Professional Documents
Culture Documents
Antitelo
At specifino vezuje Ag
- u fazi prepoznavanja (kao R za antigen na membrani B limfocita) - u efektorskoj fazi humoralnog imunskog odgovora
Distribucija antitela
- u biolokim tenostima:
- u B limfocitima:
koagulacija
Proteini plazme (seruma): -albumini -globulini Elektroforezom: III frakcija globulina gamaglobulini Imunoglobulini =Antitela
Struktura antitela
dva meusobno identina kraa polipeptidna lanca (laki lanci, eng. light, L, oko 24 kDa) i dva meusobno identina dua polipeptidna lanca (teki lanci, eng. heavy, H, od 55 do 70 Kda)
Lanci su aranirani u obliku slova Y
Kovalentne veze koje povezuju L i H lance su disulfidne veze Disulfidne veze povezuju i dva H lanca
Domeni
Rane studije su pokazale odreenu pravilnost u strukturi svih Ig I L i H lanci : Svakih 100-110 AK ima 60AK uvijenih u globularnu strukturu: DOMEN
Domeni nastaju mnogostrukim savijanjem lanca, ne u strukturu aheliksa, ve tako da se od niza antiparalelno postavljenih lanaca stvaraju dve b-nabrane ploe, meusobno povezane disulfidnim mostom
Domeni
Varijabilnost u sekvenci je ograniena na prvi domen L i H lanca
Varijabilni (V) domeni L i H lanca (VL,VH) VL i VH formiraju antigen-vezujue mesto (paratop) Ostali domeni su relativno konstantni Konstantni (C) domeni L i H lanca (CL i CH) CH domeni su odgovorni za ostvarivanje efektorskih (biolokih) funkcija At H lanci: 1 V domen i 3 do 4 C domena L lanci: 1 V domen i 1 C domen
Definicija varijabilnosti
Odnos broja razliitih AK na datoj poziciji u odnosu na uestalost najee AK na toj poziciji se definie kao VARIJABILNOST Primer: sekvencirano je 63 L lanaca i etiri razliite AK su naene na poziciji 7. Serin se pojavio 41 put, tj. uestalost 41/63=0.65. Otuda, 4/0.65=6.15 varijabilnost
Plot varijabilnosti
Plot varijabilnosti
CDR Petlje
Sa globularnim proteinom, kontakt se ostvaruje du velike ravne povrine; Viestruki kontakti sa Ag-om. Najjai kontakt je sa CDR3
Prilikom vezivanja nekih antigena, jedan ili vie CDR mogu biti van regiona kontakta sa antigenom Neke AK okvirnog regiona takoe mogu formirati kontakt sa Ag
Postoji pet klasa: IgA, IgD, IgE, IgG i IgM Kod oveka:IgG ima 4 subklase (IgG1 do IgG4),
IgA ima 2 subklase (IgA1, IgA2) kod mieva: IgG izotip je podeljen u IgG1, IgG2a, IgG2b i IgG3
IgG
IgG 1-4
13.5
23
monomer
IgM
IgA
Nema
IgA1, 2
1.5
3.5
5
6
pentamer
monomer, dimer, trimer monomer Nema
IgE IgD
Nema Nema
0.05 U tragovima
2 3
IgG subklase
IgG1, IgG2, IgG3, IgG4 Imaju oko 90% homologije u AK sekvenci Razlikuju se u broju i rasporedu interlananih disulfidnih veza Ovo dovodi do razlika u funkcionalnim osobinama subklasa
IgG subklase
Teki lanci Ig
Teki lanci se obeleavaju grkim slovima koja odgovaraju imenu klase: g, a, m, e, d (za IgG, IgA, IgM, IgE, IgD)
Laki lanci Ig
Postoje dva tipa lakih lanaca, oznaenih kao k i l
Razlikuju se po AK sekvenci konstantnih (C) domena
Molekul antitela ima ili dva k lanca ili dva l lanca, ali
nikada po jedan od svakog
Zglobni region Ig
g, d i a lanci imaju AK sekvencu (60 do 100 AK) izmeu CH1 i CH2 domena koja nije homologna sa ostalim domenima Obezbeuje fleksibilnost IgG, IgD i IgA molekula Bogat u cisteinu i prolinu Ostaci cisteina formiraju interlanane disulfidne veze koje dre dva H lanca zajedno Ig M i IgE nemaju zglobni region
Struktura antitela
Porter i Nisonoff su koristili enzime da razgrade Ig; prouavali funkciju izolovanih fragmenata Edelman je tretirao Ig redukujuim agensima koji razgrauju S-S veze; prouavao rezultujue polipeptidne lance
Edelman and Porter
Nobel-ova nagrada 1972. za njihova otkria koja se odnose na strukturu antitela
Fragmentacija Ig
Fab fragment vezuje antigen Fc fragment kristalie
*Na osnovu izotipske specifinosti razlikuje se pet klasa humanih imunoglobulina, potklase, klase lakih lanaca i imunoglobulini razliitih ivotinjskih vrsta.
