You are on page 1of 56

Antitelo struktura

Antitelo
At specifino vezuje Ag
- u fazi prepoznavanja (kao R za antigen na membrani B limfocita) - u efektorskoj fazi humoralnog imunskog odgovora

Distribucija antitela
- u biolokim tenostima:

plazmi/serumu, sekretima (mukus, mleko) intersticijskoj tenosti u tkivima

- u B limfocitima:

u citoplazmatskim organelama (ER i Goldi kompleks) na membrani

- vezuju se za povrinu nekih elija (fagociti, NK i mast elije imaju FcR)

Izdvajanje (preiavanje) antitela


Krv (plazma) serum (antiserum; pojam titra)

koagulacija

Proteini plazme (seruma): -albumini -globulini Elektroforezom: III frakcija globulina gamaglobulini Imunoglobulini =Antitela

Izdvajanje Ig iz biolokih tenosti: 1. Precipitacija amonijum sulfatom 2. Hromatografske tehnike

Struktura antitela
dva meusobno identina kraa polipeptidna lanca (laki lanci, eng. light, L, oko 24 kDa) i dva meusobno identina dua polipeptidna lanca (teki lanci, eng. heavy, H, od 55 do 70 Kda)
Lanci su aranirani u obliku slova Y

Molekulske veze izmeu H i L lanaca

Kovalentne veze koje povezuju L i H lance su disulfidne veze Disulfidne veze povezuju i dva H lanca

Domeni
Rane studije su pokazale odreenu pravilnost u strukturi svih Ig I L i H lanci : Svakih 100-110 AK ima 60AK uvijenih u globularnu strukturu: DOMEN

Domeni nastaju mnogostrukim savijanjem lanca, ne u strukturu aheliksa, ve tako da se od niza antiparalelno postavljenih lanaca stvaraju dve b-nabrane ploe, meusobno povezane disulfidnim mostom

Domeni
Varijabilnost u sekvenci je ograniena na prvi domen L i H lanca
Varijabilni (V) domeni L i H lanca (VL,VH) VL i VH formiraju antigen-vezujue mesto (paratop) Ostali domeni su relativno konstantni Konstantni (C) domeni L i H lanca (CL i CH) CH domeni su odgovorni za ostvarivanje efektorskih (biolokih) funkcija At H lanci: 1 V domen i 3 do 4 C domena L lanci: 1 V domen i 1 C domen

Varijabilni i hipervarijabilni regioni Ig


Amino terminalna AK sekvenca (V domen, V region) varira od jednog do drugog L i H lanca Ig Varijabilnost u AK sekvenci je koncentrisana u odreenim segmentima V domena hipervarijabilni regioni (HV regioni) Kabat i Wu su razvili plot varijabilnost da bi merili distribuciju varijabilnih AK Naena 3 HV regiona, duine oko 10AK, i u L i u H lancu

Varijabilni i hipervarijabilni regioni Ig


HV regioni = CDR (engl.complementarity determining regions)
HV regioni su AK regioni koji ostvaruju kontakt sa epitopom i u prostoru formiraju povrinu koja je komplementarna trodimenzionalnoj strukturi antigena Regioni izmeu HV regiona koji ine ostatak V domena pokazuju manju varijabilnost (eng. framework, okvirne sekvence; postoje 4 u svakom V domenu)

Definicija varijabilnosti
Odnos broja razliitih AK na datoj poziciji u odnosu na uestalost najee AK na toj poziciji se definie kao VARIJABILNOST Primer: sekvencirano je 63 L lanaca i etiri razliite AK su naene na poziciji 7. Serin se pojavio 41 put, tj. uestalost 41/63=0.65. Otuda, 4/0.65=6.15 varijabilnost

Plot varijabilnosti

Plot varijabilnosti

CDR Petlje

Vezivanje antitela za antigen (globularni protein)

