P. 1
Boja Povijesti - Nedzad Latic

Boja Povijesti - Nedzad Latic

5.0

|Views: 4,940|Likes:
Published by Didodrag
Ekstra knjiga koja govori o buđenju svijesti Bošnjaka o samoopredjeljenju i formiranju nezavisne BiH...
Ekstra knjiga koja govori o buđenju svijesti Bošnjaka o samoopredjeljenju i formiranju nezavisne BiH...

More info:

Published by: Didodrag on Jun 13, 2009
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

08/12/2013

pdf

text

original

NEDŽAD LATIĆ

BOJA POVIJESTI
(Izetbegovićeve godine 1983-2003)

ELEKTRONIČKO IZDANJE KNJIGE PRIPREMIO Patriotski studio „VATAN“ BRČKO DC 2009.g.

BEMUST, 2003

POSVETA U vrijeme rata, mislim da je bila jesen 1994., došao sam u Gračanicu kod Doboja. Džamija i munara bile su oštećene gelerima, ali su opstale. Primijetio sam da su lipe u haremu džamije skršene: «Ovo vas je zadesila holuja?!» komentirao sam, sažaljivo gledajući presamićene ovrške lipa. «Nije holuja, granate!« objasnio mi je jedan džematlija. I onda je slijedilo pojašnjenje kako su te lipe zasađene kao nišani šehidima koji su poginuli u boju pod Banjom Lukom. Nakon okupacije Bosne, krilo se pred tuđinom da su to šehidi. Tako su im imena ostala nepoznata, a džematlije su im učile šapatom fatihe uz šum lipova lišća. «Lipe su svojim granama štitile džamiju od četničkih granata«, tvrdio je džematlija. Ja sam zamislio šehide kako šire svoje zelene ruke poput lipovih grana i zaustavljaju granate; ne daju svoju džamiju! Slijedeće godine jedna granata je iznad polomljenih lipa pogodila munaru. Ovu knjigu posvećujem svim šehidima, uz želju da me Svevišnji uvede pod njihov lipov hlad. Posebnu posvetu činim svojoj ljubljenoj majci hadži Džemila-hanumi, koja je svehla brinući se «šta će biti sa muslimanskom dicom«. Sarajevo, redžeb 1442. Septembar 2003.

PROCES '83. Bismillahirrahmanirrahim! Ovo bi trebalo biti moje kazivanje, svjedočenje, moglo bi se reći, iskaz o hapšenju, zatvaranju, suđenju i odbrani trinaestero muslimana koji su u jesen 1983. godine osuđeni na dugogodišnju robiju; kazivanje –jer je osobno prisjećanje na najturbulentniji dio mog života; svjedočenje – jer sam kao Džemalov brat, uz Sabinu Berberović, kćerku Alije Izetbegovića, bio najangažiraniji u njihovoj odbrani. Iskaz je udbaški termin i odgovara mojoj nakani priznanja svega što sam radio, vidio i čuo da se radi protiv njih. Vjerujem u kismet – sudbinu, lako mi se razum ne miri sa svim odlukama i situacijama koje me zadese u životu, pri hvatam i pokoravam se sudbini kao nečemu što me nije moglo mimoići. Bilo to dobro ili zlo. Danas, nakon skoro dvije decenije, vidim da sve što se zbivalo nije imalo nikakve veze sa mojima željama, ambicijama, snovima i vizijama. Kakav, onda, mogu imati zaključak?! Bio sam veseo i bezbrižan mladić; nikad me policajac nije legitimirao; nikad nisam upoznao advokata, nisam znao ni kako izgleda zatvorska ćelija i sudnica. Tek sam kao učenik Medrese znao da su neki moji profesori bili u zatvoru. Poput hafiza Ibrahim-efendije Trebinjca, Kasima Hadžića, Omera Nakičevića, Safeta Tokića, Mustafe Sete itcl. Ništa me to nije sikiralo, mada sam bio kivan na komuniste koji su tako dobre ljude, poput starih i pobožnih profesora, terorizirali po kamenolomima i rudnicima. Imao sam još razloga da mrzim komuniste i komunizam, naprimjcr –nisam bio socijalno osiguran u Medresi, ali nisam ih se bojao, nisam strepio za svoju sudbinu. Imao sam snove i vizije, kao da sam živio u najslobodnijoj državi na svijetu. Mislim da su mi i roditelji živjeli u takvom svijetu. Jednom mi je babo rekao da je molio Adaha, dž.š., da mu sačuva djecu od svakog zla i belaja, ali nikada nije molio da ih sačuva od zatvora. Možda to i nije bila naivnost, kako bi se moglo u prvi mah zaključiti. Jer sa naše strane nije bilo grješke. Babo je, kao imam, bio čak i oprezan. Držao je Titinu i Jovankinu sliku u dnevnoj sobi. Nit'je volio Titu, nit' Jovanku, ali njihova slika je visila na zidu uz porodični album i nekoliko levhi. Tito i Homeini Ja sam taj koji je u svojoj bezazlenosti donio konkurenciju Titinoj slici. Jednog dana sam donio sliku imama Homeinija. Bila je to naljepnica pa sam je zalijepio na vitrinu sa knjigama. Homeinijev turban se idealno uklapao u tomove knjiga pisane halfovima, Kur'ane, levhe. Taj moment bio je prekretnica u našoj porodičnoj idili, u kojoj je svakako uživao i Tito sa svojom slikom. Kako se to desilo? Moj babo je volio nekoliko poznatih muslimana: Jasera Arafata, Džemala Nasera, Muamera Gadafija, Džemu Bijedića i Safeta Isovića. U prvu trojicu, Arape, razočarao se kad je čuo da i nisu bili Bog zna kakvi muslimani. Džemu nije prežalio. Po jednom od ove dvojice, Naseru ili Bijediču, Džemal je dobio ime. A Safet je za njega bio sultan, kralj, predsjednik, pravi lider. Bacao bi kapu u plafon kad bi na televizoru Sajo zapjevao. Nisam imao ništa protiv babinih ljubimaca, ali ih nisam ni simpatizirao.

I ja sam dočekao i vidio Gadafija u haremu. Čak nisam uživao ni u Safetovim pjesmama. Bile su mi stereotipne i preglasne. Slušao sam Šabana Šaulića, Bijelo dugme, Abbu itd. E, jedne večeri, dok smo sjedili u dnevnoj sobi i gledali Dnevnik, pojavio se imam Homeini. Dedo sa turbanom na glavi i crnom sjenom koja mu je padala sa ramena do tala, stao je pred milionsku masu koja je kliktala, vrištala, mahala rukama. Nakon njegovog jednog lagahnog polukružnog pokreta desne ruke milionska masa se utišala. Doimalo se da im je oduzeo dah, da ne dišu. Bio sam fasciniran njegovim imidžom, kao i njegovim djelovanjem na mase. Ta hipnotička elokvencija i imidž „dede evlije“ bili su dovoljni da pridobije moje simpatije, iako nisam bio upućen šta on hoće. Nisam shvatao koga obara sa vlasti, koga voli i ne voli. Mislio sam da će i babo dobiti novog autoriteta. Ali, gle čuda; babo je sumnjičavo klimao glavom. Nije ga prihvatio kao Nasera, naprimjer. Vjerovatno zato što su ga i Naser i Arafat i Gadafi razočarali. «Nemoj ti tako», upozoravao je kritičare Nasera. «On nam je valj'o. Izvadio je Dozu iz zatvora. A šta će hudi Arafat, ni zemlje ni naroda.« Za Gadarija je još imao razumijevanja da je mlad, al' dugo je pričao kako je Gadafi sa Džemom Bijedićem došao u Gornji Vakuf. Helikopterom su se negdje spustili i došli u novu džamiju. Gadafi je klanjao u džamiji, tu je negdje u blizini safa bio i babo, a Džemo je stajao na vratima. «E-e-e, zna Džemo kako se pomažu muslimani«, zaključio bi priču. Muslimanski krugovi su pričali verziju da je prilikom prve posjete Nasera Beogradu ovaj odmah upitao za Husejna Dozu, koji je sa njim bio skupa u klupi na El-Azharu u Kairu. Kad se Tito raspitao za Dozu, Udba mu je odgovorila daje u zatvoru. Navodno je Tito odmah naredio da se pusti i tako je, zahvaljujući svom studentskom kolegi, Dozo pušten. Postoji još jedna poruka iz ove anegdote: šta je falilo da Dozo bude predsjednik kao i Naser, skupa su bili u klupi. Ova potajna babina razmišljanja Udba je denuncirala pred samu Đozinu smrt. Očito je babo čekao sličnu priču o Homeiniju pa da „zagrize“. Homeini kao da nije ni čuo za Bosnu. A ja sam „zagrizao“ toliko da mi nije bilo dosta zalijepiti Homeinijevu sliku na vitrinu, već sam je zalijepio na unutarnju stranu poklopca kožne torbe. Imao sam jednu „foru“ sa tom slikom. Neke sam prijatelje sa Filozofskog fakulteta, Zilhada, Rifata i Ahmeta, pozdravljao tako što bih im „podviknuo“ selam i otvorio poklopac da vide sliku Homeinija. Sva trojica su kasnije imali problema sa Udbom zbog ove slike, iako su bili profesori marksizma. A gdje je tu Džemal? On se oženio. Svatovi su bili koji mjesec prije Titine smrti. Nikad nas dvojica nismo dijelili društvo i prijatelje. Ženidbom se totalno udaljio od mene. Radio je kao vanredni profesor u Medresi i mnogo se angažirao u predavanjima u Tabačkom mesdžidu. Najtješnje je surađivao sa Mehmedalijom Hadžićem i Hasanom Čengićem. Ja sam im bio vodonoša. Ponekad, dok bi spremali predavanja u Tabačkom mesdžidu, kupio bih im grožđa. Hasana, koliko god sam poštovao, nikad nisam volio. Smetala mi je njegova prepotentnost, koja se graničila sa drskošću. A i sa Džemom se često svađao, pa su napravili sporazum da ne smiju biti ljuti duže od tri dana. Šerijatski, nema šta. Mnogo, mnogo puta su prekršili taj sporazum. On je klasični aktivist, a la Streljnikov. Mehmedalija je bio, a takav je i ostao, intelektualac. Izvanredno obrazovan čovjek. Loš organizator i loš aktivist. Mislim daje on izvršio presudan utjecaj na Džemu, tako da je i Džemo vrlo loš organizator i aktivist. Do poznanstva sa njim Džemo je bio bohem. Volio je dugu kosu, gorljivo je kritizirao čelnike IVZ-a, vidio sebe kao pjesnika. U pubertetu je sanjao o fudbalskoj karijeri. Čak je trenirao u FI< „Bosna“. Tad je odobravao moje foliranje sa slikom imama Homeinija. Ali, nije me upućivao u svoje krugove, niti mi je posebno sugerirao stavove o pitanju Iranske revolucije. Jedanput mi je ispričao da se viđa sa jednim Irancem. Zvao se Doktor Turabi. Negdje su sjedili skupa i razgovarali o Iranskoj revoluciji. Davao mi je informacija toliko da mi potvrdi ispravnost mojih simpatija za Homeinija.

Džemo me je odlično poznavao. Postoje stariji, uvijek se prema meni odnosio zaštitnički, tolerirao mi je ispade i pogrješke. Imao je i šta. Ja njemu nisam imao šta tolerirati, jer je bio sto puta odgovornija osoba od mene. Govorio mi je da sam odrastao na dedinom krilu, što je trebalo značiti da ja Homeinija volim kao dedu, a ne kao lidera jedne vrlo značajne revolucije na koncu dvadesetog stoljeća. Bio je u pravu: svu filozofiju života naučio sam od svog dede, a moje zanimanje za Iransku revoluciju nije sezalo dalje od simpatične brade i turbana imama Homeinija. Ma koliko bile bezazlene, simpatije za imama Homeinija bile su raspravljane na sjednicama CKKP BiH. Kad danas čitam stenogram sa sjednice, vidim da su moje „simpatije bile panislamističke“. Kako je počelo Bilo je dovoljno da se uspaničim kad sam u čaršiji čuo da su neki imami, profesori medrese i studenti privođeni u policiju. Bilo je to 23. marta 1983. godine. Najviše su bili ispitivani o Homeiniju. Zgulio sam Homeinijevu sliku sa torbe. Nikad nisam čitao Oslobođenje. Čitao sam Politikin zabavnik, NIN, Sarajevski Svijet, Start, kasnije Danas. Sjećam se kad sam kupio prvi broj Danasa. Oslobođenje sam kupio kad sam čuo da su objavljena imena grupe uhapšenih muslimana. Bilo je to 9. aprila 1983. godine. Od uhapšenih sam znao Hasana Čengića i Meliku Salihbegović, a Aliju Izetbegovića i Omera Behmena sam vidio na ulici. Za ostale nikad nisam ni čuo. Džemo je još bio na slobodi. Nekoliko je puta nosio Hasi paket u zatvor. Paket je bio vraćen, a stražar na prijavnici je uzeo Džemine podatke. Supruga ga je korila da to ne čini, iako mu je sama spremala paket. Ona se bila sprijateljila sa Hasinom sestrom Nedžmom. Nisam se puno sekirao zbog hapšenja desetak ljudi, al' mi je bilo žao Hase. Tih dana sam otišao roditeljima u Biljane kod Ključa, gdje mi je babo radio kao imam. Dok sam putovao kasno noću, gledao sam mjesečinu i tugovao za Hasom. Zamišljao sam da, dok se ja vozim, on leži negdje na betonu sklupčan i pretučen. Nisam znao kako izgleda zatvor. Usprkos filmovima u kojima sam vidio ćelije, moja mašta, potaknuta tugom za Hasanom, formirala mi je betonske hladne ćelije. Čim sam došao kući, neprimijetno sam ušao u sobu da bih zgulio Homeinijevu sliku sa vitrine. Slike nije bilo. Babo je uradio posao istog trenutka kad je, putem televizije, čuo da je uhapšena grupa „koja je djelovala sa neprijateljskih pozicija“. Ujutro za kahvom majka me je upitala za Hasana. Voljela ga je kao dobrog Džeminog prijatelja. «Kako mu je jadnoj majci?!», odhukivala je. «lma samo njega«. Nisam im kazao da mu Džemo nosi pakete u zatvor. Sedmi maj Nekako sam oduljio kod kuće. Možda zbog Mirzete. I ona je bila kud. Nas dvoje smo sjedili za stolom pod šljivom kad je mali Hasib, dječak iz komšiluka, dotrčao uzvikujući: »Nedžade, traže te kod kuće!» «Ko?Je 1' policija?«, htio sam se našaliti sa uspaničenim dječakom. «Jeste. Policija te traži«, odgovorio mi je. Srce mi je obuzela hladna zebnja. Krenuo sam kući. U sobi sam zatekao majku, starog komšiju Latifa, jednog policajca u uniformi i dvojicu mlađih ljudi. To su bili agenti Udbe, koji su se predstavili kao Muharem Zjajo i Željko(?), možda Varunek, iz Banje Luke. Vršili su pretres stana.

Rovili su po vitrinama, preturali knjige, izdvajali Džemine slike, teke, razglednice, kasete... Zavirivali pod krevete, u dimnjak, tražili su oružje. Dok su izmicali vitrinu sa knjigama, nešto je ispalo i udarilo o pod. Bila je to uramljena mala slika bračnog para Broz. Pali su naglavačke, i dok su agenti gledali u nju, oni su dubili na glavi – Tito na šeširu, a Jovanka na punđi. Muharem ju je uzeo i stavio na vitrinu. Tad su prestali rovariti. »Ljudi, Tito mi je valj'o», uzviknem u raspravama o Titi. Ono što su izdvojili, popisali su i odnijeli. Na rastanku su me upozorili da se ne odvajam od kuće i da isto prenesem babi, koji se tog dana nalazio na nekoj sjednici imama u Jajcu. Tako je počelo. Majka je zaplakala i nikad nije preboljela. Nikad je više nisam vidio bez bola u očima, i tespiha u rukama –umrla je od infarkta. Babo se zabrinuo i othuknuo iz dna duše. Uhvatio se za lijevo rame koje ga nikad nije prestalo boljeti – umro je od infarkta. Rahmetullahi alejhim. Po nišanima na seoskom greblju u Pridvorcima može se pročitati da su Sakib i Džemila Latić živjeli (samo!) 60 godina. Iste noći otišao sam u Sarajevo. Zapravo, čim je babo došao iz Jajca. A do tada sam se bio oprostio sa Mirzetom. Rekao sam joj da mi je Džemo uhapšen i da će od sada zauvijek, mislio sam da će komunisti vječno vladati, moje ime biti pod žigom. Mirzeta je plakala. To je bila noć bola u mom životu. Sedmi maj! Svi koje sam volio te noći su bolno plakali. Ja nisam plakao, ali sam od te noći izgubio osmijeh, koji se više nikad nije vratio na moje lice. I danas se smijem, imam imidž čovjeka „vesele naravi“, ali iza mog osmijeha ostaje duboko more tuge i boli koje se slijevalo u moju dušu od Džeminog hapšenja do smrti roditelja. Ustručavao sam se izgovarati ovakve tvrdnje zbog Džeme, da se ne bi on direktno osjetio krivim, ali to je istina. Važnost izricanja ovakve tvrdnje leži u tome što smatram da ništa manje nisu patile familije, posebno roditelji, nevino hapšenih političkih zatvorenika u doba komunizma. Udbi nije bilo dosta samo mučiti uhapšenog „državnog neprijatelja“ već se mazohistički trudila „uništiti ognjište“, kako je moj babo to nazivao. To im je bilo cilj i sa Džeminim hapšenjem. Dok klanjam džumu... Čim sam stigao u Sarajevo, otišao sam Timi, Džeminoj supruzi. Kroz plač mi je ispričala da je bio na nastavi u Medresi kad su ga iz SUP-a pozvali telefonom da dođe u SUP, zgradu današnjeg Federalnog MUP-a. „Dok klanjam džumu“, odgovorio je. Sačekao je džumu i onda otišao sam. Njegovi prijatelji su pričali kako se u haremu Hadžijske džamije opraštao sa njima, govoreći im „da su ga Oni (!) pozvali“. Računao sam daje Hasan uhapšen 24. marta, dakle prije više od mjesec dana, i da Džemu, vjerovatno, ispituju kao njegovog svjedoka. Pitao sam Timu da li su joj udbaši koji su joj pretresali stan rekli gdje se nalazi Džemo. «Tamo gdje su i mene vodili», rekla je. Odmah sam otišao u zgradu kod Ljubljanske banke. Na portirnici sam pitao za brata. Jedan policajac me je upitao – kad je pozvan u SUP. «U petak«, rekao sam. «Danas je ponedjeljak. Onda trebate u Centralni zatvor.« Odem u CZ. Tražim da mi se kaže gdje mi je brat. Niko ne zna. Vraćaju me u SUP. I pored straha koji sam osjećao ulazeći u zatvor i SUP, smogao sam hrabrosti svađati se: «Kako mogu da ne kažu familiji šta se desilo sa čovjekom koji je otišao u SUP!« Bez obzira na to, niko mi nije rekao gdje mi se brat nalazi. U akšam sam krenuo u stan na Alifakovac. Sa vrha Alifakovca se vidi kupola Centralnog zatvora. Sjeo sam na klupu i zurio u nju, misleći na Džemu. To će mi postati navika, pa sam još mnogo puta sjedio i gledao u kupolu zatvora, čeznući da saznam kako mu je unutra.

Čuvaj obraz, sine! Tragajući za Džemalom, saznao sam da su familije drugih uhapšenih upućene na istražnog sudiju Abdulaha Hadžikarića. Otišao sam u Sud. Pronašao kancelariju sudije Hadžikarića. Čekajući pred kancelarijom, primijetio sam djevojku koja seta ispred vrata. Bila je to Nerma Bičakčić, sestra Džulina i Edhemova. Hadžikarić mi je dozvolio posjetu na jedan sahat. Uspio sam preko Mirzete, koja je studirala u Banjoj Luci, poručiti babi da dođe u posjetu. On će, hudnjak, zakasniti. U zatvor smo ušli samo Tima i ja. Prihvatili su nam paket na ulazu, a nas su odveli nekud na sprat prema dugom hodniku. Rešetke! Rešetke! Svuda su bile rešetke, lspinjući se uza stepenice, ugledao sam Džemu kojeg je vodio policajac ispred nas kroz dugi hodnik. Bio je u papučama, hlačama i jednom mom starom smeđem džemperu. Jauknuo sam i uhvatio se za rešetke. Tima me je tješila. Ona nije plakala. To je krajiška gordost. Prkosila je policajcu i savladala plač. Ja sam sklupčan ridao. I policajac me je počeo tješiti: «Čut će te Džemo.» Mora da je bio musliman, vjernik. Obrisanih suza došao sam pred Džemu. Uveli su nas u kancelariju. Glumio je opuštenost, čak se i smijao. Nekoliko puta Timi je ponovio da se čuva. «Čuvaj se kad prelaziš raskrsnicu.« Mene je pitao za roditelje. Samo što smo izišli iz zatvora, neko me zovnu. Bio je to babo. Kasnio mu je autobus. Opet moljakanje kod Hadžikarića za babinu posjetu. Dobijamo 15 minuta. Sad smo u prizemlju. Pored Džeme je sjedio čovjek „u civilu“ i žvakao žvaku. Bio je to Vlado, navodno, upravnik Centralnog zatvora. Ovog hladnokrvnog čovjeka sretat ću dugo u vrijeme posjeta, tokom suđenja, mog hapšenja, pa i danas ga sretnem na kahvi. Bilesi sam i jutros, dok sam sa Hadžibom pio jutarnju kahvu, primijetio Vladu kako stoji iza mojih leđa. «Babo, samo mi je stalo do toga da me ti ne kriviš. Ništa nisam kriv...», počeo je Džemo svoju ispriku babi. Vlado se nakašljao. «Znam, sine. Ne sikiraj se. Babo zna kako te je odgojio.« Džemo je bio osokoljen babinom podrškom te nastavio: «Nisam htio potpisati laži na druge...» Ovdje gaje Vlado direktno prekinuo. «Prekinut ću posjetu ako tako nastavite.« Džemo se bio zacrvenio. Znam ga. Sigurno bi u drukčijim prilikama skočio na Vladu, iako je ovaj bio mnogo korpulentniji od njega. Ja sam šutio. «Ma, slušajte Vi, druže! Nije moje dijete protiv ove države, a, vala, ne smije ni druge teretiti!», podviknuo je babo, pa pošto je vidio da Vlado neće da se svađa, nastavio istim tonom prema Džemi: «A tebi kažem, sine – bolje živjeti sahat čista obraza nego dug život crna obraza.» Vlado je pogledao na sahat i prekinuo posjetu. Hajd1 mu znadi je li baš isteklo tih jadnih petnaest minuta. Na izlazu, babo je zapalio cigaretu. «E, nek' sam mu skresao, pas mu majku...», komentirao je babo sukob sa Vladom. Ujed za džigericu I danas kad prođem ulicom ispred „Sarajke“ ka CZ-u, sjetim se rahmetli majke. Išli smo u posjetu Džemi. Tima i ja smo je držali pod ruku. Nije bila tako stara i bolesna. Ali, tad smo je pridržavali. Više nikad nisam sa njom hodio a da je nisam držao pod ruku. Bože, sad se sjetih da smo je Mirzeta i ja tako odveli do bolničke sobe iz koje nikad više nije iskoračila. Tad sam joj pokazao rukom zgradu zatvora. Ona je zaridala nasred ulice. «Aj, moj Džemale!!!», jauknula je i pala na asfalt. Preznojavala se i mi smo joj brisali znoj. Jedna žena je povikala sa prozora «Je 1' to umire?« Donijela joj je vode i kocku šećera. «Ide sinu u zatvor«, objasnila je Tima. «Hajde, moja, i zatvor je za ljude«, tješila ju je. Ipak je pribrana ušla kod Džemala. Tješila je mene i upozoravala da mu nešto ne otkrijem o njenom plaču. Čak se smijala u

razgovoru sa njim. On je uzvraćao. I reklo bi se da je posjeta dobro prošla. Ali, kad smo došli kud, majka je otišla u spavaću sobu, stavila jastuk na glavu i nije izlazila osim kad je išla u kupatilo da promijeni abdest. Jednom mi je priznala da je svaku noć očekivala smrt i da zbog toga uopće ne koristi proteze. Džemal je sličio majci. Kasnije mi je pričao kako bi se radovao i odbolovao posjete. Tako će se odvijati drama između nas slijedeće tri godine. Prema strahu roditelja za Džemalov život, vidio sam da su, ipak, znali da živimo u opasnom društvu. Koliko su znali za komunističke torture nad narodom, koliko su znali njihovu bezdušnost? 0 svemu tome su šutjeli pred djecom, jer znanje o komunističkim zlodjelima bilo je najopasnije znanje. Strah i šutnja o komunističkim zločinima jedan je od velikih fenomena komunističkog vladanja. Moj dedo je na vijest o Džemalovom zatvaranju samo jauknuo: «Takvi su oni. Lijepo sa tobom pred narodom, a za džigericu ujedaju kad niko ne vidi.» Nikad do tada nisam primijetio da moj dedo, nepismeni i bogati seljak, mrzi komuniste. Traži advokata! Pošto se to cijelo ljeto smatralo da su pod istragom, sve posjete je odobravao istražni sudija Abdulah Hadžikarić. Zato smo svakog utorka moljakali još koji sahat za posjetu. Jednom mi je Hadžikarić rekao da mogu istog dana vidjeti Džemu, al' sam. Tako je Džemo tražio. Otišao sam u zatvor, gdje me je čekao Vlado, tad sam ga zvao Kerber, i doveo Džemu. Pozvao me je da mi saopći da nađem advokata. Predložio mi je Žaru Bulića. «Već sam razgovarao sa njim. Neće tražiti više od jednog miliona dinara», rekao mi je Džemo. Jedva sam našao Žaru. Ovaj se nećkao, a ja nisam navaljivao. Idući od Žare, sretnem profesora Kasima Hadžića, nekadašnjeg Džemalovog razrednika. On mu je na ime Džemal dodao din, dakle Džemaludin. Iz milja, jer ga je jako volio, a nije imao rođene djece. Hadžićje bio Sandžaklija iz Priboja. Bio je 12 godina na robiji pod optužbom da je zagovarao autonomiju Sandžaka. Neki su tvrdili daje trebao biti obješen. Pitao me je za Džemala i rekao sam mu da tražim advokata. «Nema više advokata iz mog vremena. Beogradska škola se smatra najjačom, a i svakako gledaj da ga brani Srbin», savjetovao me je profesor. «Srbi to i dne.» Otišao sam kući i telefonirao beogradskom muftiji Hamdiji Jusufspahiću. Rekao sam da želim da mi preporuči advokata. «Dolazim za nekoliko dana u Sarajevo i vidjet ćemo se». Saznao sam daje muftija došao u Medresu. Sreo sam ga na izlazu. Kad me je vidio, zavukao je ruku u unutarnji džep sakoa i na nonšalantan način mi tutnuo nešto u ruku. Ni pozdravili se nismo. Bila je to vizitkarta dr. Rajka Danilovića, advokata iz Beograda. Imao sam novac za put u Beograd, al1 nisam imao za kaparu advokatu. Kanio sam se otići do babe. Njegova plaća je bila pola miliona dinara. Ipak sam odlučio otići, raspitati se za advokate i za cijenu njihovih usluga. Nikad nisam bio u Beogradu. 0 putovanju sam razmišljao dok sam klanjao ikindiju u Begovoj džamiji. Poslije namaza prišao mi je Ibrahim Ahmetagić. »Sačekaj me ovdje, dok se vratim», zamolio me je. Nisam ga dugo čekao. Ibrahim je otišao u banku i pružio mi tuce novčanica. «Evo, nek' imaš za advokata«, rekao je. Mislim da je bilo tri do četiri miliona dinara. Ibrahim je radio kao prevodilac arapskog jezika u Iraku i imao je dobru plaću. Njegov babo je imam i njih peterica braće završili su Medresu. U Beograd sam otišao sa vizitkartom dr. Danilovića i sa imenom Srde Popovića. Neko mi je rekao, mislim Fikret Karčić, daje to najpoznatiji beogradski advokat. Ispričao mi je daje gledao jednu emisiju, mislim na BBC-u, o njemu kao advokatu koji je osuđen na godinu robije zbog toga što se identificirao sa svojim klijentom. Sa telefonske govornice pozvao sam

prvo Popovića. Sekretarica mi je rekla da je u Americi. Onda sam okretao telefonski broj kancelarije Danilovića. Tek u popodnevnim satima neko mi je digao slušalicu i objasnio gdje se nalazi kancelarija. Danilović je bio pedesetogodišnjak vrlo otmjena izgleda. Fascinirao me je svojom elokvencijom. Bio je čuo za hapšenje u Sarajevu. Tako je slobodno govorio da sam se uplašio, ukoliko bi nas čuli, da nas ne uhapse na licu mjesta. Pristao je da brani Džemala. Shvatio je daje Džemo „zadnja rupa na svirali“ po optužnici i pokazivao interes da brani glavnog. Ja nisam znao reći ko je glavni. «Možda Čengić?», rekao sam. Na moj upit koliko će to koštati, odgovorio je: »Duplo skuplje nego sarajevski advokati, jer ću ja imati troškove prevoza i noćenja. A, takvo suđenje će trajati mjesec dana. Prema tome, ukupni troškovi bi mogli izaći do 30 miliona dinara.« Nikad nisam sanjao o tolikom novcu. To je šest godina rada moga babe! Ipak sam pristao. «Da potpišem punomoć«, rekao sam mu. «A kaparu ću Vam dati kad dođete u Sarajevo«. Nikom nisam govorio kolika je cijena advokata. Ni babo nije znao. Možda me je ohrabrio Ibrahim da ću skupiti novac za advokate i nisam se kajao što sam za toliki novac pogodio advokata. Dok sam se vozio „Bosna ekspresom“, osjećao sam zadovoljstvo da sam kao pravi muškarčina potpisao „tako velik' posao“. Nažalost, svaki psihotest kojem bih bio podvrgnut tih dana pokazao bi da sam bio „neuračunljiva osoba“. Svaka sekunda mog života bila je okupirana tugom za Džemom i mržnjom prema policiji. U osami, bilo sobi ili kupeu, misleći na zatvor, nesvjesno bih udario šakom o zid ili sto i uzviknuo: »Osvetit ću se, ako Bog da.» Psovao sam im majku komunističku. Kondicioni sudija Nikad cijeli juli nisam proveo u Sarajevu. U to vrijeme kosio bih travu po Košarama skupa sa Džemalom. Zato sam mislio da vrućina, koja je za mene bila nepodnošljiva, izbija iz asfalta. «A kako je tek Džemi u ćeliji?«, mislio sam. Ne znam ko mi je rekao da su sarajevski advokati dobili poziv od sudije Rizaha Hadžića da dođu preuzeti optužnicu. Termin preuzimanja optužnice javio sam Rajku. I on je došao avionom. Sa Aerodroma smo se odvezli do Suda. Čekao sam ga u „Amerikancu“ da donese optužnicu. Kad je došao, odmah mi je optužnicu stavio na sto. «Odmah sam im napravio zvrčku. Sudija je od nas zahtevao da optužnicu ne pokazujemo rodbini. Ja sam se usprotivio i rekao da familija ima pravo znati optužnicu. Sudija je kipteo od besa zbog mojih beogradskih štosova.» Smijao se grohotom i, vidno raspoložen, naručio je ručak. «To je muzika za moje uši», rekao sam mu dok sam listao optužnicu. Kad sam stigao do spiska svjedoka, pitao me je da li znam neke od njih. Znao sam ih većinu. «Ne približavaj se svedocima, osim onim u koje imaš poverenje.» Ovo upozorenje je bilo značajno za mene, ali ja ga neću ispoštovati. Poslije ručka Rajko je otišao Džemi u zatvor, da skupa proanaliziraju optužnicu. Vidio sam papirić ispisan suhom olovkom, što znači da povjerljive stvari nisu govorili, već pisali. «Pa, dete, bogati!», podviknuo je Rajko kad me je vidio pri izlasku iz CZ-a. «Emotivno je utučen. Moramo ga okuražiti. On nije svestan kakva mu je uloga namenjena«. Malo poslije, valjda da bi otklonio moju zabrinutost, rekao je: «Ma, pesnik, čoveče. Moramo ga pripremiti za suđenje.« «Jesu li ga tukli, Rajko?», pitao sam. «Nisam ga to pitao», slagao

me je. «Pa, šta ćeš ga drugo pitat'?!«, mislio sam u sebi. «Ne sikiraj se. Ti si muškarčina. Moraš znati da nema zakona bez palice. Razumeš?« Nisam ga razumio i nisam mu ništa odgovorio. »Izgleda da prvo tebe trebam pripremiti za njegovo suđenje, pa tek onda njega.« Još nešto je teoretizirao o balkanskoj emotivnosti. Ja sam ušutio vidno razočaran rezultatom advokatove posjete Džemi. On će vozom putovati za Beograd, tako da smo dugo sjedili u Morića hanu i jeli odličan roštilj. Tad saznajem da je Džemo imao pravo imati advokata tokom istrage, što su mu „ovi majmuni uskratili“. Tako je on vidio svog advokata na dan uručenja optužnice. Ništa mi to o pravima nije išlo u glavu. «Pa šta ti tu, Rajko, možeš učiniti?«, upitao sam ga prijateljski. «Ti očekuješ da ja oslobodim tvoga brata, je I1 da?!», započeo je svoje kratko objašnjenje. Klimao sam mu glavom potvrdno. «Ti veruješ da je tvoj brat nevin, je 1' tako? Veruj mi da sam i ja ubeđen u to. Al' male vajde će ti biti od mene. Njima su kazne već određene i oni su već osuđeni. Ja mogu samo da se borim za zapisnik kako bismo imali što bolje šanse na Vrhovnom sudu, zatim na Saveznom itd. Ovde je sve gotovo.« Šta sam mogao tad misliti o njemu? Primiti toliki novac za odbranu, a presude već gotove?! «Džemo je čudan dečak. Sve se to oko njega čudno desilo. Njega su prikačili optužnici», nastavio je elaborirati Džeminu poziciju. Tvrdio je da su Džemu priveli da bi preko njega uspjeli imati kvalitetna svjedoka Izetbegoviću, odnosno njegovoj inkriminiranoj knjizi Islamska deklaracija. «ProceniIi su da je Džemo mek dečak, pesnik, ali dovoljno obrazovan da artikulira ozbiljnije naučne i političke ideje kakve su iznesene u Izetbegovićevoj knjizi. Verovatno je obrazovaniji od drugih. Mislili su da će to dečačko lice svisnuti od straha i lako pristati na saradnju. Al' su očito naišli na tvrd orah. Koliko god mu je neubedljiva pozicija na optužnici, bojim se da ćemo ga teško iščupati, jer je policija kivna na njega. On im je jedan veliki neuspeh. Izgleda surovo maštovito da bi bilo istinito, al' tako vidim situaciju.« Rajko rijetko konzumira alkohol. Te noći, uz dobar roštilj, pio je i mislim da je zbog alkohola razvezao jezik. »Raspitao sam se kod jednog svog prijatelja advokata za sudiju (Rizaha Hadžića), koji je skupa sa njim bio na fakultetu. Znaš kako su ga zvali studenti? Balvan. Bio je glup kao balvan. E, takve sudije bira policija za svoje zadatke. On samo mora biti kondiciono spreman da se nosi mesec dana sa nama advokatima. Neće nam biti lako. Znam mnoge glupe studente' koji su postali dobre sudije.» Još mu je preostalo da mi kaže koje tužiteljica, što sam i pitao. Njeno portretiranje je ostavio za kraj. «Radi se o veoma lepoj i zgodnoj ženi. Kako su mi rekli neki prijatelji, ova mlada Hercegovka bila je primećena još kao studentica, i po lepoti i po pameti. Tako je stekla dobru zaleđinu uticajnih političara. Nakon ovog procesa treba da ide u sam državni vrh.» Kako sam u danu bio utučen, tako sam na kraju večeri bio očaran Rajkovom slobodoumnošću. Hvalio sam ga kao „da me je sam Bog poslao k njemu“. On me je zagrlio kao dijete. Tepao mi je: «Lepi moj, bit će dobro.» Onda je počeo pričati o svojoj kćerki, koja mu je bila na studijama u Americi i kako joj šalje novac da bi tamo nastavila karijeru. Pred odlazak u voz rastali smo se kao stari prijatelji koji su se jedan drugom dugo ispovijedali. Rajko i ja smo stvarno postali dobri prijatelji. Familije na okupu Kako su počele posjete istim danima, familije optuženih su se susretale u holu zatvora na šalteru za predaju paketa. Od njih saznajem pojedinosti o strašnim hajkama i hapšenjima. Mnogi od njih su bili saslušavani i hapšeni, neki rođaci će biti svjedoci optužbe. Izetbegoviću je stan premetalo jedanaest udbaša. Udbaši su mu poturili emigrantsku hrvatsku štampu u biblioteku i slikali ga sa njom. U rukama je morao držati novine Nova Hrvatska.

Alija je protestirao. Kasnije ću reći zašto je ovo bila osmišljena podvala KOS-a. Tek, čujem od Time kako su se udbaši pred njom igrali pištoljima i govorili joj da ne pokuša skočiti kroz prozor dok su je saslušavali u SDB-u. Svakim danom saznajem sve više informacija o opsegu racija. Procjenjujemo da je gotovo 500 ljudi saslušavano u SUP-u. Čujem psihičke drame nekih ljudi, čujem za tuču i zastrašivanja. Rušidu Prgudi su odnijeli novac, Edhemu Bičakčiću vrijedne suvenire, starine, neku unikatnu lovačku pušku. Mujkijeva djeca ostala bez igdje ičega. Edhema su uhapsili u vozu dok je putovao u Zagreb, gdje je bio upisao postdiplomski studij. Hasana su uhapsili u Stocu. Izgleda da je familija Kasumagića bila po broju najviše obuhvaćena istragom. Familija Serdarević, odakle je Ismetova supruga Azijada, bila je brojna u organizaciji Mladih Muslimana. Tako su oni džuture prošli kroz istragu. Nisu se smjeli viđati, niti zvati telefonima. Od tada se meni otkriva potpuno novi svijet i nova historija muslimana. Naravno, bila je to tamna strana. Deseci su ih mladost proveli po komunističkim kazamatima. Oči u oči sa udbaškom nemani, moje iskustvo, spoznaje o dramama i tragedijama muslimanskih familija trajno će opredijeliti moje mišljenje o državi i društvu u kojem sam odrastao. Takvu sam spoznaju jezivo preživljavao. Vidio sam sebe kao mjesečara koji je uspavan hodio po mirnoj površini nekakvog jezera na čijem dnu živi i koti se neman najstrašnije sorte. Mene, uspavanog mjesečara, i mogla je iz sna probuditi samo tako jeziva spoznaja o nemani. Probuđen sam iz sna bezbrižne mladosti i sve više propadao ka čeljustima nemani. Da, bilo me je strah! Moji dani i noći bili su jezoviti. Evo dana kad sam došao u carstvo udbaške nemani. Suđenje je počelo 18 jula. Familijama optuženih date su specijalne propusnice koje je na ulazu u sudnicu pregledao korpulentni policajac Ratko. To je bio popodnevni nastavak suđenja. Ratko me je zaustavio, rekavši da sačekam malo u holu. Tako su samo još zaustavili Nuriju Milica. Nuriju su ljudi poznavali kao ludu, Bože me oprosti, koji je čitav život prodavao tespihe i hamajlije ispred Begove džamije. Od svoje trgovine pravio je džamiju u svom selu kod Rogatice. Nurija se opirao policiji i glasno gunđao da ne da svoje muslimane. (Smatram daje to bio jedini javni protest protiv ovog procesa u Sarajevu. Muslimanskom Sarajevu! Nek' se zna. Samo je hudi Nurija protestirao zbog njihova hapšenja!) Svi posjetioci su ušli i vrata sudnice se zatvoriše. Na holu među velikim stubovima ostali smo Nurija i ja. Najedanput, kao da su bili markirani, iza stubova u holu pojavi se nekoliko ljudi u civilu. Prvog su zgrabili Nuriju. Odvukoše ga ka jednom kraju hola, ka advokatskoj komori. Čujem neki prasak. Nurija urliče i viče: »Marš! Marš! Pustite me!» U tom trenutku me uhvati jedan brkat čovjek pod ruku. «Sad ćeš vidjet' svoga Boga!!!» Teglio me iza stuba. Prepoznao sam brku. Bio je to Meho Hadžimešić, sin Murata, starog sekretara Medrese. «Nemoj, Meho, majke ti!», zavapio sam od straha. On se iznenadio što sam ga prepoznao. Znam da sam počeo ispuštati vjetrove od straha. Boljela me je uvrnuta ruka. Drhtao sam, mislim da sam cvokotao zubima. Na umu su mi bili savjeti Orhana Nevzatija, drugog Džeminog advokata, da se pazim jer me mogu izlemati negdje iza ćoška. «Dobit ćeš par palica po bubrezima i gotov si za čitav život», upozoravao me je očinski. Odakle se tu bio stvorio Vlado?! Strašni Kerber! Iznikao je iza stuba. Mislim da je iza svakog stuba bio maskiran po jedan agent. Vrebali su me. Da sam pokušao pobjeći, bio bih uhvaćen. «Vodi ga Rusmiru», proderao se Meho. Kerber je rekao da ga slijedim. Mislio sam da me vodi u svoj zatvor. Za nama su krenula još dvojica. Držali su pristojno odstojanje tako da, dok smo izišli na ulicu, niko nije primijetio da sam uhapšen i da sam pod pratnjom. Molio sam Vladu da me pusti. On je hladnokrvno žvakao žvaku. «Znaš mi roditelje. Neće moći preboljeti ako i mene odvedeš u zatvor», mucao sam dok sam išao pored njega. «Nisam ništa skrivio«, ponavljao sam.

Nisam odveden u zatvor, već u SUP. Vlado me je predao Rusmiru Hadžiosmanoviću. Čovjek čičkave frizure slušao je muziku sa nekom ženskom u svojoj kancelariji. Ona nas je ostavila same. On mi priđe. «Da vidim i tu ptičicu*, smješkao se. « Šta si skrivio?«, pitao je. «Ništa», odgovorio sam. Tad me je raspalio dlanom u čelo tako da sam sjeo na guzicu u fotelju koja je bila iza mene. «Da te više nisam vidio blizu Suda, frajeru. Jasno!», proderao se. «Jasno», odgovorio sam nujno. «Marš kući!» Od tada me je počeo boljeti stomak, često sam povraćao, mučila me nesanica i glad. Pušio sam mnogo. [Uskoro će mi puknuti čir na dvanaestopalačnom crijevu. Jkrvario sam, a u bolnicu nisam išao. Bolio me je zatiljak zbog malokrvnosti. Dok bih sjedio, drmuckao sam nogama, grickao zanoktice – postao sam nervno rastrojena osoba. Moj mentalni sklop bio je slabašan za ovako surovu stvarnost. Početak suđenja „Mi, familije optuženih“, bit će kasnije česta fraza u našim obraćanjima, molbama i istupima. Ova fraza je bila mnogo više životna nego se to doima iz predstavki. Na muci, boli i solidarnosti nastala je jedna nova familija od trinaest paćeničkih porodica. Skoro svakodnevno smo se viđali, ja sam kao čunak tkao između njih. Pomagali smo se i podržavali. Kuknjava i suze koje smo ispoljavali nakon hapšenja prestali su tokom ljeta. Tek smo svoje uhapšene žalili zbog nesnošljivih vrućina u zatvoru. Kako se primicao zakazani dan suđenja, kod nas je porastao optimizam. Naivno smo vjerovali u Sud i pravdu. Dobro smo se pripremili. Pokupovali smo ugledne advokate iz Beograda, Zagreba i Sarajeva. Među njima je bilo Srba, Hrvata, Bošnjaka i jedan Albanac. Vršili smo i neke druge pripreme. Neke ugledne Sarajlije pokušavale su doći do političara, a ja sam kontaktirao ljude u Islamskoj zajednici i posebno sam radio na „pripremanju“ svjedoka, stoje bilo kažnjivo i što će mi se obiti o glavu. Al' zato će taj moj specijalni zadatak unijeti u sudnicu najviše živosti, tako da će povremeno suđenje biti prava dobra pozorišna predstava puna neizvjesnosti za sve strane. Tužiteljica, sudija i policija strepili su nad svakim svjedokom, a odbrana i optuženi su nagađali ko bi mogao promijeniti iskaz. Idealna atmosfera za kladionicu. Da se neko kladio, uz suradnju sa mnom, mogao je dobiti osamdeset posto opklada. Za toliko svjedoka sam znao kako će svjedočiti. Putem direktnih ili indirektnih kontakata. Znao sam i ko se neće pojaviti na Sudu, naprimjer Ahmed Fetić, Hasanova desna ruka, iz Tabačkog mesdžida. On je pobjegao u Sandžak i nije se pojavio na Sudu. Tog jutra, 18. jula, iskupljali smo se u holu Suda u Sarajevu. Familije su bile odjevene kao da su došli na svadbu. Mislim da nismo improvizirali optimizam. Kao da smo namjerno prkosili udbašima svojim živahnim razgovorima. Svi smo u rukama držali papirić ovjeren potpisom Sime Kurajice, predsjednika Suda. To su bile propusnice za ulaz u sudnicu. Malo je bilo nepoznatih lica. Nekoliko studenata Islamskog fakulteta demonstrativno je pokušavalo doći do propusnica. Izgledali su kao mladi zaneseni revolucionari. U svojim predstavkama, kad smo se žalili da „mnogobrojna publika koja je željela pratiti suđenje nije mogla dobiti propusnice“, nismo govorili istinu. Neki nisu mogli dobiti propusnice, ali nisu bili mnogobrojni. Ušli smo u glavnu sudnicu i posjedali na drvene klupe koje su bile poredane u desetak redova. Mom i Mujkijevom babi policajac Ratko strogo je naredio da skinu

francuzice sa glave, pokazujući provokativno na veliki Titin poster: «Znate da se u prostorijama gde je Titina slika skida kapa.» Dok sam razgledao sudnicu, sjetio sam se da sam već jednom bio tu kad se sudilo Muharemu Hasanbegoviću, imamu iz Goražda, i Avdi Ćurovcu, njegovom muteveliji. Dakle, bio sam jednom u sudnici. Dok sam se prisjećao tog dana, iza mojih leđa nastao je košmar. Okrenuo sam se. Na stražnja vrata bio je ušao Alija Izetbegović: „Selam alejk!“, pozdravio nas je ponosno. Hodio je gordo, sa smiješkom na licu. Ostale koji su za njim išli nisam prepoznao. Naišao je Haso. Imao je bradu. Bio se promijenio. Džemo je ušao poslije Melike. Pozdravljao je Timu i babu. Mene je primijetio kasnije. Samo troje iz jedne familije moglo je dobiti propusnicu. Nisam ni primijetio da su mi oči bile pune suza. On mi je dodirom pod očne kapke pokazao na suze. Obrisao sam ih i spustio glavu u šake. Ne sjećam se kad i kako su ušli sudija, porota i tužiteljica. Deset advokata bilo je ranije sjelo za stolove sa lijeve sudijine strane. Sudnica je u tom času izgledala ovako: Cijelom sudnicom dominirao je ogromni portret Tita, ispod kojeg je pisala parola: U IME NARODA. Ispod Titinog portreta sjedio je sudija Rizah Hadžić. Opet sam se sjetio suđenja Hasanbegoviću. Tad je isti sudija sjedio na istom mjestu. «On i Tito ne napuštaju ovu sudnicu«, pomislio sam. Iza sudijinih leđa diskretno su se pozicionirala tri porotnika. Predstavljali su „sveto trojstvo“ naroda BiH. Sudiji sa desne strane sjedila je dama u modrozelenom kostimu. Imala je bujnu kestenjastu frizuru. Bila je to tužiteljica Edina Rešidović.Vis-a-vis tužiteljice sjedilo je deset advokata: Nikola Muslim, Milorad Katić, dr. Rajko Danilovič, Orhan Nevzati, Fahrija Karkin, Nenad Jovanović, Rasim Omanović, Milosav Janjić, Nikola Sukno, Sead Hadžisejdović. Publika je gledala u potiljak optuženih. Bili su to Alija Izetbegović, Salih Behmen, Omer Behmen, lsmet Kasumagić, Hasan Čengić, Husein Živalj, Edhem Bičakčić, Mustafa Spahić, Melika Salihbegović, Džemal Latić, Derviš Đurdjević i Đula Bičakčić. Iza optuženičke klupe bio je kordon unifomirane policije sa pendrecima i pištoljima obješenim o bokove. Međutim, u sudnici je bilo još desetak naoružanih udbaša u civilu. Podijelili su se po ćoškovima sudnice. Reflektori kamermana nagovijestili su da je sve spremno za početak. Kamerman, kojeg sam primijetio čim se Izetbegović pojavio u sudnici, kružio je sa kamerom na ramenu na ničijem terenu između sudije, tužiteljice, optuženih i advokata. Tek ove godine, kad smo snimali edukativni film „Namaz“, Hakija Topić mi je rekao da je on bio taj kamerman u sudnici i da se snimka početka i kraja suđenja nalazi u arhivi RTVBiH. Komunistički srp žanje muslimane Sudija se prije oficijelnog početka porječkao sa Izetbegovićem zbog pozdrava. Naprosto je dreknuo na njega. Izetbegović je odbrusio da ima pravo pozdraviti porodicu. Zatim se opet spetljao oko predstavljanja advokata, čini mi se, pa je zagalamio na nas publiku da se smirimo. Govorio je usiljeno i srdito. Tad na scenu stupa Orhan Nevzati, advokat Mustafe Spahića. Taj tihi i smireni čovjek izvanredne lucidnosti pogađa u „sridu“. Tražio je izuzeće sudije Rizaha Hadžića. Još samo da je zatražio skidanje Titove slike, pomislio bih da mi je čitao misli. Rizah je sudio Hasanbegoviću, kako sam se već bio prisjetio. A Mujki, koga brani Nevzati, pisao je peticije zbog ovog sudije. S pravom je smatrao da on neće biti objektivan. Ne mogu se precizno prisjetiti pravne zavrzlame po kojoj je okončana ova tačka izuzeća sudije. Upečatljivija mi je u sjećanju reakcija bijesa i srdžbe tužiteljice Edine, koja se samo

pozivala na Zakon, a sudija preklinjao Mujkija da usmeno kaže da li on osobno ima povjerenja u njega, nakon čega bi obećavao da će suđenje biti objektivno i fer. Po ovoj tački došlo je do prekida, da bi Simo Kuraica, predsjednik Suda, presudio, naravno, u korist ostanka sudije. To za mene nije bilo toliko bitno koliko sam uživao da se neko tako inteligentno suprotstavio toj (sve)moći. Bio sam ponosan na Nevzatija i Rajka, koje sam osobno angažirao da skupa brane Džemu, Ismeta i Mujkija. Važno je bilo „pokazati im zube“. Rajko i Orhan su to učinili već na startu. Tako je Rajko u prvoj pauzi u hodniku Suda prišao Edini, koja je bila u zelenom kostimu, uputivši joj kompliment da joj „lepo stoji zelena boja“. «I ja sam muslimanka, zar ne?!», uzvratila mu je cinično. On se tako dobro nasmijao, što je znak da je pravilno razumjela njegov ironični kompliment. Intimno sam osjećao da je rat između mene i komunista počeo. Prvi okršaj sam dobio.

Javnost suđenja Ne znam kako je došlo do ponovne prepirke Alije i Rizaha. Sjećam se da je sudija galamio na mene, koji sam držao bilježnicu i olovku u ruci. «Vi ste publika, niste vi novinari i nema nikakva bilježenja u sudnici.« Samo Sabina i ja smo zatvorili notese. Izetbegović je protestirao zbog isključenja javnosti. «Meni je stalo da se obratim cijeloj poštenoj Jugoslaviji, a ne samo sudiji Hadžiću... Ja želim da građani iz mojih usta čuju i da ocijene da li sam kriv, a da ne saznaju samo iz Oslobođenja što sam govorio«, govorio je Izetbegović. Sudija ga prekida galamom. Mi smo ga podržali, uzvikujući da ga sudija pusti da govori. Izetbegović je kao dokaz isključenja javnosti naveo i naše propusnice, a sudija se branio da „aranžman suđenja“ nije u njegovoj nadležnosti. Uvod u suđenje završio se priznanjem sudije Nevzatiju: «To su niski udarci... Vi želite ugroziti status Suda!» Vrlo brzo će Hadžić uzvratiti Nevzatiju, dodjeljujući mu sudijske opomene, što je učinio i Rajku. Radilo se o nekom sudijskom pravu, poput žutog i crvenog kartona u fudbalu. Osim nekih primjedbi na generalije, raspravljano je i o fizičkoj sposobnosti Rušida Prgude. Radilo se o predinfarktnom stanju. To je bila tako bolna situacija da sam vidio žene kako plaču u publici. Njegova optužnica je izuzeta. Prguda se nikad više neće pojaviti na suđenju. Umro je nakon godinu dana bolesti. Nikad se nije digao iz kreveta. Uvijek su pored njega bdjeli agenti. Čitanje optužnice Edina Rešidović kao javna tužiteljica je ustala da čita optužnicu. Kamerman je uperio kameru u nju. Navečer u Dnevniku Edina će dugo biti u kadru sa tonskim prilogom. »Optužnica nastupa protiv», započela je sa čitanjem i navela generalije 13 optuženih. Ovdje se moram ispričati čitaocima zbog zaborava. Ne sjećam se koliko je publika mogla slušati optužnicu. Mi ćemo svakog dana bivati isključivani kad je raspravljano o inkriminacijama u vezi sa putovanjem „u jednu prijateljsku zemlju“. Mislilo se na Iran. Zato ću se poslužiti citatom iz optužnice.

Prvooptuženi su bili Alija i Omer. Njih dvojica su se, prema optužnici, »početkom 1974. godine, opsjednuti idejom islamskog preporoda i islamizacije muslimana, usaglasili daje istu neophodno osvijetliti tekstovima koji će zainteresirati širi krug lica... Izetbegović je napisao i objavio nekoliko takvih tekstova pa prvu verziju Islamske deklaracije daje Behmen Omeru i Teufiku Velagiću, pripadniku neprijateljske emigracije u Beču, (...) pa ovaj tekst Deklaracije u vremenu od 1974. do 1983., u cilju kontrarevoliicionarnog ugrožavanja društvenog uređenja u SFRJ, preveli na arapski, turski, engleski i njemački jezik, radili izdanja na tim jezicimasa predgovorom, a u namjeri stvaranja grupe istomišljenika na način i ciljeve utvrđene u Deklaraciji istu dali u vremenu od 1976. do 1983. na čitanje većem broju intelektualaca: Đozo Huseinu, Kupusović Muhamedu, Živalj Husi, Čengić Hasanu i Mahmutčehajić Rusmiru, Mehmedaliji Hadžicu, Salihbegović Meliki i Bičakčić Edhemu,... pa su Č. Hasan, K. Ismet, Ž. Huso, i B. Edhem postali članovi grupe. (...) U tom pravcu je I. Alija objavio više napisa, a u 1981. godini zajedno sa H. Dozom sačinio zbirku tekstova pod nazivom Problemi islamskog preporoda, u kojoj su u potpunosti preneseni dijelovi Deklaracije (...) pa je jedan primjerak dao H. Cengiću za predavanja u Tabačkom mesdžidu.» Zatim je optužnica tretirala druge tekstove koji su tretirali položaj Muslimana u Jugoslaviji, odnosno Islamske vjerske zajednice, iza kojih su, prema navodima optužnice, stajali Omer i Alija. Slijedeće inkriminacije odnosile su se na njihove kontakte sa iranskim ambasadorom u Beču i njihov odlazak u Teheran. U Teheran su putovali Behmen, Kasumagić, Bičakčić, Živalj i Čengić. Putovanje se desilo 2. januara 1983. Na put nije otišao Izetbegović zbog Sabinine svadbe. Ove inkriminacije optužba je podvela pod član 136 KZ SFRj. Sve ostale inkriminacije odnosile su se na verbalni delikt i one su podvedene pod član 133 KZ SFRJ. One su ukomponirane, naravno, kroz iskaze svjedoka date pred policijom, u kontekst teza Deklaracije, koju je optužnica postavila kao platformu djelovanja ove „neprijateljske grupe“. Prema optužnici, Deklaracija je bila razrađeni program organizacije Mladih Muslimana. Izbor mjesta, vremena, tema, kvalifikacija, pa i karaktera svjedoka vršen je po potrebi sklapanja mozaika po kojem bi se u javnosti stekao dojam da je ova grupa uspjela ući u mnoge muslimanske institucije: Islamski fakultet, Medresu, džamije i mektebe. Prema naknadnim procjenama, ovo je trebala biti samo prva grupa muslimana izvedenih na optuženičku klupu. Hapšenjem dvojice,vojnika, Muhameda Čajlakovića, kome je Džemo bio profesor, i Avde Stupara, kojima su istragu vodili Simeon Tumanov i Aca Vasiljević, kasnije vodeći ljudi KOS-a, pokazuje dokle su smjerali ići koncentrični krugovi hapšenja muslimana. Već je bio osuđen Husejn Smajić, imam u Zvorniku, a odmah poslije njih osuđen će biti i Kemal Terzić, student iz Prusca. Ta ambicija Udbe I KOS-a je bitno osujećena izvanrednom, i, naravno, nepredviđenom za Udbu i KOS, odbranom ove grupe. Kako mi je Rajko rekao da će on i Orhan imati ulogu da okuraže druge advokate te da treba „razvaliti“ Rizahov zapisnik, a ja da remetim pakirane svjedoke i okuražim familije da vrše pritisak na javnost, bila je osnovica platforme za njihovu odbranu. Otprilike, stvari su se tako i razvijale, lako je Naser umro, a i Dozo, bilo je drugih Nasera u islamskom svijetu koji će prigovarati Jugoslaviji zbog ovog suđenja. «Komunistički srp žanje muslimane«, pisale su arapske novine. Oni sve znaju Jedan veliki hendikep imali su progonitelji. Zbog pritiska afere „Poriče“ umro je Husein Dozo. Da se prisjetimo: on je na otvorenju džamije kod Bugojna javno napao „Paregon“, knjigu Derviša Sušica. To je bilo blasfemično policijsko publicističko djelo koje je imalo cilj kriminalizaciju islama, muslimana (vjernika) i IVZ-a. Dozo je to nazvao „zabadanjem trna u

zdravu nogu“. Na njega su se obrušili mediji, lideri Partije, poput Branka Mikulića i Raifa Dizdarevića, koji su otišli Titi u vilu na Koprivnici i ocinkali Dozu, da bi im ovaj rekao da se sa takvima treba oštro obračunati. Sad bismo trebali zaključiti da nije više bilo Nasera da ga brani. Što bi bilo pogrešno. Nit' je Naser pit'o Titu za Dozu, nit' su bili školske kolege. Dozo je odrobijao svoju „punu porciju“. Tu priču, u koju je vjerovao i moj babo, naveo sam samo kao paradigmu muslimanskog straha i traženja zaštite od komunizma. Dozo nije izdržao taj pritisak. Srce mu je puklo. Ali, prema intonaciji optužnice, njegov duh je lebdio iznad optuženičke klupe. Daje bio živ, da mu se moglo suditi, on bi bio lider grupe, a ne Alija. Udba je znala (i) tajne misli moga babe. Ovako, Aliji je „palo sljeme na tjeme“. On se u toj ulozi ponašao maestralno. Bolje tada nego danas, rekao bih. Hoću reći da su Bošnjaci tadašnjim rasporedom ljudi na optuženičkoj klupi dobili svog prvog lidera nakon ubistva Mehmeda Spahe. Tad nastaje jedna od najharizmatičnijih figura među Bošnjacima u ovom stoljeću. Međutim, moj dojam nakon isčitavanja optužnice bio je da nema tog advokata, tog uma i tog heroja da se može suprotstaviti ambiciji tužiteljice. Čak sam bio zaprepašten informiranosti sastavljača optužnice. Nisam bio jedini koji je uzvikivao „oni sve znaju“. Znali su kad je ko s kim gledao Dnevnik, šetao, nekud putovao... Ali, znali su i pozicije ljudi među muslimanima, formalne i neformalne. 1 ja bih tako, tada, situirao Dozu, Aliju, Behmena itd. Iako sam ih ovlaš poznavao. Sve mi ih je pokazao Džemo. Tako smo jednom u Saračima sreli čovjeka velikih natmurenih obrva, koji je prošao pored nas bez pozdrava. «Vidiš onog čovjeka sa obrvama?«, šaptao mi je. «To je Omer Behmen. Ne voli se na ulici pozdravljati jer ga prate». Pogledom desetak metara iza njegovih leđa tražio sam ljude u mantilima tipa Jamesa Bonda. Niko nije naišao, i ja sam odahnuo. Kasnije, nekada će mi do ruku doći arhiva SDB-a u kojoj sam vidio da je Omer bio u pravu. Njegov dosje je vođen pod šifrom PPR „Bistrik“. Posljednji put sam sreo Dozu šetajući Ferhadijom sa Džemom. Nešto su njih dvojica diskutirali oko njegovih poetskih nastupa da bi mu na kraju Dozo doviknuo: «Ma, vjetar islama je puhnuo i niko ga neće zaustaviti.« Viđao sam Dozu i ranije. Ponekad nam je dolazio i na časove, al' nikad nisam bio ovako u njegovoj blizini. Jednom mi je Džemo ushićeno pričao da je upoznao izvanrednog muslimana. «Znaš kakvu ima biblioteku?!«, divio mu se Džemo. Pričao je o Aliji. Tako mije nakon jedne džume u Carevoj džamiji dobacio. «To je taj čovjek o kome sam ti pričao«. Pogledao sam u čovjeka koji je vezao pertle na cipelama. Bio je to Izetbegović. Komentirao je jednu hutbu dr. Ahmeda Smajlovića. Dao je vrlo kritičke opaske na nju. Kao, ovo je mjehur od sapunice, dovoljno je samo da ga 'glom dotaknete i on se rasprši. Kasnije sam od Hilme Neimarlije čuo još jednu anegdotu kako Alija veže pertle. Ova anegdota je podesna za pojašnjenje ko je bio stvarni muslimanski intelektualni lobi iz tog vremena. Neimarlija je bio dobio stipendiju za postdiplomski studij u Londonu i na Aerodromu su ga ispraćali reis Naim Hadžiabdić, Husein Đozo, dr. Ahmed Smajlović, Rešad Kadić, Alija Izetbegović, Hilmin babo i jedan Hilmin prijatelj, strani student. Svi su umrli, osim Izetbegovića, Neimarlije i studenta. Ovaj student se sjeti da slika tu situaciju ispraćaja, na staje Kadić reagirao: «Alija, veži pertlu.» Sliku sa svog ispraćaja Neimarlija je vidio negdje 1992., nakon 15 godina, kod svog prijatelja. Na slici su Kadić i izetbegović simulirali da vežu pertlu, tako da se nikako Alija ne može prepoznati. Rešad Kadić je poznati pisac mevluda. Bio je osuđen kao Mladi Musliman, kao i Alija. Očito su imali visok stepen sigurnosne kulture. Da bih upotpunio priču o poznatim sa optuženičke klupe, moram kazati

kako sam upoznao Meliku. Bio je Ramazan. Sa Džemom sam pošao na mukabelu u Begovu džamiju. Ispod kestena u haremu džamije stajala je osamljena sredovječna žena i slušala učenje Kur'ana putem razglasa. Nije imala mahramu. Bila je u dugoj haljini vesela dezena. «To je Melika. Vratila se islamu«, rekao mi je Džemo. Slovila je kao izvanredan intelektualac i pjesnik. Ona je za Džemu bila primjer kako se inteligencija vraća islamu. Dakle, znao sam one na koje mi je Džemo skrenuo pažnju. Ostale nikad do tada nisam vidio. Alijina odbrana Zbog dojma „da oni sve znaju“, sa kojim mi se završio prvi dan suđenja, otišao sam u stan potučen do koljena. Nisam vidio mogućnost odbrane. U tome mi nisu mogli pomoći ni Rajko ni Muslim, sa kojima sam do kasno u noć sjedio u „Nacionalu“. Sutra će Alija izlagati svoju odbranu. To je Alija – stvoren je da iz nemoguće situacije postigne zgoditak. Ovo sam mogao reći onog dana kad je dao svoju odbranu, što danas, nakon 16 godina svjedočanstva njegove karijere lidera SDA, ne bih rekao. Uporedo sa ovom mojom perfekcionističkom kvalifikacijom moram izreći i Raj kovu sumnjičavost koja je izražena prije 16 godina, a aktualna je i danas. Naime, nakon što je Izetbegović dao svoju odbranu kao prvooptuženi, data je pauza. Ja nisam bio u sudnici, čekao sam Rajka u „Amerikancu“, restoranu prekoputa ulaza u zatvor. Sa njim je bio i novinar Politike. «Ovaj je imao savršenu odbranu», komentirao je novinar, mislim da se zvao Boro. Imao je strica generala u JNA. U vrijeme agresije na BiH bio je dopisnik Tanjuga iz Kine. «Potpuno se zatvorio, ne mogu mu prići ni sa jedne strane», tvrdio je. «Zato će pokušati ući preko drugih«, izrazio je svoju bojazan Rajko. Zar ovo ne može biti, doduše uprošćena, paradigma današnjeg općenarodnog mišljenja o njemu?! Zatim je novinar ustvrdio da je Izetbegović vizionar i da je Deklaracijom predvidio pojavu Homeinija, odnosno pojavu Iranske revolucije. Evo kako se Izetbegović branio. Prije izlaganja odbrane istakao je tri prigovora procesne prirode. «Prvo, optužnicom je obuhvaćeno 13 ljudi od kojih sedam nema nikakve veze sa ovim predmetom; petericu uopće ne poznajem. (...) Drugo, za ovo suđenje Sud je pozivnicama na ime selekcionirao publiku umjesto javnosti, pa ja tražim javni pretres. (...)» Treći prigovor odnosio se na pisanje štampe. «Još prije početka suđenja dio štampe me je proglasio nacionalistom, kontrarevokicionarom, neprijateljem i praktično me osudio bez suđenja.« Zatim je rekao da se njegovo izlaganje neće razlikovati od onog kojeg je dao u istrazi i izjasnio se da nije kriv ni po jednoj tački optužnice. Posebno je pobijao inkriminacije iz člana 136. prema kojima ga se teretilo za stvaranje grupe radi rušenja Jugoslavije. Optužnica se temeljila na Deklaraciji, čije je autorstvo Izetbegović priznao. On je istakao da to nije neprijateljski tekst i da tretira probleme islamskog svijeta i ne odnosi se na Jugoslaviju. »Tvrdnja optužbe da je ID, ustvari, do u tančine razrađen Program organizacije 'Mladi Muslimani' je bez ikakvog osnova i optužba je ničim nije pokušala dokazati. (...) Prvi put sam ovaj tekst (Program MM) vidio ovdje u istrazi i tvrdim da u njemu nema nijedne ideje koja čini suštinu Deklaracije.«

Zatim je negirao da je namjeravanim putovanjem u Iran počinio ikakvo krivično djelo, kao što je interpretaciju mnogih ćaskanja sa prijateljima u vrijeme Dnevnika potpuno zanijekao, tvrdeći da su konstrukcije. Na kraju izlaganja direktno gaje ispitivala tužiteljica. Rešidović Da li ste ijednom rečenicom naglasili da se ID ne odnosi na SFRJ? Izetbegović: Ne, jer nije bilo potrebno. Iz sadržine teksta to je sasvim vidljivo. Rešidović: Da li i mene ubrajate u onih 700 miliona muslimana? Izetbegović: Ubrajam države sa muslimanskom većinom – od Maroka do Indonezije. Osim toga, Vi niste muslimanka, možda ste Muslimanka sa onim velikim „m“. Rešidović: U svojoj odbrani ste iznijeli tvrdnju da ID zagovara moderan i human poredak zasnovan na islamu. Kakav je to human i moderan sistem koji nigdje ne spominje nesvrstanost i samoupravljanje? Izetbegović: Nisam nigdje zagovarao nesvrstanost i samoupravljanje. Ne poričem vrijednost ovih principa, ali postoje i drugi principi koji su humani i moderni. Odbrana ostalih Zatim su ostali optuženi davali odbranu, ali mnogo kompliciranije od Izetbegovića. Samo on nije bio u koliziji ni sa kim, nije mijenjao iskaz iz istrage, i nije teretio drugog. Drugi su se žalili na pritisak i tuču u istrazi, podvalu isljednika, istražnog sudije pa i tužiteljice koja je sa njima komunicirala tokom istrage a da se nije predstavila. Najviše su tukli Cengića, Živalja, Omera Behmena i Džemu. Omer, Haso i Huso preživjeli su pravu torturu. Omera i Hasu su tukli palicama i šakama, a Huso je bio podvrgnut specijalnom iscrpljivanju. Gubio je svijest pa su ga polijevali vodom u istrazi. Puštali su ga kući pa vraćali, itd. To je put preko kojeg su željeli doći do Alije. Alija je bio pravnik, odlično je znao svoja prava, za razliku od drugih, i očito obrazovaniji i inteligentniji od bilo kojeg isljednika i svih njihovih asistenata. Što se Džeme tiče, on je javno rekao da ga je tukao Nazif Džubur, a prešutio je šamar Duška Zgonjanina u istrazi. Nakon nekoliko dana ispitivanja donesen mu je zapisnik po kojem bi on teško trebao teretiti Aliju i Hasana. On je odbio to potpisati jer je bio „filovan“ konstrukcijama koje on nije rekao. Malo zatim je u sobu ušao Šef (!).«Neće da potpiše, Šefe», optužio gaje isljednik. «Hoćeš li potpisati?«, upitao ga je Zgonjanin. «Neću», odbrusio je Džemo. U tom trenutku nije znao da je rekao „neću“ ministru policije. Ovaj je, štiteći svoj ugled ministra kod isljednika, kome se tako nešto ne smije reći, demonstrirao silu – silno ga je ošamario. Tad je Džemo dobio presudu. «Za ovo 'neću' dobit ćeš šest godina*, izjasnio se ministar. Taj dan je Džemo prebačen u zatvor. Sve je drugo bilo efemerno, kao i onih dodatnih šest mjeseci koje mu je Hadžić dodao na Zgonjaninovu presudu. Po odbrani Omera vidjelo se da su isljednici pretjerali u pritisku. Da li se radilo o njihovom nezajažljivom animozitetu prema ovakvoj vrsti muslimana ili ih je Omerov karakter motivirao, ne znam, ali Omer je pretrpio sav njihov gnjev. On je imao vrlo loš izražaj, nema ni frtalj Izetbegovićeve elokvencije, djelovao je kao da Aliju ni u putu nije sreo. A bio mu je desna ruka. Dok je Izetbegović imao hipnotičku elokvenciju u odbrani, Omer se spetljao u vlastite izjave kao pile u kučine. Te je vidio dvije verzije Deklaracije, te nije vidio, iako mu se jedan tekst učinio duljim. «Da to nije možda zbog rjeđeg proreda, Omere?», pomagao mu je izetbegović. «Na ovo pitanje ne smiješ odgovoriti«, proderao se sudija. Onda je Omer pao u komu. Kasnije je njegova supruga tvrdila da je bio pod drogama. Vjerujem da jeste. On je četrdeset godina

vodio rat sa Udbom. Zato će dobiti najveću kaznu. Omer je bio bolestan čovjek, Salih također, Mujki je bio „plućni bolesnik“, Husu su boljele oči, Hasan je bio oslobođen služenja JNA zbog bolesnog srca. Zanimljivo je da će Hasan, koji je bio nesposoban služiti vojsku, kasnije biti ključni čovjek za formiranje Armije BiH pa i ministar odbrane. Hasan je počeo svoju odbranu bismillom i učenjem jedne dove na arapskom jeziku u kojoj je molio Allaha, dž.š., da pomogne nevine muslimane i slomi zulum nevjernika. Sudija se bio rasrdio kao ris. «Govori na srpskohrvatskom jeziku. Ovdje se ne govori arapski!«, podvikivao je na Hasana. Zbog ovakvog nastupa, kojeg je jugoslavenska štampa obilato koristila da bi dokazala imidž „bosanskog pasdarana“, a Hasina slika sa bradom i naočalama se stvarno uklapala u taj imidž, on je u svim časopisima islamskog svijeta bio tik uz Aliju. Sve tekstove koje sam vidio u arapskim časopisima pratila je jedna Hasanova slika. Ponekad Alijina, treće slike nije bilo. Jedan od komandanata odreda El-Mudžahid, Ebu Haris, na moje pitanje šta ga je dovelo da dođe boriti se u Bosnu i napusti studij medicine u Beču, odgovorio mi je: «Do ruku mi je došla brošura koju je napisao jedan naš brat o muslimanima u Bosni. Zadivili su me Vaš brat Gemaluddin i Ali-lzet. Ovdje sam da im pomognem u odbrani islama.« Mislim daje istaknuo Džemu da bi meni ugodio, jer je u toj brošuri bila Hasina, a ne Džemina slika. Ovo je dokaz da je islamski svijet Sarajevskim procesom otkrio muslimane u BiH. Salih Behmen je bio najstariji i mogao je konkurirati Izetbegoviću. On je čak imao otmjenije držanje. Nevjerovatan dar za humor i apsolutna koncentracija ovog su čovjeka ostavili mirnim kao da je stvarno došao na Shakespeareovu predstavu u pozorište. Za ovog nastavnika iz Mostara ovo je bio piknik u odnosu kroz šta je prošao na suđenju prije nešto manje od četrdeset godina. Ismet Kasumagić je imao najreferentniju biografiju. Bio je ekspert UN-a. Tvrdilo se da je imao plavi pasoš. Advokati su tipovali da bi on, medijski, mogao proces dići na veću međunarodnu političku ravan. Nakon odbrane ocijenili su ga samo kao Izetbegovićeva istomišljenika. Ove reference je optužba ignorirala, a ni on ih nije posebno isticao. Edhem Bičakčić je imao problem zbog svog dnevnika koji je pisao na putu u Teheran, inače se i on branio vrlo racionalno. Zbog tog dnevnika Đula je sjedila na klupi zajedno sa njim. Mujki je više koristio sudnicu za iskazivanje svoje ciceronske nadarenosti pa je dao jednu vrlo neukusnu i uvredljivu izjavu: «Dovedite mi i crnog đavla, samo mi nemojte dovoditi hodže za svjedoke.* Budalaština (!), koja mu je mogla biti oproštena jer je u tom trenutku bio na optuženičkoj klupi. Inače, pokazao je vrlo hrabro držanje, bez imalo kompleksa prema komunistima. Mujkiju je to bila i ostala jedina permanentna vrlina. Melika je nastupila najrevolucionarnije. Obračunala se sa Vukom Draškovićem, koji joj je oduzeo nacionalnost knjigom „Nož“, a eto, njega nema na optuženičkoj klupi, zatim sa njenim kolegama piscima koji šute o ovome. Kasnije će Husein Tahmiščić od Udruženja pisaca tražiti da se Melika i Džemo izbace iz Udruženja, stoje i usvojeno, da bi zatražio doživotnu robiju za oboje. Prava je šteta što je optužba Meliku teretila za banalne inkriminacije, inače bi prema njenoj inteligenciji, elokvenciji i hrabrosti danas imali prave političke eseje u njenoj odbrani. Džemo je svoje skoro bezazlene inkriminacije shvatao previše ozbiljno pa se trudio pobiti ih – je li sevdalinka najbolja poezija na svijetu i si. On će se, uz Đulu, doimati nejbezazlenijim u sudnici, sve dok nije napravio gaf sa jednom ceduljicom. Ja sam zbog slučaja koji sam opisao

na početku bio odstranjen sa Suda. A i da me nisu otjerali, ne bih mogao stalno pratiti proces. Imao sam prečeg posla. Suđenje sam pratio putem jugoslavenskih medija i navečer slušao strane radiostanice – BBC i Deutsche Vvelle. Naravno, bile su obavezne popodnevne sjedeljke sa advokatima u „Nacionalu“, posredstvom kojih sam došao u kontakt sa stranim novinarima i aktivistima za zaštitu ljudskih prava. Jednom bradatom gospodinu sa lulom, predstavniku Amnesty Internationala iz Londona, policija nije dozvolila ulazak u sudnicu. Zaboravio sam mu ime, al' ću tog gospodina još sretati, tako da ću postati član ove organizacije. Dvoje stranih novinara Peter Hadžiristić, dopisnik Observera, i Christina von Khol, dopisnica Spiegela, oboje akreditirani u Beogradu, napravili su dar-mar svojim tekstovima. Christina je bila starija gospođa, danas je vjerovatno starica, koja je više sličila profesorici latinskog jezika nego bilo kojoj novinarki koju sam upoznao u životu. Peter je bio četrdesetogodišnjak. Živio je u Beogradu i imao propao brak sa jednom Hrvaticom, sa kojom je imao sina Ivana. Tvrdio je da je njegovo porijeklo iz Sarajeva i da je ulica pored hotela „Evropa“ dobila ime po njegovom jednom pretku koji je nakon Prvog svjetskog rata odselio u London. Peter je prvo prišao Sabini. Ona se plašila da je udbaški provokator. Sastali su se u parku pored „Sarajke“. Pokazao joj je sve akreditacije, al' opet je bila sumnja na njega. Neopravdana, naravno. Njega su angažirali moji prijatelji Nusret i Mensura Muhamed, bračni par, koji su vodili IRNA-u u Beogradu. Oni se nisu htjeli pojavljivati na suđenju, da ne bi otežali položaj optuženih koji su putovali u Iran. Zato je Peter ilegalno pisao (i) za njih. Pomogao je Sabini da prevede optužnicu na engleski. Pretpostavljam da ju je distribuirao raznim međunarodnim organizacijama. Ja sam se sprijateljio sa Peterom u tolikoj mjeri da mi je dao ključ od svog stana, u kojem sam spavao kad god sam dolazio u Beograd. Uživao sam u neredu njegova stana. Tad nisam znao da ću se i ja baviti novinarstvom. Mislio sam da je to kultna profesija. Pošto sam sudio po Peterovom stanu, gdje je i stepenište bilo pretrpano snopovima novina, a nekamoli spavaća soba, takav rezon je bio ispravan. Nikad u Bosni nisam vidio takvu ni redakciju, a kamoli stan. Posljednji put mi se Peter javio za vrijeme Olimpijade. Pozvao me je da mi pročita tekst koji je tog dana objavio u Observeru. Razumio sam, na engleskom naravno, da je tekst počeo ovako: Dok nad Sarajevom padaju tihe pahuljice i cijeli grad blješti u svjetlu i dok njegovim ulicama šetaju bezbrižni građani i uživaju u prekrasnoj zimskoj idili, tako da im se cijeli svijet divi ljepoti njihova grada, u kojem će se održati 14. Zimske olimpijske igre, dvanaestero nevinih ljudi čami u tamnicama itd. Ovo je parafraziranje po sjećanju. Navodim ovo kao primjer kolika je bila Peterova duša. Čuo sam da je teško obolio. Mislim da je umro. Pokoj mu duši i slava velikim novinarima od kakvih je Bosna i kasnije imala fajde. Advokati disidenti Zanimljivo je predstaviti i advokate. Prvo ću predstaviti dr. Rajka Danilovića. On je bio Crnogorac nastanjen u Beogradu. Pripadao je grupi Praxis i kao predavač na političkim naukama, mislim da je predavao nešto što ću formulirati kao sociologija političkih ideja. Bio je član Pokrajinskog komiteta, čini mi se. Inklinirao je liberalima Marka Nikezića i Latinke Perović, tako da je u Titovom obračunu sa praxisovcima i njega pomela metla. Pripadao je generaciji studenata prava sa Kostom Cavoskim i Nebojšom Popovim, koji su Slobodanu Miloševiću, svom mlađem kolegi, osigurali prvu lidersku partijsku funkciju. I kao disident izabrao je jedinu moguću profesiju – advokaturu. Od poznatih procesa branio je skupa sa dr. Srđom Popovićem hrvatske maspokovce, čini mi se Marka Veselicu. Srđa Popović je, kao što je poznato, kao advokat dobio godinu dana zatvora jer se „identificirao“ sa optuženim maspokovcima.

Orhan Nevzati je Albanac, rođen u Prizrenu. Pričao mi je da mu je nana bila šejhana, a dedo historičar. Očito je poticao iz ugledne albansko-turske porodice. Političku karijeru je započeo kao omladinac i završio je kao član Pokrajinskog komiteta. Bio je član delegacije koja je pregovarala sa Mikom Tripalom i Savkom Dapčević. Ne znam mu krivicu kako je „zglajzao“ sa 11. sprata zgrade SIV-a i sve sprat po sprat, iz kancelarije u kancelariju, spuštao se do prizemlja dok nije ostao bez posla. Orhana sam se sjetio kad je padao Ceausescu. Jednom je bio u delegaciji koja je posjetila Rumuniju. Na njegovom primjeru mi je objašnjavao piramidu komunističke diktature. Mislim da će Rajko i Orhan braniti Azema Vlasija. Nikola Muslim. Zanimljivo prezime, zar ne? Rijetko sam sreo ljubaznijeg čovjeka u životu. Nemoguće je izbjeći prijateljstvo ovog dobronamjernog čovjeka. On u komunikaciji nudi čisto mlijeko ljubaznosti. Bio je suđen za ideje maspokreta. Trebao je biti obješen zbog pjesme Domovina gori. U kakvoj je on bio vezi sa ovom pjesmom, ne znam, jer nije pjesnik, ali zbog nje je robijao. Jednom me je odveo na Trebević u šetnju. Pitao me je da li bih ja bio političar. «Možda, al' ne ovakav kakve poznajem«, odgovorio sam mu. Bio je oduševljen sa mnom. Kasnije će u svojoj knjizi o Sarajevskom procesu napisati da je u meni prepoznao nove snage koje će se žestoko suprotstaviti komunistima. Tako nešto je napisao. Mislim da je pretjerao i da mi se htio odužiti za dobro prijateljstvo koje smo sklopili tokom suđenja. Dakle, sa ovakvom strukturom advokata stekao sam prve političke časove. Saznao sam stotine anegdota, kojih će uskoro biti puna omladinska štampa, o nedodirljivim komunističkim liderima. Ne zvuči danas ubjedljivo, al1 za mene će ostati fascinantno to što sam dobio izvanredne portrete Bakalija, Miloševića, Šuvara, Đilasa, Tita, Ceausescua, Mikulića, Ćosića itd. Ti ljudi su bili iskreni prema meni i dali su prve grame političke kulture. Ali sam zbog njih dobio jednu neoprostivu zabludu – povjerovao sam da ćedemokratske slobode doći preko Beograda! Nisu mi oni to sugerirali, naravno. Oni su kao Beograđani demonstrirali slobodoumlje. Viđenje nivoa slobodoumnosti sarajevske i beogradske inteligencije mogao sam zadobiti uspoređujući Fahriju Karkina i Rajka Danilovića. Karkin nije loše branio Hasana, al' njegov intelektualni habitus u usporedbi sa Nevzatijem ili Danilovićem mene kao Bošnjaka je poražavao. Tu sam se zeznuo. Ni Danilović, ni Nevzati, ni Muslim nisu miljenici današnje vlasti. Muslim se bio priključio demokratskim promjenama u Hrvatskoj, pa je brzo ispao, Danilović nije mijenjao posao, a ni gledišta, dok je Nevzati, čujem, predložen za ombudsmena na Kosovu.

Silajdžićeve batine – Behmenova osveta? Lako sam već bio prepadnut nasmrt, Orhan se očinski sikirao za mene, nisam vodio računa o pratnji udbaša. A bili su mi za petama; sjedili za drugim stolom dok ja pričam sa advokatima, dežurali noći u avliji ispred mog stana, trčali za mnom ulicom sa novinama u ruci, pratili me u džamiju dok sam klanjao. Jedan dan sam ostavio bijelu vindjaknu kod portira u Begovoj džamiji. Sjetio sam se izvaditi dokumenta i novac iz unutrašnjeg džepa. Kad sam se vratio, jakne nije bilo. Odnijeli su je udbaši. To je bila posljednja opomena. A pred džamijom sam se sastajao sa svjedocima i govorio im šta je problematično u njihovu iskazu. Imao sam jednu optužnicu kod sebe. Tako sam kod šadrvana pričao sa Nerminom Jašarević. Ona je rekla da uči zapisnik napamet, al' da će reći istinu. „Stvarno sam naučila napamet zapisnik i oni vjeruju da ću ga izdeklamovati. Al' ti poselami Hasu da ću ja reći istinu. 1 nek' mi poruči ako ga za šta moram vaditi.» Ispred Begove džamije rastao sam se sa Nusretom Čančarom koji je otišao u vojsku u Tuzlu i dogovorio da se vidi sa Seadom Seljupcem te da mu prenese da mu

mogu pomoći oko onoga šta ne valja u iskazu. Tako me je Sead za nekoliko dana pozvao i mi smo se sastali u Medresi. Obećao je da će govoriti istinu, a to je značilo protiv optužbe. Nisam se samo sa ovih dvoje svjedoka sastao, al' oni su bili ključni i najzanimljiviji u procesu. Rekao sam Karkinu da Hasi prenese Nermininu poruku. On je uzvratio da ju je Haso poselamio da govori samo istinu. Ovo mi je bila velika grješka. Tog dana kad je trebao svjedočiti Sead Seljubac, mislim daje bio dvadeseti po redu, bio sam „kao na iglama“. Isto tako, polagao sam test kod Rajka. Samo je on znao da instruiram svjedoke. Seadovi prethodnici su svjedočili tuc-muc, pola udbašima, pola optuženima, bez hrabrih i radikalnih izjava u korist optuženih. Doduše, radilo se o starijim osobama. Među njima je svjedočio i Halid Čaušević, koji je dao negativnu recenziju za Alijinu knjigu Islam između Istoka i Zapada. Bio sam šokiran saznanjem da je on sin rahmetli velikog Džemaludina ČauŠevića. Onda sam se razočarao u sve stare muslimane. Nisam bio fer. Trebao sam ih žaliti, jer im je strah od komunizma sišao u pete. Al' takva je mladost. Sa Seadom sam htio pokazati kako se mi ne bojimo komunista. Rajku sam obećao takvo ponašanje Seada. Tako je i bilo. Sead je promijenio iskaz. Branio je Hasana, Mujkija i Džemu. Svojim svjedočenjem najavio je debakl procesa. Advokati su me čekali u „Nacionalu“. Oni su mi i saopćili Seadovo ponašanje. Rajku je prijao hladan vjetrić nakon vrućina u sudnici. Pio je Baverove aspirine zbog napada migrene. Mene je tapšao po leđima. Mislim da mi se iskreno divio u tim trenucima. Imao je i zašto! To danas, kad sam opametnio, ne bih smio raditi. Te noći sam bio grogi. Stomak me je bolio. Imao sam ogroman radijus kretanja. Osim kontakata sa svjedocima, morao sam putovati roditeljima u Ključ i informirati ih o suđenju, skupljao sam novac za advokate, narod mi je mnogo davao novca. Rajko se čudio da su muslimani tako solidarni. «Da neko nekome džaba da novac, neverovatno«, čudio bi se. Objašnjavao sam mu sadaku. Advokati su imali još jedno bitno iskustvo sa patnicima. Znali su im vratiti nadu. To su, te noći posebno, pokušali Orhan i Rajko. Govorili su mi da Džemo džaba sjedi u sudnici. «lzgleda kao janje. Miran i nevin. Samo ga mrzi Edina zbog ženine mahrame. Bojim se da ga ne isprovocira». Ništa me nije raspoložilo. Izgleda da sam imao predosjećaj. «I da ti Nermina bude kao Sead», prošaputao mi je Rajko. «Nadam se», rekao sam mu na odlasku. Došao sam kući kasno. Teta Bahra me je primijetila i ispričala mi da je Mirso pušio na prozoru i vidio nekoga kako stoji pored stuba u avliji. Pitao ga je šta radi tu u ta doba, a on mu je odgovorio da čeka neku pticu. Bahra se smijala, a ja sam znao ko bi mogao biti ptica. I kad me je ujutro oko sedam sati Bahra pozvala na telefon, znao sam ko me traži. Sišao sam do telefona. Veza je već bila prekinuta. Otišao sam u WC. Domalo, neko je kucao na vratima. Otvorio sam. «Ti si Nedžad?», pitao me je čovjek. «Da, ja sam», odgovorio sam. «Pođi sa nama». Bio sam u pidžami i otišao sam se obući. I tad su udbaši imali bijele „golfove“. «Stare navike«, pomislim kad danas vidim parking pred policijskom stanicom. Bijelim „golfom“ sam odvezen niz Alifakovac. Sunce je tek bilo izišlo. Gledao sam kroz prozor. «Lijep dan», cinično je konstatirao Željko Kozina, moj budući isljednik. Drugi isljednik je bio moj imenjak. U vrijeme rata čitao sam da je Kozina bio jedan od šefova SIS-a u Hercegovini. Odvezen sam u zgradu Državne sigurnosti. Zadugo nisam znao zbog kojeg „grijeha“ ću imati tarapanu. Igrali smo taktiku upoznavanja. Tek oko deset sati u sobu upada jedan udbaš i udara Željka objema šakama. «Ovo je bilo za deset!», podvriskivao je. «A Nermina?», pitao je ovaj. «Upravo je na sceni, i to će biti dvadeseti««, smijao se i trljao ruke. Ni od mene nisu krili zadovoljstvo. Tako sam iz te čestitke saznao da sam upao u makaze između Seada i Nermine. Malo zatim, prebačen sam u drugu sobu. Do tada sam imao neobaveznu komunikaciju sa isljednicima. Tek je sad Željko namrgođen krenuo na posao. «Na toj stolici ti je sjedio i brat», zlobno je provocirao. «Ti bi, prema onome što mi znamo, trebao dobiti najmanje dvije godine zatvora. Ako budeš pametan, kazna ti se može umanjiti; ako budeš blesav, može se i uvećati»,

upoznao me je Željko sa mojom situacijom. »Prijetio si svjedocima, lajao si da je tužiteljica zmija i krava. Obje radnje predstavljaju krivično djelo«, upoznao me je sa mojim pravima. Odmah sam priznao da poznajem Seada i Nerminu i da sam ih viđao. Negirao sam bilo kakvu prijetnju i psovku. Postavio sam odbranu da su svjedoci mene tražili, a da se ja nisam libio kazati šta piše u optužnici. Isljednicima se baš nije žurilo sa takvim pitanjima pa su me, by the way, priupitali šta je za mene islam, na šta sam odgovorio da ja islam vidim u tome što berem mrve dok jedem, klanjam i zahvaljujem se Bogu za zdravlje; na pitanje šta mislim o iračkoiranskom ratu, odgovorio sam da je to besmislen rat kao i svaki drugi. Dok sam bio pitan, Željko je nešto razmotavao. Okačio je na zid ogromni poster imama Homeinija. «Ko je ovo?», pitao je. Sav sam utrnuo. «Ne razabirem dobro, ali po obrvama prepoznajem Homeinija.« «Nikad nisi vidio njegovu sliku?!«, pitao je. «Nisam vidio takvu. Prepoznao sam ga sa televizije«, lagao sam. Zatim su počela pitanja kako sam došao do ovih advokata. Sumnjali su u Hamdiju Čemerlića.Ja sam lagao da sam ih našao po telefonskom imeniku. Da ne duljim, bili smo uhapšeni Nusret Čančar i ja zbog Seada Seljupca. Mislim da su me Nusret i Nermina spasili zatvora. Da su oni poklekli, ja se ničim ne bih mogao odbraniti. To sam saznao kad su me kasno poslije ponoći pustili kući, i ja sam na Baščaršiji kupio Večernje novine u kojima je pisalo da je Seljubac na vlastiti zahtjev ponovo svjedočio i optužio mene za prijetnju. Spomenuo je i Čančara. Novine su spomenule i Nerminino svjedočenje. Nisu je hvalili i shvatio sam daje promijenila iskaz. Znajući da su me pustili kući da prespavam, da bi pratili moje eventualne aktivnosti koje će ih odvesti na „trag mog zločina“, nisam se javljao advokatima. Sutra sam sam došao u Udbu. Glumio sam nevina i bezazlena dječaka koji nema pojma o politici. Uspio sam. Ne bih detaljizirao sitne udarce, prijetnje i maltretiranja, pa čak i šamaranja. Jednostavno, isljednike sam doživljavao kao uhranjene pitbule, svi su nosili zlatne ogrlice i narukvice, malu torbicu, „pederušu“, u kojoj je pištolj, ali radilo se o klasičnim glupim dripcima. Moram izdvojiti Vladu, mog kerbera. Možda sam bio dobio kompleks od njega. Kad god bih vrludao u ponavljanju iskaza, Vlado bi, stojeći uza zid sa ostalom osmericom udbaša, kratko izgovorio: «Laže.» Da je znao koliko me zbunjuje, pošamarao bi Džubura i Rusmira, koji su me gađali predmetima sa stola, i preuzeo stvar u svoje ruke. Ovako, kliznuo sam im i svoju trodnevnu, bez prekida, istragu poentirao tako što sam pred osmericom udbaša ismijao Nazifa Džubura. Pošto sam u svakom od njih gledao pseću vrstu, zavisno od karaktera i izgleda, Džubura sam poredio sa malim kusastim ptičarem. On bi čučnuo pored moje stolice, imao sam dojam da stalno vrti repićem, i onako mali skevčio i režao odozdo na mene. Jednom me je upitao hoću li biti hodža? Rekao sam da ne znam. «Znaš li kulhuvallahu?», upitao je. «Znam», odgovorio sam. «Znam i ja. Čuj, Kulhuvallahu ehad...», proučio je. «Kad znaš kulhuvallah, hoćeš li ti biti hodža?», uzvratio sam protupitanjem. Svih osam udbaša koji su se bili načičkali u kancelariju prasnulo je u smijeh i istrčalo napolje, držeći se za stomak. Džubur je skočio i, bijesan na mene, počeo psovati vjerske svetinje. Meni to i nije izgledalo baš toliko smiješno, al', eto, njima jest. Mislim da su se bili okupili da bi izvršili finalni pritisak na mene da priznam da sam poslao Čančara Seljupcu i da sam mu prijetio da promijeni iskaz, što sam ja odbijao priznati. Sa ovakvim mojim, sasvim slučajnim kontrapunktom sve je palo u vodu, i ja sam pušten. 0, kako me je boljela glava zbog promahe, nesanice i gladi! Čančar je bio vojnik i prošao je mnogo, mnogo gore od mene. Kad su ga hapsili, noću u spavaonici strgli su mu sahat sa ruke da bi ga rastavili u djeliće. On je bio jednu godinu u Kairu. Zbog toga su ga tretirali kao međunarodnog teroristu tipa Carlosa. A najgore je prošao naš Sead Seljubac. Njega su, nakon što je prvi put svjedočio, pozitivno, na putu ka kući za Tuzlu presreli udbaši, kidnapirali ga u motel „Zlaću“ i maltretirali dok nije prihvatio da će se ponovo pojaviti na suđenju i priznati da je pod mojim prijetnjama

promijenio (policijski) iskaz. Njemu su u hotelskoj sobi namontirali lažni Dnevnik na kojem spikerica govori da će Seljubac biti uhapšen i dobiti pet godina zatvora zbog lažnog svjedočenja pred Sudom. Pošto mu je košulja bila krvava od tuče, a i sav se isjekao dok se brijao, udbaš će mu dati svoju košulju, obrijati ga i dovesti u sudnicu. Svoju ispovijest će naknadno objaviti u Valteru sa naslovom „Vuk samotnjak“. Rešid Hafizović će, također, proći teška maltretiranja nakon što je porekao iskaz i svjedočio u korist optuženih. Naknadno je pozvan u vojsku i pretučen tako da mu je kući došla krvava potkošulja. Izgleda da je Christini von Khol bilo dovoljno ovo vremena dok sam ja bio u hapsani da objavi tekst o Nermininom svjedočenju. Na naslovnoj strani Der Spiegela bio je naslov: Istina i samo istina. Christina je ocijenila da je proces pred skandalom i da ga policija želi spasiti optužujući i hapseći familije zbog prijetnji svjedocima. Jadna Mebrura Topalovac, koju su moji roditelji voljeli zato što bi nekad, dok čita vijesti, pregrnula šamijicu sa isheklanim resicama preko ramena, čitala je komentar Dnevnika kako gospođa Von Khol već dugo krivo piše o stanju u Jugoslaviji i da ugrožava prijateljske odnose dviju zemalja. Taj Dnevnik su u hotelu gledali advokati kad sam bahnuo u hotelsku salu. Došao sam ih samo pozdraviti, jer sam žurio na autobusku stanicu. Roditelji su mi saznali za hapšenje i jako se brinuli. Boga mi, više od straha nego od umora, sve manje sam kontaktirao familije optuženih i advokate. Slušao sam strane radiostanice i izvještavao Timu. Tako je ona, osokoljena kritikama vanjske javnosti, pričala Džemi u sudnici –jednomje sudija dozvolio optuženima da tu u sudnici proćaskaju sa familijom – kako se svjetska javnost obrušila na Jugoslaviju zbog njih. Džemo će tu informaciju napisati na ceduljici da bi je pokazao Meliki. „Bacili smo Jugu na koljena“, pisalo je. Policajac, koji im je puhao u vrat, pročitao je ceduljicu i Džemu će, kad je pošao u sobu, skinuti do gola. Naći će mu ceduljicu. Sutra je tužiteljica dan počela čitanjem ceduljice. Prekosutra je Slobodan S. Princip, novinar u Večernjim novinama, napisao da se do tog dana Dž. Latić doimao „nevinim kao janje“ i da je tek tog dana pokazao „koliko je zatrovan mržnjom prema domovini“. Tako je on „sam naspram sebe izvršio neprijateljsku propagandu“. To je bio Džemo. Kakav je bio, takav i ostao. Sa jednom rečenicom izgovorenom na bezazlen način, oboji jedan proces. Ništa se više zanimljivo neće dešavati do presude. Bilo je još nekih smiješnih, odvratno smiješnih situacija sa svjedocima. Neke Hasine i Džemine kolege pokazale su se kukavicama. S vremenom im je oprošteno, al' su tad familije optuženih pljuvali na njih. Neko će pretući Adnana Silajdžića, jednog od Hasinih i Džeminih svjedoka, sedam godina kasnije. On će javno prozvati neke od optuženih, konkretno Omera Behmena, da stoje iza napada na njega. On je to smatrao osvetom. Nikad tako nešto nije dokazao, al' sumnjam daje to bila osveta iza koje bi stajao Behmen. Čak je to osuđenička strana smatrala nekom udbaškom osvetom i razračunom među njima. Ne znam daje i prema kome ispoljen revanšizam. Mislim da se Izetbegović i previše trudio da onemogući politički revanšizam. Sigurno niko zbog toga nije izgubio posao niti funkciju, čak su neki obnašali veće funkcije u svojoj službi, poput Munira Alibabića, prema mnogima zloglasnog isljednika, ili u SDA-u, poput Seada Hodžića, sudije izvjestitelja (njihove presude) na Vrhovnom sudu. Edina Rešidović je advokat, šef istrage, Amir Salihagić je advokat, Rizah Hadžić je advokat. Njegova kancelarija je vlasništvo Islamske zajednice. Osim Halida Hadžiabdića, amidžića tadašnjeg reisa, profesora Medrese za kojeg se dokazalo da je bio agent Udbe, i Muhameda Dedića, udbaša dvojnika, ni najednom svjedoku nije ostala trajna anatema. Hadžiabdiću je jednom ostao notes na stolu zbornice u kojem je bilježio razgovore svojih kolega. Evo jedne paradigmatične anegdote. U proljeće 1995. reis je pozvao predsjednika Izetbegovića na sijelo u svoju rezidenciju. Sijelo nije imalo nikakav aktualni povod. Tek tako je predsjednik bio reisov gost, a ovaj je pozvao dvadesetak svojih prijatelja i bližih suradnika, među koje je spadala i moja malenkost. Bio sam tad pozvan i nikad više. Da

bi se objasnila jedna situacija, ustanovljavao se datum i konstatirano je da je taj dan 24. mart. «Vidite slučajnosti. Na današnji dan bih izišao iz zatvora.» Prema prvoj presudi, Izetbegovićje bio osuđen na 14, a prema presudi Vrhovnog suda RbiH, na 12 godina, dok mu je Savezni sud smanjio kaznu na devet godina. Zbog toga mislim da je bilo pravilnije reći da je to bila dvanaestogodišnjica njegova hapšenja. Dok se Izetbegović toga javno prisjećao, do njega je sjedio Enes Karić, mislim da je još bio ministar za kulturu. Primijetio sam da je bilo nezgodnije osuđenima prisjećati se suđenja nego svjedocima. Jedan od svjedoka optužbe bio je i Karić. Tako da se nije više evociralo sjećanje na taj proces. Međutim, uskoro je došlo do raskola u SDA, i Karić ce biti na strani dr. Harisa Silajdžića. U jednim novinama objavio je fotografiju koju je te noći napravio Aziz Kadribegović, urednik Preporoda, kako sjedi između reisa i Predsjednika. Ovo pokazuje da on nema nimalo neprijatnosti zbog uloge svjedoka u procesu. Što se tiče svjedoka, istakao bih još jedan kuriozitet. Među njima su bili i dvojica Srba: Sreto Tomašević, koji je svjedočio o Kasumagiću, i Stevan Tontić, koji je svjedočio o Džemi i Meliki. Oba su bila vrlo korektna. Za Stevu moram ispričati i slijedeće. On je jedini sarajevski intelektulac i pisac koji se direktno zauzeo za Džemu. Otišao je kod Hamdije Pozderca i zaplakao pred njim da učini nešto za Džemu. Ovaj mu je odgovorio da ne može ništa učiniti. Mislim da je to Stevo radio u dosluhu sa Abdulahom Sidranom, koji je, naprosto, bolovao za Džemom i Melikom. Jedno jutro, rano, prolazio sam Saračima. Na ćepenku je sjedio Sidran. Bojim se gibeta, al1 mislim da je bio pijan. Prepoznao me je i prišao. Dok me je tapšao po ramenima, plačno je govorio: «Moj Džemo, moj Džemo...» Tek u ratu pružila mi se prilika da se revanširam Stevi. Nažalost, ružna prilika. Augusta 1992. sreo sam ga u Ferhadiji. Bio je nujan i veoma deprimiran. Čuo sam da su ga „naši“ odveli na kopanje rovova. Priznao mi je da je to istina. Nazvao sam Talijana (Mustafa Hajrulahović, op. Prir.), čija je komanda bila na Ciglanama. «Odmah ću to riješiti sa tim budalama, Nedžade.» Prema optužnici, krovna institucija pod kojom su se odvile inkriminirane radnje, a osim puta u Iran sve radnje su bile napisane ili izgovorene riječi, bila je IVZ. Većina svjedoka bili su imami, studenti Islamskog fakulteta, glavno mjesto aktivnosti inkriminiranih radnji bio je Tabački mesdžid na Baščaršiji, čak je Deklaracija većim dijelom objavljena u Takvimu, kalendaru IVZ-a, pod Izetbegovićevim pseudonimom L.S.B. Ovo su tri početna slova imena njegove djece. Neke inkriminacije su bile direktno vezane za Islamsku zajednicu, najčešće da je neko od optuženih negdje rekao da je vode „režimski ljudi“. Tako je izgledalo da komunisti brane Islamsku zajednicu od njenih članova, deklariranih vjernika. Ipak, sumnjam da je iko u Islamskoj zajednici mirno spavao tih dana. Neki, njih većina, tugovali su i sikirali se zbog optuženih, drugi su se bojali za sebe, treći, koji su imali blisku suradnju sa komunistima, a bilo ih je i suradnika Udbe, poput H. Hadžiabdića, strepili su hoće li ih Udba žrtvovati i natjerati da na Sudu govore ono što su cinkarili tajno. Za to bi ih, kako se ispostavilo sa Hadžiabdićem, stigla doživotna anatema. Mogu zamisliti život tog čovjeka danas kad nema Udbe?! Jedini dio inkriminacija od kojih je Džemo oslobođen je onaj kojim se teretio da je propagirao na nastavi. Bili su pozvani neki učenici, pa i tadašnji direktor Medrese Ferhat Seta. Jedan od svjedoka, Džeminih učenika, bio je jedan od glavnih imama u džematu Fikreta Abdića. Ja to čitam udbaškom linijom. U vrijeme suđenja kontaktirao sam Setu da bi zadržao dio Džemine plaće za njegovu suprugu. Tad mi je Seta dao prijedlog da bi Islamska zajednica trebala platiti advokata za njega, Mujkija i Hasu, i ja sam obećao agitirati za to. Sve te informacije došle su do Džeme i on je, braneći se kako nije u sukobu sa IZ-om, pred sudom rekao da će mu IZ plaćati advokate. Zbog toga od tog posla neće biti ništa. Predsjednik Republičkog starješinstva IZ-a tada je bio dr. Ahmed Smajlović. On je bio najmarkantnija ličnost u IZ-i.

