You are on page 1of 10

Pojam i oblici religije

1. ta je religija?
1.1. Savremena tumaenja religije Definisanje pojma religije predstavlja veoma teak zadatak, jer je religija sama po sebi veoma sloen fenomen. Nesumnjivo, religija predstavlja jedan od elemenata ljudske svesti i duhovne kulture. Pojam religija nastao je od latinskog glagola religio, religare, to znai povezati. Ovu re prvi put upotrebljava Laktanacije, hrianski filozof, u IV veku n.e. Ovde se misli na povezivanje oveka sa prirodom, drugim biima i Bogom. Postoji tri osnovna pristupa pomou kojih se moe posmatrati religija kao fenomen . To su: subjektivni, objektivni i subjektivno objektivni pristup. Sa stanovita objektivnog pristupa, religija se moe ispitivati kao svaka druga pojava. Subjektivni pristup zahteva drugaiji pristup religiji nego ostalim stvarima. Po treem stavu, smatra se da se ne moe porei ni subjektivno, ni objektivno kod religije, jer je ona sinteza subjektivnog i objektivnog. U zavisnosti od drutveno-politike situacije i ideologije, postoji vie tumaenja religije. Brojni autori istiu odreene aspekte religije kao najbitnije, pa zbog toga nije lako dati jedinstvenu, sveobuhvatnu definiciju religije. Jedno od tumaenja religije datira iz 1959. godine, po kome religija predstavlja "drutvenu formu svesti u kojoj dolazi do izraza ovekova zavisnost od tuih mu i nepoznatih prirodnih i drutvenih sila i fantastina forma preodolevanja tih sila putem obreda, molitava i sl. Religija je, u stvari, ropska forma moralne svesti" . Karl Marks smatra da religija nije nita drugo do "uzdah zgaene tvari, opijum naroda". Njegovo miljenje je da je ovek generiko bie i da ne sme da bude posrednika izmeu dva oveka koji su pripadnici jedne zajednice. U klasnom drutvu, ovek gubi oseaj "zajednitva", te ne postoji mogunost meusobne identifikacije izmeu pripadnika razliitih klasa. Po Marksu, to je nain nastanka religije, i zato religija predstavlja oblik otuenja. Navedena tumaenja religije su u suprotnosti sa tumaenjem Leeka Kolakovskog. Njegov stav je da su "zabranjene one definicije religije koje podrazumevaju da je religija samo sredstvo svetovnih, drutvenih ili psiholokih potreba, jer su to iskustveni stavovi i ne smeju se prihvatiti kao deo definicije". Jedna od definicija religije Leaka Kolakovskog jeste: "Religija nije skup iskaza, ona je oblast bogotovanja u kojoj se razumevanje, saznanje, oseanje uea u temeljnoj stvarnosti (bilo da se misli na linog boga ili ne) i moralna obaveza javljaju kao jedan jedini in, ije naknadno deljenje u odvojene klase metafizikih, moralnih i drugih tvrenja moe biti korisno, ali mora iskriviti smisao izvornog ina bogotovanja". Kao to je ranije napomenuto, svaki autor ima drugaije tumaenje religije. Tako uljevi definie religiju kao: verovanje u natprirodno, verske predstave i oseanja, sistem verskih obreda, postojanje svetenika i kao postojanje institualizacije (crkve).

