P. 1
Ivan Lučić - Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske

Ivan Lučić - Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske

5.0

|Views: 3,936|Likes:
Published by starfucker226
Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske
Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske

More info:

Categories:Types, Research, History
Published by: starfucker226 on Feb 05, 2010
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF or read online from Scribd
See more
See less

08/10/2015

pdf

Biblioteka Latina et Graeca Knjiga VII

de regno Dalmatiae et Croatiae
IOANNIS LUCII

IVAN LUČIĆ

0 kraljevstvu Dalmacije 1 Hrvatske

Pr.rediUa i prevela Bruina Kuintdć-Makvić Uvodna studija i bibliografija Miroslav Kiurelac Kamenita! Neven Budak Ivo Goldstein Brana Kunitie-Mafcv.ć Miroslav Kurelac LATINA ET GRAECA VPA Zagreb 1986.
1

PREDGOVOR UREDNIŠTVA

Objavljivanje ove knjige pomogla je u «uoMmnl rad Socijalističke Republike Hrvatske

Tristo i dvadeset godina od svog prvog izdanja pojavljuje se prvi put u autorovoj domovini kapitalno djelo hrvatske historiografije, alias prvijenac hrvatske kritičke historiografije, djelo DE REGNO DALMATIAE ET CROATIAE Ivana Lučića. Pojava ovog djela nije samo datum naše suvremene kulture (jer se djelo pojavljuje prvi put prevedeno na hrvatski ili srpski jezik), već je svojevrsno vraćanje duga Ivanu Lučiću čije se glavno djelo DE REGNO DALMATIAE ET CROATIAE tek sad i tek u ovom izdanju pojavljuje u obliku koji je zamislio sam autor. Naime, Lučić je sve do svoje smrti popravljao izdanja (od prvotiska 1666. objavljenog u Amsterdamu), marljivo ispravke slao izdavaču, potom ih objavio u kraćem djelu (tiskanom u Veneciji 1673), a isto ih je tako uporno, do kraja života, rukom unosio u vlastite primjerke knjiga. Nijedno izdanje nije se u cjelini poslužilo svim ispravkama i dopunama samog autora. Ovo izdanje, što ga predajemo javnosti, prvi je put obuhvatilo sve ispravke i dopune koje su potjecale od Ivana Lučića i kritički obradilo sve kasnije intervencije raznih priređivača. Stoga ono predstavlja i prvo kritičko izdanje priređeno prema najstrožim kriterijima, što će omogućiti i pravi pristup znanstvenoj valorizaciji Lučićeva djela. Djelo ovog opsega i rad na njegovu izdavanju zahtijevaju sudjelovanje većeg broja suradnika, mnogo vremena i velika materijalna sredstva. Stoga je odlučeno da se DE REGNO DALMATIAE ET CROATIAE objavi u četiri sveska koji će izlaziti sukcesivno svake godine. Šest knjiga Lučićeva djela bit će obuhvaćeno, dakle, četirima svescima na ovaj način: u pr-

svesku, osim uvodnih studija, komentara, biblinraftie kazala i priloga objavljuje se prva knjiga diela DE REGNO. Drugi svezak obuhvatit će, uz sve •oriloae, drugu i treću knjigu, treći svezak Četvrtu i petu, dok će posljednji, četvrti svezak obuhvatiti šestu knjigu, te donijeti iscrpno kazalo cijelog djela DE REGNO. Dijeleći zadovoljstvo obavljena posla sa svim sudionicima ovog pothvata, predajemo ovo izdanje sudu javnosti. Uredništvo
nm

ŽIVOT I DJELO IVANA LUČIĆA — LUCIUSA

1. 2IVOT I DJELATNOST Pred više od tri stotine godina, u Rimu, u tadanjoj svjetskoj metropoli znanosti i umjetnosti, umro je Ivan Lučić — Joannes Lucius, Trogiranin, u sedamdesetpetoj godini života, u skromnom stanu na Piazza della Rotonda kraj Pantheona, okružen prijateljima, sunarodnjacima, koji su ga potreseni oplakivali svjesni velikog gubitka. Bili su svjedoci snage njegova duha i neumorna, požrtvovna rada, bili su svjesni koliko njegova djela znače za poniženu i pogaženu domovinu i rodni kraj. Znali su kolik je ugled uživao kod suvremenika, međutim sigurno nisu bili svjesni da je pripadao prvim eruditima novoga doba, velikim učenjicima-povjesničarima i da će njegovo djelo zbog primjene kritičke znanstvene metode biti ugrađeno u temelje hrvatske i uopće moderne evropske historiografije. Ivan Lučić rodio se u Trogiru početkom mjeseca rujna 1604. godine1. Njegov otac Petar, trogirski patricij, hrvatski književnik kasne renesanse, pripadao je onodobnom splitsko-trogirskom književnom krugu, a majka Klara potjecala je iz poznate šibenske plemićke obitelji Divnić koja je dala hrvatskoj knji1 U oporuci iz 1654. g. (8. rujna) Lučić navodi da ima 50 godina, iz čega proizlazi da je rođen početkom mjeseca rujna 1604. g. Usp. rukopis Knjiga privilegija bivšeg samostana sv. Lazara u Trogiru, Libro A Trau, fol 93. Knjižnica Samostana franjevaca konventualaca sv. Frane u Šibeniku. Isti datum potvrđuju i Lučićeva pisma V. Ponteu od 9. II. 1664, 13. IX. 1665, 4. XII. 1666, izd. B. Popario, Pisma Ivana Lučića Trogiranina, »-Starine JAZU«, knj. 32, Zagreb 1907, str. 11, 18, 28.

ževnosti i kulturi nekoliko značajnih imena. Kao stara patricijska trogirska familija, obitelj Lučić (de Lu- , 2 ča, Lucae, Lučiš, Lucius, Lucij, Lugich) uživala je 3 velik ugled, a bila je i dosta imućna . Njeni predstavnici obnašali su tokom vjekova mnoge časti i 4 važne funkcije u gradu Trogiru . U najstarijim sačuvanim trogirskim dokumentima nalazi se spomen obitelji Lučić, a testament Desse Luče i 1234. g., kao i rodoslovno stablo samog Ivana Lučića, izrađeno na temelju dokumenata, u kojima se ponavljaju
2 Ime obitelji Lučić javlja se u dokumentima i književnih! djelima od XII stoljeća dalje u ovim oblicima — latinski: de Luča, Lucae, Luxae, Lučiš, Luci, Lucius, Lutius; hrvatski: Lucij, Lugich; talijanski: Lučio, Lutio. Usp. M. Barada, Trogirski spomenici, dio I, sv. I, Zagreb 1948, str. l i dalje; sv. II, Zagreb 1950; dio II, Zapisnici sudbenog dvora općine trogirske, sv. I, 1266—1299, Zagreb 1951, str. 158, 251; Rukopis: Documenta, litterrae et quietantiae Petri et Joannis Ludi de Tragurio una cum arbore genealogica familiae Lucianae. Arhiv JAZU, Zagreb, Sign. IV. c. 43 (nekad CCX). — Za oblik Lucij, usp. Vrtal, Arhiv JAZU, sign. IV. a. 31, list 371 verso. Oblik Lugich upotrijebio je suvremenik Lučića Jerolim Kavanjin (1641—1714) u spjevu Poviest Vandelska odn. Bogatstvo i uboštvo. Stari pisci hrvatski, izd. Jugoslavenska akademija, knj. 22, Zagreb 1913; Usp. rukopis Kavanjdnova djela gdje stoji Lugich, Lugichi kao Vrangich, na Više mjesta. Slovo c kod Kavanjina označuje č, iz čega je vidljivo da su suvremenici na hrvatskom jeziku ovu obitelj nazivali Lučac. 3 Prema popisu nekretnina kojeg je Lučić sam sastavio ifcap ;prilog svojoj oporuci iz 1654. g. imao je u Trogiru 5 kuća, posjedovao je »veliko imanje koje se prostiralo po čitavu teritoriju stare trogirske općine. Čestice zemljišta nalazile su se na otoku Čiovu, u trogirskom i kaštelanskom polju od Kaštel Starog do Segeta«. Oporuka i kodicil I. Lučića iz Arhiva obitelji Cerineo-Lucio, Izd. C. Fisković, Oporuka i kodicil I. Lučića, »Vjesnik Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu«, vol. 9—10, Zagreb 1941, str. 59—84, posebno str. 69—72. V. također spise: Documenta, literae et quietantiae Petri et Joanni Ludi de Tragurio, Arhiv JAZU, sign. IV. c. 43. Nadalje: Naučna biblioteka u Zadru, Documenti spettanti la storia municipale di Trau, Ms. 311, 279 i dr. 4 Grb obitelji Lučić uklesan je na portalu Palače Lučić i na 'drugim obiteljskim zgradama Lučića u Trogiru. Grb obitelji Lučić je štit podijeljen na četiri polja. Desno gornje polje i lijevo donje je zlatno, a lijevo gornje i desno donje je crveno. Usp. C. Fisković, Iz Duknovićeva kruga u Trogiru i u Mađarskoj, »Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji«, 23, Split 1983, str. 194—204.

hrvatska narodna imena članova Lučićeva roda kao Lukša, Desa, Stana, Stoj a, Crne, Ive, Dive, Ivana, 5 Radoslava, Draga, Kada, Gerlica i dr. svjedoče već za najranije doba o slavensko-romanskoj simbiozi prisutnoj u toj obiteljd, što je bila opća pojava u dalmatinskim gradovima, pa i u Trogiru. Na literarnom planu možemo govoriti o kroatizaciji, o čemu svjedoče brojna (na hrvatskom jeziku pisana) književna djela nastala posebno u 15, 16. i 17. stoljeću, pored humanističko latinskih, tako da se može govoriti o hrvatsko-latinskom paralelizmu. Petar Lučić-Lucij (1550-1614), otac Ivanov, pisao je hrvatske i latinske pjesme i književne sastav6 ke . Od njega potječu dva značajna književno-kulturna obiteljska kodeksa. Jedan hrvatski, nazvan od samog Petra Vartal, u kojem su sabrane gotovo sve hrvatske pjesme Marka Marulića, kao i pjesme onodobnih splitskih, šibenskih i dubrovačkih 7 pjesnika, pa i pjesme samog Petra Lučića . Drugi kodeks, latinski, nazvan Codex Lucianus, zbornik latinskih pjesama i drugih književnih radova istih autora8. Važno je upozoriti da je povjesničar Ivan Lučić, vjerojatno po smrti oca, nastavio dopunjavati ove zbornike i služiti se njima. Uz to treba imati u
5 Lučić je izradio rodoslovno stablo obitelji Lučić na temelju dokumenata. Rukopis u Arhivu obitelji Cerineo-Lucio u Zagrebu, cit. kod C. Fisković, o. c., str. 195. Primjerak rodoslovnog stabla u rukopisu IV. c. 43. u Arhivu JAZU u Zagrebu. 6 O Petru Lučiću v. Morović, Marulićev epigon Trogiranin Petar Lučić, »Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor«, Beograd 1962, Knj. XXVIII, sv. 3—4, str. 239—260; isti, Pjesme Marulićeva epigona Trogiranina Petra Lučića, u knjizi »Sa stranica starih knjiga«, Split 1968, str. 63—86. 7 Rukopis Petra Lučića Vartal čuva se u Arhivu JAZU, sign. IV. a. 31. Na fol 371 verso stoji: »Pisah ja Lucij Petar ovih knjig veći dil — Za majke i šestar dat jim raizgovor mil«. O Vrtlu P. Lučića v. Vatroslav Jagić, predgovor knjizi I. Kukuljević, Pjesme Marka Marulića, »Stari pisci hrvatski«, knj. I, Zagreb 1869, str. 3—4; J. Badalić, Marulićevi hrvatski autografi u Arhivu Jugoslavenske akademije, »Filologija·«, I, Zagreb 1957, str. 37—48; H. Morović, o. c., A. Katalinić, Četiri stoljeća Vrtla Petra Lučića, Prva hrvatska antologija duhovnog štiva, »Obnovljeni život«, God. XL, br. 2, Zagreb 1985, str. 145—155.

8

vidu rodbinsku vezu Lučićeve obitelji s obitelji Divnić, preko koje je Ivan Lučić ušao u dalji rod s poznatim šibenskim obiteljima Vrančić i Zavorović, a koje su obitelji imale posebno mjesto u hrvatskoj književnosti i historiografiji kraja XVI i početka XVII stoljeća (Antun Mihovil i Faust Vrančić, Dinko Zavorović). To je bila sredina iz koje je iznikao i baština koju je u sebi nosio Ivan Lučić. Vrlo rano, u desetoj godini života, ostao je Lučić bez roditelja. Skrbništvo i brigu nad njim i bratom Jerolimom preuzeli su očeva sestra Jakobina i majčin brat Nikola Divnić. Prvu pouku primio je Lučić u gradskoj školi u Trogiru. Zatim je pošao na daljnje studije u Rim u Seminarium9 Romanum, gdje je boravio od 1618-1620. godine . Poslije toga nastavio je studij u Padovi. 1628. g. po završetku studija filozofije, matematike, grčkog jezika, političkih nauka i književnosti doktorirao je pravo, te je 1630. g. pro10 moviran za doktora obaju prava . U toku studija Lučić je navraćao u Trogir i Split gdje je 21. I 1624. g. prisustvovao bratovu vjenčanju. Po svršetku studija vratio se Lučić definitivno u Trogir. Ovdje obavlja službu gradskoga suca, postaje član općinskoga vijeća, povjerena mu je briga za fontik grada, a uz to se bavi proučavanjem i prikupljanjem povijesnih djela. Iz arhiva obitelji Cindro u Splitu prepisuje 1630. g. djelo Tome Arhiđakona His8 Rukopis Codex Lucianus, Naučna biblioteka u Zadru, Ms. 617 pod naslovom Varia Dalmatica. O tome v. M. Kurelac, Povijesni zapis nazvan »Anonimna kronika« u rukopisu Naučne biblioteke u Zadru, »Historijski zbornik«, God. XXIII—XXIV, 1970—1971, Zagreb 1972, str. 363-^374; N. Kolumbić, Rukopisni trogirski zbornik latinskih pjesama nastalih od kraja XV do početka XVII stoljeća, »Mogućnosti«, God. XXVII, broj 10—11, Split 1980, str. 1089—1106. 9 O odlasku u Seminarium Romanum u Rimu i boravku ondje v. Oporuka I. Lučića iz 1654. Libro A Trau, Knjižnica samostana franjevaca konventualaca sv. Frane u Šibeniku; i pisma Valeriju Ponte iz Rima 28. VI. 1673, i 1. VII. 1674. izd. B. Popario, o. c., knj. 32, Zagreb 1907. 10 O studiju i polaganju doktorata usp. rukopis Codex Lucianus fol. 113.—,114.; G. Farrari-Cuppilli, Laurea di Giovanni Lučio, »Rivista Dalmata«, I, Zadar 1859, Anno I, No 5, str. 49—50.

torza Salonitanorum ponttficum atque Spalatensium i druge povijesne spise. Očito željan daljnjih spoznaja i znanstvenog rada, a zasićen činovničkom službom, odlazi 1633. g. ponovo u Rim. Ovdje stupa u kontakt s istaknutim eruditima onoga doba, a susreće i svoje sunarodnjake Karla Vrančića, Simu Ljubavca, Bartola Kašica, Valerija Ponte i druge. Ovo značajno razdoblje Lučićeva uvođenja u znanstvene i kulturne krugove a zbivanja na evropskoj razini prekida smrt brata Jerolima. Lučić se 1635. g. morao vratiti u Trogir gdje je preuzeo brigu za bratovu nedoraslu djecu. Uključio se dakako iznova u javni život grada. Osim toga što je član gradskog vijeća opet vrši službu gradskog suca, obavlja poslove operarija — crkovinara trogirske katedrale. Postaje čuvar groba zaštitnika grada Trogira biskupa sv. Ivana Trogirskog te sudjeluje kod uređenja njegove kapele unutar katedrale. Uz to je proučavao isprave kojima se dokazuju privilegiji katedrale, dao je uvezati knjige operarija i sastavio je Katalog svih operarija, prepisao je niz povijesnih isprava i natpisa iz trogirskih crkava i kodeksa. Godine 1639-1641. napisao je kratku kroniku grada Trogira i mnoge kroničarske bilješke, vezane uz povijest grada11. Gradsko vijeće šalje Lučića 1643. g. kao poslanika u Veneciju, a 1646. i 1648. g. vidimo ga kako vodi brigu oko gradskih utvrda. Tih godina razbuktao se tzv. »kandijski rat« u Dalmaciji (1645-1669) 12 ratne operacije bile su naa domak Trogira i Splita . Usred ratnih događaja Lučić uređuje 1645. g. rodnu kuću, »Palaču Lučić«, smještenu kraj južnih zidina grada. Unutar nje osposobi ju je posebnu sobu
Lučić se spominje kao operarij-crkovinar (svjetovni skrbnik) trogirske katedrale od 1639. god. Operariji (fabricijariji) crkve sv. Lovrijenca (katedrale) bili su izabrani iz najodličnijih plemićkih i građanskih obitelji Trogira. Usp. Kaptolski arhiv u Trogiru, Ms. 48, Operarie fol. 323—349. Historijski arhiv u Zadru, Rkp. 74, fol. 129—153; v. također U. Krisomali, Ivan Lučić trogirski crkovinar, »Crkva u svijetu«, I, Split 1966, br. 6, str. 56—61. O uređenju kapele sv. Ivana i proučavanju isprava v. G. Lučio, Memorie... str. 488, 487. 12 Documenti spettanti historia municipale di Tragurio, Naučna biblioteka u Zadru, Ms. 294, 296, 309.
11

10

11

za studij kojemu se sav predao. Nastavio je kraj svih ratnih nedaća prikupljati povijesnu građu iz arhiva, gradskih kancelarija i biblioteka, kod čega su mu pomagali prijatelji sa studija u Padovi i Rimu (S. Ljubavac, V. Ponte, S. Gradić, Ddvnići, M. Statilić, J. Cindro, Lukarević, Čipiko, Dominis, Radovčić, i dr.) Dopisivao se s učenjacima izvan zemlje, kao na primjer s Lukom Holstenijem, i Lovrom Pignorijem. Za boravka Generalnog providura i Conta Scotta 1651. g. u Trogiru Lučić je pozivajući se na povijesnu dokumentaciju iznio ideju da bi se Venecija, ukoliko izgubi u toku rata Kretu (Kandiju), mogla koristiti kraljevskim naslovom Dalmacije. Conte Scotto predložio je Lučiću da napiše takvo djelo kojim bi se dokazalo pravo Dalmacije na kraljevski naslov a time i Venecije. Lučić na to nije pristao, iako je upravo tada započeo pisati svoje djelo De Regno. Želio je naime da se na njega ne vrši pritisak venecijanskih vlasti. Stoga je nastojao da se za njegov rad ništa ne zna. Svoj povijesni rad zamišljao je kao trajno znanstveno djelo a ne kao prigodnu raspravu. Upoznat sa spomenicima prošlosti, svjestan sloboština koje je nekada njegov rodni grad uživao i kao ponosan građanin grada Trogira, Lučić je došao u sukob s predstavnicima mletačke vlasti. O tom sukobu pričalo se još za života Lučićeva. Postojale su različite verzije i legende tako da se pravi karakter i ishod sukoba ne može sa sigurnošću ustanoviti. Za tu stvar nije bez značenja činjenica da je Lučić kasnije u Rimu 1678. g. preveo s francuskog na talijanski tekst svojih znanaca J. Spona i G. Whelera koji su o tome pisali. Oni su na svom putovanju kroz Dalmaciju boravili u Trogiru i tamo čuli pripovijedanje da je jedan mletački general nasilno zaposjeo Lučićevu kuću i, želeći biti u njoj sam, izbacio je napolje Lučićeve stvari. Nakon ovog incidenta Lučić je navodno napustio zemlju i nije se više vratio u rodni grad13. Lučić je ovaj tekst poslao bez komentara prijatelju Valeriju Ponte u Zadar. Bez obzira na karakter suPutopise! Jacob Spon i Georg Wheler upoznali su Lučića u Rimu i zatim pošli na put u Dalmaciju i Grčku i to objavili u knjizi: Voyage đltalie, de Dalmatie, de Grece
13

koba koji je Lučić doživio i ostavljajući po strani razna prepričavan ja, venecijanske spletke bile su jedan od razloga Lučićeva odlaska iz domovine. To se razabire i iz pisama koje je Lučić pisao Valeriju Ponte u Zadar i pisama Luki Holsteniusu u Rim. U oporuci sastavljenoj 8. rujna 1654. g. Lučić je podrobno naveo razloge svog odlaska iz domovine i pri tom istakao svoj rad na pisanju povijesti koji nije mogao u domovini napredovati onako kako je Lučić želio. Za to su manjkala suvremena znanstvena djela pisana kritičkom znanstvenom 'metodom, izvori, i osobe s kojima bi se mogao posavj eto vati, te uopće znanstvena atmosfera. O teškom stanju Dalmacije u to doba pisao je sam Generalni providur Antonio Bernardo 1656. g. u Veneciju. On navodi da je Dalmacija »tako propala da ono malo stanovnika koje je preostalo od kužnih bolesti i sadašnjeg rata nema načina da sebe prehrani... Nema više nikakve trgovine tako da po svim gradovima, koji su sada lišeni stanovništva, podanici ne nalaze načina da žive i da tek sebe iz dana u dan prehrane; svi su postali siromasi toliko da se ni ne usuđujem izraziti.«14 Kraj svega toga Lučić je radio na svojim djelima. (U pismu L. Holsteniusu pisao je: »Con tutte le continuate oppressioni della nostra misera Prouincia et l'affittioni della inia časa ho fatto molte osservazioni delle antichita di queste parti.. .«)15 Još 1650. i 1652. g. pisao je da bi želio biti u Rimu kako bi mogao obaviti konzultacije u vezi s onim što je napisao. U pismu upućenom iz
et du Levant, fait aux annees 1675 et 1676, par Jacob Spon Docteur Medicin Aggrege a Lyon et George Wheler Gentilhome Anglois, Lyon 1673. — Drugu verziju o Lučićevu sukobu s mletačkom vlasti iznio je Matdja Bel, treću Giovanni Rreglianovich-Albinonii, a neiSto izmijenjenu Marko CaBoltti. što je preuzeo Š. Ljubić (naslove djela v. Literatura o I. Lučiću). — Lučićev prijevod teksta v. Građa J. Lučića, Arhiv Splitskog kaptola, Ms. 528, scr. B, list 154—169. — O tome usp. pisma Lučića V. Ponte iz Rima 30. III. 1678. i 13. XII. 1678. dzd. B. Poparić, o. c., »Starine«, knj. 32, Zagreb 1907, str. 88—90. i 91. 14 Cit. kod Grga Novak, Prošlost Dalmacije, II, Zagreb 1944, str. 227. Pismo Lučića L. Holsteniusu, Trogir 18. IX. 1650. Bibliotea Apostolica Vaticana Ms. Barb. Lat. 6499, fol. 149.
15

12

13

Rima 1673. g. trogirskom gradskom vijeću Lučić navodi da je zato pošao u Rim da bi s uspjehom dovršio u domovini započete književne radove na povijesti Dalmacije i rodnoga grada, jer za to u Rimu postoje brojni pogodni uvjeti.16 Otišao je iz Trogira, kako ističe u oporuci iz 1654. g., da dovršenjem svojih povijesnih djela ostavi potomcima »testimonium amoris Patriae«.1'7 Lučić je otputovao u Rim ujesen 1654. g., uredivši prije toga svoje obiteljske prilike tj. obaveze prema bratovoj djeci i pranećakinji. Putem se zaustavio u Veneciji gdje je imao znance i prijatelje, a sigurno je tragao i za najstarijim mletačkim kronikama i drugom povijesnom građom. Tom prilikom susreo se s knezom, kasnijim banom Petrom Zrinskim, koji je u to vrijeme često boravio u Veneciji u raznim diplomatskim misijama i zbog zajedničkih vojnih akcija protiv Turaka u jeku Kanđijskog rata. Tada je Zrinski poveo i pomorsku akciju na Jadranu od Bakra do Dubrovnika i Perasta. U prijateljskom razgovoru, kod kojeg je bio prisutan i knez Petar Posedarski iz Zadra, Lučić je upozorio Zrinskog da njegov rod potiče od slavnog roda Subdća Bribir18 skih. Sam dolazak u Rim 1655. g. bio je u znaku velikog događaja o kojem je govorila cijela Evropa. Upravo tada stigla je u Rim kraljica Kristina Švedska koja se obratila na katolicizam. Stigla je u pratnji glasovitog učenjaka Holanđanina, također konvertita, Luke Holsteniusa, Lučićeva prijatelja i učitelja, i svečano je dočekana od pape Aleksandra VII. Pozdravni govor držao je Lučićev bliski prijatelj Du19 brovčanin Stjepan Gradić. Oko kraljice Kristine
" Koncept pisma I. Lučića Vijeću građa Trogira 1673. g. Biblioteca Ap. Vaticana, Ms. Vat. Lat. 6906, fol. 173. 17 Libro A Trau, fol. 93, rukopis, Knjižnica samostana franjevaca konventualaca sv. Frane u Šibeniku. 18 Usp. Pismo I. Lučića banu Petru Zrinskom, 4. rujna 1666. g., Arhiv Hrvatske, Fond Obitelji Zrinski, kutija I, Fasc. 280, konvolut A, str. 37—39. Objavljeno u M. Kurelac, Prilog Ivana Luciusa-Lučića povijesti roda Zrinskih i njegove veze s banom Petrom Zrinskim, »-Zbornik Historijskog zavoda JAZU«, vol. 8, Zagreb 1977, str. 129—130.

Švedske okupljat će se najistaknutija znanstvena i književna imena onoga doba u Rimu i Evropi, a sam Lučić često će sudjelovati na sastancima njene Akademije i koristiti rukopise njezine glasovite biblioteke.20 Osim sa Stjepanom Gradićem, s kojim je neko vrijeme zajedno stanovao i dijelio znanstveno i političko mišljenje, Lučić je u Rimu imao uske veze s već spomenutim Lukom Holstenijem, bibliotekarom kraljice Kristine a kasnije prefektom Vatikanske biblioteke, te s Leom Alacijem, Ferdinandom Ughellijem, Giovannijem Campanijem, Alfonsom Borellijem, Bellorijem, Fabrettijem, okupljenima oko Akademije kraljice Kristine i drugih akademija kao i oko prvog znanstvenog časopisa u Rimu Giornale de letterati čiji je osnivač bio i Lučić. Academia degli Arcadi i Akademija za fiziku i matematiku uključile su Lučića u svoju djelatnost. Lučić je imao u Rimu i brojne druge prijatelje, s kojima ga je vezao zajednički znanstveni interes, i ugledne zaštitnike kao što su kardinali P. Bassadona, A. Barberini, Ottoboni i dr. Usko je bio povezan sa sunarodnjacima okupljenim oko Gostinjca i Zbora sv. Jeronima — Congregatio S. Hieronymi Illyricorum in Vrbe. Bio je član, a 1663. predsjednik toga Zbora. U Zboru, kaptolu i Hospiciju boravili su ne samo sunarodnjaci Lučićevi nastanjeni u Rimu, već su često svraćali ili redovito dolazili pojedini iz domovine koji su se kraće ili dulje vrijeme ovdje zadržavali, pa je tim putem Lučić 21 imao stalan živ kontakt s domovinom.
19 S. Gradić održao je govor 20. XII. 1655. g. Serrenissimae Svecorum Reginae Urbem feliciter ingrediendi occursus, rukopis, Biblioteca Ap. Vaticana, Sign. Ms. Vat. Lat. 6919. Usp. M. Kurelac, Suvremenici i suradnici Ivana Lučića, »Zbornik Historijskog instituta JAZU«, vol. 6, Zagreb 1969, str. 138—142; isti, Stjepan Gradić i rimski znanstveni krug XVII stoljeća, »Zbornik radova o dubrovačkom učenjaku S. Gradiću«, Zagreb, 1985, str. 17—33. 20 Usp. Lučićev prijepis rukopisnog kodeksa Annales Andreae Danduli Ducis Venetiorum iz Biblioteke kraljice Kristine. Naučna biblioteka u Zadru, Ms. 618. 21 Zapisnici sjednica Zbora sv. Jeronima u Rimu — Congrenatio S. Hieronymi Illyricorum in Urbe — Decreta, 1662, 4. VII i 1663. 2. IV, Arhiv JAZU, Rukopis II d. 37. Usp.

14

15

Odmah po dolasku u Rim Lučić se marljivo dao na pisanje i dovršavanje svojih u domovini zamišljenih i dijelom započetih radova. Kod toga je nastavio prikupljati novu građu i literaturu koju su mu pružali arhivi i biblioteke Rima, a stizala mu je i građa iz domovine posredstvom prijatelja. 1657. godine objavio je Lučić u Rimu prvo svoje djelo Vita B. loannis conjessoris episcopi Traguriensis — loannis Ludi Notae historicae od vitam B. loannis confessoris episcopi Traguriensis. Ovime Lučić nije dao svoj dug svom trogirskom svecu, već se uključio u moderna kritička izdanja života svetaca koja su u to vrijeme u Evropi započeli izdavati bolandisti (Acta Sanctorum). Lučićeve Notae obiluju povijesnim podacima i građom, kao i kritičkim me22 todološkim postupcima. Glavno svoje djelo De Regno Dalmatiae et Croatiae Lučić je došavši u Rim u mnogome preinačio, dopunio, drugačije rasporedio. 1662. g. dovršio ga je, te je iste godine dobilo imprimatur. Štampanje je preuzeo Lučićev prijatelj holandski štampar i izdavač svjetskih atlasa Joannes Blaeu. Prvi dio rukopisa odnio je sam izdavač iz Rima u Amsterdam i poslao nedugo zatim ogledni otisak Lučiću na mišljenje. Ostali dio rukopisa zastao je u Veneciji kod tiskarevih predstavnika, a zatim se oteglo štampanje zbog kuge, nemira i holandsko-engleskog rata. Konačno je, na iznenađenje, već — zbog opisanih okolnosti — očajnog Lučića djelo izašlo pod naslovom loannis Ludi, Dalmatini, De Regno Dalmatiae et Croatiae, libri sex, Amstelaedami 1666. Iako sretan što je 'konačno izašlo njegovo djelo, Lučić nije bio zadovoljan ovim izdanjem. Prije svega zbog brojnih pogrešaka i izostavljenih karata, naročito karte Illyricum hodiernum te genealoških tabli. Nije bio zadovoljan ni
F. Rački, Povjestnik Ivan Lučić, Rad JAZU, 49 Zagreb 1879, str. 95—98; L. Jelić, Hrvatski zavod u Rimu, »Vjestnik zemaljskog arhiva«, God. IV, sv. I, Zagreb 1902, str. l—55; J. Magjerac, Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu, Rim, 1953. 22 O građi, izdanjima, prijevodima i literaturi u vezi s ovim djelom v. poglavlje I. Djela I. Lučića-Luciusa. Vlastiti primjerak s popisom osoba kojima je poslao svoje djelo i korekturama, Naučna biblioteka u Zadru, Ms. 766.

naslovnom stranicom na kojoj je uz ime Lučića pisalo Dalmatini. Lučić je zatražio od J. Blaeua da se uvrste ispravci pogrešaka, potrebne karte i da se izostavi riječ Dalmatini. Zamolio je da se na karti Illyricum hodiernum odštampa posveta banu Petru Zrinskom i poslao tekst posvete izdavaču u Amsterdam. Već 1668. g. objavljeno je u Amsterdamu novo (treće) izdanje s korekturama, svim geografsko-historijskim kartama i genealqskim tablama, te posvetom na karti Illyricum hodiernum banu Petru Zrinskom. Lučić je pisao da je ovo izdanje iz 1668, opremljeno svim prilozima 23 rečenom posvetom, onakvo kako ga i je on zamišljao. Lučić je priredio i posebno izdanje karte Illyricum hodiernum za Atlas Maior J. Blaeua, uz što je dodao i uobičajeni komentar da se štampa na poleđini karte ili uz nju pod naslovom Illyricum sive Slavonia. Ovaj tekst slao je Lučić mnogim svojim prijateljima u domovinu. Karta je izašla u nekoliko izdanja Atlasa kolorirana, s posvetom banu Petru Zrinskom. Na karti su istaknuti grbovi Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Bosne, ukrašeni i s krunama za razliku od dotadašnjih karata u Atlas Maior istog teritorija 24s grbovima Venecije, Njemačkog Carstva i Turske. U Amsterdamu je kod istog izdavača 1669. g. izašlo zaslugom Ivana Lučića i Stjepana Gradića djelo Satyricon Petronija Arbitra »Cum fragmento> nuper Tragurii reperto« uz predgovor I. Lučića i S. Gradića. Lučić i Gradić dokazali su vjerodostojnost u Trogiru pronađenog rukopisa, odlomka s opisom Trimalhionove gozbe. Time je bila okončana burna znanstvena
23 O rukopisima, izdanjima i prijevodu djela De Regno Dalmatiae et Croatiae v. poglavlje I. Djela Ivana Lučića-Luciusa. 24 Vidi: M. Kurelac, »Illyricum hodiernum« Ivana Lučića i ban Petar Zrinjski, »Zbornik Historijskog instituta JAZU«, vol. 6, Zagreb 1969, str. 143—154 + fotografija karte; isti, Lučićev autograf djela »De Regno Dalmatiae et Croatiae« u Vatikanskoj biblioteci i drugi novootkriveni Lučićevi rukopisi, na istom mjestu, str. 165—168; isti, Prilog Ivana Luciusa-Lučića povijesti roda Zrinskih i njegove veze s banom Petrom Zrinskim, »Zbornik Historijskog zavoda JAZU«, val. 8. str. 101—132.

16

17

polemika koja je podijelila učenjake Evrope u tabore. Boreći se za ugled i čast Trogira, koji se mogao ponositi ovim kodeksom na latinskom jeziku s još nepoznatim odlomkom popularnog djela antike, Lučić je uložio mnogo napora i doživio mnoge neugodnosti dokazujući autentičnost analizom rukopisa i teksta. Rukopis koji je našao Lučiće ν sugrađanin i prijatelj Marin Statilić u biblioteci Cippika bio je na inicijativu Lučića dopremljen u Rim radi ekspertize i pripreme kritičkog izdanja. Zadržao se međutim ondje dulje nego što su to dozvolili M. Statilić i N. Cippico, što je izazvalo kod njih negodovanje d prigovore na račun Lučićeva postupka. Zanijet žarom da dokaže autentičnost i pribavi mišljenja stručnjaka Lučić je riskirao da ne bude shvaćen. Kritičko izdanje ležalo mu je na srcu posebno zbog toga, jer su već bila izašla neka na brzu ruku priređena izdanja s pogreškama, koja su bacala krivu sliku na spomenuti tekst 25 Trogirskog fragmenta. Poslije izlaska djela De Regno Dalmatiae et Croatiae Lučić se dao na pisanje povijesti rodnoga Trogira. Ovo djelo koje je nazivao Chronicon Patriae objavio je uz pomoć kardinala Pietra Basadonne na talijanskom jeziku pod naslovom Memorie istoriche di Tragurio ora detto Trau, u Veneciji 1673. g. Isti tekst objavljen je 1674. g. pod naslovom Historia di Dalmatia — Et in particolare delle Citta di Trau, Spalatro e Sebenico. Ovaj naslov dao je Lučić da se ne bi mislilo da je obrađena povijest Trogira u užem .smislu, već da su opisani događaji uključujući šire područje s kojim je grad Trogir bio usko povezan. Mnoga pitanja koja nije mogao zbog obima i lokalnog karaktera uvrstiti u De Regno Lučić je uključio u ovo djelo zahvaćajući podrobnije društvene, ekonomske d kulturne prilike.26
25 Rukopis kodeksa nalazi se danas u Bibliotheque Natianale, Pariš i(Tra@uriensis — Pardsinus 7989). Izdanje: Titi Petronii Arbitri Equitis Romani, Satyricon, cum fragmenta nuper Tragurii reperto, Anstelodami 1669, 1670.; G. Lučio, Memorie istoriche..., str. 531—535; V. Gortan, Ivan Lučić i trogirski kodeks Petronijev, »Zbornik Historijskog instituta JAZU«, vol. 6, Zagreb 1969, str. 109—114.

Istovremeno izašlo je Lučićevo djelo Inscriptiones Dalmaticae u Veneciji 1673. g. U ovoj knjizi Lučić je objavio epigrafske spomenike koje nije dospio ili mogao objaviti u De Regno. Transkripciju je učinio sam ili uz pomoć suradnika (V. Ponte, S. Ljubavac, F. Divnie, K. Vrančić idr.). U istoj knjizi objavio je Lučić Notae ad Memoriale Pauli de Paulo, Notae ad Palladium Fuscum Variae lectiones Chronici Ungarici manuscripti cum editis te Addenda vel corrigenda in Opere De Regno Dalmatiae et Croatiae. Iz ovoga se vidi da je Lučić nastavljao istraživanja i nakon izlaska djela, te ih 27 je stalno dotjerivao, dopunjao i popravljao. Osim toga što je vršio povijesna istraživanja i objavljivao povijesna djela Lučić se bavio arheologijom i geografijom, te matematičkim, fizičkim i astronomskim proučavanjima, a zanimalo ga je i graditeljstvo. Proučavao je starokršćanske spomenike, rimske mozaike i natpise, pa je uživao ugled vrsnog poznavaoca rimskih starina. Sve ovo svjedoči o širini njegova duha i interesa, o njegovoj izvanrednoj znanstvenoj akribiji erudita XVII stoljeća. Surađivao je Lučić i u djelima drugih autora. Tako je napisao Notae ad Thesaurum Geograficum Abrahami Ortelii. Ovo djelo priredio je M. Baudrand u Parizu. Važna je također Lučićeva suradnja na djelu Italia Sacra Ferdinanda Ughellija28 koji je umnogome bio Lučiću učitelj i uzor. U nemogućnosti da tolik posao učini sam, angažirao je svog prijatelja zadarskog arhiđakona Valerija Ponte s kojim je bio u živom dopisivanju. Korespondenciju Ivana Lučića s Valerijem Ponte, bogatu sadržajem, treba posebno izdvojiti kao tipičan primjer znanstvene epistolografije koja je bila preteča znanstvenih časopisa u Evropi XVII stoljeO rukopisima, izdanjima i prijevodu v. poglavlje I. Djela Ivana Lučića-Luciusa. 27 O rukopisu, izdanju i literaturi v. poglavlje I. Djela Ivana Lučića-Luciusa. 28 Pismo I. Lučića Valeriju Ponte, 21. V. 1670, 13. X. 1672. i s. d. 1673. Izd. B. Poparić, o. c., »Starine-«, knj, 32, str. 49, 58—5Θ, 64—65.
19
26

18

ća. Iz brojnih Lučićevih pisama doznajemo za mnoge L/učićeve interese, radove, znanstvene pothvate i programe, za Lučićeva intimna raspoloženja i društvena zbivanja u Trogiru a kasnije u Rimu. Iz te korespondencije doznajemo i za njegove obiteljske prilike i lične stavove.29 Doznajemo za njegovu brigu za pranećaku Marijicu (Mariettu) kojoj je bio skrbnikom. Značajno je kod toga njegovo reagiranje na intervenciju mletačkog ambasadora u Rimu koji se založio za mletačkog službenika Teodozija. Lučića su htjeli privoljeti da tom Teodoziju dade pranećakinju Marijicu za ženu. Lučić je tada pisao Valeriju Ponte da je odbio tog ženika »jer prima plaću od Dužda«. Osim toga želio je, kaže Lučić, postupiti u skladu s načelima njena pokojnog oca »koji nije želio plaću ili naslove od Dužda da ne bi bio podvrgnut onome koji mu se nije sviđao.. .«30 Lučić je slao brojna pisma i drugim svojim prijateljima kao, na primjer, Franji i Danijelu Divniću, Karlu Vrančiću, Šimi Ljubavcu, Hektoru Hektoroviću, Ivanu Kupariću, Franji de Dominisu, Stjepanu Gradiću i drugima. Sva su ova pisma dragocjena kako za Lučića tako i za poznavanje njegovih suradnika i oblika suradnje. Boraveći u Rimu, tada svjetskom središtu znanstvenog i umjetničkog života, gdje su mu stajala na raspolaganju potrebna sredstva za znanstveni rad i postojala za to pogodna atmosfera, Lučić nije zaboravljao svoju domovinu i sunarodnjake u rodnom
29 Pisma I. Lučića Valeriju Ponte čuvala su se u obitelji Ponte zajedno s ostalom ostavštinom. Pisama ima ukupno 146; 144 pripadaju Lučiću a dva Divniću i G. Curtelliju. 142 pisma uputio je I. Lučić V. Ponte. Pisma je objavio B. Popario ali ne sva, a mnoga nije objavio u cijelosti. Ostalo je neobjavljeno 40 pisama. V. B. Poparić, Pisma Ivana Lučića, Trogiranina, »Starine«, knj. 31, Zagreb 1905, str. 276— 320 (pisma od 23. VI. 1651 — 2. VIII. 1660), »Starine«, knj. 32, Zagreb 1907, str. 1—91 (pisma od 18. IX 1660 — 13. XII 1668). Dio pisama nalazi se unutar ostavštine Lučićeve u Arhivu Splitskog kaptola, a dio upućen P. Zrinskom i M. Forstallu u Arhivu Hrvatske, Fond Obitelj Zrinski. Usp. M. Kurelac, Suvremenici i suradnici Ivana Lučića, 1. c., str. 135; isti, Prilog Ivana Luciusa-Lučića povijesti roda Zrinskih 1. c., str. 104—105 i dalje. 30 Pismo Lučića V. Ponte, 4. II 1668. g., B. Poparić, o. c., »Starine« 32, str. 83.

kraju koji, kako je pisao, nisu imali drugih životnih sadržaja osim onih koje su im pružali »okovi i nezadovoljstvo«. 31 Lučić je bio svjestan od koje je koristi njegov boravak u Rimu, u gradu koji ga je očarao svojom ljepotom i veličanstvenošću, te stranim i domaćim ljudima što su talentom i učenošću učinili ugodnim njegov boravak. Taj je prolazio, kako kaže, »in continua conversatione de persone virtuose e qualificate«. 32 Nastojao je Lučić saopćiti svojim prijateljima u domovini znanstvene, umjetničke i političke novosti iz Vječnoga Grada te im je pisao često i opširno, a slao im je i najnovija izdanja knjiga, karata i razne sprave, kao na primjer dalekozor i drugo. Opisivao je izgradnju crkava i palača u Rimu, uređenje trgova, kao na primjer uklanjanje starih srednjovjekovnih kuća (Borgo s. Pietro) pred bazilikom sv. Petra, izgradnju znamenitih Berninijevih kolonada, podizanje obeliska, fontana, uređenje pročelja Pantheona. Izvještavao je o biranju pape, o pamfletima koji su kolali Rimom o raznim crkvenim pitanjima, postavljenjima koja su se ticala naših ikrajeva, te o aktualnim političkim događajima u vezi s Francuskom, Venecijom, Genovom i antiturskom koalicijom, kao i o rezultatima vojnih i diplomatskih protuturskih akcija. Svoje mišljenje izražavao je kratkim, lapidarnim rečenicama u koje je sažeo svoje nade, razočaranja i strepnje. Kao naročito interesantnu temu Lučićeva pisma sadržavaju izvještaje o znanstvenom životu, o održanim predavanjima, raznim skupovima, ali i o društvenom životu, (koncertima) raznim svečanostima, vatrometima, natjecanjima i maškarama, koje je redovito gledao i pratio maske sa smislom za humor. Opisivao je Lučić svoja astronomska promatranja koja je vršio kod kuće iz lođe dalekO'Zorom, fizikalne pokuse koje su izvodili njegovi prijatelji u okolici
31 »... non avete altre nouve che quelle che vi danno le catene o il malcontento«, pismo Lučića V. Ponte, 29. VII. 1658, B. Poparić, o. c., »Starine« 31, str. 313. 32 Pismo Lučića V. Ponte, 23. VI 1668, B. Poparić, »Starine«, 32, str. 41.

20

21

Rima, te izlete u okolicu u kočiji na dva kotača koja je tada bila u modi. Želio je Lučić da i njegovi prijatelji budu uz njega u Rimu i da uživaju kao on brojne »delitie Romane«, zbog kojih je, kako piše Lučić, »gotovo zaboravio na bijedu svoje domovine«.3S Lučić međutim nije zaboravio domovinu i rodni kraj, budno je pratio događaje za kandijskog rata a i poslije, registrirao vojne operacije, veselio se pobjedama, strepio, slutio dolazak teških vremena, plakao zajedno sa Stjepanom Gradićem u vrijeme potresa kad je nastradao Dubrovnik. Smisao za tradiciju i prošlost vezao je s osjećajem za aktualno. Posebno je to došlo do izražaja kod pripreme za objavljivanje Statuta grada Trogira. Smatrao je da u njemu leži razlog sloboština toga grada i da njegovim objavljivanjem daje najočitiji primjer svoje ljubavi prema domovini. Do objavljivanja međutim nije došlo, iako su sve pripreme bile dovršene i rukopis predan na cenzuru u Veneciju. Venecijanske vlasti spriječile su štampanje statuta Lučićeva rodnog grada.34 U nadi da će se objavljivanje ipak ostvariti osigurao je Lučić vlastita sredstva za njegovo objavljivanje, odredio je papir i uvez te je u svojoj oporuci stavio u dužnost sunarodnjacima da se pobrinu za izdanje statuta. Shrvan bolešću umro je 35 Lučić 11. siječnja 1679. godine. Ostavio je oporučno svojim prijateljima i sunarodnjacima u Rimu i u domovini mnoge rukopise, knjige, geografske karte, razne instrumente i
33 Pismo I. Lučića V. Fonte, 14. IV 1660, B. Poparić, o. c., »Starine«, 31, str. 318. 34 Pismo I. Lučića V. Ponte, 1. II 1676, B. Poparić, o. c., »Starine«, 32, str. 81. , 35 original oporuke: Archivio di Stato — Borna, 30 Nottui Capitolini, Ufficio 30, Nottaio Octavianus Vincentius 1678—Ί679. 1679, Prima pars, fol. 72—80 verso. Izdanje: I. Crnčić, Paoporuka Ivana Lučića Trogiranina našeg povjestnika od 1679 god., »Starine JAZU«, knj. 26, Zagreb 1893, str. 20—26. Ovjerovljeni prijepis: Arhiv obitelji Cerineo-Lucio, Zagreb, Izdanje: C. Fisković, Oporuka i kodicil Ivana Lučića, »Viestnik Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu«, 9-^10, Zagreb 1941, str. 59—84.

ukrasne predmete za uspomenu, ali nadasve je ostavio primjer skromnog, radu odanog čovjeka kojeg je na ostvarenje brojnih djela poticala, kao što je sam napisao ljubav prema domovini i ljubav prema istini. Pokopan je idućeg dana 12. siječnja 1679, prema vlastitoj želji u crkvi sv. Jeronima u Rimu.36 Ovdje mu je kao predsjedniku Zbora sv. Jeronima »Illyricorum seu Sclavorum« na nadgrobnoj ploči stavljen natpis: ILLYRICAE NATIONIS IN URBE PRAESIDIBUS JOANNI LUČIO NOBILI TRAGURIENSI QUI DALMATIAE CROATIAE PATRIAMQUE HISTORIAM ILLUSTRAVIT ET CONSCRIPSIT OB: III. ID. JAN. MDCLXXIX37 2. ZNANSTVENI RAD Znanstveni Hk Ivana Lučića i analiza njegovih djela predmet su brojnih historiografskih radova. U njima dolaze do izražaja različiti stavovi, od bezrezervnog odobravanja i veličanja do oštrog suprotstavljanja, kao i stavovi utemeljeni na razumnoj kritičkoj prosudbi uzimajući u obzir cjelovitost njegova opusa, stanje znanstvenog istraživanja, te vrijeme i okolnosti u kojima je Lučić stvarao. Sto se tiče postavki i donesene građe, ističu se prije svega rasprave Franje Račkoga, Vitaliana Brunellija i Bare Poparića.38
36 Bilješka Jeronima Paštrića, kanonika zborne crkve sv. Jeronima u primjerku I. Lucius De Regno Dalmatiae et Croatiae, Arhiv i biblioteka Splitskog kaptola, ΝΪ 141. 37 Nadgrobna ploča nalazi se u svetištu crkve sv. Jeronima s desne strane oltara. Postavljena je za četiri slavna predsjednika Zbora sv. Jeronima: I. Lučića, Stjepana Gradića, Ivana Paštrića, Jurja Georgiceusa. Ploča je podignuta 1740. g. Fotografija je ploče objavljena kod: J. Mađerac, Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu, Rim 1953, str. 24; također u katalogu Izložba u povodu 300 godišnjice izdanja djela Ivana Luciusa-Lučića De Regno Dalmatiae et Croatiae 1666—1966, Trogir-Zagreb 1966, slika 5. Usp. F. Eački, o. c., «Rad« 49, str. 101—.102. 38 Cjelovite bibliografske podatke za citirane autore i djela v. Bibliografija, poglavlje II. Literatura o Ivanu Lučiću-Luciusu, u prilogu.