Duboko u njegovoj sjeni je bio reis Naim Hadžiabdić. Dr. Smajlović je bio vrstan govornik. Bio je cijenjen kod muslimanskih masa kao vaiz. Neki tvrde da je bio jedan od najpopularnijih alima u cijelom islamskom svijetu. Govorio je na otvorenjima džamija i mevludima, što je bila jedna od tradicija masovnih okupljanja muslimana koja se nisu razlikovala od teferiča. Ispred novootvorene džamije namjestila bi se bina sa mikrofonom i velikim zvučnicima. Bina bi bila obavezno prekrivena bosanskim vunenim ćilimima. Smajlović je doktorirao na el-Azharu sa temom, da parafraziram, islam u očima zapadnih orijentalista. Pripadao je generaciji islamske uleme koja je nastala nakon talasa oslobodilačkih pokreta u islamskim zemljama koje su stekle svoju nezavisnost i oslobodile se zapadnih kršćanskih kolonijalista. Ta ulema je bila oštar kritičar odnosa Zapada prema islamu, dok je unutarmuslimanske odnose rijetko ili nikako tretirala. Takvi govori dr. Smajlovića su imponirali bosanskim muslimanima i politika ih je dugo tolerirala. Vjerovatno su njegovi govori koji su podržavali treći svijet (islamski i nesvrstani), a kritizirali zapadni kapitalistički, pa i kršćanski, jedno vrijeme imponirali komunistima. Sve do jednog govora na otvorenju džamije u Sljemenima kod Novog Travnika, dr. Smajlović je plijenio mase tvrdnjom „da je islam poklonio Evropi renesansu i da je Evropi spas u islamu“. Za takve svoje tvrdnje citirao je same evropske pisce i filozofe. Poslije tog govora dobio je prijekor Komisije za vjerske odnose. Za njega je govoreno da je bio prevodilac Titu i da ga je to „izvlačilo“ dok je tako smjelo govorio.

Po pravdu kod Milanka Renovice Kasnije će se pokazati da je rivalstvo u vrhu Islamske zajednice (svakako je konce povlačila Udba) bilo vrlo izraženo. Što se tiče Doktora, kako su prijatelji jednostavno zvali Ahmeda Smajlovića, njegova karijera, a, Boga mi, i život, završava se sa procesom '83. Od njega se tražila javna osuda „Alijine grupe“, na šta nije pristao. Nastranu karijerističke žestoke borbe koje su vođene u Islamskoj zajednici i u kojima je bio i sam akter, dr. Smajlović je bio završio karijeru onog trenutka kad je reis Naim Hadziabdić dao intervju Borbi u kojem je, doslovno, osudio grupu muslimana, kvalificirajući „njihovu rabotu neprijateljskom“. Doktor Smajlović se nije oglašavao. Prema iskazu njegove supruge Munira-hanume, na njega je vršio pritisak Rešad Musić, čuveni udbaš zadužen za Islamsku zajednicu. Zvao ga je telefonom i dolazio mu kući. Jednom mu je rekao da bi i on klao, samo što vješto krije nož u ruci. Je li im dr. Smajlović prkosio kad je u Ključu, na podne-namazu, u dupke punoj džamiji, primijetio moga babu u zadnjim safovima dok se molio osamljen i kaharan, i prišao mu? Upitao ga za zdravlje i potapšao po ramenima u znak podrške. Vjerujte, mnogi muslimani, pa i imami, nisu smjeli klanjati pored mog babe u džamiji. Nakon što je smijenjen sa svih funkcija u IZ-u, samo je bio profesor na FIN-u, često bi se sretali na Latinskoj ćupriji. On je tu negdje stanovao. Pričao mi je o poniženju koje mu je priređivao Milanko Renovica, kod kojeg je intervenirao za vraćanje pasoša. Doktoru su bili oduzeli pasoš, a to je prva ozbiljna poruka Udbe da je neko na njihovoj crnoj listi. Renovica je bio poručio Doktoru da dođe na razgovor kod njega u kabinet. Pretpostavljam da je još bio predsjednik Predsjedništva BiH. Međutim, Doktor je, ponižen i uvrijeđen, čekao dva-tri sahata u holu bez poziva. Nikad ga nije primio. Pod takvim pritiskom i poniženjem on je i umro od infarkta. Ukopan je na Barama, a ne kod Begove džamije, gdje se inače ukopavaju veliki autoriteti muslimana. Nekad sam, razmišljajući o Izetbegoviću kao karakteru, zaključio da je snažna osoba, jer je samo on uspio preživjeti, bez infarkta, suđenja i pritiske. Kako u mladosti, tako i u starosti. Hafiz Hadžimulić, imam Careve džamije, nazvao je to „ćafirskim lancima zuluma“. On me je

sreo na ulici i tješio. «Ne znam zašto je Allah, dž.š., odabrao baš njih da bi kušao ćafirski zulum. Allah trpi nevjerovanja, ali zulum ne trpi. Dođi mi u džamiju. Iskupit ćemo sedamdesetak mladića i proučiti salavate na murad. Salavati mogu raskinuti lance zuluma«. Otišao sam u Carevu džamiju. Iskupilo nas se četrdesetak. Ne znam koliko hiljada puta smo trebali proučiti salavate. Nismo završili. Hafiz je preuzeo na sebe da to dovrši sam. Mislim da smo učili jetmiš bin tevhid. Ovo je bio jedini aktivni vid otpora iz Islamske zajednice. Presuda prije presude Iako je bila sezona godišnjih odmora, štampa se prodavala kao halva. Volio bih danas vidjeti izvještaje o prodaji Oslobođenja i Večernjih novina u tim danima. Hudi muslimani su kući i na moru krišom čitali izvještaje sa suđenja. Evo nekih naslova: „Podrivali društveno uređenje“ (Oslobođenje), „Cilj islamska republika“ (Politika expres), „Protiv Allahovih neprijatelja“ (Politika), „Četa mala, ali zatrovana“ (Svijet), „Protiv Ustava u ime Kur'ana“ (Start), „Deklaracija mraka i mržnje“ (Oslobođenje), „Aveti prošlosti u terorističkom plastu“ (Oslobođenje), „Bog u službi bratoubistva“ (Svijet) itd. Sve ovo govorilo je o presudi prije presude.

Sa suđenja sam upamtio dvoje novinara: Nagorku Idrizović i Slobodana S. Principa. Zapamtio sam ostala imena pisaca tekstova kao sto su Fuad Muhić, Nijaz Duraković, Izudin Filipović, Bahrudin Bijedić, Zlatko Dizdarević, pa čak i danas umjereni novinar i publicist Hamza Bakšić. Fuad Muhić je pisao najpogubnije, jer je instalirao termin „etnički čista Bosna“, „...što praktički znači zahtjev za etnički čistom Bosnom“, bio je zaključak njegovih elaboracija nekih teza Islamske deklaracije. Tekst naslovljen „Duboki korijeni, opasni planovi“, objavljen u Oslobođenju, upravo je završavao ovakvim zaključkom. Na zaprepaštenje optuženih i njihovih advokata, takva formulacija nije bila nigdje u optužnici. „Etnički čistu Bosnu niko od optuženih nije tražio, ID najmanje, ni etničku čistu ni etnički miješanu, ona nikakvu Bosnu ne spominje“, pisat će Izetbegović u svojoj žalbi Saveznom sudu u Beogradu. Ovu Fumuovu (ovo mu je bio pezorativni nadimak) imputaciju proširit će Stane Dolanc, tadašnji savezni sekretar unutarnjih poslova, koji je u jednom televizijskom intervjuu rekao da su oni željeli „etnički čistu Bosnu i Kosovo“. Obje ove imputacije su došle naknadno i indikativno je od koga i kad su došle. One sigurno mogu poslužiti za analizu historičarima koji se budu bavili uzrocima, nastankom, načinima i ciljevima rata u Jugoslaviji. Da podvučem ove činjenice, konstrukciju „etničke čistoće“ u Jugoslaviji izrekli su Fuad Muhić, oficijelni ideolog SK BiH, i šef policije Stane Dolanc. Sigurno niko od optuženih nikad nije ni čuo, a nekamoli izgovorio ovu konstrukciju. Što se tiče Fuada Muhića, on će, također, prvi u Jugoslaviji denuncirati Miloševića tekstom u Danasu naslovljenim „Jesu li na redu Muslimani?“. On je prvi javno nazvao Miloševića fašistom. Kao što je poznato, Muhić je umro prilično misterioznim (samo)ubistvom. Mnogi još u njegovoj smrti vide ruku KOS-ove osvete. Nastranu spekulacije, ostat će činjenice da je Muhić kao najelokventniji i možda najveći apologet u Sarajevu bio izvanredno informiran intelektualac. Informacije sigurno nije dobivao nadahnućem, već od nekoga ko je „sve znao“.

Kad se osnovala SDA, jedan od uglednih intelektualaca koji je sjedio na mitingu u prvim redovima bio je i Muhić. Zna se jda je bio ponudio svoje usluge ovoj stranci. Mislim da je ova imputacija o „etničkoj čistoći“ bila crta preko koje mu nisu moglo preći lideri SDA. Prema mojim naknadnim informacijama, za propagandu i medije u ime Udbe bio je zadužen Munir Alibabić Munja. On je kao početnik u Udbi, nakon studija sociologije, I započeo svoj rad na osiguranju TV Sarajevo. Tu je upoznao mnoge novinare i od tada je bio, i ostao, u tim vodama. Munja je imao nos za novinarske talente. On će za rad u Udbi vrbovati neke glavne urednike današnjih novina koje se pišu u Sarajevu. Za razliku od Munje, koji je instruirao novinare, Bahrudin Bijedić se odvažio i napisati tekst. Gdje drugo nego u udbaškom Svijetu. „U pitanju je recidiv onih snaga koje su svoje nade i svoju sudbinu vezale za fašizam tipa Trećeg rajha“, pisao je Buri. Ako su takva imena sa tako „otrovnim“ tekstovima prije presude iščitala „rad i djelovanje neprijateljske grupe“, koji bi to sudija, političar, intelektualac smio pomisliti drukčije? Neke mjesne zajednice potpisale su peticije da se osude na smrt, a neki obični čitači novina, komšije optuženih, uzvikivali su da ih treba objesiti. Presuda Bio je sunčan dan. Sarajevo se u njemu doimalo poput nevinog janjeta koje spava sklupčano na travnjaku pored Miljacke. Takvim ga je, po predanju, prvi put vidio Isa-beg Isaković, njegov osnivač, kad je bahnuo preko nekog brda sa njegove istočne strane. A Džemo će nakon ovog dana, 20. augusta, napisati pjesmu „Sarajevo, spržile te munje“; čini mi se daje meni posvećena. Kao što sam već pisao, davno mi je zabranjeno primicanje sudnici i ja sam to poštovao. Bio sam u abdesthani kod Begove džamije kad je glasnik donio vijest o Džeminoj presudi. Zatražit ću oprost od čitalaca što sam čestonavodio svoje prisustvo u Begovoj džamiji, da se ne bi stekao dojam da sam veliki musliman. Tad sam stalno boravio oko Begove džamije kao staništa i mjesta za sastanke. Nikad više (puta) nisam klanjao u Begovoj džamiji. Inače, čovjek u muci više moli Boga. Dakle, više sam izvikani musliman nego što stvarno jesam. Više grješnik nego svetac, i pun sam mahana i poroka. Al' eto, tu me je zatekla vijest o presudi. Poslije ikindije sjeo sam u tramvaj i otišao do Time. Nisam plakao. Osjetio sam vrućinu u sebi, tako da sam bio crven kao bulka kad sam stigao kod Time. Ona je plakala: «Eto vidi, moj Nedžade», uputila mi je prijekor za moj demagoški optimizam koji sam joj sve vrijeme prosipao. Ona je svih 28 dana, koliko je trajao proces, presjedila u sudnici. Bodrila Džemala i sebe. Danas joj je svaka nada bila ubijena. Džemo je dobio šest godina i šest mjeseci zatvora. Kazne ostalima bile su: Alija Izetbegović 14, Omer Behmen 15, Hasan Čengić 10, Ismet Kasumagić 10, Edhem Bičakčić 7, Husein Živalj 6, Salih Behmen 5, Mustafa Spahić 5, Melika Salihbegović 5, Derviš Đurđević 5 godina i Đula Bičakčić 6 mjeseci. Ukupno 90 godina robije. Preostalih 10 godina čekalo je Rušida Prgudu, koji je ležao na samrtničkoj postelji. Tek sam navečer u Dnevniku vidio, atmosferu u sudnici prilikom izricanja presude. Prilog je imao muzičku podlogu u ritmu lupanja željeznih vrata zatvorskih ćelija. Takav takt pratio je Timu dok je sa mahramom na glavi ulazila u sudnicu. Nju, odnosno njenu mahramu, kamera je fokusirala radi ambijenta. Nakon toga je Rizah Hadžić gordo i glupo tražio da se svi dignu i počeo „u ime naroda“ nabrajati imena i brojke godina zatvora. Kako je koje ime izgovarao, kamerman je fokusirao njegovo lice. Izetbegović se držao prkosno uspravno. Gordo i ponosito je slušao presudu. Kad je kamera stala na Džemi, on je zaklonio lice desnom rukom. Obrazloženje presude je bilo njegova napomena da se „ovdje nije sudilo vjeri“. Pročitanu presudu popratio je frenetičan aplauz u sudnici. Reklo bi se, prema dosadašnjoj publici na propusnice, da rođena familija aplaudira protiv svojih.

Međutim, tog dana su udbaši doveli one aktiviste iz mjesnih zajednica koji su tražili smrtnu kaznu za njih. Jedna žena, muslimanka sa Pala, priznala je jednoj poznanici da je dobila 50 hiljada dinara kao dnevnicu za taj dan. Muzika i krv Logički, Oslobođenju je preostalo da „zakuca“ sa jednostavnim naslovom: „Neprijateljima 90 godina zatvora!“ Očekivao sam da su gladne hijene nahranjene. Nema više ujedanja. Koga su ščepali – ščepali, gotovo je. Međutim, štampa je još najavila televizijsku emisiju o suđenju. Nacalio sam se pred televiziju. Voditelj je bio Nedim Lončarević, a gosti u studiju bili su dr. Nijaz Duraković i Ivan Cvitković, -komunistički specijalisti za vjeru. Studio je bio specijalno Sdizajniran, sa bijelim čaršafom u pozadini poprskanim sa jnekoliko kaplji krvi. To je bio jedan od temeljnih elemenata (dizajna i šehida Iranske revolucije. Lončarević je pozdravio (gledaoce, predstavio ugledne članove Centralnog komiteta, odnosno naučne suradnike Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa CK SK BiH, zaželio im dobrodošlicu i kao uvod emisije pustio insert sa samog suđenja na dan čitanja presude. Muzika u taktu škripe i udaranja željeznih I vrata te aplauz odjekivali su sa ekrana. Nijo Duraković je bio izvanredno informiran i nadasve inspiriran. Objedinio je Muhićevu konstrukciju o „etnički čistoj Bosni“ i Bijedićevu tvrdnju da je to „recidiv ideologije Trećeg rajha“. Sve to je stavio u omiljene oblande komunističkog agitpropa „nacionalisti čko-kleronacionalističko-šovinističko– panislamističko“ itd. Itsl... Mislio sam da „kamen na kamenu“ u gradu nije ostao na starom mjestu. Nijo je imao razloga za tako nadahnut govor. Ne jedan, već nekoliko razloga. Ja ću navesti samo jedan. Umjesto moga brata Džeme, na optuženičkoj klupi je trebao sjediti drug Nijo. Tako su tvrdili ozbiljni sarajevski intelektualci. Umjesto ove grupe, pred sud su trebali biti izvedeni Bošnjaci, profesori sa Filozofskog fakulteta: Dr. Muhsin Rizvić, akademik Muhamed Filipović, dr. Enes Duraković, zatim Nijaz Duraković itd. Neki do ovih profesora su privođeni u Udbu nakon hapšenja Izetbegovićeve grupe. Ovu grupu sarajevskih profesora, prema tvrdnjama istih krugova, spasio je Hamdija Pozderac. Pročitao je da bi to mogao biti udar i na njega samog. 0 ovim informacijama i pretpostavkama nikad se javno nije polemiziralo, tako da je sve ostalo u domenu spekulacija. Tragovi na stenogramu Samo knjiga Bošnjačka politika u XX stoljeću, autora Šaćira Filandre, donosi neke informacije o stajalištu pojedinih političara u odnosu na Sarajevski proces. Filandra u svojoj knjizi razrađuje i citira stenogram sa sjednice Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista BiH, održane 8. 4. 1983. godine, koja je bila posvećena uhapšenoj grupi. Hapšenje se desilo samo 15 dana ranije. Iz stenograma sjednice vide se stajališta Hamdije Pozderca, Nijaza Durakovića, Raifa Dizdarevića itd. Oni su uz Duška Zgonjanina, ministra policije, bili najagilniji učesnici rasprave. Dok Filandra, trudeći se da zadrži objektivni analitičko-naučni diskurs u interpretaciji stenograma, „drži stranu“ Hamdije Pozderca, dotle će Džemal u jednom tekstu u Ljiljanu, septembra 1998., izravno optužiti Raifa Dizdarevića kao poručioca njihova hapšenja. Osnovu svojim ovakvim tvrdnjama Džemal je našao u istom stenogramu spomenute sjednice komunističkih lidera. Isto tako, Filandra obznanjuje da je na istoj sjednici raspravljano o dr. Ahmedu Smajloviću. Dilema je bila da li ga priključiti ili izostaviti iz grupe. Na zauzimanje Pozderca, odnosno Nikole Stojanovića, prema Filandrinoj interpretaciji, Smajlović je pošteđen. Iz stenograma se vidi da su komunistički lideri „baratali“ terminom „etnički čista Bosna“. U polemici sa Džemom, Dizdarević će i mene potegnuti za jezik „kao bratsko pero“. Nas dvojica ćemo doći do suda, gdje sam ja izgubio parnicu. Dobio sam tri mjeseca zatvora uvjetno. Doduše, zbog potpuno drugih „inkriminacija“ klevete i uvrede druga

Raifa. Ova presuda je sudbinski povezana sa ovim feljtonom. Povodom presude dao sam intervju Danima, u kojem sam, između ostalog, bio pitan i o Procesu '83. Senad Pećanin, koji je vodio intervju sa mnom, zamolio me je da odgovore na pitanja o Procesu '83. izostavimo i da napišem feljton za Dane. Načelno sam bio pristao, ali sam „bio pod uvjetnom kaznom“ i zarekao se da ću ostaviti novinarstvo. Kako sam pročitao u novinama, gospodin Carlos Westendorp me je amnestirao svojom Odlukom o „dekriminalizaciji člana klevete“. Ovo je moj prvi tekst nakon što sam izgubio parnicu sa Dizdarevićem. Ipak Dizdarevići?! Postoje ovdje dva valjana razloga zbog kojih bi čitalac trebao posumnjati u moju objektivnost prema Dizdarevićima. Jedan je u tome što sam (vječito) Džemin brat, a drugi je što sam bio na sudu sa Dizdarevićem. Međutim, moram iznijeti još neke činjenice koje navode na trag da je klan Dizdarevića bio, bar, ažurniji oko montiranja procesa Izetbegovićevoj grupi. Šef istrage Izetbegovićevoj grupi bio je Amir Salihagic, bliski rođak Dizdarevića. Dakle, Amir je bio (i) „deal“ Zgonjanina i Raifa, koji su i, prema citiranom stenogramu, tražili najstrožije kazne. Po meni, ovo je ključni argument prema kojem se može zaključiti da je Proces '83. bio u „opisu zadataka“ Dizdarevića klana u Bosni. Sa prezimenom Salihagic uvest ću još jednog čovjeka u feljton. Radi se o šejhu Halidu Salihagiću. Šejh Halid, rahmetullahi alejhi, bio je jedan od posljednjih velikih sufija u Sarajevu. Umro je tokom rata. On je, također, bio u srodstvu sa Dizdarevićima, naravno i sa Amirom. On je priča za sebe. Prema predajama njegovih murida i derviša, on je kao mlad čovjek bio u koncentracionom logoru u Njemačkoj. Na bunjištu logora našao je neku „knjižicu“. „Knjižica“ će biti sevapom da se vrati vjeri iz ateizma. Kao fakultetski obrazovan čovjek i preživjeli njemački zarobljenik, mogao je imati dobru karijeru. Tu je bila i rodbinska veza sa Dizdarevićima. Međutim, on će sve ponude komunista odbiti i ostati usamljeni čitač lbni Arebija, jednog od najvećih sufijskih mislilaca. Čitao je filozofska djela na arapskom jeziku. Za tadašnje bosanske (ne)prilike nije bilo podesnije i uvjerljivije osobe da bude uspoređena sa Homeinijem od njega. Tako da je i on mogao biti jedan od, možda i najubjedljivijih, optuženika. Prema informacijama koje sam dobio u vrijeme dok su osuđeni izdržavali kaznu u Zenici i Foči, Amir Salihagić je istraživao i svoga rođaka šejha Halida. Ne znam šta gaje spasilo hapšenja. Najvjerovatnije, srodstvo sa Dizdarevićima. Ne zbog simpatija, sigurno. Od nekih derviša čuo sam vrlo pogrdne riječi koje su Dizdarevići govorili o njemu. (Samo Ziju, koji mu je bio cimer u Beogradu, nikad nije čuo da psuje Boga.)Već zbog toga što bi eventualnim njegovim hapšenjem svoju porodicu ukaljali pred komunističkom javnošću. Javno su imali imidž kao jedna od rijetkih porodica koja se „tuto kompleto“ dala u komuniste. Sarajevu na emanet Sa završetkom njihova suđenja prestale su vrućine moriti Sarajevo. Pale su kiše i grad je bilo pretrpan brdima lubenica. „Čim lubenice, eto zime“, narodna poslovica smišljena u Sarajevu. «Joj, drastične razlike«, mogao sam uzviknuti. Kao da nisam ljeto proveo u ovom gradu. Jad, čemer, tuga, kukavičluk, strah i vrućina bili su sokaci grada kroz koji sam hodio cijelog proteklog ljeta. Hladna jutarnja rosa, puni kontejneri kora od lubenice, uspavan čopor pasa na greblju na Alifakovcu, smrad smoga od lošeg ćumura, šćućure ni i sjehuđeni golubovi poput muslimana, bila je slika Sarajeva kakvog pamtim od onog jutra (septembar 73.) kad nas je babo ostavio na Baščaršiji. «Eno jedinice«, poviknuo je dok smo stajali više Sebilja. «Eto, allahimanet«, poljubio me je u kosu. «Džemale, pazi na Nedžada», rekao je i šmugnuo preko

ulice u tramvaj koji je već bio stao. Mi nismo prešli ulicu, niti trčali za njim, ostali smo skamenjeni sami sa golubovima i hamalima sa testericama obješenim o ramena. Tek sam na trenutak ugledao babino lice u tramvaju. Jasno sam vidio suze i grč u Ademovoj jabučici. Podigao sam ruku i mahnuo mu. On se sakrio iza nekoga da ga ne vidim kako plače. Tramvaj je zvonio. Džemo me je potegao za rukav svog lanjskog zelenog džempera što mu ga je majka plela. Tako nas je same ostavio na Baščaršiji –Sarajevu na emanet. 0 tome sam tog ranog jutra razmišljao kad sam pošao prvi put Džemi u posjetu u Zenicu. «Eto ti tvoje Sarajevo, babo», mislio sam. Koliko smo samo ljubavi dali ovom gradu. U nekim pričama sam pisao kako je moj dedo mislio da put kible ide preko Sarajeva, Stambola i Meke. Babo je uvijek majci i sestrama kupovao minđuše i pršćenje sa Baščaršije. Nije stoje nakit, već stoje iz Saraj'va. Svaki put u povratku sa ljetnog ferija bih se obradovao njegovim korama od lubenice razbacanim po mahalama. I, evo kako mi vraća. Zašto su mi sestre tkale ćilime na bosanske ćenarove da bi platile moje i Džemine internate?! Jer internat za nas dvojicu je bio skuplji od babine plaće. «Sarajevu, haram ti bilo», čuo sam svoju majku koja ga je klela. Sa takvom gorčinom vozio sam se u „kecu“ prema autobuskoj stanici. Kad sam prošao pored zgrade SUP-a, proučio sam suru „elemtere kejfe“ i devet puta puhnuo na nju izgovarajući „tajren eba bilen“. Tako se čini dova za prokletstvo, da bi ih snašla kazna poput ptica koje su iz zraka srušile Vojsku slonova koji su bili naumili srušiti Kabu. Hiljadu puta sam tako puhao na zatvore i „supove“. Tima me je čekala na autobuskoj stanici. Mučila se sa paketom. Pretrpala ga je pitama i suhim mesom. «Bože, hoće li sve primiti«, sikirala se. Ušli smo u autobus za Zenicu. Tamo je bio sproveden Džemo. U vagonu za junce 0 svom sprovođenju za Zenicu Džemo je napisao pjesmu sa naslovom „Balada o medvjedici“. Posvetio ju je Timi. On pjeva o lokomotivi koja svaku noć pisne dok on ide na počinak u ćeliju. U vagonu za junce su njega vozili. Kasnije mi je pričao doček u zatvoru. On, Omer, Huso i Haso su odvedeni u KP Dom „Novi život“ u Zenici. A Alija, Salih, Edhem, Mujki i Ismet u Foču. Melika je sprovedena u Gradišku, čini mi se. Nije korektno od mene što ne znam gdje je bio Derviš Đurđević; koliko se sjećam, jednom sam mu vidio familiju u čekaonici u Zenici. On je, inače, meni najmanje poznata osoba u ovom procesu. Zanimljiv je možda stoga što mu je brat radio kao kriminalni inspektor u Beogradu i daje izgubio posao. Na rukama su imali lance, a praćeni su policijom naoružanom mitraljezima. Isti takvi mitraljezi dočekali su ih na glavnom ulazu u zatvor. «Taj zatvor nije upamtio toliko oružja u rukama u jednom danu!», reći će mi jedan stražar koji je tad držao mitraljez. U hladnoj čekaonici čekali su moji roditelji. Dugo su me grlili. Malo su nadoknađivali, kroz mene, ljubav za Džemom, a više su mi bili zahvalni što sam hairli i toliko se trudim da ga spasim. Ušli smo na glavni ulaz. Zatim pretres i prekopavanje odjeće, bilesi i majku su pretresali, pa Timina svađa sa brkatim policajcem oko kilaže paketa: «Vi morate odvaditi deset kila. Dozvoljeno je 12 kilograma.* Tima se dvoumila šta je manje vrijedno u paketu da odvadi i usput se cjenkala. Odlično je prošla, jer je ugurala neku kilu više. U Sali, za jednim dugim stolom, sjedio je Džemo. Bio je obučen u zatvoreničku uniformu miš boje. Kosa mu je bila kratka i kuštrava kao da su ga misi izgrizli. Ruke prljave od neke crne masnoće. Poljupci i grljenje sa majkom i babom, zatim poljubac Time u ruku i čelo, i sa mnom pozdrav i zagrljaj. Sjedili smo na kraju stola. Do mene i Džeme sjedio je policajac. Zbog mene, Džemo je otvoreno upozorio: «Ovdje se sve snima, pazite šta govorite.« Policajac je bio zatečen i kao da ništa nije čuo. «Gdje radiš?», pitala ga je majka. «Ne mogu to reći»,

odgovorio je. «Je li ti teško?*, nastavila je. «Pa et..»., izbjegao je odgovor. Posjeta je trajala sahat. Pet minuta prije isteka policajac nas je upozorio. Imao je štopericu ispred sebe. «Ah, moj Džemale, ništa se nismo ispričali«, zaključi majka, iako je najviše pričala. Ustali smo. Majka i Džemal su se dugo ljubili. Zatim ga je babo zagrlio, držeći francuzicu sa dva prsta u ruci kojom ga je grlio preko ramena. Otkad je počeo ići po sudnicama i zatvorima, skidao je kapu gdje je bila Titina slika. Pogledao sam na zid. Stvarno je na njemu visila Titina slika. „Mi, familije osuđenih“ Ne znam kome je na um palo da se mi familije idemo žaliti političarima. Vjerovatno je svako od nas potajno tražio neku „vezu“, ali javno smo nastupali zajedno zbog solidarnosti, a, Boga mi, i straha. Daje bio Tito živ, moj bi babo sigurno išao Titi u Beograd, kako je čuo da su mnogi išli. Čuo sam da je majka Saliha i Omera Behmena u onaj vakat išla Titi u Beograd, pa i Uglješi Daniloviću, tadašnjem šefu policije. Ko je tako razmišljao, sjetio se da i mi uputimo predstavku predsjedniku Predsjedništva SR BiH Milanku Renovici. Jedan dan smo dobili obavijest da će nas primiti Milanko. Iskupimo se pred zgradom Predsjedništva u zakazano vrijeme, kad stvarno nas zovu da uđemo u neku salu. Ušli smo i posjedalo nas desetak ucviljenih familija. Skoro tačno na vrijeme, na vrata je ušla gospođa Hajra Marjanović, koja je, navodno, zamjenjivala Milanka, koji je bio zauzet poslovima oko Olimpijade. Svašta smo joj se nagovorili. Najviše smo kukali na policiju i novine. Ja sam, prema kasnijim dojmovima, bio najžešći. Slabo se tog sastanka sjećam, al1 znam da sam pokazivao nake članke i karikature kao argument tvrdnjama da „neko mrzi islam i muslimane“. Kako sam samo smio tako nešto lupiti?! Mladost ludost. Hajra će uskoro u pošti sresti Amilu Kasumagić, kćer Ismetovu, i reći joj da se ne brine. «Ono će biti dobro.» To je sve što smo dobili od Komisije za žalbe pri Predsjedništvu. Ne znam tačno kad smo išli u Beograd, tražeći da nas primi Stane Dolanc. Njega smo odabrali kao šefa policije da se žalimo na Udbu. Ni nakon tri dana opsjedanja njegova kabineta i prijetnje štrajkom glađu pred ulazom u zgradu Saveznog SUP-a, nije nas primio. »Neće vas primiti«, govorio mi je moj Peter. «Ovaj proces je jedna bomba kojoj niko ne smije taknuti upaljač. Ako eksplodira, raznijet će cijeli sistem policije, a to je cement ove države.» Zato će nakon naše neuspjele posjete Beogradu on dati intervju u kojem će osuđene optužiti i za ono što ih optužnica nije teretila. «Oni su željeli etnički čistu Bosnu i etnički čisto Kosovo«, ustvrdio je. To nam je bio odgovor. Papa pruža ruku Homeiniju Zagreb je na Sarajevski proces gledao mnogo pasivnije od Beograda. Osim advokata Muslina i Omanovića, koji su branili Izetbegovića i Živalja, ne znam za ozbiljniju reakciju tih krugova. Njihovi disidenti su šutjeli. Ovakvu ocjenu izričem jer Predraga Matvejevića smatram Bosancem, a ne Hrvatom. Matvejević je prvi uputio predstavku sudu u Sarajevu i tražio njihovo oslobađanje. Ovo pismo-predstavka je prošlo gotovo nezapaženo u javnosti, ali bilo je veoma snažna moralna podrška osuđenima. Tek ću od jednog prijatelja Hrvata dobiti poruku daje kardinal Kuharić voljan da nas primi. Mogao bih preko njega najaviti posjetu sa još nekoliko članova porodica osuđenih. Nisam odgovarao na poruku, jer su se porodice nekako nećkale ići kardinalu. Da li razočarane rezultatima dosadašnjih obijanja pragova, ili zbog procjene da se nema šta tražiti kod vjerskih institucija za pomoć u komunističkom sistemu, malo ih je bilo spremno ići sa mnom u Zagreb. Nekim poslom sam bio u Zagrebu i svratio sam Šefki Omerbašiću. Pitao sam ga šta misli o pozivu od kardinala. On je kao loš diplomata dao neki opći odgovor da se „nad njima vodi jedan džinovski sukob u kojem jedna takva

posjeta ništa ne mora značiti“. Tako me je odvratio od nakane da posjetimo kardinala Kuharica. Na ponovni upit prijatelja da li ćemo dolaziti u Zagreb, ja sam mu objasnio nećkanje ostalih. «Pa znate da bi se nakon toga Papa zauzeo za njih, jer želi pružiti ruku Homeiniju», nagovarao me je prijatelj. Nismo otišli kardinalu. Zbog međunarodnog konteksta mogao bih ispričati još nekoliko detalja koji pokazuju političke razmjere koje je poprimio ovaj proces. Direktor IRNA-e u Beogradu ispričao mi je da je zbog odnosa Jugoslavije sa Iranom nakon presude u Teheran putovao Nijaz Dizdarević, nekadašnji jugoslavenski ambasador u zemljama Srednjeg istoka. On je tvrdio da Izetbegovićeva gruparadi za CIA-u. Na moje zaprepaštenje da li su mu povjerovali, on se nasmijao i ispričao mi da je Hamdija Pozderac, koji je u ime KP Jugoslavije putovao u Bagdad i Damask, sestrinskoj Ba'as partiji tvrdio da je Izetbegovićeva grupa u dosluhu sa iranskom obavještajnom službom. Pozderac je putovao u Irak i Siriju, da bi ih pomirio nakon što je Sirija zatvorila irački naftovod koji teče preko njene teritorije, a nakon izbijanja rata između Irana i Iraka. Pakistan je najoštrije kritizirao Jugoslaviju zbog progona muslimana. Nije mi poznato da je neka zapadna vlada reagirala na njihovo suđenje. Osim nevladinih organizacija za ljudska prava i PEN-a, sa Zapada se niko nije oglašavao. Crni kurban! Ne znam ko od osuđenih nije kukao zbog tretmana u zatvoru. Problemi sa ishranom, teškim radom i fizičkim prijetnjama ugrožavali su njihovo zdravlje, pa i živote. Zbog straha za njihove živote namijenio sam zaklati kurban. Kurban-bajram je bio pao ujesen, to je vrijeme dok su oni izašli iz karantina i upućeni u spavaonice. Grupa mojih prijatelja željela je poslati im pakete u zatvor. Bili smo formirali ilegalnu grupu za pomoć familijama osuđenih. Vođe grupe bili su Rašid i Enes, kao najstariji, zatim Hadžib, Vajkan, Mensur, Dževad i ja. Sakupljeni novac smo ujedinili i ja sam na savjet profesora Nijaza Sukrića kupio kurban. Hadžija Asim me posavjetovao da kurban mora biti crn, jer mi je prvi. Na Alifakovcu su bila tri crna kurbana. Jednog od ta tri, najboljeg, kupio sam za 730 hiljada dinara. Bio je to vlašićki ovan kojeg ljudska ruka do tog dana nije dotakla. Jedva smo ga doveli do Bahrina podruma. Nit' je jeo nit1 šta pio do sutradan, kad je hadžija Alibeg došao da ga zakolje. Nas četverica smo prišli da ga svežemo pa zakoljemo. Otvorili smo vrata, a on je, onako crn, poput vjetra prošao pored nas i skočio sa podzide na prvi krov kuće. Zatim se vratio, skočio sa krova preko mene i pobjegao preko Bistričke pruge. Tek su ga u akšam, negdje na Sirokači, Harno i Hadžib našli u nekoj avliji. Baba, stara pobožna žena kojoj smo davali vitrovašće, čula je da je kurban pobjegao: «Bogme, težak mu murad (namjena)«, rekla je. »Kurban sve zna onog trenutka kad ga nanijetimo zaklati*. Ovaj crni, usplahireni kurban bio mi je simbol Džeminog stanja u zatvoru. Zato sam učio tekbire i dove, izgovarajući njihovih 11 imena. Zaklao sam kurban i podijelio ga na jedanaest jednakih dijelova. Aliji sam, kao vođi grupe, odsjekao dio od vrata. Nedžade, ubit će me Tad smo više strahovali za Aliju nego za Džemu. Ko bi na Džemu digao ruku!? Alija je bio smješten u sobu sa ubicama. Zbog toga se ozbiljno sumnjalo da Udba namjerava ubiti Izetbegovića. Preko nekog ludog ubice, naravno. Na to je u svojim predstavkama eksplicite ukazivala Sabina. Preko nje sam saznao da je „baba“, kako ga je zvala Sabina, imao tajne posjete dvojice udbaša iz RSUP-a. Nije mi rekla koji su to udbaši, il' mi je rekla pa sam zaboravio. Sumnjam na neke, al' neću nagađati. Isljednici nemaju nikakvih razloga, niti

ovlasti nakon presude posjećivati osuđenike. Zašto su to činili Izetbegovićevi isljednici? To je bilo opasno pitanje od kojeg smo strahovali. Neko od Izetbegovića može odgovoriti, da ja ne bih spekulirao o tome. Moje informacije su bile da su tražili neku nagodbu sa Izetbegovićem i da ju je on odbio. Sabina je još više strahovala za ubistvo svoga babe. U jednom intervjuu postavio sam pitanje Bakiru da li je neko htio ubiti njegovog oca u Foči? Odgovorio mi je da on nema takvih informacija. Međutim, Džemo ništa nije krio ni mistificirao. Jednom je poručio da samo ja dođem u posjetu. Znao sam da je neki belaj. Kad sam ga vidio u Sali za posjete, sledio sam se. Oči su mu bile krvave od nesanice, kosa masna, ruke crne tako da se jasno vidjela prljavština ispod nokata. Samo što je sjeo na stolicu, rekao je: «Nedžade, mene će ovdje ubiti!!!» Nije zaplakao, jer su gorčina i strah u njegovom grlu udavili suze. Policajac koji je sjedio tik do mene, tako da me je ponekad dirnuo koljenom, oštro gaje opomenuo. «Nema veze, ja ću red sve. Kaži Rajku da me posjeti«. «Je li te to neko jutros tukao?», upitao sam srdito. Bio sam spreman zgrabiti policajca da me je prekinuo u razgovoru. Tad se nisam bojao! «Ne, ovo sam došao iz smjene«, obrisao je suzu sa obraza. Ne znam koliko je trajala posjeta i kako smo se rastali. Odmah sam zvao Rajka da dođe i on je stvarno u roku dva-tri dana došao u Zenicu. Posjetio je Džemala, koji se bio oporavio. Nije on tad bio pretučen pendrekom. Samo se uplašio namještaljke zbog koje je mogao dobiti samicu. On i Haso su radili na zloglasnoj Kuki u livnici. To je najteže radno mjesto .u zatvoru. Na temperaturi kod topionice morali su izvlačiti neke kalupe za čelične „bebe“. Radno mjesto je takvo da je svuda promaha, a udiše se kvarcna prašina, koja se zbog nesnosnih vrućina lijepi po oznojenom tijelu. Poslije smjene se mora na kupanje u ledenu kupaonicu. Zimske temperature su bile ispod nule. Rezultat takvog rada je brza smrt za ljude krhke konstitucije, kakvi su bili i Džemo i Haso. Plus loša ishrana. I pored toga, nakon što su se prilikom odlaska u kupaonicu nešto dozviždavali u silnoj buci, neki cinkaroš ih je optužio da spremaju štrajk i pobunu u zatvoru. Ako bi tako nešto neki „rob bez duše“ posvjedočio, bilo bi im suđeno u zatvoru, stoje rezultiralo i kaznom samice. Tad smo uspjeli razvaliti policijsku namještaljku, al' će Džemo još dugo raditi u livnici. Tada je obolio na plućima, zbog čega će biti prebačen u Foču. Prije odlaska u Foču još jedanput sam „letio“ Džemi u posjetu. Sam sam išao samo kad je u opasnosti. Nakon stoje obavio posjetu Hasanu, njegov babo, hadži Halid-aga, nazvao me je. «Odmah sutra otiđi Džemi u zatvor. On ti je u kom i jer ga je neki bokser nokautirao!« «Ah, majko moja!», jauknuo sam. «Njega su stvarno naumili ubiti«. U osam sati ujutro došao sam na prijavnicu. »Tražim prijem kod upravnika zbog svoga brata Džemala«, rekao sam. Otišao sam u čekaonicu. Do mene je došao Džemin vaspitač. Moj imenjak. «Šta ćeš, sve je ovo kismet», tješio me je. Bio je ljigavo usrdan, a ja sam mu odbrusio da me on ne zanima već hoću do upravnika. «Štrajkovat ću pred ulazom dok god me on ne primi». Sjeo sam ispred glavnog ulaza. Sjedio sam sve do podne, kad mi je prišao policajac. »Pođite za mnom kod upravnika*, naredio mi je. Upravnik zatvora bio je Fadil Lipničević. Uvjeravao me je da je Džemo dobro, da ga je udario neki „neodgovorni“ zatvorenik, da će oni kazniti izgrednika i da će sve biti uredu. Zamolio me je da odustanem od posjete pa da će mi drugi put dati sahat duže itd. »Koristim priliku da Vas zamolim još neke stvari. Raspitivao sam se u SIV-u za njihova prava. Oni ne moraju jesti mast i svinjetinu, imaju pravo na dijetalnu hranu. Zatim imaju pravo na Kur'an, a Vi im sve uskraćujete«. On se tad izderao na mene: «Pa on je ovdje u Kazneno-popravnom domu!!! Nije kod kuće! Kako ću mu ja dati Kur'an, koji gaje doveo ovdje?!», derao se. Iza pojasa sam mu na sto bacio Krivični zakon SFRJ. «Tako ovdje ne piše, gospodine«, odgovorio sam. «Molim Vas da mi danas dozvolite vanrednu posjetu, na koju imam pravo. Ja moram vidjeti brata, inače će mi roditelji svisnuti ako čuju da je pretučen«. «Dat ću vam deset minuta. Da ste bili ljubazniji, dobili biste sat«. Još sam dugo čekao dok su Džemu doveli. Imao je modricu pod okom. Začudo, on je mene tješio. «Ne sikiraj se. Nije ozbiljno«. Iznenadio me je. «To je jedan zenički Rom,

bokser. Nagovoren je da me udari, a kažu da će mu suditi«. Srećom, nekim ljekarskim vezama, koje su se desile iz milosti, Džemo je prebačen u Foču. Bokser koji je udario Džemu nikad nije izišao iz zatvora. Izvršio je samoubistvo. Tako su završavali oni koji su radili prljave zadatke u zatvoru pod policijskom ucjenom. Lipničević je kao penzionirani policajac bio kandidat za načelnika MUP-a u Zenici. Kad sam sve ovo ispričao na jednoj tribini pred Fuadom Džidićem, predsjednikom SDA Zenica, u Sali je bio Lipničević, on je odustao od kandidature. Nakon godinu vidio sam njegovo ime na smrtovnici. Osmrtnica je bila plava sa petokrakom. Jedna od rijetkih među desecima zelenih sa polumjesecom i zvijezdom. Tih dana su bili žestoki sukobi u dolini Lašve. Samo je još Melika imala dramatičnije robijaške dane. Ona je još u CZ-u Sarajevo bila počela štrajk glađu, da bi u Foči, nakon prebacivanja iz Gradiške, štrajkom glađu izborila daje odvezu na liječenje u Koševsku kliniku, odakle je puštena kući prije isteka oficijelne kazne. Tad sam kao vojnik u JNA bio došao na dopust i posjetio sam Meliku. Bila je poluparalizirana osoba. Pričala je o tučama zatvorenika, gladi, raznom šikaniranju i maltretiranju. To samo ona zna ispričati. Vrhovni i Savezni sud smanjuju kazne Sigurno da je bilo neke fajde od pritiska javnosti, što znači od aktivnosti nas „familija osuđenih“. Vrhovni sud će ublažiti kazne. Imali smo nekih problema sa dolaskom optuženih u Sarajevo. Kao da im se smjeralo suditi po zatvorima. Opet su bile propusnice, ovaj put samo jedno iz familije moglo je pratiti suđenje. Bilo je mnogo više interesenata. Ne, nisu se to muslimani probudili. To su bili učenici Medrese i studenti FIN-a, koji su na ljetošnjem suđenju bili na feriju. Grupice mladića na Skenderija mostu stvarno su se doimali kao rastjerani demonstranti. Kad su naišle marice u kojima su bili osuđeni, neki su povikali: «Eno Alije! Eno Hase! Eno Džeme!» E Vlado je stvarno pretjerao u ažurnosti. Pritrčao je mom mlađem bratu Muzaferu i udario ga nogom u cjevanicu. Psovkom ga je otjerao. Od Vrhovnog suda bilo je neke fajde. Kazne su svima nešto ublažene. Džemal je bio zadovoljan, smanjena mu je kazna na četiri godine. Bio mi je veoma zahvalan kad smo se vidjeli na posjeti. Vjerovao je da se to nekako i može izdržati a da čovjek ne poludi. Na Okružnom sudu Omer Behmen je imao najveću kaznu, dok je Vrhovni sud dao Izetbegoviću 12, a Behmenu 11 godina. Usput da navedem konačne presude sa Saveznog suda u Beogradu, koje su donesene 31. 10. 1985. godine: A. Izetbegović je osuđen na devet godina, 0. Behmen osam, I. Kasumagić sedam, Dž. Latić tri i po, E. Bičakčić tri, H. Živalj dvije. Melika se već štrajkom glađu izborila za slobodu. Ne sjećam se Dervišove presude. Osmijeh Olimpijade Sarajevske Zimske olimpijske igre unijele su mnogo optimizma u narod. Jugoslavija je dobila velike komplimente. Sarajevo je bilo u fokusu. 1 komunisti su, uživajući u samozadovoljstvu zbog komplimenata za organizaciju, zgodno nabacili osmijeh na lice, kojeg nije bilo od smrti njihova vođe Josipa Broza. Bio sam odsutan nekoliko dana iz grada i moja teta Bahra mi je referirala stanje: «Zvali su te nekakvi stranci, a nekakvi su dolazili i ostavili ti broj telefona da se javiš». Uzeo sam papirić. Željko Kozina, moj isljednik, ostavio je broj telefona. Nisam dugo razmišljao. Čim je Bahra naložila vatru i napustila sobu, ja sam papirić bacio u vatru. Nikad više nisam bio pozvan u Udbu. Drugi telefonski poziv bio je od mog Petera. Je li se u toj godini pojavio dr. Đorđe Marjanovic, pravni ekspert iz Skoplja, ne znam. On je bio jedan od prvih zagovarača ukidanja verbalnog delikta u Jugoslaviji. Onda se sve češće

počinju oglašavati neki beogradski krugovi „na fonu rasprava o ljudskim pravima“. Sve slobodnije i sve češće će štampa pisati o tim temama. Mi „familije osuđenih“ poslali smo optužnicu i presude na sve strane. Tako i gospodinu Marjanoviću. Najozbiljnija očekivanja su bila od dr. Ljube Bavcona, slovenskog eksperta za krivično pravo. Mislim daje on bio i jedan od pisaca KZ SFRJ. Kod njega smo otišli Azijada Kasumagić i ja. Predali smo mu cjelokupne sudske spise sa procesa. Orhan Nevzati je stenogramski pisao i zapisnik sa suđenja. Osim, dakle, ove dvojice pravnih eksperata, dr. Marjanovića i dr. Bavcona, te dr. Matvejevića, nigdje niko ni po uhu da se počeše za njih. Laste hrvatskog proljeća bile su potpuno umukle. Sarajevo je stvarno bilo „tamni vilajet“, al' samo za sebe. U njemu nikad niko ni za koga javno nije digao glas. Sa nekoliko strana sarajevskoj inteligenciji je bacana rukavica. Esad Ćimić je bio napisao denuncijantsku knjigu „Politika kao sudbina“, Vuk Drašković je objavio „Nož“, Vojislav Lubarda „Noć nema svjedoka“, a Udba je imala svoje pisce – u Dervišu Sušicu kroz „Parergon“ i Miroslavu Jančiću kroz knjigu „Kako sam izdao nacionalnu stvar i zašto“. Osim Tunje, koji je po svakom osnovu bio na živoj žeravici, svi drugi su nijemo šutjeli. Konstrukcijom da su „optuženi željeli islamsku državu od Slavonskog Broda do Teherana“, što je pisao Start, potvrđena je bila spekulacija o tzv. „zelenoj transferzali“, za staje optuživana sarajevska inteligencija. Bio sam ozlojeđen kukavičlukom sarajevske inteligencije. Ni do danas nisam promijenio mišljenje. Samo će jedna srednja generacija novinara kroz Naše dane osvjetlati obraz u skorim demokratskim promjenama. Prvi muški politički probosanski stav pročitat ću u Našim danima iz pera Fahrudina Đape sa naslovom „I Bosna se može otcijepiti“. Sarajevo i danas u prosjačkom položaju vapi za muževnom inteligencijom. Po izlasku na slobodu, Džemo je dao intervju Književnoj reci (intervjuirao ga je pokojni Srebrov), zatim Našim danima (intervjuirali su ga Tihomir Loza i Midhat Ajanović), te je jednom gostovao na Omladinskom radiju (intervjuirao gaje Senad Pećanin). Izetbegovićje svoj prvi intervju po izlasku iz zatvora dao Delu (intervjuirala ga je Nadežda Gaće), da bi taj intervju prenio Valter, kojeg je uređivao Goran Todorović. Veza sa Valterom bio je Jasmin Duraković. Avet inkriminacija iz optužnice oživjet će samo Senad Avdić jednim tekstom u Večernjim novinama, objavljenim dan uoči predizborne šutnje prvih višestranačkih izbora. On je u naslovu teksta tvrdio da je Izetbegović bio ideolog Handžar divizije. Avdić je i ranije u Šuvarevim novinama napadao Džemu kao osuđenika. Karte za Beograd Takav ambijent je nas „familije osuđenih“ nagnao da damo grdne pare za vozne i avionske karte na relaciji Sarajevo – Beograd. Prirodno, naši saveznici su bili komunistički disidenti bez obzira na naciju i političku ideologiju. Najhitniji razlog za nas familije, jedine analitičare optužnice, da se okrenemo Beogradu bio je u tome stoje samo sporadično u inkriminacijama spominjana „ugroženost Muslimana od Hrvata“. Inkriminacije su bile takve da su samo optuživale Srbe, i mi smo trebali tražiti podršku upravo od Srba. Ispravno ili ne, tako smo mislili. U tom kontekstu se vraćam udbaškoj podvali da lzetbegovića slikaju sa ustaškim novinama. Dakle, Udba je htjela „po svaku cijenu“ da uhapšene, ili ideologiju uhapšenih, baci u naručje ustaštva, a suprotstavi Srbima. Ako bi ikad ikome analitičaru na um palo, a neki su već ustvrdili da je te godine tajna srpska policija izvršila inventuru stanja kod Bošnjaka kako bi se spremila za ono šta je uradila '92, navest ću iskaz jednog Bošnjaka koji se tajno i sasvim

slučajno sastao sa Ratkom Mladićem nekoliko mjeseci prije pada Srebrenice. Mladić je prijetio: «Ako tvoj Alija ne odustane od pravljenja ustaške države do Drine...» Dalje, navest ću kasnije tvrdnje nekih oficira KOS-a koji su završili Akademiju u Pančevu. Osnovna ideja vodilja borbe protiv neprijatelja Jugoslavije i komunizma uvijek je polazila od opasnosti „saveza Vatikana i Arabije“ protiv komunističkog lagera. Sa ovom natuknicom ne plediram amnestirati naše postupke i kontakte sa ljudima koji će se u ratu na BiH pokazati kao fašisti, jer bih ja tada pomoć tražio i od crnog đavla, već skrećem pažnju na moguće „rane radove“ srbijanskih kasapina. Tako sam, tražeći izdavača za zbirku Džemine poezije (bilo je dosta pjesama koje je napisao u zatvoru), kontaktirao Gojka Dogu, koji je zbog knjige „Vunina vremena“ bio osuđen i, pod pritiskom intelektualaca, pušten iz zatvora. Najčešće smo se sastajali u restoranu „Sunce“. Već sam bio upoznao glavne beogradske kafane. Dok sam sjedio sa Dogom, iza naših leđa je sjedila srpska intelektualna elita, od Ljube Tadića pa do Perišića, mladog urednika Književne reci. Tu sam trebao sresti Dobricu Cosića, autora mog prvog pročitanog romana u životu – Daleko je sunce. To sam pričao Dogi. On se nije pojavio. Tada nije pokazivao interes za Sarajevski proces i ja nisam od njega ni očekivao zauzimanje. Rajko mi je pričao da je Ćosića u sukobu sa Titom od robije spasio patrijarh German, koji mu je bio blizak rod. Nadimak „Crveni patrijarh“ nosila su podjednako obojica. Taj Rajko je sve znao! Samo se Dogo sa Matijom Beckovicem bio založio za štampanje Džemine knjige. Dali su „lepe“ kritike, ali knjigu nisu štampali. U svakom slučaju, ušao sam u tadašnju „srpsku avangardu“. Kad sam se sa Lazarom Stojanovićem pojavio na suđenju „beogradskoj šestorki“, pozdravio sam se sa više pisaca nego što sam ih mogao nabrojati u Sarajevu. Lazar je tada radio u IRNA-i, a imao je imidž disidenta i osuđenika zbog jednog filma o „šezdeset osmoj“. Pitali su me što sam došao na suđenje. Odgovorio sam: «lz solidarnosti)). Danas se sjećam Milovana Đilasa u prvom redu sudnice, a pamtim samo Pavluška Imširovića, za kojeg se pričalo da je porijeklom musliman. Glavna zvijezda procesa nisu bili optuženi poluanonimni intelektualci, već Petra Kelli, lider njemačkih zelenih, koja je došla protestirati zbog njihova suđenja. Uzeo sam jednu naljepnicu od nje. U kafani gdje su advokati pravili pauzu upoznao sam Vladimira Seksa. Uživao je veliki ugled među srpskim advokatima. Tretirali su ga kao disidenta koji je odrobijao nekoliko godina u Osijeku. Imao je žutu bradu. Mučio ga je čir pa je ispoljavao mrzovoljnost u razgovoru. Sa njim je bio već moj stari poznanik sa bradom i lulom, gospodin iz Amnesty Internationala. Na Šeksovu sugestiju dao sam ličnu kartu i učlanio se u ovu organizaciju sa predstavništvom u Londonu.

Demokratija kasni 300 godina Ta beogradska grupa u početku je imala 16 članova, zatim se svela na šest, a mediji su je dovodili u vezu sa Vojislavom Šešeljem, koji će biti uhapšen u vozu. Osnova za njegovo hapšenje bio je nekakav tekst sa naslovom „Šta nam je činiti“. Njemu će biti suđeno u Sarajevu. Kaznu je izdržavao u Zenici. Znam da su ga tukli u zatvoru, jer je bio prvi zatvorenik koji je odbio raditi fizičke poslove. On je bio uteg na drugom tasu komunističke pravde Sarajevskom procesu. Međutim, u Šešeljevu odbranu mnogo arogantnije i glasnije ustala je tadašnja jugoslavenska liberalna inteligencija. Tako je društvo sociologa, predvođeno dr. Ivanom Svetlikom organiziralo tribinu na Filozofskom fakultetu u Ljubljani o temi ukidanja verbalnog delikta, ali i podrške Šešelju i „beogradskoj šestorki“. Uzeo sam Mirzetin novac i platio kartu za Ljubljanu. Amfiteatar je bio krcat. Uz grupu profesora, kojih se više ne sjećam, bili su i Katja Vodopivec i Ljubo Bavcon, najautoritativniji eksperti krivičnog prava u

Ljubljani. Niko nije spomenuo Sarajevski proces. Svi primjeri zloupotrebe člana 133. nađeni su u Beogradu. O stanju demokratije u Sloveniji nekoje ustvrdio da ona kasni 30 godina, mislim da je datum uzet od tzv. Cestovne afere. Pošto je publika, studenti, mogla dobiti mikrofon i postavljati pitanja, ja sam digao ruku. Predstavio sam se i odmah uputio kritiku zašto se ne spominje Sarajevski proces. Prozvao sam Bavcona da smo mu dostavili „materijal“. «Je li to Vi vjerujete Pozdercu i Fu-muu (Fuadu Muhiću) da se radi o Homeinijevim fundamentalistima? Ne, gospodo, suđenje njima je dokaz totalne moći policije u Bosni, gdje demokratija kasni 300 godina«. Dobio sam frenetičan aplauz. „Mrzim aplauze otkad se frenetično aplaudiralo njihovoj presudi“, završio sam svoj govor i ostavio amfiteatar u tišini. Iz Ljubljane sam pobjegao u Beograd. U sutrašnjem Oslobođenju Darko Švarc me je citirao «da je suđenje njima dokaz totalne moći policije i da demokratija kasni 300 godina». Ivan Svetlik je svakodnevno zvao Raj ka i raspitivao se da li sam uhapšen. Mirzeta mi je rekla da je neki šef sarajevskih komunista, onaj što su ga Kadićevi omladinci rušili, na Radiju 202 tvrdio da se mora „ispitati ko stoji iza tog malog“. A moj Salih Behmen je čitao Oslobođenje u zatvoru. Otišao je do Džeme. «Kakav ti je ovaj mali brat?», započeo je razgovor. «Jedan simpatičan mladić, veseo, dobričak... tako...« «Dobili smo prvi selam. On nam ga šalje«, pružio mu je novine. Džemo se više nasikirao nego obradovao. Zbog ovog „selama“ stekao sam naklonost najdražeg čovjeka (koji mi nije familija) u životu. Salih će po izlasku iz zatvora sa mnom provesti posljednje ljeto u svom životu. Nikad mi niko nije iskazao toliko ljubavi i poštovanja. Nijedna mu moja mahana nije smetala. Povodom njegove dženaze Alija će reći da je umro „najveći među nama“. (Kos)ta zove Sarajevo Najzapaženiji odjek u zauzimanju za ovaj proces imale su dvije predstavke iz Beograda. Ne mislim da su one bile rezultat angažmana nas „familija osuđenih“. Juna 1986. Odbor za odbranu slobode misli i izražavanja potpisao je predstavku koju je uputio predsjedništvima SFRJ i SRBiH. U ime Odbora predstavku je potpisao akademik Ljubomir Tadić. Svoje potpise stavilo je ukupno 19 ljudi, među kojima je bilo 12 akademika. Ova predstavka je imenom tretirala samo Džemu – kao primjer osuđenika za „slobodu misli“, dok se indirektno odnosila i na ostale. Tek će drugapredstavka od istog odbora, koju je potpisao Borislav Mihajlović Mihiz (4. oktobra 1986.), direktno spomenuti i ostale osuđene i zalagati se za njihovo oslobađanje. Potpisani su slijedećim redoslijedom: dr. Andrija Gams, akademik Matija Bečković, dr. Košta Čavoski, akademik Dobrica Ćosić, akademik Dragoslav Srejović, akademik Ljubomir Tadić, akademik Dragoslav Mihajlović, Borislav Mihajlović Mihiz, akademik Nikola Milošević, Tanasije Mladenović, akademik Gojko Nikolis, akademik Predrag Palavestra, akademik Mića Popović, akademik Radovan Samardžić, akademik Mladen Srbinović, dr. Ivan Janković i dr. Neca Jovanov. Za ovu predstavku sav trud pripisujem Kosti Cavoskom. On je imao dobre odnose sa Adilom Zulfikarpašićem, odnosno Demokratskom alternativom, u kojoj je uz Zulfikarpašića i Teufika Velagića bio i DesimirTošić. Zulfikarpašić je štampao Kostine knjige koje su bile inkriminirane u Jugoslaviji. Prilikom mog posljednjeg susreta sa Kostom u njegovom stanu, to mi je i sam priznao. (Usput da kažem, kod Koste sam bio kad su pred Saveznom skupštinom štrajkovali lideri iz Moševca, koje je on podržavao. Supruga mu je otišla priključiti se demonstrantima.

Dževad Galijašević je u nedavnom intervjuu u Slobodnoj Bosni iznio nekoliko neistina na relaciji Latić – Ćosić, a prešutio je svoje stvarne pokrovitelje. Nisam demantirao njegove neistine.) Znam da su se neki članovi familija osuđenih stvarno sastali sa Dobricom Ćosićem u Beogradu. Navodno im je on rekao „da ovo suđenje muslimani trebaju zlatom platiti“. Nikad se nisam trudio razumjeti ovu tvrdnju. Nikad nisam bio sa Cosićem, a nije mi poznato ni daje to učinio Džemo. Ovaj sastanak je aranžirala neka „treća linija“, koju ja ne mogu ni pretpostaviti .Zulfikarpašić je imao veliku ulogu u odbrani osuđenih. Njegov Institut u Zurichu je objavio i jedinu knjigu „Sarajevski proces“, autora Abida Prgude, sina Rušidova. Ova knjiga je odigrala izvanrednu ulogu u raskrinkavanju montiranja Procesa. Doživjela je i svoje drugo izdanje u Bosni 1990. Bošnjački institut će objaviti Džeminu zbirku poezije „Nevjestina noć“ I Melikinu knjigu „Nebeska deva“. Uza sve to, novčano je pomagao familije osuđenih. Da nije pao komunizam, Zulfikarpašić bi stvorio bošnjačku emigraciju kakvu su imale mnoge komunističke zemlje, i njihova bi djela čitali kao nekad Czeslavva Milosza i Gombroviča, koja su, napisana uemigraciji, postala svjetski bestseleri. Džemin izlazak iz zatvora Ove predstavke nisu baš „pile vode“. Tek će se Predrag Matvejević negdje u proljeće '86. (je li bio maj?) javiti Džeminoj supruzi. Ona mu je preporučila da se vidi sa mnom. Telefonski smo dogovorili sastanak kod njegove stare tetke u zgradi gdje je stanovao Emir Kusturica. Čudio sam se da se Matvejević, opet, zauzima za njih, kad sam tih dana čitao njegov feljton u Intervjuu gdje on spominje „Homeinijev duh iz boce“. Matvejević je tada bio potpredsjednik PEN-a. Pitao me je da li je Džemo sa puškom u ruci bio na iransko-iračkom frontu. Odgovorio sam da Džemo do tada nikad nije vidio Irana, da nikad nije držao pušku u ruci, jer nije bio u vojsci. Ovu tvrdnju je na nedavnom Kongresu PEN-a u Americi iznio neki srpski pisac, Matvejević mi nije htio reći koji, i osporio njegovo zauzimanje za Džemu. Nakon mog demantija Matvejević mi je rekao da će se slijedeći Kongres PEN-a održati u Miinchenu početkom juna i da bi tad Džemo mogao biti oslobođen. Nisam mu vjerovao, a lahko mi se bilo ponadati. Smogao sam snage upitati ga zašto se zauzima za Džemu a piše o „Homeinijevom duhu iz boce“. «Ne odnosi se to na njih», odgovorio mi je. Još sam pokušao utrpati i Hasu, al' nešto nije išlo. Govorio sam da je bolestan, itd. Bio sam u Pridvorcima kad je stigao muštuluk da je Džemo izišao iz zatvora. Prvo sam pomislio na Matvejevića. Bio sam u pravu; samo nekoliko dana nakon Kongresa PEN-a, mislim da je predsjednik PEN-a bio Glinter Grass, Džemo je oslobođen! Odrobijao je koju heftu više od tri godine. Odmah je došao u Pridvorce. Sutradan smo otišli u Košare sami. Obišli smo sva vrela koja je on sanjao u zatvoru. On je pričao. Napili smo se sa hladnog vrela u Završću i dosjeli u mirišljavom vrijesku i miloduhu. Nek1 mi bude dopušteno da svoju priču završim u Završću; zbog simbolike, ali i lijepog sjećanja na prve gutljaje slobode sa Džemom.

FIDIJE Uzdajući se u Allahovu pomoć, odlučio sam, nakon feljtona o Procesu 83. pisati zabilješke za knjigu. Povod da sjednem za kompjuter i „otvorim fajl“ je presuda koju sam dobio od Kantonalnog suda u sporu sa Raifom Dizdarevićem. Po svemu sudeći, moje će kazivanje potvrditi kafkijansku logiku. Dvije decenije moj život se vrti u krug i svodi na iste pozicije, probleme, iste aktere, iste sukobe, iste ideje, iste poraze, iste pobjede, iste procese i iste presude. U feljtonu sam Dizdarevića okarakterizirao kao pokretača i političkog egzekutora Procesa 83, a nakon 15 godina sam ću se naći na optuženičkoj klupi pred tužiteljem Dizdarevićem. On me je tužio zbog klevete u jednoj polemici koju sam vodio sa njim u listu Ljiljan. Ja sam citirao generala Mehmeda Alagića iz knjige koju sam pisao o njemu, kako je Dizdarević znao za tajne planove JNA Avala 1 i Avala 2, prema kojima se izvodila agresija na BiH. General Alagić je svjedočio u moju korist i opet sam bio osuđen na 3 mjeseca zatvora pod uvjetom da godinu dana ne počinim isto krivično djelo klevete. Jučer sam dobio presudu u kojoj on odustaje od krivičnog gonjena mene. Presuda je izrečena 16. aprila 2001. Istog dana osuđen je general Alagić na 4 godine zatvora. Vratit ću se ovim suđenjima, sad ih navodim samo kao povod što sam sjeo za sto da pišem. Jer, Allahu 'alemu –samo Ailah zna, a svi su alameti da će se 83. ponoviti. Na optuženičkoj klupi neće biti samog Alije Izetbegovića. Prije svega zato jer je javna tužiteljica Haškog tribunala izjavila: „... koliko znam, živ je i ja mu želim dug život». Ovo je izjavila nakon što je obznanila da je optužnica za ratne zločine počinjene u operaciji Bljesak i Oluja protiv Franje Tuđmana bila gotova, što znači da gaje smrt spasila zatvora u Haagu. Milošević je već u beogradskom zatvoru i vjerovatno, nikad neće ugledati bijela dana. Gdje će skončati, u Beogradu ili Haagu, nije bitno, koliko je bitno da će umrijeti iza rešetaka. Najvjerovatnije da će Izetbegovićevi operativci poput Bičakčića, Čengića i Šaćirbegovića završiti karijeru na optuženičkoj klupi. Još vjerujem u njihovo poštenje, dakle, jasno tvrdim da nisu krali za sebe, ali koliko zbog neprijateljske strategije da se razbije Izebegovićeva stranka, odnosno njegov lobi, toliko i zbog njihove nemarnosti u bavljenju državnim, finansijskim i poltičkim poslovima, mnoge činjenice govore da će završiti na otpuženičkoj klupi. Nova vlast, predvođena SDP-om, neće propusti priliku da „sasiječe zlo u korijenu“. Ali, ako neprijatelji ne uspiju predsjednika Izetbegovića dovesti na optuženičku klupu, sve će učiniti da ga zamijeni njegov sin Bakir. Nazirući ovakav trend, ali isto tako, zbog suđenja sa Dizdarevićem, napustio sam novinarstvo; tim povodom dao sam intervju Senadu Pećaninu u Danima, nakon kojeg ću mu obećati da ću napisati feljton o Procesu 83. Evo kako me je on portretirao u uvodniku tog intervjua: «Nedžad Latić je vrlo kontroverzna javna ličnost: za najveći dio čitalaca Ljiljana, koji, razočaran, upravo napušta, on predstavlja primjer patriotskog novinara, hrabrog muslimanskog intelektualca koji odvažno ratuje sa novinarskim izdajnicima koje plaća Soroš i neprijateljski Zapad. Za one protiv kojih se Nedžad bori, on predstavlja, otprilike, trećinu razloga zbog kojih se užasavaju na spomen prezimena Latić i ideja i polemika koje se uz njih vežu. No, Nedžad Latić je vrlo komunikativan, prijatan i otvoren sugovornik. Ne izbjegava odgovor ni na jedno pitanje, a na dio njih odgovara ne uspijevajući suspregnuti emocije. Ostvalja utisak čovjeka koji iskreno vjeruje daje za imidž ekstremiste i radikala koji o njemu postoji u dijelu javnosti, uz zlonamjernu manipulaciju, kriv nevjerovatan nesporazum između

njega i onih koji ne shvataju i ne prepoznaju da mu je „draža demokracija američkog tipa nego društveno uređenje bilo koje islamske zemlje na svijetu«. Sve što sam obećao u tom intervjuu i ispunio sam. Nažalost, napustio sam novinarstvo zbog toga, kako sam i rekao, što mi je „voda došla do grla“. Feljton će i biti prvi tekst koji sam napisao nakon presude. Reakcije na feljton bile su mimo svih mojih očekivanja. Čitaoci su mi prilazili na ulici, zvali telefonom, mnogi Bošnjaci čitali su na Internetu, a bilo je sporadičnih reagiranja samih aktera, koja se objavljena. Izdvojit ću dvije najzanimljivije reakcije. Jedno jutro, bila je nedjelja i spremao sam se sa familijom za izlazak, telefon je zazvonio i ja sam podigao slušalicu: -Je li to stan g. Latica? - Da, potvrdio sam. - Sinoć sam čitala vaš feljton i jedva sam čekala da svane kako bih Vas nazvala. Penzioner sam, bila sam profesorica... Novine sam našla u kontejneru. Neka Vam Bog nadoknadi za ono što ste preživjeli Vi i Vaša familija Hvala, alahimanet. Glas je umukao, a ja sam dugo još držao slušalicu u rukama. Zamišljao sam tu plemenitu staricu dok prebire novine po kontejneru. Volio bih da se predstavila. Ja nisam bio omiljen kod tzv. Oficijelnih muslimana. Mislim na vrhove Islamske zajednice i SDA. Niko od njih nije pohvalio feljton. Imali su dobar izgovor da me napadnu. Dani su slovili kao antiislamski list, a i žestoke polemike i uvrede koje su Dani, posebno sam Pećanin, pisali protiv Džeme, bili su izvanredan izgovor ovoj vrsti muslimana da me čak i napadnu. 1 sam sam, malo mazohistički, uživao u toj svojoj kontroverznosti. Mnoge od njih, čast njihovim ahmedijama, smatrao sam mediokritetima, i kao takvima nekompetentim da sude o mom pisanju. Iskreno, stalo mije bilo samo do mišljenja dvojice ljudi: Alije i Džeme. Bojao sam se Džemalove reakcije, jer sam dosta njegove intime vrlo iskreno i tačno iznio na svjetlo dana. Govorio sam o nekim njegovim prijateljima i iznosio svoje sudove. A nisam ga obavijestio. Na dan kad će izići taj broj Dana sreli smo se na podne-namazu u Begovoj džamiji. Čim sam ga primijetio sjetio sam se koliko sam prostora dao mojim sastancima u ovom haremu tokom njegova suđenja. Uzeo sam ga pod ruku dok smo izlazili kroz vrata prema Sahat-kuli. - Džemo, danas izlaze Dani. U njima će se u nastvacima objavljivati moj feljton o Procesu 83. Oprosti što te nisam obavijestio. Ne znam kako će to sve ispasti i želim te osloboditi svake odgovornosti. Ako što bude loše, možeš se zakleti da ti nemaš veze sa tim. Molim te da ne čitaš do posljednjeg nastavka. U tom trenutku nama u susret išao je sudija Rizah Hadžić. Ostario, pogrbljen, sa malom tašnom u ruci izbjegavao je naše poglede. - Eto, Alah mu sudio, mi o njemu, a on pred nas. Kad ga vidim, sjetim se babe i majke. Tako je i prekinut naš razgovor. Još mi je rekao da bi bilo bolje da je on prije pogledao tekst. Nije mogao odoljeti, naravno, da ne pročita prvi nastavak i da me nazove.

0

Vidi, feljton je dobar. Malo ti previše šija. Znaš šta hoću reći; ovakvi tekstovi se pišu sa manje emocija.

Bio sam zadovoljan i sa nestrpljenjem iščekivao nastavke, a i reakcije. Nikako nisam uspijevao saznati Izetbegovićevo mišljenje. Jedan novinar Avaza me je šokirao, tvrdeći daje njihova procjena kako smo se Pećanin i ja udružili u rušenju Izetbegovića. Avaz je tad bio blizak Izetbegovićevom kabinetu. S druge strane, neki (Hrvati) smatrali su da sam reinkarnirao dotrajalu Izetbegovićevu harizmu. Igor Gaon (javrej) me je poljubio u čelo, izražavajući žaljenje za sve što sam pretrpio. Haris Pašović mi je rekao da je to najvrjedniji novinarski tekst objavljen poslije pada komunizma u Sarajevu. Zaista su reakcije bile izvanredne. Ali, jedan čovjek kome sam, uistinu, posvetio ovaj tekst nije se oglašavao. Tek jednog dana Ibragim Ahmetagić, čovjek koga sam spomenuo u feljtonu, pozvao me je na kahvu. Često je putovao sa Izetbegovićem kao prevodilac za arapski jezik. Tih dana putovali su u Saudijsku Arabiju. To će biti, Bog zna, njegovo posljednje putovanje u Arabiju. Sa njim su putovali Safet Oručević, Bakir i novinari BH televizije. Snimatelj je bio Hakija Topić, isti onaj koji je snimao Proces 83. Izetbegoviću je zbog srčane astme imponirala klima, te se nešto duže zadržao. Koliko se sjećam, pri povratku iz Arabije posjetio je porušene istambulske četvrti nakon teškog zemljotresa. Prilikom jednog opuštenog razgovora u apartmanu Izetbegović je rekao ovom prevodiocu kako sam ga pohvalio u feljtonu. Broj Dana sa prvim nastavkom bio mu je u rukama. Znao sam da je Izetbegović škrt u pohvalama. Kad odobrava nešto, najčešće šuti, a pohvali samo ono što je primoran pohvaliti i za što je apsolutno siguran da se neće kajati. I pored ovolikog opreza za javno favoriziranje nekih ljudi i poslova, morao se „ujesti za jezik“. Sad sam imao potvrdu da čita feljton. Inače, pomno je pratio medije. Bakir Sadović, Predsjednikov rođak, zvali smo ga mali Bakir, bio je šef kabineta, najbolje je znao šta Predsjednik čita. Od njega sam uz jednu kahvu uspio saznati neka Predsjednikova zapažanja na feljton. - Kad su izišli Dani, sa prilično bombastičnom naslovnicom o Procesu 83, te naslovom da je onaj Alija bio bolji, očekivalo se da ćeš ti sebe izdići iznad svih. Međutim, ono što ti Predsjednik cijeni je tvoja skromnost te zanimljivost nekih detalja, i likova poput onog Nurije koji ne da svoje muslimane, komentirao je Sadović moj feljton. Vjerovao sam da bi tako približno mogao misliti i Predsjednik. Bio je tmuran zimski dan kad me je Džemo, oko 10 sati, pozvao telefonom vidno raspoložen. - Zovem te iz Predsjednikovog kabineta. Alija Izetbegović ti je pohvalio feljton, ako ti je stalo do njegova mišljenja. Bio sam zbunjen. Htio sam kobajagi biti ljut, pa sam rekao: Ako mi je još uvijek (!) stalo do njegova mišljenja. Ali, plamtio sam od sreće. Ovo još uvijek zaista je trebao biti izraz ljutnje na njega, a to je znao samo Džemo, jer su me neki ljudi iz IZ-e opanjkali pred njim zbog pisanja o smrti rahmetli Nedžada Ugljena. Navodno sam zbog bliskosti njegovom kabinetu (zlo)upotrebljavao informacije sa ciljem osobnog novinarskog prestiža. Nisam ja tako bio blizak Izetbegoviću, niti sam, kao novinar, dolazio do posebnih informacija. Moj imidž

moćnog Izetbegovićevog čovjeka smiješno je napuhivan. Neki su me se bojali, posebno oficiri i mafija, neki su mi zavidjeli, ljudi iz krugova IZ-e i SDA, neki su me mrzili, opozicija i novinari, ali neko me je i volio zbog toga. - Svaki dan činim dovu tebi i tvome bratu, rekao mi je jedan pobožni dedo. - Nek Vam Allah ukabuli. Svakome je dova dobrodošla, ali nisam ja toliki musliman, odgovorio sam mu, stideći se sebe i svog islamijeta pred tim dedom. Nisu mi samo jedan dedo ili nana pomilovali ruku i blagosiljali kad me prepoznaju, ili im se kaže ko sam. Neki bi dodali i pojašnjavali ljubav prema nama, rekavši: 0 Samo vama Latićima naš Alija vjeruje i vi ga nećete izdati.

Bio bih, nakratko, ponosan na takva blagosiljanja, ali čim bih postao svjestan svoje stvarne mjere, odnosno uloge i pozicije, a najbolje sebe poznajem, znao sam da to nije realno i da su moj imidž kod iskrenih vjernika formirali oni koji su me zbog ideološke mržnje i predrasuda blatili po novinama. Nikad nijedan Bošnjak nije napisao memoare. Pravilnije je reći da su neki napisali neku vrstu zabilješki, ali ih nisu objavili. U muslimanskoj kulturnoj baštini putopisi su jedina forma svjedočanstva vremena. Zato su Evlija Čelebi i Bašeskija kultni muslimanski pisci. Dodamo li tome dva-tri skromna putopisa sa Ćabe, zatvorit ćemo stranice bošnjačkog svjedočanstva u „vremenu i prostoru“. Konfuzija koju Bošnjaci imaju o svojoj povijesti u velikoj mjeri proizlazi iz nedostatka svjedočanstava pisanih u prvom licu. Koliko je to bio „splet okolnosti“, a koliko nedostatak političke kulture, neko će nekad saznati. Samo Bošnjaci, bolje no iko drugi, znaju, i mogu znati vjersko, kulturno i političko iskustvo bošnjačkih ideja i njihovih nosilaca tokom dvadesetog stoljeća. Nemamo adekvatnu biografiju Alibega Firdusa, prvog osnivača jedne bošnjačke stranke, ne znamo dovoljno o Džemaludinu Čauševiću, Mehmedu Spahi, ni plejadi političara iz komunističkog perioda. Jednu jedinu knjigu, a to je moja prva politička knjiga, moj politički bukvar, koja baca svjetlo na jedan period bošnjačkog političkog iskustva, napisao je dr. Atif Puri vatra sa naslovom JMO – Jugoslovenska Muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Dok nis'am pročitao ovu knjigu, vjerovao sam u muslimansku fatalističku sudbinu. Tako, mislio sam da su ovdje nekad bili Turci, muslimani, jači od svih. Zatim smo ostali ovdje bez njih siroti i skupljenih ramena, nikoga nismo dirali, a svak' je nas mogao i imao pravo bihuzuriti. Pošto nas Bog voli, više nego ove druge, on nas nekako zaštiti, i tako živimo i opstajemo. Sa Purivatrinom knjigom saznao sam da su Bošnjaci bar pokušali učestvovati u kreiranju svoje sudbine ovdje. Kako, koliko uspješno, sa kakvim rezultatima, to je za mene bilo manje bitno. Važno je bilo da je postojao jedan Spaho, koji je nosio fes, učestvovao i pobjeđivao na izborima. Kritizirajući bošnjačku inteligenciju i žaleći zbog toga, Džemo je u jednom intervjuu Avazu (1999) najavio da piše memoare Alije Izetbegovića. Znao sam za tu namjeru još od ranije. Džemo je vršio pritisak na Šefa, kako je interno zvao predsjednika Izetbegovića, da napisu memoare. Ta ideja je aktualizirana još 1994. Džemo je kupio kasete i diktafone, ali što zbog Šefove zauzetosti, što zbog Džeminog stida pa i nemarnosti, od tog posla nije bilo ništa. Izetbegović je objavljivao svoje zbirke govora i intervjua po godištima. Valjda zbog toga su Zehrudin Isaković i Fahrudin Đapo došli na istu ideju te su skupili njegove intervjue pod

naslovom „Ja izdati ne znam“. Posredovao sam kod Bakira da nam posudi adekvatne fotografije za opremanje te publikacije. Tom prilikom mi se Bakir požalio kako Džemo nije zainteresiran i da bi to trebao raditi neki mlađi pisac ili novinar. - Možda je i bolje da se afirmira jedan mlađi pisac, ljubazno je komentirao svoj razlog protiv Džeme. Nisam ovo govorio Džemi i bio sam iznenađen njegovom samouvjerenošcu u intervjuu kako će on napisati memoare. Pretpostvaljao sam da je došlo do novog dogovora između predsjednika i Đeme. Taj dogovor je morao biti uvjetovan sve težim zdravstvenim predsjednikovim stanjem. Rijetko kad je Džemo dolazio od njega da nije bio kaharan zbog njegove bolesti. To će već biti vrijeme naših svađa u NIP Ljiljanu oko nestanka novca za BRT. Izetbegović je bio počasni član Skupštine NIP Ljiljan i u našem sporu pet-šest puta je sam intervenirao. Na tim sastancima bio sam prisutan, i nikad Izetbegović nije bio raspoložen. Malo je govorio, teško disao, usne su mu se sušile, lice mu je bilo starački blijedo. I sam bih se oneraspoložio, misleći da ga vidim posljednji put. Napuštajući Ljiljan, ostao sam bez posla, pokušao svoju izdavačku kuću, vjerujući da ću uspjeti pokrenuti novu novinu. Ostao sam bez novca, posao u izdavaštvu vrlo loše je išao. BRT je bila proradila sa teškim aferama i lošim programom, gdje sam vodio prilično loše intervjue. Nazirao sam tešku političku i materijalnu krizu. Poraće je bilo teže i od rata. Osjetio sam da nadolazi jedan veliki prljavi talas kojem ću se teško moći suprotstaviti. On je bio usmjeren prema svemu stoje stvarno stvori, što se pretpostavljalo da je stvorio, što je značio i što se pretpostvaljalo da znači Alija Izetbegović. U to sam bio i ja svrstan, opet sa pravom ili ne. Takvo razmišljanje iznio sam Džemi prilikom jedne šetnje. - Naše je da ostanemo uspravni, na nogama i da sačuvamo obraz. Nemoguće se suprotstaviti ovom prvaljvom talasu. Šefu bi trebalo savjetovati isto. Nek' pospremi iza sebe, brani svoje ime i dostojanstvo. Od Stranke neće ostati ništa. Džemo se saglasio sa ovom ocjenom, znajući da je politika prema medijima, kako mislim na stvaranje svojih medija i tako i na odnos prema medijima uopće, bila i ostala rak-rana SDA, odnosno samog Izetbegovića. Rezigniran, razočaran, depresivan, tužan i mrzovoljan, pokušavao sam osmisliti sebi (novi) život i karijeru. Bilo je to moje vrijeme teškog mahmurluka i otrježnjenja nakon dugih i teških godina romantizma i zanosa, da ne kažem pijanstva. Možda bih ovakvu fazu preživljavao i bez izvanjskih okolnosti, jer su mi se prikučile četrdesete godine. To su, prema tradiciji životne filozofije po kojoj sam odgajan, najmuževnije i najzrelije godine. Ma kako bilo, nazirao sam vrijeme razočarenja u ideale i ljude sa kojima sam na ovaj ili onaj način skoro dvije decenije radio i, doslovno, borio se. Svakodnevno sam vidio grješke i kajao se kako za stvarne grijehe, a grješnik sam, tako i za iluzije za koje sam se žrtvovao. U teškim sarajevskim zimama depresije se povećavaju. U takvom jednom februarskom danu, kad mi se nije mililo izići vani zbog bljuzgavice i hladnoće, opet me je pozvao Džemo. - Danas u dva kod Šefa. Dođi petnaestak minuta ranije u park pred zgradom Predsjedništva. Džemo nije znao zašto nas Šef zove. Moglo je to biti samo zbog BRT-a, koji je bio u stalnim problemima, svaki drugi razlog bio bi potpuno iznenađenje. Ma, ja i nisam baš razbijao glavu. Bio sam obrijan, sa kravatom i teget odijelom. Za razliku od Džeme, ja sam poklanjao pažnju odijevanju. Džemo je bio samo toplo obučen, sa rolkom i sakoom.

Ušli smo u njegov mirni kabinet. Bilo je toplo. Predsjednik se pridigao do svog masivnog stola, rukovao se i sjeo za mali sto koji, inače, viđam na televiziji kad prima goste. Pitao nas je za zdravlje i ponudio čajem. Zatim je primijetio da se Džemo nije ošišao. Džemo se malo zacrvenio. To je, ipak, bila ozbiljna primjedba iznesena na šaljiv način. Ja nisam ništa govorio, samo sam piljio u njegovo lice, ruke, noge. Primijetio sam da su mu šake okrupnjale i da je on stvarno mršavi starac. Malo nam je pričao o bolesti. - Jedan dan sam dobro, drugi nisam. Uzimam neke iladže. On je bolovao kao i svaki stariji muškarac. Samo se njegova bolest tretirala kao bolest predsjednika, a ne običnog starca. I meni i Džemi srčana astma je bila poznata bolest. Majka nam je bolovala tu bolest, a imali smo jednog starog dragog prijatelja Habira koji je 7-8 godina tako disao i bolovao. On se više žalio na umor od posla. - Okupiraju me i ne daju mi odmora. Na koncu, dugo godina radim puno radno vrijeme. Dok je govorio, više se naslanjao na naslon fotelje prema Džemi. Njih dvojica se nisu persirala. On je njega oslovaljavao Šefe, a predsjednik njega sa Džemo. Ovo je bilo prvi put da vidim njih dvojicu zajedno bez trećih lica. Znam da su imali bezbroj ovakvih razgovora u četiri oka. Vidio sam da im ja ne smetam, kao da me nema. Zato sam pokušao što preciznije odvagati njihovu privatnu relaciju. I za mene je to bila enigma. Znao sam, možda jedini ja, Džemino mišljenje o Šefu, i kao osobi i kao intelektualcu i kao političaru, i ja ću ga ovdje bez ikakvih ustezanja, inšallah, vjerno prenijeti, ali vladalo je mišljenje u javnosti da je Džemo ideološki njegova desna ruka. Bolje bi mi bilo da nisam bio toliko znatiželjan i halapljiv u prosuđivanju tog meni veoma dragog susreta. Mogao sam opuštenije uživati u rijetkoj prilici da meni najznačajnija i najdraža, osim djece, dva živa stvora sjede preda mnom i razgovaraju. Ali, ja sam se pitao da li su prijatelji i u kojoj mjeri, koliko je njihovo međusobno povjerenje, koliko uvažavanje i kolika ljubav? Predsjednik kao daje primijetio da sam zapostavljen u njihovu razgovoru, okrenuo se meni i rekao: -Ja želim da braća Latić napisu moje memoare. Izgovorio je to kao dobro pripremljenu diplomatsku rečenicu. Očito je razmišljao o ovom sastanku. Ovako intoniranom ponudom iskazao nam je čast. Nema dvojbe, za mene je to i bila čast. Svoju čast ovakvom ponudom Džemo je već preživio, jer mu je to nuđeno, možda na isti način, i ranije. Ovaj put takva čast je bila ukazana samo meni. Zanijemio sam. Džemo je nestrpljivo, jer je to stvarno njegov teren, izrazio zadovoljstvo i prihvatio ponudu u ime nas obojice, te, naprosto, cvrkutao kako bi se to trebalo raditi. Predsjednik je slušao njegove sugestije i prihvatao ih bez komentara, ali je pokušao sugerirati tehniku odrade posla. Žalio se da je bio počeo raditi memoare sa Asmirom Kujovićem, mladim piscem iz Novog Pazara. Nije nam to bilo poznato, a ja sam se sjetio razgovora sa Bakirom, kad je on spominjao mladog pisca koji bi trebao, umjesto Džeme, koji „nema vremena“, obaviti ovaj posao. Kuj ovi ć je dobar pisac, ali Izetbegovic nije smogao ni snage ni vremena davati dnevno duge intervjue, te se odlučio povjeriti nekome „ko ga poznaje“. Predložio je da ja odvojim nekoliko mjeseci za rad samo na memoarima, i da mi on plati honorar. Sve mi je bilo smiješno, jer ja, ionako, nisam imao posla. Moj problem je bio u tome što sam slutio da Izetbegovic zaista želi da mu ja pišem memoare, a ja se nisam osjećao niti dostojnim, niti stručnim, niti sposobnim to učiniti. Dva uma, dva pisca kakva su Predsjednik i

Džemo, nude mi da skupa sa njima radim!!! Hem su perfekcionisti u rečenici, hem su ozbiljni u mišljenju, hem su u obrazovanju u usporedbi sa mnom kao dva okeana i jezerce, hem je zadatak takav da sažmem u knjigu, deceniju ili dvije, bosanskomuslimansku političku sudbinu. 0 Da sam ja na Vašem mjestu, a Vi na mom, ja Vama to ne bih ponudio. Zato Vam hvala na ukazanoj časti. A prihvatit ću posao samo kao pomoć Vama dvojici.

Hvala Allahu da sam smogao imati ovoliko razuma i izgovoriti iskreno šta sam mislio i o sebi i o njima. Prirodno, Džemo je to zamislio najambicioznije. Odmah je spomenuo Churchillove memoare, ali je preporučivao formu knjige o Malcolmu X. Predsjednik nam je otkrio da je Churchill za svoje memoare dobio Nobelovu nagradu za književnost. Nismo to znali. Obećao sam mu donijeti sve memoare prevedene na bosanski jezik, da on definitivno odabere formu. Ovo je bilo veoma bitno. Jer je Džemo sugerirao da mi pišemo o njemu u trećem licu, a na osnovu njegovog sjećanja. - Znate onu anegdotu kad su Fidiju pitali kako uspijeva isklesati tako lijepe statue. On je odgovorio da samo svojim dlijetom od jednog kamena odstrani ono što je višak. Ono što ostane je statua. Ovo je bio Izetbegović. Ovakvog sam ga upoznao kroz njegove knjige i tekstove. Estetičar, prije i više nego političar. Ovo je njegov karakter i um. -Je li to on meni rekao, ili povjerio da budem Fidije?! Zapitao sam se. Ma šta čovjek o sebi mislio, ili još gore, ma kakav on realno bio, lahko mu je umisliti sugestiju da je neko poseban. Dok je on gledao u Džemu i slušao ga, ne sjećam se šta su pričali, ja sam već bio, estagfirullah, obukao Fidijinu odoru; pred očima mi je bila njegova radionica, dlijeta od kosti koje sam gledao u jednom dokumentarnom filmu i pomislio na najveće Fidijino djelo. Zamišljao sam kako je Fidije, budi ne primijenjeno, klesao svog Zevsa, posebno njegovo poprsje od uglačane slonovače koje je pravilo odsjaj u jezercetu zejtina razljevenom ispred prijestolja. 0, Bože me oprosti, kroz prozor iza mojih leđa, od parka kod Ferhadije zrake sunca na zalasku obasjavale su kabinet. Snop sunčevih zraka padao je Predsjedniku na prsa. On je, žmirkajući očima, izmicao glavu ka Džemi. Nešto sam čitao ili gledao na filmu kako je Fidije lijepo ukomponirao Zevsovo prijestolje u odnosu na svjetlost, odnosno Sunce. I to mi je tad na um palo. A sastanak se toliko oduljio, da sam mogao žaliti stoje Fidijina statua Zevsa spaljena baš u Istanbulu. Valjda od muslimanske ruke, nakon pada Carigrada. Do tada je Fidijin Zevs, kako tvrde historičari, utjecao na kršćanske slikare koji su slikali Isusove freske. Tad sam se užasnuo svojih razmišljanja koja graniče sa širkom, te se pribrao i pogledao u običnog pomršavog starca koji se žali na kravatu. Doduše, njegovo lice bilo je puno miline, kakvu samo smireni starci posjeduju. Ton ili boju umilnosti njegova lica ponajviše su davale plave oči. Bože, zašto nisam mogao dugo gledati u njih?! Da li sam se stidio? Da, stidio sam ga se. Zašto? Danas bih mogao dati odgovor. Njegovi memoari, koji su štampani sa naslovom Sjećanja, pokazali su da nemam Fidijino dlijeto. Ali, isto tako da ni on sam sebe nije umio isklesati.

Ako bih usporedio njega sa njegovom knjigom, onda bih mogao zaključiti da veliki ljudi nisu nikako u knjigama. Pa ni statuama. Veliki ljudi izmiču i dlijetu i peru. Ali, smijem ustvrditi da će Izetbegovićev profil bošnjačkog lidera zadugo ostati kao prototip. Gotovo na način kako je Fidijina statua Zevsa ostala prototipom poimanja ljepote ljudskog lika. RAT U (SREDNJOJ) BOSNI Sve je počelo tekstom ŠV(KOS )BIH, objavljenim u Muslimanskom glasu, koji je potpisao Nerzuk Ćurak, novinar Slobodne Bosne. Tekst je bio reakcija na saopćenje Press-centra Armije BiH povodom održavanja nekakvog okruglog stola islamske elite u Zagrebu i poruka koje su upućene sa tog skupa, a koje su se odnosile na agresiju na BiH. Potpisnik tog saopćenja bio je Tarik Haverić. Haverić je sa Zdravkom Grebom bio prvi personalni sastav Press-centra Armije BiH. Nakon Curkovog teksta šef kabineta načelnika ŠV(KOS)BiH Fahrudin Radončić pozvao je novinare SB i MG na razgovor. Dakle, novine čiji je novinar napisao tekst i novine koje su objavile tekst, ali i dvije novine koje su, prema ocjenama javnog mnijenja, najdirektnije ukazivale na agresorke nakane JNA, i pripremale patriotski front otpora. Takvu konstataciju iznio je i sam Radončić na sastanku u kancelariji zgrade Prvog korpusa sa novinarima ovih redakcija. „Pošto ste takvi, evo vama Press-centar i radite kako najbolje znate!“ Ponuda je prihvaćena, haveri Haverić i Grebo su smijenjeni. Za načelnika Press-centra određen je Nerzuk Ćurak, autor teksta, a u personalni sastav u ime MG, uz Mirsada Sinanovića, ušao sam i ja. Naša obaveza, ili opis našeg radnog mjesta, možda ratnog zadatka, bila je pisanje za postojeće novine, te noćna dežura. Od svega, zbog skorašnje mobilizacije, dobrodošla nam je presskartica sa amblemom SVKOSBiH. Kasnije sam saznao da je domaćin spomenutog okruglog stola bio dr. Mustafa Cerić, tadašnji glavni imam u Zagrebu, a njegovi gosti bili su ugledni islamski mislioci: Muhamed Gazali, dr. Jusuf Qardavi, Ahmed Huršid i drugi. Nije mi poznato da se Haverić bunio zbog smjene, a vala ni Grebo. Doduše, nakon toga Haverić kao da je „u zemlju (Francusku) propao“, a Grebo je ostao sa nama u Sarajevu. Već sam bio dobio poziv iz vojnog odsjeka da se, kao artiljerac po vesti iz JNA, javim u jedinicu na Zetri koju je oformio Vehbija Karić. Nazvao sam Mustafu Hajrulahovića Talijana, čiji je Štab bio na Ciglanama, i „sredio“ mobilizaciju. A kartica Press-centra Armije definitivno je raspršila moju zebnju da ću sa Karićevim artiljercima smiriti do Dobrima kod Višegrada, i poništila moju vasijetnamu koju sam bio napisao familiji u slučaju da budem šehid. Bez obzira na to što sam znao sve glavne face u gradu, komandante i političare, pa i išao na liniju u Trebević, u to vrijeme trebalo je imati neku karticu na prsima. Da je bilo zečeva u gradu, i oni bi se dujisali, poučeni anegdotom Nasurudina Hodže, kako su seljaci tukli vola.

Talijanske patike Pred prve izbore, kad sam na Mahmutovcu propagirao SDA, Salko Duraković, ubijen je na Markalama, ispričao mi je kako jedan oficir, nikad nisam znao izgovarati mornaričke činove, u njegovoj ulici agitira za Antu Markovića. Bio je to Talijan. Imao sam prilike, kasnije, pred esdeaovcima da mu natrljam nos zbog Markovića. On je to, možda, i očekivao, a meni ni na kraj pameti nije bilo. Možda smo baš zbog toga postali prijatelji. Volio sam i cijenio mnoge borce i komandante, ali Talijan mi je ostao u najdražem sjećanju. Od njega sam dobio narandžasto-crno-bijele patike, koje je TO mobilizirala iz Alpinine prodavnice, ispred koje se desio masakr. Te su patike obilježile pi've korake branilaca grada. Za mene su simbol najčistijeg i najiskrenijeg patriotizma koji se ispoljio u Sarajevu. Dok su se te patike, mogu ih nazvati „talijanke“, mogle vidjeti na nogama boraca, dotle je trajao taj prvi čisti patriotski zanos u gradu. Tad je i Talijan bio glavni. Kasnije, pod jesen, došle su „breskvice“, uniforme od neke crne, lila i narandžaste čohe, i čizme slične boje. Jednom sam sreo Sefera pred kabinetom predsjednika Izetbegovića u toj uniformi od crne čohe. „Breskvice“ su podijeljene i nama u Press-centru. Nit' sam ih zadužio, nit' obukao. Kasnije sam nekad oblačio „maskirku“, i poput Alije stavljao grb sa ljiljanima na beretku, ali sva moja ratna uniforma bile su patike „talijanke“. Kako sam (i zašto) izmislio Zelene beretke Koje su moje reference bile za ovaj ratni zadatak? Pisao sam tekstove za Muslimanski glas. Najsenzacionalniji tekst koji sam objavio bio je izmišljeni intervju sa komandantom Zelenih beretki izvjesnim Fatihom. Nakon mog teksta –intervjua, Rada Đokić je postavila pitanje Irfanu Ajanoviću, tadašnjem portparolu SDA, o Zelenim beretkama. On ništa nije mogao odgovoriti, ali su od tada svi srpski mediji grmjeli o Zelenim beretkama. I nisu prestali tokom cijele agresije na BiH. Naknadno sam saznao da jejuka Prazina, a ja nisam bio čuo za njega, imao sličnu ideju. Te da su Zelene beretke stvarno postojale. Moje izmišljeno ime ZB preuzeo je Emin Švrakić, predstvaljajući se kao Amidža i komandant Zelenih beretki, te nijekao postojanje komandanta Fatiha. On je grb sa loga MG-a (Bosnae) preuzeo kao grb na kapama svojih boraca. Međutim, Švrakić se uporedo predstavljao i kao vrhovni komandant ogranka PL Bosna. Nit' mi je na um padalo, nit' sam imao kad demantirati Švrakića. Međutim, ja sam bio tvorac Zelenih beretki, u medijima, i niko mi tu riječ nije šapnuo. Gledao sam film Zeleni anđeo u kojem se elitna jedinica američke vojske zove Zelene beretke. Svu fabulu intervjua uzeo sam od ispovijesti Hasana Džakmića, portira u Općini Stari grad, koji je bio u Afganistanu. (Nakon ovog teksta SB je napala Selima Hadžibajrića da zapošljava miidžahedine u Općini). Komandantu sam dao ime Fatih iz više razloga. Fatih, znači pobjednik, Fatih je bio jedan palestinski komandant koji je misteriozno nestao. Ali, to ime najviše asocira na Sultana Mehmeda Fatiha. Napisao sam da je iz Novog Pazara, lako sam znao za postojanje PL-a, i upoznao njeno rukovodstvo u Centrali SDA: Atifa Šaronjića Emira, Mehu Karišika, Mustafu Hajrulahovića Talijana i Sefera Halilovića Halila, nisam znao da je Halil Sandžaklija, kao i moj izmišljeni Fatih. A i njegov izgled, kožna komesarska torba, dugi koltovi, 10 S HB cigare, činio ga je potpuno različitim od Fatiha, kojeg sam opisao kao svog vršnjaka, sa malom bradom, crnom pletenom kapom, „vijetnamkom“, farmericama i patikama.

