You are on page 1of 24

KNJIZEVNOST 1.

NAZIV I POJAM KNJIZEVNOSTI Poreklo termina nalazi se u reci knjiga : sve sto je izrazeno recima i uobliceno u celinu ( knjigu ) imalo je zajednicki naziv knjizevnost. Knizevnost u sirem smislu obuhvata umetnicku knjizevnost ( beletristriku ili lepu knjizevnost I knjizevnonaucnu prozu ) ali i proizvode koji nastaju u procesu proucavanja knjizevnosti ( knjizevnu kritiku , u uzem smislu obuhvata samo ono sto se naziva beletristrika ili lepa knjizevnost ( poezija , proza , drama ) I knjizevnonaucnu prozu ( dnevnik , putopis , reportaza , pisma , memoari ). Za knjizevnost u uzem smislu koriste se I pojmovi umetnicka knjizevnost , umetnost reci . 2. PRIRODA I FUNKCIJA KNJIZEVNOSTI Knjizevnost ima znacajnu ulogu , ona siri i saznaje intelektualne vidike . Knjizevnost ima vaspitnu I drustvenu ulogu. Ona je samosvesna , kreativna , ljudska duhovnost i emocija .Ima ulogu da zadovoljava narasle potrebe , potrebe za celovitijim dozivljavaljem I obuhvatnijim saznavanjem sveta prewko dubljeg razumevanja i tumacenja knjizevnog dela . Drustvena funkcija I uloga knjizevnosti ispoaljava se u svojoj pravoj mogucnosti , tamo gdes e ciatcevo knjizevno iskustvo ukljuci u horizont ocekivanja njegove zivotne prakse I preformira njegovo shvatanje sveta . 3. NAUKA O KNJIZEVNOSTI ( KNJIZEVNA TEORIJA , KNJIZEVNA ISTORIJA KNJIZEVNA KRITIKA ) Teorija knjizevnosti je dinamicna nauka kako u pogledu svoje sadrzine , tako i u pogledu rezultata i pojmovnog aparata .Ona je dinamicna disciplina , jer je uvek otvorena za nove rezultate i nova uopstavanja , na osnovu materijala koji obezbedjuju knjizevnost , knjizevna kritika i knjizevna istorija . Teorija knjizevnosti obezbedjuje osnovne postavke znanja I instrumente za istrazivacki rad knjizevnog kriticara i knjizevnog istoricara . Na drugoj strain , knjizevna kritika I knjizevna istorija obezbedjuju nove cinjenice za dalja uopstavanja teorije knjizevnosti . Teorija knjizevnosti izucava opste zakonitosti knjizevnog stvaranja , prirodu knjizevnog dela , izrazajna sredstva , utvrdjuje merila za klasifikaciju knjizevnosti kao i posebna svojstva , osobine i zakonitosti radova i vrste . ISTORIJA KNJIZEVNOSTI Proucava razvitak knjizevnosti u istorijskom kontinuitetu . Ona ne prati samo knjizevni zivot , pojedine pisce , I njihova dela , vec pazljivo proucava drustveno ekonomske uslove u kojima je nastajala odredjena knjizevnost , uziam u obzir politicki zivot , koji se svakako na odredjeni nacin odrazio u knjizevnoj produkciji jednog vremena , pomno prati razvitak ideologije I njen uticaj na knjizevni zivot I

knjizevno stvaranje kako pisca pojedinca , tako i cele zajednice . Istorija knjizevnosti nije samo hronoloski pregled pisaca i dela ,nego kompleksno prikazivanje drustvenog , politickog I kulturnog zivota jedne sredine i vremena. . U istoriju knjizevnosti spadajusinteticki pregledi razvoja jedne knjizevnosti u odredjenom periodu , rasprave , studije , I monografije u kojima se proucava jedan pisac , jedan knjizevni pravac ili neka knjizevna pojava . KNJIZEVNA KRITIKA Njen zadatak je da prati knjizevni zivot , obavestava citaoca o novim knjigama ocenjije i vrednuje knjizevno delo ili stvaranje pisca .Zato se kritika deli na tekucu I naucnu kritiku . U tekucu kritiku spadaju novinska ili casopisna kritika , koja u kratkim crtama predstavalja novu knjigu ukazujuci na njene vrednosti I nedostatke . Ima informativni karakter I ne zalazi u dublju analizu knjizevnog dela. Ova kritika ima oblik beleske , osvrta I prikaza . Naucna kritika pruza produbljenu I dokumentovanu ocenu vrednosti knjizevnog dela bilo dam u prilazi samo sa jednog aspekta ili ga razmatra u celini , sa razlicitih aspekata I primenom razlicitih metoda ispitivanja . U naucnu kritiku ubrajaju se raspave , studije I monografije . Knjizevna kritika je znacajna disciplina nauke o knjizevnosti iz dva osnovna razloga : vrlo je razvijena I bogata , najproduktivniji je deo nauke o knjizevnosti , obezbedjuje gradju za knjizevno istorijska uopstavanja I izradu knjizevnoistorijskih sinteza . 4.STILISTIKA ( kao disciplina o izrazajnim vrednostima jezika ; pojam , odlike i Podela ) Stilistika je nauka o stilu . Proucava nacin izrazavanja jezikom I relacije izmedju jezika na jednoj strain , I namera , misli , osecanja I raspolozenja , na drugoj strani . Stilistika je disciplina lingvistike kada proucava jezicki system I njegovu strukturu sve do jezickih jedinica. Stilistika je diciplina nauke o knjizevnostikada proucava sklad izmedju misli , osecanja I namera , na jednoj strani I jezickog izraza kao realizacije misli na drugoj strani , te umetnicke vrednosti tog sklada . Otuda I dve orijentacije u stilistici ili mikrolistika I knjizevan stilistika ( stilisticka kritika ) ili makrostilistika . Lingvisticka stilistika proucava jezicke cinjenice u utvrdjuje opste zakone , ale ne daje ocene . Njene rezultate koristi knjizevna stilistika za estetsko vrednovanje knjizevnog dela .Predmet istrazivanja ove stilistike obuhvata jezicki system , jezicku normu , jezicke jedinice i stil . Knjizevna stilistika ili stilisticka kritika proucava umetnicko funkcionisanje jezickih sredstava u knjizevnom delu I ocenjuje estetske vrednosti knjizevnog dela . Predmet istrazivanja knjizevne stilistike obuhvata veliki broj knjizevnih elemenata I fenomena : motive I teme , oblikovanje sizea , reljef teksta , poruka , monolog , dijalog , pripovedanje , deskripcije , karakterizacija , izvori I uticaji .

5. STIL PESNICKOG JEZIKA Jezik je kolektivna tvorevina ali se ostvaruje tako sto ga pojedinac upotrebljava da bi izrazio svoja htenja , namere , osecanja , raspolozenja I stavove . Zato ima individualni karakter i boju . U toj upotrebi dobija mnoge pratilacke elemente ( gest , mimika , intonacija , ritam ) dozivljava odstupanja od norme , emocionalno se boji , uskladjuje se sa situacijom u kojoj sekoristi I sa prirodom I psihologijom onoga koji ga koristi . Ovaj poseban I specifican nacin upotrebe jezika od strane pojedinca , naziva se stil , a nauka koja se bavi proucavanjem stila zove se stilistika . Pesnicki jezik je oznaka za jezik knjizevnog dela , koji se razlikuje od svih drugih nacina izrazavanja ( u svakodnevnom govoru , novinarstvu , nauci ) po nacinu i cilju upotrebe . Dok naucni jezik saopstava istinue uz pomoc pojmova I cinjenica delujuci na razum , pesnicki jezik predocava stvari I pojave preko umetnickih slika I likova , delujuci na mastu , razum I osecanja. Citanje naucnog teksta pruza saznanja , citanje knjizevnog teksta ozivljava mastu, budi osecanja , nudi saznanja I estetsko uzivanje . Pesnicki jezik odlikuje : - konkretnost u slikovitost u opisivanju - emocionalnost u izrazavanju pri cemu odstupa od normalnog nacina izrazavanja - ritmicnost u organizacicji umetnickog materijala slika ilikova , jezicka sredstva I jezickog signala - preobrazavanje znacenja ( prenesena znacenja figurativnost , bogatstvo znacenja mnogoznacnost , jezgrovitost , simbolicnost , izrazajnost ) 6. STILSKE FIGURE ( POJAM I PODELA ) Stilske figure nastaju iz raznovrsnog odstupanja od uobicajenog nacina izrazavanja cime se postize konkretnost , slikovitost , pojacavanje znacenja , dinamizacija I ritmizacija umetnickog govora . Stilske figure se dele na nekoliko grupa : - FIGURE DIKCIJE , glasovne ili zvucne figure ( apsonanca , aliteracija , onomatopeja , anaphora , epifora , simploka , anadiploza ) . - FIGURE RECI ili tropi ( metafora , metonimija , personifikacija , singdoha , eufemizam , epitet , alegorija , simbol ) - FIGURE KONSTRUKCIJE ili sintakscke figure ( inverzija , retorsko pitanje , elipsa , asindeton , polisindeton ) - FIGURE MISLI ( poredba , antiteza , hiperbola , litota , gradacija , ironija , paradoks , oksimoron ) 7. FIGURE DIKCIJE ( ASONANCA , ALITERACIJA , ANAFORA , ONOMATOPEJA ) ASONANCA zvucna stilska figura , nastaje ponavljanjem istih samoglasnika . S obzirom da samoglasnici imaju specifican tonski kvalitet , njihovo nagomilavanja je