22

23

Rački je u svojoj studiji Povjestnik Ivan Lučić Trogiranin, objavljenoj 1879. g. prigodom 200. godišnjice njegove smrti, dao prvi iscrpniji prikaz i kom- , petentan znanstveni sud o Lučiću i njegovu djelu. Rački je ovdje istakao: »Na polju domaće historiografije ide prvo mjesto našega Ivana Lučića. Djela njegova uma i truda ni poslije dvjesta godina ne izgubiše trajne vrijednosti. Tko se god iole ozbiljno i danas bavi izpitivanjem narodnje prošlosti, ne može obaći historijskih radnja Lučićevih; pa ako ne iz drugih uzroka a to poradi ogromne i velikom pomnjom u njih nagomilane arkivalne građe koje se jedan diel samo tim trudom potomstvu isačuva. Lučić je u strogom rieči znamenovanju pravi, obziran i pomnjiv historiograf, koj je uz dva skoro stoljeća ostao bez premca, i na kojega istraživanjih d mi još danas svoja 39 prisnivamo.« Uza sve to što je Rački dao svestrani prikaz temeljen na štampanim, djelima i rukopisima, izlaganja i postavke Račkog ostale su katkad bez dovoljnog potpornja u dokumentima i arhivalnoj građi, jer ta građa tada još nije bila poznata. Posebno se to tiče Lučićeve građe za De Regno i ostala djela u Arhivu splitskog Kaptola, te dragocjene Lučićeve korespondencije s Valerijem Ponte. Brunellijeva studija Giovanni Lučio objavljena 1899-1900. godine bez sumnje je naopsežniji i najpodrobniji rad o Ivanu Lučiću. Ona se umnogome temelji na podacima iz spomenute Lučićeve korespondencije s Valerijem Ponte koju je primio na upotrebu od društva Bihać. Korištenje međutim ove građe od strane Brunellija jednostrano je. Premda je Brunelli imao na raspolaganju sva do tada poznata Lučićeva pisma, te mnoge važne rukopise i primjerke Lučićevih djela, izostavio je dosta dragocjenih i važnih podataka, a upotrijebio samo ono što se uklapalo u njegove teze protkane političkim Brunellijevim pogledima naglašenog »dalmatinizma« i autonomaštva. Na ovo jednostrano prikazivanje Lučića upozorio· je već Bare Poparić u opširnom uvodu objavljenoj Lučićevoj korespondenciji Pisma Ivana Lučića Trogiranina (Zagreb 1905—1907).
89

U želji da pobije neznanstveno pisanje C. L. Pavissicha objavljeno uz talijanski prijevod De Regno pod naslovom Brevi ceni intorno la vita, le opere e U valore storico di Giovanni Lučio Traguriense (Trst 1896) i tendenciozno pisanje V. Brunellija Poparić se upustio u kombinacije koje je već bio davno iznio 40 Pavao Rdtter Vitezović. Ne mogavši pomiriti Lučićeve lične stavove izražene u njegovim pismima s nekim tekstovima u De Regno Dalmatiae et Croatiae Poparić je iznio hipotezu o falsificiranju Lučićeva djela u Veneciji. Pri tom je Poparić nastupio više emocionalno i manje kritički bez dostatne dokumentacije ne razrađujući i ne produbljujući spoznaju o Lučićevu djelu i karakteru Lučićevih koncepcija u sklopu šire, znanstvene, političke i klasne problematike. Dakako, Popariću su nedostajali originalni Lučićevi rukopisi djela De Regno i druga građa koja bi unijela više svjetla u odnose Lučić — Venecija, kao i u sudbinu Lučićevih djela i rukopisa. Historiografija nije prihvatila hipotezu Poparića, ali pitanje je 41 ostalo na neki način otvoreno. Tek usporedba Lučićeva autografa De Regno iz Vatikanske biblioteke s izdanjem De Regno i utvrđivanje da se tekstovi podudaraju, što je učinjeno u radnji M. Kurelca Lučićev autograf djela »De Regno Dalmatinac et Croatiae« u Vatikanskoj biblioteci i drugi novootkriveni Lučićevi rukopisi (Zagreb 1969), učinilo je bespredmetnim sumnju o falsificiranju Lučićeva djela. Ostali radovi o Lučiću i njegovu djelu objavljeni poslije gore navedenih djela nadovezivali su se na spomenute studije i objavljenu građu. Kod toga treba istaći dva rada F. Sišića izašla u njegovu Priručniku izvora hrvatske historije (Zagreb 1914) i unutar rasprave Hrvatska historiografija od XVI do XX stoljeća (Beograd-Zagreb-Ljubljana 1936). Sišić se posebno osvrće na Lučićevu metodologiju. Nakon
Pavao Riter Vitezović, Offuciae Joannis Ludi, de regno Dalmatiae et Croatiae, Refutatae ab Equite Paulo Ritter, S. C. R. Majest. Consiliario. Rukopis iz 1706. g. Nacionalna i sveučilišna biblioteka R — 3453. 41 F. Šišić, Priručni/c izvora hrvatske historije, Zagreb 1914, str. 59, bilješka 1.
40

F. Rački, o. c., str. 65.

24

25

kratkog izlaganja sadržaja Lučićevih djela, posebno De Regno Dalmatiae et Croatiae Sišić zaključuje: »Lucijeva dalmatinsko-hrvatska historija ide u red najodličnijih djela naše historiografije sviju vremena, tako da u mnogo čemu nismo ni danas došli mnogo dalje od njega... I danas još« ističe Šišić »bila bi nauci učinjena velika korist, kad bi se štampala u srpsko-hrvatskom prijevodu, jer tek onda izišla bi 42 prava njena vrijednost na vidjelo...« Sišić se poveo za Kukuljevićem iznoseći pohvale Ratkajevu patriotizmu čija da su djela pisana »čistim patriotskim hrvatskim duhom«, čega nema kod Lučića. Sišić je pri tom zaboravio na riječi Račkoga koji je, bez obzira na političke predilekcije, o Lučiću napisao: »Ako rodoljublje ima djelotvorno biti, i ako se rodoljubom smije prozvati samo onaj, koji svoju odanost prema domu i narodu djeli zasvjedočuje, tada se Lučić imade pribrojiti najodličnijdm rodoljubom, koje je ikada Dalmacija porodila, jer malo tko od njezinih sinova uloži toliko truda, da prošlost njezinu na svjetlo iznese; malo tko njezino ime toliko pronese u sviet učeni.«43 Sišić je osim toga napisao: »Lučić je privrženik mletački, što je i razumljivo poslije 250 godišnjeg vladanja mletačkoga u Trogiru i Dalmaciji, ali uza sve to, on se umije da uzdigne i na razmjerno znatnu visinu i snagu objektivnosti. Pored toga njegov kritički duh i danas još nadilazi mnoge i mnoge diletante, odlikujući se oštroumnošću i uzornom trezvenošću.«44 Koliko i kako je bio Lučić privrženik mletački, može se najbolje razabrati iz njegove korespondencije i njegovih veza s banom Petrom Zrinskim te iz optužaba zbog protuvenecijanskog stava koje su za života išle na njegov račun. Kasnije istraživanja i nova dokumentacija o Lučiću demantiraju Sišićevu paušalnu ocjenu u tom pogledu. Za radove koji su o Lučiću objavljivani poslije Šišića ikarakteristično je da su pisani vodeći prije
42 F. Sišić, Hrvatska historiografija od XVI do XX stoljeća, »Jugoslovenski istorijski časopis«, vol. I, Beograd-Zagreb-Ljubljana, 1936, str. 34. 43 F. Rački, o. c., str. 100—101. 44 F. Sišić, Hrvatska historiografija..., str. 34.

svega računa o znanstvenom doprinosu Lučića i pri45 likama u kojima je djelovao. Kod toga je iznijeto mnogo novih materijalnih podataka i stavova koji razmatraju ekonomsko-društveni aspekt Lučićevih preokupacija. Značajni su prilozi koji su upotpunili Lučićevu biografiju, donoseći podatke o Lučićevoj oporuci i rodnoj kući (Cvito Fisković), analize društveno-pravnog karaktera (Ivan Strohal, Ferdo Čulinović, Antun Cvitanić), prikazi rada na pojedinim izvorima i skupinama izvora — Ljetopis Popa Dukljanina, Toma Arhiđakon i Historia Salonitana Maior, bizantski izvori, antički izvori, isprave (S. Mijušković, N. Banašević, S. Gunjaca, N. Klaić, F. Barišić, S. Antoljak, J. Stipišić, M. Samšalović); prilozi o suradnicima i suvremenicima (M. Kurelac, V. Rismondo); o Zadru, Dubrovniku i drugim gradovima u djelima Lučića (S. Antoljalk, J. Lučić i drugi); o Lučićevim dosad nepoznatim rukopisima i pismima (S. AntoIjak, M. Barada, M. Kurelac, I. Kasandrić, S. Plančić); o prilogu Lučića povijesti roda Zrinskih i njegovim vezama is banom Petrom Zrinskim (M. Kurelac); o Lučićevu doprinoisu za povijest crkve i hagiografiji (U. Krisomali, M. Ivanišević, A. Matanić); općenito o Lučiću i njegovu djelu (J. Sidak, M. Kostrenčić, S. Antoljak, M. Kurelac, J. Stipišić, V. Foretić); o Lučiću i prirodnim znanostima (Z. Dadić); 0 Lučićevu radu na autorima antike, na Petroniju Arbitru i uopće (V. Gortan, B. Kuntić-Makvić). K tome treba dodati da je 1979. g. objavljen prijevod Lučićeva djela Memorie istoriche di Tragurio ora detto Trau pod naslovom Povijesna svjedočanstva o Trogiru (prevodilac i priređivač Jakov Stipišić; suradnik i autor predgovora o Ivanu Lučiću s bibliografijom Miroslav Kurelac). Nova građa iz Lučićeve ostavštine u Splitu, kao 1 proučavanje Lučićeve korespondencije s Valerijem Ponte, Markom Forstallom i drugima u njenoj cjelini omogućuje raščišćavanje brojnih otvorenih pitanja i daleko potpuniji i objektivniji uvid u život I. Lučića njegov rad i koncepcije. Ako se tome pridoBibliografski podaci za niže navedene autore v. Bibliografija, poglavlje II. Literatura o Ivanu Lučiću-Luciusu.
46

26

27

da i ostala građa koja se čuva u Arhivu JAZU u Zagrebu, Naučnoj biblioteci u Zadru, Historijskom arhivu u Zadru, Arhivu Hrvatske i Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu, Naučnoj biblioteci u Splitu, Biblioteci Garagnin-Fanfogna u Trogiru (Muzej grada Trogira), dosadašnji rezultati mogu dobiti važne dopune. Utoliko više ako se upotrebi građa i koncepti Lučića iz arhiva i biblioteka u Rimu (Biblioteca Vaticana, Biblioteca Casanatense, Arhiv Zbora sv. Jeronima), Veneciji, Parizu i Londonu. Pomna analiza Lučićevih djela i njihovih izdanja pridonijet će donošenju što potpunije i objektivnije ocjene njegove ličnosti i djela. Izbjegle bi se tako pristranosti u koje je dosadašnja historiografija nerijetko upadala, bilo braneći bilo napadajući Lučića, a da nije poznavala građu i dokumente koji bacaju potpunije svjetlo na cjelinu složene problematike kao što je ova. Radovi i stavovi poput onih Kukuljevića, Pavissicha, Lubina, Brunellija, Poparića, Kaera i drugih moći će se korigirati i proučavanje Lučića i njegova djela postaviti daleko uspješnje primjenjujući objektivnu znanstvenu metodu. Tome treba pridonijeti i ovaj prijevod Lučićeva glavnog djela De Regno Dalmatiae et Croatiae priređen uz kritički znanstveni aparat. Kad se rezimiraju rezultati brojnih objavljenih radova o Lučiću valja reći da citirana ocjena Franje Račkoga s kraja prošlog stoljeća u suštini i danas ostaje aktualna, tj. da u domaćoj historiografiji Lučiću pripada prvo mjesto i da je stvorio djela trajne vrijednosti. Uz ovu konstataciju Račkoga treba također reći da se Lučićeva povijesna djela mogu ubrojiti i među prva vrijedna djela građanske historiografije uopće i da predstavljaju značajan doprinos evropskoj povijesnoj znanosti. Ozbiljnom i radikalnom znanstvenom metodom Lučić je uklonio brojne neistine, zablude i predrasude nagomilane u dotadanjim povijesnim djelima i tako je prvi put u očima svijeta iskrsla slika prošlosti hrvatskoga naroda temeljena na činjenicama autentičnih dokumenata koje je Lučić marljivo prikupljao, proučavao, obrađivao i objavio.

Za razdoblje koje je neposredno prethodilo Lučiću (XV-XVI st.) karakteristično je da se povijest pisala na temelju nekritički prihvaćenih vijesti raznih ljetopisa i kronika ili pod utjecajem, katkada snažnim, strane svjetske povijesne literature koja je obilovala više raznovrsnim domišljanjima i maštovitim kombinacijama nego provjerenim povijesnim činjenicama temeljenim na vjerodostojnim ddkumentima. Utemeljena na Ljetopisu popa Dukljanina, koji je zahvaljujući prijevodu i preradi Marka Marulića (Regum Dalmatiae et Croatiae Gesta),46 postao temelj povijesnih spisa XVI stoljeća, hrvatska je historiografija toga doba nosila oznake nacionalnog preporoda — koji se usporedo odvijao i u književnosti — da bi potkraj stoljeća u ovim djelima sadržane i ispremiješane činjenice prošlosti, nošene slavenskim i hrvatskim idejnim i političkim koncepcijama, dobile pseudo-znanstveno ruho u djelima Vinka Priboj evića, Fausta Vrančića, Franje Glavinića, Dinka Zavorovića, Tomka Mrnavića, Mavra Orbina i Jurja Ratkaja. U duhu vremena i u skladu s obnovom staroklasičkog duha ušla je u primjenu i u povijesnim djelima humanističko-arhaistička terminologija i nomenklatura, pa se od sredine XV stoljeća pored hrvatskog i slavenskog javlja sve češće ime ilirsko (Šišgorić, Tubero, Isthvanfi, Mtrnavić, Ratkaj) ili dalmatinsko (Faust Vrančić, J. Paštrić i drugi), i to ne samo u antičkom geografskom smislu već i kao sinonimni termin, kao etničko nazivlje i ime naroda koji aktivno nastavaju negdašnji drevni Ilirik odnosno Dalmaciju. U brojnim, što manjim što većim
46 Prvo izdanje »Ljetopisa popa Dukljanina« priredio je Lučić pod naslovom »Presbyteri Diocleatis, Regnum Slavorum·", a isto tako i Marulićeiv prijevod pod naslovom »Regum Dalmatiae et Croatiae gesta a Marco Marulo Spalatensi patricio latinitate donata«, v. De Regno Dalmatiae et Croatiae, Amsterdam 1666, str. 287—302, 303—309. Kasnija kritička izdanja: F. šišić, Letopis popa Dukljanina, Beograd 1928; V. Mošin, Ljetopis popa Dukljanina (latinski tekst s hrvatskim prijevodom i »Hrvatska kronika«), Zagreb 1950; S. Mijušković, Ljetopis popa Dukljanina, Titograd 1967; I. Kukuljević, Kronika hrvatska iz XVII. vieka, »Arkiv za povjestnicu jugoslavensku«, knj. I, Zagreb 1851.

28

29

povijesnim djelima ili ekskursima susreće se, osim nasljedovanje manire vremena, ponaj češće nedoraslost i nesnalaženje te naposljetku nesposobnost da se primjenom znanstvene metode dođe do jezgre povijasnih zbivanja. Ta pojava bila je prisutna kod povjesničara mnogo većih i izobraženijih naroda u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Češkoj, Poljskoj. U suštini, po svojoj osnovnoj inspiraciji i impostaciji ta povijesna djela bila su većinom idejni i politički pozivi kojima je izlaganje prošlosti trebalo služiti kao potkrepa, a teorija o autohtonosti naroda i stanovništva, doduše onovremena moda, za naše je pisce, povjesničare XVI stoljeća, bio vješto upotrijebljen i dobro došao politički argument, dakako u znanstvenom pogledu jalov. U svom poznatom govoru De origine successibusque Slavorum," koji je bio objavljen nekoliko puta u toku XVI stoljeća, a kolao je i u prijepisu, Vinko Priboj e vic iznio je osnovnu teoriju i sintezu tada aktuelnih postavki. Oslanjajući se na talijanske i, što je još značajnije, na poljske i češke autore, Priboj ević je razvio pravu slavensko-ilirsku fantastiku u pogledu porijekla slavenskoga roda i njegova položaja u prošlosti. Slavni makedonski imperij Aleksandra Velikog bio je slavenski, Aleksandar Veliki bio je Slaven i podijelio je privilegij slavenskom rodu i njime pravo na zemlju koju obitavaju.48 Slavenski rod rod je slavnih ratnika i učenjaka, koje Priboj ević nabraja uvrštavajući među njih i Aristotela, ali i važnije književnike Dalmacije onoga doba. Pribojević se upustio i ti prikaz seobe Slavena koji su po njemu iz naših krajeva krenuli na sjever, što je preuzeo iz češke i poljske literature.
Orotio fratris Vincentii Priboevii Sacrae Theologiae professoris Orđinis Praedicatorum, De origine successibusque Slavorum, Venecija 1532; talijanski prijevod B. Malaspallija, Venecija 1595; kritičko izdanje i hrvatska prijevod: Vinko Pribojević, O podrijetlu i zgodama Slavena, Zagreb 1Θ51. (V. Gortan - G. Novak). 48 O privilegiju Aleksandra Velikog Slavenima postoji opsežna literatura, naročito kod Čeha. U nas o tome: H. Morović, Legenda o povelji Aleksandra Velikoga u korist Slavena, u H. Morović, »Sa stranica starih knjiga«, Split 1968, str. 109—124.
47

Osjećajući potrebu da opširnije argumentira već po Priboj eviću ukratko izložene teze i podatke Mavro Orbin je 1601. g. objavio opsežno djelo II Regno degli Slavi hoggi corrottamente detti Schiavoni Historia (Kraljevstvo Slavena 9 — danas iskvareno nazvanih Schiavoni historija).* Orbin je ovdje prikazao povijest gotovo svih naroda slavenskog jezika, a posebno onih kraljeva koji su vladali Dalmacijom, Hrvatskom, Bosnom, Srbijom, Haškom i Bugarskom. Iz samog naslova je vidljivo da djelo predstavlja apologiju Slavena osobito Južnih Slavena. Da bi opovrgao postavke Slavenima »nesklonih« historičara, Orbin je iznio brojne kombinacije kojima je trebalo i dalje održavati »Slavu« Slavena i potvrditi njihovu autohtonost na teritoriju na kojem obitavaju. Kod toga se Orbin pozvao na oko 280 autora i izvore među kojima se ističe povelja Aleksandra Velikog Slavenima. Pisano talijanskim jezikom, jezikom učene Evrope XVI-XVII stoljeća, djelo je steklo popularnost i bilo je naročito u našim krajevima primljeno s oduševljenjem i bez rezerve. Orbin je naime »dokazao« da povijest Slavena nije nipošto povijest ropskih naroda (schiavi, Schiavoni), već je to povijest, zbog svojih velikih, uglavnom ratničkih, djela, doista slavnog naroda. Izlažući povijesne događaje Orbin je uzeo kao temelj Ljetopis popa Dukljanina i neke druge pisce talko da je nekritički objavio i usvojio sve što je moglo služiti za isticanje snage, veličine i slave slavenske nacije. K tome je upozorio i na neslogu Slavena iz koje su proistekla mnoga zla. Pod utjecajem Orbinova djela stajala je gotovo sva povijesna literatura u Hrvata početkom XVII stoljeća. Uz to je u rukopisu kolao i čitao se tekst
II Regno degli Slavi hoggi corrotamente detti Schiavoni historia di Don Mavro Orbini Rauseo abbate Melitense. Nella quale si vede lOrigine quasi di tutti i Popoli, che furono della Lingua Slava, con molte et varie guerre, che fecero in Europa, Asia et Africa; il progresso dell'Imperio loro, lantico culto, et il tempo della loro conuersione al Christianesimo. — E in particolare veggonsi i successi de 'Re, che anticamente dominarono in Dalmatia, Croatia, Bosna, Servia, Rassia, et Bulgaria. In Pesaro MDCL; prijevod od str. 242—473 originala, v. Mavro Orbin, Kraljevstvo Slovena (preveo Z. Sundrica), Beograd 1969.
49

30

31

Ljetopisa popa Dukljanina, koji je dobio i latinski 50 prijevod uglednog Marka Marulića. Novu fazu na 51 toj istoj liniji predstavljaju djela Tomka Mrnavića koji je umjesto slavenske i hrvatske primijenio ilirsku terminologiju. Ilirsku dominantu u terminologiji 52 primijenio je, slijedeći Nikolu Isthvainfija, Juraj Ratkaj (1612-1666) u svom djelu Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae izašlom u Beču 1652. g. Ratkajevo ilirstvo ne dolazi do izražaja samo na uvodnim stranicama njegova djela, gdje je riječ o povijesti starih Ilira i gdje raspravlja o ilirskom i slavenskom jeziku tvrdeći da »od Ilira i slavenski jezik ima svoje početke«, već se to »ilirstvo« nastavlja kroz tekst čitavoga djela. Na taj način kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i Slavonije okupljena u jedno preuzimalju zajednički naslov Iliričkog Kraljevstva. Poput mnogih povijesnih djela humanističkog i kasnohumanističkog razdoblja, Ratkajeva povijest legendarna za daleku prošlost, s privilegijem Aleksandra Velikog i legendom o Cehu i Lehu (i tekstom Ljetopisa popa Dukljanina), postaje vjerodostojnija za događaje kojima je Ratkaj bio suvremenik. Po svojoj općoj impostaciji i težištu na povijesti hrvatskih kraljeva i banova Ratkajeva povijest bila je od većine suvremenika prihvaćena, te je utisnula snažan ipečat daljnjem pisanju povijesti u nas. U Dalmaciji u Šibeniku je prije Ratkaja napisao Dinko Zavorović 1603-1605. 53g. djelo De rebus Dalmaticis libri octo (quinque) — također na latin50 Rukopis hrvatskog teksta i latinskog prijevoda posjedovao je Lučić i pohranio ga u Vatikanskoj biblioteci, Ms. Vat. 51 Lat. 7019, fol. 82—96 verso i 104 uerso-123 verso. Ivan Tomko Mrnavić (Marnavitius) <1580—1637): De Illyrico, Caesaribusque Illyricis dialogorum libri septem, 1603. (rukopis Arhiv JAZU IV a. 2); Regiae Sanctitatis Illyricanae52 Foecunditas, Romae 1630. i dr. Nikola Istvanffy (1538—1615): Historiarum de rebus Hungaricis libri XXXIV ab anno 1490 od annum 1605, Coloniae 53 Agripinae 1622. Dinko Zavorović (Zavoreus, Zavoreo) — 1540—1608): De rebus Dalmaticis libri V, MDCVI. Rukopis u Naučnoj biblioteci u Zadru, Ms. 616, pripadao je Simunu Ljubavcu, a kasnije Ivanu Lučiću koji je prepisao velik dio rukopisa (fol. 45—125 verso).

skom jeziku. Zavorović se uglavnom oslonio na tekst Ljetopisa popa Dukljanina, ali je ipak upotrijebio neke dokumente za stariju povijest pa i natpise, a citirao je i niz pisaca, međutim, bez potrebnog kritičkog pristupa. To je bila historiografija koja je prethodila Lučiću, baština i atmosfera u kojoj je započinjao svoja povijesna istraživanja. Vrlo rano, vjerojatno još u toku studija, započeo je Lučić vršiti povijesna istraživanja, prikupljati i prepisivati izvore, a pisao je i manje sastavke koji su ostali u rukopisu (Kronika grada Trogira i crkve trogirske). Proučavao je djela mnogih pisaca, a za svog puta u Veneciju, kao poslanik grada Trogira, pribavio je i neke starije mletačke kronike u rukopisu. Konačno se dao i na pisanje svog glavnog djela koje je tada nazivao Indagationes Dalmaticae ili De regnis Dalmatiae et Croatiae indagationes. 1651. godine (3. studenog) pisao je prijatelju Valeriju Ponte: »Započeo sam djelo koje će mi zadati više truda nego što sam mislio. Ipak neću klonuti duhom. Usporedio sam povijest kraljeva dalmatinskih odštampanu na talijanskom jeziku u djelu Regno degli Slavi (M. Orbina, o. p.) s rukopisom hrvatskim i prijevodom latinskim učinjenim od Marka Marulića (Ljetopis popa Dukljanina — Regnum Slavorum); — prijevod hrvatske redakcije: Regum Dalmatiae et Croatiae Gesta, o. p.) no bez zamjere Vašg gospodstva neću se time poslužiti ni u čemu.«54 Lučić je tada u osnovi koncipirao djelo De Regno Dalmatiae et Croatiae i započeo marljivo raditi na njemu. Kao neposredan povod za pisanje djela o kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske obično se navode prilike nastale za kandijskog rata, kad je Veneciji prijetilo da gubitkom Kandije izgubi rang kraljevstva, a posebno razgovor s Conteom Scottom i providurom Foscarinijem prilikom njihove posjete Trogiru kad im je Lučić izložio da bi rang kraljevstva Venecija mogla uživati i po tome što je Dalmacija s Hrvatskom od davnine kraljevstvo. Svoje izlaganje poduPismo Lučića Valeriju Ponte, 3. studenog 1651, izd. B. Poparić, o. c., »Starine«, 31, str. 301.
54

32

33

pro je Lučić tekstovima isprava. Međutim treba reći da je motiv pisanja djela upravo pod tim naslovom kod Lučića bio mnogo dublji. U neku ruku on se nastavlja na postojeća djela hrvatske historiografije (Regum Dalmatiae et Croatiae Historia ili Gesta; Deocleanus, In vitis regum Dalmatiae et Croatiae; II Regno degli Slavi; Memoria regum et banorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae) ali mu daje i novu dimenziju i dublji sadržaj, jer izlaže i razmatra status Dalmacije i Hrvatske koji dolazi do izražaja u naslovu. Stoga je Lučić otklonio prijedlog providura da napiše povijesnu radnju o pravu Venecije na rang kraljevine na osnovi dokazivanja o kraljevstvu Dalmacije. Lučić je već tada imao zasnovano svoje djelo i počeo ga pisati. Cilj mu je bio da na osnovi dokumenata prošlosti istakne poseban status svoje domovine koja je bila kraljevstvo — regnum. Taj status kraljevine povlači za sobom i poseban položaj unutar mletačke vladavine i inače. Taj se pak položaj osniva na tradiciji, izvire iz onog statusa koji je Dalmacija od davnine uživala, a o čemu svjedoče autentični povijesni izvori. U taj sklop je dakako uključena i Hrvatska sa svojim kraljevskim naslovom i statusom kraljevstva. Lučić nije bio sklon da piše prigodno djelo niti djelo za potrebe Venecije. Nije htio da se netko posluži njegovim trudom koji je imao veći trajniji cilj, a iziskivao je daleko svestraniji i dulji posao. Bilo mu je stalo da piše za dobro svoje domovine, pa kad su ga po izlasku djela u Veneciji ocrnili da piše protiv Venecije, on je to demantirao ali je isticao da mu je prije svega važno da nije ništa napisano protiv domovine već njoj u korist.55 Lučić je već rano slutio opasnost koja prijeti njegovu djelu pa je tražio od prijatelja da se njegovo pisanje drži u tajnosti, jer se bojao, kako piše u pismu Valeriju Ponte, pritisaka i požurivanja. Razuman i oprezan, pretpostavio je mogućnost uplitanja u sadržaj djela, mogućnost protimbi, spletki i denuncijacija. Bojao se da mu djelo bude blokirano prije nego bude objavljeno, što se kasnije dogodilo
55 Pismo Lučića Valeriju Ponte, 16. ožujka 1669, izd. B. Poparić, o. c., »Starine«, 32, Zagreb 1907, str. 42.

sa Statutom grada Trogira čije izdanje je spriječila mletačka cenzura. Lučićeva izjava da se neće ni u čemu poslužii djelom M. Orbina II Regno degli Slavi ni Marulićevim prijevodom Ljetopisa popa Dukljanina, što su inače redovito činili tadanji pisci hrvatske povijesti Isthvanfi, Orbin, Zavorović i Ratkaj, predstavlja radikalnu i važnu prekretnicu u hrvatskoj historiografiji. Lučićev moderni znanstveni pristup povijesnom istraživanju i pisanju povijesti, koji je usvojio na studiju u Padovi, u Bologni i u Rimu, gdje je slušao prominentne profesore toga doba, erudite, a produbio kasnije intenzivnim kontaktima s istaknutim predstavnicima svjetske povijesne znanosti, doveo je Lučića na nove i u našoj historiografiji dotada nepoznate putove. Lučića je čekao doista golem i težak posao, jer je prema postulatima znanosti želio utemeljiti svoje pisanje prije svega na čvrstim činjenicama povijesnih izvora prvoga reda, tj. na ispravama za v koje je, kako ističe u rukopisnom uvodu u djelo, smatrao da imaju veću vjeru nego bilo koje djelo historičara (»harum enim apud me maior auctoritas quam quorumlibet historicorum«).56 Kod toga je imao dakako Lučić u vidu i ostala autentična povijesna vrela. Posao prikupljanja povijesne građe i njena kritička obrada bio je pionirski posao vezan uz niz teškoća, ne samo zbog obimnosti materijala, koji je trebalo pribaviti i obraditi, nego i zbog pristupa toj građi s kritičkog znanstvenog gledišta. Pri tomu je trebalo dobro poznavati paleografiju, diplomatiku, sfragistiku i druge pomoćne povijesne znanosti koje su tada u svijetu bile tek u formiranju. Na kraju bilo je i praktički teško doći do same građe, jer se većim dijelom zbog političkih ili drugih razloga strogo čuvala u arhivima postojećih crkvenih ili civilnih vlasti. Lučić je nastojao da svakako dođe do potrebne
M Predgovor i uvod u djelo De Regno Dalmatiae et Croatiae, (koncept prvog nacrta), pod naslovom Lectori Dalmatae veritatem amanti — Operis introductio, izd. M. Kurelac, Lučićev autograf djela »De Regno Dalmatiae et Croatiae« u Vatikanskoj biblioteci i drugi novootkriveni Lučićevi rukopisi, »-Zbornik Historijskog instituta JAZU«, vol. 6, str. 161—163.

34

35

mu povijesne građe i u tu svrhu obraćao se svojim rođacima, prijateljima, poglavito svojim kolegama sa studija koji su mu dostavljali isprave i kronike, prepisivali ih i s vremenom postali uski suradnici. Lučićevi suradnici bili su brojni, t§ se može govoriti 0 čitavoj mreži suradnika iz raznih mjesta u domovini i izvan nje: Zadar, Šibenik, Split, Trogir, Hvar, Korčula, Rab, Osor, Kotor, Venecija itd. Oni nisu bili samo njegovi sabirači ili prepisivači, već su se i sami u duhu vremena bavili proučavanjem prošlosti te u manjem ili većem obimu pisali povijesne radove. Vršnjaci većinom, gotovo svi zajedno na studiju ili u Rimu ili u Padovi, međusobno su se nadopunjali, savjetovali, korespondirali. Lučiću je mnogo vrijedio sud prijatelja o njegovim radovima, sustavno je tražio njihovo mišljenje šaljući im u rukopisu svoje radove na ocjenu prije tiskanja. Bio je vrlo skroman 1 svjestan svoje nesavršenosti ali i opravdanosti svoga posla. Pisao je: »Znam da pišem nesavršeno djelo, ali na pisanje me potiče ljubav prema domovini i želja da razotkrijem istinu s nakanom da prikupljajući što je rasuto uklanjam zabune, rasvjetljujem nejasnoće i pokazujem zablude. Dok ih budem razotkrivao i pobijao, pronaći ćeš mnogo što protiv ili mimo opće prihvaćenih mišljenja pisaca, pa te molim da me ne osudiš prije no što to usporediš sa samim autorima da bi ispravni je sudio uvidjevši istinu... Istinu sam ponajviše pokušao dokučiti pretpostavkama; nešto pouzdanije i bolje nije naime moj neplodni duh mogao iznijeti zbog oskudice autora. Pronađeš li da sam odviše lutao po pretpostavkama, ili da sam se poslužio nevjerojatnima, to je iznudila želja da štogod istrgnem iz nejasnoće i da tebi udovoljim. Ako si dobrohotan nećeš zamjeriti. Pretpostavke pak uzmi kao takve. Preokreneš li ih na bolje, bit ću ti zahvalan. Sto sam naveo kao sigurno, napisao sam prema starim ispravama koje sam pronašao golemim trudom i pomoću prijatelja.« 57 Tako su činjenice Lučićevih djela izrasle iz starih spisa sabranih »amicorum favore« i na temelju dugotrajnog upornog prikupljanja. Po sabranoj i upo57

trijebljenoj građi može se reći da je Lučiću uspjelo, koliko mu je bilo dostupno u ono doba, sabrati sve najznačajnije izvore, a to, jasno, ne bi mogao nikada učiniti sam. Lučićeva djela u neku su ruku osnovana na kolektivnom (timskom) radu mnogih čiji je trud poslužio Lučiću da izgradi nešto svoje, samostalno i individualno. Iz te sretne povezanosti Lučića i njegovih suradnika i po mjestu obitavanja i po intenzitetu međusobnih odnosa (obilna korespondencija i međusobne usluge) mogla se stvoriti osnova za Lu58 čićeva velika djela. Međutim i kraj opisanih brojnih veza i suradnje u Trogiru i domovini Lučić nije mogao u potpunosti ostvariti svoje zamisli. Sabrana građa bila je velik preduvjet, ali za djela kakva je zamišljao Lučić bili su potrebni mnogi drugi faktori, a prije svega znanstvena sredina. Kad je 1654. g. Lučić ostavio Trogir u oporuci je između ostalog naveo da odlazi u Rim kako bi mogao raditi na pisanju svog povijesnog djela, da bi potomstvu mogao ostaviti »svjedočanstvo svoje ljubavi prema domovini«. Ta Lučićeva odluka i dolazak u Rim u znanstvene krugove bili su presudni, jer je tamo imao na raspolaganju bogate biblioteke i jer su u Rim dolazili i u njemu boravili najugledniji predstavnici ne samo talijanske već internacionalne evropske znanstvene elite. Osim već citiranih poznatih ličnosti s ikojima je Lučić bio u Rimu u stalnom kontaktu (Holstenius, Ciampini, Ughelli) najprisniji njegov prijatelj u Vječnom Gradu bio je Dubrovčanin Stjepan Gradić, moglo bi se gotovo reći Lučićev alter ego.™ Osim toga što je uveo Lučića u krug akademika kraljice Kristine Švedske, čiji je Gradić bio akademik i prisan prijatelj, Gradić je Lučiću sasvim sigurno olakšao rad u Vatikanskoj biblioteci i biblioteci Franje i Antuna Barberinija. Omogućio mu je
58 Usp. M. Kurelac, Suvremenici i suradnici Ivana Lučića, »Zbornik Historijskog instituta JAZU-«, vol. 6, str. 133— 142. 59 M. Kurelac, Stjepan Gradić i rimski znanstveni krug XVII stoljeća, »Zbornik radova o dubrovačkom učenjaku S. Gradiću«, Zagreb 1985, str. 17—33. 60 Usp. M. Kurelac, Suvremenici i suradnici Ivana Lučića, 1. c. str. 183—142.

Isto, str. 161—162.

36

37

da se pobliže upozna s izvorima dubrovačke prošlosti, stavio mu na raspolaganje rukopise dubrovačkih anala, statute Dubrovačke Republike, razne kronike i rezultate svojih istraživanja dubrovačke povijesti. Sve se to danas nalazi u golemoj rukopisnoj ostavštini u Vatikanskoj biblioteci, unutar čega se mogu na61 ći i brojni Lučićevi rukopisi, bilješke i pisma. Odnos prema Dubrovniku prerastao je kod Lučića i Gradića u zajednički osjećaj, naročito onda kad je Dubrovnik 1667. godine zadesio katastrofalan potres. Bila je to nesreća s dalekosežnim posljedicama, naročito zbog toga jer je oslabljenom Dubrovniku zaprijetila neposredna opasnost od Turaka i Venecije, a toga su Lučić i Gradić bili duboko svjesni. Gradićevi planovi i diplomatski pothvati da se pomoću saveza evropskih država protjera oslabljene Turke iz naših krajeva, za što se zalagao na evropskim dvorovima, sada su bili dovedeni u pitanje. Gradić se od tada dao na traženje pomoći na dvorovima Evrope kako bi materijalno pomogao Dubrovnik, za čiju je obnovu nakon potresa upravo on bio zaslužan. Nastojao je također pomoću ličnih veza i intervencija kod prokuratora J. B. Nanija spriječiti venecijanske intrige i pritisak na Dubrovnik. Lučić je bio živo uključen u opisane Gradićeve političke akcije i u svemu dijelio njegovo mišljenje. Lučić je bio uvjeren, što ističe u neobjavljenu Uvodu u djelo De Regno, da bi pomoć ujedinjenih evropskih sila »vojnim uspjesima Hrvata mogla uroditi zbacivanjem Osmanlijskog jarma kod ostalih Slavena« i »istjerivanjem Osmanlija iz Evrope«.62 Iz svega se može zaključiti da je Lučićevo djelo De Regno imalo i tu svrhu da upozna suvremenike s prošlošću i sadašnjim statusom zemalja koje su se zbog turskonmletačkih ratova našle u središtu političkog interesa tadanje Evrope. Vojni uspjesi Hrvata koje Lučić spominje u rečenom Uvodu u prvi koncept djela De Regno očito
61 Kodeksi Stjepana Gradića (rukopisni): Opuscula varia, epistolae etc.: Biblioteca Ap. Vaticana: Ms. Vat. Lat. 6898—6932, 9063, 9064; Ms. Ottoboni Latini: 1779, 2479, 2480, 2481, 2482, 2483. 62 Lučićev Predgovor djelu De Regno (rukopis) v. bilješku 56, str. 163.

su vojni uspjesi Zrinskih koji su odjeknuli u svijetu. Organiziranje evropske protuturske koalicije, koju također spominje Lučić, bio je i politički program 63 Nikole i Petra Zrinskog. Koliko je Lučić bio s time upoznat ili čak u to uključen preko S. Gradića, ne može ,se znati. Jedno je sigurno: neovisni samostalni položaj Dubrovnika i pobjede Zrinskih bile su jedine svijetle točke na mračnom obzorju onoga doba. Lučićevo djelo De Regno imalo je svrhu da ukloni nedostatke dotadanje historiografije, ali prema riječima već spomenutog Uvoda bila mu je svrha da upozna suvremenike s prošlim i sadašnjim statusom zemalja koje isu se zbog tursko^mletačkih ratova i osmanlijskih osvajanja našle u procijepu interesa velikih sila i u središtu političkog interesa Evrope. Kod toga je Lučić imao pred očima razne netočne prikaze prošlosti koji su unosili zabunu, dovodili u zabludu i pružali krivu sliku o povijesti ovih krajeva. Lučić je već u Trogiru osjetio težinu, ozbiljnost i odgovornost posla kojeg se prihvatio. U pismu Valeriju Ponte pisao je 1652. g. (28. prosinca): »Nastavio sam svoj posao, koji mi dakako pruža zadovoljstvo, ali zahtijeva i veliki trud, jer nailazim na poteškoće gdje im se nisam nadao, a otkrivam i mnoge druge stvari kojima se također nisam nadao. Stoga ću trebati da sve pregledam i ispravim što će mi biti dvostruko teško, jer nemam komu bih se povjerio ili se pouzdao što se tiče prepisivanja«.64 U Rimu je Lučić našao ljude kojima je mogao povjeriti svoje znanstvene dileme i tražiti savjet stručnjaka. Ovdje je mogao doći i do kvalificiranih prepisivača koji su mu prepisivali tekstove. Sve se to obavljalo u njegovu stanu u Via della Scrofa ili na Piazza della Rotonda, pod Lučićevim nadzorom, jer Lučić nije imao povjerenje u kopiste koji su prema njegovim riječima znali prepisivati i prodavati rukopise znatiželjnicima. Iz
68 Agnes R. Varkonyi, La coalition internationale contre les Turcs et la politique etrangere hongroise, Budapest 1975, (Studia historica 102). 64 Pismo Lučića Valeriju Ponte, 28. prosinca 1652. Izd. B. Popario, o. c., »Starine«, 31, str. 308.

38

39

više razloga Lučić se bojao da sadržaj njegova djela 65 ne dođe u krive ruke. U Rimu je Lučić napredovao u pisanju, ali je i promijenio i naslov i raspored djela. Prvotni nacrt djela De Regno sačuvan u njegovoj ostavštini u Splitskom kaptolu nosi naslov De Regnis Dalmatiae et Croatiae indagationum libri V, a zatim slijedi raspo66 red po poglavljima u pet knjiga. Kod toga se grupiranje sadržaja po poglavljima razlikuje od štampanog konačnog teksta. U rukopisu sačuvanom u Vatikanskoj biblioteci (Vat. Lat. 6958, 6959, 6960) koji je Lučić tamo pohranio naslov je ostao De Regnis Dalmatiae et Croatiae Indagationum, ali stoji libri 67 sex. Lučić je već 1660. pisao Valeriju Ponte u Zadar da je »razdijelio djelo u šest knjiga« (Rim 14. travnja 1660). Kada je Lučić promijenio naslov djela iz De Regnis u De Regno, teško je precizno utvrditi, međutim u samom Vatikanskom rukopisu (autografu) Imprimatur izdan od S. Gradića ima De Regno (Opus Joannis Ludi Traguriensis de Regno Dalmatiae in sex libros divisum.. .), U tekstu samog djela na više mjesta ispravio je Lučić svojom rukom plural u singular precrtavši prvotni tekst Regnis, Regnorum. Tako se odmah na početku u uvodu prve knjige nalazi precrtan tekst . .. Indagationes, ut Regnorum te ispravljen glasi . ..ut Regni Dalmatiae et Croatiae. Kasnije je Lučić izvršio ispravak i u mnogim drugim rukopisima ili konceptima svojih tekstova za De Regno.98 U već citiranom neobjavljenom nacrtu Uvoda u De Regno piše Lučić u pluralu i izri65 U pismu Franji Divniću Lučić je pisao uz ostalo: »·... ho f atto venire scrittori in časa che scrivevano in tempo ch'io ero in časa, ne mi sono mai fidato di darli in mano loro alcuno de miei scritti, rispetto che tutti quanti scrittori ne f anno delle copie per se e poi le vendono ai curiosi...« Rim 1. veljače 1676. Izd. I. Kukuljević, Izvorna pisma I. Luda, »Arkiv za povjestnicu jugoslavensku«, knj. IV, Zagreb 1857, str. 132. 66 Ostavština I. Lučića, Arhiv Splitskoga kaptola, Sign. 528. fol. 1. izđ. M. Kurelac, Lučićev autograf..., str. 157, 164—165. 67 Biblioteca Ap. Vaticana, Ms. Vat. lat. 6959, naslovna stranica. 68 Isto, fol. 1—3, i dalje.

čito spominje da ne piše historiju već indagationes, i to zbog toga jer »nije mogao postići neprekinuti povijesni tok u izlaganju o statusu kralj evstava Dal69 macije i Hrvatske«. Lučić je međutim dobro znao razliku između neargumentiranog povijesnog izlaganja i znanstveno-istraživačkog djela s pozivom na izvore i s iznošenjem pretpostavki i argumenata za iznijete stavove. Zbog toga njegovo djelo bez obzira na kasnije skraćeni naslov ima sve karakteristike znanstveno-istraživačkog djela pa mu pripada podnaslov Indagationes, na što je uostalom upozorio i sam izdavač Joannes Blaeu u posveti Lučiću u izdanju De Regno Dalmatiae et Croatiae iz 1668. g. gdje stoji » ... Indagationes tuas Dalmaticas«. Lučić je doista u svom djelu u obliku znanstvenih analiza određenih događaja i problematike s obilnim citatima isprava i pisaca opisao hrvatsku povijest od najstarijih vremena do pred kraj XV stoljeća. Raspored izloženih i opisanih povijesnih događaja i njihovo grupiranje u »knjige« i poglavlja u svemu odgovara i danas važećim osnovnim etapama povijesti Dalmacije i Hrvatske. Taj raspored se može sažeti u slijedeće: U I knjizi (16 poglavlja) izlaže Lučić osnovna pitanja povijesti Ilirika i rimske Dalmacije. Zatim posvećuje poglavlja seobi naroda, posebno provalama Avara i Slavena, a onda raspravlja o doseljenju Hrvata i Srba, o krštenju Hrvata, o županijama, o franačkoj (Karlo Veliki) i bizantskoj vlasti, o vladavini Jadranom, te o Dukatu Dalmacije. U II knjizi (16 poglavlja) posvećuje Lučić svoja istraživanja vladavini hrvatskih knezova i kraljeva, odnosu prema Veneciji, o naslovima Dukata Dalmacije, kraljevstva Dalmacije i posebno o kraljevima Krešimiru, Slavcu i Zvonimiru. Zatim obrađuje pitanje granica Hrvatske i Dalmacije, piše o salonitanskoj i splitskoj nadbiskupiji, o običajima Hrvata i običajima Dalmatinaca. U III knjizi (14 poglavlja) izlaže Lučić pojavu i karakter vladavine ugarskih kraljeva u Hrvatskoj i Dalmaciji i posebno vladavinu kralja Kolomana, za69 Lučićev Predgovor i uvod za De regno, v. bilješku 56, izd. str. 163.

40

41

tim venecijanska osvajanja i sukobe s Ugarskom; o usponu bizantske moći za cara Emanuela Komnena, 0 nadbiskupiji zadarskoj i prvom osvajanju Zadra od strane Mlečana; o hvarskoj biskupiji i ustanovama u Hrvatskoj, te na kraju o navigaciji Jadranskim morem. U IV knjiži (17 poglavlja) Lučić opširno opisuje ugarsko-mletačke antagonizme i sukobe, u više poglavlja opisuje opsadu i razaranje Zadra od strane Venecije, piše o knezovima Bribirskim i njihovoj moći, o mletačkim Oisvajanjima i uzimanju naslova Dalmacije. U V knjizi (5 poglavlja) Lučić opisuje vladavinu kralja Ljudevita Napuljskog i značajne događaje 1358. godine, zatim događaje u vezi sa zatočenjem kraljica Elizabete i Marije i zbivanjima u Hrvatskoj 1 Dalmaciji, o jačanju bosanskih kraljeva i njihovu širenju na teritorij Hrvatske i Dalmacije, o Ladislavu Napuljskom i potpadanju Dalmacije pod Veneciju, te na kraju daje sažeti prikaz zbivanja do 1480. g. tj. do potpadanja frankopanskog otoka Krka pod Veneciju i Hercegovine pod Turke. U VI knjizi (5 poglavlja) Lučić izlaže običaje, unutarnje prilike te privatni život Hrvata i Dalmatinaca u razdoblju poslije 1100. g. (što prema Lučiću izgleda slično stanju u XVII stoljeću), o granicama Dalmacije i Hrvatske poslije 1100. g., o Slavoniji, i na kraju o Vlasima. Svoja izlaganja u osnovnom tekstu djela De Regno Dalmatiae et Croatiae potkrijepio je Lučić obilnim citatima iz isprava koje često donosi in extenso. Na taj način Lučić je omogućio čitatelju kontrolu svojih postavki i stavio mu na raspolaganje pripremljen materijal za daljnje studije. Može se reći da je Lučić na poseban način objavio naš prvi diplomatar. Uz to je protkao tekst citatima iz djela autora, dajući reference in margine. Pristup ispravama i autorima kod Lučića je kritički koliko je god to za ono doba bilo moguće. Iz tih razloga on nastoji doći do što boljeg prijepisa isprava, pa vrši usporedbu raznih prijepisa i proučava diplomatičke karakteristike, dataciju, pečate i druge. Kod djela pisaca nastoji pribaviti original, provjeriti eventualni prijevod
42

ili izdanje uspoređujući s rukopisom ili čak s rukopisima. U nastavku teksta De Regno Lučić je objavio (post pag. 286) skupinu još neobjavljenih djela pisaca pod naslovom Rerum Dalmaticarum scriptores nondum impressi cum notis Joannis Ludi. Ovdje su objavljeni prvi put osnovni narativni izvori za hrvatsku povijest srednjega vijeka. To su: — Presbyteri Diocleatis Regnum Slavorum, — Regum Dalmatiae et Croatiae Gesta a Marco Marulo Spalatensi Patricio latinitate donata, — Thoma Archidiaconus, Historia Salonitanorum atque Spalatinorum Pontificum, — Micha Madius de Barbazanis, Historia De gestis Romanorum Imperatorum et summorum ponttficum, — Summa historiarum Tabula A Cutheis De gestis civium Spalatinorum,, — Memoria arhiepiscoporum Spalatinae ecclesiae, — Obsidionis ladrensis libri duo, — Memoriale Pauli de Paulo. Ovim djelima dodao je Lučić i neka već objavljena ali rijetka izdanja i to: Palladii Fusci Patavini De situ orae Illurici, — Marci Maruli patricij spalatensis, In eos qui Beatum Hieronymum Italum esse contendunt, — Appiani Alexandrini, Rom. Hist. de bellis Illyricis Stephano Gradio .. . interprete. Navedene tekstove pisaca objavio je Lučić kritički, to jest sa svojim Notama u kojima donosi podatke o rukopisu i komentira važnije odlomke te objašnjava neka imena ili događaje. Uz De Regno Dalmatiae et Croatiae Lučić je u prilogu objavio šest geografsko-historijskih karata. Ove karte, koje je Lučić sam izradio, predstavljaju naš prvi historijski atlas. Upravo radi tih karata, koje su nedostajale u prvoj pošiljci djela De Regno, Lučić je smatrao djelo nepotpunim. Izrada karata kod slavnog izdavača karata i atlasa J. Blaeua bila je velika prednost čime je sigurno djelo dobilo na ugledu. Karte su inače raspoređene tako da slijede tekst De Regno, tj. one idu kronološki te ilustriraju i dokumentiraju izlaganja u pojedinim knjigama i poglavljima. Naslovi karata su slijedeći: Tabula prima: Illyricum et Liburnia; Tabula secunda: Regnum Illyricum et Illyricum a Romanis additum; Tabula ter43

iia: Illyricum Monarchiae Romanae; Tabula quarta: Dalmatia post Imperii declinationem in Croatiam, Serviam et Dalmatiam ipsam distincta; Tabula quinta: Croatia maritima, Dalmatiae pars et pars Serviae; Tabula sexta: Illyricum hodiernum. Šesta geografsko-historijska karta pod naslovom Illyricum hodiernum objavljena je osim u De Regno ponovo u Atlas Maior J. Blaeua (Amsterdam 1669. i 70 dodatak izdanju iz 1663) s Lučićevim komentarom Illyricum sive Slavonia. Ova karta nosi posvetu banu Petru Zrinskom od izdavača J. Blaeua. Za to se naročito založio Lučić, kao prijatelj Zrinskog. Lučić je vršio istraživanja za bana Petra Zrinskog, služio se ispravama arhiva Zrinskih u Čakovcu i bio povezan ;s tajnikom Zrinskih M. Forstallom, te u bliskim 71 odnosima s Ivanom Antunom Zrinskim. Pisano suvremenom znanstvenom metodom i potkrijepljeno kritički izdanim izvorima Lučićevo djelo De Regno Dalmatiae et Croatiae postavilo je temelje znanstvenom pisanju povijesti u nas, a treba se ubrojiti, kako je već spomenuto, među prva značajnija djela građanske historiografije uopće. Međutim, ovdje treba istaći da Lučić nije dostigao taj znanstveni nivo time što se povukao iz života i primijenio neku od života odvojenu »čistu« znanstvenu metodu kako to neki misle, pretpostavljajući da se Lučić po odlasku iz Trogira izolirao i okrenuo samo prošlosti.72 Premda Lučić nije sudjelovao lično u nekim spektakularnim političkim pothvatima ili vojnim akcijama, bio je živo uključen u aktualne probleme svoga vremena i svog rodnog kraja. Glasoviti izdavač svjetskih atlasa, koji su bili i mali geografsko-ekonoms'ki i politički priručnici, štampao je Lučićevo djelo De Regno Dalmatiae et Croatiae o svom trošku svakako zbog znanstvene vrijednosti ovog dje70

la, zbog Lučićeva ugleda i ličnog prijateljstva. Međutim on je to učinio sigurno i u velikoj mjeri zbog aktualnog sadržaja, ako ne i poglavito zbog toga. Joan Blaeu je znao da će Lučićevo djelo naići na razumijevanje u Evropi koja je u XVII stoljeću gajila naročiti interes za antiku i povijest. Prošlost ovih krajeva bila je privlačna tema, pogotovu kad se doda zanimanje za ratna zbivanja koja su se na tom teritoriju odigravala. Značajno je da je Joan Blaeu u uvodima svojih svjetskih atlasa poticao evropske vladare (Luja XIV, Leopolda I i dr.) na savez i borbu protiv Turaka. Posveta karte Illyricum hodiernum banu Petru Zrinskom, gdje stoji »Bano hereditario maritimo«, temelji se na ličnim i prijateljskim vezama Lučića i Zrinskog, no kudikamo je značajnije to što ona proizlazi iz opisanog Lučićeva političkog stava sukladnog sa stavom izdavača Joana Blaeua i sa suvremenom akcijom na međunarodnom planu oiko stvaranja protu turske kaolicije (i fronta) što bi imalo za rezultat oslobođenje naših krajeva od Turaka. Kao sposoban i hrabar ratnik Petar Zrinski bio je za suvremenike simbol oslobođenja od turskog jarma. Treba se prisjetiti da je velik broj djela suvremenih književnika i povjesničara bio posvećen Zrinskom, među kojima valja spomenuti Lučićeve suvremenike i poznanike: V. Menčetića, R. Levakovića i J. Ratkaja. Kao Illyricorum regnorum Prorex, kako su Zrinskog nazivali,73 mogao je biti simbolom autonomnosti i jedinstva, raskomadanih i stranim silama podvrgnutih zemalja i naroda, kako se to vidi iz Lučićeve karte Illyricum hodiernum.7* Za ocjenu Lu73 Marko Forstall, Stemmatographia Mavortiae familiae Com. de Zrin, rukopis, Arhiv Hrvatske, Fond Obitelj Zrinski, naslovna stranica. 74 Lučić je ovu podijeljenost posebno formulirao u opisu šeste karte Illyricum hodiernum pod naslovom Dispositio tabularum geograficarum. V. prilog pod tim naslovom uz djelo De Regno Dalmatiae et Croatiae: »Tabula sexta: Illyricum hodiernum sive Sdavonia: Dalmatia, Croatia, Bosna Sclavonia. — Nunc divisum in: Christianum juriš: Vngarici partes Occidentales: Sclavonia, Croatiae, Dalmatiae. — Veneti et Ragusini: Dalmatiae pars meridionalis cum insulis. — Turcicum: Bassalacatus Bossnae eujus Sanzacatus: Bosna, Poxega, Cernich, Bihak, Clissa, Hercegovina.«

M. Kurelac, Prilog Ivana Luciusa-Lučića povijesti roda Zrinskih..., »Zbornik za povijesne znanosti IC JAZU«, vol. 8, Zagreb 1977, str. 101—132. 72 Franjo Barišić, Vizantijski izvori u dalmatinskoj historiografiji XVI i XVII veka, »Zbornik radova Vizantološkog instituta«, Beograd 1961, knj. 7, str. 240—246.
44

ciusa. 71

V. Bibliografija poglavlje I. Djela Ivana Lučića-Lu-

45

čićeva djela i lika naprijed iznesene činjenice od velike su, rekli bismo presudne, važnosti. Kraj sveg prijateljstva i srodnih političkih interesa, Lučić se nije priklonio maniri feudalne dvorske historiografije koja je vladala u sjevernoj Hrvatskoj, Austriji, a i drugdje u Evropi, nalazeći se u službi vladara i njegujući panegiričku formu. Kao pripadnik gradske sredine Lučić je imao preduvjet da dokraja prihvati i primijeni načela znanstvene kritičke historiografije. Usprkos uvjeravanja tajnika Zrinskih Marka Forstalla, pa i želje samog Petra Zrinskog, Lučić se odlučno suprotstavio fantastičnim tezama da hrvatske vlasteoske familije, pa i rod Zrinskih, vuku porijeklo od slavnih rimskih porodica. To je bio u ono vrijeme važan argument za postizanje političkog prestiža, a mogla su dz toga proizlaziti i neka prava na teritorije. Kao dokaz služila je sličnost imena i neki spomen u povijesnim djelima. No Lučić nije htio na tako labavim i krhkim temeljima graditi svoje povijesne postavke. Prije svega inzistirao je na kritičkom pristupu ispravama koje bi sadržavale ovakve podatke, utvrđujući na temelju paleografske ili diplomatičke analize falsifikate ili naknadne umetke, pa makar isprave bile i ovjerene u kasnijem razdoblju. Lučić je upozoravao da je to djelo nekog neznalice ili laskavca i naglasio da se nikako ne može dokazati »da bi oni koji su istjerali Rimljane iz onog dijela Dalmacije, koji se danas zove Hrvatska, mogli biti Rimljani«. Osim toga upozoravao je Lučić: »onaj tko razmisli o toj lažnoj slavi spoznat će da je nepravda pridavati hrvatskim Obiteljima rimsko porijeklo, jer kad su Hrvati zauzeli ovu zemlju, ostale su u njoj neke rimske obitelji, ali su ostale kao robova Hrvata pobjednika«. »Ne vjerujem«, pisao je Lučić, »da bi itko od hrvatske gospode želio potjecati od obitelji koja je nekoć bila njihov rob.«75 Lučićev principijelan stav nije oduševljavao dvorskog historiografa Zrinskih M. Forstalla, ali je
Pismo I. Lučića M. Forstallu, 9. srpnja 1667, Arhiv Hrvatske, Fond Obitelj Zrinski, Fasc. 280. B. str. 22—23. Cit. kod M. Kurelac, Prilog Ivana Luciusa-Lučića povijesti roda Zrinskih..., str. 114.
46
75

ipak kod obnove mletačkog plemstva obitelji Zrinski isticao da je Lučić povjesničar u kojeg treba imati povjerenje. Pored mnogobrojnih citata iz Lučićeva djela De Regno Dalmatiae et Croatiae o vlasti, naslovima i moći Subića u Dalmaciji citirao je onaj odlomak gdje Lučić za Šubiće piše: »Tam in Mediteraneis quam in Maritimis Dominium absolutum habuerunt, 76 omnisque Regali more statuebant.« Lučić je surađivao u akciji oko obnove mletačkog plemstva Zrinskima, pribavljao je isprave i podatke o pečatima i grbu. Posebno ga je radovalo kad im je plemstvo bilo obnovljeno, te je o tome pisao u Memorie istoriche di Tragurio. Time je Lučić ispunio obećanje koje je dao Petru Zrinskom u pismu od 4. rujna 1666. g. da će pisati o Zrinskima u Kronici do77 movine. Zrinski se naime nakon izlaska djela De Regno Dalmatiae et Croatiae obratio Lučiću s mnogo pitanja, naročito što se tiče roda Subića Bribirskih i genealoškog stabla na koje su se nadovezivali Zrinski, a što kod table Subića Bribirskih u De Regno nije bilo vidljivo. Lučić je tada objasnio da u De Regno nije spomenuo Zrinske na genealoškoj tabli roda Subića, jer je mislio da Zrinski to ne želi, a da će rado o njima govoriti u djelu koje je započeo pisati pod naslovom Memorie della citta di Tragurio što je i učinio. Odmah po izlaženju djela De regno Dalmatiae et Croatiae Lučić se dao na pisanje povijesti rodnoga grada. Već u De Regno on je na više mjesta najavljivao Chronicon patriae napominjući da će u tom djelu opširnije obraditi neka pitanja i događaje. Pišući povijest Trogira Lučić je morao zahvatiti šire i, kako kaže, dodati mnoge događaje koji su se zbili u Dalmaciji. Već 1668. g. planirao je proširenje naslova dodajući prvotnom Memorie di Trau rečenicu et altri successi di Dalmatia, s time da bi u djelu bili opisani svi događaji koji su se zbili ti Dalmaciji do dolaska
M. Forstall, La časa Subich, Arhiv Hrvatske, Fond Obitelj Zrinski, Fasc. 280, konvolut C, str. 24. 77 Pismo Ivana Lučića banu Petru Zrimskom. Arhiv Hrvatske, Fond Obitelj Zrinski, Kutija l, Fasc. 280, konvolut A, str. 38—39. Izd. M. Kurelac, Prilog Ivana Luciusa-Lučića povijesti roda Zrinskih ..., str. 129—130.
47
78

