P. 1
Seminar- Ludovik I.

Seminar- Ludovik I.

|Views: 411|Likes:
Published by kresimi

More info:

Published by: kresimi on Jan 27, 2010
Copyright:Traditional Copyright: All rights reserved

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC or read online from Scribd
See more
See less

06/18/2013

SVEUČILIŠTE U ZADRU ODJEL ZA POVIJEST

SEMINARSKI RAD Hrvatske zemlje u vrijeme Ludovika I. Anžuvinca (1342.-1382.)

MENTOR: STUDENT: Dr. sc. Krešimir Boršić

Pavo

Živković

Zadar, rujan 2003.

Uvod
Razdoblje kraja XIII. st. za Ugarsko–hrvatsko kraljevstvo značilo je opadanje moći Arpadovića. To je razdoblje u kojem patrimonijalni sustav na kojem kralj gradi svoju vlast pokazuje svoje slabosti. Odnos vladara iz dinastije Arpadovića prema Hrvatskoj, napose prema području južno od Gvozda, bio je različit od onoga što su ga imali prema drugim krajevima svoga kraljevstva. Nada Klaić izričito navodi tri specifičnosti njihova odnosa prema Hrvatskoj; da Arpadovići nisu u Hrvatskoj organizirali svoje županije, da nisu dijelili darovnice, te da nisu ubirali poreze.1 Hrvatska se u razdoblju vladavine Arpadovića dijelila na Banovine Hrvatsku i Dalmaciju, i Slavoniju, s tim da se u početku pod Dalmacijom smatrao samo obalni pojas gradova (Zadar, Trogir, Split, Krk, Pag, Rab i Osor), da bi se ime Dalmacije postupno proširilo na Brač, Hvar, Korčulu, Šibenik i Nin. Slavonija je obuhvaćala dio nekadašnje rimske Panonije, a bila je omeđena Dravom na sjeveru, Dunavom na istoku i Gvozdom na jugu, a kako je u crkvenom pogledu bila priključena Ugarskoj (kaločkom nadbiskupu), to je uvjetovalo različit razvoj od ostatka Hrvatske. Nosila je naziv banovine ili hercegovine, pa čak i kraljevine (regnum). Hrvatska, kao pojam banovine, protezala se od Gvozda do Neretve uključujući županije Modruš, Primorje i Hlivno, a do XIII. st. i župe Plivu, Luku i Uskoplje. U Hrvatskoj su ugarsko–hrvatski kraljevi postavljali svoje namjesnike koji su nosili naslove ban i herceg, od kojih je potonji uživao veće ovlasti. U odsustvu osobe hercega u Hrvatskoj je prvenstvo između bana Slavonije i bana primorskog (koji je banovao za područje Hrvatske i Dalmacije) imao ban Slavonije (banus totius Sclavoniae). On je imao ovlasti upravitelja kraljevstva, mogao je sazivati sabor kraljevstva, a nastupao je i kao sudac u kraljevstvu, te je bio vrhovni zapovjednik vojske u Hrvatskoj i kovao svoj novac (banovce). Plemstvo se u Hrvatskoj dijelilo na niže i više, ovisno da li su obavljali državne službe preko kojih bi mogli biti imenovani banovima i županima. Za vrijeme Arpadovića uzdigle su se mnoge obitelji vršeći župansku vlast i primajući od kralja posjede kao
1

N. Klaić, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb 1990., str. 56.

2

nasljedna lena. To je dovelo do stvaranja darovnog plemstva, među kojem se ističu Šubići koji su bili gospodari Bribira, krčki knezovi (kasnije Frankopani), Gusići koji su imali vlast u Krbavi, Nelipići od plemena Svačića koji su u vlasti imali župu Cetinu. U Slavoniji su se izdigli Babonići, zatim knezovi Gorjanski. Ovo plemstvo posredstvom kraljevskih darovnica i privilegija širilo je svoju vlast i utjecaj, a u takvim prilikama su mogli u vlast dobiti i nekoliko župa. Ipak, od plemstva su se najviše istakli Bribirski knezovi od plemena Šubića koji su krajem XIII. st. postali nasljednim banovima Hrvatske i Dalmacije. Otuđenost Arpadovića prema dalmatinskim gradovima, kako taj odnos tumači N. Klaić, uzrokovao je mnoge probleme za te gradove, tako da dalmatinski gradovi, da bi osigurali svoj opstanak, traže potporu kod hrvatskih plemića, ali okreću se i strancima. Tako je Split 1239. g. za načelnika doveo Gargana de Arscindis iz Ankone, te za vrijeme njegove vlasti Split doživljava stanovit napredak. Trogir je mnogo dobio pruživši zaštitu Beli IV., ali njegov privilegij tom gradu za posljedicu je imao sukob sa Splitom 1242. – 1243. zbog Ostroga. U prilikama koje su nastale 20-ih godina XIV. st., Trogir se priklonio mletačkoj vlasti 1322. god. Nadalje, ističe se i Šibenik koji je doživio velik napredak, ali je crkveno bio podvrgnut trogirskom biskupu. To je bio jedan od razloga sukoba dvaju gradova, koji su se uz primirja naposljetku smirili posredstvom bribirskih knezova. U prvoj polovici XIV. st. Šibenik je bio u sukobu sa Mladenom II. Šubićem, što je dovelo do potpisivanja ''pactum Sibenici'', kojim šibenski plemići nastupaju kao mletački podanici, ali, zanimljivo i dalje priznavajući prava i ovlasti ugarsko-hrvatskog kralja u tom gradu. Grad Zadar je stalno bio na meti Mlečana koji su od XII. st. uz prekide imali vlast u tom gradu, ali Zadar je koristio svaku priliku da sa sebe zbaci mletački jaram. Povezan ekonomski sa hrvatskim zaleđem, Zadar je vrlo rado primao hrvatske plemiće kao što su Lapčani i Šubići. Venecija je pokušala nekim mjerama zaustaviti stalni priljev Hrvata u Zadar, ali nije uspjela, pa u gradu istaknute funkcije imaju upravo hrvatski plemići. Od hrvatskih plemićkih obitelji toga vremena ističu se Šubići, među kojima zapaženo mjesto ima Pavao I. Šubić, koji je krajem XIII. st. primio Banovinu Hrvatsku i Dalmaciju u nasljedno leno. Tako je u svojoj vlasti imao krajeve od mora do Drine i od Krbave i Like do Neretve. Nadalje, istakli su se i krčki knezovi. Ovi plemići su se tijekom XIII. st. priklanjali Mlečanima, ali i ugarskohrvatskom kralju koristeći svaku slabosti i jedne i druge strane za

3

povećanje starih i dobivanje novih privilegija. Kneževi Babonići ističu se u Slavoniji, gdje su, uz ostale, držali i gradove Medvedgrad, Samobor i Zrin, a sjedište im je bilo u Staničnjaku.

Političke prilike u hrvatskim zemljama u vrijeme Karla I. Roberta
U razdoblju smjene dinastija, plemstvo se priklanjalo sad jednoj, sad drugoj strani, ali naposljetku su ipak prevladali Anžuvinci. Karlo I. Robert je u Slavoniji naišao na otpor Gisingovaca koji su tamo imali svoje posjede. Također je i u Dalmaciji bilo otpora ugarsko-hrvatskom kralju, prvenstveno od strane kneza Nelipića i dalmatinskih gradova koji su priznali mletačku vlast. Takva situacija je dovela do mnogih sukoba u Hrvatskoj i Dalmaciji. Godine 1324. je stvorena koalicija protiv kneza Nelipića u koju su stupili Šubići (Juraj II. Banić), krčki knezovi, grad Zadar i bosanski ban Stjepan Kotromanić. S druge strane, na strani kneza Nelipića stali su kneževi Kurjakovići, knez Juraj Mihovilović u Hlivnu, te gradovi Trogir i Šibenik koji su bili pod mletačkom vlašću. Nastali sukobi doveli su do općeg nemira u hrvatskim zemljama, a stanje se pokušalo smiriti dolaskom novog bana Mikca Mihaljevića. Kralj Karlo I. Robert je preko bana pokušao uspostaviti stvarnu vlast u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, a u cilju toga je hrvatskom plemstvu izdao proglas u kojem im nalaže da se za svaki problem ili molbu prema njemu (kralju) imaju obratiti samom banu, jer je on predstavnik njegove vlasti. Ban Mikac je primirio prilike u Slavoniji koliko-toliko, ali to nije mogao lako postići u Hrvatskoj i u Dalmaciji. Da bi pod ugarsko-hrvatsku krunu vratio dalmatinske gradove morao ih je oteti Veneciji, a isto tako morao je prisiliti kneza Nelipića na pokornost. Kao otpor banu Mikcu, 1327. g. su kao saveznici nastupili knez Nelipić, Kurjakovići, hlivanjski knez Mihovilović i nećak Stjepana Kotromanića, Tvrtko Vladislavić. Zbog zaštite svojih interesa, Venecija je naložila dalmatinskim gradovima da podupru kneza Nelipića, vjerojatno smatrajući da će kasnije biti lakše obuzdati kneza Nelipića nego ugarsko-hrvatskog kralja. Potporu banu Mikcu pružila je već spomenuta koalicija protiv Nelipića iz 1324. g. Ipak, unatoč potpori dijela hrvatskog plemstva, ban nije uspio u svom 4

naumu. Štoviše, knez Nelipić je proširio i učvrstio svoju vlast od Like i Krbave do ušća Cetine. Te iste godine Split se stavio pod zaštitu Venecije, u čemu ga je slijedio i Nin. Neuspjeh koji ga je zadesio, nagnao je bana Mikca da se posveti sređivanju prilika u Slavoniji. Narednih godina, u Slavoniji su se zaoštravale prilike u čemu su riječi imali sinovci kneza Ivana Babonića, braća Ivan, Juraj, Pavao i Dionizije koji su stolovali u Steničnjaku. Nadalje, zemlja između Kranja, Bosne, Save i Gvozda bila je podijeljena između knezova Stjepana, Ivana i Radoslava, od kojih je ovaj potonji dobio posjed oko grada Blagaja, te su njegovi potomci prozvani knezovima Blagajskim. Slabljenje Babonića i Gisingovaca pogodovalo je jačanju banske vlasti Mikca Mihaljevića. U Zagrebu je u to vrijeme jačao položaj biskupa Ladislava de Kobola, što je 1327. g. dovelo do povratka crkvene desetine, koju su morali davati ''svi župani (knezovi), plemići, službenici i svakog staleža ljudi''…''u naravi naime, desetinu od ovaca, jarića i pčelinjih košnica, zatim desetinu od pšenice, raži, zobi, ječma, proje i drugog žita u žitnicama i vina u klijetima, napokon još desetinu od jednogodišnjih svinja i odojaka, kad god će je od njih biskup ili njegovi desetinari.'' 2 Ova desetina je ponovo uvedena pod utjecajem pape u Avignonu koji je u tada vodio borbe protiv heretika, s tim da je jedan dio prihoda od desetine ostajao Karlu I. Robertu za suzbijanje bosanskih patarena. U Hrvatskoj ban Mikac zapravo da i nije imao vlasti. Ona je bila gotovo sva u rukama kneza Nelipića kojem su potporu davali Mlečani, naravno kada je to njima bilo u interesu. Bribirski knezovi Šubići započeli su snažnije ugrožavati Nelipića uz kojeg je stala Venecija i dalmatinski gradovi pod njenom vlašću, Split, Šibenik i Trogir. Nakon sklapanja mira između Mladena III. i kneza Nelipića 1333., nakon opsade Klisa, Šubići nastupaju kao protivnici samog kralja, te uz mletačku pomoć brinu se da knez Nelipić ne ojača previše. Mirno stanje među hrvatskim plemićima nije dugo trajalo. Nakon privremenog gubitka Ostrovice, koju su Šubići morali novcem vratiti od kneza Nelipića, 1338. g. uz protivnike Nelipića stali su i Kurjakovići, dugogodišnji njegovi saveznici. Na molbe dijela hrvatskog plemstva, čiji su poslanici bili kod Karla I. Roberta, da povede vojsku u Hrvatsku i uspostavi svoju vlast, kralj se ipak nije odazvao. Štoviše, Šubići su se otada pouzdavali u Mlečane i dalmatinske gradove.