izraz osecanja i raspolozenja , te I kod citalaca ili slusalaca izazivaju akusticne slike I odredjena osecanja I raspolozenja ( pucina plava spava ) . ALITERACIJA zvucna stilska figura , nastaje ponavljanjem istih suglasnika ili suglasnickih skupova . Ovo ponavljanje izaziva zvukove efekte I doprinosi ekspresivnosti pesnickog izraza ( vrh hridi crne trne ) ANAFORA Ljubim li te.il` me bezum ganja , Nemam vida , nemam osecanja , Ljubim li te.. il` ljubav nije Sto se grli , to su same zmije . - Ponavljanje na pocetku stihova ( anaphora ) ONOMATOPEJA zvucna stilska figura nastala podrzavanje glasova i zvukova iz prirode . Onomatopeicne reci nastale su kao rezultat reagovanja prvobitnog coveka na svet oko sebe ovim recima on je izrazavao svoja osecanja I raspolozenja , ali I svoj dozivljaj sveta . U pesnickom jeziku , onomatopeja ima znacajnu umetnicku funkciju , ozivljava I dinamizuje sliku ,konkretizuje je I zvukovno obogacuje ( potok jauce , potok .) EPIFORA zvucna stilska figura , gde se reci ponavljaju na kraju stihova . Sadi kuma jednog do drugoga , Starog svata jednog do drugoga Mladozenju jednog do drugoga . ( Devojka nadmudrila Marka ) SIMPLOKA zvucna stilska figura , gde se ponavljanje reci javlja i na pocetku I na kraju stihova . Blago mene I do boga moga blago mene , eto sina moga ( Uros I Mrnjavcevici ) 8. FIGURE RECI ILI TROPI ( metafora , metonimija , personifikacija , singdoha , eufemizam , epitet , alegorija , simbol ) METAFORA najslozenija I najlepsa stilsaka figura . Toliko je cesta u izrazavanju da je postala sastavni deo govora .Nastaje u procesu uporedjivanja dva pojma vezivanjem po srodnosti . Zasniva se na prenesenom znacenju reci , na prenosenju pojmova iz jednog podrucja zivota u drugo . Cesto se metafora odredjuje kao skraceno poredjenje , cime se objasnjava process njenog nastajanja : mesto reci koja se poredi , upotrebljava se samo rec s kojom se poredi . Mesto da pesnik , iskazujuci svoju ljubav prema dragoj , kaze da je ona kao Sunce ( on bez nje ne moze da zivi kao sto svet nemoze da zivi bez Sunca kao izvora zivota ) , reci ce : Tijo noci , Moje sunce spava .. ( J.J.Zmaj Tijo noci ) Metafora ima afektivni karakter jer pokazuje govornikov stav prema predmetu opisivanja ili opevanja , ona je izraz vrednovanja ( Golubice moja , Sovuljago jedna ,

Kravetino ) . Jedna od svojstava metafore je da zgusnjava znacenje reci I istice ga , obogacujuci izraz I ritam. METONIMIJA Cesta stilska figura logicka metafora . Gradi se na principu zamene pojmova po osnovu logicke veze I zavisnosti . Veliki je broj oblika metonimje : - mesto da umesto onoga sto se u njemu nalazi - Kuca je mirna ( -ukucani , ljudi , porodica ) - vreme umesto onoga sto se u njemu zbiva Bio je to buran dan ( dogadjaj ) . - Orudje umesto proizvoda : Odusevilo me njegovo vesto pero ( - poezija ) . - Znak umesto predmeta ili pojave , sredstvo umesto osobe : Kruna je tako odlucila ( - kraljevska vlast ) Ustala je kuka I motika ( - narod ) - Sredstvo umesto radnje : Citam Cosica ( - njegovo delo ) - Sadrzalac umesto sadrzine : Zapalio je lulu ( - duvan ) PERSONIFIKACIJA Stilsko sredstvo kojim se nezivim stvarima I apstraktnim pojmovima pridaju ljudske osobine , postupci I moci . Zemlja kune svoje pokore Nebo dalje putuje I zvezde placu Po tamnom krilu neme ponoci ko grdan talas jedan jedini , da se na morskoj valja pucicni , lagano huji ko da umire , ili da iz crne zemlje izvire Personifikacija se cesto koristi u opisima pejzaza kada se ozivljavaju pojedini predmeti u prirodi . Tim postupkom stavaraju se zive , dinamicne I upecatljive slike prirode . SINEGDOHA figura reci , logicka metafora , zamena reci na osnovu kvantitativnih elemenata ili logicno uzrocnih veza . Ona je saznavanje jedne reci ili pojma pomocu druge reci ili pojma . Sinegdohom se oznacava : - Deo umesto celine : Branili su ognjiste ( - dom ) Ostalo je bez krova nad glavom ( kuca ) - Celina umesto dela : Evropa pruza otpor Americi ( - evropske zemlje ) - Jednina umesto mnozine Vuk dlaku menja , ali cud nikako ( -vuci ) - Posebno umesto opsteg : On je Kir Janja ( tvrdica ) EUFEMIZAM figura reci , podvrsta metonimije , koja se zasniva na zameni reci : kada se mesto prave reci koja imenuje nesto ruzno, ostro ili neprijatno , upotrebi blaza rec. Koriste se I kao zamena za tabu reci , reci koje su vulgarne ,I precutnim dogovorom zabranjene za kolokvijalnu upotrebu . ( Obilazi istinu laze , dobro se nakitio napio , mokra braca pijanice )

EPITET stilsko izrazajno sredstvo ,figura reci . Rec koja dodata glavnoj reci doprinosi zivosti, slikovitosti I snazi izraza . U tome je I sustinska razlika izmedju epiteta I atributa koji blize odredjuje pojam . Atribut kazuje neku opstu odliku I to pridevom u osnovnom znacenju , a epitet ukazuje na unutrasnju osobinu pridevom koji je upotrebljen u prenesenom znacenju ( pospano more ) . Epitet otkriva raspolozenje onoga ko ga ko ga upotrebljava , ugao gledanja na stvari I nacin dozivljavanja stvari .Sustina epiteta je u koncentraciji osobina , u svodjenju moguceg opisa na jednu rec . Umetnicki su najsnazniji oni epiteti koji su zasnovani na prenesenom znacenju isticuci neku unutrasnju osobinu predmeta , pojave ili licnosti . Epitet nikako nije rec- ukras , nego rec koja ima odredjenu semanticku I ekspresivnu vrednost ( Rumenasta zora , sumporno nebo , kruti mraz ) . ALEGORIJA - stilsko sredstvo koje se sastoji iz prosirenog metaforickog kazivanja ( iza jedne slike ), pojave ili predmeta krije se sasvim drugi smisao jedno se kaze , drugo se misli . Misao izrazena kroz alegoriju deluje jace I ubedljivije . Alegorijskom slikom se na skriveni nacin izlazu podsmehu ljudske mane ili drustvene pojave ( Ti si dobar covek ) ( Neka cudna zemlja iz Dange je Srbija ) SIMBOL pesnicka slika koja ne oznacava ono sto je njom neposredno dato , nego sugerise mnogo neocekivanih znacenja , ideja , misli , osecanja I raspolozenja . Simbol je prisutan u ljudskom misljenju I izarazavanju odvajkada . Pojedina bica , predmeti ili pojave imaju odredjena simbolicna znacenja : lav ( snaga ) , lisica ( lukavstvo ) , jagnje ( krotkost ) , bela boja ( cistota , nevinost ) . 9. FIGURE KONSTRUKCIJE ( inverzija , retorsko pitanje , elipsa , asident , polisindet )

INVERZIJA promenjen redosled red reci u recenici , stihu odn. Sintaksickointonacionoj celini .Inverzija ima psiholosku I semanticku vrednost . Psiholoska vrednost inverzije je u citaocevom iscekivanju , u neizvesnosti o predmetu pevanja , sta ili ko je nosilac radnje , raspolozenja ili osecanja . Semanticka vrednost je u isticanju , naglasavanju : kraj recice ( I pocetak ) udarna su mesta .Rec na kraju , kada sledi predah ili pauza , duze ostaje u sveti citaoca I pamti se ( Da dodjem kuci , uzaludno cekam ) . RETORICKO PITANJE pitanje na koje se odgovor ne ocekuje , jer je ono samo prividno da bi se ostvario efekat iznenadjenja , ozivljavanje situacije , prekidanje monoloskog toka , ali I da bi se slusalac ili citalac podstakao na razmisljanje . Ima snaznu sugestivnu moc . Kazi mi , kazi : Kako da te zovem ? Kazi mi : kakvo Ime da ti dam ? ( J.J.Zmaj Djulici ) ELIPSA znacenje sadrzano u nazivu izostavljanja . Nastaje izostavljanjem reci , svodjenjem iskaza na sustinu , na ono sto predstavlja smisaono ili emocionalno stanje , ona je I proizvod ljudske teznje za jezgrovitim kazivanjem : ( poslovice mladost ludost )

ASINDET figura nabrajanja , nizanja reci bez veznika , cime se ostvaruje dinamizam kazivanja , zgusnutost osecanja I raspolozenja , napregnutosti : I vidi kako jedan oblak raste uzdasi , ceznje iznad crnog grada , a jato misli , iluzija , nada , svud mrtvo pada kop o snegu laste . ( V.Petrovic Vidoviti ) POLISINDET figura nabrajanja uz obilno koriscenje veznika . Time se ritam usporava , ali se paznja citaoca ili slusaoca usredsredjuje na one reci koje su spojene veznikom : I snova mesec treperi na void , I spava reka , I polje , I gora , I svud tisina sto krepi I godi . Istok se vedri , zvezde , gase Zora . ( M.Rakic Osvit ) 10. FIGURE MISLI ( poredjenje hiperbole , litota , antiteza , gradacija , ironija , paradoks , oksimoron )