Turaka na granicu. Tako je Lučić uvrštavao mnogu građu i opise koji su se ticali i ostalih gradova i krajeva. Prema riječima Lučića u Memorie di Tragurio uvrstio je »sva ostala svjedočanstva ostalih gradova pokrajine da ne bi propala. Tako će to biti,« pisao 78 je Lučić »tako reći univerzalna kronika pokrajine«. Iako je djelo bdio dovršeno 1667. godine, štampanje se oteglo do 1673, kad je izašlo pod naslovom Memorie istoriche di Tragurio om detto Trau, kao i pod naslovom Historici di Dalmatia, et in particolare della Citta di Trau, Spalatro e Sebenico (Venecija 1674). Djela Memorie istoriche di Tragurio i De Regno Dalmatiae et Croatiae međusobno se dopunjuju. Poput De Regno djelo Memorie ubraja se u najbolja djela naše starije historiografije. U njemu je opisana ne samo politička i pravna povijest, društvene i ekonomske prilike, unutarnje uređenje, izgled grada, već je ovdje Lučić donio obilje podataka o običajima, jeziku i kulturi. I to ne samo za Trogir, već i za susjedne gradove i teritorije. Svodeći svoj tekst na minimum, Lučić je dao, kao i u djelu De Regno, da prvenstveno izvori sami govore. Suzdržijiv, ali ipak angažiran, u nekim stvarima dakako subjektivan, Lučić je dao pregled povijesnih događaja ne izlažući materiju nasumce i neargumentirano, kao što je to bio slučaj kod većine njegovih predšasnika, već sistematski i s ciljem. U svojim relativno kratkim izlaganjima on je pristupio analizi povijesnih zbivanja tražeći njihovu uzročnu povezanost, a vrednovanjem događaja nastojao je utvrditi i istaknuti ono što je presudno utjecalo na određen tok zbivanja i povijesni razvoj uopće. Osnovna međutim svrha djela i Lučićeva krajnja namjera, isto kao i u »De Regno Dalmatiae et Croatiae«, bila je da progovori o sloboštinama grada Trogira, a kroz to i 79o posebnom statusu ostalih dalmatinskih gradova. U času kad je
Pismo Lučića Valeriju Fonte, 10. II. 1672, izd. B. Poparić, o. c., »Starine«, 32, str. 56. 79 Usp. A. Oitanić, Lučićev doprinos poznavanju trogirskog prava u njegovim Memorie istoriche di Tragurio, »Zbornik Historijskog instituta JAZU«, vol. 6, Zagreb 1969, str. 33—44, Gyorgy Gyorffy, O kritici dalmatinskih gradskih privilegija 12. stoljeća, ibidem, str. 97—108.
48
78

Venecija sve više ograničavala autonomne slobode gradova pod svojom vlašću, manifestirajući poput drugih država apsolutističke tendencije, Lučić je upozorio na autonomna prava grada Trogira, i to u njihovu razvoju kroz povijest do časa mletačke vladavine 1420. g. Lučić je naročito upozorio da je ugarsko-hrvatski kralj Koloman privilegijem iz 1108. g. priznao autonomiju grada Trogira i obnovio zapravo »stara prava«, po Lučiću porijeklom iz rimskog doba i doba hrvatskih kraljeva, odnosno vladavine Bizanta nad dalmatinskim gradovima. Ta autonomija tokom vremena bila je sužavana i proširivana, a priznala ju je i Venecija 1322. posebnim »paktom«, po kojemu se Trogir nije predao na milost i nemilost Veneciji, već pod određenim uvjetima i to onima koje je priznavao i štitio sam ugarski kralj neprestano obnavljajući ih formalno ugovorima. Lučić je naglasio da je Venecija priznala gradu Trogiru položaj autonomne gradske komune s time da ima pravo izbora gradskog kneza (komeša) i biskupa, samostalnu jurisdikciju, pravo na dozvolu i zabranu naseljavanja stranaca itd. Dakako da je potpadanje pod Veneciju značilo ograničenje sloboda dobivenih privilegijem, ali do toga je Trogir bio doveden i posebnom vanjsko-političkom situacijom pritiješnjen od hrvatskih feudalaca s kojima je trogirsko plemstvo tada bilo u antagonističkom odnosu. Oslon na kralja protiv vlastele ili oslon na Veneciju bila je alternativa pred kojom se tokom stoljeća našao Trogir, kao i ostali dalmatinski gradovi, odnosno u njima vladajući sloj. Braneći se od kleveta i raznih insinuacija u pogledu svog pisanja za ili protiv Venecije, Lučić je isticao da je u svakoj mogućoj prilici isticao sloboštine dalmatinskih gradova. »Sto se pak tiče sloboština dalmatinskih gradova«, pisao je Lučić, »nijesam mogao propustiti da ih ne spomenem i naglasim svuda, gdje mi se god pružila prilika, da mi se ne 80 predbacilo bi da sam slab historičar i loš rodoljub«. Po sebi je razumljivo da Lučić u svojoj impostaciji polazi s pa80 Pismo Lučića Valeriju Ponte, 16. ožujka 1669: »Che quanto alla liberta delle Cittši Dalmatiche, non dovevo tralasciar di dichiararle, e replicare ovunque mi se e offerta l'occasione, se non volevo esser tagliato di poco buon histo-

49

tricijskih pozicija i 'da su sigurnost i mir ne samo potrebni za prosperitet grada i pokrajine već i radi osiguranja poretka po kojem su plemići (gradski patricij at) uživali povlašteni položaj. Venecija je bila ta koja je osiguravala u danom momentu stabilnost poretka. Lučić je u svojim djelima, gdje je god bilo moguće, upozoravao na cijenu toga mira, na stanje koje je nekoć postojalo i na prava koja su u prošlosti u doba bizantskog vrhovništva i posebno za hrvatskih i ugarskih kraljeva gradovi imali i uživali. Iako je u »De Regno« Lučić posvetio nekoliko poglavlja opisu unutarnjih prilika i društvenog uređenja, i to posebice za ranije doba do 1100. i za kasnije razdoblje, učinio je to sumarno. U djelu Memorie mogao je dati opširniji prikaz. Lučića naročito zanimaju i uznemiruju međusobni sukobi grupa vladajućeg sloja u gradovima i pobune puka. Ovim događajima posvećuje posebnu pažnju te ih nastoji objasniti. U komentaru izvorne građe, koju i kod ovih prikaza obilno donosi i citira, Lučić svoje opise događaja uvijek uklapa u širi kontekst zbivanja, političku i vojnu situaciju i ekonomsko stanje. Lučić se pri tom uzdržava od brzopletih zaključaka koji se ne bi osnivali na izvornoj građi. Ta je građa međutim ipak od Lučića odabrana, i uza sve to što pojedini prikazi imaju oblik objektivističkog izlaganja i tumačenja onog što navodno proizlazi iz sačuvanih dokumenata, iza Lučićevih »konjektura« (pretpostavki) nije teško uočiti određena politička ili klasna opredjeljenja. Zanimljivo je da kod prikaza pučkih buna Lučić potanko ispituje uzroke, ali ne spominje ili ne stavlja težište na uzroke koji izviru iz ekonomske, društvene i političke nejednakosti plemića i pučana. Treba navesti da Lučić donosi dokumente koji govore i u korist pučana i i gdje se opisuju njihove zasluge za sređivanje građanskih nemira i sukoba do kojih je znalo doći zbog strastvene i štetne borbe plemićkih stranaka ili tiranije grupe plemića.81
rico, e mal patriote.« Izđ. B. Popario, o. c., »Starine«, 32, str. 42. 81 Usp. M. Kurelac, Pučki ustanci i pobune u djelima Ivana Luciusa-Lučića, »Eadovi Instituta za hrvatsku povijest«, vol. 10, str. 239—247, Zagreb 1977.
50

Za Lučića glavni uzroci nemira, nesloga, buna i ustanaka dolaze izvana. Nemiri, sukobi i bune prerastaju u ustanke i gradske ratove u okolnostima vanjskopolitičkih napetosti i nestabilnosti. Razmirice, neslaganja i suparništvo unutar vladajućeg sloja, takozvani »dissenssioni civili«, u takvim okolnostima dobivaju ozbiljne razmjere u kojima, smatra Lučić, »suprotnosti mogu otići u ekscese«. U De Regno i u Memorie Lučić se posebno bavi pitanjem izbjeglih (protjeranih) odnosno u gradu ostalih građana — plemića, u toku građanskih sukoba, i vidi u tome naročitu opasnost, jer u datim okolnostima ove grupe mogu postati oruđe u rukama izvanjih antagonističkih sila kao što su Venecija ili okolni feudalci odnosno hrvatsko-ugarski kralj. Krajnje uzroke suprotstavljanja i sukoba dviju struja ili stranaka unutar gradova vidi Lučić, što je posebno značajno, u nekim važnim ekonomskim komponentama povijesnog razvoja dalmatinskih gradova. Razrađujući to pitanje u De Regno Dalmatiae et Croatiae Lučić ističe da u dalmatinskim, posebno kopnenim gradovima, postoje grupe stanovnika formirane prema ekonomskom interesu. Jedni koji obrađuju zemlju i žive od agrarnih proizvoda, drugi koji se bave ribarstvom i pomorstvom. Ove djelatnosti određuju i političku opredijeljenost spomenutih grupa koje se pretvaraju u stranke. »Kopnena« stranka, slijedeći svoje ekonomske interese, te razvoj i sigurnost svoje djelatnosti na kopnu, pristaje uz hrvatske feudalce i hrvatsko-ugarske kraljeve, dok se »pomorska« stranka, slijedeći svoje ekonomske interese i djelatnost na moru, priklanja Veneciji.82 Nakon izvjesne prevage kopnene stranke s oslonom na hrvatsko-ugarske vladare ili knezove dolazi do privremenog uklanjanja razlika, naročito u doba kad bri»Duo enim ab antiquo fuerunt, hodieque sunt im singulis Dalmaticis Ciudtatibus, praesertim coiitinentis, hominum genera, eorum scilicet, qui terrestribus prouentibus, et industriis incumbunt, et qui navigationibus, et piscationibus maritimis operam đant; ex qua diversitate, duae partes in unaquaque civitate viguerunt, terrestris Croatis et Ungaris, maritima vero Venetis addicta«. V. I. Lucius, De Regno Dalmatiae et Croatiae, Amsterdam 1666, str. 277.
51
82

birski knezovi proširuju svoju moć ili pristaju uz Veneciju. Konačna prevlast Venecije daje prevagu pomorskoj stranci, pa su ekonomski intresi i privlačnost venecijanskog »aristokratskog« uređenja, rezultirali pobjedom provenecijanske politike, koja postaje logična orijentacija ove grupe plemića i pučana u gradovima. Konačna uspostava mletačke vlasti na moru i kopnu donosi mir i stabilnost i uklanja vanjske ekonomske i političke razloge antagonizma spomenutih grupa ili stranaka. Kod toga je pritisak pučana uz zatvaranje Velikog vijeća u gradovima stalna opasnost za mir i poredak. Vladavina Venecije osigurava vlast i jedinstvo plemstva, a koristi onima koji nalaze u tom stanju stabilnosti poretka mogućnost ostvarenja svojih ne samo političkih i društvenih već i ekonomskih interesa. Opisane Lučićeve postavke i analize izložene u De Regno i u Memorie istoriche di Tragurio treba imati u vidu pri ocjeni njegovih povijesnih djela, naročito prikaza društveno-ekonomskih prilika u Dalmaciji i Trogiru. Možda bi se time mogao objasniti čitav niz Lučićevih stavova i pristupa vanjskopolitičkim i unutarnjopolitičkim pitanjima. Usprkos tome što je Lučić bio svjestan što znači vladavina Venecije i porast apsolutističke vlasti za sloboštine dalmatinskih gradova i poseban neovisan status Dalmacije, koji je u svom djelu D e Regno Dalmatiae et Croatiae istakao i razradio kao status Regnuma, nakon pojave Turaka u našim zemljama krajem XV stoljeća i uz permanentno ratno stanje nadomak Trogira i drugih dalmatinskih gradova, Lučić je znao da oslon na Veneciju na jugu kao i oslon na Habsburgovce na sjeveru predstavlja za Dalmaciju i Hrvatsku neumitnu nuždu. Sloboda Dubrovnika, njegov neovisan položaj, i u najtežim okolnostima, sigurno je Lučiću najbliži ideal, a istjerivanje Turaka pomoću udružene evropske protuturske koalicije konkretan politički program za koji se zajedno sa Stjepanom Gradićem zalagao. U tom okviru pisanje Lučića i isticanje statusa Regnuma te gradskih sloboština ima programski karakter. U tom kontekstu postaje razumljiva sudbinska, povijesno verificirana, povezanost Dalmacije i Hrvatske, ujedinjene u jedan
52

p,egnum. Djelo De Regno Dalmatiae et Croatiae u naslovu je istaklo, a sadržajem potvrdilo osnovnu Lučićevu misao i poruku. Dalmacija i Hrvatska su p,egnum, što znači samostalna, neovisna, autonomna državna tvorevina. Nadalje Dalmacija i Hrvatska su jedan Regnum. Ne regna već regnum, kod čega status kraljevstva priključuje k sebi autonomni položaj gradova temeljen na kraljevskim privilegij ama. Iako je u svojim djelima Lučić upozorio na korist veze Dalmacije i dalmatinskih gradova s Venecijom kroz povijesna razdoblja srednjega vijeka, to je odraz više njegovih suvremenih razmatranja koja imaju pandan u korisnosti veze Hrvatske s Austrijom i Habsburzima kod Lučićevih suvremenika. Savez dalmatinskih gradova, njihova povezanost sa sjeverom Hrvatskom (ban Petar Zrinski kao banus hereditarius maritimus) i opet dobri odnosi s Venecijom u smislu antiturske koalicije, to je — čini se — bila krajnja vizija Ivana Lučića. Međutim uz jačanje centralističkih državnih sistema u Evropi i apsolutističkih težnji Venecije i Beča, a uz politiku ravnoteže sila, kad se usprkos nemoći Turskog Carstva turska granica iznova utvrdila nadomak Trogira, Lučićeve nade u istjerivanje Turaka (koje je izrazio u Uvodu u De Regno Dalmatiae et Croatiae), kao d nade u respektiran je autonomnih prava pokrajine i gradskih sloboština, izgubile su šansu da se ostvare.83 Sudbina Zrinskog i Frankopana to je jasno pokazala. U ovim okolnostima Lučićev planirani povratak u rodni kraj, u Trogir, nije više dolazio u obzir. Uz ovakvo stanje stvari Lučić je smatrao da njegov boravak i rad izvan zemlje »daleko od venecijanskih spletki«, kako je pisao,84 može dati značajnije plodove, uz ugled koji je stekao u svijetu poslije objavljivanja svojih djela. U Lučićevim djelima kompleksno su i u povijesnom razvoju obuhva83 Pisma I. Lučića Valeriju Ponte: 31. svibnja 1665, 1. veljače 1676. Izđ. B. Popario, o. c., »Starine«, 32, str. 81. i dr. 84 Pismo I. Lučića Valeriju Ponte. 15. rujna 1674. »·... in San Marco dove si fanno mille regiri e cavalette li quali m'hanno fatto risoluere di stare lontano di tali imbrogli per viver quieto.. .·« Pismo nije objavljeno kod B. Poparića.

53

ćene sve one stvarnosti, težnje, dileme i determinante koje je Lučić kao građanin Trogira i znanstvenik nosio u sebi. Njegov racionalni duh i znanstvena akribija, te neumoran, požrtvovan rad izdigli su ga iz ograničenja lokalne sredine i uključili ga u tokove suvremene evropske znanstvene 'misli. Njegova djela, vezana uz domovinu i rodni kraj, dobila su Lučićevim znanstvenim postupkom novu dimenziju po kojoj se ubrajaju u prva djela naše i evropske građanske historiografije. U njima je Lučić ostavio ono što ga je i potaklo na pisanje povijesnih djela: pravo, iskreno i nesebično »svjedočanstvo ljubavi prema domovini« — »testimonium amoris patriae«.

PREDGOVOR PRIREĐIVAČA TEKSTA I PREVODIOCA

Miroslav Kurelac

Oba su posla pratile dvije prilično suprotne težnje: predočiti De Regno u svakom pogledu što vjernije, ali ga i što više približiti današnjem čitaocu. Nastojeći postići i održati ravnovjesje, odabrali smo rješenja o kojima ovdje govorimo. Ona koja se tiču uređivanja teksta bit će primijenjena dosljedno u svim svescima izdanja. Ona koja se tiču prijevoda vrijede za ovu knjigu De Regno: ostale će imati drugog prevodioca, koji će neminovno birati nešto drugačija rješenja i sam ih obrazložiti. Za takvu smo se podjelu odlučili zbog posve očite potrebe da prevodilac bude što vičniji povijesnoj tematici o kojoj Lučić raspravlja. Tako prvu knjigu — gdje preteže antička problematika — i još po jedno poglavlje treće i četvrte knjige — gdje se Lučić vraća na starovjekovne teme — prevodi antičar, ujedno i priređivač teksta za čitavu ediciju, a glavninu djela prevodi medijevist. TEKST DE REGNO P o d l o g a teksta koji ovdje prezentiramo amsterdamsko je izdanje De Regno iz 1668. godine (v. Bibliografiju u prilogu), tekstom posve identično izdanju iz 1666. U nj unosimo izmjene, ispravke i dopune kojima je autor sam Lučić, iz triju v r e l a . Prvo su Errata sic corrigenda tiskana u izdanju 1668. To je prva i na j malobrojni ja skupina intervencija, koje je autor između dvaju izdanja uspio dostaviti tiskaru, te su prištampane na kraju djela. Drugo, obilnije vrelo su Addenda vel corrigenda in opere

54

55

De Regno Dalmatiae et Croatiae, što ih je Lučić dao 1673. objaviti u Mlecima uz Inscriptiones Dalmaticae. Koristili smo njegov vlastiti primjerak djela s rukopisnim dopunama koji se čuva u Naučnoj biblioteci u Zadru. Treći, najmjerodavniji i najobilniji izvor je vlastiti Lučićev primjerak De Regno iz 1666. koji se čuva u biblioteci samostana sv. Frane u Šibeniku. Stavljen nam je na raspolaganje s izvanrednom Ijubaznošću i strpljivošću, na čemu ovdje posebno zahvaljujemo. Lučić se nikada nije umorio od dotjerivanja De Regno, bilo da je — iščitavajući ga — pronalazio koju još neuočenu grešku, bilo da je o nečemu što novo saznao ili promijenio mišljenje, bilo da se pojavila nova građa koju je smatrao potrebnim uvrstiti. Posao po svemu sudeći nije okončan autorovom voljom nego njegovom smrću, a dužnost je potomstva da pravom Lučićevom ostavštinom smatra De Regno u onom obliku u kojem ga je napokon ostavio. Najviše ispravki dolazi upravo iz njegova primjerka djela, ali će zainteresirani čitalac lako uočiti da ih je relativno malo potvrđeno na sva tri mjesta. Nastojanje P. KAERA koji je objavio »Aggiunte e correzioni autografe di Giovanni Lučio al 'De Regno Dalmatiae et Croatiae'« (v. popis literature u prilogu) ne pruža zbog toga pravu sliku o svim Lučićevim zahvatima. Mora se dodati i to da P. Kaer mnogo što u šibenskom primjerku nije uočio, a ponešto je i krivo čitao. Zbog toga njegov rad spominjemo samo ovdje, a ne uzimamo ga u obzir za Variae lectiones. Kaeru, a sigurno i sebi u prilog, napominjemo da neke Lučićeve ispravke nije teško previdjeti, jer se svode na brisanje otisnutih slova ili na pretvaranje slova u slovo malim potezom pera. Neke prilično bitne ispravke uočene su isključivo zbog toga što se pri prevođenju po smislu nametnula pretpostavka da bi riječ morala izgledati drugačije nego što je otisnuta. Kako Lučić nije sve ispravke unio odjedanput, varira boja tinte kojom se služio. Budući da njegova ruka nije jedina pisala po šibenskom primjerku De Regno, Kaer je možda ponešto ispustio i iz opreza, a zabune su moguće i kod nas. Također nije teško pogriješiti u čitanju, jer je Lučić ispravljao i ispravke. Kaer nije
56

uspoređivao zadarski Lučićev primjerak Addenda, pa mu rukopisne intervencije koje su ondje urednije ispisane nisu niti mogle pomoći. Nama jesu, ali se ipak ne usuđujemo pretendirati na apsolutnu točnost. Osim navedenih izvora i Lučićeva p r e p i s k a sadržava podataka koji doprinose utvrđivanju konačne verzije teksta De Regno. Kako ona još nije čitava objavljena, a u principu ne bi smjela sadržavati ništa što se nije pokazalo i na spomenutim mjestima, pozivamo se na nju samo izuzetno. Sve Lučićeve intervencije donosimo u lomljenim zagradama kako bi bile odmah prepoznatljive. Imajući na umu da je De Regno danas najčešće u upotrebi preko S c h w a n d t n e r o v a i z d a n j a iz 1748. godine, i da je to najpotpunije posmrtno izdanje djela, smatrali smo potrebnim upozoriti i na varijante koje se ondje javljaju. Priređivač naime nije uzimao u obzir niti tiskane Lučićeve ispravke i dopune, a kamoli rukopisne. Primjećujući da ponešto treba ispraviti, intervenirao je ponekad posve valjano, ali je mnogo češće iz neshvaćanja štošta proizvoljno promijenio. Na nekim se mjestima gubi, ili je čak potpuno izokrenut smisao Lučićeva kazivanja. U prvoj knjizi De Regno drastičan je primjer glavni citat Plinija Starijeg u drugom poglavlju. Videći da tekst vrvi koruptelama, priređivač je u najboljoj namjeri uvrstio Plinijev citat prema nekom suvremenom izdanju, a ne prema De Regno. U prvi mah učinak je dopadljiv, no odmah nastaje nevolja: Lučić nakon citata raspravlja o Plinijevu tekstu ikakav je kod njega otisnut. U Schwandtnerovu izdanju nestala je podloga rasprave, koja je zbog toga teško shvatljiva. Uviđajući to, priređivač je bio prisiljen zahvaćati na više mjesta i u Lučićev vlastiti tekst. Iz nekog razloga, možda tehničkog, izdanje 1748. uopće ne koristi zagrade, a one su u De Regno 1668. često upotrijebljene. Kad se radi o Lučićevu tekstu, šteta nije velika. Zagradama su odvojene umetnute misli, pa je interpunkcija koja ih u Schwandtnera nadomješta obično posve dostatna da se ništa ne iskrivi. Međutim, okrugle se zagrade u De Regno 1668. najčešće javljaju u citatima izvora. Tu Lučić
57

njima odvaja objašnjenja ili dopune koje nadoknađuju ispušteni izvorni kontekst. Budući da zagrade 1748. izostaju, pričinjaju se te dopune kao integralni dio izvornog teksta, a Lučićevi citati bez njegove krivnje dobivaju neispravan oblik. Pojava je toliko česta da je u našim Variae lectiones ne bilježimo posebno, nego ovdje načelno upozoravamo na nju. Dok je u Lučića 1668. kurziv rezerviran za izvorne tekstove, u Schwandtnera se javlja i za isticanje značajnijih pojmova u Lučićevu tekstu. To ne bilježimo posebno, kao ni razlike u grafiji i interpunkciji. Smatrali smo ipak potrebnim upozoravati na razlike u primjeni kurziva kod izvornih tekstova i na razlike u oblicima vlastitih imenica u izvornim tekstovima. Zbog razlika u Schwandtnerovu izdanju nismo unosili nikakve oznake u latinski tekst De Regno, kao ni zbog onih nekoliko tiskarskih grešaka 1668. koje je Lučić previdio, a ovdje smo ih ispravili. Odstupanja koja se javljaju u T r a t t n e r o v u i z d a n j u De Regno i u P a v i s s i c h e v u talijanskom p r i j e v o d u koji je rađen po Trattnerovu izdanju tolika su da ih nije imalo smisla registrirati. Da bismo očuvali izgled teksta De Regno 1668. u prvom smo redu bez ikakve izmjene zadržali Lučićevu i n t e r p u n k c i j u , iako još jako odudara od današnje. Budući da se radi o tekstu stručna povijesna sadržaja koji je odavna predmet proturječnih interpretacija, smatrali bismo čak nekorektnim osuvremenjivati interpunkciju. To bi nužno u izvornik uvelo shvaćanje priređivača teksta, koje nipošto ne mora biti i shvaćanje svih korisnika edicije. Ovako je i prevodilac slobodniji: griješi li, to će se lakše pokazati uz ovakav oblik izvornog teksta, te iznoseći svoje tumačenje ne nameće ništa apsolutno niti Lučiću niti čitaocu. Iz sličnih razloga poštujemo g r a f i j u De Regno, osobito u pogledu velikih početnih slova općih imenica, koja se često javljaju da bi se naglasio pojam bitan u svom kontekstu.
58

Ne uklanjamo suvišne aspirate i geminate, neobične dvoglase, -y- umjesto -i-, niti išta od toga pišemo gdje bi trebalo biti, a nedostaje. Također ne ujednačujemo izgled istih riječi koje su od prilike do prilike različito ispisane. Razlog je bezazleniji negoli kod interpunkcije i velikih slova: ta je varijabilnost karakteristična za vrijeme kad je De Regno pisano i tiskano. Potpuno je ukloniti značilo bi zapravo uništiti dokument. Ipak, iz posve praktičnih razloga razrješujemo kratice, odvajamo slova u ligaturi, izostavljamo akcentske znakove, a -i- (-j-), -u- i -v- pišemo prema današnjim pravilima. Jedino kad se raspravlja baš o obliku ili izgovoru kakve riječi, -v- i -u- ostaju kao u De Regno. Zadatak je ovog kompromisnog sustava da tekst De Regno učini čitkim današnjoj publici, a da mu ostavi i dovoljno osobina iz vlastita doba. Uz lomljene zagrade kojima naznačujemo Lučićeve intervencije, čitalac će u izvornom tekstu susresti još okrugle zagrade koje preuzimamo iz De Regno i kose zagrade među kojima su b i l j e š k e s m a r g i n a izdanja 1668. Te smo zagrade uveli uključujući bilješke u tekst na mjestima koja im je Lučić u De Regno odredio abecednom naznakom, ali naznaku samu ispuštamo. Ona je suvišna, jer se raspored teksta po stranama ne podudara. Ponekad je marginalna bilješka ipak uvrštena nešto drugačije no što je predviđeno u De Regno, bliže onome na što se odnosi. Još je jedna vrst naznaka preuzeta iz De Regno: to su zvjezdice kojima Lučić upozorava na v a r i j a nt e ili ispravke u izvornim tekstovima. Od svih tih znakova u prijevod ne prenosimo lomljene zagrade oko Lučićevih dopuna i ispravki, a neke su se marginalne bilješke mogle integrirati u tekst bez zagrade. Različiti su t i p o v i s l o v a u De Regno upotrijebljeni u skladu s današnjim kriterijima: autorov je tekst u kurentu, tekst citiranih izvora u kurzivu. Za dvojbena mjesta u izvorima primijenjeno je takvo rješenje, da je sumnjiva riječ ili izraz istaknut ku59

rentom, a na margini je predložena varijanta ili ispravka u kurzivu. To je preuzeto i u ovoj ediciji. Ako ima kakvih odstupanja bilo u Lučića, bilo u nas, upozoravamo na njih u Variae lectiones. Kao što smo nešto ranije spomenuli, Lučićev je običaj da u citate izvornih tekstova u zagradi umetne ponešto što nadoknađuje ispušteni kontekst. U De Regno 1668. ti su umeci u kurzivu kao i izvorni tekst. U transkripciji to preuzimamo, a u prijevodu ne preuzimamo. Ima, dakako, slučajeva kad zagrada pripada izvornom tekstu, pa su moguće zabune koje smo nastojali ukloniti provjerama pri identifikaciji izvornih mjesta. N a t p i s i su u De Regno reproducirani kapitalom. Nije zapravo običaj prevoditi antičke natpise poput ovih iz prve knjige De Regno, jer su prilično tipskog i prepoznatljivog sadržaja ili okrnjeni toliko da se ne mogu potpuno pročitati. Međutim, držeći se principa da se prevede sve što je otisnuto onako kako je otisnuto, dali smo i prijevod natpisa, ali u kurzivu, kao i ostale izvorne tekstove. PRIJEVOD PRVE KNJIGE L u č i ć e v o v l a s t i t o i z l a g a n j e u pravilu je potpuno primjereno onakvu naslovu kakav je prvobitno želio dati De Regno: Indagationes, istraživanja, ispitivanja. To znači jezgrovito nizanje opaski u analizi građe i problema, i u pravilu odsječne zaključke. Latinski je oblik za to često jedna jedina, vrlo duga složena rečenica koja obuhvaća čitav misaoni proces od formuliranja problema do zaključka. Ekvivalentom koji najbolje izražava učinak Lučićeva kazivanja smatramo u našem jeziku kratke, što jednostavnije samostalne rečenice. Tijekom analize Lučić vrlo učestalo koristi ograničen broj glagola i glagolskih izraza koji izražavaju ispitivanje, pretpostavljanje, dokazivanje i zaključivanje. Njihova se stalna prisutnost upravo nameće čitaocu latinskog teksta. Nastojali smo to prenijeti prevodeći što dosljednije isti glagol ili glagolski izraz istom riječju. Rezultat svega je ponešto krut prijevod, koji je na neki način u skladu
60

s Lučićevom vlastitom ocjenom njegova latinskog stila (v. Prilog) i s ocjenama kakve je dobivao od drugih (npr.: ... docere maluerit scribendo lectores, quam aures eorum, adhibita titillatione, verbis ac vocibus scrupulose conquisitis demulcere. M. BELL u uvodu Schwandtnerova izdanja, str. XXVI). Tek mjestimično Lučićeva je rečenica kićenija humanistička fraza, kad izriče uobičajene formule skromnosti, ograđuje se zbog smionih pretpostavki, i — na jednom mjestu — daje rječitu pohvalu djelotvornosti mletačkog državnog uređenja i pomorske politike. Nastojali smo to potpuno odraziti u prijevodu. Lučićevo je povjesničarske razmišljanje, bez obzira na to jesu li danas rezultati prihvatljivi ili ne, umno, oštro, temeljito potkrijepljeno građom i argumentima drugih vrsta, među ostalim čak i ekonomskog karaktera. Po svemu je podobno da se prevede uz najveće moguće a k t u a l i z i r a n j e . Toga smo se držali, i u skladu s tim bismo bili voljeli zamijeniti standardni latinski tip opisnih ili upitnih naslova današnjim ekvivalentima. Kako međutim prevodimo manji dio De Regno, red je bio u tom pogledu poštivati volju drugog prevodioca. V l a s t i t e i m e n i c e raznih vrsta pri našem su planu nametnule varijabilni sustav prijevoda o kojemu valja ponešto reći. Izražavajući se latinskim jezikom, Lučić je mogao etnonime poput Dalmatae ili Veneti koristiti bilo za koje razdoblje od antike do svoga doba. Prevodeći, valja ih varirati. Treba, na primjer, presuditi kad je riječ o plemenu Veneta, pa će se zadržati oblik koji doslovce odgovara latinskom, kad je riječ o stanovništvu italske pokrajine Venecije, pa se mora pisati o Venecijancima, a kad se smije, pa i mora staviti »Mlečani«, jer je riječ o pripadnicima mletačke države ili o stanovnicima Mletaka. Slično je s »Dalmatima«. Lučić je doduše izrazio uvjerenje da je Dalmatae pravi oblik plemenskog imena, no danas je u stručnoj literaturi običaj upotrijebiti oblik »Delmati« upravo kad je riječ o plemenu da bi se odmah znalo kako se ne govori općenito o stanovništvu pro-

vincije Dalmacije. To smo dakle uveli i u prijevod na odgovarajućim mjestima, te je i opet trebalo presuditi kad je govor o ilirskom plemenu, pa će stajati »Delmati«, a kad o stanovništvu rimske provincije, bizantske i kasnije Dalmacije — te ćemo pisati »Dalmatinci«. Sličan je problem s toponimima antičke tradicije, koji u latinskom uvijek izgledaju jednako, iako u Lučića izražavaju različite sadržaje: valjalo je točno razlučiti kada govori o staroj Isi, Faru, Epidauru, Lisu i si., a kada o Visu, Hvaru, Cavtatu, Lješu. Ima, međutim, i geografskih, naziva antičke tradicije koje iz više razloga nije bilo uputno aktualizirati. Utvrdivši im značenje, Lučić neke svjesno koristi s tim značenjem u svom daljnjem kazivanju. Neke tumači drugačije no što se danas shvaćaju, pa ih se u njegovu tekstu niti ne smije zamjenjivati. Štoviše, dok se raspravlja o nastanku nekog naziva potrebno ga je ponekad »preslikati« iz izvornika kako bi se jasno razabrala podloga Lučićeva dokazivanja. Tako će npr. Jadransko more i u prijevodu biti »Adrijatičko«, »Atrijatičko« i »Hatrijatičko«, dok Lučić bude naziv povezivao s imenom grada Hatrije, Atrije, Adrije. Neki antički nazivi i nemaju pravog današnjeg ekvivalenta. Napokon, neki su nazivi antičke tradicije u Lučićevo doba bili posve aktualni, i on ih koristi u suvremenom značenju. Kad govori o »ilirskoj obali«, to je i obala suvremenog Ilirika, koji je s tim imenom i prikazao na karti Illyricum hodernum. Nema potrebe da se termin mijenja. Posebno je osjetljiv posao odlučiti kako će se u prijevodu izraziti imena gradova, otoka i si. koja Lučić sam navodi kao »današnja«. Neka posve odgovaraju našim današnjim nazivima, jedino se treba snaći u Lučićevu pravopisu. Druga su međutim bila lokalno aktualna u njegovo vrijeme, a pripadaju romanskom i talijanskom, odnosno romanizacijskom i talijanizacijskom imenskom fondu. Smatrali smo posve ekvivalentnim na Lučićevo nunc nadovezati imena koja su ih danas potisnula, osim kad raspravlja upravo o onom obliku naziva koji je naveo i eventualno ga povezuje s antičkim oblikom. Tu bi zamjena uništila smisao njegova kazivanja.
62

Lakše se bilo odlučiti kod imena većih gradskih centara i otoka. Oblike poput Ragusium, Spalatum, Tragurium, Arbum i si. Lučić je očito naveo pod nunc kao »međunarodne«, latinizirajući ih u skladu s jezikom djela. Može se dosljedno stavljati Dubrovnik, Split, Trogir, Rab i si. Osobna imena humanista i kasnijih autora koje Lučić citira i navodi problem su za isebe. U skladu s običajem vremena i s jezikom djela gotovo su sva latinizirana, a »narodni« oblik u priručnicima koje smo koristili može biti prilično raznolik. Uz onaj za koji se opredjeljujemo u prijevodu navodimo stoga latinski i ostale u popratnim bilješkama. S t e r m i n i m a koji označuju u p r a v n e f u n k c i j e ili p o d r u č j a također je trebalo prilagodljivo postupati. Antički termini koji se odnose na antičko razdoblje u pravilu nemaju točnih ekvivalenata. Budući da se radi o stručnom historiografskom tekstu, bilo ih je najispravnije preuzeti u prijevod. Međutim, kod naslova antičkog postanka koji su našli raznoliku primjenu u kasnoj antici i u srednjem vijeku trebalo je značenja varirati. Dux npr. u Lučićevu tekstu pokriva sva značenja, od osnovnog »vođe, vojskovođe«, preko »vojvode« u Zadru kojemu se u nas obično daje naslov kneza, franačkih »vojvoda« koje smo navikli nazivati grofovima i markgrofima, »vojvoda« u Hrvata koje opet nazivamo knezovima, do mletačkih »vojvoda«, to jest duždeva. Slična je nevolja s titulom comes. Pokrajinski termin provincia može značiti naprosto pokrajinu, rimsku provinciju, bizantski temat, franačku marku. U prijevodu smo nastojali upotrijebiti izraze koji će najtočnije predočiti Lučićevu misao onako kako je mi shvaćamo. Čitaocu stoji na raspolaganju original da sam prosudi. Dok smo na Lučićev vlastiti tekst primjenjivali ova pravila, s c i t a t i m a i z v o r a smatrali smo nužnim postupati drugačije. Onakvi kakvi jesu, bez sumnje će prilično iznenaditi poznavaoce, osobito antički zemljopisnog sadržaja. Napučeni su vlastitim imenicama čudnih oblika, i poprilično se razlikuju od kritički uređenih tekstova na kojima smo navikli raditi. Odstupanja se povišestručuju, jer u De Regno
63

stoje samo latinski prijevodi brojnih grčkih izvora. Lučić u skladu s običajem svog doba citira i manje cjeline otrgnute iz njihova konteksta i kongruira ih s vlastitim. Isti citat koji se javlja na više mjesta gotovo svaki put izgleda malo drugačije, premda je dosljedno u kurzivu. Napokon, Lučić neka mjesta shvaća drugačije no što se danas shvaćaju, čak i kad ona sama izgledaju kako smo navikli. O tome nas upućuju njegova vlastita tumačenja. Zbog toga se sve što je u De Regno prezentirano kao izvor mora prevesti prema obliku koji ondje ima, a ponekad čak više u skladu s Lučićevom interpretacijom nego i s tim oblikom. U skladu s time, v l a s t i t e i m e n i c e iz izvornih tekstova više »preslikavamo« negoli prevodimo. Tako će se na primjer u prijevodu Lučićeva teksta dosljedno nalaziti danas u nas uobičajeni etnonim Enheleji, dok će se u prijevodu izvora moći susresti i Enheleejci, Enheli i Enheliji. Zamjena danas u nas uobičajenim oblicima ili današnjim ekvivalentima u prijevodu izvornih tekstova ne dolazi u obzir. U prvom redu, Lučić ponekad raspravlja o oblicima kakve je zatekao, zatim takav oblik može uputiti na izdanje ili rukopis kojim se služio — bude li tko o tome istraživao, i na kraju krajeva red je da i onaj čitalac koji bude koristio samo prijevod iz ove edicije dobije priliku uvidjeti kako je izgledala građa dok je Lučić na njoj radio, i kako on sam s njome postupa. Svjesni smo da među neobičnim oblicima vlastitih imenica i ostalih riječi u citatima izvornih tekstova moraju imati udio i tiskarske greške, bilo u Lučićevim predlošcima, bilo u samom De Regno. To je međutim nedokazivo, osim kad bi se točno identificirale i provjerile sve knjige koje je Lučić imao u rukama. Bez pokrića u obliku Lučićeve ispravke, svaka bi intervencija mogla biti neopravdana. Tek kad je doneseni oblik takav da potpuno onemogućuje da se dobije bilo kakav smisao, oslobođeni smo obaveze da poštujemo što stoji u De Regno. A to je uistinu rijetko. Zbog svega ovoga napominjemo da De Regno, bar što se pripovjednih izvora tiče, nipošto nije vrelo
64

iz kojega bi se danas mogli preuzimati citati i navodi. Posve je nešto drugo što gotovo bez iznimke ukazuje na ona izvorna mjesta koja doista sadržavaju podatke za povijest naših krajeva. Zadatak je b i l j e ž a k a uz p r i j e v o d da upute čitaoca o kojim se izvorima i izvornim mjestima radi, da ga upozore na bitna odstupanja prema kritički uređenim tekstovima i da mjestimično predoče kontekst koji je Lučić ispustio. Isto će u bilješkama biti obavljeno i za Lučićevu literaturu, tj. za djela od XIV stoljeća do njegova doba. U prijevodu izvornih tekstova u skladu s gore opisanim principima za n a s l o v e poput spomenutih dux, comes, pa princeps i si. najčešće donosimo najbliže etimološke ekvivalente, bez obzira na povijesna značenja termina koja smo uveli u Lučićev vlastiti tekst. Prijevod povijesnog izvora u istraživačke svrhe ne smije se miješati s interpretacijom. Nadajući se da će rezultat naših nastojanja biti upotrebljiv, zaključujemo Lučićevim riječima: imperfectum opus texere non ignoro.

Bruna Kuntić-Makvić

65

de regno Dalmatiae et Croatiae
IOANNIS LUCII

IVAN LUČIĆ

0 kraljevstvu Dalmacije 1 Hrvatske

DOMINO IOANNI LUČIO IOANNES BLAEU SALUTEM

JOAN BLAEU POZDRAVLJA GOSPODINA IVANA LUČICA
Vrli mužu! Prema Tvojoj vrlo ljubaznoj uslužnosti, s kojom si u Rimu prihvatio moje sinove Wilhelma i Pietera, potpuno sam osjetio da je ono prijateljstvo prema našoj obitelji što si ga nekoć ondje sklopio s mojim sada već pokojnim bratom Corneliusom još uvijek snažno. No posebno si poželio· da ga spoznam kad si ponudio da se u mojoj tiskari otisnu Tvoja dalmatinska istraživanja, kojima si na svjetlo iznio spomenike svoje vrle domovine, već odavna obavljene gustom tminom. Prinosim Ti ih, već dovršena, kao zalog zahvalne duše i trajnog prijateljstva. Tebi se naime duguju, jer stvarno i jesu Tvoja, i ja im nisam pridonio ništa, osim toga što sam ih svojim slovima priopćio svijetu učenijih. Ako je ovaj prinos drag, što uopće ne sumnjam da će biti — uzdajući se u Tvoju uobičajenu dobrohotnost — smatrat ću da sam zadobio svaku hvalu. Zdravo, vrli mužu, i nastavi me voljeti! U Amsterdamu, 12. rujna 1667.1

10

15

20

Amicitiam illam, Vir Clarissime, quam cum fratre meo Cornelio, iam fatis functo, olim Homae contraxisti, ex humanissimis tuis, quibus utrosque Guilielmum et Petrum filios meos ibidem excepisti, officiis, hucusque erga nostram familiam viguisse, plenissime expertus šum. Sed praecipue eam mihi notam facere voluisti cum Indagationes tuas Dalmaticas, quibus Patriae tuae illustrissimae monumenta, iam dudum densis obvoluta tenebris, in lucem protraxisti, typis meis exarandas obtulisti. Eas ipsas iam absolutas in grati animi et perpetuae amicitiae tesseram, tibi offero; tibi enim debentur, cum revera tuae sint, nihilque iis a me sit tributum quam quod eas Doctiorum orbi meis litteris communicem. Si grata haec oblatio, quemadmodum solita tua benignitate fretus, futurum nullus dubito, omne me tulisse punctum existimabo. Vale, Vir Clarissime, et me amare perge. Amstelodami, Pridie Idus Septembris, 1667.

69

loannis Lucii DE REGNO DALMATIAE ET CROATIAE Liber primus Dalmatia post extinctos Illyrici Reges innotescere caepit, quomodo Reipublicae, et Monarchiae Romanae tempore dilatata fuerit, ipsorum Historici referunt: quae vero post Imperii declinationem in Dalmatia evenerunt, apud plures Auctores, sed adeo confusa reperiuntur, ut vix aliquid certi, vel dis10 tincti percipi queat. Cum autem huius Operis propositum sit obscura illustrare, et confusa distinguere, ideo pro antiquorum Scriptorum intelligentia, quaedam breviter recensenda erunt. Dalmatiam enim, sicuti in Illyrico statuunt, quicumque mentionem eius 15 faciunt, ita cum Graeci terminos Illyrici diversos quam Romani ponant, antequam Dalmatiae fines inquirantur, breviter praenarranda erunt quae de Illyrico ante Romanorum adventum referunt Scriptores; deinde relatis variis finibus, quos vigente Im20 perio Romano habuit Illyricum, et Dalmatia, tractanda erunt ea, quae post eiusdem declinationem in Dalmatia gesta sunt, et quomodo, quove tempore Dalmatiae pare in Regnum Croatorum transiverit: ut Regni Dalmatiae et Croatiae statu antiquo cognito, et 25 per temporum successiones cum hodierno collato, clariora evadant quae de Rebus Dalmaticis scripta reperiuntur. 5 Caput I. DE ILLYRICO. Illyriorum antiquam, sed fabulosam, originem Appianus refert, eos Adriatici mariš accolas fuisse Scylax Cariandensis testatur, conterminos Macedonas vicisse, Amyntamque Philippi Patrem vectigalem reddidisse, Diodorus Siculus et lustinus referunt; sed 35 variante fortuna Philippus Bardileum Illyrici Regem, quamvis difficili, cruentoque praelio fugatum, partem Macedoniae occupatam primo cedere, mox iterum victum, parere coegit; eius vero filium Clitum, et Glauciam alterum Illyriorum Taulantiorum Regem, 40 iugum detrectantes, Alexander, qui Magnus cogno70

Ivan Lučić O KRALJEVSTVU DALMACIJE I HRVATSKE Prva knjiga utrnuli kraljevi Ilirika. Kako se bila proširila u vrijeme Rimske Republike i Carstva, izvješćuju njihovi povjesničari. Sto se pak u Dalmaciji zbilo nakon slabljenja Carstva, nalazi se u više autora, ali je tako zbrkano da se jedva može shvatiti što pouzdano ili razgovjetno. Kako je pak zadatak ovoga djela rasvijetliti ne jasnoće i razlučiti što je zbrkano, valjat će stoga ukratko ponešto izložiti da bi se razumi jeli stari pisci. Svi naime koji spominju Dalmaciju smještaju je doduše u Ilirik, ali Grci postavljaju Iliriku drugačije međe nego Rimljani. Prije no što se ispitaju granice Dalmacije, valjat će stoga ukratko ispripovjediti što pisci izvješćuju o Iliriku prije dolaska Rimljana. Kad se zatim iznese kakve su različite granice imali Ilirik i Dalmacija dok je Rimsko Carstvo bilo snažno, valjat će obraditi ono što se nakon njegova slabljenja zbivalo u Dalmaciji, te kako je, i u koje vrijeme, dio Dalmacije prešao u Kraljevstvo Hrvata, da bi tako postalo jasnijim ono što se nalazi napisano o dalmatinskoj povijesti, kad se spozna drevni položaj Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske i kroz slijed se vremena usporedi s današnjim. I poglavlje O ILIRIKU Apijan iznosi drevno, ali bajoslovno podrijetlo 1 Ilira. Skilak iz Karijande svjedoči da su stanovali uz Jadransko more.2 Diodor Sicilski i Justin izvješćuju da su pobijedili Makedonce s kojima su graničili i da su Filipovu ocu Aminti nametnuli danak.3 No kako se sreća mijenjala, Filip je, doduše u teškom i krvavom boju, razbio kralja Ilirika Bardileja i najprije ga prisilio da ustupi zauzeti dio Makedonije. Zatim ga je opet pobijedio i prisilio ga da mu se pokorava. Kako izvješćuje Arijan, Aleksandar nazvan Velikim obuzdao je njegova sina Klita i Glaukiju, drugoga kralja Ilira Taulanata, kad su nastojali zbaciti ja-

Dalmacija je počela postajati poznatom kad su

30

71

minatus fuit, coercuit, ut Arrianus refert. Alexandri deinde successoribus de Macedonico Regno inter se pugnantibus, Illyriorum Reges iugum exeusserunt; nam eundem Glauciam Pyrrhum puerum recepisse, 45 et Cassandro Macedoniam regenti, maximamque pecuniam pollicenti, tradere noluisse, sed educatum in Regnum Epirotarum restituisse, Plutarchus tradit /In Pyrrho/. Quae omnia sicuti Illyrios afo antiquo bellicosos, et Macedonibus conterminos demonstrant; ita 50 adeo exigua sunt, ut ex eis status totius Illyrici, eiusque termini percipi non possint, nec deinde Romana in Illyrico bella, nisi praecognito eius maritimo statu: ideo proximi mariš memoriae antiquae colligendae sunt, ut inde, et fines Illyrici, et (a Romanis 55 inibi bella gesta) percipi possint. Sinum Adriaticum, quem Graeci lonium dicunt, antiquissimis temporibus Illyricum vocatum, testantur Poetae Argonautarum, et Colchorum itinera describentes, ut Callimachus a Strabone relatus libro primo de Colehis ait: 60 Secessum Mariš Illyrici simul ac tetigerunt, Finem remigio mox statuere suo: Harmoniae dirumque ubi serpentem induit olim Ad laevam sedes constituere šibi. Et Apollonius Argonautieon libro 4. de eisdem: Hi iuxta Illyricum, ex profunditate nigrum flumen*

65

Ubi Harmoniae est, et Cadmi bustum, turrim excitarunt Encheleaensium inquilini. 70 Virgilius quoque (Ecloga 8. Tu mihi seu magni superas iam saxa Timavi sive oram Illyrici legis aequoris... et AeneidoiS primo} de Antenore Illyricos penetrare sinus, atque intima tutus 75

/*mare vel fretum/

ram.4 Dok su se zatim Aleksandrovi nasljednici među sobom borili o makedonsko kraljevstvo, kraljevi Ilira zbacili su jaram. Plutafh naime piše /u »Piru«/ da je isti taj Glaukija prihvatio Pira kao dijete i da ga nije htio predati Kasandru koji je upravljao Makedonijom i obećavao silan novac nego ga je odgojio i uspostavio u epirskom kraljevstvu. 5 Sve to doduše pokazuje da su Iliri od davnine bili ratoborni i da su firaničili s Makedoncima, ali je tako oskudno da se odatle ne mogu shvatiti niti položaj čitava Ilirika i njegove međe, niti kasniji rimski ratovi u Iliriku, ako se prije ne upozna njegov pomorski položaj. Stoga valja prikupiti drevne spomene obližnjeg mora da bi se zatim mogle shvatiti i granice Ilirika, i ratovi što su ih Rimljani ondje vodili. Pjesnici koji opisuju putovanja Argonauta i Kolšana svjedoče da se Jadransko more, koje Grci zovu Jonskim, u najstarije doba nazivalo Ilirskim. Tako Kalimah, kojega navodi Strabon u prvoj knjizi, kaže o Kolšanima: Čim su se dotakli zaklonjenog Ilirskog mora doskora su prestali veslati, i gdje je nekoć Harmonija zaodjenuta ljutom zmijom nastanili su se s lijeve strane.9 Apolonije o njima u četvrtoj knjizi »Zgoda Argonauta«: Oni su podigli kulu kod Ilirske rijeke* /*mora ili tjesnaca/ crne zbog dubine, gdje je Harmonijin i Kadmov grob kao naseljenici među Enheleejcima1 Također i Vergilije u osmoj »Eklogi«: Bilo da mi već prelaziš hridine velikog Timava, s bilo da pratiš obalu Ilirskog mora ... , i u prvom pjevanju »Eneide« o Antenoru: prodrijeti sigurno u Ilirske zaljeve i u najunutarkraljevstvo Liburna i prijeći izvor Timava. Za njim slijedi Trogov epitomator Justin pišući u 24. knjizi o Galima koji su prešli Alpe: Dio ih je u Italiji zauzeo Rim, a dio je koljući barbare prodro u Ilirske zaljeve pod vodstvom ptica. (Gali se naime više od ostalih bave vještinom proricanja po ptica73

Regna Liburnorum, et fontem superare Timavi. Quem sequitur Epitomator Trogi lustinus libro 24. de Ga'llis Alpes transgressis: Ex his portio in Italia Romam cepit, et portio Illyricos sinus ducibus avibus (nam augurandi studia Galli praeter caeteros callent) 80 per strages Barbarorum penetravit, quod mare deinde

njije9

72

85

90

95

100

105

lio

115

120

Adriaticum vocatum idem testatur lustinus libro 20. Adria quoque Illyrico mari proxima, quae et Adriatico mari nomen dedit. Et Stephani Epitomator: Est item Insula cum urbe šibi cognomine Issa, in Dalmatico mari, et Illyrico. Hune Sinum Pelasgos in potestate habuisse, Dionysius Halicarnassaeus tradit, nam relata eorundem peregrinatione, et ad unum ex Padi ostiis Spineticum nomine, appulsu subdit /Libro l/ Ibique condiderunt Urbem Ostio fluminis cognominem, prosperaque prae cunctis eum sinum adcolentibus uši fortuna, et diu patiti mariš imperio, Delphos deo decimas e maritimis proventibus, si qua alia Civitas, magnificas miserunt. Similiter /Libro 1.1 Strabo, Spina nunc vicus, quondam Graeca urbs nobilis, quando et Spinetarum thesaurus Delphis ostenditur, et alioquin fertur eos Mariš dominium obtinuisse. Haec autem ante bellum Troianum evenisse, testatur idem Dionysius, qui de caeteris Pelasgis per Italiam sparsis disserens ait /Libro 1./ Tempus quo res Pelasgorum coeperunt deficere incidit in alteram fere ante bellum Troianum aetatem, duraverunt tamen pene ultra eius belli tempora: donec contractae sunt in gentem minimam. Post Pelasgos Diomedem eidem mari dominatum esse ex Strabone apparet /Libro 5./ In ipso autem intimo sinus Adriatici Timavum est, Diomedis templum memorabile; habet enim portum, et elegantem lucum, et fontes septem potabilis aquae stotim in mare alto, et lato excidentis amne. Et infra. Diomedem circa illud mare ditionem tenuisse testantur Insulae Diomedeae, et quae de Dauniis, et Argo Hippio referunt. Post Diomedem Liburnos eiusdem mariš dominium habuisse, arguunt (ea) quae de ipsis Plinius, Strabo, et Appianus referunt /Plinius libro (3.) capite 13. (et 14.}/: Flumen Batinum, Truentum cum amne, quod solum Liburnorum reliquum est. Ab Ancona Gallica ora incipit Togatae Galliae cognomine, Siculi, et Liburni plurima eius tractus tenuere, inprimis Palmensem, Pretutianum, Hadrianumque agrum, Umbri eos expulere, hos Etruria, hane Galli. Praeter quae Italiae loca, Dyrrachium quoque in potestate habuisse /Civilium 2.1 Appianus refert, et Corcyram
74

ma.) Isti Justin u dvadesetoj knjizi svjedoči da je to more zatim nazvano »Adrijatičkim«: I Adrija vrlo blizu Ilirskog mora, koja je i dala ime Adrijatičkom 11 moru. A Stjepanov Epitomator: Postoji zatim otok Isa s istoimenim gradom, u Dalmatinskom i Ilirskom 12 moru. Dionizije Halikarnašanin piše da su tim morem vladali Pelazgi. Izvijestivši naime o njihovu lutanju i pristanku kod jednog padskog ušća, Spinetskog imenom, dodaje /u prvoj knjizi/: I ondje su osnovali grad istog imena kao ušće rijeke. Povoljna ih je sreća služila bolje nego sve koji su stanovali uz ono more, i domogli su se zadugo vlasti nad morem. Ako ikoji drugi grad, oni su slali bogu u Delfe raskošne dese13 tine od pomorskih prihoda. Slično Strabon /u sedmoj knjizi/: Spina je sada selo, a nekoć bijaše znamenit grčki grad, jer se i u Delfima pokazuje riznica Spinećana, a i inače se priča da su zadobili gospod14 stvo nad morem. · Isti pak Dionizije svjedoči da se to dogodilo prije trojanskog rata, jer govoreći o ostalim Pelazgima koji su se raspršili Italijom kaže /u prvoj knjizi/: Vrijeme kad su počele slabiti prilike Pelazga pada otprilike u drugo pokoljenje prije trojanskog rata. Ipak je trajalo gotovo do preko razdoblja tog rata dok su svedeni na posve neznatno pleme.15 Iz Strabona /u petoj knjizi/ se vidi da je nakon Pelazga istim morem gospodario Diomed: Na samom je kraju Jadranskog mora Timav, spomena vrijedno Diomedovo svetište. Ima naime luku, ljupki gaj i sedam izvora pitke vode koja odmah istječe u more dubokim i širokim tokom. I niže: Diomedovi otoci i ono što se priča o Daunima i Hipijskom Argu svjedoče da je Diomed držao vlast oko onoga mora.16 Ono što o Liburnima iznose Plinije, Strabon i Apijan dokazuje da su nakon Diomeda oni vladali istim morem17 /Plinije u 13. i 14. poglavlju treće knjige/: Rijeka Batin i Truent s rijekom, što je jedino preostalo Liburnima. Od Ankone počinje galska obala s imenom Galije Togate. Najveći su dio njena prostora držali Sikuli i Liburni, u prvom redu palmensko, pretutijansko i hadrijansko zemljište. Njih su protjerali Umbri, Umbre Etrurija, a Etruriju Gali.18 Api75