Emir i Hasan Čengić su mi tražili da ih spojim sa Fatihom. Emir, smatrao sam ga komandantom PL-a, nudio je da Fatih bude komandant, jer na terenu ljudi bolje pri hvataju Zelene beretke i Fatiha nego njegove ljude iz PL-a. Čak je Emir, da bi me udobrovoljio, meni ponudio da budem portparol Fatihu. «Samo ga dovedi», molio me je. »Vidjet ću», obećao sam Emiru, ali više nisam navraćao u SDA. A od Hasana sam dobio pištolj „makarov“, kao znak dobre volje za suradnju sa Fatihom. Fahira, Hasanova supruga, ispitivala me je o Fatihu. A pošto je Redakcija znala „fol“, mislim daje i Hasan preko Fahire sve saznao. Ako sam riješio problem sa Hasanom, ostali su problemi sa čitaocima. Telefoni su zvonili i tražen je Fatih, odnosno ja. Dolazili su ljudi iz Zenice, Mostara, Bijeljine itd. Jedan Bošnjak iz Australije tražio je da kupi stotine zelenih beretki. Nikad nikom nisam demantirao postojanje Fatiha, i svakoga sam ostavio u nadi. Iako Fatih nikad nikome nije došao, po provinciji su nastale mnoge vojne grupe sa nazivom Zelene beretke. Komandant odbrane Kula grada kod Zvornika Almir, poručio je da će piti kahvu sa Fatihom na Baščaršiji. To je bila jedna od najbolnijih spoznaja u kakvu se iluziju uzdaju Bošnjaci. Olakšica mi je bila što je takav tekstporuku pisao Rifat Hasković, sklon bombastičnim informacijama. Pojava i prijem Zelenih beretki u Bošnjaka, kao i žestina napada agresorske propagande na njih, u odnosu na PL, pokazuje prilično jasnu vododjelnicu unutar nacionalnih bošnjačkih osjećanja. Ako priznajem da su beretke moja izmišljotina, automatski kazujem da niko iz oficijelnih bošnjačkih struktura nije naturao, ne znam da li je podržavao, ovu ideju, a Patriotsku ligu svi, posebno Centrala SDA.

Još jedan bitan detalj je vezan za nastanak ZB. Nekako sam čuo za provalu u PL-u. Radilo se o video-kaseti koju je Aleksandar Aca Vasiljević, tadašnji šef KOS-a, poturio „pod nos“ samom Aliji Izetbegoviću? Ne znam, ali pale su sumnje. Panika među najbližim suradnicima PL-a bila je evidentna. Koliko god danas izgledalo pretenciozno od mene tvrditi, kažem da sam sa beretkama želio zavarati trag KOS-u. Svaku večer, putem televizije, očekivao sam emitiranje tajno snimljene kasete o PL-u, poput one o Martinu Špegelju. Ne znam ko bi bio muslimanski Špegelj koji priča „kako treba klati sprsku decu“. Neko od onih oficira koje sam sretao u SDA-u. Muslimanski oficiri bojkotirali su PL. Dvoumili su se između JNA i PL-a. A takva je tada bila i Alijina politika. To je vrijeme njegovih izjava: «Mirno spavajte, rata neće biti!», »Vjerujte meni i Tuđmanu!*, «JNA će se u Bosni transformirati u bosansku vojsku« i si. U to vrijeme u Sarajevo će doći Veljko Kadijević. Povod njegovom dolasku je bila video-kaseta o PL-u. Ali, on se želio susresti i sa generalom Džemilom Šarcem. On je, kako će mi kasnije pričati, nakon konsultacija sa Raifom Dizdarevićem odbio susresti se sa Kadijevićem. Šarac je bio najpopularniji bošnjački general u vrhu JNA. Imao je imidž dosljednog Titovog partizanskog oficira. Nakon svađe sa Nikolom Ljubičićem, kojeg smatra ključnim krivcem što je kormilo JNA predato sprskim hegemonistima, povukao se u penziju. Očito je procijenio daje Kadijević Ljubi čićev izbor.

Šarac se nije želio ni eksponirati u odbrani Bosne. Sav njegov angažman se sveo na pisanje koncepta odbrane koji je proslijeđen Izetbegoviću, te analize Tuđmana kroz njegovu knjigu „Bespuća“, dostavljene Ejupu Ganiću. Poslije Šarca oči muslimana bile su uprte u generale Sakiba Pozderca. On će, kako mi je pričao Šarac, nakon vrlo teškog i mučnog telefonskog razgovora sa bratom Hakijom, umrijeti od infarkta. Alija u gaćama Po izbijanju rata, pisao sam panegirike-portrete o komandantima. Podržavao sam stasanje Armije i kritizirao paravojne i parapolicijske snage. Najviše sam forsirao oficire bivše JNA: Karića, Šibera, Divjaka, Bilajca, Buljubašića, Prazinu ... Napisao sam portret Jove Divjaka sa naslovom Oficir džentlmen. Bio sam inspiriran Ćopićevim duhom. Koliko se sjećam, povezuje ih zavičaj. Ali sam zato pretjerao sa Vehbijom Karićem. On me svojim dubokim glasom na presskonferencijama doimao najsnažnije. 1 od njega sam najviše očekivao. Da nije bio portparol ili pregovarač od JNA u vrijeme tenzija u Sarajevu, mislim da bi bio postavljen za komandanta. Posebno me dojmila njegova priča kako su mu četnici pekli nekog iz familije. Valjda oca. Moj najdraži lik, pored Talijana, kojeg sam opisao i upoznao u Sarajevu ljeta '92., bio je Asko Prazina. Upoznali smo se na Bjelavama, kad se formirala Podrinjska brigada sa kojom je pokušano probijanje u istočnu Bosnu. A protiv Juke, njegova amidžića, koji je bio mnogo popularniji kod gradske raje, napisao sam tekst sa naslovom: Grad nijemih posmatrača. U tom tekstu kritizirao sam pljačku i koncentraciju naoružanih grupa u gradu. Pitao sam se što će PAM kod CZ-a, a mi ga na Čolinoj kapi nemamo. Izravno sam pitao vlast da odgovori narodu da li je ovakvo stanje u gradu legalno? Povod pisanju ovoga teksta bio je jedan razgovor koji je moj prijatelj uhvatio na RUP-u. Razgovor je tekao otprilike ovako. Labud sa Grbavice tražio je Ćelu. Tražio je jednog Srbina kojeg je taj dan uhvatila vojna policija u Sarajevu. Ćelo priznaje da je u zatvoru, ali da ga hvataju treći put, nakon što ga on na Labudovu intervenciju pusti. U vezu upada jedan borac i govori Ćeli da ne vjeruje četniku. Labud tvrdi da nije četnik i da je on iz Beograda, te da se nikad nije krstio. Na taj dio razgovora se nadovezuje Juka i pozdravlja Labuda. Psuje one koji se krste i zvone u crkvama kao i one što se deru sa džamija. Na ovu psovku javlja se drugi Ćelo, psuje Juki majku i prijeti mu da će ga ubiti. Traži da mu kaže mjesto gdje je da ga dođe ubiti. Tada je, bar prema tom razgovoru, bilo najmanje 13 „ćela“ u gradu. Jedan od njih trinaest moli Ćelu da se sažali na Juku u štakama. Ovakve i slične razgovore odjavio je sam Labud, emitirajući poruku: Labud je odlepršao. Zbog takvog straha, koji su svakodnevno trpjeli građani od mahalskih vođa, a nakon što sam čuo ovakav razgovor, inicirao sam formiranje jedinice Fatih. To sam učinio nakon što me je moj prijatelj Himzo Rovčanin, derviš, upozorio da on nema izun od šejha da se bori ako mu je komandant ćafir. Doslovno je rekao: «Meni ne može komandovati onaj ko psuje Boga». «Ako bih ti ja bio komandant, bi li onda dobio izun od Šejha?» upitao sam ga.

Himzo je dobio izun i ja sam grupu od osam „džamijskih momaka“, po naredbi Harne Karamustafića, vodio na stražu u Jarčedole i Čolinu kapu. Ali, ja nisam nogao komandovati hrabrijima i čvršćima od sebe. Na koncu, ja nisam znao pucati ni iz pištolja. Preko takvih „džamijskih momaka“ predložio sam da oni naprave svoju jedinicu i da izaberu sebi komandanta. Jedno jutro njih 19 (simboličan broj harfova iz Bismille) osvanulo je u kasarni iz koje je istjeran Milutin Kukanjac. Među njima su bila četverica hafiza. Kad sam ih posjetio, tabla u spavaonici bila je ispisana harfovima. Jedan od njih mi se požalio da se Divjak začudio kad je vidio njih u kasarni. Skrenuo sam pažnju Jovi: «Nek' viču šta hoće, samo nek' se bore», jednostavno sam mu objašnjavao da nema razloga za zabrinutost. Kasnije, kad su pale linije na Zlatištu, Jovo je „letio“ po noći spašavati što se moglo spasiti. Nakon toga sreo samjovu, i on mi reče: «Samo oni tvoji nisu bili napustili linije. Sve se to bilo ponapijalo». I da definitivno razjasnim cilj osnivanja Fatiha. Jednog dana bio sam pošao u Komandu kod Sefera, iz grmlja u parku Ali-pašine džamije izvirivale su puške koje su držali borci u crnim odorama. Prepoznao sam jednog mladića, Halida sa Begovca, što je prodavao lubenice na pijaci. Iza drugog grma bila je djevojka, isto u crnoj uniformi i sa puškom u rukama. Brzo sam se vratio. 1 dok sam prelazio na drugu stranu ulice, ispred mene je prošao kombi pun „Fatihovaca“. Tad je ta jedinica brojala 80 momaka, njome je komandovao Esad Džakmić, amidžić Hasana, mog junaka od kojeg sam ukrao fabulu za priču o Fatihu. Tih 80 momaka, prema mom ubjeđenju, bilo je spremno dati život za Aliju. Taj dan je Juka pregovarao sa Seferom o činovanju. Navodno je zahtijevao čin generala. Kasnije će mi Šiber u svojoj kancelariji pokazivati dizajn „naših“ činova i potvrditi da je Juka preko svojih pravnih savjetnika zatražio čin generala. Ako je Juka na ovakav način dolazio na pregovore sa Seferom, da li je bilo daleko od pameti da neki neobuzdani komandant sa svojim „rambo“ momcima izbaci Aliju na ulicu u gaćama. Takvih spekulacija je bilo sve vrijeme, posebno '92. kada su takvi komandanti bili najutjecajniji u gradu. Između Udbe i KGS-a Aman-zeman, reklo bi se, kako pišem, da sam mogao svašta i da sam imao dobro jaku zaleđinu. A ustvari, ni sa kim nisam bio „na vezi“ i niko me nije „gurao“. Ne znam kako mi je to sve uspijevalo. Ljudi kojima sam iznosio ideje mislili su da sam uvezan u sam vrh političke moći. Bio sam toga svjestan i time sam se dosta i koristio, da ne kažem manipulirao. Takav imidž mije ostao do kraja rata. Kud god hodio i sa kim radio, mislilo se da „sad pa sad“ mogu nazvati ne znam ti koga. Usljed općeg nepovjerenja među ljudima, posebno među oficirima, ljudi su mi sami dolazili i saopćavali povjerljive informacije, vjerujući da će stići „na pravo mjesto“. A grješnici u prošlom sistemu su mi se ulagivali i zazirali od mene, misleći da im mogu kako pomoći tako i nauditi. Njihova svijest o tehnici upotrebe političke moći nikad se nije promijenila. Kad se danas prisjetim tog vremena, sebe mogu opisati pravim mjesečarom. Nit' sam vjerovao u moć KOS-a, nit' u moć mafije. Udba, moj stari dušmanin, raspadala se. Bili su mi smiješni udbaši, moji progonitelji, kad prilikom slučajnog susreta sa mnom počnu majmunisati i tražiti izlaz iz situacije. Tada su ulicama lunjali mnogi napušteni psi. Gladni, trčali su između ljudi, tražeći svoje odbjegle gazde. Šalio sam se sa prijateljima, uspoređujući ih sa udbašima, koje su gazde napustili. Nikada ni sa jednim udbašem nisam izmijenio riječ, niti se rukovao. Razočarao me je Mujki kad sam ga vidio da u društvu Zijada Ljevakovića

diskutira na ulici sa Bahrudinom Bijedićem Burijem. Njegovo obrazloženje je bilo da samo udbaš Burijeva kova može parirati neprijateljskim antidržavnim rabotama. Možda sam, zbog ovakvih predodžbi o DB-u, potcijenio KOS i vjerovao svakom oficiru bivše JNA. Na koncu, nije se radilo samo o mojim eventualnim predrasudama o udbašima, rezonovao sam da je DB bila zaštitnik poretka, odnosno države. DB je bila najmoćnija i najbogatija institucija u Jugoslaviji. Jadnom ću izjaviti da je to bila najjača teroristička organizacija na Balkanu. Koliko znam, Udba je samo u BiH imala 700 radnika visoke naobrazbe. Dok je, kako mije objasnio jedan oficir, na području gdje su se odvile ratne operacije u Hrvatskoj i BiH, dakle od Slavonije do Boke Kotorske i unutar cijele BiH, KOS imao 105 oficira, i to osamdeset procenata nižerangiranih. Dodamo li broj udbaša iz Hrvatske, Slavonije i južnog primorja, omjer udbaša u odnosu na kosovce bio je jedan na prema deset. Udbaši, kako sam ih sam doživio, bili su gojni i bogatiji ljudi. Slični poratnim hercegovačkim Hrvatima, samo se nisu šišali na nulu. Ipak, ključna imena, kako KOS-sa tako i DB-a, koja će biti u opticaju, bila su mi poznata. Naprimjer, već na suđenju Avdi Stupam i Muhamedu Čajlakoviću, koji su bili uhapšeni na odsluženju vojnog roka u Osijeku 1984. i osumnjičeni za povezanost sa Izetbegovićevom grupom, pojavljuju se imena Simeuna Tumanova i Ace Vasiljevića. Mislim da je prvi zastupao optužnicu, a drugi vodio istragu. Cajlaković je bio Džemin učenik. Njegovi roditelji su došli do mene u Sarajevo i ja sam im našao advokata, Rajka Danilovića, te vidio optužnicu. Suđenjem njima dvojici KOS je želio dokazati razgranatost fundamentalističkih ideja i kroz JNA. Vasiljević i Tuđmanovi su prijetili Daniloviću da će mu oduzeti radnu dozvolu i zabraniti bavljenje advokatskim poslom. Cajlaković će biti osuđen pred vojnim sudom u kasarni Viktor Bubanj, a izdržavao je kaznu u KPD Zenica, gdje je naučio Kur'an napamet. Kao mladi hafiz priključio se jedinici Fatih. Bio je veoma hrabar, a smiren borac. Kroz odnos KOS-a prema Čajlakoviću želim prikazati i dokazati u čemu je bio problem hajke na muslimane, od hapšenja muslimana, do agresije na BiH. Dvadesetogodišnji svršenik vjerske škole Cajlaković je primjer buđenja islama! Njegovo učenje Kur'ana napamet, u KPD Zenica, gdje je bilo zabranjeno držati Svetu Knjigu, bar dok je Fadil Lipničević bio upravnik, dokaz je njegove odanosti islamu. Munir Alibabić Munja u knjizi „Bosna u kandžama KOS-a“ kaže: «Te, 1983. sam putovao sa A. Vasiljevićem i sa još jednim kolegom isljednikom na zajednički zadatak i uvjerio se da KOS raspolaže obimnom dokumentacijom o suđenju grupi muslimanskih intelektualaca. U KOS-ovom muzeju „13. maj“ u Pančevu smo primijetili brojne fotografije optuženih sa glavnog procesa u Sarajevu, izloženih u strukturi suđenih vojnika i oficira. Tad sam se pitao da li je KOS na ovom slučaju radio paralelno, vodeći računa da ni mi 'ne pogriješimo«. Bez obzira na moje iskustvo sa DB-om i KOS-om, samo sam u jednom slučaju posegao za obračunom sa udbašom. Prozvao sam Burija Bijedića, tadašnjeg radnika MVP-a, zbog jedne izjave u Večernjem listu, za njegovu udbašku prošlost i bihuzuiiuk muslimana. Buri je vrištao, postavljana su skupštinska pitanja o „otvaranju dosjea“ i konačno me je tužio zbog, navodne, klevete. Za ovakvo pisanje o Buriju, odnosno o iznošenju dosjea u javnost, kako se ocijenio moj tekst, pitan je sam Izetbegović, na prijemu novinara – urednika. Ko bi drugi to pitao, do Senad Pećanin?! On je rekao da dosje ne bi ni štipaljkom dohvatio, ali nije osudio moj tekst. Buri se nakon privremenog bijega, od mene, u Ameriku, vratio i živ i zdrav, pun vjere da su moja vremena prošla, seta Sarajevom. Priča o KOS-u ne jenjava. Ko smo bili mi? Bilo bi zanimljivo, ili bit će zanimljivo zaviriti u dosjee, ako nisu uništeni, aktera priče o nastanku armijskog Press-centra. Gotovo sve ih je bio glas da su bili na vezi sa Udbom ili

KOS-om. Samog Halilovića ubrzo će hrvatska štampa proglasiti KOS-ovcem i objaviti njegovo konspirativno ime Boris. Za Avdića se znalo da je prijatelj Munje, ali ubrzo će njegove kolege pronijeti glasine kako je bio na vezi sa Udbom i da ga je u hotelu Beograd, danas Bosnia, sa Munjom povezao Mensur Osmović, tadašnji urednik AS-a u bjekstvu. Pravo lice ovaj triling je pokazao objavljivanjem spiska od 30 imena u AS-u kao Miloševićevih ljudi u BiH. Među njima je bio i Sidran. Radončića su njegove sandžačke kolege novinari, kao kažu njegovi učitelji, ocinkali, a kasnije i neki oficiri Armije potvrđivali, da je bio „na vezi“ KOS-a pod šifrom Šćepo. Novinare je saslušavao, a oficiri su ga viđali u Beogradu u zgradi Komande, gdje su bile kancelarije KOS-a. Sumnjalo se daje i on jedan od novinara koje je KOS ubacio u redakciju tada popularnog sedmičnika Danas, pored Miroslava Lazanskog i drugih. Vrlo malo sam znao o novinarima iz Press-centra. Nisu bili „moj svijet“, a vala ni ja njihov. Avdića sam upoznao pred Oslobođenjem prije rata. Prišao sam mu i čestitao za tekstove protiv JNA, objavljene u SB. Pitao sam ga da li se boji. On mi je pokazao mali pištolj koji je držao u džepu kožnog mantila. Ponašao se, benevolentno, što bi rekao Nerzuk. Između nas je uvijek tinjao animozitet. Mirisali smo jedan u drugom protivnika, možda i neprijatelja. Takvoj relaciji pripisao sam pokušaj bijega preko piste bez mene. Grupu novinara, koju su predvodili Avdić i Asim Metiljević, stigao sam na Dobrinji. I ja sam bio na spisku –naredbi komandanta Halilovića u kojoj se traži od svih aficira da nam se pomogne. Ipak su me pokušali eskivirati. Pravio sam se da to ne primjećujem i pripisivao to našim „različitim svjetovima“. A i ciljevi su nam bili različiti. Ja sam želio izići iz Sarajevo zbog familije. Nosio sam tri torbe pune dječije garderobe. Uopće me nije zanimao razlog Avdićeve nervoze. Sve sam to pripisivao njegovom osebujnom psiho-profilu. Čak sam mislio da je velika kukavica. Prilikom prvog pokušaja prebjega preko piste, žalio se da ima „kokošije sljepilo“, da ne vidi noću. Ovaj put, uz vjeru u Metiljevićevo iskustvo prelaska preko piste, bio je mnogo smireniji. Čekali smo noć i krenuli. Avdić je držao Metiljevića za rame kao slijepac. Vrlo lahko i brzo bivamo opkoljeni farovima UNPROFOR-ovih transportera. Uz povike i galamu prišli su nam naoružani vojnici. «lš! Iš! Bandit!» psovali su nam Ukrajinci. Zbog žena i djece, koji su bili sa nama, izdvojeni su lažni parovi, dok sam ostao sa Mladenom, Harisom i Nevzetom. Odvedeni smo u zgradu Aerodroma gdje se francuski komandant izgalamio na nas i naredio da nas vrate u Grad. Ubijedio sam djetinjastog francuskog vojnika, koji nije znao engleski, da je Nova godina i da me čekaju moja djeca. Očito se sažalio i ponudio me cigaretom. Kad je otvorio transporter, upozorio nas je na četnički snajper i ostavio u noći. Bila je prošla ponoć. Nismo odmah znali da smo na strani piste do Butmira. Zapravo, na slobodi. Ubrzo će nas zasuti četnički snajperi. Kao da šaku žeravice neko baca oko nas i ona se rasprši pred našim očima. Dok sam tumarao prema Hrasnici, poželio sam pjevati. Razgovarao sam sa svojom Eminom. Okretao sam se nasred puta, sa tri torbe o vratu, kao da se okrećem sa Nejrom. Bio sam izgubio nadu da ćemo se sresti. Drugi su se radovali hrani i piću u Općini kod Huse Mahmutovića, a ja sam želio biti sam. Bio sam zahvalan Metiljeviću. Jeli smo kod njegove majke prvu sirnicu na slobodi. Njegova kuća je bila puna islamskih adeta. Brat mu svira saz. Senad ga je volio. Smatrao sam ga dobrim čovjekom. On će nam pomoći da kombijem prebrodimo Igman. Snijeg je padao. Rado smo izgovarali frazu „slobodna teritorija“. Tek smo morali nešto svratiti kod Vehbije Karića na Igmanu. Bojali smo se da ne „naletimo“ na Juku. Nije me zanimalo šta Metiljavić i

Avdić rade, Šta trebaju uzeti od Karića i zašto se boje Juke. Tako se mimoilazimo sa kamionima na kojima piše ZULFIKAR. To su bili Zukini vojnici. Njih se nisu bojali. Tada me je Senad pitao o Mlaćinom MVO-u u Bugojnu. Ništa nisam znao. Senad pjeva sevdalinke. Prilično dobro. Zatim je pjevao Ja sin sam tvoj. Iskreno i patriotski. Sjećam se daje bio „gost urednik“ na TV SA, sa Arminom Poharom i Fra Petrom Anđelovićem, i da je uvjetovao svoje gostovanje puštanjem te pjesme. Tad je ta pjesma prvi put u cijelosti emitirana putem televizije. Do tada ju je Mehmed Agović inkriminirao zbog riječi šehid. U Pazariću svraćamo u jednu vikendicu u kojoj zatičemo Šaju. Govorio je da trebamo baciti Avdića u potok. Shvatao sam to kao Šajinu šalu, ali takvo je bilo njegovo mišljenje o Avdiću. Mrzio ga je kao psa. Avdić je bio nervozan i uplašen. Vjerovao je u Nedu, koji je bio dobar prijatelj sa Šajom. Nekad je pisao reportažu o njemu naslovljenu Puška o tvom, puška o mom ramenu. Malo se zadržavamo, probamo meso, navodno od medvjeda, dok trpimo Šajina zadirkivanja. Očito je prijateljska atmosfera bila otkravila relacije između nas, te se Senad nije libio komentirati kako smo upravo zatekli Delimustafićevu ispostavu ili IKM. Spomenuo je da je to vikendica vlasništvo nekog Mutevelije, navodno je i on negdje sjedio, bliskog prijatelja Delimustafića. Već sam bio prihvatio Munjinu verziju priče o Delimustafiću. Avdić je tvrdio daje Behmen, kao odgovorni kadrovik u ime SDA za MUP, doveo Delimustafića za ministra. Komentirao sam daje to moguće i našalio se kako je Behmenu bilo dovoljno slagati da ti je pradjed bio u zatvoru kod komunista i prošao si. Kasnije ću ove i ovakve svoje komentare, bez citiranja izvora, čitati u Senadovom feljtonu. Kroz Kiseljak prolazimo u akšam, kad su upaljene sijalice na novogodišnjim jelkama. Prodavnice su bile pune, a moje oči su ostale na hrpama mandarina. Promrzli stižemo u hotel Interkontinental. Večeramo pljeskavice. Bila je to vrlo, vrlo jeftina večera u odnosu na sarajevske cijene. Platio sam ceh, jer sam iskreno želio častiti i pokazati zahvalnost zbog druženja u putu. Bio sam spreman pobratimit' se sa svima. Pa i sa Avdićem. Ujutro tragam za autobusom za Vakuf. Uskačem u jedan koji vozi narod za Split. Na punktu u Novom Travniku zaustavlja nas policija HVO-a. Legitimiraju nas i izvode iz autobusa trojicu Arapa. Niko se ne buni. Autobus ide dalje. Prije mene stigao je haber u Pridvorce o mom dolasku. Kleknuo sam na snijeg, dok su mi Nejra i Emina tračale u zagrljaj. Osjećao sam se kao neko ko je stigao na kraj svijeta, zauvijek ostavljajući iza sebe sve drame života. Prije nego sam ih podigao obje u naručju pogledao sam u nebo: «Bože, Ti me, zaista, nisi ostavio!« «Šame je kliv što je otkočio voz, a ti ostao u Salajvu», našla je Emina izgovor za plač. Sve moje Emine Mene je Allah obdario sa tri djevojčice. One su izraz mog cijelog bića. Zato sam primijetio jednu stranu rata koju malo ko primjećuje. Najveće žrtve rata su žene. Majke, supruge, djevojke i posebno djevojčice. Prvi šehid u Sarajevu je Suada Dilberović, studentica iz Mostara. U protestnim demonstracijama protiv snajperista u crnim čarapama na glavama, zalutali metak je pogodio nju na Vrbanja mostu, koji danas nosi njeno ime.

Prvu dženazu u ratu klanjao sam (kao imam) trinaestogodišnjoj djevojčici Zuhri Lingo sa Paja. Kako se sjećam, bio je četvrtak, april '92. Sjedio sam na terasi kad je kroz avliju prošao čovjek. Saopćio mi je da je jučer u jedan sahat po podne na ulici, kako kaže, od gelera ubijena njegova djevojčica. «Direktno u srce», tvrdio je babo. «Taman se okupala i navalila da izađe na ulicu, kad granata ...» Mislim da je ubijena snajperom. Tako su radili četnici; jedan nišani snajperom, a drugi priprema minobacač. Kad pogodi snajper, eto, dijete u srce!, onda pada granata. Masakr u Ferhadiji ulici gledao sam putem televizije. Ko mi želi vjerovati, nek' vjeruje: prepoznao sam pramenove kose Emine Karamustafić. Vidio sam je jednom da tu čeka u redu za hljeb. To je bio jedini razlog da, kad sam na snimku vidio krvave pramenove kose, pomislim na nju. Čekao sam spisak imena koja su emitirana uz snimku. Pročitao sam njeno ime. To je bila kćerka, jedinica (!) mog dragog prijatelja Harne sa kim sam na Mahmutovcu organizirao SDA i Patriotsku ligu. Naučio je prvim surama u mektebu. Imao sam adet da, kad mi dijete dođe prvi put u mekteb, izgovori šehadet, kao da tada prima islam. Ona je to učinila. Bila mi je veoma privržena, a Harno ju je hvalio i nagrađivao zbog toga što mu lijepo uči ilahije. Ukopali smo je u haremu džamije Hitri Sulejman. Prije nego sam zanijetio dženazu, džematlije su mi rekle da njena majka želi razgovarati sa mnom. «Efendija, kako ćete joj zanijetiti?» pitala me je. «Kao malom žensku«, odgovorio sam. «Ali, efendija, ona je prije nekoliko dana bila dobila prve haljine«, upozorila me je. Zbog stida muslimanke su umjesto fraze „dobiti menstruaciju“, koristile izraz „dobiti haljine“. Po fikhskim pravilima nakon prve menstruacije djevojčica se smatra punoljetnom i dženaza joj se klanja kao „velikom žensku“. Tu svetu gorčinu iskustva prilikom učenja na dženazi-namazu Emini, svrstavam u najjasnije momente spoznaje koga Šejtan, Allah ga prokleo i uništio, želi uništiti. Ubitstvo Zuhre (zvijezde Danice) i Emine (po imenu bošnjačke varijante imena majke našeg Pejgambera, s.a.vv.s.) shvatao sam kao ubistvo majke bošnjačke. U Sandžaku postoji legenda o Emini (baš o Emini !) koju su u onom ratu uhvatili četnici a ona ih molila: «Život vam halalim, obraza mi ne dirajte!» Tako mi zvijezde Danice, Zuhra će pitati čovječanstvo zašto su ubijene: Ona i Emina! Ako Bog da, bit ću im šahid. Ledenice na jemeniji Selim Arnaut ima pjesmu o šamiji čija me slika podsjeti na trenutak dok sam gledao svoju majku i Đulbu u avliji na dan kad su ispraćale Muzafera i Adila u „akciju“. Bili su u Ldv-u Gorana Čišića. Stigao je kurir i oni su oblačili pancire, čizme, šljemove ... uzeli bombe i puške, trudeći se da izgledaju hrabro i ubojito. Međutim, na mladalačkim licima se vidio strah, koji od majki nisu mogli sakriti. Ljubili su se uz suze i dove na rastanku. Oni odoše, a one ostaše, u avliji zgledajući se. Rogljima jemenija brisale su suze. Iza njih je visila jemenija zaleđena na štriku. Na rogljima su joj se uhvatile male ledenice. Posmatrao sam ih sa prozora i prisjetio se njihova prijateljstva.

Moja majka dugo nije imala djece. Više od četiri godine su bile prošle. Od tuge je bila oboljela, pa se prenijelo da boluje „suhu“. Tako su seljaci nazivali bolest koja insanu ne da raditi, lahko ga umara, pa bježi sa sunca leći gdjegod u hlad. A zimi, nevoljna i tužna, dok bi tkala ćilim, zaspala bi, držeći se uz pređe. Kad je bila knja kod Đulbe, mlade koja je bila iz njenog kraja, prela je sa ženama. Mlada je dvorila u budžaku, a žene su okretale tepsiju, pjevale i zagledale mladu. «Ja ću joj ruke knjiti», rekla je moja majka. Mladi je bila ukazana čast od hodžinice. Dok joj je prste knjila bojom hurme, šapnula joj je: «Sjeti me se Đulba». Mlada je samo klimnula glavom. Stiskala joj je prste, nadajući se da će je kna na vršcima prstiju podsjetiti kad bude činila dovu. Muslimani vjeruju da se mladencima prve bračne noći, u đerdeku, ispunjavaju dove. Zato mladoženja klanja jaciju džematile u džamiji, a mlada u zatvorenom čardaku, čekajući ga. Prije spavanja, ili poslije gusula, obavezno klanjaju dva rekata nefile-namaza i zažele od dragog Allaha lijep i zdrav porod, nafaku, i da osabure jedno uz drugo u nikahu koji su te noći sklopili. «Allah dao, ja sam tog mjeseca zanijela svoju Nazu. Allah, pa Đulba. Njena je dova bila kabul», pričala mi je majka. Ne baš toga dana, ali Đulbin Adil će poginuti, a Muzafer će biti ranjen. Ne znam šta je Đulba mislila nad glavom svoga šehida, dok gaje posljednji put gledala na tabutu. Da li se sjetila dova iz svoje prve bračne noći? Moja majka, kad je držala Muzaferovu okrvavljenu glavu u krilu, na bolničkom krevetu u Mačkari, razbirala je po glavi kako bi joj, možda, bilo bolje daje osaburila i da nije toliko željela djecu. «Ako ću se ovako rastajati od vas?!», jecala je pored Muzafera. Dvoje malih su joj umrli, Naza i Zufer. Džemal joj je bio u zatvoru. Mehmed joj je i toga dana bio negdje u „akciji“ u Šeksovom Diverzantskom vodu. Upoznao sam i Gorana i Seksa. Oba su šehidi. Kao i većina mladića, vršnjaka Sametovih i Muzaferovih. Malo ih je ostalo da ih metak nije okrznuo. Za sve njih njihove majke su činile dove, poput Đulbe i moje majke. Naša revolucija nije znala pjevati o sebi. Nemamo nekih umjetničkih ostvarenja o herojstvu naših boraca. To što se pjevalo već je zaboravljeno. Pa i zabranjeno pjevati djeci. Ne znam neko pažnje vrijedno umjetničko djelo koje bi se, recimo, poredilo sa poemom Skendera Kulenovica Na pravi put sam ti izišao majko, pokrštenom u Majku Knežpoljku.. Džemo je ispjevao Srebrenički inferno (silovanoj) Srebreničanki. Nemamo afirmativnog djela u kojem se neko divi Bošnjakinji. Zapravo, već odavno je ta bosanska muslimanka, ili Bošnjakinja, nestala iz literature. Davno su opjevane Hasanaginica, Emina (Šantićeva), pa i (Andrićeva) Fata. Generacija moje majke je preskočena. Kao da nije voljena i nije mogla biti inspiracijom umjetnicima. Ko je odbranio Pridvorce? Letio sam sa Antom Rosom u helikopteru i gledao Pridvorce i Here. Sa nama su bili još neki oficiri, koji su pošli na otvaranje nekog mosta kod Jablanice. Spustit ćemo se u Konjic, a ja sam mislio da ćemo letjeti u Zenicu. Roso je sa Fikretom Muslimovićem bio prvi komandant

Združenih snaga Vojske Federacije. Već je bilo primirje između HVO-a i Armije, i često su vođeni pregovori o povlačenju vojske sa linija. Nekad su vođeni u bazi UNPROFOR-a u G. Vakufu. Roso mi je tvrdio da je dva puta mogao osvojiti Vakuf, ali da to nije učinio bojeći se masakra nad civilima. »Mislim, da je na Makljenu pala Herceg-Bosna, i da ste svi na Vakufu polomili zube, od Praljka, Bobetka, Petkovića, Vas, pa i Tute», prkosio sam mu. Kad je saznao da sam iz Pridvoraca, priznao mi je da su tu bile male grupice veoma hrabrih boraca kojima niko nije komandovao. «Kako mislite da niko nije komandovao?« pitao sam ga. «Nismo ih mogli uhvatiti na vezi, a nikad se nisu ukopavali, tako da je bilo teško ubaciti se u pozadinu radi probijanja klina, što nam je bio cilj u prodoru prema Vranići«. Sjetio sam se Goranovih, Mufidovih, Hodže Ilijasa, Bedrinih i Šeksovih momaka. «Od sve sile samo ste spalili Here! Za njih ste mahsuz formirali brigadu«. Pravdao se da je to vojnički odrađeno i da niko nije ubijen tupim predmetom i hladnim oružjem, već da je sve izginulo u od puščane vatre. «I starica, sa unukom u naručju«, cinično sam mu dobacio. Mislio sam na majku i kćerkicu Mustafe Here. «Ne grize me svajest. Sve sam vojnički odradio. Klanjana im je dženaza na Lugu, ja sam to naredio*. Roso se hvalio da je živio u islamskom svijetu, imao prijatelje muslimane i da do svega, mislio je na rat, između Hrvata i muslimana, nije trebalo doći. Sudbina je htjela da grješkom putujem sa Rosom u Konjic. Jer da nije bilo toga putovanja, ne bih to pričao Fadilu, najboljem prijatelju moga babe, koji je na konjskim saonama preko šume vozio ranjenog Muzafera i plakao. Nekad mi je babo rekao da je Fadil najbolji musliman kojeg poznaje. «Puno je bolji, bio, od mene. A Allah, najbolje zna». Pričao mi je kad je bio sa njim u vojsci u Zaječaru. Neko je babi ubacio u raj liku komad svinjetine, a on ga sa istom rajlikom 'zaždio' u rame. Zbog ovog incidenta sva je vojska morala izići na pistu radi postrojavanja. Pred nekoliko stotina vojnika izašao je komandant kasarne i dreknuo: «Nek' iziđe pred binu ko neće jesti svinjetinu!« Jedan vojnik se probijao kroz ešalone. Svi su gledali u njega. Stao je ispred bine, sam u stavu mirno, pred komandantom. Bio je to Fadil.

«Jest ćeš, druže vojnice!!! I ćaća će ti je jesti!« komandant je zagrmio na njega. «Razumem, druže komandante! Vi pošaljite mome ćaći jedan sanduk i nek' je jide, a ja je jisti neću«, Fadil je smogao snage da odgovori. Zato sam volio Fadila i vjerovao mu. Verovao sam da je svim srcem, dan i noć sa svojim konjima, ne štedeći se, pospan i gladan, pribavljao i radio sve za borce. Kao i svi njegovi vršnjaci: Ragib, Omerica, Sejid, Asim, Hujdur ... «Svak' za svoju revoluciju –ja za Alijinu!«, odgovarao je onima koji su ga odvraćali. Mahsuz sam mu pričao šta misli Roso. Mislio sam da će mu biti drago to čuti. «Ne znam ja ko je odbranio Pridvorce. Neko jest; oni pod zemljom, ili mi iznad zemlje. Linije su nam bile kod greblja«. Pridvorčani su veoma poštovali kosti mrtvih i grobove. Ako bi kopajući našli kost, nosili su je daleko gdje se ne čuje ni horoz ni ezan i zakopavali. Pričao mi je da je Čajdin-hodža, smatran je evlijom i ukopan je u greblju, govorio da će biti kavga na Menjiku, ali da dušmani neće sići u Polje. Menjikje granica Hercegovine i Bosne. Sa hercegovačke strane je katoličko selo Glibe, a sa bosanske muslimansko selo Pridvorci. «Eto, Bože sačuvaj, ovarisali su katilski na Here, a nama nisu mogli ništa». Pitao sam Fadila ko bi još mogao biti taj dobri pod zemljom od kojeg dušmani nisu mogli proći. «Stari su kazivali da udnu greblja ima divojački nišan sa sabljom na livoj strani. Kažu daje to bila divojka šehid». Otišao sam u greblje i među mašetama grčkim, rimskim i bogumilskim pronašao ženski bašluk sa uklesanom sabljom na lijevoj strani. Ne znam da postoji takav bašluk u svijetu sa isklesanom sabljom do srca. Ali i da postoji, to nije jedino čudo u Pridvorcima! Pridvorački šehidi nisu mogli biti ukopani u to greblje. Ukopani su u njivi koju je samo za to uvakufila jedna nana. Njeno ime je, Allahu ekber, Šehida! Ona će biti prvi mejt koji će se ukopati u njenom vakufu. Nakon nje tu su ukopani svi pridvorački šehidi. Ko pod zemljom, ko na zemlji? Možda je bilo kukavički od mene što sam dan prije općeg napada na G. Vakuf pobjegao sa djecom u Zenicu. U petak sam vidio autobuse hrvatskih specijalaca da ulaze u grad. Sutra ujutro (17. januar '93.) zamolio sam Saliha da me vozi i ne pita za cijenu. Vozio me je džaba. U povratku auto mu je pogođeno, granatom, a on će ostati blokiran koliko su trajale borbe za grad. Salih je unuk Hodže Čajdina. Imao je loš imidž u selu. Mlad se „otisnuo u svijet“, puno bekrijao i kafančio. Kao da nije unuk čuvenog hodže zbog kojeg se vjeruje da ni mrtav pod zemljom nije dao dušmaninu mimo sebe. Što Hodža pod zemljom, to unuk na zemlji; Salih je

prvi stao uz grupu momaka, opremio ih i odveo u školu na Borovu ravan na obuku. Zato su ih zvali „Čajdinove beretke“. Kad je Bruno Zorica Zulu, komandant Bojne Frankopana, doveo 80 specijalaca da, po uzoru na Vitez, iznutra osvoje grad, Općinu i MUP, dojavljeno je Goranovim momcima na Borovoj ravni. Hakija Topić, rahmetli, uhvatio je Zulua i svezana doveo pred Čajdina u njegov hotel. «Pustit ću te samo kad ti vojska napusti grad», rekao mu vezanom Čajdin. Bilo je po Čajdinovom. Bruno Zorica Zulu, svjetski probisvijet, postao je pukovnik HVO-a. Bio je u Legiji Stranaca poput desetak hrvatskih časnika, učesnik je Pustinjske oluje i odlikovan za ovakva „herojstva“ po Bosni raznim ordenima. I to tako, kad je srušen most u Donjem Vakufu (aprila 92.), što će biti dugo granica sa četnicima, Čajdin je u svom hotelu zatekao Mladena Naletilića Tutu. «Tebe sam čekao», obratio mu se Tuta. Pokazao mu je novac u aktentašni. Salih je šutljiv čovjek. Ovakve stvari ne voli kazivati. «Pametan», kaže narod za ovakve junake. Ko zna gdje će ga ko sresti. Zaista se sreo sa Zuluom na trajektu. Krio se u autu, dok se nisu mimoišli. 1 ne znam sve relacije po kojima sa dovijao da odbrani Vakuf. Drugi će se ljutiti što ih ne spomenem. Takav je adet ovdje oko herojstva. Bilo je i većih heroja od njega. Tad je Hanefija Prijić Paraga bio numera uno, a kasnije će se istaknuti Pajo. Ali, ja sam sa Salihom, odnosno preko njega, radio sve što sam mogao za odbranu. U njegovom hotelu sve vrijeme je bila smještena policija, samo 3-4 metra od ustaških snajpera. Na koncu, zbog (ne)razumijevanja njegovog hrojstva Salih je trebao biti ubijen u operaciji „Trebević“. Uhapsili su ga sa grupom momaka pod sumnjom da su švercovali pivo i cigarete sa Hrvatima. Tako nešto. Međutim, radilo se o ratu vojne i policijske kontrole punkta u G. Vakufu, koji je u to vrijeme bio muslimanski Šentilj. Zbog toga sam napao Alagića i Alispahića, ne znajući tačno ko vodi akciju i ko je odgovoran za hapšenja; vojna ili civilna policija. Alagić mi je javno prijetio, a njegov logističar Asim Kamber, poslao je potpis 400 Krajišnika koji su se zavjetovali da će me ubiti. Bio je nasporazum sa Alagićem. Nisam njega nazvao „Muslimanskim Rankovićem“, već Alispahića. Ranković nije bio oficir, već policajac. Ali, zbog kritike Krajišnika, koji su dozvolili da se u njihovu kasarnu 7. korpusa privode uhapšeni, zaslijepila ih je mržnja prema meni. Bio sam u Zagrebu kad me je pozvao Šefko Omerbašić, da bi me upoznao, i valjda, pomirio sa Kamberom. 1 pred muftijom mi je prijetio. Kao zadrti i robusni Krajišnik. Međutim, kolo sreće se okreće; Kamber je dao zavjet da će strpati Alagića u zatvor, i to mu je i uspjelo. Ja sam ostao prijatelj sa njim. Iz današnje perspektive, na Salihovo hapšenje mogu gledati kao prodor SIS-a u MUP. U vrijeme hapšenja Saliha drznuo sam se zvati Predsjednika u kabinet. Javio se Bakir Sadović. Zamolio me je da napišem sve na papir, jer za dva minuta Predsjednik ide u Mostar. Tamo su bili Tuđman i Kinkel. Taj dan se pamti kako se „premostio“ Stari most. Alija se ljuljao na visećim daskama, mašući ljudima. Tuđmanu su zviždali. Sjeo sam u tuđe auto i uputio se u Sarajevo. Rekao sam Sadoviću usmeno sve šta mislim o „Trebeviću“. U međuvremenu je Predsjednik tražio izvještaj Jusufa Jašarevića. Bila je to suviše općenita ocjena akcije „Trebević 4“.

«Ovo rade u ime SDA, a niko od SDA ne zna šta se radi. Zar se borci mogu tući željeznim šipkama?!», vikao sam. Vjerujem da sam svojim tekstom, a i usmenom reakcijom, zaustavio „Trebević 4“. Nedavno će Miodrag Simović obznaniti kako je Udba vodila akcije protiv nacionalista pod šifrom „Trebević“. Pod istom šifrom je „odrađen“ i Izetbegović. Navodim ovu pikanteriju da pokažem koliko je Izetbegoviceva policija bila demokratski evoluirala u odnosu na Udbu. Ubrzo se desio sukob Munje i Bakira. Dok se u Sarajevu vodi rat, provincija može odahnuti. Salih je pobjegao iz zatvora i krio se dok se „Trebević“ nije smirio. Story about Nica-ze Zenicu nisam volio zbog zatvora. Podsjetila me je na dolazak u posjetu Džemi. Nisam znao ni ljude. Bila je puna izbjeglica. To je bio grad pijaca; na sve strane narod je prodavao stvari. Ulice su izgledale kao korita rijeka nakon što se bujica povukla i iza sebe ostavila razne čarapende i kućne stvari. Nejra je me moljakala da joj kupim barbiku. Grstio sam se na tuđe stvari, a nisam imao ni novca. Igasin paket, mali galončići džema i jedan grumen odvaljen od „panja“ presovanih hurmi, hvala Bogu da je bio posljednji, nije obećavao da ću moći preživjeti sa djecom. Ipak sam kupio Nejri barbiku; jahačicu sa šeširom. Onda sam morao kupiti i konja, sve skupa 15 mraka. Kad smo došli u sobu, Nejri je pozlilo. Žalila se na glavobolju. «Cim pogledam u barbiku, zaboli me glava i hoću se onesvijestiti. Molim te baba, nosi je iz kuće. Strah me je od nje». Sjetio sam se kad je Hafiz preda mnom liječio djevojku od sihira i uzeo lutku prijeteći joj da će je spaliti, ukoliko mu ne kaže šta rade džini, Allah nas sačuvao od njih, u njoj. Prestrašen tom scenom, uzeo sam bariku i učeći nešto bacio je u rijeku. Osim fotoaparata i pisaćih mašina, nikad nisam htio kupovati stvari na ulici. Bio sam nekoliko dana u hotelu dok sam se razdužio sa Avdićevom grupom. Isplatio sam svoje račune, znajući da bi me Zloćo nekad mogao prozivati. Ostavio sam ga da drma viski dok traje ono Seferovih para, i okuplja stare komunjare. Hamdija Kulović mu je dao papir za štampanje novine, Ibe Vražić obećao dati piliće Domu štampe. Izašao je prvi broj SB sa feljtonom Od Golubića do Delimustafica. U Sarajevu se prodavao, navodno, po 4 marke nacrno. Četiri broja SB, koliko je trajao feljton, izišla su u Zenici. Feljton je pisan uz napomenu, da bi, ukoliko bi se protiv autora feljtona poduzele neke prijetnje radi sprječavanja objavljivanja feljtona, to bio uzaludan posao, jer se tekst i knjiga, koja je bila najavljena, nalazi, kod nekoga u Karačiju. Mjesto izdavanja knjige ukazivalo je na glavnog mentora teksta, Rusmira Mahmutćehajića, tadašnjeg potpredsjednika Vlade. U jednom sam intervju rekao kako je Nedo Sarač, rođak Izetbegovića, išao u Split da od Mahmutćehajićevog brata uzme 30.000 maraka radi finansiranja SB. Ostalo je nejasno da li je preuzeo ovaj novac. Nije preuzeo novac! Pošto je sa djevojkom pobjegao u Zagreb, a zatim u Australiju, Avdić je psovao na njega, tvrdeći da ga je sreo Delimustafić u Zagrebu i zaprijetio mu. Mahmutćehajićev brat je bio jedan od ključnih logističara u Ljubljani, mnogi su ga optuživali, pa i sam Avdić, kao glavnog krivca za pad Jajca, jer, navodno nije dostavio municiju, za šta je bio odgovoran. Pred kraj rata, taj Rusmirov brat je, vozeći se noću sam preko Igmana, zalutao

na četnički punkt u Kotorcu. Nikad nije javno potvrđeno, ali spekuliralo se daje uz nega bilo mnogo novca, i da je razmijenjen za „neke visoke četničke oficire“. Sreo sam Seju Omeragića, koji me je molio za pozajmicu za burek, jer su ga Avdić i Sarač otjerali iz hotela i nisu mu htjeli plaćati hranu. Taj će nas moment sprijateljiti. Ratni drug je nekad značio, možda, najveći stepen prijateljstva. U tom značenju smatram Seju svojim ratnim drugom. Uz Esu Hećimovića, kojeg sam zatekao bez posla, nakon što su mu zabranili Štit, novinu armijskog Press-centra u Zenici, koju je radio sa Miletom Srdanovićem, bio sam siguran da mogu dovoljno napisati tekstova za Ljiljan, koji je kao vjersko-humanitarna novina povremeno izlazio u Zagrebu. Predsjednik SDA Zenica Fuad Džidić predložio nam je da održimo tribinu sa nazivom Sarajevo pod opsadom. Dvorana Pozorišta bila je dupke puna. Još toliko ljudi nije moglo ući, tvrdili su organizatori. 1 Avdić i ja podržavali smo oficijelnu strukturu Armije, napadali samozvane komandante, poput Juke koji je tih dana pretukao Vehbiju Karića i njegovog sina itd. Dobili smo frenetičan aplauz. Faruk Midžić, malo stariji novinar Oslobođenja, koji je spalio blizu 6.000 svojih tekstova, doviknuo je Avdiću: »Pobijedi te hodžica, Avdiću!». Time je htio reći da su ranije razgovarali o meni, da me je Avdić „držao za hodžicu“, i da sam tu noć imao više aplauza od njega. I sam sam to primijetio. Nije teško biti elokventniji od mucavog, nervoznog, pa i neuljudnog Avdića. Ali, on je već bio novinarsko ime, a ja poluanonimus. Midža je bolje znao koliko je Avdić sujetan i koliko ne trpi konkurenciju. Posebno, konkurenciju moje sorte. Grohotom se smijao i glasno dovikivao zbunjenom i pogođenom Avdiću. «I Senad je hodžica, Midža», komentirao sam njegovu šegu. «Kako, bolan?» govorio je krajiški punim plućima. »Završio je 'crvenu medresu“. Njegov reis je, bar „iz bliza“ bio, Nijaz efendija Duraković». Asocirao sam ga na knjigu Nijaz iz bliza koju je napisao Senad. «Ha-ha-ha, tako ste se našli. Par, nema šta?» Baš sam mislio tako kako sam rekao Midži. Avdić je pripadao jednoj mlađoj plejadi komunističkih novinara i crvenog sjemeništa FPN-a. Malo se razlikovao njihov vokabular od Nijazovog. Avdića je neko od hrvatskih novinara u Globusu usporedio sa Dariom Kordićem, njihovim vršnjakom iz „crvenog sjemeništa“. Misleći pritom da im je ponašanje isto, kako u politici, tako u novinarstvu. Temeljna zajednička osobina im je bila ostrašćenost. U provinciji, poput Zenice, lahko je biti zvijezda. Još ako si iz Sarajeva?! Takvima su nas gledali. Kako smo se šutke razišli, obojici je lahnulo. Avdić je išao u 3. korpus igrati „tetris“ i vraćao se hvaleći Đedu, komandanta, kao najmlađeg pukovnika JNA, i budućeg, po njemu, komandanta ARBiH. Sejo se sprijateljio sa Ibrom Purićem, 1<omandantom PL-a, narodnim čovjekom, velikih ambicija bez ikakva vojnog iskustva. Ja sam se okrenuo, meni dobro poznatim, vjerskim krugovima: IZ, Islamskom centru i SDA-u. Skupa smo, dok sam još

vjerovao da ćemo skupa raditi, otišli svi kod Mahmuta Karalića, direktora IC-a i emira 7. muslimanske brigade. Dao nam je uniforme. Avdić je ugovorio intervju za Radio BiH, koji nikad nije emitirao. Navodno je bio kvar na diktafonu. Međutim, mislim daje to uradio po nalogu svojih (in)direktnih veza sa Seferom i Munjom, kako bi provjerili najveću vojnu nepoznanicu – 7. muslimansku brigadu. Zeničke brigade su se do tada bile okušale na Smetovima, u Drivuši, srpskom selu, gdje je PL rastjerala naoružane Srbe koji su se bili ukopali. Bili su u probojima na Igmanu. Jedan od bolje opremeljenih bataljona koji je učestvovao u famoznoj julskoj (92) operaciji Koverat bio je Željezarski bataljon, koji je vodio Hamdija Kulović. Najubojitiji i njatragičniji prodor imala je 7. muslimanska brigada, probivši se do Ilijaša gdje je poginulo 40 mladića. Unutar grada bila je velika kasarna u koju je stigla velika armada JNA iz Slovenije. Njen dolazak u Zenicu prikazivan je na TV SA i Yutelu. Na snimku su se vidjele žene u dimijama kako bacaju cvijeće na tenkove i nude pite i baklave četnicima koji su završili rat u Sloveniji. Komandant kasarne bio je izvjesni Šipčić. Niko zvanično nije pregovarao sa njim o napuštanju kasarne. Navodno je sa njim na vezi bio Mirsad Agić Pirse, koji se bio proslavio skrivanjem dokumentacije regruta iz Vojnog odsjeka. Pirse je, sa grupom SDA-ovaca, upao kasno noću u kancelarije Općine i opljačkao, kao da je banka, svu dokumentaciju, zatim je bacio u kanalizaciju, a neki tvrde da su je skrivali po pećinama. Policija, koju je kontrolirala SDS, proganjala je „pljačkaše“. Izgon Šipčića iz kasarne pripisuje se, također, Pirsetu. Jednog dana pozvao je telefonom četničkog komandanta: «Halo, Šipak», tako gaje oslovljavao. «Ko je?» «Pirse!» Očito su se znali. «Šta je? Šta hoćeš?» «Znaš li gdje sam?» «Kako ću znati?» «Evo me ispod tebe u tunelu». «Kako je moguće nazvati telefonom ispod zemlje?» «Nije moguće! Ali, zamisli da sam dolje. Jer stvarno ispod tebe ima tajni tunel. Napunjen je i letjet ćeš u nebo ukoliko ne napustiš „gnijezdo“.« «Daj, ne šali se. Znaš da pregovaramo«. »Drugarski sam te opomenuo. Pazi šta radiš! Zdravo!«

Šipčić je napustio kasarnu. Negdje na Lašvanskoj petlji konvoj je napala jedinica legendarnog Buze iz Visokog. Pirse je, poput mnogih ljudi koji su imali problema za zakonom, odvažno iskazao svoj patriotizam. Hvalio se kako je bio sa Alijom u zatvoru. Ali, slovio je i kao jedan od Delimustafićevih ljudi. Avdić je to bolje znao, jer se takvih najviše bojao. Kasnije je Pirse slovio kao prohrvatski čovjek povezan sa Grudama, ali isto tako sa četnicima na Palama. Šipak ga nije zaboravio. Iseljavanje Srba iz Zenice, navodno je, u velikoj mjeri, kontrolirala njegova grupa. To su bile samo spekulacije. Hrvatski pandan Pirsetu bio je Holman, lider HOS-a, i jedan do tjelohranitelja SDA-ovog predsjednika Općine Besima Spahića. Zbog nedostatka povjerenja, zatim političke i sigurnosne kulture, vojnog neiskustva, muslimanski glas je bio molećiv ili vjerski zapjenjen. Procese u gradu su kontrolirale i pratile druge skupine. Pojavljivanje crnih uniformi ispred Hrvatskog doma, te formiranje i imenovanje HVO brigade Jure Francetić, po čuvenom ustaškom zapovjedniku, bio je ključni moment iseljavanja Srba. Kasnijom koncentarcijom mudžahedina njihovo iseljavanje je uglavnom završeno. Reklo bi se mirno. Navodno je pop u dobrotvornom društvu „Pokop“ dijelio kantice sa mašću i eurokremom ispod čijih poklopaca su bila „uputstva za vezu“. Izlazili su preko Busovače, Žepča i negdje kod Zavidovića. Na press-konferencijama su se svađali Đidić i Kordić, HDZ i SDA. Drugih stranaka nije bilo. Zenički mediji, poput NTV ZETEL, prenosili su cijele Kordićeve press-konferencije. Novinari su, još, mogli ići u Busovaču.Ja nisam smio, te sam platio Lejli Sarajlić, urednici Naše riječi, da mi uradi intervju sa Kordićem. «Pozdravio te je Kordić i rekao da slobodno dođeš», rekla mi je dok mi je predavala otkucan intervju. Nisam joj vjerovao za pozdrav od Kordića, a nimalo mi to nije činilo kompliment. Kako bi on znao ko sam ja?! Znao sam da Alijini logističari imaju kontakte sa njim na Tisovcu. I ako me je Lejla predstavila kao Alijinog čovjeka, možda je stvarno i Kordić želio kontakte sa mnom. Grozno, koliko god bilo nužno. U ustima mi je odzvanjala fraza „oni su realnost“, kao izlika Alijinim političarima što uopće komuniciraju sa Šuškovim pulenima.

U tome će Ramazan. Prvi u ratu. Hrana nije bila skupa, posebno meso. Slao sam tekstove za Ljiljan, pozajmio nešto para od Enesa Begičevića i smirio se sa familijom. Mirzeta je zatekla svoje Kljucane koji su joj prepričavali golgotu. Ostala joj je sestra u Ključu i puno je patila. Emini su počeli rasti obrazi kakvi su bili kad sam ih poljubio na Željezničkoj stanici u Sarajevu 17. aprila '92. Kupovali smo drva u vrećama od izbjeglica. Birali smo žene u dimijama koje su Eminu podsjećale na nenu. Najčešće su to bile Jajčanke i Krajiškinje. Na teravijama je bilo mnogo klanjača. Jednom je jedan mladić, usred gužve i vrućine, uzviknuo: «AAAJ!». Ne znam kako hodža nije prekinuo namaz. Bio je u Keratermu i to gušenje u džamiji u njemu je izazvalo podsvjesni jauk kakav je puštao u logorskoj sobi, bez zraka i nabijenoj ljudima.

Noćas brate jemin daj! Bilo je mnogo „javnih iftara“. Ne volim se iftariti izvan svoje kuće. Ali sam otišao na iftar u 7. muslimansku za 17. noć ramazana – Lejletul-Bedr. To je noć islamskih heroja i njome se obilježava prva pobjeda muslimana. U njoj su muslimani bili desetostruko slabiji. Smatra se daje to jedina bitka u povijesti čovječanstva gdje su se meleci borili na strani muslimana i daje i njih nekoliko poginulo kao šehidi. Nije bilo boljeg povoda za borce 7. muslimanske brigade da te noći daju jemin. Jemin je arapska riječ izvedena iz riječi iman, što znači vjera. Dati nekom vjeru ili zakleti se nekom ne vjernost, trebala bi značiti ova riječ. Ja je pamtim od svoje majke kad bi reci nekom od nas: «Dajem ti jemin da ćeš platiti«. To je značilo da je rekla svoju posljednju, i bilo bi po njenom. Ne znam koliko je brojala boraca 7. muslimanska. Možda tri hiljade. Sportska hala na Bilmišću bila je dupke puna. Klanjala se skraćena teravija, učili se odlomci Kur'ana, ilahije, Emir je držao govor, horili su se tekbiri, a onda je istrenirana vojska stala u ešalone. U zelenom turbanu, tako da mu se lice jedva vidjelo, mladi oficir Šerif Patković stao je pred emira Karalića i raportirao snažno i otresito, podvi kujući: «Tekbir!!!», «AlIahu ekber!!!» uzvraćeno je hiljadama puta snažnije. Mislim da sam bio izgubio svijest. Kažu da su srsi po koži i kosi koji obuzmu čovjeka nakon iskazanih emocija prilikom vjerskog ushićenja i zanosa, tragovi meleka, koji u tom trenu zijaret učine insana: Mene je tada opahlo hiljadu meleke sa sedamdeset hiljada krila i to u jednom naletu koliko traje kratki treptaj oka. Tekbiri se kod nas uče prilikom mevluda, klanjanja bajrama, ispraćaja hadžija i slično. To su tihi, polagahni, poluplačljivi tekbiri. Godinu kasnije, stat ću za istu govornicu i reći mudžahidima 7. muslimanske daje „tekbir“ bijela atomska bomba od koje drhte dušmani islama. Naime, obrazložio sam da atomsku, kao ni hidrogensku, pa ni nuklearnu bombu, od kojih drhti čovječanstvo, nije smislio muslimanski um, jer mu to nije svojstveno. Takve bombe su iz(um) mušrika. Odlika mušričke ideje je da se brani kopljima i bombama. Podsjetio sam na sliku „šume kopalja Ebu Leheba“, najljućeg neprijatelja Poslanikovog, s.a.s.. A zatim podsjetio na priču o Karunu, osiljenom Firaunu, koji je strijelom pucao u Boga. Takvu silu srušilo je krilo mušice, kakao pjeva Rumi. Htio sam reći da je prirodno četnicima da se pouzdaju u svoje naoružanje, i da je jasno zastoje muslimanima uveden embargo, ali niko ne može razoružati muslimansko srce koje kliče tekbire od kojih drhte četnici, više nego muslimani od njihovih bombi. «Tekbiiir!!!» «AlIahu ekber!!!» Prolomilo se salom. Opet sam bio presječen i ispred mene je bilo samo zelenilo.

To je značilo da su razumjeli kur'ansku priču o Karunu. Smatrajući se liderom čovječanstva, pa i Bogom, bio je ljubomoran na vijesti da postoji Tvorac Zemlje i nebesa. Uzeo je veliku pticurinu, svezao joj nosiljku za noge, a ispred kljuna zakovao komad mesa koji je mamio pticu da ga vine u visine. Kad je vidio da je ptica „mitila nebu pod oblake“, odapeo je strijelu. Zaista se strijela vratila sa okrvavaljenim vrškom. Prema mnogim hikjajama, Bog je dao ribu da je pogodi strijela i zato je riba halal nezaklana. Karun je umro pošto mu je mušica ušla kroz nos u mozak. Kur'an voli da pokazuje primjer mušice, tog sićušnog Božijeg stvorenja. Još ni danas čovječanstvo ne posjeduje sistem radara kakav ima pauk u svojoj mreži. «Sva sila ljudska u odnosu na moć Božiju ne može se nositi ni sa mušicom«, poentirao sam govor. I sam sam vjerovao u ono što sam govorio. Bezrezervno! Zato sam skupa sa mudžahidima 7. muslimanske dao jemin da ću se boriti. Kada je grupa od dvadesetak mladića u bijelim uniformama, i bijelim mahramama na glavi, sa zelenim povezom na čelu, na kojem je harfovima bilo sipisano: la ilahe illellah Muammedun Resulullah; te puškama priljubljenim rukama uz prsa, utrčala strojevim korakom u salu, tiho a snažno, uz udar desne noge u patos, po taktu strojeva koraka, izgovarala: „Ailah!“, stanka, „Allahl“, stanka, „Allah!“, bio sam s onu stranu ovosvjetskog, išao po bridu Si rat ćuprije, stupao po taktu koračnice, osjećajući huku talasa koji se odbijaju od obala Ahreta, i u kovitlacima vraćaju prema meni da me progutaju, da nestanem u njima ...! To je bila „Gerila“, udarna jedinica 7. muslimanske. Formirao ju je, kako sam kasnije saznao, Pilot, turski oficir bošnjačkog porijekla. Izvjesni Pekić. Poginuo je 14. aprila u napadu na HVO kod hotela Rudar. Pričalo se da je koračnica, po čijem taktu je stupala gerila, uzeta iz Mehtera, koračnice turske voske. Mislim da se radi o Fatihovom maršu kojim je njegova vojska umarširala u Islanbul, a vala i u Sarajevo. «O, Bože, evo vojske, sa kojom ću, ako Bog da, uz ovaj marš u marširati u Sarajevo!», šaptao sam u sebi. Ne mogu vjerovati da je u tom trenutku u toj Sali neko mislio drukčije od mene. A da su čuli priče i znali o Sultanu Fatihu, kojim sam bio opsjednut otkad su ozuhurile četničke brade i kame, kraja nam ne bi bilo... Iste bismo noći krenuli na Sarajevo. Kada je Sultan, šetajući po divanu u Edrinama, razmišljao da li će umrijeti a Carigrad neće osvojiti, njegova vojska već je bila u Rumeliji, a zidine Carigrada ostale usprav, i kada pozitivan odgovor nije mogao dobiti od svih vezira, na um mu je pala ideja da pita za savjet nekog pobožnog učenjaka. Raspitao se ima li takav u njegovom carstvu. Odgovor je stigao da bi to mogao biti Hajdar dede, skromni sufija iz Ankare. Poslati su telali, konji su se mijenjali, a oni nisu zastajali do sela u kojem je živio Hadar dede. Našli su ga u bašči kako kopa bostan. Kokad je znao zašto su došli, rekli bi derviši, musafire je poslao kući da se odmore, dok se on preobuče. Krenuo je sa njima na put. Kako se kočija primicala Edirnama, Sultanu je srce zalupalo snažno i javljala se žudnja da vidi lice čovjeka kojeg vode. Po tome je zaključio da je ovarisao na traženu osobu. Ni časa se nije časilo, Hajdar dedu su uveli na divan. Sultan mu je ponudio svoje mjesto. Hajdar dede je odbio, rekavši daje to samo mjesto za Sultana. U tom

priknadanju gdje će ko sjesti i ko će kome veću čast iskazati, bez kucanja u zvekir, upala je posluga noseći tek rođeno dijete u naručju. Za takav muštuluk se ne kuca ni Sultanu, a i nisu smatrali da ga posebno ometaju u razgovoru sa nekim dedom. »Muštuluk, dobi li ste sina, Padi Šahu», uzvikivali si dvorjani. «Hvala Allahu, ali nosite sad to dijete odavde», odbio ih je Sultan, na opće zaprepaštenje. «Dajte meni to dijete«, pružio je ruke Hajdar-dede. Uzeo je dijete u naručje i na desno uho proučio Muhamedi-fethiju: «lna fetahna leke fethan mubina ... Evo ko će osvojiti Carigrad», uzvikivao je Hajdar-dede, ninajući dijete na rukama. To je bio Mehmed Fatih. Ime je dobio od riječi feth, što znači pobjeda. Tako će i biti, Fatih će, haman kao golobrad mladić, poput mnogih koje sam vidio u „Gerili“, jednog utorka osvojiti Carigrad i dati mu ime Islam-bul, Cvijet islama. Znao sam i to, što mi je bila čast, da je Hasan, janičar koji je prvi pobio zastavu na zidine Carigrada, bio Rumelijac, sa Balkana. E kad se bitka utihla za tri dana, osvanuo je petak i trebalo je klanjati džumu. Na poljani ispred crkve Aja Sofije, postrojila se vojska u safove. Nakon hutbe Šejh je pokazao da Fatih pređe u mihrab. «Tvoje je, Sultane, da klanjaš prvu džumu». Fatih je stao prema zidu, na stranu za koju se smatralo daje pravac kibli, zanijetio i malo zatim spustio ruke. Opet je nijetio i opet spustio ruke. Tek treći put, nakon što se malo pomjerio, nastavio je klanjati. Sufije tvrde daje i ovo pokazatelj da je Fatih bio evlija, i da je zanijetio tek kad se pred njim rastupio duvar i ukazao Bejtullah. «Gdje sam ja to bio?» pitao sam se dok pokušavao zaspati?! U ušima mi je samo odjekivao eho ilahije: Noćas brate jemin daj! Oči su me boljele i žudio sam za suzama. Pustio sam ih da mi kvase lice. Volim plakati u samoći kad niko ne vidi. Nešto od ove atmosfere napisao sam u Ljiljanu sa naslovom Noćas brate jemin daj!

Zeleni meci Bio je Bajram kad mi je stiglo nekoliko brojeva do Zenice. Prišao sam Karaliću i pokazao tekst. Bio je zadovoljan. To je prvi tekst o 7. muslimanskoj brigadi. Napisat ću ih još. Pratit ću ovu brigadu, savjetovati njene komandante, braniti je od tračeva, praviti intervjue, uživati u njenim smotrama, plakati za njenim šehidima. Jedan od takvih tekstova je bio: „Samo Allah može poslat jaču vojsku“. Zapravo, u tekst je Džemo umetnuo nekoliko pasusa koje je čuo od Asima Korčića, prvog komandanta 7. muslimanske. Ali, u biti

tekst je moj, jer sam Džemi, da bih mu razgalio srce, pričao dugo o utiscima, a koje nisam objavljivao, te mahsuzile poslao tekst za njegovu dušu. „Zeleni meci“, koji se spominju u tekstu, kao i priviđanje četnicima hiljada mudžahedina, neke magle ili kiše, koje bi se pojavile u borbama, sve je govorilo o nadnaravnim situacijama koje su ukazivale da je Allah na strani takve vojske. Neki su mi zamjerali i ismijavali, moje tekstove sa „zelenim mecima“, poput Mujkija opijenog hasedom. Nisam bio čitao knižicu „Allahovi znakovi u Afganistanskom ratu“, ali u njoj ima mnogo sličnih stvari. Zato sam ranije slušao priče o živčičkim šejhovima koji su mlatili koprive štapom ispred sebe, a kad su se vratili askeri sa fronte sa Rusima, kad su haman bili zauzeli Istanbul, pričali su : «Da ne bi Šejha, koji dođe i sve ih sabljom pokosi...?!» Ljudi su u jesen 94. vidjeli oblak nad Zenicom na kojem je pisao šehadet. Razumijem one koji ne mogu shvatiti nadnaravne pojave, ali više, ili bolje razumijem one koji su vapili za nadnaravnom intervencijom, kad sva svjetska sila neće da intervenira, za spas muslimana. Razumijem i one koji kritiziraju „indijsko-fakirski“ imidž islama, koji se bio etablirao od tog vremena u srednoj Bosni. Upravo takvu reakciju na tekstove o 7. muslimanskoj doživio sam od muslimanskih starica, za koje je Gazalija rekao da imaju najveći iman. Bio sam u 7. muslimanskoj kod Halila Brzine. Nisam baš precizno mogao odrediti njegovu ulogu ili funkciju. Bio je naka veza između emira, komandanta i logističara. Pošto je nekad u Željezari slovio kao kadrovik, ekvivalent u vojsci je bio personalac. Doimao mi se kao glavna sklopka unutar cijele strukture brigade. Držao sam ga na oku, ali i za prijatelja. Rodila mi se Esma. Trebao sam zakalati kurbana, te sam Brzinu zamolio da to obavim u Sedmoj. Halal bilo, tako i učinjeno. Dok smo sjedili u kancelariji, ušao je kurir, moj Halifa, sa jednom kesom. U kesi su bili vuneni čarapi, džemper, i druga odjeća. Kazao je da je to poslao Predsjednik za borce. U kesi je pisala poruka da je Predsjednikova sestra čitala teskt (Samo Allah može poslat jaču vojsku), prenesen iz Ljiljana u Preporodu, i osim dova koje čini za te borce, šalje svoj skromni pekšeš. Bio sam ganut. Da joj Allah ukabuli njenu vjeru i hizmet islamu. Takve muslimanske starice – nene sretao sam na Igmanu, protjerane iz istočne Bosne, loše odjevene u dimije, i same promrzle, plele su čarape borcima, i gladne i ponižene, gulile krompire. Hem što ih je svako ko bi stigao ujedao za srce, o tom dušmanskom ujedu za srce govori cijela knjiga, ni njihovi muslimani nisu baš hajali i poštovali ih u onoj mjeri u kojoj su zaslužile. Tako mi je, baš na Igmanu, prišla nena, vršnjakinja moje majke, skupa su išle na hadž, i upitala za majku. Ostala je sama. Njeni su se razbježali po svijetu. Znao sam joj familiju, ugledne muslimane, koji su živjeli i snašli se u srednjoj Bosni. Čudio sam se kako ne ide kod njih. Zašto živi uz vojsku, crnčeći u kuhinji, da bijela, haman spirine i korice hljeba, i spavala na daskama, a pokrivala se humanitarnom dekom. Njen jedan potomak koga je ninala u naramku bio je „budža“ i moj prijatelj. Smučio mi se, da ne zna za nju. I ona je nekad bila bogata, lijepo se nosila, dolazila u Sarajevo. Mlađe žene, makar i izbjeglice bile, nosile su trenerke i hlače. Nene to ne mogu obući na sebe. Da im je bilo dimije đe naći.?! 0 kako smo ružno ispratili te naše plemenite starice?!

Možda će mi biti umanjeni sevapi pošto otkrivam da sam jednoj grupi izbjeglica cijelog Ramazana plaćao somune u pekari za iftar. Te grupe su se, dok je Ramazana, sjetili još samo jedna humanitarna organizacija za 27. noć i Bajram. Svijet se puno žalio na raspodjelu muslimanske humanitarne pomoći. «Ko će gladnom biti pravedan«, mislio sam. Ali, niko ne može poreći da je u to nemilo vrijeme postojala neka povlaštena grupa, ili stalež. Bilo im zapalo, a, vala, malo kasnije, i prisjelo. Kad me je pozvao na kahvu šef jedne islamske organizacije, pitao me što ranije nikad nisam dolazio. «Ovdje nema moga haka, hvala Bogu«, odgovorio sam. Dao mi je kalendar i komplet kaseta Kurani-kerima. To je sve što sam uzeo od humanitaraca. Iskreno, imao sam dovoljno. Moja se čeljad nisu napatila. Ali, kad sam prvi put od evropskih stranaca dobio mandarinu i bananu, Eminaje htjela oprati i zagristi bananu. Nije znala da se guli. Zapravo, uopće nije znala staje banana. Nije bila gladna, ali je žudila za voćem i slatkišima. Upoznao sam djecu koja su bila gladna i željna hljeba. Sin Nejrine učiteljice, kojoj smo dali brašna, veselo je skakutao dok mu je mama pekla hljeb. U mom komšiluku, kad sam stanovao na Jaliji kod tete Elze, bilo je svih nacionalnosti. Prvi komšija Duško, jednog dana se odselio sa kamionom HVO registracije. Jednoj Srpkinji, kat ispod mene, muž i sin su pobjegli preko Zavidovića. Dobila je infarkt i umrla čekajući vijest da su živi stigli u Prijedor. Za nju su, kako mi je rekla, za rat krivi Kohl i Papa. Ostala je familija Crnogoraca i Nejra se družila sa Bojanom. Muslimanske djevojčice su joj zamjerale, prijeteći da neće sa njima ići u džamiju. Davao sam im hranu, a kasnije su preko mene dobili i novac od tetke iz Njemačke. Jednu noć me Bojana pozdravila sa prozora: «Akšam hajrullah!» «Sine, nemoj ti mene pozdrvaljati tako. Ti svakog pozdravi sa dobar-veče!» Vjerujem da je time htjela iskazati simpatije i zahvalnost prema meni. Svako zlo udara na najslabije.

Dok je na frontu bila relativno čista situacija, u gradovima je eho rata nagrizao život. Taman posla da sam mislio o multietničkom društvu i da sam reagirao iz političke kulture o suživotu na ljudske sudbine. Reagirao sam po instinktu kao svako normalno biće. Tako mi je Mladen Pikulić došao sa molbom da mi proda slike, jer sa trudnom ženom muslimankom želi napustiti Zenicu. Pikulića nisam poznavao do Zenice. Poveo ga je Avdić kao vrsnog fotografa iz Oslobođenja. Čak su skupa i stanovali. Kupio sam mu slike, „k'o fol“, da bi mu dao za kartu. Nakon sukoba HVO-a i Armije aprila 1993. Avdić je rekao Sabi da otjera ustašu iz stana. Daje bogdo Mladen ostao u Bosni, a on ...? Pa, ni tekbiri, koji su se prolamali gradom uz dječiju graju, kao i na kupalištu u rijeci, nisu slutili dobru. Ni za muslimane, ni za nemuslimane. Muslimani su, kako su ih brzo naučili, tako ih još brže i zaboravili. Poplava mediokriteta, neobuzdanih i neiživljenih besposličara harala je gradom. Grstio sam se od takvih. Nisam vidio, ali sam čuo da su maltretirali žene u kraćim suknjama, naprimjer. Avdić će to dići na gebelsovski nivo, tvrdeći da su im pucali

rafalom među noge. Neuredni uniformirani mladići sa lošim autima bili su glavni momci u gradu. Organizirane jedinice kriminogenih namjera nisu nikad tako transparentno djelovale na ulicama. Pare nisu bile pare, već bonovi iz Željezare. A moglo se za njih kupiti sve. Knjige nisu bile knjige, a više ih se štampalo nego štruca hljeba u jednom danu. Nikad ih nije zafalilo, a hljeba bi nestajalo. Nažalost, ostat će u sjećanju samo da je bilo hurmi i knjiga koliko se htjelo. Uvrjedljivo, ako hurme asociraju na Arape. Ali kako su mogle hurme stići u Zenicu, moglo je stići i brašno. Nikad nigdje na svijetu kila brašna nije bila 30 maraka, kao tad u Zenici. Vidio sam glavnog koordinatora svih islamskih humanitranih organizacije na djelu. Kad je prvi put Predsjednik došao u Zenicu, cijeli dan je primao delegacije u hotelu Interkontinental. Ja sam trebao biti sa njim u 6 sati popodne. Došao sam ranije. Stajao sam pred salom čekajući da me neko pozove. Mislio srna daje neki važan sagovornik unutra i da ću duže čekati. Izišao je Predsjednik. Nikog nije bilo sa njim. Pozvao me je unutra i brzo smo završili razgovor. Boljele su ga noge. Žurio sam što prije otići od njega. Pred vratima je stajao gospodin koordinator humanitranih organizacija. Sahat vremena je kasnio predsjedniku na sastanak! Koliki je, u taj nevakat, bio taj čovjek?! Ili, kakav je uhljup organizirao hranu do usta muslimanske sirotinje?! Dobro nismo svi pocrkali! A džip?! A brada?! To se moralo imati! Srećom, imali smo Emira Polju i Idriza Karamana, koji je vozeći kamion prema Jablanici iz Švedske ugledao prvu munaru i poviknuo tekbir. Od uzbuđenja je dobio lakši moždani udar. Pa i njegova punca Sulju Ćupriju, kojeg sam jedno zimsko jutro zatekao na Lopatici dok mu je šleper visio na brini. Haman šlagiran vozio je kamion iz Švedske. I njima slične... Edah Bećirbegović, predsjednik Merhameta, blago njemu, nije odlikovan nikakvim ratnim priznanjem. Trag tinte i slast hurmi Koju knjigu pamte muslimani, a vala i nemuslimani, u Bosni, od miliona štampanih knjiga iz tog vremena?! Sjećam se nadahnutog govora Hilme Neimarlije na jednom susretu sa nama novinarima u hotelu. Pričao je o Španiji i knjigama, posebno romanima i poeziji, koju su muslimani napisali u tuzi za Španijom. Ganut do suza pitao se sluti li dobru tolika ljubav našeg naroda prema Bosni. Ne znam ko sve nije citirao riječi majke muslimanskom borcu dok je plakao za Španijom: «Plači ko žena, kad se nisi znao boriti muški*. Ko sve nije, i kad se nije, citirao plemeniti Kur'an kako je tinta učenjaka ravna krvi šehida. Gdje je trag te tinte učenjaka iz tog vakta zeničkog? Ko se smije drznuti uspoređivati je sa krvlju ljudi, smatra li ih šehidima ili ne?! Do danas se povlače samo dva naslova: Kako ispraviti naša shvatanja vjere i zašto? , od Imada el-Misrija, i „Upute muslimanskom borcu“, od hfz. Halila Mehtića, tadašnjeg muftije. Prvu sam čitao. Nisam je ja napao, ali to su učinili refentniji alimi od mene, Enes Karić i Džemo. Karić je prvi napisao tekst: „Šta nam rade iza brade“, a Džemo je pisao feljton u nastavcima: „0 mezhebima“. Mehtićevu knjižicu nikad nisam vidio. Valjda nisam bio borac. Tek, čitajući optužnicu Amira Kubure, upoznao sam njen sadržaj. Danas se tvrdi da je objavljena u enormnim tiražima. Da se, bogdo, kupilo brašna za te pare! Ako postoji neke vrijednosti u slovima iz tog vakta, to su novine koje su, u veoma teškim uvjetima izlazile i štampale se u Zenici. Najbolje stvari, ipak je napisala grupa koja je došla iz

Sarajeva, zajednički štampajući Ljiljan i SB. Vrijedi spomenuti i Štit, Oslobođenje, PL, Livu, Našu riječ i Preporod. Imali smo relativno dobar radio. Televizija je kubrila sa strujom, a NTV Zetel je muljao sa parama i humanitranim donacijama. Takav joj je nekakav i rasplet danas. Međutim, Željko Licner je ispod žita radio potpuno drugi biznis. Kad sam ušao na sprat RMK, gdje su bile smještene humanitarne i vjerske organizacije, po personalnom sastavu su mi tuknuli na „panj hurmi“ koji je Muharem cijepao na komade. Za mene, kao i sve Bošnjake, hurma je predstvaljala svetu mivku. Jeli smo je rijetko i samo u posebne vjerske sohbete, i iftare. Sastav je bio potpuno iz pokreta imama, njihovih lidera i njihovih simpatizera. Pošto sam bio jedan od najeksponiranijih protivnika Pokreta imama i Saliha Čolakovića, nisam bio dobro došao. Ostali su neki animoziteti zbog svađa. Ali, oni su bili pobjednici i dominirali su vjerskim životom. Sa Karalićem se, naprimjer, prije nisam ni pozdravljao. A, sad, u ime toga stoje obukao uniformu, prihvatio sam ruku i iskreno želio suradnju. On je završio fakultet u Medini i bio profesor hadisa u GHM. Mehtić je bio na vrhuncu svoje karijere i moći, naravno. U istom kabinetu boravio je i Hasan Makić, bihaćki muftija, koji je bio preživio logor. Nusret Isanović je vodio Preporod. Njihov lider, a oficijelno v.d. predsjednik Mešihata Salih Čolaković, bio je u Splitu. Još u Sarajevu sam vidio snimku kako klanja sa borcima na Smetovima. U Sarajevu je bio pokrenut postupak za smjenu reisa Jakuba Selimoskog. Bio sam član tog „tijela“ koje ga je trebalo legalno smijeniti. Ali, i zadao sam mu najteži udarac. Pošto je bi pobjegao „Kukanjčevim avionom“ iz Sarajeva, da bi se nakon tri mjeseca vratio sa Izetbegovićem u avionu, došao je na press-konferenciju. «Kako Vas nije stid doći pred muslimane, nakon što je ovdje bez Reisa klanjano 60.000 dženaza?!» Dugo je šutio prije nego je progovorio. Nije važno šta je rekao; da ga nije stid, da je radio za muslimane, da nije pobjegao. Pored njegove rezidencije granata je raznije Nijaza Šukrića, profesora FIN-a, njegova sina Muhameda i Tenzilu, kćerku reisa Naima Hadžiabdića. Šukrićeva žena ne može ni danas pogledati u svoje ruke kojima je kupila rastrgano tijelo svog Muhameda. U tim momentima sam osjećao, da sam reis, da bih namjerno išao pod granate da me ubiju, jer bi u svijetu, od koga smo vapili pomoć, ta granata i to ubistvo najsnažnije odjeknulo. Selimoski je bio na prijemu kod Izetbegovića i požalio se na moj napad. «Što ga nisi pitao gdje mu je brat?» dao je svoje mišljenje Izetbegović. Džemo je tada već bio na putu da realizira jednu od najvećih donacija za muslimane. Ali, Izetbegović o tome nije bio upoznat. Njegova, razumljiva, kritika na Džemin odlazak bila je izraz paničnog bjekstva nekolicine njegovih suradnika. Mada mi se Ismet Kasumović požalio kako ne možemo promovirati svog komandanta odbrane grada: «Jer, eto, i Džemo je otišao!« smiješna mladomuslimanska nostalgična fikcija! Samo nekoliko dana nakon smjene Selimoskog sa mjesta reisu-1-uleme, ispostavit će se da sam bio u pravu. Zagrebački Danas objavio je intervju sa njim naslovljen Izetbegović je kriv za rat. Kad sam dobio novine u ruke, faksirao sam intervju u njegov kabinet. Danas je u to vrijeme bio naklonjen Tuđmanu. A pošto su ga finansirali Abdićevi medijski demijurzi od Zorana Milanovića, Armina Pohare do Ahmeda Žilica, tadašnjeg šefa Abdićevog l«abineta u Esplanadi, ta je novina bila najviše njihovo glasilo. S početka samog rata Selimoski je primao Abdića kao člana Predsjedništva. Selimoski je bio i predsjednik Fonda za pomoć BiH, te,

mislim, predsjednik Upravnog odbora Vakufske banke. Tvrdili se da je bio uvezan u lobi Ante Markovića, preko Vlade Kambovskog, te su ga vjerske strukture u Sarajevu optuživale za odštetu IZ za nekoliko miliona maraka. Kako će se kasnije ispostaviti posjetom Saliha Čolakovića, smijenjenog predsjednika Mešihata IZ-e, Velikoj Kladuši u vrijeme Abdićevog proglašenja autonomije, vrh IZ-e koji je izabran uoči samog rata bio je naklonjeniji disidentima iz SDA nego Izetbegoviću, odnosno legalnoj vlasti u Sarajevu. Krajiške hodže su ga gađale tespisima u džamiji. Ramiz Dreković, tadašnji komandant 5. korpusa, pričao mi je da ima vrlo kompromitirajuće kasete snimljenih razgovora Čolakovića i Abdića. Znajući sve ovo, očekivao sam unutarvjerske sukobe po toj osnovi. To, svakako, nisu znali oficiri u korpusu, a SDA-ovi trubači samo su svoje trube prinijeli njihovim ušima. Malo se visočka politička i vjerska elita distancirala i bila je bliža oficijelnom kako vjerskom, tako i političkom rukovodstvu. Zenica je bila zakaparena i rezervirana. Pošto su Pokret imama vodili ljudi školovani u arapskom svijetu, optužujući tadašnje rukovodioce IZ-e za laicizam, pa i komunizam, kao i tadašnji studenti po arapskim zemljama koji su studirali i govorili arapski jezik, potpuno su se bili infiltrirali u humanitarne islamske organizacije. Uz pomoć takvih relacija bili su zadobili veliku moć. Sklopka preko koje su sve relacije pravljene i realizirane prema Bosni bila je u Zagrebu. Sjedišta svih većih humanitranih organizacija bila su u Zagrebu i odatle su rukovodili svojim filijalama u Bosni. Tako se iz Zagreba moglo kontrolirati ljude i novac koji je dolazio iz arapskog svijeta. Ne samo oružje, naravno. Zaneseni svojim ambicijama unutar bošnjačkog korpusa, ponajviše unutar IZ-e, ovaj lobi i da je imao više političke kulture i sluha, nije shvatao, osim pojedinaca, koliko rade protiv interesa muslimana, odnosno za Tudmanovu politiku. Sam sa sobom, bez prijatelja i savjetnika, strahujući za svoju familiju, smišljao plan kako demontirati, odvratiti i preusmjeriti sve ove opasne energije koje se napajaju iz Zagreba. Novinarstvo će mi biti u drugom planu, ili samo sredstvo za preživljavanje i političku borbu. Sebi sam pripisao misiju sprječavanja rata među muslimanima i u tome sam, ako Bog da, uspio. Razaznao sam sve poluge moći; vojne, vjerske, političke, finansijske i humanitrane. Načelnik Općine bio je Besim Spahić, orijentalist, čije porijeklo govori o vrlo uglednoj i poštenoj hodžinskoj lozi. Jedan od čuvenih pobožnjaka ovog kraja, koji je umro na sedždi, bio je negov dedo. Bio je odan Izetbegoviću, ali politički nemušt i nepreduzimljiv. Nije zloban čovjek i stoga je završio svoj mandat bez teških gafova. U to vrijeme, sebi je bio dao za pravo pisati svim predsjednicima svijeta, od Khola do Clintona. „Bilo ga ponijelo“, što bi rekli obični ljudi. Zamalo, kao takav, nije prešao u sam vrh SDA. On je, zbog dobrih odnosa sa prvim komandantom TURKBAT-a uspio dobiti mjesto ambasadora u Ankari, a zbog arogancije prema borcima bio je izviždan na stadionu. Ipak će se sve to zaboraviti i na posljednim izborima će predvoditi pobjedničku SDA. Predsjednik SDA bio je Fuad Džidić. Navodno gaje Pirse doveo u stranku. Mladi profesor marksizma, prilično elokventan, pun energije, bahato je rasipao svoju političku pamet. Upoznao sam ga preko Ese Hećimovića. Skupa su pisali knjigu Robija šutnje. Zbog prijateljstva sa Esom bio sam mu naklonjen. Želio sam ga podržati. Da sam znao da ima relacije sa Rusmirom, ne bih mu se obratio, sagledavajući ključni problem vojno-političkih odnosa u gradu. Saznao sam da je bivši zamjenik ministra odbrane Jerka Doke, koji je pravio velike probleme zbog mobilizacije, postavljen za oficira sigurnosti u Korpusu. Slovio je kao

KOS-ovac. Rekao sam to Džidiću. Bio je zabezeknut. Pitao sma ga ima li prijedlog. Ostao je nijem. Čuo sam za Ramiza Dugalića, oficira JNA, koji je bio šef sigurnosti za 5. armijsku oblast JNA u Rijeci. Navodno je osiguravao čuveni sastanak predsjednika Milana Kučana, Franje Tuđmana i generala Blagoja Adžića na Brionima, kad je dogovoren kraj rata u Sloveniji. Ne znam koje pozvao Dugalića u Sarajevo, i postavio ga za šefa sigurnosti 3. korpusa. Nisam ga bio prije kontaktirao. Poslije ćemo nekad sjesti na kahvi, a on će mi pričati u fantastičnoj operaciji povlačenja mornarice i uništavanja ogromnih skladišta oružja u i oko Rijeke. Trojica ljudi u srednjoj Bosni imali su ekonomsku moć u rukama. U Travniku je bio Mehmed Čorhodžić, direktor Borca, u Zenici Alija Alihodžić Alihodža, direktor Privredne Banke, i Hamdija Kulović, direktor Željezare. Priča o velikoj operaciji izvlačenja para, spominjani su helikopteri, u vrijeme Markovićeve inflacije, pred sami rat, zatim uopće sumnja u Abdićev utjecaj preko ljudi koji su bili umiješani u aferu mjenica Agrokomerca, davala je dovoljno osnova za sumnju u prisustvo Abdićevog duha ovdje. Alihodža i Stanko Tomić bili su hapšeni u aferi Agrokomerc. Stanko Tomić još je bio u Zenici. Navodno mu je Milošević nudio premijersko mjesto u Beogradu, stoje on odbio. Nije Željezara imala svog novca. SDA je pred sami rat bila dobila 50 miliona dolara od Muamera el-Gadafija, kao hediju za pobjedu na izborima. Novac je dat u Zenicu. Kome? Alihodža je bio stvarno siva eminencija u Zenici. Kao stari kadrovik poznavao je tehniku vlasti, tako da su novi lideri bili amateri za njega. Ne znam preko koga se drugog mogao operacionalizirati libijski kredit, osim preko njega. On je bio Alija za srednju Bosnu. Bio je i vjernik. Njegova familija iz doline Bile, spleta muslimanskih sela, bila je vrlo ugledna među muslimanima. Dvije njegove sestrične udate su za Ejub ef. Dautovića, današnjeg zeničkog muftiju, i za Halida Genjca. Genjac, bez obzira na sve njegove reference i sposobnosti, najviše može zahvaliti svojim tazbinskim odnosima sa Alihodžom i prijateljstvom sa Corhodžićem za svoj prodor u politički vrh SDA, pa i države. A, vala, ne znam čemu bi drugom trebao zahvaliti Dautović na muftijskoj ahmediji. Učestvovao je u nekim pregovorima sa Hrvatima u delegaciji SDA. Globus ga je nazvao muslimanskim finansijskim harambašom. Umro je naprasno od infarkta, nakon rata. Samo je još Šefik Džaferović, aktualni generalni sekretar SDA, imao veze sa Agrokomercom. On je kao mlad i prespektivan sudija krivičar odbio suditi Abdiću, što je prihvatio Rifat Konjić. Ovo mu je bila dobra preporuka, i kod mene, za mjesto načelnike MUP-a, umjesto Asima Fazlića, a kasnije i u vrh SDA. U Zenici je bila i Centrala SDA. U njoj je boravio Mirsad Ceman, tadašnji v.d. predsjednik. Nije se miješao u lokalni politički život. Pravnik po struci, posvetio se administrativnim poslovima. On je poseban primjer i izuzetak od svih SDA-ovih (neuspjelih) političara. Dok su svi padali zbog afera i medijske hajke, on se ubio vlastitim političkim čistunstvom. Prvi je bio došao u poziciju da zauzme Alijino mjesto. Ili je smatrao da je samim izborom za v.d. predsjednika „stvar gotova“ i da se ni ne mora boriti, ili je Izetbegović dobro znao kome neće na um pasti tako nešto, pa mu je zato i povjereno privremeno predsjednikovanje SDA-om. Ćeman je bio lider tada veoma utjecajnog tešanjskog lobija koji se dokazao čuvenom SDA-

ovom Konvencijom nakon raskola sa Adilom Zulfikarpašićem. Nekad je Avdić pisao tekst o tešanjskom lobiju kao uzoru kako treba izgledati buduća Bosna. Ali, nije ga to bilo dovelo na pročelje stranke. Kao što poraz tzv. Tešanjskog lobija, ne znači ni njegov poraz. On je imao sličnu Genjcu silaznu putanju. S tim što je Genjac mnogo strastvenije pokazivao svoje liderske ambicije. Ali, obojica su pokazali i valjda vjerovali da je izvor njihove političke moći u telefonskoj slušalici. Dok god su bili „na vezi“ sa Predsjednikom, osjećali su se prvim do njega. Nisu imali potrebe raditi bilo šta „ na svoju ruku“. Kad se veza prekinula, jedva su se zadržali za skupštinskim hastalom. Imao sam potpuno povjerenje u Ćemana. Čak mi je imponiralo što je bio tu. Vrlo komotno sam dolazio kod njega. To je, inače, veoma kulturan, uljudan i moralan čovjek. Previše fin za politiku. Ali, kad sam mu zamjerao da previše vodi otvorenu stranačku politiku i da ne zna kapitalizirati rezultate za stranku, on mi je odgovorio kako se on zalaže sa „patriotski front“ i da svakome treba omogućiti da se bori za državu. Upozorio sam ga: «Zar to nije patriotska i građanska, a ne partijska obaveza?!« On je vjerovao da će „komunjare“ jednog dana znati cijeniti njegova „otvorena prsa“. Povod ovakvom razgovoru bila je posjeta Raifa Dizdarevića njegovom kabinetu. Došao je razgovarati, navodno, sa svojom unukom u Parizu. Dok je on simulirao predsjednika u Zenici, u Sarajevu je vrlo agresivno krilo, predvođeno Edhemom Bičakčićem, potpuno preuzelo vrh SDA. Bičakčić je iskoristio sukob dr. Ejupa Ganića i da. Harisa Silajdžića i kao treći zaposjeo mjesto Alijinog nasljednika. Handžar ili ljiljan? Tešanjski lobi imao je još jednu karakteristiku koja nije medijski nikad eksploatirana tokom rata. Zbog nečega su HVO i Armija BiH u Tešnju imali zajedničku komandu. Na taj kuriozitet u ratu se gledalo samo sa vojnostrateškog aspekta. Naime, Hrvati u Tešnju nisu imali šanse boriti se protiv brojnije Armije. Žepče se, pod komandom Ive Lozančića, a po matrici 111. HVO brigade, bilo izdvojilo i jedno vrijeme bilo priključilo srpskoj strani, što se moglo očekivati da učine i tešanjski Hrvati, odnosno Usora, oni to do kraja rata nisu učinili. Iz Tešnja je bio Ademaga Mešić, jedan od nasljednika dr. Mehmeda Spahe koji je u Drugom sv. Ratu jedno krilo JMO priključio dr. Anti Paveliču. Ovo je bila veoma mila činjenica Tuđmanu i tešanjski lobi je njome manipulirao pri nabavci oružja. Nikad pred Cemanom nisam spomenuo Ademagu Mešića, jer nikad pri njemu nisam primijetio političko dvoumljene prema Bosni. Ali, moguće je da se i izborom Cemana na mjesto v.d. predsjednika htjelo nešto ušićariti od Tuđmana. By the way, evo šta ću pročitati o Ademagi: „Taj je Ademaga pak bio posebna priča. I pri tom još vrlo pitoreskan, s onim svojim fesićem na glavi ... Partizani su mu bili zapalili kuću, u rodnom Tešnju, pa je od listopada 1943. do kraja rata stalno boravio u Zagrebu. U svojoj zadnjoj odbrani na suđenju rekao je, tankim, psikutavim glasićem: «Slavni sude! Ja sam vjerno služio sultana Abdul Hamida, pa sam vjerno služio cara Franju Josipa, pa sam vjerno služio kralja Petra, onog pokojnog, pa sam vjerno služio kralja Aleksandra Karađorđevića, pa sam vjerno služio kralja Petra, onoga malog što je sad u Londonu, pa sam vjerno služio poglavnika Pavelića, a sad bih bio najsretniji da mogu i njega služiti vjerno, maršala Tita, jer je to naš pravi narodni sin!», sjeća se isljednik Pavelićeve vlade Vojdrag Berčić.

Moja najveća nesanica, najveće sumnje i strahovi desili su se kad sam pročitao u Globusu intervju sa Barbarosom, Ebu Abdel Ezizom, izvjesnim komandantom mudžahedina u Bosni. Globus je najbolje pisao o ratištima u BiH. Navodno je za Globus pisao jedan musliman, bivši oficir JNA, pod pseudonimom. Objavljivali su veoma precizne mape ratišta, te prikaz i odnos snaga. Pošto sam čuo, od Avdića, da Dževad Mlado u Bugojnu ima MVO (Muslimansko vijeće odbrane), a takve glasine su mi protvrdili i u G. Vakufu, da je jedna grupa okupljena oko Merhameta u Gornjoj džamiji raspravljala o toj ideji, pratio sam dokle sežu prsti, nisam tada ni znao naziv obavještajnih hrvatskih službi SIS-a. Pojava Alije Šiljka na Drini, kao komandanta HOS-a, čiji je intervju objavio Preporod, bila je lahko prozriva kako Hrvati ubacuju požar između muslimana i Srba da bi rasteretili svoje ratište. Šiljak je, ako je još živ, skončao kao alkoholičar na zagrebačkom kolodvoru. Sličnu ulogu je imao i Nurija Rizvanović, koji je u Bratuncu prvi proglasio Muslimanski oružani savez – MOS. Nosio je zelenu beretku sa polumjesecom i zvijezdom. Kasnije sam čitao u Profilu njegovu biografiju, kako je radio za više obavještajanih službi, od BND-a do UDBE. Najradikalniji nazivi, poput Handžar divizije, koja je osnovana u Zagrebu i koju je sam geral Janko Bobetko „blagoslovio“ prije nego je otišla u Bosanski brod, davani su onim jedinicama koje su formirane u Hrvatskoj. Velika jedinica krajiških dobrovoljaca, predvođena Fikretom Ćuskićem, formirana je u Rijeci, gdje je bio štab Fikreta Abdića. Navodno ju je taj štab i logistički opremio. Od tih boraca, pored izbjeglih Krajišnika u Travniku, nastala je 17. krajiška. Suviše je bilo „stijegova i tragova šahovnice“ po vojnim, političkim, finansijskim pa i vjerskim centrima moći. Krunski dokaz za sumnju bio je spomenuti intervju komandanta mudžahedina Barbarosa u Travniku. Skraćenica MOS upotrebljavana je višestruko. To je bio prvi naziv za SDA-ovu omladinsku organizaciju (Muslimanski omladinski savez), zatim je, nakon pojave HOS-a, u jedinicama korišten kao njegov pandan sa muslimanske strane, da bi Munja Alibabić i ostali paranoici nagađali naziv najtajnije obavještajene službe. Jednom je Senad Avdić, povodom afere Suada Curica Šoka, najvjerovatnije SIS-ova obavještajaca preko kojeg je provaljena Pogorelica, pisao da je MOS (Muslimanska obavještajna služba) formirana u Visokom, i da ju je, navodno, formirao Hasan Čengić. Velikog Avdićevog pajdaša Ibeta Vražića proglasili su njenim članom. Nema uvjerljivijih dokaza da je takva služba postojala. Ali, MOS, kao vojna formacija, jeste preteča mudžahedinima, pa čak i 7. muslimanskoj brigadi. Zvanično je bio osnovan u Travniku. Oficiri 7. muslimanske niječu vezu nastanka svoje brigade sa MOS-om. SDA je već pucala po šavovima prohrvatske i probosanske politike. Gdje bi drugo nego u Hercegovini. Ismet Hadžiosmanović, ponesen uspjehom združenih snaga Armije i HVO-a, pod komandom Jasmina Jaganjca, već proslavljenog u oslobađanju Mostara, ostao je pri savezu sa Hrvatima. Njemu će se u političkoj potpori pridružiti i dr. Rusmir Hadžihusejnović, Ijekar iz Konjica. Na Igmanu je već Nijaz Batlak, alijas Mate Šarlija, uvukao mnoge u igru, uvjetujući deblokadu Sarajeva njegovim ulaskom sa šahovnicom u grad. Crne uniforme koje su po gradu nosili borci i komandanti, asocirale su na „šuckore“ – hrvatsku mladež koja je proganjala Srbe nakon atentata u Sarajevu na Ferdinanda. Pravi „šuckori“ poput Štele, pili su kahve usred Titove ulice ispred kafea Oloman. Nisu samo Hrvati radili posao „šuckora“. Mnogo muslimana bilo je vrbovano. Pucanj na srpskog svata na Baščaršiji, historija bi trebala tretirati kao blijedu kopiju Atentata u Sarajevu. Ma ko to izveo, po meni, ostavio je rukopis „šuckora“. Izetbegovićeva politika goluba prevrtača i čestih pregovora sa Tuđmanom, dosta je pothranjivala ovakav razvoj i ideološko stasanje oružanih snaga. Izetbegovićevo

komuniciranje, pregovori sa Tuđmanom, koliko god bili razumljivi, pa i opravdani zbog „dizanja rampi kroz Hercegovinu“ za snabdijevanje, te, navodni pokušaji saveza protiv četnika, možda se mogu gledati i kao strah. Zapravo, ako se i na čemu može testirati Izetbegovićev strah od četnika, može na tome. On je više energije trošio na pregovore i moljakanje sa Hrvatima, nego na pregovore sa svojim kreatorima oružanih snaga. Tako su ključni logističari bili favoriziraniji kod samog Izetbegovića, od samih oficira i komandanata. Brzopotezni političari, pa i oficiri, lahko su sletjeli „s onu stranu H faktora“. Na svu sreću, takvo stanje je uzelo manji „danak u krvi“, nego je bilo relano. U Mostaru su mnogi muslimani bili regrutirani u HVO. Samo zahvaljujući Sejidu ef. Smajkiću, ipak većem vjerskom autoritetu od SDA-ovih lokalnih lidera, vojačenje muslimana pod hrvatski stijeg je zaustavljeno. Čuo sam ga kad kaže da su mu Hrvati nudili da okiti Mostar bajracima, samo ne ljiljanima. On je prepoznao u narodu poznato „latinsko lukavstvo“, a zapravo ustašku politiku svojatanja „hrvatskog cvijeća“. Izdao je fetvu da je haram klanjati dženazu muslimanu koji pogine kao pripadnik HVO-a. Salem ef. Mezit je prva žrtva odbijanja klanjanja dženaze jednom „muslimanskom bojovniku“. Ubili su ga nakon što je odbio kao imam klanjati dženazu izdajniku. Već je na nekim lokalnim nivoima pregovora bila obznanjena granica Herceg-Bosne na Ivan Sedlu. Za Zenicu to je značilo podjelu grada kao u vrijeme Drugog svjetskog rata rijekom Bosne. Ovakve teze sam razmjenjivao sa Hećimovićem uz kahvu. Bilježio ih kući, kaneći ih doturiti do Džeme. Nisam ih smio slati kao tekstove zbog toga što je Ljiljan (još) bio u Zagrebu. Nisam imao snage ni poslati ih faxom u Izetbegovićev kabinet. Nisam bio baš ni najsigurniji u njih. Pošto sam zbog teksta o 7. muslimanskoj zadobio povjerenje Karalića, usudio sam se sa njim otvoreno razgovarati. Za sve neuspjehe krivio je 3. korpus, odnosno oficire. Posebno je bio ogročen zbog izdaje oficira 3. korpusa prilikom prodora prema Ilijašu, gdje je izginulo 40 boraca. Imao je pravo. Ali, samo ponašanje Džeme Najetovića, koji se prije dolaska u Zenicu proslavio u Čapljini, govori o nesnalaženju bivših oficira u sredinama našpenovanim vjerskim zanosom. Navodno je Najetoviću neki šejh bio postao savjetnik da ga je u crvenim čizmama vodao gradom kao maškaru. Dobri čovjek Džema! Merdan bio je od početka uključen u PL i uživao povjerenje SDA-ovih političara, organizatora PL-a. Njega su Hrvati pretukli negdje na punktu kod Busovače i dugo se liječio zamotavajući se u janjeće kože. Takvi mekušci su stvarno frustrirali gorljivije borce. «lmaš jaču vojsku od korpusa. Možeš ih pobijediti. Kad to završiš, upitat ćeš se koga si pobijedio?!« «Njih drže ovi iz Sarajeva. Ne daju nam odriješene ruke da deblokiramo Sarajevo!« «Ko je taj ko ti ne da?» «Sefer!» «Hoćeš sam na Sarajevo?!» «Nećemo sami. Zašto nam ne daju da formiramo operativnu grupu?!«

Mislio sam da želi formirati pandan korpusu. «Ko bi sačinjavao tu grupu? Koje jedinice?» «7. muslimanska i 17. krajiška, te još neke manje. Mi smo vođe najjači«. Lahnulo mi je. Vidio sam da želi ratovati protiv četnika. »Izdiktiraj mi šta tačno želite«. Pisao sam skicu zahtjeva. «Odoh ovo otkucati, pa ću ti sutra donijeti da vidiš je li uredu». Na polasku sam smogao hrabrosti reći mu: «Mahmute, ne daj da nam se desi Afganistan!« Šutio je. To je bila druga tema koja me je „žuljala“, a još nisam smio sa njim dirati u to. Nisam vjerovao da će biti išta od pisma koje sam namjeravao poslati Predsjedniku. Zato sam došao u Karalićevu kancelariju, nek' se uvjeri da sam poslao. Pročitao je pisamce u kojem molim Bakira Izetbegovića da popriča sa Seferom da odobri stvaranje „Operativne grupe Bosna“ u čiji bi sastav ušle jedinice koje je nabrojao Karalić. Telefonirao sam pod tremom. Ne volim pred drugima zvati Predsjedništvo. Otišao sam bez nade da će Karalić ikad dobiti, preko mene, rezultate. Nakon nekoliko dana pozvao me Karalić. Pokazivao je „depešu“ sa velikim muhurom GŠ OS ARBiH i potpisom Sefera Halilovića.

