SVEUČILIŠTE U ZADRU

ODJEL ZA POVIJEST

SEMINARSKI RAD

Hrvatske zemlje u vrijeme Ludovika I. Anžuvinca

(1342.-1382.)

MENTOR: STUDENT:
Dr. sc. Pavo Živković Krešimir Boršić

Zadar, rujan 2003.

Uvod
Razdoblje kraja XIII. st. za Ugarsko–hrvatsko kraljevstvo značilo je
opadanje moći Arpadovića. To je razdoblje u kojem patrimonijalni sustav
na kojem kralj gradi svoju vlast pokazuje svoje slabosti. Odnos vladara iz
dinastije Arpadovića prema Hrvatskoj, napose prema području južno od
Gvozda, bio je različit od onoga što su ga imali prema drugim krajevima
svoga kraljevstva. Nada Klaić izričito navodi tri specifičnosti njihova
odnosa prema Hrvatskoj; da Arpadovići nisu u Hrvatskoj organizirali svoje
županije, da nisu dijelili darovnice, te da nisu ubirali poreze.1
Hrvatska se u razdoblju vladavine Arpadovića dijelila na Banovine
Hrvatsku i Dalmaciju, i Slavoniju, s tim da se u početku pod Dalmacijom
smatrao samo obalni pojas gradova (Zadar, Trogir, Split, Krk, Pag, Rab i
Osor), da bi se ime Dalmacije postupno proširilo na Brač, Hvar, Korčulu,
Šibenik i Nin. Slavonija je obuhvaćala dio nekadašnje rimske Panonije, a
bila je omeđena Dravom na sjeveru, Dunavom na istoku i Gvozdom na
jugu, a kako je u crkvenom pogledu bila priključena Ugarskoj (kaločkom
nadbiskupu), to je uvjetovalo različit razvoj od ostatka Hrvatske. Nosila je
naziv banovine ili hercegovine, pa čak i kraljevine (regnum). Hrvatska, kao
pojam banovine, protezala se od Gvozda do Neretve uključujući županije
Modruš, Primorje i Hlivno, a do XIII. st. i župe Plivu, Luku i Uskoplje.
U Hrvatskoj su ugarsko–hrvatski kraljevi postavljali svoje
namjesnike koji su nosili naslove ban i herceg, od kojih je potonji uživao veće
ovlasti. U odsustvu osobe hercega u Hrvatskoj je prvenstvo između bana
Slavonije i bana primorskog (koji je banovao za područje Hrvatske i
Dalmacije) imao ban Slavonije (banus totius Sclavoniae). On je imao ovlasti
upravitelja kraljevstva, mogao je sazivati sabor kraljevstva, a nastupao je i
kao sudac u kraljevstvu, te je bio vrhovni zapovjednik vojske u Hrvatskoj i
kovao svoj novac (banovce).
Plemstvo se u Hrvatskoj dijelilo na niže i više, ovisno da li su obavljali
državne službe preko kojih bi mogli biti imenovani banovima i županima.
Za vrijeme Arpadovića uzdigle su se mnoge obitelji vršeći župansku vlast i
primajući od kralja posjede kao nasljedna lena. To je dovelo do stvaranja
darovnog plemstva, među kojem se ističu Šubići koji su bili gospodari
Bribira, krčki knezovi (kasnije Frankopani), Gusići koji su imali vlast u
Krbavi, Nelipići od plemena Svačića koji su u vlasti imali župu Cetinu. U
Slavoniji su se izdigli Babonići, zatim knezovi Gorjanski. Ovo plemstvo
posredstvom kraljevskih darovnica i privilegija širilo je svoju vlast i utjecaj,
a u takvim prilikama su mogli u vlast dobiti i nekoliko župa. Ipak, od
1
N. Klaić, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb 1990., str. 56.

1
plemstva su se najviše istakli Bribirski knezovi od plemena Šubića koji su
krajem XIII. st. postali nasljednim banovima Hrvatske i Dalmacije.
Otuđenost Arpadovića prema dalmatinskim gradovima, kako taj
odnos tumači N. Klaić, uzrokovao je mnoge probleme za te gradove, tako
da dalmatinski gradovi, da bi osigurali svoj opstanak, traže potporu kod
hrvatskih plemića, ali okreću se i strancima. Tako je Split 1239. g. za
načelnika doveo Gargana de Arscindis iz Ankone, te za vrijeme njegove
vlasti Split doživljava stanovit napredak. Trogir je mnogo dobio pruživši
zaštitu Beli IV., ali njegov privilegij tom gradu za posljedicu je imao sukob
sa Splitom 1242. – 1243. zbog Ostroga. U prilikama koje su nastale 20-ih
godina XIV. st., Trogir se priklonio mletačkoj vlasti 1322. god. Nadalje,
ističe se i Šibenik koji je doživio velik napredak, ali je crkveno bio
podvrgnut trogirskom biskupu. To je bio jedan od razloga sukoba dvaju
gradova, koji su se uz primirja naposljetku smirili posredstvom bribirskih
knezova. U prvoj polovici XIV. st. Šibenik je bio u sukobu sa Mladenom II.
Šubićem, što je dovelo do potpisivanja ''pactum Sibenici'', kojim šibenski
plemići nastupaju kao mletački podanici, ali, zanimljivo i dalje priznavajući
prava i ovlasti ugarsko-hrvatskog kralja u tom gradu.
Grad Zadar je stalno bio na meti Mlečana koji su od XII. st. uz
prekide imali vlast u tom gradu, ali Zadar je koristio svaku priliku da sa
sebe zbaci mletački jaram. Povezan ekonomski sa hrvatskim zaleđem,
Zadar je vrlo rado primao hrvatske plemiće kao što su Lapčani i Šubići.
Venecija je pokušala nekim mjerama zaustaviti stalni priljev Hrvata u
Zadar, ali nije uspjela, pa u gradu istaknute funkcije imaju upravo hrvatski
plemići.
Od hrvatskih plemićkih obitelji toga vremena ističu se Šubići, među
kojima zapaženo mjesto ima Pavao I. Šubić, koji je krajem XIII. st. primio
Banovinu Hrvatsku i Dalmaciju u nasljedno leno. Tako je u svojoj vlasti
imao krajeve od mora do Drine i od Krbave i Like do Neretve. Nadalje,
istakli su se i krčki knezovi. Ovi plemići su se tijekom XIII. st. priklanjali
Mlečanima, ali i ugarsko-hrvatskom kralju koristeći svaku slabosti i jedne i
druge strane za povećanje starih i dobivanje novih privilegija. Kneževi
Babonići ističu se u Slavoniji, gdje su, uz ostale, držali i gradove
Medvedgrad, Samobor i Zrin, a sjedište im je bilo u Staničnjaku.

Političke prilike u hrvatskim zemljama u vrijeme Karla I. Roberta

U razdoblju smjene dinastija, plemstvo se priklanjalo sad jednoj, sad drugoj

2
strani, ali naposljetku su ipak prevladali Anžuvinci. Karlo I. Robert je u
Slavoniji naišao na otpor Gisingovaca koji su tamo imali svoje posjede.
Također je i u Dalmaciji bilo otpora ugarsko-hrvatskom kralju, prvenstveno
od strane kneza Nelipića i dalmatinskih gradova koji su priznali mletačku
vlast. Takva situacija je dovela do mnogih sukoba u Hrvatskoj i Dalmaciji.
Godine 1324. je stvorena koalicija protiv kneza Nelipića u koju su stupili
Šubići (Juraj II. Banić), krčki knezovi, grad Zadar i bosanski ban Stjepan
Kotromanić. S druge strane, na strani kneza Nelipića stali su kneževi
Kurjakovići, knez Juraj Mihovilović u Hlivnu, te gradovi Trogir i Šibenik
koji su bili pod mletačkom vlašću.

Nastali sukobi doveli su do općeg nemira u hrvatskim zemljama, a stanje se

pokušalo smiriti dolaskom novog bana Mikca Mihaljevića. Kralj Karlo I.
Robert je preko bana pokušao uspostaviti stvarnu vlast u Hrvatskoj,
Slavoniji i Dalmaciji, a u cilju toga je hrvatskom plemstvu izdao proglas u
kojem im nalaže da se za svaki problem ili molbu prema njemu (kralju)
imaju obratiti samom banu, jer je on predstavnik njegove vlasti. Ban Mikac
je primirio prilike u Slavoniji koliko-toliko, ali to nije mogao lako postići u
Hrvatskoj i u Dalmaciji. Da bi pod ugarsko-hrvatsku krunu vratio
dalmatinske gradove morao ih je oteti Veneciji, a isto tako morao je prisiliti
kneza Nelipića na pokornost. Kao otpor banu Mikcu, 1327. g. su kao
saveznici nastupili knez Nelipić, Kurjakovići, hlivanjski knez Mihovilović i
nećak Stjepana Kotromanića, Tvrtko Vladislavić. Zbog zaštite svojih
interesa, Venecija je naložila dalmatinskim gradovima da podupru kneza
Nelipića, vjerojatno smatrajući da će kasnije biti lakše obuzdati kneza
Nelipića nego ugarsko-hrvatskog kralja. Potporu banu Mikcu pružila je već
spomenuta koalicija protiv Nelipića iz 1324. g. Ipak, unatoč potpori dijela
hrvatskog plemstva, ban nije uspio u svom naumu. Štoviše, knez Nelipić je
proširio i učvrstio svoju vlast od Like i Krbave do ušća Cetine. Te iste
godine Split se stavio pod zaštitu Venecije, u čemu ga je slijedio i Nin.
Neuspjeh koji ga je zadesio, nagnao je bana Mikca da se posveti sređivanju
prilika u Slavoniji. Narednih godina, u Slavoniji su se zaoštravale prilike u
čemu su riječi imali sinovci kneza Ivana Babonića, braća Ivan, Juraj, Pavao i
Dionizije koji su stolovali u Steničnjaku. Nadalje, zemlja između Kranja,
Bosne, Save i Gvozda bila je podijeljena između knezova Stjepana, Ivana i
Radoslava, od kojih je ovaj potonji dobio posjed oko grada Blagaja, te su
njegovi potomci prozvani knezovima Blagajskim.
Slabljenje Babonića i Gisingovaca pogodovalo je jačanju banske vlasti
Mikca Mihaljevića. U Zagrebu je u to vrijeme jačao položaj biskupa
Ladislava de Kobola, što je 1327. g. dovelo do povratka crkvene desetine,
koju su morali davati ''svi župani (knezovi), plemići, službenici i svakog

3
 staleža ljudi''…''u naravi naime, desetinu od ovaca, jarića i pčelinjih
košnica, zatim desetinu od pšenice, raži, zobi, ječma, proje i drugog žita u
žitnicama i vina u klijetima, napokon još desetinu od jednogodišnjih svinja
i odojaka, kad god će je od njih biskup ili njegovi desetinari.'' 2 Ova desetina
je ponovo uvedena pod utjecajem pape u Avignonu koji je u tada vodio
borbe protiv heretika, s tim da je jedan dio prihoda od desetine ostajao
Karlu I. Robertu za suzbijanje bosanskih patarena.
U Hrvatskoj ban Mikac zapravo da i nije imao vlasti. Ona je bila gotovo
sva u rukama kneza Nelipića kojem su potporu davali Mlečani, naravno
kada je to njima bilo u interesu. Bribirski knezovi Šubići započeli su
snažnije ugrožavati Nelipića uz kojeg je stala Venecija i dalmatinski
gradovi pod njenom vlašću, Split, Šibenik i Trogir. Nakon sklapanja mira
između Mladena III. i kneza Nelipića 1333., nakon opsade Klisa, Šubići
nastupaju kao protivnici samog kralja, te uz mletačku pomoć brinu se da
knez Nelipić ne ojača previše. Mirno stanje među hrvatskim plemićima nije
dugo trajalo. Nakon privremenog gubitka Ostrovice, koju su Šubići morali
novcem vratiti od kneza Nelipića, 1338. g. uz protivnike Nelipića stali su i
Kurjakovići, dugogodišnji njegovi saveznici. Na molbe dijela hrvatskog
plemstva, čiji su poslanici bili kod Karla I. Roberta, da povede vojsku u
Hrvatsku i uspostavi svoju vlast, kralj se ipak nije odazvao. Štoviše, Šubići
su se otada pouzdavali u Mlečane i dalmatinske gradove.
Ugarsko-hrvatski kralj Karlo I. Robert uveo je novine u područjima kojima
je vladao. U vanjskom nastupu uzor mu je bio dvor francuskih vladara,
prema čijem modelu je i dao izgraditi dvor u Višegradu. On je reformirao
vojsku i sudstvo, Ugarsku je financijski unaprijedio, uveo je zemljišni
porez, te uveo kovanje novca zabranivši upotrebu stranih novaca. Tako je
završila vladavina prvog Anžuvinca na ugarsko-hrvatskom prijestolju, uz
sređenost i napredak na jednoj, i sukobe na drugoj strani kraljevstva.
Problem Hrvatske i Dalmacije Karlo I. Robert nikada nije, kako se vidi,
stigao riješiti te su problemi i sukobi u tom dijelu ugarsko-hrvatskog
kraljevstva ostali neriješeni, a to je kao jedan od primarnih zadaća čekalo
novog kralja, Karlova nasljednika Ludovika I.
Hrvatske zemlje u vrijeme vladanja Ludovika I. Anžuvinca
(1342.-1382.)