10

Strabo, de quibus suo loco plura. Tuscos deinde successisse ex Livio elicitur /Decadis 1. libro 5./ Tuscorum 125 ante Romanum Imperium late terra marique opes po·tuere, mari supero inferoque, quibus Italia Insulae modo cingitur, quantum potuerint, nomina sunt argumento, quod alterum Tuscum, communi vocabulo gentis, alterum Adriaticum Mare ab Adria Tuscorum 130 Colonia vocavere Italicae gentes, Graeci eadem Tyrrhenum, atque Adriaticum vocant, Item Strabo /Libro 5./ Adriam ferunt illustrem fuisse urbem, unde et Sinui Adriatico nomen, exigua mutatione litterarum factum est. Quod Plinius melius declarat relatis Padi 135 Ostiis /Libro 3. capite 16./ Omnia ea flumina, fossasque primi a Sagis jecere Tusci, egesto amnis impetu per transversum in Atrianorum paludes, quae septem maria appellantur, nobili portu Oppidi Tuscorum Atriae, a quo Atriaticum mare ante appellabatur, 140 quod nunc Adriaticum. nempe ex Atriatico, sive Hatriatico, Adriaticum. sed cum vetustissimi Pelasgorum dominu maritimi memoria apud quosdam tantum auctores reperiatur, Diomedis vero, et Liburnorum, praeter Auctores relatos, Regionum et Insularum nomina ad haec usque tempora servata, eorum doininium testantur: Adriatici quoque mariš nomen Atriensium Tuscorum Imperium deinonstrat: et sicut ex communi gentis vocabulo quintus ordo Architecturae Tuscanus dictus fuit, ita ex Atria particulari eorum 150 Civitate, domorum (laxiarum) pars praecipua Atrium denominatum est, ut testatur Varro /De lingua latina libro 4./ Impluvium, Compluvium a pluvfa, Tuscanicum dictum a Tusceis, posteaquam illorum cavum aedium simulare coeperunt, Atrium appella155 tum ab Atriatibus Tusceis, illinc enim exemplum sumptum. Inde ex proximi mariš dominu consecutione, laxiarumque aedium institutione, nomina imposita, quae hucusque servantur, Atriensium potentiam, opumque abundantiam indicant; sed (cum deinde 160 Tusci a Gallis pulsi fuerint), quamvis circum-Padana regio ab eisdem occupata Gallia Cisalpina voćari coeperit, tamen mare Adriaticum nomen a Tuscis impositum retinuit; ex quo Gallos mariš usu caruisse,
76

jan /u drugoj knjizi »Građanskih ratova«/ izvješćuje da su osim tih mjesta u Italiji u vlasti imali i Drač, 19 a Strabon da su imali i Krf. O tome više na svom mjestu. Iz Livija /u petoj knjizi prve dekade/ proizlazi da su zatim slijedili Etruščani: Moć je Etruščana prije rimske vlasti bila nadaleko raširena kopnom i morem. Koliko su bili moćni na Gornjem i Donjem moru koja opasuju Italiju poput otoka, potvrđuju njihova imena. Italska su plemena naime prvo more nazivala Tuščanskim po zajedničkom imenu naroda, a drugo Adrijatičkim po etruščanskoj koloniji Adriji. 20 Grci ih zovu Tirenskim i Adrijatičkim. Zatim Strabon /u petoj knjizi/: Pričaju da je Adrija bila znamenit grad. Odatle je neznatnom izmjenom slova i na21 činjeno ime Adrijatičkog mora. To bolje objašnjava Plinije, izvijestivši o padskim ušćima /u 16. poglavlju treće knjige/: Sve su te tokove i jarke počevši od Saga prvi načinili Etruščani, odvevši nalet rijeke poprijeko u plićake Atrijanaca koji se nazivaju »Sedam mora«, u znamenitoj luci etruščanskog grada Atrije. Prema njemu se prije Atrijatičkim nazivalo more koje se sada zove Adrijatičkim.22 — tj. iz »Atrijatičkog« ili »Hatrijatifrkog« — »Adrijatičkim«. No dok se uspomena na prastaro pomorsko gospodstvo Pelazga može naći samo kod nekih autora, o gospodstvu Diomeda i Liburna svjedoče uistinu osim navedenih autora imena područja i otoka sačuvana sve do danas. Ime »Adrijatičkog« mora također dokazuje vlast Etruščana Atrijanaca. Kao što je po zajedničkom imenu naroda peti građevinski slog nazvan tuskanskim, tako je prema njihovu posebnom gradu Atriji glavni dio prostranijih kuća imenovan atrijem. To svjedoči Varon /u četvrtoj knjizi »O latinskom jeziku«/: Impluvij i kompluvij po kiši, nazvan tuskanskim po Tuskima, pošto su počeli oponašati njihov otvor u kućama. Atrijem je nazvan prema Tuskima iz Atrije: odande je naime uzet uzor.23 Tako su prema gospodstvu što su ga postigli nad obližnjim morem i prema gradnji prostranijih kuća nadjenuta imena koja se čuvaju sve do sada i ukazuju na moć i obilno bogatstvo Atrijanaca. No kad su zatim Gali protjerali Etruščane, područje oko Pada što su ga za77

verosimile vddetur: nam eorumdem expeditionum ter165 restrium per Illyricum, Graeciam, Italiam, et Asiam usque, memoriae reperiuntur, maritiniarum autem nulla; Illyrios quoque ex relatis Pelasgorum, Diomedis, Liburnorum, et Atriensium rebus parum mari usos dicendum videtur, et classibus destitutos, alieno 170 nutu navigationem exercuisse, ut infra latius; Atriensibus autem sede sua pulsis /Intra Annos ab Urbe oondita 232. et 359./, Adriaticum Classibus destitutum latrociniis (scatuisse); Navigantibusque infestum reditum ex Theopompo illis temporibus proximo re175 fert Strabo /Liibro 1.1 Bonarum frugum ferax est ora Illyrici oleis, et vitibus egregia; nisi quod quaedam loca prorsus aspera sunt, et fuit tamen ab initio neglecta fortasse quod soli praestantia ignoraretur, potior tamen causa fuit, quod eam homines saevi et 180 latrociniis dediti tenebant. Prope quae tempora Dionysium Syracusiorum Tyrannum colonias in Adriatico deduxisse, et cum Illyriis bellum gessisse, Diodorus Siculus refert; qui relato quomodo ex Sicilia Carthaginienses Dionysius eiecerit, Italiaeque proxima loca 185 subegerit, ad Adriaticum quoque in potestate redigendum animum intendisse scribit /Urbis conditae {368.}/ Olympiados 98. anno 3. sub idem tempus in Sicilia Dionysius Syracusiorum Tyrannus Urbibus ad mare Adriaticum condendis animum intendit: Inoc 190 ideo moliebatur, quod lonium uti vocatur, sinum suae potestatis facere in animo habebat, ut tutam šibi ad Epirum navigationem aperiret, Urbesque ad manum haberet, quo navibus suis appellere commode posset: et relatis auxiliis Illyriis praestitis contra Molottos, 195 sequitur: Intra haec rerum eventa, Parii quodam oraculo excitati, colonia in Sinum Adriaticum deducta Insulam, quae Phari nomen habet, adiuvante illos Dionysio in illo condunt; Is enira annis non multis ante in Adriam, coloniam Urbem Lissum /Issam/ 200 aedificaverat; cuius urbis occasione adiutus dum α caeteris negotiis vacat Dionysius navalia pro CC. triremibus extruit. Deinđe narrta decem milium Illyriorum ex adversa Continenti in Insulam Phari transvectione, et Civitatis oppugnatione, subdit. At qui*
78

uzeli počelo se doduše nazivati Ovostranskom Galijom, ali je Jadransko more ipak zadržalo ime nadjenuto prema Etruščanima. Čini se po tome vjerojatnim da se Gali nisu bavili pomorstvom. Nalaze se naime spomeni njihovih kopnenih pohoda kroz Ilirik, Grčku, Italiju i sve do Azije, ali nikakav spomen o pomorskom pohodu. Čini se kako prema iznesenoj povijesti Pelazga, Diomeda, Liburna i Atrijanaca valja reći da su se i Iliri također slabo bavili pomorstvom, te da su, lišeni brodovlja, plovili kako su drugi htjeli. O tome niže opširnije. Kad su pak Atrijanci istjerani sa svoga boravišta /između 232. i 359. od osnutka Rima/, Iliri su razboj ništvima ispunili Jadran koji je ostao bez mornarice, i Strabon /u sedmoj knjizi/ prema Teoipompu koji je vrlo bliz onome vremenu izvješćuje da je Jadran postao pogibeljan pomorcima: Obala je Ilirika rodna dobrim plodovima, izvrsna za masline i lozu, osim što su neka mjesta potpuno krševita. Ipak je od početka bila zanemarena, možda jer se nije znalo kako je tlo izvrsno. Važniji je ipak razlog bio što su je držali divlji i razbojništvu odani ljudi.24 Diodor SicilSki izvješćuje da je otprilike u to vrijeme sirakuški tiranin Dionizije osnovao kolonije u Jadranu i ratovao s Ilirima. Izvijestivši kako je Dionizije izbacio Kartažane sa Sicilije i podvrgao obližnja mjesta u Italiji, piše da je naumio podvlastiti i Jadran /368. od osnutka Rima/: Treće godine 98. olimpijade — u isto je vrijeme na Siciliji sirakuški tiranin Dionizije naumio osnivati gradove uz Jadransko more. Snovao je to zato što je imao na umu da podvlasti zaljev koji se naziva Jonskim kako bi za se otvorio sigurnu plovidbu do Epira i imao pri ruci gradove kamo bi mogao udobno pristajati svojim lađama. Izvijestivši o pomoći koju je pružio Ilirima protiv Epirana, nastavlja: Dok se to događalo, Parani potaknuti nekim proročanstvom odvedu koloniju u Jadransko more na otok čije je ime Far, i na njemu je osnuju uz Dionizijevu pomoć. On je naime nekoliko godina ranije dao u Jadran odvesti koloniju i izgradio grad Lis /Isu/. Potpomognut pogodnošću što ju je pružao taj grad, Dionizije sagradi luku za dvije stotine troveslarki dok ga nisu
79

205 Lissii /*Issae/ Praeturam a Dionysio commendatam

210

215

220

225

230

235

240

245

habebat, numerosa triremium classe navigia Illyriorum adortus, partem demergit, partem in suam potestatem redegit, Barbarorum supra quinquies mille interfectis. Ex quibus Dionysium, in Adriatico coloniam, et classem numerosam habuisse constat, illum vero cum Gallis Senonibus Adriatici accolis, qui paulo ante Romam incenderant, societatem contraxisse lustinus /Libro 20./ refert, cum Venetis autem, Gallis, vicinis, amicitiam habuisse arguitur ex iis, quae de eodem refert Strabo /Libro 5./ Dionysius quoque Tyrannus Siciliae inde equorum ad certamina educandorum armenta instituit, ut etiam apud Graecos pullorum Venetorum fama innotuerit, eoque nomine Veneti longo tempore claruerunt. Nam sicuti Venetos intima Sinus coluisse constat, ita eousque tutam navigationem, et commodam Dionysium extendisse oportet, ut inde armenta equorum deduceret, et integrum mariš Adriatici dominium sortitum censendum est, filiumque eius dominium praedicturn retinuisse, ut innuit idem Diodorus /Libro 16./ In Apulm duas condidit Urbes, quo tutum per lonium navigantibus transitum praestaret, nam barbari mariš accolae magno navium praedatoriarum numero divagantes, Sinum Adriaticum mercatoribus infestum reddebant, post haec vitae pacatiori se dedens, exercitationes militum, bellicas exolescere permisvt. et narrata Syracusiorum rebellione: sub id vero tempus ad Cauloniam Italiae morabatur Dionysius, Philistum igitur exercitus Ducem circa Hadriam tum versantem cum classe accersit, utque recto cursu Syracusas petat, iniungit; cumque ad eundem uterque locum citata itinere properaret; Dionysius septimo die post reditum Dionis Syracusas pervenit: quae Dionysios in Adriatici ditione perseverasse arguunt, donec ad Syracusas recuperandas classem ex eo deduxerit iunior. Quid autem postea usque ad Romanorum adventum in Adriatico gestum sit, nemo refert: unus tantum Dionysii temporibus proximus Scylax Cariandensis Adriaticas oras describens, Illyrici situm indicat. Post Liburnos gens est Illyriorum, qui oram maritimam accolunt ad Cha80

zaokupljali drugi poslovi. Ispripovjedivši zatim kako se deset tisuća Ilira prebacilo na otok Hvar sa suprotne strane kopna i napalo grad, dodaje: Onaj kojemu je Dionizije povjerio zapovjedništvo nad *Lisom /I som/ napadne ilirska plovila brojnim brodovljem troveslarki, i dio potopi a dio zarobi, pobivši 25 preko pet tisuća barbara. Po tome je sigurno da je Dionizije u Jadranu imao koloniju i brojno brodovlje. Justin pak /u dvadesetoj knjizi/ izvješćuje da je sklopio savez s Galima Senoncima koji su stanovali 26 uz Jadran i nešto ranije spalili Rim. Iz onoga što o njemu iznosi Strabon /u petoj knjizi/ dokazuje se pak da je održavao prijateljstvo i sa susjedima Gala, Venetima: Tiranin Sicilije Dionizije zatim je uredio stada za uzgoj trkaćih konja, te se i kod Grka pronio glas venetskih ždrijebaca i Veneti su se dugo time 27 dičili. Sigurno je naime da su Veneti nastavali najuvučeniji dio zaljeva, te je Dionizije morao sve do ondje protegnuti sigurnu i udobnu plovidbu kako bi odande doveo stada konja. Valja smatrati da je postigao potpuno gospodstvo nad Jadranom, i da je njegov sin to gospodstvo zadržao. To nagovješćuje isti Diodor /u 16. knjizi/: U Apuliji je osnovao dva grada da bi pružio siguran prijelaz onima koji plove Jonskim morem,. Barbari koji stanuju uz more razilazili su se naime velikim brojem pljačkaških lađa i činili Jadran pogibeljnim za trgovce. Nakon toga se odao mirnijem životu i dopustio da prestanu ratne vježbe vojnika. A ispripovjedivši o pobuni Sirakužana: U to je pak vrijeme Dionizije boravio kod italske Kaulonije. Stoga je pozvao vojskovođu Filista, koji se tada s brodovljem kretao oko Hadrije, i zadužio ga neka plovi ravno u Sirakuzu. Iako su obojica hitala k istom mjestu, Dionizije je stigao u Sirakuzu sedmoga dana nakon Dionova povratka.28 To dokazuje da su Dioniziji zadržali vlast nad Jadranom, čim je Mlađi odande doveo brodovlje da povrati Sirakuzu. Što se pak u Jadranu zbivalo nakon toga, sve do dolaska Rimljana, ne izvješćuje nitko. Tek jedan jedini, Skilak iz Karijande, vrlo bliz Dionizijevu vremenu, opisujući jadranske obale ukazuje na smještaj Ilirika: Poslije Liburna je narod Ilira, koji sta81

250

255

260

265

270

275

280

285

oniam usque, quae iuxta Corcyram Alcinoi Insulam est. quem sequuntur Latini tempora Romanis antiquiora referentes; ut Virgilius (locis supra relatis), et Titus Livius, relato Pelasgorum in Adriaticum Duce Cleonymo adventu, ait /Decadis primae libro x, Urbis Oonditae 453./ Laeva importuosa Italiae littora, dextra Illyrici, Liburnici, et Istri gentes jere. Ex quibus animadvertendum est, Istros, et Liburnos antiquitus ab Illyriis distinctos fuisse, quos deinde Romani in Illyrico incluserunt, eius fines saepe variantes, ut suo loco patebit. Ad quorum pleniorem intelligentiam, recensenda sunt ordinatim, prout apud Auctores reperiuntur Romanorum bella in Illyrico gesta, omissis brevitatis causa Istricis (cum Istriam Augustus Italiae adscripserit) ut inde Illyrici Dalmatiaeque termini melius elici possint. Primum Romanorum in Illyrico bellum eiusque causas Polybius refert ( . . . ) /libro 2. Urbis Conditae 516./ Agron Illyriorum Rex, filius Pleurati copiis terrestribus, et navalibus omnes priores Illyriorum Reges longe anteibat, hic Demetrio Philippi patri pecunias largienti receperat se Mydioniis, quos Aetoli obsidebant, opem laturum ... interea loci adveniunt ad Mydioniam lembi C. in quibus erant i_)J. et relata Illyriorum victoria: ita Illyrii peracto, quod mandatum a Rege fuerat, supellectile caeteraque omni praeda lembis imposita confestim naves solvunt, et patriam suam repetunt Rex Agro posteaquam lembi rediissent, eique omnia Duces narrassent quae in pugna acciderant, incredibili exultans laetitia, quod Aetolos gentem ferocissimam vicisset, ebrietati, et id genus liberalioribus epulis indulgens, in pleuritim incidit, quae post dies paucos ipsum sustulit. Regnum Teutha uxor /522./ suscepit, fide amicorum in rerum administratione utens. Haec more ingenii muliebris, quum nihil, nisi praeteritam victoriam ob oculos habere, de externis nihil quicquam cogitare, suis primum concessit, ut singuli quoscunque haberent obvios inter navigandum depraedarentur: deinde parata classe exercitum (priore) non minorem emittit:
82

nuju uz morsku obalu sve do Haonije koja je uz Al29 kinojev otok Korkiru. Njega islijede latinski pisci koji izvješćuju o razdoblju starijem od rimskoga, po30 put Vergilija na gore navedenim mjestima. Tit Livije pak kaže /u desetoj knjizi prve dekade, za 453. godinu od osnutka Rima/, izvijestivši o dolasku Pelazga u Jadran pod Kleonimovim vodstvom: lijeva italska obala bez luka, a na desnoj Ilirici, Liburnici 31 i Istri, plemena gotovo.. . Iz toga valja primijetiti da su se Histri i Liburni od davnine razlučivali od Ilira, a Rimljani su ih zatim uključili u Ilirik, često mijenjajući njegove granice, kako će biti objašnjeno na svom mjestu. Da bi se to potpunije razumjelo, valja nabrojiti ratove što su ih Rimljani vodili u Iliriku redom kako se nalaze kod autora, ispustivši kratkoće radi histarske (jer je August Istru pripojio Italiji), da bi iz toga mogle bolje proizići međe Ilirika i Dalmacije. O prvom rimskom ratu u Iliriku i o njegovim uzrocima izvješćuje Polibije /u drugoj knjizi, za 516. godinu od osnutka Rima/: Kralj Ilira Agron, Pleuratov sin, daleko je kopnenom i pomorskom vojskom nadilazio sve ranije kraljeve Ilira. Kad je Filipov otac Demetrije ponudio novac, pristao je da pritekne u pomoć Midionjanima koje su opsjedali Etolci... Međutim je do Midionije došlo stotinu lemba na kojima je bilo pet tisuća. I izvijestivši o ilirskoj pobjedi: Iliri su tako izvršili što je kralj bio naredio, pa ukrcavši na lembe opremu i sav ostali plijen smjesta otisnu lađe i vraćaju se u svoju domovinu... Kad su se lembi vratili i vojskovođe ispripovjedili kralju Agronu sve što se u bici dogodilo, zanoseći se nevjerojatnom radošću što je pobijedio vrlo ratoboran etolski narod, on je prionuo pijančevanju i takvu raspuštenom gošćenju, te je zapao u prehladu koja ga je za nekoliko dana odnijela. Kraljevanje je preuzela /522/ supruga Teuta, oslanjajući se u upravi na vjerne prijatelje. Kako je u skladu s ženskom pameti nemati pred očima ništa do minule pobjede i nipošto ne razmišljati o vanjskim, prilikama, ona je najprije svojima dopustila da pojedinačno opljačkaju svakoga na koga za plovidbe naiđu, a zatim je opremila bro83

/523./ Facia ducibus potestate, ut pro hostibus populos omnes haberent. Prima expeditio in Elaeorum, et Messeniorum fines sucepta est, perpetuis Illyriorum incursionibus obnoxios. Deinde narrata Gallo290 rum praesidiariorum perfidia, Phoenices Epiri Urbis occupatione, Epirotarumque obsidione, sequitur Scerdilaidam cum quinque Illyriorum millibus itinere terrestri per fauces ad Antigoniam adventare. inde victoria Illyriorum de Epirotis, et auxiliis Aetolorum, 295 et Acarnanum, subdit: Illyrii qui Phoenicem occupaverunt una cum Scerdilaida se conjefunt, nec longe a copiis auxiliaribus metantur castra, cupientes initio dimicare, sed dtfftcultas locorum impediebat: simul allatae sunt a Regina litterae, quibus quantocius re300 dire, quod pars Illyriorum ad Dardanos defecissent, imperabat. Ita Epirum populati, inducias cum Epirotis faciunt: per quas quicquid liberorum hominum in potestate habebant, cum ipsa Urbe pretio accepto eis restituunt: postquam mancipia, et supellectilem om305 nem Lembis suis imposuissent, caeteris navigantibus Scerdilaidas per Antigoniae fauces pedibus remeavit ... caeterum Illyrii antea soliti eos, qui ex Italia navigabant, iniuriis afficere, quo tempore Phoenicae morabantur, plures simul a Classe discedentes, mer310 catorum Italicorum alios depraedati sunt, alios trucidarunt, nec paucos cepere vivos, et secum abduxerunt. Romani, qui semper hactenus delatas ad se querimonias de Illyriis erant aspernati, tune cum plures simul ea gratia in Senatum venissent, Legatos in 315 Illyricum decernunt Caium, et Lucium (Coruncanios), ut de iis, quae diximus, accurate cognoscerent. Teutha reversis ex Epiro Lembis, copiam, atque multitudinem advectae ex Epiro supellectilis demirata, (longe enim faelicitate caeteras Epiri urbes an320 teibat Phoenice) ad lacessendos iniuriis Graecos duplo animosior est reddita. Verum quia domi res turbatae erant, nihil tune movit; isto autem negotio transacto eorum Illyriorum, qui rebellaverant; Issam, quae sola parere ipsi recusabat, obsidione cinctam tenebat. 325 Eodem tempore Romanorum Legati advenerunt, qui cum ad colloquium essent admissi, de suis iniuriis expostularunt. Teutha quamdiu verba facientes audiebat, ingentem animi jerociam, et superbiam prae se
84

dovlje i^ odaslala vojsku jednaku prethodnoj /523/, ovlastivši vojskovođe da sve narode smatraju neprijateljskima. Prvi je pohod poduzet na krajeve Elejaca i Mesenjana, koji su neprekidno izloženi ilirskim napadima. Ispripovjedivši zatim o izdaji galske posade, zauzeću epirskog grada Fenice i opsadi Epirana, nastavlja da je Skerdilaida s pet tisuća Ilira dolazio kopnenim putem kroz klanac kod Antigonije, a zatim ispričavši o pobjedi Ilira nad Epiranima i o pomoći Etolaca i Akarnanaca, dodaje: Iliri koji su zauzeli Fenice spoje se sa Skerdilaidom i ulogore se nedaleko četa koje su stigle u pomoć. U početku su se željeli boriti, ali ih je sprečavao nepristupačan položaj. Ujedno je doneseno kraljičino pismo kojim je zapovijedala da se što brže vrate, jer se dio Ilira odmetnuo k Dardancima. Stoga su, opljačkavši Epir, sklopili s Epiranima primirje, po kojemu su im, primivši otkup, zajedno s gradom vratili sve slobodne ljude koje su držali zarobljene. Nakon toga su na lembe ukrcali robove i sav plijen, te se Skerdilaida vratio pješke kroz klanac kod Antigonije, a ostali su plovili... Iliri su uostalom ranije navikli zlostavljati one koji su plovili iz Italije, pa se više njih zajedno odvajalo od mornarice i dok su boravili kod Fenice, te su jedne italske trgovce opljačkali, druge pobili, α mnogo ih zarobili živih i odveli sa sobom. Rimljani su uvijek dotada zanemarivali pritužbe koje su im bile podnesene protiv Ilira, no kako ih je tada odjedanput više zbog toga došlo u Senat, odredili su kao poslanike u Ilirik Gaja i Lucija Korunkanije, neka se pomno upute o onome što smo ispričali. Kad su se lembi vratili iz Epira, Teuta se zadivila nad raskoši i obiljem plijena dovučenog iz Epira (Fenice je naime tada blagostanjem daleko nadilazila ostale epirske gradove) i postala je dvostruko spremnija da napada Grke. No kako su domaće prilike bile poremećene, nije tada ništa pokrenula. Obavivši pak posao oko onih Ilira koji su se bili pobunili, držala je pod opsadom Isu koja joj se jedina odbijala pokoravati. Istodobno su stigli rimski poslanici, te su se požalili na svoje nepravde kad su primljeni na razgovor. Dok ih je god Teuta slušala govoriti, pokazivala je silan
85

jerre: postquam vero dicendi jinem fecissent, ita in330 jit, curae šibi futurum, ne qua Romana populo ab Illyriis publice fiat iniuria: caeterum ut impediat quominus privatim, quam potest quisque utilitatem e mari capiat, hoc vero regibus in more nequaquam esse. Tulit indigne haec illius verba iunior Legatorum, et 335 apud Reginam libertate usus, conveniente illa quidem, sed cui omnino tune locus non erat: At Romanis, inquit, o Teutha, mos hic est pulcherrimus, ut, privatim factas iniurias publice persequantur, et iniuriam passis opem feramus; operam igitur Deo vo340 lente dabimus, ut cupide ac cito Regia instituta emendare te cogamus. relataque violatione Legati iunio>ris, et Romanae Classis apparatu, Teutha Veris initio, /524/ lembos a se rejectos maiore quam antea numero in Graeciam redire iussit. et narrata ofosiđi345 one Oorcyrae, et Aetolorum subsidio profligato ab Illyriorum lembis, quaternis simul alligatis, et Acarnanum sociorum nonnulis navibus armatis, Corcyrenses vero propter illa quae acdderant, plane omni spe salutis deiecti, non amplius diu obsidione tolerata, 350 pacem cum Illyriis faciunt, et praesidium in Urbem suam recipiunt, ac simul cum eo Demetrium Pharium, secundum haec Rlyriorum Duces naves extemplo solvunt, et classe Dyrrachium appulsa, eius urbis obsidionem iterum moliuntur. Circa idem tempus Caius 355 Fulvius Consul cum CC. navium classe, itemque Aulus Postumius consul alter cum terrestribus copiis Roma proficiscuntur, et relato Classis Romanae ad Corcyram appulsu, et Corcyrensium consentiente Demetrio (qui apud Reginam criminatus fuerat) dediti360 one; deinde Apolloniatum, et Dyrrachinorum solutis obsidionibus, Illyriorumque fuga. His quoque in fidem receptis ad ulteriora Illyrici progrediuntur, subactis obiter /simul/ Ardyeis. Adfuere mox plures legationes aliorum populorum, et in his etiam Parthino365 rum, nec non Atintanum, qui omnes quum se fidei Romanorum permitterent, sunt in amicitiam recepti: ita ventum ad /iter directum versus/ Issam, quae etiam Urbs ab Illyriis oppugnabatur, adventu Romanorum solutum est obsidium: Issei in fidem recepti: sed 370 et per vim dum oram illam praetervehuntur, ex Illyricanis oppidis quaedam Consules expugnarunt: in
86

prkos i oholost. Kad su pak dovršili govor, reče ovako: brinut će se da rimski narod ne trpi javno nikakva nasilja od Ilira; što se ostalog tiče, uistinu nipošto nije kraljevski običaj da spriječi neka svatko privatno crpe iz mora korist kakvu može. Te je njene riječi mladi poslanik primio s negodovanjem i pred kraljicom se preslobodno ponio, rekavši ono što je dakako odgovaralo, ali tada uopće nije bilo umjesno: :>A Rimljani, Teuto, imaju takav prelijep običaj da privatno počinjena nedjela javno progone i da pomažemo onima koji su pretrpjeli nepravdu. Stoga ćemo se s voljom božjom potruditi da te prisilimo neka rado i brzo popraviš kraljevske uredbe.« Izvijestivši o oskvrnuću mlađeg poslanika i o pripremi rimskog brodovlja: Teuta je početkom proljeća /524/ dala opremiti veći broj lemba nego ranije i odredila da se vrate u Grčku. Ispripovjedivši o opsadi Korkire i kako su ilirski lembi, povezani po četiri zajedno, s nekoliko oružanih lađa saveznika Akarnanaca razbili pomoć Etolaca: Korkiranima je pak zbog onoga što se dogodilo potpuno oduzeta svaka nada u spas, te više nisu dugo izdržali opsadu. Sklope mir s Ilirima i prime u svoj grad posadu, i s njom Demetrija Farskog. Potom vode Ilira smjesta otisnu lađe, i pristavši s brodovljem kod Dirahija opet snuju opsadu toga grada. Otprilike u isto vrijeme krenu iz Rima konzul Gaj Fulvije s brodovljem od dvjesto lađa i zatim drugi konzul Aulo Postumije s kopnenim četama. Izvijestivši o dolasku rimskog brodovlja do Korkire i o predaji Korkirana uz Demetrijevu suglasnost (bio je okrivljen kod kraljice), i zatim o tome kako su uklonjene opsade Apolonije i Dirahija i kako su Iliri pobjegli: Primivši i njih pod zaštitu napreduju k daljim dijelovima Ilirika, podvrgavši uz put /ujedno/ Ardijejce. Doskora se pojavilo više poslanstava drugih naroda, medu njima i Partina i Atintana. Kako su se svi oni stavljali pod rimsku zaštitu, primljeni su za prijatelje. Tako se došlo /je put upravljen/ k Isi. I taj su grad opsjedali Iliri. Dolaskom Rimljana opsada je skinuta, a Isejci su primljeni pod zaštitu. No konzuli su i silom osvojili neke ilirske gradove dok su plovili uz onu obalu, medu
87

his Nutriam, ad quam non solum multos milites, sed etiam Tribunorum aliquos, et Quaestorem ipsum amiserunt: capti sitni et lembi 20. praeda onusti redeun375 tes eorum qui Issam obsidebant. Pharii quidem in Demetrii gratiam immunes omni damno remanserunt; alii omnes varie dissipati Arbonem /NaronemJ confugerunt: Teutha cum Oppido paucis Rizonem evasit: id nomen est oppiduli egregie muniti, procul 380 α mari ad ipsum Rizonem fluvium siti; post haec Romani plerosque Illyrici populos Demetrio subiciunt, magnoque Uli dominatu tradito utrumque exercitum Dyrrachium reducunt. Romam inde Caius Fulvius cum maiore parte copiarum est reversus. Posthumius 385 cum 40. navibus longis est relictus, et novo exercitu, quem e circumiacentibus oppidis conscripsit, ut ad omnes Ardyeorum, et aliorum qui jidei Romanorum se permiserant, motus si quid ingrueret paratum esset subsidium. Sub initium Veris Teutha Legatis ad Ro390 manos missis pacem hisce conditionibus cum illis sancit /525./ Ut tributa, quae ipsi imperarentur, quotannis penderet: Illyrico toto, praeter pauca admodum loca, excederet (quod praecipuum erat maximeque ad Graecos pertinebat) ne ultra Lissum pluribus quam 395 duobus lembis, iisque inermibus liceret ei navigare. Haec Polybius. In fragmentis autem Dion /Numero 12./ Quum Romani Isseis, qui ipsis adhaeserant, vicissim rem gratam alacri mox animo jacere vellent, ut iis opem ferrent, quorum egregia in se studia juissent, 400 ac Sardianos /Ardiaeos/ eo nomine, quod navigantes e portu Brundusino maleficiis infestarent, ulcisci viderentur, misere Legatos ad Agronem deprecatum pro Isseis, et cum eo, qui nulla iniuria provocatus, ipsos laederet expostulatum; Agronem Legati non amplius 405 superstitem reperere, quod relicto filio puero, cui nomen Pinnes, diem obiisset; At uxor eius Teutha, quae noverca Pinnes erat, iam Sardianis /Ardiaeis/ imperabat, nec pro ferocia quidquam eis moderati respondebat: sed ut mulier, quae praeter insitam a 410 natura temeritatem, etiam a potestate, quam obtinebat, dijjlueret, e Legatis alios vinxit, alios occidit, quod liberius loquuti essent: (Tune) quidem haec fecit, et animos inde, quasi quae vires suas, ex prompta crudelitate demonstrasset, sumpsit; sed paulo post
88

njima i Nutriju kod koje nisu izgubili samo mnogo vojnika nego čak i neke tribune i samog kvestora. Uhvaćeno je na povratku i dvadeset plijenom natovarenih lemba onih koji su opsjedali Isu. Parani su dakako za uzvrat Demetriju ostali pošteđeni svake štete. Svi su se ostali raspršili na razne strane i zbjegli se u Arbon /Naron/. Teuta je s nekolicinom iz grada umakla u Rizon. To je ime odlično utvrđena gradića, smještenog daleko od mora na samoj rijeci Rizonu. Rimljani nakon toga podlože Demetriju više ilirskih naroda i, predavši mu veliko područje vlasti, odvedu obje vojske u Dirahij. Gaj Fulvije nakon toga se s većim dijelom četa vratio u Rim. Postumije je ostavljen s četrdeset dugih lađa i s novom vojskom koju je unovačio iz okolnih gradova da bude spreman pomoći svim Ardijejcima i drugima koji su se stavili pod rimsku zaštitu, ako izbije kakav pokret. Početkom proljeća Teuta uputi Rimljanima poslanike i utvrdi s njima mir pod ovim uvjetima /525/: da godišnje plaća danak koji oni odrede, da odstupi iz čitava Ilirika osim samo nekih mjesta i (što je bilo bitno i najviše se ticalo Grka) da j o j ne bude slobodno ploviti dalje od Lisa s više od dva lemba, a i ti da budu nenaoružani. Tako Polibije.82 Dion pak u fragmentima /br. 12/: Rimljani su živo željeli brzo uzvratiti uslugu Isejcima koji su uz njih bili pristali da bi pomogli onima čija je naklonost prema njima bila izvrsna i da bi se činilo kako kažnjavaju Sardijance /Ardijejce/ što su napadali one koji su plovili iz brunduzijske luke. Zbog toga su uputili poslanike Agronu neka mole za Isejce i neka rasprave s njime zašto ih zlostavlja, a nije izazvan nikakvim nasiljem. Poslanici nisu više zatekli Agrona na životu: umro je naime ostavivši sina, dječaka imenom Pines. Njegova je žena Teuta, Pinesova maćeha, već zapovijedala Sardijancima /Ardijejcima/. Zbog divlje im ćudi nije odgovarala ništa odmjerena, nego ju je kao pravu ženu osim prirođene ludosti uznosila i moć koju je obnašala, te je jedne poslanike dala svezati, a druge pobiti jer su preslobodno govorili. Tada je dakako to učinila i uzobijestila se zatim kao da je naglom okrutnošću pokazala svoju snagu. No malo je kasnije
89

415 foeminei generis imbecillitatem redarguit, quod celeri momento, praeiudicii tenuitate, prolabitur in iram, nec minori celeritate, prae formidine šibi metuit. Quum primum enim bellum contra se decretum a Romanis accepit, timore correpta, trepidavit, ac tum 420 Romanos quos adhuc habebat, reddituram se promisit: tum đe iis, qui fuerunt interfecti, sic se purgavit, ut a latronibus occisos diceret. Itaque quum Romani expeditionem suam inhiberent, et caedis auctores šibi dedi poscerent, rursus eos contempsit, quod pericula, 425 necdum adessent, ac neque se dedituram illorum aliquem dixit, et exercitum in Issam Insulam misit. Post ubi consules adesse sensit, iterum šibi metuit, ac remisit animos, et ad parendum eis in omnibus rebus paratam semet ostendit. Non tamen ad modestiam 430 penitus revocata fuit, nam ubi consules ad Corcyram transmisissent, resumpsit animum, et a Romanis desciscens, adversus Epidamnum copias misit. Romanis autem civitates illas liberantibus, eiusque navigia cum pecuniis intercipientibus, rursum dičio audiens 435 futura videbatur. Sed quod iidem mare traicientes propter collem Atyrum damnum accepissent, rem distulit, eos quod hyems iam adpetiisset, discessuros concepta spe quadam arbitrata. Verum ubi sensit, Albinum loco se non movere, ac Demetrium ob stoli440 ditatem, et amentiam Teutae populique Romani metum transiisse ad hostes, aliosque nonnulos persuasisse uti transfugerent, tota formidine percussa Regno cessit. Appianus autem in Illyricis ex versione Stephani Abbatis Gradu Patritii Ragusini Bibliothecae 445 Vaticanae custodis. Agron partis Illyrici Rex fuit, quae ad lonii mariš pertinet sinum, quem Pyrrhus (Epirotarum) Rex, et qui deinceps Pyrrho successerunt, habuere. Is Agron rursus et Epiri partem aliquam, et Corcyram praeterea, et Epidamnum, Pha450 rumque bello capta praesidiis tenuit: cum autem caetero quoque lonio immineret, insula quaedam, cui nomen Essos ad Romanos confugit: hi legatos una cum Essiis miserunt, qui cognoscerent Agronis adversus eos obiecta, in hos adhuc navigantes impetu facto 455 quidam Illyrici lembi Legatum Essiorum Cleemporum, et Romanum Coruncanium interficiunt, reliqui fuga evaserunt: hac de causa' cum Romani Illyrios

dokazala slabost ženskoga roda, koji zbog slaba rasuđivanja začas padne u srdžbu, a jednakom se brzinom zbog strašijivosti poboji za. se. Čim je naime saznala da su Rimljani objavili rat protiv nje, uzdrhtala je prožeta strahom i tada je obećala da će vratiti Rimljane koje je još držala, tada se za one koji su bili ubijeni opravdala rekavši da su ih ubili razbojnici. Kad su Rimljani zbog toga zaustavili svoj pohod i zatražili da im se predaju počinioci ubojstva, opet ih je potcijenila, jer još nije bilo opasnosti, i rekla je da neće predati nikoga od onih i poslala je vojsku na otok Isu. Kad je doznala da su konzuli tu, opet se prepala, klonula duhom i pokazala se spremnom da im se u svemu pokorava. Nije ipak bila potpuno prizvana k smjernosti, jer se ohrabrila kad su konzuli prešli na Korkiru, i odmetnuvši se od Rimljana poslala čete protiv Epidamna. Dok Su Rimljani oslobađali one gradove i hvatali njena plovila s novcem, opet se činilo da će slušati što je urečeno. No kako su oni prelazeći more pretrpjeli štetu kod brda Atira, odgodila je to, jer je zasnovala nekakvu nadu smatrajući da će oni otići budući da se već približavala zima. Kad je pak dočula da se .Albin ne miče s mjesta i da je Demetrije zbog Teutine gluposti i nerazuma i iz straha od rimskog naroda prešao k neprijateljima, te da je i neke druge nagovorio da prebjegnu, odstupila je s kraljevske vlasti potpuno potresena strahom.33 Apijan pak u »Ilirskim ratovima« prema prijevodu opata Stjepana Gradića, dubrovačkog patricija i kustosa vatikanske knjižnice:34 Agron je bio kralj dijela Ilirika koji se pruža uz Jonsko more, a držali su ga Pir, kralj Epirana, i zatim njegovi nasljednici. Taj je Agron opet u ratu zauzeo i posadama držao i neki dio Epira, i uz to Korkiru, Epidamno i Far. Kad je pak zaprijetio i ostatku Jonskog mora, neki se otok imenom Es utekao Rimljanima. Oni su zajedno s Esijcima uputili poslanike da saznaju Agronove zamjerke protiv njih. Dok su još plovili, napadnu ih neki ilirski lembi, te ubiju esijskog poslanika Kleempora i rimskog Korunkanija, a ostali umaknu. Kad su zbog toga Rimljani napali Ili-

90

91

terra, marique bello aggressi essent, Agron injante filio superstite, cui Pine nomen fuit, diem suum obiit, 460 regno eidem filio relicto sub novercae tutela. Demetrius autem Phari Praefectus eam insulam itemque Corcyram (utraque enim in diiione Agronis fuerat) Romanis illuc appellentibus prodidit, qui pellectis in suam amicitiam Epidamnensibus, ad illos, Essyosque 465 ab Illyriorum obsidione liberandos advenercmt, nec frustra, namque Illyrii, non solum omissa statim obsidione domum quisque suam reversi sunt, sed pars eorum, qui Atintani vocantur ad Populum Romanum transiere, interea uxor Agronis misit Romam Legatos 470 cum captivis ac transjugis, veniam oratum eorum, quae nequaquam suo, sed mariti sub imperio commissa fuerant: responsum accepere Legati, Corcyram, Pharon, Esson, Epidamnum, et ex Illyriis Atintanas in Populi Romani diiione iam esse: Pines autem cae475 terum Agronis imperium retinere licet, ac amicus Romanis esset, si se ab superioribus iniuriis abstineret, daretque operom, ut Illyrici lembi non amplius duo, et hi quidem inermes, ultra Essum* /Lyssum/ ne navigarent, nec mora ulla in muliere fuit, quin acci480 peret omnia: et haec prima inter Populum Romanum atque Illyrios irritamenta, faederaque fuere. Sectmđum ea Romani Corcyram, et Appolloniam libertate donaverunt, ac ne Demetrio quidem proditionis merces defuit. 485 Secundum Illyricum contra Demetri-um, de quo Polybius. Demetrius Pharius oblitus benefidorum, quae Romani in ipsum contulerant, quum iam ante contemnere eos coepisset, quando formidabiles ipsis imminere Gallos videbat: tune quoque propter metum 490 α Carthagriniensibus impendentem eosdem flocci faciens, spe sua omni locata in Regia Maceđonum, quođ bello Cleomenico socia arma cum Aniigrono iunxerat: hic inquam Urbes Romanae ditionis in Illyrico vastare, et in suam potestatem redigere erat aggressus, et 495 ultra Lissum contra leges pacis L. Lembis navigans multas e Cicladibus Insulas incursaverat. Quae cum animadvertissent Romani, et Regiam Maceđonum florere intelligerent, res suas in Provinciis ad ortum Italiae sitis collocandas šibi esse in tuto existimarunt. 500 Hannibalis enim molitiones antevertere posse spera-

re kopnom i morem, Agron je umro, a nadživio ga je sin dječak imenom Pines. Njemu je ostavio kraljevstvo pod maćehinim skrbništvom. Zapovjednik Fara Demetrije predao je pak Rimljanima koji su onamo doplovili taj otok i isto tako Korkiru (oba su naime bila pod Agronovom vlašću). Oni su primili za prijatelje Epidamnjane, te su došli da njih i Esijce oslobode ilirske opsade, i to uspješno. Ne samo što su Iliri naime odmah ostavili opsadu i vratili se svaki svoj o j kući, nego je dio njih koji se naziva Atintanima i prešao k rimskom narodu. Međutim je Agronova žena uputila u Rim poslanike sa zarobljenicima i prebjezima da zamole oproštenje za ono što nipošto nije počinjeno pod njenom već pod muževom vladavinom. Poslanici su primili odgovor da su Korkira, Far, Es, Epidamno i od Ilira Antintani već pod vlašću rimskog naroda. Finesu je pak slobodno zadržati ostalo Agronovo kraljevstvo, i neka bude prijatelj Rimljanima, ako se suzdrži od daljnjih nasilja i potrudi se da više od dva ilirska lemba, i to nenaoružana, ne plove dalje od Esa* /*Lisa/. Žena uopće nije oklijevala da sve to prihvati. Bio je to prvi sukob i prvi sporazum između rimskog naroda i Ilira. Nakon njega su Rimljani obdarili slobodom Korkiru i Apoloniju, a niti Demetriju nije uzmanjkalo nagrada za izdaju.35 Drugi je ilirski rat bio protiv Demetri'ja. Polibije o njemu: Demetrije Farski zaboravio je na dobročinstva koja su mu iskazali Rimljani i već ih je prije počeo prezirati dok je gledao kako im prijete strašni Gali. Stoga ih je tada potpuno potcijenio zbog straha koji je prijetio od Kartažana, i sve je svoje pouzdanje položio u makedonsku kraljevsku kuću, jer je u ratu s Kleomenom vojevao kao Antigonov saveznik. Taj je, velim, navalio u Iliriku pustošiti gradove pod rimskom vlašću i dovoditi ih pod svoju vlast, i ploveći protiv odredbi mirovnog ugovora dalje od Lisa s pedeset lemba, napao je mnoge Kikladske otoke. Kad su to Rimljani uočili, razabirući da je makedonska kraljevska kuća snažna, smatrali su da im valja osigurati svoj položaj u pokrajinama istočno od Italije. Nadali su se naime da mogu preduprijediti Hanibalove osnove i lako postići da Ilire raspale pro93

92

bani, et facile efficere, ut Illyriis errorem emendare contentis, Demetrio succenserent, ut ingratum eius animum, ac temeritatem castigarent Coeterum Romani id consilium quod ostendimus sequuti vere in505 eunte anni primi Olympiados 140. /534./ L. Aemilium ad res Illyrici gerendas cum exercitu mittunt. Hannibal vero cum omnibus copiis Carthagine nova profectus, Saguntum versus iter instituti .... circa idem tempus simul, ac de constliis Romanorum rescivit, 510 extemplo idoneum praesidium cum omnibus, quae postulat usus, Dimalum mittit, in caeteris Urbibus occisis, qui contrariae |actionis erant, illarum gubernacula amicis suis tradidit, ipse ex omni subditorum numero fortissimos selegit ad sex millia, eosque Pha515 ri collocat. Romanorum consul ubi in Illyricum legiones perduxit, cognita hostium confidentia, tum propter Dimali munitionem, et copiam commeatuum, tum etiam, quod nunquam capta Urbs illa crederetur, ut hostes perterrefaceret, hane omnium primam 520 adoriri constituit. Igitur Tribunos militum, aliosgue ordinum ductores hortatus, admotis etiam operibus variis locis eam instituit expugnare. Capta Urbs est die septimo, eaque res hostium animos confestim ita fregit, ut ex omnibus mox Urbibus advenirent, qui in 525 Romanorum fiđem se permitterent dederentque, Consul convenientes quibusque leges dicere, eosque in /idem. recipere, deinde Pharum versus ad ipsum Demetrium cum Classe navigare, et relata obsidione, et expugnatione Phari Demetriique fuga diruto Pharo, 530 deinde Illyrico universo /Reliquo/ in potestatem redacto, rebusque omnibus ex animi sententia compositis, ajfecta iam aestate triumphum egit magnificum, neque solertiae duntaxat, verum etiam fortitudinis laudem ex Provincia reportavit. Dion in fragmentis 535 Demetrius Pharius insolentia elatus, cum ob tutelam Pinnei, tum ob coniugium Triteutae Pinnei motriš, quam post obitum Teutae duxerat, gravis erat incolis omnibus, et finitimorum etiam agros vastabat. Cum autem Jretus amicitia populi Romani, ea scelera 540 agere videretur, Aemilius Paulus, et Marcus Liuius Consules hac re intellecta, eum accersiverunt. Qui cum minime pareret, sed socios populi Romani infestare non desineret. Issam contra eum copias duxe-

tiv Demetrija, zadovoljne što će ispraviti grešku, i tako kazniti njegov nezahvalni duh i prevrtljivost... U ostalom Rimljani, držeći se odluke koju smo prikazali, početkom proljeća prve godine stočetrdesete olimpijade /534/ pošalju s vojskom Lucija Emilija da upravlja poslovima u Iliriku. Hanibal pak pošavši s četama iz Nove Kartage krene prema Saguntu. Otprilike u isto vrijeme, čim je doznao za odluku Rimljana, Demetrije odmah pošalje u Dimal odgovarajuću posadu sa svime što je obično potrebno. Pobivši u ostalim gradovima pristalice protivne stranke, preda njihovu upravu svojim prijateljima. Sam pak izabere oko šest tisuća najhrabrijih podanika i smjesti ih na Far. Kad je rimski konzul doveo legije u Ilirik i saznao u što se neprijatelji pouzdaju, odlučio je baš Dimal napasti prije svih da bi preplašio neprijatelje, kako zbog njegove utvrdenosti i obilne opskrbe tako i zbog toga što se vjerovalo da taj grad nikad neće biti zauzet. Stoga osokoli vojne tribune i druge vode redova, te ga započne opsjedati primaknuvši i sprave na različita mjesta. Grad je zauzet sedmog dana, i to je smjesta tako skršilo duhove neprijatelja da su doskora došli iz svih gradova da se stave i predaju pod rimsku zaštitu. Konzul je svima izricao odgovarajuće uredbe i primao ih pod zaštitu, a zatim je s brodovljem zaplovio prema Faru k samom Demetriju ... Izvjestivši o opsadi i osvojen ju Fara i o Demetrij ένα bijegu: Pošto je razorio Far i zatim doveo pod vlast sav /preostali/ Ilirik te sve sredio kako je nakanio, već u ljetu, proslavio je veličanstven trijumf. Iz pokrajine nije donio hvalu samo zbog gorljivosti nego i zbog hrabrosti.36 Dion u fragmentima: Demetrije se Farski neumjereno uznio, kako zbog skrbništva nad Finesom tako i zbog braka s Pinesovom majkom Triteutom kojom se oženio nakon Teutine smrti. Bio je nesnosan svem stanovništvu, a pustošio je čak i zemljišta susjeda. Kako se pak činilo da ta zlodjela vrši oslanjajući se na prijateljstvo rimskog naroda, uvidjevši to, pozvali su ga na red konzuli Emilije Paulo i Marko Livije. Budući da se uopće nije pokoravao nego je nastavio napadati saveznike rimskog naroda, poveli su protiv njega čete na Isu.37 Apijan
95

94

runt. Appianus autem caeterum fides, quam is Agronis filio fefellerat, merito erat suspecta, nec ille mul545 tum distulit ingenio suo uti; cum enim Romanis bello, quod per triennium adversus Celtas, eos maxime qui ripas Eridani colunt, gessere, occupatis, nequaquam ad se persequendum satis spatii videret esse, ad infe550 standum latrociniis mare se contulit, adiunctis eam in rem Istris, Illyrica item gente, Atintanisque, auctor fuit desciscendi a Romanis. Hi autem, uti primum a Celticis rebus otium juit, piratas quidem statim classe comparata intercepere, dilata in sequentem annum 555 contra Demetrium, eiusque defectionis socios expeditione: porro Demetrium ad partes Philippi Macedonum Regis transgressum, eiusque ope reversum in patriam, et classe reparata novas agentem ex lonio praedas interemere, Pharumque eius patriam cum eo 560 sentientem funditus delevere: caeterum Illyrii Pinae precibus iterum enixe pro Us nitentis concessi sunt. Et secunda quidem Romanorum cum Illyriis contentio, eiusque exitus, et compositio huiusmodi maxime fuit. 565 Tertium Illyricum caepit contra Gentium Pleurati filium Illyrici Regem, tempore secundi Macedonici contra Perseum belli, obortis de Gentio suspicionibus, de quibus Titus Livius /Decadis 5. libro 2./ cum Macedonicum bellum expectaretur, Gentium 570 quoque Illyriorum Regem suspectum Issenses Legati fecerunt: Simulque quaesti fines suos secundo populatum, simul nuntiantes uno animo vivere Macedonum, atque Illyriorum Regem, communi consilio parare Romanis bellum, et specie Legatorum, Illyrios 575 speculatores Romae esse, Perseo auctore missos, ut guid ageretur scirent. Illyrii vocati in senatum qui cum Legatos se esse missos a Rege dicerent ad purganda Crimina, si qua de Rege Issenses deferrent, quaesitum equid ita non adiissent Magistratum, ut ex instituta 580 loca lautia acciperent: Sciretur denique venisse eos, et super qua re venissent, haesitantibus in responso, ut Curia excederent dictum, responsum tanquam Legatis, ut qui adire senatum non postulassent, dari non placuit: mittendos ad Regem Legatos censuerunt, qui 585 nunciarent, qui socii quererentur apud senatum exu96

pak: Uostalom, njegovo vjerolomstvo prema AgronoDU sinu s pravom je bilo sumnjivo. Nije dugo oklijevao da postupi prema svojoj ćudi: kad je naime vidio da su Rimljani zauzeti ratom što su ga tri godine vodili protiv Kelta, ponajviše onih koji nastavaju obale Eridana, i da nipošto nemaju dosta vremena da ga progone, dao se na pljačkanje po moru i u tome pripojio sebi Istre, također ilirsko pleme. I Atintane je potaknuo da se odmetnu od Rimljana, čim su pak oni predahnuli od keltskih poslova, smjesta su opremili brodovlje i pohvatali gusare, a pohod su na Demetrija i njegove drugove u odmetništvu odložili za slijedeću godinu. Doskora je Demetrije prešao k stranci makedonskog kralja Filipa, s njegovom se pomoći vratio u domovinu i, obnovivši brodovlje, dovodio novi plijen iz Jonskog mora, a Rimljani su ga pogubili i do temelja razorili njegovu domovinu Far, koja je s njime držala. Ilirima je uostalom opet oprošteno na molbe Finesa koji se za njih silno zalagao. Takav je uglavnom bio drugi okršaj Rimljana s Ilirima, njegov ishod i smirenje.38 Treći je ilirski rat započeo protiv Pleuratova sina Gencija, kralja Ilirika, u vrijeme drugog makedonskog rata protiv Perzeja, kad su se o Genciju začele sumnje o kojima piše Tit Livije /u drugoj knjizi pete dekade/: Kad se očekivao makedonski rat, isejski su poslanici učinili sumnjivim i ilirskog kralja Gencija: ujedno su se tužili da je po drugi put opustošio njihov kraj i javljali da su ilirski i makedonski kralj jednodušni i da po zajedničkoj odluci spremaju Rimljanima rat, te da su u Rimu kao prividni poslanici ilirski uhode upućeni na Perzejev poticaj da saznaju što se radi. Iliri su pozvani u senat, i kako su rekli da ih je kralj uputio kao poslanike da ga opravdaju ako bi Isejci prijavljivali kakve njegove krivice, upitani su zašto nisu tako stupili pred magistrat da bi prema običaju primili počasni smještaj. Znalo bi se napokon da su došli, i zbog čega su došli. Kako su oklijevali s odgovorom, rečeno im je neka iziđu iz vijećnice. Nije odlučeno da im se da odgovor kao poslanicima, budući da nisu zatražili da stupe pred senat. Odlučili su da kralju upute poslanike neka objave da se saveznici tuže pred senatom da im je kralj
97