Vuko Pavievi u svom delu "Sociologija religije" definie religiju kao "skup zamisli, verovanja i uenja, u prvom redu, oseanja, simbola i kulturnih radnji koje su vezane za "natprirodno" bie i za doivljaj svetosti". On smatra da se religija sastoji od pet elemenata, a to su: zamisao o prirodnom biu, religijska oseanja, religijski simboli, ritual, religijski funkcioneri i religijska organizacija. 1.2. Pojava religije i njen istorijski razvoj Verovanje u natprirodna bia i pojave datiraju jo iz praistorijskog perioda, odnosno od same pojave oveka. To najbolje dokumentuju slike koje se mogu nai na zidovima peine Altamira u paniji, na kojima je mogue videti predstave ivotinja. ovek je verovao u postojanje natprirodnih sila koje e mu pomoi da povea ulov, a pomou slika je verovao da se ostvaruje kontakt izmeu njega (oveka) i Njega (natprirodnog). Svest o religiji se menjala sa razvitkom ljudske civilizacije. Takav oblik svesti e kasnije prerasti u drugaiji vid svesti, pre svega racionalnu i naunu svest. Religiju je, hronoloki gledano, mogue podeliti u etiri osnovna oblika : animizam, totemizam, politeizam i monoteizam. 1. Animizam (lat. anima - dua) predstavlja najstariji i ujedno najprimitivniji oblik religije, praktikovan kod pripadnika prvobitne ljudske zajednice. Oni su verovali u postojanje spiritualnog, nematerijalnog faktora koji su nazivali dua, a preko njega su objanjavali prirodne pojave. Smatra se da je ova forma religije nastala zahvaljujui mentalitetu praistorijskih ljudi koji su primetili da poseduju izvesna duevna stanja (san, ekstaza, halucinacija i dr.) zbog ega su sva iva bia prestala da se posmatraju samo kao "materijalna", ve i kao "ona koja imaju duu". Bitan princip animizma je analogija, odnosno pripisivanje pripisivanje ljudskih karakteristika predmetima. 2. Totemizam je najverovatnije nastao nakon animizma. Totemizam se zasniva u verovanju u totem, odnosno predstavu biljke ili ivotinje. Totem predstavlja predmet identifikacije odreenog plemena, to znai da se jedan totem vezuje samo za jednu zajednicu. Totem po verovanju titi pripadnike plemena. Veina autora smatra da je animizam nastao pre totemizma, upravo zato to se kod totemizma primeuje razvijeniji oblik ljudske svesti, odnosno vei stepen imaginacije i apstrakcije. Postoji i jo jedan, bitniji, razlog zbog koga vai ovakvo miljenje. Naime, religijska osnova , odnosno verovanje u postojanje spiritualnih bia, predstavlja osnov na kome se temelji svaka religija. Kod primitivnih oblika religije posebno je vano istai postojanje tabua. Tabu je re polinezijskog porekla koja se odnosi na zabranu tetnog i opasnog ponaanja prema nekoj svetinji ili drutvenoj zajednici u celini. Primer tabua je incest. 3. Politeizam (mnogobotvo) uglavnom se shvata kao razvijeni animizam i totemizam. Ali, ipak, politeizam poseduje mnogobrojne karakteristike koje ga iskljuuju iz navedenih formi

religije, a to (1) Bog je uvek telesna (2) Bog uvek poseduje natprirodnu mo (3) Bog ivi u nekom drugom, izvanzemaljskom svetu.

i i

ulna natovene

su: linost. osobine.

U starogrkom i starorimskom obliku politeistike religije, bogovi su antropomorfni . Svako boanstvo upravlja odreenom sferom drutva. Na primer, u antikoj Grkoj, verovalo se da postoji dvanaest bogova Olimpa (Zevs, Hera, Atina, Posejdon, Demetar, Apolon, Artemis, Hermes, Ares, Afrodita,Hefest i Hestija). Zevs je bio vrhovni bog, bog raja i zemlje. Hera je bila Zevsova ena, zatitnica porodice i braka. Atina je bila boginja mudrosti, Posejdnon bog mora itd. Religija je bila kritikovana ak i u antiko doba. Filozof Ksenofan u V veku p.n.e. smatra da bogovi nisu antropomorfni, dok Kritija smatra da su bogovi izmiljeni radi regulisanja tzv. tajne nepravde koju nomos, tj. zakon ne moe ispraviti, jer se ljudi ne plae zakona. Moe se ak rei i da je politeizam uslovio nastanak monoteizma, jer je predstavljao sutinski napredak u odnosu na animizam i totemizam, u smislu da se bogovi doivljavaju kao "regulatori razliitih domena drutvenog ivota". Bogovi se doivljavaju transcendentalno, to znai da se doivljavaju a priori , gde ulno ima primat nad materijalnim. 4. Monoteizam (jednobotvo) predstavlja najsavremeniji oblik religije koji se odrao do danas. Danas su najmasovnije monoteistije religije hrianstvo, islam, budizam i judeizam. Monoteistike religije imaju zajednike karakteristike, a to su: (1) Monoteistike religije su rasprostranjene irom sveta. (2) Svaka monoteistika religija ima svog osnivaa (Hrist, Buda, Muhamed, Mojsije i dr.). (3) Monoteistike religije su soteroloke , odnosno spasilake, to znai da ue o spasenju posle smrti. (4) Svet i ovek su puni zla. Treba traiti savrenstvu u posthumnom svetu. (5) Predstoji apokalipsa, posle koje sledi tzv. "strani sud". Ovaj stav najvie naglaava hrianstvo. Monoteizam je najverovatnije nastao tako to se iz politeistike forme religije izdvojio jedan Bog, poseban po svom ontolokom statusu. Postoji pretpostavka da se to dogodilo zahvaljujui procesu spajanja rodova i plemena u ire zajednice. Najjae pleme je na taj nain uspelo da nametne svog Boga kao vrhovnog. S. A. Tolkarjev smatra da postoji i prelazni oblik religije, oznaen kao henoteizam, koji u stvari predstavlja razvijeniji oblik politeizma, u smislu da postoji vie bogova, ali samo jedan od njih je vrhovni. 1.3. Odnos religije i magije