Ugarsko-hrvatski kralj Karlo I. Robert je umro 1342. g. Na prijestolju

ga je naslijedio njegov najstariji sin Ludovik, koji je za kralja okrunjen 21.
srpnja iste godine u Stolnom Biogradu. U Hrvatskoj i Dalmaciji tada još nije
bila obnovljena kraljevska vlast; najveći dio Hrvatske se odmetnuo od
Ludovikova oca Karla I. Roberta, te su stvarnu vlast imali knez Nelipić i
2
Citirano iz: Klaić, Vjekoslav, Povijest Hrvata 2, Matica hrvatska, Zagreb 1982.

4
Šubići, a u Dalmaciji je od Nina i Zadra do Splita i Omiša vlast imala
Mletačka Republika. Pri dolasku na vlast Ludovika I. u Slavoniji je i dalje
banovao Mikac, koji je novom mladom kralju vjerojatno ulijevao sigurnost
svojim iskustvom, stečenim u vrijeme Karla I. Roberta. Ban Mikac je umro
sljedeće, 1343. godine, što je bansko mjesto u Slavoniji ostavilo praznim.
Iako je tada na ugarskom dvoru bila praksa da se imenuje herceg koji bi
imao upravu u Slavoniji, a tu titulu je trebao nositi jedan od kraljeve braće,
kralj Ludovik I. u to vrijeme nije imenovao hercega za Slavoniju. Umjesto
da jačanje kraljevske vlasti po dolasku na prijestolje povjeri svom bratu
Stjepanu, Ludovik je nakon smrti bana Mikca banom imenovao Nikolu
Banića, čiji je otac u drugoj polovici XIII. st. također vršio tu čast. Novi ban,
Nikola Banić je bio gospodar grada Donje Lendave u Zalajskoj županiji.
Njegov otac, ban Stjepan je od Ivana Gisingovca izgubio grad Lendavu, pa
je Nikola od rane mladosti boravio na dvoru kralja Karla I. Roberta, koji mu
je 1323., nakon pada Gisingovaca vratio izgubljeni grad. Nikola Banić je
pomagao ugarsko-hrvatske kraljeve iz porodice Anžuvinaca i u ratu protiv
Srba, a Ludovik mu je darovao grad Nempty uz rijeku Krku u Zalajskoj
županiji.
Pri dolasku na banski položaj, Nikolu Banića su od hrvatskog
plemstva južno od Gvozda priznavali jedino krčki knezovi. Postavši banom
prvo je krenuo u sređivanje prilika u Slavoniji. Tada se pokazao problem
''tridesetine'', naime, poreza koji su morali plaćati trgovci koji su robu ili
stoku dovozili iz Italije ili Njemačke u Slavoniju, dakle plaćao se porez na
uvoz robe. U vrijeme kada je ban Nikola nastupio na scenu taj porez se
kupio i od stranih i od domaćih trgovaca, bez obzira da li se roba uvozi ili
izvozi iz Slavonije. Takav namet je otežavao položaj domaćim trgovcima,
od kojih su se kraljici Elizabeti, majci kralja Ludovika I., potužili zagrebački
trgovci. Taj problem je dan banu Nikoli da ga preispita i donese konačan
sud o načinu i uvjetima oporezivanja trgovaca, u čiju svrhu je ban pozvao
krčke knezove i predstavnike zagrebačkog kaptola. Krčki knezovi i
predstavnici kaptola su potvrdili istinitost tvrdnji domaćih trgovaca, te se
otada namet odnosio samo na strane trgovce koji su dovozili robu u
Slavoniju, što je i potvrđeno na saboru cijele Slavonije u Križevcima.
Ban Nikola je otpor našao kod sinova pokojnog bana Mikca, Stjepana
i Akuša, koji su novom banu odbijali predati na uživanje neke posjede svog
oca. Ipak, ta situacija se mirno riješila na intervenciju samog kralja, pa su
dogovorno posjedi Hothkow, Đurđevac i Rakovec ostali sinovima bana
Mikca, dok je ban Nikola dobio bansku palaču u Gradecu, u blizini
kraljevske palače.

Prilike u Hrvatskoj i Dalmaciji; pohod bana Nikole

5
 U vrijeme kada se radilo na učvršćenju kraljeve vlasti u Slavoniji, u
Hrvatskoj i Dalmaciji vodili su se međusobni sukobi između hrvatskih
plemića u koje su bili uključeni i dalmatinski gradovi pod upravom
Mletačke Republike. Tako je nećak kneza Nelipića, Konstantin ugrožavao
grad Šibenik i nanosio mu velike štete. To je ponukalo Mlečane, Šubiće i
Kurjakoviće da stanu u obranu, kako Šibenika, tako i ostalih dalmatinskih
gradova. Šubići su u tim prilikama bili upućeni na savez sa Mlečanima, te
su Pavao od Ostrovice, Pavao III. i Mladen III. Šubić bili imenovani
građanima Mletačke Republike. Ubrzo je 1343. g. oformljen savez,
vjerojatno na inicijativu Mlečana, u koji su uz spomenute Šubiće stupili
Kurjakovići i bosanski ban Stjepan II. Kotromanić. Intenzivne pripreme su
vršene u Dalmaciji pod vodstvom mletačkih providura i Andrije
Morosinija, koji je ubrzo bio imenovan zapovjednikom udružene vojske.
Do otvorenog rata ipak nije došlo, jer je knez Nelipić u kolovozu 1343. g.
Mlečanima i njihovim saveznicima ponudio primirje, što su ovi prihvatili.
Utvrđivanje uvjeta mira i njegovo potpisivanje se održalo kod Skradina na
obali Krke, a nazočni su bili knez Nelipić, mletački providuri Nikola Prioli i
Nikola Pisani, kninski biskup Nikola, knez Budislav Ugrinić od plemena
Šubića i mnogi drugi. Prema odredbama mira, koje su služile sprječavanju
novih sukoba, knez Nelipić i njegov nećak Konstantin nisu smjeli
ugrožavati dalmatinske gradove jer bi u protivnom izgubili jamčevinu koju
su uplatili prilikom sklapanja mira. Jamčevinu da će se pridržavati
odredaba mira morali su također uplatiti Šubići i Kurjakovići. S druge
strane, dalmatinskim gradovima je ponovo dopušteno trgovati u zemljama
pod vlašću Nelipića koji ih u tome nije smio sprječavati, a bili su obvezni
plaćati tamo namete koje su plaćali prije rata. U slučaju da knez Nelipić ili
njegov nećak ipak napadnu bilo koji dalmatinski grad, napadači su bili
dužni očitovati se pred knezom tog grada, a Veneciji platiti globu koja je
bila određena za napad na njihove podanike. Takvu globu je knez Nelipić
morao platiti i u slučaju da napadne knezove Kurjakoviće ili Šubiće, jer su i
oni tada smatrani mletačkim podanicima. Knez Nelipić je zbog štete
nanijete Šibeniku morao gradu platiti 13 000 libara u novcu ili stoci, a
njegov nećak Konstantin je morao porušiti utvrdu Tvrđicu koju je sagradio
kao prijetnju Šibenčanima, i to do 1. ožujka 1344. g., a kao garanciju
uplaćena je od strane Nelipića još jedna jamčevina u iznosu od 10 000
libara.
Prilike krčkih knezova su bile drugačije i kao da nisu bili upleteni u
dugotrajne sukobe između hrvatskih plemića, barem u ovom razdoblju. U
vremenu kada kralja Karla I. Roberta većina hrvatskog plemstva u
Hrvatskoj i Dalmaciji nije priznavala, krčki knezovi su bili na njegovoj

6
strani, što je primjetno kada je kralj putovao u Napulj i tom prilikom
koristio njihovu pomoć. Ta naklonost ugarskom dvoru iskazala se i u već
spomenutoj suradnji sa banom Nikolom u svezi tridesetine. Krčki knezovi
su osim s ugarsko-hrvatskim dvorom dobre odnose imali i s Mletačkom
Republikom. Nakon što je 1342. g. Ludovik I. zasjeo na kraljevsko
prijestolje, njegova majka, kraljica Elizabeta je željela svom mlađem sinu
Andriji osigurati napuljsko prijestolje, te je u tu svrhu trebala brodovlje
krčkih knezova. Kako je knez Dujam kao mletački saveznik morao tada
poći u Veneciju položiti zakletvu za vjernost, kraljica Elizabeta je pisala u
Mletke da se njegov put odgodi. Također je knez Bartol od Venecije tražio
jednu cresku galiju za potrebe kraljičina puta, što mu je i odobreno. Nakon
što su kraljicu pratili u Napulj, knezovi Bartol i Dujam su se potkraj 1343. g.
nalazili na Krku gdje su se sastali sa ostalim članovima porodice iz obitelji
Škinelića, te su uređivali sudske prilike na otoku.

