P. 1
HRVATSKI NERETVANSKI ZBORNIK BR.1

HRVATSKI NERETVANSKI ZBORNIK BR.1

|Views: 318|Likes:
Published by veca123
zbornik
zbornik

More info:

Published by: veca123 on Dec 02, 2013
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
See more
See less

03/20/2014

Sections

ISSN 1847-1579

VATSKI
HRVATSKI NERETVANSKI ZBORNIK 1.−2009.

Zagreb, 2009.

DRUŠTVO NERETVANA I PRIJATELJA NERETVE U ZAGREBU Za izdavača: Luka Vlahović Glavni urednik: Stjepan Šešelj Tehnički urednik: Vedran Damić Urednici: Luka Vlahović, Vedran Damić, Vinko Mioč, Stjepan Šešelj, Niko Pavlović, Jozo Marević, Srećko Ilić, Matija Maša Vekić, Zdravko Kapović, Zoran Curić, Tomislav Popić, Dragan Jurković, Domagoj Vidović, Anela Mateljak, Antonija Vidović, Jure Ilić Lektori: Domagoj Vidović, Anela Mateljak, Antonija Vidović Korektor: Domagoj Vidović Likovno rješenje korice: Marijana Čurčić Baldini Grafičko oblikovanje i prijelom: Miljenka Stanković Tisak: Grafika Markulin, d.o.o.

KAZALO
LIJEPA NAŠA DOMOVINO ............................................................... KNEZ DOMAGOJ ............................................................................. AUTO KARTA ................................................................................... PROSLOV HRVATSKOMU NERETVANSKOM ZBORNIKU ..................... GRAD NERETVA ............................................................................... DRUŠTVO NERETVANA I PRIJATELJA NERETVE U ZAGREBU ............... UDRUGA LAĐARA “CIPLIĆI” .............................................................. BOĆARSKI KLUB “NERETVA” IZ ZAGREBA ......................................... ARHEOLOŠKI MUZEJ NARONA ........................................................ SVETI PAVAO NA MLJETU ................................................................. BIOKOVSKO-NERETVANSKI KRAJ KAO PODRUČJE ISELJAVANJA HRVATA U MOLISE ................................................................... POGLED U METKOVSKI PREZIMENSKI SUSTAV .................................. ČOVJEK, KAMEN, ŽIVOT − TRG U OPUZENU ARHITEKTA NENADA FABIJANIĆA ............................................................. KATASTARSKO-GEODETSKA IZMJERA NA PODRUČJU DELTE NERETVE ....................................................................... TEKSTILNO RUKOTVORSTVO NERETVE ............................................. PUČKI PIVAČI ROGOTINSKE CRKVE PRESVETOGA TROJSTVA ............ IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE DOLINOM RIJEKE NERETVE ........... LUKA PLOČE D.D. NAJVEĆI GOSPODARSKI SUBJEKT U DUBROVAČKO NERETVANSKOJ ŽUPANIJI ............................... ZAŠTIĆENE PRIRODNE VRIJEDNOSTI UZ DONJI TOK RIJEKE NERETVE ................................................................................. TRAGOM USMENOKNJIŽEVNE TRADICIJE U VIDONJAMA ................ DOŽIVLJAJ ZVAN NERETVA .............................................................. NERETVANSKO RIBARSTVO ∑ TRADICIJA KOJA NESTAJE .................. FLOTA NERETVANSKIH LAĐA PREMA POPISU IZ GODINE 1927. ........ NERETVANIN UČI VINARSTVU AMERIKANCA NOELA ....................... ROTA - NOVA, VELIKA PRIČA O PLAVCU MALOM NA MELIORIRANOM KRŠU ............................................................ VELIČINE NERETVANSKOG ŠKOLSTVA.............................................. NERETVANSKA DOLINA I BORBA PROTIV ZLOUPOTREBE DROGA .... 3 5 6 7 9 11 16 20 23 26 39 45 62 66 76 94 99 128 131 137 148 153 163 189 193 197 201

KOMINSKI BRODARI ........................................................................ BRODOVI PJESNICI........................................................................... KILOGRAM KAMENA, KILOGRAM ZLATA .......................................... ZAČETCI KLAPSKOGA PJEVANJA U NERETVI .................................... BUNA U HRVATSKOME NARODNOM KAZALIŠTU ............................. SA STANKOM PARMAĆEM ............................................................... DVADESETA OBLJETNICA SMRTI VELIKOGA NERETVANCA OCA ANTE GABRIĆA .............................................................. UMRO DON ĆIRO BURIĆ PRVI ŽUPNIK ŽUPE SV. NIKOLE U METKOVIĆU ......................................................... 50. OBLJETNICA ODLASKA IZ METKOVIĆA OMILJENOGA ŽUPNIKA FRA VJEKE VRČIĆA................................................... 25. OBLJETNICA SMRTI PROF. DR. FRA MILANA ŠETKE ..................... 100. OBLJETNICA ROĐENJA FRA BERNARDINA BEBIĆA.................... SUSRET DON PETAR MIKIĆ, ŽUPNIK U PLOČAMA ............................. MARATON LAĐA ............................................................................. BILI SU BILI ........................................................................................ NERETVA: ČEGA IMA, A ČEGA NEMA ............................................. HUMORNICE IZ SUDNICE ................................................................. U SRCU TE NOSIM ........................................................................... VAŠE OČI, GOSPOĐO ..................................................................... DI MI JE TRUPA ................................................................................. NERETVA, BIOKOVO, PLOČE ............................................................ KLEK I NEUM, ZLATNE MREŽE ........................................................... IVO KNEZOVIĆ SCENOGRAF ........................................................... PRVA I DRUGA IZ KOMINA ............................................................... ŠEŠELJEVA POEZIJA NIKNULA SAMA IZ SEBE ....................................

205 214 220 224 226 228 249 254 256 259 261 263 267 270 273 278 291 293 298 299 302 306 309 311

LIJEPA NAŠA DOMOVINO
Lijepa naša domovino, Oj junačka zemljo mila, Stare slave djedovino, Da bi vazda sretna bila! Mila, kano si nam slavna, Mila si nam ti jedina. Mila, kuda si nam ravna, Mila, kuda si planina! Teci Dravo, Savo teci, Nit' ti Dunav silu gubi, Sinje more svijetu reci, Da svoj narod Hrvat ljubi. Dok mu njive sunce grije, Dok mu hrašće bura vije, Dok mu mrtve grobak krije, Dok mu živo srce bije!

3

KNEZ DOMAGOJ

Stjepan Skoko: spomenik knezu Domagoju u Vidu

5

6

PROSLOV HRVATSKOMU NERETVANSKOM ZBORNIKU
Dragi Neretvani i prijatelji Neretve! Nakon utemeljenja Društva Neretvana i prijatelja Neretve, uređenja društvenih prostorija u Zagrebu te uspješno upriličenih dviju noći Neretvana otisnuli smo se u treći pothvat koji smo nazvali Hrvatski neretvanski zbornik. Želja nam je bila prikupiti tekstove o Neretvi kao i ine uratke koji svjedoče o duhu Neretve, njezine ljepote, mogućnosti, ali i tekstove o poteškoćama s kojima se susreću Neretvani danomice. Uvrstili smo i tekstove onih koji su potekli iz neretvanskoga kraja kao i onih koji su ga iskreno zavoljeli i darovali mu se pa ih s pouzdanjem možemo prozvati prijateljima Neretve. Ovaj bi zbornik trebao pokazati duhovne protege Neretvana i njihove dosege u raznim područjima u kojima oni nedvojbeno zauzimaju vodeća mjesta. No, točno je da se ipak u njemu ne će pronaći mnogi od onih za koje znademo da su se trebali u njemu pojaviti sa svojim radom. Mi se ne kanimo zaustaviti na prvome broju nego pozivamo, i ovim uvodnim tekstom, sve koji mogu a nisu prinijeli na pladanj ovoga neretvanskoga prvijenca da se priključe i da tako iz broja u broj pokazujemo svehrvatskoj javnosti svoju moć, moć naših djela. Ja sam, iskreno govoreći, dugo vremena imao kompleks zbog kraja u kojemu sam rođen gledajući ga u odnosu naprama nekim drugim hrvatskim krajevima, ali danas s pouzdanjem mogu reći da toga kompleksa nema, i još k tome znam da je on bio neopravdan, a javljao mi se zbog duhovne sređenosti drugih sredina koje su iskusile vlastiti govor kroz vlastite knjige, slike, pa i predstave, filmove, radijske programe i časopise, a u novije vrijeme i televizijske programe. To sve Neretva dugo, dugo nije imala i još mnogo od toga nema tako da su se Neretvani morali afirmirati izvan Neretve uz daleko teže uvjete. I u tome smo se nadmetanju uspijevali potvrditi! Te uspjehe želimo pokazati i potvrditi u Hrvatskome neretvanskom zborniku. Možda ovom prigodom i ne ćemo u tome posvema uspjeti, ali mi vjerujemo u te tvrdnje, a sljedeći će brojevi pokazati njihovu opravdanost i točnost. Nije ovo prvi put da se pojavljuje zbornik pod ovim imenom i nije ovo prvi put da se Neretva doživljava na gotovo istovjetan način. Već se je jednom dogodilo da se Neretva stala okupljati oko same sebe i svojih vrijednosti. Bilo
7

je to učinjeno zaključkom ogranaka Matice hrvatske i podružnica Hrvatskoga kulturnog društva Napredak iz Metkovića, Opuzena, Čapljine, Gruda, Komina, Konjica, Ljubuškoga, Mostara, Neuma, Stoca, Posušja, Prozora, Širokoga Brijega i Vrgorca u Metkoviću u lipnju 1991. Prvi (i nažalost jedini) broj toga zbornika pojavio se 1993. Prošlo je od tada šesnaest godina i evo se sada taj prostor imenuje kao Grad Neretva. Autor je i zagovarač navedene sintagme predsjednik Društva Neretvana i prijatelja Neretve Luka Vlahović, koji u posebnome tekstu u Hrvatskome neretvanskom zborniku piše o njemu na zanimljiv i povijesno pregledan način i, dapače, poziva nas da se i osobno uključimo u projekt Grad Neretva vjerujući u njegovo oživotvorenje. U pripremi i uređivanju prvoga broja Hrvatskoga neretvanskog zbornika pripomogli su: Luka Vlahović, Niko Pavlović, Zdravko Kapović, Zoran Curić, Tomislav Popić, Anela Mateljak, Matija Maša Vekić, Vinko Mioč, Srećko Ilić, Jure Ilić, Antonija Vidović, Jozo Marević i Dragan Jurković. Osobito velik trud uložili su Vedran Damić, kao veoma poduzetan i učinkovit tehnički urednik, te Domagoj Vidović, koji se potvrdio kao vrstan znalac jezikoslovne struke i vođa lektorskoga tima koji je uključivao i Anelu Mateljak i Antoniju Vidović. Hvala im na zauzetosti i predanosti u radu za Neretvu. Neretvani i prijatelji Neretve, predajemo vam u ruke Hrvatski neretvanski zbornik, pozivamo vas na izgradnju Grada Neretve i na suradnju u budućim brojevima našega zbornika.

Stjepan Šešelj, Zagreb
8

GRAD NERETVA
U pjesmi Visoki jablan Tin Ujević kaže: Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi; od gromora njina glasa, šuma i more se budi, a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire i bune, i prodiru u vis, u etire. U životu svi mi viđamo ljude koji stalno kukaju, te kriv im ovaj, te onaj, te kriva im država i uvijek im je netko kriv što ništa ne postižu u životu, ali ima i ljudi iz Tinove pjesme, ljudi sanjara, vizionara koji pokreću svijet i koje često mnogi ne razumiju. Kada sam bio mali, kada sam slušao svoje djedove i susjede koji su u ono doba bili u Australiji, Panami, Argentini, Americi, divio sam se njihovoj hrabrosti i snazi da odu u novo i nepoznato. Ploveći s ćaćon po Makarskom primorju i po otocima od Korčule do Šolte upoznao sam mnogo ljudi mladih duhom i shvatio da se moram družiti s ljudima koji žele nešto novo, koji žele mijenjati staro, a izbjegavati ljude koji stalno kukaju. Uočio sam da mnogi ljudi nisu imali uvjete za školovanje, ali da su vrijedni, pametni i da znaju razlikovati bitno od nebitnog te da u svojoj sredini rade dobre i vrijedne stvari, a mnogi školovani lutaju u svom larpurlartizmu. Kad hoćeš, možeš - to svi znamo. Tako sam u studentskim danima dvaput osnovao zavičajno društvo studenata, a ne tako davno sam sa svojim prijateljima osnovao i Društvo Neretvana i prijatelja Neretve. Zahvaljujući mnogim dobrim ljudima uredili smo prostorije Društva i danas izdajemo prvi Hrvatski neretvanski zbornik. I sada mi se opet nešto vrti u glavi pa se mislim: naša Neretva može više, mnogo više. Naučimo nešto iz povijesti Neretve i na pogrješkama koje su učinjene prema Neretvi i njezinim ljudima. Sjetimo se samo kako su mnogi moćnici mučili i grčili Neretvu sa svojim krivim odlukama. Od Opuzena do ušća danas, na mjestu gdje se nekoć nalazio Modrič, danas rastu mandarine po 2 kune, a novi bi barbari na tom mjestu htjeli igrališta za golf, a moglo se drukčije, moglo se ostaviti i Modrič i meliorirati taj prostor na bolji način.
9

Što je bilo, bilo je. Novo je vrijeme pred nama. Grade se nove ceste, školuju se mladi ljudi, dolazi vrijeme velikih, dalekosežnih odluka za našu Neretvu gdje više nemamo pravo na pogrješke. Zato, skupimo glave i svi skupa stvorimo novu Neretvu - GRAD NERETVU. Zašto Grad Neretva? Zato što od Splita do Dubrovnika, osim Makarske, nema većega grada pa to područje samo po sebi traži novo veće središte. Nije li se u staro doba tu nalazila Narona, a čitavo je šire područje bilo veliko gospodarsko-kulturno središte. Svi Neretvani, bez obzira na to gdje živimo, pomozimo da naša Neretva živi boljim životom! Neretva u gospodarskom, kulturnom i sportskom pogledu sa svojim širim područjem od Neuma, Trpnja, Drvenika, Ljubuškog, Međugorja, Čapljine i Stoca, s prirodnim predispozicijama te vrijednim i pametnim ljudima može mnogo više i bolje. Zato neka se svi vizionari i svi ljudi koji žele dobro Neretvi usprave i dignu svoj glas u ovim teškim vremenima za novo doba, za novu Neretvu. I neka živi Grad Neretva.

Luka Vlahović, Zagreb
10

DRUŠTVO NERETVANA I PRIJATELJA NERETVE U ZAGREBU
Inicijativu za osnivanje Društva Neretvana i prijatelja Neretve u Zagrebu pokreću Luka Vlahović, Vedran Damić, Mile Nikolić i Dragan Jurković. Uz pomoć Nike Pavlovića ∑ ravnatelja Kazališta Komedija ∑ pripremljeno je sazivanje osnivačke skupštine koja je održana 11. veljače 2006. u Kazalištu “Komedija” na Kaptolu uz nazočnost stotinjak Neretvana iz Zagreba. Na skupštini su izabrana tijela Društva i prihvaćen program rada s naglaskom promicanja Neretve i pomaganja svekolika razvitka Neretve na gospodarsko-socijalnom, kulturnom, umjetničkom, znanstvenom i turističkom planu.

Slika 1. Posljednje pripreme prije Skupštine.

U Upravni odbor izabrani su: Luka Vlahović ∑ predsjednik Vedran Damić ∑ dopredsjednik Vinko Mioč ∑ dopredsjednik Dragan Jurković ∑ tajnik Mile Nikolić ∑ blagajnik te
11

Niko Pavlović, Zdravko Kapović, Matija Vujica, Stipe Šešelj, Mladen Bušić, Zvonko Glamuzina, Zdravko Mateljak, Marica Guina, Domagoj Vidović, Ivan Mišetić, Ante Jelavić ∑ članovi.

Slika 2. Skupština je počela.

Nadzorni odbor čine: Branko Nikolić ∑ predsjednik te Zrinko Markota, Vjeko Martinović, Ivica Nikolac, Jozo Đugum − članovi. Časni sud: Srećko Ilić − predsjednik Miljenko Damić, Zorislav Kaleb ∑ članovi.

Slika 3. Inicijatori osnivanja Društva Neretvana.

12

Slika 4. Domjenak u “Komediji”.

Početkom svibnja 2006. godine Društvo je od Grada Zagreba dobilo na korištenje prostor koji je nakon adaptacije svečano otvoren 2. prosinca 2006.

Slika 5. Prostor Društva Neretvana prije uređenja.

13

Slika 6. Vinko Mioč, Luka Vlahović i Vedran Damić u prostoru Društva Neretvana.

Društvo je aktivno u raznim segmentima: organiziraju se tribine (na njima su sudjelovali prof. dr. Davor Romić i dr. Jure Radić), druženja, proslave i ostale aktivnosti vezane uz afirmaciju Neretve u hrvatskoj metropli. U prostorijama Društva osnovane su i djeluju dvije sportske udruge: Lađarska udruga “Ciplići” i Boćarski klub “Neretva”.

Slika 7. Noć Neretvana ∑ pozdrav predsjednika.

14

Slika 8. Večeras je naša fešta.

Slika 9. Moj galebe u izvedbi prof. dr. Zdravka Kapovića.

Noć Neretvana koja se održava svake godine u veljači postala je događaj za koji se traži karta više. Ovim se zbornikom širi područje djelovanja Društva. Vedran DamiÊ, Zagreb
15

UDRUGA LAĐARA “CIPLIĆI”
Činjenicu da “Maraton lađa” uživa veliku popularnost i izvan Neretvanske doline odavno smo znali tako da nije iznenađenje da je ove godine u Zagrebu osnovana još jedna lađarska ekipa, (podsjetimo prva je bila Udruga lađara Zagreba, op. a.) pod imenom Udruga lađara “Ciplići”. Osnovali su je studenti Zagrebačkog sveučilišta okupljeni iz svih krajeva Hrvatske koje je osim prijateljstva u ovom slučaju povezao i interes za staro neretvansko plovilo. Tako je osnivačka skupština održana 22. veljače 2008. u Zagrebu, u prostorijama Društva Neretvana i prijatelja Neretve. Osnivači su Marin Vlahović, ujedno i predsjednik Udruge, Ante Krečak, Maroje Matana i Krešimir Mikulandra. Osnovni je cilj bio kvalificirati se na “Maraton” i odveslati ga do kraja jer je od početka bilo jasno da se nema smisla boriti za plasman s poluprofesionalnim ekipama iz Neretve koje žive za utrku.

Slika 1. “Ciplići” na Jarunu.

16

Znalo se i da za odveslati više od dvadeset kilometara u komadu treba biti iznimno fizički i psihički spreman. Pripreme su tako započete već krajem ožujka, a trajale su do sredine srpnja. 1. kolovoza lađari su se okupili u Kominu, a to je mnogima od njih bio i prvi dodir s Neretvom uopće. Ne mora se posebno napominjati da su bili oduševljeni viđenim. Prvo su pak natjecateljsko iskustvo imali na Kupu kneza Domagoja u Vidu na kojem su osvojili peto mjesto u konkurenciji osam veoma jakih ekipa među kojima se posebno ističu Komin, Vid i Bjelovar. Na kvalifikacijama u Opuzenu osvojili su dvadeset i peto mjesto, donekle razočaravajuće jer su smatrali brzinske utrke svojom najjačom točkom.

Slike 2. U metkovskom parku prije starta "Maratona".

Slika 3. Start "Maratona".

17

Slika 4. "CipliÊi" u prolasku kroz Rogotin.

Tri dana poslije uslijedio je završni ispit, sam “Maraton”. Iako su na startu bili poravnati sa svima, zbog neiskustva su već od Kule Norinske počeli zaostajati za vodećima.

Slika 5. “Ciplići” na cilju.

18

Na kraju “Ciplići” zauzimaju dvadeset i četvrto mjesto. No, kad već nisu mogli biti prvi, barem su bili bolji od gradskog rivala, ekipe Udruge lađara Zagreba. Ne odveć razočarani rezultatom, nazvavši ovaj Maraton samo uvertirom za one koji dolaze, “Ciplići” već dogodine najavljuju pohod na prvo mjesto. Favoriti, čuvajte se! Udruga lađara “Ciplići”: Frane Braica, Mate Damić, Vibor Dodig, Frane Garma, Marko Katalinić, Hrvoje Kindl, Ante Krečak, Maroje Matana, Krešimir Mikulandra, Marin Raič, Marin Vlahović i Tihomir Vujčić.

Mate DamiÊ, Zagreb
19

BOĆARSKI KLUB “NERETVA” IZ ZAGREBA
Osnivačka skupština Boćarskog kluba “NERETVA” održana je 6. ožujka 2008. u prostorijama Društva Neretvana i prijatelja Neretve u Zagrebu. Klub je formalno-pravno zbog sudjelovanja u službenim natjecanjima koje organizira Hrvatski boćarski savez registriran kao samostalna sportska udruga, ali nezavisno od toga klub neslužbeno djeluje kao jedna od sekcija Društva Neretvana i prijatelja Neretve u Zagrebu. Upravo je pozitivan impuls koji je među Neretvanima u Zagrebu izazvalo osnivanje Društva pokrenuo i ideju o osnivanju boćarskog kluba. Kako veliki broj Neretvana boća rekreativno, a neki i malo “ozbiljnije”, po drugim klubovima u Zagrebu, želja nam je bila okupiti sve boćare u jednom klubu te ih i na taj način povezati i potaknuti na međusobno druženje. Na osnivačkoj skupštini za predsjednika kluba izabran je Mirko Volarević, za tajnika Zvonimir Plećaš, a članovi su Izvršnoga odboru Boćarskoga kluba “Neretva” Luka Vlahović, Vedran Damić i Vinko Mioč; u radu Nadzornoga odbora sudjeluju: Mario Talajić (predsjednik), Mate Petković i Srećko Ilić; a u Sudu časti: Ante Šiljeg (predsjednik), Dušan Brečić i Ante Petković; za blagajnika kluba izabran je Ante Barišić.

Slika 1. Trening boćara u Španskom.

20

Slika 2. BoæiÊni domjenak boÊarskog kluba "Neretva" u prostoru druπtva Neretvana.

Za svoje društvene aktivnosti klub se služi prostorijama Društva Neretvana i prijatelja Neretve, a za natjecanje će se prijaviti na jednom od zagrebačkih boćališta. Nakon što su u proteklom razdoblju obavljene sve formalnosti oko prijave i registracije kluba, krenulo se u pripremanje ekipe za službena natjecanja.

Slika 3. BoæiÊni domjenak boÊarskog kluba "Neretva" u prostoru druπtva Neretvana.

21

Tijekom rujna i listopada 2008. organizirani su i prvi treninzi, nabavljena je sportska oprema, a razgovara se i s nekoliko igrača iz Neretvanske doline koji već nastupaju za neki od zagrebačkih klubova. Prvi takav razgovor urodio je plodom, tako da je poznati zagrebački odvjetnik Srećko Ilić iz BK “KAMEN” prešao u BK ”NERETVA”, a tijekom siječnja 2009. očekuje se prelazak još nekoliko novih igrača (Jogunica, Bošković) te bi, uz Zvonka Plećaša i nekoliko mlađih boćara, BK “NERETVA” mogla imati više nego solidan sastav kad se uključi u službena natjecanja na proljeće 2009.

Mirko VolareviÊ, Zagreb
22

ARHEOLOŠKI MUZEJ NARONA
Nakon arheoloških istraživanja 1995. i senzacionalnog nalaza ostataka rimskog Augusteuma i 16 monumentalnih skulptura rodila se ideja o izgradnji “muzeja in situ“, na samome arheološkom lokalitetu. Dana 19. srpnja 2004. svečano je položen kamen temeljac za budući muzej čija je gradnja bila iznimno složena i gdje se moralo paziti na antičku arhitekturu i mozaike. Gradnja je tekla po planu i Arheološki muzej Narona svečano je otvoren 18. svibnja 2007. To je prvi “muzej in situ“ u Hrvatskoj, a i Europi je jedan od rijetkih muzeja koji na taj način svoju građu predstavlja javnosti. U stalnome postavu rekonstruiran i predočen rimski Augusteum, hram posvećen caru Augustu (iz I. st. pr. Kr.), ostaci zidova građevina koje su nekoć pripadale antičkoj Naroni te bogati arheološki materijal. Muzej je osmišljen kao arheološki park te osim postava ispred samoga Muzeja i na gornjoj terasi postoji lapidarij s dijelovima arhitekture antičkog hrama kao i spomenici koji su pripadali ostalim segmentima života antičke Narone. Antička Narona i dolina rijeke Neretve do sada su bile arheološki gotovo neistraženi, a izgradnjom Muzeja u Vidu stvorit će se uvjeti za arheološka istraživanja ne samo antičke Narone nego i mnogobrojnih prapovijesnih gradina i tumula (gomila) na okolnim brdima, kao i lokaliteta iz srednjega vijeka. Nakon grubih betonskih radova na zgradi Muzeja i oslobađanja glavne izložbene dvorane od dizalica i skela pristupilo se konzervatorsko-restauratorskim radovima na samom Augusteumu i mozaiku koji se nalazi izvan zgrade Muzeja. Radovi su počeli 1. kolovoza 2006. i trajali su do otvorenja Muzeja. U suradnji sa Arheološkim muzejom Split utvrđeni su prioriteti i rok u kojem je radove trebalo dovršiti. U tom periodu dolazi u posjet gradilištu i izaslanstvo Ministarstva kulture na čelu sa ministrom mr. sc. Božom Biškupićem. Najprije se počelo s pripremom podloge za vraćanje restauriranog mozaika na južnoj terasi Muzeja koji je pripadao antičkoj taberni. Nakon izrade podloge mozaik je vraćen na svoje izvorno mjesto nakon čega je slijedilo višemjesečno “dotjerivanje“ te uređenje i najmanjih detalja mozaika. Poslije završetka radova mozaik je prekriven staklom i na taj je način danas prezentiran ispred Muzeja. Usporedno s navedenim odvijali su se radovi i na samome hramu unutar zgrade. Restaurirana je tribina na kojoj su nekoć bili postavljeni kipovi. Bilo je potrebno rekonstruirati kameni pod (popločati ga) u narteksu hrama. Ploče koje
23

su ovdje izvorno stajale odnesene su nakon rušenja hrama. Ostalo je sačuvano 13 oštećenih ploča tako da se po njima mogla napraviti rekonstrukcija. Prilikom postavljanja kamena provučena je i električna instalacija za osvjetljavanje vitrina s nalazima. Slijedili su radovi na mozaiku u samoj cellae hrama. Nakon što smo uklonili drvenu zaštitu, vidjelo se da je mozaik u prilično lošem stanju. Središnji je dio bio odnesen na restauraciju, a ostatak je mozaika trebalo učvrstiti. To se radilo posebnim vezivnim sredstvima koja su umetana između kockica mozaika. Središnji je dio vraćen na svoje izvorno mjesto, a nakon završetka radova čitav je mozaik premazan svojevrsnim zaštitnim lakom. Također je na isti način bilo potrebno učvrstiti rimsku žbuku koja je imitirala mramor, a nalazila se na tribini i na vanjskim zidovima hrama. Dok su trajali restauratorsko-konzervatorski radovi, na ostatku zgrade izvodili su se završni radovi kao i montaža čelične platforme koja se nalazi iza hrama, a na kojoj je danas dio stalnog postava. Koncem 2006. održana je i sjednica Hrvatskog muzejskog vijeća u zgradi Arheološkog muzeja Narona, a nakon toga uslijedio je i tehnički pregled zgrade te je dobivena uporabna dozvola. Nakon dovršetka zgrade stigle su vitrine i krenulo se u realizaciju postava. Likovni dio postava izradio je dipl. ing. arh. Mario Beusan. U ožujku 2007. stvorili su se uvjeti za povratak kipova u Augusteum i njihovo postavljanje na tribinu. Nakon europskih izložaba veći dio skulptura, njih 9, nalazio se u Gliptoteci HAZU u Zagrebu, a ostale su se i dalje nalazile na restauraciji. Organizirali smo prijevoz skulptura iz Zagreba natrag u Vid. Uz policijsku pratnju čitavim putem i veliko medijsko zanimanje kipovi su stigli u Vid. Uslijedilo je postavljanje kipova na njihovo mjesto kao i postavljanje ostalih izložaka u vitrine. Na restauraciji se još nalazilo šest kipova od kojih su tri donesena neposredno pred otvaranje Muzeja. Nakon dovršetka svih radova na zgradi i postavu Muzeja odlučeno je da se otvorenje održi 18. svibnja 2007., na svjetski dan muzeja. Ceremonija svečanog otvorenja upriličena je u 18 sati navedenoga dana. Nazočni su bili mnogi visoki uzvanici: predsjednik vlade dr. Ivo Sanader, ministar kulture mr. sc. Božo Biškupić, potpredsjednik Hrvatskog sabora Luka Bebić, pomoćnici ministra kulture, županica Dubrovačko-neretvanske županije Mira Buconić, metkovski gradonačelnik mr. sc. Stipo Gabrić Jambo, mnogobrojni profesori i uvaženi gosti iz hrvatskoga kulturnog i političkog života. Nazočno je bilo mnogo ljudi, mještana Vida i njihovih gostiju. U sklopu programa otvaranja izveden je i kulturno-glazbeni program. Nastupili su: Klapa Luka, glumac Goran Grgić s amaterskom glumačkom skupinom iz Metkovića te učenici gimnazija iz Metkovića i Dubrovnika. Kao velika atrakcija nastupile su žudije iz Vodica koji nose odore pravih rimskih vojnika. Bilo je veličanstveno vidjeti vjernu repliku rimskih vojnika, koji su nekoć marširali rimskom Naronom, kako na terasi nove muzejske zgrade podsjećaju na ta davna vremena. Sam kulturno-glazbeni dio programa osmislio je prof. dr. Ivica Prlender, ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara.
24

Kao ravnatelj Muzeja i domaćin prvi sam se obratio okupljenom mnoštvu i pozdravio cijenjene goste. Nakon mene su se redom okupljenima obratili: mr. sc. Zrinka Buljević, prof. dr. sc. Marina Miličević-Bradač, metkovski gradonačelnik mr. sc. Stipo Gabrić Jambo, ministar kulture mr. sc. Božo Biškupić i hrvatski premijer dr. Ivo Sanader. Na kraju je novu zgradu Muzeja blagoslovio vidonjski župnik don Stanko Vrnoga. Nakon svečanog presijecanja vrpce Muzej je otvoren, a uzvanici su se na čelu s premijerom krenuli u obilazak. Nakon obilaska Muzeja i druženja s okupljenim ljudima i novinarima upriličen je domjenak na terasi restorana “Đuđa i Mate“, a na katu večera za premijera i uzvanike. To je svakako bio jedan od najvažnijih događaja u vidonjskoj povijesti. Otvorena je kulturna institucija koja će oko sebe okupljati razne kulturne djelatnike i događaje, a ujedno je dio povijesti Narone prikazan na jednome mjestu. Arheološki muzej Narona mora se, dakako, još razvijati kako bismo mogli i u budućnosti istraživati povijest Narone, ali i ostalih lokaliteta koji se nalaze u dolini rijeke Neretve. S turističkog su aspekta mogućnosti razvoja Vida velike. Muzej je od otvorenja posjetilo više od 40 000 ljudi. To je svakako činjenica koja govori sama za sebe. Muzej su u toku turističke sezone najviše posjećivale organizirane skupine posredstvom agencija s dubrovačkog, makarskog i splitskog područja. Bilo je mnogo organiziranih ekskurzija iz ostalih muzeja u Hrvatskoj kao i studenata i učenika osnovnih i srednjih škola. U međuvremenu je iz tiska izašao i Vodič po Arheološkom muzeju Narona, Vodič kroz Vid, otvorena je i suvenirnica, a još radimo na mnogim poljima kako bismo svoju ponudu poboljšali. Muzej je do sada tri puta nagrađivan. Nagradu “Vladimir Nazor“ dobio je arhitekt Goran Rako za projekt Muzeja, “Cemexovu“ nagradu za izgradnju Muzeja dobila je tvrtka MGA iz Metkovića, a Arheološki muzej Narona dobio je nagradu Hrvatske turističke zajednice “Plavi cvijet“ za poseban doprinos obogaćenju turističke ponude Hrvatske. U ljetnim mjesecima na terasama Muzeja i oko njega pokrenuta je i kulturna manifestacija pod imenom “Naronitansko kulturno ljeto“ tijekom koje se održavaju kazališne predstave, izložbe, koncerti i predstavljanja knjiga. U svakom je slučaju izgradnja i otvaranje muzeja u Vidu iznimno važan događaj. Time su stvoreni preduvjeti za buduća arheološka istraživanja neretvanskoga kraja, otvorena je kulturna ustanova koja potiče kulturna događanja te doprinosi edukaciji učenika i studenata. Za Vid je to bio jedan od najvažnijih događaja, što se vidi i po izgledu samog mjesta koje se mijenja i postaje nezaobilazno neretvansko kulturno središte.

Hrvoje Manenica, prof., ravnatelj Arheološkog muzeja Metković
25

SVETI PAVAO NA MLJETU
Povodom proslave 2000. godišnjice rođenja sv. Pavla objelodanjena je knjiga u sunakladništvu Biskupije Dubrovačke, Dubrovačkih knjižnica i Općine Mljet pod naslovom

SVETI PAVAO APOSTOL BRODOLOMAC DIVUS PAULUS APOSTOLUS NAUFRAGUS
Prijevod je to knjige Ignjata Đurđevića izišle u Veneciji 1730. koju je auktor naslovio znakovito dugim naslovom: DIVUS PAULUS APOSTOLUS IN MARI, QUOD NUNC VENETUS SINUS DICITUR NAUFRAGUS ET MELITAE DALMATENSIS INSULAE POST NAUFRAGIUM HOSPES SIVE DE GENUINO SIGNIFICATU DUORUM LOCORUM IN ACTIBUS APOSTOLICIS Cap. XXVII. 27: Navigantibus nobis in Adria. Cap. XXVIII. 1. Tunc cognovimus, quia Melita insula vocabatur. SVETI PAVAO APOSTOL BRODOLOMAC U MORU KOJE SE SADA ZOVE VENECIJANSKI ZALJEV I POSLIJE BRODOLOMA DALMATINSKOG OTOKA MLJETA GOST ILI O IZVORNOM ZNAČENJU DVAJU MJESTA U DJELIMA APOSTOLSKIM Glava 27, 27: Dok plovismo Jadranom. Glava 28. 1. Tada smo spoznali da se otok zove Mljet. Knjiga je golema, gotovo neponovljiva znanstvena rasprava. Izvornik na latinskom jeziku broji više od 300 stranica, opremljen je cjelokupnim znanstvenim i knjižnim instrumentarijem na čemu bi mogli pozavidjeti, i uz svu tehniku koju posjeduju, mnogi današnji nakladnici i tiskari. Izvornik je preveo dr. sc. Jozo Marević, a poveliki uvodnik, uvodnu studiju u vidu znanstvenog traktata, pripravio je maestro dr. sc. Miho Demović, naslovivši ga: IGNJAT ĐURĐEVIĆ I DUBROVAČKA TRADICIJA O SVETOPAVLOVSKOM BRODOLOMU U VODAMA HRVATSKOG OTOKA MLJETA. Objelodanjenjem ove knjige gospar Miho Demović, kao spiritus movens cjelokupnog projekta, sponzorica profesorica Pavica Šundrica-Šperk, prevodi26

teljica, i svi drugi istinoljupci hoće ne samo oživjeti dubrovačku tradiciju o svetopavlovskom brodolomu u našim vodama Jadrana, točnije kod otoka Mljeta, nego još prije, pozvati se na crkvenu tradiciju i historiografiju, na Sveto pismo. Vraćamo se na ono što je priznavala službena Crkva i svekoliki kršćanski svijet sve do polovice 16. st. (odnosno do 1529.) kada su se ivanovci (poseban crkveni red) preselili s Rodosa na Maltu, a to je tekst iz Djela apostolskih (gore već naveden), da je sv. Pavao apostol ploveći s Krete u Rim zbog jakog i uraganskog nevremena dospio do našega otoka Mljeta i tu doživio brodolom. Origo omnium malorum (Izvor svih zala, nesporazuma) leži u riječi Melita (lat. Melita, grč. Μελίτη), a označuje otoke i Maltu i Mljet. I to bi ujedno bilo jedino uporište za Maltežane i pobornike njihova dokazivanja da se je ta važna epizoda sa sv. Pavlom dogodila na Malti. Svi drugi njihovi dokazi i tradicije mogu se svesti, kao što Đurđević na više mjesta u svojemu djelu tvrdi, na obično bulažnjenje. No, povijesna je istina i u ovom slučaju pogurnuta u stranu, pa je pobijedio moćniji. Upravo u tom tonu počinje Đurđević u svom uvodniku: “Kažem i tvrdim da je prije preseljenja plemenite konjice ivanovaca na Afričku Melitu1 slava o brodolomu spašenog apostola Pavla, po općem mišljenju, dodjeljivana bez imalo sustezanja ili dvoumljenja Ilirskoj Meliti2. Onda se ta slava brigom svih naglo s našega otoka okrenula na drugi te novom vladavinom vjerskih prvaka slavno uljepšala... Činjenica jest, molit ću, da su zbog dolaska Svete vojske3 s Roda na Melitu (Maltu) u Libijsko more značaj i važnost naše Melite do tog vremena neokrnjeno sačuvani, najednom i neočekivano su izgubljeni. U nekim normalnim okolnostima spomenute zablude ne bi mogle pobijediti kao istinite niti privući neku pozornost kao vjerojatne, pa ni uz tako slavna Djela apostolska i tumače te crkvene povijesti... “ Trebala se dogoditi neka neobična, nenadana zvjezdana pojava ’άςτρόβλητα - kako Đurđević dalje navodi. Bile bi to, po našem današnjem shvaćanju i poimanju, moćne sile koje su našemu Mljetu otele ono što je njemu pripadalo 1 500 godina. Auktor Djela apostolskih sv. Luka, koji je napisao i jedno od evanđelja, po rođenju Grk, zvanjem liječnik, dakle obrazovan čovjek, živio je dvije godine sa sv. Pavlom uglavnom u Rimu. Po mišljenju mnogih ne samo da je sv. Luka sve izvorno o putovanju, nevremenu, brodolomu, spašavanju, zmiji otrovnici, tlu protuotrovne učinkovitosti, barabarima itd. čuo od sv. Pavla, nego mu je ovaj mnogo toga pri pisanju i diktirao. A riječ je o svježim uspomenama jer su Djela apostolska napisana najvjerojatnije 58. godine.
Maltu Đurđević naziva Afričkom, Sicilijanskom, Libijskom, Talijanskom, Numidijskom i, nerijetko, onom Melitom. Uz pojam Ilirska Melita Đurđević još rabi i sintagme Ilirikanska, Dalmatinska ili, posve često, naša Melita kada misli na otok Mljet. 3 S izvjesnom dozom ironije Đurđević katkad govori o ivanovcima, primjerice kada kaže sveta vojska, sveta konjica, plemenita konjica itd. Originalnu riječ equites, što i inače prvotno znači konjanici, konjica, treba shvatiti u prijevodu kao vitezovi. U svakom slučaju, on nije daleko od istine jer su vitezovi nezamislivi bez konja, uvijek su kroz povijest bili predstavljani kao jahači na konjima.
1 2

27

Dva navoda o Jadranu (gl. 27. 27: Navigantibus nobis in Adria - Dok plovismo Jadranom i gl. 28. 1: Tunc cognovimus, quia Melita insula vocabatur - Tada smo spoznali da se otok zove Melita) jasno potvrđuju da se je događaj zbio u Jadranskom moru koje se je, u doba Ignjata Đurđevića, zvalo Venecijanskim zaljevom. Odakle onda Maltežanima i njihovim pobornicima i sama pomisao, a kamoli tvrdnje i dokazi da se je sve skupa moglo dogoditi oko otoka Malte i na njoj? Gotovo svi pisci, pjesnici, mudroslovci, prirodoznanstvenici, ponajprije geografi, uz malo iznimaka, smještali su Jadransko more u njegove današnje granice, što su apostoli Pavao i Luka, zacijelo, jako dobro znali, a Đurđević je dobro proučio i citirao nekoliko stotina predšasnika i svojih suvremenika znanstvenika (gotovo 600, dakle sve one koji su pisali o Jadranu, Jonskom moru i drugim morima, Sredozemlju, vjetrovima, morskim olujama, helenizmu, zmijama otrovnicama, vrstama tala protuotrovne djelotvornosti, barbarima, tvrdnjama i zapisima Svetih otaca itd.).

GRANICE JADRANSKOG MORA
Jedini geograf, kojega su se Maltežani tako stameno uhvatili i na njemu polažu i temelje svoju tvrdnju o sv. Pavlu na Malti i sve svoje isprazne nade, jest nitko drugi do najveći starovjeki geograf Klaudije Ptolemej koji je granice Jadrana protegnuo sve do Sicilije, gotovo do obala Afrike, izbacivši tako iz geografske terminologije Jonsko, Sikulsko i Auzonijsko more. Za Jadran su Grci gotovo u pravilu rabili toponim Adrija, a pisci općenito Jadransko more. Ciceron i Skimno nazivali su ga Adrianum. Za Vergilija i Silija bio je to Adriacum kao i većem broju pjesnika. Horacije ga najčešće naziva Adriae sinus (Jadranski zaljev). Pisci zlatodobne rimske književnosti svakako spadaju u red ponajboljih poznavatelja Jadranskog mora. I oni ga, svi odreda, smještaju u današnje granice. No, sveti je Luka napisao, kao što je već rečeno, Djela apostolska stotinjak godina prije pojave Klaudija Ptolemeja (rođen je između 90. i 100. godine, a umro 175. u Aleksandriji), pa se Ptolemejevo tumačenje nikako ne može protegnuti u doba života sv. Luke, odnosno protezanje granica Jadrana do Sicilije. Đurđević ostaje pri tvrdnji da je sv. Luka pod nazivom Adria mogao podrazumijevati samo ono što je u znanstvenom svijetu u to doba poznato o Jadranskom moru, a to je prostor između Italije i ilirske Dalmacije, a nikako neko more koje bi se protezalo od Alpa do Afrike. Đurđević u prilog takvoj tezi donosi izvatke iz 20 djela grčkih i 17 pretptolemejskih pisaca iz kojih je očigledno da oni nisu smatrali Jadran dijelom Sredozemnog mora, koje bi se protezalo do Afrike,
28

nego posebnim morem, koje je odijeljeno od Jonskog Otrantskim prolazom. Od grčkih pisaca to su: Eshil, Herodot, Orfej Mlađi, Sofoklo, Skilaks Karijanđanin, Tukidid, Pindar, Euripid, Izokrat, Apolonije Rodski, Teokrit, Aristotel, Teofrast, Skimno Hij, Diodor Sikulski, Josip Flavije, Apijan, Dionizije Haracen zvan Perieget i Polibije. Od latinskih pretptolemejskih pisaca Đurđević spominje Valerija Katula, Julija Cezara, Horacija Flaka, Lukrecija Kara, Tulija Cicerona, Tita Livija, Valerija Maksima, Propercija Seksta, Seneku Anija, Pomponija Melu, Plinija Sekunda, Valerija Flaka, Papinija Stacija, Kornelija Tacita, Aneja Flora, Julija Solina i Lukana. Đurđević navodi i sve druge koji su na tragu gore spomenutih, ali navodi i one protivnih tvrdnji želeći tako do krajnosti slijediti poznatu Tacitovu Sine ira et studio. On drži i dokazuje da treba odbaciti i mišljenje da se je sv. Luka prevario u nazivu mora u kojem se brodolom dogodio jer ga njegova naobrazba i spoznajna moć uvrštavaju među najveće intelektualce onoga vremena, pa je takva mogućnost posve isključena. Đurđević pretpostavlja, pozivajući se na djelo Haeresis ciparskog biskupa Epifanija (živio je u 4. st.), da je Luka i sam plovio Jadranom još prije brodoloma kao navjestitelj Božje riječi.4 Treba također dodati kako je i sv. Pavao vjerojatno bolje poznavao Jadransko more jer je, kako navodi u poslanici Titu, namjeravao prezimiti u Nikopolju koje je u neposrednoj blizini Jadranskog mora.5 Upravo na kraju poglavlja o Jadranu Đurđević je smatrao potrebnim svestrano osvijetliti ličnost sv. Luke kao pisca, povjesnika, mudroslovca i historiografa, a njegovu djelu Djela apostolska dati pravi književni naslov koji glasi Apostolska povijest, što ona zaista i jest.6 Đurđevićevo djelo o Jadranu predstavlja pravu malu enciklopediju geografskih pojmova iz razdoblja antike kojom će se kao primjerenim priručnikom moći služiti budući znanstvenici koji budu proučavali staru geografiju Sredozemlja. Iz navedenog proizlazi da su filomaltežani7 za svoje dokaze i kvazidokaze mogli povijest i geografiju krivotvoriti, a to su i učinili, e da bi “uspjeli“ privući bilo koga za svoje tvrdnje. Jedino su uz Ptolemejevu “pomoć“ to mogli pokušati. Uz takvu pomoć razdijelili su Jadran na dva dijela tako da su prvi (današnje Jadransko more) nazvali Jadranskim zaljevom, a drugi (Jadransko more) smjestili u geografski prostor od Otrantskih vrata i Sicilije pa sve do Afrike. Tako su uspjeli, po vlastitu mišljenju, odbaciti prigovor kako se otok Malta ne nalazi u Jadranskom moru u kojemu se po iskazu sv. Luke dogodio brodolom.
Usp. Đurđevićev original Divus Paulus..., str. CCLXXXIV. Usp. Poslanicu Titu, 3, 12. 6 Usp. Đurđevićev original Divus Paulus..., str. XXII - CIII. 7 Filomaltežanima Đurđević naziva sve one koji su se na bilo koji način upregli podržavati, pomagati, dokazivati, promicati, uzdizati, slijediti malteške tvrdnje da se je sv. Pavao iskrcao na Malti, a ne na Mljetu.
4 5

29

To je varljivi dokaz i u normalnim okolnostima, kako Đurđević na više mjesta kaže, uzaludno dokazivanje. No, Maltežanima nije bilo uzaludno. Pa kako je tisućljetna istina došla u pitanje? Jedino se, barem javno, Ignjat Đurđević, dubrovački benediktinac koji je nekoliko godina boravio na Mljetu, usprotivio zatomljavanju i prekrajanju povijesne istine u doba kada su polemike vjerojatno bile i česte i strastvene. Dakle, na mjestu i otoku gdje je stoljećima živjela uspomena na brodolom, spašavanje i boravak sv. Pavla i s kojega je sjala nepotamnjenim sjajem evanđeoska istina. Eto povijesnog trenutka, mjesta, područja i vremena za pojedince istinoljupce, poželjno znanstvenike, kao i institute, akademije, fakultete, na kraju i početku, i za Crkvu da se predaju traganju za istinom. Istina je bez ikakve i najmanje sumnje na našoj strani, ali kako je došlo do toga da nas je ta istina “izdala“? Tko je sve u tome odigrao Judinu ulogu? Kakva je uloga tadašnje Crkve u Hrvata? Odgovor na ta pitanja trebala bi dati daljnja istraživanja. Đurđević je zadao nacrt kao i statum quaestionis, opis pitanja. Ako su već u području geografskog razgraničenja Jadranskog mora pokušali, kod nekih i uspjeli, rastezati i navlačiti povijesne činjenice, Maltežani i njihovi sljedbenici, odnosno filomaltežani, kako Đurđević toliko puta u svom djelu spominje, nisu mogli, ni uz silne pokušaje, nametnuti svoju istinu u drugim dokazima i tvrdnjama. Evo onih najvažnijih na koje Maltežani i filomaltežani nikako ne mogu odgovoriti jer iznose samo kvazidokaze koji nemaju ama baš nikakva znanstvenog utemeljenja.

BARBARI
U Lukinu grčkom izvorniku Djela apostolskih gl. 28. 2. stoji ovako: “О‛ι δέ βάρβαροι παρειχον όυ τήν τυχουσαν φιλανθρωπίαν ‛ημιν“. U latinskom prijevodu u Vulgati piše: “Barbari vero praestabant non modicam humanitatem nobi“, u Đurđevićevu prijevodu s Lukina grčkog originala: Barbari vero prasetabant non vulgarem humanitatem nobis, a naš biblijski prijevod glasi: Urođenici su se ponijeli prema nama vrlo ljudski8. Ispravan prijevod Đurđevićeva Lukina originala na grčkom jeziku može glasiti samo ovako: Barbari su se ponijeli prema nama vrlo ljudski. Apelativ barbari nalazimo još jednom u istoj glavi Djela apostolskih, u stavku 4. Sv. Luka izričito naglašava navedenu riječ rabeći je dvaput. On tim apelativom naglašava smisao i značenje te riječi. Za Grke i Rimljane barbari su
8

Biblija, Stari i Novi zavjet, Stvarnost, HKD sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1968., str. 126.

30

bili svi drugi narodi, svi narodi, plemena i plemenske skupine koji nisu govorile grčkim, latinskim ili hebrejskim jezikom, jezicima ondašnjega kulturnog svijeta, koji su se klanjali drugim bogovima, održavali drukčije običaje itd. Sv. Luka, Grk, liječnik, naobražen čovjek nikako nije mogao Maltežane nazvati barbarima. Malta je bila dugo pod vlašću Grka (prije toga Kartažana) pa je helenizirana, što znači da je bila prožeta grčkom kulturom, pa su Maltežani govorili grčkim jezikom. Zatim je romanizirana, govorili su latinskim jezikom. Da je sv. Pavao dospio do Malte, svakako bi prema Lukinu opisu on s tim urođenicima, a ne barbarima, razgovarao i grčki i(li) latinski te ih Luka zasigurno ne bi nazvao barbarima koji su, iako nekulturni, sv. Pavla i druge brodolomce primili “vrlo ljudski“. Uostalom, Maltežani “(...) nisu samo okusili to što je nekada bio helenizam i Heleni, nego oni pripisuju to sebi na hvalu i diku.“9 Na Malti u Lukino doba povjesnici se susreću mahom s grčkim imenima: Diodor, Bat, Icet, Deerej, Kotet... Mnogi stari pisci spominju Tulijev hram na Malti, posvećen Junoni, a Ptolemej dodaje da je osim Junonina svetišta tu bilo i Heraklovo. Događalo se je u, danas bi se kazalo, međuetničkim raspravama između Grka i Rimljana na Malti, ovisno o tomu tko je kojim jezikom, odnosno iskrivljenim dijalektom tih jezika govorio, da su Grci Rimljane nazivali αλλοφύλος, barbarima. S druge strane, na dalmatinskim su otocima, ne samo na Mljetu, a tako i u dalmatinskim brdskim predjelima, živjela plemena koja se navedenim jezicima nisu služila i koja svi stari pisci redom nazivaju barbarima. U prilog tom barbarstvu ilirskih plemena svakako ide i činjenica da su Rimljani za vladavine cara Oktavijana Augusta 35. godine prije Krista pokrenuli rat velikih razmjera protiv Mljećana, odnosno protiv neretvansko-korčulanskog gusarstva na moru, navlastito na plovidbenom putu Aleksandrija - Akvileja.10 I tu se Đurđević oslanja na radove starih i grčkih pisaca. Naše biblije novijega doba u prijevodu donose eufemizirani oblik apelativa barbari kao urođenici. Time se ugledaju i svrstavaju u pristaše možda ne htijući ili, što je još gore, ne znajući, malteške teorije i tvrdnje da je sv. Pavao dospio na Maltu a ne na Mljet. Što je još gore, oni prevode toponim sv. Luke Melita kao Malta11 iako je u svim starijim i prijevodima i izdanjima biblija ostao Lukin izvornik Melita. Evo izvornika: Καί διασωθέντες τότε επέυγνωσαν ‛ότι Μελίτη ‛η νησος καλειται, Vulgata: Et cum evasissemus, tunc cognovimus quia Melita insula vocatur, Đurđevi9 Đurđević, Ignjat, Sveti Pavao apostol brodolomac, Biskupija Dubrovačka, Dubrovačke knjižnice i općina Mljet, Zagreb, 2008., str. 219. 10 Usp. Đurđević, Ignjat. Divus Paulus..., str. CXXXV - CXLIV. 11 Biblije, op. cit.

31

ćev prijevod s grčkog izvornika: Et servati tunc cognoverunt, quia Melita insula vocabatur, hrvatski prijevod Đurđevićeva prijevoda Lukina grčkog izvornika glasi: Tek kad se spasismo, doznadosmo da se otok zove Melita. Ergo, i naš prijevod odnosno izdanja Biblije zatomljuju istinu. Pripravljači Biblije svrstali su se tako među one filomaltežane koji ne mogu iznijeti nijedan vrijedan dokaz da je Lukina Melita otok Malta.

URAGANSKI VJETROVI U SREDOZEMLJU I JADRANSKOM MORU
Kako obični ljudi, tako i primorci poznaju nekoliko vrsta i naziva vjetrova, najviše desetak, a Đurđević je, da bi pobio sve pogrešne tvrdnje, proučio sve anemologe (meteorologe, stručnjake o vjetrovima), počevši od Aristotela i njegove ruže vjetrova te je lako dokazivo i shvatljivo iz Djela apostolskih pisanje o vjetrovima svakomu osim onih sa zlim namjerama. I tu se radi o zloporabama iskonskih značenja Djela apostolskih prihvatili filomalteška tumačenja, udaljavajući se tako od grčkog izvornika sv. Luke. Riječ je o tumačenju riječi euroklidon. Posegnimo zato za izvornikom i prijevodima! Lukin izvornik: (...) άνεμος τυφωνικός ‛οκαλούμενος Ευροκλύδων; Vulgata: (...) ventus, qui vocatur Euroaquilo, Đurđevićev prijevod s izvornika: (...) ventus Typhonicus, appellatus Euroclydon; prijevod Đurđevićeva prijevoda: (...) strašan vjetar zvan Jugoistočnjak; Biblija u redakciji Jure Kaštelana: (...) strašan vjetar zvan Sjeveroistočnjak. Đurđević naslućuje da je i ovdje namjerno unešsna zabuna. Grčka riječ Ευρος (euros) označuje jugoistočni vjetar12, a drugi dio složenice κλύδων samo pojačava smisao u značenju uraganski jugoistočnjak. Riječ euroaquilo izaziva polemike od najstarijih vremena, a trebala bi označavati isto što i euroklidon. No, namisao nekih nije bila samo u igri riječi jer aquilo na latinskom znači sjeverac iako mu gotovo svi egzegete, tumači Svetoga pisma, pridaju atributivno značenje: buran, snažan, olujan. No, budući da euroakvilon u doslovnom prijevodu znači južnosjevernjak, dobivamo jednu posve besmislenu kovanicu, što je contradictio per se. U tom slučaju prvi dio složenice (euro) postaje besmislen, a to je upravo ono što filomaltežani hoće. U nekim grčkim prvotnim prijepisima Djela apostolskih postoji izraz eurokilon iz čega su latinski, zapadni, prepisivači izvukli spomenuti izraz smutnje - euroakvilon.13 Uglavnom, izraz se euroklidon zadržao kao najčešći sve do 20. stoljeća i njega se smatra baštinom Istočne crkve, a euroakvilon se više rabi na Zapadu. Po Lukinu opisu uraganskog vjetra valja isključiti kratkotrajne vjetrove kao što su sjevernjak, bura i sve vrste zapadnih vjetrova koji kratko traju i ne donose
12 13

Usp. Đurđević, Ignjat, Divus Paulus..., CLXXII - CXCII. Usp. Aland Kurt, Black Matheus, Novum testamentum Graece, Stuttgart, 1959, str. 1055.

32

kišu. Riječ je o južnom olujnom vjetru koji zna trajati i po 15 dana. Taj olujni vjetar s kišnim oblacima, koji je dobro poznavao i opjevao i Homer, ima postiže izrazite uraganske udare na prijelazu iz Jonskog mora u Jadransko gdje diže valove i do deset metara. Taj je vjetar poznat u nas pod imenom šilok. Kada bismo se i složili s tvrdnjom da se otok Malta nalazi u tzv. Jadranskom moru (po teoriji Klaudija Ptolemeja), opisani jugoistočni olujni vjetar mogao bi baciti lađu u vode Malte jedino nekim čudom, a to sv. Luka nigdje nije dao naslutiti. Sličnih opisa putovanja i brodoloma po takvu olujnom vremenu i bilo je mnogo u povijesti upravo na putu s Krete prema Siciliji. Jedan od takvih doživio je i opisao židovski povjesnik Josip Flavije.

O MELITENŠKOJ ZMIJI OTROVNICI
Povod posebnom poglavlju o zmijama otrovnicama također nalazimo u Djelima apostolskim. Budući da nema nikakve razlike između prijevoda i originala, podsjetimo se što kaže naša Biblija: Kad Pavao nakupi naramak suhih grana i kad ga baci u vatru, iziđe zmija natjerana od vrućine te mu se uhvati za ruku. Urođenici kad vidješe da mu zmija visi o ruci, govorahu jedan drugomu: “Ovaj čovjek sigurno je ubojica; umakao je moru i Pravda mu ne dopušta da živi.“ Ali on otrese zmiju u vatru i ne bi mu ništa. A oni su očekivali da će oteći i smjesta pasti mrtav. Pošto su dulje čekali te vidjeli da mu se nije dogodilo nikakvo zlo, promijeniše mišljenje i rekoše da je bog.14 Iz ovog Lukina opisa Maltežani su izvukli sljedeće tvrdnje: Nakon što je Pavao stresao s ruke zmiju otrovnicu koja ga je ugrizla u vatru, zmije na Malti zauvijek su izgubile otrovnu moć. Malteška zemlja postala je ljekovita, posebice prah iz navodne špilje, u kojoj je bio zatočen sv. Pavao. Ta zemlja posjeduje protuotrovnu učinkovitost i postala je čudesni lijek protiv ujeda svih vrsta otrovnih životinja. Sv. Pavao je tako izveo čudo, pa su na Malti nastali zmijoliki kamenčići koje nazivaju glotidima, oftioglosama ili glosopetrama, a za koje Maltežani drže da su zmijske oči ili zmijski jezici. Da bi opovrgnuo takve tvrdnje, Đurđević je trebao pregledati i proučiti brda literature (a tu otkrivamo Đurđevića - pisca golemog znanja iz područja teologije, medicine, farmacije, geografije, petrografije, geologije, biologije i drugih prirodoznanstvenih disciplina, antičke i srednjovjekovne literature...),
14

Biblija, op. cit.

33

pa je ustvrdio da na Malti nikada nije bilo zmija otrovnica. Raspravu potkrepljuje saznanjima da diljem svijeta postoje predjeli i vrste tala na kojima zmije otrovnice ne mogu obitavati. Dapače, ako ih se uveze, one ugibaju.15 S druge strane, Mljet obiluje leglima najotrovnijih zmija u Europi (u Đurđevićevo doba, prije uvoza mungosa). Ako ga nije mogla ugristi na Malti, onda se je to, bez imalo dvoumljenja, moglo dogoditi jedino na Mljetu, na Ilirskoj Meliti. Drugi mogući dokazi i tvrdnje o svetopavlovskom brodolomu (put sv. Pavla poslije brodoloma u Rim, njegova eventualna naknadna putovanja u Jadran itd.) ustuknjuju pred navedenima jer ne posjeduju težinu dokazivanja.. Svojim velebnim historiografskim djelom Đurđević je uzvitlao dosta prašine još za svoga života i potaknuo velike polemike, no gotovo sve te polemike mogu se svesti pod zajednički nazivnik cum ira et studio, posebice one iz 18. st. Kako drukčije shvatiti podatak da su se ivanovci na njega obrušili gotovo kao na nevjernika? Od njih se to, doduše, moglo i očekivati jer ih je Đurđević prokazao kao poticatelje i predvodnike posvemašnje hajke u falsificiranju povijesne istine.

ODJEK ĐURĐEVIĆEVA DJELA
Recepcija Đurđevićeva djela tijekom vremena imala je sve manje odjeka. Posljednja je velika polemika oko Đurđevića i njegova djela vođena početkom 20. stoljeća. Vodili su je profesor biblijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu Rudolf Vimer, koji je tvrdio da se brodolom nije dogodio na Mljetu nego na Malti, i Dubrovčanin rodom sa Šipana, inače prepozit Stolnog kaptola u Splitu i pomoćni splitski biskup, Vicko Palunko, koji je tvrdio suprotno. Branitelj malteške tradicije odnosno tvrdnje da se je sv. Pavao iskrcao i doživio brodolom na Malti, a ne na Mljetu naoko je iz te oštre polemike, gotovo okršaja, izišao kao pobjednik, uglavnom samo zato što je Palunko u međuvremenu umro, te tako utjecao na nove generacije hrvatskih intelektualaca, navlastito na one iz redova svećenstva koji su se priklonili malteškoj tradiciji. Vimera je snažno podržavao i arheolog Frane Bulić. Zbog toga je Vimerovo mišljenje uglavnom i bilo usvojeno kao službeni stav Crkve u Hrvatskoj. Na kraju te žučne polemike zaključiti je da su taština i uvrijeđena veličina, netrpeljivost prema protivniku u tako bitnu dokazivanju i strastveno ustrajanje u nesmiljenoj borbi ad hominem odlučujuće opredijelili pojedince, pa i Crkvu. Objektivni će promatrač danas, s vremenskim odmakom od gotovo 100 godina, otkriti brojne nedostatke u Vimerovim raspravama. Evo nekih: 1. U analizi Vimerovih tekstova otkrivamo da je rasprave pisao u afektu.
15

Usp. Đurđević, Ignjat, Divus Paulus..., str. CLIII - CLXXV.

34

Povrijedilo ga je prije svega to što ga je Palunko optužio da je u životopisu sv. Pavla Vimer napisao da se svetopavlovski brodolom dogodio na domaću tradiciju u korist tuđe, malteške, i to da je učinio iz neznanja, jer problematiku nije dobro proučio. Ta Palunkova tvrdnja snažno je potresla Vimera koji je poslije toga usmjerio sve svoje intelektualne moći da bi dokazao da je bio u pravu. U tu svrhu, a izgleda ponajprije zbog povrijeđene taštine, proučio je mnoge filomalteške pisce čijim se argumentima poslužio u polemici s Palunkom. Nije ih morao posebno proučavati jer sve njih navodi i sam Đurđević. Jedno je pitanje uvijek lebdjelo iznad svih rasprava o Đurđeviću: jesu li sudionici tih oštrih polemika uopće pročitali Đurđevićevo velebno djelo. Odavno se je ispostavilo na temelju analiziranih polemika da gotovo nitko od njih nije u cijelosti pročitao to djelo. Kako je Palunko uskoro umro, polemike su se stišale i nitko se od hrvatskih bibličara nije htio ponovno pozabaviti tim pitanjem. Tako se je dogodilo (nakon smrti jednog snažnog zastupnika i podržavatelja mljećanske tradicije) da u svim novim hrvatskim prijevodima Djela apostolskih u tekstu koji govori o mjestu svetopavlovskog brodoloma nije ostavljeno izvorno ime Melita nego Malta. Time su se prevoditelji definitivno opredijelili za Vimerovu tvrdnju, za Maltu. 2. Vimer je zaista pokazao neznanje u svezi s nekim tehničkim navigacijskim mogućnostima antičkih jedrenjaka (na primjer, da je lađa sv. Pavla mogla ploviti uz vjetar bez bordižanja, da je mogla ploviti noću po pučini, da je mogla ploviti sjeverozapadnim plovidbenim putovima). Baš se iz ovoga može lako zaključiti da djelo Ignjata Đurđevića uopće nije pročitao jer Đurđević sve to potanko opisuje. 3. Vimer se pokazao pristranim u tumačenju naziva vjetrova pa je tako odbio preuzeti značenje riječi euroclidon iz grčko-hrvatskih rječnika od Franje Petračića i Stjepana Senca. Prema njima spomenuta riječ znači jugoistočni, a ne sjeveroistočni vjetar kako tvrdi Vimer. Tako se on pretvara u žestokog filomaltežanina. 4. Vimer nije uzeo u obzir baš nijedan argument iz rasprava filodalmatinskih pisaca, pa ni iz samog Đurđevića. I to dokazuje da nije pročitao Đurđevića koji radi suprotno pa spominje, proučava, odbija ili prihvaća i sve protivnike svoje teorije. 5. Nama je danas začuđujući stav uglednog arheologa Frane Bulića koji optužuje Palunka, posredno i samog Đurđevića, kako su u dobroj namjeri da ožive jednu starokršćansku svetinju u svom zavičaju pokrali time drugo mjesto, otok Maltu. Takvim je stavom samo dokazao da baš ništa nije znao o dubrovačkoj tradiciji svetopavlovskog brodoloma na Mljetu, što je za arheologa svjetskog glasa gotovo nevjerojatno. Uvjeren da uza se i na svojoj strani ima Sveto pismo i znanstvene istinoljupce, a golemi dio njih bio je i jest, Đurđević je krenuo u oštru borbu ufajući
35

se da će u kratkom vremenu ovaj svetopisamski predmet, tijekom vremena uskrsnuli problem (od dolaska ivanovaca s Roda na Maltu 1929.) istjerati na čistac, da će (...) istina biti od velike koristi budućim pokoljenjima, kao što sam kaže. Dalje nastavlja: Listaj i čitaj, štioče! I svom oštroumnošću saznaj jesam li cjelokupnim svojim marom obavio ovo istraživanje što za zadovoljenje svoje savjesti dajem u zalog. Naravno, ako nađeš jednoga pretptolemejca koji bi se otvoreno razilazio od našega stava (misli na granice Jadranskog mora i njegovo razgraničenje s drugim morima, a što je bitno i osnovno polazište u dokazivanju i pobijanju malteške argumentacije, dodao J. M.) otprve ću baciti koplje u trnje, predat ću se i povući iz arene. Ipak sam još nedodirljiv jer kako bi moglo biti vjerojatno i moguće da sv. Luka, obdaren onom mudrošću, nastojeći svojstveno govoriti i u želji da njegova djela svatko razumije, da se on u razmatranju Jadranskog mora ne bi priklonio onomu najprihvaćenijem stavu mudrih, nego da bude sklon nekom nenormalnom i usamljenom mišljenju ili da prihvati stavove nekog neopreznog ili obmanutog auktora. Nažalost, iz današnjeg kuta gledanja, bacio bi koplje u trnje! Ispada da se je radilo i radi o borbi s vjetrenjačama. Uzalud istina, badava čvrsti dokazi. Imao je barem tu sreću (kakav sarkazam!) da ne doživi hrvatsko izdanje Biblije, u kojoj stoji: (...) doznadosmo da se otok zove Malta. Što bi on na to danas kazao? A nama je, čini se, svejedno!

ĐURĐEVIĆEVO DOMOLJUBLJE
Dubrovačka književnost odavna je visoko vrednovana zahvaljujući ponajprije njenim korifejima Gunduliću i Držiću. Po mnogima je Ignjat Đurđević (1675. - 1737.) svrstavan odmah iza ove dvojice. On predvodi val onih pisaca i pjesnika nakon velikog potresa “i posljednji je dubrovački pjesnik većeg formata“.16 Neki manji prigovori17 Đurđevićevu jeziku i stvaralaštvu nikako ne mogu biti razlogom da se njegovo najveće djelo Sveti Pavao apostol brodolomac “zaogrne“ velom šutnje. Njegovi “službeni“ i stručni kritičari i recenzenti 20. st. o ovom njegovu djelu ne govore ni riječi. Uopće ga ne spominju ni iznimni poznavatelji hrvatskih latinista Veljko Gortan i Vladimir Vratović, naša latinistika. Gotovo da u povijesti književnosti i historiografije nije poznat takav slučaj! Đurđević je bacio sve na kocku (omnia in aleam iecit) samom činjenicom što se je usudio “čačkati“, a nekmoli temeljito istraživati ono što je već “odlučeno i
16 Vratović, Vladimir, Hrvatski latinisti i rimska književnost. Studije, članci, ocjene, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1989., str. 75. 17 Gortan, Veljko, op. cit. str. XX.

36

presuđeno“ jer je nedugo poslije njegove smrti Roma locuta, causa finita (Rim se oglasio i spor je riješen.). Možda bi sva istraživanja o Đurđevićevu stvaranju ovoga djela i njegovu tadašnjem odjeku trebala nositi naslov Ufanja i strahovi Ignjata Đurđevića. Kako bi se drukčije moglo shvatiti to da pisac posveti nekom problemu polovicu svoga radnog vijeka pa da to ne ostavi baš nikakva traga i ne izazove nikakve pozornosti tamo gdje bi trebalo doći do potresa? Kao da njegova knjiga nije objelodanjena? Kao da za sve to nikada nitko nije čuo? A čuli su i jako dobro su znali! Za Đurđevićevo istraživanje, njegov rukopis i njegovu knjigu i golemi znanstveni rad jednostavno je zaključiti da su ostali nepoznanica sve do danas. Bolje reći da im nije poklonjena ona pozornost koju zaslužuju. I to ponajprije s naše ilirske, hrvatske strane. Samo zahvaljujući nekolicini pregalaca pokušavamo i nastojimo (objelodanjena knjiga, organiziran znanstveni simpozij u Dubrovniku tijekom mjeseca studenoga 2008. godine) oživjeti reminiscencije na toga velikog stvaraoca, historiografa, pisca, pjesnika, mudroslovca i domoljuba. Teško je shvatiti, a još manje prihvatiti činjenicu da Crkva u Hrvata, kao i hrvatska historiografija, šuti od trenutka kako joj je “ugrabljena i oteta povlastica na povijesnu istinu o boravku sv. Pavla na Mljetu”18 o ovom velikom djelu. Još je neshvatljivije da se šuti o činjenicama na koje se on usredotočio da bi oživio povijesne istine, one istine koje su sve do dolaska ivanovaca na Maltu bile i službeni stav Crkve i vjerovanje cjelokupnoga kršćanskog svijeta. Što je Đurđevića potaklo in ultima linea na to svestrano istraživanje i objavu tako goleme kritičke rasprave? Što ga je natjeralo da stvori takvo djelo, biser historiografije, ne samo njegova vremena i ne samo naše historiografije, nego vrhunac i krajnji historiografski domet, summum historiographiae? Evo njegova obrazloženja: Uostalom, odbacujem pomisao da bi me išta drugo, potpuno nedragovoljnog i zaista protiv moje volje, uvuklo u ovo, nego sam, izazvan provokacijama malteških velikih zmija otrovnica (očito je, da Đurđević ne misli ovdje na zmije otrovnice, kojih na Malti ponajprije nema niti ih je ikada bilo; on tako na više mjesta naziva one koji prisvajaju mljećansko pravo na brodolom i boravak sv. Pavla na Mljetu) i zbog poštivanja svoga naroda, odlučio izići u ring. Pa zar nije tako otvoren izazov, svakodnevno, uvijek iznova i stotine puta odapinjati oružje na umuklog protivnika, koji, zabacivši ruke na leđa, bezbrižno uokolo šeta (dalje hoće kazati: dok nam protivnici kradu naše, dodao J. M.). Nebrojeno je njih koji su, kada Dalmati nisu ni pisnuli za svoju stvar, apostolov dolazak na Numidijsku Melitu branili oštro i bez sustezanja svojim spisima. Kakva ih je nužda na to natjerala? Baš nikakva. Dosadno ponavljanje kojemu se nitko nije usprotivio. Što bih drugo pomislio nego da se okomim na šutljivce, da se dokazujem u predmetu, koji su svi odbacili, da spočitnem i prigovorim
18

Ignjat, Đurđević, Sveti Pavao..., op. cit. str. 23.

37

kako našemu beznađu tako i lijenosti, iako bi mogao netko povjerovati kako je moguće, da netko tko je izgubio vjeru u svoje snage, može još uvijek opaliti po neprijatelju, pokazuje se da toga (koji bi to eventualno mogao, dodao J. M.) jednostavno nema.19 U nastavku imamo njegovu domoljubnu opomenu i poruku: Kako god da su stvari stajale, bilo je jednostavno nepodnošljivo gledati kako se na ilirskoj šutnji protivnici hrabre, kako hoće još puno više, dapače, kako pružaju ruku za svim, kako za izmišljenim (ovdje misli na mljećanske tradicije o sv. Pavlu na Mljetu, dodao J. M.) tako i za stvarnim spomenicima Dalmatinske Melite. Svojataju ne samo sv. Pavla, spašenog u brodolomu, i prenose ga na Sicilijansku Melitu nego i pomorsku moć starih Dalmata s Mljeta... Da i ne govorim o uzgoju psića namijenjenih vrhunskim gurmanskim poslasticama plemenitaša u starini, što su stari auktori vidjeli na Mljetu, a oni sada prisvojiše za svoj otok. Nepravedno nam otimaju priču o Hilu,... sinu Melite i Herakla, ilirskom kralju i ostale sjajne legende, što nam zvuči veličanstveno u korist našega Mljeta.20 Đurđević nam se, dakle, nadaje kao domoljub iz gore navedenog teksta kao i cjelokupnim svojim djelom. On poručuje (a to bi istodobno bile i ključne riječi): “Nerado se prihvaćam teškog zadatka; protivnici, koji su nam ugrabili naše svetinje, našu tradiciju, našu hrabru prošlost i još uvijek otimaju sve što mogu, svakodnevno nas izazivaju i ismijavaju; a mi zašutjeli, mi se uspavasmo; iz poštivanja svoga naroda i ljubavi prema istini ja ne mogu šutjeti; moram spočitavati šutljivcima, dužnost mi je napadati tu malodušnost i zapadanje u očaj i uzdrmati učmalost, probuditi sve iz beznađa i uliti novu nadu kako se protivnici ne bi i dalje hrabrili na ilirskoj šutnji, kako u narodu ne bi ubili dušu.” Zar sve ovo navedeno nije dostatno da bi se zaključilo kako pred sobom imamo Đurđevića - velikog domoljuba - jer što bismo drugo mogli poslije svih historiografskih eksplikacija o njemu ustvrditi!? Usto, on je svojim velebnim djelom potaknuo oživljavanje povijesnih istina, a one, ma kako zatomljavane, moraju jednom isplivati na vidjelo. Te istine iz ove njegove knjige, koja je nakon toliko dugog vremena, poslije 278 godina, dospjela na hrvatskom jeziku do svojih korisnika traže od nas, danas i ovdje, da sve učinimo kako bismo što prije omogućili njihov izlazak na svjetlo dana. A prva i posljednja među tim istinama jest “(...) da su Maltežani prisvojili, oteli i ugrabili te obogatili Maltu onim što je bila povijesna uloga Mljeta!”

19 20

Đurđević, Ignjat, Divus Paulus, op. cit. str. XXIV. Đurđević, Ignjat, ibid.

dr. sc. Jozo Marević, Zagreb
38

BIOKOVSKO-NERETVANSKI KRAJ KAO PODRUČJE ISELJAVANJA HRVATA U MOLISE
Nad vratima crkve Santa Maria la Nova u mjestašcu Palata u talijanskoj regiji Molise sve do 1915. godine stajao je uklesani latinski natpis: Hoc primum Dalmatiae gentes incoluere castrum ac a fundamentis erexere templum anno MDXXXI (u prijevodu: Ljudi iz Dalmacije prvi su naselili ovaj grad i iz temelja sagradili ovaj hram 1531. godine.) Natpis je uništen u protuaustrijskim demonstracijama 1915. godine, kada je Italija ušla u Prvi svjetski rat na strani sila Antante. Kako je Dalmacija tada još uvijek bila austrijska pokrajina, Talijani su poistovjećivali Dalmaciju s Austrijom i u protuaustrijskim nemirima uništili natpis. Ipak, u kontekstu naslova rada ne zanima nas 1915. godina, kada je natpis uništen, nego 1531. godina, kada je natpis uklesan sa spomenom nekih Dalmatinaca koje se do danas uvriježilo nazivati moliškim Hrvatima prema regiji Molise u kojoj još u određenom broju žive, kao i zbog postojanja realnih pretpostavka da su se tamo iselili sa širega područja Neretve i Podbiokovlja. Molise je regija u južnoj Italiji, druga najmanja talijanska regija koja na sjeverozapadu graniči s regijom Abruzzo, na zapadu s Lacijem, na jugu s Kampanijom i na jugoistoku s Apulijom. Sjeveroistočni dio regije leži na Jadranskom moru. Prema posljednjemu popisu stanovništva iz 2001. godine u regiji živi oko 320 000 stanovnika. Potomci hrvatskih iseljenika koji su se naselili u Molise danas žive samo u tri naselja u kojima se može čuti hrvatski jezik: Kruč (tal. Acquaviva Collecroce), Mundimitar (tal. Montemitro) i Stifilić (tal. San Felice Slavo). Ta tri naselja udaljena su nekoliko kilometara jedno od drugoga, a smjestila su se na vrhuncima brežuljaka u gorovitom apeninskom kraju, nadmorske visine između 200 i 700 metara. Područje na kojem su naselja smještena nalazi se između rijeka Trigno i Biferno oko 30 kilometara od jadranske obale i gradića Termolija koji je u vrijeme najjačega vala doseljavanja hrvatskoga stanovništva bio glavna luka njihova ulaska u južnu Italiju. Godine 1863. talijanski filolog G. Ascoli procijenio je da u regiji Molise živi 20 000 Hrvata.1 Godine 1904. J. Smodlaka zabilježio je da u tim trima

1

Giacomo Scotti, Z one bane mora: tragom hrvatskih naselja u srednjojužnoj Italiji, Rijeka 1980., str. 19.

39

općinama živi oko 5 000 stanovnika2, što svjedoči o depopulaciji hrvatskoga stanovništva u Moliseu uslijed asimilacije i ekonomskoga iseljavanja u Ameriku i Australiju tijekom druge polovice 19. stoljeća. Tijekom narednih pola stoljeća broj stanovnika u Kruču, Mundimitru i Stifiliću uglavnom je stagnirao ili se malo povećao, ne zbog povećanoga nataliteta, nego zabrana emigriranja za fašističkoga režima Benita Mussolinija. Tako su prema popisu stanovništva iz 1936. godine u Kruču živjela 2172, u Mundimitru 915, a u Stifiliću 1653 stanovnika. Nakon Drugoga svjetskoga rata broj stanovnika u tim hrvatskim naseljima uglavnom opada uslijed nastavka procesa emigriranja, ali i zbog povećanih migracija u talijanske gradove. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2001. godine u tri spomenuta naselja živi 2081 stanovnik, i to u Kruču 800, u Mundimitru 468, a u Stifiliću 813 stanovnika. Kada je riječ o moliškim Hrvatima, prva pitanja koja se postavljaju vezana su uz njihovo podrijetlo i razdoblje tijekom kojega su napustili svoju djedovinu i naselili se u središnjoj Italiji. Razlog tome je to što za razliku od, primjerice, gradišćanskih Hrvata ili posebice Hrvata u sjevernoj i južnoj Americi, koji domovinu napuštaju znatno kasnije i iz drugih razloga, o moliškim Hrvatima u pogledu tih temeljnih pitanja znamo jako malo. Zanimljivo je uočiti da sami pripadnici zajednice moliških Hrvata ne znaju odakle su se točno doselili njihovi preci, nego samo pamte da su došli “z one bane mora” i da govore “naškim jezikom”. *** Za razliku od pitanja podrijetla moliških Hrvata, o kojem postoje brojne teze i proturječja, pitanje vremena njihova doseljavanja u Molise i razloga zbog kojih se iseljavaju s istočnojadranske obale ipak je nešto bolje osvijetljeno. Prvi tragovi slavenskih doseljavanja u Italiju potječu iz 13. stoljeća iako je ono tada bilo pojedinačno i malobrojno, a doseljenici su se ubrzo uspijevali asimilirati s okolnim talijanskim stanovništvom. Iseljavanje Hrvata u središnju Italiju, koje je sve do danas ostavilo trajne tragove njihove prisutnosti u regiji Molise, započelo je tijekom 15. i nastavljeno u 16. stoljeću, a vezano je uz osmanska prodiranja u unutrašnjost Balkanskoga poluotoka tijekom toga razdoblja. Osim povijesnih izvora, koji su do danas ipak relativno slabo istraženi, zatim tradicije koja se usmeno prenosi s jedne na drugu generaciju i općepoznate činjenice kako svaka ratna opasnost za sobom povlači i poveće migracije stanovništva, u prilog tomu svakako govori i podatak koji je iznio E. Heršak prema kojem u hrvatsko∑moliškom leksiku nema turcizama, što znači da su krajeve iz kojih su se iselili napustili prije ili uslijed snažnije osmanske ugroze.3 Naime, 1459. godine sultan Mehmed II. Osvajač zauzeo je Smederevo čime je prestala postojati srpska Despotovina, a samo mjesto postalo je po2 3

Josip Smodlaka, Posjet apeninskim Hrvatima. Putne uspomene i bilješke, Zadar 1906., str. 24. Emil Heršak, Hrvati u talijanskoj pokrajini Molise, Teme o iseljeništvu, sv. 11. (1982.), str. 15.

40

granična osmanska utvrda prema Ugarsko∑Hrvatskom Kraljevstvu. Slijedom događaja sultan se okrenuo Bosni, ne želeći ju u početku u potpunosti osvojiti. Razlog sultanova napada na Bosnu bilo je odbijanje bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića da Osmanlijama isplati danak, ohrabren sklapanjem saveza s ugarsko∑hrvatskim kraljem Matijom Korvinom 1461. godine. U žurnom napadu Mehmed je sa svojom vojskom zauzeo glavne bosanske gradove i utvrde, a na prijevaru je kralju Stjepanu odrubio glavu. Unatoč tomu što je kralj Matija Korvin još iste godine uspio vratiti gotovo čitavu Bosansku Posavinu i nekoliko gradova uz Vrbas i područje Usore od kojih je uskoro ustrojio Jajačku i Srebreničku banovinu kao vojne oblasti koje su trebale činiti okosnicu obrane Ugarsko∑Hrvatskoga Kraljevstva od Osmanlija, osmanske su snage otada ipak postale bliže i sve prisutnije području i stanovništvu srednje i južne Dalmacije. Takav razvoj događaja ogleda se i u sve češćim provalama osmanskih neredovitih jurišnih lakih konjanika, zvanih akindžije, koji su prema dalmatinskim naseljima i utvrdama nastupali gerilskom taktikom i bili plaćeni onim što bi uspjeli zarobiti i zaplijeniti. Takvi pljačkaški pohodi, koji su osim toga predstavljali i prethodnicu redovitim osmanskim vojnim snagama, svoj vrhunac počinju doživljavati porazom hrvatskih velikaša u Bitci na Krbavskom polju 1493. godine. Otada se s razlogom može govoriti o stogodišnjem hrvatsko∑turskom ratu tijekom kojega je za Hrvate izgubljen veći dio Slavonije (do rječice Ilove i utoka Une u Savu), zatim veći dio Like, gotovo čitavo zaleđe Dalmacije od Karlobaga do Omiša te njezino priobalje i zaleđe od Cetine do Neretve. Hrvatska je ostala bez važnih gradova i utvrda poput Ostrovice, Udbine, Obrovca, Knina, Skradina, Sinja i Klisa. Snažni osmanski prodori u srce Hrvatske nastavljeni su sve do 1593. godine i pobjede u Bitci kod Siska koja je zapravo označila prekretnicu u ratu Hrvata s Osmanskim Carstvom, no njezine su dalekosežne posljedice za Hrvatsku vezane uz velike gospodarske promjene, koje se u 16. stoljeću počinju odvijati u Osmanskom Carstvu, potaknute njegovim novim geopolitičkim položajem. Naime, to je razdoblje u kojem Osmanlije vode neprestane ratove i na istočnim i na zapadnim granicama svoga imperija što zahtijeva ogromne vojne i financijske resurse. Međutim, upravo u to vrijeme počinje slabiti osmanska prevlast na Sredozemlju, i u vojnom i u trgovačkom smislu. S jedne strane, osmanska ratna mornarica počinje zaostajati u tehnološkom razvoju brodova i još svoje težište polaže na ratne galije nasuprot novim i superiornijim europskim jedrenjacima. To je osobito došlo do izražaja u poznatoj Lepantskoj bitci 1571. godine gdje su neprijateljski jedrenjaci imali znatnu prednost nad osmanskim galijama jer su mogli razviti razornu bočnu topovsku paljbu. S druge strane, tijekom 16. stoljeća postupno dolazi do propadanja osmanske pomorske trgovine. Dva su glavna razloga za to. Prvo, unosna posrednička trgovina začini41

ma, mirodijama i svilom između Osmanlija i drugih bogatih europskih zemalja, koja se odvijala kopnenim putovima od Indije do istočnoga Sredozemlja pod nadzorom Osmanlija i zatim brodovima dalje na zapad, počela je slabiti osnivanjem prvih velikih europskih trgovačkih tvrtka koje te iste proizvode počinju raspačavati sigurnijim i jeftinijim pomorskim putom preko Indijskoga oceana i oko Afrike do europskih zemalja na Atlantiku. Drugo, zbog otkrića Amerike i osnivanja prvih europskih kolonija na tlu Sjeverne i Južne Amerike u 16. stoljeću pomorska trgovina postupno seli sa Sredozemlja na Atlantik. Sve je to utjecalo na napuštanje osmanskoga tržišta na istočnom Sredozemlju kao središta trgovine raznim proizvodima, što je vodilo gubitku prihoda, povećanju poreza, inflaciji, potkradanju državne riznice, profiterstvu, mitu i zloupotrebi ovlasti te povećanju građanskih nemira. Kad se tomu doda i veliko povećanje stanovništva Osmanskoga Carstva tijekom 16. stoljeća od oko 40% u selima i 80% u gradovima, vidljivo je da su temelji dobre državne i upravne organizacije te financijskoga sustava bili dobrano narušeni. U takvoj je situaciji poraz Osmanlija kod Siska 1593. godine bio samo jedan u nizu poraza koji su počeli zahvaćati moćni imperij i koji su uslijed gubitka financijske stabilnosti i vojne prodornosti označili slabljenje osmanske vlasti i prekid njezina širenja na svim područjima, pa tako i na hrvatskim prostorima. Nakon Bitke kod Siska ta osmanska prodornost prema Hrvatskoj te vojna i tehnološka nadmoć nikad se više neće uspjeti obnoviti. Međutim, čitavo stoljeće i pol prije nastupa krize Osmanskoga Carstva krajem 16. stoljeća stanovništvo priobalja i zaleđa istočnojadranske obale, koje je živjelo na pograničnom hrvatsko∑osmanskom prostoru, bilo je izloženo već spomenutim provalama akindžija i redovitih vojnih snaga, njihovim pljačkaškim pohodima, ratnim sukobima, paležu sela i zemljišnih posjeda, zarobljavanju, siromaštvu, gladi, bolestima i epidemijama. U takvim je životnim uvjetima stanovništvu bilo teško osigurati sigurniju budućnost pa dio lokalnoga stanovništva prelazi na islam, dok veći dio stanovnika ipak odlučuje napustiti svoje domove, oranice i pašnjake te se otisnuti u nepoznato, najprije u priobalje i na susjedne otoke, a zatim i dalje u Italiju. Prve izbjegličke skupine koje su na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće, pristigle s istočnojadranske obale na područje srednje i južne Italije, naselile su područja današnjih regija Marche, Abruzzo, Molise, Apulije te neke krajeve Kampanije i Basilicate. S vremenom se jedan dio tih izbjeglica stopio s talijanskim stanovništvom, dok je drugi uspio sačuvati vlastitu posebnost.4 Toj se prvoj većoj skupini hrvatskih iseljenika pridružilo tridesetih i četrdesetih godina 16. stoljeća još nekoliko izbjegličkih skupina u više migracijskih valova koje su se, bježeći pred
4 Jedno vrijeme i na određenim lokalitetima odvijao se čak i obrnuti proces tijekom kojega su se pojedina talijanska sela u doticaju s novopridošlim stanovništvom slavenizirala iako danas o tome više ne može biti govora. O tome vidi: E. Heršak, n. dj., str. 17.

