You are on page 1of 25

ISTORIJA UMETNOSTI

I
(Marina Đurđević)

1
1. UMETNOST PRAISTORIJE
Kada je čovek počeo da stvara umetnička dela, šta ga je podstaklo i kako su izgledala ta
umetnička dela su prva pitanja kojim počinje istorija umetnosti. Prvi poznati predmeti koje je
čovek napravio svojom rukom bili su u funkciji preživljavanja i opstanka. To su bili predmeti
bez estetske vrednosti. Prema materijalu i načinu na koji je čovek pravio svoja oruđa
praistorijsko doba delimo na:
1) PALEOLIT - starije kameno doba u kojem su oruđa pravljena grubim klesanjem;
2) NEOLIT - mlađe kameno doba u kome su oruđa pravljena glačanjem;
3) METALNO DOBA - u kome se koristi bakar, bronza, gvožđe i pravi se mnogo savršenije
oruđe;

Tragovi najstarijeg oruđa pravljenog ljudskom rukom potiču iz oko 600 000 godine pre
naše ere, a prva poznata umetnička dela nastala su oko 30 000 godina pre naše ere. Najstarija
umetnička dela koja su nam poznata potiču iz poslednjeg doba PALEOLITA (oko 20 000
godina pre naše ere), ali su urađena sa takvom sigurnošću i prefinjenošću da je to daleko od
skromnih početaka, pa je stoga sigurno da su i pre ovog perioda postojale godine razvoja ali o
tome nema podataka.

Čovek PALEOLITA je sakupljao plodove i lovio, a za prva skloništa koristio je pećine.


Otuda i prva umetnička dela na koja nailazimo su slike životinja urezane, naslikane ili isklesane
na zidovima pećina. Najveći broj ovih pećina pronađen je u Španiji, a najpoznatija je pećina
Altamira i pećina Lasko u Francuskoj (čuvena sala bikova). Pećina Lasko je otkrivena 1940.
godine, slučajno (otkrila su je neka deca tražeći kuče). Slike su stvarane kao deo magijskog
obreda koji je trebalo da obezbedi uspešan lov. Paleolitski čovek je verovao da će životinju
koju naslika lakše uloviti. Smanjenjem broja životinja bio je ugrožen opstanak pa su ih slikali i
u krdima da bi ih «umnožili» i samim tim opstali.

*Slika dva bizona (pećina Lasko)

Pokazana je zadivljujuća veština i realizam. Siguran crtež, prefinjen kolorit, vešto


korišćenje prirodnih udubljenja i ispupčenja. Jedna od odlika ovih prikaza su i zemljane boje
(oker, smeđa) i ostale boje koje su videli u prirodi. Pokret. Uočava se i perspektiva. Sve skupa
vrlo realističan prikaz. Pećina Lasko (str. 19; slika 13). Slika velikog bika i mnoštva malih
životinja gde su životinje slikane jedna preko druge. Onog momenta kada je neka životinja
ulovljena, njena slika je gubila na značaju pa je preko nje naslikana nova. Slike su bez
estetskog doživljaja.

Pećina Altamira. Slika ranjenog bizona u grču. Koristili su i


boje mineralnog porekla (str. 18; slika 11)

2
Slika stada. Sahara. Pored životinja vidi se i figura čoveka.

Akrobate. Plitak reljef. Prikazuje ritual - «Ritualna igra». Naslikana


su vitka tela u pokretu (str 20; slika 15).

Prikazi su slikani u dnu pećina i na skrovitim mestima pa su zato i sačuvani do današnjih dana.

*Bizon, Altamira

SKULPTURA

Prve statue imale su funkciju plodnosti, pa je zbog toga i njihov izgled imao specifičan
izgled. To su uglavnom bile ženske figure nazvane VENERE, sa uvećanim delovima tela koji
su označavali plodnost. Boginja majka - boginja plodnosti veoma malih dimenzija (10 - 13cm).

*Najpoznatija je VILENDORFSKA VENERA, pronađena u Austriji;

Mlađe kameno doba NEOLIT donosi i nove delatnosti: stočarstvo, zemljoradnju, stalnu
nastanjenost i glačanje kamena. Potreba za čuvanjem i kuvanjem hrane uslovljava izradu
zemljanih sudova. U početku su posude od pruća oblagane zemljom, a kasnije pronalaskom
grnčarskog točka su rađene posude od zemlje i pečene (prve keramike). Pojavila se i potreba za
ukrašavanjem predmeta. Pravljeni su i predmeti kao motike, avani, žrvnjevi za mlevenje žita.
IDOLI su najčešće zli duhovi kojima se čovek molio.
Jedinstvena neolitska vajarska dela nastala su na ostrvima KIKLATSKOG
ARHIPELAGA u Egejskom moru. To su takozvani KIKLATSKI IDOLI klesani u mermeru.
Imaju srogo geometrijski oblik i deluju apstraktno. Pljosnati su, nemaju volumen. Ova
tendencija udaljavanja od prirodnih, organskih oblika nastavlja se i u METALNO doba kada
umetnost postaje potpuno apstraktna (u simboličkom smislu) - svedena na znakove i simbole.
Tada nastaje geometrijski stil.

*MENHIR - grubo vajani nadgrobni spomenik često pokazuje samo delove tela (sveden
na simboličke znakove);
*Bronzane životinje - stilizovane (izdužene);
*Sunčana kola - početak primene dragocenih metala (zlato);

3
ARHITEKTURA

Krajem NEOLITA i tokom METALNOG doba nastali su i prvi spomenici arhitekture.


Zbog svojih ogromnih dimenzija dobili su ime MEGALITI (Stounhendž - str 23; slika 22, 23).
Izgrađeni su od velikih kamenih blokova na taj način što je na parove uspravnih blokova
postavljen jedan horizontalni. Taj najprostiji građevinski objekat zove se DOLMEN. Takva
arhitektura je vezana za život posle smrti kao nadgrobni spomenik. Takvi kameni blokovi su
dalje ređani u krug oko središta obeleženog kamenom koji je verovatno bio oltar ili žrtvenik.
Iako namena nije pouzdano utvrđena, pretpostavka je da su to bili grobovi ili kultna mesta.
Najpoznatiji primer arhitekture tog doba je STOUNHENDŽ u Engleskoj.

2. EGIPATSKA UMETNOST
Pripada prvim velikim kulturama istočnih civilizacija koja se razvila oko 3 000 godina
pre naše ere na bliskom istoku u dolinama reka Tigar, Eufrat i Nil. Egipatska država odlikovala
se centralizovanom vlašću, razvijenim sistemom navodnjavanja, hijeroglifskim pismom i
razvijenom umetnošću.
Egipatska umetnost pretežno je namenjena kultu mrtvih tako da je život posle smrti bio
osnovna briga živih i svrha umetnosti, ali za razliku od umetnosti praistorije gde je postojao
strah od duha mrtvih odnos Egipćana prema smrti je sasvim drugačiji. Verujući u život posle
smrti oni su prema njemu imali veoma vedar odnos i stav. Zagrobni život je zapravo bio samo
nastavak života na zemlji za koji se trebalo valjano pripremiti. U tu svrhu još za života gradile
su se grobnice koje su bile opremljene svim onim što je bilo potrebno za srećan život posle
smrti. Duh umrlih (KA) ostaje da živi i posle smrti ili u balsamovanom, mumificiranom telu
pokojnika koje su pravljena kao stanište duše KA.
Prvobitni oblik grobnica bila je MASTABA (str 36; slika 44) odnosno grobnica
pravougaonog oblika odnosno zarubljene piramide. Prva piramida nastala je upravo ređanjem
mastaba jedna na drugu tako što je svaka sledeća manja od prethodne. Tako je dobijen prvi
oblik piramida - stepenaste piramide.

*Najpoznatija i najstarija ZOSEROVA piramida, nazvana po faraonu


Zoseru i nalazi se u Sahari.

Iz ovog oblika nastale su razvijeniji oblici piramida sa ravnim stranama od kojih je


najčuvenija grupa piramida iz doline kod Gize, a čine je Mikerinova, Keopsova i Kefrenova
(redom - str 39; slika 48), piramida. Njihova unutrašnjost bila je bogato opremljena onim
bogatstvom kojim su faraoni raspolagali za vreme života. O tome svedoči jedina grobnica koja
nije opljačkana, a to je Tutankamonova grobnica. Uz svaku piramidu nalazio se hram, a uz
Kefrenovu i Velika sfinga (str 39; slika 49) sa njegovim likom i telom lava. Njena
veličanstvenost stvorila je takvo strahopoštovanje da su je smatrali likom Boga sunca.
Piramide su bile obložene kamenom često i skupocenim ružičastim granitom od koga su
ostali samo tragovi na vrhu Kefrenove piramide. Tehnika i način izgradnje ovih
monumentalnih, veličanstvenih građevina u istoriji umetnosti ostala je tajna do danas iako su
pretpostavke brojne. Građene su od ogromnih i teških blokova za koje se takođe ne zna na koji
su način prenešeni, podizani i tako savršeno slagani u oblik piramide. Ono što je sigurno jeste
da je stepen civilizacije naroda koji ih je gradio mnogo viši od nivoa koji mi možemo da

4
zamislimo, a možda i viši od onog na kome smo mi na pragu drugog milenijuma. I oko toga ko
ih je gradio postoje razne verzije od onih da su ih gradili robovi čiji rad nije bio plaćen do one
da je taj rad ipak bio plaćen što bi u tom slučaju omogućilo ekonomsko obezbeđenje velikog
broja stanovništva.
Ovako građene grobnice i ovakav odnos prema zagrobnom životu imao je samo
najbogatiji sloj ljudi dok je običan narod sahranjivao na mnogo skromniji način možda i tako
da su samo zatrpavani peskom.