Polovicom 1344. godine umro je knez Nelipić, što je dovelo do promjena u

Hrvatskoj i Dalmaciji. Iako su za Nelipćeva života Šubići bili njegovi
protivnici, i iako se knez Nelipić nije držao mira sklopljenog kod Krke,
knezovi Šubići su stali uz njegovu udovicu i sina Ivana. Prvenstveno su ih
podupirali zbog naputaka Mletačke Republike, jer Nelipćev sin nije bio
nikakva prijetnja, ali njihov opstanak je bio važan Mlečanima i njihovim
saveznicima za obranu od ugarsko-hrvatskog kralja. Kralj Ludovik I.
također je znao kakva mu se prilika pruža smrću kneza Nelipića, pa je
odmah po njegovoj smrti započeo vojne pripreme za pohod na Hrvatsku i
Dalmaciju. Mletačka Republika, osjetivši da bi njeni interesi bili uvelike
ugroženi ako bi Ludovik I. pokorio hrvatsko plemstvo, nalaže
dalmatinskim gradovima da se stave u obranu Ladislave, udovice kneza
Nelipića, i njezina sina Ivana. Daljnji postupci Mletaka ticali su se hrvatskih
knezova kod kojih su slani poslanici da ih pridobiju protiv ugarsko-
hrvatskog kralja. Tako su poslanici pošli Kurjakovićima i krčkim
knezovima, ali uspjeha su imali samo kod prvih. U rujnu 1344. g. kralj je na
Hrvatsku poslao bana Nikolu koji je prvo trebao zauzeti grad Knin, koji je
imao važan strateški položaj za učvršćenje kraljevske vlasti. Ban Nikola je
opsjedao Knin sa 4 000 ljudi ali nije ga uspio zauzeti, što zbog povoljnog
obrambenog položaja grada, što zbog snažnog otpora Nelipćeve udovice.
Na kraju je grad ipak obranjen, a Vladislava je obećala poslati svog
poslanika kralju i tako iskazati pokornost. Do mirne predaje grada Knina,
koja se trebala dogoditi, ipak nije došlo jer je kneginja Vladislava bila pod
stalnim pritiskom Mlečana koji su joj obećavali vojnu pomoć samo da Knin
ne padne u kraljeve ruke. Venecija je i dalje radila na tome da ostvari
snažan savez sa hrvatskim knezovima koji bi bio sposoban oduprijeti se

7
kraljevskoj vojsci. U tu svrhu su osim knezova Šubića (Banića), željeli
pridobiti krčke knezove, ali kako je knez Dujam odbio savez sa Mlečanima
oni su mu u siječnju 1345. g. oduzeli njegov dio kneževine, a kupljenje
nameta su povjerili creskom knezu. Nadalje, Mlečani su pozvali kneza
Bartola da preuzme kneževinu kneza Dujma i odgodili mu rok za
polaganje zakletve vjernosti.
Kralj Ludovik I. je, saznavši da se kneginja Vladislava ipak neće pokoriti,
organizirao vojsku koja je brojala 30 000 vojnika. Njegov cilj je bilo
zauzimanje Knina, Ostrovice, Klisa i Skradina. Prije svog polaska na jug
kralj je pisao Mlečanima sa zamolbom da se knezu Dujmu vrate njegova
imanja, na što su Mlečani pristali, ali pod uvjetom da knez dođe u Veneciju
zakleti se Veneciji na vjernost. Ali, kako ćemo vidjeti, to se nije dogodilo.
Od svih odmetnutih hrvatskih knezova kralju je u susret pošao jedino knez
Budislav Ugrinić od plemena Šubića, te je tom prilikom od kralja zatražio
milost. Budislav Ugrinić, iako je bio iz plemena Šubića, nije se mirio sa
mletačkom vlasti nad dalmatinskim gradovima i uvijek je koristio svaku
priliku da Mlečanima nanese štete. Godine 1345. kralj Ludovik I. mu je na
njegovo iskazivanje vjernosti, koja je prvenstveno ponukana
neprijateljstvom naspram Mlečana, potvrdio njegov grad Rog (danas
Rogovi kod Roškog slapa na rijeci Krki) i otočić Visovac. S druge strane,
ostatak hrvatskog plemstva je bio odlučan suprotstaviti se kralju uz pomoć
Venecije koja je vršila velike pripreme za obranu dalmatinskih gradova.
Štoviše, u gradove je poslala tri providura (u lipnju 1345.) i naložila
knezovima Hvara, Raba i Paga da po potrebi pošalju vojne odrede na
kopno.
Vojnoj kralja Ludovika I. pridružio se i bosanski ban Stjepan II.
Kotromanić, koji je zajedno sa banom Nikolom i vojskom došao pod Knin u
lipnju 1345. g. Do sukoba nije ipak došlo jer je Vladislava odlučila predati
Knin kralju, ali pod uvjetom da se njezinom sinu Ivanu zajamče nasljedna
prava u Cetinskoj i Kliskoj župi, što su banovi Nikola i Stjepan prihvatili. U
srpnju 1345. g. kralj Ludovik se sastao s banom Nikolom kod Bihaća na
Uni, blizu kojeg se utaborio sa vojskom od oko 30 000 vojnika. Tamo je kralj
primio i udovicu kneza Nelipića Vladislavu kojoj je potvrdio povratak
imanja i potvrdu cetinskog kneštva u zamjenu za grad Knin i još neke
gradove u Lici i Krbavi. Kralj Ludovik je u sklopu ugovora dao knezu
Ivanu dopuštenje da na kninskom i brečevskom području može suditi i
uzimati u svoju službu sve plemiće. Knez Ivan Nelipić je otada stao na
stranu ugarsko-hrvatskog kralja, a s njim i knezovi Kurjakovići, te je tako
kralju još preostalo da svojoj vlasti podvrgne Šubiće. Šubići su u to vrijeme
držali važne gradove koji su bili važne strateške točke. To su bili Skradin,
Omiš i Klis koje su u vlasti imali Mladen III. i Pavao III., te grad Ostrovica

8
 kojom je vladao knez Pavao II. Ovaj potonji je za Mlečane možda bio i
najvažniji saveznik u Hrvatskoj. Taj savez je i službeno sklopljen u
Šibeniku, 13. rujna 1345. a obje strane su se obvezale da će štititi
međusobne interese. Pavao II. se obvezao da će mletačke neprijatelje
smatrati i svojim neprijateljima.

Borbe za Zadar (1345.-1346.)

Na vijesti da se kralj nalazi u Hrvatskoj, Zadrani, kao i stanovnici drugih

dalmatinskih gradova su vidjeli priliku da se oslobode mletačke vlasti.
Tako oni šalju kralju poslanstva da mu iskažu poštovanje i privrženost, a to
rade bez znanja Venecije znajući da bi stigla odmazda za takvu izdaju
Republike. Nažalost po Zadrane, poslanstvo kralju je zakasnilo na sastanak
kod Bihaća na Uni jer se kralj već bio uputio u Ugarsku, tako da nisu ništa
postigli. Ove vijesti su uzburkale ionako napete prilike u gradu i sve je
naposljetku došlo do mletačkih doušnika koji su sve javili u Veneciju. Na
takav potez Zadrana i njihovog plemstva Venecija je odlučila oštro reagirati
i sprema kopnenu i pomorsku vojsku koja će krenuti pod Zadar. Došavši
brodovljem pod Zadar zapovjednik Petar Canale je zauzeo sve važne točke
na ulazu u grad. Na galiju je pozvan zadarski knez Marko Kornarije
kojemu je priopćeno kakve su namjere mornarice naspram Zadra, a u
Zadru je priopćeno kako je svaki Mlečanin dužan u roku od četiri dana sa
svojom imovinom izaći iz grada, što je Zadranima natuknulo što im se
sprema i unijelo veliku zbrku i paniku u grad. Dok je s morske strane
djelovala mletačka mornarica, s kopna su Mlečani pustošili zadarsko
zaleđe. Zapovjednik mletačke mornarice je gradu dao ultimatum da sruše
gradske zidine ili ih predaju njemu. Kako bi u oba slučaja bili izgubljeni,
Zadrani su poslali poslanstvo ugarsko-hrvatskom kralju moleći ga za
pomoć i zaklinjući mu se na vjernost. Zadrani su se ubrzo organizirali u
obrani grada. Poteškoće su im predstavljali prenapučenost grada uslijed
dolaska stanovništva iz zaleđa koje je bilo stalno pod napadima mletačke
kopnene vojske, koja je tada odvela 200 000 ovaca 2. U gradu se nalazilo
između 4 i 6 tisuća muškaraca sposobnih za borbu, s tim da se u gradu
nalazilo oko 28 000 ljudi. U isto vrijeme kada mletačka vojska nanosi štete
gradu, s kopnene strane je izgrađen drveni bastion u koji se mogla smjestiti
cijela mletačka vojska, a Zadrani rade na utvrđivanju zidina i postavljaju
debeli lanac na ulazu u luku nastojeći spriječiti ulazak mletačkih brodova.
Na drugoj strani, Zadrani su imali odlične položaje na otoku Ugljanu gdje
je na brdu bila podignuta utvrda sv. Mihovila, i na Pašmanu gdje se
nalazila utvrda sv. Kuzme i Damjana. Zadrani su 6. rujna 1345. g. uspješno
2
N. Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb 1976., str. 611.

9
odbili pokušaj Mlečana da razbiju lanac koji im je priječio ulazak u
zadarsku luku, a u isto vrijeme građani su oduševljeni pismom kralja
Ludovika koje je u grad stiglo dva dana nakon toga, a kojim obećava doći u
pomoć gradu s velikom vojskom. Nakon bezuspješnog pokušaja
zauzimanja utvrde sv. Mihovila na Ugljanu, Mlečani su, pozivajući se na
ugovore, pozvali gradove Šibenik, Split i Trogir da im se pridruže u opsadi
Zadra, govoreći da su dužni smatrati neprijateljima sve neprijatelje
Venecije. Na vijest da se kralj sa svojim banovima približava gradu, u
Zadru se zavijorila kraljevska zastava. Kraljevska vojska je zaista stigla pod
vodstvom bana Nikole i bana Stjepana II. Kotromanića i utaborila se kod
Vrane, ali nije odmah krenula u pomoć opsjedanom gradu, zbog čega su
Zadrani uputili poslanstvo koje je saznalo da je prisutna vojska preslaba za
borbu protiv Mlečana. Štoviše, banovi se tada uopće nisu uputili u borbu
iako su ih na to nagovarali zadarski poslanici. Naposljetku su se s
Mlečanima sporazumjeli da se neće otimati kraljevska imanja ni imanja
njegovih podanika. Kako su vjerojatno banovi smatrali da je Zadar sada
miran od Mlečana, povukli su se sa vojskom, ostavivši grad da se brani
sam. Tada je u Zadru zavladalo razočarenje, a banove se optuživalo da su
od Venecije primili mito, ali i dalje se očekivala pomoć od samoga kralja.
Situacija je u gradu bila vrlo teška; ubrzo je zavladala glad, a Mlečani su
zauzeli utvrdu sv. Kuzme i Damjana. U siječnju 1346. g. mornarica je
uspjela probiti obrambeni lanac na ulazu u luku, nakon čega se pred
Zadrom usidrila sila od oko 40 mletačkih brodova (galija), a u isto vrijeme
je mletačka vojska sa kopna iz bastiona ugrožavala grad. Ankonitanci, koji
su jedini od gradova bili uz Zadar, pomogli su u postavljanju novog
obrambenog lanca. U to vrijeme kralj Ludovik I. šalje pisma gradu
podržavajući ih u njihovoj borbi i obećavajući im da će doći u pomoć, što se
dogodilo tek polovicom 1346. g., nakon što su Zadrani jedva odbili opći
juriš Mlečana (16. V. 1346.). Kralj je pred dolazak u Dalmaciju pokušao
prvo zauzeti Ostrovicu koju je držao mletački saveznik Pavao II. od
plemena Šubića. Pokušao je na predaju grada kneza Pavla II. nagovoriti
preko krčkog kneza Dujma koji je bio naklonjen kralju. Pošto je Venecija
održavala komunikaciju sa krčkim knezovima Dujmom i Bartolom, šalje
poslanika koji kneza Dujma kori zbog radnji protiv interesa Mletačke
republike, a knez Mladen III. Šubić djeluje kod Pavla II., nakon čega se
pridružio mletačkoj vojsci kod Zadra. Kralj je sredinom 1346. g. došao s
velikom vojskom nadomak Zadra, naime utaborio se kod Zemunika koji je
od grada udaljen 7-8 milja. Vojsci su se svojim odredima, uz bana Nikolu,
pridružili knezovi Dujam i Bartol, knezovi Kurjakovići, knez Ivan Nelipić,
te ban Stjepan II. Kotromanić. Kraljevska vojska se sastojala od Hrvata,
Mađara, Čeha i njemačkih plaćenika, a broj vojnika je različit kod izvora.