2

Citirano iz: Klaić, Vjekoslav, Povijest Hrvata 2, Matica hrvatska, Zagreb 1982.

5

Hrvatske zemlje u vrijeme vladanja Ludovika I. Anžuvinca (1342.-1382.)

Ugarsko-hrvatski kralj Karlo I. Robert uveo je novine u područjima kojima je vladao. U vanjskom nastupu uzor mu je bio dvor francuskih vladara, prema čijem modelu je i dao izgraditi dvor u Višegradu. On je reformirao vojsku i sudstvo, Ugarsku je financijski unaprijedio, uveo je zemljišni porez, te uveo kovanje novca zabranivši upotrebu stranih novaca. Tako je završila vladavina prvog Anžuvinca na ugarsko-hrvatskom prijestolju, uz sređenost i napredak na jednoj, i sukobe na drugoj strani kraljevstva. Problem Hrvatske i Dalmacije Karlo I. Robert nikada nije, kako se vidi, stigao riješiti te su problemi i sukobi u tom dijelu ugarsko-hrvatskog kraljevstva ostali neriješeni, a to je kao jedan od primarnih zadaća čekalo novog kralja, Karlova nasljednika Ludovika I.

Ugarsko-hrvatski kralj Karlo I. Robert je umro 1342. g. Na prijestolju ga je naslijedio njegov najstariji sin Ludovik, koji je za kralja okrunjen 21. srpnja iste godine u Stolnom Biogradu. U Hrvatskoj i Dalmaciji tada još nije bila obnovljena kraljevska vlast; najveći dio Hrvatske se odmetnuo od Ludovikova oca Karla I. Roberta, te su stvarnu vlast imali knez Nelipić i Šubići, a u Dalmaciji je od Nina i Zadra do Splita i Omiša vlast imala Mletačka Republika. Pri dolasku na vlast Ludovika I. u Slavoniji je i dalje banovao Mikac, koji je novom mladom kralju vjerojatno ulijevao sigurnost svojim iskustvom, stečenim u vrijeme Karla I. Roberta. Ban Mikac je umro sljedeće, 1343. godine, što je bansko mjesto u Slavoniji ostavilo praznim. Iako je tada na ugarskom dvoru bila praksa da se imenuje herceg koji bi imao upravu u Slavoniji, a tu titulu je trebao nositi jedan od kraljeve braće, kralj Ludovik I. u to vrijeme nije imenovao hercega za Slavoniju. Umjesto da jačanje kraljevske vlasti po dolasku na prijestolje povjeri svom bratu Stjepanu, Ludovik je nakon smrti bana Mikca banom imenovao Nikolu Banića, čiji je otac u drugoj polovici XIII. st. također vršio tu čast. Novi ban, Nikola Banić je bio gospodar grada Donje Lendave u Zalajskoj županiji. Njegov otac, ban Stjepan je od Ivana Gisingovca izgubio grad Lendavu, pa je Nikola od rane mladosti boravio na dvoru kralja Karla I. Roberta, koji mu je 1323., nakon pada Gisingovaca vratio izgubljeni grad. Nikola Banić je pomagao ugarsko-hrvatske kraljeve iz porodice Anžuvinaca i u ratu protiv Srba, a Ludovik mu je darovao grad Nempty uz rijeku Krku u Zalajskoj županiji. 6

Pri dolasku na banski položaj, Nikolu Banića su od hrvatskog plemstva južno od Gvozda priznavali jedino krčki knezovi. Postavši banom prvo je krenuo u sređivanje prilika u Slavoniji. Tada se pokazao problem ''tridesetine'', naime, poreza koji su morali plaćati trgovci koji su robu ili stoku dovozili iz Italije ili Njemačke u Slavoniju, dakle plaćao se porez na uvoz robe. U vrijeme kada je ban Nikola nastupio na scenu taj porez se kupio i od stranih i od domaćih trgovaca, bez obzira da li se roba uvozi ili izvozi iz Slavonije. Takav namet je otežavao položaj domaćim trgovcima, od kojih su se kraljici Elizabeti, majci kralja Ludovika I., potužili zagrebački trgovci. Taj problem je dan banu Nikoli da ga preispita i donese konačan sud o načinu i uvjetima oporezivanja trgovaca, u čiju svrhu je ban pozvao krčke knezove i predstavnike zagrebačkog kaptola. Krčki knezovi i predstavnici kaptola su potvrdili istinitost tvrdnji domaćih trgovaca, te se otada namet odnosio samo na strane trgovce koji su dovozili robu u Slavoniju, što je i potvrđeno na saboru cijele Slavonije u Križevcima. Ban Nikola je otpor našao kod sinova pokojnog bana Mikca, Stjepana i Akuša, koji su novom banu odbijali predati na uživanje neke posjede svog oca. Ipak, ta situacija se mirno riješila na intervenciju samog kralja, pa su dogovorno posjedi Hothkow, Đurđevac i Rakovec ostali sinovima bana Mikca, dok je ban Nikola dobio bansku palaču u Gradecu, u blizini kraljevske palače.

Prilike u Hrvatskoj i Dalmaciji; pohod bana Nikole
U vrijeme kada se radilo na učvršćenju kraljeve vlasti u Slavoniji, u Hrvatskoj i Dalmaciji vodili su se međusobni sukobi između hrvatskih plemića u koje su bili uključeni i dalmatinski gradovi pod upravom Mletačke Republike. Tako je nećak kneza Nelipića, Konstantin ugrožavao grad Šibenik i nanosio mu velike štete. To je ponukalo Mlečane, Šubiće i Kurjakoviće da stanu u obranu, kako Šibenika, tako i ostalih dalmatinskih gradova. Šubići su u tim prilikama bili upućeni na savez sa Mlečanima, te su Pavao od Ostrovice, Pavao III. i Mladen III. Šubić bili imenovani građanima Mletačke Republike. Ubrzo je 1343. g. oformljen savez, vjerojatno na inicijativu Mlečana, u koji su uz spomenute Šubiće stupili Kurjakovići i bosanski ban Stjepan II. Kotromanić. Intenzivne pripreme su vršene u Dalmaciji pod vodstvom mletačkih providura i Andrije Morosinija, koji je ubrzo bio imenovan zapovjednikom udružene vojske. Do otvorenog rata ipak nije došlo, jer je knez Nelipić u kolovozu 1343. g. Mlečanima i 7

njihovim saveznicima ponudio primirje, što su ovi prihvatili. Utvrđivanje uvjeta mira i njegovo potpisivanje se održalo kod Skradina na obali Krke, a nazočni su bili knez Nelipić, mletački providuri Nikola Prioli i Nikola Pisani, kninski biskup Nikola, knez Budislav Ugrinić od plemena Šubića i mnogi drugi. Prema odredbama mira, koje su služile sprječavanju novih sukoba, knez Nelipić i njegov nećak Konstantin nisu smjeli ugrožavati dalmatinske gradove jer bi u protivnom izgubili jamčevinu koju su uplatili prilikom sklapanja mira. Jamčevinu da će se pridržavati odredaba mira morali su također uplatiti Šubići i Kurjakovići. S druge strane, dalmatinskim gradovima je ponovo dopušteno trgovati u zemljama pod vlašću Nelipića koji ih u tome nije smio sprječavati, a bili su obvezni plaćati tamo namete koje su plaćali prije rata. U slučaju da knez Nelipić ili njegov nećak ipak napadnu bilo koji dalmatinski grad, napadači su bili dužni očitovati se pred knezom tog grada, a Veneciji platiti globu koja je bila određena za napad na njihove podanike. Takvu globu je knez Nelipić morao platiti i u slučaju da napadne knezove Kurjakoviće ili Šubiće, jer su i oni tada smatrani mletačkim podanicima. Knez Nelipić je zbog štete nanijete Šibeniku morao gradu platiti 13 000 libara u novcu ili stoci, a njegov nećak Konstantin je morao porušiti utvrdu Tvrđicu koju je sagradio kao prijetnju Šibenčanima, i to do 1. ožujka 1344. g., a kao garanciju uplaćena je od strane Nelipića još jedna jamčevina u iznosu od 10 000 libara. Prilike krčkih knezova su bile drugačije i kao da nisu bili upleteni u dugotrajne sukobe između hrvatskih plemića, barem u ovom razdoblju. U vremenu kada kralja Karla I. Roberta većina hrvatskog plemstva u Hrvatskoj i Dalmaciji nije priznavala, krčki knezovi su bili na njegovoj strani, što je primjetno kada je kralj putovao u Napulj i tom prilikom koristio njihovu pomoć. Ta naklonost ugarskom dvoru iskazala se i u već spomenutoj suradnji sa banom Nikolom u svezi tridesetine. Krčki knezovi su osim s ugarsko-hrvatskim dvorom dobre odnose imali i s Mletačkom Republikom. Nakon što je 1342. g. Ludovik I. zasjeo na kraljevsko prijestolje, njegova majka, kraljica Elizabeta je željela svom mlađem sinu Andriji osigurati napuljsko prijestolje, te je u tu svrhu trebala brodovlje krčkih knezova. Kako je knez Dujam kao mletački saveznik morao tada poći u Veneciju položiti zakletvu za vjernost, kraljica Elizabeta je pisala u Mletke da se njegov put odgodi. Također je knez Bartol od Venecije tražio jednu cresku galiju za potrebe kraljičina puta, što mu je i odobreno. Nakon što su kraljicu pratili u Napulj, knezovi Bartol i Dujam su se potkraj