580

595

600

605

610

615

620

625

stum α Rege agrum non aequum eum facere, qui ab sociis suis non abstineret iniuriam referensque Macedonicum bellum. Lucretius frater Consulis Dyrrachium traicit ibi X. ipsorum Dyrrachinorum XII. Issensium LIIII. Gentii Regis lembos nactus, simulans se credere eos in usum Romanorum comparatos esse, omnibus abductis die tertio Corcyram, inde Cephaleniam traicit et libro 3. eiusdem Decadis In Macedonia bellum erat, suspectum tamen et Gentium Illyriorum Regem habebant, itaque et octo naves ad Caium Furium mittendas censuit senatus Issam, qui praesidio duarum Issensium navium Insulae praeerat Perseus (cogitans) si domuisset proximos Illyriorum Gentium quoque, iam diu dubium in societatem perlici posse. Uscanam, ubi cum Illyrica iuventute praesidia Romanorum erant, aggressus est, Civitas deditione capta, Uscanenses, et Illyrii venditi, Romani in custodiam positi in Penestiam exercitum reducit ad Oeneum Oppidum in potestate redigendum, et alioquin opportune situm, et transitus ea est in Labeates, ubi Gentius regnabat ad Gentium Legatum Pleuratum Illyricum apud se exulantem mittit. idem refert Polybius in fragmentis de Pleurato Illyrico apud Perseurn exulante, qui per iuga Scodri montis maximo labore transiens, Gentium Lissi invenit, at cum Is pecunias posceret, Perseus vero tradere nollet, dilata conventio est, donec fervente cum Romanis bello Perseus promissis trecentis talentis, et đecem tantum traditis, Gentio, ut Legatos Romanorum apud se existentes vi-ϊ olaret, suasit, adeoque in bellum praecipitem egit, quo victus, et Scodrae obsessus cum universa familia Romanis se dedit, ut Livius Decadis 5. libro 4. refert. Ad Scodram inde ventum est, id quod belli caput fuerat: Non eo solum quod Gentius eam šibi caeperat veluti Regni totius arcem, sed etiam quod Labeatium gentis munitissima longe est, et difficilis aditu. Duo cingunt eam flumina, Clausula a latere Urbis, quod in Orientem patet praeterfluens Barbana ab regione occidentis ex Labeatide palude Oriens: Hi duo amnes confluentes incidunt Oriundi flumini, quod ortum ex monte Scodro multis, et aliis auctum aquis mari Ha98

popalio zemljište i da ne postupa pravedno onaj koji ne bi od svojih saveznika otklonio nasilje. I izvješćujući o makedonskom ratu: Konzulov brat Lukrecije prešao je u Dirahij i zatekao ondje deset lemba samih Dirahijaca, dvanaest isejskih i pedeset četiri lemba kralja Gencija. Pretvarajući se kako vjeruje da su pripravljeni za upotrebu Rimljanima, odvede sve trećega dana na Korkiru i odande prebaci u Ke39 faleniju; a u trećoj knjizi iste dekade: U Makedoniji bijaše rat, no ipak su držali sumnjivim i ilirskog kralja Gencija, te je stoga senat odlučio i da se pošalje osam lađa na Isu Gaju Furiju, koji je zapovijedao otokom s posadom od dviju isejskih lađa... (Promišljajući) da će moći navesti na savez i Gencija koji se već dugo kolebao, ako podvrgne obližnje Ilire, Perzej je napao Uskanu gdje je s ilirskom omladinom bila i rimska posada. Grad je zauzet predajom, Uskanci i Iliri su prodani, a Rimljani zatvoreni. Vojsku je odveo u Penestiju da podvlasti grad Enej koji je i inače zgodno smješten, a osim toga se onuda prelazi k Labeatima gdje je vladao Gencije ...k Genciju uputi kao poslanika Ilira Pleurata, koji je kod njega bio u izgnanstvu.*0 Isto o Pleuratu Iliru koji je kod Perzej a provodio izgnanstvo izvješćuje Polibije u fragmentima.41 On je našao Gencija u Lisu, prešavši kose planine Skodra s golemim naporom. Kako je Gencije tražio novac, a Perzej ga nije htio dati, sporazum je odgađan sve dok u zamahu rata s Rimljanima Perzej nije obećao tristo talenata i, predavši samo deset, nagovorio Gencija da oskvrne rimske poslanike koji su bili kod njega. Tako ga je strmoglavio u rat u kojem je pobijeđen i opsjednut u Skodri, te se s čitavom obitelji predao Rimljanima kako izvješćuje Livije u četvrtoj knjizi pete dekade: Zatim se došlo do Skodre; koja je bila glavna točka rata, ne samo stoga što ju je Gencije uzeo za se kao branik čitava kraljevstva nego i zato što je daleko najutvrdenija kod plemena Labeata i teško pristupačna. Opasuju je dvije rijeke, Klauzula teče gradu s boka koji se otvara na istok, a Barbana izvirući iz jezera Labeatide teče sa zapadnog kraja. Te se dvije rijeke spajaju i utječu u rijeku Orijund, koja izvire iz brda Skodra i izlijeva se u Jadran povećana mno99

driatico infertur. Mons Scodrus longe altissimus regionis eius ab Oriente Dardaniam subiectam habet, 630 a Meridie Macedoniam, ab Occasu Illyricum, et relata Oppidanorum erumpentium fuga Inducias factas refert. triduo in hoc dato, cum castra Romana quingentos ferme passus ab urbe abessent, navem conscendit, et flumine Barbana navigat in lacum Labeatum, velut 635 secretum locum petens ad consultandum; sed ut apparuit falsa spe excitus Caravantium fratrem multis millibus armatorum actis, ex ea regione in quam missus erat adventare, qui postquam evanuit rumor, tertio post die navem eandem secundo amni Sco640 dram demisit, praemissisque nuntiis, ut šibi appellandi Praetoris potestas fieret copia jacta in Castra venit. Hoc modo Regnum Illyricum extinctum, et a Romanis in Provinciam ordinatum fuit, ut idem Livius eadem Decade 5. libro 5. /587./ (Lucius Anicius) 645 Scodrae quo quinque Legati ab Roma venerant, evocatis ex tota Provincia Principibus, conventum habuit, ibi pro Tribunali pronunciavit de sententia consilii Senatum Populumque Romanum Illyrios esse liberos iubere, praesidia ex omnibus oppidis, arcibus, 650 et Castellis sese deducturum, non solum liberos, sed etiam immunes fore Issenses, et Taulantios, Dissaretiorum Tirustas, Rizonitas, Olciniatas, quod incolumi Gentio ad R.omanos defecissent, Daorseis quoque immunitatem dare, quod relicto Caravantio cum Ar655 mis ad Romanos transiissent, Scodrensibus, et Dassarensibus, et Salepitanis caeterisque Illyriis vectigal dimidium, eius quod Regi pendissent, imponere, inde in tres partes Illyricum divisit, unam eam fecit, quae supra dicta est, alteram Labeatas omnes tertiam 660 Agravonitas, et Rizonitas, et Olciniatas, accolasque eorum. Quartum in Illyrico bellum Dalmaticum primum fuit, de cuius causa Polybius in fragmenti» Numero 124. 665 Posteaquam Lissii /Issenses./ et Daorsii saepius communi consensu Legatos Romam misissent, quibus significabant, Lissii /Issenses./ Delmatas, et Agros, et Urbes suae ditionis infestare; Hae autem sunt Epetium, et Tragurium similique modo etiam Daorsii de 670 Hsdem querebantur: Senatus misit Caium Fannium

gim drugim vodama. Planina Skodro daleko je najviša u onome kraju. S istoka pod njom leži Dardanija, s juga Makedonija, a sa zapada Ilirik. I ispričavši o provali i bijegu građana, izvješćuje da je sklopljeno primirje: za to su odobrena tri dana, te iako je rimski logor bio od grada udaljen gotovo petsto koraka, uspne se na lađu i plovi rijekom Barbanom u Labeatsko jezero, kao da traži osamljeno mjesto za savjetovanje, no — kako se pokazalo — potaknut lažnom nadom da dolazi brat Karavancije povevši mnogo tisuća oružanika iz onoga područja kamo je bio poslan. Kad je ta glasina utihnula, pošalje nakon trećeg dana istu lađu niz rijeku u Skodru, i poslavši naprijed glas da mu se omogući obratiti se pretoru, dođe u logor kad mu je ta mogućnost pružena.42 Tako je utrnulo Ilirsko Kraljevstvo i Rimljani su ga preuredili u provinciju, kako piše isti Livije u petoj knjizi iste pete dekade /587/: Lucije Anicije pozvao je prvake iz cijele provincije i održao skup u Skodri kamo su iz Rima došla petorica legata. Ondje je pred tribunalom prema sadržaju odluke proglasio da rimski senat i narod određuju neka Iliri budu slobodni, i da će on odvesti posade iz svih gradova, tvrđava i utvrda; da su ne samo slobodni već i poreza oslobođeni Isejci, i Taulanti, od Disareta Tirusti, Rizonjani i Olcinijci, jer su se odmetnuli k Rimljanima dok je Gencije još bio jak; da se oslobođenje od poreza daje i Daorsima, jer su ostavili Karavancija i pod oružjem prešli k Rimljanima; da se Skodranima, Dasarenzima, Salepitanima i ostalim Ilirima razrezuje polovina onoga poreza što su ga plaćali kralju. Zatim je Ilirik podijelio na tri dijela: jednim je učinio onaj koji je gore opisan, drugim sve Labeate, a trećim Agravonite, Rizonjane, Olcinijce i njihove susjede.*3 Četvrti je rat u Iliriku bio prvi delmatski. O njegovu uzroku Polibije u fragmentima, br. 124: Pošto su Lisijci /Isejci/ i Daorsi češće zajednički uputili u Rim poslanike po kojima su Lisijci /Isejci/ dojavljivali da Delmati napadaju i polja i gradove pod njihovom *->lašću, a to su Epetij i Tragurij, a sli-

100

101

675

680

685

690

695

700

705

710

/597./ ad res Illyrici visendas, et maxime Dalmatarum hic populus, quamdiu vixit Pleuratus, ei paruit: post obitum vero illius, cum in Regno Gentius successisset, ab illo dejecerant Dalmatae, et bella cum finitimis gerebant, vicinosque /Urbi vicinosque/ populos Imperio suo subiciebant: ita ut eorum nonnulli tributa ipsis penderent, tributum autem erat pecus, et frumentum, atque haec legationis Fannii causa juit. et numero 125. Quum ex Illyrico reversus Caius Fannius renuntiasset Senatui, tantum ab eo abesse Dalmatas, ut satisfacere iis, quos continuis iniuriis lacessiverant, ulio modo vellent, ut ne aures quidem šibi praebere sustinuissent: quod dicerent, nihil šibi commune esse cum Romanis: addebat Fannius neque hospitii factam Si5i copiam, neque aliud quicquam eorum, quae necessaria sunt juisse praebitum: equos quin etiam per vim šibi ademptos esse, quos habebant ex alia Urbe, sed et manus šibi inferre eos voluisse, nisi tempori cedentes cum magno silentio eorum jinibus excesissent. His diligenter a Senatu auditis, et si offendebantur contumaci et saevo Delmatarum ingenio, magis tamen eo movebantur, quod multas ob causas opportunum rebantur esse tempus belli cum gente illa gerendi. Nam Romani ex quo Demetrium Pharium eiecerant, penitus illam partem Illyrici, quae ad Adriaticum mare inclinat, neglexerant. accedit, quod Italicos homines longa pače torpere omnino nolebant; agebatur autem duodecimus iam annus a bello cum Perseo, et Macedonibus gesto: itaque bello adversus istos sitcepto, qua renovare in suis, ut sic dicam spiritum illum militarem, et alacritatem pugnandi cupiebant, qua terrorem Illyricis inicere ut imperata pacere posthac cogerentur. Propter has causas Dalmatis bellum indixerunt, ipsi tamen apud exteros hane afjerebant causam, quod contumeliam Legatis suis jactam bello šibi prosequendam iudicassent. Appianus autem Dalmatae, alia item Illyriorum natio, in Illyrios Populi Romani socios incursionem cum fecissent, legatosque ea de causa Roma venientes, non recepissent, bello petiti sunt. Marcii Figuli Consulis duetu: hunc primo adventu metantem castra, caeso praesidio,

eno su se na njih tužili i Daorsi, senat je poslao /597/ Gaja Fanija da izvidi prilike u Iliriku, a posebno prilike Dalmata. Taj se narod pokoravao Pleuratu dok je god živio: nakon njegove smrti, kad ga je kao kralj naslijedio Gencije, Dalmati su se od njega odmetnuli, ratovali su sa susjedima i obližnje /gradu obližnje/ narode podvrgavali svojoj vlasti tako da su im neki od njih plaćali danak, a danak je bila stoka i žito. To je dakle bio uzrok Fanijeva poslanstva.4* I u br. 125: Vrativši se iz Ilirika, Gaj Fanije je dojavio senatu da su Dalmati toliko daleko od toga da bilo kako ushtjednu pružiti zadovoljštinu onima koje s'u neprekidno zlostavljali nasiljem da nisu otrpjeli čak niti da ga saslušaju, jer su govorili da nemaju nikakva posla s Rimljanima. Fanije je dodavao da mu nije niti ukazano gostoprimstvo niti pruženo bilo što drugo što je potrebno: jer da su mu čak silom oduzeli konje koje su imali iz drugoga grada, i da su htjeli na nj podići ruku, da nisu uklanjajući se nevolji u potpunoj tišini izišli s njihova zemljišta. Senat je to pažljivo saslušao, pa iako ih je vrijeđala prkosna i divlja ćud Delmata, ipak ih je više pokretalo to što su iz mnogo razloga smatrali da je zgodno vrijeme da se povede rat s tim narodom. Otkako su naime Rimljani zbacili Demetrija Farskog, potpuno su zanemarili onaj dio Ilirika koji se spušta k Jadranskom moru. K tome je pristupilo to što nipošto nisu htjeli da im Italici otupe od duga mirovanja: tekla je naime dvanaesta godina od rata s Perzejem i Makedoncima. Zbog toga su poduzeli rat protiv njih, želeći s jedne strane u svojima obnoviti, da tako reknem, onaj vojnički duh i borbeni žar, a s druge strane Ilirima uliti strah, da bi poslije toga bili primorani izvršavati naređenja. Iz tih su razloga objavili rat Đalmatima, no sami su ipak pred strancima navodili kao razlog to što su prosudili da im valja ratom popratiti poniženje naneseno njihovim poslanicima.*5 Apijan pak: Kad su Dalmati, također jedan ilirski narod, napali Ilire — saveznike rimskog naroda i kad nisu primili poslanike koji su zbog toga došli iz Rima, pokrenut je protiv njih rat pod vodstvom konzula Marcija Figula. Njega su pri samom dolasku dok

102

103

in plana pepulere, non intermisso ad fluvium usque Naronem receptu, Figulus domum reversos aggredi constituit, improvisum hostibus impetum suum futu715 rum nequicquam sperans, offenditque populares excipiendi sui causa undique ex dvitatibus confluxisse: nec tamen eo minus in suscepto consilio perseveravit, inque urbem Delminium (unde Dalmatearum, mox Dalmatarum cognomen profectum est) fugatos barba720 ros se recipere adegit; cura autem neque oppugnatione quicquam efficere posse animadverteret, adversus oppidum egregie munitum, et operum, machinarumque labor propter altitudinem moeniorum inutilis futurus videbatur, animum adiecit ad alias urbes, ob 725 concursum in Delminium infrequentes, aggrediendas, quibus in potestatem redactis, deinde reversus ad Delminium sudes bicubitales piće, et sulphure, stupaque circumdatas in oppidum catapultis iaculari caepit, quae ipso impetu succensae, et facum instar arden730 tium volitantes, quaecumque attigissent, inflammabant, plurimaque novo illo teli genere apud obsessos exusta, corruptaque sunt; isque fuit finiš belli contra Dalmatas a Figulo gesti, et Epitomator Livu Florus /Libro 47. 598./ Martius Consul adversus Dalmatas 735 parum prospere primum, postea feliciter pugnavit, cum quibus bello confligendi causa fuit quod Illyrios Populi Romani vastaverant, eandemque gentem Cornelius Našica Consul domuit. Quintum inde Illyricum bellum contra Ardiaeos, 740 et Palarios Appianus refert: Ardiaeos, et Palarios, cum Illyricum Romanam Provinciam invasissent, Populus Romanus aliis distractus curiš legatione missa ab iniuriis deterrere conatus est, cumque nihil profecisset, vi šibi agendum 745 constituit, exercitu decem millium peditum, et equitum sexcentorum eum in usum conscripto, cuius consilii certiores Ardiaei facti, cum ad bellum satis parati non essent, confestim legatos Romam mittunt veniam oratum; Senatus damnorum aestimationem, qui750 bus indigne oppressos affecissent, exolvere illos iussit, et adversus negligentes parere Sentui Fulvius Flaccus {/619./} cum exercitu missus; sed bellum non
104

je podizao logor natjerali u ravnicu, pobivši stražu, i nisu mu dali predaha sve do rijeke Narona. Figul je odlučio da ih napadne kad se vrate kućama, uzalud se nadajući da će neprijateljima njegov nalet biti iznenađenje. Otkrio je međutim da se narod okupio odasvud iz gradova da ga predusretne. Ipak je podjednako ustrajao u donesenoj odluci, razbio je barbare i natjerao ih da se povuku u grad Delminij (od njega je poteklo ime Dalmatei, doskora Dalmati). Kako je pak primjećivao da niti opsadom neće ništa moći postići protiv odlično utvrđena grada, a činilo se i da će trud bojnih gradnji i sprava biti beskoristan zbog visokih bedema, nakanio je napadati druge gradove, slabo napučene zbog okupljanja u Delminiju. Zavladavši njima, vratio se zatim k Delminiju i počeo bacačima odapinjati u grad palice od dva lakta, omotane smolom, sumporom i kudjeljom. One su se palile od samoga zamaha i, leteći poput gorućih baklji, užigale su sve što bi dotakle. Tom je novom vrstom oružja kod opsjednutih mnogo spaljeno i oštećeno. I to je bio kraj rata što ga je Figul vodio protiv Delmaία.46 Α Livijev epitomator Flor /u 47. knjizi, za 598. godinu/: Konzul M arci je borio se najprije protiv Dalmata prilično neuspješno, a zatim sretno. Uzrok je ratnog sukoba s njima bilo to što su pljačkali Ilire rimskog naroda. Taj je narod ukrotio konzul Kornelije Nazika." Zatim Apijan izvješćuje o petom ilirskom ratu protiv Ardijejaca i Palarija: Kod su Ardijejci i Palariji napali rimsku provinciju Ilirik, rimski ih je narod zabavljen drugim brigama pokušao odvratiti od nasilja uputivši im poslanstvo. Kako to nije ništa koristilo, odlučio je da mu valja djelovati silom. Kad je u tu svrhu unovačena vojska od deset tisuća pješaka i šest stotina konjanika, Ardijejci su obaviješteni o toj odluci. Kako nisu bili dovoljno spremni za rat, odmah upute u Rim poslanike da mole za oproštenje. Senat je zapovjedio neka plate procjenu šteta koje su nanijeli nezasluženo napadnutima, a protiv onih koji se zanemare pokoriti senatu poslan je Fulvije Flak s vojskom /619/. JVo taj rat nije uznapredovao dalje od
105

ultra escursionem processit, neque enim finem Uli imponere potuerunt. (Floirus autem) /Libro 56./ Ful755 vius Flaccus Consul Vardeos* in Illyrico subegit. Sextum Illyricum contra lapodes de quo Appianus. Adversus lapodas, quibus intra Alpes sedes est Sempronius Tuditanus, et Pandusas Tiberius gessere 760 bellum, verique simile est, eos ad imperata facienda compulsos. Itemque Segestanos per Lucium Cottam, ac Metellum, verum non multo post utrosque defecisse, et Florus /Libro 59. 624./ Caius Sempronius Consul contra lapides primo rem male gessit, mox victo765 ria dadem acceptam emendavit virtute Cai lunii Bruti, eius qui Lusitaniam subegerat. 1 Septimum in Illyrico bellum, et Dalmaticum se cundum Appianus. Secutis temporibus Caecilius Metellus Consulatum 770 adeptus, nihil delinquentibus Dalmatis una triumphandi libidine bellum inferre decrevit; a quibus amice susceptus, apud Salonas eorum urbem transegit hyemem, et Romam reversus triumphavit. et Florus /Libro 62./ Lucius Caecilius Metellus Dalmatas ob775 sedit. Octavum Illyricum, et Dalmaticum Tertium Eutropius /Libro 6./ Ad Illyricum missus est Cneus Cosconius Proconsul, multam partem Dalmatiae subegit, Salonas 780 caepit, et composito bello Romam post biennium rediit. Nonum Illyricum, et Dalmaticum quartum Appianus /circa 700./ Quo autem tempore Caesar apud Celtas cum im785 perio erat, Dalmatae, caeterique benigniori fortuna utentes Illyrii Liburnis, quae item Illyriorum gens est, Promonam urbem abstulere, Liburni in Populi Romani fidem concedentes, Caesaris in propinquo agentis opes implorarunt: Caesar misit qui Promonam tenen790 tibus denunciarent, ut oppidum Liburnis redderent, cumque ii contemnere imperium viderentur, validam armatorum manum submisit, qui omnes ab Illyriis concisi sunt, neque Caesar ultus est: non enim Pompeianae discordiae implicito satis eam in rem otii fuit; 795 erumpente autem in bellum discordia, Caesar cum
106

pohoda: nisu ga naime mogli dokončati.* Flor pak /u 56. knjizi/: Konzul Fulvije Flak podvrgnuo je u Ili49 riku Vardeje.* Šesti ilirski bio je protiv Japoda. O njemu Apijan: Sempronije Tuditan i Tiberije Panduza vodili su rat protiv Japoda koji borave unutar Alpa, i vrlo je vjerojatno da su ih natjerali da izvršavaju zapovjedi. Isto su tako učinili Lucije Kota i Metel sa Segestanima, no nedugo su se zatim odmetnuli i jedni 50 i drugi. A Flor /u 59. knjizi, za 624. godinu/: Konzul Gaj Sempronije najprije je loše poveo protiv Japoda, no doskora je pretrpljeni poraz popravio pobjedom, zahvaljujući hrabrosti Gaja Junija Bruta, ono51 ga koji je bio podvrgao Luzitaniju. Sedmi rat u Iliriku, a drugi delmatski opisuje Apijan: U vrijeme koje je uslijedilo Cecilije Metel se domogao konzulata i iz puke želje za trijumfom odredio da se objavi rat Dalmatima koji nisu ništa skrivili. Primili su ga prijateljski, te je proveo zimu kod njihova grada Salone i vrativši se u Rim proslavio trijumf.52 A Flor /u 62. knjizi/: Lucije Cecilije Metel opsjeo je Dalmate.53 Osmi ilirski, a treći delmatski opisuje Eutropije /u šestoj knjizi/: U Ilirik je kao prokonzul poslan Gnej Koskonije. Podvrgao je znatan dio Dalmacije, zauzeo Salonu i vratio se u Rim nakon dvije godine dokončavši rat.54 Deveti ilirski a četvrti delmatski /oko g. 700/ opisuje Apijan: Kad je Cezar obnašao vlast kod Kelta, Dalmati i drugi Iliri kojima je tada bolje išlo oduzeli su grad Promonu Liburnima, također ilirskom narodu. Stavljajući se pod zaštitu rimskog naroda, Liburni su zamolili pomoć Cezara koji je boravio u blizini. Cezar je poslao da se onima koji su držali Promonu javi neka vrate grad Liburnima, a kad se činilo da oni preziru naređenje, odaslao je i snažnu oružanu četu. Iliri su ih sve pobili, a Cezar se nije osvetio: zaokupljen razdorom s Pompejem nije za to imao dosta vremena. Kad se pak razdor rasplamsao u rat, Cezar je s četama koje je imao zimi iz Brundu107

8

copiis, quas habebat hyeme, α Brundusio lonium transmisit, reliqui autem exercitus partem Antonius ad Caesarem in Macedoniam duxit, ipse quoque lonio sinu surnma hyeme transmisso, cohortes autem pedi800 tum quindecim, et tria millia equitum Gabinius per Illyrios eidem adduxit, ora lonii circuitu peragrata: Illyrii reputantes ea, quae non multo ante in Caesarem commisissent, cum eius victoriam exitio sibi futuram providerent, impetu facto, universum Gabinii 805 exercitum (excepto Duce, paucisque praeterea fuga elapsis) conciderunt, magnamque ex tantis spoliis, et caeteri ad bellum apparatus copiam obtinuere. Caesar gerendis rebus adversus Pompeium, Pompeioque sublato reliquiis eius partium, quae multae, et variae 810 supererant profligandis, distentus erat: sed cum omnibus constitutis Romam reversus, expeditionem adversus Getas, et Parthos suscepit: metuentes Illyrii, ne se in itinere positos aggrederetur, Legatos Romam mittunt, qui praeteritorum veniam poscerent, seque 815 in amicitiam eius, societatemque darent; Illyriorum gentem, veluti bello inclytam verbis extollentes: ille quamquam institutam adversus Parthos profectionem festinaret, tamen pro dignitate Populi Romani illis respondit: minime amicorum loco habiturum eos, qui 820 talia perpetrassent, veniam autem daturum, si se tributo subicere, obsidesque dare vellent, Dalmatis utrumque pollicentibus, Atinium multis cum pedestribus, et equestribus copiis ad eos mittit, qui levia quaedam tributa imponeret, obsidesque reciperet. 825 Decimum Illyricum, et Dalmaticum quintum, et ultimum fuit, de quo Appianus sequitur /710 usque 763./ Ast ubi Caesar interiit, rem Romanam, quae illius ductu maxime valida, florensque juisset, eo subla830 ίο, interituram rati, neque Atinii dicto amplius audientes esse, neque tributa conferre, neque obsides tradere sustinuerunt: vira autem parante in eos Atinio, quinque cohortes, eorumque Ducem Bebium ordinis senatoru ceciderunt: Atinius autem cum reliquis Epi835 damnum se recepit: hunc exercitum senatus, itemque Macedoniam, et quidquid apud Illyricum in Populi Romani ditione erat Marco Bruto, ei, qui Caesarem interfecerat, quomodo Syriam Cassio eiusdem caedis
108

zija prešao Jonsko more. Dio je preostale vojske k Cezaru u Makedoniju doveo Antonije, i sam prešavši Jonsko more usred zime. Petnaest je pak kohorti pješaka i tri tisuće konjanika k njemu preko Ilira dovodio Gabinije, zaobišavši obalom Jonskog mora. Iliri su promišljali o onome što su tek nešto ranije počinili protiv Cezara, te kako su predviđali da će njegova pobjeda biti na njihovu propast, navalili su i pobili čitavu Gabinijevu vojsku (osim vojskovođe i još nekolicine koji su se spasili bijegom). Tolikim su plijenom i ostalom ratnom opremom zadobili veliku moć. Cezara je zadržavalo vojevanje protiv Pompeja, a kad je Pompej uklonjen, proganjanje snažnih i raznolikih ostataka njegove stranke koji su ga nadživjeli. No kad se sredivši sve vratio u Rim, poduzeo je pohod protiv Geta i Parta. Bojeći se da ne napadne i njih koji su mu ležali na putu, Iliri upute poslanike u Rim da zatraže oproštenje za prošle događaje i stave ih pod njegovu zaštitu i u prijateljstvo, uzdižući ilirski narod kao glasovit u ratu. Iako je Cezar požurivao utvrđeni polazak protiv Parta, ipak im je u skladu s dostojanstvom rimskog naroda odgovorio da nipošto neće smatrati prijateljima one koji su takvo što počinili, a da će im ipak oprostiti, ako se ushtjednu podvrgnuti danku i predati taoce. Budući da su Dalmati obećali oboje, pošalje k njima Atinija s mnogim konjaničkim i pješačkim četama neka im nametne samo kakav lagani danak i neka primi taoce.55 Deseti ilirski rat i peti delmatski bio je i posljednji. O njemu Apijan nastavlja /od 710. do 763/: Kaci je Cezar poginuo, pomislivši da će njegovim nestankom propasti položaj Rima koji je pod njegovim vodstvom bio vrlo snažan i napredan, nisu otrpjeli niti da više slušaju Atinijeve odredbe, niti da donesu danak, niti da predaju taoce. Kad je pak Atinije pripremao protiv njih silu, pobili su pet kohorti i njihova vođu Bebija iz senatorskog staleža. Atinije se s preostalima povukao u Epidamno. Senat je ustupio tu vojsku, zatim Makedoniju i sve što je kod Ilirika bilo pod rimskom vlašću Marku Brutu, onome koji je ubio Cezara, baš kao što je i Siriju ustupio sudio109

participi concessič; sed (hi) quoque bello adversus Antonium, et alterum Caesarem, cui Augusta cognomen fuit, distenti, nihil quidquam adversus Rlyrios gerendi spatium habuerunt. Hoc 'bellum Augustus diu per se, per Agrippam, Tiberium, et Germanicum gessit, ut Florus, Dion, et ipse Appianus pluribus tes845 tantur, et Eutropius /Libro 1.1 Dalmatiam saepe ante victam, sed penitus tune subactam. Haec Romanos in Illyrico gessisse, usque ad Augusti temipora, auctores qui extant, referunt: ex quibus sicuti Dalmatiam antiquitus in Illyrico fuisse 850 apparet, ita eius, et Illyrici fines elici non possunt (nisi considerentur nonnulla) circa unumquodque bellum, ut melius singula intelligi, finesque Illyrici et Dalmatiae perscrutari possint. Primum Romanorum in Illyrico bellum Polybius 855 diligens, si quis alius historicus, quamvis accurate describat, tamen Illyrici Regni statum, et quinam gentium Issenses fuerint, quave de causa a Regina Teuta obsessi, solito suo modo haud retulit, quod vel res ad Graecoe pertinentes tradere festinaret, vel for860 san cum apud alios praedicta reperirentur, superfluum referre existimaverit; Nam Dion, et Appianus, quamvis idem bellum summatim describant, nonnula, quae Polybius oniisit, ab aliis sumpsisse videntur, at cum praeter Appianum nullus rerum Illyricarum 865 scriptor extet, ideo obscurus remanet Regum Illyriorum status; et quamvis haec antiquitate obvoluta illustrare volentem temeritatis potius arguere, quam diligentiae commenidare quis posset; tamen quia primo Romanorum in Illyrico bello non bene percepto, 870 caetera quoque obscura evadunt, ideo consideranđa erunt ea, quae ad Illyrici statum, qualis tune fuerit, aperiendum conferant, ut clariora inde Romanorum in Adriatico gesta evadant. Dionysium ante Romanos Adriaticum in potestate δ75 habuisse, supra relatum est, quid autem eiecto iuniore Dionyeio de Issensibus, et Phariis Graecanicis Coloniis evenerit, ad Agronis usque ac Teutae Regnum historicorum nemo inemorat, sed cum per quinquaginta annos Adriatico potitos Dionysios constet, eo 880 temporis intervallo Civitates has, cum caeteris eoruin840

niku istog ubojstva, Kasiju. No i njih je zadržavao rat protiv Antonija i drugoga Cezara kojem je pridjevak bio August, te nisu imali nimalo prilike da bilo što poduzmu protiv Ilira.56 Taj je rat August dugo vodio osobno i preko Agripe, Tiberija i Germanika, kako svjedoče Flor,57 Dion i sam Apijan na više mjesta,58 a Eutropije kaže /u sedmoj knjizi/ da je Dalmacija ranije često pobijeđena, ali tada potpuno podvrgnuta.59 Autori koji postoje izvješćuju da su Rimljani sve do Augustova doba u Iliriku vodili ove ratove. Iz toga se doduše vidi da je Dalmacija od davnine bila u Iliriku, ali se ne mogu izvesti njene granice i granice Ilirika, osim ako se ne razmotri ponešto o svakom pojedinom ratu, da bi se pojedini mogli bolje razumjeti i da bi se mogle istražiti granice Ilirika i Dalmacije. Iako Polibije, poman povjesničar u usporedbi s kojim drugim, brižno opisuje prvi rimski rat u Iliriku, ipak nije baš na svoj uobičajeni način izvijestio 0 položaju Ilirskog Kraljevstva, o tome kojega su plemena bili Isejci, ili zašto ih je kraljica Teuta opsjela. Možda se žurio pisati o onome što se tiče Grka, ili je možda to smatrao suvišnim iznositi jer se moglo naći da su to drugi ranije rekli. Čini se naime da su Dion 1 Apijan, iako isti rat opisuju sažeto, preuzeli od drugih ponešto što je Polibije ispustio. Kako pak osini Apijana nema nijednog pisca ilirske povijesti, ostaje zbog toga nejasan položaj kraljeva Ilira. Prije bi tko mogao prigovoriti zbog nepromišljenosti onome koji želi rasvijetliti ta pitanja obavljena drevnošću negoli ga pohvaliti zbog revnosti. Pa ipak — budući da i ostali rimski ratovi u Iliriku postaju nejasni ako se ne shvati dobro prvi, valjat će zbog toga razmotriti ono što pridonosi da se razotkrije kakav je tada bio položaj Ilirika, da bi potom postala jasnija djela Rimljana na Jadranu. Gore je izneseno da je Dionizije prije Rimljana držao Jadran pod vlašću. Niti jedan pak povjesničar ne spominje što se dogodilo s isejskim i farskim grčkim kolonijama kad je zbačen mlađi Dionizije, sve do Agronova i Teutina kraljevanja. No kako je sigurno da su Dioniziji vladali Jadranom kroz pedeset godina, mora se smatrati da su u tom razdoblju ti gradovi

110

111

885

890

895

900

905

910

915

920

dem coloniis validas evasisse censeri debet, et ex mariš dominio, illius navigationem ad se traxisse, et maioribus navibus exercuisse argui debet; indeque opes non modicas (praesertim Issenses, ubi Praetor, Classisque residebat) contraxisse, Insularumque caeterarum poissessionem adeptos, et cum aliis Dionysii Coloniis, sociisque, quibus tuta navigatio conducebat, amicitiam coniinuasse: At cum Diodorus loco supra relato referat, Illyrios ex adversa continenti decem millia transfretasse, et Pharum obsedisse, Praetorem vero Dionysii, Issae commorantem, Pharios liberasse, multis Illyriis occisis, pluribus simul cum eorum lembis captis: Hane Illyriorum expeditionem ex littoribus continentis, Pharo proximis provenisse oportet; Ideo eadem loca Dionysii Praetorem occupasse, ut Illyriorum molestias inhiberet, coniectari debet, circa quae tempora Tragurii, et Epetii loca occupata verosimile videtur, quae Polybius Issensium Civitates fuisse primo bello Dalmatico memorat, eorumque commoditate Issenses cum Illyriis negotia exercuisse, conici debet, cum haec eadem loca Pharo, et Issae opportuniora hodie quoque ab eisdem prae caeteris locis continentis frequententur, et quamvis a Dionysii lunioris eiusque Classis recessu ab Adriatico, usque ađ Agronis, contra Aetolos expeditionem centum anni effluxerint, quo temporis intervallo multa in Adriatico evenisse oportet, quae Issensium, eorumque sociorum statum mutare potuerint, tamen praedictis Coloniis iam validis effectis, in communi necessitate navigationem tanto tempore exercitam continuasse, et cum caeteris Graecanicis Urbibus in lonio amicitiam servasse, coniectari potest: praeterquam quod cum ipsis quoque Siciliae Tyrannis obsequium, amicitiamve Issensibus fuisse, argui potest, cum Agathoclem quaedam Italiae loca, et Corcyram habuisse oonstet /Diodorus, Plutarchus./ Pyrrhum vero sinus Ionu dominium tenuisse testetur Appianus, et eo magis, quod nullius Adriatici Accolarum classis memoria reperiatur, Illyriosque Macedonibus primo subditos, deinde sui iuris effectos, cum eisdem crebras contentio112

zajedno s ostalim njihovim kolonijama postali snažni, i mora biti dokazano da su zbog gospodstva nad morem privukli k sebi i plovidbu po njemu i vršili je većim lađama, te da su zbog toga prikupili popriličnu snagu (osobito Isejci, gdje je stolovao zapovjednik s brodovljem), domogli se posjeda i nad ostalim otocima, i nastavili prijateljevati s drugim Dionizijevim kolonijama i saveznicima kojima je koristila sigurna plovidba. Kako pak Diodor na gore navedenom mjestu izvješćuje da se deset tisuća Ilira prebacilo sa suprotnog kopna i opsjelo Far, a da je Dionizijev zapovjednik koji je boravio na Isi oslobodio Farane pobivši mnogo Ilira i zarobivši ih veći broj zajedno s njihovim lembima,60 morao je taj ilirski pohod krenuti s Faru najbliže obale kopna. Stoga se mora pretpostaviti da je Dionizijev zapovjednik zauzeo ta mjesta kako bi zapriječio ilirska nasilja. Čini se vjerojatnim da su otprilike u to doba zauzeti položaji Tragurija i Epetija, za koje Polibije u prvom delmatskom ratu spominje da su bili gradovi Isejaca.61 Mora se pretpostaviti i da su Isejci zahvaljujući njihovoj pogodnosti trgovali s Ilirima, jer su i danas ista ta mjesta zgodnija za Hvar i Vis, te u njih zalaze više no u druga mjesta na kopnu. Od Dionizija Mlađeg i od povlačenja njegova brodovlja iz Jadrana proteklo je doduše sto godina do Agronova pohoda protiv Etolaca, a u tom se vremenskom rasponu u Jadranu moralo zbiti mnogo toga što je moglo 'izmijeniti položaj Isejaca i njihovih saveznika. Pa ipak se može pretpostaviti da su naprijed spomenute kolonije, postavši već snažnima, nastavile u zajedničkoj nuždi pomorstvo kojim su se toliko vremena bavile i da su očuvale prijateljstvo s ostalim grčkim gradovima na Jonskom moru. Može se dokazivati da su osim toga prijateljstva Isejci održavali pokornost ili prijateljstvo i prema samim sicilskim tiranima, jer je sigurno da je Agatoklo 62držao neka mjesta u Italiji i Krf /Diodor, Plutarh/. Apijan pak svjedoči da je Pir držao gospodstvo nad Jonskim morem,63 i ne bi se moglo dokazivati da su Iliri posegnuli za gospodstvom nad morem, to više što se ne nalazi nikakva spomena o brodovlju stanovnika uz Jadran i što su Iliri prvo bili podložni Makedoncima, a kad su se zatim osamosta-

113

nes exercendo, mariš Dominium tentasse, argui non possit; Romanos autem alia ex parte primo de Italia subigenda sollicitos, terrestria tantum bella tractasse, deinde Siciliae causa primas classes in Tyrrheno con92 5 tra Carthaginenses emisisse, diutinaque cum eisdem bella gessisse constat, nec Adriaticum attigisse quisquam memorat, prout neque Gallicae Classis ulla memoria reperitur, ob id reliquias Siculorum dominu, Issensium nomine, navigationem Adriatici continuasse 930 coniectari volenti, nihil obstare videtur; abindeque Issensibus cum Romanis, Gallis, Venetis, caeterisque quorum, ut tutoper Adriaticum navigaretur, intererat, amicitiam intercessisse coniectari debet, et quamvis ex his, qualesquales sint, coniecturis, statue Issensium 935 certiorari non possit, tamen cum Agronem copiis terrestribus, et maritimis omnes priores Illyrici Regres anteisse testetur Polybius, ideo anteriores, et debiliores ipso Reges Issensium navigationi obstare non potuisse, concludi posse videtur; cum ipse quamvis 940 potentior a Rege amico requisitus, et pecunia conductus, classem lemborum tantum deducere potuerit, ino pinatamque victoriam coiisecutus sit, ex quo, sicuti Illyriorum Reges terrestribus copiis valuisse, ita mari tima classe caruisse argui debet: et ex hac unica 945 maritima victoria praeter spem succedente, ad maiora inde emolumenta capienda, Agronem animum intendisse, suisque militibus exercendis, piraticam iisdem concessisse, ut inde Adriatici dominium, contra tenues Issensium vires, ipse militibus abundans conseΘ50 queretur, quamvis ex conviviorum intemperantia morbo contracto, celeriter vitam amiserit. Teutha vero eius uxor, muliebri imprudentia usa, ut omnes navigantes aggrederentur suis permisit, /Polybius/ quod Illyrios cunctis exosos, omnibus hostes effecit. classes 955 autem Illyriorum non publicas, Regiasque, sed ex privatorum lembis compositas arguunt prima Agronis pecunia Demetrii expeditio, et quae de obsidione Phoenices refert Polybius. plures simul a classe abscedentes mercatorum Italicorum alios depraedati sunt, ali960 os trucidarunt. neque enim si publici, Regiique iuris lembi fuissent, Praefecti illos abscedere, et vagan permisissent, quod etiam verba a Regina Legatis Romanis dicta confirmare videntur, /Polybius/ scilicet
114

lili, često su se s njima sukobljavali. Za Rimljane je pak s druge strane sigurno da su najprije vodili samo kopnene ratove brinući se da podlože Italiju, a zatim su prvo brodovlje zbog Sicilije porinuli u Tirensko more protiv Kartažana i s njima vodili dugotrajne ratove. Nitko ne spominje da su i dotakli Jadran, baš kao što se ne nalazi nikakva spomena niti o galskom brodovlju. Čini se da se zbog toga ništa ne protivi onome koji bi htio pretpostaviti da su ostaci sicilskog gospodstva, pod imenom Isejaca, nastavili jadransko pomorstvo. Mora se pretpostaviti i da je otada postojalo prijateljstvo između Isejaca i Rimljana, Gala, Veneta i ostalih kojima je bilo stalo da se sigurno plovi Jadranom. Iz tih se pretpostavki, kakve bile da bile, doduše ne može pouzdano utvrditi položaj Isejaca, ali kako Polibije svjedoči da je Agron kopnenom i pomorskom vojskom nadilazio sve ranije kraljeve Ilirika,61 čini se da se može zaključiti kako se od njega raniji i slabiji kraljevi nisu mogli suprotstaviti isejskom pomorstvu. Premda je naime bio moćniji, i on je sam na zahtjev prijatelja kralja i unajmljen njegovim novcem mogao izvesti samo brodovlje lemba i pobjedu je odnio neočekivano. Time mora biti dokazano da su kraljevi Ilira doduše bili snažni kopnenom vojskom, ali da nisu imali mornarice, i da je Agron zbog te jedine pomorske pobjede koja se zbila mimo očekivanja zatim nakanio steći veće probitke, te je svojim vojnicima kao vježbu dopustio gusarito, da bi zatim postigao gospodstvo nad Jadranom svojim obiljem vojnika protiv slabih snaga Isejaca. Ipak je zbog neumjerena gošćenja navukao bolest i ubrzo umro. Njegova je žena Teuta u skladu sa ženskom nerazboritošću dopustila svojima da napadaju svakoga tko plovi /Polibije/, a to je65Ilire učinilo mrskima svakome i neprijateljima sviju. Da pak brodovlje Ilira nije bilo javno i kraljevsko nego se sastojalo od lemba privatnika, dokazuje prvi Agronov pohod za Demetrijev novac i ono što Polibije iznosi o opsadi Fenice: više ih je zajedno odlazilo od mornarice i jedne su italske trgovce opljačkali, a druge pobiii.66 Da su naime lembi bili javni i pod kraljevskom upravom, ne bi im zapovjednici dopustili odlaziti i lutati. Čini se da to potvrđuju također
115

licere privatis utilitatem, quam vellent a mari cape965 re. Illyrios ergo sicuti lembos tantum habuisse constat, ita maioribus navibus, publicaque classe, et propterea Insularum, et mariš dominio caruisse, concludendum videtur; sed Phoenice quoque Teuthae rebus prospere succedentibus, Demetrii forsan usa con970 silio, non amplius ad rapinas, sed ad acquirenda šibi proxima loca animum intendit, et aucto lemborum numero, ad aequirendas Graecas in lonio Civitates classem amandavit, hisque non contenta, muliebri imprudentia Issenses quoque infestavit, et quamvis de 975 Aetolorum Classe victoriam, et inde Corcyram consecuta sit; Demetrium tamen in diffidentiam deductum, ad Romanos cum Corcyra transire coegit, obsidionem Issae frustra tentavit, maioremque Regni partem amisit: Hane autem Issae obsidionem, ex ver980 bis Polybii diutinam fuisse elicitur; iam enim obsidebatur, quando Legati Romani ad Reginam venerunt, neque soluta est ante classis Romanae adnavigationem ad eandem; ideo annuam fuisse ad minus oportet; sed cum idem referat /Polybius/, Romana 985 adveniente Classe capti sunt, et lembi XX. praeda onusti redeuntes, eorum qui Issam obsidebant. hane obsidionem non fuisse Civitatis aggressionem, machinis adhibitis, (prout in similibus fieri solet) sed potius Illyrios hominibus, et Lembis abundantes, mare per990 currendo Issensium navigationem perturbasse, Insulani populavisse, et intra munitiones inclusos, obsessis similes, tenuisse dieendum videtur, Romanaque classe adveniente, Illyriorum sine ordine procedentium viginti lembos praeda onustos captos, quod ex Dione 995 clarius €olligitur. Appianus autem, quamvis a Polybio discrepet in eo, quod Epidamnuni quoque cum Corcyra captum ab Illyriis referat, qtiod obsessum Polybius tradit; tamen Issenses ab Illyriis recte distinguit, dum ait: Corcyram, Pharum, Esson, Epidamnum, et ex 1000 Illyriis Atintanas in Populi Romani ditione iam esse; Issenses scilicet inter caeteras Graecanici generis civitates enumerando, ab Atintanis Illyriis diversos fuisse declarat; neque Agroni subditos, cum eunidem capto Pharo caetero quoque lonio imminuisse, id est ali1005 eni iuris loca occupare, tentasse scribat: qua de causa
116

i riječi što ih je kraljica kazala rimskim poslanicima /Polibije/, naime da je privatnicima slobodno crp61 sti od mora korist kakvu hoće. Sigurno je dakle da su Iliri imali samo lembe, pa se čini da isto tako valja zaključiti kako nisu imali većih lađa i javnog brodovlja, a zbog toga niti gospodstva nad otocima i morem. No kako je i Teutin pothvat kod Fenice sretno završio, nije više kanila pljačkati nego — možda po Demetrijevu savjetu — stjecati za se obližnja mjesta. Povećala je broj lemba i otposlala brodovlje da stekne grčke gradove na Jonskom moru. Nije se time zadovoljila nego je po ženskom nerazboru napala i Isejce. Odnijela je doduše pobjedu nad brodovljem Etolaca i time zadobila Korkiru, ali je ipak natjerala Demetrija, uskrativši mu povjerenje, da zajedno s Korkirom prijeđe k Rimljanima. Uzalud je pokušala opsjedati Isu i izgubila je veći dio kraljevstva. Iz Polibijevih pak riječi proizlazi da je ta opsada Ise bila dugotrajna: već je naime bila pod opsadom kad su rimski poslanici došli kraljici, a opsada nije skinuta 68 prije no što je rimska mornarica doplovila do nje. Stoga je morala trajati najmanje godinu dana. No kako isti /Polibije/ izvješćuje da je pri dolasku rimskog brodovlja uhvaćeno na povratku i dvadeset plijenom natovarenih lemba onih koji su opsjedali Isu,69 čini se da valja kazati kako ta opsada nije bila napad na grad sa spravama (kako je to obično u sličnim prigodama), nego prije da su Iliri imajući u izobilju ljudi i lemba krstarili morem i poremetili plovidbu Isejaca, opljačkali otok i držali ih zatvorene u utvrdama kao da su pod opsadom. Kad se pak približavala rimska mornarica, uhvaćeno je dvadeset lemba Ilira koji su 70 nastupali bez reda. Iz Diona se to jasnije razabire. Apijan doduše odudara od Poubija time što iznosi da su Iliri s Korkirom zauzeli i Epidamno, za koji Polibije piše da je bio opsjednut,71 ali ipak ispravno razlučuje Isejce od Ilira kad kaže da su Korkira, Far, Es, Epidamno 72 od Ilira Atintani već pod vlai šću rimskoq naroda, tj. nabrajajući Isejce među ostalim gradovima grčkog roda razjašnjava da su bili različiti od Ilira Atintana i da nisu bili Agronovi podanici, jer piše da je on zauzevši Far zaprijetio i ostatku Jonskog mora,73 tj. da je pokušao zauzimati
117

Issenses vicinorum Pharensium deditione, vel expugnatione territos, Illyriorum potentiae impares, ad amicos Romanos confugisse, et proprium legatum Cleemporum cum Romanorum legatis ad Teutham mi1010 sisse, cum eodem, et Dione concludendum est: animadvertendum tamen est, Issenses cum reliquis in đitionem fidemque Romanorum cessisse, Polybium, et Appianum concordare; inter libertate autem donatos ab Appiano Issenses non recenseri, cum in fine primi 1015 belli scribat, secundum ea Romani Corcyram, et Apoloniam libertate donaverunt, ac ne Demetrio quidem proditionis merces defuit. ex quibus Issenses libertate caruisse opinari posset, quod maximum absurdum esset asserere: Romanos nempe, qui Issensium liber1020 tatis tuenđae causa cum Illyriis bellum gesserant, eosdem libertate mulctasse, caeteris vero qui Agroni subditi fuerant libertatem concessisse; sed qui dicendi modum utriusque auctoris observabit, cognoscet, Issenses cum caeteris qui in ditionem Romanorum 1025 pervenerant ex eo nominari, quia illos ab Illyriorum iniuriis salvos esse volebant; et ob id cum in suo libero statu permanerent, inter libertate donatos alb Appiano non numerantur, prout ex adverso neque Pharii qui in potestate Demetrii relicti fuerunt. 1030 Sed animadvertendum est Telatum Polybii fragmentum Numero 124. de (Ca-usis) Dalmatici primi belli Lissios de Dalmatis conquestos habere, originale vero a Fulvio Ursino Graece editum νισσι'ων sed Fulvius ex similitudine vocis, et auctoritate Stephani 1035 Lissum in Illyrico ponentis, Polybiique, et Livii eiusdem mentionem facientium, λιασίων legendum in notis dedaravit, quam lectionem in eiusdem fragmenti versione Casaubonus retinuit: tamen loco νωαΐων vel λιασίων, Ιάσεων reponi debere, ex ipsius Polybiani 1040 fragmenti serie deprehenditur, cum non Lissios longe a finibus Dalmatarum dissitos, (ut infra patebit) de eisdem conquestos appareat, sed Issenses, qui Tragurium, et Epetium ipsorum Urbes a proximis Dalmatis infestas referebant: Has autem Issensium Colonias 1045 fuisse Strabo confirmat, qui Tragurium ab Issensibus conditum testatur, simili modo textus Diodori supra

mjesta pod tuđom upravom. S njime i s Dionom valja zaključiti da su se zbog toga Isejci, zastrašeni predajom ili zauzećem susjednih Parana i nedorasli moći Ilira, utekli prijateljima Rimljanima,74 i da su s rimskim poslanicima uputili k Teuti i vlastitog poslani/ka Kleempora.78 Valja ipak primijetiti da se Polibije i Apijan slažu da su Isejci s ostalima stupili pod rimsku vlast i zaštitu,76 a da Apijan ne nabraja Isejce među obdarenima slobodom, jer na kraju prvog rata piše nakon njega su Rimljani obdarili slobodom Korkiru i Apoloniju, a niti Demetriju nije uzmanjkalo nagrada za izdaju." Iz toga bi se moglo pomišljati da su Isejci bili neslobodni, što bi bilo potpuno besmisleno spominjati, to jest da su Rimljani koji su vodili rat s Ilirima da bi zaštitili slobodu Isejaca, njima oduzeli slobodu, a dodijelili je ostalima koji su bili Agronovi podanici. No tko bude razmotrio način kazivanja obojice autora, spoznat će da su Isejci imenovani s ostalima koji su dospjeli pod rimsku vlast zbog toga što su Rimljani htjeli da budu pošteđeni od ilirskog nasilja. Kako su zbog toga i ostali u svom slobodnom položaju, Apijan ih ne nabraja među obdarenima slobodom, baš kao što nasuprot tome ne imenuje ni Farane koji su bili ostavljeni pod Demetrijevom vlašću. No valja primijetiti da u navedenom Polifoijevom ulomku br. 124. o uzrocima prvog delmatskog 78 rata stoji da su se Lisijci potužili na Delmate, a u 79 originalu što ga je grčki izdao Fulvio Osini stoji νισσίων, Fulvio je međutim u bilješkama objasnio da valja čitati λισσίων, po sličnosti riječi i prema autoritetu Stjepana koji stavlja Lis u Ili80 81 rik, te Poubija i Livija koji ga također spominju. Takvo je čitanje zadržao i Casaubon u prijevodu 82 fragmenta. Pa ipak se iz samog sHjeda Polibijeva ulomka razabire da se umjesto νιασίων ili λισσίων mora ponovo staviti Ιάσεων, jer se vidi da se na Delmate nisu požalili Lisijci, koji su smješteni vrlo daleko od njihovih granica (kako će niže biti objašnjeno), nego Isejci koji su javljali da obližnji Delmati napadaju njihove gradove Tragurij i Epetij. Da su pak oni bili isejske kolonije, potvrđuje Strabon, koji 83 svjedoči da je Tragurij osnovan od Isejaca. Slično va-

118

119

relatus corrigendus est, et loco Lissum in Adriatico a Dionysio aedificatum, Issam reponendum, cum Lissum prope fluminis (Drilonis) ostia in continenti 1050 Hlyrica situm sit, neque portum, tutamque navibus stationem habeat, et ad Ionu fauces transfretandas, tutamque navigationem in Epirum reddendam inepto loco iaceat; ad interiora auteni Adriatici in potestate retinenda, Phariisque tanto spatio dissitis auxilia prae1055 benda prorsus inutili, et sicuti Pharum a Graecis conditum fuit, adiuvante Dionysio, eodem Diodoro teste, Issamque Graecanicaim Urbem fuisse /In Periplo/ Scylax Cariandensis refert nova Pharus Insula Graeca, et Insula Issa, et hae quidem Graecorum Ur1060 bes scilicet tempore eiusdem conditae, Pharos, a Pariis, Issa a Dionysio Siculo, quam (Schymnus) Chius, Syracusiorum Coloniam testatur. Issa nomine Insula est, Syracusiorum continens Coloniam. Ita pro Lisso, (Issa} in Diodori textu reponi deW65 bet, cum Issae recte congruant quaecumque ipse Diodorus de statione Classis Dionysii et Praetoris residentia. refert. In Adriatici nempe meditullio existens portus bonus, solumque ferax habens ad Classes, e 0 Sicilia, lonioque venientes excipiendas, proximisque 107 Phariis auxilia praebenida oportunissimo loco sita est: irrepserunt quoque errores, in Polybii, et Appiani versiones latinas: nam Polybii primus interpres, Issam ab Illyriis ad Romanos defecisse interpretatus 1075 est> quod Casaubonus correxit, et pro verbo defecerat, par ere recusabat reposuit: praesupposuit enim prior interpres, Issam ante Romanorum quoque tempora Illyricam Civitatem fuisse, et tune ad Romanos transisse; Simili modo Appiani prior Interpres insu1080 lani Essios nomine, ad Romanos defecisse ait, quod neque Polybius neque Dion scripsere, neque ipsum Appianum scripsisse ex textu Graeco apparet: alterum quoque errorem in Appiani textu Graeco irrepsisse constat; nam ubi Lyssum ponendum erat, Essum 1085 repetitum est, indeque adnavigationem ad Essum vetitam prior Interpres scripsit: non enim (adnavigatio) ad Insulam Issam Illyriis vetita fuit, sed praeternavigatio ultra Lyssum in continenti situm, quod ad Grae120