10
Neki spominju brojku od 30 000, dok neki kažu da je vojska brojala 200 000
vojnika, što je ipak pretjerano. 10. lipnja kralj Ludovik I. je stigao pred sam
Zadar u pratnji 2 000 konjanika, i tamo primio izaslanstvo grada kojemu je
obećao oslobođenje od mletačke opsade. Nakon nekoliko dana cijela se
kraljevska vojska pod vodstvom slavonsko-hrvatskog i bosanskog bana
primakla Zadru u blizinu mletačke bastide. Kako je zauzimanje bastide bio
preduvjet oslobođenja Zadra, barem sa kopnene strane, kralj je naredio da
se bastida neprestano napada opsadnim spravama, koje su u tu svrhu
dovezene iz grada. Opsadom batide upravljao je sam ban Nikola. Mlečani
su, vidjevši da je Ludovik I. dobro opremljen za borbu, nastojali
diplomatskim putem pridobiti kralja na mir, te su u tu svrhu pokušali
utjecati na bana Stjepana II. Kotromanića, nudeći mu nagradu od 20 000
dukata, ako kralja privoli na mir.
Stjepan II. Kotromanić je u prijašnjim godinama održavao tajnu
komunikaciju s Mlečanima, a kako je službeno bio Ludovikov vazal,
njegovi postupci su graničili sa izdajom. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi
da je bosanski ban radio protiv kralja, ali je sigurno da su njegovi stavovi
bili u najmanju ruku nedefinirani. Banovu neodlučnost pokušava najviše
iskoristiti Venecija, koja ga želi učiniti naklonim sebi. Naime, iako bosanski
ban nije bio odlučujući faktor u opsadi Zadra i borbi protiv Mletaka,
njegova snaga je bila u tome što bi za Veneciju bio neka vrsta prevage
nasuprot Ludoviku. Nadalje, bosanski ban 1346. Mlečanima po njihovu
poslaniku šalje prijedlog za stvaranje saveza protiv kralja Ludovika, što bi
mu od Venecije donijelo određena teritorijalna proširenja, ali u Veneciji,
iako sa zanimanjem promatraju taj prijedlog odlučuju to pitanje ostaviti
otvorenim. Sve u svemu, bosansko-mletačko povezivanje nije se ostvarilo
ni u vrijeme opsade Zadra niti kasnije, ali ban Stjepan je bio i dalje
sveprisutan u zaleđu dalmatinskih gradova. Posljedice banovih postupaka
vidjet će se tek kasnije pred njegovu smrt, kada kralj polako sužava moć i
djelovanje bosanskog vladara.
Mlečani su kralju nudili 100 000 dukata za predaju Zadra, nastojeći bez
izravnog sukoba odnijeti pobjedu. Vjerojatan razlog tome je što je Veneciji
ratovanje donosilo velike novčane troškove pošto je njena vojska bila
sastavljena od plaćenika. Takvi postupci Mlečana nagnali su kralja
Ludovika I. da požuri sa zauzimanjem bastide, te naredi opći juriš 1. srpnja
1346. Dobivši vijest od uhoda da se sprema napad, mletačka posada je
poduzela pripreme za obranu. Mlečani su se uspješno branili od zore, kada
je napad počeo, pa sve do podneva, i iako su u jednom trenutku izgubili tri
kule na bastidi, ipak su natjerali kraljevske čete na uzmak. Mletačka vojska
je tada prešla u protuofenzivu i kraljeva vojska se našla u nezavidnom
položaju. S jedne strane su bili napadani od vojske iz bastide, a s druge od

11
posada sa brodova, koja ih je napadala s boka, a koja se počela iskrcavati
kada se posada bastide uspješno obranila. Kralju nije pomoglo ni junaštvo
bana Nikole, koji je u sukobu bio teško ranjen, te je njegova vojska doživjela
težak poraz i izgubila mnoštvo ljudi. Razlozi zbog kojih je kraljeva vojska
tako poražena, su bili mnogobrojni; V. Klaić navodi da je kraljeva vojska
bila poražena ''zato što je bila prebrojna te se nije mogla pravo ni kretati,
osobito pak onda kad su je napali s dvije strane; s pročela i s boka. K tome
je u kraljevoj vojsci bilo previše konjanika, a manje, gotovo ništa pješaka,
osobito vještih strijelaca, a konjanici nisu bili podobni ni vješti za jurišanje
na utvrde.'' (V. Klaić, Povijest Hrvata 2, treće doba: vladanje kraljeva iz
raznih porodica (1301.-1526.), Zagreb 1982).
Nadalje, jedan od razloga poraza je bio taj što Ludovik nije na raspolaganju
imao nikakvu mornaricu ni brodovlje, problem koji će on uvidjeti kasnije
što će ga ponukati da stvori svoju mornaricu. Nakon poraza i odbijanja
ponude Mlečana da im prepusti Zadar za 60 000 dukata, Ludovik se sa
preostalom vojskom vratio u Ugarsku. Na tom putu je pokušao zauzeti
Ostrovicu, ali iscrpljena vojska nije ništa uspjela učiniti, pa Ludovik odlazi
u Slavoniju. U Slavoniji je Ludovik umjesto ranjenog bana Nikole Banića,
koji nije bio u mogućnosti obavljati svoju dužnost, postavio Nikolu Séchya.
Njega vidimo u kolovozu 1346. g. kako zagrebačkom biskupu Jakovu
potvrđuje crkvenu desetinu.
Nakon kraljeva odlaska s bojnog polja, Zadar se našao u bezizlaznoj
situaciji. Iako su Zadrane pomagali krčki knezovi Dujam i Bartol, situacija
se nije mogla mnogo promijeniti. Od hrvatskih plemića, na strani Mlečana
bili su Mladen III. i Pavao II. Šubić, koji im se i pridružio kod opsade Zadra.
Postupno se situacija opkoljenog grada sve više pogoršavala, mjesec dana
nakon što su odbili ugarsko-hrvatskog kralja Mlečani su zauzeli strateški
važnu utvrdu sv. Mihovila na Ugljanu. Nakon zauzimanja te utvrde
mletačkoj mornarici je bio otvoren put te se ona sasvim približila gradu.
Mletački zapovjednik je građanima uputio ultimatum u kolovozu 1346.
pozivajući ih da se predaju. Ipak, Zadar je izdržao do studenog iste godine,
kada je u gradu zavladala glad te došlo do sukoba među građanstvom.
Nakon što je zadarsko Veliko vijeće dva puta vijećalo, odlučeno je da se s
Mlečanima uspostavi mir, a od mletačkog zapovjednika je zatraženo
dopuštenje da se u Veneciju pošalju poslanici grada koji će kod dužda
tražiti milost. Dužd i mletačko vijeće su u prosincu 1346. g. gradu Zadru
dali milost, a Zadrani su morali izjaviti da su radili protiv Republike, te da
se kaju zbog toga.
Razdoblje koje je uslijedilo vjerno odražava narav mletačke uprave i
postupka sa ''izdajničkim'' gradom. Uspostavljena je mletačka uprava na
čelu s knezom-kapetanom koji je jedini u gradu imao pravo posjedovati

12
lađu, jer su sve zadarske lađe otpremljene u Veneciju. Građani su smjeli u
kućama imati hrane samo za četiri mjeseca, a svo oružje su morali predati
Mlečanima.

Dolazak Ostrovice pod kraljevsku vlast 1347. g. i sklapanje primirja na

osam godina

Dok se Zadar odupirao opsadi Mlečana i u razdoblju nakon njegova pada,

krčki knezovi su nastojali dobiti Ostrovicu. Smrću Pavla II., gospodara
Ostrovice, taj grad je prema oporuci na upravu dat njegovom bratu Grguru.
Njegova uprava trebala je potrajati do punoljetnosti Pavlova sina Jurja. U
oporuci knez Pavao II. izričito kaže da Grgur ima Ostrovicom vladati pod
savjetima i u skladu sa mletačkim duždom kako je i on sam to činio. Dužd
je, čuvši za smrt svog saveznika, u Ostrovicu poslao notara koji je, između
ostalog trebao primiti zakletvu vjernosti kneza Grgura. Zauzvrat je
Venecija obećala knezu vojnu pomoć i zaštitu pred ugarsko-hrvatskim
kraljem i svim neprijateljima Republike. S druge strane, maloljetni Juraj,
njegove sestre i majka (koja je bila sestra krčkih knezova), nalazili su se kod
kneza Dujma. Sljedeći napori dviju strana bili su usmjereni u dovođenje
mladog Jurja pod svoje okrilje, a glavni sukobi vode se između dječakovog
strica Grgura, koji želi Ostrovicu sačuvati za mletačke interese, i kneza
Dujma koji je, s druge strane želio Ostrovicu predati u ruke ugarsko-
hrvatskog kralja.
Venecija, znajući kakvu važnost ima taj grad kao «vrata Zadra», nastoji
diplomacijom postići svoj cilj, a posebice nakon pada Zadra radi sigurnijeg
učvršćenja svoje vlasti u tom gradu. Zbog Ostrovice situacija postaje
napetija i dolazi do aktivnijeg angažmana obiju strana. Mlečani tada u
Zadar postavljaju posadu od 200 konjanika i 600 pješaka, obnavljaju
gradske zidine koje prije su dali porušiti, te u utvrdu sv. Mihovil na otoku
Ugljanu šalju 50 vojnika. Osim Zadra Venecija utvrđuje i druge
dalmatinske gradove a pomoćne čete dobiva i knez Grgur u Ostrovici. U to
vrijeme mletačka diplomacija je vrlo aktivna; šalju se obavijesti i naređenja
zadarskom knezu da na poziv pošalje vojsku u Ostrovicu, ali da pritom
misli i na sigurnost Zadra. Nadalje, još se šalju poslanstva knezu Dujmu u
nadi da će ovaj popustiti i predati mladog Jurja Grguru. Uza sve napore
Venecije, Ostrovica je pala u ruke kralju Ludoviku. Sredinom 1347. g.
dolazi do obrata u stavu kneza Grgura, koji šalje poslanike kralju te mu po
njima iskazuje poštovanje i odlučuje predati Ostrovicu u njegove ruke.
Takav postupak kneza Grgura, kojim se on odrekao politike svoga brata,
bio je potaknut vjerojatno djelovanjem krčkih knezova i njihovim
odbijanjem povratka maloljetnoj Jurja. Drugi mogući razlog je udaljenost

13
 onih koji su se postavljali kao njegovi saveznici, te se moguće osjećao
nedovoljno zaštićenim i udaljenim da bi mogao i dalje voditi takvu
politiku. Nakon što je kralj primio poslanstvo, izdana je povelja 31. srpnja
1347. g. u kojoj Ludovik oprašta Grguru i Jurju njihovu nevjeru i zabludu.
Nadalje, kralj ih tom poveljom pruža zaštitu od bilo kakvog sudskog
progona zbog prijašnjih radnji, te da ih ''nijedan sudac, a osobito ban čitave
Slavonije i Hrvatske, sadašnji i budući, ne može pozvati na sud…'' 3
Posljedica kraljeva preuzimanja Ostrovice je stvaranje novog ogranka
Šubića. Naime, kako kralj nije htio preuzeti Ostrovicu bez naknade, a
vjerojatno želeći ojačati svoj položaj u Slavoniji posredstvom novih
saveznika, knezovima Grguru i Jurju u zamjenu je dao grad Zrin (castrum
Zryn) i Bušku župu (comitatus Busan). Otada taj se ogranak Bribirskih
knezova nazivaju knezovi Zrinski, a kao prvim Zrinskim smatra se knez
Juraj III. (1347.-1361.). Seoba ovog ogranka Bribirskih knezova u Zrin imala
je dalekosežne posljedice. Prihvaćanjem Zrina za svoj novi posjed, potisnuti
su iz primorskih krajeva, a samim time i iz središta zbivanja. Ogranak
Šubića u Zrinu otada je živio u relativno mirnim okolnostima. Tek je
najezda Osmanlija vratila Šubiće, odnosno Zrinske u prvi plan. U Hrvatskoj
je od Šubića ostala kliška loza koja je držala gradove Klis, Omiš i Skradin.
Mladen III. postavlja se tada kao vođa Šubića uz braću Pavla III. i Deodata.