Sa globularnim proteinom, kontakt se ostvaruje du velike ravne povrine; Viestruki kontakti sa Ag-om. Najjai kontakt je sa CDR3
Prilikom vezivanja nekih antigena, jedan ili vie CDR mogu biti van regiona kontakta sa antigenom Neke AK okvirnog regiona takoe mogu formirati kontakt sa Ag

Antigeni variraju u veliini i kompleksnosti

Protein: Influenza haemagglutinin

Hapten: 5-(para-nitrofenil fosonat)pentanoina kiselina

Antitela reaguju sa antigenima na razliite naine


Hapten se umee u dep antitela

Antigen reaguje sa izduenom povrinom antitela

Konstantni (C) regioni Ig


C regioni L i H lanca sastavljeni su od C domena

Na osnovu razlika u strukturi C regiona H lanaca antitela


se mogu podeliti u razliite klase (izotipove) i subklase

Slinosti u AK sekvenci, ali svaka klasa ima


jedinstvenu strukturu H lanca

Postoji pet klasa: IgA, IgD, IgE, IgG i IgM Kod oveka:IgG ima 4 subklase (IgG1 do IgG4),
IgA ima 2 subklase (IgA1, IgA2) kod mieva: IgG izotip je podeljen u IgG1, IgG2a, IgG2b i IgG3

Klase humanih antitela


Klasa Ig Subklase Koncentracija u serumu (mg/ml) Poluivot u serumu (dani) Sekretorna forma

IgG

IgG 1-4

13.5

23

monomer

IgM
IgA

Nema
IgA1, 2

1.5
3.5

5
6

pentamer
monomer, dimer, trimer monomer Nema

IgE IgD

Nema Nema

0.05 U tragovima

2 3

IgG subklase
IgG1, IgG2, IgG3, IgG4 Imaju oko 90% homologije u AK sekvenci Razlikuju se u broju i rasporedu interlananih disulfidnih veza Ovo dovodi do razlika u funkcionalnim osobinama subklasa

IgG subklase

Teki lanci Ig

Teki lanci se obeleavaju grkim slovima koja odgovaraju imenu klase: g, a, m, e, d (za IgG, IgA, IgM, IgE, IgD)

H lanci IgM i IgE klase imaju 4 C domena


H lanci IgG, IgA i IgD klase imaju 3 C domena

Ovi domeni su oznaeni kao CH domeni


Numeriu se poev od N- do C- terminalnog kraja lanca (npr. CH1, CH2 i td.) U svakom izotipu, ovi regioni se mogu oznaiti jo specifinije (npr. Cg1, Cg2 i Cg3 u IgG).

Razliite klase ili subklase antitela ostvaruju razliite


efektorske funkcije.

Laki lanci Ig
Postoje dva tipa lakih lanaca, oznaenih kao k i l
Razlikuju se po AK sekvenci konstantnih (C) domena

Molekul antitela ima ili dva k lanca ili dva l lanca, ali
nikada po jedan od svakog

Odnos kapa / lambda lanci


kod ljudi: 2:1 kod mieva: 20:1

Zglobni region Ig
g, d i a lanci imaju AK sekvencu (60 do 100 AK) izmeu CH1 i CH2 domena koja nije homologna sa ostalim domenima Obezbeuje fleksibilnost IgG, IgD i IgA molekula Bogat u cisteinu i prolinu Ostaci cisteina formiraju interlanane disulfidne veze koje dre dva H lanca zajedno Ig M i IgE nemaju zglobni region

Struktura antitela
Porter i Nisonoff su koristili enzime da razgrade Ig; prouavali funkciju izolovanih fragmenata Edelman je tretirao Ig redukujuim agensima koji razgrauju S-S veze; prouavao rezultujue polipeptidne lance
Edelman and Porter
Nobel-ova nagrada 1972. za njihova otkria koja se odnose na strukturu antitela

