Henrik Ibzen Nora ili Lutkina kua

Prevod: Zeina Mehemdbai

LICA: HELMER, advokat NORA, njegova ena DOKTOR RANK GOSPOA LINDE KROGSTAD, pravnik Troje male Helmerove djece ANA-MARIJA, dadilja kod Helmerovih Sluavka kod Helmerovih Nosa Radnja se odvija u Helmerovom stanu.

PRVI IN

Prijatno i ukusno, ali ne luksuzno namjetena soba. Desno u pozadini jedna vrata vode u predsoblje; druga vrata u pozadini lijevo vode u Helmerovu radnu sobu. Izmeu ova dvoja vrata je mali klavir. Lijevo u sredini zida vrata, a dalje prema naprijed prozor. Blizu, uz prozor, okrugli sto sa naslonjaama i malom sofom. Desno uza zid sa strane dalje vrata, a uz isti zid prema naprijed zidana pe, pred kojom stoji nekoliko naslonjaa i

jedna stolica za ljuljanje. Izmeu pei i vrata sa strane mali sto. Na zidovima bakrorezi. Polica sa porcelanom i drugim umjetnikim ukrasima; mali ormar za knjige sa knjigama u raskonim povezima; tepih preko cijele sobe. U pei vatra. Zimski dan. U predsoblju zvoni; odmah potom uje se otvaranje vrata. Nora ulazi u sobu pjevuckajui zadovoljno. Ona je u eiru i kaputu i nosi mnotvo paketa koje stavlja desno na sto. Iza sebe ostavlja otvorena vrata prema predsoblju i otuda se vidi nosa koji nosi jelku i korpu; on to predaje sluavci koja im je otvorila.

NORA: Dobro sakrijte jelku, Helena. Djeca je smiju vidjeti tek veeras kad bude okiena. (Nosau, vadei novanik) Koliko?

NOSAC: Pedeset era.

NORA: Evo jedne krune. Ne... ostatak zadrite. (Nosa zahvaljuje i odlazi. Nora zatvara vrata. Ona se i dalje zadovoljno smijucka za sebe, dok skida eir i kaput. Izvadi iz tane kesicu sa slatkiima i pojede nekoliko; onda oprezno prie vratima svoga mua i oslune) Da, on je kod kue. (Opet tiho pjevucka za sebe dok prilazi stolu desno)

HELMER (u svojoj sobi): Je li to tamo cvrkue eva?

NORA (otvarajui pakete): Da, cvrkue!

HELMER: Je li to skakue vjeverica?

NORA: Da.

HELMER: A kad je vjeverica dola kui?

NORA: Ovog trena. (Stavlja kesicu sa slatkiima u tanu i brie usta) Doi, Torvalde, da vidi ta sam sve kupila.

HELMER: Ne smetati! (Uskoro potom, s perom u ruci, otvara vrata i pogleda unutra) ta si sve kupila, kae? Ovako mnogo stvari? Je li to mali lakoumni eljugar opet izletio i profukao novac?

NORA: Ali, Torvalde, ove godine zaista smijemo i malo vie potroiti. Pa ovo nam je prvi Boi kad ne moramo da tedimo.

HELMER: E, pa sluaj, ne smijemo ba prei u luksuz.

NORA: Naprotiv, Torvalde, sad ve smijemo sebi dozvoliti i malo luksuza. Zar ne? Onako sasvim, sasvim malo. Pa ti sad dobiva veliku platu, a zaradivae mnogo, mnogo novaca.

HELMER: Da, od Nove godine. Ali onda treba da prou itava tri mjeseca dok nova plata doe.

NORA: Eh, do tada moemo i posuditi.

HELMER: Noro! (Prilazi joj i alei se vue je za uho) Zar te opet spopada lakomislenost? Zar da ja danas posudim hiljadu kruna, ti ih potroi u ovoj boinoj sedmici, a meni na Silvestrovo padne cigla na glavu i ja leim tu...

NORA (zapui mu usta): Fuj, ne govori tako runo!

HELMER: Da, pretpostavimo da se tako neto dogodi... ta onda?

NORA: Kad bi se tako neto grozno dogodilo, bilo bi mi sasvim svejedno imam li dugova ili ne.

HELMER: A ljudi od kojih sam posudio novac?

NORA: Oni? Koga je jo za njih briga? Pa to su tui ljudi.

HELMER: Noro, Noro, ti si prava ena! Ali ozbiljno Noro: ti zna ta ja o tome mislim. Nikakvih dugova! Nikakvog posuivanja! Neto nelijepo i neslobodno padne na kuanstvo koje se zasiniva na dugovima. Do danas smo oboje hrabro izdrali i tako emo initi jo i ovo kratko vrijeme, koliko je potrebno.

NORA (odlazi do pei): No da, kad ti eli, Torvalde.

HELMER (ide za njom): E, ali ne smije zato sada mala eva da

objesi krila. Kako? Zar da vjeverica tako stoji i da se duri? (Vadi novanik) Noro, ta li ja to imam ovdje?

NORA (brzo se okrene): Novac!

HELMER: Evo, uzmi! (Daje joj nekoliko novanica) Dragi boe, znam ja da za Boi toliko toga treba u kui.

NORA (broji): Deset, dvadeset, trideset, etrdeset. Najljepa hvala, Torvalde, lijepa hvala; s ovim u se due pomoi.

HELMER: Da, a tako i mora!

NORA: Da, da, i hou. A sad hodi da vidi ta sam sve kupila. I to jeftino kupila. Gledaj ovamo... novo odjelo za Ivora... i uz to jo sablja. Evo konja i trube za Boba, evo lutke sa koljevkom za Emi. Ovo za nju je sasvim jednostavno, ali ona i onako sve polomi. A evo materijal za haljinu i maramice za sluavku. Majica Ana-Mari bi zapravo morala i mnogo vie dobiti!

HELMER: A ta je u onom paketu tamo?

NORA (viknu): Ostavi, Torvalde! To e moi da vidi tek uvee!

TORVALD: Ah, tako!... Ali sad mi kai, ti mala rasipnice, da li si se neim i sebe sjetila?

NORA: Ma hajde... ja sebe? Ja stvarno ne bih ni znala ta...

HELMER: Ali mora! Reci mi neto pametno to bi ti priinilo posebnu radost.

NORA: Ja stvamo ne bih znala.... Ipak, Torvalde, sluaj...

HELMER: No?

NORA (sputenog pogleda igra se s njegovim dugmetom): Ako ba hoe da mi napravi poklon, onda bi mogao, ovaj, mogao bi...

HELMER: No, dakle... reci!

NORA (brzo): Mogao bi mi pokloniti novac, Torvalde. Samo onoliko koliko misli da moe odvojiti. Onda bih mogla u nekoj prilici kasnije da neto kupim.

HELMER: Ali, Noro...

NORA: Ah, da, uradi tako, dragi Torvalde, lijepo te molim. Zamotau onda novac u lijepi zlatni papir i objesiti ga na boino drvce. Zar to ne bi bilo divno?

HELMER: A kako se zove ona ptiica koja profuka sav novac?

NORA: Da, da, lakoumni eljugar... znam ve. Ali uradiemo kako kako sam rekla, Torvalde, onda u imati vremena da razmislim ta mi je najpotrebnije. Zar to nije vrlo pametno, Torvalde, zar nije?

HELMER (smijeei se): E, naravno, to jest, ako bi ti taj novac koji ti dam, stvarno, mogla sauvati i sebi neto kupiti. Ali ako ode u domainstvo i u razne beskorisne stvari, onda opet ja moram da izvlaim.

NORA: Nipoto, Torvalde...

HELMER: To se ne da porei, moja mala draga Noro! (Stavlja ruku oko njenog struka) Moj lakoumni eljugar je draestan, ali njemu treba teka gomila novaca. Ne bi se vjerovalo koliko ovjeka staje takva jedna ptiica.

NORA: Ali ne! Kako samo moe da kae tako neto? Ja zaista tedim, gdjegod mogu.

HELMER (smije se): To je prava rije. Gdjegod moe. Ali ti to apsolutno ne moe.

NORA (pjevucka i smijei se zadovoljno): Hm! Kad bi ti samo znao kolike izdatke imamo mi eve i vjeverice, Torvalde.

HELMER: Ti si udno malo stvorenje. Sasvim kao i tvoj otac.

Trudi se na sve naine da dobije novac u ruke, a im ga ima, prospe ti se izmeu prstiju, i nikad ne zna kud je otiao. Da, ali moram te uzeti takvu kakva jesi. To ti je u krvi. Da, da, da, Noro, takve stvari se nasljeuju.

NORA: Pa, ja bih voljela da sam od tate naslijedila vie osobina.

HELMER: A ja ne bih htio da mi bude drugaija nego to jesi, moja draga, mala, raspjevana evo. Ali... neto mi pada na pamet. Danas mi izgleda tako... tako... kako da kaem? ... tako sumnjivo.

NORA: Ja?

HELMER: Svakako. Pogledaj me pravo u oi.

NORA (gleda ga): No?

HELMER (prijeti prstom): Je li slatka njukica i danas neto grickala u gradu?

NORA: Ali ne, odakle ti to?

HELMER: Zar slatka njukica nikako nije svratila u slastiarnu?

NORA: Ne, Torvalde, uvjeravam te...

HELMER: Nije se nimalo osladila?

NORA: Ne, zaista nije.

HELMER: Nije ni probala koji slatki od badema?

NORA: Ne, Torvalde, stvarno te uvjeravam...

HELMER: No, no, no,... ja se, naravno, samo alim...

NORA: Ne, to mi nikad palo na pamet da postupim protiv tvoje volje.

HELMER: Da, to ja dobro znam... Pa dala si mi asnu rije.... (Prilazi joj) Eto, zadri za sebe svoja mala boina iznenaenja, srce moje. Veeras, kad se drvce upali, i ona e ve doi na vidjelo, u to sam ubijeen.

NORA: Da nisi zaboravio da pozove Ranka?

HELMER: Ne. Ali to nije ni potrebno. Razumije se samo po sebi da e veerati s nama. Uostalom, pozvau ga kad ujutro navrati. Ve sam naruio dobrog vina. Noro, ti i ne zna koliko se radujem dananjoj veeri.

NORA: I ja. A kako e se tek djeca veseliti, Torvalde!

HELMER: Ah, zaista je divna pomisao da imam siguran poloaj i

izdaan dohodak. Zar ne? Sama ta pamisao je pravo zadovoljistvo!

NORA: Ah, to je divno!

HELMER: Sjea li se prolih Boia? Po tri drage, duge sedmice unaprijed ti si se svake veeri zakljuavala do duboko u no da bi napravila cvijee za drvce i razne druge lijepe stvari, da nas iznenadi. Uh, to je bilo najdosadnije vrijeme u mom ivotu.

NORA: Ja se pri tom uopte nisam dosaivala.

HELMER (smijeei se): Ali rezultat je ipak bio dosta siromaan, Noro!

NORA: Opet me time zadirkuje! ta sam ja tu mogla kad se uvukla maka i sve mi pokvarila.

HELMER: Ne, ne, jadna moja Norice, nisi, naravno, mogla ba nita. Imala si najbolju volju da nas usrei i to je glavno. Ali ipak je dobro to su ta oskudna vremena prola.

NORA: Da, to je stvarno divno!

HELMER: Sad ne moram tu da sjedim sam i da se dosaujem. A ni ti ne mora svoje drage oi i drage, njene ruice naprezati...

NORA (pljee rukama): Ne, zar ne, Torvalde, da vie sad ne

moramo!? O, kako je to divno uti. (Uzima ga za ruku) Sad sluaj, Torvalde, kako sam zamislila na budui namjetaj. im Boi proe... (Zvono u predsoblju) .... Ah, evo zvoni! (Brzo malo pospremi po sobi) Sigurno neko dolazi. Ba glupo!

HELMER: Za posjete nisam kod kue, ne zaboravi to!

SLUAVKA (na vratima predsoblja): Milostiva gospoo, neka nepoznata gospoa...

NORA: Molim.

SLUAVKA (Helmeru): I gospodin doktor je tu.

HELMER: On je sigurno ve uao kod mene?

SLUAVKA: Da, tamo je.

(Helmer odlazi u svoju sobu; sluavka uvodi u sobu gospou Linde, koja je u putnom kostimu, i zatvara vrata iza nje)

GOSPOA LINDE (plaljivo i oklijevajui): Dobar dan, Noro.

NORA: Dobar dan...

GOSPOA LINDE: Ti kao da me vie ne poznaje?

NORA: Ne, ja ne znam... ipak, da, ja mislim .... (Klikne) Kako... Kristina! Jesi li to zaista ti?

GOSPOA LINDE: Da, ja sam to.

NORA: Kristina! A ja te nisam prepoznala! Ali i kako bih... (Tie) Kako si se ti promijenila, Kristina!

GOSPOA LINDE: Svakako. Za devet-deset dugih godina...

NORA: Tako dugo se nismo vidjele? Zaista, da! Ah, posljednjih osam godina bile su sretno vrijeme! To mi moe vjerovati. A ti si sad dola u grad? Krenula si na dalek put usred zime? To je hrabro.

GOSPOA LINDE: Stigla sam jutros rano parobrodom.

NORA: Naravno, da sebi priuti boinje zadovoljstvo. Kako je to lijepo! Mi emo se takoe dobro proveseliti. Ali ostavi svoje stvari. Da ti nije hladno? (Pomae joj) Tako... sad emo lijepo sjesti kraj pei. Ne, ovamo u naslonjau! A ja u sjesti u stolicu za ljuljanje. (Hvata je za ruke) Da, to je ono staro, poznato lice; samo u prvom trenutku... Naravno, postala si nekako bljea, Kristina, i moda neto mravija.

GOSPOA LINDE: I mnogo, mnogo starija, Noro.

NORA: No, da, moda i malo starija, ali samo sasvim, sasvim malo, ne vrijedi ni pominjati. (Iznenada se prekine; ozbiljno) Kakva sam ja bezobzirna osoba! Sjedim tu i brbljam. Najdraa, jadna moja Kristina, moe li mi oprostiti?

GOSPOA LINDE: ta to, Noro?

NORA (tiho): Jadna Kristina, pa ti si ostala udovica.

GOSPOA LINDE: Da, jo prije tri godine.

NORA: Boe, pa ja sam to znala, proitala sam u novinama. Ah, Kristina, mora mi vjerovati, u to vrijeme sam stalno htjela da ti piem. Ali svaki put sam opet odloila; uvijek me neto sprijeilo.

GOSPOA LINDE: Draga Noro, ja to dobro shvatam.

NORA: Ne, Kristina, to je bilo runo od mene! Ah, jadnice moja, ta si sve morala proi!... A on ti nije nita ostavio za ivot?

GOSPOA LINDE: Nita!

NORA: Ni djece?

GOSPOA LINDE: Ne!

NORA: Dakle, ba nita.

GOSPOA LINDE: ak ni brige ili boli, da iz njih neto crpim.

NORA (gleda je ne vjerujui): Ali, Kristina, kako je to mogue?

GOSPOA LINDE (smijei se turobno i gladi svoju kosu): Ah, i to se ponekad dogaa, Noro.

NORA: Tako si sasvim sama! Kako to mora biti teko i strano za tebe. Ja imam troje draesne djece. Trenutno ti ih ne mogu predstaviti, izali su sa dadiljom. Ali sad mi mora sve ispriati...

GOSPOA LINDE: Ah, ne! Radije priaj ti meni!

NORA: Ne, ti mora poeti. Danas neu da budem sebina. Danas hou da mislim samo na tvoje stvari. Ali samo jedno ti ipak moram rei. Da li si ula kakva nas je velika srea zadesila ovih dana?

GOSPOA LINDE: Ne, a ta to?

NORA: Zamisli, moj mu je postao direktor Akcionarske banke.

GOSPOA LINDE: Tvoj mu? O, kakva srea!

NORA: Da, ogromna srea. Advokatski hljeb je tako nesiguran, naroito ako advokat hoe da se bavi samo finim i pristojnim poslovima. A Torvald je, naravno, uvijek to htio; i u tome se s njim potpuno slaem. Vjeruj mi, toliko se radujemo! On stupa u banku ve za Novu godinu, a onda e dobiti veliku platu i mnogo procenata. Od sada moemo da ivimo sasvim drugaije nego do sada... sasvim kako mi elimo. Ah, Kristina, kako se osjeam lako i sretno! Da, ipak je divno imati puno, puno novaca i nikakvih briga. Zar ne?

GOSPOA LINDE: Svakako mora da je lijepo imati ono to je potrebno.

NORA: Ne, ne samo to je potrebno... nego puno, puno novaca.

GOSPOA LINDE (smijei se): Noro, Noro! Zar se jo nisi opametila? U koli si bila velika rasipnica.

NORA (smijei se): Da, to Torvald tvrdi jo i danas. (Prijeti prstom) Ali Nora, Nora nije tako glupa kao to vi mislite... A nije nam ni ilo tako, da bih mogla rasipati. Oboje smo morali da radimo.

GOSPOA LINDE: Zar i ti?

NORA: Da, sitnice... rune radove, kukianje, pletenje i slino... (Tiho i polako)... i jo neke druge stvari. Ti zna da je Torvald

istupio iz dravne slube kad smo se mi vjenali? U njegovom odjeljenju nije bilo nikakvih izgleda za napredovanje, a morao je da zarauje vie novaca nego ranije. U prvoj godini se strano premorio radom. Bio je, kao to moe i zamisliti, upuen na svakakve sporedne slube i morao da radi od jutra do mraka. To nije mogao da podnese i tako se smrtno razbolio. Ljekari su rekli da je neophodno da ode na jug.

GOSPOA LINDE: Ah, da, pa bili ste cijelu godinu u Italiji.

NORA: Da, jesmo. Vjeruj mi, nije bilo lako otii. Ivor je tek bio roen. Ali morali smo otii na svaki nain. Ah, bilo je to prekrasno putovanje, a Torvaldu je spasilo ivot. Ali je i kotalo tekih para, Kristina.

GOSPOA LINDE: Mogu misliti.

NORA: Hiljadu i dvjesta talira je kotalo... etiri hiljade i osamsto kruna. Zna, to je mnogo novaca.

GOSPOA LINDE: Ali u takvoj situaci je svakako velika srea ako ih ima.

NORA: Pa, da ti kaem, dobili smo ih od tate.

GOSPOA LINDE: Ah, tako. Upravo u to vrijeme je umro tvoj otac.

NORA: Da, Kristina, upravo tada. I zamisli samo, ja nisam mogla da odem njemu i da ga njegujem. Svakodnevno sam oekivala roenje mog malog Ivora. A morala sam da njegujem i mog jadnog smrtno bolesnog Torvalda. Dragi, dobri tata! Nisam ga vie vidjela, Kristina. Ah! to je najtee to sam doivjela poslije svoje udaje.

GOSPOA LINDE: Znam da si ga mnogo voljela. I tako ste, dakle, otili u Italiju?

NORA: Da, tako smo imali novaca, a ljekari su navaljivali. Otputovali smo mjesec dana kasnije.

GOSPOA LINDE: A tvoj mu se vratio posve izlijeen?

NORA: Cio kao riba u vodi.

GOSPOA LINDE: A... doktor?

NORA: Kako?

GOSPOA LINDE: ini mi se da je djevojlka rekla da je gospodin to je uao sa mnom... doktor.

NORA: To je bio doktor Rank. Ali on nam ne dolazi kao ljekar. To je na najbolji prijatelj i moe ga ovdje kod nas barem jedanput dnevno vidjeti. Ne, Torvald nije vie bio ni asa

bolestan. I djeca su ila i zdrava, ja takoer. (Skoi i pljee rukama) Boe, o boe, Kristina, ipak je divno ivjeti i biti sretan! Ah, ali ovo je tako runo od mene... samo govorim o svojim stvarima. (Sjeda uz nju na stoliicu i stavlja ruke na krilo gospoe Linde) Ah, nemoj se ljutiti na mene! Reci, da li je stvarno istina da ti nisi voljela svoga mua? Zato si se onda udala za njega?

GOSPOA LINDE: Moja majka je jo bila iva i leala bolesna i bez sredstava. A morala sam da se brinem i za svoja dva mlaa brata. Izgledalo mi je neadgovorno da odbijem njegovu ponudu.

NORA: Da, da, to je sasvim pravo. On je, dakle, tada bio bogat?

GOSPOA LINDE: Mislim da je bio vrlo imuan. Ali to su bili nesigurni poslovi, Noro. Kad je umro, dolo je do sloma i nita nije ostalo.

NORA: I onda?