42

Osmanlijama, iskrcale na zapadnojadranskoj obali i nastavile već započetu kolonizaciju spomenutih regija. Pristiglo se hrvatsko stanovništvo u početku naselilo u petnaestak naselja, a njihov se broj s vremenom smanjivao. Pouzdano se zna da su pripadnici hrvatske zajednice nekoć živjeli u naseljima Mafalda, Tavenna, Palata, Montelongo, San Giacomo degli Schiavoni, San Biase, Petacciato, Castelmauro i Montenero di Bisaccia, te u naseljima Kruč, Mundimitar i Sfifilić, u kojima ih danas nema, te u naseljima Kruč, Mundimitar i Sfifilić, u kojima žive i danas. Prema mišljenju G. Scottija hrvatske je naseljenička zajednica krajem 15. i početkom 16. stoljeća brojila 7 000 ∑ 8 000 ljudi, a prirodnim je prirastom stanovništva u narednim stoljećima naraslo na preko 15 000.5 Podrijetlo je moliških doseljenika nerazjašnjeno i postoji nekoliko pretpostavka o tome odakle su došli u Italiju. Za to pitanje prvi se 1874. zainteresirao ruski jezikoslovac i povjesničar V. Makušev. On je na temelju nekih staroslavenskih riječi koje su bile u upotrebi među moliškim doseljenicima pogrešno zaključio da je riječ o stanovništvu bugarskoga podrijetla.6 Pogreška mu se potkrala jer je za riječi koje su mu služile kao potvrda te pretpostavke držao da su sačuvane samo u bugarskom jeziku ne znajući da se te iste riječi redovito upotrebljavaju u srednjodalmatinskoj čakavštini (primjerice riječi kut, dom i sl.). R. Kovačić tvrdio je pak da su moliški doseljenici srpskoga podrijetla7, ali je gotovo nemoguće prihvatiti tezu o iseljavanju pravoslavnoga stanovništva na isključivo katoličko područje u Italiji za najjačih osmanskih prodora u unutrašnjost Balkana. S jedne strane, za srpsku tezu nema nikakvih dokaza, a, s druge strane, to potvrđuje i već spomenuti latinski natpis uklesan nad vratima crkve u Palati iz kojega se vidi da su doseljenici stigli iz Dalmacije. T. Badurina na temelju je nekih govornih značajka moliških Hrvata smatrao da oni potječu iz štokavskoga kraja u južnoj Istri8, dok je dijalektolog M. Hraste iznio pretpostavku da su se Hrvati u Molise doselili iz zaleđa između Zadra i Šibenika ističući da se Badurinino mišljenje ne može održati jer je prirodnije da su Hrvati krenuli u Italiju ravno morem preko Jadrana nego preko Istre.9 Međutim, od svih znanIsto, str. 18. Anita Sujoldžić, Božidar Finka, Petar Šimunović, Pavao Rudan, Jezik i podrijetlo stanovnika slavenskih naseobina u pokrajini Molise, Italija, Rasprave Zavoda za jezik, sv. 13. (1987.), str. 118. 7 Rista Kovačić, Srpske naseobine u južnoj Italiji, Glasnik Srpskoga učenog društva, sv. 62 (1885.), str. 273. ∑340. 8 Teodor Badurina, Rotas opera tenet arepo sator, Rim 1950., str. 16. ∑ 32. 9 Mate Hraste, Govori jugozapadne Istre, Zagreb 1964., str. 33. Međutim, u tom se kontekstu može prigovoriti i Hrasti jer bi prirodno područje iseljavanja stanovništva sa širega zadarskoga i šibenskoga područja bile Venecija i Marche, kako je i zabilježeno u brojnim povijesnim izvorima, a ne regija Molise. O tome vidi: Lovorka Čoralić, U gradu svetoga Marka: povijest hrvatske zajednice u Mlecima, Zagreb 2001. i literaturu koja je tamo navedena. Isto tako vidi: Ferdo Gestrin, Slovani v Italiji v zgodnjem srednjem veku, Zgodovinski časopis, god. 51 (1997.), br. 2., str. 157. ∑ 164.; Isti, Migracije iz Dalmacije v Italijo v 15. in 16. stoletju, Zgodovinski časopis, god. 30. (1997.), br. 3. ∑ 4., str. 269. ∑ 277.; Isti, Migracije iz Dalmacije u Marke u XV i XVI stoljeću, Radovi Instituta za hrvatsku povijest FF u Zagrebu, sv. 10 (1977.), str. 395. ∑ 404.; Isti, Le migrazioni degli Slavi in Italia, Proposte e ricerche (Economia e società nella storia dell’Italia centrale), god. XXI, sv. 41 (1998.), str. 169. ∑ 181. Osim toga, M. Šimundić pobijao je Hrastine teze o zadarskom i šibenskom podrijetlu moliških Hrvata podatkom da bi oni tada zasigurno bili čakavci, a ne štokavci. O tome vidi: Mate Šimundić, Podrijetlo moliških Hrvata i njihov govor, Naš jezik 2 (1968.), br. 1, str. 4. ∑ 5.
5 6

43

stvenih pretpostavka o podrijetlu moliških Hrvata najutemeljenija je i na današnjem stupnju istraženosti problema najzastupljenija ona prema kojoj moliški Hrvati potječu s dalmatinskoga područja između rijeka Cetine i Neretve. Ako izuzmemo M. Pucića koji je “otkrio” moliške Hrvate, njihovo južnodalmatinsko podrijetlo prvi je zastupao J. Smodlaka, ističući da njihovu pradomovinu treba tražiti južno od Cetine, i to u primorju, dakle u podbiokovskom i neretvanskom kraju. U prilog toj tezi govore jezični podaci i analize drugih autora: M. Rešetara, P. Šimunovića, D. Brozovića. Naime, govor je moliških Hrvata štokavsko∑ikavski prožet brojnim čakavizmima. Činjenica da je riječ o štokavskoj ikavici znači da nisu naseljavali područje južno od Neretve, gdje prevladava (i)jekavica, ni sjeverno od Cetine jer bi u tom slučaju bili čakavci.10 Čakavski sloj u njihovu jeziku može se objasniti time što je u vrijeme prodora Osmanlija stanovništvo iz Makarskoga primorja te donjega toka rijeke Neretve bježalo na srednjodalmatinske otoke Hvar, Brač i Korčulu.11 To je, uostalom, potvrdilo i istraživanje na temelju leksikostatističke metode.12 Posljednji podatak vezan uz pitanje podrijetla moliških Hrvata tiče se njihovih prezimena kojima se detaljno pozabavio P. Šimunović zaključujući kako je Mirco najbrojnije prezime u Kruču.13 U vezi s tim prezimenom u Baćini se sačuvala i predaja povezana s toponimom Mirkovi dvori iz okolice Baćinskih jezera, odakle se neki Mirko pred osmanskom opasnošću iselio u južnu Italiju.14 Isto tako, u slavenskim naseljima u južnoj Italiji postoji predaja prema kojoj je vojvoda Mirko doveo puk u Kruč gdje je Mirkovo pleme imalo najveće zemlje.15

Mate Šimundić, n. dj., str. 4. ∑ 5. S obzirom na neke sličnosti u govoru moliških Hrvata s govorima iz Istre, moguće je da se i u Istru naselilo stanovništvo iz biokovsko∑makarskoga područja. O tome vidi: Dalibor Brozović, O Makarskom primorju kao jadnom od središta jezično∑historijske i dijalekatske konvergencije, u: Makarski zbornik, Makarska 1970., str. 381. ∑ 405. 12 Leksikostatistička metoda počiva na pretpostavci da u svim jezicima postoji fond riječi u vezi s temeljnim kategorijama općeljudske kulture koji se opire promjenama sa strane. o tome vidi: A. Sujoldžić, n. dj., str. 122. ∑ 134. 13 Autor je također pokazao kako je u prezimenima, unatoč različitim elementima potalijančivanja, moguće prepoznati hrvatske imenske osnove, primjerice Jacusso (Jakuš), Papiccio (Papić), Blasetta (Blažeta) itd. O tome vidi: Petar Šimunović, Hrvatska prezimena, Zagreb 2006., str. 407. ∑ 408. 14 A. Sujoldžić, n. dj., str. 119. ∑ 120. 15 Isto, str. 120.
10 11

Tomislav Popić, Anela Mateljak, Zagreb
44

POGLED U METKOVSKI PREZIMENSKI SUSTAV
1. UVOD
Prezimena su jezični spomenici koji zbog svoje uvjetne nepromjenjivosti čuvaju veliku jezičnu starinu, a ujedno su i spomenici seoba i bremenite prošlosti njihovih nositelja, svojevrsna uspomena na prostor iz kojega potječu. U tome ni Neretvanska krajina nije iznimka iako su u njoj prezimena razmjerno novija pojava jer "prezimena su prvo ponijeli povlašteni, a posljednji oni čije je jedino pravo (i obveza) bilo pravo na rad i služenje, građani ih dobivaju prije seljaka, muškarci prije žena, područja s naglašenim mađarskim i talijanskim utjecajem prije od onih kojima gospodare Turci“ (Frančić 2002:15). U suglasju je s navedenim navodom činjenica da se prezimena kao "stalna, nepromjenjiva i nasljedna kategorija“ u Neretvanskoj krajini pojavljuju tek nakon oslobođenja od Turaka, početkom 18. stoljeća, iako pojedinačne promjene prezimena nahodimo i u 20. stoljeću (tako je dio nositelja prezimena Sprčić iz Dobranja promijenio izvorno prezime u Baćilo i Novaković, a dio Novakovića u Menix). Ipak, poprezimenjavanje je na ovim prostorima započelo mnogo ranije zbog blizine i utjecaja Dubrovačke Republike. Još u 14. stoljeću dubrovačka kancelarija bilježi patronime svojih građana neretvanskoga podrijetla, a od 15. stoljeću sloj povlaštenih prima postojane pridjevke. Turska su osvajanja u potpunosti zaustavila taj proces koji je ponovno pokrenut tek nakon oslobođenja od turske vlasti, kada se osnivaju zasebne neretvanske župe (dotada su brigu o katoličkim vjernicima vodili uglavnom zaostroški franjevci na desnoj obali Neretve i u Metkoviću te župnici Graca kod Neuma u Zažablju i Slivnu). Kako sam dosad pisao o procesu poprezimenjavanja i povijesnim potvrdama pojedinih prezimena u sjeveroistočnome dijelu Neretvanske krajine, u ovome radu iznosim statističke podatke o broju nositelja pojedinih prezimena u Metkoviću (u samome gradu bez naselja koja mu administrativno pripadaju) te tumačenje postanja najbrojnijih metkovskih prezimena po popisima stanovništva iz 1948. i 2001. U radu se obrađuju 123 najbrojnija prezimena na temelju navedenih popisa.
45

2. METKOVSKA PREZIMENA U BROJKAMA
Izvor su podataka za brojnost pojedinih prezimena u ovome radu Leksik prezimena SR Hrvatske i Hrvatski prezimenik. S obzirom na to da se stanovništvo grada Metkovića 1948. ∑ 2001. učetverostručilo, svakako je zanimljivo uočiti promjene koje su se u tome razdoblju dogodile. U nastavku donosim dvije tablice s popisom najčešćih metkovskih prezimenima i brojem njihovih nositelja načinjene na temelju podataka iz navedenih dvaju izvora. Budući da je 1948. Metković imao 3 043 stanovnika, u tablici 1. donosim 50 najčešćih prezimena jer sva ostala imaju manje od 15 nositelja. Po popisu stanovništva iz 2001. Metković broji 13 873 stanovnika tako da sam popis prezimena u tablici 2. povećao na 100, pri čemu ne navodim podatke o promjeni brojnosti nositelja prezimena koja su pobrojana u tablici 1. kako bi čitatelj lakše uočio koja su prezimena bila među brojnijima u obama popisima.1,2,3 Tablica 1. Najbrojnija metkovska prezimena 1948.
1. 2. 3. 4. 5. 6. 6. 8. 9. 10. 10. 12. 13. 14. 15. 15. 17. 17.
1 2

Gabrić Bebić Veraja Mijić Vuica Medak Popovac Batinović Jerković Krstičević Puljević Volarević Jeramaz Ilić Magzan Medar Brečić Gluščević

1948. 107 99 79 57 49 44 44 43 41 40 40 38 37 34 + 13 32 32 28 28

2001. 80 308 80 63 30 106 24 140 190 174+81 = 182 37 294 39 + 12 = 40 102 28 27 81 16

promjena -27 +299 +1 +6 -19 +62 -20 +97 +149 +142 -3 +256 +3 +67 -4 -5 +53 -12

Po popisu iz 2001. osmero Krstičevića zabilježeno je kao Krstićević. Jedan je Jeramaz 2001. zabilježen kao Jaramaz, a Jeramazi su 1948. zapisivani i kao Jeramas. U govoru neretvanskih ijekavaca posve je uobičajeno obezvučivanje zvučnih suglasnika na kraju riječi (lut < lud, bubrek < bubreg) te je lik Jeramas odraz te jezične značajke mjesnih govora. 3 Jedan je nositelj prezimena upisan kao Ilijić, a iskonski je izgovor navedenoga prezimena Ìlć.

46

19. 19. 21. 22. 22. 24. 24. 24. 24. 24. 29. 29. 31. 31. 33. 33. 33. 33. 33. 38. 39. 40. 41. 41. 41. 41. 41. 41. 47. 47. 47. 47. 51. 51. 51. 51.

Dragović Obradović Kaleb Margeta Popović Bošković Cvitić Kežić Manenica Vukša Jelaš Jelavić Golemac Zovko Delija Kljusurić Pavlović Šiljeg Vekić Šukovez Jakić Nikolić Borovac Kovačević Majić Talajić Topić Toplak Bušić Milan Šunjić Vukosav Bukvić Marević Matičević Vištica

27 27 25 24 24 23 23 23 23 23 22 22 21 21 20 20 20 20 20 19 18 18 17 17 17 17 17 17 16 16 16 16 15 15 15 15

52 142 92 21 75 51 0 136 82 20 20 42 35 82 11 25 96 195 131 14 98 74 35 16 45 146 7 8 12 26 42 2 24 131 39 29

+25 +115 +67 -3 +51 +28 -23 +113 +59 -3 -2 +20 +14 +61 -9 +5 +76 +175 +111 -5 +80 +56 +18 -1 +28 +129 -10 -9 -4 +10 +26 -14 +9 +116 +24 +14

Najbrojnije je prezime po popisu iz 1948. bilo Gabrić s čak 107 nositelja. Izrazito su brojna bila i prezimena Bebić, Veraja i Mijić, dok su sva druga pre47

zimena imala manje od 50 nositelja. Među 20 najbrojnijih prezimena čak je 12 onih koja se u metkovskim matičnim knjigama spominju najkasnije polovicom 18. stoljeća (Jeramaz 1734., Medar 1734., Gluščević 1735., Ilić 1738., Mijić 1739., Puljević 1740., Vuica 1740., Gabrić 1742., Brečić 1746., Popovac 1752., Magzan 1757. i Volarević 1767.; usp. D. Vidović 2007:97∑107) i koja bi se, unatoč činjenici da je u najvećoj mjeri moguće utvrditi starije podrijetlo nositelja prezimena i odrediti im vrijeme doseljenja u Metković, morala smatrati starosjedilačkim jer njihovi nositelji naseljavaju Metković od početka njegova snažnijeg razvoja. Ne smijemo zanemariti podatak da Metković sve do početka 18. stoljeća, tj. do oslobođenja Neretvanske krajine od Turaka, nije bio čak ni kapelanija unutar gabeoske župe, nego je u tadašnje lipo selo Metkovići (kako mu tepa Andrija Kačić Miošić), koje se sastojalo od nekoliko pastirskih stanova na Predolcu, Šibanici i Dešnju, povremeno dolazio kapelan iz Doljana. 1684. u Metkoviću je živjelo tek 50 katoličkih obitelji4 koje su se prezivale Banić, Grubješić, Marinić, Sironjić i Vuković5. Od njih se kasnije, u metkovskim maticama, ne spominje ni jedna osim Grubješića koji 1786. mijenjaju prezime u Milan (Sava6 Grubješić promijenio je prezime u Milan, kako mu se prezivala mati; D. Vidović 2007:104). No, stanovništvo se Metkovića brzo povećavalo pa je u njemu već 1702. živjelo sto obitelji. Brzome rastu metkovskog stanovništva pridonijeli su doseljenici iz susjednih neretvanskih sela (među 20 najbrojnijih rodova po popisu iz 1948. nalazimo Batinoviće, Bebiće, Dragoviće, Jerkoviće i Medake, koji su doselili iz sela na desnoj obali Neretve, te Veraje, pristigle iz Bobovišta u obližnjim Dobranjama, Gluščeviće iz Glušaca, a Brečići su vjerojatno dijelom pristigli iz Vida, a dijelom iz Hutova) i iz Hercegovine (u početku uglavnom iz Gabele, Popova, Stoca i hercegovačkoga dijela Zažablja).

4 Spominje se i oko 180 Turaka u gradu Metkoviću u 18. st. Vjerojatno je riječ o vojnicima koji su tu smješteni zbog stalnih mletačko-turskih sukoba. Ipak, posredno znamo da je u Metkoviću bilo Turaka i poturica. Naime, gotovo je čitava Donja Neretva bila u posjedu mostarskih Hadžiomerovića, a u Metkoviću su živjeli i poturčeni Lalići koji se spominju u Stanju duša župe Opuzen iz 1733. i koji su se ondje vratili na katoličku vjeru. Za Alimiće (< Alim < Ale < Alija) iz Borovaca također se zna da su nekoć bili muslimani kao i za Šamiće u Opuzenu. 5 Riječ je o Vukovićima katolicima, a Vukovići pravoslavci dolaze na Pologošu 1702. iz zaseoka Vukovići u hercegovačkim Žurovićima, području iznad Rijeke Dubrovačke. 6 Sava je često katoličko muško ime istočno od Neretve, a u Popovu je bilo često u Hrvata iz sela Dubljani sve do 1945.

48

Tablica 2. Najbrojnija metkovska prezimena 2001.78910 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 15. 15. 15. 19. 20. 21. 21. 23. 24. 25. 25. 25. 28. 28. 30. 31. 32. 32. 32.
7 8

Bebić Volarević Šiljeg Jerković Krstičević Dominiković Matić Jurković Talajić Kozina Obradović Batinović Kežić Jelčić Kuran Marević Vekić Dodig Šutalo Vladimir Mateljak Medak Primorac Ilić Barišić Crnčević Jakić Pavlović Ćelić Komazin Kaleb Vidović Obšivač Raič

prezime

308 294 195 190 174+8 = 182 176 153 152 146 143 142 140 136 130+47 = 134 131 131 131 127 120 111 106 106 103 102 98 98 98 96 83 + 138 94 92 87 83 + 4 = 879 39+12 + 22 + 14 = 8710

2001.

99 38 20 41 40 14 4 0 17 0 27 43 23 13 0 15 20 6 2 2 9 44 6 34 + 1 1 6 18 20 0+3=3 0 25 0 9 12

1948.

promjena

+162 +149 +152 +143

+121 +131 +121 +118 +109 +97 +97 +97 +92 +93 +94 +87 +78 +75

Zabilježena su i 4 Jeličića. Riječ je o pripadnicima istoga roda. U popisu iz 1948. zapisivani su kao Čelić, a 2001. bilo je 83 Ćelića i 13 Čelića. 9 1948. zapisivani su isključivo kao Obšivači, a 2001. nahodimo i 4 Opšivača. 10 39 nositelja prezimena po popisu iz 2001. zabilježeno je kao Rajič, 12 kao Rajić, 22 kao Raič i 14 kao Rajić (1948. svi su bili popisani kao Rajić) iako je riječ uglavnom o pripadnicima istog roda Raič(ević) koji podrijetlo vuče iz Strmice u Popovu odakle se doselio u Hutovo, a danas je veoma brojan u mnogim naseljima u hercegovačkim općinama Neum, Stolac i Čapljina te u gradu Metkoviću. Različitom sam zapisivanju ovoga prezimena bio svjedokom i tijekom školovanja u Metkoviću kada sam školsku klupu dijelio s Ivonom Rajič i Igorom Raičem. Riječ je o djeci dvojice braće. Raičarambašu iz Metkovića kao jednog od osloboditelja Neretvanske krajine od Turaka spominje i Andrija Kačić Miošić.

49

35. 36. 36. 38. 38. 40. 40. 40. 40. 44. 44. 44. 44. 48. 48. 50. 50. 52. 53. 53. 53. 56. 57. 58. 58. 60. 61. 61. 61. 61. 65. 66. 67. 67. 67. 70.
11 12

Družijanić Petković Prusac Krešić Rastočić Bulum Glavinić Manenica Zovko Brečić Raguž Musulin Mijoč12 Gabrić Veraja Popović Plećaš Nikolić Barbir Galov Rodin Žderić Grmoja Mijić Mustapić Pehar Bubalo Gujinović Senta Ćerlek Čarapina Obrvan Bokan Dragović Marušić Bošković

85 84 84 83 83 82 82 82 82 81 81 81 51+30 = 81 80 80 75 68+7113 = 75 74 71 71 71 67 64 63 63 48+4+7 = 5914 58 58 58 4115+17 = 58 56 54 52 52 52 51

6+1+3=1011 2 12 14 5 1 8 23 21 28 0 9 10 107 79 24 8 18 9 0 6 4 10 57 5 2 6 1 4 0 14 7 7 27 10 23

+75 +82 +72 +69 +78 +81 +74

+81 +72 +71

+75 +62 +71 +65 +63 +54 +58 +57 +52 +57 +54 +58 +42 +47 +45 +42

Jedan je Družijanić 1948. zapisan kao Druzijanić, a 3, pogrešno, kao Držanović. 2001. zabilježen je 51 Mijoč i 30 Mioča, a 1948. prezime je zabilježeno isključivo kao Mijoč. 13 Sedmero Plećaša po popisu iz 2001. zapisano je kao Plečaš, a po popisu iz 1948. prezime je zapisano isključivo kao Plečaš. 14 Riječ je o istome rodu čije je prezime po popisu iz 2001. zabilježeno i kao Pear (4 nositelja prezimena) i kao Pejar (7). U neretvanskim govorima suglasnik h gotovo je potpuno iščezao iz ikavskih govora dok je u ijekavskima, vjerojatno pod dubrovačkim utjecajem, uščuvan u određenim kategorijama i češćim riječima. 15 Po popisu iz 2001. 17 je Ćerleka zabilježeno kao Čerlek.

50

71. 72. 72. 72. 75. 75. 77. 77. 77. 80. 80. 80. 83. 83. 83. 86. 87. 87. 89. 89. 89. 92. 93. 93. 93. 96. 96. 98. 98. 98. 98. 98.

Sršen Arnaut Taslak Zloić Boras Galić Paponja Šimunović Vrnoga Bajo Majić Romić Jelavić Šunjić Tomić Dropulić Ivanković Jeramaz Matičević Previšić Vučković Šetka Bjeliš Puljević Medić Ostojić Ujdur Borovac Gnječ Golemac Knežić Marić

51 49 49 43 + 616 = 49 48 48 47 47 47 45 45 45 42 42 42 18 + 2317 = 41 40 39 + 1 = 40 39 39 39 38 37 37 37 36 36 35 35 35 35 35

0 11 7 0 0 3 0 0 7 0 17 1 22 16 12 3 12 37 15 0 0 2 1 40 1 6 5 17 6 21 0 0

+51 +38 +42 +49 +48 +45 +47 +47 +40 +45 +44 +30 +38 +28 +39 +39 +36 +36 +36 +30 +31 +29 +35 +35

Iz tablice 2. razvidno je da su se dogodile velike promjene u brojnosti metkovskih rodova. Gabrići i Veraje koji su bili prvi odnosno treći po brojnosti po popisu iz 1948. pali su na 48. mjesto, Mijići, Jeramazi i Puljevići više nisu ni među 50, a Magzani, Medari, Popovci i Vuice ni među 100 najbrojnijih metkovskih prezimena. Znakovit je podatak da se po popisu iz 1948. svaki 28. Metkovac prezivao Gabrić, a danas tek svaki 173. Ugrubo bi se moglo ustvrditi
Po popisu iz 2001. zabilježeno je i 6 Zlojića. Po poisu iz 2001. u Metkoviću je živjelo 18 Dropulića i 23 Dropuljića, a 1948, troje Dropulića. Riječ je, dakako, o istome rodu.
16 17

51

da broj nositelja gradskih prezimena, tj. onih kojih nema po okolnim neretvanskim selima, ako izuzmemo Dubravicu i Glušce, stagnira (npr. Jeramaz, Mijić) ili čak pada (npr. Gabrić, Magzan, Medar, Puljević, Vuica) i izumire (Cvitić). Donekle su iznimka Majići i Matičevići kojima se broj gotovo utrostručio, ali im je relativna brojnost ipak pala jer se stanovništvo Metkovića u istome razdoblju više nego učetverostručilo. Broj je pak nositelja prezimena doseljenih iz neretvanskih sela (npr. Arnaut, Bajo, Barbir, Barišić, Batinović, Bebić, Bjeliš, Bokan, Borovac, Bulum, Crnčević, Čarapina, Ćelić, Galov, Gnječ, Gujinović, Ivanković, Jerković, Kaleb, Knežić, Krstičević, Kuran, Marević, Marušić, Mateljak, Medić, Nikolić, Obradović, Obrvan, Obšivač, Ostojić, Prusac, Rastočić, Romić, Senta, Šetka, Šunjić, Talajić, Taslak, Ujdur, Vekić, Vidović, Vrnoga, Vučković, Zloić, Žderić) i starosjedilačkih prezimena čiji su nositelji živjeli ili i danas žive u susjednim neretvanskim selima (npr. Ilić, Volarević) porastao. Iznimka su Veraje kojima broj stagnira iako ih je i danas 28 u Bijelome Viru, 4 na Dubravici i 2 u Glušcima. Među 20 najbrojnijih prezimena samo su dva koja bi se mogla nazvati starosjedilačkima (gore navedeni Volarevići te Dominikovići koji su se u Metković doselili11 1781. iz Otrića; D. Vidović 2007 : 100), tri su doseljenička hercegovačka18 (Jurković, Kozina i Šutalo), a u skupini brojnijih prezimena najviše je onih koje nalazimo po susjednim neretvanskim selima, uglavnom na desnoj obali Neretve (iznimka su Matići koji su se doseljavali i iz zapadne Hercegovine i iz Otrića, ali u najvećemu broju ipak iz Vidonja te Obradovići doseljeni uglavnom iz Dobranja i Vidonja, no u znatnoj mjeri i iz istočne Hercegovine). Upravo je snažnije doseljavanje iz sela na desnoj obali Neretve dovelo do toga da ikavica čak i na lijevoj obali Neretve polako istiskuje stariju ijekavicu (u dijelovima Metkovića te u priblatskim slivanjskim zaseocima; u Kleku i Slivnu Ravnome ijekavski govor i danas preteže) tako da je Neretvanska krajina jedno od rijetkih područja u kojima je, iz sociolingvističkih razloga (prije svega zbog veoma izraženoga osjećaja pripadnosti Dalmaciji) ugroženi ijekavski12 govori19. Među 100 najbrojnijih prezimena po popisu iz 2001. nalazimo 18 prezimena koja 1948. nisu imala nijednog nositelja: Bajo (iz Dobranja), Boras (iz Vida i okolice Ljubuškog), Ćerlek (iz Vidonja), Galov (iz Vidonja), Jurković (doselili su se uglavnom iz Gabela Polja, potječu s Brštanice), Knežić (iz Mihalja
18 Pridjev hercegovački treba shvatiti više uvjetno s obzirom na činjenicu da je 90% današnjega stanovništva Neretvanske krajine podrijetlom iz te nam susjedne pokrajine. Pitanje je samo u kojem je tko iseljeničkom valu pristigao. 19 Prosječan Neretvanin ijekavske govore doživljava kao hercegovačke iako su i neretvanski ikavski i neretvanski ijekavski govori podjednako slični zapadnohercegovačkim ikavskim odnosno istočnohercegovačkim ijekavskim govorima. Uostalom, i opuzenski je mjesni govor, koji prosječan Neretvanin doživljava najdalmatinskijim, zapravo odraz negdašnjega gabeoskoga govora jer se većina Opuzenaca u grad doselila nakon ponovnoga pada Gabele pod tursku vlast početkom 18. stoljeća. Na kominski je pak mjesni govor utjecala i brojna skupina doseljenika iz istočne Hercegovine (iz Zažablja potječu Šumani i Popovići, Scipioniji su drevni Šćepanovići iz Ravnoga u Popovu, a Vlahovići su po predaji iz Ljubinja) tako da je sve do najnovije "dalmatinizacije“ mjesnoga govora glagolski pridjev radni završavao na ∑o (došo, pošo, bio). Te su činjenice neobično bitne za očuvanje dijalektne raznolikosti u Neretvanskoj krajini i izgradnju snošljivijeg odnosa prema drukčijima jer su i neretvanska ikavica i ijekavica podjednako važne i podjednako drevne, svaka u svome arealu.

52

i Glušaca), Komazin (iz Vidonja), Kozina (doselili su se iz okolice Ljubuškog), Kuran (doselili su se uglavnom iz Kobiljače), Marić (s Gologa Brda i Dubrava, ali i iz okolice Ljubuškog), Paponja (uglavnom iz Gabela Polja), Previšić (s Previši odakle su se razgranali po Hercegovini i Hrvatskoj), Raguž (uglavnom iz okolice Stoca), Sršen (iz Dobranja i Slivna), Šimunović (iz Otrića i zapadne Hercegovine), Vidović (uglavnom su došli iz Vidonja, manjim dijelom iz Pruda te jedna obitelj iz Vojvodine), Vučković (iz Krvavca i Kule Norinske) i Zloić (iz Otrića i Podrujnice). U porastu je i broj novih doseljenika iz susjedne Hercegovine: osim gore navedenih Jurkovića, Kozina, Marića, Paponja, Previšića i Raguža, znatno se povećao i broj Bubala, Galića, Krešića, Pavlovića, Primoraca i Šutala. Iz Hercegovine je u najnovijemu doseljeničkome valu sigurno doselio i određeni broj nositelja prezimena koja su česta s obje strane granice (npr. Barišić, Boras, Bošković, Dodig, Golemac, Ilić, Ivanković, Jelavić, Jelčić, Matić, Mustapić, Nikolić, Obradović, Šimunović itd.), a kadšto ista prezimena nose i ljudi iz veoma udaljenih krajeva (primjerice, u Metkoviću ima Ilića s Visa, Vidovića iz Vojvodine itd.). Rezultati popisa pokazuju i smanjenje broja nositelja srpskih prezimena: kako u Metkoviću, tako i u Glušcima. Nekoć najbrojnije srpsko metkovsko prezime Popovac danas nosi gotovo dvostruko manje Metkovaca nego 1948., a najizrazitije se smanjenje nositelja srpskih prezimena20 vidi na primjeru Bojbaša kojih je 1948. u Glušcima bilo 51, a 2001. samo 11 (u samome Metkoviću živjelo je 2001. 11 Bojbaša, a 1948. nijedan). Najbrojnije je srpsko prezime u Metkoviću po popisu iz 2001. Arnaut (49 nositelja prezimena), a slijede ga Knežići (35) i Kadijevići (34). Nadalje, u velikom su porastu dvostruka prezimena, što svjedoči o sve većoj želji Metkovki da zadrže djevojačka prezimena (npr. Cigrovski Kljusurić, Gluščević Kozina, Jurišin Bjeliš, Nuić Vučković, Vuica Glaviškić itd.). Dakako da su rezultati popisa stanovništva iz 2001. podložni kritici. Znatniji je porast nositelja doseljeničkih hercegovačkih prezimena dijelom vjerojatno izazvan i činjenicom da su mnogi njihovi nositelji prijavljeni u gradu iako u njemu ne13 žive.21 S druge strane, i autor se ovih redaka mora posuti pepelom jer radi izvan Metkovića i zapravo u gradu ne žive iako ima prijavljeno prebivalište, no to je već problem (pa i odraz) stanja u državi (pa i, da se izrazimo političkim žargonom, "stanja u regiji“).

21 Poprilično je zoran primjer Pruda u kojemu po popisu iz 2001. živi 28 Jurkovića. Za usporedbu, u telefonskome je imeniku naveden tek jedan.

53

3. POSTANJE METKOVSKIH PREZIMENA22
3.1. PREZIMENA NASTALA OD OSOBNIH IMENA Najveći je dio obrađenih metkovskih prezimena (57 ili 46,34%) nastao od osobnih imena. Podjednak broj prezimena motiviranih narodnim i prezimena motiviranih kršćanskim14 imenima (koja uglavnom potječu iz latinskoga)23 neretvanska je osobitost jer zbog odredaba Tridentskoga koncila (1545. ∑ 1563.) da se djeci nadijevaju imena svetaca zaštitnika u mnogim hrvatskim krajevima izrazito pretežu kršćanska imena. Samo su dva prezimena motivirana muslimanskim osobnim imenom, što svjedoči o veoma slabome uspjehu islamizacije iako je Metković pod turskom okupacijom bio više od 200 godina. I prosječnome su govorniku hrvatskog jezika značenjski prozirna sljedeća prezimena nastala prema kršćanskim imenima: Barišić (< Bariša < Bartolomej), Dominiković (< Dominik), Gabrić (< Gabro < Gabrijel), Ilić (< Ilija), Ivanković (< Ivanko < Ivan),15 Jerković (< Jerko < Jeronim), Marić (< Mara < Marija), Matić (< Mate/Mato24 < Matej), Jurković (< Jurko < Jure < Juraj), Mijić (Mijo < Mihovil), Nikolić (< Nikola), Pavlović (< Pavao) i Šimunović (< Šimun). Tek su nešto neprozirnija16 prezimena: Margeta (pokraćeno od Margareta), Marušić (< Maruša < Mara < Marija), Mateljak (< Mateljak < Mate/Mato < Matej), Matičević (< Matič25 < Mate/Mato < Matej), Mijoč (< Mijoč < Mijo < Mihovil). Prezime pak Marević nastalo je od imena Maroje (< Marin), što vidimo iz matičnih knjiga gdje su nositelji toga prezimena upisivani kao Marojević, a prezime Krstičević od osobnog imena Krstič (< Krsto < Krstislav) koje se dovodi u svezu s imenom Kristofor. Iako se i onomastičkoj literaturi prezime Jakić najčešće povezuje s osobnim imenom Jako (< Jakov), za neretvansko područje čini se vjerojatnijim da je nastalo prema ženskome imenu Jaka (nastalome prema muškome osobnom imenu Jakov). Prosječnome su Hrvatu posve neprozirna prezimena Veraja i Talajić tvorena imenskim sufiksom -aja, a oba nastala prema svetačkim imenima. Prezime Veraja dovodi se u svezu sa svetačkim imenom Veronika (Veraja < Vera < Veronika; usp. lat. Berinus < Verinus; Sk 1:217), a Talajić sa svetačkim imenom17 Tadija (Talaja < Tale < Tadija).26 Hrvatskim su narodnim imenima motivirana prezimena: Bjeliš (< Bjeliš < Bjeloslav), Bokan (< Bokan < Boko < Božidar), Boras (< Boras < Boro < Borimir/ Borislav), Borovac (< Boro < Borimir/Borislav), Bošković (< Boško < Božidar),
Bilježim 27 prezimena motiviranih narodnim, a 23 prezimena motivirana svetačkim imenom. U sjeveroistočnome (ijekavskom) dijelu Neretvanske krajine prevladava lik Mato (tako je po Stanju duša župe Vidonje 1991. zabilježeno 16 nositelja imena Mato i tek jedan Mate), a drugdje Mate. 25 Hipokoristički sufiks -ič nekoć je bio plodan na neretvanskome i zapadnohercegovačkome području te bilježimo osobna imena i prezimena kao što su Dragič, Jurič, Matič, Pavlič, Petrič, Radič, Raič itd. 26 U Metkoviću i danas živi jedna nositeljica prezimena Vitajić čije je prezime motivirano antroponimom Vitaja (nastalom prema imenu kršćanskoga sveca Vitala).
23 24

54

Crnčević (< Crnko < Crnomir), Cvita (< Cvita; usp. Cvijeta), Jelaš (< Jelaš < Jela),18 Jelavić (< Jelava < Jela), Krešić (< Krešo < Krešimir), Medak (< Medak < Medo27), Medić (< Medo), Milan (< Milan < Mile < Miloslav), Obradović (< Obrad), Ostojić (< Ostoja), Petković19(< Petko < Petar), Puljević (< Puljo28), Raič (< Raič < Rajica < Radoslav), Rodin (< Rodin < Rodoslav), Vekić (< Veko < Velimir), Vladimir (< Vladimir), Vučković (< Vučko < Vuk), Vuica (Vuica < Vujo < Vuk), Vukosav (< Vukoslav), Vukša (< Vukša < Vuk) i Zloić (< Zlojo < Zloko). Osobno ime Vuk, njegove izvedenice kao i imena Grdan ili Zloko (usp. zao) služila su kao zaštita od zlih duhova i smrti pri porodu. U prezimenu Dragović (kao i kod prezimena Marević) došlo je do stezanja skupine -oje (nekoć su se Dragovići pisali kao Dragojevići). Stariji je lik prezimena Jelčić bio Jeličić te ga izvodimo od hipokorističnoga ženskoga osobnog imena Jelica (< Jela < Jelena). Za prezime Vidović ne može se s potpunom sigurnošću ustvrditi je li motivirano kršćanskim imenom Vid ili narodnim imenom Vidoslav. Vidovići iz Vidonja zapisivani su i kao Vidančić (< Vidan) i Vidojević (< Vidoje). Hibridna tvorba od slavenske antroponimne osnove Drug∑i latinskoga sufiksa -ian(us) uščuvana je u prezimenu Družijanić. Vlaški je supstrat utjecao na nastanak prezimena Senta i Sentić (< Svetin < Svetomir; usp. rum. sfânt ‘svet’). Muslimanskim su imenom motivirana prezimena Mustapić i Ujdur. Nekoć su se nositelji prezimena Mustapić (podrijetlom iz Hutova) prezivali Đurđević (< Đurađ) te je novo prezime nastalo najvjerojatnije zbog toga što su Đurđevići kao mletački nadarenici na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće dobili zemljišta koja su nekoć bili u posjedu Mustapaše, prvoga turskog gospodara Gabele, koji je u Gabeli oko 1559. sagradio obrambenu tvrđavu zbog koje je Gabela dugo nazivana Čitlukom (< tur. çiflik ‘feudalni posjed, zaselak na feudalčevu imanju’; M. Vidović 2000:513). Prezime se Ujdur dovodi u svezu s muslimanskim osobnim imenom Hujdur (posuđeno iz hebrejskoga u kojemu homonimni apelativ označuje lava) koje navodi i Ibrahim Kemura (2000:49) u svojem popisu.

27 Osobno ime Medo potvrđeno je u hrvatskome antroponimijskom sustavu od 10. stoljeća (Šimunović 2006:306). Ojkonim Metković dovodi se u svezu s osobnim imenom Metko koje se također izvodi od apelativa medvjed. Obitelj Metković po kojoj je grad prozvan još je početkom 18. stoljeća živjela u Gabeli. Talijansko žensko osobno ime Orsula (koje je kao i talijansko muško ime iz pokrajine Emilia Romagna Orso nastalo prema latinskome ursus ‘medvjed’) odrazilo se u prezimenu Oršulić, a osobno ime Urso (osobno ime bilježito za južnu Italiju koje se također dovodi u vezu s latinskim ursus ‘medvjed’) u prezimenu Palaversa (pri čemu prvi član navedenoga dvočlanog prezimena dolazi od mletačkoga parun što je u početku označivalo starijega člana ugledne obitelji, a kasnije je značilo isto što i pridjevak barba ili šjor u Dalmaciji; usp. i prezime Parun; Šimunović 2006:240). 28 Prezime se Puljević počesto dovodi u svezu i s Puljom (Apulijom, talijanskom pokrajinom) te je, po tome tumačenju, nadimačkoga postanja i označuje niska čovjeka, no kako je ime Puljko u Konavlima potvrđeno 1489. (KV 1:21) prednost u tumačenju dajem postanju od osobnog imena.

55

3.2. PREZIMENA NADIMAČKOGA POSTANJA Nadimkom je motivirano 48 obrađenih metkovskih prezimena (39,02%). Među njima je veoma velik broj prezimena motiviranih podrugljivim nadimcima. Za razliku od prezimena motiviranih osobnim imenom u kojima je inojezični utjecaj gotovo isključivo latinski (zbog utjecaja Katoličke crkve), ta je skupina prezimena mnogo otvorenija prema drugim jezičnim sustavima te u njoj nahodimo tragove prije svega turskoga, ali u znatnoj mjeri i albanskoga i vlaškoga jezika. Vanjštinom negdašnjih20nositelja motivirana su sljedeća prezimena: Bušić29 (< alb. bush ‘bucmast’), Ćelić (< ćelav < tur. kelav ‘plješiv’), Delija (< delija ‘junak, kršan čovjek’ < tur. deli21‘jak, silovit’), Galić (< gal ‘crn’), Galov (< gal ‘crn’), Glavinić (glavina ‘velika glava’30), Golemac (‘golem čovjek’), Malenica/ Manenica (< malen) i Plećaš (< plećaš ‘plećat čovjek’). Metaforizacijom su od različitih apelativa kojima se označuje dijete nastala prezimena Bebić (< bebo ‘malo22muško dijete’31; ARj), Gnječ (< gnječak ‘dobro uhranjeno, debelo dijete’; ARj 3:221), Kežić (< keža ‘žensko dijete koje se kesi’; ARj 4:942) i Kuran (< kuran ‘šaljiva riječ za dijete’; ARj 5:810). Postanje prezimena Gluščević (< glušac ‘gluh čovjek’), Romić23(< hrom), Topić (< topal ‘čovjek s jednom kraćom nogom’ < tur. topal) i Toplak32 (< topal ‘čovjek s jednom kraćom nogom’ < tur. topal) uvjetovano je tjelesnim nedostatcima njihovih prijašnjih nositelja. Rodbinskim su odnosima motivirana pak prezimena Bajo (< bajo ‘brat od milja’) i Majić24(< maja ‘majka od milja’).33 Odrazom su načina života i ulogom u društvu prvotnih nositelja motivirana prezimena Dodig (< dodig ‘doseljenik, pastir odlazi sa stokom u potrazi za pašnjakom’), Jaramaz/Jeramaz (< jaramaz ‘ kršćanin koji je prividno prihvaćao islam radi povlastica, a privatno čuvao staru vjeru’ < tur. yaramaz ‘nevaljao, neupotrebljiv’ < tur. yaramak ‘valjati, vrijediti’) i Knežić25(< knez ‘seoski glavar’34). Pretkršćanska se pučka vjerovanja ogledaju u prezimenu Vištica (< vještica). Od podrugljivoga su nadimka na29 Prezime se dovodi u svezu i s osobnim imenom Budimir, no s obzirom na činjenicu da je veoma rasprostranjeno na dinarskome području vjerojatno je nastalo od podrugljivog nadimka. 30 ARj (3:180) bilježi i ime Glavina. 31 Milan Nosić (1998:174) dovodi prezime s rumunjskim antroponimnim korijenom *Beb∑i alb. apelativom bebë ‘zjena’. Činjenica jest da su na Kosovu u 14. stoljeću potvrđena osobna imena Bebej i Bebečević (Grković 1983:157), za koja i autorica tvrdi da su neslavenskoga podrijetla, a u Konavlima nahodimo osobni nadimak Bebo, tako da i Nosićevo mišljenje moramo uzeti u obzir. 32 Homonimno je prezime zabilježeno i u Međimurju gdje ga se dovodi u svezu s pridjevom topao i nazivom za topli vjetar (Frančić 1999:511). U krajevima koji su dugo bili pod turskom prevlašću i gdje su česti pogrdni nadimci (kao što je u Neretvi) čini se logičnijim tumačenje tražiti u navedenome turskom apelativu koji označuje hroma čovjeka. Uostalom, osim prezimena Topić, istoga je postanja i prezime Topalović u Dubravicama u obližnjemu Gracu i izumrlo prezime Topal iz Orahova Dola. 33 Istoj skupini pripadaju i prezimena Brajković (< brajko < brat) i Majčica (< majčica < majka) koja nisu među najčešćima u Metkoviću, ali su također zastupljena. 34 Sličnoga je postanja i prezime Kaznačić. Kaznac je, naime, seoski glavar (usp. alb. kasneci).

56

mijenjenoga ljudima "iščašena“ ponašanja nastala26 prezimena Obrvan35 (< obhrvan ‘shrvan’), Šunjić (usp. šunje ‘čovjek slabe pameti i slaba tijela’; ARj 17:884), Žderić (< ždero ‘izjelica’). Raznoraznim su predmetima iz negdašnje svakodnevice27motivirana prezimena Batinović (< batina36), Bulum28 (usp. vlaš. bulumac37 ‘soha’), Čarapina (< tur. çorap29 ‘bičva’38), Pehar30(< pehar39), Šukovez (< šukovez ‘povez koji se stavljao jarcu prije klanja’; usp. alb. shukë ‘bezrog’) i Taslak (< taslak ‘neobrađeno drvo od kojega se pravi razno drveno težačko31oruđe’40 < tur. taslak). Razmjerno je velik i broj imena nastalih prema32nazivima za životinje: Brečić (< breče41 ‘pas’ < tal. bracco < germ. brakko; Vinja 1:68), Kaleb (< kaleb ‘galeb’), Kljusurić (< kljuse), Magzan (< mazga; u prvim su upisima u metkovskim maticama iz 1757. zabilježeni kao Mazgan; M. Vidović 2000:265), Prusac (< prusac ‘konj koji prusa, koji u kasu diže odjednom obje lijeve pa obje desne33noge’42), Sršen (< sršen ‘stršljen’), Šiljeg (< šilježe ‘janje34starije od godinu dana’43, usp. alb. shilegë ‘dvogodišnji ovan’), Šetka (< šetka ‘lisica’; usp. alb. shetkë). Prezimena Gujinović (< guja ‘lukavac, prepredenjak’ < guja) i Kozina (< kozina ‘runjav čovjek’ < kozina ‘kozja koža’ < koza) naknadno su dodatno metaforizirana iako u sebi također sadrže naziv za životinju. Prezime Bubalo motivirano je nazivom za životinjski želudac, dok se prezime Paponja povezuje s apelativom papak (> paponjak ‘mali papak’). Pridjev *šut kojim se označuje bezroga životinja odrazio se u prezimenu Šutalo (zanimljivo je da muslimana iz Dubrava kod Stoca stanovnici sela Glušci zovu Šuto). Od naziva za biljke nastala su prezimena Bukvić (< bukva) i Zovko (< zovina ‘bazga’). Korijen je pak prezimena Dropulić u apelativu drop ‘ostatak od zgnječenoga grožđa’.
35 Obrvani su podrijetlom od Oberana u Veljoj Međi, no iako su ova dva lika naizgled slična, postanje im je posve različito. Nadimak Oberan, od kojega je poslije nastalo prezime, označuje čovjeka koji živi na oberu, strmoj padini brda. 36 Osobno ime Batina zabilježeno je u hrvatskome antroponimskom sustavu u 13. stoljeću (Železnjak 1969:23). 37 Petar Skok (Sk 1:234) bilježi i apelativ bulumač ‘žitko zamiješano brašno kojim hljebari podmazuju hljeb kad je upola pečen’. Po predaji su Bulumi prezime dobili po tome što se jedan od njihovih predaka oženio bulom (muslimankom). 38 U starijim je tekstovima prezime zabilježeno kao Čorapina. 39 Prezime je Pehar u hrvatskoj antroponimiji zabilježeno veoma rano, 1395. (ARj 9:757). 40 U mjesnome govoru postoji glagol taslačiti koji znači obrađivati što (prije svega drvo), a u prenesenome značenju i tući koga. 41 Apelativ breče nije živ u mjesnome govoru, ali je zabilježen frazem laje ko breče. Apelativ kuže ‘štene’ nije zabilježen u hrvatskim rječnicima, ali je prezime Kužić (usp. slov. kuža/kuža ‘pas’) i danas živo na neumskome području (odakle su se Kužići doselili u Gabelu i Vid) pa je moguće da je taj apelativ neprozirna postanja (Petar Skok za osnovu kuč-, iz koje izvodi i apelative cucak, kučak, kučka i kuja nahodi i u albanskome, turskome, mađarskome te u romanskim jezicima, tvrdi da je onomatopejska, ali ne navodi indoeuropsku rekonstrukciju; Sk 1:279) nekoć bio živ na neretvanskome i hercegovačkom području. 42 U slovenskome jeziku postoje apelativi prusa i prusec u istome značenju (SSKJ 4:272). ARj (12:527) bilježi glagol prusati ‘visoko podizati nogu pri hodu’ (ARj 12:527). U poljskome su antroponimskom sustavu u 13. stoljeću zabilježena osobna imena Prusin i Prusota (Železnjak 1969:20, 57). 43 Za šilježe Neretvani kažu da nije ni janje ni ovan.

57

3.3. PREZIMENA OD NAZIVA ZANIMANJA Ovoj skupini35pripada 7 prezimena (5,69%): Barbir (< barbir ‘seoski liječnik’ < tal. barbiere ‘brijač’44), Kovačević (< kovač), Medar (< medar ‘skupljač i prodavač meda’), Musulin (< musulin ‘obrtnik koji izrađuje odjeću od pamučne tkanine’ < musulin/mušelin ‘vrsta tkanine nazvana po36iračkome gradu Mosulu’ < tal. mussolino), Obšivač (< opšivač ‘šivač’), Popović (< pop ‘svećenik’) i Volarević (< volar ‘čovjek koji ore s pomoću volova’45). U drugim je krajevima udio ove skupine prezimena razmjerno velik (primjerice, u Međimurju dosiže 16%; usp. Frančić 2002:86), što potvrđuje činjenicu da je obrtništvo u Neretvanskoj krajini i u samome Metkoviću do 19. stoljeća bilo slabo razvijeno. 3.4. PREZIMENA NASTALA OD ETNIKA I ETNONIMA Prezimena nastala od etnika i etnonima uglavnom su nastala nakon doseljenja u novi zavičaj. Tako su se Arnauti37(< Arnaut ‘Albanac’) nekoć prezivali Dropić (Dropići i danas žive u Gabeli), Rastočići (< Rastoka) Kvesić (< kvesa ‘onaj koji strši’46), a Raguži (< Raguza ‘Dubrovnik’) Veseličić (< Vesel). Posebno je zanimljivo prezime Popovac (< Popovac ‘doseljenik iz Popova’). Metkovski su pravoslavci Popovci, naime, nekoć nosili prezime Bošković (rodom su iz Mrkonjića u Popovu), a današnji su metkovski Baguri (< bago ‘čovjek krivih nogu’; usp. tur. bögülmek ‘biti iskrivljen’) potomci Miletića (< Mileta < Mile < Miloslav) zvanih Paprica (< paprica ‘prznica, čovjek sklon ljutnji’) koji su u maticama neumskoga Graca zabilježeni kao Popovac i Trnčanin (Trnčina je selo u Popovu). Slično je i s Previšićima koji su nosili i pridjevke ili prezimena Bogančev (< Boganac < Bogomil), Drmać (usp. Drman < Drmitar < Dimitar < Dimitrije), Brać (< brat) i Brzizec (< brzizec ‘brz kao zec’). Prezime Grmoja nosili su doseljenici iz Crvenoga Grma u Pojezerju, a Primorac doseljenici iz Dalmacije u Hercegovinu. Vrnoga je čovjek koji živi iznad (vrh) dola i odnosi se na stanovnika župe Vrhdol koja je obuhvaćala Zabiokovlje (središte joj je bilo u Zagvozdu). Ukupno je 9 prezimena (tj. 7,32%) motivirano etnikom ili etnonimom. Na temelju njih doznajemo za dva glavna povijesna pravca doseljavanja u Metković (potvrđena i u povijesnim vrelima): na lijevu se obalu Neretve (često preko dalmatinskoga dijela Zažablja) doseljavalo stanovništvo iz istočne Hercegovine (Popovo i hercegovački dio Zažablja), a na desnu stanovništvo (često preko Vrgorske krajine i Pojezerja) iz zapadne Hercegovine. Prezimena Arnaut, Pri44 45 46

stršati’.

Brijači su naime puštali krv životinjama, a po selima su često bili i zubari. Volar je bio i naslov nižega hrvatskog plemstva. RSKNJ (9:404) bilježi glagol kvesiti u značenju ‘kačiti o nešto, vešati’ te ‘odudarati veličinom, dimenzijama,

58

morac, Raguž i Vrnoga nastala su pak znatno prije doseljenja njihovih nositelja u Metković. Udio je ove skupine prezimena također razmjerno malen, no s obzirom na činjenicu da se iz Neretvanske krajine od turskih osvajanja do oslobođenja od Turaka znatno više iseljavalo nego useljavalo, to je posve očekivano. 3.5. PREZIMENA NEJASNE ILI NEPOZNATE MOTIVACIJE U ovoj su skupini najzanimljivija prezimena Ćerlek i Komazin. Ćerleci su u 18. stoljeću prebjegli iz Dobrova u neumskome Gracu u vidonjski zaselak Dželetin (D. Vidović 2005:158). U Dobrovu su se prezivali Butigan (< butigan ‘vlasnik trgovine’ < butiga ‘trgovina’ < tal. bottega), a njihovo je38prezime vjerojatno nastalo hibridnom tvorbom od hrvatskoga korijena (< ćerati < tjerati) i turskoga sufiksa -ek.47 Prezime Komazin zavređuje pak posebnu pozornost. U turskom postoji particip komaz (< konmaz) koji bi se mogao izvesti od glagola konmak ‘nastaniti se’. Komaz39bi bio ‘onaj koji se ne nastanjuje, nomad’.48 Na aloglotsku osnovu potom se dodao hrvatski sufiks -in. Lik Komasinović zabilježen je u Ravnome 1711. (Kriste 1999:223). Starije je prezime Komazina bilo Lučić (< Luka).

4. ZAKLJUČAK
U ovome su radu obrađena su najbrojnija metkovska prezimena u razdoblju 1948. ∑ 2001. Iako je riječ o razmjerno kratkome vremenskom odsječku, vidljivo je da su se dogodile velike promjene u najvećoj mjeri prouzročene izvanjezičnim okolnostima. Naime, stanovništvo se grada Metkovića u obrađenome razdoblju učetverostručilo, a Domovinski rat i rat u susjednoj Bosni i Hercegovini dodatno su promijenili demografsku sliku toga područja te ubrzali i pojačali doseljavanje stanovništva iz susjedne Hercegovine. Također, iz rezultata popisa stanovništva 2001. vidljivo je i da je više od polovice pripadnika srpske manjine napustilo Metković. Sve se to, dakako, odrazilo na brojnost pojedinih prezimena u samome gradu. Najzorniji je primjer promjena pad Gabrića i Veraja, starosjedilačkih metkovskih prezimena, s 1. odnosno 3. na diobu 48. mjesta te činjenica da se među 10 najbrojnijih rodova po popisu iz 2001. nalazi čak 6 koji nisu bili ni među 30 najbrojnijih po popisu iz 1948. Čak i najbrojnije metkovsko prezime Bebić (jedno od četriju prezimena, uz
47 Zanimljiv je primjer hibridne hrvatsko-turske tvorbe nahodim i kod prezimena Žuvelek gdje je na hrvatski antroponim Žuvela (< Žuvo < Johannes < Ivan; usp. Živan < Johannes < Ivan) dodan turski sufiks -ek. 48 Na ovu me mogućnost, uz napomenu da je iznesem sa za to potrebnom dozom opreza, upozorio Ekrem Čaušević na čemu sam mu neizmjerno zahvalan.

59

Volareviće, Jerkoviće i Krstičeviće koja su po rezultatima obaju popisa među 10 najbrojnijih) bilježi razmjeran pad (1948. svaki se 31. Metkovac prezivao Bebić, a 2001. tek svaki 45.). Postanje je metkovskih prezimena pak posebno zanimljiva tema zbog razmjerno velikog udjela prezimena koja dosad nisu obrađena u antroponomastičkoj literaturi. Velik udio prezimena nastalih prema narodnim imenima te izrazito raznolik i raznojezičan nadimački sustav koji ukazuje na tjelesne posebnosti (prije svega na nedostatke), mentalitet i duševne osobine (napose mane) nešto je novo i razmjerno nepoznato u onomastici te ište nova i potpunija istraživanja. Literatura: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. ARj = Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika 1880. ∑ 1976. Zagreb: JAZU. BARIĆ, HENRIK 1950. Rečnik srpskoga ili hrvatskoga i arbanaskoga jezika. Zagreb: Izdavački zavod JAZU. BEBIĆ, JOSIP 1983. Župa Opuzen. Opuzen: Župski ured Opuzen. BEBIĆ, JOSIP 1990. Župa Slivno Ravno. Split: Crkva u svijetu. FRANČIĆ, ANĐELA 2002. Međimurska prezimena. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. GRKOVIĆ, MILICA 1983. Imena u Dečanskim hrisovuljama. Novi Sad: Institut za južnoslovenske jezike Filozofskoga fakulteta u Novome Sadu. Hrvatski prezimenik (priredili Franjo Maletić i Petar Šimunović) I. ∑ III. 2008. Zagreb: Zagreb: Golden Marketing-Tehnička knjiga. KEMURA, IBRAHIM 2002. Muslimanska imena i njihova značenja. Sarajevo: El Kalem. Leksik prezimena Socijalističke Republike Hrvatske (urednici Valentin Putanec i Petar Šimunović), I. ∑ III. 2008. Zagreb: Institut za jezik, Nakladni zavod Matice hrvatske. KRISTE, ĐURO 1999. Župa Trebinja. Dubrovnik: Župa sv. Petra (Dubrave Hrid). KV = KAPETANIĆ, NIKO; VEKARIĆ, NENAD 2001. ∑ 2003. Konavoski rodovi, I. ∑ III. Prilozi povijesti stanovništva Dubrovnika i okolice. Dubrovnik ∑ Zagreb: HAZU, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku. MARETIĆ, TOMO 1885. O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba. Rad JAZU, 81 Zagreb, 81∑146. MARETIĆ, TOMO 1886. O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba. Rad JAZU, 82, Zagreb, 69∑154. NOSIĆ, MILAN 1998: Prezimena zapadne Hercegovine. Rijeka: Hrvatsko filološko društvo. RSKNJ = Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, I. ∑ XVII. 1959. ∑ 2006. Beograd: Institut za srpskohrvatski jezik.

60

16. Sk = SKOK, PETAR 1971. ∑ 1974. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, I. ∑ III. Zagreb: JAZU. 17. SSKJ = Slovar slovenskega knjižnega jezika, I. ∑ V., 1970. ∑ 1991. Ljubljana: Znanstvenoraziskovalni center Slovenske akademije znanosti in umetnosti, Inštitut za slovenski jezik. 18. ŠIMUNOVIĆ, PETAR 2006. Hrvatska prezimena. Zagreb: Golden marketing 19. ŠKALJIĆ, ABDULAH 1979. Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku. Svjetlost: Sarajevo. 20. VIDOVIĆ, DOMAGOJ 2007. Metkovsko stanovništvo u doba javnoga djelovanja don Mihovila Pavlinovića. Don Mihovil Pavlinović i Neretva: Zbornik Drugoga književnoga, znanstvenog i kulturnog susreta. Opuzen ∑ Zagreb: Neretvanska riznica umjetnina i inih vrijednosti, Hrvatska kulturna zaklada, 93 ∑ 112. 21. VIDOVIĆ, DOMAGOJ 2005. Nacrt za vidonjsku antroponimiju. Folia onomastica Croatica, 14, Zagreb, 147∑177. 22. VIDOVIĆ, MILE 2000. Radovan Jerković ∑ život i djelo. Metković: Matica hrvatska. 23. Vinja = VINJA, VOJMIR 1998. ∑ 2004. Jadranske etimologije: Jadranske dopune Skokovu etimologijskom rječniku, I, ∑ III. Zagreb: HAZU, Školska knjiga. 24. ŽELEZNJAK, I. M. 1969. Očerk serbohorvatskogo antroponimičeskogo slovoobrazovanija. Kijev: Naukova dumka.

Domagoj Vidović, Zagreb
61

ČOVJEK, KAMEN, ŽIVOT − TRG U OPUZENU ARHITEKTA NENADA FABIJANIĆA
Javni je prostor jedan od osnovnih, definirajućih motiva civilizacije. Nije slučajno da prostori i građevine društvene namjene čine najupečatljiviju većinu svjetske arhitektonske arheološke baštine. Otpornost i dugovječnost kamena, materijala od kojeg su većinom sazdani, svakako ima važnu ulogu u opstanku javnog prostora kao svojevrsnog mementa suvremene civilizacije. Odnos između umjetnika i kamena seže u najraniju prošlost Čovjeka. Od nijemih totema davno zaboravljenih poganskih bogova do Michelangelova oslobađanja Davida iz odbačena monolita, od mistike megalitskih struktura do translucentnih mramornih stijena Louisa Kahna, odnos umjetnika i kamena sastavljen je od strasti, inspiracije, strepnje, tehničkog znanja i čiste sreće. Opuzen, pitoreskni gradić na rijeci Neretvi, jedan je u sretnom nizu južnohrvatskih gradova novorazvijene svijesti o kvalitetnom javnom prostoru. Centralni trg, što se izduženo, asimetrično proteže do glavne gradske crkve, nedavno je dobio sjajno novo ruho u režiji arhitekta Nenada Fabijanića. Fabijanićeve svjetski poznate intervencije u neprocjenjivo vrijednim jezgrama starih primorskih i dalmatinskih gradova afirmirale su ga kao vrsnog vodiča kroz tisućljetnu graditeljsku baštinu ovih prostora. Počevši od diskretnog uređenja Trga Petra Krešimira IV. u Pagu gdje mu uspijeva u kamenu ispričati povijest grada za koji je emotivno vezan, preko spektakularne interpolacije objekta u senzibilnom tkivu povijesne jezgre Dubrovnika, Fabijanić svojom umjetničkom umješnošću i superiornim tehničkim umijećem na neki način nastavlja zaboravljenu tradiciju majstora graditelja. Ono što u Opuzenu već na prvi pogled daje naslutiti Fabijanićev rukopis jest činjenica da autor ne traži inspiraciju ni utočište u lakšem putu pomodarstva novih materijala. Koristeći jezik kamenitog podneblja, rafinirajući ga blagim optičkim iluzijama, reducirajući motive gotovo do apstrakcije, Fabijanić stvara prostornu kompoziciju što povezuje povijest i sadašnjost, jasnoću dana s tajnama noći, pogled s dodirom.
62

Prvi čin pripada jednom posebnom zidu. Postavljen na strani trga nasuprot crkve, zid odstranjuje neželjene zatečene vizure, istovremeno svjedočeći o antičkom naslijeđu opuzenskog kraja, uvijajući svoje tkivo oko probranih eksponata. Premda svojim kontekstom potpuno različit, ovaj zid se može interpretirati i kao geneza nevjerojatne senzualnosti, što miroljubivo koegzistira sa svojom okolinom upravo zahvaljujući izjednačenim unutarnjim oblikovnim naponima, suprotstavljajući oštrom završetku horizontalnog zamaha zida blagu, zaobljenu inciziju gotovo erotične asocijativnosti doslovce sažimljući u njoj sve slobodne oblikovne napone strukture. Živahnu, uvijek mijenjajuću kompoziciju opuzenskog zida uravnotežuje snažna horizontala konzolne kamene klupe s koje se otvara sjajna vizura na trg.

63

Namjerno izokrenut kapitel antičkog stupa otkriva pogled na uklesano ime istraživača koji ga je pronašao, a podna rasvjeta noću otkriva izvorno projektirane odnose svjetla i sjene njegovoj bogatoj ornamentaciji. Ovi temeljito promišljeni detalji odaju autorovu sklonost duhovitom interpretiranju graditeljske i kulturološke baštine što se proteže od šireg konteksta do posljednjeg detalja. Uvijek se igrajući s višeznačjima, asocijacijama i odnosom autora s konačnim korisnikom, Fabijanić ni jedan aspekt svojih prostora ne ostavlja neispitanim, nevaloriziranim i po potrebi nepokorenim. Koristeći dolit za dominantni materijal opločenja opuzenskog trga, autor upotrebljava filigranski obrađen tradicionalni detalj rigola od “zelenog jadrana” kao snažan dinamički zamah prema crkvi. Rahlost volumena obodnih zgrada vješto je neutralizirana stvaranjem niza poprečnih parternih akcenata izvedenih iz istog materijala, što završavaju unikatno izvedenom podnom rasvjetom. Koristeći suvremene materijale i tehnologiju izrade za stvaranje mističnih, gotovo poganskih forma svijetlećih udubljenja, rasvjeta partera trga je jedan od onih pažljivo odmjerenih trenutaka kad autor koristi suvremenost za priču o prošlosti. Ulaz u zgradu gradskog poglavarstva noću biva naglašen dramatičnom podnom rasvjetom, dodatno obogaćujući već spektakularnu noćnu vizuru trga. Svakako najdirljiviji dio cijele prostorne kompozicije opuzenskog trga predstavlja ansambl što se nenadano pojavljuje u uvučenom dijelu trga pokraj same crkve. Golema klupa od bračkoga sivca oblikovana od jednog komada, dužine je gotovo osam metara i u Guinnessovoj knjizi rekorda konkurira za najveću monolitnu kamenu klupu na svijetu! Njezina senzualna skulpturalnost naprosto poziva na interakciju, nagrađujući hladom pod maslinom za vrijeme sunčana dana ili mekom toplinom od sunca zagrijanog kamena za svježe večeri. LED rasvjetna traka ispod klupe, jedan od rijetkih ekspli64

citno suvremenih oblikovnih elemenata cijelog zahvata, pojavljuje se samo u ulozi diskretnog medijatora napona i finoće oblikovanja klupe te je dramaturški sjajno odmjerena. Amalgam suptilnih motiva, nenametljive kompozicije i besprijekorne izvedbe novo ruho glavnog opuzenskog trga funkcionira kao emulator nostalgičnog, poetskog raspoloženja. Rukopis u kamenu nepogrešivo odaje svog stvoritelja, ukazujući na vrijednosti estetike, kulture i naslijeđa. Manifestirajući autorov kreativni prosede u uvijek novom diskursu, noću drukčije nego danju, ljeti drukčije nego zimi, šapuće o tome tko smo i gdje smo, na način kako samo nijemi kamen to može.

Ivan Mladina, Zagreb
65

KATASTARSKO-GEODETSKA IZMJERA NA PODRUČJU DELTE NERETVE
1. UVOD
Svaka moderna i gospodarski uređena država, a Hrvatska to želi biti, mora, između ostalog, imati uređenu evidenciju o nekretninama i vlasništvu na njima. U demokratskom obliku društvenog uređenja i tržišnoj privredi, za koji se Republika Hrvatska opredijelila od 1990., pravna je sigurnost, pa prema tome i pravna sigurnost u vidu pouzdane evidencije o nekretninama i vlasništvu na njima, jedan od nosivih stupova države. Temeljne su državne institucije koje skrbe o javnim knjigama i u kojima se vodi evidencija nekretnina i zemljišnih knjiga Državna geodetska uprava (katastar) i Ministarstvo pravosuđa (sudovi). U uvodnom će se dijelu dati osnovne definicije i sadržaj katastra zemljišta, katastra nekretnina, zemljišnih knjiga te postupak geodetske izmjere u cilju osnivanja katastra nekretnina i izradbe zemljišnih knjiga. Promjenom državnog uređenja uočeno je nedefinirano vođenje podataka o prostornim jedinicama (katastarskim česticama) i provođenje različitih pravnih postupaka nad njima. U raznim javnim knjigama, primjerenima bivšem društvenom sustavu, vidljiva je bila težnja za obezvrjeđivanjem privatnog vlasništva i drugih stvarnih prava nauštrb društvenoga vlasništva. Posljedice su toga nesređene, nejasne, netočne i obezvrijeđene zemljišne knjige, uvjeti nepogodni razvoju pravne sigurnosti. Do donošenja su Zakona o državnoj izmjeri i katastru nekretnina (NN 128/99.) katastri vodili podatke o korisnicima zemljišta, tj. katastar zemljišta. U prijelaznim i završnim odredbama navedenog zakona propisano je da se, do izradbe katastra nekretnina, katastar zemljišta vodi na način kojim će se postupno prilagođavati katastru nekretnina. U operatu katastra nekretnina podaci o nositeljima prava na nekretninama nisu izvorni katastarski podaci, nego su preuzeti iz zemljišnih knjiga. U drugoj varijanti katastar nekretnina izrađuje se na osnovu geodetsko-katastarske izmjere istodobno s izradbom ili obnavljanjem zemljišnih knjiga. Katastar nekretnina, sukladno Zakonu o državnoj izmjeri i katastru nekretnina (NN 16/07.), evidencija je o česticama zemljine površine, zgradama
66

i drugim građevinama koje trajno leže na njoj ili ispod nje te o posebnim pravnim režimima na Zemljinoj površini. Uspostava modernog sustava evidencije nekretnina podrazumijeva spajanje zemljišnih knjiga s digitalnim katastrom u zajedničku bazu podataka. Državna geodetska uprava bila bi nadležna nad geometrijom prostora (tehnički dio operata), a sud nad vlasništvom i drugim stvarnim pravima na takvoj geometriji prostora. Potrebno je štogod reći i o tehnologiji izrade katastra nekretnina i izradbi (ili obnovi) zemljišnih knjiga. Na temelju geodetske izmjere i podataka prikupljenih tijekom izmjere i javnog uvida elaborata izrađuje se novi katastar nekretnina te zemljišne knjige. Odlukom o stavljanju u primjenu novoga katastarskog operata i zemljišnih knjiga dotadašnji katastarski podaci i zemljišne knjige više nisu u uporabi. Iz tih uvodnih napisa dade se uočiti da se katastarskom izmjerom dobivaju geometrijski podaci o nekretninama, njihovim vlasnicima i nositeljima stvarnih prava, podaci o načinu uporabe katastarske čestice i njezinih dijelova, podaci o međama i drugim granicama, površinama te o posebnim pravnim režimima na njima. Sređeni imovinsko-pravni odnosi preduvjet su za kupnju ili prodaju nekretnina, jamstvo ulasku domaćeg ili stranog kapitala na tržište nekretnina. Svima je nama manje-više poznato imovinsko-pravno stanje zemljišta na području Neretve (melioracije, jendečenje, kupnja zemljišta bez promjene novog vlasnika, zamjena zemljišta, nacionalizacija, konfiskacija, arondacija, uzurpacija itd.). Gotovo su svi navedeni zahvati poduzimani bez ikakve evidencije u katastru i zemljišnim knjigama. Postavlja se pitanje: Što bi trebalo učiniti da se imovinsko-pravno stanje nekretnina sredi, da se dobiju pregledni, pouzdani i kvalitetni podaci o vlasništvu, kako uspostaviti pravnu sigurnost u prometu nekretnina, odnosno kako suvereno, suvremeno i učinkovito upravljati i gospodariti prostorom Delte Neretve? Geodetsko-katastarska izmjera, kao preduvjet za obnovu katastra i zemljišnih knjiga na području Delte Neretve, predstavlja sintezu procjena jedne skupine ljudi iz Neretve (Marinko Filipović, Ivo Mihaljević, Ante Vladimir, voditelj Ureda za katastar u Metkoviću, Pero Ljubić, pročelnik Županijskog ureda za katastar u Dubrovniku, Branimir Gojčeta, bivši ravnatelj Državne geodetske uprave, i Zdravko Kapović, profesor na Geodetskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu). Izmjerom zemljišta dobili bi se podaci o stvarnom stanju uživanja (korištenja) nekretnina, provele sve tehničke i upravno-pravne mjere čiji bi rezultat bio izradba novog katastra i zemljišnih knjiga. Tim bi se postupkom dobila jedna kvalitetna, pouzdana baza podataka koja bi omogućavala suvremeno vođenje, ažuriranje i distribuciju prostornih podataka. Zahvaljujući toj inicijativi danas je u dolini rijeke Neretve u tijeku više katastarskih izmjera (kojima je obuhvaćeno oko 18.500 hektara, zapravo čitavo aktivno područje; slika 1.).
67

Slika 1. Grafički prikaz područja obuhvaćenog katastarskom izmjerom (18.650 ha).

Kako se iz slike 1. vidi, dvadesetak katastarskih općina (k. o.) obuhvaćeno je geodetsko-katastarskim izmjerama i izradbom novog katastra i zemljišnih knjiga.

2. OPRAVDANOST GEODETSKO-KATASTARSKE IZMJERE U NERETVI
Prva i jedina katastarska izmjera na donjoneretvanskom području izvedena je oko 1870. tzv. grafičkom izmjerom. Zemljišne se knjige izrađuju od 1890.
68

do 1907.: k. o. Opuzen 1890., k. o. Metković 1891., k. o. Desne 1900., k. o. Komin 1901., k. o. Vidonje i Slivno 1903. te k. o. Dobranje, Borovci i Vid 1907. Za k. o. Plinu i Struge zemljišne knjige nikad nisu izrađene, postoje samo katastarski operati. Revizija podataka knjižnog dijela katastarskih operata provedena je za sve katastarske općine 1959. Za k. o. Metković izvršena je 1972. ∑ 1980. nova izmjera aerofotogrametrijskom metodom. Od 1980. službeni su podaci revizije iz 1959., a zemljišna knjiga za k. o. Metković nikada nije izrađena (pojavljuje se dvostruka evidencija za isto područje: prostorna i pravna). Već smo ranije spomenuli težnju bivšega društvenog sustava (1945. ∑ 1990.) da ne ažurira promjena na terenu i da neprekidno potiče izvanknjižni promet nekretninama. Posljedica je toga činjenica da između stanja na terenu i službenih evidencija postoje tri geometrijska i pravna stanja koja se međusobno bitno razlikuju tako da stanje u naravi ne odgovara stanju evidencije u katastru, stanje u katastru ne odgovara stanju evidencije u zemljišnim knjigama, a stanje evidencije u zemljišnim knjigama ne odgovara stanju u naravi. Takvo stvarno stanje zajedno s fizičkim stanjem katastarskih planova (koji su dugotrajnom uporabom i neprikladnim dugogodišnjim načinom čuvanja i održavanja poprilično oštećeni) dovelo je do toga da struka i država moraju energično djelovati. Primjerice, na području doline rijeke Neretve bivši poljoprivredni kombinat PIK “Neretva” raspolagao je, po vlastitoj evidenciji, sa 4873 ha zemljišta. Po podacima iz zemljišnih knjiga ukupno je 1350 ha uknjiženo na Republiku Hrvatsku kao pravnog sljednika PIK-a “Neretve”. Razlika između tih dviju površina posljedica je neevidentiranosti više eksproprijacija (danas izvlaštenja), zamjena i podnijetih zahtjeva za povrat oduzete imovine. U takvim je uvjetima bila raširena i uzurpacija zemljišta. Kao “vruća tema” nametnula se dodjela državnoga poljoprivrednog zemljišta u zakup ili darovanje (zemljište pod bivšom upravom PIK “Neretva”) koje su, natječajima od 1996., provodili županijsko povjerenstvo i jedinice lokalne samouprave. Tada su, zbog nesređene katastarske i zemljišnoknjižne evidencije, upotrijebljene interne slovne i numeričke oznake (A1, B1, B2...) blokova zemljišta na kartama koje je izradio PIK “Neretva”. Država, kao zakoniti vlasnik tog zemljišta, ne bi trebala (jer daje loš primjer) prodavati ili darivati zemljišta za koje se upisom u zemljišne knjige ne mogu stjecati zemljišnoknjižna prava, odnosno davati u zakup zemljišta kojemu nisu točno utvrđene granice niti je sasvim izvjesno da su u državnom vlasništvu. Posebnu teškoću u evidenciji zemljišta čini putna i kanalska mreža nastala meliorativnim zahvatima u Neretvi. Kanalska je mreža u vlasništvu Republike Hrvatske, ali pod upravom “Hrvatskih voda”, dok bi putna mreža, po logici stvari, trebala prijeći na jedinice lokalne samouprave koje bi o njoj trebale i
69

skrbiti. Postoji velika bojazan od devastiranja hidromelioracijskog sustava zatvaranjem ili kopanjem novih kanala, što će dovesti i do devastacije zemljišta. Suočivši se sa svim poteškoćama oko usklađivanja stanja u naravi sa zemljišnoknjižnim stanjem, zahtjevom građana o uređivanju imovinsko pravnih odnosa na zemljištu te ne gubeći iz vida opći interes Republike Hrvatske, Poglavarstvo Grada Opuzena uz potporu se struke obratilo Državnoj geodetskoj upravi 23. studenoga 1998. sa zamolbom da se pokrene katastarska izmjera na području Grada Opuzena. Isto čini i Općina Slivno. Državna geodetska uprava, uvažavajući zahtjeve Grada Opuzena i Općine Slivno, donosi načelnu odluku o pokretanju izmjere na području Grada Opuzena i dijela Općine Slivno, katastarski ured u Metkoviću zadužuje se izvršiti sve pripremne radnje neophodne za pokretanje katastarske izmjere (površine intravilana, površine ekstravilana, procjena broja čestica, površine u državnom i privatnom vlasništvu, površine pod vodama, šumama i sl.). Analizirajući svu problematiku o nekretninama na području Delte Neretve posebna je stručna skupina Ministarstva poljoprivrede i šumarstva predočila veoma opsežno izvješće o stanju na terenu (4. veljače 1999.). U njemu se nedvosmisleno navodi potreba katastarske izmjere na području Delte Neretve koja bi rezultirala konačnim rješenjem zamjena, izvlaštenja, arondacija i povrata imovine te definiranim, jasnim statusom nekretnina i prava na njih. Naposljetku, Vlada Republike Hrvatske osnovala je radnu skupinu (20. rujna 2000.) radi izradbe prijedloga odluke o mjerama za uređivanje imovinsko-pravnoga, geodetsko-katastarskoga i gospodarskog stanja u dolini rijeke Neretve (član je te radne skupine bio i Ante Vladimir, jedan od autora ovoga rada). Vlada Republike Hrvatske 7. prosinca 2000. donosi Odluku o mjerama za uređivanje imovinsko-pravnoga, geodetsko-katastarskoga i gospodarskog stanja u dolini rijeke Neretve (NN 126, od 15. prosinca 2000.), čije najvažnije dijelove iznosimo u nastavku rada.

3. ODLUKA O MJERAMA ZA SREĐIVANJE IMOVINSKOPRAVNOGA, GEODETSKO-KATASTARSKOGA I GOSPODARSKOGA STANJA U DOLINI RIJEKE NERETVE
Zbog sređivanja sveukupnoga imovinsko-pravnoga, geodetsko-katastarskoga i gospodarskoga stanja u dolini rijeke Neretve nadležna tijela državne uprave i jedinica lokalne uprave i samouprave kao i druga tijela i određene pravne osobe poduzet će ovom odlukom utvrđene žurne, sustavne i ostale mjere. Dolina rijeke Neretve s navedenom odlukom obuhvaća područja gradova Metković i Opuzen te dio područja Grada Ploča kao i dijelove područja općina Slivno, Pojezerje, Kula Norinska i Zažablje ukupne površine od oko 18.000 ha.
70

Državna će geodetska uprava, u sporazumu s Ministarstvom pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, donijeti odluku o katastarskoj izmjeri na području doline rijeke Neretve te će provesti katastarsku izmjeru i izraditi katastarske operate najkasnije do 31. prosinca 2004. godine. Državna će geodetska uprava odmah pristupiti pripremama za izvršenje katastarske izmjere iz stavka 1. navedene točke. Redoslijed izmjere katastarskih općina provodit će se po veličini površina poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske, odnosno sljedećim redoslijedom, po katastarskim općinama: Opuzen, Komin, Plina, Slivno, Metković, Dobranje, Vidonje, Vid i Struge. Istodobno će s katastarskom izmjerom i izradbom katastarskih operata iz točke VII. navedene odluke Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave pokrenuti postupak osnivanja, obnavljanja i preoblikovanja zemljišnih knjiga prema elektroničkoj obradi podataka (EOP) u općinskim sudovima u Metkoviću i Pločama za katastarske općine iz točke I. stavka 2. ove odluke. U postupku će sređivanja zemljišnoknjižnog stanja u dolini rijeke Neretve Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave voditi brigu i nadzor nad pravodobnim i urednim radom zemljišnoknjižnih sudova te će im za tu svrhu osigurati potrebna sredstva i kadrove, Cjelokupni posao osnivanja, obnavljanja i preoblikovanja zemljišnih knjiga u općinskim sudovima u Metkoviću i Pločama te sređivanja zemljišnoknjižnog stanja u dolini rijeke Neretve mora biti dovršen do 31. prosinca 2004. Za provedbu će se navedenih mjera iz državnog proračuna Republike Hrvatske i proračuna jedinica lokalne uprave i samouprave osigurati ukupno 40.500.000,00 kuna, i to: • 34.000.000,00 kuna za Državnu geodetsku upravu (za pokriće troškova katastarske izmjere i izradbe katastarskih operata te troškova korištenja usluga pravnih i fizičkih osoba ovlaštenih za obavljanje geodetskih poslova) • 6.500.000,00 kuna za Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave (za pokriće troškova osnivanja, obnavljanja i preoblikovanja zemljišnih knjiga: troškovi zaposlenih i materijalni troškovi te troškovi opremanja zemljišnoknjižnih odjela informatičkom opremom, školovanja zemljišnoknjižnih djelatnika i tehničke pomoći).

