You are on page 1of 50

Tihomir Duvnjak: Porculansko lice Tihomir Duvnjak © 2013. Studio TiM © 2013. izdavač [studio TiM] V.

Babić 2, Rijeka tel. (fax) 051/677-196 www.studiotim.hr priprema materijala Tamara Modrić, Studio TiM oblikovanje naslovnice/fotografija na naslovnici Tihomir Duvnjak/Tamara Modrić tisak web2tisak, Zagreb CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 130204093 ISBN 978-953-7780-16-6

Tihomir Duvnjak

Porculansko lice

[studio TiM] Rijeka, 2013.

stojimo na liniji ždralovi, zmajevi lavovi i ljudi bojim se okrenuti glavu znam da su tamo stojimo na liniji ždralovi, zmajevi lavovi i ljudi Agati i Marijani T. D.

NEPOZNATI

Zagreb, maglovito jutro. Ponovo sam zatvorio oči i polako se počeo buditi. Sat je zvonio već treći put. Teško mi je bilo pomisliti i da otvorim oči, a kamoli da ustanem... Ipak, pogledam kroz prozor. Sivi horizont je odavao da dan neće biti ništa drugo nego maglovit i mokar... Sranje, pomislih. Nakon brzinskog jutarnjeg uređivanja izašao sam iz stana. Hodnik je bio uronjen u mrak. Upalio sam svjetlo i dodir hladne glatke plastike upozorio me na to da je stvarno hladno. Zbog toga sam odlučio krenuti stubištem i usput se razgibati, premda mi se ego, potaknut lijenošću, bunio pogledavajući prema vratima lifta. Odlučno krenem prema dolje. Između trećeg i drugog kata obuzela me zla slutnja koja je bila vezana uz čovjeka koji je ležao potrbuške. Čula su mi probudila alarm, u trenu sam se zaustavio i pokrenuo uspavani mozak. Jedino što mi je palo na pamet bilo je da ga nekako zaobiđem. Po mojoj procjeni, čovjek je bio mrtav već dva-tri sata. Zadnje godine u Zagrebu donijele su puno obračuna te nisu zaobišle ni moj, inače miran kvart. Odlučio sam da bi mi bilo najbolje da se nekako izvučem, jednostavno produžim, jer čovjeku više nisam mogao pomoći. I dok sam prolazio kraj leša, uhvatila me bezimeno kruta i ništavna hladnoća koja mi je naglo bistrila sjećanja na protekli rat. Ubrzao sam želeći što prije izići iz ove nadasve neugodne situacije. Tada se začulo okretanje brave na vratima stana koji je pripadao gospođi Dragici čiji je muž, kao vojno lice, pobjegao negdje u Bosnu još devedesetih. Otvorivši pažljivo vrata, Dragica poviri nosom u hodnik.
5

Sranje, sranje, sranje, pomislih “Dobro jutro, gospodine Lovro.” Moj jedini pribrani odgovor bio je: “Zovite policiju! U hodniku leži mrtav čovjek!” “Aaaaaaaaaaa!” vrisne Dragica. “Što se dogodilo?” “Pojma nemam, priberite se i zovite policiju.” Usplahirena gospođa Dragica je utrčala u hodnik stana i drhtavim rukama dohvatila telefon. Ja nipošto nisam htio da ih zovem sa svog telefona. Čekajući u hodniku, bilo mi je jasno da hladno, maglovito jutro može biti još puno gore. Odlučio sam iskoristiti predah i nazvati svog partnera. Telefon je dugo zvonio kad naposljetku začujem glas: “Mmm, šta je? Majku mu, pa ja još spavam...” “Ajde, stari grintavče, slušaj, ima da se nacrtaš u 8.00 u antikvarijatu, hitno je, upao sam u neko sranje, a sada nemam vremena. Kad se vidimo na kavi, sve ću ti ispričati. I, molim te, požuri, znaš da doktorica Tranfić dolazi u 9.00. Možda kupi Račića, to nam je šansa jer otkada je kriza, slabo prodajemo. U biti, da ne duljim, obuci se i crta! Ajde, bog.” “Ej”, javi se Jakov s druge strane. “Znaš da sam došao kući u jedan sat, ali ako je lova u pitanju, krećem iz ovih stopa. He, he, ajde, vidimo se.” “Važi, ajde, ajde”, odgovorio sam stisnuvši dugme na svojoj Nokiji koja je već imala nekoliko godina. Razgovor s Jakovom mi je godio i dao vremena da se malo priberem te pripremim za neugodan dan koji je slijedio. Uglavnom šuteći, gospođa Dragica i ja čekali smo policiju koja je, začudo, došla uistinu brzo. Stubištem je odjekivao bat koraka grupe policajaca. “Dobro jutro.”
6

“Dobro jutro”, odgovorimo uglas gospođa Dragica i ja. “Ja sam inspektor Zlatko. Što se dogodilo?” upitao je ne mogavši prikriti dijalekt imotske krajine. Bio je omanji, ali širokih leđa, proćelave velike glave iza koje su virile debele masne crvene uši, da bi se konačno moj pogled zaustavio na malenim očima koje su svojom sivkastozelenom bojom odavale prepredenost nadređenog. “Pa, gospodine Zlatko, što da vam kažem... Baš sam krenuo na posao i na stepenicama zatekao ovoga čovjeka, uto je izašla i gospođa Dragica i ostalo vrijeme proveli smo čekajući vas. To je sve što vam mogu reći.” “Dobro, dobro...” promrmlja zamišljeno inspektor Zlatko te se obrati policajcima: “Osigurajte mjesto zločina.” “U redu, inspektore”, odgovori mladi visoki policajac te, okrenuvši se, da znak rukom drugima. Uto se inspektor okrene i, prodorno me pogledavši, reče: “Gospodine Dukan, vi i gospođa Dragica morate poći u policijsku postaju kako biste dali detaljni izvještaj.” “Ok”, zlovoljno sam odgovorio ne želeći ulaziti ni u kakve rasprave. Premda bih bio najzadovoljniji da smo to mogli obaviti ovdje. Ali što se može, morao sam surađivati, a najgore od svega je bilo što ću ostati bez svoje jutarnje kave. I dok sam tako čekao, pojavila se Dragica odjevena u stilu ex-yu mode, s punđom, kilo pudera, crveno našminkanim usnama i velikom niskom plastičnih bisera oko vrata koji su padali na Varteksov vuneni kaput iz 80-ih godina. Unatoč svemu, nije mogla prikriti tipičan izgled oficiruše. “Pa da krenemo”, oglasi se inspektor Zlatko. “A vi, pamet u glavu, nemojte da se tko mota oko mjesta zločina. Je li jasno?” obrati se policajcima. “U redu, šefe. Ne brinite, pazit ćemo.” “Idemo, gospodo.”
7

Zadnje smo metre propuzali slijedeći ritam gospođe Dragice. Kad smo izašli u maglovito jutro, pred zgradom je već bilo užurbano te se okupio priličan broj policajaca. Ispred ulaza su nas dočekala dva policajca iz specijalne postrojbe pod punom opremom. “Dobro jutro, šefe.” “Dobro jutro”, odsutno je odvratio inspektor Zlatko i rukom nam pokazao prema policijskoj Škodi. “Izvolite”, obratio se gospođi Dragici otvorivši prednja vrata. Zatim je i sam ušao u auto. Škoda je zabrundala i mi smo krenuli laganom vožnjom prema policijskoj postaji. Dok smo se vozili, inspektor Zlatko je započeo razgovor propitkujući gospođu Dragicu o svemu i svačemu, želeći saznati o njezinu osobnom životu, mužu, stanu, penziji... Čista radoznalost. Pitanja su padala kao proljetna trava pod kosom ličkoga kosca. Meni je taj predah dobro došao, kao i činjenica što mi je inspektor uskraćivao mogućnost komuniciranja jer me stavio u drugi plan, pa sam mogao gledati kroz magloviti prozor snene prolaznike i na tren se opustiti, ne misliti ni na što. Tako sam u šutnji proveo cijeli put. To sam, između ostalog, mogao zahvaliti i prostranosti Škode koja mi je omogućila da izbjegnem nekontrolirana i dosadna pitanja inspektora Zlatka.

8

INSPEKTOR VILKO

Došavši u postaju, inspektor Zlatko me odveo do poluprazne kancelarije te mi pokazao stolicu od smeđe umjetne kože s drvenim naslonom, čiji se rukohvat već izlizalo. “Evo, izvolite sjesti”, reče i izađe iz kancelarije. Napokon, nakon dosadnih dvadeset minuta sjedenja, otvore se vrata i u prostoriju uđe naočit visok čovjek plave kose, plavih očiju, svježe obrijana lica. Odjeven u tamnoplavu dolčevitu i smeđe samterice. Cjelokupni dojam odavao je obrazovanog i razumnog čovjeka koji je više sličio na srednjoškolskog profesora nego na policijskog službenika. “Dobro jutro, gospodine Dukan. Ja sam inspektor Vilko Mandić, oprostite na čekanju, ali nešto mi se ispriječilo.” “Dobro jutro...” “Nego, da ne odugovlačimo, prijeđimo na stvar.” I listajući neke papire, nastavi: “Vi ste, gospodine, ujutro oko 8 sati i 10 minuta prvi vidjeli tog mrtvog čovjeka. Sada mi, molim vas, ispričajte tijek događaja počevši od jutra.” “Mmm... pa ništa posebno. Nakon što sam ustao i obavio jutarnje uređivanje, obukao sam se, popio kavu i izašao... Ostalo sam sve rekao inspektoru Zlatku...” “Da, da, pročitao sam i vidim da se izjave slažu s izjavama poštara i gospođe Sandre koja živi preko puta vas... Ali imam još nekih pitanja na koja bih želio čuti vaš odgovor. Jeste li poznavali pokojnika? Osobno ili po viđenju?” Pokaže mi fotografiju mladog čovjeka tridesetih godina, kratko ošišane kose i crnih očiju iznad kojih su se u polukružnom luku izvijale crne obrve. Dugo sam gledao pokušavajući se sjetiti, naslutiti, ali ništa.
9