LUDOVIK I. ZAMJENJUJE OSTROVICU ZA ZRIN (1347. GOD.)

3
V. Klaić. n. dj., gdje se nalazi veći dio sadržaja te povelje (str. 118-119)

14
Nakon pada Ostrovice pod kraljevsku vlast, Venecija je angažirala svoje
poslanike koji su neprestano salijetali kneza Grgura da povuče svoju
odluku, podsjećajući ga na bratovu oporuku. Također su mu nudili 1 000
libara godišnje ako grad preda u njihove ruke. Ali, unatoč svim naporima,
Venecija nije dobila Ostrovicu, a buni se i knez Mladen III. koji je od
Mletaka tražio vojnu pomoć u zauzimanju grada. Ali, za bilo kakvu
intervenciju je bilo kasno. Kralj je u Ostrovici postavio svoje kaštelane i
posadu, na što je Venecija javila Mladenu III. da se primiri dok oni
pokušavaju novcem postići ono što on želi oružjem. Mlečani su tada
uvidjeli da Ostrovicu ne mogu povratiti. Tada se njihove snage usmjeruju
na dogovaranje što povoljnijeg sporazuma sa Ludovikom, znajući kakva
opasnost im prijeti od kralja. Pošto je kralj tada boravio u Napulju zbog
osvete svoga brata, Mlečani kreću i tamo, salijeću kraljeve savjetnike, ali ne
postižu ništa, pa čak i onda kada kralju nude sve dalmatinske gradove
osim Zadra. Mlečani tada doživljavaju određene probleme u Dalmaciji
pobunom Zadra, koja je suzbijena, a to ih navodi da bolje utvrde grad i
obnove porušene zidine. Venecija se još pouzdavala u kliškog kneza
Mladena III. od plemena Šubić. On je svoj položaj pokušao učvrstiti
ženidbenim vezama; njegov brat Pavao III. oženio je mletačku patricijku
Katarinu, kćer Ivana Dandola, dok se on sam oženio Jelenom, sestrom
srpskog cara Stjepana Dušana. Sestra braće Šubić bila je udana za
Vladislava Kotromanića, a iz tog braka dolazi budući bosanski kralj Tvrtko
I. Tako je Mladen III. mogao stvoriti zavidan trokut saveznika da se nije
teško razbolio. Naime, u ožujku 1348. g. do splitskog kneza stižu vijesti o
teško bolesnom kliškom knezu koji tada boravi u Trogiru. Veliki udarac za
položaj Mlečana dolazi smrću kneza Mladena III. u svibnju iste godine,
nakon čega je pokopan u crkvi sv. Lovrinca u Trogiru.
Njegov brat Pavao III., koji je umjesto nasljednika Mladena IV. upravljao
gradovima, našao se tada pod pritiskom Venecije koja je posredstvom
svojih poslanika željela dobiti izravnu upravu u Mladenovim gradovima
Skradinu, Klisu i Omišu za koje nude i 1 000 dukata na godinu. Tada se
javljaju dvije Jelene; sestra srpskog cara i majka Tvrtka I. Obje su željele
pribaviti pravo na baštinu Bribirskih knezova, što traje do same obnove
rata protiv Venecije.
U to vrijeme ban Nikola Séchy sa odanim plemićima vodi ''mali rat'' i
predstavlja stalnu prijetnju mletačkoj vlasti u Dalmaciji. Zato i mletački
providur obilazi gradove, a Republika šalje nova pojačanja u iščekivanju
otvorenih sukoba. Povratak kralja iz Napulja za Veneciju je značilo
obnavljanje pregovora o primirju. Kralj je ovoga puta bio susretljiviji jer je u
Napulju od kuge izgubio mnogo vojnika i osjetio vjerojatno da nije

15
povoljan trenutak za odbijanje mirovne ponude. Ali, Mlečani sada nisu bili
tako velikodušni, znajući kakva je kraljeva situacija, a u takvim prilikama je
sklopljen mir na osam godina u kolovozu 1348. g. Strane su se obvezale da
1) u tom razdoblju neće ratovati, 2) će dopustiti prolazak po objema
teritorijima podanicima obiju strana, 3) na insistiranje Venecije, u mir je
uključen i knez Pavao III., gospodar Skradina, Klisa i Omiša, 4) svatko tko
prekrši odredbe ima se kazniti sa 100 maraka, 5) obje strane su za primirje
obvezne jamčiti svojom pokretnom i nepokretnom imovinom, 6) duždevih i
kraljevih 20 odličnika su dužni zakleti se na ove odluke, a prema 7. odredbi
to su dužni učiniti do 4. listopada iste godine jer će se u protivnom smatrati
da primirje nije sklopljeno. Mir koji je s Mlečanima utanačio, Ludoviku je
pružio potreban prostor za sređivanje prilika u Napulju, gdje je ponovno
krenuo 1350. g. Tamo je, naime, njegov upravitelj Stjepan Lacković svrgnut
u pobuni koju je organizirala kraljica Ivana, koju je za vrijeme prvog
dolaska u Napulj svrgao Ludovik. Prilikom svog putovanja u Napulj kralj
je koristio brodovlje krčkih knezova, jer mu je Venecija uskratila pomoć, a u
kraljevoj vojni sudjelovali su knezovi Blagajski od roda Babonića. Drugo
kraljevo putovanje nije dugo trajalo. Pobunjenici su lako svladani i u
Napulju je ostavljen Stjepan Lacković sa dijelom vojske, a kralj se već u
jesen 1350. g. vratio u Ugarsku.

Odnos Ludovika prema bosanskom vladaru

Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić, kako je vidljivo iz gore napisanog, bio
je saveznik i vazal ugarsko-hrvatskog kralja. Njegovo sudjelovanje u ratu
protiv Mlečana 1346. g. ipak daje malo drugačiju sliku o njegovoj odanosti
kralju Ludoviku (v. str. 11.). Naime, dok kralj nije uspostavio stvarnu vlast
u Hrvatskoj, nastojeći ojačati svoj položaj i proširiti svoju vlast, ban Stjepan
je oko sebe okupljao kolebljive hrvatske velikaše. To burno razdoblje, po
mnogočemu prijelomno, dalo je prostora bosanskom banu da od dviju
strana (mletačke i kraljeve) izvuče što veću korist. To i objašnjava njegov
pokušaj povezivanja s Mlečanima. Nakon Ludovikovog neuspjeha pod
Zadrom ban Stjepan II. Kotromanić uviđa da može nekažnjeno voditi
dvostruku politiku, još više jer kralj tada u Hrvatskoj nema svoja uporišta.
Tako se ban upleće u srpske prilike u kojima dolazi do rata sa srpskim
vladarom Dušanom. Rat se prvenstveno vodio zbog Humske zemlje koju je
ban Stjepan povratio nakon kratkotrajnog srpskog zauzeća. Humska zemlja
je dala banu mogućnost utjecaja na život dalmatinskih gradova, posebice
misleći pritom na trgovinu Dubrovnika sa unutrašnjosti. Također je ban
mogao iskorištavati tada nepovoljan položaj ugarsko-hrvatskog kralja.

16
Nadalje, ban je utjecao na izbore biskupa (Trogira i Knina) i nadbiskupa
Splita.
Sa dubrovačkom općinom ban Stjepan II. Kotromanić uređuje odnose još u
četvrtom desetljeću XIV. st. ustupivši mu Ston sa Pelješcem za koji je
Dubrovnik plaćao 500 perpera godišnje. Nadalje, uređeni su trgovački
odnosi sa Dubrovnikom, čijim je trgovcima dana sloboda trgovanja i
jamčena naknada za štete podnijete na banovom području. Bosna za
vrijeme Stjepana II. Kotromanića doživljava uspon, a sam ban širi svoj
utjecaj. Tako jak ban je u prvom ratu protiv Mlečana došao Ludoviku kao
vrijedan saveznik. U svakom slučaju, lakše je kralj mogao voditi rat, ma
kako završio, uz bosanskog bana kao saveznika nego kao neprijatelja.
Širenje banove vlasti u Bosni nije dovelo do reakcija na ugarskom dvoru
sve dok ban nastupa kao kralju odani vazal. Ali, takav odnos se mijenja
kada se na istom dvoru doznaje za tajne bosansko-mletačke pregovore.
Ipak, kralj protiv starog bana ne poduzima ništa, možda iz poštovanja
prema banovoj dugoj vladavini, ili možda čekajući povoljniji trenutak. Kralj
se pred banovu smrt 1353. g. ženi banovom kćeri Elizabetom, što kralju
dobavlja dio Humske zemlje kao miraz, koji će kralj dobiti tek po smrti
bana Stjepana. Kralj na to nije morao dugo čekati, nedugo nakon vjenčanja
umro je ban Stjepan II. Kotromanić, a na bosansko bansko prijestolje dolazi
Stjepanov nećak Tvrtko. Novom, mladom banu ne uspijeva konsolidirati
svoju vlast i čvrsto se postaviti pred kraljem. Ban Bosne i Usore, Tvrtko, ne
sudjeluje, za razliku od njegovog strica u prilikama u Hrvatskoj i Dalmaciji,
štoviše jer ga sam kralj udaljava od centra zbivanja.

Rat za dalmatinske gradove i otoke 1356.-1358.

Godine 1349. kralj je u Hrvatskoj postavio hercega, i to svoga mlađeg brata

Stjepana, za kojeg u ispravama piše da je ''herceg Erdelja'' što je vjerojatno i
bio prije preuzimanja iste dužnosti u Hrvatskoj, od kada se naziva
''hercegom čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije''. Uz to i dalje su postojali
banovi, ali od sada odgovorni izravno hercegu. U tim godinama Ludovik
često mijenja banove, brata ponovno vraća na istok svoje prostrane države
sve do 1352. g. kada se Stjepan vraća kao herceg, a za bana je vraćen Nikola
Banić od Lendave. Već te iste godine Ludovik se sprema na obnovu rata s
Venecijom, čak je došlo do privremenog sporazuma sa Genovom, ali na
intervenciju mletačke diplomacije koja je djelovala na Ludovikove sjeverne
saveznike rat je odgođen a savez sa Genovom propao. Kako je 1348.