Za magiju se moe rei da je bila dominantna u vreme samog poetka razvoja ljudskog drutva. Ona je uticala i na sam razvoj religije. Magija je, u stvari, model ljudskog miljenja i ponaanja, koji pretpostavlja postojanje viih sila, na koje je mogue uticati . Po drugoj definiciji, magija je koncept kojim se opisuje nain miljenja kojim se vri uticaj na nevidljive sile da prouzrokuju razne dogaaje, materijalne promene ili samo iluzije promena . Magija se sastoji iz tri osnovna elementa: ini, materijala i rituala . Oni obuhvataju rei koje se koriste u ritualu, kao i simboline brojeve za koje se smatra da poseduju izvesnu mo. Znanje ini i brojeva uglavnom predstavlja tajnu (okult). Materijali predstavljaju objekte koji se koriste pri izvoenju magijskog rituala. To mogu biti biljke, delovi ivotinja, drago kamenje i dr. Ritual predstavlja magijski proces. Inae, magija se bazira na nastupu, ritualu i znanju izvoaa rituala. Po D. Frejzeru, magija poiva na dva kljuna principa: imitativna (homeopatska) i kontagiozna magija. Princip imitativnosti se moe svesti na tvrdnju da slino izaziva slino. Princip kontagioznosti se svodi na verovanje da stvari koje su jednom stupile u kontakt trajno ostaju u meusobnoj vezi. Magija se zasniva na obliku sujeverja i ona ne poseduje spiritualne vrednosti religije ili pak nauno racionalno rasuivanje. Ser Edvard Barnet Tejlor smatra da religija predstavlja direktan, lini odnos izmeu oveka i spiritualne sile. Sa druge strane, magija nije lina, ona je spoljanja i mehanika, ona mo gleda samo sa tehnikog aspekta. Magija trai nain da manipulie spiritualnim silama, dok se kod religije ovek njima potinjava. Emil Dirkem smatra da religija predstavlja zajedniku pojavu, jer se vernici povezuju zajednikim verovanjem. Ali zato magija ne stvara trajne, ve privremene veze izmeu individualaca. Meutim, socijalni antropolog A. R. Redklif Braun se ne slae sa ovom tvrdnjom. Po njemu i magija moe imati socijalnu dimenziju. 1.4. Okultizam i verske sekte uvajte se lanih proroka koji vam dolaze u odelu ovijem, a iznutra su vuci grabljivi. (Mat, 7:15) Okultizam predstavlja uenje o kultu, osnosno prouavanje kako spiritualni faktori utiu na prirodu. Kult posmatramo kao grupu sa izraenim manipulativnim karakteristikama koja eksploatie svoje lanove. Kult zahteva specijalni poloaj za sebe ili svoje lidere. To ih dovodi u sukob sa osnovnim drutvenim vrednostima. Kultovi se izdvajaju od ostalih manipulativnih grupa po svojim tano odreenim karakteristikama: (1) lanovi ne postavljaju nikakva pitanja o voi grupe (2) Voa je taj koji odluuje kodeks ponaanja lanova