Fragmentacija Ig
Fab fragment vezuje antigen Fc fragment kristalie

Antigenske determinante (epitopi) Ig


Molekuli antitela su proteini i stoga mogu biti imunogeni. Da bi
dobili antitela protiv imunoglobulina neophodno je da imunoglobulini koji se koriste prilikom imunizacije u celini ili delom budu prepoznati kao strani Ako se imunizuje ivotinja jedne vrste imunoglobulinima druge vrste, produkovana antitela su specifina za epitope (AK sekvence) koji su prisutni u konstantnim regionima L i H lanaca IZOTIPSKE deteminante Kada se jedna ivotinja imunizuje imunoglobulinima dobijenim iz druge ivotinje iste vrste, produkovana antitela usmerena su na tzv. ALOTIPSKE i IDIOTIPSKE determinante

Antigenske determinante (epitopi) Ig


Izotipske determinante (gr. isos=jednak, isti) su epitopi prisutni u C regionima lakih i tekih lanaca.

*Na osnovu izotipske specifinosti razlikuje se pet klasa humanih imunoglobulina, potklase, klase lakih lanaca i imunoglobulini razliitih ivotinjskih vrsta.
Alotipske determinante (gr. allos=drugaiji, drugi) su epitopi (alotopi) u C regionima lakih i tekih lanaca

*Na osnovu alotipske specifinosti razlikuju se imunoglobulini jedinki u okviru iste vrste, te su alotipovi genetski markeri jedinki.
Idiotipske determinante (gr. idios=svoj, vlastiti) su epitopi (idiotopi) smeteni u hipervarijabilnim regionima.

*Idiotipska specifinost razlikuje molekule imunoglobulina u okviru istog izotipa i istog alotipa, a na osnovu specifinosti za odgovarajui antigen.

Alotipovi Ig
Kod oveka alotipovi su okarakterisani za:

sve etiri IgG subklase (Gm markeri, preko 25 razliitih alotipa) jednu IgA subklasu (za IgA2 ; Am markeri, 2 razliita alotipa) k lanac (Km, 3 razliita alotipa) Koriste ih forenziari
Alotipovi pruaju bioloku prednost na neke infektivne agense tj. imaju efekat u infekciji Npr. Km (1) alotip je efikasniji od drugih Km alotipova kapa lanaca u odbrani od H. influenze tipa B

Sekretorna i membranska forma Ig


Razlikuju se u AK sekvenci karboksi-terminalnog kraja C regiona H lanaca. Sekretorna forma Ima hidrofilne AK u karboksi-terminalnom kraju (rep)

Duina repa se razlikuje meu razliitim klasama


(m lanac - 21 AK, g3 - 3 AK)

Membranska forma
Transmembranski region od hidrofobnih AK i citoplazmatski domen koji se znaajno razlikuje izmeu razliitih izotipova

Citoplazmatski deo samo od 3 AK

- ima 21 AK

Citoplazmatski deo je od 28 AK

- ima 3 AK

*Kod membranskih IgM (slika) i IgD molekula, citoplazmatski deo H lanca je kratak, samo 3AK; * Kod membranskih IgG (slika) i IgE molekula neto je dui, do 30 AK

Monomerni i polimerni Ig
IgG, IgE, IgD, i svi membranski Ig su monomerni. IgM i IgA mogu formirati polimere Ovi polimeri se formiraju interakcijom izmeu repnih delova. m lanac ima dugi rep (21 AK) koji je ukljuen u formiranje pentamera. Polimerni IgM i IgA molekuli takoe sadre dodatni polipeptidni lanac (137 AK, 15 kDa) oznaen kao J lanac (eng. joining chain)

J lanac je disulfidno vezan za repove i stabilizuje multimerni kompleks.