Osim grobnica u arhitekturi Egipta građeni su i hramovi (često u pećinama) i to u dve


svrhe. Prva pogrebna i druga kao stanište bogova. Dva reda svingi i dva obeliska činili su
uobičajeni prilaz hramu. Kapiteli (gornji deo stuba) na egipatskim stubovima isklesani su u
vidu palme, papirusa i lotusa.

*Hram u Karnaku;

*Hram u Luksoru (obelisk sa hijeroglifima, figura Ramzesa, slike u unutrašnjosti)

SKULPTURA I SLIKARSTVO

I slikarstvo i skulptura Egipta vezani su za hramove i grobnice, ali ne kao njihova


dekoracija već da izraze božansko poreklo faraona i osiguraju blagostanje njegovoj duši. Figure
su uglavnom slikane kao naga muška i obučena ženska tela. Statue su postavljene u grobnice
kao zamena za pokojnikovo telo odnosno one su stan njegove duše. Zato su one manje
predstavljale određene ličnosti već više odraz večnog života posle smrti. One stoga
predstavljaju čoveka van prostora i vremena. Otuda njihova statičnost, bezizražajnost i
monumentalnost. Ni u slikama, ni u reljefima zato nema perspektive, ni iluzije prostornosti.

*Nefertiti - jedna od najlepših sačuvanih (str. 48; slika 64)

*Skulptura pisara (običan čovek, realnije, prirodnije prikazan) - (str. 43;


slika 54)

*Paleta kralja Narmera (veća figura - viši stalež) - (str. 34; slika 41)

Glavna figura je u većim razmerama u skladu sa njenim značajem. Nema portretskih


karakteristika. Glava i noge su uvek u profilu, a telo anfas. Iskošene oči, šminka i frizura koje
mnogo govore o običajima tog vremena.

5
*Tutankamonova maska - glava vladara (bogatstvo materijala i boja)
- (str 42; tabla u boji 2)

*Tutankamon sa ženom - scena it života (zlato i drago kamenje)

*Tutankamon lovi (deo slike u redovima - nepoznavanje perspektive)

*Narikače - grupa žena sa podignutim rukama u raznim veličinama

Tela su proporcionalna i snažno građena, ali potpuno bezlična. Pored statua, reljefa i
slika u grobnice su unošeni i predmeti od zlata, slonovače i dragog kamenja, a to su bili
sarkofazi, nakit, zlatne maske, nameštaj i prestoli.

Englez Vilijam Metju Petri poznati egiptolog piše o istraživanju piramida. 1880. je
počeo sa istraživanjima i bavio se 40 godina. Istraživanja je počeo sam jer nije imao novca.

Na zapadnoj obali Nila pored grada Memfisa postoje 18 piramida. Najveća ima dužinu
osnove od 230m i u nju je ugrađeno oko 2 300 000 blokova. Na izgradnji piramide radilo oko
4000 zanatlija.
Sfinga ima dužinu od 73m i visoka je 19,80m. Prve piramide su bile stepenaste a kasnije
su imale glatke ivice. Portik - ulazni deo hrama. Pored piramida obično su građeni harmovi za
sveštenike koji su čitali molitve.

Egipatski bogovi:
1. Bog sunca RA
2. Bog zemlje OZIRIS - pravednik
3. Ozirisov brat SET - oličenje zla (ubio Ozirisa)
4. Ozirisova žena IZIDA - vaskrsla Ozirisa
5. Ozirisov sin HOR - ubio Seta

Verovanje Egipćana - čovek se sastoji iz tri dela:


1. Fizičko telo
2. Delovi KA - čovekov dvojnik i čuvar
3. Delovi BA - prava čovekova duša

Faraonova duša je posle smrti služila boga RA.

6
3. EGEJSKA UMETNOST

Egejska umetnost nazvana po oblasti u kojima se razvija - oko Egejskog mora.


Obuhvata tri umetničke celine koje su međusobno povezane, ali se ipak znatno razlikuju. Dve
od njih su vezana grčka ostrva kritska i kikladska, a treća za grčko kopno - mikenska. Egejska
civilizacija razvijala se uporedo i istovremeno sa egipatskom i mesopotamijskom sa kojima se
mogu primetiti izvesne sličnosti ali i velike razlike. O ovim civilizacijama do arheoloških
iskopavanja u XIX veku znali smo samo iz grčke mitologije i priči o kritskom kralju Minosu,
Minotauru i lavirintu kao i od Homera i njegovih epova sa pričom o trojanskom ratu i grčkim
junacima Ahilu, Odiseju i drugima. Ostaci kritske civilizacije otkriveni su zahvaljujući
engleskom arheologu Arturu Evansu dok je za otkriće mikenske umetnosti zaslužan učeni
trgovac Šliman.

KRITSKA UMETNOST

Arhitektura

Najvredniji izvor podataka o umetnosti Krita pružaju nam ostaci pronađenih palata od
kojih je najveća palata kralja Minosa (str 67, 69; slika 97, 98, 100) u Knososu (grad na Kritu)
po kome se naziva još i minojska civilizacija. Ona je građena sa vrlo velikim ambicijama i
zauzimala je veliku površinu sa mnogo odaja (preko 200) da je u legendi nazvana minotaurov
lavirint. Ona je još bila poznata pod nazivom Palata Sekira zbog čestog motiva sekira kojima
ja palata dekorisana. Palata je podignuta oko centralnog pravougaonog dvorišta u sredini oko
koga su smeštene složene grupe odaja.

Obzirom da su pored svečanih dvorana i odaja namenjenih kralju tu nalaze radionice,


magacini i pisarnice možemo zaključiti da palata nije bila samo kreljevska rezidencija već i
središte trgovačke i administrativne delatnosti. Tragovi kanalizacije, bogatstvo i raskoš palate
svedoče o udobnom životu i stanovanju. Otvorene pune vazduha sa bogato dekorisanim
zidovima palate su imale atmosferu vedre elegancije. Svetlarnici i mnogobrojna stepeništa čine
jednu od karakteristika ove arhitekture, a drugu čini karakterističan gladak drveni stub čiji oblik
se širi na gore, a svojim kapitelom koji svojim oblikom naglašava oblik dorskog stuba u
klasičnoj grčkoj umetnosti.
Obzirom da su palate zidane na otvorenom moru bez ikakvih zaštitnih zidova i
utvrđenja možemo zaključiti da su Krićani bili vrlo miroljubiv narod, da nisu ni sami ratovali i
da se nisu plašili nikakvih neprijatelja. To možemo zaključiti po temema koje nalazimo na
zidnim slikama odnosno freskama koje su ukrašavale palate i na posuđu. To su uglavnom teme
iz prirode i životu mora koje su bile omiljene. Pretežno tematika mora kojim su bili okruženi.
Svetao i vedar kolorit ovih zidnih slika doprinosi da odišu optimizmom i vedrinom. Za razliku
od egipatske umetnosti koja je bila podređena funkciji kulta vladara i njegovom zagrobnom
životu karakteristike umetnosti je često dekorativna i odiše ljubavlju prema životu bez mnogo
brige šta će biti posle smrti. Dok egipatsko teži statičnosti kritsko je gajilo oduševljenje za
ritam, živost, pokret, boju.

7
*Tauromanija, borba sa bikovima «Freska
Toreadora»- kompoziciono smela (str 62;
tabla u boji 4). Mladić skače na bika koji juri.
Realistična figura bika u pokretu. Figure
devojaka dosta šematizovane. Izrazita
dekorativnost. Okvir oko freske.

*Princ sa ljiljanom - profil glava i noge, telo


anfas. Slika sa puno života i pokreta za
razliku od egipatske kulture.

*Dvorska dama sa krita (parižanka), podseća na francusko slikarstvo sa početka XX


veka. Profil, krupno oko i naglašena kontura – linija;
*Berač pamuka - priroda, sloboda, naivnost u proporcijama. Slikanje biljaka (podseća
na kraj XIX i početak XX veka);

Skulptura
Zmijske boginje su bile glavni oblik skulpture pronađene na Kritu. Zbunjuju istraživače
jer ne znaju značenje i funkciju. Bilo je predpostavki da zbog zmija koje simbolizuju mušku i
obnaženih ženskih grudi koje simbolizuju žensku plodnost one predstavljaju kult plodnosti ali
to nije dokazano. Obzirom da na kritu ima jako malo zmija pomišljalo se da su uvežene sa
strane a to je opovrgla činjenica da su one nađene samo na Kritu a da se po stilu mogu možda
uporediti sa delima drugih kultura npr. Mesopotamijske umetnosti.

• Zmijska boginja - ženska


figura sa obnaženim
grudima drži dve zmije
• Glava bika - realistična
• Vaza - naslikan oktopod

MIKENSKA UMETNOST

Arhitekturu mikenske umetnosti čini niz naselja grupisanih oko palata u kojima su
nađeni predmeti vrlo bliski mihojskoj umetnosti. Po tome bi se moglo reći da je u zidnom i
vaznom slikarstvu kao i obradi zanatskih predmeta mikenska nastavak kritske umetnosti.
Međutim svojim utvrđenjima, a naročito grobnicama i načinom sahranjivanja mikenska
umetnost više upućuje na Egipat nego na Krit.
Za razliku od kritskih palata mikenske su bile okružene zidinama, utvrđenjima koja su
se bez ikakvog vezivnog materijala držale samo težinom svoje mase. Ova utvrđenja poznata su
pod imenom kiklopski zidovi jer su kod Grka svojom masom izazivali takvo strahopoštovanje
da su ih smatrali delom jednookih divova iz grčke mitologije. Ova utvrđenja logična su zaštita
Mikenaca koji su za razliku od miroljubivih Krićana bili ratnički narod.