(3) Grupa je zaokupljena zaraivanjem novca (4) Voa grupe nije odgovoran nijednom autoritetu (5) lanovi tee ka prekidu veza sa porodicom i jaanju veza sa ostalim lanovima grupe (6) Odstupanje od stava grupe se obeshrabruje, u nekim sluajevima i kanjava Postoji nekoliko glavnih razloga zbog ega se ljudi opredeljuju da postaju lanovi kulta: (1) Oni ne znaju ta je kult (2) Prava priroda kulta nije predstavljena (3) Oekivanja od lana su veoma nejasno predstavljena novom lanu Okultizam je kao pojavu mogue posmatrati sa naunog i religijskog aspekta. Sa naunog stanovita, okultizam je povezan sa naunim disciplinama. Korienjem odreenih okultistikih znanja, vremenom je dolo do formiranja nauka. Na primer, hemija je nastala iz alhemije, astronomija iz astrologije itd. Religijski gledano, okultizam je elja dostizanja odreenog stepena magijske moi. Okultist moe da bude mag ili arobnjak. Osnovna razlika izmeu religije i okultizma jeste to to okultist boansku prirodu pronalazi u sebi, a vernik izvan sebe. Vernik Boga smatra nedostinim, a okultist veruje da ba on poseduje neka uzviena svojstva. Okulisti deluju na dva osnovna naina: samostalno i preko verskih sekti. Samostalno delovanje podrazumeva astrologe, magove, vidovnjake, bioenergetiare i dr. Sekta je manja verska grupa, nastala radikalnim odvajanjem od ve postojee verske zajednice. Verska sekta predstavlja okultistiku grupu koja: (1) prema nekoj pojavi ili osobi pridaje preveliki znaaj (2) koristi razne metode da bi lanove ubedila da prihvate ideje te grupe (3) u lanovima sistematski stvara stanja psiholoke zavisnosti (4) iskoriava lanove zarad interesa voe Danas u najpoznatije i najrasprostranjenije sekte spadaju: adventisti, Jehovini svedoci, mormoni, zatim Hare Krina, transcendentalna meditacija, ri inmoj, scijentifizam i druge.

2. Monoteizam - religija naeg vremena


2.1. Judeizam Judeizam, odnosno jevrejska religija, najverovatnije predstavlja najstariju monoteistiku religiju. Pretpostavlja se da je judeizam nastao u periodu izmeu XX i XVII veka p.n.e. kada se Avramu ukazao Bog na Sinajskoj gori. Meutim, iako je Avram formalno vaio za osnivaa judeizma, najvee zasluge pripisuju

se Mojsiju. ta vie, u literaturi se ba njegovo ime pominje kao ime osnivaa. Mojsije istovremeno predstavlja politikog, verskog i nacionalnog vou Jevreja. Religija je za njega bila instrument za ostvarivanje ciljeva koji nisu bili verski. U savremenoj nauci o religiji istie se sledei princip: "vera ne vodi rauna ni o kakvim normama, ve sama stvara i namee te norme".Ovaj princip je bio rasprostranjen u Mojsijevom radu. U tim normama, Mojsije je nalazio opravdanje za korienje raznih sredstava prinude (smrtna kazna, pljaka, ratovi i dr.), jer su ona "data od Boga". O Mojsijevom radu mogue je saznati samo iz Biblije, odnosno iz njenog prvog i najstarijeg dela, Petoknjija koje se sastoji iz sledeih knjiga: Genesis (Vrste), Exodus (Izlazak), Leviticus (Svetenika knjiga), Numeri (Brojevi) i Deuteronomium (Ponovljeni zakon). Razlog tome je to to na teritoriji Sirije i Palestine nije otkriven nijedan arheoloki spomenik koji pominje Mojsija. To znai da nema dokumentovanih dokaza o Mojsijevom postojanju od strane njegovih savremenika. Meutim, kasnije, Mojsijevo ime pominje se u spisima grkih istoriara koji su uvek bili zainteresovani za poznavanje bliskoistonih prilika. Po legendi, Jehova se ukazao Mojsiju na Sinajskoj gori, rekao mu je da izbavi jevrejski narod od egipatskog ropstva tako to e svoj narod odvesti u "Obeanu zemlju" (teritorija dananjeg Izraela) i predao mu je 10 bojih zapovesti. Tom prilikom, Jehova je rekao Mojsiju da je On jedini Bog i da nema drugih bogova, te je poruio Mojsiju da upozori narod da se ne pribliava Jehovi, "jer e ivotom platiti onaj ko ga vidi". Iz ovoga, istie se jedna karakteristika judeizma, a to je da je Jehova skriveni Bog. Mojsije je jedino uo njegov glas, nikada ga nije video. Vest o bekstvu Jevreja je izazvala veoma burnu reakciju Egipana. Krenuli su u poteru za beguncima. Izraelci su bili uplaeni i poeli su da dozivaju Jehovu, koji im je po predanju pomogao da nau put do Obeane zemlje". To putovanje, odnosno potraga, trajalo je nekoliko stotina godina. Po Starom zavetu, za Jehovu vai da je bio pravedan i strog. O tome govore boje zapovesti: ne ubij, ne kradi, potuj blinje svoje itd. Meutim, kod judeizma je karakteristino i moralno naelo po kome je ovek duan da za svako mu naneto zlo uzvrati istom merom. Mojsije je ovo naelo formulisao kao "Oko za oko, zub za zub". Konano, u jevrejskoj religiji ne postoji verovanje u zagrobni ivot, te nema takvih obiaja. 2.2. Hrianstvo Hrianstvo je nastalo kao uenje Isusa Hrista koji je bio mitska i istorijska linost. Hrianstvo se funkcionalno nadovezuje na judeizam, o emu govore jevanelja . Postoji etiri jevanelja: Jevanelje po Marku, Luki, Mateju i Jovanu. Jevanelja se smatraju zavretkom i ispunjenjem Starog zaveta. Jevanelja su kanonski dokumenti, ona su predstavljala regule vere i morala za hrianske optine. Jevanelja ne predstavljaju istorijske dokumente i ne informiu nas kakav je bio Isus u stvarnosti, ve prenose miljenje kakvo je vladalo u optinama. Isus Hrist je predstavljao i sada predstavlja veoma aktuelnu temu za mnoge pisce ve skoro dvadeset stolea. On se smatra za osnivaa hrianske religije. Verovanje u Isusa je za mnoge uslov venog izbavljenja.