17
sklopljeno primirje između Venecije i Ludovika, i iako se nijedna strana nije
čvrsto držala mira, do 1356. nije došlo do otvorenog rata.
Pred kraj ugovorenog mira i Venecija je polako sređivala situaciju sa
Genovom sklopivši s njom mir. Mir između Genove i Venecije ostavlja
Ludovika bez vrijednog saveznika, prvenstveno zato što je izgubio
mogućnost pomorske potpore u osvajanju dalmatinskih gradova. Ludovik
se godine 1355. polako sprema na obnovu rata i u tom smislu sklapa
primirje sa srpskim carem Dušanom da bi se s njegove strane osigurao.
Prema pismima dubrovačkog kneza Nikole Barbariga od 24. svibnja 1355.
zaključuje se da je dalmatinskim gradovima, a tako i Veneciji poznato da bi
se rat vrlo lako mogao obnoviti. Ipak, Ludovik nije mogao prekršiti
primirje prije isteka roka, ali zato nalaže kaštelanima i zapovjednicima u
gradovima koje je držao u Dalmaciji da vrše pritisak na dalmatinske
gradove i mletačke posjede. Kraljevske čete su nakon napada na Šibenik i
Trogir napale i Zadar, harajući po zadarskom kotaru. Prema kasnijim
događajima zaključuje se da su napad na zadarski kotar izvršili vojnici
ostrovičkog kaštelana, pošto zadarski knez Badoer odgovara kninskom
kaštelanu da njegovih četa neće napadati, već samo one koje su počinile
štete zadarskom kotaru. U narednom razdoblju situacija se između
ostrovičkog kaštelana i zadarskog kneza zaoštrava. Nakon kratkih
pregovora sukobi su obnovljeni, a zadarski knez je u rujnu 1355. od
Venecije primio pohvale nakon što je sa svojim četama poharao ostrovički
kotar. Uz pohvale, Mlečani ga ipak i kude jer je Zadar ostao tom prilikom
nedovoljno zaštićen pa mu obećavaju poslati pojačanja.
Od kraljevskih četa iz Omiša bio je napadan i Trogir. Ludovik je još 1353.
g. radio na tome da gradove Klis, Omiš i Skradin primi od kneginje Jelene
(sestre srpskog cara i udovice Mladena III.) pod svoju vlast. U isto vrijeme
to nastoje i Mlečani, znajući kakvu važnost imaju ti gradovi. Kako nije
uspio sam, kneginji Jeleni šalje njezinu šurjakinju (također Jelenu, sestru
Mladena III.) da je nagovori na ustupanje gradova kralju. Ne zna se da li je
baš to kralju uspjelo, ali nakon toga Omiš nalazimo u njegovoj vlasti. Za
ostale gradove, Skradin i Klis vodit će se žučna diplomatska borba sa strane
Mlečana. Pod stalnim pritiskom mletačkog providura, kneginja je pristala
ustupiti Skradin i Klis Mlečanima. Mletački providur je s kneginjom
ustanovio sporazum prema kojemu Skradin u potpunosti potpada pod
njihovu vlast, dok im je u Klisu povjerena samo obrana grada. Prema
odredbama ugovora Mlečanima se na 10 godina ustupa Skradin sa
kaštelom i utvrdama. Oni su dužni Jeleni platiti 30 000 malih libara, polovicu
odmah, a druga polovica će biti u Veneciji kao polog. Nakon isteka roka
Jelena je dužna vratiti u Mletke primljeni novac. Također u gradovima
mletačke čete imaju pravo vršiti popravke i graditi utvrde. U Klisu im je

18
 dozvoljeno držanje posade, unajmljivanje Jeleninih konjanika za mjesečnu
plaću od deset malih libara. Mlečani se ugovorom obvezuju pomagati
kneginju Jelenu u slučaju da kralj zauzme Klis, te se u tom slučaju Skradin
vraća njoj, naravno ukoliko ona njima vrati primljeni novac. Na kraju,
Jelenin sin, kao i njegov otac Mladen III. bit će proglašen građaninom
Mletačke Republike.
Ovaj dobitak Mlečana bio je ipak samo prividan. Prije konačnog utanačenja
ugovora Jelena se predomišljala, vjerojatno jer je srpski car, njezin brat želio
da iste gradove prepusti njemu. Saznavši da bi im dobar ugovor mogao
iskliznuti iz ruku, Mlečani tada šalju kneginji brojna poslanstva
istovremeno podižući cijenu koju su spremni platiti. Kada su gradovi
Skradin i Klis prepušteni srpskom caru na obranu za Mlečane nije još sve
izgubljeno. Kako car Dušan nije bio vazal kralja Ludovika mletački
poslanici jure i kod njega želeći se uvjeriti da gradovi neće biti naposljetku
predani Ludoviku. Istovremeno, vidjevši korist od svega toga Dušan šalje
svoje poslanike u Mletke. Dogovoreno je naposljetku da će gradove braniti
mletačka vojska, a kroz cijelo vrijeme tamo su boravili predstavnici srpskog
cara.
Pred kraj isteka roka primirja Mletačka Republika je proživljavala
unutrašnju krizu koja je kulminaciju imala u pokušaju državnog udara koji
je vodio sam dužd Marin Faliero. Ovaj događaj je ukazivao na povoljnu
priliku za početak rata te je Ludovik u Zagrebu počeo okupljati
vojsku. Iako je službeno ta vojska trebala ići protiv Srba na poziv pape,
Ludovik je odlučio prvo riješiti problem svoje vlasti u Dalmaciji. Ludovik je
odlučio udariti na samu Veneciju, centar snaga bez kojega se ni dalmatinski
gradovi ne mogu dugo opirati. U isto vrijeme ban je vodi vojsku sa
zadaćom da opsjeda utvrđene dalmatinske gradove. Prije samog polaska
kralj je želio osigurati potporu hrvatskih plemića; tako on Budislavu
Ugriniću potvrđuje svoju darovnicu iz 1345. g., a u Hrvatskoj, Slavoniji i
Dalmaciji određuje dva bana: bana čitave Slavonije Leustahija, i za Dalmaciju
i Hrvatsku bana Ivana Ćuza. 4
Ugarsko-hrvatski kralj je vješto odugovlačio sa otkrivanjem stvarnih
svojih namjera. U isto vrijeme Mlečani naslućuju što bi ih moglo zadesiti,
pa pred kralja šalju brojna poslanstva nastojeći ili produžiti primirje ili
nagovoriti Ludovika da pristane na novčanu zadovoljštinu. Kralj nije
pristajao na mletačke prijedloge, čak i kad su ponude otišle predaleko, već
je s vojskom dopro sve do Trevisa. Kod Trevisa, koji je opsjedan od ugarske
vojske, mletački poslanici ne posustaju. Naime, nude Ludoviku sporazum
kojim bi Republika zadržala neke gradove i za njih kralju plaćala danak. Za
4
Ne može se utvrditi kada je točno Ivan Ćuz postao banom, ali pošto se ban Nikola Banić od Lendave ne spominje nakon
veljače 1356., vjerojatno je da je te iste godine banom proglašen Ivan Ćuz.

19
 Zadar žele isposlovati da bude nezavisna općina. Nedugo zatim iz Ugarske
stiže pojačanje pod vodstvom palatina Nikole Kanta, što je dovelo do
ugarskog zaposjedanja Serravalle i Musestre. U vrijeme kada je kralj sa
vojskom napadao Treviso, u Hrvatskoj i Dalmaciji je s vojskom djelovao
ban Ivan Ćuz, ali bez većih uspjeha u opsadi utvrđenih gradova. Prevaga
koju je Ludovik dobio utjecala je na daljnji tijek pregovora, pa je u zimi
1356. g. došlo do primirja.
Dalmatinski gradovi su od bana bili stalno napadani, njegova vojska je
uništavala gradska zemljišta i polja izvan zidina i tako gradovima nanosila
veliku štetu. Banova vojska se utvrdila pored Skradina, ali nije ga zauzela.
Mlečani nisu imali toliko sreće sa Klisom koji je pao u kraljeve ruke.
Venecija se još 1355. g. pripremala za rat sa Ludovikom te je u
dalmatinskim gradovima organizirala vojne odrede konjice koje je sama
djelomično financirala. Svaki grad je i sam morao sudjelovati u organizaciji
obrane i snositi dio troškova. Grad Split je već te godine stupio preko svojih
istaknutih građana u dodir sa hrvatskim banom, možda u pokušaju mirne
predaje grada vlasti ugarsko-hrvatskog kralja.5 Nakon završetka primirja
1358. g. u Trogiru i Splitu su ojačale struje sklone ugarsko-hrvatskom
kralju, te je prevladavajuće mišljenje bilo da je predaja ugarsko-hrvatskom
kralju najbolja solucija za boljitak grada. Sredinom 1357. oba grada su
zbacila mletačku vlast na miran način; Splićani su zarobili mletačke
plaćenike na što im je knez predao ključeve grada, dok su Trogirani svom
knezu zatvorili gradska vrata, te su oba kneza o trošku gradova koji su ih
zbacili otpremljeni u Veneciju. Nakon zbacivanja mletačke vlasti u
gradovima su istaknute zastave kralja Ludovika, a odmah potom poslana
izaslanstva hrvatskom banu Ivanu Ćuzu. Grad Split, sada našavši se sam i
praktično bez vlasti morao je brzo djelovati. Upravu grada su preuzeli suci
Miha Madijev i Kamurcije Franjin, koji su u crkvu sv. Dujma sazvali Veliko
vijeće grada na kojem su prihvaćena dva prijedloga: prvi, da se izaberu
četvorica plemića, članova spomenutog vijeća te da oni obavljaju vlast
potestata, te drugi, da se svi članovi Vijeća imaju zakleti da će raditi samo
na dobrobit općini. Naknadno je proglašeno da se zabranjuje bilo kojem
Splićaninu primati privilegij ili dar izvana ako to nije u korist cijele općine.
Na vijesti o ustanku gradova Trogira i Splita, mletačka vlada djeluje
dvostruko; s jedne strane dužd šalje pisma gradovima tražeći od njih
povratak pod vlast Republike, a s druge strane naređuje se zapljena sve
imovine građanima Trogira i Splita koji se nalaze na teritoriju Mletačke
Republike. Splićani odgovaraju sličnim mjerama, te u gradu dolazi do
zapljene dobara stanovnika Venecije, i ostalih dalmatinskih gradova koji su
5
G. Novak, Povijest Splita, knjiga prva, 1957. Ovo doznajemo po tome što je Venecija naredila kapetanu konjanika da
budno pazi na Splićane, a Splićanima zapovjedila da ni u kojem pogledu ne smiju pomagati ugarsko-hrvatsku vojsku.

20
 još priznavali mletačku vlast. Ostali dalmatinski gradovi nisu tako brzo
reagirali na novonastale prilike u kojima se mletačka vlast u Dalmaciji
svakim danom sve više gubi, ali ipak dolazi do predaje i drugih gradova,
npr. Šibenika, u kolovozu 1357. g. Šibensko izaslanstvo je kod Nina
hrvatskom banu predala gradsku vlast, na što im je ban odgovorio
određenim privilegijama.6
Ban Ivan Ćuz je i dalje opsjedao gradove Nin i Zadar. Nin je bio u posebno
teškoj situaciji jer nije mogao dobiti pomoć iz Venecije, te je u gradu nastala
velika glad. Događaj koji je označio kraj rata je bio pad Zadra u prosincu
1357. g. u ruke hrvatskog bana, kojeg su pritom pomagali njemački
plaćenici. Nakon toga od mletačke vlasti se odmeću i otoci Brač i Hvar u
siječnju 1358. g.
Predaja dalmatinskih gradova i otoka i napredovanje ugarske vojske u
Italiji stjerali su Mlečane u kut. Jedina moguća posljedica bilo je sklapanje
mira sa ugarsko-hrvatskim kraljem. Mir je sklopljen u Zadru 18. veljače
1358. g. Mletački poslanici su još od studenog 1357. g. pokušavali sa
kraljem sklopiti mir, tada se još nadajući zadržati Zadar i otoke. Zadarskim
mirom kralj je dobio čitavu Dalmaciju sa otocima od sredine Kvarnera do
Drača, a u sastav Ludovikove Dalmacije ubrajao se i grad Dubrovnik.
Mletački dužd se zauvijek odrekao naslova ''dux Dalmatiae et Croatiae'', i
obećava u roku od 22 dana napuštanje svih zemalja i gradova koje još drži
u Dalmaciji. Za Zadar je važna stavka da nijedan Mlečanin ne smije
posjedovati imanja na području grada ili njegovog kotara.
Gradovi Dalmacije nakon sklopljenog mira dolaze u čvršću vezu sa
gradovima u zaleđu koji su bitan trgovački faktor njihova napretka.
Nedavno mletački, dalmatinski gradovi ne vode u narednom razdoblju
dosljednu politiku. Njihov glavni cilj je od kralja i njegovog bana dobiti što
bolje i veće privilegije, što pokazuje da odmetanje od Venecije nije
potaknuto nikakvim domoljubnim ili sličnim faktorima, već je riječ o
svrstavanju uz jačeg, a to je u zadanom vremenu bio upravo ugarsko-
hrvatski kralj.
Ludovik nakon Zadarskog mira nastoji uspostaviti svoju vlast u Dalmaciji
kako je to najbolje moguće. Svjestan da mu za vladanje dalmatinskim
gradovima treba mornarica on je imenovao Jakoba Šubića admiralom nove
mornarice, davši mu uz to Hvar, Brač i Korčulu kao kneštvo.7
Dalmatinskim gradovima su kralj ili njegov ban izdavali povlastice ili
potvrde; tako gradu Šibeniku 14. prosinca 1357. g. ban daje Šibenčanima
imunitet pred stranim sucima i dodjeljuje im Rakitnicu, Dazlinu i Grabovce
na zapadu od Krke, a na istoku od Krke Nevest, Koparno, Peremić i
6
Šibenčani su se nadali dobiti od bana otoke Srimac i Žirje koji su mletačkom odlukom pripadali Zadru.
7
Dane Gruber, Dalmacija za Ludovika I. (1358-1382), I. dio 1358-1367, Rad JAZU, 166