4. STANJE KATASTARSKIH IZMJERA I IZRADBA NOVIH ZEMLJIŠNIH KNJIGA 30. RUJNA 2008.
Po podacima iz Državne geodetske uprave do 30. rujna 2008. godine sklopljeno je 15-ak ugovora s geodetskim tvrtkama za obavljanje geodetskokatastarskih izmjera u dolini rijeke Neretve na površini od 16.314 ha, odnosno
71

88% od ukupnog zahvata. U tablici 1. daje se pregled stanja radova 30. rujna 2008. Već je na prvi pogled razvidno da sa stanjem radova ne možemo biti zadovoljni. Pokušat ćemo analizirati dosada učinjeno, istaknuti propuste te ponuditi prijedlog kako bi započeti radovi dali očekivani rezultat. Bilo je tu početnih nesnalaženja zbog specifičnog terena u Neretvi, ali su poteškoće nastupile i zbog manjka stručnih osoba u Državnoj geodetskoj upravi (odlazak većeg broja diplomiranih inženjera geodezije) odnosno u pravosuđu. Čitav se proces do stvaranja novoga katastarskog operata i zemljišne knjige može podijeliti u dvije faze. U prvoj su fazi nositelji poslova privatne geodetske tvrtke koje su obavljale (ili obavljaju) izmjeru terena. Sa završetkom izmjere izrađuju se katastarske operati u digitalnome i analognome obliku te pripremaju podaci za javni uvid.

72

Tablica 1. Pregled stanja izmjere u Neretvi 30. rujna 2008.
BROJ ČESTICA (točno ∑ procjena) KATASTARSKA ISPOSTAVA

IME KATASTARSKE OPĆINE POVRŠINA NOVE IZMJERE

r.br.

STANJE

K.O.OTRIĆ SEOCI K.O. KOMIN K.O. KOBILJAČA K.O.VID K.O.METKOVIĆ K.O.KOMARNA-DUBOKA K.O.KREMENA-DUBA-RABA K.O.BIJELI VIR K.O.PRUD K.O.DUBRAVICA-GLUŠCI K.O.KLEK K.O. OPUZEN K.O.OPUZEN II K.O. KRVAVAC I K.O.BLACE-TRN K.O.MIHALJ-OTOK-LUČINA K.O.VLAKA-TUŠTEVAC K.O.PIŽINOVAC-LOVORJE K.O.MLINIŠTE K.O.MISLINA K.O.BADŽULA K.O.KRVAVAC II K.O.ROGOTIN Ukupno

1104 2153 438 1608 2319 326 484 850 627 583 229

ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha

METKOVIĆ PLOČE METKOVIĆ METKOVIĆ METKOVIĆ METKOVIĆ METKOVIĆ METKOVIĆ METKOVIĆ METKOVIĆ METKOVIĆ

1362 ha METKOVIĆ 1149 ha METKOVIĆ 58 ha METKOVIĆ 320 ha METKOVIĆ 280 ha METKOVIĆ 801 ha METKOVIĆ 220 ha METKOVIĆ 1088 ha METKOVIĆ 940 ha METKOVIĆ 842 ha METKOVIĆ 446 ha METKOVIĆ 423 ha PLOČE 18650 ha

izlaže se izlaže se U SLUŽBENOJ UPORABI kat. izmjera u početnoj fazi nije raspisan javni natječaj kat. izmjera u početnoj fazi kat. izmjera u početnoj fazi provodi se katastarska izmjera provodi se katastarska izmjera provodi se katastarska izmjera provodi se katastarska izmjera SPREMNO ZA IZLAGANJE NA JAVNI UVID SPREMNO ZA IZLAGANJE NA JAVNI UVID SPREMNO ZA IZLAGANJE NA JAVNI UVID Završna faza katastarske izmjere Završna faza katastarske izmjere Završna faza katastarske izmjere Završna faza katastarske izmjere Završna faza katastarske izmjere Završna faza katastarske izmjere Završna faza katastarske izmjere U SLUŽBENOJ UPORABI U SLUŽBENOJ UPORABI

1 8723 2 4913 3 2117 4 5700 5 13600 6 1300 7 2200 8 1700 9 2100 10 1000 11 1000 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 3211 3497 574 1711 1517 2328 913 1914 686 1403 1077 1932 65116

73

U drugoj su fazi nositelji poslova Državna geodetska uprava i Ministarstvo pravosuđa koji preko svojih službi osnivaju katastarsko i sudbeno povjerenstvo koje daje na javni uvid podatke prikupljene katastarskom izmjerom. Rad katastarskog i sudskog povjerenstva odvija se na istoj lokaciji, istodobno i po mogućnosti na lokaciji na kojoj je provedena katastarska izmjera. Veoma je važno imati povjerenika kojega određuje jedinica lokalne samouprave, a koji ima funkciju pružanja pomoći povjerenstvu u postupcima izlaganja. Povjerenik treba biti osoba koja uživa povjerenje u naselju te poznaje stanje u sustavu nekretnina. Članovi katastarskog povjerenstva strankama u postupku izmjere predočavaju obrađene podatke katastarske izmjere: granice parcela i površine. Stranka svojim potpisom dokazuje suglasnost s predočenim podacima. Nakon toga stranka pristupa sudskom povjerenstvu koje nakon raspravnog postupka sastavlja novi zemljišnoknjižni (ZK) uložak u novoj glavnoj knjizi. U slučaju neslaganja stranaka s predočenim podacima nesporazumi se rješavaju određenim zakonskim postupcima. Prihvaćanjem elaborata stavljaju se u službenu uporabu novi katastar nekretnina i nova zemljišna knjiga. Iz tablice 1. dade se zaključiti da su poslovi u prvoj fazi poprilično odmakli. Isto se tako može zaključiti da se nadziru problemi dinamike poslova druge faze ∑ izlaganja na javni uvid podataka prikupljenih izmjerom, odnosno izradom novog katastra nekretnina i novih zemljišnih knjiga. Vidljivo je da se gomilaju katastarski operati spremni za postupak javnog izlaganja. Pitanje je hoće li se, po sadašnjoj dinamici javnih izlaganja, postići očekivani cilj. Otvaraju se pitanja na koja moraju dati odgovor Državna geodetska uprava i Ministarstvo pravosuđa, a potrebno je žurno riješiti ključna organizacijska i stručna pitanjima.

5. PRIJEDLOG MJERA ZA POBOLJŠANJE
Na temelju svih podataka i simulacijom po raznim osnovama, kao što su broj dnevno izloženih i uknjiženih čestica, broj radnih dana u tjednu te prekidi izlaganja za vrijeme godišnjih odmora, dade se nazrijeti kada bi postupak izmjere Neretve i osnivanje novog katastra i zemljišnih knjiga mogao biti završen. Kako trenutačno na poslovima izlaganja podataka na javni uvid (katastarska i sudska povjerenstva) djeluju dva tima, proizlazi da bi se svi poslovi mogli završiti za desetak godina, što je apsolutno neprihvatljivo. Mora se žurno djelovati kako bi se postupak ubrzao. Iz dosadašnjih iskustava sudskog povjerenstva na poslovima izlaganja elaborata uočeni su problemi koji proizlaze iz odredaba Zakona o zemljišnih knjigama. Pokazuje se da su neke odredbe toga zakona nesvrsishodne. Nedostaju učinkovitija i jednostavnija rješenja pri izradbi zemljišnoknjižnih uložaka.
74

Međutim, veći je problem nedostatak kadrova. Poboljšanja su moguće jedino brzim rješavanjem kadrovskih pitanja u geodetskoj struci i pravosuđu zapošljavanjem novih ljudi. Nužno je osigurati više timova te to treba zahtijevati i od Državne geodetske uprave i Ministarstva pravosuđa. Treba zatražiti od Ministarstva pravosuđa odnosno Općinskog suda u Metkoviću da poslove obnove i osnivanja zemljišnih knjiga u dolini rijeke Neretve postavi kao prioritet. Začuđuje dojam je da je izostao jači pritisak, pa i bunt javnosti. Institucije lokalne samouprave moraju, neprestano, prozivati državne ustanove koje su poprilično zakazale na tom važnom projektu za dolinu rijeke Neretve. Na ovom mjestu još jednom treba naglasiti da dugotrajno provođenje projekta obezvrjeđuje podatke prikupljene katastarskim izmjerama (podaci zastarijevaju), a time se obezvrjeđuju trud i nemala uložena sredstva.

6. ZAKLJUČAK
Kako se vidi iz tablice 1., područje izmjere obuhvaća 18.650 ha i oko 65.116 katastarskih čestica, što znači 3,5 čestica po hektaru. Specifičnost terena (močvarno područje), specifičnost međa (kanali/jendeci), koje je kadšto bilo teško obilježiti, te pomanjkanje ljudskih resursa u Državnoj geodetskoj upravi i pravosuđu može donekle biti opravdanje za usporeniji ritam izvođenja radova. Samo donekle. Po našim saznanjima bilo je i nedostatnih sredstava, što je također usporavalo planirane radove. Treba upozoriti i na neprimjeren, pa i na neodgovoran, pristup Ministarstva pravosuđa i Općinskog suda u Metkoviću. Na sastanku u Državnoj geodetskoj upravi (28. travnja 2008.) dogovoreno je da izlaganje k. o. Opuzen započne 16. lipnja 2008. Katastarski ured u Metkoviću (koji je postavio potreban informatički program) i Grad Opuzen (osigurao prostor za izlaganje) izvršili su svoje obveze. Odgovarajući informatički program trebao je biti postavljen i na Općinskom sudu u Metkoviću. Do danas (sredina listopada 2008.) sud u Metkoviću nema ni informatičku opremu ni sudsko povjerenstvo. Pitamo se do kada. Gdje je nestao bunt mjesnoga stanovništva? Još jednom ponavljamo: Ministarstvo pravosuđa i Općinski sud u Metkoviću moraju poslove obnove i osnivanja zemljišnih knjiga u dolini rijeke Neretve postaviti kao prioritet. Treba činiti neprestani pritisak na mjerodavne institucije, treba ih neprestano upozoravati na žurni postupak izlaganja te treba tražiti odgovornost za neobavljene radove. prof. dr. sc. Zdravko Kapović, Zagreb Ante Vladimir, ing. geod., Metković
75

TEKSTILNO RUKOTVORSTVO NERETVE

76

Folklornoj grupi KUD∑a “Metković” za daljnji uspješan rad bila je nužna narodna nošnja da bi mogli izvoditi donjoneretvanske igre, pjesme i plesove. Tako sam polovinom 60∑ih godina krenula u istraživanje. Prvi su mi putokazi bili učenici Gimnazije Metković koji su me usmjeravali na kazivače. Predodžba o nošnji neretvanskoga kraja, svečanoj i starijoj, ali i mlađoj, kao i o tekstilnom rukotvorstvu nastajala je postupno, nakon dugogodišnjega proučavanja terena, otkrivanja različitih dijelova nošnje i zahvaljujući kazivačima. Na lijevoj obali Neretve proučena su naselja Metković, Kosa, Vidonje, Mlinište, Opuzen, Podgradina i Trn, a na desnoj Vid, Kula Norinska, Krvavac, Momići, Borovci, Desne, Komin i Rogotin. Svim kazivačima i onima koji su dopustili uvid u svoje zbirke i ustupili na korištenje vlastitu odjeću, nakit, slike i fotografije ovim putem zahvaljujem, a na osobit način Juri Salacanu (1912.) iz Podgradine i Anđi Bagur (rođenoj 1915. u Vidonjama; djevojačko prezime Glavinić) iz Metkovića. Ostale navodim po mjestima odakle potječu ili u kojima trenutačno stanuju: Borovci: Ivka Jerković (1929.), Pera Vekić (1935.), Iva Alimić (1928.); riječ je o trima sestrama čije je djevojačko prezime vilo Krstičević Desne: Ivuka Đugum (1913.), Ivka Šetka rođ. Delija (1915.) Komin: Manda Grgić rođ. Dugandžić (1896.) Kosa: Mara Ćerlek (1914.) Krvavac: Maša Barbir rođ. Rakić (1914.), Jelisava Barbir rođ. Gnječ Metković: Pero Gluščević (1902.), Jakov Jelaš (1905.), Franka Golijan (1908.), Jozo Primorac (1910.), Ruža Primorac rođ. Primorac (1910.), Neđa Pavlović (1910.), Kata Glavinić rođ. Veraja (1931.), Marija Rezić rođ. Veraja (1936.), dr. Mihovil Jeramaz (1942.), Zoran Jeramaz (1950.) Mlinište: krojač Mišo Obradović (1906.), Matija Ostojić (1914.), Mato Ostojić (1914.), Kata Barišić (1914.) Momići: Stana Dragović (1914.), Joko Jurić (1907.), Mara Plećaš (1907.), dr. sc. Ivan Jurić (1932.) Opuzen: Zorka Pečić (1931.) Rogotin: Mara Žderić (1920.). Elementi muške narodne nošnje prvi put su se pojavili u stiliziranom obliku na uniformama Gradske glazbe “Metković” 1975.

77

Slika 1. Gradska glazba MetkoviÊ 1975.

Folklorna grupa KUD∑a “Metković” prvi put je pokazala rekonstruiranu svečanu stariju narodnu nošnju svojega kraja na Drugoj smotri plesnih grupa Zajednice općina Split održanoj 21. travnja 1984. u Metkoviću izvodeći igre, pjesme i plesove u koreografiji Vidoslava Bagura na priredbi “Na Neretvu misečina pala”.

Slika 2. Folklorna grupa KUD∑a “Metković” 1984.

78

Slika 3. XX. međunarodna smotra folklora, Zagreb 1985., KUD “Metković”.

Dugo se vjerovalo da je rukotvorstvo u Neretvanskoj dolini izumrlo. Izložba “Narodno rukotvorstvo Neretve” održana u Metkoviću 23. ∑ 29. travnja 1987. pokazala je da je to mišljenje netočno. Trebalo je samo podrobnije istraživati. U interesu očuvanja naše kulture i bogate narodne baštine profesori povijesti i umjetnosti Centra za usmjereno obrazovanje pokrenuli su akciju prikupljanja etnografskog materijala. Učenici i njihovi roditelji shvatili su važnost prikupljanja i odazvali su se u velikome broju pretražujući stare škrinje, prašne podrume i tavane. Manji je broj učenika posudio eksponate za izložbu, a stotine je učenika svojim prilogom pomoglo stvaranju temelja buduće etnološke zbirke.
KATALOG IZLOŽBE NAZIVI IZLOŽENIH PREDMETA LOV I RIBOLOV GOŽDA, GARBITAČA, FERAL, IGLA ZA MREŽU, ŠUŠULA, PANULA, RONKUN, TRATUN, OLOVNICE, VRŠVA, ŠPURTELA, TRUPA. RATARSTVO SRP, KOSIRIĆ, KOSMAČA, LUKIĆ, STRUGAČ, BELEGIJA, ROG ZA BELEGIJU, CRTALO, KRTO, KRTOČIĆ, SADAČ, KLEPAC, GRIVNA ZA HOTKU. STOČARSTVO NOŽICE ZA ŠIŠANJE OVACA, ZVONA, ČEŠAGIJA, UZDA, UZENGIJE, ZAKOVICE, POTKOVE, ČEŠALJ ZA KONJE, KOBLA ZA POTKIVANJE, KADILICA ZA PČELE, ŠTAP, PALJ, PRIBAČA. ODJEĆA I TEKSTIL KOŠULJA, BUŠTINA, MUDANTE, MODRINA, OPREGALJ, DOLAMA, TKANICA,

79

SADAK, OPLEĆAK, FACULET, BLUZA, FUŠTAN, TRAVERCA, ĐILET, PLET, DŽEMPER, KOŠULJA, KOPORAN, KROŽET, PAS, GAĆE NA KLIŠTA, KAPA, BIČALJ, GUBA, RUTA, PROSTIRAČ, KRPA, RUČNIK, SJEDALICA, ARAR, TORBA, UŽE, SAKET. OBUĆA KALUPI ZA OPANKE, NABADAČ ZA OPUTA, ŠILO, OPANCI, TERLUKE, BIČVE (DUGE I KRATKE), PLETKE. OBRADA VUNE GREBENA, GARGAŠE, KUDILJA, VRETENO, POUZ, KANET, DAŠČICA, DIO STANA. KUĆANSTVO SADŽAK, OŽEG, KOMAŠTRE, MAŠE, TRONOŽAC, BRONZIN, RAŽANJ, KOTLJAČA, KOTLIĆ, KANTICA, TAVA, PRŽENJAČA, ZIŠ, TUČKA ZA LUK, NOŽ, MESER, KAŠIKA, ĆUP, ĆUP ZA ULJE, FERAL, KANTAR, PEGLA, PRTVE, LUKAČ, POLUKAČ, LOPAR, SITO, LOPATA ZA BRAŠNO, BUKARA, ZDJELA, KLJUČ, MIŠOLOVKA, VALJAK ZA KONŠERVU, ŽABICA ZA ČATRNJU, PRESA ZA SMOKVE. ALAT VIOLA, KLIJEŠTA, KLIN, SVRDLO, TESLA, KUTNIK, ŠESTALO, STOPALO, DRVENI MALJ, VISAK, BROKVA.

GLAZBENI INSTRUMENTI GUSLE, LIJERICA, DVOJNICE
Slika 4. Katalog izložbe.

Izložba je bila vrlo posjećena i mnoge je potaknula na razmišljanje i oblikovala želju da se pridruže u prikupljanju predmeta narodnog rukotvorstva te tako u obliku zbirke sačuvaju za buduće naraštaje ono što nestaje.

Slika 5. Izložba 1987. Ženska odjeća.

80

Slika 6. Pomagala za obradu vune.

U Neretvanskoj dolini u 19. st. sadili su se lan i konoplja te uzgajala BUBA, svileni prelac. Tradicija uzgoja ovih biljki danas je nestala, a tek su nazivi i opisi poslova ostali u sjećanju starijih osoba. Kao sirovina su se češće su se rabili za izradu predmeta vezanih uz poljoprivredu i ribolov, a rjeđe za odjeću i ostale “tekstilije”. Od konoplje su se izrađivale VRIĆE/VREĆE, MRIŽE/MREŽE (ovisno o izgovoru koji je na desnoj obali rijeke Neretve ikavski, a na lijevoj ijekavski), ARARI (torbe za tovarenje konja i magaraca), SLAMNICE/SLAMARICE, ali i odjevni predmeti.

Slika 7. Prtva od kukuruzovine i arar od kostrijeti.

81

Za dijelove nošnje i drugoga uporabnog tekstila češće se rabio lan. Muškarci su obrađivali polja, a žene lan KIŠALE (namakale), tukle, vukle po grebenu i prele. U literaturi se spominje uzgoj svilenoga prelca u 19. st. pokraj Opuzena i podatak o postojanju obrtnika svilara u Metkoviću 1851. Uzgoj svilenoga prelca prestao je na ovome području oko 1950. O tradiciji gajenja prelca govore, osim sjećanja starijih ljudi, još prisutne MURVE (dudovi) zasađene oko kuća i aleje uz putove. Svileni prelac uzgajao se u prvom redu kao sirovina za potrebe ribolova. S murve su djeca najčešće brala lišće i hranila BUBE. Kada bi se one začahurile u KUĆICE, samo su neke žene znale VUĆI svilenu nit nakon potapanja u vrelu vodu. Ona se najprije namatala na 12 ∑ 15 cm debelu granu. Zatim bi se nit PREDVOJSTRUČILA (udvostručila na klupko). Tek tada bi prepredena na vretenu bila spremna za pletenje mreže za sitniju ribu ∑ plotice. Mreže su za krupniju ribu ∑TRATE, TRATUNI i mreže ZATEZAČE ∑ pletene od konoplje i kupovnog užeta uz uporabu i konopljike. Mreže su pleli muškarci. Kao sredstvo za bijeljenje i impregnaciju mreža koristila se tekućina od prvoga potapanja konopljike. Konopljika pogodna za obradu raste na tlu koje zimi TONE. Sadila se u rano proljeće, a brala se ujesen. Birale su se DRETE (ravne mladice) i sušile na suncu oko mjesec dana. Prije CI(JE)PANJA (rasijecanja i stanjivanja) ona se potapala u vodu, obvezno kišnicu, koja se ostavljala i do dvije godine u posudama za iste namjene, za bojenje i kao sredstvo za čišćenje od hrđe i izbjeljivanje ruku nakon poljoprivrednih poslova. Pamuk se uzgajao samo eksperimentalno nekoliko godina poslije Drugoga svjetskog rata u industrijske svrhe i nije ostavio traga u tekstilnom rukotvorstvu. Bijela platna za odjeću i druge “tekstilije” od početka se 20. st. veoma rijetko proizvode. Kupuju se na sajmovima i u trgovinama u Metkoviću i Opuzenu. Često se na DERNEKU (sajmu) vršila TRAMPA. Vunena sukna mijenjala su se za bijela, donesena iz drugih krajeva. Najvažnija je djelatnost vezana za tekstilno rukotvorstvo neretvanskoga kraja proizvodnja vune. Uzgoj ovaca i koza u velikome broju omogućio je seoskim domaćinstvima vlastitu proizvodnju vunenih sukana. Radi liječenja od GUBE (stočne šuge) stočari su ovce i koze na sv. Ivana Palivatru 24. lipnja starom dubrovačkom cestom vodili na ponoćno kupanje u moru do Stonskog zaljeva, udaljenog oko 20 km. Nakon šišanja velikim NOŽICAMA (škarama), što su znali raditi gotovo svi muškarci i žene, vuna se, još povezana u runo, prala u MAŠTELU KRAJ ČATRNJE (vedru kraj nakapnice) ili u lokvama kišnice. Vuna se prije toga namakala u LUKŠIJU (vrelu vodu s peraćom sodom) i LUGOM (pepelom), a miješala se i tukla drvenom do 1 m dugom PRAKLJAČOM. Ta se voda kasnije rabila za pranje ŠKURE (tamne) robe. Vuna se RAŽENTAVALA (ispirala) da bude BI(JE)LA KO SNI(JE)G. Sušila se preko
82

konopa, žice ili razbacana po GORI, grmlju. Za ČEPUKANJE vune skupilo bi se SI(JE)LO žena i djevojaka, a katkada bi navraćali i MUŠKI da ih razonode. Razdvajalo se pramenje i čistilo od ČIČKA I DRAČE. Tada se već odvajala finija od grublje vune za različite namjene.

Slika 8. Gargaše i grebena.

Grublja se vuna samo GARGAŠALA s dvjema većim pravokutnim četkama kratkih metalnih zavijenih zubaca ∑ GARGAŠA. Za finija tkanja vuna se grebenala. GREBENA su dvije manje četke s metalnim ravnim zupcima visokima 8 ∑ 10 cm. Jednim se grebenom vuna pridržavala, a drugim se po ravnoj podlozi povlačenjem IZVLAČILA VLAS. To se radilo i prevlačenjem vune rukom iznad samo jednoga grebena. Raščešljana ili izvlasana vuna smotana se vezivala uz KUDILJU/KUĐELJU (preslicu). Smotuljak se privezivao na preslicu pređom, a radi učvršćivanja vune mogao se staviti i POUZ (kožni ukrašeni REMEN). Kudilja i vreteno bili su stalni pratioci djevojaka i žena.

Slika 9. Kudilja, vreteno i kanet.

83

Neretvanke su prele čuvajući BLAGO, stoku, uprćene noseći BRIME/BREME ili vodu u BURILU (plosnata bačva za nošenje na leđima) i u svakome trenutku predaha od težeg rada. Kudilja se držala okomito zabodena pod tkanicu i pregaču uz struk. Lijevom se rukom vuna pridržavala, sukala i malo rotirala, a u desnoj se vrtjelo vreteno. O namjeni je vune ovisilo hoće li se vreteno držati NIZBRDO (prema dolje) ili UZBRDO (prema gore). Uzbrdo se prelo za deblju pređu ili prepredalo niti, a ruka savijena u laktu i podignuta u vis drži vreteno malo nakoso, u gotovo vodoravnome položaju. S vretena se vuna namatala na klupka. Za pletenje bi se često još jednom udvostručila, prepredala, uz pomoć vretena, a klupka su se obično nalazila u PRTVAMA, pletenim košaricama. Do daljnje su se obrade klupka vune čuvala u bijeloj vrećici OD ROBE (platna) u koju se protiv moljaca stavljalo nekoliko listova duhana. Prije bojenja vuna se prematala na KANĆELA jednostavnim omotavanjem od dlana do nadlaktice ili uz pomoć MOTOVILA (grane s rašljom) na jednoj i ZAKUCANE (poprečne) letvice na drugoj strani. Vuna se bojila u kućanstvu ili kod obrtnika. Neke su se boje dobivale prirodnim putem. Za crno se u proljeće koristio jasen ∑ najviše lišće, ali i cvijet i manje rasjeckane grančice. To se KIŠALO (namakalo) tri do četiri dana. Tada bi se VANI NASTAVILO s postupkom te bi se iznad vatre na otvorenom pustilo da voda provre. Neki su dodavali i VEDRUN (u kristalima kupljenu boju) i šaku soli. Snutak se BUTA (baci u vodu) i ostavi jedan dan da stoji. Poslije IZAPEREŠ i U ZADNJU VODU na BAKRU (posudi u oko 20 litara) staviš 1 litru kvasine (vinskog octa). Ujesen se bojilo u KAFENO (tamnosmeđe) vanjskim mekšim dijelom kore orahova ploda. Za svjetliju smeđu boju koristila se i kora KAPULE (crvenog luka). Ta se tradicija održala sve do polovine 20. st. Još je 1960. u Podgradini Stana Salacan tako bojila vunenu pređu. Ostale su boje žene kupovale ili su nosile pređu i sukno na bojenje kod zanatlija. Na području donjega toka Neretve, odnosno bivšeg Sudskog kotara Metković, 1863. god. radila su 3 bojadisara. Sve su žene prele, neke su znale snovati, a samo su u nekim mjestima radile tkalje i tkalci obrtnici. Snovalo se najčešće uz pomoć kolaca zabijenih u zemlju. Na jednome kolcu vuna se preokretala, a ostali su služili za određivanje duljine mjerene metrom ili aršinom. S glavnoga je kolca snovalja prebacivala SNUTAK na vratilo. Spominje se i snovanje na BRDU. Oko drvene oblice duge do 1 m s ravnomjerno razmaknutim urezima omatalo se uže. Svaki dio te od užeta namotane spirale rabio se za drugu nit osnove. Pored brda bile su nanizane različite TEĆE, BAKRE i UVAČE (metalne i drvene posude) i u svakoj od njih drugo klupko. Žena koja snuje ravnomjerno je izvlačila pređu, okrećući se oko 1 m udaljena od grede, i motala je, a zasnovane je niti (TARU) često pomagala nositi druga žena. Zasnovanu pređu nosilo se kod tkalja u pojedinim selima ili kod
84

tkalaca obrtnika. Na području neretvanske doline 1863. g. bilo je registrirano 6 tkalaca. Početkom 20. st. bile su poznate tkalje u Goračićima, kamo se nosilo na tkanje iz sela s lijeve obale Neretve bliže Hercegovini, te tkalja Tuna Curić Curuša u Slivnu, koja je tkala za mjesta bliže moru. Tkalo se na vodoravnome tkalačkom stanu. Na STANU se, ovisno o namjeni, radilo na dvije ili četiri NIĆANICE (nita) sa širinama 22 − 70 cm. Najuža tkanja na stanu radila su se za OPREGLJE (pregače), torbe i pojaseve, a za odjeću i prekrivače do 70 cm. Torba je tkana od grublje domaće vunene pređe, pretežito crna s tankim, pravilno raspoređenim linijama bijele, tamnomodre i zelene boje. Na vrhu se skuplja dvostrukom uzicom i završava raznobojnim resama 8 ∑ 10 cm duljine.

Slika 10. Torba i uže.

Tkao se lan, konoplja, vunena pređa, ali i kozja dlaka (kostrijet). Pri tkanju je osnova češće od bolje i tanje vune. Za najtanje vuneno sukno (TANČICU) koja se bijela koristila umjesto LANCUNA (plahti), a obojena za odjeću (MODRINA TANČICA) upotrebljavala se najfinije opredena vuna bolje kvalitete. Od grublje se vune tkalo sukno za deblje odjevne predmete: dolame, satke, gaće na kli(je)šta i koporane, a za satke i gaće sukno se obvezno i stupalo. SUKANJCI (prekrivači) bili su tkani od najgrublje vune na 2 niti i stupani. Još je deblje i grublje sukno nastajalo u kombinaciji vunene osnove i potke za koju se koristila zajedno gargašana i ispredena vuna i kozja dlaka. Tako je nakon stupanja sukno imalo debljinu oko 5 mm i koristilo se za IMBULJE (krevetne pokrivače) te KABANE (kabanice). Ono je greblo (BADALO KO VRAG).
85

Slika 11. Jakov Jelaš s prijateljima ZA MAŠKARE 1939. opasan užetom u kabanama.

Ako je uz vunenu osnovu i potku bila dodana i treća prepredana nit u koju su umetnuti pramenovi (BIČEVI) neobrađene vune, nastajali su BIČALJI. Nakon stupanja oni prirodne boje upotrijebljeni su kao prekrivači, a takvi ili oni obojeni u crno služili su kao ogrtač i kabanica u obliku plašta. U hladnijim i kišnim danima pastiri su osim bičalja nosili i pokrivala za glavu. Bijela KUKULJA (kukuljica) radila se samo stupanjem izvlasane vune. U predaji se spominje i crveni ogrtač za osobito svečane prilike. Otkani materijal nosio se na stupanje u Struge kod Krešića i na Kravicu kod Vekića, pješice ili na konjima, preko Metkovića i Čapljine. Nakon nekoliko sati stupanja u stupama na Trebižatu, sukno bi se, najčešće tek malo ocijeđeno, natovarilo na konje. Vlasnici bi se vraćali kućama bez noćivanja. U povratku bi se još mokro sukno ostavljalo kod bojadisara radi bojenja u crveno i modro.
86

Nakon regulacije Neretve, a osobito nakon melioracije, stanovništvo se sve manje bavi stočarstvom, a više poljoprivredom, proizvodnjom voća i povrća. Zato tekstilno rukotvorstvo odumire. Ipak, u Metkoviću rade tkalje, a ima ih i u okolnim selima. Rijetko se tka od tanke vune, a otkani materijal služi za uređenje stanova. Od deblje i najčešće kod bojadisara bojene vune tkaju se SJEDALICE, kvadratni podmetači za stolice. Sjedalica je u obliku kvadrata stranice 35 ∑ 40 cm. Tka se u 2 niti s dodavanjem trećega KONCA od prepredene pređe na koju se u čvorove vezuju kraće odrezane niti. Pramenovi su utkani tako da stvaraju raznobojni geometrijski ili simetričan srcoliki ornament. Kao prekrivači za krevete još se tkaju bičalji, koji se stupaju i upotrebljavaju u prirodnoj boji ili obojeni kod bojadisara. Od ostataka raznobojnih tkanina i starih odjevnih predmeta režu se oko 2 cm široke trake, zašivaju i ispredaju. Od tako debelih niti za potku i debljega pamučnog RIBARSKOGA KONCA za osnovu tkalje izrađuju prostirače za podove: GUBE i RUTE. Mnoge su žene plele i kukičale, a rjeđe i vezle. Plele su na 2 igle ili 5 igala, ovisno o vrsti pletiva. Početkom 20. st. na dvije igle pleli su se ĐILETI (prsluci), oblikom nalik na KROŽET, i DŽEMPERI (veste muške i ženske). Bili su ŠKURI (tamni), crni ili smeđi. PLET (velika ženska marama za pokrivanje ramena i leđa) je pak bio crn. Osim uobičajenoga pletenja katkad se plelo i na KANET. To je drveni uložak zataknut ispod pojasa uz struk u koji je zabodena jedna igla, a druga se zajedno s pletivom drži u desnoj ruci. Muške BIČVE/BJEČVE (čarape) pletu se na 5 igala ravnim bodom ili 2 pravo, 2 krivo. Upotrebljavala se bijela, crna ili tamnosmeđa vunena pređa. Na tamnim čarapama vodoravni ukrasni uzorak nastaje od upletenih bijelih linija različite debljine i udaljenosti.

Slika 12. Muške čarape.

87

Slika 13. Terluke i ženske čarape.

Duge ženske bičve/bječve pletene su od bijele, tanje vunene pređe. Kao i muške, pletene su na 5 igala, ali imaju upleten okomiti uzorak. Poslije Prvoga svjetskog rata češće su crne bičve/bječve pletene bodom 1 pravo, 1 krivo ili 2 pravo, 2 krivo. Zimi su preko čarape i muškarci i žene nosili TERLUKE koje pokrivaju samo stopala. Pletenje započinje s 5 igala i izradi se dio koji pokriva prste. Nastavlja se kukičanjem bodom poluštapića. NAZUKE (nazuvci koji pokrivaju samo prste i prednji dio stopala) pletu se kao i terluke. I za terluke i za nazuke upotrebljava se gruba, domaća vunena pređa bijele, crne, zelene ili modre, a rjeđe i žute boje. PLETKE ili ČORAPE zimi štite listove. Kukičaju se bodom veoma čvrstoga polustapića od grube domaće vune. Stožasti oblik nastaje ravnomjernim dodavanjem očice. Prevladava crna boja. Uzorak nastaje povremenim uplitanjem očica od vune drugih boja: tamnomodre, tamnozelene, a rjeđe žute (tzv. MRGUZI) boje ciklame i tzv. GOLUBI svijetloplave boje.

Slika 14. Pletke i terluke.

88

NAKURNJAK (zimski štitnik za muško spolovilo) kukičao se od najfinije bijele pređe bodom poluštapića. Neretvanke su vezle odjeću, rublje i uporabne tkanine za kućanstva.

Slika 15. Djevojke u dolami i u SATKU početkom 20. st.

Za ukrašavanje DOLAME (ženske zimske haljine) i SATKA (dugoga prsluka) znale su same izrađivati i gajtane preplitanjem niti pređe ili svile preko ROKELA (kalema valjkastoga drvenog oblika za namotavanje tvorničkoga konca). Na jednu njegovu kružnu stranu zakucali bi se čavlići i omotavanjem niti oko njih, a skidanjem prethodne očice, izvlačio bi se gajtan kroz sredinu rokela.
89

Gajtan je mogao nastati i preplitanjem vune preko prstiju. Upotrebljavajući naizmjence kažiprst i palac desne pa lijeve ruke izvlačile su se očice od 2 niti pređe. Gajtane su našivale zrničastim bodom. Odjeću su ukrašavale bodom obameta ili kukičanoga poluštapića, a karakteristični motiv METLICE vezen je jednostavnim bodom ovijenca. BOBICE nastaju omotavanjem niti više puta oko igle i provlačenjem kroz omotani dio. Takav bod može stvarati kuglasti ili izduženi oblik.

Slika 16. Uzorak veza s motivom METLICE i bobica.

Folklorašice, učenice i ostale Metkovke varirale su motiv svaka na svoj način koristeći se izborom određenih boja i bod ovijenca i utkanice.

Slika 17. Uzorak veza za opregalj.

90

Slika 18. Dva opreglja, rekonstrukcija 1983. ∑ 1984.

Žene su zbog potreba svojih obitelji često bile u rukotvorstvu svestrane: prele su, tkale, plele, kukičale, krojile i šile. Jedna od takvih bila je i Matija Salacan rođ. Čović (1848. ∑ 1942.) iz Podgradine koja je oko 1880. prela konopljiku, a dio otkanoga platna sačuvan je do danas. Znala je VUĆI svilu i ručno je šila. I u dubokoj je starosti još za ljetne gaće i đilete mjereći ARŠINOM krojila DURANT, TRLIŠ (grubo pamučno tvorničko platno) te indijanu za FUŠTANE (suknje i ženske prsluke). Osim tkanjem, prekrivače su za postelje ili prostirače uz krevet žene izrađivale našivanjem. Riječ je o KRPARAMA. Otpadne komadiće tkanine razrezivale su u trakice veličine oko 10 x 3 cm. Zašile bi ih križno po 4 zajedno. Nakon toga našivale su ih na vreću ili neki drugi deblji materijal. Šivajući s krive strane na pravu nizale su vodoravne redove u razmaku od 3 ∑ 4 cm. Krpara se mogla i podstaviti da bude čvršća i toplija. Mara Žderić iz Rogotina donijela je u dotu takve krpare, a izrađivala ih je i 2003.

91

Slika 19. Mara Žderić iz Rogotina 2003. god. izrađuje krparu.

Močvarni đereni u Neretvanskoj dolini omogućili su i korištenje različitih vrsta šaša. Od KROVA rogoza, botura i TRSTIKE (barske trske) proizvode se sture. Tanji dijelovi stabljike (KOJI NE KLASAJU) nižu se usporedno i povezuju ŽUKVOM (brnistrom). Sture su se za različite namjene izrađivale u mnogim neretvanskim selima, ali su žukvu najčešće donosili iz Komina jer ona bolje uspijeva na zaslanjenome terenu bliže moru. Sture su radili muškarci i žene. Stura je od KROVA trajnija. Finija stura od botura danas se radi veoma rijetko. Gušće je opletena i postavljala se kao prostirač na kamena postolja (klupice) oko ognjišta, na kameni ležaj i uza zid. Jastuci za ležajeve izrađivani od gruboga platna, najčešće uski i dugi (oko 40 x 120 cm), ispunjavali su se KOMUŠINOM (unutarnjim tanjim listovima oko klipa kukuruza) ili KUREJOM (cvast rogoza), a komušina se koristila i za SLAMNICE (slamarice). Grublja stura od trstike koristila se kao građevni materijal. Takva stura proizvodi se i danas u većini neretvanskih sela, a najviše u Momićima, Kominu, Desnama i Rogotinu. Upotrebljava se u građevinarstvu kao podloga malteru na stropu, za zaštitu od sunca vani ili, kao i ona od botura, za dekoraciju interijera.

92

Slika 20. Folkloraπi iz MetkoviÊa u razliËitim tipovima starije i novije (iza 1. Svjetskog rata) noπnje u Opuzenu 1989. godine

Radojka Bagur, Zagreb
93

PUČKI PIVAČI ROGOTINSKE CRKVE PRESVETOGA TROJSTVA
Ako ste na nekoj prigodnoj priredbi ili nekom sprovodu čuli dojmljivu izvedbu uglazbljene pjesme Silvija Strahimira Kranjčevića “Misao svijeta”, vjerojatno ste se pitali tko su ljudi koji to pjevaju. Odgovor je: pučki pivači crkve Presvetoga Trojstva iz Rogotina. Priča o njima počinje prije mnogo godina. Današnji pučki crkveni pjevači iz Rogotina baštine dugogodišnju tradiciju crkvenoga pjevanja. Već više od stotinu godina u Rogotinu se s koljena na koljeno prenosi tradicija kako liturgijskoga, tako i paraliturgijskoga pjevanja. Na drvenom koru crkve Presvetoga Trojstva u stara bi se vremena na nedjeljnoj pučkoj misi ili za drugih većih blagdana u posebno ograđenom prosto-

Slika 1. Sprovod na groblju sv. Nikole u Rogotinu početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Sprovod vode nadbiskup Frane Franić i rogotinski župnik don Ante Meštrović.

94

ru − kočaku − okupili pivači te u višeglasnoj harmoniji zapjevali “Svet, svet”, “Virovanje” i druge napjeve. U pjevačkoj skupini nalazi se od pet do deset pjevača. Kako godine prolaze i čine svoje, stari pjevači odlaze, a dolaze novi. Trebalo je s vremenom popunjavati redove. To bi se događalo tako da je stari pjevač, čuvši iza sebe lijep glas i “dobro uho” mlađahnoga Rogotinjanina, istoga za ruku uveo u kočak te ga promaknuo u crkvenoga pjevača.

Slika 2. Fešta u župskom uredu u Rogotinu sa župnikom don Antom Jurićem sredinom sedamdesetih godina.

Tako su kroz kočak prošli mnogi pjevači. Još danas se spominju Filip Glamuzina zvani Pile, Josip Damić zvani Đođa i Srećko Damić zvani Srejo i Ante Rončević zvani Fante. Đođa je bio izvrstan pjevač, o čemu svjedoče pozivi iz Opuzena − mjesta s najboljim pjevačima u Neretvi − da pjeva poslanicu na sv. Stipana u Opuzenu. U generaciji nakon njih spominju se: Ivan Dodig Miše, Ante Šunjić Livi, Ante Žderić Fantina, Jure Šunjić Jurica, Joze Damić Jokica, Joze Šunjić Mačica, Ivan Šunjić Srcara, Joze Šunjić Bepo, Dujo Žderić i drugi. Nakon njih svoje je mjesto crkvenoga pjevača zaslužila nova generacija: Niko Žderić (Niko Ufiničin), Ivan Žderić Jozić, Zdenko Šunjić Majt, Mate Šunjić (Mate Juričin), Mijo Šunjić (Mijo Meštrov), Ante Šunjić Trusa. Posebno mjesto u povijesti pučkoga pjevanja u Rogotinu pripada Anti Šunjiću Tarzi. On je kao mladić ušao u kočak na koru i od starih pjevača naučio sve napjeve te ih prenio na novu, današnju generaciju. I danas kada se treba izvesti napjev koji se rjeđe pjeva, Tarzo je tu da sve podsjeti na pomalo zaboravljenu melodiju. Ipak, nova vremena donose svoje. Usmenu je predaju zamijenila tehnika. U crkvi Presvetoga Trojstva u Rogotinu prije nekoliko je godina uz angažman
95

Slika 3. Veliki petak u Rogotinu. U prvom planu Mate Šunjić, Ante Šunjić Tarzo i Mijo Šunjić.

glazbenoga studija iz Opuzena tonski snimljen cijeli opus crkvenih pučkih pjevača: napjevi s mise, tradicionalni napjevi božićnoga vremena, korizmeni napjevi i napjevi s procesije Velikoga petka, sprovodna pjevanja i neke marijanske pjesme. Prije petnaestak godina pod dojmom dostojanstvena sprovoda u Rogotinu, obilježena pjesmama i psalmima u izvedbi pučkih pivača, neke su obitelji iz okolnih mjesta poželjele da im pri ukopu njihovih dragih pjevaju Rogotinjani. Tako su oni sve češće pozivani da pjevaju na sprovodima izvan Rogotina, i to

Slika 4. Pučki pivači u crkvi sv. Ilije u Metkoviću.

96

Slika 5. Crkva Presv. Trojstva u Rogotinu − tonsko snimanje.

tako često da u jednoj godini otpjevaju i do 80 sprovoda na području od Neuma do Krila Jesenica te od Hvara do Mostara. Pored crkvenoga pjevanja današnji pučki pivači nastoje sačuvati i stare zavičajne napjeve kao i druge dalmatinske pjesme. U tome su prepoznati kao čuvari tradicije te su 2007. godine dobili godišnju nagradu grada Ploča. Od mnogobrojnih se nastupa mogu izdvojiti oni na raznim smotrama crkvenoga pučkog pjevanja posebno u konkatedrali sv. Petra u Splitu i crkvi sv. Katarine na Gornjem gradu u Zagrebu, zatim samostalan nastup na manifestaciji “Glazbene večeri u Donatu” u Zadru, nastup na Festivalu dalmatinske šansone u Šibeniku, nastupi u Dubrovniku (misa u Katedrali, nastupi u Kazalištu Marina Držića i atriju Kneževa dvora), nastup na Smotri folklora u Zagrebu, nastup na Smotri muških pučkih pjevačkih skupina u Ivanić Gradu, nastupi u Poljskoj, gdje su pozvani da nastupe u svibnju ove godine. Skupina se posebno ponosi činjenicom da su otpjevali nedjeljnu sv. misu koju je služio tadašnji pomoćni biskup zagrebački mons. Mrzljak u Katedrali u Zagrebu. Kada nedjeljom oko jedanaest sati slučajni prolaznik kroči preko Klanca, iz obližnje će crkve čuti harmonično četveroglasje istoga onoga napjeva koji su na istom mjestu pred stotinjak godina u slavu Presvetoga Trojstva pjevali stari Rogotinjani. Danas to nisu Đođa i Pile, koji počivaju u hladovini čempresa rogotinskoga groblja sv. Nikole, nego su to tenori Ante Šunjić Tarzo, Milan Šunjić (Milan Manistrin), Svjetlan Nikolac Svitli i Branko Šipić; baritoni Ivo Šunjić (Ivo Meštrov), Ivica Šunjić Pela, Ivan Šunjić (Ivan Majtov) te basovi Ante Damić Grgin, Stipe Šunjić Kaćo i Katarino Šunjić. Svoje su pjesme naslijedili od svojih starih da bi ih predali svojim mladima.
97

Jedna anegdota Pokojni Pile osta je u sjećanju i stari ga pamte kao velikog pivača. Nažalost, što nije bilo čudno za ona vrimena, bija je nepismen. Kada su u pitanju bili kraći napjevi koji su se uz to i često ponavjali, nije bilo problema, Pile je to zna napamet. No kada je u pitanju nešto duži tekst iz libra na koru, tu je bija bespomoćan. Ipak u tim trenucima bi uskočio pismeni Đođa koji bi mu prišapnuo što triba otpivat. Tako je prigodom jednog Velikog petka na red došla Muka Gospodina našega Isukrsta. Josip Damić Đođa U Rogotinu se Muka piva tako da jedan pivač za (1887. − 1938.) ambonom piva tekst (kao narator), Isusove riči piva svećenik s oltara, dok ostalo pivaju naizmjenice pivači na koru. Već je prošlo pola Muke i Đođa je, gledajući stari libar, više za sebe prošaptao: “Ode je raspalo, triba okrpit”, misleći na pokidani list. Jadni Pile je to čuja i mislija da je ta rečenica dio Muke i ka iz puške na sav glas zapiva: “Ode je raspalooooooo, tribaaaa okrpit”. Na to se cila crkva okrenila ka koru i počela krstit, a neke babe su šapćale: “Vraga izija, dobro ti se je napija”, virujući da sve vino koje se na Veliki petak popije uđe u krv.

Ante Damić, Rogotin
98

IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE DOLINOM RIJEKE NERETVE
Prvi planovi i prijedlozi za izgradnju željezničke pruge dolinom rijeke Neretve prema moru
Prvi se planovi i prijedlozi za izgradnju željezničke pruge dolinom rijeke Neretve prema moru javljaju godine 1846. u vezi s povezivanjem Sarajeva sa Splitom željezničkom prugom koja bi prolazila turskim područjem preko Travnika, Kupresa, Livna do Bilog Briga, a odatle austrijskim područjem do Splita. Jedan odvojak te dosta razgranate željezničke mreže protezao bi se na Mostar, a od Mostara prema moru dolinom rijeke Neretve.1 S obzirom na to da luka Metković u to doba ima zapažen promet robe, može se sa sigurnošću utvrditi da bi ta pruga prolazila preko Metkovića. Tako se Metković vrlo rano ubraja u mjesta koja će voditi međusobnu konkurentsku borbu za željezničke pruge zahvaljujući svojoj luci. Ova mreža željezničkih pruga planirana je najkraćim i najprirodnijim smjerovima kojima se stoljećima vršila razmjena dobara Bosne i Hercegovine i Dalmacije.2 Prijedlog je vrlo zanimljiv i zbog toga što se u doba kad u Europi počinje izgradnja željeznice i kad na samom području Dalmacije i Hrvatske, pa Bosne i Hercegovine, nije bilo ni metra željezničkih pruga.3 Ovaj prijedlog nije imao realne osnove za ostvarenje jer je bečka vlada pridržavala pravo izdavanja dozvola za izgradnju pruga na svojemu području. Osim toga, povezivanje Dalmacije s Bosnom i Hercegovinom, dok je ona pod turskom vlašću, nije bilo moguće. Prijedlog je ipak izazivao žive rasprave u Dalmaciji i Bosni i Hercegovini. Od tada počinje žestoka borba dalmatinskih luka za željeznice. Borba će trajati veoma dugo, a najveću dobit imat će Metković. Revolucionarne godine 1848./49. ukinuto je kmetstvo u Habsburškoj Monarhiji, pa će se od tada proces industrijske revolucije početi razvijati ubrzanim tempom. To će se odraziti i na Dalmaciju, koja postupno biva uvučena u sustav gospodarskog razvoja Monarhije. Prvi planovi spajanja dalmatinskih luka sa željeznicom bili su usmjereni na povezivanje s jačim trgovačkim središtima kao što su Mostar, Sarajevo i Beograd.
Zvonimir Jelinović, Borba za jadranske pruge i njeni ekonomski ciljevi, Zagreb, 1957.; str. 170. Isto, str. 171. 3 Isto.
1 2

99

Sredinom XIX. stoljeća Bosna i Hercegovina postaje središte političke i gospodarske pozornosti svih većih europskih sila, a ponajviše Austrije koja je prva, godine 1850., otvorila svoj konzulat u Sarajevu, a za njom to čine Engleska, Njemačka, Rusija, Francuska i Italija. Najozbiljniji takmac austrijskim ciljevima u Bosni i Hercegovini postaje Engleska.4 Između njih u političkome pogledu ne postoji velikih razilaženja, a što se tiče trgovine ne može biti iskrene suradnje. Dok su europske sile kovale svoje planove prema Bosni i Hercegovini, Porta također pokušava industrijskom revolucijom popraviti loše gospodarsko stanje u Bosni i Hercegovini. Tako će carigradska vlada sredinom XIX. stoljeća, na poticaj Omer-paše Latasa, vrhovnog vojnog zapovjednika Bosne i Hercegovine, planirati gradnju jadranske željeznice, koja bi povezivala Bosnu i Hercegovinu preko Sutorine ili Kleka s Carigradom.5 Bilo je govora da će ova pruga služiti samo za transport vojske. Međutim, svakomu je moglo biti jasno da će ona imati trgovačko značenje, a osobito da će služiti za uvoz soli na koji je Austrija uživala monopol.6 Englezi su na svaki način željeli pospješiti ovaj projekt carigradske vlade o jadranskoj željeznici. Čak su počele kružiti vijesti o gradnji željezničke pruge od Beograda, preko Bosne i Hercegovine, do Sutorine i Kleka, da bi na taj način igrala znatnu ulogu u trgovini na Balkanu izbjegavajući tako svojega konkurenta Austriju. Te će engleske mjere Engleza Austriji biti dobro poznate. Zbog toga će svaka engleska nazočnost na Balkanu, bilo da je riječ o gospodarskom ili vojnom utjecaju, činiti nespokojnom bečku vladu, pa će ona preko svojih generalnih konzula u Sarajevu, Beogradu i Carigradu pratiti engleske ljude “od pera i akcije”, vodeći računa o svakom njihovu koraku, susretu i izjavi.7 Iz bogate prepiske austrijskih konzula iz Sarajeva, Beograda i Carigrada, na jednoj, te bečke vlade, na drugoj strani, saznaje se za kretanje engleskoga publicista Squina po Bosni i Hercegovini, Beogradu i Carigradu. O njegovu putu po Bosni i Hercegovini sredinom godine 1851. saznajemo iz izvještaja sarajevskoga konzula Dimitrija Atanaskovića, koji je u više navrata obavještavao bečku vladu o boravku Squina u Sarajevu.8 Squin je više puta bio gost kod Omer-paše Latasa: Ima osnove da je predmet njihovog razgovora uspostavljanje trgovačkih putova u Bosni i Hercegovini preko dalmatinskog mora do Kleka i Sutorine, jer kako je poznato, to je bila omiljena ideja Omer-paše.9 Početkom godine 1852. boravio je u Beogradu i Sarajevu Alison, tajnik i tumač engleskoga poslanstva u Carigradu. Njegov je put također praćen od
4 Rudolf Zaplata, Interesovanje Engleza za Bosnu i Hercegovinu u XIX. stoljeću, Jugoslavenski list (dalje J.1.), br. 303, str. 12. 5 Rudolf Zaplata, Govor o jadranskoj pruzi za turske vlade, Jadranska straža, br. 4, 1935., str. 141. 6 Isto. 7 Rudolf Zaplata, Visoka Porta i ideja o Jadranskoj pruzi, Jugoslavenski list, br. 256, 1938., str. 9. 8 Iz raspoloživih izvora nije se saznalo ime engleskog publicista Squina. 9 Rudolf Zaplata, Visoka Porta i ideja o Jadranskoj pruzi, Jugoslavenski list, br. 256, 1938., str. 9.

100

austrijskih ljudi, kao uostalom i put svih Engleza u zemljama za koje je Monarhija bila zainteresirana. Boraveći u Sarajevu, Alison je posjetio austrijskoga konzula Dimitrija Atanaskovića.10 Razgovarali su, pored ostalog, o prilikama u Bosni i Hercegovini i reformama koje carigradska vlada nastoji provesti u tome dijelu carstva u cilju poboljšanja političkih i gospodarskih prilika. Alison je izrazio mišljenje da pesimistički gleda na reforme turske vlade i da se njima neće poboljšati prilike u Bosni i Hercegovini jer je stanje i suviše teško da bi ga zamišljene reforme izmijenile. Sigurno je da su Squin i Alison svoj put po Bosni i Hercegovini tumačili tako da izbjegnu svaku sumnju da se miješaju u tamošnje prilike, ali iz svega proizlazi da je u to doba postojala ideja kod Engleza o izgradnji željezničke mreže na Balkanu u trgovačke svrhe, što naravno nije moglo ići u račun Austrije.11 Dakle, ovdje nisu bili primarni politički i gospodarski odnosi između Austrije i Engleske u Bosni i Hercegovini. Primarna je bila izgradnja željezničke pruge i težnja da Turska poveže Bosnu i Hercegovinu s morem dolinom rijeke Neretve preko Mostara i Metkovića. U konzularnom arhivu austrijskoga generalnog konzula, u kasnijem razdoblju, nema više govora o jadranskoj pruzi. Ta će ideja brzo pasti u zaborav.12 Za idućih dvadesetak godina Turska neće poduzimati ništa u vezi s izgradnjom pruga u Bosni i Hercegovini dolinom rijeke Neretve. Sva njezina pozornost, što se prometnica tiče, bit će usmjerena na modernizaciju cesta, jer su one iziskivale manja novčana ulaganja. POJAČANO ZANIMANJE ZA IZGRADNJU ŽELJEZNIČKIH PRUGA U DALMACIJI Pojačano zanimanje za izgradnju željezničkih pruga u Dalmaciji javlja se godine 1856.13 Tad su podnijeta dva prijedloga za izgradnju željezničkih pruga koje bi povezale Dalmaciju s unutrašnjošću. Prvi prijedlog podnio je knez Franjo Borelli, predsjednik Poljoprivrednoga društva u Zadru. On se zalaže za željezničku prugu “od Dunava do Dalmacije” s izlaskom na more u jednoj novoj, velikoj “austrijskoj luci”, negdje sjeverozapadno od ušća rijeke Neretve.14 Borelli je svoju ideju iznio u posebno objavljenoj brošuri u kojoj kaže da je javnost već ranije prema pisanju novina upoznata sa spremnošću turske vlade da podstakne izgradnju željezničkih pruga u svojoj zemlji, zatim je bilo
10 Rudolf Zaplata, Interesovanje Engleza za Bosnu i Hercegovinu u XIX. stoljeću, Jugoslavenski list, br. 303, 1938., str. 12. 11 Isto. 12 Rudolf Zaplata, nav. dj., str. 12. 13 Bernard Stulli, Prijedlozi i projekti željezničkih pruga u Hrvatskoj 1825. − 1863., Zagreb, 1976., str. 90. 14 Isto.

101

javljeno da jedna engleska komisija ispituje teren za trasu željezničke pruge od Beograda do Sarajeva i Splita ili Metkovića, do sada, to pitanje studira neko njegovo udruženje. Borelli konstatira: Ovaj pravac je nesumnjivo jedan od najinteresantnijih u europskoj Turskoj. Drugi je prijedlog podnijela Trgovačka komora iz Splita koja se zalaže da se izgradi pruga od desne obale Dunava ili iz Srbije preko Sarajeva do Splita. Zbog toga što nijedan od ovih prijedloga nije razrađen, bečka ih vlada odbacuje tražeći studijsku obradu obaju prijedloga, a samim time odgađa njihovo razmatranje.15 Naime, njezino je stajalište o željezničkim prugama koje povezuju Dalmaciju sa zaleđem dobro poznato. Ona ne želi uzimati u obzir nikakav prometni spoj zaleđa s Jadranskom osim prometne magistrale Beč − Trst.16 Uz spomenuta dva prijedloga, općinska uprava i Trgovačko-obrtnička komora iz Zadra predlaže željezničku prugu od Zadra preko Knina, Jajca, Banje Luke do Osijeka, tzv. osječku prugu.17 Pruga se trebala protezati zapadnije od splitske varijante. Ona predviđa spojeve prema Šibeniku, Splitu i Trogiru te tzv. kontinentalnu prugu Knin − Vrlika − Sinj − Imotski − Vrgorac − Metković − Dubrovnik − Kotor. Prijedlog ove pruge podnio je u ime zadarskog okruga P. Alebić, predsjednik Zadarske komore, na Banskoj konferenciji o željeznicama, održanoj godine 1862. u Zagrebu. Bečka vlada odbacuje i taj prijedlog zbog vojno-strateških razloga. U političkome programu Narodne stranke također se ističe potreba izgradnje željezničke pruge koja bi preko Bosne vezala Dunav s Jadranom.18 Zagrebački tisak onoga doba prati zbivanja oko izgradnje željezničkih pruga u Dalmaciji. Posebno naglašava ulogu Metkovića kao prometnog središta prema unutrašnjosti.19 “Narodne novine” u vezi s povezivanjem Bosne s Jadranom zabilježile su, među ostalim, i ovo: Trgovački putovi, koji s Dunava i iz središnjih pokrajina sadašnje turske Europe Adriatičkom moru vode, u vremenu rimskog gospodarenja obogatiše i sretnijim učiniše tergovinom, koja se na dalmatinskim obalama obavlja, dva najveća grada koja su na ovom moru postojala, a to su bili Solin i Norin. […] Stvar je istinita, da nijedan gvozdeni put Europe ne bi toliko koristih svietu donieti mogao koliko ovim, o kome govorimo, budući da jednim krajem u najmirnije i lukama u cijeloj Europi najbogatije more, tj. Adriatičko, dosiže, i za to u najvišu i najznamenitiju zemlju koja za koliko se u narodnim proizvodima bogata nahodi toliko je u obertnim sredIgor Karaman, Privreda i društvo Hrvatske u XIX. stoljeću, Zagreb, 1972., str. 32. Isto. 17 Isto. 18 Benedikta Zelić-Bućan, Ekonomska osnova političkog programa Narodne stranke u Dalmaciji, Zbornik Dalmacija 1879., Zadar, 1970., str. 48. 19 Bernard Stulli, nav. dj., str. 90.
15 16

102

stvima oskudna, i za to prometnički razvitak sposobna koliko se ikada pomisliti može. Svi se takovi gvozdeni putovi u Ugarskoj nedovršeni smatrati mogu kada oni Adriatičkog mora neposredstveno nedostižu.20 Treba istaknuti da je osim otpora austrijskih i mađarskih političkih činilaca protiv većeg povezivanja Dalmacije s prirodnim zaleđem, većim dijelom utjecao i rivalitet lokalnih interesa pojedinih gradova Dalmacije.21 Sve će se to negativno odraziti na bržu izgradnju željezničkih pruga u Dalmaciji i na njezino povezivanje s kontinentalnim zaleđem. Na Banskoj konferenciji o željeznicama u Hrvatskoj 20. kolovoza 1862. nije se raspravljalo o željezničkoj problematici u Dalmaciji22 jer se pošlo od pretpostavke da se rješavanjem cjeline problema mora prilaziti postepeno.23 Postojala je bojazan da bi navođenjem svih ostalih željezničkih spojnica na glavnu prugu, izazvali takovu neposrednu oporbu bečkih centralnih organa, da bi oni onemogućili odobrenje i same glavne linije-pruge Zemun − Rijeka. 24 Osim toga, prevladalo je mišljenje: dok Bosna bude pod Turskom, željeznica za Jadran mora zaobilaziti Bosnu.25 Iako se na Banskoj konferenciji nije raspravljalo o dalmatinskim željeznicama, ipak su njezini zaključci dali velikoga poticaja življoj raspravi o željezničkome pitanju u Dalmaciji.26 Ona je osobito vođena u Splitu povodom Jakićeva članka “Naše hrvatske željeznice”, objavljenoga u Pozoru 19. kolovoza 1862.27 Miho Klajić popratio je to objavljivanje komentarom u kojem osobito naglašava kako Split ima sve uvjete da se razvije u veliki trgovački emporij, te kako je mišljenje svih Dalmatinaca da pruga iz zaleđa mora ići u Split, a da bi se na tu prugu mogli vezati svi važniji gradovi kopnene Dalmacije.28 Jedan ogranak te pruge protezao bi se od Cetine do Neretve. Kako se vidi, i u ovoj kombinaciji, kao i u mnogim prethodnim, željeznička bi pruga izlazila na Metković. Svi dosadašnji planovi željezničke pruge dolinom rijeke Neretve bili su u različitim kombinacijama s drugim prugama i gradovima. Međutim, nijedan plan nije imao izravnu vezu od ušća rijeke Neretve prema unutrašnjosti. Zbog toga prijedlog Stefana Turna oko godine 1869. zaslužuje posebnu pozornost i smatra se prvim projektom izgradnje željezničke pruge od ušća rijeke Neretve preko Opuzena i Metkovića u smjeru Bosne i Hercegovine.29 Od tada izgradnja željezničke pruge dolinom rijeke Neretve postaje skora stvarnost.
Narodne novine (dalje N. n.), br. 121, 1856., str. 409. − 410. Igor Karaman, nav. dj., str. 270. 22 Bernard Stulli, nav. dj., str. 134. 23 Isto. 24 Isto. 25 Isto, str. 135. 26 Isto, str. 136. 27 Isto. 28 Isto. 29 Isto.
20 21

103

INTERES AUSTRIJE ZA IZGRADNJU ŽELJEZNIČKIH PRUGA U DALMACIJI Austrija će biti prisiljena mijenjati svoju politiku prema izgradnji željezničkih pruga u Dalmaciji i njezinu povezivanju s unutrašnjošću poslije rata s Italijom i nemira u Boki Kotarskoj. Dok su do tada poticaji povezivanja i izgradnje željezničkih pruga dolazili iz Dalmacije, sada odgovorni faktori u Monarhiji ističu potrebu što hitnije željezničke veze s Dalmacijom. Ubrzo je napravljeno više projekata za izgradnju željezničkih pruga.30 Svi su oni išli preko Like, a imali su ishodište u Splitu, Šibeniku, Zadru, a poneki i u Senju. Ovi projekti nemaju veze sa željezničkom prugom dolinom rijeke Neretve, ali su dokaz da će Austrija, ako joj odgovara gospodarskim i strateškim interesima, ubrzo planirati i izgradnju željezničke pruge. Treba spomenuti i to da je Turska u Bosni i Hercegovini do okupacije ipak počela graditi željezničke pruge, ali s više smisla za unutrašnje povezivanje i za vanjske veze, nego što je to učinjeno kasnije s Austrijom.31 Ona je počela graditi željezničke pruge normalnoga kolosijeka. Prva takva pruga bila je sagrađena od Banje Luke do Dobrljina, dužine 112 km, a puštena je u promet 1872.32 Ta je dionica trebala biti dio transverzalne pruge Banja Luka − Kosovska Mitrovica na koju je bilo planirano povezivanje pruge normalnog kolosijeka dolinom rijeke Neretve od mora preko Mostara do Sarajeva. Izgradnja željezničke pruge dolinom rijeke Neretve ponovno postaje aktualna u različitim kombinacijama bečke vlade kad neposredno pred okupaciju i poslije nje ističe pitanje željezničke veze Monarhije s Istokom.33 Željeznička magistrala prema istoku po planovima bečke vlade treba ići preko Bosne do Srbije. Jedino na taj način Monarhija može ostvariti svoj potpuni utjecaj na istočnu politiku. Ovakvo stajalište bečke vlade, poslije okupacije Bosne i Hercegovine, bio je povod inženjeru Karlu Buchelenu da izradi projekt u najprikladnijem smjeru austrougarske magistralne željeznice i njezinoj vezi s istočnom željeznicom. Po Buchelenovu projektu željeznička pruga prema istoku protezala bi se od Broda ili Šamca na Savi, pa preko Sarajeva do Mitrovice. Vezu s Dalmacijom predviđa dolinom Une do Splita te jednu željezničku prugu od Splita preko Imotskog do Mostara. Buchelen ne planira željezničku prugu dolinom rijeke Neretve. Buchelenovu projektu suprotstavit će svoj projekt Bernard Singer, savjetnik Bečke trgovačke i obrtničke komore. Njegov projekt izražava mišljenje austrijske javnosti o željezničkim prugama na okupiranome području. On, naime, ustrajava da željeznička pruga ide od Siska preko Dobrljina i Banje Luke do
30 Dževad Juzbašić, Izgradnja željeznica u Bosni i Hercegovini u svjetlu austrougarske politike od okupacije do kraja Kallayeve ere, Sarajevo, 1974., str. 85. − 90. 31 Mijo Mirković, Ekonomska historija Jugoslavije, Zagreb, 1968., str. 256. 32 Isto. 33 Dževad Juzbašić, nav. dj., str. 18.

104

Sarajeva. Zalaže se također za uspostavljanje željezničke veze s Dalmacijom, podupirući prijedlog Zadarske trgovačke i obrtničke komore i izgradnju željezničke pruge dolinom rijeke Neretve od Sarajeva preko Mostara do Metkovića, a odatle do Gruža.34 Ta bi pruga predstavljala transverzalnu liniju od Mađarske i Slavonije do Jadrana. Njegov projekt slijedi najprirodniji put između Jadrana i Panonije, a to je dolina rijeke Neretve. Kako ni Singer tako ni Nodrling, generalni direktor austrijskih željeznica, ne prihvaća Buchelenov projekt bosanske transverzalne linije prema istoku. Svojim projektom Nodrling se zalaže za uskotračnu željezničku mrežu u Bosni i Hercegovini s obzirom na konfiguraciju terena i novčana sredstva koja Monarhija može odvojiti za izgradnju željezničkih pruga. Njegov projekt pruga usmjeren je dolinama Bosne i Neretve. Svaki je projekt željezničke pruge u Monarhiji razmatran kod više instancije. O njima je svoje mišljenje najprije davala bečka vlada, zatim ministarstvo rata, zajedničko ministarstvo financija, ministarstvo trgovine, generalna inspekcija austrijskih željeznica itd. U obzir za razmatranje dolazili su samo oni projekti koji su najviše odgovarali vojničkim i gospodarskim interesima Monarhije koji su bili novčano najisplativiji. Inače, izgradnju željezničkih pruga mogla je činiti samo država. Bila je ustaljena praksa da vladar pridržava pravo izdavanja dozvola za “predradnje”35 i “radnje”36 u vezi s izgradnjom željezničkih pruga. Uz to, svaki predloženi projekt slao se na uvid i primjedbe središnjim vojnim organima. Državna uprava imala je odlučujuću ulogu u cjelokupnoj politici izgradnje i eksploatacije željeznica u Carevini 37 kao i prilikom izrade planova željezničke mreže.38 Neposredno rukovođenje planovima i izgradnjom željezničkih pruga vršila je generalna direkcija austrijskih državnih željeznica. Ne smije se izgubiti iz vida ni činjenicu da je pri izgradnji željeznica u Monarhiji dolazila do izražaja oštra konkurentska borba između Austrije i Mađarske. Obje su zemlje težile da što više željezničkih pruga ima ishodišta u Beču ili Pešti. ODNOS MAĐARSKE PREMA IZGRADNJI ŽELJEZNIČKIH PRUGA U DALMACIJI U međusobnoj konkurentskoj borbi, osobito kad je bilo govora o jadranskim željeznicama, Mađarska se energično suprotstavljala povezivanju dalmatinskih luka sa svojim prirodnim zaleđem. Njezin strah od konkurencije išao je tako daleko da se svom silom obara protiv trasiranja pruga za južne luke, što
Isto, str. 22. Bernard Stulli, nav. dj., str. 17. 36 Isto. 37 Isto. 38 Isto.
34 35

105

će izravno i nepovoljno utjecati na nastojanje Metkovića da dobije željezničku prugu. Ona pod svaku cijenu želi zaštititi interese svoje luke u Rijeci. Inače, takvom politikom izgradnje željezničkih pruga Dalmacija će proći najgore. POČETAK IZGRADNJE ŽELJEZNIČKIH PRUGA U BOSNI I HERCEGOVINI Izgradnju željezničkih pruga u Bosni i Hercegovini Monarhija počinje odmah nakon okupacije. Najprije je sagrađena uskotračna željeznička pruga Bosanski Brod − Zenica godine 1879., a zatim Zenica − Sarajevo godine 1882. Tako je glavni grad Bosne i Hercegovine Sarajevo dobio izravnu željezničku vezu s Bečom i Peštom. Željezničke pruge građene su brzo i jeftino. Austrougarska vlast u prvom je planu imala vojne potrebe, a zatim eksploataciju prirodnih bogatstava Bosne i Hercegovine. Prva željeznička pruga u Bosni i Hercegovini bila je uskotračna. U literaturi su pitanje uskotračne mreže željezničkih pruga u ovoj pokrajini tumačili na razne načine. Jedni autori39 to pitanje tumače tako da tvrde da je Monarhija gradila uskotračne pruge u Bosni i Hercegovini s ciljem da ova pokrajina ostane sasvim izolirana prometno, trgovački, novčano i politički od Hrvatske i Srbije. Drugi autori40 smatraju da uskotračna mreža željezničkih pruga u Bosni i Hercegovini nije građena s ciljem da ta pokrajina ostane izolirana od susjednih pokrajina, nego je ona nastala kao posljedica nedostatka novčanih sredstava za pruge normalnoga kolosijeka. Bez obzira na različita tumačenja problema uskotračne željezničke mreže u Bosni i Hercegovini, ostaje činjenica da je takav sustav željezničkih pruga izolirao Bosnu i Hercegovinu i njezinu željezničkomu prometu nanio velike štete. Trebat će mnogo vremena da se ta pogreška ispravi. Neposredno pred okupaciju i poslije okupacije Bosne i Hercegovine, ponovno povezivanje Dalmacije željezničkim prugama s tom pokrajinom postaje aktualnije nego ikada do tada jer su se ove dvije pokrajine našle u istoj državi pod zajedničkom vlašću. Sad odjednom postaju zanimljivi svi oni projekti koji su zagovarali željezničke mreže između Dalmacije i Bosne i Hercegovine, a koji su ranije odbacivani. Tako će biti zanimljiv onaj projekt željezničke pruge od Splita preko zapadne Bosne. Ipak ga ministarstvo rata odbacuje jer veliki troškovi za izgradnju te pruge ne odgovaraju vojnim potrebama koje su u tome trenutku smatrane sekundarnima u odnosu na troškove izgradnje željezničke pruge. Ministarstvo rata smatra da, ako treba izgraditi željezničku prugu iz Dalmacije prema Bosni i Hercegovini, onda njena najprirodnija, najjeftinija i najsvrsishodnija trasa da ide dolinom rijeke Neretve.41 Tako stajalište ministarstva rata u vezi s izgradnjom željezničkih pruga bilo je odlučujuće, pa će vojni
Zvonimir Jelinović, nav. dj., str. IX. (predgovor Mije Mirkovića istoj knjizi), isto, str. 37. Dževad Juzbašić, nav. dj., str. 78. 41 Isto, str. 87.
39 40

106

organi dostaviti nadležnima zahtjev da se Mostar željezničkom prugom poveže s morem. Nakon završetka željezničke pruge Bosanski Brod − Sarajevo, kojom je uspostavljena sveza s Bečom, Zemaljska uprava u Sarajevu odlučila je Mostar spojiti s lukom u Metkoviću.42 PRIPREME ZA IZGRADNJU ŽELJEZNIČKE PRUGE METKOVIĆ − MOSTAR Već godine 1878. pojedine tvrtke šalju bečkoj vladi svoje ponude za izgradnju željezničke pruge od mora do Mostara. Svoju ponudu šalje tvrtka R. v. Kaczowski, W. Knaur i E. Gross. Tvrtka šalje ponudu za izgradnju željezničke pruge od Kleka do Mostara, koju vlada odbacuje zbog neprihvatljivih novčanih uvjeta.43 Prva mjerenja na trasi željezničke pruge Metković − Mostar počela su se izvoditi godine 1879.44 Vojni komandant i zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine, knez Wütenberg, prilikom obilaska područja kojim će se izgraditi buduća željeznička pruga Metković − Mostar, izrazio se povoljno o Metkoviću kao točki odakle će pruga krenuti prema Mostaru. Ponovno se rasplamsava konkurentska borba između dalmatinskih luka za željezničke pruge. Trgovačka obrtnička komora iz Splita nastojala je da se izgradi željeznička pruga Split − Mostar preko Imotskog dokazujući kako je splitska luka daleko zgodnija od Metkovića.45 Komora se istodobno obara i na projekt pruge od Neuma do Mostara. Projekt Splićana bio je odbačen jer za njega vojska nije pokazala interese. U konkurentsku borbu uključuje se i Dubrovnik. Dubrovačka je općina sredinom godine 1880. odlučila napraviti projekt željezničke pruge normalnoga kolosijeka od Gruža preko Mostara do Sarajeva. Osnovala je konzorcij u koji su ušli: Antun Drobac, ljekarnik i predsjednik Trgovačke obrtničke komore iz Dubrovnika, dr. Matijas od Zamanje, odvjetnik, te Blaž Degiulli, trgovac iz Dubrovnika.46 Dubrovački projekt odbacilo je Ministarstvo rata, s čime se suglasila i Generalna inspekcija austrijskih željeznica. Ministarstvo rata smatra da treba izgraditi željezničku prugu uzanoga kolosijeka od Sarajeva preko Mostara do Metkovića, a odatle do Neuma i Dubrovnika. Međutim, daje prioritet željezničkoj pruzi Metković − Mostar jer Metković ima luku koja se može koristiti i za vojne svrhe. Prigodom puštanja u promet željezničke pruge Zenica − Sarajevo generalni direktor austrijskih željeznica V. Nerdling naglasio je da će se odmah nastaviti daljnja izgradnja željezničkih pruga u Bosni i Hercegovini, a prioritet će imati željeznička pruga
42 Carsko-kraljevsko zajedničko ministarstvo financija, Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1906., Zagreb, 1906., str. 508. 43 Isto. 44 Narodni list, Zadar, 6, 1879. (dalje: N. l.). 45 Grga Novak, Split u svjetskom prometu, Zagreb, 1923., str. 199. 46 Dževad Juzbašić, nav. dj., str. 89.

107

dolinom rijeke Neretve do Metkovića i Dubrovnika.47 Tu varijantu prihvaća i austrijski nadmjernik Obermayer, a svoje je mišljenje iznio u klubu željezničkih činovnika u Beču govoreći o bosanskim željeznicama.48

Nacrt projekta za izgradnju željezničke pruge Metković − Ploče godine 1936.

Osim mjerodavnih organa u Monarhiji, koji su odlučivali o izgradnji željezničkih pruga u Bosni i Hercegovini, i bosansko-hercegovačka uprava se uključuje u rasprave o željezničkim prugama, posebno o pruzi dolinom rijeke Neretve prema moru. Iako je željeznička pruga Sarajevo − Metković trebala imati opće političko i strateško značenje, za bosansko-hercegovačku upravu ona ima i posebno gospodarsko značenje jer je hercegovačka trgovina, s obzirom na zemljopisni položaj, usmjerena na izvoz i uvoz preko luke Metković. Čak i sarajevski trgovci, zbog visokih pristojba na bosanskoj željeznici, i dalje nabavljaju robu preko Metkovića jer je taj put za trgovce bio mnogo jeftiniji od
47 48

N. 1., br. 91, 1882. N. 1., br. 100, 1882.

108

kontinentalnoga puta iz Trsta i Rijeke do Sarajeva. Zbog toga Zemaljska vlada u Sarajevu smatra potkraj godine 1883. da je izgradnja željezničke pruge dolinom rijeke Neretve do Metkovića jedno od gospodarski najaktualnijih pitanja. Austro-Ugarska Monarhija obvezuje se da će osigurati dio novčanih sredstava za potrebe ove zaostale pokrajine. Njezina ulaganja, osim gospodarskoga, imala su propagandno značenje. Činila je sve da bi u Bosni i Hercegovini razvila one gospodarske djelatnosti koje će davati novčana sredstva za podmirenje najnužnijih potreba, kojima bi se razvile one gospodarske djelatnosti koje će omogućiti eksploataciju bosansko-hercegovačkih prirodnih bogatstava. Tvorac takve gospodarske politike bio je zajednički ministar financija Benjamin Kallay, za čije je uprave izgrađeno niz prometnica u Bosni i Hercegovini i podignuta je njezina industrija.49 Kallay se također založio za izgradnju željezničke pruge Metković − Sarajevo. Na zajedničkoj ministarskoj konferenciji 23. rujna 1883. istaknuo je da će gospodarska opravdanost te pruge ovisiti o izvozu ugljena iz mostarskog ugljenokopa u Italiji, jer su mostarske rezerve ugljena bile goleme. Nakon dovršenja željezničke pruge Metković − Mostar, Kallay se založio za izgradnju pruge Mostar − Sarajevo jer je smatrao da će ta veza omogućiti brži izvoz gospodarskih dobara, kao što su rudna i šumska bogatstva iz Bosne te vino i duhan iz Hercegovine. Pruga će omogućiti skretanje bosanske izvozno-uvozne trgovine prema jugu koja se do tada transportirala prema moru ili s mora zaobilaznim putom preko Rijeke i Broda. Pored gospodarskog, novoj je pruzi davano i veliko vojničko značenje. Naime, izgradnjom željezničke pruge Brod − Sarajevo, Sarajevo je postalo ishodišna točka za ratne operacije u većem dijelu Bosne. Nova željeznička pruga Metković − Mostar odredit će i novu stratešku ulogu Mostara u odnosu na Hercegovinu.
Vozni red vlakova nakon puštanja u promet željeznice Metković − Mostar.
49

Dževad Juzbašić, nav. dj., str. 92. − 96.

109

Mreža željezničkih pruga na području bivše Jugoslavije godine 1890.

IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE MOSTAR − METKOVIĆ Predradnje na trasi željezničke pruge Metković − Mostar počele su početkom godine 1884.50 To je bio povod da se ponovno javi Dubrovnik sa svojim prijedlogom za željezničku prugu, ističući svoju prednost u odnosu na Metković s vojničkog, trgovačkog i pomorskog gledišta, a faktori koji dadoše maha ovom izboru ne imagjahu pred očima no samo ekonomično pitanje, vogjeni poslovicom da je bolje išta nego ništa (…) Mi niječemo odlučno probitačnost ove pruge i to s gledišta vojničkoga, trgovačkog i pomorskog.51 Zagrebački se tisak zalaže za željezničku prugu Metković − Mostar ističući da je Hercegovina, s obzirom na svoj zemljopisni položaj, orijentirana na more preko Metkovića.52 Koliko god su zahtjevi Dubrovčana opravdani, njima se nije moglo udovoljiti jer Austrija vodi najviše računa o svojim interesima. U to vrijeme izvode se radovi na regulaciji rijeke Neretve za plovidbu koje financira Monarhija. Teško je bilo očekivati promjenu austrijskih planova u vezi s izgradnjom željezničke pruge Metković − Mostar.
N. 1., br. 4, 1884. Slovinac, br. 100, 1884. 52 Narodne novine, br. 60, 1884., str. 1. − 2 (dalje: N. n.).
50 51

110

Za novčana sredstva za izgradnju pruge Metković − Mostar od 1.700.000 fiorina Kallay je smatrao da se trebaju osigurati iz zajedničkih aktiva, na isti način kao što su osigurana za izgradnju željezničke pruge Zenica − Sarajevo.53 Budući da je Kallayev prijedlog bio usvojen, donijeta je zakonska osnova za izgradnju željezničke pruge, koja je usvojena na sjednici bečke vlade 4. ožujka 1884.54 Na temelju zakonske osnove austrijskim zakonom od 5. travnja 1884.55 i na temelju ugarskog članka XXVII., godine 1884. bilo je riješeno pitanje financiranja željezničke pruge Metković − Mostar.56 Spomenutim zakonima zajednička financijska uprava odobrila je zajam u iznosu od 1.700.000 fiorina, i to iz kamata, a ne kapitala zajedničkih aktiva. Austrija i ugarska Generalna inspekcija željeznica pridržavale su pravo, uz odobrenje obiju vlada, da utječu na izbor ponuda za izvođenje radova. Od osam tvrtki, koje su pozvane iz Monarhije, svoje ponude poslale su četiri tvrtke. Najpovoljnija ponuda bila je ponuda Karla v. Scwarza iz Beča s kojim je zajedničko ministarstvo sklopilo ugovor o izgradnji željezničke pruge Metković − Mostar 12. lipnja 1884. na paušalni iznos od 1.410.000 fiorina. U ukupni iznos nisu bili uračunati troškovi otkupa zemlje, nabava voznoga parka i telegraf.57 Tehnički su i vojnički razlozi58 diktirali da se pruga gradi desnom obalom rijeke Neretve od Metkovića do Mostara bez osobitih poteškoća.59 Gradnja pruge počela je 27. kolovoza 1884. od Metkovića prema Mostaru.60 Radilo se po dionicama. Najlakše je bilo izgraditi dionicu pruge Mostar − Buna jer se ona protezala širokom mostarskom kotlinom.61 Dionica pruge Buna − Čapljina kroz 19 km dugi kanjon rijeke Neretve predstavljala je najtežu dionicu pri izgradnji pruge. Kanjon je pristupačan samo na krajevima kotline, pa je za dovoz građevinskog materijala trebalo izgraditi pomoćni i privremeni put desnom obalom rijeke Neretve. Dionica pruge Čapljina − Gabela protezala se aluvijalnom nizinom pa ju je bilo lako izgraditi. Nešto više poteškoća bilo je na trasi Gabela − Metković jer se protezala područjem koje je plavilo za većeg vodostaja rijeke Neretve. Trebalo je izgraditi nasip iznad najveće razine poplava. Ukupna je dužina pruge iznosila 42,4 km. Na cijeloj dužini pruge od Metkovića do Mostara preko rijeke Neretve nije postojao nijedan most. Prijevoz preko rijeke vršio se kod Čapljine i Čeljeva.62 Sav građevni materijal potreban za izgradnju pruge uvozio se preko luke Metković. Tu su parobrodi dovozili
Zvonimir Jelinović, nav. dj., str. 191. N. 1., br.47, 1884. i Carl Peez, nav. dj., str. 271. 55 Zvonimir Jelinović, nav. dj., str. 91. 56 Dževad Juzbašić, nav. dj., str. 98. 57 Isto, str. 99. 58 Carl Peez, Mostar i njegova kultura, Mostar, 1891., str. 257. 59 Zvonimir Jelinović, nav. dj., str. 192. 60 Carl Peez, nav. dj., str. 257. 61 Isto, str. 257. 62 Isto, str. 269.
53 54

111

šine, lokomotive, vagone, građevni materijal i drugo.63 Širina gornjeg nasipa pruge iznosila je 3 m.64 Prve ugrađene tračnice bile su teške 17,8 kg po jednom metru dužine.65 Širina tunela iznosila je 3,3 m, a visina 3,1 m.66 Propusna moć pruge bila je 15 vlakova sa svake strane ili 30 vlakova u 24 sata.67 Vlakovi su se mogli kretati maksimalnom brzinom od 15 do 18 km na sat.68 Ovoj brzini odgovara minimalni polumjer od 71 m.69 Ipak je izgrađen minimalni polumjer od 100 m70. Najveći uspon na pruzi bio je 3,3%.71 Svi mostovi na dionici rijeke bili su željezni, a objekti kameni ili od opeke.72 Ukupni troškovi izgradnje i opreme pruge iznosili su 44.000 fiorina po 1 km dužine.73 Polovicom travnja 1885. dovršeni su radovi na pruzi, pa je prvi vlak na pokusnoj vožnji 12. travnja 1885. prošao prugom od Mostara do Metkovića.74 SVEČANO OTVARANJE ŽELJEZNIČKE PRUGE METKOVIĆ − MOSTAR Svečano je otvaranje i puštanje u promet novoizgrađene pruge Mostar − Metković izvršeno 13. lipnja godine 1885.75 Otvaranju su prisustvovali brojni pojedinci i delegacija. Među prisutnima su se nalazili: Benjamin Kallay, ministar zajedničkih financija, Ivan Apell, poglavar Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine, predsjednik austrijskog Lloyda, predstavnici susjednih općina, predstavnici tiska iz zemlje i inozemstva te golema masa ljudi iz Hercegovine i Dalmacije.76 Rano ujutro na dan otvaranja pruge skupile su se na željezničkome kolodvoru u Mostaru goleme mase ljudi. Na kolodvoru je bila postavljena svečano okićena kompozicija sastavljena od vagona. Negdje oko osam sati, budući da su se uzvanici i dio naroda popeli u vlak, kompozicija je krenula u Metković. Vlak je u Metkoviću svečano dočekan i pozdravljen od mnoštva Neretvana. Uzvanici su s vlaka pozvani na Lloydov brod “Malta”, koji je bio usidren u luci Metković, gdje su im lokalne vlasti upriličile primanje. Cijelo je vrijeme, dok je vlak s gostima boravio u Metkoviću, vladalo opće veselje: pucale su prangije (mačkule), zvonila zvona, igrala se kola, pjevalo se i sviralo. Posebno je svojim nastupom bila zapažena dubrovačka glazba koju je općina Metković za tu
N. 1., br. 11, 1885. Carl Peez, nav. dj., str. 271. 65 Zvonimir Jelinović, nav. dj., str. 192. 66 Carl Peez, nav. dj., str. 271. 67 N. n., br. 60, 1884. i Karl Peez, nav. dj., str. 272. 68 Isto. 69 Karl Peez, nav. dj., str. 257. 70 Zvonimir Jelinović, nav. dj., str.192. 71 N. n., br. 60, 1884., str. 2. 72 Isto. 73 Dževad Juzbašić, nav. dj., str. 99. 74 N. 1., br. 31, 1885. 75 Bosiljak, Mostar, br. 24, 1885. 76 Isto.
63 64

112

prigodu pozvala iz Dubrovnika.77 Poslije kraćeg zadržavanja, svečana kompozicija vratila se u Mostar. Kao i u odlasku, tako je i u povratku uzduž željezničke pruge golema masa ljudi pozdravljala prvi vlak dolinom rijeke Neretve. Promet na pruzi Metković − Mostar vodila je Prometna uprava koju je bosansko-hercegovačka Zemaljska vlada postavila u Mostaru.78 VAŽNOST PRUGE METKOVIĆ − MOSTAR Ovaj sretan dan, jest dan neizrečenog veselja za grad Mostar, koji se evo spaja željeznicom, trgovištima mnogih gradova približava se k moru i njegovim parobrodima i olakoćuje prijenos svakovrsnog proizvoda, te mu tim pruža sredstvo brzog i naprednog razvitka.79 O važnosti su pruge pisali mnogi domaći i inozemni listovi. Posebno je zanimljivo spomenuti što je tom prigodom zapisao mađarski list Budapest Tagblatt. Dan 13. VI. u Hercegovini je od zamašne važnosti. Ta pokrajina koja je dosele radi nedostatka općila bila gotovo posve iz Mostara u Metković, koja će njezin glavni grad spojiti sa Dalmacijom, za orijaški korak bliže utjecaju europske kulture (…) otvorit će se zemlja istom sada europskom prometu.80 Zahvaljujući željeznici, luka Metković gubi značenje lokalne i regionalne luke te postaje jedna od najvažnijih luka u Dalmaciji i prva među dalmatinskim lukama koja je dobila željezničku vezu sa svojim gravitacijskim zaleđem. Puštanjem željeznice u promet došao je kraj karavanskoj trgovini od Metkovića do Mostara. To se odrazilo na brži gospodarski razvoj obaju gradova. Trgovačke kuće i parobrodska društva pohitala su u Mostaru otvoriti svoja predstavništva. Među prvima to čini parobrodsko društvo Braća Rissmondo iz Makarske i mađarsko društvo Speditio-Bureau Perschit iz Rijeke.81 Karakteristike uskotračnih pruga koje je gradila Monarhija u Bosni i Hercegovini sastojale su se u tome da su građene brzo i jeftino. Zbog toga je kapacitet tih pruga bio vrlo malen. To se može reći i za prugu Metković − Mostar, izrađenu za desetak mjeseci. Bez obzira na sve njezine slabosti i nedostatke, pruga je mogla zadovoljiti vojničke i gospodarske potrebe. Naime, mogla je odgovoriti namjeni za koju je građena.

