You are on page 1of 42

 

Univerzitet u Novom Sadu

Prirodno matematički fakultet

Departman za hemiju, biohemiju i zaštitu životne sredine








Seminarski rad: Priprema napojne vode za industrijske kotlove


Andrej Kukučka 427/11

Smer: Analitičar zaštite životne sredine

Novi sad, II 2013.


Sadržaj

1. Voda za parne kotlove .................................................................................................................................................. 1
2. Tvrdoća vode ................................................................................................................................................................... 2
3. Fizicko‐hemijska svojstva .......................................................................................................................................... 3
3.1Stepen ugušćenja .......................................................................................................................................................... 3
3.2 Penušanje kotlovske vode ....................................................................................................................................... 3
3.3 Odsoljavanje vode pomoću isparivača ............................................................................................................... 3
3.4 Korozija u kotlovskim postrojenjima .................................................................................................................. 3
3.5 Delovanje vode ............................................................................................................................................................. 3
3.6 Delovanje kiseonika ................................................................................................................................................... 4
3.7 Delovanje ugljene kiseline ....................................................................................................................................... 4
3.8 Delovanje neutralnih soli ......................................................................................................................................... 4
4. Priprema vode za parne kotlove .............................................................................................................................. 5
4.1 Mehanička nečistoća .................................................................................................................................................. 5
4.2 Koloidna nečistoća ...................................................................................................................................................... 5
4.3 Uklanjanje gvožđa i mangana ................................................................................................................................. 5
4.4 Odsoljavanje vode pomoću isparivača ............................................................................................................... 6
4.5 Degazacija napojne vode .......................................................................................................................................... 6
4.6 Postupci taloženja ....................................................................................................................................................... 6
5. Omekšavanje i demineralizacija vode jonskim izmenjivačima. .................................................................. 8
5.1 Princip i definicija ....................................................................................................................................................... 8
5.2 Struktura i svojstva jonoizmenjivačkih smola ................................................................................................ 8
5.3 Proizvodnja umreženog polistirena .................................................................................................................... 9
5.4 Makroporozna struktura jonoizmenjivačke smole ..................................................................................... 11
5.5 Kapacitet jonske izmene ......................................................................................................................................... 12
5.6 Brzina jonske izmene…………………………………………..……………………………………………………………13
5.7 Rad sa jonoizmenjivačima ..................................................................................................................................... 15
5.8. Regeneracija jonoizmenjivača............................................................................................................................. 16
5.9 Jako kiseli katjonski jonoizmenjivač ................................................................................................................. 20
5.10 Slabo kiseli katjonski jonoizmenjivač ............................................................................................................ 21
5.11 Jako bazni anjonski jonoizmenjivač ................................................................................................................ 21
5.12 Slabo bazni anjonski jonoizmenjivač .............................................................................................................. 22
5.13 Dekarbonizacija slabo kiselom jonskom izmenom .................................................................................. 22
5.14 Dekarbonizacija jonskom masom .................................................................................................................... 23
5.15 Omekšavanje vode neutralnom jonskom masom ..................................................................................... 23
5.16 Omekšanje vode uz prethodnu dekarbonizaciju ....................................................................................... 26
5.17 Demineralizacija vode jonskom masom........................................................................................................ 26
6. Primer linije za demineralizaciju vode ............................................................................................................... 33
7. Tabele sa karakteristikama jako baznih i jako kiselih filtera .................................................................... 34
8. Prilozi, Specifikacija jonskih smola ...................................................................................................................... 36
9. Literatura ........................................................................................................................................................................ 40

1. Voda za parne kotlove
Sirova bunarska voda se nikada ne koristi kao takva u parnim kotlovima bez prethodnog
tretmana prečišćavanja jer sadrži mehaničke nečistoće, rastvorene soli i gasove. Čistoća vode koja
se dovodi u kotao mora imati takva svojstva da odgovara specifikaciji određenog kotla, odnosno da
bude dovoljno prečišćena da bi se obezbedila ekonomična proizvodnja tehnički čiste vodene pare,
kako se na grejnim površinama ne bi taložio kotlovski kamenac, kao i da se izbegne korozija.

Voda koja ulazi u kotao mora biti pre svega bistra i bezbojna, dakle bez lebdećih materija i
mutnoće. Korozija se kontroliše održavanjem koncentracije kiseonika ispod dozvoljene granice koja
iznosi 0,002 mgO2/L što u praksi nije teško ostvariti. Međutim, u toku obustave rada pogona
povećava se opasnost od korozije. Iz tog razloga se mora konstantno održavati koncentracija
kiseonika ispod dozvoljene granice. Preporučene karakteristike napojne vode su prikazane u tabeli
1.

Tabela 1. Preporučene fizičko-hemijske karakteristike napojne vode za razne vrste kotlova

Protočni kotlovi I Kotlovi sa prirodnim i prisilnim strujanjem


voda za hlađenje 20 bar 40 bar 64 bar 80 bar i više
pregrejane pare
Opšti zahtevi Bistra i bezbojna voda
Koncentracija kiseonika O2 mg/L maks. 0,03(za vreme stavljanja u pogon i obustavljanja); u trajnom pogonu <0,02 mg
Tvrdoća mol/L neodredivo*** <0.02 <0.01 <0.01 neodredivo
Gvožđe Fe mg/L <0.02 po mogućnosti <0.05 <0.03
Bakar Cu mg/L <0.005 <0.01 <0.005
Karbonatna kiselina CO2 mg/L <1 po mogućnosti <20 <1
Vrednost pH pri 20oC 7 do 9,5 7 do 9,5 7 do 9,5
Silikatna kiselina SiO2 mg/L u trajnom pogonu ako se pogon vodi bez odmuljivanja u trajnom pogonu maks. 0,02 inače se
< 0,02 poštuje samo preporuka za kotlovsku vodu
Elektroprovodljivost (posle jako u trajnom pogonu ako se pogon vodi bez odmuljivanja u trajnom pogonu maks. 0,3 inače se
kiselog izmenjivača i otklanjanja < 0,02 poštuje samo preporuka za kotlovsku vodu
CO2) S/cm
Permaganatni broj KMnO4 mg/L po mogućnosti <5 po mogućnosti <10 po mogućnosti <5
Udeo ulja mg/L <0,3 po mogućnosti <1 <0,5 <0,5

Kod izostanka pripreme vode ili nepravilne pripreme vode dolazi do stvaranja kamenca u
kotlu. Njega stvaraju teško rastvorljive kalcijumove i magnezijumove soli i to uglavnom: CaCO 3,
CaSO4, CaSiO3, MgCO3.Za razliku od kotlovskog mulja, kamenac se taloži na najtoplijim mestima,
odnosno mestima koja su neposredno izložena vatri.Na zagrejanim mestima u kotlu dolazi do
stvaranja mehurića, čija veličina zavisi od njihovog površinskog napona i strujanja kotlovske vode.
Unutar takvog mehurića dolazi do izlučivanja soli "na suvo" i to tako da se prvo izdvajaju teško
rastvorljive soli, dok se alkalne soli izlučuju poslednje. Izdvojeni kamenac sprečava efikasnu
razmenu toplote, jer na primer, silikatni kamenac ima toplotnu provodljivost veoma malu - 0,07 -
0,15 kcal /m2h0C, za gips ona iznosi 0,5-0,2 kcal/m2h0C, dok gvožđe ima toplotnu provodljivost od
22 – 45 kcal/m2h0C.
Usled toga ne samo što izdvajanje kamenca dovodi do veće potrošnje goriva, zbog lošeg prenosa
toplote na mestima gde je izdvojen kamenac, nego na tim mestima može doći do lokalnog
pregrevanja zidova kotla.

Stvaranje kotlovskog kamenca koji se taloži na unutrašnjem delu kotla zavisi upravo od
tvrdoće vode koja sadrži jone kalcijuma Ca2+ i bikarbonate HCO3-.

1
2. Tvrdoća vode

Prirodne vode sadrže različitu količinu rastvorenih soli, a pretežno su to kalcijumove i


magnezijumove soli , koje čine tvrdoću vode. Tvrdoća vode se najčešće izražava stepenima, a često
korišćena jedinica je nemački stepen (odH). Jedan nemački stepen tvrdoće ima voda koja u jednom
litru sadrži 10 mg CaO.

Ukupnu tvrdoću (UT) čine sve kalcijumove i magnezijumove soli rastvorene u vodi, ne samo
one koje su vezane u obliku bikarbonata i karbonata, već i one u obliku sulfata, hlorida, nitrata i
silikata.

Karbonatnu tvrdoću (KT) sačinjavaju svi kalcijumovi i magnezijumovi bikarbonati kao deo
ukupne tvrdoće. Kako se kod određivanja karbonatne tvrdoće titracijom 0,1 mol/L HCl uz
metiloranž oslobađa iz bikarbonata sva vezana karbonatna kiselina: Ca(HCO3)2+ 2HCl ⟶ CaCl2+
2H2O + 2CO2, to je njen sadržaj u vodi, izražen u nemačkim stepenima, identičan visini karbonatne
tvrdoće. Time je određen tzv. alkalitet sirove vode. Može se desiti da sirova voda sadrži natrijum-
bikarbonat, dakle so koja sadrži vezanu karbonatnu kiselinu, ali koja ne stvara kamenac u kotlu, već
zaostaje u vodi kao mulj. U tom će slučaju sadržaj ukupno vezane ugljene kiseline biti veći od
ukupne tvrdoće (KT>UT), što je čest je slučaj u vodama na teritoriji Vojvodine.
Nekarbonatnu tvrdoću (NT) čine preostale kalcijumove i magnezijumove soli,sulfati (CaSO4
i MgSO4), hloridi (CaCl2 i MgCl2), nitrati (Ca(NO3)2 i Mg(NO3)2) i kalcijum-silikati.NT se izračunava
iz razlike NT=UT-KT.
S obzirom na sadržaj činilaca ukupne tvrdoće vode se mogu podeliti na nekoliko kategorija
(Tabela 2.)

Tabela 2. Klasifikacija voda s obzirom na ukupnu tvrdoću

Ukupna tvrdoća (odH) Klasifikacija vode


0-4 Vrlo meka voda
4-8 Mekavoda
8-12 Srednje tvrda voda
12-18 Prilično tvrda voda
18-30 Tvrda voda
>30 Vrlo tvrda voda

Svako prisustvo preostale tvrdoće u napojnoj kotlovskoj vodi je nepoželjno, jer tada postoji
mogućnost stvaranja mulja i kamenca, a povećavaju se i uslovi za penušanje kotlovske vode.
Preostala tvrdoća do 0,05 0dH ne pravi smetnje kod kotlova do 40 bara, pod uslovom da se dodaje
sredstvo na bazi fosfata u napojnu vodu i da se vrši redovno odmuljivanje kotla.

2
3. Fizicko-hemijska svojstva

3.1Stepen ugušćenja

Kako se kotlovska voda permanentno ugušćuje, te sadržaj soli u kotlovskoj vodi neposredno
zavisi od primarnog sadržaja soli u napojnoj vodi, a do koje mere je nastupilo to ugušćenje kazuje
stepen ugušćenja. Stepen ugušćenja je broj koji kazuje koliko se puta sadržaj soli kotlovske vode
povećao u odnosu na sadržaj soli u napojnoj vodi.

3.2 Penušanje kotlovske vode

Penušanje se javlja kao rezultat velike količine rastvorenih soli u kotlovskoj vodi i prisustva
suspendovanih materija organskog i neorganskog porekla. To je pojava koja nastaje kada se gornja
površina kotlovske vode prekrije jakom penom. Pena, odnosno mehurovi u omotaču tečne faze,
sadrže mnogobrojne rastvorene čestice soli kao i nerastvorene prirodno prisutne koloidne materije
iz sirove vode. Veličina ovih čestica je oko 0,1 µm.

Nastajanje pene izaziva niz neželjenih posledica, kao što su povlačenje pene od strane
pare,odnosno čestica vode zajedno sa rastvorenim solima u njoj, što dovodi do povećanja vlažnosti
pare i smanjenja njene čistoće.

3.3 Odsoljavanje vode pomoću isparivača

Za potpuno odsoljavanje vode može se upotrebiti isparivač. Omekšana voda se dovodi u


isparivač i zagreva parom koja je delimično ekspandovala u parnoj turbini. Voda posleisparavanja
kondenzuje u turbinskom kondenzatoru,i ulazi u proces kao napojna voda. Ovaj postupak se zove
termička priprema napojne vode. Taloženje pre termičke pripreme vode je iz ekonomskih razloga
opravdano samo u slučaju visoke koncentracije, pogotovo nekarbonatnih soli.

3.4 Korozija u kotlovskim postrojenjima

Uopšteno se pod korozijom smatra svaka površinska promena izazvana spontanim


hemijskim i elektrohemijskim procesima. Omekšana voda koja se najčešće koristi kao napojna voda
za kotlove je rastvor koji sadrži više vrsta rastvorenih supstanci, koje pojedinačno ili zajednički
deluju korozivno. Supstance koje najčešće izazivaju koroziju u parnim postrojenjima su:

1) voda
2) kiseonik
3) karbonatna kiselina
4) soli i alkalije

3.5 Delovanje vode

I u potpuno demineralizovanoj vodi, gvožde se rastvara prema sledećoj jednačini:

Fe + 2H+⟶Fe2++ H2
3
Ovo rastvaranje je elektrohemijski proces, koji se bazira na težnji svakog metala da pređe u jonsko
stanje. Do ravnotežnog stanja između gvožđa i vodonikovih jona iz vode dolazi na taj način što
vodonikovi joni predaju svoje naelektrisanje gvožđu, koje prelazi u rastvor kao Fe(OH)3i stvara
zaštitni sloj na čeličnom limu, koji sprečava dalje rastvaranje.

3.6 Delovanje kiseonika

U praksi uprkos visokom pH kotlovske vode dolazi do pojave korozije usled rastvaranja
gvožđa tamo gde je prisutan kiseonik. Kiseonik u vodi predstavlja najveću opasnost, s obzirom da
korozivno deluje u svim sredinama: kiseloj, neutralnoj i baznoj. Ukoliko je u vodi prisutan kiseonik,
on se vezuje na atomski vodonik iz zaštitnog sloja, pa gvožđe postaje opet elektrolitički neutralno, a
njegova površina nezaštićena i podvrgnuta rastvaranju kao u početku.

Ovaj proces razaranja zaštitnog sloja od vodonika u atomskom obliku se naziva


"depolarizacija". Prvobitno nastali Fe(OH)2oksidacijom prelazi u Fe(OH)3.