8
Ulaz u mikenski grad čini takozvana Lavlja kapija (str 74;
slika 111) nazvana tako po trouglastom reljefu na nadvratniku sa
prizorom dva propeta lava i stubom u sredini. Ona je najupečatljiviji
ostatak masivnih bedema koji su pojačani i simboličkom zaštitnom
ulogom ovih lavova.
Slično Egipćanima Mikenci su takođe gradili grobnice za
sahranjivanje u obliku košnice. Najčuvenija među njima pogrešno
nazvana Atrejeva riznica (str 72; slika 106, 107) zbog bogatstva i
raskoši koja se pronalazaču učinila prevelika za grobnicu. Prvi put
na tlu evrope koristili su svod i kupolu. U vreme kada je otkrivena
ova grobnica je već bila opljačkana ali u nalazima iz drugih grobova
otkriveni su mnogi vredni predmeti među kojima i zlatne maske
kojima su se kao i kod egipatskom kulturom pokrivala lica vladara.
Slično kao i u egipatskim piramidama našli su dragocene predmete
iz svakodnevnog života.

*Maska Agamnenona - verovanje da pred bogove treba


doći svetlog lica ili kao zaštitu od toplote,. Dosta
stilizovana ali ipak naturalistička. Vidi se surovost oko
usana. Pokušaj početka umetnosti portreta (naturalizam -
pojačani realizam) . Podseća na egipatske maske faraona.

*Pehar iz Vafija - urađen raskošno u zlatu. Plitak reljef.


Scene iz lova. Detalji i nagoveštaj pejsaža. Životinje u
pokretu (str 73; slika 109, 110).

*Mikenski bodeži - umetnički obrađeni. Primenjena


umetnost tog doba. Scene iz lova.

Kao ni na Kritu ni u Mikeni nisu nađeni ostaci hramova tako da malo znamo o religiji i
verovanjima, ali nam je poznat plan mikenskih palata čije je središte bilo u kraljevskoj dvorani
za prijem, takozvanom megaronu. Megaron (str 74; slika 112) je velika pravougaona prostorija
sa okruglim ognjištem u sredini i četiri stuba koja su nosila krov. U nju se ulazilo kroz duboko
predvorje sa dva stuba i jedno predsoblje. I ove odaje kao i kritske bile su bogato dekorisane.

*Freska sa akropolja Mikene - scene iz lova i rata podsećaju na freske kritskih palata,
ali su dosta statične. Dobro komponovana scena i dobra proporcija konja i ljudi.

9
4. GRČKA UMETNOST

• Geometrijski period

• Arhajski period
• Klasični
• Helenizam

GRČKA UMETNOST PRE FIDIJE

Period pre procvata u V veku pne - grčka umetnost razvijala se kroz različite faze u
periodu od 1100 do 323 godine pne (IV vek pne). Umetnost starih Grka kao i njihov život
zasnivao se na mitskoj tradiciji i religioznosti, ali se njihova religija razlikovala od ranijih
civilizacija u tome što bog više nije nedostupan i neprikosnoven sa vanzemaljskim osobinama
već ima sva svojstva čoveka, vrline i mane običnih ljudi.
Često se sa njima poistovećuje, sa njima živi, svađa se, potpuno se mešaju životi
običnih ljudi i bogova čime se Bog maksimalno približio ljudima. On nije više za njih
nedostupna misterija već je deo običnog života svakodnevnih ljudi. Ta saglasnost i prožimanje
između božanskog i ljudskog osnovno je obeležje i ideal grčke umetnosti koja je postala osnov
evropske civilizacije. Zato oni nisu podizali ni piramide, ni vladarske palate, ni umetnička dela
koja bi slavila pojedince na vlasti. Oni podižu građevine i umetnička dela koja služe običajima i
potrebama naroda.
Tri su izvora za izučavanje grčke umetnosti:
1. spomenici
2. rimske kopije
3. pisani izvori.

Osnivanje Olimpijskih igara 776 godine pne polazna je tačka grčke hronologije. U to
vreme razvija se i najstariji stil u grčkoj umetnosti tzv. geometrijski stil.

Geometrijski period

Jedini sačuvani ostaci ovog stila jesu vaze odnosno slikarstvo na vazama koje su u
početku bile ukrašene samo geometrijskim šarama meandrima. Otud i naziv stila kojima su
kasnije dodavani i ljudske i životinjske figure koje su takođe formirane od geometrijskih
oblika. Figure počinju da zauzimaju centralno mesto dekoracije dok se ornamenti povlače na
periferne delove, dno i vrh posude. Najčuvenija grupa ovih vaza služile su kao nadgrobni
spomenici velikih dimenzija od preko jednog metra. Po Dipilonskom groblju (str 77; slika 116)
u Atini gde su pronađene dobile su naziv diplonske vaze. Za razliku od egipatskih prikaza
pokojnika ove imaju čisto komemorativni karakter bez odnosa prema životu posle smrti.

*Diplonska vaza

10
Arhajski period

Arhajski period u razvoju grčke umetnosti traje od VII do V veka (480. godine) pne
odnosno do klasične faze. To su bili prizori iz mitologije i svakodnevnog života urađeni na vrlo
visokom umetničkom nivou.
Arhitektura ovog perioda razvijala se u dva osnovna grčka reda odnosno stila.

*dorski *jonski i korintski (varijanta jonskog stila)

Razlika između dorskog i jonskog pre svega je u izgledu stuba. Dorski je širi,
zdepastiji i sužava se prema gore (poreklo kritske umetnosti) sa tipičnim jednostavnim
kapitelom. Stubovi su imali vertikalne žljebove - kanelure. Jonski stub je vitkiji elegantniji i
završava se kapitelom koji ima karakteristični element koji se naziva voluta. Korintski stub,
podvrsta jonskog se razlikuje u kapitelu koji je sačinjen od biljnih motiva lišće akantusa. Sva tri
stuba imaju kanelure.
Izgled hramova: na stubovima je arhitravna greda (horizontalna greda) na kojoj su
triglifi između kojih su metope (pravougaoni reljefi) i na vrhu zabat - timpanon (trouglasti vrh).

*Dorski hram Cere (VI vek pne);


*Zevsov hram u Olimpu;
*Metopa - dva bika, dosta dobro prikazana ljudska tela. Likovi su šematizovani, kose oči, kosa
kao kapa, vešto prikazan pokret, dobra anatomija tela;
*Metopa - Persej ubija meduzu;

Skulptura vodi poreklo od istočnih civilizacija naročito Egipta po mnogim sličnim


stilskim osobinama. Ukočenost, šematizovanost, frontalni prikaz tela. Veliki napredak u odnosu
na egipatsku skulpturu jeste što je ona potpuno slobodna (nema pozadinu) i kao takva je prva
potpuno slobodna skulptura u istoriji umetnosti. Dok egipatska skulptura deluje smireno
arhajska je puna unutrašnje napetosti i unutrašnjeg života koji je često pojačan arhajskim
osmehom.. Stoga arhajski stil iako mu nedostaju osnovne odlike klasičnog stila, a to su
uravnoteženost i savršenstvo ipak odiše svežinom koja je neke istoričare umetnosti podstakla
da je smatraju najvitalnijom fazom u razvoju grčke umetnosti.

11
Dva osnovna tipa arhajske skulpture su predstave mladića tzv. kurosa i devojke tj.
kore. Kurosi su nagi, a kore obučene. Kuros ima iskorak kao pri nagoveštaju pokreta. Kao i
grčki hramovi i ove statue su bile bojene vrlo jarkim i drečavim bojama. Statičnost i bezličnost
kora i kurosa zamenila je živost i vedar izraz uz blagi arhajski osmeh.

*Nosač teleta „Moskoforos" (VI vek pne) - Nosač teleta se poredi sa


Hristom koji nosi jagnje. Po bradi znamo da je čovek srednjih godina, blago
se osmehuje, nije maska već „arhajski osmeh“. Nosi tele da prinese žrtvu
boginji Atini. Preuzeto od Egipta, a prenosi se i u hrišćanstvo- „dobri pastir“.

*Hera sa Samosa - oblik stuba - stub, stav je krut, disproporcija, figura je


frontalna. Po mitu u kome hera drži zevsa u obliku ptice. On je ženi kada ga
stavi na grudi.

*Kora sa hiosa (VI vek pne) - obojena figura


*Krilata sfinga (VI vek pne) - osmeh
*Bronzani lav (VI vek pne)
*Timpanon skulpture sa Zevsovog hrama u Olimpu
*Sarkofag sa Kipra - ukrašen povorkom kola