Isto. Carsko-kraljevsko zajedničko ministarstvo financija, Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1906., Zagreb, 1906., str. 508. 79 Bosiljak, br. 24, 1885. 80 N. 1., br. 47, 1885. 81 Bosiljak, br. 27, 1885.
78

77

113

Željeznički kolodvor u Metkoviću s osam kolosijeka.

Skupina željezničara ispred “Ćire” na željezničkoj postaji u Metkoviću.

114

Članak iz Novog hercegovačkog bosiljka, tadašnjih mostarskih novina.

Međutim, željeznička je pruga Metković − Mostar imala golemu gospodarsku važnost za Bosnu i Hercegovinu. Njezinom je izgradnjom Hercegovina preko Metkovića dobila izlaz na more, što će unaprijediti njezinu izvoznoizvoznu trgovinu, koja je omogućila da se ova tradicionalno zaostala pokrajina postupno pretvara u gospodarski i kulturno razvijenu pokrajinu. SVEČANO OBILJEŽAVANJE 110. OBLJETNICE ŽELJEZNIČKE PRUGE METKOVIĆ − MOSTAR Dana 13. lipnja 1995. svečano je u Metkoviću obilježena 110. obljetnica puštanja u promet uskotračne željezničke pruge Metković − Mostar postavljanjem spomen-stećka koji je isklesao Nikola Vučković, akademski kipar iz Metkovića. Stećak je otkrio inž. Ivo Margeta, gradonačelnik Grada Metkovića, u ime Poglavarstva Grada Metkovića koje je organiziralo ovu svečanost. O izgradnji pruge i njezinoj važnosti govorio je dr. sc. Ivan Jurić.82 Na spomen-stećku uklesan je tekst koji glasi: Na ovo mjesto 13. lipnja 1885. stigao je prvi vlak. Od tada su se smanjile
82

Ivan Jurić, Spomendani iz prošlosti Donjega Poneretavlja, Metković, 1996., str. 216. − 217.

115

prostorne i civilizacijske razdaljine i ovaj kraj korača naprijed. Poglavarstvo Grada Metkovića, 13. lipnja 1995.

Metkovski gradonačelnik, inž. Ivo Margeta, otkriva spomen−stećak.

STATISTIČKI PODACI O KRETANJU BROJA PUTNIKA ŽELJEZNICOM METKOVIĆ − HERCEGOVINA

Tablični prikaz broja putnika na pruzi Metković − Mostar za godine 1890. − 1892.

116

IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE MOSTAR − SARAJEVO Nakon dovršenja pruge Mostar − Metković i nakon toga što je zakonom osigurano financiranje, počeli su radovi na izgradnji pruge Mostar − Sarajevo godine 1887. Radilo se po dionicama.83 Kako bi koja dionica bila završena, bila bi puštena je u promet. Najprije je dovršena dionica pruge Mostar − Ostrožac koja je za promet otvorena 22. kolovoza 1888. Dionica pruge od Ostrošca do Konjica otvorena je 10. studenoga 1889. Od Mostara do Konjica pruga se proteže dolinom i kanjonom rijeke Neretve, pa na pojedinim mjestima ima karakteristike gorske pruge. Graditelji su morali zidati mnogo podzida, probijati tunele, usjeke, graditi mostove jer pruga često prelazi s jedne na drugu obalu rijeke. Zbog spomenutih teškoća, troškovi izgradnje ove pruge iznosili su 50.000 fiorina po jednom kilometru dužine. Maksimalni uspon na pruzi iznosio je 10 promila. Velika zapreka na trasi pruge Konjic − Sarajevo bilo je Ivan sedlo. Da bi se zapreka savladala, trebalo je od Konjica do najviše točke pruge na Ivan sedlo savladati uspon na relativnu visinu od 600 m. To je bilo moguće učiniti jedino s pomoću sustava željezničke motke po Albu. Lokomotiva sa nazubljenim zupcima funkcionira u isto vrijeme kao i atheziona lokomotiva, te se atheziona težina može upotrebiti i kod uspona, pa stroj kod prijelaza od athezione pruge na zupčanicu i obratno ne treba mijenjati ,a ima mirniju vožnju s obzirom na konstrukciju zupčane motke.84 Od Konjica do Ivan sedla postavljen je najviši uspon od 60 promila. Tunel na Ivan sedlu nalazio se na visini od 876 m, a njegova dužina iznosila je 684 m. Prokopan je 27. travnja 1890. Zupčanica je također uspostavljena i za silaženje s Ivan sedla prema Sarajevu s padom od 60 promila. Između željezničkih stanica Tarčina i Pazarića primijenjena je također zupčanica jer je na tome dijelu uspon prugo iznosio 35 promila. Od Pazarica prema Sarajevu pruga se spuštala jednolično bez zapreka. Dužina je željezničke pruge Mostar − Sarajevo iznosila 134,7 km. Pruga od Konjica do Sarajeva puštena je u promet 1. kolovoza 1891. Izgrađena je s pomoću zajma koji je bosansko-hercegovačka uprava dobila iz zajedničkih aktiva kao i pruga Mostar − Metković. Za izgradnju pruge utrošeno je 8.300.00 fiorina. Željezničkom je prugom Sarajevo − Mostar − Metković Bosna i Hercegovina dobila izlaz na more. To je nedvojbeno bio vrlo važan događaj u povijesti prometa i trgovine kako za Bosnu i Hercegovinu, tako i za Metković. Prirodna su bogatstva Bosne i Hercegovine, posebno bosanske šume i rude te stočarski i
83 84

Zvonimir Jelinović, nav. dj., str. 192 i Dževad Juzbušić, nav. dj., str. 91. − 92. Zvonimir Jelinović, nav. dj., str. 224.

117

ratarski proizvodi, dobila na svojoj vrijednosti. Od tada počinje njihovo intenzivnije iskorištavanje, i to u izvozu, ponajviše u interesu inozemnoga kapitala koji je našao svoj interes tijekom izgradnja pruga u Bosni i Hercegovini. Međutim, čini se da su prvobitna predviđanja važnosti te pruge bila previše optimistična.85 Pruga je uglavnom služila za izvoz drveta i željezne rude iz Bosne. Preko luke Metković izvozila se i uvozila ona roba koja nije mogla podnijeti prijevoz preko Rijeke idući željezničkom prugom preko Bosanskog Broda. Pruga Sarajevo − Mostar − Metković imala je mnogo nedostataka. Najveći je od njih bila zupčanica preko Ivan sedla. Ta zubata neman86 pojela je svu korist koju je ta pruga davala. Zupčanica je predstavljala usko grlo prometa na pruzi. Osim toga, luka Metković nalazi se dvadesetak kilometara uzvodno od ušća rijeke Neretve, pa zbog plitkoga korita rijeke Neretve do Metkovića nisu mogli ploviti veći brodovi. Zbog tih nedostataka luke Metković bosansko-hercegovačka privreda potražila je nova rješenja produljenjem željezničke pruge od Gabele do Zelenike s odvojcima prema Gružu i Trebinju. IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE GABELA − ZELENIKA Godine 1889., još prije dovršenja pruge Mostar − Sarajevo, u Dalmatinskom je saboru pokrenuto pitanje produljenja pruge do Dubrovnika i Boke Kotorske.87 Nije bilo teško dokazati da je luka u Gružu prikladnija od luke Metković za veće brodove, a samim tim i za izvoz drva, rude i stoke na svjetska tržišta izvan Monarhije. Dalmatinski je odbor usvojio prijedlog dubrovačkih i kotorskih zastupnika da se pruga produlji do Gruža i Zelenike. O produžetku pruge za južnu Dalmaciju raspravljalo se i u bečkoj vladi godine 1898. Prijedlog je usvojen, kao i zakonska osnova za odobrenje kredita. Za istu se stvar založila i bosansko-hercegovačka vlada. Nakon toga, Monarhija je odmah počela graditi prugu od Gabele do Uskoplja dužine 93 km. Od Uskoplja se jedan ogranak pruge odvajao do Gruža dužine 16,5 km, a drugi do Zelenike u dužini od 53,4 km. Pruga je predana javnomu prometu 16. srpnja 1901. Veze s Gružom i Zelenikom dale su veće značenje željezničkoj pruzi dolinom rijeke Neretve. Međutim, karakter prometa tom prugom nije se mnogo izmijenio jer su najveća izvozna stavka i dalje ostali ugljen, drvo i ruda.88 Luka
Dževad Juzbušić, nav. dj., str. 101. Petar Senjanović, Dalmatinske željeznice u Jugoslaviji (referat), DASt, TOK, str. 7. Zvonimir Jelinović, nav. dj., str. 227. 88 Sumarni izvještaj Trgovačke i obrtničke komore za Bosnu i Hercegovinu o stanju obrta, trgovine i prometa njezina područja u godinama 1911. i 1912., Sarajevo, 1913., str. 31. − 32.
85 86 87

118

Metković uspostavljenjem nove veze s morem preko Gruža i Zelenike nije izgubila važnost izvozno-uvozne luke. I dalje će se preko Metkovića odvijati daleko veći dio prometa putnika i robe nego preko Gruža i Zelenike.89 Nova pruga proširila je prometno gravitacijsko područje luke Metković prema Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini. Pruga ipak nije riješila najkraću i najpogodniju vezu Bosne s morem. Osim toga, imala je niz nedostataka kao što su veliki usponi, problem opskrbe vodom i slično. Zbog toga je već godine 1910. pokrenuto pitanje izgradnje luke u Neumu i željezničke pruge od Metkovića do Neuma. Sljedeće godine Zemaljski savjet Bosne i Hercegovine uputio je ministru Burianu memorandum u kojem se traži željeznička pruga Bugojno, Rama, Metković, Klek ili Porto Tolero (Ploče). Izgradnja se pruge Metković − Klek odgodila. Prvi je svjetski rat poremetio sve planove Monarhije oko modernizacije i izgradnje pruga u Bosni i Hercegovini. Željeznička pruga Sarajevo − Mostar − Metković s produžetkom do Gruža i Zelenike poslužila je vojnim i gospodarskim potrebama Monarhije do njezine propasti godine 1918.

Mreža željezničkih pruga na području bivše Jugoslavije godine 1918.

89

Zvonimir Jelinović, nav. dj., str. 227.

119

IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE METKOVIĆ − PLOČE 1. Pripreme za izgradnju željezničke pruge Željeznička pruga Metković − Mostar puštena je u promet 13. lipnja 1885.90 Tako je luka Metković postala prva dalmatinska luka koja je dobila željezničku prugu. Prije, a i nakon puštanja pruge u promet, postojala je ideja o produljenju željezničke pruge do ušća rijeke Neretve. Ova ideja postaje veoma aktualna u zajedničkoj državi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca već godine 1920. Tako je Direkcija željeznica u Sarajevu, u svojemu prijedlogu za povezivanje Beograda preko Sarajeva s morem, predložila izgradnju nove neretvanske luke oko ušća rijeke Neretve i produljenje željezničke pruge od Metkovića do nove luke.91 Na Željezničkoj konferenciji održanoj godine 1920. sudionici su se izjasnili protiv luke na ušću rijeke Neretve.92 Time ponovno počinje višegodišnja borba za jadransku prugu i luku. Godine 1921. ponovno je pokrenuta ideja izlaska pruge na more dolinom rijeke Neretve. Ministarstvo saobraćaja zauzelo se za izlazak na more u Neumu ili Kleku. Predstavnici tuzlanskog okruga također su se zalagali za luku u Kleku. Osim što se glede jadranske pruge i nove luke na ušću rijeke Neretve sukobljavaju interesi Splita, Dubrovnika i Metkovića, koji su energično ustali protiv luke na ušću rijeke Neretve, sukobljavala su se stručna mišljenja inženjera i arhitekata o pitanju na kojem mjestu graditi novu luku. Bez obzira na sukobljavanja interesa raznih faktora, prve radnje na mjestu buduće luke Ploče, na inicijativu Sarajevske trgovačke i obrtničke komore, vršene su potkraj godine 1922. i početkom 1923.93 Radove je izvelo Udruženje inženjera i arhitekata u Sarajevu. Oni su izvršili prva mjerenja u luci i snimanje terena. Željeznička konferencija za godinu 1926. dala je prioritet željezničkoj pruzi Metković − Ploče i luci Ploče. 2. Izgradnja pruge i njezino puštanje u promet Početkom godine 1927. Udruženje inženjera i arhitekata Bosne i Hercegovine podnijelo je izvješće o obavljenim radovima u luci tijekom godine 1922./23. U izvješću se kaže da je ušće Neretve naš prirodni glavni izlaz na
90 Ivan Jurić, Od prvih planova do izgradnje željezničke pruge Metković − Mostar, Most, Mostar, br. 34./35., Mostar 1981., str. 95. − 102. 91 Zvonimir Jelinović, nav. dj., str. 205. 92 Isto, str. 204. 93 Miloš Skakić, Građenje pruge Metković − Pristanište na moru (Ploče), Izvadak iz izvještaja Trgovačke i industrijske komore u Sarajevu za godinu 1938., Sarajevo, 1940., str. 3.

120

more s gledišta saobraćajne geografije, a s gledišta ekonomije gradnja željezničke pruge dolinom rijeke Neretve i Bosne je jedna od najlakših jadranskih pruga. 94 Početkom veljače 1927., na poziv Ministarstva za saobraćaj, održana je u Beogradu Konferencija za izradu plana željezničke mreže u državi. Izaslanik Trgovačke i industrijske komore BiH predložio je da se dade prioritet izgradnji željezničke pruge Metković − Ploče. Njegov je prijedlog usvojen, ali je po redoslijedu došao na pretposljednje mjesto.95 Sve je ovo odgađalo u neizvjesnost realizaciju izgradnje željezničke pruge Metković − Ploče i luke Ploče. Vlada je u Beogradu godine 1933. imenovala Komisiju za utvrđivanje željezničke mreže Kraljevine Jugoslavije. Ova je Komisija godine 1934. odbila donošenje Uredbe o izgradnji novih željezničkih pruga u zemlji. Iz ovoga je vidljivo da se nastavljaju zavrzlame i odgađanja izgradnje spomenute pruge i luke.

Bušenje tunela između Rogotina i Ploča.

Budući da su željeznička pruga Metković − Ploče i luka Ploče imale strateško značenje u polemici oko novih željezničkih pruga i luka, umiješali su se i vojni vrhovi koji su se zalagali za izgradnju ove pruge i luke.96 Polemika je okončana tako što je prihvaćen prijedlog Trgovačke i industrijske komore Bosne i Hercegovine i Generalštaba o izgradnji željezničke pruge Metković − Ploče i luke Ploče. Lokalni interesi Metkovića, Splita i Dubrovnika odbačeni su kao
94 95

227.
96

Zvonimir Jelinović, nav. dj., str. 206. Trgovačka i industrijska komora BiH, Izvještaj o privrednim prilikama i radu komore u godini 1938., str. Isto, str. 209.

121

neutemeljeni. Odmah se prišlo pripremi tehničkog elaborata za prugu i luku koji je završen godine 1936., pa je vlada u Beogradu, na prijedlog ministra saobraćaja dr. Mehmeda Spahe, donijela 10. lipnja 1936. 1. Uredbu o trasiranju i gradnji novih željezničkih pruga među kojima se nalazila i pruga Metković − Pristanište na moru (Ploče) uzanog kolosijeka 0,76 m. Rješenjem Ministarskog savjeta od 10. srpnja 1937. odobrena su prva novčana sredstva u iznosu od 30 milijuna dinara za radove na pruzi Metković − Ploče. Izgradnja željezničke pruge počela je 30. studenoga 1937. Planirano je da se pruga završi za dvije godine. Radovima je rukovodio tročlani izvršni odbor sa sjedištem u Metkoviću, a nadzor nad izvođenjem radova povjeren je dvočlanoj delegaciji. Trasa pruge od Metkovića do Ploča prolazila je kroz nekoliko važnijih mjesta na desnoj obali rijeke Neretve. Pruga je građena s osnovnim elementima za prugu normalnoga kolosijeka. Na pruzi se nalazilo pet željezničkih postaja, četiri mosta, pet tunela i četrdeset i četiri kamene zgrade. Radove je na pruzi, na više dionica, izvodilo nekoliko tisuća radnika od kojih je 50 posto trebalo biti s područja kotara Metkovića. Radnička nadnica iznosila je 25 − 35 dinara, minerska 35 − 45 dinara, a zidarska 45 − 65 dinara.

Bušenje tunela u Kominu.

122

Gradnja mosta u Rogotinu preko Crne rijeke.

Tek kad je prihvaćen projekt luke Ploče, potkraj 1938. godine, radovi su se počeli izvoditi na svim dionicama. Rješenjem Ministarskog savjeta od 24. listopada 1938. odobren je novi kredit za prugu u iznosu od 16.600.000 dinara. Godine 1939. bilo je dovršeno oko 70 posto radova, a do kraja 1940. godine oko 80 posto zemljanih radova na nasipima, pet tunela, dvadeset i sedam zgrada i drugih objekata. Još je preostalo izgraditi mostove preko Norina, Desanke i Crne rijeke i sedamnaest zgrada na željezničkim postajama. Ponovno je u prosincu 1940., zbog poskupljenja radova, odobreno 17.400.000 dinara. Nakon napada fašističkih zemalja na Kraljevinu Jugoslaviju obustavljeni su svi radovi na pruzi.
123

ŽELJEZNIČKA PRUGA TIJEKOM DRUGOGA SVJETSKOG RATA Budući da su luka Ploče i željeznička pruga trebale poslužiti interesima talijanske okupacijske vojske, Talijani su 1942. obnovili radove na pruzi koji su završeni 3. srpnja 1942.97 Istog je dana puštena pruga u promet. Tako je gotovo pet godina, ponajviše u ratnim uvjetima, građeno oko 20 km uskotračne pruge od Metkovića do Ploča. Njemačka je, nakon zaposjedanja Donjega Poneretavlja, poslije kapitulacije Italije, obnovila oštećenu prugu, pa je prva kompozicija obnovljenom prugom stigla u Ploče 17. travnja 1944.98 Prilikom povlačenja njemačke vojske, potkraj listopada 1944., pruga je djelomično oštećena. Čim je završio Drugi svjetski rat, prišlo se obnovi porušene pruge i luke Ploče. Obnova je ovih objekata potrajala svega dva mjeseca. U nedjelju 15. srpnja 1945. puštena je u promet željeznička pruga Ploče − Sarajevo i luka Ploče.99 Tog su dana u luku uplovili prvi brodovi koji su doveli humanitarnu pošiljku Uprave Ujedinjenih naroda za pomoć i obnovu (UNRR).

IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE NORMALNOGA KOLOSIJEKA SARAJEVO − PLOČE Uskotračna željeznička pruga Sarajevo − Ploče postala je usko grlo naraslomu prometu luke Ploče. Zbog toga je bilo nužno što hitnije početi izgradnju pruge normalnoga kolosijeka. Pripremni radovi izvodili su se 1955. − 1958. U tome se trogodišnje razdoblju malo toga napravilo. Radovima je rukovodila Uprava za gradnju pruge Sarajevo − Ploče do 1. siječnja 1958. koju je imenovalo Izvršno vijeće Bosne i Hercegovine.100 Od tada pa do 1. siječnja 1961. glavnu ulogu u izgradnji pruge preuzeo je Zavod za studije, projektiranje i nadzor gradnje Zajednica jugoslavenskih željeznica. Ni u tom razdoblju ništa se bitno nije promijenilo u tempu izgradnje pruge. Od 1. siječnja 1961. do 1. siječnja 1966. radovima na pruzi rukovodi Zajednica željezničkih poduzeća, a konačnu gradnju završava Željezničko transportno poduzeće (ŽTP) Sarajevo do puštanja pruge u promet. Da bi se radovi definitivno mogli izvršiti, trebalo je demontirati uskotračni kolosijek i položiti tračnice za prugu normalnoga kolosijeka.
97 Ante Kovačević, Luka i Grad Ploče 1387. − 2003., str. 95. Mrežni izvori: Google, web, zeljeznice. net: Pogledaj temu zeleznicka stanica-kolodvor; NP.3. piše da je sekcija od Metkovića do Rogotina puštena u promet 1. siječnja, a od Rogotina do Ploča 17. lipnja 1944. 98 S. D., br. 6747, 5. XI. 1966. 99 Lučki radnik, br. 4/5, Ploče, 1976., str. 20. 100 Ivo Smoljan, Luka Ploče, Ploče, 1996., str. 114.

124

Dne 5. studenoga 1966., nakon 81 godine vožnje uskotračnom prugom Metković − Sarajevo i 22 godine vožnje od Metkovića do Ploča popularni “Ćiro” svečano je ispraćen na vječni počinak.101 Evo kako je dopisnik Slobodne Dalmacije opisao ovaj ispraćaj: U subotu je iz Ploča, po specijalnom voznom redu, krenuo posljednji vlak na uskotračnoj pruzi Ploče − Sarajevo. Kompozicija putničkoga vlaka s lokomotivom br. 83-146, kojim je upravljao Alija Klepo, svečano je ispraćena iz Ploča. U mjestima kroz koja je vlak prolazio priređen mu je svečani ispraćaj.102

Poštanska omotnica prigodom posljednje vožnje “Ćire” uskotračnim kolosijekom.

Željeznička pruga normalnoga kolosijeka Sarajevo − Ploče puštena je u promet 27. studenoga 1966.103 Dana 2. prosinca 1966., točno u ponoć, uspostavljen je redoviti putnički i teretni promet na novoizgrađenoj željezničkoj pruzi normalnoga kolosijeka.

Posljednji ispraćaj “Ćire”, Slobodna Dalmacija, br. 6749, 6. studenoga 1966. Isto. 103 Ivo Smoljan, Luka Ploče, Ploče, 1996., str. 114.
101 102

125

Pozivnica kojom su se pozivali željezničari na ispraćaj posljednjeg vlaka na uzanome kolosijeku.

Prema tadašnjem redu vožnje prometovalo je deset putničkih i sedam teretnih vlakova. Od putničkih vlakova bila su dva brza i dva putnička na relaciji Ploče − Sarajevo, četiri lokalna na relaciji Ploče − Mostar i dva lokalna na relaciji Ploče − Čapljina. Nakon tri godine, pruga je elektrificirana. Svečano je puštena u promet 30. svibnja 1969.104 Svečani vlak s prvom lokomotivom na električnu vuču francuske proizvodnje ACE-a, sa strojovođom Spasom Marjanovićem i vlakovođom Stjepanom Nižićem, krenuo je iz Sarajeva u 9:30 sati. U Ploče je stigao u 12:40 sati. Vlak se kraće vrijeme zadržavao na usputnim željezničkim postajama. To je tada bila najsuvremenija željeznička pruga u tadašnjoj Jugoslaviji. Trasa pruge ima dužinu 196 km. Prolazi preko šezdeset mostova i vijadukata i kroz isto toliko tunela. Ima dvadeset pet željezničkih postaja. Vlak je prelazio put od Ploča do Sarajeva za dva i pol sata.

Kompozicija putničkog vlaka na željezničkoj pruzi uzanoga kolosijeka Sarajevo − Ploče.
104

Slobodna Dalmacija, br. 7540, 31. svibnja 1969.

126

Svečani doček vlaka na električni pogon u Pločama 30. svibnja 1969.

PREKID ŽELJEZNIČKOGA PROMETA PLOČE − SARAJEVO TIJEKOM DOMOVINSKOG RATA Tijekom Domovinskog rata (1991. − 1995.) došlo je do prekida sveukupnoga prometa u Hrvatskoj zbog velikosrpske agresije. Prekid prometa bio je posljedica ratnih razaranja. Prekid željezničkoga prometa paralizirao je rad Luke Ploče nanijevši joj goleme gubitke. Donosi se dokument iz kojega je vidljivo kad je došlo do prekida i uspostave prometa. Dokument iz kojega je vidljivo kad je došlo do prekida i uspostave željezničkoga prometa Ploče − Sarajevo − Zagreb i obratno. dr. sc. Ivan JuriÊ, MetkoviÊ
127

LUKA PLOČE D.D. NAJVEĆI GOSPODARSKI SUBJEKT U DUBROVAČKO NERETVANSKOJ ŽUPANIJI
Luke na obalama plovnog dijela Neretve poznate su već u antičko doba. Morsko pristanište Ploče (“Porto Tolero”) u povijesnim je dokumentima spomenuto već 1387. Zbog gospodarskih potreba gospodarstva središnjega dijela bivše države (ponajprije Bosne i Hercegovine) u prvoj polovici prošlog stoljeća započeta je izgradnja luke u Pločama.

Luka Ploče, otvorena za međunarodni javni promet, po svojoj veličini i važnosti od osobitog je međunarodnog gospodarskog interesa za Hrvatsku. Svojim položajem (između Splita i Dubrovnika) predstavlja vrata za transportni Koridor 5c, jedan od triju najvažnijih sveeuropskih koridora koji veže Hrvatsku s EU. Grupu Luka Ploče d.d. čine tvrtka matica Luka Ploče d.d. te tvrtke kćeri: Luka Ploče trgovina d.o.o., Luka Ploče održavanje d.o.o., Luka šped d.o.o., Luka Ploče gradnja d.o.o., Pomorski servis Luka Ploče d.o.o., Luka Ploče usluge d.o.o., koje
128

su u 100% vlasništvu tvrtke matice; te tvrtke: Vizir d.o.o., i Lučka Sigurnost d.o.o., u zajedničkom vlasništvu tvrtke Luka Ploče d.d. i Lučke uprave Ploče. Danas je društvo Luka Ploče d.d. najveći gospodarski subjekt u Dubrovačko-neretvanskoj županiji (više puta proglašen najboljom tvrtkom u županiji) i katalizator kontinuiranog rasta zaposlenih u špediterskim i agencijskim tvrtkama te tvrtkama koje se bave nadzorom kakvoće i količine roba na području Ploča. Temeljem odluke Vlade 1997. osnovana je Lučka uprava Ploče, neprofitna javna ustanova zadužena za gradnju, održavanje i unaprjeđenje lučkog područja te slobodne zone na lučkom području. Lučka uprava Ploče nastala je od bivšega društvenog poduzeća Luka Ploče te je temeljem diobene bilance preuzela praktički svu imovinu Luke Ploče bez naknade. 2005. dionica je Luke Ploče uvrštena u redovnu kotaciju Zagrebačke burze. Republika Hrvatska (Hrvatski fond za privatizaciju i Hrvatski fond za mirovinski osiguranje) vlasnikom je oko 60% dionica, a preostali se dio nalazi u vlasništvu skrbničkih fondova i malih dioničara. Projekt razvoja Luke Ploče kroz izgradnju terminala za rasute terete i kontejnerski terminal po prvi je put u povijesti hrvatskih luka zamišljen kao privatno-javno partnerstvo gdje bi Luka Ploče, u obliku koncesije, ulagala u opremu i djelomično u infrastrukturu, a Lučka uprava u krupnu infrastrukturu. Ukupna ulaganja Luke Ploče trebala bi iznositi oko 196 milijuna eura, a Lučke uprave oko 120 milijuna. Luku Ploče u budućnosti vidimo kao međunarodno integrirani logistički centar u kojemu bi se osim čistih pretovarnih usluga, pružale i razne druge usluge kao što su punjenje i pražnjenje kontejnera, etiketiranje, dorada nekih roba itd. Nakon završetka navedenih ulaganja smatramo da će Luka Ploče po prometu suhih tereta 2015. biti vodeća hrvatska luka s 10 ∑ 15 milijuna tona tereta. Fizički promet Luke Ploče 1989. iznosio je nešto više od 4,5 milijuna tona da bi se u ratno doba (1994.) spustio na samo 268.000 tona. Posljednjih je godina u stalnom porastu te će ove godine prijeći 5 milijuna tona, što je rekordni promet u povijesti Luke Ploče. Općenito je Luka Ploče d. d. uspjela iz teških uvjeta devedesetih godina, u ratnom okruženju, bez prometa, tj. bez mogućnosti obavljanja osnovne djelatnosti, izići bez gubitaka i pri tome održati financijsku stabilnost i broj zaposlenih. Početkom 90-tih godina došlo je do osamostaljenja Hrvatske, prelaska iz rigidnog političkog sustava u demokratski. Luka Ploče svim se svojim potencijalima stavila na raspolaganje tadašnjem vodstvu Republike Hrvatske, a i aktivno je sudjelovala u stvaranju mlade hrvatske demokracije.
129

Početkom 1991., imajući u vidu da je rat neizbježan, postali smo svjesni važnosti Luke Ploče za buduće događaje na ovim područjima pa i šire zbog preko 1.850 zaposlenih i zbog izvoza oružja iz bivše Jugoslavije te srednje i istočne Europe. Već početkom 1991. unutar Luke Ploče osnovana je jedna mala naoružana jedinica (u početku od 30 ljudi) pod nazivom “Lučka garda” koja je pružala dodatnu sigurnost za akcije koje su se potom odvijale u luci i izvan luke. Imajući u vidu da su u Pločama bile smještene jake snage JNA, naoružane jakim kopnenim i pomorskim naoružanjem, uprava Luke Ploče bila je u stalnom kontaktu s hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, ministrima obrane te drugim državnim dužnosnicima, a komunikacija se vrlo često odvijala preko tajnika Sabora generala bojnika Velibora Kikereca. Početkom 1991. većina je protutenkovskih zapreka postavljenih po Dalmaciji i širom Hrvatske bila izrađena u Luci Ploče. Uprava Luke Ploče krajem je lipnja 1991., u dogovoru s hrvatskim državnim vrhom, iz luke uzela 2.500 pušaka (tipa “Zbrojevka”) i 5,5 milijuna metaka, koji su bili izvezeni iz Slovačke, te ih je besplatno predala mladoj hrvatskoj državi. Početkom kolovoza dano je 550 tona nitroglicerinskog baruta, 6.000 tona pšenice za oružje iz Albanije, a u to se vrijeme u Luci proizvodilo i priručno naoružanje. 14. rujna 1991. uslijedilo je osvajanje vojarne “Male bare”, akcija koja je organizirana i djelomično vođena iz Luke Ploče (Ivan Pavlović, Mladen Milošević). Prvi od sastanaka u osmišljavanju i pripremi te akcije zbio se u mjestu Vlaka (vodio ga je general Šimac). Luka Ploče sa svim je svojim resursima sudjelovala u tadašnjim akcijama (objekti, kamioni, vozila i sl.). Tek 2008. Luka Ploče vratila se na predratni promet. Čitavo je vrijeme opstajala bez ikakve financijske pomoći, ovisna isključivo o vlastitim sredstvima. Nažalost, Luka je to doba platila materijalno; po našoj računici u deset godina ratnih i poratnih godina izgubljeno je oko 50 milijuna tona robe, što pomnoženo s prosječnom cijenom pretovara daje 250 milijuna eura izravnih šteta. U ratu je život izgubilo 13 djelatnika Luke Ploče, desetci su ranjeni, a i danas imamo oko stotinu zahtjeva za umirovljenje zbog PTSP-a. Dakle, mi i danas osjećamo posljedice stvaranja hrvatske države, ali smo iznimno ponosni na svoju ulogu u tom procesu jer smo u njemu bili aktivni sudionici.

Ivan PavloviÊ, PloËe
130

ZAŠTIĆENE PRIRODNE VRIJEDNOSTI UZ DONJI TOK RIJEKE NERETVE
Rijeka Neretva širi svoju dolinu južno od Počitelja. U tom raznolikom prostoru nalaze se prirodna zaštićena područja od nacionalne i/ili međunarodne važnosti kao što su: posebni rezervati (4), spomenik parkovne arhitekture (1), park-šuma (1), značajni krajobraz (1) i park prirode (1). Ključne riječi: Neretva, zaštićena područja, posebni rezervat, spomenik parkovne arhitekture, park-šuma, značajni krajobraz, park prirode

UVOD
Prirodne vrijednosti mogu imati lokalno, regionalno, nacionalno i međunarodno značenje pa zaštita prirode može biti regulirana na svim spomenutim razinama. Prostor uz donji tok rijeke Neretve pripada prirodno atraktivnim krajevima iznimne raznolikosti u kojem se nalaze prirodna zaštićena područja od nacionalne i/ili međunarodne važnosti kao što su: posebni rezervati (4), spomenik parkovne arhitekture (1), park-šuma (1), značajni krajobraz (1) i park prirode (1). Sedam zaštićenih područja nalazi se u Dalmaciji, na teritoriju Republike Hrvatske, a Park prirode Hutovo blato nalazi se u Hercegovini, na teritoriju Republike Bosne i Hercegovine. U cilju zaštite znatnoga dijela delte Neretve unutar Republike Hrvatske pokrenuta je inicijativa da se taj prostor proglasi parkom prirode. Zakon o zaštiti prirode (Narodne novine br. 70 od 8. lipnja 2005.) park prirode definira u članku 13. koji glasi: (1) Park prirode je prostrano prirodno ili dijelom kultivirano područje kopna i/ili mora s ekološkim obilježjima međunarodne i nacionalne važnosti, s naglašenim krajobraznim, odgojno-obrazovnim, kulturno-povijesnim i turističko-rekreacijskim vrijednostima. (2) U parku prirode dopuštene su gospodarske i druge djelatnosti i radnje kojima se ne ugrožavaju njegove bitne značajke i uloga.
131

(3) Način obavljanja gospodarskih djelatnosti i korištenje prirodnih dobara u parku prirode utvrđuje se uvjetima zaštite prirode. Dio lokalnog stanovništva nije suglasan s proglašenjem parka prirode jer u dodatnoj zašiti prostora vidi ograničenje poljoprivrednih aktivnosti koje su osnovna ili dopunska djelatnost neretvanskom stanovništvu. Razlog protivljenju je i nedovoljna informiranost lokalnog stanovništva o uvjetima zaštite prirode. Osnivanje parka prirode u delti Neretve moguće je u dogovoru s lokalnim stanovništvom. Time bi se zaštitio ostatak mediteranskih močvara koje se odlikuju specifičnom florom i faunom. Turističko vrednovanje parka prirode, uz postojeću poljoprivredu, trgovinu i prometne djelatnosti, može pozitivno utjecati na gospodarski razvoj donjoneretvanskoga kraja. Tablica 1. Zaštićena područja uz donji tok rijeke Neretve
Regija Kategorija zaštite Zaštićeno područje Spomenik parkovne arhitekture ČEMPRES (Cupressus sempervirens var. pyramidalis Nym.) U METKOVIĆU MOČVARNO PODRUČJE POD GREDOM KOD METKOVIĆA Površina Datum zaštite (u ha) _ 25. 02. 1965.

587

17. 03. 1965. 17. 03. 1965. 07. 10. 1974. 07. 10. 1974. 23. 05. 1968. 07. 10. 1974. 30. 03. 1995.

Posebni rezervat

MOČVARNO PODRUČJE PRUD KOD 250 METKOVIĆA MOČVARNO PODRUČJE OREPAK KOD METKOVIĆA JUGOISTOČNI DIO DELTE RIJEKE NERETVE 100 250 67

Dalmacija

Park-šuma Značajni krajobraz Park prirode

PREDOLAC - ŠIBANICA KOD METKOVIĆA

MODRO OKO I JEZERO UZ NASELJE 370 DESNE HUTOVO BLATO 7 411

Hercegovina

Izvor: Zaštićena područja, Uprava za zaštitu prirode, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske; Park prirode Hutovo blato http://www.hutovo-blato.ba/ (02. 12. 2008.).

132

Slika 1. Prostorni razmještaj zaštićenih područja uz donji tok rijeke Neretve.

POSEBNI REZERVATI
(1) (2) (3) Zakon o zaštiti prirode posebne rezervate definira u članku 12. koji glasi: Posebni rezervat je područje kopna i/ili mora od osobitog značenja radi svoje jedinstvenosti, rijetkosti ili reprezentativnosti, ili je stanište ugrožene divlje svojte, a osobitog je znanstvenog značenja i namjene. Posebni rezervat može biti: floristički, mikološki, šumske i druge vegetacije, zoološki (ornitološki, ihtiološki i dr.), geološki, paleontološki, hidrogeološki, hidrološki, rezervat u moru i dr. U posebnom rezervatu nisu dopuštene radnje i djelatnosti koje mogu narušiti svojstva zbog kojih je proglašen rezervatom (branje i uništavanje biljaka, uznemiravanje, hvatanje i ubijanje životinja, uvođenje novih bioloških svojti, melioracijski zahvati, razni oblici gospodarskog i ostalog korištenja i slično). U posebnom rezervatu dopušteni su zahvati, radnje i djelatnosti kojima se održavaju ili poboljšavaju uvjeti važni za očuvanje svojstava zbog kojih je proglašen rezervatom. Posjećivanje i razgledavanje posebnog rezervata može se zabraniti ili ograničiti mjerama zaštite.
133

(4) (5)

(6) Aktom o proglašenju posebnog rezervata mogu se istovremeno zaštititi različite vrijednosti zbog kojih se proglašava rezervat (ornitološko-ihtiološki, geološko-hidrološki i dr.). Uz donji tok rijeke Neretve zaštićena su četiri posebna rezervata. Među njima su tri ornitološka rezervata (Podgrede, Prud i Orepak) i jedan ihtiološkoornitološki rezervat (jugoistočni dio delte rijeke Neretve). Ornitološki su rezervati ostaci mediteranskog močvarnog područja u donjem toku rijeke Neretve važni za seobe i zimovanje ptica. Njihova ukupna površina iznosi 937 ha. Ihtiološko-ornitolški rezervat zauzima površinu od 250 ha, mrijestilište je brojnih ribljih vrsta, a važno je i za seobu, zimovanje i gniježđenje ptica.

SPOMENIK PARKOVNE ARHITEKTURE
Zakon o zaštiti prirode spomenik parkovne arhitekture definira u članku 18. koji glasi: (1) Spomenik parkovne arhitekture je umjetno oblikovani prostor (perivoj, botanički vrt, arboretum, gradski park, drvored, kao i drugi oblici vrtnog i parkovnog oblikovanja), odnosno pojedinačno stablo ili skupina stabala, koji ima estetsku, stilsku, umjetničku, kulturno-povijesnu, ekološku ili znanstvenu vrijednost. (2) Na spomeniku parkovne arhitekture i prostoru u njegovoj neposrednoj blizini koji čini sastavni dio zaštićenog područja nisu dopušteni zahvati ni radnje kojima bi se mogle promijeniti ili narušiti vrijednosti zbog kojih je zaštićen. Kao spomenik parkovne arhitekture u Metkoviću je zaštićeno pojedinačno stablo čempresa.

PARK-ŠUMA
Zakon o zaštiti prirode park-šumu definira u članku 17. koji glasi: (1) Park-šuma je prirodna ili sađena šuma, veće krajobrazne vrijednosti, namijenjena odmoru i rekreaciji. (2) U park-šumi su dopušteni samo oni zahvati i radnje čija je svrha njezino održavanje ili uređenje. Kao park-šuma zaštićeno je šumsko područje istočno od Metkovića, Predolac ∑ Šibanica. To je šumski kompleks alepskoga bora i piramidalnog čempresa s elementima makije. Površina mu je 67 ha, a zaštićen je 23. svibnja 1968. To je područje ujedno prirodni vidikovac na dolinu Neretve.

134

ZNAČAJNI KRAJOBRAZ
Zakon o zaštiti prirode značajni krajobraz definira u članku 16. koji glasi: (1) Značajni krajobraz je prirodni ili kultivirani predjel velike krajobrazne vrijednosti i biološke raznolikosti ili kulturno-povijesne vrijednosti, ili krajobraz očuvanih jedinstvenih obilježja karakterističnih za pojedino područje, namijenjen odmoru i rekreaciji ili osobito vrijedni krajobraz utvrđen sukladno ovome Zakonu. (2) U značajnom krajobrazu nisu dopušteni zahvati i radnje koje narušavaju obilježja zbog kojih je proglašen. Značajni krajobraz u donjem toku Neretve je zaštićeno područje Modro oko i jezero uz naselje Desne. To je jedno od reprezentativnih područja za specifičan krajolik u donjemu toku rijeke Neretve. Karakteriziraju ga naplavljene krške depresije s obiljem vode i močvarnih biotopa. Značajni krajobraz Modro oko i jezero uz naselje Desne zauzima površinu od 370 ha, a zaštićeno je područje od 7. listopada 1974.

Na jugu Hercegovine nalazi se Hutovo blato, jedinstveno submediteransko močvarno područje okruženo krškim krajolikom. U njemu su svoje stanište našle brojne biljne i životinjske vrste, a posebno je važno za zimovalište ptica. Močvarni, ravničarski i brdoviti krajolik s nadmorskim visinama od 1 do 432 m ima ornitološko, ihtiološko, znanstveno, ekološko, rekreacijsko i turističko značenje. Obilje vode u podzemlju i na površini utječe na pojavu stalnih i povremenih izvora i vrela, jezera i jaruga, a glavni je vodotok Hutova blata rijeka Krupa. Ona nema pravog izvora nego je otoka Deranskog jezera. Duga je 9 km, a prosječna joj dubina iznosi oko 5 metara. Jezera su Hutova blata kriptodepresije, što znači da im je površina iznad, a dno ispod razine mora. Najveća su jezera: Deransko, Jelim, Drijen, Orah, Škrka i Svitava, a međusobno su povezana kanalima i jarugama. Hutovo je blato odavno poznato po bogatstvu ribljih vrsta i pticama močvaricama te je stoga nakon Drugoga svjetskog rata bilo elitno lovište. Prvi oblici zaštite počinju 3. lipnja 1954. kad je osnovan ornitofaunistički rezervat površine 6144 ha. U sklopu rezervata pet godina kasnije (1959.) izdvojen je strogi ptičji rezervat Škrka površine 350 ha. U njemu nisu bili dopušteni lov i ribarenje. Godine 1971. Hutovo blato se našlo na Popisu močvara od međunarodnog značenja, a 1980. uvršteno je u Međunarodni projekt za zaštitu mediteranskih močvara. Hutovo blato proglašeno je parkom prirode 30. ožujka 1995., a Međunarodni savjet za zaštitu ptica (ICBP) uvrstio ga je 1998. na popis me135

PARK PRIRODE

đunarodno važnih staništa ptica. Godine 2001. Park prirode Hutovo blato upisano je u listu močvara od međunarodne važnosti po metodologiji Ramsarske konvencije i registriran je pri UNESCO-ovu direktoratu u Parizu.

ZAKLJUČAK
Prostor oko donjega toka rijeke Neretve jedinstvena je prirodna cjelina čiju zaštitu treba koordinirati usprkos njegovoj pripadnosti dvjema državama i teritorijalnoj podjeli na više gradova i općina. Donjoneretvanski kraj pripada turistički atraktivnim prostorima koji posljednjih desetljeća doživljava snažne fizionomske i funkcionalne promjene. Najizrazitije su fizionomske promjene posljedica melioracijskih zahvata i nastanka novih poljoprivrednih površina, a funkcionalne promjene uvjetovane su boljom prometnom povezanošću i unutarnjim prerazmještajem stanovništva. Budućnost je toga prostora u održivom razvoju koji će voditi računa o nužnoj zaštiti prirode i neizbježivome gospodarskom razvoju. Zaštita donjoneretvanskih krajolika, voda Neretve i mora, zraka i tla preduvjet su održivog razvoja koji vodi računa o sadašnjim, ali i o budućim stanovnicima uz donji tok rijeke Neretve. Literatura i izvori 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. Curić, Z., 1994: Donjoneretvanski kraj, posebna izdanja, svezak 10., Hrvatsko geografsko društvo, Zagreb. Curić, Z., 1994: Zaštićena priroda donjoneretvanskoga kraja, Priroda 84 (806), 17. ∑ 20. Glamuzina, M., 1986: Delta Neretve, promjene agrarnog pejzaža u delti Neretve, Savez geografskih društava Hrvatske, Zagreb. Glamuzina, N., 2003: Problem osnivanja parka prirode u delti Neretve, Zbornik radova III. hrvatskoga geografskog kongresa, Hrvatsko geografsko društvo, Zagreb, 394. ∑ 404. Park prirode Hutovo blato http://www.hutovo-blato.ba/ (02. 12. 2008.). Zakon o zaštiti prirode (Narodne novine br. 70, 8. lipnja 2005.). Zaštićena područja, Uprava za zaštitu prirode, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

Zoran Curić, Zagreb
136

TRAGOM USMENOKNJIŽEVNE TRADICIJE U VIDONJAMA
Netko je davno rekao kako je Neretva od Boga prokleta. Nekoć su u to vjerovali i sami njezini stanovnici koje su malarija i druge zarazne bolesti odvele u izolaciju. Jedini stranci koji su se tu i tamo pojavljivali u ovim krajevima bili su vojnici kažnjenici koji su, čini se, bili dobro prihvaćeni te su se, lakše nego što je to bilo za očekivati, uklopili u novu sredinu. Društvo usamljenika i kažnjenika počelo je dobro funkcionirati, pa su se na ovom prostoru razvila dva gradića: Metković i Opuzen. Nekada su Neretvani živjeli u brdu i tek se tu i tamo spuštali u močvarnu dolinu. Međusobno su se slabo poznavali i uglavnom su se zadržavali unutar granica vlastitih sela. Zbog toga su rodbinske veze i kumstvo ovdje jače izraženi nego u ostalim hrvatskim krajevima. Raseljavanjem stanovništva unutar Neretvanske doline i izvan nje, polako se gube zajedništvo i čimbenici koji su ga činili (ako je o zajedništvu uopće moguće govoriti u kraju koji su svakih nekoliko stoljeća pogađali ratovi koji su postojeće stanovništvo tjerali dalje, a dovodili novo koje bi opet moralo bježati čim bi se naviklo na život u ionako teškim uvjetima).

137

Što je to zajedničko većini Neretvana? Ponajprije, to je krsna slava (ili krsnice, kako to obični puk voli reći), običaj neobično rijedak među kršćanima, napose katolicima, čije su podrijetlo neki tražili u grčkom kultu heroja, drugi pak izvodili iz kulta Lara, a treći držali spomenom na mitskoga pretka porodice. A što je ono što ih u startu razlikuje? Prije svega govor. Stanovnici su desne strane Neretve štokavci ikavci, a s lijeve štokavci ijekavci (s iznimkom Opuzena čije je današnje pučanstvo uglavnom doselilo 1716. god. iz Gabele, s desne obale Neretve). Tradicija župe Vidonje, smještene 15-ak km jugoistočno od Metkovića, danas uz staru cestu Metković - Dubrovnik, nekoć na strmim padinama Male Žabe, bit će predmetom ovoga uratka. Vidonje su imale najslabije veze s ostatkom Doline. Putovi su prema Slivnu bili samo vodeni, a put za Dobranje bio je strm i opasan. Zbog toga su dobar dio svoje povijesti Vidonjci bili okrenuti hecegovačkim selima Gracu i Neumu (kojima su prodavali ribu), te Dubrovačkom primorju i Pelješcu (žito su mijenjali za morsku ribu i maslinovo ulje). Kako stanovništvo iz ovoga kraja u posljednje vrijeme ubrzano otječe u veća središta, posljednji je trenutak da se zabilježe tragovi jedne starije i po mnogočemu drukčije kulture življenja. Sa svakim umiranjem jedne kulture, umire i dio znanja. Ta bi nas činjenica morala zabrinuti i ako smo već, kao robovi vlastita vremena, skloni marginaliziranju vlastite prošlosti. Poznato je kako se na prostoru Dinarida jako dobro čuvaju usmenoknjiževni oblici. Ne morate čak ni zagrebati po površini. I površan, slučajno bačeni pogled odmah upućuje na nešto drevno, legendarno... Kako vam zvuči toponim Trojanovina? A Vidonje? To nas ime vraća u drevnost, u pretkršćansko razdoblje
138

hrvatske kulture, u doba kad su bogovi bili poput ljudi - hiroviti i skloni ljutnji, u doba žreca, vila i vilenjaka, a ujedno je i spomen na rane hrvatsko-romanske vjerske i jezične kontakte, na pokrštenje. Toponim Vidonje motiviran je, naime imenom svetog Vida, u čije se štovanje pretočio kult slavenskoga boga Svantevida. Pretpostavlja se da je u Vidonjama nekoć postojala crkvica posvećena svetomu Vidu, a predaja kaže da ju je izgradila neka stara hrvatska kraljica koja je izgradila i crkve u Gracu (kod Neuma), na Trebimlji i u Rupnome Dolu u Popovu, u mjestima odakle su se Vidonjci doselili na područje oslobođeno od Turaka početkom 18. st. Nadalje, štovanje je svetog Jurja na nekim hrvatskim područjima nadomještalo štovanje Peruna Gromovnika na vrhuncima, a u krajevima istočno od Neretve (u Crvenoj Hrvatskoj) češće je Perunov kult zamjenjivan štovanjem svetog Ilije. Čini se da se ta dva kulta na ovim prostorima (a poglavito u Zažablju) prožimlju. O tome živo govori činjenica da se sjeveroistočna padina planine Žaba, čiji vrh Ilija dominira istočnoneretvanskim krajem i neumskim zaleđem, zove Sutilija (‘sanctus Elias’) te da je podno spomenute padine smješten zaselak Podžablje ili Podtreskavice (< psl. *trĕskъ; grom). Nastavak se poganskih kultova prepoznaje i u štovanju sv. Mihovila (kojega štuju Ćerleci i Perlete) te u toponimima Vilenica i Vilinje ploče1 (toponimi na planini Žabi). Mitološka važnost duba2 (svetog stabla) i dubrave (svetoga gaja) odrazila se i u nizu toponima na ovome području (Crljena dubrava, Dobrane, Duba, Dubravac, Dubravica). U svakom se pojedincu čuva dio prošlosti njegovih predaka (još od trenutka nastanka svijeta) pa pođimo tim tragom. Dotaknut ćemo se uglavnom ženske nutrine jer je i najpoznatija vidonjska legenda, koja ima dvije inačice, vezana za djevojku Maru po kojoj je nazvan vrh Male Žabe koji dominira sjeveroistočni dijelom Neretvanske krajine: Marin vijenac - prva inačica3 Bila jedna cura, Mara. Bila je čobanica i jednon je ufatili Turci. Ona je išla da pobjegne i nije imala kud nego da skoči sa šćena. Skočila je i nije joj bilo ništa. Spustila se i doma došla. Niko jon to u kući nije vjerovo. Na to ona reče: - Ako mi ne vjerujete, iden to ponovit. Došla je do šćena, skočila i ubila se. Otad se brdo s kojega je skočila zove Marin vijenac.

1 Upravo su priče o vilama koje su najživlji ostatci pretkršćanskih hrvatskih vjerovanja. Po pučkome je vjerovanju između Žabe i Veleža postojalo uže, pričvršćeno čeličnim alkama, s pomoću kojega su vile prelazile sa Žabe na Velež i obrnuto. Vile su pozitivna bića za razliku od stuha koje stvaraju kovitlace i vremenske neprilike. U Popovu se pak vjeruje da su vile živjele u Bilinoj pećini poviše Češljara (zaseoka sela Zavala) i da su se prestale pokazivati zbog bezakonja koja su ljudi počeli počinjati. 2 Seoski zborovi pod dubovima održavali su se u teškim vremenima za mjesni puk u Zažablju i Popovu sve do Drugoga svjetskog rata! 3 Kazivačica Anđa Vidović (1921. - 2006),

139

Marin vijenac - druga inačica Čobanica Mara čuvala ovce i da ne upane u turske ruke bacila se niza stijene. Kosa jon se zaplela u grmje i ostala mrtva. Otad je narod brdo prozvo Marin vijenac. Vrela i zdenci počesto su mjesta oko kojih se vežu predaje i ispredaju priče. U krajevima uz Neretve česte su priče o utapanju djevojaka u pojedinim vrelima po kojima su ona nazivana. Bogati unutrašnji život seoskih djevojaka, čežnja za nedostižnim ili idealnim dragim izražena je u mnogim stihovima od kojih izdvajamo: I. Oj ljubavi, nepresušno more,4 S tobom teško, bez tebe još gore. Sunce žarko na visoku grije Moje zlato crna zemja krije Moj dragane, jedna grudo leda, Od srca se otisnuti ne da. II. Crne oči pogledat mi milo, Crne oči, ma u koga bilo! Crne oči ne gledajte mene, U moga su dragoga zelene. Vještina zavođenja riječima, lažnim obećanjima i tjelesnim pokretima ogleda se u stihovima: Ja pjevala ko u gori tica,5 misli dragi da san jedinica. Moj dragane, u nane san treća, Bit ću tvoja ako bude sreća. Podvojenost duše između onoga što bi srce htjelo, ali se ne smije učiniti ili javno iskazati, svojevrsni tihi bunt protiv onoga što nalažu običaji svakako je djevojke stavljalo u neugodan položaj:

4 5

Kazivačica Marija Matić rođena Mijoč (1938.). Kazivačica Marija Matić rođena Mijoč.

140

Dželetinu, selo na vidiku,6 U tebi sam zagledala diku, Dželetinu, selo na tri reda, Iz daljega ko varoš izgledaš. Kadšto je iskazivanje želja i poprilično eksplicitno: Šta će meni od Krasulje june7 Udavo neki Dobranac šćer za momka koji njoj nije bio po volji. Uvjeravo je otac pa joj govori: - Dat ću tebi tri motike sada, u Dobranjam, đe no dobro rađa, povrh toga od Krasulje june. Nato njemu šćer odgovara: - Šta će meni tri motike sada i Dobranje đe no dobro rađa? Šta će meni od Krasulje june kada nema u Vukana... (ostatak stiha dometnite sami). Kiša pada đe je šuma gusta,8 Najslađi je poljubac u usta. Nekad su djevojačke želje i mnogo skromnije: I. Boga mole Misirke djevojke9 Da in pane kiša jesenica, Da in rodi vino i šenica, Da ne gone na Lokvice ovce, Već da pišu šare knjige male, Sve na ruke brestičkoj momčadi. II. Zbogom dragi evo ti ruka10 Srce puca ko zrela jubuka Čuvam ovce i bijele janjce Oko mene padaju naranče Sveti Ante čuvaj moje janjce Sveti Toma doćeraj ih doma.
Kazivačica Jela Ćerlek rođena Vrnoga (1916.). Kazivačica Anđa Vidović. 8 Kazivačica Marija Vrnoga rođena Glavinić (1934.). 9 Kazivačica Jela Ćerlek rođena Vrnoga. Misirom se zvao Dželetin. 10 Kazivačica Manda Komazin (1932.)
6 7

141

Djevojke su posebnu vještinu iskazivale u čuvanju „svojega teritorija“. Nitko ne smije poljubiti osvojena momka jer se djevojke boje da ih „konkurencija“ ne preotme: Svaka cura koja nešto znade, Momku lice obljubit ne dade. Nije ni muškarcima u svakoj prigodi lako. Katkad zbog podrugljivih komentara, katkad i zbog „optativa“: Golubići gun-gun,11 Puštite mi ruku, Odoše mi goveda Preko brda golema. Nema niko za njiman, Vengo muva i obad, I Nikola i Vidak, I đevojka Jelena, Nosi kitu nevena Da zakiti đevera, Đever konja voda, Opanci mu klapaju, Sindžiri mu zveče Da ga cure neće. Ide dragi i on vodi ćuku12 Obojica žigerice vuku. Ženi se dragi od mene ti prosto, Dogodine ti udovac osto! Iskazivanje naklonosti bilo je poput pravoga malog nadmetanja: - Oj đevojko, moje janje malo!13 - Po čem, bolan, tvoje janje malo? - Po ljubavi i po milovanju! - Zlato moje, kad si me ljubio? - Draga moja, kad si u majke bila Na planinam kod bijelije ovaca,
Kazivačica Stana Vrnoga rođena Crnčević (1910.). Kazivačica Manda Komazin. 13 Kazivačica Jela Ćerlek rođena Vrnoga.
11 12

142

Na rudinam kod bijelije janjaca, Kadno si mi vezen rubac dala, a na rupcu dvades i tri grane I četri sitnih ogranaka. Na vr koplja zelena jabuka, Tud prolazi sirota djevojka. Brže oko od bržega konja, Šire nebo od sinjega mora, Draže drago od oca i majke. Kao i u svim vremenima, bilo je i nesretnih ljubavi: I. Volili se Ivica i Mara,14 Volili se tri godine dana. Kad je treća godina nastala, Maričina majka nije dala. Jedno jutro baš u ranu zoru Ivo Maru odvede u goru. Kad je triput Maru poljubio, Ivo svoju želju ispunio, Ivo gleda u žarko sunašce I probode Marino srdašce. Ivo ide gorom pjevajući. Osta Mara mrtva ležajući. Kad je došo do prve brdije, Susrele ga neke cure dvije: - Ivo, Ivo što si učinio? Valjda nisi Maricu ubio? - Jesam, djeve, istina je prava! Leži Mara u gori zaklana: Ja u roblje, Marica u groblje, Mene ikad, a Marice nikad! II. Studena ploča mramora Prekrila moga dragana. Da mi je ploču otkriti, Pa moga dragog vidjeti, Poslala bi mu rakije
14

Kazivačica svih idućih pjesama dok nije drukčije navedeno je Marija Matić rođena Mijoč.

143

Da se moj dragi napije. Poslala bi mu šećera Da moj dragi večera. III. Djevojka Mara u svijet je pošla. Kroz gustu šumu na more je došla. Djevojka Mara na kamen sjela I svoje ruse kose rasplela. Na kamen sjela da se odmori, Pred njom se mlado mornarče stvori. „Ne plači, djevo, čut će ti selo! Znat će ti nana da imaš dragana.“ More se muti, oluja diže, A ja nesretan na to more stižem O more, more, vi gusti vali! Zar niste nikoga drugoga imali Vet mene jednog u majke sina Da me proguta ta morska dubina? Recite mi dragoj, za nju ne važi, Nek ona sebi drugog momka traži. Recite mi dragoj, za nju ne treba, Neka se ona za drugog momka sprema Recite mi ćaći nek kapsu pravi I svoga sina nek zaboravi! Recite mi majci nek crno sprema Jer ona više svoga sina nema! A mojoj seki nek vijenac plete Na morsku obalu neka ga metne! Do tragičnoga završetka kadgod dođe i zbog prevelike skrbi roditelja: Djeva bajna Sjela djeva pokraj mora. Gorke suze roni. K njoj dolazi mladi mornar Pa joj progovori: „Zašto plačeš, djevo bajna? Zašto suze roniš Zašto sa mnom djevo bajna? Nećeš da govoriš.“ „Govorila bi s tobom rado,
144

Al me majka kara: ‘Nemoj ćeri ti ljubiti Mladoga mornara. U mornara more ljubav, A ne djeva bajna, Ljubav mu je sinje more, Lađa mu je draga.’“ „Kad je tako, djevo bajna, Da se oprostimo I sa jednim zagrljajem U more skočimo! Što rekoše, učiniše! U more skočiše, A valovi sa Jadrana Brzo ih prekriše. Skočiše u plavo more Da ih more nosi: ‘Zbogom ostaj, mila majko, nek ti Bog oprosti.“ Skočiše u plavo more Da ih more nina Zbogom ostaj, mila majko, Ti si svemu kriva! Posebno je na cijeni bila vjernost. Kako su u Neretvansku krajinu često upadali uskoci (Pavlići iz Vida i Daničići s Drijena izravni su potomci uskočkih vođa iz 16. st.), u Vidonjama smo zabilježili i pjesme o Ivi Senjaninu: Povratak Ivana Senjanina15 (Ivan Senjanin bio je 9 godin u tamnici. Obetala mu ljuba da će ga čekat. I izađe 9 godinica, al nema Ive da se vrati svojoj bijeloj kuli.) Čekala ga ljube devet godina, Devet godin dana i tri bijela dana. Kad je majka voledala da se sprema za udaju, Ona ode k svom vinogradu. Kosu veže, svoju lozu reže I doziva svog sina Ivana: „Ivo, dragi, srce materino,
15

Kazivačica Anđa Vidović.

145

Tvoja ljuba danas se udaje. Ti nju patiš tužan u tamnici.“ Majka lozu kad je rezala, Jednoga momka je ugledala. Njome došo, pa je k njome stao I staricu je nešto pitao: „Imaš koga, ti starice mila, Kad si sama u vinogradu bila? Imaš ikog od svojega roda i plemena?“ „Imala sam moga sina Ivu, Turci njega davno zarobiše, U tamnicu ga tamnu baciše. Nema ga devet godinica. Devet godin dana i tri bijela dana. Imadem Jelicu kćerkicu, Moja snaha hoće da se udade, Ja ne mogu te da gledam jade.“ Al to ne bio neznani delija, Nego to bi njezin sin Ivane, Al ga majka ne prepoznade. „Ajde, ženo, ti ostavi lozu. Nećemo li i mi u svatove doći. (svadba se već pripravjala) Kad je došo Ivo kuli bijeloj, Zakucao od kule na vrata, Njemu su se vrata otvorila. „Pomoz Bog“ je s vrati nazivo, „Hoćete li i mene primit u svate Da vas malo i ja razveselim. A imate li gusle da mi date? (donesoše mu gusle da pjesmu započme pjevat) Kad je Ivo počeo pjevat, Prepozna ga ljubav vjerna po glasu. (dotad ga nije prepoznala jer je pustio bradu do pojasa) Gojila je majka sina, Sina Iva odgojila majka. Ona ga je oženila mlada. Turci su jon sina ufatili I u ropstvo sina odveli,
146

U tamnicu sina bacili. Devet godin za nj se nije znalo. Mislili su da je davno poginio. Kad je Ivo pjesmu zapjevao, Ljube se je dos ‘etila Da to može biti njezin Ive dragi. Skočila se između svatova, Ufatila Ivu oko vrata, Grli, ljubi i lice cjeliva. (Tada su ga i drugi prepoznali; Ivo je dobre volje pa prosciman nudi sestricu Jelicu) „A vi isto, ako ona oće, Ja imadem sestricu Jelicu, Neka tebi vjerna ljube bude.“ No, postoje i opisi „vječnih ljubavi“ u narodnoj predaji16: Đe god dođem, nađem jednu zavu.17 Prvo jutro satrat ću joj glavu, Drugo jutro čupat ću joj kose, Treće jutro neka vraga nose! Ovome ne treba dodati ništa, a primjenjivo je i na naše vrijeme. Umjesto zaključka Prije svake priče ili pjesme kazivači bi ili pjevači, prenositelji tradicionalne kulture, izgovarali bi istu rečenicu: „Nekad bilo, sad se spominjalo.“ Usmenoknjiževni oblici danas su za nekoga draga uspomena iz prošlosti, a za druge nešto što je prevladano, tek podsjetnik na ono što je ostalo od predaka. Svjesni da dio uspomena neumitno nestaje odlučili smo u ovome radu sačuvati barem jedan njihov dio.

16 U nedalekom Hutovu tradicionalno se svake godine organizira nogometna utakmica između zaova i nevjesta. Neovisno o ishodu najsretniji su s njima povezani muškarci koji ostanu na miru barem za vrijeme trajanja utakmice. 17 Kazivačica Mara Vrnoga rođena Glavinić.

Anđelina Jerković, Branimir Vrnoga, Domagoj Vidović, Zagreb
147

DOŽIVLJAJ ZVAN NERETVA
Sjećam se kao da je bilo danas. U ožujku 1980. spustila sam se sa snijegom zametenih planina i pred mojim očima raskrila se dolina od 11.500 hektara. Zelena trava, cvjetne ivice cesta, rječice, kanali, polja šaša. U ono vrijeme šaš je prekrivao prostor od magistrale do brda, od Metkovića do Opuzena, uz lijevu obalu Velike Neretve, ali i od Opuzena do ušća i uz desnu obalu Male Neretve.

Priroda je toliko obilna da je na svakom kvadratnom metru vrvjela od života, svijet pleten od šarenih leptira, guštera, zmija i kornjača. Toplo ožujsko sunce vabilo je ljude van, da sjednu na klupu, da ispruže noge, prepletu prste na trbuhu i žmirkaju u sunce. Ostala sam stajati kao gromom pogođena od bljeska trenutnoga saznanja. Neretva, to je moja domovina. Tu želim živjeti. Tako je taj susret s Neretvom bio školski slučaj ljubavi na prvi pogled. Dvadeset pet godina podredila sam sve svoje korake jednoj viziji. Ne vjerujem da ima mnogo ljudi s tako jasnom vizijom, a još je manje onih koji je uspiju pretvoriti u stvarnost. Kako bilo, sada sam ovdje, u srcu Neretve, od čega me prožima val sreće.
148

Neretva nije za Neretvane samo rijeka. Neretva znači način života, plemensku pripadnost, krajolik, žabe, ptice, mandarine, znoj, pesticide, neriješen problem otpada i otpadnih voda te još mnogo toga što je teško riječima izraziti. Neretva je i prokletstvo prirodnih nepogoda, poplava, suša, orkanskih bura i juga, zime i snažnih tuča, ali i divlje romantike beskrajnih mora šaša, jezera, rječica, kanala i jendeka. Neretva je i ekspanzivna priroda koja ljude potiče na rad. U Neretvi su sreća i nesreća podjednako i istodobno odvagnute. Neretvani ili Neretvanci, kako sebe zovu, u posljednjih 300 godina pa do danas uglavnom su se doseljavali iz Hercegovine, ali se osjećaju Dalmatincima i govore vlastitim dalmatinskim dijalektom. Jedan dio sela južno od Opuzena prema Blacama, Donjani, kako ih zovu Opuzenci, govore mješavinom hercegovačkog i dalmatinskog dijalekta.

149

Neretva ulazi u Hrvatsku malo prije Metkovića i ima pritoka sve do Opuzena. Onda se razlijeva u deltu, počevši s Malom Neretvom. Neretvanci su izrazito ratarsko stanovništvo i samo ih manji broj, u gradovima Metkoviću, Pločama i Opuzenu, ne posjeduje zemlju. To su glavnom došljaci novijih vremena ili starosjedioci gradova koji su svoju zemlju prodali ili izgubili. Ratarstvo se svodi na voće i povrće. Ljeti su to uglavnom rajčice i lubenice, ujesen mandarine, kivi i limun, a zimi salate, kupusnjače i blitva. U novije doba sadi se i drugo voće: šljive, višnje, kajsije i trešnje. Govorka se kako mandarine, rajčice i lubenice plivaju Neretvom. Pritom se ne misli samo na rijeku Neretvu, nego na neretvanske vode općenito. No, predodžba da je riječ o izobilju i

150

obijesti potpuno je pogrešna. Radi se o ponesrećenim pretovarima poljoprivrednih proizvoda ratara koji svoje proizvode prevoze trupama, neretvanskim plovilima. Prilikom utovara ili istovara prevrne se ne samo pokoja gajba, nego i pokoja trupa, a znojem uzgojene naranče, kako Neretvani zovu mandarine, otplutaju nizvodno. Obrađivanje na podjelom smanjenim parcelama nepristupačnima s ceste mukotrpan je posao. Počev od utovara i istovara motokultivatora, gnojiva itd. do prenošenja finalnoga proizvoda. Vodeni je put važan u Neretvi iako danas ima ozbiljnu konkurenciju u cesti. Mjesto Komin, primjerice, leži na desnoj obali Neretve, tzv. Velike rike, a kominska se polja nalaze na lijevoj obali. Svakoga jutra i svake večeri prelaze Kominjani preko rijeke: na trupama, kajićima, trupicama i lađama. Vode Delta Neretve ima u izobilju i ona je, poput svake svjetske rijeke, životno važna arterija. U neretvanskim vodama Neretvani love ribu, posebno jegulje, ali i žabe, love ptice, a istom se vodom napaja poljoprivreda. Voda je donedavno služila i za pranje, pa i za piće, a u Neretvi rođeno biće osjeća romantiku rijeka, rječica i jendeka. Neretvani doživljavaju vodu kao izvor i kao neodvojivi dio života. Neretva je naziv za način življenja. Kad jednom okusiš njezinu divlju romantiku s hirovitom dramatičnom klimom, izgubljen si zauvijek.

Davorka Kitonić, Opuzen
151

152
Ušće Neretve

NERETVANSKO RIBARSTVO ∑ TRADICIJA KOJA NESTAJE
UVOD
Teško je i zamisliti neretvansko područje prije prvih ljudskih intervencija u prostor Delte koje započinju regulacijom Neretve u plovni put u 19. stoljeću, melioracijama koje su obilježile 1960-e, branama koje su izgrađene 1970-ih, svekolikom izgradnjom putova, sela i gradova te uređenjem kanala i jaruga. Zamisliti Deltu Neretve prije tih intervencija u prostor, dakle u vrijeme koje završava padom Mletačke Republike krajem 18. stoljeća, znači zamisliti prostor s hrvatskim selima po obodu Delte, od Baćine do Rogotina i Komina, preko Vida do Čapljine, od Hutova blata i Svitave, Metkovića, Bijelog Vira i Badžule do Opuzena, Trna i Blaca, a između njih samo močvare i lagune, plitka slana i slatkovodna jezera, trščaci i poplavne livade i rijetka stabla vrba i jablana. Rijetki su bili vinogradi i polja pod žitaricama koja bi nakon prvih jesenjih kiša nestala pod vodenim pokrivačem ∑ čemer i sirotinja, život koji je obilježavala voda. Ona je donosila sva dobra i odnosila živote. Jedino čime je vodno prostranstvo obilovalo bile su ribe i ptice. One su stoljećima prehranjivale stanovništvo i stoljećima se vodila borba za pravo na ribarenje. Ovo je priča o romantici neretvanskih ljudi i ljubavi prema ribama i ribarstvu koja nestaje polako kao što nestaju i vrste riba koje su stoljećima obilježavale živote ljudi i naroda na ovim prostorima.

POVIJEST RIBARSTVA U DELTI NERETVE
Završetkom je Morejskog rata Delta Neretve, naseljena Hrvatima, podijeljena između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva, granicom koju i danas obilježava kula kod Krvavca. Kako je donji dio Delte koji je osvojila Mletačka Republika bio potpuno opustošen i nenaseljen, Mlečani su započeli s nagovaranjem katoličkog pučanstva iz Hercegovine da se preseli u Deltu Neretve. Jedan je od glavnih pregovaračkih aduta (kad je već nedostajalo obradivih površina)
153

bila dozvola za ribolov, posebice jegulje koja je u to vrijeme bila najcjenjenija vrsta. Nedugo nakon naseljavanja hercegovačkoga hrvatskog stanovništva (1684.) prijetvorni su Mlečani donijeli propise o zabrani lova jegulje, a već se 1704. najbolja lovišta proglašavaju državnim posjedom. Neretvanskim su ribarima i seljacima preostale samo žalbe i bune, a Mlečani su lovišta sve češće davali na korištenje strancima i zaslužnim podanicima, no činjenica da je ribarstvo bilo od presudnog značenja za opstanak stanovništva u graničnom području, koje je bilo i jedinim izvorom vojnika za ratove protiv Turaka, dovela je do izričitih odluka mletačkog Senata tako da su Neretvani jedini vlasnici vodenih površina Delte Neretve i povlastica za ribolov. Odluka od 22. svibnja 1775. kaže: “Doznavši pak Mletački Senat da su rečena lovišta bila uvijek posjed siromašnih podanika, budući da nemaju nego samo jedan campo zemlje na obitelj osim pašnjaka i šuma, te budući da im se u tjesnoći onoga kraja ne mogaše ni dati bolji način uzdržavanja, odbijajući prikazane ponude privatnika za investuru ribolova, dajemo njegovo slobodno uživanje onim koliko siromašnim, toliko zaslužnim pojedincima.” (Smoljan, 1988) Neretvani su samo za francuske vladavine (1806. ∑ 1813.) izgubili pravo slobodnog ribarenja, a država je najvažnija lovišta davala u zakup. Pod austrougarskom pak vlašću ribarstvo postaje strateški manje važno, a država se okreće regulaciji Neretve do Metkovića i izgradnji luke. Uzduž Neretve podižu se nasipi, a s morske se strane lagune ograđuju kamenim nasipima (tzv. digama) koje su i danas vidljive. Time su lagune i slana jezera postala izolirala od mora i Neretve, što je dovelo do degradacije ekosustava i znatnog smanjivanja ribe u njima. Zbog učestalih žalbi Neretvana na teren je poslan veliki hrvatski ribarstveni stručnjak Petar Lorini, tada carski inspektor za morsko ribarstvo. On je prvi na znanstven način pristupio neretvanskom ribarstvu, opisao vrste koje su lovili ribari i predložio mjere za unaprjeđenje stanja nastalog nakon regulacije toka Neretve. Kako su te mjere imale služiti dobrobiti lokalnog stanovništva, jasno je da nisu bile od velike važnosti za carsku vlast te do utrnuća Austrougarske Monarhije ništa nije ni poduzeto. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u Opuzenu se osniva ribogojstveno-tehnologijska stanica. Po prvi je put procijenjen ulov ribe u Delti Neretve, i to 100 tona cipala i 75 tona jegulje. Jasno je da su količine znatno veće ako se uzme ulov za vlastite potrebe i ulov malim ribarskim alatima. Velikim melioracijama 60-ih godina prošlog stoljeća, koje su pratile kasnije stalne uglavnom nelegalne melioracije koje traju i danas, životni se prostor za ribe sve više smanjuje. Melioracije su na svim područjima Delte dovele do strahovitog smanjenja ulova ribe. Tako se u području Višića prije melioracija lovilo 150 ∑ 200 tona šarana, 50 tona jegulje, 80 tona plotice, 30 tona cipala i 10 tona iveraka (Aganović, 1952). U usporedbi sa sadašnjim ulovom ti po154

daci djeluju kao znanstvena fantastika. Melioracije su prepolovile močvarna područja Hutova blata s 6000 na samo 600 hektara. Danas procijenjeni ulov jegulje na ovom području iznosi manje od jedne tone godišnje (Glamuzina i sur., 2008). Isto se dogodilo i na donjoneretvanskome prostoru, posebice u području nekadašnje lagune Modrič i u Kutima. Današnji ulov jegulje u čitavoj Delti (od Čapljine do ušća) nije veći od deset tona godišnje s trendom stalnog smanjivanja. Samo ribarstvo kao gospodarska djelatnost nestaje, a opstaje gotovo isključivo kao aktivnost “malog ribolova”, tj. izlova za vlastite potrebe. Kako će takav način ribolova, specifičan za Republiku Hrvatsku koji je odraz pogodovanja države priobalnom i otočkom stanovništvu u poslijeratnom razdoblju više kao socijalna nego kao ribarstvena mjera, tijekom pristupanja Europskoj uniji vjerojatno biti ukinut, to će postaviti dodatna ograničenja pred tradicijski neretvanski ribolov. Ako se proglasi Park prirode “Donja Neretva”, postoji mogućnost održanja te tradicije, ali pod nadzorom stručnjaka, te se može očekivati i daljnje smanjivanje broja ribara i povlastica za ribarenje kao i potpuna zabrana danas uobičajenih ribarskih alata. Neretvansko će ribarstvo kao važna gospodarska djelatnost neprijeporno nestati, a na današnjim je generacijama Neretvana odgovornost da se od zaborava očuva ribarska tradicija predaka.

155

Tablica 1. Ključne povijesne strategijske promjene prirodnog izgleda Delte Neretve koje su utjecale na ribarstvo Delte Neretve 1670. ∑ Podjela Delte Neretve između Osmanskog Carstva i Mletačke Republike. Naseljavanje opustošene Donje Neretve. Koncesije za ulov jegulje i gospodarenje lagunama. Planovi za izgradnju velikih lagunarnih ribnjaka. 1796. Pad Mletačke Republike i francuska okupacija. Gubitak prava na slobodno ribarenje 1884. Regulacija donjega toka rijeke Neretve, od ušća do Metkovića, kao odraz transportne i trgovačke funkcije regije, izvlačenje sirovina iz Bosne i Hercegovine. Veliko smanjenje važnosti ribolova i pogoršanje životnih uvjeta u močvarama i lagunama. 1950. Izgradnja luke u Pločama praćena izgradnjom moderne željezničke pruge, nasipanje velikoga lagunarnog područja na kojemu je danas smještena luka Ploče. 1960. Velike melioracije laguna ispod Opuzena (najveća laguna ∑ Modrič, slana jezera ∑ Jesenska i Glogačko jezero) i močvara (Kuti, Hutovo blato). 1990. ∑ 1995. Propadanje cjelokupnoga neretvanskog agroindustrijskog kompleksa (vinarije, destilerije, prerada i državna poljoprivreda, propadanje višegodišnjih nasada i reprocentara agruma). 1990. ∑ 2000. Razdoblje koje zbog rata i poslijeratnih godina obilježava izostanak prikladnog nadzora ribarenja. Pravo na ribolov bilo je uvijek od životnog značenja za Neretvane. Značilo je mogućnost temeljne prehrane obitelji, a bilo je i izvorom proizvoda dodane vrijednosti, prije svih dimljene jegulje i sušenoga cipla bataša. Samo su navedeni proizvodi mogli biti pripremljeni za tada udaljena tržišta od Splita i Dubrovnika do ostalih krajeva Austrougarske Monarhije. Isključivo se prodajom jegulje i cipala mogla osigurati nabava novih i boljih ribolovnih alata za učinkovitije ribarenje. Time se znatno podizao i standard neretvanskih ljudi koji je pridonio i razvoju poljoprivrede te ostalih djelatnosti. Zbog toga je zadiranje u ova iskonska i tradicionalna prava uvijek dovodilo do buna, nereda i prosvjeda koji nisu mogli biti zaustavljeni ni za melioracije lagune Modriča u vrijeme Stanka Parmaća 1960-ih godina. Oduzimajući najvrjednija ribolovna i biološka područja Delte po prvi je put novonastala vrijednost ∑ plodno poljoprivredno zemljište i neretvanske mandarine ∑ ostala u rukama lokalnog stanovništva te je danas ujedno i njegov najvrjedniji resurs. Po prvi je put u povijesti Neretve dokidanje prava na gospodarenje lagunama i ribolovom bilo na dobrobit lokalnog stanovništva, a Neretvani su postali vlasnici svekolike poljoprivredne površine. Međutim, dobivši u
156

vlasništvo obradive površine na kojima se danas proizvodi 50 000 tona mandarina i ostalog voća i povrća Neretvani pomalo gube vodene površine koje su ih stoljećima prehranjivale. Postaju moderni poljoprivrednici, a sve manje ribari. Tradicionalni ribarski alati ∑ osti, trate, tratuni i burći ∑ pomalo nestaju kao i ribe koje su stoljećima živjele u neretvanskim vodama.

Slika 1. Rogotinjani u ribolovu na ciple po jarugama lagune Parila.

RIBE KOJE SU OBILJEŽILE NOVIJU NERETVANSKU POVIJEST
Dvije su vrste riba koje su obilježile posljednjih 300 godina Delte Neretve i življenja Hrvata na tim prostorima. To su jegulja (Anguilla anguilla) i cipal bataš (Mugil cephalus). Obje vrste dijele sudbinu neretvanskih ribara. Polako i neminovno nestaju, a njihovo mjesto u neretvanskome estuarskom sustavu zauzimaju druge vrste kao što je neretvanskog ribara zamijenio neretvanski poljoprivrednik. Nekoć su te dvije vrste dominirale Deltom Neretve. Lovile su se od ušća do Čapljine u beskrajnim lagunama i močvarama. Danas su zbog niza razloga, specifičnih za pojedinu vrstu, dovedene na samu granicu opstanka te se obje smatraju veoma ugroženim vrstama riba kako u Jadranskome moru, tako i u čitavoj Europi.