“Ne... ovog čovjeka nisam nikada vidio.” “Sigurni ste?” upita inspektor. “Sto posto siguran.” “Ali, vidite, ima jedan detalj koji vas dovodi u vezu s pokojnikom.” To me jako iznenadilo. Što ja imam s ovim... pomislim. “Stvarno? Koji?” “Pa, vidite”, započne inspektor, “pokojnik je u ruci držao stisnuti papirić na kojem je bilo napisano vaše ime.” “Što!!! Molim!!!” ovo me uistinu zapanjilo. “Moje ime?! To je nemoguće... pa ja s ovim čovjekom nemam nikakve veze... Nevjerojatno!” “Vidim da ste iznenađeni, pretpostavio sam da ćete tako reagirati.” “Ali, gospodine Vilko, što da vam kažem... to je sigurno neka zabuna... A tko je pokojnik, ako smijem znati?” “Da, da... naravno da smijete... Ovako, pokojnik je rođen na Korzici pod imenom Mario Blanche, bez zanimanja, jedini je podatak da je dugo godina bio pripadnik Legije stranaca. Neoženjen, bez zaposlenja, nekažnjavan, kod sebe je imao 7000 € gotovine, francusku putovnicu, paketić žvakaća, kutiju plavog Ronhilla i upaljač... Ubijen je pištoljem kalibra 9 mm, a oružje je imalo prigušivač. Može li vam to možda pomoći?” “Ne, naprotiv, još sam više siguran da nemam nikakve veze s tim čovjekom i da ga nikada nisam susreo, a kamoli upoznao.” “Hmm... dobro. Ako je tako, to bi bilo sve. Želite li da vam pošaljem nekoga da vas odveze?” “Nema potrebe, mogu sam.” “U redu. Ali rekao bih vam još nešto... Ne smijete na-

10

puštati grad bez da se javite u policiju. Znate, to je u interesu istrage i morate biti dostupni na telefon.” “U redu, vidim da je stvar ozbiljna. Naravno da ću u potpunosti surađivati, budite bez brige.” “E, pa kad je tako, doviđenja... gospodine Dukan.” “Doviđenja, inspektore Vilko.” Izlazeći iz kancelarije, na dnu hodnika vidjeh gospođu Dragicu i susjedu Sandru koje su nešto užurbano raspravljale. Brzo sam se okrenuo i uputio se suprotnom stranom prema izlazu, ne želeći upadati u razgovor. Vani je magla nestala i jutro je davalo znakove da bi dan još mogao biti sunčan i lijep. U tim sam mislima krenuo prema centru grada. Spuštao sam se ulicama prema Tkalčićevoj u kojoj se nalazila moja staretinarnica, koju sam imao sreće kupiti od prodaje jedne rokoko kutijice što sam je nabavio od korčulanskog kapetana plemićke krvi čiji su korijeni sezali u 16. stoljeće. Uz kutijicu, bilo je tu i obiteljskog nakita što mi ga je kapo prodao po vrijednosti grama, a kutijicu mi je poklonio. Poslije se ispostavilo da kutijica vrijedi više od nakita, zasigurno sto puta. Tada sam o tome obavijestio kapetana koji se na to od srca nasmijao i rekao: “Bolje da je tako nego da umren, a netko od mojih susida idiota to baci u oganj... Neka je tebi sa srićon, prijatelju.” Kako sam poslije saznao, kapetan je umro bez nasljednika, a grad mu je zbog neplaćenih komunalija oduzeo imovinu koju su prepustili metkovićkom tajkunu. Zato se rado sjetim kapetanovih riječi: Neka ti je sa srićon. Koje su se i obistinile jer sam za tu kutijicu kupio derutni prostor od 35 kvadrata u Tkalčićevoj te otvorio staretinarnicu koja je sada jedna od poznatijih u Zagrebu, a i ime Kapetanova škrinja bilo je znakovito. Tako zadubljen u svoje misli, stigao sam na Kvatrić koji je vrvio užurbanim ljudima i onima koji su tu zbrku gledali kroz prozore zadimljenih birceva. Ušao sam u kafić Mate i naručio kavu. Okrećući se, ugledao sam
11

mjesto pored prozora koje je upravo oslobodio krupan čovjek velikih brkova i oštre kose. Uopće ne razmišljajući, dao sam se u lov za mjesto, želeći preduhitriti neke momke koji su to isto mjesto pikirali s ulice, ali sreća je bila na mojoj strani. Stolica je bila još topla od onoga grmalja, a i ovlaš bacih pobjednički pogled na mladu gospodu koja je u mene gledala kiselim licima gubitnika. Uto stigne i kava, mali espresso s čašom vode u kojoj je led zazvonio, kao da me poziva da se pripremim na užitak.

12

PRVA KAVA

“Izvol’te, gospon”, obrati mi se ljepuškasta konobarica plavih očiju i okrugle glave, a osmjeh je odavao da joj ne bi bilo krivo kada bih je pozvao na večeru. “Bravo... hvala.” Odmah sam se bacio na pripremljenu kofeinsku dozu kidajući vrh papirnate vrećice koji je na sebi nosio natpis Mate i sadržaj sasuo na tamnosmeđu kremu espressa. Odsutno miješajući kavu, zurio sam kroz prozor u šarenu mješavinu suncobrana, ljudi, voća, povrća. I u tom spletu boja i pokreta ugledah Jakova koji se približavao neprestano gledajući lijevo i desno, kao da nešto traži. Zbog te svoje osobine bio mi je izuzetno drag. Kretao se kao pravi istarski gonič, non-stop u potrazi za plijenom. U našem slučaju bili su to antikviteti, slike, bronca, nakit, povijesni dokumenti... u biti sve. Uz to je imao i veliko znanje što se tiče zadnjih dvjesto godina, iako je bio stručnjak za industrijske stvari s početka stoljeća, odnosno strojeve, plakate, plakete, reklame i sve ono što je išlo uz početak industrijalizacije. Prva plastika i kobalt, to su bile njegove strasti. “Di si, Jakove, kućo stara...” “Di si ti? Di je meni kava?” zagrinta Jakov. “Naruči.” Jakov je počeo davati znakove po zraku koje je konobarica trebala protumačiti kao jednu kavu s čašom vode, ali je došlo do kurtzslusa pa je Jakov ipak morao otići do šanka kako bi naručio kavu. Gledajući Jakova kako se objašnjava s konobaricom, shvatio sam da ga poznajem već dvadeset godina; od toga smo petnaest partneri. I mislim da sam imao sreće naletjeti na takvog prijatelja. Koji nikada nije pomislio napraviti nešto nekorektno. Ali
13

time se i mjeri partnerstvo! Dakle, Jakov je bio čovjek od iznimna povjerenja. “I jesi uspija?” “Jedva... Mala me nije skužila.” “He, he, vidio sam.” “Nego, pusti to i reci šta je bilo, čemu panika?” I tako sam Jakovu sve ispričao, osim detalja da je onaj čovjek držao u ruci poruku s mojim imenom. To sam namjerno izostavio jer nisam htio unijeti nemir u ispijanje kave. “Pa, jebate, pa di baš tebi da se to dogodi? Šta nisi sluša svoju linost i iša lifton?” nadoveže se Jakov. “A šta nisan... Nisan, šta ću sad, tko je zna...” “Nego, pusti to, evo da ti dam novce od gospođe Tranfić, odnijela je sliku.” Brojeći novac, upitah Jakova: “A ostatak?” “Da, rekla je da će ostatak uplatit do kraja mjeseca.” “Super... Ok, prošli misec je bija katastrofa, svit više nema love... A jesi primijetija da idu samo skupe stvari?” kažem Jakovu. “Je, srednji sloj se pritajija, čuvaju novce, boje se veće krize.” I baš usred razgovora zazvoni mi telefon. “Halo...” javih se. “Dobar dan, gospodine Dukan.” “Da...” “Inspektor Vilko pri telefonu. Znate, stvari su se malo zakomplicirale pa bih vas zamolio da dođete u svoj stan...” “U moj stan?!” “Da, izgleda da se dogodila provala... Ali ne bih sada o
14

tome preko telefona... Požurite se”, rekao je, a ja se zamišljeno okrenem prema Jakovu. “Pa u pičku materinu, šta je ovo danas? Jakove, moran ić, izgleda da mi je netko provalija u stan.” Na brzinu sam obukao jaknu i krenuo preko Kvatrića, ostavljajući Jakova s napola popijenom kavom. Odlučio sam krenuti pješice jer su me do stana dijelile dvije postaje, a i mnogo sam puta znao doći kući prije tramvaja. Ubrzo sam izbio na čistinu ispred zgrade. Uočivši da nema više policijskih automobila, brzo sam se uspeo na peti kat protrčavši pored mjesta na kojem je prije tri sata ležao leš nepoznatog muškarca. Mjesto je bilo očišćeno. Bez kucanja sam odgurnuo poluzatvorena vrata i ušao u predsoblje. Na mjestu sam se ukočio jer prizor je odavao rušilačku snagu i bezobzirnost provalnika koji je ispreturao sve po stanu. U dnevnom boravku scena je bila još i gora, a posred tog kaosa stajao je inspektor Vilko. “O, stigli ste, pričekajte sekundu, odmah ću ja.” Zapisavši tako zabilješku do kraja, došao je do mene i lagano me zagrlivši, izvede me iz stana na hodnik te mi se obrati polušaptom: “Gospodine Dukan, kao što vidite, sve se svodi na to da imamo posla s profesionalcima. Dok se ovdje odvijala provala, cijela je zgrada bila puna policije. Što nije pokolebalo provalnike. Izgleda da im se vraški žuri. A moglo bi se zaključiti da je to djelo vrhunskih profesionalaca, nema nikakvih tragova u cijeloj zgradi. Što da vam kažem? Možda ste mi vi ipak zaboravili nešto reći?” Ta je rečenica u meni izazvala gnjev, što je inspektor, kao iskusni policajac, odmah primijetio te se brzo pokušao nekako izvući. “Dobro, dobro, gospodine Dukan, vidim da ni vama nije ništa jasno i mislim da bismo sabrano trebali nastaviti istragu. Zato bih vas molio da uzmete neke osnovne stvari i
15

prespavate kod nekoga. Ili uzmite hotelsku sobu. Ovaj me slučaj stvarno potaknuo pa bih zato i volio sve pretražiti, jer koliko bili profesionalni, morali su ostaviti neki trag... Naravno, samo ako se vi s time slažete.” “Slažem se, slažem”, zamišljeno sam odgovorio. “Imate moju punu podršku i pažnju, inspektore Vilko. Još nešto... Volio bih da vi što brže nađete provalnike, jer ako meni padnu u ruke, jebat ću im majku! Pa ti nisu poštedjeli ni Murtića ni Jobov akvarel, sve je razbijeno i razbacano, godine truda... Užas!” Brzo sam se pokrenuo i uzeo najpotrebnije iz stana te se ovoga puta uputio prema liftu.