Za razliku od judeizma, gde ne postoji dokumentovan dokaz o Save na Vraaru postojanju osnivaa religije (Mojsija), kod hrianstva to nije sluaj. Najznaajniji istorijski izvor o Hristovom postojanju predstavlja delo jevrejskog istoriara Josifa Flavija (I vek) " Jevrejske starine" (Antiquitates Iudaicae). U tom delu, Flavije pie o Jovanu Krstitelju, Jakovu i Isusu koji je posedovao udesne moi. Osim Flavija, Isusa u svojim delima pominju i Tacit (II vek, "Anali"), Plinije Mlai (62114), Svetonije (II vek, "Vita Clavdii 25", "Vita Neronis 16" i dr.). Hriansko uenje sadrano je u Novom zavetu, ije je osnovno stanovite verovanje u spasenje od ovozemaljskih ponienja i zala. Hrist, za razliku od Mojsija, ne koristi metodu prinude, odnosno osobinu da religija formira norme. Isus istupa kao posveeni, onaj koji pokazuje put izbavljenja. On nije bio zainteresovan za politiko delovanje, kao Mojsije. Godine 1054. dolazi do rascepa u hrianstvu na pravoslavlje i katolicizam. Jedan od glavnih uzroka ovog rascepa bio je slabljenje Vizantijskog carstva. Pravoslavlje je teilo za ouvanjem tradicionalnih hrianskih vrednosti i uenja, zalagalo se za decentralizaciju crkve, tako da su mnoge pravoslavne crkve dobijale autokefalnost, dok se katolianstvo zalagalo za centralizaciju, sa seditem crkve u Vatikanu. Izmeu ova dva oblika hrianstva, postoji vei broj slinosti nego razlika. Obe religije veruju da je Bog stvorio svet, da postoji ivot nakon smrti, da postoji Boji sud (sud nakon smrti), da postoji Strani sud (na dan poslednjeg dana postojanja sveta) itd. Razlike se ogledaju u razliitoj formi obavljanja religioznih obreda. Najbitnija kljuna razlika je relacija izmeu pojmova Bog otac, Sin i Sveti duh. Po katolikom tumaenju, ovi pojmovi su u ciklinom odnosu, to znai da iz Boga oca istovremeno sledi i Sin i sveti duh, a kod pravoslavlja je taj odnos linearni, odnosno iz Boga oca ne moe da sledi sveti duh. Kasnije je dolo do novog raslojavanja hrianstva. Protenstanizam je pokret koji se razvio u novu religiju, a iji je osniva Martin Luter. Ovaj pokret je nastao u XVI veku kao protest katolikih hriana to je bilo mogue kupiti indulgencije. Danas je protenstanizam veoma rasprostranjena religija. 2.3. Islam Islam je najmlaa monoteistika religija . Nastala je u XVII veku, a njen osniva je Muhamed. Slino Mojsiju, moe se rei da je i Muhamed stupio u kontakt sa Bogom, ali na posredan nain, kada mu se u snu javio aneo Gabrijel (Gavrilo). Godina 622. uzima se kao prva godina muslimanske religije, jer je tada Muhamed napustio Meku i otiao u Medinu gde je propovedao novu veru. U islamu, bog se naziva Alah (svemogu). Verska knjiga islama je Kuran, a verski zakon naziva se erijat. Islam sadri i karakteristike hrianstva i judeizma kao ve postojeih i relativno rasprostranjenih religija, meutim i karakteristike stare arapske politeistike religije, od koje je, na primer, nasleen obiaj hodoaa u Meki oko svetog kamena abe. Iako najmlaa, islam predstavlja religiju koja je u najveoj ekspanziji. Istoriar iz Meke azZuhri (VII vek) pie o prvim vremenima islama: "Boji izaslanik kriom i javno preobraao je u islam. Oni koje je Bog hteo meu mladima i slabima sluali su od Muhameda da e oni koji poveruju u jednog boga biti mnogobrojni. Neverni Korejiti nisu kritikovali ono to je govorio Muhamed". Novu veru su prihvatali mladi ljudi iz najuticajnijih porodica i rodova