Monomerni i polimerni Ig

Sinteza Ig
Laki i teki lanci Ig se sintetiu u ER Savijanje i asocijacija lanaca je kontrolisana proteinima iz ER koji se nazivaju aperoni (kalneksin i BiP, eng. vezujui protein). Kovalentno vezivanje pomou disulfidnih veza i glikozilacija takoe se odvijaju u ER. Posle formiranja, molekuli Ig se oslobaaju aperona i usmeravaju u Goldi kompleks, gde se mogu modifikovati ugljeni hidrati. Zatim se antitela usmeravaju ka plazma membrani, gde se vezuju za membranu ili bivaju sekretovana procesom egzocitoze.

Funkcije antitela

Vezivanje antigena (posredovano Fab fragmentom) Efektorske funkcije (posredovane Fc fragmentom)

Vezivanje antitela za antigen:

nekovalentne veze
Elektrostatike sile Vodonine veze Van der Waals veze Hidrofobne veze privlaenje izmeu suprotnih naelektrisanja H izmeu elektronegativnih atoma Fluktuacije u elektronskim oblacima oko molekula suprotno polarizuju susedne atome Hidrofobne grupe se pribliavaju i iskljuuju vodu (ukljuuju Van der Waals veze)

Afinitet: Jaina veze izmeu jednog antigen-vezujueg mesta antitela i epitopa antigena
Afinitet se uobiajeno predstavlja konstantnom disocijacije (Kd), koja ukazuje na koncentraciju antigena koja je neophodna da bi antigen-vezujua mesta polovine svih molekula antitela prisutnih u rastvoru bila zauzeta.

Mala Kd ukazuje na visoko-afinitetne interakcije


Avidnost: Ukupna jaina vezivanja izmeu vievalentnog antitela i multivalentnog antigena

Strukturne karakteristike antitela vezane za prepoznavanje antigena


Specifinost
Nekada antitela produkovana protiv jednog antigena mogu da se veu za drugi antigen koji je strukturno (hemijski) srodan prvom antigenu, tj. imaju istu antigensku determinantu (unakrsna reakcija).

Raznolikost
Svaka individua pravi neverovatno veliki broj strukturno razliitih antitela, moda i do 109, pri emu svako antitelo ima razliitu specifinost.

Afinitet i avidnost
*Sazrevanje afiniteta

Zato antitelima treba Fc region?


F(ab)2 fragment moe
Detektovati Ag Precipitirati Ag

Neutralisati Ag tj. blokirati aktivna mesta toksina ili patogena


Blokirati interakciju izmeu domaina i patogena

ali ne moe aktivirati


Inflamatorne i efektorske funkcije vezane za elije Inflamatorne i efektorske funkcije komplementa

ANTIGENI
Antigen - bilo koji molekul koji se vezuje za At ili TR Imunogen- makromolekuli koji izazivaju imunski odgovor

Hapten - obino jedinjenja male MM; Nemaju sposobnost da izazovu imunski odgovor, ali se vezuju za At. Vezivanjem za nosa postaju imunogena.
Imunogenost; antigenost

Uslovi imunogenosti
Stranost Relativna molekulska masa Hemijska sloenost (homopolimeri, kopolimeri, prisustvo aromatinih AK) Osetljivost na preradu i prezentaciju (polimeri D-AK su slabi imunogeni jer se ne prerauju u AP) Oblik unoenja Put unoenja antigena i doza Genetski faktori (Ir geni=MHC geni); npr.polisaharid izolovan iz kapsule pneumokoka imunogen je za oveka i mia, a nije imunogen za kunia