GOSPOA LINDE: Onda sam se morala probijati kroz ivot s malom sitniarskom radnjom, s malom kolom i svaim drugim. Posljednje tri godime su mi bile kao jedan jedini dugi i nemirni radni dan. A sad je on zavren, Noro. Moja jadna majka me vie ne treba... ona je umrla. Mladii takoe ne... oni imaju sada svoja namjetenja i mogu se sami brinuti o sebi.

NORA: Kako mora da ti je laknulo...

GOSPOA LINDE: Ne, vidi, samo mi je tako neizrecivo prazno. Nema vie nikoga za koga mogu da ivim. (Ustaje nemirno) Zato vie ne mogu da izdrim tamo u onom zabaenom gnijezdu. Ovdje e se sigurno lake moi da nae neto to ovjeka zaokuplja i ispunjava mu misli. Ako mi samo uspije da naem neko sigurno zaposlenje, neki mali kancelarijski posao...

NORA: Ali, Kristina, pa to je uasno naporno, a ti i bez toga izgleda tako iscrpljeno. Bilo bi ti mnogo bolje kad bi mogla da otputuje u neku banju!

GOSPOA LINDE (ode do prozora): Ali ja nemam oca koji bi mi dao novac za put, Noro!

NORA (ustaje): Ah, ne ljuti se na mene!

GOSPOA LINDE (prilazi joj): Draga Noro, ne ljuti se ti na mene. To je ono najgore u prilikama kakve su moje, to ovjek postaje tako ogoren. Nema za koga da radi, a ipak stalno mora raditi. Ipak se mora ivjeti i tako postaje egoist. Kad si mi ispriala o sretnim promjenama u vaem ivotu... vjeruj mi... ja se nisam toliko obradovala zbog tebe, koliko zbog sebe.

NORA: Kako to? Ah, da, razumijem te. Ti misli da bi Torvald mogao neto uiniti za tebe.

GOSPOA LINDE: Da, to sam mislila.

NORA: Pa i hoe, Kristina. Prepusti ti to samo meni; ja u to ve tako fino izvesti, tako fino... ve u ja znati da neto fino izmislim, ime u ga pridobiti. Ah, tako bih strano eljela da ti pomognem!

GOSPOA LINDE: Kako je, Noro, lijepo od tebe to se tako zauzima za moje stvari... utoliko ljepe to ti sama nisi nikad upoznala teret i nevolje u ivotu.

NORA: Ja? Ja da nisam...?

GOSPOA LINDE (smijeei se): Dragi boe, to malo runog rada i slino... ti si jo dijete, Noro. NORA (zabaci glavu i hoda po sobi): To nisi smjela rei s takvom uvjerenou.

GOSPOA LINDE: Tako?

NORA: Ti si kao i drugi. Svi vi mislite da ja nisam sposobna za neto ozbiljno...

GOSPOA LINDE: No, no...

NORA: Da ja nita nisam uradila u ovom tekom ivotu.

GOSPOA LINDE: Draga Noro, pa ti si mi sama upravo priala o svom ivotu.

NORA: Ah, ta... o beznaajnostima!... (Tiho) A ono znaajno, to ti nisam ispriala.

GOSPOA LINDE: Znaajno? ta time misli?

NORA: Ti me sasvim potcjenjuje, Kristina; ali to ne bi smjela da ini. Ti si ponosna na to to si tako dugo i teko radila za svoju majku.

GOSPOA LINDE: Ja nikog ne potcjenjujem. Ali jedno je istina: ja sam ponosna i sretna pri pomisli da sam imala priliku da svojoj majci u izvjesnoj mjeri olakam njene posljednje dane.

NORA: I takoe si ponosna pri pomisli ta si uinila za svoju brau.

GOSPOA LINDE: Mislim da imam pravo na to.

NORA: To i ja mislim. Ali sad treba neto da sazna, Kristina. I ja mislim neto to me ini ponosnom i sretnom.

GOSPOA LINDE: U to ne sumnjam. Ali kako to misli?

NORA: Govori tiho. Zamisli kad bi Torvald uo! Ni po koju

cijenu ne smije on... niko ne smije to da sazna, niko osim tebe, Kristina.

GOSPOA LINDE: Ali ta to?

NORA: Hodi ovamo. (Povue je do sebe na sofu) Da, sluaj... ja imam neto to me ini ponosnom i sretnom; ja sam Torvaldu spasila ivot.

GOSPOA LINDE: Spasila? Kako to... spasila?

NORA: Priala sam ti o putu u Italiju. Da Torvald nije tamo otiao, propao bi.

GOSPOA LINDE: No da, i tvoj otac vam je dao potrebna sredstva...

NORA (smijei se): Da, u to vjeruje Torvald, u to vjeruju i svi drugi, ali...

GOSPOA LINDE: Ali?

NORA: Tata nam nije dao ni pare. Ja sam pribavila taj novac.

GOSPOA LINDE: Ti? Tako veliku svotu?

NORA: Hiljadu dvjesta talira. etiri hiljade i osam stotina kruna. ta kae sada?

GOSPOA LINDE: Da, ali Noro, kako ti je to bilo mogue? Jesi li dobila na lutriji?

NORA (prezrivo): Na lutriji? (S potcjenjivanjem) Kakva bi to onda bila vjetina?

GOSPOA LINDE: Pa kako si ih dobila?

NORA (pjevucka i smijei se tajanstveno): Hm... tra-la-la!

GOSPOA LINDE: Nisi ih valjda mogla posuditi?

NORA: Tako? A zato ne?

GOSPOA LINDE: Ne, ena ne moe uzeti zajam bez saglasnosti svoga mua.

NORA (zabaci glavu): Tako? A ako je to ena koja ima nekog smisla za poslove... ena koja se zna mudro ponaati... onda...

GOSPOA LINDE: Ali, Noro, ja ne razumijem ni rijei...

NORA: Nije ni potrebno. Niko i ne kae da sam novac posudila. Mogla sam ga nabaviti i na drugi nain. (Baca se natrag na sofu) Mogla sam ga dobiti od nekog oboavaoca. Kad neko ovako zgodno izgleda kao ja...

GOSPOA LINDE: Ti si aava.

NORA: Sad si sigurno krajnje znatieljna, Kristina.

GOSPOA LINDE: Sluaj, draga Noro, ti valjda nisi uinila kakvu napromiljenost?

NORA (opet se uspravi): Zar je to nepromiljenost, spasiti ivot svome muu?

GOSPOA LINDE: Ja smatnam da je to bila nepromiljenost to si bez njegovog znanja...

NORA: Ali on nije smio nita znati! Gospode boe, zar ne moe to da shvati? Nije smio da zna kako je loe njegovo stanje. Ljekari su meni doli i rekli da je njegov ivot u opasnosti i da ga samo boravak na jugu moe da spasi. Zar misli da nisam najprije pokuala da se na drugi nain izvuem iz neprilike? Govorila sam mu o tome, kako bi mi se svialo da mogu kao druge mlade ene da putujem u inostranstvo. Plakala sam i preklinjala ga; govorila sam mu da bi morao pomisliti na to u kakvom sam ja stanju, pa da bude tako dobar da mi uini po volji; a onda sam nagovijesitila, da bi on, valjda, mogao uzeti zajam. Ali tu je on skoro pobjesnio, Kristina. Rekao je da sam lakomislena i da je njegova dunost kao mua da ne poputa mojim muicama i kapricima... tako je to nazvao, ini mi se. Pa

sad, mislila sam u sebi, ti mora biti spaen; i onda sam pronala ovaj izlaz...

GOSPOA LINDE: Zar tvoj mu nije saznao od tvoga oca, da vam novac nije on poslao?

NORA: Ne, nikada. Tata je ba tih dana umro. Imala sam namjeru da njemu stvar povjerim i da ga zamolim da nita ne oda. Ali poto je bio tako teko bolestan... naalost, to vie nije bilo potrebno.

GOSPOA LINDE: A kasnije se nikad nisi povjerila svome muu?

NORA: Ne, za ime boje, ta ti pada na pamet? Njemu koji je u tim stvarima toliko strog! A osim toga... Torvaldu, s njegovom mukom sujetom... kako bi mu muna i poniavajua bila spoznaja da mi je duan zahvalnosti. To bi potpuno poremetilo nae meusobne odnose. Na lijepi, sretni dom ne bi vie bio ono to je sada.

GOSPOA LINDE: Zar mu nee nikada rei?

NORA (zamiljeno, s polusmijekom): Da, moda... jedanput kasnije; poslije mnogo godina, kad vie ne budem tako lijepa kao sada. Ne smije se tome smijati. Ja samo mislim, kad me Torvald vie ne bude tako mnogo volio kao sada, kad vie ne bude uivao u tome da mu neto otpleem, da se preobuem i

recitujem. Onda e moda biti dobro da imam neto u rezervi... (Prekine se) Ah, besmislica, besmislica, besmislica! To vrijeme nikad nee doi... No, pa ta kae na moju veliku tajnu, Kristina? Zar nisam i ja ipak za neto sposobna? Uostalom, moe mi vjerovati, ta stvar mi je zadala mnogo muke. Nije mi bilo ba lako da uvijek pravovremeno izvravam svoje obaveze. Treba, naime, da zna, da u poslovnom ivotu ima neto to se zove etvorogodinje kamate i jo neto to zovu otplata, a novac je uvijek tako strano teko stvoriti. Tako sam, vidi, uvijek i stalno morala da tedim, gdje sam samo mogla. Od novca za kuanstvo nisam mogla gotovo nita odvajati jer je Torvald morao dobro ivjeti. Ni djecu nisam mogla pustiti da hodaju okolo loe odjevena; ono to dobijem za njih, mislila saim, to moram na njih i potroiti. Slatki, dragi maliani!

GOSPOA LINDE: Onda si morala da smanji svoje vlastite potrebe, jadna Noro?

NORA: Da, naravno. Pa ja sam bila na redu. Svaki put kad bi mi Torvald dao novac za nove haljine i slino, ja ne bih potroila ni polovinu; stalno sam kupovala ono najjeftinije i najjednositavnije. Prava je srea to mi sve tako dobro stoji, pa Torvald nita ne primjeuje. Ali ponekad mi je bilo vrlo teko, Kristina, jer ipak je divno biti lijepo obuen. Zar ne?

GOSPOA LINDE: Da, naravno.

NORA: No, a onda sam imala i druge izvore prihoda. Posljednje zime sam imala sreu da dobijem mnogo posla za prepisivanje. Tad sam se zakljuavala i pisala svake veeri do duboko u no. Ah, ponakad sam bila tako umorna, tako umorna. Ali, uprkos tome, bilo mi je ogromno zadovoljstvo da tako radim i zaraujem novac. Izgledala sam sebi skoro kao mukarac.

GOSPOA LINDE: I koliko si mogla otplaititi na taj nain?

NORA: Pa, to ti ne mogu rei tako tano. Zna, vrlo je teko snai se u takvim poslovima. Znam samo da sam plaala koliko sam god mogla skupiti. Mnogo puta nisam ni znala kako u. (Smijei se) Onda bih tu sjela i zamiljala, kako se u mene zaljubio neki stari, bogati gospodin...

GOSPOA LINDE: Kako? Kakav gospodin?

NORA: Ah, gluposti!... i kako je on umro i kad su otvorili njegov testament, pisalo je u njemu velikim slovima: Sav moj novac neka odmah i u gotovom bude isplaen ljubaznoj gospoi Nori Helmer.

GOSPOA LINDE: Ali, draga Noro, kakav to gospodin?

NORA: Gospode boe, zar ne shvaa? Pa gospodin nije postojao; tako sam to sebi zamiljala... uvijek i neprestano, kad nisam znala kako u obezbijediti novac. Ali sad svejedno;

to se mene tie, stari dosadni ovjek moe i da ostane, gdje god je; ne zanima me vie ni on ni njegov testament, jer sad je mojim brigama kraj. (Skoi) O, boe, Kristina, pa to je boanska pomisao! Biti bez briga! Sasvim, sasvim bez briga! Igrati se i skakati s djecom, imati u kui sve divno i udobno, ba onako kako Torvald voli! I zamisli, sad e proljee sa svojim dalekim, plavim nebom! Moda moemo poi na kakav mali put. Moda u opet vidjeti more. Ah, da, da! Kako je divno ivjeti i biti sretan! (uje se zvono u predsoblju)

GOSPOA LINDE (ustaje): Zvoni; moda je najbolje da ja odem.

NORA: Ne, samo ostani. To sigurno nije posjeta meni. To neko dolazi Torvaldu...

SLUAVKA (u predsoblju): Oprostite, milostiva gospoo.... tu je jedan gospodin.... koji eli da govori s gospodinom advokatom.

NORA: Misli sa gospodinom direktorom banke...

SLUAVKA: Da, s gospodinom direktorom banke, pa ja ne znam, jer... jer gospodin doktor je jo unutra...

NORA: Ko je taj gospodin?

KROGSTAD (u predsoblju): Ja sam, milostiva gospoo.

NORA (ide mu korak u susret, uzbueno, poluglasno): Vi? ta to treba da znai? O emu vi hoete da razgovarate s mojim muem?

KROGSTAD: O bankovnim poslovima... tako rei. Ja imam u Akcionoj banci malo namjetenje, a kako ujem, va mu nam je sada ef...

NORA: To su dakle...

KROGSTAD:... samo suhoparni poslovi, milostiva gospoo, nita drugo.

NORA: Da, onda budite tako dobri pa se potrudite do kancelarije. (Pozdravi i ravnoduno zatvara vrata predsoblja; onda odlazi do pei i sjeda prema vatri)

GGSPOA LINDE: Noro,... ko je taj ovjek?

NORA: To je izvjesni Krogstad.

GOSPOA LINDE: Dakle zaista je on.

NORA: Poznaje li tog ovjeka?

GOSPOA LINDE: Poznavala sam ga... nekad prije. Bio je neko vrijeme zamjenik pravobranioca u naem kraju.

NORA: Sasvim tano.

GOSPOA LINDE: Kako se promjenio.

NORA: Bio je, izgleda, vrlo nesretno oenjen.

GOSPOA LINDE: Sad je udovac.

NORA: S mnogo djece.... Tako... sad gori vatra. (Zatvara pe i gurne stolicu za ljuljanje malo u stranu)

GOSPOA LINDE: Kau da se on bavi svakakvim poslovima?

NORA: Tako? To moe biti. Ja stvarno ne znam.... Ali, neemo sad o poslovima. To je tako dosadno. (Doktor Rank dolazi iz Helmerove sobe)

DOKTOR RANK (jo na vratima): Ne, ne, dragi prijatelju, ne volim da smetam; radije u malo ui kod tvoje ene. (Zatvara vrata za sobom i ugleda gospou Linde) O,... molim za izvinjenje, izgleda da i ovdje smetam?

NORA: Ne, uopte ne. (Predstavlja ih) Dr Rank .... gospoa Linde.

RANK: Ah! Ime koje se u ovoj kui esto spominje. Mislim da sam proao pored vas na stepenitu, kad sam dolazio.

GOSPOA LINDE: Da, ja uz stepenice idem vrlo lagano, ne podnosim ih dobro.

RANK: Aha! Mala unutranja smetnja?

GOSPOA LINDE: Zapravo, vie premorenost.

RANK: Nita drugo? Onda ste sigurno doli u grad da se malo oporavite preko praznika?

GOSPOA LINDE: Dola sam da traim posao.

RANK: Zar je posao sprobano sredstvo protiv premorenosti?

GOSPOA LINDE: Mora se ivjeti, gospodine doktore.

RANK: Da, vrlo je rasprostranjeno miljenje da se to mora.

NORA: No, no, doktore, pa i vi volite da ivite.

RANK: Svakako, i ja. Iako patim, htio bih da ta patnja to due potraje. I svi moji pacijenti ele to isto. A ni sa moralno oboljelim nije nita dugaije. U ovom trenutku je ba jedan takav moralni Lazarus kod Helmera...

GOSPOA LINDE (priguenim glasom): Ah!

NORA: Na koga to mislite?

RANK: Ah, to je izvjesni Krogstad... vi ne poznajete tog ovjeka. Taj je pokvaren do sri karaktera, potovana gospoo. Ali on poinje da pria o tome kao o vrlo vanoj stvari: da on mora ivjeti.

NORA: Tako?... A o emu on to ima da razgovara s Torvaldom.

RANK: Ja stvarno ne znam. Samo sam uo da se tie Akcionarske banke.

NORA: Nisam znala da Krog... da taj gospodin Krogstad ima nekog posla s Akcionarskom bankom.

RANK: O, naravno, on ima tamo neku vrstu namjetenja. (Gospoi Linde) Ne znam da li i tamo u vaem kraju ima takvih ljudi, koji kao bez daha tre okolo da nanjue moralnu trule pa da onda dotine progone za neko unosno namjetenje. A zdravi se onda moraju zadovoljiti time da im gledaju kroz prste.

GOSPOA LINDE: Da, ali, zapravo, bolesnici imaju najvie prava da budu zbrinuti.

RANK (slegne ramenima): Eto, tu smo. Upravo takvi nazori prave od ljudskog drutva bolnicu.(Nora, koja se bila zamislila,

prsne u poluglasan smijeh i zapljee rukama) Zato se vi tome smijete? Znate li vi uopte ta je to drutvo?

NORA: Ba me briga za to glupo drutvo!! Ja se smijem neem sasvim drugom... neem strano kominom... Recite mi doktore, jesu li sada svi, koji su namjeteni u Akcionarskoj banci, zavisni o Torvaldu?

RANK: To vam se ini tako strano komino?

NORA (smijei se i pjevucka): Pustite me samo, pustite me samo! (eta po sobi tamo-amo) Ah, pomisao da mi... da Torvald ima tako veliki uticaj na tako mnogo ljudi je, zaista, zabavna. (Vadi kesicu iz tane) Doktore, izvolite bomboni?

RANK: Gle, bombona! Mislim da je to ovdje prokrijumarena roba.

NORA: Da, svakako... ali ove mi je Kristina poklonila.

GOSPOA LINDE: Kako? Ja?

NORA: No, no, nita se ne boj. Ti nisi mogla znati da je to Torvald zabranio. Treba, naime, da zna, da se on boji da time ne pokvarim zube. Ah, ta! Jednom ko nijednom! Zar ne, doktore? Evo, izvolite! (Stavlja mu bombon u usta) I tebi Kristina. I meni jo jedan, samo jedanm .... najvie dva. (Opet

hoda okolo) Sad sam iznad svega sretna. Ima samo jo jedna stvar na svijetu, to bih ja strano eljela.

RANK: A to je?

NORA: Strano bih eljela da neto reknem, ali da to i Torvald uje.

RANK: Pa to to ne reknete?

NORA: Ne, ne smijem. To je tako runo.

GOSPOA LINDE: Runo?

RANK: Pa, onda i nije ba preporuljivo. Ali nama ipak moete. No ta biste vi to tako rado rekli, da i Torvald uje?

NORA: Strano bih voljela da kaem: U boju mater!

RANK: Jeste li poludjeli?

GOSPOA LINDE: Ali, Noro!

RANK: Pa recite. Evo njega.

NORA (sakriva bombone): Pst! Pst! Pst!

HELMER (dolazi s mantilom preko ruke i eirom u ruci, iz svoje sobe)

NORA (ide mu u susret): No, dragi Torvalde, jesi li ga se rijeio?

HELMER: Da, otiao je.

NORA: Mogu li te upoznati... to je Kristina. Danas je doputovala.

HELMER: Kristina? Izvinite, ali ja ne znam...

NORA: Gospoa Linde, dragi Torvalde, gospoa Kristina Linde.

HELMER: Ah, tako. Vjerovatno prijateljica iz mladosti moje supruge?

GOSPOA LINDE: Da, mi se poznajemo od ranije.

NORA: I zamisli, ona je prela dalek put da bi govorila s tobom.

HELMER: Kako to?

GOSPOA LINDE: To ba ne...

NORA: Kristina je, naime, izvanredno vjeta u kancelarijskim

poslovima. I sad bi jako voljela da radi pod nadzorom nekog sposobnog ovjeka, i da naui jo vie nego to zna...

HELMER: Vrlo pametno, gospoo Linde.

NORA: I kad je sada ula da si ti postao direktor banke... brzojav je to razglasio... doputovala je ovamo to je mogla bre i... Zar ne, Torvalde, meni za ljubav ti e ve neto uinit za Kristinu? Hoe?

HELMER: Pa sad, to ne bi bilo nemogue, vi ste, pretpostavljam, udovica?

GOSPOA LINDE: Da.