JEGULJA, ANGUILLA ANGUILLA
Jegulja je mitska neretvanska riba. Svojim složenim životnim ciklusom, otpornošću na sve životne uvjete, tajanstvenim mrijesnim migracijama povezani157

ma s jesenskim kišnim razdobljem te munjama i gromovima uvijek se nalazila u sferi tajnovitosti. Držala se godinama u bunarima (ili, kako se u puku veli, čatrnjama) i u njima preživljavala, mogla se držati u zatočeništvu mjesecima. To je bilo važno radi dugotrajnijeg čuvanja ulova koji nije bio moguć kod drugih riba kojih je bilo u izobilju. Neretvani su izrađivali i vrhunski domišljate naprave za čuvanje, tzv. buraće, koji se i danas mogu vidjeti po neretvanskim selima. Europska je jegulja tradicionalno brojna vrsta u svim europskim estuarijima, pa tako i na širem području ušća Neretve, od Čapljine u Bosni i Hercegovini do lagunarnih ekosustava u Hrvatskoj (Morović, 1976). Jegulja je tijekom povijesti bila glavni i najvrjedniji ribarstveni resurs u Delti Neretve te su bilježeni ulovi od 50 000 funta godišnje 1840-ih godina te oko 75 tona godišnje 1933. ∑ 1941. (Smoljan, 1988) Na području Hutova blata 1950-ih lovilo se godišnje oko 50 tona jegulje (Aganović, 1952). Melioracijom su velikih površina, kako na ušću Neretve (jezero Modrič), tako i u Hutovu blatu, te izgradnjom brana na Maloj Neretvi i Svitavskom jezeru, životni prostor i migracijski putovi za jegulju znatno smanjeni i ograničeni te je današnje brojno stanje jegulje na tim prostorima nepoznato i neizvjesno. Ulov je znatno smanjen već 1970-ih godina kada je zabilježen smanjeni interes za zakupom pojedinih lovišta (Boko, 1973). U posljednjih 20-ak godina sve su europske populacije jegulje strahovito smanjene za 90 ∑ 99% zbog ljudske aktivnosti (melioracije močvara, zagađenje teškim metalima, prelov) ili prirodnih promjena u oceanima (temperatura i struje), koje također mogu biti uvjetovane ljudskim čimbenikom, što je dovelo europsku jegulju na početak priče o nestajanju vrste (Van Ginneken i Maes, 2005). Sličan trend iskazuje i neretvanska populacija. Najduža europska jegulja (od 148,7 cm) ulovljena je kod Stabline 2007. te će taj podatak zauvijek ostati zabilježen u znanstvenoj literaturi (Tutman i sur., 2007) te podsjećati generacije na ribu kojoj mnogi Neretvani mogu zahvaliti na prosperitetu.

Slika 2. Ribar iz Stabline s najdužom ulovljenom europskom jeguljom svih vremena (dužina 148, 7 cm; masa 5,54 kg).

158

Sudbina je te romantične riblje vrste u vodama Europe i Mediterana upitna. Svake su godine ulovi sve manji, a novačenje je mlađi staklaste jegulje svake godine sve slabije, odrasle su jedinke izložene stalnom zagađenju, zagrijavanje oceana zbog globalnog zatopljenja može poremetiti tradicionalna migracijska kretanja ličinka. Desetljetni napori znanstvenika čitavoga svijeta da je umjetno izmrijeste i proizvedu mlađ u mrjestilištu daju slabe rezultate iako se u istraživanje, posebice u Japanu i Europskoj uniji, ulažu velika sredstva i napori te je njezin biološki opstanak sada u rukama znanstvenika i umjetne proizvodnje mlađi (koja bi se naseljavala u pogodne vode, pa tako i u preostale močvare i lagune Delte Neretve).

CIPAL BATAŠ, MUGIL CEPHALUS
Cipal bataš (u mjesnim se neretvanskim govorima rabi isključivo lik cipol) najveća je vrsta cipla koja može narasti i do 10 kilograma. Neretvanski je bataš (posebice sušeni; slika 3.) bio nadaleko poznat po kakvoći. Sušeni se bataš tradicionalno pripravljao na način kako se sprema bakalar, riba koju stari Neretvani nisu poznavali. Još su slavnije sušene zrele gonade, tzv. sušena butarga, proizvod koji je zahvaljujući Pelješčanima, posebice iz Drača, postao poznat diljem svijeta (slika 3.). Cipal bataš živi i hrani se u području Delte Neretve, a mrijesti se u moru ispod Vela Luke. Svake su se godine tijekom kolovoza i rujna događale mrijesne migracije od ušća Neretve prema Dračama na Pelješcu i dalje uz sjevernu obalu Pelješca prema Lovištu, a uz zapadnu stranu otoka Korčule prema Veloj Luci, na područja mrijesta. Tijekom migracije lovili su se od ušća pa sve do mrijestilišta upravo zbog gonada (ikre) koja se dalje sušila. Majstori su sušenja ikre bataša bili Pelješčani koji su je slali rodbini diljem svijeta. Nekoć se proizvodilo i nekoliko tona sušene butarge, što je otprilike ulov od pedesetak tona bataša. Danas se ne osuši ni nekoliko kilograma. Cipal bataš postao je rijetka vrsta, a njegovo su mjesto zauzele manje vrijedne vrste cipla, posebice cipal dugaš šupljak, Liza saliens.

159

Slika 3. Sušenje cipla bataša i njegove butarge u maškaduru.

Mnogo je razloga za polagano izumiranje te vrste. Prvi je svakako melioracija brakičnih laguna, posebice Modriča, koje su bile njegovo prirodno stanište. Preostale su lagune, kao što je laguna Parila, plitke i vruće, a pretežno muljevita dna pogoduju drugim vrstama cipla.

Slika 4. Uginuli cipli bataši s vidljivim izgriženim repom i želudcem kao posljedicom napada strijelke.

Sudbina je cipla bataša slična sudbini hrvatske Neretvanske Kneževine. Ona je nestala dolaskom stranaca, Osmanlija i Mlečana. Neretvanski je cipal bataš postao plijenom stranca, ribe strijelke, Pomatomus saltatrix, koja
160

se pojavila krajem 1990-ih, čiji su omiljeni plijen upravo cipli koji obitavaju na samome ušću, a posebice cipal bataš. Strijelka čini velike štete na ribarskim mrežama jedući ulovljene ciple (po ušću se često nalaze uginuli cipli s vidljivim ranama zadobivenima od napada strijelke; slika 4.). Cipal bataš ugrožena je vrsta riba kojoj zbog gospodarske važnosti treba u budućnosti posvetiti više pažnje u znanstvenim istraživanjima, posebice u proizvodnji mlađi u mrjestilištima za potrebe poribljavanja. Ta bi se mlađ naseljavala u vode Delte Neretve te kontrolirano izlovljavala tijekom mrijesnih migracija, čime bi se potaklo i očuvalo tradicionalno ribarstvo te proizvodnja dimljenog mesa i sušene butarge cipla bataša.

ZAKLJUČAK
Tradicionalno neretvansko ribarstvo, neretvanski ribar, neretvanski ribarski alati i plovila te tradicionalne riblje vrste jegulja i cipal bataš kao i njihovi sušeni proizvodi na samome su rubu nestanka i zaborava. Očuvanje je te tradicije koja je tri stoljeća obilježavala život neretvanskih Hrvata zadaća današnjih generacija Neretvana. Postoji velika mogućnost prijetnja da se zbog globalizacije i pristupanja Europskoj uniji sve vrlo brzo zaboravi. Rimljanima smo se odužili muzejom u Naroni, pticama ornitološkom zbirkom u Metkoviću, a lađama Maratonom lađa. Na sličan način treba odati počast tradiciji neretvanskog ribarstva, ribarskim alatima koji ne postoje nigdje u svijetu, ribarima koji su odgajali i školovali nove generacije te ribama koje su obilježile živote na tim prostorima. Inače će sve biti zaboravljeno zauvijek. Literatura: 1. 2. 3. Aganović, M., 1952. Hutovo blato. Ribarstvo Jugoslavije, 3: 28 ∑ 30. Boko, I., 1973. Istrebljenje jegulje. Slobodna Dalmacija, broj 8946., str. 31. Glamuzina, B., Tutman, P. i Conides, A., 2001. Izvješće o ihtiološkim istraživanjima močvare Hutovo blato. Završno izvješće projekta “Development of new management policy for Hutovo blato wetlands, Bosnia-Herzegovina ∑ “Life Third Countries 1999 ∑ 2001, str. 97. Glamuzina, B., Bartulović, V., Conides, A. i Zovko, N., 2008. Status populacije europske jegulje, Anguilla anguilla (Linnaeus, 1758) na području močvare Hutovo blato, Bosna i Hercegovina. Proceedings, 43rd Croatian and 3rd International Symposium on Agriculture / Pospišil, Milan (ur.). Zagreb: Agronomski fakultet, 2008, 733. ∑ 736.
161

4.

5. 6. 7. 8.

Morović, D., 1976. Čudesni život jegulje. Čakavski sabor, Split. str. 90. Smoljan, I., 1988. Neretva. Izdavač: Galerija “Stećak”, str. 532. Van Ginneken, V. J. T. i Maes, G. E., 2005. The European eel (Anguilla anguilla, Linnaeus), its lifecycle, evolution and reproduction: a literature review. Rev Fish Biol Fisheries, 15, 367. ∑ 398. Tutman, P., Glamuzina, B., Bartulović, V., Dulčić, J., 2007. A new maximum length for Anguilla anguilla (Anguillidae). Cybium, 4, 485. ∑ 486.

prof. dr. sc. Branko Glamuzina, Sveučilište u Dubrovniku, Dubrovnik
162

FLOTA NERETVANSKIH LAĐA PREMA POPISU IZ GODINE 1927.
1. UVOD
Teško je odgovoriti na pitanje kada se lađa pojavila na vodama Donjega Poneretavlja i tko ju je prvi upotrijebio: jesu li to bili Iliri, stari Rimljani ili Hrvati. Svi su oni pravili plovila jer se bez njih gotovo nije mogao zamisliti život ljudi u ovom kraju. No, bez obzira na te nepoznanice sa sigurnošću se može reći da su Hrvati nakon doseljenja u ove krajeve koristili i gradili plovila i da se od njihova doseljenja pa do današnjih dana plovi vodama rijeke Neretve i njezinih pritoka. U tom je dugom povijesnom razdoblju nastala lađa. Lađa zasigurno nije oduvijek ima isti oblik. Tijekom vremena graditelji su ju oblikovali kako bi bila što stabilnija i što svrsishodnija. Izrada je lađe bila veoma skupa, čak desetak puta skuplja od izrade trupe. Mogli su ju graditi najimućniji. Njima je s obzirom na veće zemljišne posjede bila i najpotrebnija. Zbog toga su ju vlasnici čuvali. Oni su siromašniji za svoje potrebe iznajmljivali lađe. Vijek trajanja lađa bio je od 80 do 100 godina. Josip Juraj Peršić opisao je lađe 1844. godine sljedećim riječima: Lađe su sastavljene od jelovih dasaka i šesnaest ih je dosta za jednu učiniti, koja može odvesti 40 vrećak (45 s.v.) žita. U njima putovati neima nikakve jezovitosti. Dobre su i za mora. Na vesla samo putujući imadu veliku hitrost, pa ni Mlečić u svojoj “Gunduli” ne bi jim utekao. Sa strane napored mogu voziti 12 ljudi a u sredini ostaje vazda mjesta za putnike i njihovu prtljagu. U njima dopirali su neki vještakiji tja do Zadra.1

2. VOŽNJA − POKRETANJE LAĐA
Lađe se pokreću veslanjem, parićanjem veslima koja se nazivaju parići. Vesla se obično s dva vesla i dva veslača, rjeđe s četiri veslača. Katkad se ve1

Juraj Josip Peršić, Još nešto o Neretvi, Zora dalmatinska I., Zadar, 1844., str. 322. − 395.

163

sla jednim veslom što se naziva gunduleranjem. Lađe su se također pokretale jedrima koja mogu biti pravokutna ili trokutna. Jedrenje ovisi o smjeru puhanja vjetrova maestrala, juga i bure, no lađe su najčešće pokretale lancanjem. 2.1. LANCANJE LAĐA Lancanje je lađa ono što je za lađu specifično i što se rijetko kod nas može vidjeti. Moglo bi se reći da je to izvorni izum Neretvana. Riječ je o potezanju lađe ljudskom radnom snagom pomoću duga tanka konopca koji se naziva lancana. Katkad su se za lancanje koristili konji. Lancalo se uzvodno i nizvodno rijekom Neretvom, ovisno o težini tereta u lađi. Lancana je jednim svojim krajem zavezana za vrh jarbola, a drugi se njezin kraj nalazio preko ramena onih koji su lađu lancali. Lađu su lancali muškarci ili žene, a ponajčešće žene i muškarci, tri do deset osoba, ovisno o težini tereta i raspoloživoj radnoj snazi. Bili su raspoređeni prema visini. Najviši se od lancara nalazio bliže lađi.

Slika 1. Lancanje neretvanske lađe nizvodno između Kule Norinske i Krvavca lijevom obalom Neretve.

Lancarice bile su, ma kako to danas ružno zvučalo, svojevrsne ropkinje, žrtve tvrdokornih patrijahalnih odnosa koji su nekada vladali u Donjem Poneretavlju. Te su majke patnice, osim brige o djeci, starijima i nemoćnima, radile i najteže fizičke poslove pa, između ostalog, i lancanje lađa. Na krmi lađe sjedio je kormilar koji je veslima usmjeravao lađu. To je obično bio muškarac. Nakon Drugoga svjetskog rata za pogon se lađa počeo upotrebljavati izvanbrodski motor nazvan penta. To je uvelike olakšalo i ubrzalo plovidbu
164

lađa i oslobodilo Neretvanke i Neretvane višestoljetnoga teškoga posla. Sedamdesetih godina XX. stoljeća, nakon izgradnje kopnenih prometnica, neretvanska lađa gubi nekadašnje značenje. Zamjenjuju je osobni amutomobili s prikolicama i teretni automobili. Lađe su osuđene na propadanje u rijeci Neretvi, njezinim pritocima ili obalama. Danas na vodama rijeke Neretve i njezinih pritoka lađa gotovo i nema. Tu i tamo nađe se poneka koju pokreće penta.

3. UREDBA O PLOVIDBI I ODRŽAVANJU REDA NA RIJECI NERETVI
Ministarstvo saobraćaja Kraljevine Jugoslavije donijelo je Uredbu o plovidbi i održavanju reda na reci Neretvi.2 Uredba se odnosi, osim na plovnost brodova, i na plovljenje lađa, trupica i drugih manjih plovila. Tako u čl. 19. Uredbe pod točkom 1. piše: Jedrenjaci sa teretom velike težine ili obujma te čamci na vesla i druge male lađice, moraju se po mogućnosti maknuti s puta parobrodima koje susreću ili koji ih prestizavaju. Parobrodi pak, kad prolaze blizu ovih lađa, moraju smanjiti brzinu, a za slučaj pogibli čak i zaustaviti se, ako to mogu učiniti bez pogibli za sebe i za objekte koje tegle. Pod točkom 2. istoga člana konkretnije se govori o zabranama kojih se moraju pridržavati neretvanske lađe kada plove rijekom Neretvom. Tekst o tome glasi: Strogo je zabranjeno neretvanskim lađama i trupicama da plove po reci prekrcate. A kad plove krcate, mora im gornji deo korita biti nad vodom barem trideset centimetara, trupicama petnaest centimetara, i to računajući na sredini korita od gornjeg ruba vanjskog popela do crte vode. Spomenuta Uredba donesena je kako bi se izbjegle prometne nesreće na rijeci Neretvi. Nepoštivanje Uredbe o plovidbi i održavanju reda na rijeci Neretvi propisuje i sankcije u novčanim iznosima od 25 do 1500 dinara ili zatvorom od jednoga do 30 dana.3

2 3

Službene novine, br. 24 − IV., 31./I., 1935. godine. Isto, str. 10.

165

Slika 2. Opuzenska luka za lađe i trupe tijekom trgačine.

4. MATIČNE LUKE NERETVANSKIH LAĐA4
4.1. MATIČNA LUKA BLACE
mjesto i godina gradnje Struja Klek, 1913. Bog s nama Blace, 1896. Blace Blace, 1896. Mara Mihalj, 1902. Jela Podgradina, 1914. Marija Podgradina, 1897. Lastavica Blace, 1906. Gora Blace, 1904. Jurka Podgradina, 1911. Marija Podgradina, 1913. Vila Zavala,1914. Povrznik Slivno, 1890. Vila Podgradina, 1899. Lastavica Blace,1913. Vila Blace, 1894. ime lađe građevni materijal ime, prezime i prebivalište vlasnika murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina Babić, Ante pok. Marka, Klek Bartulović, Mate pok. Bože, Blace Bartulović, Šimun pok. Ante, Blace Bjeliš, Andrija, Mihalj Bjeliš, Ante pok. Luke, Slivno Bjeliš, Ivan pok. Mate, Slivno Bjeliš, Ivan Tomin Bjeliš, Mate pok. Mate, Slivno Bjeliš, Nikola pok. Mije Bjeliš, Toma pok. Andrije Čović, Grgo pok. Mate, Zavala Čović, Luka pok. Jure, Zavala Ćulum, Mijo Ivanov, Slivno Deak, Grgo pok. Ivana, Slivno Deak, Ante pok. Luke, Slivno

4 Državni arhiv u Dubrovniku, Sabirni arhivski centar Metković, Opuzen , Ploče, Lučka kapetanija II. reda Metković, kutija 13, spisak lađa k. br. pov. 7/27., od 3. kolovoza 1927., povjerljivo, br. 7/1927.

166

Tuštevac Danica Soline Anka Lavica Lastavica Vila Dinara Solina Stara III. Pristupak Morač Danica Mara Slivno Lucija Lastavica Neretva Matija Vila Gilda Marija Brzo Žarko Slivno Andrija Ana Marija Stara

Tuštevac, 1891. Blace, 1913. Blace, 1907. Slivno, 1912. Slivno, 1896. Slivno, 1912. Slivno, 1910. Slivno, 1910. Podgradina, 1896. Blace, 1886. Slivno,1891. Slivno, 1913. Blace,1866. Podgradina, 1914. Podgradina, 1898. Lovorje, 1913. Blace, 1894. Podgradina, 1890. Otok, 1909. Podgradina, 1910. Podgradina, 1907. Klek,1914. Slivno,1896. Klek, 1909. Desne, 1905 Slivno,1884. Blace, 1904. Slivno, 1912. Blace, 1884.

murovina i borovina Dragobratović, Andrija pok. Filipa, Slivno murovina i borovina Dragobratović, Ante pok. Andrije, Slivno murovina i borovina Dragobratović, Andrija pok. Mate, Blace murovina i borovina Dragobratović, Ivan pok. Marka, Slivno murovina i borovina Dragobratović, Marko pok. Andrije, Slivno murovina i borovina Dragobratović, Marko pok. Grge, Slivno murovina i borovina Dragobratović, Marko pok. Jakova, Slivno murovina i borovina Dragobratović, Marko Telento pok. Mate, Slivno murovina i borovina Dragobratović, Marko Iviša pok Mate, Slivno murovina i borovina Dragobratović, Mate pok. Andrije, Slivno murovina i borovina Dragobratović, Petar pok. Mije, Slivno murovina i borovina Dragobratović, Stipan pok. Pavla, Slivno murovina i borovina Juračić, Nikola pok. Blaža, Slivno murovina i borovina Kiridžija, Ivan pok. Andrije, Slivno murovina i borovina Ključe, Ivan pok. Mate, Blace murovina i borovina Mustapić, Luka pok. Ante, Slivno murovina i borovina Odak, Ivan pok. Mate murovina i borovina Odak, Marko pok. Jure, Podgradina murovina i borovina Palinić, Petar pok. Stanka murovina i borovina Popović, Ante pok. Nikole, Klek murovina i borovina Popović, Grgo pok. Pavla, Mihalj murovina i borovina Prović, Ante pok. Mije murovina i borovina Prović, Petar pok. Šime Slivno murovina i borovina Prović, Šimun Antin, Klek murovina i borovina Sršen, Andrija Ivanov, Trn murovina i borovina Sršen, Andrija pok. Jure, Blace murovina i borovina Sršen, Andrija pok. Nikole, Blace murovina i borovina Sršen, Ante Jozin, Slivno murovina i borovina Sršen, Ante pok. Ante, Slivno

167

Hrt BLaca Manda Sokolić Vodice Nema imena Manda Nema imena Živile Blace Graga Lazetina Maruška Kata Blace Stipe Soko Lucija

Korčula, 1909. Blace, 1884. Korčula, 1904. Slivno, 1900. Blace, 1889. Slivno, 1913. Blace, 1919. Slivno, 1903. Slivno,1906. Slivno, 1903. Podgradina, 1911. Blace, 1906. Blace, 1908. Ston, 1912. Podgradina, 1886.

murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina

Sršen, braća Stipanovi, Blace Sršen, Grgo pok. Ivana, Slivno Sršen, Ivan Matin, Slivno Sršen, Ivan pok. Stipana, Blace Sršen, Jozo pok. Luke, Blace

murovina i borovina Sršen, Luka pok. Andrije, Slivno murovina i borovina Sršen, Luka pok. Boška, Blace murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina

Sršen, Marko pok. Lovre, Slivno Sršen, Mate pok. Ivana Sršen, Mate pok. Jure, Blace Sršen, Mate pok. Martina, Trn Sršen, Nikola pok. Ivana, Slivno Sršen, Stipan pok. Ivana, Blaace Sršen, Stipan pok. Jure, Blace Tutavac, Stipan Stipana, Podgradina Podgradina, 1910. murovina i borovina Vištica, Grgo, Slivno

4.2. MATIČNA LUKA DESNE
ime lađe Lucija Marko Marija Dina Dobrava Brza Korablja Vila Vila II. Pristupar Itrača Vila I. Marta Mara Sedra 168 mjesto i godina gradnje Blace, 1894. Desne, 1898. Desne, 1874. Desne, 1884. Desne, 1907. Desne, 1889. Desne, 1894. Desne, 1870. Desne, 1894. Desne, 1879. Desne, 1908. Desne,1896. Desne,1896. Desne, 1894. Desne, 1896. građevni materijal murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina ime, prezime i prebivalište vlasnika Batinović, Ivan pok. Mije, Desne Bebić, Ante pok. Ivana, Desne Bebić, Ivan pok. Tome, Desne Bebić, Jozo Antin, Desne Bebić, Jozo pok. Josipa, Desne Bebić, Luka pok. Ante, Desne Bebić, Šimun pok. Josipa, Desne Bebić, Šimun pok. Mije, Desne Delija, Ante pok. Matina, Desne Dragović, Baldo pok. Tome, Desne Dragović, Filip pok. Ante, Desne Dragović, Toma pok. Jure, Desne Đugum, Martin pok. Ante, Desne Đugum, Matija udova pok. Stipana, Desne Gnječ, Josip pok. Ivana, Desne

Antica Goljak Bara Jurka Sokol Desne Smokvice Snaga Vrijace Dobro jutro Vipera Smokovac Vila III. Novara Mara Vrilo Nikola Jela Iva

Desne, 1896. Desne, 1894. Desne, 1894. Desne, 1894. Desne, 1910. Desne, 1896. Desne, 1910. Desne, 1894. Desne, 1896. Desne, 1914. Desne, 1900. Desne, 1906. Desne, 1892. Desne, 1896. Desne, 1898. Desne, 1890. Desne, 1899. Desne, 1911.

murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina

Golemac, Ante pok. Mije, Desne Grgić, Ivan pok. Grge, Desne Grgić, Jure pok. Petra, Desne Jelčić, Jure pok. Martina, Desne Kaleb, Mate Lukin, Desne Kežić, Jure pok. Ivana, Desne Margeta, Josip pok. Mije, Desne Margeta, Mate pok. Tome, Desne Markić, Ante pok. Jure, Desne Mateljak, Ante pok. Ivana, Desne Mateljak, Ante Ivanov, Desne Mateljak, Ante pok. Nikole Desne Mateljak, Nikola pok. Jure, Desne Medak, Ante pok. Jure, Desne Medak, Mate pok. Ivana, Desne Medak, Mate pok. Lovre, Desne Šetka, Jure pok. Grge, Desne Šetka, Nikola pok. Ante, Desne

4.3. MATIČNA LUKA KOMIN
ime lađe Norinj Nikola Cetina Lucija Trimami Kata Sv. Juraj Marietta Zdravka Vila V. Bapino Vila IV. Marietta Tamara mjesto i godina gradnje Komin, 1882. Komin, 1910. Komin, 1885. Komin, 1898. Komin, 1898. Komin, 1884. Komin, 1907. Komin, 1890. Komin, 1908. Komin, 1913. Komin, 1876. Komin, 1909. Komin, 1884. Komin, 1870. građevni materijal murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina ime, prezime i prebivalište vlasnika Bantić, Stipan pok. Mije, Komin Burić, Andrija Nikolin, Komin Burić, Ivan pok. Ilije Komin Čopo, Mate pok. Ivana, Komin Čupić, Marin−Boško pok. Petra, Komin Čupić, Mate pok. Marina, Komin Čupić, Mijo pok. Stanka, Komin Čupić, sinovi pok. Tome, Komin Dugandžijić, Toma pok. Grge, Komin Duagandžijić, Andrija pok. Martina, Komin Dugandžijić, Ante pok. Mate, Komin Dugandžijić, Ante pok. Tome, Komin Dugandžijić, Gabro pok. Marka, Komin Dugandžijić, Ivan pok. Ante, Komin 169

Dobra Eletore Balkan Zdravka Pluto Teretna II. Ne1890. bogled Jurka Četiri Brata Dunava Zajedno Marta Neretva

Komin, 1913. Komin, 1878. Komin, 1901. Komin, 1908. Komin, 1914. Komin, 1913. Komin, 1906. Komin, 1890. Komin, 1903. Komin, 1883. Komin, 1879. Komin, 1875. Komin, 1888.

murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina

Dugandžijić, Mijo pok. Joze, Komin Dugandžijić Petar pok. Ante, Komin Dugandžijić, Stipan pok. Andrije, Komin Dugandžijić, Tomo pok. Grge, Komin Jelavić, Ante pok. Nikole, Komin Jelavić, Joze pok. Mate, Komin Jelčić, Ivan pok. Stipana, Komin Jelčić, Luka Andrin, Komin Jelčić, Luka pok. Stanke, Komin Jelčić, Martin pok. Jure, Komin Jelčić, Petar pok. Jure, Komin Jerković, Stipan pok. Ivana, Komin Kraljević, Andrija pok. Stipana, Komin Kraljević, Jure pok. Ivana, Komin Kraljević, Mate pok. Andrije, Komin Ladmir, sinovi pok. Stanke, Komin Medak, Ante i Visko, pok. Stanke, Komin Medak, Martin, Komin Medak, Mate pok. Joze, Komin Medak, Mate, Dumić Antun, Komin Medak, Petar pok. Mate, Komin Medak, Stanko Čakelja, Komin Medak, Toma pok. Stanka, Komin Oršulić, Ante pok. Ivana, Komin Oršulić, Ivan pok. Mate, Komin Oršulić, Marin pok. Ivana, Komin Oršulić, Miho pok. Ivana, Komin Šuman, Marko pok. Martina, Komin Šuman, Marko pok. Stipana, Komin Šuman, Mate pok. Boška, Komin Vlahović, Ivan pok. Šimuna, Komin Vlahović, Joze pok. Ante, Komin Vlahović, Luka pok. Joze, Komin Vlahović, Martin pok. Luke, Komin

Zora Teretna I. Mala Anka Sv. Antun Rajka Zora Zdenka Kuštoca Kruna Kate Manda Stara Komin Sv. Ivan II Bog s nama Mala Mare Rat Kozijak Petka Stipana Manda

Komin, 1914. Komin, 1901. Komin, 1889. Komin, 1908. Komin, 1895. Komin, 1888. Komin, 1910. Komin, 1878. Komin, 1911. Komin, 1912. Komin, 1898. Komin, 1870. Komin, 1889. Komin, 1904. Komin, 1884. Komin, 1897. Komin, 1880. Komin, 1877. Komin, 1875. Komin, 1886. Komin, 1889.

murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina

170

Sv. Martin Kozijak Dubica Stara Jasikovača Milja Sv. Ivan I. Neišla

Komin, 1908. Komin, 1908. Komin, 1894. Komin, 1876. Komin, 1871. Komin, 1905. Komin, 1888. Komin, 1897.

murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina

Vlahović, Mate pok. Luke, Komin Vlahović, Stipan pok. Marka, Komin Vlatković, Ivan Stari pok. Mate, Komin Vlatković, Ivan pok. Mate, Komin Vujević, Jerko pok. Mate, Komin Vujević, Mara pok. Ivana, Komin Vuković, Martin pok. Mihe, Komin Vuletić, Pavo pok. Šimuna, Komin

4.4. MATIČNA LUKA KRVAVAC
mjesto i godina građevni materijal gradnje Neretvanska Krvavac, 1886. murovina i borovina lađa Neretvanska Krvavac, 1914. murovina i borovina lađa Neretvanska Krvavac, 1911. murovina i borovina lađa Neretvanska Krvavac, 1910. murovina i borovina lađa Neretvanska Krvavac, 1900. murovina i borovina lađa Neretvanska Krvavac,1903. murovina i borovina lađa Neretvanska Krvavac, 1912. murovina i borovina lađa Neretvanska Krvavac, 1911. murovina i borovina lađa Neretvanska Krvavac, 1910. murovina i borovina lađa Neretvanska Krvavac, 1905. murovina i borovina lađa Neretvanska Krvavac, 1903. murovina i borovina lađa Neretvanska Krvavac, 1910. murovina i borovina lađa Krvavac I. Krvavac, 1912. murovina i borovina Neretvanska Krvavac, 1881. murovina i borovina lađa ime lađe ime, prezime i prebivalište vlasnika Barbir, Jakov pok. Bože, Krvavac Barbir, Mate pok. Jakova, Krvavac Barbir, Stipan pok. Ante, Krvavac Batinović, Joze pok. Luke, Krvavac Batinović, Šimun pok. Ivana, Krvavac Brljević, Ante pok. Joze, Krvavac Ćelić, Šimun pok. Tome, Podrujnica Gnječ, Ante pok. Stipana, Krvavac Gnječ, Jurka udova pok. Ivana, Krvavac Jelčić, Ivan pok. Nikole, Krvavac Jelčić, Jure pok. Stipana, Krvavac Jelčić, Mate pok. Jure, Krvavac Jelčić, Šimun pok. Jure, Krvavac Jerković, Filip pok. Ivana, Krvavac

171

Neretvanska lađa Neretvanska lađa Jurka Kula Neretvanska lađa Neretvanska lađa Neretvanska lađa Neretvanska lađa Neretvanska lađa Neretvanska lađa Neretvanska lađa Neretvanska lađa Neretvanska lađa Neretvanska lađa Neretvanska lađa Neretvanska lađa Neretvanska lađa Neretvanska lađa Krvavac II. Krvavac II. Krvavac II. Krvavac II.

Krvavac, 1901. murovina i borovina Jerković, Joze pok. Mije, Krvavac Krvavac, 1900. murovina i borovina Jerković, Jure pok. Tome, Krvavac Krvavac, 1888. murovina i borovina Jerković, Marin pok. Stanka, Krvavac Krvavac, 1871. murovina i borovina Jerković, Mate Andrin, Krvavac Krvavac, 1900. murovina i borovina Jerković, Petar pok. Mate, Krvavac Krvavac, 1907. murovina i borovina Kaleb, Bariša pok. Nikole, Krvavac Krvavac, 1903. murovina i borovina Krstičević, Ante pok. Tome, Krvavac Krvavac, 1905. murovina i borovina Krstičević, Jure pok. Nikole, Krvavac Krvavac, 1881. murovina i borovina Krstičević, Nikola pok. Ivana, Krvavac Krvavac, 1901. murovina i borovina Marević, Ante pok. Mije, Krvavac Krvavac, 1902. murovina i borovina Nikolić, Joze pok. Ivana, Krvavac Krvavac, 1901. murovina i borovina Nikolić, Martin pok. Bariše, Krvavac Krvavac, 1906. murovina i borovina Prusac, Nikola pok. Ante, Krvavac Krvavac, 1885. murovina i borovina Rakić, Nikola pok. Stipana, Krvavac Krvavac, 1904. murovina i borovina Romić, Jure pok. Ante, Krvavac Krvavac, 1908. murovina i borovina Romić, Mate pok. Mate, Krvavac Krvavac, 1901. murovina i borovina Ujdur, Ivan pok. Ante, Krvavac Krvavac, 1907. murovina i borovina Ujdur, Ivan pok. Jure, Krvavac Krvavac, 1890. Krvavac, 1914. Krvavac, 1911. Krvavac, 1887. murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina Ujdur, Mate pok. Tome, Krvavac Ujdur, Mate pok. Ante, Krvavac Ujdur, Petar pok. Luke, Krvavac Vučković, Lovre pok. Ivana, Krvavac

172

4.5. MATIČNA LUKA OPUZEN
mjesto i godina građevni materijal gradnje Neretvanska Opuzen, 1908. murovina i borovina lađa Neretvanska Opuzen, 1909. murovina i borovina lađa Neretvanska Opuzen, 1905. murovina i borovina lađa Neretvanska Opuzen, 1912. murovina i borovina lađa Neretvanska Komin, 1908. murovina i borovina lađa Neretvanska Opuzen, 1885. murovina i borovina lađa Neretvanska Opuzen, 1900. murovina i borovina lađa Neretvanska Opuzen, 1898. murovina i borovina lađa Neretvanska Opuzen, 1880. murovina i borovina lađa Neretvanska Opuzen, 1885. murovina i borovina lađa Neretvanska Opuzen, 1880. murovina i borovina lađa Neretvanska Opuzen, 1890. murovina i borovina lađa Neretvanska Opuzen, 1909. murovina i borovina lađa Neretvanska Opuzen, 1870. murovina i borovina lađa Neretvanska Opuzen,1885. murovina i borovina lađa Neretvanska Opuzen, 1912. murovina i borovina lađa Neretvanska Opuzen, 1891. murovina i borovina lađa Neretvanska Opuzen, 1886. murovina i borovina lađa ime lađe ime, prezime i prebivalište vlasnika Brajković, Mate pok. Stanka, Trnovo Dropulić, Mijo i Luka pok. Andrije, Opuzen Dujmović, Nikola pok. Ivana, Opuzen Grossi, Ante pok. Ante, Opuzen Kadijević, Dušan pok. Mije, Kremena Kapović, Luka pok. Jakova, Trnovo Lozina, Mijo pok. Pavla, Opuzen Nikolić, Bara udova pok. Mate, Trnovo Oman, Duje pok. Ante, Opuzen Popović, Ante pok. Stipana, Trnovo Popović, Mate pok. Ivana, Opuzen Rado, braća pok. Stanka, Opuzen Sangarelo, Andrija pok. Mate, Opuzen Šarić, Ivan pok. Jakova, Opuzen Vidović, braća pok. Marka, Trnovo Vlatković, Andrija pok. Nikole, Opuzen Zonić, Mijo pok. Mije, Opuzen Zrnčić, Kata udova pok. Andrije, Opuzen

173

Slika 3. Dvije lađe pune grožđa spremne za polazak nekoj konobi.

4.6. MATIČNA LUKA PODGRADINA
ime lađe Neretva Gundula mjesto i godina građevni materijal ime, prezime i prebivalište vlasnika gradnje Podgradina, 1893. murovina i jelovina Bjeliš, Filip pok. Jure, Slivno − Podgradina Podgradina, 1908. murovina i jelovina Bjeliš, Jure pok. Marka, Slivno − Podgradina Podgradina, 1883. murovina i jelovina Čović, Ivan pok Lovre, Slivno − Podgradina Podgradina, 1898. murovina i jelovina Čović, Jure pok. Lovre, Slivno − Podgradina Podgradina, 1881. murovina i jelovina Čović, Lovre pok. Ivana, Slivno − Podgradina Podgradina, 1907. murovina i jelovina Delija, Ivan pok. Pavla, Slivno − Podgradina Podgradina, 1913. murovina i jelovina Farac, Ante pok. Luke, Slivno − Podgradina Podgradina,1903. murovina i jelovina Juračić, Ivan pok. Blaža, Slivno Podgradina, 1917. murovina i jelovina Juračić, Nikola pok. Blaža, Slivno Podgradina, 1893. murovina i jelovina Ključe, Ivan pok. Andrije, Slivno − Podgradina

Marija Rita Brza Vila Katalina Sultanija Marijana Gradina

174

Stefanija

Podgradina, 1897. murovina i jelovina Ključe, Jure pok. Mate, Slivno − Podgradina Tomica Podgradina, 1906. murovina i jelovina Ključe, Mijo pok. Mate, Slivno − Podgradina Blesa Podgradina, 1904. murovina i jelovina Mataga, Ivan pok. Ivana, Podgradina Brza Podgradina, 1884. murovina i jelovina Mataga, Mate pok. Luke, Slivno − Podgradina Džemija Podgradina, 1906. murovina i jelovina Mataga, Stanko pok. Petra, Podgradina Vila Podgradina, 1906. murovina i jelovina Mataga, Stipan pok. Stipana, Podgradina Jelena Podgradina, 1899. murovina i jelovina Mataga, Toma pok. Joze, Slivno − Podgradina Vila Podgradina, 1897. murovina i jelovina Mušan, Ante pok. Jure, Slivno − Podgradina Vila Podgradina, 1897. murovina i jelovina Mušan, Ante pok. Jure, Slivno − Podgradina Dali Podgradina, 1892. murovina i jelovina Mušan, braća, Slivno − Podgradina Marija Slivno, 1866. murovina i jelovina Mušan, Ivan pok. Ivana, Podgradina Dinara Podgradina, 1913. murovina i jelovina Popović, Mijo pok. Nikole, Slivno − Podgradina Jelisava Podgradina, 1912. murovina i jelovina Popović, Petar pok. Šimuna, Podgradina Elizabeta Podgradina, 1912. murovina i jelovina Popovac, Vide pok. Šimuna, Slivno − Podgradina Kudre Podgradina, 1881. murovina i jelovina Rašetina, Marko pok. Luke, Slivno − Podgradina Almisa Podgradina, 1907. murovina i jelovina Rašetina, Nikola pok. Luke, Slivno − Podgradina Idje Podgradina, 1895. murovina i jelovina Salacan, Ante pok. Stanka, Slivno − Podgradina Može vozit Podgradina, 1885. murovina i jelovina Salacan, Ante pok. Stanka, Slivno − Podgradina Ide doće Podgradina, 1885. murovina i jelovina Šešelj, Jure pok. Ante, Slivno − Podgradina Dobro vozi Podgradina, 1885. murovina i jelovina Šešelj, Mate pok. Mate, Slivno − Podgradina Gabrijela Podgradina, 1884. murovina i jelovina Šiljeg, Mijo pok. Ivana, Slivno − Podgradina Bova Podgradina, 1906. murovina i jelovina Šiljeg, Stipan pok. Bože, Slivno − Podgradina Ide doće Podgradina, 1885. murovina i jelovina Talajić, Jerko pok. Šimuna, Slivno − Podgradina 175

Ana Lastavica Stara Ivanica Vodice Golubica Jela Idea Roža Vila

Podgradina, 1894. murovina i jelovina Tutavac, Ante pok. Jure, Slivno − Podgradina Podgradina, 1897. murovina i jelovina Tutavac, Drina pok. Stanka, Slivno − Podgradina Podgradina, 1913. murovina i jelovina Tutavac, Marko pok. Mate, Slivno − Podgradina Podgradina, 1910. murovina i jelovina Tutavac, Mate Stipanov, Slivno − Podgradina Podgradina, 1911. murovina i jelovina Tutavac, Šimun pok. Petra, Slivno − Podgradina Podgradina, 1913. murovina i jelovina Tutavac, Toma pok. Mate, Slivno − Podgradina Podgradina, 1903. murovina i jelovina Vištica, Luka pok. Ante, Slivno − Podgradina Podgradina, 1889. murovina i jelovina Zonić, Ivan pok. Ante, Slivno − Podgradina Podgradina, 1899. murovina i jelovina Zonić, Jure pok. Ante, Slivno − Podgradina Podgradina, 1889. murovina i jelovina Zonić, Nikola Grgin, Slivno − Podgradina

4. Opis lađe Mije Delije pok. Ivana iz Podgradine, Udruga lađara Knez Domagoj u Vidu.

176

4.7. MATIČNA LUKA PODRUNJICA*5
mjesto i godina građevni materijal gradnje Neretvanska Bagalovići, 1890. murovina i borovina lađa Neretvanska Podrunjica, 1892. murovina i borovina lađa Neretvanska Borovci, 1893. murovina i borovina lađa Neretvanska Podrunjica, 1894. murovina i borovina lađa Neretvanska Borovci, 1877. murovina i borovina lađa Neretvanska Podrunjica, 1879. murovina i borovina lađa Neretvanska Borovci, 1893. murovina i borovina lađa Neretvanska Norin, 1897. murovina i borovina lađa Neretvanska Podrunjica, murovina i borovina lađa 1883. Neretvanska Podrunjica, 1882. murovina i borovina lađa Neretvanska Borovci, 1893. murovina i borovina lađa Neretvanska Podrunjica, 1893. murovina i borovina lađa Neretvanska Vid, 1887. murovina i borovina lađa Neretvanska Podrunjica, 1887. murovina i borovina lađa Neretvanska Podrunjica, 1881. murovina i borovina lađa Neretvanska Vid, 1894. murovina i borovina lađa Neretvanska Podrunjica, murovina i borovina lađa 1893. Neretvanska Podrunjica, 1887. murovina i borovina lađa Neretvanska Podrunjica, 1880. murovina i borovina lađa ime lađe
*

ime, prezime i prebivalište vlasnika Batinović, Šimun pok. Ivana, Podrunjica Batinović, Šimun pok. Joze, Podrunjica Borovac, Stipan pok. Jure, Borovci Brljević, Ante pok. Ive, Podrunjica Dodig, Ante pok. Mate, Borovci Dominiković, Mate pok. Ante, Podrunjica Jerković, Mate pok. Jure, Borovci Jerković, Toma pok. Jurja, Podrunjica Kaleb, Grgo pok. Matije, Podrunjica Kaleb, Nikola pok. Matije, Podrunjica Krstičević, Ivan pok. Mate, Borovci Krstičević, Toma pok. Jure, Podrunjica Nikolić, Ivan pok. Mije, Podrunjica Nikolić, Barica pok. Martina, Podrunjica Nikolić, Grgo pok. Mije, Podrunjica Nikolić, Ivan Antin, Podrunjica Nikolić, Martin Grgin, Podrunjica Plećaš, Ivan pok. Ivana, Podrunjica Prusac, Nikola pok. Ante, Podrunjica

Selo se danas zove Podrujnica ali u popisu stoji Podrunjica.

177

Neretvanska lađa Neretvanska lađa Neretvanska lađa Neretvanska lađa Neretvanska lađa

Borovci, 1879.

murovina i borovina Rastočić, Mate pok. Ante, Borovci

Podrunjica, 1882. murovina i borovina Romić, Matej pok. Matije, Podrunjica Podrunjica, 1895. murovina i borovina Romić, Mijo Antunov, Podrunjica Podrunjica, 1883. murovina i borovina Sprenđa, Ivan pok. Jure, Podrunjica Bagalovići, 1890. murovina i borovina Ujdur, Mijo pok. Stipana, Podrunjica

4.8. MATIČNA LUKA ROGOTIN
ime lađe Sv. Bara Matia Smrdelj Lisa Sv. Mijovil Modrooko Sestrum Presveto Trojstvo Trializam Kate Mostina Labid Sv. Nikola Sv. Marija Sv. Lucija Neretvanska lađa Plina Sv. Marta Bog s nami Sv. Matija Sv. Ante Kaleb Trklje mjesto i godina gradnje Plina, 1912. Plina, 1894. Plina, 1903. Plina, 1909. Plina, 1902. Plina,1880. Rogotin, 1913. Rogotin, 1883. Rogotin, 1912. Rogotin, 1883. Rogotin, 1994. Rogotin, 1904. Rogotin, 1905. Rogotin, 1903. Rogotin, 1882. Rogotin, 1903. Plina, 1889. Rogotin, 1889. Rogotin, 1888. Plina, 1908. Plina, 1910. Plina, 1908. Plina, 1908. građevni materijal murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina murovina i borovina ime, prezime i prebivalište vlasnika Barbir, Jure pok. Šimuna, Plina Batinović, Jure pok. Mate, Plina Batinović, Mate pok. Josipa, Plina Batinović, Mate pok. Josipa, Plina Batinović, Mijo pok. Ivana, Plina Batinović, Petar pok. Mate, Plina Damić, Josip pok. Nikole, Rogotin Damić, Josip pok. Ivana, Rogotin Damić, Srećko pok. Ante, Rogotin Dodig, Jakov pok. Ivana, Rogotin Glamuzina, Ante pok. Ivana, Rogotin Glamuzina, Ivan pok. Mate, Rogotin Glamuzina, Jakov pok. Ivana, Rogotin Glamuzina, Jure pok. Ante, Rogotin Glamuzina, Mate pok. Nikole, Rogotin Jerković, Stipan i Nikola pok. Ante, Rogotin Karamatić, Josip pok. Grge, Plina Markota, sinovi pok. Jerke, Rogotin Musulin, Šimun, pok. Ivana, Rogotin Nikolac, Josip pok. Ante, Plina Nikolac, Josip pok. Jure, Plina Nikolac, Jure pok. Mate, Plina Nikolac, Jure Nikolin, Plina

178

Rogotin, 1912. murovina i borovina Štrbić, Toma pok. Pavla, Rogotin Rogotin, 1893. murovina i borovina Šunjić, Jerko pok. Mije, Rogotin Rogotin,1858. murovina i borovina Šunjić, Josip, Grgo i Ivan pok. Jure, Rogotin Rogotin, 1863. murovina i borovina Šunjić, Martin i Andrija pok. Ante, Rogotin Živila Hrvat- Rogotin,1858. murovina i borovina Šunjić, Mate pok. Petra, Rogotin ska Neretvanska Rogotin, 1892. murovina i borovina Šunjić, Petar i Mate pok. Ivana, Rogotin lađa Sv. Petar Rogotin, 1882. murovina i borovina Šunjić, Petar, Mijo i Jerko pok. Ante, Rogotin Sv. Pettar Rogotin,1882. murovina i borovina Šunjić, Toma, Marko i Petar pok. Mate, Rogotin Vučiji brijeg Plina, 1911. murovina i borovina Zmijarević, Ante pok. Jure, Plina Petrovac Rogotin,1878. murovina i borovina Žderić, Ante pok. Andrije, Rogotin Bog i Hrvati Rogotin, 1882. murovina i borovina Žderić, Ante i Ivan pok. Mate, Rogotin Sv. Ivan Rogotin,1913. murovina i borovina Žderić, Ivan pok. Mate, Rogotin Neretvanska Rogotin, 1895. murovina i borovina Žderić, Jela udova pok. Pavla, Rogotin lađa Sv. Kata Rogotin,1881. murovina i borovina Žderić, Josip i Jure pok. Paške, Rogotin Sv. Juraj Rogotin, 1895. murovina i borovina Žderić, Jure pok. Nikole Neretvanska Rogotin, 1903. murovina i borovina Žderić, Manda udova pok. Ivana, Rolađa gotin Sv. Josip Rogotin, 1905. murovina i borovina Žderić, Mate pok. Filipa

Šarića Struga Vrbica Sv. Šimun Presveto Trojstvo Otunj Neretvanska lađa Vila Velebita Sv. Marko Živila Hrvatska Neretva

Plina, 1908.

murovina i borovina Nikolac, Lovre pok. Ante, Plina

Plina, 1900. murovina i borovina Nikolac, Mate pok. Mate, Plina Plina, 1880. murovina i borovina Nikolac, Mate pok. Ante, Plina Rogotin, 1906. murovina i borovina Rončević, Stipan pok. Josipa, Rogotin Plina, 1880. murovina i borovina Smoljan, Ivan pok. Petra, Plina Rogotin, 1906. murovina i borovina Štrbić, Ante pok. Mate, Rogotin

179

NERETVANSKE LAĐE Od kneza Domagoja Do današnjeg dana Plodnom Neretvom Plovi drevna lađa. Prkosi oštroj buri Ljutom vodenom valu Vrućem suncu ljeti Hladnom mrazu zimi. Plovi morskim dubinama Gazi po plićaku voda Veslo je snažno vozi Jedro je površinom nosi. Lađa vitka kao jegulja Plovi kroz vremena Starim brzim jarugama Krivim brzim jendecima. Na leđima lađa nosi Zrelog grožđa mirise Slatke smokve uvelice Limunove žute sočne. Kroz povijest lađe su Vozile neustrašive gusare Hrvatske hrabre vitezove Morske junačke vukove. Lađa raspjevanu mladež vozi Svatove do crkve doveze Pokojnike do vječnosti otprati Za svakog plovi po vodi. Oj lađo vjekovima dugačka Plovi avenijama hrvatske doline Oj lađo vremenom prkosna Čuvar korijene naše Hrvatske.6 Ivica Žderić
6

Ivica Žderić, Miris soli mediteranskog podneblja, Brseč − Rijeka, 2004., str. 20.

180

4.9. MATIČNA LUKA VID
mjesto i godina gradnje Neretvanska lađa Podrujnica, 1882. ime lađe građevni materijal murovina i borovina ime, prezime i prebivalište vlasnika Vučić, Ante Marijanov, Vid

5. PODATCI O REGISTRIRANIM LAĐAMA
Pri upisu u registar upisivalo se ime lađe, materijal od kojega je izrađena, mjesto gradnje, godina puštanja plovila u promet, nosivost, ime, prezime i prebivalište vlasnika, stanje valjanosti za plovidbu, iznos odštete u dinarima koju je Ministarstvo vojske i mornarice, u slučaju gubitka ili onesposobljenosti lađe za plovidbu, dužno platiti vlasniku lađe. Također se upisivala nosivost u tonama, broj posade, broj ljudi i konja koji se mogu prevoziti u lađi. Lađe su mogle povesti od 10 do 14 ljudi ili 2 do 3 konja, što je ovisilo o njezinoj veličini. Nosivost se lađa kretala od jedne i pol do tri i pol tone. Lađe su registrirane u Lučkoj kapetaniji II. reda u Metkoviću. Iz registra se doznaje da su lađe građene ponajviše od borovine i murovine. Međutim, drugi izvori donose podatke da su građene od ariša. Graditelji su najviše računa vodili o tomu da lađe budu povozite i lagane kako bi se njima što jednostavnije i s manje snage upravljalo na vodama Neretve i njezinih pritoka. Iz Registra se doznaje da su dvije najstarije registrirane lađe građene 1858. godine u vlasništvu Josipa, Grge i Ivana Šunjića (pok. Jure) te Mate Šunjića (pok. Petra) iz Rogotina. Najviše je lađa izrađeno krajem XIX. i početkom XX. stoljeća. Vlasnici su svojim lađama davali imena. Ponajviše je bilo onih lađa koje su dobivale imena svetaca, ženskih osoba, možda supruga vlasnika ili članova njihovih obitelji, koje su nosile imena toponima, naselja itd. Nekim lađama vlasnici su dali nacionalna imena kao što su Vila Velebita, Bog i Hrvati ili Živjela Hrvatska. Bilo je također lađa koje nisu imala imena. One se u registru vode pod imenom Neretvanska lađa. Osim imena svaka je lađa imala broj upisan u Registar Lučke kapetanije. U Registru Lučke kapetanije II. reda u Metkoviću nema popisa lađa iz Zažablja premda je u nekim mjestima toga kraja bilo graditelja lađa. Također se ne navodi matična luka Metković. Iz navedenoga bi se moglo zaključiti da Metkovcima lađe nisu bile potrebne. Osim toga, ne donosi se popis lađa iz Baćine jer se ona tada nalazila u sastavu Kotara Makarska.

181

6. NERETVANSKA LAĐA U FLOTI RATNE MORNARICE KRALJEVINE SHS
Krajem dvadesetih godina XX. stoljeća Neretvani su imali svojevrsnu flotu neretvanskih lađa s 327 plovila. Iako se nije radilo ni o kakvim ratnim plovilima, lađe su registrirane temeljem odredbe Pravila o popunjavanju vojske i mornarice Ministarstva vojske i mornarice Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1927. godine.7 Nije poznato u koje bi se ratne svrhe koristile osim prijevoza ratne opreme, ljudi i stoke s jedne na drugu obalu rijeke Neretve. Iz toga se može zaključiti da su neretvanske lađe bile sastavni dio vojske i ratne mornarice Kraljevine SHS. Popis neretvanskih lađa po matičnim lukama izvršena je na temelju dopisa Lučke kapetanije Split podređenim lučkim uredima, među kojima se nalazila i Lučka kapetanija II. reda u Metkoviću. U dopisu Lučke kapetanije Split stoji: S pozivom na odredbe Pravila o popunjavanju vojske i mornarice pomorskim plovnim sredstvima od 15/12. 1926. godine M.V. i M. Br. 40920 s obzirom na akt vojnog odseka pri Direkciji Pomorskog Saobraćaja od 23. augusta t.g. Pov. Br. 321/27. upućuje se na taj naslov, da vodjenje evidencije i izdavanje bilo kakvih podataka o plovnim objektima za potrebe vojske i mornarice spada u nadležnost Vojnog Odseka pri Direkciji Pomorskog Saobraćaja. Lučki uredi povratiti će stoga svako traženje općinskih i vojnih vlasti odnosno podataka o plovnim objektima za potrebe vojske i mornarice dotičnom nadleštvu sa saopćenjem, da se s obzirom na odredbe spomenutog Pravila obrate izravno na Vojni Odsek pri direkciji Pomorskog Saobraćaja u Splitu.8

7. GRADITELJI NERETVANSKIH LAĐA
Tijekom stoljeća razvijalo se umijeće gradnje plovila na rijeci Neretvi i njezinim pritocima. Znanje o gradnji plovila prenosilo se s naraštaja na naraštaj. Jedno od plovila koje su izgradili Neretvani bila je neretvanska lađa koju su usavršavali dok je nisu usavršili do te mjere da se njome moglo sigurno prometovati rijekom Neretvom s teretom i bez tereta. Sva naselja u Donjem Poneretavlju nisu imala iste potrebe za lađama. Najveće potrebe za njima imala su naselja u donjem toku Neretve, nizvodno od Kule Norinske. Upravo je u tim naseljima bilo najviše lađa i njihovih graditelja.
7 Državni arhiv u Dubrovniku, Sabirni arhivski centar Metković, Opuzen, Ploče, Lučka kapetanija II. reda u Metkoviću, kutija 13, spisak lađa k. br. pov. 7/27. od 3. kolovoza 1927., povjerljivo, br. 7/1927. 8 Isto, Lučka kapetanija Split, br. pov. 88/27., dne 7. rujna 1827. godine u Splitu.

182

Budući da je rijeka Neretva presjekla nizinsku deltu u dva dijela, jedini način povezivanja odvojenih dijelova predstavljale su trupe i lađe sve do izgradnje prometnica i mostova preko Neretve i njezinih pritoka. Izgradnjom mostova, zaprežnih kola, melioracijama i pojavom automobila lađa gubi negdašnje značenje. Ona je odigrala svoju višestoljetnu prometnu ulogu. Bila je osuđena na zaborav, a samim time i na propadanje. Graditelji lađa nisu imali neko posebno zanatsko ime. Zvali su se majstori. Bili su to samouki ljudi koji su znanja i vještinu gradnje lađe učili od majstora. Graditelji lađa nalazili su se u onim mjestima u kojima je potreba za lađom bila najveća. U nastavku se rada donosi popis naselja i imena graditelja lađa.9 Navedeni se podatci odnose na graditelje lađa do kraja Drugoga svjetskog rata. Slijedi popis graditelja: Desne: Ante Mateljak, Mate Kaleb Komin: Mato Čupić, Stanko Čupić, Grgo Čupić (pok. Mate), Ivan Čupić (pok. Stanka), Franc Čupić (pok. Grge), Andrija Čupić (pok. Grge) Plina: Ante Barbir, Jure Nikolac Podgradina: Stanko Mataga, Jure Čović, Nikola Rešetina, Luka Popović, Toma Popović, Toma Tutavac Rogotin: Toma Glamuzina Slivno: Prović, Mustapić Zažablje: Ivan Vrnoga. Nakon završetka gradnje lađa se premazivala tankom i debelom mašću da bi se zaštitila od propadanja i da bi brzo klizila po vodi. Osušena lađa porinuta je u vodu uz malu svečanost popraćenu razbijanjem boce prošeka o lađu, pjesmom, jelom i pićem. U toj je proslavi sudjelovao često i mjesni župnik koji je blagoslovio lađu poželjevši joj dugu i sretnu plovidbu.10 S obzirom na to da se lađe više ne upotrebljavaju u svakodnevnom životu Neretvana, polako izumire i lađarski obrt. U 2008. godini zabilježena su samo četiri graditelja lađa. To su: Ante Glamuzina Lamza iz Rogotina, Marko Markota Šalto iz Rogotina, Miljenko Čupić iz Komina i Ivo Odak iz Opuzena.11

8. NAMJENA LAĐA
Nekoć je gotovo nemoguće bilo zamisliti svakodnevni život Neretvana bez prijevoznih sredstava na vodi, posebice neretvanske lađe. Služile su im za priPetar Tutavac, Neretvanske lađe i njihovi graditelji, Hrvatski narod, Zagreb, 1945., br. 1132, str. 3. Trpimir Macan, Stari pučki čamci, Dubrovnik, časopis za književnost i znanost, nova serija, godište IX, 1998. br. 4, str. 207. − 227. 11 Podatke o graditeljima lađa dao piscu Marko Marušić iz Vida u studenom 2008.
9 10

183

jevoz poljodjelskih proizvoda, ljudi, stoke, pijeska za gradnju kuća i drugih građevina, gnojiva na polja, drva, za lov na jegulje itd. U lađama su se također vozili svatovi, oprema udavača, maškare tijekom poklada, vozilo se na derneke (primjerice u Metković na blagdan sv. Ilije, u Opuzen za blagdan sv. Stjepana i u druga mjesta)... Također su se vozili umrli u pratnji rodbine na mjesna groblja. Eto, to je bila neretvanska lađa!

Slika 5. Trupa i lađa pune krumpira negdje na obali Neretve u Donjem Poneretavlju.

9. NAPUŠTANJE LAĐA KAO MASOVNOGA PRIJEVOZNOGA SREDSTVA
Sredinom šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća puštena je u promet jadranska turistička cesta, koja je presjekla rijeku Neretve u blizini Rogotina. U isto je vrijeme puštena u promet sarajevska transverzala koja se pružala dolinom Neretve i spajala s turističkom cestom kod Opuzena. Tada je također puštena u promet željeznička pruga normalnoga kolosijeka Sarajevo − Ploče. Te su prometnice bitno izmijenile način života u Donjem Poneretavlju. Sada se u prometu koriste nova modernija prometna sredstva koja će potisnuti iz uporabe lađu na vodi i zaprežna kola na kopnu. To je bio početak kraja uporabe lađa kao prijevoznoga sredstva. Na cestama se pojavljuju automobili, osobni i teretni, i traktori koji potiskuju iz prometa zaprežna kola i tovarna grla. Na vodama
184

se Neretve i njezinih pritoka pojavljuju nova plovila koja pokreću izvanbrodski motori. Lađa je iz dana u dan bivalo sve manje i manje. Ostale su privezane u svojim lučicama prepuštene zaboravu i zuba vremena, uništavanju. Mnoge su od njih svoje stalno počivalište našle na dnu Neretve ili na njezinim obalama gdje su postupno trunule bez ikakva sažaljenja i zahvalosti za sve ono što su značile Neretvanima. Zadesila ih je ista sudbina kao i zaprežna kola na kopnu. Nestankom lađa nestalo je i legendarnih neretvanskih lancarica.

Slika 6. Neretvanska lađa napuštena trune na obali Male Neretve.

10. NERETVANSKA LAĐA U MUZEJIMA
Da bi se lađa ipak sačuvala od potpunoga nestanka, netko se sjetio da je smjesti u neki pomorski muzej jer nijedno naselje u Neretvi još uvijek nema zavičajnu zbirku u kojoj bi se lađa sačuvala od propadanja. Tako je neretvanska lađa iz Komina našla svoje mjesto u pomorskim muzejima u Splitu i Dubrovniku.12 Budući da su lađe svojom gradnjom slične starohrvatskim brodovima nađenima pod morem u blizini Nina, sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća zadarski je arheološki muzej otkupio jednu lađu u Podgradini kod Opuzena za ninski arheološki muzej.13 Ako Neretvani ne sačuvaju barem jednu lađu, njihovi
Usmenu izjavu piscu dao Ivo Čupić Buće iz Komina u kolovozu 2000. Lađu je u Podgradini pronašao Mirko Popović na molbu autora ovoga članka i Radomira Jurića tadašnjega kustosa Arheološkoga muzeja u Ninu. Otkupljena je za simbolični iznos i upućena kombijem u Nin gdje se i danas čuva kako bi se zaštitila od propadanja.
12 13

185

će potomci ići u pomorske muzeje u Splitu, Ninu i Dubrovniku da bi vidjeli kako je izgledala njihova lađa.

11. NOVA NAMJENA NERETVANSKIH LAĐA
Zahvaljujući ideji nekolicine pojedinaca, primjerice Milojka Glasovića iz Opuzena i Pave Jerkovića iz Kule Norinske, gotovo zaboravljena i odbačena neretvanska lađa ponovno je zaplovila vodama neretvanske delte. Umjesto nekadašnje uloge, bez koje se ne bi mogao zamisliti svakodnevni rad i život Neretvana, lađa je krajem XX. stoljeća dobila dvije nove uloge: vožnju turista pritocima Neretve tijekom turističke sezone i Maraton lađa koji se održava jednom godišnje. Zahvaljujući tomu lađa nastavlja “živjeti” u znatno drukčijoj ulozi od one koju je imala u prethodnim stoljećima. 11.1. FOTOSAFARI NERETVANSKIM LAĐAMA Krajem XX. stoljeća dolazi do intenzivnijega razvoja turizma u Donjem Poneretavlju. Turistički djelatnici i ugostitelji imali su isti cilj − privući što više turista u Donje Poneretavlje. To su činili s raznolikom turističkom ponudom. Jedan je od oblika te ponude fotosafari, tj. vožnja turista u neretvanskim lađama pritocima rijeke Neretve. Začetnik je te turističke ponude poznati neretvanski ugostitelj Pavo Jerković iz Kule Norinske. Danas gotovo da nema poznatijega neretvanskoga ugostitelja koji se ne bavi fotosafari. Taj oblik turističke ponude privlači svake godine brojne turiste iz cijeloga svijeta.

Slika 7. Vožnja turista neretvanskom lađom (foto: Ivica Puljan).

186

11.2. MARATON NERETVANSKIH LAĐA Maraton lađa natjecanje je u brzinskoj vožnji neretvanskih lađa od Metkovića do Ploča u dužini od 22,5 km. Riječ je o amaterskome športskom natjecanju. Natjecatelji su raspoređeni po momčadima. Svaka momčad ima svoju lađu. Idejni je začetnik tog natjecanja Milojko Glasović iz Opuzena. Prvi Maraton lađa održan je 14. rujna 1998. povodom obilježavanja sedme obljetnice akcije poznate pod imenom Zelena tabla − Male bare kojom je Hrvatska vojska preuzela vojarne JNA u Pločama. Osnovni je cilj toga natjecanja sačuvati od zaborava neretvansku lađu. Natjecatelji voze lađu rijekom Neretvom do ušća Desanke, pritokom rijeke Neretve, ispod Komina. Zatim se vožnja nastavlja Crnom rijekom do Ploča. Pobjeđuje ona momčad koja prva doveze lađu u marinu za male brodice u središtu Ploča. U prvim su se godinama natjecanja natjecatelji natjecali u izvornim neretvanskim lađama različitih dimenzija, što je izazivalo nesporazume među natjecateljima. Da bi se to izbjeglo, napravljene su lađe istih dimenzija koje se u nekim detaljima razlikuju od izvornih. Maraton organizira Udruga lađara Neretve jednom godišnje, i to druge subote u kolovozu. Riječ je o vrhunskom športsko−rekreacijskom, turističkom i kulturološkom športskom događaju. To na najbolji mogući način dokazuje velik broj posjetitelja (bude ih i oko pedeset tisuća) koji se na dan Maratona okupi u Metkoviću, na obalama rijeke Neretve i u Pločama.

Slika 8. Start "Maratona lađa" ispod mosta u Metkoviću (foto: Ivica Puljan).

187

12. ZAKLJUČAK
Ovim se prilogom pokušalo reći nešto novo o neretvanskim lađama, što Neretvanima nije bilo do sada dovoljno poznato. U radu se donosi popis lađa po matičnim lukama koji je sastavila lučka kapetanija II. reda u Metkoviću godine 1927. temeljem odredbe vojske i mornarice Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Popis lađa i njihovih vlasnika, s drugim pojedinostima o lađama, sastavljen je po matičnim lukama i donosi se abecednim redom. Matične su luke: Blace (60 lađa), Desne (33 lađe), Komin (57 lađa), Krvavac (46 lađa), Opuzen (18 lađa), Podgradina (42 lađe), Podrunjica (24 lađe), Rogotin (46 lađa) i Vid (1 lađa). Najviše lađa imala je matična luka Blace, pa Komin i Rogotin. Taj se popis nije bitno promijenio do sredine XX. stoljeća. Međutim od sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, izgradnjom prometnica i novih većih plovila koje su pokretali izvanbrodski motori, uloga lađe u životu Neretvana gubi dotadašnju važnost. S lađama se dogodilo na vodi isto ono što i sa zaprežnim kolima na kopnu. Ta su prometna sredstva odbačena. Zamijenila su ih nova prometna sredstava. Sve ono što je odbačeno unaprijed je osuđeno na propadanje i nestanak. Tako se dogodilo s neretvanskom lađom. Umjesto tristotinjak lađa ostalo ih je samo nekoliko desetaka. Neretvanske lađe ponovno su oživjele. Dobile su novu ulogu. Umjesto prijevoza poljodjelskih proizvoda i drugih potrepština sada u njima tijekom turističke sezone umješni neretvanski ugostitelji prevoze turiste. Također jednom godišnje tridesetak lađa zapjeni Neretvu od Metkovića do Ploča prigodom održavanja Maratona lađa.

dr. sc. Ivan JuriÊ, MetkoviÊ
188

NERETVANIN UČI VINARSTVU AMERIKANCA NOELA
Danas je u vlasništvu vinarije Miljenka Mike Grgića 336 hektara vinograda. Vino radi samo od svoga grožđa, a uzgoj je u vinogradima isključivo organski, bez ikakve upotrebe pesticida pa djed Neretvanin Miljenko Grgić vjeruje kako će svomu unuku, dvoipolgodišnjemu Noelu još dugo pričati priče o ekološkoj slozi čovjeka i prirode. Najpoznatiji hrvatski vinar u Americi Miljenko Mike Grgić (84) primljen je u prestižnu Kuću slavnih vinara (Vintners Hall of Fame) na svečanosti održanoj u Greystoneu u St. Heleni u Napa Valleyu 7. ožujka 2008. Kuća slavnih vinara (Vintners Hall of Fame) utemeljena je prošle godine u kalifornijskoj dolini Napa. Uz glasovita imena američkoga vina, poput braće Ernesta i Julia Gallo, među zaslužnicima u Kući slavnih vinara trojica su pionira kalifornijskoga vinogradarstva: John Daniel, Louis Martini i Carl Wente. Slavu je osvojio i utjecajni trgovac vinima Corti iz Sacramenta, vinar Draper te hrvatski iseljenik Miljenko Grgić, a svi su primljeni u Vintners Hall of Fame glasovima vinskih pisaca i kritičara diljem Sjedinjenih Američkih Država, i to na samom početku djelovanja Kuće slavnih vinara! − Nisam za slavom išao, kaže Miljenko, samo sam tražio priliku da mogu nešto napraviti, ali ako je slava došla, prihvaćam je sa zadovoljstvom i sa zahvalnošću. Grgiću ovo priznanje, javio je Glas Amerike, stiže kao nagrada za životno djelo i kao plod dugogodišnjega rada u kalifornijskoj Napi, centru američke vinske industrije. Miljenko Mike Grgić vlasnik je najveće američke biodinamičke vinarije s međunarodnim certifikatom Grgich Hills. Prigodom proglašenja ulaska u Kuću slavnih američkih vinara Miljenko Grgić zahvalio se Odboru koji ga je izabrao kao i svima koji su mu pomogli u životu da nauči kako bi mogao zaslužiti ovu počast. Mike se zahvalio svojoj obitelji bez koje, kaže Grgić, ne bi bio tako sretan kao što jest. Posebno se zahvalio kćeri Violet, njezinu suprugu Colinu i njihovu sinu, dvoipolgodišnjemu Noelu.
189

Grgić je stekao svjetsku slavu još prije više od tri desetljeća kada je 24. svibnja 1976. godine u Parizu na slijepom kušanju svojim chardonnayem berbe 1973. pobijedio glasovita bijela vina iz okolice Bordeauxa. Tada je prvi put u povijesti jedno kalifornijsko vino pobijedilo do tada nepobjediva francuska vina. U američkom vinarstvu to se pariško slijepo kušanje, u kojem su ocjenjivali vrhunski francuski stručnjaci, smatra ključnim trenutkom kojim su kalifornijska vina postala svjetski poznata i priznata. Ohrabren tim uspjehom 1976. godine osnovao je vinariju Grgich Hills Wine Cellar u Rutherfordu u dolini Napa. Miljenko Grgić rođen je u mjestu Desne u blizini Metkovića. Američki se san zagrebačkomu studentu agronomije ostvario nakon desetljeća mukotrpnoga rada i svladavanja niza emigrantskih i poduzetničkih izazova. Grgić je, naime, sredinom pedesetih godina dvadesetoga stoljeća otišao iz domovine u Njemačku, zatim u Kanadu, da bi se u kolovozu 1958. godine trajno nastanio u Kaliforniji. − Mike je istinski Hall-of-Famer, kaže vinski pisac i predsjedatelj Odbora za nominacije Blake Gray. Osvojivši svojim chardonnayom prvo mjesto u Parizu 1976., Mike je jasno pokazao svijetu da je američko bijelo vino bez premca. Od tog trenutka, od tog uspjeha, Mike je nastavio jednako dalje, postao istinsko oličenje ‘američkog sna’. Čovjek koji je u Ameriku došao bez ičega, podigao ovdje nevjerojatnu vinariju i vinograde, a onda i u svojoj domovini otvorio vlastitu vinariju zahvaljujući svojemu kalifornijskom biznisu i uspjehu. − Kad gledam karijeru Mikea Grgića, ponosim se Amerikom, dodao je Blake Gray. Mike je uspio zahvaljujući upornom i teškom radu, zahvaljujući svojoj predanosti vrsnosti i kvalitetu, činjenici da nikad nije pristajao biti ‘drugi najbolji’. Polučio je golemi uspjeh svojim sjajnim vinima, stekao golemo poštovanje, i svoja iskustva i znanja sada prenosi svojoj kćeri i nećaku koji će preuzeti posao od njega i od samog početka uživati u povlasticama koje on sam nikad nije imao. Mislim da je i to veliki dio ‘američkog sna’ - dati svojoj djeci prednosti koje vi niste imali kad ste sami počinjali. Kuću slavnih vinara (Vintners Hall of Fame) osnovao je prošle godine, u zgradi bivše vinarije Greystone, u Napi, Američki kulinarski institut (Culinary Institute of America) koji promiče vina i daje priznanja zaslužnima za razvoju kalifornijske vinske industrije, pojedincima zaslužnim za razvoj i rast kalifornijskoga vinogradarstva i vinarstva i svjetski prestiž njezinih vina. − Hall of Fame je posve američka ideja, kaže Blake Gray. Imamo ga za svaki profesionalni sport, za rock and roll, za mnogo toga drugoga. To je naš način odavanja počasti onima koji su se posebno istaknuli u nekom od područja ljudskog djelovanja. Pravi američki način slavljenja onih koji su kreativni, talentirani, uspješni. U prvoj je godini u Hall of Fame primljeno devet članova na čelu s Robertom Mondavijem, jedinim živućim članom. Njega, međutim, nije izglasao Od190

bor, nego ga je, kao najvažniju osobu u kalifornijskoj industriji vina od vremena prohibicije, organizator postavio u Hall of Fame. − Ove godine, objašnjava ugledni američki vinski autor Blake Gray, stanje je bilo drukčije... Sastavljen je uži Odbor vinskih pisaca. Na dugim sastancima razmatrana su mnoga imena, neka od najvećih u industriji vina, razni su razlozi iz kojih nekoga želite uvrstiti u Kuću slavnih vinara - poslovni uspjeh, odlična vina. Smatram da je Mike ispunio oba ta kriterija. Na koncu, ograničili smo listu imena na 30 pojedinaca i poslali ju na adrese 75 vinskih pisaca diljem Sjedinjenih Američkih Država. U Hall of Fame primljeni su oni koji su dobili najviše glasova. Kad uzmete u obzir da neka druga velika imena nisu izglasana, onda znate kolika je to čast za Mikea Grgića. Doći će red i na njih idućih godina, ali Mike će uvijek biti jedan iz ove prve klase, prve generacije, za koju su glasovali vinski pisci, novinari, a to je ogromno priznanje. Kao i u mnogim drugim ranijim prigodama tako i prilikom ulaska u Kuću slavnih vinara, Miljenko Grgić svoj uspjeh i svoju vezu s vinom te cijenjenje vina pripisuje majci koja ga je odbila od svoga mlijeka riječima: “Više ćeš dobit s vinom nego s mlijekom!“, pa je s dvije i pol godine počeo piti bevandu te ocu koji je stalno ponavljao: “Ono što danas napraviš, sutra učini još bolje, da bi svaki dan nešto naučio, druži se s ljudima koji su bolji od tebe!“ − Ima puno tih stvari koje sam ja donio sa sobom u Ameriku. U prvom redu znanje sa zagrebačkoga Agronomskog fakulteta gdje sam studirao (...) i nakon 77 godina dobio diplomu. To znanje je meni itekako pomoglo kad sam došao u Ameriku da sam se mogao odmah uključiti u vinsku industriju Amerike i doprinijeti nešto s mojim znanjem koje sam donio sa sobom. Kad sam došao, bio sam potpuni stranac, nisam ni jezik znao, bilo je vrlo neugodno u početku, ali jedino me je moje znanje moglo spasiti. Vrlo sam ponosan da je Agronomski fakultet na svojoj 88. godišnjici meni dodijelio i poslao specijalnu povelju kao priznanje za djela koja sam učinio u vinarstvu i promociji zagrebačkog Agronomskog fakulteta. Veoma mi je drago da sam dobio priznanje iz Hrvatske i našeg fakulteta gdje sam studirao. Draga uspomena iz mog rodnog kraja. Niska na kolajni Grgićevih uspjeha počela se nizati nakon pobjede na pariškoj degustaciji daleke 1976. Nakon toga slijedi uspjeh u Chicagu 1980. godine kada je ocjenjivan 221 chardonnay iz čitavoga svijeta, a najboljim proglašen Grgich Hills Chardonnay (1977.) te Mike prozvan kraljem chardonnaya. Uslijedila su brojna priznanja za dosljednost u kvaliteti vina. Grgićeva je karijera okrunjena članstvom u Kući slavnih vinara. Mike s jednakim ponosom i entuzijazmom govori o organskom i biodinamičkom uzgoju grožđa u svojim kalifornijskim vinogradima, o svojoj vinariji u Hrvatskoj i doprinosu hrvatskomu vinarstvu, o svojoj ulozi u otkriću hrvatskih korijena zinfandela. Grgić će reći kako je: “(...) prvog dana dolaska u Ameriku vidio lozu zinfandela i pomislio
191

kako ga podsjeća na plavac mali. Mnogo je godina radio na tome da se počne s istraživanjima i konačno je, zahvaljujući Carole Meredith i Ediju Maletiću te Ivanu Pejiću, dokazano da je korijen američkog zinfandela hrvatski!“ Danas je u vlasništvu vinarije Miljenka Mike Grgića 336 hektara vinograda. Vina radi samo od svoga grožđa, a uzgoj je u vinogradima isključivo organski bez ikakve upotrebe pesticida pa djed Neretvanin iz Amerike Miljenko Grgić vjeruje kako će svomu unuku, dvoipolgodišnjemu Noelu još dugo pričati priče o skladu čovjeka i prirode.

Vesna Kukavica, Zagreb
192

ROTA - NOVA, VELIKA PRIČA O PLAVCU MALOM NA MELIORIRANOM KRŠU
Na južnim i strmim padinama Rote, brda uzdignutog ponad Kune Pelješke, na terenu koji je milijunima godina prije prekrivala isključivo borova šumi i mediteranska makija, nakon opsežnih i složenih zahvata na terenu stvoren je kompleks na kojem za sada raste 20 hektara, a po okončanju cijelog projekta u narednih godinu-dvije, na navedenom će položaju biti zasađeno ukupno oko 40 ha vinograda plavca malog. Ulagači su i vlasnici vinograda u poslovnom partnerstvu obitelji Natka Vodopića iz Kune (tvrtka Kunovka d.o.o.) i Mladena Lukšića iz Trpnja (OPG Mladen Lukšić) koje su u ovaj iznimno hrabri i svakog poštovanja vrijedan poduzetnički poduhvat odlučili krenuti 2005. godine. Sadašnje površine vinograda dijelom su u njihovu privatnom vlasništvu, a većim dijelom u četrdesetogodišnjemu najmu. Teren je od srednjeg do izrazito jakog nagiba, na mjestima i do 70%, što je činilo velike poteškoće kako u izvođenju pripremnih radova, tako i u poslovima podizanja vinograda. No, upravo nagnutost terena na tipičnoj južnoj ekspoziciji čini položaj izrazito pogodnim za uzgoj vinove loze i važan je čimbenik u postizanju najbolje kakvoće grožđa. Zašto plavac mali? Plavac mali je sorta koja je na neki način zaštitni znak Pelješca kao uostalom i čitave Južne Dalmacije i zato što je riječ o autohtonoj hrvatskoj sorti koja u proizvodnim uvjetima na Roti, vinogradarskome položaju u nastajanju, može dati autentični hrvatski proizvod najbolje kakvoće, spreman za izazove i konkurentnost na globalnom tržištu vina. Vrednujući sve čimbenike koji čine kompleks proizvodnih uvjeta jednog položaja, od temperaturnog režima, nagiba, ekspozicije, nadmorske visine, karakteristika supstrata u kojem loza obitava, režima vlage i dr., sa sigurnošću se može reći da opće karakteristike kakvoće grožđa s Rote neće zaostajati za već odavno poznatima i proslavljenim položajima, poput Dingača, Postupa, položaja Mili te ostalih poznatih položaja plavca malog u Dalmaciji. Prvi proizvodni rezultati potiču optimizam. Naime, vino od prvih grozdova ubranih na Roti ubranih 2007. iskazuje sve odlike plavca malog. Riječ je čvrstom vinu tamne rubinske boje, na193

glašene voćnosti, izražene harmoničnosti i glatkoće u osjetilnom dijelu, pa iako je staro samo jednu godinu, veoma je užitno i podatno, što je svakako rezultat specifičnosti položaja kao i suvremene tehnologije proizvodnje. Međutim, daleko je važnije naglasiti da rezultati praćenja dinamike dozrijevanja grožđa 2008., unatoč činjenici da više od tri mjeseca nije bilo kiše na Pelješcu, u svakom pogledu ulijevaju veliku sigurnost i optimizam u potpuni uspjeh projekta vinograda na Roti. Kada u ovako sušnoj godini na vinogradu nema simptoma a kamoli štete od suše, iako planirani sustav navodnjavanja još nije postavljen, kada potkraj rujna (26. rujna 2008.), grožđe u prosječnom uzorku sadrži 250 g/L šećera ili gotovo 22 grada, kako domaći ljudi vole reći, a pri tome je razina ukupne kiselosti 6 g/L, u što su se u samom vinogradu uvjerili i neki kolege agronomi te sami proizvođači i voditelji ozbiljnih peljeških vinogradarskih pogona, onda se s punim zadovoljstvom i pravom može reći da je grožđe s Rote u ovoj godini gotovo pa idealna sirovina za proizvodnju vrhunskog vina plavca malog. Dakle, ideja i osnovna pretpostavka, bolje rečeno postavljeni cilj u trenutku pokretanja projekta, već je u ovoj godini dosegnuta, a dogodine će se potvrditi da je sve do sada, kao i ono što ulagače još čeka, vrijedno truda, strpljivosti i upornog rada. Zašto meliorirati krš i što to uopće znači? Temeljni je cilj svakog projekta ove vrste zasaditi vinograde iz kojih će se dobivati grožđe i vino najviše kakvoće i najviše tržišne vrijednosti pri čemu svakako presudnu ulogu ima odabir autohtonih sorti. Plavac mali za čitavu je južnu Dalmaciju definitivno pravi odabir kao što je za područje Šibenika i Primoštena sorta babić. Dakle, samo ideja o proizvodnji autentičnih i autohtonih vina najviše kakvoće i cjenovnog razreda na tržištu ima gospodarsku opravdanost.