Ija ispraviti i gore navedeni Diodorov tekst i ponovo staviti da je Dionizije na Jadranu izgradio isu, umje84 sto Lis. Lješ je naime smješten na ilirskom kopnu blizu ušća rijeke Drima, nema ni luke ni sigurna sidrišta za lađe, leži na mjestu nepogodnom da se prijeđe tjesnac Jonskog mora i da se osigura plovidba u Epir, a potpuno beskorisnom da se održi vlast nad unutrašnjošću Jadrana i da se pruži pomoć Faranima smještenim na tolikoj razdaljini. Kao što isti Diođor svjedoči da su Grci osnovali Far uz Dionizijevu pomoć,85 tako Skilak iz Karijande /u »Periplu«/ izvješćuje da je i Isa bila grčki -grad: novi Far, grčki otok, i otok Isa, i ti grčki gradovi,86 tj. osnovani u njegovo vrijeme, Far od Parana, a Isa od Dionizija Sicilskog. Za nju Skimno s Hi ja svjedoči da je bila sirakuška kolonija: Postoji otok imenom Isa Na kojem je kolonija Sirakužana.87 Tako se u Diodorovu tekstu umjesto Lisa mora iznova staviti Isa, jer se s Visom ispravno slaže što god sam Diođor iznosi o sidrištu Dionizijeva brodovlja i o sjedištu zapovjednika.88 Po sredini je Jadrana, ima dobre luke i rodno tlo, smješten je na savršeno zgodnom mjestu da prihvaća brodovlje koje dolazi sa Sicilije i iz Jonskog mora i da pruža pomoć obližnjim Faranima. Greške su se uvukle i u latinske prijevode Poubija i Apijana. Prvi je Polibijev prevodilac89 naime preveo da se Isa od Ilira odmetnula k Rimljanima. Casaubon je to ispravio i umjesto odmetnula se iznova stavio odbijala se pokora90 vati. Raniji je prevodilac naime pretpostavio da je Isa i prije rimskog doba bila ilirski grad i da je tada prešla 91k Rimljanima. Slično i raniji Apijanov prevodilac kaže da se otok imenom Esij odmetnuo k Rimljanima,92 što nisu napisali niti Polibije niti Dion,98 a iz grčkoga se teksta vidi da nije napisao ni sam Apijan. Sigurno je da se i druga greška potkrala u Apijanovu grčkom tekstu. Gdje je naime trebalo staviti Lis, ponovljeno je Es, i zbog toga je raniji prevodilac napisao da je bilo zabranjeno pristajati kod Ise.94 Nije naime Ilirima bilo zabranjeno pristajati na otoku Visu, nego ploviti dalje mimo Lješa koji je smješten na kopnu, a to se ticalo Grka, kako izvješ121

cos pertinebat, ut Polybius refert, et alio loeo repe1090 tit; ex quibus sic correctis Issenses Graecanici generis fuisse, et uti liberos Romanis adhaesisse concludendum est, ut Sigonius quoque animadvertit /De antiquo iure Provinciarum libro 1. capite 77: Hoc modo Romani prima viče in Adriaticum venere Issensium 1095 causa, et aliorum, si qui cum Issensibus sentiebant, ut infra dicetur /Capite (5.)/. Secundum in Illyrico bellum contra Demetrium fuit, cuius exitum Polybius, Dion, et Appianus referunt, Demetriumque victum, et ad Philippum Macelioo doniae Regem fuga delatum scribunt; loca autem, quae ei ademerunt, praeter Dimalum, et Pharum non nominant; Sed Romanis deinde ab Hannibale ad Trasimenum victis, instigante Demetrio, Philippus foedus cum Hannibale contra Romanos fecit, in quo enume1105 rantur loca, quae Romani in Illyrico possidebant, ut refert /Libro 7./ Polybius, neque in potestate Romani habeant Corcyraeos, neque Apolloniates, neque Dyrrachinos, neque Pharum, neque Dimallem, et Parthinos, neque Atintaniam, reddunto iidem, et Demetrio ino Phario omnes illius propinquos, et necessarios, qui intra Romanorum ditionem fuerint. Hine belli Macedonici primi causam Demetrio Phario Polybius asscribit, et Scerdilaidam Illyriorum Ducem pluries nominat; tum in primiš Agronis, et Teuthae expeditioni1115 bus, tum postea cum Demetrio Phario, contra pacta cum Romanis inita, Graecos infestante, quem etiam a Philippo contra Aetolos conductum his conditionibus refert, ut /Libro 4./ annua vicena talenta acciperet, et ut XXX. lemborum classe bellum cum Aetolis 1120 mari gereret. Sed pecunia fraudatum, ditionem Philippi infestasse, qui cum properaret bellum in Italia contra Romanos gerere, centum lembos primus Regum Macedonum construxerat in Aegaeo, quibus in lonium transmissis Scerdilaidae suspicionem praebuit, 1125 qui Romanis id significavit, et societatem cum ipsis contrahens, auxilia decem navium obtinuit, quibus noctu inopinato prope Philippi classem adveriientibus, in turpem fugam Philippus, nullo persequente conversus est: eodemque tempore Romanos ad Philippum 1130 Legatos misisse memorat /Decadis 2. libro 2./ Livius

čuje Polibije i ponavlja na drugome mjestu. Kad se to tako ispravi, valja iz toga zaključiti da su Isejci bili grčkog roda i da su kao slobodni pristali uz Rimljane, što primjećuje i Sigonio /u 7. poglavlju prve 98 knjige »O starom pravu provincija«/. Na taj su način Rimljani prvi put došli u Jadran zbog Isejaca i drugih, ako se tko slagao s Isejcima, kako će niže biti rečeno /u petom poglavlju/. Drugi je rat u Iliriku bio protiv Demetrija. O 97 njegovu ishodu izvješćuju Polibije, Dion i Apijan, i pišu da je Demetrije pobijeđen i da ga je bijeg odveo k makedonskom kralju Filipu. Ne imenuju pak mjesta koja su mu oduzeli, oisim Dimala i Fara. No kad je zatim Hanibal pobijedio Rimljane kod Trazimeoskog jezera, Filip je na Demetrijev poticaj s Hanibalom sklopio sporazum protiv Rimljana. U njemu se nabrajaju mjesta koja su Rimljani posjedovali u Iliriku, kako iznosi Polibije /u sedmoj knjizi/: i neka pod vlašću Rimljana ne budu niti Korkirani, niti Apolonjani niti Dirahijci, niti Far, niti Dimal i Partini, niti Atintanija. I neka oni vrate Demetriju Farskom sve njegove srodnike i podanike koji bi se našli unutar područja rimske vlasti.98 Prema tome Polibije pripisuje Demetriju Farskom uzrok prvog makedonskog rata, a više puta imenuje i ilirskog vojvodu Skerđilaidu, kako u prvim Agronovim i Teutinim pohodima tako i kasnije gdje s Demetrijem Farskim napada Grke protiv sporazuma sklopljenog s Rimljanima.99 Za njega također izvješćuje /u četvrtoj knjizi/ da ga je Filip unajmio protiv Etolaca pod ovim uvjetima: neka godišnje prima po dvadeset talenata, i neka brodovljem od trideset lemba ratuje na moru s Stolcima, no da je prevaren za plaću napao područje Filipove vlasti.100 Kako se taj žurio da povede rat protiv Rimljana u Italiji, prvi je od makedonskih kraljeva dao u Egeju izgraditi stotinu lemba. Prebacio ih je u Jonsko more i time pružio Skerdilaidi povoda za sumnju, te je on to dojavio Rimljanima, sklopio s njima savez i dobio pomoć od deset lađa. One su noću nenadano doplovile blizu Filipovu brodovlju, te se Filip dao u sramotan bijeg, iako ga nitko nije progonio. Li vi je spominje /u drugoj knjizi druge dekade/ da su Rimljani istodobno

95

122

123

ad deposcendum Demetrium Pharium, qui bello victus ad eum jugisset, alii in Ligures ad expostulandum, quod (Poenum) operibus, auxiliisque suis iuvissent: simul ad visendum ex propinquo, quae in Boiis, atque 1135 Jnsubribus gererentur: ad Pinnem quoque Regem in Illyrico Legati missi ad stipendium, cuius dies exierat, poscendum, aut, si diem proferre vellet, obsides accipiendos, adeo, et si bellum ingens in cervicibus erat, nullius usquam terrarum rei iura Romanos, ne 1140 longinqua quidem effugiebant. Ita Romani post Trasimenam oladem omnes finitimos suspectos habebant, sed praesertim Philippum, quem deinde confecto Punico bello aggressi sunt, ut Polybius, et Livius referunt; cuius Macedonici belli tempore nominatur al1145 ter Illyriorum Dux Pleuratus, simul cum Scerdilaida a Polybio /Polybius ( . . . } / ; a Livio /Livius Decadis 3. libro 3./ autem, cum Scerdileto, in fine vero belli, Pleuratum Scerdileti filium Livius nominat, et in pače cum Philippo declaratum /Decadis 4. libro 1./ Pleu1150 rato Lingus et Partheni dati; Illyriorum utraque gens sub ditione Philippi juerat; ex quibus Scerdilaidam Polybii cum Scerdileto Livu eutiđem fuisse, pronunciatione tantum Graeca, a Latina discrepante censendum est. 1155 Bellum tertium contra Gentium Illyriorum Regem fuit, cuius causas, gesta, et finem Livius refert: Gentium Pleurati filium fuisse Polybius et Livius testantur, cumque Pleuratum Illyrium eodem tempore apud Perseum Macedoniae Regem extitisse scribat, 1160 ideo suspicari potest, Pleuratum hunc illius Scerdileti filium fuisse, cui in fine primi Macedonici belli Lingus, et Partheni dati fuerunt, ut supra relatum est, eundemque Illyrici Orientalem partem ultra (Drilonem), et Macedoniae conterminam, quam olim Glau1165 cias Taulantiorum Rex (qui Pyrrhum in Regnum restituit) tenuerat, possedisse, et aliqua de causa a Romanis Regno privatum, exulem apud Perseum moram traxisse, ipsumque ad recuperandum šibi Regnum exemplo Demetrii Pharii instigasse, et Gentio 1170 (forsan consanguineo) ut societatem belli cum Perseo iniret, suasisse, coniectari potest, quae societas utrique Regno exitiosa fuit, et sicuti eam partem Illyrici, (qua) Romani Teutham mulctarant, et Demetrio tra124

uputili poslanike Filipu da zatraže Demetrija Farskog koji je poražen u ratu pobjegao k njemu. Drugi su poslani k Ligurima da se potuže Sto potpomažu Punjanina svojim sredstvima i pomoćnim četama i ujedno da izbliza izvide što se događa kod Boja i Inšubra. Poslanici su upućeni i kralju Finesu u Iliriku da zatraže danak kojemu je istekao rok ili da preuzmu taoce bude li htio odgoditi rok. Tako Rimljanima nije izmicala uprava ni nad čime ni u kojoj zemlji, čak 101 vrlo udaljena, iako im je na vratu bio goniti lem rat. Tako su Rimljani poslije trazimeniskog poraza smatrali sumnjivima sve susjede, a Filipa osobito. Njega su zatim i napali kad je završio punski 102 rat, kako izvješćuju Polibije i Livije. U vrijeme toga makedonskog rata Polibije /Polibije.../ imenuje i drugog 103 ilirskog vojvodu Pleurata zajedno sa Skerdilaidom, a Livije /u trećoj knjizi treće dekade/ sa 104 Skerdiletom. Na kraju pak rata Livije imenuje 105 Pleurata Skerdiletova sina, a u miru s Filipom je objavljeno /u prvoj knjizi treće dekade/ da su Pleuratu dani Lingus i Parteni. Oba su ilirska naroda bila pod Filipovom vlašću.106 Prema tome valja smatrati da su isto Polibdjev Skerdilaida i Livijev Skerdilet, samo što se grčki izgovor razlikuje od latinskog. Treći je rat bio protiv ilirskog kralja Gencija. Njegove uzroke, tok i ishod iznosi Livije.107 Polibije i Livije svjedoče da je Gencije bio Pleuratov sin, a kako piše da je u isto vrijeme kod makedonskog kralja Perzeja postojao Ih'r Pleurat,108 može se stoga nagađati da je taj Pleurat bio sin onoga Skerdileta i da su njemu na kraju prvog makedonskog rata bili dani Lingus i Parteni, kako je gore izneseno. Može se pretpostaviti da je on posjedovao istočni dio Ilirika s onu stranu Drima koji graniči s Makedonijom, a nekoć ga je držao kralj Taulanata Glaukija (onaj koji je Pira uspostavio na prijestolju), da je kao prognanik boravio kod Perzeja pošto su mu Rimljani zbog nekakva razloga oduzeli kraljevstvo, da je po primjeru Demetrija Farskog huškao Perzeja da bi sebi povratio kraljevstvo, te je i Gencija (možda rođaka) nagovorio neka stupi s Perzejem u ratni savez. To je savezništvo bilo pogubno za oba kraljevstva. Vidi se da je onaj dio Ilirika koji su Rimljani
125

diderant, intra (Drilonem fluvium), et Ceraunios 1175 montes fuisse apparet, ita Gentio Regno exuto, Illyrici Regni populos omnes ex nominum collatione jntra Naronem fluvium, et Ceraunios montes sitos fuisse constat: Issenses vero, qui primi inter liberos, et immunes a Livio numerantur, sicuti ex eiusdem prae1180 cedenti'bus verbis Gentio non fuisse subditos, immo inimicos patet, ita Livium eosdem cum caeteris Illyriis, quibus tune /Decadis 5. libro 5./ q«ođ incolumi Gentio ad Romanos transiissent, libertas, et immunitas concessa fuit, Issenses perperam nominasse con1185 stat: et iis qui a Gentio defecerant, libertatem, et immunitatem, qua Issenses Populi Romani socii f ruebantur, concessam seribere debuisse, quod observandum est pro iis, quae mox dicenda sunt. Quartum sequitur bellum Illyricum, et Dalmati1190 cum primum, cuius causam Polybius, gesta vero Appianus, et Florus referunt. Dalmatas Pleurato Gentii patri subditos fuisse, sed eo mortuo a Gentio def ecisse, Polybius narrat, ideo cum inter populos Gentio subditos Dalmatae non essent, a Livio supra re1195 lato tertio bello non nominantur, ex quo citra Naronem illos fuisse oportet; Sed cum referat Appianus, a Dalmatis primum Romanos Naronam usque fugatos, et deinde eosdem a Romanis victos Delminiumque ipsorum Civitatem, a qua, et illis nomen exustam: 1200 haec non longe a Nar ona f lumine evenisse oportet; Dalmatasque regionem septentrioni magis proximam, ob id frigidiorem Civitate Narona ab antiquo incoluisse apparet ex eis, quae Vatinius quarto Dalmatico bello Praef ectus scribit Marco Tullio Ciceroni /Episto1205 larum familiarium libri 5. epistola x./ Vatinius Imperator (Salutem) Dicit Ciceroni Dionysio tuo adhuc nihil extrico, et eo minus, quod me frigus Dalmaticum, quod illinc eiecit, etiam hic refrigeravit; Sed tamen non desistam, quin illum ali1210 quando eruam. Caesar adhuc mihi iniuriam facit, de meis supplicationibus, et rebus gestis Dalmaticis adhuc non rejert: quasi vero non iustissimi triumphi in Dalmatia res gesserim: nam si hoc expectandum sit,

oduzeli Teuti i predali ga Demetriju bio između rijeke Drima i Keraunskih planina, a isto je tako prema usporedbi imena sigurno da su svi narodi Ilirskog Kraljevstva, kad je Gencije skinut s kraljevske vlasti, bili smješteni između rijeke Neretve i Keraunskih planina. Za Isejce pak, koje Livije nabraja prve među slobodnima i oslobođenima poreza, iz njegovih je prethodnih riječi jasno da nisu bili Genci109 jevi podanici nego dapače neprijatelji. Upravo je tako sigurno i da je Livije greškom imenovao i Isejce s ostalim Ilirima kojima je tada bila podijeljena sloboda i oslobođenje od poreza jer su prešli Rimljanima dok je još Gencije bio jak /u petoj knjizi pete 110 dekade/. Morao je napisati da je onima koji su se odmetnuli od Gencija podijeljena sloboda i oslobođenje od poreza kakvo su uživali saveznici rimskog naroda Isejci. To valja uzeti u obzir prije onoga što će doskora valjati reći. Slijedi četvrti ilirski, a prvi delmatski rat. O 111 njegovu uzroku izvješćuje Polibije, a o toku Api112 jan i Flor. Polibije priča da su Delmati bili podanici Gencijeva oca Pleurata, no da su se odmetnuli od Gencija kad je Pleurat umro.113 Zbog toga Livije ni ne imenuje Delmate u gore opisanom trećem ratu,114jer nisu bili među narodima podložnim Genciju. Prema tome, morali su se nalaziti s ove strane Neretve. No kako Apijan izvješćuje da su Delmati prvo natjerali Rimljane u bijeg sve do Narone, a da su ih zatim Rimljani pobijedili i da je spaljen njihov grad Delminij po kojemu imaju i ime,115 nije se to smjelo dogoditi daleko od rijeke Neretve. Iz onoga što Marku Tuli ju Ciceronu piše zapovjednik u četvrtom delmatskom ratu Vatinije vidi se da su Delmati od davnine nastavali područje sjevernije od grada Narone, i zbog toga hladnije /deseto pismo pete knjige »Pisama prijateljima«/:116 Zapovjednik Vatinije pozdravlja Cicerona. O tvome Dioniziju sve do sada ništa ne saznajem, to manje što me i ovdje zamrzla dalmatinska hladnoća koja me odande izbacila. No ipak neću odustati da ga kad-tad iskopam. Cezar mi sve dosad nanosi nepravdu, i dosad ne javlja o mojim suplikacijama i dalmatinskim podvizima, baš kao da nisam u Dalmaciji o-

126

127

dum totum bellum conficiam: 20. Oppida sunt Dalma1215 tiae antiqua, quae ipsi šibi adsciverunt amplius sexaginta. Haec nisi omnia expugno, si mihi supplicationes non decernuntur, longe alia conditione ego šum, ac caeteri Imperatore«. Ego post supplicationes mihi đecretas in Dalmatiam profectus šum: sex oppida in 1220 oppugnanđo caepi: unum hoc quod erat maximum, quater a me tom captum: quatuor enim Turres, et quatuor muros caepi, et arcem eorum totam, ex qua me nives, frigora, imbres, đetrtiserunt? indigneque mi Cicero Oppidum captum, et bellum iam con/ectum 1225 relinquere sum coactus. Quare te rogo, si opus erit, ad Caesarem meam causam agas, meque tibi in omnes paries defendendum putes, hoc existimans, neminem te tui amantiorem habere. Vale, Nonis Decembris Naronae. 1230 Ex qua Vatinii Epistola distingui posse videntur ea, quae in supra relato Polybii fragmento obscura habentur, in quo Casaubonus Delmatas populos -uicinos subegisse vertit, tamen cuin textus Graecus άστυγ«Υοι>ας id est Urbi wicinos fuibeat, non de quibus1235 libet vicinis, sed de Urbi uicinis tantum intelligendus est, et exinde Dalmitanos Cives, libertate consecuta, vicinos suae Urbi populos subegisse, vigintique Oppidis subactis, iisdem ex Urbe domina nomen Dalmatiae indidisse censendum est, quae Dalmatiae anti1240 qua Vatinius vocait, -ac inter Naronam, et Tilurum flumina, ac montes Pannonios sita fuisse ex dictis apparet: deinde, Tiluro transmisso, sexaginta alia Oppida šibi asciscendo, usque ad mare, Dalmaticum nomen protulisse; simulque Salonae situ occupato Traguri1245 um) ac Epetium proximas Issensium Civitates infestando, causam primi belli Dalmatici praebuisse, et sicut Salonam inter sexaginta Dalmatarum recentiora Oppida numerandam ex eo colligitur, quod secundo, et tertio bello Dalmatico eius mentio fit; ita Naronam 1250 quarti belli tempore nonidum Dalmatiae finibus inclusam diserte docet Epistola ipsius Vatinii Naronae scripta, et alia praecedens /Libri 5. epistola 9./ clarius.
128

bavio stvari dostojne posve opravdana trijumfa. Jer ako treba čekati dok dokrajčim čitav rat — α u Dalmaciji je dvadeset starih gradova i više od šezdeset koje su oni sebi pripojili — ne određuju li mi se suplikacije osim ako sve njih ne osvojim, onda sam u daleko drugačijem položaju nego ostali zapovjednici. Pošto su mi određene suplikacije, otišao sam u Dalmaciju. Šest sam gradova zauzeo napadom, a jedan je bio vrlo velik, i zauzimao sam ga četiri puta: zauzeo sam naime četiri kule i četiri bedema, i čitavu njihovu tvrđavu, kad su me iz nje izbacili snijeg, hladnoća i kiša. Bio sam bez krivnje prinuđen, moj Cicerone, napustiti osvojen grad i već dokrajčen rat. Stoga te molim, bude li trebalo, zastupaj mojurstvar pred Cezarom, i smatraj da me u svemu moraš braniti, imajući na umu to da te nitko ne voli više od tvoga Vatinija. Zdravo. 5. prosinca u Naroni. Čini se da se prema ovom Vatinijevu pismu može razlučiti ono što nejasno stoji u gore spomenutom Polibijevu fragmentu, gdje Casaubon prevodi da su Delmati pobijedili obližnje narode. Kako naime u grčfeom tekstu stoji άστυγείτονας, tj. obližnje gradu,117 ne smije se razumjeti da se to odnosi bilo na koje »obližnje« nego samo na obližnje gradu. Prema tome valja smatrati da su građani Delminija, zadobivši slobodu, podvrgli narode u blizini svojega grada, i podloživši dvadeset gradova, nadjenuli im prema gradu-gospodaru ime 118 Dalmacije. Njih Vatinije naziva starima Dalmacije, a iz rečenoga se vidi da su bili smješteni između rijeka Neretve i Cetine, te Panonskih planina. Zatim su prešli Cetinu, pripojili sebi drugih šezdeset gradova i proširili dalmatinsko ime sve do mora. Ujedno su zauzeli položaj Salone i napadajući obližnje gradove Isejaca, Tragurij i Epetij, dali su povoda prvom delmatskom ratu. Iz toga što se Salona spominje u drugom i trećem delmatskom ratu razabire se da je treba brojiti među šezdeset novijih delmatskih gradova. Upravo isto tako pismo samoga Vatinija pisano u Naroni jasno uči da Narona u vrijeme četvrtog rata još nije bila obuhvaćena granicama Dalmacije. Drugo pismo koje tome prethodi još je jasnije /deveto pismo pete knjige/.119
129

Eodem quarto Dalmatico bello, Promonam Liburnis Dalmatae ademerunt, quam intra Titium, et 1255 Tilurum non longe 'aib huius fontibus fuisse, situs, nomenque montis Promina dicti demonstrat, tuncque eo magis Dalmatiam dilatatam censanduim est. Nam Caesar bello civili impeditus, neque vindictam de exercitu a Dalmatis deleto sumere; neque ipsos coercere po1260 tuit, tsed eo composito, leve tributum imponere sat ha^buit. Caesare occiso, Dalmatae se in libertatem denuo vindicarunt, Romanos exercitus superarunt, et eorum reliquias Epidamnum (fuga se) recipere coegerunt, 1265 quo tempore Naronam, caeteraque loca (Drilonem) usque, Dalmatas occupasse argui potest, cum eosdem pluries Augustum fatigasse scribant, et eadem loca deinde Dalmatiae adscripta fuerint. De qua Dalmatia sic aucta Veleii Paterculi verba intelligenda sunt li1270 bro 2. Universa Pannonia insolens longe pacis bonis, et adulta viribus Dalmatia tractu eius gentibus in societatem adductis, ex constituto arma corripuit. et infra tantus huius belli metus fuit, ut stabilem illum, et firmatum tantorum bellorum experientia Caesaris 1275 Augusti animum quateret, atque terreret. Hoc ultimum Illyricum, et Dalmaticum Quintum bellum Augustus diu per se, et per Tiberium gessit, quo tandem Dalmatae subacti fuere, ut relati Auctores referunt, a quo etiam Insulares maria infestantes, 1280 compressos Appianus memorat. Deficientes vero Melitenos, et Corcyraeos, qui insulas incolunt, propterea quod mare latrociniis infestum habebant, junditus delevit, interfectis puberibus, caeteris sub corona venundatis: Liburnos mari itidem infestos navibus 1285 mulctare satis habuit. His de Illyrico, proximique mariš dominio usque ad Romanae Monarchiae tempora observatis, Illyricae orae descriptio ad eadem tempora deducenda est.

U istom su četvrtom delmatskom ratu Delmati oduzeli Liburnima Promonu, a smještaj i ime planine zvane Promina pokazuje da je ona bila između Krke i Cetine, nedaleko njenih izvora. Valja smatrati da se tada Dalmacija to više proširila. Cezar naime zapriječen građanskim ratom nije mogao niti kazniti Delmate zbog vojske koju su uništili, niti ih obuzdati, nego se zadovoljio da im nametne lagani danak kad je smirio građanski rat. Kad je Cezar ubijen, Delmati su se iznova oslobodili, svladali rimske vojske i natjerali njihove preostatke da se bježeći povuku u Epidamno. Može biti dokazano da su u to vrijeme Delmati zauzeli Naronu i ostala mjesta sve do Drima, jer pišu da su u više navrata iscrpli Augusta, a ta su mjesta zatim bila pripisana Dalmaciji. Treba razumjeti da se riječi Vele ja Paterkula u drugoj knjizi odnose na tu tako povećanu Dalmaciju: čitava Panonija nadaleko objesna od blagodati mira, i Dalmacija zrelih snaga, privevši u savez narode na njenu prostoru, pograbile su oružje prema dogovoru. I niže: Toliki je bio strah od toga rata da je potresao i plašio onaj uravnoteženi duh Cezara Augusta, očvrsnut iskustvom tolikih ratova.120 Taj je posljednji ilirski rat, a peti delmatski, August dugo vodio osobno i preko Tiberija. U njemu su Delmati napokon bili podvrgnuti, kako izvješćuju navedeni pisci. Apijan spominje da je on suzbio i otočane koji su napadali more: Do temelja je uništio otpadnike Melitence i Korkirane koji stanuju na otocima, pobivši muške u punoj snazi, a ostale rasprodavši kao roblje, jer su razbojništvima držali more u pogibelji. Zadovoljio se da samo oduzme lađe Liburnima, koji su također bili pogibeljni za more.121 Razmotrivši ovo o Iliriku i o gospodstvu nad obližnjim morem sve do vremena Rimskog Carstva, valja do istog razdoblja dovesti i opis ilirske obale.

130

131

Caput II. DE ILLYRICI ORA MARITIMA. Illyricam oram a Cerauniis montibus antiquitus initium (sumpsisse), Graeci et Romani scriptores 5 concordes referunt, sed Graeci Liburnia ipsam terminant; Romani vero ad intima Sinus Adriatici VenetoB usque producunt, et Herodotus antiquissimu« Scriptorum Henetos quoque Illyricam esse gentem asserit, quos tamen Paphlagonas fuisse Polybius, Livi10 us, et Strabo testantur; ideo auctores Illyricam oram describentes, ordinatim reeensendi sunt, non ut ex eis (quae adeo iparva, vel depravata extant) certa locorum distinctio tradi possit; sed tantum, ut observata temporum ratione, Illyricae orae finium diversitas percipi 15 queat, et inde quae apud nonnullos Romanos Scriptores obscura, vel confusa videntur, declarari possint. Horum antiquissimus est Scylax Cariandensis, cuius textus depravationem conati sunt restituere multi. Hic Lucae Holstenii amici veteris, et in Geographia 20 antiqua versatissimi ponetur versio, is enim Adriaticas oras describens, ait in Periplo. Tyrrheni. Post Umbros Tyrrheni sunt: pertingunt autem, et hi a Tyrrheno mari in Adriaticum, estque Graecanica in illis Urbs Spina, et fluvius, ascenditurque in Urbem adverso flumine ad xx. stadia circiter, et Tyrrhenia ab infero mari in Adriaticum usque sinum porrigitur ab Urbe Piša; ad Spinam tridui itinere.

II poglavlje O MORSKOJ OBALI ILIRIKA Grčki i rimslki pisci složno iznose da je ilirska obala u davnini započinjala od Keraunskog gorja, no grčki je omeđuju Liburnijom, a rimski je produžuju u dubinu Jadranskog mora sve do Veneta. Herodot,1 vrlo star pisac, spominje da su i Heneti ilirski narod, no Polibije, Li vi je i Strabon ipak svjedoče da su oni bili Paflagonci.2 Stoga valja redom izložiti autore koji opisuju ilirsku obalu, ne zato da bi se prema tome moglo napisati pouzdano razgraničenje mjesta (jer toga ima tako malo, ili toliko iskrivljeno) nego samo zato da bi se moglo shvatiti, uzevši u obzir vremenski proračun, kako su raznolike bile granice ilirske obale, i da bi se prema tome moglo razjasniti ono što se kod nekih rimskih pisaca čini nejasnim ili zbrkanim. Najstariji je od njih Skilak iz Karijande, čiji su iskrivljeni tekst mnogi pokušali obnoviti. Ovdje će biti donesen prijevod Luke Holstea, starog prijatelja i velitkog vještaka u starom zemljopisu.3 On naime kaže u »Periplu« opisujući jadranske obale: Tireni Iza Umbra su Tireni. I oni sežu od Tirenskog mora u Jadransko. Kod njih je grčki grad Spina s rijekom. 17 grad se uz rijeku uspinje oko dvadeset stadija. Tirenija se od Donjeg mora sve do Jadranskog zaljeva pruža od grada Pize do Spine tri dana puta. Kelti Z^^bl/fr Za Tirenima slijedi narod Kelta, dio ljudstva ostavljen na uskom potezu zemlje, sve do Jadranskog mora. Tu je Jadranski zaljev najdublje uvučen. Heneti Kelte završava narod Heneta, kroz koje teče Eridan. K njima se od grada Spine plovi jedan dan.

25

Celtae. 30 Post Tyrrhenos Celtarum gens sequitur: pars exercitus relicta in angusto terrarum tractu, usque in Adriaticum mare, isthic intimus recessus est sinus Adriatici. 35 Heneti. Celtas Henetorum gens excipit: per quos Eridanus fluit; et ad ipsos a Spina Urbe unius diei navigatio est.
132

133

40

Post Henetos Istrorum gens est, atque jluvius Ister, exit autem hic jluvius in Pontum, fronte quasi ad Aegyptum conversa; praeternavigatur Istrianorum regio unius diei noctisque spario.

Istri.

Istri Iza Heneta je narod Istra, i rijeka Ister. Ta rijeka istječe u Pont, gotovo sučelice Egiptu. Uz područje Istrijana proplovi se u razmaku od jednog dana i noći. Liburni Iza Istra je narod Liburna. Primorski su gradovi kod tog naroda Jadera /Lijasldasa/, Etijeniti, Diirta, Alupci, Olsi, Pedeti i Hemioni. Ovima vladaju žene, i te su žene slobodne od muževa, a opće s vlatitim robovima i s muževima iz obližnjih krajeva. Pred tim područjem leže otoci, dakako čija imena mogu nabrojiti — ima naime i mnogo drugih bez imena — to jest: otok Apsirtida /Istrida/ od 310 stadija, širok 120, Elektride, Istrija /KlitriLitrija/, Mentoride. To su veliki otoci. Blizu je i rijeka Arbatis /KatarbatisJ. Plovidba je uz područje Liburna dvodnevna. Iliri Iza Liburna je narod Ilira. Oni nastavaju morsku obalu sve do Haonije koja je kod Alkinojeva otoka Korkire. Kod njih je grčki grad imenom Herakleja i luka. I ovdje su barbari koje nazivaju Lotofazima, Hijerastamni, Bulini, Hilini i Hili koji međaše s Bulinima. Oni spominju da je njihov utemeljitelj Heraklov sin Hil, no ipak su barbari. Stanuju na poluotoku malo manjem od Peloponeza, a iza poluotoka nastavaju ravnu obalu Bulini, koji su ilirski narod. Područje se Bulina proplovi za jedan duži dan sve do zaljeva Nesta.

Liburni. Post Istros Liburnorum gens est, in qua gente 45 Urbes maritimae sunt ladera jLiasIdassa./, Aetienites, Dyirta, Alupci, Olsi, Pedetae, Hemioni: Hi faeminarum Imperio reguntur, suntque faeminae istae liberae a viriš, congrediuntur autem cum propriis servis, virisque vicinarum regionum. Insulae autem huic re50 gioni obiacent, quarum quidem nomina recensere possum, sunt enim et aliae multae absque nomine, videlicet Apsyrtis /Istris/ Insula stadiorum CCCX. lata autem CXX. Electrides, Istria jClitriLitria./, Mentorides. Hae autem Insulae magnae sunt, iuxta 55 est et Arbatis /Catarbatis./ jluvius, navigatio iuxta· Liburnorum regionem bidui est. Illyrii. Post Liburnos gens est Illyriorum, qui oram maritimam accolunt ad Chaoniam usque, quae iuxta Corcyram Alcinoi Insulam est. In his Oppidum Graec'um est nomine Heraclea, et Portus Sunt et hic Barbari, quos Lotophagos vocant, Hierastamnae, Bulini, Hyllini, Bulinis contermini Hylli: hi Hyllum Erculis filium conditorem suum asserunt; sunt autem Barbari, habitantque peninsulam paulo minorem Peloponneso: post peninsulam littus directum accolunt. Bulini autem Illyrica gens est. enavigatur Bulinorum regio die longiori uno usque ad Nestum sinum. Nesti. Post Nestum deinde sinuosa navigatio est, vocatur autem totus hic sinus (Manius), qui uno die* circumnavigatur /Praeternavigatur./. Sunt autem hoc in loco Insulae Proteras, Cratia, Olintha 11. stadiorum intervallo, aut paulo maiori a se invicem dissitae iuxta Pharum et Issam; hic enim nova Pharus iacet Graeca Insula, atque Issa Insula, et haec Graeca Oppida*. Antequam vero ad Naronem fluvium perveneris,

60

65

70

75

Nesti Plovidba je zatim iza Nesta krivudava, a čitav se taj zaljev naziva Manijskim. Oplovi se* /Mimo njega se proplovij za jedan dan. Na tom su mjestu otoci Protera, Kratija i Olinta, raspoređeni na međusobnom razmaku od jedanaest stadija ili malo većem, kod Fara i Ise. Ovdje naime leži grčki otok novi Far, i otok Isa, i ti grčki gradovi* Prije no što dođeš do rijeke Narona, pruža se u more prostran kraj,
135

!

'

·

,

134

ατηρία regio in mare provenit, atque Insula Uttori vidna nomine Melita, tum alia huic vidna, quae Cor80 cyra nigra vocatur* /Et plurimum dbest promontorio suo haec insula./, altero autem promontorio iuxta Naronem fluvium excurrit, distat a Melita stadiis XX. a continenti autem terra stadiis 8. Manu. 85 Post Nestos vero Naron jluvius est, aditu satis amplo, nam et triremes, et Naves illum subeunt ad Emporium usque LXXX. stadiis sursum a mari distans. Hi autem genere Illyrii sunt nomine Manu. Lacus autem introrsum iuxta Emporium illud magnus 90 est, usque ad Autariatas Illyricam gentem pertingens, in quo lacu Insula est CXX. stadiorum, culta admodum et jertilis. Ex hoc lacu Naro amnis profluit, et a Narone ad fluvium Arionem diei navigatio est: post Arionem fluvium dimidii diei cursu, Cadmi et Har95 meniae saxa sunt, templumque procul ab Arione fluvio, a dicto /lumine navigatur ad Emporium Buthoam. Encheles, sive Enchelii. Encheles quoque Illyrica gens est, vidna Rhizunitis, a Buthoa ad Epidamnum Urbem Graecam diei 100 noctisque navigatio est: iter autem tridui. Illyrii. Taulantii sunt gens Illyrica, in qua Civitas Epidamnus, quam jluvius allabitur nomine Palamnus. Ex Epidamno, Apolloniam usque Graecam Urbem iter 105 biđui est: ApoZZonia autem L. stadiis a mari distat, et Aeas amnis Urbem praeterfluit; ab Apollonia in Amantiam sunt stadia CCCXXX. iuxta Apolloniam Aeas fluvius ex Pindo monte ortus, defluit versus Oricum interius in sinum lonium: Ab Amantia autem 110 stadiis LX. in mare effluit: omnibus hisce gentibus in mediterraneis contermini sunt Atintanes, supra Oridam et Chaoniam, usque ad Edoniam; in Chaonia regione exigua quaedam Insula esse jertur, nomine Erythia. Huc Gerionem venisse perhibent, et boves 115 pauisse, circa fiaec loca Ceraunii montes sunt in Epiro, quibus insula exiguo nomine Sason obiacet, hine tertia diei parte Oricum namgatur.

i blizu je obali otok imenom Melita, zatim je njemu bliz drugi, koji se naziva Crnom Korkirom* li taj je otok najudaljeniji svojim rtom/, dok drugim rtom strši kod rijeke Narona. Od Melite je udaljen dvadeset stadija, od kopna osam stadija. Maniji Iza Nesta je rijeka Naron s dosta prostranim pristupom. Uz nju se naime uspinju i troveslarke i lađe sve do trgovišta udaljenog gore od mora osamdeset stadija. Oni su rodom Iliri, a imenom Maniji. Unutra je kod onog trgovišta 'veliko jezero koje dopire sve do ilirskog naroda Autarijata. Na jezeru je otok od 120 stadija, temeljito obrađen i plodan. Iz tog jezera izvire rijeka Naron. Od Narona do rijeke Ariona plovi se jedan dan. Iza rijeke Ariona su na pol dana kretanja stijene Kadma i Harmonije, i svetište podalje od rijeke Ariona. Od spomenute se rijeke plovi k trgovištu Butoji. Enheli ili Enheliji I Enheli su ilirski narod, blizu Rizunitima. Od Butoje se do grčkog grada Epidamna plovi dan i noć, a kopnom se putuje tri dana. Iliri Taulanti su ilirski narod kod kojega je grad Epidamno. Oplakuje ga rijeka imenom Palamno. Iz Epidamna je dva dana puta do grčkog grada Apolonije. Apolonija je pak udaljena od mora pedeset stadija, a uz grad teče rijeka Eas. Od Apolonije u Amantiju je 330 stadija. Rijeka Eas koja izvire iz planine Pinda otječe kod Apolonije prema Oriku više unutra u Jonsko more, te se u more ulijeva šezdeset stadija od Amantije. Sa svim ovim narodima u unutrašnjosti međaše Atintani iznad Oridje i Haonije, sve do Edonije. Priča se da je u haonskom području neki mali otok imenom Eritija. Tvrde da je onamo došao Gerion i pasao goveda. Otprilike uz ta mjesta su Keraunske planine u Epiru. Pred njima leži otok neznatna imena Sason. Odavde se za trećinu dana plovi u Ori/c.
137

136

Ofici. Orici Amantiae regionem incolunt. Amantienses 120 autem Illyrii a Bulinis /Bullionibus./ hucusque pertingunt. Ostium vero Ionu sinus a Cerauniis montibus est usque ad lapygium promontorium, traiectus autem Ostii huius sinus a Cerauniis montibus (ad} Hydruntum oppidum lapygiae, J O. circiter stadiorum 125 est, quidquid intra est, sinus lonius vocatur. In Ađrio crebri sunt portus, idem autem est Adria et lonius. Scylacem sequitur Sdhimnus Chius, qui oram maritimam ad Nicomedem Regem Bithyniae perscripsit, quem Marciani Heracleote nomine vulgatum, 130 nuper idem Holstenius vertit. Europa. 360. Post Italiam stotim occurrit lonium mare Ad cuius Ostium atque fauces ultimi lapyges accolunt; sub his Oenotrii, et Messapiorum portus est Brundusium Montesque trans fretum obiacent Ceraunii. Umbri dein Messapiis sunt proximi Quos delicatae deditos vitae ferunt Aetatem agentes Lydio plane more Sequitur deinde mare, quod Adriaticum vocant Theopompus eius optime explicat situm, Quod qua peninsulam facit cum pontico, Ibi Insulas similes Cycladibus obtinet, Quarum quidem alias nuncupant Apsyrtides, Electridasque, sed alias Liburnidas, Feruntque nonnulli sinum hunc Adriaticum Turbis quibusdam barbarorum cingier Ad L. supra. C. Miriades Agrum optimum atque jertilem colentium Ferunt enim, et pecora gemellos gignere Sed aer illos ambiens a Pontico Differt, licet parum invicem distent loco Neque enim nivosus est, nec asper frigore; Sed pluvius usquequaque, et humidus manet, Mutationes turbidas citasque habens Aestate praesertim atque crebros turbinum, Et julminum iactus, et istic quos loct Dicunt Typhonas; L. autem oppida

Orici Orici nastavaju područje Amantije. Amantinski pak Iliri dopiru od Bulina /Buliona/ sve do ovdje. Vrata Jonskog zaljeva su od Keraunskih planina sve do japigijskog rta. Prijelaz vrata toga zaljeva od Keraunskih planina do grada Hidrunta u Japigiji iznosi oko 500 stadija. Sve što je unutar toga naziva se Jonskim zaljevom. U Jadranu su brojne luke, Jadran i Jonski zaljev su naime isto.1 Za Skilaikom slijedi Skirnno s Hija koji je morsku obalu opisao za kralja Bitinije Nikomeda. Objavljen je pod imenom Marcijana iz Herakleje,5 a nedavno ga je preveo isti Holste:" Europa 360. Nakon Italije odmah nailazi Jonsko more. Uz njegova vrata i tjesnac kao posljednji stanuju Japigi. Ispod njih su Enotriji i luka Mesapa Brunduzij. Preko mora nasuprot leži Keraunsko gorje. Zatim su vrlo blizu Mesapima Umbri. Pričaju za njih da su odani lagodnom životu, provodeći svoj vijek na potpuno lidijski način. Zatim slijedi more koje nazivaju Jadranskim. Teopomp7 najbolje objašnjava njegov smještaj. Gdje ono tvori poluotok s pontskim morem, tu obuhvaća otoke slične Kikladima. Jedne od njih nazivaju Apsirtidama i Elektridama, ali druge Liburnidama. Neki pričaju da je taj Jadranski zaljev opasan nekakvim mnoštvima barbara, do pedeset preko sto mirijada, koji nastavaju izvrsno i plodno zemljište. Kažu naime da i stoka koti dvojke. No i podneblje koje ih okružuje razlikuje se od pontskog, iako su međusobno malo udaljena: niti je naime snježno, niti oštre hladnoće, nego neprekidno ostaje kišno i vlažno. Brzo se i burno mijenja, osobito ljeti, i ima česte udare vrtloga i munja, koje na tim mjestima nazivaju »tifonima«. Pedeset je pak gradova
139

135

140

145

150

155

138

185

Venetorum in intimo recessu sunt sita, Hos transiisse ex Paphlagonum solo ferunt, Laresque constituisse ad Adriae sinum: Venetos sequuntur Thraces, Istri uti vocant, luxtaque eos duae sitae sunt Insulae, Quas optimum proferre stannum existimant. Supra hasce degunt Istriani, et Mentores, Eridanus hic jert succinum pulcherrimum, Id lachrymam esse saxeam pellucidam, Stillamque, quam altae populi exsudent ferunt, Olimque contigisse nonnulli asserunt, Incendium Phaetontis haec circa loca, Ideoque turbas incolarum omnes adhuc, Incedere citra veste, et habitu lugubri, Terras deinceps adiacentes proxime, Illis Pelagones, et Liburni possident, Queis Bulinum deinde adhaeret natio, Post hosce mox peninsula ingens Hyllica est, Quae Peloponneso comparier potest, Sed Oppida illic XV. colere asserunt, Hyllos originis quidem Graecanicae, Quorum auctor Hyllus gnatus Herculis fuit, Malo propinquorum tamen contagio, Feruntur evasisse Barbari, Ut asserunt Timeus, et Erathostenes, Ac propter illos Issa nomine Insula est, Syracusiorum continens Coloniam, Porrecta deinceps Illyris, quamplurimas Gentes coercet: Nam frequentes admodum Extare turbas hominum in Illyride ferunt, Quorum una pars remota degit a mari, Pars alia littus Adriae internum occupat, Pars obtemperat Regiae potentiae, Pars alia servit unius libidini, Pars legibus vivit suis: piissimos Eos ferunt, iustosque, et hospitibus bonos, Civilem amare societatem maxime, Studere vitae, et moribus cultissimis Abhinc distat haud procul Pharus Insula Pariorum habens Coloniam, atque Corcyra Quae nigra dicitur Cnidi Colonia: Praedicta regio maximum complectitur
140

Veneta smješteno na najuvučenijem dijelu mora. Pričaju da su oni prešli s paflagonskog tla i udomili se uz Jadranski zaljev. Za Venetima slijede Iračani, Istri — kako se zovu, i uz njih su smještena dva otoka, za koje se smatra da daju izvrstan kositar. Iznad njih borave Istrijani i Mentori. Eridan ovdje nosi vrlo lijep jantar. Pričaju da je to blistava kamena suza i kap koja se cijedi iz visokih jablana. Neki spominju i da se nekoć zbio oko tih mjesta Faetontov požar i da zato sve mnoštvo stanovnika sve dosad stupa u crnoj odjeći i žalobna držanja. Zemlje koje zatim leže najbliže uz njih posjeduju Pelagonci i Liburni. Na njih se zatim nastavlja narod Bulina. Iza njih je ubrzo golemi Hilički poluotok koji se može usporediti s Peloponezom, no pričaju da ondje petnaest gradova nastavaju Hili, dakako grčkoga podrijetla. Njihov je začetnik bio Herkulov sin Hil, no priča se da su zbog štetnog dodira sa susjedima ipak postali barbarima, kao što spominju Timej8 i Eratosten.9 A blizu njih je otok imenom Isa, na kojem je kolonija Sirakužana. Zatim se pruža Ilirida koja obuhvaća vrlo brojne narode: pričaju naime da u Iliridi postoje vrlo brojna mnoštva ljudi. Dio ih živi udaljen od mora, dio zauzima unutrašnju obalu Jadrana. Dio se pokorava kraljevskoj vlasti, dio služi samo zadovoljstvu, dio živi po vlastitim zakonima, i kažu da su ti najpobožniji, pravedni i dobri prema namjernicima, da vrlo vole građansku zajednicu i teže uljuđenom životu i običajima. Odavde je vrlo blizu otok Far, s kolonijom Parana, i Korkira koja se naziva Crnom, kolonija Knida. Spomenuto područje obuhvaća vrlo veliko
141

205

210

215

220

225

Lacitm; accole Lychnitim illum nominant, Huic tractui Insula est propinqua, in qua diem, Vitae supremum obiisse Diomedem ferunt, Et inde Diomedea dicta est nomine, Supra hosce Phrygi sunt /eri, atque Barbari, Et Civitas Epidamnus imminens mari, Originis Graecae Colonia Corcyrae, Superque Phrygos Enchelei sunt siti, Queis imperasse Cadmus olim dicitur, Vidna proxime his iacet Apollonia, Corinthiorum Corcyraeorumque opus, Et Oricus moritima Graeca Ciwiias, Quam condiderunt Euboenses Ilio Capto, repulsi ad ea loca ventorum impetu Deinde Thesproti Schimnum sequitur Dionysius Afer, sive Alexandrinus in Periegesi Quin etiam expansus est lapygiam ad terram Inde vero dilatatum protenditur Adrium salum Ad Boream, sed sursum ad Occiduum recessum serpit Quod etiam lonium accolae dixerunt, Duas vero continentes eructat; intranti quidem Dextram ad manum cernitur Illyris terra Dalmatia vero ultra /supra/ martiorum solum virorum Ad Laevam vero Ausoniorum expanditur immensus Isthmus
378.

