Petar II Petrovi Njego

Lijek jarosti turske

Prvo tampano izdanje objavljeno je na Cetinju 1834. godine. Prvo elektronsko izdanje objavljuju 2001. godine Projekat Rastko - Cetinje i Srpska zemlja Crna Gora.

PJESNA ZA VIDA I MIRETU, KAKO SU SKUPILI ETU I UZELI TOP S SPUA Vino pili dvije etobae, etobaa Vido i Mireta, na obali Zete glasovite u Paie, selo ponosito, na visoku kulu Agiinu, ba Agice, kneza od Paiah. Vino piju, razgovaraju se e je koja ostala sramota Branima i Crnogorcima u Turakah jal' druge krajine. I takvi su makul uinili da sramote ostanulo nije Branima ni Crnogorcima u Turakah ni na kraju drugom dosim jedna bruka i sramota: "Kad s Turcima bojeve inismo i krvave rate zavodismo, uzee nam dva topa ognjena; putie ih tri nae nahije bez proliva krvi od junaka i bez rane i bez mrtve glave. To je svakom od nae krajine pripasalo ensku opregljau, daje takve nigda bilo nije." Pa s' u vino kunu etobae svojim zdravljem i svojim orujem da e etu pokupiti malu, s etom poi Spuu krvavome i sa njega topa ugrabiti, habernika Skandarbega bana

(koji sjedi na bedem od Spua, daje haber u tursku krajinu kad udare brdski vitezovi na tri tvrde od Spua kapije), jali svoje izgubiti glave. Tek zakletvu ovu uinie, na lagane noge ustadoe, s kule pale dvije abernjae, abernjae, pak i ledenjae. Haber Brdu poe prostranome; svi etnici divno poznadoe da su puke njina etobae, etobae Vida i Mirete; bre tre kuli u Paie, eno oni ispijaju vino. Skupie se trideset etnikah, te mi sjeli ispijati vino ba sa svoje dvije buljugbae. A to u ti lakardiju duljit? eta ti se otlen podignula prie zore i prie sabaha (do sabaha tri sahata bjee), obrnula k Spuu krajinome, dva je polja prekasala vuki, drebanika, pak i Limanika, Visoicu vuki i hajduki, doklen Spuu na kapiju doe. Ali evo muke za junake: na gradu je gvozdena kapija, na kapiji brava dubrovaka, zatvorena, pak je zaklopjena, a na vrata etiri soldata od nigzama car-Otmanovia, te uvaju gradu karaulu od Branah, krvave krajine. eta pred grad malo poinula, potegnula iz tuluma vina, doklena im bog i srea dade i zaspae etiri soldata u krvavu kulu karaulu. Kako eta ono opazila, drug se drugu penje na ramena, a najgornji njini buljugbae, iskoie na bedem od grada. A to u ti lakardiju duljit? Iskoie, pa ga preskoie, uskoie kuli karauli, te od kule salomie vrata i svezae etiri soldata, otvorie od grada kapiju,

te u gradu etu uvedoe, uvedoe, pak je izvedoe na bedemu k topu aberniku. A ta u ti lakardiju duljit? Ve niz bedem topa otiskoe. Stade zveka bedem i kapiju, stade crne zemlje tutnjavina, potrese se sva turska krajina, a lome se srajli penderi od tegote pusta habernika. Turci misle e se zemlja trese jal' grom ubi kulu karaulu; ustadoe na noge lagane, otrae kuli karauli, ali vide otvorena vrata i svezana etiri soldata. Iskoie gradu na kapiju, nego brdske puke zapucae i u gradu Turke zatvorie. A to u ti lakardiju duljit? Ve Brani topa odvukoe. Turci tre na Spuku Glavicu, te klikuju varo Podgoricu, velju Zetu, ljutu Malesiju. Ubrzo im velji indat doe: pet hiljadah ljuta krajinika, a pred njima Lekiu spahija i delija od Grudah kadija i od Spua Mehmet-kapetane. A ta u ti lakardiju duljit? Okrenue s vojskom, udarie u krvavom Kosovome Lugu na Jatrebu, na selo maleno; tu smislili topa osvetiti. No e srea, tu je i nesrea: vojsku straa opazila mala, otrala, u selo kazala. Zapadoe tridest i tri druga i na sebe napustili Turke. Turci zagon k selu uinie, pet est kuah ognjem opalie, no se ljuto brane Kalezii, biju Turke, klikuju Brane. U tome im, indat sustignuo: od krvava sela urioca stasalo im devedeset drugah, a pred njima Ristanov Stefane s pobratimom ikniem Stefanom. Kako doe, u Turke udrie. A ta u ti lakardiju duljit?