Prirodni i vetaki antigeni A. Prirodni antigeni


-Proteini; najbolji imunogeni, bez obzira da li su sami ili su u kompleksu sa drugim jedinjenjima (lipoproteini , glikoproteini) - Polisaharidi; mogu biti imunogeni; mogu biti u kompleksu sa proteinima i lipidima - Lipidi i nukleinske kiseline generalno nisu imunogeni, ukoliko nisu u kompleksu sa proteinima ili polisaharidima za stimulaciju B elijskog imunskog odgovora lipidi se koriste kao hapteni; tako su dobijena antitela za prednizon, leukotriene, HCG, vitamin E itd; Za elijski-posredovan imunitet, imunogeni su proteini i neki lipidi i glikolipidi (npr. neki T limfociti (npr. gd+T Ly i NK-T Ly) prepoznaju lipide u sklopu CD1 (nepolimorfan, slian klasi I MHC, ali nije kodiran MHC genima)

elijski antigeni (antigeni membrane, citozola, organela i jedra) i tkivni antigeni Najee kompleksi proteina, ugljenih hidrata i lipida. Najvie su prouavani antigeni eritrocita, limfocita i bakterija.

B. Vetaki antigeni
Sintetski antigeni - u celini proizvedeni u laboratoriji - homopolimeri i kopolimeri; sintetski polipeptidi su uglavnom polimeri lizina, glutaminske kiseline, tirozina i alanina *postoji mogunost da se sintetiu najimunogeniji antigeni mikroorganizama ili njihovi epitopi i da se koriste kao vakcine Konjugovani antigeni (hapten+nosa) - sastav haptena mora biti poznat - kao nosa najee se koristi protein ili elija - Vezivanje za nosa moe biti in vitro i in vivo (vezivanje lekova za proteine u organizmu moe dovesti do alergijskih reakcija)

ANTIGENSKE DETERMINANTE (EPITOPI)

Antigenske determinante su delovi makromolekularnih antigena za koje se vezuju antitela U sluaju proteinskih antigena koje prepoznaju T limfociti, epitopi su peptidni fragmenti vezani za MHC molekule Polivalentni (multivalentni) antigeni - imaju identine epitope koji se ponavljaju - uglavnom ugljeni hidrati i nukleinske kiseline, i povrine elija - globularni proteini nisu multivalentni, ukoliko nisu u agregatima

B elijski epitopi
At se vezuje za epitop slabim NEKOVALENTNIM interakcijama, koje funkcioniu na maloj udaljenosti. Za jaku vezu, Ag-vezujue mesto i epitop moraju imati komplementarne oblike koji omoguavaju da grupe koje reaguju budu blizu jedna drugoj Mali ligandi (kao to su mali oligonukleotidi, peptidi i hapteni) se smetaju u dep Ag-vezujueg mesta

Globularni proteini reaguju sa antigenom na drugaiji nain: At ostvaruju kontakt sa ovakvim antigenima du velike ravne povrine

B elijski epitopi
Na nativnom proteinu generalno se sastoje od hidrofilnih AK na povrini proteina koje su topografski pristupane membranski vezanim ili slobodnim At

- AK sekvence koje su sakrivene u unutranjosti proteina esto se sastoje od preteno hidrofobnih AK, i mogu funkcionisati kao B elijski epitopi tek kada se protein denaturie

B elijski epitopi
Nepreklapajue determinante - prostorno su odvojene, pa se dva ili vie molekula At moe vezati za jedan antigen
Preklapajue determinante - blizu jedna drugoj, pa vezivanje At za jednu determinantu moe steriki ometati vezivanje At za drugu determinantu

B elijski epitopi
mogu sadravati sekvencijalne ili nesekvencijalne AK

Linearne (sekvencijalne, kontinualne) determinante epitopi formirani od susednih AK rezidua; priblino 6 AK Konformacione (nesekvencijalne) determinante formiraju se od AK rezidua koje su udaljene u primarnoj AK sekvenci, ali su prostorno pribliene uvijanjem molekula proteina Sekvencijalne i nesekvencijalne determinante generalno se ponaaju drugaije kada je protein denaturisan ! Neoantigenske determinante - epitopi koji nastaju promenom kovalentne strukture proteina (npr. putem fosforilacije ili proteolize)