At deinceps post hos Calabricae sedes terrae, 230 Gentesque lapygum extensae usque ad Hyrium Maritimam: Hyrium ubi trahitur Adrium salum, Mare in finitimum Aquileense ubi condita est, Urbs Tergestorum intimis in jinibus maris. Tot quidem Ausoniam drcum depascuntur terram, 235 inde autem ad auroram conversum circumvolvitur salum Littora subradens Liburnica circumque firmam Hylleorum terram omnem quaecunque adiacet Isthmo 240 Bullineorumque littora. Post vero immensum tractum ducens, Illyricam circum terram volvitur usque ad iugum, Montesque excelsos, quos Ceraunios vocant:
142

jezero. Stanovnici ga nazivaju Hhnitom. Blizu je tome potezu otok na kojem je, pričaju, umro Diomed, i zbog toga je nazvan Diomedeja. Iznad njih su divlji i barbarski Frigi, i grad Epidamno koji se nadvija nad more, grčkoga podrijetla, kolonija Korkire. Iznad Friga su smješteni Enheleji. Priča se da im je nekoć zapovijedao Kadmo. Vrlo im blizu leži susjedna Apolonija, djelo Korinćana i Korkirana, i primorski grčki grad Orik koji su osnovali Eubejci pošto je zauzet Ilij, odbačeni do tih mjesta naletom vjetrova. 10 Zatim Tesproti Za Skimnom slijedi Dionizije Afrički ili Aleksandrijski u »Periegezi«: jer se širi do japigijske zemlje, Jadransko se more odatle prošireno pruža k sjeveru, ali gore zaljev svija k zapadu. Stanovnici uza nj nazvali su ga također Jonskim. Udara pak o dva kopna. Onome koji ulazi na desnu se ruku razabire ilirska zemlja i preko nje /iznad nje/ Dalmacija, tlo ratobornih muževa; na lijevu se pak pruža golema prevlaka Auzonaca. 378. A zatim su poslije njih naselja kalabrijske zemlje i plemena Japiga protegnuta sve do primorskog Hirija, do Hirija gdje se Jadransko more uvlači u susjedno Akvilejska more, gdje je osnovan grad Tergestd na samom kraju mora. Toliko ih se hrani oko auzonske zemlje. Zatim more opet zaokreće i svija se prema istoku tarući liburnsku obalu, oko čitava kopna Hila koje god leži uz prevlaku i oko obale Bulina. Nakon toga se golemim prostorom svija oko ilirske zemlje sve do kose i visokih planina koje nazivaju Keraunskim.
143

Illum autem circa sinum videas insignem tumulum, 245 Tumulum quem Harmoniae, Cadmique fama dicit; Illic enim in in serpentem flexuosum genus mutati sunt, Quando Isme.no opulentam post senectam migrarunt Ubi ipsis prodigium illud Dii fecerunt; circa namque 250 terram Illam utrinque sita sunt duo saxa Quae ambo concurrunt agitata, cum aliquod principium Est incolis mali quod advolvitur ipsis 255 481. Verum quum Adriatici sinistrum alveum mariš Intraveris in navi lapygiam in terram Invenies fortis Diomedis confestim Insulam Quo heros venit, infensa Venere 260 Quando peroptatorum adiit gentem Iberorum Suae Uxoris consiliis, malevolae Aegialeae Deinceps autem mariš ad ortum lonii Absyrti Insularum apparet immensus tractus Quas olim Colchorum filii incursarunt, quando 265 defessi fuerunt Deinceps autem post has Liburnicae sitae sunt Verum ad Austrum post saltus Ceraunios navi currenti Insulae apparent ex ulteriori loco Ambraciotarum 270 Atque pinguis Corcyra charum solum Alcinoi. In his tribus Graecis auctoribus qui Antiquiorum de Adriatica ora opiniones tradunt, observanda sunt nomina quaedam populorum et Locorum, quae apud Romanos Historicos sive Geographos non reperiuntur, 275 et sicut in statuendo Illyrico a Cerauniis montibus ad Hyllos usque vel Bulinos comveniunt, ita Liburnos et Istros ab Illyriis concordes excludunt, multa etiam obscura continent, quae ut rectius intelligi possint, infra {/Capite 4./} quando de Adriatici navigationis 280 variatione tractabitur, explananda erunt. Hos sequitur Strabo, qui Illyricam orani describens ait: Pertingit Pannonia etiam usque ad Dalmatiam, et fere Sardiaeos /Ardiaeos/ versus meridiem si proficiscatur. Quidquid autem regionis ab intimo Adnae 285 sinu, usque ad Sardiaeos /Ardiaeos./, et Rhizonicum

Oko toga ćeš zaljeva vidjeti znamenit humak, humak za koji priča kaže da je Harmonijin i Kadmov. Ondje su naime preobraženi u savitljivi zmijski soj, kad su poslije bogate starosti prešli od Izmena na mjesto gdje su im bogovi izveli to čudo. Naime oko te zemlje s obje su strane smještene dvije stijene koje se obje miču i sudaraju kada započinje neko zlo za stanovnike, koje se na njih valja. 481. Kad pak uđeš u lijevi zaljev Jadranskog mora u lađi u japigijsku zemlju, odmah ćeš naći otok srčanog Diomeda, kamo je junak došao pošto je uvrijedio Veneru kad je stigao k željenom iberskom narodu, po spletkama svoje žene, zlurade Egijaleje. Zatim se na istoku Jonskog mora vidi golemi potez Apsirtovih otoka na koje su nekoć naletjeli iscrpljeni sinovi Kolšana. Poslije njih su zatim smješteni Liburnski otoci. Lađi koja nakon keraunskih šuma krene na istok pokazuju se kao posljednji otoci Ambrakijaca i plodna Korkira, milo Alkinojevo tlo.11 Kod ove trojice grčkih autora koji prenose mišljenja starijih o jadranskoj obali valja razmotriti neka imena naroda i mjesta koja se ne nalaze kod rimskih povjesničara ili zemljopisaca. Kao što se slažu postavljajući Ilirik od Keraunskih planina sve do Hila ili Bulina, tako složno i isključuju Liburne i Histre iz Ilira. Sadržavaju također i mnogo toga nejasnoga, a da bi se to moglo ispravni je razumjeti, valjat će to objasniti niže (u četvrtom poglavlju), kad se bude raspravljalo o promjenama u plovidbi Jadranom. Za njima slijedi Strabon, koji u opisu ilirske obale kaže: Panonija seže čak sve do Dalmacije i gotovo do Sardijejaca lArdijejaca/', ide li se k jugu. Sva pak krajina koja se pruža od najuvučenijeg zaljeva Jadrana do Sardijejaca /Ardijejaca/ i Rizoničkog zalje-

144

145

290

295

300

305

310

315

320

325

sinum protenditur, montosum est, interpositum mari et Pannonibus; atque hine sane videtur, non incommode initium nos facturos continenti oratione, ambitum istum solum descripturos, poučiš modo repetitis, eorum, quae supra dicta fuerunt. Docuimus enim, in Italiae descriptione primos in Illyrici ora maritima esse Istros, conterminos Italiae et Carnis: Principesque nostros hodie Italiae fines ađ Polam usque Istriae Urbem protulisse; hi igitur fines circiter DCCC. stadia ab intimo sinus absunt, totidemque Stadia sunt a Promontorio, quod est ante Polam situm od Anconam, Venetico agro ad dexteram relicto. Tota ora Istriae stadiorum 1300. sequitur lapodum ora stadiorum M. siti sunt lapodes sub Albio monte, qui finiš est Alpium admodum alto, ac partim ad Pannonios et Istrum pertingunt, partim ad Adriam: bellicoso gens, sed ab Augusta Caesare prorsus defatigata: Urbes eorum Metulum, Arupinus, Monetium, Vendum, regio est inops, Zea f ere et Milio victitant: armatura Us Galilea: notis compuncta sunt corpora in morem reliquorum Illyriorum et Thracum. Post lapodum oram Liburnica succedit, longior priore stadiis D. est in ea ora jluvius, q'uo adverso subvehuntur merces usque ad Urbem Scardon et Liburna: luxta totam quam explicavi oram Insulae sunt Absyrtides, ubi Medea dicitur fratrem suum Absyrtum interfecisse, qui ipsam persequebatur. Deinceps est Cyractica pone lapodes. Sequuntur Libarnicae numero 40. tum aliae, notissimae autem Issa, Tragurium ab Issensibus conditum. Pharus quae olim Parus Pariorum Colonia, patria Demetrii Pharii. Tum ora maritima Dalmatarum, et Navale eorum Salona, est haec gens ex earum numero, quae, diuturnum cum Romanis bellum gesserunt. Habuit Oppida memoratu digna ad L. de quibus et Urbes nonmillae Salona, Priamo, Ninia, Sinotium novum ac vetus, ab Augusta ista sunt combusta, est et Andretium Castellum probe munitum, et Dalminium magna Urbs, unde nomen genti; eam Urbem Našica exiguam redegit, agrumque pecori pascuum ob incolarum avaritiam. Proprium hoc habent Dalmatae, quod singulis ocieniis agros denuo dividunt, nam quod nulla utuntur, id respectu vicinorum Italorum eis est peculiare: alioguin iđ cum

va brdovita je i leži između mora i Panonaca. I uistinu se čini da ćemo odatle posve zgodno započeti s govorom o kopnu, namjeravajući opisati samo taj obilazak i ponovivši tek malo od onoga što je gore bilo rečeno. Poučili smo naime u opisu Italije da su Istri prvi na morskoj obali Ilirika, međašeći s Italijom i Karnima, i da su naši carevi danas pomaknuli granicu Italije sve do grada Pole u Istriji. Ta je dakle granica udaljena oko 800 stadija od vrha zaljeva, a isto je toliko stadija od rta smještenog pred Polom do Ankone, ostavivši s desna venetsko zemljište. Čitava obala Istrije ima 1300 stadija. Slijedi obala Japoda od 1000 stadija. Japodi su smješteni pod planinom Albijem koja je vrlo visok završetak Alpa, a dopiru dijelom do Panonaca i Istra, a dijelom do Jadrana. Ratoboran narod, no Cezar ih je August potpuno skršio. Njihovi su gradovi Metul, Arupin, Monetij i Vend. Područje je siromašno: gotovo se prehranjuju ječmom i prosom. Naoružanje im je galsko, a tijela su izbodena znacima po običaju ostalih Ilira i Tračana. Za obalom Japoda slijedi liburnska, dulja od prethodne 500 stadija. Na toj je obali rijeka uz koju se roba dovozi sve do grada Skardon i Liburna. Duž čitave obale koju sam opisao su otoci Apsirtide. Priča se da je tu Medeja ubila svoga brata Apsirta koji ju je progonio. Zatim je kod Japoda Kiraktika. Slijede liburnski, 40 na broj, a onda i drugi. Najpoznatiji su pak Isa, Tragurij koji su osnovali Isejci, Far koji se nekoć zvao Par, kolonija Parana, domovina Demetrija Farskog. Zatim je morska obala Dalmata i njihova luka Salona. To je jedan od onih naroda koji su dugo ratovali s Rimljanima, imao je do pedeset naselja dostojnih spomena, medu kojima su i neki gradovi: Salona, Prijamo, Ninija, Novi i Stari Sinotij koje je spalio August. Tu je i valjano osigurana tvrđava Andretij i veliki grad Dalminij po kojemu se narod zove. Taj je grad Nazika učinio neznatnim, a zemljište pasištem za stoku, jer su stanovnici bili pohlepni. Posebnost je Dalmata da svakih osam godina iznova dijele polja. Sto se naime ne služe nikakvim [noucem], to je njihova posebnost u odnosu prema susjednim Italcima, a inače im je za147

146

330

335

340

345

350

355

360

365

370

multis Barbaris habent commune, quod numismate inter se non utuntur. Porro mons, cui nomen Ardium, Dalmatiam mediam secat; ut aLtera eius pars ad mare spectet: altera in diversum, sequitur Naro amnis, et qui apud eum sunt Daorizi, Ardiaei, Plerei, quorum his propinqua est Melaena Insula, Corcyra appellata et Urbs a (Cnidiis) condita, Ardiaeis vidna est Pharos, ante Paros dicta: est enim a Pariis condita. (Varalios) autem pošten dixerunt Ardiaeos. Sed hos a mari in mediterranea abegerunt Romani, coegeruntque agriculturae vacare. Est autem regio, ea sterilis atque aspera, neque agricolis conveniens. Itaque ea gens tantum non funditus periit. Quod quidem aliis quoque in eo tractu gentibus usu venit: quorum enim summa olim juit potentia, nunc, vel omnino nulli sunt, vel ad imam redacti conditionem, ut de Gallis Boii et Scordisci, de Illyriis Autariatae, Ardiaei, Dardani, de Thracibus Triballi, primum a se invicem attriti, deinde a Macedonibus et Romanis prorsus oppressi. Post Ardiacorum et Pleraeorum oram Rhizeorum sinus et Urbs, aliaque Oppida, et Orilo jluvius, quo adverso navigatur Orientem versus, usque ad Dardanicam; attingit autem Macedonicas et Pannonicas gentes versus meridiem, sicut et Autariatae et Dassaretii, aliique populi, aliis partibus se et Autariatas attingunt. et descripta Dardania. Post sinum Rhizicum Lissus est, et Acrolissus, et Epidamnus a Corcyraeis condita. inde ad Ceraunios usque Montes. Et Montes Ceraunii initium faucium sinus Ionu, et AdriaticL Fauces enim utrique sunt communes, eoque tantum differunt, quod primae mariš seu exteriori parti nomen lonii tribuitur, Adriae autem interiori usque ad intimum sinus recessum, quamquam hodie totum mare hoc nomen gerit. Et relatis de lonio, et Adriatico antiquorum opinionibus. Quae supra hane sita est regio montuosa est, tota frigida, ac nivalis, maximeque ad Septentrionem vergit, ita ut vites rarae sini, et in editis, et in planis locis. Hae sunt Pannonum montanae Planicies versus meridiem ad Dalmatas usque, et Ardiaeos pertinen148

jedničko s mnogim barbarima to što medu sobom ne upotrebljavaju novac. Zatim planina kojoj je ime Ardij siječe sredinom Dalmacije tako da jedan njen dio gleda na more a drugi na suprotnu stranu. Slijedi rijeka Naron, i oni koji su kod nje: Daorizi, Ardijejci i Plereji. Ovima je blizu otok Melena, nazvan Korkirom, i grad koji su osnovali Knidani. Ardijejcima je susjedan Far, ranije zvan Par. Osnovali su ga naime Parani. Kasnija su pokoljenja Ardijejce nazvala Varalijima, no Rimljani su ih od mora odveli u kopno i prinudili ih da se bave poljodjeljstvom. To je pak područje neplodno i krševito, te ne odgovara zemljoradnicima. Stoga taj narod samo što nije potpuno propao. To je uostalom postalo uobičajeno i za druge narode na onom prostoru. Oni naime koji su nekoć bili najmoćniji sada ili uopće ne postoje ili su svedeni na vrlo bijedno stanje. Tako su se prvo uzajamno satrli od Gala Boji i Skordisci, od Ilira Autarijati, Ardijejci i Dardanci i od Tračana Tribali, a zatim su ih potpuno potlačili Makedonci i Rimljani. Iza obale Ardijejaca i Plereja je zaljev i grad Rizejaca, drugi gradovi i rijeka Drilon uz koju se plovi prema istoku sve do dardanske zemlje. Ona pak prema jugu dodiruje makedonske i panonske narode, baš kao što se Autarijati, Dasareti i drugi narodi na drugim stranama dodiruju međusobno i s Autarijatima. Ϊ opisa vši Dardani ju: Nakon Rizičkog zaljeva je Lis, i Akrolis, i Epidamno koji su osnovali Korkirani. Zatim sve do Kerauruskog gorja: I Keraunske planine, početak vrata Jonskog i Jadranskog mora. Ždrijelo je naime zajedničko i jednom i drugom, i razlikuju se samo time što se ime Jonskoga pridjeljuje prvom ili vanjskom dijelu mora, a ime Jadranskoga 'unutarnjem, sve do samog vrha zaljeva, iako danas to ime nosi čitavo more. A iznijevši mišljenja starih o Jonskom i Jadranskom moru: , , Područje smješteno iznad njega je brdovito, čitavo je hladno i snježno i ponajviše okrenuto k sjeveru tako da je loza rijetka i na povišenim i na ravnim položajima. To su brdske zaravni Panonaca, koje na jug dopiru sve do Dalmata i Ardijejaca, prema
149

tes, versus septentrionem ad Istrum desinentes, versus ortum Scordiscos attingentes ad Montes Macedonum et Thracum. Autariatae autem maxima fuit, et optima Illyriorum gens, cui guondam contro Arđiaeos 375 bellum perpetuum fuit de Sale, qui in confinio coquebatur, ex qua verno tempore, ex quadam convalle defluente hausta, et per quinque dies reposita, pactum erat, ut Solina alternis fruerentur vicibus; pactis posthabitis bellis decernebant; Sed Autariatae cum Tri380 ballos domuissent, qui ab Agrianibus usque ad Istrum XV. dierum itineris spacium occupabont, supra alios etiam Thracas et Illyrios sese extulerunt, sunt autem potentia sua exuti prius a Scordiscis, deinde ab ipsis Romanis, qui Scordiscos etiam đebellarunt, diuturna 385 «sos potentia. et infra. Quemadmodum autem Illyrtci oram describentes, usque ad Ceraunios Montes progressi sumus, qui extra Illyrici montes siti, šuum tamen proprium habent terminum. et descriptis gentibus intra Dyrrachium, et Ceraunios Montes. His 390 porro Epirotis admixtae sunt Illyricae gentes. item, neque desunt, qui omne id, quod ad Corcyram usque est regionis, Macedoniam appellant, eam asserentes causam, quod et tonsura, et lingua, et chlamyde, aliisque id genus Macedonicis utuntur, nonnuli etiam du395 plići sermone. item, in viam incidunt, et qui ab Apollonia, et qui a Dyrrachio proficiscuntur. Tota haec νια Ignatia vocatur, prima pars ad Candaviam Illyrici Montem per Urbem Lychnidum, et Pylonem, qui locus in via distinguit a Macedonia Illyricum inde 400 Tessalonicam usque. Haec Strabo partim e veteribus Geographis, partim de sui temporis Illyrico tradit, quod ad quartum annum Tiberii, quo Strabonem scripsisse constat, referendum est; et sicuti cum caeteris convenit a Ce405 rauniis montibus ad intima usque sinus Adriatici Illyricum extensum fuisse, ita fixum aliquem, certumve eius terminum in intimo sinus non ponit, et quamvis primos in Illyrici ora maritima Istros conterminos Italiae et Carnis ponat, tamen utrum Italiae an Hly41 0 rico tribuerentur Carni, non distinxit. Quos antequam Augustus rerum potiretur Illyrico tributos, ex Appiano /Civilium 5./ apparet. Caesar et Antonius totum Romanum Imperium inter se denuo partiti sunt, fece-

sjeveru prestaju kod Istra, a prema istoku dodiruju Skordiske kod makedonskih i tračkih planina. Autarijati su pak bili najveći i najbolji ilirski narod. Nekoć su neprekidno ratovali s Ardijejcima zbog soli koja se isušivala u pograničnom području. Bilo je dogovoreno da se naizmjence služe solanom, pošto se iz nje u proljeće isuši voda koja je otjecala iz neke kotline, i ostavi se pet dana. No sporazume su zanemarili i ogledavali se u ratovima. No kad su Autarijati pobijedili Tribale koji su zapremali prostor od petnaest dana puta od Agrijanaca sve do Istra, izdigli su se i nad ostale Tračane i Ilire. Moći su ih najprije lišili Skordisci, a zatim i sami Rimljani koji su pobijedili i Skordiske, čija je moć bila dugotrajna. I niže: Kafco smo opisujući obalu Ilirika uznapredovali do Keraunskih planina, koje su smještene van gorja Ilirika i imaju svoju vlastitu medu... I opisa vši narode između Dirahija i Keraunskih planina: Ovim su dakle Epirotima primiješani ilirski narodi. Zatim: Ima ih koji sav kraj sve do Korkire nazivaju Makedonijom, navodeći kao razlog to što upotrebljavaju makedonski način sisanja, jezik, odjeću i drugo te vrste, a neki i dva jezika. Zatim: I oni koji polaze od Apolonije i oni koji polaze od Dirahija stupaju na cestu: čitava se cesta zove Ignacija. Prvi j o j je dio do brda Kandavije u Iliriku kroz grad Lihnid i Pilon. To mjesto na putu razgraničuje Ilirik od Makedonije ... zatim sve do Tesalonike.12 Ovo Strabon piše dijelom prema starim zemljopiscima, a dijelom o Iliriku svoga doba, što treba smjestiti oko četvrte godine vladavine Tiberija, pod kojim je Strabon sigurno pisao. Slaže se doduše s ostalima da se Ilirik protezao od Keraunskih planina do vrha Jadranskog mora, ali mu ne postavlja nikakvu čvrstu ili pouzdanu granicu na vrhu zaljeva. Premda stavlja Istre prve na morskoj obali Ilirika, međašeći s Italijom i Karnima,n ipak nije razlučio pridjeljuju li se Karni Italiji ili Iliriku. Iz Apijana /u petoj knjizi »Građanskih ratova«/ se vidi da su se oni pridjeljivali Iliriku prije no što je zavladao August: Cezar i Antonije iznova su medu sobom podijelili čitavo područje rimske vlasti i medom su objema vla-

150

151

runtque terminum utriusque ditionis, Codropolimf Oppidum Illyricum, quod videbatur situm in intimo sinu Adriatico; Codropolim vero in Carnis fuisse hodiernum nomen loci fori lulu Codropio dicti in ipsius sinus intimo existentis demonstrat. Sed cum Gallia Cisalpina Italiae tributa fuerit, Carnos quoque (nisi 420 prius) tempore saltem Augusti simul cum Istria, ut Plinius /Libro 3. capite 5. et 19./ testatur, Italiae accessisse oportet, et Imperante Tiberio Occidentalem Illyrici terminum Istriam fuisse, Orientalem autem, qui ad Montes Ceraunios extendebatur, Strabo ad Ig425 natiam viam, quae a Dyrrachio ad Tessalonicam ducebat, reducit; reliqua vero Macedoniae tribuere videtur; quod Dion belli Pompeiani tempore censitum quoque fuisse /Libro 41./ refert. Dyrrachium situm est in terra, quae Illyriorum quondam Parthinorum 430 erat nunc, veluti id quoque temporis pro Macedonia ducitur, ita ut prope Dyrrachium Orientalem orae Illyricae terminum tempore Strabonis fuisse, et Istriam Occidentalem concludi debeat. His de Illyrici terminis relatis, singulos eius orae populos describendo, pri435 mus lapodes inter Istros et Liburnos posuit Strabo, deinde Liburnos, Dalmaticam orani, Naronem amnem et populos Daorizos, Ardiaeos, Pleraeos, Rhizonicum sinum, Drilonem fluvium, Lissum et Acrolissum, inque Epidamno Illyricae orae descriptionem termi440 nat, ex quo populos praedictos sub generali nomine Illyriorum intellexisse Strabonem oportet, quamvis id non exprimat. Proximus Straboni Poniponius Mela de Illyrico libro 2. capite 3. 445 Deinde Ceraunii montes, db iis flexus in Adriam. Hoc mare magno secessu littorum acceptum, et vaste quidem in latitudinem patens, qua penetrat tamen vastius, Illyricis usque *Tegestum /Tergeste./, caetera Gallicis, Italicisque gentibus cingitur. Parthini et 450 Dassaretae prima eius tenent, sequentia * paulatim /TaulantiU Enchelae, Pheaces, deinde sunt quos proprie Illyricos vocant. Tum Pyrei, et Liburni, et Istria. Urbium prima est Oricum, secunda Dyrrachium, Epidamnos ante erat. Romani nomen mulavere, quia vel455 ut in damnum ituris omen id visum est. Oltra sunt Apollonia, Salona, ladera, Narona, Tragurium, sinus 415

stima učinili ilirski grad Kodropol za koji se činilo da je smješten u unutrašnjosti Jadranskog mora.14 Da je pak Kodropol bio kod Karna, pokazuje današnje ime mjesta zvanog Codropio, koje stoji na samom vrhu zaljeva. No kad je Ovostranska Galija bila pridijeljena Italiji, mora biti da su i Kami pridošli Italiji, barem u Augustovo vrijeme zajedno s Istrom (ako ne i prije), kako svjedoči Plinije /u 5. i 19. poglavlju treće knjige/,15 i da je za Tiberijeve vladavine Istra bila zapadna granica Ilirika. Istočnu pak, koja se protezala do Keraunskih planina, Strabon svodi na Egnacijevu cestu,16 koja je vodila od Drača u Solun. Čini se da ostalo pridjeljuje Makedoniji, a Dion /u 41. knjizi/ izvješćuje da se tako mislilo i u vrijeme rata s Pompejem: Dirahij je smješten u zemlji koja je nekoć pripadala Ilirima Partinima, a sada se, kao i u ono doba, smatra Makedonijom.17 Tako se mora zaključiti da je u Strabonovo vrijeme istočna međa ilirske obale bila blizu Drača, a zapadna je bila Istra. Iznijevši to o međama Ilirika i opisujući pojedine narode na njegovoj obali, Strabon je prvi stavio Japode među Histre i Liburne, a zatim Liburne, dalmatinsku obalu, rijeku Naron i narode Daorize, Ardijejce, Plereje, Rizonički zaljev, rijeku Drilon, Lis i Akrolis, i zatim dovršava opis ilirske obale Epidamnom.18 Prema tome, mora biti da je Strabon naprijed spomenute narode podrazumijevao pod općim imenom Ilira, iako to ne kaže izričito. Najbliži je Strabonu Pomponije Mela. O Iliriku piše u 3. poglavlju druge knjige: Zatim su Keraunske planine, i od njih skretanje u Jadran. To je more zgodno zbog duboko uvučenih obala, a i u širinu se prostrano pruža. Prostranije je ipak kuda prodire, i odatle je sve do *Tegesta /Tergesta/ opasano ilirskim narodima, a na ostalim dijelovima galskim i italskim. Njegov početak drže Partini i Dasareti, slijedeći dio *pomalo /Taulanti/, Enheli i Feačani. Zatim su oni koje nazivaju Ilirima u pravom smislu, onda Pireji, Liburni i Istrija. Prvi je grad Orik, drugi Dirahij koji je prije bio Epidamno. Rimljani su mu promijenili ime, jer se činilo kao predznak da će otići u propast. Dalje su Apolonija, Salona, Jadera, Narona, Tragurij, Polatički zaljev i

152

153

Polaticus, et Ροϊα quondam a Colchis (ut ferunt) habitata, (in quantum res transeunt) nunc Romana Colonia, Amnes autem Aeas, et Nar, * et* Danubius /Ex 460 Danubio./, qui iam dictus est Ister, sed Aeas secundum Apoloniam, Nar inter Pyreos, et Liburnos, per Istros, Ister emittitur. *Tergestum /Tergeste.f intimo in sinu Adriae situm finit Hlyricum. Et capite 7. de Insulis. 465 In Adria *Absoros /Apsoros./, * Celadusae /Dyscelados.f, *Absyrtis /Absyrtis./, Issa, *Trucones /Pitysa vel Tituna./, Hydria, Electridas, Corcyra, Tragurium, Diomedia, Aestria, */Sason./ Asine, atque ut Alexandriae, ita Brundusio adiacens Pharos. ex qui470 bus, Melam auctores Strabone antiquiores, secutum constat, cum hine Istros, inde Macedonas in Illyrico includat, qui Strabonis tempore excludebantur, neque lapodes, et Dalmatas nominat, sed universam Illyricam oram a Strabone descriptam in Istriam, Libur475 niam, Pirrheam, et Illyricum distinguat, Virgilium, et Livium imitatus. Melam sequitur Plinius libro 3. capite 21. Illyricum */Et Liburnia.l Arsiae gens Liburnorum iungitur usque od flu480 men Titium; Pars eius fuere Mentores, Hymani, Encheleae, Dudini, et quos Callimaćhus Peucetias appellat: nunc totum uno nomine Illyricum vocatur generatim, populorum pauca effatu digna, aut facilia nomina; conventum Scardonitanum petunt lapodes, et 485 Liburnorum Civitates 14. e quibus Lacinienses, Stulpinos, Burnistas, Albonenses nominare non pigeat. lus Italicum habent eo Conventu Alutae, Flanates, a quibus sinus nominatur, Lopsi, Varubarini, immunesque Assesiates, et ex Insulis Tulfinates Carietae: 490 caeterum per oram oppida a Nesactio Alvona, Flavona, Tarsatica, Senia, Lopsica, Ortopula, Vegium, Argiruntum, Corinium, Enona Civitas, Pausinus, flumen Tedanium, quo finitur lapidia; Insulae eius sinus cum oppidis praeter supra significatas Absirtium, Ar495 ba, Tragurium, Issa, Pharus, Paros ante, Crexa, Gissa, Portunata. rursus in continenti Colonia, ladera, quae a Pola 160. m. P. abest inde 30. M. colentum Insula 18. ostium Titii fluminis.
154

Pola koju su nekoć (kako pričaju) nastavali Kolšani, a sada je (koliko se prilike mijenjaju!) rimska kolonija. Rijeke su pak Eas i Nar*, i *Danubij /iz Danubija/, koji je već nazvan Ister. No Eas se izlijeva mimo Apolonije, Nar između Pireja i Liburna, a Ister preko Istre. *Tergest /Tergeste/ smješten na vrhu "jadranskog zaljeva dokončava Ilirik.19 A u 7. poglavlju o otocima: Na Jadranu su *Absor /Apsor/, *Celaduse /Diskelad/, *Apsirtida /Apsirtida/, Isa, *Trukoni /Pitijusa ili Tituna/, Hidrija, Elektrid, Korkira, Tragurij, Diomedija, Estrija, */Sason/ Azine i Far koji leži uz Brunduzij baš kao i uz Aleksandriju.20 Iz toga je sigurno da Mela slijedi autore starije od Strabona, jer uključuje u Ilirik s ove strane Histre, a s one Makedonce koji su se isključivali u Strabonovo vrijeme,21 a ne imenuje Japode i Delmate, nego čitavu ilirsku obalu kako ju je Strabon opisao razlučuje na Istriju, Liburniju, Pireju i Ilirik, oponašajući Vergilija i Livija.22 Za Meloni slijedi Plinije u 21. poglavlju treće knjige: Ilirik *li Liburnija/ Na Arsiju se nastavlja narod Liburna sve do rijeke Titija. Njegov su dio bili Mentori, Himani, En23 heleji, Dudini i oni koje Kalimah naziva Peucetijima. Sve se to sada jednim imenom naziva općenito Ilirikom. Malo je imena naroda dostojno ili lako da se spomene. U skardonitanski konvent idu Japodi i četrnaest liburnskih zajednica. Neka ne bude teško spomenuti Lacinijenze, Stulpine, Burniste i Albonenze. Italska pravo u tom konventu imaju Aluti, Flanati po kojima se zove zaljev, Lopsi, Varubarini i poreza oslobođeni Asesijati, a s otoka Tulfinati Karijeti. Inače su na obali od Nezakcija gradovi Alvona, Flavona, Tarsatika, Senija, Lopsika, Ortopula, Vegija, Argirunt, Korinij, grad Enona i Pausin, rijeka Tedanij kojom završava Japidija. Otoci su toga zaljeva s gradovima, osim gore spomenutih, Apsirtij, Arva, Tragurij, Isa, Far — ranije Par, Kreksa, Gisa i Portunata. Opet je na kopnu kolonija Jadera, udaljena od Pole 160000 koraka. Odande je 30000 koraka otok Kolent, a 18000 ušće rijeke Titija.
153

Capite 22. *Liburnia. /Dalmatia./ Liburniae finiš, et {initium} Dalmatiae Scardona in Amne eo XII. M. Ρ. α mari *dein Tariotarum lAutariatarum./ antiqua regio, et castellum *Tariona /Taronaj, promontorium Diomedis, vel ut alii peninsula Hyllis circuitu C. M. P. Tragurium, Civium Romano505 rum marmore notum. Sicum in quem locum Divus Claudius Veteranos misit, Salona, Colonia ab ladera 222. M. P. petunt in eam iura descripti in Decurias 372. Dalmatae 22. Devoni 239. Ditiones 69. Mezei 52. Sardiates; in hoc tractu sunt Mandetrium, Tribulium, 510 nobilitata populi Romani praeliis Castella. petunt et ex Insulis Issei, Colentini, Separi, Epetini. ab his castella Piguntiae Rataneum, Narona Colonia tertii conventus a Salona 72. M. P. apposita cognominis fluvio a mari 20. M. P. M. Varro 89. Civitates eo ventitasse 515 auctor est. Nunc soli prope noscuntur Ceraunii decuriis 24. Daorizi 17. Desitiates 103. Docleatae 33. Deretini 14. Deremistae 30. Dindari 33. Glonditiones 44. Melcomanni 25. Naresii 102. Scirtari 72. Siculotae 14. populatoresque quondam Italiae. Vardei non amplius 520 quam 20. decuriis: praeter hos tenuere tractum eum Oenei, Partheni, Hematini, Architae, Armistae. A Narone amne C. M. P. abest Epidaurum Colonia, oppida Civium Romanorum Rhizinum, Ascrivium, Butua, Olchinium, quod antea Colchinium dictum est a Colchis 525 conditum: amnis Drilo superque eum Oppidum Civium Romanorum Scodra a mari 18. M. P. Praeterea multorum Graeciae Oppidorum deficiens memoria, nec non et Civitatum validarum. Eo namque tractu Labeatae, Enderudini, Sassei, Grabei proprieque dicti 530 Rlyrii, et Taulantii, et Pyrei, retinet nomen in ora Nymphaeum, Promontorium, Lissum Oppidum Civium Romanorum ab Epidauro C. M. P. Capite 23. Macedonia. A Lisso Macedonia Provincia. 535 et Capite 26. De Insulis Adriaticis. Illyrici ora mille amplius insulis frequentatur natura vadosi mariš extuariisque tenui alveo intercursantibus. Clarae ante ostia Timavi calidorum fontium eum aestu mariš crescentium tuceta Istrorum agrum. 540 Cissa, Pullariae, et Absyrtides Graiis dictae a fratre 500
156

U 22. poglavlju: *Liburnija /Dalmacija/ Kraj je Liburnije i početak Dalmacije Skardona, 12000 koraka od mora na onoj rijeci. *Zatim je drevno područje Tariota /Autarijata/ i utvrda Tariona /Tarona/, Diomedov rt ili, kako drugi kažu, poluotok Hilida, opsega 100000 koraka, Tragurij rimskih građana poznat po mramoru, mjesto Sikum kamo je božanski Klaudije poslao veterane i kolonija Salona, 222000 koraka od Jadere. U nju dolaze na sud Dalmati popisani u 372 dekurije, Devoni u 22, Dicioni u 239, Mezeji u 69, Sardijati u 52. Na tom su potezu Mandetrij i Tribulij, utvrde koje su se proslavile bojevima rimskog naroda. Dolaze i s otoka Isejci, Kolentini, Separi i Epetini. Od njih su utvrde Piguncije i Ratanej, kolonija trećeg konventa Narona 72000 koraka od Salone, položena uz rijeku istog imena 20000 koraka od mora. Marko Varon24 bilježi da je onamo dolazilo 89 zajednica. Sada su poznati gotovo samo Kerauniji s 24 dekurije, Daorizi sa 17, Desitijati sa 103, Dokleati sa 33, Deretini sa 14, Deremisti sa 30, Dindari s 33, Glondicioni s 44, Melkomani s 25, Naresiji sa 102, Skirtari sa 72, Sikuloti s 14 i nekadašnji pljačkaši Italije Vardeji sa samo 20 dekurija. Osim njih su taj potez držali Eneji, Parteni, Hematini, Arhiti i Armisti. Kolonija Epidaur udaljena je od rijeke Narona 100000 koraka. Gradovi rimskih građana Rizin, Askrivij, Butua, Olhinij koji se prije zvao Kolhinij jer su ga osnovali Kolšani, rijeka Drilon i na njoj grad rimskih građana Skodra 18000 koraka od mora. Osim toga blijedo sjećanje na mnoge grčke gradove, a isto tako i na snažne zajednice. Na onom su naime potezu Labeati, Enderudini, Saseji, Grabeji i Iliri u pravom smislu riječi, Taulanti i Pireji. Na obali zadržava ime rt Nimfej. Grad rimskih građana Lis sto je tisuća koraka od Epidaura. U 23. poglavlju: Makedonija _; Od Lisa je provincija Makedonija.25 I u 26. poglavlju O jadranskim otocima Obala Ilirika broji više od tisuću otoka, prirodom plitkoga mora i ušća koja se križaju u uskom koritu. Slavni su oni pred ušćem Timava zbog toplih izvora koji rastu s plimom, uz zemljište Istra Kiša, Pularije i Apsirtide, kako ih nazivaju Grci prema

157

Medeae ibi interfecto Absyrto. luxta eas Electridas vocavere, in quibus proveniret sucdnum, quod illi electrum appellant, vanitatis Graecae certissimum documentum: adeo ut (quas) earum designent, haud 545 umquam constiterit. Contra lader est *Lissa quaeque /Lissacae./ appellatae contra Liburnos Creteae /Grareae./, aliquot, nec pauciores /Trucones./ Liburnicae, Celadussde: Contra Surium, bubus /Bubua./, et capris laudata Brattia, Issa Civium Romanorum *reli550 qua, et cum oppido Pharia. Ab his /Leucopetra salle./ Corcyra, Melaena cognominata cum Gnidiorum oppido distat 22. M. P. inter quam, et Illyricum Melita, unde catulos Melitaeos appellari Callimaćhus auctor est 12. M. P. ab ea tres Elaphites. In lonio autem ma555 ri ab Orico M. M. P. Sasonis piratica statione nota. Animadvertendum est primo titulos capitum non suo loco positos fuisse, nam capite 21. quamvis đe Illyrico generatim aliqua, sed mutila referantur, tamen Liburniae f ines, et loca đescribuntur, ideo Libur560 nia θχ capite sequenti ibi transferri debet: capite vero 22. quod Dalmatiae tantum loca continet (ut conferre volenti patebit) Dalmatia praeponi: Đeinde observandum est, quamvis supra relata Plinu loca exscriptasint ex textu a Delicampio recognito, caeteris iinpressis 565 correctiori; tamen extat in Bibliotheca Vatioana manuscriptus Plinu Codex membranaceus n. 1951. qui quamvis erroribus non vacet, praesertim in distantiis locorum, tamen aliqua habet, quae restitutioni textus mirabiliter conferunt; nam quae capiti 21 inseruntur, 570 Tragurium, Issa, Pharos, Paros ante, manuscriptus non habet, neque eo loci poni debent, cum Tragurium capite sequenti inter Civitates Dalmatiae recte numeret Plinius, ut Pintianus animadvertit infra referendus; Issam autem et Pharum inter insulas Adri575 aticas capite 26 ponat: ideo haec nomina uti superflua omittenda sunt capite 22. dein (Tariotarum) antiqua regio, et castellum Tariona, cum de Tariotis neque Strabo, neque quisquam auctorum mentionem faciat, manuscriptus autem habeat, Aut ariatarum antigua 580 regio, et Castellum Tarona. hae duae dictiones Aut ariatarum, ex Scriptoris incuria disiunctae pro no-

Medejinu bratu Apsirtu koji je ondje ubijen. Blizu njih su nazvali Elektridama one na kojima bi nastajao jantar koji oni zovu elektrum. To je vrlo pouzdan dokaz grčke ispraznosti, tako da nikada neće biti jasno koje od njih time označavaju. Nasuprot je Jaderu *Lisa i one /Lisace/ koje se nasuprot Liburnima nazivaju Kreteje /Grareje/. Nekoliko je, ali ne manje, /Trukona/ liburnskih i Keladusa. Nasuprot Suriju je govedima /Bubua/ i kozama slavna Bratija, Isa rimskih građana *koja je preostala, i Parija s gradom. Od njih je Isu Leukopetra, Sale, i/ Korkira nazvana Melenom s gradom Knidana udaljena 22000 koraka. Između nje i Ilirika je Melita. Kalimah bilježi da se prema njoj štenad naziva melitejskom.26 Tri su Elajita 12000 koraka od nje. U Jonskom je pak moru 3000 koraka od Orika Sasonida poznata po gusarskom pristaništu.27 Valja najprije primijetiti da naslovi poglavlja nisu bili stavljeni na svoje mjesto. Iako se naime u 21. poglavlju ponešto iznosi o Iliriku općenito, ali krnje, ipak se tu opisuju granice i mjesta Liburnije. Stoga se iz slijedećeg poglavlja mora ovamo prenijeti »Liburnija«, a pred 22. poglavlje staviti »Dalmacija«. Ono obuhvaća samo mjesta u Dalmaciji (kao što će biti jasno onome koji je voljan uspoređivati). Valja zatim uzeti u obzir da su gore navedena Plinijeva mjesta doduše ispisana iz teksta što ga je provjerio Dalechamps i koji je ispravniji od ostalih tiskanih,28 ali da ipak u Vatikanskoj knjižnici postoji Plinijev rukopisni pergamentni kodeks br. 1951, koji doduše nije bez grešaka, osobito u razdaljinama između mjesta, ali ipak ima ponešto što izvanredno pridonosi obnovi teksta.29 Rukopis naime nema onoga što je umetnuto u 21. poglavlje, Tragurij, Isa, Far — ranije Par, a to se niti ne smije staviti na to mjesto, jer Plinije ispravno nabraja IVagurij među gradovima Dalmacije u slijedećem poglavlju — kako primjećuje i Valladoliđanin30 koji će niže biti citiran, a Isu i Far stavlja u 26. poglavlju među jadranske otoke. Stoga ta imena valja ispustiti kao suvišna. U 22. poglavlju zatim je drevno područje Tariota i utvrda Tariona: kako »Tariote« ne spominje niti Strabon niti bilo koji autor, a u rukopisu stoji »Aut

158

159

mine proprio Autariatarum accipiendae sunt, (ut ex primo elemento A maiusculo dictionis aut dignoscitur) et coniunctae pro antiquissima gente Illyrica, et 585 regione Autariatarum sumendae, quorum Strabo, et plures alii auctores mentionem faciunt, ut suo loco considerabitur, et Tarona vel potius Narona pro Tariona restitui. In capite autem 26. maior diversitas inter manu590 scriptos Codices, et impressum perspicitur, nam Vaticanus pro Lissa quoque habet Lissace, et pro Creteae, Grareae, et inter nec pauciores *Liburnicae, ponit Trucones. Ferdinandus autem Pintianus in observationibus Plinianis Archietypon suum, nec non Trucones 595 Liburnicae habere; Salmaticense vero exemplar cum excusso concordare scribit: Mela tamen docet, Trucones ponendas, cum easdem inter Adriaticas insulas memoret: dictio vero Liburnicae superabundare videtur, vel loco alterius nominis proprii insulae posita: 600 sequitur (contra Surium bubua, et capris laudata Bratia}: Issa Civium Romanorum reliqua et cum Oppido (Pharia). Vaticanus autem contra Surium bubua, et capris laudata Bratiasa Civium Romanorum et cum Oppido Pharia. Pintianus hic in notis contra 605 Surium Bubus. Codex Salmanticensis contra Surium Bauo, Toletanus Boua, ut sit proprium nomen insulae Bauo seu Boua, quid si legas non intra Surium, sed inde vel item Tragurium, nam Tragurium in hoc sinu, Ptolomaeus, Strabo, Pomponius celebrant: Superius 610 quidem facta est mentio Tragurii, sed falso illic reddita creditur. Romana exemplaria Banode contra Surium, ut forte scribendum sit Bano, Decon, Tragurium, nam contra Surium quid sit, ego etiam cum Hermolao nescire me fateor. Cum Pintiano fatendum est, 615 textum esse corruptum, et, cum, ex caprarum abundantia, hodie quoque Bracchiam laudari, bubus autem carere constet, pro Bubus reponi debet ex Vaticano Bubua, vel prout hodie vocatur Bua, Ammiani Boas, quae Civitati Tragurii ponte iungitur, et sicuti dictio620 nem Bratiasa Vaticani male exscriptam pro Bratia Issa sumendam facile suaderi potest, ita in impresso reliqua (nisi sit nomen proprium alicuius insulae,
160

ariatarum« drevno područje i utvrda Tarona, valja te dvije riječi Aut ariatarum, rastavljene nebrigom pisara, prihvatiti kao vlastito ime Autardjata (kako se razabire iz prvog dijela riječ aut, velikog A), i povezane ih uzeti za drevni ilirski narod i poidručje Au tari ja ta koje spominje Strabon31 i više drugih autora kako će biti razmotreno na svome mjestu. Umjesto »Tarione« valja obnoviti Taronu ili prije Naronu. U 26. se poglavlju uočava još i veća razlika među rukopisnim kodeksima i tiskanim tekstom. Vatikanski naime umjesto Lisa i one ima Lisace, umjesto Kreteje — Grareje, a između ali ne manje *liburnskih stavlja Trukone. Ferdinando iz Valladolida pak u svojim »Razmatranjima o Pliniju« piše da u njegovu predlošku stoji isto tako liburnski Trukoni, a da se primjerak iz Salamanke slaže s otisnutim.32 Mela ipak uči da treba staviti Trukone, jer ih spominje među jadranskim otocima.33 čini se pak da je riječ liburnski suvišna, ili stavljena umjesto vlastitog imena drugog otoka. Slijedi: nasuprot Suriju bubua i kozama slavna Bratija, Isa rimskih građana koja je preostala i Parija s gradom.34 Valladoliđanin ovdje u bilješkama »nasuprot Suriju govedima«, kodeks iz Salamanke nasuprot Suriju Bavo, iz Toleda Boua,35 kao da bi to bilo vlastito ime otoka Bavo ili Bova. A što, kad ne bi pročitao inira Surium, nego inde, ili item Tragurium? Trogir naime u tom zaljevu spominju Ptolemej,36 Strabon i Pomponije Mela.37 Trogir je dakako spomenut više gore, ali je vjerojatno onamo dospio greškom. Rimski primjerci38 imaju Banode contra Surium, tako da bi možda trebalo pisati Bano, Decon, Tragurium. Jer što bi bilo contra Surium, 39 i ja priznajem da ne znam zajedno s Ermoto laom. S Valladoliđaninom valja priznati da je tekst iskvaren, a kako je Brač i danas slavan po obilju koza, dok je sigurno da goveda nema, mora se prema vatikanskom rukopisu umjesto Bubus ponovo staviti Bubua, ili kako se danas zove Bua,40 Amijanova Boas,41 povezana mostom s gradom Trogirom. Baš kao što se lako može uvjeriti da loše ispisanu riječ Bratijasa vatikanskog rukopisa treba uzeti kao Bratija, Isa, tako se čini da je u tiskanom tekstu suvišno koja je preostala (osim ako nije vlastito ime kojeg
161

sed male scriptum) superabundare videtur: sed si vert>a contra Surium mutanda essent, ut vult Pintianus 625 (cum revera quid significent non constet) quamvis Tragurium inter insulas ponant, Mela, et Ptolomaeus, et de Insula a proxima Civitate sic dicta intelligi debeant, tamen quia Bubuae, vel Buae (quam plures exemplares Plinu memorant) non relinqueretur locus; 630 ideo potius eadem verba accipienda sunt pro nominibus propriis insularum, quae a promontorio Diomedis Orientem versus protenduntur, et ex Scylace supplenda sic. Proteras, Solentum, Bubua, Bracchia, etc. ut infra expendetur. Addenda quoque sunt ante Corcy635 ram ex Vaticano nomina Insularum Leucopetra, et Salle. Plinium sequitur accuratissimus Geographorum Claudius Ptolomaeus, qui Tabula Europae Quinta Illyricum per dimensiones certas latitudinum, et lon640 gitudinum, caelo respondentes, descripsit, et loca finesque regionum ita ordinavit, ut ex simplici eiusdem inspectione omnia appareant, quae alias etiam longa oratione difficile explicarentur, ideo omissis, quae de tabulae constructione tradit regionum, et locorum 645 descriptionem pro tabulae intelligentia ponere placuit. libri 2. capitis 17. Post Istriam Italiae, reliqua Liburniae quae in Illyride est maritima, sequitur ora Alvona, Flanona, Tarsatica, Oenei fluminis Ostia, Velcera, Senia, Lopsica, Tedanii fluminis Ostia, Ortopola, 650 Vegia, Argiruntum, Corinium, Enona, ladera Colonia, Titi fluminis Ostia, Scardona. Dalmatiae autem Civitates iuxta littus Sicum, Salonae Colonia, Epetium, Peguntium, Oneum, Naronis fluminis Ostia, Risinum, Epidaurus, Ascrivium, Rhizonicus sinus, Butua, Ulci65S nium, Drilonis fluminis Ostia, Lissus; fluit autem, Drilon fluvius a monte Scardo, et ab altero Monte sito, iuxta medium superioris Misyae; Ab eodem etiam alius amnis defluit Drinus nomine, qui in Saum flumen exit, ab Occidentali parte Tauruni Civitatis. Tenent 660 autem Provinciam, qui Istriae haerent lapides, supra vero Liburniam magis Occidentales Mazei, post Derriopes, et Derii supra Deriopes, Dindarii supra quos Ditiones, supra autem Derios Ceraunii, interiora autem Dalmatiae tenent Daursii, supra quos Comenii, et Var665 dei. supra hos Narensii, et Sardiotae, et iterum supra
162

otoka, ali loše napisano). No kad bi se morale mijenjati riječi contra Surium kako želi Valladoliđanin (jer stvarno nije sigurno što bi značile), premda Mela 42 i Ptolemej stavljaju Trogir među otoke, a valjalo bi razumjeti da time misle na otok koji je tako nazvan po obližnjem gradu, budući da se tada ne bi ostavilo mjesta »Bubui« ili »Bui« (koju spominje više Plinijevih primjeraka), valja zbog toga te riječi prije prihvatiti kao vlastita imena otoka koji se pružaju na istok od Diomedova rta, a prema Skilaku ih valja do43 puniti ovako: »Protera, Solent, Bulbua, Brahija« itd., kako će niže biti izloženo. Također prema vatikanskom rukopisu pred Korkiru valja dodati imena otoka Leukopetra i Sale. Za Plinijem slijedi vrlo točan zemljopisac Klaudije Ptolemej. Na petoj je karti Evrope prikazao Ilirik točnim mjerama širina i dužina koje odgovaraju nebu i poredao je mjesta i granice pokrajina tako da se jednostavnim pogledom na nju vidi sve što 44 bi se inače teško objasnilo i drugim govorenjem. Stoga sam odlučio ispustiti što piše o izradi karte i, da bi se karta razumjela, donijeti opis pokrajina i mjesta iz 17. poglavlja druge knjige: Nakon Istrije u Italiji slijedi preostala morska obala Liburnije koja je u Iliridi: Alvona, Flanona, Tarsatika, ušće rijeke Eneja, Velcera, Senija, Lopsika, ušće rijeke Tedanija, Ortopola, Vegija, Argirunt, Korinij, Enona, kolonija Jadera, ušće rijeke Titija, Skardona. Gradovi su pak Dalmacije uz obalu: Sikum, kolonija Salone, Epetij, Peguntij, Onej, ušće rijeke Narona, Rizinij, Epidaur, Askrivij, Rizonički zaljev, Butua, Uldnij, ušće rijeke Drilona, Lis. Rijeka Drilon pak teče od planine Skarda i od druge planine smještene pri sredini gornje Mizije. Od nje otječe i druga rijeka imenom Drin, koja se izlijeva u rijeku Savu sa zapadne strane gradu Taurunu. Pokrajinu pak drže Japidi koji se nadovezuju na Istriju, iznad Liburnije nešto zapadnije Mazeji, a nakon njih Deriopi, i Deriji iznad Deriopa, Dindariji iznad kojih su Dicioni, iznad Derija su pak Kerauniji. Unutrašnjost pak Dalmacije drže Daursiji, iznad njih Komeniji i Vardeji. Iznad njih su Narensiji i Sardioti, a opet iznad njih Sikuloti, Dokleati, i
163

hos Siculotae, Docleatae, et Pirustae, et Scirtones versus Macedoniam. Civitates autem mediterraneae Liburnorum hae sunt: Tediastum, Arucia, Ardetium, Stlupi, Curcum, Ausancali, Varvaria, Salvia, Adra, 670 Arauz'ona, Asisia, Burnum, Sidrona, Blanona, Ouporum, Nedinum. Dalmatiae Civitates mediterraneae Andecrium, Aleta, (Narona), Delminium, Equum Colonia, Saloniana, Narbona Colonia, Enderum, Chinna, Doclea, Rizana, Scodra, Termidana, Siparuntum, 675 Epicaria, Eiminacium, Insulae autem adiacent Liburniae, Absorus, in qua Civitates duae, Crepsa, Absorus, et Curicta, in qua Civitates etiam duae Tulfinium, Curicum, et Scardona Insula, in qua Civitates duae Arba, Colentum; Insulae vero adiacent Dalmatiae Issa 680 Insula, et Civitas, Tragurium Insula, et Civitas, Corcyra nigra, Melitinae. Diversitas inter Melam, Plinium, et Ptolomaeum, observanda est, nam quam partem Illyrici Strabo in lapidiam, et Liburniam distinguit; Plinius et Ptolomae685 us Liburniae soli adscribunt, ac lapidiae tamquam partis Liburniae mentionem f aciunt. Post Liburniam Dalmaticam oram Strabo ponit, quam quamvis Naronam usque extendere videatur, cum tamen inter reliquos Illyrici populos, Ardiaeos, contra Pharum sitos nomi690 net, hos citra Naronem fuisse oportet, ideo hane Ardiaeorum oram Dalmatiae detrahere, et cum caeteris nominatis reliquis Illyriis tribuere videtur, quos Plinius, et Ptolomaeus Dalmatiae adscribunt, inter quos Illyrios proprie dictos, Plinius memorat; Mela vero, 695 sicuti Dalmatiam non nominat, ita Strabonis Dalmaticam oram cum Ardiaeis, Naronem usque in Liburnia includit. Insulas quoque recensens Strabo, lapidicas nominat, Liburnicas vero 40: numero sine nomine ponit, quibus notissimas Issam, Tragurium, et Pharum 700 addit, sed cuiusnam regionis, populive fuerint, reticet: has autem Plinius inter Liburnicas numerat, Ptolomaeus vero Dalmatiae adscribit, simul cum Corcyra nigra, et Melitine. Pro quibus concordandis, temporum ratio adhibenda est. Mela etenim antiquiora Stra705 bone tempora refert, Strabo autem plura ab antiquis sumens, Dalmatiae fines sui temporis ponere omissit: Plinius vero licet brevitatis studio quaedam confundat, maiorem locorum distinctionem praebet; Ptolo-

Pirusti i Skirtoni prema Makedoniji. Kopneni su pak gradovi Liburna ovi: Tedijast, Arucija, Ardetij, Stlupi, Kurkum, Auzankali, Varvarija, Salvija, Adra, Arauzona, Azizija, Burnum, Sidrona, Blanona, Oupor i Nedin. Kopneni su gradovi Dalmacije Andekrij, Aleta, Narona, Delminij, kolonija Ekvum, Salonijana, kolonija Narbona, Ender, Hina, Doklea, Rizana, Skodra, Termidana, Siparunt, Epikarija i Ejminacij. Uz Liburniju leže otoci: Absor, gdje su dva grada: Krepsa i Absor; Kurikta, gdje su također dva grada: Tulfin i Kurik; otok Skardona, gdje su dva grada: Arba i Kolent. Uz Dalmaciju pak leže otoci: Isa, otok i grad; Tragurij, otok i grad; Crna Korkira i Meli5 tine.* Valja razmotriti razliku između Mele, Plinija i Ptolemeja. Onaj naime dio Ilirika što ga Strabon 46 razlučuje na Japidiju i Liburniju Plinije i) Ptolemej pripisuju samoj Libumijd, a Japidiju spominju 47 kao dio Liburnije. Nakon Lifburnije Strabon stavlja dalmatinsku obalu, i činilo bi se da je proteže sve do Narone. Ipak među ostalim narodima Ilirika spominje i Ardijejce kao smještene nasuprot Faru, te mora biti da su se nalazili s ove strane Narona.48 Zato se čini da tu ardijejsku obalu oduzima Dalmaciji i s ostalima je imenovanim pridjeljuje preostalim Ilirima. Njih pak Plinije i Ptolemej pripisuju Dalmaciji,49 a Plinije među njima spominje i »Ilire u pravom smislu riječi«.50 Kako Mela ne imenuje Dalmaciju, tako u Liburniju uključuje Strabonovu dalmatinsku obalu s Ardijejcima, sve do Narona.51 Nabrajajući otoke, Strabon imenuje Japodske, a četrdeset brojem liburnskih ostavlja bez imena. Kao najpoznatije im dodaje Isu, Tragurij i Far, ali prešućuje kojem bi području ili narodu pripadali.52 Plinije ih broji među liburnskima,53 Ptolemej pak pripisuje 54 Dalmaciji zajedno s Crnom Korkirom i Melitinom. Da bi se to uskladilo, valja primijeniti vremenski proračun. Mela naime izvješćuje o vremenu starijem od Strabona. Strabon je pak, preuzimajući više toga od starih, propustio Dalmaciji postaviti granice svoga doba. Plinije doduše iz želje za sažetošću ponešto brka, ali bolje razlučuje mjesta. Ptolemej napokon, kako je kasniji i smješten na vrhuncu Rimskog Car-

164

165

rnaeus denique sicuti posterior, et in Romanae Monar710 chiae apice constitutus, quando scilicet iam omnia explorata et dimensa reperiebantur, ita caeteris quoque accuratior, orđinate, et distincte loca, et regiones distinguit. Quibus diversitatibus, pro Scriptorum intelligen715 tia, observatis, concludendum est, Illyricam oram Ptolomaei, sive Monarchiae Romanae tempore, ab Istria, sive ab Arsia flumine, ad terminum a Scarđo monte provenientem, et inter Lissum, et Epidamnum in mare terminantem, extensam fuisse, et in Liburniam, 720 ac Dalmatiam distinctam. Caput ΠΙ. DE FINIBUS ILLYRICI, REGIONUMQUE EIUS NOMINIBUS MUTATIS, VEL OBSOLETIS. 5 Illyrici antiqui fines a Cerauniis montibus initium sumpsisse, ab Oriente Macedonas, ab Occidente vero Liburnos conterminos habuisse supra relatum est, a Septentrione vero Pannonas, ut infra dicetur; in quo terrarum tractu plurima populorum, regionumque nomina mutata, vel coarctata fuerunt: pro quorum intelligentia tres tabulae exhibentur, in quibus conficiendis, sicuti multae difficultates occurrenmt; ita quis non credat, regionum nomina determinatis, certisque finibus circumscripta, seđ tantummodo descripta ea, quae ex penuria auctorum coniecturis elici potuerunt, ut ex tabularum inspectione diversitas Regionum, nominumque ob oculos poineretur: et exinde auctorum loca relata intelligibilia evaderent, ut cuilibet conferre volenti patebit. Prima enim tabula Illyricum antiquum ante Romanorum adventum exhibet; Secunda eiusdem extensionem, usque ad Augusti tempora declarat. Tertia vero Monarchiae tempus usque ad Imperii divisionem praebet: ex quibus per temporum successiones diversitas Illyrici, regionumque eius perspicitur. Illyrici antiqui loca, populosque orae maritimae Scylax describiit, de quibus capite sequenti: ex mediterraneis autem duos tantum populos nominat, scilicet Autariatas, et Atintanas, hosque a Dyrrachio, usque ad Ceraunios montes supra omnes populos ab ipso nominatos collocat; illos autem attingere lacum,

stva, to jest -kad je isve već bilo istraženo i premjereno, tako je od ostalih i točniji, pa sređeno i razgovijetno razlučuje mjesta i pokrajine. Razmotrivši ove razlike da bi se razumjeli pisci, valja zaključiti da se ilirska obala u vrijeme Ptolemeja ili Rimskog Carstva protezala od Istre ili rijeke Raše do međe koja je kretala od Šar-planine i završavala u moru između Lješa i Drača, a dijelila se na Liburniju i Dalmaciju. III poglavlje O GRANICAMA ILIRIKA I IZMIJENJENIM ILI ZASTARJELIM NAZIVIMA NJEGOVIH POKRAJINA Gore je izneseno da je granica starog Ilirika započinjala od Keraunskih planina i da je na istoku međašila s Makedoncima, na zapadu s Liburnima, a niže će biti rečeno da je na sjeveru međašila s Panoncima. Na prostoru tih zemalja izmijenilo se ili suzilo vrlo mnogo imena naroda i pokrajina. Da bi se to razumjelo, prikazane su tri karte kod čije su se izrade pojavile mnoge teškoće. Neka nitko ne povjeruje da su imena pokrajina okružena određenim i pouzdanim granicama, nego samo da je opisano ono što je zbog oskudice autora moglo proizići iz pretpostavki, da bi se uvidom u karte predočila raznolikost pokrajina i njihovih imena, a time postala razumljiva gore navedena mjesta autora — ikako će biti jasno svakome tko bude htio uspoređivati. Prva naime karta prikazuje stari Ilirik prije dolaska Rimljana, druga razjašnjava njegovo protezanje sve do Augustova doba, a treća pruža razdoblje Carstva sve do njegove podjele. Iz njih se uviđa kako su kroz slijed vremena bili različiti Ilirik i njegove pokrajine. Mjesta i narode na morskoj obali starog Ilirika opisuje Skilak, o čemu u slijedećem poglavlju. Od naroda u unutrašnjosti spominje samo dva, to jest Autarijate i Atintane. Ove smješta od Drača do Keraunskih planina iznad svih naroda koje je imenovao, a za one prve piše da dodiruju jezero iz kojeg