16

BIJEG

Škripajući i klopoćući, lift se spuštao prema prizemlju. Tada, negdje kod trećeg kata, naglo sam se trgnuo jer mi se učinilo da sam čuo pucnjeve. Poželio sam da je sve to samo privid. Ipak, oprezno sam povirio iz lifta i krenuo prema izlazu iz zgrade. Vani je sve bilo tiho, nikoga na vidiku. I baš kada sam se spustio sa zadnje stepenice na asfalt, začuo sam automobil koji se u punoj snazi od 400 konjskih snaga munjevito približavao. Uz škripu guma, crni Land Rover izveo je zaokret ispred zgrade. Malo sam ostao zatečen, no u meni se pokrenuo urođeni oprez, snažni nagon za preživljavanjem što sam ga razvijao u Domovinskom ratu kao pripadnik raznih dobrovoljačkih odreda. I u trenu sam potrčao koliko su me noge nosile, dok su oko mene zviždali meci iz automatskog pištolja. U pičku materinu... sve se odvilo u sekundi. Za razmišljanje nisam imao vremena, svaki tren mogli su dotrčati do ugla, ali koliko god da su bili profesionalci, ostavili su mi deset sekundi. Jer sam začuo da se terenac ponovo pokrenuo uz škripu guma. Znao sam, potjera počinje, i u sekundi odbacio torbu te potrčao iz sve snage prema Donjem gradu, želeći se domoći pješačke zone, ali izgleda da su to bile utopijske misli jer za to nije bilo ni vremena ni snage. Tada sam skrenuo i utrčao u vežu stare zgrade izgrađene još za vrijeme Austro-Ugarske, dok je iza ugla izbijao džip uz brujanje motora. Vremena nije bilo, grčevito sam tražio spas. Uvukao sam se u niski prostor ispod stepenica koji je smrdio na urin i ustajalu vodu. Bez razmišljanja sam legao na mokri cementni pod te navukao na sebe odbačeni stari smrdljivi madrac. Primirivši se, osluškivao sam, ali ništa se nije događalo. Osim toga, smrad je bio nepodnošljiv. No, tih nekoliko sekundi dalo mi je vremena da se saberem i iskontroliram disanje. U
17

tom trenutku otvore se teška drvena vrata u art deco stilu i iznad sebe začujem pucketanje sitnoga pijeska pod đonovima cipela. Oprezno, vrlo oprezno, koraci su bili sve bliži stepenicama. Tada su ušla još dvojica. Prvi je brzim korakom produžio prema stražnjim vratima, dok je drugi potrčao stubištem. Tada se pokrenuo i čovjek koji je stajao povrh mene. Krećući se oprezno kao mačka, došavši do podrumskih vrata, snažno ih prodrma. Bila su zaključana. Okrene se i krene prema meni. I dok je bio svega metar od madraca, začuje se trk onoga koji je izašao kroz stražnja vrata. I poluglasna naredba: “Idemo!” Istrčao je iz zgrade, druga dvojica su ga šutke slijedila, da bih trenutak poslije čuo jeku turbine snažnog terenca. Pratio sam zvuk auta koji je nestajao u daljini. Pribravši se, osluhnuo sam u tišini otkucaje srca koje je bubnjalo, tjeralo krv i u ušima stvaralo šum. Šuh! Šuh! Šuh! Tada sam shvatio da ležim u lokvi čiji je zadah postao nepodnošljiv. Odlučio sam se pomaknuti jer ako me ovi nisu uspjeli dokrajčiti, smrad je bio na dobrom putu. Digavši se, osjetio sam da mi je voda pomiješana s urinom prodrla sve do kože. Stresao sam se od gađenja. Pojurio sam stepenicama prema izlazu. Vremena za razmišljanje nije bilo. Potrčao sam prema uglu svoje zgrade. Ispred se opet okupilo mnoštvo policijskih automobila. U tom trenu sam shvatio da se dogodilo nešto strašno. Okrenuo sam se i brzim korakom uputio prema gradu, ostavljajući iza sebe svoj kvart. Prošao sam razne avanture i terene, ali ovako snažnu blizinu smrti nisam osjetio. Ili sam u međuvremenu ostario. Poslije nekih desetak minuta hoda, dobro raspoloženje počelo mi se vraćati, ako se to uopće može nazvati dobrim raspoloženjem. Nakon što sam prohodao nekoliko blokova i putem razmišljao, shvatio sam da je situacija vraški ozbiljna i komplicirana. Zato sam odlučio nazvati
18

inspektora Vilka. On mi je jedini ulijevao povjerenje. Nakon duge zvonjave javi se automatska sekretarica pa opet i opet... Tada prekinem besmislene pozive i krenem prema parku. Mjesta gdje su se nalazili ljudi nisu dolazila u obzir, jer sam iza sebe ostavljao smrad ilegalnog pisoara. Ulazeći sve dublje u park koji je mirisao na mokro lišće i jesen koja je već davno dobila bitku s ljetom i svojim plaštem zaogrnula grad, našao sam prikladnu klupu nasuprot malom jezeru po kojem su plivale patke. Trudio sam se izgledati kao čovjek koji se odmara i uživa u prirodi, dok je stvarnost bila košmar misli i osjećaja. Sabravši se, počeo sam razmišljati. Trebao sam brze i točne zaključke. Prvi zaključak je bio – nova odjeća. Tada posegnem u unutarnji džep... Uh, novčanik je još bio tu pa prebrojim novce koje mi je jutros dao Jakov. 5000 kuna. Barem nešto dobro, zaključim. Tada me trgne zvonjava telefona, a na displeju se pojavi nepoznati broj. “Halo?” “Halo, jel to Dukan?” “Da, a tko je tamo...” “Ovdje inspektor Zlatko. U velikim ste govnima, gospodine Dukan. Odmah da ste se nacrtali u postaju!” prodere se inspektor Zlatko u slušalicu. A meni tlak skoči na tristo. Ne da ne podnosim da se netko meni krivo obrati, a kamoli da se izdere kao slon. “Eee... mladiću, smiri se. Šta se dereš ko majmun...” “Što?! Majmun?! Vidjet ćeš ti kad mi padneš šaka...” “Šta je tebi, čoviče, ako ne znaš normalno razgovarat... onda odjebi!” “Nema normalno... ti si prvi osumnjičenik za ubojstvo inspektora Vilka!” “Ubojstvo inspektora Vilka?! Ej, pa ti stvarno nisi normalan... Di si ti završija školu za inspektora? U rodijaka? Kakav ti je to idiotski zaključak?”
19

“Uhićen si! Uhićen si!” derao se u slušalicu inspektor Zlatko. “Znaš šta...” rekoh. “Šta?!” prodere se Zlatko. “Puši kurac, majmune!” i u trenu poklopim slušalicu. Jer u ovome trenutku najmanje mi je trebalo slušati nerazumnog kretena koji je preko neke rodijačke veze završio za inspektora, a o tome nema pojma. Iznerviran ljudskom glupošću, odlučio sam isključiti mobitel. Izgledalo je da sam postao tražena roba u gradu. Znao sam da je velika stvar u igri i da od policije nemam koristi, ali o čemu se radi, nisam znao. Jedno je bilo sigurno, a to je da moram izvući živu glavu iz ove situacije. Nastavio sam svoje razmišljanje. Pod hitno mi je trebala odjeća, a možda i neko mjesto gdje bih se pritajio dan-dva. U trenu sam brzim koracima grabio prema centru grada. Tako zamišljen, umalo ne odletjeh pod kotače crvene Opel Astre. Čupavi čovjek iz auta se prodere: “Pazi!” promrmljavši još nešto kao kreten. Tada obratim pozornost na čovjeka i auto kojem je prtljažnik pak bio pretrpan slikarskim platnima. Platna!!! Tada mi se upalila lampica. Pa da, slikarska platna, atelijer gospodina Sinovljaka, da, idealno mjesto. Znao sam kako gospodin Sinovljak zimu provodi u rodnoj Rijeci i ponekad dođe samo vikendom, a meni je povjerio atelijer ako treba napraviti neki paspartu ili okvir. Ključ se nalazio iza velike gipsane lavlje glave koja je visjela nad ulaznim vratima. Pa da! “Hvala!” proderem se na čupavog slikara iz Astre koji me u čudu gledao.

20

PARKERICA I ATELIJER

Tada uletjeh u prvi butik koji je prodavao odjeću. Bila je to mješavina kineske i turske robe pa se moj izbor sveo na crnu parkericu, neki plavi džemper, smeđe samterice i donje rublje. Platio sam i izašao. Cilj mi je bio atelijer slikara Sinovljaka. Prošavši blizu svoje staretinarnice, ušao sam u labirnit sitnih težačkih kućica koje su bile obavijene maglom što se spuštala na grad. Došao sam do kućice u kojoj se nalazio atelijer te otvorio vrata i ušao u mali vrt, koji je već počeo spavati zimski san. I sjetih se ljeta kada bi vrtić oživio, a pod hladom divlje loze okupljali bi se umjetnici. Pijuckajući i pričajući do kasno u noć. Pomaknuo sam glavu gipsanog lava i hladni ključ padne mi u ruke. Osvrtao sam se prema ulici, ali nije bilo nikoga. Tada otključam vrata i uđem u prostoriju koja je mirisala na uljane boje i terpentin. Kad sam zatvorio vrata, osjetio sam da sam siguran i zaštićen. Ovo je bilo savršeno utočište. Još sam jednom u mislima zahvalio čupavom slikaru iz Astre. Znao sam da su umjetnici uvijek bili bliski moći, a kako je izgledalo, moć je bila na mojoj strani. Brzo sam skinuo smrdljivu robu i otuširao se. Osvježen i u novoj odjeći, počeo sam preturati po ormarićima te sam našao čaj od šumskog voća. Brzo sam zakuhao vodu i držeći šalicu toploga čaja u rukama, sjeo sam na stari otoman. Tek tada sam osjetio da mi cijelo tijelo trne od današnjih događaja, da su mi svi mišići napeti i da mi bubnja u glavi. Nevjerojatno da se to meni događa, psihoza rata i rizične situacije bile su daleko iza mene. Tadašnja želja za mirnim životom danas je bila razbijena, a dan se pretvorio u golu borbu za život, kao avet i prikaza iz prošlosti koje sam odagnao, ponovo su se nadvile nada mnom i u svom teškom crnom plaštu nosile smrt i razaranje. Ali, kao i uvijek, u svakoj
21

