You are on page 1of 85

Karlo Kolodi PINOKIO

Pevela Razija Sarajli I KAKO SE DOGODILO DA JE MAJSTOR ILJEA, STOLAR, NAAO KOMAD DRVETA KOJE SE SMIJALO I PLAKALO KAO DIJETE Bio jednom... Neki kralj, rei e odmah moji mali itaoci. Ne, djeco, pogrijeili ste. Bio jednom neki komad drveta. Nije to bilo neko skupocjeno drvo, bio je to obian komad drveta koji se zimi baca u pe i na ognjite da se njim naloi vatra i da se ugriju sobe. Ne znam kako se dogodilo, ali je jednog dana ovaj komad drveta dospio u radnju starog stolara, majstora Antonija. Starca su svi zvali majstor iljea (Trenji) zbog nosa koji mu je na vrku bio uvijek sjajan i tamnoljubiast kao zrela trenja. Mnogo se obradovao majstor iljea kada je opazio drvo. Zadovoljno je trljao rukama mrmljajui poluglasno: Ovo drvo mi je dolo u pravi as! Napraviu od njega nogu za jedan stoi. Reeno uinjeno. Uzeo je naotrenu sjekiru da oljuti koru od drveta i da ga istee. Ali, tek to je zamahnuo sjekirom, ruka mu zastade u zraku. Zauo je tanki glasi koji je molio: Nemoj me udarati tako jako! Moete zamisliti kako se iznenadio majstor iljea! Zbunjenim pogledom osvrtao se po sobi da uje odakle li dolazi taj glasi, ali nije vidio nikog. Zavirio je pod klupu, zavirio je pod orman koji je bio uvijek zatvoren, zavirio je u korpu sa strugotinama i piljevinom, otvorio vrata radionice, da glas moda nije doao sa ulice, ali nigdje nikoga! ta bi to moglo biti!?... Znam ta je, ree smijui se i eui se po vlasulji. Samo mi se uinilo da ujem taj glas. Hajd' na posao! Ponovo je uzeo sjekiru i udario po drvetu. Oh! Udario si me! povika alosno isti glasi. Ovaj put majstor iljea se zaprepasti. Oi su mu skoro iskoile od straha, usta mu se irom otvorila, a jezik je isplazio sve do brade, kao ona glava na esmi.
1

Kada je malo doao sebi, poeo je da govori drui i zamuckujui od straha: Odakle li je doao ovaj glasi koji je uzviknuo: oh! U sobi nema ni ive due. Da se nije nekim sluajem taj komad drveta nauio da plae i cvili kao kakvo malo dijete, ne, to ne moe da bude! Pa ovo je obian komad drveta za vatru, drvo kao i svako drugo drvo, i ako ga bacimo u pe, moemo lijepo da skuhamo lonac graha... ta li je onda? Da se nije neko, sakrio u drvo? Ako se sakrio, nek se uva! Pokazau mu ja! Govorei tako prihvatio je objema rukama siroto drvo i poeo njim nemilosrdno da lupa o zidove sobe. Zatim je stao da oslukuje. Priekao je dvije minute, ali nikakva glasa! Jo pet minuta nita, deset minuta opet nita! Vjerovatno mi se samo uinilo da ujem onaj glasi, ree, primoravajui samoga sebe da se nasmije i eui se pri tom po vlasulji. Na posao, majstor-Antonio! Od velikog straha poeo je da pjevui ne bi li se malo ohrabrio. Sjekiru je ostavio u stranu i uzeo u ruke strug da ostrue i izblanja drvo. Ali dok je strugao gore-dolje zau ponovo onaj glasi koji mu ovaj put smijui se ree: Prestani! kaklji me po tijelu! Ovaj put siroti majstor iljea pade kao gromom pogoen. Kada je otvorio oi, vidje da se nalazi na podu. Lice mu je bilo izoblieno, a vrak nosa, inae uvijek tamnoljubiast, bio je jo tamniji od velikog straha. II MAJSTOR ILJEA POKLANJA KOMAD DRVETA SVOM PRIJATELJU EPETU KOJI GA UZIMA DA OD NJEGA IZRADI UDESNOG LUTKA KOJI BI ZNAO DA PLEE, DA SE MAUJE I DA IZVODI SMRTONOSNE SKOKOVE Dok je on leao na podu, neko pokuca na vrata. Uite, ree stolar, nemajui snage da se podigne na noge. U radionicu ue ivahan stari kojemu je bilo ime epeto. Djeca iz susjedstva, kada bi htjela da ga naljute, zvala su ga Polendina (Purica) zbog njegove ute vlasulje koja je mnogo liila na puru od kukuruzna brana. epeto je bio jako naprasit. Jao onom ko bi ga nazvao Polendina! Postajao je tada prava ivotinja i niko ga nije mogao obuzdati u tom bijesu. Dobar dan majstor-Antonio! ree epeto. to radite tu na podu? Uim mrave da raunaju! Nazdravlje! Ko vas je doveo do mene, prijatelju epeto?
2

Noge. Znate, majstor-Antonio, doao sam do vas da zamolim za jednu uslugu. Spreman sam da vas usluim, odgovori stolar, diui se na noge. Jutros mi je pala na pamet jedna misao! Da ujemo! Naumio sam da izradim lijepog drvenog lutka. arobnog lutka koji bi znao da plee, da se mauje i da izvodi smrtonosne skokove. S ovim lutkom poao bih u svijet da se domognem komada hljeba i aice vina. ta mislite o tome? Vrlo dobro, Polendina! povika onaj glasi za koji se nije znalo odakle dolazi. Kad je uo to ime, prijatelj epeto se zacrveni kao paprika od ljutnje. Okrenuvi se stolaru, ree mu bijesno: Zato me vrijeate? Ko vas vrijea? Nazvali ste me Polendina!... Nisam ja. Nisam valjda ja! Vi ste me nazvali tim imenom! Nisam! Jeste! Nisam! Jeste! I estei se sve vie i vie, dva prijatelja su dohvatili jedan drugoga i potukli se tako, da je to bilo strano. Kada se zavrila bitka, majstor Antonio je u svojim rukama imao epetovu utu vlasulju, a u epetovim ustima nalazila se stolareva sijeda vlasulja. Vratite mi moju vlasulju, ree majstor Antonio. Vratite vi meni moju, pa da se pomirimo. Kada su vratili jedan drugome vlasulje, dva staria su stegli srdano ruke i zakleli se da e ostati prijatelji do kraja ivota. Pa prijatelju epeto, odgovori stolar u znak izmirenja, ta ste ono htjeli od mene? elio bih malo drveta da napravim lutka. Hoete li mi dati? Srean to e se rijeiti drveta koje je bilo uzrok tolikom strahu, majstor Antonio poe klupi da uzme drvo i da ga dade svom prijatelju. Ali kada je htio da mu ga da, drvo udari po njegovoj ruci, mugnu iz nje i poe snano da lupa po cjevanici sirotog epeta. Ah! Zar vi tako dareljivo poklanjate svoju robu, majstor-Antonio? Umalo da ne ostadoh bez noge! Kunem se da vas ja nisam udario! Nisam valjda ja! Svemu je krivo ovo drvo... Znam da je drvo, ali vi ste mi ga bacili u noge. Nisam ga ja na vas bacio. Laove!
3

epeto, nemojte da me vrijeate! Inae u vas nazvati Polendina! Magare! Polendina! Magarino! Polendina! Majmune! Polendina! Kad je uo po trei put to ime, epeto je obnevidio od bijesa. Poao je prema stolaru, bitka je ponovo zapoela. Kada se bitka svrila, majstor Antonio je imao na nosu dvije ogrebotine vie, a epeto dva dugmeta manje na svom kaputu. Uredivi tako svoje raune, stisnuli su jedan drugome ruku i zakleli se na vjeito prijateljstvo. I epeto je uzeo komad drveta sa sobom, zahvalio se Antoniju i vratio se hramljui svojoj kui.

III KAD SE VRATIO KUI, EPETO ODMAH ZAPOINJE DA IZRAUJE LUTKA. DAJE MU IME PINOKIO. PRVE LUTKOVE VRAGOLIJE epetov stan je bila prizemna sobica u kojoj je svjetlo dopiralo iz trijema. Namjetaj je bio veoma, veoma jednostavan: jedna loa stolica, jedna neudobna postelja i jedan sav rasklimatan stoi. Udno sobe, na zidu, nalazilo se ognjite sa zapaljenom vatrom. Ali su i ognjite i vatra bili samo naslikani. Naslikan je bio i lonac u kojem je veselo vrilo. Iz lonca se dizao oblak pare, reklo bi se ba prave pare. im se vratio kui, epeto je uzeo alat i poeo da izrezuje i izrauje svog lutka. Kako bih ga nazvao? govorio je samom sebi epeto. Htio bih mu dati ime Pinokio. To e ime donijeti sreu lutku. Poznavao sam neku porodicu Pinokija: Pinokio otac, majka Pinokija i djeca Pinokiji. Dobro su prolazili u ivotu ti Pinokiji. Najbogatiji od njih prosjaio je. Kada je nadjenuo ime svom lutku, epeto je poeo paljivo da radi. Napravio je prvo kosu, pa onda elo, a zatim oi. Ali, vidi uda! Lutkove oi su bile kao ive. Uprtim pogledom gledale su u epeta. Starac je bio zaprepaen. Gotovo mu je pozlilo kad je vidio kako ga posmatraju ove drvene oi. Srdito im ree: Zato me tako gledate, oice? Niko mu ne odgovori. Poslije oiju napravio je nos. Ali tek to je bio gotov s nosem, nos je poeo da raste. Rastao je, rastao i rastao, i za nekoliko trenutaka narasla je nosina da joj kraja nema.
4

Skoti epeto je uzeo no da potkrati tu nosinu, ali to je vie rezao, nos je postajao sve dui i dui. Poslije nosa dola su na red usta. Nije ih jo bio ni zavrio, kada se usta poee smijati i pjevuiti. Prestani da se smije! ree epeto ljutito. Ne bi od tog nikakve koristi, kao da je govorio zidu. Prestani da se smije kad ti kaem! povika majstor prijeteim glasom. Pinokio zaista prestade da se smije. Ali to nije bio kraj vragoliji. Umjesto smijeha, isplazio je jezik to je mogao vie. epeto, ne htijui da kvari svoj posao, pretvarao se da ne opaa nita. Poslije usta napravio je bradu, vrat, ramena, trbuh, ruke i ake. Upravo je dovrio ruke kad: pljas! uta vlasulja je poletjela s njegove glave. epeto se okrenu i ta vidje! U rukama lutka nalazila se njegova vlasulja. Pinokio, vrati mi odmah moju vlasulju! Ali umjesto da je vrati, Pinokio je stavi sebi na glavu i umalo da se nije zaguio pod njom. Na ovu drsku i smijenu lupetinu epeto se rastui kao nikada dotle. Okrenuvi se prema Pinokiju, on ree: Vrae mali! Jo te nisam ni dovrio, a ve si poeo da se loe ponaa prema svome ocu. Ne valja, sine, ne valja! I obrisa suzu. Trebalo je jo da napravi noge sa stopalima. Tek to ih je zavrio, kad osjeti jak udarac posred nosa. Zar sam to zasluio? ree u sebi. Neka! Trebalo je na to da mislim ranije! Sad je kasno! Zatim je uzeo lutka pod ruku, stavio ga na pod i poeo da ga ui hodati. Pinokijeve noge su bile kao ukoene. Prve korake je jedva pravio uz epetovu pomo. Kada ih je malo protegnuo, poeo je sam da tri po sobi, a onda, na veliko zaprepaenje epetovo, poletio je vratima i poeo bjeati. Siroti epeto se dao u trk za njim, ali nije mogao nikako da ga stigne. Mali vrag je jurio skaui kao zec. Svojim drvenim nogama lupao je po ploniku tako buno kao da dvadeset pari tekih seljakih cokula koraaju po njemu. Dr'te ga! Dr'te ga! vikao je epeto. Ali ljudi koji su prolazili ulicom, spazivi drvenog lutka kako tri kao kakav berberski konj, zastajkivali su zaueno i smijali se, smijali, smijali, da ne moete ni zamisliti koliko su se smijali. Na epetovu sreu, a i nesreu, na ulici se naao jedan policajac. Uhvatio je Pinokija, a u taj as stie i epeto. Policajac, nasluujui o emu se radi, predade malog vragolana starcu. epeto, zaduvan i srdit, prijetio je Pinokiju da e njih dvojica raistiti raune kad dou kui. uvi to, Pinokio se baci na zemlju i ne htjede ni da se makne. Okupljeni ljudi su gledali sa aljenjem ovaj prizor. alili su Pinokija. Siroto dijete, govorili su jedni, ima pravo to nee da se vrati kui! Vrag sam zna ta bi s njim uradio taj ljutiti epeto. A drugi su nastavljali:
5

Ovaj epeto izgleda neka dobriina, ali sa djecom postupa upravo divljaki. Ako mu siroti lutak dopadne aka, u stanju e biti da ga raskomada... Kad u sve ove prie, policajac pusti na slobodu Pinokija, a odvede u zatvor sirotog epeta. epeto nije mogao da nae rijei u svoju odbranu. Samo je plakao i pribliavajui se zatvoru mucao jecajui: . Nesreni sine! A ja, siromah, mislio sam da izradim jednog lijepog lutka! Neka mi bude! Trebalo je na to ranije da mislim!... Ono to se kasnije dogodilo, pria je kakva se ne da zamisliti. Ispriau vam je u sljedeim poglavljima.

IV PINOKIJEV DOIVLJAJ SA CVRKOM KOJI GOVORI IZ KOJEG SE VIDI KAKO JE OPAKIM DJEACIMA MRSKO DA SLUAJU AKO IH OPOMINJE ONAJ KO ZNA VIE OD NJIH Dakle, djeco, sluajte: dok su nedunog epeta vodili u zatvor, onaj lupe Pinokio, oslobodivi se policajevih aka, trao je svom snagom preko polja da bi se to prije vratio kui. U velikoj urbi skakao je preko visokih nasipa, trnovitih ivica i jaraka punih vode kao kakav kozli ili zei kojeg progone lovci. Kad je stigao pred kuu, naao je ulazna vrata pritvorena. Gurnuo ih je, uao u sobu i samo to je navukao zasun na vratima, bacio se na zemlju, duboko uzdahnuvi od zadovoljstva. Ali to zadovoljstvo nije dugo trajalo. U sobi se zaulo neko krianje: Kri-kri-kri! Ko me to zove? upita Pinokio prestraeno. Ja! Pinokio se okrenu i ugleda velikog cvrka koji se polako penjao gore-dolje po zidu. Reci mi ko si ti? Ja sam Cvrak koji govori. Ovdje ivim ve vie od stotinu godina. Dobro, ali ova soba je sada moja, ree Pinokio i ako hoe da mi uini po volji, idi odmah odavde. Hajd' i da se nisi ni osvrnuo! Otii u odavde onda kad ti kaem jednu veliku istinu, odgovori Cvrak. Govori, pa kidaj! Teko onoj djeci koja se diu protiv svojih roditelja i svojeglavo ostavljaju raditeljski dom. Nikada nee biti sreni na ovome svijetu. Kad-tad e se zbog toga pokajati. Priam ti priu, drugoviu moj! Ali ja znam da u sutra u samu zoru poi odavde, jer ako ovdje ostanem, dogodie mi se ono to se dogaa i ostaloj djeci. Poslae me u kolu. I ja, htio ne htio, morau da uim. A pravo da ti kaem, onako u povjerenju, nemam ba nimalo volje da uim. Vie volim da se zabavljam, da trim za leptirima, da se penjem po drveu i da iz gnijezda
6

vadim male ptie. E, glupo dijete! A ne zna da e kad odraste postati najvei magarac i da e se svako smijati na tvoj raun. Uuti zloslutnie! povika Pinokio. Ali Cvrak, strpljiv i mudar, nije uzeo za zlo ovu nepristojnost. Nastavio je istim mirnim glasom. Ako ti ba nije drago da ide u kolu, zato ne naui bar kakav zanat, tek toliko da moe da zaradi poteno komad hljeba? Zna ta u ti rei! odgovori Pinokio ve pomalo nestrpljivo. Od svih zanata svia mi se jedan jedini. A koji bi to zanat bio. Da jedem, pijem, spavam, da se igram i da se skitam od jutra do mraka. Radi tabe samog kazau ti neto, ree Cvrak koji je govorio istim glasom. Oni koji tako rade zavravaju skoro uvijek u bolnici ili u tamnici. uvaj se zloslutnie! Ako se naljutim, jao tebi! Jadni Pinokio! Ba te alim! Zato bi me ti alio? Jer si lutak, a to je jo gore, jer ti je drvena glava. Na ove posljednje rijei Pinokio bijesno skoi s klupe, podie drveni eki i baci ga na Cvrka. Nije ni pomislio da e ga pogoditi. Ali, naalost, pogodio ga je posred glave tako da je siroti Cvrak imao daha samo da uini: kri-kri-kri! Ostao je na mjestu mrtav, prilijepljen na zidu.

V PINOKIO JE GLADAN, TRAI JAJE DA NAPRAVI KAJGANU, ALI KAD JE BILO NAJLJEPE KAJGANA MU POBJEGNE KROZ PROZOR U meuvremenu spustila se no. Tek tada se Pinokio sjetio da je gladan. U elucu je osjetio kranje, a to je govorilo o dobrom apetitu. elja za jelom kod djeaka raste brzo; kroz kratko vrijeme pretvara se u glad, a obina glad, za tren oka, postaje vuja glad. Pinokio je potrao odmah k ognjitu gdje se nalazio lonac u kojem je vrilo. Poao je da podigne poklopac, da zaviri ta je u loncu, ali lonac je bio samo naslikan. Jadni Pinokio! Nos, ionako dugaak, produio mu se jo bar za etiri prsta. Tada je Pinokio poao u potragu po sobi. Prevrnuo je sve sanduie, pretraio sve budake ne bi li naao malo hljeba, makar i suhog, ili kost koju je oglodao pas, ili pljesnive pure, kosti od ribe, kotice od trenje, bilo ta to se moe provakati. Ali nije naao nita, ogromno nita, ba nita.
7

A glad je rasla, stalno rasla. Sirotom Pinokiju je bila jedina okrepa da zijeva. Od zijevanja su mu se usta razvlaila od uha do uha. Kada se dovoljno nazijevao, poeo je da pljuje. Osjeao je da mu nestaje eluca. Plaui i oajavajui Pinokio je govorio: Cvrak koji govori imao je pravo. Zlo sam postupio kad sam ustao protiv svog oca i kad sam pobjegao od kue... Da je otac ovdje, ne bih sada umirao od zijevanja. Oh! Glad je zaista strana bolest! Ali... gle! Na vrh smetljita neto se bijeljelo, okruglo, neto to je mnogo liilo na kokoije jaje. Trebalo je samo jedan as da Pinokio skoi i pojuri na nj. Bilo je zaista jaje. Nemogue je da opiem Pinokijevu radost! Ona moe samo da se zamisli. inilo mu se da sanja. U rukama je prevrtao, okretao jaje, ljubio ga i ljubei govorio: A sad, kako u da ga skuham? Da ga ispeem! Ne, bolje je da ga skuham na tanjiru! A, moda bi ipak bilo ukusnije da napravim kajganu! Di da ga obarim! Ne, najbre e biti gotovo ako ga ispeem na tanjiru ili na tavi. Jedva ekam da ga pojedem! Reeno uinjeno. Stavio je tavu na grijalicu punu vrue eravice, ulio u tavu malo vode, umjesto ulja ili masla, i kad je voda poela da vri, tak... razlupao je ljusku jajeta i spremio se da jaje izlije na tavu. Ali kakva nesrea! Umjesto bjelanca i umanjca, napolje izletje veselo malo pile i, duboko se poklonivi, ree Pinokiju: Najljepe se zahvaljujem, gospodine Pinokio! Pritedjeli ste mi trud da sam razbijem ljusku. Dovienja, ostajte mi u zdravlju i mnogo pozdravite svoje u kui! Samo to je to reklo, rairilo je svoja mala krila, uputilo se prema otvorenom prozoru, poletjelo i zaas se izgubilo iz vida. Pinokio je ostao kao zaaran, izbuljenih oiju, otvorenih usta i s ljuskom jajeta u ruci. Kada je malo doao sebi, poeo je da plae, da se dere, da lupa nogama o zemlju. Bio je oajan. Kroz suze je govorio: Zaista je Cvrak koji govori imao pravo! Da nisam pobjegao od kue i da je moj otac ovdje, ne bih sada umirao od gladi. Oh! Kako je gadna bolest glad! Kako mu je u elucu sve vie i vie kralo, a nije znao kako da gaumiri, pala mu je na pamet misao da izae iz kue i da skokne do susjednog sela. Moda e tamo naii na neko milosrdno stvorenje koje e mu udijeliti malo hljeba.

VI PINOKIO ZASPI S NOGAMA NA GRIJALICI I SUTRADAN SE BUDI IZGORJELIH NOGU No je bila strana. Grmjelo je i sijevalo kao da e se zapaliti nebo. Podigla se hladna i otra vjetrutina, zvidei i podiui ogromne oblake praine. Grane u polju su jecale, pucale. Pinokio se strano preplaio od grmljavine i sijevanja. Ali, glad je bila jaa od straha. Zato se pribliio vratima, izaao iz kue i u trku, uinivi svega stotinjak koraka, stigao je do sela,
8

isplaenog jezika, zadihan kao kakav lovaki pas. Sve je bilo mrano i pusto. Trgovine su bile zatvorene, kuna vrata zatvorena, prozori zatvoreni. Na ulici nije bilo ni ive due. Kao da je to bilo selo mrtvih. Tada se Pinokio onako oajan i gladan, okai o zvonce jedne kue. Zvonio je neprekidno govorei sam sebi: Neko e se moda pojaviti! I zaista, na prozoru se pomoli naki stari s nonom kapicom na glavi, koji povika srdito: to traite u ovo doba noi? Molim vas da mi date komadi hljeba! Priekaj me, vratiu se odmah, odgovori stari, mislei da ima posla sa jednim od one djeurlije koja se nou zabavlja zvonei po kuama i uznemiravajui poteni svijet koji mirno spava. Poslije nekoliko asaka prozor se ponovo otvori. Glas istog staria povika Pinokiju: Stani ispod prozora i isprui svoju kapu. Pinokio, koji jo nije imao kape, priblii se prozoru i pljus!... osjeti da se na njega izli pravi pljusak vode. Bio je mokar od glave do pete, kao pokislo cvijee. Kui se vratio mokar kao pile, napola mrtav od umora i gladi. Nije imao snage da se dri na nogama. Sjeo je na klupicu, primaknuvi mokre i zablaene noge grijalici punoj vrue eravice. Umoran, zaspao je brzo. U snu mu je vatra zahvatila noge od drveta. Polako, polako, noge su se pretvarale u ugalj, a onda u pepeo. Pinokio je, meutim, nastavio da spava i da hre, kao da to i nisu bile njegove noge. Na kraju, kad je svanulo, probudio se, jer je neko kucao na vrata. Ko je? upita on zijevajui i trljajui oi. Ja sam, odgovori poznati glas. Bio je to epetov glas.

VII EPETO SE VRAA KUI I DAJE LUTKU DORUAK KOJI JE, SIROMAAK, BIO SPREMIO ZA SEBE Skoi Pinokio, jo sanjiv, nije bio ni primijetio da su mu noge sasvim izgorjele. Zato, im je uo oev glas, skoio je s klupice da bre-bolje otvori zasun na vratima. Ali nije mogao ni da se makne. Zateturao je dva-tri puta, pao na pod i opruio se koliko je dug i irok. Pri padu je podigao takvu buku kakvu bi uinila vrea puna kutljaa kada bi pala sa petog sprata. Otvori mi, povika, meutim, epeto s ulice. Oe moj, ne mogu, odgovori lutak plaui i valjajui se po podu.
9

A zato ne moe? Ne mogu jer mi je neko pojeo noge. Ko ti ih je pojeo? Maak, ree Pinokio, ugledavi maka koji se po sobi igrao gurajui pred sobom svojim apama strugotine od drveta. Otvori mi, kad ti kaem! ponovi epeto. Ako ne otvori, dau ti ja tvog maka kad uem u kuu! Vjerujte mi, oe, da ne mogu ni da se uspravim. Jadan ti sam! itavog ivota u morati da puem na koljenima. epeto je bio uvjeren da je posrijedi opet neki Pinokijev lopovluk i zato odlui da ga dokraji. Pope se uza zid i ue u kuu kroz prozor. Zaista je namjeravao da kazni Pinokija. Ali kad ga vidje onako opruenog na podu, bez nogu, ganu ga duboko Pinokijeva nesrea. Uze ga u naruje i poe da ga ljubi i miluje po sto puta. Niz obraze su mu kapale krupne suze. Jecajui, on progovori: Mali moj Pinokio! Kako su mogle da ti izgore noge? Ne znam, oe, odgovori Pinokio... I poeo je da pria svom ocu kako je bio gladan, kako je otiao u selo, kako se vratio kui i kako je od umora i gladi zaspao... Vi ste se vratili, zatekli me izgorjelih nogu. Jo uvijek umirem od gladi a, eto, nogu vie nemam. Ih!... Ih!... Hi!... Ih!... I siroti Pinokio poe da plae i da vie tako jako da se ulo pet kilometara daleko. Iz Pinokijevog zamrenog govora epeto je razumio samo to da lutak umire od gladi. Iz depa je izvukao tri kruke i, pruajui ih Pinokiju, ree: Htio sam da ih pojedem za doruak. Ti si gladan i ja ti ih poklanjam od sveg srca. Pojedi ih, uzdravlje! Ako ba traite da ih pojedem, molim vas da mi ih ogulite. Da ogulim? zaudi se epeto. Ne bih nikada pomislio, dijete moje, da si takav probira i tako gadljiv. Ne valja to dragi Pinokio! Jo od malih nogu, na ovom svijetu, treba da se privikavamo na svaku hranu i da se nauimo sve jesti. Nikada se ne zna ta nam se moe dogoditi. Nikada se ne zna!... Lijepo priate, nastavi Pinokio, ali ja neu da jedem voe koje nije oguljeno. Ne mogu da podnesem koru od voa. Dobriini epetu nije preostalo nita drugo nego da oguli kruke. Izvadio je noi, i naoruan svetim strpljenjem, oguli ih sve tri, a kore ostavi na kraj stola. Kada je pojeo prvu kruku u dva zalogaja, Pinokio zamahnu da baci ogrizak. Ali epeto mu zadra ruku i ree: Ne bacaj, na ovom svijetu sve moe da doe dobro! Ali, zaboga, neu valjda jesti ogriske, povika lutak, prevrui se i izvijajui se kao kakva zmija. Ko zna! Svata se deava! ponovi epeto bez ljutnje.
10

I tako, umjesto da ga baci, ogrizak se nae pored kora, na kraju stola. Kada je pojeo, ili bolje rei progutao sve tri kruke, Pinokio, jako zijevnuvi, ree cmizdravo: Jo uvijek sam gladan! Dijete moje, nemam vie nita! Zar ba nita, nita? Nita osim kora od kruaka. Pa dobro, ree Pinokio, kad nema nita drugo, dobro e doi i kora jedne kruke. I poeo je da vae. Najprije je malo iskrivio usta, a zatim, sve jednu po jednu, pojeo pohlepno, u tren oka sve kore, a poslije kora i ogriske. Kad je i s tim bilo gotovo, lupnu se zadovoljno po trbuhu i sav radostan kliknu epetu: E, sad mi je dobro! Vidi dakle, primijeti starac, da sam imao pravo kad sam ti govorio da ne treba suvie zanovijetati niti suvie izbirati u hrani. Dragi moj, nikad se na zna ta moe da se dogodi na ovom svijetu. Ne zna se nikad!...

VIII EPETO PRAVI NOVE NOGE PINOKIJU I PRODAJE SVOJ KAPUT DA MU KUPI BUKVAR im je ublaio glad, lutak pode da zanovijeta i plae. Htio je nove noge. epeto ga je pustio da plae i da se jada itavo pola dana, da ga na taj nain kazni za poinjene nestaluke. Onda mu ree: A zato bih ti pravio noge? Moda zato da opet pobjegne od kue. Obeavam vam da u u budue biti dobar, ree Pinokio jecajui. Svi djeaci, kad hoe neto da postignu, govore tako odgovori epeto. Obeavam da u ii u kolu, da u uiti i da u biti pohvaljen. Svi djeaci, kad hoe neto da postignu, ponavljaju istu priu. Ali ja nisam kao ostali djeaci. Mnogo sam bolji od njih i govorim uvijek istinu. Obeavam vam, oe, da u izuiti neki zanat i da u vam u starosti biti utjeha i podrka. I pored stranog izraza lica, epetove oi su bile pune suza. Bio je istinski ganut tako alosnim izgledom svog sirotog Pinokija. Ne ree nita. Uze u ruke alat i dva komadia suhog drveta i poe svojski da radi. Nije proao ni itav sat, a noge su ve bile gotove. Par hitrih, tankih, jakih noica! Reklo bi se da ih je radio pravi umjetnik. Kada su bile gotove, epeto ree lutku:
11

Zatvori oi i spavaj! I Pinokio zatvori oi, ali se samo pretvarao da spava. I dok se on tako pretvarao, epeto mu je prilijepio noge sa malo ljepila rastopljenog u ljusci od jajeta tako dobro da se nije zapaao nikakav trag gdje su bile zalijepljene. Kad je osjetio da opet ima noge, Pinokio skoi sa stola na kom je bio ispruen i poe da se vrti, da se prevre u zraku, kao da je poludio od velike radosti. Htio bih odmah da poem u kolu, ree Pinokio svom ocu, da vam se na taj nain zahvalim za sve dobro koje ste mi uinili. Vrlo dobro, mladiu! Ali za kolu mi je potrebno nekakvo odijelo. Siromaan, bez dinara u depu, epeto mu je saio odijelce od arenog papira, napravio par cipela od kore drveta i eiri od sredine hljeba. Zaas se Pinokio naao nad lavorom punim vode koji mu poslui umjesto ogledala. Zadovoljan samim sobom, ree epurei se: Izgledam upravo gospodski! Tako je, odgovori epeto, isto, a ne lijepo odijelo ini ovjeka gospodinom. Aha! Pade mi neto na pamet nastavi Pinokio, ako poem u kolu, treba mi mnogo toga; nedostaje mi ono to je najvanije. ta ti nedostaje? Nemam bukvara. Ima pravo, ali kako emo ga nabaviti? Vrlo lako. Poi emo u knjiaru i kupiti bukvar. A novac? Novca nemam. Nemam ga ni ja, ree dobri starac i rastui se. I Pinokio se rastui, iako je bio nestano dijete. Bijedu, pravu bijedu shvaaju svi, ak i djeca. Dosjetio sam se! povika epeto odjednom ustajui. Navue na sebe stari platneni kaputi sav u dronjcima, i izae iz kue trei. Vratio se brzo i, kad se vratio, nosio je u ruci bukvar za svog sinia, ali vie nije imao kaputa. Siroti ovjek ostao je bez kaputa, a napolju je padao snijeg. A kaput, oe? Prodao sam ga. Zato ste ga prodali? Bilo mi je vrue. Pinokio je odmah shvatio o emu se radi. Imao je plemenito srce i nije mogao da obuzda svoju ljubav. Bacivi se u epetovo naruje, poeo je da ga obasipa poljupcima po licu.