u Meki, koji su se bunili protiv starog poretka i svi iz beznaajnih porodica u Meki koji su bili u loijem poloaju. Kao i u hrianstvu, i u islamu je dolo do rascepa religije, i to u VIII veku: na iite i sunite. Pitanje rascepa bilo je ko e naslediti Muhameda na mestu bojeg izaslanika. iiti smatraju da je to imam, verski i svetovni voa, dok suniti smatraju da niko ne moe naslediti Muhameda. Obiaji se ne razlikuju bitno izmeu iita i sunita. Po pravilu, muslimani se mole pet puta dnevno, praktikuju ramazanski post, veruju u Kuran itd. U poslednje vreme, a naroito nakon 11. septembra 2001, aktuelan je islamski fundamentalni pokret. On ve dugo postoji, ali je postao veoma aktivan nakon poraza Arapa u ratu sa Izraelom 1967. godine. Cilj ovog pokreta je obnova izvornog uenja islama, a samim tim poveanje uticaja islamskog sveta, kao i osnivanje panislamizma, odnosno jedinstva celokupne istone muslimanske zajednice. Na alost, danas osnovne saradnike islamskog fundamentalnog pokreta predstavljaju razne tzv. radikalne organizacije, iji su osnovni instrumenti za ostvarivanje navedenih ciljeva teroristiki metodi.

2.4. Budizam Osniva budizma je Buda Gotama u VI veku p.n.e. u Indiji. Za budizam moemo rei da se razvio iz hinduizma. Budizam je igrao centralnu ulogu u Istonom svetu u kulturnom, spiritualnom i socijalnom ivotu, a u XX veku je poeo intenzivno da se iri na Zapadu. Jedna od glavnih karakteristika budizma je otkrivenost, to ne karakterie malopre navedene religije. Nalik na 10 bojih zapovesti, buditam ima takoe slina uputsva: ne ubij, ne kradi, ne ini preljubu, ne lai i ne uzimaj alkohol. Budizam je, poput hrianstva, religija koja nudi spasenje. Buda ima veoma sline metode rada kao Hrist. Iako su delovali na razliitim podnebljima, postoji velika slinost izmeu Bude i Hrista. Obojica su posveeni, pokazuju put izbavljenja i obojica su insistirali na vrednostima savrenstva. Budizam je takoe na neki nain podeljena religija i sastoji se iz tri grane, to su: hinajana, mahajana i tantrizam. Jo jedan oblik budizma je lamaizam, koji je razvijen na Tibetu. Budisti veruju u reinkarnaciju, odnosno pretapanje due u drugo telo nakon smrti. Vrhovni budistiki verski poglavar je Dalaj lama, a on se bira na osnovu posebnog fizikog obeleja. Budizam se danas prihvata kao vid filozofije. Mahajana budizam je najvie filozofski nastrojen. Za budizam se moe rei da je to praktina religija. Nemaki filozof Flauvalner je smatrao da se elementi Budine filozofije ne istiu niim posebnim. Takva filozofija sadri odsustvo sistematinosti i neobrazloeno povezivanje suprotnih uenja o prirodnim pojavama. Ali, sa druge strane, Buda nije eleo da bude filozof, ve je hteo da ukae na put oslobaanja. Nemaki filozof Karl Jaspers smatra da su, poto su upravo u periodu od 800 do 200 godine pre nove ere iveli osnivai velikih religija i filozofi, upravo tada nastale one

osnovne kategorije kojima danas mislimo i da su tada manje - vie stvoreni zaeci danas rasprostranjenih velikih religija.