8

1343. g. nalazili na Krku gdje su se sastali sa ostalim članovima porodice iz obitelji Škinelića, te su uređivali sudske prilike na otoku. Polovicom 1344. godine umro je knez Nelipić, što je dovelo do promjena u Hrvatskoj i Dalmaciji. Iako su za Nelipćeva života Šubići bili njegovi protivnici, i iako se knez Nelipić nije držao mira sklopljenog kod Krke, knezovi Šubići su stali uz njegovu udovicu i sina Ivana. Prvenstveno su ih podupirali zbog naputaka Mletačke Republike, jer Nelipćev sin nije bio nikakva prijetnja, ali njihov opstanak je bio važan Mlečanima i njihovim saveznicima za obranu od ugarsko-hrvatskog kralja. Kralj Ludovik I. također je znao kakva mu se prilika pruža smrću kneza Nelipića, pa je odmah po njegovoj smrti započeo vojne pripreme za pohod na Hrvatsku i Dalmaciju. Mletačka Republika, osjetivši da bi njeni interesi bili uvelike ugroženi ako bi Ludovik I. pokorio hrvatsko plemstvo, nalaže dalmatinskim gradovima da se stave u obranu Ladislave, udovice kneza Nelipića, i njezina sina Ivana. Daljnji postupci Mletaka ticali su se hrvatskih knezova kod kojih su slani poslanici da ih pridobiju protiv ugarsko-hrvatskog kralja. Tako su poslanici pošli Kurjakovićima i krčkim knezovima, ali uspjeha su imali samo kod prvih. U rujnu 1344. g. kralj je na Hrvatsku poslao bana Nikolu koji je prvo trebao zauzeti grad Knin, koji je imao važan strateški položaj za učvršćenje kraljevske vlasti. Ban Nikola je opsjedao Knin sa 4 000 ljudi ali nije ga uspio zauzeti, što zbog povoljnog obrambenog položaja grada, što zbog snažnog otpora Nelipćeve udovice. Na kraju je grad ipak obranjen, a Vladislava je obećala poslati svog poslanika kralju i tako iskazati pokornost. Do mirne predaje grada Knina, koja se trebala dogoditi, ipak nije došlo jer je kneginja Vladislava bila pod stalnim pritiskom Mlečana koji su joj obećavali vojnu pomoć samo da Knin ne padne u kraljeve ruke. Venecija je i dalje radila na tome da ostvari snažan savez sa hrvatskim knezovima koji bi bio sposoban oduprijeti se kraljevskoj vojsci. U tu svrhu su osim knezova Šubića (Banića), željeli pridobiti krčke knezove, ali kako je knez Dujam odbio savez sa Mlečanima oni su mu u siječnju 1345. g. oduzeli njegov dio kneževine, a kupljenje nameta su povjerili creskom knezu. Nadalje, Mlečani su pozvali kneza Bartola da preuzme kneževinu kneza Dujma i odgodili mu rok za polaganje zakletve vjernosti. Kralj Ludovik I. je, saznavši da se kneginja Vladislava ipak neće pokoriti, organizirao vojsku koja je brojala 30 000 vojnika. Njegov cilj je bilo zauzimanje Knina, Ostrovice, Klisa i Skradina. Prije svog

9

polaska na jug kralj je pisao Mlečanima sa zamolbom da se knezu Dujmu vrate njegova imanja, na što su Mlečani pristali, ali pod uvjetom da knez dođe u Veneciju zakleti se Veneciji na vjernost. Ali, kako ćemo vidjeti, to se nije dogodilo. Od svih odmetnutih hrvatskih knezova kralju je u susret pošao jedino knez Budislav Ugrinić od plemena Šubića, te je tom prilikom od kralja zatražio milost. Budislav Ugrinić, iako je bio iz plemena Šubića, nije se mirio sa mletačkom vlasti nad dalmatinskim gradovima i uvijek je koristio svaku priliku da Mlečanima nanese štete. Godine 1345. kralj Ludovik I. mu je na njegovo iskazivanje vjernosti, koja je prvenstveno ponukana neprijateljstvom naspram Mlečana, potvrdio njegov grad Rog (danas Rogovi kod Roškog slapa na rijeci Krki) i otočić Visovac. S druge strane, ostatak hrvatskog plemstva je bio odlučan suprotstaviti se kralju uz pomoć Venecije koja je vršila velike pripreme za obranu dalmatinskih gradova. Štoviše, u gradove je poslala tri providura (u lipnju 1345.) i naložila knezovima Hvara, Raba i Paga da po potrebi pošalju vojne odrede na kopno. Vojnoj kralja Ludovika I. pridružio se i bosanski ban Stjepan II. Kotromanić, koji je zajedno sa banom Nikolom i vojskom došao pod Knin u lipnju 1345. g. Do sukoba nije ipak došlo jer je Vladislava odlučila predati Knin kralju, ali pod uvjetom da se njezinom sinu Ivanu zajamče nasljedna prava u Cetinskoj i Kliskoj župi, što su banovi Nikola i Stjepan prihvatili. U srpnju 1345. g. kralj Ludovik se sastao s banom Nikolom kod Bihaća na Uni, blizu kojeg se utaborio sa vojskom od oko 30 000 vojnika. Tamo je kralj primio i udovicu kneza Nelipića Vladislavu kojoj je potvrdio povratak imanja i potvrdu cetinskog kneštva u zamjenu za grad Knin i još neke gradove u Lici i Krbavi. Kralj Ludovik je u sklopu ugovora dao knezu Ivanu dopuštenje da na kninskom i brečevskom području može suditi i uzimati u svoju službu sve plemiće. Knez Ivan Nelipić je otada stao na stranu ugarskohrvatskog kralja, a s njim i knezovi Kurjakovići, te je tako kralju još preostalo da svojoj vlasti podvrgne Šubiće. Šubići su u to vrijeme držali važne gradove koji su bili važne strateške točke. To su bili Skradin, Omiš i Klis koje su u vlasti imali Mladen III. i Pavao III., te grad Ostrovica kojom je vladao knez Pavao II. Ovaj potonji je za Mlečane možda bio i najvažniji saveznik u Hrvatskoj. Taj savez je i službeno sklopljen u Šibeniku, 13. rujna 1345. a obje strane su se obvezale da će štititi međusobne interese. Pavao II. se obvezao da će mletačke neprijatelje smatrati i svojim neprijateljima.

10

Borbe za Zadar (1345.-1346.)
Na vijesti da se kralj nalazi u Hrvatskoj, Zadrani, kao i stanovnici drugih dalmatinskih gradova su vidjeli priliku da se oslobode mletačke vlasti. Tako oni šalju kralju poslanstva da mu iskažu poštovanje i privrženost, a to rade bez znanja Venecije znajući da bi stigla odmazda za takvu izdaju Republike. Nažalost po Zadrane, poslanstvo kralju je zakasnilo na sastanak kod Bihaća na Uni jer se kralj već bio uputio u Ugarsku, tako da nisu ništa postigli. Ove vijesti su uzburkale ionako napete prilike u gradu i sve je naposljetku došlo do mletačkih doušnika koji su sve javili u Veneciju. Na takav potez Zadrana i njihovog plemstva Venecija je odlučila oštro reagirati i sprema kopnenu i pomorsku vojsku koja će krenuti pod Zadar. Došavši brodovljem pod Zadar zapovjednik Petar Canale je zauzeo sve važne točke na ulazu u grad. Na galiju je pozvan zadarski knez Marko Kornarije kojemu je priopćeno kakve su namjere mornarice naspram Zadra, a u Zadru je priopćeno kako je svaki Mlečanin dužan u roku od četiri dana sa svojom imovinom izaći iz grada, što je Zadranima natuknulo što im se sprema i unijelo veliku zbrku i paniku u grad. Dok je s morske strane djelovala mletačka mornarica, s kopna su Mlečani pustošili zadarsko zaleđe. Zapovjednik mletačke mornarice je gradu dao ultimatum da sruše gradske zidine ili ih predaju njemu. Kako bi u oba slučaja bili izgubljeni, Zadrani su poslali poslanstvo ugarsko-hrvatskom kralju moleći ga za pomoć i zaklinjući mu se na vjernost. Zadrani su se ubrzo organizirali u obrani grada. Poteškoće su im predstavljali prenapučenost grada uslijed dolaska stanovništva iz zaleđa koje je bilo stalno pod napadima mletačke kopnene vojske, koja je tada odvela 200 000 ovaca2. U gradu se nalazilo između 4 i 6 tisuća muškaraca sposobnih za borbu, s tim da se u gradu nalazilo oko 28 000 ljudi. U isto vrijeme kada mletačka vojska nanosi štete gradu, s kopnene strane je izgrađen drveni bastion u koji se mogla smjestiti cijela mletačka vojska, a Zadrani rade na utvrđivanju zidina i postavljaju debeli lanac na ulazu u luku nastojeći spriječiti ulazak mletačkih brodova. Na drugoj strani, Zadrani su imali odlične položaje na otoku Ugljanu gdje je na brdu bila podignuta utvrda sv. Mihovila, i na Pašmanu gdje se nalazila utvrda sv. Kuzme i Damjana. Zadrani su 6. rujna 1345. g. uspješno odbili pokušaj Mlečana da razbiju lanac koji im je priječio ulazak u zadarsku luku, a u isto vrijeme građani su oduševljeni pismom kralja Ludovika koje je u grad stiglo dva dana
2

N. Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb 1976., str. 611.

11

nakon toga, a kojim obećava doći u pomoć gradu s velikom vojskom. Nakon bezuspješnog pokušaja zauzimanja utvrde sv. Mihovila na Ugljanu, Mlečani su, pozivajući se na ugovore, pozvali gradove Šibenik, Split i Trogir da im se pridruže u opsadi Zadra, govoreći da su dužni smatrati neprijateljima sve neprijatelje Venecije. Na vijest da se kralj sa svojim banovima približava gradu, u Zadru se zavijorila kraljevska zastava. Kraljevska vojska je zaista stigla pod vodstvom bana Nikole i bana Stjepana II. Kotromanića i utaborila se kod Vrane, ali nije odmah krenula u pomoć opsjedanom gradu, zbog čega su Zadrani uputili poslanstvo koje je saznalo da je prisutna vojska preslaba za borbu protiv Mlečana. Štoviše, banovi se tada uopće nisu uputili u borbu iako su ih na to nagovarali zadarski poslanici. Naposljetku su se s Mlečanima sporazumjeli da se neće otimati kraljevska imanja ni imanja njegovih podanika. Kako su vjerojatno banovi smatrali da je Zadar sada miran od Mlečana, povukli su se sa vojskom, ostavivši grad da se brani sam. Tada je u Zadru zavladalo razočarenje, a banove se optuživalo da su od Venecije primili mito, ali i dalje se očekivala pomoć od samoga kralja. Situacija je u gradu bila vrlo teška; ubrzo je zavladala glad, a Mlečani su zauzeli utvrdu sv. Kuzme i Damjana. U siječnju 1346. g. mornarica je uspjela probiti obrambeni lanac na ulazu u luku, nakon čega se pred Zadrom usidrila sila od oko 40 mletačkih brodova (galija), a u isto vrijeme je mletačka vojska sa kopna iz bastiona ugrožavala grad. Ankonitanci, koji su jedini od gradova bili uz Zadar, pomogli su u postavljanju novog obrambenog lanca. U to vrijeme kralj Ludovik I. šalje pisma gradu podržavajući ih u njihovoj borbi i obećavajući im da će doći u pomoć, što se dogodilo tek polovicom 1346. g., nakon što su Zadrani jedva odbili opći juriš Mlečana (16. V. 1346.). Kralj je pred dolazak u Dalmaciju pokušao prvo zauzeti Ostrovicu koju je držao mletački saveznik Pavao II. od plemena Šubića. Pokušao je na predaju grada kneza Pavla II. nagovoriti preko krčkog kneza Dujma koji je bio naklonjen kralju. Pošto je Venecija održavala komunikaciju sa krčkim knezovima Dujmom i Bartolom, šalje poslanika koji kneza Dujma kori zbog radnji protiv interesa Mletačke republike, a knez Mladen III. Šubić djeluje kod Pavla II., nakon čega se pridružio mletačkoj vojsci kod Zadra. Kralj je sredinom 1346. g. došao s velikom vojskom nadomak Zadra, naime utaborio se kod Zemunika koji je od grada udaljen 7-8 milja. Vojsci su se svojim odredima, uz bana Nikolu, pridružili knezovi Dujam i Bartol, knezovi Kurjakovići, knez Ivan Nelipić, te ban Stjepan II. Kotromanić. Kraljevska vojska se sastojala od