IX
12

PINOKIO PRODAJE BUKVAR DA BI MOGAO OTII DA VIDI POZORITE LUTAKA Kada je snijeg prestao da pada, Pinokio se uputi sa svojim lijepim dobrim bukvarom ispod miice putem koji je vodio u kolu. Usput je, u svom malom mozgu sanjao o mnogoemu, gradio kule u vazduhu, jednu ljepu od druge. I tako je, razgovarajui sa sobom, mislio: Danas u u koli odmah da nauim itati; sutra u da nauim da piem, a prekosutra da raunam. Ovako sposoban kao to sam, moi u onda da zaraujem mnogo novca. Od prvih para do kojih doem kupiu odmah svom ocu lijep sukneni kaput. Ma ta sukneni? Kupiu mu kaput sav od srebra i zlata, sa dugmadima od brilijanata. Siroti ovjek je to zaista zasluio. Da bi mogao da mi kupi bukvar i da bi me poslao u kolu, ostao je u koulji... na ovoj cii zimi. Samo su oevi u stanju da se ovoliko rtvuju!... I dok je, sav ganut, tako razmiljao, uini mu se da uje izdaleka muziku. Svirale i bubnji. Pi-pi-pi... zum-zum-zum... Zastao je. Poe da oslukuje. Ti zvukovi su dolazili sa dna jedne duge poprene ulice koja je vodila u malo selo izgraeno na morskoj obali. Kakva li je to muzika? teta to moram u kolu, ako ne... Kolebao se. Trebalo se odluiti: ili u kolu ili sluati svirale. Danas u sluati svirale, a sutra u u kolu; za kolu uvijek ima vremena, ree na kraju ovaj vragolan slegnuvi ramenima. Reeno uinjeno. Krenuo je poprenim putem i poeo da tri iz sve snage. to je dalje odmicao, sve su se jasnije uli zvui svirale i udarci bubnja: pi-pi-pi-pi-pipi, zum, zum, zum... I, eto, Pinokio se nae na jednom trgu usred gomile svijeta koja se gurala ispred neke velike barake od drveta i platna obojenog u mnogo, mnogo boja. Kakva li je ovo daara? zapita Pinokio jednog maliana iz sela, okrenuvi mu se. Proitaj oglas koji tu stoji, pa e saznati. Proitao bih ga drage volje, ali ba danas ne znam da itam. Ba si vo! Proitau ti onda ja. Dakle, na ovom oglasu pie vatrenocrvenim slovima: VELIKO LUTKARSKO POZORITE. Je li odavno poela predstava? Ovaj as poinje. A koliko stoji jedna ulaznica? etiri novia. Pinokio je bio vrlo znatieljan. Nije mogao vie da se uzdri. Ne stidei se, zatraio je od maliana s kojim je govorio, da mu pozajmi do sutra etiri novia. Dao bih ti ih drage volje, odgovori malian podrugljivo ali ba danas ne mogu da ti ih dam. Za etiri novia prodau ti svoj kaputi ree mu tada lutak.
13

ta e mi kaputi od arenog papira? Ako pokisnem ostau go golcat Hoe li da kupi moje cipele? Dobre su za potpalu vatre. A koliko bi mi dao za eiri? Lijep pazar, nema ta! eiri od sredine hljeba! A ta e biti ako dou mievi i pojedu mi ga na glavi! Pinokio je bio kao na iglama. Ostalo mu je jo jedno. Ali nije imao hrabrosti. Oklijevao je, skanjivao se, muio. Najzad progovori: Hoe li da mi da etiri novia za ovaj bukvar? Ja sam djeak i ne kupujem nita od drugih djeaka, odgovori njegov mali sabesjednik koji je bio mnogo pametniji od Pinokija. Ja u ga kupiti za etiri novia povika preprodava starih krpa koji je bio u njihovoj blizini dok su razgovarali. Knjiga je bila odmah prodata. A kada se ovjek samo sjeti da je onaj siroti epeto kod kue ostao u koulji na ovoj zimi da bi mogao kupiti siniu bukvar! X LUTKE PREPOZNAJU SVOG BRATA PINOKIJA I PRIREUJU MU VELIKU SVEANOST; ALI KAD JE BILO NAJLJEPE, IZLAZI NAPOLJE VLASNIK POZORITA MANAFOKO. PINOKIO JE U OPASNOSTI DA LOE ZAVRI Kada je Pinokio uao u pozorite lutaka, dogodilo se neto to je gotovo izazvalo pobunu. Znate, zavjesa je bila dignuta i predstava je bila ve poela. Na pozornici su se nalazili Arlekin i Pulinela koji su se meu sobom prepirali i, kao to je to ve obiaj, s vremena na vrijeme amarali se i udarali batinom. Gledaocima je od silnog smijeha bivalo zlo. Smijali su se sluajui svau ovih lutaka, koje su se lupale i astile raznim pogrdama s toliko uvjerljivosti kao da su bile dvije razumne ivotinje i dva stvorenja sa ovoga svijeta. Iznenada, Arlekin je prestao da igra i, okrenuvi se prema gledaocima, poeo da vie povienim glasom, maui nekom u dnu dvorane: Nebesa! Sanjam li ili sam budan? Vjere mi, ono dolje je Pinokio! Zaista, to je Pinokio povika Pulinela. Ba je on! prodera se gospoa Rozaura, provirivi iza kulisa s dna pozornice. Pinokio! Pinokio! vikale su sve lutke jednoglasno, iskaui iza kulisa. To je Pinokio! Na brat Pinokio! ivio Pinokio! Pinokio, doi gore k meni povika Arlekin doi da te zagrle tvoja drvena braa. Na ovaj srdaan poziv Pinokio se u tili as naao u prvim redovima dvorane. Drugi skok
14

hop! na glavi dirigenta, a odatle na pozornici. Nemogue je da vam opiem grljenje, srdano tipanje, izraze prijateljstva, pravog i iskrenog prijateljstva, koje je Pinokio primio usred tolike buke od glumaca i glumica i te drvene pozorine druine. Nema ta prizor je bio dirljiv! Ali kada su gledaoci vidjeli da se komedija ne nastavlja, izgubili su strpljenje i poeli da viu: Hoemo predstavu. Hoemo predstavu! Sve uzalud! Umjesto da nastave sa izvoenjem programa, lutke su udvostruile buku i graju. Pinokija su stavili na ramena i nosili su ga pobjedonosno ispred svjetiljki na prednjem dijelu pozornice. Tada iskrsnu vlasnik pozorita. Strana ljudeskara, bilo ga je strano i pogledati. Imao je bradetinu crnu kao mastilo, tako dugaku da mu je dopirala do zemlje; dovoljno je kad vam kaem da mu se pri hodu zaplitala medu noge. Usta su mu bila velika kao pekara, oi su liile na dvije svjetiljke s crvenim staklima iza kojih je upaljeno svjetlo. Zamahivao je debelim biem koji je bio nainjen od zmija i lisiijih repova, isprepletenih meusobno. Na neoekivanu pojavu vlasnika svi se zabezeknue. Mogla se uti i muha u vazduhu. One sirote lutke, i muke i enske, drhtale su kao lie na vjetru. Zato si doao da unese pometnju u moje pozorite? upita vlasnik Pinokija glasinom veoma promuklog straila. Vjerujte mi mnogopotovani, da nije bila moja krivica!... Dosta! Veeras emo urediti nae raune. I zaista, odmah po svretku predstave, vlasnik je poao u kuhinju gdje je pripremio sebi za veeru lijepog ovna kojeg je polako okretao na ranju. A kako mu je nedostajalo drva da bi dovrio peenje i prenje, pozvao je Arlekina i Pulinelu. Ree im: Donesite mi onog lutka kojeg ete nai okaenog o klinu. ini mi se da je napravljen od jako suhog drveta i siguran sam da u imati dobru vatru za peenje... Arlekin i Pulinela su ispoetka oklijevali, ali, prestraeni gazdinim groznim pogledom, posluae. Uskoro su se vratili nosei na rukama sirotog Pinokija, koji je, prevrui se kao jegulja na suhu, vikao oajno: Oe moj, spasite me! Neu da umrem, neu da umrem! XI MANAFOKO KIE I OPRATA PINOKIJU, KOJI POSLIJE TOGA IZBAVLJA OD SMRTI SVOG PRIJATELJA ARLEKINA Vlasnik pozorita Manafoko (to je bilo njegovo ime), izgledalo je, da je straan ovjek. Ne kaem da i nije bio, pogotovo sa onom svojom crnom bradetinom, koja mu je kao pregaa prekrivala itave grudi i noge. Ali, u sutini, nije bio tako lo. Dokaz je to to je bio ganut kad je vidio sirotog Pinokija koji se otimao i tresao viui: "Neu da umrem, neu da umrem!" Saalio se na jadnog lutka. Opirao se malo, ali naposljetku nije mogao vie da izdri. Kihnuo je vrlo
15

glasno. Na to kihanje se Arlekinu, dotad alosnom i povijenom kao alosna vrba, zasjalo lice od radosti i, priklanjajui se Pinokiju, proaputa poluglasno: Dobre novosti, brate! Gazda je kihnuo, znak da se ganuo i smilovao. Sad si spaen... Jedno treba da znate: dok drugi ljudi, kad osjete saaljenje prema nekom, zaplau ili se bar pretvaraju da briu suze, Manafoko je, meutim, svaki put kad bi se istinski raznjeio, imao tu manu da kihne. Pa i to je bio nain, isti kao i onaj drugi, da pokae osjeajnost svoga srca. Kada je kihnuo, gazda, i dalje osoran, viknu: Ne plai vie. Zbog tvoje kuknjave tako mi se okrenulo u elucu... osjeam takvo grenje... da gotovo... iha, iha, i ponovo dvaput kihnu. Nazdravlje! ree Pinokio. Hvala! ive li jo uvijek tvoj otac i majka? upita ga Manafoko. Otac je iv, majku nikad nisam poznavao. Ko zna koliko bih naao uinio tvom starom ocu da te sad bacim u ovaj raareni ugalj! Siroti otac! ao mi ga je!... iha, iha, iha... i ponovo kihnu triput. Nazdravlje! ree Pinokio. Hvala! Uostalom treba i mene aliti. Kao to vidi, nemam vie drveta da dopeem ovu peenicu. Pravo da ti kaem, ti bi mi bio po volji. Ali, sada sam se saalio na tebe i tu se vie nita ne moe. Umjesto tebe baciu na raanj neku drugu lutku iz moje druine... Hej! andari! Na ovaj poziv pojavila su se dva drvena andara, dugi, dugi, suhi, suhi, sa dvorogim eirima na glavi i isukanim sabljama u ruci. Vlasnik im se obrati hrapavim glasom: Uhvatite mi onog Arlekina, veite ga dobro, pa ga onda bacite na vatru. Hou da moj ovan bude dobro ispeen! Zamislite sirotog Arlekina! Njegov strah je bio tako velik da su mu noge pokleknule. Pao je niice na zemlju. Na ovaj potresni prizor Pinokio se baci pred noge vlasniku. Gorko plaui i kvasei suzama sve dlake njegove duge brade, poeo je da govori preklinjuim glasom: Milost, gospodine Manafoko! Ovdje nema gospode... odvrati osorno vlasnik. Milost, gospodine vitee!... Ovdje nema vitezova!... Milost, gospodine savjetnie!... Ovdje nema savjetnika!... Milost, visosti!... Kad ga Pinokio oslovi sa visosti, vlasnik, ije se lice zaokrugli, postade odmah ovjeniji i prijazniji. Pa dobro, ta trai od mene? ree Pinokiju. Milost za Arlekina! Nema nikakve milosti! Ako sam tebe potedio, moram da bacim njega na vatru. Hou da moj ovan bude dobro peen.
16

Kad je tako, povika ponosno Pinokio, diui se na noge i bacivi s glave eiri od sredine hljeba kad je tako, znam ta je moja dunost. Naprijed, gospodo andari!... Veite mene i bacite me na oganj. Ne, nije pravo da umjesto mene nastrada siroti Arlekin, moj istinski prijatelj. Na ove rijei, izgovorene visokim sranim glasom, sve lutke, koje su prisustvovale ovom prizoru, poele su da plau. I sami andari, premda od drveta, plakali su kao dva mala jagnjeta sisanca. U poetku je Manafoko ostao tvrd, nepomian, kao komad leda. Ali, polako, polako, poeo je i on da plae i da kie. Kihnuvi etiri-pet puta rairio je srdano ruke i rekao Pinokiju: Ti si zaista dobar djeak! Doi ovamo i poljubi me. Pinokio je potrao ne ekajui da mu se dvaput kae i, verui se kao vjeverica uz vlasnikovu bradu, poljubi ga najljepim poljupcem usred nosa. Dakle, pomilovan sam? upita siroti Arlekin tako slabanim glasom da se jadva ulo. Pomilovan si! odgovori Manafoko. Zatim dodade uzdiui i vrtei glavom: Pa neka! Veeras u se pomiriti sa sudbinom da jedem napola sirovog ovna, ali drugi put, jao onom ko mi dopadne aka!... Na vijest da je kazna oprotena, sve lutke potrae na pozornicu. Upalie svjetiljke i svijenjake kao na sveanim veerima i poee da skau i da pleu. Zora ih je tako zatekla. XII VLASNIK POZORITA MANAFOKO POKLANJA PET ZLATNIKA PINOKIJU DA IH ODNESE SVOM OCU EPETU. PINOKIO, MEUTIM, PUTA DA GA PREVARE LISICA I MAAK I ODLAZI S NJIMA Idueg dana Manafoko pozva na stranu Pinokija i upita ga: Kako se zove tvoj otac? epeto. ta je po zanimanju? Siromah. Zarauje li mnogo? Zarauje toliko koliko je potrebno da nema nikad ni pare u depu. Toliko zarauje da je morao da proda jedini kaput koji je imao na sebi da bi mogao da mi kupi bukvar za kolu. Kaput sav u dronjcima, da ga je bilo muka i pogledati. Jadnik! Gotovo mi ga je ao! Evo ti pet zlatnika. Idi odmah, odnesi mu ih i pozdravi ga s moje strane. Kao to moete i naslutiti, Pinokio se zahvali vlasniku bezbroj puta. Izgrli redom sve lutke iz druine, ak i andare, i, van sebe od radosti, krenu na put, kui. Ali nije preao ni pola kilometra, kad sretne na putu Lisicu, epavu na jednu nogu, i Maka,
17

slijepa na oba oka. Ili su pomaui se mausobno kao dva dobra druga u nesrei. Lisica koja je epala ila je naslanjajui se na Maka, a slijepom Maku Lisica je bila vodi. Dobar dan, Pinokio! rae mu Lisica, pozdravljajui ga utivo. Kako zna moje ime? upita lutak. Poznajem dobro tvog oca. Gdje si ga vidjela? Vidjela sam ga jue pred kunim vratima. A ta je radio? Bio je bez kaputa i tresao se od studeni. Siroti otac! Ali, akobogda, od danas pa ubudue nee vie drhtati!... Zato? Postao sam bogata... Ti bogata? upita Lisica i poe se smijati neobuzdano i podrugljivo. I maak se smijao, ali da bi prikrio od Pinokija taj smijeh, eao se prednjim apama po brkovima. Nemate razloga da se smijete, povika Pinokio ljutito. ao mi je zaista to e vam voda potei na usta, ali ovo ovdje je, ako se u to razumijete, pet divnih zlatnika. I izvue iz depa zlatnike koje je dobio na poklon od Manafoka. Na prijatno zveckanje zlatnika Lisica je nehotiminom kretnjom istegla nogu koja je izgledala zgrena, a Maak je razrogaio, oi koje su zasjale kao dvije zelene svjetiljke. Ali zaklopio ih je odmah, tako brzo da Pinokio nita nije primijetio. ta e uraditi sada s tim parama? upita ga Lisica. Prije svega, kupiu ocu lijep novi kaput ree Pinokio sav od zlata i srebra i sa dugmadima od dragog kamenja, a zatim... zatim u kupiti bukvar za sebe. Za sebe? Jeste, bukvar. Ii u u kolu i hou da ponem dobro da uim. Pogledaj mene, ree Lisica zbog glupe elje da uim izgubila sam nogu. Pogledaj mene, ree Maak zbog glupe elje da uim izgubio sam vid. U tom asu jedan bijeli kos, koji je dotle stajao uuren na plotu kraj puta, poskoi i ree: Pinokio, ne obaziri se na savjete loih prijatelja. Poslua li ih, kajae se! Siroti kos! Kamo sree da to nikada nije izgovorio! Maak poskoi uvis, nasrnu na kosa i, ne dopustivi mu ni da vikne "oh", proguta ga skupa s perjem i svim ostalim u jednom zalogaju. Kada ga pojede, obrisa usta, zatvori ponovo oi i napravi se opet slijep kao i prije to je bio. Siroti kos! ree Pinokio Maku. Zato si tako postupio prema njemu? Htio sam da mu dm pouku. Drugi put nee zabadati nos tamo gdje mu nije mjesto. Preli su vie od pola puta kad Lisica, naglo se zaustavljajui, ree lutku: Hoe li da udvostrui svoje zlatnike? Kako? Hoe li da od pet bijednih zlatnika postane stotinu, hiljadu, dvije hiljade? Kako da ne! Ali na koji nain?
18

Vrlo lako. Umjesto da se vrati kui, treba da pode s nama. A kuda ete me odvesti? U zemlju Barbeaniju. Pinokio se malo zamisli. Onda odluno ree: Ne, neu da idem s vama. Sada sam ipak blizu kue i elim da idem kui gdje me eka moj otac. Ko zna kako je bilo teko sirotom starcu jue to se nisam vratio. Na alost, bio sam lo sin i Cvrak koji govori imao je pravo kada je rekao: "Neposluna djeca nee dobro proi u ivotu!" Osjetio sam to na svojoj koi. Toliko neprijatnosti mi se dogodilo. I sino sam jedva umakao opasnosti u Manafokovoj kui... Brrr! Podilazi me jeza i kad pomislim na to! I ti zaista hoe da poe kui? ree Lisica. Pa hajde, ali gore po tebe! Gore po tebe! ponovi Maak. Promisli dobro, Pinokio, ti odbacuje bogatstvo. Bogatstvo! ponovi Maak. Tvojih pet zlatnika od danas do sutra bi se pretvorilo u dvije hiljade. Dvije hiljade, ponovi Maak. Ali kako je mogue da se pretvore u toliko zlatnika? pita Pinokio zinuvi od zaprepatenja. Objasniu ti odmah, ree Lisica. Treba da zna da se u zemlji Barbeaniji nalazi jedno blagosloveno polje koje svi zovu udesno polje. Na tom polju iskopae malu jamu i u nju e, na primjer, da stavi jedan zlatnik. Poslije toga e jamu da zatrpa s malo zemlje. Zalie je sa dvije kante vode sa izvora i bacie na nju pregrt soli. Onda moe poi mirno da spava. Uto e, nou, zlatnik da proklija i procvjeta i, ujutro, kad se digne ta e nai na polju? Nai e lijepo drvo prepuno zlatnika. Na njemu e biti toliko zlatnika koliko u mjesecu junu moe da bude zrna kukuruza na jednom klipu. Dakle, tako? ree Pinokio, jo uvijek zbunjen. Ako bih ja na tom polju zakopao svojih pet zlatnika, koliko bih ih naao sutra ujutro? Lako je to izraunati, odgovori Lisica, ak i na prste moe to da uini. Pretpostavi da e od svakog zlatnika dobiti grozd sa pet stotina zlatnika: pomnoi pet stotina sa pet. Sutra ujutro u depu e imati dvije hiljade pet stotina svjetlucavih zveeih zlatnika. O, kako je to lijepo! povika Pinokio skaui od radosti. im uzberem te zlatnike, uzeu sebi dvije hiljade, a ostalih pet stotina poklonicu vama dvoma. Nama pokloniti? povika Lisica prezrivo, ozlojeeno. Boe sauvaj. Sauvaj! ponovi Maak. Mi ne radimo iz niskog koristoljublja, poe Lisica. Mi radimo samo zato da se drugi obogate. Drugi ponovi Maak. Kako su dobri! pomisli Pinokio. I zaboravljajui smjesta i oca, i novi kaput, i bukvar, i sve one lijepe namjere, ree Lisici i Maku: Pa hajdemo onda. Idem s vama.

19

XIII KRMA "KOD CRVENOG RAKA" Hodali su, hodali, hodali, i tek u sumrak stigli mrtvi umorni u krmu "Kod Crvenog raka". Ovdje emo se malo zaustaviti, ree Lija, toliko da stavimo koji zalogaj u usta i da se malo odmorimo. Odavde emo krenuti u pono da budemo sutra u zoru na udesnom polju. Kad su uli u krmu, sjeli su sve troje za sto, ali niko od njih nije bio gladan. Siroti Maak! eludac mu neto nije bio dobar, pa je pojeo samo trideset i pet barbuna sa umakom od paradajza i etiri tanjira tripa sa sirom. A kako tripe nisu bile dovoljno zainjene, traio je svaki as te masla, te struganog sira! I lisica je htjela samo neto malo da provae, ali ta da radi! Lijenik joj je naredio najstrou dijetu. Zato se morala zadovoljiti jednim obinim zecom, malo nakiselim, sa dodatkom. Lakim dodatkom za probavu: uhranjenim piliima i pijetlom ranoraniocem. Poslije zeca naruila je jo neto malo hrane, tek toliko da joj se apetit popravi: jarebice, kunie, abe, gutere i groe. I nita vie. Toliko joj se hrana gadi govorila je da vie nita ne bi mogla prinijeti ustima. Pinokio je jeo najmanje. Poruio je samo jedan orah i okrajak hljeba. A i to je ostalo na tanjiru. Jadno dijete! Mislei stalno na udesno polje, pokvarilo je eludac i od same pomisli na zlatnike. Kad su veerali, Lisica ree krmaru: Dajte nam dvije dobre sobe, jednu za gospodina Pinokija, drugu za mene i mog prijatelja. Zadrijemat emo malo prije nego to otputujemo. Zapamtite jedno: u pono treba da nas probudite da nastavimo na put. Da, gospodo odgovori krmar i pri tom namignu Lisici i Maku kao da kae: Razumio sam, u redu je!... Tek to se spustio u krevet, Pinokio zaspa i poe da sanja. Sanjajui inilo mu se da se nalazi usred nekog polja, a to polje da je puno stabalaca krcatih grozdovima, a ovi grozdovi da su opet krcati zlatnicima koji se njiu na vjetru i ine: cin; cin, cin... kao da bi htjeli rei: "Ko nas eli nek doe da nas ubere". Ali kad je bilo najljepe, ba kad je htio da isprui ruku i da punom akom zgrabi te lijepe zlatnike i da ih stavi u dep, probudila su ga iznenada tri estoka udarca u sobna vrata. Bio je krmar koji je doao da mu kae da je otkucala pono. Jesu li moji prijatelji spremni za put? upita ga Pinokio. Jo pita? Otputovali su jo prije dva sata. A zato su se toliko urili? Maak je primio poruku da je njegovom najstarijem maetu, bolesnom od ozeblina na nogama, ivot u opasnosti. A jesu li platili veeru?
20

Zaboga, za koga ih drite! Oni su suvie odgojeni da bi nanijeli takvu uvredu vaem gospodstvu. teta! Takva uvreda bi mi se mnogo dopala! ree Pinokio eui se pri tom po glavi. Zatim upita: Gdje su rekli da e me ekati moji dobri prijatelji? Na udesnom polju, sutra u zoru. Pinokio plati jedan zlatnik za svoju veeru i za veere svojih prijatelja i poe na put. Iao je nasumce, jer je napolju bio tako gust mrak da se nije vidio prst pred okom. U polju, unaokolo, nije se ulo ak ni utanje lia. Samo poneke none ptiurine, prelijeui preko puta s jedne ivice na drugu, dodirivale su krilima Pinokijev nos. Pinokio, prestraen tim dodirima, uzmicao je korak unazad i uzvikivao: "Ko to ide?" A u daljini, jeka se odbijala o okolna brda, ponavljajui "Ko to ide? Ko to ide? Ko to ide?..." I dok je tako iao, opazi na deblu jednog drveta malu ivotinjicu koja je svjetlucala blijedom, slabom svjetlou kao plamiak u lampi od prozirnog stakla. Ko si ti ? upita Pinokio. Ja sam sjena Cvrka koji govori, odgovori ivotinjica, glasom tihim, tihim kao da dolazi s onog svijeta. ta trai od mene? ree Pinokio. Hou da te posavjetujem. Vrati se i odnesi etiri preostala zlatnika svom sirotom ocu koji plae i oajava to te vie ne vidi. Sutra e moj otac biti bogata jer e se ova etiri zlatnika pretvoriti u dvije hiljade zlatnika. Ne vjeruj, dijete moje, onima koji ti obeavaju bogatstvo preko noi. To su obino ili luaci ili varalice. Posluaj me, vrati se kui. A eto, ja hou da idem naprijed. Kasno je!... Hou da idem naprijed. No je tamna... Hou da idem naprijed. Put je opasan... Hou da idem naprijed. Dobro, Pinokio. Zapamti samo jedno: djeaci koji udovoljavaju svojim hirovima i rade na svoju ruku, kad-tad e se pokajati. Priaj ti prie. Laku no, prijatelju. Laku no, Pinokio. Neka te nebo spase od velike rose i razbojnika. I samo to je izgovorio ove rijei, Cvrak se ugasi kao to se svjetiljka gasi kad neko u nju puhne. Put je postao jo mraniji nego to je bio prije.

