You are on page 1of 25

Univerzitet u Niu Fakultet sporta i fizikog vaspitanja

kandidat: Kamenovi Nenad 5/ Predmet: PSIHOLOGIJA SPORTA

Uticaj kognitivnih sposobnosti na koordinaciju


(seminarski rad)

entor:

,2012.

1. Uvod
Koordinacija kao bazina motorika sposobnost oduvek je privlaila panju raznih istraivaa zbog svoje kompleksnosti, I nedokuivosti. Uprkos brojnim istraivanjima o ovoj sposobnosti malo je validnih, objektivnih rezultata o njenoj povezanosti sa faktorima ( Prethodna motorika znanja, Kognitivni faktor , Uzrast, Emotivno stanje, Motivacija, Koncentracija). U ovom radu emo se osvrnuti na uticaj kognicije (inteligencije) na koordinaciju.Ssagledaemo sve aspekte koordinacije, dati neke teorije o inteligenciji, ukazati na njenu strukturu, dati opti mehanizam upravljanja pokretom, a nabrojaemo I neke testove za procenu koordinacije (sa objanjenjima) I tako pokazati das u sloene motorike structure u visokoj korelacij sa inteligencijom

2. O koordinaciji Koordinacija predstavlja sposobnost da se ispune zadae kretanja koje zahtijevaju saradnju vie delova tela bez mentalnih tenzija ili greaka i s minimalnim trudom (Drabik, 1996). Koordinacija bi se najjednostavnije mogla opisati kao sposobnost izvoenja jednostavnih i sloenih pokreta, tj. sposobnost izvoenja kompleksnih kretanja, ali i brzog uenja novih pokreta i brze izmene jednoga kretanja s drugim (Drabik, 1996). O strukturi koordinacije provedena su mnoga istraivanja (vidi Metiko i sur., 2003; Neljak i Vikovi, 2004) na temelju kojih je utvreno da se koordinacija sastoji od sledeih komponenata: ritminost, ravnotea, sposobnost reakcije, sposobnost kinestetike diferencijacije, orijentacija u prostoru, adekvatnost kretanja i sinkronizacija pokreta u vremenu (Drabik, 1996). Fizioloka baza koordinacije lei u sinhronizaciji nervno-miinog sastava i prenosu nadraaja iz jednog motorikog centra na druge motorike centre koji upravljaju drugim delovima tela. Dobro razvijen oseaj za kretanje (kinestetiki oset) vaan je za dobru koordinaciju. Ovaj oseaj, uz prisutnost vidnih i zvunih informacija, omoguava sportisti primanje informacija o poziciji razliitih delova tela, napetosti i akcijama razliitih miia, kao i o telesnoj prostornoj poziciji i dinamici pokreta.

Sportisti s dobro razvijenom ovom sposobnou mogu ispravljati greke tokom samog izvoenja pokreta. Za dobru koordinaciju karakteristino je da se ukljuuju miii najprimereniji za odreene zadatke po najefikasnijem redu, inhibirajui pritom antagoniste i reguliui frekvenciju ivanih impulsa. Za reavanje koordinacijskih problema nuna je potpuna sinhronizacija viih regulacijskih centara i perifernih delova lokomotornog aparata (Metiko i sur., 2003). Dobro koordinirani pokreti su ekonominiji i bri od loe koordiniranih pokreta. Koordinacija je, naravno, usko povezana s tehnikom sportske grane. Da bi sportista efikasno i bez potekoa mogao vladati tehnikom odreene sportske grane, mora imati dobro razvijenu koordinaciju. Dobro koordiniran sportista uvek usvaja novu vetinu brzo i u stanju ju je dobro izvoditi. I to je vrlo bitno, sportista koji je bolje koordiniran od drugog sportiste, za izvoenje istog pokreta troi manje energije (Bompa, 2000). Na koordinaciju utie vie faktora (Drabik, 1996): inteligencija