POREDJENJE vrlo cesta stilska figura . Zasniva se na slicnosti dva pojma : jedan pojam se poredi s drugim na osnovu nekih zajednickih osobina . Predmet poredjenja su stanja , radnje , predmeti , pojave , licnosti , svojstva . Poredjenje ima znacajnu vrednost : nejasno se razjasnjava , apstraktno se konkretizuje , nepoznato se cini poznatim . Poredbena kopula najcesce izostaje iz poredbenog iskaza ili slike . Jace je poredjenje kod koga se ispusta zajednicka osobina predmeta koji se porede : Kosa joj je kita ibrisima , Oci su joj dva draga kamena , obrvice s mora pijavice , sred obraza rumena ruzica , zubi su joj dva niza bisera , usta su joj kutija secera . ( Zenidba Milica Barjaktarevica ) HIPERBOLA - stilska figura preuvelicavanja predmeta , pojava , radnji , osobina , misli I osecanja . Ovo preuvelicavanje izraz je emocionalnog stava I odnosa prema predmetu opisivanaj ili kazivanja . Sto su emocije lirskog ili narativnog subjekta snaznije, to su I hiperbolicne slike jace , zivlje I upecatljivije . Hiperbola je cesta u govornom I pesnickom jeziku . LITOTA figura reci kojom se ublazava iskaz da bi se kod citaoca ili slusaoca izazvao jaci suprotan utisak . Njome se izbegava prava rec , prava ocean ili vrednovanje , prava istina. Ima odrican oblik : Nije mi dobro( - bolestan sam ) , Nije lose ( - dobro je ) . Litota doprinosi zgusnutosti stila . ANTITEZA ( - contrast ) poredjenje po suprotnosti . Stavljanjem jednog pored drugog dve slike , dva predmeta , dve licnosti , dve predstave , dva osecanja , koji imaju potpuno suprotne osobine , ukazuje na razlike , iskazuje svoja osecanja I ideje , predocava svoj dozivljaj sveta I zivota :

Al ` da visis cuda velikoga , sto Momcilu bilo do koljena , Vukasinu po zemlji se vuce , Sto Momcilu taman kalpak bio , Vukasinu na ramena pada . ( Zenidba kralja Vukasina ) GRADACIJA nizanje slika , predstava , pojava , radnji , misli I osecanja po znacaju , vrednosti I jacini od manje vaznih prema vaznijim , od slabijih prema jacim . Gradacija cesto u sebe ukljucuje I preuvelicavanje ( hiperbolu ) cime se ostvaraju kompleksnije slike I predstave : Penjite ga na vesala tanka , Neka znade sto mu strah valjade ! A Turcina ako jos imade , gdje kod koga , ter se vlaha boji , popet cu ga nebu pod oblake , tu nek plijen vranom vranu stoji . ( I. Mazuranic ) Gradacija mora da bude logicna , prirodna , I postupna da bi snazno delovala kao izrazajno sredstvo . Gradacijski postupak ogleda se u oblikovanju likova ( postupno otkrivanje osobina ) , nizanje situacija , unutrasnjoj kompozociji dela u celini . IRONIJA izrazajno sredstvo kojim se recima pridaje suprotno znacenje od onoga koje imaju u doslovnom znacenju : Kako sam ga lako udario , Umal sam ga s konja oborio . ( Starina Novak I Knez Bogosav ) Ironija je sredstvo podsmeha I poruge I osnovni vid kazivanja u satiri . U govoru se pravo znacenje istice intonacijom ; u tekstu se ironicno znacenje reci oznacava navodnicima ( Dobar si ti = Ti si los covek ) . Posto je ironija prikriveno kazivanje , nije lako uociti je u knjizevnom delu . Mora se rezumeti kontekst I shvatiti razlika izmedju doslovnog I prenesenog znacenja . PARADOKS stilska figura koja se dobija stavljanjem jedne pored druge dve misli koje su suprotne , jedna drugu iskljucuju ( Znam da nista neznam Sokrat ; S vremena na treba se odmoriti od nerada Kokto ) . Paradoks deluje kao iznenadjenje , pa privlaci citaocevu paznju I angazuje misao , jer se citalac zamisli nad naoko protivrecnim iskazom . OKSIMORON stilska figura koja nastaje kada se povezivanjem suprotnih pojmova ili predstava dobija novi pojam ili predstava . Oksimoron je jedan vid paradoksa: recito cu tanje , mudra ludost . 11. SISTEMI VERSIFIKACIJE Versifikacija oznacava nacin organizovanja stiha , ali I nauku o stihu . Postoje tri sistema organizacije stiha : 1. Metricki 2. Silabicki 3. Tonski

U metrickoj versifikaciji ritam se organizuje na osnovu ravnomernog ponavljanja dugih I kratkih slogova. Slogovi se organizuju u stope razlicitog broja slogova I razlicitog broja dugih I kratkih slogova . U silabickoj versifikaciji ritam je uslovljen brojem slogova u stihu I to postaje obelezje stiha : osmerac , jedanaesterac , dvanaesterac . Kod silabicke versifikacije najpopularniji stih je aleksandrinac stih od 12 slogova sa dvostrukom rimom ( na sredini I na kraju stiha ). Tonska versifikacija je preuzela terminologiju metricke versifikacije , samo je promenjena sadrzina : trohejska stopa metricke versifikacije sastoji se iz dugog I kratkog sloga , a u tonskoj iz naglsenog I nenaglasenog sloga . Usrpskoj poeziji versifikacija je silabicko tonska , jer se ritam organizuje na osnovu broja slogova u stihu I na osnovu kombinacije naglsenih I nenaglasenih slogova . Najmanja ritamska jedinica je akcenatska celina , koja moze biti parna ili neparna , dvoslozna , troslozna ili viseslozna . U tonskoj versifikaciji ritam se organizuje ravnomernin smenjivanjem naglasenih I nenaglasenih slogova . 12. VRSTE STIHOVA I STROFA STIH je osnovna ritmicka celina u pesmi , koja zauzimajedan red. Karaketrise ga graficki oblik . U sadrzinskom smislu , stih moze predstavljati celovitu sliku misli I osecanja , a samim tim I sintaksicko intonac. celinu . Najpopularniji I najcesci stihovi su dvanesterac , deseterac , jedanaesterac I osmerac . Stih se se razlaze na polustihove , ovi na stope ili akcenatske celine kao najmanje ritmicke jedinice . Stope su kombinacija naglasenih I nenaglasenih slogova . Odnos I raspored polustihova , stopa , akcenata, glasova, I pauza cine ritam stiha I pesme . STROFA veca smisaona , sintaksicka I ritmicka Celina od stiha . U nekim slucajevima misao se ne zavrsava u strofi , nego se prenosi u drugu strofu I tu zavrsava . Ako su strofe sacinjene od stihova jednakog broja slogova , nazivaju se IZOMETRICNE , a strofe sacinjene od stihova razlicitog broja slogova , nazivaju se HETEROMETRICKE strofe . Strofe dobijaju nazive prema broju stihova iz kojih se sastoje . Najmanja strofa je DISTIH , koja se sastoji od dva stiha . Strofa od tri stiha je TERCET . KATREN ( cetvorostih ) je najcesca strofa , jer pruza mogucnosti za razlicit raspored rima . 13. RIMA ( odredjenje , tipovi podele, primeri ) Rima glasovno podudaranje na kraju dva ili vise stihova . Koristi se termin SLIK. Rima se redje javlja na kraju polustiha . Podudaranje obicno pocinje akcentovanim vokalom . Rima je bitno svojstvo poezije , njen znak raspoznavanja , mada ima poezije bez rime , kao sto ima I rimovane proze . Rima se klasifikuje prema broju rimovanih slogova , prema kvalitetu I prema rasporedu u strofi . Prema broju slogova , razlikuju se : jednoslozna ili muska rima ( TRAVA GLAVA ) , troslozna ili daktilska rima ( BLUDNICA LUDNICA ) . Kvalitet rime se odredjuje prema stepenu podudaranja glasova. Prema rasporedu , razlikuju se parna , kada se rimuju dva uzastopna stiha , ukrstena , kada se rimuju prvi i treci , i drugi i cetvrti stih , obgrljena , kada se rimuju prvi I cetvrti I drugi I treci stih I prepletena . Prema

prirodi zavrsnog glasa , rima je vokalska ili otvorena I konsonantska ili zatvorena . Rima ima eufonijsku , ritmicku , I semanticku funkciju . 14. POJAM I ODREDJENJE KNJIZEVNOG TEKSTA Knjizevno umetnicko delo je proizvod stvaralacke delatnosti pojedinca ili kolektiva . Nastaje iz neke unutrsnje potrebe ili usled delovanja nekog spoljasnjeg podsticaa . Ono je predmet citanja koje podrazumeva process saznavanja , I dozivljavanja. Ono je I predmet istarzivanja , proucavanaja , I tumacenja . Knjizevno delo ima utvrdjen oblik nepromenljivog teksta . U pisanoj knjizevnosti delo je definitivno I nepromenljivo . Na prvi pogled , govor knjizevnog dela je uoblicen jednom za svgda I uvek kazuje istu sadrzinu istim recima . Medjutim , u procesu citanja , sadrzaj I smisao knjizevnog dela uvek su novi , ili bar drugaciji , zavisno od citaoca I vremena u kome se cita .Svaka generacija citalaca i svaki citalac iz nje uvek u delu otkriva nesto novo . Tako se delo uvek nanovo cita I u njemu otkrivaju novi smislovi I znacenje . Knjizevno delo postoji kroz sadrzinu , oblik I stil . Sadrzinu cini skup cinjenica , predmetna stvarnost , misli I stavovi , osecanja i raspolozenja . Oblik knjizevnog dela rezultat je izbora strukturne organizacije , a to je odnos piscevog afiniteta prema odredjenom zanru : neko ce svoj dozivljaj sveta I zivota izraziti kroz formu pripovetke ili romana , a treci ce vise afiniteta pokazati za dramski oblik . Knjizevno delo je slozeno I slojevito . Ono ne nudi samo prepoznatljivu sliku sveta , sveta koji je zivljen I koji se zivi . Ono nije samo u funkciji zivotnog dokumenta , nitit je samo svedocanstvo o vremenu I ljudima . Ono nije ni samo transpozicija zivotne gradje I konkretne stvarnosti . Ono je istovremeno sve to , ali I nesto vise skriveni smisao , alegorija , parabola , symbol . 15. TEMA motiv , fibula ( fibula I size ) TEMA predmet umetnicke obrade u knjizevnom delu , ono o cemu se govori . To je neki predmet, pojabva , licnost , dogadjaj , sudbina , osecanje , raspolozenje. Pisac se opredeljuje za odredjenu temu , zato sto oseca da ima sta da kaze o njoj , da iznese svoje vidjenje ., dozivljaj , stav , da predoci misli , osecanja , I raspolozenja. Nekad se tema lako otkrije iz naslova dela , nekad iz privih stihova pesme , ali je cesto to mnogo teze I slozenije : treba pazljivo procitati delo , uociti sadrzinu , shvatiti zbivanja I fabularne tokove , proceniti I razumeti junake I njihove medjusobne odnose I tek tada se moze jasno ukazati tema knjizevnog dea , glavna I sporedna tema I njihov medjusobni odnos . MOTIV ovaj termini ma dvojako znacenje : kompoziciono I tematsko istorijsko znacenje . U kompozicionom smislu , motiv je najuza tematska jedinica koja se dalje ne moze razlagati . Ovi motive su staticni ili dinamicni . Staticni motive sadrze opise situacija , stanja, raspolozenja , osecanja, atmosphere , ambijenta , predmeta . U pripovednom delu oni usporavaju ili zaustavljaju dogadjajni tok . U funkciji su opisivanja likova , enterijera , ieksterijera I opisa pojedinih predmeta u prostoru I vremenu . Dinamicni motivi imaju znacajnu ulogu u izgradjivanju fabule pripovednog ili dramskog dela , epske ili pripovedne pesme , epa ili speva . Pokrecu zbivanja I uspostavljaju kontinuitet u razvoju radnje .