12
KLASIČNA GRČKA UMETNOST

Osnovna odlika: umetničko delo je apsolutni sklad lepote, besprekorne proporcije, tačan
položaj u mirovanju i pokretu i čvrsta kompozicija. To je bilo traganje za tipskom,
univerzalnim lepotom, koja nije individualna, već je depersonalizovana. Nema emocija.
Druga polovina V veka pne je vreme kada grčka umetnost prolazi kroz najvišu i
najzreliju fazu u svom razvoju u istoriji umetnosti poznata kao klasična faza. To zlatno doba
nastaje posle završetka grčko persijskih ratova kada pod Periklom cveta demokratija, kultura i
umetnost. Glavna umetnička aktivnost Periklovog doba vezana je za Akropolj, sveto brdo iznad
Atine na kome se nalaze najznačajnije građevine iz klasične faze razvoja grčke umetnosti. Svim
radovima na Akropolju rukovodio je najveći grčki skulptor, Fidija, koji je i sam svojim delima
na njemu ostavio dubok trag, dok su za podizanje hramova na njemu zaslužna trojica grčkih
arhitekata: 1. Iktinos, 2. Mnesikle i 3. Kalikrat.
Rešenje Akropolja kao celine odlikuje se slobodom u rasporedu građevina, određivanja
stila građevine kao i u smeloj asimetriji samih objekata. Na velikom prostoru raspoređen je
mali broj građevina, na taj način da se u svakoj od njih može posebno uživati što znači da su
građevine dosta udaljene jedna od druge. Smelost rešenja iskazana je već na samoj ulaznoj
kapiji Akropolja tzv. Propilejima, gde je prisutna asimetrija i smela kombinacija dorskog stila
na pročelju i jonskog, unutar, u drugom redu stubova.
Najveća građevina na Akropolju i jedan od najmonumentalnijih spomenika antičke
Grčke uopšte jeste glavni hram posvećen zaštitnici Atine, boginji mudrosti i rata (obično je
predstavljana sa šlemom) ATINI PARTENOS po kojoj se i naziva PARTENON. Hram koji
nosi sve odlike dorskog stila bio je bojen i bogato ukrašen skulpturom i reljefima. U njegovoj
CELI ili NAOSU (glavna prostorija hrama) nalazila se statua Atine u zlatu i slonovači koju je
izradio najveći grčki vajar Fidija. Ona, kao ni statua Zevsa u istoj hrizelefantinskoj tehnici od
zlata i slonovače koju je izradio Fidije za celu ZEVSOVOG hrama u Olimpiji, nije sačuvano.
Obe su bile visoke oko 12m. O njihovom izgledu naslućujemo po sačuvanim mermernim
kopijama, novcu i pisanim izvorima.
Arhitekte Partenona su Iktinos i Kalikrat, dok je za skulpturnu dekoraciju zaslužan
Fidija. Nju čini skulptura timpanonskih polja (zabata) rađena kao okrugla plastika i reljefi na
frizu (greda na drugom redu stubova u Partenonu u jonskom stilu) i metopama. Tema
celokupne dekoracije pantenona vezana je za mitološku i istorijsku prošlost grada Atine,
prikazane na simboličan i alegoričan način. Pri tom su dva centralna događaja, rođenje boginje,
u stvari postanak grada čiji je zaštitnik bila i Atinina borba sa Posejdonom za prevlast nad ovim
gradom, a preko njega i nad samim Grcima.
U antičkoj eri Partenon je bio Atinin hram, u hrišćanskoj Bogorodičin, a za vreme
Turaka pretvoren je u džamiju. Krajem XVII veka hram je teško oštećen od mletačkih granata
jer je postojala informacija da su Turci hram pretvorili u barutni magacin. Prilikom eksplozije
teško je stradala skulptura timpanona koja je do tada odolevala punih dvadeset vekova. Njene
ostatke lord Elvin (Eldžin) - Škot početkom XIX veka preneo je u britanski muzej gde se i
danas čuva dok grčka vlada ulaže napore da ih vrati u svoju postojbinu. Danas se oko ovog
pitanja vode oštre debate jer Englezi osporavaju Grcima adekvatne uslove za čuvanje ovih
skulptura što je po njima prvi uslov koji mora biti ispunjen da bi bili vraćeni.

Stilske odlike Fidijinih dela - Fidija je prikaze oslobodio šablonskog rasporeda gde je sve
organizovano oko centralne figure. Ona u njegovim prizorima ne postoji, sve figure su važne i
zainteresovane za događaj kome prisustvuju čak iako su u najudaljenijim delovima zabata čime
je ostvareno psihološko jedinstvo i angažovanost prikazanih figura u čemu se između ostalog
ogleda fidijino umeće. Fidijino delo je i partenonski friz (greda na drugom redu stubova u
patrenonu u jonskom stilu), koji je takođe smelost obzirom da je on uobičajena odlika jonskih
hramova. Tema friza je prinošenje darova Atinjana svojoj boginji u znak zahvalnosti za sva
dobra što im je učinila. Činu predaje darova boginjinom svešteniku prisustvuju dvanaest

13
glavnih olimpijskih bogova ali oni taj događaj ne posmatraju sa visina olimpa nego sa samog
akropolja u neposrednoj blizini, zajedno sa običnim smrtnicima, čime je Fidija ostvario ideal
grčke religije u kome je približio bogove ljudima i zemlji a ljude bogovima i njihovim
olimpijskim visinama. Težište na onome što je ljudsko, a ne božansko Fidija je stavio time što
bogovi ne učestvuju u samoj ceremoniji predaje darova nego su okrenuti prema narodu i sa
njima se slivaju u jedinstvenu celinu.

*Partenonski friz

*Hram boginje Nike - Drugi mali hram na samom rubu akropolja posvećen je boginji
pobede NIKI (NIKE APTEROS - Nike bez krila) smatra se uzorom jonske arhitekture V veka,
inače ostvarenje arhitekte Kalikrata. Na njenom frizu prikazana je borba između Grka i
Persijanaca uz neizbežno prisustvo bogova kao posmatrača.

*Poslednja građevina je Erehtejon, hram čuven po ženskim figurama koje na jednom


od portika zamenjuju stubove tzv. karijatidama (muške figure se zovu atlanti). I na platou
Akropolja kao slobodna fidijina skulptura stajala je Atina Promahos (8 predvodnica u boju)
koja je bila zaštitnik grada, velikih dimenzija (12m).

KLASIČNA GRČKA SKULPTURA (nevezana za Fidiju) - U ranoj fazi klasične


grčke umetnosti skulpture su rađene u strogom stilu. Jedan od retkih bronzanih originala
sačuvanih iz ovog perioda razvoja grčke kulture jeste Vozar ili Auriga, odnosno mladić koji
tera kočiju. U klasičnoj fazi grčke umetnosti tj. skulpture nastala je stroga simetričnost i
frontalnost arhajskih figura (kore i kurosi). Na klasičnoj grčkoj skulpturi prisutan je neusiljen,
prirodan i opušten stav ljudskog tela kontrapost, što znači protivteža (italijanska reč).
Doriforos ili Kopljonoša, primer za kontrapost. Jedna noga opuštena, a druga je težište.
Život sada prožima celu ljudsku figuru, pa više nije potreban arhajski osmeh da oživi
krutu i statičnu figuru. Osmeh je ustupio mesto ozbiljnom i zamišljenom izgledu lica, pomalo
setnom. Vrhunac klasičnog grčkog perioda u skulpturi označavaju dela tri umetnika: Mirona,
Polikleta i Fidije.
Poliklet je bio čuveni teoretičar proporcija i pronalazač takozvanog kontraposta koji
neutrališe strogu frontalnost arhajskih figura i proizvodi asimetriju. Njegove figure odlikuju
idealne proporcije - sedam glava u telu i prirodan, neusiljen, ležeran položaj kontraposta, dobro
poznavanje ljudske anatomije, muskulatura i telo razvijeno. U jednoj reči idealizacija je
osnovna odlika grčke klasične skulpture. Klasična grčka skulptura predstavlja ideal ljudske
lepote pogotovu u odnosu na Rim. Osim što nema ružne ljudske skulpture nema ni osećanja
kao i kasnije u renesansi - dostojanstvo je sveprisutno.
Miron
*Bacač diska - posebno dobra proporcija,
telo u naponu, odlična anatomija, ali ono što
je novo jeste pokret;

14
Slikarstvo u klasičnom periodu - figure na vazama slikaju se crvenom bojom na crnoj
pozadini - crvenofiguralni stil, za razliku od arhajskog perioda gde je bio crnofiguralni stil na
crvenoj pozadini. Prizori su složeniji za razliku od arhajskog perioda. Razvijaju se u dubinu i za
razliku od arhajskih imaju manje elemenata. Najznačaniji slikar grčkih vaza je Polignot. Ono
što je značajno je što na osnovu njih možemo suditi o grčkom slikarstvu koje uopšte nije
sačuvano, ali i po rimskim kopijama i na osnovu pisanih izvora.

HELENISTIČKA FAZA

Glavne karakteristike helenizma:


1. Osnovno svojstvo helenizma je njegova velika teritorijalna rasprostranjenost (Grčka,
Egipat, Mala Azija, Mediteran, severna Afrike, Sicilija), centar umetnosti se premešta iz Atine u
Aleksandriju, Antiohiju i Pergam. Helenizam se tako čupa iz korena, gubi u čistoti.
2. Dela su vrlo brojna, što znači jenjavanje stvaralačke moći, a velika produkcija dovodi do
serijskog stvaranja. Stvaralačka snaga je razvodnjena, jer ima sve više tema iz svakodnevnog
života.
3. Umetnost helenizma je stavljena u službu dvora, veliča kralja.
4. Ima iste odlike kao klasična grčka skulptura jedina razlika je što su tela izduženija (osam
glava u telu umesto sedam u klasičnom periodu). Ova faza je poslednja pred rimsku umetnost.
Najvažniji predstavnici su:
1. Praksitel
2. Lisip, dvorski vajar Aleksandra Velikog, uradio mnogo njegovih portreta, kao i portreta
njegovih vojskovođa
3. Skopas

U vreme helenizma kompozicija se menja. Fidija bez straha ostavlja prazan prostor,
dok se u helenizmu boje prazne površine, što je odlika umetnosti u dekadenciji. Pokriva se
cela površina ″horor vakum″ - strah od praznog prostora. Da bi se postigao kompozicioni
kontinuitet, umetnik postavlja figuru do figure, ispunjava prostor do krajnjih granica.
Helenizam nazivaju barokom antičkog sveta.

5. ETRURSKA UMETNOST

Poreklo Etruraca je dosta tajanstveno. Po Herodotu napustili su zavičaj u maloazijskoj


Lidiji i naselili u predelu između Firence i Rima, današnja Toskana. Od 8.veka pne pa dok nisu
potpali pod rimsku vlast. Zbog svega ovoga Etrurija se ne može posmatrati izolovano, bila je
pod velikim uticajem Grčke, ali nije bila grčka provincija. Ona jeste trpela grčke uticaje, ali je
bila samostalna u tokovima umetnosti (nije imala period klasike). Ove dve umetnosti su imale
kontakte preko trgovine, jer su Grci držali i južni deo Italije (Magna Greciju).