Tako sam zaradio najveći mogući poen i povjerenje kod Karalića. Sad sam imao kuraži vratiti tezu o Afganistanu. Pledirajući na jedinstvo muslimana, što je on tako često opetovao kao Božiju naredbu, požalio sam mu se kako vidim glupe i bezobrazne ljude koji se „prodaju za mudžahide“. Spomenuo sam mu Aliju Šiljka, kao primjer zloupotrebe. «Taj čovjek ima poznatu biografiju. Čuo si za Šimu Dodana? Sjećaš se njegovih zastava na Drini. Njegovu zastavu nosi Šiljak!« Zurio je u mene, fasciniran mojom odrešitošću i kritikom ustaškog radikalizma. Ohrabrio me je njegov odnos prema Hrvatima, tako da sam shvatio da preko njih neće moći prodrijeti u Zenicu. Njegov otklon prema HVO-u potvrdio mi je tezu da oni, pošto imaju dovoljno novca, ne potpadaju pod utjecaj Alijinih logističara. «Ali, eto, to znamo. Znamo ko je i taj Dajdža. Ali, ko su ovi stranci? Šta oni hoće? Koliko ih ima?» pitao sam Karalića. «I nas kod Alije panjkaju da smo kao oni. Nismo ih mi doveli!« uzvratio mi je žalbom.

«Ko vas panjka?« Žalio se na lobi u Visokom. A prije toga, u jednom razgovoru Halil Mehtić mi se žalio kako je u Zagrebu nudio Hasanu Čengiću da bude emir 7. muslimanske brigade. Hasan je to odbio i kritizirao ih kako to ne trebaju raditi. «Zar ti onaj papir nije dokaz. Samo, morate staviti oznake Armije i Korpusa na amblem«. Vjerovali smo jedan drugom tokom cijelog rata. To smatram svojim najvećim učinkom u razbijanju crnih slutnji koje su se bile nadvile nad Zenicom. Događaji koji će uslijediti neće me iznenaditi i koliko god bili bolni, imao sam utjehu u tome što se to sve nije dešavalo prema prvobitno zamišljanom scenariju vrhovnog kreatora spletki iz Zagreba. Scenarij je bio sukob između Bošnjaka po vjerskoj i ideološkoj osnovi, odnosno sukob jedinica Armije i jedinica sa tzv. Vjerskim i nacionalnim prefiksom. Njegova pohlepa, kao i njegovih pulena, učinili su nekoliko, koliko god zlih, taktički vrlo ishitrenih poteza koji će sve ove tenzije pretvoriti u krvavi rat Hrvata i Bošnjaka. Obol ovakvim hrvatskim apetitima dao je Vance-Owenov plan. Pošto je zagovarao nekakvu uniju po trodjelnoj podjeli, upumpavanje mase unutar bošnjačkog korpusa, koja bi to prihvatila i potisnula Izetbegovićevu liniju koja se opirala tome, bilo je strateška operacija Tudmanove pomoći muslimanima. Sa radikalnim islamskim grupama, s jedne, i kvislinzima iz Abdićeve mreže, s druge strane, trebalo je dodatno dezavuirati Izetbegovićevu odbranu. Vrijeme Bo-bana Hrvati su bili stekli nekoliko faktora koji bi im garantirali pobjedu. Imali su veoma velik broj dobro motiviranih specijalnih jedinica, ispostavit će se dobro opremljenih i loše vojno obučenih, kojima je komandovao Thomas Jure Smith, oficir iz bivše Istočne Njemačke. Njegovo sjedište je bilo u Bugojnu. Nakon što je pod njegovom komandom tenkovskim udarom spržen Prozor, Boban ga je proglasio zapovjednikom svih specijalnih postrojbi HVOa. Prema istom scenariju, ovakve jedinice su trebale zauzeti Bugojno, Travnik, Zenicu, gdje se nalazile HVO brigade kao dočekne jedinice. Kako je tvrdio general Mehmed Alagić, između Blaškićevog štaba u Vitezu i i četničkog štaba na Vlašiću bila je uspostavljena veza šifrovana kao „kurbla“ i „akumulator“. Takvu i još tješnju suradnju imali su Ivo Lozančić u Žepču, i Ivica Rajić u Kiseljaku. To je vrijeme gotovo prijateljskih odnosa na najvišem nivou između Bobanove i Karadžićeve bulumente. Jedni drugima su se činili najvećim saveznicima protiv muslimana. Hrvatski mediji su opravdavali pregovore sa Srbima, uspoređujući ih sa sličnim koje je vodio Moša Pijade sa Hitlerom. Pejo Gašparović, HINA, hvalio je inicijativu Bobetka da se sastane sa Mladićem negdje kod Sarajeva. Mladić je to odbio. Nisu to shvatali kao poniženje, već kao znak da će Sarajevo pasti. Pored slabog naoružanja, neuvezanost, ili neustrojenost dobrovoljačkih jedinica Armije BiH, ideološka zbunjenost, depresija nakon gubitka Prozora i Jajca, narodni zbjegovi, opterećivali su bošnjačku stranu. Imajući Hrvatsku, sjedne, Srbiju, s druge, a Vanca i Ovvena sa treće strane, agresorima se činilo lahkim zadatkom „sklopiti korice knjige“ rata u BiH, tik rijekom Bosne. Jedna snimka veselih pregovora, bolje reći, čavrljanja Tuđmanove i Karadžićeve delegacije iznad mapa, puštena je, kao slučajno, u svijet putem televizije, da bi dočarala atmosferu raspoloženja kako samo treba sklopiti korice knige. Čini mi se da su baš, što

prstima što štapićima, pokazivali tačkice na mapi koje predstavljaju varošice i sela dolinom rijeke Bosne. Boban je sve hrvatske političare izveo iz Sarajeva, i ostavio ucviljenog Stjepana Kljuića. Navodno se, u to vrijeme, Stjepan napio i plakao pod stolom, a onda rekao: «ldite Tuđmanu...« Izraz nadmoći i prepotentnosti HVO-a iskazao je dr. Jadranko Prlić, koji je u Travniku predvodio svoju delegaciju i lupajući šakom od sto pred Mehmedom Čorhodžićem, šefom bošnjačke delegacije u Travniku, prijetio kako će Travnik biti „stolni grad Herceg-Bosne“. Vojna hunta HVO državice, stvorena po uzoru latinoameričke mafijokratije, a Prlić se doimao kao da je i on uvezen otamo, na punktovima je kontrolirala sve što je ulazilo iz Hrvatske prema Bošnjacima: oružje, hranu, ljude, papire... Uz to je razgranala pljačku, otimačinu, te prodavala i preprodavala to isto. Prema mojim informacijama, mozak pljačke i trgovine bila je firma Euroherc, čiji su dioničari bili faktički i ministri Vlade. Tačno su podijeljeni „resori“, od cigareta, nafte, alkohola i hrane, do firmi i ljudi koji su to distribuirali. U njenim kacelarijama visio je portret kuma Bobana. Kad sam zamolio jednog fotoreportera hrvatske tiskovine da mi snima samo zgradu Euroherca, on se štrecnuo: «Za to ide glava, prijatelju!« Jedan lanac je išao preko Kiseljaka u Sarajevo, a drugi preko Zenice, Vareša, Đurđevika, do Tuzle, gdje je stolovao Selim Bešlagić. To je bila strategija isisavanja novca i zlata od muslimanske sirotinje prije nego se obavi planirano (č)etničko čišćenje. Ovaj lanac će preživjeti sve sukobe. Ervin Hladnik, ugledni novinar Dela, došao je u Zenicu. Pričao je sa nama o svojim utiscima sa puta kroz Hercegovinu. Napisao je tekst sa naslovom Put fašizma. Avdiću će to biti inspiracija da napiše briljantan tekst Bosna između dva fašizma. Taj tekst je Mostarcima dao krila. Tako ospežne pripreme, u kojima se (nikad bogatija) hrvatska klika mazohistički pripremala, rezultirale su tenzijama od kojih se i zrak bio presovao u Zenici. Čekala se samo iskra. «Ko će je ukresati?», pitao sam se. Tražeći lučonošu ratnog požara među Hrvatima, tražio sam i mjesto prvog izbijanja plamena rata. Slušajući press-konferencije i intervjue na lokalnim „radio postajama“, shvatio sam da će to biti Dario Kordić. 0 njemu sam dosta saznao od Husnije Neslanovića iz Busovače i Saliha Krnjića iz Novog Travnika. Kordić je upao u Krnjićevu kancelariju, tražeći da potpiše nalog o preuzimanja haubica NORA iz BNT-a, što je ovaj odbijao. Kordić ga je uhvatio za košulju pod vratom i podigao na sto, prijeteći da će ga ubiti. Tridesetak Džo-ker(ov)a bilo je sa njim u zgradi Općine. Krnjić nije potpisao nalog, iako je strahovao da će ga stvarno ubiti. «On je spreman pucati čovjeku u glavu?!» «Bez milosti. Dahtao je kao zvijer. Taj je zlikovac!« «Ama, doima mi se veoma glup. Gdje ide po pamet?» pitao sam Saliha.

»Ideolog mu je Ignjacij Koštroman». Sjetio sam se jedne loše VHS snimke na kojoj je Koštroman urlao pred masom koja je mahala „šahovnicama“. Na njega kao ideologa zla ukazivao mi je i Ivan Zvonimir Čičak, prvi i najžešći kritičar ustaškog fašizma u srednjoj Bosni. Znajući da je Kordića još za života posvetio izvjesni fra Dominik, kako se samo posvećuju katolički mrtvi sveci, te da je u srodstvu sa Bobanom, nisam imao dileme da je njemu dodijeljena počasna uloga bakljonoše. Dati oduška zlu Znao sam za Sivrino selo i Ahmiće. Otamo se oženio Rušid, a nekoliko dana prije pio sam kahvu sa svojim imenjakom Nedžadom, koji će se vratiti kući i kojeg će ubiti. Kažu, borio se sa njima koliko je mogao. Napad na Ahmiće nije iziskivao nikakvu posebnu vojnu akciju. Nekoliko mladića sa puškama držalo je noćne straže, čeljad je bila po kućama i rano lijegala od straha, naivno vjerujući da je iza brda (Poćulice) 3. korpus (!!!), nije prestavljalo nikakav „strašan zadatak“. Trebalo je samo sačekati noć kad pospe čeljad, imati zolje, unijeti paniku i strah... i zadatak je izvršen. Do zore je trebalo „dati oduška zlu“. Tek nakon tri dana od te zore zla, komandant 3. korpusa zakazao je press-konferenciju u RMK. Uz pomoć britanskog bataljona UNPROFOR-a CNN-ova zvijezda je objavila snimke sa mjesta događaja. Rod Stewart, komandant Britanaca, zatjerao je HVO vojnika koji mu se ispriječio na punktu psovkom: «Ma, kakav jebeni HVO!» Moj komandant Enver Hasanović Đedo, nešto je mumlao kako je sve to zločin. Slušajući ga, zažalio sam što sam odvraćao Karalića da ga napadne. «Zašto kasnite 3 dana sa reakcijom na ahmićki zločin?!« Bio je pogođen mojim pitanjem, teže od napada HVO-a na Ahmiće. Uzvratio mi je prijekorom da ne može davati odgovore u smislu kad šta vojska planira. »Nismo znali da će napasti«, branio se. »Kako niste znali za Ahmiće koji su „pred nosom“ komande Vašeg korpusa, kako ćete znati za selo Gačice, koje je i danas u opsadi?!« «Ako Vi želite danas ići u kino, kako ja mogu znati koji ćete film gledati?!«, objasnio je kako je došlo da HVO iznenadi 3. korpus. Zbog ovoga se nikad nisam pozdravio sa Đedom. Zapravo, tek nakon njegova povratka iz Haškog zatvora sreli smo se u Sarajevu i pozdravili. Neki političari u Zagrebu su imali tezu daje Tuđmanova politika planirala izvesti zločin u Ahmićima, kako bi izazvala muslimane da uzvrate i protjeraju Hrvate iz srednje Bosne. To je, prema njima, bila suština Tuđmanove politike.

«Što se mene tiče, moje reakcije na Ahmiće potvrđuju vašu tezu. Ali, plan rata u srednjoj Bosni bio je progon samo Bošnjaka, ne Hrvata», odgovorio sam im. To što je Izetbegović izjavio da „smo ih mogli smlaviti“, može se tumačiti kao da je on prozrio Tuđmanovu igru i da se nije dao upecati. Međutim, nisu se samo desili Ahmići, i oni uopće nisu mogli biti (planski) izuzetak. Oni su samo izraz ideološke osionosti Kordićeve klike, a takvi su im bili i uzori na Pantovčaku, od koje nisu marili za reakcije svijeta, koji je dugo previđao srpske zločine. I vjerovali su da će pobjednici (oni sic.) pisati historiju. Kordić, prema onome što sam svojim ušima čuo iz negovih intervjua, nije uopće sumnjao u pobjedu HVO-a. Bio je nestrpljiv da zakorači u veliku Hrvatsku budućnost. „Evo zore, evo dana ... evo Jure i Boba ... neće biti muslimana!“ Nekoliko grešaka i slučajnosti sudbina ukrade luđacima i oni se upetljaju u vlastite spletke. Može Izetbegović govoriti u kondicionalu kako „smo mogli, da smo htjeli“, ali HVO je pobijedio sam sebe, prije nego je Armija RbiH i uzvratila udarac. HVO nije imao namjeru stati na Ahmićima. Čitam danas teze Kordićevih eksperata za njegovu odbranu u Haagu, poput dr. Charlsa Reginalda Shradera, kako su Bošnjaci agresori u srednjoj Bosni. Njegova polazišta za ovakvu tvrdnju su „kako Hrvati nisu planirali etničko čišćenje“. „Bili su slabije naoružani, u obruču od četiri do deset puta brojnijih jedinica Armije BiH“. Istina je samo da je Armija BiH bila brojnija. On laže kad kaže da HVO nije imao nijedan tenk, dok je Armija imala šest. A haubice „Nore“? Domet ovih haubica je bio toliki da su mogle sa Pješčare kod Viteza gađati i usmrtiti 14 civila u centru Zenice. Ova inkriminacija za smrt 14 civila je „otpala“ iz haške optužnice Kordiću i Blaškiću, usljed nemarnosti i neažurnosti ofricira 3. korpusa i njihove eskivaže da surađuju sa istražiteljima, ali to nikako nije demanti da HVO nije imao haubice takvog kalibra (260 mm) i dometa. Zapravo, HVO je poražen na Gornjem Vakufu, tačnije na Makljenu. I u Mostaru! Tu je zaustavljena agresija Hrvatske na BiH. Deset brigada iz Hrvatske zaustavljeno je na Makljenu! Tim porazom odsječene su jedinice HVO-a u srednjoj Bosni. Pat pozicija HVO-a iz doline rijeke Lašve i Armije, rezultat je drugih odnosa, a ne stvarnog omjera vojnih snaga. Bio sam sa Fikretom Ćuskićem na Počulici, zora je svitala, snijeg do pojasa, kad su specijalne jedinice Armije iz Sarajeva i Tuzle, napadale Vitez iz pravca Krčevina. »Želite li zaista uzeti Vitez?« «Ne, samo vršimo pritisak na njih da popusti obruč oko Starog Viteza.» Da li je Ćuskić znao, te akcije su tada imale cilj uspostaviti nekave relacije sa Hrvatima preko Dragana Vikića. Zato su bile angažirane jedinice iz Sarajeva Delta, Vikićevci itd. Kad god bi bilo „guravo“ u Bihaću, i Dudaković preklinjao za pomoć koja bi im morala stizati iz Hrvatske, Krajišnici bi popuštali na linijama u srednjoj Bosni. Na koncu, osim dotura oružja helikopterima, fabrike eksploziva u Vitezu, opljačkanog oružja iz BNT-a, svaki prolaz konvoja oružja kroz Hercegovinu bio je evidentiran kod Kordića. Koordinator je morao ići u Tisovac kod njega i dati mu 40 posto. Dok bi logističari Armije dogovarali procent, na liniji sa Kordićem bi bio direktno Gojko Šušak.

Treća nepoznata Svaki dan u ratu mi je bio neki važan datum. Kako bi ih pisao i pamtio. Ne znam tačan datum kad sam primijetio graju u glavnoj ulici ispred Kineskog zida. Nekoje rekao: «Snajper!» Svako ko je bio u Sarajevu zna, pa i ko je vidio prve napade na Sarajevo, šta to znači. Nisam imao nikakvo oružje sa sobom. Prvo mi je to na um palo, a zatim da trčim do stana. Usput sam se raspitivao zna li narod zbog čega je tolika panika. «Pucao je snajper sa balkona iz Kineskog zida. Traže snajperistu.» Uspio sam prije noći, preko prijatelja, kupiti pištolj. Očekivao sam napad. Nije se desilo najgore. Kasnije ću saznati da je u Zenicu bilo ubačeno „70 Kordićevih specijalaca“. Gdje je bila grješka? Zašto nije zapucalo? Armija nije uhvatila snajperistu. Ko će prvi krenuti? Hoće li drugi snajper biti sa prigušivačem? Rojila su mi se pitanja i tražio sam odgovore po radiostanicama, više nego od ljudi. Ili sam bio precijenio HVO? Tad sam vjerovao da su moćniji i da ne vidim snagu koja im se može adekvatno suprotstaviti. Treća nepoznata u postavljenoj jednačini zvanoj rat u srednjoj Bosni, bili su mudžahedini. Sumnjao sam da su glavni džoker protiv Armije na koji je računao HVO. Naknadna saznanja, što sam ih dobio čitajući Globus i Nacional, najviše dobro informiranu novinarku Jasnu Babić, što slušajući „uživo“ neke aktere hrtvatske politike po kahvanama na Trgu Jelačića, „uvoz“ mudžahedina u BiH kordinarao je SIS, ili H1S, predvođen Markicom Rebićem, Đurđom Šušak, i dr. Miroslavom Tuđamnom, potvrđivale su moje prve sumnje i strahove. Prema saznanjima od samih mudžahida, smatram da je bar pedeset ljudi afroazijskog porijekla ušlo u Hercegovinu, a da nikad nisu došli do Zenice. Miloni dolara plaćeni su nekome, za sređivanje dokumenata – propusnica, registraciju humanitarnih organizacija i slično, a ništa manje novca nije opljačkano od takvih ljudi koje bi presreli „havajci“ negdje u hercegovačkom kršu. Ova pohlepa je izazvala neprijateljstvo od onih koji su u Zenici očekivali svoje prijatelje koji su se zaputili iz Hrvatske u Bosnu. Pošto su u operaciji uvoza mudžahedina zdušno učestvovale i druge obaještajne službe zapadnih zemalja, koje su željele stvoriti protutežu i suzbiti utjecaj iranskih pasdarana, a to sve je SIS znao, pratio i surađivao, ovo je bilo posebno ohrabrenje da se sa njih može raditi što požele. Najdraži je bio njihov novac! Desetak Arapa, zarobljenih i utamničenih u Busovač, trebali su poslužiti za eventualnu razmjenu, ucjenu ili dodatnu naplatu. Grupa njihovih prijatelja u Zenici traži od 3. korpusa i IZ da izvrše pritisak na HVO i monsinjora Vinka Puljića, da pusti njihovu „braću“. I kad su uvidjeli da niko ne haje za njihove zahtjeve, oni su se sami odlučili na akciju. Uzgred, da li su tako mogli napasti 3. koprus? Da su imali povod, mislim, kakav su dobili od Hrvata, ne bi oklijevali. Odlučili su njih peterica, samo!, kidnapirati, ni manje ni više, nego komandanta HVO brigade, Živka Totića. Pratili su ga, tačno znali kad ide „na posao“, kojim autom, koliko ima osiguranje, presreli ga, pucali u njegovog tjelohranitelja, izrešetali auto, samo njega ostavili zdrava i živa i odvezli u nepoznatom pravcu. MUP-u i 3. korpusu bilo je veoma stalo da otkriju kidnapera. Bojali su se osvete HVO-a. Odmah se sumnjalo u mudžahedine. Smatralo se da je Totić odveden u Arnaute, selo u kojem je bilo najviše mudžahedina.

«lgra počinje», pomislio sam. Sumnjao sam da je to učinjeno u dogovoru sa HVO-om, da bi imali izliku napasti grad. Nakon nekoliko dana traganja za otmičarima, u moju kancelariju je ušao Nijaz Skenderagić, tadašnji pomoćnik ministra MUP-a Avde Hebiba, koji je boravio u Zenici. Nijaz je bio, i ostao, političar, sa kojim je uvijek bio razgovor na ti. «Došao sam da mi pomogneš da stupim u vezu sa otmičarima«, rekao je vrlo ozbiljno. Gledao sam ga zabezeknuto. «Otkud da ja znam?!» čudio sam se. »Vjeruj mi, Alija te je zamolio da mi pomogneš. UNPROFOR ima fax iz 7. muslimanske, sa kojeg su poslali uvjete za razmjenu. Bit će belaja.» Kad je spomenuo Predsjednikovo ime, pretpostavljao sam da blefa, ali sam, isto tako, shvatio koliko je stvar dramatična. «Više znaš od mene. Daj Bože da su na našoj teritoriji i da su u Sedmoj.» «Kažu da je Ramo Džihad, sa kojim si sjedio u kafiću, pregovarač u ime njih.» Sjetio sam se čovjeka sa afgankom kapom, i gipsom na ruci, koji je jednog dana sjedio pored nas, grupe novinara, i dovikivao nam, držeći, pa i vitlajući „cigankom“. «E, vala su našli mustru ko će im komandovati», komentirao sam. Ali i definitivno shvatio da on nema pojma šta se dešava i da je došao nakon trača sa Avdićem, koji je imao kancelariju u hotelu u kojem Nijaz spava. Morao sam mu se zakleti da ništa ne znam o otmici i da se drži drugih veza. Za koji dan Zeničani će pred hotelom Interkontinental imati priliku gledati scenu uživo iz najuzbudljivijih akcionih filmova. Na jednom ćošku ulice bila je parkirana „praga“, dvadesetak mladića sa čarapama na glavama, čak i gas-maskama o pojasu, zoljama na leđima, puškama u rukama, šetalo je na platou; svi gosti su morali napustiti hotel ili biti u sobama, niko nije smio imati kameru ili fotoaparat, dok nije došao bijeli transporter. Izvršena je razmjena 12 ljudi iz transportera, za Živka Totića i jednog Srbina iz Zenice. Nisam sve baš najbolje vidio. Nisam se ni primicao skroz autima. Nekako sam saznao da će jedan mudžahedin održati press-konferenciju u 3 sata u hotelu. Došao sam ranije. Nigdje žive duše u hotelu, osim ponekog konobara koji su se čudom čudili kako smijem imati posla sa opasnim ljudima. Konobari su mi pokazali salu gdje je zakazana press-konferencija. Mladić u galabiji, sa afgankom na glavi, vrlo rijetke brade, kakvu imaju Bosanci u pubertetu, stajao je na vratima sale. Dao mi je znak da uđem. Bio je sam unutra. «Selamun alejkum«, pozdravio sam ga. «Alejkemus-selam», otpozdravio je kratko.

Sjeo sam na jednu fotelju, dok je on stajao. Hodao je po nekoliko koraka naprijed-nazad ispred mene i šutio. Očito je čekao još 15 (akademskih) minuta druge novinare. Nakon toliko vremena šutnje samo je napustio salu. Bez objašnjenja. I ja sam izišao za njim. Bio je to Ebu Meali, budući komandant i najpoznatiji mudžahid u BiH. Napisao sam tekst Mudžahedini haraju Bosnom. U tekstu sam opisao akciju razmjene i kazao kako Srbi bježe iz Zenice preko mafijaških i HVO kanala. Nisam smio pisati šta stvarno mislim o tom danu i otmici. Ni od mudžahedina, ni od HVO-a. Dovoljno je bilo upozorenje u naslovu. Ovo je bio trenutak preokreta i moment kad se Kordić mogao oprostiti od svojih iluzija. Operacija 15. travanj Nakon napada na hotel Rudar, gdje bio Štab HVO brigade zloglasnog imena Jure Francetić, što je bila samo rutinska akcija, nakon otmice Totića, jer se zapravo brigada nije ni borila, a HOS se predao bez metka, pronađeni su dokumenti sa planom napada na Zenicu pod nazivom „Operacija 15. travanj“. Da li se dan prije desila otmica? Čini mi se da jeste. Prema tom planu, Kordić je imao namjeru ubaciti svoje specijalne jedinice u grad, izazvati paniku među stanovništvom, a Totićevi bojovnici bi se usmjerili prema komandi korpusa, općini i MUP-u. Tokom borbi stiglo bi pojačanje iz Busovače, preko Ahmića, i Viteza. Zenički zatvor je, prema tom planu, trebao biti najveća vojarna HVO-a, smještena na granici hrvatske banovine –rijeci Bosni. Zeničani, koji su preživjeli Drugi svjetski rat, prisjećali su se punkta na mostu ispred Lamele koji su kontrolirale Švabe i ustaše. Drugi punkt na kraju istog mosta sa strane Kamberović polja, kontrolirali su četnici. Kao da je Kordić našao ratne karte Hitlerovih i Pavelićevih trupa?! Svakako, ovaj Kordićev plan je podrazumijevao i praćenje saveznika četnika koji su trebali poduzeti veću ofanzivu niskim masivom Konjuh-planine iz prava Sokoca, i dolinom Krivaje povezati se kod Zavidovića i Maglaja sa četncima sa Ozrena, zatim se susresti na rijeci Bosni sa njim. Možda baš na mostu ispred Lamele.

Ali, Kordić je bio „mali miš“ za Karaddžića. Lako iz te i tadašnje perspektive i nije baš tako izgledao, danas iza haških rešetaka tako i sam sebe vidi. Gdje je on, a gdje Karadžić? Koliko je Kordić vjerovao u Vance – Owenov plan, a Karadžić je izdržao sve pritiske i odbio ga. Tuđmanov sin Miroslav je sa aerodroma Pleso ispratio Kordića u Haag, a Karadžić Miloševića iz neke pećine. Ne znam da postoji neko udruženje srpskih intelektualaca za odbranu Miloševića, kakvo ima Karadžić. Koliko hrvatski tisak lije suze za Blaškićem, u toj mjeri ispoljava i animozitet prema Kordiću. Pasdarani ili mudžahedini? Nikad nisam čitao Totićevu ispovijest tokom zarobljeništva. Jedan mudžahid mi je tvrdio da su vrlo korektno postupali sa njim; donosili mu hranu, vodu za kupanje, spavao je u čistom, niko mu „ni čvoku nije opalio“ itd. Njihovi prijatelji, razmijenjeni za Totića, bili su osakaćeni, izrezanih žila na petama, prebijenih vilica i zuba, itd.

Mudžahidi su se pozivali na Kur'an koji zabranjuje maltretiranje zarobljenika. Da li je to bila samo demagogija? Ja sam želio povjerovati u to. Svi strani novinari, koji su poslije toga dolazili u Zenicu, raspitivali su se o pasdaranima, Hizbullahu i Hamasu. I četnička propaganda je više govorila o pasdaranima. Bili su mi smiješni koliko na poznaju razlike između mudžahedina Afaganaca i pasdarana. Za mnoge je to bilo sve isto – „sveti Allahovi ratnici“. Moja kancelarija u RMK desila se upravo između Iranskog Crvenog polumjeseca i Islamic releif, arapske humanitrane organizacije. Iranci su izabrali kancelariju u boku zgrade, za razliku od mnogobrojnijih arapskih kojih je bilo svuda. Šefovi arapskih humanitarnih organizacija bili su darežljiviji i komunikativniji. Bili su to amateri, najčešće studenti sa prostora bivše Jugoslavije. Iranci su bili službeniji u kontaktima, povučeniji, surađivali su samo sa institucijama. Bili su pod striktnim nadzorom svoje države. Na ulicama se rijetko mogao vidjeti Iranac, dok su deseci Arapa, naprosto korzirali gradom. Iranci su se povukli prema Visokom. Njihovi prijatelji su bili derviši. Moj prijatelj, nekadašni prevodilac IRNE u Beogradu, Reza došao je u Zenicu. Obradovali smo se jedan drugom. Nekad sam mislo da je Srbin i da mu je ime Zoran. Šalili smo se, i tad mi je priznao da žali za Beogradom. Tamo je studirao i bio stekao prijatelje. Prisjetili smo se da sam posljednji put nazvao 1RNU na dan lzetbegovićevog hapšenja u Lukavici 2. maja. Cijeli dan sam iz redakcije Preporod, koja se nalazi desetak metara od Principova mosta, prenosio direktno napad na Kukanjčevu kasarnu. Sjećam se da sam Aliju Tabešu, uredniku, komentirao kako „Tuđmana treba držati na oku, jer, da ima vojsku poput JNA, učinio bi sa Bosnom isto što i Milošević“, te mu savjetovao da se povuku iz Beograda. To je bilo posljednje javljanje. Dugo su žalili za mnom, jer nisu znali da li sam živ. Posebno je žalio moj prijatelj Abas Arvazand, kulturni ataše. Sjećam ga se kad je došao u Sarajevo da čestita Izetbegoviću prvu pobjedu na izborima. Ljubio gaje u rame i plakao: «On je i naš imam.» Reza me je upoznao sa Resulom. Znao je da baš ne volim suviše pobožne mule. «On je dobar čovjek. Može ti pomoći, ako šta zatrebaš.» Trebao sam satelitski telefon da bih zvao brata. Taj telefon, za koji smo morali tražiti signal po selima iznad Visokog, sprijateljio me je sa Resulom. Pravio sam šale kako smo se penjali na šljive da bismo uhvatili signal. Resul će me pozvati na proslavu završetka obuke jedne grupe boraca negdje iza Kaknja. Obuku sedamdesetak mladića vodili su instruktori Hadžiabdullah i Ali. U nekom napuštenom selu demonstrirali su klasični diverzantski napad na naprijateljsku komandu koja se nalazi u dubini neprijateljske teritorije, dakle, iza neprijateljskih linija. Iako je upotrebljavana manevarska municija, eksplozije granata, rafali, povici, detonacije u praznim kućama, izgledali su spektakularno. Trajalo je četrdesetak minuta. Nakon toga, pekli su janjce i pričali. Hadžiabdullah je bio izvanredno obrazovan čovjek. Tipični lider. Govorio je engleski perfektno. Ali je bio mlađi i nestašniji. Žgoljav mladić bez brade. Bio je vješt borilačkim vještinama. Na trzaj ruke znao je repetirati pištolj, što je fanciniralo borce. Nakon ove akcije napisao sam tekst „Neki novi klinci“. U tekstu sam kamuflirao da se radilo o pravoj akciji. Želio sam odaslati poruku neprijateljima kako i mi (Armija BiH) imamo specijalce, tipa Niskih kornjača, ili Tutine Kažnjeničke bojne.

Hdžiabdullah nije bio Iranac. Mislim daje bio iz Libana i da je imao čin visokog oficira Hizbullaha. Jednom sa ga pitao o tome. «Imam veći čin od tvoga komandanta«. Mislio je na Rasima Delića, koji je u JNA imao čin pukovnika. Ali, Hadžiabdullah je bio jedan od rijetko inteligentnih i nadasve politički obrazovanih muslimana koje sam upoznao. Bio je sklon političkim diskusijama, više nego pričom o vojsci. Tako mi je jednom rekao što nikad nisam čuo od sujetnih islamista koje sam sretao diljem svijeta. Bilo je riječi i Islamskoj konferenciji u Džeddi. Bio sam pun hvale o uspjehu te konferencije. Tvrdio sam kako je to povijesni trenutak za islamski svijet, jer se prema zaključcima konferencije moglo shvatiti da je Bosna ujedinila islamski svijet. «lslamski svijet je 'tigar od papira'. Držite se Zapada.» Bio sam šokiran da čovjek iz Libana tako razmišlja. «To ti govriš iz libanskog iskustva?« «Da, upravo tako. Mislite o sebi. Kanite se islamskog svijeta. On je politički nemoćan da vam pomogne.« Za Kurban-bajram, mislim daje to bila '94., pozvao sam Resula i Hadžiabdullaha na šerbe. Hadžiabdullah je vidio moju Nejru i nije skidao pogled sa nje. «Moja sestra ima ovakve oči.» Resul je pokazivao slike svoje djece. «Danas sam trebao biti sa njima.« Ne znam kad je Hadžiabdullah napustio Bosnu. Samo je nestao. Ne znam da je bilo više iranskih boraca u Bosni. Svi Iranci koje ću upoznati bili su službenici, humanitrani radnici, novinari, ali nikad nikog nisam vidio sa puškom. Čuo sam da su se veoma hrabro dvojica Iranaca borila na Igmanu prilikom Mladićeve ofanzive. Resula su ubili na HVO punktu kod Termoelektrane. To je bilo vrijeme uoči borbi za Kakanj. Njegov ubica je uhapšen i osuđen. Kaznu je izdržavao u KPD Zenica. Priznao je da je pucao u Resula, očito po dojavi, po nalogu djelatnika SIS-a. Razlog Resulovog ubistva mislim da leži u činjenici što su Hrvati znali da je on bio glavni preuzimač iranskog oružja. To pretpostavljam na osnovu slijedeće situacije. Bio je Ramazan. Pozvao me je Resul kod sebe. Imao je gosta koji se nije pojavljivao preda mnom. Zamolio me je da mu osiguram kontakt sa nekim važnim čovjekom iz vojnih ili političkih struktura. Bilo je to vrijeme žestokih četničkih ofanziva na Cersku i Konjević polje. Čitao sam kako je Tuđman rekao:“Ni metak ne smije proći!“ Brčko je gorjelo od napada četničkih oklopnih jedinica. Ravnica! Plakao sam kad bih vidio Fabijana Šovagovića na spotu pjesme Ne dirajte mi Ravnicu!“ Mislio sam na Brčko.

«O čemu biste pregovarali?« pitao sam. «O oružju iz Gruda», rekao je Resul. Čuo sam da 80 šlepera oružja stoji u Grudama. Upratio sam da je predsjednik Iranske skupštine posjetio Zagreb i govorio pred Hrvatskim parlamentom. Njegov kolega i domaćin u Hrvatskoj bio je Stjepan Mesić. Obećana je privredna suradnja za izgradnju iranskih brodova u Hrvatskim lukama. Sve je to bilo zbog oružja u Grudama. Predložio sam Mirsada Ćemana. «Njemu vjerujem. A on će prenijeti drugima.« Prihvatio je da ga pozovem na iftar kod sebe. Mirzeta se ljutila. Iftar za šest stranih ljudi nije mala stvar. Zato sam kod Salčinovića poručio tepsiju rolovane teletine. Sve to nije bilo dovoljno. Iftarili smo bez mnogo priče. Gospodin, mislim da se zvao Ali, kao većina Iranaca, bio je u teget odijelu, gospodskog držanja i manira. Hvalio je iftar kako je isti kao i kod njegove kuće. Mirzeti je lahnulo. Što zbog tjeskobe, što zbog atmosfere, čim smo iftarili Ceman se digao. Taman sam se spremao napustiti sobu i ostaviti ih nasamo, a on kaže kako će klanjati akšam kući. I ode. Gospodin i ja se zagledasmo. Ništa se o „poslu“ nije pričalo. Tako, za Ćemanom, odoše i oni. Pri polasku na stepenicama šapnem Resulu. «Da tražim nekoga drugog?« «Kasno je.» «Šta traže H rvati ?» «Da ne diramo Busovaču i da sve oružje mora proći za Brčko.« Čini mi se da je rekao kako 45 posto oružja mogu dati njima. «Zašto ne prihvatite?« «Mi tražimo da 80 posto budu 'erpidžiovi' zbog tenkova oko Brčkog.« «Vidiš naše političare. Ne znam ko bi Vam mogao pomoći. A HVO je mafija. Možete ih potkupiti.« «Imaš li ideju?» «Nemam.» Slegli smo ramenima. Zaista ne znam šta se desilo; da li je oružje prošlo i kako. Ubrzo su se pronijele glasine kako Alija ne da napadati Busovaču kako bi prošlo oružje za Brčko. To su najozbiljnije relacije i posao za koji zam da je radio Resul. Zato kažem da mu je to sevep smrti. I ja ću vidjeti

Resulovu djecu i njegovu sobu u Teheranu, sa ćilimima i šiltetima, a na zidu njegovim slikama. Pričao sam im kako smo ih gledali za Bajram na slikama. Bili su ganuti i ponosni što im je babo šehid bosanski. Šejtanov pionir „Pionir Velikog Šejtana“ je titula koju mi je priskrbio Halid Tulić u svojoj knjizi „Veliki Šejtan“. Kad bude čitao sve ove relacije, Tulić će shvatiti, možda sebi i čestitati kako je bio u pravu. Nazvao me je „pionirom“ zbog tekstova u Preporodu i intervjua koji smo radili, Džemal je bio glavni urednik, sa Ali Ekberom Velajatijem. Ja sam bio uređivao samo jedan broj časopisa Nur, koji je izdao Kulturni centar Iranske ambasade u Beogradu. Zar je ijedna ambasada iz islamskih zemalja izdavala časopis? Zar je ijedan ministar vanjskih poslova dolazio u BiH? Znali smo samo za Libijski konzulat. Haman nismo ni znali za arapske ambasade. Sve veze sa islamskim svijetom nisu nadilazile vjerske posjete. Osim prodaje oružja u vrijeme komunista i građevinskih firmi, zar je bilo drugih odnosa Bosne sa islamskim svijetom? Rezultat naših odnosa i kontakata sa iranskim diplomatama je izraz njihove politike i interesa, a ne naše eventualne privrženosti. Mi smo voljeli muslimane, bez razlike odakle dolaze. Halid je sin nekadašnjeg direktora GH Medrese u vrijeme kojeg su softe štrajkale (1971.). Bio je oženjen Hrvaticom. Tako je Halid imao brata Ivana koji je živio negdje u Hrvatskoj. Studirao je režiju u Sarajevu i jednog dana „došao tobe“. Oženio se i bio najgrlatiji zagovornik tradicionalnog islama. Izjava kako trebamo provodati devu po Sarajevu, pripisuje se njemu. Njegova trojica prijatelja bila su uhapšena zbog sličnih parola i poklika. On je pobjegao, navodno, u Jordan. Čuo sam o njemu kako ima mnogo djece. Bio je tipičan konvertit. Vjerovao sam da će se ohladiti. »Ništa ljude ne baca u vjeru, kao grijeh«, govorio sam o njemu kao i većini „konvertita“ koje sam upoznao. Paranoja grijeha koji su počinili „u džahilijetu“ vodila bi ih u vjerske krajnosti. To je sve što bih rekao o njemu kao autoru knjige. Međutim, ideologija koja provijava u knjizi je tipična za trend koji sam primijetio u Zenici, a mnogi ga, neprecizno, imenovali vehabizmom. Tulić se obračunavao sa bid'atima, novotarijama u vjeri, tipičnom metodom koja je Talibane dovela gdje ih je dovela. Naslušao sam se priča frustriranih arapskih propagandista i nezadovoljnika kako je svaki vladar oženjen Jevrejkom, ili mu je mati ta itd. Tulić smatra Homeinija francuskim obavještajcem, montira njegove slike bez brade, optužuje šiije za krivotvorenje vjere itd. Odvratno svađalačko štivo puno paranoje i insinuacija, demagogije i crne propagande. Međutim, ta knjiga je „planula“ u Zenici. Kažu daje štamapana u 10.000 primjeraka. Svaki polaznik medrese koju su organizirali mudžahidi, kao najomiljeniju tezu koristio je napad na Homeinija. „Otrov se nudi u medu“, bila je omiljena fraza onih koji su počeli nositi kratke pantalone i nisu brijali brade. Nikad sa njima nisam mogao lijepo razgovarati. Ne znam da li je to ikome polazilo za rukom. Samo svađe i objede. Uvijek na granici incidenta. Njihova psihologija mučeništva od džahilijetskog svijeta hranila se demagoškom interpretacijom prvih muslimana, kao i samog Poslanika, s.a.s. Što ih se više napadalo, oni su bili sve ubjeđeniji da nose historijsku misiju istine, ravnu onoj kakvu su nosili prvi muslimani. Najiskrenije sam žalio mladiće koji su među nekulturnom svjetinom bili šikanirani. Htio sam se potući sa taksistima koji su vrijeđali jednu ženu u nikabu, koja je bila zastala za svojim mužem, saplela se i pala pred njima na štandu. Ali, to je za njih dvoje, o dušo moja bolna!, bila kulminacija ispravnosti njihovog držanja i prava da im dokažu kako su kjafiri koji mrze muslimane. Slušao sam priče od doktorica kako im dolaze djevojke udate za Arape, pune modrica i ugriza, te ne znam kakvih znakova seksualnog zlostavljanja. Jedan roditelj mi se ispovjedio, nije baš ostavljao dojam karakternog čovjeka, kako mu se kćerka ne smije razvesti od „mudžahedina“ na čijim leđima je vidjela istetoviran krst.

Niko se nije žalio na Irance ili Turke. A, vala, ni ja među svim Arapima nisam mogao sresti tako normalna čovjeka poput Hadžiabdulaha. 1 onda će se desiti ubistvo ispred kina. Neko je ubio nekoga zato što ga je smatrao šijom. Stoga mi je bilo nelagodno znati da sam „pionir Velikog Šejtana“. Tulić je tako bio posalo poruku i za mene. Ali, ja uistinu nisam bitan u ovoj priči. Kasnije će se Tulićima laž i objeda vratiti milionostruko! Pisat će, baš Jevreji, a nikako samo oni, knjige o mudžahedinima u Bosni, o vehabijama, na način kako je on pisao o šijama. I o meni. Living marksism – odsječene glave Pošto više nisam imao nikakve dileme o utjecaju HVO-a na mudžahedine, trebalo je samo voditi računa na utjecaje drugih u borbi protiv Tulićevog Velikog Šejtana. Tako mi je Eso donio časopis „Living marksism“ koji se štampa u Londonu i koji je podržavao Srbe. Na naslovnoj strani tog časopisa bila je fotografija mudžahedina koji drži dvije odsječene (srpske) glave. Jednu, valjda, gazi čizmom. Bio sam užasnut! Ta je fotografija, navodno, pronađena kod ubijenog mudžahedina, negdje na linijama Crnog vrha kod Tešnja. Bio sam čuo da u Tešnju ima grupica mudžahedina. Istu fotografiju, kako sam čuo, na džambo plakatu Srbi su bili izvisili na robnoj kući u Doboju. Vjerovatno sam u isto vrijeme čuo od Alosmana, mog kolege novinara, kako su negdje u Tuzli otkrili dvojicu MOS-adovaca koji su se predstavljali kao mudžahedini. Alosmanova priča bila je neuvjerljiva iz domena „reklakazala“. Nije mogao napisati tekst o tome. Ali, to će mi biti povod da poslije džuma-namaza uz kahvu u Karalićevoj kancelariji, zapodjenem razgovor o toj temi. Pokazao sam im fotografiju. Tokom razgovora zazvonio je telefon. Javio se Karalić. »Provjerite jesu li ođerešeni!« bila je naredba njega kao emira. Tog dana su vođene borbe oko Žepča i javljeno mu je da su dvojica mudžahedina ranjeni dovezeni u bolnicu. «Eto, čuda. Mi pričamo o tome.» Otišao sam zadovoljan da me Karalić razumije. Ništa nisam mrzio kod muslimana kao nedostatak političke kulture. Za nekoliko dana čuo sam da se desio incident u 7. muslimanskoj i da su ubijena dvojica mudžahedina i jedan Karalićev tjelohranitelj. Zadrhtao sam. «Bože, jesam li učinio fitnu?!» U gradu se pričalo da je Karalić otišao u svoje selo uz mnogobrojno osiguranje, a da su se mudžahedini povukli u Mehurić. Zapravo, ja nikad nisam saznao gdje su mudžahedini. Znalo se nešto za Arnaute i Mehurić, dva sela kod Zenice i Travnika. Dugo nisam navraćao u Sedmu. Stid me je bilo. Nikad nikog nisam pitao o incidentu. Samo sam čuo kako je vojna policija Sedme tražila da provjeri da li je taj mudžahid osunećen (obrezan), a da su to njegovi prijatelji smatrali bogohulnim činom. Da li je bio drukčiji način provjere njihov identiteta? Niko im nije znao biografije. Svi su došli iz Afganistana, mislilo se. A, ja sam čuo samo za dvojicu Afganistanaca, koji su se borili na Igmanu. Prijatelj Muta mi je pričao da su poginuli i da ih se sjeća kao najljepših mladića koje je ikad vidio u životu.

Da sam znao ko im je komandant, išao bih mu. Nekoliko Bošnjaka se predstavljalo njihovim komandantima. Najčešće je spominjan Ebu Haris. Pojma nemam kako je došlo do grupisanja mudžahedina u Vatrostalnu u Tetovu. Mislio sam da je i tamo jedna grupa kao i ona u Mehuriću. Mislim da su nakon sukoba u Sedmoj, svi mudžahidi tražili da se samoorganiziraju i povuku iz drugih jedinica. Uskoro će se desiti još jedan „incident“, veći ali teži od kidnapiranja Totića. Ubijen je Paul Goudal, a njegov prijatelj ranjen. Bio je radnik ODE, engleske humanitarne organizacije. Optužena grupa mudžahedina bježala je prema Sarajevu gdje je pobijena skupa sa imamom iz Butmira Abdulahom Kubatom. Napisao sam tekst naslovljen „Zmijski koloplet obavještajnih službi u Zenici“. Paul Goudal je bio oficir i učesnik u Zaljevskom ratu, pisala je italijanska Panorama. Imao sam prijatelja koji je radio za ODU. Tvrdio je da je haman svaki šofer u ODI bivši oficir, a da je ODI glavni posao špijunaža. Posebno je govorio o tadašnjem šefu ODE sa sjedištem u Zagrebu. Kasnije će i hrvatska štampa komentirati uzroke sukoba između Hrvata i Bošnjaka i kriviti Engleze. U tom kontekstu će posebno mjesto i ulogu dodijeliti šefovima ODE. Bio sam kod Asima Fazlića, načelnika MUP-a, koji mi je pokazao njihove pakistanske pasoše. Ne sjećam se da li je neko do njih bio i engleski državljanin. Čini mi se da jeste. Prije toga, kad su mudžahedini bili u rasulu, u kancelariju su mi navratila dvojica Pakistanaca, koji su me pitali gdje je najbolje za mudžahide. Raspitivali su se za jedinice na Igmanu. Mislim da je to bilo vrijeme kad je egipatski general, niko mu nije znao ime, pokušao na Igmanu formirati specijalnu jedinicu. MUP-ovo saopćenje je govorilo da su se željeli domoći aerodroma i pobjeći. Kasnije će Munja u SB pisati o ovoj aferi i tvrditi da su imali poruku za Izetbegovića, i da su dobili instrukcije da se jave Fikretu Muslimoviću, Munjinom „omiljenom kosovcu“. Jedan od njih je bio uhapšen i on će prilikom transporta preko Lopatice pobjeći. Radilo se o saudijskom državljaninu, za kojeg je neko veoma važan, navodno, intervenirao, pa mu je omogućeno bjekstvo. Koliko se sjećam, kasnije će biti osuđen u odsustvu, pred Zeničkim sudom. Belaji su mi se motali oko nogu. Toliko ih je bilo po Zenici. U noći kad se ubistvo desilo nestalo je struje u Lameli, gdje sam stanovao. Ništa neobično – redukcija. Ali, nije bio red na nas. Čameći u mraku, čuo sam škripu auta i neku priču ispod prozora. Mislio sam da su dispečeri došli u trafostanicu, koja je bila preko puta Lamele. Pogledao sam i vidio dugog bijelog džipa. Neko se svađao. Žižak cigarete je svjetlucao. Nisu to bili dispečeri. Malo zatim džip je otišao. Čuo se rad motora i hrskanje guma po smrznutom snijegu. Nedugo zatim, čuli su se rafali. Struja nije dolazila. Zaspali smo. Sutra sam čuo vijest o ubistvu. Za slijedeća dva-tri dana Zenica je bila na ivici rata u gradu. Toliko je bijelih transportera bilo po gradu. Pregovarali su Lary Holingvvort (UNPROFOR) i Ebu Haris (El-Mudžahid). Situacija se smirila. Možda godinu kasnije, Brile mi je pričao kako je sreo borca koji mu je pričao da su bjegunci mudžahedini pri bjekstvu svratili kod njega u selo na padini Igmana. Pokazali su mu dokument o povlačenju UNPROFOR-a iz Tuzle, koji su bili kupili od Goudala. Taj dokument su htjeli dostaviti do Predsjednika. Koliko se sjećam, tad su Podrinje, Goražde, Žepa, Srebrenica, drhtali pod četničkom ofanzivom. Mladića i Karadžića su televizijske stanice prikazivale dok gledaju na durbin iznad Goražda. Plan povlačenja UNPROFOR-a je spalila

hodžinica nakon što je čula da joj je hodža poginuo. Policija je pretresala njenu kuću i nije ništa našla. Zbog saopćenja koja je slao i potpisivao u ime odreda El-Mudžahid, u vrijeme krize izazvane ubistvom Goudala, a bila su sročena vrlo umjereno, ni nalik osornoj ideologiji i retorici svojstvenoj njihovom dotadašnjem imidžu, želio sam upoznati Ebu Harisa. Učinilo mi se da ima „mrvu pameti u glavi“. Sjetio sam se Hasanice Maslanice, ne znam mu ime, najsimpatičnijeg mudžahedina kojeg sam upoznao. Bio je iz Jemena. Dijete. Stvarno je maloljetan došao u Bosnu. Nikad mu osmijeh nije silazio sa lica. Landarao je sa nekim autom po gradu izlijepljenim „press“ naljepnicama. Tvrdio je da mu amidža ima novine u Jemenu i da i on piše za njih. Jednom sam ga zamolio da mi pokuša opisati svoju akciju. Napisao je na papiriću nekoliko redova. Sve sami atributi, jedni su hrabri kao lavovi, drugi plašljivi kao zečevi. Odlično je govorio bosanski. Kaže da je obećao majci da će imati šehida. 0 kako je tužno završio! Nakon rata, nakon nekih bombi kod Travnika, policija ga je zaustavila i privela. Ubio se u zatvoru. Došla su mu braća i odnijela kovčeg. Da mu Allah podari sabur majci sa vjerom daje dala šehida Bosni. Preko njega sam poselamio Ebu Harisa da ga želim vidjeti.

Sultan Mjesečeve vojske Nisam dugo čekao. Hasanica je dogovorio večeru za nekoliko dana. Bio sam uzbuđen. Već sam bio stvorio mitsku sliku o Ebu Harisu. Moj prijatelj iz Sarajeva mladi Hafiz liječio je jednu djevojčicu koja je bila, estagfirullah, poludjela. Bila je u pubertetu. Mršava i ispaćena, osamnaestogodišnja djevojka, izgledala je kao da nema više od desat godina. Prema Hafizovim tvrdnjama napali su je anamooni, i on se borio sa njima. Kako je grozno bilo gledati je čupavu dok čačka zube žicom i pijucka vlastitu krv iza zuba. Pljuvala je na Kur'an, nije htjela jesti namaz na kriški hljeba sa Bismillom, morali smo je, njen brat i ja, povaliti na pod potrbuške i prekriti glavu, jer je odbijala prekriti mahramom kosu. Molila se samo u ćosku na način kako to čine kršćani, stavivši slijepljene dlanove pred usta, zapomagala bi: «Milost, milost...!« Hafiz je tvrdio da je pokrštena, što ni ona nije nijekala. Oh Bože strave! Dugo su me boljela koljena od straha koji sam preživio te noći, posmatrajući seansu Hafizovog liječenja. Osjećam da to „olovo“ u koljenima nosim i danas. To me je podsjetilo na pokrštenu djevojčicu Fatu, zbog koje je Firdus napravio prvu muslimansku stranku! U onoj mjeri u kojoj je dar majčinstva u islamu uzdignut na najveći pijedestal časti, u toj mjeri anamooni to preziru i čine sve da taj dar od Boga dat ženama unište. Hafiz je s natrao da su je anamooni napali zbog toga. «E, ovo je nam je od njihova nosanja moštiju i otvaranja grobova koje su činili Srbi uoči samog rata», sa mržnjom je govorio o srpskim popovima.

«To je bila prava mobilizacija njihovih rezervista!« Dok liječi muslimane od ovakvih bolesti, on se zapravo bori, i bije bitku sa anamonjima. Pomaže mu prijatelj muslimanskog svijeta džina kojeg je stekao uz pomoć učenja određenih tajnih dova. Ime njegova prijatelja je Ebu Haris. On je Sultan Mjesečeve vojske. Pokušao mi ga je opisati, kao i oružje njegove vojske. Najviše upotrebljavaju sitne bodeže. Brzi su u baratanju oružjem i hrabri u borbi. Kako sam stekao dojam, Ebu Haris se voli pojaviti u liku goluba. Fasciniran ovakvom interpretacijom bio sam skicirao priču za roman o ratu. Glavni junak bi mi bio Ebu Haris, veliki ratnik, a nježan kao golub, Sultan Mjesečeve vojske, i protivnik, krvoločni lik poput šakala, četnik naravno, koji se bore za djevojčicu koja simbolizira Bosnu. «Daj mi opisi tog šakala», zamolio sam Hafiza. «Od njegova pogleda punog mržnje i straha zaledi se krv u insanu. Jesi li gledao film sa ulogom Fredi Krugera? Slični su takvim likovima. Naša krv njegova je gozba, naš plač njihova je muzika.» Nosio sam skicu sa sobom, bilježeći razne priče i iskustva ljudi. Sinopsis romana bio je slijedeći. Moja djevojčica na koju su bili kidisali anamooni zvala se Sabina. Njeno ime je po ebdžet sistemu, sačinjeno samo od zemljanih harfova, što treba simbolizirati zemlju, to jeste Bosnu. Djevojčica je bila u pubertetu, kao Bosna pred priznanjem, tad je napadaju anamooni – šejtani ili četnici. Da ne bi osjetila ljubav i postala majkom... Da se više ne rađaju muslimani. Nju liječi mladi Hafiz. Uz pomoć svog prijatelja Ebu Harisa, Sultana Mjesečeve vojske, on se relativno uspješno bori. Kako Sabina ozdravlja, tako se polahko zaljubljuje u Hafiza. Hafizu će se u snu otvoriti mezar Sultana Murata, smatrao ga je Sultanom evlija na Balkanu, koji mu nudi sablju na kojoj piše ajet: 0 družine džinova i ljudi, ako možete da preko granica nebesa i Zemlje prodrete, prodrite, moći ćete prodrijeti jedino uz veliku pomoć! (Kur'an, sura Er-Rahman) Ovako preveden ajet na bosanskome jeziku izostavlja posljednju riječ Sultan, koja je prevedena „jedino uz veliku pomoć“. Fraza na arapskom jeziku „illa bi Sultanin“, samom Arapu zvuči mnogo jednostavnije – „osim sa Sultanom!“ Kome god da sam spomenuo namjeru pisanja ovakve priče, bio sam upozoren na opasnost. Oni, anamooni se znaju osvetiti ako im otkrivaš svjetove. Tako su nekoga vezali za mlinsko kolo na kojem se cijelu noć vrtio. I zaista će mi u kompjuteru nestati prva verzija fabule romana. Kad sam sreo hafiza, već je rat bio pri kraju, upitao me je za roman. Kažem mu da bih ga volio konsultirati, da mi je već jedan „fajl“ nestao u kompjuteru, ali fabulu sam mu usmeno izložio. Pošto mi je glavni lik Golub, Ebu Haris, koji ne može ostati u ovome svijetu, zamislio sam poentirati kraj priče njegovom smrću. Tako sam zamislio da padne granata u avliju kojom se šetala Sabina, da bi krvava lica utrčala u kuću misleći daju je pogodio geler. Plakala je, ne od bola koliko od saznanja da joj je, naravno prelijepo, lice bilo unakaženo. Kad se umila, lice joj je u ogledalu ostalo lijepo kao i prije. Krv po licu nije bila njena. Pogledala je

kroz prozor i vidjela Goluba u avliji kako nepomičan leži krvavih krila. Ubio ga je geler. Prepoznavši da je to baš onaj Golub koji se pojavi kad joj dođe Hafiz odučavati i stane na prozor sve dok je on u sobi, shvatila je da je njegova krv bila poprskana po njenom licu. I još više, shvatila je da je geler namijenjen njoj završio u njegovu tijelu. «Ne može takav biti kraj. Ne može Bosna ostati bez mudžahida», bunio se Hafiz. No nejse, mašta k'o mašta. Kasnije ću pročitati kako dr. Dragoš Kalajić tvrdi da su četnici imali čitav štab u Kninu koji bavio bijelom magijom. Neki oficir u Srbiji pričao je za novine kako se KOS veoma aktivno bavio crnom magijom. A, onda ću od jednog vrlo hrabrog borca, čuti kako je Arkan bio pripreman u Rusiji za gozbu njihovih sila zla. Navodno su ga ruski popovi nekoliko mjeseci držali u crkvi i svojim magijskim seansama pripremali za herojstvo u „ime krsta“. A ko bi drugi u mome zamišljenom romanu bio Šakal, protivnik Sulatan Mjesečeve vojske, nego Arkan. A koja bi druga bila džinska kraljica „koja buši Sabini dušu“, i pleše uz muziku cijuka djece i djevojčica, nego Ceca. Nisam ih morao imenovati, svakako bih njih dvoje uzeo za šnit. A kad je Hafiz vidio njihovu svadbu i vjenčanje, likovao je: «Vi u to ne vjerujete, a vidite da su oni „par“ iz podzemlja džinskog svijeta!« Zatim me je ubjeđivao kako se nije slučajno desio Atentat u Sarajevu baš na Vidovdan. On bi reci „Mrkli dan“. «To se više ne može ponoviti. Nema više niko na svijetu tako važan da prođe Sarajevom di bi ga ubili, pa zbog toga neko pokrenuo rat.» Hafizova teorija o masoneriji kao inspiraciji džinske organizacije, „crnoj ruci“ moštiju Cara Lazara, i dana atentata na Ferdinanda, 28. juni, kao da nije imao drugi dan osim godišnjice bitke na Kosovu da prođe Sarajevom, bolešljivom Gavrilu Pricipu, koji je bio mason, svodi se na dan smrti Sultana Murata. «U tom ratu izginut će 10 miliona ljudi. To je danak Sultanove smrti!»

Maštu nastranu, moja glavna junakinja je preživjela rat. Četnici su došli u selo i protjerali i nju i njenu majku. I danas je jadna bolesna. Mršava i jadna, skrhana čeka da biologija učini svoje. Priča kako čuje kad oni anamooni „srču kahvu iz mrtvačkih kostiju“. Ne daj Bože ikome ovakve sudbine. Posebno ne Bosni. Kad god se sjetim ove djevojčice, predam rahmet hanumi Rušida Prgude, psihijatrici koja je radni vijek provela liječeći ovakve na Koševskoj klinici. «Nedžade, ovo je najteža muslimanska bolest. Vodite je hodži», savjetovala me je kad sam joj se uoči samog rata obratio za pomoć. Tako je priznala i nemoć svoje profesije i nauke. Zlo koje sam čuo od izbjeglica preživjelih silovanja i torture nadilazilo je moju maštu. Slušao sam silovane žene i djevojke, ljude koji su vidjeli isporeno tijelo djeteta prebačeno preko plota kao janjeća koža. Na njega navalili crvi i muhe... Po ovoj matrici četnike sam

vidio kao šejtanske sinove, lišene svih ljudskih osobina. Nisam vjerovao da ih se može pobijediti granatama, i oružjem. Već snagom vjere i morala!!! Da budem još jasniji, kako sam bio čuo da se veliki muslimanski ratnik Omer Muhtar i njegova vojska, vrlo uspješno borio protiv Italijana uz pomoć džina, takvu pomoć sam vidio kao dobrodošlom u borbi protiv četnika. Sa takvim nakanama došao sam upoznati Ebu Harisa. Dočekao me je u jednoj sobi koja je mirisala meni poznatim mirisom. I Ebu Haris je bio namirisan takvim mirisom koji sam udahnuo pri zagrljaju dok mi je na uho učio dovu. Malo sam se zakašljao. Miris me posjetio na kad koji je Hafiz palio dok je liječio ludu djevojčicu. Bili smo sami bez prevodioca. Služio sam se svojim lošim engleskim. Na stolu je bila servirana večera u većem ovalnom tanjim, riža i meso kao sitni ćevap. Od voća bilo je najviše lubenice. Očito je bila servirana za još nekoga. Ne volim jesti u gostima. Ne sjećam se da li sam kušao hranu. Pretpostavljam da nisam. Svaki put kad sam dolazio, na istom stolu bila je postavljena gotovo ista večera. Nisam imao apetita za jelo. Moj apetit je bio u mojoj radoznalosti; gledajući njegovo lice, ruke, ramena, pokrete... i slušajući glas. Nije bio ni nalik Ebu Harisu Hafizovom. Zbog milostivog glasa, mogao sam ga porediti sa golubom. Omalehan i krhak, povijenih ramena, nježnih ruku i tankih prstiju, samo ga je duga brada činila muževnim. Bio je ljekar. Studirao je medicinu u Beču i došao u Bosnu da pomogne kao ljekar. Nije imao namjeru komandovati niti nositi oružje. Htio je pomoći ranjenima i bolesnima. To je sve što sam saznao iz njegove biografije. Bio je oženjen Bosankom koja mu je baš tih dana bila rodila dijete, što znači daje došao u Bosnu s početka rata. Pohvalio sam njegovu razboritost i to je bio uvod u suštinu razgovara sa njim. Nisam krio svoje sumnje i dileme oko njihove „misije“ u BiH. Najteže mi je padalo to što svakim danom imaju sve lošiji imidž među muslimanima. Njemu to, očito, nije bilo ništa novo. «Zašto ste došli u BiH?!» bio sam direktan. «Čitao sam brošuru koju je napisao jedan naš brat o Ali Izetu i tvome bratu Džemaludinu.» «Zašto nam ne vjerujete?« «Znam tvog jednog zemljaka koji mi je o vama Latićima kazao sve najljepše. Vjerujem njemu kao i tebi». Pričao mi je o jednom Bošnjaku svom prijatelju iz Beča koji mu je čak preporučio nas u Bosni. «Zašto namećete samo svoj način namaza, naprimjer. Vidio sam da svi mudžahedini moraju klanjati jednoobrazno.« »Napravili smo grješku u Afganistanu. Tolerirali smo različite vjerske pravce i zato se tamo sve iskompliciralo.» «Zar si bio u Afaganistanu?» «Nisam ja bio. Govorim u ime braće koji su se i tamo borili i imaju iskustva.»

«Zar mi moramo korigirati naša shvatanja vjere?» Mislio sam na knjigu Imada el-Misrija. Smirivao me je da imam pogrešne zaključke i govorio da Imad nije loše mislio. «Znate li za zatvor u ovom gradu?» Nije mu bilo jasno što spominjem zatvor. «Znam da postoji veliki zatvor.» «U tom zatvoru je ubijeno nekoliko muslimanskih mladića, a nekoliko hiljada je bilo mučeno samo zbog jednog grijeha: ljubavi prema islamu i Ailahu, dž.š. Nije lijepo omalovažavati takvu žrtvu, takvu odanost i ljubav prema islamu. Samo zato što smatrate da nisu namaz obavljali kao Vi. Molio bih da ovo mišljenje prenesete svojim drugovima.« Očito ti drugovi nisu htjeli doći, jer se večera ohladila i već se čuo ezan za jaciju. Rastali smo se srdačno. Ubjeđivao me je da se ne trabam brinuti. Poselamio je moga brata i zamolio da ga dovedem sa sobom kad drugi put budem dolazio. Imao sam osjećaj da je Ebu Haris divan čovjek, ali da ne drži kontrolu u svojim rukama. Suviše je blag za ovaj posao. Nije mi bilo drago što nisam sreo njegove drugove sa njim. Postoji li raskol među njima? U kontaktima sa nekim Bošnjacima iz Odreda, saznao sam da je Ebu Haris nekakav v.d. komandant. Te da vojska sluša Ebu Mealija, hrabrijeg i otresitijeg mudžahida. Uskoro će se desiti da čujem da je stvarno Ebu Meali komandant, a da je Šejh Šaban, novi čovjek, emir, a Ebu Haris i Mu'tez, pomoćnici. Ebu Haris je vodio mali stacionar unutar zgrade. Povod mom odlasku je bio prijedlog Džemin da pišem knjigu o njima. Očito je Džemo prenio Aliji moje kontakte, pa i moje utiske, u nekom rezgovoru, a on mu predložio da napišem knjigu. Čitao sam kasnije da je Bakir Sadović u ime Alije isto nudio Senadu Avdiću, čime se on hvalio, usput i osudio, u svojim tekstovima. Da se radilo o nečemu drugom, to bi me pogodilo. Prezirao sam komplekse Izetbegovićevih suflera, navodnih lukavih mudraca, koji su ga vrlo često navodili na tako pogrešne poteze. Povod takvoj ideji da se napiše knjiga o mudžahedinima bila je knjiga Josefa Bodanskog, koju su Srbi preveli i objavili (i) na Internetu, sa naslovom Neki to zovu mir. Nit' sam čitao knjigu, nit' sam znao za povod, u vrijeme kad sam odlučio otići Ebu Harisu sa ovim prijedlogom. Kad sam pročitao knjigu, mislio sam na Halida Tulića. Halid i Josef su, sudeći po knjigama, braća po pameti. Kad bi bilo po njihovom, ne daj Bože, laž, mržnja i ratovi su perspektiva ljudskog roda. Ovaj put za večerom smo bili četverica: Ebu Haris, Šejh Šaban, Ebu Meali i ja. Novi je bio Šejh Šaban. Najelokventniji među njima i , činilo mi se, iako je novi, imao je najveći autoritet. Teme između nas su bile poznate i nikad se nisu mijenjale. Insistirao sam da rade na korekciji imidža na obostrano zadovoljstvo. Možda nisam bio korektan prema njima koliko sam bio pun kritike. Vrlo malo sam imao razumijevanja za njihov odnos prema Bošnjacima.

«Zašto ste toliko tajnoviti? Zašto sve mistificirate? Zašto ste nepovjerljivi prema Bošnjacima? Mi sumnjamo u neke od Vas, a vi sumnjate potpuno u legalnu vlast?» Ovo je bio moj rafal prema Šejhu Šabanu. «Šta očekujete od nas?» «Vi ste najhrabriji borci ovdje. Hvale vas i dive vam se. Najvažnije je što zbog vašeg prisustva u Bosni četnici drhte na svim linijama. Iako vas je malo, oni misle da vas ima hiljadama. Ali, vi gubite sve to zbog lošeg imidža vaše ideologije. Ako je vaša interpretacija islama bolja, svježija, atraktivnija, ubjedljivja, bujnim, pomozite nam. Nek' se razlikujemo. Dajte da te razlike javno suočimo. Dođite na FIN, govorite javno (!) studentima. Dođite na televizijske emisije. Govorite javno. Suočite se sa tim drukčijim shvatanjem islama, a i mi ćemo se suočiti sa vama pred narodom«. «Zašto me ne pozovu na fakultete ili televiziju?«, nudio se Šejh Šaban. «Ja ću reći Reisu, sigurno će vas pozvati da održite predavanje. Zamolit ću ovdašnju televiziju da vas intervjuira. Nema problema. Samo iziđite iz „mraka ilegale“.» «Mi imamo dobre odnose sa nekim imamima i oni nam ne preporučuju baš otvorenu suradnju sa vama.» «Znam da imate odnose sa studentima i imamima koji su vam savjetnici. Nažalost, ne misle dobro ni sebi ni vama. Radi se o pobožnim ljudima, bez ikakve političke kulture, a često pohlepnim i bezobraznim agitatorima. Kanite se takvih. Ostavit će vas na cjedilu. Sada imaju koristi od vas. Kad, ne daj Bože, budete u neprilikama, ostavit će vas.» Neko je spomenuo Halila Mehtića, zeničkog muftiju. «Surađujte i sa njim. Ali ne samo sa njim. Ne dozvolite da iko ima monopol na relacije sa vama. Iz iskustva koje imam sa njim ne bih baš važne poslove povjeravao njemu. Nikako samo njemu!» Bilo je riječi i o Imadu el-Misriju kojeg je, očito, bio potisnuo Šejh Šaban. Tražio sam susret sa njim. »Nikako mi taj čovjek neće 'na oči'. Zašto bježi od mene?» Tako sam dogovorio da slijedeći put na sastanku bude i Imad. Imao sam utisak da sam ubjedljiv i da umnogome prihvataju moju kritiku. Sjetio sam se kako ću ih testirati. «Za početak možete dati intervju Ljiljanu. Ja ću praviti intervju i možete slobodno govoriti.« Šejh Šaban je prihvatio. Isto tako je Ebu Haris, to sam insistirao, prihvatio da radi knjigu sa mnom.

Ebu Meali je šutio. Evocirali smo uspomene iz hotela kad sam ga prvi put sreo i smijali se. Mu'tez, nije znao ni riječi bosanski, a dugo je bio u Bosni. I on se bio oženio Bosankom. Onda su mi otkrili da je Mu'tez bio organizator otmice Živka Totića. Kako sam procijenio, on je bio oficir, porijeklom Tunižanin. Zapravo, samo je Mu'tez imao pojma o ratu. Čak sumnjam daje i Ebu Meali imao ratno iskustvo prije dolaska u Bosnu. Tad mi je Ebu Meali otkrio da je sebi dao ime po Sultanu Fatihu. Htio je reći da on poštuje naše islamske korijene i da ne želi mijenjati naš islamski identitet. To je bilo vrijeme najbolje suradnje odreda El Mudžahid sa 3. korpusom. Oni su se, bar sam bio stekao dojam, veoma trudili. Noseći na duši konflikt između njih i Sedme, pokušao sam to ispraviti. Savjetovao sam im suradnju na frontu. «Oni vas, ipak, najbolje razumiju. Pozovite Halila Brzinu na jednu ovakvu večeru. Razgovarajte kao ratnici, a ne ideolozi.« Sijelo nismo prekidali ni kad je učio ezan za jaciju, što je kod njih bilo striktno. Moj jedini problem bile su cigarete. Nisam pušio, a uz tako dug razgovor, nisam navikao bez cigareta. Rastali smo se veoma prijateljski. Za nekoliko dana sam došao raditi intervju sa Šejhom Sabanom. Prevodilac je bio Ejmen, kojeg sam eskivirao u drugim razgovorima. Čuvao sam se bivših studenata koji su u ratu pustili brade. 1 on je imao podozrenje prema meni. Kamere su bile ispred nas. Objavio sam intervju sa njegovim portretom. Ništa posebno nisam vidio u tom intervjuu. Šejh Šaban je otvoreno govorio o svojoj biografiji, niko drugi nikad nije dao svoju biografiju. Ne sjećam se ni pitanja ni odgovora. Zapravo, sjećam se samo pitanja na koje nisam dobio odgovor. Pitao sam ih zašto su došli u Bosnu, a ne idu u Palestinu. Moje pitanje je glasilo: «Zašto nema mudžahedina u Palestini?« Eso mi kaže daje to jedan od najznačajnijih intervjua u kontekstu aktualne teme svjetskog terorizma. Sjećam se daje nakon intervjua u redakciju Ljiljana zvao je neko iz AID-a i rekao da je intervju grješka. Navodno je upravo tih dana CIA pitala da li se Šejh Šaban nalazi u BiH, što su oni u AlD-u demantirali. Nisam mario za to. Čak nisam ni vjerovao. Sve sam doživio kao dobru frku za obavještajce. Bilo mi je malo merak zezati neuke novopečene „aidovce“. Vodio sam i Željka Garmaza na intervjuu sa Ebu Mealijem. Da su imali primjedbi na moj intervju sa Šejhom Šabanom, sigurno na bi prihvatili, bar preko mene, intervju za Slobodnu Dalmaciju. Oni su stvarno bili ljudi deverli glave, što bi rekao naš narod. Negdje u to vrijeme u Hrvatskoj je uhapšen Šejh Talat. Globus je objavio da ga je Miroslav Tuđman „izručio Egiptu na vješala“. Sumnjalo se da je bio pošao u Bosnu. Kad sam boravio u Egiptu, maja '98., na jednom predavanju o terorizmu potvrđeno nam je da je Šjeh Talat obješen bez ikakavog

saopćenja za javnost. Sve vrijeme boravka u Egiptu mislio sam o Šejhu Šabanu. On je bio iz Egipta. Organizacija Džematu-l islamije vodila je pravi oružani rat protiv režima. Naš put iz Aleksandrije autobusom noću bio je pun straha. Tog dana su negdje uhpasili njene pripadnike i očekivala se osveta. Zastrli smo prozore, nismo smjeli pričati na „stranom jeziku“ dok smo odmarali na pumpi, putovođa je proveo vožnju u wc-u autobusa od straha. Sreo sam Ervina Hladnika, koji je iz Jerusalema došao u Egipat. Pričao je o surovim zatvorima u kojima se muče ljudi. «Slični onim vašim mudžahedinima», objašnjavao mi je. U Luxoru smo bili pod posebnim pritiskom i strahom, jer se tamo desio najgnusniji napad na turiste. Pričalo se kako su teroristi bili primitivni arapski seljaci koji su roditeljima bacali televizor kroz prozor. «Vela havle, što sam bio naivan?!» korio sam sebe. Allahovo ime na ruži Ali, jedne noći došao mi je mladić u hotel. Već sam čuo da me traži neki oficir, kad me ne bi bilo u hotelu. Sišao sam na recepciju bunovan. Bio je to sin egipatskog generala koji se borio u Bosni i ubijen je negdje kod Kiseljaka. Njegov mezar je u Visokom. Čuo je da je u hotelu grupa novinara iz Bosne i došao da pita ko mu zna za babu. «Vidio sam ti babu. Bio je hrabar borac. Omiljen kod naroda. Mnogi su napravili problema tamo, ali je on ostao u dobrom sjećanju muslimana.« Mladić je plakao. «Sutra se ženim. Dođi mi na svadbu. Ali, ovo je za mene najznačajniji dan u životu. Poselami Aliju i reci mu da mi pomogne da dođem sa sestrom vidjeti babin mezar.» Pričao mi je kako mu je babo kao mlad bio borac u Sinajskom ratu i kako ga je već tada majka bila oplakla kao šehida. Otišao je u Ameriku. Tamo je vodio biznis i obogatio se. Imao je vilu sa baščom punom ruža. Čuo je za Bosnu i razmišljao o njoj dok je potkresivao ruže. Jedno jutro mu se ukazalo Allahovo ime na listu ruže. Misli su mu bile na Bosni. Spakovao se i otišao. Tako im je pisao. Ovo su kontrasti koji su me razdirali u mišljenju o mudžahedinima. Nekad sam mislio da pred sobom imam muslimane iz vremena najčistijih stranica islamske povijesti, istovremeno plemenite i nježne kao larve, i hrabre kao tigrove, a, opet, nekad sam mislio da pred sobom imam primitivce, kojih se gnušam, frustrirane mračnjake kojima je haram osmijeh. Da sam znao o takvim islamskim pokretima u vrijeme kad sam radio intervju sa Šejhom Šabanom, sigurno bi to bila glavnica našeg razgovora. Od svih sumnji koje sam imao prema njima bile su da su u konfliktu zbog svojih vjerskih i političkih ubjeđenja sa režimima, a nijedan u islamskom svijetu baš nije preporučljiv. Tako sam ih mogao razumjeti, njihovu tajnovitost, pa i njihove frustracije. Nisam imao pojma da u to vrijeme za Šejhom Šabanom postoji talijanska potjernica.

Dok sam sa njima bio i gledao ih u lice, među nama je bilo prijateljstvo. Kad odem od njih i susretnem se sa njihovim djelima i mišljenjem, ljutim se. Posljednji put smo razgovarali u vrijeme deblokade Sarajeva. Žalili su mi se kako su ih namjerno izostavili iz te bitke. Sreo sam jednog prijatelja u Zenici. Ne želim mu spominjati ime zbog aktualne njegove pozicije i hajke na islamiste, i zamolio da odemo skupa u Vatrostalnu. Bili su obradovani i počašćeni Gostom. I meni je porastao rejting kod njih. Čini mi se da je moj Ebu Haris (tada) bolestan ležao u stacionaru. Bio je ranjen u stomak i imao problema sa gangrenom. Nikad ga više neću vidjeti. Ebu Meali je vodio glavnu riječ. «Recite sad ono što ste meni govorili o deblokadi Sarajeva.« «lma li načina da se probije obruč?« pitao je Ebu Meali. «Male su nam šanse.» »Zašto su male šanse?« «Na dva mjesta bi se moglo nešto uraditi na proboju, ali to je veoma teško«. «Gdje?» «Na Kotorcu prema Dobrinji, i sa Igmana preko Vrela Bosne do Rajlovca.« «Koji je kraći put?» «Kod Kotorca.» «Koliko bi ljudi trebalo?« »Osamdesetak dobrih boraca.« »Možete li nam dati nekoliko dana za izviđanje prije proboja?« »Ali, to je opasniji put. Radi se o ravnici i brisanom prostoru. Niko ne bi preživio.« »To nije vaša briga. Nek' nas bude 80 šehida.« Ja sigurno nisam bio glavna veza sa mudžahedinima. Nisam bio nikakva oficijelna veza. Sam sam sebi stvorio relacije i sam sebi za njih odgovarao. Tako i ne znam rezultate tad započetih razgovora. To je za mene bio posljednji sastanak sa njima. Nikad nikog više nisam vidio. Pisao ja ili ne roman o Sultanu Mjesečeve vojske u kojem gine Golub, Ebu Haris će poginuti. Na punktu u Žepču bit će ubijen sa Mu'tezom i Šejh Šabanom. »Ostade li Bosna bez mudžahida, Hafize?!» Svi su imali žene i djecu. I Šjeh Šaban je doveo svoju mnogobrojnu djecu i ženu u Zenicu. Čuo sam da je Ebu Meali oženio hudovicu Ebu Harisa. Tim činom me je zadivio. Bio je

izrazito lijep i zgodan muškarac, manekenskog držanja. Bijele puti, sitnih kovrdža u kosi, rijetke i male brade, jakih bijelih zubi... Ubijeni su dan nakon Dejtona, koliko se sjećam. Eso će objaviti tekst o tom atentatu na „borce Armije RbiH“ sa fotografijama izmasakriranih tijela. Budući lideri mudžahedina u Bočinji su optuživali mene. Bio sam kriv, po njima, jer sam objavio fotografiju Šejha Šabana. Za kraj bih trebao dati svoje mišljene o mudžahedinima. Dvadeset četvrtog marta 1995. bio sam pozvan na sijelo kod Reisa. Bila je to grupa od petnaest naših prijatelja. Nisam znao da će biti Alija. Došao je na vrijeme. Bio je vidno raspoložen. U jednom trenutku se prisjetio: «Tačno na današnji dan bih izišao iz zatvora. Tolika mi je bila prva presuda, a na današnji dan su me uhapsili.« Nisam imao osjećaj da je ovo sijelo bilo sazvano kao proslava obljetnice. Mislim da je bila je puka koincidencija. Nije se ni častilo ničim više od kahve i šerbeta. Osjećao sam se ugodno i vrlo počašćenim što sjedim među dragim ljudima. Poštovao sam i Reisa gotovo koliko i Aliju. Čast mi je bilo biti sa njima. Nakon šala, uistinu smo se samo šalili, nekako su se otvorile vjerske teme. Reis je najviše govorio. U kontekstu vjerskih tema došla je na red i tema o mudžahedinima. Iznenada se Reis okrenuo prema meni. «O tome bi Nedžad mogao nešto reći.» Bio sam zatečen i zbunjen. Rijetko sam u ovakvim prilikama uzimao riječ. Stidio sam se govoriti pred Alijom. Zacrvenio sam se i znao sam da to svako vidi na meni. »Predsjedniče, nije mi ugodno govoriti pred Vama. Nekako se stidim, a i nisam baš najkompetentniji za ovu temu.» Insistirali su. Dobro razumijem zastoje Reis smatrao da poznajem situaciju. Valjao sam mu prilikom njegovog prvog dolaska u Zenicu. Uspio sam izreći otprilike ovakve stavove: «Prvo, trebamo biti veoma odgovorni i cijeniti krv njihovih šehida. Koliko znam, stotinjak ih je poginulo. Drugo, isto tako moramo znati da među njima ima ljudi prljavih biogafija, i moramo naći način da to provjerimo. Mi gradimo slobodnu i demokratsku državu gdje ljudi ne smiju biti progonjeni zbog različitog mišljenja i vjerskog ubjeđanja. Neki od njih su disidenti u svojim nedemokratskim državama. Imaju pravo zatražiti azil kod nas. Takav azil mogu dobiti u zemljama Zapadne Evrope. Njih je do sada država, faktički, izbjegavala. Tek smo ih vojno u nekoj mjeri kontrolirali. Sa njima se suočila samo IZ. Što se tiče IZ, ona može sa njima raspravljati do Sudnjeg dana o

tome treba li ili ne stavljati slike na nišane. Ali, ako neko od njih poruši mezar zbog slike na njemu, kako čujem da rade, onda je to posao države. To je krivično djelo i moraju odgovarati za to. Gdje je najveći problem sa njima. Mi nikad nismo ušli među njih! Čini mi se da svako ima pipke unutar njih, samo se čuvaju od nas. I ti naši studenti koji su među njima, dijele njihove stavove i poglede, gledaju nas istim očima kao i oni, sumnjivi su mi. Znate kakve su političke kulture ti naši studenti. Ja se držim dalje od mnogih.« Naveo sam primjer kad me je jedan od naših studenata sreo nakon što je zasjedao Sabor IZ u Zenici kojim je presjedavao Hilmo Neimarlija. «Nakon kahve sa mnom, žurio je na satelitski telefon, što mi je bilo veoma sumnjivo. Kao da je žurio javiti rezultate nekome.» U tom trenutku me Hilmo prekinuo kako pretjerujem sa sumnjama u „špijunske rabote“. Zanimljivo da me Irfan Ljevaković, koji je tada bio u AID-u, podržao. Čak se suprotstavio Hilmi. Drugi su, ne sjećam se tačno ko, krivili Halila Mehtića, kao oponenta koji ima potporu takvih struktura. Ja sam, pak, smatrao, da Mehtić, po ovoj temi, uopće nije bitan i da treba razgovarati sa njim. Nažalost, o njima nikad nisam uspio sačiniti ozbiljan tekst. Povod su mi bili uvijek nekakvi incidenti. Zbog navodnog kidnapiranja maloljetne djevojčice radi udaje za mudžahedina, napisao sam tekst Šeriat u crnim rukavicama. Bio sam dosta kritičan, ali, kasnije sam dobio selam od mudžahida, preko jednog hodže, kako sam ga „ogibetio“, jer ima ljubavna pisma od te djevojke i da nije na silu bila došla kod njega. Moj tekst – anketa u Danima, Crna peca – bijeli šejtan imao je najveći eho. Crna peča je za mene bila metafora uskih vidika i mišljenja, bilo ono vjersko ili laičko, mudžahedinsko ili novinarsko. A bijeli šejtan za mene je bio Vladimir Putin, koji je u to vrijeme ušao u Grozni. Kad danas vidim rat „crnih hudovica“, kako zovu žene ubijenih mudžahida u Čečeniji, sa Putinom, uhvati me jeza kako mi se lahko ostvaruju crne vizije. Isto tako sam u televizijskom intervjuu rušenje Budinih spomenika u Bamjanu nazvao barbarskim činom koji nema veze sa islamom. Pošto se izjednačavaju pripadnici Al Qaede sa mudžahedinima koji su bili u Bosni, kao da se radi o teroristima istog kova i profila, te se u toj mjeri traga i za (pre)ostalima mudžahedinima iz Bosne, ja ostajem u dilemi da li su to sve uradili ljudi kakve ja poznajem. Iskreno, ne mogu u to još povjerovati. Najmanje iz dva razloga. Prvi je moja emotivna vezanost i poštovanje prema svima koje sam upoznao: Ebu Haris, Šaban, Mu'tez, Ebu Meali. Teško mi je povjerovati da su teroristi i da mogu biti surovi zlikovci. Drugo, nijedan od njih, pa ni sve akcije koje sam opisao i za koje sam čuo, nema takvu inteligenciju, takvu naobrazbu, takav osjećaj organiziranosti, da bi mogli izvesti nešto nalik onome protiv čega se danas vodi silovit rat. Oni su, po meni, bili samo ljudi koji su se odvažili smjeti biti muslimanima na način kakvim oni smatraju da treba biti musliman, kako vizualno, tako i karakterno.

E sad, imam gorko iznenađenje za samog sebe. Čitao sam da postoje nekakve video-kasete o masakriranju ljudi. Gdje sam bio ja kad se to dešavalo? Zašto to prešućujem? To su opravdana pitanja svakoga ko pročita moje svjedočenje. Međutim, ja nikad nisam vidio mrtvog ili zarobljenog ustašu ili četnika, niti sam kad vidio zatvor, ili nešto što bi moglo 'tuknuti' na zarobljenički logor. U moju dušu i uši nije moglo više stati boli i smrti. Moji najbliži prijatelji znaju za moja česta povraćanja zbog scena na televiziji. Imam malu satisfakciju time što sam reagirao, kako sam reagirao, zbog fotografija odrubljenih srpskih glava, ali sam, isto tako u dogovoru sa Esom, inicirao da Ljiljan prvi objavi pronalazak masovne grobnice kod Vozuće. Tu su, navodno, neki od njih na svirep način vršili odmazdu nad Srbima, lako se gnušam na njihova eventualna zlodjela, u duši žalim za mudžahedinima koji su ubijeni u Bosni. Najveći krivci su ulema, nemoralna ulema, koja je kukavički šurovala i šutjela na ideologiju kojoj su pripadali, uvjetno rečeno, i sami mudžahedini. Ta ulema i danas kukavički šuti pod svojom „crnom pećom“. Mudžahedini su jedna priča pogodna da mnogima koji se kriju iza svojih nedjela, sjedne, i namjera, s druge strane, posluži za spletke. Nisam upozano Leonela Dimonea, naprimjer. Nisam nikad pisao o njemu. Prema biografiji, za neke je Robin Hud, a za neke okorjeli kriminalac. On i njegov drug su, naprimjer, optuženi za pokušaj pljačke benzinske pumpe i pri tome ranjavanje policajca. Uhapšen je na trik, ali surovo i uz pucnjavu. Sve se zbilo u komšiluku gdje sam nekad stanovao. Koliko znam, on uopće nije imao namjeru pljačkati pumpu. Već je htio napasti jednu ilegalnu javnu kuću za strance, koja se nalazila tik iza leđa benzinske pumpe. Nabili su crne čarape na glavu, dok su se šunjali iza pumpe radi napada na kuću. Policajac je reagirao, a zatim i oni. Nesreća! Je li Dimon mudžahedin? Jest. Je li bio terorist? Jest! Zašto? Zbog toga što se pištoljem htio boriti protiv nemorala i poroka, koji osuđuje islam. Znači u ime islama, estagfirullah! Koje Dimonu, nekadašnjem kršćaninu, tako interpretirao islam? To su krivci. Treba se žestiti na one koji su objavili rat protiv terorizma, smatrajući ga i ratom protiv islama. Ali, veću osudu i žest zaslužuje ulema koja se nije borila protiv takvog shvatanja islama. Sjećam se kad sam prvi put sreo Nezima Halilovića Muderisa u Zenici. On se smatra bošnjačkom verzijom mudžahedina. Njegov imdiž u ratu bio je najkompletniji i želio sam da svaki naš borac tako izgleda. Crna mahrama na glavi sa povezom preko čela, brada i naočale, te sablja o boku koja dodiruje duge kožne čizme. Koliko znam, mahramu je uzeo od jednog šehida Arapa i bila je isjeckana od gelera. Kod mene je bilo desetak stranih novinara u kancelariji i zamolio sam Muderisa da im da intervju. Odbijao je, jer je smatrao da to nema svrhe. «Sta god im kažeš, oni će svoje napisati*, branio se. Ipak je pristao. Slikali su ga dok primiče findžan usnama, a on je odgovarao na pitanje zašto ruše kafiće i zabranjuju ljudima alkohol. «Svako se društvo bori protiv poroka kakav je alkohol. U tome prednjače vjerske i socijalne ustvanove. Ali, to rade po osnovama zakona. Mi vojska nemamo ništa sa tim. Nije naše da lupamo po kafićima flaše, već da se borimo.»

O Muderisu kao ratniku bio je stvoren mit veći od mudžahedina. Ovaj nekad žgoljavi hodžica iz Konjica, rodom iz Žepe, pokazao se bolje kao ratnik nego kao hodža. Pričali su HVO bojovnici koji su napadali na G. Vakuf: «A ko Vam je bio onaj Muderis na bijelom konju? Kad bismo njega vidjeli na brdima da jaše bijela konja, umrli bismo od straha.« Nije Muderis jahao bijela konja, niti je dolazio na brda oko Vakufa. Ali, lijepi strah, što bi naš narod rekao! Alija, pa Sefer, pa Reis Vlast u Sarajevu bila je opkoljena, ali ne u tolikoj mjeri da se više i češće nije moglo komunicirati sa tzv. Slobodnom teritorijom. Zato je slobodna teritorija BiH bila kao jedna labava konfederacija. Sarajevo, Tuzla, Zenica, Mostar, Goražde i Bihać su bili prilično autonomni vojno i politički. Čak su se i razlikovali kako po strategiji, odbrane tako i po političkim problemima, više nego interesima. Nekoliko pojedinačnih izlazaka iz Sarajeva, poput izlaska Ferida Buljubašića, koji je sa rahmetli Askom Prazinom formirao Prvu podrinjsku na Bjelavama, da bi nakon debakla na Poljinama sam izišao do Visokog, postrojio jedinice u napuštenoj kasarni, zatim preko Grepka otišao u Goražde, gdje će rukovoditi slavnom bitkom za oslobađanje ovog grada. Juka Prazina je, također, izišao iz Sarajeva radi svojih zakulisnih igara, pod motom da bijelim konjem uđe u Sarajevo, da bi završio u HVO-u svojih „šuckora“. Jovan Divjak je izlazio da bi bio uhapšen u Konjicu i jedva živu glavu „izvukao u gepeku“ nazad u Sarajevo. Fikret Abdić je izišao da bi uradio što je uradio. Samo onaj ko je najviše trebao borcima, dakle njihov tadašnji prvi čovjek, slovio je kao komandant, bez obzira na funkciju načelnika Štaba, dakle Sefer Halilović, kolebao se i zatezao sa svojim izlaskom. Najmanje desetak puta je u Visokom bio pripremljen njegov dolazak, čak mu se i stan našao. A njega nema, pa nema... Samo je Izetbegović prilikom svojih vanjskih maršuta svraćao i obilazio gradove. Tako je Sarajevo koje je bilo u hropcu, a hrvatska propaganda predviđala skori pad grada, bilo i uteg ostatku slobodne teritorije. Njegovi nikad neprevaziđeni problemi; unutrašnji obračuni, kako mafijaški tako i politički, pokušavali su se prenijeti i na slobodnu teritoriju. Naknadne interpretacije rata pune samohvalisavosti, političkih vizija i herojstva, te okrivljivanja drugih, zatamnile su ovaj period historije, tako da se ni danas ne zna istina, a i pogrešno, veoma pogrešno interpretira uloga, politička i vojna, pojedinaca, brigada i lobija. Fikret Abdić je prilično objašnjena figura i smješten je kontekst historije kao jedan od najvećih kolaboracionista kako Bošnjaka, tako u ratu uopće. Takav kolaboracionist se nije desio ni Srbima, ni Hrvatima. Pošto je strategija iz Karađorđeva vezivala Bihaćku krajinu sa Tuzlanskim bazenom, na način da je Tuđmanu pripala Krajina, a Miloševiću Tuzla, pozicija Tuzle u odnosu na Sarajevo bila je u najvećem stepenu autonomnosti. Selim Bešlagić je komunicirao i sa Fikretom Abdićem i sa Stjepanom Radićem, gradonačelnikom Banje Luke. Ovo mi je rekao jedan „personalac“ iz 2. korpusa, dok smo prolazili Tunel idući u Sarajevo na zasjedanje Skupštinu. «Nije on budala da se uzda samo u Sarajevo.«

Ovakva infantilna politika Selima Bešlagića ga je preporučivala pred „međunarodnim faktorom“ kao promotora suživota i multikulture. Kakva multikultura? Tuzlanska soje bila u pitanju. Poraz Abdića, sjedne, i poraz Kordiča u srednjoj Bosni, s druge strane, spasilo je Tuzlanski bazen od genocida čiji bi zločin bio srazmjeran zločinu deset Srebrenica. A, svoju infantilnu politiku pregovora sa kolaboracionistima i neprijateljima, opravdat će, opet, Izetbegovićevom dozvolom trgovanja sa četnicima da bi se prehranio narod. On će pokušati utjecati i na Besima Spahića, koji je, također, bio jedno vrijeme u pregovorima sa Radićem iz Banje Luke. Spahić je bio svjestan „igre sa sjevernom Bosnom“. Nije se upecao. Bešlagić je imao Željka Kneza, komandanta 2. korpusa, oštro se suprotstavljao narodnim komandantima poput Hajre Mešića i Nešada Šadića. Željko Knez je, kao i Milutin Kukanjac, imao veoma slabe ocjene na Akademiji. Takva vrsta „mješinara“ i „naćvara“ poput Bobetka, imponirala je gorštaku Mladiću. Zato je izrastanje bošnjačkih oficira poput Atifa Dudakovića u Krajini, Arifa Pašalića u Mostaru, Mehmeda Alagića u Travniku, koji nisu imali komplekse prema neprijatelju, a nisu čekali ni na Sefera, bilo značajnije od djelovanja političara i načelnika. Nikad Izetbegovićeva politika osmijeha i tolerancije nije bolje imponirala Bosni. Trebalo je samo smirivati varnice među Bošnjacima i sačekati izrastanje nekolicine oficira koji će vojnu snagu usmjeriti prema neprijateljima. Da su, bogdo, oni između sebe birali novog komandanta, a ne Alija. To nikad ne bi bio Delić! Njegovi obilasci slobodne teritorije bili su samo u znaku podrške procesu stvaranja Armije, bez ikakvih direktiva i zadataka. Obavezno svraćanje u Visoko bilo je u znaku provjere šta se može učiniti za deblokadu Sarajeva. Zato se sve njegove posjete prije posjete 7. muslimanskoj mogu svesti pod izjavu : «lma Bosne, mašallah.« Ne znam ko me je pitao za mišljenje o njegovoj posjeti Zenici. Čini mi se Zijo Ljevaković? On je došao sam i dugo smo šetali uz Bosnu, analizirajući stanje na slobodnoj teritoriji, posebno u Zenici. Preferirao sam Sedmu. «Karalić nije naš», rekao mi je. «Misli li tako i Alija?« «Pretpostvaljam.» «Želiš li da ostane njihov?» U Karalića se sumnjalo daje „Čolakovićevac“, stoje bilo ispravno, i da je „provehabijski“, što se može uzeti sa rezervom. Čak se spekuliralo daje bio vehabijski halifa, sve do svađe sa grupom studenata iz Saudijske Arabije i lidera El-Mudžahida. «On voli Aliju. Nisam imao nijednu nesuglasicu sa njim. Mislim da bi bilo pametno od Šefa da mu uruči pištolj sa posvetom. To bi ga okuražilo i imali bismo ga za sva vremena. Na koncu, njega voli vojska. Treba imati kontakt sa vojskom i pridobiti ih za sebe. Treba ih upozoriti da paze šta rade. Slušat će Aliju, prije nego svoje vođe.« Bit Alijine unutrašnje politike sačinjavala se u tome da će muslimani vjernici, ja to zovem muslimanska sirotinja, dati sve od sebe, bez ikakvih nagrada i stimulacija, te da se moraju

pridobiti „drugi“. Zato se kalkuliralo i sa muslimanskim brigadama. To je bio rizik da se Armija pretvori u ne samo nacionalnu, već vjersku vojsku i izgubi legitimitet kao takva da se bori za multinacionalnu državu. «Najveći problem Izetbegovićeve posjete Sedmoj bit će tekbiri koje neće Mufid Memija pustiti na Dnevniku», smijao sam se. A to će se ispostaviti veoma tačno. «Ona postoji i ne može se sakriti od svijeta. Treba objasniti narodu da to nije stranačka vojska, da je takve jedinice imao i Tito, itd.» Koliko su tekbiri sa smotre Sedme odmogle u karijeri Memiji, koji ih je cenzurirao, toliko su pomogle Ademiru Jerkoviću, koji ih je snimio i poslao u prilogu za Dnevnik? Bio je još jedan problem sa 7. muslimanskom. Kad su Stjepan Šiber i Jovan Divjak posjećivali 3. korpus, zahtijevali su posjetu ovoj brigadi. Ne znam što Divjak nije posjetio brigadu. Nisam ni znao za njegov boravak u Zenici. Ali sam insistirao da prime Šibera. Tvrdio sam da je Šiber patriot. Međutim, on će posredovati u razmjeni zarobljenih Hrvata i Bošnjaka. Šiber je to učino vrlo naivno, tako da je 36 bošnjačkih civila iz Busovače zamijenjeno za 260 bojovnika brigade Jure Francetić, zarobljenih prilikom napada na hotel Rudar. Time je doživio debakl i izazvao bijes na sebe među borcima Armije. Postojale su glasine da Fra Štipan u samostanu krije 300 bojovnika, i nakon ove razmjene, prijetila je opasnost totalnog udara na Hrvate. Hrvatska štampa je pisala, a saopćio Zdenko Vranješ, nekadašnji urednik Radio Sarajeva, čija je supruga bila muslimanka, kako deseci Hrvata stoje razapeti ispred crkve u Zenici. Bilo je to vrijeme Male gospojine, koliko se sjećam. Upravo su tad zeničke vlasti ispred te crkve vratile kip Gospe koji su komunisti bili uklonili. Nisam mogao vjerovati kad sam čuo za Šiberovo pismo u kojem je tvrdio da su mudžahedini pobili 50 Hrvata u selu Mehurić. Mislio sam da je to panjkanje Šibera od ultranacionalističkih krugova kakvih je bilo u Zenici. To će se ispostaviti kao istina. Šiber je stvarno poslao takvo pismo. Mogu, onda, zamisliti, kako je bilo Izetbegoviću pomisliti da se susretne sa takvim jedinicama i da uopće dođe u Zenicu. Očito je sva igra bila oko Sedme Nakon što sam otklonio sve sumnje da bi mogla poslužiti za unutarmuslimanski sukob, u njoj sam vidio garanta odbrane legalne Izetbegovićeve vlasti. Sve, eventualne, nakane o vojnom udaru, morat će kalkulirati sa 7. muslimanskom i njoj sličnim brigadama. U Zenici sam otkrio da su Duraković i Komšić pokušali formirati svoju stranačku vojsku Patriotski front. To im je, haman, bilo uspjelo u Jajcu. I to bi bile SDP-ove brigade. Ovo nije bila stranačka vojska. Nije je formirala SDA. Ja ne znam jedinicu Armije BiH da je Izetbegović prezao doći pred njene borce, osim 7. muslimanske i mudžahedina. Bio sam pozvan na doček Predsjednika u Sedmu. Sjeo sam među borce. Oni su pjevali iščekujići gosta. Komandovano im je mirno kad je ušao na vrata. Posmatrao sam ih sa distance. «Moj Alija, da znaš šta su ti sve mislili ti iza leđa?» mislio sam u sebi.

