preminulo u bolnici, uslijed posljedica
ranjavanja. Zanimljivo, na igralištu su se igrala hrvatska i bošnjačka djeca. Međutim, u
trenutku eksplozije granate, nije bilo nijednog bošnjačkog djeteta. Iako je bilo nuđeno, niti
jedna svjetska TV kuća, nije htjela objaviti tragičnu vijest.242
239
Latić, Rat u srednjoj Bosni: ratna sjećanja generala Alagića, str. 28
240
241
242
Mlivončić, Zločin s pečatom, str. 164-167
50
Slika 12. Spomen obilježje za osmero poginule hrvatske djece u Vitezu
Izvor: autor, 27. V. 2010.
6.2. Sukob na području općine Busovača
U siječanjskom napadu ABiH, prekinuta je cestovna veza između Busovače i

Kiseljaka, na raskrižju kod Kaćuna, čime je Kiseljak odvojen od ostalih teritorija pod
kontrolom HVO-a u srednjoj Bosni. Međutim, ABiH nije uspjela ovladati raskrižjem kod
Kaonika i gradom Busovačom. Shodno tome, pored glavnih ciljeva na području Viteza, ABiH
je u travnju 1993., nastojala zauzeti strateški važno raskrižje kod Kaonika, gdje se cesta iz
pravca Zenice, račva na cestu prema Vitezu i prema Busovači. Ujedno, ABiH će 15. travnja,
pokušati zauzeti Busovaču.243
U Zenici, sredinom travnja, kružile su glasine, kako je 3.K spreman žrtvovati 3 do 5
tisuća vojnika ABiH, da bi zauzeo Busovaču244. Obavještajci HVO-a, ionako su imali točne
procjene napada ABiH, čemu svjedoči naredba za obranu, pukovnika Blaškića, upućena
Dušku Grubešiću, zapovjedniku busovačke brigade HVO-a „Nikola Šubić Zrinski“ 245. Treći
korpus ABiH, u napadu na Busovaču, angažirao je dijelove 301., 302., 303., 305., 309., 333. i
7. muslimanske brigade, te II. protudiverzantske jedinice iz Zenice, snage MUP-a i TO-a iz
Rovna, Krušćice, Fojnice, Kaknja i Busovače, s približno oko pet tisuća ljudi. HVO je
243
244
245
51
raspolagao sa oko 1300 vojnika, raspoređenih u tri bojne iz brigade „Nikola Šubić Zrinski“ i
dijelovima 4. bojne VP-a, koje su bile razmještene u kružnoj obrani oko Busovače.
Zapovjedno mjesto busovačke brigade, bilo je u zgradi Šumarije. Tijekom travnja, zabilježeni
su obostrani incidenti, bez intenzivnijih sukoba246. Zapovjedništva 333. bbr. ABiH i brigade
HVO-a „Zrinski“, čak su nastojali zakopati rovove proizašlih iz siječanjskog sukoba.
Indikator namjera ABiH je naređenje pukovnika Hadžihasanovića od 11. travnja,
kojom se naređuje izlazak na logorovanje i realizacija BOiV-a, „u vremenu od 11.04. do
17.04. 1993. godine“, što je moglo poslužiti kao „paravan“ za razmještaj postrojbi i priprema
za napad247. ABiH, 15. travnja, započinje napad na područje Busovače, prvenstveno vršeći
topničke i minobacačke napade, u slijedećih četiri dana. U poslijepodnevnim satima, ranjena
su dva pripadnika HVO kod Šarćevića. U ranim jutarnjim satima, ABiH je otvorila vatru kod
Gavrinih kuća, dok je HVO odgovorio neočekivanim napadom u selu Putis. Manevri 303. bbr.
i II. PD jedinice iz Zenice248, dokaz su prethodno isplaniranog napada, prema kojem je ABiH
namjeravala izvršiti napad i istodobno izolirati Busovaču od Viteza, SI od ceste Vitez –
Kaonik. U jutarnjim satima, 16. travnja, vode se borbe kod hrvatskog sela Rijeka i bošnjačkog
sela Vranjska. Borbe se proširuju, napadom ABiH na sela Donje Rovne i Pezići, te na planini
Kuber, koja je bila ključna za obranu HVO-a na području Busovače i Viteza. Na području
odgovornosti 333. bbr. ABiH, nije bilo značajnijeg otpora HVO, dok je 309. bbr. ušla u
područje Sudine, a TO Kakanj u selo Dusina. Slijedeći dan, 17. travnja, ekstremni dijelovi
ABiH, prije svega 7. muslimanska br., oko 5:30h, uz topničku podršku, napada HVO na
području Kuća, Putisa i Jelinaka, odnosno na potezu Kuber – Obla Glava. Odlučnom akcijom
HVO-a, zauzeti su položaji na planini Kuber, dok je ABiH ovladala Saračevićima i kotom
897.249
Nešto prije 14:00h, ABiH napada selo Kuber, dok Zapovjedništvo OZ SB nalaže da se
održi crta obrane na planini Kuber i onemogući bošnjačko napredovanje prema Nadiocima i
Kaoniku. U gradu Busovači, 17. travnja, oglašena je opća uzbuna, uslijed minobacačkih
napada ABiH. Ipak, noć je protekla u zatišju. Teške borbe, vode se 18. travnja, na području
Pezića i Rovne, Kubera, Donje Rovne, Kule, Polomu, Roškim Stijenama i na liniji Vrata –
Skradno, ali bez promjena u linijama sukoba. Sporazum Boban – Izetbegović iz Zagreba, od
246
%20ABiH/RATNI%20DOKUMENTI%20ABiH%201/618.pdf, 14. XII. 2010.
247
248
249
52
18. travnja, nije se ispoštovao, na što se Blaškić žalio UNPROFOR-u. Borbe eskaliraju 19.
travnja, novim napadima ABiH, u kojem su postrojbe 7. muslimanske br. namjeravale zauzeti
Gradinu, s koje bi kontrolirali okolna sela, dok su dijelovi 333. i 309. br. napali područje oko
Solakovića i Milavice. Uslijedili su napadi 333. i 305. br., s namjerom da zauzme vojarnu
Draga, a dijelovi 303. i 305. br., uz pomoć 302. mehanizirane br. i tenkova, krenuli su uz
cestu Kaonik – Grablje – Lašva. HVO je uspješno obranio sve napade, pritom potisnuvši
ABiH kod Solakovića i Milavice. Tokom dana, ABiH je djelovala iz VBR-a „M-63 Plamen“,
sa položaja između Kule i Skradnog. Borbe su nastavljene 20. travnja, uz teške gubitke HVO-
a. Istodobno je uspostavljen kontrolni punkt na dionici Kaonik – Kaćuni, od strane HVO,
poradi kontrole nad prometnicom250. Slijedećeg dana, 21. travnja, na sastanku zapovjednika
ABiH-a i HVO-a, Halilovića i Petkovića, održanog u Novoj Biloj, „frcale“ su obostrane
optužbe za kršenje prekida vatre, kako na području Busovače, tako i na čitavom području
Lašvanske doline.251 HVO je 22. travnja ukinuo spomenuti kontrolni punkt, dok ABiH
uspostavlja svoj punkt na dionici ceste Busovača – Kiseljak, priječeći prolaz vozilima UN-a.
Obilazeći područja zahvaćena sukobom, potpukovnik Stewart, primijetio je nezadovoljstvo
vojnika ABiH, naredbom o povlačenju svojih snaga, nakon potpisanog prekida vatre. Ujedno
daje ocjenu dominantnog položaja ABiH, usprkos teškim gubicima, te mogućim topničkim
napadima HVO-a na Zenicu ili čak intervencijom snaga HVO-a izvan srednje Bosne, ako bi
se ofenziva nastavila. Pored potpisivanja sporazuma Izetbegović Boban, 25. travnja, na
području Busovače, borbe su nastavljene do kraja travnja, ali bez značajnijih pomaka
bojišnice.252
Svibanj je protekao u obostranim, kratkotrajnim kršenjima potpisanog primirja. U
lipnju 1993., dogodio se najveći ratni zločin na području općine Busovača. Skupina hrvatskih
izbjeglica iz tuzlanske regije, namjeravala se vratiti svojim kućama, nakon izbjeglištva u
Splitu. Međutim, nakon saznanja o nemogućnosti povratka, 14. lipnja, odlučili su se vratiti u
Hrvatsku. Izbjeglice iz Brčkog, Tuzle i Busovače, uz velike napore, stigli su do Busovačke
planine uz pomoć konja, te su kod Busovačkih staja, nakon kratkog odmora i osvježenja,
trebali priključiti konvoju za Sebešić, te „Cestom spasa“, vratiti se u Hrvatsku. Oko 5:00h, 16.
lipnja, bošnjački ekstremisti su okružili civile, koji su imali malobrojnu pratnju HVO-a.
Ubrzo, ekstremisti su otvorili vatru iz pješačkog naoružanja, strojnica, minobacača, pri tome
bacajući ručne bombe sa stijena povrh livade na kojoj su se okupili civili. Prema
250
Ibid., str. 172
251
%20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6540.pdf, 20. I. 2011.
252
53
svjedočanstvima, vojnici ABiH su naglas pjevali pjesme na arapskom i dovikivali: „Poklat
ćemo vas, ustaše, zaklat ćemo vas samo da padne noć, upamtit ćete Sandžaklije, gdje vam je
sad Kordić da vas oslobodi“253. Divljanje ABiH je prestalo nakon tri sata i dolaska pojačanja
HVO-a. Poginulo je 22 civila, a nekoliko desetina je ranjeno.254
6.3. Sukob na području općina Kiseljak, Kreševo i Fojnica
Sukladno planu ofenzive ABiH, predviđen je napad na Kiseljak iz smjera

sjeveroistoka, zauzimanje raskrižja kod Gomionice i povezivanje snaga kod Višnjice, čime bi
se podijelio Kiseljak i Fojnica. Za ABiH, područje Kiseljaka je bilo od iznimne važnosti jer bi
se njegovim zauzimanjem povezali 1., 3. i 4. korpus, a Kiseljak je mogao poslužiti kao jako
uporište za deblokadu opkoljenog Sarajeva. Prethodno, u siječnju je ABiH, djelovala na
Kiseljak iz smjera sjeveroistoka, istoka i juga. Sada je bila ograničena na sjeveroistok, zbog
djelovanja 4.K na području Jablanice i Konjica i 1.K koji je djelovao u borbama protiv VRS-a
oko Sarajeva. Od siječnja, Kiseljak je bio prometno izoliran od ostatka OZ SB, uspostavom
kontrolnog punkta kod Kaćuna. Također, ABiH nije zauzela ključno raskrižje kod rijeke
Fojnice, u blizini Gomionice, ali je ojačala položaje kod Svinjareva, Behrića i Gomionice.
Pukovnik Blaškić, nastoji sa snagama kiseljačke brigade HVO-a „ Ban Jelačić“, rasteretiti
napad 4.K na Konjic i Jablanicu255.
Međutim, pogoršanjem situacije u Lašvanskoj dolini, kiseljački HVO, djelovanje će
usmjeriti prema sjeveroistoku. Mijo Božić, zapovjednik brigade HVO-a „Ban Jelačić“, 16.
travnja, izdaje zapovijed za djelovanje podređenih postrojbi, s ciljem suzbijanja aktivnosti
brigada ABiH, koje bi mogle ugroziti područje odgovornosti kiseljačke brigade 256. ABiH je za
akcije oko Kiseljaka angažirala dijelove 302. motorizirane br. iz Visokog, 303. bbr. i 17.
krajiške bbr., te snage TO iz Kiseljaka. S druge strane, HVO je raspolagao sa tri bojne
kiseljačke brigade i manjim jedinicama za posebne namjene ( u biti naoružanim bandama)
„Maturice“ i „Apostoli“. Manevri ABiH, sjeveroistočno od ceste Busovača – Kiseljak, dali su
povod pukovniku Blaškiću naredi zapovjedniku brigade „Ban Jelačić“ preventivni napad
HVO-a na položaje ABiH oko Gomionice, naglašavajući da moraju biti na „visini povijesnih
253
254
Ibid., str. 211-213
255
256
54
odgovornosti“257. Predviđena je blokada Višnjice, zbog mogućeg napada ABiH iz tog sela.
Treća bojna brigade „Ban Jelačić“ iz Fojnice, trebala je štititi lijevi bok HVO-a , s ciljem „da
krene i zauzme Dusinu ili u proboj prema Sebešiću“258, što je zapovjednik brigade „Ban
Jelačić“ naredio Stjepanu Tuki, zap. 3. bojne iz Fojnice 259. Zakazano vrijeme početka
operacije, bilo je 5:30h, 18. travnja 1993. g. Međutim, Stjepan Tuka, uz potporu i suglasnost
fojničkih gradskih vlasti, odbio je provesti zapovijed Blaškića i Božića, što je izazvalo krizu u
liniji zapovijedanja HVO-a. Tipičan primjer problema 3C sustava (zapovjedništvo, nadzor i
komunikacije – op. F.B.), s kojima su bili suočeni Blaškić i Hadžihasanović u srednjoj
Bosni.260
Ipak, 18. travnja oko 6:00h, prve su napale snage ABiH, sa područja Gomionice i
Svinjareva, djelujući na cestu Busovača – Kiseljak, preduhitrivši tako hrvatske snage. HVO je
zaustavio napad oko 10:00h, dok su istovremeno razoružana bošnjačka sela Jehovac,
Gromiljak, Malava i Palež. Zatim je sukob proširen na Rotilj, Višnjicu, Brestovsko i Herceze,
dok je HVO izgubio položaje kod Zavrtaljke, a kod Gomionice je došlo do zastoja na obje
strane. Žestoke borbe su nastavljene, sve do 21. travnja, kada je HVO potisnuo snage ABiH
oko 500m, sjeverno od ceste Busovača – Kiseljak. U četverodnevnim borbama oko
Gomionice, HVO je koristio 420 vojnika, dok je ABiH angažirala oko 700 vojnika. Gubici s
hrvatske strane, bili su tri poginula i 30 ranjenih, dok se za ABiH procjenjuje ukupno 266
vojnika izbačenih iz stroja. Lokalno bošnjačko stanovništvo, evakuirano je prema Fojnici,
Visokom i Kreševo. Nažalost,u akcijama čišćenja bošnjačkih sela na kiseljačkom području od
strane pojedinaca HVO-a, ubijani su civili i paljene kuće. Mišljenja stranih promatrača, bila
su podijeljena. Promatrači EZ-a, smatrali su da se radi o etničkom čišćenju, dok je
UNPROFOR naglašavao kako nema dokaza o etničkom čišćenju.261
257
258
Ibid.
259
260
261
Ibid., str. 178-181
55
Slika 13. „Ratna ekonomija“ u Kiseljaku 1993. g. – 175 DEM-a za „šteku“ Marlbora
U pristranim izvještajima promatrača EZ-a, zanemareno je kako su stradavali Hrvati i

njihovi domovi. Prilikom topovskog granatiranja Kiseljaka od strane ABiH, 18. travnja,
poginulo je sedam civila, dok je 24. travnja, sedamdesetak osoba odvedeno iz sela Polam i
Očehnjići u logor Plinara u Klokotima. U selu Kazagići, 1. svibnja, pronađeno je 14 tijela
ubijenih Hrvata, a načelnik stožera brigade „Ban Jelačić“, Mato Lucić, ubijen je iz zasjede, 8.
svibnja, uslijed istovremenog napada na Kiseljak, VRS-a i ABiH. U lipnju, česta su
stradavanja civila zbog minobacačkih napada, pri čemu stradavaju i djeca. Selo Gojakovac,
nastanjeno Hrvatima i Srbima, ABiH je napala 17. lipnja, iako selo nije branila nijedna vojna
jedinica. ABiH, odnosno postrojba „Grobari“ pod zapovjedništvom Fikreta Haskića Grobara,
nakon granatiranja je ušla i izvršila masakr u selu, ubivši jedanaest hrvatskih i srpskih civila,
od kojih je najmlađi bio dječak Spomenko Lučić, s 13 godina.262
6.4. Sukob na području općine Zenica
Na području Zenice, ABiH je doživjela najveće uspjehe u travanjskoj ofenzivi, ujedno