21

XIV ZATO TO NIJE SLUAO DOBRONAMJERNE SAVJETE CVRKA KOJI GOVORI, PINOKIO SE NAMJERI NA RAZBOJNIKE Eh, kako smo nesreni, mi, siroti djeaci ree Pinokio u sebi nastavljajui put. Svako nas grdi, svako nas opominje, daje savjete, i, kad bi mogli svi bi htjeli da postanu nai oevi i nai uitelji, svi, pa ak i taj Cvrak koji govori. Eto, na primjer, zato to nisam htio da posluam tog dosadnog Cvrka, ko zna kakve bi sve navolje trebalo da mi se dogode! Jo bih mogao i da naiem na te razbojnike! Dobro je to nisam vjerovao da oni postoje. Mislim da su razbojnike namjerno izmislili oevi da bi njima plaili djeake koji po noi hoe da izlaze napolje. Pa ta i da ih sretnem! Moda bi me uplaili? Ne bi sigurno. Izaao bih pred njih s povikom: "Gospodo razbojnici, ta traite od mene? Sa mnom nema ale, ne zaboravite! Idite svojim poslom, ni rijei neu da ujem od vas!" Kao da ih vidim: siroti razbojnici bi odletjeli kao vjetar od ovakvog ozbiljnog govora. A ako bi nekim sluajem ti razbojnici bili neodgojeni i ne bi htjeli pobjei, onda... onda bih pobjegao ja i tako bi se svrilo... U tom asu uini se Pinokiju da uje iza sebe lagan um lia i ne uspje mu da zavri svoja razmiljanja. Osvrnu se da pogleda ta je to i u mraku opazi dvije crne grdobe, zakukuljene u vree za ugljen, kako jure poskakujui na vrhovima prstiju za njim. Kao dvije sablasti. Evo ih, zaista, ree Pinokio u sebi i, ne znajui gdje da sakrije etiri zlatnika, metnu ih u usta, ispod samog jezika. Zatim pokua da pobjegne. Ali nije ni koraka uinio kad osjeti da ga neko zgrabi za ruku i zau dva strana, potmula glasa: Pare ili ivot! Zlatnici su smetali Pinokiju da odgovori. Klanjao se duboko, kolutao oima da tako stavi na znanje ovoj dvojici zakrabuljenih, kod kojih su se vidjele samo oi kroz rupe na vreama, da je on samo jedna sirota lutka i da u depu nema ni prebijene pare. Hajd', hajd', manje kreveljenja, napolje s parama! vikali su prijetei ova dva razbojnika.. Lutak je inio znakove glavom i rukama kao da je htio da kae: "Nemam ih". Ili van s parama ili si mrtav ree vii razbojnik. Mrtav ponovi drugi. A kad ubijemo tebe, ubiemo ti onda i oca! I oca! Ne, ne, ne, ne ubijajte mog sirotog oca! povika Pinokio oajno. Ali dok je tako vikao, zlatnici mu zazveae u ustima. Ah, lopove! Dakle, tako! Zlatnike si sakrio pod jezik? Odmah ih ispljuni! Pinokio ni rijei da progovori! A! Pretvara se da si nijem? Priekaj malo, nai emo mi naina da ih ispljune!
22

I, zaista jedan od razbojnika zgrabi lutka za vrak nosa, drugi ga prihvati za podbradak i poee da ga vuku bezobzirno jedan s jedne, drugi s druge strane, ne bi li mu otvorili usta. Ali nisu uspjeli. Pinokijeva usta kao da su bila prikovana. Tada nii razbojnik izvue iz depa noinu i pokua da mu je zabije izmeu usana. Ali Pinokio, kao munja brz, zagrize mu zubima ruku, i jednim ujedom je otkinu itavu pa je onda ispljunu; zamislite samo njegovo uenje kad primjeti da je umjesto ruke ispljunuo na zemlju maju apu. Ohrabren prvom pobjedom oslobodi se razbojnika pomou nokata, preskoi preko ograde na cesti i dade se u bijeg preko polja. Pinokio naprijed, razbojnici za njim. Kao psi za zecom. A onaj to je izgubio apu trao je samo na jednoj nozi, a nije se nikad saznalo kako je on to mogao. Poslije tranja od petnaestak kliometara Pinokio iznemoe. I onda, kad je mislio da je izgubljen, pope se uz deblo jednog visokog, visokog bora i sjede na vrh kronje. Razbojnici su pokuali isto tako da se popnu, ali kad su stigli do polovine stabla, okliznu im se i padoe na zemlju oderanih ruku i nogu. Ali nisu poputali. Nakupili su naramak suhog drvea, stavili ga ispod samog bora i naloili vatru. Za tren oka bor je poeo da gori i plamti kao svijea potpirena vjetrom. Kad vidje da se vatra sve vie i vie razbuktava, a poto nije elio da zavri ivot kao ispeen golub, Pinokio skoi s vrha kronje i udari u trk ponovo preko polja i vinograda. Razbojnici stalno za njim, nikako da se umore. Zora je, meutim, poela da svie, a oni su se jo uvijek gonili. Iznenada, pred Pinokijem se preprijei irok i veoma dubok jarak pun prljave vodurine koja je imala boju bijele kafe. ta sad?... "Jedan, dva, tri" povika Pinokio, zaleti se svom snagom i preskoi na drugu stranu. Razbojnici za njim, ali kako nisu dobro odmjerili irinu jarka, pljas, pljas... padoe usred jarka. Kad zau pljuskanje i trcanje vode, Pinokio zaurlika od veselja i nastavi da tri povikavi: Prijatno kupanje, gospodo razbojnici! I ve je mislio da su se razbojnici utopili kad, okrenuvi se, opazi obojicu kako za njim tre, jo uvijek zakrabuljeni u svoje vree za ugljen. S njih je curila voda kao iz koare bez dna.

XV RAZBOJNICI GONE PINOKIJA; KAD SU GA STIGLI, VJEAJU GA O GRANU VELIKOG HRASTA Pinokiju je ponestalo daha i upravo je htio da se baci na zemlju i da se preda kad se osvrnu naokolo i opazi izmeu gustog zelenila i drvea da se u daljini nazire kuica bijela kao snijeg. Kad bih imao toliko snage da stignem do one kue, moda bih se spasao tee u sebi. I ne oklijevajui ni asa, poe da juri trkom kroz umu. A razbojnici stalno za njim. I nakon oajnike trke od gotovo dva sata, konano, sav zadihan, stigao je do vrata ove kuice. Pokuca.
23

Niko ne odgovori. Ponovo pokuca jae jer je uo bat koraka koji su se pribliavali i teki i potmuli dah svojih progonitelja. Opet utanje. Kad je uvidio da kucanje ne slui niem, poeo je iz oajanja da lupa i glavom i nogama u vrata. Na prozoru se tada pojavi lijepa Djevojica modrih kosa i lica kao vosak blijeda, zatvorenih oiju i ruku prekrtenih na grudima. Ne miui usnama progovori glasiem koji kao da je dolazio s drugog svijeta: U ovoj kui nikoga nema. Svi su pomrli. Otvori mi bar ti! povika Pinokio plaui i preklinjui. Mrtva sam i ja. Mrtva! Pa ta onda radi na prozoru? ekam mrtvaki sanduk koji e me odnijeti odavde. Samo to to ree, Djevojice nestade i prozor se opet zatvori bez najmanjeg uma. O, lijepa Djevojice modrih kosa, preklinjao je Pinokio, otvori mi, ako za milost zna! Smiluj se sirotom djeaku kojeg progone razboj... I ne zavri zapoetu rije. Osjeti da ga je neko zgrabio za vrat i one iste dvije glasine prijetei mu viknue: Sad nam vie nee umai! Kad vidje smrt pred oima, lutak poe tako strano da dre, da su mu od silnog drhtanja zveckali zglobovi na drvenim nogama i etiri zlatnika skrivena pod jezikom. Pa? upitae ga razbojnici Hoe li da otvori usta? Da ili ne? Ah! Ne odgovara?... Pa dobro: ovaj put emo mi da ti ih otvorimo. Izvukli su dvije duge noine, naotrene kao britve, i cafff... dvaput ga udarie posred krsta. Na svoju sreu, lutak je bio napravljen od jako tvrdog drveta i otrice se slomie u stotinu komada. Razbojnici ostadoe sa drkama noeva u ruci, gledajui jedan u drugoga. Dosjetio sam se, ree tada jedan od njih treba ga objesiti! Objesimo ga! Objesimo ga! ponovi drugi. Reeno uinjeno. Vezali su mu ruke na lea i, prebacivi mu omu oko vrata, objesili su ga kao klatno na granu jednog velikog stabla koje se zvalo Veliki hrast. Tu su i ostali. Sjeli su na travu i ekali da se Pinokio zakoprcne posljednji put; ali i nakon puna tri sata Pinokio je drao jo uvijek oi otvorene, usta zatvorena i koprcao se vie nego ikada. Konano je to ekanje dosadilo razbojnicima. Okrenue se Pinokiju i rekoe mu smijui se grohotom: Zbogom do sutra. Kad se sutra vratimo, nadamo se da emo te zatei zaista mrtvog sa isplaenim jezikom. Uinie nam, mislimo, tu ljubaznost. I poli su. U meuvremenu podigao se straan vjetar sjevernjak. Zvidei i buei, ljutilo je treskao tamo-amo sirotog objeenika, kao da treska klatno na zvoniku u praznine dane. Dugo treskanje izazvalo je ljute bolove, a oma je sve vie i vie stezala vrat i oduzimala mu dah.
24

Malo-pomalo na oi mu se sputala magla. Iako je osjeao da se smrt pribliava, ipak se nadao od asa do asa, da e naii neka dobra dua i pruiti mu pomo. Ali, kad tako ekajui vidje da se niko ne pojavljuje, ba niko, pade mu na pamet siroti otac... i on, gotovo umirui, proaputa: Oh! Oe moj! Da si ti kojom sreom ovdje!... Vie nije imao snage da kae bilo to drugo. Zaklopi oi, otvori usta, protegnu noge. I protegnuvi se jako, ostade da visi nepokretan, ukoen.

XVI LIJEPA DJEVOJICA MODRIH KOSA NAREUJE DA SE DONESE LUTAK; STAVLJA GA U KREVET I POZIVA TRI LIJENIKA DA SAZNA DA LI JE IV ILI MRTAV I dok je siroti Pinokio visio na grani Velikog hrasta, vie mrtav nego iv, na prozoru se ponovo pojavi lijepa Djevojica modrih kosa. Kad vidje tog nesrenika koji je, onako objeen, poigravao tamo-amo na vjetruini sjevernjaku, pljesnu kratko tri puta dlanovima. Na taj znak zau se um krila u hitrom letu i na ogradu prozora spusti se jedan veliki soko. ta zapovijedate, moja plemenita Vilo? upita Soko i spusti kljun u znak potovanja. (Treba da znate jedno: Djevojica modrih kosa nije bila niko drugi nego dobra vila koja je ve vie od hiljadu godina ivjela u okolini ove ume). Vidi li onog lutka koji visi na grani Velikog hrasta? Vidim ga! U dobar as. Odleti odmah dolje; raskini svojim jakim kljunom omu koja ga dri u zraku, spusti ga paljivo na travu podno hrasta. Soko poletje i poslije dva aska vrati se govorei: Uinio sam ono to ste naredili. Kakva si ga zatekao? iva ili mrtva? Na prvi pogled inilo se da je mrtav, ali ne mora da bude. Jer, im sam mu skinuo omu koja ga je stezala oko vrata, uzdahnuo je i proaputao poluglasno: "Sad mi je bolje!" Tada Vila ponovo pljesnu dlanovima dva puta; pojavi se divan kudrov, koji je hodao uspravljen na zadnjim apama, reklo bi se da je ovjek. Kudrov je na sebi imao sveano koijako odijelo. Na glavi mu je bio trorogi eiri ukraen zlatnim gajtanom i bijela vlasulja sa uvojcima koji su mu padali dolje preko vrata. Kaputi okoladne boje sa dugmadima od dragulja i dva velika depa u kojima je drao kosti koje mu je poklanjala gazdarica za ruak, par kratkih akira od grimiznog velura, svilene arape i plitke cipelice, a ostrag, ostrag neka vrsta navlake za kiobrane sva od modrog atlasa, da bi mogao uvui rep kada bi poela da pada kia.
25

Hajd', Medoro! ree Vila kudrovu. Upregni smjesta najljepu koiju iz moje konjunice i poi prema umi. Kad bude stigao ispod Velikog hrasta, na travi e nai opruenog jednog sirotog lutka, napola mrtvog. Paljivo ga podigni, poloi ga lagano, lagano na jastuke u koiji i donesi mi ga ovamo. Jesi li me razumio? Kao znak da je razumio, kudrov mahnu tri-etiri puta repom, presvuenim modrim atlasom, i otkasa kao kakav berberski konj. Za tili as iz konjunice izae lijepa koijica vazduaste boje sva postavljena perjem od kanarinaca a unutra obloena tuenim vrhnjem i kremom sa dvopecima. Koijicu je vuklo sto sprega bijelih miia, a kudrov, na koijakom sjedalu, zamahivao je biem desno-lijevo kao koija koji se boji da e zakasniti. Nije prolo ni etvrt sata, koija se vrati i Vila, koja je ekala na kunim vratima, prihvati u naruje sirotog Pinokija. Ponese ga u sobicu sa zidovima od sedefa i posla odmah po najuvenije lijenike iz okoline. Lijenici su brzo stigli, jedan za drugim. Stigli su, naime, Gavran, Sova i Cvrak koji govori. Htjela bih da saznam od vas, gospodo, ree Vila, obrativi se trojici lijenika koji su stajali uokrug oko Pinokijevog kreveta htjela bih da saznam od vas, gospodo, da li je ovaj nesreni lutak mrtav ili iv!.. Na taj poziv Gavran istupi prvi, opipa Pinokiju blo, pa nos i mali prst na nozi. Kad ga je svojski ispipao, progovori sveano ove rijei: Po mom miljenju, lutak je potpuno mrtav. Ali ako, na nesreu, nije mrtav, onda bi to bio siguran znak da je jo uvijek iv! ao mi je ree Sova da moram protivrjeiti mom mnogopotovanom prijatelju i drugu; po mom miljenju, meutim, lutak jo uvijek ivi; ali, ako na nesreu nije iv, onda je to znak da je uistinu mrtav! A vi ne govorite nita? upita Vila Cvrka koji govori. Mislim da razborit lijenik kad ne zna ta da kae, najbolje to moe da uini jest da uti. Uostalom, ovaj lutak nije mi potpuno nepoznato lice. Poznajem ga ja odavno!... Pinokija, koji je dotad leao nepomino kao pravi pravcati komad drveta, obuze neko grevito drhtanje da se itav krevet zatrese. Ovaj lutak nastavi Cvrak prepredeni je objeenjak... Pinokio otvori oi pa ih odmah zaklopi. On je derite, lijentina, skitnica... Pinokio sakri lice pod pokriva. Ovaj lutak je neposluan sin zbog kojeg e da pukne srce njegovom sirotom ocu. U taj as zau se u sobi priguen zvuk plaa i jecaja. Moete zamisliti kako su svi bili zapanjeni kada su, otkrivi pokriva, opazili da to Pinokio plae i jeca. Kad mrtvac plae, znak je da je na putu da ozdravi ree sveano Gavran. ao mi je to protivrjeim mom mnogouvaenom prijatelju i drugu, nadodade Sova ali, po mom miljenju, kad mrtvac plae, znak je da mu je ao da umre.

26

XVII PINOKIO JEDE EER, ALI NEE DA UZME LIJEK; ALI KAD UGLEDA GROBARE KOJI SU DOLI DA GA PONESU SA SOBOM, UZIMA GA. ZATIM IZGOVARA JEDNU LA I ZA KAZNU MU NARASTE NOS im su tri lijenika izala iz sobe, Vila se nagnu nad Pinokija. Opipa ga po elu i osjeti da ga je obuzela takva groznica kakva se ne da opisati. Tad rastopi neki bijeli praak u pola ae vode i, pruajui je Pinokiju, ree mu ljubazno: Na, popij, pa e uskoro biti zdrav. Pinokio pogleda au, iskrivi malo usta, a onda upita plaljivim glasom: Je li slatko ili gorko? Gorko je, ali e ti od ovog biti dobro. Ako je gorko, neu da pijem. Posluaj me i popij. Gorko mi se ne svia. Popij. Pa kad popije, dau ti kocku eera da ti se usta osvjee. A gdje je kocka eera? Evo je ree Vila i prui mu kocku. Najprije mi dajte eer, pa u onda da popijem tu gorku vodurinu... Obeava li mi? Da... Vila mu dade eer. Zaas je Pinokio zgrizao i progutao kocku. Onda ree oblizujui usne: Kako bi bilo lijepo da je i eer lijek!... Lijeio bih se svakog dana. Sad odri obeanje i popij ovo nekoliko kapljica koje e ti povratiti zdravlje. Pinokio zlovoljno uze au u ruku i uvue vrak nosa u au. Zatim je primae ustima pa opet nosu. Najzad ree: Veoma je gorko! Veoma je gorko! Ne mogu da je pijem. Kako moe tako da govori kad je nisi ni okusio? Mogu da zamislim kako izgleda! Osjetio sam to po mirisu. Jo jednu kocku eera... a zatim u da je popijem. Sa svom strpljivou dobre majke Vila mu stavi u usta i drugi komad eera. Zatim mu ponovo prui au. Ne mogu tako da je popijem! ree Pinokio, strano se kreveljei. Zato? Smeta mi taj jastuk na nogama. Vila die jastuk.
27

Nita ne pomae! ak ni ovako ne mogu da popijem lijek. Pa ta ti opet smeta? Smetaju mi napola otvorena vrata. Vila poe i zatvori vrata u sobi. Ne pomae, povika Pinokio i brinu u pla neu da pijem ovu gorku vodurinu, neu, neu, neu... Sine moj, pokajae se... Ne tie me se... Tvoja bolest je ozbiljna... Ne tie me se... Zar se ne boji smrti? Zato bi se bojao smrti?... Radije umrijeti nego popiti taj runi lijek! U taj as vrata se irom otvorie i u sobu uoe etiri kunia crna kao mastilo, nosei na ramenima mali mrtvaki sanduk. ta hoete od mene? povika Pinokio i uspravi se sav prestraen na krevetu. Doli smo po tebe, ree najdeblji kuni. Po mene?... Pa jo nisam umro!... Jo nisi, ali ostaje ti svega nekoliko asaka ivota jer si odbio da popije lijek koji te je mogao izlijeiti od groznice!... O, Vilo moja, Vilo moja, poe da se dere Pinokio dajte mi odmah tu au. Pourite ako za milost znate, neu da umrem, ne... neu da umrem... I zgrabi au objema rukama ispivi lijek na duak. Pa dobro! rekoe kunii. Uzalud smo nainili sada ovaj put. Stavili su ponovo na ramena mali sanduk i izali iz sobe grdei kroza zube. I, zaista, uskoro skoi Pinokio iz kreveta potpuno zdrav. Treba da znate da drvene lutke imaju tu prednost da se rijetko razbole, ali i da ozdrave vrlo brzo. Kad ga vidje da skae i izvodi razne vragolije po sobi, ivahan i veseo kao pjetli ranoranilac, Vila mu ree: Dakle, moj ti je lijek zaista pomogao? Kako da ne! Povratio mi je ivot!... Pa zato si onda pustio da te toliko molim da ga popije? ta ete kad smo mi djeaci takvi! Vie se bojimo lijeka nego bolesti. Sramota!... Djeaci bi trebalo da znaju da dobar lijek, ako se uzme na vrijeme, moe da ih spase od ozbiljne bolesti, pa ak i od smrti!... Oh! Drugi put neu dozvoliti da me dugo mole! Sjetiu se onih crnih kunia sa mrtvakim sandukom na ramenima... i odmah u uzeti au u ruke i nagnuti u usta!... Prii blie i ispriaj mi kako se to dogodilo da si pao u razbojnike ruke. Dogodilo se to ovako... i Pinokio poe da pria sve po redu, od onog dana kad je dospio u pozorite lutaka, pa do asa kad su ga razbojnici objesili o Veliki hrast. Kad je zavrio prianje, Vila ga upita:
28

A gdje si sada stavio etiri zlatnika? Igubio sam ih! odgovori Pinokio. Meutim, slagao je. Zlatnici su bili u depu. im izgovori tu la, nos, ionako ve dugaak, poraste mu jo za dva prsta. Gdje si ih izgubio? Ovdje u blizini, u umi. Na ovu drugu la nos stade dalje da raste. Ako si ih izgubio u oblinjoj umi, ree Vila traiemo ih i nai. Jer, sve ono to se izgubi u toj umi uvijek se nae. Aha! Sad sam se sjetio, odgovori lutak zbunjeno, nisam izgubio ta etiri zlatnika. Progutao sam ih, a da nisam ni primijetio, dok sam pio va lijek. Na treu la nos mu se izdui tako mnogo, da siroti Pinokio nije mogao da se okrene ni ovamo ni tamo. Ako bi se okrenuo ovamo, nos mu je lupao o krevet ili o prozorska okna, ako se okrenuo tamo, udarao je o zidove ili o vrata sobe, ako je podigao malo glavu, prijetila je opasnost da nos zabode u Viline oi. A Vila ga je gledala i smijala se. Zato se smijete? upita je lutak sav zbunjen i zabrinut zbog nosa, koji je naoigled rastao. Smijem se laima koje si kazao. Kako znate da sam lagao? Dijete moje, lai se poznaju odmah. Ima ih dvije vrste: u jednih lai noge su kratke, u drugih je nos dug. Tvoja la je upravo od onih koje imaju dug nos. Pinokio nije znao gdje da se djene od sramote. Pokua da pobjegne iz sobe, ali mu to ne poe za rukom. Nos je bio narastao toliko da vie nije mogao da proe kroz vrata.

XVIII PINOKIO PONOVO NALAZI LISICU I MAKA I IDE SNJIMA DA POSIJE ETIRI ZLATNIKA NA UDESNOM POLJU Vila je to moete i da zamislite pustila lutka da plae i da se dere dobrih pola sata zbog njegovog nosa koji nije mogao da proe kroz sobna vrata. Uinila je to da mu dade strogu pouku i da ga odvikne od rave navike da lae, najloije navike za jednog djeaka. Ali kad ga vidje izoblienog i oiju iskolaenih od velikog oajanja, saali joj se, pljesnu rukama, i u sobu uleti mnotvo ptiurina koje su se zvale djetlii i koje nagrnue na Pinokijev nos. Poele su da ga kljuju i kljuju sve dotle dok se uskoro golemi i neskladni nos ne vrati na svoju prirodnu veliinu. Kako ste dobri, Vilo moja ree lutak briui oi. Koliko vas volim! Volim i ja tebe, odgovori Vila i ako eli da ostane sa mnom, bie moj mali brat, a ja tvoja dobra sestrica...
29

Ostao bih drage volje, ali.... moj siroti otac? Na sve sam mislila. Otac ti je ve obavijeten i prije nego padne mrak bie ovdje. Zaista? povika Pinokio i skoi od veselja. Pa onda, Vilice moja, ako ste saglasni, poao bih mu u susret. Jedva ekam da poljubim sirotog starca koji je toliko prepatio zbog mene! Poi, ali pazi da se ne izgubi. Kreni umskim putem i sigurna sam da e ga sresti. Pinokio pode i, tek to je uao u umu, poe da tri kao jari. Ali kad je malo poodmakao, zaustavi se naspram Velikog hrasta, jer mu se uini da uje ljudski govor u grmlju. I zaista, na put izaoe, zamislite ko!... Lisica i Maak, dva saputnika s kojima je veerao u krmi "Kod Crvenog raka". Evo naeg dragog Pinokija! povika Lisica, grlei ga i ljubei. Kako to da si ovdje? Da si ovdje? ponovi Maak. Duga je to pria, ree lutak ispriau vam natenane. Znate li da su me preksino, kada ste me ostavili samog u krmi, sreli na putu razbojnici... Razbojnici? Siroti prijatelju! A ta su htjeli? Htjeli su moje zlatnike. Podlaci... ree Lisica. I te kakvi podlaci... ponovi Maak. Ali ja sam poeo da trim, nastavi da pria lutak a oni stalno za mnom, dok me nisu stigli i objesili o granu onog hrasta. I Pinokio pokaza Veliki hrast koji se nalazio dva koraka odatle. Moe li biti ta gore? ree Lisica. U kakvom svijetu smo osueni da ivimo. Gdje da naemo sigurno sklonite, mi, asni ljudi? Dok su govorili, Pinokio opazi da maak hramlje na prednju desnu nogu jer mu je nedostajala itava apa sa pandama. Zato ga upita: ta si to uradio sa svojom apom? Maak je htio da odgovori, ali se zbuni. Tad Lisica ree: Moj prijatelj je veoma skromno eljade i zato ne odgovara. Odgovoriu ja umjesto njega. Dakle, znaj: prije jedan sat sreli smo na putu starog vuka, skoro onesvijeenog od gladi, koji je od nas zatraio milostinju. Kako mi nismo imali da mu damo ak ni riblju koicu, zna ta je uradio moj prijatelj, koji ima zaista Cezarovo srce?... Otkinuo je zubima prednju apu i bacio je sirotoj ivotinji da se omrsi. Kad to ree, Lisica obrisa jednu suzu. Pinokio, i sam ganut, priblii se Maku i apnu mu na uho: Kad bi sve make bile tebi sline, srenih li mieva! A ta sada radi ovdje upita Lisica lutka. ekam svog oca koji treba da naie svaki as. A tvoji zlatnici? Jo su mi uvijek u depu, osim onog jednog to sam ga potroio u krmi "Kod Crvenog raka".
30

Ah! Samo kad pomislim da bi umjesto etiri zlatnika moglo biti sutra hiljadu i dvije hiljade. Zato ne poslua moj savjet? Zato ne poe na udesno polje da ih posije? Danas je nemogue, poi u drugi dan. Bie kasno ree Lisica. Zato? Zna, ono polje je kupio neki veliki bogata i zabranio je da se ubudue sije tamo novac. Koliko je odavde udaljeno udesno polje? Jedva dva kilometra. Hoe li da poe s nama? Za pola sata si tamo. Posij odmah etiri zlatnika i za koji as e pobrati dvije hiljade. Veeras e se vratiti ovamo punih depova. Hoe li da poe s nama? Pinokio ne odgovori odmah, oklijevao je. Sjetio se dobre Vile, starog epeta i upozorenja Cvrkovih, ali najzad uini ono to ine svi djeaci bez trunke pameti i srca. Klimnu, naime, glavom i ree Lisici i Maku: Pa hajdemo. Idem i ja s vama. I poli su. Nakon pola dana hoda stigli su u grad koji se zvao "Zamka za glupane". Tek to su uli u grad, Pinokio opazi da su sve ulice zakrene od ugavih pasa koji su zijevali od velikog apetita, strienih ovaca, koje su se tresle od studeni, kokoiju bez kreste i resa, koje su prosile zrno kukuruza, velikih leptira koji vie nisu mogli da lete jer su prodali svoja divna arena krila, kusorepih paunova koji su se stidjeli da ih neko ne vidi, i fazana koji su tapkali mirno mirno, oplakujui svoje blistavo zlatno i srebrno perje, sad zauvijek izgubljeno. Usred ove gomile prosjaka i stidljivih siromaha prolazila je s vremena na vrijeme poneka gospodska koija u kojoj se epurio ili kakav lisac ili kakva svraka kradljivica ili kakva grabeljiva ptiurina. A gdje je to udesno polje? upita Pinokio. Dva koraka odavde. Preli su, iz tih stopa, grad, i kad su izali van zidina, zaustavili su se na nekom osamljenom polju koje je, hoe-nee, liilo na sva ostala polja. Evo nas, stigli smo! ree Lisica lutku. Sagni se sad k zemlji i rukama iskopaj malu jamicu na polju i stavi unutra zlatnike. Pinokio poslua. Iskopa jamicu, stavi u nju etiri preostala zlatnika, pa onda pokri jamicu s malo zemlje. Sad poi u onaj oblinji jarak, uzmi kantu vode i zalij zemlju gdje si posijao zlatnike ree Lisica. Pinokio poe do jarka i, kako kante nigdje nije bilo, svue s noge staru cipelu, napuni je vodom i zali zemlju koja je pokrivala jamicu. Zatim upita: ta treba jo da uradim? Nita odgovori Lisica. Sad moemo da poemo. Ti se vrati ovamo za kojih dvadesetak minuta. Kad se vrati, nai e drvce ve izniklo iz zemlje, s granama prepunim zlatnika.
31

Van sebe od radosti, zahvali se siroti lutak po hiljadu puta Lisici i Maku i obea im vrlo lijep poklon. Ne elimo nikakve poklone odgovorie mu dvije nesree. Dovoljno je to smo ti pokazali nain kako da se obogati bez mnogo truda. Ushieni smo od radosti. Kad su to izgovorili, pozdravie Pinokija, zaeljee mu dobru sjetvu i pooe dalje svojim poslom.

XIX PINOKIJU SU UKRALI NJEGOVA ETIRI ZLATNIKA A ZA KAZNU JE DOBIO ETIRI MJESECA ZATVORA Pinokio je, nestrpljivo ekajui, brojio minute, jednu po jednu, i kad mu se uini da je dolo vrijeme, uputi se na cestu koja je vodila do udesnog polja. I dok je koraao hitrim korakom, srce mu je lupalo jako, tik-tak-tik-tak, kao sobni sat kad istinski kuca. U sebi je, meutim, mislio: A ako, umjesto hiljadu, naem na granama stabla dvije hiljade zlatnika?... A umjesto dvije hiljade, pet hiljada?... Ili moda sto hiljada umjesto tih pet?... Oh! kako bih postao velik bogata!... Htio bih da imam lijep dvorac, hiljade drvenih konjia, i hiljadu konjunica da se mogu igrati, podrum s likerima i knjinicu prepunu ueerenog voa, torti, hljepia, prenih badema i kolaa sa kajmakom. Zanosei se u mislima, stigao je blizu polja. Zaustavi se da pogleda nee li sluajno odatle vidjeti drvo sa granama krcatim zlatnicima, ali ne vidje nita. Poe jo stotinjak metara naprijed, ali nita; ue u polje... ode ba do one male jamice gdje je bio zakopao svoje zlatnike... nita. Tad se zamisli i, zaboravljajui na pravila pristojnosti i dobrog odgoja, izvue iz depa jednu ruku pa se poea dobro po glavi. U taj as zazvua mu u uima glasan smijeh. Podie glavu i na drvetu opazi velikog papagaja koji je trijebio ono malo perja to je imao na sebi. Zato se smije? upita ga Pinokio ljutitim glasom. Smijem se zato to sam se, trijebei perje, pokakljao ispod krila. Lutak ne odgovori. Ode do jarka, napuni vodom onu istu staru cipelu i ponovo poe da zalijeva zemlju koja je pokrivala zlatnike. U munoj tiini tog polja ponovo se zaori smijeh, ali ovaj put jo drskiji. Pa, povika Pinokio ljutei se moe li se znati, neodgojena Papigo, zato se smije? Smijem se budalama koje vjeruju svakojakim glupostima i doputaju da ih nasamari onaj koji je lukaviji od njih. Govori li moda o meni?
32

Da, o tebi govori, siroti Pinokio, o tebi, koji si tako glup da moe povjerovati u to da se novci mogu sijati i brati u polju kao to se siju grah i tikve. I sm sam u to jednom vjerovao pa sad to okajavam. Uvjerio sam se danas (ali suvie kasno!) ako hoe da skupi poteno neto novca, treba da ga zna zaraditi ili radom vlastitih ruku ili darovitou vlastitog uma. Ne razumijem te ree lutak poinjui ve da se trese od straha. Polako! Objasniu ti bolje nastavi papagaj. Dakle, znaj: dok si se nalazio u gradu, vratili su se na ovo polje Lisica i Maak, uzeli zakopane zlatnike, a zatim otpraili kao vjetar odavde. A sad, ko ih stigne, junaina je! Pinokio zaslade otvorenih usta. Nije elio da povjeruje rijeima papagajevim, pa zato poe i rukama i noktima da prekopava po zemlji koju je zalio. Kopao je, kopao, prekopavao, iskopao jamu tako duboku da je u nju mogao da stane uspravno plast sijena, ali zlatnika tu vie nije bilo. Sav oajan vrati se tad trkom u grad i ode pravo u sud da sudiji prijavi ona dva lopova koji su ga pokrali. Sudija je bio majmun pasmine gorila. Stara majmunina, uvaen zbog svoje visoke starosti i bijele brade, a naroito zbog zlatnih naoara bez stakala, koje je morao neprestano da nosi zbog neke bolesti u oima od koje je patio ve nekoliko godina. Pinokio ispria pred sudijom od poetka do kraja opaku prevaru ija je rtva bio, kaza ime i prezime i lini opis razbojnika. Na kraju zatrai pravdu. Sudija ga saslua sa mnogo dobroudnosti; uze najivlje uee u prii; raznjei se, ganu; i kada lutak nemade vie ta da kae, isprui ruku i zazvoni zvoncetom. Na to zvonjenje pojavie se dva ovarska psa obuena u andarsko odijelo. Tad sudija, pokazujui andarima na Pinokija, ree: Ovom siromahu pokrali su razbojnici etiri zlatnika; uhvatite ga, dakle, i strpajte ga odmah u zatvor. Kad u takvu presudu, lutak se zapanji. Htjede da se usprotivi, ali andari, da izbjegnu nepotrebno dangubljenje, zaepie mu usta i odvukoe ga u zatvor. U zatvoru bi ostao etiri mjeseca, etiri duga, duga mjeseca, a ostao bi jo i due da se ne dogodi jedan veoma srean sluaj. Naime, mladi car koji je vladao u gradu "Zamka za glupane" odnio je veliku pobjedu nad svojim neprijateljen i zato je naredio da se prirede velike javne sveanosti, rasvjeta, vatrometi, trke berberskih konja i dvokolica, a u znak najvee radosti htio je da se otvore zatvori i puste na slobodu svi lopovi. Ako drugi izlaze iz zatvora, hou da izaem i ja ree Pinokio tamniaru. Vi ne, odgovori tamniar jer vi niste pravi... Molim izvinjenje, odgovori Pinokio ja sam takoe lopov. U tom sluaju imate po hiljadu puta pravo ree tamniar, skinu s potovanjem kapu i, pozdravljajui ga, otvori mu zatvorska vrata i pusti ga da pobjegne.