sportiste (mogunost reavanja kompleksnih, nepredvidivih motorikih zadataka), sastav trening (unapreuje kinestetike osajea i na taj nain koordinaciju, preciznost i brzinu pokreta); steena motorika znanja (motoriko iskustvo) te razina razvijenosti drugih motorikih sposobnosti (niska razina razvijenosti brzine, snage, izdrljivosti, fleksibilnosti i drugih motorikih sposobnosti loe utie na koordinaciju). Koordinacija se moe podeliti na optu i specifinu. Opta koordinacija je osnova, baza za razvoj specifine koordinacije. Svestrani razvoj sportiste i raznovrsnost u daljim etapama sportske specijalizacije razvoja zavisie o satavnom radu na optoj koordinaciji, odnosno o izloenosti viestrano usmerenim vebama i vetinama tokom detinjstva i adolescencije (Drabik, 1996; Bompa, 2000). Specifina koordinacija dozvoljava sportisti da brzo, precizno i s lakoom izvodi kompleksne tehnike i taktike strukture u razliitim uslovima. Moe se razvijati izvoenjem specifinih akcija nekog sporta iz neobinih poetnih pozicija i u koordinacijski zahtevnijim uslovima. Specifina koordinacija naroito dolazi do izraaja u onim sportskim granama koje obiluju tehnikim elementima (sportske igre). U sportskim igrama vano je precizno izvoenje jednostavnih i sloenih vetina to je mogue bre u zadanom vremenu te u kontinuiranom menjanju okoline zbog prisutnosti protivnika.

3. Metodika treninga koordinacije


Cilj koordinacijskog treninga treba biti potpuni razvoj svih neuromotorikih sastava (Hirtz, 1976), odnosno postizanje visokog nivoa funkcija svih kontrola kretnih procesa te adekvatne prilagodljivosti na promenjive situacije, zatim uenje i stabilizacija novih vetina te njihova automatizacija. U treningu koordinacije treba potovati nekoliko metodikih principa: a) poveati detetov potencijal za koordinaciju od najranijeg doba Koordinacija se unapreuje zahvaljujui uenju novih pokreta. Visok nivo koordinacije omoguuje uenje teih motorikih zadataka, to je povezano sa savladavanjem tehnike odreene sportske grane ili discipline. Zahtevnost tehnikih zadataka u sportskoj se izvedbi progresivno poveava, pa to pre sportista poinje uiti, to vie kretnih vetina poseduje, bit e bolja njegova koordinacija, a samim tim i sposobnost savladavanja novih elemenata tehnike u izabranom sportu. b) postaviti izazov detetu vebama za njegov nivo biolokog razvoja, intelektualnog kapaciteta i motorikih sposobnosti Vebe koje su prelagane, dosadne su i monotone i, najvanije, ne razvijaju koordinaciju. S druge strane, vebe koje su preteke, obeshrabruju dete i sputavaju ga u daljim pokuajima. Dakle, iz ovoga treba zakljuiti da detetu treba davati vebe u skladu s karakteristikama hronoloke i bioloke dobi te stepenom razvijenosti osobina, sposobnosti i znanja. Vebe treba primenjivati u skladu sa senzitivnim fazama razvoja pojedinih komponenata koordinacije. c) stalno unapreivati i menjati vebe