nanoseći najveće gubitke HVO-u, a hrvatskom stanovništvu veliku patnju. Plan ABiH, bio je
uklanjanje dvije zeničke brigade HVO-a, „Jure Francetić“ i „Druge zeničke brigade“, te
262
56
„čišćenje“ hrvatskih sela kako bi se omogućio smještaj bošnjačkih prognanika iz drugih
krajeva BiH.263 Među zeničkim Hrvatima, vladala je zabrinutost nakon otmice četiri časnika
HVO iz Novog Travnika, 13. travnja. Slijedećeg dana, u zeničkom Narodnom pozorištu, u
večernjim satima, održana je proslava dana Armije BiH, na kojoj su bili nazočni zapovjednici
zeničkih brigada HVO-a, Živko Totić i Vinko Barešić, uz pratnju fra Stipana Radića.
Zapovjednik brigade „Jure Francetić“, nakon proslave, u razgovoru sa suprugom, odagnao je
glasine koje su kružile Zenicom, kako će 15. travnja u Zenici početi rat i iseljavanje Hrvata.
Totić je rekao: „...da je tako pričano za 15. ožujak, pa smo preživjeli, preživjet čemo i ovo“ 264.
Međutim, slijedećeg jutra, 15. travnja, Živko Totić je otet u klasičnoj „sačekuši“, tijekom koje
je poginulo četvero njegovih pratitelja u automobilu i jedan slučajni prolaznik. Za otmicu su
odgovorni lokalni islamski ekstremisti i grupa mudžahedina. Kasnije, Živko Totić je detaljan
opis svog zatočeništva, dao u izvještaju OZ SB.265
Očito je da HVO Zenica nije bio spreman za sukob sa ABiH. Nakon otmice, HVO je
pojačao nadzor nad prometnicama Zenica – Stranjani – Tetovo i Zenica – Raspotočje, dok je
noć 15./16. travnja, protekla mirno. U ranim jutarnjim satima, 17. travnja, ABiH napada iz
dva smjera, opkoljava dvije zeničke brigade HVO-a i prekida cestovnu komunikaciju prema
Žepču, čime je Žepče „odsječeno“ od OZ SB. Hrvatsko stanovništvo je odvođeno u sabirni
centar u Zenici, dok su vojnici odvedeni u zenički zatvor i druge specijalne centre (Bilmišić,
Muzička škola, Nemila), gdje će biti izvrgnuti torturi islamskih ekstremista, prije svega iz 7.
muslimanske brigade. Dijelovi zeničkih brigada HVO-a, izvlače se prema Novoj Biloj, dok
postrojbe izvan grada, zauzimaju obrambene položaje. Stanje po HVO se pogoršava, a Vinko
Barešić traži daljnja uputstva od Zapovjedništva OZ SB u Vitezu. Pukovnik Blaškić, 18.
travnja, od UNPROFOR-a traži, da pošalje svoje transportere i zaštiti hrvatsko pučanstvo u
Zenici, te kod Čajdraša, gdje se okuplja u većem broju266. Istog dana, oko 200 vojnika, 1.
bojne „Jure Francetića“, zauzima položaje oko Čajdraša, dok se 3. bojna „Druge zeničke
brigade“ predala ABiH, a isto namjeravaju 1. i 2. bojna spomenute brigade, te 2. i 3. bojna
„Jure Francetića“. U Zmajevcu, HVO je napustio crtu bojišnice, čime je otežan položaj
postrojbama u Čajdrašu. Vinko Barešić traži nova uputstva, u svezi sa ponudom potpukovnika
Stewarta da prebaci Hrvate iz Čajdraša u Vitez i Busovaču. Pukovnik Blaškić, izdaje
263
264
265
Ibid.
266
57
zapovijed za prekidom svih djelovanja protiv ABiH 267. Međutim, 19. travnja, nastavljena su
ofenzivna djelovanja ABiH, te progoni, maltretiranja, ubojstva i zatočenja Hrvata u Zenici 268.
Dok se odvija navedeni scenarij, 20. travnja, u Zenici se vode pregovori vojnih vrhova ABiH i
HVO-a, na čelu s Halilovićem i Petkovićem, o uspostavljanju Zajedničkog zapovjedništva.
Dogovori i pripreme za Zajedničko zapovjedništvo u Zenici, odvijat će se do kraja travnja269.
Rezultati djelovanja ABiH u zeničkoj općini su: „očišćen“ grad i okolna sela, izolirano Žepče
od OZ SB i trajni odlazak velike većine Hrvata od predratne 23 tisuće.270
Inače, ovo je bio drugi sukob u Zenici. Prethodno, HVO je u siječnju 1993., razoružao
HOS u Zenici, u kojem je bio značajan broj Bošnjaka, koji su kasnije formirali MOS ili prešli
u 7. muslimansku brigadu. Središte MOS-a, bilo je u Muzičkoj školi, a navedena formacija je
bila pod paskom 7. mbr. Islamski ekstremizam je uvelike uznapredovao u Zenici, koja je
postala njegovo jako uporište. Borci 7. mbr., primali su mjesečno 100 DEM, dok je zamjenik
načelnika ABiH, Stjepan Šiber, imao mjesečnu plaću od 3 DEM. Posebnost je bilo crno
tržište, pa se tako na zeničkoj tržnici moglo kupiti niške ili zagrebačke cigarete, pa čak i
streljivo, te teško naoružanje poput PAM-ova ili PAT-ova. Tijekom svibnja, nastavljeno je
nasilje nad Hrvatima u Zenici, dok se u Željeznom polju, djevojčice od 14 i 15 godina, udaju
za mudžahedine, uz odobravanje lokalnog hodže, smatrajući udaju, velikom čašću. Teška
situacija za Hrvate, nastavila se u lipnju, o čemu svjedoči Branimir Ivanović, pripadnik PZO
3. K u Zenici, govoreći kako se u 3. K vrši etničko čišćenje, gdje se pripadnici nebošnjačke
nacionalnosti, demobiliziraju i razoružavaju, iako su pojedinci vrsni stručnjaci, provodeći tako
ideju o stvaranju MOS-a. Pukovnik Enver Hadžihasanović, pravdao se da je riječ o pojedinim
ekstremnim slučajevima, ali je znao za sva zlodjela koje je počinila ABiH u srednjoj Bosni i
namjere islamskih ekstremista.271
Najteži zločini koje su počinili islamski ekstremisti, dogodili su se u naselju Kozarac
kraj Zenice i selu Sušanj, između Zenice i Travnika. U Kozarcu, na katolički Mali Uskrs, 18.
travnja, sedmero pripadnika ABiH, predvođenih Ilijasom Spahićem, bataljunskim hodžom u
7. mbr., ubilo je šestero hrvatskih civila. Najmlađa među njima, bila je djevojčica, Magdalena
Zrnić (1989. godište), ubijena snajperskim hicem, dok su pojedini civili zaklani jataganom.
Uz povike, „Allah kolje“, popaljena i opljačkana su hrvatska sela na obroncima Zmajevca. U
267
268
269
Šiber, Prevare, zabluda, istina, str. 68-75
270
271
Šiber, Prevare, zablude, istina, str. 83-88, 117, 125, 365
58
selu Sušanj, ubijeno je 17 hrvatskih civila. Zeničke vlasti provele su istragu o zločinu u
Sušnju, ali do sada, nitko nije odgovarao za počinjeno zlodjelo.272
Na Zenicu je 19. travnja 1993., ispaljeno šest topničkih granata, pri čemu je poginulo
16, a ranjeno preko 30 civila. Za granatiranje je optužen HVO. Međutim, balistički stručnjak,
prof. Slobodan Janković, osporio je rezultate istrage ABiH, UNROFOR-a i promatrača EZ-a,
naglašavajući da je moguće kako su granate ispaljene sa srpskih položaja na Vlašiću,
uzimajući pri tome sve okolnosti. Zenica je ponovno granatirana 21. lipnja, za što je lažno
optužena hrvatska strana, da bi kasnije, vrh ABiH obznanio da su granate ispaljene sa Vlašića,
odnosno, sa srpskih položaja.273
Slika 14. Zenički zatvor – sabirni logor za zarobljene pripadnike HVO-a

Izvor: http://www.san.ba/index.php?id=12950, 11. I. 2011.
6.5. Sukob na području općina Travnik i Novi Travnik
Travničko područje, od samog početka rata u BiH, obilovalo je incidentima, između

Bošnjaka i Hrvata. Stoga, za očekivati je bilo da će sukob između ABiH i HVO-a, najprije
buknuti u Travniku. Međutim, zbog činjenice da je HVO držao 2/3 crte bojišnice prema VRS-
u, ofenziva ABiH je prolongirana za lipanj, dok su se ratna djelovanja odvijala u ostatku
Lašvanske doline. U travnju, dogodilo se nekoliko obostranih incidenata, koji su poremetili,
ionako zategnute odnose. Povodom uskršnjih blagdana, HVO je postavljao hrvatske zastave

272
Šiber, Prevare, zablude, istina, str. 126; Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str.
273
184-185
59
po gradu, na što su mudžahedinske grupe odgovorile otvaranjem vatre iz pješačkog oružja, da
bi se nakon intervencije obaju zapovjedništava, tenzije smirile 274. HVO je kod Dolca, 12.
travnja, na istočnom ulazu u Travnik, zarobio 40-50 naoružanih Bošnjaka, od kojih je
dvadesetak bilo u uniformama ABiH, nakon čega su ih svezali i priveli u svoj stožer. Idući
dan, islamski ekstremisti, otimaju četiri časnika HVO brigade „Stjepan Tomašević“ iz Novog
Travnika, nakon čega je stanje u Travničkoj regiji pogoršano, dok je HVO na području Novog
Travnika, zaposjeo dominantne uzvisine i ponovo otvorio logor u Stojkovićima. Pukovnik
Hadžihasanović, očito znajući za otmicu, 15. travnja, izdaje zapovijed 7. mbr., gdje iznosi
upute za suradnju sa mješovitom komisijom HVO i ABiH, koja je uz potporu promatrača EZ-
a, nastojala pronaći otete časnike275. Na cesti Novi Travnik – Gornji Vakuf, postavljene su
obostrane blokade, čime je srednja Bosna prometno paralizirana, a prethodno je komunikacija
bila otežana zbog sukoba ABiH i HVO-a u Gornjem Vakufu. Od 13. do 15. travnja, HVO je
pritvorio oko 150 vojnika ABiH i bošnjačkih civila, u svom logoru u Stojkovićima. U drugoj
polovici travnja, u Travniku je došlo do hapšenja Hrvata, da bi kasnije iz travničke bolnice,
bilo izbačeno 110 ranjenih pripadnika HVO-a, nakon čega je hrvatska strana prisiljena
organizirati improviziranu bolnicu u Novoj Biloj. Iako u travnju nije došlo do otvorenog
sukoba na travničkom području, jedinice novotravničkog HVO-a i ABiH, sudjelovale su u
borbama oko Viteza276. Za razliku od ostatka Lašvanske doline, tijekom travnja i svibnja,
stanje u travničkoj regiji, proteklo je u relativnom miru.277
Napad ABiH, u lipnju 1993. g., poprilično je iznenadio HVO na području Travnika i
Novog Travnika. Tim više, što je pukovnik Blaškić, 1. lipnja, izdao naredio smanjenje stupnja
pripravnosti postrojbi. Od početka, 1993. g., ABiH je gomilala ljudstvo u Travniku, pa je
zajednička vojarna HVO-a i ABiH, postala pretijesna. Zapovjednik OG Bosanska Krajina, a
kasnije i 7. K ABiH, Mehmed Alagić, rekao je zapovjedniku HVO-a u vojarni, kako „dvije
vojske ne mogu biti u jednoj kasarni, niti dvije zastave“, napominjući: „ti češ izići iz
kasarne“278. Krajem travnja, u Travniku je bilo stacionirano 8-10 tisuća vojnika ABiH, koji su
pripadali 17. krajiškoj bbr., 27. krajiškoj bbr., 312. bbr., Trećoj bojnoj 7. mbr., Prvoj bojnoj
308. bbr., te dijelovima 325. bbr. Spomenute postrojbe, ojačane su sa oko 400 stranih
mudžahedina, 800 pripadnika MUP-a i lokalnim naoružanim bandama „Merčići“ i
274
275
276
277
278
60
„Nanetovi“. Dodatnih osamsto vojnika ABiH, stiglo je 5. lipnja 1993. g. HVO, u Travniku je
raspolagao sa dvije brigade: Travničkom brigadom (3 bojne) pod zapovjedništvom Joze
Leutara i brigadom „Frankopan“ (2 bojne) na čijem je čelu bio Ilija Nakić. Snaga u ljudstvu,
iznosila je oko 2 – 3 tisuće vojnika, što je bilo četiri puta manje od snaga ABiH. Stožer HVO-
a, nalazio se u selu Jankovići, na obroncima Vlašića, sjeverno od Travnika. Grad Travnik,
kontrolirala je ABiH, koja je uspostavila kontrolni punkt kod Plavih voda, u blizini medrese,
na istočnom ulazu u grad. HVO je zadržao jedan stožer u gradu i neke objekte, koje je čuvala
Vojna policija HVO-a. Pripremajući se za napad, ABiH je infiltrirala mudžahedine u
„trojkama“, po kućama lokalnih Bošnjaka u hrvatski selima. Njezina „taktika sastojala se od
ulaska dijela snaga u pozadinu i stvaranja uvjeta za napad sa kružne osnovice“279.
Istovremeno, na crti bojišnici prema VRS-u, na travničkom području, raspoređeno je 1500
-1700 vojnika ABiH.280
U pregovorima sa UNPROFOR-om, dalo se naslutiti, da ABiH namjerava napasti
HVO Travnik. Pukovnik Hadžihasanović, 6. lipnja 1993., odbio je daljnje pregovore sa
pukovnikom Blaškićem, smatrajući da je kasno za pregovore, te da je apsurdno raspravljati
građanskom ratu, koji je realnost. Istog dana, bez upozorenja, počinje napad ABiH na
travnički i novotravnički HVO. Prethodno, Mehmed Alagić je u tajnosti planski rasporedio
jedinice OG Bosanska Krajina, na čitavom prostoru Travnika i Novog Travnika 281. HVO je
privremeno zarobio zapovjednika OG Bosanska Krajina, Mehmeda Alagića i zap. 17. krajiške
bbr., Fikreta Ćuskića. Tijekom napada ABiH, Alagić je iskoristio UNPROFOR, kako bi
izvidio položaje HVO, lažući da želi pregovore282. HVO je izvijestio o diskriminaciji
UNPROFOR-a, kod prijevoza ranjenika, gdje je britanski bataljun odbio prevesti pripadnike
HVO do bolnice u Novoj Biloj283. Dok su se vodile borbe na travničkom području, ABiH je
odvodila hrvatske civile u sabirne centre kod Stare tvrđave i stadiona284. Snage 303. bbr.
ABiH, napale su Guča Goru, a 306. laka br., napala je Pokrajčiće, istočno od Travnika. U
samom gradu, djelovale su 312. bbr., 17. i 27. krajiška bbr., te Treća bojna 7. mbr., napadajući
pozadinu HVO, koji se povlačio prema srpskim položajima. Na zapadnom dijelu Travnika,
vojnici HVO-a iz Paklareva, Jankovića i Ovčareva, krenuli su prema srpskim crtama obrane
na Vlašiću. Za njima je krenulo lokalno stanovništvo, djelomično na nagovor HVO, a
279
Ibid., str. 18
280
Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 199-201.
281
282
Ibid., str. 19-23
283
284
61
djelomično zbog bojazni za vlastiti život285. Tijekom 7. lipnja, počela je evakuacija 3500
hrvatskih civila iz Travnika, uz pomoć UNPROFOR-a286. Već 8. lipnja, kada su vođene
najžešće borbe, dio pripadnika „Travničke“ brigade HVO i hrvatskih civila, prešao je na
teritorij pod kontrolom VRS-a287. Zbog predaje travničkog HVO i hrvatskih civila, srpskim
snagama na Vlašiću, uspostavljena je radio veza između Blaškića i VRS-a, pod šiframa
„Kurbla“ i „Akumulator“288. Nakon predaje, vojnici HVO, bit će odvedeni u logor na Manjači,
a civili usmjereni prema Novskoj u Republici Hrvatskoj. Dijelu HVO i hrvatskim civilima, bit
će omogućen transport do Vareša ili prema drugim dijelovima HZ H-B, prema naredbi koju
će potpisati predsjednik tzv. Republike Srpske, Radovan Karadžić289.
U samo tri dana, brojčano nadmoćnija ABiH, potisnula je HVO iz Travnika i prisilila
ga na predaju, bošnjačkoj ili srpskoj strani. Ionako opterećeni Vitez, Busovača i Novi
Travnik, primili su prognane Hrvate iz Travnika, dok su ranjenici hospitalizirani u
improviziranoj bolnici u Novoj Biloj. Dok se odvijala tragedija travničkih Hrvata, svjetskoj
javnosti su poslani mnogi apeli za pomoć i prekid kalvarije 290. Po prvi put, svjetski mediji
govore i pišu o Bošnjacima kao zločincima 291. Zanimljivo, kako se događaji u Travniku,
poklapaju sa smjenom na vrhu ABiH 8. lipnja, kada je Sefera Halilovića zamijenio Rasim
Delić292. Ubrzo, Rasim Delić je naredio 3.K da prestane sa ofenzivnim djelovanjima.293
Tijekom lipanjskog napada ABiH na Travnik, počinjeni su stravični zločini nad
hrvatskim stanovništvom, civilnom i crkvenom imovinom. Postrojba „El Mudžahid“,
sastavljena od mudžahedina, prednjačila je u zločinu nad Hrvatima. U Travniku i okolnim
selima, vršena su ubojstva i mučenja zarobljenih hrvatskih civila i pripadnika HVO-a, često
uz ritualne obrede. Kasapljenja, vađenje organa, odsijecanje ekstremiteta, tjeranje zarobljenih
da piju vlastitu krv i kliču Allahu, bili su neki od zlodjela koje su činili tzv. „borci za vjeru“.
Kobnog 8. lipnja, zabilježeni su najteži zločini u selu Maljine, u kojem je ubijeno 37 Hrvata i
selu Čukle, gdje je ubijeno 19 Hrvata. Sličan scenarij, dogodio se u selima Miletići,
285
286
287
288
289
Omeragić, Dogovoreni rat, str. 317
290
291
Novi list, 12. VI. 1993., str. 2
292
Doduše, Sefer Halilović je zadržao položaj načelnika ŠVK ABiH, ali bez formalnih ovlasti, dok je Rasim
Delić postavljen na mjesto komadanta ŠVK ABiH. Globus, 11. VI. 1993., str. 7
293
Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj bosni, str. 202-203
62
Grahovčići, Brajkovići, Krpeljići i Han Bila. Na nekoliko mjesta, organizirani su logori za
zarobljene Hrvate. Zločini su nastavljeni, čak i u mirnodopskim uvjetima. Preostali Hrvati u
Travniku, svakodnevno su strahovali za svoje živote. Posebno su uništavani i oskvrnjivani
vjerski objekti. Nijedna crkva ili kapelica nije bila pošteđena. U franjevačkom samostanu i
crkvi u Guča Gori, organiziran je logor za Hrvate, dok je crkveni inventar bio opljačkan i
oskvrnut, a kipovi svetaca su upregnuti na konje i vučeni oko samostana. U srpnju 1996., pod
IFOR-ovom zaštitom, izvršena je ekshumacija žrtava masakra u Maljinama. Područje
ekshumacije, bilo je posuto smećem, čime se nastojao prikriti zločin. Tom prilikom, oštro su
prosvjedovali „islamski humanitarci“, što je bio paravan za nazočnost mudžahedina u BiH.
Na području općine Travnik, tokom napada ABiH, ubijeno je 163 civila i zarobljenih vojnika
HVO-a, u logorima zatvoreno oko 1500 ljudi, te prognano oko 20 tisuća Hrvata.294
Tri dana poslije napada ABiH, 9. lipnja, oko 5:00h, 308. bbr. i dijelovi 317. i 307. bbr.
ABiH, uz pomoć mudžahedina, privatne vojne jedinice „Sosna“, satnije 7. mbr., te MUP-a,
napadaju novotravnički HVO. Bošnjačke snage, uspostavljaju utvrđenja prema VRS-u i
kontrolu nad selima Ruda, Jakovići i Nokovići, te Pećinama i Kovačićima – istočno i
jugoistočno od N. Travnika. Iz smjera Gornjeg Vakufa, napadnuta su sela Zubići i Šenkovići,
u kojima je ABiH uputila stanovništvu ultimatum za predaju, iako u njemu nije bilo
pripadnika HVO-a, na što je stožer OZ SB reagirao molbom UNPROFOR-u, da omogući
evakuaciju civila295. U samom Novom Travniku, blokirana je glavna cesta, oko koje će se
voditi teške borbe. Noć od 9. na 10. lipanj, protekla je mirno, pa je dogovorena razmjena
mrtvih u selu Šenkovići296, da bi se 10. lipnja nastavile teške borbe, u nastojanjima ABiH da
zauzme grad. Za razliku od Travnika, na novotravničkom području, HVO u sukobu sa ABiH,
nije imao VRS u pozadini, pa je pružena odlučnija i snažnija obrana. U Gornjoj Večeriski,
brigada HVO-a „Stjepan Tomašević“, spojila se sa „Viteškom“ brigadom, dok je travnička
brigada „Frankopan“ uspostavila liniju obrane kod Nove Bile. U narednim danima, ABiH je
„očistila“ šest sela između Travnika i Novog Travnika, pokušavajući odvojiti Novi Travnik
od Viteza297, dok je HVO prepustio ABiH, crtu obrane prema Srbima, južno od Travnika.
Izazvan je novi val prognanika, koji je preko srpskog teritorija, prebačen do Kiseljaka. Borbe
oko Novog Travnika, nastavit će se s povremenim prekidima, do kraja lipnja.298
294
295
296
297
298
63
Slika 15. Pripadnici HVO-a predaju se VRS-u na Vlašiću
Izvor: Danas, 11. VI. 1993., str. 11.; vidi: Rat u BiH (Elektronska građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u
Bosni i Hercegovini. Zagreb: Vjesnik, 2005.
Međutim, u javnosti, najveći odjek će imati incident, zbog zaustavljanja i pljačkanja