FABULA logicni uzrocno posledicni tok radnje u vremenu I prostoru . Situacije su poredjane hronoloskim redosledom , proizilazeci jedna iz druge . Knjizevno delo moze imati vise fabularnih tokova , koji se manje ili vise dodiruju . Svaki od tokova ima svoj proctor , vreme , junake , temu I misao vodilju . Odlucujucu ulogu u razvijanju fabularnih tokova ima SIZE od cijeg postavljanja zavisi ne samo celovitost fabule nego I njen opstanak . Fabula uvek u sebi nosi obelezje epohe . SIZE naci organizovanja fabule . U nekom proznom delu , situacije su poredjane hronoloskim redosledom po prirodnom toku razvoja radnje . U tom slucaju se podudarju fibula I size : 1,2,3,4,5,6,7U drugom slucaju situacije iz fabularnog niza nisu poredjane hronoloskim redosledom , nego novim , sizejnim redosledom 1,4,2,5,3,6,7.Dok je u fabuli uspostavljen prirodni I logicni redosled situacija , u sizeu je umetnicki redosled : pojedine situacije , epizode ili segmenti dogadjaja izmesteni su iz svog mesta u logicnom redosledu I dobili su novo mesto u sizejnom redosledu sa odredjenom umetnickom fukcijom . 16. NACELA I VRSTE ( TIPOVI ) KLASIFIKACIJE KNJIZEVNOSTI PREMA narodna usmena PREMA poezija AUTORU umetnicka pisana FORMI proza

KNJIZEVNI RODOVI lirika epika drama

NARODNA ( USMENA ) poezija L LE MIT BALADE OBREDNE OBICAJNE PORODICNE SALJIVE RODOLJUBIVE proza E CIKLUSI ------------NEISTORIJSKI PREDKOSOVSKI KOSOVSKI M. KRALJEVIC POKOSOVSKI HAJDUCKI CRNO-GORSKI OSLOBODJ.SRBIJE BAJKE NOVELE LEGENDE ANEGDOTE BASNE SALJIVE PRICE POSLOVICE---- | IZREKE | KRATKE ZAGONETKE | PITALICE | BRZALICE ----- |

17. USMENA I PISMENA ( NARODNA I UMETNICKA ) KNJIZEVNOST - Narodna ( usmena knjizevnost ) Izrazavala je shvatanja I verovanja kolektiva , narodni duh I raspolozenje . Pripadala je kolektivu , be zobzira sto je imala individualno poreklo , pojedinca kao stvaraoca . On je ostao nepoznat jer je pesma ili prica prihvacena I prenosena dalje kao tvorevina kolektiva . Cak I onda kada je tvorac dela usmene knjizevnosti bio poznat , ono se uvrstava u narodno stvaralastvo , jer je stvoreno u duhu I stilu usmenog stvaralastva I sto je odmah po nastanku postalo kolektivna svojina . Smatra se da je usmena knjizevnost nastala u periodu divljastva . Covek je osecao potrebu da izrazi zadovoljstvo zbog uspesno obavljenog posla , sto je sit ili sto je zadovoljio neke druge potrebe tela I duha , sto je zeleo da opeva neki dogadjaj u kome je ucestvovao ili o kome je cuo . Ali taj covek se nasao I pred zagonetkom prirode , pa je nastojao da neke pojave u njoj shvati , ali I da sa tim pojavama uspostavi odnos I dijalog , da se prema njima odredi . U tim njegovim potrebama ,osecanjima I raspolozenja , nalaze se klice usmene knjizevnosti . - Pisana ( umetnicka ) knjizevnost ) Pojavljuje se sa pojavom pisma . Tada su stvoreni uslovi da se celokupna usmena tradicija zapise , ali da daroviti pojedinci svoja osecanja , saznanja I shvatanja , izraze u pisnoj formi . Dok se u usmenoj knjizevnosti individualni tvorac praoblika ne pamti , jer tvorevina nastavlja da zivi u kolektivu poprimajuci svojstva kolektivne tvorevine, I odrazavajuci duh kolektiva , u pisanoj knjizevnosti stvaralac delu daje konacan oblik I svako novo umnozavanje ne dira u oblik I sadrzinu . Zato delo pisane pisane knjizevnosti nosi individualni pecat stvaraoca I izraz je subjektivnog dozivljaja sveta I zivota . 18. POJAM KNJIZEVNOG RODA I VRSTE - Rod najstariji termin klasifikacije knjizevnosti . Oznacava najsiru I najobuhvatniju skupinu knjizevnih dela , koju karakterisu zajednicka sustinska obelezja .Ova obelezja su tematskog , formalnog , versifikacijskog ili stilskog karaktera . Neka od tih obelezja ostaju zajednicka za sva dela bez obzira gde se nalaze na klasifikacijskom stablu , odn . kojoj vrsnoj ili podvrsnoj skupini pripadaju . Knjizevno - umetnicko stvaranje razlikuje se po spoljasnjim formalnim osobinama , unutrasnjim svojstvima , nacinu povezivanja I razvijanja motive , tematskom izboru , izrazajnim sredstvima . Veoma rano su uocene ove razlike , pa se osetila potreba da se skupine srodnih knjizevno umetnickih dela imenuju , razvrstavaju , I sistematizuju u rodove I vrste . Tradicionalna podela je razlikovala lirski , epski , I dramski rod , a u epskom rodu dve skupine : epsku poeziju u stihu I epsku poeziju u prozi . Razvitak knjizevnosti I izvesna pomeranja u okviru knjizevnih rodova ucinili su tradicionalnu podelu na rodove I I vrste zastarelom I prevazidjenom . Savremeno stanje u umetnosti reci I nauci o knjizevnosti namece potrebu da se izvrsi drugacija klasifikacija na rodove I vrste . Knjizevna praksa I knjizevno kriticka terminologija ukazuju na izvesna pomeranja u okviru klasicne rodovske sistematizacije . Najvise pomeranja izvrseno je u epskom rodu epika u stihu sve vise stagnira , te gubi primat I pravo da obelezava rod : proza dozivljava ekspanziju I obogacivanje novim vrstama te daje obelezje rodu . Iz tih razloga se ustalila podela na poeziju ( lirsku I epsku ) , prozu I dramu . Tako se klasifikaciono stablo knjizevnosti grana na tri rode , rodovi na vrste , vrste na podvrste , podvrste na tipove .

19.JEDINSTVENI KNJIZEVNI OBLICI ( MIT , LEGENDE , POSLOVICE ) - Mit 1. Fantasticne price o bogovima , suncu , mesecu , coveku , zivotinjama , pretvaranju ljudi u zivotinje , divovima , vilama , djavolima , strasnom sudu , zagrobnom zivotu , istorijskim dogadjajima . Mit je proizvod primitivne svesti , nastao iz potrebe da se objasni ono sto se dogadja oko coveka I sa covekom . Svaka ljudska zajednica ima svoju mitologiju system mitova koji se prenose usmenim putem cineci osnovnu ili preteznu sadrzinu usmenog pesnistva . 2. Posebna vrsta usmene tvorevine : prica u kojoj se pripoveda o neverovatnim dogadjajima I pojavama ciji su junaci natprirodna bica . Izrazava primitivnu svest coveka prvobitne zajednice I njegova shvatanja prirode I pojava I dogadjaja u njoj . - Legende krace prozne tvorevine jednostavne kompozicije . Nastaju iz potrebe da se objasne neke pojave u prirodi , zivotu I istoriji . Po tematici se dele na legende o mestima I legende o licnostima . Legende o licnostima su dvojakog tipa : legende o svecima I legende o herojima . U legendama o herojima I kada kazuju o istorijskim licnostima , vise ima izmisljenog nego istorijskog . - Poslovice kratke usmene tvorevine kojima se sazeto iskazuju zivotne istine do kojih se doslo vekovnim iskustvom . Ono sto se kod drugih naroda zove aforizam , gnoma , sentencija , maksima to je kod naseg naroda poslovica . One su u obliku pravih poslovica ( ( U radian komadina ) , poslovica pricica ( Ubio ti bog tu moju hitnju rekao puz kad se dvadeseti dan pripeo ma granu , pa se okliznuo I pao ) , dijaloskih poslovica ( sta cine djeca ? Sta vide od oca ) I stihovanih poslovica ( Tesko vuku koga tice hrne I junaku koga zene brane ) . 20.LIRIKA ( ODLIKE , PODELA , USTALJENI LIRSKI OBLICI ) Lirizam se ogleda kako u toplini izrazenih osecanja , tako I u stilu , koji je bujan , poletan , snazan . Lirizam je karakteristican ne samo za liriku nego I za prozu u kojoj se cesto srecu tzv . lirska mesta izvanredne umetnicke vrednosti . Lirizam se srece I u knjizevnoj kritici , narocito u impresionistickoj I esejistickoj kritici , kao izraz piscevih simpatija : ton je ziv I dinamican , stil raskosan , cesto agzaltiran. Lirizam je najprisutniji u ispovednim oblicima ( pisma , ispovest ) lirskoj prozi , lirskom ( poetskom ) romanu I lirskoj drami . - Lirska poezija je najstarija pesnicka vrsta . U sredistu lirskog interesovanja jeste covekov intimni svet koji je bogat , raznovrstan , I protivrecan . Ali , lirika ne zapostavlja ni spoljasnji svet bilo kao autonomni tematski krug , bilo kao refleks licnog I intimnog . Ona ima za predmet univerzalna I sve vremena pitanja , htenja , raspolozenja I osecanja . Peva o ljubavi , smrti , prolaznosti , zavicaju , pravdi , istini , lepoti , stvaranju . Lirika se razvila u veliki broja vrsta I oblika . - Lirska pesma ima specificnu strukturu I kompoziciju . U strukturu lirske pesme ulaze lirski subject kao nosilac dozivljaja , osecanja I raspolozenja ; emocije I misli ; jezik I jezicka sredstva ; predmetnost ; pesnicke slike , ritam I zvuk .