33

XX PUTEN IZ ZATVORA, UPUUJE SE VILINOJ KUI; ALI USPUT NAILAZI NA STRANU ZMIJU, A ZATIM UPADA U ZAMKU Zamislite Pinokijevu radost kad se osjetio slobodan. Da vam mnogo ne priam, izaao je odmah van grada i poao putem koji je trebalo da ga odvede do Viline kuice. Usljed kinog vremena cesta je bila sva blatnjava i noge su propadale u blato sve do koljena. Ali lutak se nije na to osvrtao. Muen jakom eljom da ponovo vidi svog oca i svoju sestricu modrih kosa, trao je u skokovima kao hrt, a blato ga je, dok je trao, prskalo ak do kape. Ali on je iao govorei samom sebi: Koliko nevolja me je pogodilo!... Zasluujem ih! Jer ja sam tvrdoglav lutak i jogunast... uvijek hou sve da radim na svoju ruku, ne sluam one koji me vole i koji su po hiljadu puta pametniji od mene!... Ali odluio sam da odsad promijenim ivot i postanem pristojan i posluan djeak... Najzad, primijetio sam da neposluni djeaci uvijek nastradaju i ne postignu ono to ele. A hoe li me ekati otac?... Hou li ga zatei u Vilinoj kui? Toliko je vremena prolo da ga, siromaha, nisam vidio. Umirem od elje da ga svojski izljubim i izgrlim! A Vila, hoe li mi ona oprostiti moj runi postupak?... Samo kad pomislim koliko sam panje i ljubazne njega primio od nje... i kad pomislim da svoj ivot danas dugujem njoj!... Moe li biti nezahvalnijeg i bezdunijeg djeaka od mene?... Ali, naglo se zaustavi, sav prestraen. Vrati se natrag etiri koraka. ta li je to ugledao? Ugledao je ispruenu preko puta veliku zmijurinu, zelene koe, oiju kao oganj i iljastoga repa, iz kojeg se puilo kao iz dimnjaka. Pinokijev strah bio je prevelik. Udalji se vie od pola kilometra, sjede na gomilicu kamenja ekajui da zmija ve jednom poe svojim poslom i oslobodi prolaz na cesti. ekao je sat, ekao dva sata, tri sata. Ali zmija je jo uvijek bila na istom mjestu i izdaleka se vidjelo crvenilo iz njenih ognjenih oiju i stup dima koji je izlazio iz vrha repa. Tada se Pinokio, uobrazivi da je hrabar, priblii na nekoliko koraka udaljenosti od zmije i blagim i umilnim glasom ree: Izvinite, teta-Zmijo. Molim vas, biste li mi uinili zadovoljstvo da se malice pomaknete na drugu stranu, tek toliko da me propustite da proem? Kao da je kazao zidu. Niko se ne pomae. Tada Pinokio nastavi istim glasom: Treba da znate, teta-Zmijo, da idem kui gdje me eka otac i da je dugo vremena prolo da ga nisam vidio!... Pa jeste li saglasni da nastavim svoj put? ekao je bilo kakav znak kao odgovor na pitanje, ali odgovora nije bilo. tavie, Zmija koja se dotad inila ivahna i puna snage, postade nepokretna i skoro ukoena. Oi su joj se zatvorile, a rep prestao da se pui.
34

Da nije umrla? ree Pinokio, trljajui ruke od velike radosti i, ne gubei vrijeme, uini kretnju da je opkorai kako bi preao na drugu stranu ceste, ali jo nije bio ni podigao nogu kad se Zmija naglo uspravi, kao odapeto pero. I lutak, prestraen, povukavi se natrag, spotae se i pade na zemlju. I pade ba tako nespretno da mu je glava ostala zabijena u blato na cesti, a noge strile u zraku. Kad vidje lutka koji se naglavice koprcao nepojmljivom brzinom, Zmiju uhvati takav grevit smijeh, da se smijala, smijala i smijala i najzad, od silnog smijeha pukla joj je ila na prsima. Ovaj put je zaista bila mrtva. Tad Pinokio poe ponovo da tri da bi stigao Vilinoj kui prije mraka. Ali usput, poto nije mogao vie da podnese stranu glad, skoi u jedno polje s namjerom da ubere koje zrno groa mukata. Kamo sree da to nikad nije uinio! Tek to je doao pod lozu, krak... osjeti kako mu noge stegoe dva otra gvoa tako jako da je mogao prebrojati sve zvijezde na nebu. Siroti lutak bio je uhvaen u zamku, koju su tu, u zasjedi, postavili seljaci da bi uhvatili velike kune koje su bile prava napast za sve kokoinjce u okolini.

XXI PINOKIJA HVATA JEDAN SELJAK KOJI GA PRISILJAVA DA UVA KAO PAS UVAR NJEGOV KOKOINJAC Kao to moete zamisliti, Pinokio udari u pla, u vrisak, poe da preklinje i moli. Ali i pla i vrisak bili su uzaludni, jer se naokolo nisu vidjele kue, a cestom nije prolazila ni iva dua. Pala je, meutim, no. Neto od bola, jer gvoa su mu pilila cjevanicu, a neto od straha to ga je no zatekla samog usred ovih polja, lutak se gotovo onesvijesti. Odjednom opazi iznad glave svica, zovnu ga i ree mu: O, Svie, bi li mi se smilovao i oslobodio me ovih muka? . Siroto dijete! odgovori Svitac i zaustavi se, ganut, kad ga ugleda. Kako se desilo da su ti noge priklijetene meu ta otra gvoa? Uao sam u polje da uberem dva groa ovog mukata i... A je li groe bilo tvoje? Nije... A ko te nauio da uzima tue?... Bio sam gladan. Glad nije dovoljan razlog da se prisvaja stvar koja nije naa, sine moj...
35

Istina je, istina! povika Pinokio kroz pla. Ali drugi put to neu uiniti. U taj as tihi, tihi um koraka prekinu taj razgovor. Bio je to gazda ovog polja koji je na vrhovima prstiju dolazio da vidi nije li se koja od onih kuna, koje su po noi jele ivinu, uhvatila u gvoa. Njegovo uenje je bilo veliko kada, izvukavi ispod kabanice svjetiljku, opazi da je u zamku uhvaen jedan djeak umjesto kune. Ah, lupeiu! ree seljak bijesno dakle, ti mi odnosi kokoi? Nisam ja, nisam ja! povika Pinokio jecajui. Uao sam samo u vinograd da uberem dva zrna groa!... Ko krade groe u stanju je da ukrade i ivinu. Prepusti se ti samo meni, dobie takvu pouku da e je se dugo vremena sjeati. I otvori gvoa, zgrabi lutka za potiljak, podie ga sa zemlje i ponese do kue kao to se nose jaganjci od sise. Kad je stigao na gumno ispred kue, baci ga na zemlju i, drei mu svoju nogu na vratu, ree: Sad je kasno, vrijeme je za spavanje. Nae raune emo sutra srediti. Uostalom, danas mi je krepao pas koji me je nou uvao i ti e da zauzme njegovo mjesto. Bie moj pas uvar. Reeno uinjeno. Na vrat mu navue veliki okovratnik sa naikanim mesinganim bodljikama, stegnu ga tako jako da ne bi mogao da izvue glavu. Na ovratnik priveza dug gvozdeni lanac koji je bio privren za zid. Ako noas pone da pada kia, moe da se skloni na leaj u ovoj tenari gdje jo ima slame koja je etiri godine sluila kao krevet mom sirotom psu. A ako, na nesreu, dou lopovi, dri u glavi da mora dobro nauliti ui i lajati ree seljak. Poslije ovog posljednjeg upozorenja seljak ue u kuu i zatvori vrata jo i zasunom, a siroti Pinokio osade uuren na gumnu, vie mrtav nego iv od hladnoe, gladi i straha. S vremena na vrijeme uvlaio bi ljutilo ruke u ovratnik koji mu je stezao grlo i govorio plaui: Dobro mi pristaje!... Zaista mi dobro pristaje!... Htio sam da budem lijentina, skitnica... htio sam da sluam loe prijatelje i zato me prati uvijek ista nesrea. Da sam bio dobar djeai, kakvi su mnogi, da sam imao volje da uim i radim, da sam ostao kod kue sa sirotim ocem, sad se ne bih nalazio ovdje, usred polja, i ne bih bio pas uvar nekom seljaku! Oh! Kad bih se mogao roditi po drugi put! Ali kasno je sada. Strpljenja! I tako, kad dade malo oduka svom jadu koji je izvirao iz dna srca, ue u kuicu i zaspa.

XXII PINOKIO OTKRIVA LOPOVE I U ZAMJENU ZA VJERNOST GAZDA GA PUTA NA SLOBODU Prolo je vie od dva sata kako je slatko spavao, kad, oko ponoi, probudi ga neko aputanje neobinih glasova koje, uini mu se uje na gumnu. Proviri napolje vrkom nosa iz
36

otvora na kuici i opazi etiri male ivotinjice tamne dlake, na prvi pogled bi se reklo da su make, kako se neto dogovaraju. Ali nisu bile make: bile su kune, ivotinjice mesoderi, naroito lakome na jaja i mladu ivad. Jedna od ovih kuna odvoji se od svojih prijateljica, prie otvoru kuice i ree poluglasno: Dobar vee, Melampo. Ja se ne zovem Melampo odgovori lutak. A ko si onda? Ja sam Pinokio. Pa ta tu radi? uvam strau kao pas uvar. A gdje je Melampo? Gdje je stari pas koji je bio u ovoj kuici? Jutros je umro. Umro? Sirota ivotinja! Bio je tako dobar!... Ali po izgledu sudei i ti mi izgleda poteno pseto. Izvinite, ja nisam pas!... A ko si? Ja sam lutak. A uva strau ako pas? Na alost, kanjen sam!... Pa dobro, predlaem ti istu pogodbu kakvu sam imala s pokojnim Melampom. Bie zadovoljan. A ta pogodba bi bila? Jednom sedmino, nou, mi emo da doemo, kao i prije, da posjetimo kokoinjac i da odnesemo osam kokoaka. Od ovih kokoaka sedam emo mi da pojedemo, a jednu emo tebi da damo, pod uslovom, da se razumijemo, da se pretvara da spava i da ti ne padne na um da zalaje i probudi seljaka. A je li Melampo isto tako radio? upita Pinokio. Jeste, i mi smo se uvijek dobro slagali. Spavaj, dakle, mirno i budi uvjeren da emo ti ostaviti u kuici, prije nego to krenemo odavde, jednu kokicu lijepo oerupanu za sutranji doruak. Jesmo li se dobro razumjeli? ak i previe dobro!... odgovori Pinokio i klimnu glavom nekako prijetei kao da je htio da kae: "A, govoriemo mi vrlo brzo!" Kad su mislile da su ve uspjele, etiri kune pooe pravo u kokoinjac koji je stajao pored same tenare. Pomou zuba i noktiju otvorile su drvena vrataca koja su im prijeila prolaz i, jedna za drugom, kliznue unutra. Ali jo sve nisu ni bile ule kad... vrataca se zatvorie za njima svom snagom. To je Pinokio zatvorio vrata i za svaku sigurnost, kako nije bio zadovoljan to ih je samo zatvorio, stavio je uz njih golemi kamen kao podupira. A zatim je poeo da laje i, lajui ba kao da je pas uvar, zavijao je bu-bu-bu-bu. Na taj lave skoi seljak iz kreveta, uze puku i pojavi se na prozoru, pa zapita:
37

ta je novo? Doli su lopovi odgovori Pinokio. Gdje su? U kokoinjcu. Eto me odmah. I, zaista, seljak izae prije nego bi se reklo amin. Poe trkom prema kokoinjcu, uhvati i baci u jednu vreu etiri kune i ree im veoma zadovoljan: Na kraju ste mi dopale aka! Mogao bih da vas kaznim, ali tako podao nisam! Zadovoljiu se, meutim, da vas sutra odnesem krmaru u oblinje selo koji e vas oderati i skuhati kao zeca, nakiselo. Tu ast niste zasluili, ali plemenito eljade, kakav sam ja, ne gleda na ove sitnice!... Zatim se priblii Pinokiju, poe da ga miluje dugo, dugo, i najzad ga upita: Kako si otkrio zavjeru koju su kovale ove etiri lopovke? Kad pomislim da Melampo, moj vjerni Melampo, nije primjeivao nita. Lutak je tad mogao da ispria ono to je znao, mogao je, naime, da ispria o sramnim pogodbama izmeu psa i kuna, ali pri pomisli da je pas mrtav, ree odmah u sebi: "emu da optuujem mrtve?... Mrtvi su mrtvi i najbolja stvar koja se moe uiniti jeste da ih pustimo na miru!"... A jesi li bio budan ili si spavao kad su kune dole na gumno? nastavi da ga zapitkuje seljak. Spavao sam, odgovori Pinokio ali kune su me probudile svojim brbljanjem. Jedna je dola ak do kuice da mi kae: "Ako obea da nee lajati i da nee probuditi gazdu, pokloniemo ti lijepo oerupanu kokicu!"... ta velite na to! Biti toliko bezobrazan i meni, meni, uiniti takav prijedlog! Jer treba da znate da sam ja lutak sa svim manama ljudskim, ali drati vreu nepotenoj eljadi e, za to nisam! Bravo, djeae! povika seljak, lupnuvi ga pri tom po ramenu. Takav postupak slui ti na ast; da ti dokaem kako je veliko moje zadovoljstvo oslobaam te, i sad moe da se vrati kui. I skide mu s vrata lanac.

XXIII PINOKIO OPLAKUJE SMRT LIJEPE DJEVOJICE MODRIH KOSA; ZATIM NALAZI JEDNOG GOLUBA KOJI GA NOSI NA MORSKU OBALU I TU SE BACA U MORE DA BI POAO U POMO SVOM OCU EPETU im se oslobodio tvrdog i poniavajueg lanca, Pinokio se dade u trk preko polja, ne
38

zaustavljajui se ni asa dok ne doe na glavni drum koji je trebalo da ga dovede do Viline kuice. Kad je doao na drum, baci pogled dolje, na ravnicu koja se prostirala pod njim i, prostim okom ugleda, veoma jasno, umu u kojoj je na svoju nesreu sreo jednom Lisicu i Maka. I ta ugleda? Meu drveem ugleda vrh onog Velikog hrasta o koji je bio objeen; ali pogledaj amo pogledaj tamo, malu kuicu lijepe Djevojice modrih kosa nije mogao nigdje da vidi. Tad Pinokio osjeti neto kao tuno predosjeanje. Potra ponovo svom preostalom snagom u nogama i za nekoliko asaka nae se na livadi gdje je nekada stajala Bijela kuica. Ali, Bijele kuice vie nije bilo. Umjesto nje bila je samo mala mramorna ploica na kojoj su mogle da se proitaju ove bolne rijei, napisane tampanim slovima: Ovdje poiva Djevojica modrih kosa umrla od alosti jer ju je napustio njen mali brat Pinokio Kako je bilo Pinokiju kad kojekako prosrica ove rijei ostavljam vama da mislite. Pade niice na zemlju, pokri mnogim poljupcima taj nadgrobni kamen i briznu u straan pla. Plakao je itavu no, plakao dan poslije te noi, i kad svanu, plakao je jo uvijek iako u oima vie nije imao suza. Njegovi jauci i jadanje parali su srca i prodirali tako otro da su svi okolni breuljci odzvanjali od jeke. Plaui, govorio je: O, Vilice moja, zato si umrla?... Zato nisam umro ja umjesto tebe? Ja sam bio toliko zloest, a ti tako dobra!... A gdje je moj otac? O, Vilice moja, gdje mogu da ga naem, da ostanem s njim zauvijek i da ga nikad, nikad, nikad vie ne ostavim?... O, Vilice moja, reci da nije istina da si umrla!... Ako me zaista voli... ako voli svog malog brata, oivi, vrati mi se iva kao nekada! Zar ti je drago da ostanem sam i naputen od sviju?... Ako dou razbojnici, objesie me ponovo na drvo... a onda, nestae me zauvjek. ta da radim sam na ovom svijetu? Ko e mi dati zalogaj hljeba sad kad nema ni tebe ni oca?... Gdje u da spavam nou? Ko e mi napraviti novi kaputi? Oh? Sto puta bi bilo bolje da sam i ja umro! Jest, bolje bi bilo i ja hou da umrem!... Oh! Oh! Oh! Oh! Oajan, htio je da upa sam sebi kose, ali... kose su mu bile drvene. Eto, ni to zadovoljstvo nije mogao sebi da priuti, da zarije prste u kosu. U tom asu proletje zrakom veliki golub, koji se za tren zaustavi, rairenih krila, nad Pinokijem, i povika mu s velike visine: Reci mi, maliane, ta radi dolje? Zar ne vidi? Plaem!... ree Pinokio diui glavu prema tom Golubu i pri tom obrisa oi rukavima svog kaputia; Reci mi, nastavi tad Golub poznaje li moda meu svojim prijateljima nekog lutka
39

koji se zove Pinokio? Pinokio?... Ree Pinokio? ponovi lutak skoivi odmah na noge. Pinokio sam ja!... Na taj odgovor Golub se spusti hitro na zemlju. Bio je deblji od kakva purana. Onda e poznavati i epeta? upita Golub. Poznajem li ga? Pa to je moj siroti otac! Je li ti moda govorio o meni? Hoe li me povesti do njega? Je li jo uvijek iv? Odgovori mi, zaboga, je li jo uvijek iv? Ostavio sam ga prije tri dana na morskoj obali. A ta je radio tamo? Pravio je malu laicu kojom bi preplovio okean. Taj siromaak ve etiri mjeseca luta po svijetu i trai tebe. Kako nije mogao da te nae, utuvio je sebi u glavu da te trai u dalekim zemljama novog svijeta. Koliko je daleko odavde do obale? upita Pinokio sa strepnjom. Vie od hiljadu kilometara. Hiljadu kilometra? O, Golube moj, kako bi lijepo bilo da imam tvoja krila!... Ako hoe da poe, ja u te ponijeti. Kako? Popni se na leda. Jesi li mnogo teak? Teak? Ni govora! Lagan sam kao list. I ne govorei vie ni rijei, Pinokio za tili as uzjaha na Golubova lea, jednu nogu s jedne, drugu s druge strane, kao to ine konjanici, i povika sav radostan: "uri, uri, konjiu moj, elim da stignem to prije!..." Golub poletje i za tren se uzvinu tako visoko da je gotovo dodirivao oblake. Znatieljan, im stie na tu visinu, lutak baci pogled dolje, ali ga uhvati takav strah i takva nesvjestica da se vrsto uhvati, vrsto, vrsto, oko vrata svog pernatog konja da izbjegne opasnost od pada. Letjeli su itav dan. Predvee Golub ree: Jako sam oednio! A ja sam ogladnio! dodade Pinokio. Zaustavimo se koji as u onom golubinjaku, pa emo onda nastaviti put da sutra u zoru budemo na morskoj obali. Uli su u prazan golubinjak u kome je bila samo jedna zdjelica s vodom i korpa puna puncata grahorice. U svom ivotu lutak nikad nije mogao da podnese grahoricu. im bi osjetio njen miris, dolazilo mu je da povrati, u trbuhu bi mu se sve okrenulo. Ali te veeri nakljuka se grahorice i kad je skoro svu pojede, okrenu se Golubu i ree: Nikad ne bih pomislio da je grahorica ovako ukusna! E, djeae moj, odgovori Golub, kad ogladnimo, a nemamo ta drugo da pojedemo, sami sebe moramo da uvjerimo da je grahorica izvrsno jelo. Glad ne pozna ni muice ni poslastice! Na brzinu su zagrizli i onda krenuli na put. Hajd', hajd', i sutradan su stigli na morsku obalu. Golub spusti na zemlju Pinokija, pa poto mu je bilo dosadno da slua rijei zahvalnosti za
40

dobro dijelo koje je uinio, produi odmah put i nestade ga. Na obali je bilo mnogo svijeta koji je vikao i mahao rukama prema moru. ta se to dogodilo? upita Pinokio neku staricu. Jedan siromah otac izgubio je svoga sina i poao je malom laicom da ga trai s druge strane mora; a more je tako uzburkano i laa samo to ne potone u valovima. A gdje je laica? Eno je tamo dolje, u pravcu mog prsta ree starica pokazujui na malu laicu koja je izdaleka izgledala kao orahova ljuska s malim, malim ovjeuljkom unutra. Pinokio, uprta pogleda na tu stranu, gledao je paljivo. Onda otro zavrisnu: To je moj otac! To je moj otac! A laica koju je pomamno more udaralo, as je nestajala meu velikim valovima, as je plutala po povrini. Na vrhu jednog visokog grebena Pinokio nije prestajao da doziva svog oca imenom i da mu daje znakove rukama, mrcanjem nosom i, najzad, kapom koju je imao na glavi. Iako je bio mnogo udaljen od obale, kao da je i epeto prepoznao svog sinia, jer skide kapu i otpozdravi mu. Pokretima mu je davao do znanja da bi se on vratio drage volje natrag, ali da je more tako uzburkano da mu ometa da vesla i da se priblii zemlji. Odjednom nahrupi straan val i laa nestade. Ljudi na obali su ekali da se laica ponovo pojavi na povrini, ali laa se ne pojavi vie. Siromah! rekoe tad ribari koji su se bili okupili na obali. I apuui poluglasno molitvu, uputili su se svojim kuama. Ali, odjednom, prolomi se oajan jauk i ribari se okrenue. S vrha visoka grebena bacio se u more jedan djeai, viui: Idem da spasem svog oca! Pinokio se lako drao na morskoj povrini, jer je bio od drveta. Plivao je kao riba. as je nestajao pod vodom, noen snagom talasa, as sa pojavljivao s jednom nogom i jednom rukom napolju, daleko, daleko od obale. Najzad, ribari su ga izgubili iz vida, nita se vie nije vidjelo. Siromah mladi! rekoe tada oni koji su se okupili na obali, i poluglasno apuui molitvu, vratie se svojim kuama.

XXIV PINOKIO DOLAZI NA OSTRVO "PELA RADILICA" I PONOVO NALAZI VILU Podstaknut nadom da e stii na vrijeme u pomo svom sirotom ocu, Pinokio je plivao cijelu cjelcatu no. A samo da znate kakva je to no bila! Lijevalo je kao iz kabla, padao je grd, grmjelo je
41

uasno i od sijevanja je izgledalo kao da je dan. Pred samu zoru uspjelo mu je da vidi nedaleko od sebe dugu prugu zemlje, bilo je to ostrvo usred mora. Tad Pinokio upre sve svoje snage da stigne na tu obalu, ali uzalud. Gonei se meu sobom i navaljujui jedan na drugoga, valovi su ga prevrtali amo-tamo kao da je kakav iverak ili slamica. Najzad, na njegovu veliku sreu, naie ogroman val, toliko silan i jak, da ga svom estinom izbaci na pijesak na obali. Udarac je bio tako jak, da su mu, kad je lupnuo o zemlju, zakripala sva rebra i svi zglobovi. Ali Pinokio se brzo utjei i ree: I ovaj put sam se dobro izvukao! Meutim, malo-pomalo, i nebo poe da se vedri, sunce se pojavi u punom svom sjaju i more posta sasvim mirno i glatko kao ulje. Tad lutak razastre na sunce svoje odijelce da mu se osui i poe da razgleda na sve strane ne bi li moda primijetio na prostranoj morskoj puini malu laicu sa ovjeuljkom u njoj. Razgledao je dobro, dobro, sve naokolo, ali pred sobom vidje samo more i jedro poneke lae, tako daleko kao da je muha. Da mi je da znam kako se zove ovo ostrvo! ree. Da mi je bar da znam je li ovo ostrvo naseljeno dobrim svijetom, to jest, svijetom koji nema tu manu da vjea djeake o grane na drveu! Ali koga bih mogao da pitam?... koga, kad nikog nema na njemu! I pomisao da se nalazi sam samcat usred tog velikog pustog mjesta toliko ga oneraspoloi da umalo ne zaplaka. Odjednom ugleda blizu obale veliku ribu koja je mirno ila svojim poslom, glave potpuno isturene iz mora. Ne znajui kako joj je ime, lutak joj glasno viknu da bi ga ula: Hej, teta-ribo, dozvolite mi da vam kaem jednu rije! I dvije! odgovori riba koja je bila vrlo uljudan delfin kakvih malo ima u svim morima svijeta. Da li biste mi uinili uslugu i rekli ima li na ovom ostrvu mjesta gdje se moe neto pojesti, ali bez opasnosti da pojedu mene? Sigurno da ima odgovori delfin. tavie, jedno takvo mjesto nai e pola kilometra daleko odavde. Kojim putem da krenem? Poi onim puteljkom tamo, nalijevo, idi stalno u pravcu nosa i nee pogrijeiti. Recite mi jo jednu stvar. Vi lutate morima po itave dane i noi. Da niste sluajno sreli putem malu laicu s mojim ocem unutra? A ko je tvoj otac? To je najbolji otac na svijetu, kao to sam ja najgori sin koji moe da se rodi. Vjerovatno je laa potonula jer je bura ove noi bila strana. A moj otac? Moda ga je progutao Morski pas koji je ve nekoliko dana u ovom moru, pa unitava i pustoi po naim vodama.
42

To znai da je taj Morski pas ogroman? upita Pinokio, koji je ve poeo da se trese od straha. Jo pita! uzvrati delfin. Da bi mogao da ima neku predstavu o njegovoj veliini, rei u ti da je vei od kuetine na pet spratova i da ima usta tako iroka i duboka da bi kroza nj mogao mirne due da proe itav voz sa upaljenom lokomotivom. Majko moja! povika uplaeno lutak, obue se na veliku brzinu, okrenu se delfinu i ree: Do vienja, teta-ribo, izvinite to sam vas uznemirio i po hiljadu puta hvala na vaoj ljubaznosti. I im to ree, krenu puteljkom, brzim korakom, tako brzim kao da tri. A na najmanji um koji bi uo okretao se da pogleda, bojei se da ga ne prati strani Morski pas, velik kao kua na pet spratova i s vozom u ustima. Nakon pola sata hoda stigao je u malo mjesto koje se zvalo "Selo pela radilica". Ulice su vrvjele od svijeta koji je jurio amo-tamo svojim poslom. Svi su radili, svi su bili neim zaposleni. Nijednog besposliara ni skitnice, da ih svjetiljkom trai. Hm! ree odmah mali skitnica ovo selo nije za mene! Nisam ja roen za posao! Ali glad ga je muila. Prolo je ve dvadeset etiri sata da nita nije pojeo, ak ni posudicu grahorice. ta da radi? Ostala su mu samo dva naina da se omrsi: ili da trai kakav posao ili da prosi koju paru ili zalogaj hljeba. Stidio se da prosi. Otac mu je, naime, uvijek govorio da na milostinju imaju pravo samo stari i slabi ljudi. Pravi siromasi na ovom svijetu, kojima treba pomoi i ukazati im samilost, jedino su oni koji su, zbog starosti ili bolesti, osueni da ne mogu vie da zarauju hljeb svojim vlastitim rukama. Svi drugi su duni da rade; a ako ne rade, trpe onda od gladi, to je gore po njih. U tom asu proe ulicom neki ovjek sav oznojen i zadihan, koji je sam samcat vukao tekom mukom dvoja kolica natovarena ugljenom. Pinokio po licu prosudi da je to neki dobriina, priblii mu se i, spustivi pogled od stida, ree mu poluglasno: Da li biste bili milostivi i udijelili mi jedan dinar, jer umirem od gladi? Ne samo jedan odgovori ugljenar dau ti i etiri dinara uz uvjet da mi pomogne da odvuem do kue ova dvoja kolica ugljena. Vidi, vidi! odgovori lutak skoro uvrijeeno. Znate, ja nikad nisam bio magarac. Nikad nisam vukao kolica! Bolje za tebe! odgovori ugljar. Ali, ako zaista umire od gladi, dragi moj, onda pojedi dvije lijepe krike tvoje oholosti i gledaj da ti eludac ne nastrada. Poslije nekoliko asaka naie ulicom neki zidar koji je nosio na ramenima sanduk sa malterom. Da li biste, dobri ovjee, udijelili jedan dinar sirotom djetetu koje zijeva od gladi? Drage volje. Poi sa mnom da nosi malter, odgovori zidar pa u ti dati pet umjesto
43

jednog dinara. Ali malter je teak, uzvrati Pinokio a ja ne mogu da se muim. Ako nee da se mui, onda, sine moj, zabavljaj se dok zijeva. Nazdravlje! Za manje od pola sata prolo je jo dvadeset ljudi. Od svih je Pinokio traio milostinju, ali su mu svi odgovarali: Zar te nije stid? Umjesto da se potuca po ulicama, radije poi i potrai neki posao i naui da zaradi svoj komad hljeba! Najzad proe lijepa enica koja je nosila dva kraga vode. Da li bih mogao, dobra eno, da popijem gutljaj vode iz vaeg kraga? ree Pinokio, usta suhih od ei. Napij se, djeae moj! ree enica i spusti dva kraga na zemlju. Kad se napio kao kakva spuva, Pinokio poluglasno promrmlja, briui usta: Eto, ugasio sam e! Da mi je i glad nekako da ublaim!... Dobra enica, im to u, ree: Ako e mi pomoi da do kue odnesem jedan od ovih kraga, dau ti lijep komad hljeba. Pinokio pogleda krag i ne odgovori ni da, ni ne. A skupa s hljebom dau ti pun tanjir kupusa dobro zainjenog uljem i siretom dodade dobra enica. Pinokio baci ponovo pogled na krag i ne odgovori ni da, ni ne. A poslije kupusa dau ti lijep slatki ispunjen likerom. Zavodljivosti ove posljednje divne ponude Pinokio nije mogao da se odupre, zato odlunim glasom ree: U redu! Odnijeu vam krag sve do kue. Krag je bio teak, preteak, a lutak nije imao snage da ga nosi na rukama. Zato se pomiri sa sudbinom i stavi ga na glavu. Kad su doli kui, dobra enica posadi Pinokija za mali prostrt sto i metnu pred njega hljeba, zainjen kupus i slatki. Pinokio nije jeo, on je prosto derao. eludac mu je bio kao kua koja je bila prazna i nenastanjena ve pet mjeseci. Kad je donekle utiao ljuto tipanje gladi, podie glavu da se zahvali svojoj dobroiniteljici; ali je nije bio dobro ni pogledao, kad izbaci jedno dugo, dugo: ohhh! od uenja, ostade zablenut, oiju iskolaenih, s viljukom u vazduhu, usta punih hljeba i kupusa. emu sve to uenje? upita smijui se dobra ena. To je, odgovori zamuckujui Pinokio, to je... to je... kako vi liite... vi me podsjeate... da, da, da, isti glas... iste oi... ista kosa... da, da, da... i vi imate modre kose... kao ona! O, Vilice moja!... O Vilice moja!... recite da ste to vi, zaista vi!... Nemojte da plaem vie!... Kad biste znali... Plakao sam toliko, trpio strano!... I dok je to govorio, Pinokio je plakao kao kia i, bacivi se niice na zemlju, ljubio je koljena toj tajanstvenoj enici.