humanitarnog konvoja, namijenjenog tuzlanskoj regiji. U trenutcima, kada je nekoliko tisuća
hrvatskih prognanika iz Travnika, bježalo prema Novom Travniku i Vitezu, kroz zapadni dio
Lašvanske doline, prolazio je tzv. „Konvoj radosti“ za ratom napaćenu tuzlansku regiju.
Revoltirani zbog situacije u Travniku i pogibijom djece u Vitezu, željni osvete, prognani i
lokalni Hrvati, većinom žene i djeca, spontano su zaustavili konvoj. U večernjim satima, 10.
lipnja, dio konvoja je opljačkala, grupa od 40-50 žena, naoružana vilama, na sjevernom izlazu
iz Travnika. Pljački su se pridružili pojedini pripadnici HVO-a, izvlačeći vozače iz kamiona,
streljajući ih, te odvozeći kamione. Iako je pukovnik Blaškić na vrijeme izvršio pripreme za
propuštanje konvoja, nije mogao garantirati za njegovu sigurnost jer je cesta Opara – Novi
Travnik – Vitez – Busovača, bila crta bojišnica između HVO-a i ABiH. Prethodno je u
Gornjem Vakufu oteto 30, a u Opari kraj N. Travnika, 20 kamiona, od strane ABiH 299. Vojnici
UNPROFOR-a, sa nevjericom su promatrali pljačku i ubijanje vozača konvoja, dok su u
Novoj Biloj, uzvratili na pucnjavu HVO-a, pri čemu je ubijeno nekoliko pripadnika HVO-a 300.
Događaji vezani uz pljačku „Konvoja radosti“, 10. i 11. lipnja, mogu se pripisati spontanosti i
trenutnim okolnostima u Lašvanskoj doline, a ne planiranoj akciji odmazde HVO-a, kako su
pojedini svjetski mediji okarakterizirali spomenuti događaj.301
6.6. Sukob na području općina Žepče, Novi Šeher i Zavidovići
299
300
http://www.youtube.com/watch?v=AqcRyad0Ja4, 17. XII. 2010.
301299
64
Nakon što je 3.K ABiH ovladao prostorom Travnika, koncentrirao se na sjeverno
područje u zoni svoje odgovornosti. Na području Žepče – Novi Šeher – Zavidovići, HVO je
imao ključnu ulogu u borbi protiv VRS-a. Također, HVO je na tim prostorima bio dobro
organiziran, pa je tako TO Maglaj povjerio obranu istoimene općine, HVO-u općine Žepče,
Zavidovići, Maglaj i Teslić, sa stožerom u Žepču. 302 Navedeno područje, bilo je u sklopu 3.
operativne grupe OZ SB, koja je raspolagala sa 110. usorskom brigadom i 111. xp. brigadom
HVO-a iz Žepča. Do travnja 1993. g., nije bilo nikakvih narušavanja bošnjačko-hrvatskih
odnosa, kada je ABiH počela zauzimati povoljnije položaje za vođenje rata protiv HVO-a.
Bošnjaci iz Žepča, učestalo su napuštali grad. Nakon što je HVO eliminiran iz Zenice,
sredinom travnja 1993. g, prekinuta je cestovna komunikacija 3. OG OZ SB sa ostatkom
srednje Bosne303. Ipak, do Žepča su dopirale vijesti o stradanjima Hrvata u Zenici, što je
zabrinulo lokalno hrvatsko stanovništvo.304 HVO Žepča, nastojao je suzbiti odmazdu i
samovoljno provođenje pravde305.
Krajem lipnja, ABiH će prenijeti težište operacija sa Lašvanske doline, na žepačko
područje, odnosno, na dolinu rijeke Bosne, sjeverno od Zenice. Međutim, za razliku od
travničkog područja, procjene slabih točaka HVO-a u Žepču, pokazale su se neutemeljenima,
pa je ABiH naišla na jak i žestok otpor HVO-a. ABiH je namjeravala zauzećem Žepča i
stavljanjem pod kontrolu važne prometnice koja prolazi kroz Žepče, povezati snage 2. i 3.
korpusa. Između spomenutih korpusa ABiH, postojala je razlika u mentalitetu i shvaćanju
ciljeva rata u BiH. Postrojbe 319. bbr. ABiH iz Žepča, bile su čvrsto manipulirane islamskim
radikalima iz Zenice, odbijajući suradnju s HVO-om, iako su pojedine lokalne vođe gajili
„mekši“ stav prema hrvatskoj strani. Kasnije, 201. brigada ABiH iz Maglaja, žestoko će se
protiviti podčinjavanju 3. korpusu ABiH, nakon što je prethodno bila u sklopu OG 7 Jug.
Vodstvo maglajske brigade, smatralo je 3.K, „mudžahedinskim“ i radikalno muslimanskim 306.
Bošnjačko-hrvatski odnosi u žepačkom kraju, pogoršavaju se u proljeće, kada na čelo OG
Bosna 3.K ABiH, dolazi Refik Lendo, radikalni Bošnjak, koji je prethodno zapovijedao 308.
bbr. ABiH iz N. Travnika. On ubrzo priprema ofenzivu na HVO u Žepču. Doduše, HVO je
još krajem travnja očekivao napad ABiH. O namjerama ABiH, hrvatska strana je izvijestila
302
Marinčić, Općina Žepče ili Ključ funkcioniranja Federacije Bosne i Hercegovine, str. 30
303
304
305
306
65
UNPROFOR. Suočen sa prijetnjom ABiH i izolacijom od ostatka teritorija OZ SB, HVO iz
Žepča, okrenut će se suradnji s dojučerašnjim neprijateljem, VRS-om307.
ABiH je započela grupirati dijelove 303., 314. bbr. i 7. muslimanske brigade kod sela
Begov Han i Željezno Polje, te dijelove 309. bbr. u Kamenici. Jugozapadno od Žepča,
raspoređeni su dijelovi 303., a kod Čardaka, 306. bbr. Sve navedene brigade ABiH, nisu
pripadale OG Bosna, što potvrđuje ofenzivne namjere ABiH, prema žepačkom HVO-u. U OG
Bosna, djelovale su lokalne, 319. bbr.iz Žepča i 318. bbr. ABiH iz Zavidovića, ojačane
„Zelenim beretkama“ Narcisa Dročića, te pripadnicima TO-a. S druge strane, zapovjednik 3.
OG OZ SB, Ivo Lozančić, raspolagao je 110. br. u Usori i 111. xp br. iz Žepča, s oko sedam
tisuća vojnika.308
Na dan sv. Ive (Ivana Krstitelja), 24. lipnja, za vrijeme mise, oko 8:30h, započeo je
napad ABiH na žepački HVO, iz pravca Željeznog Polja i Zenice. Na udaru su se našla
hrvatska sela Gornja Papratnica, Brezovo Polje i Golubinja 309. Prethodno, 23. lipnja 1993., u
večernjim satima, grupa mudžahedina napala je selo Dolubina, dok je Novi Šeher napadnut
oko 7:30h, 24. lipnja 1993. Uslijed novopridošlih pojačanja iz 301. i 305. brigade, ABiH je u
potpunosti blokirala Žepče sa više od 12 500 vojnika. Lokalno hrvatsko pučanstvo sa
područja oko južne obale rijeke Bosne, inače većinski bošnjačkog, nastojalo se skloniti u
hrvatska sela. U gradu se vode žestoke ulične borbe, dok je odred „Zelenih beretki“ opkolio
stožer VP HVO-a u hotelu „Balkan“. HVO uspostavlja punktove na cestama prema
Zavidovićima, N. Šeheru i Maglaju, dok ABiH kontrolira zapadne i južne izlaze iz grada.
Napad ABiH, nastavio se 25. lipnja, topničkim i minobacačkim napadima sa okolnih uzvisina,
dok se u gradu vode ulične borbe, pri čemu više nego vojnici, stradavaju civili. HVO je
ovladao selima Gornji Lug, Ljubatovići, Strupina, Karse i Vitlaci, dok se u Novom Šeheru i
Gornjoj Ozimici, predalo 300 bošnjačkih vojnika, od kojih većina nije htjela pucati na
hrvatsku stranu310. HVO je napustio dio crte bojišnice prema Srbima, što je VRS iskoristila za
pregrupiranje snaga i djelovanje po području Maglaja i Tešnja 311. Sukladno sa srpsko-
hrvatskom suradnjom, ranjenici HVO-a, prebačeni su preko teritoriju pod kontrolom VRS-a,
do bolnica u Banja Luci i Doboju312. Slijedeća dva dana, 26. i 27. lipnja, nastavljene su ulične
307
308
309
%20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/8890.pdf, 21. 12. 2010.
310
311
312
66
borbe, uz žestoko obostrano granatiranje s okolnih uzvisina. Za HVO, od krucijalne važnosti
bila je "određena suradnja“ sa srpskom stranom, pomoću koje je vršila svoju opskrbu 313. Tako
je 29. lipnja, „iznajmljena“ tenkovska satnija VRS-a314, kako bi HVO ovladao gradom315.
Uskoro je HVO potisnuo ABiH, južno od Papratnice, te 30. lipnja, prisilio na predaju dijelova
305. i 319. bbr. ABiH. Zapovjednik 319. bbr., Galib Dervišević, oko 17:00h, pristaje na
predaju svoje brigade u Žepču. Manje, ekstremnije grupe ABiH, odbijaju predaju i nastavljaju
borbe, da bi 1. srpnja, konačno položile oružje.
Tijekom i poslije lipanjskog sukoba, lokalno stanovništvo je bježalo iz svojih domova,
stvarajući tako etnički homogenija područja. Područje Tešnja i Maglaja, bilo je pošteđeno
sukoba zbog obostrane razumnosti i suradnju u obrani od VRS-a, koja je nastojala zauzeti taj
teritorij na račun bošnjačko-hrvatskog sukoba u Žepču. Između četiri i pet tisuća bošnjačkih
civila, bilo je zatočeno u skladištima „Nove trgovine“ u Žepču, dok su vojnici ABiH, zatočeni
u lokalnim školama. U njima su vladali nehumani uvjeti, iako je zapovjednik 3. OG OZ SB,
tvrdio da se postupa prema Ženevskoj konvenciji 316. Od hrvatskih civila, najteže je stradalo
stanovništvo iz Zavidovića.317
6.7. Sukob na području općina Kakanj i Vareš
Područje kakanjske i vareške općine, bilo je pošteđeno otvorenog sukoba između

Bošnjaka i Hrvata, u prvoj polovici 1993. g. Obje općine, nalazile su se na važnim prometnim
pravcima, koji vode do glavnog grada – Sarajeva. Posebno važan strateški položaj, imao je
Vareš, preko kojeg se odvijala jedina cestovna komunikacija sa tuzlanskom regijom. S
vremenom, u Varešu se razvila trgovina „na crno“, jer je grad bio na tromeđi teritorija kojeg
su kontrolirale bošnjačka, hrvatska i srpska strana. U Kaknju, gdje su Bošnjaci kao narod
imali apsolutnu većinu, situacija je bila drugačija. Uslijed velikosrpske agresije na BiH,
lokalno stanovništvo se organiziralo za obranu. Formirane su postrojbe ABiH i HVO, dok je
313
314
Jedna ispaljena tenkovska granata, koštala je 500 DEM, dok je 1h „iznajmljenog“ tenka sa posadom koštao
3000 DEM. Navodno, Mate Boban je preporučio korištenje ove „jeftine“ usluge. Omeragić, Dogovoreni rat, str.
272
315
316
317
67
srpsko stanovništvo politički neutralizirano i vojno razoružano. Blizina Zenice i Visokog,
odnosno stožera 3.K ABiH i glavne logističke baze, uvjetovali su porast islamskog
radikalizma u Kaknju, te u lokalnoj 309. bbr. S druge strane, HVO je u Kaknju imao brigadu
„Kotromanić“, osnovane od brigade „Bobovac iz Vareša. Od početka rata u BiH, bošnjačka
strana je postupno prihvatila sve poluge civilne vlasti, dok se hrvatska strana ograničila na
istočni dio općine, gravitirajući Varešu. Porast netrpeljivosti prema Hrvatima, osjetan je
nakon dolaska pripadnika 7. muslimanske br., u svibnju 1993., koji uskoro uhićuju i
maltretiraju lokalne Hrvate i Srbe. U incidentima prije otvorenog sukoba u lipnju, ubijeno je
osam Hrvata od strane ABiH.318
Ofenzivne akcije ABiH, na području kakanjske općine, započinju napadom na selo
Ričica, 5. lipnja 1993., kada je 350 Hrvata pobjeglo iz svojih domova prema Varešu, nakon
čega su im obiteljske kuće opljačkane i uništene. Glavni napad ABiH, počinje 8. lipnja,
sudjelovanjem postrojbi iz Zenice, Visokog, Breze i Kaknja, napadom na selo Lučiće, s
namjerom da „odsječe“ kakanjske Hrvate od Vareša. Ubrzo slijede napadi na ostala sela
nastanjena Hrvatima, koji bivaju protjerani. Emil Harah, zapovjednik HVO brigade
„Bobovac“ iz Vareša, idućeg dana iznosi procjenu stanja nakon ofenzive ABiH u Kaknju,
prema kojoj se očekuje napad ABiH na Vareš319. Nakon što je ABiH ovladala Travnikom,
težište ofenzive u srednjoj Bosni, prenosi se na Kakanj, u kojem bošnjačka strana steže obruč
oko brigade HVO-a „Kotromanić“320. Stanje po HVO se pogoršava, okruživanjem sela Čatići,
u kojem su se sklonili Hrvati iz obližnjih sela. Nikola Marić, zapovjednik brigade HVO
brigade „Kotromanić“, 11. lipnja 1993., izvješćuje HVO Mostara, Viteza i Kiseljaka, kako je
od ABiH dobio ultimatum za predaju, pri tome tražeći pomoć od susjednih brigada HVO-a 321.
Ubrzo u Vareš stiže prvi val prognanika, dok se pojedine grupe hrvatskih civila skrivaju po
šumama istočno od Kaknja, izbjegavajući vojnike ABiH322. Nikola Marić, 12. lipnja, šalje
vapaj za pomoć opkoljenim civilima u Ćatićima, Kaknju, Brnju, Crncima i Banjevcima, koji
su već četiri dana u okruženju. Ukoliko ne dobije pomoć do 15:00h, zapovjednik Marić će
započeti s pregovorima oko predaje HVO-a, bošnjačkoj strani 323. Istog dana, većina HVO-a s
318
319
%20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/8244.pdf, 22. XII. 2010
320
321
322
323
68
preko 12 tisuća Hrvata iz Kaknja, izvuklo se prema Varešu 324. Zadnji pokušaj pružanja otpora
HVO-a iz Kaknja, bio je kod Kraljeve Sutjeske, ali je ABiH uskoro potisnula HVO do
Vareša325.
Slika 16. Spaljene hrvatske kuće u Kraljevoj Sutjesci, općina Kakanj