Veliku pažnju su poklanjali zagrobnom životu (smrt - veliki rastanak, razvijen kult
mrtvih). Etrurci su gradili monumentalne grobnice (tumuluse, sa slikanim zidovima), za razliku
od Grka. Azbuku su pozajmili od Grka, jezik koji malo poznajemo i danas nema srodnika u
bilo kom drugom jeziku. Tesno su vezani za Malu Aziju i Stari Bliski istok, ali se odlikuju i
mnogim originalnim crtama. Njihove složene grobnice su glavni izvor poznavanja njihove
kulture. Ostale su netaknute do modernih vremena. Ostaci pokojnika su, u sudu od pečene
zemlje ili urni, stavljani u jamu sa opremom potrebnom za zagrobni život - oružje za muškarce
i nakit za žene. Slično mikenskoj Grčkoj i u etrurskim grobnicama u kamenu se podražava
unutrašnje uređenje stvarnih domova. Pokrivane su zemljanim kupastim humkama. Kupola,

15
svod i luk se prvi put javljaju kod Etruraca. Te grobnice su bile pravi primeri gde nailazimo na
svod ili kupolu (iznad zemlje) od redova kamena. Urne su vremenom dobijale ljudski oblik.
Poklopac se preobrazio u glavu pokojnika, a oznake tela su bile na samom sudu. Ukoliko je
pokojnik na višem društvenom položaju, urna je postavljana na visoko postolje. Grobnice su
podzemne odaje sa ravnim svodom, unutra ukrašene zidnim slikama i opremljene predmetima
od bronze ili gline. Od gline su izrađivali vaze i sarkofage sa figurama pokojnika na poklopcu,
urne i ukrase za hramove. Od bronze su pravili svećnjake, ogledala sa urezanim prizorima i
bronzane statue čiji će portretni realizam znatno uticati na rimsku umetnost. Za razliku od
grčke umetnosti koja je idealizovana, etrurska ima portretne realistične crte.
*Etrurska fibula, od metala, ukrasna igla;

Istovremeno sa arhajskim periodom u Grčkoj, razvija se i etrurska umetnost. Kult


mrtvih je negovan. Pokojnici su predstavljani u punoj veličini, uglavnom u ležećem stavu, na
poklopcu sarkofaga, sa arhajskim osmehom. Nekada su bile živo obojene. Pokojnici su prvi put
predstavljani kao žive, zadovoljne osobe, koje u grobnici mesto za život i tela i duše. Verovali
su da vesele teme u grobnicama znače da će duše tu ostati.
* Grobnica lova i ribolova (str 124; slika 121)
* Svirač na liri, detalj - realizam u prikazivanju ličnosti i želja da se izrazi karakter. Stilski
se nadovezuje na kritsku umetnost.
* Ritualne igre - oseća se životna radost, pokret;

Hramovi nisu sačuvani, jer su bili pravljeni od drveta. Sačuvani su kameni temelji.
Etrurski hram je sličan grčkom, ali ima karakteristike koje su rimljani proslavili. Konstrukcija
hrama počiva na visokoj bazi ili podijumu, sa stepeništem na južnoj strani. One vode ka
dubokom tremu, sa stubovima. Iza trema se nalazi cela ili naos. Cela je obično bila podeljena
na tri dela, jer su u etrurskoj religiji vladala božanska trojica, prethodnici glavnih rimskih
bogova (Jupiter, Junona,Minerva). U odnosu na grčki hram, etrurski je manje elegantan.
Zdepast po obliku, manjih razmera, pa nije bilo mesta za skulpturu. Karakteristika - skulpture
su bile na krovu, pokrivajući arhitrav ili sam krov. Rađene su u terakoti.
*Himera iz Aresa;
*Kapitolska vučica - jedino originalno delo Etruraca (Romula i Rema su dodali Rimljani);

Etrurci su bili vični arhitektonskim konstrukcijama i vešti u planiranju gradova. Uveli


pravougaoni sistem urbane organizacije gradova, koji su kasnije prihvatili i Rimljani. Gradili su
mostove, kanalizaciju, kloake...Ono što je direktno kao deo rimskog hrama, preuzeto je iz
etrurske umetnosti, a to je atrijum. Atrijum je središna dvorana rimske kuće. Luk i svod u
monumentalnoj arhitekturi je najviše izražen u Kapiji Porta Augusta.

6. RIMSKA UMETNOST

Rimska civilizacija osim zavidnih ostataka kulture, ostala je upamćena i po uspešnim


osvajačkim ratovima, kojima je stalno proširivala granice države, kao i po vojnoj i zako
nodavnoj organizaciji države. Pokazujući toleranciju prema tuđim tradicijama.Rimljani su
koristili elemente kultura i iskustvo svih naroda sa kojima su dolazili u dodir .
Od svih umetnosti sa kojima su dolazili u kontakt na njih su uticali Etrurska i Grčka
umetnost prema kojoj su Rimljani gajili divljenje. Zbog toga često su dovodili u pitanje
originalnost Rimskog stvaralaštva odnosno postojanje karakteristišnog Rimskog stila. Međutim
bez sumnje postoje mnoge originalne Rimske tekovine u Arhitekturi i skulpturi.

16
ARHITEKTURA

Rimljani su bili veliki urbanisti i građevine su uređivali po uzoru na grčki plan tzv.
šahovske table. U središtu grada se nalazio forum odnosno trg. Osim brojnih utilitarnih
građevina posvećenih vojnim i osvajačkim ciljevima širom carstva podizani su hramovi, palate,
javna kupatila, (terme) akvadukti ,vijadukti, slavoluci, bazilike, mauzoleji itd.

Hramovi - elementi na hramovima pozajmljeni su od Grka i Etruraca. Dobili su ubrzo


tipično rimsko obeležje. Rimljani pokazuju originalnost u oblikovanju koliko je hram u svom
izgledu .Imaju uzore u grčkom hramu, očigledno na hramu Fortune Virilis (str 130; slika 200)
iz 2. veka naše ere. Unutrašnjost hramova bila je prostranija od grčkih, jer su oni u njima osim
kipova božanstava pravili i izložbu trofeja donetih sa osvajanja.U naosu, osim pravougaone
osnove, takođe imamo i hramove sa kružnom osnovom, Vestin hram u Rimu i Sibilin (str 130;
slika 201) takođe. I ako je opeka bila glavni materijal starog Rima, Rimljani su koristili i beton
(mešavina šljunka, maltera i tucanog kamena). Beton je bio jeftin, ali jak i i elastičan, tako da je
omogućavao velike poduhvate. Beton se koristio na Bliskom istoku 1000 godina ranije, ali su
ga tada koristili samo za utvrđenja. Rimljani su razvili mogućnosti i učinili ga svojom glavnom
tehnikom. Način zidanja u betonu omogućava nastanak luka i svoda. Reprezentativni primer na
hramu jeste Panteon (str 135; slika 210), 2. vek naše ere. Hram posvećen svim bogovima. Može
se pretpostaviti da je zlatna kupola hrama imala simbolično značenje i predstavljala nebeski
svod. Prednji deo hrama, pročelje Panteona, urađen je po uzoru na grčki hram, ali je kupola
novost u odnosu na grčku kulturu. Unutrašnjost hrama je velelepna sa nišama. Sedam niša
posvećenih Sedmorici božanstava.
Znameniti poduhvati starih Rimljana su i amfiteatri koji su služili za gladijatorske borbe
i mučenje hrišćana.
U Veroni - Koloseum iz 1. veka naše ere - niz lukova i tri reda stubova, dorski u
prizemlju. a jonski i korintski na spratovima.
Lukovi u nizu su karakteristika za mostove preko vode i puteva - akvadukti i vijadukti.
Luci su prisutni i kod Trijumfalnih kapija, kao slavoluci Luk Septimija Severa i Konstantinov
iz 4. veka. Podizani u slavu rimskih careva ili vojskovođa. Osim lukova su prisutni i reljefi koji
su posvećeni pobedi. Mauzoleji ili grobnice su bili u nizu tipova građevina.
*Mauzolej Cecilije Metele;

Terme ili kupatila koji su osim prostora za kupanje sadržale i biblioteke, galerije,
prostorije za vežbe, pa su tako imale mnogo širu namenu kao za druženje zabavu i razonodu.
Najpoznatiji primer su Karakaline terme u Rimu.
Rimski izumi su i bazilike - pravougaone građevine sa kolonadama stubova koji
unutrašnji prostor dele na brodove, namenjene za sudnice u kojima se delila pravda u ime cara.
Dug središnji brod završava se polukružnim nišom ili apsidom na oba kraja. Dva bočna broda
bila su niža od središnjeg da bi omogućili otvaranje prozora u gornjem delu zida (bazilika
osvetlenje), one nisu bile zasvođene u krovnoj konstrukciji, već su bile ravne i drvene.
*Konstantinova Bazilika (str 136; slika 212, 213).

Još jedan tip građevina je Hadrijanova palata u Tivoliju, blizu Rima .

17
Stambena arhitektura - osim javnih zgrada, Rimljani su gradili i zgrade za stanovanje.
Domus - zgrada za jednu porodicu, čija je glavna prostorija atrijum - osvetljena otvorom na
krovu oko koje su raspoređene ostale prostorije. Najbrojniji primeri su sačuvani u Pompejima -
zahvaljujući pepelu od lave iz Vezuva. Za siromašne su građene insule - gradski blokovi sa
kućama u kojima su se u prizemlju nalazile krčme i prodavnice, a iznad stanovi za porodice.

SKULPTURA

Rimljani su stvorili realisticki portret, koji nekad ide do surovog naturalizma za razliku
od Grka koji su težili idealizaciji i sakrivali individualnost čoveka.
U prikazu lika careva još uvek se zadržala struja idealnog lika (sa karakteristikama
boga) za koga se ne zna da li je čovek ili bog. Za to je idealan primer kip Avgusta iz Prima
porte (str 140; slika 224, 225). Veća neposrednost izražena je u manje poznatim ili sasvim
nepoznatim anonimnim likovima rimskih gradjana.
Isti realizam Rimljani su negovali u prikazivanju istorijskih dogadjaja na reljefima
trijumfalnih lukova ili stubova podizanih u slavu vojnih pobeda. Narativnost sa obiljem detalja
karakteriše ove prikaze sa mnoštvom sitnih likova. Odnos prema perspektivi predstavljen je u
nivoima smeštenim u kružne trake koji obavijaju stub od vrha do dna. Scene na vrhu zbog
visine stuba i sitnosti figura su nedostižne oku posmatrača.