Upravo prethodna dva principa objanjavaju ovaj princip - to vie vebi sportista poznaje, to je bolje, zato jer i one vebe koje su poznate, nisu do kraja ispunile svoju svrhu te olakavaju i ubrzavaju uenje novih. d) uiti koordinacijske vetine kroz tri nivoa Prvo, treba nauiti spacijalnu (prostornu) formu pokreta. Drugo, treba nauiti izvoditi pokret zadanom brzinom i ritmom te tree, potrebno je nauiti izvoditi pokret u izmenjenim uslovima. e) izvoditi savladane vebe u promenjivim uslovima koji forsiraju promene u prostornoj formi, vremenskoj usklaenosti (timing) i dinamici tih svladanih vebi To se moe odnositi na promene u smeru kretanja, startnoj poziciji, zavrnoj poziciji, nadalje na poveanje dometa kretanja, limitiranje vremena izvoenja pokreta, dodavanje zadataka tokom izvoenja vebe, promene optereenja (visina prepreke, teina opreme), okoline (veliina terena, tip podloge), promene vrste signala u vebama koje zahtevaju reakciju na signal, izvoenje koordinacijskih vebi nakon nekih drugih vebi (ravnotea nakon okreta, precizni pokreti na kraju vebi kada su deca izmorena). Za ostvarivanje ciljeva koordinacijskog treninga predlae se (Drabik, 1996): da trening koordinacije sadri velik broj raznolikih sadraja koristiti razliite prirodne oblike kretanja (hodanje, tranje, skakanje, balansiranje, penjanje, bacanje, hvatanje) s ciljem planiranog i sastavnog razvoja ove motorike vetine usavriti osnovne faktore koordinacije (kinestetiko diferenciranje, prostorna orjentacija, ravnotea, oseaj za ritam, reakcija na signal) treba krenuti od jednostavnijih vebi prema sloenijima, od poznatih prema nepoznatima. poznate vebe izvoditi iz novih pozicija, s dodatnim pokretima te u izmenjenim uslovima. Nakon toga treba usavravati koordinacijske sposobnosti u ekstremnim uslovima I u uslovima u kojima postoji vie reenja motorikih problema. kada dete naui grubu formu pokreta u zadanim koordinacijskim vebama, treba dodati nove elemente ili pokazati nove vebe. koristiti odgovarajue metode uenja tehnike sportske grane, kombinujui razvoj koordinacijskih sposobnosti s uenjem sportskih vetina kombinirati razvoj optimalnih kondicijskih sposobnosti (snaga, brzina, izdrljivost) s koordinacijom u razvoju koordinacije vrlo dobro je koristiti metodu ponavljanja

Koordinacijske vjebe zahtijevaju najvii nivo koncentracije te postavljaju vrlo visoke zahteve na nervni sistem, stoga se primenom koordinacijskih vebi nervni sistem vrlo brzo umara. Najbolje vreme za izvoenje koordinacijskih vebi je zavretak zagrevanja ili poetak glavnog dela treninga. Sve mlae uzrasne kategorije bi na svakom treningu barem 10 15 minuta trebale raditi na koordinaciji. Vebe treba izabrati prema individualnim sposobnostima i sportskom potencijalu. Ne bi trebalo provoditi treninge koji su u potpunosti posveeni koordinaciji, ve je potrebno kratko, ali esto raditi na razvoju koordinacije (Drabik, 1996). U dugoronom razvoju trener svake godine treba zameniti 10 20 % koordinacijskih sadraja novima. Koordinacija se moe razvijati u nekoliko osnovnih etapa: 1. izvoenje standardnih tehnikih struktura sportske grane 2. izvoenje svih vebi na suprotnoj strani (levaci na desnoj i obratno) 3. promene brzine i ritma u izvoenju vebi 4. promena elemenata poznatih tehnika 5. dodavanje novih pokreta poznatim tehnikama 6. poveanje optereenja u situacijskim vebama 7. uenje tehnikih vetina drugih sportova