Izvor: http://www.poskok.info/index.php?option=com_content&view=article&id=12507%3Au-trusini-
kod-konjica-obiljefena-15-ta-obljetnica-stradanja-hrvata-&Itemid=51, 11. I. 2011.
Iz Vareša, civili su mogli biti transportirani u Kiseljak ili Hercegovinu, preko

teritorija pod srpskom kontrolom, uz novčanu naknadu. Sve u okviru srpsko-hrvatske suradnje
u Varešu. O suradnji je svjedočio general ABiH, Stjepan Šiber, kojem je Emil Harah priznao
paktiranje sa Srbima. Ujedno, Šiber navodi kako je bio spreman atentat na njega u Varešu,
kojeg je trebao izvesti Zvonko Dužnović, inače bliski suradnik Ivice Rajića iz Kiseljaka. HVO
je u Ćatićima predao oružje, dok je Kaknjom ovladala 7. muslimanska brigada. Uhićeni
vojnici HVO odvedeni su u TE Ćatići, „Cementaru“ i kakanjski rudnik.326
Hrvatski civili u kakanjskoj općini, najviše su stradali. Ubijeno je 105 zarobljenih
pripadnika HVO-a i civila, od čega je šestero djece. Zatočeno je 200 pripadnika HVO-a, dok
je izbjeglo ili prognano preko 16 tisuća Hrvata. Bošnjačke vlasti, pozivali su Hrvate da se
vrate, ali oni koji su se vraćali, bili su izvrgnuti zlostavljanju, nerijetko i ubojstvu. Kuće
kakanjskih Hrvata bile su zapaljene ili useljavane Bošnjacima iz Krajine i istočne Bosne. U
počinjenim zločinima nad Hrvatima, istaknuli su se lokalni i strani mudžahedini, predvođeni
imamom Ševalom Omerspahićem. Najkrvaviji dan je bio 13. lipanj, kada su počinjeni zločini
u selima Drenovik, Slapnica, Kraljeva Sutjeska, Kovači i Bradarići. Crkveni i ostali religijski
objekti, bili su predmet „posebnog tretmana“. Kapelice su pretvorene u javne zahode, crkve –
324
325
%20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/8462.pdf, 22.XII. 2010.
326
Šiber, Prevare, zablude, istina, str. 109-112, 119-121
69
pljačkane i uništavane. Iako ga je čuvala ABiH, samostan u Kraljevoj Sutjeskoj je opljačkan,
a svećenici izloženi zlostavljanju, od kojih je jedan svećenik doživio živčani slom. 327
Očekivani napad ABiH na Vareš je izostao. Međutim, kakanjski Hrvati okupljeni u Varešu,
pod utjecajem katastrofalne politike Mate Bobana i njegove „hercegovačke struje“, zaputili su
se prema Hercegovini preko teritorija pod kontrolom VRS-a, kretajući se tako na tzv. „križni
put“.328
6.8. Područje grada Sarajeva
U gradu Sarajevu nije došlo do oružanog sukoba Bošnjaka i Hrvata, budući da je grad
bio u okruženju VRS-a, te izložen svakodnevnoj borbi za preživljavanje. Uz postrojbe ABiH,
HVO je držao dio crte bojišnice prema VRS-u. Međutim, potpuna suradnja između bošnjačke
i hrvatske strane, nikada nije ostvarena. Iako nije došlo do oružanog sukoba, vodila se
politička borba Bošnjaka i Hrvata, pa čak i unutar svojih nacionalnih korpusa. U samom
sarajevskom HVO-u, postojali su oprečni pogledi na suradnju s bošnjačkom stranom.
Zapovjednik HVO-a brigade „Kralj Tvrtko“ iz Sarajeva, Vladimir Šaf, bio je sklon suradnji sa
ABiH. S druge strane, predsjednik HVO-a Sarajevo, Slavko Zelić, nije podržavao suradnju sa
ABiH i ulazak HVO-a u sistem OS RBiH. Zelić je bio pod utjecajem „hercegovačke struje“,
te je primao „posebne upute“ iz Gruda, preko Kiseljaka. Kroz upute, trebala se ostvariti
zamisao Mate Bobana, da Hrvati iz srednje Bosne i Sarajeva, „humano“ presele u
Hercegovinu.329
Prethodno je Velimir Marić, član sarajevskog HDZ-a, najviše zagovarao „humano
preseljenje“ i prepuštanje teritorija kojeg je kontrolirao HVO, srpskoj strani. 330 Do nove
političke polarizacije među sarajevskim Hrvatima, došlo je sredinom travnja 1993. g., kada je
formirana Hrvatska seljačka stranka BiH (HSS BiH), kao alternativa HDZ-u. HSS BiH je u
Sarajevu uživao potporu katoličke crkve, osobito nadbiskupa Puljića i franjevačkog
provincijala Anđelovića, te intelektualnih krugova.331 Za takve Hrvate, politički oponenti su
govorili, da su „Alijini Hrvati“ ili da se uvlače „pod Alijin fes“. Slavko Zelić je svojevremeno
327
Mlivončić, Zločin s pečatom, str. 245-258, 284
328
Krećemo na križni put, Večernji list, 18. VI. 1993., vidi: Rat u BiH (Elektronička građa): sukobi Hrvata i
Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, Zagreb: Vjesnik, 2005.
329
Šiber, Prevare, zablude, istina, str. 63
330
331
Komšić, Preživljena zemlja: tko je i kada dijelio Bosnu i Hercegovinu, str. 133-140
70
bio spreman uhititi nadbiskupa Puljića i predsjednika HSS-a BiH, Ivu Komšića, ako dobije
naređenje iz Gruda. Uz navedeno, rekao je kako su Hrvati u Sarajevu samo smetnja, „jer se
oni (Hercegovci – op. F.B.) ne mogu obračunati s Muslimanima u Mostaru“332
U ABiH, također dolazi do unutarnjih sukoba. U travnju 1993., Jusuf Juka Prazina,
zapovjednik „specijalaca“ u Sarajevu, prelazi u HVO. Inače, predratni kriminalac i „kralj
reketa“, ušao je u sukob s vojnim vrhom ABiH, pa je zaštitu potražio kod HVO-a. 333 Ironično,
Prazina je bio najodgovorniji za zločin nad hrvatskim civilima u naselju Stup, počinjen u
kolovozu 1992. g. Sarajevski Hrvati, predvođeni Komšićem, Puljićem i Zelićem, javno su
istupili da se sukobi ABiH i HVO-a prekinu, prije svega, nastojeći zaštiti Hrvate u Sarajevu.
Međutim, slična javna obraćanja, izostala su sa bošnjačke strane, što je bio dokaz
homogenosti i potpore djelovanju ABiH.334 Medijski rat je učinio svoje. Za Hrvate i HVO u
Sarajevu, položaj je svakog dana postajao teži. Učestali su napadi na pripadnike HVO-a i
pljačkanje hrvatske imovine. Prvi korpus ABiH, zatražit će krajem svibnja 1993., da joj HVO
prepusti liniju obrane na Dobrinji.335
7. Ljetni nastavak sukoba (srpanj – kolovoz 1993. g.)
7.1. Područje općina Vitez i Busovača
Nakon lipnja, OZ SB je teritorijalno „sužena“ ofenzivom ABiH na zapadu i istoku, pri

čemu je ABiH ovladala Travnikom i Kaknjom. Krajem lipnja 1993., južno od Novog
Travnika i Viteza, ABiH zauzima isturene položaje HVO-a i time ugrožava improviziranu
cestovnu komunikaciju OZ SB sa Hercegovinom, preko Sebešića. U Bugojnu, koji geografski
pripada srednjoj Bosni, ali je uključen u OZ SZH HVO-a, nakon desetodnevnih borbi
hrvatske i bošnjačke strane, vođenih od 18. do 28. srpnja, ABiH preuzima kontrolu nad
gradom, eliminirajući bugojansku brigadu HVO-a „Eugen Kvaternik“. Bugojanski Hrvati, bili
su zatočeni na gradskom stadionu i ostalim improviziranim zatvorima, izloženi maltretiranju i
ubijanju336. Oko 16 tisuća hrvatskih Bugojanaca, napustilo je svoje domove. Zbog navedenih
osvajanja ABiH, uvelike je otežan položaj HVO-a na viteško-busovačkom području, gdje je
332
Ibid., str. 144-146
333
334
Komšić, Preživljena zemlja: tko je i kada dijelio Bosnu i Hercegovinu, str. 148-150
335
336
71
nastavljen bošnjačko-hrvatski sukob promjenljivog intenziteta, uz snajpersko i minobacačko
djelovanje. HVO je uspijevao odolijevati napadima ABiH, ali uz značajne gubitke, što je
iscrpljivalo njegovu obranu. Tijekom srpnja, 17. krajiška bbr. ABiH, u dva navrata će izvršiti
neuspješne napade.
Slika 17. Poginuli pripadnik HVO-a iz Stare Bile kraj Viteza, nepoznatog identiteta
(ljeto 1993. g.)
Međutim, ključne borbe su se vodile oko Sebešića. Pukovnik Blaškić, suočen s

potencijalnom izolacijom OZ SB, 2. srpnja 1993, upućuje zahtjev OZ SZH, u kojem traži
pomoć za Sebešić337. Slijedećeg dana, 3. srpnja, u izvanrednom izvješću zaključuje kako je
Sebešićem ovladala ABiH, budući da je izgubio vezu s postrojbama HVO-a koje su se
nalazile u Sebešiću338. Kasnije, oko 350 pripadnika HVO-a iz Sebešića, povuklo se prema
Gornjem Vakufu. Izgubljene su velike količine MTS-a za HVO, što će predstavljati kroničan
problem za OZ SB, koja jedini spas vidi u proboju snaga HVO-a iz Hercegovine.339
337
338
339
72
Slika 18. Stari Vitez – posljedice eksplozije kamiona s 200 kilograma „vitezita“
7.2. Područje općina Kiseljak, Kreševo i Fojnica
Za razliku od prethodnih napada ABiH sa sjevera i sjeveroistoka kiseljačke općine, u

srpnju će ABiH napasti sa juga i istoka. Namjera ABiH, bila je spojiti 2. i 3. korpus na
sjeveru, sa 1. 4. i 6. korpusom na jugu. U navedenom povezivanju snaga ABiH, uštedilo bi se
100 km na cestovnoj komunikaciji Zenica – Novi Travnik – Gornji Vakuf. Istodobno,
prekinula bi se komunikacija HVO-a i VRS-a, te onemogućila njihova suradnja, istočno od
Kiseljaka. Selo Gomionica, prethodno žarište borbi od siječnja do lipnja, ponovo je bilo
poprište sukoba. ABiH je 5. srpnja, izvela tri napada na Gomionicu, ali je HVO odbio napade
uz teške vlastite gubitke. Na južnom dijelu kiseljačke općine, ABiH je pokušala ovladati
prostorom od Han Ploče do Tarčina, te „odsjeći“ HVO od VRS-a. Najžešće borbe su se vodile
oko sela Tulice, koje je na kraju zauzeo HVO.340
Kako je ABiH od siječnja kontrolirala Kaćune i izolirala Kiseljak od ostatka OZ SB,
odlučila je proširiti svoj koridor, južnije od Kaćuna. Ofenziva je preusmjerena na područje
Fojnice i Kreševa, zajedničkim djelovanjem 3. i 4. korpusa ABiH. Napad na Fojnicu
započinje 2. srpnja 1993., oko 6:10h, djelovanjem ABiH na području Alaupovke, Novog
Naselja, Motorca, Gradine, Tješila i Ostružnice, kako izvještava zapovjednik 3. bojne brigade
340
Ibid., 211-213
73
„Ban Jelačić“, Branko Stanić341. Napad je uslijedio samo par dana nakon posjete zapovjednika
UNPROFOR-a, generala Morillona, održane 30. lipnja, te prethodnog dogovora od 13. lipnja,
kojim je Fojnica proglašena zonom mira hrvatske i bošnjačke strane, zbog svojeg hospitalnog
značenja342. U međuvremenu, zapovjednik 2. OG OZ SB, Ivica Rajić, zadržan je u Visokom.
Naime, prilikom posjete kanadskom UNPROFOR-u, povodom održavanja svečanosti zbog
kanadskog dana državnosti, Rajić je zadržan jer su pripadnici ABiH okružili kanadsku bazu,
zahtijevajući njihovo izručenje i puštanje zarobljenika iz Kiseljaka 343. Slijedećeg dana, 3.
srpnja, ABiH steže obruč oko Fojnice, gdje je omjer ljudstva bio 6-8 puta veći, u korist
bošnjačke strane344. Situacija po HVO, pogoršavala se svakim slijedećim danom. Uz pomoć
novopridošlih snaga, ABiH je 14. srpnja krenula u odlučni napad na Fojnicu 345. Konačno,
Ivica Rajić, 16. srpnja, u 3:00h, izvještava kako je započela evakuacija hrvatskih civila i
vojnika iz Fojnice346. HVO je uspio zadržati četvrtinu fojničke općine, nagnutu na općinu
Kiseljak, gdje je uspostavio liniju obrane. Više od šest tisuća Hrvata iz Fojnice, pobjeglo je
preko planine Višnjica i smjestilo se u kućama Bošnjaka, koji su prethodno u travnju pobjegli
u Fojnicu. Na taj način, izvršeno je obostrano „etničko čišćenje“ fojničke i kiseljačke općine.
Postrojbe ABiH, nakon ulaska u Fojnicu spaljuju dio ratne bolnice i hotel Reumal, te u
studenom 1993., ubijaju dvojicu fratara iz fojničkog samostana347 Ofenziva ABiH, nastavit će
se početkom kolovoza, nastojeći razdvojiti VRS i HVO na kiseljačkom području, duž linije
Ostje – Kokoška.348
7.3. Predah u kolovozu
U kolovozu je nastupilo relativno primirje, djelomično zbog pregrupiranja snaga