HELMER: I poznajete kancelarijsike poslove?

GOSPOA LINDE: Da, prilino.

HELMER: No, onda je vrlo vjerovatno da vam mogu nai neko namjetenje...

NORA (pljee rukama): Vidi li, vidi li?

HELMER: Naili ste ba u pravom trenutku, gospoo Linde.

GOSPOA LINDE: Kako da vam zahvalim?

HELMER: To nije potrebno. (Oblai mantil) Ali danas me morate izviniti.

RANK: ekaj, idem i ja. (Donosi iz predsoblja svoj krzneni kaput i grije ga na pei)

NORA: Nemoj ostati dugo, dragi Torvalde.

HELMER: Samo jedan sat, neu due.

NORA: Ide i ti, Kristina?

GOSPOA LINDE (oblai kaput): Da, moram sad ii da potraim kakvu sobu.

HELMER: Onda moda moemo zajedno niz ulicu.

NORA (pomae joj): Kako je glupo to mi nemamo vie prostora. Ali nemogue je da te...

GOSPOA LINDE: ta ti pada na pamet! Adieu, draga Noro, i hvala ti za sve.

NORA: Dovienja! Veeras e, naravno, doi. I vi, takoe, doktore. ta? Ako se budete dobro osjeali? Naravno da ete se osjeati dobro! Samo se sad dobro zamotajte.

(U optem razgovoru idu u predsoblje. Na stepenitu se uju djeiji glasovi)

NORA: Evo ih, evo ih! (Ona potri i otvara. Ana-Mari dolazi sa djecom) Unutra, samo unutra! (Saginje se i ljubi ih) Moji slatki, jedini! Pogledaj ih, Kristina! Zar nisu draesni?

RANK: Ne priajte ovdje na propuhu.

HELMER: Doite, gospoo Linde. Sad ovdje postaje neizdrljivo za svakoga ko nije majka! (Rank, Helmer i gospoa Linde odu niz stepenice, dadilja s djecom u sobu. Za njima i Nora, poto je zatvorila vrata predsoblja)

NORA: Kako mi izgledate svjee i veselo. Pa kakve to crvene obraze imate? Kao jabuke i ruice. (Djeca cijelo vrijeme neprestano razgovaraju s njom) Jeste li se dobro zabavljali? Pa to je divno! Ah... ti si Emi i Boba vozio na sankama? Zamisli! Da, ti si pravi deko, Ivore. Daj mi je malo, Ana-Mari! Moju slatku, malu lutkicu! (Uzima od dadilje najmanje dijete i plee s njim) Da, da! Mama e plesati i sa Bobom. ta? I grudvali ste se? O, to i ja nisam bila s vama! Pusti, ja u je sama svui, Ana-Mari. Pusti samo, to mi je zadovoljstvo. Idi ti samo u djeju sobu. Ti izgleda tako smrznuto. Na pei je topla kafa za tebe. (Dadilja odlazi u sobu lijevo. Nora uzima od djece kapute i kape i baca ih naokolo, a djeca neprestano priaju) Ah, ta?

Tjerao vas je neki veliki pas? Ali nije vas ugrizao? Ne, takve male lijepe lutkice, psi ne ujedaju. Ne gledaj pakete, Ivore! ta je to? E, kad bi vi znali! Ah, nemoj, ne, unutra je neto runo. Je li? Hoete da se igramo? ta emo se igrati? Skrivanja? Neka se Bob prvi sakrije. Ja? Dobro, onda u se ja prva sakriti. (Ona i djeca se igraju uz vrisku i smijeh po sobi i susjednoj prostoriji lijevo. Najzad se Nora sakrije pod sto. Djeca jure okolo, trae, ali ne mogu da je nadu. Onda uju njen priguen smijeh, jure do stola, podiu stolnjak i vide je. Burno klicanje. Ona ispue napolje, kao da hoe da ih uplai. Nova vriska. Sada se vrata napola otvore i ukae se Krogstad. On malo prieka. Igra se nastavlja)

KROGSTAD: Oprostite, gospoo Helmer...

NORA (prigueno vrisne, okrene se i napola skoi): Ah! ta hoete vi?

KROGSTAD: Oprostite... vrata na stubitu bila su samo pritvorena; mora da je neko zaboravio da ih zakljua.

NORA (ustaje): Moj mu nije kod kue, gospodine Krogstad.

KROGSTAD: To znam.

NORA: Tako... pa ta onda hoete ovdje?

KROGSTAD: Da s vama malo porazgovaram.

NORA: Sa...? (Djeci, tiho) Idite tamo kod Ane-Mari ta? Ne, strani gospodin nee mami nita uiniti. Kad on ode, igraemo se dalje. (Ona odvodi djecu u sobu lijevo i zatvara za njima vrata) (nemirno, napeto) Hoete da govorite sa mnom?

KROGSTAD: Svakako.

NORA: Danas .... ali ovo jo nije prvi.

KROGSTAD: Ne, ali je Badnjak. Od vas samih zavisi, kakav e vam biti Boi!

NORA: ta hoete vi? Danas ja apsolutno ne mogu...

KROGSTAD: O tome zasad neemo govoriti. Radi se o neem drugom. Valjda imate trenutak vremena?

NORA: O, da, sigurno, vremena imam, iako...

KROGSTAD: Dobro. Sjedio sam u restoranu Olsen i vidio vaeg mua kako ide preko ulice...

NORA: Da.

KROGSTAD:... s jednom damom.

NORA: I ta dalje?

KROGSTAD: Smijem li neto upitati: je li ta dama izvjesna gospoa Linde?

NORA: Da.

KROGSTAD: Ona nije dugo ovdje?

NORA: Od jutros.

KROGSTAD: To je sigurno vaa dobra prijateljica?

NORA: Da, jeste. Ali ja ne razumijem...

KROGSTAD: I ja sam je nekad poznavao.

NORA: To znam.

KROGSTAD: Tako? Vi ste, dakle, upueni u tu stvar? To sam i mislio. Smijem li vas, dakle, kratko i jasno upitati: hoe li gospoa Linde biti namjetena u Akcionarskoj banci?

NORA: Gospodine Krogstad, kako vi to sebi dozvoljavate da mene ispitujete?! Vi, jedan potinjeni moga mua? Ali kad me ve pitate, onda znajte: da, gospoa Linde e biti namjetena. I ja sam se lino zauzela za nju, gospodine Krogstad. Eto, sad znate.

KROGSTAD: Dakle, dobro sam pretpostavio.

NORA (hoda po sobi tamo-amo): Moj boe, pa imam, valjda, nekog uticaja! Ako sam ena, to jo ne znai da... A ako se neko nalazi u potinjenom poloaju, onda treba da se uva, gospodine Krogstad, da ne uvrijedi nekoga, koji... hm...

KROGSTAD:... ima uticaja?

NORA: Svakako.

KROGSTAD (promijenjenim tonom): Gospoo Helmer, hoete li biti tako dobri da upotrijebite svoj uticaj u moju korist?

NORA: Kako? ta mislite time?

KROGSTAD: Hoete li biti tako dobri da se pobrinete da ja svoj potinjeni poloaj u banci zadrim?

NORA: ta to znai? Ko hoe da vam oduzme vae mjesto?

KROGSTAD: Ah, preda mnom ne morate igrati naivku. Meni je potpuno jasno da vaoj prijateljici ne moe biti prijatno da se izloi susretima sa mnom, a sad ve shvatam i to, kome imam da zahvalim to hoe da me otjeraju.

NORA: Ali ja vas uvjeravam...

KROGSTAD: Da, da, da, kratko i jasno: jo ima vremena i ja vam savjetujem da iskoristite svoj uticaj i da to sprijeite.

NORA: Ali, gospodine Krogstad, ja nemam nikakvag uticaja...

KROGSTAD: Ne? Misilim da sam upravo uo i to iz vaih vlastitih usta...

NORA: To niste smjeli tako shvatiti. Kako samo moete pomisliti da ja imam takav uticaj na moga miua?!

KROGSTAD: Ah, ja poznajem vaeg mua iz studentskih dana. Ne mislim da je gospodin direktor banke vri od ostalih mueva.

NORA: Ako budete s potcjenjivanjem govorili o mome muu, pokazau vam vrata.

KROGSTAD: Vi ste hrabri, milostiva gospoo.

NORA: Ja se vas vie ne bojim. Odmah poslije Nove godine oslobodiu se itave te brige.

KROGSTAD: Sad me sluajte, milostiva gospoo. U sluaju potrebe, ja u se boriti na ivot i smrt, da sauvam to svoje malo mjesto u banci.

NORA: Tako i izgleda.

KROGSTAD: Ne samo zbog prihoda. Do njih mi je najmanje stalo. Radi se o neem drugom... No, da... morau sve rei! Vidite... ovo je: Vama je, sigurno, kao i itavom svijetu poznato, da sam ja prije vie godina uinio jednu nepromiljenost.

NORA: Mislim da sam ula tako neto.

KROGSTAD: Stvar nije stigla do suda. Ali od tog trenutka meni su najedanput sva vrata bila zatvorena. Onda sam se bacio na poslove, koje vi ve poznajete. Neto sam morao poeti, a mogu da kaem da nisam bio od onih najgorih. Ali sad se moram iz svega toga izvui. Moji sinovi rastu i njima za ljubav moram pokuati da opet zadobijem onoliko graanskog ugleda koliko je to mogue. Ovo mjesto u banci mi je bilo, tako rei, prva stepenica. A sada hoe va mu da me nogom gurne sa stepenita, pa da opet dospijem u blato.

NORA: Ali za ime boga, gospodine Krogstad, to apsolutno nije u mojoj moi da vam pomognem.

KROGSTAD: Zato to neete. Ali ja imam sredstva da vas prisilim.

NORA: Vi, valjda, neete rei mom muu da sam vam duna onaj novac?

KROGSTAD: Hm, a kad bih mu rekao?

NORA: To bi bilo sramno od vas. (Priguuje suze) Tu tajnu, koja je moja radost i moj ponos... to da on sazna na tako ruan i neukusan nain? Da sazna od vas? Izloili biste me najstranijim neugodnostima...

KROGSTAD: Samo neugodnostima?

NORA (estoko): Ali samo vi to uinite! Vi sami ete od toga imati najvie tete; onda e tek moj mu vidjeti kakav ste vi zao ovjek. I tek tada neete moi zadrati svoje mjesto!

KROGSTAD: Pitao sam: bojite li se vi to samo domaih neugodnosti?

NORA: Ako to moj mu i sazna, on e, naravno, ostatak svote odmah platiti i onda vie nemamo s vama nikakvog posla.

KROGSTAD (prie korak blie): Sluajte me, gospoo Helmer... vi ili nemate dobro pamenje ili nemate pojma o poslovima. Moram vam itavu stvar malo temeljitije rastumaiti.

NORA: Kako to?

KROGSTAD: Kad je va mu bio bolestan, doli ste kod mene da posudite dvjesta talira.

NORA: Nisam znala nikog drugog.

KROGSTAD: Ja sam obeao da u vam taj novac nabaviti...

NORA: Pa i nabavili ste mi...

KROGSTAD: Ja sam obeao da u vam taj novac nabaviti pod izvjesnim uslovima. Vi ste tada bili tako zaokupljeni boleu svaga mua i tako obuzeti eljom da dobijete novac za put, da sporednim stvarima niste poklanjali nikakve panje. Zato je vrlo uputno da va na njih podsjetim. Pa, dakle, ja sam obeao da u vam nabaviti taj novac uz obveznicu koju sam ja sastavio.

NORA: I koju sam ja potpisala.

KROGSTAD: Dobro. Ali tome sam jo dalje dodao nekoliko redova, prema kojima va otac jami za dug. Ove redove morao je va otac potpisati.

NORA: Morao? Pa on ih jeste potpisao.

KROGSTAD: Datum sam bio ostavio in blanco. To je znailo da

va otac sam treba da naznai dan kada je papir potpisao. Sjeate li se, milostiva gospoo?

NORA: Da, ini mi se...

KROGSTAD: Potom sam obveznicu predao vama, da je potom poaljete vaem ocu. Zar nije bilo tako?

NORA: Da.

KROGSTAD: I to ste vi, naravno, odmah i uinili, jer ste mi ve nakon pet-est dana donijeli papir natrag sa potpisom vaeg oca. Onda sam vam isplatio iznos.

NORA: Pa da. Zar vam nisam tano otplaivala?

KROGSTAD: Tako, prilino... Ali, da se vratimo na ono o emu smo govorili... to je bilo teko vrijeme za vas, milostiva gospoo.

NORA: Da, bilo je.

KROGSTAD: Va otac je sigurno leao teko bolestan?

NORA: Leao je na smrtnoj pastelji.

KROGSTAD: I umro je brzo.

NORA: Da.

KROGSTAD: Recite mi, gospoo Helmer, znate li, sluajno, dan smrti vaeg oca? Datum, mislim.

NORA: Tata je umro 29. septembra.

KROGSTAD: Sasvim tano. Za to sam se raspitao. I zato sebi nikako ne mogu da objasnim... (Vadi neki papir) .... jednu udnovatu okolnost.

NORA: Kakvu udnovatu okolnost? Ja ne znam...

KROGSTAD: udnovatu okolnost, milostiva gospoo, da je va otac ovu obveznicu potpisao tri dana poslije svoje smrti.

NORA: Kako? Ne razumijem...

KROGSTAD: Va otac je umro 29. septembra. A pogledajte ovdje, ovdje je potpis vaeg oca datiran sa 2. oktobrom. Zar to nije udnovato, milostiva gospoo? (Nora uti). Pada u oi, takoe, da rijei 2. oktobar i broj godine ne odaju rukopis vaeg oca, ve vie jedan drugi rukopis koji mi se ini poznat. No, to se ve da objasniti. Va otac je mogao zaboraviti da datira svoj potpis i onda je mogao neko drugi staviti datum otprilike, prije nego to je saznao za njegovu smrt. U tome nema nita loe. Vaan je potpis imena, a taj je, valjda, pravi,

gospoo Helmer? Va otac je ipak vlastoruno ovdje potpisao svoje ime?

NORA (poslije krae pauze, zabaci glavu i pogleda ga prkosno): Ne, to nije tako: ja sam potpisala tatino ime.

KROGSTAD: Oho, milostiva gospoo, znate li vi da je to jedno opasno priznanje?

NORA: Zbog ega? Pa vi ete uskoro dobiti svoj novac.

KROGSTAD: Dozvolite mi jedno pitanje... zbog ega niste taj dokument poslali svom ocu?

NORA: Bilo je nemogue. Pa tata je leao bolestan. Da sam ga zamolila za potpis, morala bih mu i kazati za ta mi je novac potreban. A kako sam tako tekom bolesniku mogla kazati da je ivot mog mua u ivotnoj opasnosti? To je bilo sasvim nemogue.

KROGSTAD: Onda bi za vas bio bolje da ste odustali od puta u inostranstvo.

NORA: Ne, i to je bilo nemogue. Taj put je trebalo da spasi ivot mome muu... od toga nisam mogla odustati.

KROGSTAD: Ali zar niste pomislili da ste time mene prevarili?

NORA: Na to se nikako nisam miogla obazirati. Vi me se apsolutno niste ticali. Nisam vas mogla podnijeti jer ste bili tako bezduni i stvarali mi toliko tekoa, iako ste znali kako je opasno bilo stanje moga mua.

KROGSTAD: Gospoo Helmer, vi oigledno nemate jasne predstave o tome ta ste skrivili. A ja vam mogu rei: ono to sam ja nekada uinio i to je pokopalo itav moj graanski ugled, nije bilo nita vee ni gore.

NORA: Vi? Vi mi, valjda, neete priati kako ste poduzeli neto hrabro da biste spasi ivot svoje ene?

KROGSTAD: Zakoni ne pitaju za razloge.

NORA: Onda to moraju biti vrlo loi zakoni.

KROGSTAD: Loi ili ne... ako ja ovaj komad papira predam sudu, vi ete biti osueni prema tim zakonima.

NORA: Ne vjerurjem u to ni sada ni nikada! Zar da ki nema pravo da svog starog na smrt bolesnog oca potedi od brige i straha? Zar ena nema pravo da svom muu spasi ivot? Ja ne poznajem dobro zakone, ali ja sam uvjerena da u njima sigurno negdje stoji da je tako neto dozvoljeno. I o tome vi nita ne znate, vi koji ste pravobranilac? Vi ste lo pravnik, gospodine Krogstad.

KROGSTAD: Moe biti. Ali, zar ne, u poslove... u takve poslove kakve smo mi imali, u te se razumijem sasvim dobro? U redu. Radite vi sada ta vas je volja. Ali ovo u vam rei: ako ja jo jedanput budem izopen, onda ete mi i vi praviti drutvo. (On pozdravlja i odlazi kroz predsoblje)

NORA (jedan trenutak zamiljena, onda zabaci glavu): Ah, ta! On hoe da me zaplai! Tako glupa ipak nisam. (Pone slagati djeije kapute, a onda zastane) Ali? Ne, pa to je nemogue! Pa ja sam to uinila iz ljubavi.

DJECA (lijevo na vratima): Mama, onaj strani gospodin je upravo izaao iz kue.

NORA: Da, da, znam. Ali nemojte nikome govoriti o strancu. Pjesmu u ti otpjevati... otplesati...

DJECA: Ne, mama. A hoe li se sad opet igrati s nama?

NORA: Ne, ne, sada ne.

DJECA: Ali, mama, pa obeala si!

NORA: Da, ali sad ne mogu! Idite, imam suvie mnogo posla. Idite, idite, moja draga, slatka djeco. (Ona ih s mnogo ljubavi gura u susjednu sobu, zatvara vrata i sjeda na sofu; uzima vez i uradi nekoliko uboda iglom, pa opet zastane) Ne! (Odbaci vez,

ustane, ode do predsoblja i vikne) Helena! Jelku! (Ode lijevo do stola i otvori ladicu, pa opet zastane) Ne, pa to je sasvim nemogue!

SLUAVKA (S jelkom): Gdje da je stavim, milostiva gospoo?

NORA: Tamo usred sobe.

SLUAVKA: Treba li jo ta da donesem?

NORA: Ne, hvala, imam sve to mi treba. (Djevojka postavi jelku i izae. Nora poinje da kiti drvce) Ovdje e doi svijee, a tu cvjetovi... Taj odvratan ovjek! Besmislica, besmislica, besmislica! Sve je u najboljem redu. Boino drvce treba da je lijepo. Sve u uiniti da tebe obradujem, Torvalde, neto u ti otpjevati... otplesati...

HELMER (dolazi izvana sa spisima u ruci)

NORA: Ah, ve se vraa?

HELMER: Da. Je li ko bio ovdje?

NORA: Ovdje? Ne.

HELMER: udno. Vidio sam kako Krogstad izlazi iz kue.

NORA: Tako?... Ah, tano, Kragstad... taj je bio za trenutak ovdje.

HELMER: Noro, ve vidim na tebi: on je bio ovdje i molio te da progovori koju dobru rije za njega.

NORA: Da.

HELMER: I da to uradi kao iz vlastite pobude, a da meni preuti da je on bio ovdje. Zar te nije i to zamolio?

NORA: Da, Torvalde, ali...

HELMER: Noro, Noro, i u tako neto si se mogla upustiti? Zar da s takvim ovjekom vodi razgovore i jo mu daje obeanja? A meni povrh toga da govori neistinu?

NORA: Neistinu?

HELMER: Zar nisi rekla da niko nije bio ovdje? (Prijeti joj prstom) To moja ptica pjevaica vie nikad ne smije uraditi. Moja ptica smije cvrkutati samo istog kljuna... nikakvih krivih tonova! (Hvata je oko struka) Zar ne mora tako biti? Da... znao sam. (Puta je) A sad neemo vie o tome. (Sjeda ispred pei) Ah, kako je ovdje toplo i ugodno. (Lista po spisima)

NORA (zaposlena oko jelke, poslije krae pauze): Torvalde!

HELMER: Da?!

NORA: Strano se radujem prekosutranjem kostimiranom balu kod Stanborgovih.

HELMER: A ja sam strano radoznao ime e me ti iznenaditi.

NORA: Ah, to je ba glupo!

HELMER: ta?

NORA: Pa nita mi zgodno ne pada na pamet. Sve mi je nekako glupo i bezizraajno.

HELMER: Zar je Norica dola do te spoznaje?

NORA (iza njegove stolice s rukama na naslonu): Ima li jako mnogo posla, Torvalde?

HELMER: Ah...

NORA: Kakvi su to papiri?

HELMER: Bankovni.