44

XXV PINOKIO OBEAVA VILI DA E BITI DOBAR I DA E UITI JER MU JE VE DOJADILO DA BUDE LUTAK; HOE DA POSTANE VRIJEDAN DJEAK Dobra enica je u poetku odbijala da prizna da je ona mala Vila modrih kosa, ali kad vidje da je otkrivena, a nije vie htjela da produava alu, priznade najzad ko je. Objeenjae! Kako si primijetio da sam to ja? To mi je rekla velika ljubav koju osjeam prema vama. Sjea li se? Ostavio si me kao djevojicu, a sad me zatie kao enu, toliko enu da bih ti skoro mogla da budem majka. To mi je zaista drago, jer u vas onda moi da zovem majkom umjesto sestricom. Ve dugo vremena eznem da imam majku kao svi drugi djeaci. Ali kako ste tako brzo narasli? To je tajna! Otkrijte mi je, htio bih i ja da narastem. Zar ne vidite? Ostao sam jo uvijek vrlo niska rasta. Ali ti ne moe da naraste uzvrati Vila. Zato? Zato to lutke nikad ne rastu. Raaju se kao lutke, ive kao lutke, i umiru kao lutke. Oh! Dojadilo mi je vie da budem lutka! povika Pinokio, lupnuvi se pri tom po glavi. Vrijeme je da i ja jednom postanem ovjek kao svi drugi. I postae ovjek ako to bude umio zasluiti... Zaista? ta da radim da to zasluim? Vrlo laka stvar; naui da bude dobar djeak. A zar moda nisam dobar? Sve drugo, samo to ne! Dobri djeaci su posluni, a ti, naprotiv... A ja ne sluam nikada. Dobri djeaci vole da ue i da rade, a ti... A ja se, meutim, potucam i klatarim po itavu godinu. Dobri djeaci uvijek govore istinu... A ja uvijek laem. Dobri djeaci idu s voljom u kolu... A ja se od kole razbolim. Ali od danas elim da izmijenim svoj ivot. Obeava li mi? Obeavam! Postau dobar djeak i biu utjeha svom ocu... A gdje li je moj siroti otac? Ne znam. Hoe li mi se ikad pruiti srea da ga vidim i zagrlim?
45

Vjerujem da hoe; tavie, u to sam sasvim sigurna. Pinokijevo zadovoljstvo bilo je veliko kad u taj odgovor. Toliko veliko da uze Viline ruke i poe da ih ljubi tako snano, kao da je izvan sebe. Zatim podie glavu i, gledajui je ljupko, upita: Reci mi, majice, dakle nije istina da si umrla? Izgleda da nisam, odgovori Vila smijui se. Kad bi znala kakvu sam alost osjetio i kako mi se bilo steglo u grlu kad sam proitao: Ovdje poiva... Znam. Zato sam ti i oprostila. Kroz iskrenost tvog bola spoznala sam da ima dobro srce; a od djeaka dobra srca, bili oni pomalo i nevaljali i naviknuti na loa djela, moe se uvijek nadati neemu, to jest, moe se uvijek nadati da e se povratiti na pravi put. Eto zato sam dola da te potraim sve dovde. Biu tvoja majka... Oh! Kako je to lijepo! povika Pinokio skoivi od radosti. Sluae me, radie uvijek ono to ti budem kazala. Drage volje, drage volje, drage volje. Ve sutra e poi u kolu nastavi Vila. Pinokio se odmah oneraspoloi. Zatim e po svojoj volji da izabere neki zanat... Pinokio postade ak i ozbiljan. ta to mrmlja kroz zube? upita Vila srdito. Govorim zakmea lutak poluglasno nije li moda prekasno da sad idem u kolu. Nije, dragi moj! Zapamti da za pouku i uenje nije nikada kasno. Ali ja neu da se bavim nikakvim zanatom. Zato? Teko mi je da radim. Sine moj, ree Vila oni koji tako govore gotovo redovito svravaju u tamnici ili u bolnici. Da zna: ovjek, rodio se on bogat ili siromah, duan je da se neim bavi, da neto radi. Jao onima koji se naviknu na besposlienje! Besposlica je najgora bolest i treba je odmah lijeiti, od malih nogu. Ako je tad ne izlijeimo, kad porastemo, ne izlijeismo je vie. Ove rijei dirnule su Pinokijevu duu. On ivo podie glavu i ree Vili: Uiu, radiu, sve u initi to mi kae, jer mi je zaista dojadilo da budem lutak. Hou da postanem djeak po svaku cijenu. Obeala si mi, je li tako? Obeala sam ti to. Sad to zavisi od tebe.

XXVI PINOKIO ODLAZI SA SVOJIM KOLSKIM DRUGOVIMA NA MORSKU OBALU DA VIDI STRANOG MORSKOG PSA

46

Sutradan Pinokio poe u osnovnu kolu. Zamislite one derane u koli kad su vidjeli da u njihovu kolu ulazi jedan lutak! Prolomi se grohotan smijeh bez kraja. Na raun Pinokija neko je pravio jednu, neko drugu alu. Jedan mu istrgnu kapu iz ruke, drugi mu odostrag povue kaputi; neko pokua da mu naini mastilom dva velika brka pod nosom, a jedan se ak usudi da ga vee za noge i ruke da bi ga primorao da plee. Neko vrijeme Pinokio je trpio tu drskost, ali osjetivi, konano, da gubi strpljenje, okrenu se onima koji su ga najvie bockali i zadirkivali i ree im ljutito: Pazite, djeco! Nisam doao u kolu da budem vaa budala. Ja potujem druge i traim da i mene drugi potuju. Bravo, vrae! Govori kao iz knjige! povikae ti nevaljalci iz kojih provali luaki smijeh. A jedan od njih, smjeliji od ostalih, isprui ruku s namjerom da uhvati lutka za vrh nosa. Ali ne stie da to uradi. Pinokio isprui nogu ispod stola i dade mu poten udarac u cjevanicu. Oh! Tvrdih li nogu! zajauka djeak trljajui modricu koju je dobio od lutka. A kakvi su tek laktovi!... Tvri su od nogu! ree drugi djeak koji je zbog svojih neukusnih ala dobio udarac laktom u trbuh. injenica je da je Pinokio, odmah poslije tih udaraca nogom i laktom, stekao potovanje i ljubav svih djeaka u koli. Svi su ga oblijetali, umiljavajui mu se, svi su ga zavoljeli svom duom. I uitelj ga je hvalio jer je vidio da je paljiv, vrijedan i pametan, da je uvijek bio prvi kad se ulazilo u kolu, a zadnji je ustajao kad se kola zavravala. Pa ipak, imao je jedan nedostatak: esto je pohaao mnoge prijatelje, a meu njima bilo je i mnogo derana, veoma poznatih zbog njihove nemarnosti prema uenju. Uitelj ga je svaki dan na to upozoravao, a i dobra Vila mu je esto govorila i ponavljala: Pazi, Pinokio! Ti tvoji kolski drugovi, ranije ili kasnije, uinie da izgubi ljubav prema knjizi, a moda, moda e ti natovariti na vrat i kakvu veliku nesreu. Nema opasnosti! odgovarao je lutak slijeui ramenima i dodirujui se kaiprstom posred ela, kao da kae: "Dosta je pameti unutra!" Ali jednog lijepog dana, na putu za kolu, dogodi se da se namjeri na gomilu svojih kolskih drugova koji ga upitae: Zna li veliku novost? Ne. U oblinje more doao je Morski pas, velik kao planina. Zaista! Da to nije moda onaj isti morski pas koji je bio kad se utopio moj siroti otac? Mi idemo na obalu da ga vidimo. Poi i ti. Ja, ne. Ja hou da idem u kolu. Zar ti je stalo do kole? U kolu emo ii sutra. Jedno predavanje vie ili manje, ta to znai ostaemo uvijek glupani. A ta e rei uitelj?
47

Pusti ga neka govori. Plaen je upravo zato da guna po itav dan. A moja majka? Majke ne znaju nikad nita odgovorie ove nesree. Znate ta u da uradim? ree Pinokio. Ja imam posebne razloge da vidim Morskog psa... ali poi u da ga pogledam poslije kole. Siroti glupane!... progovori jedan iz gomile. Misli da e tako velika riba ostati tamo koliko ti eli? im joj dosadi, uzee drugi pravac i, onda onda, ko je vidje, i vidio ju je. Koliko vremena treba odavde do obale? upita lutak. Za jedan sat moemo i otii i vratiti se. Onda, hajdemo. Onaj koji bude bre trao, bolji je! povika Pinokio. Kad dade znak za polazak, gomila derana, s knjigama i tekama pod mikom, jurnu preko polja. Pinokio uvijek ispred sviju, kao da je imao krila na nogama. S vremena na vrijeme okretao se natrag, zadirkujui svoje prijatelje koji su ostali na dobroj udaljenosti. I kad ih je vidio zadihane, zapjenjenih usta, zapraene i isplaenog jezika, Pinokio se smijao od sveg srca. Jadnik, nije ni znao, u tom asu, kakvom strahu i kakvim stranim nesreama ide u susret!...

XXVII VELIKA BITKA IZMEU PINOKIJA I NJEGOVIH PRIJATELJA. JEDAN OD NJIH JE RANJEN I PINOKIJA HAPSE ANDARI im je stigao na obalu, Pinokio pogleda more, ali nije vidio nikakvog morskog psa. More je bilo glatko kao veliko kristalno ogledalo. Gdje je Morski pas? upita drugove, okrenuvi im se. Vjerovatno je poao da dorukuje odgovori jedan od njih, smijui se. Ili se moda bacio u krevet da malo zadrijema dodade drugi, smijui se jo jae. Po tim nesuvislim odgovorima i glupavom smijehu Pinokio zakljui da su se njegovi drugovi s njim naalili, nasamarivi ga za neto to nije bilo istinito. Uvrijeen, ree im gnjevno: A sad? ta ima lijepog u tome to ste me nasamarili s tom priicom o Morskom psu? Lijepog sigurno ima!... odgovorie u horu ti derani. A to bi bilo?... Izostao si iz kole i poao s nama, eto to smo htjeli. Zar se ne stidi da u kolu dolazi uvijek na vrijeme i da si tako vrijedan na predavanjima? Zar te nije stid da toliko ui? Ako ja uim, to se to vas tie? I te kako nas se tie, jer nas tim prisiljava da se brukamo pred uiteljem. Zato?
48

Zato to se pored onih aka koji ue gube uvijek oni, kao to smo mi, koji nemaju volje da ue. A mi neemo da nas iko potiskuje u stranu. Znamo mi i za samoljublje! Pa ta treba da radim da vam udovoljim? Treba da ti dosade kola, predavanja i uitelj, jer su to naa tri velika neprijatelja. A ako ja hou da nastavim da uim? Vie te neemo ni pogledati u lice, a prvom prilikom e nam platiti za to... Nagonite me skoro da se nasmijem ree lutak i zavrtje glavom. Eh! Pinokio! povika tad najvei od tih djeaka, unosei mu se u lice. Nemoj da se pravi junakom, ne budi obijestan! Zna, ako se ti nas ne boji, ne bojimo se ni mi tebe! Zapamti da si ti sam, a nas je sedmoro. Sedmoro kao sedam smrtnih grijeha ree Pinokio smijui se grohotom. Jeste li uli? Uvrijedio nas je sve! Nazvao nas je imenom smrtnih grijeha!... Pinokio! Traim izvinjenje za uvredu... Ako nee, teko tebi! Kuku! uini lutak, udarajui kaiprstom po vrku nosa, u znak podrugivanja. Pinokio! Nee se dobro svriti!... Kuku! Premlatiemo te kao magarca!... Kuku! Vratie se kui razbijena nosa!... Kuku! E, sad u da ti ja pokaem tvoje "kuku"! povika najsraniji od tih derana. Evo ti ovo kao predujam, pa zadri za dananju veeru. I kad to ree, udari ga po glavi. Ali, kako se moglo i oekivati, lutak odgovori na udarac. I zaas borba posta opta, ljutita. Iako je bio sam, Pinokio se branio kao junak. Sa svojim nogama od veoma tvrdog drveta radio je tako dobro da je stalno drao svoje neprijatelje na potrebnoj udaljenosti. Gdje su njegove noge mogle da dospiju i udare, ostajala je modrica za uspomenu. Srditi to ne mogu da se ponesu s lutkom, djeaci se sjetie metaka. Odrijeie svenje na svojim kolskim knjigama i poee da bacaju na Pinokija bukvare, slovnice, itanke i druge kolske knjige; ali lutak, hitra pogleda i lukav, sklanjao se na vrijeme tako da su knjige preko njegove glave padale u more. Moete zamisliti ribe! Ribe su mislile da su ove knjige neka hrana, pa su se trkom sjatile oko njih, ali kad su oprobale jednu-dvije stranice i korice, ispljuvale su ih odmah, krivei usta, kao da su htjele da kau: Nije ovo za nas! Mi smo nauile bolje da pojedemo! Meutim, bitka se sve vie zaotravala. Odjednom izae iz vode veliki rak, polako, polako se pope na obalu i povika glasinom promukle trube: Prestanite, vragovi, drugo nita i niste! Ove tunjave meu djeacima rijetko zavre dobro. Uvijek se desi neka nesrea! Siromah Rak, kao da je vjetru govorio. ak ga onaj lupe Pinokio, okrenuvi mu se,
49

pogleda prijekim okom i grubo odsijee: Uuti, morski Rae! Bilo bi bolje da posisa dvije bombone od liaja pa da izlijei to promuklo grlo. Hajde u krevet i nastoj da se prenoji! Na koncu, kad su pobacali sve svoje knjige, djeaci su osmotrili nedaleko od sebe sveanj lutkovih knjiga. Za trenutak su ih se doepali. Meu tim knjigama bila je jedna uvezana u debelu ljepenku sa hrbatom i iljcima od pergamene. Bila je to Rasprava o matematici. Ostavljam vama da zamislite koliko je bila teka! Jedan od derana zgrabi tu knjiurinu, naniani na Pinokijevu glavu i hitnu je svom snagom koju je imao u ruci. Ali umjesto da pogodi lutka, pogodi u glavu jednog od svojih prijatelja koji preblijedje kao krpa i izusti samo ove rijei: O, majko moja, pomozite mi... jer umirem! I srui se opruen na pijesak. Ugledavi to mrtvo dijete, uplaeni djeaci odmaglie i za tren oka se vie nisu mogli vidjeti. Ali Pinokio ostade. Iako je i on, to od bola to od straha, bio vie mrtav nego iv, ipak potra da namoi svoj rupi u morskoj vodi i poe da kvasi sljepoonicu svome sirotom kolskom drugu. I dok je to radio, gorko je plakao i oajavao, zvao ga je po imenu i govorio: Euenio!... siroti moj Euenio! Otvori oi i pogledaj me!... Zato mi ne odgovara? Nisam ti ja nanio ovo zlo! Vjeruj mi, nisam ja!... Otvori oi, Euenio!... Ako ih ne otvori, umrijeu i ja!... O, boe moj! Kako u da se vratim kui!... S kakvim srcem mogu da se pojavim pred svojom dobrom majkom? ta e biti od mene? Gdje u pobjei?... Gdje u se sakriti? Oh! Koliko bi bilo bolje, po hiljadu puta bolje, da sam otiao u kolu!... Zato sam posluao prijatelje koji su moja nesrea? A uitelj mi je lijepo govorio... a i majka je ponavljala: "uvaj se loih prijatelja!"... Ali ja sam tvrdoglav, jogunast... putam da drugi govore, pa ipak uvijek inim po svom! Onda moram da ispatam! Otkako sam na svijet doao, nikad nisam vidio ni etvrt sata dobra. Boe moj! to e biti sa mnom, to e biti, to e biti?... I Pinokio je nastavio da plae, da urlie, da se lupa po glavi i da zove po imenu sirotog Euemja. Odjednom zau priguen bat koraka koji su se pribliavali. Okrenu se bila su dva andara. ta radi tu, opruen na zemlji? upitae Pinokija. Pomaem svom kolskom drugu. Je li mu zlo? Izgleda da jest!... Ne samo da je zlo! povika jedan od andara, nagnuvi se i osmotrivi Euenija izbliza. Ovaj djeak je ranjen u sljepoonicu. Ko ga je ranio? Ja nisam promuca lutak bez daha. Ako ti nisi, ko je onda? Ja nisam ponovi Pinokio. A ime je ranjen? Ovom knjigom.
50

I Pinokio podie sa zemlje Raspravu o matematici, uvezanu u ljepenku i pergamenu, pa je pokaza andarima. A ija je ova knjiga? Moja. To je dovoljno, drugo nam ne treba. Ustani odmah i poi s nama. Ali ja... Poi s nama! Ali ja sam nevin... Poi s nama! Prije polaska andari su pozvali i neke ribare, koji su upravo u taj as prolazili u svojoj lai pored obale, i rekoe im: Povjeravamo vam ovog djeaka koji je ranjen u glavu. Odnesite ga svojoj kui i pazite na njega. Sutra emo se vratiti da ga vidimo. Okrenuli su se zatim Pinokiju, stavili ga izmeu sebe i vojnikim glasom naredili: Naprijed! Brzo! Ako ne pouri, jao tebi! Nije trebalo da ponove. Lutak je poeo da koraa onim puteljkom koji je vodio u selo. Siromaak, ni sam nije znao na kom se dijelu svijeta nalazi. inilo mu se da sanja. Kakav ruan san! Bio je izvan sebe. Oima je vidio sve dvostruko, noge su mu drhtale, jezik mu se zalijepio za nepce, nije mogao ni da pisne. Pa ipak, i pored te, da kaem, otupjelosti i smuenosti, otar trn je probadao njegovo srce; pomisao, naime, da e morati da proe ispod prozora kue svoje dobre Vile, opkoljen andarima! Vie bi volio da je mrtav! Ve su bili stigli, bili su na samom domaku sela, kad nalet otra vjetra skide Pinokiju kapu s glave i odnese je desetak metara daleko. Imate li ta protiv ree lutak andarima da odem po svoju kapu? Poi, samo pouri! Lutak poe, podie kapu... ali umjesto na glavu, metnu je meu zube i svom snagom potra ka morskoj obali. Letio je kao puano zrno. Kad su prosudili da bi ga bilo teko stii, andari nahukae na njega velikog ovarskog psa, koji je dobivao nagrade na svim izlobama pasa. Pinokio je jurio, ali je pas jurio jo bre od njega. Svijet je izlazio na prozore, okupljao se na ulici, znatieljan da vidi svretak ove divljake trke. Ali nije mogao da udovolji tom prohtjevu, jer su pas i Pinokio podigli usput takvu prainu da se nakon nekolio asaka nije moglo vie nita vidjeti.

XXVIII PINOKIO SE NALAZI U OPASNOSTI DA GA ISPRE U TAVI KAO RIBU U toj oajnikoj trci Pinokio povjerova, jednog stranog asa, da je izgubljen. Jer, znate,
51

Alidoro (to je bilo ime ovarskog psa) ga je nakon duga, duga tranja, skoro bio dostigao. Dovoljno je kad vam kaem da je lutak iza sebe, na udaljenosti od jednog pedlja, osjeao iznemogao i vru dah ove strane ivotinje. Na svu sreu, obala je bila ve blizu i more se vidjelo nekoliko koraka odatle. im je stigao na obalu, lutak se odbaci divnim skokom, kao to bi to aba uradila, i pade posred mora. Alidoro, meutim, htio je da se zaustavi, ali ponesen naglim tranjem srui se u vodu i on. A taj nesrenik nije znao da pliva, pa zato poe da batrga apama da bi se nekako odrao na povrini. Ali to se vie batrgao, glava mu je sve vie tonula u vodu. Kad je ponovo izvue napolje, oi su mu bile kao izbezumljene i iskolaene, i, lajui, vikao je: Tonem! Tonem! Crkni! odgovori mu Pinokio izdaleka, kad je, najzad, izmakao svakoj opasnosti. Pomozi mi, Pinokiu moj!... spasi me od smrti!... Na te bolne jauke lutak, koji je ustvari imao divno srce, smilova se i, okrenuvi se psu, ree mu: Ali ako ti pomognem da se spase, obeava li mi da mi vie nee dodijavati i trati za mnom? Obeavam ti! Obeavam ti! Pouri se, zaboga, jer ako se bude skanjivao jo pola minuta, gotov sam. Pinokio je ipak malo oklijevao. Ali, onda se sjeti da mu je otac esto govorio da dobro djelo nije nikad na tetu uiniti, te otpliva prema Alidoru, uhvati ga objema rukama za rep i dovede ga zdravog i ivog na suhi pijesak na obali. Siromah pas! Nije mogao vie da se dri na nogama. I nehotice je popio mnogo slane vode pa se naduo kao lopta. Ipak, lutak nije htio da se mnogo pouzdaje u njega. Ocijeni da je pametno da se ponovo baci u vodu i tad, udaljujui se od obale, povika spaenom prijatelju: Zbogom, Alidoro! Srean ti put i mnogo pozdravi ukuane! Zbogom, Pinokio dragi! odgovori pas. Najljepe ti se zahvaljujem to si me izbavio od smrti. Uinio si mi veliku uslugu. Ali ono to se na ovom svijetu uini, vraa se. Ako se prui prilika, govoriemo ponovo. Pinokio je nastavio da pliva, drei se uvijek u blizini obale. Najzad mu se uini da je doao na sigurno mjesto. Bacivi pogled na obalu, ugleda na hridinama neto kao peinu iz koje se izvijala duga, duga perjanica dima. U onoj peini ree lutak samom sebi mora da ima vatre. Tim bolje! Poi u da se osuim i ogrijem, a zatim bie ono to treba da bude... S tom odlukom priblii se grebenima, ali ba kad je htio da se uzvere, osjeti da se neto die, die, die pod vodom i da ga nosi po zraku. Pokua odmah da pobjegne, ali je ve bilo kasno. Na svoje veliko udo nae se zatvoren u velikoj mrei usred vreve riba raznih oblika i veliina koje su se koprcale i batrgale kao i druge ivotinje u oajanju. U isti as opazi da iz peine izlazi neki ruan ribar, ali tako ruan, da je bio nalik na morsko udovite. Umjesto kose na glavi je imao gust, gust bun zelene trave; zelena je bila i na tijelu njegova koa, zelene oi, zelena duga bradetina koja je dopirala do zemlje. Kao da se veliki
52

zelemba propeo na zadnje noge. Kad je ribar izvukao iz mora mreu, povika sav zadovoljan: Blagoslovena providnosti! I danas mogu da se nakljukam ribe! Sva srea da nisam riba! ree Pinokio, malo ohrabren, u sebi. Ribar odnese mreu punu ribe u peinu, mranu i zadimljenu peinu, nasred koje se nalazila velika tava u kojoj je cvralo ulje i irio se miris zagorjelog jela da je bilo teko i disati. Sad da vidimo kakve smo ribe ulovili! ree zeleni ribar, uvue u mreu ruetinu, tako golemu da je bila nalik na pekarsku lopatu, i izvue napolje pregrt barbuna. Dobri ovi barbuni! ree, gledajui ih i njuei sa zadovoljstvom. I kad ih je dobro onjuio, baci ih u vedro bez vode. Zatim nekoliko puta ponovi isto; i hajd', hajd', dok je izvlaio napolje druge ribe, osjeao je kako mu voda udara na usta i, uivajui, govorio je: Dobri ovi oslii!... Izvrsni ovi cipoli!... Veoma ukusni ovi smuevi!... Draesne ove srdelice!... Kao to moete zamisliti, i oslii, i cipoli, i listovi, i smuevi, i srdelice, otili su svi zajedno u vedro da ine drutvo barbunima. Pinokio je ostao posljednji u mrei. im ga je ribar izvukao, razrogai od uda oi, ogromne zelene oi, viui skoro uplaeno: Kakva li je ovo morska riba? Ne sjeam se da sam ikad jeo ovako neto! I ponovo poe da je razgleda paljivo i kad ju je dobro, dobro osmotrio sa svih strana, ree na koncu: Ah! Znam! Mora da je morski rak! Pinokio, ponien, kad u da je zamijenjen sa morskim rakom, ree otro: Kakav rak i nerak? Gle kako me astite! Da znate ja sam lutak. Lutak? uzvrati ribar. Istinu da kaem, riba-lutak za mene je potpuno nova riba. Tim bolje! Pojeu je slasnije!... Pojesti me? Ali shvatite da ja nisam riba! Ili ne ujete da govorim i da mislim kao i vi? Istina, nema ta nadode ribar. Poto vidim da si riba koja ima tu sreu da govori i da razmilja kao i ja, posluiu se i ja dolinim obzirima. A ti obziri bi bili?... U znak prijateljstva i posebnog potovanja prepustiu tebi da izabere na koji nain hoe da te pripravim. eli li da te ispeem na tavi ili vie voli da te skuham u loncu sa sosom od paradajza? Istini za volju, odgovori Pinokio ako treba da biram, najrae bih izabrao da me pustite na slobodu, da bih mogao da se vratim kui. ali se? ta misli, da u propustiti priliku da okusim tako rijetku ribu? Ne nalazi se svaki dan u ovim morima riba-lutak. Prepusti ti samo meni: ispei u te na tavi zajedno sa ostalim ribama i bie zadovoljan. Zna, ipak je utjenije kad te ispeku u drutvu.
53

Nesreni Pinokio, na taj popjev poe da plae, da jaue, da preklinje i kroz suze da govori: "Koliko bi bilo bolje da sam otiao u kolu!... Htio sam da sluam savjete ravih prijatelja, sada ispatam!... Ih! Hi! Ih!..." I poto se izvijao kao jegulja i inio nevjerovatne napore da se istrgne iz pandi zelenog ribara, ovaj uze lijepo ue od site, sveza ga kao salamu za ruke i za noge i baci ga u dno vedra s ostalim ribama. Zatim izvue jednu veliku drvenu pliticu punu brana i poe da posipa branom po ribama; i kako je koju nabranio, tako ju je bacao da se ispee na tavi. Prvi koji su zaplesali u uzavrelom ulju bili su siroti oslii; zatim su doli smuevi, pa cipoli, listovi, srdelice. Zatim doe red na Pinokija. Kad je osjetio da se pribliava smrt (i to kako runa smrt), Pinokija uhvati takvo drhtanje i takav strah da vie nije imao ni glasa ni snage da moli. Siromano dijete preklinjalo je oima! Ali zeleni ribar, i ne obazirui se na njega, provaljao ga je pet-est puta u branu, nabranio ga tako dobro od glave do nogu da se inilo da je postao lutak od gipsa. Zatim ga uhvati za glavu, i...