ABiH i nove runde ženevskih pregovora. U međuvremenu, formiran je 6. korpus ABiH, sa
stožerom u Konjicu. Dok su se vodili vojni tripartitni pregovori u sarajevskom aerodromu,
ABiH je nastavila s ofenzivnim djelovanjima u općini Žepče i hrvatskom dijelu općine
341
342
343
344
345
346
347
348
74
Fojnica.349 U selu Kiseljak na području Žepča, 16. kolovoza, diverzanti ABiH su počinili ratni
zločin, ubivši 43 mještana, od kojih su većina bili žene i djeca. 350 Zapovjednik OZ SB HVO-a,
pukovnik Blaškić, imao je problema sa primanjem izvješća od podređenih postrojbi. Zbog
loših veza, izostajala su mu izvješća iz Vareša, Žepča, Usore i Kiseljaka. Pored toga, sve veći
problem je predstavljala nedovoljna popunjenost postrojbi i svojeglavost pojedinaca
opterećenih lokal patriotizmom.
S druge strane, vojni vrh ABiH je održao sastanak u Zenici, 21. i 22. kolovoza. Prema
transkriptu savjetovanja u Zenici, najeklatantniji u razgovoru, bili su Sefer Halilović i Rifat
Bilajac. Izdvojena su dva ključna pitanja, koja je obrazložio Halilović: „Mi danas moramo
odgovoriti na dva ključna pitanja... Da li je Armija, odnosno borci, za nametnutu podjelu
zemlje ili ne, ovako kako se dešava u Ženevi. I drugo, da li je moguć uspješan nastavak rata u
postojećim uslovima. Ja ću odmah želim da se izjasnim, vrlo precizno mislim da je moguće
uspješno nastaviti rat, ne mogu da kažem koliko će trajati... u principu ja sam protiv podjele.
Vrlo principijelno. Sve odluke koje donese država, politika ja ću kao vojnik da poštujem. Ako
me pitate za moje mišljenje mislim da je to samo etapa, jedna od etapa uništenja bošnjačko-
muslimanskog naroda“351 Rifat Bilajac, podržavajući ratnu opciju govori: „Glavne tri ključne
tačke su Kiseljak, Prozor i Žepče, što život znače za državu BiH i za Armiju. Ali, njima
prethodi da se odradi pravac od Fojnice i onda Vitez...“. Načelnik ŠVK ABiH, pukovnik
Halilović, potvrđuje Bilajca i precizno obrazlaže: „Kada bi sada bilo pitanje: kuća ti gori, da
li gasiti kuću ili zauzeti Vitez? Ja bi se odlučio za Vitez. Sa Vitezom zaokružujemo namjensku
proizvodnju“.352 Iz navedenog, jasno se vide namjere vrha ABiH glede prostora srednje
Bosne, odnosno hrvatskih enklava u tom dijelu BiH. Ubrzo je došlo do kadrovskih promjena
u ABiH, čime je radikalna „struja“ ojačala svoj status. 353 O „čišćenju kadra svjedoči zamjenik
zapovjednika ŠVK ABiH, Stjepan Šiber, navodeći kako je u prosincu 1992. g., u ŠVK bilo
18,3 % Hrvata, dok je u srpnju 1993.g, udio pao na 6 %. Pod nadzorom Rifata Bilajca,
dovođeni su nepismeni i poslušni kadrovi, proislamske orijentacije.354
349
350
Večernji list, 18. VIII. 1993; vidi: Rat u BiH (Elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i
351
352
Ibid., 293
353
354
75
Slika 19. Primirje u kolovozu – pripadnici HVO-a na Brdu kraj Viteza u partiji pokera
8. Zadnja etapa sukoba (rujan 1993. g. – veljača 1994. g.)
8.1. Završne borbe na području općina Vitez i Busovača
U rujnu 1993., nastavljene su ofenzivne akcije ABiH, promjenljivog intenziteta. Iako

je ABiH djelovala na području Kiseljaka, Žepča, Novog Travnika i istočnog dijela travničke
općine pod kontrolom HVO-a, koncentrirala je svoje snage na Vitez i Busovaču. Namjera
ABiH, bila je podijeliti hrvatsku enklavu na manje džepove, kako bi lakše ovladala teritorijem
pod kontrolom HVO-a. Početkom rujna, na svim dodirnim točkama ABiH i HVO-a, vodile su
se borbe uz obostranu izmjenu topničke i minobacačke vatre 355. Kako bi podijelila hrvatsku
enklavu na manje dijelove, ABiH je izvela napad na cestovnu komunikaciju Travnik – Vitez –
Busovača. Prvi val rujanske ofenzive ABiH, počeo je 5. rujna, topničkim i pješačkim
napadom na selo Zabilje iz pravca Brda, radi „odvajanja“ Novog Travnika od Viteza. Borbena
djelovanja, proširila su se istočno od Zabilja, na sela Jardol i Bukve. Slijedećeg dana, ABiH je
nastavila povremeno granatirati područje Zabilja, Bile i Divjaka, dok su u Brdima zapaljene
hrvatske kuće. U busovačkoj općini, ABiH je djelovala iz pravca Kaćuna 356. Viteška brigada,
355
Slobodna Dalmacija, 1. IX. 1993.; vidi: Rat u BiH (Elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i
356
76
7. rujna, uz topničku podršku, preuzela je inicijativu i potisnula snage ABiH na području
Grbavice357. Do kraja idućeg dana, HVO je uspio ovladati Grbavicom, te onemogućiti
očekivani napad ABiH, kojim je namjeravala zauzeti tvornicu SPS. Akciju HVO-a na
Grbavicu, vodio je Željko Akrap358, današnji dekan Hrvatskog vojnog učilišta. Pukovnik
Blaškić, suočio se s problemom špijunaže u redovima UN-ovih prevoditelja, bošnjačke
nacionalnosti. Stoga izdaje zapovijed za suzbijanje takvih aktivnosti, dopuštajući prolaz
vozilima samo na glavnim cestama359.
Nakon deset dana, 18. rujna, uslijedio je drugi val rujanske ofenzive ABiH. Izvršeni su
jaki topničko – pješački napadi diljem srednje Bosne, iako je tog dana trebalo nastupiti
primirje prema dogovoru u Ženevi. Zbog napada ABiH, obustavljena je dogovorena
evakuacija ranjenika iz bolnice u Novoj Biloj360. ABiH je koncentrirala svoje snage duž linije
Preočica – Krčevine – Krušćica, kako bi presjekla cestovnu komunikaciju Nova Bila –
Busovača. Zapovjednik OZ SB, traži od OZ SZH da svojim napadom uveže snage ABiH i
tako olakša pritisak na Novi Travnik, Novu Bilu, Vitez i Busovaču 361. Drugog dana, nastavlja
se ofenziva ABiH prema tvornici SPS preko Krčevina i Krušćice. ABiH koristi tenkove,
protiv kojih je HVO bio nemoćan zbog nedostatka MTS-a 362. Uslijedio je napad na potezu
Sivrino Selo – Pirići – Ahmići, gdje je hrvatska enklava bila najuža. Međutim, ABiH
napreduje oko kilometar, ali trpi velike gubitke u ljudstvu i MTS-u. Jedini način
opskrbljivanja HVO-a, bili su helikopteri Hrvatske vojske. Stoga je pukovnik Hadžihasanović
izdao zapovijed da se obaraju helikopteri HV-a, kako bi se spriječio dotur MTS-a i izvlačenje
ranjenika363. Za pilote HV-a, letovi za srednju Bosnu, bili su istovremeno izrazito rizični i
financijski isplativi. Naime, ranjenici i „sretnici“ koji su napuštali Lašvansku dolinu, davali su
novac pilotima HV-a, kao u Coppolinoj „Apokalipsi“, na što aludira Lovrenović 364. Žestoke
borbe uz glavnu cestu, istočno od Viteza, prestale su nakon nekoliko dana. Do kraja rujna,
357
358
359
360
361
362
363
364
Stenogrami o podjeli Bosne, Vol. II., str. 537-541
77
ABiH je ponovno napala pojedina područja od Novog Travnika do Busovače, te hrvatsku
enklavu u Žepču.365
U listopada nije bilo značajnijih aktivnosti u Lašvanskoj dolini, jer je težište sukoba
prebačeno na Vareš, da bi ABiH početkom studenog ponovno reaktivirala ofenzivu na
tvornicu SPS, odnosno, grad Vitez. Uskoro je tvornica SPS bila u dometu izravne vatre ABiH.
Situacija se pogoršavala na području Nove Bile, vitalne zbog improvizirane bolnice „dr. fra
Mato Nikolić“, smještene u župnoj crkvi i dvoru. Bolnica je odsječena od Viteza 366, te je
ostala bez struje i vode. Novi napad na SPS, dogodio se 8. prosinca, manevrima postrojbi
ABiH iz Zaselja i Starog Viteza. Sredinom prosinca, organiziran je humanitarni konvoj,
simbolično nazvan „Bijeli put“, za pomoć bolnici u Novoj Biloj i Hrvatima Lašvanske doline.
Međutim, konvoj je zadržan tri dana u Rami, zbog protivljenja lokalnih zapovjednika ABiH i
nepropuštanja konvoja preko svojih teritorija. Ipak, nakon jedanaest dana, 20. prosinca, u
Novu Bilu stiže prva grupa od 87 kamiona „Bijelog puta“. Konvoju je trebalo dva i pol dana,
da prođe dionicu od 48 km pod kontrolom ABiH, koja je zaplijenila pet kamiona za svoje
potrebe367. Dan prije dogovorenog prekida vatre za Božićne i Novogodišnje blagdane, 22.
prosinca 1993., započeo je najžešći napad ABiH na području Lašvanske doline. U 5:30h,
otvorena je topnička i minobacačka vatra na Novi Travnik, Vitez, Novu Bilu i Busovaču, te je
uskraćena voda i električna energija. Ujedno je i ugrožen konvoj „Bijeli put“ 368. ABiH je
probila liniju obrane HVO-a kod Križančeva Sela i Gornje Večeriske, s namjerom da „uništi
svu živu silu, uključivo žene, djecu i starce“, kako je pisalo u kriptiranoj naredbi zamjenika
zapovjednika 3.K ABIH, pukovnika Džemala Merdana, koju je presreo VOS HVO-a 369.
Prilikom zauzimanja Križančeva Sela, ABiH je počinila masovni zločin, ubivši 74 Hrvata.
Kasnije obdukcije, utvrdile su izopačene načine ubijanja Hrvata u Križančevom Selu, gdje su
pojedinci smaknuti mačetama, sjekirama, čekićima i sličnim hladnim oružjem 370. Mehmed
Alagić, tadašnji zapovjednik 3.K ABiH, označit će „proboj“ u Križančevom Selu, presudnim
za pritisak na HVO da potpiše primirje 371. Zbog katastrofe u Križančevom Selu, pukovnik
Blaškić, smijenit će Marija Čerkeza, sa dužnosti zapovjednika „Viteške“ brigade. Do kraja
1993. g., neće doći do pomicanja crte bojišnice ABiH i HVO-a.
365
366
Slobodna Dalmacija, 31. X. 1993.; vidi: Rat u BiH (Elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i
hercegovini. Zagreb: Vjesnik, 2005.
367
368
369
370
371
78
Slika 20. i 21. Tijela izmasakriranih Hrvata iz Križančeva Sela u viteškoj sportskoj
dvorani na identifikaciji 1. veljače 1994 (gore)., te spomen obilježje u Križančevu Selu
Izvor: http://www.hercegbosna.org/vijesti/bih/ubojstva-u-krizancevu-selu-u-sjeni-zaborava-985.html,
12. I. 2011.; autor, 27. V. 2010.
U siječnju 1994. g., Filip Filipović je zamijenio Tihomira Blaškića na mjestu

zapovjednika OZ SB. Uskoro, Filipović odbija predati područje sjeverno od Starog Viteza,
koje bi povezalo bošnjačku enklavu sa teritorijem pod kontrolom ABiH. U ranim jutarnjim
satima, 9. siječnja 1994. g., ABiH kreće u napad obilazeći Vitez. Ishodišta napada su bili
Križančevo Selo i Krušćica. Napredujući prema Šantićima, ABiH u zaselku Buhine kuće, čini
masovni zločin ubivši 26 Hrvata. U dvodnevnim borbama, odbijen je napad ABiH i pokušaj
da presječe cestu Vitez – Busovača. Tijekom borbi, ABiH je napredovala do Bukva Kuća,
samo 100 metara od Zapovjedništva OZ SB, gdje je izvjesila svoju zastavu. U protuudaru
HVO-a, od 21. siječnja, pomicana je crta bojišnice u korist HVO-a 372. Dok su vođeni politički
pregovori između bošnjačke i hrvatske strane, njihove vojske nisu mirovale. Početkom
372
79
veljače, ABiH je još jednom bezuspješno pokušala presjeći komunikaciju Vitez – Busovača.
HVO je odgovorio kontranapadom i povratio položaje izgubljene 22. prosinca 1993. g. Sukob
u Lašvanskoj dolini, jenjava nakon potpisanog sporazuma o prekidu vatre, 23. veljače, kojeg
su potpisali zapovjednici HVO-a i ABiH u Zagrebu, generali Ante Roso i Rasim Delić 373.
Iznemogli narod Lašvanske doline, konačno je dočekao prekid bošnjačko-hrvatskog
sukoba.374
Slika 22. ABiH vrši pretres konvoja „Bijeli put“

Izvor: Mlivončić, Zločin s pečatom, str. 334
8.2. Sukob na području općine Vareš i raspuštanje sarajevskog HVO-a
Tragedija vareških Hrvata, rezultat je katastrofalne politike „hercegovačke struje“

HDZ-a. Općina Vareš, do listopada 1993., bila je pošteđena bošnjačko-hrvatskog sukoba zbog
nekoliko razloga. Naime, kroz Vareš je prolazila jedina cestovna komunikacija prema
tuzlanskoj regiji. Stoga, ABiH nije bilo u interesu izazivanje sukoba na tom području.
Nadalje, općinske vlasti Vareša, nisu bili „tvrdolinijaši“ kao Kordić u Busovači i Rajić u
Kiseljaku. Predsjednik HVO-a Vareš, Anto Pejčinović i zapovjednik brigade „Bobovac“,
Emil Harah, pragmatično i praktično su koristili ratnu situaciju. Iako je na izborima u Varešu
373
Kronologija rata: agresija na Hrvaatsku i Bosnu i Hercegovinu, str. 350-351
374
80
pobijedio SDP BiH, vlast je bila u rukama HDZ-a 375. Vareš je za razliku od ostatka srednje
Bosne, bio prava oaza mira, gdje su općinske vlasti nastojale zadržati status quo sa srpskom
stranom. Suživot sa Bošnjacima je protjecao u miru, bez velikih napetosti. Trgovina Varešana
sa Srbima, postala je dio svakodnevnice. Međutim, nakon egzodusa Hrvata iz Kaknja,
dogodila se slična situacija kao u Travniku 1992. g. – narušena je demografska slika. Iako su
Hrvati u općini Vareš bili većina prema popisu iz 1991., dolaskom kakanjskim Hrvata, dolazi
do demografskog opterećenja. Kakanjski Hrvati, donose nove emocije, vođene željom za
osvetom Bošnjacima, zbog pretrpljenog u Kaknju. Varešani u strahu od sukoba s ABiH, žurno
iščekuju odlazak Kakanjaca iz njihove općine.
Ipak, sukob na području Vareša započinje ABiH, 18. listopada 1993., napadom u
rejonu Liješnica i zauzimanjem hrvatskog sela Kopijari, slijedećeg dana376. ABiH je zabranila
UNPROFOR-u prilaz Kopijarima, koji je krenuo u očevid. Iz Izdvojenog zapovijednog mjesta
u Kiseljaku, koje je formirano u jesen 1993., prema Varešu se zaputilo preko dvjesto
„specijalaca“, pod vodstvom Ivice Rajića, koji u varešku općinu stižu 21. listopada.
„specijalaca“ uvjetno rečeno, jer su to bili pripadnici PPN „Maturice“ i „Apostoli“ koje su
vodili Dominik Ilijašević Como, Ante Ljoljo i tzv. Špiro iz Travnika. Rajićevi „specijalci“,
često su obavljali „prljave“ poslove za svog šefa, likvidirajući tako kriminalnog konkurenta u
Kiseljaku, Željka Bošnjaka zvanog Lujo377. Po dolasku u Vareš, Rajićevi ljudi uhićuju vodeće
ljude Vareša, Pejčinovića, Haraha, zapovjednika policije Ivana Gavrana i šefa sigurnosti
Zvonka Dužnovića. Rajić na čelo vareškog HVO-a instalira Borivoja Malbašića, koji je
prethodno bio istjeran iz grada zbog ekstremizma. U Varešu započinje divljanje „specijalaca“,
uništavanjem bošnjačkih lokala i vjerskih objekata, dok se lokalni hodža sklonio u
franjevačkom župnom dvoru.
Uz pomoć Srba, 23. listopada 1993., Rajićevi „specijalci“ upadaju u bošnjačko selo
Stupni Dol. Selo je imalo strateški značaj, jer se nalazilo na južnom ulazu u grad, na uzvisini s
koje se mogla kontrolirati prometnica iz Breze za Vareš. Povrh sela, na malom platou,
postojala je prava mala „pijaca“, gdje se odvijalo krijumčarenje i trgovina „na crno“. Lokalni
Bošnjaci, za svoju „tržnicu“ plaćali su određeni postotak HVO-u. Međutim, nakon što je
HVO povisio svoju kamatu, Bošnjaci su odbili platiti traženo. Po dolasku Rajića u Vareš,
lokalno bošnjačko ratno predsjedništvo, naređuje evakuaciju civilnog stanovništva, koju civili
odbijaju. Međutim, poduzeta „neslužbena“ akcija HVO-a, pretvorila se u teški zločin, u kojem
375
376
377
Babić, Urota Blaškić, str. 183-184, 228
81
su „specijalci“ izvršili masakr, pljačku i palež. Otpor HVO-u u Stupnom Dolu, pružilo je
četrdesetak lokalnih pripadnika ABiH iz sela 378. Po svemu sudeći, akcija u Stupnom Dolu, bila
je planirani incident, koji je trebao prisiliti vareške Hrvate na iseljavanje. Ofenziva ABiH je
bila neminovna i prije događaja u Stupnom Dolu, što potvrđuje zauzimanje Kopijara.
Kolaboracijom sa srpskom stranom, HVO je trebao prepustiti Vareš, snagama VRS-a. Ivica
Rajić, koji je u Vareš stigao preko teritorija pod srpskom kontrolom, bio je „čovjek od
povjerenja“ za sprovođenje navedenog plana. Svoje kumske i prijateljske veze sa „XY
stranom“, inače šifrom za VRS, iskoristio je za kriminalnu suradnju sa Srbima, što je
razbjesnilo pojedine krugove na bošnjačkoj strani. Indikativna je nazočnost generala HVO-a
Milivoja Petkovića u Kiseljaku, za vrijeme akcije u Stupnom Dolu.
ABiH je akcija u Stupnom Dolu, poslužila kao alibi za ofenzivu na Vareš. U 48 sati, 3.
i 4. studenog, ABiH u združenoj akciji 2. i 3. korpusa, napada i zauzima grad Vareš. Naredbu
za napad na Vareš, poprilično izvjesnu bitku u korist ABiH, potpisao je Mehmed Alagić 379. To
je bila prva zajednička koordinirana akcija dvaju korpusa ABiH. Lokalni HVO je prethodno
pripremio evakuaciju stanovništva, preko srpskog sela Brgule, odakle su trebali krenuti prema
Kiseljaku i Hercegovini. Međutim, srpska strana, bijesna zbog ulaska ABiH u grad, zadržava
civile i uzima njihove dragocjene stvari. Stoga, zapovjednik brigade „Bobovac“, Krešimir
Božić, traži pomoć iz Kiseljaka380. HVO je uspio zadržati jugoistočno područje vareške
općine, oko Daštanskog, naslonjeno na teritorij pod kontrolom VRS-a. Više od 12 tisuća
Hrvata iz Vareša, izbjeglo je preko srpskih položaja, dok je u gradu došlo do neviđene pljačke
i uništavanja hrvatske imovine od strane radikalnih Bošnjaka 381. Zbog pritiska međunarodne
zajednice, GS HVO-a smijenio je Ivicu Rajića i sklonio ga u Hercegovinu, dajući mu novi
identitet – Viktor Andrić. Na suđenju u Mostaru, koje je preraslo u farsu, oslobođen je krivnje
za zločin u Stupnom Dolu. Zanimljivo, s vremenom je rastao broj žrtava u Stupnom Dolu.
Nakon ulaska nordijskog bataljona u selo, pronađeno je 15 ubijenih Bošnjaka, od čega je
desetoro pripadnika ABiH. Godinu dana kasnije, 22. rujna 1994. g., na spisku poginulih u
Stupnom Dolu, našlo se 38 Bošnjaka382. Očita je manipulacija brojem žrtava u propagandne
svrhe. Zauzimanjem Vareša, ABiH je povezala 2., 3., 4. i 6. korpus cestovnom
378
Praljak, Stupni Do, str. 73
379
Latić, Rat u srednjoj Bosni: ratna sjećanja generala Alagića, str. 31-31
380
381
382
Praljak, Stupni Do, str. 75-116
82
komunikacijom od Tuzle do Gornjeg Vakufa, pri čemu više nije imala prepreka od strane
HVO-a na tom putu, stvorivši etnički homogen teritorij.383
Slika 23. Stupni Dol nakon napada HVO-a