21
 Sitnicu. Kasnije Šibenik dobiva Srimac i Žirje koje su Zadrani svojatali za
sebe. Ovu banovu ispravu kralj je 1358. g. potvrdio u Zadru.
Kralj Ludovik nije dugo ostao u Dalmaciji. Nedugo nakon potpisivanja
mira u Zadru kralja nalazimo u Križevcima gdje naređuje zagrebačkom
biskupu Stjepanu da ne svojata baštinu pokojnoga zagrebačkog arhiđakona
Benedikta. Naime, nakon smrti arhiđakona, njegov posjed dolazi u ruke
općine Gradec. Nakon što je napustio Dalmaciju Ludovik je u njoj ostavio
povjerenstvo kojem je povjereno uređivanje upravnih prilika novostečenih
gradova. Povjerenstvo je bilo sastavljeno od hrvatsko-dalmatinskog bana
Ivana Ćuza, Nikole kraljevskog kancelara i kaločkog nadbiskupa. Kralj je
tom povjerenstvu ostavio svoj kraljevski pečat za izdavanje isprava.
Potvrda tome je isprava izdana Gradecu koju je kralj potvrdio pečatom
slavonskog bana Leustahija, što sigurno ne bi napravio da je uza sebe imao
svoj pečat.
Dubrovnik je Zadarskim mirom uključen u sastav zemalja ugarsko-
hrvatskog kralja. Njegova pripadnost nije bila definirana te se nije znalo da
li će Dubrovčani priznati Ludovika za svoga kralja. Zbog toga je kralj
otpremio u Dubrovnik izaslanike u dva navrata, želeći na miran način
pridobiti i ovaj grad. Dubrovačko vijeće je nedugo nakon Zadarskog mira
odlučilo otpremiti mletačkog upravitelja u Veneciju, a odmah potom je
organizirano izaslanstvo kralju Ludoviku s namjerom da se dobiju od njega
što veći ustupci. Poslanstvo grada Dubrovnika u Ugarsku je stiglo
početkom svibnja 1358. g. nakon čega je kralj sazvao vijeće. Dubrovčani i
Ludovik su na vijeću utvrđivali uvjete pod kojima grad dolazi pod vlast
ugarsko-hrvatskog kralja, obveze i privilegije. Nekoliko dana nakon
vijećanja iz kraljevske kancelarije izdaje se isprava kojom Dubrovnik
priznaje kralja Ludovika za svog vladara, a zaključci su objavljeni na
kraljevskom vijeću 27. svibnja 1358. g. Prema zaključcima Dubrovnik je
imao sljedeće dužnosti:
1) Dubrovčani će položiti zakletvu vjernosti kralju i njegovim nasljednicima
u ruke onoga koga kralj odredi,
2) svake godine u znak podaništva, Dubrovčani će plaćati kralju 500 dukata,
3) 2500 zlatnih perpera koje su Dubrovčani plaćali srpskom kralju 8 i 500
perpera koje su plaćali bosanskom banu9od tada imaju plaćati ugarsko-
hrvatskom kralju, ako ih on bude mogao braniti od istih,

8
Dubrovčani su srpskom vladaru plaćali dva danka: jedan od 500 perpera nazivan ''tributum stagni'', koji su plaćali zato
što im je car Dušan 1333. g. ustupio Stonski rat; drugi danak je iznosio 2000 perpera nazivan ''tributum s. Demetrii'', koji
se plaćao na dan tog sveca.
9
Bosanskom banu su Dubrovčani plaćali 500 perpera, što se zvalo ''tributum s. Blasii'' jer se plaćao toga dana (3.
veljače), također za ustupanje Stona. Osim toga, plaćali su i ''mogoriš'' od 60 perpera na dan sv. Mihajla kao zakupninu
za dubrovačke vinograde.

22
4) u kraljevu će se čast u dubrovačkoj stolnoj crkvi tri puta godišnje pjevati
hvalospjevi, a to vrijedi i za vrijeme njegovih nasljednika,
5) Dubrovčani će i na kopnu i na moru upotrebljavati kraljevu zastavu,
6) ako kralj ili njegovi nasljednici dođu u Dubrovnik, građani ih moraju
primiti dolično kraljevskom dostojanstvu i na općinski trošak dati im dva
objeda i dvije večere,
7) ako bi kralj na svoj trošak pozvao mornaricu mora mu grad na njegovih
30 lađa dati i opremiti jednu svoju koja će ostati u kraljevoj službi dok traje
rat. Ako bi kralj pozvao dalmatinske gradove o njihovom trošku, tada su
dužni na kraljevih deset lađa dati jednu svoju,
8) Dubrovčani su se bili dužni zakleti da će kraljeve neprijatelje držati za
svoje neprijatelje,
9) Ako bi se neki grad u Dalmaciji pobunio protiv kralja ili njegovih
nasljednika, tada je Dubrovnik dužan priskočiti kralju u pomoć sa jednom
galijom koja će tri mjeseca ostati u njegovoj službi.
Odredbe ugovora koje govore o prihodima koje su Dubrovčani dužni
plaćati kralju N. Klaić je okarakterizirala kao stvarno smanjenje
dubrovačkih prava jer kralj ne zahtijeva samo svoj prihod (500 perpera),
nego i prihode drugih vladara kojima su Dubrovčani plaćali, jer je tada
bana Bosne zaista smatrao svojim vazalom.
Ovim ugovorom Dubrovačko poslanstvo je od kralja dobilo sljedeće
odredbe koje se tiču prava i sloboda grada:
1) kralj se obvezao da će Dubrovčane braniti od srpskog i bosanskog
vladara,
2) pošto Dubrovnik nije imao plodnog zemljišta, kralj mu daruje zemlju
između Kurila na međi dubrovačkog kotara i Stona10,
3) uprava i dohodci grada i kotara na kopnu ostaju u vlasništvu građana. I
uprava otoka koje Dubrovnik posjeduje ostaje mu sa istim pravom kako je
imao i za vrijeme mletačke vladavine,
4) gradskog kneza će Dubrovčani birati između kraljevih podanika, a kralj
će ga samo potvrditi,
5) potvrđen je dubrovački posjed na kopnu i moru koji je imao prije rata,
6) ako bi koji kraljev podanik imao sudsku parnicu sa građaninom
Dubrovnika ima se parnica voditi pred dubrovačkim sucem, a ako bi se
stranke našle u nekom drugom gradu tamo se ima voditi spor. Ovo se nije
odnosilo na Hum, Bosnu i Zetu jer je Dubrovnik s njima već imao ugovore.
7) Kralj je dubrovačkim trgovcima dopustio da trguju sa Bosnom i Srbijom
i u miru i u ratu, ali samo ako time ne rade protiv kralja.
8) Dozvoljava se da Dubrovčani sami stvaraju zakone i prava koji će
odgovarati kraljevoj časti i njihovoj koristi.
10
Ovu zemlju su Dubrovčani zaista dobili tek 1399. g. nakon pregovora s bosanskim kraljem Ostojom.

23
 Nakon ovog ugovora za Dubrovnik se javio problem otoka Lastova. Ovaj
otok je bio pod upravom Dubrovnika za vrijeme mletačke vlasti, ali nakon
promjena iskorištava priliku i hrvatsko-dalmatinski ban mu određuje
kneza. Zbog toga dubrovački poslanici su od kralja tražili da poništi izbor
lastovskog kneza i da otok vrati pod njihovu vlast, što je prema odredbama
ugovora kralj to i učinio.

Split je također ugovarao sa kraljem odnose, prava, obveze i privilegije.

Prve neprilike grad je imao sa drugim kraljevskim povjerenstvom koje je
kralj uputio u Dalmaciju sredinom 1358. g. Od grada Splita je zahtijevano
da otpusti gradskog kneza, Mlečanina Gentilea. Splitski poslanici su se
bunili na te zahtjeve povjerenstva smatrajući to povredom prava općine i
njenih sloboda. Nadalje, povjerenstvo je imalo namjeru na mjesto splitskog
kneza postaviti hrvatsko-dalmatinskog bana. Ostali zahtjevi povjerenika
bili su usmjereni na povećanje kraljevih dohodaka putem ustanovljenja
daće na sol, tridesetnice i sl. Splitsko poslanstvo ove zahtjeve je iznijelo
pred gradskog kneza i sedam odabranih povjerenika, koji su zaključili da
su potraživanja kraljevskog povjerenstva neprihvatljiva i da se kose sa
slobodama općine. Ujedno su odlučili poslati izaslanstvo kralju i pred njim
iznijeti pritužbe. Istovremeno je o tome poslana obavijest kraljevskom
povjerenstvu. Kralj nije udovoljio zahtjevima Splićana i naložio im da
prihvate odluke povjerenstva. Splitsko vijeće je 23. rujna 1358. naposljetku
prihvatilo zahtjeve povjerenika pa je za novog kneza izabran Kurjak
Didislavić, ali povjerenstvo nije prihvatilo taj izbor. U to vrijeme u
Dalmaciju dolazi novi ban, Nikola Széchy, s pismom za Splićane u kojem ih
kralj nagovara da novog bana prihvate za svoga kneza. Naposljetku je sve
završeno prihvaćanjem bana Nikole za kneza grada Splita, a usto, on je bio
izabran i za zadarskog kneza. Po svemu sudeći, kralj je ovim mjerama
namjeravao držati dalmatinske gradove pod svojom izravnom kontrolom
istovremeno na taj način smanjujući njihove privilegije.
Ipak, dalmatinski gradovi su stalno pokušavali proširiti svoja prava i
dobiti nove privilegije. Posebice se istaknuo Trogir koji je iskoristio dolazak
trećeg povjerenstva 1359. g. koje je donijelo sljedeće odredbe:
1) da će se od viška iz gradskih prihoda dio davati u kraljevsku blagajnu,
2) trogirska sol, koja je inače bila lošije kvalitete od soli drugih gradova,
imala se prodavati za tri solida jeftinije,
3) svakom Trogiraninu je dozvoljena prodaja uvezene soli, a kupac je za
kupljenih 100 mjera soli bio dužan dati tri zlatne forinte koje su išle u
kraljevsku blagajnu,

24
4) svaki Trogiranin je dužan za uvezenu robu platiti 30% vrijednosti robe
kao porez,
5) naposljetku, za stoku Trogirani ne moraju plaćati porez.