Lirska pesma , kao I poezija I knjizevnost uopste ne deluju na citaoca samo kazivanjem I opisivanjem , vec I sugestijom , a sugestija je proizvod sadejstva ritma , zvuka I smisla , odn. Tonaliteta pesme . Snaga lirike je u njenoj moci da pleni paznju , aktivira misao , uzbudjuje . Jezik lirike je odabran , svaka rec ima svoje jasno mesto u iskazu , reci nose pomereno ( preneseno ) znacenje , iskaz je slikovit I simbolican . Zato lirska pesma nije otvorena za direktnu I brzu komunikaciju : ona trazi pazljivo citanje , pazljivo I strpljivo ulazenje u tajne jezika I smisao izrecenog . Njeno znacenje nije na povrsini , nego u dubinama do kojih se dospeva emocijama I intelektom . 21. PESNICKE VRSTE ( LJUBAVNA , RODOLJUBIVA , ODE , HIMNE , DITIRAMBI .) - Oda pohvalna pesma ispevana u slavu I cast neke licnosti , isticuci lepote , zasluge I vrline , ali I pesnikovo postovanje I privrzenost . Oda moze biti posvecena ljubavi , prirodi , otadzbini . Ima razlicitu sadrzinu : ljubavnu , rodoljubivu , opisnu , socijalnu , religijsku , refleksivnu . Sirok je spektar osecanja I raspolozenja , iskazanih u odi: ljubav ,zanos, radost , tuga , zalost . Ponekad je tesko razlikovati odu od himne , narocito onda kada im je ton isti ili slican . HIMNA ima pretezno molitveni ton I patetican stil , a ODA je pohvala iskazana uzdrzajnim tonom , ali dostojanstvenim stilom. Javlja se I saljiva oda , ali je ona to samo po naslovu , a u sustini je parodija na odu kao lirsku vrstu . Saljivi efekti izbijaju iz nesklada sadrzine I tona : sadrzina je vrlo prozaicna, ton je uzvisen I patetican . - Himna oznacavala je pesmu uopste I imala ja muzicku pratnju . Ubrzo je dobila specificnu sadrzinu : pohvalna pesma u slavu bozanstva sa izrazito uzvisenim I pateticnim stilom . Dugo je zadrzala religioznu sadrzinu slaveci sunce , bogove , Bogorodicu , svece . Istovremeno su stvarane I himne sa svetovnom sadrzinom slavile su lepotu , ljubav , prirodu , zivot , slobodu , domovinu . Narodne himne posvecene su slavi , teznjama i idealima naroda I svaki narod ima svoju nacionalnu himnu kao svecanu pesmu za svecane prilike . - Ditiramb u staroj Grckoj pesma posvecena bogu Dionisu , bogu zivotne radosti I veselja . Raspodelom njenog pevanja nah or I pevaca zacela se drama . Sve vise je dobijala svetovni karakter pa se sadrzinom I tonom priblizila vinskim pesmama . Danas je to pesma ispunjena zanosom , vedrinom , odusevljenjem zivotom I njegovim radostima I lepotama . Manje se javlja kao samostalna pesma , a vise kao deo duze pesme , poeme Anakreontska pesma , prema grckom pesniku Anakreontu , bliska je sadrzinom I tonom ditirambu . To su krace lirske pesme o ljubavi , vinu , prijateljstvu , radostima zivota I uzivanju . Posto se u ovoj pesmi slavi veselje koje je podstaknuto venom , naziva se vinska pesma .

Ala je lep Ovaj svet, Onde potok , Ovde cvet , Tamo njiva , Ovde sad , Eno sunce , Evo hlad . - Ljubavna pesma je stara koliko je staro I osecanje ljubavi prema osobi suprotnog pola . Kako je ljubav osnovno I najjace ljudsko osecanje , ova lirska vrsta je ne samo najstarija , nastala kos u primitivnom drustvu , nego je I najbrojnija , najraznovrsnija po tematici I najlepsa po iskazanim osecanjima I melodiji . U tematici , nacinu iskazivanja ljubavi I jeziku postoji razlika izmedju narodne ljubavne pesme I ljubavne pesme pisane knjizevnosti . - Narodna ljubavna pesma ima nekoliko motive koji se ponavljaju iz pesme u pesmu: telesna lepota , dusevna lepota , izjavljivanje ljubavi , ljubavna ceznja , nesrecna ljubav , fatalnost zenske lepote . Osecanja se iskazuju posredno I diskretno , u slikama , alegorijski . Nema culnosti , ljubav je samo nagovestena , samo se naslucuje . Ovde malo ima ljubavne srece I radosti , vise ima ceznje I tuge zbog rastanka , bola zbog neostvarene ljubavi . - Pisana ljubavna pesma izrazava ljubavna osecanja neposredno I otvoreno , vrlo subjektivno : u njoj ima snazne culnosti , burnih osecanja , ljubavne ekstaze . Skala osecanja se krece od srece I radosti , preko tuge I bola , do ocaja I beznadja . - Rodoljubiva pesma u najsirem smislu ona izrazava osecanje ljubavi prema svome narodu I domovini , ali je mnogo motive , mnogo zivotnih situacija I povoda da se iskaze rodoljubivo osecanje . Ono je plemenito I humano osecanje , ako ne preraste u sovinizam I mrznju prema drugim narodima . Zacetak rodoljubive pesme je u prvim epskim pesmama , ali se vrlo rano , jos u antickoj pisanoj knjizevnosti , javlja kao posebna lirska vrsta . Neguje se u svim vremenima kod svih naroda . Rodoljubivo osecanje je vrlo snazno , pa je zato I stil patriotskih pesama dinamican , ponet , ekstatican . Jezik je slikovit , muzikalan I patetican . 22. STRUKTURA MODERNE LIRIKE - Lirika xx veka obelezena je eksperimentima koji ne uspevaju da udahnu novi impuls lirskom stvaranju . Ovaj vek obelezavaju dva toka : onaj koji se uslovno moze nazvati tradicionalnim , I drugi koji se jasno moze odrediti kao . Oba ova toka mogu se obuhvatiti izrazom moderna lirska pesma . Moderna lirska pesma u mnogome odstupa od ustaljenog nacina lirskog pevanja , od ustaljene sadrzine I forme .Osecanja su suzdrzana , bez zanosa I patosa ; vise je hladna, nego emotivna. Dominanta je misonost , pa je moderna lirska pesma sve vise intelektualisticka . 23. EPSKA KNJIZEVNOST ( EPSKA KNJIZEVNOST I U STIHUI PROZI )

- Epska poezija se sluzi uglavnom pripovedanjem ( nizanje motiva prema nacelu onog sto je dalje bilo ) I opisivanjem ( opisivanje nizanje motive prema zakonu asocijacije po mestu , odn. Slicnosti deo po deo nekog predela , stvari ili osobe ) I izricanje misli . Moze se pojaviti epska dela na granici filozofije I knjizevnosti . Pesnik ili pripovedac govori o necemu sto mu je vec unapred otprilike poznato . - Odmeren ritam jednolicnog stiha . - Relativno cista epska poezija obradjuje nacelno teme od izuzetnog znacaja za neki narod rat, putovanja , sudbine . Fabula I lik konstitutivni elementi structure epske poezije : - F- opste poznati dogadjaji iz proslosti - L junaci I heroji EPSKA TEHNIKA : - Kompozicija ( duzina , brojnost , raznovrsnost motive ) 24. PRIPOVETKE I NOVELE - Pripovetka - kratka prozna forma . U pocetku je ovim terminom oznacavano sve ono sto nije roman . Neguje se od samih pocetaka knjizevnosti , u usmenom I pisanom stvaranju . U toku istorijskog razvitka nastajale su strukturne I sadrzinske razlike . Najpre se uspostavlja razlika izmedju pripovetke I novele , a potom se svojim osobenostima izdvaja crtica ( skica ) I kratka prica koja ce preuzeti primat u kratkoj proznoj formi . U fabuli pripovetke je neki dogadjaj iz zivota jedne licnosti ili kraci period zivota , koji je imao presudan znacaj za sudbinu junaka I u kome se ispoljila neka bitna crta karaktera junaka pripovetke . Radnja nije razvijena I razgranata . Nisu razvijene sve etape radnje : nekoliko etapa preplice se u jednoj situaciji . Nema epizoda jer bi one narusile celovitost pripovedanja . Nema mnogo likova . Teziste pripovedanja je na spoljasnjem , na zbivanju, a unutrasnji svet junaka je zapostavljen . Dijalog je razvijen , opisi su siroki I detaljni pejzaz , enterijer , portret . Nekad je pripovetka veoma siroko zasnovana , sa velikim brojem likova . Po tim osobinama nalazi se na granici izmedju pripovetke I romana . Nije roman jer dosta povrsno slika junaka a fibula je jednostavna I pravolinijska . - Novela - prozna vrats koja se zacinje I posebno neguje u renesansi . Pripovedanje je usredsredjeno na pojedinacnu sudbinu , na njen unutrasnji svet . Ono sto je opste I izvansveta pojedinca , zapostavljeno je . U njoj nema mesta za razvijene dogadjaje I drustvenu analizu radnje koja nije bitna I svedena je na minimum . Dijalog je sveden na najmanju meru , ili ga uopste nema . Pisca ne zanima ono sto se dogodilo izvan junaka , nego ono sto se zbiva u njemu . Interesovanje je usredsredjeno na dusevna stanja junaka I njegova prezivljavanja . Dominira detaljna I tanana psiholoska analiza I psiholosko slikanje junaka . Kazivanje je sazeto , leksika probrana I funkcionalna . Sto se obima tice , ona moze da bude sasvim kratka , ali I dosta obimna .