T elijski epitopi
1959.god: 1o imunizacija sa nativnim proteinom: samo nativni protein, a ne denaturisani, moe izazvati 2o humoralni i.o. Suprotno, i nativni i denaturisani protein mogu izazvati 2o elijski i.o. 1980. god.: postalo je jasno da T Ly ne prepoznaju nativni protein, ve protein preraen do peptida

Veina T limfocita prepoznaje samo peptide vezane za AP u sklopu MHC molekula to znai da T elijski imuni odgovor izazivaju samo proteinski antigeni (jer se jedino peptidi vezuju za MHC) Epitopi koje prepoznaju T Ly su esto unutranji tj. nalaze se unutar proteinskog molekula T limfociti su specifini za AK sekvencu peptida tj. prepoznaju samo linearne determinante (a ne konformacione, jer se za leb MHC molekula mogu vezati samo peptidi u linearnoj konformaciji, a takvi peptidi ne mogu formirati konformacione determinante)

Timus (T) - zavisni antigeni

Proteini Prepoznaju ih i T i B limfociti

T i B limfociti prepoznaju razliite


epitope proteinskog antigena

Timus (T)-nezavisni antigeni


Neproteinski antigeni: polisaharidi, lipidi i nukleinske
kiseline

Aktiviraju B limfocite i stimuliu produkciju At u


odsustvu T limfocita

Ne mogu da se prerauju i prezentuju u sklopu MHC


molekula

Veina T-nezavisnih antigena su polivalentni


mogu izazvati maksimalno povezivanje tj. grupisanje IgR na B Ly, to dovodi do aktivacije B Ly u odsustvu T Ly; Pored toga mnogi polisaharidi aktiviraju komplement alternativnim putem (stvara se C3d koji se vezuje za Ag i obezbeuje drugi signal za aktivaciju B limfocita)

Humoralni imunski odgovor na proteinske (T-zavisne) i neproteinske (T-nezavisne) antigene se razlikuje !


Karakteristike humoralnog imunskog odgovora na T-zavisne antigene Postoji : switch (promena) izotipa, afinitetno sazrevanje i sekundarni imunski odgovor (memorijske B elije) Karakteristike humoralnog imunskog odgovora na T-nezavisne antigene Ne postoji : switch (promena) izotipa, afinitetno sazrevanje i sekundarni imunski odgovor (memorijske B elije)

Praktini znaaj T- nezavisnih antigena:

Mnogi polisaharidi elijskog zida bakterija pripadaju ovoj


grupi antigena, pa je humoralni imunitet glavni mehanizam odbrane protiv infekcija izazvanih ovim bakterijama.

Zbog toga, osobe sa uroenim ili steenim deficijencijama


humoralnog imuniteta su posebno osetljive na infekcije izazvane pneumokokom, meningokokom i Haemophilus-om

Prirodna antitela u cirkulaciji zdravih osoba su antitela na Tnezavisne antigene (polisaharide). Ova antitela su niskoafinitetna (primer: antitela na A i B glikolipidne antigene krvnih grupa).

IMUNOGENOST PROTEINSKIH ANTIGENA

Ako se na primer neka osoba imunizuje multideterminantnim proteinskim antigenom, obino su T limfociti koji odgovaraju na takav antigen specifini za jednu ili nekoliko linearnih AK sekvenci. Ovi epitopi se nazivaju IMUNODOMINANTNI epitopi ili determinante.
Imunogenost proteinskih antigena odreena je MHC molekulima:

1. Imunodominantni epitopi su najverovatnije oni koji se najbolje vezuju (sa najveim afinitetom) za MHC molekule. 2. Ekspresija odreenih alela II klase MHC u nekoj osobi odreuje sposobnost te osobe da odgovori na pojedine antigene. Kao to je poznato, ovo je uslovljeno time to se razliiti aleli II klase razlikuju u svojoj sposobnosti da veu razliite antigenske peptide i zbog toga stimuliu specifine Th elije.

You might also like