*Jedan od značajnijih primera je Trajanov stub iz 2. veka naše ere koji


slavi pobedu nad Dračanima;

*Konjička statua Marka Aurelija iz 2. veka naše ere. Postavljena na


cuveni rimski trg Campidoglo (kampidoljo);

SLIKARSTVO

Pompejansko slikarstvo, ostaci slikarstva koji su se sačuvali u kućama u Pompeji


konzervirano u pepelu Vezuva. Dekoracije ovih kuća sadržali su ostatke mozaika i fresaka.
Mozaici na podovima, a freske na zidovima. Pompejansko slikarstvo karakteriše perspektiva.
Kao granicu prostora imale su meandre pejzaža koji su stvarali iluziju pogleda kroz prozor,
negirajući zid. Lepota boja i linija, anatomija, emocija. Kao granicu prostora, ove slike su izvor
za poznavanje grčkog slikarstva, koji se nisu sačuvali. Na njima je prikazana scenografija
grčkih komedija i tragedija. Mozaici su imali narativan karakter takođe prikazujući događaje.
* Bitka kod Isa;

18
7. RANO(STARO)HRIŠĆANSKA UMETNOST
Ranohrišćanska umetnost se razvija u prvim vekovima naše ere, tačnije od II do IV
veka. U prvo vreme ona se razvijala uporedo sa kasnom antičkom umetnošću iz čega je
proizašlo da je ona zadržala dobar deo motiva, repertoara, kasnoantičke umetnosti, samo što oni
sada poprimaju sasvim drugačije simbolično odnosno hrišćansko značenje.
U početku, u vreme kada je još bila zabranjena hrišćanska vera i hrišćanska umetnost, bila je
skromna i tajna dok se njenim priznavanjem od strane Konstantina velikog 313. godine.
Milanskim ediktom, kao zvanične vere. Njen razvoj dobija pun zamah. Prema svemu ovom
razvoj hrišćanske umetnost delimo na:
1. Pre priznavanja hrišćanstva
2. Posle priznavanja hrišćanstva

PERIOD PRE PRIZNAVANJA

Obzirom da su hrišćani u početku bili proganjani oni su morali da žive u tajnosti, pod
zemljom, u katakombama, gde se i nalaze prvi ostaci hrišćanske umetnosti. Zbog toga počeci
hrišćanske umetnosti pre njenog priznavanja ne poznaju arhitekturu jer su u katakombama
živeli i tu se i sahranjivali.
Dva osnovna vida umetnosti stvaranja hrišćanske umetnosti iz tog perioda su 1)
slikarstvo na zidovima katakombi i nešto kasnije 2) reljefi na sarkofazima.
Osnovna tema zidnog slikarstva katakombi je spasenje duše. Dva načina predstavljanja
Hrista:
1. Dobri pastir - Hrist kao pastir sa ovcom na ramenima. Kratka bela haljina (tunika). U
pozadini pejzaž (str 157; slika 252).
2. Orant - figura u dugoj tunici sa dignutim rukama, moli se (str 157; slika 252).

Po stilu i motivima ovo slikarstvo se naslanja na rimsko, pompejansko slikarstvo samo


sada ukazuje na Hrista. Hrišćani su izbegavali da slikaju naga tela. Hrist je uvek obučen.

PERIOD POSLE PRIZNAVANJA

Posle priznavanja nastaje raskošni razvoj hrišćanske umetnosti u punom sjaju. Nova
vera zahtevala je adekvatan prostor. Gradi se na zemlji. Tada nastaje i prva hrišćanska
arhitektura u kojoj se razlikuju dva osnovna tipa građevina.
1. Prvi tip građevina je bazilika - orijentisana je u pravcu zapad-istok, ulaz na zapadu
zarazliku od rimskih bazilika gde je ulaz na istoku. Na istoku je apsida sa oltarom. U kaloti
apside je oslikan Orant sa ovcama i krst na vrhu. Dve najznačajnije bazilike i obe se nalaze u
Raveni: San Apolinare Nuovo i San Aplinare in Clase;

2. Drugi tip građevina je centralnog tipa, kružne osnove natkrivena kupolom. Santa
Konstanca u Rimu - mauzolej Konstantinove ćerke sa mozaikom i prikazima vina, grožđa
ptica, grančica.
Obzirom da je od straha od paganskog i delu pokloništva hrišćanska umetnost se odriče
skulpture. Glavna vajarska dela su reljefi na sarkofazima sa istim motivima poznatim sa fresaka
u katakombama sa simbolima spasenja i vaskrsa duše (pastir sa ovcom na ramenima) i naročito
priča o Joni (Jonu je progutao kit, pa ga posle vratio - vaskrsenje). Najpoznatiji je sarkofag
Junija Basa.
Minijature: Slikarstvo u knjigama i rukopisima sa biblijskim događanjima, ali i scenama
iz svakodnevnog života, pa se ta umetnost često razvija nezavisno od crkvene i carske
umetnosti. Hrist u svom oreolu uvek ima krst za razliku od ostalih svetaca. Minijature su
obično bila početna slova teksta i mogla su da zauzimaju dobar deo stranice.

19
8. VIZANTIJSKA UMETNOST
Od kraja IV veka pa sve do XV veka (1000 godina) razvoja prolazila je kroz različite
faze. Nema jasnog prelaza iz ranohrišćanske u vizantijsku umetnost, ali zlatno razdoblje je bilo
za vreme vlade cara Justinijana i njegove žene Teodore, a to je VI vek. Iako je Carigrad bio
prestonica carstva, najbogatija grupa spomenika iz zlatnog perioda sačuvana je na italijanskom
tlu u Raveni koja je za vreme Justinijana bila glavno uporište vizantiske vlasti u Italiji. Glavni
spomenik iz tog vremena je crkva SAN VITALE u Raveni iz VI veka. Ima oktogonalnu
osnovu sa kupolom na sredini (građevina centralnog tipa) i osnova je nastala pod uticajem
crkve SANTA KONSTANCA u Rimu koja ima kružnu osnovu. (Crkva San Vitale je bogatije
ukrašena i veća.). Dva čuvena mozaika sa obe strane oltara predstavljaju cara Justinijana i
njegovu ženu Teodoru kako u pratnji visokog sveštenstva i dvorskih dama prisustvuju službi
kao da su u dvorskoj kapeli.
Stilske odlike: visoke vitke figure. Izražene oči koje dominiraju na nepokretnim licima,
sve je podložno duhovnom(oči su ogledalo duše). Sve telesne vrednosti su svesno podvrgnute
duhovnom. To je onozemaljski svet koji umetnost želi da naglasi. Najčešća pozadina je ili
zlatna ili tamno plava (vizantijsko plavo) da ne bi odvraćala pažnju. Figure su frontalne,
ukočene, šematizovane. Odličan prikaz nošnje carstva i sveštenstva.
Drugi spomenik na tlu Ravene je mauzolej GALA-PLACIDIJE sa predstavom dobrog
pastira u luneti (luneta - polukružni oblik iznad vrata ili prozora). Najznačajniji spomenik iz
vremena Justinijana sačuvan je u Carigradu. Crkva Aja Sofija iz VI veka, posvećena svetoj
mudrosti, a graditelji su Antemije iz Talesa i Isidor iz Mileta. Padom Carigrada u ruke Turaka
1453. pretvorena je u džamiju i tada su joj dodata 4 minareta, a u ostalom delu njena
arhitektura je ostala nepromenjena.
Spomenik iz drugog zlatnog perioda (XI vek) je crkva Sv. Marka u Veneciji. Crkva ima
oblik upisanog krsta (grčkog krsta koji je ravnokrak za razliku od latinskog) i ima 5 kupola - 4
u prazninama krsta i jedna na sredini. (upisani krst znači da je osnova pravougaona a unutra je
oblik krsta).

9. ISLAMSKA UMETNOST
Vremenski period razvoja islamske umetnosti u vremenu od VII do XVIII veka i
prolazila je kroz razne faze. Geografski teritorija na kojoj se rasprostirala je velika i spaja istok
i zapad:
- ISTOK: Palestina, Mesopotamija, Sirija, Iranska visoravan, Turkistan i Indija.
- ZAPAD: Mala Azija, severna Afrika i Španija.

NASTANAK VERE

Početkom VII veka, 610. godine, u mnogobožačkom gradiĆu Centralne Arabije, Meki,
koji je imao bogatu trgovačku, ali siromašnu kulturnu tradiciju, Muhamed je počeo da
propoveda verovanje u jednog Boga. 620. godine Muhamed je prinuđen da beži u Medinu gde
osniva prvu versku zajednicu, a ubrzo postaje i politički vođa grada i osvaja Meku i obližnja
područja. Godina Muhamedovog prelaska u Medinu 622. godine uzima se kao početak
islamskog kalendara. Sama reč islam znači pokornost, a njegovi elementi zasnivaju se na
judeističko-hrišćanskoj tradiciji. I muslimanska sveta knjiga KURAN sadrži reč božju koju je
Muhamedu preneo arhanđel Džebrail (hrišćanski - Gavrilo). Osim božanske reči, Kuran sadrži i
mnoštvo drugih propisa islamske civilizacije vezane za veru, moral, administraciju i drugo.
Kuran mnogo toga preuzima iz Biblije, a starozavetne proroke i Hrista ubraja među
Muhamedove prethodnike. Strašni sud, raj, pakao, anđeli, đavoli zajednički su elementi ovih
religija, kao i etičke odnosno moralne zapovesti.