3. Religija - na granici objektivnog i subjektivnog


uro unji u svom delu "Znati i verovati" izvrava podelu religije na dva oblika, zvaninu i nezvaninu religiju. Tokom razliitih istorijskih perioda, poloaj religije u drutvenom sistemu se menjao. Na primer, danas manje - vie moemo govoriti o religijskim slobodama, dok je to bilo gotovo nezamislivo pre samo nekoliko desetina godina, u komunistikim zemljama irom sveta. Sa druge strane katolika crkva je u periodu inkvizicije imala veoma veliku mo i uticaj u drutvu. Crkva predstavlja "telo boje na zemlji", to je institucija koja je posrednik izmeu vernika i Boga, ona ostvaruje jedinstvo sa Bogom. Meutim, crkva kri odreene norme propisane religijom. Ilustrativno, hrianstvo propoveda jednakost svih ljudi, a crkva vri polnu diskriminaciju, jer ena ne moe postati sveteno lice. Isto tako, crkva trai obavezan obred, dok vera to ne nalae. Dalje, crkva smatra da ovek nije spreman za korenitu promenu duhovnog ivota, a Hrist smatra da je ta promena nuna itd. Moda najbitniju injenicu predstavlja to da crkva trguje indulgencijama (oprotajima grehova). uveni francuski prosvetitelj F. M. A. Volter opravdava postojanje religije, ali ne i crkve, i to iz dva razloga: zbog inkvizicije i zbog navedenog prodavanja indulgencija. On je smatrao da je crkva ogrezla u nemoralu, ali je verovao u postojanje Boga. "Ako Bog ne bi postojao, trebalo bi ga izmisliti, da bi svetom vladao red", bio je Volterov stav. Po unjiu, zvanina religija predstavlja onaj vid religije u kome se unutranja pobonost pretvara u spoljanju pobonost. U zvaninoj religiji, crkva je institucija. Ovde je religija javna, objektivna, institucionalna. Vera se vezuje za svetovne moi, i na taj nain postaje autoritatna. Mogunosti za inovacije se suavaju. Sa druge strane, religija se mora posmatrati i kao lina, privatna stvar. Vera treba da bude vrsta slobode, lini izbor. Ona ne bi trebalo da bude obazeza i navika, ve put ka spasenju oveka. Dakle, religiju treba posmatrati i kao subjektivni fenomen. Takva religija se moe definisati kao nezvanina religija. Po ovakvom shvatanju religije, vernik nije u obavezi da esto poseuje crkvu, a samim tim se ukida posrednik izmeu pojedinca i Boga (svetenik). Tako "svaki vernik postaje sam sebi svetenik". unji izdvaja nekoliko glavnih razloga zato dolazi do sve veeg izbegavanja zvanine vere: (1) verski formalizam (2) razlika izmeu stavova religije i crkve (3) gubitak monopola na tumaenje verskih dogmi (4) gubitak vere u svetovne i svete institucije (5) odsustvo ljubavi

U kratkim crtama, vano je uoiti razliku izmeu smisla religije i njenih institucionalnih oblika. Zvanina religija kritiku njenih institucija doivljava kao bogohuljenje. Kako je dogma jedan od osnovnih elemenata religije, tako se danas govori o tzv. linom verovanju, odnosno stepenu verovanja u odreenu dogmu. Postoji odreeni sukob izmeu crkve kao institucije i pojedinih vernika, jer oni veruju u sadraj religije, ali ne i u naine ispoljavanja te iste religije koje crkva propoveda. Koriena literatura 1. Leek Kolakovski: Religija, BIGZ, Beograd, 1987. 2. uro unji: Znati i verovati, igoja, Beograd, 1995. 3. M. Bei, B. ukanovi: Bogovi i ljudi, SoCen, Podgorica, 2000. 4. Juzef Keler, Vitold Tiloh, Eugeniju Slukjevi, Tadeu bikovski, Edvard imanjski: Osnivai velikih religija, Stoper Book, Beograd, 2002. 5. Milovan Mitrovi, Sreten Petrovi, Sociologija, Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2003. 6. EncyclopaediaBritannica 2004, CD-ROM izdanje

You might also like