2Fe(OH)2+ O + H2O ⟶2Fe(OH)3(smeđa rđa)


Fe(OH)3⟶Fe2O3+ H2O (crvena rđa)

Za koroziju izazvanu delovanjem kiseonika, karakteristično je da ona deluje u dubinu,


stvarajući kratere. Ovi procesi mogu da deluju toliko brzo, da u roku od 3 – 4 meseca može čelični
lim debljine 3 mm biti potpuno probušen. Kiseonik takođe korozivno deluje i između slojeva
nataloženog kotlovskog kamenca i kotlovskog lima. Korozivno dejstvo kiseonika naročito se
manifestuje u uslovima mirovanja kotla. Opasnost od dejstva kiseonika se znatno smanjuje
povišenjem pH vrednosti, odnosno alkaliteta, pa zbog toga napojna i kotlovska voda treba da budu
alkaline. Sadržaj kiseonika u napojnoj vodi treba da bude što je moguće manji, tako da dobrom
termičkom degazacijom ne bi trebalo da pređe granicu od 20 μg/L. Potpuno izdvajanje kiseonika
postiže se dodavanjem hemikalija koje vezuju kiseonik.

3.7 Delovanje ugljene kiseline

Za razliku od kiseonika koji izaziva koroziju stvaranjem lokalnih elemenata, dakle


prvenstveno elektrohemijski, karbonatna kiselina deluje ravnomerno po celoj površini gvožđa. Do
stvaranja karbonatnekiseline dolazi u kotlovskoj vodi usled nedovoljne dekarbonizacije sirove vode
ili usled raspada natrijum-bikarbonata u vodi, pa oslobođeni ugljen-dioksid odlazi sa parom i
rastvara se u kondenzatu, kojem se usled toga snižava pH-vrednost.

3.8 Delovanje neutralnih soli

Uopšteno, korozija metala biva u vodi pospešena prisustvom neutralnih soli, jer povećava
elektroprovodljivost vode, a time se smanjuje otpor lokalnih korozionih struja.

4
4. Priprema vode za parne kotlove

Priprema vode za napajanje parnog kotla sastoji se od niza tehnoloških postupaka kojim se
sirova voda obrađuje tako da odgovara željenom kvalitetu. Na osnovu svojstva i karakteristika
sirove vode određuju se tehnološki postupci prečišćavanja napojne vode. Zbog toga je potrebno
detaljno hemijski analizirati, kao i kvalitativno i kvantitativno odrediti udeo grubih mehaničkih
nečistoća (plivajući i lebdeći sastojci i sastojci koji se talože), udeo koloidnih nečistoća (mineralne i
organske supstance) i udeo rastvorenih nečistoća(soli, kiseline i gasovi).

4.1 Mehanička nečistoća

Uklanjanje mehaničkih nečistoća se vrši tako što se prvo sirova voda provodi kroz rešetku
gde se zadržavaju krupne mehaničke nečistoće(grančice, lišće i sl.), a posle toga voda prolazi kroz
bazen za taloženje gde se istaloži pesak i ostali grublji materijali. Mehaničke taložnice rasterećuju
filterske uređaje koji uklanjaju preostale sitne mehaničke nečistoće. U filteru voda protiče kroz sloj
peska brzinom 8-12 m/h. Brzina se može povećati ako je sloj peska deblji. Mehaničkim filtriranjem
se mogu ukloniti nečistoće veće od 10-4 mm.

4.2 Koloidna nečistoća

Koloidne nečistoće imaju dimenzije između 10-4 i 10-6 mm. Koloidne nečistoće u kotlu
stvaraju penu, pa dolazi do onečišćenja para, a u uređajima za omekšavanje vode takve nečistoće
mogu uzrokovati promene koje smanjuju kvalitet vode.

Prečišćavanje hemijskim koagulisanjem je jedan od postupaka odstranjivanja koloidnih


nečistoća. Dodavanjem u vodu aluminijum-sulfata, gvožđe-hlorida ili natrijum-aluminata, stvaraju
se pahuljice (koagulacija) koje se talože kao hidroksidi aluminijuma, natrijuma ili gvožđa. Delovanje
koagulacije zavisi od vrednosti pH i temperature vode, a reakcija traje 40-60 min. Postupak se
odvija u namenskim uređajima za taloženje, a zatim se voda propušta kroz sloj peska. U slučaju da
hemijska koagulacija ne daje zadovoljavajuće rezultate, upotrebljavaju se filteri sa aktivnim ugljem,
ali je postupak mnogo skuplji. U poslednje vreme su sve više u upotrebi anjonski izmenjivači koji
mogu odstraniti 70-95% koloidnih nečistoća.

4.3 Uklanjanje gvožđa i mangana

Voda iz dubokih podzemnih bunara sadrži veće količine gvožđa (najčešće u obliku gvožđe-
bikarbonata) koji mogu onemogućiti delovanje izmenjivača kad se oni upotrebljavaju za pripremu
napojne vode. Ako se voda priprema taložnim postupcima,jedinjenja gvožđa se direktno odstrane.

Produvavanjem vode vazduhom (aeracijom) gvožđe-bikarbonat prelazi u gvožđe-hidroksid


koji se može odvojiti filtracijom. Za organska jedinjenja gvožđa potrebna su jača oksidaciona
sredstva (hlor ili kalijum-permanganat). Mangan se odstranjuje na sličan način kao gvožđe.

5
4.4 Odsoljavanje vode pomoću isparivača

Za potpuno odsoljavanje vode može se upotrebiti isparivač. Omekšana voda se dovodi u


isparivač i zagreva parom koja je delimično ekspandirala u parnoj turbini. Voda se posle
isparavanja kondenzuje u turbinskom kondenzatoru i ulazi u proces kao napojna voda. Ovaj
postupak se zove termička priprema napojne vode.

4.5 Degazacija napojne vode

Pored soli, napojna voda za kotlove sadrži i rastvorene gasove(kiseonik, uljen-dioksid) koji mogu u
kotlu biti izazivači korozije. Uz konstantan pritisak i povišenje temperature, rastvorljivost gasova u
vodi opada, pri ključanju postiže vrednost nula. Izvođenje gasova iz vode se može izvesti pri
pritisku većem od 1 bar, ali i pri nižim pritiscima.
Iz vode koju dovodimo u kotao moramo izvaditi gas, čak i iz vode u kondenzatoru.
Kondenzat sadrži mali udeo gasova (20 µg/L), a potpuno odsoljena dodatna napojna voda je
zasićena gasovima (pri 1 bar i 20oC: ∼8500 µg/L). Ovakva
voda je veoma agresivna, pa se u posebnom degazatoru
degazira do udela od ∼50 µg/L. Degazator mora biti izrađen
od materijala otpornog na koroziju.

Voda se dovodi u gornji deo degazatora u posudu za


raspršivanje, i tako se rasprostire po celom preseku
degazatora. Tako raspršena voda se zagreva parom koja
struji u suprotnom smeru. Tokom zagrevanja iz vode se
uklanjaju gasovi, koji zajedno sa malom količinom pare izlaze
kroz otvor na vrhu, a voda očišćena od gasova pada na dno
degazatora, najčešće smeštenog na rezervoaru napojne vode.

(Slika 1) Filter za uklanjanje gasova -


Degazator
4.6 Postupci taloženja

Taloženjem se sirova voda dekarbonizuje i omekšava. Dekarbonizacijom se smanjuje udeo


slobodne i vezane karbonatne kiseline na minimum, a omekšavanjem se smanjuje tvrdoća vode. U
postupku taloženja rastvorna jedinjenja se prevode u nerastvorna, koja se zatim odstranjuju
filtracijom.

Hemijski postupak omekšavanja vode je proces delimičnog taloženja rastvorenog kalcijum-


bikarbonata, Ca(HCO3)2, pomoću dodatka krečnog mleka Ca(OH)2. Ako voda sadrži nekarbonatnu
tvrdoću, uz kreč se dodaje i soda, Na2CO3, a ako je karbonatna tvrdoća jednaka nekarbonatnoj,
primenjuje se postupak taloženja pomoću masne sode, NaOH. Međutim, nijedan od tih postupaka ne
garantuje tvrdoću propisanu za kotlovsku vodu, nego služi samo kao priprema za potpuno
omekšavanje, odnosno potpuno demineralizaciju napojne vode jonskom masom.

6
Vrlo mala tvrdoća vode može se postići taloženjem dodatkom fosfata, najčešće natrijum-fosfata,
Na3PO4, ali zbog visoke cene taj se postupak primenjuje samo ako je potreban na kraju, posle ostalih
postupaka. Natrijum-fosfat može se i neposredno dodavati u kotlove niskog radnog pritiska, pa će
se tako sva jedinjenja koja bi se mogla istaložiti kao kamenac pojaviti u obliku mulja.

Postupci taloženja, uključujući i postupak sa fosfatima, mogu se primeniti samo za kotlove


malog i srednjeg učinka. Tim postupcima uz višak hemikalija povećava se koncentracija soli u vodi
koja se dovodi u kotao, a to zahteva da se kotao češće odmuljava, što je povezano gubitkom energije
i povećanjem količine napojne vode.

7
5. Omekšavanje i demineralizacija vode jonskim izmenjivačima.

5.1 Princip i definicija

Pri jonskoj izmeni, joni iz rastvora se vežu na jonoizmenjivačku smolu koja otpušta
stehiometrijski ekvivalentnu količinu jona istovrsnog naelektrisanja. Smola je strukturno
trodimenzjonalni kostur na kojem su fiksirani pozitivni ili negativni električni naboji.
Kostur pravi polupropusni sistem u koji joni difunduju. Smola je elektro neutralna jer su
nepokretni joni vezani za kostur smole zamenjeni pokretnim jonima suprotnog električnog
naboja. Kada smola dođe u dodir sa rastvorenim jonima koji su različiti od pokretnih jona
vezanih na amoli, joni će ulaziti u zrno smole dok se ne uspostavi ravnotežno stanje. Ta
ravnoteža poznata je pod nazivom Donnanova ravnoteža. Izmena jona između izmenjivača i
rastvora elektrolita može nastupiti samo između jona istih naboja i vrši se reverzibilno. To
znači da se katjoni izmenjuju katjonima, a anjoni anjonima. Prema tome, izmenjuju li se
katjoni ili anjoni, smole se mogu podeliti na katjonske i anjonske. Uopšteno, jonska izmena
rastvorenih jona (A) s jonima (B) vezanim na nerastvornu makromolekularnu strukturu
smole (R) prikazuje se jednačinom:

R-B(s) + A(lq) R-A(s) + B(lq)

gde oznake (s) i (l) označavaju čvrsto stanje jona (s) kada su vezani na smolu odnosno
rastvoreno stanje (lq) kada se nalaze u rastvoru.
Jonska izmena se odvija u koloni napunjenoj smolom, a posle zasićenja aktivnih grupa
smole jonima iz rastvora, ista se regeneriše rastvorom sredstva za eluaciju vezanih jona sa
smole, čime se smola ponovo prevodi u početni jonski oblik.

5.2 Struktura i svojstva jonoizmenjivačkih smola

Jonoizmenjivačke smole su strukturnočvrsti, u vodi nerastvorni makromolekularni


polielektroliti koji pokazuju sposobnost izmene jona. To su ustvari, čvrste kiseline, baze ili
soli. Svaki izmenjivač se sastoji iz skeleta odnosno rešetke, koju zajedno drže kovalentne
veze. Na nju su takođe pravom kovalentnom vezom čvrsto vezane aktivne grupe koje
disosuju u vodi pa su iz tog razloga naelektrisane, a izmena se vrši na tačno fiksiranim
mestima unutar rešetke. Ako su te grupe kisele, rešetka je prema spolja naelektrisana
negativno, a ako su bazne, naelektrisana je pozitivnim nabojem. Ovo naelektrisanje se
kompenzuje pokretnim jonom (naziva se i suprotan jon) suprotnog naelektrisanja, tako da
je svaka čestica smole prema spolja elektro neutralna. Pokretni joni su vezani na aktivne
grupe samo elektrostatičkim silama, zbog čega su labilni, pokretljivi, mogu "lutati" unutar
rešetke. Takođe mogu biti lako otpušteni, a da se osnovna struktura rešetke pri tome ne
menja. Naime, uprkos njihovoj pokretljivosti, elektrostatičke sile rešetke su još dovoljno
jake da drže pokretne jone u stabilnoj blizini.

8
Prema načinu dobijanja, jonoizmenjivače možemo podeliti na neorganske (prirodni
i veštački alumosilikati) i organske (na bazi veštačkih masa). Jonski izmenjivači se dobijaju
najčešće procesima polimerizacije na bazi stirena i divinil-benzena i na bazi meta-akrilne
kiseline. Polistirenski skelet smole koji ima najširu primenu proizvodi se polimerizacijom
monomera stirena (vinil-benzena) i divinil-benzena pomešanih u različitim razmerama.
Polimer čistog stirena je meka plastična masa niske tačke topljenja, pa se tek dodatkom
divinil-benzena dobija čvrsta struktura nerastvorljiva u kiselinama i bazama. U proizvodnji
smola polimerizacija se najčešće odvija u suspenziji gde se kapljice monomera polimerizuju
u vodi formirajući čvrste kuglice polimera, a kao katalizatori polimerizacije upotrebljavaju
se organski peroksidi.

5.3 Proizvodnja umreženog polistirena

Osnovna struktura jonskog izmenjivača sastoji se dakle od trodimenzionalnog


skeleta, na kojem su fiksirani nepokretni joni u formi aktivnih grupa izmenjivača.
Nerastvorljivost smole u vodi je posledica umreženosti strukture. U trodimenzionalnom
polimeru poprečne veze onemogućavaju razdvajanje lanaca uticajem polarnog molukula
vode tako da smola u dodiru sa vodom nabubri zbog hidrofilnosti aktivnih grupa.
Nabubreni jonski izmenjivač ima strukturu gela, koja omogućava difuziju jona iz rastvora u
izmenjivač i obrnuto. Bubrenje je jače izraženo što je umreženost manja.

Na polistirenskom skeletu izmenjivača posle polimerizacije hemijskom obradom


vežu se naelektrisane aktivne grupe. Katjonskesmole seprema stepenu disocijacije aktivnih
grupa katjonski izmenjivači dele na jako kisele i slabo kisele, a anjonske na slabo bazne i
jako bazne.

Jako kisele katjonskesmolesadrže sulfonske (-SO3H) aktivne grupe vezane na


benzenov prsten koje se uvode u inaktivni polimer sulfonovanjem pomoću koncentrovane
sumporne kiseline. Slabo kiseli katjonski izmenjivači se proizvode kondenzacijom divinil-
benzena i metaakrilne kiseline čime se kondenzacijom direktno uvode aktivne karboksilne
grupe izmenjivača jer se aktivna grupa nalazi u samom monomeru metaakrilne kiseline.
Slabo kiseli izmenjivače je takođe moguće proizvesti hidrolizom polimetilakrilata da bi se
dobila struktura od polimerizovane akrilne kiseline.