NORA: Ve?

HELMER: Dobio sam punomo od ranije direkcije da izvrim potrebne izmjene u personalu i poslovnom planu. Za to moram da iskoristim ovu boinu sedmicu. Hou da sve bude u redu do Nove godine.

NORA: Zbog toga je, dakle, jadni Krogstad...

HELMER: Hm.

NORA (jo se naslanja na naslon stolice, polako ga gladi po zatiljku): Da nema tako mnogo posla, zamolila bih te za jednu vrlo veliku uslugu, Torvalde?

HELMER: Da ujem. ta bi to bilo?

NORA: Niko nema tako fini ukus kao ti. Jako bih voljela da lijepo izgledam na kostimiranom balu. Torvalde, zar mi ne bi mogao pomoi i savjetovati u ta da se presvuem i kakav kostim da napravim?

HELMER: Aha, mala svojeglavica je u potrazi za anelomspasiocem?

NORA: Da, Tarvalde, bez tvoje podrke neu to znati da izvedem.

HELMER: Pa, lijepo; razmisliu o tome. Ve emo neto izmisliti.

NORA: Ah, to je divno od tebe. (Ode ponovo do boinjeg drvceta. Pauza) Kako su lijepi ovi crveni cjetovi.... Reci, da li je zaista tako strano to to je skrivio ovaj Krogstad?

HELMER: Krivotvorio je potpise. Ima li uopte pojma, ta to znai?

NORA: Zar to nije mogao uiniti iz nevolje?

HELMER: Da, ili... kako mnogi ine... iz lakomislenosti. No, nisam ja tako bezduan da nekoga osudim zbog jednog jedinog takvog djela.

NORA: Ne... zar ne, Torvalde?

HELMER: Mnogi takvi se moralno opet uzdignu, ako otvareno priznaju svoju krivicu i kaznom je okaju.

NORA: Kaznom?

HELMER: Ali Krogstaid nije krenuo tim putem. On se izvlaio spletkama i prevarama; i upravo to ga je moralno upropastilo.

NORA: Misli li da...?

HELMER: Pa pomisli samo kako takav ovjek, svjestan svoje krivice, mora na sve strane da lae i petlja i da se pretvara. Kako i pred svojim najbliima, ak i pred svojom enom i djecom mora da nosi masku. Pred djecom, Noro, to je najuasnije.

NORA: Zato?

HELMER: Zato to takav zadah lai unosi u cijelu porodicu zarazu i bolest. Vazduh koji djeca udiu u takvoj kui ispunjen je klicama zlih djela.

NORA: Jesi li siguran u to?

HELMER: Zlato moje, to sam kao advokat vie puta zapazio. Gotovo svi rano iskvareni ljudi imali su laljive majke.

NORA: Zato ba... majke?

HELMER: Najee to dolazi od majki. Ali, zapravo, i oevi mogu da djeluju na isti nain. To je svakom pravniku vrlo dobro poznato. A ipak: je taj Krogstad bio u stanju da godinama laima i pritvornou truje svoju vlastitu djecu; i zato ga ja smatram moralno propalim. (Prua joj ruku) I zato, moja draga mala Nora, mora meni obeati da se nee mijeati u njegove stvari. Ruku ovamo! No, no. ta je sad? Daj mi ruku! Tako. Tako je u redu. Uvjeravam te da bi mi bilo nemogue i da radim

s njim zajedno. U blizini takvih ljudi spopada me doslovno fiziko gaenje.

NORA (izvue svoju ruku i ode na drugu stranu jelke): Kako je ovdje toplo. A ja imam tako mnogo da radim.

HELMER (ustaje i skuplja svoje papire): Da, i ja moram za sto, da jo neto proitam. A moram razmislim i o tvojoj maski. Moda ak imam neto na skladitu, to bi se moglo u zlatnom papiru objesiti na boinje drvce. (Stavlja ruku na njenu glavu) O, ti moja ljubljena ptiice pjevaice! (Odlazi u svoju sobu i zatvara za sobom vrata)

NORA (tiho, nakon krae pauze): Ah, ta! To ne moe biti tako. To je nemogue. To mora biti nemogue.

DADILJA (lijevo na vratima): Djeca lijepo mole smiju li doi mami.

NORA: Ne, ne, ne! Ne mogu meni! Ostani ti kod njih, Ana-Mari.

DADILJA: Da, da, milostiva gospoo. (Zatvara vrata)

NORA (blijeda od straha): Ja da svoju djecu kvarim! Da im trujem dom! (Kratka pauza; die glavu) To nije istina. To nikad ne moe biti istina!

DRUGI IN

Ista soba. U uglu kod klavira boinje drvce, opustjelo, poskidanih ukrasa i dogorjelih svijea. Na sofi lee Norin eir i kaput. Nora je sama u sobi, nemirno hoda tamo-amo; konano zastaje kraj sofe i uzima kaput.

NORA (opet sputa kaput): Neko dolazi. (Ode do vrata, oslune) Ne, nije niko. Naravno, danas na prvi dan Boia niko ne dolazi. Ali, moda... (Otvara vrata i gleda napolje) Ne, nema nita u sanduetu za potu. Prazno je. (Hoda kroz sobu) Ah, besmislica! On to nije mislio ozbiljino! Tako neto se ne moe dogoditi. To je nemogue. Pa ja imam troje male djece. (Dadilja dolazi iz lijeve sobe sa velikom kartonskom kutijom)

DADILJA: Najzad sam nala kutiju sa kostimom za bal pod maskama.

NORA: Lijepo. Stavite je na sto.

DADILJA (uradi): Ali kostim nije ureen.

NORA: Ah, kad bih ga mogla istrgati u sto hiljada komadia!

DADILJA: Ali ne! Moete ga vrlo lijepo popraviti. Samo malo strpljenja!

NORA: Da, idemo po gospoe Linde da mi pomogne.

DADILJA: Opet izlazite? Po ovako runom vremenu? Gospoo Noro, vi ete se prehladiti - razboljeti.

NORA: To jo ne bi bilo ono najgore... ta rade djeca?

DADILJA: Jadni orlii, igraju se sa svojim boinim darovima.

NORA: Pitaju li esto za mene?

DADILJA: Pa, navikli su na to da im je majka uvijek oko njih.

NORA: Da, ali, Ana-Mari ubudue vie neu moi da budem tako mnogo sa njima kao do sada.

DADILJA: No, mala djeca se naviknu na sve.

NORA: Misli? Vjeruje li da bi oni svoju mamu zaboravili, kad bih ja sasvim otila?

DADILJA: Boe sauvaj, sasvim otila!

NORA: Reci mi, Ana-Mari, esto sam o tome mislila, kako si ti imala srca da svoje dijete prepusti tuim ljudima?

DADILJA: Ali morala sam to, ako sam htjela da budem dadilja maloj Nori.

NORA: Da, ali da li si to htjela?

DADILJA: Da, kad sam dobila tako dobro mjesto. Sirota djevojka, koja se unesreila mora se tome jo i radovati. Jer, onaj pokvareni ovjek nije ba nita inio za mene.

NORA: Ali tvoja ki te je sigurno zaboravila?

DADILJA: Ah, ne, nije. Pisala mi je kad je bila na krizmi, i poslije kad se udala.

NORA (zagrli je): Moja stara Ana-Mari! Ti si mi bila tako dobra majka, kad sam bila mala!

DADILJA: Jadna mala Nora nije ni imala druge majke osim mene.

NORA: I ako moja djeca ne budu vie imala druge, ja znam dobro da e im ti... Ah, besmislice, besmislice, besmislice! (Otvara kartonsku kutiju) Idi tamo njima. Sad moram... vidjee, kako u sutra biti lijepa.

DADILJA: Da, na itavom balu nee niko biti tako lijep kao gospoa Nora (ode lijevo).

NORA (poinje raspakivati kutiju, ali opet sve odbaci): Ah, kad bih samo smjela izai! Samo da niko ne doe! Da se u

meuvremenu u kui nita ne dogodi. Ah, besmislica. Pa ko da doe? Ne treba da mislim na to. Sad da oetkam muf. Pa lijepe rukavice. Lijepe rukavice. Samo mirno! Samo mirno! Jedan dva - tri - etiri - pet - est - (Krikne) Ah, evo ih dolaze (Hoe na vrata, ali zastaje neodluno) (Gospoa Linde ulazi iz predsoblja gdje je ostavila eir i kaput) Ah, ti si to, Kiristina. Nema nikog drugog napolju? Kako je dobro, to si dola.

GOSPOA LINDE: ula sam da si bila kod mene i da si me traila.

NORA: Da, ba sam tuda prolazila. Mora mi neto pomoi. Sjednimo na sofu. Dakle, uj! Sutra je gore kod konzula Stenborga bal pod maskama pa Torvald hoe da se ja preobuem u napolitansku ribarsku djevojku i da pleem tarantelu, koju sam nauila na Kapriju.

GOSPOA LINDE: Vidi, vidi, pa ti e, dakle, izvesti malu predstavu?

NORA: Da, Torvald misli da bih trebala. Evo, tu je kostim. Torvald mi ga je poruio u Italiji; ali sad je sve tako potrgano da ni sama ne znam...

GOSPOA LINDE: To emo ve urediti. Samo se rub na nekoliko mjesta isparao. Ima li iglu i konca? Tako, to je sve to nam treba.

NORA: O, kako je to lijepo od tebe.

GOSPOA LINDE (ije): Dakle, sutra e biti kostimirana? Zna ta, Noro, onda u doi samo na trenutak, da te vidim u punom sjaju. Ali ja sam sasvim zaboravila da ti zahvalim za sinonje ugodno vee.

NORA (ustaje i hoda po sobi tamo-amo): Ah, meni sino nije bilo tako ugodno kao inae. Trebalo je da prije doe u grad, Kristina... Da, Torvald stvarno umije kuu uiniti ugodnom i prijatnom. GOSPOA LINDE: A i ti, mislim, nita manje. Nisi ti uzalud ki svoga oca. Ali, reci mi, je li doktor Rank uvijek tako neraspaloen kao jue? NORA: Ne, jue je to bilo naroito upadno. Uostalom, on ima neku vrlo opasnu bolest. Njemu se, jadniku, sui kima. Mora, naime, znati, da je njegov otac bio odvratan ovjek, jurio je za enama i tako dalje, i od toga je, sigurno razumije, njegov sin jo od djetinjstva bolestan.

GOSPOA LINDE (ispusti ivanje u krilo): Ali draga, dobra Noro, odakle ti zna takve stvari?

NORA (eta tamo-amo): Eh, kad ima troje djece, onda te ponekad posjeuju ene, ene koje su u izvjesnom smislu napola doktori, i one ti onda ispriaju ovo i ono.

GOSPOA LINDE (opet ije; kratka pauza): Dolazi li gospodin doktor Rank svaki dan kod vas u kuu?

NORA: Svaki boji dan. Pa on je Torvaldov najbolji prijatelj iz mladosti. I moj dobar prijatelj, takoe. Doktor, tako rei, pripada porodici.

GOSPOA LINDE: Ali reci mi, je li taj ovjek iskren? Mislim, dijeli li rado ljudima komplimente?

NORA: Ba naprotiv. Kako ti je to palo na pamet?

GOSPOA LINDE: Kad si me jue predstavila njemu, tvrdio je da se moje ime ovdje u kui esto uje. Ali kasnije sam primijetila da tvoj mu, zapravo, pojma nema ko sam ja. Kako je mogao onda gospodin doktor Rank...?

NORA: Da, to je sasvim tano, Kristina. Vidi, Torvald me tako neopisivo voli i zato hoe da me ima, kako on kae, sasvim i samo za sebe. U prvo vrijeme je bio gotovo ljubomoran, ako bih ja u kui samo spomenula neke ljude koje volim. Onda sam to, naravno, prestala. Ali s doktorom esto govorim o meni, jer on to rado slua.

GOSPOA LINDE: Sluaj, Noro, ti si u mnogim stvarima jo dijete. Ja sam koju godinu starija od tebe i imam neto vie

iskustva. Neto u ti rei: pokuaj da okona tu stvar sa doktorom Rankom.

NORA: Da okonam - kakvu to stvar?

GOSPOA LINDE: No, uopte molim. Jue si neto priala o nekom bogatom oboavaocu, koji bi ti mogao nabaviti novac...

NORA: Da, o nekom koji, naalost, ne postoji. ta dalje?

GOSPOA LINDE: Da li je doktor Rank bogat?

NORA: Da, jeste.

GOSPOA LINDE: I nema nikog o kome se mora brinuti?

NORA: Nikog. Ali...?

GOSPOA LINDE: A on svakodnevno dolazi u vau kuu?

NORA: Pa, ula si.

GOSPOA LINDE: Kako moe taj fini ovjek biti tako nametljiv?

NORA: Ja te apsolutno ne razumijem.

GOSPOA LINDE: Ne pretvaraj se, Noro. Misli li, moda, da ja nisam pogodila od koga si ti posudila hiljadu dvjesta talira?

NORA: Jesi li ti pri sebi? Kako moe tako neto pomisliti? To je prijatelj nae kue, koji nas svaki boji dan posjeuje. Kakva bi to bila uasno neugodna situacija!

GOSPOA LINDE: Dakle, stvarno to nije on?

NORA: Ne, zaista nije. Ni za trenutak nisam dola na tu misao. Tada on nije ni imao novaca za posuivanje, tek kasnije ga je naslijedio.

GOSPOA LINDE: Pa, mislim da je to bila srea za tebe, draga moja Noro.

NORA: Ne, da zamolim doktora - to mi nikad u ivotu ne bi palo na pamet. - Uostalom, vrsto sam uvjerena, da kad bih ga zamolila, onda...

GOSPOA LINDE: Ti to, naravno, nee uiniti.

NORA: Naravno da neu. Ne mogu da vjerujem, ne mogu da zamislim, da bi moglo biti potrebno. Ali sam sasvim sigurna: ako bih govorila s doktorom...

GOSPOA LINDE: Iza lea svoga mua?

NORA: Ja se moram izvui iz one druge stvari - i to se dogaa iza njegovih lea. Ja se moram izvui iz toga.

GOSPOA LINDE: Da, da, to sam ti rekla jo jue, ali...

NORA (hoda tamo-amo): Mukarac moe takve stvari mnogo bolje srediti nego ena.

GOSPOA LINDE: Vlastiti mu, da.

NORA: Besmislica! (Zastaje) Kad se isplati sve to se duguje, onda se dobije obveznica natrag?

GOSPOA LINDE: Da, razumije se.

NORA: ... i onda je smije iscijepati u sto hiljada komadia i spaliti je... taj odvratni, prljavi papir!

GOSPOA LINDE (vrsto je pogleda, ostavi ivenje i polako ustane): Noro, ti neto krije od mene.

NORA: Zar se to vidi na meni?

GOSPOA LINDE: Od jue ujutro s tobom se neto desilo, Noro, ta je to?

NORA (prilazi joj): Krisitina! (Oslune) Tiho! Evo Torvald dolazi kui. Tamo, ui ti malo kod djece. Torvald ne voli kad se ije. Neka ti Ana-Mari pomogne.

GOSPOA LINDE (skuplja stvari): Da, ali ja neu otii odavde, dok nas dvije ne porazgovaramo. (Ona odlazi nalijevo; u istom trenutku ulazi Helmer iz predsoblja)

NORA (ide mu u susret): Ah, kako sam te ekala, Torvalde dragi.

HELMER: Je li to bila krojaica?

NORA: Ne, to je Kristina. Pomae mi da uredim svoj kositim. Vidjee, kako u lijepo izgledati.

HELMER: Zar nisam doao na sretnu zamisao?

NORA: Na sjajnu zamisao! Ali je i od mene lijepo to ovo inim tebi za ljubav.

HELMER (uhvati je za bradu): Lijepo, to neto ini za ljubav svoga mua? No, no, ti mala divljakuo, znam ve da nisi tako mislila. Ali neu da te smetam. Sigurno e morati da proba.

NORA: A ti sigurno mora raditi?

HELMER: Da. (Pokazuje joj papire) Pogledaj ovamo, bio sam u banci. (Hoe u svoju sobu)

NORA: Torvalde!

HELMER (zastane): Da?

NORA: Kad bi te tvoja vjeverica lijepo i njeno neto zamolila?

HELMER: ta to?

NORA: Da li bi joj to uinio?

HELMER: Prvo moram znati o emu se radi?

NORA: Vjeverica bi ti skakutala i zabavljala te kad bi ti bio dobar i popustljiv.

HELMER: Daj da ujem!

NORA: eva bi as glasno, as tiho cvirkutala po svim sobama.

HELMER: Ah, ta, to moja eva svakako radi.

NORA: Ja bih ti svirala i plesala pred tobom kao vila na mjeseini, Torvalde.

HELMER: Noro, valjda se ne radi opet o onome to si mi jutros spominjala?

NORA (brzo): Da, Torvalde, lijepo te molim.

HELMER: I ti ba ima hrabrosti da se jo jedanput na to vrati?

NORA: Da, da, ti to mora uiniti, meni za ljubav. Ti mora Krogstadu ostaviti njegovo mjesto u banci.

HELMER: Moja draga Noro, njegovo mjesto sam ve odredio gospoi Linde.

NORA: To je beskrajno lijepo od tebe. Ali ti samo treba da umjesto Krogstada, otpusti nekog drugog inovnika.

HELMER: Pa to je nevjerovatna tvrdoglavast! Samo zato to si ti lakomisleno dala obeanje da e progovoriti koju dobru rije za njega, trebao bih ja...?

NORA: Ne zbog toga, Torvalde. Zbog tebe samog. Pa taj ovjek pie za najprljavije novine, ti sam si mi to rekao. On ti moe neizrecivo mnogo nakoditi. Ja se njega tako strano bojim.

HELMER: Aha - razumijem - plae te stare uspomene.

NORA: ta time misli?

HELMER: Naravno, sjetila si se svoga oca?

NORA? Da, dabome. Sjeti se samo kako su o tati zli ljudi pisali po novinama i kako su ga grozno klevetali. Uvjerena sam da bi

to dovelo i dotle da bude uklonjen da vlada nije poslala tebe da ispita stvar. I da ti nisi bio prema njemu toliko dobronamjeran i uviavan.

HELMER: Mala moja Noro, izmeu tvoga oca i mene postoji znatna razlika. Tvoj otac kao inovnik nije bio besprijekoran. Ali ja jesam. I nadam se da u ostati dokle god sam na ovom poloaju.

NORA: Ali nikad se ne zna ta mogu uiniti zli ljudi. A sad bismo mogli da ivimo tako lijepo, tako mirno i sretno, osloboeni briga, ti i ja i naa djeca, Torvalde. Zbog toga te tako uporno molim.

HELMER: I upravo zbog tvojih molbi, meni je nemogue da ga zadrim. U banci je ve poznato da hou da otkaem Krogstadu. Ako se sada sazna da je novi direktor promijenio miljenje zbog svoje ene.

NORA: Pa ta onda?

HELMER: Naravno, mala tvrdoglavica hoe da provede svoju volju, a ja bih ispao smijean pred itavim personalom, naveo bih ljude da misle da sam ovisan o svim moguim stranim uticajima. Vjeruj mi, uskoro bih morao osjetiti posljedice! A osim toga, ima jo jedna okolnost koja Krogstada potpuno onemoguava da radi u banci dokle god sam ja direktor.

NORA: A to je?

HELMER: Njegove moralne nedostatke bih mu za nevolju mogao i da previdim.

NORA: Da, zar ne, Torvalde?

HELMER: uo sam, takoe, da je vrlo sposoban u poslu. Ali on je moj poznanik iz mladosti. To je jedno od onih preuranjenih poznanstava kojih se ovjek poslije u ivotu esto enira. Moram ti otvoreno priznati: mi govorimo ti jedan drugom. A ovaj netaktini ovjek to nipoto ne krije u prisutnosti drugih. Naprotiv, on misli da mu to daje pravo na neki familijaran ton prema meni; i tako svaki as trijumfuje sa svojim: ti, ti Helmer. Uvjeravam te da mi je to muno u najveoj mjeri. To bi mi moj poloaj u banci uinilo nesnosnim.

NORA: Torvalde, to sve ti ne misli ozbiljno.

HELMER: Tako? A zato ne?

NORA: Ne, jer to su samo sitniavi obziri.

HELMER: ta kae? Sitniavi obziri? Smatra li ti mene sitniavim?

NORA: Naprotiv, dragi Torvalde. I upravo zato...