Salomie silu i krajinu. Turci bjee Kosovijem Lugom, eraju ih brdski vitezovi. Do Suice dok dognae Turke deset su im okinuli glavah i ezdeset udarili ranah; jot spahija i Grudah kadija u bjeanje sablje izgubili. ivi Turci oruje baali da Brane njime zamamljuju, pa se grdni i razbjeni Turci povratie Spuu, Podgorici. Proite se, Turci, vojevanja i na ljuta Brda udaranja, jali ete jopeta bjeati, bez oruja krvavi skakati. Ponosi se, ti krajino naa! Doklen raa onakve junake kao to je Vido i Mireta, ne ostaje bruke i sramote Crnoj Gori ni na jednom kraju.

UDARAC NA MARTINIE 1832. goda. 23. aprila Poleelo tridest gavranovah, gologlavi, slomjenijeh krilah, od enara i turske krajine, Podgorice, Spua i abljaka. To ne bili, kau, gavranovi, ve trideset od krajine agah. Preleee Zetu i Cijevnu, prebrodie Blato i Bojanu, proleee od grada kapijom, doklen na grad Skadar izleee. Vijali se, pak su poinuli na sokata i vizirska vrata; grau tuni zamuklijem glasom: "Aman, eman, estiti veile, Mehmed-pao, muhur-saibijo! Ve ovako ivjet ne moemo od vlakijeh silnijeh zmajevah: izlijeu iz krvavih gorah, doleuju nama na bedeme; mi se od njih mai ne smijemo ni iz grada nosa iznijeti, a kamoli boja uiniti na megdanu i polju iroku. Uzee nam polja i livade;

to ni bjehu hani i duani to su njima ovarske stajnice; agaluci i nai itluci to drae carevu krajinu tud se njima rairuju ovce. Age smo ti bez nita ostale, ostanuli age i spahije; propa nam je perin kroz kapicu. I te bismo jade oprostili da smijemo ralo ufatiti, ufatiti ralo i motiku, da se hlebom moemo raniti. Nego aman, glavi gospodare, ti osveti krajinike Turke!" Kad razumje muhur-saibija, on agama tako besjedio: "Age Turci, alosna vi majka! Ja vi od njih pomoi ne mogu, jer su oni stari vitezovi, koji su se svagda nauili lomit vojske turske i svaije. Car je eman Bogu uinio da ve na njih nikad vojtit nee, a i da bi moga navojtiti, nee Rusu hajtar itetiti; reeno je od njih sjeet s mirom, kada su se dosad odbranili." Ama jopet Turci zavikae: "Mi, veile, ne traimo vojsku da s njom hara vlaku Goru Crnu, ve nam podaj pet hiljadah vojske i sa vojskom tri topa ognjene da na jedno pleme udarimo kojeno je nakraj Gore Crne Martini se po imenu zove, da to kleto pleme poharamo. Onojeste nainilo kule blizu Spua, krvavoga grada, gaa sa njih po bedemu Turke. Sad je njima lasno udariti i to pleme kleto istraiti: sve su druge izjavile ovce do krvava sela Martinia; njine pasu sitnu etelinu do bedema od naega Spua, ne boje se cara ni vezira, za nas druge odavna ne mare. Tu je lasno njima udariti: stotina je ovarah obanah, deset hiljad b'jelijeh ovacah