Oba tipa anjonskih izmenjivača proizvode se na sličan način. Inaktivni umreženi


polistiren se u prvoj fazi hlorometiluje hlorometil-metil-etrom uz aluminjum-hlorid kao
katalizator, a zatim se hlor supstituise odgovarajućim aminima. Kod jako baznih jonskih
izmenjivača aktivne grupe su kvaterni amini, a kod slabo baznih primarni, sekundarni ili
tercijarni. Treba spomenuti da zbog velikog broja amina kojima se može aktivirati
polistirenska struktura anjonskog izmenjivača postoji velik broj anjonskih jonskih
izmenjivača s obzirom na bazne osobine aktivne grupe. Kod jako baznih izmenjivača
postoje dva tipa različitih svojstava koji se nazivaju tip 1 i tip 2. Tip 1 ima trimetilamin kao
aktivnu grupu, a tip 2 dimetiletanolamin. Pregled jonskih izmenjivača i njihovih aktivnih
grupa prikazan je u tabeli 3.

9
Tabela3. Jonozmenjivačke smole i njihove aktivne grupe

Smola Aktivna grupa


Jako kisela -SO3-
Slabo kisela -COO-
Jako bazna -N(CH3)3+
-N(CH3)2(CH2CH2OH)+
Slabo bazna -NH(CH3)2+
-NH2CH3+
-NH3+

Prema fizičkom karakteru, izmenjivači se ubrajaju u adsorbente sa intramicelarnom


strukturom, koji poseduju ogromnu unutrašnju površinu oko 400-600 m2/g. Stoga u
unutrašnjosti izmenjivača koncentracije jona mogu biti i do 10 mol/L. To je moguće jer je
struktura izmenjivača prostorno tako gradjena, da kod primanja vode ili hidratizovanih
molekula bubri u sva tri smera. Bubrenje izmenjivača je obrnuto proporcjonalno stepenu
umreženja skeleta, tako da najviše bubre smole proizvedene iz polimerizacione smese sa
najmanjim udelom divinil-benzena. Kod prvog kvašenja svežeg, još neupotrebljenesmole,
bubrenje može biti tako intenzivno da u filteru može izazvati pritisak i do 1.000 bara. Zato
se smola obavezno mora pre punjenja u filter potpoiti u vodu tokom 24 sata u
odgovarajućoj posudi i tek tada sipati u filter. Bubrenje zrna smole događa se zbog dva
fizička uzroka:

- nastojanja velikih koncentracija jona u porama da se okruže molekulima vode


- međusobnog elektrostatičkog odbijanja aktivnih grupa, koje su istog naelektrisanja

Da bi moglo doći do izmene jona između mase smole i rastvora sa kojim je u dodiru,
jonska masa mora ispunjavati dva osnovna uslova:

- mora bubriti u vodi


-posle bubrenja njegove pore moraju poprimiti takav oblik da suprotni joni iz
rastvora mogu difundovati u unutrašnjost zrna

Kao pokazatelj dimenzija unutar kojih se kreće jonska izmena, može poslužiti tabela 4 u
kojoj su prikazani prečnici nekih hidratizovanih jona. Između jona iste valence, lakše će
difundovati i biti izmenjeni oni joni koji imaju manji radijus.

10
Tabela 4. Prečnik hidratizovanih jona u nm

Jon Hidratizovani jon


Li+ 0,136 2
Na+ 0,196 1,58
K+ 0,266 1,06
NH4+ 0,286 1,074
Mg2+ 0,178 2,16
Ca2+ 0,234 1,92
Sr2+ 0,268 1,92

Imajući u vidu elastičnu mrežastu strukturu i sposobnost bubrenja, sintentizovani


joizmenjivači ponašaju se kao gel. Jedno zrno sintetičkesmole sadrži pore različitih veličina.
Smole se razlikuju prema strukturi skeleta, pa tako mogu imati gel ili makroporoznu
strukturu. Smole gel strukture tek posle bubrenja zrna jonske mase otvaraju pore i rastvor
može difundovati u pore izmenjivača. Izmenjivači gel strukture obično imaju veličinu pora
ispod 3 nm što zavisi od stepena umreženja jonske mase.

Za razliku od gel strukture, makroporoznesmole, imaju šire pore i sposobne su da obrazuju


duže organske veze. Veličina pora ovakvihsmola značajno varira i može biti od nekoliko
desetina do nekoliko stotina nm. Makroporozni izmenjivači proizvode se dodatkom
organskih jedinjenja koji ne polimerizuju u smešu monomera stirena čime dolazi do
nehomogenosti pri polimerizaciji i nastanku makro pora. Mogu se dobiti i povećanjem
količine divinil-benzena u polimerizacijskoj smeši preko 20% pri čemu se takođe dobija
nehomogena struktura sa makro porama. Postoji i izoporoznamasa kod kojih je veličina
pora vrlo uniformna, odnosno sve pore su jedanke veličine. Osim navedenih, postoji i velik
broj drugih tipova jonskih masa za posebne namene kao što su mase za helatno vezivanje
metala ili inertni izmenjivači za uklanjanje organskih supstanci i boja.

Jonska izmena ima sličnost sa adsorpcijom. Kod nje, kao i kod adsorpcije, čvrsto telo veže
na sebe neku rastvorenu supstancu. Područje adsorpcije se nalazi između hemijske veze sa
jedne strane i fizičke veze sa druge strane (adhezija, kvašenje). Razlika između čiste jonske
izmene i čiste adsorpcije je u tome, što se u prvom slučaju izmena vrši u stehiometrijskim
odnosima, dakle reverzibilno, dok u drugom slučaju adsorbent može vezati na sebe
elektrolit ili neelektrolit, bez bilo kakvog otpuštanja u rastvor.

5.4 Makroporozna struktura jonoizmenjivačke smole

Koliko god ta razlika izgledala jasna, u praksi nije tako jednostavno, jer je gotovo
svaka jonska izmena praćena adsorpcijom, dok sa druge strane ima izrazitih adsorbenta
koji mogu delovati kao jonski izmenjivači. Isto tako sa gledišta adsorpcije, jonske
izmenjivače prema hemijskom karakteru ubrajamo u adsorbente polarnog karaktera, koji
kroz svu unutrašnju i spoljašnju površinu vežu suprotne jone preko svojih aktivnih grupa

11
delovanjem Coulombovih sila, koje deluju kod hemijskih reakcija između jona suprotnih
naboja

5.5 Kapacitet jonske izmene

Kapacitet je mera sposobnosti izmene jona koja označava količinu pokretnih jona
koje određena količina mase može vezati, odnosno izmeniti. Kapacitet zavisi od broja
jonogenih aktivnih grupa. To je najvažnije fizičko-hemijsko svojstvo smole i kvanititativna
mera za njenu sposobnost jonske izmene. Od kapaciteta neposredno zavisi količina smole
koju treba upotrebiti u pojedinom slučaju. Jonskamasa je definisana sa dva kapaciteta:
ukupnim i korisnim.

Ukupni kapacitet predstavlja ukupnu količinu pokretnih jona koju može


vezati/izmeniti jedinična količina smole izražena kao masa suvejonske maseili zapremina
stepena nabubrene jonske mase. U praksi bi to značilo da se smola u koloni kroz koju
prolazi voda sa rastvorenim solima zasićuje jonima iz vode dok se sve aktivne grupe ne
zasite i dok koncentracija jona koji se uklanja iz vode ne bude ista na ulazu u kolonu i posle
prolaska kroz jonskamasa. Na taj način se i određuje ukupni kapacitet, ali se u praksi masa
nikada ne zasićuje u potpunosti. Ukupni kapacitet mase je materijalna konstanta i
karakteriše sve tipove jonske mase.

Ukupni kapacitet jonske mase se izražava u jedinicama kao što su eq/L, g CaCO3/L, g
CaO/L ili eq/g, itd. Jedinica eq/L je verovatno u praksi danas najrasprostrajenija iako
ekvivalent kao jedinica nije dozvoljen u SI sistemu. Ekvivalent se može zameniti SI
jedinicom mol, ali pri tome treba imati u vidu da se tu podrazumeva mol jednovalentnih
jona što je i definicija ekvivalenta. Na primer 1 eq Na+ odgovara 1 molu Na+, ali je 1 eq Ca2+
0,5 mola Ca2+. Dakle, ako je kapacitet nekemase 1 eq/L, masa može vezati 1 mol
jednovalentnog jona, 0,5 mola dvovalentnog jona ili 0,33 mola nekog trovalentnog jona.
Radi se zapravo o molovima naelektrisanja koje masa može da veže.

Korisni kapacitet se odnosi na deo ukupnog kapaciteta koji se može iskoristiti u


određenoj primeni. U praksi predstavlja količinu pokretnih jona koju izmeni/veže jonskia
masa do njihove pojave (proboja) u izlaznoj vodi. Budući da se kod jonske izmene jonska
masa iskorišćava samo do prve pojave nekog elementa, to se u praksi jonski filter nikada ne
iscrpljuje do kraja. Korisni zapreminski kapacitet (Kk) je prema tome ona količina
pokretnih jona, koji izmeni jedinica zapremina jonske mase kod praktičnog iskorištenja, a
izražava se u istim jedinicama kao i ukupni kapacitet. Za razliku od ukupnog kapaciteta koji
se često izražava i po jedinici mase suvemase, korisni kapacitet se gotovo uvek odnosi na
nabubrenu jonsku masu u vlažnom stanju. Budući da bubrenje ipak zavisi od stepena
umreženja jonskog skeleta koji može biti različit, pa se i korisni kapacitet izražava po
jedinicu zapremine, koji za svakujonsku masu može biti različit.

Korisni kapacitet nije konstantna vrednost varira u zavisnosti od tipa smole i njenog
ukupnog kapaciteta, od vrste jona i koncentracije jona u rastvoru, od protoka kroz kolonu,
temperature, dimenzija kolone za izmenu, takođe i od načina regeneracije i količine
12
utrošenog sredstva za regeneraciju. U svakom pojedinom slučaju u praksi Kk može se
odrediti merenjem zapremine vode (V) koja je protekla kroz jonski izmenjivač od početka
rada (posle regeneracije smole) do proboja jona koji se uklanja u izlaznoj vodi. Takođe
treba znati koncentraciju jona koji se uklanja u izlaznoj vodi (c). Korisni kapacitet se onda
izračuna prema izrazu (5-2), a ako je protok (Q) konstantan, može se računati pomoću
vremena trajanja procesa (t) jonske izmene prema izrazu (5-3). Ukupna zapremina jonske
mase se obeležava sa (Vm). Ukupna zapremina vode koju proizvede jonski izmenjivač
između dve regeneracije naziva se ponekad i ukupno opterećenje filtera:

Kk = V x c / Vm (5-2)

Kk = Q x t x c / Vm (5-3)

5.6 Brzina jonske izmene

Brzina kojom se uspostavlja ravnoteža jonske izmene vrlo je važna pri praktičnoj
upotrebi jonske mase. Što je brzina izmene manja, rastvor elektrolita mora duže ostati u
dodiru sa jonskom masom što otežava odnosno produžuje rad sa masom u koloni. Na
konačnu brzinu izmene utiče brzina difuzije jona u rastvoru i u jonskoj masi. Brzina difuzije
u masi raste sa povećanjem poroznosti jonske mase. Upotrebom jonske mase sa niskim
stepenom umreženja, smanjivanjem veličine zrna i povećanjem temperature povećava se
brzina difuzije. Pri upotrebi mase poželjno je da brzina izmene bude što veća, pe se za
određeni sistem praktično može postići upotrebom jonskih masa pogodnog stepena
umreženja. Kod jona relativno malih dimenzija pogodna je jonska masa sa oko 8 %
divinilbenzena, a kod organskih molekula ili jona velikih dimenzija pogodna je jonska masa
sa ok 4 % divinil benzena uz što manju veličinu zrna ili makroporoznajonska masa.

Primena modela jonske izmene bazirana na zakonu o delovanju masa primenjiva je


samo na sistem u ravnoteži. U praktičnoj primeni gde se jonska izmena odvija u koloni pri
čemu rastvor protiče kroz izmenjivač ravnotežno stanje se nikad ne postiže, pa brzina
jonske izmene postaje važan faktor.

Pri jonskoj izmeni jon iz rastvora prelazi difuzijom iz rastvora u pore jonskemase,
zamenjuje se vezanim jonom koji difunduje u rastvor da bi se zadržala elektroneutralnost
izmenjivača i rastvora. Čitav tok jonske izmene sastoji se od tri procesa:

- Difuzija pokretnog jona iz rastvora do površine smole i istovremena difuzija


pokretnog jona vezanog na masu sa površine jonske mase u rastvor
- Difuzija jona unutar pora jonskemase
- Zamena jona na aktivnom mestu

Najbrži proces je zamena jona tako da na ukupnu brzinu jonske izmene utiče samo
difuzija jona u rastvoru i jonskoj masi.

13
Brzina kretanja jona u rastvoru zavisi i od mešanju koje se postiže proticanjem
rastvora kroz kolonu ili mućkanjem suspenzije smole. Međutim, zbog hidrodinamičkih
uzroka mešanje unutar tankog sloja koji okružuje svaku česticu izmenjivača je nepotpuno.
Kao aproksimacija može se upotrebiti model po kojem se rastvor savršeno meša, dok je
čestica izmenjivača okružena tankim filmom potpuno nemešane tečnosti. Debljina sloja
nemešane tečnosti (δ) zavisi će od stepena mešanja rastvora. Budući da se pretpostavlja da
je rastvor savršeno izmešan, brzina procesa će biti određena samo difuzijom kroz tanki sloj
tečnosti. Difuzija kroz taj sloj odvija se po Nernstovom zakonu difuzije u tankom filmu.
Brzina difuzije kroz Nernstov sloj može se povećati:

- Smanjenjem debljine Nernstovog sloja snažnijim mešanjem


- Povećanjem koncentracije jona za izmenu u rastvoru
- Povećanjeme temperature
Difuzija kroz Nernstov sloj opisuje se Fickovim zakonom (5-11):

J = D x Δc/x (5-11)

gde je brzina jonskog fluksa (mol s-1 m-2), Δc razlika koncentracija između mesta odakle
jon difunduje i mesta na koje difunduje (mol m-3), a x udaljenost između mesta (m).

Brzina difuzije u zrnu jonskemase zavisi od veličine pora mase, zatim naboja i
veličine hidratisanog jona. U difuziji učestvuju samo joni koji se ne menjaju tj. samo katjoni
kod katjonskih izmenjivača i anjoni kod anjonskih. Joni koji se ne menjaju ne ulaze u zrno
mase zbog Donnavog potencijala koji se javlja pri difuziji izmenjivih jona iz visoke
koncentracije unutar zrna u razređenom rastvoru. Difuzija određenog jona u zrnu mase
može se ubrzati:

- Povećanjem poroznosti izmenjivača smanjem umreženja skeleta


- Smanjenjem veličine zrna smole
- Povećanjem temperature

Difuzija kroz tanki sloj i difuzija kroz pore jonske mase odvijaju se različitim
brzinama pri čemu sporiji proces određuje brzinu jonske izmene. Prema tome, jonska
izmena je proces difuzije, kojeg brzina prvenstveno zavisi od pokretljivosti pokretnih jona,
a ne od brzini hemijskih reakcija koje se događaju na aktivnim grupama.