12

Hrvata, Mađara, Čeha i njemačkih plaćenika, a broj vojnika je različit kod izvora. Neki spominju brojku od 30 000, dok neki kažu da je vojska brojala 200 000 vojnika, što je ipak pretjerano. 10. lipnja kralj Ludovik I. je stigao pred sam Zadar u pratnji 2 000 konjanika, i tamo primio izaslanstvo grada kojemu je obećao oslobođenje od mletačke opsade. Nakon nekoliko dana cijela se kraljevska vojska pod vodstvom slavonsko-hrvatskog i bosanskog bana primakla Zadru u blizinu mletačke bastide. Kako je zauzimanje bastide bio preduvjet oslobođenja Zadra, barem sa kopnene strane, kralj je naredio da se bastida neprestano napada opsadnim spravama, koje su u tu svrhu dovezene iz grada. Opsadom batide upravljao je sam ban Nikola. Mlečani su, vidjevši da je Ludovik I. dobro opremljen za borbu, nastojali diplomatskim putem pridobiti kralja na mir, te su u tu svrhu pokušali utjecati na bana Stjepana II. Kotromanića, nudeći mu nagradu od 20 000 dukata, ako kralja privoli na mir. Stjepan II. Kotromanić je u prijašnjim godinama održavao tajnu komunikaciju s Mlečanima, a kako je službeno bio Ludovikov vazal, njegovi postupci su graničili sa izdajom. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je bosanski ban radio protiv kralja, ali je sigurno da su njegovi stavovi bili u najmanju ruku nedefinirani. Banovu neodlučnost pokušava najviše iskoristiti Venecija, koja ga želi učiniti naklonim sebi. Naime, iako bosanski ban nije bio odlučujući faktor u opsadi Zadra i borbi protiv Mletaka, njegova snaga je bila u tome što bi za Veneciju bio neka vrsta prevage nasuprot Ludoviku. Nadalje, bosanski ban 1346. Mlečanima po njihovu poslaniku šalje prijedlog za stvaranje saveza protiv kralja Ludovika, što bi mu od Venecije donijelo određena teritorijalna proširenja, ali u Veneciji, iako sa zanimanjem promatraju taj prijedlog odlučuju to pitanje ostaviti otvorenim. Sve u svemu, bosansko-mletačko povezivanje nije se ostvarilo ni u vrijeme opsade Zadra niti kasnije, ali ban Stjepan je bio i dalje sveprisutan u zaleđu dalmatinskih gradova. Posljedice banovih postupaka vidjet će se tek kasnije pred njegovu smrt, kada kralj polako sužava moć i djelovanje bosanskog vladara. Mlečani su kralju nudili 100 000 dukata za predaju Zadra, nastojeći bez izravnog sukoba odnijeti pobjedu. Vjerojatan razlog tome je što je Veneciji ratovanje donosilo velike novčane troškove pošto je njena vojska bila sastavljena od plaćenika. Takvi postupci Mlečana nagnali su kralja Ludovika I. da požuri sa zauzimanjem bastide, te naredi opći juriš 1. srpnja 1346. Dobivši vijest od uhoda da se sprema napad, mletačka posada je poduzela

13

pripreme za obranu. Mlečani su se uspješno branili od zore, kada je napad počeo, pa sve do podneva, i iako su u jednom trenutku izgubili tri kule na bastidi, ipak su natjerali kraljevske čete na uzmak. Mletačka vojska je tada prešla u protuofenzivu i kraljeva vojska se našla u nezavidnom položaju. S jedne strane su bili napadani od vojske iz bastide, a s druge od posada sa brodova, koja ih je napadala s boka, a koja se počela iskrcavati kada se posada bastide uspješno obranila. Kralju nije pomoglo ni junaštvo bana Nikole, koji je u sukobu bio teško ranjen, te je njegova vojska doživjela težak poraz i izgubila mnoštvo ljudi. Razlozi zbog kojih je kraljeva vojska tako poražena, su bili mnogobrojni; V. Klaić navodi da je kraljeva vojska bila poražena ''zato što je bila prebrojna te se nije mogla pravo ni kretati, osobito pak onda kad su je napali s dvije strane; s pročela i s boka. K tome je u kraljevoj vojsci bilo previše konjanika, a manje, gotovo ništa pješaka, osobito vještih strijelaca, a konjanici nisu bili podobni ni vješti za jurišanje na utvrde.'' (V. Klaić, Povijest Hrvata 2, treće doba: vladanje kraljeva iz raznih porodica (1301.-1526.), Zagreb 1982). Nadalje, jedan od razloga poraza je bio taj što Ludovik nije na raspolaganju imao nikakvu mornaricu ni brodovlje, problem koji će on uvidjeti kasnije što će ga ponukati da stvori svoju mornaricu. Nakon poraza i odbijanja ponude Mlečana da im prepusti Zadar za 60 000 dukata, Ludovik se sa preostalom vojskom vratio u Ugarsku. Na tom putu je pokušao zauzeti Ostrovicu, ali iscrpljena vojska nije ništa uspjela učiniti, pa Ludovik odlazi u Slavoniju. U Slavoniji je Ludovik umjesto ranjenog bana Nikole Banića, koji nije bio u mogućnosti obavljati svoju dužnost, postavio Nikolu Séchya. Njega vidimo u kolovozu 1346. g. kako zagrebačkom biskupu Jakovu potvrđuje crkvenu desetinu. Nakon kraljeva odlaska s bojnog polja, Zadar se našao u bezizlaznoj situaciji. Iako su Zadrane pomagali krčki knezovi Dujam i Bartol, situacija se nije mogla mnogo promijeniti. Od hrvatskih plemića, na strani Mlečana bili su Mladen III. i Pavao II. Šubić, koji im se i pridružio kod opsade Zadra. Postupno se situacija opkoljenog grada sve više pogoršavala, mjesec dana nakon što su odbili ugarsko-hrvatskog kralja Mlečani su zauzeli strateški važnu utvrdu sv. Mihovila na Ugljanu. Nakon zauzimanja te utvrde mletačkoj mornarici je bio otvoren put te se ona sasvim približila gradu. Mletački zapovjednik je građanima uputio ultimatum u kolovozu 1346. pozivajući ih da se predaju. Ipak, Zadar je izdržao do studenog iste godine, kada je u gradu zavladala glad te došlo do sukoba među građanstvom. Nakon što

14

je zadarsko Veliko vijeće dva puta vijećalo, odlučeno je da se s Mlečanima uspostavi mir, a od mletačkog zapovjednika je zatraženo dopuštenje da se u Veneciju pošalju poslanici grada koji će kod dužda tražiti milost. Dužd i mletačko vijeće su u prosincu 1346. g. gradu Zadru dali milost, a Zadrani su morali izjaviti da su radili protiv Republike, te da se kaju zbog toga. Razdoblje koje je uslijedilo vjerno odražava narav mletačke uprave i postupka sa ''izdajničkim'' gradom. Uspostavljena je mletačka uprava na čelu s knezom-kapetanom koji je jedini u gradu imao pravo posjedovati lađu, jer su sve zadarske lađe otpremljene u Veneciju. Građani su smjeli u kućama imati hrane samo za četiri mjeseca, a svo oružje su morali predati Mlečanima.

Dolazak Ostrovice pod kraljevsku vlast 1347. g. i sklapanje primirja na osam godina
Dok se Zadar odupirao opsadi Mlečana i u razdoblju nakon njegova pada, krčki knezovi su nastojali dobiti Ostrovicu. Smrću Pavla II., gospodara Ostrovice, taj grad je prema oporuci na upravu dat njegovom bratu Grguru. Njegova uprava trebala je potrajati do punoljetnosti Pavlova sina Jurja. U oporuci knez Pavao II. izričito kaže da Grgur ima Ostrovicom vladati pod savjetima i u skladu sa mletačkim duždom kako je i on sam to činio. Dužd je, čuvši za smrt svog saveznika, u Ostrovicu poslao notara koji je, između ostalog trebao primiti zakletvu vjernosti kneza Grgura. Zauzvrat je Venecija obećala knezu vojnu pomoć i zaštitu pred ugarsko-hrvatskim kraljem i svim neprijateljima Republike. S druge strane, maloljetni Juraj, njegove sestre i majka (koja je bila sestra krčkih knezova), nalazili su se kod kneza Dujma. Sljedeći napori dviju strana bili su usmjereni u dovođenje mladog Jurja pod svoje okrilje, a glavni sukobi vode se između dječakovog strica Grgura, koji želi Ostrovicu sačuvati za mletačke interese, i kneza Dujma koji je, s druge strane želio Ostrovicu predati u ruke ugarsko-hrvatskog kralja. Venecija, znajući kakvu važnost ima taj grad kao «vrata Zadra», nastoji diplomacijom postići svoj cilj, a posebice nakon pada Zadra radi sigurnijeg učvršćenja svoje vlasti u tom gradu. Zbog Ostrovice situacija postaje napetija i dolazi do aktivnijeg angažmana obiju strana. Mlečani tada u Zadar postavljaju posadu od 200 konjanika i 600 pješaka, obnavljaju gradske zidine koje prije su dali porušiti, te u utvrdu sv. Mihovil na otoku Ugljanu šalju 50 vojnika. Osim Zadra Venecija utvrđuje i druge dalmatinske 15

gradove a pomoćne čete dobiva i knez Grgur u Ostrovici. U to vrijeme mletačka diplomacija je vrlo aktivna; šalju se obavijesti i naređenja zadarskom knezu da na poziv pošalje vojsku u Ostrovicu, ali da pritom misli i na sigurnost Zadra. Nadalje, još se šalju poslanstva knezu Dujmu u nadi da će ovaj popustiti i predati mladog Jurja Grguru. Uza sve napore Venecije, Ostrovica je pala u ruke kralju Ludoviku. Sredinom 1347. g. dolazi do obrata u stavu kneza Grgura, koji šalje poslanike kralju te mu po njima iskazuje poštovanje i odlučuje predati Ostrovicu u njegove ruke. Takav postupak kneza Grgura, kojim se on odrekao politike svoga brata, bio je potaknut vjerojatno djelovanjem krčkih knezova i njihovim odbijanjem povratka maloljetnoj Jurja. Drugi mogući razlog je udaljenost onih koji su se postavljali kao njegovi saveznici, te se moguće osjećao nedovoljno zaštićenim i udaljenim da bi mogao i dalje voditi takvu politiku. Nakon što je kralj primio poslanstvo, izdana je povelja 31. srpnja 1347. g. u kojoj Ludovik oprašta Grguru i Jurju njihovu nevjeru i zabludu. Nadalje, kralj ih tom poveljom pruža zaštitu od bilo kakvog sudskog progona zbog prijašnjih radnji, te da ih ''nijedan sudac, a osobito ban čitave Slavonije i Hrvatske, sadašnji i budući, ne može pozvati na sud…'' 3 Posljedica kraljeva preuzimanja Ostrovice je stvaranje novog ogranka Šubića. Naime, kako kralj nije htio preuzeti Ostrovicu bez naknade, a vjerojatno želeći ojačati svoj položaj u Slavoniji posredstvom novih saveznika, knezovima Grguru i Jurju u zamjenu je dao grad Zrin (castrum Zryn) i Bušku župu (comitatus Busan). Otada taj se ogranak Bribirskih knezova nazivaju knezovi Zrinski, a kao prvim Zrinskim smatra se knez Juraj III. (1347.-1361.). Seoba ovog ogranka Bribirskih knezova u Zrin imala je dalekosežne posljedice. Prihvaćanjem Zrina za svoj novi posjed, potisnuti su iz primorskih krajeva, a samim time i iz središta zbivanja. Ogranak Šubića u Zrinu otada je živio u relativno mirnim okolnostima. Tek je najezda Osmanlija vratila Šubiće, odnosno Zrinske u prvi plan. U Hrvatskoj je od Šubića ostala kliška loza koja je držala gradove Klis, Omiš i Skradin. Mladen III. postavlja se tada kao vođa Šubića uz braću Pavla III. i Deodata.