borbi samo je jedan pobjednik. Zahvaljujući čaju i toplom atelijeru, svladao me san. Koliko sam spavao, ne znam točno, ali kada sam otvorio oči, bio je potpuni mrak. Samo je crveno svjetlo zidnog sata treperilo u tami, a digitalne su kazaljke pokazivale 18.30. Do sata je visio kalendar Rijeke koji je ostao otvoren na osmom mjesecu. Tada mi se situacija učinila težom nego što sam očekivao. Morao sam hitno napustiti Zagreb na neko vrijeme, a za to mi je trebala lova, brdo love. Jedini izlaz pružao mi je kustos Marić. On je odavno želio kupiti srednjovjekovni kipić od alabastera koji je prikazivao trgovce koji se prepiru oko kupnje Torinskog platna u koje je bio umotan Isus. To djelo nepoznatog autora u sebi je sadržavalo stoljetnu energiju koja je zračila iz samog događaja koji je odavao pohlepu, zavist, mržnju, ljubomoru i želju za moći i posjedovanjem. Tada sam obukao parkericu i izašao u noć. Morao sam uspostaviti kontakt s Jakovom. Ali kako? Moguće je da su i policija i moji nepoznati progonitelji motrili na staretinarnicu. Sjetio sam se Jakova i njegove naravi. Znao sam kako ću stupiti u kontakt s njime. Trebala mi je bočica spreja. Ušavši u trgovinu boja i lakova, kupio sam bijeli sprej. Uputio sam se prema kontejnerima koji su se nalazili u blizini Jakovljeve zgrade. I kao naručeno, netko je odbacio staru policu na koju sam napisao poruku: Čekam te tamo gdje je Cicero nađen u 20.30. Pazi! Znao sam da će Jakov skopčati jer je na tom ilegalnom odlagalištu našao Ciceronova djela, I., II. i III. dio iz 1734. godine, prekrasno očuvana i dosta vrijedna. Napisavši poruku, sklonio sam se u vežu zgrade nasuprot te sam, skriven, odlučio čekati Jakova koji je trebao naići svaki tren. No, tada u ulicu uđe tamni automobil. Izašla su dva tipa koji su se sakrili iza grmlja. Znao sam da ovi prate Jakova koji je na tren zastao pored kontejnera te nezainteresirano nastavio dalje. Bio sam siguran da je pročitao poruku jer da nije, on bi vršljao oko odbačenih stvari i namještaja. Nije bilo druge nego da se uputim prema dogovorenom mjestu i čekam. Počela
22

je padati lagana kišica. Stavio sam kapuljaču parkerice koja mi je poslužila kao idealna zaštita od kiše i pogleda. Po dolasku na ilegalno odlagalište, napisao sam još jednu poruku: Ako dolaziš sam, pokloni se. Zatim sam se sakrio u obližnji šumarak koji je bio zatrpan raznoraznim otpadom. Odlučio sam strpljivo čekati sat vremena. Napokon se pojavila ljudska figura koja se neprestano okretala lijevo-desno. Jakov! Došavši do poruke, još se jednom okrene te se duboko nakloni. “Pss... eee!” poluglasno uzviknem. Jakov ubrzanim korakom krene prema meni i u mraku mi se obrati plašljivim glasom: “Pa dobro, šta je ovo? Jebote, tebe traži policija, neki ćelavci koji, kao, žele kupiti sliku, oće razgovarat s vlasnikom... Šta je?” izgovori Jakov u jednom glasu. “Ne znam... stvarno. Provala u stanu, potjera, izgleda da je nešto završilo kod mene, znam samo da se ne smin pojavit jer su to opasni ljudi, pucali su bez razmišljanja... Nego, sad mi ti trebaš.” “Tu sam, reci šta god triba...” “Ok. Kao prvo, daj sat.” “Omegu?! Zlatnu?!” “Daj, ajde, ne zajebaj.” “Evo...” skidajući s ruke pruži mi svoj sat te mi umiljatim glasom kaže: “Čuvaj je.” “A... čovika. Normalno da ću ga čuvat. Od sada komuniciramo samo porukama, nikakav telefon, sastanci. Ja se nadan da ovo neće dugo trajat. Ok?” “Ok.” “A ka drugo, treba ugovorit prodaju kipića s kustosom Marićem, i to još večeras, jer sutra će se saznat i svi će postavljat pitanja, pa bi se i Marić mogao povuć. Treba mi gotovina, i to hitno, mislim napustit grad na neko vrijeme.”
23

“Di ćeš?” upita me zabrinuto Jakov. “Ne znam, samo sam siguran da moram pobjeć... Najbolje je da sada odmah zoveš Marića.” Gledajući me, Jakov počne tipkati po mobitelu. “Dobra večer. Profesor Marić?” “Da...” “Ovdje Jakov iz antikvarijata Kapetanova škrinja.” “Dobra večer, Jakove. Hmm... što je?” upita profesor Marić. “Znate... gospodin Dukan mi je još ranije rekao da vas nazovem, ali eto, ja sam zaboravio obavijestiti vas pa se ispričavam zbog ovog iznenadnog poziva.” “U redu je. Recite, o čemu se radi?” “Koliko sam ja shvatio, gospodin Dukan mi je rekao da ste vi zainteresirani za kipić od alabastera i da, ako mogu, ugovorim sastanak s vama. Naravno, gospodin Dukan se ispričava zbog načina na koji vas obavještava o svemu, ali nešto mu je iskrsnulo...” “O kipiću kažete!” usklikne profesor Marić. “Nema problema, sve je u redu. A gdje je sada gospodin Dukan?” “Tu u blizini, ima sastanak s nekim ljudima, valjda želi kupiti neke slike...” slaže Jakov. “Odlično, onda obavijestite odmah gospodina Dukana. On zna da me u svakom trenutku može kontaktirati. Ja sam spreman odmah isplatiti 17.000 €. Možete to prenijeti gospodinu Dukanu. Očekujem vas još večeras do 22.00 sata”, vidno uzbuđen izgovorio je profesor Marić u jednom dahu. “Dobro, ja ću mu tako reći. Vidimo se onda poslije.” “Da, da, očekujem vas u galeriji do deset. Doviđenja.” “Doviđenja.” “Uspilo je, sve je dogovoreno.”
24

“Krećemo, ti ideš u antikvarijat po figuricu, a ja ću krenit prema galeriji. Čekam te tamo.” Na tren zastanem i, pogledavši Jakova, kažem: “Jakove, molim te, budi pažljiv.” “Ok...” kaže Jakov i ode.

25

PRODAJA FIGURE OD ALABASTERA

Navučem kapuljaču duboko na glavu i krenem u pravcu galerije. Izbijem tako iz tamnog i usnulog kvarta na osvijetljenu Ilicu koja je vrvjela ljudima. Zaštićen sjenom kapuljače, upadnem u razmišljanje kako sam još jučer bezbrižno ispijao kave i šetao ovom istom ulicom. Što se odjednom dogodilo? Zašto ja? Razna pitanja su mi se vrzmala glavom, ali odgovor nisam mogao naslutiti. Tako zamišljen došao sam do ulice u kojoj se nalazi galerija te produžih korak u nadi da će Jakov obaviti posao bez problema. Nisam dugo čekao. Zagledao sam se u izlog trgovine koja je prodavala ortopedska pomagala. Tada ugledam Jakova kako s kutijom ispod pazuha ulazi u galeriju i kako mu profesor Marić rukom pokazuje neka uđe. Pričekao sam još minutu. Zrak je bio čist. Tada i ja krenem prema vratima. Nisam uspio ni dotaknuti dugme mesinganog zvona na vratima galerije jer je profesor Marić već otvarao vrata neskrivenom radošću. “O, gospodine Dukan, dobra večer, uđite, uđite...” “Dobra večer, profesore. Vidim, imate izložbu”, rekoh osvrćući se. “Da, da, mladi neafirmirani slikar pred kojim stoji svijetla budućnost... Rado bih zanemario slikara, nemojte mi zamjeriti na žurbi, ali volio bih da odmah prijeđemo na stvar.” “He, he...” oteo mi se osmjeh. “Pa naravno, imate pravo”, nisam se više želio igrati s Marićem koji je bio nestrpljiv poput djeteta. “Evo izvolite, ovuda”, pokaže mi profesor rukom prema uredu koji je bio smješten u zadnjoj prostoriji galerije. Ušli smo u bijelu prostranu sobu u kojoj se nalazio veliki an26

tikni stol krcat hrane preostale od otvaranja izložbe. Tek sam sada osjetio glad. “Izvolite, poslužite se”, kaže mi profesor Marić. Hrana, hrana, osjetio sam neopisivu glad te, objesivši jaknu, priđem stolu. I dok je Marić navlačio bijele pamučne rukavice, ja sam s pladnja uzeo smotuljak pršuta i gladno ga strpao u usta. Profesor Marić odsutno i fokusirano izvadi kipić iz kutije te se približi lampi podižući kipić do razine očiju. “Predivno, veličanstveno”, promrmlja. I tako, dok se profesor divio srednjovjekovnom radu, ja sam smazao još nekoliko komada pršuta i sira te si ulio iz karafa dec crnoga vina koje je mirisalo na borovnice, a okusom odavalo da se radi o nekom od otočnih vina iznimne kvalitete i energije. Božanstven okus... pomislih nakon otpijenoga gutljaja. “Predivno...” nastavljao se diviti profesor Marić. “Znate li da je ovo naslijeđe tamnog srednjeg vijeka u kojem je vladala jaka ruka? Bilo je to vrijeme u kojem su ljude plašili gorućim paklom, vrijeme u kojem je čovjek bio bezvrijedna roba. Čak su cijela sela spaljivana pod krinkom da su bogohulili. Vrijeme koje je Europi donosilo ratove i bolesti. Tada su vlastelini i crkva imali apsolutnu moć. Čak je bilo slučajeva kada bi krivi pogled ili pokret vodio na lomaču. I tada, u tom vremenu, napravljena je ova predivna skulptura od biranog komada alabastera. Ovo je dokaz da su ljudski duh i intelekt uvijek iznad pohlepe, ljubomore i želje da se kontrolira i vlada. Isto tako, ovo potvrđuje da ljepota, dobrota i umjetnost nadilaze granice vremena i ne ovise o ljudskoj mijeni”, raspričao se profesor Marić kao da drži predavanja na fakultetu. “Pa da, tako je”, nadoda Jakov koji je izgledao odsutan i zabrinut te se činilo kao da nije slušao što Marić govori. “Ah... da”, trgne se profesor iz svog izlaganja te pažljivo
27

spremajući kipić u spužvu izrezanu po profilu skulpture i zatvarajući kutiju, uputi se prema radnom stolu. Tek tada zamijetih masivni stol u art deco stilu od svijetla orahova furnira u čijoj se sredini nalazio veliki krug. Mora da stoji bogatstvo, pomislih. Prigibajući se, profesor Marić izvadi žutu omotnicu te, pružajući je meni, kaže: “Izvolite, novci su tu...” Na brzinu prebrojim novce te spremim omotnicu u stražnji džep hlača. Tada pogledam ozarenog profesora koji mi se ispružene ruke približavao obilazeći stol. Stišćući mi ruku, reče: “Ja mislim da ste zadovoljni, gospodine Dukan, premda smo svjesni da je novac ništavan u usporedbi s ovakvim umjetničkim djelom. I moram još nadodati kako sam vam beskrajno zahvalan da ste baš meni prodali ovo prekrasno djelo.” “Znam, ali morate mi dozvoliti slobodu da kažem kako je ovo veliki gubitak... za mene, ali sam siguran da je ovo remek-djelo u pravim rukama. A sada mi oprostite... morao bih krenuti... znate, obaveze...” kažem i kiselo se osmjehnem. “Žao mi je da ne možete ostati duže te sa mnom podijeliti radost... Ali znajte, ako budete štogod trebali, ja sam vaš dužnik.” “Dobro, ali sada bih stvarno trebao krenuti.” “Da, izvolite”, pokaže mi Marić rukom prema vratima te, otvarajući ih, još mi jednom zahvali: “Doviđenja i još jednom hvala, gospodine Dukan.” “Laku noć i doviđenja.” Jakov i ja pozdravimo profesora pa izađemo u hladnu zagrebačku noć. “Znaš, žao mi je.”
28