HELMER: Svejedno. Ti moje razloge naziva sitniavim. Onda moram i ja biti sitniav. Sitniav! Vidi, molim te! Ne, stvarno, ovom treba uiniti kraj. (Odlazi do vrata predsoblja i vie) Helena!

NORA: ta to hoe?

HELMER (trai meu papirima): Da uinim kraj! (Sluavka ulazi) Evo, uzmite pismo i poite odmah dolje. Dajte ga posluitelju da ga preda. Ali brzo! Adresa je napisana. Evo novac.

SLUAVKA: Dobro. (Odlazi s pismom. Helmer slae papire)

HELMER: Tako, mala moja prkosnice.

NORA (bez daha): Tarvalde, kakvo je bio to pismo?

HELMER: Krogstadov otkaz.

NORA: Uzmi ga natrag, Torvalde! Jo ima vremena. Ah, Torvalde, vrati ga, meni za ljubav, sebi za ljubav, za ljubav nae djece! uje li ime, Torvalde, uini mi to. Ti i ne zna ta nam sve taj otkaz moe donijeti.

HELMER: Prekasno.

NORA: Da, prekasno.

HELMER: Draga Noro, ja ti opratam taj strah, iako je on, zapravo, uvreda za mene. Da, jeste! Zar nije uvreda to to ti misli da ja treba da se bojim osvete nekog propalog piskarala? Ali ja ti to ipak opratam, jer mi time prua tako lijep dakaz svoje velike ljubavi. (Zagrli je) Tako mora biti, moja ljubljena Noro. Pa neka se dogodi ta god hoe. Vjeruj mi, ako do neeg doe, imam ja i hrabrosti i snage. Ti e vidjeti da sam ja mu koji sve uzima na sebe.

NORA (ukoena od straha): ta time misli?

HELMER: Sve, kaem.

NORA (sabrano): To ne smije ni sad ni nikad.

HELMER: Dobro, onda emo sve dijeliti, Noro, kao mu i ena. Tako kako i treba da bude. (Miluje je) Jesi li sada zadovoljna? Eto, tako, tako, a ne ovako uplaene oi golubice. Sve je to samo prazno uobraenje. Sad treba da jo jedanput isproba tarantelu i da vjeba na tamburinu. A ja u sjesti u srednju kancelariju i dobro zatvoriti vrata da nita ne ujem. Moe praviti buku, koliko hoe. (Okree se vratima) A ako doe Rank, reci mu gdje e me nai. (Klimne joj glavom i ide s papirima u svoju sobu, zatvara za sobom vrata)

NORA (izbezumljena od straha, stoji kao ukopana i ape): On bi bio u stanju da to uini. Uinie to itavom svijetu uprkos. Ne - to ne - nikada! Sve, samo to ne! Spasenje! Sve drugo prije, pa ta god bilo! (Pree rukom preko lica, pokuava da se sabere, otvori vrata predsoblja. Napolju stoji doktor Rank i vjea krzneni kaput o vjealicu. Za vrijeme slijedeeg zbivanja poinje da se smrkava)

NORA: Dobar dan, doktore. Prepoznala sam vae zvonjenje. Ali nemojte ulaziti kod Torvailda, jer mislim da je zauzet.

RANK: A vi?

NORA (ulazei u sobu, zatvara vrata iza njega): Ah, pa vi dobro znate, za vas uvijek imam vremena.

RANK: Hvala vam. Koristiu se time, dok jo mogu.

NORA: ta hoete time da kaete? Dok jo moete?

RANK: No da, zar vas to plai?

NORA: To je tako udno izraavanje. Zar e se neto dogoditi?

RANK:Dogodie se ono na ta sam ve odavno pripremljen. Samo to nikako nisam vjerovao da e doi tako brzo.

NORA (hvata ga za ruku): U ta ste to tako sigurni? Doktore, to mi morate rei.

RANK (sjeda pored pei): Sa mnom je polo nizbrdo. Tu se nita ne da izmijeniti.

NORA (odahne s olakanjem): Vi govorite o sebi.

RANK: Nego o kome? ta mi vrijedi da se zavaravam? Ja sam bjedniji od svih mojih pacijenata, gospoo Helmer. Ovih dana sam napravio bilans svog unutranjeg stanja. Bankrot! Za mjesec dana u sigurno ve leati na groblju i trunuti.

NORA: Fuj, kakve vi rune stvari govorite!

RANK: To i jesu prokleto rune stvari. Ali najgore je to to e joj prethoditi jo mnogo drugih runih stvari. Preostalo mi je jo samo jedno jedino ispitivanje. Kad ono bude gotovo, onda u otprilike znati kada poinje raspadanje. Htio bih vam neto rei. Helmer, sa svojom finom prirodom, osjea prema svemu to je runo izrazitu odvratnost. Zato neu da ga vidim u mojoj bolesnikoj sobi.

NORA: Ali, doktore...

RANK: Neu da ga vidim. Ni pod kakvim uslovima. Zatvoriu mu vrata. im budem siguran u ono najgore, poslau vama

svoju vizitkartu i na njoj e biti crni kri. Onda ete znati da je gadno razaranje poelo.

NORA: Ne, danas ste stvarno neukusni. A ja bih tako voljela da vas vidim u dobrom raspoloenju.

RANK: Sa smru u srcu? Morati ispatati za grijehe drugoga! Ima li u tame pravde? A ipak, nad svakom porodicom lebdi neka vrsta takve neumoljive odmazde.

NORA (zaepi ui): Besmislica! Veselo, veselo!

RANK: Due mi, itava ta stvar, zapravo, i jeste za smijanje. Moja jadna neduna kima mora da ispata za vesele porunike dane moga oca.

NORA (lijevo za stolom): On je, navodno, jako volio pargle i guiju jetrenu patetu. Je li tako?

RANK: Da, i gljive.

NORA: I gljive. Ako se ne varam i koljke.

RANK: I koljke, naravno, i koljke.

NORA: I uz to porto i ampanjac. Sve ukusne stvari napadaju kosti.

RANK: I uz to jo takve nesretne kosti koje od svega toga ba nita nisu imale.

NORA: Naravno, to je najalosnije od svega.

RANK (pogleda je ispitujui): Hm...

NORA (odmah zatim): Zato se smijeite?

RANK: Vi ste se nasmijeili.

NORA: Ne, doktore, vi ste se nasmijeili!

RANK (ustaje): Vi ste ipak vei eret nego to sam ja mislio.

NORA: Danas sam raspoloena za eretluke.

RANK: I meni se ini.

NORA (stavi ruke na njegova ramena): Dragi, dragi doktore, vi ne smijete umrijeti i ostaviti mene i Torvalda!

RANK: O, tu alost ete lako preboljeti. Brzo budu zaboravljeni oni kojih nema.

NORA (pogleda ga uplaeno): Mislite?

RANK: Stvaraju se nove veze i onda...

NORA: Ko stvara nove veze?

RANK: To ete vas dvoje uiniti, kad mene ne bude. ini mi se da ste ve na najboljem putu. ta vam je trebala sino ona gospoa Linde?

NORA: Aha, vi kao da ste ljubomorni na jadnu Kristinu?

RANK: Naravno da jesam. Ona e u ovoj kui biti moja nasljednica. Kad mene ne bude, moda e ta enska...

NORA: Pst, ne govorite tako glasno. Ona je tu unutra.

RANK: I danas opet? Eto vidite!

NORA: Samo da mi napravi kostim. Gospode boe, kako ste vi neukusni. (Sjeda na sofu) Budite dobri, doktore. Sutra ete vidjeti kako ja lijepo pleem. Onda moete zamisliti da pleem samo za vas, naravno, i za Torvalda, to se razumije. (Vadi razne predmete iz kutije) Doktore, doite, sjedite ovamo, neto u vam pokazati.

RANK (sjeda): ta to?

NORA: Pogledajte ovamo.

RANK: Svilene arape.

NORA: U boji koe. Zar nisu divne? Ovdje je sad mrano, ali sutra .... ne, ne, ne, samo stopalo smijete vidjeti. No, to se mene tie, moete vidjeti i gornji dio.

RANK: Hm...

NORA: Zato gledate tako kritiki? Zar mislite da mi ne pristaju?

RANK: O tome ja ne mogu imati tako jasnu predstavu.

NORA (pogleda ga za trenutak): Fuj, stidite se! (Udari ga lagano arapom po uhu) Tako, sad ste dobili svoje! (Sprema arape)

RANK: ta jo smijem vidjeti od tih krasota?

NORA: Ne smijete vie nita, kad ste tako nepristojni. (Ona tiho pjevucka i prevre po stvarima)

RANK (poslije krae pauze): Kad ovako sjedim s vama u potpunoj intimnosti, onda ne shvatam... ne, ne mogu ni zamisliti, ta bi bilo sa mnom da nikad nisam stupio u vau kuu.

NORA (smijei se): Mislim da se vi kad nas osjeate sasvim ugodno.

RANK (tiho, gleda preda se): I sve u to sada morati da napustim...

NORA: Besmislica! Vi ostajete s nama!

RANK (kao i ranije): A iza sebe neu moi ostaviti ni najbjednijeg znaka zahvalnosti. Jedva i povran osjeaj da me nema, samo prazno mjesto koje moe prvi bolji da ispuni.

NORA: A kad bih vas ja zamolila za...? Ne...

RANK: Za ta?

NORA: Za jedan velilki dokaz prijateljstva...

RANK: Da, da!

NORA: Ne, ja mislim na jednu ogromno veliku uslugu...

RANK: Dakle, hoete li me bar jedanput uiniti sretnim?

NORA: Ah, vi jo ni ne znate o emu se radi.

RANK: Pa dobro, recite mi.

NORA: Ne, ne mogu, doktore. To je tako neuveno mnogo, savjet i podrka i usluga...

RANK: to vie, to bolje. Ne mogu, dodue, da zamislim, na ta to mislite. Ali recite mi. Zar nemate povjerenja u mene?

NORA: Da, vie nego u koga drugog. Vi ste moj najvjerniji i najbolji prijatelj, to ja dobro znam. Zato u vam i rei. Dakle, sluajte doktore: morate mi pomoi da neto sprijeim. Vi znate kako me Tarvald jako i neopisivo duboko voli; on ne bi ni trenutka razmiljao da da svoj ivot za mene.

RANK (saginje se prema njoj): Noro, mislite li da je on jedini koji bi...

NORA (lagano ustukne): Koji bi...

RANK: ...koji bi za vas s radou dao svoj ivot?

NORA (tuno): Ah, tako.

RANK: Zakleo sam se da ovo morate saznati prije moga kraja. Bolju priliku neu nikada nai. Da, Noro, sada eto znate. I sad znate i da se meni moete povjeriti kao nikom drugom.

NORA (ustaje, mirno i jednostavno): Pustite me da proem.

RANK (pravi joj mjesta, ali ostaje da sjedi): Noro...

NORA (na vratima predsoblja): Helena, donesite lampu. (Ode do pei) Ah, dragi doktore, to je bilo zaista odvratno od vas.

RANK (ustaje): To da sam vas isto tako odano volio kao i onaj drugi? Zar je to bilo odvratno?

NORA: Ne, ali da ste mi to mogli rei. To nikako nije bilo potrebno.

RANK: ta to sad znai? Zar ste vi znali? (Sluavka dolazi s lampom, stavlja je na sto i opet izlazi) Noro, gospoo Helmer, pitam vas da li ste vi znali?

NORA: Ah, ta ja znam, jesam li znala ili nisam? To vam zaista ne znam da kaem. O, kako ste samo mogli biti tako, nezgrapni, doktore! A sve je bilo tako lijepo!

RANK: No, sad barem znate da sam vam odan duom i tijelom. Sad moete govoriti.

NORA (pogleda ga): Zar sada?

RANK: Molim vas, mogu li saznati o emu se radi?

NORA: Sad vie nita ne moete saznati.

RANK: Ali ipak! Ne smijete me tako kazniti. Dajte mi priliku i ja u za vas uiniti sve to je u ljudskoj moi!

NORA: Sad vie ne moete uiniti nita za mene. Uostalom, moda mi nee ni trebati nikakva pomo. Vidjeete, sve je to samo uobraenje. Sasvim sigurno. Naravno! (Sjeda u stolicu za ljuljanje, pogleda ga i nasmije se) Ba ste mi i vi fini gospodin, moj dragi doktore! Pa stidite li se bar sada, kad gori svjetlo?

RANK: Ne, zapravo ne! Ali treba li moda da odem zauvijek?

NORA: Ne, to ne smijete! Dolaziete, naravno, isto kao i do sada. Pa vi znate da Torvald ne moe bez vas.

RANK: A vi?

NORA: Ah, ja nalazim da je ovdje uvijek tako strano zabavno, kad vi doete.

RANK: Eto, upravo to me je i zavelo na krivi put. Vi ste za mene prava zagonetika. esto mi se inilo da ste isto toliko rado bili sa mnom koliko i sa Helmerom.

NORA: Da, vidite, ima ljudi koje volimo iznad svega, i ljudi s kojima se najradije druimo.

RANK: O, da, u tome ima isitine.

NORA: Dok sam jo bila kod kue, voljela sam, naravno, tatu iznad svega. Ali, uvijek mi se inilo izvanredno zabavno kad bih se mogla iskrasti daleko od posluge, jer tamo me nikad nisu korili, a priali su uvijek neke zabavne stvari.

RANK: Ah, ja sam, dakle, njih zamijenio!

NORA (skoi i prie mu): Dragi, dobri doktore, nisam ja to tako mislila. Ali, vidite, sa Torvaldom je isto kao sa tatom... (Sluavka ulazi iz predsoblja)

SLUAVKA: Milostiva gospoo! (Neto ape i prua joj kartu)

NORA (baca pogled na kartu): Ah! (Stavlja je u dep)

RANK: Neto neugodno?

NORA: Ne, ne, nije uopte, samo, moj novi kostim.

RANK: Kako? Pa evo vam ga ovdje.

NORA: Ah, da! Taj! Ali radi se o jednom drugom; ja sam poruila, Torvald ne smije da zna...

RANK: Aha, to je, dakle, ta velika tajna!

NORA: Da, svakako. Idite samo unutra kod njega, on je u srednjoj sobi. I zadrite ga tako dugo dok...

RANK: Budite bez brige, on mi nee pobjei. (Odlazi u Helmerovu sobu)

NORA (sluavki): I on stoji u kuhinji i eka?

SLUAVKA: Da, doao je stranjim stepenicama...

NORA: Ali jesi li mu rekla da nikog nema kod kue?

SLUAVKA: Jesam, ali nita nije koristilo.

NORA: Nije htio da ode?

SLUAVKA: Ne prije nego to govori s milostivom gospoom.

NORA: Onda ga pusti ovamo, ali tiho. Ne smije nikome priati o ovome, Helena. To je iznenaenje za moga mua.

SLUAVKA: Da, da, razuimijem... (Ode)

NORA: Najuasnije dolazi. Dolazi uprkos svemu. Ne, ne, ne, to se ne smije dogoditi! (Ode do Helmerovih vrata i povue rezu. Sluavka otvara vrata od predsoblja, uvede Krogstada i zatvori

za njim vrata. On je obuen u bundu, krznene izme i ubaru. Ide prema njemu) Govorite tiho, moj mu je kod kue.

KROGSTAD: No, to se mene tie...

NORA: ta hoete od mene?

KROGSTAD: Da mi date objanjenje.

NORA: Dakle, brzo. ta je?

KROGSTAD: Vi sigurno znate da sam dobio otkaz?

NORA: Ja to nisam mogla sprijeiti. Borila sam se za vau stvar svom snagom, ali nita nije pomoglo.

KROGSTAD: Zar vas va mu tako malo voli? On zna emu vas sve mogu izloiti, a ipak se usuuje...

NORA: Kako moete i pomisliti da on to zna?

KROGSTAD: Da, naravno, tako sam i mislio. I nije mi liilo na mog dobrog Torvalda Helmera da pokazuje toliko muke hrabrosti...

NORA: Gospodine Krogstad, ja zahtijevam da potujete moga mua!

KROGSTAD: O, naravno! Svo duno potovanje. Ali poto vi itavu stvar tako briljivo skrivate, potovana gospoo, mogu da pretpostavim da ste danas malo bolje upueni u to nego jue.

NORA: Bolje nego to bi me vi ikad mogli uputiti.

KROGSTAD: Naravno, jedan tako lo pravnilk kao ja...

NORA: ta hoete vi od mene?

KROGSTAD: Samo da vidim kako ste, gospoo Helmer. Ja sam cijeli dan na vas mislio. Ovakav lihvar i piskaralo, ovakav... no, kratko i jasno, i ovakav ovjek kao to sam ja, moe imati srca.

NORA: Pa dokaite to. Pomislite na moju malu djecu.

KROGSTAD: A zar ste vi i va mu mislili na moju djecu? Ali to je sad svejedno! Nemojte itavu stvar uzimati suvie ozbiljno... bo sam samo htio da vam kaem. Ja sa svoje strane za sada neu nita iznijeti u javnost.

NORA: Neete, zar ne? Znala sam to.

KROGSTAD: Sve se to moe lijepo i dobro srediti. Ne mora svijet nita saznati, neka sve ostane izmeu nas troje.

NORA: Moj mu ne smije nikad nita saznati o tome.

KROGSTAD: Kako ete to sprijeiti? Zar moda moete isplatiti ostatak?

NORA: Ne, trenutno ne mogu.

KROGSTAD: Ili imate naina da nabavite novac slijedeih dana?

NORA: Ne, barem ne na nain kojim bih se htjela posluiti.

KROGSTAD: Ne bi vam nita ni koristilo. I kad biste jo toliko gotovog novca stavili preda me, ipak ne biste dobili svoju obveznicu natrag.

NORA: Onda mi objasnite ta ete s njom uraditi.

KROGSTAD: Samo hou da je zadrim, da je imam u svojim rukama. Niko koga se to ne tie, nee nita o njoj saznati. Ako se, dakle, spremate na kakvu oajniku odluku...

NORA: Da, spremam se.

KROGSTAD: ...ako namjeravate da napustite kuu i porodicu...

NORA: Namjeravam.

KROGSTAD: ...ili moda jo neto gore...

NORA: Otkud vi znate?

KROGSTAD: ...onda se ostavite takvih misli.

NORA: Odakle vi znate da se ja nosim takvim mislima?

KROGSTAD: Ljudi kao mi u poetku se gotovo uvjek nose takvim mislima. I ja sam na to pomiljao. Ali, dragi moj boe, nisam imao brabrosti...

NORA (bez glasa): Ni ja.

KROGSTAD (s olakanjem): Zar ne? Nemate hrabrosti za to ni vi?

NORA: Nemam je. Nemam je.

KROGSTAD: To bi i bila velika glupost. im proe prva bura u kui... Evo, ovdje u tani imam pismo za vaeg mua.

NORA: U kojem ste sve napisali?

KROGSTAD: Sve je reeno obzirno koliko je bilo mogue.

NORA (brzo): To pismo ne smije doi u njegove ruke!

Pocijepajte ga, ja u pokuati da nabavim novac.

KROGSTAD: Izvinite, milostiva gospoo, ali mislim da sam vam upravo rekao...

NORA: Ah, ne mislim novac koji vam dugujem. Recite mi, koju svotu traite od mog mua? Onda u vam nabaviti taj novac.

KROGSTAD: Ja ne traim nikakav novac od vaeg mua.

NORA: ta onda traite?

KROGSTAD: To ete saznati. Ja hou da stanem na noge, milostiva gospoo, hou gore. I u tome mi mora va mu pomoi. Ve godinu i po dana nisam uinio nijedno nepoteno djelo. Za to vrijeme sam se borio sa vrlo tekim prilikama. Bio sam zadovoljan da se opet mogu podii, korak po korak. Sad sam istjeran i sad se vie neu zadovoljiti time da budem primljen po milosti. Ja hou gore, kaem vam. Hou opet u banku, ali hou da imam vii poloaj: va mu mi mora obezbijediti mjesto.

NORA: To on nikad i nipoto nee uiniti.

KROGSTAD: On e to uiniti, poznajem ja njega. Nee se usuditi ni da pisne. I kad sam jednom tamo, zajedno s njim, onda ete vidjeti! Za manje od godinu dana postau direktorova

desna ruka. Onda e Nils Krogstad voditi Akcionarsku banku, a ne Torvald Helmer!

NORA: To neete doivjeti!

KROGSTAD: Zar ete moda...?

NORA: Sada imam hrabrosti za to.

KROGSTAD: Ah, neete me uplaiti. Takva fina, razmaena dama kao vi...

NORA: Vidjeete, vidjeete!