3

V. Klaić. n. dj., gdje se nalazi veći dio sadržaja te povelje (str. 118-119)

16

LUDOVIK I. ZAMJENJUJE OSTROVICU ZA ZRIN (1347. GOD.)

Nakon pada Ostrovice pod kraljevsku vlast, Venecija je angažirala svoje poslanike koji su neprestano salijetali kneza Grgura da povuče svoju odluku, podsjećajući ga na bratovu oporuku. Također su mu nudili 1 000 libara godišnje ako grad preda u njihove ruke. Ali, unatoč svim naporima, Venecija nije dobila Ostrovicu, a buni se i knez Mladen III. koji je od Mletaka tražio vojnu pomoć u zauzimanju grada. Ali, za bilo kakvu intervenciju je bilo kasno. Kralj je u Ostrovici postavio svoje kaštelane i posadu, na što je Venecija javila Mladenu III. da se primiri dok oni pokušavaju novcem postići ono što on želi oružjem. Mlečani su tada uvidjeli da Ostrovicu ne mogu povratiti. Tada se njihove snage usmjeruju na dogovaranje što povoljnijeg sporazuma sa Ludovikom, znajući kakva opasnost im prijeti od kralja. Pošto je kralj tada boravio u Napulju zbog osvete svoga brata, Mlečani kreću i tamo, salijeću kraljeve savjetnike, ali ne postižu ništa, pa čak i onda kada kralju nude sve dalmatinske gradove osim Zadra. Mlečani tada doživljavaju određene probleme u Dalmaciji pobunom Zadra, koja je suzbijena, a to ih navodi da bolje utvrde grad i obnove porušene zidine. Venecija se još pouzdavala u kliškog kneza Mladena III. od plemena Šubić. On je svoj položaj pokušao učvrstiti ženidbenim vezama; njegov brat Pavao III. oženio je mletačku patricijku Katarinu, kćer Ivana Dandola, dok se

17

on sam oženio Jelenom, sestrom srpskog cara Stjepana Dušana. Sestra braće Šubić bila je udana za Vladislava Kotromanića, a iz tog braka dolazi budući bosanski kralj Tvrtko I. Tako je Mladen III. mogao stvoriti zavidan trokut saveznika da se nije teško razbolio. Naime, u ožujku 1348. g. do splitskog kneza stižu vijesti o teško bolesnom kliškom knezu koji tada boravi u Trogiru. Veliki udarac za položaj Mlečana dolazi smrću kneza Mladena III. u svibnju iste godine, nakon čega je pokopan u crkvi sv. Lovrinca u Trogiru. Njegov brat Pavao III., koji je umjesto nasljednika Mladena IV. upravljao gradovima, našao se tada pod pritiskom Venecije koja je posredstvom svojih poslanika željela dobiti izravnu upravu u Mladenovim gradovima Skradinu, Klisu i Omišu za koje nude i 1 000 dukata na godinu. Tada se javljaju dvije Jelene; sestra srpskog cara i majka Tvrtka I. Obje su željele pribaviti pravo na baštinu Bribirskih knezova, što traje do same obnove rata protiv Venecije. U to vrijeme ban Nikola Séchy sa odanim plemićima vodi ''mali rat'' i predstavlja stalnu prijetnju mletačkoj vlasti u Dalmaciji. Zato i mletački providur obilazi gradove, a Republika šalje nova pojačanja u iščekivanju otvorenih sukoba. Povratak kralja iz Napulja za Veneciju je značilo obnavljanje pregovora o primirju. Kralj je ovoga puta bio susretljiviji jer je u Napulju od kuge izgubio mnogo vojnika i osjetio vjerojatno da nije povoljan trenutak za odbijanje mirovne ponude. Ali, Mlečani sada nisu bili tako velikodušni, znajući kakva je kraljeva situacija, a u takvim prilikama je sklopljen mir na osam godina u kolovozu 1348. g. Strane su se obvezale da 1) u tom razdoblju neće ratovati, 2) će dopustiti prolazak po objema teritorijima podanicima obiju strana, 3) na insistiranje Venecije, u mir je uključen i knez Pavao III., gospodar Skradina, Klisa i Omiša, 4) svatko tko prekrši odredbe ima se kazniti sa 100 maraka, 5) obje strane su za primirje obvezne jamčiti svojom pokretnom i nepokretnom imovinom, 6) duždevih i kraljevih 20 odličnika su dužni zakleti se na ove odluke, a prema 7. odredbi to su dužni učiniti do 4. listopada iste godine jer će se u protivnom smatrati da primirje nije sklopljeno. Mir koji je s Mlečanima utanačio, Ludoviku je pružio potreban prostor za sređivanje prilika u Napulju, gdje je ponovno krenuo 1350. g. Tamo je, naime, njegov upravitelj Stjepan Lacković svrgnut u pobuni koju je organizirala kraljica Ivana, koju je za vrijeme prvog dolaska u Napulj svrgao Ludovik. Prilikom svog putovanja u Napulj kralj je koristio brodovlje krčkih knezova, jer mu je Venecija uskratila pomoć, a u kraljevoj vojni sudjelovali su knezovi Blagajski od roda Babonića. Drugo kraljevo putovanje nije dugo

18

trajalo. Pobunjenici su lako svladani i u Napulju je ostavljen Stjepan Lacković sa dijelom vojske, a kralj se već u jesen 1350. g. vratio u Ugarsku.

Odnos Ludovika prema bosanskom vladaru
Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić, kako je vidljivo iz gore napisanog, bio je saveznik i vazal ugarsko-hrvatskog kralja. Njegovo sudjelovanje u ratu protiv Mlečana 1346. g. ipak daje malo drugačiju sliku o njegovoj odanosti kralju Ludoviku (v. str. 11.). Naime, dok kralj nije uspostavio stvarnu vlast u Hrvatskoj, nastojeći ojačati svoj položaj i proširiti svoju vlast, ban Stjepan je oko sebe okupljao kolebljive hrvatske velikaše. To burno razdoblje, po mnogočemu prijelomno, dalo je prostora bosanskom banu da od dviju strana (mletačke i kraljeve) izvuče što veću korist. To i objašnjava njegov pokušaj povezivanja s Mlečanima. Nakon Ludovikovog neuspjeha pod Zadrom ban Stjepan II. Kotromanić uviđa da može nekažnjeno voditi dvostruku politiku, još više jer kralj tada u Hrvatskoj nema svoja uporišta. Tako se ban upleće u srpske prilike u kojima dolazi do rata sa srpskim vladarom Dušanom. Rat se prvenstveno vodio zbog Humske zemlje koju je ban Stjepan povratio nakon kratkotrajnog srpskog zauzeća. Humska zemlja je dala banu mogućnost utjecaja na život dalmatinskih gradova, posebice misleći pritom na trgovinu Dubrovnika sa unutrašnjosti. Također je ban mogao iskorištavati tada nepovoljan položaj ugarsko-hrvatskog kralja. Nadalje, ban je utjecao na izbore biskupa (Trogira i Knina) i nadbiskupa Splita. Sa dubrovačkom općinom ban Stjepan II. Kotromanić uređuje odnose još u četvrtom desetljeću XIV. st. ustupivši mu Ston sa Pelješcem za koji je Dubrovnik plaćao 500 perpera godišnje. Nadalje, uređeni su trgovački odnosi sa Dubrovnikom, čijim je trgovcima dana sloboda trgovanja i jamčena naknada za štete podnijete na banovom području. Bosna za vrijeme Stjepana II. Kotromanića doživljava uspon, a sam ban širi svoj utjecaj. Tako jak ban je u prvom ratu protiv Mlečana došao Ludoviku kao vrijedan saveznik. U svakom slučaju, lakše je kralj mogao voditi rat, ma kako završio, uz bosanskog bana kao saveznika nego kao neprijatelja. Širenje banove vlasti u Bosni nije dovelo do reakcija na ugarskom dvoru sve dok ban nastupa kao kralju odani vazal. Ali, takav odnos se mijenja kada se na istom dvoru doznaje za tajne bosansko-mletačke pregovore. Ipak, kralj protiv starog bana ne poduzima ništa, možda iz poštovanja prema banovoj dugoj 19

vladavini, ili možda čekajući povoljniji trenutak. Kralj se pred banovu smrt 1353. g. ženi banovom kćeri Elizabetom, što kralju dobavlja dio Humske zemlje kao miraz, koji će kralj dobiti tek po smrti bana Stjepana. Kralj na to nije morao dugo čekati, nedugo nakon vjenčanja umro je ban Stjepan II. Kotromanić, a na bosansko bansko prijestolje dolazi Stjepanov nećak Tvrtko. Novom, mladom banu ne uspijeva konsolidirati svoju vlast i čvrsto se postaviti pred kraljem. Ban Bosne i Usore, Tvrtko, ne sudjeluje, za razliku od njegovog strica u prilikama u Hrvatskoj i Dalmaciji, štoviše jer ga sam kralj udaljava od centra zbivanja.

Rat za dalmatinske gradove i otoke 1356.-1358.
Godine 1349. kralj je u Hrvatskoj postavio hercega, i to svoga mlađeg brata Stjepana, za kojeg u ispravama piše da je ''herceg Erdelja'' što je vjerojatno i bio prije preuzimanja iste dužnosti u Hrvatskoj, od kada se naziva ''hercegom čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije''. Uz to i dalje su postojali banovi, ali od sada odgovorni izravno hercegu. U tim godinama Ludovik često mijenja banove, brata ponovno vraća na istok svoje prostrane države sve do 1352. g. kada se Stjepan vraća kao herceg, a za bana je vraćen Nikola Banić od Lendave. Već te iste godine Ludovik se sprema na obnovu rata s Venecijom, čak je došlo do privremenog sporazuma sa Genovom, ali na intervenciju mletačke diplomacije koja je djelovala na Ludovikove sjeverne saveznike rat je odgođen a savez sa Genovom propao. Kako je 1348. sklopljeno primirje između Venecije i Ludovika, i iako se nijedna strana nije čvrsto držala mira, do 1356. nije došlo do otvorenog rata. Pred kraj ugovorenog mira i Venecija je polako sređivala situaciju sa Genovom sklopivši s njom mir. Mir između Genove i Venecije ostavlja Ludovika bez vrijednog saveznika, prvenstveno zato što je izgubio mogućnost pomorske potpore u osvajanju dalmatinskih gradova. Ludovik se godine 1355. polako sprema na obnovu rata i u tom smislu sklapa primirje sa srpskim carem Dušanom da bi se s njegove strane osigurao. Prema pismima dubrovačkog kneza Nikole Barbariga od 24. svibnja 1355. zaključuje se da je dalmatinskim gradovima, a tako i Veneciji poznato da bi se rat vrlo lako mogao obnoviti. Ipak, Ludovik nije mogao prekršiti primirje prije isteka roka, ali zato nalaže kaštelanima i zapovjednicima u gradovima koje je držao u Dalmaciji da vrše pritisak na dalmatinske gradove i mletačke posjede. Kraljevske 20