XXIX PINOKIO SE VRAA VILINOJ KUI KOJA MU OBEAVA DA OD SUTRA VIE NEE BITI LUTAK NEGO DA E POSTATI DJEAK. VELIKI DORUAK S BIJELOM KAFOM DA SE PROSLAVI OVAJ VELIKI DOGAAJ I upravo se ribar spremao da Pinokija baci na tavu kad u peinu ue veliki ovarski pas privuen otrim i prijatnim mirisom prene ribe. Odlazi! povika ribar prijeteim glasom, drei u ruci jo uvijek nabranjenog lutka. Ali je siromah pas bio gladan za etvoro i, zavijajui i maui repom, kao da je govorio: Daj mi zalogaj prene ribe pa u te pustiti na miru. Odlazi, kad ti kaem! povika ribar i protegnu nogu da ga udari. Tad se pas, nenaviknut kad dobro ogladni da mu se muha vrti po nosu, okrenu ribaru reei i pokaza svoje strane zube. U tom asu u peini se zau slabi glasi: Spasi me, Alidoro! Ako me ne spasi, ribar e me ispriti!... Pas je odmah prepoznao Pinokijev glas i na svoje veliko uenje primijeti da glasi dolazi iz tog nabranjenog svenja to ga je ribar drao u rukama. ta sad da uini? Zaleti se jednim skokom sa zemlje, zagrize nabranjeni sveanj i drei ga paljivo meu zubima izae trkom iz peine i odjuri kao munja! Bijesan na psa to mu je istrgao iz ruke ribu koju bi on i te kako rado pojeo, ribar pokua da ga stigne, ali uinivi svega nekoliko koraka, uhvati ga takav napad kalja da je morao natrag da
54

se vrati. Meutim, Alidoro ja naao puteljak koji vodi u selo, pa se zaustavi i blago spusti na zemlju svog prijatelja Pinokija. Koliko ti zahvalnosti dugujem! ree lutak. Nije potrebno da mi zahvaljuje uzvrati pas. Ti si jednom meni spasao ivot, ja ti sad vraam istim. Zna se: na ovom svijetu treba da pomaemo jedni druge. Ali kako to da si uao u onu peinu? Bio sam jo uvijek ispruen na obali, vie mrtav nego iv, kad mi vjetar izdaleka nanese miris prene ribe. Taj miris mi podjari apetit i ja pooh prema njemu. Da sam doao minut kasnije!... Nemoj to ni govoriti! povika Pinokio drhtei jo od straha. Nemoj to ni govoriti! Da si doao minut kasnije, sad bih ve bio i ispren i pojeden i provaren. Brrr!... podilazi me jeza kad samo pomislim na to!... Smijui se, Alidoro isprui desnu apu lutku, koji je stisnu jako, jako, u znak velikog prijateljstva. Zatim se rastadoe. Pas poe putem prema kui, a Pinokio, kad ostade sam, poe u jednu kolibu, udaljenu nekoliko koraka odatle, i upita staria koji je sjedio na kunom pragu, grijui se na suncu: Recite, dobri ovjee, znate li ita o nekom sirotom djeaku, o izvjesnom Eueniju, koji je bio ranjen u glavu?... Djeaka su doveli ribari u ovu kolibu i sad... Bie da je sad mrtav! prekide ga Pinokio veoma alostan. Ne, sad je iv i ve se vratio svojoj kui. Zaista, zaista? uzviknu lutak poskoivi od radosti. Dakle, rana nije bila opasna?... Mogla je biti veoma ozbiljna, ak i smrtonosna odgovori stari jer su ga lupnuli po glavi velikom knjiurinom koja je bila uvezana u tvrdi papir. A ko mu je bacio knjigu na glavu? Njegov kolski drug, neki Pinokio... A ko je taj Pinokio? upita lutak, pravei se navjet. Kau da je zloest djeak, skitnica, nepromiljeno eljade... Klevete! Sve same klevete! Pozna li ti tog Pinokija? Iz vienja! odgovori lutak. Pa kakvo je tvoje miljenje? upita ga stari. Meni se ini da je on veoma dobar mladi, pun ljubavi prema knjizi, posluan, privren svom ocu i svojoj porodici... Dok je lutak nizao sve ove lai, dodirnu se po nosu i opazi da mu se nos produljio vie od jednog pedlja. Tad, sav preplaen, poe da vie: Ne obazirite se, dobri ovjee, na ove lijepe rijei koje izgovorih, jer ja poznam dobro Pinokija. Uvjeravam vas da je on zaista zloest djeak, neposluan i skitnica i, umjesto da ide u kolu, klatari se po itave dane sa svojim tobonjim prijateljima!
55

im izgovori ove rijei, nos mu se skrati i vrati se na prirodnu veliinu, kakav je i prije bio. A zato si tako sav branjav? upita ga odjednom stari. Rei u vam... nisam ni primijetio da sam se otrao o neki zid svjee okreen odgovori lutak, stidei se da prizna da su ga nabranjavili kao ribu da bi ga isprili na tavi. A ta si uradio sa svojim kaputiem, hlaama i kapom? Sreo sam razbojnike i oni su me svukli... Recite, dobri stare, imate li sluajno kakvo odijelo da mi date, tek toliko da se mogu vratiti svojoj kui? Sine moj, to se tie odijela, imam samo malu vreicu u koju ostavljam grahoricu. Ako hoe, uzmi je, eto je tu. I Pinokio ne pusti da mu se dva puta kae. Uze odmah vreicu od grahorice, koja je bila prazna, izreza makazama malu rupicu na dnu vreice, a dvije sa strana i nataknu je na sebe kao koulju. I, tako lagano obuen, poe prema selu. Ali usput se nekako nije osjeao mirno. Iao je korak naprijed, korak natrag, razgovarajui sam sa sobom: Kako u ovakav da se pojavim pred mojom dobrom Vilom?... ta e rei kad me ugleda?... Hoe li mi oprostiti i ovu drugu vragoliju?... Kladim se da mi nee oprostiti!... Oh! Sigurno mi nee oprostiti... I treba mi tako, jer ja sam nevaljalac koji obeava, obeava da e se popraviti, a nikad obeanje ne odri!... Kad stie u selo, bila se ve spustila mrana no. Strano nevrijeme i kia koja je padala kao iz kabla natjerali su Pinokija da ode pravo Vilinoj kui. Bio je vrsto rijeen da lupa na vrata i da mu se vrata po svaku cijenu otvore. Ali, kad doe do vrata, osjeti da mu nedostaje hrabrosti i, umjesto da lupa, udalji se trkom dvadesetak koraka. Priblii se i po drugi put ali ne odlui nita; priblii se i po trei put i nita. etvrti put, drui, uze gvozdenu halku u ruku i zalupa sasvim tiho. ekaj, ekaj, dok se najzad, poslije pola sata, ne otvori prozor na najgornjem spratu (kua je imala etiri sprata) i Pinokio ugleda na prozoru velikog pua koji je na glavi imao upaljenu svijetiljku. Ko kuca u ovo doba? upita pu. Je li Vila kod kue? upita lutak. Vila spava i ne dozvoljava da je iko budi. Ali, ko si ti? Ja sam! Ko ja? Pinokio. Koji Pinokio? Lutak koji stanuje kod Vile. Ah! Razumijem! ree Pu. Priekaj me dolje dok siem da ti vrata otvorim. Pourite se, zaboga, umirem od zime. Dijete moje, ja sam pu, a puevima se nikad ne uri. Proao je jedan sat, prola su i dva, a vrata se nisu otvarala. Zato se Pinokio, drui sav od zime, od straha i vode koja je po njemu curila, ohrabri i pokuca po drugi put, ovaj put jae.
56

Na to drugo kucanje otvori se prozor na spratu nie i pojavi se Pu. Puiu lijepi, viknu Pinokio s ulice ve dva sata ekam! A dva sata u ovoj stranoj noi dua su od dvije godine. Pourite, zaboga! Dijete moje, odgovori mu s prozora ova mala ivotinjica, potpuno mirno i ravnoduno dijete moje, ja sam pu, a puevima se nikad ne uri. I prozor se ponovo zatvori. Uskoro otkuca pono, zatim jedan sat, dva sata po ponoi, a vrata su jo uvijek bila zatvorena. Tada Pinokio, izgubivi strpljenje, zgrabi halku na vratima da udari svom snagom i da prodrma itavu kuetinu, ali... eljezna halka postade odjednom iva jegulja, iskliznu mu se iz ruke i nestade je u potoku na ulici. Ah! Zar tako? povika Pinokio jo uvijek obuzet bijesom. Ako nema halke, nastaviu da lupam nogom. I, povukavi se malo unatrag, lupnu snanim udarcem na kuna vrata. Udarac je bio tako jak da mu se noga zabi u drvo sve do koljena. I kad lutak pokua da je izvue napolje, sav trud je ostao uzaludan: noga je stajala prikovana u vratima, kao zakovan klin! Moete da zamislite sirotog Pinokija! Kako da provede ostatak noi sa jednom nogom na zemlji, a s onom drugom u zraku! Najzad, u samo svitanje, vrata se otvorie. Onoj vrijednoj ivotinjici trebalo je samo devet sati da sie sa etvrtog sprata do ulaznih vrata! Da vam ne priam kako se jadnica morala da oznoji! ta radite sa tom nogom u vratima? upita Pu smijui se. Dogodila mi se nesrea. Pogledajte malo, Puiu lijepi, moda e vam uspjeti da me oslobodite ove muke. Dijete moje, za ovo treba stolar, a ja stolar nikad nisam bio. Zamolite Vilu s moje strane!... Vila spava i ne dozvoljava da je iko budi. Pa ta onda da radim, prikovan ovako itav dan uz ova vrata? Zabavljaj se brojei mrave koji prolaze ulicom. Donesite mi bar neto da pojedem, jer su mi snage na izmaku. Odmah! ree Pu. Poslije tri i po sata Pinokio ga vidje da se vraa sa srebrnim posluavnikom na glavi. Na posluavniku su bili hljeb, peeno pile i etiri zrele kajsije. Ovo ti Vila alje doruak, ree Pu. Na taj boiji dar lutak se potpuno utjei. Ali kakvo je bilo njegovo razoarenje kad poe da jede i primijeti da je hljeb od gipsa, da je pile napravljeno od tvrdog papira, a etiri kajsije da su od alabastera, obojene kao da su prirodne. Htio je da plae, da oajava, htio je da baci posluavnik i ono to je bilo na njemu, ali... umjesto toga, ili zbog velikog bola ili zbog muke u elucu, pade onesvijeen. Kad je malo doao sebi, vidje da se nalazi opruen na jednom divanu. Pored njega ja bila
57

Vila. I ovaj put ti opratam, ree mu Vila, ali teko tebi ako drugi put bude inio po svom!... Pinokio je obeao i zakleo se da e uiti i da e se uvijek ponaati dobro. I, zaista, on je odrao rije kroz itav ostatak kolske godine. A na zavrnim ispitima imao je ast da bude najvredniji u koli. Njegovo ponaanje, openito, ocijenjeno je tako pohvalno i dobro da mu Vila, sva zadovoljna, ree: Sutra e se najzad tvoja elja ispuniti. Kakva elja? Od sutra vie nee biti drveni lutak, postae lijepi djeak. Ko nije vidio Pinokijevu radost na tu toliko eljenu vijest, nee moi da je zamisli. Sutradan je trebalo da budu pozvani svi njegovi prijatelji i kolski drugovi na sveani doruak u Vilinoj kui da proslave veliki dogaaj. Vila je spremila dvije stotine olja sa bijelom kafom i etiri stotine hljepia namazanih maslacem s obje strane. Ovaj dan obeavao je da e biti zaista lijep i veseo, ali... Na nesreu, u ivotu lutka iskrsne uvijek neko ali, koje sve pokvari.

XXX PINOKIO, UMJESTO DA POSTANE DJEAK, ODLAZI KRIOMICE SA SVOJIM PRIJATELJEM LUINJOLOM U "ZEMLJU IGRAAKA" Sasvim prirodno, Pinokio odmah zatrai od Vile da ga pusti da izae u selo i da pozove svoje prijatelje. Vila mu ree: Pa idi da pozove prijatelje na sutranji doruak. Ali zapamti da treba da se vrati kui prije nego to se smrkne. Jesi li razumio? Obeavam vam da u se vratiti za jedan sat uzvrati lutak. Sluaj, Pinokio! Djeaci brzo obeavaju, ali esto zakasne da odre obeanje. Ali ja nisam kao ostala djeca. Kad neto kaem, to i uinim. Vidjeemo. Ako, pak, ne poslua, gore po tebe! Zato? Zato jer djeaci koji ne sluaju savjete onih koji znaju vie od njih uvijek se izlau nekoj nesrei. Ja sam to i iskusio! ree Pinokio. Ali vie neu pasti u istu greku! Vidjeemo da li govori istinu. Ne rekavi vie ni rijei, lutak pozdravi svoju dobru Vilu, koja mu je bila kao majka, pa pjevajui i vrtei se kao igra izae iz kue. Za neto vie od jednog sata pozvao je sve svoje prijatelje. Jedni su odmah, od sveg srca
58

prihvatili poziv, drugi su, opet, u poetku, pustili da ih malo moljaka; ali kad su uli da e hljepii uz bijelu kafu biti premazani maslacem i s vanjske strane, pristali su svi uz ove rijei: "Da ti ugodimo, doi emo i mi!" Jo neto treba da znate: Pinokio je meu svojim prijateljima i kolskim drugovima imao jednog koji mu je bio osobito drag i mio. Zvao se Romeo, ali su ga svi zvali njegovim nadimkom Luinjolo, jer je imao suh, izduen stas ba kao nov fitilj u nonoj lampi. Luinjolo je bio najlijeniji i najnestaniji djeak u itavoj koli. Ali ga je Pinokio i pored toga mnogo volio. Zato je odmah poao njegovoj kui da ga pozove na doruak, ali ga ne nae; vratio se po drugi put, vratio se i trei put, sve uzalud. Gdje bi mogao da ga ulovi? Trai amo, trai tamo, najzad ga nae sakrivenog pod trijemom neke seljake kue. ta radi tu? upita ga Pinokio, pribliivi mu se. ekam pono da otputujem... Gdje ide? Daleko, daleko, daleko! A ja te, budala, traio tri puta kod kue!... ta si htio od mene? Zar ne zna za veliki dogaaj? Ne zna za moju sreu? Kakvu sreu? Sutra prestajem da budem lutak i postajem djeak kao i ti, kao i svi drugi djeaci. Nazdravlje! Sutra, dakle, ekam te na doruak. Ali, kaem ti da veeras putujem. U koji sat? U pono! A kud ide? Idem u jednu zemlju, najljepu zemlju na ovom svijetu, u pravu blagoslovenu zemlju. Tu u i ostati!... A kako se zove ta zemlja? Zove se "Zemlja igraaka". Zato i ti ne bi poao sa mnom? Ja, ne. Zaista, ne! Nema pravo, Pinokio. Vjeruj mi da e se pokajati ako ne poe. Gdje da nae zdravije zemlje za nas djeake? U njoj nema kola, u njoj nema uitelja, u njoj nema knjiga... u toj blagoslovenoj zemlji nikad se ne ui. U etvrtak nema kole, a svaka sedmica se sastoji od est etvrtaka i jedne nedjelje. Zamisli, jesenji raspust poinje prvog januara, a svrava se posljednjeg decembra. Eto zemlje, koja se meni zaista dopada! Eto, kakve bi trebalo da su sve zemlje na svijetu. Ali kako se provode dani u "Zemlji igraaka"? Igra se i zabavlja od jutra do veeri. Onda se, nou, poe na spavanje, a sutradan, sutradan poinje sve po starom. ta veli na to?
59

Hm!... uini Pinokio i prignu lagano glavu kao da kae: To je ivot kakav bih ja volio da imam!... Dakle, hoe li sa mnom? Da ili ne? Odlui se. Ne, ne, ne, i opet ne! Najzad, obeao sam svojoj dobroj Vili da u postati pristojan djeak. Hou da odrim obeanje. Eto, i sunce ve zalazi! Ostavljam te i bjeim! Dakle, zbogom i srean put! Kuda tri tako urno! Kui. Moja dobra Vila eli da se vratim prije mraka. Priekaj jo dva minuta. Zakasniu. Samo dva minuta. Pa da onda Vila vie na mene? Pusti je neka vie. Vikae, vikati, pa e i zautjeti ree taj objeenjak Luinjolo. A kako putuje? Sam ili u drutvu? Sam? Bie nas vie od stotinjak djeaka. A hoete li ii pjeice? U pono e ovuda proi kola koja e nas pokupiti i odvesti s onu stranu granice ove prelijepe zemlje. ta bih sve dao da je sada pono!... Zato? Da vas vidim kako odlazite. Ostani jo malo pa e vidjeti. Ne, ne! Hou da se vratim kui. Priekaj samo jo dva minuta. Ne, ionako sam se suvie skanjivao da poem. Vila e biti zbog mene zabrinuta. Sirota Vila! Moda se boji da e te pojesti imi? Reci mi, jesi li potpuno siguran da u tom mjestu nema kole? nadodade Pinokio. Ni sjene od njih! Ni uitelja?... Nijednoga! I nikad ne treba da se ui? Nikad, nikad, nikad! Lijepe li zemlje! ree Pinokio osjetivi da mu voda dolazi na usta. Srene li zemlje! Nisam nikad, dodue bio tamo, ali mogu da zamislim! Zato i ti ne poe? Uzaludno je da me nagovara. Konano, obeao sam mojoj dobroj Vili da u postati razborit djeak i neu da prekrim zadanu rije. Pa, onda, zbogom! Pozdravi mi mnogo sve gimnazije... i one zavode, ako ih uz put sretne!... Zbogom, Luinjolo! Nek ti je srean put, zabavljaj se i sjeti se katkad svojih prijatelja.
60

Kad to ree, lutak uini dva-tri koraka kao da e poi, ali se ponovo zaustavi i okrenu prijatelju: Ali jesi li ti potpuno, potpuno siguran da su sve sedmice u toj zemlji sastavljene od est etvrtaka i jedne nedjelje? Potpuno siguran. A zna li sigurno da raspust poinje prvog januara i svrava posljednjeg decembra? Najsigurnije. Lijepe li zemlje! ponovi Pinokio i pljunu da se utjei. Zatim, na brzinu, odreita pogleda, dodade: Pa sad, zaista, zbogom i srean put! Zbogom! Za koliko sati putuje? Za dva sata! teta! Da nedostaje samo jedan sat do polaska, skoro, skoro da bih bio kadar i da priekam. A Vila?... Sad sam ionako zakasnio!... a da se vratim kui sat ranije ili sat kasnije, svejedno je! Siroti Pinokio! A ako Vila bude vikala? Neka vie. Pustiu je da vie, pa kad se izvie, umirie se. Meutim, no se spustila. Mrana no. Odjednom, u daljini se pojavi neko slabo svjetlo koje se primicalo... zau se zvuk praporaca i trube, tako slab i priguen kao zujanje komaraca. Evo ih! povika Luinjolo, diui se na prste. Ko je? upita poluglasno Pinokio. Kola koja dolaze po mene. Dakle, hoe li da ide, da ili ne? Ali, da li je zaista tano upita lutak da u toj zemlji djeaci ne moraju nikad da ue? Nikad, nikad, nikad! Lijepe li zemlje!... Lijepe li zemlje!... Lijepe li zemlje!...

XXXI POSLIJE PET MJESECI PROVODA I ZABAVA PINOKIO NA SVOJE VELIKO UENJE OSJETI DA MU IZBIJA LIJEP PAR MAGAREIH UIJU, POSTAJE MAGARI SA REPOM I OSTALIM Najzad, kola su stigla. Stigla su bez najmanjeg uma jer su im tokovi bili omotani krpama i kuinama. Vuklo ih je dvanaest zaprega magaria iste veliine, ali razliite boje koe.
61

Neki su bili sivi, neki bijeli, bilo ih je pjegavih, kao kad se pomijeaju so i biber, i prugastih sa velikim utomodrim prugama. Ali najneobinije je bilo to da tih dvanaest zaprega, ili ako hoete dvadeset etiri magaria, nisu imali potkovice kao sve ostale teglee i tovarne ivotinje. Umjesto njih imali su na nogama izmice od bijele kravlje koe, kakve nose ljudi. A tek da ste vidjeli vodia kola!... Zamislite ovjeuljka ireg nego dueg, mekanog i masnog kao lopta maslaca, lica kao jabuka, s ustima koja su se uvijek smijala, i glasom blagim i umiljatim, kao to je glas make koja se umiljava dobrom srcu gazdarice kue. im su djeaci vidjeli ovjeuljka, zaljubili su se u nj. Utrkivali su se ko e prije da se popne na njegova kola, koja bi ih odvela u ono istinsko izobilje, poznato na geografskoj karti pod zavodljivim imenom "Zemlja igraaka". Kola su se napunila djeacima od osam do dvanaest godina. Zbili su se jedni uz druge, kao gomila sardelica u slanoj vodi, ali niko ne ree: oh!, niko ne zakuka. Pomisao da e za koji as biti u zemlji u kojoj nije bilo ni knjige, ni kole, ni uitelja, inila ih je tako radosnim i smirenim, da nisu osjetili ni neudobnost, ni zamor, ni glad, ni e, ni san. Tek to su se kola zaustavila, ovjeuljak se okrenu Luinjolu i uz mnogo kreveljenja i utivosti upita: Reci mi, ljepotane, hoe li i ti da poe s nama u tu srenu zemlju? Dabome da hou. Ali, upozoravam te, dragi moj, da u kolima vie nema mjesta. Kao to vidi, sve je puno!... Ne smeta nita! odgovori Luinjolo, ako u kolima nema mjesta, pristajem da sjednem i na rudu od kola. I, zaletjevi se, uzjaha na rudu. A ti, ljubavi moja, ree ovjeuljak okrenuvi se uljudno Pinokiju ta ti namjerava da radi? Ili e s nama ili e ostati? Ja ostajem odgovori Pinokio. Hou da se vratim svojoj kui, hou da uim, da budem koli na ast, kao to ine svi dobri djeaci. Nazdravlje! Pinokio! ree tad Luinjolo. Posluaj me: poi s nama, bie veselo. Ne, ne, ne! Poi s nama, bie veselo povikae etiri druga glasa iz kola. Poi s nama, bie veselo povika, najzad, u horu stotinjak glasova iz kola. Ako poem s vama, ta e rei moja dobra Vila? ree lutak, ve donekle smekan i pokoleban u odluci. Ne zamaraj glavu takvim brigama! Pomisli da idemo u zemlju u kojoj emo po svojoj volji da buimo od jutra do mraka! Pinokio ne odgovori. Samo uzdahnu. Zatim ponovo uzdahnu, zatim po trei put uzdahnu. Najzad progovori: Napravite mi malo mjesta, eto i mene!...
62

Mjesta su sva zauzeta, odgovori ovjeuljak ali da ti pokaem koliko si mi po volji, ustupiu ti svoje mjesto na koijakom sjedalu... A vi? Ja u pjeice. Ne, to zaista ne mogu da dozvolim. Radije u uzjahati na jednog od ovih magaria! povika Pinokio. Reeno uinjeno. Priblii se magarcu koji je bio u prvoj zaprezi s desne strane i uini kretnju da ga uzjae. Ali ivotinja se naglo okrenu, jako ga udari njukom u trbuh i odbaci tako da se Pinokio prevrnu u zraku. Sad zamislite smijeh, nepristojan i urnebesan smijeh djeaka koji su prisustvovali ovom prizoru! ovjeuljak se, meutim, nije smijao. Priblii se prijazno buntovnom magariu i, pretvarajui se da ga ljubi, odgrize mu jednim ujedom polovinu desnog uha. A Pinokio, bijesan, die se sa zemlje i jednim skokom uzjaha na sirotu ivotinju. Skok je bio tako lijep da su djeaci prestali da se smiju. Poeli su da viu "ivio Pinokio!" i da glasno kliu. Klicanju nije bilo kraja. Odjednom, sasvim nenadano, magari podie obje zadnje noge, ritnu se jako, jako, i zbaci sirotog lutka na gomilu ljunka nasred ceste. Tad se ponovi grohotan smijeh. Ali ovjeuljak i ovog puta umjesto da se nasmije, toliko je bio svladan ljubavlju prema tom nestanom magariu, da mu jednim poljupcem potpuno odgrize polovinu drugog uha. Zatim ree lutku: Uzjai i ne plai se. Magarac je muiav, ali ja sam mu priapnuo dvije rjece na uho. Nadam se da e ga one ukrotiti i urazumiti. Pinokio se pope i kola krenue. Ali dok su magarci ili kasom, a kola se drmuskala po ljunkovitom putu, lutku se uini da uje tih, jedva razumljiv glas: Jadni tikvane! Htio si po svom da radi, ali, kajae se! Skoro uplaen, Pinokio se osvrnu amo-tamo da uje odakle dolaze te rijei, ali ne vidje nikog. Magarci su kaskali, kola jurila, djeaci u kolima spavali, Luinjolo hrkao kao puh, a ovjeuljak na koijakom sjedalu pjevuckao kroz zube: Nou svi spavaju A ja ne spavam nikad... Kad su odmakli jo pola kilometra, Pinokio u isti slabaan glasi koji mu ree: Zapamti, ludo dijete! Djeaci koji prestanu da ue i okrenu lea knjizi, koli i uiteljima, i koji se predaju potpuno igri i zabavama, samo mogu nesreno da zavre!... Znam iz iskustva... ovo ti i govorim iz iskustva! Doi e dan kad e plakati, kao to ja danas plaem... ali tad e biti kasno!... Na te rijei, proaputane tiho, tiho, lutak koji se uplaio vie nego ikad, skoi s lea magarca i prie mu uhvativi ga za njuku.
63

I zamislite kako mu je bilo kad primijeti da njegov magari plae plae ba kao dijete! Hej, gospodine ovjeulje! povika tad Pinokio gazdi kola. Znate ta je novo? Ovaj magarac plae. Pusti ga nek se isplae. Smijae se kad se bude enio. Ali, da ga niste nauili i da govori? Nisam, ja sam sm nauio da natucam pokoju rije, jer sam tri godine proveo u jednoj druini ukroenih pasa. Sirota ivotinja!... Hajd', hajd', ree ovjeuljak ne gubimo vrijeme na to da gledamo kako magarac plae. Uzjai i poimo. No je svjea, a put je dug. Ne pisnuvi vie ni rijei, Pinokio poslua. Kola su ponovo krenula i sutradan u zoru stigla su sreno u "Zemlju igraaka". Mjesto nije bilo nalik ni na jedno drugo mjesto na svijetu. U njemu su ivjeli samo djeaci. Najstariji su imali etrnaest godina, najmlai jedva osam. Na ulicama radost, buka, dreka... da ti pamet stane! Svugdje gomile derana. Neki su se igrali orasima, neki ploicama, neki loptom, a neki su se vozili na kotau ili drvenom konjiu; jedni su se igrali slijepog mia, drugi su se utrkivali; neki su, pak, obueni kao pajaci, gutali zapaljene krpe; neko je deklamovao, neko pjevao, neko izvodio vratolomne skokove, neko se zabavljao hodajui s rukama po zemlji a s nogama u zraku, neko je kotrljao obru, neko se etao u generalskoj odori s papirnatom kacigom i maem od ljepenke; jedni su se smijali, drugi vikali, zvali, lupali rukama; neko je zvidao, neko oponaao koko kad snese jaje; ukratko, takva paklena buka, takvo brbljanje, takva pomamna graja, da je ovjek morao staviti pamuk u ui da ne bi ogluvio. Na svim trgovima su se vidjela pozorita pod atorima, dupke puna djeaka od jutra do mraka. A na svim zidovima kua mogle su da se proitaju rijei pisane ugljenom, kao to su ove: ivjele igrake (umjesto igrake); Neemo vie ola (umjesto Neemo vie kola); Dolje Matematika (umjesto Matematika) i druge sline lijepe stvari. Pinokio, Luinjolo i svi djeaci koji su doputovali s ovjeuljkom, umijeali su se odmah u taj mete, im su zakoraili u grad, i ubrzo, kao to se da lako i zamisliti, postali su prijatelji sa svim tim djeacima. Ko sreniji, ko zadovoljniji od njih! Usljed raznolikih zabava kojima nije bilo kraja sati, dani, sedmice prolazili su za tren. Oh! Kakav ivot! govorio je Pinokio svaki put kad bi se sluajno sreo s Luinjolom. Vidi, dakle, da sam imao pravo! dodavao je ovaj. A kad pomislim da nisi htio da poe i da si sebi bio uvrtio u glavu da se vrati Vilinoj kui, da gubi vrijeme uei!... to si se danas oslobodio od napasti knjige i kole, duguje meni i mojim savjetima, mojoj brizi, slae li se? Samo pravi prijatelji znaju da ine ovako velike usluge. Istina je, Luinjolo! Tvoje je zasluga to sam danas zaista zadovoljan djeak. A zna ta mi je uitelj govorio o tebi? Govorio je uvijek: "Ne drui se s onom nesreom, Luinjolom, jer je Luinjolo slab prijatelj i moe samo da te loe savjetuje,..." Siromah uitelj uzvrati drugi i zatrese glvom. Znam dobro da me je mrzio i da mu je bilo zadovoljstvo da me klevee, ali ja sam plemenit pa mu opratam!
64

Velika si ti dua! ree Pinokio i srdano zagrli prijatelja i poljubi ga posred oiju. Pet mjeseci je trajalo ovo provoenje, ova zabava i igranje po itave dane. I nikad djeaci za to vrijeme nisu pogledali u lice knjizi i koli. Ali jednog jutra, kada se probudio, Pinokio doivi neugodno iznenaenje koje ga strano ozlovolji.