3.1 Ravnotea

Ravnotea je sposobnost uspostavljanja i zadravanja odreenog statikog poloaja ili odravanje stabilnog poloaja tokom dinamikih struktura kretanja. Najbolje razdoblje za razvoj ravnotee je kod deaka izmeu 10. i 11. godine, a kod devojica izmeu 9. i 10. godine. Za razvoj ravnotee koriste se razliite statike i dinamike vebe: 1. stajanje na jednoj nozi, oi otvorene ili zatvorene, uz dodavanje razliitih zadataka, npr. Rukama kruiti u ramenom zglobu, svaka ruka u suprotnom smeru, a podignutom nogom kruimo prema unutra ili prema van (slika 1) 2. stajanje na jednoj nozi, ruke su u odruenju; prebacivati loptu iz ruke u ruku (slika 2) 3. jednononi skokovi s okretima od 90, 180, 270 i 360 stepeni (slike 3a i 3b) 4. kleanje na levom kolenu i upor desnom rukom o pod; izvoditi simultane pokrete kruenja levom rukom i desnom nogom (slika 4) 5. razliite vrste skokova unazad, npr. skokovi unazad s podizanjem kolena na prsa u letu (slika 5a, 5b i 5c) 6. tranje po vedskoj klupi; ponavljati nekoliko puta za redom (slike 6a i 6b) 7. hodanje po vedskoj klupi i uskoj gredi uz voenje lopte po tlu (slike 7a i 7b) 8. prilikom voenja koarkake lopte u mestu napraviti poluokret skokom za 180 stepeni i nastaviti voditi loptu drugom rukom (slike 8a, 8b i 8c) 9. stojei na jednoj nozi, dodavanje fudbalskom loptom u paru (slika 9) 10. stajanje na nestabilnim povrinama i dodavanje loptom (odbojka) (slike 10a i 10b) 11. skokovi u vis, ruke na kukovima; doskok uvek na isto mesto (slike 11a, 11b i 11c) 12. stojei na nestabilnoj povrini, voditi loptu oko tela u oba smera (slike 12a i 12b)

3.2 Ritam

Oseaj za ritam je sposobnost za odreivanje duine ili opsega pokreta u odgovarajuim vremenskim razmacima zadane vebe. Za razvoj oseaja za ritam koriste se sledee vebe:

1. visoki skip, niski skip, zabacivanje potkolenica, izbacivanje potkolenica, deji poskoci (slike 13a, 13b, 13c, 13d i 13e) 2. niski skip, a svaki trei ili etvrti korak visoki skip (slike 14a, 14b i 14c) 3. tranje preko prepreka koje su jednako udaljene jedna od druge (slike 15a, 15b i 15c) 4. tranje preko 48 prepreka koje se nalaze na razliitim udaljenostima jedna od druge (slike 16a, 16b i 16c) 5. voenje lopte slalom, tako da su stalci jednako udaljeni jedan od drugoga, npr. 1m, 1,5 m, ili 2 m (slike 17a, 17b i 17c) 6. voenje lopte - slalom tako da su stalci razliito udaljeni jedan od drugoga, npr., 1m, 1,5 m ili 2 m (slike 18a, 18b i 18c) 7. razliite gimnastike vjebe koje se izvode uz muziku 8. odbijanje lopte od zida nogom bez prekida (slike 19a i 19b) 9. voenje lopte u mestu s promenom ritma.

3.3 Orjentacija u prostoru (spacijalna orjentacija)

Spacijalna orjentacija je sposobnost poloaja oseta vlastitog tela ili dela tela u prostoru. Ovu sposobnost najbolje je razvijati u senzitivnim fazama, odnosno izmeu 12. i 14. godine. Za razvoj ove sposobnosti koriste se sledee vebe: 1. u tranju loptu obema rukama bacati iza lea i hvatati je ispred tela; isto, samo obratno (slike 20a, 20b, 20c, 20d, 20e i 20f)