i hiljada konjah i volovah. Ako bog da i Muhamed svetac te to kleto pleme istraimo, s tijem emo Brda ustraiti, od gradovah naih odagnati, nego vojsku al' sve posijeci!" Kad njih zau Mehmed Raid-paa, vidi mnogo da ne trae vojske, ree njima i dade njim' vojsku, pet hiljadah od svoga nigzama, a etiri ljuta Arbanasa, i pred vojskom mlada Mehmed-pau i etiri glasite zelenka. Otolen se vojska okrenula, doklen spade varo-Podgorici. Vojska metnu Ribnicom atore, od kraj grada do krvava mosta. Tu trajala dana tri etiri, tu trajala i tu vijeala. Divan paa vije uinio: tek se smre i sunce utee, na etvoro razredio vojsku; jednu paa sebe ostavio, drugu dade begu od Kavaje, treu dade Lekiu spahiji, a etvrtu spuku Selman-agi. Pa se s vojskom nono okrenue, nono poli, nono Spuu doli, k selu poli sa etiri strane: paa svojom nasred sela poe, na bijele kule Radovia, beg s njegovom na uranovia, a spahija put sela Glizice; aga poe potokom na Crkvu. No begova najpre udri vojska na valjatno selo uranovo, neke manje kue popalie i etiri glave ugrabie. No se kua uranova brani; u kule se deset zatvorili, Turke biju, kliu Martinie. No im niko pomoi nemae, jera vrsni bjehu u planinu tijeh dana izjavili ovce. uje pokli Vojvodia Rade, te istra pred bijelu kulu; odmah svoga pali deferdara, te klikuje brau Martinie. Dvadest ih se bre okupilo; pomislili da je jedna vojska,

itro tre k selu uranovu. No im loa srea priskoila; selo bjee bego uminuo i sa njime sva vrsnija vojska, te se srete s Vojvodiem Radom i sa ono dvadeset momadi. Ubie se bojem estokijem, al' Vojvodi - i od traga mu je! pali svoga bistra deferdara, divno bega od Kavaje zgodi posred puca, e mu dua kuca, na puce mu izagnao duu. U to paa straga udario, s desne strane Lekiu spahija, a s lijeve spuki Selman-aga, meu sobom momad zatvorili. estoko se brane Martinii, no im turska sila odoljela: desetinji glave otkidoe, one deset ljuto obranie. No klikuje Vojvodiu Rade: "Aj, e ste mi do dva bratueda? e si mene, Stefo i Gavrile? Kuu vama Turci iskopae! Ve su mene obranili ljuto; na mene su sedam osam ranah, sad me dvoje ubi sendirlijah, obje su mi noge salomile brane strica Milutina mrtva da mu muku ne odnesu glavu. Viu - mene pomo ne moete, no grabite robje od Turakah, jera vi ga svega porobie." Ono Stefo uje i Gavrile i sa njima ezdeset obanah; u junakah pukla srca iva, te u Turke zagon uinili. Svu niz selo salomili vojsku; do mramora Mehmed Kokotlije tridest i tri otkinuli glave; od mramora do dno Potoinah etrnaest otkidoe glavah. Dok im dobra pomo priskoila sto Crnacah s Puljeviem Radom; od upine Crnci udarie na barjake bega zadrinskoga; tu istoga bega posjekoe i desetak oko njega glavah. Bega ubi Puljev Radovane, a Milutin bratani posjee.

U to Brda druga priskoie svi Piperi i Bjelopavlii; zajmie se poljem za Turcima. Da je kome stati pogledati kako Turci tre na koiju! Ita u grad svaki sakrit iju. No im tako bog i srea dade jera im se blizu nagna Spue, tere u grad grdni utekoe. Tu pogibe Martiniah deset, a Turakah triput po pedeset. Martinii, srpski sokolii, svagda li se spravni nalazite, te careve pae ispravljate sa pucima vaijeh arakah, da se ne bi koji prevario i u dublje s vojskom udario! Vi ste krilo srpskoj Gori Crnoj!