Ova posljednja odredba je specifična za Trogir, dok su ostale odredbe u

ugovorima koje su sa povjerenstvom potpisali Šibenik i Split, jednake.
Odredbe Zadarskog mira nisu se brzo izvršavale nakon prestanka borbi,
posebice s kraljeve strane. Prema odredbama, pošto je u Zadru i Ninu bilo
mnogo posjeda mletačkih građana, njima je pokretna imovina trebala biti
vraćena, a za nepokretnu se isplatiti odšteta. Kako je to sve išlo sporo,
Mlečani Ludoviku šalju poslanike da se taj problem što prije riješi. Također
je za Veneciju bio problem što im Ludovik nije predao grad Casamate, što
se ugovorom obvezao. Na sve snažnije pritiske, Ludovik je banu naredio da
potpisane obveze provede u djelo, a ako treba da se troškovi plate iz
kraljevske blagajne.

Mirom u Zadru vlast kralja Ludovika je snažno porasla. Pod svojom vlašću
je držao sve hrvatske plemiće; krčke knezove, Ugrinići od plemena Šubić u
gradu Rogu na Krki, knezovi Kurjakovići u Krbavi, knezovi Didislavići od
plemena Mogorović u Lici, dok je nekoć jake Šubiće već spomenutim
ugovorom sklonio u Zrin. Vlast ugarsko-hrvatskog kralja sezala je preko
Neretve do granica Dubrovačke općine, dok je bosanskom banu oduzeto
Završje (župe Glamoč, Duvno i Hlivno sa gradom Bistricom).
Nakon što je sredio prilike u Hrvatskoj i Dalmaciji, kralj je krenuo na dugo
spremanu vojnu protiv srpskog vladara. Na takav potez ga je već dugo
nagovarao papa Inocencije. Srbija ili Raška, kako se tada nazivala, bila je
nakon smrti njihovog cara Stjepana Dušana 1355. g. rascjepkana na
samostalne plemiće koji su na svom posjedu vladali neovisno o vladaru.
Stjepana Dušana je naslijedio sin Uroš IV. koji je bio preslab da svoju
državu dovede u red.
Ludovik je u jesen 1358. g. krenuo na Srbiju, ali nije postigao velike
uspjehe. Naime, nakon prvog sukoba dviju vojski u svibnju 1359. g., srpska
vojska se povukla u brda i zabačene predjele što je ugarskoj vojsci
onemogućilo da ih potpuno pobjedi. Jedino postignuće je bilo što je
osigurana banovina Mačva i što je jedan srpski velikaš priznao vlast
ugarsko-hrvatskog kralja.
Posljedice ovog rata je osjetio Dubrovnik, koji se našao napadnut od strane
srpskog velikaša Vojislava Vojinovića. Vojislav je stao napadati dubrovački
kotar i nanositi im velike štete. Usto, zaprijetio im je da će im oduzeti Ston
za kojeg je smatrao da mu pripada jer je bio vladar Huma. Dubrovčani su
odmah reagirali na kralja, hrvatskog i bosanskog bana šaljući im pisma i

25
zahtijevajući od njih pomoć. U pismima kažu da je Vojislav zarobio neke
njihove trgovce i zadržao njihovu skupu robu kojom su u Srbiji trgovali.
Ipak, ni kralj ni oba bana nisu priskočili Dubrovniku u pomoć. Kasnije se
saznaje da je sa Vojislavom sklopljen sporazum prema kojem su mu dužni
platiti 4 000 perpera, o čemu su obavijestili kralja i banove. Ovaj događaj
zapravo je bio u suprotnosti sa sporazumom kojeg su Dubrovčani potpisali
u Višegradu 1358. g. po kojemu ih je kralj trebao zaštititi od srpskog
vladara. Na kraju, obrana od srpskog vladara je Ludoviku bio glavni adut
da bi mu Dubrovčani plaćali istu svotu koju su prije plaćali srpskom
vladaru.
U to vrijeme za Bosnu dolaze teške prilike koje će biti pokrenute od kralja
Ludovika i njegovim pohodom protiv heretika.

Ugarsko-hrvatski kralj je spremao napad na Bosnu 1362. godine. Razlozi

tom činu bili su i vjerski i politički. Naime, papa Inocencije je još 1356. g.
nagovarao Ludovika da pokrene pohod protiv bosanskih heretika, ali
mletački ratovi su kralja spriječili da to onda učini. Politički, Ludovik je
Bosnu želio podvrgnuti pod svoju vlast i umanjiti moć bana Tvrtka I. U
Hrvatskoj se znalo i pripremalo za kraljev križarski rat. Dubrovačkim
trgovcima u Bosni je tada zabranjeno prodavanje robe u bosanskim
utvrdama pod prijetnjom kazne od 500 perpera. Kralj je pripremio teren
postavivši Ivana Nelipića za vrbaskog i sanskog župana, jer mu je trebao
odani vazal na granici s Bosnom.
Kraljeva vojska je u dva navrata prodrla u Bosnu. Prvi put sa sjevera u
zapadne dijelove Bosne, opsjedajući grad Soko na Plivi koji je uspješno
obranjen pod vodstvom vojvode Vukca Hrvatinića. Pošto je prvi pokušaj
propao, Ludovik je krajem iste godine pokrenuo drugi pohod, ovoga puta
na Usoru. I ovoga puta kralj nije uspio u svom naumu, što treba pripisati
privremenom jedinstvu Bosne, koje je ipak ubrzo pokleklo pred ugarskim
kraljem. U tim sukobima, kralju su se pridružila dvojica bosanskih velikaša.
Prvi od njih, kojeg je Ludovik primio u svom taboru za vrijeme opsade
grada Sokola na Plivi, bio je Vlatko Vukoslavić. On je naime, kralju na
uporabu dao svoju utvrdu Ključ koja je bila važna točka za kraljeve pohode
u Bosnu. Zauzvrat, kralj je Vlatku Vukoslaviću u nasljedstvo dao utvrdu
Bršljanovac u Slavoniji. Na Ludovikovu stranu prešao je i najmlađi Vlatkov
sin Pavao. Zanimljivo je da je u pohodima izgubljen kraljevski pečat,
odnosno, ukrali su ga dvorjani nadbiskupa Nikole, koji je usto bio i
Ludovikov kancelar. Zbog toga je kralj naredio da svi koji imaju isprave
pečaćene starim pečatom moraju u kraljevskoj kancelariji iste isprave
nanovo potvrditi, a s tim će dobiti i potvrdnicu koja će služiti kao ovjera.

26
 Bosanski ban Tvrtko je uspješno odbio ugarskog kralja i time je očuvao
koliko toliko svoju samostalnost. Godine 1363. on je u Mlecima srdačno
primljen zajedno sa svojim bratom Vukom i majkom Jelenom, što nam
kazuje da je oslonac svoje vlasti Tvrtko počeo tražiti u Veneciji. Već
nekoliko godina nakon toga (1366.) u Bosni dolazi do prevrata koje su
vodili Tvrtkov brat Vuk i knezovi Dabišići u kojima ban zajedno sa svojom
majkom mora bježati u Ugarsku, kod kralja Ludovika tražeći zaštitu. U tom
kratkom razdoblju Tvrtko je izgubio onaj politički položaj koji je imao 1363.
i prije. Na bosansko prijestolje on se vrlo brzo vratio, ali po svemu sudeći
morao je priznati vlast kralju Ludoviku, dok je Vuk pobjegao u Ugarsku ili
Dubrovnik. U ožujku 1366. Tvrtko se naziva ''Tvrtko, božjom i gospodina
našega kralja Ludovika milošću ban Bosne''. Kasnije se banova vlast prividno
stabilizira; okružen je brojnim velikašima kojima daruje zemlje i piše
isprave. Njegov brat Vuk je i dalje radio na zauzimanju bosanskog
prijestolja. Iz Dubrovnika on piše samom papi Urbanu V. u prosincu 1369.,
tužeći se na postupke svoga brata (Tvrtka) i predstavljajući se kao gorljivi
katolik u borbi protiv bosanskih heretika. Naravno, papa je prihvatio Vuka
jer je i dalje želja papinske stolice bila potpuno podvrgnuti Bosnu pod svoju
vlast. Zbog toga papa šalje pismo kralju Ludoviku u kojem mu nalaže da
povede pohod na Bosnu, ali kralj je u to vrijeme zauzet sa prilikama u
Bugarskoj, a usto je želio što duže održati sukob Vuka i Tvrtka u Bosni.

Prilike u Slavoniji i Hrvatskoj poslije Zadarskog mira

U Hrvatskoj i Dalmaciji je kao ban vladao Nikola Séchy, a ujedno je i vršio

dužnost kneza Zadra i Splita. Ban Nikola je u Hrvatskoj i Dalmaciji bio
većinom zaposlen sređivanjem prilika u dalmatinskim gradovima koji su se
otimali za privilegije i koristili svaku priliku da svoj položaj olakšaju.
Prilika im se pružila 1360. g. kada je u Dalmaciju stigla vijest o dolasku
kralja. Kralj ipak nije sam došao, već kao njegova zastupnica dolazi njegova
majka, kraljica Elizabeta. Kralja je na putu u Dalmaciju spriječila smrt
hercega Ivana, sina prijašnjeg hercega Stjepana (Ludovikovog brata). U
Dalmaciju, odnosno u Zadar, kraljica je bila poslana od Ludovika da uredi
prilike u Hrvatskoj i Dalmaciji i da ''dijeli pravdu svakomu koji je traži 11.
Kraljici su pritom pomagali i hrvatski plemići. Trebalo je, naime, odrediti
međe kraljevskih, plemićkih i drugih posjeda, urediti županije i osnovati
županijske i plemićke sudove. Kao kraljičini pomoćnici spominju se
dvadeset i četiri prisežnika i dvanaest povjerenika koje je sam kralj
imenovao za tu svrhu. U Zadru je tako kraljica rješavala razne tužbe, a
prosuđivala pomoću savjeta spomenutih pomoćnika. Jedna od parnica je
11
V. Klaić, Povijest Hrvata II, str. 180.

27
tako uspješno završila za Lapčane koji su se branili od optužbi nekih
zavidnika kako Karin ne pripada njima. Drugi slučaj se radio o županiji
Cetini i knezu Ivanu Nelipiću. Neki su kneza tužili da im je tu županiju
oteo i istjerao ih sa njihova posjeda. U tom slučaju zadnju riječ imao je kralj
koji je u Zagrebu potvrdio knezu Nelipiću Cetinu, a usto je Babonićima
potvrdio grad Krupu.

28
Popis literature:

Ancic, Mladen, Putanja klatna, Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u

XIV. stoljecu, Zadar - Mostar 1997.;

Gruber, Dane, Dalmacija za Ludovika I. (1358.-1382.), I. dio 1358.-1367.,

Rad JAZU 166, 168, 170;

Novak, Grga, Povijest Splita, knjiga prva, Matica hrvatska 1957.;

Klaic, Nada, povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Školska

knjiga, Zagreb 1976.;

Klaic, N., Trogir u srednjem vijeku, Knjiga II., sv. 1, Trogir 1985.;

Klaic, N., Srednjovjekovna Bosna, Politicki položaj bosanskih vladara

do Tvrtkove krunidbe (1377. g.), Graficki zavod Hrvatske,
1989.;

Klaic, Vjekoslav, Bribirski knezovi od plemena Šubic do godine 1347., Matica

hrvatska, Zagreb 1897.;

Klaic, V., Hrvatski hercezi i bani za Karla Roberta i Ljudevita I.

(1301.-1382.), Rad JAZU 142, Zagreb 1900.;

Klaic, V., Krcki knezovi Frankapani: od najstarijih vremena do gubitka

otoka Krka: (od god. 1118. do god. 1480.), Matica hrvatska
1901.;

Klaic, V., Povijest Hrvata, knjiga druga, Matica hrvatska 1982.;

29