čete su nakon napada na Šibenik i Trogir napale i Zadar, harajući po zadarskom kotaru. Prema kasnijim događajima zaključuje se da su napad na zadarski kotar izvršili vojnici ostrovičkog kaštelana, pošto zadarski knez Badoer odgovara kninskom kaštelanu da njegovih četa neće napadati, već samo one koje su počinile štete zadarskom kotaru. U narednom razdoblju situacija se između ostrovičkog kaštelana i zadarskog kneza zaoštrava. Nakon kratkih pregovora sukobi su obnovljeni, a zadarski knez je u rujnu 1355. od Venecije primio pohvale nakon što je sa svojim četama poharao ostrovički kotar. Uz pohvale, Mlečani ga ipak i kude jer je Zadar ostao tom prilikom nedovoljno zaštićen pa mu obećavaju poslati pojačanja. Od kraljevskih četa iz Omiša bio je napadan i Trogir. Ludovik je još 1353. g. radio na tome da gradove Klis, Omiš i Skradin primi od kneginje Jelene (sestre srpskog cara i udovice Mladena III.) pod svoju vlast. U isto vrijeme to nastoje i Mlečani, znajući kakvu važnost imaju ti gradovi. Kako nije uspio sam, kneginji Jeleni šalje njezinu šurjakinju (također Jelenu, sestru Mladena III.) da je nagovori na ustupanje gradova kralju. Ne zna se da li je baš to kralju uspjelo, ali nakon toga Omiš nalazimo u njegovoj vlasti. Za ostale gradove, Skradin i Klis vodit će se žučna diplomatska borba sa strane Mlečana. Pod stalnim pritiskom mletačkog providura, kneginja je pristala ustupiti Skradin i Klis Mlečanima. Mletački providur je s kneginjom ustanovio sporazum prema kojemu Skradin u potpunosti potpada pod njihovu vlast, dok im je u Klisu povjerena samo obrana grada. Prema odredbama ugovora Mlečanima se na 10 godina ustupa Skradin sa kaštelom i utvrdama. Oni su dužni Jeleni platiti 30 000 malih libara, polovicu odmah, a druga polovica će biti u Veneciji kao polog. Nakon isteka roka Jelena je dužna vratiti u Mletke primljeni novac. Također u gradovima mletačke čete imaju pravo vršiti popravke i graditi utvrde. U Klisu im je dozvoljeno držanje posade, unajmljivanje Jeleninih konjanika za mjesečnu plaću od deset malih libara. Mlečani se ugovorom obvezuju pomagati kneginju Jelenu u slučaju da kralj zauzme Klis, te se u tom slučaju Skradin vraća njoj, naravno ukoliko ona njima vrati primljeni novac. Na kraju, Jelenin sin, kao i njegov otac Mladen III. bit će proglašen građaninom Mletačke Republike. Ovaj dobitak Mlečana bio je ipak samo prividan. Prije konačnog utanačenja ugovora Jelena se predomišljala, vjerojatno jer je srpski car, njezin brat želio da iste gradove prepusti njemu. Saznavši da bi im dobar ugovor mogao iskliznuti iz ruku, Mlečani

21

tada šalju kneginji brojna poslanstva istovremeno podižući cijenu koju su spremni platiti. Kada su gradovi Skradin i Klis prepušteni srpskom caru na obranu za Mlečane nije još sve izgubljeno. Kako car Dušan nije bio vazal kralja Ludovika mletački poslanici jure i kod njega želeći se uvjeriti da gradovi neće biti naposljetku predani Ludoviku. Istovremeno, vidjevši korist od svega toga Dušan šalje svoje poslanike u Mletke. Dogovoreno je naposljetku da će gradove braniti mletačka vojska, a kroz cijelo vrijeme tamo su boravili predstavnici srpskog cara. Pred kraj isteka roka primirja Mletačka Republika je proživljavala unutrašnju krizu koja je kulminaciju imala u pokušaju državnog udara koji je vodio sam dužd Marin Faliero. Ovaj događaj je ukazivao na povoljnu priliku za početak rata te je Ludovik u Zagrebu počeo okupljati vojsku. Iako je službeno ta vojska trebala ići protiv Srba na poziv pape, Ludovik je odlučio prvo riješiti problem svoje vlasti u Dalmaciji. Ludovik je odlučio udariti na samu Veneciju, centar snaga bez kojega se ni dalmatinski gradovi ne mogu dugo opirati. U isto vrijeme ban je vodi vojsku sa zadaćom da opsjeda utvrđene dalmatinske gradove. Prije samog polaska kralj je želio osigurati potporu hrvatskih plemića; tako on Budislavu Ugriniću potvrđuje svoju darovnicu iz 1345. g., a u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji određuje dva bana: bana čitave Slavonije Leustahija, i za Dalmaciju i Hrvatsku bana Ivana Ćuza. 4 Ugarsko-hrvatski kralj je vješto odugovlačio sa otkrivanjem stvarnih svojih namjera. U isto vrijeme Mlečani naslućuju što bi ih moglo zadesiti, pa pred kralja šalju brojna poslanstva nastojeći ili produžiti primirje ili nagovoriti Ludovika da pristane na novčanu zadovoljštinu. Kralj nije pristajao na mletačke prijedloge, čak i kad su ponude otišle predaleko, već je s vojskom dopro sve do Trevisa. Kod Trevisa, koji je opsjedan od ugarske vojske, mletački poslanici ne posustaju. Naime, nude Ludoviku sporazum kojim bi Republika zadržala neke gradove i za njih kralju plaćala danak. Za Zadar žele isposlovati da bude nezavisna općina. Nedugo zatim iz Ugarske stiže pojačanje pod vodstvom palatina Nikole Kanta, što je dovelo do ugarskog zaposjedanja Serravalle i Musestre. U vrijeme kada je kralj sa vojskom napadao Treviso, u Hrvatskoj i Dalmaciji je s vojskom djelovao ban Ivan Ćuz, ali bez većih uspjeha u opsadi utvrđenih gradova. Prevaga koju je Ludovik dobio utjecala je na daljnji tijek pregovora, pa je u zimi 1356. g. došlo do primirja.
4

Ne može se utvrditi kada je točno Ivan Ćuz postao banom, ali pošto se ban Nikola Banić od Lendave ne spominje nakon veljače 1356., vjerojatno je da je te iste godine banom proglašen Ivan Ćuz.

22

Dalmatinski gradovi su od bana bili stalno napadani, njegova vojska je uništavala gradska zemljišta i polja izvan zidina i tako gradovima nanosila veliku štetu. Banova vojska se utvrdila pored Skradina, ali nije ga zauzela. Mlečani nisu imali toliko sreće sa Klisom koji je pao u kraljeve ruke. Venecija se još 1355. g. pripremala za rat sa Ludovikom te je u dalmatinskim gradovima organizirala vojne odrede konjice koje je sama djelomično financirala. Svaki grad je i sam morao sudjelovati u organizaciji obrane i snositi dio troškova. Grad Split je već te godine stupio preko svojih istaknutih građana u dodir sa hrvatskim banom, možda u pokušaju mirne predaje grada vlasti ugarsko-hrvatskog kralja.5 Nakon završetka primirja 1358. g. u Trogiru i Splitu su ojačale struje sklone ugarsko-hrvatskom kralju, te je prevladavajuće mišljenje bilo da je predaja ugarsko-hrvatskom kralju najbolja solucija za boljitak grada. Sredinom 1357. oba grada su zbacila mletačku vlast na miran način; Splićani su zarobili mletačke plaćenike na što im je knez predao ključeve grada, dok su Trogirani svom knezu zatvorili gradska vrata, te su oba kneza o trošku gradova koji su ih zbacili otpremljeni u Veneciju. Nakon zbacivanja mletačke vlasti u gradovima su istaknute zastave kralja Ludovika, a odmah potom poslana izaslanstva hrvatskom banu Ivanu Ćuzu. Grad Split, sada našavši se sam i praktično bez vlasti morao je brzo djelovati. Upravu grada su preuzeli suci Miha Madijev i Kamurcije Franjin, koji su u crkvu sv. Dujma sazvali Veliko vijeće grada na kojem su prihvaćena dva prijedloga: prvi, da se izaberu četvorica plemića, članova spomenutog vijeća te da oni obavljaju vlast potestata, te drugi, da se svi članovi Vijeća imaju zakleti da će raditi samo na dobrobit općini. Naknadno je proglašeno da se zabranjuje bilo kojem Splićaninu primati privilegij ili dar izvana ako to nije u korist cijele općine. Na vijesti o ustanku gradova Trogira i Splita, mletačka vlada djeluje dvostruko; s jedne strane dužd šalje pisma gradovima tražeći od njih povratak pod vlast Republike, a s druge strane naređuje se zapljena sve imovine građanima Trogira i Splita koji se nalaze na teritoriju Mletačke Republike. Splićani odgovaraju sličnim mjerama, te u gradu dolazi do zapljene dobara stanovnika Venecije, i ostalih dalmatinskih gradova koji su još priznavali mletačku vlast. Ostali dalmatinski gradovi nisu tako brzo reagirali na novonastale prilike u kojima se mletačka vlast u Dalmaciji svakim danom sve više gubi, ali ipak dolazi do predaje i drugih gradova, npr. Šibenika, u kolovozu 1357. g. Šibensko
5

G. Novak, Povijest Splita, knjiga prva, 1957. Ovo doznajemo po tome što je Venecija naredila kapetanu konjanika da budno pazi na Splićane, a Splićanima zapovjedila da ni u kojem pogledu ne smiju pomagati ugarsko-hrvatsku vojsku.

23

izaslanstvo je kod Nina hrvatskom banu predala gradsku vlast, na što im je ban odgovorio određenim privilegijama.6 Ban Ivan Ćuz je i dalje opsjedao gradove Nin i Zadar. Nin je bio u posebno teškoj situaciji jer nije mogao dobiti pomoć iz Venecije, te je u gradu nastala velika glad. Događaj koji je označio kraj rata je bio pad Zadra u prosincu 1357. g. u ruke hrvatskog bana, kojeg su pritom pomagali njemački plaćenici. Nakon toga od mletačke vlasti se odmeću i otoci Brač i Hvar u siječnju 1358. g. Predaja dalmatinskih gradova i otoka i napredovanje ugarske vojske u Italiji stjerali su Mlečane u kut. Jedina moguća posljedica bilo je sklapanje mira sa ugarsko-hrvatskim kraljem. Mir je sklopljen u Zadru 18. veljače 1358. g. Mletački poslanici su još od studenog 1357. g. pokušavali sa kraljem sklopiti mir, tada se još nadajući zadržati Zadar i otoke. Zadarskim mirom kralj je dobio čitavu Dalmaciju sa otocima od sredine Kvarnera do Drača, a u sastav Ludovikove Dalmacije ubrajao se i grad Dubrovnik. Mletački dužd se zauvijek odrekao naslova ''dux Dalmatiae et Croatiae'', i obećava u roku od 22 dana napuštanje svih zemalja i gradova koje još drži u Dalmaciji. Za Zadar je važna stavka da nijedan Mlečanin ne smije posjedovati imanja na području grada ili njegovog kotara. Gradovi Dalmacije nakon sklopljenog mira dolaze u čvršću vezu sa gradovima u zaleđu koji su bitan trgovački faktor njihova napretka. Nedavno mletački, dalmatinski gradovi ne vode u narednom razdoblju dosljednu politiku. Njihov glavni cilj je od kralja i njegovog bana dobiti što bolje i veće privilegije, što pokazuje da odmetanje od Venecije nije potaknuto nikakvim domoljubnim ili sličnim faktorima, već je riječ o svrstavanju uz jačeg, a to je u zadanom vremenu bio upravo ugarsko-hrvatski kralj. Ludovik nakon Zadarskog mira nastoji uspostaviti svoju vlast u Dalmaciji kako je to najbolje moguće. Svjestan da mu za vladanje dalmatinskim gradovima treba mornarica on je imenovao Jakoba Šubića admiralom nove mornarice, davši mu uz to Hvar, Brač i Korčulu kao kneštvo.7 Dalmatinskim gradovima su kralj ili njegov ban izdavali povlastice ili potvrde; tako gradu Šibeniku 14. prosinca 1357. g. ban daje Šibenčanima imunitet pred stranim sucima i dodjeljuje im Rakitnicu, Dazlinu i Grabovce na zapadu od Krke, a na istoku od Krke Nevest, Koparno, Peremić i Sitnicu. Kasnije Šibenik dobiva
6 7