“Znam... Da san ja ima kipić, ne bi ga nikad proda...” “Šta znači nikad?” “Sigurno si u velikin govnima kad si se odlučija da ga prodaš.” “Stari, danas san za dlaku pobiga profesionalnim ubojicama... Opasnost je velika, da bar znam o čemu se radi ili kome sam stao na žulj. A ova neizvjesnost je još gora.” “Kako ti ja mogu pomoć?” “Ti si mi već pomoga, a to da ti mogu sve povjerit, neprocjenjiva je pomoć, stari moj.” “Za to nema problema. Evo, već sutra idem u tvoj stan da napravim selekciju. One vrednije eksponate nosim u bunker, do tvog povratka... A je li znaš di ćeš?” “Ne, samo znam da moram nestat neko vrijeme. Mi ostajemo u vezi, ako te buden triba, poslat ću poruku, ti ćeš je znat dešifrirat. Drži se, idem sad.” Zagrlivši se, potapšam Jakova po ramenu. “Drži se, faco, javi ako šta triba”, kaže mi Jakov. Navučem kapuljaču i krenem prema centru. Nisam htio odmah ići u atelijer, nego sam odlučio malo prošetati. Usput sam kupio neki fast food. Na uglu Tkalčićeve trgne me glas kolportera koji je vikao: “PUCNJAVA NA TREŠNJEVCI! ... UBIJEN POLICIJSKI INSPEKTOR! ... POLICIJA TRAGA ZA STARETINAROM DUKANOM! ... NAJNOVIJE VIJESTI! ... PRONEVJERA U HŽ-u!” Trgnuo sam se kao opečen. Nevjerojatno! Ne mogu vjerovati! Pa mene su okrivili... sigurno ona gnjida od Zlatka. U trenu sam odlučio da pod hitno moram napustiti grad, i to ilegalno. Mozak mi je tutnjio. Morao sam se sakriti što prije. Brzim korakom krenem prema atelijeru. Znao sam da to i nije neko rješenje, ali tamo sam bio siguran sat29

-dva. Morao sam naći neko mjesto gdje bih prespavao. Na svoj auto nisam smio ni pomisliti. Tada, u košmaru misli, iskristalizirala mi se jedna slika. Ljeto u Dalmaciji, prijatelj Pero koji je imao privatni kamp i iznajmljivao kampere... Pa da! Tako bih mogao biti pokretan, a imao bih gdje i prenoćiti. To bi moglo biti rješenje. Samo, kako da dođem do Splita? Sigurno su sve postaje i putevi pod kontrolom. Tako razmišljajući, stigao sam do atelijera. Tiho se uvukavši, udobno sam se smjestio i skuhao čaj. Sjedeći i ispijajući čaj, pogledavao sam po atelijeru te mi se pogled zaustavio na jednom nedovršenom platnu mog prijatelja slikara. Slika je prikazivala mediteransku vilu obasjanu podnevnim suncem, boje su bile čiste, a kontrasti duboki i jaki. Ali ono što mi je privuklo pažnju bio je grb iznad vrata na kojemu je bilo ugravirano slovo C. Skočivši, priđem bliže štafelaju na kojem je bilo učvršćeno platno, a povrh je bila fotografija vile pričvršćena pribadačom. Slabost me obuze te se tromo spustim na kauč. Pa da, slovo C jedan je detalj koji mi je promaknuo i nisam mu do sada pridavao pažnju. Ali kako je to moguće? Mrtvac u mojoj zgradi na desnoj je ruci imao tetovažu grba sa slovom C. Uvjeren da su grbovi identični, odlučio sam nazvati Matu. Morao sam saznati nešto više o vili i vlasniku. Do sada mi je ovo bio jedini tračak svjetlosti u tami. Brzo sam okrenuo Matin broj. “Halo”, začuo sam Matin poznati glas. “Bog, Mate, ovdje Lovro Dukan...” “Bog, Lovre...” i nakon kraće stanke Mate ponovo progovori. “Reci?” “Mate, upao sam u neke komplikacije pa ću ti više detalja ispričat kad budem imao više vrimena. Zato bih sad trebao od tebe neke informacije, bez da ti objašnjavam o čemu se radi. Tribaju mi hitno podaci o vili ili kući koju si ostavio nedovršenu u atelijeru. Tko je vlasnik? Gdje se nalazi vila?”
30

“Zabrinjavaš me, ne znam zbog čega ti je tako žurno... ali nema problema, sve ću ti reći. Tu je sliku ovoga ljeta naručio gospodin Žunić-Basetti. On u Istri posjeduje vinograde i vinske podrume, a u posjedu je i jednog manjeg dvorca u blizini Motovuna. Koliko znam, taj mu je dvorac vraćen 90-e, a oduzeli su mu ga partizani poslije Drugog svjetskog rata. Nakon toga su on i njegova familija bili u izbjeglištvu. On se vratio 90-e i ponovo pokrenuo proizvodnju vina. Mislim da je on čak i plemić. Bio sam na jednom banketu gdje su ga gosti oslovljavali s konte. I baš tada je on od mene naručio da izradim sliku te mi je rekao da je to poklon za njegova prijatelja Gianlucu Padovu koji posjeduje tu venecijansku vilu. To je sve što ti mogu reći.” “Hvala... mislim da si mi puno pomogao. I još jednom oprosti što je sve ovako tajanstveno, ali obećajem da ćemo, kada se vidimo, imati o čemu pričati. Bog i pozdrav tvojima.” “Bog, bog, Lovre.” Prvi sam put danas osjetio olakšanje. Imao sam trag. Možda i krivi, ali o tome nisam htio ni misliti. Izgleda da mi se sreća vratila. Situacija je poprimala neki oblik. Ohrabren novom odlučnošću, obukao sam se i, ugasivši svjetlo, izvukao se tiho iz atelijera. Sada sam bio siguran da je moje sljedeće odredište Split.

31

“KOD ŠTEFA” I PUT PREMA SPLITU

Morao sam riješiti pitanje prijevoza jer legalni put nije dolazio u obzir. Znao sam da su postaje i kolodvori pod nadzorom. Morao sam, dakle, naći tajni put koji bi me odveo do Splita. Već sam znao rješenje problema. Bio je to restoran Kod Štefa. Birc se nalazio na izlazu iz grada i bio je poznat po fažolu s kobasicama. Tu su se većinom okupljali vozači tegljača i šlepera koji su za odredište imali Dalmaciju ili Hercegovinu. Zato, ako bih se uspio uvući u koji od šlepera, mogao sam stvar smatrati riješenom. Morao sam ubrzati korak jer je do birca bilo sigurno 5 kilometara. Izbjegavajući osvijetljene ulice, izbio sam na čistinu ispred birca koji se nalazio nekih 300 metara od izlaza na autocestu. Parkiranih kamiona bilo je dvadesetak i bio sam siguran da jedan od njih vozi prema Dalmaciji. Ušao sam u birc koji je začudo u ovu kasnu uru bio dupkom pun. Ljudi su živo razgovarali i žamor je odavao ugodnu domaćinsku atmosferu. Nitko nije ni pogledao prema meni. Raskomotio sam se i prebacio jaknu preko barske stolice te, gladan, naručio porciju fažola sa zagorskim kobasicama, dvostruku porciju kruha, a za piće Karlovačko točeno. Nisam dugo čekao kada se pojavila mlada crnokosa konobarica dubokog dekoltea i napadno našminkana te mi je, uz smiješak, poslužila jelo. Bez čekanja, gladnih sam očiju prepolovio krišku kruha te je umočio u grah. Mmm.... pa ovo je savršeno. Fažol je bio veličanstven, pojeo sam gotovo ne dišući, a ostacima kruha sam počistio duboki bijeli tanjur što ga je na rubu krasila tanka zelena linija. Nakon što sam popio pivo, dugo podrignem, što je bio znak da je fažol sjeo. Rukom pozovem konobaricu koja mi se sada učinila ljepša i izazovnija. Hmm, mislim da sada, ispunjen dobrom i toplom hranom, stvari gledam drugačije.
32

“Izvol’te, gospon... Je li jelo prijalo?” “A da, bilo je izvrsno. A kako i neće kad mi ga je servirala tako lijepa cura.” “Hi, hi, hi...” zahihoće se ona. “Nego, daj, mala lijepa, donesi mi još jedno malo Karlovačko... I pita bi te nešto, ako mi možeš pomoć?” “Pitajte, gospon, što god hoćete”, te zatrepeće očima. Blink, blink. “Zanimalo bi me kako je to birc pun u ove sate, dok grad već spava i u njemu nema nikoga”, zapitah je glupavo. “Pa znate, gospon, ovdje vam se okupljaju vozači koji noću voze prema jugu, te nešto pojedu prije puta i tak... to... znate.” “Ann... da, da... A je li znaš možda koji di voze... ili te to ne zanima...” “Pa kak ne bi znala, gospon... pa tu delam dvije godine. Evo, na primjer, špedicija Lico transport vozi samo u Split.” “Lico transport?” “Da, to su vam oni dečki u plavim jaknama.” “Vidi stvarno... čak im na jaknama piše Lico transport. Nego, donesi mi pivo i naplati.” “80 kuna, gospon.” Pružim joj novčanicu od 100 kuna i kažem: “U redu je...” Na to se konobarica nasmiješi i ode. Polako ispijem pivo te se obučem i izađem. Na kraju dugog pješčanog parkirališta nalazila su se dva bijela šlepera na kojim je plavim slovima pisalo Lico transport. Osvrćući se, krenem laganim korakom prema kamionima. Nakon promatranja iz duboke sjene, odaberem pravi trenutak te se uzverem na stranicu kamiona i uvučem ispod cerade.
33