XXXII PINOKIO DOBIVA MAGAREE UI A ZATIM POSTAJE PRAVI MAGARAC I POINJE DA NJAE A kakvo je bilo to iznenaenje? Ispriau vam ga, dragi moji mali itaoci. Kad se probudio, sasvim prirodno, Pinokio osjeti potrebu da se poee po glavi, ali kad se poea... Pogaajte malo ta je primijetio! Primijetio je, na svoje veliko uenje, da su mu ui narasle vie od jednog pedlja. Znate da je lutak od svog roenja imao male, sasvim male ui, koje se prostim okom nisu mogle ni vidjeti! Zamislite kako se zaprepastio kad primijeti da su mu ui, preko noi, tako narasle da su liile na dvije etke za blato. Poao je odmah da potrai ogledalo, ali kad ga ne nae, napuni vodom lavor na umivaoniku i oglednu se u njemu. U lavoru je vidio ono to nikad ne bi elio da vidi: naime, njegov lik je bio ukraen divnim parom magareih uiju. Preputam vama da zamislite bol, stid i oajanje nesrenog Pinokija. Poeo je da plae, da vriti, da udara glavom o zid; ali to je vie oajavao, ui su sve vie rasle, rasle, i na vrhovima postajale dlakave. Na tu stranu kuknjavu ue u sobu lijep Mrmoti koji je stanovao na spratu vie. Kad ugleda lutka u tako velikoj nevolji, brino ga upita: ta ti je, dragi komija? Bolestan sam, Mrmotiu moj, jako bolestan... bolestan od neke bolesti koja me plai! Razumije li se ti u blo? Pomalo. Pogledaj onda nemam li sluajno groznicu. Mrmoti podie desnu prednju apu, opipa Pinokijevo blo i ree uzdahnuvi: Prijatelju moj, ao mi je to moram da ti saoptim loe vijesti! To jest?... Ima gadnu vatrutinu!... Kakva je to vatrutina? To je magarea groznica. Ne razumijem se u tu groznicu! odgovori lutak, a u stvari je razumio o emu se radi.
65

Onda u ti ja objasniti nadodade Mrmoti. Znaj, dakle, kroz dva-tri sata nee vie biti ni lutak ni djeak... A ta u biti? Kroz dva-tri sata postae istinsko i pravo magare, kao ona magarad koja vuku kolica i nose na trg kupus i salatu. Oh! Jadan ti sam! Jadan ti sam! povika Pinokio hvatajui rukama oba uha, teglei ih i upajui pomamno kao da su tue ui. Dragi moj ree Mrmoti da bi ga utjeio. ta sad da radi? Konano, tako ti je sueno. U knjigama mudrosti napisano je da oni djeaci koji skitaju i kojima su dodijale knjige, kole i uitelji, a dane provode u igri i zabavama, moraju kad-tad se pretvore u male magarce. Zar je zaista tako? upita lutak jecajui. Jest, tako je! Pla je sad uzaludan! Trebalo je na to da ranije misli! Ali nije moja krivica. Vjeruj mi, Mrmotiu dragi, da je za sve ovo kriv Luinjolo!.. A ko je Luinjolo?... Moj kolski drug. Htio sam da se vratim svojoj kui; htio sam da budem posluan, hito sam da nastavim da uim, da se kola ponosi mnome... ali, Luinjolo mi ree: Zato da se dosauje uenjem? Zato da ide u kolu? Poi radije sa mnom u "Zemlju igraaka". Tamo nema uenja, tamo emo se zabavljati po itav dan i biemo uvijek veseli. A zato si posluao savjet tog lanog prijatelja, tog loeg prijatelja? Zato... Zato, Mrmotiu moj, to sam ja lutak bez pameti... i bez srca. Da sam imao mrvicu osjeanja, ne bih nikada napustio dobru Vilu, koja me je voljela kao majka i koja mi je uinila toliko dobra!... Sad ne bih bio lutak... bio bih pristojan djeai, kakvih mnogo ima! Oh!... ali, ako sretnem Luinjola, jao njemu! Rei u mu ono to ga spada!... I krenu napolje. Ali kad je doao do vrata, sjeti se da ima magaree ui i, stidei se da ih pred svijetom pokae, znate ta izmisli? Uze veliku platnenu kapu, navue je na glavu i nabi je sve do ispod nosa. Zatim izae. Poao je u potjeru za Luinjolom. Traio ga je svugdje na ulicama, trgovima, u pozoritima, na svakom mjestu, ali ga nije naao. Zapitkivao je mnoge koje je sretao putem, ali Luinjola niko nije vidio. Onda se uputi Luinjolovoj kui da ga tamo potrai. Kad stie pokuca na vrata. Ko je? upita iznutra Luinjolo. Ja sam! odgovori lutak. Priekaj samo as, otvoriu ti. Poslije pola sata vrata su se otvorila. Zamislite kako se Pinokio zaudi kad, uavi u sobu, ugleda svog prijatelja Luinjola sa velikom platnenom kapom na glavi koja mu je dopirala do ispod nosa. Ugledavi tu kapu, Pinokio se skoro utjei i pomisli u sebi: Moda je moj prijatelj bolestan kao i ja? Moda i on ima magareu groznicu? I pretvarajui se da nije nita opazio, upita ga smijui se: Kako si, dragi moj Luinjolo?
66

Odlino, kao mi u kalupu sa sirom parmezanom. Govori li ozbiljno? A zato bih ti lagao? Izvini, prijatelju, ali zato onda dri na glavi tu platnenu kapu koja ti pokriva ui? Lijenik mi je naredio, jer sam ozlijedio ovo koljeno. A zato ti, dragi Pinokio, nosi tu platnenu kapu nabijenu do ispod nosa? Naredio mi je lijenik, jer sam odrao jednu nogu. Oh! siroti Pinokio!... Oh! siroti Luinjolo!... Poslije tih rijei slijedila je duga, duga tiina, i za to vrijeme dva prijatelja nisu nita drugo radila nego se meusobno podrugljivo zagledala. Najzad, lutak ree svom prijatelju glasiem kao med slatkim i pjevuavim: Rijei me znatielje, dragi moj Luinjolo; jesi li ikad patio od une bolesti? Nikad!... a ti? Nikad!... Ipak od jutros osjeam u jednom uhu strane bolove. I meni je od toga zlo. I tebi?... A koje te uho boli? Oba. A tebe? Oba. Da nije ista bolest? Bojim se da jest Uini mi neto po volji Luinjolo! Drage volje i od sveg srca! Pokai mi svoje ui? Zato da ne! Ali prije bih htio da vidim tvoje, dragi Pinokio. Ne, prvo pokai ti. Ne, dragi moj, prije ti, pa onda u ja! Pa dobro, ree tad lutak sklopimo prijateljsku pogodbu. Da ujemo tu pogodbu! Podignimo istovremeno obadvojica kape. Prihvaa li? Prihvaam. Dakle, panja! I Pinokio poe da broji visokim glasom: Jedan! Dva! Tri! Na rije tri djeaci skidoe svoje kape s glave i bacie ih u zrak. I tad, tad se ukaza prizor, skoro nevjerovatan, da nije bio istinit. Naime, Pinokio i Luinjolo, kad su vidjeli da ih je ista bolest pogodila, umjesto da se smrtno preplae i oaloste, poeli su da miu svojim prekomjerno naraslim uima i, poslije hiljade budalatina, udarili su u lijep, glasan smijeh. Smijali su se, smijali i smijali toliko da su morali da pridravaju svoje trbuhe. I upravo kad su se najljepe smijali, Luinjolo odjednom zauti i, teturajui se i mijenjajui
67

boju, ree prijatelju: Pomo! Pomo! Pinokio!... ta ti je? Jao meni! Ne mogu da se drim uspravno na nogama. Ni ja, povika Pinokio i poe da plae i da tetura. I dok su tako govorili, prignuli su se obojica k zemlji etveronoke, poeli su da se vrte i tre po sobi. Njihove ruke postajale su kopita, njihova lica izduila su se u njuke, a njihova leda pokrila je nekakva svijetlopepeljasta koa sa crnim pjegama. A znate li ta je toj dvojici nesretnika bilo najgore? Najgore im je bilo i najvie ih je ponizilo kada su osjetili da im nie rep. Tada, svladani stidom i bolom, pokuae da zaplau i da se izjadaju nad svojom sudbinom. Kamo sree da to nikada nisu pokuali! Umjesto plaa i jecanja izlazilo je iz njihovih usta magaree njakanje i, njaui zvuno, obadvojica su u horu vikali: i-a, i-a, i-a. U tom asu neko pokuca na vrata i jedan glas izvana ree: Otvorite! Ja sam ovjeuljak, vodi kola koja su vas dovela u ovu zemlju. Otvorite odmah, ili teko vama!

XXXIII PINOKIO POSTAJE PRAVI MAGARAC, ODVODE GA NA TRG DA GA PRODAJU; KUPUJE GA UPRAVITELJ JEDNE CIRKUSKE DRUINE DA GA NAUI DA PLEE I PRESKAE PREKO OBRUA, ALI JEDNE VEERI MAGARAC OZLIJEDI NOGU I KUPUJE GA NEKO DRUGI DA BI OD NJEGOVE KOE NAPRAVIO BUBANJ Vidjevi da se vrata ne otvaraju, ovjeuljak ih gurnu snanim udarcem i, im ue u sobu, ree sa uobiajenim osmijehom Pinokiju i Luinjolu: Bravo, djeco! Njakali ste dobro, odmah sam vas prepoznao po glasu. Evo me zato ovdje! Na te rijei dva magaria su ostala kao oparena, pognute glave, sputenih uiju, podvijena repa. U poetku ih je ovjeuljak gladio, milovao, opipavao. Zatim izvue eagiju i poe vjeto da ih timari. A kad su poslije timarenja postali sjajni, sjajni kao ogledalo, stavi im ular i odvede ih na trg u nadi da e ih prodati i da e na njima prilino zaraditi. Nije trebalo da eka dugo na kupce. Neki seljak kupi Luinjola, jer mu je dan prije krepao magarac, a Pinokija prodade upravitelju jedne druine pajaca i akrobata koji ga kupi da bi ga uvjebao u skokovima i plesu
68

zajedno sa ostalim ivotinjama iz druine. Jeste li sad shvatili, moji mali itaoci, kakvim se lijepim zanatom bavio ovjeuljak? Ta runa nakaza, ije je lice naoko bilo kao med i mlijeko, iao je s vremena na vrijeme po svijetu kolima i uz put, obeanjima i ulagivanjima, skupljao djeake skitnice kojima su dosadile knjige i kola. Kad bi ih natovario na svoja kola, vodio ih je u "Zemlju igraaka" u kojoj su provodili dane i dane u igri, vragolijama i zabavi. A onda, kad su svi siroti obmanuti djeaci koji su se neprestano igrali a nikad uili postajali magarii, ovjeuljak ih je prisvajao i odvodio, sav radostan i zadovoljan, na sajmove i trgove da ih proda. I na taj nain ubrzo je zaradio obilje para i postao pravi milioner. ta se dogodilo s Luinjolom, ne znam, ali znam da je Pinokio, ve od prvih dana, poao u susret tekom i munom ivotu. Kad su ga dopremili u talu, novi gospodar mu napuni jasle slamom, ali je Pinokio ispljunu kad je okusi. Gunajui, vlasnik onda napuni jasle sijenom, ali ni sijeno se nije svidjelo Pinokiju. Ah! ne svia ti se ni sijeno? povika ljutito gazda. E, moj lijepi magariu, istjerau ja tebi tvoje muice iz glave. Nai u ja neki nain!... I, kao za prvu opomenu, udari ga biem po nogama. Od velikog bola Pinokio poe da plae i njae i, njaui ree: I-a, i-a... slamu ne mogu da probavim!... Jedi onda sijeno, odgovori vlasnik, koji je odlino razumijevao magarei jezik. I-a, i-a... Od sijena me boli eludac!... Ti bi, ini mi se, elio da jednog magarca, kakav si ti hranim kokicama i pijetlovima u hladetini? nastavi vlasnik, ljutei se sve vie, udari ga po drugi put biem. Na taj drugi udarac Pinokio, oprezan, smiri se odmah i ne ree ni rijei. tala se, meutim, zatvorila i Pinokio ostade sam; kako je prolo mnogo vremena da nita nije okusio, poeo je da zijeva od velike gladi. Zijevao je tako jako da su mu usta liila na pekaru. Najzad kad nije naao nita u jaslama, pomiri se s tim da provae malo sijena i kad ga je dobro, dobro provakao, proguta ga. Sijeno nije tako loe, ree u sebi ali koliko bi bilo bolje da sam nastavio da uim!... Umjesto sijena sad bih mogao da jedem okrajak svjeeg hljeba sa lijepom krikom salame!... Ali neka!... Sutradan, im se probudio, potrai u jaslama jo malo sijena. Ali sijena nije bilo nou ga je svega pojeo. Onda uze zalogaj smrvljene slame, ali dok ju je vakao morao je, hoe-nee, da uvidi, da ukus smrvljene slame nije bio slian ni riotu na milanski, ni makaronama na napolitanski nain. Strpljenja! povika i nastavi da vae. Da bar moja nesrea poslui kao pouka svim neposlunim djeacima i onim koji nemaju volje da ue. Strpljenja!... Strpljenja!... Strpljenja, veli? zaurlika vlasnik ulazei u tom asu u talu. Da ne misli, lijepo moje magare, da sam te uzeo samo za to da jede i pije? Kupio sam te da radi i da s tobom zaradim
69

mnogo para. Deder, dakle! Poi sa mnom u cirkus tamo u te nauiti kako se skae kroz obrue, kako se razbijaju glavom papirnate bave i pleu valceri i polke stojei uspravno na zadnjim apama. Siroti Pinokio! milom ili silom morao je da naui sve ove lijepe stvari. Ali zato mu je trebalo dobra tri mjeseca pouavanja i dosta udaraca biem, toliko udaraca da su mu se dlake s tijela skidale. Najzad, doe dan kada je njegov vlasnik mogao da objavi zaista neobinu predstavu. Veliki raznobojni plakati, prilijepljeni na okovima ulica, obavjetavali su graane: VELIKA SVEANA PREDSTAVA Veeras e se davati obini skokovi i neobine vjebe u izvoenju svih umjetnika i svih konja ove druine oba spola a uz to prvi put emo vam predstaviti uvenog MAGARCA PINOKIJA zvanog Zvijezda plesa Pozorite e biti sjajno rasvijetljeno Te veeri, kao to ve i zamiljate, sat prije poetka predstave pozorite je bilo dupke puno. Nije se moglo nai nijedno bolje mjesto ni loa da ih zlatom plati. Stepenite cirkusa kipjelo je od djeaka i djevojica svih doba, koji su s nestrpljenjem ekali da vide uvenog magarca Pinokija kako plee. Kad se zavrio prvi dio predstave, pojavi se pred mnotvom gledalaca upravitelj druine, obuen u crni kaput, u bijele uske hlae i kone izmice do koljena. Poklonivi se duboko, izdeklamova sveanim glasom sljedei besmisleni govor: "Potovani gledaoci, gospodo i gospoe! Skromni potpisani, budui na proputovanju kroz ovaj divni grad, htio je proizvesti sebi ast i zadovoljstvo da predstavi ovim umnim i uglednim gledaocima slavnog magarca koji je ve imao ast da plee pred njihovim carskim velianstvima svih kraljevskih dvorova Evrope. Zahvaljujui vam na posjeti, obraam vam se da nam pomognete vaom dragom prisutnou i da nam ne zamjerite". Govor je bio primljen sa mnogo smijeha i klicanja, ali klicanje se podvostrui i postade kao uragan kada se pojavi magarac Pinokio na sredini cirkusa. Bio je sveano iskien. Uzde su mu bile od sjajne koe sa kopama i okovima od mesinga, na uima je imao dvije bijele kamelije, a griva mu je bila razdijeljena na mnogo uvojaka povezanih manicama od crvene svile. Preko struka je imao veliki zlatnosrebrni pojas, a rep mu je bio sav isprepleten trakama od plavog i kao
70

vinja crvenog velura. Bio je, ta da vam kaem, magarac da se u njega zaljubi! Predstavljajui ga publici, upravitelj nastavi: "Moji potovani sluaoci! Nisam ovdje da vas obmanjujem o velikim tekoama koje sam podnosio da bih urazumio i pokorio ovog sisavca dok je slobodno pasao od brda do brda na ravnicama arkog podruja. Pogledajte, molim vas, koliko divljatva izbija iz njegovih oiju. Morao sam esto da pribjegnem ljubaznom jeziku bia, jer su ostali bezuspjeni svi pokuaji da ga pripitomim da ivi ivotom uglaenih etveronoaca. Ali, umjesto da me zavoli zbog moje uljudnosti, dua mu se sve vie i vie kvarila! A ja, slijedei Galov sistem, naao sam u njegovoj lubanji malu kartaginsku koicu za koju Pariki medicinski fakultet ree da je preporodilaki korijen kose i vatrena plesa. Zato sam zaelio da ga uvjebam u plesu i preskakanju obrua i baava postavljenih papirom. Divite mu se, a zatim mu sudite! Prije nego to se od vas rastanem, meutim, dozvolite mi, da vas pozovem na dnevnu predstavu koja e se odrati sutra navee, ali ukoliko bi prijetila kia, predstava e biti odgoena za sutra ujutro". I upravitelj se ponovo duboko, duboko pokloni, a zatim se okrenu Pinokiju i ree mu: Veselo, Pinokio! Prije nego otponete sa vaim vjebama, pozdravite ovu potovanu publiku, gospodu, gospoe i djeake! Posluan, kakav je bio, Pinokio prignu prednja koljena sve do zemlje i ostade kleei sve dok mu upravitelj, pucnuvi biem, ne doviknu: Korakom! Tad se magarac uspravi na sve etiri noge i poe da krui po cirkusu naokolo, hodajui samo korakom. Zatim upravitelj povika: Kasom! a Pinokio, sluajui ta mu se nareuje, promijeni korak u kas. Galopom! Pinokio udari u galop. Trkom! Pinokio se dade u trk svom snagom. I dok je trao kao berberski konj, upravitelj podie ruku u vazduh i ispali hitac iz pitolja. Pretvarajui se da ga je hitac ranio, magarac pade opruen u cirkusu i izgledalo je kao da stvarno umire. A onda usred praska i klicanja, povika i pljeskanja, praska koji se do zvijezda dizao magarac se die sa zemlje. I sasvim prirodno zaelje da podigne glavu i pogleda prema publici... i kad pogleda, zamislite: u jednoj loi sjedjela je lijepa ena koja je na vratu imala debelu zlatnu ogrlicu sa prikaenim medaljonom. Na medaljonu je bio naslikan lik jednog lutka. To sam ja!... Ta ena je Vila! ree u sebi Pinokio, prepoznavi je odmah. Od velike radosti pokua da vikne: Oh, Vilice moja, Vilice moja! Ali umjesto tih rijei izae mu iz grla njakanje tako zvuno i otegnuto da nasmija sve gledaoce, a osobito djeake koji su se nalazili u pozoritu. A upravitelj, da bi ga pouio i nauio da nije pristojno da njae publici u lice, oinu ga drkom bia po njuci.
71

Siroti magarac isplazi vrh jezika i poe njim da oblizuje svoj nos nekih pet minuta, vjerujui da e tako otkloniti bol koji je osjeao. Ali kakvo je bilo njegovo oajanje kad se okrenu prema loi po drugi put i vidje da je prazna... Vila je iezla!... Kao da umire, tako se osjeao. Oi su mu se napunile suzama i poeo je gorko da plae. Ali niko nije primijetio njegov pla, upravitelj najmanje. tavie, on zapucketa biem i povika: Naprijed, Pinokio! Sad pokaite kako ljupko znate da preskaete preko obrua. Pinokio pokua dva-tri puta da preskoi. Ali svaki put, kad je ve bio pred obruem, umjesto da proe kroza nj, nekako mu je bilo mnogo lake da proe ispod njega. Najzad poskoi i proe, ali zadnje noge, na nesreu, zapletoe mu se u obruu i on pade, vrsto sputan s druge strane. Kad se uspravi na noge, hramao je i tekom mukom je uspio da se vrati u talu. Izai, Pinokio! Hoemo magaria! Napolje s magariem! vikali su djeaci iz partera koje je oalostio i ganuo ovaj tuni dogaaj. Ali te veeri magarac se vie nije pojavio. Sutradan, veterinar, to jest, ivinski ljekar, pregleda magarca i izjavi da e hramati cijelog ivota. Onda upravitelj ree svom stajskom momku: ta da radim s hromim magarcem! Da mi jede hljeb badava? Odvedi ga, dakle, na trg i preprodaj ga. Kada su doli na trg, vrlo brzo naoe kupca. Koliko trai za tog hromog magaria? zapita kupac slugu. Dvadeset lira. Evo ti dvadeset petparaca. Ne misli da ga kupujem da mi slui kao magare. Kupujem ga samo radi njegove koe koja je, kao to vidim, tvrda. Od nje u da napravim bubanj za glazbu u mom selu. Preputam vama, djeice, da prosudite koliko je ugodno zadovoljstvo bilo za Pinokija kad u da mu je sueno da postane bubanj! I im plati dvadeset petparaca, kupac odvede magaria na jedan greben na morskoj obali, stavi mu kamen oko vrata, veza mu jednu nogu uetom koje je s drugog kraja drao u svojoj ruci, neoekivano mu dade poten udarac i gurnu ga u vodu. S kamenom oko vrata Pinokio potonu odmah na dno mora, a kupac, drei vrsto u rukama ue, sjede na greben. ekao je da se magarac ugui pa da mu kasnije odere kou.

XXXIV PINOKIJA BAENOG U MORE JEDU RIBE I POSTAJE PONOVO LUTAK KAO I PRIJE; ALI DOK JE PLIVAO DA SE SPASE, PROGUTA GA STRANI
72

MORSKI PAS Kad proe pedesetak minuta kako je magarac bio pod vodom, kupac ree, razgovarajui sam sa sobom: Moj siroti hromi magarac mora da se ve udavio. Izvucimo ga i napravimo od njegove koe lijep bubanj! Poeo je da izvlai ue kojim je magarac bio vezan za jednu nogu; izvlai, izvlai i... na povrini vode pojavi se najzad... pogodite! Umjesto mrtvog magareta izroni na povrinu vode ivi lutak, bacakajui se amo-tamo kao jegulja. Kad ugleda tog drvenog lutka, siromaak pomisli da sanja. Ostade zbunjen, usta irom otvorenih, oiju iskolaenih. Doavi sebi od prve zapanjenosti, ree plaui i mrmljajui: A gdje je magari kojeg sam bacio u more?... Taj magarac sam ja! odgovori lutak kroz smijeh. Ti? Ja! Ah! Lupeu! Hoe da tjera alu sa mnom? Da tjeram alu? Naprotiv, dragi gospodaru, govorim vam sasvim ozbiljno. Ali kako to da si postao drveni lutak, a maloprije si bio jo magare? Znate, djelovala je morska voda na mene. Kao to vidite, more se zna naaliti! uvaj se, mladiu, uvaj se!... Ne misli da se moe na moj raun da zabavlja! Jao tebi, ako me napusti strpljenje. U redu, gazda, hoete, znai, da saznate pravu istinu? Odrijeite mi ovu nogu i ja u vam je ispriati. Ali, dobri smuenjak, znatieljan ipak da sazna pravu istinu, odveza odmah vor na uetu kojim je drao vezanu nogu magarevu. Tad Pinokio, osjetivi se slobodan kao ptica u zraku, poe da govori: Dakle, znajte: i ranije sam bio drveni lutak, lutak kakav sam danas; ba kad je trebalo da postanem djeak, kakvih na ovom svijetu ima mnogo, sluajui savjete loih prijatelja pobjegao sam od kue, jer nisam htio da uim; jednog dana, kada sam se probudio, imao sam ta vidjeti: postao sam magarac s tolikim uima i tolikim repom!... Kakva sramota!... Takva sramota, dragi gospodaru, da blaeni sveti Antonio ne bi dopustio ak ni vama da je osjetite na svojoj koi! Kad su me poveli na trg magaraca, kupio me je upravitelj jedne cirkuske druine koji je bio utuvio sebi u glavu da od mene uini velikog plesaa i velikog skakaa preko obrua; ali, jedne veeri, za vrijeme predstave u pozoritu, pao sam vrlo nezgodno i ostao hrom na obje noge. Ne znajui ta da radi sa hromim magaretom, upravitelj me posla na trg da me prodaju i, eto, vi me kupiste! Na alost! A platio sam za tebe dvadeset petparaca! Ko e da mi vrati tih mojih jadnih dvadeset petparaca! A zato ste me uzimali? Kupili ste me da napravite bubanj od mene!... Bubanj!... Na alost! Gdje sad da naem drugu kou?...
73

Ne oajavajte, gospodaru! Magaria ima mnogo na ovom svijetu! Reci mi, nepristojni derane, je li tu kraj tvojoj prii? Ne odgovori lutak jo samo dvije rijei, a onda je svrena. Kad ste me kupili, doveli ste me ovdje da me ubijete; ali podlegli ste plemenitom osjeanju ovjenosti i radije ste mi vezali kamen oko vrata i bacili me na dno mora. Taj osjeaj obzirnosti slui vam na ast i ja u vjeno da sauvam zahvalnost prema vama. Uostalom, dragi gospodaru, ovaj put ste pravili svoje raune bez Vile... A ko je ta Vila? To je moja majka, slina svim dobrim majkama koje istinski vole svoje djeake i nikad ih ne isputaju iz vida. S ljubavlju im pomau u svakoj nevolji, ak i onda kad bi djeaci zasluili da budu naputeni i preputeni sami sebi zbog svoje lakomosti i slabog vladanja. Dakle, dobra Vila, im je vidjela da mi prijeti opasnost da se udavim, poslala je odmah ogromno jato riba, koje su navalile na mene jer su pomislile da sam zaista mrtvo magare. Poele su da me jedu! A kakvi su to bili zalogaji! Nikad ne bih vjerovao da su ribe toliko prodrljive, da su ak prodrljivije od nas djeaka. Jedna od njih mi pojede ui, druga njuku, jedna opet vrat i grivu, jedna kou s noga, jedna krzno s leda... a nae se medu njima i jedna mala ribica, tako ljubazna da se udostoji da mi pojede rep! Od danas, ree kupac zgraajui se kunem se da neu nikad okusiti ribljeg mesa. Nikako ne bih volio da u tijelu nekog barbuna ili isprenog oslia naem magarei rep! I ja tako mislim ree lutak smijui se. Uostalom, treba da znate jo jedno: kad su ribe konano pojele svu onu magareu kou koja me je pokrivala od glave do pete, naile su sasvim prirodno, na kost... ili, bolje rei, na drvo, jer, kao to vidite, ja sam napravljen od veoma tvrdog drveta. I te prodrljive ribe primijetile su ve kod prvih zalogaja da drvo nije meso za njihove zube, i kako im se zgadilo na tu neprobavljivu hranu, otile su svaka na svoju stranu i ne okrenuvi se da mi se zahvale... Eto, ispriao sam vam kako ste, kad ste povukli ue, nali ivog lutka umjesto mrtvog magarca. Nije mi stalo do tvoje prie povika razjareno kupac. Ja znam da sam potroio svojih dvadeset petparaca i te pare hou natrag... Zna ta u da uradim? Odnijeu te jo jednom na trg i prodati te kao komad suhog drveta za potpaljivanje vatre na ognjitu. Prodajte me samo, ja sam zadovoljan ree Pinokio. Ali samo to to ree, poskoi lijepo i baci se usred vode. I veselo plivajui i udaljavajui se sve vie od obale, povika sirotom kupcu: Zbogom, gazda! Ako vam zatreba koa za bubanj, sjetite se mene! A zatim nastavi da pliva, smijui se jo uvijek. I onda, opet se okrenu, pa povika glasnije: Zbogom gazda! Ako vam zatreba malo suhog drveta za vatru, sjetite se mene! I to bi okom trepnuo, Pinokio se toliko udalji od obale da se skoro nita vie nije vidjelo. Vidjela se samo na morskoj povrini crna mala takica, koja je s vremena na vrijeme podizala noge prevrui se i skaui u zraku, kao delfin kad je dobro raspoloen. Meutim, dok je nasumce plivao, Pinokio ugleda usred mora greben koji kao da je bio od bijelog mramora. Na vrhu grebena stajala je lijepa kozica, koja je ljupko blejala i davala znakove
74

da joj se lutak priblii. Neto je bilo jako udno: dlaka ove koze nije bila ni bijela ni crna, nije imala ak ni mrlje u dvije boje. Bila je modra, ali tako blistavo modra, da je mnogo, mnogo podsjeala na kosu lijepe Djevojice. Preputam vama da prosudite da li je srce sirotog Pinokija poelo da kuca jae! Podvostruio je svoju snagu i zaplivao ka bijelom grebenu; i ve je bio doao na pola puta, kad iz vode izroni i poe mu u susret strana glava morskog udovita, razvaljenih usta kao provalija, u kojima su bila tri reda velikih zuba, da bi se ovjek uplaio i da ih naslikane vidi. A znate li ko je bilo ovo morsko udovite? Bio je to, ni vie ni manje, nego onaj ogromni Morski pas, koji je esto spomenut u ovoj prii, i koji je zbog haranja i silne nezasitosti dobio nadimak "Atila* riba i ribara". *Atila, hunski vladar, strani ratnik nemilosrdni osvaja zbog ega je nazvan "Bi Boji". Neko vrijeme je boravio u starom Rimu i kao princ nauio sve lijepe obiaje rimske gospode, ali je ostao i dalje divalj i nesavladiv. Vodio je protiv Rima velike vojske, pobjeivao ali je doivljavao i poraze. Postoji legenda da je pred smrt za grob odabrao dno neke vojvoanske rijeke, gdje je sahranjen u dvostrukom zlatnom kovegu. Zamislite strah sirotog Pinokija kad vidje udovite! Pokua da mu se skloni s puta, da promijeni pravac, pokua da pobjegne, ali ta ogromna iroka usta ila su mu stalno u susret, brzinom munje. Pinokio, pouri, zaboga!... vikala je blejei lijepa kozica. I Pinokio je poeo da pliva oajniki i rukama, i grudima, i nogama i stopalima. uri, Pinokio, udovite ti se pribliava!... I Pinokio, skupivi sve svoje snage, podvostrui brzinu. Pazi, Pinokio!... udovite ti se pribliava!... Evo ga!... Evo ga!... Pouri se, zaboga, ili si izgubljen!... Pinokio je plivao bre nego ikad ranije, plivao, plivao, letio kao zrno iz puke. I ve je bio kod samog grebena, i ve se kozica nagnula itavim tijelom nad more, pruajui mu svoje apice da mu pomogne da izae iz vode... Ali... bilo je kasno! udovite ga je stiglo. I, duboko udahnuvi, popi sirotog lutka kao to bi popio kokoje jaje; popi ga s takvom estinom i lakomou da Pinokio, kad pade u tijelo Morskog psa, lupnu tako gadno da je ostao onesvijeen skoro etvrt sata. Kad je doao sebi od tog zaprepaenja, nije mogao da se snae gdje se nalazi. Oko njega, sa svih strana, bio je gust mrak, ali mrak tako gust i dubok da mu se inilo da se glavom zaglibio u mastionicu punu mastila. Oslunuo je, ali ne u nikakva uma. Samo, s vremena na vrijeme, osjeao je po licu udarce vjetra. U poetku nije mogao da shvati odakle dolazi taj vjetar, ali onda se dosjeti da dolazi iz plua udovita. Jer, treba da znate, da je Morski pas jako patio od zaduhe i, kad je disao, inilo se da pue vjetar sjevernjak. Pinokio se u poetku trudio da prikupi malo hrabrosti, ali kad se osvjedoio da je zatvoren u tijelu morskog udovita, poe da plae i da se
75

dere. Plaui je govorio: U pomo! U pomo! Jadan ti sam! Zar nikog nema ovdje da me spase? Ko e da te spase, nesrenie! ree u tom mraku neka piskava glasina, kao ratimovana gitara. Ko to govori tako? upita Pinokio osjetivi da se ledi od straha. Ja sam! Siroti Tun kojeg je Morski pas progutao zajedno s tobom. A koja si ti vrsta ribe? Nemam ja nita s ribama. Ja sam lutak. Pa ako nisi riba, zato si pustio da te udovite proguta? Nisam ja pustio da me proguta! Progutao me je on sam! A sada, ta da radimo u ovom mraku?... Pomirimo se sa sudbinom i ekajmo da nas Morski pas probavi! Ali ja neu da me pas probavlja! povika Pinokio i poe da plae. Ne bih to ni ja htio, nadoda Tun, ali dovoljno sam pametan i tjei me pomisao da je asnije, kad sam ve roen kao tun, da umrem pod vodom, nego da me na ulju ispre!... Gluposti! povika Pinokio. To je moje miljenje, a miljenja kako vele tuni politiari treba potovati! Uostalom... ja hou da odem odavde... hou da pobjegnem... Bjei, ako ti uspije! Koliko je velik taj Morski pas koji nas je progutao? upita lutak. Zamisli da je njegovo tijelo, ne raunajui rep, due od jednog kilometra! Dok su tako u mraku razgovarali, uini se Pinokiju da neto daleko, daleko svjetluca. Kakva li je ono mirkava svjetlost daleko, daleko? upita Pinokio. Bie da je neki na prijatelj u nesrei koji, kao i mi eka as da ga Morski pas probavi!... Idem da ga potraim. Kamo sree da to bude kakva stara riba koja bi bila u stanju da mi pokae put da pobjegnem!...