Šibenčani su se nadali dobiti od bana otoke Srimac i Žirje koji su mletačkom odlukom pripadali Zadru. Dane Gruber, Dalmacija za Ludovika I. (1358-1382), I. dio 1358-1367, Rad JAZU, 166

24

Srimac i Žirje koje su Zadrani svojatali za sebe. Ovu banovu ispravu kralj je 1358. g. potvrdio u Zadru. Kralj Ludovik nije dugo ostao u Dalmaciji. Nedugo nakon potpisivanja mira u Zadru kralja nalazimo u Križevcima gdje naređuje zagrebačkom biskupu Stjepanu da ne svojata baštinu pokojnoga zagrebačkog arhiđakona Benedikta. Naime, nakon smrti arhiđakona, njegov posjed dolazi u ruke općine Gradec. Nakon što je napustio Dalmaciju Ludovik je u njoj ostavio povjerenstvo kojem je povjereno uređivanje upravnih prilika novostečenih gradova. Povjerenstvo je bilo sastavljeno od hrvatsko-dalmatinskog bana Ivana Ćuza, Nikole kraljevskog kancelara i kaločkog nadbiskupa. Kralj je tom povjerenstvu ostavio svoj kraljevski pečat za izdavanje isprava. Potvrda tome je isprava izdana Gradecu koju je kralj potvrdio pečatom slavonskog bana Leustahija, što sigurno ne bi napravio da je uza sebe imao svoj pečat. Dubrovnik je Zadarskim mirom uključen u sastav zemalja ugarsko-hrvatskog kralja. Njegova pripadnost nije bila definirana te se nije znalo da li će Dubrovčani priznati Ludovika za svoga kralja. Zbog toga je kralj otpremio u Dubrovnik izaslanike u dva navrata, želeći na miran način pridobiti i ovaj grad. Dubrovačko vijeće je nedugo nakon Zadarskog mira odlučilo otpremiti mletačkog upravitelja u Veneciju, a odmah potom je organizirano izaslanstvo kralju Ludoviku s namjerom da se dobiju od njega što veći ustupci. Poslanstvo grada Dubrovnika u Ugarsku je stiglo početkom svibnja 1358. g. nakon čega je kralj sazvao vijeće. Dubrovčani i Ludovik su na vijeću utvrđivali uvjete pod kojima grad dolazi pod vlast ugarsko-hrvatskog kralja, obveze i privilegije. Nekoliko dana nakon vijećanja iz kraljevske kancelarije izdaje se isprava kojom Dubrovnik priznaje kralja Ludovika za svog vladara, a zaključci su objavljeni na kraljevskom vijeću 27. svibnja 1358. g. Prema zaključcima Dubrovnik je imao sljedeće dužnosti: 1) Dubrovčani će položiti zakletvu vjernosti kralju i njegovim nasljednicima u ruke onoga koga kralj odredi, 2) svake godine u znak podaništva, Dubrovčani će plaćati kralju 500 dukata, 3) 2500 zlatnih perpera koje su Dubrovčani plaćali srpskom kralju8 i 500 perpera koje su plaćali bosanskom banu9od tada imaju
8

Dubrovčani su srpskom vladaru plaćali dva danka: jedan od 500 perpera nazivan ''tributum stagni'', koji su plaćali zato što im je car Dušan 1333. g. ustupio Stonski rat; drugi danak je iznosio 2000 perpera nazivan ''tributum s. Demetrii'', koji se plaćao na dan tog sveca. 9 Bosanskom banu su Dubrovčani plaćali 500 perpera, što se zvalo ''tributum s. Blasii'' jer se plaćao toga dana (3. veljače), također za ustupanje Stona. Osim toga, plaćali su i ''mogoriš'' od 60 perpera na dan sv. Mihajla kao zakupninu

25

plaćati ugarsko-hrvatskom kralju, ako ih on bude mogao braniti od istih, 4) u kraljevu će se čast u dubrovačkoj stolnoj crkvi tri puta godišnje pjevati hvalospjevi, a to vrijedi i za vrijeme njegovih nasljednika, 5) Dubrovčani će i na kopnu i na moru upotrebljavati kraljevu zastavu, 6) ako kralj ili njegovi nasljednici dođu u Dubrovnik, građani ih moraju primiti dolično kraljevskom dostojanstvu i na općinski trošak dati im dva objeda i dvije večere, 7) ako bi kralj na svoj trošak pozvao mornaricu mora mu grad na njegovih 30 lađa dati i opremiti jednu svoju koja će ostati u kraljevoj službi dok traje rat. Ako bi kralj pozvao dalmatinske gradove o njihovom trošku, tada su dužni na kraljevih deset lađa dati jednu svoju, 8) Dubrovčani su se bili dužni zakleti da će kraljeve neprijatelje držati za svoje neprijatelje, 9) Ako bi se neki grad u Dalmaciji pobunio protiv kralja ili njegovih nasljednika, tada je Dubrovnik dužan priskočiti kralju u pomoć sa jednom galijom koja će tri mjeseca ostati u njegovoj službi. Odredbe ugovora koje govore o prihodima koje su Dubrovčani dužni plaćati kralju N. Klaić je okarakterizirala kao stvarno smanjenje dubrovačkih prava jer kralj ne zahtijeva samo svoj prihod (500 perpera), nego i prihode drugih vladara kojima su Dubrovčani plaćali, jer je tada bana Bosne zaista smatrao svojim vazalom. Ovim ugovorom Dubrovačko poslanstvo je od kralja dobilo sljedeće odredbe koje se tiču prava i sloboda grada: 1) kralj se obvezao da će Dubrovčane braniti od srpskog i bosanskog vladara, 2) pošto Dubrovnik nije imao plodnog zemljišta, kralj mu daruje zemlju između Kurila na međi dubrovačkog kotara i Stona10, 3) uprava i dohodci grada i kotara na kopnu ostaju u vlasništvu građana. I uprava otoka koje Dubrovnik posjeduje ostaje mu sa istim pravom kako je imao i za vrijeme mletačke vladavine, 4) gradskog kneza će Dubrovčani birati između kraljevih podanika, a kralj će ga samo potvrditi, 5) potvrđen je dubrovački posjed na kopnu i moru koji je imao prije rata, 6) ako bi koji kraljev podanik imao sudsku parnicu sa građaninom Dubrovnika ima se parnica voditi pred dubrovačkim sucem, a ako
za dubrovačke vinograde. 10 Ovu zemlju su Dubrovčani zaista dobili tek 1399. g. nakon pregovora s bosanskim kraljem Ostojom.

26

bi se stranke našle u nekom drugom gradu tamo se ima voditi spor. Ovo se nije odnosilo na Hum, Bosnu i Zetu jer je Dubrovnik s njima već imao ugovore. 7) Kralj je dubrovačkim trgovcima dopustio da trguju sa Bosnom i Srbijom i u miru i u ratu, ali samo ako time ne rade protiv kralja. 8) Dozvoljava se da Dubrovčani sami stvaraju zakone i prava koji će odgovarati kraljevoj časti i njihovoj koristi. Nakon ovog ugovora za Dubrovnik se javio problem otoka Lastova. Ovaj otok je bio pod upravom Dubrovnika za vrijeme mletačke vlasti, ali nakon promjena iskorištava priliku i hrvatskodalmatinski ban mu određuje kneza. Zbog toga dubrovački poslanici su od kralja tražili da poništi izbor lastovskog kneza i da otok vrati pod njihovu vlast, što je prema odredbama ugovora kralj to i učinio. Split je također ugovarao sa kraljem odnose, prava, obveze i privilegije. Prve neprilike grad je imao sa drugim kraljevskim povjerenstvom koje je kralj uputio u Dalmaciju sredinom 1358. g. Od grada Splita je zahtijevano da otpusti gradskog kneza, Mlečanina Gentilea. Splitski poslanici su se bunili na te zahtjeve povjerenstva smatrajući to povredom prava općine i njenih sloboda. Nadalje, povjerenstvo je imalo namjeru na mjesto splitskog kneza postaviti hrvatsko-dalmatinskog bana. Ostali zahtjevi povjerenika bili su usmjereni na povećanje kraljevih dohodaka putem ustanovljenja daće na sol, tridesetnice i sl. Splitsko poslanstvo ove zahtjeve je iznijelo pred gradskog kneza i sedam odabranih povjerenika, koji su zaključili da su potraživanja kraljevskog povjerenstva neprihvatljiva i da se kose sa slobodama općine. Ujedno su odlučili poslati izaslanstvo kralju i pred njim iznijeti pritužbe. Istovremeno je o tome poslana obavijest kraljevskom povjerenstvu. Kralj nije udovoljio zahtjevima Splićana i naložio im da prihvate odluke povjerenstva. Splitsko vijeće je 23. rujna 1358. naposljetku prihvatilo zahtjeve povjerenika pa je za novog kneza izabran Kurjak Didislavić, ali povjerenstvo nije prihvatilo taj izbor. U to vrijeme u Dalmaciju dolazi novi ban, Nikola Széchy, s pismom za Splićane u kojem ih kralj nagovara da novog bana prihvate za svoga kneza. Naposljetku je sve završeno prihvaćanjem bana Nikole za kneza grada Splita, a usto, on je bio izabran i za zadarskog kneza. Po svemu sudeći, kralj je ovim mjerama namjeravao držati dalmatinske gradove pod svojom