Uočen je pozitivan uticaj uniformiranosti veličine zrna jonske mase na kinetiku


jonske izmene. Zbog toga su razvijenemase koji imaju sva zrna jednake veličine, a nazivaju
se monosfernajonska masa. Na tržištu postoje različiti tipovi monosfernih jonskih masa
koje pokazuju bolja svojstva od masa koji nemaju zrna jednake veličine. Istraživanja su
pokazala da je povećanje brzine difuzije kod monosfernih masa uzrokovano povećanjem
koeficijenta difuzije unutar zrna jonske mase.

14
5.7 Rad sa jonoizmenjivačima

Radni period filtera za jonsku izmenu se odvija u dve faze koje se neprekidno
izmenjuju u procesu jonske izmene:

- Radni period zasićenja jonoizmenjivača


- Regeneracija jonoizmenjivača

U radnom periodu voda prolazi kroz jonoizmenjivač u filteru pod pritiskom od 2-8
bara od gore prema dole i izlazi na donjem kraju filtera sa izmenjenim jonima. Sa obzirom
na to da je filter dimenzionisan za određenu količinu vode, tokom njegovog rada kontroliše
se zapremina protekle vode, a u blizini granične količine protekle vode kontroliše se sastav
vode.

Kolone za jonsku izmenu su slične izvedbe kao peščani filter što omogućuje protok
od gore, kao i prema dole što je važno za regeneraciju jonoizmenjivača. Ako je kolona
čelična treba imati unutrašnji epoksidni premaz za zaštitu od korozije jer pri radu i
regeneraciji često kolonom prolaze agresivni rastvori. Na krajeve cevovoda koji imaju
funkciju ulaza ili izlaza iz kolone montiraju se sapnice koje uskim prorezima sprečavaju
zrna jonskog izmenjivača da usled protoka izađe iz kolone. Pumpe za doziranje sredstva za
regeneraciju su uglavnom plastične da se spreči korozija delova pumpe. Vrlo često se
upotrebljavaju i plastične kolone (za manje količine izmenjivača do 500L) i plastične cevi i
ventili, takođe zbog korozije.

Budući da efekat izmene u znatnoj meri zavisi i o vremenu koje je minimalno


potrebno vodi da bude u kontaktu sa jonskim izmenjivačem, za praktične svrhe važno je
znati protok kroz kolonu sa jonskom izmenom. Umesto protoka koji različit za različite
zapremine izmenjivača, u praksi se najčešće koristi specifično opterećenje (5-12) koje
predstavlja zapremina vode koji prođe kroz jedinicu zapremine jonske mase u jedinici
vremena.

Sp = Q / Vm (5-12)

gde su:
Q – protok vode kroz kolonu
Vm – zapremina mase smole
Sp – specifično opterećenje filtera (h-1)

Jonoizmenjivači obično rade pod specifičnim opterećenjima od 5-40 h-1, dok pri
regeneraciji sredstvo za regeneraciju prolazi kroz izmenjivač pod Sp od 5 – 10 h-1. Izuzetak
je slabo kiseli izmenjivač u H+ formi pri dekarbonizaciji kojem je maksimalni Sp za rad 20-
25 h-1. Minimalni i maksimalni protok vode kroz kolonu za jonsku izmenu onda se lako
izračuna pomoću Sp prema jednačini (5-12).

15
Kod prvog punjenja filtera jonoizmenjivačem treba postupiti tako da se prethodno
nabubrena masa (bubrenje 24 h) sipa u filter, koji je do 1/3 napunjen vodom. Posle toga se
voda ispusti, da bi se mogla kontrolisati visina sloja mase, koja ne sme preći 60% od
ukupne visine filtera. Tada se filter zatvori i dobro ispere čistom vodom i tek posle toga se
pristupa procesu jonske izmene. Treba voditi računa, ako je filter van pogona, da je jonska
masa uvek pod vodom da ne bi došlo do stvaranja mehura vazduha unutar sloja
jonoizmenjivača što bi umanjilo učinak jonske izmene. Kod postrojenja kod kojih rad traje
više od osam sati dnevno, obično se postavlja baterija od 2 i više filtera, tako da je jedan
naizmenično u pogonu, dok se drugi regeneriše.

Prilikom transporta je važno paziti da masa ne izgube svoju vlagu. Kod transporta i
skladištenja moraju se čuvati u dobro zatvorenim posudama, bilo plastičnim ili limenim. Da
bi se sprečilo onečišćenje jonske mase od npr. rđe, one moraju biti smeštene u plastične
vreće zajedno sa vrećom u dobro zatvorenoj posudi. Isto tako treba voditi računa da se
jonske mase ne drže u vrućim prostorijama (npr. u kotlarnici). Osim toga, se ne smeju
izložiti mrazu, da se u njima prisutna vlaga ne bi zamrznula, što bi dovelo do oštećenja i
drobljenja zrna.

U tehnologiji vode jonska masa se upotrebljava za velik broj procesa obrade vode.
Njenom primenom mogu se dobiti svi tipovi voda i ukloniti sve vrste jona i mnogo
organskih materija. Važnije primene jonoizmenjivača su:

- Dekarbonizacija vode slabo kiselom joskom masom


- Mekšanje vode neutralnom jonskom izmenom (jako kiselom katjonskom masom u
Na+ formi)
- Mekšanje vode uz prethodnu dekarbonizaciju
- Demineralizacija vode višestepenom jonskom izmenom
- Uklanjanje nitrata iz vode jako baznim jonoizmenjivačem
- Uklanjanje organskih materija

5.8. Regeneracija jonoizmenjivača

Kao što je već rečeno, jonsku masuposle zasićenja u procesu rada treba regenerisati
rastvorom sredstva za regeneraciju. Učinak regeneracije i radno vreme filtera za jonsku
izmenu zavise isključivo od uspešno obavljenog procesa regeneracije. Isto tako kvalitet
vode zavisi od kvaliteta procesa regeneracije. Zato možemo reći da je regeneracija
najvažnija operacija u procesu jonske izmene.

Sredstva za regeneraciju su rastvori koji sadrže visoke koncentracije jona sa kojim


želimo zasititi jonskumasu odnosno prevesti ga nazad u njegovu aktivnu formu. Za
ilustraciju, u tabeli prikazana su sredstva za regeneraciju nekih jonoizmenjiača.

16
Tabela 5 Jonoizmenjivači i sredstva za regeneraciju

Jonski izmenjivač Aktivna jonska forma Sredstvo za regeneraciju


Slabo kiseli H+ 2% HCl
Jako kiseli H+ 7% HCl
Jako kiseli Na+ 8-10% NaCl
Jako bazni OH- 4% NaOH
Jako bazni Cl- 8-10% NaCl
Slabo bazni OH- 2-3% NaOH

Ako znamo korisni kapacitet jonske mase, onda se teorijski može izračunati
potrebna količina sredstva za regeneraciju da bi se aktivne grupe zasićene jonima iz vode u
procesu jonske izmene, regenerisale jonima sredstva za regeneraciju. Za računanje
teorijske količine sredstva za regeneraciju može poslužiti izraz (5-13) u kojem je korisni
kapacitet izražen u eq/L (odnosno mol/L jednovalentnih naboja). Ako je Kk izražen nekom
drugom jedinicom treba ga pre uvrštavanja u jednačinu (5-13) preračunati u eq/L pazeći
na valence jona u jedinici korisnog kapaciteta (vidi poglavlje kapacitet izmene). Proizvod
Vm x Kk predstavlja ukupan broj aktivnih grupa mase koji je iskorišten odnosno zasićen
jonima koji se uklanjaju iz vode u procesu i koje je potrebno regenerisati. Vm x Kk je
izražen u ekvivalentima odnosno molovima (budući da aktivne grupe svih tipova mase
imaju jednovalentne naboje). Ako jonsku masu želimo da regenerišemo nekim
jednovalentnim jonom (npr. Na+ ili H+) tada će za zasićivanje svih aktivnih grupa trebati
onoliko molova tog jona isto koliko ima aktivnih grupa odnosno u izraz (4-13) ćemo za zszr
uvrstiti 1. Ukoliko želimo regenerisati masu u formi nekog dvovalentnog jona (npr. Ca2+)
tada će nam trebati upola manje molova dvovalentnog jona od broja aktivnih grupa da
bismo zasitili sve grupe jer dvovalentni jon za vezivanje na masu treba dve aktivne grupe,
pa ćemo u izraz za zszr uvrstiti 2. Takođe, ako je jon kojim regenerišemo jednovalentan, ali
u molekuli sredstva za regeneraciju ima više od jednog atoma (npr. hloridni jon u CaCl2 ili
vodonikov jon u H3PO4) tada se za zszr uvrštava proizvod naboja i broja atoma u jedinjenju
(npr. 2 na hloridni jon iz CaCl2 ili 3 za vodonikov jon u H3PO4). Za većinu sredstava za
regeneraciju koja se upotrebljavaju u praksi (HCl, NaCl, NaOH) zszr je 1.

mszr = Vm x Kk x Mszr / zszr (5-13)

gde su:
mszr – masa sredstva za regeneraciju
Mszr – molarna masa sredstva za regeneraciju
zszr – naboj jona sredstva za regeneraciju (proizvod naboja jona i broja njegovih atoma u
vezi)

Teorijski proizvod je dakle količina odnosno masa sredstva za regeneraciju


potrebna da se nadoknade izmenjeni joni sa mase. Budući da se u praksi pokazalo da je
potrebno daleko više sredstva za regeneraciju nego što to odgovara ekvivalentnim
odnosima, upotrebljava se obično višak sredstva za regeneraciju koji se izražava u
procentima (%) od teorijski potrebne količine ili kao faktor viška (f) sa kojim se množi
teorijski izračunata količina. Faktor viška se kreće uglavnom u rasponu od 1,1 do 3
17
(odnosno 110-300 % od teorijske količine) za različite tipove mase i za različite izvedbe
procesa regeneracije. Jednačina (5-13) može se onda napisati u obliku (5-14):

mszr = Vm x Kk x Mszr x f / zszr (5-14)

Masa ovako izračunatog sredstva za regeneraciju predstavlja masu čistog sredstva


za regeneraciju. Budući da se jonskemase regenerišu rastvorima sredstava za regeneraciju
koje nisu čisto sredstvo nego smeša sredstava za regeneraciju. Pomoću poznate gustine
rastvora može se tada odrediti zapremina rastvora sredstva za regeneraciju koji se onda
propusti kroz kolonu sa jonskom masom. Protok sredstva lako se izračuna iz poznate
vrednosti specifičnog opterećenja za regeneraciju (5 h-1) i izračunate zapremine rastvora
sredstva za regeneraciju.

Izračunata količina sredstva za regeneraciju se polako propušta kroz filter uz


specifično opterećenje 5 h-1. Da bi npr. kod regeneracije jako kiselog i jako baznog jonskog
izmenjivača mogli isterati iz jonske mase dvovalentnih vezanih jona i ovi se izmenjivači
preveli u aktivnu jednovalentnu formu za koju imaju mali afinitet treba upotrebiti daleko
veću količinu sredstva za regeneraciju od teorijske (u nekim slučajevima 3,5 puta više).
Kako je već objašnjeno u takvim slučajevima se mora upotrebiti sredstvo za regeneraciju
velike koncentracije da bi se povećao afinitet izmenjivača prema jednovalentnim jonima.
Međutim, kod regeneracije igra veliku ulogu i zapremina sredstva za regeneraciju. Ne može
se naime ići ispod jedne minimalne zapremine rastvora kojom se regeneriše. Potrebna je
neka minimalna zapremina da bi svako zrnce ili kuglica izmenjivača bila natopljena
sredstvom za regeneraciju. Tako npr. minimalni zapremina sredstva za regeneraciju mora
iznositi najmanje 1,5-3 puta zapremine jonske mase. U suprotnom bi se moglo dogoditi da
uz veliku koncentraciju, a malu zapreminu regeneranta, budu dvovalentni joni koji se
eluiraju sa izmenjivača istisnuti od jednom u tolikim količinama da blokiraju čestice
jonskog izmenjivača usled svoje jače valentne veze i ne dozvoljavaju izmenu sa
jednovalentnim jonima. Tada kod visoke koncentracije rastvora sredstva za regeneraciju
postižemo slabiji efekat izmene radi tzv. „protivjonskog delovanja”. Zbog toga se
regeneracija filtera provodi lagano i postepeno. Često se pusti da proteče 2/3 sredstva za
regeneraciju i na 10 minuta se prekida protiecanje kako bi regenerant mogao kroz to
vreme delovati na jonsku masu. Tek tada se pusti da uz isto specifično opterećenje
protekne i ostatak od 1/3 zapremine sredstva za regeneraciju.

Regeneracija može biti istostrujna ili protivstrujna u zavisnosti od smera strujanja


sredstva za regeneraciju u odnosu na smer strujanja vode pri radu mase. Kod istostrujne
tehnike rada, koja se provodi u istom smeru u kojem se obavljao i proces zasićenja mase
jonoizmenjivača, proces regeneracije odvija se u nekoliko faza:

- Protivstrujno pranje jonoizmenjivača vodom


- Istostrujno uvođenje sredstva za regeneraciju
- Sporo istostrujno ispiranje
- Brzo istostrujno ispiranje

18
Uvođenje sredstva za regeneraciju vrši se u istom smeru u kojem je vođen proces
jonske izmene, obavlja se najčešće mešanjem vode i koncentrisanog sredstva za
regeneraciju. Mešanje se odvija u cevi, tako da se koncentrisano sredstvo za regeneraciju
ubrizgava dozirnom pumpom u cev sa vodom ili se koncentrisano sredstvo usisava pomoću
ejektora (vakuum sisaljke na principu Venturijeve cevi). Proces regeneracije obično traje
od 20-40 minuta. Brzina kojom sredstvo za regeneraciju prolazi kroz jonoizmenjivač
definisana je specifičnim opterećenjem procesa regeneracije koje mora biti do 5 h-1.

Posle usisa cele količine sredstva za regeneraciju u jonoizmenjivač sledi proces


ispiranja mase jonoizmenjivača od viška sredstva za regeneraciju i to u dve faze. U prvoj
fazi jonskamasa se sporo ispira uz isto specifično opterećenje pod kojim se provodio proces
regeneracije da bi se potpuno iskoristilo sredstvo za regeneraciju koje se još nalazi u masi i
nije prošlo čitavom dužinom filtera. Sporo pranje traje oko 15 minuta. Posle toga se
izmenjivač brzo ispere povećanjem protoka vode za ispiranje uz isto secifično opterećenje
pod kojim radi proces jonske izmene (5-40 h-1). proces ispiranja treba kontrolisati
merenjem određenog parametra u izlaznoj vodi koji je različit za različite procese jonske
izmene. Posle završenog ispiranja od viška sredstva za regeneraciju izmenjivač je ponovo
spreman za rad.