Kamion je prevozio namještaj, što je bilo dobro. Rasparam zaštitnu foliju trosjeda i legnem na kauč koji je mirisao na novu tkaninu te se, osluškujući, primirim. Nakon nekih dvadeset minuta začujem razgovor vozača koji su se približavali. Razaznao sam da pričaju o mjestu sljedećeg sastanka. Sinj, restoran Alka. Pozdravivši se s kolegom, vozač zauzme mjesto u kabini te u sekundi zabrunda snažan motor šlepera. Kada smo krenuli, laknulo mi je i nakon nekog vremena opušteno utonem u san. Probudio sam se tek kada se kamion zaustavio. Znači, cijeli put sam prespavao. Noge su mi bile hladne i ukočene. Pričekao sam da vozač napusti kamion. Potom se tiho izvučem iz svoga skrovišta trudeći se da ostanem nezapažen. Tada užurbano krenem prema Sinju što su ga već obasjavale jutarnje zrake sunca. U centru je bilo živo i jutarnji su gosti po kafićima već ispijali kave. Ušao sam u jedan kafić te naručio kratku kavu i sjeo uz prozor. Kada mi je konobar donio kavu, zamolim ga za novine. Odmah otvorim crnu kroniku. U njoj je pisalo sve o pucnjavi, ali srećom nije bilo fotografije. Tada opušteno, bez straha, popijem kavu. Sunce koje je prodiralo kroz prozor počelo mi je grijati promrzle noge, što mi je godilo. Po potpuno čistom plavom nebu dalo se zaključiti da će dan biti topao i ugodan. Obukao sam se i izašao. Sunce je poprilično grijalo tako da sam jaknu ostavio otkopčanu upijajući toplinu dalmatinskog sunca. Pomalo sam zavidio ljudima koji imaju priliku živjeti u ovom lijepom gradiću. Nakon kratke šetnje ušao sam na trg koji je služio kao tržnica. Svratio sam do štanda na kojem je starija gospođa prodavala uštipke. Kupivši jedan, polaganim korakom nastavim šetnju po tržnici. Jedna reklama privuče mi pažnju. Na njoj je pisalo Sinj-Bike. Bez razmišljanja uđem u trgovinu. Moju je prisutnost najavilo zvono na vratima te mi užurbano u susret krene visoki mladić pjegava lica i crvene kose. Obratio mi se sinjskim naglaskom:
34

“Izvol’te.” Ništa mi drugo i nije preostalo nego da kupim bicikl. Ideja nije loša, lijep je dan, a do Splita ima svega 30 kilometara. Hmm, zašto ne? “Došao sam kupiti bicikl.” “He, he... pa ode ste na pravon mistu”, naruga mi se pjegavi. “A šta mi vi kao stručnjak preporučujete?” “Evo... ne mere nego taka”, odgovori pokazujući na bicikl marke Scoot. “Mauntinka, alu, 18 brzina... ne može bolje.” Svidio mi se pa sam ga kupio. I usput dao da mi ugradi blatobrane. Platio sam 1400 kuna i izašao na trg gurajući novi bicikl. Još mi je trebao ruksak i hrana te sam bio spreman za put. Sve sam to nabavio na tržnici. Zajahavši bicikl, krenem prema Splitu. Gutajući kilometre, procijenio sam da bih, ako nastavim ovim tempom, mogao stići za dva-tri sata. Vožnja uz rijeku me opuštala, a toplina sunca ugodno grijala. Tako iza sebe ostavih Trilj i Dugopolje te izbijem na prijevoj Klis Kose. Ispred mene se pružao božanstven pogled koji je oduzimao dah. Horizont koji se gubio u maglici boje zumbula, a lagani povjetarac donosio je miris mora i friskine. Tu sam se odmorio sunčajući se i uživajući u prirodi. Napokon se natjeram da krenem te se strmoglavim cestom koja se uvijala liticama Klisa. Na biciklu nisam primjećivao nikakve znakove zamora. S lakoćom sam okretao nožne pedale, a gume su veselo šuštale po hrapavom asfaltu kliške ceste. Nakon desetak minuta već sam prošao Solin i došao do čvora.

35

PERO I KATE

Uputio sam se u pravcu Omiša i mjesta gdje se nalazio kamp mog prijatelja Pere. Prolazeći kroz Omiš, sjetio sam se ljeta kada je grad bio pun turista, šarenila i djece, a sada, izvan sezone, sve je izgledalo sivo i pusto. Nadao sam se da će Pero biti kući, jer ipak dolazim nenajavljen. Moje brige su nestale kada sam ugledao Peru kako kosirom sječe živicu. Mašući mu, on se okrene i u čudu me pogleda. “Isuse, otkud ti?” upita me u nevjerici. “Di si, Pero, asu... Evo, navratija san na vansezonski odmor.” “Ajde, ulazi”, kaže mi Pero otvarajući plava ulazna vrata kampa. “Kate! Kate! Dođi vidi tko je doša.” Iz kuće izađe visoka žena crvene kose i plavih, pomalo tužnih očiju. Kate je bila izrazito lijepa i godine je nisu učinile starijom. Vitka i gipkog koraka koji se lagano lomio u bokovima, priđe mi i pruži toplu meku ruku. “Lovre, otkud ti?” “Evo, naletio...” “Neka, baš mi je drago. Ajde, uđite, skuhat ću kavu...” Ušavši u dnevni boravak koji je bio obasjan suncem što je prodiralo kroz velika balkonska staklena vrata, sjeo sam na trosjed. Uto Kate donese kavu. Njih dvoje smjeste se meni nasuprot te, radoznalo gledajući, upitaju me: “I...” “Šta i... Ali ja ne smin doć?” odgovorih. Odlučio sam kako je najbolje ništa im ne govoriti. U novinama su srećom bili napisani samo inicijali pa mi je to
36

išlo na ruku. Tako sam na brzinu izmislio neku priču ne želeći remetiti njihovu idilu. “Znate šta... sve mi je pomalo dosadilo pa san donija odluku da uzmen odmor i provozan se malo po Dalmaciji. I evo me... Mislija san to napravit na ljeto, ali obaveze, posal... a i gužva je ljeti. Zato san odlučija doć sada i evo me.” “Eto, Kate, to smo i mi planirali, ali uvik obaveze. To triba ovako, reć iden i otić. Eee...” “Eee...” nadoda Kate. “A kad misliš ić?” upita me Pero. “Sada, danas, odma...” odgovorim nasmiješivši se. “Ali nećeš prispavat?” “Ne, nemam živaca.” “Kako želiš, auta su spremna, stavi bateriju i vozi.” “A kada ćete vi u đir?” promijenio sam temu. “Znaš, sad si mi da mislit, baš smo sad slobodni. Aaa, Kate?” “Znaš da bi mogli”, sa smiješkom odvrati Kate. I tako smo se raspričali o ljetu, putovanjima, gostima. Nakon ugodnog razgovora Pero i ja izađemo da pogledamo vozila. Fiat, Ford ili Mercedes? Izbor je pao na Forda jer je on jedini imao nosač za bicikl. Auto je bio iz 2001. godine, 110.000 tisuća kilometara, webasto, imao je grijanje, kuhinju, televizor, wc, tuš. Boja je bila bež s kariranim uzorkom. A prostrani zadnji dio u nekoliko se poteza mogao pretvoriti u udoban dvokrevetni ležaj. I dok sam ja razgledavao, Pero je montirao akumulator i upalio Fordov dizelski motor. “Super je... Nego, reci ti meni, Pero, koliko ja trebam platit za mjesec dana?” “Znaš, u sezoni 500 € tjedno, a van sezone duplo manje... znači 1000 € za mjesec.”
37

“Ok, nema problema”, izvadim tisuću te platim Peri. “Ajmo sad nešto pojist, sigurno je Kate nešto spremila.” Nakon ukusne kajgane s pancetom, uletim u kabinu kampera te radosno krenem zatrubivši u znak pozdrava. Izašavši na cestu, dodam gas, na što je Fordov motor reagirao snažno brundajući. Rezervoar je bio pun te se bez zadržavanja uputim preko Klisa. Našavši se na autocesti, krenem u pravcu Rijeke, dok je na radiju svirala neka funky glazba. Udubljen u misli, kilometri sive ceste nestajali su iza mene. Pritisak jučerašnjeg dana još nije popuštao, psiha je bila napeta tražeći odgovor. Velike sam nade polagao na trag koji je vodio u Veneciju. Nadao sam se da će vila donijeti neke odgovore u ovim za mene neočekivano čudnim okolnostima. Razmišljanje o minulim događajima potaknulo je moju nelagodu pa sam odlučio izaći s autoceste i vožnju nastaviti Jadranskom magistralom. Nakon naplatnih kućica krenuo sam u pravcu Senja. Prolazeći kroz mjesta, stao sam u Novigradu i opskrbio se hranom koja je, po mojoj procjeni, trebala trajati najmanje sedam dana. Nakon duge vožnje osjetim glad te se zaustavim u Senju. Parkirao sam na uzvisini kod lučice te pristavio vodu za špagete. Legao sam na trosjed i zagledao se u tamnomodro more. Šuštanje što je proizvodila ključala voda padajući na vrele rešetke plinskog kuhala, vrati me u stvarnost. Nakon obilne večere i tuširanja uvučem se u krevet čija je posteljina bila svježe promijenjena. Miris me podsjeti na djetinjstvo, kada bih se zimi zavukao u čistu posteljinu. Utonuo sam u san. Probudio me metež i brundanje izvanbrodskih motora ribarskih brodova koji su se vraćali s mora. Pogledam na sat. Bilo je 4.30. Pristavim vodu za kavu i izađem udišući duboko svježi zrak. Pluća mi se ispune hladnim i čistim morskim zrakom koji me u trenu razbudio. Odlučio sam da, nakon ispijanja kave, nastavim put. Plan mi je bio prijeći granicu rano ujutro kada je smjena i kada su policaj38

ci pospani, a kontrola manja. Brundajući, kamper je grabio kilometre prema granici. Iza mene su nestajali gradovi. Rijeka, Pula, Rovinj... Dan se počeo buditi i u daljini su svjetla granice gubila sjaj. Uzbuđenje je raslo, ali znao sam da je to najbolje vrijeme. Kada mi je mladi policajac mahnuo rukom da nastavim vožnju, moja je pretpostavka bila potvrđena. Hrvatska je ostala iza mene. Barem više nisam bio na dohvat policije. Ostaju za sada samo nepoznati progonitelji. Projurivši Sloveniju, našao sam se nadomak Trsta i skrenuo prema južnom izlazu u pravcu Venecije. Promet na autocesti bio je srednje gustoće i mogao sam uživati u razgledavanju krajolika. Ovaj dio Italije izgledao je puno bolje nego okolina na koju sam bio navikao. Mislim da je razlog tome što je Hrvatska četrdeset godina provela u sastavu Jugoslavije koja nipošto nije bila kao zapadne razvijene zemlje. Italija kojom sam sada prolazio bila je prekrasna, šume hrasta i kestena prošarane malim selima i vinogradima. Putovanje sam nastavio mirno i opušteno. Predgrađe Venecije vrvjelo je velikim trgovačkim centrima i brojnim poduzećima. Odlučio sam stati i kupiti novu odjeću. Nigdje za to nije bilo bolje prilike. Po ulasku u ogromnu halu shvatio sam da to neće biti baš jednostavno. Naime, hala je svojom veličinom oduzimala dah. Skuter na baterije dobro bi mi došao, pomislih. Ali srećom, brzo sam našao što mi je bilo potrebno. Par košulja, džemperi, traperice i nešto donjeg rublja. Na blagajni je račun iznosio 213 €, što me malo začudilo jer sam očekivao manju cijenu. Ipak je ovo zemlja mode i dizajna! Na ulazu u grad bio sam usporen gužvom. Odlučio sam naći neko skrovito mjesto gdje bih mogao sakriti kamper, a da mi centar grada bude u blizini. Nakon lutanja po gradu naletio sam na veliki park koji je sa strane imao popločenu ulicu koja je jednim dijelom vodila do velikog spomenika, dok je desna strana bila slobodna za parkiranje. Ondje su se već nalazili neki kamperi. Super, pomislih, mirno je i priroda je prekrasna, a nadam se da noću neće biti puno posjetite39

lja. Svidjelo mi se. Jednom riječju, mjesto za pet. Našao sam slobodno mjesto ispod krošnje velikoga hrasta. Stablo je stvaralo zaštitu od kiše i gradskih svjetala. Navukao sam zavjese i upalio bešumni Hondin agregat, a unutrašnjost kampera obasjalo je svjetlo. Prvo što mi je palo na pamet bilo je staviti kuhati kavu. Zavalio sam se na kauč i uključio televiziju. Mijenjajući talijanske programe, shvatio sam da je potrebno biti u tijeku događaja. Trebao sam internet. Sljedeća investicija bio je laptop na kojem bih mogao čitati novosti. Nakon što sam popio kavu i pojeo sendvič, preodjenuo sam se, sjeo na bicikl i krenuo u potragu za vilom.