27

izravnom kontrolom istovremeno na taj način smanjujući njihove privilegije. Ipak, dalmatinski gradovi su stalno pokušavali proširiti svoja prava i dobiti nove privilegije. Posebice se istaknuo Trogir koji je iskoristio dolazak trećeg povjerenstva 1359. g. koje je donijelo sljedeće odredbe: 1) da će se od viška iz gradskih prihoda dio davati u kraljevsku blagajnu, 2) trogirska sol, koja je inače bila lošije kvalitete od soli drugih gradova, imala se prodavati za tri solida jeftinije, 3) svakom Trogiraninu je dozvoljena prodaja uvezene soli, a kupac je za kupljenih 100 mjera soli bio dužan dati tri zlatne forinte koje su išle u kraljevsku blagajnu, 4) svaki Trogiranin je dužan za uvezenu robu platiti 30% vrijednosti robe kao porez, 5) naposljetku, za stoku Trogirani ne moraju plaćati porez. Ova posljednja odredba je specifična za Trogir, dok su ostale odredbe u ugovorima koje su sa povjerenstvom potpisali Šibenik i Split, jednake. Odredbe Zadarskog mira nisu se brzo izvršavale nakon prestanka borbi, posebice s kraljeve strane. Prema odredbama, pošto je u Zadru i Ninu bilo mnogo posjeda mletačkih građana, njima je pokretna imovina trebala biti vraćena, a za nepokretnu se isplatiti odšteta. Kako je to sve išlo sporo, Mlečani Ludoviku šalju poslanike da se taj problem što prije riješi. Također je za Veneciju bio problem što im Ludovik nije predao grad Casamate, što se ugovorom obvezao. Na sve snažnije pritiske, Ludovik je banu naredio da potpisane obveze provede u djelo, a ako treba da se troškovi plate iz kraljevske blagajne. Mirom u Zadru vlast kralja Ludovika je snažno porasla. Pod svojom vlašću je držao sve hrvatske plemiće; krčke knezove, Ugrinići od plemena Šubić u gradu Rogu na Krki, knezovi Kurjakovići u Krbavi, knezovi Didislavići od plemena Mogorović u Lici, dok je nekoć jake Šubiće već spomenutim ugovorom sklonio u Zrin. Vlast ugarsko-hrvatskog kralja sezala je preko Neretve do granica Dubrovačke općine, dok je bosanskom banu oduzeto Završje (župe Glamoč, Duvno i Hlivno sa gradom Bistricom). Nakon što je sredio prilike u Hrvatskoj i Dalmaciji, kralj je krenuo na dugo spremanu vojnu protiv srpskog vladara. Na takav potez ga je već dugo nagovarao papa Inocencije. Srbija ili Raška, kako

28

se tada nazivala, bila je nakon smrti njihovog cara Stjepana Dušana 1355. g. rascjepkana na samostalne plemiće koji su na svom posjedu vladali neovisno o vladaru. Stjepana Dušana je naslijedio sin Uroš IV. koji je bio preslab da svoju državu dovede u red. Ludovik je u jesen 1358. g. krenuo na Srbiju, ali nije postigao velike uspjehe. Naime, nakon prvog sukoba dviju vojski u svibnju 1359. g., srpska vojska se povukla u brda i zabačene predjele što je ugarskoj vojsci onemogućilo da ih potpuno pobjedi. Jedino postignuće je bilo što je osigurana banovina Mačva i što je jedan srpski velikaš priznao vlast ugarsko-hrvatskog kralja. Posljedice ovog rata je osjetio Dubrovnik, koji se našao napadnut od strane srpskog velikaša Vojislava Vojinovića. Vojislav je stao napadati dubrovački kotar i nanositi im velike štete. Usto, zaprijetio im je da će im oduzeti Ston za kojeg je smatrao da mu pripada jer je bio vladar Huma. Dubrovčani su odmah reagirali na kralja, hrvatskog i bosanskog bana šaljući im pisma i zahtijevajući od njih pomoć. U pismima kažu da je Vojislav zarobio neke njihove trgovce i zadržao njihovu skupu robu kojom su u Srbiji trgovali. Ipak, ni kralj ni oba bana nisu priskočili Dubrovniku u pomoć. Kasnije se saznaje da je sa Vojislavom sklopljen sporazum prema kojem su mu dužni platiti 4 000 perpera, o čemu su obavijestili kralja i banove. Ovaj događaj zapravo je bio u suprotnosti sa sporazumom kojeg su Dubrovčani potpisali u Višegradu 1358. g. po kojemu ih je kralj trebao zaštititi od srpskog vladara. Na kraju, obrana od srpskog vladara je Ludoviku bio glavni adut da bi mu Dubrovčani plaćali istu svotu koju su prije plaćali srpskom vladaru. U to vrijeme za Bosnu dolaze teške prilike koje će biti pokrenute od kralja Ludovika i njegovim pohodom protiv heretika.

29

Ugarsko-hrvatski kralj je spremao napad na Bosnu 1362. godine. Razlozi tom činu bili su i vjerski i politički. Naime, papa Inocencije je još 1356. g. nagovarao Ludovika da pokrene pohod protiv bosanskih heretika, ali mletački ratovi su kralja spriječili da to onda učini. Politički, Ludovik je Bosnu želio podvrgnuti pod svoju vlast i umanjiti moć bana Tvrtka I. U Hrvatskoj se znalo i pripremalo za kraljev križarski rat. Dubrovačkim trgovcima u Bosni je tada zabranjeno prodavanje robe u bosanskim utvrdama pod prijetnjom kazne od 500 perpera. Kralj je pripremio teren postavivši Ivana Nelipića za vrbaskog i sanskog župana, jer mu je trebao odani vazal na granici s Bosnom. Kraljeva vojska je u dva navrata prodrla u Bosnu. Prvi put sa sjevera u zapadne dijelove Bosne, opsjedajući grad Soko na Plivi koji je uspješno obranjen pod vodstvom vojvode Vukca Hrvatinića. Pošto je prvi pokušaj propao, Ludovik je krajem iste godine pokrenuo drugi pohod, ovoga puta na Usoru. I ovoga puta kralj nije uspio u svom naumu, što treba pripisati privremenom jedinstvu Bosne, koje je ipak ubrzo pokleklo pred ugarskim kraljem. U tim sukobima, kralju su se pridružila dvojica bosanskih velikaša. Prvi od njih, kojeg je Ludovik primio u svom taboru za vrijeme opsade grada Sokola na Plivi, bio je Vlatko Vukoslavić. On je naime, kralju na uporabu dao svoju utvrdu Ključ koja je bila važna točka za kraljeve pohode u Bosnu. Zauzvrat, kralj je Vlatku Vukoslaviću u nasljedstvo dao utvrdu Bršljanovac u Slavoniji. Na Ludovikovu stranu prešao je i najmlađi Vlatkov sin Pavao. Zanimljivo je da je u pohodima izgubljen kraljevski pečat, odnosno, ukrali su ga dvorjani nadbiskupa Nikole, koji je usto bio i Ludovikov kancelar. Zbog toga je kralj naredio da svi koji imaju isprave pečaćene starim pečatom moraju u kraljevskoj kancelariji iste isprave nanovo potvrditi, a s tim će dobiti i potvrdnicu koja će služiti kao ovjera. Bosanski ban Tvrtko je uspješno odbio ugarskog kralja i time je očuvao koliko toliko svoju samostalnost. Godine 1363. on je u Mlecima srdačno primljen zajedno sa svojim bratom Vukom i majkom Jelenom, što nam kazuje da je oslonac svoje vlasti Tvrtko počeo tražiti u Veneciji. Već nekoliko godina nakon toga (1366.) u Bosni dolazi do prevrata koje su vodili Tvrtkov brat Vuk i knezovi Dabišići u kojima ban zajedno sa svojom majkom mora bježati u Ugarsku, kod kralja Ludovika tražeći zaštitu. U tom kratkom razdoblju Tvrtko je izgubio onaj politički položaj koji je imao 1363. i prije. Na bosansko prijestolje on se vrlo brzo vratio, ali po svemu sudeći morao je priznati vlast kralju Ludoviku, dok je Vuk

30

pobjegao u Ugarsku ili Dubrovnik. U ožujku 1366. Tvrtko se naziva ''Tvrtko, božjom i gospodina našega kralja Ludovika milošću ban Bosne''. Kasnije se banova vlast prividno stabilizira; okružen je brojnim velikašima kojima daruje zemlje i piše isprave. Njegov brat Vuk je i dalje radio na zauzimanju bosanskog prijestolja. Iz Dubrovnika on piše samom papi Urbanu V. u prosincu 1369., tužeći se na postupke svoga brata (Tvrtka) i predstavljajući se kao gorljivi katolik u borbi protiv bosanskih heretika. Naravno, papa je prihvatio Vuka jer je i dalje želja papinske stolice bila potpuno podvrgnuti Bosnu pod svoju vlast. Zbog toga papa šalje pismo kralju Ludoviku u kojem mu nalaže da povede pohod na Bosnu, ali kralj je u to vrijeme zauzet sa prilikama u Bugarskoj, a usto je želio što duže održati sukob Vuka i Tvrtka u Bosni.

Prilike u Slavoniji i Hrvatskoj poslije Zadarskog mira
U Hrvatskoj i Dalmaciji je kao ban vladao Nikola Séchy, a ujedno je i vršio dužnost kneza Zadra i Splita. Ban Nikola je u Hrvatskoj i Dalmaciji bio većinom zaposlen sređivanjem prilika u dalmatinskim gradovima koji su se otimali za privilegije i koristili svaku priliku da svoj položaj olakšaju. Prilika im se pružila 1360. g. kada je u Dalmaciju stigla vijest o dolasku kralja. Kralj ipak nije sam došao, već kao njegova zastupnica dolazi njegova majka, kraljica Elizabeta. Kralja je na putu u Dalmaciju spriječila smrt hercega Ivana, sina prijašnjeg hercega Stjepana (Ludovikovog brata). U Dalmaciju, odnosno u Zadar, kraljica je bila poslana od Ludovika da uredi prilike u Hrvatskoj i Dalmaciji i da ''dijeli pravdu svakomu koji je traži11. Kraljici su pritom pomagali i hrvatski plemići. Trebalo je, naime, odrediti međe kraljevskih, plemićkih i drugih posjeda, urediti županije i osnovati županijske i plemićke sudove. Kao kraljičini pomoćnici spominju se dvadeset i četiri prisežnika i dvanaest povjerenika koje je sam kralj imenovao za tu svrhu. U Zadru je tako kraljica rješavala razne tužbe, a prosuđivala pomoću savjeta spomenutih pomoćnika. Jedna od parnica je tako uspješno završila za Lapčane koji su se branili od optužbi nekih zavidnika kako Karin ne pripada njima. Drugi slučaj se radio o županiji Cetini i knezu Ivanu Nelipiću. Neki su kneza tužili da im je tu županiju oteo i istjerao ih sa njihova posjeda. U tom slučaju zadnju riječ imao je kralj koji je u Zagrebu potvrdio knezu Nelipiću Cetinu, a usto je Babonićima potvrdio grad Krupu.
11

V. Klaić, Povijest Hrvata II, str. 180.

31

32

Popis literature: Ancic, Mladen, Putanja klatna, Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stoljecu, Zadar - Mostar 1997.; Gruber, Dane, Dalmacija za Ludovika I. (1358.-1382.), I. dio 1358.1367., Rad JAZU 166, 168, 170; Novak, Grga, Povijest Splita, knjiga prva, Matica hrvatska 1957.; Klaic, Nada, povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb 1976.; Klaic, N., Trogir u srednjem vijeku, Knjiga II., sv. 1, Trogir 1985.; Klaic, N., Srednjovjekovna Bosna, Politicki položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377. g.), Graficki zavod Hrvatske, 1989.; Klaic, Vjekoslav, Bribirski knezovi od plemena Šubic do godine 1347., Matica hrvatska, Zagreb 1897.; Klaic, V., Hrvatski hercezi i bani za Karla Roberta i Ljudevita I. (1301.-1382.), Rad JAZU 142, Zagreb 1900.; Klaic, V., Krcki knezovi Frankapani: od najstarijih vremena do gubitka otoka Krka: (od god. 1118. do god. 1480.), Matica hrvatska 1901.; Klaic, V., Povijest Hrvata, knjiga druga, Matica hrvatska 1982.;

33

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->