KROGSTAD: Pod led moda? U hladnu, kao smola crnu vodu? A onda vas u proljee izbaci na obalu, runu, unakaenu, opale kose...

NORA: Neete me uplaiti!

KROGSTAD: Ni vi mene. To se ne radi, gospoo Helmer. I inae, kakvog bi to imalo smisla? Pa ja ga uprkos tome imam u svojim rukama.

NORA: ak i tada? Kad mene vie...?

KROGSTAD: Zar ste zaboravili da va dobar glas i poslije vae smrti zavisi od mene?

NORA (stoji bez rijei i gleda ga) KROGSTAD: No, sad znate na emu ste. Ne pravite nikakve gluposti. Od Helmera oekujem odgovor na moje pismo. I ne zaboravite da me je va mu sam prisilio na ovaj put. To mu nikad neu oprostiti. Zbogom, milostiva gospoo! (Odlazi kroz predsoblje)

NORA (uri do vrata predsoblja, malo ih otvori, oslune): Odlazi. Nije ubacio pismo. Ah, ne, ne, to bi bilo nemogue. (Otvara ire vrata) ta je to? Zastao je. Ne silazi niz stepenice. Odluuje se? Hoe li? (Pismo pada u sandue, potom se uju Krogstadovi koraci, koji se gube niz stepenice. S priguenim vriskom Nora tri kroz sobu do stola kraj sofe. Kratka pauza) Pismo je u sanduetu. (unja se plaljivo do vrata predsoblja) Tamo je. Torvalde, Torvalde, sad smo izgubljeni bez spasa.

GOSPOA LINDE (dolazi sa kostimom iz sobe lijevo): Tako, nisam znala ta jo da prepravim. Hoemo li isprobati?

NORA (promuklo i tiho): Kristina, doi ovamo.

GOSPOA LINDE (baca kostim na sofu): ta ti je? Izgleda potpuno zbunjeno.

NORA: Doi ovamo. Vidi li ono pismo? Tamo, pogledaj kroz okno na sanduetu.

GOSPOA LINDE: Da, da, vidim ga.

NORA: To je pismo od Krogstada.

GOSPOA LINDE: Noro, Krogstad ti je posudio novac!

NORA: Da, a sad e Torvald sve saznati.

GOSPOA LINDE: Ah, vjeruj mi, Noro, to je za vas oboje najbolje.

NORA: Ti jo ne zna sve. Ja sam krivotvorila jedan potpis.

GOSPOA LINDE: Pravedni boe...

NORA: Jedno u ti rei, Kristina: ti mi mora biti svjedok.

GOSPOA LINDE: Kakav svjedok? ta treba da...?

NORA: Ako izgubim razum, a to bi se lako moglo dogoditi.

GOSPOA LINDE: Noro!

NORA: Ili ako mi se ta drugo desi, slino tome, pa da ne mogu biti ovdje prisutna, kad...

GOSPOA LINDE: Noro, Noro, pa ti si potpuno van sebe!

NORA: Ako tada neko hoe sve da uzme na sebe, itavu krivicu, razumije?

GOSPOA LINDE: Da, da, ali kako samo moe misliti...?

NORA: Onda ti mora posvjedoiti, da to nije istina, Kristina. Ja uopte nlisam van sebe, pri punoj sam svijesti i kaem ti: niko drugi nije znao za to, sve sam sama uinila. Ne zaboravi to.

GOSPOA LINDE: Sigurno da neu. Ali ja sve to uopte ne razumijem.

NORA: Pa kako bi i mogla razumjeti! Sad e se tek dogoditi udo!

GOSPOA LINDE: udo?

NORA: Da, udo. Ali to je tako strano, Kristina, to se ne smije dogodliti ni za ta na svijetu.

GOSPOA LINDE: Ja u odmah poi Kragstadu i govoriti s njim.

NORA: Ne idi njemu! On e te uvrijediti!

GOSPOA LINDE: Bio je jedno vrijeme, kad bi on meni za ljubav rado uinio sve, pa ma ta to bilo.

NORA: On?

GOSPOA LINDE: Gdje on stanuje?

NORA: Ah, ta ja znam? Ipak... (Mai se za dep) evo njegove karte. Ali, pismo, pismo...

HELMER (u svojoj sobi, kuca na vrata): Noro!

NORA (uzvikne od straha): ta je?! ta eli od mene?

HELMER: No, no, ne plai se. Mi ne moemo ui. Stavila si rezu na vrata. Sigurno proba kostim?

NORA: Da, da, probam. Lijepo u izgledati, Torvalde.

GOSPOA LINDE (proitala je kartu): On stanuje odmah iza ugla.

NORA: Da, ali to ipak nita ne koristi. Mi smo izgubljeni bez spasa. Pa pismo je u sanduetu.

GOSPOA LINDE: A klju je u tvog mua?

NORA: Da, uvijek.

GOSPOA LINDE: Krogstad mora svoje pismo zatraiti natrag neproitano. Moram nai neki razlog...

NORA: Ali Torvald obino ba u ovo vrijeme...

GOSPOA LINDE: Zadri ga. Ui za to vrijeme kod njega. Ja se odmah vraam. (Brzo odlazi kroz predsoblje)

NORA (prilazi Helmerovim vratima i otvara ih): Torvalde!

HELMER (u drugoj sobi): No, smije li ovjek najzad ui u svoju vlastitu sobu? Doi, Rank, sad emo najzad vidjeti... (Na vratima) Ali ta je to?

NORA: ta, dragi Torvalde?

HELMER: Pa Rank mi je najavio neku veliku maskaradu.

RANK (na vratima): Ja sam tako razumio, ali moda sam se prevario.

NORA: Tek sutra ete moi da se divite mojoj ljepoti.

HELMER: Ali, draga Noro, kako ti to loe izgleda! Jesi li previe vjebala?

NORA: Ne, nisam jo nikako vjebala.

HELMER: Ali to e ipak biti potrebno...

NORA: Da, to e i te kako biti potrebno, Torvalde. Ali bez tvoje pomoi ne mogu nita napraviti, gotovo sve sam zaboravila.

HELMER: Ah, brzo emo mi to obnoviti.

NORA: Da, Torvalde, ti mi mora pomoi. Hoe li mi to obeati? A ja se tako bojim! Pred tim velikim drutvom. Veeras se mora samo meni posvetiti. Nita od poslova, ali ba nita. Nijedan potez pera! Je li? Zar ne, dragi Torvalde?

HELMER: To ti obeavam. Veeras sam iskljuivo tebi na raspoloenju, ti mali, bespomoni stvore! Ali ekaj! Samo u... (Poe prema predsoblju)

NORA: ta to hoe napolju?

HELMER: Hou samo da vidim ima li pisama.

NORA: Ne, ne, Torvalde, nemoj!

HELMER: Zato ne?

NORA: Torvalde, molim te, nema nijednog.

HELMER: Pusiti me da vidim. (Hoe napolje. Nora seda za

klavir, hvata prve taktove tarantele. Helmer zastane na vratima) Aha!

NORA: Ako sutra treba da pleem, onda moram prije toga vjebati s tobom.

HELMER (ide prema njoj): Zar se zaista toliko boji, draga Noro?

NORA: Da, strano se bojim. Hajde da sad vjebamo. Jo ima vremena do veere. Sjedi za klavir i sviraj, dragi Torvalde, ispravljaj me, upuuj me kao i obino.

HELMER: Rado, vrlo rado, ako ti to eli. (Sjeda za klavir)

NORA (uzima iz kutije tamburin i dugi areni al koji brzo nabire oko sebe. Potom jednim skokom dolazi sasvim naprijed i uzvikne): Sviraj imi! Sad u plesati. (Helmer svira a Nora plee. Rank stoji iza Helmera i gleda)

HELMER (svira): Laganije, laganije.

NORA: Ne smijem drukije.

HELMER: Ne tako estoko, Noro.

NORA: Ba tako treba da bude.

HELMER (prestane svirati): Ne, ne, tako to apsolutno ne ide!

NORA (smije se i mae tamburinom): Jesam li ti rekla?

RANK: Pusti da joj ja sviram za ples.

HELMER (ustaje): Da, sviraj ti, onda mi je lake pokazivati. (Rank sjeda za klavir i svira. Nora plee sa sve veim uzbuenjem. Helmer je stao pored pei i za vrijeme plesa neprestano upuuje primjedbe. Ona kao da nita ne uje, kosa joj se raspe i padne na ramena, ona se ne osvre na to, ve plee dalje. Ulazi gospoa Linde)

GOSPOA LINDE (stane kao skamenjena na vratima): Ah!

NORA (pleui): Ovdje je veselo, Kristina!

HELMER: Ali draga, dobra Noro, pa ti plee kao da ti se radi o ivotu.

NORA: Pa, i radi se.

HELMER: Rank, prestani, pa to je ista ludost. Prestani, kaem ti! (Rank prestaje da svira i Nora iznenada zastane. Helmer joj prilazi) Nikad to ne bih povjerovao. Pa ti si zaboravila sve to sam te uio.

NORA (odbaci tamburin): Eto, i sam vidi.

HELMER: No, tu je zaista potrebno jo poduavanja.

NORA: Sad i ti vidi, koliko je potrebno. Treba da vjeba sa mnom do posljednjeg trenutka. Obeava li mi to, Torvalde?

HELMER: Budi bez brige.

NORA: Ni danas ni sutra ne smije ni na ta drugo ni misliti, samo na mene. Ne smije ni jedno pismo otvoriti, ni u potansko sandue pogledati...

HELMER: Aha, ti se to jo uvijek boji onog ovjeka...

NORA: O, da, da, to je!

HELMER: Noro, ja vidim na tebi da njegovo pismo ve lei unutra.

NORA: Ne znam. Moda. Ali tako neto sad ne smije pitati. Nita runo ne smije stupiti meu nas, dok ovo sve ne proe.

RANK (tiho Helmeru): Nemoj joj protivrjeiti.

HELMER (grli je): Neka dijete provede svoju volju. Ali sutra navee, kad bude otplesala...

NORA: Onda si slobodan.

SLUAVKA (na vratima): Milostiva gospoo, sto je postavljen.

NORA: Donesi ampanjca, Helena.

HELMER: Ah, ah, dakle, neko veliko slavlje?

NORA: Slavlje sa ampanjcem do zore. (Vie napolje) I slatkia od badema, Helena, mnogo, samo za ovaj put.

HELMER (hvata je za ruke): Tako, samo tako, a ne ona divlja usplahirenost! Budi opet moja draga, mala eva kao i uvijek.

NORA: Ah, da, to i hou. Ali idi sad unutra, i vi, doktore. Kristina, ti e mi urediti frizuru.

RANK (dok odlazi sa Helmerom): Tu se, izgleda, neto dogaa.

HELMER: Ni govora, dragi prijatelju, to je samo taj djetinjasti strah, o kome sam ti priao. (Obojica odlaze desno)

NORA: Pa?!

GOSPOA LINDE: Otputovao u pokrajinu.

NORA: Vidjela sam na tebi.

GOSPOA LINDE: Vraa se sutra uvee. Ostavila sam mu kratku poruku.

NORA: To nisi trebala uraditi. Ne treba nita da spreava. U stvari, pravo je blaenstvo oekivati udo.

GOSPOA LINDE: ta ti oekuje?

NORA: Ah, to ti ne moe razumjeti. Idi unutra za njima, i ja u odmah doi. (Gospoa Linde ide u trpezariju. Nora stoji jedan trenutak kao da hoe da se pribere, onda pogleda na sat) Pet sati. Sedam sati do ponoi. Onda jo dvadeset etiri sata do sljedee ponoi. Tada e i tarantela biti svrena. Dvadeset etiri i sedam? Jo trideset i jedan sat ivota.

HELMER (desno na vratima): A gdje je ostala moja mala eva?

NORA (poleti prema njemu rairenih ruku): Evo tvoje eve!

TREI IN

Ista soba. Sto sa stolicama gurnut je u sredinu sobe. Na stolu gori lampa. Vrata predsoblja stoje otvorena. Sa gornjeg sprata uje se muzika.

GOSPOA LINDE (sjedi za stolom i rastreseno lista neku knjigu; pokuava da ita, ali izgleda kao da ne moe da sabere misli.

Nekoliko puta oslune napeto u pravcu vrata prema stepenitu. Gleda na sat): Jo ga nema. A krajnje je vrijeme. A ako on ne... (Oslune ponovo) Ah! evo ga. (Ona ode u predsoblje i oprezno otvara vanjska vrata. uju se tihi koraci po stepenicama. Ona apne) Uite. Ovdje nema nikoga.

KROGSTAD (na vratima): Naao sam u svom stanu poruku od vas. ta to treba da znai?

GOSPOA LINDE: Moram hitno razgovarati s vama.

KROGSTAD: Tako? I to treba da bude upravo ovdje, u ovoj kui?

GOSPOA LINDE: Kod mene kod kue bilo bi nemogue. Moja soba nema posebnog ulaza. Doite blie, sasvim smo sami. Djevojka spava, a Helmerovi su gore na balu.

KROGSTAD (ulazi u sobu): Vidi, molim te! Helmerovi veeras pleu? Stvarno?

GOSPOA LINDE: Da, zato da ne?

KROGSTAD: No da, zato da ne.

GOSPOA LINDE: Krogstade, dajte da porazgovaramo.

KROGSTAD: Zar nas dvoje imamo jo o emu da razgovaramo?

GOSPOA LINDE: Nas dvoje imamo mnogo da razgovaramo.

KROGSTAD: To nikad ne bih pomislio.

GOSPOA LINDE: Jer me nikad niste sasvim razumjeli.

KROGSTAD: ta je tu trebalo da se razumije? Zar to nije stara i poznata pria: ena bez srca otjera mukarca kad joj se ukae bolja prilika.

GOSPOA LINDE: Zar mislite da sam toliko bez srca? I vjerujete da sam laka srca prekinula s vama?

KROGSTAD: A zar niste?

GOSPOA LINDE: Krogstade, zar ste to zaista vjerovali?

KROGSTAD: Ako nije bilo tako, zato ste mi onda na taj nain pisali?

GOSPOA LINDE: Nisam mogla drugaije. U onom trenutku kad sam prekidala s vama, smatrala sam svojom dunou da u vama unitim sve to ste osjeali za mene.

KROGSTAD (stee pesnice): Zato, dakle! I samo... samo radi novaca.

GOSPOA LINDE: Ne smijete zaboraviti da sam imala bespomonu majku i dva mala brata. Mi nismo mogli ekati na vas, Krogstade, a vai izgledi su onda bili slabi.

KROGSTAD: Moe biti. Ali vi niste imali pravo da me napustite zbog drugog ovjeka.

GOSPOA LINDE: Ne znam. esto sam se i sama pitala jesam li imala pravo na to.

KROGSTAD (tiho): Kad sam vas izgubio, bilo mi je kao da sam izgubio vrsto tlo pod nogama. Pogledajte me, sad sam brodolomnik na svojoj olupini.

GOSPOA LINDE: Pomo je, moda, blizu.

KROGSTAD: Bila je blizu. Onda ste doli vi i stali mi na put.

GOSPOA LINDE: A da to nisam znala, Krogstade. Tek danas sam saznala, da je trebalo da dobijem vae mjesto u banci.

KROGSTAD: Vjerujem vam, kad tako kaete. Ali eto, sad znate, sada ete se povui?

GOSPOA LINDE: Ne. Vi ne biste imali od toga ni najmanje koristi.

KROGSTAD: Eh, koristi, koristi, ja bih uprkos tome tako uinio.

GOSPOA LINDE: Ja sam nauila da postupam razumno. ivot i tvrda, gorka oskudica su me tako nauili.

KROGSTAD: A mene je ivot nauio da ne vjerujem u prazne rijei.

GOSPOA LINDE: Onda vas je neto vrlo pametno nauio. Ali u djela valjda vjerujete?

KROGSTAD: Kako to mislite?

GOSPOA LINDE: Rekli ste da se osjeate kao brodolomnik na vlastitoj olupini.

KROGSTAD: Valjda imam i razloga da to kaem.

GOSPOA LINDE: Pa i ja sam kao brodolomnik na olupini. Nemam nikoga za koga bih mogla da se brinem.

KROGSTAD: To je bio va vlastiti izbor.

GOSPOA LINDE: Drugog izbora nisam imala.

KROGSTAD: Dobro, pa onda?

GOSPOA LINDE: Krogstade, kad bi nas dvoje brodolomnika sada mogli prii jedno drugom.

KROGSTAD: ta to govorite?

GOSPOA LINDE: Bolje dvoje na jednoj olupini, nego svako na svojoj sam.

KROGSTAD: Kristina!

GOSPOA LINDE: A ta mislite da je mene dovelo u grad?

KROGSTAD: Valjda nije misao na mene?

GOSPOA LINDE: Ja moram raditi da bih podnijela ovaj ivot. itavog svog ivota, koliko se mogu sjetiti, ja sam radila i to je bila moja najljepa, moja jedina radost. Ali sada sam sama na svijetu, sa strahovito praznom duom naputena. Raditi sama za sebe, to nije nikakva radost. Krogstade, daj te mi nekoga, dajte mi neto, za ta bih mogla da radim.

KROGSTAD: U to ja ne vjerujem. To je heroizam pretjerane ene, koja eli da se rtvuje... nita vie.

GOSPOA LINDE: Da li ste ikad zapazili da sam bila pretjerana?

KROGSTAD: Zar biste vi to zaista mogli? Recite mi, da li je vama sasvim poznata moja prolost?

GOSPOA LINDE: Da.

KROGSTAD: I vi znate kako se ovdje gleda na mene?

GOSPOA LINDE: inilo se malo prije iz vaih rijei, kao da ste uvjereni da ste sa mnom mogli postati sasvim drugaiji.

KROGSTAD: To bez svake sumnje.

GOSPOA LINDE: Zar se to ne bi moglo jo i sada dogoditi?

KROGSTAD: Kristina, govorite li vi to sasvim promiljeno? Da, govorite, vidim to na vama. Vi, dakle, zaista imate hrabrosti...?

GOSPOA LINDE: Treba mi neko tome bih mogla biti majka, a vaoj djeci treba majka. Nas dvoje trebamo jedno drugom Krogstade, ja vjerujem u ono to je dobro u vama, zajedno s vama usuujem se na sve.

KROGSTAD (uhvati je za ruke): Hvala, hvala Kristina! Sad u ve znati da se rehabilitujem u oima drugih! O, ali ja sam zaboravio...

GOSPOA LINDE (oslukuje): ujte! Tarantela! Idite! Idite!

KROGSTAD: Zbog ega? ta je sad?

GOSPOA LINDE: ujete li ovaj ples gore? Kad se on zavri, moemo ih oekivati.

KROGSTAD: Dabome! Idem ja. Sve je uzalud. Vi, naravno, ne znate kakve sam ja korake preduzeo protiv Helmera.

GOSPOA LINDE: Da, Krogstade, i to znam.

KROGSTAD: I uprkos tome imate hrabrosti...?

GOSPOA LINDE: Ja dobro razumijem u ta oajanje moe natjerati ovjeka kao to ste vi.

KROGSTAD: O, kad bih to nekako mogao izbrisati!

GOSPOA LINDE: To jo moete, jer vae pismo je jo uvijek u sanduetu.

KROGSTAD: Znate li to sigurno?

GOSPOA LINDE: Sasvim sigurno, ali...

KROGSTAD (gleda je ispitivaki): Treba i to da tako shvatim? Vi hoete pod svaku cijenu da spasite svoju prijateljicu. Recite mi otvoreno. Je li tako?

GOSPOA LINDE: Krogstade, ko se jedanput rtvuje za druge, taj to ne ini po drugi put.

KROGSTAD: Ja u povui svoje pismo.

GOSPOA LINDE: Ne, ne.

KROGSTAD: Da, naravno. ekau ovdje dok Helmer ne sie rei mu da mi mora vratiti pismo. Da se u pismu govori samo o mome otkazu, da ne treba da ga ita.

GOSPOA LINDE: Ne, Krogstade, to pismo ne treba da traite natrag.

KROGSTAD: A recite mi: vi ste me ipak samo zbog njega pozvali ovamo?

GOSPOA LINDE: Da, u prvi mah; ali u meuvremenu je prolo dvadeset i etiri sata, a za to vrijeme sam bila svjedok nevjerovatnih stvari u ovoj kui. Helmer mora sve saznati. Ta nesretna tajna mora na svjetlo dana i izmeu njih mora doi do otvorenog razgovora. Nemogue je nastaviti sa zatakivanjem i izbjegavanjem!