25. ROMAN

Roman je danas najpopularnija , po gradji najobuhvatnija , ko kompoziciji najslozenija I po tematici najbogatija prozna vrsta . Termin roman je latinskog porekla , ali je moralo da prodje dosta vremena , pa da on dobije znacenje koje danas ima . Naziv roman oznacava pripovesti ( obicno pisane u stihu ) o zanimljivim , cesto cudesnim dozivljajima . U toku istorijskog razvoja stalno dozivljava promene u sadrzini I formi : anticki roman, srednjevekovni roman , realisticki roman , moderni roman . Razvio se u vrlo veliki broj vrsta : avanturisticki , ljubavni , istorijski , epistolarni , biografski , filozofski , politicki , humoristicki , fantsticki , psiholoski . Moderni roman je doneo nekoliko novih vrsta : roman toka svesti , novi roman , poetski roman , anti roman . Roman XX veka dostigao je zenith u stvaranju Dzemsa Dzojska , Virdzinije Vulf , Franca Kafke .U nasoj knjizevnosti znacajna romansijerska ostvarenja dali su Svetolik Rankovic , Borisav Stankovic , Ivo Andric , Dobrica Cosic. Savremeni srpski roman odlikuju znacajne inovacije u sadrzini I formi : Borisav Pekic , Milorad Pavic, Svetislav Basara . Avanturisticki roman je roman u kome se opisuju zanimljivi dozivljaji I avanture neke licnosti . Teziste je na zanimljivoj prici , zpletenoj fabuli , iznenadnim preokretima . Opste poznati romani ovog tipa su Robinson Kruso D.Defoa , Poslednji Mohikanac F. Kupera , Ostrvo s blagom R.L.Stivensona . Istorijski roman u osnovi ovg tipa romana je istorijsko vreme , istorijski dogadjaj I istorijske licnosti . Sve ostalo je plod pisceve darovitosti I imaginacije . Zanimljivo pripovedanje , dobro vodjena prica , plasticno slikani likovi I bogat istorijski kolorit ucinili su istorijski roman vrlo popularnim . Smatra se da je istorijski roman zasnovao engleski romansijer Valter Skot ( Ajvanho Kventin Dervand ) . Negovali su ga Aleksandar Dima ( Tri musketara ) Lav Tolstoj ( Rat i Mir ) , August Senoa ( Seljacka buna ) , Dobrica Cosic ( VReme smrti ) . Epistolarni roman epistolarna forma je negovana u srpskoj knjizevnosti u putopisnoj prozi , ili lirskim zapisima a redje je to forma pripovetke , ili romana . Epistolarna forma ima dvojaku motivaciju poeticku I karakterolosku . Poeticka motivacija je u piscevoj svesti o epistolarnoj formi kao kao najpogodnijem sredstvu da se predoce I elaboriraju istorijska , poeticka , ili filozofska pitanja. Karakteroloska motivacija je u sferi oblikovanja lika junaka price epistolarna forma je izdasno sredstvo da se prezentiraju psiholosko moralne trauma junaka . Epistolarna forma u globalnom smislu je dijaloska , otvorena prema drugom , dinamicna . Podrazumeva sagovornika I njegovo reagovanje , prilagodjena je njegovom intelektu I karakteru , neposredna je , a njen ispovedni ton je moguce kanalisati , prilagodjavati I usmeravati . Biografski roman prvo sto je zainteresovalo istrazivace knjizevnosti spoljasnje orijentacije , bila je pisceva licnost : u piscevoj licnosti se trazi objasnjenje sadrzine knjizevnog dela . Biografska kritika traga za autobiografskim elementima u delu , sadrzinu dela I njegov emotivno misaoni sloj objasnjava cinjenicama iz piscevog zivota, uspostavlja paralelu izmedju licnosti pisca I moralne , emocionalne I misaone structure knjizevnog junaka . Ovaj metod , zaokupljen piscevim zivotom , potpuna zapostavlja delo kao umetnicku tvorevinu . Kad se pojavila Frojdova psihoanaliza , biografski metod se modifikuje u psiholoski I psihoanaliticki metod . Biografsku kritiku kod Srba negovali su Svetisla Vulovic , Pavle Popovic , Jovan Skerlic ..

Filozofski roman roman vise nije pripovedanje o dogadjajima I licnostima , nego raspravljanje povodom dogadjaja I licnostima o najrazlicitim pitanjima sveta I zivota zivot I njegov smisao , covek , nauka , umetnost , filozofija , stvaralastvo , egzistencijalni problemi . Umesto price , dolazi rasprava I analiza fabula jepotisnuta ili razgradjena ; stil je intelektualan . Tako nastaje novi tip romana koji ce dobiti razlicita odredjenja : roman esej , filozofski roman ili metafizicki roman . Zacetke romana eseja predstavljaju Zlocin I Kazna F.Dostojevskog , Braca Karamazovi istog pisca u kojima se razvija refleksija o problemima morala . Politicki roman tip romana koji odslikava odnos jedinke prema drustvenim ili istorijskim zbivanjima , koji na literaran nacin I literarnim sredstvima raspravlja o nekim politickim temama . Politicka sadrzina prisutna je u svakom drustvenom romanu , jer covek nije samo dusevno , nego je I misaono I politicko bice , I kao takvo mora da izrazava I svoje politicke stavove . Ako politicka supstanca provlada u sadrzini romana , ako preovlada politicko nad ljudskim , nastaje politicki traktat ili pampflet . Ako je politicka supstanca samo element tematskog kompleksa romana , koji je podredjen umetnickoj funkciji , tada je rec o politidckom romanu kao tipu drustvenog romana . Usrpskoj knjizevnosti politicki roman poznaju svi periodi : J. Veselinovic Borci , L. Komarcic : Moj kocijas , D. Cosic Deobe , Vreme zla . Humoristicki roman - Neke ljudske slabosti prikazuju se kao deo normalne ljudske prirode , pa te licnosti ne deluju odbojno , nego blisko I simpaticno , jer imaju znacajan broj pozitivnih crta . Pisac se tim licnostima smeje , ali taj smeh je blag , topao , dobrocudan . Humoristicki odnos prema ljudima I njihovim slabostima podrazumeva : razumevanje za ljudske ludosti ili slabosti , blagonaklon odnos prema nosiocu slabosti , nezlobivost , izostajanje moralisanja . Za humoristicko slikanje ljudi I situacija nabolji su primeri u delu Milovana Glisica , Stevana Sremca < Branislava Nusica < Branka Copica . Fantasticni roman fantasticno je ono sto je neverovatno I neobicno , sto sadrzi irealne I cudesne elemente , vizije buducnosti , sve ono sto nemoze da se objasni prirodnim zakonima .Preuvelicavanje predmeta I pojava stvarnosti , tajanstvenost I nedokucivost , nadprirodne pojave I moci obelezja su fantasticnost . Poreklo mu je u mitologiji I religiji , pa je razumljivo sto je vrlo rano uslo u knjizevnost I ostalo njeno stalno svojstvo . Duboki su koreni fantastike : nalaze se u mitskom misljenju I religijskoj svesti iz kojih je pretocena u celinu knjizevnost fde ce naci sigurno uporiste u svim vremenima . U tematskom pogledu narodna fantastika je raznovrsna I bogata - fantasticno ili cudesno I u njoj se mogu naci motive koji ce znacajno uticati na pojavu fantastike u pisanoj knjizevnosti . Fantasticna nit se provlaci kroz knjizevnost baroka I klasicizma da bi u romantizmu , kao masti daje istaknutu funkciju u stvaralackom procesu , dobila znacajno mesto . Psiholoski roman Fjodor Dostojevski vazi za rodonacelnika modernog psiholoskog romana . Njegove analize I prodiranja u svet junaka nijedan pisac nije prevazisao . Unjegovim romanima je u prvom planu individualnost , pojedinacna sudbina. Dostojevski predocava unutrasnja zbivanaja tako sto narativni subjekt kazuje sta se dogadja u dusi junaka , ili tako sto prepusta da sam junak , kroz direktni unutrasnji monolog , progovori o sebi , o svojim nedoumicama I unutrasnjim borbama. U srpskoj knjizevnosti prvi psiholski roman ostvaren je u romanima Svetolika Rankovica ( Seoska