40

VENECIJA

Na kopiji fotografije iz atelijera vidjelo se da se vila nalazila negdje uz kanal. Tko bi mi mogao dati odgovor na to? Pa da! A tko poznaje kanale grada bolje nego gondolijer? Vožnja gradom bila je vrlo dinamična. Centar je bio prepun, mnoštvo ljudi, auta, skutera koji su zujili u svim pravcima, nogostupi pretrpani ljudima, a djevojke... joj, prekrasne, toliko ljepote na jednom mjestu. To se ne može opisati riječima. Mirisi, moda, sjajne rasute kose, osmjesi. Život u Veneciji je bujao. A kako i neće kada se energija ovih prekrasnih žena akumulira i pretvara u ljubav. To pak može značiti samo jedno – bio je to grad ljubavi i Casanove. Sigurno su bake i djedovi ovih djevojaka bili isto tako lijepi. Ovo je stvar genetike. Kada bi mi netko postavio pitanje koja je od ovih djevojaka najljepša, mislim da bih se izgubio. Uz lepršave misli o ljubavi i ženskoj ljepoti, zamalo nisam uletio u kanal koji mi se našao na putu. Odloživši bicikl uz ogradu, pogledom sam tražio gondolijere. Ugledao sam ih privezane uz male dokove. Strpljivo su čekali klijente. Moje raspitivanje i pokazivanje slike nije urodilo plodom. Potraga za vilom činila se težom nego što sam očekivao. Već sam mislio odustati. Jedino je još preostao mladi kovrčavi gondolijer s kratkim crnim brčićima i naušnicama. Prilazeći, pokažem mu sliku, a on, pogledavši me, odgovori: “Si, si, signore.” I pokaže mi mjesto na karti. Odmah izvadim kemijsku i zaokružim kvart te zahvalim mladiću. Označeno mjesto na karti nalazilo se prilično daleko, a noć samo što nije pala. Zato sam odlučio svoju potragu nastaviti sutra. Nakon što sam pojeo sendvič i salatu od rajčica, izvalio
41

sam se na plišani kauč te upalio televiziju. RAI jedan emitirao je neki šou, kviz, što već. Zurio sam u ekran na kojem su se izmjenjivale hostese i izvođači. Nisam se mogao smiriti te pomislim da bi mi šetnja kvartom dobro došla. Obukao sam se i izašao u noć. Park je bio veći nego što se činilo na prvi pogled, te se protezao preko kanala. Klupe su bile pune skupina mladih ljudi koji su ispijali pića i veselo se družili. Šetnja me odvela na drugu stranu parka i put mi je presijecala prometna ulica. Prešavši je, našao sam se u kvartu koji je, sa sigurnošću mogu reći, bio izgrađen krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Prizemlja kuća bila su visoka, s masivnim drvenim vratima i fasadama ukrašenim štukaturom. Stanovi su zasigurno bili bogato i moderno uređeni, puni slika i antikviteta. Tada me obuzela nostalgija za mojim kvartom koji nije bio ovako sređen, ali je meni značio sve. To me razmišljanje vratilo na protekli dan i iznova me preplavio nemir. Nervozno sam prekinuo šetnju i vratio se u kamper. Razodjenuo sam se i uvukao u krevet. Duga i iscrpljujuća vožnja učinila je svoje te sam zaspao čvrstim snom. Malo poslije šest sati probudilo me brujanje motora puhalice. Grupa komunalaca čistila je park skupljajući jesensko lišće. Nakon jutarnje toalete, čaše kozjeg mlijeka i obilnog omleta, pješke sam se zaputio prema starom gradu. Približavajući se mjestu gdje se nalazila vila, nervoza je bivala sve intenzivnija, a pitanja su stala kružiti glavom. Što ako je ovo lažni alarm? Što ako stvarno saznam nešto? Ima li tada povratka u stari život? Predosjećaj da će se nešto dogoditi rastao je svakim novim korakom. Čula su vrištala, aktivirao se oprez i tražio budnost svakog trenutka. Godine mirnog života otupjele su moja čula, a do sada mi je oprez više puta spasio život. Ostao sam naizgled miran, ali svaki mišić bio mi je napet i u svakom sam trenu bio spreman na najgore. To me podsjetilo na godine provedene u ratu. Odlučio sam se pritajiti te iz prikrajka neko vrijeme motriti
42

na kuću. Došavši do kanala, nasuprot se ukazao cilj moje potrage. To je bila vila impresivne ljepote, s urednim vrtom i vratima što ih je krasila stara kovana ograda koja je, po mojoj procjeni, vrijedila bogatstvo. Sredinom vrta prostirao se put popločen pečenim ciglama te je vodio do verande pred vratima iznad koje su se izvijali grmovi divlje ruže. Mir kojim je zračio vrt i pročelje kuće odavao je umijeće gradnje starih renesansnih majstora. Proporcije vrata, vrta i kuće tvorile su cjelinu iz koje se širio sklad i pozitivna energija boja, mirisa ruža, agruma te vještine arhitekata i zidara. Nešto ljepše nisam odavno vidio. Očaran jednostavnošću, zurio sam kao hipnotiziran. Tada mi jedan detalj upadne u oko. Grb povrh ulaznih vrata. Sada sam još više bio siguran da je mrtvac iz moje zgrade na ruci nosio upravo taj znak. Moje dugo i strpljivog promatranje urodilo je plodom. Negdje oko 10.30 iz vile je izašao mlad čovjek, nekih 35 godina, kratko ošišane kose, visok 190 i atletske građe. Srce mi stane kucati kao ludo. Mladić je imao istu tetovažu kao i ubijeni na mojem stubištu. Zbunio sam se potpuno rastresen tom spoznajom, ali mi je sljedeći prizor razbistrio misli. Iza mladića izašla je djevojka niskog rasta, crne bujne kose te gipkog hoda i pokreta. Mladić ju je bez riječi ispratio do vrata te je pozdravio kimanjem glave. To je bila moja prilika. Odlučio sam pratiti djevojku i uspostaviti kontakt. Slijedeći je kroz venecijanske kale koje su mi svojom ljepotom odvlačile pogled, morao sam se jako koncentrirati na tamne uvojke koji su poskakivali uslijed njezina sigurnog hoda. Tada iznenada, između kanala i zida jedne kuće, dojuri mali brzi gliser. Iz čamca iskoče dva nabijena mladića bokserskih noseva s rukavicama. Zgrabiše djevojku pokušavajući je dovući do mula gdje ih je treći čekao spreman u brodu. Potrčao sam te u skoku, udarcem koljena u pleksus, oborio jednog koji je, iznenađen jačinom udarca, pao bez glasa na pod. Otrgnuvši djevojku, povučem je iza sebe te stanem u
43

položaj. Tada se negdje u blizini začuje sirena koja nam je sa sigurnošću spasila život jer su napadači u rukama već imali pištolje. Gomila znatiželjnika i zvuk sirene držali su nekoliko sekundi napadače u šahu. Vozač glisera tada nešto uzvikne na čudnom stranom jeziku te druga dvojica uskoče u gliser. Odjurili su kanalom podižući valove. Okrenuvši se, nađem se nasuprot crnim snenim očima na bijelome licu kojim su dominirale velike pune crvene usne čije su pukotine i crtice svjetlucale na suncu. Bio sam zbunjen njezinom ljepotom i mnoštvom okupljenih. Uhvatio sam djevojku pod ruku osjetivši da se trese jer je očigledno još bila u šoku. Povučem je prema maloj uskoj uličici ostavljajući iza sebe žamor gomile. Obratim se djevojci na lošem engleskom te joj objasnim da moramo naći neko sigurnije mjesto jer će se napadači sigurno vratiti. Ona odgovori da je razumjela i pokaže rukom u smjeru zapada. U hodu izvadi mobitel te pokuša birati brojeve. Zaustavivši je, napomenem joj da to nije pametno jer se može utvrditi lokacija, a osim toga, očito je da je prate. Krivudajući kroz uske ulice, djevojka je sigurno slijedila neki svoj zamišljeni cilj. Izbivši u podnožje dugih stepenica, uhvati me za ruku te se stanemo penjati prema nekom bedemu ili utvrdi. Izbili smo na šljunčanu zaravan bedema s kojeg se pružao božanstven pogled na Canal Grande i stoljetne krovove Venecije. Sjeli smo u sjenu velikog bora na drvenu klupu koja je bila obojena u tamnozeleno. Uhvativši me drhtavom rukom, obrati mi se po prvi put: “Mi scusi, signore, ma chi e lei? Tada joj ispričam sve o napadima na mene, o putovanju, bijegu... o tome da sam u situaciji o kojoj ne znam ništa. Na tren pomislim da je možda sve ovo klopka. Ali pogled na anđeosko lice mlade Talijanke otkloni svaku sumnju. Upitam je kako se zove. “Giuliana Verona.”