KROGSTAD: Pa dobro, ako vi rizikujete. Ali jedno moram na svaki nain uiniti, pa neka to bude odmah...

GOSPOA LINDE (oslukuje): Pourite! Idite, idite! Ples je zavren. Nismo vie m trenutka sigurni.

KROGSTAD: Ja u vas dolje priekati.

GOSPOA LINDE: Da, priekajte. Moete ime ispratiti do kunih vrata.

KROGSTAD: Tako neiskazano sretan nisam bio nikada. (On odlazi kroz stubina vrata. Vrata izmeu sobe i predsoblja ostaju otvorena)

GOSPOA LINDE (malo posprema i premjeta svoj eir i kaput): Kakav preokret! Da, kakav preokret! Ljudi za koje mogu da radim, za koje mogu da ivim. Dom u koji u smjeti da unesem sreu i zadovoljstvo. Tu e biti ozbiljnog posla. Kad bi samo brzo doli. (Oslune) Aha, evo ih ve. Gdje su moje stvari? (Uzima eir i kaput) (Napolju se uju glasovi Helmera i Nore, klju se okree u bravi i Helmer gotovo silom uvodi Noru u predsoblje. Ona je u talijanskom kostimu sa velikim crnim alom. Helmer je u veernjem odijelu sa otvorenim crnim dominom preko njega)

NORA (jo na vratima, opirui se): Ne, ne, ne, neu kui! Hou ponovo gore. Ne elim da odem tako rano.

HELMER: Ali, draga Noro...

NORA: Ah, molim te, Torvalde, molim te svim srcem, samo jo jedan sat.

HELMER: Ni minute due, moja slatka Noro. Ti zna, tako smo se dogovorili! Tako! Unutra u sobu. Ovdje e se samo prehladiti. (Uprkos njenom opiranju vodi je polako u sobu)

GOSPOA LINDE: Dobro vee.

NORA: Kristina!

HELMER: Kako, gospoo Linde, vi ovako kasno ovdje?

GOSPOA LINDE: Da, oprostite, tako sam eljela da vidim Noru u njenom punom sjaju.

NORA: Zar si me itavo vrijeme ekala?

GOSPOA LINDE: Da. Dola sam, naalost, prekasno. Ti si ve bila gore, a onda nisam htjela da odem, prije nego to te vidim.

HELMER (skida Nori al): Da, samo je dobro pogledajte! Mislim da je zaista vrijedna panje. Zar nije draesna, gospoo Linde?

GOSPODA LINDE: Da, zaista jeste.

HELMER: Zar nije neobino draesna? To je bilo miljenje i

itavog drutva. Ali uasno je tvrdoglavo, to slatko malo stvarenje. ta da se radi? Hoete li mi vjerovati: morao sam gotovo silu upotrijebiti, da je odvedem.

NORA: Torvalde, ti e se jo kajati to mi nisi priutio bar jo pola sata.

HELMER: Eto, ujete je, gospoo Linde. Otplesala je svoju tarantelu, dobila burni pljesaik, koji je i zasluila, iako je, mislim, izvoenje bilo malo suvie naturalistiko, malo naturalistikije nego to, strogo uzevi, odgovara zahtjevima umjetnosti. Ali kako god bilo, glavna stvar je postigla je uspjeh i buran aplauz. I zar da je poslije toga jo ostavim gore? Zar da tako razvodnjimo efekat? O, nipoto! Uzeo sam svoju draesnu malu djevojku sa Kaprija, svoju kapricioznu djevojicu sa Kaprija, zapravo tako treba da kaem, pod ruku, onda brzi krug po sali, nakloni na sve strane i, kako se to u romanima kae, lijepa slika je iezla. Odlazak uvijek mora biti efektan, gospoo Linde. Ali ja nisam u stanju da to objasnim Nori. Uh, kako je ovdje toplo! (Odbaci domino na stolicu i otvara vrata prema svojoj sobi) ta? Pa ovdje je mrak! Ah, da, naravno, izvinite. (Ulazi i zapali nekoliko svijea)

NORA (ape brzo i bez daha): Dakle?

GOSPOA LINDE (tiho): Govorila sam s njim.

NORA: I?

GOSPOA LINDE: Noro, ti mora sve rei svome muu!

NORA (bez glasa): Znala sam.

GOSPOA LINDE: Krogstada ne mora da se boji, ali ti mora govoriti.

NORA: Neu.

GOSPOA LINDE: Onda e govoriti pismo.

NORA: Hvala ti, Kristina, sad znam ta treba da radim. Pst! (Helmer opet ulazi)

HELMER: No, gospoo Linde, jeste li joj se nadivili?

GOSPOA LINDE: Da, a sad jo da vam zaelim laku no.

HELMER: Ah, ta, ve? Je li ovo vae pletivo?

GOSPOA LINDE (uzima ga): Da, hvala. Skoro sam ga zaboravila.

HELMER: Vi, dakle, pletete?

GOSPOA LINDE: Da, naravno.

HELMER: Znate ta, bolje bi bilo da vezete.

GOSPOA LINDE: Tako? A zbog ega?

HELMER: Jer to mnogo ljepe izgleda. Vidite samo, drite vez lijevom rukom, tako, a desnom radite iglom, tako, u laganim dugim lukovima, zar ne?

GOSPOA LINDE: Da, moe biti...

HELMER: A pletenje, naprotiv... nije lijepo vidjeti. Pogledajte: zgrene ruke, igle koje idu gore-dolje, ima neeg kineskog u tome. Bio je stvarno sjajan ampanjac koji su nam posluili!

GOSPOA LINDE: Laku no, Noro... i nemoj vie biti tvrdoglava.

HELMER: To ste dobro rekli, gospoo Linde.

GOSPOA LINDE: Laku no, gospodine direktore! (Helmer je prati do vrata)

HELMER: Laku no, laku no, nadam se da ete sretno doi kui. Ja bih vas vrlo rado... ali nije vam daleko. Laku no, laku no. (Gospoa Linde ode. On zatvara za njom vrata i vraa se) No, najzad smo je se rijeili. Uasno dosadna osoba!

NORA: Jesi li jako umoran, Torvalde?

HELMER: Ne, mi najmanje.

NORA: Nisi ni pospan?

HELMER: Ba nimalo. Naprotiv, osjeam se izvanredno svjee. A ti? Ti izgleda umorno i pospano.

NORA: Da, ja sam vrlo umorna. Idem odmah na spavanje.

HELMER: Vidi, vidi! Bilo je, dakle, pametno od mene, to nismo due ostali.

NORA: Ah, sve to ti radi je pametno.

HELMER (poljubi je u elo): Sad moja eva govori kao razuman ovjek. Reci, jesi li primijetila kako je Rank veeras bio veseo?

NORA: Tako? Zar je bio? Nisam uopte s njim razgovarala.

HELMER: Gotovo ni ja da nisam, ali ga ve nisam vidio tako dobre volje. (Gleda je za trenutak, onda joj pride blie) Hm... ipak je divno opet biti u svoja etiri zida, sasvim nasamo s tobom. ... O, ti zavodljiva, draesna enice!

NORA: Ne gledaj me tako, Torvalde!

HELMER: Da ne gledam svoje najvee blago? Da ne gledam svu tu divotu koja pripada samo meni, sasvim i iskljuivo meni?

NORA (ode na drugu stranu stola): Veeras mi nemoj tako govoriti.

HELMER (slijedi je): Jo ti je tarantela u krvi, vidim. I to te ini jo zavodljivijom. Sluaj! To gosti odlaze. (Tie) Noro, sad e biti tiho u itavoj kui.

NORA: Da, nadam se.

HELMER: Zar ne, moja jedina, voljena Noro? Ah, zna, kad sam ovako u drutvu s tobom, zna li zato tako malo s tobom razgovaram, stojim daleko od tebe i samo ti ponekad kriom dobacim po koji pogled? Zna li zato to radim? Jer onda uobraavam da si ti moja tajna ljubavnica, moja tajna mlada nevjesta i da niko i ne sluti da izmeu nas postoji tajna.

NORA: Da, da, da, ja znam da su tvoje misli uvijek uz mene.

HELMER: A onda kad polazimo, i kad stavljam al oko tvojih njenih, mladenakih ramena, na taj divni zatiljak, onda zamiljam da si ti moja mlada nevjesta i da upravo dolazimo iz crkve, da te po prvi put vodim u svoj stan, da sam po prvi put nasamo s tobom, sasvim sam s tobom, ti mlada, ustreptala ljepotice! itavo ovo vee bila si moja enja. Kad sam te

gledao kako zavodljivo plee tarantelu, uzavrela mi je krv. Nisam mogao da izdrim i zato sam te tako rano doveo kui.

NORA: Idi sad, Torvalde, treba da me pusti na miru. Ja to sve neu.

HELMER: ta to treba da znai? Ima me u najboljem raspoloenju, Norice! Nee, nee? Zar ja nisam tvoj mu? (Neko zakuca na stubina vrata)

NORA (trgne se): uje li?

HELMER (idui prema predsoblju): Ko je?

RANK (napolju): Ja sam. Smijem li ui na trenutak?

HELMER (tiho, ljutito): ta li taj sad hoe? (Glasno) ekaj malo. (Ode i otkljua) No, to je lijepo od tebe to nisi proao pored naih vrata.

RANK: Uinilo mi se da sam uo glasove, pa sam zaelio da malo svratim. (Letimino gleda oko sebe) Ah, da, ove drage i prijatne siobe. Veoma je lijepo i ugodno, vama dvoma.

HELMER: Ti si se oito i gore osjeao ugodno.

RANK: Izvanredno. Zato da ne? Zato da ovjek ne uzme sve

to moe na ovome svijetu? Barem onoliko koliko moe i dok to moe. Vino je bilo izvrsno.

HELMER: Naroito ampanjac.

RANK: I ti si to primijetio. Nevjerovatno koliko sam ga se ja nalio!

NORA: I Torvald je veeras popio mnogo ampanjca.

RANK: Tako?

NORA: Da, a poslije toga je uvijek dobro raspoloen.

RANK: Zato da ovjek sebi ne priuti ugodno vee, nakon dobro provedenog dana?

HELMER: Dobro provedenog dana! Time se ja, naalost, ne bih mogao pohvaliti.

RANK (tape ga po ramenu): A ja, vidi, mogu.

NORA: Vi ste danas sigurno imali neko naroito ispitivanje, doktore?

RANK: Svakako.

HELMER: Eh, eh, naa mala Nora govori o naunom ispitivanju!

NORA: I smije li vam se estitati na rezultatima?

RANK: Da, to moete mirne due.

NORA: Rezultat je, dakle, dobar?

RANK: Najbolji mogui i za ljekara i za pacijenta - izvjesnost.

NORA (brzo i ispitivaki): Izvjesnost?

RANK: Potpuna izvjesnost. Pa zar poslije toga nisam zasluio jedno ugodno vee?

NORA: Da, dobro ste uinili, doktore.

HELMER: To i ja kaem. Samo da se sutra ne bude morao kajati.

RANK: Ne, nita se na svijetu ne dobiva badava.

NORA: Doktore, maskerade vam ine zadovoljstvo?

RANK: Da, ako su maske stvarno komine.

NORA: ujte, u ta da se preruimo nas dvoje na sljedeoj maskeradi?

HELMER: Ti, mala aavice, ve misli na sljedeu?

RANK: Nas dvoje? To u vam rei: vi doite kao dijete sree.

HELMER: Da, ali izmisli kostim koji e to znaiti.

RANK: Pusti da tvoja ena doe takva kakva jeste.

HELMER: To si, zaista, tano rekao. Ali, zna li ve i kako e se ti maskirati?

RANK: Moj dragi prijatelju, s tim sam potpuno naisto.

HELMER: Dakle?

RANK: Na sljedeoj maskeradi ja u biti nevidljiv.

HELMER: To ti je smijena ideja.

RANK: Ima jedna crna kapa... zar nisi nikad uo za crnu kapu? Stavi je na glavu i onda te niko ne vidi.

HELMER (sa suzdranim smijekom): Dabome, sasvim tano!

RANK: Ali sasvim sam zaboravio zbog ega sam doao. Helmere, daj mi cigaru, jednu od tvojih crnih havana.

HELMER: S najveim zadovoljstvom. (Prua mu svoju kutiju s cigarama)

RANK (uzima jednu i zaree je na vrhu): Hvala!

NORA (kree ibicu): Ja u vam dati vatre.

RANK: Hvala lijepo. (Ona dri ibicu, on pripali) A sad, adieu.

HELMER: Adieu, adieu, dragi prijatelju!

NORA: Spavajte dobro, doktore!

RANK: Najljepa hvala na toj elji.

NORA: Zaelite i vi meni to isto.

RANK: Vama? No, dobro, ako hoete. Spavajte dobro. I hvala za vatru. (Klimne im glavom i ode)

HELMER (priguenim glasom): On se jako napio.

NORA (odsutna duhom): Moe biti. (Helmer uzima sveanj kljueva iz depa i pode u predsoblje) Torvalde, ta e tamo?

HELMER: Moram isprazniti sandue za pisma. Sasvim je puno. Inae ujutro nee biti mjesta za novine.

NORA: Hoe li ti veeras jo raditi?

HELMER: Ne, pa to zna ve. ta je ovo? Neko je ovdje dirao bravu.

NORA: Bravu?

HELMER: Svakako. ta to treba da znai? Ne mogu da vjerujem, da bi sluavke... Evo i polomljene ukosnice. Noro, to je tvoja...

NORA (brzo): To mora da su bila djeca.

HELMER: Ali od toga ih stvarno mora odviknuti! Hh, hm... no, ipak sam ga otvorio. (Vadi sadraj i vie u kuhinju) Helena! Helena, ugasite lampu u hodniku. (Dolazi opet u sobu i zatvara vrata predsoblja s pismima u ruci) Vidi, vidi, koliko se toga nakupilo. (Prevre pisma) ta je ovo?

NORA (kraj prozora): Pismo! Ah, ne, ne, Torvalde!

HELMER: Dvije posjetnice od Ranka.

NORA: Od doktora?

HELMER (razgleda karte): Doktor medicine Rank. Bile su na vrhu, mora da ih je na odlasku ubacio.

NORA: Pie li ta na njima?

HELMER: Crni kri iznad imena. Pogledaj. To je ipak jeziva ideja. Ba kao da najavljuje vlastitu smrt.

NORA: Pa to i ini.

HELMER: Kako? Zna li ti ta? Je i ti neto rekao?

NORA: Da. Ovim kartama on se oprostio od nas. On e se zakljuati i umrijeti.

HELMER: Jadni prijatelju! Znao sam da ga neu vie dugo imati, ali tako brzo... A sad e se sakriti kao ranjena ivotinja.

NORA: Ako to ve mora biti, onda je najbolje da proe bez rijei. Zar ne, Torvalde?

HELMER: A bio je tako vezan za nas. Ne mogu ni zamisliti na ivot bez njega. On, sa svojim patnjama i svojom osamljenou, bio je kao neka oblana pozadina naoj sunanoj srei. No, moda je najbolje tako. (Zastane) A moda i za nas dvoje, Noro. Sad smo nas dvoje upueni samo na sebe. (Zagrli je) O, moja voljena eno, ini mi se kao da te ne mogu dovoljno vrsto drati. Zna li, Noro, ponekad poelim da tebi zaprijeti kakva neposredna opasnost, pa da mogu i ivot i imetak i sve, sve staviti na kocku za tebe.

NORA (otrgne se i kae vrsto i odluno): Sad treba da proita svoja pisma, Torvalde!

HELMER: Ne, ne, sad vie ne. Hou s tobom da budem, moja voljena eno.

NORA: S mislima na smrt tvoga prijatelja...?

HELMER: Ima pravo. To nas je oboje potreslo. Neto to nije lijepo kao da se javilo meu nama: to je misao na smrt i unitenje. Moramo se osloboditi toga. Do tada, otii emo svako u svoju sobu.

NORA (grli ga): Torvalde, laku no! Laku no!

HELMER (ljubi je u elo): Laku no, moja ptiice-pjevaice, dobro spavaj, Noro. Sad u proitati pisma. (On odlazi s pismima u svoju sobu i zatvara za sobom vrata)

NORA (s ludakim pogledima, pipa oko sebe, hvata Helmerov domino, ogrne se njime i ape brzo, promuklo i isprekidano): Da ga vie nikad ne vidim. Nikad! Nikad, nikad! (Prebaci al preko glave) A ni djecu. Ni njih. Nikada vie, nikada vie! O! ledene vode. O bezdane dubine! Samo da i to proe. Sad je otvorio pismo, ita ga. Ne ne, jo ne! Torvalde, zbogom, tebi i djeci! (Hoe kroz predsoblje, pa napolje. U istom trenutku otvara Helmer svoja vrata i stoji s otvorenim pismom u ruci)

HELMER: Noro!

NORA (krikne glasno): Ah!

HELMER: ta je ovo? Zna li ti ta pie u ovom pismu?

NORA: Da, znam. Pusti me da idem! Pusti me napolje!

HELMER (zadrava je): Kuda e?

NORA (pokuava da se otrgne): Ti mene ne smije spasavati, Torvalde!

HELMER (zatetura): Istina je, dakle? Je li istina ovo to pie? Uasno! Ne, ne, to ne moe biti istina!

NORA: To jeste istina. Vie od svega na svijetu voljela sam tebe!

HELMER: Pusti te bijedne isprike!

NORA (prie mu korak blie): Torvalde!

HELMER: Ti, nesretnice, ta si ovo uinila?!

NORA: Pusti me da odem! Ti ne smije ispatati zbog mene. Ne smije to uzeti na sebe.

HELMER: Samo nikakve komedije. (Zatvara vrata predsoblja) Ovdje e ostati i odgovarati. Ima li ti pojma, ta si uinila? Odgovaraj! Ima li pojma o tome?

NORA (gleda ga netremice i govori sa sve jaim naglaskom): Da, sad tek poinjem dobro da shvaam.

HELMER (hoda okolo po sobi): O, kakva strana java! Za svih ovih osam godina, ona, koja je bila moja radost i moj ponos, ona da je licemjerka, laljivica, gore, jo gore, zloinka! Ah, kakva se beskrajna odvratnost krije u svemu tome! Fuj, fuj! (Nora uti i gleda ga ukoeno)

HELMER (zastane pred njom): Trebalo je i prije da budem spreman na tako neto. Morao sam to predvidjeti. Lakomislene principe tvoga oca. uti! Naslijedila si lakomislene principe svoga oca. Ni vjere, ni morala, ni osjeaja dunosti. O, kako sam kanjen, to sam njemu progledao kroz prste. Tebi za ljubav sam to uinio. A ti mi ovako zahvaljuje!

NORA: Da - ovako.

HELMER: Razorila si itavu moju sreu. Unitila si moju budunost. Ah, uasno je i pomisliti na to. Ja sam u vlasti jednog besavjesnog ovjeka; on moe uraditi sa mnom ta god hoe; zahtijevati od mene sve to mu na pamet padne; zahtijevati ta hoe, zapovijedati mi po svojoj volji. A ja ne

smijem ni pisnuti. Da tako bijedno potonem i propadnem zbog jedne lakomislene ene!

NORA: Kad mene ne bude, bie slobodan.

HELMER: Samo bez lakrdije! Na takve fraze je i tvog otac uvijek bio spreman. ta bi mi koristilo da tebe ne bude, kako kae. Nita mi to ne bi koristilo! On uprkos tome moe stvar razglasiti; a ako to uini, moe na mene pasti sumnja da sam znao za tvoje zloinako djelo. Moe se pomisliti da se ja krijem iza toga, da sam te ja na to naveo! I to sve treba da zahvalim tebi, koju sam za sve vrijeme naeg braka na rukama nosio. Shvaa li sada ta si mi uinila?

NORA (hladno i mirno): Da.

HELMER: Tako je nevjerovatno da jos uvijek ne mogu da shvatim. Ali moramo vidjeti kako da se izvuemo! Skidaj taj al! Skidaj, kaem ti! Ja moram pokuati da tog ovjeka smirim na bilo koji nain. Stvar se mora zatakati po svaku cijenu. A to se tie tebe i mene, treba da izgleda kao da je meu nama sve kao i prije. Naravno, samo u oima svijeta. Ti, dakle, ostaje u kui kao i ranije, to se razumije. Ali djecu vie ne smije odgajati, njih ti ne smijem povjeriti. O, da ovako moram govoriti eni koju sam tako duboko volio i koju jo uvijek... No, to se mora zavriti. Od danas se vie ne radi o srei, ve o tome da se spase ruevine, ostaci, privid. (Zvoni u predsoblju.