194

Meliorirati krš, kao što je učinjeno na Roti, znači od tipičnih šumskih površina i terena učiniti supstrat i površine pogodne za poljoprivrednu proizvodnju. Naime, neobično je važno naglasiti, jer se u javnosti često krivo iznose netočni podaci, da se melioracijom krša ne stvara poljoprivredno zemljište ili tlo, nego samo supstrat sličan tlu u kojem se, uz osiguranje niza pretpostavki, može uspješno rasti i uzgajati vinova loza kao i druge drvenaste kulture (masline, bajami, šipci, smokve i sl.). Nastali supstrat predstavlja mješavinu drobljenog kamena u različitim granulacijama, od kamenog praha do komada kamenja promjera većeg i od 10 - 15 cm, sa česticama prirodnog tla i organske mase zaostale od prethodne vegetacije. Veoma često udio kamenog skeleta i kamenog praha čini od 60 - 70% mase stvorenog supstrata. Dakle, supstrat nastao melioracijom krša u svakom se pogledu i karakteristikama razlikuje od bilo kojeg tipa prirodno stvorenog tla. I tu obično započinju poteškoće… Meliorirati krš, osvojiti proizvodni prostor, privesti ga kulturi, oteti ga prirodi, pobijediti prirodu na neki način, veliki je izazov, ali još i veći rizik. Priroda je uglavnom nemilosrdna i kada joj to dopustimo višestruko uzvraća i kažnjava! Meliorirati krš, poglavito na strmim, nagnutim terenima, znači preuzeti i veliku odgovornost za očuvanje stvorenog prostora. U prvom redu znači zaustaviti i najmanju pojavu erozije koja u ekstremnijim uvjetima može odnije stvoreni supstrat s lozom ili kakvom drugom posađenom kulturom u potpunosti odnijeti te je stoga izrada sustava kanalske mreže s mrežom putova na melioriranim prostorima osnovni korak nakon kojeg slijedi sadnja, postavljanje armature, postavljanje sustava navodnjavanja i svi ostali zahvati racionalne organizacije proizvodnog prostora. Vinogradarstvo na melioriranom kršu podrazumijeva svakako i navodnjavanje loze. To se najjednostavnije i najracionalnije obavlja sustavima kap po

195

kap. Slijedi logično pitanje: Otkud voda kad je Dalmacija svake godine žedna? Odgovor je zaštita od erozije! Naime, štiteći stvoreni prostor od oborinskih, površinskih voda, sustavom se kanala svu vodu može akumulirati u za to predviđene i izgrađene prostore i spremnike te istu koristiti u kritičnim trenucima tijekom vegetacije. Naravno, sve to dodatno poskupljuje ulaganja, ali za sada je uglavnom jedino prihvatljivo rješenje na mnogim mjestima. Kad se govori o navodnjavanju loze općenito, a posebice u ovakvim projektima, dodavanje vode treba razumjeti samo kao nužnu mjeru koja će osigurati lozi normalne uvjete za odvijanje fizioloških, metaboličkih procesa, a ne nikako kao na način kojim bi se povećavala količina grožđa. Svjedoci smo nekih globalnih klimatskih poremećaja koji se sve češće i na našim prostorima očituju u obliku ekstremnih kiša i dugim sušnim razdobljima, kako je uostalom bilo i ove godine, pa je navodnjavanje loze doista nešto bez čega se neće moći računati na sigurnu proizvodnju. Štete od suše, nažalost, mogu po vrijednosti biti veće od cjelokupnog ulaganja u sustave navodnjavanja. Vinogradi na Roti tijekom 2009. svakako će dobiti sustav navodnjavanja iako u proteklom razdoblju zahvaljujući kvalitetnoj agrotehnici i ampelotehnici, jednom riječju upravljanjem vinogradom, nije bilo šteta od suše. Vrijeme je ulaska vinograda u punu rodnost krajnji trenutak kad taj rizik treba apsolutno svladati! Tekst je objavljen u časopisu Vinum in (listopad 2008.)

prof. dr. sc. Bernard Kozina, Zagreb
196

VELIČINE NERETVANSKOG ŠKOLSTVA
Toliko je pisaca i pjesnika koji su velebno opjevali nastavnički poziv (najčešće jer su i sami bili toga zvanja) da bi bio izlišan i pokušaj nekakva ponovnog opisivanja, ali da one ponajbolje s nastavničkim zvanjima valja uvijek iznova isticati, ukazivati na njihove nezaobilazne vrline, na njihov primjerni samoprijegor, to je izvan svake sumnje. Ljudi koji su obrazovali i odgajali više od četrdesetak školskih generacija, često i ne pitajući za cijenu toga mukotrpnog rada, zadužili su svako društvo, pa i naše. Jedan od najzornijih primjera takvih velikana u našemu kraju jest Mirko Čupić, rođen u Kominu 7. rujna davne 1922. godine. Na osnovnoj je školi u Opuzenu bio nastavnikom od 1950., a ravnateljem je imenovan 1956. Od 1967., na uporno inzistiranje životne i radne družice Ivane, Slavonke (djevojačko prezime Požar), tako njih dvoje sada uglas govori, seli u Banovu Jarugu gdje isprva radi kao nastavnik da bi, nakon samo dvije godine, kao iznimni pedagog ponovno postao ravnateljem i ostao na toj časnoj dužnosti sve do 1983. Ako već sam Mirko, kao skroman i samozatajan čovjek (a takvim su ga svi poznavali), ne želi o sebi zboriti, mnogi su ga njegovi bivši učenici svrstali među one koji za sebe mogu, u Horacijevu stilu, ponosno kazati: Exegi monumentum aere perennius, Regalique situ, piramidum altius ... Izgradio sam spomenik trajniji od mjedi, Viši od piramida... Njegov su trajan spomenik stotine, tisuće učenika raznolikih zvanja i raznovrsnih dužnosti u domovini i izvan nje. Iz njihovih je redova unovačeno toliko boraca Domovinskog rata, a nekolicina je poginula u tome nametnutom ratu. O tome da je i domoljublje ona primordijalna kategorija humanizma u čijim se korijenima krije i njegovo životno opredjeljenje, sam će Mirko ovako: “Kao sjemeništarac u Splitu upijao sam u sebe i ponio u život ono najljepše iz humanizma i mudroslovlja, ono najvrjednije iz evanđeoskih poruka, a njihov
197

je sukus: Poštuj Boga i susjeda svoga! Usprkos ratnom vihoru i silnim ratnim poteškoćama trebalo je ostati čovjekom. Na kraju krajeva, rat je meni pričinio toliko muke i stradanja jer sam školu morao nastaviti u Travniku, a moje studijsko potucanje nastavilo se i dalje između Splita, Mostara, Sarajeva i Zagreba, gdje sam se nakanio upisati na Filozofski fakultet, ali sam na kraju završio na Pedagoškoj akademiji u Splitu.” Kako si se upoznao s legendarnim don Mijom Vrdoljakom? On je moj školski kolega iz sjemeništa. Doduše, bio je dvije godine mlađi. I tada je bio onakav kakvim ga je upoznao čitav neretvanski kraj u doba njegova dugogodišnjeg župnikovanja u Bagalovićima - iznad svega mio i drag čovjek, prirodan i nenametljiv, prije svega pravičan. (Nastavljam s pitanjima i oslovljavam Mirka Čupića per tu. Odavna imam dojam da bi se on, takav kakvim ga poznajemo, da ga drukčije oslovim, čak i naljutio.) Stvarno me zanima kako si uspio izbjeći novačenje u tome strašnom ratnom razdoblju? S jedne strane, to se i sam pitam i pitao sam se. Domobrani u pravilu nisu novačili sjemeništarce i bogoslove. Imali su takav propis. Međutim, u jednom razdoblju, dok sam jedno duže razdoblje boravio u Kominu, a bila je riječ, čini se, o nekakvoj pogrješci, iz Mostara su me pozvali pod oružje. Valjda je netko smetnuo s uma da sam ja sjemeništarac, budući bogoslov. Smislio sam ipak nešto. Pozajmio sam fratarski habit i u njemu došao u Mostar pa sam se tako izvukao. Ma gdje si vidio da humanisti vole rat, vojsku i oružje! Jednostavno ni ja nisam bio za to. Pred sam kraj rata otac me nagovorio, pa i partizanima dojavio, kako bi bilo najbolje (jer bi u protivnom možda bili izgubili glavu ili ja ili ćaća koji je bio dugogodišnji predsjednik društva Hrvatska seljačka glazba) da budem partizanski učitelj. Nisam siguran da su imali boljega. Jedan je od mojih ujaka nestao na Križnome putu poslije Bleiburga. Nikako ne mogu zaobići pitanje o “Hajduku”. Kada smo mi, pripadnici poslijeratne generacije, gledali “Hajduk” s terase se Sjemeništa znalo čuti da su sjemeništarci odatle gledali “Hajduk” od vremena kada je osnovan. Kako si ti to doživljavao? Nažalost ili nasreću, svi smo bili strastveni hajdukovci. Kažem “nažalost” jer je sve to bilo nauštrb naukovanja, a “nasreću” govorim zato što su Hajduk i balun nama nekako bili važan životni sadržaj i punina naše mladosti. Tako je to otkad je “Hajduka”. Mnogi su se od nas nadali jednoga dana zaigrati u “Hajduku”, pa smo i zato gotovo svakodnevno igrali balun u sjemenišnom dvorištu. Iz tvoga doba datira i svima nama dragi i prepoznatljivi pozdrav “Živija Ajduk”! Da, da! A otpozdravljalo se na taj pozdrav: “A živija, rođačino, i ti s njin” Kako si uspio u školskim kolektivima u Opuzenu i Banovoj Jaruzi istodobno biti poštovan i voljen, a ujedno i cijenjen u prosvjetnim krugovima? Znači da si bio i oštar, služben, rigorozan, ali i stručan i kompetentan?
198

Sve to nije samo moja zasluga. Ovisilo je to i o kolektivima u kojima nije bilo problematičnih ljudi. U Opuzenu mi je sređen kolektiv ostavio dragi kolega Šime Magaš, poslije poznati zadarski pedagog . Drago mi je što spominješ Magaša o kojemu sam te upravo htio pitati. Kao opuzenski učenik, uz tebe i tvoju poštovanu suprugu Ivanu, našu nastavnicu iz povijesti, upravo sam gospodina Šimu Magaša doživio kao pravoga čovjeka i izvrsnoga pedagoga. Ukratko: Magaš je bio primjeran čovjek i nastavnik, potom i ravnatelj. On svakako ide u red ponajboljih opuzenskih prosvjetnih radnika tijekom 200 godina školstva u Opuzenu. On je, uistinu, ostavio duboki trag u našoj školi. Ipak, tebe držimo bardom, najuglednijim predstavnikom neretvanskog školstva, pa, prema tome, nestorom i najčasnijim prosvjetarom tijekom 200 godina rada opuzenske osnovne škole. Ma, hvala vama na vašem i tebi na tvojemu mišljenju, ali bilo je i drugih velikih pedagoga i znanih stručnjaka u školstvu našega kraja. Eto, spomenuh Šimu Magaša. Koliko je samo među učiteljima i nastavnicima bilo velikih ljudi! Uostalom, uvijek sam nekako bio protiv te podjele na učitelje, nastavnike i profesore. Latinska riječ doctor u prvotnome značenju znači učitelj, poučavatelj, a magister je također učitelj, ali od ugleda. Magistri su vodili filozofske škole (među njima su najpoznatiji bili Platon i Aristotel), a osnivali su i vjerske zajednice. Krista su apostoli oslovljavali s “Učitelju!” Svi su prosvjetni radnici zapravo učitelji, odnosno doktori, poučavatelji, uključujući i sveučilišne profesore. Krajem srednjega vijeka, doduše, riječ je doktor poprimila drukčije značenje. U cjelokupnome školstvu rade učitelji jer nastavu drži i učitelj i nastavnik i profesor te oni podjednako nastavnom procesu, s manje ili više uspjeha, podučavaju i odgajaju. Opuzen i Banova Jaruga - ima li tu kakve razlike? Ima, ima... I još kakve! Naravno, po mojoj osobnoj procjeni. Kad je riječ o ljudima, nema tu baš nikakve razlike, jer su oni svugdje dobri, manje dobri ili pak loši, ali ja sam ipak iz kraja koji je teško zamijeniti nekim drugim podnebljem. No, uvrijedio bih Banovu Jarugu i bivše kolege kad bih ustvrdio da mi tamo nije bilo lijepo. Što bi odgovorio na tvrdnje da si lokalpatriot, pa čak i na relaciji Komin - Opuzen? Odgovorio bih da je čudan svaki čovjek koji, prije svega ostaloga, ne voli svoj rodni kraj. Moj je rodni kraj Neretva, a moje je rodno mjesto Komin. S druge strane, kako bih mogao uopće zaboraviti, mimoići u razgovoru Opuzen, mjesto svojega životnog poziva, mjesto u kojemu sam oživotvorio sve svoje mladenačke ideale? Predavao si hrvatski i francuski, tj. la langue francaise. Koji ti je od tih dvaju školskih predmeta više odgovarao?
199

Tu se ne bih mogao tako lako odlučiti. Zapravo, nije to ovisilo samo o meni kao predavaču nego ponajviše o učenicima. Ne možemo tu nikako ispustiti ni golemu ulogu i važnost udžbenika kojih tada gotovo i nije bilo u onom obliku u kakvu postoje danas. Kad si posljednji put bio u Opuzenu? Prošle godine. Budući da znam da ćeš me pitati i o školi, odmah ću ti kazati: Kako ne bih pogledao s toliko sjete našu zgradu koja je, obnovljena, izgubila svoj sjaj. Čudno, zar ne? Možda je ta zgrada trebala biti muzej. A ušće Neretve, ona hladovina borova? I osobno sam te vidio u toj tvojoj oazi! Dobro kažeš, oaza. I nema takve oaze na svijetu, barem ne za mene i moje, za moju obitelj. To ti je raj na zemlji. A pravi ti je pakao upravo to: kada dođeš u ove moje godine, a sada gazim u 87. godinu, nije mi ni do kupanja ni do sunčanja, pa ni do te rajske hladovine uz pirenje maestrala (ili, kako mi od starine govorimo maštrala) jer me spopadoše ove moje staračke boleštine: tlak i reuma. Ali, neka! Ne daj, Bože, gorega! Spomenuo si ćaću. Osobno sam čuo da je bio zaslužni član HSS-a, Radićev vatreni privrženik. No, bio je i veliki zaljubljenik u glazbu, zar ne? Moj je ćaća prodao zemlju da bi nabavio glazbala pri osnivanju kominske “Hrvatske seljačke glazbe” 1928. Međutim, sve bi bilo uzalud bez pršuta. Što se, zapravo, dogodilo? To je društvo valjalo registrirati. Ćaća mi je s drugima pošao u Split da bi se društvo registriralo. No, poglavarstvu je zasmetalo ono hrvatska. Zasigurno, ne bi dobili odobrenje registracije da nisu sa sobom ponijeli pršute i ribu. U sobu gdje se o tome odlučivalo, upali su Kominjani s darovima i iznudili odobrenje. Moj je stric Mijo dugo bio predsjednikom HSS-a u Kominu. Je li zato kominska glazba po tradiciji najbolja u Neretvi? To je meni teško kazati i vrednovati, ali ljudi koji se u glazbu razumiju tvrde da je naša glazba uvijek bila najbolja u Neretvi. Našu su glazbu uvijek pozivali na sprovode oni imućniji. Čuh da ti nikada nisi lancao lađu iz Komina prema Metkoviću. To je nekako za Kominjane neuobičajeno, zar ne? Niti san lanca niti parića, ali san timunija. A kada smo se spuštali niz Neretvu, e unda san ti zna lipo zapivat. A sada ono stereotipno: što bi želio biti da se, recimo, ponovno rodiš? A što drugo? Da se i sto puta rodim, želio bih biti to što sam bio. Uglas isto rekoše njih oboje: Mirko i Ivana. E pa, živio ti nama, dragi Mirko! Do ponovnog viđenja! dr. sc. Jozo Marević, Zagreb
200

NERETVANSKA DOLINA I BORBA PROTIV ZLOUPOTREBE DROGA
Jedan je od najprisutnijih sociopatoloških problema danas u Hrvatskoj rasprostranjenost kriminala i borba protiv svih njegovih oblika. U kontekstu izrečenog zasigurno najveću pozornost izaziva “transnacionalni organizirani kriminalitet’“ vezan uz oružje, pranje novca, korupciju, terorizam, droge te trgovinu ljudima i organima. Razmišljanja su i stavovi o podjeli vrsta droga različiti. Podjela je mnogo i svaka je od njih opravdana i prihvatljiva. Droge se mogu podijeliti na lake i teške, opasne i manje opasne, tvrde, meke, opojne droge i psihotropne tvari, biljne i sintetske… U Hrvatskoj je službeno prihvaćena podjela na opojne droge i psihotropne tvari. Pod opojne droge spadaju opijati (opijum, morfin, heroin te sintetički i drugi opijati), droge od konoplje (lišće, stabljika) te kokain. Pod psihotropne tvari spadaju halucinogeni (LSD), stimulansi (amfetamini, metaamfetamini, derivati amfetamina kao što je ekstazi) i depresori (sedativi i hipnotici). Ovisnost je o drogama stanje, katkada psihičko, a katkada fizičko, koje se javlja kao posljedica međudjelovanja između živog organizma i same droge, a obilježavaju je ga promjene u ponašanju i sve druge promjene koje uvijek uključuju prisilu da se droga i dalje uzima, bilo zbog njezinih poželjnih učinaka, bilo zbog toga da se izbjegnu patnje koje će se razviti ako se uzimanje sredstava prekine. Kada se razvije teška ovisnost, osoba je fizički, psihički, socijalno i etički razorena, više nije u stanju prekinuti pakleni krug jer osjeća da više nema izgleda za povratak. Posljedice su dugotrajne ovisnosti o drogama između ostalog propadanje osobnosti, oštećenje mozga, gubitak apetita i težine, razdražljivost, agresivnost, emocionalna nestabilnost, osjećaj povećane snage i sposobnosti, asocijalno ponašanje, bakterijske i virusne infekcije (AIDS, hepatitis), psihoza, respiratorne bolesti, smanjena spermatogeneza, moždana, bubrežna i plućna krvarenja, poremećaj srčanog ritma, hipertenzija te, na koncu, prerana smrt. Po slovu zakona droge običavamo podijeliti na legalne i ilegalne. Zanimljivo je da su najpoznatije legalne droge alkohol i nikotin (sadržava ga
201

duhan), a u toj su kategoriji i mnogi lijekovi za živce (psihofarmaci, tablete za umirenje, za spavanje ili protiv boli). Kada se do lijekova dolazi na nelegalan način ili se uzimaju bez liječničkog nadzora, govorimo o zloupotrebi. Ilegalno raspačavanje i trgovina lijekovima narkoticima pred zakonom je jednaka trgovini drogama koje su zakonom posve zabranjene (kao što su to npr. heroin, LSD, ekstazi i sl.). Droge su vrlo različite prirodne ili kemijski sintetizirane tvari koje unesene u organizam mogu prouzročiti i veoma različita fizička ili psihoaktivna djelovanja (promjene stanja svijesti, opažanja, raspoloženja i sl.). Neke su od njih takve naravi da će dio pojedinaca koji ih uzimaju postupno razvijati sklonost prema ponavljanju njihove uporabe uz rizik navikavanja ili nastanka ovisnosti. Problem prevencije i suzbijanja kriminaliteta ne može biti ograničen isključivo na jedno ministarstvo odnosno tijelo izvršne vlasti. To je multidisciplinarni problem i zadaća u koju se trebaju uključiti svi čimbenici sigurnosnoga sustava državnog aparata. Kad je riječ o zloporabi droga kao segmentu transnacionalnoga organiziranoga kriminala, bilo da je riječ o trošenju, ilegalnoj proizvodnji bilo trgovini, do izražaja trebaju doći svi spomenuti čimbenici, kako u vidu posebnih i redovitih zadaća, tako i kroz dobru suradnju i zajedničke aktivnosti. Važan je detalj izobrazba i stručnost sudionika u tom djelovanju. Sukladno nacionalnoj strategiji suzbijanja zloporabe droga u Hrvatskoj predviđene su određene zadaće pojedinih ministarstava i drugih institucija kao i njihova suradnja. Radi uspješnijeg suzbijanja zloporabe droga bilo bi potrebno bitno povećati učinkovitost represivnog aparata radi smanjenja ponude droga. Pritom mislim na carinsku upravu, MUP, financijsku policiju, državno odvjetništvo, sudove i kaznene ustanove. Službeni su podaci o rasprostranjenosti zloupotrebe droga na području Republike Hrvatske, a onda i Neretvanske doline, uznemirujući. U Hrvatskoj je zabilježeno oko 12 000 registriranih narkomana (heriomana, tj. opijatskih ovisnika). Određeni dio stručnjaka te brojke relativizira i neopravdano smanjuje samo iz njima znanih razloga. Ili se boje reći pravu istinu ili se iza toga može kriti nešto sasvim drugo jer trgovina drogama iznosi 5 ∑ 8 % ukupne svjetske trgovine, oko 500 milijardi dolara. Bivši potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske dr. Goran Granić svojevremeno je rekao da u trgovini drogom na području Republike Hrvatske sudjeluju neki djelatnici MUP-a, carinici te dio državnih službenika s mjerljivom razinom odgovornosti. Još je jedan zapanjujući pokazatelj vezan za zloupotrebu droga. Prošle je godine u Hrvatskoj iz obiteljskih proračuna za droge izdvojeno 800 000 000 kn. Roditelji jedno vrijeme tijekom djetetove ovisnosti, iz neznanja ili zbog samoobmanjivanja, na razne načine financiraju ovisnost i tako produžuju agoniju. Lako je izračunati prosječan iznos potreban za zadovoljavanje pohote ovisnika: 1
202

gram heroina stoji 25, a kokaina 75 eura, 1 tableta ekstazija 15, a 1 gram marihuane 2,5 eura. Ako je dnevna potreba heroinskog ovisnika otprilike jedan ili dva grama, za jednomjesečnu upotrebu on mora osigurati oko 1000 eura, što debelo premašuje prosječnu plaću u Hrvatskoj. Ovisnici novac najčešće nabavljaju baveći se kriminalom i prostitucijom. U Neretvanskoj je dolini po posljednjim podacima registrirano 110 ovisnika o heroinu, a 35% tinejdžera 14 ∑ 19 godina bilo je u kontaktu s drogom, eksperimentalno ili povremeno. Postavlja se pitanje što možemo napraviti mi u Neretvanskoj dolini da bi se uspješno nosili s tim gorućim problemom? Treba slijediti i provoditi elemente nacionalnog programa za borbu protiv zloupotrebe droge čiji je autor prof. dr. Slavko Sakoman, a koji je usvojila hrvatska vlada. Osnovni su ciljevi programa: 1.) smanjenje dostupnosti sredstava ovisnosti odnosno ponude droga i 2.) smanjenje potražnje sredstava ovisnosti. 1.) Prvi cilj ∑ smanjenje dostupnosti sredstava ovisnosti odnosno ponude droga ∑ treba ostvariti sama država donošenjem zakonodavnih mjera za provođenje prohibitivnih programa, a policija ima zadaću sprijčiti širenje ilegalne trgovine drogama. 2.) Da bi se ostvario drugi cilj ∑ smanjenje potražnje sredstava ovisnosti droga ∑ potreban je odgoj mladih kako bi izgradili što negativniji stav prema uporabi sredstava ovisnosti. Kvalitetan odgoj u školi i obitelji pomoći će većini mladih da osmisle svoj život bez zagađivanja tijela i mozga drogom. Za društvo i obitelj najopasniji je i najštetniji onaj ovisnik kojemu je omogućeno da bez nadzora živi svojim životom na ulici od danas do sutra. Mladi kojima je omogućena dobra kvaliteta odgoja i života te koji osjećaju da imaju perspektivu, koji su zadovoljni sobom, ali i svijetom koji ih okružuje, bit će pod mnogo manjim rizikom da svoju jasnu stvarnost zamagle uporabom bilo kojeg sredstva ovisnosti. Upravo poboljšanjem kvalitete života djece u obitelji, školi i društvu znatno se smanjuje interes za droge. Za one koji, usprkos svim naporima države, škole i obitelji, ipak postanu ovisnici društvo ima obvezu provođenja nacionalnog programa putem centara za borbu protiv zloupotrebe droge. Predlažem osnivanje centra za borbu protiv zloupotrebe droge u Neretvanskoj dolini čije bi se aktivnosti svodile na: statističko i epidemiološko praćenje bolesti na području Doline Neretve, promicanje i provođenje preventivnih aktivnosti (organiziranje predavanja i seminara, javnih tribina i drugih edukativnih sadržaja, tiskanje letaka, brošura i biltena, komunikacija s medijima itd.), rad s visoko rizičnom populacijom, maloljetnicima i mlađim punoljetnicima u dogovoru s osnovnim i srednjim školama (rješavanje poteškoća individualizaci203

je i separacije, izgrađivanje pozitivnog identiteta, rad s roditeljima tako da ih se obrazuje, savjetuje i pruža podrška), rad s ovisnicima i njihovim obiteljima (savjetovanje za ovisnike o lakim i teškim drogama i njihove roditelje, savjet glede izbora nekog od programa liječenja, posredovanje za odlazak u terapijsku zajednicu, pomoć obitelji u rješavanju međusobnih sukoba, pojedinačna i skupna psihoterapija, provođenje liječenja na slobodi za uvjetno osuđene, pomoć u resocijalizaciji nakon liječenja u terapijskim zajednicama, besplatna kontrola mokraće na psihoaktivne tvari, rad na prevenciji i nadzoru hepatitisa) te suradnja sa svim institucijama koje se bave ovom problematikom. Sve je to moguće samo uz potporu mjesnih i županijskih struktura vlasti, poglavito župana, načelnika općina i gradonačelnika, koji bi trebali pokazati senzibilitet prema ovome problemu.

mr. sc. dr. Jure Bušić, Metković
204

KOMINSKI BRODARI
Danas je teško mnogin judima zamislit da je donedavno u Kominu punon trupa, lađa i barki bilo i priko pedeset brodova od deset do pedeset metara. Zašto brodovi baš u Kominu, i kako je bilo prije brodova i kako je sve počelo: svaka kuća je imala više trupa jer je tribalo imat jednu, dvi, tri težačke trupe, a tribalo je imat i manju bržu ribarsku trupu. Ta bi se trupa često koristila i za ić na liske. I tako je to bilo godinama sve do iza onoga II. svjetskog rata. Bila je trupa ovaka, onaka, lađa veća, manja, parićalo se jedrilo se, burdižalo i unda su došli brodovi u Komin. Razlog je taj jer su se umisto kamena i žbuke po novome kuće počele gradit od betona, a kako je Neretva puna žala i pržine, ono malo što se vozilo u lađama, nije moglo zadovoljit sve veće potribe. Sve se više gradi (tvornica u Opuzenu, luka Ploče, magistrala, privatne kuće) pa su tako u Neretvu došli prvi brodovi. Prvi brod za žalo i pržinu u Neretvu (u Komin) je doveja Ante Glučina Forca iz Drašnica (Makarsko primorje). Bija je to brod “Dinara” dug 11 m sa dizel-motoron koji se palija na komprimirani zrak.

Slika 1. Brod "Dinara".

205

U razgovoru sa Anton Glučinon Forcon na moje pitanje zašto je baš doša u Komin sa prvin brodon Dinara reka je: “Zato što su Kominjani vridni judi i, šta je logično, jer je prvo misto kad se sa mora ulazi u Neretvu.” Žalo se na ruke na čivare, bilo liti bilo zimi, vadilo poviše mosta u Metkoviću. Nije bilo čizama ni cerada pa onako bosi jedni bi punili čivare, a drugi brzo nosili do broda, i po suncu i po kiši. Zašto brzo? Zato šta čuvari nisu dopuštali vadit žalo iz rike pa se puno puta vadilo i po noći i po kiši kad čuvara nije bilo. A dalo se s njima i dogovorit! Pržina se vadila na škanju ispod ušća, isto sve na ruke. Na brodovima su uz odrasle ljude radili i dica, mladići već od 10, 12 godina, a puno puta i žene. Poslije prvih manjih brodova od oko 10 do 12 m počelo se od prvih ušteda kupovat veće brodove sa vinćem, sa jarbolom i žlicom. Za razliku od prijašnjeg načina rada rad sa žlicon je bija brži i lakši, ali se od radnika koji su ujedno bili i posada broda tražilo puno više znanja i spretnosti. Malo po malo Komin sa svojon obalon dugon 2 km, punon trupa, lađa i brodova bija je ustvari i morsko misto na riki. Inače Komin od svih neretvanskih mista oduvik najviše živi na riki i od rike. Neretva je od Metkovića do Kule Norinske, di se vadilo žalo, duboka na nekin mistima i 12 metara. Od Kule do Opuzena je bilo mišano žalo i pržina za blokete, od Opuzena pa do Komina i do ušća i škanja pržina. Kako se vadilo sa žlicon, opisat ću ukratko na brodu “Borak” (14 m), di san sa ćaćon i braćon radija.

Slika 2. Vađenje pržine - brod "Borak".

Osim nas na brodu su radili i mnogi momci iz Komina, koji su radili i na “Borku” i ostalim brodovima.
206

Prvo se odabere pozicija za vađenje bilo žala ili pržine, po mogućnosti vaja nać staru rupu na dnu rike di smo prije vadili, a onda se brod mora tvrdo vezat (fiksirat) da žlica pada uvik u istu rupu. Brod se veza sa četri konopa dva za kraj, a dva priko sidra, a bilo je i drugih varijanti. Na vinću kod jarbola je obično bija gazda od broda ili koga gazda odredi da zna radit sa vinćom i da ima dobar pregled nad posadon i svin što se događa na brodu. Umisto kaića kojeg su koristili salbunjeri iz Krila Jesenica, mi smo koristili trupu za bacat sidro. Žlica koja je strugala po dnu rike bila je sa oštrin zakošenin rubon, a vrića u koju je ulazilo žalo ili pržina u početku je bilo napravjena od vrića od jute, a kasnije od gume. Držalo (lantina), dužine od oko 10 do 18 m, u početku je bilo od drva, a kasnije u obliku željezne cijevi od 160 do 200 mm. Počelo bi se vadit žalo ili pržina iz rike tako da se spusti žlica u riku, dvojica do četvorica radnika bi skakali po poprečnin željeznin prečkama koje su bile umetnute u drvenu lantinu da bi što više žlica ušla u rupu na dnu rike. Doli u vodi žlica je priko dva poprečna lanca i čeličnon sajlon bila povezana priko derića i bucela do vinća koji je žlicu vuka najprije po dnu rike, dok je ne napuni, a onda bi je izvuka do vodoravnog položaja. Takvu žlicu koja bi se digla bočno uz brod radnici bi dovukli do sridine broda i onda bi se posebnon kukon koja je visila o derić ulovila u omotan lanac oko žlice kako bi se žalo iskrenulo u štivu broda.

Slika 3. Iskrcavanje pržine na mulu u Kominu.

Brod bi bija pun kad bi voda plivala po kuverti. Dok se brod punija, stalno se šekala voda iz broda ručno i priko pumpe na vinču. Kad se brod napuni, konopi odvežu, a sidra pokupe, krenulo bi se na iskrcaj najčešće u Ploču, a i
207

u druga mista po otocima i Makarskon primorju. Sićan se da smo iskrcavali u Vignju, Kućištu, Zaostrogu. Dok se brod krca, u kabini se kuvalo za ist. I tako brod pun žala, voda na kuverti ∑ govorilo bi se ∑ iđe brod kroz vodu sve do ušća, odnosno Biskupa, di bi brod u morskoj gušćoj vodi iskočija 10 ∑ 20 cm i na kuverti više ne bi bilo vode, što zbog mora, što zbog šekanja. Brod se iskrcava na baje direktno u kamion, a di nije bilo rive iskrcavalo se priko kavaleta na ruke. Sve je ovo bilo lipo liti, ali kako je bilo po kiši, po zimi, po studeni, kad mrzne, kad puva vitar, kad more topi brod pa se mora brzo bacati žalo vanka da brod ne potoni... Kasnije su došlo grajferi i bageri, pa je bilo lakše radit na brodu. Vadeći tako žalo i pržinu iz rike izvadili bi nekad cile male amfore (grčke, rimske), a veće bi žlica slomila pa bi bila u komadima i ritko bi se izvadila cila, veća amfora. Kad se sitin Kominjana na brodovima, kakvi su to judi bili, kako su bili spretni, vridni i kad je bilo teško uvik se na “Borku” lipo ilo, pilo, a i pivalo, i svega je bilo. Govorilo se u Kominu: “Ko je malo vridan, radija je na brodu.” Svi su brodovi radili, bilo je posla, bilo je para, bilo je lipo. Nisu brodovi vozili samo žalo i pržinu. Liti bi se neki od ovih brodova očistili od žala i pržine, pa bi se puni voća i povrća ko putujuće pijace po noći ploveći pojavili ujutro na svin otocima i Makarskon primorju, na rivama, plažama naših malih mista.

Slika 4. Luka Vlahović - kapetan sa svojim brodovima "Borak" i "Složna braća".

Sićan se početaka šezdesetih godina kad smo ćaća, tetak Deni, braća i ja sa prvin leuton, zvali smo ga Lister (ima je motor lister), priko Trpnja, Dube,
208

Lovišta, Prigradice, bez konopa, bez parića, bez sidra, puni voća i ostali plodova Neretve arivali u Vela Luku, Lučani bi rekli: “A vidi ludih judi, ludih Kominjana, pa kako su mogli vako doć do Luke.” Kasnije sa većin brodon “Borkon”, sa jačin motoron, išli smo brže 9 mija i bilo je udobnije. Mi smo pokrivali Brač, Šoltu, Veli i Mali Drvenik, Hrvatin i Parmać su vozili za Bol, Šumani za Korčulu, a ostali brodari po drugin otocima. Za one koji ne znaju ajdemo nešto i naučit: jedna mija je jedan minut na ekvatoru, a dobije se tako da se opseg Zemje na ekvatoru (40.000) km podili sa 360 (stupnjeva), unda dobijemo 111.111 km za 1 stupanj i kad podilimo opet sa 60 dobijemo za jedan minut 1.851,85 m (1,852 m). 1 kabel je 10 puta manji. U tin malin mistima puno poznati judi bi dolazili nama na brod: u Povjima Mladen Delić, a u Pučišćima bi Karlo Bulić (dotur Luigi iz “Malog mista”) s nama na brodu ija i pija, i puno puta pomaga prodavat. Osin ovoga brodovi bi ukrcali kominsku glazbu na mulu pa bi glazbari na jednon ili dva spojena broda ploveći rikom svirali kroz Komin, a nekad bi išli i brodom punin glazbara svirat sve do Graca i Brista itd. Kako su Kominjani uvik bili borbeni i bunili se protiv svake vlasti, poznate su bune Kominjana protiv Parmaća di su također korišteni brodovi.

Slika 5. Kominski glazbari.

Nekad bi se dogodilo da bi zapa snig i nisu vozila auta kroz Komin, pa bi se išlo brodom u Ploču priko ušća, osobito kad bi bilo vinčanje kada bi se moralo prije crkve vinčat u općini. Sa brodovima se lovila riba, penjala se rika, penjala se Crna rika (Dimo i ĆućiIha). Sićan se jedne noći kad smo penjali riku, ispod mosta bila su dva
209

broda, lađa, par trupa i oko dvaes judi. Kuva se brudet, ilo se, pivalo se, šalilo se i igralo na karte. Negdi oko ponoća ćaća moj Luka Vlahović počme vikat: “Judi, dižite se brzo, probit će jeguja tratu!” U po ure jeguja se iz trate pribacila u lađu. Osim jeguje bilo je i druge ribe, pa san ja ko najmlađi uša bos u kratkin gaćama u lađu do pola punu jeguje vadit bilu ribu bacajući je na brod na kuvertu ∑ ma ko to može platit, ma kakvi su to gušti bili. Vozilo se brodovima i mobija (namještaj) i trgalo se i privozili judi priko rike za nevrimena i tako su malo po malo u Kominu brodovi skoro zaminili lađe. Najdraže nama mladima je bilo kad bi se sa jednim ili dva broda sa Gusaron išlo igrat nogomet na Pelješac. Najviše se išlo u Janjinu, Kunu, Trpanj i Ston. Ovo je bila priča o kominskim brodovima, brodarima sa kojima su blisko surađivali i brodari Nikolac (Rusić) iz Šarić Struge, Urlić iz Opuzena, Joze i Mijo Šunjić Zajerkić i Milivoj Žderić Tujta iz Rogotina. Brodarima se zvalo ne samo vlasnike brodova već sve jude koji su radili na brodovima. Imali su oni svoja imena i nadimke kao: Ifan, Šera, Šćevo, Ćane, Bilan, Tajer, Deni, Dimo, Iha Ćući, Čakeja, Lane, Bore, Branko Borin, Mađar, Sula, Garo, Luka, Stipo i Cigo, Lovre Pekin, Ćir, Proodalo, Miše, Miško Koćin, Pile, Vuko, Joko, Ćale, Joko Šare, Buće Jubin, Juti, Cipro, Gojko Sanin, Mučenik, Brđanin, Mili, Lale, Zvonko i Slavka, Antiša i Erna, Veća, Bili, Veselko Pače, Marin O., Marin Srima Gre na Nas, Ivić Tonćov, Ćuvi, Luka Tonov, Rupsi, Miše Proodalov, Nedo Gejin, Niko Crnac, Profesor, Đoko, Redžo, Stipo Kikin, Joko Špaletin, Niko Rarin, Marun, Brcki, Žurić, Mučenik, Bojka, Mujo, Mijo

Slika 6. Brod "Forca".

210

Bufin, Juda, Zeferin, Tabaja, Vinko Šokčov, Martin Trlinić, Bantić, Ličanin, Srećko, Frane Šantin, Gera, Tava, Jure Dževlan, Dževlan Ćaća, Tićar, Nić, Joze Delijin, Mile Matanov, Stipo Nunkin, Brka, Kosta, Mijo Anđin, Pipi, Kairo, Velimir, Janka, Jozić, Neven, Jokica, Baće, Ćutka, Miro Blažov, Kusan, Simun, Peko, Mirko Starčov, Cipro, Lucić, Kosirić, Ženjko, Uco, Ante Davin, Nić, Juda, Šibec, Joka, Buntić, Majtić, Baćo… Sigurno nisam spomenija sve brodare i sve brodove, što ću učinit u idućem broju Zbornika, pa se nemojte jutit na me, nego počnite i vi pisat. Popisi vlasnika brodova dostavio mi je po sjećanju Ivo Čupić Ivić pa ako smo nekoga zaboravili, neka nam oprosti. U idućem broju Zbornika pisat ću opširnije o brodovima, pa sve ispravit. Većina tih brodova je kupjena u Krilu Jesenice, Makarskon primorju i po otocima.
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. PERO BATINOVIĆ I STIPE JOZIĆ EDUARD I STANKO ČUPIĆ DAVID ČUPIĆ I MIJO VLAHOVIĆ BOŽO ČUPIĆ MAVIN I PAVO VULETIĆ ANTE ĆOPO ANTIŠA ANTE ĆOPO BUĆE VILE I GABRO DUGANDŽIĆ ANTE I MIJO DUGANDŽIĆ MIŠIĆ GABRO DUGANDŽIĆ MANDARIN MIJO DUGANDŽIĆ I NEDO VLAHOVIĆ ANTE GLUČINA FORCA LUKA JELČIĆ TONOV ZDENKO JELČIĆ PILIN VELIMIR JELČIĆ MIŠIN ANTE KAPOVIĆ DIMO IVO KAPOVIĆ JANKA STIPO MEDAK JOZIĆ I JOKICA ANDRIJA I GOJKO MEDAK IVO MEDAK JOZIĆ IVO MEDAK ĆUĆOV ČOVO I BORE MEDAK MLADEN MEDAK ĆUĆOV JOKO ORŠULIĆ ŠARE NIKO ORŠULIĆ NARAVSKI NEDO PARMAĆ DUIĆ ANTE ŠUMAN DAVIN SREĆKO ŠUMAN I BRATIĆI MIJO ŠUMAN STARI ZDRAVKO I VUKO ŠUMAN PAVO I STIPO ŠUMAN ZVONKO VUJEVIĆ TABAJA JUNIOR ROKO HRVATIN VILA STRIGA SVETI NIKOLA DIJANA KAMANJAR ZDENKO I URAN PIONIR DINARA, LIDA, BAKO, FORCA, ISTOK, GALEB I SLATINKA RAD MALI I VELIKI TALAS PUTNIK I SOBRA OTAC BLAŽ NAPER VEDRAN GORAN DAVORIN BOLINDER VRUJA MUČENIK SV. ANTE I DAVID ZLATOROG, BARKASA GUSAR IVAN ZVIZDA MORA SV. IVAN KRSTITELJ 211

32. DIVKO VUJEVIĆ 33. LUKA VLAHOVIĆ KAPETAN 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. ZVONKO VLAHOVIĆ KRKALIĆ STIPE VLAHOVIĆ NUNKIN MIJO VLAHOVIĆ BRĐANIN JOKO VLADIMIR ŠPALE MIRKO VLADIMIR BRIGIĆ BARIŠA VLADIMIR MIJO VUKOVIĆ IVO VUKOVIĆ BRAJO NEDILJKO VISKOVIĆ ĐOKO

SLAVICA I NENAD LISTER, BORAK, BRSEĆ, SLOŽNA BRAĆA, NERETVANSKI GUSAR ARONA DIVNA JADRAN METEOR I MALI SINIŠA ČA TE BRIGA KUDA IDEŠ MIŠKO, POSREDNICA LISNA PLAVA RUŽA I SERAFIN

Od svih navedenih brodara (da se drugi ne jute) usuđujen se izdvojiti dvojicu judi koji su bili iznad i isprid vrimena i male uske sredine. Bili su to Ante Glučina Forca i Luka Vlahović Kapetan.

Slika 7. Detekaši firme "Neretvanski gusar" na vezu u Kominu.

Forca je doveja prvi brod “Dinaru” 1947., ima je i druge brodove i bija je pokretač mnogih novih tehnologija. Uveja je prve hidrauličke bagere za iskrcaj brodova, ima je prvi brod tanker (“Slatinka”) koji je, ka putujuća INA∑ina pumpa, punija gorivom ostale brodove. Njegov je vrhunac da je ka čovik u godinama napravija u našoj Hrvatskoj prvi veći brod tanker “Forca”. Luka Vlahović je pored ostalih brodova koje je ima osnova i firmu “Neretvanski gusar” sa tri broda detekaša. Firma je dobro započela sa radon, zaposleni su mnogi mladi judi. I onda, kada se počelo dobro radit i živit i Luka
212

je ima velike planove za Komin i za Neretvu, ljudska gramzljivost i šporki judi sve su uništili. Na kraju za sve kominske brodare, radnike i mornare jedna kratka pisma: Kominski brodari Bili ste judi Bili ste pravi Vi Kominski brodari. P. S. Pisa san ikavicon i starin govoron koji priliči ovin događajima, da se ne zaboravi ikavica u Neretvi.

Luka Vlahović sin Luke Vlahovića Kapetana, Zagreb
213

BRODOVI PJESNICI
Početkom druge polovice prošloga stoljeća postalo je jasno da se putničke prometne veze između Ploča, kao novog prometnog čvorišta Donjoneretvanskoga kraja, moraju znatnije poboljšati u odnosu na tadašnje doista mizerno stanje. Osnovu prometne infrastrukture u to je vrijeme činila uskotračna željeznička pruga do Sarajeva za sve pravce prema unutrašnjosti zemlje te makadamska Napoleonova cesta za longitudinalna jadranska putovanja. U netom je završenom ratu domaća bijela flota ionako skromnih putničkih brodova bila gotovo u potpunosti uništena. Zato je novi grad na ušću Neretve trebalo bolje povezati s ostatkom zemlje (o Europi i svijetu u to vrijeme još nije bilo ni govora) kako bi se njegove vitalne potrebe barem donekle dovele do stupnja koji bi omogućavao normalno komuniciranje te protok ljudi i njihovih roba. Jedino je optimalno rješenje u to vrijeme bila uspostava novih brodskih putničko-teretnih pruga prema Splitu, najjačemu dalmatinskom prometnom središtu. Novi su brodovi, koji su se zahvaljujući tadašnjoj jasno proklamiranoj jadranskoj orijentaciji započeli planski graditi u domaćim brodogradilištima, brzo, kao s tekuće vrpce, počeli silaziti s navoza preuzimajući pruge po čitavoj istočnoj obali Jadrana. Mnoga su mala mjesta na obali i otocima tada, a neki od njih i sve do današnjih dana, dobili pruge koje su održavali izvrsni novi brodovi čije su serije dobile imena gradova i pjesnika. Veoma su brzo na taj način i Ploče došle na svoje.

214

Uredbom Vlade FNRJ od 20. siječnja 1947. u Rijeci je osnovano državno poduzeće “Jadranska linijska plovidba“ u čiji je sastav ušao 41 stari i trošni parobrod od kojih je čak 12 bilo izvučeno s morskoga dna i privremeno osposobljeno za kakvu-takvu plovidbu. Program obnove putničke flote naslanjao se tih poslijeratnih godina na pronađenim nacrtima talijanskih nedovršenih putničkih brodova ABAZZIA i LAURANA, ostavljenih i djelomično sačuvanih na navozima gotovo uništenoga riječkog brodogradilišta. Na temelju njihove neznatno promijenjene dokumentacije uskoro je u pulskom brodogradilištu “Uljanik“ započela izgradnja serije motornih brodova male obalne plovidbe nazvane “pjesnici” s kapacitetom prihvata između 600 i 780 putnika. Redom su tako zaplovili VLADIMIR NAZOR i NJEGOŠ (1952.), ALEKSA ŠANTIĆ, IVAN CANKAR i VUK KARADŽIĆ (1953.) te KOSTA RACIN (1954.).

215

Bili su to brodovi dugi 54 i široki 8,5 metara od po 430 BRT. NJEGOŠA, VLADIMIRA NAZORA i VUKA KARADŽIĆA pokretala su dva glavna pogonska stroja ukupne snage 773 kW proizvedena u švicarskoj tvrtki “Sulzer“ iz Winterthura dok su ostala tri broda imala strojeve tvrtke “FIAT“ iz Torina od po 735 kW. Postizali su brzinu do 15 čvorova. Zanimljiva je priča kako se u to vrijeme neimaštine i nedostatka ikakve ozbiljnije tehničke logistike izmjerio kapacitet prihvata putnika tih brodova. Na prvi dovršeni brod VLADIMIR NAZOR ukrcano je u samome brodogradilištu 800 novaka, pripadnika Ratne mornarice koji su služili vojni rok u Puli. Kako je brod uspješno izdržao sve testove, a možemo zamisliti mornare ∑ pokusne kuniće ∑ kako su se u njima osjećali, netom je osnovani Jugoslavenski registar

216

izdao potvrdu za prihvat 780 putnika. Naknadno je zbog dodatne sigurnosti ta granica spuštena na 600 putnika. Ploče su brodovima ove neponovljive serije neumornih “pjesnika“ bili povezani svakodnevnom brodskom prugom do Splita tičući luke Trpanj, Gradac, Podgora, Makarska i Baška Voda. Na njoj su uglavnom plovili NJEGOŠ i VLADIMIR NAZOR, a nešto rjeđe i VUK KARADŽIĆ. Polazilo se iz Ploča ujutro u 5,30 sati, a iz Splita vraćalo oko 19,00 sati. Plovidbeni je red bio optimalno usklađen s dolaskom i odlaskom “ćire“, odnosno njegova slikovitog izdanja nazvanog “brzi vlak“, kojem je do Sarajeva trebalo oko 11 sati naporne i teške vožnje. U životu Ploča, novoga grada na ušću rijeke Neretve, središnji je dnevni događaj koncem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća bio večernji dolazak spomenutih brodova na vez u putničkoj luci. Posebno je bilo slikovito ljetno uplovljavanje, kada bi od rive do stare željezničke stanice nastao pravi stampedo turista koji su se vraćali s odmora iz Trpnja, Graca, Zaostroga i Drvenika te nastavljali dalje “ćirom” prema Sarajevu. Brži bi i sretniji putnici tako na vrijeme zauzeli sjedeća mjesta na drvenim klupama putničkih vagona, dok bi oni sporiji bili zadovoljni da mogu i na nogama u pretrpanim hodnicima nastaviti svojevrsnu putnu avanturu. Mnogi su Pločani mlađe generacije na rivi i staroj željezničkoj stanici u to vrijeme počeli zarađivati i svoje prve honorare neumorno prodavajući suvenire (uglavnom školjke losture ‘periske’) putnicima iz Bosne. Ne treba zaboraviti da je s “pjesnicima“ redovno stizao dnevni i tjedni tisak iz Splita i Zagreba, pa su pripadnici mlađega naraštaja rado pomagali Sibinu, jedinome prodavaču u jedinome pločanskom novinskom kiosku, da prebaci tiskovine do prodajnog mjesta nedaleko znamenite “centrale“ kako bi što prije mogli kupiti svoj primjerak novina jer je to bilo to vrijeme prvih stidljivih početaka elektroničkih medija, kada su tiskovine i tek pokoji rijetki radio-prijemnik bili jedini izvor strogo kontroliranih informacija.
217

Godine 1960. Ploče su već važna jadranska putnička luka s godišnjim prometom od oko 200 tisuća putnika. U pločanskoj luci te godine tjedno svoja putovanja započinje ili završava ukupno 38 putničko-teretnih pruga te 16 tranzitnih. Zahvaljujući uspostavi prvih međunarodnih pruga, koje je “Jadrolinija“ uspostavila brodovima OPATIJA i OREBIĆ, iz Ploča se već tada moglo izravno putovati prema Italiji, Grčkoj, Egiptu i Turskoj. Zanimljivo je napomenuti da je sve do konačnog dovršetka izgradnje cjelokupne trase Jadranske magistrale, početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, putovanje iz Ploča do Zagreba trajalo oko 24 sata. Prva je kombinacija bila prava avantura vožnje “ćirom“ s polaskom oko 19,30 sati prema Sarajevu odakle se presjedalo na vlak pruge normalnoga kolosijeka koji bi, ako ne bi jako kasnio (a uglavnom bi kasnio), dolazio u Zagreb oko 19,00 sati. Druga je kombinacija bila putovanje “pjesničkom“ brodskom prugom do Splita s polaskom rano ujutro, dolaskom u Split oko podne, nastavkom večernjim vlakom do Zagreba, gdje bi u slučaju točnog dolaska, što se i ovdje rijetko događalo, došao rano ujutro (oko 6,00 sati) na zagrebački Glavni kolodvor. Doduše, imali smo u to vrijeme i dobri stari poštanski autobus koji se mukotrpno probijao prema Splitu uskom i prašnjavom starom Francuskom cestom. Putovanje njime pomalo je podsjećalo na vožnje kočijama Divljega Zapada, ali je u nuždi i to mnogima bio jedini mogući izbor. I na koncu, da ne zaboravimo da je lokalne autobusne pruge dugo vremena održavao i legendarni “Potres”, autobus za kojega se govorilo da je nenamjenski kupljen iz pomoći za ublažavanje posljedica potresa koji je ovaj kraj pogodio u siječnju 1962. Dovršenje Jadranske magistrale i početak uvođenja prvih trajekata na “Jadrolinijinim“ lokalnim brodskim prugama, kao što je pruga Ploče ∑ Trpanj, značili su definitivan prestanak potrebe za klasičnim putničkim brodovima. Oni su se postupno povlačili iz prometa i nastavili ploviti na jednodnevnim turističkim izletničkim putovanjima. Jedino je ALEKSA ŠANTIĆ potpuno preuređen u brod za višed218

nevna kružna putovanja. Ti su brodovi još neko vrijeme tako plovili da bi uskoro bili raspremljeni i na koncu svi osim jednoga bili razrezani u staro željezo. NJEGOŠ je 1980. promijenio ime u PLAVNIK ne bi li se udovoljilo zahtjevu crnogorske “Prekookeanske plovidbe“ iz Bara koja je u Njemačkoj nabavila novi trajekt i namjeravala mu dati isto ime. Međutim, iako u razmjerno dobrom stanju, PLAVNIK je 1987. prodan splitskomu “Brodospasu“ te je u rujnu iste godine, zahvaljujući nama u Pločama dobro poznatom tegljaču DENEB, otegljen u “Sveti Kajo“ gdje je uskoro razrezan u staro željezo. VLADIMIR NAZOR bio je mnogo bolje sreće. Nakon što je dvadeset godina plovio pod “Jadrolinijom“ 1972. je prodan opatijskoj putničkoj agenciji “Kvarnerexpress“. 1986. dobio je novo ime POREČ, ovaj put na molbu “Jadrolinije“ koja je svoj novi trajekt nazvala istim imenom. Od 1988. u vlasništvu je brodogradilišta “Cres“, a 2001. kupuje ga splitska tvrtka “Pegaz Trade“ koja ga je sljedeće godine preimenovala u “BISER JADRANA“. Potpuno preuređen u Trogiru u luksuznu jahtu pod imenom SEAGULL II, u vlasništvu tvrtke “Cruise Service Kingstown“ pod zastavom Svetog Vincenta i Grenadina, od 2006. nastavio je neumorno ploviti na kružnim putovanjima hrvatskim Jadranom. Jedini preostali iz legendarne “šestorke pjesnika” ∑ nekadašnji VLADIMIR NAZOR - tako nas još i danas svojim nostalgičnim i besprijekornim klasičnim izgledom podsjeća na brodove, dobro i kvalitetno izgrađene u domaćim brodogradilištima prije više od pola stoljeća, koji su u povijesti prometa Donjoneretvanskoga kraja odigrali veliku i nezaboravnu ulogu. Brodovi NJEGOŠ i VLADIMIR NAZOR u Pločama su ostali u doista lijepom sjećanju jer su se uglavnom točno i na vrijeme pridržavali reda plovidbe, bili su pouzdani, razmjerno brzi, za to vrijeme i veoma komforni, a većini žitelja Donjoneretvanskoga kraja i Podbiokovlja bili su više od jednoga desetljeća i jedina normalna prometna veza s ostatkom svijeta. P. S. Priložene su fotografije iz moje privatne arhive. Nažalost ne znam njihove autore (osim za SEAGUL II koju sam snimio ove godine u Dubrovniku). Naime, fotografije sam brodova skupljao od 1965., ali kako mi je 1991. ∑ 1992. kuća bila pod četničkom okupacijom, tako mi je, podijelivši sudbinu s mojim domom, originalni arhiv gotovo potpuno uništen. Ovo su ostaci ostataka koji su pravim čudom preživjeli, ali su zato ostali podaci (autor, godina snimanja...) potpuno uništeni. Ispričavamo se autorima fotografija na nenamjernom ispuštanju njihovih imena, a razlog je, nadam se, svima itekako razumljiv.

Neven Jerković, Dubrovnik
219

KILOGRAM KAMENA, KILOGRAM ZLATA
Glavno je središte naše županije, Dubrovnik, 75 godina bio povezan sa svojim zaleđem uskotračnom željezničkom prugom Sarajevo - Čapljina - Dubrovnik. Dugi niz godina i naši su se Neretvani vozili tom prugom popularnim “ćirom” odlazeći u Dubrovnik na školovanje, posao ili u bolnicu. Mnoge su žene išle rađati u Dubrovnik jer je ondje bila jedina bolnica istočno od Splita. Bivši guverner Narodne banke Hrvatske, koji je uveo kunu u hrvatski platni promet, dr. Pero Jurković, rođen uz prugu u Hrasnu, također je “ćirom” išao u Metković u osnovnu školu. I posljednje putovanje austrijskoga prijestolonasljednika Ferdinanda 1914. dogodilo se na ovoj pruzi. Iz Metkovića je otišao u Sarajevo gdje je ubijen, što je bio povod Prvome svjetskom ratu. Zahvaljujući željeznici metkovska je luka dobila regionalnu važnost, a samome gradu i okolici omogućen je intenzivan gospodarski razvoj. U to je doba metkovska luka nakon Sušaka imala najveći promet na Jadranu. Bilo je dana kad je istodobno u luci bilo dvadesetak teretnih brodova. Kad su austrijski stručnjaci izvijestili austrijskog cara Franju Josipa da je na tako kamenome terenu nemoguće izgraditi prugu, on im je rekao: “Može li kilogram kamena za kilo zlata? Može! Gradite!” I tako je nastala pruga od Čapljine do Dubrovnika, jedna od najvažnijih i najskupljih prometnica Austro-

220

Ugarske Monarhije, koja se gradila nešto manje od 11 godina i puštena je u promet 16. srpnja 1901. Materijal, tračnice i pragovi iz Metkovića su tovarnim kolima prebacivani na trasu, a od Hutova su se barkama Popovim poljem, koje bi ujesen poplavilo, vozili prema Dubrovniku. Na Brštanici je bilo veliko radničko naselje s barakama i s bolnicom. Ondje su načinjena i četiri velika spremnika za vodu u kojima se skupljala kišnica potrebna za lokomotive. Njemačka ih je vojska prilikom povlačenja bombardirala 20. listopada 1944., što je imalo za posljedicu veliku poplavu. “Ćiru” su na ugljen vukle parne lokomotive, proizvedene u Mađarskoj i Austriji, snage 345 KS, s dva cilindra. Trajnost drvenih pragova iznosi 20 godina pa su se mijenjali svakih 20 godina. “Ćiro” je razvijao najveću brzinu do 35 km na sat, a na nekim je mjestima vozio samo 10 do 15 km na sat pa je putovanje od Čapljine do Dubrovnika trajalo oko 5 sati. Kasnije su (1968.) uvedeni i motorni vlakovi (proizvedeni u Mađarskoj), koji su mogli voziti 45 km na sat. Sama dionica je dugačka 3 kilometra. Na njoj je izgrađeno 17 tunela (samo na trasi dugoj 16 km, od Gabele do Hrasna, ima ih deset), mnogo usjeka te više mostova. Veliki su usponi, na pojedinim mjestima do 28 promila (između Šumeta i Brgata), što je svjetski raritet jer maksimalan uspon iznosi do 25 promila. Nadmorska visina Čapljine iznosi 9 m, Hrasna 245 m, Hutova 310 m, Ravnoga 319 m, a Huma 270 m, što pokazuje koliko se pruga morala “penjati” u brda. Širina tračnica iznosi 76 cm, a vagoni su imali četiri razreda: prvi i drugi bili su udobniji, treći je imao drvena sjedala, a četvrti je bio bez sjedala - u njemu su ljudi sjedili na podu ili na zavežljajima koje su nosili. Mnogi su Neretvani gradili tu prugu, osobito oni iz Metkovića i Kule Norinske. Grga Jerković iz Kule Norinske pripovijedao je da je za jednu mjesečnu plaću tada mogao kupiti vola. Na željeznici je bilo zaposleno mnogo ljudi iz okolnih mjesta: otpravnici, kondukteri, čuvari, pružni radnici.
221

Napomenimo da je Gabela bila glavno čvorište i križanje pruga, sve do 1968. kad je izgrađena pruga normalnoga kolosijeka. Inače, pruga Sarajevo Mostar - Metković puštena je u promet 1885., a pruga Metković - Ploče 1942. Ja sam cijelu sezonu 1971. godine radio kao konobar u “ćiri” od Čapljine do Dubrovnika i dalje do Trebinja i Nikšića. Upoznao sam mnoge turiste iz europskih zemalja, a posebno mi je ostao u sjećanju mladi engleski par iz Londona, koji je “ćirom” išao u Dubrovnik “vjenčati se u najljepšem gradu na svijetu”. Ja sam ih častio koktom i suhim smokvama, koje sam imao uza se. Bili su oduševljeni. I za deset godina braka poslao sam im paket smokava jer su ih jako voljeli. Prvomu djetetu dali su ime Adria (Jadran) da ih podsjeća na Dubrovnik koji ih je očarao. Lokalni vlak od Čapljine do Hutova zvao se “boko” jer je na tome području to vrlo često muško ime. Nastavnik i višegodišnji direktor osnovne škole u Kominu, Boko Jurković, sin Bokin, također je rođen uz ovu prugu, u Brštanici, te je mnogo Kominjana išlo s njim u lov uživajući u vožnji starim parnjačama. I direktor zagrebačkog Hotela “Jadran”, Anđelko Martinović iz Vidonja (Zažablje), čitav je školski vijek proveo putujući “ćirom” iz Metkovića u Dubrovnik na školovanje. Kako veli, to su bili nezaboravni dani. Na toj je pruzi Austrija izgradila sljedeće željezničke postaje: Gabela, Sjekose, Hrasno, Hutovo, Turkovići, Velja Međa, Ravno, Zavala, Jasenica Lug i Hum, a iz Huma je jedan krak išao za Uskoplje, Brgat, Šumet i Dubrovnik, a drugi za Trebinje, Bileću i Nikšić. A zatim je došao užasan dan za taj kraj, 1. lipnja 1976., kad su vlasti u Beogradu odlučile ukinuti ovu željezničku prugu, kako bi imale barem nekakvo opravdanje za izgradnju pruge Beograd - Bar. Nisu izgradile nikakvu zamjensku cestu.

222

Osim toga htjelo se područje od Gabele do Dubrovnika gospodarski potpuno uništiti i iz njega ljude iseliti, što je i učinjeno, a sve zbog toga da ga jednoga dana lakše mogu osvojiti i doći na obale rijeke Neretve, što se pokazalo točnim u DOMOVINSKOM RATU 1991. - 1995. Međutim, hrabri su ih hrvatski branitelji, uz mnogo žrtava, u toj podloj agresiji onemogućili. Uz prugu je bilo vezano tridesetak tisuća ljudi, većinom Hrvata, oko 95 posto, koji su odjednom ostali bez posla, škola i prihoda. Nazočio sam posljednjoj “ćirinoj” vožnji (vlakovođe su bili Ivan Raič do Dubrovnika i Jozo Pažin do Nikšića), i bilo je to kao da si na sprovodu. Narod je bio u šoku, sa suzama u očima. Nitko nije mogao vjerovati da više neće biti popularnog “ćire”. Na nekim su postajama ljudi bacali kamenje i drveće, a brojna je “milicija” osiguravala vožnju. Narod se većinom iselio i taj kraj bez pruge, a i bez ceste, nije imao nikakvu perspektivu. Bez pruge, te žile kucavice, tu nema života. Dovoljno govori podatak da je tada u osnovnu školu u Hutovo išlo oko 400 učenika, a danas ih ima točno sedam! U posljednje se vrijeme govori o mogućoj obnovi, odnosno izgradnji nove pruge na istoj trasi, a što će od toga biti, pokazat će vrijeme. Dotad naš malobrojni živalj mora živjeti u nadi da će zaista netko pokrenuti izgradnju pruge, ili barem kvalitetne ceste, kako bi se i ovdje, u 21. stoljeću, moglo normalno živjeti.

Dragan Jurković Bokin, Zagreb
223

ZAČETCI KLAPSKOGA PJEVANJA U NERETVI
Začetci klapskog pjevanja u Neretvi (Metković - Opuzen - Ploče) datiraju od davnina. Višeglasno pjevanje pučkih pjevača u svojim početcima predstavlja troglas (prvi tenor, drugi tenor i bas) da bi, osnivanjem klapa koje djeluju stalno i s namjerom pjevanja iskonske klapske pjesme, to prešlo u četveroglas (prvi tenor, drugi tenor, bariton i bas). Pravi procvat klapska pjesma i u Neretvi doživljava osnivanjem Festivala dalmatinskih klapa u Omišu. Na prvome Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu, održanom 1967., pojavljuje se klapa “Gusari s Neretve“ iz Opuzena koja na tom Festivalu postaje apsolutni pobjednik sa znamenitom pjesmom “Pivci moji, ne pivajte“. Nakon toga klapa “Gusari s Neretve“ nastavlja s nastupima na Omiškom festivalu, na kojemu se 1972. pojavljuju dvije opuzenske klape: “Gusari s Neretve“ i “Fort Opus“. Potonja je 1973., nakon izlučnih večeri Festivala, ušla i u finale toga Festivala.

Slika 1. Klapa "Gusari s Neretve" na Omiškom festivalu 1972.

Dakako, riječ je o vremenu kada je klapska pjesma izišla iz okvira usputnih sastajanja i pjevanja serenadnog tipa. Tih godina dolazi do organiziranog po224

javljivanja novih klapa s voditeljima stručnim pedagozima, ali se tek s pojavom klape “Luka“ u Pločama, osamdesetih godina prošloga stoljeća, klapska pjesma iz Opuzena počinje prelijevati i zahvaćati čitavu dolinu rijeke Neretve. Osniva se i klapa u Metkoviću koja se zadržava u okvirima kulturno-umjetničkog društva u Metkoviću i tek povremeno nastupa i na Omiškome festivalu, a zatim klapa u Kominu koja se natječe za nastup na istome festivalu. Vrhunac klapske pjesme u Neretvi ostvaruje klapa “Luka Ploče“, višestruki pobjednik Omiškog festivala koja će zasigurno ostati trajno zapisana u analima klapske pjesme na hrvatskome jugu po praizvedbi danas već kultne pjesme “Na omiškoj stini“, koju je ta klapa izvela godine 1992. na večeri novouglazbljenih klapskih pjesama. Klapa “Luka“ jedina se i održala do današnjih dana ponajprije zahvaljujući fanatizmu njezina dugogodišnjega voditelja prof. Ivici Kalebu, iznimno cijenjenog skladatelju i glazbenika, entuzijasta i zaljubljenika u klapsku pjesmu.

Slika 2. Klapa "Luka Ploče" na Omiškom festivalu 1992. osvojila je prvu nagradu publike s pjesmom "Na omiškoj stini".

Danas osim klape “Luka“ u Opuzenu djeluju dvije klape: mješovita klapa “Opuzen“ i mješovita klapa “Slavuji kala“. U Metkoviću, Kominu, Rogotinu, Stablini i Pločama djeluju ženske klape. Treba istaknuti da je samo istinska i tradicionalna opredijeljenost za višeglasno pjevanje i klapsku pjesmi održala klape u Neretvi jer one, za razliku od onih priobalnih, ne nastupaju tijekom čitave godine, pa je potrebno biti uistinu velikim zaljubljenikom da bi se godinu dana vježbalo za nekoliko nastupa. Na sreću, “Gusari s Neretve“ imaju dostojne nasljednike koji klapsku pjesmu, oplemenjenu neretvanskim načinom pjevanja kojemu je svojstvena gromkost u izričaju, punoća, sinkronizacija i osebujan način pjevanja, pronose diljem Lijepe Naše. Boško Šiljeg, Ploče
225

BUNA U HRVATSKOME NARODNOM KAZALIŠTU
Tijekom veljače 1970. među studentima Zagrebačkoga sveučilišta pronio se glas o uprizorenju drame Marijana Matkovića “General i njegov lakrdijaš” u Hrvatskome narodnom kazalištu. U to su vrijeme hrvatski komunisti čvrsto držali vlast u rukama. Partija je nakon uklanjanja Aleksandra Rankovića učvrstila redove. Savka i Tripalo, pobjednici unutarpartijskih borbi u Savezu komunista Hrvatske, napadali su uz unitarizam i hrvatski nacionalizam kad god bi im se pružila prilika. Odleđivanje je bilo daleko, a događaji nazvani Hrvatskim proljećem nastupit će za godinu i pol. Vijest o prikazivanju drame u kojoj se ismijava Zrinski pobudila je među studentima “živa” reagiranja. Na taj se događaj, između ostalih, osvrće Petar Selem u “Vijencu“ (368. broj, 10. travnja 2008.) Glede njegova prikaza događanja važno je istaknuti da motiv reagiranja studenata nije bila odjeća Zrinskog u predstavi, kako on tvrdi, nego krivotvorenje povijesnih činjenica vezanih za njegovu povijesno potvrđenu ulogu. U skupini studenata nositelja velikoga narodnoga pokreta, kojima je suđeno 1965., i njihovih prijatelja sazrela je želja za akcijom. Zatiranje je hrvatstva trajalo od 1945., punih dvadeset i pet godina. U nekoj bi slobodnoj zemlji umjetnička vizija jednoga povijesnoga događaja, ma kakva ona bila, vjerojatno proizvela reakcije u užim kazališnim krugovima. U Hrvatskoj je često, nažalost, omalovažavanje onih rijetkih općeprihvaćenih vrijednosti koje su naši prethodnici uspjeli sačuvati bilo preduvjet za napredovanje ili pak za dobivanje bilo kakvih pogodnosti. Gore spomenuta skupina predvođena Ivanom Gabelicom, Rankom Oršulićem, Lukom Vlahovićem, Mijom Jukićem i drugima odlučila se za akciju u kazalištu pa su posjećivali kolege u studentskim domovima, na fakultetima i u Studenskome centru. Dogovoreno je da se nađemo na predstavi “General i njegov lakrdijaš” u Hrvatskome narodnom kazalištu 18. veljače 1970. Važno je napomenuti da su predstavi nazočili tadašnji čelni ljudi Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske.
226

U jeku predstave u sceni u kojoj se omalovažava Zrinski počeli smo prosvjedovati, zviždati, lupati cipelama po sjedištima i bacati novčiće. Stvorili smo takvu buku da se predstava nije mogla nastaviti. Fabijan Šovagović, koji je igrao Gašpara Alapića, pokušao je umiriti publiku, ali smo i dalje nastavili pa su vlasti, vjerojatno na zahtjev nazočnih čelnika Saveza komunista Hrvatske, naredile da se kazalište isprazni. Nakon izlaska iz kazališta primijetili smo velik broj milicijskih vozila koja su se vjerojatno “okupila” na zahtjev rukovoditelja Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske nazočnih u kazalištu. Čitav je kazališni trg ispunila milicija te je nastao pravi lov na studente koji su pokušavali umaknuti. Luka Vlahović i Ranko Oršulić s nekoliko kolega su uspjeli pobjeći miliciji uskačući na tramvajskoj stanici kod HNK, odnosno ispred MUO-a, u tramvaj broj 4 (vozio današnjom Vukovarskom) koji je upravo krenuo. Nisu ušli u studentski tramvaj broj 14, koji vozi Savskom prema studentskim domovima, u koji je ušla milicija. Ivan Gabelica i Mijo Jukić s nekoliko su studenata krenuli u drugom pravcu, ali su bili uhićeni i prekršajno kažnjeni od jedan do dva mjeseca zatvora. Taj je događaj imao velik odjek kako na Sveučilištu, tako i u čitavome Zagrebu. Bila je to velika javna akcija zagrebačkih sveučilištaraca, prva nakon bacanja letaka sa zagrebačkoga nebodera 8. svibnja 1965. koju su izveli studenti iz širega kruga gore spomenute skupine. To se dogodilo zahvaljujući upornom radu narodno osviještenih studenata među sveučilištarcima početkom šezdesetih godina. Čitanjem i širenjem literature nacionalnoga usmjerenja, usmenom i pisanom promidžbom, postupno podizalo hrvatsko raspoloženje među studentima koje će dovesti do aktiviranja sve većega dijela mladeži. Prosvjedi u kazalištu pridonijeli su osvješćivanju hrvatske mladeži budeći u njoj vjeru da se vlastitom borbom mogu ostvariti narodni ciljevi. To zajedno s događajima iz 1965. predstavlja jedan od temelja narodnoga preporoda koji će 1971. dovesti do Hrvatskoga proljeća, a čiji će konačni rezultat postati stvaranje hrvatske države. Pariz, siječanj 2009.

Ranko Oršulić, Komin
227

SA STANKOM PARMAĆEM
U Opuzenu ljeta godine 1980. O razgovoru sa Stankom Parmaćem razmišljao sam veoma dugo, možda već od onoga vremena kada sam u TLU, tjednom listu omladine, u nekoliko nastavaka pisao o Neretvi. Nakon toga, na Parmaćevo gnjevno reagiranje - Tko je taj mali Gradinjar? - odbio sam onaj njegov poziv na razgovor. Bilo je to nadobudno i mladenački, ali godine 1969., za mene posve logično. Premda sam zacijelo već počeo razmišljati, i osjećati, da bi bilo dobro napisati razgovor, knjigu, s Parmaćem, upoznati se s njim. O njemu sam toliko toga imao prilike slušati, mislim da sam o Parmaću znao skoro svaki javni detalj, svaku priču, svaku zgodu, nedostajalo mi je samo - poznavati ga, osobno osobu, ne iz priča drugih. Stoga sam se godinama pripremao za ove razgovore. Sjećam se, jednom, još je tada dolazio u Zagreb kao direktor PIK-a “Neretva” i odsjedao je, znao sam, redovito u hotelu “Dubrovnik”. Prošao je pokraj mene, bilo je to na onodobnomu Trgu Republike, bio je sam. Mislio sam, hoću li mu se javiti, hoću li mu reći ono što već dulje mislim da bismo trebali učiniti. Ali, nisam bio posve siguran da je vrijeme. Promišljao sam o tome, imajući još uvijek vremena vratiti se, potražiti ga u hotelu. I tada sam odustao. Odgodio.

228

Prošlo je od ovoga susreta u prolazu, još nekoliko godina. Dogodilo se i to da su ga “skinuli”. Morao je otići u mirovinu. Čuo sam i još novih i novih priča, a imale su sve nešto zajedničko, po čemu sam umnogome mogao zaključiti da su zaista Parmaćeve. Opet, u svemu je nedostajao on. Nisam stoga odustajao, nisam ni trena dvojio da je potrebno upoznati ga, razgovarati s njim o svemu, provjeriti i ustanoviti istinu. U ljeto 1980., u Opuzenu, bio sam posve načistu da je vrijeme, možda sam čak negdje u sebi osjećao i da je “krajnje vrijeme”. Govorio sam Mati Pečiću, kojemu je i samomu bilo stalo da se nas dvojica upoznamo. Rekao je Parmaću i prije nego što sam mu ja pristupio. A susret se dogodio u opuzenskoj gradskoj kavani, u bašti, na rivi. Parmać je sjedio sam za stolom, uza kameni zid, uz rijeku, ispod stabla bagrema, stare akacije. Pristupio sam mu, predstavio se, a on će mi na to, činilo se, posve spreman za sva pitanja: - Znam, čuo sam da me tražiš! Rekao mi je Mate. Rekao sam mu ukratko zbog čega, što mislim da bi bilo potrebno, zašto držim da bi bilo potrebno zabilježiti makar dio od onoga svega što on zna, što bi potvrdilo ili opovrglo priče o njemu. Pitao me je, što se ne bojim kontaktirati s njim, zar ja ne znam da je on “zabranjen”. Za književnika nema zabranjenih stvari, tema, istina, pa ni ljudi. Tako bi makar trebalo biti, rekao sam mu, na upozorenje koje nas je zbližavalo. - Dobro, dobro - prihvaćao je zadovoljno - hajde, naruči šta hoćeš, ja plaćam. Samo, znaš, prije nego šta bilo što počmemo razgovarati dopustit ćeš da te iznapadam! - Napadajte, zašto ne! Ali ne zaboravite da i ja imam rašta napadati! - E, neka, to mi se sviđa. Drugo zvono! To ja njima stalno govorim: drugo zvono! Mora bit drugoga zvona, ne može se samo u jedno udarati. Ali o tome ćemo kasnije. Parmaćevo “iznapadat” bila je uglavnom njegova priča koja je nastala povodom mojih televiziskih drama, kao reakcija na moj Lov i Liberanove. Njegovo viđenje svega onoga što je doživljavao kao napad na sebe, odnosno na sve ono što je u Neretvi napravio ili kanio raditi. No, nije mogao sakriti jednu osobnu radost, koja se dogodila nakon svih događaja, nakon prisilna “umirovljenja”, a radilo se o njegovu blisku suradniku, kojega da sam ja, veli, dobro “skinuo”, izvrsno opisao, a glumac Edo Peročević odigrao. - Upravo, tako se je ponio i prema meni, kada se sve izmijenilo. Ali, ja nisam pristajao na bilo kakvo prepoznavanje, pojedinaca iz života, u drami. - Uvjerajem vas da na takav način ne bismo mogli uopće razgovarati. I uopće, mislim da bi bilo veoma teško nama dvojici o svemu tome razgovarati, meni kao autoru drame koja govori o nečemu što vi osjećate, a što zaista i jest, vaše životno djelo.
229

- Nemoj ti meni podilaziti! Na to sam ga zamolio, upozorio, za dobro naših budućih razgovora, da kao njihov temeljac i temeljac naše suradnje predlažem povjerenje i da ništa što ja budem govorio ili o njemu osobno ili o nečemu drugome ne će biti kuđenje zbog kuđenja ili hvaljenje zbog hvaljenja, akmoli podilaženje, nego da će sve biti rezultat mojih zaista promišljenih i definiranih stavova. Prihvatio je, zapravo, otšutio je to prihvaćajući. A onda se vratio na Lov i rekao mi: - Da, vidio sam ja tvoj stav u onome - Ajde jeguljo, plutaj, plovite vi slobodne kada već ne možemo mi! Tako nekako. I ti se tu stavljaš govorit u ime naroda, e. A znaš li ti uopće šta je to narod?! Znaš li ti - počeo je sam odgovarati na svoj upit - kakav oblik zadobiva tekućina u određenoj posudi? E, vidiš, to ti je NAROD! Tekućina zadobiva oblik posude u kojoj se nalazi. E, vidiš, to ti je NAROD! A ti o njemu, o slobodi, e. Upadaš u iste zablude u kojima sam i ja bio, u kojima su bili valjda svi mladi, nadobudni, iskreni, dakako! - Vidite, ja sam ponešto i ostario otkako sam pisao Lov, ali meni je Lov i danas veoma drag. - Dobro, zašto se ni ti nisi vratio u Neretvu? - Ja imam jednu, nadam se, dobru osobinu, ako ne dobru onda korisnu, znam prihvatiti i koristiti iskustva drugih, kao svoja vlastita, pa ne moram to isto iskušavati na svojim leđima. A, po svemu, vi ste bili glavnim krivcem, vas uglavnom optužuju da ste krivi što su rastjerani svi naši domaći intelektualci, stručnjaci, koji su se bili vratili ili su se bili voljni vratiti. - Da! Je! Lako je to reći! Lako je optužiti! I upravo u tom trenutku, zaista je to bilo čudno, zanimljivo, u kavanu s ženom ulazi jedan od tih otjeranih. Ulazi Rade Bjeliš, inženjer građevine, jedan od klasičnih primjera, makar po priči ljudi, koji su morali zbog Parmaća otići iz Neretve. Parmać ga spazi i odmah zazove: - Rade, Bjelišu, je si li ti to? I on zaista, vidjevši Parmaća, razdragan priđe k nama, rukova se. - Jesam, druže direktore, kako ste vi? - Ajde sidi, evo mi ovdje nešto razgovaramo, i opet čujem, evo od Stipe, da sam ja kriv da ste svi vi otišli, da sam vas ja rastira! Reci, je li to tako bilo? Jesam li ja kriv što si ti otiša? Radino svjedočenje nije optuživalo izravno Parmaća, on je govorio o “drugima” zbog kojih je otišao. Ipak, u to vrijeme Parmać je bio direktor i u svemu najvažnija osoba. Uostalom, Rade je i veoma pristojan čovjek. Inače, mnogi pričajući o Parmaću, busaju se u prsa, hvale se o sukobima s njim, i uvijek na kraju zbog njega moraju otići. Svi su njemu nešto značajno rekli u facu, kao, mi smo se njemu suprotstavili, rekli smo mu mi, čuo je on od nas, opravdali smo
230

sebe kao intelektualce koji mu nisu ostali dužni. Ali, na kraju, on je vlast, protiv njega se ne može, pa smo ipak morali otići. E, i ostali smo čisti! Ipak? To bi, zacijelo, trebalo ponaosob sve ispitati. Interesirao se još što radim, što pišem, čime se bavim, kako živim, hoću li ja imati dovoljno novaca za sve to, materijalnih mogućnosti. Vidjelo se da je veoma praktičan, realan, prije svega. On se u to vrijeme bavio intenzivno mikrobiologijom, posebno u preradi hrane. Žalio se na našu znanost, na naše obrazovanje. Kaže: Ja tražim neku sitnicu, neki savjet, a oni bi da im ja školujem stručnjaka do doktorata, pa da on to meni tada odgovori! To je isto kao da ja dođem doktoru, doktore boli me, a ovaj mi tamo u ambulanti kaže, znaš, stipendiraj ti njega pa kada on doktorira onda će on tebe liječiti! Bogati, razumiš li ti?! To ti je naše obrazovanje! Molio me je da mu pokušam pronaći određenu literaturu iz mikrobiologije, na hrvatskom, ruskom ili engleskom, posebno ga je zanimao ultrazvuk. Prihvatio sam i nastojao sam pronaći nešto od te literature u Zagrebu. U Vojnoj bolnici u Splitu - 4. travnja 1981. (drugi ulaz desno / IV. kat / opća interna, apartman 13.) U Opuzen poslije ljeta nisam odlazio, a i Parmać je sve više boravio u Splitu, pa sam se nadao naše razgovore nastaviti u Opuzenu, u svibnju ili za vrijeme ljetnoga odmora. Ali, na vijesti o njegovoj bolesti, koje su dolazile iz Opuzena, morao sam reagirati. Dobio sam broj telefona i uspostavio vezu s Parmaćem. Bio je radostan što nisam odustao od naše priče, te mi zahvaljivao na zanimanju za njegovo zdravlje, koje će, reče mi, biti dobro. Ako ćeš dolaziti u Split, svakao me potraži, bilo bi mi drago, bio ja još u bolnici ili doma, svejedno. Nije prošlo mnogo vremena od ovoga našega razgovora i ja sam bio njegovu apartmanu, u splitskoj Vojnoj bolnici. I već nakon izmjene prvih pitanja o zdravlju, o djeci, poslu i o vremenu, Parmać je počeo svoju priču. Zapravo, imao sam osjećaj da je ta priča uvijek u njemu trajala, razvijala se i vraćala unatrag, pa opet započinjala. On je želio tu priču, taj svoj film nastaviti, i onaj svoj započeti rad dovršiti, no netko ga je u tome prekinuo, onemogućio mu ostvarenje sna. - Naprosto sam zainteresiran da se sazna suštinska istina o Neretvi, što je sve stalo iza toga, osim one banalne, mogu reći banalne bune, nečega, ne znam, to je jako sumnjiv termin. Evo, na primjer, režim Neretve? Trebalo je riješiti pitanje rasoljavanja, borbe protiv soli. Jer, Neretva zimi ima oko 24 takozvana klorint ijona, dok ona kod Opuzena, ako uzmemo tu točku, već pod kraj ljeta pređe preko 2.000, na Ušću i do 4-6.000. Mala Neretva još i više, sada manje kada je zatvorena. Kod Metkovića je daleko manje. Voda za poljoprivredu vrijedi tek onda kad ne prelazi 300 klorint ijona. Naime, kako se ona pojavljuje, sve tamo do, maja, svibnja mjeseca, pa do početka šestoga mjese231

ca, ona se penje tako do 50 klotrint ijona. Ali već 5., 10., 12. lipnja, grafikon naglo skače na stotine i na, tisuću, hiljadu klorint ijona. Meni je bilo jasno, bez nekakve teoretske mudrolije, da tada dolazi do onoga bilansa protočnosti voda Neretve, koje su zimi velike. I takva navala voda Neretve, potiskuje more, more ne može djelovati. Nivo vode je narastao tako da ni zakon spojenih posuda ne može djelovati, jedna ogromna masa nagura se i suzbija more. Ljeti pada, tada je veliki utjecaj mora, po zakonu spojenih posuda. Pitanje je i kojom brzinom Neretva teče po dnu, jer kada Neretva teče po dnu onda ona potiskuje utjecaj mora, jer ona kada teče, kada su male količine klorint ijona, 25 klorint ijona, onda ona teče samo po površini. Struja njezina toka nije dolje kao na površini. To ti znaš, kad si se kupao, da je pri dnu slanija nego pri površini. Ili, kada bi dolazio parobrod u Opuzen, onda kako radi propeler vidjelo bi se da dolazi drukčija voda na površinu. - Znadete što bi mi radili? - E? - Zaronili bismo s bocom, praznom, začepljenom, i dolje je napunili i donijeli gore more. - To je, to je to! A sada je mene zanimalo, kolika treba da bude, ako se hoće voditi računa o poljoprivrednom navodnjavanju, minimalna protočnost. Koja će suzbijati utjecaj slanosti mora, to jest koliko je potrebno kubika u sekundi, da protječe? Meni su uvijek odgovarali, oni iz Vodoprivrede: A, to ćemo lako! Sve, lako, sve je kod nas lako. Lako, lako, lako!... A nikada odgovora, sve priče, pa na to ovo, pa ono utječe. A mene zanima, točno, što utječe?! E! A oni: Lako ćemo, lako ćemo! I, sam na kraju, morao sam zaključiti. I onda mi kažu, da treba imati - mašinu. Ima, neko, hidro-krilce! E, sada dolazi do komedije! Ja moram dati pare za nabavku hidro-krilca. Ajde, dobro, dam im devize. Te nakon toga, nisu dovoljne te devize, nego, da mi pošaljemo nekoga na dvije godine studija! E, pa braćo moja, to znači, da ja trebam napravit svoga ćaću, pa da bi ćaća mene napravio! Pa, počelo se govoriti o Jablanici. I, kada je u pitanju desalinizacija voda, Jablanica je čak pogoršavala tu situaciju. Zbog toga što je politika, jedna uska politika elektroprivrede, čuvala akumulirane vode. A kada bi se dogodilo, da radi državnih praznika, nedjelje ili još nekih narodnih praznika, da po tri dana ne rade, onda je dolazila u pitanje uopće protočnost. Tada se događa da praktično, ne nula, jer nizvodno od Jablanice ima pritoka, protočnost pada na desetak i manje kubika. Znači, manje nego prije, kada je ona divlje tekla. I nama se pojavljuje veliki salinitet. To je bio problem. S ovim svim sam htio reći, pokazati, da je postojala jedna naučna nepripremljenost zemlje da zagazi u ovu problematiku! A onako obećavati. To ćemo ovako, onako, tako, lako! Ili, drugo jedno pitanje, prokleti normativ, koji me koštao nerava i krvi... Takozvani koeficijent odvodnje, specifični dotok, 2,4 1itre u sekundi. To je je232

dan normativ, prema kojemu kapacitet odvodnje i kapacitet pumpnih stanica i usklađenosti kanala treba tako napraviti, da se može ispumpavati jedna određena površina. Proračunato, prema površini u hektarima, 2,4 litare po hektaru. Jasno mi je, da je to nemoguće! Ali, ja nisam hidrolog, ja nisam inžinjer, još manje doktor, manje profesor! To su već riješili gore, u Ljubljani, Beogradu, Zagrebu. Vodoprivrednici. Formule, Iberulijeve (?) i iskustva Madžarske. To je karakterističnost Slavonije i Srijema. Kakva treba da bude norma odvodnje? Takva norma odvodnje stvarala bi nama stalno poplave! Ako se promisli, to je i normalno. Jer, gore na kontinentu, stupanj odvodnje se svodi na to - hoće li pravovremeno početi proljetni radovi ili ne će. A meni je glavno bilo ekonomsko opravdanje, da u Neretvi ja mogu imati zimsku proizvodnju! Ja ne smijem ići kao gore, shvaćaš li? Ja sam potrošio, što se kaže, na tone papira i računao, pa to je zbilja apsurd, da se vidi koliko kiše padne, koliki volumen vode prođe. Posebno u Lukama, pa kada se napravi jezero k tome, pa se ispumpava, pa se izračuna kolike su to poprilici kubature. Pa što možeš pumpom kapaciteta 2,4 litre u sekundi?! Ali, veliki autoriteti su do toga došli i ja sam im se dao pokoriti, jer nisam mogao rušiti te svete glasove njihove! Međutim, ja sam bio jako nemiran, stalno, pokretao sam tu diskusiju i grdio ih, na raznim skupovima. A oni su se pravdali, pravdali su se. I, ovo je jedna isto interesantna situacija, koja je malo šaljiva. Kada sam ja vidio bilans voda, a sjećam se svoga iskustva iz djetinjstva, teško je bilo ovim formulama i visoke struke hidroinženjerima. Neka Alfa 1, Alfa 2, alfa 3. Ja sam njima govorio: Pa ljudi Božji, nije riječ o tome, nego riječ je, kad se zemlja dovoljno nadojila, kad je ona puna i prepuna, kada ona ne može više primati vlagu u sebe, ne kao poslije ljetnje suše kada ona može primiti i po 125 mm u sebe. A oni govore o zraku, o lišću koji zadržaje vlagu. Ma ljudi, kažem im ja, ja znam da su u nas žene ujesen dok su velike vlage, kada bi stavile sušiti robu, da im se nije mogla sušiti, zrak je bio zasićen. I sve te vaše Alfe l, Alfe 2 i Alfe 3, to su samo akademski izučene formule. I još, jedna stvar je mene zabrinula. Vidim da su njihove dnevne oborine nešto jako male i došo sam poslije tri godine velike muke do ovoga zaključka. Oni de facto mjere u 7 sati ujutro. I što se dogodi? Dogodi se da je u 6 sati ujutro u srijedu palo 50 kubnih centimetara, a u jedanaest sati je moglo pasti 100 kubnih centimetara. A onaj koji mjeri, koji nije bio ni tako vrstan, ali recimo da jest, on uzme onaj lončić i izmjeri da je u srijedu u 7 sati ujutru našao 50 milimetara, i to važi za srijedu, od utorka do srijede. Međutim, poslije 7 sati padne još 100 milimetara. Onda će ići u evidenciju, statistiku, kako je srijeda imala 50, a četvrtak 100, a de facto u 2 sata palo je 150 mililitara! Shvaćaš? Tu je! Pa onda sam ja rekao, jebo vas... pa vidite li gdje je vaša greška? Vi uzimate jedan momenat, znači, nemate, nemate... (ima jedan naziv)... nemate, taj mjerač, koji mjeri intenzivnost oborina, nego statički moment jednoga sata! Rekoh, ima razlike, bazirati sada procjene na pedeset ili
233

na 150. Ispada to kao jedna sitnica, ali ovo je bar jako precizno, da se dođe do jedne, bez jedne odvodnje, bez jedne solidne odvodnje, da se prihvate sve te užasno velike jesenjske, posebno jesenske oborine, i da se evakuiraju, prebace. I da je moguća zimska proizvodnja. Zimska proizvodnja je najinteresantnija za ovo područje, pogotovo zimsko povrće! A što se događa?! Svi su oni zastupali mišljenje, kako mi moramo ići u proizvodnju! Uvažavajući klimu, ja hoću takvu odvodnju, da ja mogu postići takvu proizvodnju. Jer, prva je koncepcija bila - pašnjaci! To je bila njihova prva koncepcija! Pašnjaci! Pašnjaci?! Ako ću zbog pašnjaka meliorirati Neretvu, bolje je da je ni ne melioriram. Ja sam htio intenzivne kulture, južne kulture! Ja sam znao, da će takve melioracije biti mnogo skuplje nego što su u drugim krajevima, niti će to nama netko darovati, a niti treba da nam itko išta dariva, nego ćemo mi to opravdavati jednom odgovarajućom proizvodnjom. Odatle je bila moja rigoroznost. Ne akademska, nego normalna, realna. Da ja mogu dobiti takvo tlo, takvu odvodnju, koja će mi osigurati jednu veoma intenzivnu proizvodnju. Ovo je kratko ispričano, ali tu je četiri godine krvavoga rata i rada. Jer, na primjer, dođu uvaženi ljudi, Volarić i drugi. Kada ovo govorim htio bih biti pošten prema tim ljudima, ne bih htio da ispadne da ja njih ne cijenim ili podcjenjujem, oni su svi pripremljeni, oni su dobri stručnjaci, nema šta, ali za ono što je potrebno, za jednu ovakvu melioraciju, a to je Nizozemska u malom, neka mi oni oproste, oni nisu bili za to spremni i sposobni! Nisu znali, a najgora je stvar što su se zatvarali u svoje akademske i društveno-političke titule i nisu dali nikome pristupiti. Evo, slušaj ovo. Ima jedna presija na Lukama, Strimen se zove, ti to znaš di je, i kažem ja inženjeru Celetinu (?), kojega su svi uvažavali. Za vrijeme Stare Jugoslavije bio je glavni ministar građevinarstva, jedan dosta promućuran inženjer, ali, imao je svoja ograničenja, jer je bio nedovoljno dorastao za Neretvu. Ja njemu rekoh da ću izvršiti melioraciju Strimena, a on na to: Ne, ne, ne! Bože sačuvaj! Ne smiješ kopati kanal dubok više od metar i pol, jer će izbiti kao gejzir, provalit će Neretva i to će sve poplaviti! Ja prvo vrijeme, negdje, doduše, slušam - ne slušam, razmišljam svojom glavom, ali nije mi bilo baš tako ni svejedno - može vrag i odnit! Ja sam u to vjerovao i nisam vjerovao. I ja s mojima krenem, osigurali smo se, napravili oko Strimena nasip, ako dođe do gejzira da to onda navalimo. A kad ono tamo - ništa! Sve smo napravili bez problema! Ali nigdje gejzira! Pih! Evo, takva je to bila koncepcija melioracije doline Neretve! - To, što ste navodili, ide na račun naših stručnjaka. Međutim, jeste li imali takvih problema s Rusima, s ruskum stručnjacima iz FAO-a? Parmać se na tren zamisli, pa onda gotovo otresito. - Ne, ne. Nisam! - A, kako je došlo do promjene, izmjena za izgradnju brane, prvo u Opuzenu, a onda na Ušću? Jeste li vi sami odlučili tako? Ili netko drugi? Navodno, zbog toga je došlo do onih pobuna? Bune neretvanskih seljaka?
234