Izvor: http://www.sarajevo-x.com/bih/clanak/101101091, 12. I. 2011.
Nakon konstantnih pritisaka na sarajevski HVO, bošnjačka strana je raspustila i

razoružala hrvatske snage u glavnom gradu BiH. HVO je nasilno raspušten 7. studenog, da bi
slijedećeg dana uhićeno zapovjedništvo HVO-a iz Sarajeva, na čelu s Slavkom Zelićem.
Brigada „Kralj Tvrtko“ uklopljena je u 1.K ABiH, a na mjesto zapovjednika, postavljen je
časnik spomenutog korpusa, Nedjeljko Žeraja. Uhićeni časnici HVO, bili su pretučeni prije
nego što su pušteni na slobodu, dok je Slavko Zelić zadržan u zatvoru uz kaznenu prijavu.384
9. Washingtonski sporazum
Iako je na političkom planu, od eskalacije bošnjačko-hrvatskog sukoba u travnju

1993.g., potpisano nekoliko prekida vatre, okončanju sukoba posredovali su međunarodni
faktori. Krajem 1993. g., SAD preuzima primat u nastojanjima za rješavanje krize u bivšoj
Jugoslaviji. Prvi korak, bio je uspostavljanje bošnjačko-hrvatskog savezništva. Potporu u
svojim nastojanjima, SAD je dobio u svom europskom partneru - Njemačkoj 385. Tijekom
1993. g., propali su svi međunarodni planovi za prekid rata u BiH, ponajviše zbog zahtjeva
bošnjačke i srpske strane. U ljeto 1993. g., propao je Owen-Stoltenbergov plan o uređenju
383
Babić, Jasna. Pokolj u Stupnom Dolu i rat u Varešu planirali su hrvatski ekstremisti u dogovoru sa Srbima,
Globus. 12. XI. 1993., str. 3-4; Omeragić, Dogovoreni rat, str. 227-234; Shrader, Muslimansko-hrvatski
građanski rat u srednjoj Bosni, str. 233-238
384
385
Holbrooke, Završiti rat, str. 56
83
BiH kao Unije tri republike. Međutim, to nije spriječilo vodstvo HZ H-B da 28. kolovoza
1993., proglasi Hrvatsku Republiku Herceg – Bosnu.386 Uskoro je u zaglavljima izvještaja
HVO-a došlo do zamjene „Republika Bosna i Hercegovina“ sa „Unija Republika Bosne i
Hercegovine“, iako Unija nije nikad zaživjela.387
Bošnjačka strana, igrala je „dvostruku igru“. Izetbegović je nastojao tajnim sastankom
riješiti problem razgraničenja sa Srbima. ABiH je imala cilj da zauzme srednju Bosnu i dolinu
Neretve. Dok se pred svjetskom javnošću zalagao za jedinstvenu BiH, priželjkivao je
muslimansku državu.388 U rujnu 1993. g., Tuđman i Izetbegović potpisuju tajni sporazum o
bošnjačko-hrvatskoj suradnji i konfederaciji Hrvatske i BiH. 389 Samo dva dana kasnije, 16.
rujna, Izetbegović s Momčilom Krajišnikom potpisuje podjelu BiH. Tajnim sporazumom,
data je mogućnost srpskoj republici da referendumom odluči, da li želi ostati u BiH.390
Novi kamen spoticanja u odnosima Hrvata i Bošnjaka, bit će teritorijalni zahtjevi
bošnjačke strane. Bošnjačka strana, nastavit će s pritiscima na Hrvatsku, prijeteći eventualnim
sankcijama UN-a. Međutim, sankcijama Hrvatskoj, bošnjačka strana bi doživjela humanitarni
i vojni kolaps, jer je svu logistiku obavljala preko Hrvatske. Ponovno približavanje bošnjačke
i hrvatske strane, dogodilo se sredinom siječnja 1994. g., kada su vođeni razgovori Tuđmana i
Izetbegovića u njemačkom Bonnu. Ujedno, bilo je to vrijeme najvećih napetosti, jer je
postojala mogućnost da se Republika Hrvatska otvoreno uključi u rat u BiH. U Sarajevu je 6. i
7. veljače 1994. g., održan Sabor Hrvata koji predstavlja interese Hrvata u BiH, a tom
prigodom je formirano Hrvatsko narodno vijeće (HNV). Na Saboru, predstavljen je mirovni
plan o federalnom uređenju s kantonima/županijama. Plan HNV-a uvelike su prihvatili
Amerikanci, pa će kasnije postati temelj Washingtonskog sporazuma i Federacije BiH.
Krajem veljače, uz posredstvo SAD-a, počinje novi krug pregovora Bošnjaka i Hrvata. U
međuvremenu, zbog pritisaka bošnjačke strane i međunarodne zajednice, Tuđman najavljuje
Mati Bobanu, da će morati odstupiti s mjesta predsjednika HDZ-a391. Na njegovo mjesto će
biti instaliran Krešimir Zubak iz Doboja, koji neće biti previše oduševljen svojom
funkcijom392. Sukladno političkim pregovorima u Washingtonu, 23. veljače 1994. g., u
386
387
388
Komšić, Preživljena zemlja: tko je i kada dijelio BiH, str. 227-230
389
Ibid., str. 247-250
390
391
Stenogrami o podjeli Bosne, Vol. I., str. 497-498
392
Stenogrami o podjeli Bosne, Vol. II., str. 86
84
Zagrebu se sastaju glavni zapovjednici HVO i ABiH, Ante Roso i Rasim Delić, te potpisuju
sporazum o prekidu vatre, koji će stupiti na snagu 25. veljače u 12 sati393.
Amerikanci su željeli jedinstvenu BiH kroz bošnjačko-hrvatsku suradnju, odnosno,
„stvaranje dvonacionalne države u BiH, kojoj bi se kasnije pridružili i Srbi“394. Suradnju sa
Bošnjacima i stvaranje zajedničkog entiteta, Franjo Tuđman će opravdati ulogom „zaštitnika
Zapada“ od islamskog fundamentalizma. Pregovori u Washingtonu, završeni su 2. ožujka
1994. g., kada je postignut sporazum. Dogovoreno je da će od 4. do 15. ožujka u Beču, Visoki
odbor, koji je zamišljen kao prijelazna komisija prije konačnog potpisivanja sporazuma,
pripremiti nacrte sporazuma i Ustava Federacije BiH, te dogovoriti ostale mjere za uspostavu
federacije395. Nakon što je potpisan sporazum o načelima ustroja vojske Federacije BiH, 13.
ožujka je postignut konačan dogovor, te je potpisivanje bošnjačko-hrvatskog sporazuma
najavljeno za 18. ožujak. U Washingtonu, najavljenog dana, Haris Silajdžić i Krešimir Zubak,
potpisali su sporazum o federaciji Bošnjaka i Hrvata, dok su Franjo Tuđman i Alija
Izetbegović potpisali sporazum o uspostavi konfederacije Republike Hrvatske i Federacije
BiH. Ovim aktom, okončan je bošnjačko-hrvatski sukob. Uskoro će biti usvojen Ustav
Federacije BiH i dogovorena kantonalna/županijska podjela Federacije. Za predsjednika
Federacije, izabran je Krešimir Zubak, koja je proglašena 30. ožujka 1993. g.396
Slika 24. Potpisivanje Washingtonskog sporazuma, 18. ožujka 1994. g.

Izvor: http://www.hercegbosna.org/preuzimanja/povijest--politika/gdje-se-%E2%80%9Cistopio%E2%80%9D-
sporazum-o-konfederaciji-republike-hrvatske-i-federacije-bih-714.html, 12. I. 2011.
393
394
Ibid., str. 350
395
Večernji list, 2. III. 1993., str. 3
396
Prilikom potpisivanja sporazuma, Ivo Komšić, ispred HNV-a, prosvjedovao je zbog navedene titule Krešimira
Zubaka, kao „predstavnika bosanskih Hrvata“. Nakon uvjeravanja od strane SAD-a, svi potpisnici sporazuma,
potpisani su bez titula. Komšić, Preživljena zemlja: tko je i kada dijelio BiH, str. 291-383; Kronologija rata:
agresija na Hrvatsku i BiH, str. 335-361
85
10. Posljedice bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni
10.1. Stvaranje Federacije Bosne i Hercegovine
Potpisivanjem Washingtonskog sporazuma, 18. ožujka 1994. g., okončan je

bošnjačko-hrvatski sukob, stvorena je Federacija BiH, koja je danas jedan od dva entiteta koji
čine Republiku Bosnu i Hercegovinu. Nakon sporazuma, Hrvatska je ostvarila partnerstvo sa
SAD-om, ponajviše u vojnom smislu, jer je Amerikancima u interesu bilo okončanje rata u
bivšoj Jugoslaviji. Uz pomoć SAD-a, Hrvatska vojska je izrasla u regionalnu silu, te je
akcijama „Bljesak“ i „Oluja“ oslobodila teritorije koji su bili pod kontrolom pobunjenih Srba i
uvelike pomogla u slamanju VRS-a u Bosni i Hercegovini.
Federacija BiH, proglašena je 30. ožujka 1994. g., kada je Ustavotvorna skupština u
sarajevskom hotelu „Holiday Inn“ u 17:20h, proglasila Ustav Federacije Bosne i Hercegovine,
koji je stupio na snagu točno u ponoć, između 30. i 31. ožujka 1994. g. U austrijskom Beču,
11. svibnja 1994. g., završeni su pregovori bošnjačke i hrvatske strane, te su potpisani
sporazumi o vanjskim granicama Federacije BiH. Prema bečkim sporazumima, buduća
Federacija BiH, obuhvaćala bi 58% teritorija BiH. Međutim, nakon potpisivanja Daytonskog
sporazuma, 21. studenog 1995. g., odnosno, okončanjem rata na prostoru bivše Jugoslavije,
Federaciji BiH je pripalo samo 51% teritorija, iako su njezine snage tada kontrolirale oko 55%
teritorija BiH. U sklopu Daytonskog sporazuma, 10. studenog 1995. g., potpisan je Sporazum
o funkcioniranju hrvatsko-bošnjačke Federacije.397
Područje srednje Bosne, na kojem se odvijao bošnjačko-hrvatski sukob, danas je
podijeljeno u tri kantona/županije: Zeničko-dobojski, Sarajevski i Srednjobosanski kanton,
odnosno, županiju. Iako su prije bošnjačko-hrvatskog sukoba, sva tri kantona/županije imali
heterogen sastav stanovništva prema nacionalnosti, bez apsolutne većine nijednog od tri
konstutivna naroda, danas je samo Srednjebosanski kanton (sjedište u Travniku) izuzet
apsolutne većine koje imaju Bošnjaci u sastavu stanovništva prema nacionalnosti. Za hrvatsku
stranu, naročito je bolna sudbina izbjeglih i prognanih Hrvata iz Zenice, Kaknja i Vareša u
Zeničko-dobojskom kantonu (oko 35 tisuća), koji se još nisu vratili na svoja ognjišta.
Spomenuta područja, danas su etnički homogeni krajevi s apsolutnom bošnjačkom većinom.
397
86
Ustavotvorna skupština Federacije BiH, prestala je sa radom 1996. g., kada je nakon
izbora formiran Parlament Federacije BiH, koji je sačinjen od Doma naroda i Predstavničkog
doma.398 Daytonski sporazum zaustavio je rat u BiH, ali nije do kraja riješio pitanje
unutarnjeg uređenja Bosne i Hercegovine. Srpski entitet potencira odcjepljenje od BiH, dok
Hrvati iskazuju sve više nezadovoljstva zajedničkom bošnjačko-hrvatskom Federacijom. Sve
se više govori o uspostavljanju trećeg entiteta u BiH – hrvatskog. Međutim, postoji
zabrinutost da bi formiranje hrvatskog entiteta, najviše naštetilo Hrvatima iz srednje Bosne,
koji su ionako najveće žrtve bošnjačko-hrvatskog sukoba. Historia est magistra vitae – kako
kaže stara latinska poslovica.
Slika 25. Zastava Federacije Bosne i Hercegovine

Izvor: http://www.bgs.ba/e_knjige7.html, 12. I. 2011.
10.2. Demografske promjene
Prošlo je sedamnaest godina od okončanja bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj

Bosni, a posljedice demografskih promjena osjećaju se do današnjih dana. Ako je proteklo
vrijeme indikator spomenutih promjena, onda su one permanentne. Naime, u bošnjačko-
hrvatskom sukobu u srednjoj Bosni, demografske promjene su najviše pogodile Hrvate.
Predratni udio od 17% Hrvata u ukupnom stanovništvu BiH, pao je na 12% s tendencijom
daljnjeg pada. Sukladno tome, srednja Bosna je područje koje je najviše ponderiralo taj pad.
Najveći problem u stvaranju poslijeratne demografske „slike“ BiH, predstavlja nepostojanje
popisa stanovništva. Zadnji popis stanovništva BiH je iz 1991. g., od kojeg je u međuvremenu
došlo do promjene u nacionalnom sastavu stanovništva BiH.399
http://www.parlamentfbih.gov.ba/bos/parlament/o_parlamentu/istorijat.html, 5. I. 2011.
398
Markotić, Ratni učinci na promjene u broju stanovnika Bosne i Hercegovine i Hrvatske 1991.-1998., str. 756,
399
760
87
Više od 125 tisuća Hrvata400 iz srednje Bosne je izbjeglo ili prognano sa svojih
ognjišta, uslijed „stavljanja pod kontrolu“ određenih područja u srednjoj Bosni od strane
ABiH. Egzodusom su najviše pogođene općine Travnik, Bugojno, Zenica, Kakanj i Vareš, u
kojem su prije rata Hrvati imali apsolutnu većinu u nacionalnom sastavu stanovništva. Zbog
toga je narušena demografska „slika“ srednje Bosne. Povratak hrvatskih izbjeglica i
prognanika u srednju Bosnu nije nikada ostvaren, prije svega zbog političkih, ekonomskih i
socijalnih razloga.
Naime, kao državljani Republike Hrvatske, velik dio Hrvata iz srednje Bosne, trajno
su se naselili u Hrvatskoj. Mnogi od njih, nakon akcije „Oluja“ su planski naselili područje
koje je bilo pod kontrolom pobunjenih Srba (Knin, Gračac, Korenica, Udbina). Na području
današnje Federacije BiH, Hrvati iz srednje Bosne, naselili su područje općina Drvar,
Bosansko Grahovo i Glamoč, dok je dio srednjebosanskih Hrvata, „trbuhom za kruhom“
krenuo u treće zemlje, prije svega Njemačku i Austriju. Spomenuta emigracija, nastavak je
predratnog trenda, prema kojem su Hrvati u BiH imali najveći apsolutni i relativni udio u
ukupnoj bosanskohercegovačkoj emigraciji401. Bošnjačke izbjeglice i prognanici su se uvelike
vratile na svoja ognjišta u srednjoj Bosni. Međutim, pojačana je migracija Bošnjaka iz
Republike Srpske u Federaciju BiH. Prethodno je u ratu 1992.-1995. g., velik broj izbjeglica
iz Bosanske Krajine i istočne Bosne naseljen u srednjoj Bosni, kasnije i u domovima izbjeglih
i prognanih Hrvata, čime je stvoren etnički kompaktniji teritorij, što je otežalo povratak
Hrvata. Bošnjačka politika, također je „kočila“ povratak Hrvata. Konfesionalni konvertit –
Ejup Ganić, podržavao je načelo „jedan za jednog“, prema kojem bi se u praksi trebalo vratiti
100 Bošnjaka u Stolac, a s druge strane bi se vratilo 100 Hrvata u Bugojno. S obzirom na
brojčanu nadmoć Bošnjaka, ovo načelo je išlo u njihovu korist. S druge strane, hrvatska strana
se zalagala za načelo „svi za sve“, prema kojem bi se svatko mogao vratiti na svoje ognjište
bez ikakvih ograničenja402. U Varešu, pored maltretiranja povratnika, općinske vlasti su
zabranile upis hrvatske djece u škole403. Bošnjačko-hrvatski sukob (trajno) je narušio odnose
Bošnjaka i Hrvata.404
400
Podatak je izveden iz tabelarnog pregleda broja žrtava „genocida i ratnih zločina bošnjačko-muslimanskih
snaga nad Hrvatima BiH 1992.-1994.“ Mlivončić, Zločin s pečatom, str. 281-284
401
Markotić, Ratni učinci na promjene u broju stanovnika Bosne i Hercegovine i Hrvatske 1991.-1998., str. 756
402
403
Vareš: nastavljaju se progoni Hrvata. Slobodna Dalmacija, 18. VII. 1994.; vidi: Rat u BiH (Elektronička
građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Zagreb: Vjesnik, 2005.
404
Posavljak, Anica, Zenica će uskoro ostati bez Hrvata. Slobodna Dalmacija, 27. VII. 1994., vidi: Rat u BiH
(Elektronička građa) sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Zagreb: Vjesnik, 2005.; Vjesnik, 23. X.
1994., str. 17; Nedjeljna Dalmacija, 7. X. 1994., str. 9
88
10.3. Ratno profiterstvo i ratni zločini
Meho Bašić – redoviti profesor na sarajevskom Ekonomskom fakultetu, zgodno