Kod procesa protivstrujne regeneracije, koja se provodi uvođenjem sredstva za


regeneraciju u suprotnom smeru od procesa zasićenja mase, tj. od procesa rada, nema
procesa rahljenja mase već se proces regeneracije odvija u 3 faze:

- Protivstrujno uvođenje sredstva za regeneraciju


- Sporo protivstrujno ispiranje
- Brzo istostrujno ispiranje

Protivstrujno ispiranje sredstva za regeneraciju provodi se isto kao i istostrujno


pumpom ili ejektorom, samo se voda uvodi suprotnim smerom od smera strujanja u
procesu. Na taj način se najbolje regeneriše donji sloj mase (ako je proces jonske izmene
vršen od gore prema dole) koji je najvažniji za konačni kvalitet obrađene vode u procesu
jonske izmene jer se u njemu uklanjaju joni u tragovima preostali posle prolaska vode kroz
kolonu. Na taj način se efikasnije troši sredstvo za regeneraciju, pa se kod protivstrujne
tehnike regeneracije troši manja količina hemikalija i servisne vode pri procesu
regeneracije. Protivstrujna regeneracija je bolja i jeftinija od procesa istosmerne
regeneracije. Tako je pri protivstrujnoj regeneraciji faktor viška od teorijske količine
sredstva za regeneraciju otprilike 1,5 dok je kod istostrujne regeneracije taj faktor 2,5-3.
Zbog toga se u praksi danas uglavnom projektuju uređaji za jonsku izmenu sa
protivstrujnom regeneracijom.

Ispiranje se i ovde provodi u dve faze. U prvoj fazi brzog ispiranja voda se uvodi
istim smerom kao i sredstvo za regeneraciju i istim specifičnim opterećenjem. Sporo
ispiranje služi da bi se sredstvo za regeneraciju optimalno iskoristilo odnosno da sredstvo

19
koje je došlo na ulaz u kolonu i prođe kroz kolonu nošeno vodom za ispiranje. Pri tome
treba paziti da sporo ispiranje ne traje predugo jer bi se pri ispiranju sirovom vodom,
najvažniji sloj mase na kraju kolone pri procesu rada, odnosno na početku kolone pri
protivstrujnoj regeneraciji, mogao zasititi jonima iz vode za ispiranje i trako umanjiti
kvalitet izlazne vode. Joni iz vode za ispiranje neće se vezati na masu ako je u njemu još
visoka koncentracija jona sredstva za regeneraciju, ali ako ispiranje traje predugo i
koncentracija jona padne došlo bi do postupnog zasićenja sloja izmenjivača jonima iz vode.
U praksi sporo ispiranje specifičnim opterećenjem 5 h-1 traje otprilike 10 minuta.
Brzo istostrujno ispiranje vrši se na isti način kao i kod istostrujne regeneracije.

Prilikom regeneracije često je potrebno koncentrisan rastvor sredstva za


regeneraciju razrediti na željenu koncentraciju potrebnu za regeneraciju. Tako npr.
tehnički HCL na tržištu dolazi kao 30% rastvor, a za regeneraciju slabo kiselog odnosno
jako kiselog izmenjivača upotrebljava se 7% odnosno 2% HCl. Razređivanje se uglavnom u
praksi provodi vodovodnom vodom u cevovodima pre ulaska rastvora u kolonu sa
jonoizmenjivačem. Pri tome treba proračunati protoke koncentrisanog sredstva za
regeneraciju i vode za razređivanje da bi dobili željenu koncentraciju rastvora za
regeneraciju.

5.9 Jako kiseli katjonski jonoizmenjivač

Aktivna grupa jako kiselog katjonskog jonoizmenjivača je –SO3- grupa koja se na


polistirenski skelet veže sulfoniranjem. Sulfonska grupa ima izraziti kiseli karakter i lako se
jonizuje, odnosno otpušta jone bez obzira na pH vrednost. Sulfonirana zrna polistirena su
hemijski i fizički vrlo stabilna; izdržavaju temperature do 120 oC i otporna su na kiseline,
baze i većinu oksidujućih sredstava. Vek trajanja jonskog izmenjivača zavisi od
karakteristike procesa, ali jako kiseli izmenjivači mogu raditi 10 i više godina pre zamene
novima zbog pucanja zrna ili gubitka kapaciteta. Budući da mogu raditi pri visokim
temperaturama (za specijalne primene i do 190 oC), mogu se upotrebljavati za obradu
kondenzata i vrućih medija pri čemu se postižu značajne ekonomske uštede jer se voda ne
mora hladiti i grejati.

Ukupni kapacitet jako kiselih jonoizmenjivača kreće se od 1,6-2 mol/L (eq/L).


Selektivnost jako kiselog katjonskog jonoizmenjivača je u pravilu veća za jone sa većom
valencom, a između jona istih naboja jače se za izmenjivač vežu veći joni. Naravno, treba
uzeti u obzir da na selektivnost jona različitih valenca značajno utiče ukupna koncentracija
soli u vodi odnosno jonska jačina (poglavlje: ravnoteža jonske izmene), tako da navedena
selektivnost vredi samo za razređene rastvora. Selektivnost prikazana u padajućem nizu je:

Ti4+, Cr3+, Al3+, Ba2+, Pb2+, Fe2+, Cd2+, Ni2+, Zn2+, Ca2+, Mg2+, Ag+, Cu+, K+, NH4+, Na+, H+.

Jako kisela jonska masa se upotrebljava najčešće u Na+ formi za omekšavanje vode i
u H+ formi kao prva faza demineralizacije za uklanjanje katjona.

20
5.10 Slabo kiseli katjonski jonoizmenjivač

Slabo kiseli katjonski jonoizmenjivač dobijen polimerizacijom metaakrilne kiseline i


divinilbenzena ima aktivnu grupu –COO- koja se u strukturu jonskog izmenjivača uvodi
direktno polimerizacijom iz monomera metaakrilne kiseline. S obzirom na udeo atoma
aktivne grupe u ukupnom broju atoma struktura i činjenicu da se aktivna grupa
jonoizmenjivača ne uvodi naknadno, kapacitet slabo kiselog jonoizmenjivača je najveći od
svih tipova izmenjivača i može biti i do 4 mol/L (eq/L). I ovaj tip jonske mase je hemijski
vrlo otporan i može raditi s rastvorma temperature i preko 120 oC, a vek trajanja mu je
često preko 10 godina.

Za razliku od jako kiselog jonoizmenjivača čija je sposobnost jonske izmene


nezavisna od pH vrednosti, slabo kiseli jonoizmenjivač pokazuje svojstva jonske izmene
samo u pH području iznad 4,8 dok je u kiselijem području njegova grupa –COOH
nedisosovana i ne pokazuje svojstva jonske izmene. Najbolje rezultate ovaj jonoizmenjivač
pokazuje u neutralnom i alkalnom području. Zbog slabe kiselosti aktivne grupe
jonoizmenjivač pokazuje veliki afinitet prema H+ jonu. Zbog toga se vrlo lako regeneriše
rastvorom kiseline, a utrošak sredstva za regeneraciju u praksi je samo malo veći od
teorijski potrebne količine (110% od teorijske količine). Sa druge strane, zbog velikog
afiniteta prema H+ jonu kada slabo kiseli jonoizmenjivač radi u H+ aktivnoj formi specifično
opterećenje ne bi smelo prelaziti 25 h-1 jer se pri bržem protoku vode proces jonske izmene
odvija nepotpuno i kao posledicu ima brže zasićenje izmenjivača odnosno niži korisni
kapacitet.

Selektivnost slabo kiselejonske mase značajno zavisi od pH vrednosti ulazne vode


koja je u H+ aktivnoj formi. Slabo kiseli jonoizmenjivač može vezati samo soli karbonatne
tvrdoće (i soli silikatne kiseline ako su prisutne). Ako su kalcijum i magnezijum u rastvoru
u solima hlorida, sulfata ili nitrata neće doći do jonske izmene s H+ jonom jer bi pri takvoj
izmeni nastale mineralne kiseline (hloridna, sulfatna i nitratna) što snižava pH i menja
slektivnost jonske mase. Slično tome, slabo kiseli jonoizmenjivač nije u stanju da veže
natrijum iz rastvora NaHCO3 i zameni za H+ jon, ali ako je natrijum u rastvoru u formi
NaOH ili NaCO3 zbog čega je pH vode alkalan, izmena je moguća. Može se ipak reći da slabo
kiseli jonoizmenjivač ima veću selektivnost prema dvovalentnim katjonima, a to se svojstvo
upotrebljava pri uklanjanju teških metala iz vode jonoizmenjivačem u Na+ formi.

5.11 Jako bazni anjonski jonoizmenjivač

Jako bazni jonoizmenjivači imaju najlošije karakteristike od svih tipova


jonoizmenjivača. Kapacitet im je najmanji (1-1,4 mol/L), maksimalna radna temperatura
uglavnom do 60 oC, a vek trajanja i upola kraći od katjonskih jonoizmenjivača. Takođe, u
OH- aktivnoj formi stajanjem otpuštaju mali deo aktivnih grupa pri čemu se može osetiti
miris na pokvarenu ribu od kvarternernih amonijumovih grupa. Selektivnost jako baznog
jonoizmenjivača značajno zavisi od tipa aktivne grupe što je prikazano u tabeli 4-6.

21
Tabela 5. Selektivnost jako baznih jonoizmenjivača u padajućem nizu u zavisnosti od aktivne grupe u razređenim
rastvorima
Aktivna grupa Selektivnost (u padajućem nizu)
-N(CH3)3+ PO43-, SO42-, NO3-, Br-, Cl-, HCO3-, F-, OH-
-N(CH3)2(CH2CH2OH)+ PO43-, SO42-, NO3-, Br-, Cl-, HCO3-, OH-, F-
-N(CH2CH3)3+ NO3-, SO42-, Br-, Cl-, HCO3-, OH-

5.12 Slabo bazni anjonski jonoizmenjivač

Kada se polistirenski skelet aminira primarnim, sekundarnim, ili tercijarnim


aminima dobiju se anjonski jonoizmenjivači koji se zbog stepena disocijacije svojih aktivnih
grupa nazivaju slabo bazni jonoizmenjivači. U zavisnosti od tipa amina aktivna grupa slabo
baznih jonskih izmenjivača može imati jače ili slabije izražen bazni karakter. Uopšteno
uzevši, njihove aktivne grupe nisu disosovane pri svim pH vrednostima medija tako da pri
pH vrednostima iznad 7 ne pokazuju svojstva jonske izmene, a aktivne grupe su im tada u
OH- formi. Zbog toga slabo bazni jonoizmenjivači služe uglavnom za vezanje anjona jakih
mineralnih kiselina pri niskom pH. U OH- formi nisu sposobni vezati anjone slabih kiselina
kao što su karbonatna ili silikatna kiselina. Slično kao i kod slabo kiselog izmenjivača
regeneracija se sprovodi lako i sa malim viškom sredstva za regeneraciju. Kapacitet slabo
baznih izmenjivača kreće se u rasponu od 1,2-1,8 eq/L, a temperaturno područje rada im je
do 100 oC.

5.13 Dekarbonizacija slabo kiselom jonskom izmenom

Dekarbonizacijom vode vrši se primenom slabo kiselog katjonskog jonoizmenjivača


sa karboksilnom aktivnom grupom Iz – COO- u H+ formi. Kao što je već rečeno slabo kiseli
katjonski jonoizmenjivač ima najveću selektivnost prema vodonikovim jonima, pa zbog
toga ne može vezati anjone iz soli jakih mineralnih kiselina već samo slabih kiselina. Budući
da su u vodi najzastupljenijim predstavnici soli slabih kiselina hidrogenkarbonati i
karbonati, slabo kisela jonska masa se upotrebljava za dekarbonizaciju vode jer slektivno iz
vode uklanja samo karbonatnu tvrdoću. Pri tome se u vodi smanjuje ukupna količina
kalcijumovih i magnezijumovih soli za ekvivalnetnu količinu uklonjenih
hidrogenkarbonata. Kalcijum i magnezijum iz hidrogenkarbonata se vežu na jonsku masu, a
sa izmenjivača se otpušta H+ jon pri čemu nastaje karbonatna kiselina. Oslobođena
karbonatna kiselina isparava iz vode kao CO2 u degazatoru posle prolaska kroz izmenjivač.

Voda posle prolaska kroz kolonu sa slabo kiselim katjonskim jonoizmenjivačem je


dekarbonizovana odnosno nema karbonatnu tvrdoću, ali ima odgovarajuću ukupnu
tvrdoću koja se sastoji od nekarbonatne tvrdoće ulazne vode, dok se pH vrednost vode snizi
na 4-5 usled nastale karbonatne kiseline. Zbog slabog stepena disocijacije aktivnih grupa u
H+ formi, ovi izmenjivači su zavisni od temperature sirove vode (optimalna temperatura od
28 oC) i specifičnom opterećenja koje varira od 5-25, a dostižu bolji efekt izmene kod što
nižeg specifičnog opterećenja. Obrađena voda je ujednačenog kvaliteta i može se
upotrebljavati za različite industrijske procese kao npr. proizvodnju piva, voćnih sokova ili
kao rashladna voda. Mešanjem dekarbonizovane vode sa sirovom, neobrađenom vodom
22
može se dobiti voda željene koncentracije karbonatne tvrdoće ukoliko vodu nije potrebno
potpuno dekarboniziovati. Takođe, zbog visokog kapaciteta slabo kiselog jonoizmenjivača i
vrlo učinkovite regeneracije, dekarbonizacija jonskom izmenom se može upotrebiti kao
prva faza za druge procese kao što su omekšavanje ili dekarbonizacija jonskom izmenom
da bi proces bio ekonomski isplativ. Slabo kiseli izmenjivač može se upotrebljavati i kao
pufer filter za korekciju pH vrednosti, npr. kod uređaja za demineralizaciju vode, gde se
stavlja na kraj postorjenja iza jako baznog filtera, da ukloni tragove eventualno prisutnih
hidroksidnih jona u vodi.

5.14 Dekarbonizacija jonskom masom

Kontrola procesa dekarbonizacije vrši se odrijeđivanjem koncentracije


hidrogenkarbonata izlazne vode preko m-vrednosti uz metil oranž. Kada m-vrednost
poraste iznad 0,5 pristupa se procesu regeneracije. Proces se može kontrolisati i merenjem
pH vrednosti obrađene vode.
Regeneracija slabo kisele jonske mase se vrši sa 2-4% rastvorom hloridne ili 0,5-1%
rastvorom sulfatne kiseline. Zbog svoje izrazite selektivnosti prema vodonikovim jonima
regeneriše se samo sa 5 - 10 % viška kiseline od teorijski potrebne količine pri čemu se
zasićeni oblik jonoizmenjivača ponovno prevede u aktivan oblik tj. dolazi do eluacije
vezanih jona sa strukture jonskog izmenjivača regeneracijom kiselinom što je prikazano
reakcijama (5-15) i (5-16).