XXXV PINOKIO NALAZI U TIJELU MORSKOG PSA... KOGA NALAZI?! ITAJTE OVO POGLAVLJE PA ETE SAZNATI im se oprostio sa svojim dobrim prijateljem Tunom, Pinokio se uputi u mrak pipajui. Iao je nasumce po tijelu Morskog psa, korak po korak, prema onom mirkavom svjetlu koje se vidjelo daleko, daleko. U hodu je osjeao da njegove noge gazaju po kaljui masne i klizave vode koja je otro mirisala na prenu ribu, tako otro da mu se inilo da se nalazi usred uskrnjeg posta. to je dalje odmicao, svetlucanje je bilo sve jasnije i razgovjetnije i, najzad, hodaj, hodaj,
76

dok ne stie. A kad je stigao... ta nae? Dajem vam ta hoete ako pogodite!... naen malen prostrt sto na kom se nalazila upaljena svijea, udjenuta u bocu od zelenog kristala, a za stolom nekog staria sasvim sijedog, kao da je od snijega ili tuena vrhnja. Stari je sjedio i tekom mukom vakao nekoliko ivih ribica, toliko ivih da su mu, pokatkad, dok ih je jeo, iskakale iz usta. Velika i neoekivana bila je Pinokijeva radost kad ga ugleda. Umalo da ne poludi. I smijao bi se, i plakao, i elio da ispria mnogo toga. Ali uspjelo mu je samo da neto prokeve, zbrkano, prepliui jezikom nedovrene i nesuvisle rijei. Najzad mu se iz grla istre povik radosti, rairi ruke, baci se starcu oko vrata i poe da vie. Oh! Oe moj! Najzad sam vas pronaao! Vie vas nikad neu pustiti, nikad, nikad!... Dakle, oi me ne varaju? prihvati stari trljajui oi Jesi li to zaista ti, moj dragi Pinokio? Da, da, ja sam, ba ja! Vi ste mi oprostili, je li tako? Oh! oe moj, kako ste dobri!... a kad pomislim da sam ja, umjesto!... Oh! da samo znate kakve nesree su me lupale po glavi i koliko toga mi se dogodilo!... I poe da mu pria. Polako, sve od onog dana kad je epeto prodao svoj stari kaput, sav u dronjcima, da bi svom sinu kupio bukvar. Priao je o Lisici i Maku, o tome kako je sluio kao pas uvar nekom seljaku i, kad u prii doe do onog mjesta kad je ugledao svog oca u maloj laici u kojoj ga je prepoznao, epeto ga prekinu: Prepoznao sam i ja tebe i od sveg srca sam elio da se vratim, ali kako? More je bilo uzburkano i veliki val je prevrnuo laicu. Tad me opazi Morski pas koji je bio u blizini, pohita odmah prema meni, isplazi svoj jezik, uhvati me i proguta kao bolonjske rezance. A koliko je vremena prolo da ste ovdje zatvoreni? upita Pinokio. Pa bie ve dvije godine dvije godine, sine moj, koje su mi bile kao dva vijeka! A kako ste izlazili na kraj? Gdje ste nali svijeu... i ibice da upalite svijeu? Ko vam ih je dao? Sad u ti sve ispriati. Treba da zna, da je onaj isti vihor, koji je prevrnuo moju laicu, potopio i jedan trgovaki brod. Mornari su se spasili, ali brod potonu i Morski pas, koji je tog dana imao izvrstan apetit, proguta i brod kad i mene... Kako? Je li ga progutao odjednom? upita Pinokio zadivljeno. Jest, u jednom zalogaju; ispljunuo je samo glavni jarbol, jer mu je meu zubima zapeo kao kakva riblja kost. Na moju veliku sreu, brod je bio krcat konzervisanim mesom u limenim sanducima, dvopecima ili prenim hljebom, bocama vina, groicama, sirom, kafom, eerom, lojanim svijeama i kutijama s votanim ibicama. Sa svim tim boijim blagodatima mogao sam da ivotarim dvije godine, ali danas je s njima gotovo. U ostavi vie nema nita. Ova svijea, koju vidi da gori, posljednja je koja mi je ostala. Pa ta emo poslije?... Poslije emo oboje, dragi moj, ostati u mraku. Oe moj, ree Pinokio nemamo vremena za gubljenje. Treba da mislimo kako da pobjegnemo. Odmah.
77

Da pobjegnemo?... A kako? Pobjei emo odmah iz usta Morskog psa, baciemo se u more i zaplivati. Pametno govori, ali ja ne znam da plivam, dragi Pinokio. Zar je to vano?... Vi ete mi uzjahati na lea, a ja u vas dovesti do obale zdravog i ivog, jer ja sam dobar pliva. To je obmanjivanje, djeae moj! odgovori epeto i mahnu glavom, sjetno se osmjehnuvi. Zar je mogue da lutak visok jedva jedan metar, kakav si ti, smogne toliko snage da me plivajui ponese na leima? Pokuajte i vidjeete! U svakom sluaju, ako nam je sueno da umremo, bie nam velika utjeha da umremo zagrljeni. Pinokio ne ree vie nita. Uze u ruku svijeu, poe naprijed da posvijetli svom ocu, pa mu ree: Idite za mnom i ne bojte se. I tako su ili, ili dobar komad puta i preli uzdu i poprijeko itavo tijelo Morskog psa. Ali kad su stigli do mjesta gdje je poinjalo veliko grlo udovita, pomislie da e biti dobro da se malo zaustave i bace pogled unaokolo kako bi izabrali pogodno vrijeme za bjeanje. Treba da znate da je Morski pas, poto je bio veoma star i patio od zaduhe i lupanja srca, bio primoran da spava otvorenih usta. Zato je Pinokio i mogao, kad se pojavio na ivici grla i pogledao unaokolo, da vidi iz tih ogromnih, razjapljenih usta lijep komad zvjezdanog neba i divnu mjeseevu svjetlost. Ovo je pravo vrijeme da pobjegnemo proaputa lutak svom ocu, okrenuvi mu se. Morski pas spava kao puh. More je mirno, vidi se kao po danu. Poite, oe, za mnom. Ubrzo emo se spasti. Reeno uinjeno. Popeli su se uz grlo morskog udovita i kad su ve stigli do tih ogromnih usta, poeli su na vrhovima prstiju da hodaju po jeziku, tako irokom i dugakom jeziku da je izgledalo kao da je puteljak u nekoj bai. I ve su spremali da uine veliki skok i da se bace u more, kad, ba u taj as, Morski pas kihnu i, kihnuvi, potrese tako estoko svoje tijelo, da i Pinokio i epeto odletjee natrag. Ponovo su se nali na dnu trbuha udovita. Od jakog udarca svijea se pri padu ugasi i oni, i otac i sini, ostadoe u mraku. ta sad? upita Pinokio ozbiljno. Sad smo potpuno izgubljeni, sine moj. Zato izgubljeni? Dajte mi ruku, oe, i pazite da se ne pokliznete! Gdje me vodi? Pokuaemo ponovo da izaemo. Idite za mnom i ne bojte se. Rekavi to, Pinokio uze svog oca za ruku i, uvijek na vrhovima prstiju, popee se ponovo na grlo udovita, preoe preko itavog jezika i preko tri reda velikih zuba. Ali prije nego to e skoiti u more, lutak ree svom ocu: Uzjaite mi na lea i zagrlite me jako, jako. Na ostalo u ja misliti. Kad se epeto smjestio kako treba na sinovljevim leima, Pinokio, potpuno siguran u ono to radi, baci se u more i zapliva. More je bilo mirno kao ulje, a mjesec je sjao u svoj svojoj
78

svjetlosti. Moski pas je nastavio da spava snom tako dubokim da ga ne bi probudila ak ni topovska paljba.

XXXVI KONANO PINOKIO PRESTAJE DA BUDE LUTAK I POSTAJE DJEAK I dok je Pinokio plivao ubrzano k obali, opazi da njegov otac, kojeg je nosio na ramenu i ije su noge bile dopola u vodi, dre, dre kao da ga je, jadnika, uhvatila groznica. Da li je drhtao od zime ili od straha! Ko zna?... Moda je bilo i jedno i drugo. Ali Pinokio, uvjeren da on dre od straha, ree mu da bi ga utjeio: Hrabro, oe! Za koji as smo na zemlji i biemo spaeni. Kad emo ve stii do te blagoslovene obale? upita starac sve vie nemiran, zagledajui ispred sebe kao to ine krojai kad udijevaju konac u iglu. Eto, posmatram sve naokolo i vidim samo more i nebo. Ali ja vidim i obalu, ree lutak. Znate, ja sam kao maka: bolje vidim nou nego danju. Siroti Pinokio se samo pretvarao da je dobro raspoloen, ali... naprotiv... Naprotiv, bio je ve na izmaku snaga: malaksavao je, dah mu je postajao sve tei i tei... najzad, nije mogao vie da izdri, a obala je bila daleko, daleko. Plivao je dok mu nije nestalo daha. Onda okrenu glavu epetu i ree isprekidanim glasom: Oe moj, pomozite mi, umirem! I otac i sin poeli su da tonu. Odjednom se zau jedan glas: Ko to umire? Ja i moj jadni otac! Poznajem taj glas! To si ti, Pinokio!... Pogodio si, a ko si ti? Ja sam Tun, tvoj prijatelj. Bili smo zajedno zatvoreni u utrobi Morskog psa. A kako si pobjegao? Ugledao sam se na tebe. Pokazao si mi put i poslije tebe pobjegao sam i ja! Tune moj, doao si u pravi as! Zaklinjem te ljubavlju koju osjea prema svojoj djeci, spasi nas, inae smo izgubljeni. Drage volje i od sveg srca! Uhvatite mi se obojica za rep i pustite da vas vodim. Za etiri minute smo na obali. Kao to ve i zamiljate, epeto i Pinokio su odmah prihvatili poziv. Ali nisu se uhvatili za Tunov rep. Drali su da je ugodnije da naprosto sjednu na Tunova lea. Jesmo li suvie teki? upita ga Pinokio.
79

Teki? Nimalo, kao da su na meni dvije pueve kuice, odgovori Tun koji je bio tako velik i jak kao dvogodinje tele. Kad su stigli na obalu, Pinokio prvi skoi na zemlju da bi pomogao svom ocu da i on sie. Zatim se okrenu Tunu i ganutim glasom ree: Prijatelju moj, spasao si mog oca! Nemam dovoljno rijei da ti se zahvalim. Dozvoli mi da te u znak vjene zahvalnosti poljubim!... Tun izbaci iz vode svoju glavu i Pinokio, kleknuvi na koljena, poljubi veoma srdano Tuna. Siroti Tun je bio toliko uzbuen tom spontanom i veoma ivom njenou na koju nije bio naviknut, da je od stida, da ga ne vide kako plae kao malo dijete, uvukao glavu ponovo u vodu i nestao. Meutim, dan je svanuo. Pinokio ponudi epetu svoju ruku. Siroti epeto jedva se drao na nogama. Naslonite se na mene, dragi oe, pa poimo. Ii emo kao mravi, polako, i kada se umorimo, odmaraemo se uz put A gdje emo ii? upita epeto. Da potraimo kakvu kuu ili kolibu gdje bi nam se neko smilovao i dao nam komad hljeba i malo slame za postelju... Nisu uinili ni stotinjak koraka kad na nasipu ceste opazie dva stvora mrka pogleda koja su se upravo spremala da zatrae milostinju. Bili su Maak i Lisica. Kako su izgledali da ih ne prepozna! Maak, koji se toliko pretvarao da je slijep, istinski je oslijepio, a Lisici, ostarjeloj i olinjaloj, potpuno se oduzela jedna strana tijela, ak ni repa nije imala. Tako je!... Ova gadna lopovka koja je pala u najveu bijedu, morala je jednog dana da proda nekom torbaru ak i svoj kitnjasti rep da bi napravio sebi mahalicu za muhe. O, Pinokio, povika Lisica plaljivim glasom udijeli milostinju dvojici sirotih bolesnika. Bolesnika ponovi Maak. Zbogom! Znamo se dobro! odgovori lutak. Prevarili ste me jednom, neete vie. Vjeruj nam, Pinokio, da smo sad zaista siromani i nesreni! Zaista! ponovi Maak. To to ste siromani i zasluili ste! Sjetite se poslovice: Ukraden novac ne donosi nikad bogatstva. Zbogom, makare! Smiluj nam se!... Nam se... Zbogom, makare! I sjetite se jo jedne poslovice: Oteto prokleto! Ne ostavljaj nas!... ... ljaj nas! ponovi Maak. Zbogom, makare! Jo jedna poslovica: Ko krade blinjem ogrta obino umire bez koulje! Rekavi to, Pinokio i epeto nastavie mirno svoj put. Nisu uinili jo ni drugih stotinjak
80

koraka kad, na dnu jednog puteljka, vidjee lijepu, slamnu kolibu, usred polja, iji je krov bio pokriven crijepom i ciglom. U toj kolibi mora da neko ivi ree Pinokio. Hajdemo tamo i pokucajmo na vrata! Tako su i uinili. Ko je? upita iznutra neki glasi. Siroti otac i sin koji su ostali bez hljeba i krova nad glavom odgovori lutak. Okrenite klju i vrata e se otvoriti ree isti glas. Pinokio okrenu klju i vrata se zaista otvorie. Kad uoe u kolibu, pogledaj amo, pogledaj tamo ali nikoga ne primijetie. Gdje je vlasnik kolibe? upita zaueno Pinokio. Evo me gore! Pogledali su prema stropu, i otac i sin, i na jednoj gredici ugledae Cvrka koji govori. Oh, moj dragi, mali Cvrak! ree Pinokio pozdravljajui ga umiljato. Sad me naziva "svojim dragim", je li tako? A zar si zaboravio kad si bacio na mene eki da bi me izbacio iz svoje kue?... Ima pravo! Otjeraj i ti mene, baci i ti na mene drveni eki... ali smiluj se mom sirotom ocu... Smilovau se ja i ocu i sinu. Htio sam samo da te podsjetim na tvoju neutivost i da te jednom nauim kako treba biti prijazan sa svakim ako hoe da ti se vrati istim kad ti ustreba. Ima pravo, po sto puta ima pravo. Zapamtiu pouku koju si mi dao. Ali reci mi kako si smogao toliko para da kupi ovu lijepu kolibu? Poklonila mi je jedna ljupka koza ija je dlaka bila divne modre boje. A gdje je otila ta koza? upita Pinokio znatieljno. Ne znam. Kad e se vratiti? Vie se nikad nee vratiti. Juer je otila sva alosna i kao da je blejei govorila: "Siroti Pinokio... vie ga neu vidjeti... Ovog asa ga je progutao Morski pas!..." Je li ba tako rekla? Znai, to je bila ona!... bila je ona... To je bila moja draga Vila?... poe da jadikuje Pinokio, jecajui i gorko plaui. Kad se dobro isplakao, obrisao oi, spremi udobnu posteljicu od slame i isprui se pored postelje starog epeta. Zatim upita Cvrka: Reci mi, prijatelju, gdje bih mogao da naem au mlijeka za svog sirotog oca? Tri polja odavde nalazi se vrtlar ano koji dri krave muzare. Otii do njega i dobie mlijeko koje trai. Pinokio poe u trku do vrtlarove kue, ali vrtlar mu ree: Koliko mlijeka trai? Punu au. aa mlijeka staje jedan petparac. Hajd'! Hoe li da mi da pare? Nemam ni pare odgovori Pinokio, jadan i alostan.
81

Ne valja, dragi moj ree vrtlar. Ako ti nema ni prebijene pare, nemam ni ja ni kapi mlijeka. ta moemo! ree Pinokio i htjede da poe. Priekaj malo ree ano. Nas dvojica bismo mogli da se pogodimo. Pristaje li da okree ekrk? ta je to ekrk? To je sprava od drveta kojom se iz bunara vadi voda za zalijevanje povra. Pokuau. Dakle, izvuci ti meni sto kanti vode, a ja u ti, u zamjenu, pokloniti au mlijeka. U redu! ano povede lutka u vrt i pokaza mu kako se okree ekrk. Pinokio se odmah dade na posao, ali prije nego je izvukao sto kanti vode, znoj mu je curio od glave do peta. Nikad se nije toliko namuio. Dosad sam ovaj posao oko ekrka davao svom magarcu, ali danas je siroto ivine na umoru ree vrtlar. Hoete li me povesti da vidim vae magare? upita Pinokio. Drage volje. Tek to je uao u talu, Pinokio opazi lijepo magare oprueno na slami, iznureno od gladi i velikog posla. Kad ga je bolje osmotrio, i s jedne i s druge strane, Pinokio ree u sebi, sav uzbuen: Poznajem ovo magare. Nije mi ovo lice nepoznato! I sagnuvi se prema njemu upita ga magareim jezikom: Ko si ti? Na ovo pitanje magare otvori samrtnike oi i odgovori mucajui na istom jeziku: Ja sam Lu... i... njo... lo... Zatim zaklopi oi i... izdahnu. Oh! Siroti Luinjolo! ree poluglasno Pinokio. I uze pregrt slame da obrie suzu koja mu je klizila po obrazu. Zato ali za jednim magaretom za kojeg nisi nita platio? upita vrtlar. ta bi trebalo da ja radim? Platio sam ga u gotovu novcu. Znate, bio mi je prijatelj!... Tvoj prijatelj? Moj kolski drug!... ta?! povika vrtlar i udari u grohotan smijeh. ta?! Imao si magarca za kolskog druga?!... Mogu da zamislim kako su lijepe bile tvoje nauke!... Dotuen ovim rijeima Pinokio ne odgovori; uze svoju au mlijeka i vrati se u kolibu. Od tog dana pa nadalje, pet mjeseci, a jo i vie, dizao se svako jutro prije zore i iao da okree ekrk i da tako zaradi au mlijeka koja je odlino dolazila njegovom ocu. Ali nije se samo tim zadovoljio uskoro je nauio da pravi koare i korpice od ste. Novac, koji je za to dobivao, veoma je razborito troio na ono to je trebalo u kui. Meu ostalim, napravio je sam samcat lijepa kolica za svog bolesnog oca kojeg je vodio, kad je bilo lijepo vrijeme, u etnju, da
82

izae malo na vazduh. A kasno po noi vjebao se da ita i pie. U oblinjem selu kupio je jeftino neku raskupusanu knjiurinu, bez korica i nekih stranica, iz koje je uio. to se tie pisanja, sluio se zailjenom treicom poput pera; a kako nije imao ni mastionice ni mastila, treicu je umakao u boicu napunjenu sokom od kupina i treanja. I tako, dobrom voljom da se probije, da radi i da krene naprijed, ne samo da je uspio da skoro izdano izdrava svog uvijek slabanog roditelja, nego da ostavi na stranu ak i etrdeset petparaca za novo odijelo. Jednog jutra ree svom ocu: Idem na oblinji trg da kupim za sebe kaputi, kapu i cipele. Kad se budem vratio kui, dodade smijui se biu tako nagizdan da ete misliti da sam neki gospodin. Kad je izaao iz kue, poe da tri radostan i zadovoljan. Odjednom zau da ga neko zove po imenu. Okrenu se i opazi lijepog Pua koji se iznenada pojavi iza plota. Zar me ne poznaje? ree Pu. I poznam i ne poznam... Zar se ne sjea onog Pua koji je sluio kod Vile modrih kosa? Zar se ne sjea onog dana kada sam siao da ti upalim svjetlo i kad ti je noga ostala priklijetena u kunim vratima? Sjeam se svega povika Pinokio. Odgovori mi, Puiu dragi, gdje si ostavio moju dobru Vilu? ta radi? Je li mi oprostila? Sjea li me se jo uvijek? Voli li me? Je li daleko odavde? Da li bih mogao otii da je naem? Na sva pitanja, koja je izgovorio navrat-nanos, bez predaha, Pu odgovori svojom uobiajenom sporou: Pinokio moj! Sirota Vila lei bolesna u bolnici!... U bolnici?... Jest, u bolnici! Mnogo nevolja je pogodilo i ona se ozbiljno razboljela, a vie nema nita za to bi mogla da kupi komadi hljeba. Zaista?... Oh! Kakav bol si mi zadao! Oh! Sirota Vila! Sirota Vila!... Kada bih imao milion petparaca, pourio bih da joj ih odnesem. Ali ja imam svega etrdeset evo ih; poao sam upravo da kupim novo odijelo. Uzmi ih, Puiu i odnesi ih omah mojoj dobroj Vili! A tvoje novo odijelo?... ta me se tie novo odijelo? Prodao bih i ove dronjke sa sebe da joj pomognem! Idi, Puu, pouri se: a, za dva dana, nadam se da u moi da ti dam jo koji petparac. Dosad sam radio da bih izdravao svog oca, odsad u da radim pet sati vie za moju dobru majicu. Zbogom, Puu! ekau te kroz dva dana. Pu, mimo svog obiaja, pojuri kao guterica na velikoj avgustovskoj ezi. Kad se vratio kui, otac ga upita: A novo odijelo? Nisam mogao da naem odijelo koje bi mi odgovaralo. Neka!... Kupiu ga drugi put! I te noi, umjesto do deset sati, Pinokio je ostao budan sve dok pono nije otkucala, i umjesto deset koara od site napravio ih je esnaest.
83

Poslije toga poao je u krevet i zaspao. U snu mu se pojavi Vila, lijepa i nasmijana, koja mu ree kad ga poljubi: "Bravo, Pinokio! U znak zahvalnosti za tvoje plemenito srce, pratam ti sve nestaluke koje si dosad uinio. Djeca, koja velikoduno pomau svojim roditeljima u siromatvu i bolesti, zasluuju pohvalu i ljubav, iako ba ne bi mogla da poslue za primjer poslunosti i dobrog ponaanja. Pamet u glavu, ubudue, i bie srean!" U tom asu se san zavri. Pinokio se probudi oiju irom otvorenih. I gle! Zamislite, djeco, koliko je bilo njegovo uenje kada, probudivi se, opazi da nije drveni lutak ve da je postao djeak kao i ostali djeaci. Baci pogled unaokolo i umjesto onih slamnih zidova kolibe ugleda lijepu sobu, namjetenu i ukraenu jednostavno i ukusno. Poskoi s kreveta i nade spremljeno lijepo odijelo, novu kapu i par novih konih izmica koje su mu divno pristajale. im se obue, sasvim prirodno, stavi ruke u dep i izvue napolje mali novanik od slonovae. Na njemu su bile ispisane sljedee rijei: "Vila modrih kosa vraa svom dragom Pinokiju etrdeset petparaca i zahvaljuje mu mnogo na njegovoj dobroti!" Ali kad otvori novanik, umjesto etrdeset petparaca nae etrdeset svjetlucavih, novih novcatih zlatnika. Otiao je zatim na ogledalo. Kao da je bio neko drugi. U ogledalu nije bilo slike drvenog lutka. Bio je ivahan i pametan lik lijepog djeaka smee kose, oiju plavih, veselog izgleda. Usred svih ovih uda, koja su se dogaala jedno za drugim, Pinokio vie nije znao ni sam da li je budan ili jo uvijek sanja otvorenih oiju. A gdje mi je moj otac? povika odjednom. Ue u susjednu sobu i tamo zatee starog epeta, zdravog, ivahnog, raspoloenog kao i prije. On se odmah latio rezbarskog posla i poeo da pravi vrlo lijep okvir bogato ukraen liem, cvijeem i glavicama raznih ivotinja. Oe, oslobodite me jedne radoznalosti! Kako da objasnim ovu nenadnu promjenu? upita ga Pinokio, bacivi mu se oko vrata i ljubei ga. Ova nenadna promjena u naoj kui tvoja je zasluga... ree epeto. Zato moja? Zato to rdava djeca, kada postanu dobra, imaju tu osobinu da dadu nov i veseo izgled i kui i svojoj porodici. A gdje se sakrio stari, drveni Pinokio? Evo ga ovdje! odgovori epeto i pokaza mu veliku lutku, naslonjenu o jednu stolicu, sa objeenom glavom na jednu stranu, a rukama i nogama sloenim i presavijenim napola. Bilo je pravo udo kako je mogla da se dri uspravno na nogama. Pinokio se okrenu da je pogleda i, kad ju je malo osmotrio, ree u sebi veoma zadovoljno: Kako sam bio smijean kad sam bio lutak! I kako sam sad radostan to sam postao uljudan djeak!...

BILJEKA O PISCU
84

Karlo Lorencini roen je 1862. godine u Firenci. Knjievno ime Kolodi uzeo je po istoimenom selu gdje se rodila njegova majka i gdje je sam proveo bezbrine godine djetinjstva. Bio je prodava u knjiari, novinar, osniva listova, pisac satirinih tekstova, komediograf, pisac kolskih udbenika, prevodilac. Uestvovao je u revoluciji 1848. godine, i kao dobrovoljac u borbi za nesavisnost Italije. Od 1875. godine, kad je s francuskog preveo knjigu bajki, poinje njegovo veoma uspjeno bavljenje djejom knjievnou. Od njegovih knjiga za djecu spomenuemo: Oi i nosevi, anetinovo putovanje po Italiji (u tri knjige), Vesele prie. Ali Kolodi je irom svijeta poznat kao "Pinokijev otac", kako stoji upisano u mermernu plou na zidu kue u kojoj se rodio. Najslavnije, na brojne jezike prevoeno njegovo djelo Pinokijeve pustolovine povijest jednog lutka, objavljeno je prvo u Djejem listu 1880. godine, a tri godine kasnije i kao knjiga. Djelo u kojem je bajka smjetena u okvir obinog ivota. Prizori u njemu su as udesni, as svakodnevni, as tuni, as veseli, puni as poezije a as oporosti. Svijet je tu sagledan i oima djeteta i oima odraslog. Aleksej Tolstoj je u knjizi Zlatni kljui ispriao na svoj nain ivot ovog slavnog lutka, koji vodi porijeklo iz italijanske komedije, iz likova kakvi su Harlekin, Poliinel i sl. Po ovoj, najuvenijoj italijanskoj djejoj knjizi snimljeni su i mnogi crtani filmovi. Na na je jezik do sada prevedena etiri puta. M. Veovi

85

You might also like