20
Razlika je u tome što nema rituala (službe u crkvi), niti sveštenstva odnosno posrednika
jer svaki musliman ima pristup Alahu, a ono čega treba da se pridržava jeste:
1. molitva u određeno doba dana, nasamo ili u džamiji.
2. pružanje milostinje
3. post
4. hodočašće u Meku

Za života Muhamed je bio glavni vođa ove velike verske zajednice, a njegovi naslednici
bili su posle njegove smrti, KALIFI tj. muhamedovi izaslanici.
Privlačnost islama bila je i u tome što iako je bio nacionalna religija čvrsto
usredsređena u Arabiji bio je otvoren prema svima bez obzira na rasu i kulturu. Međutim, oni
koji su hteli da pristupe veri morali su, ne samo da nauče arapski da bi čitali kuran, već da
prihvate i ostale društveno političke zakone muslimanske zajednice.

UMETNOST

Što se stilskih odlika islamske umetnosti tiče one su mešavina ranohrišćanske i


vizantiske tradicije sa odjecima helenističkih i rimskih oblika kao i stilskih odlika persijske
umetnosti.. Samo umetničko nasleđe na teritoriji na kojoj je nastao islam (Arabija) bilo je
gotovo zanemarljivo. Naseljena pretežno nomadskim plemenima Arabija nije imala ostatke
monumentalne arhitekture, a ni likovne predstave, kao ni vajane likove koji nisu postojali zbog
Muhamedove zabrane idolopoklonstva, slično kao u ranohrišćanstvu. Slično ranohrišćanstvu na
početku razvoja islamske umetnosti nisu postojale posebne građevine za molitvu. To je obično
bio samo jedan prazan prostor opasan zidovima. Međutim, ono što je uvek moralo da se zna to
je pravac ka Meki tj. tačka prema kojoj je vernik morao da bude okrenut tzv. kibla (quibli). Tek
krajem VII veka kada je vera dobila na moći , a muslimanski vladari se učvrstili na svojim
teritorijama, počele su da se podižu velelepne džamije i palate.
Džamija - islamski religiozni arhitektonski objekat nije kuća boga, niti mesto na kome
se održavaju verski obredi, već jednostavno pokriven prostor u kome se vernici okupljaju na
zajedničkoj molitvi. Izuzev predikaonice ili mimbara u džamiji nema drugog nameštaja. Zbog
toga unutrašnji prostor ostavlja utisak praznine i jednostavnosti. Međutim, iako nema nameštaja
prostor džamije nije sasvim prazan, on je ispunjen mnoštvom stubova koji gotovo zakrčavaju
unutrašnji prostor. Ti stubovi nose lukove koji uz kupolu čine glavne karakteristike islamske
arhitekture. Nijedna druga umetnost nije dostigla toliku raznovrsnost tipova i oblika lukova kao
islamska (polukržni, prelomljeni, saracenski). Iako je osnovna namena džamije bila zajednička
odaja vernika ona je služila i za druge potrebe. Za održavanje sudskih procesa, nastave pa i kao
prenoćište ili utočište za beskućnike. Osim same džamije koja je obično pravougaonog oblika u
prvo vreme pokrivena drvenom tavanicom a kasnije kupolom, ceo kompleks obično je sadržao
i kvadratno otvoteno dvorište sa tremom u čijem se središtu nalazio šedrvan ili fontana jer je
pre molitve musliman bio dužan da se očisti nizom ritualnih umivanja. Kao treći element bio je
minaret. To je vertikalna kula sa koje mujezin pet puta dnevno poziva na molitvu.
Prva džamija u Arabiji, velika džamija remek-delo arapske arhitekture izgrađena u
Samari u Turkistanu u IX veku. Ovu najveću građevinu Istočnog sveta koja je mogla da primi
100000 ljudi podigao je veliki graditelj Samare, Mutavakil.
*Mutavakilova džamija u Iraku (današnjem). Izgled nas podseća na Vavilonsku kulu
ili na Zigurate stare Mesopotamije.
*Velika džamija u Damasku iz VIII veka pod dinastijom Omajada.

Arapi su zavladali Španijom, prva islamska teritorija na zapadu od VIII do XV veka.


Kordova grad na jugu bio je pod dinastijom Omajada,središte kulture i nauke. Čuvena velika
džamija u Kordovi iz VIII veka koja je treća po veličini u svetu, i ona je bila pokrivena
drvenom tavanicom i zakrčena mnoštvom stubova koji su nosili bogato ukrašene lukove.

21
Ornamenti pripadaju mavarskom stilu islamske umetnosti koji se razvijao u Španiji i severnoj
Africi, u kojim su naglašeni dekorativnost, raskoš, bogatstvo i slikovitost. Mavarski stil
dostigao je vrhunac razvoja u XVI veku, u Granadi, u palati Alhambra što na arapskom znači
crvena, nazvana tako po crvenoj boji svojih zidova, izuzetno raskošna i dekorativna, ukrašena
ornamentima u štuku i mozaicima od fajansa. Posebno su raskošni enterijeri i dvorišta od kojih
je jedno nazvano dvorište lavova, po fontani koja je postavljena na statue lavova. Zidovi,
svodovi i kupole deluju kao čipka, a spoljašnost palate je jednostavna, ali se nalazi u sred
vrtova bujne vegetacije izgleda kao u pričama iz 1001 noći. Značajan doprinos dali su Turci
najpre Seldžuci, a zatim i Osmanlije. Njihov doprinos islamskoj arhitekturi je novi tip džamije
takozvane medrese, koje su stvorili u XI veku. Najpoznatiji primer je medresa sultana Hasana u
Kairu iz XIV veka.Njen glavni deo je četvrtasto dvorište sa šedrvanomu sredini, ali se izdvaja
po geometrijskoj čistoti koja je suprotna prostoru arapskih džamija koje su zatrpane stubovima.
Sultanov mauzolej je velika kockasta građevina sa kupolom koja vodi poreklo od Vizantijske
kupole. Najčuveniji mauzolej islamske arhitekture je Tadž Mahal kod Agre u Indiji, koji je
jedan od muslimanskih vladara sagradio svojoj ženi. Laka elegancija odaje sličnost sa
Alhambrom. Džamija sultana Ahmeda iz XVII veka svojim oblikom podseća na Aja Sofiju, ali
je skladnija i pravilnija. Ova džamija je nazvana po zidnoj dekoraciji od keramičkih pločica sa
biljnim motivima plave i bele boje. Arhitektonska dekoracija od pločica imala je značajnu
ulogu u osmanlijskoj umetnosti iz XVII veka. Plava džamija predstavlja cvetanje islamske
arhitekture. Arhitektura je glavna grana islamske umetnosti, jer su zbog Muhamedove osude
idolopoklonstva, za umetnike bile zabranjene predstave ljudskog ili životinjskog lika.

10. SREDNJI VEK


Prvobitni naziv srednji vek obuhvatao je hiljadugodišnji period od 5.do 15.veka. Rani
srednji vek je najčešće označavao prazan interval između klasične starine i ponovnog rađanja
renesanse u Italiji i zbog toga je taj period najčešće nazivan mračno doba. Pozitivniji pogled
na ovaj period - umesto termina mračno doba upotrebljavao se termin doba vere, a njegov
vremenski period se stalno smanjivao da bi se na kraju sveo na svega 200 godina između smrti
Justinijana i vlade Karla Velikog. I taj period će se vremenom smanjivati jer je čak i u to vreme
bilo značajnih umetničkih ostvarenja tako da se ta slika stalno menja.
Germanska plemena koja su u vreme propadanja rimskog carstva sa istoka prodrla u
zapadnu Evropu donela su sa sobom staru i široko rasprostranjenu umetnički tradiciju tzv.
životinjskog stila koju su koristili prilikom izrade nomadske opreme. Ovaj stil postao je
značajan element keltsko-germanske umetnosti ranog srednjeg veka tzv. Razdoblja
prosvećenosti. Kombinacija apstraktnih i organskih oblika prikazana je u različitim tehnikama,
najčešće u metalu, je karakteristika tog životinjskog stila u zanatskom pogledu često vrlo
prefinjena.
*Poklopac za kožnu torbu iz VII.veka, rađenom u zlatu i emajlu, nalazimo motive
ljudske figure u sredini između dve životinjske ili borbu životinja čiji se delovi tela
produžavaju u isprepletene trake koje čine glavni dekorativni element ove predstave.
Komadi u drvetu zbog trošnosti materijala nisu sačuvani u velikom broju, ali ih je
najviše bilo u Skandinaviji gde je životinjski stil najduže cvetao.
*Glava životinje (lavlje) iz IX veka, nađena na vikinškom brodu u Norveškoj. Prikaz
životinje razjapljenje čeljusti izvanredno je realističan i deluje zastrašujuće. Ovakva čudovišta
obično su se nalazila na pramcu vikinških brodova sa ciljem da zastraše neprijatelja. Ova figura
je visoka 13cm. Stil: izvanredna zanatska izrada, u malim dimenzijama, minicioznost
izvanredna i finoća postupka. Isprepletane trake koje smo videli na prethodnom primeru u
metalu, odaje svoje poreklo iz radova u metalu. /Dženson/

U razdoblju neprosvećenosti veliki značaj imali su Irci koji su preuzeli duhovno i


kulturno vođstvo u zapadnoj Evropi. Period od VII do IX.veka ustvari je zlatno doba Irske.