Alotipske determinante (gr. allos=drugaiji, drugi) su epitopi (alotopi) u C regionima lakih i tekih lanaca
*Na osnovu alotipske specifinosti razlikuju se imunoglobulini jedinki u okviru iste vrste, te su alotipovi genetski markeri jedinki.
Idiotipske determinante (gr. idios=svoj, vlastiti) su epitopi (idiotopi) smeteni u hipervarijabilnim regionima.
*Idiotipska specifinost razlikuje molekule imunoglobulina u okviru istog izotipa i istog alotipa, a na osnovu specifinosti za odgovarajui antigen.
Alotipovi Ig
Kod oveka alotipovi su okarakterisani za:
sve etiri IgG subklase (Gm markeri, preko 25 razliitih alotipa) jednu IgA subklasu (za IgA2 ; Am markeri, 2 razliita alotipa) k lanac (Km, 3 razliita alotipa) Koriste ih forenziari
Alotipovi pruaju bioloku prednost na neke infektivne agense tj. imaju efekat u infekciji Npr. Km (1) alotip je efikasniji od drugih Km alotipova kapa lanaca u odbrani od H. influenze tipa B
Membranska forma
Transmembranski region od hidrofobnih AK i citoplazmatski domen koji se znaajno razlikuje izmeu razliitih izotipova
- ima 21 AK
Citoplazmatski deo je od 28 AK
- ima 3 AK
*Kod membranskih IgM (slika) i IgD molekula, citoplazmatski deo H lanca je kratak, samo 3AK; * Kod membranskih IgG (slika) i IgE molekula neto je dui, do 30 AK
Monomerni i polimerni Ig
IgG, IgE, IgD, i svi membranski Ig su monomerni. IgM i IgA mogu formirati polimere Ovi polimeri se formiraju interakcijom izmeu repnih delova. m lanac ima dugi rep (21 AK) koji je ukljuen u formiranje pentamera. Polimerni IgM i IgA molekuli takoe sadre dodatni polipeptidni lanac (137 AK, 15 kDa) oznaen kao J lanac (eng. joining chain)
Monomerni i polimerni Ig
Sinteza Ig
Laki i teki lanci Ig se sintetiu u ER Savijanje i asocijacija lanaca je kontrolisana proteinima iz ER koji se nazivaju aperoni (kalneksin i BiP, eng. vezujui protein). Kovalentno vezivanje pomou disulfidnih veza i glikozilacija takoe se odvijaju u ER. Posle formiranja, molekuli Ig se oslobaaju aperona i usmeravaju u Goldi kompleks, gde se mogu modifikovati ugljeni hidrati. Zatim se antitela usmeravaju ka plazma membrani, gde se vezuju za membranu ili bivaju sekretovana procesom egzocitoze.
Funkcije antitela
nekovalentne veze
Elektrostatike sile Vodonine veze Van der Waals veze Hidrofobne veze privlaenje izmeu suprotnih naelektrisanja H izmeu elektronegativnih atoma Fluktuacije u elektronskim oblacima oko molekula suprotno polarizuju susedne atome Hidrofobne grupe se pribliavaju i iskljuuju vodu (ukljuuju Van der Waals veze)
Afinitet: Jaina veze izmeu jednog antigen-vezujueg mesta antitela i epitopa antigena
Afinitet se uobiajeno predstavlja konstantnom disocijacije (Kd), koja ukazuje na koncentraciju antigena koja je neophodna da bi antigen-vezujua mesta polovine svih molekula antitela prisutnih u rastvoru bila zauzeta.
Raznolikost
Svaka individua pravi neverovatno veliki broj strukturno razliitih antitela, moda i do 109, pri emu svako antitelo ima razliitu specifinost.
Afinitet i avidnost
*Sazrevanje afiniteta
ANTIGENI
Antigen - bilo koji molekul koji se vezuje za At ili TR Imunogen- makromolekuli koji izazivaju imunski odgovor
Hapten - obino jedinjenja male MM; Nemaju sposobnost da izazovu imunski odgovor, ali se vezuju za At. Vezivanjem za nosa postaju imunogena.
Imunogenost; antigenost
Uslovi imunogenosti
Stranost Relativna molekulska masa Hemijska sloenost (homopolimeri, kopolimeri, prisustvo aromatinih AK) Osetljivost na preradu i prezentaciju (polimeri D-AK su slabi imunogeni jer se ne prerauju u AP) Oblik unoenja Put unoenja antigena i doza Genetski faktori (Ir geni=MHC geni); npr.polisaharid izolovan iz kapsule pneumokoka imunogen je za oveka i mia, a nije imunogen za kunia
elijski antigeni (antigeni membrane, citozola, organela i jedra) i tkivni antigeni Najee kompleksi proteina, ugljenih hidrata i lipida. Najvie su prouavani antigeni eritrocita, limfocita i bakterija.