Iz-(COO)2Ca+ 2HCl  Iz-(COOH)2 + CaCl2 (5-15)


Iz-(COO)2Mg+ 2HCl  Iz-(COOH)2 + MgCl2 (5-16)

Posle prolaska kiseline filter se ispira vodovodnom vodom dok se pH vrednost ne


poveća iznad 4 što je znak da se iz filtera isprala kiselina i da je spreman za rad. Pri
regeneraciji nastaje kisela otpadna voda koju pre ispuštanja treba neutralisati.
Neutralizacija se obično vrši prolaskom vode kroz filter napunjen sa CaCO3, pri čemu se
kiselina prevodi u odgovarajuću kalcijumovu so.

5.15 Omekšavanje vode neutralnom jonskom masom

Omekšanje vode odnosno uklanjanje ukupne tvrdoće danas se gotovo u svim


slučajevima provodi obradom jako kiselim katjonskim jonoizmenjivačem natrijumove
forme. Aktivna grupa jako kiselog jonoizmenjivača je Iz-SO3- Na gde je pokretni jon koji se
izmenjuje natrijumov jon. Procesom neutralne jonske izmene uklanjaju se iz vode svi
kalcijumovi i magnezijumovi joni koji se zamenjuju sa ekvivalentnom količinom
natrijumovih jona. Proces se naziva omekšanje vode, a proizvedena voda – omekšana voda.
Karakteristika omekšane vode je da joj je uklonjena ukupna tvrdoća (UT=0) i da sadrži
stehiometrijski ekvivalentnu količinu natrijumovih soli umesto kalcijumovih i
magnezijumovih. Budući da se ovom izmenom dobija voda neutralne pH vrednosti zovemo
je neutralna izmena, a jako kiseli izmenjivač u natrijumovoj formi neutralni jonoizmenjivač.

23
Omekšavanje vode neutralnom jonskom masom se danas primenjuje za mnoge
svrhe gde postoji opasnost od taloženja kamenca. Najvažnije su priprema vode za kotlovska
i rashladna postrojenja da se spreči taloženje kamenca prilikom grejanja. Česta je upotreba
u proizvodnji voćnih sokova i bezalkoholnih pića. U nekim zemljama se i voda za piće
delomično mekša što povećava cenu vode, ali se proces isplati zbog ušteda u korišćenju
detergenata koji mnogo bolje peru u mekšoj vodi i zbog uštede radi boljeg rada uređaja koji
su osetljivi na taloženje kamenca (grejači vode, veš mašine i sl.). Omekšanje jonskom
izmenom ima široku primenu npr. u mašinama za pranje posuđa da se spreči taloženje
kamenca, a potrebna so za regeneraciju u formi granula se periodički treba dodavati za
regeneraciju jonoizmenjivača.

Iz-SO3Na + Ca (HCO3)2 Iz-(SO3)2Ca + 2 NaHCO3


Iz-SO3Na + Mg (HCO3)2 Iz-(SO3)2Mg + 2 NaHCO3
Iz-SO3Na + CaCl2 Iz-(SO3)2Ca + 2 NaCl
Iz-SO3Na + MgCl2 Iz-(SO3)2Mg + 2 NaCl
Iz-SO3Na + MgSO4 Iz-(SO3)2Mg + 2 Na2SO4
Iz-SO3Na + NaHCO3 Iz-SO3Na + NaHCO3

Nadzor procesa neutralne jonske izmene obavlja se na izlazu iz kolone za omekšanje


vode merenjem ukupne tvrdoće (UT). Kada tvrdoća izlazne vode poraste iznad 0,1 pristupa
se procesu regeneracije neutralnog jonoizmenjivača.

Katjonski jonoizmenjivač, koji je zasićen posle procesa omekšavanja vode sa Ca2+ i


Mg2+ jonima, možemo regenerisati rastvorom kuhinjske soli (7-10% rastvorom NaCl), pa
će vezavši na sebe natrijumov jon ponovno preći u svoju aktivnu natrijumovu formu, a
istovremeno otpustiti Ca2+ Mg2+ jone kako je prikazano jednačinama (5-17) i (5-18).

Iz-(SO3)2Ca + 2 NaCl  2 Iz-SO3Na + CaCl2 (5-17)


Iz-(SO3)2Mg + 2 NaCl  2 Iz-SO3Na + MgCl2 (5-18)

Regeneracija neutralne mase zasićen kalcijumovim i magnezijumovim jonima za


koje izmenjivač ima veći afinitet, u natrijumovu formu za koju izmenjivač ima manji
afinitet, može se provesti ukoliko rastvor za regeneraciju sadrži dovoljno veliku
koncentraciju jona, jer pri velikim koncentracijama izmenjivač ima veći afinitet prema
jednovalentnim jonima.

Priprema rastvora za regeneraciju se vrši tako da se posle mešanja vode i rastvora


soli dobije koncentracija od 10% NaCl potrebna za regeneraciju. Pri tome je potrebno
namestiti odgovarajući protok sirove vode na meraču protoka i vrednost ejektorskog usisa
zasićene rastvora natrijum hlorida tako da se njihovim međusobnim mešanjem dobije 10 %
rastvor NaCl ili u rezervoaru sredstva za regeneraciju pripremiti 10% rastvor koja se onda
pumpom uvodi u kolonu sajonoizmenjivačem. Rastvor natrijum hlorida dobije se
rastvaranjem čvrste soli NaCl u obliku tableta ili kristala koji mora odgovarati zahtevima za
upotrebu pri regeneraciji jonske mase. (Tabela 6). Kod upotrebe tabletirane NaCl

24
predviđene za regeneraciju rsatvaranje tableta je usporeno pa se u rezervoaru održava
stalna koncentracija NaCl.

Sredstvo za regeneraciju – natrijum hlorid isporučuje se u obliku praha, granula ili


tableta. So za regeneraciju jonskih izmenjivača mora biti suva, lako topljiva i oslobođena
gline, gvožđa, natrijum karbonata i drugih sredstava koje sa sredstvima za očvršćivanje
stvaraju teško rastvorne taloge. U slučaju da se dodaju sredstva za denaturaciju ona moraju
biti rastvorna i ne smeju dovoditi do oštećenja ili prljanja jonskog izmenjivača.

Tabela 6. Karakteristike NaCl za regeneraciju

Udeo NaCl > 97%


Udeo vode < 2%
Udeo kalcijuma < 0,4%
Udeo sulfata (SO4)2- < 1%
Udeo nerastvornih jedinjenja < 1%
Rastvoreno gvožđe 0

Proces ispiranja posle prolaska sredstva za regeneraciju završen je kada je izlazna


ukupna tvrdoća vode UT = 0 onj tvrdoće. Pri ispiranju viška sredstva za regeneraciju
koncentracija soli oko mase izmenjivača je visoka tako da izmenjivač ima veći afinitet
prema jednovalentnom natrijumu, pa u izlaznoj vodi ima kalcijuma i magnezijuma. Kako
koncentracija soli pri ispiranju pada, raste afinitet mase jonoizmenjivača prema
dvovalentnim jonima. Ispiranje je zato završeno kada se koncentracija soli dovoljno smanji
da jonoizmenjivač ponovno može vezati dvovalentne jone kalcijuma i magnezijuma
odnosno ukupnu tvrdoću.

Kod filtera za omekšavanje vode (neutralna izmena) s vremenom opada kapacitet


izmene radi blokiranja pora u unutrašnjosti i na površini zrna jonske mase. To se uglavnom
događa zbog mehaničkog nakupljanja naslaga gvožđe hidrokisda koji se ne mogu ukloniti
regeneracijom sa NaCl. Razlozi izlučivanja jedinjenja gvožđa su povišena koncentracija
gvožđa u ulaznoj vodi (iznad 0,1 mg/l Fe). Jonski izmenjivač može podneti i 0,5 mg/l
gvožđa, ako se češće vrši periodično čišćenje filtera. Gvožđe hidroksid se može nakupljati i
uslede korozije unutrašnjih površina filtera, a posebno u posudama za so, a i so za
regeneraciju takođe može biti onečišćena solima gvožđag. Katjonski filter neutralne jonske
izmene može se najefikasnije očistiti tako da se jonska masa prethodno dobro protivstrujno
ispere, a zatim pusti delovanju tople (40 oC) 10-15 % HCl oko 12 sati i zatim opet dobro
ispere sirovom vodom. Ako filter nije kiselo otporne konstrukcije, tada se pranje jonske
mase kiselinom može izvesti izvan filtera u posebnoj kiselootpornoj posudi ili u samom
filteru uz dodatak inhibitora (npr. „Golpanol” nemačke firme BASF), koji sprečava
delovanje kiseline na metalne delove postrojenja.

25
5.16 Omekšanje vode uz prethodnu dekarbonizaciju

Kod pripreme vode za napajanje kotlova niskog pritiska direktno omekšavanje vode
neutralnim jonoizmenjivačem se moževršiti samo u slučaju, ako karbonatna tvrdoća sirove
vode nije veća od 6 onj, jer se procesom neutralne jonske izmene stvara ekvivalentna
količina natrijum hidrogenkarbonata koji se u kotlu raspada u natrijumhidroksid, slobodnu
karbonatnu kiselinu koja uzrokuje koroziju. Ako voda sadrži povišenu karbonatnu tvrdoću
potrebno je vodu prvo dekarbonizovati, a zatim omekšati. Proces se tada odvija
kombinacijom dekarbonizacije i omekšavanja. Voda se prvo dekarbonizuje slabo kiselom
masom, nastali CO2 ispari degazatorom, a zatim se voda omekša neutralnom jonskom
masom.

Dekarbonizacija i omekšavanje se može vršizi u istoj koloni koja se tada naziva


slojeviti filter preko jonoizmenjivača koji istovremeno sadrži i slabo kisele karboksilne
grupe, koje djeluju kao slabo kiseli jonoizmenjivač i jako kisele sulfonske grupe u
natrijumovoj formi, koje deluju kao neutralni jonoizmenjivač. Ovaj je način prikladan za
vode sastava otprilike KT:NT = 1:1. Za sve vreme prolaza vode kroz filter, voda ima stalnu
m-vrednost (oko 0,1) i tvrdoću 0onj. Regeneracija se rši i kiselinom i rastvorom kuhinjske
soli.

5.17 Demineralizacija vode jonskom masom

Demineralizacija vode vrši se primenom jako kiselog katjonskog jonoizmenjivača u


aktivnoj H+ formi i zatim primenom jako bazne anjonskizme mase u OH- formi. Katjoni
prisutni u vodi vežu se na strukturu jako kiselog katjonskog jonoizmenjivača, a katjonski
jonski izmenjivač otpušta ekvivalentnu količinu vodonikovih jona sa svojih aktivnih grupa.
Dobijena dekatjonirana voda je kisela sa pH vrednošću ispod 4 (obično 1-2 što zavisi od
sastava sirove vode i količini soli u vodi). Posle prolaska kroz kolonu sa jako kiselim
izmenjivačem, dekatjonirana voda se prevodi kroz kolonu sa jako baznim
jonoizmenjivačem koji uklanja sve anjone iz vode. Anjoni se vežu na strukturu jako baznog
jonoizmenjivača, a jako bazna jonska masa otpušta ekvivalentnu količinu OH- jona, koji sa
H+ jonima iz jako kisele katjonskemase daju vodu. Na izlazu iz anjonske kolone dobija se
hemijski čista voda koja se naziva demineralizovana voda ili destilovana voda i mora imati
elektroprovodljivost manju od 10 μS/cm. Demineralizovana voda upoptrebljava se u
hemiji, za napajanje kotlova visokog pritiska, u proizvodnji jakih alkoholnih pića, u
farmaceutskoj industriji i drugo

26
Jako kiseli jonoizmenjivač Jako bazni jonoizmenjivač
u H+ formi  u OH- formi

Jako kiseli katjonski jonoizmenjivač:


Iz-(SO3H)2 + Ca(HCO3)2 Iz-(SO3)2Ca + 2 H2CO3
Iz-(SO3H)2 + Mg(HCO3)2  Iz-(SO3)2Mg + 2 H2CO3
Iz-(SO3H)2 + CaCl2 Iz-(SO3)2Ca + 2 HCl
Iz-(SO3H)2 + MgSO4 Iz-(SO3)2Mg + 2 H2SO4
Iz-SO3H + NaNO3 Iz-SO3Na + HNO3
Iz-(SO3H)2 + Na2SiO3 Iz-(SO3Na)2 + H2SiO3

Jako bazni anjonski jonoizmenjivač:


Iz-NR3OH + H2CO3 Iz-NR3HCO3 + H2O
Iz-NR3OH + HCl  Iz-Nr3Cl + H2O
Iz-(NR3OH)2 + H2SO4 Iz-(NR3)SO4 + 2 H2O
Iz-NR3OH + HNO3 Iz-NR3NO3 + H2O
Iz-NR3OH + H2SiO3 Iz-NR3HsiO3 + H2O

U procesu demineraliziacije treba imati na umu da se jako bazna anjonskamasa u


OH- formi nikada ne sme dovoditi sirova voda koja sadrži katjone kalcijuma i magnezijuma
već samo dekatjoniranu vodu koja je prošla proces jako kisele katjonske izmene. Sirova
voda izazvala bi taloženje kalcijumum i magnezijum hidroksida, pa zbog sniženja pH i
taloženja kalcijum karbonata koji bi začepili pore jonoizmenjivača i inaktivirali jako bazni
jonoizmenjivač prema reakcijama (5-19) do (5-21).

Iz-(NR3OH)2 + CaCl2 Iz-(NR3Cl)2 + Ca(OH)2 (5-19)


Iz-(NR3OH)2 + Mg(HCO3)2 Iz-(NR3HCO3)2 + Mg(OH)2 (5-20)
Ca(HCO3)2 CaCO3 + H2O + CO2 (5-21)

Ukoliko zbog grešaka pri radu ili nepredviđenih okolnosti dođe do navedenog
taloženja po anjonskom jonoizmenjivaču, moguće je talog ukloniti propuštanjem kiseline
kroz anjonski izmenjivač, ali treba imati na umu da se pri taloženju dolazi do pucanja zrna
izmenjivača i gubitka dela kapaciteta.

Nadzor i kontrola procesa demineralizacije obavlja se merenjem


elektroprovodljivosti i pH vrednost izlazne demineralizovane vode, pa merenjem ukupne
tvrdoće iza katjonskog jonoizmenjivača, a ponekad i merenjem hlorida iza jako baznog
jonoizmenjivača. Pri procesu demineralizacije kroz katjonskumasu prema njegovoj
selektivnosti prvo će doći do proboja natrijumovog katjona za koji masa ima najmanju
selektivnost. Prolazak natrijuma neće dovesti do taloženja iz reakcija (4-18) do (4-20), ali
će pri prolasku soli natrijuma kroz jako bazni jonoizmenjivač nastati masna soda u izlaznoj
vodi što će se odmah primetiti porastom pH vrednosti i električne provodljivosti izlazne
vode i pokazati da je potrebno izvršiti regeneraciju. Može se proveravati i izlazna voda
katjonskog jonoizmenjivača. Ako se katjonski izmenjivač približava graničnoj tački svog
iskoristivog korisnog kapaciteta, on će otpuštati sve manje H+ jona, pa će se smanjiti

27
koncentracija slobodnih kiselina, jer se pojavljuju neutralne soli. Iz istih razloga,
približavanjem tački iscrpljenja filtera, pH-vrednost u izlaznoj vodi katjonskog filtera će
rasti. I tzv. negativna m-vrednost (potrošak 0,1 M NaOH uz metilnarandžasto na 100 ml
ispitivane vode) koja predstavlja meru za sadržaj u vodi prisutnih slobodnih kiselina može
poslužiti za kontrolu rada katjonskog izmenjivača. Smanjenje negativne m-vrednosti je
takođe znak da se približava iscrpljenje filtera.