uciteljica I Poruseni ideali ) a Necista krv je najvisi domet psiholoskog romana tog vremena . Umetnost romana u XX veku dozivljava renesansu : tada autori pokusavaju da udju dublje u podsvest svojih junaka I da iz tih dubina osvetle coveka iz jedne nove perspective . Tako se iz psiholoskog romana razvija roman toka svesti . Njega obelezava primena novih tehnickih sredstava za oblikovanje likova I nov stav prema coveku I njegovoj psihi . Dok u psiholoskom romanu narrator izvestava o tome sta se zbiva u psihi junaka , u njegovoj svesti I citaoca , u modernom romanu toka svesti nema naratora kao posrednika I tumaca , vec citalac ima iluziju da se nalazi u svesti junaka , uzivljava se u njega I poistovecuje s njim postaje junak u ciju je svest uzso . Za ovaj roman se cesto koristi I termin subjektivni roman . 26. TEHNIKE MODERNE PROZE - putopis , biografija , dnevnik , memoari. - novinarsko izrazavanje vest ( sta , gde , ko , kad , kako ) - izvestaj , intervju , reportaza , dopis 27. DRAMA Drama knjizevni rod . U nazivu je sadrzana sustinska odilika dramskog roda : u osnovi drame je radnja koja se odvija na sceni pred ocima gledalaca , tako da oni neposredno dozivljavaju dramske junake , njihov zivot I sudbinu . N samom pocetku , u antickoj Grckoj , drama se razvila u dve dominantne vrste : tragediju I komediju . Drama u uzem smislu reci , danas je dominantna dramska vrsta : poseduje elemente tragedije I komedije , odlikuje je strukturna I tematska raznovrsnost , razvila se u veliki broja podvrsta . Drama je namenjena gledaocima , dakle , pisana je za scensko izvodjenje , pa zato dramski pisac mora da void racuna o mogucnostima I zahtevima pozornice : da drama bude napisana tako da se lako moze izvesti u pozoristu . Ima drama koje su pisane nezavisno od pozorisnih zakona , pa je njihovo postavljanje na scenu nemoguce- to su drame za citanje . Svaka drama moze da se cita : ona je knjizevno delo namenjeno citaocima . Ali , drama je pre svega , dramsko delo , koje svoj puni zivot ostvaruje tek na pozornici . Bas zato sto se ostvaruje na pozornici I sto je gledalac ocevidac dogadjaja , koji se odvijaju na sceni I ima iluziju istinitosti , drama najsnaznije deluje na coveka od svih knjizevnih rodova . Citalac romana mora da domislja likove , radnje ili opise , a gledalac sve vidi pred sobom : radnja se odvija na sceni , likovi govore I deluje pred gledaocevim ocima , jasno I ocigledno je predocen ambijent , odeca junaka I njihov izgled . U nekim slucajevima gledalac moze da stekne utisak da se nalazi u sredistu zbivanja , te I da sam ucestvuje u onome sto se odvija na sceni . Dramskim delom , pisac je iskazao svoju umetnicku zamisao , shvatanja , pogled na svet , osecanja I raspolozenja . U toku rada na drami , on void racuna o zahtevima I mogucnostima pozorista , o pravilima dramaturgije , o specificnostima dramske vrste koju neguje . Pisci cesto dok pisu dramsko delo , imaju u vidu odredjenog reditelja ili glumca . U tom slucaju , olaksan je posao je posao reditelju, a glumcu je omoguceno da uspesnije I uverljivije odigra svoju ulogu . Mnogi su cinioci od kojih zavisi ostvarenje dramskog dela

, kao pozorisne predstave : reditelj , glumac , kompozitor , likovni umetnik ( scenograf I kostimograf ) , tehnicka sredstva . Komedija ja na pocetku imala cisto zabavnu funkciju da razonodi I razveseli , ali ubrzo dobija I drustvenu funkciju : da ukazuje na mane pojedinaca I drustva , te da ih humorom ili satirom izvrgne ruglu I iskoreni . Teme su iz svakodnevnog zivota , junaci su obicni ljudi , stil je jednostavan , jezik blizak gledaocu pise se u proznom obliku . U toku istorijskog razvoja , tragedija je zadrzala svoju formu , tematiku I stil. Dok se komedija tematski stalno obogacivala I zanrovski razgranavala u niz podvrsta . Tragedija - nastala je u staroj Grckoj iz iz obrednog kulta bogu Dionisu . Ime je dobila od reci tragos ( jarac ) I oide ( pesma ) .: prilikom prinosenja zrtve bogu Dionisu , clanovi hora , obuceni u jarece koze , pevali su pesme . Svoj puni razvitak dostigla je u Grckoj , u stvaranju velikih tragicara Eshila , Sofokla I Euripida . Pravilo je da tragedija ima pet cinova I da se pise u stihu . Dugo je zadrzala svoju form I stil , a menjala se jedino u sadrzini . U novije vreme sve vise je potiskuje drama u uzem smislu reci . 28. TRAGEDIJA I KOMEDIJA Tragedija predmet tragedije je sukob izmedju junakovih teznji I ideala na jednoj strani , I okolnosti u koje je zapao , na drugoj strani . Iz tog sukoba proizilazi stradanje junaka . Stil tragedije je uzvisen , jezik probran , pretezno se pise u stihu . U antickoj tragediji junak strada zato sto se suprostavlja volji bogova ili sudbini . U poznijim tragedijama strada zato sto dolazi u sukob sa svetom oko sebe . U savremenoj tragediji sukob izbija izmedju svesti I podsvesti , svesnog I nesvesnog u coveku . U svim slucajevima junak se bori za neki moralni ideal koji je opsteljudski I blizak svakom gledaocu . Zbivanje u tragediji , koje je dramaticno , napeto I uzbudljivo , treba da potrese gledaoca I da kod njega izazove plemenita osecanja I pobude . Gledalac snazno prezivljava stradanje junaka , pa se u njemu javlja zelja da se I sam bori za iste ideale . Junaci tragedije su snazne I izuzetne licnosti : bogovi , vladari , heroji. Komedija - junaci komedije su obicni ljudi svakodnevnog zivota koji sup o nekoj osobini gori od prosecnih ljudi . Radnja je jednostavna , situacije su svakodnevne I zivotne I zivotne , mane ljuske . Humor je blag I dobrocudan , ali cesto prelazi u ostru I ubojitu satiru . Komedija je uvek bila vrlo cenjena I popularna , pa je dozivela sadrzinsko obogacivanje I granjanje u veliki broj podvrsta . Uglavnom se razvila u dva osnovna pravca : u visu I nizu komediju . Visa komedija ima drustveni karakter I ulogu : da smehom utice na popravljanje ljudskog drustva I njegovo moralno ozdravljenje . Gledalac postaje svestan mana I poroka junaka komedije , pa se I sam opredeljuje protiv njih . Visa komedija se razvila u dve podvrste : komediju karaktera I komediju naravi . Komedja karaktera - ili psiholoska komedija je najrasprostranjenija vrsta komedije. U njoj dominira jedna licnost , dramski karakter , kao nosilac neke izrazite negativne crte karaktera koja je stetna po drustvo . Junak zapada u razlicite situacije u kojima se iz situacije u situaciju sve vise razotkriva .

Komedija naravi - ili drustvena komedija ukazuje na mane I nedostatke jednog drustvenaog sloja ili drustvene grupe , jednog doba . U ovom tipu komedije nema razlicitog junaka , glavnog junaka . Skup svih pojedinacnih mana ili karakternih crta cine narav jednog drustva ili drustvenog sloja . Niza komedija ima jedini cilj da zabavi gledaoce I nasmeje ih zgodnom salom , dosetkom ili komicnom situacijom . Ova komedija se razvila u tri podvrste : komediju intrigue ili komediju situacije , farsu ili lakrdiju , I vodvilj . Komedija intrige ili komedija situacije zasniva se na zanimljivom I zavrsenom zapletu iz koga proisticu komicne situacije .Izvor zapleta su nesporazum , spletke , nesnalazljivost . Junaci su obicni ljudi , radnja je jednostavna , sa svakodnevnim zivotnim situacijama . Smeh je nezlobiv, dobrodusan , bezazlen . Farsa ili lakrdija nema umetnicke ciljeve ili drustvenu funkciju . Jedina joj je svrha da zabavi I razonodi publiku . Komika se ostvaruje zanimljivom fabulom , igrom reci , gegovima , grubim I neukusnim salama . Radnja je labava , likovi nisu pazljivo vajani , jezik je grub I vulgaran . Farsa povladjuje nizem ukusu publike , ne spada u umetnicko delo . Vodvilj je blizak farsi po tematici , jeziku I vrednosti . Razlika je u tome sto u vodvilju ima muzickih numera . Nema imetnicku vrednost . 29. ZABAVNA KNJIZEVNOST Ne zahteva dublje intelektualne napore . Naziv za onu vrstu knjizevnosti koje interesantnom gradjom na zabavana nacin zeli da odgovori publici skromnih literarnih pretenzija . Zabavna knjizevnost vidi zadatak u tome da citaocu pruzi prijatnu razonodu , ona ne postavlja duboke probleme , niti istice prave literarne I egzistencijalne vrednosti . Premda ne udovoljava estetskim zahtevima, ova knjizevnost se ipak uzdize iznad obicnog sunda . Bezazlena je I ne razara ukus citalaca . Glavni oblici su zabavni roman , zabavna pripovetka I feljton . U razvoju zabavne knjizevnosti prednjaci Engleska , uspevsi da objedini zabavne I umetnicke elemente , dok u Nemackoj na primer zabavna knjizevnost nije uspela da dostigne takav nivo I provalija prema pravoj knjizevnosti je duboka , premda je u Nemackoj zabavna knjizevnost veoma omiljena , kao knjizevna vrsta . Zabavna knjizevnost ima pojednostavljen pogled na svet , predvidiv rasplet , nema estetsku funkciju , zamena za nekadasnju bajku , beg od stvarnosti . Ovakvi tekstovi ne zahtevaju veliki napor , posebno obrazovanje , kao ni narocit osecaj za esteticki nacin izrazavanja . Oni podlezu sematizmu ( staklni sukob dobra izla , obavezno pobedjuje dobro ) . Postoje jos dva naziva : kiz ili sund .Neke vrste zabavne knjizevnosti : pustolovni roman , kriminalisticki roman , sentimentalni . Zabavna I ozbiljna knjizevnost moraju biti uzjamnog delovanja .