- Pa, ovaj. - Je li to bio dio projekta, je li tako projektirano? Ili ste vi to promijenili? - Ne. Prije treba odozgor, vode odozgor napadaju, odozgor su agresivnije, razornije. - Govorilo se, čuo sam priče, a i sada te priče važe kao točna informacija, da je trebalo prvo započeti radove na Ušću, najprije brana na Ušću, pa onda u Opuzenu. - Najprije, odakle dolazi agresivnost voda? Odozgor! Znači, treba se odozgor suzbiti utjecaj velikih voda, suzbiti, da bi se gradila brana na Ušću. Ono su sve bile gluposti, nekome je to trebalo, u onom momentu. U Maloj Neretvi bio je manji salinitet nego inače i svi su oni pojili krave, lovili ribu. Ja to znam, a oni mogu pričat koliko oće! Zašuti, zagleda se u oblake i nebo. Potrajala je ta šutnja neko vrijeme, dok su se nad morem i bračkim vrhovima igrali oblaci. - Sve to, prije, nije bilo jasno našim stručnjacima, nego, mislilo se da će tu biti pašnjaci. Pa čak “Razvitak” je zagovarao ideju, da bi se tu sadila vrba, a po ljeti da bi bili usjevi. A ja sam stalno zahtijevao jednu rentabilnu proizvodnju! Tako jednu nerazvijenu naučnu misao, stručnu misao, pratilo je potpuno, totalno indiferentno stanovište politike. Jer, ovaj, koliko su god oni na petom kongresu partije izglasali, a to je rijetkost da za neki objekt u partijskoj kongresnoj rezoluciji stoji, da je odluka partije hrvatske, melioracija Doline Neretve. Ali, to je samo bio papir, to je bio samo papir! I kad sam ja kasnije inzistirao da treba raditi, oni su se svi pozdravili s tim, posebno Bakarić. A ja nisam bio Mojsije, niti sam imao štapić, da bih preveo narod Izraelski preko Crvenoga mora! Meni su trebale pare, da bih mogao raditi! A, kada su trebale pare, ovako su mi govorili: E, mi bismo dali pare, ali ti prvo trebaš dati projekte! Ma, ljudi, meni trebaju pare i za izradu projekata! I ispadalo bi - vrti se pas oko svoga repa! Oni će dati pare, ako ti imaš projekte, a ja nemam pare, da bih imao projekte, e, ali kada nemaš toga, ne možemo ti dati pare! Po svemu, po svakoj logici stvari, da sam malo čuvao sebe, trebalo je poslije pola godine - pobjeći! Ne slušati ni Državu, ni Partiju, naglašavam - ni Partiju! Ni naučne institucije, nikoga, baš me briga!... A, uvaženi drugovi, koje ja po nekim pitanjima cijenim, kao Zvonko Brkić, s kim se ja znam iz rata, taj je mani znao reći, pa i Marin Cetinić, pa još neki: Ajde, veli, Stanko, nemoj ti da mi ulažemo pare u Neretvu, pa da se dogodi kao s Jelas poljem i sličnim, da to bude za seljake! Ja sam namjerno šutio. I pošao sam dolje, u Neretvu. Odmah se latio posla, s onom mojom šačicom ljudi. Daj sudske knjige, daj katastarske knjige, daj sve evidencije - koliko površina ima Neretva, cjelovita, i društvena i privatna. Koje kategorije zemljišta. Poslije osam dana imao sam punu evidenciju. Onda je Jakov bio predsjednik,
235

Jakov Blažević bio je predsjednik Izvršnoga vijeća Hrvatske. I ja velim: Jakove, evo ovo, radi onoga, da se ja ne bih poseljačio, molim te da bude prisutan predsjednik Vrhovnog suda, pravobranilac, tužilac, Zvonko Brkić kao sekretar, Marin i tako dalje. Došo ja tamo, donio one knjige, i, evo drugovi! U Neretvi ima biti 10.000 hektara. Od 10.000 hektara, 2.000 obrađenih, privatnih, a ostalo je društveno. Ima jedan dio sporni, koji je uzurpiran, a po zakonu o uzurpacijama... Ove cifre mogu se mijenjati, provjeriti. Tko je god uzurpirao poslije napada Njemačke na Jugoslaviju, uzurpacija mu se ne priznaje! Molim vas, uvažite to. I jedna posebna kategorija privatnog vlasništva, jedna je - privatno obradivo, a druga je - privatno neobradivo, močvarno. Vi odlučite, vi ste politika! A meni Jakov: Dobro, šta ti predlažeš? Prvo i prvo, pod nikakvu cijenu ja ne bih želio da stavljamo mi pod sebe, pod naš neki aor, privatno zemljište, jer mi nismo u stanju organizirati to. Društveno je društveno, uzurpirano - imate zakon! A posebno je delikatno pitanje - privatno neobradivo. Ja velim, vi ste politika, vi možete riješiti to! Ja bih, iz perspektive vaših stanja i vaših namještenja, položaja... Ja znam, koliko je skupo to jendečenje, istina, sada sve manje i manje ima jendečenja, i da se od jedne močvare, koja je ispod nivoa, ispod nulte točke zemljišta, stvori jedna obradiva zemlja, to je jako skupo. Danas neretvanski seljak čuva svoju radnu sposobnost, i radije će otići negdje da radi i da lakše zaradi, da upotrebi mehanizaciju, jer to on ne može sam, to je za njega jako skupo. Smatram da zakonima treba da mu se to oduzme. Ja to zastupam. A oni, uvijek istu priču, istu priču: Pa znaš, trebaš biti strpljiviji, elastičniji, razumljiviji. Ma, hoću li ja raditi ili neću? To vi meni odgovorite?! Trebam projekt melioracije! Melioracija Neretve nije sitnica, iza toga je trebalo stati adekvatno, kao što se stalo kada se gradila Jablanica! Međutim, ova zemlja, ah! Glavno da su oni donijeli rezoluciju na kongresu CeKa. Ja sam jedva izborio nekih jadnih pedeset milijuna dinara, a s tim se nije moglo napraviti ništa! To je jedan krupan posao! Zapravo, tako krupan posao, da jedna pametna država, ona bi to najprije studirala deset godina i solidno pripremila! Ne kako se do sada radilo - malo zabodi letvu tu, malo tamo. Već, jedna temeljita studija. I ne samo hidrološka, već hidrodinamička, hidrogeološka! Što se događa, sve do kamena, dolje, dolje, ispod?! Ispitati tu uzročnost! To je to! Nije to da se ide silom, po svoju, i da se gura, naprosto i što prije. Ovo naše slavno organizirano radničko samoupravljanje! Čast radničkom samoupravljanju, ali smuči mi se kad se sjetim što se sve pod tim hoće progurati! Jedino smo mi takvo poduzeće, koje je osnovao Sabor Hrvatske, to je bilo negdje u ožujka 1958. godine ili 59. godine. I ako si stvorio obvezu prema nama. Ali ništa od toga! Tako, gluposti sam morao slušati, a ja nikada nisam mogao šutjeti pred glupošću. Ja stručnjake nisam mogao plaćati normalno po obračunu, davati im osobne dohotke, plaće ili kako se to već sada zove. To je išlo preko vodoprivrede, a oni kažu:
236

Mi ne možemo to isplaćivati, prema našim pravilnicima, kao osobne rashode, nego treba napraviti tako kao da su izvršeni neki radovi. Znači, ja sam trebam gurati glavu u omču! Sutra će ispasti, kakav si ti hohštapler! Ti si dao toliko tih predračuna! Ja nisam htio. I onda intervencije jednih, drugih, trećih. Ovo sam ti ja samo ukratko ispričao, a to su krvave godine! Takva je bila naučna, politička, moralno-politička - dosljednost - da bi se meliorirala Neretva! A vele: Mi hoćemo modernu! suvremenu! socijalističku! mehaniziranu! proizvodnju! Ma, šta me jebeš!?! - Spominjali ste biblijskoga Mojsija, a meni se čini, da ste imali slične sudbe? Uđe bolnička sestra, provjeraje temparaturne tablice ovješene na dnu krevetu. Progovori obzirno, ne želeći ometati razgovor. - Jedite, ohladit će vam se sve ovo. - Ne, ne, ne ću. Parmać je nervozan i nervozno reagira, sve ga smeta, imam dojam, osim njegove misli da sve ga uzrujava. - Evo, dvije stvari, koje su mene dovele dolje! Stvorio sam jednu filozofiju da sam doplivao do pola rijeke - tako sam se zavaravao! A kada sam, do pola rijeke, doplivao, ako se vratim - to je isti put kao i doći na drugu obalu! Samo, vratiti se - to je poraz, a druga obala - to je pobjeda. I, tako sam ja vjerovao, tako sam sam sebe tješio. - Jeste li došli na drugu obalu? - Pa, ja mislim da jesam, ja mislim da jesam, s obzirom na sve gluposti koje sam razotkrivao, ja mislim da jesam. Prva stvar. Mislim da sam dokazao da je melioracija opravdana, moguća, rentabilna. A kako drugi koriste te činjenice o meni, protv mene, to je druga stvar! Stradivari može napraviti najbolju violinu, ali ako neka seoska šeprtlja uzme pa po njoj gusli, gudi. To nije kriv Stradivari, valjda?! Već onaj, koji onako svira loše. A druga stvar. Moj motiv je bio. Ja želim to da se posebno naglasi, ne iz poze nego iz najdubljega ljudskog pieteta. Stipe, ja se osjećam vječito dužan, ne imaginarnoj partiji, ja nju poštujem dok je ona Partija. Jako, duboko, osjećam se dužan, sjenama palih drugova, koje sam vidio iskasapljene, koje sam i ja pomogao, u svoj onoj težnji borbe za slobodu, i odvodio ih tako u smrt. Pet stotina i šezdeset ljudi je poginulo pod mojom komandom za oslobođenje Rijeke! Najteža mi je uspomena, kada se izvlačimo iz pete ofenzive, na Romaniji, čeka nas proboj kroz jedan kordon Nijemaca. Tenkovima su se postavili na onoj cesti Pale - Sokolac. Mi smo bili prisiljeni, što nikada nije bio običaj kod nas, da napustimo teže ranjenike, da ih stavimo u grmlje, pokrijemo granjem, lišćem, misleći, kada se probijemo, da se ponovno vratimo po njih. Sjećam se
237

dobro toga 15. ili 16. maja. Eh! Sunce zalazi. Oni ne plaču, oni ne jauču. Oni mole da se borimo, da se izborimo za one ideale za koje su se i oni borili. Taj glas ja uvijek u sebi čujem, uvijek me preklinju. I to mi čini da mogu prevladti sve gluposti, svoje i drugih. Ja sam vječito dužan tim ljudima. Zato sam i išao u Neretvu - odužit im se! Bit ću iskren, nisam išao jedino zbog svog neretvanskoga kraja. Nemam ništa protiv njih, ali ja sam nešto više. Svašta sam doživio, i nepošteno je, ne prema meni kao pojedincu. Ja sam jedini admiral i general ili ako hoćeš pretransformirati na društvenoj ljestvici, je li to ministar ili neki drugi rang, koji je otišao svojom voljom raditi u provinciju. To znaju svi, i to je više puta Josip Broz ponavljao. Ali braćo, ja nisam provodio nikakvo siledžijstvo! Ali, nema, ne. Jedno bezdušno, kažem ti, u najmanju riječ, jebivjetarstvo naših organa. I, ja sam vjerovao, ja sam bio gorljiv, strašno gorljiv. I taj kraj?! Netko može reći, da ja to sada pričam priče. Eh, bio sam najsretniji čovjek, meni je strašno drago bilo, bio sam sretan, presretan! Ja sam to radio s ponosom, sa srećom, eto, da se meni pružila prilika da ostavarujem melioraciju Neretve! I, kada sam vidio prve karanfile, prve mandarine, onda sam se sjetio one kolone, kada smo zarobili onaj puk Nijemaca kod Knina, 2. decembra 1942., s pukovnikom na čelu, kada je defilirala poražena njemačka vojska ispred mene. Ponovno se zabuljio u dno kreveta, bez kretnje, bez pomaka. Samo lagano tapšući rukom o prekrivač. A onda, najednom, i posve tiho: - Je, jest. I oni su ih, odozgor, iz Zagreba, nagovarali. Svi su pomagali, protiv mene, pa se pisalo ono pismo protiv mene, a i poslije one afere. U samome početku bilo je određenih pažnja, bilo je i jako ozbiljnih obećanja, od Blaževića i od Bakarića. Samo on je jako veliki gospodin, pa ja nisam s njim tako često kontaktirao. Jakov mi je rekao, kad sam mu se prvi put javio: Vrata su ti moja uvijek otvorena. Takva su obećanja bila i Marinova i drugih. Ali, kasnije se to rasplinulo, a posebno kada dolazi do onoga, iza desete sjednice, onda su oni vidjeli da se ja nisam promijenio. Baće, Savka. Jasno mi je, i Hrvatstvo i Srpstvo. A, opet, jebem ja mater onima koji meni sada određuju hoću li se ja potpisat Jugoslaven ili ne. Ja njih ne ću ni pitati, ni pitati! Pitanje jugoslavenstva? To nije jugoslavenstvo Karađorđevića, to nije jugoslavenstvo. Eh, prešao sam na drugu temu! Ni Pere Živkovića, ni Nikole Pašića, nego to je jugoslavenstvo koje smo mi u ratu stvorili! I da meni jedan Bakarić, i drugi, šićare oko toga?! Jer, ako budemo Jugoslaveni, ja se više ne moram bojati Srbina ni Srbin mene Hrvata, pa da ja tražim zaštitu od gospodina Bakarića, a on opet od svoga Pere Stambolića. Ja ne ću da ovisim. I oni su vidjeli u danima Savke, da ja nisam njihov. Je, ratni sam drug, ali? E, moj dolazak, dolje, iz određenih razloga, sada o tome ne ću govoriti. Ja sam došao iz armije, javio sam se Bakariću: Vlado, ti znaš, ti dobro znaš za Neretvu. Ovo je mala zemlja, nije to Kina, ajde Vlado, svi smo mi skupa uši tukli, ispod istih deka spavali, iz
238

iste kotlače puru jeli. Samo smo sada postali gospoda, blago tebi i meni! Ja mu kažem da mi je želja ići u Neretvu, a veli on, baš mi je drago, sad ćemo moć meliorirati Neretvu! I veli, dolje ti je jako rovita situacija, nemojte je zaoštravati, dolje surađuj s komitetom, kada ti god treba moja su ti vrata uvijek otvorena! Čim sam došao dolje, tada je bila Makarska kotar, i meni je bilo potpuno jasno, što ćemo graditi, i da to ne može nikakav čudotvorac napraviti, i da će tu trebati puno društvene snage. I, javio sam se, dolje u komitet Makarske. S obzirom na neke stvari, koje ne ću sada pričati, iz rata, ja sam pretpostavljao da nekim drugovima u Makarskoj ne će biti drago što ja dolazim dolje. I to se kasnije vidjelo, da su oni molili Zvonka Brkića, sekretara, da su činili sve, da neka ja ne dolazim, bit će tu svašta, ne njega, nikako, nikako! Evo, da kažem zašto, jer su znali kada ja dođem dolje, da ću se ja opredjeljivati, bio ja u komitetu ili ne, na svakome skupu, sastanku, ja ću se opredjeljivati. Po sudu objektivnosti i savjesti, a ne po ključu - je li sekretar tako misli! A to je, atomsku bombu imati u birokratskoj jednoj jednoj tvorevini! I prema meni, bila je otvorena odmah fronta, na sve načine, da me se spriječi, da se onemogući moj dolazak. Međutim, ja sam odlučio, ići. Smatrao sam, da je pitanje melioracija Neretve, jednako važno i jednako delikatno kao, u Jugoslaviji, dizanje ustanka. Članstvo, partijsko, će se opredjeljivati i regulirati, koliko ih ima i kako se odnose - je su li za melioraciju ili nisu. I molim te, ovo da bude na jednoj konferenciji centralnog komiteta, ili općinskih, ili mjesnih i da budemo svi angažirani, a ne sam ja. Ja sam jednom, eto, izazvao sve to. Ali, ako će sve to, ta problematika, pasti na mene, ako će biti samo na meni, e, onda. Ja sam htio da to bude stvar partije i svih, a ne da bude došao gospodin admiral, uobražen u svojim titulama, i sad on prepišava sve ove i one sekretare partije. Ne, ja sam se pažljivo i učtivo odnosio, do određene granice. Svugdje sam slao telegrame, kad je god neki novi biran, za predsjednika, za sekretara. Išao sam u poklonstva, nastojao biti pažljiv, ali, kada vidim da me se zajebava, e to ja ne dam. Zove mene, tako, Nedo Ostojić. Znaš Nedu Ostojića? Nešto mu trebalo, napravio sam mu dobar posao, zvao me više puta, pomogao sam mu. Na stotine, smjestio sam u ovu bolnicu, pomagao u svemu, zaboravio sam tko je bio za a tko protiv. I pitao sam ga, da ne misli da sam ja budala, reci pravo, Nedo, koliko si ti zaradio na meni i svi oni političarčići? I, kaže mi, jesam, brate, jesam. Ali, da ti pravo kažem, kaže on meni, meni je bilo čudno ovo - pozva nas Mate i nagovara nas kako moramo dati otpor protiv tebe! Bilo nam je čudno, ali tek kasnije dolaziš ti i Mate, i Mate tebi otvara vrata i kaže: Izvoli druže Stanko! O jebemti. Veli Nedo, jučer nam govori protiv Stanka, a sada mu otvara vrata i veli - izvoli druže Stanko! Šta je sada to?! Hahaha. Tako su oni uvijek nagovarali, nagovarali protiv mene. A da ta nagovaranja imaju svoga smisla oni su mene tjerali, odmah, prve godine, da idem sijat pšenicu.
239

E, ako će se Neretva meliorirati zbog sijanja pšenice, onda to i ne treba, jer mi možemo proizvesti pšenicu i jeftinije u Slavoniji. Za ove pare bi se u Slavoniji moglo meliorirati puno više, jer melioracije su širok pojam - totalne melioracije, djelomične, a djelomičnim melioracijama, gore u Slavoniji, dobit ćemo deset puta više površina za pšenicu, sa istim utroškom sredstava. I drugo, što je njima bilo čudnovato, a bilo je govora - zakon o Neretvi. Da će se ići kao u slučaju Dunav-Tisa-Dunav. Ja sam bio čovjek, nisam se slagao s tim, jer zakon znači, osigurati po zakonu odgovarajuće pare! Ne, ne, ne! Nego, ja hoću stvoriti takvu koncepciju za koju ja stojim ja - glavom! Da će ona biti rentabilna, a ne po zakonu, kao recimo, Kosovo i Metohija, dobivaju pare za neke melioracije, pa šta bude - bude. A neću, ja to, ne, ne! Tako su mene Hercegovci prozivali, da sam protiv zakona. Ja nisam protiv zakona, već ja hoću ekonomsko opravdanje! A oni, po pšenici! Pšenicu?! Molim te. Interesantno je, to su bili veliki, glavni savjetnici Matini, prodane dušice, a dotada su meni slavu slavili. Zmijarević i Dragović. I oni su bili. I sve išlo se za tim da sam ja rekao, to nije dobro. Mene se moglo naprosto optužiti. 1961., 62. godine, jer sam ja svjesno išao u proizvodnju u Luke, a znao sam da ne će uspjeti! Jer, ako ću im ja teoretski govoriti i tako dokazivati, ja ne ću, znao sam, nikada njima dokazati. Zato sam ja išo u proizvodnju, u Luke. A da istu stvar činim u Koševu i Vrbovcima, e to nisam htio! Iz metodskih razloga. Meni je puno pomogao, u određenom trenutku, Jakov, to ne mogu poreći, i posebno slavko Komar. Slavko Komar je bio na nekoliko mojih izlaganja i obračuna sa stručnjacima, pa su me oni umirivali, i on i Jakov: Nemoj, pa to su stručnjaci, njima će svatko više vjerovati nego tebi! Ja im velim, dobro ljudi, pa stručnjaci! Stručnjaci! Da, ali i ja to znam. A ono sa oborinama, s registriranjem oborina u 7 sati, da nije 50 i 100 nego 150, to im se gore toliko svidjelo, vidjeli su da sam uhvatio stručnjake da ne znaju ni oni. I jedan put Slavko Komar, valjda vidjevši u kakvoj sam situaciji, kaže meni: Ja sam član i predstavnik Jugoslavije u FAO organizaciji, ja ću predložiti, na svoju ruku, da se FAO zainteresira, a onda ćemo mi to lakše rješavati. Onaj prokleti 2,4 litre u sekundi po hektaru, takozvani specifični dotok. Kada sam ja njih toliko izgužvao i dokazao im: Drugovi, ja ne znam, ja nisam doktor, ni inženjer, ali, ja plivam, majku vam Božju! Plivam! A vi ste dali pumpe, a ja sam već povećao broj pumpa, pa su me gonili, da tko je meni dopustio? Jebi te se! Tko je meni dopustio?! Povećao sam broj pumpa, skoro na duplo, a trebalo ih je i šest puta više! I smijali se oni - ti to misliš kao u vojsci, a ne može to tako! I tako je nas Slavko Komar vezao s FAO organizacijom. A kada je u to ušla FAO, svi su naši stručnjaci počeli govoriti da i oni sve to isto znaju, samo kada bi i oni bili plaćeni u dolarima, kao ovi iz FAO. Bilo je i takvih pogrdnih pojava, da su htjeli da oni kao naši rade u FAO na Neretvi. Fala Bogu da je toliko imala obraza, ova naša zemlja, i da im je
240

rekla - ne! A stručnjaci FAO nisu bili nešto naročito plaćeni, onda su imali oko 1000 dolara mjesečno. A napravili su stručno. Ni Jelas polje, ni Sinjsko polje, ni ona okolo Beograda, nisu odvodnjena za zimsku proizvodnju. I tako su došli stručnjaci FAO. Trebali su najprije doći Holanđani. Ja sam ustao protiv. Meni su došli Rusi. Iako se ja mogu s njima uvijek svađati, ja do njihove rezolucije ne držim, ni najmanje, ali osim te famozne Staljinove rezolucije, ja sam znao da je to narod radin, da su sigurno dobri stručnjaci i da oni neće poslati bilo koga, nego da će poslati reprezentante. Prije se radilo o jednom čeprkanju, o ispitivanju, do 1,5 metra dubine, a kada je došao Rus, e! Došli su sa pretpostavkom da će ići na vertikalnu drenažu, pretpostavljajući da je dolje žalo, a kada su vidjeli da dolje nije žalo, već da čitava donja Neretva pliva na jednoj posudi od gline, i da to sve mijenja, da ne dolazi u obzir vertikalna, nego horizontalna drenaža. Onda su oni izveli elektrosondaše, do 70 metara dubine, i sve je jasno bilo. Poslije ovakvih elemenata i pristupa, moglo se raditi ozbiljno. Tu nam je Slavko Komar pomogao, s FAO-om. Jer mi u tome nemamo iskustva. Evo, mi nemamo fakulteta za melioracije. U Sovjetskom savezu, Francuskoj, Americi, Italiji, postoji posebna nauka, poseban studij, ogranak, zato to oni i mogu raditi. A kod nas uz zagrebački Građevni fakultet, postoji jedan prirepak, kao, kako bih ga nazvao, ajde, nazovimo ga, fakultativni, usputni, gdje se uči nešto općenito o melioracijama. I, evo, na primjer, onaj iz Metkovića, Gabrić, inženjer, to je veliki grijeh, rasipanje kadra, oni su toliko toga naučili sa Rusima u Neretvi, i sada su se oni vrlo dobro snašli, u zagrebačkim građevnim organizacijama. Ali, ne rade ništa na melioracijama! I tako mi brinemo o našim stručnim kadrovima, takva nam je stručnost, u svemu. Oni mogu biti profesori, koliko su stekli znanja o melioracijama, ali eto, oni to više ne rade. Već, grade ceste, stanove, šta ti ja znam! - Vidite, mene zanima jedna slična stvar, makar mi se čini da je slična. Nitko u nas, zasigurno, nema većega iskustva od opuzenskih stručnjaka, koji su radili s vama, na uzgoju mandarina i južnoga voća. PIK-ovih stručnjaka. Međutim, ja još nisam vidio objelodanjene niti jedne njihove knjige, niti studije, niti kakva teksta, u časopisu, pa ni u novinama? - Drugi put, drugi put. Molim te, Stipe, to je sve zamršeno. Nemoj mi tu stvar spominjati, Stipe! Ako ti, nemoj se uvrijediti, ne shvaćaš destruktivnost naših ljudi, jednoga Gatina, jednoga, ah! Drugi put, molim te, jer to je, to je. - Ne, ne, mene to zanima kao opuzenski, neretvanski problem, općenito, a ne kao Gatin ili netko drugi. - Drugi put. - Dobro.Vaše čvrsto stajanje na zemlji i normalno razmišljanje, kada se radilo i o mišljenjima partije, izražavanje onoga što mislite, bez obzira na to što očekuju oni u općinskom, kotarskom ili centralnom komitetu. Možda je tome ležao razlog sukoba?
241

- E, to im nije godilo. - Jer, oni su bili sretni što odlazite, da im niste više gore, pred očima, u politici. Ali kasnije ste im smetali i dolje, vi ste, tako ispada, bili problem, jer ste mislili svojom glavom. A partija to očito ne dopušta. Bez obzira kakvo je to mišljenje, govorili ste u kategorijama ljudskoga. - To je ono što im nikako nije godilo! A i ovo. Ja, razgovaram, pet sam sati ja razgovarao s Josipom Brozom Titom. Naravno, daleko šire, nego što su oni o tome mislili, i ne samo o tehničkim stvarima, nego i o ekonomskim, političkim, pet sati. E, vidiš, i tu počinju mržnje, podmetanja. Jer, što to nisu oni? A vidiš, kad smo tek počeli, evo, prije, ja sam bio kod njih stotine puta, ali ništa, nisu održali svoju riječ. Oni su se kasnije mene gore bojali. Ja, kao, njima smetam. A zapravo, teško je mene. Ali, bilo je dosta! Ja sam pokušo sve, ali bez ova tri elementa nema ništa! To što se mišaju karte i dolazi se tako do odluka, e to ja znam, ali mene to ne zanima. A zvali oni mene, ja sam bio kod njih, ja sam zvan u lov, ali ja stojim tamo ko vol, meni je to dosadno, ja ne znam na karte igrati, ja ne znam preferans, ne lovim. Ja sam samo njihov ratni drug! A ratni drug, to se hladi, hladi, to su uspomene. Onako, kad su neke jubilarne godine, znaju se sjetiti, i to je sve. - A kako se ponašaju vaši prijatelji među ratnim drugovima? - Kažem ja jedan put Jakovu Blaževiću, dobro Jakove, ali ja ne mogu dolje ništa učiniti. Ne mogu dobiti ni građevnu dozvolu, ja ne mogu početi raditi ništa, meni je općina aor u svemu! Namjerno kažem aor, po staroj terminologiji, on zna to. Kažem, Jakove, reci ti meni ovo, ja bez općine ne mogu učiniti ništa, općina je javni interes, općina daje građevne dozvole, općina odobraja sve. Ali, reci mi Jakove, da u Neretvi šikne nafta?! I da sam ja tamo određen ovako nekako kao za poljoprivredu, kakav bi tada bio odnos moj i općine?! On kaže, pa kakva općina, nema općina s naftom nikakve veze. E, vidiš Jakove, kada je nafta i elektroprivreda u pitanju, onda je drugo! A poljoprivreda ništa, tu ne možete ništa učiniti! - Ali, ipak ste radili, meliorirali? Puno ste toga napravili. - E, tako, ipak smo došli do nekakvih projekata. Nikada nisam počimao nešto raditi a da nisam proveo punu zakonsku proceduru. Svu dokumentaciju, građevne dozvole, sve. Ali jes vraga, kada su već nagovoreni seljaci! Da se pređe preko dva metra privatne zemlje, jer drukčije ne možeš, osim helikopterom, a ja takvu tehniku za prebacivanje bagera nisam imao, a prepriječila mi se neka privatna parcela i morao sam je prijeći. I sam sam na sebe pljuvao, jer tko sam ja postao jebem ti...?! Da je to za mene bilo, za vikendicu, sve bih ja to lako riješio, čovječe Božji. Tko te onda pita za građevnu dozvolu. E, pa znaš, veli mi Jakov, pa ovo, pa ono. Ali, kažem mu ja, ma čekaj malo čovječe, ja sam naručio drugo poduzeće, tu već stoji njihova mehanizacija, i oni kažu, tražit ćemo plaćanje penala. Pa čekaj, ja sam došao da radim tamo dolje! On na to
242

kaže, ajde, radi! O, napokon! Ali, kako?! Shvaćaš li ti to?! Bilo mi je, u ovom momentu, isto kao da me netko poslao u materinu! Čekaj, ti si njemu stao na nogu, jeba te..., a prije toga nešto je bilo, gospodine dragi! I oni meni na to sve vele, da je to nasilje, nepoštivanje zakonitosti i tako dalje. A ja godinu dana na vas čekam, majku vam..., da vi to riješite. - Ispada, da su se jako dobro slagali ovi iz općine i oni gore iz komiteta. - Apsolutno! Inspiracija je odozgor dolazila. Meni jedanput Bakarić kaže, ti i Đuro Pucar uveli ste nas u brige, brige ste nam stavili na vrat. Glupost! Navalili ste nam brige! A Slavku Komaru melioracije nisu bile brige. Ja velim, slušaj dobro, druže Vlado, a ti i centralni komitet, napravili ste hajku kao da rušimo Hitlera! Je li tako bilo? E pa, to je to! A izvršno vijeće je to poduzeće oformilo, to moje poduzeće je osnovalo izvršno vijeće! Ma, pusti ih sve, nije mu se radilo, nije im se radilo. Oprosti, napravit ću jedan skok. Nakon dvije-tri godine, dolazim ja, u jednoj muci, moj dolazak dolje bio je to, mučan je bio. Seljaci mi govore. Nema do badilja, ma kakve melioracije! Ma, kume Stanko, sve ti to meni možeš skuhati na drobu! Ali počela je ipak jedna šušurka. Seoska politika je shvatila i počelo se govoriti kako će melioracija odnijeti mušu. Znaš li ti što znači muša? Muša to je svačije, i ničije, općinsko. To ti se zvala muša! A muša je jedna posebna hidrotehnička, moralno-pravna i ekonomska kategorija. Čitava historija razvitka i stvaranja zemljišta Neretve razvija se na otimanju, pljački muše. Ako uzmeš katastar ili aviokarte, ja dok sam bio u mornarici, meni su sve to avioni snimili, i lijepo ti vidiš liniju osvajanja muše. Je li, taloženje mulja i promjene flore, to je stvaralo svake godine po jedan milimetar novoga zemljišta, a nekih godina znalo je nataložiti i po pola metra. I seljci su to onda osvajali. I, zasnivanje obitelji, i bogaćenje, o tome je ovisilo. Koliko imaš sinova, toliko si jak, toliko možeš. To je bila pravna komedija. Ti si to prihvatio, znaš šta je to prihvatio? I u četrdeset dana, ako ti organ općine, kako za stare Jugoslavije, tako i danas, nije zasuo onaj jendek kojim si ti označio svoju novu zemlju, onda je ona postala tvoja. A prihvatiti je značilo napraviti četrdeset centri širok jendek, četrdeset dubok, pa nađi svjedoke i kroz četrnaest dana ake te nitko nije omeo, onda to je tvoje, tvoj je to posjed. Nije vlasništvo! Ne postaješ vlasnik, vać samo posjednik. I onda, nastaju sudske parnice. Općina tebe tuži za vlasništvo, ali malo pomalo, kroz godine i godine. Prolaze godine, i ti glasuješ onda za ovoga poslanika, pa onoga, glasuješ kako je koji je na redu, za HSS ili za onoga koji je na vlasti, i poslije ti se posjed pretvara u vlasništvo. Itd. Itd. Ovo sam ti ja opširno ispričao, jer ovo je temeljno pitanje ekonomske egzistencije seljačke težačke strukture u Neretvi. I sada, dolazi tamo neki čovjek, meliorirat će močvaru. Onda, oni su se bojali da ćemo ih mi, s našim proizvodima, onemogućiti da prodaju svoju intradu. Jer, treba znati, da do drugoga svjetskog rata većina ljudi u Neretvi
243

nije se micala od svoje kuće. Neretva je bila jako zatvorena i odatle strah da ne će oni moći prodavti svoje grožđe, smokve, vino. Nije Neretva kulačka, kako se često banalizira. Kulak je široki pojam! U Neretvi, ako si imao za čitavu godinu svoga priroda, već su te smatrali kulakom. Naime, svaki onaj koji nije mogao svoje zemlje obraditi vlastitom radnom snagom, nego tuđom, to je već jedan kapitalistički način privređivanja, taj se smatrao kulakom. Do našega formiranja, našega poduzeća, bilo je te radne snage za dobru hranu i piće, gotovo besplatno. Čim smo mi formirali poduzeće, polako je nestajalo tako jeftine radne snage, polako je prestajao onaj odnos koji je bio prije. Tako seljak nije više jeftino radio, on je osiguran, jer radi u poduzeću, pa ma za kakvu plaću. Tako se događalo, da oni vlasnici zemlje ostaju bez radne snage. Ovo je već treći faktor, o kojemu ja govorim, bitan za razumijevanje situacije u Neretvi. A četvrti, to su žene. Nije ovo nekakva romantika ili propagiranje AFŽea, ali zaposlivši žene, mi smo dolje napravili najveću revoluciju, uz melioracije! Ti znaš kako u nas kažu za ženu - stopanjica! Je l to od makedonskog “stopanjstvo” ili stoga što žena ide za mužom u stopu, jedna i nevoljna, sluga djeci, mužu i ćaći, diveru i svakomu. A sada, kada spominjem makedonski, Makedoniju, onda ću reći i ovo. Radilo se o fondu Federacije, koji je deponiran u Poljoprivrednoj banci, i da će, da se očekuje, da će Makedonija dobiti 19 milijardi dinara, a on je bio ili predsjednik ili član, samo, ne znam. Pa, kažem ja, Jakove, kažem, daj ti podrži ove Makedonce i predloži onda nas! Govori on meni, poveži se s tržištem. Ma, odi mi. Pa onda brodovi koji kupuju. Ma, to ti je sranje, sranje koje mi danas trubimo, i meni se to gadi slušati! Ma, briga Splitu, briga Zagrebu, briga svakomu, za devet milijardi, kao participacija Jugoslavije na ulog u FAO, koja je dala 1084 tisuće dolara. Ne, ne, ako ne shvaćaju ona četiri faktora, onda je uludo. - Vidite, Neretvu doživljujem i ovako. Neretvom su stoljećima prolazile i vojske i ideje i ideologije, mijenjale su se vlasti, vlade i moćnici, postojala je tako isto jako dugo i želja i ideja o presušenju neretvanskih blatija. Ali, na tu Neretvu, sve to nije bitno djelovalo, ona je ostajala i dalje svoja. Nešto čudno, posebno, heretično, ali svoja. I, jednoga dana, ona se počinje mijenjati. Bio sam u Neretvi, živio u Neretvi, kada ste vi došli, i počeli prve melioracijske radove i danas je ona strašno izmijenjena. - Ni malo, ne zamjeram ja onima dolje, seljacima. Najmanje. Ne, ne, ni malo. - Tek, nakon tolikih stoljeća, postojanja i povijesti, Neretvi se događaju bitne promjene, po prvi put! Jer, dirnuto joj je u - tlo! Vi ste dirnuli u to tlo, u tu zemlju. - Dobro, dobro ti je to! - Vi ste mogli dirati u sve drugo, pričati im priče, iznositi manifeste, nukati ih da glasuju, za HSS ili radikale, na primjer. - Da, da.
244

- Ali, sve to prolazi, traje određeno vrijeme, neki broj dana, i nestaje. - E, je. I sve su to onda priče, između velike i male mise, ali ako ti njemu dirneš u zemlju, onemogućiš ga da on ne može više krasti zemlju, mušu. E, moj dragi! - I tada dolazite vi, i dirate u to tlo, u jedino sigurno-nesigurno tlo pod nogama neretvanskoga seljaka, neretvanskoga čovjeka, vašega susjeda. - Ma i u svoje, u naše, u povijest, sve dotadašnje naše u Neretvi. Ja sam ih želio, eto - meliorirati! - Oni naši busovi što plutaju vodama, sada su sve više tlo, busovi su postali čvrsto tlo, koje se ore, na njima rastu mandarine. Presušeno je. Izmjenilo se. I danas čovjek uspostavlja posve drugi odnos prema zemlji, više nije najsigurniji u trupi, i ne vozi se više trupom, već sve više autom, traktorom, vodene putove zasmijeniše ceste, sve više i asfaltirane ceste. - E, ne mogu ti oprostiti, ono - ajde jeguljo, plovi, budi ti slobodna kada nismo više mi. Ono ti ne valja! - Ne vidim razloga tome. Dapače, ja mislim da se mi u tome možemo slažiti, ukoliko ne gledate na to isključivo, i samo, u odnosu naprama melioracijama. Jer, nije to mišljeno, tako usko, lokalno, to se izdiže ponad pukoga folklora na koji se svodi vaša tvrdnja. - Ne, Stipe, ako si se ti mogao narugati melioracijama! - Ma ne, ma kakvi. Ja govorim o slobodi, iznad vaših melioracija, za koju ste i vi, ako je istina ono što ste mi u Opuzenu rekli - Ja hoću da se čuje i drugo zvono! To sam upamtio dobro. - Da. - I rekli ste mi još, oni su znali kada ja dođem da ću ja biti onaj koji će misliti svojom glavom i govoriti ono što mislim. Tako, nekako. - Da. Tako je. - Pitao me je jedan kolega, književnik, kada je čuo da sam s vama razgovarao, zaista, kakav je. - Je li tiranin?! - Ma ne, već kako govori, kakav mu je jezik? Misleći valja, na dugo boravljenje u vojsci. I vidite, to mnogo govori o vama, taj vaš jezik, kroz koji iskazujete svoja mišljenja. Vi govorite narodskim, jednostavnim i razumljivim jezikom. Nije opterećen i sveden na onaj poznati jezik politike, dnevne politike, dakako. I nikada se ne bi moglo pomisliti da ste bili tako visoko u vlasti, posebno u vojsci, kada nam te činjenice ne bi bile otprije poznate. I po tome, može nam se činiti, da se vi baš ne uklapate u njihove kategorije. - Pazi Stipe, apstrahiraj sada tu mene, kao mene. - Ponovit ću vam, ono što sam vam već ranije rekao, za našega prvoga susreta u Opuzenu, prošloga ljeta. I nemojte misliti da ću vam ja nešto uljepšavati
245

da ću “kaditi”, ja za to zaista nemam potrebe. Ovi naši razgovori tada bi bili zaista smiješni i nepotrebni, jer bi bili ono što nisam ja, a vjerujem niti vi. - U redu, ovo sam ti htio reći, Naime, da nije dolje došao čovjek, koji je jako dobro znao kako će sutra sve to izgledati, uz to taj je čovjek imao izvjesnu, ne bilo kakvu naobrazbu, i taj čovjek ima pristojnu penziju, sređen obiteljski život u Splitu, i uz sve te velike osnove, ima i još neke druge važne zasluge. - Da niste došli vi, sve bi ostalo kao nekoć. - Znam. Inače, dragi moj, ali ja sm to morao, ja sam za to išao i u rat i cijeloga života sam se pripremao da bih meliorirao Neretvu. Da bih je izvadio iz gliba. - Ja potpuno razumijem vašu želju. A, s druge strane, i kako li ste se mogli za sve to izboriti? Meni se makar tako čini, a to govori i sam vaš završetak, sve ono što se s vama na kraju dogodilo, da ste vi bili mimo pravila. - Tako je. - To im nikako nije odgovaralo. A biti mimo pravila, nikada nije uputno! - Bilo je meni jasno, čim je svršio rat, odmah, ja kažem, zaboravi i idemo svak na svoj posao. Sada ja idemo na tešku jednu temu! Zaboravi da si ti u ratu bio to i to, da si imao šest divizija na Rijeci, petsto i šezdeset ljudi poginulih, pobjede, i tako dalje. Ali, sada kada je završio rat, ti si onaj koji jesi. Osim s maršalom Titom sam razgovarao s posebnom intonacijom, a sa svakim drugim ne. Njima ja govorim ovako, ajde, pa nisam ja tebi kriv šta si ti presjednik ili sekretar! Zvali su i mene, druge godine, Stevo Krajačić, da dođem gore. Kaže, znaš Stanko, stvarno, moraš priznat jednu stvar, da si pogriješio. Ti, takav naš kadar - govorim njegove riječi - taki kalibar, a zavuka se dolje u tu Neretvu. A ti možeš ovdje vršiti mnoge funkcije. Ja šutim, šutim. Evo, sada imamo namjeru praviti paralelnu cestu onoj bratstva i jedinstva Beograd-Zagreb, i evo to i druge sve stvari! Ja velim, slušaj Stevo, ja moram poštivati vaše visoke funkcije, ali znaj da ja moram biti dolje. Stipe, više ja volim dolje sadit kupus. Jer, da ja dođem ovdje, i svake četvrte godine, kada su izbori, ja da gledam u tebe kao u milosnika moga, di ću ja sada nove četiri godine? Slušaj, kažem ja njemu, Stevi Krajačiću, ostajem ja dolje! Hahaha! Jesam, ja sam jedna vrst Savonarole! Ti znaš ko je bio Savonarola? - Kako ne bih znao. - Savonarola! Da, da. Žao mi je, bili smo skupa, jedan drugome vjerni, ali, rekao sam, borit ću se s vama, do posljednjega metka ću se boriti. Zabarikadirat ću se gori, u kancelariji! I, rekao sam, čuješ Milka, nemoj da sutra u novinama izađe da sam ja dao ostavku! Nemoj se toga igrati! Jer, kroz deset dana, engleski Times, francuski Figaro, Pravda moskovska, talijanska, američka, donijet će demanti! Nema te partije, koja bi mogla biti ponad ponosa čovjekova! Ja sam dobio odlikovanje, mene su odlikovali zbog hrabrosti, jer ja
246

sam se stidio biti kukavica, ja nisam hrabar, ali mene je bilo sram biti kukavica! Ja se klanjam mojim drugovima, poginulim drugovima, i našoj revoluciji i ne plašim se da nas bacaju u smeće. Mogu me zarobiti, protjerivati, a, ne, neee, i tko će sutra sve to braniti? Kelneri?! - Ja, ne znam. - Čuj, ne znam hoćemo li se više vidjeti. O melioracijama ja razmišljam kao dječak od dvanest, trinaest godina, dok sam čuvao krave po blatijima i kada sam prvi put vidio ruske emigrante. Tada se govorilo da su to ruski inženjeri, koji će prisušit blato, tako se govorilo. I kada je počeo rat između Hitlera i SSSR-a, uz sva moja ideološka razmišljanja i druge ideale koje sam imao, znao sam da tu je šansa. Ako pobjedimo Hitlera, ja ću meliorirati Neretvu! I to je za mene bilo sudbinski. Ja sam to volio, to je u meni ležalo. Ja se sjećam svega. I da ti pravo kažem, ispada samohvala, ali meni jednom Jure Bilić kaže - E moj admirale, prepusti ti to stručnjacima! Ali, čuješ, nisu ni ti stručnjaci Bog, i ne mogu ja klimat glavom kada vidim da nešto nije stručnost. Naišao sam ja na mnoge, i neka im Bog da zdravlje, ali neka ih ja ne vidim. Kada bih ja bio gazda, ono kulak ili farmer, ne bi oni u mene kruha jeo! Jer, tamo je vršen jedan veliki posao, slavni posao! Slavni posao! A tko to ne razumije, ha! Stipe moj, tako ti je to. I da znaš, posljednjih deset godina nije se ništa napravilo. Oni ni petinu ne koriste zemlje! To je banda jedna, koju treba objesiti! To je tipična, tipična sabotaža. Pa im se smrznule mandarine! Da! A da oni nemaju hladnjaču?! Zašto kod Luke Popovića, direktora, nije propala niti jedna mandarina, nijedna privatna nije propala, nego u PIK-u, na društvenom. Ma, u čitavoj ovoj zemlji netko se tako usrdno smije. Treba da se pokaže kako socijalizam ne valja. To je samo mali isječak ove sramotne drame. Netko pokazuje kako socijalizam ne valja! Eh, ovo je najsramotnije, čuj. Ovako velike skokove pravim. Tamo sedamdeset pete, pozvalo me gore, Milka, ona baba, onaj Vrhovec, sekretar, pa Jelica, ona, ah. I meni Milka kaže, znaš, mi smo telefonirali hoćeš li doć? Pa vidite da sam došao! Da, nego mislila sam da ne ćeš doći. Osjećam ja na njoj, ...joj materina, kao da je ja ne znam, kada je ona bila, nosila je torbicu, konjsku onu, bila je konjevodac, a ja sam joj bio komandir. Ona ne može taj kompleks sama kompenzirat! Nego, kroz vlast. To je poznato, to je psiho-analitička kategorija! I, počeo sastanak i ona govori. Partija je odlučila da trebaš ić! Kažem im ja, čekajte drugovi, koja partija? Nemojte vi meni, samo tako, partija! Jer puna mi je glava te partije! Već ti meni reci, tko je to od vas odlučio?! Dosta mi je te vaše partije, te crnogorske paaartije! Ja sam rekao, oprostite, tako, vi ste rukovodstvo partije, recite, malim čovjeku, šta vam je to teško reći? Ajde, da vam ja pomognem! Nisam ja glup! Jesam li napravio dolje kakvu štetu? Ne. Nego je sve naj! naj! naj! Pa, ako je to naj-naj, onda ste vi mene trebali zvati da ja dođem ovdje gore, jer ja sam mali, da me zovnete, jer nije bija dugo, šta je s njim, pa da me pošaljete u Švicarsku, na remont glave, mijenjati mu bubrege, jetra, kao šta sebe i druge
247

šaljete. Kada je tako sve naj-naj! Sve je naj-naj, a sad vam opet nije dobar!? Koja je to logika, majke ti Božje?!? Ne! Kad sam nju izgužvao, nakon jedno pola sata, provali iz nje i najednom mi kaže - Vrag te odnio, puno si muke nam natjerao! Oooo! Tko si ti, pa da ti se ne nanosi muka.

- Partija, koja je to odlučila. - Da. Da. Ali, dobro, ako su u zemlji za sve loše krivi direktori, premda ja sebe ne smatram direktorom, jer nisam rođen za direktora, učinimo bartolomejsku noć. Poklat ih sve jednu noć, i, svi problemi riješeni! I drugo, kažem im ja, dok vi to odlučite, ja ću se konzultirati s Josipom Brozom. A, ti bi išao i njega smetati?! A ja na to, ako tko smeta Josipa Broza, to ste, upravo, vi! Josip Broz je moj ratni drug, a ako vaš nije, ja vam nisam kriv. Oni opet, pa ti bi kod njega išao?! Ej, to je jedna bruka, jedna bruka je to i ne znam što drugo da kažem, nego jao i kuku! A meni skupština općine, u kojoj su pretendenti na uzurpaciju muše, trebaju donijeti odluku o melioracijama i ukidanju mogućnosti uzurpacije te iste muše! Je li to tebi jasno, taj apsurd?! Ja sam u taj posao unosio svoju gorljivost, svoju apsolutnu opredjeljenost. Ja sam ti sličio, Stipe, zamisli, na Zrinjevcu, nekome se žuri, a drugi se šeću, a meni se žuri, i sada ti one što lagano šeću, rušiš u svojoj žurbi. Ovaj je bedak! Viču, normalno, oni što se šeću, jer šeeeću se. Tako sam ja izgledao, u odnosu prema njima gore. Onima koji su se ljuljali, besposleni, u svojim visinama. I koji su mislili, e, dok ti to govoriš, a ja stalno mislim, kako bih se opružio i još udobije izvalio. E, moj Vlado Bakariću! Nije ti se radilo! U tome je stvar. Nije im se radilo! A ja sam, dolje, morao meliorirati Neretvu. Stjepan Šešelj, Zagreb
248

DVADESETA OBLJETNICA SMRTI VELIKOGA NERETVANCA OCA ANTE GABRIĆA
Ante Gabrić rođen je 28. veljače 1915. u Metkoviću u dobrostojećoj vjerničkoj obitelji Petra i Katarine Gabrić (rođene Antičević, iz Janjine s poluotoka Pelješca). Imao je četiri brata i četiri sestre. Osnovnu školu i prvi razred građanske škole završio je u Metkoviću. Godine 1926. otišao je u Malo sjemenište u Travnik kod otaca isusovaca gdje je 1933. maturirao s izvrsnim uspjehom. Iste je godine stupio u isusovački novicijat u Zagrebu, a 1935. položio prve redovničke zavjete. Od 1935. do 1938. studirao je filozofiju u Italiji, prvu godinu u Gorici, a drugu i treću u Gallarateu kraj Milana. Godine 1937., dok je bio student filozofije, poslao je molbu ocu generalu Družbe Isusove da mu odobri odlazak u misije u Indiju. Želja mu se ispunila

249

kad mu je 21. svibnja 1938. provincijal, otac Franjo Jambreković, javio da mu je otac general odobrio odlazak u misije. Na tu je vijest otac Ante od sreće učinio kolut naprijed u zraku. Od 4. do 6. srpnja 1938. primio je niže redovničke redove po rukama isusovca mons. Giovannia Della Pietra, bivšeg apostolskog nuncija u Albaniji. Zatim je otišao u Metković zatražiti roditeljski blagoslov za odlazak u misije. Roditeljima je bilo drago da im sin ide tamo gdje ga Isus zove. Majka ga je već davno bila prikazala Bogu i postila za nj svake subote da on postane dobar svećenik, ali teško im je bilo pri srcu jer je u ono doba odlazak u misije značio rastanak zauvijek. Prije odlaska u misije u Indiju otac Ante Gabrić zadržao se u Metkoviću samo četiri dana. Od 20. rujna 1938. počeo je obilaziti mjesta po domovini i držati predavanja o misijama. Obišao je mnoge župe, samostane i sjemeništa te održao ukupno 62 predavanja i oduševio mnoge vjernike za misije. U crkvi svetoga Ilije u Metkoviću, 10. listopada 1938., služena je svečana sveta misa na kojoj se mladi misionar Ante oprostio od okupljenih vjernika. Kod kuće oca Ante priređen mu je svečani ispraćaj. Svi su se fotografirali: najprije uža obitelj, a zatim i ostala rodbina i prijatelji. Kod časnih sestara održana je priredba, njemu u čast, o mladom svećeniku Tarciziju (kojega su kamenovali) nakon koje su ga svi u povorci ispratili do rive na parobrod za Split odakle će nastaviti put za Zagreb. O ovom ispraćaju na parobrod iz Metkovića 1938. otac Ante piše: “Kad je parobrod ostavljao luku, kapetan je dao u počast misionaru tri puta sirenom pozdraviti zavičaj. Prisutni, koji su u velikom broju došli da isprate svog sina, brata, rođaka, prijatelja, znanca, sugrađanina, bili su do suza ganuti.”1[1] Iz Zagreba je otac Ante krenuo 16. listopada 1938. vlakom preko Ljubljane za Italiju. U Genovi se ukrcao na parobrod Victoria i otplovio 20. listopada 1938. u zemlju svojih čežnja, kako je on nazivao Indiju još od srednjoškolskih dana u Travniku. Zanimljivo je da će istoga datuma kad je napustio Europu, 50 godina kasnije, 20. listopada 1988. napustiti i ovaj svijet i preseliti u kuću Očevu. Oca Antu Gabrića u misijama od sela do sela nosila je ljubav. Ondje je krčio džunglu, gradio sela i u njima crkve, kapele, škole, ambulante, bolnice, tvornice i radionice, ali najvrednije je što je ljudima donio vjeru u Isusa i Njegovu ljubav. Blažena Majka Terezija ovako je rekla kad su je pitali za oca Antu i njegov rad u Indiji: “Što je otac Ante učinio u Bengaliji, morali biste doći tamo i vidjeti. To nije moguće kazati. Jedno je moguće reći: da smo od srca zahvalni njegovoj obitelji što su nam dali svoga sina, svoga brata Isusu; što su ga žrtvovali za Boga, da on bude svjetlo, radost, mir, živa Isusova ljubav u Bengaliji gdje ljudi nikad prije nisu znali da je moguće ljubiti kao što ih je on ljubio.”
1

[1] Gusić, Juraj (priredio): Životni put jednog misionara, prvi dio, Zagreb 1972., str. 15.

250

Otac Ante u prvi posjet rodnomu Metkoviću i domovini došao je tek 1969. godine, nakon trideset i jedne godine provedene u Indiji. Roditelji su mu već bili pokojni. Dok su oni bili živi, sin Ante redovito im je pisao pisma i slao čestitke za imendane. Drugi je put otac Ante došao u domovinu 1976. na proslavu trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata koja se slavila u Solinu. S Majkom Terezijom bio je dvaput u domovini: prvi put u ožujku 1978., na poziv kardinala Franje Kuharića da dođu održati korizmenu duhovnu obnovu, a drugi put na proslavi Hrvatskog euharistijskog kongresa, koji se slavio 1984. u Mariji Bistrici. U bazilici Srca Isusova u Zagrebu 1984. otac Ante je rekao: “Rastanak. Rastanka i nema, braćo i sestre. To će biti sastanak u ljubavi Njegovoj, u Srcu Njegovu, u Srcu Njegove Majke, u Prečistom Srcu Blažene Gospe. To je naša sreća, to je naša nada. Pa kad čujete da je i otac Ante, da se i njegova svijeća gasi, izmolite molitvu za njega, za dušu njegovu, za duše vjernika njegovih u dalekom Bengalu. Molitva neka nam bude: Isuse, samo duše nam daj, sve ostalo uzmi.”2 Još je jedan put, slučajno ako slučajnosti ima, otac Ante Gabrić došao u domovinu na svojemu povratku iz Amerike gdje je čuo za veliko slavlje koje će se održati 27. srpnja 1986. u Vidonjama kraj Metkovića. Tad su dvojica rođaka, don Radojko i don Ranko Vidović, imala svoje mladomisničko slavlje, a njihov stric, don Mile Vidović, 25. obljetnicu misništva. Uistinu je to bilo veliko slavlje. Bilo je 1.300 uzvanika, a stigao je i veliki Neretvanac, otac Ante Gabrić.3 On je slavljenike ovjenčao indijskim vijencima. Nazočio je i sam nadbiskup splitsko-makarski, dr. Frane Franić. Veliki je misionar otac Ante Gabrić posljednji put za života bio u svojoj Neretvi. Održao je pozdravni govor za vrijeme objeda i svjedočio svoju sreću što je među svojima kazavši: “Nemate pojma kako sam sretan. Sretan da Neretva i Ganga još teku. Vi ovdje u Neretvi, a ja dolje na Gangi. I kad se ono prošlih godina govorilo da nema (duhovnih) zvanja i što će biti s vjerom i Crkvom, pa ja sinoć mislim i sam sebi govorim, Bože moj, ako Neretva presuši tada će i Jadran presušiti, jer bez Neretve nema ni Jadrana. A da će ovdje u Vidonjama, u Neretvi, zvanja presušiti ja to ne mogu ni sanjati. I to neka bude najljepša i najdraža čestitka danas i našem srebrenom jubilarcu i našim dragim mladomisnicima, a i našoj mladosti ovdje... (...) Dragi moji, ja ću dolje natrag, a vi ćete ovdje ostati. Zapamtite što sam vam rekao, da Neretva ne će presušiti, a niti Ganga ne će. Dragi mladi, junački naprijed za Isusa i duše. Ja sam iskreno sretan. Težak je život nas svećenika, ali sretan. Nema do našeg svećeničkog života. To je divan život. Ja sam 48 godina u Indiji i niti jedan jedini dan nisam bio nesretan. I ne ću nikada biti. Uvijek ću
2 3

[2] Vekić, Matija Maša: Stopama oca Ante Gabrića, Zagreb 2006., str. 48. [3] Vidović, Mile: Župa Vidonje, Crkva u svijetu, Split 1993., str. 242. ∑ 257.

251

biti sretan.” Riječi su to našega duhovnog velikana, oca Ante Gabrića, misionara u Indiji koji je zaželio da ga pokopaju, bez ikakvih troškova, pod palmom pored crkve koju je sagradio. Jedina mu je želja bila da mu u grob pored uzglavlja stave grudu hrvatske zemlje i bočicu mora Jadranskoga, koje je donio iz domovine. Tu posljednju želju ispunio je vlč. Silvestre Xavier, kojem je otac Ante predao ključeve župe kad je umirao 20. listopada 1988. godine. Bengalci i Hrvati vjeruju da je otac Ante Gabrić živio sveto. Stoga je Provincijalat Hrvatske pokrajine Družbe Isusove organizirao Simpozij o životu i djelu oca Ante Gabrića povodom 10. obljetnice njegove smrti. Simpozij je održan 23. i 24. listopada 1998. u velikoj dvorani Dječačkog sjemeništa na Šalati pod nazivom “Gori i izgori”. Zbornik radova s tog simpozija objavio je Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu 2000. godine. I 20. godišnjica smrti oca Ante Gabrića obilježena je u više hrvatskih gradova: Zagrebu, Splitu i Metkoviću. U Metkoviću su se vjernici duhovno pripravili trodnevnom duhovnom obnovom koju je vodio isusovac otac Mirko Nikolić koji je upravo objavio knjigu pod naslovom Gabrić još govori, 20 godina poslije (1988. ∑ 2008.). U bazilici Srca Isusova u Zagrebu, 20. listopada 2008. svečano je proslavljena 20. obljetnica smrti oca Ante Gabrića. Misno slavlje predvodio je pomoćni biskup zagrebački, mons. Valentin Pozaić, u koncelebraciji s biskupom Salvatorom Lobom i župnikom Maria Pollya, vlč. Sivestrom Xavierom iz Indije, te više isusovačkih svećenika iz Zagreba. Mons. Salvatore Lobo u propovijedi o ocu Anti Gabriću rekao je da su samo oni koji su živjeli s njim mogli razumjeti dubinu ljubavi koju je on imao za Isusa. “Otac Gabrić pokazao je pažnju prema potrebnima i bio je sposoban shvatiti nutarnje osjećaje ljudi, njihovih duša i srcâ. Uvijek je bio u žurbi. Naprijed ga je tjerala njegova dužnost, širenje Božjeg kraljevstva, gdje god je bio poslan. Malo je jeo, ali je uvijek bio na raspolaganju onima koji su ga trebali. Čvrsto je vjerovao u potrebe posta”, istaknuo je mons. Lobo. Na slavlje 20. godišnjice smrti oca Ante Gabrića vjernici su se duhovno pripravili trodnevnicom. Prvoga dana priprave misno slavlje predvodio je isusovac otac Luka Lučić, dugogodišnji hrvatski misionar u Africi, drugoga dana pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško i trećega dana prof. dr. otac Marijan Steiner, dok je propovijedao vlč. Silvester Xavier. On je svjedočio o svetosti života oca Gabrića rekavši: “Živio je siromašnim, jednostavnim, svetim životom. Bog ga je nagradio da propovijeda Evanđelje na posebno lijep način tražeći duše i moleći s njima. Imao je snagu liječenja duša, imao je ljubav za bolesne i one koji su u potrebi. Njegova prisutnost u svakoj obitelji bio je blagoslov.” Pozvao je prisutne da mole da Gospodin okruni oca Antu Gabrića nagradom svetosti. Nakon sv. mise, u dvorani pored bazilike Srca Isusova, prikazan je film i otvorena je izložba fotografija o životu i radu oca Gabriću. O njegovu životu
252

u Indiji govorili su vlč. Silvester Xavier i sestra Rosrita, misionarka ljubavi, koja je oca Gabrića susretala dok je bila novakinja kod Majke Terezije u Kalkuti, a otac Ante dolazio k Majci Tereziji. Nakon njihovih izlaganja pridružio im se i mons. Salvatore Lobo, ordinarij Baruipura, biskupije kojoj pripada župa Maria Polly, u kojoj se nalazi grob oca Gabrića, kako bi odgovarao na postavljena pitanja. Svečano misno slavlje na samu 20. obljetnicu smrti oca Ante Gabrića, 20. listopada 2008., uveličao je svojom pjesmom zbor Palma uz orguljašku pratnju profesora oca Marijana Steinera. Mnogi vjernici zadržali su se u molitvi pred slikom oca Ante moleći mu se u zagovor i nadajući se da će i on, poput Majke Terezije, ubrzo biti uzdignut na čast oltara. Već je bilo više milosnih uslišanja po zagovoru našeg Metkovca i ponosnog Neretvanina, oca Ante Gabrića: u Sarajevu, Metkoviću i Zagrebu, o čemu je izvještavao mjesečnik Glasnik Srca Isusova i Marijina. Treba mu se s vjerom utjecati i uslišanja će biti.

Matija Maša Vekić, Zagreb
253

UMRO DON ĆIRO BURIĆ, PRVI ŽUPNIK ŽUPE SV. NIKOLE U METKOVIĆU
Don Ćiru Burića Metkovci pamte kao prvoga župnika nove Župe sv. Nikole u Metkoviću koja je 1969. godine nastala na desnoj obali Neretve. Gradio je privremenu crkvu, kapelu sa župnim stanom iznad nje. Don Ćiro je rođen u Srijanima 1936. godine u plemenitoj kršćanskoj obitelji koja je odgojila 13 djece. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1961. godine u Splitu. Prva mu je župa bila u Borovcima, zatim u Otrić Strugama, a potom je župnikovao u Metkoviću. Iz Metkovića je otišao u Kaštel Gomilicu. Nakon toga je kratko vrijeme bio tajnikom nadbiskupa Frane Franića te upravitelj “Crkve u svijetu“. Posljednjih 17 godina vršio je službu kapelana u Kliničkom bolničkom centru “Križine“ u Splitu. Umro je na blagdan Male Gospe, 8. rujna 2008. u Splitu, a pokopan je 10. rujna u Srijanima. Sprovodno misno slavlje u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Srijanima predvodio je, u koncelebraciji s nadbiskupom u miru mons. Antom Jurićem i 125 svećenika, splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić. Uz rodbinu i prijatelje na pogrebu je sudjelovalo više od 30 časnih sestara. Bilo je mnogo ljudi iz susjednih župa i svih župa gdje je kao župnik djelovao, pa tako i iz Metkovića. Život mu nije bio lagan. Bio je krhka zdravlja, a imao je mnogo posla, pa je stoga mogao razumjeti bolesnike koji trpe po bolnicama i tješiti ih, dijeliti im savjete, a onima koji su na smrt bolesni donosio je utjehu i krijepio ih svetim sakramentima umirućih ili popudbine. Don Ćiru će župljani sv. Nikole u Metkoviću pamtiti kao požrtvovnog svećenika koji je pomalo pribavljao sve što je bilo potrebno za jednu novu župu koja kreće od nule. Crkvu je trebalo izgraditi, a sve ostalo kupiti. Kako za zidove crkve kao građevine, Don Ćiro se s istim žarom brinuo i za duhovni život i napredak duša njemu povjerenih. Organizirao je hodočašća u Gospino svetište u Vepric, vodio hodočašće u Šibenik na proslavu proglašenja Nikole Tavelića svetim, pjevače je vodio na slavlje mladih misa u obližnje župe itd. Iako u prvim godinama
254

nastanka župe nije bilo časnih sestara u župi, priređivao je i uvježbavao s mladima predstave za Božić i brinuo se za sviranje i pjevanje u župi. Bio je strog i zahtjevan. Mladi su ga jednako voljeli, stariji slušali i poštivali. Svi su zajedno radili. Možda će ga netko pamtiti i po velikom crnom motoru koji je vozio? Bog mu dao pokoj vječni!

Matija Maša Vekić, Zagreb
255

50. OBLJETNICA ODLASKA IZ METKOVIĆA OMILJENOGA ŽUPNIKA FRA VJEKE VRČIĆA
Fra Vjeko Vrčić član je Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja u Splitu. Ove godine navršava 95. godinu života, a prošle je godine obilježio 70. obljetnicu misništva. Bio je župnik u Metkoviću u teškom vremenu nakon Drugoga svjetskog rata od 1945. do 1958. i ostao je u dobrom sjećanju svojih župljana, stoga ćemo ocrtati njegov kratak životni put. Vjekoslav Vrčić rođen je 28. veljače 1914. u Imotskom. Otac mu se zvao Vjekoslav (Lujo), a majka Ana rođena Jeličić. Školovao se u Imotskom, Sinju i Makarskoj. Za svećenika je zaređen 12. ožujka 1938., a mladu je misu rekao sljedećega dana u Imotskom. Radio je kao profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju od 1939. do 1945. kada je imenovan župnikom Župe sv. Ilije u Metkoviću. U Metkoviću je ostao trinaest godina, tj. do 1958. godine. Bio je i dekan Neretvanskoga dekanata. Iz Metkovića odlazi za župnika u Župu Runović ∑ Zmijavci, gdje ostaje godinu dana, zatim odlazi u Igrane i Drašnice gdje ostaje do 1961. godine, kada postaje gvardijan, župnik i dekan u Imotskom. Od 1967. do 1982. bio je župnik i dekan u Vrgorcu, a zatim se vraća u samostan u Imotski gdje i danas živi i pomaže u župnom pastoralu, služi misu i ispovijeda. Uz svoje je dužnosti i obaveze fra Vjeko uspio osnovati i sačuvati bogati Zavičajni muzej, pri franjevačkom samostanu u Imotskom, u kojem se čuvaju ra256

zni izlošci. Uglavnom su to predmeti koji su se svakodnevno koristili u Imotskoj krajini. Fra Vjeko Vrčić bavi se književno-publicističkim radom od gimnazijskih dana. Objavio je mnogo članaka po časopisima i novinama te dvadesetak knjiga: Odjeci 250. godišnjeg rada Župe Imotski, Imotski 1967., Biokovski župnik, Imotski 1969., Svećenici i redovnici Imotske krajine, Imotski 1970., Vrgorska krajina, Vrgorac 1972., Neretvanske župe, Metković 1974., Naš Magistar (prvi životopis oca Ante Antića), Vrgorac 1977., Župe Imotske krajine I. dio, Imotski 1978., Župe Imotske krajine II. dio, Imotski 1980., Govori župnik, Split 1982., Posljednji bijeg, Imotski 1984. i 1991., Plamen iz kamena, Lovreć 1985., Franjevačka baština u Imotskom, Imotski 1986., Plemena Imotske krajine, Imotski 1986. i 1996., Biskup fra Paškal Vujčić, Imotski 1992., Labuđi pjev, Imotski 1997., Majkama srcem i dušom, Imotski 2000., Kroz Kosovo i Makedoniju, Imotski 2003. itd. Knjige fra Vjeke Vrčića nezaobilazna su literatura za sve one koji se žele baviti poviješću pojedinih župa Imotske krajine ili Neretve. Neretvanima je osobito zanimljiva njegova knjiga Neretvanske župe. Dobio je više nagrada i priznanja za svoj rad. Odlukom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana 1. ožujka 1998. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Nagradu Splitsko-dalmatinske županije “za životno djelo velikih zasluga na kulturnom i vjerskom polju” dobio je 6. travnja 2000. Nagradu grada Imotskoga dobio je 2. kolovoza 2006., a Nagradu grada Metkovića uoči sv. Ilije, 19. srpnja 2007. godine. Zahvalivši se Gradskoj upravi grada Metkovića na visokom priznanju, fra Vjeko je rekao: “Dragi moji Metkovci, vi ste duboko u mom srcu. Usađeni ste u prvim teškim danima nakon Drugoga svjetskog rata. Završio je rat, prošao je Bleiburg, ali tek su započele poslijeratne nevolje. Trebalo je čekati oca, sina, brata, prijatelja. Ne zna se gdje je, je li živ ili je mrtav. Metković je bio porušen, luka bombardirana, a most je ležao u Neretvi, crkva oštećena bombama, a također i župska kuća. Rijetko je koja kuća ostala pošteđena. Od travnja nije bilo župnika. U opasnosti za vlastiti život odlučio sam doći u Metković, duhovno pomoći vjernicima. U teškim nevoljama to puno znači.” Nastavlja svoje sjećanje fra Vjeko: “Iskrcao sam se iz broda ‘Mars’ na metkovsku rivu 3. srpnja 1945. godine u dva sata poslije podne. Potražio sam kuću časnih sestara i tu se smjestio. Župska kancelarija bila je u vrtu pod smokvom duže vrijeme. Bratski su me primili predsjednik kotara Šimun Romić i predsjednik općine Tešo Jeramaz. Ohrabrili su me da mi neće biti loše u Metkoviću. Biskup me je imenovao dekanom, ali ostao sam bez svećenika. Neko vrijeme kod mene su bile matice župskih ureda: Metković, Borovci ∑ Nova Sela, Vid, Bagalovići, Dobranje ∑ Bijeli Vir i Vidonje. Sva briga za župe Gornje Neretve pala je na me. Molio sam
257

Provincijala da mi dade pomoćnika. Istočna Hercegovina nije imala župnika pa su mnogi vjernici iz njihovih župa dolazili k nama u Metković. Slično su činila i sela istočno od Ljubuškog. Svojom milostinjom pomogli su da se popravi crkva. Jedna je bomba pala ispred crkve, a druga sa zapadne strane. Trebalo je i krov srediti. Župsku kuću sam pokrio ševarom iz Vida kako bih mogao useliti u nju. Prilike nisu bile sređene. Redala su se suđenja. Među suđenima su bili don Rade Jerković, bivši vjeroučitelj u Metkoviću, don Ćiro Bubić, bivši kominski župnik. Obojica su osuđena na zatvorske kazne. Bilo je osuda i na smrt. Bio sam bez kruha i krova, ljudi su se počeli vraćati kućama. I meni je bilo lakše. Trpio je narod, a i njihov župnik s njima. U nevoljama se poznaju prijatelji. U nevoljama sam se sjedinio s Metkovcima i s cijelom Neretvom. Usadili su mi se u srce. Tu je Metković i sada u mojim staračkim godinama. Svoju sam prvu župu nosio u srcu čitav život. Sjećam se kako sam pripremao propovijed za prvu svoju svetkovinu svetoga Ilije u Metkoviću 1945. godine. Bilo je to pod smokvom u vrtu časnih sestara. Sjećam se života provedenog u teškoćama, ali i lijepih dana provedenih u Metkoviću. U teškim danima za Crkvu i svećenike Metkovci su mene čuvali. Nisam bio ni jednog dana u zatvoru ... Sjećam se oproštajne večere i velikog ispraćaja. Sve je to u mome srcu duboko pohranjeno. Dragi moji Metkovci, Bog vas i velika Majka Božja čuvali. Sretan vam Dan Grada!”, završio je svoju pozdravnu riječ dragi naš fra Vjeko Vrčić, nekoć župnik metkovski. Fra Vjeko je i danas aktivan. Radostan je i zahvalan Gospodinu što mu je dao dug život i bistar um. Neka ga Bog poživi!

Matija Maša Vekić, Zagreb
258

25. OBLJETNICA SMRTI PROF. DR. FRA MILANA ŠETKE
Milan Šetka rođen je 23. svibnja 1917. u Desnama. Godine 1931. upisao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju, a 1940. studij teologije u Makarskoj. Za svećenika je zaređen 15. kolovoza 1943., a godinu dana poslije imenovan je kapelanom u Metkoviću odakle je posluživao Župu Borovci ∑ Nova Sela. U Metkoviću ga je 18. travnju 1945. uhitila Ozna te je lažno optužen i osuđen na tri i pol godine prisilnoga rada. Kaznu je u cijelosti izvršio u Staroj Gradiški. Nakon što je izišao iz zatvora 1948., bio je župnim pomoćnikom u Župi Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Godine 1949. odlazi za župnika u Primorski Dolac. Istodobno je upisao poslijediplomski studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Ljubljani. Doktorirao je 1958. godine iz pastoralne teologije obranivši doktorsku tezu “Moderne konverzije - kriterij za kršćanstvo i Crkvu”. Doktorsku je radnju objavio ciklostilom 1959. Od 1961. župnik je u Tučepima kod Makarske i profesor Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj. Predavao je više predmeta: pastoralku, katehetiku, retoriku, homiletiku i vođenje župnog ureda. Bio je plodan pisac. Napisao je skripte za studente za sve predmete koje je predavao i objavio ih ciklostilom, ali i rasprave i knjige o mjestima u kojima je službovao (Primorski Dolac 1959. i Tučepi 1965.). Početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća bio je članom Katehetskog vijeća Biskupske konferencije. Kao tučepski župnik prvi je među našim primorskim župnicima u crkvici sv. Jure kod Hotela “Jadran” u Tučepima uveo misu za inozemne turiste.1 Osnovao je muzejsku zbirku starinskog pokućstva i narodne nošnje. Godine 1976. premješten je za župnika Igrana i Drašnica. U Drašnicama je za njegova župnikovanja sagrađena nova župna crkva na obali. Godine 1981. premješten je u Franjevački samostan u Makarsku. Umro je u splitskoj bolnici “Firule” u srijedu 25. svibnja 1983., a pokopan je u Makarskoj dan kasnije. Pedesetak vjernika iz Metkovića sudjelovalo je u pogrebnim obredima.2
1

str.114.
2

Mile Vidović: Svećenstvo i redovništvo iz Doline Neretve, Ogranak Matice hrvatske Metković, Metković 2005., Umro dr. fra Milan Šetka, Iskra, (Metković), br. 1., 1983., str. 15.

259

Fra Milana se još rado sjećaju stariji Metkovci. Bio je obljubljen župnik i drag sugovornik. Tučepljani su mu posebno zahvalni što je 1968. napisao i objavio veoma vrijednu “Tučepsku spomenicu”, u povodu 300. obljetnice vođenja matičnih knjiga u župi, u kojoj donosi mnogo raznovrsnih podataka od prapovijesnoga doba do najnovijih vremena. U studenome 2008. navršilo se 25 godina od smrti fra Milana Šetke, pa su 27. studenoga 2008., Župni ured sv. Ante Padovanskoga i Turistička zajednica u Tučepima priredili okrugli stol njemu u spomen pod nazivom “Tučepi i dr. fra Milan Šetka”. Klapa “Kaštelet” za vrijeme skupa otpjevala je nekoliko pjesama i tako uveličala svečanost. Prije održavanja okruglog stola u župnoj crkvi sv. misu za fra Milana u koncelebraciji je s više svećenika predslavio dr. fra Gabrijel Jurišić, urednik Zbornika “Kačić”.3

3

Gabrijel Jurišić: Okrugli stol “Tučepi i dr. fra Milan Šetka”, Glas Koncila, br. 51/52, Božić 2008., str. 42.

Matija Maπa VekiÊ, Zagreb
260

100. OBLJETNICA ROĐENJA FRA BERNARDINA BEBIĆA
Fra Bernardin Bebić rodio se u Desnama 29. studenoga 1908. od oca Josipa (Joska) i majke Jurke Bebić (rođene Vučković) kao trinaesto i najmlađe dijete svojih roditelja. Na krštenju je dobio ime Jakov. Osnovnu školu završio je u Desnama, a klasičnu gimnaziju u Franjevačkom sjemeništu u Sinju. Filozofiju je studirao u Sinju, a teologiju u Makarskoj. Zaređen je za svećenika u Omišu 26. srpnja 1932. Imenovan je podmagistrom i tu je službu obavljao do 1934. kada je imenovan župnim pomoćnikom u Drnišu. Godinu 1936. i dio 1937. proveo je u Italiji, gdje se osposobljavao za službu magistra novaka, koju je preuzeo na Visovcu 1. srpnja 1937. Od 1. rujna 1939. do 7. ožujka 1945. bio je pomoćnik upravitelja Tiskare “Kačić“ u Šibeniku. Dana 8. ožujka 1945. šibenska ga je Ozna uhitila i odvela u istražni zatvor. Okrivljen je da je skrio prijenosni remen s jednoga tiskarskog stroja i tako onemogućio rad tiskare. Osuđen je na 8 godina prisilnoga rada i na trajan gubitak nacionalne časti. Na Malu Gospu, 8. rujna, 1945. smanjena mu je kazna na 3 godine, 8 mjeseci i 26 dana. Fra Bernardin je kratko vrijeme boravio na imanju Vrana kod Biograda, zajedno s don Radovanom Jerkovićem, zatim u Lepoglavi te na koncu u Staroj Gradiški. Otkada je izišao iz zatvora 1949. pa do 1952. bio je gvardijan u Makarskoj gdje je ponovno dospio u zatvor na dva mjeseca zbog “utaje poreza“ (“Bio je to politički porez koji samostan nije mogao platiti. Takvim postupkom vlast je željela onemogućiti djelovanje samostana i Klasične franjevačke gimnazije koja se u samostanu nalazila.1). Nakon Drugoga svjetskog rata nije bilo osnovnih živežnih namjernica tako da su đaci morali donositi pšenicu i krumpir od kuće da bi se mogli uzdržavati. Fra Bernardin Bebić 1952. odlazi na Visovac odakle od 1953. do 1958. poslužuje Župu Dubravice kraj Skradina. Potom 26. kolovoza 1958. preuzima Župu Rupe i tamo ostaje do 1964. Pokazao je izvanrednu brigu kako za povjerene mu duše, tako i za obnovu i gradnju prijeko potrebnih crkvenih objekata.
1

str. 20.

Mile Vidović: Svećeništvo i redovništvo iz Doline Neretve, Ogranak Matice hrvatske Metković, Metković 2005.,

261

Zbog gradnje crkve u Rupama osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od dva mjeseca koju je mogao zamijeniti novčanom kaznom. Tadašnji provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Jerko Lovrić i šibenski biskup mons. Josip Arnerić dali su mu novac da plati kaznu. Međutim, on je novac uzeo i upotrijebio za gradnju crkve, a zatvorsku je kaznu izdržao u šibenskom zatvoru.2 Potom je premješten na Visovac za vikara samostana gdje je ostao do 1967. kada je preuzeo službu župnika u Banjevcima. Od 1974. do 1978. djelovao je u Vancouveru u Kanadi među hrvatskim iseljenicima. Nakon toga odlazi u Živogošće i prima službu samostanskog vikara. Jedno je vrijeme boravio u franjevačkom samostanu u Omišu. Čitavoga života bio je čvrsta karaktera, savjestan župnik i uzoran redovnik. Umro je 17. veljače 1996. u splitskoj bolnici, a pokopan u franjevačkoj grobnici u Živogošću.

2 Petar Bezić: Progoni biskupa, svećenika i redovnika Splitsko-makarske i zadarske nadbiskupije 1941. - 1992., Split 2000., str. 256.

Matija Maπa VekiÊ, Zagreb
262

SUSRET DON PETAR MIKIĆ, ŽUPNIK U PLOČAMA
Preko zmijskoga legla do velebne crkve VLADO ČUTURA
U Pločama već 40. godinu djeluje samozatajni, ali dosljedni, čvrsti i uporni župnik don Petar Mikić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije. Rođen je 27. siječnja 1939. od oca Marka i Zorke rođ. Vuković. Kako navodi u životopisu, krštenje i prvu pričest primio je u Jesenicama gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u nadbiskupskom sjemeništu u Zadru, a teologiju na fakultetu u Zagrebu. Zaređen je za svećenika 29. lipnja 1966. Kao mladomisnik služio je u župi Bijeli Vir-Dobranje kod Metkovića tri godine. U Ploče je došao 15. rujna 1969. gdje je naslijedio don Petra Zdravka Blajića. Uz to što je pet godina obavljao službu neretvanskog dekana, dušobrižnik je za pomorce od 1978, sudjelovao je na tri svjetska kongresa za apostolat pomoraca u Rimu (1982.), zatim u Mombasi (1987.) i Houstonu (1992.). Kako ističe, sve je to koristio za promociju Hrvatske. Osnovao je župnu biblioteku, numizmatičku i malakološku zbirku. Osnovao je župni Caritas koji se svojim radom isticao za vrijeme Domovinskoga rata. Župnik Mikić za svoje aktivnosti dobio je i “spomenicu Domovinskog rata”. Član je Udruge dragovoljaca Domovinskog rata, a odlukom predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana od 7. svibnja 1997. odlikovan je Redom hrvatskog trolista. U župi je osnovao dječji pjevački zbor “Pločanski anđeli” te mješoviti pjevački zbor. Za izgradnju crkve u Pločama dobio je nagradu Grada Ploča za životno djelo.