To je bio trenutak primopredaje ratne zastave komandantu Amiru Kuburi. Horili su se tekbiri. Predao je pištolj sa posvetom emiru Mahmutu Karaliću!!! Smiješio sam se. A, onda se Alija obratio borcima. Vrlo kratko je govorio. Zapamtio sam rečenicu: «Pazite šta radite. Na vas se gleda desetostruko više nego na druge.» Borci su skandirali: «Alija sokole – Sedma je uz tebe!!!» »Pružila se žica telefona – na njoj Aljo nama poručuje – je'l vam teško sokolovi moji – nije teško izdržat' se mora...» «Cijela je Bosna jedna brigada – tespih njen je Sedma brigada.» Nisam se kvartao među elitu. Moj zadatak je bio završen. Uspjeh Izetbegovićeve politike, ili izvor snage njegove harizme je njegovo držanje, izgled, oblačenje i komunikacija sa ljudima. Taj dan je, naprimjer, nosio zelenu jaknu, nataknutu preko ramena, pomalo nonšolantno, nikako strogo vojnički utegnuto, hromao je u vojničkim čizmama, sa svakim se rukovao i s mjerom razmijenio dvije-tri riječi; nijednu gestu viška, kao što bi mnogi učinili, naprimjer, neki poklič, nečemu ili nekome, neku teatralnost, jer sve je bilo toliko našpenovano, da je, naprosto, zazivalo neke gromoglasne prijetnje neprijateljima, (samo)hvalisavost itd. Kroz takvo grotlo emotivnog naboja, on je prošao kao sjena. Sve što je trebao uraditi, uradio je po protokolu, sve stoje trebao reći, rekao je, a da je, opet, ranije napustio salu. Tako da je svima ostalo „u želji“ da još govori, da još bude sa njima, da još nešto učini. Tako je pri izlasku i mene primijetio, te me pozdravio, toliko da mi da do znanja da me je još ranije vidio među borcima. 1 uvijek smo se tako ophodili prilikom njegovih ceremonijalnih javnih nastupa. Uvijek sam bio negdje na ivici margine, i uvijek bi me on primijetio i pozdravio. Što je za provincijalne njegove političare značilo vrlo mnogo. Tako je nakon posjete turskog predsjednika Sulejmana Demirela Zenici došao sa njim klanjati džumu u džamiju. (Moram se prisjetiti da su samo Velajatiju i Demirelu od stranih političara bila zatvorena vrata u Sarajevu.) Obojica su se nakon namaza obratili džematlijama. Stajao sam negdje u dubini džamije. Ispred mene u safovima bila je muslimanska elita. Pri izlasku Predsjednik se sa malo kim rukovao. Bio sam iznenađen da me je uopće primijetio, a kamoli da mi pruža ruku. Koliko mi je to činilo čast, toliko me zabavljalo pred „muslimanskom elitom“ koja salijeće i (zlo)upotrebljava situaciju da ga dotakne. A i manipulirao sam, mistificirajući svoj odnos sa Predsjednikom. Nikad nisam prisustvovao javnim večerama, sjednicama ili sjelima gdje je on bio. Tako da nisu znali stvarne naše relacije. Sumnjam da ga je ko to smio pitati. Izetbegović će 7 puta posjetiti Sedmu. Postao je njen Počasni komandant. Neću uvijek biti prisutan njegovim posjetama Sedmoj. Nisam imao više ni potrebe. Moja misija je bila završena. Siguran sam bio da je uspostavljena direktna veza nakon što su sve sumnje pale u vodu. Navodno će Izetbegović prilikom posjete Sedmoj negdje na Ravnom Nabožiću, u vrijeme posljednjeg pokašaja deblokade Sarajeva, vrlo emotivno izjaviti pred borcima da Sedmu osjeća kao svoje (četvrto) dijete. Sedma je postala nezaobilazan faktor na tromeđi srednje Bosne, Tuzle i Sarajeva. Strateški, njena pozicija je bila presudna u mnogim situacijama. Nijedna brigada Armije, izuzmem li brigade u enklavama, nije imala taku stratešku poziciju za unutarnju stabilnost armijske moći. Sa njom je Izetbegović dobio pred svim javnim i tajnim neprijateljima najvećeg garanta osobne pozicije u vojsci. Međunarodni faktor, koji je eventualno kalkulirao sa udarom na Izetbegovića iznutra, u njoj je prepoznao nepremostiv branik. Preustroj ili preusmjeravanje armijske moći više nije dolazio u obzir. Svi su od sada morali računati na Izetbegovića! U

smislu da neće dočekati drugog pregovarača u ime Bošnjaka. Poticanje stvaranja sličnih (muslimanskih) brigada samo je išlo u prilog da Izetbegović ima potpuno odanu vojsku. Od stvaranja jedinice Fatih, u Sarajevu, kojoj sam, elhamdulillah, kumovao, do predaje ratne zastave Izetbegovića Kuburi, radio sam na tome. Potpuno sam i potpuno po svom nahođenju. Mala ptica – velik haber Najavljeni su pregovori u Ženevi. Abdić je bio ozuhurio i forsiran od Owena kao četvrta strana u pregovorima. Čitao sam u Ljiljanu da je pod pokroviteljstvom Adila Zulfikarpašića u Ljubljani propao pokušaj stvaranja bosanske vlade u sjeni. U to je bio uključen i Nijaz Duraković. Propao pokušaj, ali dovoljno znakovit. Slutio sam „u zraku“ da će se pokušati sa takvim trikom skinuti Alija. Dakle, Abdić i ne mora biti sam. Čak je izjavio da ima podršku u Travniku i Tuzli. Ptice na grani su znale da je Bešlagić bio „zrela kruška“, ali ko je u Travniku? Krajišnici su se osjećali nelagodno. Zlobnici su sumnjali na krajiški trio generala: Alagića, Mahmuljina i Ćuskića. Da bih otklonio sumnju sa njih, kojima sam iskreno vjerovao, a i da bih iskazao javno ono radi čega sam toliko radio na relacijama sa Sedmom, otišao sam kod Mahmuta Karalića sa idejom da pošaljemo poruku i podršku Aliji Izetbegoviću. Ideja se sačinjavala u tome da Sedma i 17. krajiška napisu pismo podrške Aliji Izetbegoviću pred odlazak u Ženevu i da jasno kažu da će borci prihvatiti samo njegov potpis na sporazum. «Napiši sam pismo i donesi da potpišem», prihvatio je Karalić. Sav sretan strčao sam u kancelariju. Tu je bio Senad Avdić. Nisam mu mogao reći da napusti kancelariju dok napišem pismo. Ponudio sam mu da mi pomogne u formuliranju pisma. Poenta pisma je bila, da parafraziram po sjećanju, da „samo ona ruka koja ima osjećaj da stapa pero u krv šehida kao u tintu prilikom potpisa, može, u ime boraca, staviti svoj potpis na Sporazum o Bosni“. Jasno je bilo da je to ruka Predsjednika kojem borci vjeruju. Karalić će poslati pismo u 17. krajišku, tražeći da i oni stave svoj potpis. Srećom, na prvoj strani pisma, a ne na drugoj, gdje su bili muhuri i potpisi, Krajišnici su malo izmijenili tekst. Ja ću faksirati svoju verziju sa njihovim potpisima. Pod podskriptum sam napisao preporuku za Bakira, da to pismo objavi putem radija. Vozio sam se u džipu sa Jadranom iz pravca Visokog prema Zenici. Slušali smo vijesti na radiju. Bio je suton. Na početku je bio izvještaj o odlasku Izetbegovića na pregovore. Predsjednik je u izjavi za novinare poselamio Sedmu i Sedamnaestu. Uskliknuo sam pred Jadranom: «To je to!!!» U istom trenutku, dok sam likovao, gruhnuli su rafali iz kasarne na Bilmišću. «Alejkemus-selam, Alijaaa!!!», uzvraćao je Jadran kao da čita rafale sa Bilmišća. Jadran me je zvao mali Alijica. «l jesi, matere mi. To samo tebi može na um pasti», podilazio mi je. Uživao sam u toj ulozi. Jadranu sam ispričao priču o Hudhudu, ptici Sulejmana, a.s.

«Ptica mala – velik' haber, rekli bi derviši. Meni dosta ta uloga!« Jadran se smijao. Bilo mu je krivo što nije mogao zapamtiti ime ptice da bi me kasnije zadirkivao. «J... kosa, ima naša ljepša i pametnija tica!», znao je upadati Seji u razgovor, koji je volio pričati o KOS-u. «Kako se ono zove?», moljakao me je. Međutim, uporedo sa njegovim odlaskom u Ženevu, Mladić je pokrenuo najveći udar i najuspješniju ofanzivu na Igman. Igman je faktički bio pao. Četnici su se trebali spustiti samo u Hrasnicu i kapak!!! Izetbegović je u Ženevi uvjetovao pregovore zaustavljanjem ofanzive na Igmanu, a kasnije povlačenjem četnika. Rasulo sarajevskih jedinica kako u gradu, tako i oko grada, nije davalo nikave šanse da se vojno zaustavi Mladić. Izetbegović će se sjetiti pisma. Nazvao je Delića i narediti mu da ode do Brzine i Ćuskića, te da ih zamoli u njegovo ime za pomoć na Igmanu. Poskišali su Predsjednika i poslali po jedan bataljon na Igman. Četnici su zaustavljeni. Prema mnogim očevicima, borci Sedme, bilo je nekih problema sa Krjišnicima koji su se ponapijali na Bradini, nisu prikazali nikakvu spektakularnu protuofanzivu. Naprosto su zatekbirali i četnici nisu smjeli dalje. To je bilo dovoljno Izetbegoviću da ucjenjuje Owena i Karadžića da narede Mladiću povlačenje. On će obećati potpisivanje Sporazuma. Karadžić će po nagovoru Owena „zagristi“ i narediti Mladiću povlačenje sa Igmana. To će uzrokovati raskol medu njima, a Izetbegović će se izvući na „foru“ da dobije suglasnost od Skupštine, te prolongirati potpisivanje što duže, nakon što je Mladić stvarno povukao jedinice sa Igmana. Iztebegović će primiti ovaj krajiški trio komandanata (Alagić, Cuskić i Mahmuljin) u Sarajevu, šo će televizija emitirati u Dnevniku. Time su otklonjene sve dileme uz koga su Krajišnici u srednjoj Bosni. Ali i posljednja privremena opasnost koja je dolazila izvana. Oči su ostale uprte još samo u Sarajevo. Komandant je stigao! Prvi dolazak Sefera Halilovića u Zenicu bio je usputan. U džipu sam primijetio njegovog brata i (famoznu) sekretaricu. Sjedio sam sa njegovim bratom na kahvi. Imao je povrijeđene prste. Pričao je kako moraju za Mostar, stoje iziskivalo izvanredne fizičke napore, jer se prolazilo preko planinskih gudura i kozijih staza. Kasnije će o tom putu ostati legenda da je pod Safetom Oručevićem crklo magare. To je bilo vrijeme kad je Komanda Arifa Pašalića još bila na desnoj obali Neretve. Pregovori će se voditi o smirivanju sukoba u Hercegovini i u srednjoj Bosni. Istovremeno je pregovarano o oslobađanju dvaju helikoprera ARBiH sa posadom koji su prevozili ranjenike. Pored sastanaka u Korpusu, bilesi smo i mi kao odjeljenje ŠVK ARBiH, bili pozvani u hotel Rudar i zapovijeđeno nam da se tu preselimo. Komandir odjeljenja bio je Senad Avdić. Time se htjelo kazati kako se vojska definitivno mora ustrojiti i disciplinirati. Ali, to su bile Seferove improvizacije. Suštinu posla obavljao je drukčijim metodama. Isti oficir koji je nama novinarima bio zapovijedio uvojničenje, obilazio je humanitarne islamske organizacije i tražio novac za „Seferovu kampanju«.

Pozvao me je Resul i rekao kako je od njega taj oficir tražio 400.000 DM radi kupovine oružja od četnika iz Nevesinja. Zaista je postojala priča o kupovini oružja od četnika koji bi se dopremali u Mostar. «Ne dajte novac«, bio sam odrješit. «Zašto?» «Ako imate novac, dajte ga nekome drugom ko će ga predati njemu. Nikad ne dajte novac direktno komandantima. Šta ako se on sutra okrene protiv? Imat će dokaz da laže kako ste davali novac za stvaranje islamske države. Drugo, ubijeđen sam da Sefer ima dovoljno novca za te stvari.« Već sam bio čuo o pronevjerama skupocjenih „almasli grana“. Moram završiti na ovom mjestu priču o „četiri stoje“ koja je potvrda izreci: zaklela se zemlja raju – da se tajne sve odaju. Kad je smijenjen Sefer, pun gorčine, govorio je o spletkama protiv sebe. Jedna od krivaca je, po njemu bio i Bakir Izetbegović. «Kad sam išao u Mostar, dao mi je 400.000 da predam Mostarcima. Dao sam tašnu sa novcem Hujki gdje je falilo nešto para. Nisam ja dirao novac. Ja sam predao tašnu. Možda ga je on uzeo pa prebacio na mene.« Sjetio sam se Resula! «Kako ista cifra?«, pitao sam se. I šutio. U to vrijeme i nije bilo važno zbog čega je Sefer smijenjen. Bilo je vrijeme! Ali, izbor Rasima Delića za komandanta umanjio je oduševljenje mnogih. Bilo je slavnijih i omiljenijih, a svakako i sposobnijih oficira. Njegova smjena bila je dramatična i on se žilavo opirao. Nisu baš mediji sve to interpretirali i nije se baš ni znalo u toj mjeri da se Sefer ljuti. Sukob Fahrudina Radončića, Seferovog šefa kabineta, i Đeme Džakmića iz ASA, sa Fikretom Muslimovićem, nekakvo pritvaranje i hapšenje novinara, a i srčane smjetnje Muslimoviću, rezultat su „medijske prašine“ koja se digla nakon smjene. Pisani su neki tekstovi „Svaka ptica lepo peva, al KOS, al KOS!“ Stoje aludiralo na zaključak daje KOS smijenio Halilovića. Pošto je Muslimović sa doktorom Abdulahom Konjicijom i Sulejmanom Vranom izravno došao saopćiti Haliloviću i komandantima odluku vrhovnog komandanta Alije Izetbegovića za njegovu smjenu, on će ostati glavni osumnjičenik „KOS-ove ruke“. Na sastanku je bilo petnaest oficira, koji su sačinjavali Seferov Glavni Štab, a sedam njih je u početku su odbilo povinovati se toj Odluci. Tu je bio i Talijan kao komandant 1. korpusa. Nakon što su upitani da li su svjesni kako će se shvatiti njihovo odbijanje volje i Odluke vrhovnog komandanta, jedan po jedan su počeli mijenjati mišljenje, tražeći izgovore za nerazumijevanje. Talijan se uhvatio za srce, naprimjer, želeći pokazati dramatičnost situacije. Ne znam koliko je bilo uputno da Muslimović, koji je bez dvojbe bio lojalan lzetbegoviću, njega je Predsjednik i zvao telefonski tokom zasjedanja, ode smjenjivati Halilovića. On je bio najviše rangiran bošnjački oficir u KOS-u. Time se išlo naruku lobijima koji su tvrdili daje

„Bosna u kandžama KOS-a“. To je bio prijelomni trenutak Seferove karijere, pa i urote, odnosno osvete svima koji su ga smijenili. Tek se Hase Tirić hvalio kako mu je svratio Halilović i tražio lojalnost. «Ja mogu ratovati sa tobom. Ali, ako bi mi Alija rekao da te ubijem, ja bih te odmah ubio», odgovorio mu je na kritike o Alliji. To je bilo na Igmanu, što znači da ni Zenica nije daleko. Zašto Zenica nema svog Cacu? U to vrijeme me je nazvao Halil Brzina. Rado sam mu se odazivao. I on meni. Bili smo prijatelji. Poredio sam sam ga sa Ali-pašom Rizvanbegovićem. Podrobno smo komentirali probleme, ali i iznosili mišljenja o ljudima, posebno komandantima. Oficiri bivše JNA nećkali su se biti komandantima 7. muslimanske. Eskivirali su suradnju sa njima. Komandant 303. Suad Hasanović je u vrijeme akcija na Čekrci cima pred novinarima govorio kako su borci 7. muslimanske fanatizovane budale. On će biti optužen za neuspjeh Armije u bitkama za Žepče, jer je, kako su pisali isti novinari, „klao vola sebi za burek“ u vrijeme borbi. Na jednoj smotri Sedme u ime Korpusa govorio je Sakib Mahmuljin. «Ko ti je ovaj?», pitao sam Brzinu. Tako mi ga je predstavio da sam vidio koliko ima dobro mišljenje o njemu. «Eto ti komandanta Korpusa.« «Nisko je rangiran.« «Pogurat ćemo ga. Najvažnije je da imaš povjerenje u njega. Možemo ga pogurati da bude pomoćnik komandanta, i tebi je dovoljno za bolju suradnju sa Korpusom.« Kad sam saznao da je prijatelj sa Ilijasom Mahmuljinom, divnim imamom iz Kozarca, moje simpatije prema njemu su se povećale. A definitivno ću pledirati da bude prvi, pošto sam shvatio da pri njemu nema oficirske sujete i zavisti, te da nije karijerist. Da sam tada znao da mu je Pirse badžanak, ne bih tipovao na njega. Ne zbog mog odnosa prema Pirsetu, Muharem Cero me štitio kod njega, već zbog njegovih relacija Konjic – Zenica, odnosno upliva u 6. koprusu, gdje je već bio pomoćnik komandanta, i kontrole helikopterskih letova na tom pravcu. Samo jednom sam bio isprovocirao Pirseta zbog teksta „Ko su najbogatiji Zeničani“. Nisam pisao taj tekst, ali sve iz Ljiljana je išlo na moju adresu. Neko je izišao iz džipa i podviknuo: «Skini tu kukuljicu, Laticu! Da ti vidim facu.» Padala je sitna kiša. Skinuo sam kukuljicu. Preda mnom je stajao Pirse. «Šta je bilo Pirse?», kao čudio sam se.

«Je li ti to Alija naredio kako je i Pirse na red došao?!» «Došlo vrijeme da i najodanijima idu glave. E neće, mod», govorio je rječnikom Campe iz Kusturidnog filma. «To nema veze ni sa mnom ni sa Alijom. Znaš da je on naredio, da ti glave ne bi ni bilo. Taj tekst je samo jedna glupost!«, odgovorio sam mafijaškim rječnikom, simulirajud hrabrost. Povjerovao mi je i vratio se u džip. Ili je to bila samo predstava za čaršiju u „po bijela dana“ na ulici. Čaršija je o tome i brujala. Brzina je prava „hercegovačka liska». Izvanredno komunicira sa ljudima, sebi odane promovira, a protivnike diplomatski pridobija. Nikad ne istrčava prvi. Zato me je iznenadio telefonski poziv i, naročito, pitanje: «Šta misliš da Sefer bude komandant Sedme?», rekao je bez ikakva uvoda. Bio sam zatečen. Bez razmišljanja sam odgovorio: «Može. Samo trebaš znati gdje će i protiv koga Sedma imati prvu bitku.» »Protiv koga?» «Protiv Alije Izetbegovića!!!» «Allahimanet!» Spustio mi je slušalicu. Bio sam već čuo glasine da je Sefer išao u selo Radinoviće kod Karalića. A, ranije me je Brzina pitao za mišljenje da Midhat ef. Čelebić bude imam u Sedmoj. Savjetovao sam mu da ne prihvati. Znao sam da je Čelebić desna Seferova ruka i veza sa „džamijom“. Kad sam čuo da se u Sarajevu želi formirati 19. muslimanska brigada, pitao sam ko agitira za nju. Odgovorili su mi da iza toga stoji Midhat ef. Čelebić. On je imao veoma dobre odnose sa starogradskim komandantima. Iako ga poznajem kao radikalna i konfliktna čovjeka, nezadovoljnika i oponenta oficijelnim strukturama IZ, bilo da se radilo o čaršijskim krugovima, Pokretu imama, derviškim soframa, svugdje ga je bilo, imao sam razumijevanja za njegov radikalizam, jer mu je mlađeg brata, Abdulaha, rahmetullahi alejhi vasiah, usmrtila granata. Međutim, nikome nije bilo jasno, pa ni meni, odakle toliki utjecaj na Sefera. Čaršija je pričala o Seferovim problemima sa sihirima i neko mu je preporučio Midhat efendiju. Pričalo se da u Sarajevu postoji jednu grupa žena koja se, navodno, bavila nekom vrstom islamske metafizike, lako je ovakva vrsta vjerovanja u narodu poznata kao neka vrste magije ( sihira), zapravo ova grupa se bavila zaštitom naših boraca da ne postanu žrtve bilo kakve neprijateljske magije. U Hrasnici je bila neka žena kojoj su često dolazili političari i komandanti. Pričalo se da je njoj dolazio i sam Alija, u šta nikako ne mogu povjerovati. Ali, mnogi su mi potvrdili da su k njoj dolazili komandanti. Čak se tvrdi da su, uoči posljednjeg pokušaja deblokade Sarajeva, ovu ženu posjetile supruge najistaknutijih oficira Armije. Lako se Midhat efendija ni u glasinama ne dovodi u vezu sa ovakvim krugovima, on slovi kao vjerski autoritet među vjerskom populacijom sklonom mistici i metafizici. Tako se tvrdilo da su Seferovi problemi sa (ženskim) sihirima bili uzrok upoznavanja sa Midhat efendijom.

On je uz hafiza Halida ef. Hadžimulića, starog imama iz Careve džamije, bio jedini imam koji je klanjao dženazu Mušanu Topaloviću Caci na Kovačima. Treba se prisjetiti da je hafiz Hadžimulić Cacu nazvao herojem i šehidom. Na drugoj strani, naibu-reis hfz. Ismet ef. Spahić je klanjao dženazu mladićima u Velikom parku koji su poginuli prilikom akcije hapšenja Cace. Ove dženaze najbolje oslikavaju odnos oficijelnih i neoficijelnih struktura IZ i Armije BiH. Nije sporno što je klanjana dženaza Caci, već izjava Hafiza Hadžimulića daje Caco šehid i heroj. Hafiz Hadžimulić, haman da je posljednji izdanak sarajevske gradske uleme. Asket i mistik, živi samotnički i isposnički život. Oborena pogleda hodi ulicom. Smatra se da je jedan od onih koji ophode Sarajevo u krug, učeći Kur'an, moleći Allaha da ga sačuva od dušmanluka. Ovo je stoljetni adet sarajevskih hafiza. Čak otkad ga je Princ Savojski popalio, a djevojke sa munara skakale i ubijale se da ne budu silovane. Osim onih čije je turbe pred Ali-pašinom džamijom, njih tidesetak se borilo kao muškarci sa kaurima. Mnogi vjernici smtaraju da Hafiz Hadžimulić ima evlijansku narav. Ne znam nikoga ko nosi ahmediju da ima evlijanskiji izgled od njega. U Sarajevu je uvijek bilo evlija, poput mujezina Mišće sa Kovača, koji je čuvavao ezan sa Kabe. Da Bog da ga Ganija naslijedio. No, kad čujem, a vala i vidim, mladiće koji pričaju o evlijama, i proglašavaju imenom i prezimenom evlijade čeljade, koji pokazuju keramete, odbrusim: «Kad bi vam promijenio pamet, vjerovao bih da je evlija. To bi bio njegov najveći keramet.» Čujem da su hfz. Hadžimulića njegovi, upravo ovakvi, muridi surguno učinili iz Sarajeva. Džemo to čak politički uozbilji. U jednom tekstu je kritizirao hutbu hfz. Hadžimulića koju su njegovi muridi shvatili kao poziv za uspostavu islamske države. Džemo je to smatrao nerealnim, pa i štetnim. Hadžimulićeve pristalice je nazvao „lavovima golubijeg srca“. Od tada je Džemo izgubio (i) njihove simpatije. Smatraju da mu je Hadžimulić uzvratio beddovom, te da je stoga izložen tolikom bihuzurluku. Za njih je Caco bio stvarno heroj i smatraju da su ga ubili muslimanski licemjeri. «On je bio prirodna ravnoteža najozloglašenijim četnicima šešeljevcima, Rusima, Japancima, Grcima i svim pravoslavnim zlikovcima koji su napadali preko Javrejskog Greblja», tvrdi jedna od Hadžimulićevih simpatizera. Čelebićev politički prijatelj je Rusmir Mahmutćehajić. «Kad spomeneš Rusmira, trebaš ustati na noge», govorio mi je Čelebić. Istovremeno, Mahmutćehajić je bio i Seferov prijatelj, mentor i zaštitnik. Tako se klupko svih zakulisnih igara, ili mreža političko-vojno i policijskih spletki, iz Sarajeva odmotavalo prema Zenici. Preko Midhat efendije ostvaren je utjecaj na hodžinsku liniju, koja je bila moćnija od oficirske, a preko Mahmutćehajića, kojeg sa Brzinom veže zemljačka linija – obojica su iz Stoca, trebalo je poklopiti komandnu liniju. Seferovo komandovanje Sedmom značilo bi povratak izgubljene pozicije nakon smjene, ali i najopasnija centralizacija urotničke i zavjereničke bošnjačke moći. Čelebić je bio odan i Aliji i Rusmiru. Najomraženije priča o Muslimoviću i njegovom utjecaju na hodže. Zbog svega ovoga, nakon prekinutog telefonskog razgovora sa Brzinom, bio sam nervozan i želio sam otići do njega. Međutim, sumnjao sam daje baš Sefer sa njim i da je sve već

dogovoreno. Jer, toliko je bilo ubjedljivo i očekivano da Sefer postane komandant Sedme. Zaspao sam u strahu daje „Sedma šapatom pala“. Iz današnje perspektive, kad se vodi sudski proces protiv Sefera u Haagu, kao i protiv Kubure i Džede Hasanovića, kad je fama o muslimanskim jedinicama poput Sedme i mudžahedina dosegla vrhunac, a uporedo se otkrivaju zlodjela koja je počinio Caco u Sarajevu, najdelikatnije pitanje koje pred sebe postavljam dok ovo pišem je: kako je Zenica izvikanija, da ne kažem ozloglašenija, od Sarajeva, kad nije imala Cacu? Kad bih nekom muslimanu, posebno oficiru ili SDA-ovom političaru, spomenuo da bih želio uraditi knjigu o Sedmoj, pretrnuo bi od straha moleći me da to ne činim. Neki bi me odvraćali prijeteći da su se haški istražitelji raspitivali i za mene. «Kad su uletjeli u brigadu, samo su kupili tvoj Ljiljan. Šest kamiona dokumentacije odvezli su iz Korpusa, čovječe! Samo se raspituju za Sedmu i mudžahedine», panično mi je savjetovao mladi oficir. Zamislim nekog Bošnjaka intelektualca da bude ekspert u Haagu za „pitanje Sedme“, kao muslimanske brigade. Takvu ponudu je, primjerice, dobio Xavijer Bugarel, francuski publicist, koji piše o islamu na Balkanu. Odbio je ponudu, tvrdeći da Haag nije mjesto gdje bi se sudilo islamu, već pojedincima koji su, eventualno, počinili ratni zločin. Salih Jalimam, historičar iz Zenice, jednom je podviknuo kako bi trebalo napisati opsežnu studiju o Zenici tokom rata kao fenomenu gdje, maltene, nije bilo „krvnog delikta“. «Samo je u '96. izvršeno više ubistava u Zenici, nego tokom cijelog rata», tvrdi Jalimam. Nema ni govora da je Zenica imala svoje Kazane. Zloglasna Muzička škola, koja je služila kao zatvor '92., bila je rasformirana kad sam ja stigao u Zenicu. Čuo sam ružne stvari o njoj. Neki Srbi su prošli „kroz istragu“ u njoj, gdje su bili mučeni. Te zloglasne video-kasete gdje su snimljeni zločini mudžahedina držim sa rezervom i morao bih ih vidjeti. Pitam se gdje su počinjena zlodjela kakva su snimljena na njima? Pretpostavljam negdje u šumama. Najvjerovatnije da su zlodjela i masakri, iživljavanje nad žrtvama, kakvi se opisuju u štampi, a snimljeni su na kasetama, vršeni nad zarobljenim srpskim borcima. I to je zločin! Ali, za njega se nije znalo. Više je pucnjave i obračuna i razbojništva među vojskom bilo u mom (malom) Vakufu nego u Zenici. Slučaj Paraga je završio na sudu, a još neka razbojništva iz Bistričke rijeke nikad nisu rasvijetljena. I sam sam mogao biti kidnapiran u Bistričkoj rijeci od uniformiranog lica sa puškom u ruci i čarapom na glavi. To u Zenici nisam doživio. U Srebrenici se desilo 19 ubistava!!! Kako smatram da je moje protivljenje da Sefer dođe za komandanta u Sedmu, ravno spašavanju Zenice da dobije novog Cacu, tako smatram da put pravde za stvarnim zločincima ne može biti na fami od jedinica sa muslimanskim predznakom. Najlakše je sve svaliti na „munđose“. U posljednjem razgovoru sa Alagićem, koji smo vodili u Sanskom Mostu septembra '02., on mi se povjerio gorkom istinom: »Haški sud je samo mene optužio za ratni zločin rušenja vjerskih spomenika. Niko ne odgovara za zločin rušenja džamija. Šta se time htjelo reći? Da sam ja najveći mudžahedin! Tako sam gori zlikovac od ustaše ili četnika.«

U vrijeme rata oskrnavljena je i „opoganjena“ crkva u Gućoj gori, te bačen krst sa crkve u Travniku. I zato neko treba odgovarati. Ali, zar samo zato?! Zasada, iz perspektive Haškog suda, rušenje džamija nije bio ratni zločin. Najružnija stvar, zapravo gnusan zločin, počinjen je u Fojnici. U crkvi je jedan borac iz Visokog ubio fratra. Borac je uhapšen i osuđen na dugogodišnju robiju. Koliko znam od ljudi iz samog vrha tadašnjeg CSB-a, policajci su savjetovali Izetbegoviću da se to zataška. I sam Munja je bio zagovornik zataškavanja zločina. Hapšenje tog borca je lzetbegovićeva odluka! Sud je uradio svoje, a istražni organi se nisu proslavili, jer mu se familija žalila na teška mučenja i maltretiranja u zatvoru. Ovo ubistvo se nije moglo desiti na delikatnijem mjestu. Gdje je pohranjena čuvena Ahdnama Sultana Fatiha – najveći pisani akt vjerske tolerancije u Evropi! Zapravo, bio je vaskrsnuo duh Cace u Zenici. Jedno jutro grupa boraca obučenih u bijele čaršafe blokirala je centar grada i navodno lupala kafiće. Sebe su zvali Gerilom. Ko ih je pohapsio. Mehmed Alagić!!! Isto tako, kad sam prijatelju saopćio da imam namjeru pisati knjigu ovakvog sadržaja, želeći sa njim izmijeniti mišljenje i infomacije, on me je savjetovao: «Ni za živu glavu. Opasno je tako pisati. Svi oni iz '92. su i sad ovdje! Samo ne nose prsluke.« «Ja ih ne vdim. Vidim samo Cacine simpatizere u stranačkim i drugim civilnim strukturama vlasti.» «Ne budi naivan.« »Misliš da Cacin duh još nije iščezao u Sarajevu!« «Upravo tako. 1 ne vidim da bi iko stao na tvoju stranu, kao što ni mi nismo imali podršku sve dok nije dogorjelo do nokata građanima!« Jedan političar mi je objašnjavao da Alija uzalud ubjeđuje međunarodnu zajednicu da niko nijednog stranog vojnika nije ni poprijeko pogledao, tu, prije svega, misli na mudžahedine, jer ih se oni grozno boje. 1 pred UN-om tvrdio je da svaki musliman sa bradom ne mora biti terorist. »Samo jedan mudžahedin je suviše opasan za njih!« Gledajući Irak ili Afaganistan danas, oni su u pravu. Ali, Bosna nije ni Irak, ni Afaganistan. Koliko je do sada, 3-4 mjeseca nakon rata, ubijeno stranih vojnika u Iraku?! U Bosni nije ubijen nijedan. Potreban je oprez i budnost, ali nikako strah. A šta ćemo sa strahom od Cace?! Ovdje neću nabijati na nos neokomunistima, koji se predstavljaju za demokrate, koliko su partizani imali Caca u gradu. Koliko je tajnih „Kazana“ ostalo iza partizana u Sarajevu? Seferove lažne ofanzive

Ne znam da li je moje mišljenje bilo presudno za odbijanje Seferove ponude da bude komandant. Nije ni bitno. Sama njegova ponuda bila je veoma znakovita. Nisam baš mogao utjecati na njegovo vršljanje po mom Privoru i Neretvici. Doduše, zanimalo me je da li se Selmo Cikotić, komandant bugojanskih snaga, sastajao sa njim. Bojao sam se sandžačke veze. Konjičane nikad nisam dorbo poznavao. Bugojanci su još bili na lovorikama slave nakon pobjede na HVO-om kojeg su protjerali tik do granice Vakufa. Cikotić je bio rijetko elokventan oficir. Isto tako, ispoljavao je visprenost u vođenju komunikacije među primitvnim i uzoholjenim političarima i borcima. Iako je bio u sjeni krajiškog dvojca, Alagića i Ćuskića, pa i legendarnog Lende iz Lašvanske doline, on je operacije u dolini Vrbasa vodio uspješno. Mogao se pohvaliti da su na njegovim linijama odbrane „slomili zube“ Praljak, Petković i Roso, kako mi je izjavio u jednom intervjuu. Bolje je pričao nego vodio ratne operacije. Mislim da nije nasjeo na strategiju Seferove ekipe mudomrsaca Bilajca, Su ljevica i Karića, koji su stigli u Privor da bi, kako je lupetao Šefko Hodžić, pokrenuli ofanzivu na prostoru „od Kule do Vrda“, što ni NATO ne bi mogao izvesti. Iako su se privorski borci smijali Seferovoj ekipi zbog kukavičluka, posebno Bilajčevim glupostima kako se napada bunker, nisu mogli odbiti učešće u megalomanskim ofanzivama kad će se desiti najveće gluposti koje su počinjene u ratu u tim krajevima. Među njima najveća glupost je bila napad na Uzdol. Ne znam kako je Avdić, koji je u to vrijeme bio reporter Ljiljana, došao na ideju da hitno ode „na lice mjesta“ da piše o napadu na Uzdol. Ne znam ni sa kim je otišao. Brzo se vratio tako da je priča bila veoma vruća. Poslao sam je u Ljiljan i nije mi bilo mrsko da baš on tvrdi da je „sve bilo čisto“. Po Avdićevoj ažurnosti shvatio sam daje dobio inpute, i daje Sefer nešto zabrljao. Kako se Sefer zapetljavao u vlastite kučine u najvećim ofanzivama, a Hodžić raportirao o „velikim uspjesima“, on je već postao i medijski najzanimljivija figura u Armiji. Istovremeno su počele stizati i kontrainformacije. Razgovarajući o svemu tome sa Avdićem, a povod je bila posjeta Šefke Omerbašića Jablanici i odvraćanje Armije od napada na HVO, predložio mi je da napišemo tekst o tome. Očito se bio uvjerio da imam veliku dozu sumnje u Sefera, što gaje ohrabrilo da mi ponudi da napiše feljton sa naslovom: „Seferove lažne ofanzive.“ Pošto nisam imao nikakve dileme da smo Avdić i ja istureni špicevi dvaju različitih političkih i vojnih lobija, ovo je bio znak da je Avdić definitivno „spalio iluzije“. Prepostvaljao sam da je konačno shvatio da je obećanje Mahmutćehajića da će mu doturiti novac za novine, ravno našoj nadi za međunarodnom intervencijom. Isto tako sam vjerovao da je Munja, još načelnik SDB-a, procijenio da Sefer gubi, pa sa njim i Rusmir, te da mu on i dalje dotura informacije kako bi pokazao Predsjedniku lojalnost. Sve je ovo moglo utjecati na Avdićevu odluku da piše feljton, ali sam osjećao da se on želi oprati od teksta na Uzdolu, uvidjevši da je „pojeo g». Avdić je izvanredno portertirao Seferov lobi, kao i relacije među njima. Prisjetio sam se Rusmirovih predavanja oficirima iz Doma ljiljana. Vehbija Karić je bio oduševljen Rusmirom. Otprilike, Seferovi komandanti su bili Ćelo Ramiz, Caco, Mujo Zulić, Kerim Lučarević, u Sarajevu, a oficiri su bili Karić, Bilajac, Suljević. Preko Igmana Seferovu (sandžačku) liniju je držao Zulfikar Ališpago Zuka. Od svih njih samo Zuku nisam poznavao. Nosio je oreol heroja koji je protjerao Juku sa Igmana. Biografija mu je bila veoma misteriozna. Jedinica mu je imala imidž vjerskih boraca, kao i sam simbol dvoroge (hazreti) Alijine sablje „zulifikar“. A on sam je imao imidž momka koji je prošao Evropu, te mu nije nepozato podzemlje. U miru ću upoznati Zuku i shvatiti da se on uopće nije uklapao u priču o Seferu. On je veoma hrabar čovjek, nagal i prijek, ali pravedan, pošten i plemenit. Međutim, njegovo prisustvo na Igmanu i spekulacije oko relacija sa Seferom dokrajčit će njegovu karijeru i umanjiti herojstvo i hrabrost koju je pokazao u ratu.

Evo Cace, evo Cace!! Objavljivanje feljtona izazvalo je žestoku reakciju Seferovog lobija. Pošto nije bio potpisan, pripisivanje meni. I prijetnje su upućivane na moju adresu. Sjedio sam ispred kafića Coco, kad sam ugledao Ramiza Delalića Ćelu. Bio je u crnoj odori sa poznatim koltovima o pojasu. Nismo se pozdravili. Želio sam da on mene ne vidi. U susjednoj ulici se desila neka gužva. Vojna policija je uhapsila pijanog borca. Medina nam je pritrčala usplahirena jer je vidjela Cacu u kafani. »Čovjek isti Caco sjedio je za stolom iza mojih leđa. Kad su onom brocu stavili lisice na ruke, on je uzviknuo: „Uskoro ćemo onako i Aliji staviti!“« Panično smo se razbježali kućama. Nije mi bilo baš svejedno. Bili smo se spremili za spavanje kad je telefon zazvonio. Zvao je Sejo Omeragić: «Ma, gdje si čovječe?!«, pitao je panično kako samo on zna. «Šta je bilo, Sejo?», pitao sam reda radi. Bio nam je simpatičan zbog svoje maštovite katastrofičnosti. «Slušaj me dobro, Care. Odmah uzmi familiju i vodi ih u kasarnu Sedme. Skloni se večeras tamo.» Htio sam se nasmijati, ali mi nije dozvolio. «Ne boj se. Još je sve pod kontrolom, samo se bojimo najgoreg.« «Čega se bojiš, bolan Sejo?» «Stari, u Sarajevu se sprema vojni udar. Mi bježimo u Kakanj. Došli su po nas.» Nisam otišao u Sedmu i ništa nisam govorio ženi. Čak sam mirno zaspao. Tek sutradan, bio sam uplašen. Senad i Medina su zaista pobjegli u Kakanj kod Labudova. Sejo mi je prenio njihova razmišljanja, što je za mene bilo veoma bitno, jer sam znao da bi takve informacije Avdić „kroz kamen“ provjerio kod Munje. Prema njihovim informacijama, iza pokušaja vojnog udara stajali su Sefer i Rusmir. I bilo je veoma ubjedljivo, pošto su hrvatski mediji prije nekoliko dana spekulirali da iza udara stoje Canić i Sefer. Onda sam sam zaključio da se Ganič nalazi u Beču, a Izetbegović u Vvashingtonu, i da je samo Mahmutčehajić u Sarajevu. U posjetu Zenici bio je došao Selim Bešlagić. Zašto? Htio sam otići do Visokog. Nazvao sam Hadžiju Čengića. Rekao mi je da dolazi u Zenicu na džumu. Poslije namaza prišao sam mu i iznio glasine i prognoze. «Idem sad kod Besima, i vidjet ću šta ćemo uraditi.« Nisam bio baš ubjedljiv za Hadžiju. Molio sam ga da nazove Aliju. Onda smo izveli nekoliko šala sa Sejom kako su Senad i Medina kidnapirani na putu iz Kaknja za Zenicu. Da bismo, čini mi se istog dana, dobili pismo-izjavu od Ahmeda Tabaka.

On je uhvaćen negdje kod Konjica i pretučen. Pošto je Tabak bio „logističar“, optužen je za šverc municije i ispitivan od nekoliko oficira među kojima je prepoznao izvjesnog Homeinija, komandanta iz Ostrošca, i samog Sefera. Čak je tvrdio da ga je maltretirao i Seferov sin. Pretučen je morao pisati izjavu kako se bavio švercom za Rasima Delića i Aliju Izetbegovića te da se njih obojica spremaju pobjeći iz Bosne sa napljačkanim novcem. On je, također, tvrdio da je ista izjava terbala poslužiti akterima vojnog udara daje pročitaju na Dnevniku kao objašnjenje ili argument radi čega su morali izvesti prevrat.

Crni septembar Ahmed Tabak je pobjegao kroz prozor VVC-a i prebijen došao do Visokog. Bio je zaštićen od Crnih labudova. Pisali smo tekst o tome. Udar, kao stoje poznato, nije izvršen. Da li je stvarno pokušan? Ako jeste, da li je spriječen? Ko ga je spriječio? To su pitanja koja nikad niko nije više pokretao. Još su se desile neke stvari koje ukazuju o namjerama za vojni udar. Neko je, u tim danima, napao, navodno Caco, štab Fikreta Prevljaka, koji se smatrao čuvarom Tunela. Napad se sigurno desio. Bilo je poginulih. O tome su mi pričali očevici iz Fikrinog štaba, a ijedan Cacin tjelohranitelj koji je učestvovao u napadu. Alija se vratio u Sarajevo. U tom povratku bilježi se njegova razočaranost vojskom. Tad je izjavio da mu se ne vraća u Sarejevo i ne mili mu se biti komandantom vojske koja ubija ženu i djecu. Izjava se odnosi na Grabovicu. Tačnije, saznaje da se desio zločin u Grabovci. Da li je zločin u Grabovici spriječio vojni udar? Mnogi komandanti su bili svjedoci ovih dešavanja, a naveo sam imena svjedoka novinara, posbeno ističući Senada Avdića i Medinu Delalić. Da li je to bila samo šala sa Sejom? Zatim, Mirsad Sinanović, novinar Ljiljana, bio je svjedok napada na štab Fikreta Prevljaka u Hrasnici. On je kontrolirao, faktički, Tunel. U napadu je izginulo dosta Ćaćinih boraca, što se uvijek tajilo. Mirsu je osobno na izlazu iz Tunela uhapsio Caco i isljeđivao. Pocijepao mu papir – propusnicu sa pečatom ŠVK ARBiH, i potpisom Rasima Delića. Kako ga je zarobio, tako mu je i život spasio. Ne mogu ni sam sa sigurnošću ustvrditi da li je bilo namjera za prevrat. Na osnovu samo izjave Ahmeda Tabaka, ne mogu vjerovati. Vjerujem da je preživio torturu, da ga je Sefer vrijeđao psujući mu Rasima i Aliju, ali to nije dovoljno za osnovanu sumnju da je htio izvršiti prevrat. Ahmed Tabak danas je imam u Visokom. Zašto nikad nije pokrenuo tužbu protiv Sefera i mučitelja? Kad sam pokušavao dobiti intervju sa njim nakon pojave Seferove knjige Lukava strategija, odbio je, rekavši da želi sve zaboraviti. Međutim, Seferov dolazak za (ipak) prvog čovjeka Armije, njegove relacije sa komandantnima, kao i sa političarima, konflikti i osveta, ako se podrobnije analiziraju, daju osnova da je on bio spreman i na takvo nešto. Sefer sebe predstavlja kao osnivača PL-e, tvorca Armije, lidera patriota koji su bili spremni osloboditi Bosnu od oba agresora. Kad govori o ovakvim ambicijama, govori u prvom licu. Drugi su, pa i sam Izetbegović, po njemu, radili na podjeli Bosne. Da li gaje u tome želio spriječiti Sefer?

Patriotska liga nastala je u okrilju SDA. Za vojsku i policiju u ime SDA bili su zaduženi Omer Behmen, Hasan Čengić i Rusmir Mahmutćehajić. Ova trojka nije uživala najveće povjerenje, niti je imala najbolje reference za ovaj posao. Oni su se, naprosto, kao teški i prijeki ljudi nametli za svoj posao, lzetbegoviću, pretpostavljam, nije bilo ni mrsko. Puštao im je na volju, a nije ih birao. Mahmutćehajić i Čengić uzimaju na sebe zadatak da organiziraju PL. Mnogi učesnici prvih sastanaka potvrdili su mi kontakte sa Rusmirom i Hasanom. To je bila prava Izetbegovićeva „lukava strategija“. Dok je u pregovorima sa liderima bivših republika tražio način da izbjegne rat, tajno je dozvolio da se pripremaju za njega. Taj posao je prepustio onome ko je htio. Pošto je Čengić rano napustio Sarajevo, radi osiguranja logistike i nabavke oružja, ustrojstvo „žive sile“ ostavio je u emanet Mahmutćehajiću. Lako je sve oko oružja, bilo policije ili Armije, pripisivano „Hasanovim poslovima“ on nije odgovoran za njih. Naprimjer, vrlo rano je došao u sukob i sumnju u Delimustafića. Na to ga je upozorio Asim Dautbašić, i on je bio stvarna Hasanova veza sa MUP-om, pa tako dugo i siva eminencija u policiji. Kasnije, pošto je osobno rukovodio kupovinom i transportom oružja, jednom su ga na punktu u Vogošći bili uhvatili četnički rezervisti sa oružjem u kamionu, transport se odvio uz pomoć veza u MUP-u. Jedan od ljudi koji je ispoljio ažurnost u dojavljivanju kretanja policje, bio je Bakir Alispahić. Njegov brat je radio u Čengićevoj ekipi. Tako je uhapšen sa Senahidom Memićem, da bi bio razmijenjen. To je bila preporuka za Alispahića za buduće mjesto ministra MUP-a. Mahmutćehajiću je, osim što je kao ministar energetike, automatski bio i ministar namjeske proizvodnje, ostavljen personalni sastav Armije. Poznato mi je da Behmen jedan od prvih koji je napao Sefera za „nemoral“ i „krkanluk“. Ne vjerujem da bi tako govorio o svom favoritu. Nemam izravnu potvrdu ni od koga, Rusmirov stil je da nema svjedoka u poslu, ali nemam nikavu dilemu da je Sefer Rusmirov izbor. Svi Seferovi favoriti su bili istovremeno i Rusmirovi. Od Cace do Nasera Orića. Svi Seferovi neprijatelji, bili su i Rusmirovi. Seferove političke ideje, su i Rusmirove. Seferova stranka BPS, jeste Rusmirova ideja. Prvi put sam logo BPS-a vidio na fascikli koju je Rusmir držao u krilu na prvom sjedištu plavog mercedesa koji je vozio Sefer. Stajali su na semaforu ispred mene. Prvi pohod za osvajanje moći ovaj dvojac pokušao je postići „legalnim putem“ preinakom Zakona o oružanim snagama, armiji i policiji. To je u javnosti poznato kao konflikt između MUP-a i Armije, odnosno Pušine i Halilovića, što je razultiralo njihovom smjenom i postavljanjem Alispahića i Delića na njihova mjesta. Drugi dvojac se može pripisati Hasanu Čengiću, u istoj mjeri u kojoj su prethodnici bili Rusmirov izbor. Tada je podvučena crta, ali i otvoren rat. Lako je Rusmir ostao u Vladi, postao je marginaliziran. Sve dok ga, veći ters od njega samog, Silajdžić nije počistio iz Vlade i iz (javne) politike. Da bi mogao utjecati na rat, ostali su mu samo vojni krugovi odani Seferu. Mhamutćehajićje prgava osoba. Tvrdi se daje u prvom sastavu Vlade bio posvađan sa 16 ministara. Njegov briljantan period u Vladi smatra se borba sa Abdićem i Delimustafićem. Ipak, nije uspio dobiti premijersku palicu. Nakon odlaska Abdića, Muhameda Čengića, do tada „drugog“ iz Alije, i Hrvata iz Vlade, njega je za mjesto premijera pobijedio do tada politički anonimus, rahmetli Hakija Turajlić. 1 opet, nakon smrti Turajlića, Mahmutćehajić je ostao samo ministar. Iznad njega je bio Zlatko Lagumdžija. Očito procjenjujući da mu Izetbegović postavlja limit, odlučuje se „prečicom“ sam zauzeti veću političku moć. Svakako ohrabren vlastitom slikom o sebi kao mudrijem i pametnijem do samog Izetbegovića, a o

Lagumdžiji da ne govorimo. Tako predlaže izmjenu Zakona radi objedinjavanja Armije i MUP-a pod jednu (Seferovu) komandu. Tome se suprotstavlja Munib Bisić, ministar odbrane, a i sam Lagumdžija. Zbog toga se Mahmutćehajić sveti Lagumdžiji i optužuje ga za zloupotrebu donatorskih računa. Kako je pisala štampa, o tome se političari nikad nisu izjašnjavali, nekoliko političara su imali kontrolu nad donatorskim računima, kao što su Mahmutćehajić, Turajlić, Silajdžić i Čengić. Navodno, Mahmutćehajić nije znao da je Turajlićev račun preuzeo Lagumdžija. Nekoliko ljudi koje je Lagumdžija „poslao u svijet“ radi prikupljanja novca, uhvaćeno je na lgmanu. Prije toga su „uhvaćeni“ neki faxovi koji kompromitiraju Lagumdžiju. Kao osoba koja je, navodno, sve ovo dostavila Seferu i Rusmiru, spominje se Zuka. Po ovim sumnjama formirana je komisija pri Vladi koja će ispitati Lagumdžijine sumnjive radnje. To je prva komisija koja je ispitivala optužbe za korupciju nekom političaru. Predsjednik komisije bio je Hasan Muratović. Nalazi su bili čisti. Razgovarao sam o ovome sa samim Lagumdžijom. Razmijenili smo kopije nalaza komisije. Potvrdio mi je taj konflikt sa Mahmutćehajićem. Moju opasku da mogu kupiti kompromitirajuće „faxove“ protiv njega, koristio je u predizbornoj kampanji kako „vlast prijeti dosjeima“. Objavio sam faksimile istrage protiv Lagumdžije sa naslovom „Lagumdžijin dosje“. Lagumdžija je često izjavljivao kako postoje snage koje su željele onemogućiti njegov povratak u Sarajevo nakon liječenja u Švedskoj. Nikad nije imenovao ljude, ali nakon ovog razgovora sa njim, ubijeđen sam da se radi o Mahmutćehajiću. A gdje je on – tu je bio i Nijaz Duraković! «I obrnuto«, rekao bi Zlatko. Videći kod Lagumdžije animozitet prema Mahmutćehajiću, smio sam ga upitati direktno da li smatra da je u tom napadu bilo elemenata za pripremu vojnog udara. On se ustručavao dati tako teške procjene, radije držeći tezu da je to bio napad na njega, a ne i na Izetbegovića. Još jedan moment govori o namjerama dvojca Sefera i Rusmira za pokušaj preuzimanja političke i vojne moći (samo) u svoje ruke. Jedan od prvih, kao i jedan od najhrabrijih komandanata u gradu smatra se Kerim Lučarević. On u svojoj knjizi Bitka za Sarajevo sebe i svoje borce i vidi takvim. Najbiranijim riječima govori o Seferu i samo njega naziva komandantom. Lučarević je prije rata „bio na vezi“ sa Bakirom Izetbegovićem, da bi zadobio simpatije Mahmutćehajića, koje je Senad Avdić opisao mini portretom Lučarevića, očito citirajući samog Rusmira. „Pravi musliman sa minđušom u uhu, Kur'anom i puškom u ruci«. Luarević je imao stila. Dok su svi davali sebi nadimke sa ulice poput Ćela, on je sebi je dao ratni nadimak Doktor. Svojoj brigadi Prva sarajevska. Imao je i hrabrosti. Imao je i uspjeha. Ali, nije uspio biti komandant odbrane Sarajeva za kakvim su tragali bošnjački krugovi. Zar nije bilo mizerno da to bude neki Ćelo ili Juka?! Zamalo da mu to i uspije. Kao Rusmirovom favoritu. Njegova brigada je bila proglašena Motorizovanom brigadom vojne policije. Naredbu je, i pored protivljenja drugih oficira pa i političkog vrha, bio potpisao Sefer. Njegova brigada je po formaciji trebala imati više ljudstva i naoružanja nego specijalne jedinice koje osiguravaju Kremlj. Čemu je trebala služiti ovakva zamisao? Da se preuzme kontrola nad Gradom?! Kad se bilo odlučilo tako što realizirati? U vrijeme tenzija MUP-a (Pušine lojalnog Izetbegoviću) i Armije (Sefera lojalnog Mahmutćehajiću). Ko bi joj bio komandant? Doktor! Ko je sve to smislio? Onaj ko je i potpisao – Sefer? Odgovori na ova pitanja su ujedno i odgovori razloga smjene Kerima Lučarevića. U očito režiranom intervjuu

uživo na Radiju 99 Doktora su slušaoci molili da skine Starca (Aliju) sa vlasti i preklinjali da on bude predsjednik. Skromno se nećkao, ali će, u to ime, osnovati Narodnu stranku. Najveća sumnja u sva spletkarenja Rusmira i Sefera dovodi se u vezu sa jednom od najcrnjih mrlja Armije BiH. Zločin u Grabovici, zbog kojeg se vodi proces protiv Sefera u Haagu, po komandnoj dogovrnosti, mediji su dovodili u vezu i sa Mahmutćehajićem. (Dok ovo pišem objavljene su vijesti o hapšenju dvojice ljudi, koje se dovodi u vezu sa Grabovicom) On se u to vrijeme nalazio na prostorima Hercegovine. Seferova odbrana u Haagu više je medijska kampanja protiv „Izetbegovićevog kruga“, nego pravna odbrana. U njoj učestvuju Faruk Balijagić i Munir Alibabić, dokazujući da je i sam Sefer bio žrtva spomenutog kruga, te se pokreću istrage o ubistvu njegove supruge i prisluškivanju. Teško će moći optužiti bilo kojeg političara prije Mahmutćehajića. (Ovakav koncept odbrane je već otkazao i uzeo dugog advokata) Već smo govorili da je Sarajevo bilo prazno. A svi komandanti odani Seferu sa svojim jedinicama bili su koncentrirani na tom području. Lako je Izetbegović dugo ignorirao Seferove optužbe, branio gaje o pitanju zločina u Grabovici. Izjavio je kako ne vjeruje da je Sefer to mogao uraditi, pa čak ni narediti, i optužio Haški sud zbog odvođenja Sefera, kao prvog komandanta Armije u zatvor, dok je Mladić na slobodi. U vrijeme Seferovih insinuacija i optužbi kako je žrtva Izetbegovićeve političke klike, razgovarao sam sa Izetbegovićem. Već je bila predata srpska tužba protiv Izetbegovića za navodne ratne zločine počinjene protiv Srba. Htio sam ga podsjetiti na hronologiju dešavanja oko Grabovice. Razgovor smo vodili jula 2001. Vrlo otvoreno, bez ikakvih rezervi, iznio sam svoja mišljenja o Seferovoj ulozi u ratu, o Grabovici i spekulacijama o vojnom prevratu. Moja su polazišta bila slijedeće: Sefer je lažov; koristit će se položajem Munje, novog šefa AID-a, za filovanje svojih insinuacija; zloupotrebljavat će finoću i obzire drugih koji ga štite pred haškim istražiteljima; sklon je lažnom svjedočenju i spreman je optužiti druge da bi sebe kutarisao, a grješka politike je bila što nije procesuirala Grabovicu; iako je Izetbegović čist, nije uopće bio u BiH u vrijeme zločina, osudio je, priznao i izvinio se Hrvatima za zločin itd. Izetbegović je rekao da se sjeća da je dao izjavu kako ne želi biti komandant vojsci koja ubija žene i djecu, i vidio da ga Šiber u svojim memoarima citira. «Nisam je mogao hvatati suce za rukav da procesuiraju zločin.» Sjeća se daje i kao predsjednik Predsjedništva i kao predsjednik SDA u obraćanju za javnost (saopćenjima) pozivao da se to učini. «Pa, izjavite da Vam je žao što to nije učinjeno.« Bio sam iskreno zabrinut za njega zbog srpske optužnice koja je tih dana najavljivana u Haagu. Šutio je, ali je vrlo brzo u jednom intervjuu za Ljiljan to izrekao. Međutim, koliko god preda mnom bio poslovično oprezan i suzdržan, ovo moje pisanje mu daje za pravo, odbijao je svaku mogućnost da je Sefer radio na vojnom udaru. Komentirao je to njegovim karakternim nedostacima da nije dovoljno ni hrabar ni inteligentan za takve poduhvate. U vrijeme pojave Seferova knjige Izetbegoviću privrženi kuloari su tvrdili da je na tvrdnje o Seferovom pokušaju vojnog udara cinično odgovorio:

«Ko, je li onaj u bijelim čarapama?!« Ova anegdota, nek' je izmišljena, prilično oslikava Seferov primitivizam. Ni ja ga nikad nisam držao opasnim tipom koji „surađuje sa KOS-om“ i „želi državni udar“. Više sam se, suprotstavljajući se njemu, borio protiv Rusmira. Zato sam, kad sam vidio na telaviziji da je postao predsjednik Udruženja Sandžaklija, koje je i Aliju smatralo počasnim predsjednikom, i to čuo iz njegovih usta, maltene pohitio u Sarajevo i ponudio mu intervju, misleći daje „došao tobe“. Ipak sam poveo Mirsu. Kao svjedoka. On je za svoju smjenu optužio „tajnu ruku KOS-a“. 1 dao sam mu takav naslov. Poslije intervjua prisjetio se kako me je viđao u kabinetu Predsjednika i zamolio me je da mu omogućim prijem kod Alije. «Samo dvadeset minuta...«, preklinjao je. «Znam da ti to možeš.« «Ne mogu ti obećati. Ne dolazim ja do njega tako lahko kako se misli«, branio sam se. «Ko? Ti? Pa viđao sam te čovječe. Ja sam čekao pred vratima dok ti ne iziđeš.« Ostavio je na mene mizeran dojam. Pošto mu nisam ugovorio prijem, zaista mi to nije bilo ni u kraj uha, izjavit će da ja nisam sa njim radio intervju, već da sam ga saslušavao te da će me tužiti. U svojim intervjuima i „braću Latice“ opisao je kao produženu ruku KOS-a. 0 Rusmiru se Alija izjasnio na još živopisniji način. „Sve će nas pokriti zelena trava“. To je bila reakcija na Rusmirovu ocjenu Izetbegovića kao „crnog uma“. Rusmir je u svojim intervjuima (Svijet i SB) koristio ovu metaforu za Izetbegovića, nikad ne izgovarajući njegovo ime. On je vjernik, u vrijeme rata imao je svetački imidž. Mrznuo se u kancelariji razbijenih prozora. Kao takvom „svecu“ Izetbegović ga proziva na vrijeme kad će biti prekriveni zelenom travom. A pošto vjeruju u proživljenje i nakon što budu pokriveni zelenom travom, poručuje mu da će tad istina biti jasna. Prevedeno na običan jezik, Alija izaziva Rusmira na dvoboj i polemiku na Onom svijetu, pred Svevišnjim. Čak mu, kao vjerniku, i prijeti tim danom i odbacuje volju i potrebu da mu replicira na ovom svijetu. Kad ti nećeš njega – hoće on tebe! Ovakva superiorna komunikacija Izetbegovića sa svojim sigurno najljućim oponentima iz bošnjačkog korpusa govori da je on bio svjestan svoje nadmoći. On je sa oficirima razgovarao vrlo ljudski. Sa punim uvažavanjem njihove profesije. Savjetovao ih je da sliče svom narodu. To je bila kritika oholim oficirima. Molio ih je da vode računa o borcima kao djeci koju su njihove majke dale njima na čuvanje itd. Svoju komunikaciju sa Izetbegovićem general Alagić opisuje vrlo prisnom. Prvi put se su vidjeli jula 1993. Od tad je Izetbegović nekoliko puta dolazio u Zenicu i Travnik. Pripremali su operaciju za Vlašić. «Mehmede, kako misliš ovo osvojiti?», pitao ga je Izetbegović.

Dakle, obraćao mu se u prvom licu, kao prijatelju. Možda je bila grješka što nije imao selekciju u kontaktima sa nekim komandantima. Mnogi su mu zamjerili što je dozvolio Juki da se slika sa njima na Igmanu pred kamerama. Poznato je da je primio Juku u kabinet i pomogao mu da ranjen, sa ženom napusti Sarajevo. Nikad nije galamio i bio prijek sa komandantima. Na Igmanu, kad je zatekao bulumentu pajnih oficira u vrijeme deblokade Sarajeva, razočaran sa kim ima posla i kome je povjerio zadatke, zaplakao je. Oni su to vidjeli. Očekivali su smjene. Niko nije smijenjen. On se istim helikopterom vratio. Vjerovatno je tad shvatio da sa takvim oficirima neće uspjeti. Nakon tog posjeta splahli su napadi. Oficiri su mu vjerovali i voljeli ga. Robusni i temperamentni Arif Pašalić mu je zamjerao da se okružio lošim ljudima. »Valjda zna sa kim radi. Može i sam procijeniti ljude», branio sam Aliju. «Koštat će nas to», vikao je na mene više puta. Podsvjesno sam znao daje Pašalić u pravu. Da li je, onda, operacija dekriminalizacije Sarajeva bila odgovor na sve spletke Seferovog i Rusmirovog lobija? Preciznije, da li je to bilo razbijanje urotničkih snaga? Formalno gledajući, da! Sve jedinice i komandanti koji su tretirani u toj operaciji bili su odani Seferu. Međutim, povod akciji nije bio strah od prevrata, već u tome što je „dara bila prevršila mjeru“ u teroru građana. Posebno građana srpske nacionalnosti. Iako nikad niko nije dovodio u vezu ovu akciju sa pokušajem deblokade Sarajeva, pa ni sam Izetbegović, ona je najdirektnije bila uvjetovana time. Isto tako, mislim da niko od lokalnih pojedinaca ili grupa nije mogao utjecati na Izetbegovića da pokrene tu akciju. Ovdje mislim samo na Delića i Alispahića. Nijedan od njih nisu bili toliki autoriteti, da mu mogu sugerirati, bez obzira na sve argumente koje su mu podastrli. Manjkavost Delićevih i Alispahićevih prijedloga Izetbegoviću bila su upravo u animozitetu koji su ispoljavali prema svojim rivalima, pa i Seferu. U to vrijeme Izetbegović se ponašao veoma čudno. Bio je potišten i razočaran. Njegove izjave i intervjui iz tog perioda bili su pune sjete i potištenosti. Zamišljao sam ga kao hazreti Aliju koji je bio okružen murtatima i odlazio na bunar da sam sa sobom razgovara. Svoje tajne mogao je reci samo bunaru, kaže jedna hikjaja koja opisuje hazreti Alijinu usamljenost. Prvo, jedno vrijeme nije hito napustiti Sarajevo. Ignorirao je međunarodnu zajednicu. A kad je izišao, onda je u Tarčinu sazvao nekoliko komandanata i rekao im da ne želi ući u grad. Tad je donesena odluka o deblokadi. Izmanipulirao je komandante? Možda. Njegov stil nije bio naredbodavalački. Radije je išao na metodu zamolbe i razumijevanja. Da li je ta metoda bila uspješna? Nek' odgovore vojni stratezi. Sama činjenica da Grad nije deblokirala Armija BiH, daje odgovor za sve metode. Da li se moglo više i bolje? Alagić će reći da je moglo. On se, osim izdaje HVO-a, žalio na odbijanje poslušnosti oficira pilota, bolje reći helikopterdžija. Njegov plan desanta na Rakovicu, poleđe Visokog i predgrađe Sarajeva, odbili su izvesti piloti. On je za desant imao 100 dobrovljaca Krajišnika. Ubacivanje ovih 100 vojnika u zaleđe najtvrđim četničkim linijama na Paljevu, gdje su bili položaji artiljerijskog diviziona, Alagić je smatrao jedinim mogućim načinom proboja iz pravca Visokog. Možda je ovo bila utopija, možda su piloti bili u pravu, ali odbijanje poslušnosti moglo je nekažnjeno proći samo pod Alijinom komandom.

Da, opet, ne bih potrao zasluge ovog „roda vojske“, moram spomenuti i njihove hrabrosti i rizike koje su plaćali glavama. Zapravo, ovo je jedina pritužba na njih. Prema svim opkoljenim enklavama „padali“ su helikopteri. Prema Goraždu pao je helikopter, prevozeći predsjednika Okruga Goražde Esada Ohranovića, i predsjednika Općine Goražde Ismeta Osmanovića. Uzrok pada je zapetljaj lepirice u granje prilikom noćnog leta. Pad helikoptera prema Srebrenici, u kojem su poginuli ljekari, smatra se da se desio usljed pogotka četničke granate. Isto se desilo i sa helikopterom koji je prevozio Irfana Ljubijankića, tadašnjeg ministra vanjskih poslova, maršutom Zgareb – Bihać –Zagreb. Osumnjičena je četnička strana, a samo su neki mediji spekulirali o umiješanosti Fikreta Abdića. «Ja' Šarov, ja' Garov», rekao bi moj dedo prilikom ovakvih dilema. Međutim, poznato mi je da je jedna grupa ljudi u Sarajevu bila „skrojila“ plan za likvidaciju Fikreta Abdića. Imali su, crno na bijelo, dokaze o njegovoj suradnji sa četnicima, čak se tvrdilo da je pronađen i donator za milion DM, pa čak i izvršilac, samo je trebala dozvola. Pitan je baš lrfan Ljubijankić. «Ne dolazi u obzir!», odbrusio je. «Kako ćemo mi, nakon toga, putovati svijetom«, obrazložio je svoje neslaganje. Možda su ovo bila samohvalisanja malo radikalnijih muslimana, odnosno malo odvažnijih patriota preda mnom, ali takve glasine nisu bile mrske mome uhu. Da sam ja bio na Ljubijankićevom mjestu, ne bih smio dati „zeleno svjetlo“ za takvo što. Samim tim što bi me neko pitao za dozvolu da to učini bio bi mi sumnjiv. Ipak, kad sam čuo za vijest o lrfanovoj smrti, pomislio sam: «Kad ti nećeš njega, hoće on tebe!» Danas niko ne analizira sve te pogibije i udese domaćih i stranih diplomata u BiH. Zanimljivo je da su ginuli vrlo ugledni američke diplomati i u džipovima i helikopterima. Za sada se to sve smatra saobraćajnim nesrećama uzrokovanim lošim putevima ili vremenskim nepogodama. Atentat na Ganića Čuo sam nekoliko anegdota kako se Ganić bojao letjeti u malim cesnama iznad Alpa, naprimjer. Izetbegović je pričao o svom najvećem strahu u ratu kad je letio u helikopteru iznad Fojnice. Prinudno slijatanje u mraku negdje na livadu ...! Grozan doživljaj za bilo kojeg smrtnika. On je preživio još nekoliko neugodnih slijetanja, kad se smrtno uplašio. Toliko je letio helikopterom da mu je Džemo napisao pjsmu „Alija gleda Bosnu iz helikoptera“. Ne znam da li se Ganić kad vozio helikopterom u ratu. Sreća po njega, ako nije. Saobraćajni udes u džipu, koji je čudom preživio, ne bi se desio da je letio helikopterom. Taj udes on smatra neuspjelim atentatom. To će se desiti u vrijeme deblokade, i to one faze kad se vidjelo da je nekoliko akcija Armije provaljeno do HVO-a. Zapravo, prvi i glavni nalet 17. krajiške iz pravca Kiseljaka izdao je Rajićev HVO. Ganić kao da je izvana pratio razvoj situacije na ratištu. I kad se odlučio na put, nije krenuo iz

Sarajeva. Bio je pošao u Latinsku Ameriku, preko Tarčina, naravno, radi, kako je zvanično saopćeno, uspostavljanja diplomatskih odnosa sa tri male državice. Međutim, to je bila kamuflaža, jer je cilj Ganićeve posjete bio Vvashington. Spekulacije i sumnje u „isplanirani udes“, u stoje sam Ganić potpuno uvjeren, trebaju se razumjeti kao pokušaj njegovog sprječavanja poluilegalnog odlaska u Ameriku. Naravno da je bitno rasvijetliti da li se, uistinu, radilo na sabotaži auta, neki su se džipovi mijenjali u Tarčinu, i namjerno izazvanoj saobraćajnoj nesreći u kojoj je jedva preživio Ganić, ali bitnija je činjenica da je on pokušao poluilegalno učiniti posjetu Vvashingtonu radi razgovora o deblokadi Sarajeva. Radio sam intervju sa Ganićem dok se oporavljao u Fojnici. Šetali samo u krugu bolnice noću i razgovarali. On nije imao nikakvu dilemu da je „udes programiran«. Priznao mi je da je motiv bio sprječavanje njegova odlaska u Ameriku. Jasno mi je razlučio da je zvanično saopćenje o posjeti rima latinoameričkim državicama bio „lažnjak“, a stvarni cilj odlazak u Vvashington. Pokušao sam jednim tekstom u Ljiljanu isprovocirati aferu o Ganićevom udesu u Višićima kod Mostara. Hrvatski mediji su, pozivajući se na izvore policije, odnosno vještaka, tvrdili da se „radi o nasilnom uklanjanju bosanskih političara“. Zapravo sam pisao mini-feljton o atentatima na bosanske političare. Već su bili ubijeni Hakija Turajlić, prdsjednik Vlade, i Irfan Ljubijankić. No, ja sam se prisjetio i ubistva mladog SDA-ovog političara Senada Hodžića iz Tešnja. Sumnjalo se da ga je pregazio šleper po narudžbi KOS-a. Šofer je bio pijan. U to vrijeme je eskplodiraia bomba u kući Zijada Kadića, SDA-ovog parlamentraca iz Bosanske Krupe. A štampa je pisala kako se sprema atentat na Aliju Izetbegovića. Zatim ubistva dr. Fuada Muhića, koga je KOS ubio u vikendici u Rakovici. Muhić je bio najveći komunistički apologet i prvi publicist koji je nazvao Miloševića fašistom. Njegov tekst u zagrebačkom Danasu, Jesu li na redu Muslimani?, smatra se uzrokom njegovog ubistva. Svoju političku viziju izrazio je u programu Republikanske stranke, gdje je budućnost BiH vidio kroz integracije preko Hrvastke u Evropu. Jadnostavno, BiH je želio postaviti stoje moguće dalje od Srbije. Zvanična verzija smrti Muhića je bila da je umro nakon ranjavanja iz puške. Navodno je te noći bio sa ljubavnicom. Ljekari su se „borili za njegov život“ toliko da je mogao istražnim organima ispričati lažnu verziju. Kasnije sam pokušavao doći do dosjea „Slučaj Muhić“. Za sudske instance to još nije bio „završen slučaj“. Žena, navodna ljubavnica, i svjedok „samoubistva“, živjela je na Hridu. Nekoliko naknadnih saznanja bacilo je velike sumnje na KOS. Ključno saznanje je daje susjedna vikendica u kojoj se desila nesreća vlasništvo orficira KOS-a. Iste noći on je boravio u vikendici. Po meni, ubistvo se desilo na slijedeći način. Muhić je namamljen u vikendicu, gdje je imao posjetu. Praćen i sniman odranije, priopćeno mu je da sam bira smrt, ili će biti kompromitiran. Bio je sklon slatkim ljudskim grijesima. Plus rakija. Znajući moć KOS-a, ili LJDBE, najvećih tajnih terorističkih organizacija na Blakanu, nije imao izbora; njegova sudbina je bila u raljama KOS-a. Ubice Hodžića i Turajlića su poznate. Suđeno im je. Nikad nije dokazana, a ne znam da je li ikoga i interesiralo, umiješanost tajnih organizacija, poput KOS-a, u ova ubistva. Takvi senzacionalistički tekstovi imponiraju svakoj novini radi tiraža. Ali, zar zaista nije bilo dovoljno povoda da se postavi pitanje smaknuća bosanskih političara?! Dali smo reklamu broja Ljiljana u kojem je izišao tekst. Reklama se nije emitirala na radiju. Neko ju je zabranio.

Ne bih ni primijetio da se ne „vrti“ reklama na radiju, da me nije pozvao Ganić. Bilo je prilično kasno navečer. Nikad me Ganić nije zvao kući. Čudio sam se njegovom pozivu. «Ne može se naš Ljiljan reklamirati na radiju, a drugi mogu koliko im je volja.» Čudio sam se temi razgovora i njegovoj privrženosti Ljiljanu. Ja sam Ganića cijenio i imao sam dobre relacije sa njim. Uz sve mahane, cijenio sam njegov profil političara i mislim daje sa njim SDA imala bolji i moderniji imidž. Ipak, bio sam razerviran. Hem zbog škakljive teme, hem što sam osjetio da, možda, govori pred nekim, čak možda i na interfon. «Najvjerovatnije pred Alijom», pomislio sam. Očito se žalio Aliji na nekoga ko je zabranio reklamu radi teksta o njemu. Rekao sam da ne znam ko bi mogao zabraniti reklamu, ali da ću sutra sve provjeriti. Slagao sam ga. Nisam provjeravao. Odustao sam od svega, bojeći se da raspirujem Ganićevu opravdanu paranoju za pokušaj ubistva. Međutim, u novom Ljiljanu Džemo će potpisati demanti kako Ljiljan nije optužio Bakira Alispahića za atentat na Ganića. Očito je bila direktiva da se prestane sa tom temom, ali mimo mene. Tako sam prestao istraživati temu. Atentati na bosanske političare kao tema će se aktualizirati ljeta 2002. god. Sa aferom Pogorelica. Bili su uhapšeni Bakir Alispahić, Irfan Ljevaković i Enver Mujezinović, sa optužbama da su stajali iza kampa za obuku na brdu Pogorelica kod Fojnice. Munja je stajao iza optužnice koja je pretpostavljala da se radilo o terorističkom kampu koji je imao cilj, između ostalog, i vršiti atentate na bosanske političare, Izetbegovićeve oponente, poput Fikreta Abdića i Muhameda Filipovića. Kao ključni dokaz da se radi o terorističkom kampu navodi se prisutvo Iranaca koji su zatečeni prilikom upada SFOR-a u taj kamp. Zbog upada SFOR-a u kamp Pogorelica Izetbegović će dobiti infarkt i iz bolničkog kreveta smijeniti Bakira Alispahića sa mjesta tek osnovane bosanske tajne policije AID. Palica ima dva kraja, i priča o atentatima se počela pričati sasvim sa drugog kraja, li nedostatku odgovora ko je stvarno ubijao bosanske političare, nastala je teza o samoatentiranju. AID će postati ozloglašeniji i od Udbe i od KOS-a. No, Ganićev udes, samo zbog njegovog poluilegalnog putovanja u Vvashington, stavljam u kontekst pretpostavki američkog nadgledanja i interesa za Sarajevo. Tako mislim daje Izetbegoviču rečeno (Amerikanci naravno) da, ako želi Sarajevo, mora raščistiti sa kriminogenim grupama poput Cace, a zatim pokušati izvesti deblokadu prije finalnih pregovora. Sarajevo kao simbol četničke žrtve, s jedne e, i multietničkog suživota, sa druge strane, ne može ostati u rukama kriminogenih grupa. Kritike na Izetbegovića što nije agilnije pozvao Srbe da ostanu u Sarajevu nakon dogovora u Davtonu, eho su ovakvih američkih zahtjeva. Prema tome, obračun sa Cacom i nije bio odgovor na prevratničke pokušaje Seferovog lobija. Time hoću reći da Izetbegović, procjenjivao ili ne Seferove spletke da su imale elemente pokušaja državnog udara, nije „zarezivao“ niti im poklanjao ozbiljnu pažnju. On bi ih mogao durati. Sve dok ga nisu pristisli izvana. Prvi KOS-ov pijev lzetbegoviću je KOS vrlo rano propjevao na uho. Zapravo mu nikad nije ni prestao pjevati. I njega će samog optužiti da je još prilikom prvog hapšenja, nakon Drugog svjetskog rata,

vrbovan u zatvoru za KOS. Sven Rustempašić i Musadik Borogovac, te još neki kvazipublicisti, osnovali su nekakvo udruženje u Americi sa nazivom Bosanski kongres. Da li su ga oni osnovali ili su se u ime toga predstavljali ne znam, ali nije ni bitno. Slali su svoja razmišljanja u debelim denkovima papira radakcijama i javnim ličnostima, tvrdeći da je Izetbegović Srbin. Pošto mu je porijeklo sa Ade Ciganlije kod Beograda, i pošto se, navodno, nekad izjašnjavao kao Srbin, on je, po njima, proizveden od KOS-a da bi u ime muslimana vodio prosrpsku politiku. U svojim tezama su išli dotle da on namjerno vodi fundamentalističku politiku da bi se moglo okrivljivati Bošnjake, odnosno rasturiti BiH. No, to su benigne laži i neutemljena piskaranja, koja niko ozbiljan nije zarezivao. Tek je Adil Kulenović dopustio intervju Rustempašiću, koji je blebetao nešto i o ovoj temi. Nedugo poslije njega i sam sam gostovao kod Kulenovića, polemizirajući sa Raifom Dizdarevićem. Spominjao sam KOS, ali nisam spomenuo Rustempašića. Ipak, kad me je, nekoliko dana nakon intervjua, ugledao kroz izlog kafane Metropolis, stao je i gestikulirao prijetnje i psovke iz kojih sam shvatio da spominje Alijino ime. Mustafa Bedrović, koji mi je pravio društvo, izgleda veoma korpulentno, tako da mislim da luđak samo zbog njega nije smio ući unutra i uhvatiti me za gušu. Prilikom raskola u SDA-u, i sukoba sa Adilom Zulfikarpašićem, Alijino krilo je optuženo da je u „kandžama KOS-a“. Glavni optuženik bio je Šalim Šabić. Opasnost uloge KOS-a unutar SDA Zulfikarpašić je obrazložio tvrdnjom da Šabić preko Sandžaklija i Sulejmana Ugljanina naoružava muslimane. Zulfikarpašić se kao emigrant bojao KOS-a k'o zmije. Navodno su ga spasile njegove dvije velike doge od KOS-ove likvidacije. U njegovoj vili u Zurichu pokušao gaje ubiti njegov bliži rođak po nalogu KOS-a, tako da je bilo razumljiv njegov strah. Ovu priču sam detaljno istražio i odgovorno tvrdim da je iskonstruirana, te da je Zulfikarpašić izmanipuliran. Ako bi dopustio sebi izljev animoziteta, kojeg sam inače iskazivao prema Zulfikarpašiću, sa ovom bi pričom mogao cinično poentirati, kako je baš on bio izmanipuliran upravo od KOS-a. Priča je tekla ovako. Nakon odmora u Dubrovniku Adil i Alija pišu program Stranke, dogovaraju se o funkcijama i zadacima. Adil odlazi na umru, a Alija u Sarajevo, gdje agitira za Stranku. Malo je bilo sporno ime naroda, ali bitno je da je sujeta zaodvoljena. Lako će Alija biti predsjednik, a Adil potpredsjednik, izmjenom uloga nakon izbora bit će poravnano; Alija se ne razumije u državu a Adil ima „svjetske veze“, te kao iskusan biznismen dobro će znati upravljati Bosnom koju su opisivali kao „izlupanu kantu“. Dakle, Adila za predsjednika države! Alija će ostati samo predsjednik Stranke. Nakon što će Alija ubijediti i akademika Muhameda Filipovića Tunju, koga je ranije vidio kao lidera nove nacionalne stranke umjesto sebe, da im se pridruži, ovaj triling se smatra apsolutno dobitnom kombinacijom za muslimane.

No, ne lezi vraže, prije zasjedanja Izvršnog odbora, gdje će biti kooptiran i Tunjo, malo se sijelilo u kući Omera Behmena. Najbliži Alijini suradnici i organizatori SDA, žalili su se na svilenu maramicu u malom džepiću Adilovog sakoa. Hem što se posumnjalo da ih snima krijući bubicu mikrofona iz mahramice, hem što ih nipodaštava kao neugledne i neuredne za

muslimanske lidere. Pristizale su kompromitirajuće informacije o Adilu koji je i svog zeta tajno snimao na sijelu ... Neko je posumnjao, kao da je nešto tako i vidio, da u njegovom apartmanu iznajmljenom u Holidav innu, gdje će kasnije biti četničko glavno gnijezdo, postoje veliki prislušni uređaji! Sijeldžije, među kojima je bio i Šabić, odluče da malo „zategnu žicu“. Odluče da se odupru Adilovoj aroganciji, ali i pokušaju kontrole. Šabić, koji nije imao komlpleks Adilove svilene mahramice, sam je sebi mogao sašiti i boljih odijela, preuzme na sebe ulogu oponenta. Tako će na Adilov prijedlog da Tunjo uđe u 10 SDA, Behmenove sijeldžije glasati protiv. Nevjesti Džemo se kaskatio i glasao za Tunju. «A, mislili smo ga na drugoj sjednici izabrati», ubjeđivao me je Šalim. Adil je posegao za svojom metodom. Pričao mi je dr. Mustafa Mujagić, na dan srpskog referenduma, u svom stanu u Banjoj Luci, kad se i sam bio razočarao u Adila, kako je tekao sastanak njih trojice sa dr. Daliborom Brozovićem i Josipom Manoiićem u Zagrebu. Pred Tunjom, Adilom i Mustafom, Brozović je potvrdio da Šabić radi za KOS. «Ja, kao najmlađi, nisam se baš miješao u razgovor. Ipak, sam sebi dopustio pitanje Brozoviću: Možete li nam pokazati kakav papirić. Brozović me uvjeravao, a Adil se slagao, kako nema razloga, ali je ipak otišao u neku drugu kancelariju. Vratio se sa Josipom Manoiićem. Manolić je potvrdio njegove navode. Ali, nikakva „papirića“, hoću reći dosjea, o Šabiću nismo vidjeli.« Bio se završio rat kad sam sa Šabićem u hotelu Sheraton u Zagrebu pio kahvu. Već gaje vidno nagrizla opaka bolest. Pitao sam ga za ove optužbe. «Sreo sam tog Brozovića na nekom prijemu. Prišao mi je i izvinio se. Tražio mi je oprost. Nemam ja šta njemu opraštati. Susreo sam se sa Tunjom na Zagrebačkom aerodromu. Dovikivao me je, želeći pomirenje. Ignorirao sam ga.» Ne sjećam se šta mi je rekao za Manolića. Alija je bio pitan za Šabića. «Ne vjerujem daje KOS-ovac. Znam mu djecu. Lijepo su odgojena, klanjaju. Tako KOS-ovci ne odgajaju djecu», odgovorio je. Ovakvi Alijini odgovori o KOS-u su malo koga, osim njega, mogli zadovoljiti. Zulfikarpašićeva priča o KOS-u unutra SDA i optužba za naoružavanje radikalnih muslimana, posebno Sandžaklija, mogla je, možda je baš i trebala!, poslužiti Blagoju Adžiću, odnosno Borislavu Joviću, za izgovor za uvođenje vanrednog stanja, iliti državnog udara u Jugoslaviji. U Hrvatskoj su već ZENGE bile obznanjene i tretirane su kao paravojne formacije. Nešto slično je trebalo iskonstruirati, bar, u BiH. Ali, bio je negdje i Bogić Bogićević, kome je, na svu sreću, kako tvrdi Mesić, Alija više vjerovao nego nekim svojim muslimanima. Njegova ruka prilikom nadglasavanja za uvođenja vanrednog satnja u Jugoslaviji, spriječila je vojni udar. Ništa se manje militantnijim sredstvima, od onih koje su bili zamislili Kadijević i Jović, nije poslužio Zulfikarpašić prilikom puča u SDA. On je kupio sve tjelohranitelje, osim Fadila Pekića koji će poginuti sa Ljubijankićem. Poslao ih je u Centralu SDA, koja je bila smještena u njegovom stanu u Ferhadija ulici, ispod čijih se prozora desio masakr, da opljačkaju

dokumentaciju. U Centrali su se nalazili Alija i Bakir. Samo pištolj zapodjeniit za pojas na leđima, koji će i Bakir „potegnuti“ nakon što su upereni pištolji prema njegovom babi. U isto vrijeme ću utrčati između tih bodigarda, režali su na mene, u Holidav inn na presskonfernaciju na kojoj su Adil, Tunjo i Fehim Nametak, obznanjivali raskol. Svojim pitanjima sam ih prvocirao: „Zašto Tunjo nisi klanjao dženazu u Foči?“, „Vi Adil-beže, kažete da se sa fesom ne može u Evropu. Znači li to da znate šta ćete sa Bošnjacima, ali ne znate šta ćete sa islamom«. Povodom ove press-konferencije Mirko Carević će napisati tekst u NIN-u Napad jasterbova sa desnog krila, portretirajući me kao jastreba. Sa ovakvim imidžom, a da su se prilike odvijale po Jovićevim i Zulfikarpašićevim planovima, ja bih bio uhvaćen i bilo bi mi suđeno bar za atentat na Tunju. Te će godine prilikom posjete Ajvatovici neko gađati kamenom Tunju i pogoditi ga u šešir. Tunjo je pričao kako je to moje djelo, daje to moj odgovor onima koji ne daju fesu u Evropu, tako što ni ja ne dam šeširu na Ajvatovicu. Ko bi mi prenio Tunjine nebuloze, ja bih mu posprdno odgovarao: «Moguće da to Tunjo zaključuje na osnovu dojava kako sam sanjao da sam ubio Titu. Sreća po Titu da je već bio pokojni kad sam to sanjao.» Koliko god bila stresna situacija prilikom pokušaja puča u SDA-u, „noć kad je Bosna plakala“, kad je „Adil zabio nož u leđa Aliji“, toliko je to bilo vrijedno iskustvo za samog Izetbegovića. Ko god mu je kasnije pokušao „izmaći ponjavu ispod nogu“, nije ga doživljavao dramatično; nije imao potrebu davati patetične i molećive izjave poput one kako će se „svaka grana očehnuta od stabla osušiti“. Osjećao se poput stabla sa jakim žilama duboko usađenim u zemlji. Preko „očehnutih“ i „osušenih grana“ je prelazio. Tunju je bio poslao u diplomaciju. Adilu je otišao u njegov hram – piramidu, nazvan Bošnjačkim institutom. A „sporazum sa Karadžićem“, a fromiranje vlade u egzilu sa sjedištem u Ljubljani?!! Šalim je preselio na bolji svijet. Vidio sam mu sliku u kabinetu Reisu-1-uleme. On ga žali kao velikog prijatelja. Zulfikarpašić je sagradio sebi turbe, sa izunom Reisa, u Gazijinom vakufu, pored Hamam bara. Samo je Rusmir Mahmutćehajić digao glas protiv ovog bezobrazluka i uzurpacije Gazijina vakufa. Ostali vjerski i politički poltroni se dive Institutu. Sa distance od jedne decenije Do sada sam namjerno, radi zapleta i raspleta radnje, ali više iz opreza, izostavio ključni datum kojim bi se mogao razumjeti odnos Sefera i Alije; možda dati odgovor na pitanje uloge KOS-a u ratu u BiH, odnosno pokušaju državnog udara, ili, narodski kazano, „izmicanja ponjave ispod Alijinih nogu“. Koliko god strepili da neko iznutra ne preuzme vlast od Alije, i izbaci ga u gaćama na ulicu iz Predsjedništva, to se samo stvarno desilo 2. maja 1992. I to nisu uradili sumnjičavi tipovi povezani sa KOS-om u Gradu, već izravno četnički oficiri u Lukavici. Drama razmjene Izetbegovića za Kukanjca je veoma poznata. Haman da trebamo zahvaliti sudbini što je Izetbegović slučajno uzeo slušalicu na Aerodromu i javio se nekoj ženi koja se željela raspitati da li joj je dijete sretno otputovalo sa Aerodroma tzv. „Kukanjčevim avionima“. On ju je zamolio da javi u Predsjedništvo, jedva je uvjerivši da

je on stvarno Alija. Ta se žena, navodno rodica Abdulaha Konjicije, dugo skrivala u javnosti, ne želeći preuzeti oreol historijske uloge koju joj je sudbina namijenila. Kontakt uživo putem televizije aktera razmjene, te sama razmjena, veoma su poznati javnosti. Zbog učešća Fikreta Abdića na televiziji, opća je ocjena da je KOS preko njega, Ace Vasiljevića, pa tako i Alije Delimustafića, želio prevrat u Sarajevu. Navodno je bila spremna lista političkih uvjeta od 8 tačaka, koje bi Fikret Abdić, budući predsjednik, dekretom realizirao. Ključni uvjet bio je poništavanje rezultata referenduma. U sprječavanju ovog i ovakvog scenarija istakli su se Ejup Ganić i Stjepan Kljuić, dok su samu operaciju razmjene izravno izveli Jusuf Pušina i Bakir Izetbegović. Sretan rasplet, po samog Aliju, dao je za pravo svima koji su 2. maj objasnili ovakvim scenarijem. Posebno je eksponiranje Fikreta Abdića dalo za pravo Seferovom lobiju da likuje, jer je KOS-ov triling Vasiljević, Delimustafić i Abdić, raskrinkan. U jednoj emisiji kojom se evocirala uspomena na 2. maj, „dan kad je spašena država“ i „osujećen državni udar“, Izetbegović je je govorio uživo, rekavši da mu je to bio najteži dan u životu. Težinu tog dana mjeri strahom za kćer Sabinu, koja je bila zarobljena sa njim u Lukavici. Pohvalio je hrabrost tjelohranitelja Dinčeta. No, veoma blago je izrekao ulogu Alije Delumustafića kako je (samo) politički bio blizak sa Abdićem. Danas, deceniju kasnije, stvari stoje malo drukčije. Abdić je dokazan pripadnik KOS-a. Mediji su objavili mjesto, vrijeme i način njegovog vrbovanja za KOS. Zapravo, to je posvjedočio u Haagu Slobodan Lazarević, bivši agent KOS-a, koji je prvi uopće progovorio o zločinima ove tajne organizacije bivše JNA. Aca Vasiljević je svojim svjedočenjem u Haagu protiv Slobodana Miloševića korigirao imidž glavnog operativca zla po narudžbi KOS-a. Čak je ostavio dojam da je radio na ublažavanju ratnih zala. Izravno je optužio Miloševića da je sa Šešeljevim i Arkanovim dobrovoljcima stvarao „veliku Srbiju“. Delimustafić je u zatvoru po osnovu drugih krivičnih djela. On još nikad nije htio ili nije imao priliku da sam kaže išta o sebi. Razgovarao sam sa njim u apartmanu hotela Grand. 0 Abdiću je mislio da je „medvjed“ kojeg je muljao parama. O Vasiljeviću nije rekao ni jednu ružnu riječ. Tvrdi da je Vasiljević imao tazbinske veze sa muslimanima i da mu je išao naruku. «Aco je imao zeta Ibrahima sa Bistrika. Ništa mu to nije smetalo, i mislim da Aco nije bio četnik», tvrdio mi je. «Pa i supruga Kukanjca je 'begovica' sa Vratnika«, cinično sam mu osporio argumente. Sebe vidi kao heroja koji je, potkupljujući generale parama i autima, osigurao da je noć kad se u Skupštini izglasavala odluka o raspisivanju referenduma za nezavisnost, bila mirna. I od drugih ljudi sam čuo da su njegovim parama i autima kupovani oficiri, pa čak i urednik Yutela Goran Milić. Svakako će reći da je CENEX dao enormnu pomoć u hrani za Armiju BiH, odnosno platio velike količine oružja. Pokazivao mi je račune sa enormnim ciframa kojima je CENEX plaćao oružje. Tad mi se pohvalio da će svjedočiti protiv Karadžića te da ga CIA čuva za taj trenutak. Mislim da je u tu garanciju čvrsto vjerovao i daje, stoga, samouvjereno bio nastavio razvijati svoj biznis u Sarajevu sve do hapšenja, a zatim i bijega u Beograd. Posljednji put sam ga vidio, gle inronije!, sa Munjom u Titovoj ulici, šetajući lizali su sladoled u kornetu. Trećeg im prijatelja neću ocinkati. Bit će ga stid. Ono čega me je strah danas jeste činjenica da je Delimustafić u zatvoru u Beogradu mogao pod batinama izlanuti neke gluposti koje je i meni izlanuo o namještanju rezultata samog referenduma. No, Delimustafić nije nikad javno ništa ružno rekao o Izetbegoviću. Navodno se

pogrdno o njemu, kao „hodžici“, izražavao na privatnim sjedeljkama. Tako se i preda mnom ustručavao loše govoriti 0 Aliji, optužujući tračere poput Pušine, koji su ga posvađali sa njim i Bakirom. Ni Bakir nije imao dobro mišljenje o Aliji, dok mu je o braći, posebno Mirsadu, veoma lijepo govorio. Tako se može reći da je triling KOS-a, Vasiljević, Delimustafić i Abdić, prilično uramljen u povijest rata u BiH. Njihovu sliku će dopuniti još pokoji detalj nebitan za opseg samog „Rama“. Očekujem da će suđenje Miloševiću u Haagu pokazati da je operacija „Ram“, koju su lansirali Munja i Kljuić, a čiji su glavni akteri bili ovaj triling KOS-a, razjasniti bar po imenu. Tu famoznu operaciju će srušiti upravo onaj ko ju je i sačinio – Munja. Pravi naziv četničke ofanzive kojom se za „par sedmica“ trebala okupirati BiH bio je, gle ironije, „Munja“. «On je prisluškivao Karadžića, Miloševića. Ali je znao i montirati kasete sa namjerom da ih zavadi», odao mi je tajnu Munjinog uspjeha sam Delimustafić. Budu li haški istražitelji došli do spoznaje o ovakvom načinu prikupljanja građe i samoj tehnici i serviranju strane Munje, Krajišniku će mnoge inkriminacije iz optužnice otpasti. No, do dan-danas, neki se problemi sapliću između Alije i Sefera. Sefer je uspio iznervirati Izetbegovića, optužujući ga za predaju Srebrenice, tako da je on odgovorio kontraoptužbom kajući se što ga je postavio za načelnika Štaba OS BiH. U polemiku između njih dvojice upleo se Jusuf Pušina, tvrdeći daje Sefer zbog svojih rabota 2. maja trebao biti uhapšen. Haman da je Pušina htio reći da lzetbegović nije dao uhapsiti Sefera, a da je Pušina bio voljan to učiniti, kao tadašnji ministar MUP-a. On nije otkrio razloge zbog čega je Sefer trebao biti uhapšen. Iznošenjem tih činjenica pred javnost Pušina je uvjetovao Seferu nastavak polemike. Sefer je ušutio. Polemika je prestala. Naravno da je to za samog Sefera veoma indikativno i optužujuće. To što Pušina taji, pretpostavljam da se odnosi na dva momenta. Jedan razlog za hapšenje je pronevjera novca, odnosno zlata koje smo tada skupljali za Armiju BiH. Kuloari su tvrdili, a to sam čuo i od visokih oficira, da je, naprimjer, nestala „almasli grana“, veoma skupocjen broš koji je neka nana poklonila Armiji. Drugi razlog je sumnja u vezu Sefera sa KOS-om. Osim što je Sefera „bio glas“ da je bio oficir KOS-a, pod pseudonimom „Boris“, njega je po tom pitanju kompromitirala i činjenica da mu je vjenčani kum Petar Simović, mislim pukovnik po činu, bio istaknuti oficir KOS-a. Uz to, njegov brat je u stranci Vuka Draškovića. Informacije koje su došle do obavještajnih službi u Sarajevu o zarobljavanju Izetbegovića na Aerodromu, ukazivale su da je Petar Simović „uzeo Izetbegovića za ruku iz aviona“. Ta fraza je govorila da je Simović bio rukovodilac cijele operacije u ime KOS-a. E sad, kakve su se sve konstrukcije mogle isplesti na činjenici da je Seferov kum bio uhapsio Izetbegovića?! Negdje je neko spominjao Seferovog kuma. Sjetio sam se svog isljednika udbaša kome je Dragan Kijac, zloglasni Karadžićev ministar policije, bio kum. Imao je biznis na Ciglanama. Pa šta? Da ga ko slučajno nije upitao za to?! Taman posla. Nema revanšizma! No, sama činjenica da nikad nijedan novinar, niti političar, nisu ovu informaciju dali u javnost, niti kao spekulaciju, govori zastrašujuće mnogo; kako o odnosima unutar bošnjačkog političkog rukovodstva i armijskog vrha, tako i o odnosu obavještajnih struktura u Sarajevu prema KOS-u.

Razgovarajući sa jednim (razočaranim) oficirom Armije nakon četničkih divljanja u Banjoj Luci, on mi je izrazio sumnju da iza svega stoji KOS, odnosno Petar Simović, koji se i tada „nečim bavio“ u Banjoj Luci. Da li je Izetbegović znao za Seferov odnos sa KOS-om? Nemam nikalcve dokaze daje znao za relacije sa Simovićem, ali znam da je vidio dosje „Boris“. Pričao mi je Jasmin Jaganjac kako je on na insistiranje Brune Stojića odveo lzetbegovića u Široki Brijeg. «L)veo sam ga u kabinet Brune Stojića. Ja sam ostao ispred vrata. Ne znam šta su pričali za tih dvadesetak minuta. Samo znam da ga je Bruno pozvao da mu pokaže Seferov dosje pod šifrom 'Boris'. Predsjednik je izišao i šutke sjeo u džip. Nije progovorio ni riječi do Gornjeg Vakufa. Pretpostavljam da nije mogao 'doći sebi od šoka' nakon što je vidio ono što mu je Bruno pokazao», posvjedočio mi je Jagnjac. Jaganjac je bio stekao slavu kao oficir koji je skupa sa Slobodanom Praljakom, to znači združenim snagama HVO-a i Armije, protjerao četnike iz Mostara. Jedno vrijeme je bio kandidat za komandanta 1. korpusa, a zatim i prvog komandanta Vojske Federacije. Sjećam ga se kad je sa Franjom Borasom došao u Zenicu u misiji eliminiranja ratnih linija između HVO-a i Armije. Jaganjac mi je pričao o KOS-u, kao razočaran oficir. Iskazivao je svoju odanost Izetbegoviću, ali je bio ogorčen na Sefera koji ga je onemogućio da postane komandant 1. korpusa. Jaganjac je objavio neka svoja ratna sjećanja u Valteru. Očekivao sam da će objaviti i ovu infomaciju. Čak sam mu i rekao kako to očekujem od njega. No, Jaganjac je to prešutio. Samo sam čuo od nekih oficira, koji nisu bili skloni Seferu, da je, navodno, uhvaćena veza između njega i zamjenika Ace Vasiljevića negdje na području 3. korpusa tokom 1994. Ovom informacijom o sastanku Sefera i Vasiljevićevog zamjenika, ne znam poimenično kojeg, baratali su obavještajci 3. korpusa. Tako, osim hapšenja i suđenja Seadu Rekiću, koji je oslobođen optužbi, nikad niko nije uhvatio „kosovca“ na djelu. Sve je ostalo u domenu spekulacija. Famu KOS-a platili su obični osumnjičenici. Sjećam se kad su '92. sarajevski borci uhvatili „sumnjivo lice“ i tukli ga da prizna gdje je zakopao oružje i si. „Sumnjivo lice“ se klelo da je musliman, ali uzalud. Prema priči, koju nisam provjeravao, nakon što je izdahnuo negdje u Gaju povrh Hrida, pronađena mu je lična karta. Bio je izbjeglica musliman iz istočne Bosne. Bila istinita ili ne, priča poput ove govori da su ceh istraga „sumnjivih lica“ plaćali obični ljudi. Politički i vojni vrhovi ostali su netaknuti u gustoj magli sumnji o KOS-u. Ovo moje iznošenje činjenica nema cilj dokazivati da je Sefer radio za KOS, već pokazati šta je sve utjcalo na unutarnje odnose između Izetbegovića i vrha Armije. Ova moja priča o „sumnjivom licu“, odvijala se upravo u vrijeme operacije „Koverat“, poznate kao prva ofanziva za oslobađanje Grada. Za „Koverat“ sam prvi put čuo na „Srni». Mislim da je baš Momčilo Krajišnik gostovao u ogavnom Dnevniku Riste Doge, i cinično, nadnesen obrvama nad Sarajlije, govorio o našoj nemoći, spomenuo kako je osujećena muslimanska ofanziva sa nazivom Koverat. Svi smo se tada, pa i sam Sefer, upinjali negirati uopće postojanje i riječi koverta, u bosankom jeziku. Danas su napisane knjige, na bosanskome jeziku, sve se otpečatilo, pa i Koverat, samo Poštara nema!