PETAR KOCIC :

MRACAJSKI

PROTO

Petra Kocica , kao coveka I pisca , tesko je posmatrati izolovano I jednostrano . I jedno i drugo , uzajamno se dopunjuju I naslanjaju . U svojim delima , Kocic je covek pravde , istine, postenja , ali I jedne specificne tvrdoglavosti , pogotovo kad je u pitanju Srbin I srpstvo uopste. U sirem opsegu , Kocic je covek Bosne, napacene I porobljene, ugnjetene . U uzem smislu , on je Krajisnik I covek svog zavicaja I svojih gorstaka , osobenjak , sakrivenih u svojim ljusturama iz kojih kada izvire , prospu svoju gorstacku ostricu , prepoznatljivu , ali pomalo alegoricnu , satiricnu I mateforicnu . Ti Kocicevi zemljaci su I sereti I prosti , ali veoma humani I dostojanstveni , postojani . Oni su ljudi trpljenja , ali iz njih izbija plamen kad vetrovi duvaju , a vreme I prostor razgorevali su decenijama te Kociceve Bosance , Krajisnike . Na tim prostorima smenjivale su se razne civilizacije koje su uglavnom porobljavale , eksploatisale ljude tog podneblja . I Turci I Austrijanci koji su upravljali Bosnom , bili su nepravedni prema domacem stanovnistvu . Kocic je u svom delu , uperio svoju zaoku prema tim nepravdama I eksploataciji coveka . Covek u Kocicevim delima je patnik , mucenik na sopstvenoj zemlji , ugusen radom I nepravdom . Kocicev patriotizam je izraz jedne osobite strasti : da se pamti sve sto je bilo , da se nista ne zaboravi , jer ako toga ne bude , onda narod gubi I proslost I tradiciju , trajanje , gubi sebe . Dakle , Kocic je slikar realnosti svog vremena I prostora . Kocic je satiricar I psiholog , slikar dusa I srca bosanskog seljaka kome tudjin itima bericet okvasen krvlju I patnjom sopstvenom . Nije ni cudo , sto ce taj seljak reci : Nosi , nosi sve , neka carevima ne propane , a ja cu stap u sake , torbu na rame , pa u bijeli svet . Pripovetka Mracajski proto je dijalog znalca I radoznalca . Radoznali sagovornik je upravo pisac . Dakle , pisac se pretvorio u knjizevni lik . Stevica je znalac koji dobro poznaje protu , njegovu narav I zivotne teskoce . Narator ce obaviti u prici jos jednu vaznu ulogu , koje je skopcana sa strahom . Stevica ce jedva da se osmeli da povede pisca , piscevog dvojnika , u posetu proti . To je veliki rizik . Protina mrznja je usmerena na sve I svakog . Stecicina prica deluje veoma ubedljivo , ali pisac zelei neposredni uvid u protin zivot . I pisac I Stevica zeljno ocekuju protino pojavljivanje , ali sa velikom zebnjom I strahom . Pricanje je zamenjeno opisom , cim se pojavila protina kuca . Dakle , sad je prisutna realnost , vidljivost prote , njegove kuce , dvorista , okoline . Sada pisac deluje ubedljivo I uverljivo , jer sva ta autenticnost prolazi kroz njegova cula I opise : Bogami, brate , mene lijepo strah! Trze se Stevica , kad se u blizini pred nama . na jednom brezuljku ukaza vrlo visoka , drvena kuca , pred kojom su se videla vrata od podruma , s teskom celicnom bravom . Iluzija prisustva , izazvana opisom protine kuce , deluje uzbudjujuce , jer je to susretsa osobom koja se skrila od sveta . Sa nestrpljenjem se ocekuje osoba za kojom se dugo I uporno traga . Atmosfera je pojacana iscekivanjem , ali prote jos nema ispred dvojica naratora .Prote se skriva zato sto sto je upravo sve izuzetno I cudno ( proctor , okolina ) , ne moze mu se lako prici vec mora da se uhodi . I posmatranje , krisom iz

zaklona je poslednji napor da se dodje do cilja , prote . Susret sa protom je izuzetan , cudan , pun daljih iscekivanja I straha. Stevica kod prote bira one reci u slikanju njegovog bica , koje su pune mrznje , zlobe I kletve . Dok pisac posmatra protu , krisom , I on je pomalo uplasen . Kada ga susrecu , on je u stanju fizickog mirovanja , ali u znacima dusevnog nemira , dakle , on je psihicki rastrojen . Polozaj tela je neugodan I napregnut , a njegov oslonac je nesiguran: Podnimio se na obe ruke I odbocio nag ole , suvonjave laktove .Goli I suvonjavi laktovi , koscato lice I I siroka , ali utegnutapleca , govore o coveku koji je prosao tezak zivotni put . Izgleda kao da prota samog sebe jede , sto na njegovu psihu deluje pogubno . Tu su I tragovi pune zapustenosti : bradica u neredu , a kosa zamrsena I masna . U ocimai pogledu prisutno je psihicko rasulo : blesasto zuri u nesto pred sobom . Iz mirovanja prelazi u pokret . gestovi, kretanja I I nacin pusenja su neuroticni . Prota nikad ne govori smireno . Sav je afektu I povisenom tonu . Stevica je priznao , dok je prilazio protinoj kuci , da ga je strah . Protina kuca je usamljena I uzvisena u prostoru, a do nje se dolazi strminom . Brava , teska I celicna na podrumskim vratima simbolise protinu zakljucanost I srca I duse . Kuca deluje usamljenicki u prostoru , kao I prota koji ne voli svet , zato je izolovan . Prozori na kuci su kao dva izbezumljena oka . Ta zakljucanost I zabravljenost simbolise karakter protini negovu cutljivost sto sam propatio , nekazujem svijetu . Protino dvoriste je mrtva , duboka , tisina a sve u tom dvoristu je pusto , sumorno tesko Ipak , ima nesto od zivota u njegovom dvoristu jer tu sumornu tisinu jedino remeti zujanje pcela . Pcele mogu simbolisati I zaoku, otrovi samounistenje , alit u si med , melem , sto moze nagovestiti da kod prote nisu zamrli ljubav I covecnost . Od konkretne imovine , proto , pored pcela , gaji I konja I psa . I stvari u kuci su izgubljene , kao I sam prota . Nemoze da nadje djezvu , fildzane I secer za kafu . Dakle, prota je I mentalno nesredjen . Alarmni uredjaji , koje poseduje prota , su u funkciji da se oglasi spoljasnja opasnost . Prota je opsednut strahom od zluradih posetilaca . Prema posetiocima je prek I osoran , jer sum u oni nepozeljni . Lepse se ponasa prema neutralnoj osobi nego prema Stevici piscevog dvojnika ipak prima sa znacima gostoprimstva , nudi ga kafom , ali je obazriv I kazuje d ace njihov boravak kod njega biti kratak, sto pokazuje njegovu neuroticnost . Stevici ne nudi kafu I kune ga : sjedi I ti , dzibicu , kad te vec djavo donio sjedi , dzibicu , mjesto se prosjelo pod tobom . Prota mrzi Stevicu , zato sto mu je njegov deda osramotio zenu . Dakle , proto ipak razlikuje dobro od zla . On se opekao na ljudskom zlu I ti oziljci iz proslosti su izvitoperili njegovu psihu . Zbog toga je razocaran u ljude . On je svu ljubav usmerio na bezazlenija bica ( konja ,psa , I pcele ) ali ljudi stvaraju I povod da prota ubije I svog psa ( posetioci su krisom usli u dvoriste , te ih pas nije opazio ) . Zbog toga on ubija svog psa , iz puske . On nije svestan da zrtvuje svoga ljubimca radi kaznjavanja nenajavljenih gostiju . Dakle , svesno je izvrsio jednu kaznu , a podsvesno drugu , veoma surovu . Pravi krivci nisu kaznjeni , ali su svesni da zbog njih strada neduzna zivotinja : Ama , kako ste vi usli da vas pas ne opazi I ne zalaje ? Proto , dakle usmerava svoju agresiju mimo coveka I uija psa . Ipak , kod prote nije potpuno unistena neznost , sto se vidi u odnosu premakonju , kome dirljivo tepa , sto znaci da proto moze da voli I miluje I dam u to polazi iz srca :

Magajice jedan ! Kako si mi , kako si mi , magajice jedan ! Nisi ti konj , vec onaj veiti , veiti ,magajac ! Ti izlivi neznosti , prisutni su u mracnom podrumu van ociju posmatraca , kada je proto nasamo sa konjem . Tu ima I tracak svetlosti I prikrivenog dobra . Protine reci zauzimaju vise od trecine ukupnog teksta price I gotovo su sve iskazane u jakom uzbudjenju . Posto je on svestenik, moglo bi se ocekivati da nekoga blagoslovi , ali on proklinje sve I svakoga . Njegove kletve su upravo protine odbrambeno sredstvo . Kada mu posetioci potvrde da je on mnogopropatio , on odgovara : Jesam, A sto je tebi za tim? Sto sam prepatio ne kazujem svijetu . Proto stalno nosi pusku I noz , kao I zastitu I odbrambeno sredstvo . Posebno se boji noci : Dijeco , crna je noc na zemlju pala . Svak` sebi ! Trazite konak ! Tu se moze nazreti I protina briga , cak I za mladica , koga je do malocas proklinjao . U Stevicinoj prici vidimo protu kao covekomorca , ali I okolnosti koje su ga takvim stvorile . On ne odlazi u grad , jer je po njemu grad izvor zla I okupacije . On je bez krivice , surovokaznjavan . Ljudi su ga optuzivalii klevetali kod vlasti , kod tuskog I svapskog suda . Zato ih on I smatra podmuklim neprijateljima I muciteljima . Umesto da su ga ljudi razumevali , on je od njih doziveo zlo I zbog toga on ljude ne voli . Proto je predstavljen kao mucenik I zbog toga ga , zbog svega sto cini , manje osudjujemo . Proto nema imena , ali je dobio atribut Mracajski . To Mracajski moze biti aluzija na neko zabaceno selo , ali moze oznacavati I vrstu karaktera , mracnu licnost I rezignaciju . Noc I mrak cine da se izgubi protin lik . Cini se da je on pacenik I da posle toga vise nema svetlosti . Mrak , oblaci , noc , planina , su mracne snage , koje su istovremeno I simboli I prote I njegovog okruzenja. Svetlosni znaci brzo nestaju . PORUKE IZ DELA U sirem opsegu , protin lik ilustruje da je svaki covek velika tajna , koja se ne moze u potunosti sagledati I za kojom treba stalno tragati . Ko zna sta je protu ucinilo bezumnim , valjda njegov uzasni zivot . Coveka treba upoznavati neposredno , preko onoga sto cini I u njegovim postupcima , I dobro I zlo u coveku koreni su drustvenih pojava . Zato ne treba brzo osudjivati nekoga I treba razumeti coveka . U svakom dobru ima I iskre zla , ali I u zlu ima neka trunka dobra . Proto je bez svoje krivice , bioloske , vremenom postao opaka I nastrana licnost . Proto se odlucio na usamljenicki zivot , ali nikome ne smeta . On muci samog sebe , ali je gord .

You might also like