Ukoliko dođe do proboja anjona usled zasićenja jako bazne jonske mase, a to bi bili
hloridni joni za koje ova masa ima najmanji afinitet. Pri ovom proboju takođe će doći do
povećanja elektroprovodljivosti, ali i do pada pH vrednosti izlazne vode zbog prolaska
hloridne kiseline. Ako voda sadrži veću količinu silikata koji imaju mali afinitet vezanja na
jako bazni jonoizmenjivač tada će se u izlaznoj vodi prvo pojaviti silikatna kiselina, a tek
kasnije porasti provodljivost zbog proboja hlorida jer je silikatna kiselina vrlo slaba pa ne
disocira i ne pridonosi elektroprovodljivosti vode. Stoga nije dovoljno provoditi kontrolu
samo određivanjem provodljivosti. U procesima gde silikati ne smeju biti prisutni u
obrađenoj vodi treba kontrolisati i koncentraciju silikata.

Da bi proces demineralizacije jonskom masom tekao uspešno, važno je dobro


odrediti zapremine katjonskog i anjonskog jonoizmenjivača pri projektovanju postrojenja.
Zbog različitih kapaciteta katjonskog i anjonskog jonoizmenjivača treba uvek nešto više
anjonskog jonoizmenjivača da bi do zasićenja obe kolone došlo otprilike u isto vreme, Ako
je loše proračunat potreban odnos mase jedna od kolona će se regenerisati iako nije još
potpuno zasićena što će uticati na efikasnost i cenu procesa.

Kada se jonskamasa zasiti potrebno je izvršiti regeneraciju zasićenih formi


jonoizmenjivača. Zasićeni jako kiseli jonoizmenjivač regeneriše se s hloridnom kiselinom
(HCl), a jako bazni jonoizmenjivač sa natrijum hidroksidom (NaOH) specifičnim
opterećenjem procesa regeneracije Sp - 5 h-1. Vrlo je važan redosled regeneracije, tako da
se prvo regeneriše i ispere katjonski izmenjivač, a tek onda anjonski pri čemu se za
razređivanje natrijum hidroksida i ispiranje anjonskog izmenjivača koristi voda koja je
prošla kroz pripremljeni katjonski jizmenjivač da ne bi došlo do navedenih problema s
taloženjem.
Regeneracija katjonskog jonoizmenjivača vrši se sa 5 – 7% rastvorom hloridne
kiseline pri čemu se zasićena forma jonoizmenjivača ponovno prevodi u aktivnu H+ formu
prema reakcijama (5-22) do (5-24).

Iz-(SO3)2Ca + 2 HCl  Iz-(SO3H)2 + CaCl2 (5-22)


Iz-(SO3)2Mg + 2 HCl  Iz-(SO3H)2 + MgCl2 (5-23)
Iz-SO3Na + HCl  Iz-SO3H + NaCl (5-24)

Odgovarajući maseni deo hloridne kiseline dobija se razređivanjem tehničke


hloridne kiseline (ω = 30 %) vodovodnom vodom u cevovodu. Hloridna kiselina se dozira
dozirnom pumpom za kiselinu (kiselo otporna pumpa) ili se usisava ejektorom. Maseni
udeo hloridne kiseline koja se upotrebljava u procesu regeneracije može se kontrolisati
merenjem gustine areometrom i odrediti iz tabele 7:

28
Posle prolaska sredstva za regeneraciju kroz kolonu, katjonski jonskoj izmenivač se
ispira vodovodnom vodom. Pri ispiranju i uklanjanju viška kiseline iz kolone postupno
raste pH vrednost. Ovo povećanje pH vrednosti ne ide do neutralnog područja jer
katjonskamasa svojim radom proizvodi kiseline. U zavisnosti od količine i sastava soli u
ulaznoj vodi pri radu izmenjivača obrađena voda će imati odgovarajuću pH vrednost. Ako
se pri prethodnim ciklusima rada zabeleži pH vrednost izlazne vode pri normalnom radu
mase onda se proces ispiranja može kontrolisati merenjem pH vrednosti u vodi od
ispiranja pri čemu ispiranje traje dok se pH vode ne smanji na radnu vrednost. Moguće je i
titrirati izlaznu vodu masnom sodom da bi se tačno odredila količina kiseline u vodi. Kada
se utrošak masne sode ustali odnosno postane isti iz više uzastopnih određivanja, smatra
se da je kolona isprana. Često se posle prvih nekoliko regeneracija odrdi vreme potrebno za
ispiranje, pa se ispiranje prekida automatski posle određeneog vremena.

Tabela 7. Stepeni Baumea, relativne gistine, maseni udeli (u porocentima) i masena koncentracija vodenih rastvor HCl pri
20 oC
oBe Relativna gustoća ω (%) γ (g/L)
0,5 1,0032 1 10.03
1,2 1,0082 2 20,16
2,6 1,0181 4 40,72
3,9 1,0279 6 61,67
5,3 1,0376 8 83,01
6,6 1,0474 10 104,7
7,9 1,0574 12 126,9
9,2 1,0675 14 149,5
10,4 1,0776 16 172,4
11,7 1,0878 18 195,8
12,9 1,0980 20 219,6
14,2 1,1083 22 243,8
15,4 1,1187 24 268,5
16,6 1,1290 26 319,0
17,7 1,1392 28 344,8
18,8 1,1493 30 371,0
19,9 1,1593 32 397,5
21,0 1,1691 34 424,4
22,0 1,1789 36 451,6
23,0 1,1885 38 479,2
24,0 1,1980 40

Regeneracija jako baznemase se vrši najčešće sa 3-4% rastvorom natrijum


hidroksida uz specifično opterećenje procesa regeneracije od 5 h-1 pri čemu se zasićena
forma jonoizmenjivača ponovno prevodi u aktivnu OH- formu prema reakcijama (5-25)-(5-
30) pri čemu nastaje bazni rastvor natrijumovih soli.

29
Iz-NR3HCO3 + NaOH  Iz-NR3OH + NaHCO3 (5-25)
Iz-NR3Cl + NaOH  Iz-NR3OH + NaCl (5-26)
Iz-(NR3SO4)2 + 2 NaOH  Iz-(NR3OH)2 + Na2SO4 (5-27)
Iz-NR3NO3 + NaOH  Iz-NR3OH + NaNO3 (5-28)
Iz-NR3HCO3 + NaOH  Iz-NR3OH + NaHCO3 (5-29)
Iz-/NR3HsiO3)2 + $ NaOH  Iz-(NR3OH)2 + 2 Na2SiO3 + 2 H2O (5-30)

Tabela 8. Stepeni Baumea, relativne gustine, maseni udeli (ω) i masene koncentracije (γ) vodenih rastvora NaOH pri 20
oC.

oBe Relativna gustina ω (%) γ (g/L)


(kg/m3)
1,4 1,0095 1 10,10
2,9 1,0207 2 20,41
4,5 1,0318 3 30,95
6,0 1,0428 4 41,71
7,4 1,0538 5 52,69
8,8 1,0648 6 63,89
12,9 1,0979 9 98,81
14,2 1,1089 10 110,9
19,2 1,1530 14 161,4
21,6 1,1751 16 188,0
26,1 1,2191 20 243,8
28,2 1,2411 22 273,0
30,2 1,2629 24 303,1
32,1 1,2848 26 334,0
35,8 1,3279 30 398,4
37,5 1,3490 32 431,7
40,7 1,3900 36 500,4
42,2 1,4101 38 535,8
43,8 1,4300 40 572,0
46,3 1,4685 44 646,1
48,8 1,5065 48 723,1
49,9 1,5253 50 762,7

Prilikom pripreme odgovarajuće koncentracije natrijum hidroksida za regeneraciju


50% tehnički NaOH serazblažuje vodom koja je prošla kroz regenerisani i isprani jako
kiseli katjonski jonoizmenjivač. Maseni udeo natrijum hidroksida koji se upotrebljava u
procesu regeneracije može se takođe proveriti merenjem gustine areometrom i odrediti iz
tabele 4-9:

Proces ispiranja anjonskog jonoizmenjivača posle regeneracije je završen kada izlazna voda
od ispiranja anjonskog jonoizmenjivača više ne sadrži hlorid jon (test sa AgNO3: jedna do
dve kapi 5 % rastvora Ag NO3 dodati vodi i ako nestaje beli talog nerastvorljiv u HNO3 znak
je prisutnosti hloridnog jona, a bezbojan rastvor posle dodatka srebro nitrata ukazuje da je
30
kolona isprana). Mnogo jednostavniji način je kontrola merenjem elektroprovodljivosti u
izlaznoj vodi od ispiranja. Kada provodljivost u vodi padne ispod zadovoljavajuće vrednosti
od 10 μS/cm, proces ispiranja se prekida i dobijena demineralizovana voda može se
upotrebljavati.

Iz navedenog se vidi da regeneracijom kolone za demineralizaciju nastaju kisele i


bazne otpadne vode koje se ne smeju kao takve ispuštati u sisteme javne kanalizacije. Zato
se pre ispuštanja u posebnim rezervoarima za neutralizaciju te vode mešaju i tek kao
neutralizovane ispuštaju u sistem.

Kako je već rečeno, jonoizmenjivači se razlikuju i po kapacitetu izmene. Jako


baznamasa ima najmanji kapacitet izmene, a i njegova regeneracija u OH- formu zbog male
selektivnosti prema OH- jonu zahteva velike količine NaOH. I slabo kiselamasa ima bolja
svojstva od jako kisele, ako se uporede njihovi kapaciteti i efikasnost regeneracije. Zbog
toga se pri proizvodnji velikih količina demineralizovane vode, umesto jednostavnog
sistema jako kiseli-jako bazna upotrebljava niz od tri ili četiri različite kolone uz upotrebu
degazatora CO2 da bi se proces učinio ekonomski isplativijim. Pri takvoj demineralizaciji
upotrebljavajuse jako kiseli jonoizmenjivač koji se stavlja ispred jako baznog. Slabo kiseli
jonoizmenjivač ima ulogu samo uklanjanja soli karbonatne tvrdoće. Zahvaljujući svom
visokom kapacitetu i visokoj efikasnostii regeneracije upotreba slabo kiselog izmenjivača
smanjuje količinu HCl za regeneraciju za isti efekat uklanjanja karbonatne tvrdoće. Ovaj
efekt je značajan jer je karbonatna tvrdoća često u vodama najzastupljenija. Upotreba
degazatora CO2 takođe ima značajnu ulogu jer nastala karbonatna kiselina (CO2) ispari u
degazatoru bez dodatka hemikalija umesto da se ukljanja na jako baznom jonoizmenjivaču
kao kod jednostavne demineralizacije. Upotreba slabo baznog izmenjivača je takođe
opravdana jer ovaj jonoizmenjivač ima i viši kapacitet od jako baznog, a i učininak njegove
regeneracije je veća, pa je zato mnogo isplativiji za uklanjanje anjona mineralnih kiselina.
Budući da je karbonatna kiselina koju slabo baznamasa ne može cepati uklonjena
isparavanjem, jako baznamasa ima samo ulogu uklanjanja silikatne kiseline koja je u vodi
često prisutna samo u tagovima. Teba napomenuti da ovakav proces demineralizacije traži
precizno određivanje zapremina jonoizmenjivača da bi se regeneracija odvijala približno u
isto vreme. Vrlo često se takva postrojenja projektuju tako da svaki tip jonoizmenjivača ima
više kolona, sa naizmeničnim radom, tako da dok jedna radi druga se regeneriše, što je sa
stanovišta jednostavnosti rada na uređaju efikasnije. Osim navedenog sistema mogu se
kombinovati samo neki tipovi kolona i položajdegazatora CO2 u zavisnosti od sastava
ulazne vode i planova projektanta postrojenja.

Za demineralizaciju se može koristiti i mešani filter. Ovaj tip filtera sastoji se od jako
kiselog jonoizmenjivača u H+obliku i jako baznog jonoizmenjivača u OH-obliku koji se
regenerišu odvojeno, a zatim potpuno izmešaju u jednoj koloni. Pri tome se mora paziti na
odnos zapremina jonskih masau odnosu na njihove različite kapacitete (obično se
upotrebljava odnos 1:1,5-2 u korist anjonskemase). Mešani filter daje vrlo visok kvalitet
vode (ispod 1 μS/cm) koju nije moguće postići izmenjivačima u zasebnim kolonama. Slični
kvalitet moguće je postići još samo elektro-dejonizacijom vode. Mešani filter može se
upotrebiti i kao dodatni filter iza kolone katjonskih i anjonskih masa za poboljšanje

31
kvaliteta vode i povećanu sigurnost kvaliteta ili kao samostalni filter za direketnu
deminirelazaciju vode. Njegova primena u tom slučaju ima izvesne prednosti u odnosu na
opisanu demineralizaciju:

- niski troškovi postrojenja


- vrlo visoka čistoća demineralizovane vode
- konstantan pH demineralizovane vode

Sa druge strane, mešani filter ima složenu i uglavnom manje delotvorniju


regeneraciju. Rad ovakvog filtera odvija se na sledeći način. Filter se u propisanom odnosu
napuni katjonskom i anjonskom masom, iznad koje mora biti visok sloj vode. tada se
produvavanjem vazduha od dole prema gore obe mase dobro izmešaju uz maksimalni
pritisak vazduha od 0,5 bara. Mešanje traje oko 5 minuta. Kontrola rada filtera se vrši
merenjem elektroprovodljivosti.

Regeneracija filtera se može izvršiti na više načina, u zavisnosti od konstrukcije i


funkcije filtera. Često se prvo 5 % rastvor NaOH propušta kroz celi filter od gore prema
dole pri čemu se i jedan deo katjonskog jonoizmenjivača zasiti i prelazi iz kiselog u
neutralni oblik. Zatim se istim smerom filter tako dugo ispira običnom vodom dok se p-
vrednost ne smanji ispod 0,5 što obično traje oko 20 min. Pre pristupanja regeneraciji
katjonskog filtera, katjonska i anjonskamasa se međusobno odvoje propuštanjem vode od
dole prema gore brzinom od 6-8 m/h. Budući da katjonskamasa ima veću gustinu, a
anjonska masa manju, mase se potpuno odvoje tako da se anjonskamasa smesti iznad
katjonske. Tada se kroz cevovod na graničnoj zoni između obe mase propušta 6 %rastvor
HCl kroz katjonsku masu od gore prema dole. Ispiranje se vrši kroz celi filter od gore prema
dole omekšanom vodom. Na kraju se voda ispusti do nivoa od oko 20 cm iznad nivoa
jonoizmenjivača, ponovo se jonske mase vazdušnim pritiskom izmešaju i filter je spreman
za rad.