44

GIANLUCA PADOVA

Nakon malene stanke objasnim joj da hitno trebam stupiti u kontakt s čovjekom koji je vlasnik vile. Ispričao sam joj detalje o mrtvacu, tetovaži, grbu i fotografiji u atelijeru te sam napomenuo da bih trebao uspostaviti kontakt s Gianlucom Padovom. Mislio sam da bi mi mogao pomoći. “To je moj ujak!” odgovori uzbuđeno Giuliana. “Stvarno?” začudim se iznenadnoj spoznaji. “Kod ujaka živim već dugi niz godina ili, točnije, otkada su mi roditelji nastradali roneći u špiljama kraj Pompeja. Njihova tijela nikada nisu pronađena. Od tada o meni vodi brigu ujak. Inače živim u Rimu, a danas sam doputovala na poziv ujaka koji mi je povjerio da podignem neke njegove spise iz banke Bonnetti. Ja, naime, imam punomoć na sve njegove bankovne sefove i račune. Trebala sam sada to već obaviti.” “Znači, vi nemate pojma tko su vaši napadači i što su željeli od vas?” “Ne... samo znam da je batler moga ujaka želio poći sa mnom, što sam ja izričito odbila. On to nije baš najbolje prihvatio. Možda je nešto znao ili sumnjao. Aaa, da... Kad sam došla na aerodrom, on mi je dao ujakovo pismo i rekao kako moram to pročitati.” “Gdje je to pismo?” “Evo, tu je...” posegnula je u torbu za omotnicom. Otvorivši je, izvadi pismo. Nekoliko je minuta čitala u sebi te me čudno pogledala. Potom je stala čitati na engleskom. “Draga Giuliana, kada budeš čitala ovo pismo, znaj da je do sada bilo moguće držati u tajnosti jedno otkriće za koje se vežu tisuće života, pa tako i tvoj i moj. Zato me shvati oz45

biljno, povuci se negdje na skrovito te se neopaženo uputi na mjesto našeg budućeg sastanka. Sjeti se, Giuliana, gdje se jedu najbolji kolači od limuna u kojima si uživala kao dijete. Sjećam se toga kao da je bilo jučer. Kada bi se ujutro probudila, posluga te pitala: Što mlada dama želi za doručak?, a ti bi sneno odbrusila: Kolač od limuna. Tamo ću te čekati. Budi pažljiva. P. S. U omotnici se nalazi ključ bankovnog pretinca. U banci će te čekati Mario. Uzmi sve novce koji se ondje nalaze. Od sada nemoj ništa plaćati karticom. I još nešto vrlo važno: u malenoj kutijici se nalazi ogrlica s privjeskom koju mi je tvoj otac dao na čuvanje dok ne odrasteš. Molim te da je čuvaš. Tvome je ocu bila vrlo vrijedna. Tvoj ujak, Gianluca.” “Sranje!” rekao sam. Stvari su se zakomplicirale. Nadao sam se rješenju situacije kada dođem u Veneciju. Iz razmišljanja me trgne Giulianin glas: “Ali... ja imam ugovorene koncerte. I ovo mi je prva sezona poslije studija čela. To mi je iznimno važno...” U meni proradi zaštitnički nagon. Zagrlivši je, tiho joj kažem: “Giuliana, znam da je teško prihvatiti glupe i nelogične okolnosti u kojima ne postoji drugi način osim bijega u kojem se spašava goli život. Kao što i sami vidite, i ja se nalazim u istoj situaciji. Zato se moramo usredotočiti na to da izvučemo živu glavu iz ovoga kaosa. Ostale su stvari nebitne. Morate to shvatiti... inače se situacija može pogoršati. S našim progoniteljima nema šale. Izgleda da su nam se putevi povezali. Siguran sam da vaš ujak ima spremne odgovore za oboje. Zato, udružimo snage kako bismo sigurno došli do vašeg ujaka.” “U redu... Osjećaj mi govori da mogu imati povjerenja u vas.”
46

BIJEG IZ VENECIJE

Put do banke Bonnetti prošli smo šuteći. Udubili smo se u svoje misli ne znajući kojom temom da započnemo razgovor. Otvorivši vrata, propustim Giulianu te uđemo u klimatizirano predvorje banke. Prišavši šalteru, Giuliana se predstavi, na što mlada službenica pozove Marija. “Dobro jutro, signorina Giuliana. Gospodine...” obrati nam se bankar pružajući mi ruku. “Ovuda, gospodo, izvolite...” Nakon kratke šetnje bankom došli smo do trezora. Tu nas je Mario prepustio službenici koja nas je odvela do pretinca broj 5272 te nas, dovezavši stol, ostavila same. “Giuliana, otključate pretinac i izvadite sve na stol.” Bilo je tu novaca u raznim valutama, euri, dolari, švicarski franci uredno složeni i zalijepljeni trakom. Po mojoj procjeni, iznos se kretao između 30.000 i 50.000 €. Giuliana spremi novac u torbu te otvori malu crnu plišanu kutiju. Pogledom na sadržaj kutijice srce mi luđački zalupa. Ondje se nalazio privjesak od tamnoga kamena prošaran svijetloplavim žilicama. Na trenutak me privuče neopisivom snagom. Upitao sam Giulianu zna li štogod o tom privjesku. “Ne... sve što znam piše u pismu, a privjesak mi je ostavio tata.” Te krene staviti i kutijicu u torbu. Zaustavim je i predložim da ogrlicu stavi oko vrata. “Tu će biti najsigurnija.” “Hvala...” nasmiješi mi se po prvi put i pokaže nisku sjajnih zuba. Prošli su me trnci od tog nadasve običnog osmjeha, a ujedno punog senzibilnosti i erotike. Uslijed
47

svega toga proradila je kemija. Dlanovi su mi se počeli znojiti, a krv uzavrije praćena snažnim otkucajima srca. “Hmm... hmm...” pročistih grlo. “Budite toliko ljubazni...” kaže pružajući mi lančić koji sam tek sada bolje promotrio. Ručni rad vrhunskog majstora od bijelog zlata visoke kakvoće, vjerojatno 22 karata, sigurno vrijedan 10.000 €. Giuliana se okrene i zbaci kosu. Do mene dopre miris njezina parfema. Ukaže se bijeli vrat što ga je obrubljivala crvena svilena košulja. Brzo okačim lančić da ne bi primijetila moje od uzbuđenja drhtave ruke. Tada Giuliana da rukom znak mladoj službenici koja se uputila prema nama. “Treba li vam još nešto?” “Ne... Molim vas da nas ispratite”, odgovori Giuliana obrativši se pomalo hladno djevojci. “Da, izvolite...” Otpratila nas je do vrata koje portir otvori uz smiješak. Odmah po izlazu iz banke našli smo se u prepunoj ulici. To mnoštvo me tjeralo na brzo razmišljanje. Kuda? Pogledavši Giulianu, izvadim iz džepa plan grada te joj pokažem mjesto gdje mi je bio parkiran kamper, na što ona odvrati upitnim pogledom. Objasnio sam joj da tamo imam spreman prijevoz. “Genijalno!” obradovala se Giuliana. “To nam baš treba...” i mahne mi rukom da je pratim. Ubrzo smo jurili uličicama staroga grada. Giuliana se kretala kao prava Venecijanka zaobilazeći grupe turista. Skrenuvši desno iz jedne uličice, našli smo se na velikom mostu koji se protezao preko kanala što su ga presijecale brojne brodice i gondole. Tada na drugoj strani mosta ugledam tipove koji su pokušali oteti Giulianu. Povukavši je lagano za podlakticu, dao sam joj znak neka šuti te se neprimjetno vratimo u uličicu. “Ali to je most preko kojeg moramo prijeći...”
48

“Sada ne. Nemamo šanse, primijetili bi nas. Moramo smisliti nešto drugo.” “Možemo iznajmiti gondolu”, reče Giuliana. “Bravo!” Došlo mi je da poljubim tu pametnu glavicu. Prošlo je dobrih dvadeset minuta dok nismo našli slobodnu gondolu. Ušli smo napokon u jednu tamne boje čija je unutrašnjost bila obložena crvenim velurom. Brzim smo pokretima navukli teške crvene zavjese. Giuliana je sigurno navodila gondolijera dajući mu kratke upute, te smo u širokom luku zaobišli most na kojem su nas čekali napadači. Konačno smo predahnuli opuštajući se zavučeni u skrovitoj kabini gondole. Iskoristio sam trenutak te upitao Giulianu zna li nešto više o medaljonu. “Nažalost, ne... Samo znam da je mojem pokojnom ocu i ujaku mnogo značio, što sam mogla zaključiti po uputama u pismu. Znate, moj ujak po prirodi ne drži mnogo do materijalnih vrijednosti, uvijek su mu važnije bile one duhovne. Možda bih po tome mogla zaključiti da je vrijedan kao uspomena...” Nakon toga kratko zastane, a oči joj se zasuze. Brzo prekrivši lice rukama, tiho zajeca. Kroz mene proleti val samilosti. Privučem je lagano u zagrljaj osjetivši njezino krhko tijelo koje se grčilo od nekontroliranih tihih jecaja. Ostali smo tako zagrljeni sve dok se Giuliana nije umirila. Pogledavši me suznim očima, udijeli mi poljubac suhim toplim usnama. Time mi je dala do znanja da mi je zahvalna, što u meni izazove osjećaj hrabrosti i ponosa. Duboko udahnuvši, usmjerim pogled na Canal Grande i modrinu vode koju su presijecali bezbrojni brodovi. Gondola se sigurno probijala kroz gužvu. “Još malo pa smo stigli...” trgne nas mladi mornar pokazujući rukom udaljeni dok. Pomisao na to da me dijeli još malo do kampera, probudi u meni divlju glad i shvatim da nisam jeo cijeli dan. Da ne bih mislio na jelo, usredoto49

čim se na kanal i panoramu Venecije. Iako nije bila sezona, grad je, usprkos tome, bio pun znatiželjnih turista koji su svojim šušurom ispunjavali uličice, mostove, kavane i galerije ovog za mene predivnog i jedinstvenog grada. Venecija je odisala mirisom mora i friskine, a tajanstvenost njezinih kaleta i vila budila je maštu o zagonetnoj i burnoj prošlosti. Godinama je Venecija bila dio i hrvatske povijesti. Mnogo je hrvatskih intelektualaca i trgovaca ostavilo traga u prošlosti ovoga grada koji je, unatoč velikoj moći, strepio pred snagom hrvatskih gusara. Iz misli me trgne Giuliana koja mi je rukom pokazivala da upravo prolazimo kraj najpoznatijega gradskog trga. “Lijepo, zar ne?” reče Giuliana koja se potpuno smirila u mom zagrljaju. “Mmm...” odgovorim kimajući glavom. “Znaš da napuštamo grad čim dođemo do...” izustim. “Znam... moramo”, sjetno odgovori. Nastavivši vožnju još nekih deset minuta, gondola promijeni pravac. “Evo, tu smo. To vam je dva bloka dalje... možda pet minuta hoda”, obrati nam se gondolijer pristajući uz drveni mul. “U redu, hvala.” Giuliana mu plati ostavivši napojnicu. Ponovni dodir s čvrstim tlom pomalo me rastuži odnijevši mi sigurnost i ugodan osjećaj što ga je pružala kabina gondole. Zagrlio sam Giulianu te brzim koracima krenemo prema kamperu. Tih par stotina metara prošli smo ne gubeći vrijeme. Nakratko smo promotrili okolinu i uletjeli u kamper. Već smo se u idućoj sekundi vozili kroz venecijanske ulice tražeći izlaz na autocestu. Jedina misao što mi se vrzmala glavom bila je što prije i tajnije napustiti grad. Intuitivno skrenem prema istočnom izlazu te ugledavši tabelu autoceste, dodam gas, na što motor Forda spremno zabruji.
50