Helmer se trgne) ta je to? Tako kasno? Zar je ono najstranije? Zar e on...? Sakrij se, Noro! Reci da si bolesna. (Nora nepokretno stoji. Helmer ide i otvori vrata predsoblja)

SLUAVKA (napola obuena u predsoblju): Pismo za milostivu gospou.

HELMER: Daj ga ovamo. (Uzima pismo, zatvara vrata) Da, od njega. Ti ga nee dobiti. Ja u ga sam proitati.

NORA: Pa itaj.

HELMER (kraj lampe): Skoro da nemam hrabrosti za to. Moda smo izgubljeni i ti i ja. Ipak, moram znati. (Otvara pismo, preleti nekoliko redova, gleda priloeni papir. Radosno uzvikne) Noro! (Nora gleda ga pitajui) Noro! - Ne! Moram jo jednom proitati... Da, da, tako je. Ja sam spaen! Noro, ja sam spaen!

NORA: A ja?

HELMER: I ti... naravno. Oboje smo spaeni, i ti i ja. Pogledaj. On ti alje natrag tvoju obveznicu. Pie da mu je ao, da se kaje, da je neka sretna promjena u njegovom ivotu... ali svejedno ta on pie... mi smo spaeni. Noro! Niko ti nita ne moe. Ah, Noro, Noro... ali najprije da unitimo taj odvratni papir. Da vidim... (Baca pogled na obveznicu) Ne, neu to da vidim; neka mi itava ova pria ne bude nita drugo nego ruan

san (Cijepa papir i oba pisma u komadie, sve baca u pe i gleda kako gori) Tako, sad vie nieg nema. On pie da si od Badnje veeri... O, to su morala biti tri strana dana za tebe, Noro!

NORA: Ta tri dana sam provela u stranoj borbi!

HELMER: I patila si i nisi vidjela drugog izlaza nego... Ali mi emo sve te rune dogaaje pokopati. Sad emo samo klicati i ponavljati: prolo je, prolo je! uje li me, Noro? Ti kao da jo nisi shvatila: prolo je. ta je to? Takav ukoen izraz? Ah, moja jadna mala Noro, razumijem te, ti jo ne moe da povjeruje u to da sam ti oprostio. Ali jesam! Noro, kunem se, sve sam ti oprostio. Pa znam ja, to to si uinila, uinila si iz ljubavi prema meni.

NORA: To je istina.

HELMER: Voljela si me kao to ena treba da voli svoga mua. Samo ti je nedostajao stav da proceni sredstvo. Ali zar misli da te manje volim zato to nisi sposobna da djeluje samostalno? Ne, ne, samo se ti oslanjaj na mene, ja i elim da te savjetujem, da te vodim. Ja ne bih bio mukarac kad te upravo tvoja enska bespomonost ne bi u mojim oima inila dvostruko privlanom. Ne osvri se na grube rijei koje sam ti u prvom strahu izgovorio, u trenutku kad sam pomislio da e se

sve sruiti na mene. Oprostio sam ti, Noro, zaklinjem se, da sam ti oprostio.

NORA: Hvala ti na tvom oprotenju (Odlazi na desnu stranu)

HELMER: Pa ostani sad. (Gleda u sobu) ta radi tamo?

NORA (iz sobe): Skidam kostim i masku.

HELMER (na otvorenim vratima): Dobro, pokuaj da se pribere i da opet nae ravnoteu u svojoj dui, ti moja mala preplaena ptiice-pjevaice! Smiri se, ja u te pokriti svojim snanim krilima. (eta oko vrata) O, kako je naa kua ugodna i lijepa, Noro. Ovdje si ti bezbjedna; ja u te uvati kao progonjenu golubicu koju sam istrgnuo iz ubilakih kandi kopca; ja u ve umiriti tvoje jadno, nemirno srce. Malopomalo, Noro, vjeruj mi to. Ve sutra e na sve ovo gledati sasvim drugim oima; uskoro e sve biti po starom. Neu vie morati esto da ti ponavljam da sam ti oprostio: ti e sama jasno osjeati da je tako. Kako si uopte dola na misao da bih te ja mogao odbaciti ili ti samo prebacivati? O, Noro, ti ne poznaje srce pravog mukarca. Mukarcu je neopisivo milo, umirujue u dui kad zna da je svojoj eni neto oprostio, oprostio punim i iskrenim srcem. Jer, ona tako na neki nain dvostruko postaje njegovo vlasnitvo: kao da ju je on po drugi put doveo na svijet. Ona je, tako rei, postala njegova ena i istovremeno njegovo dijete. To e ti meni i ubudue biti, ti

slabana i bespomona stvarice. Nita se ne boj, Noro; budi samo otvorena srca prema meni, a ja u biti tvoja volja i tvoja savjest. ta je to? Ti ne ide u krevet? Ti si se preobukla?

NORA (u svakodnevnoj odjei): Da, Torvalde, preobukla sam se.

HELMER: Ali zato? Sada? Ovako kasno...

NORA: Ovu no ja neu spavati.

HELMER: Ali, draga Noro...

NORA (gleda na sat): Jo nije tako kasno. Sjedi, Torvalde: imamo nas dvoje mnogo da razgovaramo. (Sjeda na jednu stranu stola)

HELMER: Noro, ta to treba da znai? To ukoeno lice.

NORA: Sjedi. Ve dugo je tako. Ja moram mnogo da razgovaram s tobom.

HELMER (sjeda za sto preko puta nje): Ti me plai, Noro. I ja te ne razumijem.

NORA: Da, to je upravo to. Ti me ne razumije. I ni ja tebe isto tako nisam razumjela... sve do ovog asa. Molim te, ne prekidaj me. Mora me sasluati. Ovo je obraun, Torvalde.

HELMER: Kako to misli?

NORA (poslije krae utnje): Kad ovako sjedimo, tebi nita ne pada na pamet?

HELMER: A ta bi to bilo?

NORA: Mi smo ve osam godina u braku. Ne pada ti na pamet da mi, ti i ja, mu i ena, danas po prvi put vodimo ozbiljan razgovor?

HELMER: Ozbiljan razgovor... ta to znai?

NORA: Osam godima - i jo due - od prvog dana naeg poznanstva do danas mi nismo razmijenili ni jednu ozbiljnu rije o ozbiljnim stvarima.

HELMER: Zar sam te moda stalno trebao obavjetavati o neprijatnostima, koje ti ne bi ni mogla da dijeli sa mnom?

NORA: Ne govorim ja o neprijaitnostima. Kaem samo, da nikad nismo zajedno sjeli da o neemu temeljno razmislimo.

HELMER: Ali, draga Noro, to i nije za tebe.

NORA: Eto, doli smo na stvar. Ti mene nikad nisi razumeo. Vi ste prema meni mnogo zgrijeili, Torvalde. Prvo tata, a onda ti.

HELMER: ta? Nas dvojica? Nas dvojica koji smo te voljeli vie od svega na svijetu?

NORA (klima glavom): Niste vi mene nikad voljeli. Vama se samo dopadalo da budete zaljubljeni u mene.

HELMER: Ali, Noro, kakve su to rijei?

NORA: Da, tako je to, Torvalde. Kad sam bila kod kue uz tatu, on mi je saoptavao sve svoje nazore, pa sam tako i ja imala iste nazore. Ako sam nekad bila drugog miljenja, onda sam to krila, jer njemu to ne bi bilo pravo. On me je zvao svojom lutkom i igrao se sa mnom, kao to sam se ja igrala sa svojim lutkama. Onda sam dola u tvoju kuu.

HELMER: Kako se ti to izraava o naem braku?

NORA (bez zabune): Mislim, onda sam prela iz oevih ruku u tvoje. Ti si sve uredio prema svom ukusu i tako je to postao i moj ukus, ili sam se samo tako pravila. Ne znam vie tano... moda je bilo oboje, malo jedno, malo drugo. Kad pogledam unazad, ini mi se da sam ivjela kao prosjak, samo od milostinje. ivjela sam od toga to sam tebi pravila predstave, Torvalde. Pa ti si htio da bude tako. Ti i tata, vi ste teko grijeili prema meni. Vi ste krivi to od mene nije nita postalo.

HELMER: Kako je to smijeno i nezahvalno, Noro! Zar ti ovdje nisi bila sretna?

NORA: Ne, to nikad nisam bila. Ja sam mislila da jesam, ali nisam bila nikada.

HELMER: Nisi... nisi sretna?

NORA: Ne, samo vesela. I ti si uvijek bio tako drag prema meni. Ali naa kua nije bila nita drugo nego neka soba za igranje. Ovdje sam ja bila tvoja ena-lutka, kao to sam u tatinoj kui bila kerka-lutka. A naa djeca, ona su bila moje lutke. Kad bi me ti uzeo da se igra sa mnom, meni je bilo upravo takvo zadovoljstvo kakvo je bilo djeci kad bih ja njih uzela i igrala se s njima. To je bio na brak, Torvalde.

HELMER: Neke istine ima u tvojim rijeima, koliko god su pretjerane i lukcaste. Ali od sada neka bude drugaije. Dani igranja su sada proli, sad dolazi vrijeme odgoja.

NORA: ijeg odgoja? Mog i djejeg odgoja?

HELMER: I tvog i djejeg, draga ga Noro.

NORA: Ah, Torvalde, ti nisi ovjek koji bi mene odgojio, da budem prava ena za tebe.

HELMER: I ti to tako kae?

NORA: A ja, jesam li ja osposobljena za takav zadatak kao to je odgoj djece?

HELMER: Noro!

NORA: Zar mi i sam nisi maloas rekao da mi ne bi smio povjeriti taj zadatak?

HELMER: U trenutku uzbuenja! Kako to moe shvatiti ozbiljno?

NORA: Ipak, imao si sasvim pravo. Ja nisam dorasla tom zadatku. Ali tu je i jedan drugi zadatak koga se moram prihvatiti. Moram pokuati da odgojim samu sebe. A ti nisi ovjek koji bi mi u tome mogao pomoi. To moram sama uraditi. I zato te sada naputam.

HELMER (skoi): ta ti to govori?

NORA: Moram da budem sasvim sama, ako hou da se snaem sa samom sobom i vanjskim svijetom. Zato vie ne mogu ostati kod tebe.

HELMER: Noro! Noro!

NORA: Naputam te odmah. Kristina e me primiti za ovu no.

HELMER: Ti nisi pri sebi! Ti to ne smije! Ja ti to zabranjujem!

NORA: Od sada vie nema svrhe da mi bilo ta zabranjuje. Uzeu sa sobom ono to mi pripada. Od tebe neu nita, ni danas ni poslije.

HELMER: Kakve ludosti!

NORA: Sutra putujem kui, to znai u moj stari zaviaj. Tamo e mi biti najlake da neto otponem.

HELMER: O, ti zaslijepljeno, neiskusno stvorenje!

NORA: Moram pokuati da steknem iskustvo, Torvalde.

HELMER: Da napusti svoju kuu, svog mua, svoju djecu! Pa zamisli ta e svijet rei!

NORA: Tu ne mogu imati nikakvih obzira. Znam samo da je ovo meni potrebno.

HELMER: O, to je uasno. Zar tako da napusti svoje najsvetije dunosti?

NORA: ta ti smatra mojim najsvetijim dunostima?

HELMER: Zar ti to moram rei? Zar to nisu dunosti prema tvom muu i prema tvojoj djeci?

NORA: Imam ja i drugih dunosti koje su isto toliko svete.

HELMER: Nema. Kakve bi to mogle biti dunosti?

NORA: Dunosti prema samoj sebi.

HELMER: U prvom redu ti si supruga i majka.

NORA: Ja tako vie ne mislim. Mislim da sam prije svega ovjek isto kao ti, ili, jo bolje, mislim da u pokuati da to postanem. Ja dobro znam da e svijet tebi dati za pravo, Torvalde, i da neto slino stoji i u knjigama. Ali to to kae svijet i ta stoji u knjigama, to za mene vie ne moe biti mjerodavno. Ja sama moram razmisliti da bi mi stvari bile jasne.

HELMER: Zar tebi nije jasan tvoj poloaj u vlastitoj porodici? Zar u takvim stvarima nema pouzdanu vodilju? Zar nema religiju?

NORA: Ah, Torvalde, ta je to religija, to ja uopte ne znam tano.

HELMER: ta ti to govori?

NORA: Pa ja moram samo ono to je govorio pastor Hansen kad sam ila na krizmanje. On je govorio da je religija i ovo i ono. Kad sada budem izvan svojih sadanjih prilika i upuena na samu sebe, onda u i to pokuati da otkrijem. Vidjeu da li je ono to je govorio pastor Hansen bilo tano, ili, jo bolje, da li je to za mene tano.

HELMER: Ah, to je ipak neuveno iz usta jedne mlade ene! Ali ako ti religija ne moe biti vodilja, pusti me barem da probudim tvoju savjest. Jer osjeaj valjda ima? Ili, odgovori mi, zar ni njega nema?

NORA: Da, Torvalde, nije mi lako da ti na to odgovorim, Torvalde. Jer, ja to apsolutno ne znam, tu sam potpuno zbunjena. Znam samo da o tome imam potpuno drugaije miljenje nego ti. Da su zakoni drugaiji nego to sam ja mislila, i to sam sada ula. Ali da su oni dobri, to mi nikako ne ide u glavu. Jedna ena, dakle, nema prava da potedi briga svog starog umirueg oca ili da spasi ivot svoga mua! To ja ne vjerujem!

HELMER: Ti govori kao dijete. Ti ne razumije drutvo u kome ivi.

NORA: Ne razumijem ga, svakako. Ali sad u ga izbliza pogledati. Moram saznati: ko ima pravo, drutvo ili ja.

HELMER: Ti si bolesna, Noro, ti ima groznicu, ak mislim da nisi pri sebi.

NORA: Ja nikad nisam osjeala i mislila tako jasno i tako sigurno kao sada.

HELMER: I tako jasno i sigurno odlazi od svog mua i svoje djece?

NORA: Da, odlazim.

HELMER: Onda je mogue jo samo jedno objanjenje.

NORA: Koje?

HELMER: Ti me vie ne voi?

NORA: Da, to je upravo tako.

HELMER: Noro! I to mi samo tako kae?

NORA: Strano mi je ao, Torvalde, jer ti si uvijek bio tako dobar prema meni. Ali ta da se radi?! Ja te ne volim vie.

HELMER (jedva se pribere): Je li i to tvoje jasno i sigurno uvjerenje?

NORA: Sasvim jasno i sigurno uvjerenje. To je i razlog to neu due da ostanem ovdje.

HELMER: A moe li mi i to objasniti, kako sam izgubio tvoju ljubav?

NORA: Da, to mogu. To je bilo veeras, kad udo nije dolo; i tad sam vidjela da ti nisi onakav ovjek kakvim sam te ja smatrala.

HELMER: Budi jasnija, ne razumijem te.

NORA: Osam godina ja sam strpljivo ekala, jer, dragi boe, uviala sam da udo ne moe doi kao neto svakodnevno. Onda se nada mnom nadvila nesrea. Bila sam nepokolebivo vrsto uvjerena: sad e se dogoditi udo. Dok je Krogstadovo pismo lealo tamo napolju - nisam ni u jednom trenutku pomislila da bi se ti mogao povinovati uslovima toga ovjeka. Bila sam vrsto uvjerena da e mu se suprotstaviti i rei: objavi itavom svijetu! I da se to dogodilo...

HELMER: No, i... Da sam svoju vlastitu enu izvrgnuo ruglu i sramoti...

NORA: Da se to dogodilo, vrsto sam vjerovala da bi ti onda istupio, sve uzeo na sebe i rekao: ja sam krivac.

HELMER: Noro!

NORA: Misli, ja od tebe takvu rtvu nikad ne bih primila? Naravno da ne bih. Ali ta bi moja uvjeravanja vrijedila prema tvojima? To je bilo udo kome sam se nadala u svom strahu i tjeskobi. I da bih to sprijeila, htjela sam da okonam svoj ivot.

HELMER: Noro, ja bih s velikom radou dan i no radio za tebe, podnosio bih za tebe sve nevolje i brige. Ali svoju ast ne rtvuje niko, ni za onoga koga voli.

NORA: Stotine i hijade ena su to uinile!

HELMER: Ah, ti i misli i govori kao nerazumno dijete.

NORA: Moe biti. Ali ti, ti niti mlisli niti govori kao ovjek na koga bih se ja mogla osloniti. Kad je on proao, tvoj strah, ne od onog to je meni prijetilo, nego od onog to se tebi moglo dogoditi, kad je ta opasnost prola... ti si se ponaao kao da se nita nije desilo. Ba kao i prije bila sam opet tvoja eva i tvoja lutka, koju si ubudue htio jo opreznije nositi na rukama, jer je tako slaba i lomna. (Ustane) Torvalde, u tom trenutku sam dola do spoznaje da sam osam godina ovdje stanovala zajedno s jednim stranim ovjekom i da sam s njim imala troje djece. O, ne smijem misliti na to! Samu bih sebe razbila u hiljadu komadia!

HELMER (tuno): Vidim, vidim. U stvari, izmeu nas se otvorio ponor. Ali, Noro, zar se ne bi mogao premostiti?

NORA: Ovakva kakva sam sada, ja nisam ena za tebe.

HELMER: Ja imam snage da postanem drugaiji.

NORA: Moda... kad ti bude oduzeta lutka.

HELMER: Rastanak - rastanak s tobom? Ne, Noro, tu misao ne mogu podnijeti.

NORA (odlazi desno unutra): Utoliko odlunije treba to uraditi. (Vraa se sa eirom i kaputom, nosi putnu torbu koju stavlja na stolicu pored stola)

HELMER: Noro, Noro, ne sada! ekaj do sutra.

NORA (oblai kaput): Ne mogu provesti no u stanu jednog stranog ovjeka.

HELMER: Ali zar ne bismo mogli zajedno stanovati kao brat i sestra?

NORA (stavlja eir): Ti dobro zna da to ne bi dugo trajalo. (Umotava se u al) Zbogom, Torvalde. Djecu neu da vidim.

Znam da su u boljim rukama nego to su moje. Ovakva kakva sam sada, ne mogu im biti korisna.

HELMER: Ali jednom poslije, Noro... poslije?

NORA: Kako to mogu znati? Ja uopte ne znam ta e biti sa mnom.

HELMER: Ali ti si moja ena, sada i ubudue.

NORA: Sluaj, Torvalde: ako ena napusti kuu svoga mua, kao to ja to sada inim, onda njega, koliko ja znam, zakon oslobaa svih obaveza prema njoj. Barem te ja oslobaam svih obaveza. Ti ne smije niim biti vezan, kao to ni ja neu da budem. Obe strane moraju dobiti punu slobodu. Tako, evo vraam ti tvoj prsten. Daj i ti meni moj.

HELMER: Jo i to?

NORA: I to.

HELMER: Evo ti ga.

NORA: Dobro. Sad je, dakle, i to gotovo. Ostavljam ti kljueve. Djevojke e se snai u domainstvu, bolje nego ja. Sutra, kad ja otputujem, doi e Kristina da spakuje stvari koje sam donijela od svoje kue. Njih treba poslati za mnom.

HELMER: Gotovo?! Svreno?! Noro, zar nikad nee misliti na mene?

NORA: Sigurno u esto morati da mislim na tebe i djecu i na ovu kuu.

HELMER: Smijem li ti pisati?

NORA: Ne nikada. To ti zabranjujem.

HELMER: Ali smijem ti barem neto poslati?

NORA: Ne, kaem ti. Nita ne primam od stranih ljudi.

HELMER: Noro... zar ja za tebe vie nikad neu moi da budem drugo nego stranac?

NORA (uzima putnu torbu): Ah, Torvalde, onda bi se moralo dogoditi najvee udo.

HELMER: Reci mi, kakvo najvee udo?

NORA: Ne, nita, nita.

HELMER: Da ti pomognem, kad ti zatreba pomo.

NORA: Onda bismo se oboje nas, i ti i ja, morali toliko promijeniti, da... Ah, Torvalde, ja vie ne vjerujem u uda.

HELMER: Ali ja hou da vjerujem. Reci do kraja! Toliko promijeniti da...

NORA: ... da na zajedniki ivot moe da postane pravi brak. Zbogom! (Odlazi kroz predsoblje)

HELMER (spusti se na stolicu pored vrata i pokrije lice rukama): Noro! Noro! (Gleda oko sebe i ustaje) Prazno. Otila je! (U njemu se javlja neka nada) A najvee udo..? (Odozdo se uje zvuk zalupljenih vrata)