Reis prvi put u Zenici Još samo je Reis trebao doći u Zenicu. Nakon jednog interegruma u IZ-i smjenom reisa Jakuba Selimoskog u Sarajevu je stolovao samo monsinjor Vinko Puljić. Kao da vjerski lider muslimanima nije ni nedostajao. U Izetbegoviću je bilo objedinjeno sve: Predsjednik, vrhovni komandant, pa i vjerski lider. Izbor Mustafe ef. Cerića nije toliko ni primijećen. On se morao nametnuti. Parirati Puljiću i dopuniti Izetbegovića. Ali, isto tako, dovesti u red unutarnje vrlo konfuzne odnose u ]Z-i. Glavni punkt opozicionara bio je u Zenici. Njegova posjeta Zenici je bila važnija sa vojnog i političkog aspekta, nego sa strogo vjerskog. Ne sjećam se ko me je pozvao da me izvijesti da Reis dolazi u Zenicu, pitajući zabrinuto: «Ima li on kome doći?» Ovim pitanjem je više izražavao poruku, nego strah. Ali, mjesta za zabrinutost je bilo napretek. Zenica je bila centar opozicionog vehabijskog bloka i mjesto posljednjeg Čolakovićevog lobija. Dvojica muftija, Hasan ef. Makić, bihaćki, i Halil ef. Mehtić, zenički muftija, bila su tu. U Zenici je obitavala i tzv. Sura vehabija sa halifom. Njeni članovi su bili studenti i ulema školovana u arapskom svijetu. Oni su ujedno bili i koordinatori mnogim humanitarnim organizacija koje su sponzorirale da'vu (misionarstvo). Ne znam ko je sve bio halifa, ali je sigurno biran. Ne želim spekulirati o imenima, ali neko je morao biti. Koliko god to bilo stereotipno i improvizirano tijelo, svakako utemeljeno u isamskoj tradiciji, ono je moglo predstavljati parainstituciju. Posebno stoga što je imalo sasvim dovoljno novca, možda više od sve IZ-e. Ovakva tijela, kao i lobiji, također su služili za legalizaciju novca i računa dobivenih na ime pomoći muslimanima. Jedan takav račun je Čolaković, uz još četvericu imama, imao u Švicarskoj. Od jednog potpisnika toga računa čuo sam za < ifru od 12 miliona franaka. Kasnije će se nešto od toga novca predati IZ-i. Kao što će Salih ef. Čolaković biti optužen za pronevjeru čeka od 5 milona dolara uzetog u Jemenu. Vratio je „par miliona“, a za ostalo su bile najavljene tužbe i protutužbe između njega i Reisa. Strahujući da će ovi lobiji više braniti poziciju finansijske, nego vjerske moći, sugerirao sam Reisu da ne smjenjuje Mehtića, ali da izmaknemo Preporod ispod njihove kontrole. Protukandidat Mehtiću bio je Ejub ef. Dautović. Isto tako sam mu savjetovao da pohvali borce, posebno imame koji su se masovno uključili u borbu. Takav primjer je bio u Gradačcu, gdje je formiran bataljon samo od imama. Njegov komandant Husejn ef. Kavazović će postati tuzlanski muftija. Za razliku od Izetbegovića Reis je bio neposredniji i jasniji, pa čak i direktniji u iskazu kad uvažava mišljenje. Isto tako, bivao sam na sastancima koje je Reis održavao. Prvo smo posjetili Karalića. Mahmut-efendija je bio veoma kooperativan. Smatrao sam da je on najvažniji, jer je bio i najutjecajniji u svim bošnjačkim strukturama. Uzgred, niko mu nije zahavalio, pa ni Reis. Ostao je neshvaćen. Mislim daje njegovo priklanjanje BPS-u izraz opravdanog revolta za neuvažavanje i nerazumijevanje za sav njegov hizmet u presudnim momentima za Zenicu, srednju Bosnu, i Bosnu uopće. Ja sam preuzeo, mogu reći preoteo, Preporod i odmah objavio intervju sa Reisom. Taj intervju je jedan od najcitiranijih njegovih intervjua uopće. U naslov sam mu stavio fetvu, koju nije izrekao, već se saom saglasio sa mojom sugestijom: Da svaka Bošnjakinja treba roditi šestero djece – troje sebi – troje za Bosnu! Ovo je moja parafraza jednog Arafatovog pokliča Palestinkama. Preporod sa Reisovom slikom na naslovnoj strani prodavao se po zeničkim ulicama.

Bio je petak. Vraćajući se sa džume, prolazio sam pored prodavača novina na Kamenom mostu. Pored mene se zaustavio žuti golf. Šofer sa afgankom na glavi, bradom i dugom kosom, otvorio je prozor auta i zagalamio: „Savka čast Laticu! Hrabar si! Ti svoje ideje javno iznosiš. Oteo si Isanoviću Preporod. Možeš njemu. I treba kad je kukavica. Ali, neće ni tvoje proći!“ prijetio je. Obojica smo gledali u prodavača novina koji je držao Preporod sa velikom Reisovom slikom. «On je i moj, i tvoj i Isanovićev reis!» «Ono nije reis, on je ...!», opsovao je i nastavio prijetiti. «Ne možete vi nametati reisa muslimanima. Dok ne odobri Saudijska Arbija, neće ni on biti.» »Vrijeđaš, jer ti je puška pored tebe. Da vas se bojim, ne bih pisao», drhtao sam od ljutnje više nego od straha. «Nećeš više ući u kancelariju da napraviš nove novine!», prijetio je. «Ako mi prijetiš, nemoj me čekati u kancelariji. Pipni me sad!» Držao sam se za uho i nudio da me takne. «Kud mu pokaza uho?», smijao sam se i drhtao, dok je on, srećom, zatvorio prozor i dao gas. Narod se već bio okupio oko nas. Sretao sam se sa ovim borcem poslije. Smijali smo se svemu tome. Bio je našpinovan. Navodim ga kao primjer osionosti određenih vjerskih grupa koje su bile ustrojene protiv IZ-e. Reisovom posjetom sve tenzije unutar bošnjačkog korpusa su splahle. Ostao je još samo kriminal. Mogu reći, neuništiv i do dan-danas. Vratit ću se toj temi, nakon što napravim još nekoliko opservacija po srednjoj Bosni koja postaje strateško političko i vojno područje, odnosno kao izvorište glavnih snaga i resursa za daljnju odbranu. Prvo, niko iz Sarajeva, od Sefera i Rusmira, koji su nas poslali ovamo, do Alije i Reias, nije zaboravio kontaktirati grupu novinara sa kojom sam izišao iz Sarajeva. Nakon što sam bio otišao od Avdića, a on ostao bez svojih mecena iz Sarajeva, jednog Bajrama je milostivi Sejo došao sa njim na bajramluk. Nikad nisam sa Avdićem opušteno razgovarao. Neka hernija u nama bila je suviše kontaminirana animozitetom da bi ga mogao prijateljski prihvatiti. Nisam ga mogao odbiti. Bajram je! Međutim, Mirzeta je bila protiv. Više je voljela da pijemo bajramsku kahvu gdje smo i naučili, u Tropiku. «Ne želim da se moje sarme nađu u novinama«, pravdala se. Time je iskazala dvije stvari. Šta misli o njegovom novinarstvu, čitala mu je tekstove od ranije, i šta misli o njemu kao čovjeku. Bila je prokleto u pravu. Nekad ćemo jesti bajramske ružice kod Nasire i Avdić će ih „staviti u novine“ u kontekstu njenog pitanja za Jasminku Šipku. Poenta je bila kako našu provincijalnu svijest više zanima tamo neka Šipka nego .... Elem, bajramski ručak je urodio dogovorom da radimo skupa SB i Ljiljan.

»Smatram da SB mora opstati. Ona je jedan od znakova Bosne», iskreno sam prihvatio ponuđenu suradnju. Družili smo se i radili. Naša suradnja urodila je plodom najboljeg ratnog novinarstva u BiH. Avdić, koliko god imao talenta i inteligencije, povrh toga je najstrastveniji novinar kojeg sam vidio. Dreždio je u štampariji i opijao se mirisom olova. U jedan poslije ponoći donio mi je pod prozor prve stranice prvog broja SB i Ljiljana. Ljiljan je već imao zavidan tiraž u dijaspori, a sa Avdićem doživio je bum. Trudio sam se biti korektan prema njemu. On je neorganiziran i nervozan čovjek. Samotnjak i lucifer. Teško se dogovoriti sa njim. Nije pohlepan, ali je sumnjičav i paranoičan. Nisam imao novac kakav je mislio da imam. Ismijavat će me zbog novca. Dao sam mu najviše što sam mogao dati. Od sebe i iz milosti, ne zbog plaće. Najgrdnija njegova osobina je što ne cijeni nikakvu dobrotu i sve, kad-tad, zloupotrijebi i vrati nemilom. Tako sam ga odveo Hadžiji Čengiću. Molio me je da nastavimo feljton „Od Golubića do Delimustafića“. Njegov zet Mirsad Veladžić je to dobio faksom te kopirao u Krajini. «Samo Avdić to može. Ja nemam te informacije.* «Pa nek' nastavi.« «Treba mu platiti.» Predložio sam Avdiću da odemo kod Hadžije. Bili smo u Moštrama na mevludu. Senad je stavio zelenu beretku i sjedio u mejtefu „k'o pravi musliman“. Dobio je hiljadu DM. Nije nastavio feljton, ali će pisati kako mu Hadžija nikad nije dao nikakav račun, šta li?, što je svakako trebao kao šef GLOC-a. Ovo mi je bio jedini gaf pri kontaktima Avdića sa drugim ljudima preko mene. Kad je želio popričati sa Ćemanom, ovaj mu nije vjerovao kao ni bilo ko od muslimanskih struktura, upozorio sam ga da skloni sve sa stola i da se ne razmeće sa pričom. Da nisam bio i sam toliko oprezan, koliko bih još gadosti, a nije mi malo priredio u svojim novinama, doživio od njega. Ipak, mislim da je bio prevrnuo ćurak. Da li zbog kukavičluka, a znam da se veoma bojao, bio se „spustio nisko“ – nosio je tu zelenu beretku, kao kamuflažu?! Ja sam oponašao Izetbegovićevu plavu beretku sa ljiljanima. Ljudi koji su nosili još i zelenu beretku tuknuli su mi na muslimanski primitivni proliv nacionalizma. Kad mi je htio podilaziti, pričao mi je takve momente. Očito me smatrao takvim. Suzdržavao sam se da ne iskažem gnušanje i prema njemu i prema takvima koji mogu staviti zelenu beretku na glavu. Tako mi je hvalio sina od rahmetli Hajre Mešića, kome će poslije poslati novac od svoje nagrade kad je proglašen novinarom godine, kako mu je dedo napravio drvenu pušku i na njoj piše harfovima : lailaheillellah! Hajrina hudovica je Srpkinja sa Sokoca i ne vjerujem da to Senad nije znao. Dok joj to nije smetalo, ne vjerujem da joj je i godilo. Sve skupa nije trebalo oduševiti Senada! U jednom od rijetkih razgovora uz kahvu bio je zapodjenuo najtežu temu. Počeli smo sa Mahmutćehajićem, koji je u to vrijeme faksirao u SDA nekakav spis ala „Bošnjački memorandum“. Žestoko ga je napao kao licemjera koji je bio najveći protivnik bošnjaštva, zatim redom osuo paljbu na bošnjačku inteligenciju.

Poptuno sam se slagao sa njim i samo sam ga dopunjavao u negativnim karateristikama inteligencije i političara. Niko nam nije valjao. Sjebali smo Komšića i Durakovića: «Zašto Ivo nije pomogao Nijazovoj majci u Trebinju, već se krio kod fratara i pčelara u Kiseljaku«, siktao je. Prešli smo na rahmetli Kasima Begića: »Kupuje ga Delimustafić za 'par milona' da radi u Bosanskoj knjizi...» Sve je govorio toliko nadahnuto, a ne vjerujem da se bio napio, da sam mu zavidio. Onda smo prešli na Armiju, gdje je on vidio problem KOS-a kao glavni uzrok naših neuspjeha. Povod je bilo hapšenje Seada Rekića. Ja, koji imam napade brbljivosti i često se toga stidim, nisam izustio riječi. To je bio njegov monolog: «Niko od KOS-ovaca nije predao svoje veze, osim Envera Mujezinovića!!!» Nisam bio ni čuo za Mujezinovića, niti razumijem staje mreža KOS-a. E, znao sam Fikreta Muslimovića. Oko njega je mucao, ali tvrdio daje najveći među njima. «Zašto on ne preda svoje veze? Zašto ih krije?», galamio je. Znao sam da je Musliamović prije rata kontaktirao Avdića i da su se sastajali u njegovom stanu. «Evo, ja ću priznati svoje relacije«, zamucao je. «Reći ću ko mi je dao informacije za tekst daje Alija bio ideolog Handžar-divizije!» «Da li je ovo našao mene da ispovjedi griješnu dušu?», pitao sam se. Bio sam zatečen. Ništa nisam mogao reći. Osjećao sam da, prvi put, u meni vidi prijatelja. Ali, ja usitinu ništa ne znam o toj temi. Nisam znao voditi razgovor. Samo sam se prisjetio tog njegovog teksta u Večernjim novinama. Alija je bio podnio tužbu protiv Avdića, pa mu oprostio kad je postao predsjednikom države. «Ma hajde, Boga ti, Alija ti je oprostio«, glupo sam ga htio utješiti. «Nije „kvaka“ u oprostu. On samo zna praštati!«, poentiraoje i završio razgovor. Nas dvojica smo se doimali kao istureni igrači dvaju moćnih lobija. On je bio jači od mene, ali je zato moj lobi bio jači od njegovog. Kad je Rusmir dolazio u Zenicu, tražio je da obijica dođemo na kahvu kod njega u lnterkontinental. Kao da smo došli na raport, on nas je, onako sa visine, drsko i prepotentno, prekorio sa svojim škrgutavim slovom „r“, zbog pisanja o njemu. «Ko ti je naredio da pišeš tekst protiv mene?!»

«Ko je tebi, Senade, neredio da pišeš tekst o Orijentalnom institutu?!« Jedva smo se i sjećali tih tekstova i nismo im pridavali pažnju. Naša neumjesna priknadanja i pravdanja prekinuo je Alija Alihodžić. Ostavio sam ih same. Čuo sam kasnije daje i to bio pokušaj da Rusmir naredi Alihodži da pomogne Avdiću za novine. I kad je Reis dolazio, pozvao nas je na večeru. Jeli smo teleće koljenice. Nije važno šta smo pričali. Ali, i te koljenice će Avdić, kasnije, obiti Reisu o ahmediju. Kao Nasirine ružice. Kad sam čuo da me Alija pozvao na razgovor, pomislio sam: «Zar me može zapasti biti sa njim pet minuta?!» Onda sam kontao daje nešto guravo ili me konačno uvažava kako nekakvog faktora. Prije ulaska kod Predsjednika pitao me Bakir da li je stvarno Senad prevrnuo ćurak. «Je li Tunjo prevrnuo ćurak?», odgovorio sam protupitanjem. «lzgleda da jeste.» «E, ako je on prevrnuo, onda je i Avdić.» Kod Predsjednika smo se zadržali kratko. «Hoću ovu novinu u Sarajevu!«, bio je vrlo eksplicitan Predsjednik. «Ne mogu bez Avdića. On je ovdje i možemo razgovarati sa njim.» Prihvatio je. Iskreno sam želio nastaviti suradnju sa njim. Čak se naivno i radovao. Vjerovao sam da će Avdić biti polaskan komplimentima i bezrezervno prihvatiti. «Želim ovu Vašu novinu u Sarajevu. Možda i jednu dnevnu novinu. Znaš, mi imamo Oslobođenje koje još nije spalilo iluzije, što bi ti rekao.« Izetbegović je govorio ljubazno, a Avdić nervozno obećao da prihvata. «Samo...», nastavio je sa nekakvim uvjetima nebitnim za daljni tok razgovora. Uskoro je došao Džemo u Zenicu, te sam pozvao Avdića na kahvu. Pričali su o zajedničkom scenariju za dokumantrani film o odbrani Bosne i zajedničkoj novini. Negdje pred Novu godinu, a tako smo i došli u Zenicu, Avdić me zamolio da mu posudim nešto novca da kupi majci kahve i suha mesa. Halal bilo njegovoj majci, dao sam.

Žurio je sa Zijom u džip, koji ih je po kijametu odvezao za Sarajevo. Ideja je bila da objedinimo novine, radio i televiziju te Press-centar Armije. Sve je propalo. Bičakčićev i Alispahićev lobi prigrabio je Avdića sebi, dao im novac i prostorije. Bio sam izdan i izigran. Sreo sam Bičakčića u Holidav innu kad je bio na vrhuncu svoje moći. Galamio je na mene zbog teksta kojim, prema njegovom mišljenju, favoriziram Silajdžića. «Nisi u pravu. Ali, ti si odabrao Avdića i dao mu lovu. Nas nazivate torbarima, ti, tvoja Amila Omersoftić i Enes Duraković. Jeste Avdić bolji novinar i izbor ti nije pogrešan, ali zapamti da će doći vrijeme kad ću te braniti od njega kao i '83.!!!» «Ne znam šta ću sa tobom?», smijao mi se premijerski prepotentno u holu pred grupom novinara. «Uhapsi me i naredi Nagorki Idrizović da izvještava sa mog suđenja«, uzvratio sam cinično, jer sam je primijetio u holu, a ona je bila glavni izvještač sa Procesa '83. Ovo je bila moja prva izgubljena bitka u ratu. Nju ću potpuno izgubiti u miru. Bičakčić, kao simbol SDA-ove nove politike će nastaviti srljati. Stvorit će Avaz i Fahrudina Radončića. Koliko god govorio da je isto radio kao i ja, slušao Aliju, ne govori istinu. Imao bih ga razloga braniti od Avdića, u množini, ali nemam volje. Samo ih žalim. Ko je htio Bošnjačku republiku? Ponašanje Bičakčića prema meni nije bilo slučajno, niti izraz naših ranijih personalnih odnosa. Ono je bilo izraz odnosa u vrhu SDA, ali i strateških odluka, pa i vizije budućnosti Bosne. Naime, jedna od prvih Avdićevih kolumni u novoj Bosni nosila je naslov Velika – mala Bosna. Kad sam to pročitao, prisjetio sam se jednog dušebrižnog Avdićevog monologa zbog čega treba napraviti jednu (i jedinu) bosansku novinu. «Šta ako se odlučimo na Bošnjačku republiku? Ko će to kazati borcima u Brčkom? Ko će ih pripremiti za tu situaciju?!« Mislim da je Avdić sa tom novinom bio krenuo u realizaciju nekih nakana Bičakčićevog klana. MUP mu je razvlačio novine po terenu. Moj Ljiljan su bacili negdje u potok kod Fojnice. Zato sam vikao na Hadžema Hajdarevića, tog dobrodušnog i lijenog pjesnika u Sarajevu, da mora Ljiljan izlaziti redovito sa njima. «Drži ih za dres, dok ne dođem. Zapamti da će SB i Ljiljan igrati finale. Političko finale. Kadtad Hadžeme!« Radončićev Bošnjački Avaz je nastao na sukobu sa Silajdžićem. U početku su ga pravili Šaćir Filandra i on. Urednik Selhan Selhanović je bio izmanipuliran. Objavljivanje dosjea Husrefa Silajdžića, brata Harisovog, početak je stjecaja povjerenja iz kojeg će Radončić stvoriti imperiju. Alispahić i Radončić su bili Edhemovi igrači. Zapravo, u tom momentu otkazivanje poslušnosti Izetbegoviću. Silajdžić je protiv sebe objedinio Rusmira Mhamutćehajića, Šaćira

Filandru, Fahrudina Radončića, Edhema Bičakčića, Hasana Čengića, Bakira Alispahića, Amilu Omersoftić, Omera Behmena... Kasnije, na jednoj večeri u Boemima, posvađao sam se sa Radončićem zbog mojih napada na Alispahića. Uopće nije krio svoje prijateljstvo sa Alispahićem. Meni je zamjerao da zloupotrebljavamo Izetbegovića i spočitao mi utjecaj Fikreta Muslimovića, prema njegovom mišljenju, najcrnjeg KOS-ovca. «On je moralniji i od tebe, i Alispahića», tvrdio sam za Muslimovića. «Ali je KOS-ovac», tvrdio je Radončić. «Pa i za tebe kažu da si major KOS-a. Čuo sam da Mahmutćehajić ima tvoj dosje i da te ucjenjuje. Zato si pustio dosje Silajdžićevog brata. Je li to Rusmirova osveta Harisu.» «Ma šta lupaš?!« «Ni ja ne vjerujem u to. Ali sam čuo da si major KOS-a, i da Rusmir ima tvoj dosje da si bio radio za KOS.» Dobro je odglumio smirenost. Nije iskazao povrijeđenost, a i ja sam to rekao na polušaljiv način, želeći poentirati: «Ko vam sve nije KOS?! I Alija je za neke KOS-ovac.» Ipak se od tada Radončić ne pozdravlja sa mnom. Avdić mi je još u Zenici, prije nego gaje kooptirao Zijo, pričao da se vidio sa Radončićem i da mu je nudio 50.000 DM, da skupa rade novinu. Ovaj je odbio, sumnjajući u njegove dobre relacije sa Rusmirom na kojeg je bio kivan. Istog dana kad sam se sukobio sa Bičakčićem, dobio sam kompliment od Silajdžića. Kad je ušao u salu za ručavanje, pozvao me je za svoj stol. On je bio na vrhuncu svoje popularnosti, i svako je u Sali želio da se pozdravi sa njim. Kuharice su mu posebno servirale ručak sa ružicama od mrkve na obodu tanjira. Dok smo razmijenili nekoliko općih pitanja, on je „prešao na stvar“: «Kako Alija stoji u narodu?!», pitao me je. «Veoma dobro», odgovorio sam. «Narodu je teško. Borcima je posebno dokundisalo, ali im moral ne opada.» Ispričao sam priču koju sam čuo od dokrotice Belme. Njoj je bilo veoma teško ulaziti u jednu sobu za jutranju vizitu gdje je ležalo osam teških ranjenika. Svi su bili iz mog Vakufa. Kad je otvorila vrata, radio je emitirao najavu vijesti u sedam. Prije vijesti puštena je Dinina pjesma Alija. Svi su ranjenici u horu zapjevali: Ja bih svjetlo zvao mrakom, da te nije Alija ...

Nisam primijetio da sam Harisa dovoljno ganuo ovom pričom. Poruku priče iskoristio je da mi kaže kako se ratom ne može postići, odnosno čekati rješenje, te da mu je žao boraca i naroda, tako da se mora diplomatijom dobiti rat. Harisa sam uvijek cijenio. I kad sam čuo ozbiljne i argumentirane primjedbe na njegovo ponašanje, smatrao sam ga najuspješnijim političarem. Toliko sam bio frustriran snishodljivim i krmeljavim političarima, da mi je imponiralo njegovo držanje i teatralnost, makar to, ponekad, i nemalo nikakvog političkog smisla. Grstio sam se od većine SDA-ovih političara kojima su kravate bile neuredne. To su bili mahom fini ljudi i dobričci, ali, brate, za politiku nisu. Kako tada, tako i danas; i rat prođe, i mir dođe, a oni se ne mijenjaju! Do tada nisam bio uopće opsjednut pitanjem Alijinog rejtinga u vojsci. Osjećao sam da tu uopće nema mjesta nikakvim pitanjima. Zato sam se požalio Džemi. „Hajd' ti znadi šta je u njegovoj glavi?“, nije htio tome baš pridavati pažnje. Zato će me kasnije, haman uspaničeno, nazvati da mi se izjada: «Vidi, one tvoje sumnje oko Harisa su opravdane«, počeo je razgovor. Razumio sam. Sigurno se počeo svađati. Dugo je u Sarajevu da bi bio pošteđen objeda, pa je uzvratio. «Šta misliš ko bi između Edhema i Ejupa, trebao stajati do Šefa?» «Je li to „pukla tikva“?» «Cini mi se...» «Edhema mi bolje poznajemo i bliži je Stranci. Ali njegov imidž je upitan. Ganić nam treba za CNN. To Edo ne može, bar sada. Posebno se ne može Edo usporediti sa Harisom.» «Tako nekako i ja mislim.« «Ma i nije bitno ko će gore biti iza ili ispred, niti su bitne svađe, važno je da se to ne prenosi na vojsku, čovječe. Eto Stranka Edhemu, Ganiću kamere, a nek' Šef drži vojsku. Znaš da se Haris i Ganić ne podnose, čuo sam kako ovi oko Harisa zovu Ganića?» «Ne znam.» «Lepi Cane.» «Problem je dublji. Nejse, možda ti previše vjeruješ u moć medija.« Tako sam vidio da Džemo drži Edinu stranu, iako znam daje u dobrim odnosima sa Ganićem. Deblokada Maglaja i Vareša Ti me stranački sukobi nisu zanimali. Srećom, oficiri zaista znaju samo za Aliju. Za njih je SDA bila nepoznanica.

To je bila velika sreća. Tako Alagić, naprimjer, nikad nije bio u Travniku, nekoliko puta je bio u Sarajevu, nikad nije bio na službi u Bosni. Uopće nije bio opterećen sarajevskim podjelama. Važno je bilo da je on rastao. Iako je imao probleme sa zeničkim SDA-om, postao je neprikosnoven. On smatra daje prilikom jedne posjete pred smotru Sedme namjerno insceniran gradski sukob da bi ga se potkopalo pred Alijom. To jutro su vojnici u bijelom, poput Gerile iz Sedme, bili pokušali okupirati grad, lupali su kafiće. Vidio sam ih sa svog balkona kako se šuljaju. Mislio sam da to osiguravaju ulice pred Predsjednikov dolazak. Međutim, Alagić je poslao vojnu policiju i naredio da ih sve pohapse i da, čak, pucaju ukoliko se budu opirali. Ta Gerila je tad bila izvan Sedme, komandovao joj je izvjesni Mustafa, Turčin, i konrolirali su punkt na izlazu iz Zenice. Zeničani su se bili zamjerili sa Alagićem zbog konvoja humanitarne pomoći koji je bio uskladišten u Zenici, a namijenjen Maglaju. Alagić je obećao da će konvoj stići tamo gdje je i upućen. Obećao je povesti i mene. Sa njim sam postao prijatelj. Dolazio mije kući sa Fikretom Ćuskićem. Nije skidao čizme dok je sjedio u fotelji. Samo takvog sam ga i želio vidjeti. Rano ujutro, dok sam spavao, telefon je zazvonio: «Diži se, polazimo za pola sahata!» Znao sam da ide u Maglaj. Znao sam da pregovara sa Lozančićem. Išao sam sa njim u Maglaj i Tešanj u pratnji UNPROFOR-a. Čini mi se daje sa nama bio Sir Martin Garod. «Pitaj ga šta misli o meni», zadikrivao me je, pokazujući na Sir Garoda. «Zove me lisicom», hvalisao se Alagić. Očito je Sir Garod bio impresioniran njegovim lukavstvom i hrabrošću kakvim je riješio deblokadu Maglaja. Ispunio je obećanje i konvoj je stigao. Prema tome, sva SDA bulumenta, predvođena Džedićem, nije ga mogla smesti. Kasnije mi je pričao koliko ga je Izetbegović pritiskao da deblokira Maglaj. Zašto, ni on ne zna. Naveo je jednu banaliju koja je nivo trača. A ubjedljiva je. Ne mogu je zapisati. Tad ću napisati tekst u kojem hvalim Mahmuljina da ga vole borci kojima na punktu skida svoju jaknu i daje. On će zamijeniti Alagića u 3. korpusu, Znam koliko se Mustafa Cerovac opirao pripajanju OG 7 Jug 3. koprusu. Težio je 2. korpusu. Zašto? Prema njegovom mišljenju, 3. koprus je bio suviše mudžahedinski. Gdje su u ovome svemu svi klanovi, stranke i političari? Osim Izetbegovića! Priča o oslobađanju Vareša zbog koje su Hrvati zamjerali Izetbegoviću što je dao naredbu, opet oslikava odnos politike i vojske. Komandant Taktičke grupe Ervin Hrustić, koji je komandovao operacijom oslobađanja Vareša, danas je sasvim anoniman oficir. Njegov štab je bio smješten negdje u Solunu, selu pored Olova. Dva sahata prije određenog vremena za napad na IKM došao je Andželko Mlakar. Za operaciju je trebao znati samo Hazim Šadić, komandant 2. koprusa, nikako Mlakar. Samo njegovo prisustvo na IKM-u odgađalo je operaciju. I kasnit će akcija. Zašto? Zato što su se iz Vareša morali izvući šleperi robe namijenjene švercu. Nafta i hrana, naravno. U tome švercu su učestovali i visoki oficiri obaju korpusa.

Nakon oslobađanja Vareša u grad su stigli Rusmir Mhamutćehajić iz Sarajeva, i Selim Bešlagić iz Tuzle. Sporili su se o nadležnosti. Bešlagić nije bio dobrodošao. Znao je da je „kukavičje jaje“, na kojem se legao, razbijeno; Tuzla više neće biti u zloglasnoj kombinaciji razmjene sa Krajinom. Vareš su oslobodile, pored manjih jedinica formacije bataljona, dvije muslimanske brigade: 7. muslimanska i Prva podrinjska muslimanska brigada. Ovu brigadu Bešlagić je protjerao iz Tuzle u Kladanj. Jedan od njenih osnivača i komandant jednog bataljona bio je šejh Mehmed Hafizović, imam iz Malog Zvornika. Ovaj blagi derviš, koji će svom bataljonu dati ime po starom Šejhu Kaimiji, poginuo je hrabro na liniji fronta prema Šekovićima. Tako se može reći da je deblokadom Maglaja i Vareša oslobođena srednja Bosna, ili „pluća Bosne“, i ujedno deblokirana Tuzla. Velike bitke koje će uslijediti za Vlašić, Kupres itd., na zapadu, i Vozuću prema sjeveru, uslijedile su nakon te operacije. Bog zna da li će Bošnjaci ikad više doživjeti defileje i parade svojih boraca kakve su priredile jedinice 7. i 3. kopusa. Izetbegović ih je selamio. To će poslužiti opozicionarima i lijevim političarima, te poznatim kritizerima Izetbegovićeve politike, koji su bdjeli navodno nad tekovinama (rigidnog) sekularizma, da ga optuže da stvara vjersku vojsku. Tako će Sedma muslimanska biti nazvana vjerskom i privatnom Izetbegovićevom vojskom. Neuspjeh oko deblokade Sarajeva trebao je Izetbegoviću biti lekcija za strukturu armijskog vrha. Nisu mu generali sličili narodu. Pad Srebrenice Izetbegoviću je pokazao da je morao više voditi računa o armijskom vrhu. Zbog nervoze za neuspjeh deblokade Sarajeva i sam sam napravio nekoliko novinarskih gafova. Zbog naslova Obruč će pući za 24 sahata, Avdić će me u Bošnjaku, listu Zilhada Ključanina, nazvati sveznajućom budalom. Oponašajući Globus, koji je crtao karte fronte, zamolio sam Edina Kukavicu da mi nacrta frontu oko Sarajeva. Jedna strelica pokazivala je napredak naših snaga prema Iiijašu. Oficiri su se veoma ljutili na tu kartu, sumnjajući da im odajemo položaje i ostale vojne tajne. Ta strelica je tačno pokazivala proboj 7. muslimanske brigade iz pravca Ravnog Nabožića. Samo su oni polučili kakav-takav uspjeh. Snage iz srednje Bosne, koje su otišle u pomoć 5. korpusu, dobile su dozvolu za prolaz od HVO-a. Samo 7. muslimanskoj brigadi nije bilo dopušteno ići u Krajinu. Zašto? Pitao sam Fikreta Ćuskića kako su ga četnici potisli sa Manjače, ako je bio sa jedinicama prešao Sitnicu i Zmijanje, i ako je Banja Luka bila nadohvat ruke. Očekivao sam da će odgovoriti kako su Amerikanci prijetili Izetbegoviću da ne smije uzeti Banju Luku. «Nisam imao 7. muslimansku brigadu. Samo takva pješadija mogla je preći Manjaču!!!» Ovo je kruna! Da je neko drugi rekao, ne bih mu vjerovao. Ali, Cuskić zna rat; preživio ga je u zemunici. Samo sam ga u zemunicama mogao sresti. Nikad na ceremonijama. I povrh svega, više je naginjao ljevici, nego SDA-u. Ipak je bio vojnički objektivan. Bitka za Alijino naslijeđe Pale su Srebrenica i Žepa. Sve je krenulo tumbe prema dolje. Sve slabosti u Armiji i u vlasti pokazale su se u jednom momentu.

Armijski vrh, koji je biran putem lobija, bit će osumnjičen za izdaju. Gluposti. Teza da se namjerno pozvao Naser Orić, za šta su optuženi generali Delić, Hadžihasanović i Muslimović, došle su iz istih centara spletki koji su rat proveli samo spletkareći. Ne razumijem kako su Sefer i Rusmir mogli snimati Nasera Orića da im da izjavu, i to publikovati u Oslobođenju, kad nijedan nisu imali nikakvu oficijelnu državničku funkciju u trenutku ispitivanja i snimanja Orića. Zapravo razumijem, oni su samo tragali za informacijama koje će im potkrijepiti njihovu opsesiju Izetbegovićevom izdajom. No, ja ću ovdje biti radiklaniji i reći da krivicu za pad Srebrenice snose urotnički lobiji oko Rusmira i Sefera, koji su spletkarenjem oduzimali snagu ustrojstvu Armije, kao i lojalisti oko Izetbegovića, koji su samo tužakanjem urotničkih lobija priskrbljivali sebi pozicije u Armiji i MUP-u, pa i u SDA-u. A u tome svemu ima krivice i samog Izetbegovića koji se nije oštrije razračunavao i sa jednima i sa drugima, shodno uvjetima vođenja politike u ratu. Bio sam protivnik lažnih radikala koji su željeli sjeći ruku zbog krađe. Ne daj Bože da se desio ijedan prijeki sud. Danas bi to bio najveći dokaz da je Izetbegović htio uvesti Šerijat. Ali, toleriranjem sukoba u Sarajevu, odakle su vučeni svi konci kadrovske vrteške, dezavuiralo je i slabilo odbranu. Evo primjera. Arif Pašalić se sam nosio sa HVO-om i HV-om. Čak je i SDA bila kvislinška grupa u Mostaru. Znam da je nakon Pašalićevog intervjua u Ljiljanu, Tuđman panično sazvao sastanak svog Vijeća sigurnosti, da bi analizirali taj intervju. Kako je Pašalić znao Tuđmanove političke i vojne ciljeve? Da li je to saznao na referiranju u Sarajevu? «Ne! Razgovarao je sa hrvatskim oficirima poput Antuna Tusa i Imre Agotića, pa i Ante Prkačina, s kim je razgovarao u Jajcu. Oni čak nisu ni krili svoje ciljeve. Tuđman je želio „Endehaziju“», tvrdi Bajro Pizović, blizak Arifov suradnik. I kad je Avdić na naslovnoj strani Ljiljana i SB stavio naslov: «Aferim Arife! Hvala brate Hujka!», zbog oslobađanja Sjevernog logora, jedan me je utjecajni SDA-ovac kritizirao, jer je zbog toga teksta Pašalić dobio generalske činove. Šta bi sa Refikom Lendom?! Njegova rečenica da bi zbog kamiona pušaka zaratio sa NATOom, rijedak je biser hrabrosti izgovoren u ratu uopće. Kako je Lendo razgovarao sa Antom Prkačinom na Plavoj vodi u Travniku, koji ga je ubjeđivao da su Bošnajci Hrvati? «Nazovi me kako hoćeš, ali ti i ja nismo isti!», zaprijetio mu je Lendo. Prkačin je, kako je sam priznao, kasnije savjetovao Tuđmana da ode u Travnik kod Lende i izloži mu svoje ideje – povijesnice. Već sam rekao da Alagić nikad nije bio u Travniku, a u Sarajevu samo nekoliko puta. Sreća! Bio je ostavljen sam sebi. Bar mu veleumovi i stratezi iz Sarajeva nisu mogli 'palemuditi'. Znam, isto tako, da su se Fatima Leho i Safet Oručević sastajali sa četnicima u Podveležju radi kupovine granata. Bila je to hrabrost, majčin junače. U po noći ići četnicima na koljena! Nije šala! Fatima je ovu operaciju zvala „ples na nožu“. Tako su jednom dočekani na dogovorenom punktu sa posebnim iznenađenjem. Džipovi, bodigardi, farovi ...!!! Safi je tašna ispala iz ruku. Fatima ga pridržavala. Pred njim se pojavio krvolok Mladić.

«Došao sam da vidim tog malog baliju koji sam drži ustaše na svojim leđima!» Njih dvoje, premrli od straha, nisu odgvarali. «Šta hoćeš od mene?!» «Hoću da malo upotrijebiš brenzu prema mom narodu.» «Ko si ti da meni naređuješ, Sunce ti krvavo!«, derao se četnik. «Ja samo tražim«, povukao je sam brenzu. «Reci svom ustaši Aliji da neće stvoriti Endehaziju do Drine. Iscepkao sam ga na paramparčad, bre! Mogu mu uzeti koje 'oću parče i kad želim. Isekao sam mu Krajinu, Srebrenicu, Žepu, Goražde, Sarajevo... Uzet ću mu Srberenicu kad 'oću!» Kako sve ovo nije moglo doći u Sarajevo? Ili su dolazile riječi, ali ljudi nisu mogli. Zapravo, moguće je da su sastanci sa Krajišnikom negdje oko Sarajeva, koje spominje Sefer, i interpretira ih kao pregovore za izdaju Srebrenice, bili rezultat Safinog susreta sa Mladićem. Ne znam, ali ne mogu shvatiti da Safa nije zor-zorile odjezdio za Sarajevo da ispriča Aliji susret sa Mladićem. Sad mi na um pada pitanje zašto nema Izetbegovićevih stenograma razgovora, kakve je bilježio Tuđman. On ih sigurno nema. Vjerovatno ih nije ni vodio. Nije bili struje za snimanje? Jer da ih ima, ne bi mene molio da mu, čitajući Oslobođenje u rasponu od četiri godine, sačinim hronologiju događaja koja se u njegovom pamćenju bila „stutkalila“ samo u „jedan period rata“. Razgovarajući sa borcima iz Srebenice, koju je, najvjerovatnije, ubila atmosfera vrlo slična sarajevskoj, u kojoj su glavnu riječ vodile kriminogene grupe, čuo sam jednu samokritiku u odgovoru na pitanje da li se mogla još braniti Srebrenica. «Nismo imali Sedmu!« zaplakao je borac. I na koncu, mafija koja je iz Gruda preko Zenice i Vareša bila povezana sa Tuzlom, bila je nazaobilazan faktor. Sve je to bilo koordinirano iz SIS-a. Naknadne operacije Trebević4 i Trebević 5 vođene su samo da operu glavne aktere. Pošto sam već mogao izgubiti glavu zbog teksta u kojem sam raskrinkao glavnog bosa, čiji su poslovi vodili do samog Bešlagića, preko Grgića i Mlakara, ne vidim da im se naudilo. Svi su i danas živi i zdravi i , nadasve, bogati ljudi. Policajac koji ih je štitio, a prema informacijama koje sam čuo od Alagića, radio je za SIS pod šifrom „Tigar“, i danas obnaša visoku funkciju u policiji. Umjesto njih na naslovnim stranicama o kriminalu, pa i na optuženičkoj klupi, jesu SDA-ove svađalice, sebični i osioni kadrovici. Tad im niko nije mogao utuviti u glavu šta se dešava oko njih. To su za njih bile mizerije. Važnije je bilo mene opanjakati da sam Harisovac zato što sam stavio u Ljiljan jednu sliku Šejha hfz. Mustafe ef. Mujića, rahmetullahi alejhi, i Harisa Silajdžića, nego vjerovati da cijeli MUP u srednjoj Bosni saučestvuje u kriminalu, i da ih SIS „vuče za nos“. Džemo je, kao Predsjednikov izaslanik, bio na bajramskoj manifestaciji u Njemačkoj. I pri povratku u Bosnu dugo se zadržao u Ljubljani. Nazvao ga je Predsjednik i izružio. «Bio je ljut, kako sam shvatio, zbog one Silajdžićeve fotografije sa Šejhom u Ljiljanu*, pojašnjavao mi je Džemo.

«Ako je tako, onda ću mu otići i reći: 'Alahimanet Alija, islam je veći i od tebe!!!'» Pokušavao sam Džemi objasniti da lobi koji radi na rušenju Harisa zadobiva pozicije u SDA, i neće stati samo na njemu. Žele Predsjednika držati samo za sebe. Ispričao sam mu kako čaršija priča da mu Amila daje „paljenice“ bombone na koje je nešto „odučeno“. Zapravo, ovu sam situaciju, kao i mnogo puta ranije, a vala, i poslije, ja zakuhao Džemi. Kad se Haris vratio sa namjerom da bude premijer prve patriotske vlade, kako su je mediji ocijenili, SDA ga nije podržala. Istakla je kandidaturu Ediba Bukvića. Napisao sam tekst sa naslovom „SDA se obrukala kandidirajući Bukvića“. U tekstu sam napravio lapsuz, tvrdeći kako Bukvić, maltene, nije imao posla prije zaposlenja u SDA-u. Pa kako, onda, da nam takav „stručnjak“ bude premijer, postavio sam pitanje u tekstu. Zbog nečega sam svratio kod Bakira u kabinet. Pričao sa njim malo duže, kahvu popio ispred, dok se nisu otvorila vrata. Ugledao sam Aliju. Digao sam se i pozdravio ga. «Uđi, Nedžade», zamolio me je. Veoma mi se teško prisjetiti svih riječi koje smo izgovorili za pet-šest minuta koliko sam se zadržao. Alija je haman nasrnuo na mene. «Kako ti možeš pisati da Bukvić nije imao posla prije SDA?!!» Pošto nikad Aliju nisam vidio ljutog, da ne kažem bijesnog, nisam se nikako mogao snaći u situaciji u kojom sam se našao. «U Ljiljanu mora pisati samo istina!», vikao je na mene. «Kad neko pročita nešto u Ljiljanu, to mora biti tačno kao daje pročitao u Ustavu!!!.« Osjećao sam se kao da je buldožder bio krenuo prema meni, a ja nemam snage izmaći se od zida. Ovo je bio presudni trenutak mog odnosa prema Aliji. Bio sam nekako patološki vezan za njega. Mislim da sam tako nešto i izgovorio pred Bakirom prije nego su se vrata otvorila. Sad sam iskusio jednu njegovu osobinu za koju nikad nisam vjerovao da može biti pri njemu. Djetinjasto sam mu zahatario. 1 kad god smo se poslije sretali, ma kako bila lijepa i ugodna atmosfera, u duši sam osjećao nelagodu zbog ovoga. Kad sam se ohladio na ulici, a rana tek tada počinje boljeti, razočarenje u njega kao političara je raslo. Kako je moguće da toliko cijeni Bukvića u odnosu na mene? Znam Edibovog babu Mustafu. Volio me je taj čovjek i ja njega. Ali, ja sam, uistinu, bio u pravu. Edib je negdje radio kao najobičniji finansijski službenik. Zatim je te poslove radio u Centrali SDA. Zar su to bile ikakve reference za premijera?! Zar i (moj) Alija može tako misliti?! Kasnije je 10 SDA pismeno od mene tražilo izvinjenje zbog napisa o Bukviću, na šta sam im odgovorio da kao politička partija vrše pritisak na medije, te sugerirao samom Bukviću da iskoristi zakonsko pravo demantija, što on nije učinio. Vrijeme će mi dati za pravo. No, tada je to imalo dalekosežne reperkusije, koje su pogađale i Džemu. «Oni smatraju da i tebe treba otkloniti od Presjednika. Ne zato što si, uistinu, nešto važan, nego što žele biti samo oni. Ohladi i pređi Predsjedniku preko toga», savjetovao sam mu.

Zamišljao sam kakva bi to svađa bila ukoliko bi Alija narezilio Džemu kao mene. Džemo ne bi stajao uza zid, nemoćan kao dijete, kao što sam ja. Kad je stigao u Sarajevo, posjetio je Predsjednika kod koga nije bilo ni traga ljutnje. Ovo navodim kao primjer stanja u „bošnjačkom vrhu vlasti“, što smatram glavnim uzrokom raskola sa Silajdžićem. To što će se stvarni raskol desiti Harisovom ostavkom nakon pada Srebrenice, ne mole se uzeti vjerodostojnim razlogom. Sjećam se da ih je Džemo, uz pomoć Hafiza Ismeta Spahića i dr. Enesa Karića, pokušao pomiriti. Haris je kritizirao stanje u SDA-u, tačnije, lobi koji je tad dominirao preko Omersoftićke. «Harise, sve si u pravu. Na tvojoj sam strani. Ostani i borit ćemo se da te pojave iznutra iščistimo.» «To je iluzija, moj Džemo, nema od toga ništa«, završio sam razgovor. Nisam bio kazao Džemi kako je nastao tekst „Sedma flota otela brod oružja na Jadranu“, koji je potpisao Sejo Omeragić. Čuvao sam tu tajnu i od Džeme. Samo sam uzgred dao do znanja Senadu Avdiću u polemici da „smo mi prvi pisali o tzv. „Pakistanskom kreditu“, ne precizirajući šta hoću reći; kako je tim kreditom kupljen oteti brod oružja. I ovo je prvi put daje saopćavam. U vrijeme velikih panjkanja po Predsjedništvu, kad bi vas svako mogao sa hola pozvati iza odškrinutih vrata i nešto važno saopćavati, pozvao me je Silajdžić u kabinet. Na stoje izbacio fascikl. «Evo, objavi ovo u Ljiljanu.« Bio je to dosje ili specifikacija jednog tovara oružja na brodu. Sjećam se sedamdesetak džipova „Tovota“ opremljenih radiouređajima. «Taj brod je zaplijenila „7 flota“ na Jadranu i završio je kod mafije u Napulju. Sve to napiši.» Odnio sam dosje u kancelaiju, čitao koliko sam mogao, a zatim pozvao Seju. «Napiši tekst i potpiši se.» «Hoću, Care, kako neću...», bio je zaustio opsovati 7. flotu. «Sa ovim smo mogli razvaliti sve do Moskve!!!» Koliko se sjećam, ovaj „dosje“ Alija nije htio potpisati Harisu, znači, nije mu ga htio pravdati. Po meni, to je ključni moment i povod njihovog razlaza. Sve drugo, poput svađe sa Amilom, jesu doljevanje ulja na vatru. Procjenjujući da je to tako delikatno pitanje, upravo o odnosu prema Harisu, tekst sam i prepustio Seji. Ja ga nisam smio potpisati. Ne bar nakon kritike zbog Bukvića. Pitanje ovog broda oružja kasnije će doći na dnevni red „kao Pakistanski kredit“ koji je Lagumdžija, odnosno Munja, pokrenuo u svrhu kriminalizacije Silajdžića pred posljednje

izbore. Zanimljivo je da će lzetbegović ustati u odbranu Silajdžića i pravdati ga. Da li to znači da je lzetbegović naknadno povjerovao Silajdžiću, ili je to učinio shodno odbrani od opće hajke koju je bio pokrenuo Munja protiv tzv. „Izetbegovićevog kriminalnog klana“, ne znam. I meni je Šefko Omerbašić potvrdio da se radi o krađi broda oružja. «Jedan dan mi je u kancelariju upala italijanska mafija, nudeći oružje sa tog broda. Bio sam umro od straha.» Koliko se sjećam, Šefko im je obećao „poraditi na tome“. Tako je kupio vrijeme i uspio se sakriti. Za sve to vrijeme skrivanja veoma je strahovao. Šefkina ispovijest opravdava Harisovu ljutnju, ali ne opravdava javno izrečene razloge odlaska. Da je ovo Džemo znao, ne bi vjerovao Harisu koji je na pomirbenom sastanku bio obećao da neće podnijeti ostavku na mjesto premijera. U Zenici je bila zakazana vanredna sjednica Skupštine, na kojoj je, ipak, Haris podnio ostavku. Objašnjavao je to da mu se smučilo sjedenje generala u prvim redovima dok traje prava drama izvlačenja ljudi iz Srebrenice, odnosno proboja jedne grupe boraca. Govorio je iskreno. Istovremeno je zakazana sjednica GO SDA. Bio sam prisutan. Sva je protekla u harangi na Silajdžića. Redali su se orkestrirani pioni dominantnog lobija u SDA-u. Bio sam na strani Harisa. Razumio sam njegov bunt. Sa njima nije bilo pristojno ni družiti se. Taj lobi je likovao nad Harisovim odlaskom, poručivši kako SDA ima pet-šest sposobnijih ljudi za premijera od Silajdžića. Navečer su na Amilinoj televiziji gostovali Edib Bukvić i Muhamed Šaćirbegović. Trebali su biti „biber po pilavu“ nakon harange u Zenici. Nemušto i bijedno, a tako i kontraproduktivno, napadali su Silajdžića. Od Bukvića sam to i očekivao. No, moje dvoumljenje je bilo oko Šaćirbegovića. Sjećam ga se kad je prvi put, početkom zime '92., došao u Sarajevo. Radio sam sa njim intervju za Muslimanski glas. Plakao je dok je pričao o svojoj majci Azizi, Alijinoj prijateljici iz mladomuslimanskih dana. Objašnjavao je kako je njen kovčeg spreman za prenos u Bosnu, što on smatra svojim glavnim životnim emanetom. Imao sam apsolutno povjerenje u njega kao sina Azizina. Možda više nego u Harisa. I to što je te noći na televiziji govorio bilo je ubjedljivo. Navodno se Silajdžić zalagao za Ustav kakav ima Njemačka. Pregovori u Bonnu o ustrojstvu Hrvatsko-bošnjačke federacije, vjerovatno su bili završeni ili su bili pri kraju. «Silajdžić se zalaže za takav Ustav, jer je predsjednik Njemačke samo protokolarna figura, dok svu vlast u rukama ima kancelar.» Navodno je Silajdžić izravno rekao Šaćirbegoviću da i naš predsjednik treba biti samo marioneta, u čemu je on prepoznao njegove ambicije da kao premijer dominira u odnosu na predsjednika Izetbegovića. Fikret Muslimović, komandant Odsjeka za moral, bio je potpisnik čuvenog pisma kojim se sugerira vojsci da ostane uz Izetbegovića. Zaista je to bila opasna situacija. Lahko je moglo doći do puškaranja u kasarnama između jedinica i vojnika pristalica Alije i Harisa. S druge strane, ekstremni komunistički trabanti poput Slavka Šantića u Oslobođenju, ili Ljiljane Smajlović, ljute Slobove agitatorke, u Vremenu, na sva usta su hvalili i podržavali

Silajdžića. Jedan takav tekst Slavka Šantića iz Oslobođenja stigao je na moj fax u Zenicu. Na margini je pisalo: «Njega svi podržavaju, a ko će braniti naše stavove?!« Pokazao sam Džemi faksirani tekst. On je, očito, prepoznao rukopis sa margina. Nazvao je redakciju i naredio da sačekaju tekst za kolumnu „Arogancija“. Napisao je tekst: Borba za Alijino naslijeđe! MLADI MUSLIMANI U svom intervjuu magazinu Dani (19.4.2002.) dr. Enes Karić tvrdi kako Alija Izetbegović, prema svom mišljenju, ne pripada Mladim Muslimanima. «Kada je islamsko mišljenje posrijedi, mislim da Alija Izetbegović nije Mladi Musliman. Baš zato što u mnogim svojim tekstovima i knjigama mnogo misli a malo moralizira, Izetbegović ne pripada Mladim Muslimanima. Da se razumijemo, ja ovim ne tvrdim da Izetbegović nekada nije bio Mladi Musliman ili da svojim uspomenama iz mladosti njima ne pripada. Ali, ako ocjenjujemo mišljenje kao mišljenje, a to je bila moja zadaća na stranicama knjige o kojoj je ovdje riječ, zaključio sam da većina Izetbegovićevih teorijskih tekstova pripada, prije svega, jednom liberalnom islamu, rekao bih, jednom otvorenom islamu. Čak bih kazao da većina Izetbegovićevih tekstova pripada jednom sjajnom žanru koji je nastao u dvadesetom stoljeću a nazvali su ga »islamskom teologijom i filozofijom oslobođenja«. Karić dalje hvali Izetbegovićeve tekstove da pripadaju samom vrhu islamske misli nastale koncem dvadesetog stoljeća. Što se tiče samog Izetbegovića, ne treba čekati štampanje Karićeve knjige Povijest islamskog mišljenja u BiH u dvadesetom stoljeću, u kojoj se on «osvrće» i na Izetbegovića, suštinu je izrekao u ovom pasusu intervjua. Da li je Karić u pravu? Fenomen na koji će naići svaki biograf Alije Izetbegovića je u tome što se njegovo ime, gotovo po pravilu, pokušava odvojiti od njegove stranke kao i od njegovog pokreta iz mladosti Mladih Muslimana, čije je članstvo priznao i zbog čega je bio suđen dva puta. Naprimjer, britanski ambasador u BiH Graham Hand, pohvalio je Izetbegovića kao izvanrednog političara, dok je za SDA rekao: «Jedno je Izetbegović, drugo je SDA» I mnogi drugi su skloni tako reći, ili su već bez broj puta tako nešto izgovorili. Narod je često ljutito govorio na njegove bliže suradnike kako ga lažu. Međutim, Izetbegović je, isto tako, vrlo često odgovarao: «SDA – to sam ja». Sjećam se njegova predizbornog govora u Kaknju na kojem je prvi put javno spomenuo ime Mehmeda Spahe. Narod je klicao: «Alija! Alija!.».. On je na te pokliče odgovorio: «Ne uzvikujte moje ime. Uzvikujte SDA.» Savjetovao je narodu kako je važnija SDA od njega, koristeći primjer Spahe. «Kad je Spaho umro, nestalo je njegove stranke. Bosna je šutke pala.»

Što se tiče odnosa njega i stranke, odnosno komparacije njega sa bilo kim u povijesti bošnjačke politike, kako mu i pristaje, mogao se porediti samo sa Spahom. Nerijetko, ne iz kibura, govorio je o sebi i Spahi. Stipe Mesić tvrdi da je pred Tudamnom ljutito rekao: «Ne spominji mi Spahu. On nije imao Armiju, a ja imam!» U istom tonu je odgovorio meni na pitanje koje sam mu postavio u VKBI-u, gdje je govorio bošnjačkoj omladini. Pitao sam ga šta smatra svojim najvećim uspjehom: »Bosna nije podijeljena, nije šutke pala. Bošnjaci prvi put u svojoj historiji imaju Armiju.» Dodao je, parafraziram, kako su Bošnajci sa SDA-om dobili sve reference naroda koje su im osporavane u proteklom stoljeću. U privatnim razgovorima, koje sam imao sa njim, stekao sam dojam da lakše prihvata osobne kritike, nego kritike na račun Stranke. Kao da bi mu tada (samo tada) proradila sujeta, pa bi povisio ton: «Eto radite! Ko vam brani da radite?! Slobodno radite...« Korida crvenih bakova Ne mogu sada citirati njegove intervjue, ali sa sigurnošću tvrdim da je izgovarao riječi: «SDA – to sam ja.» Zbog svoje općepoznate samouvjerenosti, ali više skromnosti, koja proizlazi iz njegove inteligencije i kulture, prilikom svih govora u drugi plan je stavljao sebe, a isticao Stranku. Na svim mitinzima, press-konferencijama i kongresima govorio je o SDA-u „kao kičmi Bosne“, naprimjer. Jednom se izrazio da je to bila „planetarna Stranka“ . Prvi veliki sukob između SDP-a i SDA-a desio se zbog Izetbegovićeve tvrdnje da je SDA kičma Bosne. Nijaz Duraković, kao protukandidat Izetbegoviću na prvim višestranačkim izborima, odnosno kao lider SDP-a, na predizbornom skupu u Bugojnu napao je SDA da ne može biti „kičma Bosne“. U Bugojnu su komunisti, iliti ateisti, iliti sekularisti iskazivali punu žest i animozitete prema islamistima. Bugojno je dobio ime po gojnim bakovima. Nakon što je Crveni monarh, Tito, otkrio bogata lovišta na medvjede, sagradio je vilu i od tada je grad gojnih bakova postao prototip komunističke varoši. Tu su „crveni bakovi“ dolazili na „ispašu“ i „rikali“ i „bukali“. Posljednje boravište Crvenog monarha u Bugojnu iskoristili su Raif Dizdarević i Branko Mikulić za odstrjel islamista. »Trebate ih žestoko kazniti!«, bile su posljednje riječi Crvenog monarha. Ovaj dvojac komunističkih poltrona opanjkao je Crvenom monarhu Husejna Dozu kao „najcrnjeg islamistu“. Povod je bila Đozina kritika, koju je izgovorio na otvorenju džamije u selu Poričje, nekoliko kilometara od vile Crevnog monarha, na udbaški pamflet Derviša Sušica Parergon u kojoj je IZ-a predstavljena kao profašistička organizacija koja je kolaborirala sa Hitlerom. U istom pamfletu Mladi Muslimani su predstavljeni kao teroristička organizacija. Dozo je rekao da je to „zabijanje trna u zdravu nogu muslimana“. Dozo je želio reći da se muslimanima imputira krivica kako bi ih se izjednačilo sa njihovim sunarodnjacima Hrvatima i Srbima, koji su imali profašističke hipoteke ustaštva i četništva. Tada su crveni bakovi bili jači i Dozo se pod stresom njihove rike i buke rastao sa životom. Durakovićev napad na SDA u Bugojnu bila je podsvjesna reakcija na koridu crvenih bakova.

Uklanjanje Izetbegovića da, prema svom mišljenju, ne pripada MM, značilo bi ukoloniti ga iz kontinuiteta njegove borbe sa ateizmom, odnosno sekularizmom. Karić u istom intervjuu sve ovo previđa i zagovara „sintezu SDP-a i SDA“. Karić ima pravo na takvo svoje mišljenje, možda je to, uistinu, poželjna politička kombinacija za Bošnjake, ali, to je Karićevo mišljenje koje više govori o motivu zbog čega Karić izuzima historijske činjenice i „pere“ Izetbegovića od njegove biografije, kako bi ga predstavio kao „liberalnog islamskog teoretičara“. Ne znam kako će Karić, u ime ove sinteze, „oprati“ Durakovića i Dozu, ali paradoksalno je tako razmišljati i živjeti sa njim danas u istom gradu. Zašto on, onda, iako može živjeti od novca dobivenog od nagrada za svoja djela, i da se zanima nekim hobijem, možda i pisanjem, skoro svakodnevno dolazi u Centralu SDA i crnči do kasno uvečer?! Sve dok nije operiran. Zatim, sadašnje rukovodstvo Stranke, predvođeno Sulejmanom Tihićem, toliko je daleko od njegove harizme, pa i mišljenja, da bi mnogo ubjedljivije bilo reći kako Izetbegović po svojoj političkoj filozofiji ili mišljenju ne pripada SDA-u. A MM i SDA su gotovo nerazdvojive organizacije, upravo zahvaljujući Izetbegoviću. Karić je politički površan kad govori o „simbiozi“, uvjetno rečeno, ljevice i desnice, odnosno SDP-a i SDA. Takve su političke kombinacije moguće u muslimanskim sredinama. Dojučerašnja vlast u Turskoj bila je sastavljena po Karićevom nitu. Nakon desetljeća borbe između ljevice i desnice, komunista i nacionalista, u kojima je stradalo u uličnim obračunima 5.000 mladića, danas njihove stranke sačinjavaju Vladu. Mnogo je bitnih detalja koji razlikuju bosansku, uvjetno rečeno, ljevicu i desnicu od turske. Prvo, SDA nema tako nacionalistički program kao MHP, čiji je osnivač i utemeljitelj harizmatični rahmetli Turkeš. Njegov nasljednik, tihi čovjek iz sjene, Devlet Bahčeli, ideološki je razblažio Stranku i učinio je prihvatljivom sekularističkim generalima. Partija Bulenta Edževita nema iza sebe pedesetogodišnju komunističku diktaturu, kao bosanski SDP. 1 najhitniji faktor razlike je sastav turskog i bosanskog društva. I pored toga, doživjeli su debakl kao koalicija, i to od islamista, reformirane Refah partije (AK Partija) koja je danas mnogo sličnija Izetbegovićevom SDA-u, nego Erbakanovom Refahu. Da je Omer Behmen kojim slučajem bio lider SDA, ona bi sličila Erbakanovom Refahu. Izetbegović je tvorac nacionalne stranke, i pisac njenog programa, ali njegova politička filozofija se ne podudara sa njegovim političkim afinitetima. Apsurdno, zar ne?! On je govorio kako nacionalne stranke i nisu baš sretno rješenje za BiH i kako bi, radi takvog koncepta, bio spreman ukinuti SDA, ukoliko bi bile ukinute SDS i HDZ, a SDP bila prava socijaldemokratska partija evropskog tipa koja se može integrirati i među Srbima i Hrvatima. Dakle, on nikad nije govorio o simbiozi sa ljevicom. Od svega što je mogao učiniti u procjepu između političke pragme i svojih političkih ideala, jeste nastojanje da njegova stranka uči građanskim vrijednostima i da po programu jeste građanska stranka tzv. Centra, a da je po sastavu nacionalna. Njegova sadašnja vizija budućnosti Bosne je u umjerenim nacionalnim strankama. Takvo mišljenje proizlazi iz faktičkog stanja i nakon uvjerenja da se SDP, ovakav kakav jest, ne može nametnuti u RS-u i Hercegovini, te da ostaje po glasovima samo još jedna bošnjačka stranka. Ima još momenata u političkoj pragmi koji idu naruku onima koji vide mogućnost „simbioze“ između SDP-a i SDA, poput činjenice da je Zlatko Lagumdžija, pa i Duraković, participirao u vlasti tokom agresije na BiH. Ali, to sve nije dovoljno da se ustvrdi mogućnost stapanja ovih dviju stranaka. Pokušaj izmještanja Izetbegovića iz njegove biografije, i političkog naslijeđa iz MM i SDA, pretpostavimo da služi tome cilju, vrijedilo bi ukoliko bi se Lagumdžija, ili Duraković, izmjestili iz njihovih biografija i naslijeđa KP.

Karićeva biografija govori o lutanju između ovih opcija. Bio je u SDA, zatim u S za BiH, koju je napustio zbog „simbioze“ ove stranke sa SDP-om u Alijansi. Mislim da se Karićeva tvrdnja neće svidjeti Izetbegoviću, a da on, opet, neće demantirati Karića. Svidjelo se ili ne samom Izetbegoviću (danas) Karićevo mišljenje o „Izetbegovićevom mišljenju“, izjasnio se on o tome ili ne, sa stanovišta fakata Karić je potpuno u krivu. Prvi fakat koji Karić previđa je nepoznavanje ili ignoriranje Izetbegovićeve biografije. Knjiga Islam između Istoka i Zapada, na koju se Karić najviše poziva kad donosi sud o Izetbegoviću kao islamskom teoretičaru, nastala je 1943. godine. «Tad sam napisao „skicu“, „prijedložak teksta“. To je stajalo u sehari moje majke sve do sedamdesetih, kad sam se odlučio provjeriti da li je to sačuvano.« «Uzeo sam rukopis i počeo raditi na njemu», ispričao mi je Izetbegović u svom kabinetu aprila 2000. godine. «Nakon trideset godina ...!», uzviknuo sam u čuđenju. Htio sam reći da je on, faktički, knjigu napisao kao mladić, a da ju je samo doradio u zrelim godinama. Pun ponosa i zadovoljstva što mi to otkriva, nasmiješio se i nastavio svoje sjećanje na ponovni susret sa rukopisom, odnosno sa sobom: «Mislio sam daje rukopis struhnuo u sehari.» Znao je daje polučio kod mene toliku zadivljenost daje priču zadržavao na detaljima kroz sjećanja o kući u kojoj mu je živjela majka, koja, najvjerovatnije, uopće nije znala da joj je u sehari „tako opasan materijal“. Želio je da svoju zadivljenost poklonim njemu kao Mladom Muslimanu. Želio je da me uvjeri, možda, kako su oni, njegova generacija mladih muslimana, hrabro i smjelo razmišljali. Želio me je impresionirati sobom kao takvim. Nikad se tako nije trudio interpretirati jedan svoj politički potez kao državnik. Potpuno je marginalizirao život knjige nakon štampanja. «Da, smatram daje ta knjiga bila povod našem hapšenju 1983.« To je sve što je želio reći o životu knjige nakon izlaska iz štampe. Ovdje i u svijetu. Ne znam na koliko je jezika prevedena njegova knjiga Islam između Istoka i Zapada, ali on od nje nije imao nikakve materijalne fajde. Dobio je nagradu kralja Fejsala i to je sav honorar. U Bosni je doživjela nekoliko izdanja, od kojih je, pretpostavljam, imao neke koristi. Jedno izdanje, posljednje, objavila je SDA. Pošto Karić preferira ovu knjigu nad Islamskom deklaracijom, prema kojoj ga izdvaja kao „liberalnog islamskog teoretičara“, on opet upada u paradoksalan kontrast. ID je nastala kao zbir tekstova koje je Izetbegović pisao u islamskim časopisima i potpisivao pod pseudonimom L.S.B. Tekstove je pisao u svojim zrelim godinama. Pošto su objavljivani (neki od njih) u vrijeme najčešće komunističke cenzure, i pod nadzorom strogokontrolirane uleme, a u dosluhu sa Dozom, ovi tekstovi su trebali biti fundament Izetbegovićevog mišljenja. Nije, uistinu, bitno što se tadašnja ulema slagala sa tim tekstovima, jer niko nije polemizirao sa njima, niti je validno što su to komunisti tolerirali po kvalitetu Izetbegovićeva mišljenja iznesenog u njima. To je bilo vrijeme bezumlja.

Tad je organizacija MM bila umrtvljena i osim najnužnijih životnih relacija, među njima nije bilo nikakve (kolektivne ili organizirane) djelatnosti. Tako je Izetbegović tih godina, uistinu, pisao samo u ime sebe, i samo sa sjećanjima na mladalačko iskustvo organizacije za koju nikad nije vjerovao da će biti oživljena u bilo kojoj formi. Svi Izetbegovićevi neprijatelji, u najtotalnijem smislu borbe protiv njega, koristili su se ID kao polazištem. Sve optužnice, bilo koje vrste, kao i svi napadi na njega bili su sa pokličima citata iz ID. Od Turske, gdje je Izetbegovićev politički profil bio fundamentalistički zbog kritičkog gledanja na Kemala Ataturka, do nekih zapadnih intelektualaca, zbog nekih stavova iznesenih u ID, prema njemu su izražavane sumnje da je islamski fundamentalist. Prema lokalnim Izetbegovićevim oponentima, kako srpskim nacifašistima i Tuđmanovim nacionalistima, tako i sarajevskim neokomunistima, ID je poslužila da njegovo političko mišljenje tretiraju kao isključivo, militantno, netolerantno, nedemokratsko itd. S obzirom na to da je etiketa islamskog fundamentaliste dovoljno crna, dovoljno je bilo ovakvima pokušati dokazati da je Izetbegovićeva ID „almanah fundamentalizma“. Malo ko se od muslimanske inteligencije odvažio braniti Izetbegovićevu ID. Ne sjećam se da je to činio iko osim Džemala. On je pisao predgovore objema Izetbegovićevim knjigama, ali je i polemizirao sa Ivanom Aralicom, Dragošem Kalajićem, Darkom Tanaskovićem itd. Aralica je u hrvatskoj štampi pred frontalni napad HVO-a i HV-a na Bošnjake, pisao o Izetbegoviću kao fundamentalisti i Džemo mu je odgovarao u Ljiljanu. Kasnije su neki hrvatski novinari primijetili da je baš tadašnji Araličin napad na Izetbegovićevu ID imao cilj proizvodnju ratnohuškačkog animoziteta prema Bošnjacima. ID je kao osnov optužbi protiv Izetbegovića, kao krivca za rat, stigla do haških istražitelja. Neki eksperti su saslušani u Haagu zbog nje. Kako je ID bila osnovni dokaz za glavnicu inkriminacija 83. komunistima, isti uvod optužnice sačinila je Vlada RS i poslala u Haag. Izetbegović nije revidirac Iako je stekao imidž da lahko mijenja mišljenje u stilu „do podne jedno, od podne drugo“, on se nikad nije odrekao svojih ideja. Dok je bio u zatvoru u Foči, komunisti su mu poslali agente da se nagode sa njim radi pomilovanja. To je Izetbegović iznio u svojim intervjuima i knjigama. Munja u svojoj knjizi „U kandžama KOS-a“ kaže da je agitirao za njegovo pomilovanje, kao njegov isljednik, tvrdeći da je procijenio kako Izetbegović nema više političkih ambicija, što su mu, navodno, kasnije njegove kolege udbaši nabijali na nos. Koliko se sjećam, posjete Munje i Amira Salihagića Aliji u Foču njegova djeca su doživljavala sa zebnjom. Jedno vrijeme su se bojali da ga žele ubiti. To kasnije niko nije priznao, kao što ni on ni djeca njegova ne žele govoriti o momentima krize u istrazi kad je razmišljao o samoubistvu. Prema tvrdnjama jednog njegovog kolege iz zatvora, on se bio naumio ubiti – otrovati lijekovima. Neka su to bili samo strahovi djece za očevo stanje u zatvoru i, hvala Bogu, ne moraju biti istina, ali, to govori o teškim stanjima kroz koja je prolazio, pod pritiskom Munje, koji se hvališe kako ga nije tukao. Ovim želim reći da ni u najtežim mukama i krizama kod njega nije bilo pokajničkih nagovještaja za svoje ideje. Doslovno je razmišljao o ponudi da se odrekne ideja, na način vrijedi li to smrti u zatvoru? Ipak je odbio pomilovanje i bio prihvatio smrt. Veoma ružnu smrt u zatvorskoj ćeliji.

Traženje pokajanja od optuženih bio je više instinkt komunističkih agenata, nego manir. Oni su vjerovali da „spašavaju dušu“. Kad je Džemo napuštao zatvor u Foči, došla su mu dva agenta iz Goražda da mu „pokažu put u slobodu“. «Sve što je bilo nek' ostane ovdje. Nemoj se više eksponirati i pričati svašta pred narodom», savjetovali su ga. «Pričat ću, nek' znate. Narod je uz mene. To je moj narod, nije vaš», prkosio im je Džemo. Zbog svog prkosa, a to izlazi iz povrijeđenosti ljudske, Džemo je za njih bio usijana glava, haman budala. Tako ga i nakon deset godina vidi Munja: «Bio si mali za mene, i još trebaš da rasteš», navodno je pomislio, kako piše u svojoj knjizi, kad se nakon deset godina sreo sa njim u redakciji Ljiljana. Da se Izetbegović ikad mislio odreći svojih ideja, učinio bi to tada. Da se ikad poželio odreći svoje biografije, recimo pripadništva MM, učinio bi to kad je postao predsjednik Predsjedništva BiH. Tada je trebalo, i moglo bi se nekako i opravdavati, praviti kompromise po svakom osnovu sa ciljem spašavanja multikulturnog koncepta BiH. (Kako bi Munja danas likovao, posljednje komunističko spadalo i udbaški Vizental na muslimanske duše?!) Zapravo, jedino je tad, u ime Platforme Predsjedništva iz 1992., Izetbegović zamrznuo svoju funkciju u SDA. Neka neko i to shvati kao distanciranje od SDA. Ni makac dalje. Ako je prošao kroz sve životne i političke golgote i kušnje, i nikad nije postao revidirac i pokajnik za svoje ideje, i za svoju prošlost, zašto bi to neko drugi činio od njega?! Izetbegović nije bio puki filozof, teoretičar i pisac, on je vjerovao i borio se za svoje ideje; on nije pripadao nekom ekonomskom depersonaliziranom lobiju kojem je bilo cilj osvojiti vlast, već je bio rijetko karakteran čovjek koji je pokazivao hrabrost i strahove, suze i veselje, stid i očaj stoga što je preživljavao sa narodom putovanje na koje ih je poveo. Zapravo, i nisu toliko bitne njegove ideje i politička filozofija u kontekstu njegove borbe za slobodu muslimanskog naroda, koliko njegov karakter i njegova etika. Ljudi su jasnije znali čitati sa njegova lica nego sa njegovih usana. U tome je njegov i uspjeh i njegova drama. On nije koristio moć radi očuvanja vlasti, već vjeru ljudi u njega samog. Njemu su ljudi vjerovali, a ne njegovim idejama. 1, opet ponavljam, njegova biografija je mnogo snažnija od njegovih ideja. No, moram reći, da bih doveo Karićev pokušaj izmještanja Izetbegovića iz njega samog, preko navodnog «Izetbegovićevog mišljenja», da on nije sam koji je analizirao Izetbegovićeve tekstove i njegovu biografiju. Ako zanemarimo sve obavještajne službe koje su portretirale Izetbegovića, na način kako je CIA obznanila svoj portret Miloševića uoči udara NATO-a na Srbiju, i to javno iznijela putem televizije, mnogi su se javno bavili njime i njegovim djelom. Kad sam radio intervju sa jednim profesorom Kembridža, koji je, obrazlažući Mavorovu prosrpsku politiku, tvrdio da su Englezi vidjeli Srbe kao pobjednike pred kojima će Bosna pasti za nekoliko sedmica, pitao sam ga: «Ako su engleski vojni instituti najprecizniji na svijetu u vojnim procjenama, kako im se mogla desiti takva omaška? Koja je to nepoznanica za njih bila u BiH?»

«Ta nepoznanica se zvala Alija Izetbegović. Englezi su znali moć Raifa Dizdarevića i Nijaza Durakovića, tadašnjih bošnjačkih lidera. Znali su da oni ne mogu organizirati takav otpor kod naroda. Izetbegovića su potcijenili, pretpostavljajući da su njemu odane provjerske skupine suviše slabe i da on nema harizmu dovoljno snažnu da iz naroda „povuče“ toliku energiju otpora, dovoljnu da se suprotstavi JNA.» Svoj prvi ručak sa Tuđmanom lzetbegović mi je povjerio u razgovoru dok smo pripremali koncept njegove knjige. Nisam znao da ga je Šalim Šabić povezao sa Tuđmanom prije nego je formirao SDA. Tu sam informaciju dao Globusu, a kasnije ju je, u intervjuu koji sam organizirao za Miljenka Jergovića, potvrdio sam lzetbegović. Tad mu je Tuđman nudio da bude lider HDZ-a za BiH, smatrajući Bošnjake Hrvatima, lzetbegović je tu ponudu odbio, što treba poslužiti kao krunski dokaz da nikad nije pristao na pregovore o podjeli Bosne. Jer da jeste, nešto od toga bi bilo objavljeno u mnogobrojnim (objavljenim) Tuđmanovim stenogramima. Pričali su mi neki prijatelji Hrvati da je Tuđman tražio mišljenje o Izetbegoviću preko Hrvata koji ga poznaju. Tako je tražio od pokojnog fra Ferde Vlačića, fratra iz Duvna, koji je robijao sa Izetbegovićem u Foči, da mu napiše „njegov portret“. Fra Ferdo je napisao „na nekoliko stranica“ veoma pohvalna zapažanja o njemu kao čovjeku. Tuđman je pocijepao „fratrovo mišljenje“ i bacio u koš. Adil Mualim, jedna od najvećih arapskih knjižara, prijatelj je sa Muradom Hofmanom, muslimanom, konvertitom koji je objavio nekoliko knjiga iz islamistike. On mu je povjerio da je u Bundestagu dobio zadatak da iščita Izetbegovićeve knjige i da svoje mišljenje. Hofmanov stav je bio da se radi o „umjerenom muslimanu“. Pitao sam Harisa Silajdžića, kako zapadni političari gledaju na lzetbegovića, koji neće uzeti čašu šampanjca i nazdraviti na silnim konferencijama koje su se tada održavale po Evropi. «Oni ga smatraju veoma prijatnim čovjekom. Vole sa njim ćaskati u pauzama. Ne vidim, bar javno, da ga ignoriraju.« Naveo mi je primjer ponašanja Veljka Kadijevića i Miloševića, koji su dolazili sa crnim «rayban» naočalama, ponekad sa šeširom, pili viski i pušili kube», glumeći da tako pripadaju Zapadu. »Smatraju ih međedima, kao i ja», smijao se Silajdžić. «Ne misle o njemu kao mehkom čovjeku, iako ostavlja takav dojam.» Njegov najimpresivniji dojam Izetbegovića je bio u razgovoru sa Lordom Karingtonom. Ovaj ga je ubjeđivao da odustane od priznanja BiH jer će ga pregaziti Srbi, a on ne vidi da se muslimani mogu suprotstaviti tako moćnoj armiji. Karington je to rekao iskreno i mislio je da se Izetbegović boji. No, Izetbegović je rekao: «Borit ćemo se.» Karington je prepričavao tu Izetbegovićevu hrabrost. «Nikad više nisam vidio takvog Izetbegovića», šalio mi se Silajdžić.

»Pokazao je hrabrost kad je trebalo«, branio sam Izetbegovića. «Trebao je takav ostati. Ja mislim da je s vremenom, zbog nečega, omekšao.» «I ja sam napisao: 'Onaj Izetbegović je bio bolji'. Mislio sam na držanje na Sudu '83 .» I kad na ovakav način razgovaramo Silajdžić i ja, više govorimo o svom nezadovoljstvu, nego što realno ocjenjujemo Izetbegovića. Ponekad sam Džemi znao reći kako bi mu trebalo razliti «strahu». Ni on sam sa sobom ne bi bio zadovoljan da je naših godina. Jer, ovo je za Karića važno, koliko znam, „mladi Izetbegović“ bio je fajter, prava prznica. Nimalo liberalan. U udruženju EI Hidaje, koje je vodio rahemetli Kasim Dobrača, okupljala se muslimanska mladež, odnosno sekcija MM-a. Najviše glavobolje rahmetli Dobrači zadavao je Izetbegović. Žustro i radikalno je diskutirao. Dobrača ga smirivao starateljski, čuvajući ga od dušmanluka koje se nadvilo nad muslimane. Ni sebe nije sačuvao i preživjet će najstrašnije muke u zatvoru. Navodno je sjekao vene da bi sebi kidisao. Takav vjernik da posegne za samoubistvom koje Svevišnji najstrože zabranjuje?! Po izlasku iz zatvora Dobrača se zatvara u biblioteku i gotovo ne progovara. Dolazili su, kako pričaju džematlije Careve džamije, helikopteri po njega iz Beograda, a on je ostao šutjeti u biblioteci. Napisao je knjigu „Kloni se zla“, zbog koje ga agilniji Mladi Muslimani kritiziraju. Oni traže borbu protiv zla, a ne uklanjanje. U kinu «Tesla» desio se incident koji je izazvao mladi Izetbegović sa Azizom Šadrbegović. Prikazivao se, odmah po ratu, nekakav film koji je vrijeđao Muhammeda, s.a.v.s.. Njih dvoje su zalupali po stolicama i naveli publiku na isto, tako da se sala ispraznila. Zbog svog vatrenog govora, dok je još postojao Narodni front, dakle kad još nisu svi bili komunisti, Alija i Aziza su držali vatrene govore u kojima su kritizirali komuniste. Ovaj govor, kako sam razumio, bio je jedan od povoda njihovom prvom hapšenju. Sve što znam o Izetbegoviću, priznajem da bolje poznajem njegovu biografiju nego „njegovo mišljenje“, govori da je veoma ponosan na svoju biografiju. Javno je tvrdio daje «sve u Božijim rukama« , dakle vjerovao je, a ne mislio, u Božije predodređenje. Ima nekih momenata koji ukazuju da ga je Sudbina vodila. Naprimjer, prilikom prvog hapšenja izbjegao je masovna hapšenja kad su strijeljana peterica lidera MM. Dok je on bio na robiji, na njegovo mjesto u organizaciji ušao je Halid Kajtaz, koji je ubijen. «Da je Hasan Biber priznao da sam ga odmah po izlasku iz zatvora kontaktirao, vjerovatno bih ponovo bio osuđen i sa glavnom grupom. On me je poštedio«, tvrdio je Izetbegović. Sa ubistvom Kajtaza ugasla je ova loza. Bio je posljedni muškarac u familiji. Kao političar, Izetbegović nije mogao slobodno misliti, odnosno govoriti. Često sam gutao riječi ogorčenja prema Tuđmanu.' Pisao sam mu neka pisma koja nisam objavio i suzdržavao se od žuči. Ali, reakcija na moju tešku riječ odrazila bi se na narod», objašnjavao mi je svoju ucijenjenost položajem koji obavlja. Cijenu za svoje mišljenje ili pisanje kao političar prvi put je platio prilikom posjete Turskoj.

«Na aerodromu su me dočekali novinari. Je li baš prvo novinarsko pitanje bilo o mom mišljenju o Ataturku. Novinar je citirao ID. Odgovorio sam mu: Da je Ataturk danas živ, sigurno ne bi sve radio kako je radio, a ni ja danas ne bih napisao, šta sam napisao prije tridesetak godina.» Kad mi je pričao ovu anegdotu, htio je iskazati više svoju diplomatsku domišljatost, nego pokazati da je promijenio mišljenje izneseno u ID. Ujedno je htio objasniti odgovornost za riječ kao političar. Da je bio pitan kao islamski teoretičar, sigurno ne bi morao davati takav odgovor. Ovo je, meni poznat, njegov najveći stupanj pokajanja koje je izrazio zbog svog mišljenja. Poznato je da je posjetio mezar Ataturka i da je, opet, učinio, kompromis proučivši Fatihu, što inače nije protokol. Štampa je pisala kako samo on i Homeini nikad nisu htjeli posjetiti Ataturkov mezar. Još su dodavali kako je Izetbegović posjetio, po protokolu, Homeinijev mezar u Teheranu. Moram rizikovati mjeru upotrebu privatnog razgovora sa Izetbegovićem u objašnjenju slijedeće tvrdnje: on ni za jotu nije promijenio svoje mišljenje o Zapadu, od onog kakvo iznosi u svojim tekstovima, i intervjuima, dakle o materijalizmu, komunizmu, kršćanstvu, demokratiji itd., ali je promijenio mišljenje o islamskom svijetu. To zaključujem na osnovu njegovog nevoljkog pristajanja da govori o ID. U njoj se, kao što je poznato, iznosi vizija ustrojstva islamskog društva, odnosno islamskog svijeta. Gotovo mi je bilo neugodno spomenuti ID pred njim. Uvijek bi zašutio i promijenio temu. Mogu li zaključiti, na osnovu toga, da bi volio da nije napisao ID?! Još sam u dilemi i nemam ništa opipljivo ni za ni protiv. U svakom slučaju, nije dobar znak njegovo opiranje razgovora o ID. Međutim, mislim da je imao iluzije o islamskom svijetu i da je bio veoma subjektivan prilikom iznošenja svojih vizija glede islamskog svijeta. On, zapravo, kad je pisao ID, nije uopće, ili je veoma slabo, poznavao islamski svijet. Hoću reći daje imao mnogo bolju sliku nego jeste stvarno stanje islamskog svijeta. U nekoj mjeri takvo njegovo mišljenje, ravno iluziji, koštalo je Bosnu. Njegovi govori u Kairu, pred grupom intelektualaca, gdje je u desetak tačaka izrekao nedostatke islamskog svijeta, na način zašto su naši (muslimanski gradovi) prljaviji, a temelj islamske kulture je čistoća; zatim njegov govor u Teheranu, pred liderima islamskih zemalja, gdje je rekao da je islam bolji, ali da muslimani nisu bolji od drugih, oslikava kontinuitet njegovog „intelektualnog nerva“ i temperamenta, hrabrosti i kritičnosti, ali ukazuje i na mjeru samokritičnosti. Pouzdano znam da mu je u dobroj mjeri teze za oba ova govora pisao Džemo, koji je skupa sa njim i putovao u Teheran, ali to je i njegovo mišljenje. Prema tome, Izetbegovićevo mišljenje, ravno iluzijama, dok je bio MM, u komparaciji sa iskustvom islamskog svijeta, koje je doživio kao političar, može se korigirati. Mladi muslimani nikad nisu mogli sanjati da će se islamska revolucija desiti u Iranu. Za njih je Pakistan bio »islamska Amerika«. Nešto su se potajno nadali promjenama u Egiptu, zbog djelovanja njima slične orgnanizacije Muslimanska braća, i to je sve. Nisu voljeli Kraljevinu Saudijsku Arabiju. Da nije bilo srećne okolnosti da kralj Fahd, kao mladi plemić saudijske dinastije, bude skupa sa rahmetli Husejnom Dozom, u nekakvoj islamskoj asocijaciji za zaštitu džamija, kad su postali pravi prijatelji, teško bi Izetbegović uspostavio naj prijatelj skije odnose sa Rijadom. Pozivanjem na prijateljstvo sa Dozom zbližilo je Fahda i Izetbegovića, tako daje to, možda, bio prelomili i najvažniji politički moment za Bosnu. Arapski krugovi su sumnjičili Izetbegovića za sklonost ka Iranu, a za nekoliko miliona bosanskih muslimana nisu braća marila. Arabija i Jugoslavija nikad nisu imale diplomatske odnose. Takve okolnosti nisu davale nikakve šanse Izetbegoviću. Veza Amerike i Rijada

spasila je Bosnu. Čuvena konferencija u Džedi 1992. ujedinila je islamski svijet, a sve zahvaljujući Bosni, odnosno Husejnu Dozi, prijatelju kralja Fahda iz mladosti. «Fahd je zavolio Bosnu. Onako bolestan, gotovo nepokretan, obećao mi je da će posjetiti Sarajevo«, komentirao je jedan njihov susret Izetbegović. Na koncu njegov odabir bolnice nakon ovogodišnje bolesti, govori sve. Fahdov dvor je bio ponosan na Izetbegovićevo povjerenje. Ne znam, mogu samo analizirati po osnovu Izetbegovićevih putovanja i relacija, te nekih razgovora sa diplomatama, ali u telefonskim kontaktima kralja Fahda i Clintona više puta je spomenuto Izetbegovićevo ime. Ili princa Selmana i potpredsjenika SAD-a Ala Gora. Vizije ili slike islamskog svijeta u ID nisu predviđale ovakav ishod i ovakvo Izetbegovićevo iskustvo. Salih Behmen, kome posvećujem ovu knjigu, opisivao mi je ulogu Izetbegovića u organizaciji MM. »Primijetili smo njegovu oštroumnost i inteligenciju i savjetovali smo mu da se posveti samo čitanju i pisanju. To mu je bio zadatak«, tvrdio je Salih. Teško je reći da neko može postati mislilac po zadatku, ali se Izetbegović, nakon Esada Karađozovića i Emina Granova, smatrao najblistavijim umom unutar organizacije i svjesno su nade polagane u njega. Izetbegović je na dan dženaze Salihove, ljeto 90., napisao poruku koja je pročitana na predizbornom skupu u Zenici, kako je „danas umro jedan od najvećih među nama“. Bio sam na Salihovoj dženazi i vidio Aliju u Šarića haremu. Tridesetak preživjelih članova MM klanjalo mu je dženazu. Ako Karić griješi, iako svojim griješenjem želi afirmirati Izetbegovićevo mišljenje, onda griješi stoga što ne poznaje organizaciju Mladih Muslimana. Najveća grješka je usporedba aktualnog imidža organizacije MM, koja djeluje kao nekakvo muslimansko društvo, odnosno asocijacija građana. To je grupica preživjelih staraca koji, što se aktivnosti tiče, djeluju kao neženje u kojima čuče zamrznuti dječaci. Isto tako, i pored pet-šest knjiga koje su objavljene o MM, ne može se ništa bitno iz njih saznati o tom pokretu. 0 MM su pisali Šaćir Filandra i Zilhad Ključanin, Sead Trhulj, Munir Gavrankapetanović i Ešref Čampara. Udruženje MM je izdalo dvije knjige – o sebi -, a zanimljivija je knjiga o ženskom dijelu organizacije Munibe Spaho, kćerke čuvenog bošnjačkog intelektualca Sakiba Korkuta. Prva trojica su pisala knjigu uoči osnivanja SDA i njihovi motivi su bili skribomansko ekskluzivistički. Posljednja dvojica su ispisala bolnu ispovijed o svojim mukama. Nema analitičkog, pa ni baš vjerodostojno faktografskog štiva o MM. U najboljoj želji da iskažu svoje ideale, patnje, teror i nasilje nad njima, svi pisci o MM su u drugi plan ostavili analitičko kritički diskurs rada i djelovanja svoje organizacije, a posebno ideja same oganizacije. Do ušiju mi je došla jedna tragična anegdota, a nisam je provjeravao, koju je doživio Munirov sin Ismet, ljekar. On je kao dežurni na Klinici obišao jednog pacijenta koji je bio u šok-sobi. Pacijent je pogledao u natpis okačen na džepu. «Jesi li ti Munirov sin?», pitao je bolesnik.

Ismet je čitao bolničku listu i vidio ime pacijenta. Taj bolesnik je, navodno, osakatio njegovog babu, koji je pola života proveo paraliziran zbog torture u zatvoru. Bila istinita ili ne, ova anegdota je izvanredan primjer eha pisanja knjiga o MM. Što su tražili to su i dobili. Niko ne spori da su preživjeli sve one torture poznate od Sibira do Golog otoka. Ali, ako kažem da to i nije bila baš neka moćna organizacija, te da nije ni imala nekakav, aman-zeman program, niti ideju vodilju, osim usađene vjere u islam, povrijedit ću sve žive MM. Međutim, oragnizacija koja je na šarpirografu štampala desetak brojeva novinice, ili bolje reći letka, objavila jedan ili dva zanimljiva teksta, kakav je tekst Emina Granova: Kako ćemo se boriti, te podržala dva tri sijela kao kongresa, nije nikako mogla polučiti neke značajnije društvene promjene. Sam program je, kako mi je-'“ pričao Salih Behmen, nastao kao puka improvizacija. On je radio u pošti i do ruku mu je došao nekakav program slovenskog udruženja. Vidjevši kako se uopće pišu programi, on je to uzeo, kopirao i po njemu slagao članove i paragrafe. Niko od MM ne priznaje svoje (nikave) grješke. Upinju se da pokazuju svoju hrabrost i odanost, a povrh svega moralnost. To i Karić dobro uočava. Ali, više od toga se upinju da skriju sve svoje, eto baš moralne falinke, kako bi pred svijetom izgledali što blistaviji. 0 svojim nedostacima ne govore ni međusobno. Pridaju važnost nekim efemernim stvarima, poput problema pušenja itd. Njihov rad, a posebno njihova golgota interpretirana je na sklerotičan način i zato neće biti zanimljiva pokoljenjima, posebno neće uspjeti, kao ni do sada, niti inspirirati mlađe da idu njihovim putem. Zašto? Jer, kao i svi revolucionari, u ime principa i ideala, guše svoja realna životna iskustva. Čak mislim da su imali kompleks komunista, dokazujući da su u zatvorima bili veći heroji od njih. Evo primjera. Nakon dugog razgovora sa Salihom Behmenom, pričao mi je danima, pa i mjesecima, htio sam se malo našaliti sa njim. Sam je volio šalu. «Ama, Salih, kad ste svi bili tako mladi, šta vam bi sa curama? Jesu li Vas čekale?« Salih je bio doslovno šokiran pitanjem. Čak se zacrvenio od stida. Nisam ni znao da je postojalo i žensko odjeljenje MM, a, kako vidim, tu knjigu su posljednju izdali, niti sam mislio na to. Prešutio je odgovor i ja sam bio veoma postiđen zbog pitanja. Tako će mi kasnije ispričati najzanimljiviju priču koju sam objavio u knjizi Večernja kravata. Pričao je o čovjeku kome je zaboravio ime, a zvali su ga Bojler. »Spavali smo sa flašama punim vode, da bi ujutro bile tople za one koji se ođunupe i trebaju se kupati. Jedan krupan čovjek po nekoliko flaša stavljao je podaše. Onaj ko bi sanjao ujutro bi prvo zavirio njemu pod ćebe. Zato smo ga zvali Bojler.» Smijao sam se.

«Taj čovjek je imao djevojku, čekala ga dok je došao iz zatvora, ali, nažalost, oni nemaju djece. Znaš, vješali su mu cigle za možnje i uvlačili žicu u ud, tako da su ga doslovno osakatili da ne može imati djecu.» Sledio sam se!!! Koliko sam čuo, jedna istaknuta mlada muslimanka, sestra veoma uglednog člana MM, udala se za Srbina, njihova isljednika. To u MM-u kriju kao zmija noge. Nema nikakve dvojbe da je osmogodišnje tamnovanje na tavanu Emina Granova, kojeg je majka zazidala uz dimnjak da ga ne bi uhapsili, a u kući su joj živjeli prisilno ubačeni podstanari, spada u sam vrh najjezovitijih slika koje smo mogli čitati u Pričama sa Kolime. Ali, Granov je bio, bar po pisanoj zaostavštini, uz Esada Karađozovića glavni ideolog organizacije. Trebalo bi komparirati njegove i Izetbegovićeve tekstove. Nema razlike u tezama, odnosno stavovima. Pa makar se strani politički analitičari trudili pronaći tu militantnu zajedničku crtu koju posjeduje tekst Kako ćemo se boriti od Granova. Zapravo i ne postoji neko „mišljenje“ Mladih muslimana. Postoji samo njihovo iskustvo. Radi se o jednoj generaciji muslimanskih dječaka patrijarhalnog odgoja i islamskog morala, dovoljno školovanih da su mogli iščitavati islamsko štivo, promišljati ga i, eventualno, agitirati za njega. Oni po svom odgoju i moralu, a ne po nekom ekstra filozofskom ili političkom mišljenju, nisu mogli prihvatiti ateizam i, kao takvi, sudarili su se sa surovom stvarnošću, što su platiti teškim životnim iskustvom. Da sam bio vršnjak Saliha Behmena, sigurno bih bio u njegovoj „trojki“. Ponavljam, da bi se shvatio Izetbegović, ili kako Karić voli reći, da bi se shvatilo, pa i smjestilo, njegovo mišljenje, mora se poći od spoznaje da on nikad nije mogao rahat, u miru i slobodi iznijeti svoje mišljenje. Prema tome, njegovo pravo ili istinsko mišljenje će ostati misterija. A sudit' mu je samo po onome stoje izgovorio i napisao. Posrećilo mi se da budem sa njim u trenutku opuštenosti, kad je iskreno govorio šta misli. Predlažući mi kako da pišemo njegovu knjigu «Sjećanja», koju je promovirao Karić, pitao me je: «Kako ti pišeš tekst. Imaš li čitaoca pred sobom dok pišeš?» Šutio sam. «Zavisi šta pišem. Toliko sam pisao, da mi je to rutina. Novinarstvo i ne računam u neko pisanje. Kad pišem za novine, gledam u cifru honorara», našalio sam se. »Jednostavno, pišem tako da moram biti čitan. Moj tekst mora zvoniti, ili vrištati i dozivati čitaoca da ga čita.» Nisam stekao dojam da sam ga oduševio svojim motivom i inspiracijom za pisanjem. «Kad ovo budemo pisali, zamisli pred sobom mladog muslimana, koji će ovdje, kao i tamo negdje u dalekom islamskom svijetu čitati knjigu*, savjetovao mi je. Zastao sam i zagledao se u njegovo lice. Mislim da sam u čudu smogao snage duže gledati u njegove umilne oči. Haman da sam ga htio zagrliti. Naum mi je pao stih Melike Salihbegović Bosnavi: Leptir se razvije – baš iz one boje koju larva krije!

Zanemarit ću njegovu knjigu, u kojoj je i moj spisateljski udio zanemariv, ali ovo i ovakvo povjeravanje preda mnom, poput one Fidijine tehnike odbacivanja viška kamena i što ostane postane statua, isklesalo je pravi i najistinitiji profil Alije lzetbegovića. On je bio i ostao mladi musliman! Predanosti –tvoje ime je islam! PORUKA Nikad nisam imao priliku da mi dođe do ruku i pročitam nešto o najvećem agentu Kominterne Mustafi Golubiću Mujketu. Čuo sam samo priče. Jednu mi je pričao Saja, moj čudni prijatelj. To što mi je ispričao nisam provjeravao. A i gdje i kako provjeriti? Odakle mi dosje agenata takvog kalibra. Samo Atif Purivatra u svojoj knjizi o „JMO“ posvećuje dva retka Mustafi Golubiću, koji je 1915. otišao u Rusiju u ime Srpske vrhovne komande. Saja tvrdi daje Golubić govorio 14 jezika. Sve evropske, naravno. «Hvala Bogu da nije znao arapski», našalio sam se sa Sajom. «Tvoja Saudija bi danas bila druga Kuba.» Uspjeh komunizma u Evropi, navodno, njegova je zasluga. Sumnja se da je on ubio Trockog, a da su, opet, njega ubili agenti Gestapoa u kući Ribnikara, osnivača i vlasnika najpoznatije srpske novine Politika. Navodno je Mujke po nalogu Staljina bio došao ubiti Tita, i preuzeti njegovo mjesto u Jugoslaviji. Tito ga je prozreo, poznajući njegovu moć i odanost Moskvi, te preko svoje OZNE ocinkao i izručio. Gestapou. Glupa, neubjedljiva, neargumentirana verzija, ali fascinantna. To je sve što sam upamtio o Mujketu. Čuo sam neke Hercegovce koji pričaju o njemu. Jedan od njih je i Nijaž' Duraković. Očito mu je simpatičan. Daje Mujke kokn'oTitu, kao što je ovaj njega, gdje bi Nijazu bio kraj. Kad priča o nekom svom stricu, spominje Mujketa. Ma ko bio i šta radio, meni je Mujke zanimljiv kao Bošnjak koji je uspio biti značajan i velik u nečemu. U ovom slučaju može ostati samo uvjerenje da je bio genije. Onda zamislim nekog mladog muslimana, Bošnjaka, Hercegovca, koji se otisne u svijet na studije, u Beograd, pa završi u Moskvi, u hotelu Lux, naprimjer, gdje su slični njemu došli iz Kumrovca, Pekinga, Sofije, Tirane, Pnom Pena itd., i svi su postali face koje će svijet pamtiti dok traje sjećanje na povijest dvadesetog vijeka. Stolac je, po jeziku mojih Pridvorčana, muška stolica. On je manji od stolice i na njemu baš sjede muškarci. Od njega ne može biti nikad udobna sjedeljka, niti se u njemu čovjek može zavaliti kao u fotelju. Pridvorčani su upotrebljavali stolac tek toliko da nešto podmetnu pod dubru i da ne stoje ili čuče. Zato po onome što ja podrazumijevam pod imenom sto(l)ca, iz njega ne može nikad postati prijestolje. A kad bih bio kralj, pardon Sultan, moj dvorac bi bio samo na Begovini. Stolovao bih u Stocu. Da bih bilo koji lik prizvao k sebi, a da asocira na Stolac, morao sam početi sa Alijom Isakovićem, najuljudnijim plemićem kojeg pamtim među bošnjačkom inteligencijom. A kako zaobići još jednog čovjek koji u svom imenu ima ime Alija. Mislim na Mehmeda Aliju Maka Dizdara – spavača nad kamenom (temeljcem) Hercegovine i Bosne, koji je rođen u Stocu. Njegovu pjesmu Poruka danas Stočani iščitavaju proročanskom: Doći ćeš jednog dana na šlu oklopnika sa sjevera – I srušiti do temelja moj grad (...)

Pa tajno ćeš se kao vješt uhoda sa zapada – Moje žilište sasjeći (...) A ja ću začudo još na zemlji prisutan sniti – Pa kao mudar badac sa istok (...) I još jednog Aliju – Pašu Rizvanbegovića, koji usnu u sevdalinci. Nakon ružne smrti, sa nosom iznad magareće dubure, jašući natraške od Mostara do Banje Luke, gdje ga, dedu od osamdeset godina, pogubi turski konvertit Omer Latas. Nisam baš imao priliku često razgovarati sa Alijom Isakovićem. Ostao sam žudan rezgovora sa njim. Djelovao je gotovo nekomunikativno, rezervirano, povučen u sebe, kao da ne vjeruje previše ljudima. Takvi ljudi, koji uspiju uskladiti genijalnost i karakter, djeluju sjetno pri komunikaciji jer, očito, ne susreću sebi slične. Na komemoraciji njegovi prijatelji, pisci, upotrijebili su pomodaran termin samozatajan. Za oca bosanskog jezika ovo je nepristojan termin kojim bi se opisao njegov karakter. Ali, pogađa i govori o okeanu tihosti kojom je on vrhunio svojom genijalnošću. Njegov i Izetbegovićev intelekt imali su u ovoj istočnjačkoj smirenosti i tihoći, pa čak i u svojoj stidnosti i skromnosti, uzajamne simpatije. Koliko znam, cijenili su jedan drugog. Jednom je Izetbegović rekao kako se on ne zna tako lijepo i jasno izraziti kao Isaković. Komentirao je njegov tekst povodom rušenja Starog mosta. Isaković mi je u jednoj šetnji u Ljubljani pričao kako svjetska zapadna inteligencija gleda na Tuđmana, Miloševića i Izetbegovića. Po njemu, Tuđman je imao najlošiji imidž. Izetbegović im je kao politička pojava fenomen i izaziva sumnje. «Nije mi teško razbiti sumnje i ohrabriti sugovornika za dobro mišljenje o Izetbegoviću«, tvrdio mi je. Dakle, on je lobirao za Izetbegovića i mislio dobro o njemu. Moje sjećanje na Isakovića vezano je za putovanje sa njim u Teheran 1994. na nekakvu konferenciju. Nije me zanimala konferencija. To je bio moj prvi izlazak iz Sarajeva i uživao sam u izlozima, od Zagreba, preko Istanbula do Teherana. Bio sam smješten u prekrasne apartmane skupa sa Šefkom Omerbašićem, zagrebačkim muftijom, i Isakovićem. Navečer bismo u mom apartmanu sijelili i gledali televiziju. Iranski program bio je monoton za nas, sa puno vijesti, pa bismo tragali za zanimljivijim sadržajem arapskih kanala. «Pa, to je sve isto», žalio se Alija. «Samo ljudi govore i vrte se harfovi.« »Sačekaj malo, sad će harfe zasvirati, a harfovi zaplesati.» Smijeh sa njegovih usana nije ni sišao, a na ekranu je zaigrala plesačica tradicionalni arapski ples. Tanka poput elifa uvijala se ... «Lijepo ti ono bi sa harfovima«, pohvalio me je. «Nedžade, uzobilji se i piši. Pisanje je ozbiljna stvar. Nije dovoljno imati samo dara«, obratio mi se dok sam ga ispraćao. Šefko je čuo šta mi je rekao. «Poslušaj ga.» »Poslušao bih rado da Bošnjaci nisu takvi kakvi su.»