2. iz mesta baciti 2 teniske loptice u vazdug, izvesti okret za 180 stepeni i hvatati loptice (slike 21a, 21b i 21c) 3. isto to s loptom 4. vebu izvoditi u paru, tako da su lanovi para okrenuti leima jedan prema drugome; iz zaklona trupom dodavati loptu partneru koji je hvata na razliitim udaljenostima (slika 22) 5. hodati u pounju, jednom rukom gurati loptu, a drugom je voditi ili je bacati u vazduh i hvatati je (slika 23) 6. iz uspravnog stava baciti loptu u vis prema napred, izvesti kolut napred i uhvatiti loptu 7. izvoditi razliite gimnastike elemente (slike 24a, 24b i 24c) (premet strance zvijezda,

kolut napred, kolut nazad, iz uspravnog stava izvodi se kolut napred, skok s okretom za 180 stepeni, nakon toga kolut nazad te skok s okretom za 180 stepeni

3.4 Brzina reakcije

Brzina reakcije je sposobnost brzog odgovora pokretom na odreeni nadraajj, poput vidnog, slunog ili taktilnog nadraaja. Za razvijanje brzine reakcije koriste se sledee vebe:

1. partner dri tenisku lopticu u ruci i isputa je bez upozorenja,sportista je mora uhvatiti pre nego li dodirne tlo (slike 25a i 25b) 2. isto to samo to se sportista nalazi na odreenoj udaljenosti i mora uhvatiti lopticu pre nego li dva puta padne na podlogu 3. isto kao veba broj dva samo to se izvodi rukometnom loptom koja se baca u stranu (slike 26a i 26b ) 4. dodavanje lude loptice u paru 5. sportista stoji na mestu potpuno oputen i na trenerov znak brzo menja poziciju (npr. uanj, sklek, sed, leanje) (slike 27a, 27b i 27c)

6. start iz razliitih pozicija (iz seda, kleka ili leanja na podlozi) na zvuni ili vizualni signal te kratak sprint 5 - 10 metara na trenerov znak (slike 28a i 28b) 7. u paru; jedan partner izvodi pokrete po vlastitu izboru, a drugi treba te pokrete imitirati u to kraem vremenu (ogledalo) voenje lopte, sed, kretanje u stranu, skok, okret, promena ruke kod voenja lopte (slike 29a i 29b) 8. kretanje u koarkakom stavu; na trenerov znak rukom, promena smera napred, natrag, levo, desno (slika 30) 9. desnom rukom voditi koarkaku loptu, a levom nogom voditi fudbalsku loptu istovremeno (slike 31a i 31b).

3.5 Sinkronizacija pokreta u vremenu

Sinhronizacija pokreta u vremenu usavrava se vebama koje sadre nepovezane pokrete dva ili vie delova tela. Najbolje je razvijati ovu sposobnost izmeu 6. i 8. godine i koristiti sledee vebe: 1. rukama raditi velike krugove(svaka u suprotnu stranu), a nogom kruiti u zglobu kuka prema unutra (slika 32) 2. u bonom kretanju, rukama u odruenju izvoditi velike krugove, na nain da idu u suprotnom smeru (slika 33) 3. rotacije kukova u jednu stranu, a glave u drugu stranu (slika 34) 4. skip u mestu; voditi loptu jednom rukom, a drugom raditi velike krugove u ramenom zglobu (slika 35) 5. skakanje s izvoenjem udaraca u vazduhu (slika 36) 6. jednom rukom raditi eone krugove, drugom bone, ali samo iz zgloba ramena 7. jednom rukom raditi eone krugove, a drugom rukom boni udarac (slika 37) 8. stajanje na jednoj nozi; ruke se kreu iz priruenja u predruenje, dok se nogom krui (slika 38a i 38b) 9. preskakivanje vijae (na dve noge, na jednoj nozi, ukrtenim rukama) (slika 39) 10. jednom rukom voenje lopte, drugom izbaaj lopte u vis i hvatanje (slika 40)

3.6 Kinestetiko diferenciranje Kinestetiko diferenciranje je sposobnost da se koristi odgovarajua koliina snage za odreeni pokret te da se korektno proceni razlika u formi, udaljenosti i vremenu izvoenja (timing). Ovu sposobnost najbolje je razvijati izmeu 6. i 7. i 10. i 11. godine. Mogu se koristiti sledee vebe: 1. bacanje lopti razliite veliine ne mete postavljene na razliitim mestima na zidu ili tlu (dvema rukama, jednom rukom, nogom...) (slika 41)