B. Vetaki antigeni
Sintetski antigeni - u celini proizvedeni u laboratoriji - homopolimeri i kopolimeri; sintetski polipeptidi su uglavnom polimeri lizina, glutaminske kiseline, tirozina i alanina *postoji mogunost da se sintetiu najimunogeniji antigeni mikroorganizama ili njihovi epitopi i da se koriste kao vakcine Konjugovani antigeni (hapten+nosa) - sastav haptena mora biti poznat - kao nosa najee se koristi protein ili elija - Vezivanje za nosa moe biti in vitro i in vivo (vezivanje lekova za proteine u organizmu moe dovesti do alergijskih reakcija)
Antigenske determinante su delovi makromolekularnih antigena za koje se vezuju antitela U sluaju proteinskih antigena koje prepoznaju T limfociti, epitopi su peptidni fragmenti vezani za MHC molekule Polivalentni (multivalentni) antigeni - imaju identine epitope koji se ponavljaju - uglavnom ugljeni hidrati i nukleinske kiseline, i povrine elija - globularni proteini nisu multivalentni, ukoliko nisu u agregatima
B elijski epitopi
At se vezuje za epitop slabim NEKOVALENTNIM interakcijama, koje funkcioniu na maloj udaljenosti. Za jaku vezu, Ag-vezujue mesto i epitop moraju imati komplementarne oblike koji omoguavaju da grupe koje reaguju budu blizu jedna drugoj Mali ligandi (kao to su mali oligonukleotidi, peptidi i hapteni) se smetaju u dep Ag-vezujueg mesta
Globularni proteini reaguju sa antigenom na drugaiji nain: At ostvaruju kontakt sa ovakvim antigenima du velike ravne povrine
B elijski epitopi
Na nativnom proteinu generalno se sastoje od hidrofilnih AK na povrini proteina koje su topografski pristupane membranski vezanim ili slobodnim At
- AK sekvence koje su sakrivene u unutranjosti proteina esto se sastoje od preteno hidrofobnih AK, i mogu funkcionisati kao B elijski epitopi tek kada se protein denaturie
B elijski epitopi
Nepreklapajue determinante - prostorno su odvojene, pa se dva ili vie molekula At moe vezati za jedan antigen
Preklapajue determinante - blizu jedna drugoj, pa vezivanje At za jednu determinantu moe steriki ometati vezivanje At za drugu determinantu
B elijski epitopi
mogu sadravati sekvencijalne ili nesekvencijalne AK
Linearne (sekvencijalne, kontinualne) determinante epitopi formirani od susednih AK rezidua; priblino 6 AK Konformacione (nesekvencijalne) determinante formiraju se od AK rezidua koje su udaljene u primarnoj AK sekvenci, ali su prostorno pribliene uvijanjem molekula proteina Sekvencijalne i nesekvencijalne determinante generalno se ponaaju drugaije kada je protein denaturisan ! Neoantigenske determinante - epitopi koji nastaju promenom kovalentne strukture proteina (npr. putem fosforilacije ili proteolize)
T elijski epitopi
1959.god: 1o imunizacija sa nativnim proteinom: samo nativni protein, a ne denaturisani, moe izazvati 2o humoralni i.o. Suprotno, i nativni i denaturisani protein mogu izazvati 2o elijski i.o. 1980. god.: postalo je jasno da T Ly ne prepoznaju nativni protein, ve protein preraen do peptida
Veina T limfocita prepoznaje samo peptide vezane za AP u sklopu MHC molekula to znai da T elijski imuni odgovor izazivaju samo proteinski antigeni (jer se jedino peptidi vezuju za MHC) Epitopi koje prepoznaju T Ly su esto unutranji tj. nalaze se unutar proteinskog molekula T limfociti su specifini za AK sekvencu peptida tj. prepoznaju samo linearne determinante (a ne konformacione, jer se za leb MHC molekula mogu vezati samo peptidi u linearnoj konformaciji, a takvi peptidi ne mogu formirati konformacione determinante)
Prirodna antitela u cirkulaciji zdravih osoba su antitela na Tnezavisne antigene (polisaharide). Ova antitela su niskoafinitetna (primer: antitela na A i B glikolipidne antigene krvnih grupa).
Ako se na primer neka osoba imunizuje multideterminantnim proteinskim antigenom, obino su T limfociti koji odgovaraju na takav antigen specifini za jednu ili nekoliko linearnih AK sekvenci. Ovi epitopi se nazivaju IMUNODOMINANTNI epitopi ili determinante.
Imunogenost proteinskih antigena odreena je MHC molekulima:
1. Imunodominantni epitopi su najverovatnije oni koji se najbolje vezuju (sa najveim afinitetom) za MHC molekule. 2. Ekspresija odreenih alela II klase MHC u nekoj osobi odreuje sposobnost te osobe da odgovori na pojedine antigene. Kao to je poznato, ovo je uslovljeno time to se razliiti aleli II klase razlikuju u svojoj sposobnosti da veu razliite antigenske peptide i zbog toga stimuliu specifine Th elije.