«Kakvi su to, Allaha ti?!» «Poput tebe. Ne znaš da li su gordi ili arogantni, milostivi ili kukavice...» Šefko mi je već bio otpočeo priču o sebi. Pitao sam ga za ulupinu na čelu koja je stajala poput male uvale na poljani. Bio sam čuo da gaje tu udario tromblon dok je kao student iz Libije bio otišao sa palestinskim fedainima u borbe protiv Izraela. «Eto naše povijesti tu na tvom čelu. Čudi me da nisi izvršio plastičnu operaciju da to sakriješ», provocirao sam ga«Ma bolan, ubola me krava«, smijao se. Šefko mi je, izostavljajući svoj angažman u borbama na strani Palestinaca, otpočeo priču o Bošnjacima koji su poginuli za Kuds. Koliko se sjećam, Šefko je tvrdio da je dvadesetak šehida sa bošnjačkim imenima ispisano na zidovima Kudsa. Da ne bismo pisali po sjećanju, obećao mi je dati spiskove tih imena. U avionu sam sjedio sa Šefkom. Pridigao sam se do Alijinog sjedišta. «Vidiš onu ulupinu na muftijinom čelu?» «Vidim. Hoćeš mi nešto reći.» «I to su tragovi naše povijesti«, ispričao sam mu priču o bosanskim šehidima za Kudus. 1 pri povratku odsjeli smo skupa u istanbulskom hotelu Plaža. Pošto su teme bile ratne, te Bošnjaci i bošnjački lobiji, a i sugovornici bošnjački lobisti, Šefko se raspitivao za neko oružje koje je obećao Alagiću, neko je ustvrdio da su u Turskoj najbolji piloti Bošnjaci. «1 u Siriji su Bošnjaci najbolji piloti«, dodao je Šefko. Kako je predstavio, Sirija je za Bošnjake bila ono što je za Hrvate Argentina, nakon dolaska komunista. Opat preko Hafeza El Asada i Saddama Husseina nismo mogli iščupati nikakva oružja. Bili su naklonjeni Miloševiću. Kao primjer talentiranosti i vitalnosti Bošnjaka spomenuta je Sabiha Gočaj, Ataturkova prva ratna pilotica. Vjerovatno i prva žena ratni pilot u svijetu. Nakon nekoliko godina zadesit ću se u Turskoj kad je na televiziji glavna vijest bila obilježavanje smrti Sabihe Gočaj. Sahranjena je uz najveće državne i vojne počasti. Jedan aerodrom u Turskoj nosi njeno ime. Kupio sam knjigu o njoj. Kao mala djevojčica često je prelazila ogradu zamka gdje je živio sam Ataturk. Naime, kuća njenih roditelja muhadžira bila je u blizini. I pored odvraćanja straže ona se iskradala i prelazila ogradu. To će primijetiti Kemal Paša i zatražiti od straže da mu je dovedu. Usvojio ju je, odškolovao i ponosio se njome kao kćerkom. Bajkovita i herojski mitologizirana biografija Sabihe Gočaj nije prevedena na bosanski jezik. Ne znam da li ju je iko i u kakvom kontekstu spomenuo. Nešto se bavimo Monte Meletom, uzgred rečeno, gdje počiva ijedan moj predak, Osman Latić, a ne znamo da je prvo ime na zidovima u Kudusu, koliko se sjećam, neki Ahmed iz Goražda (?). Pa i taj nesretni Daidža, sa još nesrtenijim imenom Mate Šarlija, predvodio je grupu dobrovoljaca u Bejrutu 1982. god.

Sljedeći, i nažalost posljednji put, pio sam kahvu sa Isakovićem u Zenici 1996. Sjedili smo u Pozorištu. Isaković je bio čuo, od Fiće, da je ukradena ploča Kulina bana i prodata unproforcima. Bila se digla prašina oko toga, ali, nasreću, ona je bila samo sakrivena. Tad je on govorio neočekivano puno za njegove standarde mehabeta. Ispovijedio mi se kako je bio progonjen zbog Biserja od srpskih šovinista. Spasio gaje Džemal Bijedić. Biserje je bila“' anatemizirana knjiga od komunista kao nacionalističko djelo. Spomenuo sam mu kako sam došao da originalnog pisma Meše Selimovića bratu Buđoniju, koji je robijao u Zeničkom zatvoru. «Treba pisati o tome. Treba rasvijetliti tu aferu o Pašagi Mandžiću u kojoj je drugi put suđeno i Buđoniju. Srpski šovinisti su preko rigidnih komunista rušili svakoga (Bošnjaka op. A.) ko bi se izdigao na bilo kojem polju«, tvrdio je. «Nisu nam baš samo Srbi radili o glavi», replicirao sam mu. Zatim izložio viđenje jednog prijatelja koji je poznavao Pašagu iz partizanskih dana. Pašaga je smatran muslimanskim nacionalistom jer nije htio sebi uzeti nadimak Pajo. Rodoljub Čolaković, vjerovatno uz Omera Karabegovića i Hakiju Pozderca, a prije Fikreta Abdića, najveći bosanski izrod, sebi predio ime. Tražeći to od Pašage, a postoje ovaj odbio, imao gaje za smrtnog dušmanina. «Provjeri to negdje», savjetovao me je. «Tražio sam preko Muhidina Pelesića razgovor sa Pašaginom kćerkom, koja radi u Muzeju, ali nije baš kooperativna.« «Boga ti, dade li ti Muftija onu građu za bošnjačke šehide u Kudusu?», prisjetio se. »Napomenuo sam mu to jednom u Zagrebu, šali se da mu je to teško pronaći u arhivi. Ali nadam se...» «Budi uporan. Ako umre...?» Alija Isaković je umro mjesec nakon što je bio potpisao ugovor sa NIPP Ljiljan da bude glavni urednik ove izdavačke kuće. Mislim da je bio otuputovao u Beč da preprtlja sve stvari u Sarajevo i počne raditi. Bio sam sretan zbog toga. Naš koncept je bio stvaranje medijskog (bošnjačkog) koncerna. On je motiv pristupanja Ljiljanu opravdao time što je vjerovao u našu grupu koja 15 godina radi skupa. Time je izrazio svoje ogorčenje svađama i raskolom u KDB Preporodu, koji je, nakon smrti Muhsina Rizvića, vodio Munib Maglajlić. Nažalost, nedugo poslije njegove smrti i ja sam napustio Ljiljan. Da nije tada umro, od infarkta, te daje dočakao Ljiljanove svađe, u koje bi sigurno bio uključen kao urednik izdavačkog sektora, možda bi tad umro. To bi bilo posljednje njegove razočarenje da Bošnjaci ne mogu napraviti kreativan lobi ili organizaciju. Poput drugih bošnjačkih autoriteta i on je imao iluziju o našem moralu. Pretpostavljam zbog toga što nas je smatrao vjernicima.

Tako su nas simpatizirali Muhsin Rizvić, Atif Purivatra, njegovi najbliži prijatelji, koji mu i danas u mezaristanu ispred Ferhadija džamije prave društvo. A vala i sa Ibrahimom Ljubovićem sam imao divan eglen: «Kad sam umoran, kad sam kaharan, kad nemam kud sa sobom, izidem i prošetam Ferhadijom. Između Begove i Ferhadija džamije, otvore mi se prsa i udahnem punim plućima.« : Allah ga je počastio da im i on pravo društvo u haremu Ferhadije. Ne znam hoću li se ogriješiti o Muhsinu Rizviću, ako kažem da je Alija Isaković bio u kulturi ono što je Alija Izetbegović bio u politici. Više sam volio Muhsina. Sa njim sam više i razgovarao. Bio je Mladi Musliman i više me je sokolio od Isakovića. Imao je islamskiji imidž. Koliko znam, Muhsinu je, kao imam, dženazu klanjao Izetbegović. Pred Ferhadijom. Čini mi se da su prešutno, to je bilo pravilo Mladih Muslimana, rukovodili procesom postkomunističke kulturne renesanse i političke emancipacije Bošnjaka. Atif Purivatra je bio spona, možda glavni modelator odnosa unutar bošnjačkog intelektualnog vrha. Ipak, na Bošnjačkom saboru, kada smo imenovani svojim imenom i isto tako imenovali (zvanično!) svoj jezik, nije bilo Muhsina Rizvića. Počasna obraćanja imali su akademik Muhamed Filipović i Alija Isaković. Nijednom od njih dvojice nije upitna čast, ali za sramotu je bilo ignoriranje Muhsina Rizvića. 0 ovome sam pisao u uvodniku Ljiljana. Pretpostavio sam da će se personalne svađe, podjelle i raskoli iz Preporoda prenijeti i u SDA. Sreo sam Muhsina i Atifa kod Katedrale. «Samo Vi, izgleda, (mislio je na mene i moga brata, op.a.) niste povili šije u SDA-u», bio je njegov komentar mog uvodnika u Ljiljanu. To je bilo moje posljednje viđenje, i slušanje Muhsina. Purivatra je ustanovio nagradu sa imenom Muhsina Rizvića, a i neke škole nose njegovo ime. Kako se često zamjera Izetbegoviću da je dozvolio da ga (zlo)upotrebljavaju najbliži suradnici, tako se može reći i za Isakovića. Njegovi suradnici su mu tepali nadimkom Did. I njegovi prijatelji koji su mu tako tepali (zlo)upotrijebili su ga na Bošnjačkom kongresu. Njega je istinski trebala SDA, a njegovi prijatelji su (još) trebali SDA. To je bila trampa. Neko mi je pričao anegdotu iz rata kada je Izetbegović imao običaj pozivati dvadesetak ljudi na sjelo kako bi raspravljali o „aktualnoj političkoj situaciji“, što je, gotovo obavezno, značilo o novim ponudama srpske ili hrvatske strane za nove pregovore o mapama. Takvih savjetovanja sa bošnjačkim „sijedim glavama“ bilo je nekoliko nivoa. Za najozbiljnije probleme pozivan je Isaković, odnosno grupa koju je okupljao Purivatra. Mnogi ovakva savjetovanja, a nije ih bilo malo, žele prikazati kao dokaz da je Izetbegović razmišljao o prihvatanju plana za podjelu Bosne. Jedan takav sličan skup, opisuje Muhamed Filipović, koji se održao u Holidav innu. Mislim da Filipović samo djelomično ima pravo, jer je to zaista bio skup u kojem je prilično ozbiljno razmatrana i takva mogućnost. Ali nije bila donesena odluka koju je trebalo ovakvim skupom, pa možda i Kongresom, legalizirati, te da su je osporili neki poput Tunje. Tunjo je pričao kako je svijećom, idući kroz neke podrume, uspio pronaći nekakav skup na kojem se haman bilo dogovorilo na pristanak podjele. Najmanje je Izetbegović tajio sastanke od Tunje. Drugi su molili i preklinjali Izetbegovića da ga se zaobiđe. Ne zbog njegove pameti, već jezika. Tunjo je jedan od najogovaranijih ljudi u gradu.

A, ni on nije osta(ja)o dužan. Tadašnja SDA bila je pod utjecajem krila tzv. Asu Sarajlija, koje je predvodila Amila Omersoftić, predsjednik GO. Koliko javnost zna, samo je taj nesretni Behmen kukurijeknuo javno da je za opciju podjele. To je izraz njegova karaktera. On smije izgovoriti i glupost. Nikad nije taktizirao niti je imao diplomatskog sluha. Sve je rješavao preko koljena, pa i takvu sudbonosnu opciju. Hadžem Hajdarević je jednu takvu njegovu izjavu žestoko napao u Ljiljanu. To je bila jedina izjava po kojoj se argumentirano može reći da je neko u ime oficijelnih bošnjačkih struktura zagovarao, bolje reći, pristao na podjelu Bosne. Ovo krilo, oficijelno ga je predstavljao Edhem Bičakčić, dok se i on privatno ograđivao od njega, vršilo je neke pripreme za eventualnu podjelu. Prvenstveno medijske. Međutim, sama pomisao da bi se moralo pristati na podjelu zemlje, za većinu Bošnjaka, bila je bolna. Bila je ravna porazu. Tako je Isaković prilikom spomenutih konsultacija u jednom užem krugu u kabinetu Izetbegovića, navodno, čuo HDZ-ove ponude po kojima Hrvati za sebe traže Stolac, skočio iz fotelje i otrčao do toaleta. «Nešto me prerezalo u stomaku, i...», bio je suviše prefinjen da izgovori riječ „proliv“. Mislim da se ovo dešavalo upravo oko „ponude“ o zapadnoj Hercegovini koju je medijima prijavio Jacques Klein, a Izetbegović rekao da se nadmudrivao, ili šalio sa Tuđmanom, koji se izdao tom prilikom kako Hrvatskoj želi pripojiti Stolac i Mostar. Pošto je dr. Franjo Tuđman povijesničar, morao je znati da je Stolac rodno mjesto Golubića, i rodno mjesto najjačeg bošnjačkog lobija u to vrijeme u Sarajevu. Osim Alije Maka Dizdara, temeljitelja bosanstva, i Iskovića, utemeljitelja bosanskog jezika i najvećeg afirmatora bošnjačkih kulturnih vrijednosti, Stočanin je i Alija Nametak, muslimanski pisac kojeg zbog političkih uvjerenja svojataju Hrvati. Kada je na promociji moje knjige Večernja kravata Miljenko Jergović usporedio moju prozu sa Nametkovom zbirkom pripovjedaka Uz obraz, bio sam zatečen kao dijete koje je uhvaćeno da krade slatkiše. Zaista sam bio inspiriran tom njegovom zbirkom. Dok pišem ovu knjigu, strahujem daje ne usporede sa njegovim Nekrologijem. Još živi Stočani su dr. Rusmir Mahmutćehajić, dugogodišnji član CK SK BiH i potpredsjednik, odnosno ministar u Vladi BiH; dr.Nijaz Duraković, komunistički intelektualac i član najvažnijih organa KPJ, te član Predsjedništva BiH; Šjeh Halil Brzina, general i komandant 7. muslimanske brigade; i dr.Šaćir Filandra, profesor FPN-a i aktualni predsjednik KDB „Preporod“; te dr. Fahrudin Rizvanbegović, bivši minisatr za Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Mada je Muhsin Rizvić samo Hercegovac, gotovo se stekao dojam daje i on pripadnik stolačkog lobija. Ali, nije mi poznato da je neki Stočanin bio pripadnik Mladih Muslimana. Zanimljivo je daje Hasan Čengić bio imam u Stocu kada ja uhapšen marta 1983. Trag veze stolačkog lobija sa SDA-om može i da ide preko Čengića. On je veoma blisko surađivao sa Mahmutćehajićem od stvaranja PL-a, do rasporeda u ministarskim resorima. Niko od nabrojanih, osim generala Brzine, nije bio član SDA, iako su bili ministri poput Mahmutćehajića, Rizvanbegovića i Durakovića u vladi koju je formirala ta stranka. Dok je samo Duraković bio lider SDP-a i javno se stranački angažirao. To je odlika ovog lobija. Uzimali su sebi za pravo, na osnovu svojih referenci da djeluju i vrše funkcije u vlasti bez

obaveze da pripadaju stranci. Toliko su naglašavali i ograđivali se od članstva u SDA-u da se mogao steći dojam da su imali obavezu da joj ne pripadaju. Lahko pravim lapsuze i omaške u imenima ljudi. Ne znam da sam imao veću zabludu od toga da sam dr. Enesa Durakovića, tekođer, smatrao Stočaninom. Taj dojam je proistekao iz toga što se on u potpunosti utopio u taj lobi svojim kulturnim i političkim angažmanom. Prije svega, zbog prijateljstva i sa Isakovićem i sa Rizvićem. Jednom je greškom MG objavio informaciju da je Duraković izabran za člana GO SDA. On je toliko panično tražio demanti i napao Redakciju da je to smatrao smišljenom podvalom. Rizvanbegović se u svom svjedočenju, pošto je bio zatočenik logora na Heliodromu, pravdao kako nije bio član SDA. Najzanimljivija životna priča odvila se između Mahmutćehajića i Nijaza Durakovića. Duraković je kao student bio zapažen u muslimanskim krugovima kad je pisao za Preporod, koji je uređivao Husejn Džozo. Navodno je Dozo rekao za Durakovića da je „prototip budućeg modernog muslimana“. Mahmutćehajić se nikad nije eksponirao. Njegova karakterna odlika je rad iz sjene. Vjerovatno po zemljačkoj liniji njih dvojica su se uputili u Palestinu. 0 toj svojoj mladalačkoj avanturi nikad ne govore. Za to su znali samo UDB-a i oni sami. 0 tome detaljno piše Munir Alibabić u svojoj knjizi Bosna u kandžama KOS-a. Duraković je potvrdio da je imao takvu jednu mladalačku avanturu, dok se Mahmutćehajić nikad o tome nije izjasnio. Kao digresiju apostrofiram moto Munjine knjige Bosna u kandžama KOS-a: „Ko istupi protiv Istine, propao je“. Ovo je izreka Alije ibn Taliba. Ovo bi mogao biti trag proiranskog utjecaja Mahmutćehajića na Munju. Mahmutćehajić ne može dobiti američku vizu. Mediji su spekulirali sa dva razloga za odbijanje Ambasade SAD-a da mu da vizu. Sumnjalo se da je i on jedan od odgovornih za zločin u Grabovici, s obzirom na relacije sa Seferom Halilovićem, i njegov misteriozni boravak u Palestini. Durakovićeva familija živi u SAD-u i nije imao problema sa vizom. Ali je zato, njegova smjena sa čela SDP-a vezana za njegov mladalački grijeh boravka u Palestini. Pred Glavnu skupštinu SDP-a, sazvanTr radi izbora u Stranci, Dani su objavili informaciju da je Duraković „sa još jednim prijateljem boravio u Palestini“. Iako su Dani najavili otkriti ime i Durakovićevog saputnika, to nisu učinili. Informacija je postigla svoj cilj; Lagumdžija je pobijedio, a Durakovićevo krilo je, posebno u SAD-u, smatrano tvrdim komunističkim krilom. Razgovarajući sa mnom za Ljiljan, Duraković je izjavio da gaje Mahmutćehajić učlanio u SK. Nakon stoje izgubio poziciju u Vladi, a zatim i u KDB-u, odnosno VKB-u, Mahmućehajić je oformio novo intelektualno udruženje Medjunarodni Forum Bosne i Hercegovine. Profil ovog elitističkog intelektualnog društva je opozicioni u odnosu na SDA, pa i samog Izetbegovića. Zašto pišem osvrt na Stolački lobi? Kako bih pokazao da jedan Stolac ne može nikad biti prijestolje sa kojeg se može stolovati...?

Džaba ime, džaba žilište, džaba (genij)alni rasadnici, džaba begovina... To bi bilo ukleto fatalističko mišljenje, kojeg nisam pristalica. Želio sam ukazati koja je pamet, eventualno, mogla utjecati na Izetbegovićevu politiku. U najradikalnijem smislu od nekog intelektualnog lobija očekivano je pisanje nacionalnog programa. Ne znam koliko puta su mediji „potezali“ ove pitanje. I sam sam u nekim intervjuima bio pitan za to. «Možda imamo kompleks „Memoranduma“ srpskih intelktualaca, a možda, uistinu, Bošnjacima treba takvo što. Ja imam tu dilemu, ali nemam dileme kako mi nemamo inteligenciju koja je kadra to napisati. Da imamo, sigurno bi Nacionalni program bio napisan.« Zaista ne znam nijednu knjigu, nijedan tekst, koji bi ukazivo da među Bošnjacima postoji takav um, koji bi više smio nego umio, napisati nekakav politički testament. Eto, dr. Saćir Filandra je potpisao knjigu Bošnjačka politika u II stoljeću. Interpretacija ove, po ambiciji, bošnjačke hrestomatije političkog mišljenja, na nivou je popularne folk muzike. Nekoliko sličica, nekoliko biografskih podataka, i nekoliko redaka „ambijenta“ u kojem su živjeli dotični sa slika urađenih crno-bijelom tehnikom, tako da djeluju kao osmrtnice... I kao takva knjiga, koju je mogla napisati činovnica u Narodnoj biblioteci, iz dosade, nije se udostojila spomenuti akademika Muhameda Filipovića. Kao da ga ni Bog nije dao. Ovaj najosebujniji bošnjački mislilac, koliko god bilo heterogeno mišljenje o njemu, pored jednog tovara knjiga teškog i za krupno magare, objavio je najzapaženije tekstove u drugoj polovici XX vijeka. Zbog tih tekstova Izetbegović je u njemu, a ne u sebi, vidio bošnjačkog postkomunističkog lidera. Imati intelektualne smjelosti i drskosti prešutjeti akademika Filipovića, ovu knjigu osuđuje da ostane samo album osmrtnica nekolicine (bošnjačkih) likova koji su nešto mislili i pisali. I pored ovog smrtnog grijeha počinjenog bošnjačkoj inteligenciji, dr. Filandra je danas predsjedenik KDB Preporod, što se smatra reisom bošnjačke intelektualne elite. Pošto Bošnjaci nemaju svoju nacionalnu akademiju nauka, kao ni PEN, KDB Preporod je njihova nacionalna institucija najvišeg ranga. To bi trebao biti pandan SANU, ili HAZU. Tako su se, zapravo, u početku nakon samog osnivanja Preporoda i ponašali njegovi lideri. Objavljivanjem zabilješki Dobrice Ćosića, najpoznatijeg srpskog intelektualca današnjice, tek 2002., Bošnjaci će saznati da se njegovo lice u „bošnjačkom ogledalu“ vidjelo kao lice Rusmira Mahmutćehajića. Oni su imali tajni sastanak, bio je to ručak u Holidav innu, na kojem su na ravnoj nozi pregovarala dva nacionalna uma o nacionalnim interesima. Naravno da sam znao za ovaj sastanka i prije nego ga je obznanio Cosić, i to sam nekoliko puta u televizijskim emisijama i polemikama spominjao, ali kao kontrapitanje: Ko je tajno pregovarao sa Ćosićem '91. u Sarajevu? Nikad nisam otkrio Rusmirovo ime, već sam tražio objektivnost od novinara koji su napadali „zatvorski krug ljudi“ oko Izetbegovića, da smo u Bogradu sa Ćosićem i Šešeljem „šurovali sa srpskim nacionalistima“. Vjerovatno o podjeli Bosne. Izetbegovićeva grupa se, po svaku cijenu, htjela postaviti na isti tas sa srpskom nacionalističkom klikom, kao da su odgovarali i sistemom spojenih posuda trebovali jedni druge. Čak ni objavljivanje Ćosićevih Zabilješki u Reporeteru, naprimjer, sarajevska štampa nije prenijela. Pa ni SB, koja je objavila hipten tekstova o ovoj temi.

Nije više bitno da li je Muhmutćehajić bio u pravu, ili imao pravo sebi dati za pravo predstavljati naciju sa srpskim „genijem zla“. Ali to je bio kukavički podmukli čin, koji nije osuđen u javnosti kao Filipovićev ili Zuifikarpašićev pokušaj stvaranja saveza sa Srbima. Bez obzira na ovakve „gafofe“, on je (i) danas ugledan bošnjački intelektualac. Možda priznatiji u svijetu nego kod kuće. Strastveni je zagovornik Bosne i Hercegovine. Dok piše ili govori, podsjeti me na Makovo „žilište“. A kad ga smjestim u politički ambijent, ne znam na koga bi me drugog asocirao Cosićev roman Grešnik. Moram se prisjetiti jednog susreta Izetbegovića i njega. Nikad ih više i nisam vidio skupa. Bilo je to vrijeme pripreme za dženazu u Foči. Naišao sam Ferhadijom i ugledam Rusmira i Aliju ispred Tržnice, pored trafike da diskutiraju. Bakir se bio odvojio, tako da me je iskoristio da mu pravim društvo uz kahvu ispred Svjetlosti. Bio sam čuo od Rusmirovog osobnog sekretara Dine kako u programu SDA nema ni „m“ od muslimaskog interesa. Tako da sam to shvatao i kao Rusmirovo mišljenje. «Rusmir se ponaša kao Paša na sohbetu od hiljadu jemeka, pa k'o peka na zahiru izvoljeva kako ovo nije dovoljno slatko, a ovo slano, ovo mrsno itd. Imamo jedan jemek, nit' je dovoljno sladak, nit' slan, nit' mrsan. Nek' on sačini bolje, slađe, mrsnije i ukusnije«, branio sam SDA. «Nemoj tako, Nedžade, on je pametan čovjek. Trebaju nam takvi», pravdao je Bakir sastanak, često pogledajući temperamentnu diskusiju čiji je eho dolazio i do nas. Tom prilikom sam prenio Bakini poruku od Šejha Halida Salihagića. «Trebao bi mu Alija otići. On živi na Alifakovcu kod Fude iz Bakija.» Htio sam izbjeći sadržaj same poruke. «Šta hoće taj šejh?» «On kaže da na čelo Stranke biramo samo moralne ljude», odvažio sam se izreći. Bakir je šutio. Kao daje to nije bila obična poruka?! «U svakom slučaju, trebaju nam i derviške sofre», htio sam mu olakšati misli. «To se slažem, prenijet ću babi. Je li on glavni?» «Nije glavni, ali je najpriznatiji i najobrazovaniji. On ovo poručuje, kako sam shvatio njegovog murida, jer predviđa teška vremena pred nama koja mogu prebroditi samo najmoralni ljudi.» Rusmir i Alija su ostali u priknadanju kad sam napustio Bakira. Nije mi poznato da su se Alija i Šejh Halid efendija ikad susreli. A ni Džemo me nije poslušao, te mu nije otišao na savjet. Zapravo, Šejh je poručivao da mu on dođe. I za Džemu i za Aliju sufije misle da su kiburli insani. Moje je bilo samo da poruku prenesem.

Znam da je Alija otišao na sijelo u Celjigoviće kod Šejha Zakira u tekiju i sijelio sa dervišima do zore. Možda nije znao ovarisati, samo jedan sokak iza, do Sejh Halida. On će preseliti na Bolji svijet tokom rata (19. aprila '94), baš u Stocu. Kad sam čuo za njegovu smrt pomislio sam na Hamzu Humu i njegov Grozdanin kikot. Naime, posljednji put sam ga vidio i čuo kad je hvalio Humina djela svojim muridima, što mi je bilo „zabremedet“. Šta u njima derviši mogu naći?! Na polici iznad glave gdje je sjedio bio je komplet sabranih Huminih djela. Šejh Halid, iako je potomak llhami babe sa majčine strane, i Hamdi-babe Sikirića sa očeve strane, dakle, u njemu se susreću dvije najčuvenije sufijske loze, i rođenje u Fojnici, mezar mu je u haremu porušene Sultan Selimove džamije u Stocu. Da sam pjesnik, k'o što nisam, napisao bih mu tarih; Onaj čija je duša ronila u okeanima znanja Sejhul-ekbera Ibn Arebija, i čije je oko vidjelo duboko i daleko, izdahnu tu blizu, u nizu, bašči Grozdaninog kikota, spaljenih rukom mrskog okota!“ Ne znam da li bi ovu Sejhovu poruku mogao (o)staviti pred četvrtu osobu osim Alije, Rusmira i Džeme. Makovu Poruku iščitalo je i obejanilo vrijeme. Sejhovu još nije. USUD GORČINE Ovisnik sam o štampi. U Pridvorcima mi nedostaju samo novine. Uvijek Kurban-bajram provodim u njima i koljem kurbana u bašči u kojoj su ga klali i moji preci. Tu je zaklano stado kurbana. Preci su mi bili stočari, od mala su najviše imali ovce, pa su tako klali svoje ovnove, dok ja moram kupovati. I kad kupujem, tražim slične dedinim lisanima i garinima. Ove godine sam kupio gadna, ne baš krupnog ovna, kako djeluje zbog zakovrnutih i jakih rogova. Zapravo, kod kurbana ne gledam na njihovo meso i kilažu, koliko na rogove i runo. Sam sam ga priklao. Poslije sam učinio dovu da Allah, dž.š., ukabuli sve kurbane zaklane u toj bašči, pa i moj, i da nam to stado budu runate nosilice preko Sirat Ćuprije...; da njegovo runo bude zaštita našim vlasima, njegova koža bude zaštita našoj koži, njegova krv našoj krvi, njegovi nervi našim nervima! I tako ne prestajem misliti o smrti i dragima koji su preselili na Ahiret. Kad se opraštam sa očevim prijateljima, činim to sa puno tuge, sumnjajući kojeg više od njih neću zateći. U Oslobođenju pročitam da je za Kurban-bajram preselio Ešref Čampara, jedan edebli insan. Bio je Mladi Musliman. Pisao je knjige i tekstove. Skrivao se pod pseudonim Ajnas. Ovdje ga spominjem po tome što je Alija Izetbegović u intervjuu datom Globusu na pitanje novinara Miljenka Jergovića ko su mu prijatelji, odgovorio: Ešref Čampara i Bakir Izetbegović. Mogu razumjeti ljubav sina i oca, pa i prijateljstvo među njima. Znam koliko je Bakir odan babi, koliko ga voli i cijeni. Ponekad sam u razgovoru sa Bakirom mogao jasno znati šta misli njegov babo o određenima temama. Čak sam prepoznavao oponašanje u načinu izlaganja. Posebno je bio sklon oponašanju i prihvatanju babinih ocjena o ljudima. Govori oprezno, umjereno, malo i mudro. Suzdržavao se negativnih ocjena. Ponašao se kao da mu je jezik skalpel i da treba vrlo brižno po određenoj liniji, nekad nekoj nijansi, povući misao. Poznajem tri stadija odnosa Bakira prema babi. U vrijeme kad je Alija bio u zatvoru, Bakir je bio tek zreo mladić. Ispoljavo je svoju ljubav i brigu prema ocu. Opisivao je oca kao liberalnog muslimana koji mu nije striktno naređivao prakticiranje vjere.

On je, očito, vjerno portretirao babu, ali je to koristio i kao ispriku, jer u to vrijeme nije bio praktični vjernik. Pričao je da je u osnovnoj školi imao problema zato što je oca zvao baba, a ne tata. Dojmio me se kao gradsko dijete koje baš ne haje puno za džamiju. 0 babinim političkim stavovima nije nikad mnogo govorio. Jednom je priznao kako je babi savjetovao da „na čačka mečku“. Mislio je na njegov angažman u pisanju tekstova i objavljivanju knjiga.i Kasnije, u fazi kad je Alija izišao iz zatvora i formirao SDA, Bakir je bio odlučio raditi u Bošnjačkom institutu u Zurichu kod Adila Zulfikarpašića. «Eto, nek znate da ćete imati nekog muslimana, nadam se uspješnog, tamo negdje u Švicarskoj«, govorio mi je u vrijeme dok se spremao za odlazak. Mislim da je u kontekstu te ambicije komentirao kako će sačuvati „svoje ja“, jer „ovako sam samo sin svog babe“. Dobro sam ga razumio, i sam kuburim „sa svojim ja“, jer mi prezime „kroji sudbinu“. Ovakvi njegovi stavovi govore da nije imao političke ambicije, mimo ili uz oca. Mali Princ Za Bakira sam u jednom intervjuu rekao da je princ. Nisam mislio time što je sin vladara, već sam tim odgovorom htio istaći njegove karakterne vrline. Neki su ga smatrali nadmjenim, a ja mislim daje ponosit i gord čovjek. Takav bi bio i da nikad nije vidio svog babu. Zapravo, on i ne sliči babi. Njegova mlađa kćerka Sabina, nejvjerovatno sliči Aliji. I fizički i mentalno. Bakir mi sliči na mamu Halida-hanumu, na osnovu čega, pretpostavljam, sliči na nekog daidžu. On je samo impresioniran svojim babom i, pretpostavljam, od njega je usvojio dosta osobina. Da sam ja bio sin predsjednika, ne znam bih li se tako vladao. Koristio sam mogućnost pristupa njemu kao da imam pristup samom Predsjedniku, i nikad nisam osjetio odbojnost, što mi je dalo za pravo da naše odnose smatram prijateljskim. Nikad nisam imao hrabrosti kritizirati neke njegove stavove, zapravo, više neke odnose sa nekim ljudima, ali sam mu bez uvijanja, lahko i jasno oponirao u mišljenju o nekim ljudima ili temama koje bi sam pomenuo. Stidljiv sam čovjek i teško sam se odlučivao tražiti usluge od ljudi. Samo jednom, i samo od Bakira sam zatražio uslugu. On mi je bratski odgovorio i učinio ono što je bilo do njega. Pretpostvaljam da je zbog ovakvog svog odnosa prema drugima, konkretno zbog dobrote svoje, proizveo mnoge tračeve i pakosti prema sebi. Mnogo ljudi je tražilo kontakt preko mene do Bakira. Veoma sam se ustručavao to činiti. Štitio sam ga. Zbog toga sam ga mnogo puta želio upozoriti, ali nisam imao snage reći mu to u lice. On se meni nije ustručavao iznijeti primjedbu. Jednom me je nazvao da bi me ružio za tekstove o Hasetu Tiriću. «Što si se i ti okomio na muslimane, Nedžade?!» «Ma, priznajem da pišem sa dosta emocija i strasti, pa ponekad i pretjeram, a o čemu je riječ? Koji je tekst u pitanju?« «Zašto napadaš Haseta?» «Nikad nisam potpisao nikakav tekst o Hasetu.» Pošto je pričao putem telefona, obećao sam mu doći na razgovor. To sam i učinio.

«Treba cijeniti njegovu borbu. Treba mu pomoći da se materijalno situira. Traži neke dozvole za radnju. Ali, budi oprezan sa našim „patriotama“. Mogu te uvaliti u ružne stvari.» «Želiš me na nešto upozoriti?» «Nikad nisam izgovorio niti napisao nijednu ružnu riječ o njemu, ali ... budi oprezan i tačka!» Ne mislim da je bio dovoljno oprezan. Samo je još Abdulah Sidran smogao snage da javno stane ne stranu Bakirovih vrlina u vrijeme kada su novinari, posbeno Dani i SB, pravili od njega monstruoznog lopova i kriminalca. Sidran je rekao da nema osjećaj da Bakir to može biti, te je, navodno, savjetovao Senadu Avdiću da preispita svoje tvrdnje. Bakira su ovi listovi povezali sa sarajevskom mafijom. Čak su ga osumnjičili da je on rukovodio atentatom na Jozu Leotara. Nikad nisam pročitao da mu se neko izvinio. A najteži tekst napisao je američki novinar Chris Hages, optužujući, među ostalima, i njega za krađu milijarde maraka doniranih BiH. Ovaj novinar se pozivao na izvore OHR-a, ali i na Senada Pećanina. Bakir je rekao da se njemu nije mogao ni skup poklon dati, te da se takvim tekstovima vodi „križarski rat protiv muslimana“. Ovo je najradikalnija izjava koju je ikad dao. Vjerujem u očaju. Negdje će izjaviti da je razmišljao o samoubistvu nakon tog teksta. A u Nezavisnim novinama izjavio je da mu je „teže danas kad je predsjednikov sin, nego kad mu je babo bio u zatvoru“. Ovo bi bila treća faza odnosa između Bakira i Alije, kako ja poznajem. 1 ovo je faza prijateljstva oca i sina. Zato izjava da mu je Bakir najbolji prijatelj, jeste jedna vrsta satisfakcije za ove teškoće. Ali, i jest mu Bakir bio najveći hizmećar u životu. Nije se odmicao od njega. Jednom mi je svoj odnos sa babom ovako opisao: «Kad se vratio iz zatvora, nisam ga želio više puštati od sebe.» Ako zaboravimo ovu ambiciju sa radom u Švicarskoj, on se od njega nikad nije odvajao. Uz rat, kad je izmjestio i svoju familiju, ostao je sam sa njim. Bio mu je šef kabineta, osiguranje i kuhar. Pričali su mi neki njihovi prijatelji koji su ih posjećivali '93., da su jeli makarone koje je Bakir pripremao za večeru. Šta sam ja, zapravo, želio reći Bakini, ili šta sam ga želio upozoriti, a nikad nisam imao hrabrosti to mu reći u lice. Alija je imao prokletstvo životnog konteksta Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića. Neminovna je bila usporedba (i) njihovog odnosa prema djeci. Bakira su mediji pokušali kombinirati sa njihovim sinovima Miroslavom i Markom. S jedne strane su mu pripisivali moć kakvu ima Miroslav, a s druge raskalašenost kakvu je ispoljavao Marko. Marko je vižle koje se domoglo love, reći će običan svijet kad čita transkripte prisluškivanih Slobinih telefonskih razgovora. 1 ni po čemu se ne može porediti sa gospodstvom Bakirovim, odnosno sa njegovom jednostavnošću i slobodom koju je uživao na ulici kao običan građanin. Miroslav je obrazovan čovjek sa političkim ambicijama koje je obznanio nakon očeve smrti. Bakir nikad nije pokazivao takve ambicije. Jednom je priznao da je ponekad konsultiran od oca i da je u nekoj mjeri i utjecao na neke njegove političke odluke. Sam će Alija priznati da najradije sluša njegove savjete. Domet tih svajeta ne vidim dalje od utjecaja djece koja su ga nagovorila da nosi kravatu; kako je sam priznao da je ne voli nositi i da ga dekomodira. Izetbegovićev imidž opuštena i srdačna čovjeka u safari odijelu, kakav je imao prije nego je postao lider i predsjednik, umnogome je originalniji od onoga koji je stekao noseći kravatu.

Isto tako, priznao je da je mnogo radio na stvaranju SDA i dao svoj doprinos borbi koliko je mogao. Sve što znam o Aliji, po bilo kom osnovu, po osnovu političke filozofije, po moralnim načelima, i po odnosu njega i Bakira, nisam vjerovao da bi to mogla biti njegova volja. Ali, da li bi tako što poželio Bakir?! Ovdje sam bio zastao sa pisanjem. Da li zbog težine odgovora? I evo SB! Evo Avdićevog uvodnika. Tema je Mali princ. Sa istim tezama sa kojim sam započeo ovaj pasus i Avdić portretira Bakira. Osnova mu je komaparacija sa Mirom Tuđmanom i Markom Miloševićem. Bakir je gori od obojice, prema Avdiću, iako kao „skroman i samozatajan, odan tradicionalnim moralnim vrijednostima“ nije nikad priznao svoje rabote, što se hoće reći kako ih je nemoguće „materijalno dokazati“. Nemam motiva niti razloga pisati panegirik o njemu. I, možda je prekasno za promjenu Bakirovog imidža. Samo rijetki ljudi poznaju Bakira, njegov angažman kao Predsjednikova sina, i njegov privatni život. Jedan od tih rijetkih je njegov babo. S obzirom na gorčinu iskustva iskrenih ljudi u vlasti, u što svakako ubrajam Izetbegovića, najradije bih na pitanje da li ga Bakir treba naslijediti, čuo ovakav dijalog među njima. Kažu da je halifa Omer čuo da mu jedna skupina prijatelja nagovara i priprema sina za nasljednika. Pozvao je sina i rekao mu: «Dosta jedan iz loze Hataba, sine!» Ne znam koliko je umjesno govoriti ovdje da je Bakir, ogavno optuživan kako je pošteđen rata, zloupotrebljavao položaj radi lične koristi itd., izgubio mnogo i doživio puno boli tokom rata. Početkom rata bio je teško obolio. U vrijeme rata njegova supruga Seka, kojoj su, također, opozicioni mediji pripisivali moć i utjecaj na obojicu Izetbegovića, izgubila je bebu i preživjela veoma tešku bolest. Nek' razumije kako ko hoće ovu informaciju, ali treba znati daje Bakir „čovjek od krvi i mesa“ i da nije samo „krao milijarde“ i „družio se sa mafijom“. Možda je Džemo jedina osoba koja je pitala Aliju zašto se Bakir druži sa Senadom Šahinpašićem Sajom. Očito smatrajući kako je imidž Šaje u medijima „fočanskog piljara“ nedostojan druženja Predsjednikovog sina. «Nemam ja prava određivati prijatelje svojoj djeci», odbrusio mu je Izetbegovic. Zatim gaje uvjeravao daje Šaja simpatičan i pošten momak. Drugi su napadali Šaju javno. Kad ga je napao Omer Behmen na sjednici Glavnog odbora, kako uz oružje švercuje i drogu, Izetbegovic je stao uz Šaju. «Ne iznosite sumnje jedni na druge, koje ne možete i sudom dokazati!«

Sličnim optužbama je istupio i Edib Bukvić, na šta je Šaja kao poslanik u Parlamentu jasno rekao Izetbegoviću da nikad neće sastaviti vladu sa Bukvićem. Tako je i bilo. Bukvić je izgubio. Mijenjao sam mišljenje o Šaji. Nekad sam ozbiljno sumnjao u njega zbog prijateljstva sa Alijom Delimustafićem i nisam vidio dobra u njegovom političkom angažmanu, pa ni u druženju sa Bakirom. Negdje sam rekao da ni njemu, kao nijednom trgovcu, „nije maslo za Ramazana“. Danas vrlo rado pijem kahve sa njim. Posebno me impresionirao kletvom da ako je nešto uzeo od novca za sebe, da Bog da ga trebala njegova djeca za lijek, a ako nije, nek' to što mi pripisuju ostane Munjinoj djeci, pa nek' ga utroše u šta hoće. Ipak je na tzv. Crnoj listi američkog State Departmenta. Bez obzira na sve, od Šaje, Bakira, pa ni Aliju, neće zaboljeti glava. Vjerujem da su samo on i Džemo do posljednjeg feninga položili Aliji račune iz vremena dok su radili „na ceduljice“, kako vole ismijavati cinici herojsko snabdijevanje oružjem i hranom naš narod. Ja i sve moje društvo? Zašto Alija nije odabrao za prijatelje ljude iz politike, već sina i jednog prijatelja iz mladosti? Vjerujem da je Ešref prije smrti pročitao spomenuti intervju i vjerujem da ga je učinilo sretnim to Alijino priznanje. Pričala mi je supruga Teufika Muftića da su bračni parovi Čampara i Izetbegovići imali adet ljeti izlaziti u hotel Evropu, sjediti u bašči i ćaskati. Tako su pozvali i Muftiće. Teufik nije bio Mladi Musliman, ali su zato dvojica njegove braće to bila. Kako sam čitao, bili su u grupi baš sa Čamparom i Izetbegovićem. Dok su Ešref i Alija razgovarali, Teufik je izvadio mali italijanski rječnik iz džepa i krišom ispod stola provjeravao neke riječi. Simpatična skupina, zar ne?! Teufik je samouki pisac dvotomnog arapskog rječnika. Unikatan svjetski um! I Ešref i Alija su bili odani porodici. Oni jedini pišu pisma, bar su ih objavili, puna ljubavi prema familiji. Ešrefova knjiga sjećanja iz zatvora je, zapravo, zbirka ljubavnih pisama ženi koja ga je čekala. On je izuzetak od drugih članova organizacije po tome što su svi drugi isticali svoju odanost islamu i mržnju prema komunizmu, i druge cijenili po tim aršinima, dok je Ešref pričao kako je šetao sa svojom djevojkom iznad Budakovića, ili prema Sedreniku. Čampara se sa Izetbegovićem zalagao za drukčiju profilaciju organizacije, te su održali nekakav Plenum organizacije u privatnoj kući. Ne znam ništa više zajedničko između njih dvojice što bi bilo važno za razumijevanje njihovog razloga za životno prijateljstvo. Ešref je na mene ostavio dojam plemenite osobe, tih, miran, nenasilan, prijatan sugovornik. Ali, kao takav, nije odavao nikakav utisak ambicioznog čovjeka. Kao da je sva njegova misija života bila u ljubavi prema islamu i njegovoj ženi, a jedina patnja utamničenje kao odvajanje od ljubavi. Takav je bio Alijin prijatelj, Ešref Campara. Koliko se za njega može reći daje bio političar? Moram se vratiti na sam početak Izetbegovićeve političke karijere i uporediti ~gs sa sadašnjim vremenom, kad je, bar fizički, daleko od politike. On je, prilikom raskola sa Adilom Zulfikarpašićem, izjavio kako bi se radije odrekao politike nego prijatelja! Ova izjava se odnosila na Omera Behmena kojeg je Zulfikarpašić optuživao kao glavnog krivca izgona inteligencije iz SDA. Tad sam mu se divio zbog toga. Što se tiče Behmena, ja bih ga se odrekao sto puta, jer se radio o veoma arogantnom i netolerantnom čovjeku. Iako nikad nisam imao nikakve simpatije prema Zulfikarpašiću, u tom slučaju bih, čini mi se, bio na njegovoj strani. Behmen se ne da voljeti. Kad god čujem frazu kako se neko ponaša „kao slon u

staklari“, pomislim na Behmenov angažman u politici. I tim više je Izetbegovićeva izjava da se neće, rekao bih čak ni Behmena, odreći zbog politike, bila vrijedna svakog poštovanja. Imati takve poglede na politiku nakon komunističkih satrapa koji su svoje najmilije žrtvovali zbog sebe i svoje Partije, značilo je tektonski pomak humaniziranju politike. Baš zbog toga, mislim da je najzanimljiviji segment Izetbegovićeve političke biografije odnos prema prijateljima. Nažalost, ni po jednom drugom pitanju Izetbegović se nije više kompromitirao. Njegova glasovita izjava: Ja izdati ne znam, zvuči karikaturalno bar nekolicini njegovih političkih saboraca. Gdje su (danas – 2003.) njegovi „saborci“? Mislim na ljude sa optuženičke klupe iz Procesa '83! Vjerovalo se da su mu i oni prijatelji. 1 sam sam bio ubijeđen u to. Onako kako sam sanjao san još dok su bili u zatvoru da na namazu učim ajet: Oni su na pravom putu i oni su spašeni! Hoću li moći, kao svjedok njihove politike i prijateljstva posvjedočiti ovaj ajet pred Onim za koga sam vjerovao da ih je uputio i da ih je spasio?! Molim Ga da mi olakša spoznajom i saznanjem nekih boljih njihovih osobina i da me razuvjeri u neke njihove mahane. Zato ću izostaviti odlomak o SDA-u, njenom nastanku, a vala, i nestanku. Svest ću je samo anegdotu sa Alijom. Kad je završio „svoje memoare“ pozvao me je u kabinet. Predao mi je rukopis knjige. «Zanima me tvoje mišljenje. Osim tebe dao sam Tvrtku Kulenoviću i Atifu Purivatri.» Žurilo mu se sa štampanjem, jer ga je nazvao Henry Lewy, pisac knjige Ljiljan i pepeo. Htjeli su je promovirati na Frankfurtskom sajmu knjige. Pročitao sam rukopis, sačinio „puškice“ sa primjedbama i požurio mu je vratiti. Tad sam iskoristio priliku da mu kažem kako želim pisati knjigu o njemu. Bio je prilično iznenađen. Kao da je htio reći: «Zar ovo nije dovoljno ili dobro?» «A, šta bi pisao?« «Pa, smatram da Vi ne znate, hajde da kažem, razmjere Vaše politike i ideje. Ne znate kako je to običan svijet doživljavao. Znate njihovu reakciju kroz aplauze i glasove. Ja mislim da smo '91. bili najjači muslimanski pokret na svijetu. Počeo bih sa '83.» «Zista je to bilo herojsko doba», prekinuo me je. Ali i ohrabrio. «Nekako nam boja tog herojskog doba gasne... Sveli smo svoj angažman samo na izbore. Nema onog zanosa.» «To ti je poput ljubavi. Kad se zaašikuje dvoje mladih, plane ljubav do neba. Kasnije ... Sve je tu, pa i nebo, ali nema one ljubavi.« Grohotom smo se nasmijali obojica. «Ne razgovaraj na ovakav način o politici sa ženom, plaho će ti zamjeriti«, savjetovao me je, na šta sam se baš zasmijao bez ikakvih sustezanja.

Da bih mu ilustrirao kako je ga je svijet doživljavao, spomenuo sam mu svog babu. Ispričao sam mu kako je, nakon što je učio ezan i klanjao u džamiji rani sabah, došao u kuću i nastavio klanjati. Majka mi je imala astmu, kao i Vi. Teško je podnosila decembarska mrazovita i maglovita jutra. Seljaci koji su rano ustajali i hranili konje u štali imali su adet svratiti na prvu kahvu kod babe, ako bi vidjeli da je budan. Zato ga je korila: «Pa zar nisi klanjao u džamiji?!« «Klanjao sam sabah. A ovo klanjam nafilu za svog Aliju«, odgovorio joj je, kako se sjećala, postačući sa postekije kao malo dijete. «Ne daj Bože da se Aliji nešto desi«, strijepio je. Umrijet će od infarkta, možda sahat po izlasku Sunca. Ukopali smo ga sa ahmedijom na čelu tabuta umotanom u zastavu SDA“. Aliji su tekle suze! «Čujem da ti je babo bio fin čovjek. Malo ga se sjećam», htio me je utješiti. «Nemojte ovo shvatiti kao podilaženje. Ovo sam Vam ispričao jer vjerujem da ste Vi uspjeli na dovama naših „francuzica“. Bog zna i bit ćete posljednji muslimanski lider kome je narod toliko činio dove. Sve je manje tih naših pobožnih i mudrih „francuzica“, a vala sumnjam da će više neko voditi računa o njima.» Svakako da sam mu laskao, ali istinu sam kazao. Moj babo ga je volio više od mene. Kad mi se rodila Emina, zaklao sam kurban za akiku i učinio mevlud. Pozvao sam sve Džemine prijatelje iz zatvora. Bio je i Alija. Još nije bilo govora o SDA-u. Dakle, on još nije bio postao lider. Babo je imao lijep glas. Pun sreće i radosti učio je mevlud i donosio salavate. Kasnije će se često hvaliti pred prijateljima kako je imao čast da uči mevlud pred Alijom ... I kad je Alija saznao za smrt moga babe, bio je došao pred Carevu džamiju, misleći da će se tu klanjati dženaza. Taj dan je imao miting u Bijelom Polju zbog čega je odustao ići sa nama u Pridvorce. Ali, došao je majci na dženazu koju smo klanjali pred Begovom džamijom. Često su mene zvali iz kabineta pitajući za Džemu. On bi preuzeo slušalicu i pitao: «Kako Vam je majka?» Kad je Džemo doktorirao, Halida-hanuma nas je pozvala na iftar. Došli smo sa suprugama. Osjećao sam se, uistinu, počašćenim. On se trudio biti jednostavan. «Ono sam ja», pokazivao je sliku na zidu. Koliko se sjećam, bio je to portret nekog brkatog sultana sa turbanom na glavi, dimijama i papučama, te sabljetinom okačenom o pojas...

Pred sam iftar TV Hayat je puštao neke ilahije. »Prebaci nam na drugi kanal», zamolio je Halida-hanumu. «Ja mogu slušati samo tvoje ilahije*, obratio se Džemi. Sjećam se da je prilikom naše svađe u Ljiljanu , on pokušao posredovati. Mensur Brdar je rekao kako se sa Džemom ne može raditi. Mujki ga je podržavao. On je bio rezigniran. Čudio se šta se dešava nama „ljudima koji vjerujemo u Knjigu i kunemo se u nju». «Samo svađe i netrpeljivost... Evo u vojsci, u Stranci, među intelektulacima... To nekako i shvatam. Ali svađe među ljudima koji se zaklinju i vjeruju u Knjigu, ne mogu sebi objasniti osim šejtanskim poslom», ibretio se. »Oprostite, je Vas smatram činovnicima. Ne razumijem kako možete reći da ne možete raditi sa Džemom. Kako ne shvatate ko je Džemo?! On je jedan od naših najboljih pjesnika. Duže će živjeti u narodu od mene. Znate zašto? On je ušao u lektire...« Možda je malo zbog situacije, ali iz osobne skromnosti sebe minimizirao i veličao Džemu, ali je neosporno imao takvo mišljenje o Džemi. E sad, kako je, onda, mogao reći da mu je bliži Sidran od Džeme, iako cijeni obojicu kao pjesnike. Mnogi, koji su smatrali da su prijatelji, ovo su doživjeli kao odricanje od prijateljstva sa Džemom. I to u ime vlastitog imidža, što bi bilo prilično licemjerno. Vrlo ugledni intelektualci, ne samo obični muslimani koji su voljeli obojicu, prilazili su mi i iskazivali svoju začuđenost. Shvatili su to kao Alijino podilaženje trendu. Baš ne znam ko se nije čudio ovoj izjavi. I onima koji ne vole Džemu, ovo je bilo šokantno saznanje. Ja se usuđujem dati za pravo Aliji. Ne mislim da on išta manje voli Džemu danas nego jučer, niti da se takvim opredjeljivanjem želio odreći prijateljstva sa njim. Vjerujem da su po filozofiji života Avdo i Alija bliži jedan drugom nego Džemi. No, i Džemo se osjetio pogođenim. Ova izjava probudila je sujetu, ali i ljubomoru u njemu. Toga je Alija sigurno bio svjestan i on se bez kalkulacija jasno izrazio. Ima pravo birati prijatelje. Koliko god Džemo plakao za njim, a često sam ga vidio uplakana nakon sastanka sa njim, misleći da ga više neće živa zateći, isto tako se često i ljutio na njega. «E, samo da mu je Salih (Behmen op.a.) živ?!», prijetio mu je i iskazivao svoju ljutnju na neke njegove poteze. Najčešće, da budem sasvim otvoren, zbog nekih njegovih (ne)islamskih stavova. Alija nije bio musliman po Džeminom ukusu. Pretpostavljam da ni Džemo nije bio musliman po Alijinom ukusu. I tu je stvar jasna. Alija tu ništa ne griješi. Ostaje pri svome onakav kakav jest, a ne za hatar Džeme. Ko je kriv Džemi nije javno iznio svoje mišljene o Aliji. Zbog njega je odrobijao zatvor. Jasno je kao dan da je Džemo uhapšen nakon što Udba nije imala adekvatno obrazovanog svjedoka koji može ubjedljivo interpretirati, nakaradno, naravno, ideje iz Deklaracije. Nakon

stoje odbio potpisati lažan iskaz, Duško Zgonjanin mu je opalio šamar i donio presudu. Samo je Džemo, do posljednjeg daha, branio sve Alijine stavove i odluke .Više one loše, jer su se dobrim svi hvalisali. Zbog Alije je upao u zamku polemike o mješovitim brakovima. Sjećam se kad su ga pozvali da bude gost u emisiji na Radio '99. Oni su Aliju bili optužili da vodi takvu politiku islamizacije. Vjerujem da ga je Džemo loše branio. Kad se desio raskol sa Harisom Silajdžićem, Džemo je dobio „inpute“ od Alije: „Ko će braniti naše stavove?!“ Kad sam ja objavio vijest da su se Hasan Čengić i Haris Silajdžić sastali u Holidav innu dok se Izetbegović odmarao na moru, Alija je naredio Džemi da se zabrani taj broj Ljiljana. On ga je poslušao. Kakve to veze ima sa prijateljstvom?! Tako i takvu su vodili politiku. Džemo se ponašao poput Dostojevksog: bio mu je „draži Isus od istine“! Ipak je Džemo bio veći (politički) balast Aliji, nego Alija Džemi. Ne zbog ove i ovakve politike, nego zbog poimanja islama. Ili još jasnije zbog njegove primjene i načina života. Džemo je izjavljivao da je u SDA-u (bio) zbog toga da bi na taj način radio za islam. Sjećam se kad ga je Alija „vrbovao“ za Stranku. «Neću ja, brate Alija, u politiku. Nije to za mene. Ja želim pisati tefsire i poeziju, naravno.« «Treba mi tvoje ime Džemo», zamolio ga je. «Uredu, samo do izbora.« Džemo nikad nije htio državnu funkciju. A nuđeno mu je. On je odbijao. I u stranačka tijela gaje uvijek kandidirao Alija, kao predsjednik. I to je prihvatao za njegov hatar. Koliko se sjećam, imao je samo ambiciju otići negdje u arapski svijet kao diplomata radi učenja jezika. «Ne idi još ove godine, trebaš mi», odvraćao ga je Alija. Ovako poredane stvari daju prednost Džemi kao karakteru nad Alijom. Tim prije, jer se on nikad, bar javno, nije odrekao Alije, niti je kome dao prednost nad njim. Međutim, svojim preferiranjem Sidrana nad njim, ni Alija ništa od ovih kvaliteta, pa ni zasluga, nije osporio Džemi. Svi eminentni muslimanski pisci podržavali su nacionalnu bošnjačku političku ideju, u ovoj ili onoj formi. Bili su angažirani na identičan način kao i Džemo. Svi su bili u stranačkim vrhovima, i , uporedo, uređivali novine. Osman Đikić, (Samouprava organ Muslimanske demokratije) Safvet-beg Bašagić, Behar i Ogledalo organ naprednih Muslimana u BiH) Edhem Mulabdić, (Behar), Rešad Kadić... uz njih pristaje Džemino ime. Neću komparirati odnos bošnjačkih pisaca i vlasti u vrijeme komunizma. Taj odnos je bio uvjetovan slobodom i nuždom. Đikić, koga Filandra u svoj knjizi „Bošnjačka politika u XX stoljeću, ne spominje, kao ni Tunju, odvojio se od MNO, prve muslimanske partije u povijesti. Njegova grupa se nikad nije mogla konstituirati kao partija, tvrdi Purivatra.Bašagić je, također, bio opozicija, izlazio na izbore i dobivao mizeran procent glasova. Purivatra navodi kako je Mulabdić bio član jedne delgacije JMO u ime Bosanskog sabora. Rešada Kadića navodim kao pjesnika koji je odrobijao sa Mladim Muslimanima i pisao za islamske listove.

I Mulabdić je odrobijao tešku robiju i, kako pričaju još živi Bošnjaci koji ga pamte, poput Džemaludina Dautbegovića, umro je u teškoj bijedi. Ne bi se reklo da su vlast, lideri, pa i reisovi bili naklonjeni piscima. Pošto je Džemo kao osnivač, urednik svih listova i član najviših stranačkih organa SDA, najsličniji Sakibu Korkutu, koji je bio osnivač JMO, urednik svih njenih listova, a i usporedba Spahe i Alije je jedina moguća iz povijesti nacionalne bošnjačke političke ideje, opredjeljujem se na njima pokazati odnos bošnjačke inteligencije i politike. Sam Džemo je htio SDA-ovu novinu Muslimanski glas nazvati Pravda, poput Korkutove, da i ja ne kažem Spahine.. Asociranje na ruski komunistički list Pravda, odvratilo ga je od tog nauma. Kao što je nešto odvratilo i Izetbegovića da SDA-u ne da ime JMO. Historiografi su rado citirali Korkuta kao urednika Pravde koji je osudio progon Srba u Sarajevu, nakon atentata na Ferdinanda. Ostale njegove tekstove, iako se često opisuje kao „najbritkije bošnjačko pero u prvoj polovici XX stoljeća“, rijetko ko citira ili analizira. Iz ono malo biografskih podataka, vidi se da se često obraćao „otvorenim pismom“ kako bošnjačkim političarima tako i ulemi. Najčešći povod bili su neki njihovi potezi „kojim bi se dovelo muslimane u težak položaj“. Takve kritike su očito uzrok njegove smjene, ili napuštanja, a sasvim očiglednog rezultata razočarenja u bošnjačke autoritete i njihovu politiku. Imao sam čast upoznati njegovu kćer Muniba-hanumu. Pokazivala mi je prepisku koju je interno vodio sa reisovima i Spahom. Puna je gorčine i ljutnje. On je, to se vidi iz prepiske, zapravo, bio surgun učinjen, prognan iz (javnog) života. I nedvojbeno, što i sama Muniba-hanuma potvrđuje, bio zlostavljan. «Teškoće i neimaštine kroz koje smo prolazili podnosili smo ponosno, a on je krio od nas da je bio zapao u nevolje«, pričala mi je Muniba-hanuma. «A, eto, Bog dade, ja se udadoh za Spahu. Te teme nismo potencirali.« Džemo se žali da je skrhan, neshvaćen, da su njegovi neprijatelji jači, da ga samo Allahova kritka na drugove Junusa, a.s., koji su se razočarali pa htjeli odustati od misije, sprječava da napusti Sarajevo, da je napustio SDA jer je tamo ostalo malo pameti, da se sa Alijom ponekad viđa i govori mu kako je život gorak! Njegov život nije težak kao Korkutov, bar što znam iz usmenih predaja. Ali, bez sumnje, Džemin život je gorak. U toj svojoj gorčini iskustva života, kao bošnjački pjesnik, još nikad javno nije okrivio Aliju. On je priznao kako je bilo svađa između njih, ali da to nije štetilo njihovu odnosu, zahvaljujući više Alijinom strpljenju i mudrosti. Koliko god bili banalni razlozi da imena stranaka i listova ne budu ista, ovaj detalj govori da, zapravo, ništa ne mora biti isto između Spahe i Alije, pa ni Džeme i Korkuta. Osim Božijih datosti domovine, vjere, naroda i usuda –bošnjačkog lidera i pisca. Nijedan bošnjački pisac nije nabavljao oružje za vojsku kao Džemo. 0 tom njegovom veoma velikom hizmetu on ne želi govoriti. Da ne umanjuje sevape, ali i da ne da sarajevskim mušricima povoda za objede, kako to nije radio da bi naoružao vojsku protiv četnika, već da bi njih potamanio u Gradu. (Senad and company.)U vrijeme dok ga je i Alija ogovarao pred reisom Selimoskim, on je sjedio u rezidenciji lidera jedne islamke zemlje koji je plakao: «Dajte mu što traži.» Uskoro će me nazvati sa Igmana. Plakali smo od sreće što se čujemo:

«Džada, ako Bog da, uskoro se vidimo u Gradu.» Koliko pjesnici mogu biti naivni, ako ni po čemu drugom, onda je/ po tome Džemo najveći pjesnik na svijetu, vjerovao je da će njegov „tovar“, koji je dopremio do Igmana, biti dovoljan de se vidimo u slobodnom Gradu. Pošto su obojica vjernika i vjeruju da je „sve u Božijim rukama“, i da ono po čemu oni jesu lideT i pisac, izraz Božije volje i dara, isto tako vjeruju da žive svoj usud. Ali ne na svoj način i onako kako bi željeli, već upravo po predodređenosti usuda koji je (pred)određen bošnjačkim liderima i piscima. Iz onoga što nam povijest prilaže okus tog usuda je gorak. Toliko gorak da gotovo i nije bilo mjesta prijateljstvu. Odnos Alije Izetbegovića i Abdulaha Sidrana, kao dva suvremenika, i kao dvije najveće bošnjačke, obojica bi voljeli da pišem bosanske, harizme, moguće je porediti sa odnosom Josipa Broza i Miroslava Krleže. Tako im i basta. A tako će ih i vidjeti samo oni koji smatraju da je život bošnjačkog pisca, pa i najvećeg, kao i život bošnjačkog lidera, pa i najvećeg, samo čast i slast. Ali im povijest bosansko – bošnjačko – muslimanska ne daje za pravo. Bar do sada. Pa nek' se desi iznimka. Amin! Džemo nije tako priznat pjesnik. Za svoju prvu zbirku pjesama Mejtaš i vodica dobio je nagradu Slovo Gorčina, koja se udjeljuje u čast obilježavanja uspomene na Maka. To je jedina nagrada i priznanje koje je dobio do sada. Da parafraziram Gorčina: Ako Ismihan sretnete – Na putevima –Gospodnjim – Moju – Složite – Za gorčinu – Džeminu ! NJEGOVA ČEHRA Prema horoskopu, ribe su, između ostalog, sklone i vidovnjaštvu. Ako prolazim kroz teško životno razdoblje puno neizvjesnosti, u kojem ne mogu naći valjane odgovore glede moje perspektive, i da nisam riba, zanimao bih se za astrologiju. Pročitam neke horoskope, iako ih ne držim zaozbiljno. Do ruku mi je došao jedan horoskop na turskom jeziku, što je rijetko za islamsku tradiciju koja osuđuje vidovnjaštvo. Bio sam iznenađen koliko sastavljač tog horoskopa dobro oslikava moje karakterne crte, pa i boju kose. Ono što je lijepo po tom horoskopu je preporuka da se čistim perom, koje do tada nije napisalo harfa, smočenim u tintu od 5 grama miška i 5 grama šafrana, ispiše dova u sahatu rođenja. Moja dova je ajet u kojem se govori da je Allah blizu i da se odaziva dovama svojih robova. Sam sam sebi ispisao tintom miška i šafrana tu dovu, stavio je u babinu hamajliju koju često nosim. Da budem iskren, više sam čitao Alijin nego svoj horoskop. On je lav. Ali, osim liderskih karakteristika nisam ništa više u njemu našao što bi me fasciniralo kao tajno otkriće Alijine ličnosti. A dovu koja mu se preporučuje u horoskopu ne bih mu smio ni spomenuti, jer on ne vjeruje da postoje specijalne i šifrovane dove kojima se treba obraćati Bogu. Na svoj rođendan pio sam kahvu sa Abasom Arijazandom, kulturnim atašeom Irana u BiH. Dugo se znamo i gajimo iskreno prijateljstvo. Pitao sam ga da li Šije priznaju astrologiju. Pitanje je bilo upućeno nekom ko vjeruje u povratak Mehdije, a diljem islamskog svijeta na pragu 21. stoljeća javljale su se samoproglašene Mehdije. Čuo sam za jednu priču kako je, navodno hazreti Aliju, uoči neke bitke, posjetio astrolog da bi ga odvratio do tog nauma, jer su zvijezde bile u lošem rasporedu po njega.

Astrolog je raspored zvijezda crtao štapom na zemlji. Na kraju mu je Alija uzeo štap iz ruke i dopunio sa položajem jedne zvijezde, stoje astrolog previdio, i demantirao njegov strah. Abas je, naravno, kao ideološki islamski čistunac, zanijekao vjerodostojnost ove anegdote, ali je priznao da u Iranu postoje horoskopi koji se na persijskom zovu bahsuz. Od te riječi je došla bosanska riječ baksuz. Izvorno značenje riječi bahsuz odnosi se na čovjeka „čija je nada sagorjela u pepelu“. To je ekvivalent arapskoj riječi ramadan, što znači situaciju kad grijesi postača sagore u pepeo. «Prema iranskom horoskopu, kako mi se čini, nastupa godina zmije, a prošla je bila godina miša», objasnio mije. «Uuu, opasna godina!», uzviknuo sam. «Ne, to nije loše», smijao mi se. «Za mene je zmija simbol dušmanluka», grstio sam se. «Ovo je godina za pare», loše se izražavao na bosanskom jeziku. «Znaš, gdje je sehara puna blaga, tu su zmije! Možda ćemo se obogatiti», grohotom smo se smijali. Samo je još desetak dana do Sultanun- nevrusa, sultana svih dana, prvog dana proljeća i dana Iranske nove godine. Godina zmije je prošla, ja se nisam obogatio, a vala ni Abas. Kokuz sam kakav nikad nisam bio. Sufije su dosta prenijeli iransku tradiciju u Bosnu. Oni na neki način slave Sultanun- nevru. «Tad zemlja iz dubine kaže Hu, i sve ozeleni«, govorili su mi derviši, želeći objasniti da sve zikr čini Boga (Hu – On) pa i Zemlja. «U kakvom bismo svijetu živjeli da Zemlja iz svojih prsa na dan Sultanun-nevrusa ne kaže Hu?» To je vrijeme plodnih kiša nišana, do 40 dana. I na koncu derviši u proljetnom zelenilu prirode slave hazreti Hidra, tajnog savjetnika Musaa, a.s. „Kud on korakne sve ozeleni“, vjeruju derviši. To je po kršćanskoj tradiciji sv. Juraj. Bošnjaci su bili odani svojoj bogumilskoj tradiciji i nekako miksali ova proljetna slavlja. Hazreti Hidra nazvali su hazreti Hrzul i smatraju ga dedom evlijom koji se dobrim ljudima pojavljuje u snovima sa zelenom dolamom i zelenom čalmom. Može bahnuti na vrata kao prosjak i blago onome ko mu udjeli sadaku, kao što će biti teško onome ko ga otjera sa praga. Kao što sa Abasom nisam proslavio Sultanun-nevrus, tako se nisam sjetio ni tradicije svojih predaka. Nema više Jurjeva, niti truba čobana po selima, nema jaja, nemajurinih kola, ne bude se djeca rano i ne pršću se omahom. A i priče o Zelenom dedi rijetko čujem. Nestalo je i priča o ljudima koji takve dede posjećuju u snovima. Proljetni narodni praznici, nekad su to bili uranci, puni ašikovanja i radosti, zamijenili su ideološki praznici tzv. Radničke klase, poput prvog maja, kada se slavilo, pilo i jelo, uz crvene karanfile i obožavalo Crvenog Mesiju – Tita. Ni te praznike slavio nisam. Nikad, elhamdulillah, na mom reveru nije bio zataknut karanfil. Crveni Mesija je umro, crveni karanfili nisu više u modi, a ljudi, većinom su to komunisti, po inerciji i navici, odu u prirodu, napiju se i najedu.

Ne slavim ni Hidžretsku novu godinu. Tek se prisjetim, ako sam u prilici, da trebam nešto proučiti. Inače, mogu i ne primijetiti dolazak Nove muslimanske godine. Vozio sam se sa Emreom kad me je Nejra nazvala na mobitel i čestitala Novu godinu. Tek tad sam primijetio kandilje na munarama. Vraćali smo se sa farme koju su Emreovi prijatelji sagradili u blizini Silivrija. Emre mije želio demonstrirati njihove poglede na islam po kojem je islam vjera džometluka. Farma, kako je oni zovu, jeste velika bašča puna raznog drveća, cvijeća, mini jezera, pa čak i životinja. Ljetnikovci u njoj su vrlo ukusni, opremljeni bogatim levhama, i namještajem, posebno divanima iz osmanskog perioda. Na takvom jednom divanu, u čijem uzglavlju je izgraviran grb Osmanlija, a kako sam Emre tvrdi na njemu su sjedili sultani, pio sam kahvu iznad potočića koji pravi malo jezerce. Gledajući u vodu, u jednom trenutku sam primijetio zmijče, mlado od zmije, kako vijuga vodom kroz kamenje. Prisjetih se sna koji sam sanjao pri polasku. Sanjao sam kako pijem vodu sa čistog izvora. Onako kako sam tolio žeđ dok sam bio čoban, kleknuvši nad vrelo, usnama sam doticao i dojio izvor. I dok su mali klobukovi izvirali ispred mojih usana, skupa sa jednim klobukom iz izvora izišla je zmija, smeđe kože. Žrecnuo sam se jer me je dotakla svojim jezikom u obraz. Taj osjećaj iz sna i vječita fobija od zmija koju imam, pokvarili su mi šetnju kroz Vnirisno cvijeće vrta. Kad god nešto sušne, ja pomislim na zmiju. Mirisao sam cvijet kahve, doticao biljke kakve nikad nisam vidio, i mislio na suru El-Vakia, koja opisuje dženetske divane na način kako su to improvizirali Emreovi prijatelji. 1 sam učim suru El-Vaqiu poslije sabah-namaza, po preporuci jednog ashaba koji je rekao da kćerkama u miraz ostavlja samo ovu suru i da im je to dovoljno da bi bile bogate. Rekao sam Emreu iskreno šta mislim o njima: «Vi ste jedinstven islamski lobi koji afirmira vjeru u bogatstvo i ljepotu, ali sve izgleda nerealno i utopistički.» Znajući neke detalje iz biografije Haruna Yahye, pravo ime mu je Adnan Oktar, prije svega da je bio hapšen, te tadašnji kurs turske politike koji se obračunava sa tzv islamističkim strankama i lobijima, pretpostavio sam da njihov lobi mora djelovati dosta konspirativno i stoga nisam želio insistirati na informacijama o njima, osim što sami žele reći. Isto tako, nisam očekivao susret sa g. Oktarom, kojeg sam zamišljao kao sijedog starca mističnog i isposničkog izgleda. Insistirao sam na razgovoru o akidi. Nisam primijetio devijaciju, osim što sam primijetio da vjeruju u povratak Mehdija, i da su u poimanju predodređenosti bliži tzv. Mutezilijama, koji su zagovarali učenje po kojem je sve već unaprijed određeno, te da mi dunjalučkim životom živimo kao da gledamo film o nečemu što se već zbilo. Njegovi prijevodi nekih ajeta, na koje mi je ukazao Enver, prevodilac knjige Teorija zablude Evolucije, izrečeni su u pluskvamperfektu. Moja vjera u kadae-i-kadej, predodređenost, bila je liberalna i nije mi smetalo mišljenje koje malo više daje ingerencija Bogu nad našom sudbinom. Bez obzira što sam slušao da je dekadencija osmanskog, dakle islamskog društva, došla nakon što je Selim Jauz doveo arapsku ulemu mutezilijske provenijencije, po kojoj je muslimanu dovoljno samo znanje o vjeri. Navodno, u tom trenutku kršćani, odnosno Evropljani, koji su porazili Osmanlije, naučno i tehnološki napredovali su toliko da su postali superiorni u odnosu na islamski svijet, a to su i dandanas. Sa nostalgijom se sjetim Selima Jauza, koji je bio „kao ikindijsko sunce – žestoko šija i brzo zađe“. Osjećam da sam u toj dobi. Tavaf ptica nad Bosforom Ja vjerujem u moć ideje, odnosno u svemoć Božije ideje. Vjerujem daje najveća vrijednost islamskog svijeta u tome što imaju autentičnu, neiskrivljenu Božiju ideju. Bez obzira na

ogromnu tehnološku moć Zapada u kojoj se dramatično očituje njihova civilizacijska superiornost u odnosu na islamski svijet, civilizacija zapadnog svijeta ima jedan, možda jedini, defekt; ta civilizacija nema originalnu Božiju ideju. Isto tako, vjerujem da je zapadni svijet, odnosno njegovi najveći umovi došli u fazu kad razmišljaju o spašavanju svoje civilizacije, razmišljaju na način šta bi vrijedilo otklanjanje ovog jednog –jedinog defekta. Vrijedi li to sve njihove ekonomske i tehnološke moći, pa i svih uspjeha i pobjeda, makar one bile i nad muslimanima? Ovo je moje najradikalnije, ali najiskrenije mišljenje glede odnosa Zapada i islama, i o tom-pitanju potpuno mirno spavam. Niti strahujem od moći Zapada, niti ga želim kopirati. Bog je iznad svega, a odnos prema njegovoj ideji je stvarni odnos prema moći. Ili, kako bi rekao Izetbegović: «Cilj kulture je moć nad sobom kroz moral, cilj civilizacije je moć nad prirodom kroz nauku.» Moje sumnje glede „Emreove vjere“, a koje mi je nesvjesno pospješila pojava male zmije, odnosile su se na njegovu smirenost i kritiku mene koji sam bio nervozan i nasikiran. «Why, mister Nedžad?», odzvanjalo je u mojim ušima pitanje mladića lijepog izgleda i blagog osmijeha. U odnosu na njega bio sam pravi baksuz, onaj čije su nade spržene u pepelu glede osobne perspektive kao muslimana, a vala i cijelog muslimanskog svijeta. On je toliko bio pun vjere u dobro, da je rekao kako je haram muslimanu biti nasikiran. »Bilo dobro ili zlo – sve je od Allaha i elhamdulillah», govorio je. Po njemu, samo što se nije desio Ahiri- zeman, vrijeme mira, blagostanja, slobode i pravde i prevlasti muslimana. Došlo mi je da mu kažem kako bih i ja tako razmišljao da vozim skupog BMW-a i imam milion na kontu. Ali, znao sam da njegova vjera i zadovoljstvo ne proizlaze iz toga, već iz vjere u ideju. Koja je to ideja? Emre je vjerovao u povratak Mehdije. Vjera u Mehdiju, ili Allahovu intervenciju preko Mehdije, bile su izvor njegove rasterećenosti i bezbrižnosti: «Allah je iznad svake stvari!», uzvikivao je. Tu su se bile skoncentrirale moje sumnje, tu je vijugala ona zmijica žute boje pod vratom kao jagorčevina. Pomislio sam da pripada sekti koju je osnovao lider koji sebe vidi u ulozi Mehdije. A to nikako sebi nisam mogao razumom opravdati. Tek kad sam bio na mostu iznad Bosfora, znajući da je moj hotel na evropskoj strani, skužio sam da bi se mogao sresti sa njegovim liderom. Hasan, moj prevodilac, smijao se. Inače je ismijavao moju lošu orijentaciju u Istanbulu. «Da, vidjet ćeš šta sanjao nisi», zafrkavao me je. On je, očito, razumio sa kim Emre mobitelom često razgovara. 1 on je želio vidjeti tog čovjeka, možda više nego ja. Tako se počeo prisjećati nekadašnjih tribina na kojima ga je vidio. Nisam slušao Hasana. Misli su mi odlutale i pogled mi je lebdio nad istanbulskim džamijama koje plamte u kandiljima. Jednom sam se vozio jahtom po Bosforu i uživao sa haube u usplamtjelom istanbulskom nebu nad Bosforom. Ptice su tavafile oko kandilja poput meleka. Kako sam jednom uspio prebrojati jato do 33 ptice iznad munare Plave džamije, tako sam pomislio na kruženje meleka oko Bejtul-ma'mura. Onda sam izustioja Kerimu ja Selam, i zahvalio Allahu, dž.š., koji stvorio nebesa i Zemlju, Arš, Džennet i kalem u Muharemu. U prvih deset dana Muharema stvorio je meleke Džebraila, a.s., donosioca objave, Mikaila, a.s., upravljača prirode, Israfila, a.s., onoga koji će puhnuti u Sur, te je u tim danima hazreti Mejrema rodila Isa, a.s., bez muža. Ptice su opet tavafile oko munare Sultana Sulejmana. Ja ih

nisam mogao brojati suznim očima. Zauvijek vjerujem da ih kruži tačno onoliko koliko ima zrna na mom tespihu. Tek kad smo došli pred željeznu kapiju u pristranku, kao da smo se vozili uz Tabiju, shvatio sam da ću se sresti sa Harunom Yahyom. Nekoliko željeznih kapija se automatski otvaralo pred nama. Na ulazu u vilu dočekali su nas lijepo odjeveni mladići. Moja mašta uvijek fula. Čovjek koji nas je dočekao u prekrasnoj odaji, koja odiše bogatstvom i čistoćom, nije bio starac isposnik. Bio je to krupan čovjek, sa dugom kosom na potiljku i lijepo potkresanom bradom. Bio je odjeven evropski i mirisao je prijatnim mirisom. Posluženi smo čajem u porculanskim šoljicama. Pitao me je za Aliju Izetbegovića. «On je lider cijelog islamskog svijeta i moj imam. Zato ga zamoli da mi svrati kad bude dolazio u Istanbul. Kad ga budeš vidio, poljubi mu ruku od mene i prenesi moj selam. Da mu Allah da zdravlje.* ja sam govorio o njegovim knjigama, rekavši da sam u Zabludi teorije evolucije shvatio šta znači širk i zašto je tako opasan grijeh. Uvijek sam se čudio zašto islam toliko osuđuje širk (pripisivanje moći nekom drugom osim Bogu). Pod širkom sam mitski podrazumijevao ljudsku sklonost da obožavaju kipove i kumire. Ne vidim danas toliku opasnost od nekih kipova, a vala ni sklonost ljudi, poput moćnih vladara, da imaju ambicije sebi pripisivati božanske atribute. Više neki isposnici, vjerski čudaci i samotnjaci sebi uzimaju za pravo da posjeduju nadnaravne moći, nego političari koji su prilično pod lupom medija i javnosti u svim zemljama. »Čitajući Vašu knjigu, shvatio sam koliko je jedna lažna teorija, ili mušrička ideja, poput Darvinove teorije evolucije donijela zla ljudima?! Vi ste sjajno raskrinkali Darvina, dokazujući da je njegova teorija iznjedrila i komunizam i fašizam. Vi ste, po mom sudu, izvanredan borac protiv širka najvećeg ljudskog grijeha.» Nasmiješio se na moj komentar. Harun Yahya izdanja na svojoj naslovnici imaju orginalnu zlatnu tugru Muhammeda, a.s., kao simbol pečata posljednje istine, a kako sam kaže pseudonim je uzet od dva imena Božijih poslanika koji su se borili „protiv demantirane židovske ideje“. Nisam bio pročitao Knjigu „Tajna ruka u Bosni“. Mimo mog znanja pirati su je štampali na bosanskom jeziku. „Tajna ruka“ je, navodno, „organizacija koja je imala masonski i jevrejski identitet. Ova organizacija, čiji su članovi, prema ovoj knjizi, Henry Kissinger, Douglas Hurd, Lord Owen itd., rukovodila je „krstašicom frontom“ u Bosni. Nisam simpatizer knjiga „tajnih teorija“, ali sam fasciniran činjenicama i informacijama kojima obiluje ova knjiga. Zbog njegove naglašene diskreditacije cionističkog i masonskog utjecaja u svijetu, Harun Yahya je veoma čuvan čovjek. Raspitivao sam se kod nekih turskih političara za mišljenje o njemu, jedan od njih mi je rekao da ga oficijelna turska politička elita smatra „paranoikom“. Kod islamističkih krugova njegova izdanja su veoma popularna. Neki muslimanski krugovi na Zapadu smatraju ga antisemitom, kao i Redu Garodija, koji je u svojim knjiga posumnjao u odnose Židova i Hitlera. Nisam iščitao sve njegove knjige, poput „Masonerije u Turskoj“, ili „Nestanak jednog naroda“, ali me je krug ljudi koji hizmete ovaj lobi impresionirao. Svi su lijepi, uljudni, obrazovani, tolerantni i puni vjere u konačan uspjeh islama. Turska štampa im je imputirala

tračeve kako žive sa manekenkama. Naprosto, postoji neko pravilo među njima da su lijepi i zgodni, te odjeveni kao manekeni. Kod nekih od njih su sekretarice pokrivene hidžabom, što nije pravilo za sve djevojke koje rade sa njima. Voze luksuzna sportska auta itd. Iako mogu živjeti kao snobovi, ponašaju se veoma skromno i uljudno. To je ono što ih razlikuje od svih islamskih krugova ili lobija koje poznajem. Njegova čehra „Bijela ideja“ ili „bijeli prah“ Zbog toga sam im posvetio ovoliki prostor. Navodno je jedan naučni američki časopis pisao o ovoj grupi kao jedinstvenoj islamskoj grupi koja će preživjeti revoluciju Interneta. Pridružujem se ovom mišljenju. Ali, ostala je moja dilema za koju još nema odgovora. Zašto se ljudi poput Haruna Yahye, čiji je samo cilj širenje islamskih ideja, pa makar i ne bio u pravu sa svim svojim knjigama, moraju toliko osiguravati i bojati za svoju glavu? Pošto me njegov život u luksuznoj vili, štampa je pisala da vrijedi 12 miliona dolara, ograđenoj sigurnosnim uređajima i željeznim kapijama te bodvgardima, podsjetio na kuma [talijanske mafije, Bože oprosti mi za ovako surovo poređenje, pomislio sam kako je opasno „dilati“ „bijelu ideju islama“ isto kao i bijeli prah heorina.Jeza me je spopala od ovakvih razmišljanja. Razumijem da sve što je tajno ne mora biti kriminalno, može, naprosto biti vrijedno, ali šta može biti toliko opasno u pisanju o islamu?! Preživio sam komunističke progone zbog vjere i bio se svikao na apsolutnu slobodu djelovanja i govora. Nikad nisam pomislio da sam u opasnosti zbog toga. Znam da me ne vole zbog imidža islamiste koje ima moje prezime, ali to je samo neprijatnost, a ne i opasnost. U toj godini zmije, kako mi je Abas objašnjavao, desit će se 11. septembar. Prsti „tajnih ruku“ bili su na obaraču. Na websiteu Haruna Yahye izišla je knjiga Islam proklinje terorizam. On izvore konflikata i ratova, pa tako i terora, vidi u materijalističkim idejama čija je odlika sebičnost interesa. Još jednom sam u toj godini posjetio Haruna Yahyu. Razgovarali smo kao prijatelji koji se poznaju. Govorili smo o Bosni. Ovaj put naš razgovor nije bio opterećen mojim predrasudama o njemu kao potencijalnom Mehdiji. Ideja o dolasku Mehdije eskalirala je u mojoj mašti. Počeo sam sanjati. Tako sam, Bože na hair i na dobro okreni, sanjao zvijezdu padalicu koja je poletjela sa neba iznad Kafkaza te preletjela planine, zemlje jezera i mora, do Bosne. U snu je objašnjeno da je ova zvijezda otkinuta, tačno je upotrijebljen termin otkinuta, iz Dženneta između 1957. i 1959. godirite i da će ona privesti Bosnu u Džennet. Zvijezda je simbolizirala osobu. Adnan Oktar je rođen 1956. godine. Prema tumačenju ovog sna, prije bih ja bio ta osoba od Oktara. Ako bih podilazio sebi i uzimao Nostradamusov horoskop ozbiljno, koji tvrdi da je lsa, a.s., rođen u znaku ribe, te još neke snove koje sam sanjao, mogao sam se i umisliti, ne daj Bože. Tražio bih neke metafizičke argumente, poput ovakvih snova. Presedan bi bio da sam ja samo rođen 1959., a začet sam 1958. Prema snu, tad je zvijezda otkinuta iz Dženneta. Zašto ne razmišljati o sebi na takav način? Pa ja sam sanjao san. Ali, moja biografija, moj intelektualni potencijal, moje (ne)obrazovanje, moji grijesi, moje mahane, hejhaj gdje sam ja... Ja da mi se Milostivi smiluje i oprosti mi. Koliko bih trebao biti glup da se usudim našaliti nekom o ideji da sam neka Mehdijina predvodnica. Zato sam san, a poštujem iskustvo sna kao spoznaje i zahvaljujem Svevišnjem na „svakom koraku“ što mogu sanjati lijepe snove, posvetio radosti spoznaje da će Bosna biti spašena. Od koga? Samo to mogu učiniti odabrani i upućeni od Gospodara svjetova! Zvijezde su simbol ashaba:

«Moji ashabi su kao zvijezde u noći. Po njima se možete orijentirati«, preporučio je Poslanik, s.a.v.s. Ali, u „Božijoj bašči svega imade“; susreo sam autora knjige na turskom jeziku „Dešifriranje Nostradamusa“. Knjigu sam držao u rukama, a nisam je čitao. On tvrdi da je Nostradamus pokrao lbni Arebija. «Znači li to da je Ibn Arebi poznavao astrologiju, na osnovu čega je imao takva znanja?« «Ne, on je zaronio u Kur'anske dubine. Kur'an je nepregledni okean znanja. U njemu je sve zapisano.« «Da li Nostradamus spominje Bosnu?« «Da.» «Kakva joj je sudbina?« «Bosna će postati muslimanska država za osam godina.« f Zasmijao sam se. «Zašto ti je to smiješno?« «Mislim da je to isti rok do kad Bosna želi ući u Evropsku uniju. Ali, ako to piše tamo negdje, znat će i neprijatelji Bosne, i eto novog rata.» Nisam ga držao zaozbiljno i pored toga što se dizao iza stola da promijeni abdest, jer je želio biti stalno pod abdestom. Moj san, bar kako sam vidio geografski dio atlasa, obuhvata područje koje Izetbegović opisuje u ID kao „islamska federacija“. S obzirom na to da je ova njegova ideja bila politički inkriminirana, javno o njoj nikad nisam raspravljao. Iako mi se, tajno sviđala. Zato sam kroz san koji je izraz podsvjesne želje ili intime vidio nešto slično što je Izetbegović napisao. Svoj san o zvijezdi padalici poklanjam Hakky Safak Sasu, iz Manise. Bio je Sivi vuk, nekad proglašene terorističke organizacije. Kao student osuđivan je na smrt, krio se u pećine Urfe, mjesta zavičaja lbrahima, a.s., i odrobijao zatvor. Kad bih mu pričao o Bosni, plakao je. Kao što je zaplakao kad sam mu ispričao san. «Tvoj ćemo san i ostvariti, ako Bog da», obećao mi je. «Zašto ste uzeli Sivog vuka za maskotu?«, pitao sam ga. «On je simbol slobode. Neuhvatljiv je u svojim divljinama.« Od tada se pozdravljamo sa skupljena tri prsta, tako da kažiprst i mali prst ostanu ispruženi, što simbolizira glavu vuka. Hakky me je podučio učenju Merkez-efendije, na čije dovište u Manisi dolaze hiljade vjernika, tražeći iladža kako duši tako i tijelu.

Kad je stari šejh bio pred smrt, pozove svoja tri najbolja učenika kako bi između njih odbarao najboljeg za svoga nasljednika, te im postavi isto pitanje: « Šta bi ti uradio kad bi, meazallah, bio Bog?» Prvi je odgovorio: «Ja bih svim muslimanima grijahe oprostio.« «Ja bih sve nevjernike islamizirao«, odgovorio je treći. «Ja ne bih ništa mijenjao. Nek' sve bude kako jeste», odgovorio je MekezEfendija. «Ti ćeš biti šejh», zadovoljno se izjasnio šejh, videći da u njemu ima pravog učenika. Upitnik ispod turbana Pojava Bin Ladena, koji nekima sliči na Isaa, a.s., podvođena je, također, pod ovaj kontekst. Prijatelji su mi slali e-mailove sa hadisima koji predviđaju dolazak Mehdije. Tako će se, prema nekom hadisu, odmetnuti jedna mladić iz Poslanikovog, s.a.v.s., plemena Kurejš, a Bin Ladenovo porijeklo je, navodno, iz tog plemena, te otići u područje Horasana gdje će izbiti rat. Misli se na američku intervenciju u Afganistanu. Poslije toga će biti još jedan rat, misli se na američki napad na Irak, nakon čega će muslimani doći u Kudus. Moj komentar je bio da vjerujem u mogućnost novih nekoliko ratova, ali da „ovo nije moj rat“. Zašto? 0 Afganistanu sam znao veoma malo. Više sam znao o Talibanima, odnosno njihovoj ideologiji, nego o Afganima. Zanimljivo je da sam u Australiji čuo tvrdnju da su Afagani prvi muslimani koji su došli na taj kontinent. Bili su to vodiči karavana sa kamilama, koji su se izvanredno snalazili u australskim pustinjama i šumama. Kažu da je željeznička pruga od Darvvina na sjeveru, do Sydneya, na jugu, sagrađena po stazi tih karavana. Na tim dugim putovanjima Afgani su sagradili džamije, a neki od njih su ostali. Nema traga tim džamijama. Čitajući Pisma iz Azije, Zulfikara Džumhura, saznao sam o Kabulabadu i drugim gradovima sa sufiksom abad. Zuko kaže da je bio Staljinabad, pa su ga ukinuli. Mislio sam o Zuki kad su Talibani u Bamijanu ( dolini suza, klancu jecaja ili prokletom kraju) srušili Budine velike spomenike. Tvrdili su da su to uradili u ime „najčistije islamske države na svijetu“. Pošto islam u Afganistan nije došao sa Talibanima, već sa generacijom ashaba, talibanska prepotentnost nije imala kraja. Sudeći da grad Mazrišerif nosi ime po hazreti Aliji, navodno je u tom gradu njegov tajni mezar, islam je tu bio još u vrijeme ovog halife. (Zuko ovaj grad opisuje kao „hiljadu i jedna tuga“) Zašto tadašnje islamske vojske nisu srušile ove spomenike? Znači li to da su Talibani svoju državu, i vojsku, vidjeli islamskijom od one u vrijeme halife? Da, to znači to! U tome je bila devijacija ideologije Talibana i u toj devijaciji koja je omogućila zulum i nasilje ležala je propast ove grupacije koja je bila zaposjela Afganistan. Užasnut sam američkom intervencijom. 1 kad kritiziram Talibane, to ne činim da bih opravdao ispravnost američku upotrebu sile u Afganistanu. Već zbog samog islama. Problem Afganistana i leži u tome što islamska ulema nije ranije jasnije iznijela svoje mišljenje o Talibanima i njihovoj ideologiji. Mnogo prije 11. septembra, u intervjuu zaTV99, izgovorio sam kritiku na Talibane, kako mi njihov režim „tukne na fašizam“. Spomenuo sam primjer i

Egipta koji je osvojen u vrijeme halife Omera, kao primjer da islamske vojske ne ruše kulturno blago drugih civilizacija, pa makar one u sebi imale i širk, poput kipova. „Nisu mudžahidi Amr inb Asa pucali u Sfingu i okrnjili joj lice, već Napoleonovi vojnici!“, tvrdio sam u spomenutom intervjuu. Ruku na srce, malo je takvih glasova islamske uleme bilo u svijetu. Ako aktualna islamska ulema ne može (na vrijeme) kazati mišljenje o ovako krupnim devijacijama u islamu i u ime islama, onda je jasan odgovor zašto među ulemom nema ljudi takve harizme da bi ih prihvatili kao Mehdiji. Zato im je bliža interpretacija Bin Ladena. Kad sam čuo da se Ali Agđa proglasio Mehdijom u zatvoru, a zatim se ponudio da ubije Bin Ladena, jasno mi je bilo koliko prstiju „tajnih ruku“ stoje na obaračima. Sjećam se kad sam čitao o Agđi feljtone i feljtone, te gledao film „Najtraženiji čovjek“. Isti termin je upotrijebljen i za Bin Ladena. Ovaj dječak je bio prst nekih „tajnih ruku“, uspio je pucati u Papu i zametnuti kavgu, ubivši popularnog novinara, nakon čega je hiljade studenata završilo u turskim zatvorima. U skoroj prošlosti mnogi su Mehdiju vidjeli u imamu Homeiniju. U najmanju ruku, pripisivali su mu najavljivača Mehdije. Sjećam se plakata filma Nostradamus, koji je igrao i u našim kinima. Homeini je još bio živ. Jedan veliki upitnik ispod turbana, kakav je nosio Homeini, sugerirao je da bi se Nostradamusovo proročanstvo moglo odnositi na njega. U deliriju eha, pozitivnog i negativnog, Iranske revolucije jedna grupa mladića bila je zauzela Haremi-šerif u Meki. Drama je, koliko se sjećam, trajala nekoliko sedmica, dok francuski specijalci nisu ugušili pobunu. Jedan od tih mladića se predstavljao kao Mehdija. Zbog ove afere dugo iranske hadžije nisu mogle obavljati hadž, jer je Iran bio optužen da stoji iza ove grupe. Možda je još bilo „pojava“ Mehdija, na lokalnom nivou. Moj san o zvijezdi padalici iznad Kafkaza, bliži je Salahudinu Ejubiji, Kurdu, sunijskog mezheba, koji je tačno na noć Miradža bio oslobodio Kudus. Nijednom kršćaninu nije „falila dlaka sa glave“, iako su kršćanski vitezovi masakrirali muslimane u Palestini. Bojim sa da bi danas Salahudin bio kjafir prema mnogim muslimanskim „herojima“, ili onima koji pretendiraju ili koji su spremni prihvatiti ulogu Mehdije. Isto tako, moje poimanje Mehdije je, uz sav respekt prema hadisu, umnogome različito od predaja. U nekim predajama se tvrdi da će Mehdija „mačem i silom ujediniti muslimane“. Puno je rata i ratnih zastava, crnih i onih drugih, u tim predajama. Imat će amame, čalmu na glavi, u kojoj će sjediti melek i govoriti: Ovo je Mehdija“. Puno je čalmi i mitskih odora u tim predajama. Mitska muslimanska predaja kaže da će Mehdija doći, ubiti svinju i slomiti krst itd. Mislim da su takve vizije izraz frustracija muslimana i da mit nije svojstven ideji islama. Ako dođe, ili kad dođe Mehdija, ja ga vidim kao čovjeka prijatna izgleda, uopće ne mora imati turban, možda će imati urednu i lijepu bradu, biti ukusno odjeven, i iznad svega imat će odlike savršenog intelektualaca smirene dikcije, kakvu imaju ljudi potpune vjere u istinitost onoga što govore, te da će putem medija savršenom lahkoćom objasniti ljudima, kako muslimanima tako i nemuslimanima, njihove zablude, prije svega, i nedostatke svih svjetskih poredaka, te ukazati na genijalnost i svemoć Allahova koncepta ustrojstva društva nad njima. Vjerujem da je noć u kojoj je Džibril-emin saopćio prvu riječ Objave Poslaniku, s.a.v.s., nazvana Lejletul-kader, noć svemoći, zbog toga stoje Svevišnji svoju svemoć dao samo riječi. Bolje reći ideji. Mogao je Bog sebe iskazati i na drukčiji način, ali odabrao je riječ. 1 zato vjerujem da samo riječ od svih ljudskih kapaciteta kojima je obdaren čovjek ima atribut Božanske svemoći.

«Pred njom se ne može postaviti „mažuno linija“. Ona osvaja ljudsko srce», rekao bi Bakir Izetbegović. Mogao je Bog poslati meleka ljudima kao svog poslanika. Nije to učinio. Odabrao je ljude čije su biografije realne i životne, bez škrame mita. Možda je život Isaa, a.s., na granici mita. On je umro u 33. godini života. Nevin, nije kušao ljubav niti užitak bračne postelje. Zbog ovoga se vjeruje da će starci u Džennetu biti proživljeni kao mladići sa 33 godine. Ali, zašto će se baš on vratiti na zemlju i spasiti, ne samo islam nego čovječanstvo? On nema ništa ratničko u sebi. Zagovarao je ljubav i milosrđe. Kad vidimo opasnosti u kojem se svijet danas nalazi, prirodnije bi bilo da se vrati Musa, a.s., taj robusni, pa čak i drski Poslanik koji se usudio zatražiti od Boga da ga vidi. On pobjeđuje Faraona, prototipa zloupotrebe vlasti za ugnjetavanje ljudi, protiv kakvih se danas žele žrtvovati mladići diljem islamskog svijeta. Kad sam bio u Kairu, posjetio sam tvrđavu Salahudina Ejubije. Vodič, koji je znao moje simpatije prema lzetbegoviću, uzviknuo je da Izetbegović podsjeća na njega. «Možda», odgovorio sam. «Imaju dosta zajedničkog.» Mislio sam kako oba potječu iz malih progonjenih naroda. Njihovi narodi su bili izloženi brutalnošću i svireposti agresora, a da se oni nisu svetili. Oba su hanefijskog mezheba. Nit su Šije nit vehabije, rekao bih danas, kad su ova dva islamska mišljenja dominantna bar na političkoj sceni islamskog svijeta. Niti pretendiraju, po prijeklu, da budu Mehdije. Šije insistiraju da će Mehdija biti „iz kičme nazreti Alije“, još im imponiraju neke predaje hadisa o pojavi mladića iz Horasana, sto je pokrajina na jugu Irana i djelomično Afganistana. Arapi, posebno vehabije koje ne priznaju šiizam, isto tako, vjeruju da će biti iz plemena Kurejš. Ova historijska podjela koja se desila u borbi za primat nad Poslanikovim, s.a.v.s., naslijeđem, podjela po krvi i tlu, predstavlja kost u grlu iskrenih muslimana. Prosto je nevjerovatno kako se to desilo odmah poslije smrti Božijeg poslanika, s.a.v.s., i kako je islamska civilizacija i pored ovog skretanja uspjela tako napredovati. Otklanjanjem ove šizme, dileme i podjele iz ideje islama, dobili bismo prilično jedinstvo islamskog svijeta. Zar to ne bi bio prvi zadatak Mehdije?! Muslimani broje samo ratove sa drugima, prije svega kršćanima i jevrejima. Ne broje svoje ratove, svoje konflikte i svoje nesporazume. Davanjem odlika vojskovođe Mehdiji muslimani idu protiv sebe. Pojavom naoružanog Mehdije nastali bi ratovi na tlu islamskih zemalja, gdje bi se vihorile najviše muslimanske zastave. Islamski svijet je bogat različitostima kultura i civilizacija, zahvaljujući samo odlici islamske ideje da uvažava različitost kultura, običaja i tradicija sve do one mjere u kojoj one nisu mušričke. Samo jedan blagi povjetarac tolerancije dao bi plodove u tom šarolikom svijetu islama, poput onih blagodatnih kiša koje se najavljuju sa dolaskom Mehdije. Tad će zavladati izobilje Ahiri zemana, tvrde hadisi. Odgovor Nemanji Iznoseći ovakva svoja stajališta islamskoj inteligenciji, nikad nisam bio prekoren za njih. Neki su govorili da su Bošnjaci, uistinu, najtolerantniji islamski narod na svijetu. Onda su mi govorili da takvi moramo biti jer smo naučili biti sa drugim vjerama. Na tom im često odgovaram protupitanjem, a zašto nas isto tako smatrate najhrabrijim muslimanima na svijetu? Sjećam se anegdote sa Džemom i Alijom kada su razgovarali o odnosima sa islamskim svijetom.