prenosi riječi iz književnog djela Meše Selimovića, „Derviš i smrt“, koji opisujući rat kaže:
„da je to vrijeme kada bogati postaju siromašni, a fukara se bogati; pametni zašute, a glupi
progovore; kada se časni ljudi povlače, a bezobrazni nastupaju“405. Ratna ekonomija u
srednjoj Bosni je postala antiekonomija. Ratno profiterstvo je omogućilo naprasno bogaćenje
pojedinaca, koji su pomoću svojih „privatnih“ vojski namicali ogromna novčana i materijalna
sredstva. O njima je već napisano u tekstu („Maturice“, „Apostoli“, „Riblja glava“). U
situaciji kada se jedna litra ulja plaćala 60 njemačkih maraka, a kilogram šećera 30 maraka,
samo na jednom kamionu punom robe, dalo se zaraditi milijun njemačkih maraka. S
vremenom, kako je stanovništvo ovisilo o primitku humanitarne pomoći, meta ratnih profitera
postali su humanitarni konvoji. Međutim, nenamjenska distribucija humanitarne pomoći
pogodovala je širenju interesa religijskih zajednica, zbog činjenice da su kontrolirale velik dio
humanitarnog rada („Merhamet“, „Caritas“, razne islamske organizacije). Istovremeno, na
tržnicama u Kiseljaku, Varešu i Zenici, moglo se kupiti sve – „od igle do tenka“. Pripadnici 7.
muslimanske brigade ABiH, primali su od islamskog centra u Zenici, mjesečnu plaću od 100
DEM i paket namirnica, dok je general ABiH Stjepan Šiber, mjesečno primao 3 njemačke
marke. Borba protiv sprečavanja kriminala i ratnog profiterstva bila je izuzetno teška, gotovo
„donkihotska“ jer je postojala sprega između političkih, vojnih i poslovnih struktura, pri čemu
su međusobno surađivale sve tri zaraćene strane u BiH. 406 Zanimljivo je da su danas u srednjoj
Bosni, ekonomski najrazvijenije i najperspektivnije općine Vitez i Kiseljak, područja
najžešćih okršaja HVO-a i ABiH, ujedno i opstale hrvatske enklave za vrijeme bošnjačko-
hrvatskog sukoba.
Događaji koji su nanijeli najviše boli i patnje hrvatskom i bošnjačkom narodu tijekom
međusobnog sukoba, svakako su počinjeni ratni zločini. Pravdu za počinjeno, morali su
potražiti kod kompromitirane međunarodne zajednice, odnosno na Međunarodnom sudu za
ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u nizozemskom Haagu (ICTY). Od
osnutka suda u Haagu, pojavili su se mnogi problemi u njegovom radu. U haaškim
optužnicama prisutan je problem selektivnosti dokumenata i podložnosti propagandama, te
medijskog rata i nedostatka povijesne analize. 407 Izbjegavanje pojedinaca da se suoče sa
405
Bašić, Osnove ratne ekonomije: s osvrtom na rat u BiH 1992.-95. godine, str. 137
406
Ibid., str. 130-145
407
Sadkovich, Franjo Tuđman and the muslim-Croat war of 1993., str. 208-209, 229
89
optužnicama, rezultiralo je političkim pritiscima na pojedine zemlje. Do sada, ICTY je
optužio 161 osobu za ratne zločine, od kojih su dvije još uvijek u bijegu – Ratko Mladić i
Goran Hadžić.
Na području srednje Bosne, ICTY je vodio tri velika slučaja. Slučaje „Dolina Lašve“ i
„Stupni Do“ kojima je teretio hrvatsku stranu i slučaj „Srednja Bosna“ kojim je terećena
bošnjačka strana za ratne zločine počinjene tokom bošnjačko-hrvatskog sukoba.
Neproporcionalna je sistematičnost i brojnost Hrvata i Bošnjaka u optužnicama ICTY. U
spomenutim slučajevima, optuženo je sedam viših i visokih časnika HVO-a, a samo tri visoka
časnika ABiH, od kojih je general Mehmed Alagić preminuo prije nego što je trebao doći u
Haag, pa je optužnica protiv njega povučena. Pored slučaja „Srednja Bosna“ kojim se teretila
ABiH, zapovjednik ŠVK ABiH, generalu Rasim Deliću je izrečena kazna od tri godine za
zločine u srednjoj Bosni, ali samo za one zločine počinjene nad pripadnicima VRS-a, dok je
odbačen dio optužnice za zločine nad Hrvatima u Travniku. Najveću medijsku pozornost
privukao je general HVO-a Tihomir Blaškić, optužen u sklopu slučaja „Lašvanska dolina“.
Blaškić je ujedno i prvi Hrvat koji je izašao pred ICTY u Haagu. Oko njegova slučaja
posebno su se angažirale pojedine državne institucije Republike Hrvatske braneći njezin
„nacionalni interes“408. Ujedno, na Blaškićevom suđenju, bilo je riječi o „podjeli Bosne“,
udruživanju u „zločinačku organizaciju“ koja je počinila „udruženi zločinački pothvat“, ulozi
HV-a u bošnjačko-hrvatskom sukobu. Tužilaštvo je nastojalo svesti bošnjačko-hrvatski sukob
na međunarodni zbog primjene Ženevskih konvencija ratovanja, iako Predsjedništvo BiH
nikad nije objavilo da se nalazi u oružanom sukobu sa RH 409. Tihomiru Blaškiću je 2000. g.
ICTY izrekao kaznu od 45 godina, ali je nakon žalbe i odbacivanja dijela optužnice, 2004. g.
kazna smanjena na 9 godina. S obzirom da je već proveo spomenuto vrijeme u zatvoru, u
kolovozu 2004. g., pušten je na slobodu. Od ostalih optuženih u slučaju „Lašvanska dolina“,
Zlatku Aleksovskom je izrečena kazna od sedam godina zatvora za kršenje zakona i običaja
ratovanja, dok je optužnica protiv Zorana Marinića povučena. Najveću kaznu izdržava bivši
potpredsjednik Herceg-Bosne, Dario Kordić, kojem je izrečena kazna od 25 godina zatvora,
dok je bivšem zapovjedniku „Viteške brigade“, Mariju Čerkezu, prvobitna kazna od 15
godina smanjena na 6 godina410. Zapovjednik IV. bojne VP HVO-a, Paško Ljubičić, dobio je
kaznu zatvora od 10 godina, ali je u listopadu 2010. g. pušten na uvjetnu slobodu do ožujka
408
Više o branjenju „nacionalnog interesa“ i pozadini Blaškićeva suđenja vidi: Babić, Urota Blaškić, str. 15-262
409
Degan, Republika Hrvatska i sukob u Bosni i Hercegovini u 1993. godini: pravna analiza, str. 455
410
Čerkezu smanjena kazna na 6 godina, Kordiću potvrđeno 25. Glas Slavonije, 18. XII. 2004.; vidi: Rat u BiH
(Elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Zagreb: Vjesnik, 2005.
90
2012. g.411. Ivici Rajiću, za zločin u Stupnom Dolu, izrečena je kazna zatvora od 12 godina,
nakon što je priznao odgovornost i odlučio surađivati sa sudom. Tijekom boravka u Haagu, na
vidjelo su došle „stare razmirice“ sa Blaškićem, pri čemu je došlo do fizičkog obračuna.
Visoki časnici ABiH, bivši zapovjednik 3.K, Enver Hadžihasanović i načelnik štaba
zloglasne 7. muslimanske brigade, Amir Kubura, dobili su kazne zatvora od tri i pol, odnosno
dvije i pol godine, zbog kršenja zakona i običaja ratovanja. 412 Međutim, velik udio u
zločinima koje je počinila ABiH, snose mudžahedini – borci iz stranih zemalja, koji su u
Bosnu stigli na poziv Islamske zajednice u BiH 413. Svojom nazočnošću, uz pomoć religijskih i
državnih vođa, došlo je do porasta islamskog fundamentalizma u srednjoj Bosni414. Svojim
ostankom u BiH nakon rata, mudžahedini su postali prijetnja sigurnosti u BiH i Europi,
povezujući se s terorističkim organizacijama poput „Al Qaide“ i „Hamasa“415. Zenica i
Travnik, gradovi su sa najizraženijom reislamizacijom bošnjačkog društva u BiH. „Zločini
nad hrvatskim stanovništvom na područjima koji su pod kontrolom Armije BiH bili do 1997.
godine, kao i danas, teško su dostupni hrvatskim istraživačima kao i predstavnicima
međunarodnih organizacija. Tako je teško staviti točku na konačan broj žrtava u Travniku ili
Kaknju, posebice u Sarajevu, gdje se namjerno skrivaju i podaci o ekshumiranim žrtvama iz
poznatih Kazana“. Na području srednje Bosne je ubijeno ili seksualno zlostavljano 1 313
zarobljenih vojnika HVO-a i civila. 416 S druge strane, brojke ubijenih Bošnjaka nisu poznate.
Pomnija istraživanja tek predstoje na lokalnoj razini, kako bi se mogao upotpuniti mozaik
ratnih zločina koje je počinila bošnjačka i hrvatska strana.
411
http://www.vecernji.ba/vijesti/pasko-ljubicic-je-uvjetno-pusten-slobodu-pola-godine-clanak-204850, 5. I.
2011.
412
http://www.icty.org/action/cases/4, 30. XII. 2010.
413
Mi smo pozvali mudžahedine u Bosnu, Večernji list, 27. II. 1999.; vidi: Rat u BiH (Elektronička građa):
sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Zagreb: Vjesnik, 2005.
414
Večernji list, 12. XI. 2001., str. 7
415
Obzor, 13. XI. 1999., str. 58-59; Mudžahedini u Bočinji Donjoj povezani s Osamom bin Ladenom, Vjesnik,
14. III. 2000.; vidi: Rat u BiH (Elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Zagreb:
Vjesnik, 2005.
416
91
Slika 26. Pripadnici postrojbe „El Mudžahid“ na zeničkoj smotri 3.K ABiH 1995. g.
Izvor: http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=8725:mislav-luki-osvrt-na-
znanstvenu-studiju-o-muslimanskoj-agresiji-na-hrvate-srednje-bosne-1992-1994-viiidio-&catid=28:povijesni-
identitet&Itemid=112, 12. I. 2011.
11. Zaključak
Krivnju za početak bošnjačko-hrvatskog sukoba u BiH, Bošnjaci i Hrvati su

prebacivali jedni drugima. Međutim, bošnjačko-hrvatski sukob u srednjoj Bosni se razlikuje
od sukoba koji se odvijao na drugim područjima BiH. Motivi za započinjanje sukoba u
srednjoj Bosni, uvelike terete bošnjačku stranu. Tijekom sukoba, očitovala se strategija
vojnog vrha ABiH da ovlada prostorom srednje Bosne. Opravdanje Bošnjaka navodnim
92
dogovorom Tuđmana i Miloševića o podjeli Bosne, za ofenzivu u srednjoj Bosni, ne može se
prihvatiti. Naime, iako postoje razumljive indicije, ne postoji nijedan primarni izvor koji
potvrđuje podjelu Bosne. Nikada nije izdano službeno priopćenje ili dokument. Istina je „dva
metra pod zemljom“.
Bošnjaci kao kohezivni faktor u predratnoj BiH, nakon Srba i Hrvata, polakomili su se
u nastojanjima da stvore svoju muslimansku državu, gdje bi prostor srednje Bosne bio veliki
dio te zamišljene države. S druge strane, hrvatska politika je propustila šansu da ima dva
milijuna saveznika u bošnjačkom narodu. Franjo Tuđman kao „predsjednika svih Hrvata“,
zanemario je Hrvate srednje Bosne, koji su mu poslužili kao „moneta za potkusurivanje“ u
političkoj trgovini sa Srbima i Bošnjacima. O tomu svjedoči veliki demografski gubitak za
Hrvate u srednjoj Bosni.
ABiH je relativan vojni pobjednik u sukobu sa HVO-om u srednjoj Bosni. Naime,
iako je ovladala velikim dijelom srednje Bosne, izoliravši HVO u male enklave, nije ostvarila
svoje primarne ciljeve. Tvornica eksploziva SPS u Vitezu, ostala je pod kontrolom HVO-a.
Kiseljak i Žepče, uz srpsku pomoć, obranile su postrojbe HVO-a. Očito da je Washingtonski
sporazum bio spasonosan za HVO u Lašvanskoj dolini. Pitanje je kako bi se rasplela situacija,
da je ABiH osvojila Vitez i Busovaču? Možda bi došlo do angažmana Hrvatske vojske, čime
bi RH bila izvrgnuta međunarodnim sankcijama. No, Pax Americana je uspostavio bošnjačko-
hrvatsku suradnju za konačan vojni poraz bosanskih Srba, koji su najviše profitirali
bošnjačko-hrvatskim sukobom, pogotovo onim u srednjoj Bosni.
Način ratovanja u srednjoj Bosni, posebno je pogodio civilno stanovništvo. Borba za
prostor i etničko čišćenje osvojenog, popraćeni su strahovitim ratnim zločinima, koje su
počinile obje sukobljene strane. Iako je povijest nasilja na Balkanu dugačka, u srednjoj Bosni
1993. i 1994. susrećemo se sa novim načinima isplovljavanja etničke i religijske mržnje.
Strani elementi, prije svega – mudžahedini, podsjetili su nas svojim djelovanjem na razdoblje
Križarskih ratova, kada je mržnja islamskog i kršćanskog svijeta rezultirala stravičnim
pokoljima. Stoga se nameće pitanje kako okarakterizirati sukob Hrvata i Bošnjaka. Kao
etnički, međunarodni, vjerski ili građanski? Možemo reći, da je bošnjačko-hrvatski sukob u
srednjoj Bosni, prije svega, građanski sukob. U njemu se sukobljavaju dvije vojne formacije
(HVO i ABiH), koje su dio OS Republike BiH. O etničkom sukobu je teško govoriti jer su u
postrojbama ABiH i HVO-a koje su bile većinski bošnjačka, odnosno hrvatska vojska, bili
prisutni pripadnici drugih naroda. Bošnjačko-hrvatski sukob u srednjoj Bosni nije
međunarodni, jer u srednjoj Bosni nije bilo vojnih formacija strane zemlje koja je bila u ratu s
93
BiH, iako bošnjačka strana konstantno implicira navodnu prisutnost HV-a u Lašvanskoj
dolini. Za vjerski sukob možemo primijeniti isto što smo rekli za etnički sukob.
Za povjesničare, hrvatsko-bošnjački sukob u srednjoj Bosni predstavlja pravi izazov u
slaganju povijesnog mozaika temeljenog na činjenicama, dostupnim izvorima i literaturi.
Naime, kolektivne svijesti Hrvata i Bošnjaka sklone su proizvoditi povijesne istine prema
vlastitom interesu. Pri tome se olako barata žrtvama i sudbinama ljudi koji su preživjeli
sukob. Pored toga, suvremena BiH je zaokupljena mnogim problemima koji „koče“ njezin
razvoj i suočavanje sa posljedicama proteklog rata. U današnjoj BiH postoji više „istina“ koje
političari vješto koriste u svoje svrhe. Rat u BiH, pa tako i bošnjačko-hrvatski sukob u
srednjoj Bosni je poput velikog ormara povijesti sa policama, iz kojeg svatko uzima sebi ono
što mu odgovara. Hrvatska historiografija i literatura koja se bavi bošnjačko-hrvatskim
sukobom u srednjoj Bosni, podijeljena je u dva „tabora“. Jedni pokušavaju obraniti tadašnje
„nacionalne interese“ i državnu politiku Republike Hrvatske prema BiH. Drugi naglašavaju
navodnu podjelu Bosne između Tuđmana i Miloševića, te izvršenu agresiju HV-a na BiH.
Malo je onih koji objektivno sagledavaju činjenice i nastoje analizirati izvore.
12. Sažetak
Bošnjačko-hrvatski sukob u Bosni i Hercegovini, nije se odvijao na svim područjima