LUKA JE MAJKA HRANITELJICA
“Ploče su 50-ih godina bile samo mala vojna pomorska luka”, ističe župnik Mikić. “Iako su često prozivani stanovnici Ploča, jer su ih nastanjivali najprije zatvorenici i logoraši, tu je narod jako svjestan svojega nacionalnog i
263

vjerničkog identiteta. Dakle, orijentirani su vjernički i hrvatski. Druga je stvar što je, kao i u cijeloj Hrvatskoj, manjina pokušavala nametnuti silom svoje stavove većini, kroz Partiju, medije i druge načine. Ali nikad to narod nije prihvatio. Ponosan sam na ovaj narod, na njihovo sudjelovanje u Domovinskom ratu, što nije dovoljno vrednovano od najodgovornijih u našem društvu. Što se tiče samih Ploča, tu se narod naseljavao oko luke, jer ni grada ne bi bilo da nema luke. Danas su se Ploče razvile u veliku trgovačku luku koju možemo nazvati majkom i hraniteljicom. Sama župa Ploče osnovana je dekretom nadbiskupa dr. Frane Franića od 21. studenog 1961. i posvećena je BDM Kraljici neba i zemlje, koja se posebnim dekretom slavi u posljednju nedjelju mjeseca svibnja. Tada je briga o župi povjerena župniku Rogotina don Anti Meštroviću, koji ju je pastorizirao do 1967. kada je u Ploče došao don Petar Zdravko Blajić. On se tada nastanio u drvenu radničku baraku koja je 26. kolovoza 1967. kupljena od Branka Vrankića. Dio barake koji je služio za kapelu imao je 24 četvorna metra, a ostalih 33 četvorna metra služila su za župni ured i stan župniku. Voda je bila u dvorištu, kao i sanitarni čvor. Zmije i miševi bili su domaće životinje. Bilo ih je oko barake a uvlačili su se i u baraku. Župnik Blajić otišao je iz Ploča 15. rujna 1969. kad sam ga ja zamijenio i nastanio se u toj trošnoj drvenoj baraci. Bio sam poletan i mlad svećenik s mnogo htijenja i želje duhovno pomoći ljudima na ušću Neretve i okolici u tadašnjim uvjetima. Crkva nije imala nikakvih materijalnih dobra. Božja providnost i dobri ljudi bili su glavni oslonac. Ta baraka u koju sam došao već je bila trošna, jer je podignuta 1954. u svrhu privremenog smještaja radnika građevinske tvrtke ‘Majevica’ iz Mostara. Nakon odlaska radnika u dio barake uselila se milicija, a onda je prodala. U svrhu proširenja kapele 14. siječnja 1971. kupili smo preostali dio barake, a to je 41 četvorni metar. Uredio sam stan sa sanitarnim čvorom, a kapelu proširio u prvom dijelu barake. Narod je baraku zvao ‘sveta baraka’, jer je zapravo i bila župna crkva grada Ploča, makar jadna i malena, punih 16 godina, tj. do 27. veljače 1983. Bilo je to u kamenjaru, malo izvan grada. Jadno, ponižavajuće mjesto za čovjeka i Boga. Vjernici su zaista bili građani ‘drugoga reda’, zapravo bili su nužno zlo komunističkom društvu koje se jedva trpjelo. Omalovažavalo i progonilo se njih i mene na perfidne načine. Proganjani smo i javno i tajno. Poruga i zlostavljanja nije nedostajalo. Ipak, za ideale ući u grad i biti tu za vjerni narod, to je meni bilo dobro kao i betlehemska štalica Isusu. Dakle, znao sam tko čeka, taj i dočeka”, kaže župnik Mikić.

ZBOG PRIČESTI I KRIZME U ZATVOR
Svojom fizičkom visinom od dva metra jedva je ulazio u baraku. God. 1983, kupivši privatnu kuću, župno se sjedište preselilo u nju. U jednokatnici je
264

župnik Mikić mogao pristojnije živjeti. Tako je bilo do studenoga 1983. kad su ga dvojica milicionara pokupila s ulice u Pločama kako bi ga odvela u makarski zatvor zato što je imao pričest i krizmu u prostoru koji za to nije namijenjen. Iako je ordinarij najavio preseljenje bogoslužja, mjesnim vlastima to nije bilo dovoljno. Dosljedni župnik Mikić bio je osuđen na zatvorsku kaznu. Ti suci, koji su nekoć na svojim ideološkim potkama osuđivali Hrvate, i danas sude bez imalo grižnje savjesti. Tako je i u Pločama. Oni su služili i služe režimu, a ne čovjeku. “O zatvoru i suđenju ne želim govoriti, jer bilo pa prošlo. Kao svećenik i kršćanin opraštam svima”, kaže župnik Mikić. Poseban doživljaj za župnika Mikića i za narod bio je 29. svibnja 1994. kad se krenulo u procesiju gradom. “Bilo je to veliko iznenađenje, nevjerica. Službu Božju predvodio je mons. Vidović koji je nosio Gospin kip. Zaustavili smo se u kamenjaru pazeći da nam drač ne podere misno ruho. Uzeo sam Gospin kip u svoje ruke, podigao ga visoko i zavapio: Majko Marijo, ti si u Lurdu kazala Bernardinci ‘želim da mi se ovdje sagradi crkva’. Čuli ljudi i poslušali. I ja sam čuo. Majčice, želiš da ti se crkva ovdje sagradi i bit će sagrađena. Stoga ja blagoslivljam ovo sveto hrvatsko tlo. Poslije toga, i već u procesiji narod je u Pločama šapućući i glasno komentirajući govorio: Naš župnik, don Petar je poludio. Što bi on htio u Pločama crkvu sagraditi i to usred grada? Pa nije moguće. Sada se upravo na tom mjestu usred grada uzdiže veličanstvena bazilika. Ja sam sanjao, i moj san je bio lijep. Te proročke riječi postale su stvarnost. Građevinsku dozvolu za gradnju crkve i pastoralnog centra u Pločama dobio sam 15. prosinca 1997. te zamisao arhitekta Ivana Vulića postaje stvarnost na slavu Boga i korist čovjeka, zahvaljujući mom zalaganju. Temeljni kamen je 4. listopada 1998. na splitskom Žnjanu blagoslovio papa Ivan Pavao II. Bog je, dakle, s nama pa bez straha možemo u vedriju budućnost. Hvala Bogu da smo mi izgradili lijepu crkvu, baziliku koja je ures mjesta i koja daje Pločama dušu. Danas su Ploče prepoznatljive, jer imaju sve što imaju moderni gradovi, a crkva na rivi pravi je biser. Uz to očuvali smo vjeru, stvorili pravu župnu zajednicu. A ta šačica, kao i u drugim mjestima, terorizirala je i terorizira većinu. Kod nas je tako da manjina nameće svoja pravila i zakone većini, što nema nigdje u svijetu.”

ZA NARODNO IME TISUĆU KUNA
S ponosom župnik Mikić, koji vozi automobil u raspadajućem stanju, ističe da mu se san ostvario jer je živio za gradnju nove crkve. “Kad bi mi netko ponudio neku materijalnu pomoć, to sam usmjeravao u gradnju crkve. Uvijek sam znao reći: Daj to za gradnju crkve. Što će mi novi auto? Isto tako ne mogu
265

obući dvoje hlače jedne na druge, niti dvije košulje odjednom. Važno je da je na meni čisto. Nikad nisam želio biti rob materijalnom. Isto tako smatram da svećenik mora biti primjer u svojoj sredini. Mora biti uz narod, dijeliti sudbinu naroda, a ipak biti drukčiji od njih.” Kod krštenja djece župnik Mikić preporučuje da se djeci daju narodna hrvatska imena. Tako u proglasu stoji: “Tko svom djetetu dade ime djeda, bake, najbližeg sveca datumu rođenja ili neko od popisanih narodnih imena, na dan djetetova krštenja primit će od župnika 1000 kuna”.

Vlado »utura, Zagreb
266

MARATON LAĐA
Vizija “Maratona lađa” nije došla sama od sebe, ona je posljedica mojega cjeloživotnog djelovanja. Kao živahno i znatiželjno dijete prošao sam put od aktivnog omladinca preko pedagoške akademije (likovna umjetnost), marketinga PIK-a Neretve, Televizije Opuzen i Domovinskog rata do “Opuzenskog lita”, i sve to s kamerom u ruci. S kamerom sam upoznao sve ljepote i ljude neretvanskog kraja, od Ploča i Staševice do Vidonja i Trebižata.

Kad se ideja o maratonu lađa smućkala u mojoj glavi i izašla iz mojih usta, došla je do Damira, Denisa i svih ostalih entuzijasta koji su mi pomogli da ju ostvarim. Za mnoge sam bio luđak. Pitali su se odakle mi ideja da će netko veslati dvadeset kilometara, i to u lađi kakvih ima još samo nekoliko na Neretvi. “Ima ih u mulju, treba ih izvaditi i popraviti”, govorio sam, i sreća moja da sam znao pretvoriti u stvarnost vlastite želje. Mnogi su prihvatili moju ideju, prepoznali maraton i ∑ spasili smo lađu.

267

I tako “iz mista u misto”, uvjeravanje, nagovaranje. I, malo po malo, stvori se ekipa u Rogotinu, u Opuzenu dvije, u Podgradini tri, u Pločama dvije, u Vidonjama, Krvavcu, Kuli Norinskoj, Šarića Strugi, Metkoviću, Baćini, Spilicama i Crpalima, Peračkom blatu, Banji i, na kraju, u Kominu. Trebalo je vidjeti te divne momke kako se spremaju, kako traže lađu, vesla, parić i na kraju bubanj. Svaka ekipa ima svoju priču. Bilo bi zanimljivo i knjigu napisati o tome. Sjećam se da su se “Kominski gusari” prijavili samo dan prije “Maratona” i to samo zato što smo ih prozvali u “Slobodnoj Dalmaciji”: “Kakav će to biti ‘Maraton’ bez Kominjana?” Oni su taj dan izvukli lađu iz gliba, popravili što se dalo popraviti i, zamislite, došli drugi na cilj u Pločama, iza Rogotinjana, a ispred “Banje Sagene” i ostalih.

268

Nikad neću zaboraviti tu nedjelju 13. rujna 1998. kad je čitav dan padala kiša sve do pred sam start “Maratona”. Prvi maraton, a takvo vrijeme! Je li to moguće? Nigdje nikoga osim nas iz organizacije i kapetana ekipa u hotelu “Narona” u Metkoviću. Trebalo je odlučiti što ako nevrijeme bude duže potrajalo? Svi su do jednoga zauzeli su stav: “Neka se vozi ‘Maraton’. Kakvi smo mi gusari ako nas vrijeme smeta!” Vozimo uz pjesmu: “I neka grmi i neka siva, Neretvom se pisma piva...” Iza te odluke kiša prestane i pojavi se sunce te obasja 18 lađa, dvjestotinjak lađara te više od dvadeset tisuća ljudi koji su došli vidjeti to “čudo od Maratona”. Toga sam trenutka bio siguran da smo u Neretvi dobili jednu manifestaciju za koju će jednom “cili svit” znati.

Danas nakon nešto više od jedanaest godina, nakon što je na “Maratonu” sudjelovalo više od osamdeset različitih ekipa s više od 4000 natjecatelja, mogu reći da sam sretan. Sretan sam što mi se ostvarila ideja, sretan sam što imamo dan Neretve u Hrvatskoj i bit ću sretan ako se ostvari ono što je jedan uvaženi gospodin rekao: “To je brand u Hrvatskoj i to mora biti brand na Mediteranu”.

Miljenko Milojko Glasović, Opuzen
269

BILI SU BILI
Sedandesetih godina, na krilima hrvatskog narodnog zanosa sa viron u svoju državu i boji život, usprkos mnogin zabranama, sve se najlakše izražavalo priko Hajduka. Hajduk je bija i Hrvatska i otpor prema vlasti i veseje malon čoviku (kako se onda govorilo), a često i psovka, ali ga nikad nismo mrzili. Sićan se kad je Hajduk dolazija u Komin kakvi su to dani bili. Cilo misto je bilo na nogama - glazbari, ribari, težaci, lovci - svaki je tija nešto donit za Hajduka. Vukas i Sula Rebac su spavali u mene kući, a svi ostali igrači po drugin kućan, svi su molili moga ćaću L. V. i Deliju kao organizatore da bar jedan igrač spava u nji u kući. U to je vrime Komin bija i glavno misto za baleve di su dolazili glavni hrvatski pivači. Bilo je to vrime i misto brodara, pomoraca, judi su radili u Njemačkoj, bilo je para, a fešte u Brune u gostionici za Božić, kad bi došli Nijemci, studenti i ostali, bile su nezaboravne. Bilo je to vrime buna protiv ondašnjih barbara, bilo je to vrime kad je Komin ima m... (znate šta oću reć). Virujen u Komin i sva naša lipa mala mista - opet će judi pivat. Virujen u dobro jer dobro i vrime koje dolazi mora stvorit nove brodare, nove vridne jude. U ton i takvon Kominu živi jedan skroman čovik, težak i ribar, i vrije u njemu, i vidi on sve što se događa, voli Hajduk, a ima i žicu, i rodi se ko lipo malo dite nezaboravna pisma:

BILI SU BILI
Taj dobri čovik i po je naš MIJO MEDAK ANĐIN. Napisa je Mijo i riči i ko dobar pivač prvi je i piva BILI SU BILI. Zna Mijo pivat, ali ne zna note, pa su DUBROVAČKI TRUBADURI, koji su je prvi snimili, napisali da je autor glazbe Lući Kapurso. Nije slučajno u ciloj Dalmaciji i ciloj Hrvatskoj baš u Kominu naš MIJO napisa ovako lipu pismu. Komin je uvik bija i bit će misto vridnih i borbenih judi koji su uvik bili protiv barbara starih, a sada su
270

protiv i ovi novi koji se sa starin barbarima, interesantno, jako dobro slažu. I jedni i drugi kao da ništa nisu naučili, da rikon prođe puno mutne vode i go...., a nakon nekog vrimena opet je rika modra i čista. S viron da ćemo sa čiston rikon, bez kukanja, s novon autoceston svi boje živit i opet pivat neku novu pismu od našega Mije.

271

Zahvaljujem Ivici Oršuliću Kairu na dostavljenim ulaznicama. Luka Vlahović, Zagreb
272

NERETVA: ČEGA IMA, A ČEGA NEMA
NEMA VIŠE UŠĆA NERETVE NA VISU
Nikakvu mi sjetu, ni nostalgiju, ni suze za pradavnom Neretvom nije izazvala priča profesora geologije o Neretvi prije stotinu tisuća godina kad joj je tok zahvaćao Korčulu, a ušće bilo oko Visa. Ovo sam se ljeto kupao u Lumbardi na Korčuli, valjao se u prije stotinu tisuća godina nanesenom neretvanskom pijesku. Kako su našoj duši emotivno blijede činjenice koje izlaze iz našeg iskustva, našeg vremena i prostora! Mnogo je slika koje još uvijek titraju u vrelini sjećanja na ljeta provedena oko Neretve. Obuzme me propitivanje, ganutljivost, nujnost, ushićenje.

IMA KAMENICA
Zaustavljam se i kušam kamenice neretvanskim vodama hlađene, onako s nogu na uzgajalištu kod Ledinića, u Bjelovučića vali kod Drača na Pelješcu. Nametne se priča kakve je sve sladokusce put nanosio, koliko ih je tko mogao posrkati? U blizini otvorenih kamenica trebam suha kruha, limuna, maslinova ulja i jako crno vino. Miris mora, crvići se miču u kreču školjke; dokaz da je sve idealno svježe. Prava privilegija. Školjkar mi priča kako je neki gost, skrivajući se od žene, svako jutro dolazio sa sinom. Sinčić bi ih srknuo dvadeset, a on devedeset, i to nakon doručka.

IMA GUSARSKIH GENA I PRSTACA
Pozvan sam na nedjeljni ručak na stariji “gusarski brodić”. Podne, zvizdan, ni daška vjetra. Promatram pristajanje izvornih Neretvana koji su preplovili Pelješki kanal. Pridružujem im se u Dračama. Svi su crni, preplanuli, bučni, oštri. Na brodu pjevaju i žene. Loži se vatra, pripremaju se gradele, rastače se vino. Zatim su tri gusara skočila u more, rasporedila se na oštrim sikama. Sageti su s glavama u moru, pa svako malo pokazuju leđa. Od sunca ih štite
273

morem natopljene bijele potkošulje, po površini mora pljuska ruka koja tuče kamen čekićem. Lome se slike, pa glava u moru, glava iz mora. Jedna se glava povremeno osvrće provjeravajući ima li kakve opasnosti. Prstaci se skupljaju u njedra. Na krmi je spremna plitka teća, na stolu su petrusin, kapula, češnjak, maslinovo ulje, kunšerva, treba biti baš ona njegova ljutica i demižona pitke poljske plavine. Jest li igdje čuli da se može napraviti litar juhe od tri kila mesa i kila povrća? I to kakva juha! A nitko s broda neće otkriti recept! Pa tako petorica mogu saliti demižonu desetku, i to na plus 36. Kad uzavre pamet, kako ne imati hajdučko srce za skočiti u more i otrijezniti se! Sasvim različit prizor od onih neslanih kuhinja ∑ TV laboratorija s ljupkim aranžmanima i formama, a na stolu tanjuri s dekoracijama, bez sadržaja. Jedan je gusar izgubio okladu pa mora sve počastiti ručkom, dogovaraju se o sutrašnjem odredištu. To je nekakva krčma u selu Kamenice, na magistrali uz Neum. Tu se vrti mlada janjetina. Takvoj dobroj hrani na eteričnim uljima, soli i kamenjaru ne treba luksuzniji ambijent. Pravi reality show “Paris ∑ Texas”. Dubrovčani se na proputovanju obvezno tu naslade, odmaknu se od ribe na lešo. U Dubrovniku je tijekom sezone ionako mnogo dotjerane turističke forme ...

LIVIJA NEMA GLAVU, GLAVA NEMA LIVIJU
U Opuzenu se ukazao najljepši trg/pjaca u Dalmaciji, skladan poput smaragda, ljepši i od Straduna. Na trgu će se postaviti tijelo antičke Livije bez glave, a u Vidu će biti glava bez tijela. Kako bi netko s Oxforda pronašao način spajanja glave i tijela, Opuzena i Metkovića, tih dvaju gusarskih gradova, djece Domagojevih strijelaca! Ali, pusti Engleze, oni znaju samo zavađati! Sva je sreća što i usred ljetne žege pod opuzenskim mostom lađari vježbaju za utrku bez strasti za Livijom i antikom, nakon težačkog jutra u polju. Kako prpošno maestral razigrava gusarsku zastavu na lađi!

IMA DOBROG ESPRESSA
U Metkoviću, kao i u Čapljini i svim mjestima iza Biokova, Dalmatinskoj zagori itd., najbolji espresso ispijaju goropadne stasite žene kamenih gena. Od svih su žena iz krša Metkovke, kažu, najbolje, a znaju se i dobro skockati. Svi teoretiziraju je li espresso dobar zbog čiste vode, posebne kave, čista aparata. A kako se pravi dobar espresso? Nema dobroga espressa ako se škrtari na svježe izmljevenoj kavi. Tek uz to idu voda, tlak, aparat... Neki mladići uz jutarnju kavu u Metkoviću pretresaju sportske događaje, pa usput pričaju kako se domoći hercegovačkih papira, traže neke veze, korijene kako bi mogli graditi
274

vikendicu na Blidinju ili Kupresu, otići se nadisati hladnoga planinskog zraka, pobjeći iz uzavrele vlažne nervozne neretvanske kotline. Jednomu je hercegovački pradjed ljeti vodio stoku na ispašu na Vran planinu i Čvrsnicu, pa misli kako bi se dalo pronaći nekakvih planinskih pojata.

IMA ŽARA, IMA LISKE
Prijatelj s Vlake obvezno loži metar drva (dolaze u obzir samo naranča, loza, maslinovo drvo blagosovljeno) za jedne gradele. Može se i vol ispeći, ali ne smije faliti žara. Teletina koja cvrkne u sekundi mora biti baš od mesara Mate Jurilja s Gabele Brijega. Nakon toga se na gradele može baciti, kao za desert, i pokoji iverak, pa i plinorac, ako netko naljegne. U Neretvi su pripravaljnje jela s gradela i priprema brudeta rezervirani za muškarce. A Bogu hvala kažu da još ima i liske, iako se ne smije više loviti u moru ispred ušća, a ne smiju se koristiti ni sva ona prevarantska tehnička pomagala.

NEMA NERETVANSKE TRAVARICE
Pitam se može li se kod nekoga naći skrivena ili zaboravljena koja boca zelenkastožute travarice pokojne Neretve iz Opuzena u čijim pogonima raste šikara, a hrđa vraća željezo u zemlju crvenicu. Bivši pogoni služe za odlaganje putujućih toaleta Tui Tui. Nema one najbolje travarice na svijetu, a po kafićima istaknut austrijski kupus-liker Jeger Meister.

NEMA DIDA I NJEGOVOG NAJBOLJEG BRUDETA
Prije tri ljeta dida me pred podne vodio nakratko na Jarugu. Tamo je jedan edenski vrt okružen neretvanskim kanalima. Idemo prskati voćnjak. Trupa pristaje i probija šaš, uvlači se u vlagu, sparinu, iskaču zmije, zelembaći, gušterice, komarci, ptice... (kao kroz paklena polja Vijetkonga). U trupi je kariola prskalica pa dida u nju istresa nekoliko kila raznih prašaka i razmućuje ih u vodi. Dida pali motor, izvlači duga crijeva. Pođoh za njim, a on reče: “Sinko, ti si mlad, odmakni se, prskat ću!” Stvara se oblak koji se uvlači u krošnje. Dida prska bez maske, i to na plus 36, oblak prašine šeta s jedne na drugu stranu voćnjaka. Pa tko pobjedi, tko izdrži, čovjek ili nametnici, beštije koje uništavaju ljudski trud... Po zvizdanu nas penta vraća kući. Dida sprema osvetnički brudet: trlje, cipli bataši, balavci. Oni isti lukavi cipli bataši, balavci koji preskaču mreže i koji su bezbroj puta iskušani na gradelama. Puno svježe sipe. Mora biti baš
275

ta teća, baš ta ljutica, baš taj luk, maslinovo ulje, kunšerva... Ne do Bog da je toć rijedak i da previše potopi ribu. Riba treba tek ponegdje izvirivati iz toća. Najslađe je vaditi komade sipe s dna teće. Oči iskaču od ljutine, ali kako dobro ide hladna bevanda.

NEMA MAGARACA, A IMA GRANICA
Po Hercegovini tražim neke istarske magarce koji su navodno nekako po noći odšetali kroz Gabela Polje i preko Crnoga brda domogli se Trebižata. Glumac Zdenko Jelčić čudio se govoreći: “Da mi je netko prije samo dvadeset godina rekao: 1) da u Hercegovini neće biti magaraca 2) da će se opet utvrditi neka državna granica između Hercegovine i Dalmacije, i to baš na Đumruku i Gabela Polju kao za Turske 3) da magaraca neće biti ni u Dalmaciji (osim onih turističkih magarac∑manekena u Kuni na Pelješcu i u Tribunju) 4) da ćemo kao škripari po noći morati prevoditi magarce preko Gabela Polja, i to iz Dalmacije u Hercegovinu 5) da će to biti istarski magarci.” Kažu da su magarci tisućama godina naporno radili bez vode hraneći se žuljanjem drveta i dračom, množeći se u neimaštini kao nitko, pa se sad zasluženo odmaraju u nestajanju. Ali, nade ima, znam da će nas kriza plina i nafte vraćati magarcima. Jedino ne znam što će biti kad se šengenska granica naseli na Đumruk, Doljane ili u Gabela Polje. Granica koju naš književnik Vlado Pavlović naziva “plodom pjanog tursko∑mletačkog zuluma”.

NEMA TREBIŽEĆKIH I NERETVANSKIH JEGULJA
Nema smotuljaka jegulje u vršvama jazarkama u nabujalim mutnim jesenskim vodama jazova Trebižata. Svatko ima lokalnu teoriju o tom zašto ih nema: kriva je klima, globalno zatopljenje, pesticidi, ustava u Strugama gdje se rijeka Trebižat ulijeva u Neretvu, zračenje mobitela ili pak neobuzdani divlji izlov jer, eto, nema ni strogog Šarge poljara s puškom sačmaricom u zelenoj uniformi koji uvodi red. Nema ni drugih poljara. Zavladala je demokracija. Do 1990. bili smo zapušteni, a od 1990. raspušteni. Nema čak ni onih žutih jegulja koje bi Trebižećanin Dodig bacao nazad u jaz govoreći da još jedna žuta neće u njegovu kuću jer mu je dosta i ona jedna njegova nevista žuja duga jezika. Tek nakon obroka otvaraju se gurmanske teme tipa: Ovo što sam jeo nije jegulja iz naše vode. Čije su jegulje po restoranima? Crnogorske, iz slavonskih uzgajališta ili možda neke šibenske? Čije su žabe? Iz slavonskih ili vojvođanskih kanala.
276

Čega još nema u trebižećkom polju? Na sreću se ne sadi ni tradicionalni kikiriki, ni pamuk kao u godinama nakon Drugoga svjetskog rata, ali još je jadnije što nema ni domaćeg kukuruza za pravu puru pa se nema što odnijeti samljeti u mlinicu u Strugama.

U MOGORJELU IMA DAŠKA VJETRA I NEUMSKIH PRSTACA
Ne pirka vjetar, stalo podne, omara, sve je opisano u cvrkutu Nazorova cvrčka, Šimićeva podneva... Kažu da su rimski izvidnici nakon godina ispitivanja javili caru da su našli ružu vjetrova u Mogorjelu gdje uvijek pirka vjetar, po najvećoj žegi i omari, te da je car dao sagraditi vilu. Danas, nakon sedamnaest stoljeća u Mogorjelu je „Villa Rustica“, restoran koji nudi legalne prstace, kažu podrijetlom iz Neuma. I sada u Mogorjelu ima daška vjetra i za vrijeme najvećih ljetnih žega. Toliko o klimatskim promjenama.

IMA TROJE, NEMA TROJE, IMA SLANE VODE
To što se manje spominje Troja gabeoska kao i njezin zagovornik Salinas Price ne znači da je Troja bliže ili dalje od Gabele. Krupa i dalje teče u dva smjera: od Hutova prema Neretvi i od Neretve prema Hutovu. Jadransko je more mirno more s malim valovima, Pelješki kanal pogodan je za sklanjanje s otvorene jadranske, a Donja Neretva razlivena je od Žabe do biokovskih obronaka... Bila je močvarna, plovna. Gabela bijaše vrh s kojega se sve moglo nadzirati, u kojem se moglo trgovati između onoga što dolazi morem i onoga što nudi unutrašnjost, a nitko nije kopao ispod gabeoskih kokošinjaca i svinjaca, dimara i urušenih napuštenih kamenih kuća. U Gabeli je važnija priča o tom da se kalkani love sve više u Metkoviću, da su se i lignje raširile po Neretvi, da Neretva postaje slanija i prema Višićima, da će neretvanski sliv ostati možda i bez nekih voda iz istočne Hercegovine. U Čapljini se tržište ugušilo, a rat dotukao proizvodnju. Ostalo je samo vađenje šljunka iz Neretve.

IMA 063, NEMA 098 NI 091, NEMA 063, IMA 098 I 091
Hercegovina, zemlja s najvećim brojem njemačkih automobila po km2. Brijeg u Gabeli Troji mjesto je gdje se Hrvati djele na 098/091 i na 063. Između je roaming (harač). Taj 063 lovi čak do Kule Norinske, a 098 nestaje na Gabeoskom brijegu. Evo načina kako naše telekomunikacije razdvajaju jedan narod i srodne ljude. Još je puno toga što oko Neretve nastaje i nestaje, čega još ima i čega više nema. Kažimir Vrankić, Zagreb
277

HUMORNICE IZ SUDNICE
Odrađivanje Božića
Legendarni brijač Zvonko Galov iz Metkovića jest radišan i bogobojazan čovjek. Obitelj mu je redovito išla u crkvu na čelu s njim; bio je oženjen i otac četvero djece. Početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, tijekom komunističkog jednoumlja, dok Božić i božićni blagdani bijahu radni dani, odlučio naš Zvonko tog blagdana zatvoriti svoju brijačnicu. Napisao na vratima velikim slovima: “BOŽIĆ - NE RADIM”. Kako UDBA i OZNA sve dozna, njezinim doušnicima ni to nije moglo promaknuti. Nakon kraćeg vremena dobije brijač Zvonko poziv da se javi na Prekršajni sud u Metkoviću zbog neovlaštenog i protuzakonitog zatvaranja zanatske radnje u radne dane. Prema tadašnjem Zakonu o prekršajima za prekršitelja je bila predviđena nemala kazna, to više što je bila riječ o Božiću. Priča se da mu je sudio i danas aktualni sudac za prekršaje Ćazo. Na glavnoj raspravi upita sudac okrivljenika: - Druže Zvonko, osjećate li se krivim za djelo koje vam se stavlja na teret? Zvonko odgovara: - Ne, nipošto, druže sudac. Ne osićam se krivim. Iman ustavno pravo na rad, ali, borami, isto tako i pravo na odmor. - Kako to da ste se odlučili odmoriti baš taj dan? - nastavi sudac s dokaznim postupkom. Okrivljenik odgovori: - Druže sudac, naši su stari uvik govorili: tko radi taj i griši. Ali kako ja za Božić nisam radija, nisan moga niti pogrišit. Znam da me kaznit morete, međutim tija bi se liberat novčane kazne… Iman puno dice, žena ne radi… Sudac Ćazo: - Druže Zvonko, ja radim po zakonu, a zakon kaže - ako se djelo ne prizna - tolika kazna… Na to Zvonko poskoči: - Neman ja šta priznat! Šta ću priznat? Vengo, vidin da je vrag odnija šalu, pa bi ja nešto predložija? Sudac: - Što? Zvonko: - Da ja to nekako odradin! Sudac: - Kada? Zvonko: - Što prija, evo, uskoro je Dan borca!
278

MOJ ZID
Stipan J. podnio, Općinskom sudu u Metkoviću, tužbu za smetanje posjeda i naknadu štete protiv prvog susjeda Ante K., jer mu je porušio dio kamenog zida oko ovčjeg tora u Vidu. Naime, Ante je htio ubiti zmiju otrovnicu, zvanu crnostrik, međutim u tomu nije uspio, jer se zmija uvukla u suhozid. Bojao se da će mu zmija ugristi ili neko njegovo dijete ili ovcu pa je odlučio da je pronađe i ubije. Rušio je kamenja zida dok je nije pronašao ispod nekog kamena i ubio. Došao je dan glavne rasprave. Sudac je dao riječ strankama u postupku. Tužitelj: - Tražin da sud usvoji moju tužbu i da mi tuženik plati štetu u iznosu od 5.000,00 kn i tražin zabranu ponovnog rušenja zida, jerbo je ovog prolića misto puno zmija. Tuženik: - Učinija san dobro djelo, a zmije nije zabranjeno ubijat. Tužitelj: - Možda si i učinija dobro djelo, ali ti niko ne daje za pravo da, činjenjem dobrog djela, rušiš moj zid. Tuženik: - Pa čoviče, cili zid ti ne vridi 5.000,00 kn. Tužitelj: - Možda!? Ali ne diraj šta je moje? Tuženik: - Ma šta tvoje? Tužitelj: - Moj zid, moj crnostrik!

NEPOTKUPLJIVI SUDAC
Parničili se oko međe Martin K. i Stipe M. iz Krvavca. Parnica trajala nekoliko godina pred Općinskim sudom u Metkoviću. Nekoliko dana prije održavanja jedne od glavnih rasprava, Martin telefonom nazove svog odvjetnika te ga upita: - Bi li bilo dobro da sucu uputim jednog malog gudina? Odvjetnik odgovori: - Ne! Poznajem suca, nije podmitljiv. Što više, mislin da bi nam u tom slučaju odbija tužbeni zahtjev i presudija u Stipinu korist. Na sljedećoj glavnoj raspravi sudac je istu zaključio te prihvatio Martinov tužbeni zahtjev. Na sudskom hodniku odvjetnik kaže Martinu: - Eto, vidite da sam bija u pravu. Sudac je prihvatija vaš tužbeni zahtjev i bez onog vašeg gudina. Martin uzvrati: - Ma, u pravu i jeste i niste. Posla san ja sucu gudina, ali san potpisa Stipu.

279

SILOVANJE
Stipan M., iz Opuzena, bio je osumnjičen da je počinio kazneno djelo silovanja. Kaznenu prijavu podnijela je Marija B., kojoj je inače umro suprug tjedan dana prije navodnoga silovanja. Na glavnoj raspravi pred Županijskim sudom u Dubrovniku okrivljenik se brani na slijedeći način: - Cijenjeni sude, ja oštećenu poznajem dugi niz godina. Jedno vrime bili smo čak i strastveni ljubavnici. Nakon smrti njenog muža, uputija san joj sućut puten SMS poruke. Nakon nekoliko dana, ona je mene zvala da dođem u njen stan, govoreći mi da joj je teško i da joj nedostaje muškarac, ka šta san ja. Shvatija san to ozbiljno. Sudac: - Okrivljeni, ta vaša priča nema nikakve sveze s činom silovanja. Vi sa sudom zbijate šale. Molim vas odgovorite kako je i zašto do sile došlo? Okrivljeni: - Oprostite, gospodine sudac, vi mislite da ova moja priča nema sveze s optužbom. Ja mislin da i te kako ima. Sudac: - Dobro, onda objasnite kako. Okrivljeni: - Kada san doša u stan oštećene, ona me odma zagrlila i povela u spavaću sobu. Sudac: - Dobro, i što je nakon toga bilo? Okrivljeni: - Eto, vi sada procinite je li to bija čin silovanja. Nasmijala se, privukla sebi i rekla - Dragi, ja san svježa udovica - zato me ljubi nježno i tužno! Sudac: - I što je nakon toga bilo? Okrivljenik. - Pa bija je logičan slijed. Sudac: - Kakav? Okrivljenik: - Oh, oh, molin te, tužno; - Oh, oh, molin te nježno; - Oh, oh, molin; - Oh, oh. OSIGURANJE MORTIS CAUSA Jure B. iz Metkovića uplatio životno osiguranje pa se tako osigurao i za slučaj smrti i posebno je odlučio da pravo na naknadu u slučaju smrti imaju djeca, a suprugu je izostavio. Pričaju neki da je pokušao izvršiti suicid, drugi pričaju da ga je žena upucala pa je završio u Općoj bolnici Dubrovnik. Liječenje je trajalo nekoliko mjeseci. Jedva se izvukao. Kad je liječenje završilo, dostavio je liječničku dokumentaciju Croatia osiguranju radi isplate odštete. Croatia osiguranje odbila je Juri isplatiti štetu s obrazloženjem da je bolest posljedica pokušaja suicida te ga uputila, ako smatra da je njegovo pravo povrijeđeno, da zaštitu može ostvariti pred sudom.
280

Jure je podnio tužbu Općinskom sudu u Metkoviću tražeći u tužbi da mu Sud dodjeli polovinu osigurane svote za slučaj smrti. Na glavnoj raspravi sutkinja upita tužitelja: - Podnijeli ste tužbu, tražeći polovinu osigurane svote za slučaj smrti. Osim toga tužena navodi da je bolest posljedica vašeg pokušaja samoubojstva. Tužitelj odgovori: - Ka prvo, nisan diga ruku na se. To su izmišljotine dotura i neki iz državnog odvjetništva koji rade za interese tužene i zato su neki dobro plaćeni. Sutkinja: - To su teške optužbe, ako imate bilo kakva saznanja dužni ste izvijestiti nadležna državna tijela, međutim tužena, u odgovoru na tužbu, tvrdi da ste pokušali izvršiti samoubojstvo pa u tom slučaju nemate pravo na nikakvu naknadu štete. Tužitelj: - Nisan se ja ima namiru ubit, u mene je iz parabole pucala moja žena. Sutkinja: - Zašto? Tužitelj: - Zato što nju nisan imenova nositeljem prava na naknadu štete za slučaj svoje smrti, nego samo dicu. Sutkinja: - Zašto ste je izostavili? Tužitelj: - Želija san da stvarno bude tužna kad umren. Sutkinja: - Međutim, niste u tužbi obrazložili zašto tražite polovicu osigurane svote za slučaj smrti, a još ste živi? Tužitelj: - Ovin san van dokaza da nisan u sebe puca, kako to tvrdi tužena, dokaza san da me žena tila ubit, a za slučaj moje smrti i tako ne bi dobila nikakvu naknadu štete, pa nije imala materijalni interes da me ubije. Sutkinja: - Dobro, u ovom slučaju imali bi pravo na naknadu štete za sve osigurane slučajeve, osim naknade štete za slučaj smrti. Tužitelj: - Tražin i tu naknadu. Sutkinja: - Zašto? Tužitelj: - Prilikom potpisivanja ugovora o osiguranju, službenik osiguravatelja me je uvjerava da ću novce dobit i ako preživim smrtni slučaj. Sutkinja: - To ste vi očito krivo shvatili. Kako to mislite “preživjeti smrtni slučaj”? Tužitelj: - Ne, nisan krivo shvatija. Preživija san smrtni slučaj. Cinjeni sude, uzmite u obzir da san bija teško bolestan i da san dva puta zamalo umra, pa bi mi stoga Croatia osiguranje tribala isplatit barem pola osigurane svote za slučaj smrti.

MLADOST
Robert K. iz Ploča skrivio je prometnu nezgodu u kojoj je stradao pješak. Kasnije se ustanovilo da je zapravo pješak imao 3 promila alkohola u krvi i da je zapravo i poginuli bio sukrivac za štetni događaj.
281

Protiv Roberta Općinsko državno odvjetništvo pokrenulo je kazneni postupak zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće, a postupak se vodio pred Općinskim sudom u Pločama . Sudski vještak prometne struke u svom vještvu naveo je da je okrivljenik vozio 50 km više od dopuštenog na dijelu ceste gdje se dogodila prometna nezgoda, ali je isto tako ostavio mogućnost da je poginuli pješak, s tolikom količinom alkohola mogao podletjeti pod vozilo okrivljenika. Odvjetnik Lukša M. tijekom cijelog kaznenog postupka pokušavao je krivnju prebaciti na pješaka tvrdeći da je poginuli isključivi krivac za štetni događaj. U završnoj riječi mladi i neiskusni odvjetnik pomalo se izgubio u svom izlaganju tražeći od suda da okrivljenika oslobodi krivnje. Predsjednik sudskog vijeća na kraju se obrati okrivljeniku: - Vaša je riječ zadnja. Prihvaćate li obranu svog branitelja. Okrivljenik: - Pa prihvaćan, samo... Predsjednik vijeća: - Imate li što dodati? Okrivljenik: - Samo bi doda… Predsjednik vijeća: - Recite, što? Okrivljenik: - Časni sude, molin vas da uzmete u obzir mladost mog branitelja.

DUGOGODIŠNJA ROBIJA
Stanoviti Nenad Š. na Županijskom je sudu u Dubrovniku bio osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 35 godina zbog višestrukog ubojstva iz koristoljublja. Kako je okrivljenik cijelo vrijeme trajanja postupka bio u pritvoru, kaže mu predsjednik sudskog vijeća: - Vrijeme provedeno u pritvoru uračunava se u kaznu. Okrivljeni, je li vam jasna izreka presude? Okrivljeni: - Sve san razumija, ali ovo s uračunavanjem pritvora nije mi baš jasno. Sudac: - Pa kad se od 35 godina zatvora odbiju dvije godine i dva mjeseca provedena u pritvoru, to znači da biste vi, ukoliko izrečena kazna po bilo kojoj osnovi ne bude smanjena, trebali izaći iz zatvora 15. travnja 2040. godine. Okrivljeni: - U koliko uri?

NALIVPERO
Jerko K. radio je desetak godina kao liječnik u Zatvoru u Lepoglavi. U svom liječničkom stažu imao je različitih dogodovština u kojima su ga zatvo282

renici pošto-poto htjeli nadmudriti i dobiti bolovanje kako ne bi morali raditi u zatvorskoj tvornici namještaja “Lepa”. Stanoviti Marko G. iz Komina, vrlo teško je podnosio zatvorske dane. Stalno je glumio bolesnika kako bi što više bio u zatvorskoj ambulanti, a što manje u tvornici. Jednom prigodom Marko je dršku aparata za brijanje doslovno progutao, tako da su ga, nakon što ju je dr. Jerko i napipao u želucu, morali kolima hitne pomoći, uz stražarsku pratnju, odvesti u Opću bolnicu Varaždin. Desetak dana nakon operacije, Marko je uspio pobjeći iz bolnice. Krio se po Biokovu gotovo pola godine, sve dok ga policija nije uhvatila i pripratila u lepoglavski zatvor. Marko se jedno vrijeme primirio i pomirio s činjenicom da svojih deset godina mora “odguliti”. Međutim, ne za dugo. Jedne noći došao je do stražara, uzeo njegovo nalivpero i pred stražarevim očima ga ugurao u grlo i progutao. Kada je stražar to vidio, sav preplašen nazove dr. Jerka: - Halo, dobro jutro, jesam li dobio dr. Jerka, stražar Žuljiček na telefonu. Dr. Jerko: - Što se opet dogodilo? Stražar: - Doktore, zatvorenik Marko G. pred mojim je očima progutao nalivpero. Možete li doći? Dr. Jerko: - Ne, žao mi je, žena mi je dežurna u Ambulanti, ne mogu djecu ostaviti samu. Ništa nije žurno. Doći ću za dva sata. Paničnim glasom upita stražar: - Ali, doktore, što da radimo do tada? Dr. Jerko malo zastane, kroz glavu mu prostruji prošlogodišnja drška aparata za brijanje, koju je Marko progutao, pa reče: - Ako nemate drugo nalivpero, pišite kemijskom olovkom.

POČIVAJ U MIRU
Mate K. iz Ploča bio je dosta imućan i ženio se tri puta. Djece je imao samo s prve dvije žene, dok s trećom nije, ali mu je treće žena Mara u brak unijela svoja dva sina iz svog prethodnog braka. Bila je mlađa od njega 30 godina. S njom se i nije baš slagao. I danas stariji Pločani znaju o njemu reći: - Jadni Mate, napatio se u životu. Prevalio je preko sebe dva svjetska rata i tri žene. Kada se teže razbolio i prije nego što je trebao ići u bolnicu, sastavio je oporuku kod odvjetnika Boška Š. iz Ploča te o tome izvijestio svoju djecu i suprugu Maru. Nedugo nakon toga Mate umre u splitskoj bolnici. Pokopan je bio po mjesnim običajima. Supruga Mara mu je nakon nekoliko dana naručila spomenik na kojem je dala da se upiše sljedeći tekst: “Svom dragom suprugu Mati K., * 1895. + 1990., supruga Mara”. Na kraju je još bilo napisano: “Počivaj u miru Božjem”.
283

Ostavinska rasprava održana je nakon nekoliko mjeseci pred Općinskim sudom u Pločama. Na veliko Marino iznenađenje Mate je oporukom svu svoju imovinu ostavio svojoj djeci iz prva dva braka, a njoj i njenoj djeci nije ostavio baš ništa. Čim je došla kući, otišla je kod istog onog kamenoklesara koji joj je radio spomenik te ga zamolila da odmah na spomenik, pokraj rečenice: “Počivaj u miru Božjem” nadopiše: “dok ja ne dođem”.

TEŠKA PITANJA
Sve što dalje slijedi jesu sudačka ili javnobilježnička pitanja ili komentari te odgovori i komentari na ista iz različitih sudskih postupaka. Daktilografi, odvjetnici, tužitelji i ostali u sudnici ili u javnobilježničko uredu morali su često puta ostati mirni dok su se pitanja postavljala i davali odgovori. SLUČAJ DESETI: Sudac: - Kažete da ste nepismeni. Iz dokumentacije u sudskom predmetu razvidno je da ste ranije stavljali križić kao vlastoručni potpis, a u zadnjih godinu dana stavljate kružić. Zbog čega je došlo do te promjene? Okrivljena: - Zbog toga jer sam se u međuvremenu udala. SLUČAJ JEDANAESTI: Sudac: - Kažete da je, inače, velika razlika između vas i vaše žene prilikom međusobnih svađa. Kakva je to razlika? Okrivljeni: - Pa… kao između obične i automatske puške. SLUČAJ ČETRNAESTI: Sudac: - Okrivljeni, iz nalaza sudskog vještaka proizlazi da vam na vozilu prilikom sudara nisu radila prednja svjetla, žmigavci, štop svjetla, kočnice… Pitam vas je li vam onda išta radilo? Okrivljeni: - Radio mi je stariji sin, kćerka, žena i punica. SLUČAJ DEVETNAESTI: Sudac: - Optužnica vas tereti da ste svoju suprugu rukama jednostavno zadavili. Što možete reći u svoju obranu? Okrivljeni: - Gospodine sudac, kunem se da svoju suprugu nisam udavio. Izdahnula je od uzbuđenja, kad sam je nježno uhvatio za vrat.
284

SLUČAJ DVADESETI: Sudac: - Privatni tužitelj vas tereti da ste mu ukrali zlatni sat. Je li to istina? Okrivljeni: - Prvo, sat nisam ukrao, a drugo sat nije bio zlatni. SLUČAJ DVADESET PRVI Sudac: - Vi kao tužitelj, u svojoj tužbi, navodite da vas vaša supruga stalno ponižava, vrijeđa, omalovažava i da vas, čak i pred svjedocima, naziva pogrdnim imenima. Možete li nam reći u čemu se to sastoji i kojim vas to pogrdnim imenima naziva. Okrivljeni: - Evo, na primjer; Neki dan joj kažem: - Zamisli, ženo, već pet dana ležim u štali, kraj krave, čekajući da se oteli…i ništa. Ona mi odvrati: - Pa idiote jedan, kada te krava vidi pokraj sebe, sigurno misli da se već otelila. SLUČAJ DVADESET SEDMI: Sudac: - Uhićeni ste u pokušaju krađe odjeće. S vama je uhićena i vaša supruga. Je li i ona sudjelovala u krađi? Okrivljeni: - Ne, ona je samo birala modele. SLUČAJ TRIDESETI: Sudac: - Okrivljeni, od kada smo vi i ja na “ti”? Okrivljena: - Pa od onda kada smo zajedno spavali. Sudac: - Oprostite, gdje smo mi to spavali? Okrivljena: - Pa… jučer dok je sudski vještak obrazlagao svoj vještački nalaz. SLUČAJ TRIDESET DRUGI: Sudac: - Okrivljeni, kada ste već bili pijani, zbog čega, na ženino traženje, niste dopustili njoj da vozi? Okrivljeni: - Jesam pijan, ali nisam lud. SLUČAJ TRIDESET PETI: Sudac: - Okrivljeni, kada ste se vi znali napiti, je li istina da su vaša supruga i punica vikali na vas, a da ste ih vi znali tući. Znade te li kakva kaznu možete dobiti? Okrivljeni: - Znam, ali niti jedna vaša kazna ne može biti veća od kazne što ih tada vidim dvostruko.

285

SLUČAJ TRIDESET DEVETI: Sudac: - Eto, prva noć u pritvoru. Jeste li se naspavali? Okrivljeni: - Znadete, ležaj i nije bio tako loš. Tijekom noći sam tek nekoliko puta ustajao da se odmorim. SLUČAJ ČETRDESET DRUGI: Sudac: - Koliko ste bili udaljeni od vrata? Okrivljeni: - 3 metra, 25 centimetara i 7 milimetara. Sudac: - Kako ste tako precizni? Okrivljeni: - Izmjerio sam jučer jer sam pretpostavljao da će me to pitati neka budala. SLUČAJ ČETRDESET DEVETI: Sudac: - Uopće mi nije jasno zbog čega se vi razvodite? Tužitelj: - Kako vam nije jasno? Sudac: - Ne, nije mi jasno. Tužitelj: - Onda vam, gospodine sudac, ne mogu drukčije objasniti, nego da vam ustupim svoju suprugu na tjedan dana. SLUČAJ PEDESET ČETVRTI: Sudac: - Zašto ste zapucali prema kolegi? Okrivljeni: - Zato što sam bio uvjeren da se radi o vepru. Sudac: - Kada ste primijetili zabunu? Okrivljeni: - Kada je vepar uzvratio paljbu. SLUČAJ PEDESET DEVETI: Sudac: - Zašto se razvodite? Tužitelj: - Jer mi je supruga rekla da sam idiot. Sudac: - To nije brakorazvodni razlog. Zašto vas je tako nazvala? Tužitelj: - Zatekao sam je s ljubavnikom u krevetu, kada sam je upitao što taj tu radi, ona je drsko odgovorila; - Imaš pravo pogađati tri puta, idiote! SLUČAJ ŠEZDESETI: Sudac: - Tužitelj u tužbi tvrdi da vam je pozajmio 10.000 eura. Je li to točno? Tuženi: - Kada? Tužitelj: - Prije šest mjeseci kada si bio potpuno pijan. Tuženi: - Pa ja sam taj zajam vratio. Tužitelj: - Kada? Tuženi: - Prije 30 dana kada si ti bio potpuno pijan!
286

SLUČAJ ŠEZDESET PRVI: Sudac: - Imate li razloga da kasnite na raspravu 15 minuta. Okrivljeni: - Oprostite, gospodine sudac, nemam razloga. Spreman sam 15 minuta duže odležati u zatvoru. SLUČAJ ŠEZDESET PETI: Sudac: - Optuženi ste da ste prodavali eliksir za vječnu mladost. Jeste li prethodno bili kažnjavani za isto djelo? Okrivljeni: - Jesam. Prvi put 1789., drugi put 1855. i treći put 1915. SLUČAJ ŠEZDESET DEVETI: Sudac: - Zašto ste se odlučili razvesti nakon 30 dana braka Tužiteljica: - Obećavao mi je brda i doline. Sudac: - Je li ispunio išta od obećanja? Tužiteljica: - Pa… jest, kupio mi je atlas. SLUČAJ SEDAMDESET TREĆI: Sudac: - Gospođo, oprava vam je poprilično kratka. Zar ne možete pristojnije sjediti? Okrivljena: - Ne, jer mi je moj odvjetnik rekao da je to sastavni dio naše obrane. SLUČAJ OSAMDESET DRUGI: Sudac: - Po vama pješak nema nikada prednost na pješačkom prijelazu. Okrivljeni: - Ima, kada se vozi u kolima hitne pomoći. SLUČAJ DEVEDESET TREĆI: Sudac: - Koliko ste nedostataka uočili na svom novom stanu? Tužitelj: - Za sada samo jednu. Sudac: - Zašto za sada? Tužitelj: - Ne mogu otključati ulazna vrata. SLUČAJ DEVEDESET ŠESTI: Sudac: - Vi ste, kao policajac, vršili očevid. Okrivljenom niste nudili alkotest. Po čemu ste zaključili da je alkoholiziran? Svjedok: - Bio je na sredini ceste? Sudac: - Pa to ne upućuje da je bio pijan. Svjedok: - Da… ali je okrivljeni htio više puta podići bijelu crtu.
287

SLUČAJ DEVEDESET DEVETI: Sudac: - Kako vas je okrivljeni, u kupeu vlaka, mogao stojećki silovati, kada on ima 1,60 a vi 1,80 m. Oštećena: - A tko je u bilo kojem trenutku tvrdio da ja ne mogu malo čučnuti. SLUČAJ STOTINU JEDANAESTI: Sudac: - Kažete da ste tih 200 metara prošli za sat vremena. Kažete da ste bili pijani i da niste niti jedanput pali na cestu i da ste normalno hodali. Kako vam je trebalo toliko vremena? Okrivljeni: - Gospođo sudac, morali biste uzeti u obzir širinu ceste. SLUČAJ STOTINU TRINAESTI: Sudac: - S kime želiš živjeti? Maloljetnik: - S mamom. Sudac: - Zašto? Maloljetnik: - Pa tata mi je rekao da se više neće ženiti pa ne bih imao novu mamu, a novog tatu sam već vidio. SLUČAJ STOTINU ČETRNAESTI: Sudac: - Sami priznajete da ste puno puta do sada bili prekršajno kažnjavani. Jeste li skupili išta negativnih bodova? Okrivljeni: - Da! Toliko da mogu igrati u ligi prvaka. SLUČAJ STOTINU OSAMNAESTI: Okrivljeni: - Postoji li mogućnost nagodbe u prekršajnom postupku? Sudac: - Ne, ali me zanima vaša ponuda. Okrivljeni: - Pa… da umjesto kazne, stotinu puta napišem; - prolazi se samo kroz zeleno svjetlo. SLUČAJ STOTINU DVADESET PRVI: Sudac: - Optuženi ste kao vođa grupe koja je svakog mjeseca udvostručila broj ukradenih vozila. Prvi mjesec 25, drugi 50, treći 100, četvrti mjesec 200… Što imate reći u svoju obranu? Okrivljeni: - Da ste nas pustili još nekoliko mjeseci, riješili bismo mi problem prometa u ovom gradu.

288

SLUČAJ STOTINU DVADESET DRUGI: Sudac: - Kažete da vas je okrivljeni silovao na plaži. Što vam je bilo najteže? Oštećena: - Pa… najteže mi je bilo kada mi je okrivljeni podigao noge u zrak pa mi je pijesak iz sandala pao u oči. SLUČAJ STOTINU DVADESET ŠESTI: Sudac: - Zbog čega se želite razvesti? Tužiteljica: - Pa… muž me prevario. Zatekla sam ga kako u zagrljaju drži ljubavnicu i s njom se valja na pješčanoj plaži. Sudac: - Tuženi, je li to točno? Tuženi: - Što moja žena očekuje u mojim godinama? Ne ću valjda u rukama držati kanticu i lopaticu za pijesak. SLUČAJ STOTINU DVADESET SEDMI: Sudac: - Zbog krivolova ste kažnjeni zatvorskom kaznom u trajanju od 6 mjeseci. Presuda je postala pravomoćna i morate ići na izdržavanje kazne zatvora. Osuđenik: - Mogu li, gospodine suče, to “odguliti” kada bude lovostaj? SLUČAJ STOTINU TRIDESET TREĆI: Javni bilježnik: - Meni je sud dodijelio da vodim ovaj ostavinski postupak. Recite mogu li vam postaviti iskreno jedno pitanje prije nego što proglasim oporuku vašeg pokojnog supruga? Nasljednica: - Možete. Javni bilježnik: - Biste li se htjeli udati za mene? SLUČAJ STOTINU ČETRDESETI: Sudac: - Gospođo, imate li dokaz da vas je suprug prevario na službenom putu? Okrivljena: - Istina, ja mu svijeću nisam držala, ali imam žensku intuiciju. A i znam da su, na službenom putu, svojim ženama vjerni samo astronauti. SLUČAJ STOTINU ČETRDESET TREĆI: Sudac: - Okrivljeni, što ste po zanimanju? Okrivljeni: - Pomoćni bagerist.
289

Sudac: - Što je to? Okrivljeni: -Što bager ne izvadi, ja izbacim lopatom. SLUČAJ STOTINU ČETRDESET ČETVRTI: Sudac: - Zbog čega gospođo ustrajete da se brak razvede? Tužiteljica: - Zato što me suprug omalovažava i ponižava. Sudac: - Možete li navesti neki primjer? Tužiteljica: - Neki dan se gledam, jadna, u ogledalo i od muke komentiram kako sam se ove zime jako ugojila. Sva sam bila jadna i utučena. Suze su mi krenule. Moj suprug me počne tješiti, govoreći da je to normalno i da to dolazi s godinama. Kaže on meni u jednom trenutku: - Hoćeš li bar jedan kompliment od mene. Ja mu kažem: - Može, a on mi kaže: - Imaš izoštren vid.

Srećko Ilić, Zagreb
290

U SRCU TE NOSIM
Neretvanska valo, Dome od Rvata, Rajska si nan Otvorila vrata Eden vrta ti si, Ćud pitomu imaš, Znana i furešta Svakog rado primaš. U tebi san rođen, Ostavit te neću, Štujen te ka Gospu, Sveticu najveću. Zavičaju mili, Jubavi najveća, Ka ditetu ti si I mater i ćaća. Ti si uvik sa mlon, U srcu te nosin; Di san, da san, Na te ponosan san. U tebi mi lipo, Lipoton se dičin, I tilo i dušu Puntualno ličin. Di god da san bija, Doma je najboje. Nema meni do Doline moje.
291

DALMATINSKA UZGOR STOJI
S Rujnice se bura javja, Ladnin glason Neretvu pozdravja. Na ognjištu smrika gori, Pršutin se dime vonji. Dalmatinska pisma grmi, Klapa piva, gaš se trni; Neretvanski kraj, zemajski je raj. Neretvanska dolina Rajska je milina. Fini gušti delicije, Ide, pije, piva smije, Dalmatinska uzgor stoji, Lipo li je, judi moji! Neretvanski kraj zemajski je raj. Uja, sira i maslina, Kruva sa komina; Brujet, pršut okus ima Neretvanskog menija; Ko ga ne bi ija? Bukara se šeta lipa vina, Pismu piva vesela družina. Neretvanski kraj zemajski je raj. Neretvanski krajobrazi, Tica, liska u rajskoj oazi. Trupa, lađa delton plovi, Vršva, mriža ribu lovi. Neretvanski kraj zemajski je raj. Šije, šete, strišo, tučen i briškula, A zog broji punte bućadura. Tu se pije, tu se piva Sve do zore lipa pisma Neretvansko-dalmatinska. Neretvanski kraj zemajski je raj. Klemo Marević, Krvavac
292

VAŠE OČI, GOSPOĐO
Pjesme i pripovijetke
S francuskog jezika preveo dr. Luko Paljetak, književnik, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

PREDGOVOR
Jedan prodavač usisivača za prašinu išao je od kuće do kuće da bi prodao svoju robu. Pokucao je na vrata kod obitelji Morgan. Vrata je otvorila jedna mlada djevojka… Očaran, zaboravio je na svoj usisivač i rekao: “S takvim očima gospođice, trebali ste biti filmska glumica”. Je li taj čovjek bio pjesnik ili prorok? Jeli prodao svoj usisivač tog jutra? Priča o tome ne govori… Kako bilo da bilo, francuskoj kinematografiji poklonio je jednu novu zvijezdu i riznicu svijeta obogatio naljepšim očima u Francuskoj. Oči koje su prolile mnogo crnila, zbog kojih se sanjalo, plakalo, smijalo. Te oči koje mnogo govore, te legendarne oči, oči Michèle MORGAN. Sve se može kamuflirati, maskirati. Može se praviti “lifting”. Ali oči? Oči spuštenog pogleda, drske oči, lažljive oči, laskave oči, duboki pogled, veseli pogled, baciti pogled, oštar pogled, “pogledaj me pravo u oči.” Oči ne lažu, izbjegava pogled, čak ga i ne gleda, u četiri oka. Kad sam bila mala sve sam promatrala i bila sam radoznala. Čula sam kada je jednog dana moj otac rekao majci: Zbog tih očiju sam te oženio. Moj otac nije čuo za Michèle Morgan, jer u mom selu u to doba nije bilo kina. Svaki put kada čujem da netko kaže: “Ne činim ja to za lijepe oči”, odmah pomislim da sam zbog lijepih očiju moje majke došla na svijet. Često sam promatrala sliku moje majke. Uporedila sam njene oči s mojim i tražila sličnost. Postoji svakako zajednička obiteljska crta. Ali, oči su jedinstvene. U nekim zemljama žene su pokrivene, mogu im se vidjeti samo oči. Jer za tu gospodu oči služe samo za gledanje. Pitam se također kako je moj otac mogao vidjeti oči moje majke, jer u ono doba mlade su djevojke obarale pogled. Pogledati jednog muškarca bilo je grijeh. Pogled je spušten a suknje duge. Moj otac je uvijek vidio ono bitno. Uspjeti u braku značilo je sudjelovati u stvaranju svijeta, u povijesti. Nije bilo razvoda.
293

Trebalo je gledati pravo u oči. Zar se ne kaže da su oči prozori duše? Zar se biseri ne traže na dnu oceana? Što se mene tiče, obožavala sam oči Marlona BRANDA i Alaina DELONA. Što se tiče običnih smrtnika, kad naiđem na očaravajuće oči bježim od njih jer ne želim izgubiti svoju dušu. I jednoga dana, jednom nespretnjakoviću izletjela je fraza: “Vaše oči, Gospođo!”

VRIJEME UŽINE
Tog dana pošla sam u kupovinu u jedan veliki trgovački centar. Bilo je to vrijeme Božićnih blagdana. Bilo je puno ljudi na ulicama. Izlozi su bili ukrašeni. Na trgovima je vladala predblagdanska živost. Na tržnici je bila upriličena veličanstvena priredba. Kao u western-filmovima, jedan vlak, gotovo u prirodnoj veličini, prolazio je kroz tunel nekog brda, a vojnici u blizini spremali su se napasti ga. Pošla sam prema svojim kolima gurajući puna kolica. Odjednom približio mi se jedan desetogodišnji dječak. Tražio mi je koji novčić pruživši mi neki papir na kojemu je pisalo da je on siroče koje mora prositi. Odbila sam mu dati novaca. Bio je ustrajan. Što je on više nastojao, ja sam ga to odlučnije odbijala. Kada sam stigla do svojih kola otvorila sam prtljažnik i počela slagati kupljenu robu. Kada sam podigla glavu pogled mi je naglo zastao. Dječak je bio preda mnom. Kao nekim čudom preobrazio se. To više nije bio prosjak koji pruža ruku. Anneosko lice oslobodilo se svoga prijašnjega izgleda. To više nije bio prosjak koji je do maloprije pokazivao svoj papirić. Dijete je tražilo svoju uobičajenu popodnevnu užinu. Prirodnom kretnjom, bez ikakva osjećanja sažaljenja, sućuti ili samilosti, otvorila sam jedan zamotak. Izvadila sam dvije banane i stavila mu ih u pruženu ruku. Zahvalnim pogledom dječak ih je počeo vrlo pažljivo guliti. Zacijelo nije ništa rekao, ali čini mi se da sam u sebi čula kako je izgovorio uobičajenu frazu: Hvala, mama. Nastavila sam slagati svoje stvari. Dječak je otišao. Malo kasnije čula sam jedan gromki glas. Neki čovjek je vikao: Gubi se lopove, banane, vidi ti, ukrao si ih, je li? Potrčala sam prema tom čovjeku. Gospodine, dječak ih nije ukrao. Ja sam mu dala te banane. Ah, rekao je čovjek. Zaštićen, dječak je iskoristio tu situaciju da pojede komadiće koji su mu ostali na dlanu. Zatim je otišao i nastavio prosjačiti od kola do kola. Na lice mu se ponovo vratila ona stara maska. Više se nije obazirao na uvrede koje su padale jedna za drugom i na koje je bio navikao. Što se mene tiče u sebi sam ponijela taj čudesni trenutak sreće i zadovoljstva. Na jednom parkiralištu u jednom trenutku susreli su se jedno dijete i jedna majka. Bilo je to vrijeme popodnevne užine.
294

KARAVANA KOJA PROLAZI
U čast izbjeglicama koji su iz Bosne, za vrijeme srpske agresije bježali prema Jadranu. Karavana prolazi i ne zaustavlja se. Nitko ne zna kamo ide. Nitko ne maše! Iza njih kuće u plamenu, Ispred njih srušeni mostovi. Karavana prolazi tiho Prema nepoznatom cilju. Sutra je na nas red! Otići ili umrijeti! Ne! Čekati avione, Te proklete ptice, Koje bjesne na nebu moje Domovine. Moje uništene Domovine. Stoljetna kultura! Gradovi i sela žrtvovani. Veza između Zapada i Istoka, Između križa i polumjeseca. Moja ožalošćena Domovina! Karavana prolazi i nestaje u zalasku sunca. Ni osveta ni pobjeda. Polako naprijed! Karavana nijemo prolazi bez cilja i nade. Mi svjedoci povijesti, razmislimo! Bacimo pogled na karavanu koja nijemo prolazi Gubeći se u zalasku sunca.
Versailles, 24. travnja 1994.

295

TVOM BUĐENJU
Kad si se probudila Nakon svog tisućugodišnjeg sna Ti si nas ujedinila Ti uspavana ljepotice! U jedan glas pjevali smo svi: Mali i veliki, Bogati i prosjaci, Slavni i nepismeni, Vjerni i nezahvalni. Taj dan svi smo bili tu! Lijepa Naša Domovino, uvijek smo te tako zvali. Pod ruku sa svojim otmjenim kavalirom, Koji te je doveo pred oltar povijesti, Prihvatili smo te ljepšu nego prije. Pozdravljamo mladu Republiku i njenog Predsjednika. Trebali su ti dokazi ljubavi. Kada si se vratila dobila si ih od svakoga od nas. Tvoje kćeri i sinovi molili su te da ponovno se rodiš I da nikada više ne budu siročad. Hrvat ima svoju zemlju, Priznat je i ponosan, Bilo na svom tlu ili drugdje. Plavo more i otoci neprestano blistaju u njegovim očima. On će slobodno pjevati: Lijepa Naša Domovino.
Versailles, 15. siječnja 1992.

296

BILJEŠKA O AUTORICI
Rođena u Hrvatskoj u Kominu 1939. Ivanka Paul završila je Filozofski fakultet na Sveučilištu u Sarajevu, gdje je diplomirala i dobila zvanje profesora francuskog jezika i francuske kulture. Živi u Francuskoj od 1965. Godine 1975. završila je studij prava na Pariškom Sveučilištu Sorbonnei. Godine 1992. osnovala je društvo za kulturnu razmjenu Francuske i Hrvatske (YDEAL). Od 1995. do 1998. bila je glavna i odgovorna urednica akademskog lista “Journal des écrivains du 7ème Arrondissement de Paris” (Dnevnik književnika 7. Pariškog okruga). U okviru spomenutog društva, organizirala je okrugle stolove, priređivala pjesničke večeri. Napisala je brojne članke, reportaže i priređivala radio emisije za Hrvatsku. Član je društva Francuskih pjesnika, udruge “Cercle des Arts” i Društva za zaštitu francuskog jezika. Odlikovana je pozlaćenom medaljom za zasluge: “Mérite du Dévouement Français”. Primila je odličje “Hrvatskoga Pletera” koje joj je dodijelio predsjednik dr. Franjo Tuđman za promicanje i širenje hrvatske kulture u Francuskoj. Dobila je srebrnu medalju Francuskog akademskog društva umjetnosti i znanosti (Arts Sciences et Lettres). Zbirka Vaše oči, Gospođo njen je prvenac. U njoj je objavila pjesme koje je čitala na brojnim međunarodnim Festivalima. Publiku je osvojila svježinom i alegoričnim humorom svojih pjesama. Za ovu zbirku dobila je drugu značajnu nagradu, plaketu “Viktor Hugo”, na dvanaestom međunarodnom festivalu poezije i umjetnosti u gradu SeyneSur- Mer na Azurnoj obali u Francuskoj. Prestižna Međunarodna Akademija Lutecija dodijelila je Ivanki Paul, 30. ožujka 2008. brončanu medalju s pohvalom, za njeno djelovanje u svijetu kulture i literature u Francuskoj.

Ivanka Paul, Versailles
297

DI MI JE TRUPA
Žaba krekeće, a rika teče, klapa se kupa, al di mi je trupa? Ko je odrišija, neka je vraća, kako ću doma, ubiće me ćaća. Društvo veselo sa mula skače i svi se smiju, a meni se plače. Svugdi je tražin - iza botura a već je kasno, jedna je ura. Vičen i pritin, ni vesla mi nema, Ajme meni, šta mi se sprema? E da mi je nać, molija san Boga, I sada drćen, kad se sitin toga. A moje sriće kad san je naša, Izmolija san sedan Očenaša. Unda san od sriće u riku skočija I ciloj klapi robu smočija.

Tonći Jerković, učenik OŠ "Kula Norinska"
298

NERETVA, BIOKOVO, PLOČE
NERETVA
Neretvanska zemljo daleka daleka a bliska kao grdelin skriven u srcu od drača i vriska sva si do grožđa zrela a krv divlja vrela šipkova soka usne su ti krišnje i oči višnje od istoka tvoja je put nedozrele mahovine mlade breskve puna njedra kose su tvoje ostavljena ženo krošnje mandarina pašnjaci vjetra vanculet neba vuštan smriča i od pramalića ti si življa a prkosna ko zaljubljena žena sva pitoma i sva divlja

299

BIOKOVO
Imade li negdje vrh ova planina i zelen i stjenovit i sijed vodi put tek huk čujem negdje pada lavina s planinske kose ko bijela prhut a moj zelen put već polako je strm i svi pređi moji njime su već prošli u daljini vidim još po koji zelen grm i vičem- planino znaš li što to gore imade neki mudrac bar dal’ odgovore znat će taj siromah krhk a jeka mi odgovara vrh vrh vrh da! čeka te gore mudrac star al’ nemoj da ti trnci prođu srhom sam ćeš biti sam s bijelim vrhom

300

MOJ GRAD MOJE PLOČE
Teške teške teške su mi noćas Ploče čvrsto kao djeca snivaju i padaju na me drvenim kapcima tek ponegdje iz tame neko svjetlo žmirne i tako sam i ja kao dijete penjo ploče vrapcima savjesti mirne snene kuće gledam mrke pute besana je tmina gluha uvijek budna kao ljudska zloća a čovjek samo sniva sniva sniva i ne sluti da nad svakom mrvom kruha stoji neka ploča i ja kao vrabac svoj kruh pod njom zobljem a kad na zapetu granu stanem sklopit će se moja ploča nekim grobljem gle nebo već otvara svoje škure i ulicu bude vrapci poredani u vrsti žicom ko što violinu bude prsti skakućući iznad struna nad mojim se kruhom bude Ploče i nada mnom ko nad pticom vazda gladna kljuna Hrvoje Barbir, Ploče
301

KLEK I NEUM, ZLATNE MREŽE
NERETVA
Jedrim posred milja obale me slijede Do jasnoće stijenja do značenja riječi U bistrice modre zaplele se zvijezde Od naglosti pjesmo gle voda me liječi Rijeke što izvire iz kristala neba Pa bezimen stižem na davnome valu Plovim rijeko plovim sad mi mira treba I domište smjerno na samotnom žalu Propjevala slova u smaragdu krvi Po čednome tijeku gonetam ti ime U meandru pjeva nevjerica zri Dok smjeraš u zaum i sunčane rime Kad prebrodim rijeku bit ću nalik ptici Udvojenim glasom dok se svemir njiše Brojit ću prhke kaplje u nesanici I lukove male od srebrne kiše Bit ću nedosluh Neretva od iskona Dragost što blješti u žalobnoj pjeni Bit ću ćuh slavuj jezik što ti laska Ja sam voda živa ti hujiš u meni Na kraj priče stigoh obale me slijede Do jasnoće lune do značenja riječi U dubine modre zaplele se zvijezde Od naglosti ove gle more me liječi

302

JESI KLIK RADOSTI, NEUENSE, ORES
Zazrcaljen danak miljem pjeva krili Lepršave javke, snovit zlaćen šir Medne lazne lipe predu blažen mir I osoljen smorac na zapuhe piri Tilia cordata et helichrysi flos Ogrljen lipanj dao se u pir Pjevuckanje strasno zvonak prati svir Zagovorom trpkim trne trh i tlost Jesi klik radosti, Neuense, ores Tiha luka sreće, ozarje dobrote Riječi su blagodar te tiliae flores Orječe se misli prepune ljepote Nujna cvjetna dušo, terra croatica Zarnuta u ljubav krijesi draga slika

SALVIA OFFICINALIS
Salvia, žalfija, svibnja cvatnog res Ozarjem miloduh produhovi ime Sve je kril zrcalan, folium et flores Sja pogled dragošću i mirišu rime Udivna dušo, ljekovito bilje Nije li pjesma darje tihe sreće Rosi san i java medno izobilje Stručci su kadulje zaplamsale svijeće Nisi tek biljka; tvoja ruka piše Već opoj milja uglazbljen u spomen Bilina i krjepkost, nomen est omen Nisi tek blago, od blaga si više Slovom će ljepote, Dioskurides Vezu žarke riječce snovit širan vez
303

SRPANJ CVIĆE CMILJEM
U daništa cvjetna zaran rosit mar Bokor udivljenja, snohvatice čile Lipanj lasno lazi, srpanj nam se smije Sjećanjima nujnim zrcali se žal Šutnja se nadaje kad se prozbor rodi Dogodi se previd prije prvih riječi Srpanj cviće cmiljem, ljepotom nas liječi Treba korak smjeran ljubav da se zgodi Na zreniku milja ocvjetao mak Zasjenkom modrine prši pogled blag Krhka smo bića, susret upit krije Sred bjeline duše iskri sreće trag Srpanj nas grli, ljeto nam se smije U cmilju i kovilju srč ljubavi pije

KLEK I NEUM, ZLATNE MREŽE
More moje, sinje more I neumski modri žali Sniju dragost, ljubav zore Strune duše cviću vali Trilje i brancini Kita ružmarina Pjesmu dragu prati Tiha mandolina Klek i Neum, zlatne mreže Ljubav što me s tobom veže Ticaj su zemaljskog raja Mog hrvatskog zavičaja Biserna si školjka Oseka i plima
304

Bašćina ljepote I srebrna rima Žar ljubavi grli riječi Glasom neba zvona zvone More šapće, more liječi More naše, sinje more Biserna si školjka Kupa rujna vina Lindžo i kalete Bokor pijevnih rima

Pero Pavlović, Neum
305

IVO KNEZOVIĆ SCENOGRAF
Rođen 1971. godine u Imotskome. Odrastao u Metkoviću. Diplomirao na Zagrebačkom arhitektonskom fakultetu. Radovi na dramskim predstavama uključuju: Krleža U Agoniji (HNK Mostar), Smoje Roko i Cicibela, Tomić Ništa nas ne smije iznenaditi (SK Kerempuh, Zagreb), Horvath Don Juan se vraća iz rata (HNK Varaždin), Dürrenmatt Posjet stare dame, Eshil Orestija (Dubrovačke ljetne igre), Moliere Don Juan, Shakespeare Oluja (Nagrada Rudolf Bunk), Bojčev Pukovnik ptica, Čehov Ujak Vanja (HNK Split), Kušan Čaruga (ZGK Komedija, Zagreb), Špišić Jug 2, Feydeau Gospodin Lovac, Thomas Osam žena, Sajko Naranča u oblacima (HNK Osijek), Marquez Pukovniku nema tko pisati, Stopard Rosencrantz i Guidenstern su mrtvi (Splitsko ljeto), Presnyakov Terorizam (SLG Celje), Lorca Krvava svadba (SNG Maribor), Šovagović Ptičice, Matešić Sinovi umiru prvi, Čehov Ivanov, Bulgakov Majstor i Margarita, La Bute Bash, McPherson Brana (DK Gavella, Zagreb), Euripid Elektra (TN Luxemburg), Matešić Žena bez tijela (KULT Varaždin), Paravidino Mrtva priroda u jarku (TS Trieste), Lorca Dom Bernarde Albe, O’Neil Elektri pristaje crnina (HNK Zagreb), Strindberg Gospođica Julija (PG Kranj), Krleža Leda (SNG Nova Gorica). Radovi na glazbenim i Opernim predstavama uključuju: Stravinsky Priča o vojniku (Samoborska glazbena jesen), Šipuš Mlada žena (Zagrebački bienalle), Puccini Madam Butterfly, Verdi Traviata, Bersa Oganj (Nagrada hrvatskog glumišta, Nagrada Ljubo Babić), Ravel Djete i čarolije, Mascagni Cavalleria rusticana, Leoncavallo Pagliacci, Bizet Carmen (HNK Zagreb), Offenbach Lijepa Helena (nominacija za nagradu hrvatskog glumišta) (HNK Osijek), Honegger Ivana Orleanska na lomači (KD Vatroslava Lisinskog, Zagreb), Puccini Tosca, Verdi Luisa Miller (nominacija za Nagradu hrvatskog glumišta), Čajkovski Evgenij Onjegin (HNK Split), Bellini Norma, Verdi Don Carlos (Splitsko ljeto), Verdi Bal pod maskama (National Opera Sofia), Strauss Šišmiš (GK Komedija, Zagreb). Radovi na musicalima uključuju: Masterhoff Cabaret (SK Kerempuh, Zagreb), Webber Jesus Christ Superstar, Ebb Fosse Kander Chicago, Mcnally
306

Yazbek Skidajte se do kraja, John Rice Aida (GK Komedija, Zagreb), Ebb Fosse Kander Chicago (Theatre of Musical Comedy St. Petersburg). Radovi na televiziji uključuju: Pola ure kulture, U vrtić u vrtić, Trenutak spoznaje, Nedjeljom u 2, Forum. Član Udruženja arhitekata Hrvatske, ULUPUH-a i Udruženja slobodnih umjetnika Hrvatske.

307

Ivo Knezović, Zagreb
308

PRVA IZ KOMINA
RARA I SIN NIKO U našen malon mistu živi brico Stipan Oršulić Rara, poznat u cilon kraju jer zna popravit judima ruke, noge i sl. Rara ima sina Niku koji je malo živji i malo poganiji nego druga dica, a i Rara je u svoje vrime bija vražiji na razne načine (e, znan ja na šta vi mislite, pa neka je). Svaki dan je dundo Rara dobiva pritužbe na Niku: te Niko napravija ovo, te razbija ono. Rara govori: “Nemoj, sine Niko“, ali ne pomaže, pa je bilo i kaišu na kojemu je Rara oštrija britve posla. Inače su oni prije živili na dnu Komina, u kući na Trbonjića jarugi s kojon se ide u Desne. Jednu večer iđe Rara doma kad opet neko tuži Niku da je nešto krivo napravija. Rara više ne može trpit i popizdija čovik. Kada je doša doma, Niku koji je unda ima 10 ili 12 godina lipo je za kaznu zaveza za noge i obisija o gredu u konobi: glava doli, noge gori. Oni večeraju, tišina je, svi muče. Niko visi o gredi, Rara ide, ali i uša (osluškuje) kako je Niki. Odjednom iz konobe viče Niki: “Ćaća, ćaća!“ Skoči se uplašen Rara, dođe do Nike, kad će njemu Niko:
“ĆAKO, AJDE ME MALO GINGAJ.“

309

DRUGA IZ KOMINA
VEĆA, AORIST I PLUSKVAMPERFEKT
Kod mula u Kominu u centru mista živi moj susjed Veseljko Vlahović zvani VEĆA. On inače radi u Ploči (hrvatski se kaže Ploča, a talijanizirano Ploče). Prije je Veća radija na održavanju svjetionika, a jedno vrime je i navigava. Uvik je on uz svoj posa popravja judima pente, pumpe, agrije i sl. Inače je Veća uvik spreman za šalu, a za maškare je glavni za pravit krnjevala. Dođe jednom tako njemu sa penton Juriša (nije mu to pravo ime) da je hitno popravi. Metne Veća pentu na drveni nosač, skine kapu od tomosice, povuče par puta, ali motor ne pali. Onako ozbiljan kaže on Juriši: - Nije dobro, moj Juriša! - Ma kako nije, pa jučer je radila? Opet će Veća njemu: - Znaš da ja dugo popravjan pente, ali vaki kvar nisan dugo vidija. Prvo, otiša joj je AORIST, a i PLUSKVAMPERFEKT jon nije za dugo. Juriša niti zna kakvi su to dilovi od motora niti zna to ponovo izgovorit jer on zna samo za svićicu, pa na nagovor Veće ode kupit kod Bure, prodavača u zadružnoj trgovini, te dilove. - Dobri dan Bura, reka mi je Veća da mi je otiša neki A, AO, ARISTO... Ma evo zapisa mi je na kartu! A kako Bura već zna da Veća šaje ovaku mušteriju i već zna o čemu je rič, odvrati: - E, moj Juriša, nema ni AORISTA ni PLUSKVAMPERFEKTA, nego odi ti u Metković po te dilove u onu trgovinu priko mosta. Znaš di je to? - Znan. I ode on.

Luka Vlahović, Zagreb
310

ŠEŠELJEVA POEZIJA NIKNULA SAMA IZ SEBE
(Izgovoreno 16. listopada 2007. na tribini Društva hrvatskih književnika u Zagrebu) Kolegice i kolege, dragi prijatelji, gospođe i gospodo, moram se najprije ispričati, jer sam u jednom vremenskom tjesnacu, morat ću odmah nakon ovoga otići, jer imam jednu nezaobilaznu obvezu. Došao sam prvo zato da održim riječ koju sam dao kolegi Šešelju još onda kad nisam znao za ovu obvezu, a drugo došao sam zato da potvrdim svoje uvjerenje kako imamo pred sobom jednu doista izvanserijsku knjigu pjesama, jednu Zbirku poezije koja je to sama po sebi, koja je to ne zato što je autor htio da ona to bude pa ju je svjesno gradio, nego je ona to sama po sebi. To je poezija koja potvrđuje ono prastaro uvjerenje da je pjesništvo, da je poezija, imaginativno nadvladavanje, nadilaženje, prevladavanje stvarnosti. I doista ona to jest ako je doista poezija. Leopardi je čini mi se jedanput negdje bio rekao, to će Joja vjerojatno znati, da je poezija najviši oblik ljudskoga govora. A Herde je čini mi se otišao još dalje, pa je rekao svojedobno, da je poezija materinski jezik ljudskoga roda. I doista u moru pjesama, stihova, zbirki koje se godina tiskaju, pa i kod nas, u moru poezije koja to više ili manje jest, ovo je zbirka jedna od onih rijetkih koje ne treba detektirati svim onim
311

sredstvima kojima se služi književna znanost, jer je to poezija, kažem opet, sama po sebi. Ona se kao poezija stvorila i rodila, i nju kao poeziju doživljava svaki čitatelj s imalo poetskoga senzibiliteta. Šešelj je pjesnik koji je, moram to priznati, u ovoj zbirci, čini mi se, i samoga sebe nadišao. To je zbirka pjesama u kojoj je sve ono što bi trebalo tumačiti i objašnjavati i pronalaziti, izrečeno na jedan spontan, na jedan sugestivni, živi autentični i neponovljiv način. Nema u ovoj zbirci ničega što bi trebalo objašnjavati, čemu bi trebalo tražiti značenje. Naš Mihalić je jedanput rekao - najopasnije je kad poezija počne nešto značiti. Šešeljeva poezija znači samu sebe. Šešeljeva poezija je izraz pjesnikova svijeta, ali izraz koji nije tražen, izraz koji nije nametnut, izraz koji nije slijeđen od bilo kojega uzora, izraz koji je doista niknuo sam iz sebe. Svi imate u toj poeziji, što se može, recimo opisivati, imate slutnju zavičaja, imate mediteran, imate domoljubnu komponentu, njegova Hrvatska zapravo postaje mit, to je jedna mitska zemlja sa svim onim ljepotama, sa svim onim zanosima koje mitovi u sebi nose, njegova je poezija isto tako našla put do čitatelja time što je na neki način izrazila jedan osebujni pjesnički svijet, i što je taj pjesnički svijet doista autentičan. Šešelj ne govori izmišljene stvari, on ne govori naručene stvari, i njegovo domoljublje nije naručeno, to se osjeća, njegov je jezik, ukratko - njegov jezik. Bez obzira na to što su to riječi koje svi mi često puta upotrebljavamo u svakodnevnom životu, ali to je njegov jezik, on ga je na ovaj način u ovoj knjizi osvojio. I sve ono što bi se moglo reći da je opće kad se prevede na neku razinu razumijevanja i tumačenja, sve je to zapravo u ovoj poeziji, svedeno na jednu razinu osobnosti i neponovljivosti. Ja bih osim pjesama koje smo upravo čuli, mogao navoditi još cijeli niz drugih naslova, mogao bih reći da je cijela zbirka toliko uravnotežena i toliko cjelovita, da je teško iz nje napraviti izbor. Bilo koju pjesmu ako pročitate, bilo koju pjesmu ako pokušate uspoređivati sa drugom, doći ćete do zaključka da niti jednoj ne ćete moći dati neku odlučujuću prednost. Doista, mene je ova zbirka, moram iskreno reći, oduševila. Čitao sam je u nekoliko navrata, otkako sam je dobio prije dva-tri dana, pročitao sam je, ali doista s onoliko ushita s koliko mislim da je i treba čitati. Da izdvojim neke pjesme, da kažem nešto o njima, zbog ovoga što sam rekao ∑ jednostavno ne mogu. Preporučujem tu knjigu, tu zbirku poezije, tu jedinstvenu zbirku poezije, svakome tko poeziju voli i tko poeziju doživljava kao poeziju.

akademik, Dubravko Jelčić, Zagreb
312

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->