VUK PRIJATELj OVI Bijela je pokliknula vila svrh Pustoga Lisca visokoga; klie mlada Omuti-palangi po imenu Berovia Marka: "Zlo ti jutro kod ovacah, Marko! U zo as si ukrotio ovce po palanci i turskom enaru! albe su se na tebe dignule, oe tebe udariti Turci, Hercegovci krvavi junaci, od Klobuka i od Korjeniah, od Trebinja i od Nevesinja. Veziru su dodijale dave na krvave Cuce i Trenjevce na krem pasu tursku carevinu." Nego Marko odgovara vili: "Mui, vilo, stali ti s kamenom! Mene Turci udarit ne smiju doklen mi je kod ovacah Vuko, oko Vuka deset Peroviah. Vuka znadu i otprijed Turci; on se s njima i prie igrao, igrao se kvoke i piliah. Druga momad boja zaeljela, jer su male puke prifatila, a dugijeh polovina nema; boga mole da im udre Turci, da bez pare i duge nabave!

Pa dok mi je pet stotinah Cuce i toliko ljuta Ozdrinia, ne smiju mi udariti Turci. A skoro sam vjeru ufatio s Muoviem Osman-kapetanom i njegovim ljutijem Nikiem, a kad oni na me udrit nee, ne bojim se mrtva Korjenia ni lukara iz grada Trebinja." Opet vila odgovara Marku: "Zla je vjera u Turina, Marko!" Nego Marko ne obrati glave, ve uljeze jopet u kolibu. U taj doba udarie Turci, est stotinah pjeca i konjika, ovkolie ovce i torinu, posjekoe u kolibu Marka. No iskoi Golubovi Vuko ba sa ono desetak momadi iz aljinah bez pola aljinah. Kad pogleda ovce u torinu, ali su ih ovkolili Turci i od tora strugu odstruili. Onda Vuko pali deferdara, te pogodi na strugu Turina dva ubio jednog proz drugoga, pa klikuje iz kolibe Marka, a sokoli ecu oko sebe. eca gau i dobro pogau, biju Turke i torinu brane, no svjetina kad slono navali, predobije zemlje i gradove, a kamoli ovarsku torinu, odjavie niz Rudine ovce. Za njima se naputio Vue sa momau, uzdanom druinom, Rudinama razagone Turke; sav su plijen njima ugrabili jot im deset glavah otkinuli. Evo vie jada od Turakah, jer ne znaju bjeat Rudinama; ja era ih s momadima Vue, dok ih ugna u pleme Grahovo; sjekli su ih to su mogle ruke i po breme uzeli oruja. Pasi, Vue, sad Rudine s mirom, ne moe te niko ukoriti, ti si strica osvetio Marka i bratia mlada Markovia. Od tebe e zaminovat Turci,

jere si ih dobro nauio ladit kau niz travne Rudine; a ako te togo i zadiju, jopet im se ka prie pojavi, pa e ukat oganj u kapicu i probudit tursku kukavicu.

NAHIJE Crne Gore krajino i krilo, rodom svakim Italijo srpska! Njivo zlatna i livado cv'jetna i vjernou postojano gn'jezdo! Crno srce dumaninu dava, a odbini kitu i pohvalu! * Rasti, cv'jete, divoto junaka i pohvalo oca Gore Crne, ej vitetva izlealo pravo, vrsta vjerom, postojana djelom! Kami Turstvu na tvoje granice, a blago ti rodu i plemenu! * Ko se tobom porediti moe al' se djelom hrabrim pokazati? Ti si mati srpske Gore Crne, ubranilo sokolovska gn'jezda! Na tebe se teko tue Turci, slave tebe prosti stihotvorci, klik junatva i guslara fale, a najvie tvoja djela slavna. Bojevi te teki odvojie, jek puakah sv'jetu proglasie! Lome Turke svobodu si stekla, o nahijo i pleme viteko! Podobilo Sparte, Kartagene, a Srbaljah diko i pohvalo! Veziri te mnogi velji pamte liju krvcu, s tobom se bijui i pred tobom u trku bjeei; crne su im postavale majke, kako vazda, tako i danas je. Amin, boe, ko do tebe moe!