2. bacanje medicinke na tano zadanu udaljenost koja nije maksimalna 3. skakanje iz pounja preko 56 prepreka razliite udaljenosti i visine 4. bacanje lopte o zid tako da se lopta odbije od zida na tano zadanu udaljenost (slike 42a i 42b) 5. isto to iz skoka 6. voenje dve lopte razliitih teina i opsega (koje se razliito odbijaju) (slika 43) 7. dodavanja s dve lopte razliite teine i opsega (slike 44a i 44b) 8. skok u dalj na tano zadanu udaljenost koja nije udaljenost maksimalnoga skoka (slike 45a, 45b i 45c) 9. glavom udarati loptu o zid u stajanju ili skakanju (slika 46)

3.7 Adekvatnost kretanja

Adekvatnost kretanja je sposobnost kretanja na nain da se zadatak izvede sa to manjim trudom. Najbolje ju je razvijati izmeu 8. i 13. godine kod deaka i izmeu 9. i 12. godine kod devojica. U treningu se mogu koristiti sledee vebe: 1. proi poligon prepreka (slalom, voenje, preskok, provlaenje, bacanje) sa to manjim trudom i u to kraem vremenu 2. prei zadanu udaljenost u zadanom vremenu sa to manjim brojem pokreta 3. primanje lopte (koarka, odbojka, fudbal) tako da je to pre moemo dodati saigrau 4. prei zadanu udaljenost na neravnom terenu za to krae vreme i s minimalnim trudom.

4. Kognitivne sposobnosti
Inteligencija je pojam koji je u poslednjih sto godina najee I najopsenije ispitivan, objanjavan I definisan u psiholokim istraivanjima, mada bi za taj hipotetski konstrujt adekvatniji izraz bio inteligentno funkcionisanje. Termin je uveden u psihologiju preko Ciceronovog prevoda Aristotelovog pojma razumevanje. Latinski pojam intelektus ima dva osnovna znaenja um I mo shvatanja. Latinski intellegere znai razumevati. Prema Ajzenku veina psiholokih istraivanja inteligencije se odnose na delovanje I ispoljavanje inteligencije, odnosno manifestovanje inteligentnog ponaanja, a sutina inteligencije se ne moe odreivati u terminima manifestnog ponaanja Ili uinka na testovima inteligencije, ve je ona neto to je u osnovi pomenutih aktivnosti. Stankov (1991) navodi nekoliko definicija koje su date pre vie od osamdeset godina: Sposobnost za apstraktno miljenje Sposobnost da se nau odgovori s obzirom na istinitost ili injenice Sposobnost da se stekne sposobnost Sposobnost prilagoavanja na relativno nove situacij Sposobnost da se stekne I zadri enciklopedijsko znanje