32
6. Primer linije za demineralizaciju vode

Linija se sastoji od dve baterije jonoizmenjivackih kolona, jako kisela i jako bazn, na bazi
dupleks sistema sa neizmeničnim radom, izmedju njih se nalazi degazator.

33
7. Tabele sa karakteristikama jako kiselih i jako baznih
jonoizmenjivača

R.B. PROJEKTOVANE KARAKTERISTIKE JAKO KISELI KATJONSKI


JONOIZMENJIVAČ
1. OPŠTE KARAKTERISTIKE
1.1. RADNI PROTOK (m3/h) 50
1.2. PAD PRITISKA - P (bar) max 0,2
2. TANK
2.1. MATERIJAL TANKA Čelik impregniran epoksidom
2.2. DIMENZIJE TANKA -  x H (mm) 1600 x 2000
2.3. POPREČNI PRESEK (m2) 2
2.4. ZAPREMINA TANKA (L) 4000
3. SAPNICE
3.1. VELIČINA OTVORA - gornja i donja m) 200
4. MASA ZA PREČIŠĆAVANJE
4.1. AKTIVNA MASA AMBERJET 1000 H
4.2. TIP MASE Stiren divinilbenzen
kopolimer
4.3. ZAPREMINA (L) 2000
4.4. VISINA SLOJA (mm) 1000
4.5. PAD PRITISKA - P (BAR) 0,1
4.6. SPECIFIČNO OPTEREĆENJE (BV/h) 25
4.7. LINEARNA BRZINA (m/h) 25
4.8. SPECIFIČNO OPTEREĆENJE (l/h/dm2) 250
5. UPRAVLJANJE
5.1. MANUELNI VENTILI PVC
5.2. PRIKLJUČAK VODE , ULAZ-IZLAZ (col) 4”
5.3. PRIKLJUČAK ZA KANALIZACIJU (col) 3”
5.4. RADNI PRITISAK (BAR) 1,8 – 9
5.5. RADNA TEMPERATURA (oC) 1 – 40
6. PRANJE MASE
6.1. SREDSTVO ZA RASTRESANJE I PRANJE SIROVA VODA
6.2. TIP REGENERACIJE ZAPREMINSKI
6.3. NAČIN REGENERACIJE RUČNI
SREDSTVO ZA REGENERACIJU HCl 40 - 150 g/L
6.4. UKUPNI KAPACITET JONSKE IZMENE  1,80 eq/L
6.5. KOLIČINA OTPADNE VODE ZA JEDNU REGENERACIJU MAX 10
(m3)

34
R.B. PROJEKTOVANE KARAKTERISTIKE JAKO BAZNI ANJONSKI
JONOIZMENJIVAČ
1. OPŠTE KARAKTERISTIKE
1.1. RADNI PROTOK (m3/h) 50
1.2. PAD PRITISKA - P (bar) max 0,2
2. TANK
2.1. MATERIJAL TANKA Čelik impregniran epoksidom
2.2. DIMENZIJE TANKA -  x H (mm) 1600 x 4000
2.3. POPREČNI PRESEK (m2) 2
2.4. ZAPREMINA TANKA (L) 8000
3. SAPNICE
3.1. VELIČINA OTVORA - gornja i donja m) 200
4. MASA ZA PREČIŠĆAVANJE
4.1. AKTIVNA MASA AMBERLITE IRA 402 OH
4.2. TIP MASE Polistiren divinilbenzen
kopolimer
4.3. ZAPREMINA (L) 4000
4.4. VISINA SLOJA (mm) 2000
4.5. PAD PRITISKA - P (BAR) 0,1
4.6. SPECIFIČNO OPTEREĆENJE (BV/h) 12,25
4.7. LINEARNA BRZINA (m/h) 12,53
4.8. SPECIFIČNO OPTEREĆENJE (l/h/dm2) 125,3
5. UPRAVLJANJE
5.1. MANUELNI VENTILI PVC
5.2. PRIKLJUČAK VODE , ULAZ-IZLAZ (col) 4”
5.3. PRIKLJUČAK ZA KANALIZACIJU (col) 3”
5.4. RADNI PRITISAK (BAR) 1,8 – 9
5.5. RADNA TEMPERATURA (oC) 1 – 40
6. PRANJE MASE
6.1. SREDSTVO ZA RASTRESANJE I PRANJE SIROVA VODA
6.2. TIP REGENERACIJE ZAPREMINSKI
6.3. NAČIN REGENERACIJE RUČNI
6.4. SREDSTVO ZA REGENERACIJU NaOH 2 - 4 %
6.5. UKUPNI KAPACITET JONSKE IZMENE  1,80 eq/L
6.6. KOLIČINA OTPADNE VODE ZA JEDNU MAX 10
REGENERACIJU (m3)

35
/HQQWHFKEY
5RWWHUGDPVHZHJP
++'HOIW
info@lenntech.com
www.lenntech.com
Tel. +31-15-261.09.00
Fax. +31-15-261.62.89

AMBERJET™ 1200 H Industrial Grade Strong Acid Cation Exchanger

Description

AMBERJET 1200 H resin is a uniform particle size, high quality, strong acid cation exchanger designed for use in all
general demineralisation systems. The uniformity and mean particle size of AMBERJET 1200 H resin have been
optimised for use in industrial demineralisation equipment including mixed beds when paired with AMBERJET 4200
Cl resin. AMBERJET 1200 H resin can be directly substituted for conventional gel cation exchange resin in new
equipment and in rebeds of existing installations.

Typical Properties
These properties are typical but do not constitute specifications.

Physical form Amber spherical beads


Matrix Styrene divinylbenzene copolymer
Functional group Sulfonate
Ionic form as shipped H+
Total exchange capacity [1] ≥ 1.80 eq/L (H+ form) - ≥ 2.00 eq/L (Na+ form)
Moisture holding capacity [1] 49 to 55% (H+ form)
Shipping weight 800 g/L
Specific gravity 1.18 to 1.22 (H+ form)
Particle size
Uniformity coefficient [1] ≤ 1.2
Harmonic mean size 630 ± 50 µm
[1]
Fines content < 0.300 mm : 0.1% max
Maximum reversible swelling Na+ H+ : 10%
[1]
Contractual value
Test methods are available on request

Suggested Operating Conditions


Maximum operating temperature 135°C
Minimum bed depth 800 mm
Service flow rate 5 to 50 BV*/h
Maximum service velocity 60 m/h
Regeneration
Regenerant HCl H2SO4

Level (g/L) 40 to 150 40 to 200


Concentration (%) 4 to 10 1 to 8
Minimum contact time 20 minutes
Slow rinse 2 BV at regeneration flow rate
Fast rinse 1 to 3 BV at service flow rate
* 1 BV (Bed Volume) = 1 m3 solution per m3 resin

Performance

Operating capacity and sodium leakage depend on several factors such as water analysis, temperature and
regenerant level. The engineering data sheets EDS 0355 A, 0356 A, 0359 A, and 0360 A, provide information to
calculate them.
Limits of Use

AMBERJET 1200 H resin is suitable for industrial uses. For all other specific applications such as pharmaceutical,
food processing or potable water applications, it is recommended that all potential users seek advice from Rohm
and Haas in order to determine the best resin choice and optimum operating conditions.

Hydraulic Characteristics

Figure 1 shows the bed expansion of AMBERJET 1200 H resin as a function of backwash flow rate and water
temperature. Figure 2 shows the pressure drop data for AMBERJET 1200 H resin as a function of service flow rate
and water temperature. Pressure drop data are valid at the start of the service run with a clear water and a
correctly classified bed.

All our products are produced in ISO 9001 certified manufacturing facilities.

/HQQWHFKEY
5RWWHUGDPVHZHJP
++'HOIW
info@lenntech.com
www.lenntech.com
Tel. +31-15-261.09.00
Fax. +31-15-261.62.89
/HQQWHFKEY
5RWWHUGDPVHZHJP
++'HOIW
AMBERLITE® IRA402 OH info@lenntech.com
Strong Base Anion Exchanger www.lenntech.com
Tel. +31-15-261.09.00
Fax. +31-15-261.62.89

PRODUCT DATA SHEET

AMBERLITE IRA402 OH is a type 1 gelular, holddown. Combined with a strong acid cation
premium grade, strongly basic, anion exchange exchanger, AMBERLITE IRA402 OH resin reduces
resin. It is based on crosslinked polystyrene and has both strong and weak acid concentrations to
high regeneration efficiency and excellent rinse extremely low levels. Its main use is water
performance. It is used in co-flow regeneration and demineralization. Other fields of application
conventional counterflow systems with downflow include the treatment of electroplating waste and
loading and upflow regeneration with air or water the isolation of anionic metal complexes.

PROPERTIES
Matrix ___________________________________ Polystyrene divinylbenzene copolymer
Functional Groups _________________________ Quaternary ammonium
Physical Form _____________________________ Pale yellow translucent beads
Ionic Form as Shipped ______________________ Hydroxide
Total Exchange Capacity ____________________ 0.95 meq/ml minimum (OH- form)
Shipping Weight___________________________ 41 lbs/ft3
Harmonic Mean Size ________________________ 0.65 to 0.85 mm
Uniformity Coefficient ______________________ 1.6 maximum
Screen Grading (wet) _______________________ 16 to 50 mesh (US Std Screens)
Screen Analysis ____________________________ 2 % maximum on 16 mesh (US Std Screens)
1 % maximum thru 50 mesh (US Std Screens)

Maximum Reversible Swelling ________________ Cl- → OH- : approximately 30 %

Test methods are available on request.

SUGGESTED OPERATING CONDITIONS


pH range _________________________________ 0 to 14
Maximum operating temperature _____________ 140 °F (OH- form) / 170 °F (Cl- form)
Minimum bed depth________________________ 24 inches
Service flow rate____________________________ 1 to 3 gpm/ft3
Regenerant (100% basis)_____________________ NaOH
Flow rate _________________________________ 0.25 to 0.5 gpm/ft3
Concentration _____________________________ 2 to 4 %
Level ____________________________________ 2 to 12 lbs/ft3
Minimum contact time ______________________ 30 minutes
Rinse flow rate _____________________________ 0.25 to 0.5 gpm/ ft3 initially to displace regenerant,
then 1.5 gpm/ft3
Rinse water requirements____________________ 75 gal/ft3 (approximate)

©1999 Rohm and Haas Company IE-480EDS – Apr. 99 - 1/2


LIMITS OF USE HYDRAULIC CHARACTERISTICS
AMBERLITE IRA402 OH is suitable for industrial Figure 1 shows the expected pressure drop per foot
uses. For all other specific applications such as of bed depth of AMBERLITE IRA402 OH in normal
pharmaceutical, food processing or potable water downflow operation with water at various
applications, it is recommended that all potential temperatures as a function of flow rate.
users seek advice from Rohm and Haas Company in Figure 2 shows the bed expansion of AMBERLITE
order to determine the best resin choice and IRA402 OH as a function of backwash flow rate and
optimum operating conditions. water temperature. AMBERLITE IRA402 OH
should be backwashed for 10 minutes after each
operating cycle to reclassify the resin beads and
purge the bed of suspended insoluble material
which may collect on top of the resin.

Fig. 1 : Pressure Drop Fig. 2 : Bed Expansion

/HQQWHFKEY
5RWWHUGDPVHZHJP
++'HOIW
info@lenntech.com
www.lenntech.com
Tel. +31-15-261.09.00
Fax. +31-15-261.62.89
AMBERLITE is a trademark of Rohm and Haas Company, Philadelphia, U.S.A.
Ion exchange resins and polymeric adsorbents, as produced, contain by-products resulting from the manufacturing process. The user must determine the extent to which
organic by-products must be removed for any particular use and establish techniques to assure that the appropriate level of purity is achieved for that use. The user must
ensure compliance with all prudent safety standards and regulatory requirements governing the application. Except where specifically otherwise stated, Rohm and Haas
Company does not recommend its ion exchange resins or polymeric adsorbents, as supplied, as being suitable or appropriately pure for any particular use. Consult your
Rohm and Haas technical representative for further information. Acidic and basic regenerant solutions are corrosive and should be handled in a manner that will prevent eye
and skin contact. Nitric acid and other strong oxidising agents can cause explosive type reactions when mixed with Ion Exchange resins. Proper design of process equipment
to prevent rapid buildup of pressure is necessary if use of an oxidising agent such as nitric acid is contemplated. Before using strong oxidising agents in contact with Ion
Exchange Resins, consult sources knowledgeable in the handling of these materials.

Rohm and Haas Company makes no warranties either expressed or implied as to the accuracy of appropriateness of this data and expressly excludes any liability upon Rohm and
Haas arising out of its use. We recommend that the prospective users determine for themselves the suitability of Rohm and Haas materials and suggestions for any use prior to their
adoption. Suggestions for uses of our products of the inclusion of descriptive material from patents and the citation of specific patents in this publication should not be understood as
recommending the use of our products in violation of any patent or as permission or license to use any patents of the Rohm and Haas Company. Material Safety Data Sheets outlining
the hazards and handling methods for our products are available on request.

©1999 Rohm and Haas Company IE-480EDS – Apr. 99 - 2/2



9. Literatura

 A. A. Zagorodni, Ion Exchange Materials: Properties and Applications, Elsevier,


Amsterdam, 2006
 Ion exchange D. Muraviev, V. Gorshkov, A. Warshawsky , M. Dekker, New York,
2000
 Rajaković, L.V. Obezbeđenje i osavremenjivanje postojećih režima voda‐para i
mogućnost uvođenja novih tehnologija u termoenergetskim objektima EPS‐a
Beograd: Tehnološko‐metalurški fakultet TMF, 1990
 C. E. Harland, Ion exchange: Theory and Practice, The Royal Society of Chemistry,
Cambridge, 1994
 Ion Exchangers K. Dorfner, ed. , Walter de Gruyter, Berlin, 1991
 Tehnička enciklopedija, 10, Izdanje i naklada jugoslovenskog leksikografskog
zavoda Miroslav Krleža, Zagreb, 1986
 R. Freir, Kesselspeiswasser und Kuhlwasser, Technologie und Betrebsanalzse. W. de
Gruzter, berlin 1963
 V. Đurić, Pari kotlovi I..III, Građevinska knjiga, Beograd 1959‐1960
 Ljubinka V. Rajaković. Korozijski procesi u termoenergetskim postrojenjima usled
neadekvatnog kvaliteta vode, Univerzitet u Beogradu, tehnološko‐metalurški fkultet,
TMF, 2007
 http://www.envirotech.rs/jonoizmenjivaci.htm

40

You might also like