BiH. Autor ovog rada bavi se područjem gdje je spomenuti sukob bio najintenzivniji –
srednjom Bosnom. Vremenski okvir odvijanja sukoba u srednjoj Bosni je od siječnja 1993. do
veljače 1994. Kroz rad autor pokušava detektirati uzroke, tijek i posljedice sukoba Hrvata i
94
Bošnjaka u srednjoj Bosni. Navodeći uzroke sukoba, osvrćemo se na širi kontekst hrvatske i
bošnjačke politike, kao i politike međunarodne zajednice, koje su uvelike uzrokovale sukob.
Iz navedenog proizlaze motivi za započinjanje sukoba u srednjoj Bosni. Kronološki prateći
tijek sukoba, stječemo uvid u stanje u pojedinim općinama srednje Bosne. U njima je prisutna
diferencijacija sukoba, sukladno ciljevima i namjerama sukobljenih strana. Počinjeni ratni
zločini, predmet su dodatnog autorovog osvrta, zbog njihovih posljedica koje se osjećaju do
danas. Na kraju, autor nastoji aktualizirati posljedice sukoba, kako bi pojasnio onovremeno
stanje bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni i predodžbe koja je stvorena u javnosti.
Literatura i izvori koji su korišteni u radu, posjeduju širok spektar iskazanih pogleda i
tumačenja bošnjačko-hrvatskog sukoba. Stoga je autor nastojao suzbiti senzibilnost tih
radova.
13. Summary
The Bosniak-Croatian conflict in Bosnia and Herzegovina did not take place in all of
the areas of the country, thus the author of this thesis is focusing on the most prominent area
of the conflict – Central Bosnia between January 1993 and February 1994. Theis aims and
elaborates on the causes, the development and the consequences of the belliferents sides in
95
Central Bosnia. Having enlisted the causes, the analysis procedes with the broader context of
the Bosniak and Croatian policy, as well as the policy of the international community, which
have all been the trigger, as shown in the text, of the conflict. Therefore, the stated serve as
the inception of the conflict and from it we can chronologically follow the situation in certain
municipalities of the central Bosnia where one can trace the differentiation of the conflict
according to the goals and intentions of the belligerent sides. The war crimes are of further
interest of the autor who strives to elaborate on their severe consequences to the present time.
Finally, the tendency is both to actualize the consequences of the conflict in order to clarify
the nature of the conflict within the given time-frame and to analzye the perception of the
event in the public eye. Due to the specific sensibilities of the literature and the sources used
for the thesis, the author has tried to narrow it down to a relevant expose of the projected
interpretations of the Bosniak-Croatian conflict in Central Bosnia.
14. Popis kratica
ABiH – Armija Bosne i Hercegovine

AVNOJ – Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije
BiH – Bosna i Hercegovina
DEM – Deutsch mark (njemačka marka)
96
EZ – Europska zajednica
HDZ BiH – Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine
HNV – Hrvatsko narodno vijeće
HOS – Hrvatske obrambene snage
HR H-B – Hrvatska Republika Herceg-Bosna
HSP – Hrvatska stranka prava
HSS BiH – Hrvatska seljačka stranka Bosne i Hercegovine
HV – Hrvatska vojska
HVO – Hrvatsko vijeće obrane
HZ H-B – Hrvatska zajednica Herceg-Bosna
IFOR – International Forces
JNA – Jugoslavenska narodna armija
K – korpus
MKBJ – Mirovna konferencija o bivšoj Jugoslaviji
MOS – Muslimanske obrambene snage
NDH – Nezavisna Država Hrvatska
OG – Operativna grupa
OS RBiH – Oružane snage Republike Bosne i Hercegovine
OZ SB – Operativna zona Srednja Bosna
OZ SZH – Operativna zona Sjeverozapadna Hercegovina
PAM – protuavionski mitraljez
PAT – protuavionski top
PPN – Postrojbe za posebne namjene
PZO – Protuzračna obrana
SDA – Stranka demokratske akcije
SDP BiH – Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine
SDS – Srpska demokratska stranka
SPS – Stjepan Princip Seljo
SR BiH – Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina
ŠTO RBIH – Štab Teritorijalne obrane Republike Bosne i Hercegovine
ŠVK – Štab Vrhovne komande
TO – Teritorijalna obrana
UN – Ujedinjeni Narodi
VO – Vojna oblast
97
VOS – Vojno-obavještajna služba
VP – Vojna policija
VRS – Vojska Republike Srpske
ZKP – Zajedničko koordiciono povjerenstvo
ZNG – Zbor narodne garde
ZOC – Zajednički operativni centar
15. Bibliografija
15.1. Pisani izvori
Danas. Zagreb. 1992. – 1995.

Glas Slavonije. Osijek, 1992. – 1995.
98
Globus. Zagreb: EPH, 1991. – 2011.
Jutarnji list. Zagreb, 2000. – 2011.
Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (s naglaskom na stradanja
Hrvata u BiH): 1989.-1998. ur. Miroslav Krmpotić. Zagreb: Hrvatski informativni
centar – Slovo, 1998.
Nedjeljna Dalmacija. Split, 1991. – 2004.
Novi list. Rijeka, 1991. – 2004.
Praljak, Slobodan. Stupni Do: činjenice. Zagreb: Oktavijan, 2010.
Slobodna Dalmacija. Split, 1991. – 2011.
Stenogrami o podjeli Bosne. ur. Predrag Lucić. Split: Kultura & rasvjeta, 2005.
Šiber, Stjepan. Prevare, zablude, istina: ratni dnevnik 1993. Sarajevo, Rabic, 2001.
Šimić, Tomo. Dokumenti Predsjedništva Bosne i Hercegovine 1991.-1994: 1. dio. National
security and the future. 7 (2006), ½, Zagreb: St. George Association. str. 1-225
security and the future. 7 (2006), 3, Zagreb: St. George Association. str. 1-272
security and the future. 7 (2006), 4, Zagreb: St. George Association. str. 1-302
Tuđman, Miroslav. Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991.-1995. Zagreb: Slovo M,
2005.
Večernji list. Zagreb, 1991. – 2011.
Vjesnik. Zagreb, 1991. – 2004.
15.2. Internetski izvori
Dani, Sarajevo, 6. VII. 2001.; http://www.bhdani.com/arhiva/213/t21302.shtml, 25. XI. 2010.

Federalni zavod za statistiku, http://www.fzs.ba/, studeni 2010.
General Slobodan Praljak, http://www.slobodanpraljak.com/, listopad 2010. – siječanj 2011.
http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/1472480.stm, 11. I. 2011.
http://republikabih.net/kafe/index.php?topic=2608.0, 11. I. 2011.
http://www.ahmici.info/, 11. I. 2011.
http://www.bgs.ba/e_knjige7.html, 12. I. 2011.
http://www.bhdani.com/arhiva/208/t20801.shtml, 11. I. 2011.
http://www.centardomovinskograta.hr/1992.html, 11. I. 2011.
99
http://www.hercegbosna.org/preuzimanja/povijest--politika/gdje-se-%E2%80%9Cistopio
%E2%80%9D-sporazum-o-konfederaciji-republike-hrvatske-i-federacije-bih-
714.html, 12. I. 2011.
http://www.hercegbosna.org/vijesti/bih/ubojstva-u-krizancevu-selu-u-sjeni-zaborava-
985.html, 12. I. 2011.
http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=8725:mislav-luki-
osvrt-na-znanstvenu-studiju-o-muslimanskoj-agresiji-na-hrvate-srednje-bosne-1992-
1994-viiidio-&catid=28:povijesni-identitet&Itemid=112, 12. I. 2011.
http://www.icty.org/, listopad 2010. – siječanj 2011.

http://www.parlamentfbih.gov.ba/bos/parlament/o_parlamentu/istorijat.html, 5. I. 2011.
http://www.politika.rs/rubrike/Svet/Terorista-u-diplomatskoj-misiji.lt.html, 11. I. 2011.
http://www.poskok.info/index.php?option=com_content&view=article&id=12507%3Au-
trusini-kod-konjica-obiljefena-15-ta-obljetnica-stradanja-hrvata-&Itemid=51, 11. I. 2011.
http://www.rodoslov.ba/Pages/view/16/1/, 11. I. 2011.
http://www.san.ba/index.php?id=12950, 11. I. 2011.
http://www.sarajevo-x.com/bih/clanak/101101091, 12. I. 2011.
http://www.vecernji.ba/vijesti/pasko-ljubicic-je-uvjetno-pusten-slobodu-pola-godine-clanak-
204850, 5. I. 2011.
James Mason's Photo Galleries, http://www.pbase.com/zidar/root, listopad 2010. – siječanj
2011.
15.3. Multimedijalni izvori
Rat u BiH (Elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Zagreb:
Vjesnik, 2005.
15.4. Literatura
Babić, Jasna. Urota Blaškić. Zagreb: Večernji list, 2005.

Banac, Ivo. Cijena Bosne: članci, izjave i javni nastupi 1992.-1993. Zagreb: Europa danas,
1994.
Bašić, Meho. Osnove ratne ekonomije: s osvrtom na rat u BiH 1992.-95. Ekonomski pregled.
57 (2006), ½, Zagreb: Hrvatsko društvo ekonomista – Inžinjerski biro. str. 130-145
100
Degan, Vladimir-Đuro. Republika Hrvatska i sukob u Bosni i Hercegovini u 1993. godini:
pravna analiza. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. 23 (2002), 2. Rijeka:
Pravni fakultet Sveučilišta. str. 433-462
Delić, Rasim. Armija ključ mira. Sarajevo: Press centar ARBiH, 1994.
Efendić, Hasan. Ko je djelio Bosnu? Sarajevo: Udruženje građana plemićkog porijekla BiH,
1998.
Goldstein, Ivo. Hrvatska 1918.-2008. Zagreb: Novi Liber – EPH, 2008.
Halilović, Sefer. Lukava strategija. Sarajevo: Maršal, 1997.
Holbrooke, Richard. Završiti rat: Richard Hoolbrooke. Sarajevo, Šahinpašić, 1998.
Izetbegović, Alija. Islamska deklaracija. Sarajevo: Bosna, 1990.
Kasapović, Mirjana. Bosna i Hercegovina podijeljeno društvo i nestabilna država. Politička
kultura, Zagreb: 2005
Komšić, Ivo. Preživljena zemlja: Tko je, kada i gdje dijelio BiH. Zagreb: Prometej, 2006.
Latić, Nedžad. Rat u srednjoj Bosni: ratna sjećanja generala Alagića. Zenica: Bemust, 1997.
Marijan, Davor. Rat u Bosni i Hercegovini ili nepodnošljiva lakoća „povijesničarenja“.
Nacionalna sigurnost i budućnost. 1 (2001), Zagreb: Udruga sv. Jurja. str. 137-158
Marijan, Davor. Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine (1991.-
1995.). Časopis za suvremenu povijest. 36 (2004), 1. Zagreb: Hrvatski institut za
povijest. str. 211-289
Marinčić, Anto. Općina Žepče ili Ključ za funkcioniranje Federacije Bosne i Hercegovine.
Zagreb: Ceres, 2000.
Markotić, Ante F. Ratni učinci na promjene u broju stanovnika Bosne i Hercegovine i
Hrvatske 1991. – 1998. Društvena istraživanja: časopis za opća društvena pitanja. 8
(1999), 5/6 (43/44), Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. str. 751-766
Mlivončić, Ivica. Zločin s pečatom: genocid i ratni zločini muslimansko-bošnjačkih snaga
nad Hrvatima BiH 1992.-1994. Mostar: FRAM, 2001.
Omeragić, Sejo. Dogovoreni rat. Sarajevo: Proton, 2000.
Owen, David. Balkanska odiseja. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada – Hrvatski institut za
povijest, 1998.
Rotim, Karlo. Obrana Herceg-Bosne. Široki Brijeg: Franjo Kluz d.d. Omiš, 1997
Sadkovich, James J. Franjo Tuđman and the Muslim.Croat war of 1993. Review of Croatian
History. 2 (2006), 1. Zagreb: Institut za hrvatsku povijest. str. 207-245
Shrader, Charles R. Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni: vojna povijest
1992.-1994. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga, 2004.
101
Šarinić, Hrvoje. Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem: između rata i
diplomacije, 1993.-1995. (1998). Zagreb, Globus international.
Tuđman, Franjo. Usudbene povijesnice. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1995.
Tuđman, Miroslav. Vrijeme krivokletnika. Zagreb: Detecta, 2006.
102

Bošnjačko-Hrvatski Sukob U Srednjoj Bosni (1993.-94.) - Final

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Bošnjačko-Hrvatski Sukob U Srednjoj Bosni (1993.-94.) - Final

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Sveučilište u Zagrebu

Mentor: dr. sc. Ivo Goldstein, redoviti profesor

Zagreb, siječanj 2011.

Početkom devedesetih odvija se završna faza procesa raspada države, koja je na

Historiografski kontekst bošnjačko-hrvatskog sukoba, prisutan u izvorima i literaturi

3. Uzroci bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni

3.1. Pad Jajca i demografski pritisak u srednjoj Bosni

Tablica 1. Stanovništvo prema nacionalnoj pripadnosti u općinama srednje Bosne, 1991. g.

Muslimani (Bošnjaci) Hrvati Srbi Jugoslaveni i ostali

Slika 1. Bošnjačke izbjeglice iz Doboja ispred gimnazije u Travniku (rujan 1992. g)

3.2. Hrvatska politika

Hrvatska demokratska zajednica BiH je bila jedna od tri „stranke pobjednice“ na

Slika 3. Salveta na kojoj je Tuđman navodno nacrtao podjelu BiH-a P. Ashdownu

Veliku ulogu ovakvog ishoda referenduma je odigrala Katolička crkva u BiH.

3.3. Bošnjačka politika

Na međunarodnom planu, krajem 1992. g., bošnjačko vodstvo je bilo u nepovoljnom

3.4. Vance – Owenov plan

Slika 5. Teritorijalna podjela BiH prema Vance Owenovom planu

3.6. Motivi za započinjanje sukoba u srednjoj Bosni

Kada je potpisan Vance-Owenov plan, hrvatska strana je bila zadovoljna planom,

4. Vojni ustroj sukobljenih strana

4.1. Stvaranje Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i njegov ustroj

Slika 6. Zapovjednik OZ SB HVO-a, pukovnik Tihomir Blaškić

4.2. Stvaranje Armije Republike Bosne i Hercegovine (ABiH) i njezin ustroj

Formiranju ABiH prethodilo je nekoliko događaja. Najprije, 2. svibnja 1991. g.

Slika 7. i 8. Pukovnici ABiH, Enver Hadžihasanović (lijevo) i Mehmed Alagić (desno)

4.3. Odnos HVO-a i ABiH u srednjoj Bosni

4.4. Problemi u djelovanju HVO-a i ABiH

Na prostoru srednje Bosne, HVO i ABiH, bile su suočene s nizom negativnih

Slika 9. Alija Izetbegović sa pripadnicima 3.K ABiH i postrojbe „El Mudžahid“

Nazočnost UNPROFOR-a i promatrača Europske zajednice, dodatno je otežavalo

5. Početak bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni (siječanj 1993. g.)

Ibid., str. 92-96

6. Eskalacija sukoba u srednjoj Bosni (travanj – lipanj 1993. g.)

Nakon stanja relativnog mira i obostranog „treniranja“ živaca, u travnju će doći do

%20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6024.pdf, 7. XII. 2010.

6.1. Sukob na području općine Vitez

Ahmićka TO se povukla prema Gornjim Ahmićima, gdje je pružila posljednji otpor.

6.2. Sukob na području općine Busovača

U siječanjskom napadu ABiH, prekinuta je cestovna veza između Busovače i

6.3. Sukob na području općina Kiseljak, Kreševo i Fojnica

Sukladno planu ofenzive ABiH, predviđen je napad na Kiseljak iz smjera

U pristranim izvještajima promatrača EZ-a, zanemareno je kako su stradavali Hrvati i

6.4. Sukob na području općine Zenica

Na području Zenice, ABiH je doživjela najveće uspjehe u travanjskoj ofenzivi, ujedno

Slika 14. Zenički zatvor – sabirni logor za zarobljene pripadnike HVO-a

6.5. Sukob na području općina Travnik i Novi Travnik

Travničko područje, od samog početka rata u BiH, obilovalo je incidentima, između

Mlivončić, Zločin s pečatom, str. 179-190

Međutim, u javnosti, najveći odjek će imati incident, zbog zaustavljanja i pljačkanja

6.7. Sukob na području općina Kakanj i Vareš

Područje kakanjske i vareške općine, bilo je pošteđeno otvorenog sukoba između

Slika 16. Spaljene hrvatske kuće u Kraljevoj Sutjesci, općina Kakanj

Iz Vareša, civili su mogli biti transportirani u Kiseljak ili Hercegovinu, preko

6.8. Područje grada Sarajeva

7. Ljetni nastavak sukoba (srpanj – kolovoz 1993. g.)

7.1. Područje općina Vitez i Busovača

Nakon lipnja, OZ SB je teritorijalno „sužena“ ofenzivom ABiH na zapadu i istoku, pri

Međutim, ključne borbe su se vodile oko Sebešića. Pukovnik Blaškić, suočen s

7.2. Područje općina Kiseljak, Kreševo i Fojnica

Za razliku od prethodnih napada ABiH sa sjevera i sjeveroistoka kiseljačke općine, u

7.3. Predah u kolovozu

U kolovozu je nastupilo relativno primirje, djelomično zbog pregrupiranja snaga