Struktura kognitivnih sposobnosti Prema Kvaevu teorije o organizaciji sposobnosti se mogu podeliti u dve grupe I to hijerarhijske iji su autori Bert, Vernon, Katel, Horn, I takozvane facet teorije iji su tvorci Gilford, Gutman, Elkousi. Hijerarhijske teorije shvataju sposobnosti kao ugneene skupove unutar skupova I mogu se grafiki prikazati kao neka vrsta hijerarhijskog sistema. Facet teorije kao to je sluaj sa Gilfordovom, zasnivaju se na klasifikaciji fenomena u preseku pojedinih kategorija. Kod Gilforda tri faceta su operacije, proizvodi I sadraji. C. Bert (1949) je meu prvima pokuao da Spirmanov monarhijski model razvije u hijerarhijski model sposobnosti. On pie: Moje sopstveno gledite je u velikoj meri zasnovano na eringtonovim anatomskim I fiziolokim studijama modanog I nervnog sistema koje pokazuju da je struktura uma u sutini hijerarhijska. Mentalni procesi I kapaciteti izgleda da se sastoje od sistema u sistemima. U skladu sa njihovom relativnom kompleksnou vidi se da razliite komponente pripadaju nekom od etiri ili pet nivoa koji se mogu razlikovati. Inteligencija kao integrativna funkcija uma obuhvaena je na svakom nivou, a njene manifestacije se razlikuju ne samo u stepenu, ve I po svojoj kvalitativnoj prirodi. U njegovoj emi sposobnosti, na najniem nivou su senzorni procesi koji odgavaraju nizu specifinih faktora iz oblasti oseta, vida, sluha, mirisa, ukusa I konestezije.sledei nivo je nivo percepcije koji ukljuuje perceptine I motorne procese. Tu se izdvajaju dva grupna faktora- jedan je za sve forme perceptivne diskriminacije, a drugi je grupni factor motornih aktivnosti. Trei nivo je asocijativni nivo, a dihomatiju diktiraju dva principa- slinost kognitivnih aktivnosti I priroda menatalnog sadraja kognitivnih aktivnosti. Prvi od ovih proncipa odraava se u dva grupna faktora- prvi je memotija, koja zavisi od fiziolokih osobina mozga, a drugi se odnosi na asocijativnost mozga. Na osnovu prirode mentalnog sadraja izdvajaju se grupni faktori veralne, praktine, aritmetike I spacijalne sposobnosti. Grupni factor verbalnih sposobnosti, empiriski dobro zasnovan, potie iz dva ua grupna faktora- faktora operacija, sa izolovanim reima I faktora smisaonih jezikih Celina. Slino verbalnim I numeriki factor se deli na nekoliko uih grupnih faktora. Ovaj faktor je definisan kao sposobnost oblikovanja, retencije I korienja asocijacija meu neverbalnim simbolima ukljuujui I brojeve. Grupni faktor praktinih sposobnosti izolovan je posle Bertovog iskustva u radu na selekciji uenika. Pokazalo se da verbalni testovi koji su do tada bili misaono upotrebljavani, nisu dovoljno prediktivni za uspeh uenika u tehnikim kolama. Bert je pokuao da selekciju vri pomou testoava izvoenja I rezultati su pruili pouzdane dokaze o postojanju grupnog faktora praktine sposobnosti. Grupni spacijalni faktor, takoe je ukljuen u Bertov system. Ovaj faktor je prvi izolovao El KOUSI. U njemu se odraava sposobnost opaanja prostornih relacija meu objektima, tumaenja tih relacija I zamiljanja novih relacija. Ovde takoe postoje dva ua faktora- faktor statikih I faktor kinetikih relacija Najvii mantalni nivo je nivo relacija koji je u vrhu hijerarhije sposobnosti. U okviru g faktora su dva ua faktora- faktor shvatanja relacija I faktor kombinacija relacija.