»Islamski svijet nas smatra najhrabrijim narodom*, smiješio se Alija. «Kamo puste sreće...», uzdahnuo je Džemo. «Eto, mi o sebi ne mislimo dobro, a možda su oni u pravu.« Grohotom smo se nasmijali. Imidž Bošnjaka u islamskom svijetu, kao herojskog naroda, stvorio je ponajviše sam Izetbegović. Bijelac, Evropljanin, intelektualac i državnik, spominjao je vrlo ponosno Allaha, islam i muslimane. Arapi su imali svoje lidere nakon nacionalnih revolucija i nacionalnog zanosa. Ali, svi su se, manje-više, pretvorili u diktatore, i progonitelje uleme i muslimana. Pojava Izetbegovića, lidera jednog malog muslimanskog naroda iz Evrope, koji se bori za prava svojih muslimana, naišla je na simpatije, prije svega, onih muslimanskih masa koje su se razočarale u svoje lidere nakon što su nacionalni pa i vjerski zanos pretvorili u moć i silu radi provođenja autokratskih ambicija. Te islamske mase su u Izetbegoviću vidjele karakteristike svojih poželjnih lidera. Njegovi oponenti u islamskom svijetu bili su samo ostaci proruske, dakle, komunističke inteligencije, te neke vladajuće oligarhije. Svi drugi slojevi, od nacionalista do vjerskih radikala, podržavali su Izetbegovića. Zanimljivo da mu niko nikad iz islamskog svijeta nije spočitavao pripadnost mezhebu, što se među muslimanima smatra glavnim vododjelnicama razlika i razdora. Turgut Ozal je bio Iztbegovićev prijatelj. Svoj prvi diplomatski korak u svojstvu predsjednika BiH učinio je prema njemu. Predsjednik Ozal ga je primio kao državnika, ali doživio kao prijatelja. Izetbegović mije ispričao da mu je bio gost na pivatnom posjedu. Nije mi pričao detalje političkih razgovora, već iznosio impresije o njemu. Međutim, mogao sam zaključiti da mu je Ozal bio mentor za međunarodne odnose. Posebno za odnose sa SAD-om. Neki prijatelji iz MHP-a tvrdili su mi da se Izetbegović jednom tajno sastao i sa njihovim liderom Turkešom. Gle, čuda, negdje u Americi. 1 Turkeš je bio oduševljen Izetbegovićem i ponudio mu svaku moguću pomoć. Ovu informaciju nisam provjeravao kod Izetbegovića, ali je smatram mogućom. 1 navodim je kao primjer opće prihvaćenosti Izetbegovića kod muslimanskih lidera, bez obzira na političku opciju, odnosno ideologiju. Ali, sve to govori i o samom Izetbegoviću koji se nije ponašao kao politički čistunac, niti arogantno birajući (samo) moćne i utjecajne. Njegov odnos sa Ozalom bio je pun uvažavanja, tako da se moglo zaključiti da je i Ozal bio njegov favorit među svim liderima islamskih zemalja. Da je po pravdi i emocijama, Yasser Arafat bi bio najpopularniji i najharizmatičniji lider u postkolonijalno dobu islamskog svijeta. On ratuje pola vijeka i to sa najljućim neprijateljima muslimana – cionistima. Izetbegović je ratovao (samo) 4 godine. Nedovoljno u odnosu na Arafata, da bude najpopularniji. No, ostat će, i meni, nejasno kako se desilo da Bošnjaci imaju takvog lidera, a nisu baš sigurni u opstanak države za koju je ratovao. Dok svi muslimani svijeta imaju kakve-takve države, a nemaju lidera. Upoznavši Ahmeda Ko klera, Turčina kosovskog porijekla, bliskog prijatelja rahmetli Ozala, imao sam priliku „iz prve ruke“ saznati koje stvarno bio Ozal. Najhitnije, po mene, bilo je saznanje da je Ozal bio vjernik. Ahmed se prisjeća njihovih Ramazanskih sijela do sabaha, zatim klanjanja sabah-namaza. Ozalov brat Korkut je gorljivi vjernik, žena mu nosi hidžab. Ahmed je tipični predstavnik muslimanske aristokracije u Turskoj iz koje je ponikao i Ozal. Pozvao me je na večeru u svoj prelijepi stan. Odbio sam večerati jer se ni danas ne osjećam suvereno za tako raskošnim stolovima gdje se treba paziti na upotrebu escajga za razna, meni

najčešće nepoznata jela. Večeru su trebali služiti kuhari u odijelima kakva nose kleneri u najluksuznijim svjetskim restoranima. Žena i kćerka, kao i on sam, odjeveni su moderno sa preflnjenim ukusom mode. On inklinira sufizmu. Njegov način života bi mogao biti san svih bosanskih muslimana. Saznavši da je jedan od mojih sugovornika, biznismen bohemskog izgleda sa lulom i bradom, jedan od ideologa i osnivača Ozalove stranke, insistirao sam na paralelama i komparaciji između Ozala i Izetbegovića. «Ozal je bio političar tehnomenadžerskog tipa; znao je probleme turske svakodnevnice i iznašao način njihova rješavanja. Očigledno je uspio u tome, jer je Turska za njegova vakta doživjela ekonomsku stabilizaciju. Od njegove smrti u Turskoj ni ekser nije zakucan. Izetbegović je političar drukčijeg kova; on ima ideju i viziju. On je borac za slobodu svog naroda. Otuda su im različite harizme.» Ovaj izuzetno obrazovan biznismen smatrao je da se Izetbegović nije smio povući iz politike, te da se morao nametnuti i na međunarodnom planu. «Mogao je posredovati u Čečeniji.« Pravdao sam ga da je bolestan i star, te da mu je dosta politike. Veoma dobro je poznavao Bosnu i Blakan. Citirao je Selimovića, Krležu, Đilasa. . . Isto tako, možda ponajbolje, poznavao je historiju Bogumila. »Bogumili su vjerovali u Mehdiju. Zato su odbili povjerovati u Papu. Među našim historičarima ima mišljenja da su Bogumili kristijanizirano pleme iz Anadolije. Zbog toga je Mehmed Fatih dobio agreman da ga može islamizirati. Samo Bogumile, na cijelom Balkanu!« »Niste Vi Bošnjaci bili najvažniji strateški partner Osmanlijama na Balkanu. Možda su bili važniji Srbi. A, Bogumili su, opet, povjerovali da je Fatih Mehdija, njihov osloboditelj. Vi imate kompleks izbavitelja jer ste historijski proganjani i ugnjetavani. Izetbegović je možda instiktivno dao naslov svojoj knjizi „Islam izmedju Istoka i Zapada“ u kojem je sažeta povijest vaše borbe za opstanak. Oduvjek ste sanjali nekog izbavitelja. Izetbegović je prvi lider u vašoj historiji, koji je od vas i koji vas je poveo u borbu za slobodu nakon što se napadnuti i sa Istoka i sa Zapada. On se pojavio kao jedini valjan odgovor Stevanu Nemanji do sada.» Ovaj čovjek je bio prilično impresioniran lzetbegovićem, više kao islamskim intelektualcem, nego političarem. On je u njemu vidio velikog reformatora cjelokupnog islamskog svijeta. Zato sam mu namjerno kontrirao. «Ne mislite valjda da su Bošnjaci doživjeli lzetbegovića kao Mehdiju. Ovaj put svog spasitelja.« «Ne baš tako, ali kad umre, slavit će ga više», smijao se. « Neki će ga, možda i tako doživljavati“. Zato sam pitao šejha, Mesud-efendiju Hadžimejlića, šta misli o Aliji.

«Samo ti njegovo ime sve govori. Sačinjeno je od „ajna“, koji ima oblik oka, „lama“, koji ima oblik nosa, i slova „ja“ koje ima oblik usne. Zamisli levhu presavijenu od imena Alija; vidjet ćeš ljudsko lice u njoj. Njegovo ime ima ljudsku čehru.» MEKERU VE MEKERELLAH «Kada su oni koji ne vjeruju htjeli da te u tamnicu bace, ubiju ili protjeraju činili su spletke koje je Allah ništio, jer Allah to najbolje umije«, ovo je ajet kojeg od starina, s generacije na generaciju, uče muslimani da bi se zaštitili od progonitelja svojih, posebno ponavaljajud „mekeru ve mekerellah“. Kada sam sreo Nadiru Ljevaković, suprugu Irfanovu, rekao sam joj da uči ovaj ajet jer sam ga i ja učio kad mi je Džemo bio u zatvoru. «Znam taj ajet. Moga dedu su 1947. na vratima ubili udbaši, pred očima njegove djece. Otac mi je vidio ubistvo svog oca na pragu. Drugi dedo sa majčine strane uhapšen je i majka mi je odrasla dok je on bio u zatvoru. Irafanov dedo je dugo robijao i još trojica amidža. Evo i on. Život u zatvorskim zidinama i da nam djeca odrastaju bez roditelja nosimo u svojim genima!» Ponudio sam svoju pomoć Nadiri. Dužan sam muminima koji su mene i moju familiju bodrili kad nas je Munja ujeo za srce. «1 to znam, Nedžade, tvoja je Emina prva ujutro nazvala moju Aminu». Suznim očima sam gledao u nebo. Pisao sam «sve moje Emine.» Emina i Amina su prijateljice i najbolje učenice u razredu. Koliko je Emina ili Amina ubijeno, koliko ih je sirota, koliko će ih odrasti dok su im očevi u zatvorima?!!! Te noći, baš kao 24. mita '83. Dnevnik FTV-a je najavio hapšenje Irfanovo. Nisam spavao. Ujutro, tužan, odlazim iz kuće i pri polasku šapnem Emini da nazove Aminu i kaže joj da se ne sikira za babu. «Reci joj da ćeš joj biti od sada dva puta bolja prijateljica, molim te.» Sa Irfanom nisam kakav prijatelj. Zapravo, bio sam se distancirao od njegovih prijatelja, a njega sam simpatizirao. Tih i nenametljiv čovjek, kakav je Irfan, sušta je suprotnost meni – tersu, rasijanom, brbljivcu, koji lahko opsuje, brzo svodi račune sa svakim. Ukazivao sam mu, kao takvom čovjeku, na zloupotrebu tog kruga ljudi, demagoga i licemjera. Prisjetio sam se '92. kada su «prepametni» Zijo i Mujki, prijateljski ćaskali na ulici sa Burijem Bijedićem. Buri je, kako sam Munja kaže, uveo Munju u DB i bio mu prvi šef. Kako je Irfan primjer stotina žrtvovanih finih muslimanskih duša, tako su oni primjer desetaka onih, iz SDA i IZ-e, koji su ovaj nevakat za muslimane koristili da nahrane svoj kibur i ambiciju. Drama i agonija u kojoj se sada nalazi muslimanska fina i iskrena sirotinja nastala je po ovom klišeu. Kad sam napuštao Ljiljan, očajan, bez posla i novca, neki od njih su me tračali po hodžinskim sijelima. Htio sam napisati najteži tekst protiv njih, uzimajući za moto ajete iz sure Tebbet, u kojoj se proklinje Ebu Leheb i oni «koji u uzlove pušu». »Čuvaj se haseda (zavisti) muslimana, i mržnje ćafira», savjetovano mi je, a kažu daje to hadis.

Moja punica Zejna, odrasla je i udala se dok joj je babo bio u zatvoru. Hase Kujundžić odležao je 14 godina robije po bosanskim rudnicima gurajući kolica, i bosanskim šumama utovarajući balvane. Povezan je sa nekakvom grupom križara sastavljenih od 14 ljudi među kojima je bila jedna Hrvatica, učiteljica Ljubica i E. Ef. Javni tužitelj im je bio Hakija Pozderac. Punica se sjeća kad su ih u urganima vodili vezane kroz Ključ, dok su pred srpskom crkvom igrali kolo i podvikivali: «Ubiti! Objesiti! Iha-ha!!!» Sjeća se da je kao djevojčica išla babi u posjetu u Brezu. Tamo je upoznao Rešada Kadića, i pričao kako je to divan čovjek, čiji se mevlud učio u džamijama. Hasu Kujundžića su 1992. četnici polili benzinom i spalili ispred njegove kuće na Pudinu Hanu, a jednog mu sina Šabana ubili. Bio je omatuhio i nije se dobro sjećao tog perioda. Rekao mi je da E. Efendija, zna bolje. Otišao sam E. Efendiji i napravio ragovor za Preporod sa njim. Bio je to starac koji jedva govori. Usta su mu se sušila. Četnici su pohvatali tridesetak muslimana i pritvorili ih u štale. Među uhvaćenim je bio i on sa svojom ženom, mladom i lijepom hodžinicom. Muslimanska čeljad su pobijena i žene silovane. Izvjesni četnik Milenković silovao je «mladu i lijepu 'odžinicu». Završio se rat, preživio ko je preživio, Udba proganjala neprijatelje. U Ključu je za komandira policije bio postavljen četnik koji je silovao ženu E. Ef. On je, vjerujući u narodnu vlast, podnio krivičnu prijavu protiv Milenkovića. Mislio je da komunisti ne znaju daje bio četnik. Četnik uzvraća udarac na način da hapsi E. Ef. Sa još 13 muslimanskih imućnih ljudi «kulaka». Apsurdno, u to vrijeme su ganjali tzv. Križare, valjda bi to trebali biti katolici, i pod optužbom da su pripadnici te organizacije pohapse i muslimane. To je očito bilo vrijeme prije provale Mladih Muslimana. Tako su hapsili visočke Kožare skupa sa Križarima iz Vareša. Pričao mi je jedan Visočak, tada uhapšen kao Kožar, da ga je u zatvoru posjetio tada mladi oficir OZNE Raif Dizdarević. E. ef. Je preživio zatvor, plus gubitak građanskih prava, j;lad i čemer, i dočekao starost sa svojom hodžinicom.Ne ;nam gdje i kako je umro. (Kiša bi pala, pasti ne može ...) Bio sam softa u selu Bronzani Majdan kod Banje Luke. Selo se nalazi na tromeđi između Banje Luke, Sanskog Mosta i Kozarca. Prelijepo selo sa bogatim usjevima kukuruza i pšenice. Sve lokacije oko njega, danas su, nažalost, poznata mjesta po stratištima muslimana. Napoznatije i možda i najveće stratište u Bosni je rudnik Ljubija. Nije mi poznato da neko od muslimana danas živi tamo. Preživjeli su mi pričali kako je iza njih selo ostalo u teškom mirisu mrtvih tijela i da je mala cesta kroz selo bila sva u krvi. Jer su četnici tuda vozili poklane muslimane u deponiju rudnika. U selu je bila mala stara džamija sa drvenom munarom na kojoj me je ujeo stršljen za usnu dok sam učio ezan. Samo su starci postili i hajali za vjeru. Omladina je cirkuzala sa nama dok smo klanjali teraviju. Bio sam gladan i teško postio duge ljetnje dane. Zato sam nakon ikindije rado išao u šetnju uz malu rijeku do Muhirfbg mlina, gdje pastrmke iskaču loveći muhe. Seljaci su vrhli pšenicu, djeca su se“ kupala u rijeci. Huso, tihi čovjek koji je uvijek klanjao pored mimbera, pozvao me na iftar kod svoje snahe. On je bio Mladi Musliman. Njega su kao mladića kad je pošao u Kozarac na teraviju, dok je išao vijugavom stazom kroz pšenicu, uhapsili ljudi u kožnim mantilima.

«Iskočili su iz pšenice i safatali me. Fes mi je ostao u pšenici, a ja sam završio u Crnoj kući.» Huso nikad do zatvora nije bio čuo za MM. Bez presude je poslat na rad po rudnicima, gdje će zaista upoznati MM. Iza kuće pred kojom smo se sastajali nakon ikindije, bili su proplanci. Na jednom od njih bila je masovna grobnica 240 ubijenih muslimana. Samo jedna „nadgrobna ploča“, jedva vidljiva u travi, ukazivala je na to. Pobijeni su na brdašcetu ispred Husine kuće. Noću su ih bili, palili, klali, pekli. Hiljada takvih „četničkih noći“ muslimani pamte; gdje smrdi rakija, crne šubare i duge brade poje i psuju, noževi, lanci, vatra i krici. Obavezno hodža bude glavni junak. Učio je ezan, dok je gorio pred svojim džematom povezanim u sindžire i užad. Jedan trinaestogodišnji dječak je vezan skočio u rijeku sa brežuljka. Pucali su za njim. «Otići ćemo kod njega. Mi ga zovemo Husica Sikirica Heroj.» Bio je na samrtnoj postelji, kad sam ga posjetio. Husicu su zvali herojem jer se sikiricom osvetio četnicima koji su te kobne noći pobili muslimansku čeljad, pa i njegova oca. Sačekao ih je po živicama, iza grmlja, noću... Na dan srpskog referenduma bio sam u Banjoj Luci. Pravio sam intervju sa muftijom Ibrahim ef. Halilovićem. Pitao sam ga: «Osjećaju li muslimani strah da se ne ponovi zlo koje je zadesilo Bronzani Majdan?» Očekivano izjavio je da se zlo neće ponoviti, ali slutio je najgore. Čuo sam od Hajrudina Smajića da je jedan musliman sa Sokoca želio umrijeti na Bajram i to mu se ispunilo. Kad bi Hajro htio objasniti koliko je bio vjernik i zašto mu se ta želja ispunila, pričao je kako je ispod jednog golemog nišana, koji nikad niko nije mogao podići, a on uspio, našao sablju ispod kamena usprav zabodenu u zemlju. Na sablji je ispisan ajet i vjeruje se daje pripadala nekom šehidu. «Vallahi, billahi sunetallahi, taj je čvojek po želji umro za Bajram, kako mu i priliči.« I Husicaje umro herojske 17. noći Ramazana, kako mu je, po mojoj želji i priličilo. (Sabljo moja, roditelja moga, roditelja bega Isa bega ...) Lazareve mrtvačke kosti, gluho bilo, nosane su diljem Bosne uoči rata, uz sav poj srpskih svetaca da bi bile donesene i u Crkvu Bogorodice u Knežini kod Sokoca. Prodavala se srpska zelja sa Kosova u vrećicama, pilo i pjevalo Miloševiću, kasno u noći, i lajalo muslimanima. Napisao sam tekst „Miloševićev duhovni socijalizam“ i spomenuo zločin u Košutici, selu svega nekoliko kilometara udaljenom od te crkve. Dolazio sam vikendom klanjati džumu i učiti djecu u džamiji na Košutici. U njoj su četnici zatvorili tridesetak muslimanske čeljadi, pobili i zapalili. Samo je jedna djevojčica preživjela. Metak joj je prošao nekud kroz nos i ispod oka. Od preostalih mještana slušao sam priče o Pećančevim četnicima. Pričalo se i o starinama kad je Gazi Husrev-beg dolazio u svatove nekoj djevojci iz Mišivoda koja se udala u Stambol. Kasnije ću pročitati čuveno pismo Sulatnu od šejha iz Knežine gdje su muslimani bili opkoljeni 7 godina. „Naše se džigerice isušile čekajući pomoć, kad vidimo ždrale na nebu, pomislimo da ide Sultanova vojska...“ Uvijek su me ti veliki nišani neznanih šehida pored Košutice asocirali na tu patnju muslimana. Koliki god su nišani bili, mali su spram njihova herojstva!

Umro je jedan čovjek u Preljubovidma. Išao sam sa Nurijom, tihim čovjekom, po mehkoj prtini kroz borovu šumu. Ožalošćena stara hudovica imala je ožiljak pod okom. Bila je to ona preživjela djevojčica iz zapaljene džamije u Košutici. Suljo Sultanić, iz Podorašca kod Konjica, bio je u partizanima mitraljezac. U rovu mu je poginuo prijatelj. Nakon rata u Konjičkoj džamiji nosio je vunu za otkup. Bili su veliki redovi. Robu su mjerili jedan Srbin i jedan musliman. Mnogi nisu „u kilu“ napunili vreće, pa su vraćani. Kad je Suljo došao na red, vidio je Srbina kako pije rakiju u mihrabu džamije. Prema njegovu kantaru falila je „koja kila“. Vraćen je. Suljo je namirio. U međuvremenu, nije lijepo reći, vidio je da hudovice prolaze preko reda. Došao je ponovo do kantara. Srbin je već bio pijan. Opet je falilo. Suljo ostavi vreće i pravo na pijacu gdje je kupio nož. Stavi ga za pojas i stane u red. Kako je došao do kantara, tako je izvadio nož i zamahao prema Srbinu. Je li ga stigao na munari, ne znam. Iskasapio ga je. Onako krvavim nožem u ruci prošao je čaršiju i prijavio se sam policiji. Odležao je 13-14 godina po bosanskim zatvorima, gdje je upoznao Mlade Muslimane. «Sve sam radio, samo nikad nisam htio očistiti krmetnjak! Tukli me bili koliko su htjeli, ali ja ga očistio nisam!», sjeća se svojih zatvorskih dana. Malo se sjećam Ese, kad se pričalo da je otišao za Australiju. Ne znam koliko mjeseci je njegova žena trebala putovati brodom kad je sama* otišla za njima. Mislio sam na njih dok sam iz aviona gledao čudnovatu zemlju. Ljudi puni nostalgije dočekali su me na aerodromu u Sydneyu. Svaki od njih je imao svoju sudbinu. Neki su teško radili, neki su oboljeli, neki nisu uspjeli u poslu. Većina ih je živjela lijepo. Neki su sjekli šume, bekrijali i tukli se po kahvanama, neki su danonoćno radili i brinuli se o familiji. «Da mi je samo vidjeti bukvu», uzdahnuo bi Ismet iz Bihaća. Vijesti su govorile o sukobima u Hrvatskoj i Pakrac je bio označen vatrenim znakom na mapama CNN-a. Oko njih su bili Yugali, legla udbaška, ustaški i četnički lobiji, poput domova Ante Pavelića i Sv. Save. Upravo su tad četnici bili digli glavu. Šešelj je govorio u Domu Sv. Save. Navodno su Australci na dan smotre svoje vojske dozvoljavali i četnicima, kao saveznicima iz II sv. Rata, da u šubarama marširaju ulicama. Pokazivali su mi gdje se obučavala grupa „Fenix“ koja je 1971. god. Upala u moj kraj na Radušu i Crni Vrh. Sjećam se priče oca Vejsila Glavaša, jedinog muslimana, koji je uhvaćen i ubijen nakon zatvora. Pričao je kako je Vejsilova posljednja želja prije strijeljanja bila da vidi Begovu džamiju, bar izvana, i napije se vode ispred njenog harema. Zašto su Australci tolerirali fašiste? Smatrali su ih samo antikomunistima, što im je odgovaralo u vrijeme najezde komunista iz Vijetnama.

Uživao sam u mladoj historiji Australije kojoj su mnogi doseljenici bili skoro svjedoci. Dodirivao sam panj drveta za koji je Kapetan Kuk vezao svoju lađu kad je dotakao australsko tlo. A onda su slijedile grozne priče o „etničkom čišćenju“ Aboridžina, starosjedilaca. I tad su postojala drva za vješanje „bušmana“, kako su ih pogrdno zvali. Zašto li sam, Bože, toliko sažaljiv nad historijom naroda koji su nestali?! Kao i svugdje, Bošnjaci su se i u Australiji posljednji organizirali. Zbog strašne kontrole Udbe, koja je znala i ubijati emigrante, a i njihove različite prošlosti, bila je posijana sumnja u džemate i ljude iz Islamske zajednice. To sam smatrao lokalnim problemima u kojima ne mogu učestvovati, i sve sam ih gledao prijateljski kao braću koji pate za domovinom. Nije me zanimalo kud je koga sudbina vodila. Uzvratili su mi punim povjerenjem. Mislim da su me zavoljeli. Tako sam stekao iskrene prijatelje. Jedan od njih je i Enes Hasić, iz Jajca. Po mom običaju, poslije ikindije „ubijao sam vrijeme“ u šetnjama uz more. Enes je došao autom i vozili smo preko mosta. Izvadio je kesicu u kojoj je bio mali busen zemlje. «Ovo je zemlja sa mezara moga rahmetli babe.» Vidio sam bolesnike, ranjenike, razne patenike, razgovarao sa njima i slušao njihove ispovijedi i patnje, a ovo je bio jedan od bolnijih razgovora i ispovijedi. Enesov babo je bio učitelj u Sarajevu. Ne znam šta je bilo sa njegovom starijom braćom koji su bili u Handžar diviziji. Ali, Enes se bez volje babine, kao maloljetan priključio Handžar diviziji. Imam njegov orginalan strip koji je crtao dok se Handžar divizija borila protiv Crvene Armije kod Pečuha, a vala, i kod Kalesije u selu Ceparde. Hvalio je Malkoć efendiju iz Bihaća, kao tabor imama. Nakon oslobođenja, pobjegao je iz Jugoslavije. Svake godine je slao tajno novac da bi sjali kandilji na jajačkim munarama. «A jeste li vi stvarno uzeli vlast? Jeste li rastjerali Udbu?» sikirao se Enes. «Svuda se Sunce rađa, lijepa svaka je zemlja, kao što je Bosna moja...», pjevao je Sajo sa kasete. U Begovoj džamiji, kad god bi bio veći skup, dok smo svi sjedili na koljenima i slušali mevlud ili vaz, jedan starac bi stajao poget, kao da čini ruku, držeći se rukama za koljena, ali okrenut zadnjicom mihrabu, što je djelovalo prilično uvredljivo i bogohulno. Nikad ga niko nije opominjao za to. Raspitao sam se za tog čovjeka. «On je hudnjak lud. Dođe mahsuz u Begovu džamiju. Samo šuti i onako okrenut gleda u vrata džamije. Kao da se boji da će svakog časa neko upasti i pobiti sav džema't», objasnio mi je jedan stariji prijatelj. »Njegovi su bili među najbogatijima. Komunisti su mu nacionalizirali imanje, on se opirao, došla Udba na vrata, isprebijala ga, i on poludio; hem za imetkom, hem od pendreka.» I da spomenem svoju nenu, rahmetli Minu. Ostavila mi je u emanet svoju srmali seharu, vjerujući da ću je se ja „najprije sjetiti jasinom“. Nije mi ona prava nena. Tako smo je zvali, a bila je babina maćeha. Nije imala djece, i moj dedo se oženio njome kad mu je umrla moja prava nena. Ispričala mi je svoju najtežu istinu života. Imala je barata Ramu partizana. Bilo je to početkom rata, kad još prtizani nisu bili omasovili. U susjednom selu Dobrošinu među Hrvatima je bio jak ustaški pokret. Ramo je krišom došao kući na konak. Željan žene i djece,

iako umoran, dugo nije zaspao. A onda, „onako okupan“, pričala je njegova žena, zaspao je i nije čuo kad su ustaše upale u kuću. Uhvatili su ga na spavanju i odveli u Dolac. Nena je bila djevojčica. Čula je krike i plač Ramin dok su ga ustaše klale iza vrata. «Tad sam od straha dobila prve haljine.« Od stida, muslimanke za menstruaciju kažu „haljine“. «Bog zna, a za to mi je hatar pa nemam evlada.» (Sunce bi sjalo, sjati ne može ....) Kad hoću iskazati svoju kritiku aktualnog trenda ispoljavanja i življenja vjere, po uputama sadašnje uleme, a više iskazati svoju nostalgiju za ehli islamijetom, kakvim smatram minuli vakat nana i deda, onda se prisjetim Besima Velića. Emigrirao je u Ameriku u vrijeme komunizma, i danas, star i bolestan dođe u Sarajevo, posjeti sestre Behiju i Aišu na Bistriku i udjeli sadaku i zekat muslimanskoj sirotinji. Sve što smo pričali o politici, historiji i vjeri, posebno o bošnjačkoj emigraciji, mogu i zaboraviti, ali samo jedan dio njegove biografije, odnosno njegove familije, za mene će ostati inspiracija i dokaz da su se u Bosni kušali najslađi plodovi ljubavi islama. Kad susretnemo lijepo pokrivene studentice, koje pamtim i iz džamije, one toliko ljubazno i umilno pozdravljaju Besim-beja, da sam se pitao ko su mu one. Muhamed ef. Velić, njegov daljni rođak, pojasnio mi je: »Njegove stipendistice. Ne znam koliko on i njegova sestra stipendiraju učenica i studentica.« Bio sam oduševljen da daju stipendije djevojkama. Kasnije će mi Muhamed ispričati kako je Aiša hanuma bila lijepa dok je bila djevojka. «A sestra joj Zekija je umrla mlada», sjetno je pričao Muhamed, kao da želi pojasniti da hajrat za muslimanske djevojke daju (i) pri dušu svoje sestre. «Zekija, mlađa Besimova sestra, umrla je kao djevojka. Priča se da su im majci, koja je bila veoma pobožna hanuma, u snu došle hazreti Fatima i hazreti Hatidža.» «Treba nam jedna tvoje kćer da služi šerbe u Džennetu», obratile su joj se. »Uzmite ljepšu», odgovorila je bez trunke razmišljanja. Da li je to bilo na sabah, kad se probudila, njena Zekija se nije odazivala iz sna. (Sa mednom se rosom razgovara...) U ovakvim mislima sam bio kako sam saznao da moja Emina sa svojom prijateljicom Aminom nosi njenom babi ručak u Zatvor. Zar da Emina ili Amina ponovo odrastaju obilazeći zatvore i repriziraju sudbine svojih nana i pranana?! Bio sam mrzovoljan i napastan prema „istaknutim javnim ličnostima“ koje sam sretao. Negodovao sam što šute. Nisam imao gdje pisati i protestirati. Tako me je nazvao Bakir Hadžiomerović, urednik i voditelj emisije „60 minuta“. Rekao je da me poziva u emisiju sa Senadom Avdićem o temi ugroženosti Bošnjaka.

Prihvatio sam i desio se dijalog, bolje reći svađa, kakva se ne pamti na našim televizijama. Danas bih to najradije zaboravio, iako sam stekao ogromnu popularnost kod muslimana zbog nekoliko izjava datih u toj emisiji.(„Bosna bez islama neće biti Bosna!“ „Nije mi poznato daje negdje u svijetli štampana Sveta knjiga sa predgovorom kojim se niječe njeno Božansko porijeklo kao što je to Sulejman Grozdanić učino bosanskim muslimanima u Korkutovom prijevodu Kur'ana azimuš-šana! To smatram najvećom uvredom koju su preživjeli muslimani“ Jedan Avdićev naslov „Osiromašeni Kur'an“, asocirao me je na ovu uvredu. Ružno sam se osjećao dok sam gledao emisiju, vidjevši sebe kao budističku ikonu sa šest ruku kako mlataram ispred Avdićeva nosa. Ipak, uspio sam na gledaoce ostaviti dojam da Avdić pripada Munjinom udbaškom lobiju koji ima animozitete prema islamu. Kasnije će se medijske polemike još više rasplamsati, a ja ću osati po strani. Zapravo, nesvjesno se Avdić portretirao u toj emisiji, kakvim ga ja nikad ne bih uspio opisati; muslimani su u njemu vidjeli nešto šejtansko. «Bio sam sa Senadom u razredu u osnovnoj školi. Mucao je. Gotovo uopće nije mogao govoriti. Pričalo se da ga je majka odvela kod neke vračare koja mu je odvezala uzo na jeziku«, govorio mi je jedan mladi derviš. »On može govoriti samo šejtanske vesvese, i laži, inače će postati mucavac kakav je i bio», derviš je bio ubijeđen da je Avdić „šejtanski ambasador mržnje prema dinu“. «Gen ga na licu nije izdao; on je Rom», pričao mi je nepoznat čovjek, prepoznavši me u kafani. «Nije lijepo gledati na izgled lica. Ja nisam ništa ljepši od njega», želio sam pokazati svoj nivo u odnosu na nepoznatog čovjeka. »Njegovi su bijeli Cigani. Ne želim vrijeđati Rome, ali Udba ja znala sebi odabrati. Kao što je odabirala za kilere impotentne muškarce koji nemaju milosti, i ne mogu biti ucijenjeni, tako je znala odabrati i njega. Znam jednog Avdića, možda su rođaci, koji je ubijao emigraciju za Udbu!» Šokirao me je. «Drugo je taj rad za Udbu, a drugo je kad se vrbuje novinar», ponovo sam pokušao biti pristojan. »Inteligentan, vispren, ničim nije vezan ni za jednu vjeru, ni za narod, samotnjak; odveden je na Sutjesku, za to sam mu svjedok, gdje je jeo zlatnim kašikama kao klinjo, tad se takvi pelcuju, uz logorsku vatru pjevao internacionalu, što je doživio kao nadahnuće za istinsku religiju, a usput mu pokazali za lijepi strah, ako ne bude slušao... Eto ti Senadove škole», izdeklamirao mije osobine za profil Avdića. Zakleo me je da mu nigdje ime na spominjem. «Pa Vi od njega napravište Lorku.» «Kakvu Lorku?« nije znao daje muško. »Velikog romskog i „crvenog“ pjesnika kojeg je Franko ubio.» «Aha», prisjetio se. «0n više od Alije, a vala i od tebe, pravi Frankove fašiste«.

«Ma nije baš dotle došlo», spuštao sam oštricu razgovora.« «Naivan si. On je tvoj „ubica“. Osvetit će ti se. Sad šuti, prevario se što ti je dozvolio uopće taj nivo da polemizira sa tobom. Potcijenio te je. Sve što znam o ovakvoj vrsti obračuna, a, vjeruj mi, znam puno toga, između vas se mora stvar završiti kao kod pijetlova.« «Po čemu zaključujete da ću ja izgubiti? Ja sam njega persirao, a on mene nije.» «Njemu vrijeme i prilike idu naruku«, zaključio je ne baš uvjerljivo, kako je započeo savjet. «Ali, ti braniš isto pokvarene ljude.« Bio sam razvio intuitivno, kao progonjena zvjer, detektore za udbaše. Sjećam se da sam, dok sam sjedio sam u čajdžinici na Baščaršiji, kroz prozor gledao u dvojicu ljudi u kojima sam prepoznao udbaše. Džemo je već bio na slobodi i ja sam mislio da je opasnost od Udbe zauvijek prošla. Pitao sam se kako bih se sad osjećao da njih dvojica uđu u čajdžinicu i kažu: «Pođi sa nama.« Dok sam tako razmišljao, oni su otvorili vrata. Prišli su mladiću, mislim da je bio Albanac, jer je nosio dugi crno-bijeli „Partizanov“ šal i špicaste čizme, i rekli: «Pođi sa nama!« Mladić se bez pogovora ustao i otišao sa njima. Ovog samopredstavljenog udbaša nisam mogao detektirati kao takvog. Da li su moji instinkti izumrli? On kao daje osjetio moju rezerviranost, želio se dokazati: «Kad si Avdića podsjetio da bi bilo fer da on piše o novinarima koji su radili za Udbu, i spomenuo mu prvu kahvu, znam na šta si mislio», smijao se. «Ako pogodite to, povjerovat ću Vam sve što ste do sada rekli», uporno sam ga persirao i držao na distanci. «Kad je Avaz provocirao pitanjima Avdića o navodnoj djevojci koju je ubio, što je čista laž, on je odgovorio tekstom Jebemo Vam hajku! Još je Osmović bio urednik svih Avazovih izdanja pa i novopokrenutog Expresa. U samom uvodu Avdić piše da se čuo sa Munjom koji ga pita: „Sjećaš li se prve kahve sa Ono?“ Mislio je na Osmovića», prilično zadovoljan elaborirao je svoje analize udbaškog medijskog rata u Sarajevu. «Mislio ja o tome na taj način ili ne, Vi ste do sada nalucidnija osoba sa kojom sam razgovara o toj temi«, dao sam mu kompliment. «Nije mi žao šta rade Aliji i Bakini, pa ni tvom Džemi. Oni su ih tetošili, brat ti se bori sa vjetrenjačama, a ti bi mogao platiti ceh umjesto njih. Ti si naivno hrabar, imaš muda do zemlje. Ali, ti ne znaš da to više nije Udba. Udbu si mogao, kako kažeš, prepoznati, jer je imala neka pravila. Sve su ovo udbaši za kriminogenom nadogradnjom, i tu više nema pravila. Spemni su na sve!» poentirao je da sam osjetio zebnju i strah. «Od sada , umjesto Udbe, zapamti dvije riječi: Kapo i mafija!!!« rekao je pred odlazaka.

Zato ću u skorašnjem intervjuu, datom Ozrenovom Startu, reći da me je strah za Senada. Ne znam šta će se desiti i da li će se šta dešavati između nas, nikad više Senada ni vidio nisam. Uskoro će se desiti smjena Munira Alibabića Munje. Udba je definitivno nestala sa povijesne scene. Pokušaj povijesne montaže i produženja krivice muslimanima bio je izrečen u naslovu SB «Dok su stari Mladi Muslimani bili povezani sa Hitlerom, njihovi nasljednici u SDA-u su ih povezali sa El-Kaidom». Davnašnja Avdićeva optužba da je Izetbegović bio ideolog Handžar divizije, te najnovija da se slikao sa Bin Ladenom tipične su udbaške konstrukcije, koje, iako ih niko valjano nije demantirao, više nikad neće moći zaživjeti. U ušima mi ostaje vrisak majke koja je prva poviknula: «Ma fija!!» Prema jednoj verziji, semantičko značenje riječi ma-fija dolazi od povika majke čiju su kćer vojnici htjeli silovati: «Moja kćer!!!» Kapo se na svim jezicima isto izgovara i ima isto značenje. Ono u čemu se, danas, slažem sa mojim neznanim savjetnikom, jest fakat kako nema tog advokata koji može braniti brda muslimanske gluposti, pa i kriminala, koji su počinili naši nacionallobisti. O osatlom nek se polemiše. Bez Udbe, molim! JEDNA SMRT DVA ŽIVOTA Ovu godinu poredim samo sa '83. i '93. Nekako horoskopskj svako desetljeće u trećoj godini preživim nezgodu ravnu loma koljena. Znam da je haram biti pesimist. «Onaj ko kaže da je islam propao, recite mu da je on propao», otprilike ovako glasi jedan hadis. Ali kakav si, onakvim vidiš svijet. No, kad sam prolazio kroz istočnu Bosnu, Ustipraču, Međeđu, zatim splet sela koje se još zove Strgačina, a Rudo sam samo mogao zamisliti dok bih čitao tablu sa strelicom koja pokazuje krivudavi put ka toj muslimanskoj kasabi. 0 Priboju, tužnim svjetlima upaljenim u akšam u džamiji u Novoj Varoši ne mogu od tuge ni pričati. 0 izgubljeni Sandžaku! 0 tebi zaista neću ni riječi. Vratit ću se svojoj tuzi, kako bih objasnio zbog čega mislim da ovaj narod nestaje. Vraćao sam se iz Sandžaka, pun gorčine i razočarenja, svratio sam u Novu Varoš da klanjam džumu. Lako sam sumnjao da tu ima imam, ali ona svjetla u džamiji koja sam primijetio prilikom prolaska, a najviše što su Gafl i Đule, dali žmigavac da skreću, ponukali su me da i ja skrenem ka džamiji. Obradovali smo se kad smo vidjeli daje otvorena. Došao je i mlad imam. Džamija je bila veoma čista i mirisala je na suhe borove trenice. Starac sa bijelom kapicom na glavi i bijelim peškirom prekrivenim preko koljena sjedio je pored prozora. Dirao

je tipke na starom kasetofonu, sa okruglim smeđim trakama kakve su se koristile prije dvadesetak godina. Zaučio je salavat, a zatim i ezan. Poznavao sam glas i trebalo mi je dugo vrmena dok prizovem lik i ime čovjeka koji je to učio. Konačno sam se sjetio; bio je to snimak glasa Zahida Makića, imama i mujezina iz Banje Luke. Bio je više mujezin nego imam. Učio je salavate i mevlude po otvorenjima džamija. Morao bih provjeriti da li se njegov glas nalazi na long play ploči koju su snimili Himzo Polovina i hfz. Sinanudin Sokolović. Hvalisao se da je učio Kur'an pred arapskim kraljevima. Njega su četnici zaklali u Banjoj Luci. Nije imao djece, a čini mi se da se nije ni ženio. Kao da je čitav život proveo učeći salavate i ezane. Na um su mi padale razne hikjaje koje govore o ljudima sličnim Zahid efendiji. Rumi je ispjevao divnu hikjaju o ćemanetu. Ali, nijedna ne bi pristajala da ga opiše. E sad što ja mislim da je njegov salavat, više nego ezan, najtužniji mekam koji sam čuo( a može biti samo moj doživljaj). Glas, grlo, ljubav, tuga, ljepota, Allah, Pejgamber, islam – glas, nož, bol, strah i četnik! To su bile riječi koje sam imao pred sobom, ne slušajući hatiba sa mimbera, u džamiji dok sam mislio na Zahid efendiju. Mogao sam dodati još riječi Džennet, vječnost i slično. Nikako nisam želio prizvati Aliju (Izetbegovića) u sjećanje. Na njega mi je hatar zbog ovakvog Sandžaka kakvog sam vidio. «On i njegova SDA! On i njegova („kadrovska“) politika!«, grmio sam u sebi od ljutnje. Ali, znao je izreći lijepu misao. Sjećam ga se kad je jednom čestitao Bajram u Begovoj džamiji, između onih željeznih skela. «Mi smo narod koji jednom umire, a dva puta živi», rekao je ! Eto rama za sliku Zahid efendije. Zaista četnici ne znaju da kad su prerezali njegov grkljan, nisu mogli prerezati njegov prelijepi glas. «lsmailovo grlo nož ne reže», pjeva Rumi. «Jer je to grlo istine!« lako su ga ubili, oni ga slušaju svakog petka. I bit će tako sve dok ...?! Kad će presahnuti glas Zahid-eferidije u Novoj Varoši? Neće ga četnici ugušiti, iako su se gotovo svi muslimani iselili i još se iseljavaju. Kad onaj dedo, posljednja uspomena ehliislamijeta, što čistim peškirom prekriva stari kasetofon, više ne bude mogao okrenuti onu tipku ... Ne mogu zamisliti. Sjetio sam se da sam Zahid-efendiju posljednji put vidio u Bronzanom Majdanu daleke osamdeset i neke. Bio je Ramazan. August mjesec. Bejrut je gorio. Vrućina. Neko je umro. On je bahnuo i nametljivo preuzeo organizaciju dženaze. Čuo mu se zadah iz usta dok mi je, kao maldom softi, govorio ovo ovako, ovo onako. Okretao sam glavu. Hem postim, hem zadah od mejta, hem zadah iz njegovih usta... «Kako se kajem, moj Zahid-efendija, zbog svoje mladalačke arogancije«, šaptao sam u sebi dok sam mu učio Fatihu. A evo, ispaštam. Ponekad primijetim da mi sugovornici stavljaju ruku na usta dok pričam. A ja brbljam li brbljam... Kao ovi naši velikani koji obilježavaju godišnjice smrti i pokolja muslimana. Pa i Zahidovu godišnjicu, samo ga niko ne spominje. Grme mikrofoni, prijete kako se nikad više neće ponoviti. Koliko ih grlo nosi dovikuju se sa mrtvima, koje nazivaju šehidima.

Tako ih slušam na televiziji, i sve rijeđe uživo. Ne prisustvujem više masovnim skupovima. Ne mogu! Televiziju isključim. Tako sam kući uključio televiziju da zanijetim dženazu umrlim Srebreničanima. A onda isključim jer ne mogu slušati duge govore bošnjačkih vjerskih i političkih lidera. Proučim imjasin i ušutim. Tako se zateknem, u Biljanima, naprimjer, i krijem dok protutnje govorancija muftija i esdeaovih lidera. Vrućina, grme loša pojačala, nene se skupe ispod lipa, taru suze i znoj rogljima od mahrama, pate se čekajući da se sva ceremonija završi i da oni u miru prouče fatihe na mezaru i odu kući. Ne bilo poređeno, kad vidim ono šarenilo iskupa, podsjete me na zbjegove . Zar uvijek taj vjernički, u srce ubodeni vjernički narod mora biti talac svojih ili tuđih velikana i glavešina koji im se obraćaju megafonima. «Ma kanite se više te hude muslimanske sirotinje!« dođe mi da viknem i otjeram grlate govornike koji su i za Titinu smrt govorili, estagfirullah: «Ne recite za njih da su mrtvi...» i tražili da mu se džematile uči Fatiha. Oni su zaista mrtvi u njihovim govorima. Oni uopće ne govore o njima i njihovim životima. Slušao sam Amerikance kad govore o žrtvama iz njujorških tornjeva. Oni, zaista, govore o konkretnim ljudima, njihovim životima. Kakvi god da su im bili životi, možda monotoni i birokratski dosadni, bili su njihovi životi i bolno je što ih ne žive nakon 11. septembra. Kakav god život živjeli Biljančani, njih haman tri stotine – ljudi, žena, djece i djevojaka, skupa počivaju u džematu harema, bolno je što ih ne žive više. Oni jesu šehidi. To je velika utjeha vjerničkoj duši. Ali prije nego su ubijeni, da ne kažem, prije nego su postali šehidi, živjeli su nekakav dunjalučki život. Poput Zahida Makiča. Kakav god da mu je bio život, možda samotnički i bijedan, on ga je živio i bio ponosan na sebe, najviše na svoj glas, i, vjerovatno tužan dok bi učio salavate za rani sabah, pa vidio kako se tek poneko svjetlo pali na prozorima... Zato drhtim nad trenutkom kad ruka onog dede iz džamije u Novoj Varoši više neće moći okrenuti tipku na starom kasetofonu... Allah, ilellah, selam alejkum! NOVI VRLI SVIJET ISLAMA Moj čudni prijatelj Saja, da mu se Ailah smiluje, obilježio je moj period boravka u Zenici tokom rata. Kako mi je bahnuo u kancelariju u krznenoj bundi i šeširu sa rukopisom knjige pod pazuhom, februara '93., nigdje se nisam mogao skrasiti od njega dok više nije lobom pao na postelju. Posljednji put sam ga vidio na krevetu, mršava i gladna, u kasnu jesen 2000. Donio sam mu smokava. Drugi su mi rekli, čitajući smrtovnice, da je preselio i da mu je klanjana dženaza u njegovom rodnom selu Mosor kod Travnika.. «Imam važnu knjigu koju moram objaviti...!» autoritativno je lupao šakom po fascikli. Nakon što se predstavio u svoj svojoj veličini, a nisam sreo čovjeka da živopisnije kazuje svoju biografiju, predložio sam mu intervju za Preporod. Nakon tog intervjua morao sam mu uraditi knjigu. Za mnoge vrlo nezgodne situacije u koje sam zapadao zbog njega, krivio sam sebe jer sam mu objavio knjigu pod naslovom „Od Spahe do Alije“. Predstavljao se da je završio Travničku medresu, zatim VIŠT, da bi radio u kabinetu Mehmeda Spahe u Beogradu. Navodno mu je babo bio član užeg MedžlisaJMO.

Zbog njegove interpretacije ubistva Spahe, smatrao sam da je to dobro objaviti. Ubjeđivao me je da je Dragi Jovanović, šef srpske policije, toga dana kad je Spaho umro, viđen na vratima njegovog kabineta. Način ubistva je bio strujni udar dok se kupao u kadi. Priča o ubistvu Spahe je općeprihvaćena istina. Ali, nikad niko nigdje nije tako nešto eksplicite svjedočio. Ni njegovi suradnici, ni njegova familija, koji su još bili živi, nikad nisu eksplicite tako nešto svjedočili. Balijska posla. Svoj kukavičluk prikrivaju umotanom finoćom, objektivnošću i tolerancijom. «Ovo je rijedak svjedok koji to jasno tvrdi», mislio sam. Dok mi je hvalisavo objašnjavao kako je razbio nos u „rolsrojsu“ koji je vozio po Beogradu, kao „drugi Spahin“ sekretar, te plaćao pjevaljkama pjesme na Terazijama: „Bona Jelo bil' se poturčila?“, hranio mlade komunističke studente kojima su čarape bile poderane na petama i prstima poput Tode Kurtovića, nikad nije propustio priliku ponoviti zakletvu da mu je jedini cilj bio osvetiti svog učitelja Spahu. Koliko god, kasnije, saznavao da je Saja imao problem lažnog predstavljanja, jer niko, ama baš niko, nije potvrđivao sve njegove reference koje je sebi pripisivao, smatrao sam korisnim objaviti njegovu tabloidsku veziju ubistva Spahe. A bio je pukovnik NOB-a, doktor, pomoćnik ministra zdravstva, predsjednik kluba FI< Sarajevo, svjetski trgovac naftom i draguljima itd. Najčešće su ga pamtili kao prodavača vlašićkog sira i upravitelja kluba FK Sarajevo. Hvalisavo bi govorio o vremenu kad je prevario Titu, podvaljujući mu elaborat – knjigu o stanju zdravstva u BiH nakon rata. Da bi sagradio mnogobrojne bolnice po BiH, navodno je predložio Titi da proda „matrese“ zalihe hrane koji su bili u BiH, a dobiveni su od američkog predsjednika Trumana kao pomoć, ako bi Staljin krenuo na Jugoslaviju. Pokazivao je knjigu kožnog poveza sa specifikacijom i tabelarnim prikazom zdravstva u svim jugoslavenskim republikama. Stvarno je na koricama pozlaćenim slovima pisalo njegovo ime. Za ovu operaciju pomogao mu je Avdo Humo, kojeg je veoma cijenio. Posebno ga je volio stoga što je spriječio rušenje nišana Mehmedu Spahi, na kojem piše, „vođa muslimana“. Navodno su komunisti Starog grada to bili inicirali. Svoju snalažljivost isticao je raznim primjerima. Pričao mi je kako se htio udvarati Jovanki, budućoj Broz, u Dubrovniku dok se Tito spremao na put u Englesku. Navodno je Jovan ka tad bila njegova garderoberka. Dok ga nije upozorio šef Titinog osiguranja, musliman, i spasio mu glavu. Imao je brak iz kojeg je dobio troje djece. Odmah poslije rata se razveo. «Kad se jednom razbije bardak, ne sastavljaj ga», pravdao se nekim savjetom što više nikad nije uplovio u bračne vode. A bio ga je glas da se ženio sedamnaest puta. Ljudi su govorili jedno a on drugo, o sebi. Navodno je namjerno krio svoj identitet. «Nikad ne dozvoli da te ljudi do kraja upoznaju«, savjetovao mi je. «Samo ću tebi jednog dana otkriti sve o sebi. Pripremit ćeš kasetofon i ispričat ću ti. Za sada znaš samo deset posto.«

Sa familijom se nije najbolje slagao i živio je kao samac. Dolazio mi je kući i moji su ga voljeli. Bio je kulturan i uljudan. Donosio je naramak čokolada i voća. Nikad novac nije davao. Posebno bi me opsjedao kad bi dobio novu ideju za novu knjigu. Iskreno, nisam mu vjerovao, ali bio je neodoljiv u svojim veoma zanimljivim ispovjedima. Ponekad bi mi naudio jer se pred drugima pozivao na moje ime. Onda bi neki kojima je dugovao, a bilo je i takvih, dolazili i molili da ga „pritisnem“ da im vrati dug. Tako je izvjesni Šefik, stariji čovjek, nekad bio na Golom otoku, došao sa tvrdnjom da mu duguje novac. Ružno sam mislio o njemu kao prevarantu. «Taj čovjek je pisao moju biografiju. On sve zna o meni. Moram ga držati ucijenjenog«, objasnio mi je. «Dao sam mu zemlju kod aerodroma«. «Pa nek' ti vrati tu biografiju, a ti njemu novac.« «Šta ako ima kopiranu?!« Ta biografija se odnosila na put njegovog sticanja velikog bogatstva preko trgovine nafte i dragulja. »Njemu sam sve ispričao«, tvrdio je. To famozno bogatstvo koje negdje u svijetu u nekim svjetskim bankama i kompanijama ima Saja, bilo je predmet mnogih sprdanja, ali i naivnih nada kod mnogih njegovih poznanika. Zbog toga bih se zastidio pred ljudima koje je iznevjerio. Ponekad bih ga veoma oštro upozorio i podvukao «crtu» u relacijama sa njim. Tako se jednom bio naljutio na mene. Sretao sam ga tužna i usamljena, da sam se sažalio. Bio je sretan kad sam ga pozvao na pečenje kod Salčinovića. Nikad nije dao da ja platim. Krili smo se od gladnih boraca dok smo jeli pečenu janjetinu. Moram priznati da sam bio povjerovao u njegovu priču o basnoslovnom bogatstvu. Posebno kad bi preda mnom množio tri kolone cifara, bez nula, da bih bio u dilemi da li se radi o milionima ili milijardama. On nije bio deskriptivan u svojim fantazijama, već veoma činjeničan. Tako je negdje imao dionice u kožari gdje nije imao profit veći od 9 posto, što ga je navelo da ih proda. Zatim je pratio rast dividende preko neke sekretarice koja «u neviđeno prodaje njegove talone» na svjetskim burzama. Da bi bio zadovoljan ulogom u draguljarnicu, naprimjer. Nisam mogao vjerovati da se može lagati matematički. Deskripcije o vilama na svjetskim jezerima, noćima u društvu sa Marijom Kalaš itd., mogao sam pripisati mašti. Ali, lagati ciframa, ponavljati imena banaka, i na koncu pokazati sliku «tria» - on sa jednim Jevrejom i jednim Arapom, sa kojima se obogatio prodajući naftu, posebno u vrijeme „pustinjske oluje“ i švercujući dragulje iz Južne Afrike, do Holandije?!!! Taj, kako će se ispostaviti, izmišljeni svijet bogatstva i profita, počeo je kad je uspio uvjeriti neke Jevreje da je njegova tetka u Travniku spasila osmero Jevreja u Drugom svjetskom ratu. «Mene je majka rodila nafakali, dok je klanjala ikindiju. Ako te dodirnem, bit ćeš bogat«, imao je običaj govoriti o sebi. Majka mu je imala dvadesetero djece, i nekoliko usvojenih ratnih siročadi. Navodno mu je pradjed trgovao sa Bečom, gdje je imao svoj apartman. Uvrijedila ga je recepcionerka, dok je tražio svoj apartman, ne vjerujući da on u suknenim

čarapama i kožnim opancima, šarvalama, bensilahom, i fesom može imati novac. Iz inata, poput današnjih arapskih šejkova, kupio je cijeli hotel. «Dao je ćup dukata da odbrani bošnjački ponos«, tvrdio je. U Saje niko nije bio običan. Svak je bio izniman. Od njegove ugledne familije historičari, poput Purivatre, spominju Mahmuda, njegovog oca, kao Travničkog veleposjednika koji je prisustvovao skupu uglednih Bošnjaka da bi potpisali Rezoluciju za podršku autonomije BiH, i osudili politiku Džafera Kulenovića. Dok je radio za FK Sarejevo, tad se igralo sa Realom i Brazilom. Pomagao je, navodno, Hasetu koji je radio kao mesar, da dođe do radnji i kuće. Iznimno je volio Vahidina Musemića. A sve zasluge za Safeta Sušica preuzimao je sebi. Pričao mi je kako je otišao u Zavidoviće kad je čuo da Zvezda, nakon Seada, hoće kupiti i Safeta. Babo Mulo već je bio dao saglasnost za Zvezdu. Vidio sam mu majku da klanja. Uzeo sam Mushaf i rekao joj: «lzgubila si jednog, izgubit ćeš i drugog sina.» «Mulo, pitam li se ja šta u ovoj kući?» «Pitaš?» «Onda nek' Safet ide sa Efendijom.« «Tako sma ga doveo u Sarajevo.« Čuo sam da se poznavao sa Karadžićem, a i da je Tunju dovodio da predaje marksizam fudbalerima. «FK Sarajevo je bio paravan za političko lobiranje. Tamo su svraćali svi iz CK-a.» Saja je bio bolestan. Preživio je infarkt. I za to je imao svoju verziju, a poznanicu drugu. «Profit me umal' nije ubio. Zaboravio bih na jelo. Nisam mogao dići slušalicu.« «Ma kakav profit, problem je bila ženska«, panjkao ga je jedan poznanik. Sve ove njegove fikcije ne bi ništa značile da on nije lobirao za Ameriku. Toliko je agitirao Ameriku i mrzio Ruse, da su ga zažvali Clinton, ali i osumnjičili da je špijun i da radi za CIAu. Zapravo on je i došao meni sa ceduljicom u ruci koju je nudio da potpiše Mirsad Ćeman, tadašnji v.d. predsjednik SDA. «Pošto je SDA demokratska stranka, treba podržati demokrate i tražiti udar na Miloševića. Imam čovjeka koji vikendom ruča sa Clintonom. Muke Americi sa Jadrana poslati raketu u Miloševićevu sobu?!» U to vrijeme pisala su se pisma raznim liderima svijeta. Svaka šuša u Bosni pisala je nekom predsjedniku. Ali, neuvjerljivo je bilo da Mirsad Ceman piše Clintonu.

«Reci Billu da nam pošalje ono...», navodno je general Alagić govorio nekom stranom diplomati. Pošto je general Alagić bio veoma dobar ahbab sa Sajom, jer mu je ovaj oslobodio selo Mosor, u kojem se on zatekao u vrijeme napada, mora da ga je on nadusio na to. Njegov koncept pobjede Bosne je bio oslanjanje na Ameriku i Saudijsku Arabiju, distanciranje od Rusije, Kine i Irana. «Samo da Amerika i Saudija otvore svoje amabasade u Sarajevu. Gotovo je Srbima.« Pričajući mu svoje planove sa medijima, u kojima sam imao namjeru osnovati i TV, Saja mi je sam ponudio pomoć. Nakon stoje konsultirao, a stvarno su ga ranim jutrom neki viđali da izlazi iz bijelog džipa Evropskih promatrača, gdje je on razgovarao satelitskim telefonom, donio mije ponudu da će mi kupiti opremu vrijednu 12 miliona dolara. Njegov prijatelj iz jedne banke će mi dati kredit sa 2 posto kamate na 15 godina graces period, i 50 posto jeftiniju opremu nakon 27. decembra te godine. Rekao mi je i firmu koju ću morati reklamirati itd. Povjeraovao sam mu. Njegov uvjet je bio da ga odvedem kod Izetbegovića. Prvo sam pitao Bakira. Čuvaj se, Nedžade, i mene su izvarali. Ne vjerujem da ima toliki novac.» Ipak, otišli smo kod Alije. Bili samo 65. toga dana koji su otvorili kabinet Izetbegoviću. Dok je sjedio sa nama često ga je telefonski kontaktirao Haris u vezi sa sastavom vlade. »Vjerujem da si pošten čovjek, Alija. Znam ti brata Šukriju.» «To mi je polubrat.« «Bio je pravedan kao sudija i zato su ga komunisti skinuli. Nije htio osuditi nepravedno neke Rome.» Alija se nije sjećao toga. Ne sjećam se cijelog razgovora, a nije ni bio zanimljiv. Sjećam se samo da ga je pitao: «Bogati, Alija, jesi li „rijadovac“?» Alija je izbjegao odgovor, na način da je rekao da kraljevska porodica u Arabiji veoma prijateljski pomaže Bosnu, ali da monarhije nisu po njegovom političkom ukusu. Skratili smo sastanak, koliko smo mogli. Bio sam razočaran i bilo mi je nelagodno. U Alijinim očima smo ispali pohlepni naivci. Saja nije spomenuo nikakvu pomoć, nikakve kredite. «Da je rekao daje «rijadovac», odmah bi mu potpis'o ček od milijardu dolara.» «Nije ni zanijekao«, pravdao sam Aliju. «On je homeinijevac i kapak!« ljutio se Saja i pravdao.

Sigurno sam se gnušao nad samim sobom. Da ga nisam sažalijevao kao starog insana, svašta sam bio spreman učiniti. Alija nam nikad nije spominjao Saju. Valjda ga je i zaboravio. Ilije bio svjestan daje i većih ubleha primao. Do tada sam sa njim išao na promocije njegovih knjiga. Od tada sam se stidio. Ljudi su u meni mogli vidjeti pohlepnog gramzivca koji je bio izmanipuliran Sajinom pričom o basnoslovnom bogatstvu. Ipak, Saja mi je bio simpatičan. Dok god je hoditi mogao, nisam ga iznevjerio. Motao se po kabinetima, opsjedao ministre i savjetnike, pozivajući se i na mene, nisam imao srca ostaviti ga. Jednom me je sekretarica Edhema Bičakčića nazvala i zamolila da ga pozovem jer cijeli dan sjedi ipred kabineta. Nezgodno, pa hajde. A volio je Edhema. Znao je spavati u stolici pored mene dok ja pišem tekst. Ne bih ga budio dok sam ne bih napuštao kancelariju. Uvijek je sa sobom nosio svoje knjige, a bio ih je napisao pet-šest, i dorađivao ih. Davao sam mu «Sjeveroameričko bogatstvo i islamski morak Tvrdio je da će se Amerika jednog dana islamizirati. «Oni su toliko pametni i sebični da kad shvate da im je jedini islam spas američkog društva, odnosno prihvatanje islama, prihvatit će ga objeručke. Da je nužno da se Amerika ujedini sa islamskim svijetom.« «Jer bi takva unija kontrolirala 80 posto svjetskog bogatstva, odnosno resursa.* «Pa, Bog daje nafaku kome hoće. Zašto je Amerika bogata? Da joj Bog nije dao to bogatstvo, ne bi ga imala. Zašto je jednoj nemuslimanskoj zemlji Bog dao toliko bogatstvo? Jer se više drži pravde nego mnoge islamske zemlje.» Haman je tvrdio da su Amerikanci preuzeli najbolje principe Šerijata u organizaciji društva. Posebno u ekonomiji i ljudskim slobodama. »Amerikanci nemaju još samo islamski moral. Muslimanska društva su siromašna, ali zdrava. To fali Americi.» Saja me je nagovorio da napišem tekst kako u Vijeću sigurnosti nema islamskog glasa, dakle glasa najbrojnije vjerske skupine na svijetu. To sam i učinio, naravno, predlažući da to bude Saudijslca Arabija. Lako je tvrdio da će živjeti 110 godina, koliko i njegova majka, teško se razbolio. Bio je podvrgnut operaciji. Imao je rak prostate, ili debelog crijeva. U tako bolesnom stanju bio je shrvan paranojom da ga žele ubiti Rusi, ili neki lokalni ; moćnici čija imena mi nije pristojno govoriti. Jednog dana je došao u moju kancelariju. Čudio sam se kako je mogao hodati. Iznemogao i gladan, bolestan, sa licem mejta, plašljiv i nervozan, počeo je vikati na mene. Mogao je piti samo mlijeko. A dok bi govorio, estagfirullah, kao da je vilen. Poganac (rak) je metastazirao svom žestinom u njemu. «Došao sam ti ispričati sve o sebi. Daj mi onaj svoj diktafon pa ću se ja sam koncentrirati i ispričati.»

Stavio sam pred njega mali diktafon i počeo mu objašnjavati kako funkcionira. Uopće nije mogao shvatiti komande za snimanje. Kad sam pomislio daje shvatio, radi probe uključio sam diktafon. Umjesto da diktafon prinese usnama, on je mikrofon stavio uz uho! «Hudnjak», pomislio sam. «Važnije mu je uho od usta!» Odnio je sa sobom diktafon, koji više nikad vidjeti neću. Zato sam sutradan panično bio pozvan da ga posjetim. Bio je agresivan, da sam se pobojao da je poludio. Donio sam mu zelenih smokava. Jeo ih je. «Da ti kažem. Sinoć su me vodili Amerikanci. Bio sam u ćeliji i uzeli su moju ideju iz glave... Jaaaa», ponosno je klimao glavom. »Izvadili su mi iz mozga vijugu i uzeli moju ideju. Zbog nje su me htjeli ubiti Rusi i ovi tvoji!!!» Kako sam shvatio, ta njegova fiktivna operacija koju su te noći izveli Amerikanci nad njim sastojala se u «skeniranju» njegovog sublime ratio, njegove vizije svijeta koju je on nevjesto pokušavao izraziti u knjigama. Te da će ta njegova genijalna, neprevaziđena vizija biti pohranjena i, svakako, korištena u kreiranju američke politike, hajde da kažem, prvenstveno prema islamu i muslimanima. Dok gledam televizijski prijenos rata u Iraku, ili čitam strateške analize o američkoj demokratizaciji islamskog svijeta, nametljivo mi se javi glas mog čudnog prijatelja Saje: «Jesam li ti govorio, Nedžadeee?!» «Znaš šta je on mislio o tebi?» obratila bi mi se Mirzeta, kad bih ga spomenuo u kući. «Hoćeš reći da me je panjkao iza leđa?» «Da.» «Šta je mislio?« «Uuuu, kako je naivan?!!!* Tad bi mi iskrsnuo njegov lik dok se hvata malim šakama za sijedu glavu premazanu ehotonom. Baš tako bi mi govorio, urličući, i za Aliju: «Uuuu, kako ste naivniii?!!!» Po njemu mi, mislio je na esdeaovce, nikad nismo bili dovoljno proamerički. A ja sam stvarno mislio da i nema razloga toliko urgirati i lobirati, jer je Alija bio više proamerički nego i proiranski i prosaudijski čovjek. Cijelo bošnjačko vjersko i političko rukovodstvo imalo je direktne ili indirektne veze sa Amerikom. Svi, od Ganića, Silajdžića, Šaćirbegovića, Živalja, pa čak i Reisa, boravili su ili se bavili Amerikom. Ne znam ni za jednog antiamerikanca iz bošnjačke elite. «Molili smo Ameriku koliko smo mogli, a oni su učinili koliko su htjeli. Do sada, hvala im», vikao bih na Saju kad bi mi pritužio sa svojom proameričkom propagandom.

Osim što mi istinski nedostaje, da spava na stolu sa svojom tašnicom pod glavom, dok ja ovo pišem, volio bih čuti šta danas Saja misli. Uhvatim se, pošto sam u dugovima, da se potajno nadam da me je Saja stvarno stavio u svoj testament, kako je i obećao, i da će me sekretarica (zapamtio sam joj ime) iz jedne banke u Ženevi nazvati. Ali se češće uhvatim u mislima kako su Amerikanci stvarno skenirali «vijugu Sajinog mozga», odnosno CIA, i predali je nekom novom Aldouxu Haxleyu koji će iz nje napisati Novi, novi vrli svijet. Postoje Saja znao sve i cijelu knjigu napisati, samo mu nije išlo sa naslovima, mora da me je ta njegova genijalna vijuga mozga registrirala kako ja dajem najbolje naslove njegovim knjigama, te da ću morati za to biti konsultiran. Tom romanu bih dao naslov-. Novi vrli svijet islama! FATA I DVANAEST APOSTOLA (100 godina nacionalne ideje) Na stodvadesetgodišnjicu ustanovljenja institutcije reisu-1-uleme u BiH, aktuelni reis dr. Mustafa ef. Cerić, pozvao je, po običaju, sve vjerske i političke uglednike u BiH. Sve je to poznato i već viđeno na takvim svečanostima. Nije ni zanimljivo pobrajati ih. Ništa zanimljivo ni od govora. Samo mala šala Lorda Ashdowna kako su BiH i prije 120 godina nametane neke odluke izvana. Misli se na postavljenje Hilmije ef. Muftića, sarajevskog muftije, za prvog reisa. Tek je Alojz Mok, kao specijalan gost i veliki prijatelj Bosne, izrazio žaljenje što na svečanosti nema Alije lzetbegovića, kojem je dodijelio kompliment čovjeka koji je obilježio epohu. Iztebegović je bio kući, bolestan u postelji nakon nedavne operacije ugrađivanja «pesmejkera». Međutim, ja sam mislio o dr. Hansu Silajdžiću. Ne sjećam se kad sam ga posljednji put vidio na bajramskom prijemu kod Reisa ili sličnoj vjerskoj manifestaciji. Prije samo nekoliko dana posjetio je bolesnog lzetbegovića. Nakon poraza na izborima od Sulejmana Tihića, za koga je sam Izetbegović glasao te preporučio da glasaju i drugi, odbio je ponudu da bude premijer. Na njegovo mjesto kandidiran je Adnan Terzić, moj prijatelj, vjerovatno takvog nisam imao u politici, kojeg sam u komentarima hvalio da ima šansu, jer je relativno mlad, da krene Silajdžićevim stopama. Priče o Silajdžićevoj ozlojeđenosti zbog poraza ne jenjavaju. On sve to mistificira skrivanjem od javnosti. Nit'je kad pitan, nit1 je kad govorio o svojim odnosima sa IZ. Pretpostavlja se da je ljut na bliskost, ili favoriziranje SDA od IZ. Nisam sa njim o toj temi nikad govorio. Osim mišljenja o pojedincima iz IZ, a nikad nismo ništa rekli o Reisu, nismo ozbiljnije govorili o IZ-i. Najteža kvalifikacija kojom se može nazrijeti njegovo mišljenje o IZ je tvrdnja da će «nas Bošnjake ubiti naš primitivizam«. On je smatrao da ljudi iz IZ-e moraju više raditi na kultiviranju vjerničkih masa i iskoristiti šansu slobode misli kakvu muslimani nikad nisu uživali na ovim prostorima. Ako je mjerilo respekta prema nekim zaslužnim Bošnjacima njihov poziv na vjerske svečanosti koje priređuje Reis, onda na večeri u Konaku nije bilo ni dr. Ejupa Ganića, ni Edhema Bičakčića, bez kojih se nekad ovakve ceremonije nisu mogle zamisliti. Ja sam tamo došao sasvim slučajno. Zaputio se sa prijateljima i ušao u odaju sa svitom. Za manje važnu „raju“ zakuska je bila priređena u GHM. Smijao sam se sam sebi, i osjećao nelagodu „nepozvanog gosta“. Takve situacije pripišem Sudbini, a zapravo, to sam ja. Zbog čega sam žalio Silajdžića? I pored svih njegovih političkih gafova, loših poteza, karakternih i drugih mahana, on je, nakon Izetbegovića najveća „faca“ među Bošnjacima. Nekako mu basta da bude tu u tako značajnim i velikim manifestacijama. A da je bio, sve bi se oko njega vrtilo. U sjeni bi bili svi, pa čak i Reis.

Silajdžić je bio šef kabineta piethodnog reisa Jakuba Selimoskog. Odatle je došao u SDA. Njegov babo, moj profesor kiraeta Kur'ana, Hafiz Kjamil ef. Silajdžić bio je dugogodišnji imam Begove džamije. Sam je završio GHM u generaciji sa Reisom. Koliko god Silajdžić svojim eskiviranjem javnih manifestacija i kamera mistificarao razloge gotovo samoizolacije, njegov nedolazak na ovu menifestaciju je izraz personalne ljutnje, da ne kažem animoziteta, prema samom Reisu. Kako su pričali kuloari bilski Reisovom kabinetu, posljednji telefonski razgovor koji su vodili bio je nakon njegove odluke o pristupanju Alijansi, i istupanju dr. Enesa Karića iz S za BiH. Nije mi poznato da je Reis ikad „uzimao u usta“ Silajdžića. Dok ga je Hfz Ismet Spahić u svojim propagandističkim hutbama u Begovoj džamiji optuživao da je jedan od tvoraca „policijske države“, kavu su, prema ocjenama svih struktura IZ-e, bili kreirali lideri Alijanse za promjene. Doduše, Reis se i ne spušta na nivo da poimenično govori o političarima izuzev o Aliji Izetbegoviću. On ga, naravno, podržava i, kako kaže, ponosi se prijateljstvom sa njim. Ni Izetbegović nije ostao dužan, pa je izjavio da je dr. Cerić najobrazovaniji i najaktivniji reis kojeg je imala IZ. U istom intervjuu za dr. Silajdžića će reći da je „slatki ters koji je mnogo učinio za Bosnu“. Za sada se harizme njih dvojice isprepliću oko Izetbegovićeve harizme, kao loze bršljena uz stablo iz istog korijena. Silajdžić bi mogao biti reis koliko i Reis političar. Koliko je Silajdžić (bio) zakoračio u IZ, toliko je i Cerić zakoračio u politiku. Silajdžić je bio šef kabineta reisu1–uleme, a Cerić je jedan od potpisnika osnivača SDA. Doduše, Silajdžić, kao političar, nema imidž vjerskog čovjeka, koliko Cerić, kao reis ima imidž političara. Zanimljivo je da je Izetbegović, koji je laik i samo pravnik, imao imidž vjerskog lidera, dok je Silajdžić, koji je iz ulemanske porodice, i sam završio medresu, imao imidž modernog sekulariste. Silajdžić, s obzirom na povučeni život kojim živi, izleda najrazočaraniji bošnjački političar iz Izetbegovićeve plejade. Kao da svoje poraze najtragičnije preživljava. Svi porazi su mu došli, direktno ili indirektno, od Izetbegovića. Najeklatantniji primjer su posljednji izbori na kojima ga je pobijedio Tihić, a po osnovu Izetbegovićeve preporuke. Međutim, u kontekstu sadašnjih pozicija cjelokupne plejade bošnjačkih političara koja se takmičila ili surađivala sa Izetbegovićem, Silajdžić je jedini preživio. I ne samo to, on jedini ima harizmu da preuzme Izetbegovićevo mjesto. Izlazio na izbore ili ne. On je, jednostavno, drugi. Kako u zemlji, tako i u svijetu. Izetbegović je, očito, neponovljiv. Nikad ni od koga nije izgubio. Ni na legalnim izborima ni uz nelegalne spletke. Uz to, on je postao prava prva bošnjačka glava, što se na arapskom jeziku kaže reisun, imenica iz koje je izvedena titula bošnjačkog vjerskog poglavara reis. On je bio poznatiji i priznatiji, kako kod vjernika muslimana u zemlji, tako i u cijelom islamskom svijetu od bilo kojeg reisa. Osim što je to bilo neprirodno, to je bilo i nepravedno. Džemaludin ef. Čaušević je imao veću harizmu od Mehmeda Spahe. On nije bio samo puki potpisnik i osnivač JMO, već njen ideolog. Ma kakav, kao ličnost, bio reis, on je kao vjerski poglavar automatski i lider. Zato je zanimljivo pretpostaviti razvoj budućih odnosa na bošnjačkom vrhu u borbi za lzetbegovićev tron. Neće to biti borba za njegovo političko naslijeđe, već za samo mjesto. Ona će se neminovno voditi između dvojice Gazinovaca, vršnjaka iz školske klupe, dr. Cerića i dr. Silajdžića. Vrijeme jednog drugog jubileja moglo bi obejaniti ko će biti na bošnjačkom tronu. Decembra 2006. bit će stogodišnjica nacionalne bošnjačke politike ideje. Datum uzimam po vremenu

kad je osnovana prva bošnjačka politička stranka. Radi se o Muslimanskoj narodnoj organizaciji (MNO) koju je decembra 1906. osnovao Ali beg Firdus iz Livna. U kontekstu bosanskohercegovačkih političkih prilika i tri vodeće stranke HDZ, SDA pa i SDP će slaviti obljetnicu svog osnutka. Sve su se, uz malo izmijenjena imena, pojavile u istom periodu. Bošnjaci će se organizirati i kroz druge političke partije, ali od MNO do SDA, samo je SpahinaJMO dobivala većinske bošnjačke glasove. Komunističku pratiju ne tretiram kao domaću autohtonu političku ideju, već moskovskim izumom. Bošnjačkom političkom sudbinom nepotistički su vladale dvije familije Pozderaca i Dizdarevića. Čak i SDP po političkoj ideji vidim kao bližu Socijaldemokartskoj partiji iz togvakta, nego kao neokomunističku partiju. Tako SDA vidim kao nasljednicu MNO, a preko JMO, vidim korito dugo sto godina, a dubinu joj zna samo dragi Allah, kroz koju je protekla bošnjačka politika. Da li će bošnjačka politika teći ovim koritom nakon 2006., ovisi o vrlo jednostavnom odgovoru na pitanje zbog čega je i osnovana prva bošnjačka stranka MNO. Prema šturim^ stvarno siromašnim i šturim historijskim faktima o političkoj povijesti Bošnjaka, a pozivam se na nezaobilaznog Atif bega Purivatru, Alibeg Firdus je nakon demonstracije i protesta muslimana zbog pokrštavanja jedne muslimanske djevojčice po imenu Fate, odlučio osnovati stranku. Od tada, pa do danas, svi drugi razlozi političkog organiziranja Bošnjaka su bili, a ne znam da li će to ostati i nakon 2006., borba za svoj vjerski i nacionalni identitet. Koincidencija imena prvog i posljednjeg lidera Alibeg i Alija, mogla bi poslužiti kao zagrada na sto godina nacionalne bošnjačke političke ideje. Da, kad sam bio na obljetnici 120 godina Rijaseta, pokušavao sam se sjetiti obljetnice od 100 godina. Ko ju je obilježavao i slavio i zašto? Oduzeo sam 20 godina i dobio 1983. Jesam li dobar u računici, ne znam. Je li Reis malo zakasnio sa obilježavanjem, nije bitno. Možda i malo natežem vrijeme od oktobra 1982., ali stogodišnjica Rijaseta, nije oficijelno proslavljena ni 1982. ni 1983. Najznačajniji događaj za muslimane po stogodišnjici postojanja IZ-e je suđenje muslimanskim intelektualcima 1983. Tako tvrdim daje stogodišnjica IZ-e obilježena sa 100 godina robije Izetbegovićevoj grupi! Oslobođenje je donijelo naslov i čestitku: 90 godina neprijatelju! Kurs od 10 godina odnio je Rušid Prguda u mezar, jer bolestan i izmrcvaren nije mogao sjediti na optuženičkoj klupi. To je bila čestitka muslimanima za stogodišnjicu Rijaseta. I gle, čuda!, Božije mudžize, rekli bi muslimani. Historija ponovo pokazuje svoj nauk. Poput Faraona, koji je bio naumio pobiti svu mušku djecu, kako mu ne bi neko oduzeo prijestolje, on prima Musaa, a.s., na dvor. Tako i KOS, faraonskim instinktom hapsi muslimansku inteligenciju... A, tadašnji reis Naim ef. Hadžiabdić će, umjesto proslave obljetnice, potpisati tu čestitku u intervjuu Borbi. On je blagoslovio presudu i distancirao IZ od osuđenika. Dok, je dr. Ahmed Smajlović, naprimjer, odbio izjasniti se, a to znači potvrditi Reisove stavove, zbog čega su mu oduzeta građanska prava, poput prava na pasoš, zatim je smijenjen da bi šikaniran, relativno mlad, umro od infarkta. Rijaset kao institucija, uvijek je bio prorežimski i lakše mu je bilo sačuvati sebe kao instituciju, nego žrtvovati se u brobi za vjerska prava. Najčasniji primjer, gotovo da je i izuzetak, jeste Džeamludin Čaušević, koji je pod velikosrpskim hegemonističkim pa i šovinističkim nasrtajima na vjerska prava, skinuo ahmediju i ponudio je srpskom monarhu da on bude reis. Taj njegov protest je identičan onom koji su učinili bošnjački uglednici zbog pokrštavanja Fate. I dao je identične rezultate: osnovana je politička stranka JMO. Reis ju je osmislio, a Spaho realizirao. Ona će postati kičma bošnjačke države u škarama između neprestanog srpskog i hrvatskog šovinističkog instinkta.

Škarama Cvetkovića i Mačeka odrubljena je Spahi glava, a pošto je Čaušević već bio preselio na Ahiret, Bošnjaci će obezglavljeni dočekati Drugi svjetski rat. Najveći krik tog obezglavljenog naroda izustila je Emina, sestra Fatina, sprskim koljačima: Život vam halalim, obraza mi ne dirajte! Svaki mumin nakon iščitavanja biografija i hronologija rada IZ-e do sada, može emotivno zaključiti kako je Rijaset kao institucija sagrađen od maltera koji je pomiješan sa pljuvačkom munaflkluka.Ono što amnestira reisove je činjenica da su kapu Islamskoj zajednici, zvanoj Rijaset, skrojili imaperijalisti, odnosno protektori, bivši i novi, sporazumom između Istanbula i Beča. Kao da je drukčija sudbina sa drugim institucijama države u kojoj žive Bošnjaci? Nijedan sporazum o BiH nije potpisan u Sarajevu. Javni ili tajni. Potpisivani su od Sremskih Karlovaca, Berlina, Beča, Istanbula, Londona, Bonna, Pariza, Vvashingtona ... Ustroj i organizacija IZ BiH, identičan je Palestinskoj IZ. Doduše, IZ u Palestini konstituirana je poslije IZ u BiH. Navodno su Englezi, kao protektori, vidjeli izum u BiH i prekalemili ga. Zar je sličnost Palestinaca i Bošnjaka samo u tome? Bošnjaci će se ogriješiti o svojoj inteligenciji. Bojim se da ih već kazna ne stiže pa je danas nemaju. Ili imaju, ali nemaju baš fajde od nje. Ikbalovski rečeno, sve je manje studenata i učenika koji, čitajući Kur'an, plače nad njegovim sahifama. Najveći grijeh čine prema Ali ef. Džabiću, mostarskom muftiji. Bio je lider Vakufsko mearifskog pokreta, ili pokreta za autonomiju i vjerska prava muslimana. On će, sa svojim pokretom, inicirati donošenje Ustava, kakvog-takvog, IZ-e; on će inicirati, bolje reći inspirirati Omera ef. Humu iz Prozora, za pisanje prvog Kitaba od virovanja na bosančici; on će podstaći i Alibega Firdusa za osnivanje MNO. Otići će u Istanbul, tražeći pdoršku za svoje ideje, i bit će mu zabranjen povratak. Njegovu lekciju o iluzajama za pomoći iz Istanbula Bošnjaci još nisu naučili! Kad bi nakon 100 godina oživjeli Fatu, koju predstavljam kao simbol Bošnjačke želje za životom i straha kakav su preživjele njene vršnjakinje sa usudom da kao muslimanke žive u Bosni i Hercegovini, i upitali je da iz, ne baš dugog safa bošnjačkih vjerskih i političkih lidera, izabere one kojima vjeruje, ubijeđen sam, onoliko koliko vjerujem u iskrenost muslimanskih djevojčica, da bi se odlučila odabrati one koji se odazivaju na ime Alija. Vidim da bi iz bošnjačkog safa povijesti istupili Ali ef. Džabić, Alibeg Firdus i Alija Izetbegović. U jednoj svojoj polemici sa komunističkim reptilom iz Oslobođenja izjavio sam kako vidim kraj bošnjačke nacionalne političke ideje. U tekstu sa naslovom Ko vjetra sije, oluju žanje, iskazao sam svoje mišljenje o Avazovim napadima na Edhema Bičakčića i SDA. Glavni uzrok kraju nacionalne bošnjačke političke ideje vidio sam u njenoj politici prema medijima. SDA kao nosilac te ideje, po meni, svojom politikom prema medijima uhelaćila je komunikaciju sa vlastitim narodom. 1 to se desilo u fazi kad su se Bošnjaci trebali predstaviti svijetu, posebno Evropi, u svom punom nacionalnom, vjerskom i kulturnom identitetu. Mediji koje je stvorila SDA, i sam sam u njima učestvovao, nisu bili krivo, već smrskano ogledalo kroz koje je viruckalo lice Bošnjaka sa ružnim obrazima primitivizma i bizarne pohlepe. Moj tekst je shvaćen kao pranje ruku od SDA, kao gubitničke stranke. Gotovo da mi je tako podviknuo, u svom tekstu objavljenom baš u Avazu, akademik Muhamed Filipović Tunjo: . «Zar sad, Nedžade?!»

Taj list nema rubriku reagiranja, a i nisam imao volje braniti se pred Tunjom. Bio sam mu zahvalan da je uočio i tretirao moju sintagmu nacionalna bošnjačka politička ideja. Ne znam da ju je neko prije mene upotrijebio. Tunjo se, naravno, saglasio sa mnom o kraju nacionalne političke bošnjačke ideje, iznoseći dijametralno suprotne zaključke i uzroke tog kraja. On spočitava kako SDA nikad nije ni vodila nacionalnu, već vjersku politiku. Po meni su vjerski i nacionalni interesi Bošnjaka bili neodvojivi kao «nokat i meso». Dok pitanje laicizma kao agensa u konstituiranju državnih institucija može biti diskutabilno. Vjerujem da je Izetbegovićeva politička filozofija bila neupitna da je evropski laicizam najveći spiritus agens njenog napretka. To što njegova politička pragma nije uvijek baš slijedila njegovu političku filozofiju, pa ni bila shvaćena, ima druge i uzroke i kontekste. Jedan od glavnih su njegova loša politika prema medijima, izbor savjetnika i stranačkih portparola, dakle, problem artikulacije ideje za koju se načelno zalagao. Shvatajući sve ovo, vjerovao sam da nacionalna bošnjačka politička ideja nema alternativu. 0 ovakvoj temi razgovarao sam sa Izetbegovćem nakon njegovog „povratka“ u SDA. Podsjećam da smo Džemo i ja jedini zagovarali izetbegovićevo povlačenje u Stranku, nekoliko godina prije nego se stvarno povukao sa državničkih funkcija. Upravo iz razloga o kojima govorim. Željeli smo da završi državničku karijeru kao Vaclav Havel, a ne kao doživotni predsjednik. Alijansa je već bila na vlasti i pokazivala je svu svoju aroganciju. Uz to, i ambasadori poput Thomasa Millera i Ahmeta Erozana, te sam Vvolfgang Petritsch, zdušno su podržavali bošnjačke političare iz čijih se ideja jasno uočavao rigidni sekularizam koji je tuknuo, što bi Sidran rekao, i na agresvni ateizam. SDA, što iz nemuštosti, što iz stvarnog svog tolerantnog kursa, nije kritizirala novu vlast. «Predsjedniče, daj da podmladimo Stranku, daj da joj mijenjamo imidž..., dajte da to učinimo sa Vama. Bez Vas, Bog zna, kad će se Bošnjaci vratiti na vlast», nemušto sam vapio za promjenama u SDA. »Radimo na tome. Pogledaj naše liste», branio je SDA. Mislim da mu nikako nije bilo jasno zašto su izgubili izbore. Isto tako, smatrao me je sklonim podilaženju trendu. «Vidite, ja sam stariji od Ante Jelavića, vašeg kolege u Predsjedništvu*. «Nije moguće«, čudio se. «Još me smatrate „vodonošom“ i „onim malim“. Zamislite da se ja kandidiram u SDA, ne bi me zapao šesti saf», htio sam ga isprovociarti. «lmamo i mlađih od tebe», uporno je branio SDA. »Nacionalna bošnjačka politička ideja nema alternativu, ali joj je problem imidž», htio sam ga uvjeriti da nisam posumnjao u našu političku ideju, ali aluzivno replicirati na njegove spekulacije koje sam čuo od Džeme. Džemo mi je pričao kako su ga Haris i Alija pozvali kasno, faktički probudili, u hotelu u Maroku, da bi ga pitali šta misli o socijaldemokratiji.

«Jeste li me zato u ova doba noći pozvali?«, ljutio se Džemo odbijajući i želju da razgovara o toj temi. Zato je Džemo sumnjao da su prepustili vlast Alijansi. Ni on nije imao drugog objašnjenja zašto su izgubili izbore i zašto je Haris koalirao sa SDP-om. Moram priznati da me Izetbegović nikad nije uzimao sa sugovornika sa kojim bi ozbiljno diskutirao malo teže i odgovornije političke teme. Preda mnom nikad nije spuštao plug duboko u brazdu. Radije je razgovarao sa mnom «kako se toliko razlikujemo Džemo i ja«, ili o nekim marginalnim dnevno-političkim temama. Kad bih osjetio ovakvu atmosferu razgovora, komparirao bih Aliju sa vremenom iz devedesetih. Pričao mi je kako nikad nije spremao govore, niti je dao da mu ih pišu drugi: «Nisam znao čitati ni svoje, a kamoli tuđe. Tako sam došao na skup u Veliku Kladušu ... Do izlaska na binu nisam znao šta ću reći. Odugovlačio sam sa korakom ka bini smišljajući bar prve riječi. Onda pogledam taj naš narod i počnem govoriti kao da razgovaram sa njima.« Tada je rekao kako će Bosnu braniti i oružjem. «Do sada smo govorili šta nećemo. A danas ćemo reći šta hoćemo. Nećemo islamsku republiku, ali nećemo ni socijalističku. Hoćemo građansku republiku ili građanski rat!» Kasnije, sve što znam o Izetbegovićevu mogu reći «riječ – dukat»; opirao se davanju intervjua bez autorizacije, i unaprijed pripremljenih pitanja, birao medije..., a u razgovoru vidno je iskazivao samokontrolu govora, ili autocenzuru, tako da sugovornik može pomisliti da nije raspoložen, da mu tema nije zanimljiva itd. Djelovao je kao zamandaljena riznica (znanja i informacija). U ovom razgovoru ja sam nametao njemu svoje mišljenje i nametljivo zloupotrebljavao njegov sabur. »Predsjedniče, koka-kola je vještačko piće. Ništa u njoj nema prirodno. Boza je prirodnije i zdravije piće. Ko i koliko konzumira koka-kolu, a ko bozu?! To sam Vam želio reći sa potrebom za regeneracijom SDA i konzumiranjem naše političke ideje!» On se nasmijao i dao mi do znanja da sam odužio sa sastankom, pogledajući na sahat. I stvarno, čim sam se pridigao, on je požurio u drugu hodaju. Isto tako sam sreo Harisa u vrijeme konstituiranja Alijanse. On je svoje pristupanje Alijansi uvjetovao usvajanjem zahtjeva za konstitutivnošću naroda na cjelokupnoj teritoriji BiH. Bio je Ramazan i vraćao sam se sa teravije. Sreo sam Harisa u Ferhadiji u društvu Ahmeda Žilica, kojeg ću za njegov hatar pozdraviti nakon dugo godina. «Ovo ti je odlično sa Petritschem!», čestitao sam mu. ,,. «Ali nemam podrške«, odmah je replicirao. «Za to imaš. Ne znam za pristup Alijansi..» «Zašto ne i za to?» ;

«Ne vjerujem u Lagumdžijinu ideju, a narod ne shvata šta to politički znači. Trebaš naći dobar razlog i objasniti narodu koaliciju sa komunistima.« «A koalicija sa SDS-om?» «Nisam ja bio u SDA-u i nemoj mene tako tretirati, a ne mogu se složiti da je i SDA koaliiala sa koljačima.« «Nego sa kim?!», brecnuo se na mene. «Vidi, Harise, želim razgovarati sa tobom kao prijateljem kojeg volim. Evo, sad sam iz džamije kao i ti. Nismo, valjda, samo političari? Govorimo kao vjernici. SDP je po meni mušrička ideja i sa tom idejom nema berićeta. Neće nas Bog pomoći sa njom!» »Nastavit ćemo drugi put...» prekinuo me je na ćošku ulice u koju je skretao. Za razgovor sa Hansom bio sam pod utjecajem Emina Granova koji mi je rekao da ne vidi selameta za naš narod. «Odakle da se nadamo selametu? Ovi u Boga ne vjeruju, a ovi naši ga se ne boje!», bio je razočaran Granov. Moglo se i očekivati za ideologa Mladih Muslimana da tako misli o SDPu, ali da iskaže svoje ogorčenje na SDA u ovoj formi, bio je najglasniji ničeovski poklič u Sarajevu. Ne znam od koga sam čuo metaforu odnosa SDA i Alije kao „korica i mača“. Možda od Granova. Prihvatam je. Isto se može reći i za Harisa i njegovu stranku. Sadašnja vlast djeluje kao da vode bitke (politiku) samo sa „koricama“. Haris je svoje izvlačenje iz „korica“ objasnio kao moderni demokratski trend kad više lideri (mačevi) nisu potrebni. Alijino poimanje i lidera i stranke se mijenjalo. Na 2. kogresu SDA, zatvarajući Kogres, održao je (oproštajni) govor kao oporuku: «Ne dajte Stranku uskogrudim ljudima i činovnicima!« Ne znam da li se toga prisjećao kad je na posljednjem 3. kongresu izabran Sulejman Tihić za predsjednika SDA. On ga je sam opisao kao pravnika i birokratu, dakle tipičnog činovnika. Eto, nek' nije uskogrud. Bože slijedećeg kongresa SDA, volio bih čuti tog vizionara koji će izjaviti nešto, da ne citira Izetbegovića, a da bar tukne na njegovu elokventnost i vizionarstvo. Neponovljiv je njegov govor na 1. kongresu: «VeIikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo!« Izetbegović nema sreće sa vasijetnamama. Kad je dobio infarkt zbog Pogorelice, Dani su objavili, „otpečatili“ Izetbegovićevo pismo, opisali su ga kao vasijetnamu, u kojoj on iz bolnice oporučuje nasljednike. Treba vjerovati Danima za autentičnost pisma, bar zbog toga što nije demantirano nigdje i nikad. A osobno imam i druge argumente koji potvrđuju da su takvo pismo Dani „zepremili“ iz rodbinsko-prijateljskog Alijinog kruga ljudi. Haman da niko od tuceta favorita danas nije ni u SDA-u, a kamoli na funkciji. Hudog Edhema, kao nasljednika, ne treba ni spomnjati.

Pošto se, već, toliko ofirao sa vasijetnamama sumnjam da će se usuditi više na takvo nešto. Posljednje valdino mišljenje o favoritima je pohvala Reisa. Samo je on još mač u koricama! Po zakonu mandata i on bi trebao skinuti ahmediju za obljetnicu stogodišnjice nacionalne bošnjačke političke ideje. A po zakonu diktata te godine će BiH biti privedena pred vrata EU. Tako će i Bošnjaci biti ocjenjivani da li kao politički zreo narod, poput punoljetne osobe, mogu preuzeti sve pravne i civilizacijske odgovornosti i obaveze. To je budućnost i ne želim proročanski govoriti o tom danu. Radije ću zamisliti Fatu, stasalu djevojku, koja je imala zakasnjeli pubertet, ili neke zastoje u razvoju, stidnu i sićuhnu, ali, kako ju je opisao Ivo Andrić, čija se ljepota vihori na vjetru poput zastave na jarbolu ponosa. Bit će sumnjičava kad joj budu stavljali dijademu od dvanaest zvjezdica, kakvu je viđala na kršćanskim statuama Bogorodice. Dugo će ostati zagledana pred ogledalom: da li će dijademu sa zvjezdicama EU staviti u kosu ili preko mahrame... ZELENI ZAMAK (Umjesto epiloga) Kada je Alija izišao iz zatvora, pun sreće i volje za životom, u svom čuvenom safari odijelu, susreo se sa jednim mladim novinarom ispred Begove džamije. »Islam ti je kao jedan prelijepi zamak, poput zamkova na Dalekom istoku, koji je obrastao lijanama, pa se ne vidi. Treba sasjeći te loze povijuše oko zamka i bljesnut će ljepota njegova kojoj niko ne može odoljeti.« Ushićen mladi novinar nekih islamskih informativnih novina, nije imao kad ni saslušati detaljiziranje, odnosno pojašnjenje priče, kako bi sječivo kojim će se otkloniti korov u koji je zamak zarastao bila kritički britka riječ, odnosno pero, pohitao je u svoje kancelarije, potpuno uvjeren da je spoznao kako će najbolje hizmetiti islamu! Mladi novinar, kome osmijeh nikad nije silazio sa lica, osim kad je Alija bio u zatvoru, ponovo je bio pun optimizma i vjere. 1 kad je Alija formirao Stranku, dolazio bi u njegovu kancelariju, koristio se telefonom i susretao se i upoznavao sa ljudima, budućim muslimanskim političarima. Osjećao je da živi vrijeme nove zore, koja samo što nije svanula iznad zelenog zamka, kakav je on zamislio čim ga je Alija spomenuo. Sjekući povijuše loze i lijane, nije znao da će ga put uvesti u džunglu usred koje se nalazio zamak. Onda se sapleo u iste loze koje je sijekao, a one ga žderale poput mesoždernih biljaka u bajkama. Jedna, najdulja, loza, koja gaje bila obuhvatila, bila je loza haseda koja je rasla iz prsa prijatelja sa kojima je radio. 0 strahu u džungli nije ni razmišljao, dok nije susreo čudnu živinu na malom proplanku džungle, što ga je raskresao na putu prema zamku. Bio je to Dedždžalov okot. Prestravljen, bacio je kalem, i murećef prolio, posumnjavši kako on nije prava osoba za takav posao. Pročitavši u Fevzijevu Bulbulistanu priču o maču iskrenosti, imao je vremena da se kaje za poroke i grijehe zbog kojih je osjećao malaksalost, malodušnost i strah. Čast savjetu, njegovoj mudrosti i onome ko mu ga je dao, ali to više nije bio posao za njega. Krivio je sebe! Nije mogao spavati, rane sabahe budan dočekao i ilahije slušao: U planini nađoše me, ruke krila sasjekoše, dolapom me sačiniše, eto – tako, ječim vako, illellah!

Takav se požalio prijatelju Muharemu, čija majka Hatidža zna salijevati strahu. Poslao je potkošulju i ona mu je šalila strahu. «Ovom čovjeku ne valja ni prva ni zadnja straha. Ve la havle, nikad ovakvu strahu nisam vidila; prepao ga je narod .U olovu mu je buljuk naroda! Treba još najmanje dvije strahe saljeti. Nek' se umije ovom vodom od glave, pa niz lice, pa ruke i noge, redom suprotno od abdestluka.» Allah bir, kako bi napisao taj mladi novinar, kakve su nam prilike, zeleni zamak obavijen lijanama i lozama povijušama raskresat će samo Isaa, alejhiselatu ves-selam. 1 Dedždžalu dohakati! El-qariatu mel-qahatu, ve ma edrake mel-qahatu! Ako taj vakat doživi, i on će Isau, alejihs-salatu ves-selam, u svatove poći... Kao i sve živo što se zatekne u takvom veselju obasjanom neodoljivom ljepotom zelenog zamka.

Četiri trišnje (Umjesto biografije) Rođen sam uz šarokopan, marta 1959. u Pridvorcima. Od bleke janjaca koji su se igrali u jali iznad kuće, nije se ni čulo kad sam plakao. Tako su mislili da sam tiho dijete. «Na dedu se bacio«, govorile bi komšije. Dedo mi je bio tih i edbli insan. Zato, kad me je berbo čakijom zasjekao tamo gdje treba, a pravcem kako ne treba, umalo nisam iskrvavio u bešici i završio kao jedno do šarenih janjadi što bi ga dedo prebacio preko račvaste grane na šljivi. Kasnije ću, kao dječak, dovoljno odrastao za čobana, tugovati gledajući okačenu janjeću glavu na šljivi dok mu vrane ćopaju vunu. Moje selo, kako mu i ime kaže, bili su nekad dvorci. Grčki, rimski ili kaurski, ne zna se. Ni traga od dvorca, koji je bio na Selišću, nije ostalo. Samo velike stijene u greblju kazuju da su tu živjeli razni narodi. Neki su dolazili u potrazi za zlatonosnim rijekama, a neki bježali od dušmana. Oni koji su dolazili zbog zlata, ne bi se dugo tu skrasili. Snijeg nije prestajao padati i mećave zavijati, dok jedan kum nije iselio iz Pridvoraca. Ostale su im samo velike gromade mašeta nad kostima onih koji tu vječno ostaše. A oni koji bježaše od dušmana, tu i ostaše do dana današnjeg. Umjesto dvorca gradili su majušne kućice skrivene u voćarima. Bogumilsko naselje je bilo malo bliže pećinama poput Lisičije stine. Tu su, na Navijačama, imali i malu crkvicu, a u šumarcima iznad Golina pravili su guvna i vrhli žito da nahrane drćajinu. Niko ne zna odakle su Latici. Kažu da i to piše u knjigama samostana na Šćitu, ali niko nije znao čitati te knjige. Neki su tumačili po značenju turske riječi „lat“, što znači sokolovo gnijezdo, da smo bili sokorali. Bogme nijednog sokola u Pridvorcima uzgojili nismo. Drugi tumače da je „lat“ doboš, pa tvrde da smo bili vojni dobošari koji su nakon poraza Osmanlija kod Budima, na dobošima preplivali Dunav i pobjegli preko Srbije prema Sandžaku. Helem, odnekud je u Pridvorce došao jedan Latić po imenu Šećer, tu se oženio, sagradio kućicu u šljiviku i stekao četiri sina. Svakome je posadio po jednu trišnju. Kad mi je Fićo iz Zenice ponudio da mi uradi rodoslov Latica, pomislio sam na gromuljicu trešnje crnice. U svakom plodu pisalo bi ime Mehmedove, Ibrahimove, Zulfine, Sakobive i moje djece. Gromuljice sa preostale tri trišnje ne bih znao ni kazati. Ne znam u koliko država žive danas Latici, potomci Šećera. Sve ih manje živi u Pridvorcima. Najmanji čemuljak Muris Idrizov, sa gromuljice Ragiba Zulfinog, poći će dogodine u školu. Bit će sam u razredu iz Latica, a vala i iz Pridvoraca. Stabla trišanja koje je Šećer nakalemio još nisu pala, ali beharaju, a trišnje na njima ne rađaju. Starije su od jednog stoljeća. U Pridvoračkom greblju više je nišana, haman dva puta, nego u selu glava. Moji preci su imali i zemlje i mala. Tetke su im dijelile miraze, ali su im i žene miraz donosile. Sami su dijelili zekat; dedo bi pustio ovce na strugu i svaku četrdesetu izdvajao.

Pretrli su ih svi ratovi, Švabe dva puta u selo dolazile, četnici i ustaše, pa i partizani, štab im u selu bio, Tito se krio u Aginoj kući, ponovo ustaše ili HVO bio kidisao na selo... Nikad nisu napustili selo. Život bio ovakav i onakav, pa i politike i adeti, pravili se sohbeti, a vala i kamen se za pojasom od gladi nosao, dok bi se oralo..., a Šećerova kuća, iz generacije u generaciju, sve do Murisa, nikad nije prekidala bešvakat! Elhamdulillah!

Slike vezane za tematiku knjige „Boja Povijesti“

Suđenje Bošnjačkim intelektualcima 1983.g. (Sarajevski proces)

Nakon izlaska iz zatvora Alija Izetbegović osniva SDA kojoj se masovno odazivaju Bošnjaci i koja postaji prvi veliki nacionalni pokret Bošnjaka unazad 150 godina.

SDA i Alija Izetbegović nakon prvih višestranačkih izbora postaju predvodnici Bošnjaka i lokomotiva osamostaljenja Bosne i Hecegovine.

Alija u posjeti mudžahidima i 7. Muslimanskoj brigadi

Alija u posjeti prvim linijama odbrane Bosne i Hercegovine

Republika BiH istinska želja bosanskih patriota

Nakon smrti predsjednika Izetbegovića Bosanska zemlja je svjedočila najvećoj dženazi u svojoj historiji..250000 Bošnjaka došlo je da isprati svog dedu Aliju..

Dženaza rahmetli Predsjednika..I Bosna i nebo bosansko je tad plakalo za svojim Alijom

Turbe najvećeg Bošnjačkog sina Alije Izetbegović..njegova želja je bila da bude ukopan sa onima koje je volio a to su njegovi borci šehidi koji su položili živote za majku Bosnu.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->