22
Oni, za razliku od Engleza nikada nisu bili u sastavu rimske imperije. Misionari iz Engleske
koji su u V veku u Irsku doneli hrišćanstvo zatekli su tamo keltsko društvo potpuno varvarsko.
Hrišćanstvo je Irsku dovelo u dodir sa sredozemnom civilizacijom ali ih nije orijentisalo prema
Rimu već su izraženu lokalnu nezavisnost ispoljavali i onda kada su bili otvoreni za primanje
od drugih što su prilagođavali svom duhu. Kako je rimska crkva u suštini bila gradska
institucija ona nije bila podesna za seoski način života Iraca. Irskim hrišćanima bili su bliži
primeri iz Egipta i Bliskog Istoka koji su duhovnost tražili u pustinjskoj usamljenosti. Grupe
ovakvih isposnika koji su gajili asketizam osnivale su prve manastire koji su ubrzo postali
centri nauke i umetnosti. Glavni umetnički radovi u ovim manastirima koji su brzo širili svoj
uticaj i pokrštavali druge narode vezani su za ukrašavanje jevanđelja čijim se prepisivanjem
širila vera. Iako je u ovim iluminacijama vidan uticaj ranohrišćanskih iluminiranih rukopisa ali
oni nisu slepo kopirani već je i ovoga puta uspostavljena sopstvena nezavisna tradicija.
*Stranica sa krstom iz LINDINSFARKSKOG JEVANĐELJA, iz VII veka jedan je od
reprezentativnih primera takozvanog hiberno-saksonskog stila u kome su bili izmešani keltski i
germanski elementi, a koji je cvetao u manastirima koje su Irci osnovali u saksonskoj
Engleskoj. Ovaj motiv, koji smo nalazili i na poklopcu kožne torbe - preplet sa životinjama -
obrađen je sa mnogo većom disciplinom i umetničkim umećem. Razgoropađene zveri kao da su
ukroćene višom silom odn.krstom u ovom slučaju, u postupku koji je podlegao složenim
umetničkim pravilima.
*Lav svetog Marka iz Erteri Ehternaškog četvorojevanđelja iz VII veka;
*Bronzana ploča sa predstavom raspeća verovatno rađena za povez neke knjige (iz
VIII veka) pokazuje nemoć keltskih i germanskih umetnika pred ljudskim likom. On čak
ljudsko telo ne može da shvati kao organsku celinu već su Hristova glava i ruke i noge dodatno
pripojeni središnjem delu, sastavljenom od zavojaka i prepleta već čuvenog motiva (Dženson).
Slična je situacija bila i u drugim delovima Evrope u vreme tzv. »neprosvećenosti». Slično
irskom kolegi osetio se i germanski umetnik u severnoj Italiji koji je za krstionicu katedrale u
Cividalu (Italija) izvajao reljefnu mermernu parapetnu ploču sa simbolima 4 jevanđelista koji
predstavljaju čudna stvorenja. Vidno lišen smisla za predstavljanje životinjske figure, sa mnogo
više veštine prikazao je ornament koji mu je bio mnogo bliži.
Anđeo (Mateja), Lav( Marko), Orao (Jovan), Bik ( Luka).

11. KAROLINŠKA UMETNOST


751. g. Pipin Mali je krunisan za kralja Franačke države. Njegov naslednik Karlo Veliki
je pokušao da rekonstriše Rimsko Carstvo, a 800. godine je proglašen, od strane pape, za cara
Rimljana. Samim tim umetnost Zapadne Evrope ponovo veže za antiku, kao deo svesne
političke obnove. «Karolinška obnova» može se nazvati prvom i najvažnijom fazom stvarnog
sjedinjavanja keltsko-germanskog duha sa duhom sredozemnog sveta.
Likovne umetnosti imale su važnu ulogu u karolinškom programu. Iz književnih izvora
saznajemo da su se u karolinškim crkvama nalazili zidne slike, mozaici i reljefi, ali je sve skoro
iščezlo. Sačuvali su se samo iluminirani rukopisi, radovi u slonovači i zlatu. Umetnik naglašava
«prozorski» vid slike. Dinamizam linije podseća na plahovit pokret iz doba neprosvećenosti.
Poznata je Renska škola karolinških rukopisa. Kraj karolinške umetnosti se poklapa sa krajem
Karolinškog Carstva, druga plovina IX veka. Karakteristike karolinške umetnosti:
1. orijentacija od simbolike ka naraciji
2. uvedena ljudska figura koje ima negativan odnos prema antici
3. funkcionalno dimenzionisanje figure, prema značaju
4. rade se minijature i freske
5. skulpture nemaju treću dimenziju

23
Dela:
1. Odo iz Melza, katedrala u Aachenu, 796 - 895 g., (westwerk - spajanje svetovnog i
duhovnog) - (str 201; slika 419)
2. Sv. Mateja iz Jevanđelja Karla Velikog, 800 - 810 g.
3. Sv. Marko iz Jevanđelja renskog nadbiskupa Eba, 816 - 835 g., ustreptala energija koja
sve stavlja u pokret (str 203)
4. Ilustracije iz Utrehtskog psaltira (str 204)
5. Adam i Eva iz Biblije Karla Ćelavog, 850 g., živahno pripovedanje
6. Prednje korice Četverojevnđelje iz Lindaua, 870 g., zlato i drago kamenje
.
12. OTONSKA UMETNOST
Raspadom Karolinškog Carstva 843 godine, Verdenskim ugovorom, nastaju tri
anarhična kraljevstva, kojim vladaju saksonski kraljevi. Stalne provale Normana predstavljaju
smetnju decenijama dalji razvoj umetnosti. Četiri važna događaja za razvoj Otonske umetnosti
su:
1. 910 g. osnovana opatija Cluny, što predstavlja značajnu versku obnovu
2. 936 g. Oton I u Aachenu je krunisan za cara, krunisao ga Sv. Benedikt, obećava obnoviti
državu Karla Velikog
3. ženidba Otona I udovicom langobardskog kralja, te ga papa 962 g. kruniše za cara Svetog
Rimskog Carstva
4. 972 g. Oton II ženi vizantijsku kneginju (princezu) Teofanu;

Nemačka, dakle, postaje vodeća sila u Evropi u političkom i kulturnom pogledu.


Otonska umetnost počinje kao obnova karolinških tradicija, uz jake vizantijske uticaje, uz
dodatno naglašavanje ceremonijalnih i kulturnih vrednosti. Otonski umetnik prevodi vizantijski
jezik na jezik skulpture velikih dimenzija. Plemeniti patos menja izražajnim realizmom, koji od
tada postaje glavna snaga nemačke umetnosti. Linearni je stil. Plavo vidljivo nebo menja zlatnu
pozadinu. Radilo se slikarstvo, skulptura - reljef i crtež snažne grafike. Od vizantije je uzet
estetski simbolizam.
Dela:
1. Gerovo raspeće, 975 - 1000 g., drvo, katedrala u Kelnu (str 205; slika 328)
2. Bronzana vrata biskupa Bernwarda za crkvu St. Michael, 1015 g., Hildeshajm
3. Korice za Codex Aureus iz Echternacha, 983 g.
4. Minijature iz Jevanđelja manastirske poglavarice Hilde, početak XII veka,Darmstadt

13. GOTIKA
Nastala je na maloj teritoriji u okolini Pariza, ali se vrlo brzo šiiri i postaje
intrenacionalni stil. Izgradnjom crkve St. Denis (Deni) blizu Pariza početkom XII veka
započinje gotička umetnost. Stara građevina koja je jedno vreme bila glavni spomenik
karolinške dinastije, proširena i prepravljena kako bi postala duhovno središte francuske i
glavna hodočasnička crkva.
Ove građevine streme u visinu i imaju mnogo stakla, naglašena vertikalnost.
Unutrašnjost je viša, šira i svjetlija. ukras je vitraž i to je glavna dekoracija.
Najviši umetnički izraz gotičke arhitekture je katedrala koja je uz gradska utvrđenja i znakove,
čini srednjovekovni grad. (katedrala u Laonu i Notre Dam u Parizu). Lakoća prostora u odnosu
na tešku romaničku arhitekturu, upadljivo upada u oči, kao i do te mere povećani prozorski
otvori, da pokrivaju čitavu širinu zida. Odatle je prostor gotičkih crkava koje za razliku od
romaničkih streme u visinu, daleko prostraniji i svetliji.

24
S obzirom da zidovi nisu masivni i teški i da nisu u mogućnosti da nose tako veliku
visinu, još jedna karakteristika gotičke arhitekture su potporni luci sa spoljnih strana, tako da je
unutrašnjost ostala čista i neopterećena.
Kontrafora (Notre Dam u Parizu, Šartru, Amijenu i Remsu [u ovoj crkvi su i krunisani
francuski kraljevi]).

HARMONIJA, GEOMETRIJSKI RED, PROPORCIJE, OPŠTA URAVNOTEŽENOST.

Engleska, Nemačka i Italija su zemlje gde je romanika jako dugo trajala i zbog rimske tradicije,
naročito u Italiji, gotika se jako teško primala (romanika im je bila bliža).

ITALIJA: 1.katedrala u Milanu, 13v, pretjerano kitnjasta;


2. katedrala u Firenci: više podseća na romaniku, prozori su gotički, ostali su
masovni zidovi, uvedeni vitraži;
3. bazilika Sv Franje u Asiziji;
4. palata Vekio u Firenci;
5. Kadoro, Venecija, XV vek, primer cvetne, pozne gotike;

FRANCUSKA: 1. katedrala u Amijenu: prelomljeni lukovi na portalu, moćna skulpturalna


dekoracija vezana za portal (narativna skulptura, didatička uloga);
2. Šartr: portal, skulptura prizor Hrista i apostola na stubovima, dosta ukrasa;

SKULPTURE

U odnosu na romaničku skulpturu, u gotičkoj skulpturi zapaža se veći red, ozbiljnost i


uklopljenost u arhitektonski okvir. Ono što je posebno važno, gotička skulptura teži
oslobađanju arhitekture. Gotičke skulpture su mnogo realističnije imaju prirodniji položaj i
proporcije i čak imaju svoj unutrašnji život. One odišu mirnim i svečanim duhom. a teme su i
dalje biblijske sa namerom da prikažu francuske kraljeve kao duhovne naslednike starozavetnih
kraljeva i povežu duhovnu i svetovnu vlast. Osim religioznih tema, u gotici se javljaju i
svetovne. Omiljeni lik u prikazivanju je Bogorodica.

25

You might also like