Gilfordova teorija Nasatavlja tendencije priaznavanja samo grupnih faktora u Americi je Gailford. On je Terstonovu ideju o postojanju veeg broja primarnih sposobnosti izveo do najsitnijih detalja. Taj concept structure sposobnosti on je opisao kao morfoloki model. Radi potpunijeg opisa svih moguih posebnih sposobnosti Gilforf je definisao tri dimenzije intelekta ijim se ukrtanjem dobija 120 nezavisnih intelektualnih sposobnosti. Dimenzije su predstavljene na sledei nain: 1. Kognicija, direktno pronalaenje informacija u razliitim oblicima 2. Memorija, zadravanje informacja u nepromenjenom obliku u kakvom su bile prilikom uenja 3. Divergentna produkcija, produkovanje vie informacija iz date informacije 4. Evaluacija odluka koje zadovoljavaju logike kriterijume. Druga dimenzija modela odnosi se na sadraj I nju ine etiri paralelne kategorije: figuralni, simbliki, semantiki I bihejvioralni sadraj. Trea dimenzija su produkti. To su razraeni naini ili oblici ispoljavanja informacija I imaju sledee kategorije: Jedinice , pojedinane stvari, njihova imena, izolovane celine Klase , grupe predmeta sa zajednikim odlikama Relacije , razne vrste odnosaizmeu dva objekta sa specifinim obelejima Sistemi, kompleksi strukture ili organizacije meusobno zavisnih delova ili delova koji su u interakciji. 5. Transformacije, promene informacija ili produkata u drugi oblik ili stanje 6. Implikacije, oekivanja ili predikcija neega na osnovu date informacije 1. 2. 3. 4. Ukrtajnem pet vrsta mentalnih operacija, etiri vrste sadraja testova I est vrsta produkata Gilford je dobio 120 vrsta nezavisnih sposobnosti. Meutim prilikom objavljivanja ovog modela (1956) Gilford je opisao samo 40 sposobnosti, da bi do 1971 objasnio 98 empirijskih utvr]enih sposobnosti. Gilford veoma strogo yastupa gledi[ted a su opravdane jedino ortogonalne poyicije faktora iy ;ega sledi da u njegovom sistemu nema mesta ya op[tu inteligenciju. Kriti;ari ka\u da Gilfordov model ne predstavlja opis empirijski yasnovanih bayi;nih faktora, ve da vi[e predstavlja apriorni sistem ya klasifikaciju testova I jednu vrstu direkcije ya iyradu novih testova.

Zakljuak
Ova motorika sposobnost jedna je od najmanje istraenih, a istovremeno i najvanijih sposobnost od kojih zavisi uspenost u pojedinoj sportskoj grani ili disciplini, koja osim toga, utie i na celokupni psihosomatski razvoj deteta. U svakom sportu je povezana s tehnikom i taktikom; prema tome, to je vii nivo kooordinacije, sportista se bolje prilagoava na trenane i takmiarske zahteve. Dakle, sportske igre, koje obiluju tehnikim i taktikim elementima, zahtevaju visok nivo ove vane sposobnosti. Vrlo je bitno prepoznati vanost ove motorike sposobnosti i primenjivati vebe za njen razvoj od najranije dobi jer se na taj nain razvoj mlaih sportista moe znatno olakati i osigurati baza za dalje usavravanje. Bez obzira na nivo nasleene koordinacije, ne moe se oekivati stalni napredak ako se ne posveuje posebna panja ovoj vanoj sposobnosti. Upravo zbog toga bitna je viestrana priprema sportista koja e rezultirati poboljanjem koordinacije, no isto tako valja biti oprezan pri oblikovanju programa za razvoj koordinacije zato to e greke u metodici razvoja primarnih koordinacijskih sposobnosti ostaviti trajne posledice na motoriku efikasnost oveka. Dakle, najbitnije je svakom spprtisti dati odgovarajue informacijsko optereenje u pravom trenutku, to e rezultirati ostvarenjem eljenih rezultata. Koordinacija se drugaije zove motorika inteligencija, pa shodno tome moe se govoriti o visokoj povezanosti izmeu kognitivnih sposobnosti I koordinacije.zato treba poznavati senzibilne faze, tj periode kada je najbitnije raditi na koordinaciji, jer je ona jedna od glavnih sposobnosti koje odvajaju vrhunske sportiste od prosenih. Usput ovo je povrana veza pa samim treningom koordinacije mi utiemo I na intelekt. S toga predlog svim trenerima je da obuavanje ovog prostora motorike shvate vrlo ozbiljno, jer je od krucijalne vanosti za uspeh u sportu.

Literatura
1. MILOJEVI, ALEKSANDAR M. Psihologija sporta I vebanja- sven NI, 2004 2. http://www.sportforma.com/index.php?option=com_content&task=view&id=131&Itemid=278

You might also like