10

15

20

25

166

167

30

35

40

45

50

55

60

65

70

ex quo Naro fluit, scribit; sed sicuti Atintanorum situs etiam ex relatis Polybii, Appiani, et Strabonis locis percipitur, ita Autariatarum regio, quousque extenderetur, neque Scylax, nec quisquam alius auctorum tradit, quaedam tantum Strabo, et Appianus referunt, quae expendenda sunt, ut antiquissiinae Autariatarum regionis fines indagari possint. Autariatae maxima, et optima Illyriorum gens, Triballos domuit, et simul cum Dardanis, Bessos, Emum montem incolentes, conterminos habuit, ut ex antiquis auctoribus refert Strabo /Supra capite 2./; idcirco ultra Scodrum, sive Scardum montem fines eorum antiquos ab Oriente extensos fuisse necesse est, a meridie vero mare attigisse testatur Appianus. Ardiaei cum mariš finitimi optima Autariorum loca circa littus invasissent, eos expulere. Post hos Liburni navibus plurimum insignes. Ab Occidente autem quousque extenderetur, nemo auctorum refert; sed cum Plinius antiqua populorum nomina referre solitus, antiquissimam Autariatarum regionem post Scardonam ponat; ideo Titius fluvius pro Occidentali Autariatarum termino poni potest; quorum regionis amplitudinem Strabo significare videtur, cum multos populos Autariatas attingere referat: descripto enim (Drilonis) fluxu ait: attingit autem Macedonicas, et Pannonicas gentes versus meridiem, sicuti et Autariatae, et Dassaretii, aliique populi alHs partibus se, et Autariatas attingunt. sed quonam tempore res eorum floruerint, nemo memorat: id tamen ante tempora a Scylace relata evenisse oportet; Cum longe a mari ipsos collocet, ideo tune temporis loca maritima iam Autariatas amisisse dicendum videtur; Sed si ex relatis Appiani verbis de Autariatarum locis maritimis ab Ardiaeis occupatis, tempora scrutari liceret, ante Liburnorum potentiam id evenisse dicendum esset, at cum neque Scylax, neque Poetae Argonautarum iter per Illyricum sinum describentes, Ardiaeorum mentionem faciant; ideo haec ad antiquissima tempora ante bellum Troianum referri deberent, quae inter inexplorata relinquenda sunt, et tantum Autariatas antiquissimam Illyricam gentem, eiusdem maiorem partem tenuisse, rebusque eorum florentibus, ultra montes fines habuisse dicendum est. Hos simul cum Cimbris ad Delphos castra posuisse, refert Appi168

teče Neretva. Smještaj ise Atintana shvaća također i iz navedenih Polibijevih, Apijanovih i Strabonovih 2 mjesta, ali niti Skilak niti bilo koji drugi autor ne piše dokle se protezalo područje Autarijata. Strabon i Apijan iznose samo ponešto sto valja izložiti da bi se mogle istražiti granice najstarijeg područja Au3 tarijata. Autarijati, najveći i najbolji ilirski narod, pobijedili su Tribale i graničili istodobno s Dardancima i Besima koji su stanovali na Balkan planini. Tako piše Strabon prema starim autorima /gore, u 2. 4 poglavlju/. Stoga je njihova stara granica nužno bila s istoka protegnuta preko planine »Skodra« ili »Skarda«. Apijan pak svjedoči da je s juga dodirivala more: Kad su Ardijejci kao obližnji moru napali najbolja mjesta Autarija oko obale, istjerali su ih. Nakon njih su po lađama bili najznamenitiji Li5 burni. Dokle se pak protezala sa zapada, ne iznosi niti jedan autor. No kako Plinije, koji obično navodi stara imena naroda, stavlja najstarije područje 6 Autarijata nakon Skradina, može se zbog toga zapadnom međom Autarijata postaviti rijeka Krka. Čini se da Strabon naznačuje prostranost njihova područja kad izvješćuje da su mnogi narodi dodirivali Autarijate. Opisavši naime tok Drima kaže: dodiruje pak prema jugu makedonske i panonske narode, baš kao što se Autarijati, Dasareti i drugi narodi na drugim stranama dodiruju međusobno i s Autarijatima.7 No nitko ne spominje kad su bili snažni. Ipak je to moralo biti prije razdoblja o kojem izvješćuje Skilak, jer ih smješta daleko od mora,8 pa se stoga čini kako valja reći da su tada Autarijati već bili izgubili primorska mjesta. No, ako bi bilo slobodno istraživati o vremenu na temelju navedenih Apijanovih riječi o primorskim mjestima Autarijata koja su zauzeli Ardijejci, moralo 9bi se reći da se to dogodilo prije nadmoći Liburna. Kako pak niti Skilak niti pjesnici koji opisuju putovanje Argonauta kroz Ilirsko more ne spominju Ardijejce, mora se to sitoga prenijeti u prastaro vrijeme prije trojanskog rata koje valja ostaviti neistraženim i smije se reći samo da su Autarijati, prastari ilirski narod, držali veći dio Ilirika i da su imali granicu s onu stranu planina kad su bili snažni. Apijan izvješćuje da su se oni
169

1

anus. Fama est, Autarios Apollinis indignatione in extremam decidisse dadem, quippe eosdem, Celtas75 que quos Cimbros vocant, ad Delphos posuisse Castra, statimque omnes dispersos aujugisse; multos ante inceptam pugnam pluvia in eos cum procellis, julguribusque desaeviente. His vero, qui ad propria ređiissent, infinitam ranarum vim subortam, quae putres80 centes flumina corruperunt. Vapore deinde ex terra exhalante pestem Illyriorum, ac insecutam corruptionem, quae potissimum Autarios invaderet; Donec profugi a Patria, ac pestem deferentes, cum nemo ob timorem suscipere auderet, 23. dierum progressi iter, 85 ad Tellurem palustrem, inhospitamque venere, et iuxta Basternarum gentem condidere Urbes. haec Appianus, more suo f abulis proxima, ex aliquo antiquo auctore; certiora autem Diodorus libro 3. Qui Autariatae nominantur, hos ranae in nubibus cretae, et pro usi90 taiis delapsae guttis patriam deserere, et in locum, ubi nunc sedes habent, profugere compulerunt, quem excribit Aelianus de Animalibus libro 17. capite 41. Quae Animalia sedibus homines expulerunt: Autariatae *Indi /Illyrii.f, plurimis (raniš) inchoatis, et im95 perfectis de Caelo lapsis, in alium locum migrare coacti sunt. hic Indi perperam pro Illyriis positum apparet, prout etiam Epitomatoris Stephani, qui Autariatas gentem Thesproticam, pro Illyrica, ponit, ut Casaubonus in notis ad Strabonem animadvertit, Hos a Scor100 discis Gallis potentia exutos refert Strabo, modum autem Polyaenus strategematum libro 7. capite 49. tradit. Galli expeditionem adversus Autariatas susceperunt, cum diu bellum duceretur, Celtae cibaria, et vinum herbis venenosis inficiunt, et ipsi noctu relictis 105 Castris, fugam capessunt. Autariatae credentes eos metu profugisse castra invadunt, et vino, cibariisque largiter jruuntur, statimque immoderato ventris profluvio prolabuntur. Celtae supervenerunt ac prostratos occiderunt. Autariatae ergo a Scordiscis debel110 lati, simul cum Dominio sensim nomen quoque amittebant, et exinde montes ipsorum partim a Scordiscis, partim a Pannonibus occupatos, nomen ab eisdem sumpsisse coniectari potest: adhuc tamen tempore quo Alexander Magnus victor de Getis revertebatur a
170

zajedno s Cimbrima ulogorili kod Delfa: Priča se da su Autariji zbog Apolonove srdžbe potpuno propali, naime da su se oni i Kelti zvani Cimbrima ulogorili kod Delfa i odmah svi pobjegli raspršeni, mnogi i prije početka bitke, jer je protiv njih bjesnjela kiša s olujom i munjama. Protiv onih pak koji su se vratili na svoje podigla se bezgranična sila žaba koje su trunući zagadile rijeke. Kako se zatim iz zemlje isparavao zadah, uslijedila je kod Ilira kuga i zaraza koja je ponajviše napadala Autarije, dok nisu kao izbjeglice iz domovine i raznoseći kugu prevalili put od dvadeset tri dana jer ih se nitko od straha nije usudio prihvatiti, došli do močvarne i negostoljubive ze10 mlje, i osnovali gradove kod naroda Basterna. Ovo Apijan preuzima iz nekog starijeg autora na svoj bajkama sličan način. Pouzdanije Diodor u trećoj knjizi: One koji se zovu Autarijati natjerale su žabe koje su nastale u oblacima i pale umjesto običnih kapi da napuste domovinu i pobjegnu na mjesto gdje 11 sada stanuju. Njega ispisuje Elijatn u 41. poglavlju sedamnaeste knjige. »O životinjama«: Životinje koje su istjerale ljude iz boravišta: *Indijci /Iliri/ Autarijati bili su prisiljeni prijeći na drugo mjesto jer su se začele i s neba nedovršene pale vrlo brojne žabe.12 Vidi se da je ovdje pogrešno stavljeno Indijci mjesto ilira, baš kao što je i ono Stjepanova Epitomatora koji stavlja da su Autarijati tesprotsko umjesto ilirsko pleme,13 kako primjećuje Casaubon u bilješkama uz Strabona.14 Strabon izvješćuje da su ih moći lišili Gali Skordisci,15 a Polien u 49. poglavlju sedme knjige »Ratnih varki« piše kako: Gali su poduzeli pohod protiv Autarijata. Kako je rat dugo trajao, Kelti su zarazili hranu i vino otrovnim travama, a sami su noću napustili logor i započeli bijeg. Vjerujući da su umakli iz straha, Autarijati udu u logor i obilno užiju vina i hrane, te odmah popadaju od žestokog proljeva. Kelti su došli i pobili ih ispružene.16 Svladani dakle od Skordiska, Autarijati su s gospodstvom postupno gubili i ime, te se može pretpostaviti da su zbog toga njihove planine koje su dijelom zauzeli Skordisci a dijelom Panonci i uzele ime po njima. Ipak su čuvali ime sve do vremena kad se Aleksandar Veliki kao pobjednik nad Getima vraćao od Du-

171

Π5 Danubio, nomen servabant, et cum caeteris Illyriis se eidem opposuisse, tamen ob eorum imbeeillitatem cum minus enim bello, quam caeteras eius regionis gentes (Autariatas) valere, scribat Arrianus libro primo ab Agrianis quoque facili repressos refert: Auta120 riatae quoque inter Lisymachi milites recensentur a Diodoro /Libro 20./ et Polyaeno /Libro 4. capite 11/; et tandem a Romanis, non proprio, sed Dalmatarum nomine subacti fuerunt, quamvis Strabo, antiquis Scriptorum nominibus usus Autariatas a Romanis 125 tandem oppressos scribat. Ardiaeos deinde Autariatis successisse, arguunt ab Appiano relata de locis eorum mariitimis ab Ardiaeis occupatis et a Strabone de bello šališ causa gesto: cum inter populos, quorum summa olim fuit in 130 Illyrico potentia, post Autariatas immediate Ardiaeos ponat. De Illyricis, Autariatae, Ardiaei, Dardani, sed quando res eorum floruerint, quive fines regionum fuerint, nemo refert; idcirco ea pauca, quae de eisdem reperiuntur expendenda sunt, ut fines eorum 135 conici possint: refert etenim Polybius loco supra citato, Romanos (liberatis) aib Illyriorum iugo, vel molestiis Corcyraeis, Appolloniatibus, et Dyrrachinis, ulterius in Illyricum progressos. Subactis obiter Ardiaeis adfuere mox plures legationes aliorum populo140 rum, et in his etiam Parthinorum, nec non Atintanum, qui omnes cum se fidei Romanorum permitterent, sunt in amicitiam recepti: ita ventum ad Issam. hic animadvertendum est, versionem Casauboni, textui graeco omnino non congruere, nam ubi graece 145 simul (άμα καταστρεφόμενοί) dicitur, obiter ipse vertit, ita, ut facili subactos Ardiaeos innuere videatur, quos integris viribus terra, marique diu oppugnatos, prorsusque subversos, non leviter subactos, significare videtur Polybius, cum non solum milites multos, sed 150 etiam Tribunorum aliquos, et Questorem in expugnatione Oppidorum, et praesertim Nutriae a Romanis amissos subdat; Simili modo verbum ventum ad Issam, nam Polybius non ad Issam appulsum, sed iter directum Issam versus scribit ίπραήγόν ώ επί 155 rfy Ίσσαν) ut Nicolaus Perottus prior interpres verterat; ex quibus apparet, Ardiaeos loca maritima possedisse a Dyrrachio Issam versus.
172

nava, i Arijan u prvoj knjizi piše da su mu se suprotstavili s ostalim Ilirima, iako su zbog svoje slabosti (Autarijati) bili slabiji u boju nego ostali narodi, onoga područja, pa izvješćuje i da su ih Agrijanci lako potisnuli.17 Autarijate također među Lizimahovim vojnicima nabrajaju Diodor /u 20. knjizi/ i Polien /u 11. poglavlju četvrte knjige/.18 Napokon su ih podvrgnuli Rimljani, ali ne pod vlastitim imenom, nego pod imenom Delmata, iako Strabon piše, služeći se starim imenima pisaca, da su Rimljani napokon potlačili Autarijate.19 Da su zatim Autarijate naslijedili Ardijejci, pokazuje ono što Apijan iznosi o primorskim mjestima Autarijata koja su zauzeli Ardijejci,20 a Strabon o ratu koji se vodio zbog soli, jer među narode koji su nekoć u Iliriku bili najmoćniji odmah poslije Autarijata stavlja Ardijejce: od ilirskih, Autarijati, Ardijejci, Dardanci.21 No nitko ne izvješćuje kad su bili snažni, ili koje su bile granice njihovih pokrajina. Valja stoga izložiti ono malo što se o njima nalazi da bi se mogle pretpostaviti njihove granice. Polibije naime na gore navedenom mjestu izvješćuje da su Rimljani, oslobodivši ilirskog jarma ili nasilja Korkirane, Apolonjane i Dirahijce, uznapredovali dalje u Ilirik, podvrgavši usput Ardijejce. Doskora se pojavilo više poslanstava drugih naroda, medu njima i Partina i Atintana. Kako su se svi oni stavljali pod rimsku zaštitu, primljeni su za prijatelje. Tako se došlo do Ise.22 Ovdje valja primijetiti da se Casaubonov prijevod23 uopće ne slaže s grčkim tekstom. Gdje se naime grčki kaže ujedno (»ujedno podvrgnuti«), on predvodi uz put, te bi se činilo kako nagoviješta da su Ardijejci lako podvrgnuti, a izgleda da Polibije naznačuje da su podvrgnuti teško, pošto su dugo netaknute snage opsjedani na kopnu i na rnoru i onda potpuno uništeni, jer dodaje da Rimljani, osvajajući gradove — a osobito Nutriju, nisu izgubili samo mnogo vojnika nego i neke tribune i kvestora.24 Slično je s riječju došlo se do Ise. Polibije naime ne piše da se pristalo kod Ise, nego da se upravio put prema Isi (»išli su naprijed kao na Isu«), kako je i bio preveo raniji prevodilac Nicolao Perotti.25 Iz toga se vidi da su Ardijejci posjedovali primorska mjesta
173

160

165

170

175

180

185

190

195

200

Quod autem Ardiaei principale nomen inter Illyrici Regni populos haberent, argumentum sumi potest ex dictis Polybii verbis, nam Parthini, quamvis Dyrrachio proximi, et Atintanes supra eosdem, et Appolloniatas existentes, Romanis ad eorum loca delatis rebus Ardiaeorum integris, se movere ausi non sunt: sed his debellatis quamquam Romani ab eorum finibus iam recessissent, tamen eis se idediderunt, ut evenire solet, quando praecipua alicuius Provinciae regio, et loca tutiora capta sunt, caeteri saluti suae consulant: Itaque tune temporis Ardiaeorum regio praecipua Illyrici fuit, de qua Strabo pluribus in locis mentionem facit. Ardiaeis vicina est Pharos scilicet Insula, et deinde post Ardiaeorum oram Rizeorum sinus, et Urbs, ex quo Ardiaeorum oram a viciniis Insulae Phari usque ad Rizonicum sinum extensam fuisse constat: At cum idem paulo supra referat, Pertingit Pannonia etiam usque ad Dalmatiam, et f ere Sardiaeos versus meridiem si proficiscatur. Quidquid autem regionis ab intimo Adriae sinu, usque ad Sardiaeos et Rizonium sinum protenditur, montosum est interpositum mari, et Pannonibus. et infra dicat. Hae sunt Pannonum montanae Planicies, versus meridiem ad Dalmatas usque et Ardiaeos pertinentes, versus Septentrionem ad Istrum desinentes, versus Ortum Scordiscos attingentes ad montes Macedonum, et Thracum. ideo merito suspicatur Casaubonus superabundare in verbis Sardiaeos litteram .S. et Ardiaeos ubi quoque legi debere, quod etiani ex supra relatis eiusdem Strafoonis verbis proximos Rizonico sinui Ardiaeos statuentis, conf irmatur, quod si eandem litteram superabundare quis diceret in relato Dionis fragmente, referentis Sardiaeos circa Brundusium mare infestasse, et Teutham (Sardiaeis) imperasse, Illyrios Polybii eosdem cum Ardiaeis Dionis, ponere posset, quod quodammodo ex Strabone elici posse videtur, qui relatis (Bessorum) in monte Aemo habitationibus subdit: inter hos et Ardiaeos Dassaretii sunt, et Hybrianes, aliaeque obscurae Gentes, quas Scordisci infestaverunt, donec tandem regionem eam cultoribus vacuam redegerunt, feceruntque ut inviae essent sylvae per aliquod dierum itineris spatium. Dassaretas autem circa Lacum Lichnytem et (Drilonis) fluenta hitra

od Drača prema Visu. Da su pak Ardijejci bili glavno ime među narodima Ilirskog Kraljevstva, može 26 se uzeti dokaz iz spomenutih Polibijevin riječi: iako su naime Parteni vrlo blizu Draču, a Atintani iznad njih i Apolonjana, ipak se nisu usudili ni pomaknuti kad su Rimljani naišli do njihovih mjesta dok je još položaj Ardijejaca bio neuzđrman. No kad su oni pobijeđeni, ipak su se predali Rimljanima, mada su oni već bili odstupili od njihove granice. Tako se obično zbiva kad je osvojeno najvažnije područje neke pokrajine i sigurnija mjesta: ostali misle na svoj spas. Stoga je u to vrijeme područje Ardijejaca bilo najvažnije u Iliriku. Strabon ga spominje na više mjesta: bližu je Ardijejaca Far, otok; zatim nakon 27 obale Ardijejaca zaljev i grad Rizeja. Prema tome je sigurno da se obala Ardijejaca pružala od susjedstva otoka Hvara do Boke Kotorske. Kako pak isti malo više navodi: Panonija seže čak sve do Dalmacije i gotovo do Sardijejaca ide li se k jugu. Sva pak krajina koja se pruža od najuvučenijeg zaljeva Jadrana do Sardijejaca i Rizonijskog zaljeva brdovita je i leži između mora i Panonaca, a niže kaže: To su brdske zaravni Panonaca, koje na jug dopiru sve do Dalmata i Ardijejaca, prema sjeveru prestaju kod Istra, a prema istoku dodiruju Skordiske kod makedonskih i tračkih planina.28 Zato Casaubon s pravom sumnja da je u riječima »Sardijejaca« suvišno slovo -s- i da se i ondje mora čitati »Ardijejaca«. To je potvrđeno i gore navedenim riječima istog Strabona, koji postavlja Ardijejce vrlo blizu Boki Kotorskoj.29 Ako bi stoga tko kazao da je ono isto tako suvišno i u navedenu Dionovu fragmentu gdje on iznosi da su Sardijejci napadali po moru oko 30Brindisdja i da je Teuta zapovijedala Sardijejcima, mogao bi staviti da su Polibijevi Iliri isto što i Dionovi Ardijejci. Čini se da to na neki način može proizići i iz Strabona, koji opisavši nastambe Besa na planini Balkanu dodaje: između njih i Ardijejaca su Dasaretiji, Hibrijani i drugi slabo poznati narodi, koje su Skordisci napadali dok nisu čitavu onu pokrajinu lišili stanovnika, te postigli da na razmaku od nekoliko dana putovanja budu besputne šume.31 Liv-ije pak svjedoči da su Dasareti stanovali oko Ohridskog jezera i toka

174

175

Scodri montis iuga habitasse Livius testatur: ideo si Ardiaei Dassaretiis contermini fuerunt, ultra Rizonicum sinum {Drilonem} versus regionem eorum extensam fuisse et Strabonem diversa tempora respe205 xisse, dicendum sit, quando scilicet Ardiaeorum nomen florebat, regionem ipsorum (Drilonem} usqtte extensam fuisse, quod cum relatis Polybii verbis congruere videtur. Illyrios vero a quibus Polybius mercatores Italicos vexatos scripsit, Dion Ardiaeos nomina210 vit, et prout in fragmente Dionis abundat littera S. ita apud Florum quoque littera V. relato loco Fulvius Flaccus consul Vardeos in Illyrico subegit, ut ex verbis Appiani eodem quinto bello relatis patet; similiter apud Plinium loco relato. populatores quondam 215 Italiae Vardei pro Ardiaei positum, florente scilicet Ardiaeorum summa potentia, maiorem Illyrici Regni partem possidentes, promiscuum, cum Illyriis nomen Ardiaeos habuisse, et in mediterraneis usque ad Pannonas regionem eorum protensam fuisse, ex su220 pra dictis Strabonis locis elicitur, cum idem regionem quoque Ardiam ab Ardiaeis denominare videatur: recensens enim loca inter montera Aemum, et mare Adriaticum sita ait: ad vero Adriam tota pene est Ardia, et medio. Pannonia, ipsa quoque sublimis tota. ita 225 inter Pannoniam et Adriaticum, Ardiam statuens Strabo, de ea parte Illyrici locutus videtur, quam florentibus rebus Ardiaei possederunt, sed successu temporum, cum eorum nomen simul cum regione diminueretur a Rizonico sinu usque ad vicina Pharo 230 loca primo restrictum fuit, deinde citra Naronem: nam quando Gentio ultimo Illyrici Rege se dedente, Romani Regnum Illyricum in Provinciam redegerunt; inter populos a Livio numeratos, Ardiaei non nominantur, ob id tune ad eam tantum regionem, quae 235 citra Naronem contra Pharum sita est, restrictos fuisse argui potest, et Dalmatis qui a Gentio defecerant iam adhaesisse, ex qua tandem ob Piraticam a Romanis in mediterranea translati, et in varias partes distributi, agriculturae vacare coacti nomen ami240 sere, loco quorum successere Varalii, ut idem Strabo
176

rijeke Drima unutar kosa Šar-planine. Ako su dakle Ardijejci međašili s Dasaretima, valja reći da se njihovo područje protezalo s onu stranu Boke Kotorske prema Drimu i da je Strabon mislio na neko drugo razdoblje, tj. da je područje Ardijejaca bilo protegnuto sve do Drima kad je njihovo ime bilo ;snažno. Čini se da se to slaže s navedenim Polibijevim riječima. Dion je dakle nazvao Ardijejcima one Ilire za koje je Polibije napisao da su napali italske trgovce. Kao što je u Dionovu fragmentu suvišno slovo -s-, tako je i kod Flora na navedenom mjestu suvišno slovo -ν-: Konzul Fulvije Flak podvrgnuo je u Iliriku 33 Vardeje, što je jasno iz navedenih Apijanovih riječi 34 o istom petom ratu. Slično je u Plinija na navedenom mjestu nekadašnji 35pljačkaši Italije Vardeji stavljeno mjesto Ardijejci. To jest, iz gore spomenutih Strabonovih riječi proizlazi da se ime Ardijejaca miješalo s Ilirima kad su Ardijejci bili u najvećem procvatu moći i kad su posjedovali veći dio Ilirskog Kraljevstva, i da je njihovo područje bilo protegnuto i u unutrašnjosti sve do< Panonaca. Čini se naime da on i pokrajinu po Ardijejcima naziva Ardijom, jer nabrajajući mjesta koja leže između Balkan planine i Jadranskog mora kaže: do Jadrana je pak gotovo 36 Ardija, i u sredini Panonija, i sama sve čitava visoka. Čini se da je Strabon, postavljajući tako Ardiju među Panoniju i Jadran, govorio o onome dijelu Ilirika koji su Ardijejci posjedovali kad su bili moćni. No kako se njihovo ime s vremenom smanjivalo zajedno s njihovim područjem, najprije je bilo suženo od Boke Kotorske do Hvaru obližnjih mjesta, a zatim na ovu stranu Neretve. Kad su naime predajom posljednjeg kralja Ilirika Gencija Rimljani sveli Ilirsko Kraljevstvo na provinciju, Livije nije imenovao Ardijejce među narodima koje je nabrojio.37 Može se stoga dokazivati da su tada bili stisnuti samo na ono područje koje je smješteno s ove strane Neretve nasuprot Hvaru i da su već bili pristali uz Delmate koji su se odmetnuli od Gencija. Odatle su ih napokon Rimljani zbog gusarstva prebacili u unutrašnjost i rasporedili na razne strane, te su izgubili lime, prinuđeni da se bave poljodjelstvom. Kako iznosi isti Strabon, naslijedili su ih Varaliji, no
177

32

refert, sed Varalios antiquo nomine Ardiaeorum nominavit, prout etiam supra Autariatas a Romanis oppressos scripsit. Haec de Autariatis, et ipsorum loco succedentibus Ardiaeis occidentalem, et maiorem 245 partem Illyrici incolentilbus, donec a Romanis subacti fuerunt, reperire licuit; Atintanes autem caeterique populi inter (Drilonem} et Ceraunios montes siti, Teuthae adempti, inter Demetrium Pharium ac Romanos divisi fuerunt; mox Demetrio eiecto, Pleura250 to Lingus, et Parthini dati, deinde Atintanes consentientibus Romanis Philippo Macedonum Regi accessere, ex quo, et exinde secutis inter Romanos et Macedonas bellis, ea pars Orientalis Illyrici in Macedonum nomen transiit, Epirusque nova nuneupari ce255 pit, et a Cerauniis montibus ad Drilonem flumen fines Orientales Illyrici reducti fuerunt, ut capite praecedenti relatum est, et in secunda talbula apparent, Regnum nempe Illyricum, prout reperiebatur tempor,e Regis Agronis et Teuthae, quando Romani prima 260 viče transfretarunt, Illyricique, ex occidentali parte, usque ad Carnos đilatatio, simulque nomina locorum, prout ponuntur a relatis auctoribus bella in Illyrico per Romanos gesta, usque ad Augustum referentibus: ex nominum enim collatione situumque dispositioine 265 res ab eisdem relatae, facilius percipiuntur.Tertia autem tabula Illyrici coarctationes ex parte Orientali prope tempora Augusti, et ab eodemmet Augusto ex parte Occidentali factas, Dalmatiaeque dilatationem: eademque fere est cum tabula Ptolemaica; sed con270 tinet tantummodo ea locorum nomina, quorum situs citra controversiam exploratus habetur, ex quibus tabulis regionum nomina antiqua, obsoleta, mutata, vel coarctata per temporum successiones apparent: Semper tamen inter mare et Pannonas Illyricum in275 terpositum fuisse, ex supradictis constat, et Strabo loco supra citato confirmat, idem fere etiam Plinius et Ptolomaeus; At prout ante Straboiiis tempora montes ex quibus prospectus in Adriaticum ipsasque montanas Planicies Pannones possederunt, ita tempore 280 Strabonis ex parte ab eisdem retrocesserant: Nam Ardium montem Dalmatiam ita secare, scripsit Strabo, ut altera eius pars ad mare spectet, altera in Diversum, quod de monte ab Ardiaeis denominato, et

on je Var ali je imenovao drevnim imenom Ardijejaca jednako kao što je gore napisao da su Rimljani 38 potlačili Autarijate. Ovo se moglo pronaći o Autarijatima i njihovim nasljednicima Ardijejcima koji su nastavali zapadni, veći dio Ilirika dok ih nisu podvrgnuli Rimljani. Atintani pak i ostali narodi smješteni između Drima i Keraunskih planina bili su oduzeti Teuti i podijeljeni između Demetrija Farskog i Rimljana. Kad je Demetrije doskora zbačen, Lingus i Parteni predani su Pleuratu, a zatim su Atintani uz suglasnost Rimljana pristupili makedonskom kralju Eilipu. Zbog toga i zbog ratova koji su zatim uslijedili između Rimljana i Makedonaca taj je istočni dio Ilirika prešao pod makedonsko ime i počeo se nazivati »Novim Epirom«. Istočna je granica Ilirika bila s Keraunskih planina povučena na rijeku Drim, kako je izneseno u prethodnom poglavlju, a vidi se na drugoj karti. To je »Ilirsko Kraljevstvo« kakvo je bilo u vrijeme kralja Agrona i Teute kad su Rimljani prvi put prešli prijeko, s proširenjem Ilirika sa zapadne .strane sve do Karna i s imenima mjesta kakva stavljaju navedeni autori koji izvješćuju o ratovima što su ih Rimljani vodili u Iliriku sve do Augusta. Iz usporedbe imena i iz rasporeda smještaja lakše se naume shvaćaju zbivanja koja oni opisuju. Treća pak karta prikazuje sužen je IMrika s istočne strane blizu Augustova vremena, sužen je što ga je proveo sam August sa zapadne strane i proširenje Dalmacije. Gotovo je ista kao Ptolemejeva karta,39 no sadržava samo ona imena mjesta čiji se položaj smatra bez oporbe istraženim. Iz tih se karata vidi da su se drevna imena pokrajina kroz slijed vremena zaboravljala, mijenjala ili stezala, no po gore je rečenom sigurno da je Ilirik uvijek ležao između mora i Panonaca. Strabon to na gore navedenom mjestu potvrđuje,40 a gotovo isto pišu PMnije i Ptolemej.41 Prije Strabonova vremena Panonci su doduše posjedovali planine s kojih se vidi Jadran i same brdske zaravni, no u Strabonovo su doba odstupili od njih. Strabon je nadme napisao da planina Ardij tako siječe Dalmaciju da jedan njen dio gleda na more, a drugi na suprotnu stranu.*2 Valja shvatiti da se to odnosi na planinu nazvanu po Ardijejcima

178

179

Pannonibus olim finitimo intelligi debet: ex tabulis 285 enim Ptolomaei, clare perspicitur, Pannones a Dalmatis recessisse ad Savum, Dalmatiamque Savum usque dilatatam fuisse: quod sicuti ultimo bello tempore Augusti evenisse, coniectari potest; ita hic Strabonem antiquos Illyrici fines referentem, terminos sui tem290 poris describere, omisisse censendum est; nisi, eum šibi ipsi eontradixisse, concedi velit, et cum Pirustas quoque et Mazeos Pannoniis adscribat, quos intra Illyrici fines ponit Ptolomaeus, ideo post Strabonem Pannonias ab Illyrico magis restrictas perspicitur. 295 His de Illyrici finibus, regionumque nominum diversitate, usque ad Monarchiae Romanae tempora observatis: cum Mela et Plinius Illyricum proprium memorent, non inutile erit indagare, quaenam pars eiusdem, hoc nomine nuncupata fuerit. A Cerauniis 300 Montibus (Tergestum) usque Illyricum protendit Mela, populqsque eius recensens, ait: Pari hini et Dassaretae, prima eius tenent, sequuntur *paulatim /Taulantii/, Encheleae, Phaeaces, deinde sunt, quos proprie Illyrios vocant, tum Pyrei, Liburni et Istria. et 305 infra. Nar inter Pyreos et Liburnos emittitur. Pyreos proximos Naroni flumini ponere videtur, eosdemque esse cum Plinii et Appiani Palariis, ac Strabonis Pleraeis ipsos in peninsula contra Melitam situantis, dignoscitur: exinde regionem aliquam ultra Naronem, 310 Taulantiis, Encheleis, Phaeacibus et Illyriis propriis Melarn tribuere patet, quod ex Plinio clarius perspicitur, qui capite 22. eadem loca describens, ait: eo namque tractu fuere Enderundini, lassei, Grabei, proprieque dicti Illyrii, et Taulantii, et Pirei, et infra. 315 capite 26. in fine: ab his Corcyra Melena cognominata, cum Gnidiorum Oppido distat 22. m. p. inter quam et Illyricum Melita. Illyricum nempe proprium, ultra Melitam esse (Drilonem) versus indicat Plinius, quamvia. ordine inverso Pyreos (quos ante Illyrios pro320 prios ponere debebat,) post Taulantios ponat, ipsosque Taulantios, citra {Drilonem} situare videatur, qui ultra eumdem incoluerunt; Illyricum ergo proprium inter Naronem et (Drilonem} situm fuit. Melam vero, qui antiqua Phaeacum, et Encheleaensium nomina ob325 soleta addidit, potius ad antiquas fabulas respexisse,

koja je nekoć bila susjedna Panoncima. Iz Ptolemejevih se naime karti jasno uviđa da su Panonoi odstupili od Delmata k Savi i da se Dalmacija proširila sve do Save.43 Može se pretpostaviti da se to dogodilo u Augustovo vrijeme u posljednjem ratu, pa stoga valja smatrati da je Strabon iznoseći ovdje stare granice Ilirika propustio opisati međe svog doba, osim ako se ne bi htjelo dopustiti da je sam sebi proturječio. Kako pak pripisuje Panoncima Piruste i Mezeje koje Ptolemej stavlja među granice Ilirika,44 uviđa se zato da je Ilirik nakon Strabona još jače suzio Panonije. Razmotrivši ovo o granicama Ilirika i raznolikosti pokrajinskih naziva sve do vremena Rimskog Carstva, budući da Mela i Plinije spominju Ilirik u pravom smislu, bit će vrlo korisno istražiti koji je njegov dio bio nazvan tim imenom. Mela proteže Ilirik od Keraun'skih planina sve do Trsta, i kaže nabrajajući njegove narode: Njegov početak drže Partini i Dasareti, slijede *pomalo /Taulanti/, Eriheleji i Feačani. Zatim su oni koje nazivaju Ilirima u pravom smislu, onda Pireji, Liburni i Istri ja. I niže: Nar se izlijeva između Pireja i Liburna.is Čini se da uz rijeku Neretvu stavlja Pire je, i raspoznaje se da su oni isto što i Plinijevi i Apijanovi »Palariji« i Strabonovi »Plereji« koje on smješta na poluotok nasu46 prot Mljetu. Iz toga je jasno da Mela neko područje s onu stranu Neretve dodjeljuje Taulantima, Enhelejima, Feačanima i pravim Ilirima. To se jasnije uviđa iz Plinija koji opisujući ista mjesta u 22. poglavlju kaže: na onom su naime potezu bili Enderundini, Jaseji, Grabeji, Iliri u pravom smislu riječi, Taulanti i Pireji. I niže, na kraju 26. poglavlja: od njih je Korkira nazvana Melenom s gradom Kniđana udaljena 22000 koraka. Između nje i Ilirika je Melita." To jest, Plinije upućuje da je pravi Ilirik s one strane Mljeta prema Drimu, iako obrnutim redom stavlja Pireje nakon Taulanata (a morao ih je staviti prije Ilira u pravom smislu), a čini se i da same Taulante smješta s ove strane Drima, dok su oni obitavali prijeko. Pravi je dakle Ilirik bio smješten između Neretve i Drima. Mora se pak smatrati da je Mela koji je dodao prastara i zaboravljena imena Fe-

180

181

330

335

340

345

350

355

360

365

quam situm eorumdem indicare voluisse, censeri debet; nam Phaeacas Insulam Scheriam incoluisse, Homerus /Odysseae libro 6./ memorat, quam deinde Corcyram denominatam testatur Strabo; nisi quis Dyrrachinos uti Corcyraeorum Colonos, pro Phaeacibus accipere velit. Encheleas autem esse antiquum nomen obsoletum regionis eiusdem, quam Plinius et Mela Illyricum proprium vocant, ex eo dignoscitur, cum supra relatus Schimnus referat, Encheleis imperasse Cadmum, eiusque posteros Strabo. Enchelei regebantur a Cadmi et Harmoniae posteris, ibique ea commonstrantur, quae jabulae de iis prodiderunt. Encheleas vero fuisse gentem Illyricam, testatur Stephanus, eosdemque pro ea parte Illyrici, quae inter Naronem et (Drilonem) sita est, sumit Scylax, et sicuti populos Illyrici a (Drilone) f lumine, Ceraunios montes usque, propriis regionum nominibus Romani in sui potestatem redegerunt, scilicet Atintanum, Parthinorum, et citra Naronem Dalmatarum ita quando Gentius Regno exutus fuit, Illyricum Regnum intra Naronem et (Drilonem) coarctatum erat, (ut ex nominibus populorum a Livio relatis constat,) quae regio, sicut apud antiquos ex fabula Cadmi, caeteris Illyricis celebrior habita fuit, ita eadem ex Regum sede peculiaris vel proprii Illyrici nomen, simul cum Regno servavit, Illyricique nomine a Romanis in provinciam ordinata fuit, ac Illyricum proprium ab eorum Scriptoribus dicta, ad differentiam tam Orientalis partis antiqui Illyrici ultra {Drilonem}, (quae in Macedonum nomen transibat) quam Occidentalis citra Naronem, cuius pars antiqua Dalmatiae ascribebatur, pars vero reliqua a Romanis addita, nomina antiqua Liburniae et Istriae servabat; Donec Dalmatae Augustum fatigantes, Illyrici citra (Drilonem) nomen šibi vindicarunt; Augustoque ipso Istriam ab Illyrico avellente, Illyricum intra (Drilonem} et Arsiam restrictum, in Dalmatiam et Liburniam dividi coepit; ex quo tempore proprii Illyrici nomen obsolevisse, conici potest: Melam vero et Plinium, antiquorum Scriptorum nomina secutos, proprii Illyrici mentionem fecisse; at
182

ačana i Enheleja prije gledao na stare priče nego što je htio ukazati na njihov smještaj, osim ako bi tiko htio prihvatiti Dirahijce, kao koloniste Korkirana, za Feačane. Homer naime /u šestom pjevanju »Odise48 je«/ spominje da su Feačani nastavali otok Sheriju, a Strabon svjedoči da je on zatim nazvan Korki49 rom. Da je pak »Enheleji« staro i zaboravljeno ime za isto područje koje Plinije i Mela zovu pravim Ilirikom, raspoznaje se iz onoga što gore navedeni Ski50 mno iznosi da je Enhelejima vlado Kadmo, a Strabon da su im vladali njegovi potomci: Enhelejima su upravljali Kadmovi i Harmonijini potomci, i ondje 51 se pokazuje ono što su priče o njima razglasile. Stjepan pak svjedoči da su Enheleji bili ilirski na52 rod, a Skilak ih uzima za onaj 53 Ilirika koji je dio smješten između Neretve i Drima. Rimljani su narode Ilirika od rijeke Drima do Keraunskog gorja doveli pod svoju vlast pod vlastitim imenima područja, tj. Atintana i Partena, a s ove strane Neretve pod imenom Delinata. Tako je Ilirsko Kraljevstvo, kad je Gencije skinut s kraljevske vlasti, bilo stiješnjeno među Neretvu i Drim (što je sigurno po imenima naroda koja iznosi Livije).54 Taj je kraj kod starih bio smatran slavnijim od ostalih ilirskih zbog priče o Kadmu, a isto je tako zbog sjedišta kraljeva zajedno s kraljevskom vlašću sačuvao i ime posebnog ili pravog Ilirika, te su ga Rimljani i preuredili u provinciju pod imenom Ilirika. Njihovi su ga pisci nazivali »pravim Ilirikom« jednako za razliku od istočnog dijela starog Ilirika s one strane Drima (koji je prelazio pod makedonsko ime), kao i za razliku od zapadnog dijela s ove strane Neretve, čiji se stari dio pripisivao Dalmaciji, a novi je što su ga dodali Rimljani čuvao drevna imena Liburnije i Istre, dok nisu Delmati — iscrpljujući Augusta — prisvojili za se i ime Ilirika s ove strane Drima. Kad je pak sam August odvojio Istru od Ilirika, Ilirik sužen među Drim i Rašu stao ise dijeliti na Dalmaciju i Liburniju. Može se pretpostaviti da je otada naziv »pravog Ilirika« zastario, a da su Mela i Plinije spomenuli »pravi Ilirik« slijedeći nazive kod starih pisaca.
183

post Augustum, Illyrieum universum, in superius et inferius divisum fuisse, lapis inter Epidauri ruinas inventus, declarat. 370 Ρ CORNELIO DOLABELLAE COS VII EPVLON SODALI TITIENSI LEG PROP D AVG ET TIB CAES AVG CIVITATES SVPERIORIS PROVINCIAE HILLYRICI quem Dolabellam legatum propraetorem inferioris quoque, totiusque Illyrici fuisse, alter lapis ladrae existens testatur. TIB CAES D AVG F AVG I.MP PONT MAK TRIB POTEST XX COS III LEG IX LEG XI 380 Ρ CORNELIO DOLABELLA LEG PROPR

Natpis pak nađen među ruševinama Epidaura razjašnjava da je čitav Ilirik nakon Augusta bio podijeljen na Gornji i Donji: Publiju Korneliju Dolabeli, konzulu sedmi put, epulonu, titijskom drugu, legatu u rangu pretora božanskog Augusta i Tiberija Cezara Augusta zajednice gornje provincije Ilirika55 Drugi natpis koji se nalazi u Zadru svjedoči da je taj Dolabela bio legat u rangu pretora i za Donji, i za čitav Ilirik: Tiberiju Cezaru, sinu božanskog Augusta, Augustu, imperatoru i vrhovnom svećeniku, dvadeseti put s tribunskom vlašću, konzulu treći put, deveta legija i jedanaesta legija pod Publijem Kornelijem Dolabelom kao legatom u rangu pretora56 Iz tih se natpisa može dokazivati (iako to ne iznosi nikoji autor) da je Gornji Ilirik obuhvaćao »pravi Ilirik« s Dalmacijom, a Donji Liburniju s Japidijom. Baš kao što su međe morske obale Ilirika gore bile preuzete od Ptolemeja, tako se iz njegove karte čitava Ilirika,57 kao s pouzdanog međaša, može shvatiti i ono što je prethodilo a obavijeno je tminom drevnosti, i ono što je zatim uslijedilo, izmijenjeno voljom vladalaca i poremećeno barbarskim pustošenjima. No valja primijetiti da današnji smještaj nekih mjesta odudara od Ptolemejeva, što valja pripisati greškama koje su se uvukle u brojke dužina i širina njegova teksta, kako će biti jasno onome tko htjedne razmotriti. Granice su dakle Ilirika u vrijeme Rimskog Carstva bile s istoka rijeka Drim i Šar-planina, sa sjevera dijelom Sava, dijelom Gornja Panonija, sa zapada rijeka Raša, s juga more.

375

Ex quibus Inscriptionibus (quamvis nemo Auctorum id referat) argui potest, superiorem Illyricum, Illyricum proprium simul cum Dalmatia comprehendisse; inferiorem vero Liburniam cum lapidia, et pro385 ut orae maritimae Illyrici termini supra ex Ptolomaeo sumpti fuerunt, ita ex eiusdem totius Illyrici tabula, tamquam ex certiori termino percipi possunt, et ea, quae antiquitatis obscuritate involuta praecesserunt, et quae deinde Imperantium voluntate mutata, et Barba3i90 rorum vastationibus perturbata, subsecuta sunt: sed animadvertendum est, aliquos locorum situs hodiernos a Ptolemaicis discrepare, quod erroribus, qui in numeros longitudinum et latitudinum textus eius irrepserunt, tribuendum est, ut observare volenti patebit; 395 Illyrici ergo fines Romanae Monarchiae tempore fuere ab Oriente (Drilo) f lumen et Scodrus mons, a Septentrione partim Savus, et partim Pannonia superior: ab Occidente Arsia fluvius, a meridie mare.

184

185

DE ILLYRICI ORDINATIONIBUS A ROMANIS FACTIS, ET NAVIGATIONIS ADRIATICI VARIATIONE. 5 Illyrii vectigales šibi reddiderunt Macedonas, partemque regionis eorum occuparunt, ut lustinus et Diodorus supra relati scribunt: a Philippo deinde Alexandri magni patre victi, in duo Regna divisi, et post mortem Alexandri, successoribus eius inter se bellantibus, Macedonum iugum excusserunt, et in unum Regnum Agronis tempore coaluerunt, ut ex relato primo Illyrico bello constat: Agro etenini, copiis terrestribus et navalibus, omnes priores Illyriorum Reges longe anteibat, ut scribit Polybius, quem vicinis formidabilem evasisse alt; Sed succedente Teutha, et cunctos navigantes vexari concedente, omnibus exosos fecit Illyrios, muliebrique imprudentia usa Romanos quoque offendit, eaque devicta, prima Illyrici Regni mutilatio secuta est: Romani enim Ardiaeis subactis; Parthinis et Atintanibus in deditionem susceptis, partem Demetrio Phario assignarunt, quam auctores non distinguunt, neque ubi Dimalum urbs Demetrii primaria existeret tradunt; Sed eamdem quoque paulo post Demetrio deficienti, ademerunt; Secunda mutilatio Regni evenit, quando mortuo Pleurato Rege, Dalmatae a Gentio filio deficientes, se in libertatem vindicarunt, simulque eircumvieinos populos citra Naronem subigentes, ab Illyrico Regno segregarunt; ita ut Gentii Regnum Romanis deditum intra Naronem et (Drilonem) restrictum fuerit, et in Provinciae f ormam primo ordinatum. Aliis deinde secutis in Illyrico bellis, varias quoque ordinationes factas fuisse oportet, quarum memoriae exciderunt, cum tres tantum in Illyrico conventus Plinius memoret, quos ex Varrone deducit; Ideo Reipublicae quoque tempore extitisse oportet, scilicet Scardonitanum, Salonitanum, et Naronensem: Salonaim autem bello civili Pompeiano Coloniam fuisse innuunt, quae Hirtius ref ert /De bello Alexandrino/ Salonam Oppidum maritimum, quod Cives Romani fortissimi fidelissimique incolebant, Illyriosque Caesari adhaesisse ipsemet te186

CaputIV.

O UREĐENJIMA ILIRIKA KOJA SU PROVELI RIMLJANI I O PROMJENAMA U PLOVIDBI JADRANOM Iliri su nametnuli danak Makedoncima i zauzeli dio njihova područja, kako pišu gore navedeni Justin i Diodor.1 Zatim ih je pobijedio Filip, otac Aleksandra Velikog, i podijeljeni su među dva kraljevstva. Dok su se nakon Aleksandrove smrti njegovi nasljednici međusobno borili, Iliri su zbacili makedonski jaram, a u Agronovo su se vrijeme slili u jedno kraljevstvo, što je sigurno iz opisanog prvog ilirskog rata. Agron je naime kopnenom i pomorskom vojskom daleko nadilazio sve ranije kraljeve Ilira, kako piše Polibije koji za nj kaže da je postao strašan susjedima.2 No kad ga je naslijedila Teuta i dopustila napadati sve moreplovce, svima je omrazila Ilire. Postupajući po ženskoj neraziboritosti, uvrijedila je i Rimljane, a kad je ona svladana, uslijedilo je prvo sakaćenje Ilirskog Kraljevstva. Rimljani su naime podvrgavši Ardijejce primili predaju Partena i Atintana, a Demetriju Farskom su dodijelili dio koji autori ne razlučuju niti pišu gdje je Demetrijev prvobitni grad Dimal. No i taj su dio Rimljani malo kasnije oduzeli odmetniku Demetriju. Drugo se sakaćenje Kraljevstva zbilo kad su se po smrti kralja Pleurata Delmati odmetnuli od njegova sina Gencija, oslobodili se i ujedno odvojili od Ilirskog Kraljevstva obližnje narode s ove strane Neretve, podvrgavajući ih sebi. Tako je Gencijevo kraljevstvo koje se predalo Rimljanima bilo suženo među Neretvu i Drim, i prvo preuređeno u oblik provincije. Kako su zatim u Iliriku uslijedili drugi ratovi, morala su se provesti i različita uređenja, no uspomene su na njih nestale, jer Plinije u Iliriku spominje samo tri konventa, skardonitanski, salonitanski i naronitanski, a izvodi ih iz Varona,3 pa su stoga morali postojati i u vrijeme Republike. Da je pak Salona za građanskog rata s Pompejem bila kolonija, nagoviješta ono što iznosi Hircije /»O aleksandrijskom ratu«/: primorski grad Salonu, gdje su stanovali vrlo hrabri i vrlo vje-

IV poglavlje

10

15

20

25

30

35

40

187

45

50

55

60

&5

70

75

80

statur Caesar /Civilis 3./. Haec ad Augusti usque tempora referuntur de Illyriis. Sed sicuti eumdem per se, et per Tiberium diu bellum gessisse in Illyrico, ipsumque restrinxisse, ex supra relatis constat, ita tune suo nutu ordinasse censeri debet, quamvis memoria ordinationis exciderit. At cum orae maritimae ordinatio ex Adriatici navigatione deducenda sit, ideo eius rationem, modosque ab antiquo usurpatos traidere necesse erit, ut quae de Illyrici ora dicenda sunt, percipi possint. Relictis ergo, quae de Pelasgis, et Diomede fabulis involuta referunt Graeci, Liburnorumque et Atriensium rebus (quorum ditionis memoriam, quamvis Liburniae et Adriatici nomina hucusque servent: tamen apud Auctores nulla eorumdem gesta reperiuntur) ad ea tempora deveniendum est, quae ab Auctoribus relata, navigationis quoque irationem praebere possunt. Ad tempora ergo Dionysii Syracusiorum Tyranni respicienđum est, qui occupata Insula Issa oportunissimo loco sita, ibique Claaseresidente, Colonias per Adriaticas oras deduxit, .associatisque, quos potuit ex circumiacentibus populis, caeteris coercitis, navigationem Adriatici in potestate habuit, filiusque ipsius, post quos Issenses, et eos, qui cum illis sentiebant, usque ad Romanorum adventum, prout potuerunt, continuasse coniectandum est: Romanos autem navigationis rationem mutasse oportet: nam sicuti Dionysrum partem Italiae possidentem, Adrkticas tantum insulas occupasse constat, ita cum caeteris amicitiam, societatemve inire contentum fuisse argui debet: quod eo magis postea de Issensibus, ipsorumve sociis valida Classe destitutis praesumendum est. Romanos autem primo in Illyricum adventu, quamvis totius Italiae Dominos, navigationem tamen in eo statu, in quo (repererunt), reliquisse, sed Gallis postmodum devictis, universaque Illyrica ora in potestatem suam reducta, ob iđ integro Adriatici dominio (potitos), et in eo variis Coloniis deductis, navigationem quoque tutiorem reddidisse oportet; sicut enim providentiae Romanae insigne fuit argumentum vias terrestres immensis sumptibus publicae comnioditati stravisse; ita navigationis quoque comnioditati ab ipsis consultum censendum est, et antiquam navigationis formam mutatam;

rni rimski građani* I sam Cezar svjedoči /u trećoj5 knjizi »Građanskog rata«/ da su Iliri pristali uza nj. To se iznosi o Ilirima sve do Augustova doba. Kako je pak iz gore iznesenog sigurno da je on dugo osobno i preko Tiberija ratovao u Iliriku i da ga je suzio, mora se smatrati da ga je tada i uredio po svojoj volji, iako je nestalo uspomene na to uređenje. Kako pak uređenje morske obale valja izvoditi iz plovidbe Jadranom, bit će stoga potrebno opisati njeno ustrojstvo i načine koji su se koristili od davnine da bi se moglo shvatiti ono što valja reći o obali Ilirika. Zanemarivši dakle što Grci zaodjenuto pričama iznose o Pelazgima i Diomedu, i zanemarivši povijest Liburna i Atrijanaca (uspomenu na njihovu vlast doduše sve do sada čuvaju imena Liburnije i Jadrana, ali se kod autora ne nalazi nikakvih njihovih djela), valja doći do onog vremena o kojem autori izvješćuju, te može predočiti i ustrojstvo plovidbe. Valja se dakle osvrnuti na vrijeme sirakuškog tiranina Dionizija. On je zauzeo vrlo pogodno smješteni otok Vis i, dok mu je ondje boravila mornarica, osnovao je kolonije po jadranskim obalama. Pripojivši sebi koje je mogao od okolnih naroda, ostale je obuzdao i držao je u svojoj vlasti plovidbu Jadranom, a isto tako i njegov sin. Valja pretpostaviti da su je nakon njih kako su mogli nastavili Isejci i oni koji su se s njima slagali, sve do dolaska Rimljana. Rimljani su pak morali izmijeniti ustrojstvo plovidbe. Sigurno je naime da je Dionizije, posjedujući dio Italije, zauzeo samo otoke u Jadranu, pa isto tako mora biti dokazano da se zadovoljio s ostalima sklopiti prijateljstvo ili savezništvo. Tim se više to mora pretpostaviti kasnije za Isejce ili njihove saveznike koji su ostali bez snažnog brodovlja. Rimljani su pak pri prvom dolasku u Ilirik doduše bili gospodari čitave Italije, ali su plovidbu morali ostaviti onakvom kakvu su je zaitekli. No kad su kasnije svladali Gale i doveli čitavu ilirsku obalu pod svoju vlast, zadobili su zbog toga potpuno gospodstvo nad Jadranom i osnovali različite kolonije, te su morali i plovidbu učiniti sigurnijom. Značajan je naime predmet rimske brige bilo uz golem trošak izgraditi kopnene ceste za opću pogodnost, te valja smatrati da su se isto tako
189

188

85 sed sicuti mutationem non uno aut altero anno secutam dići debet, ita diversa tempora respicienda sunt, pro quibus expendendis, navigationis Adriatici modus, navigiorumque forma, qua hodie utuntur Nautae, explicanda est, ut ex notis antiqua facilius conici possint. 90 Qui extra Adriaticum degunt, maioribus navibus ad longum iter instructis utuntur, et i&num illius intrantes, ex una parte Italica littora importuosa, ex altera Insulas Illyricas vitare solent, navigationemque per medium sinum dirigunt; et si ventus propitius 95 faveat, vela non demittunt, donec ad destinatum locum perveniant, et non, nisi contrario furente vento, inviti portum subeunt: eo quia longis itineribus assueti, et quidquid necessitas exigit intra navim habentes, stationes pro virili fugiurat; cum portus suis navi100 bus excipiendis idoneos in promptu non habeant, eorumque appulsus saepe ingruente vento, periculosus evadat, et, quod pluris pendunt, difficilis ab iisdem exitus propitio redeunte vento pateat; ideo quando necessitas cogit, exteriorum Illyrici Insularum amplio105 res portus appellunt, internarum autem sinuosos anfractus omnino fugiunt; idemque in reditu ex Adriatico servant; Qui vero Adriaticum accolunt mediocribus, et minoribus utuntur navibus. Qui mediocribus, neque per medium sinum incedunt, neque omnes Insulas no fugiunt, imo inter exteriores et medias, vel inter easdem et continentem libenter navigant: hoc etenim pacto, undarum moles inarisque fluxum vitant, et ad victum necessaria ex Insulis habitatis šibi comparant: qui autem minoribus utuntur lembis (hi utplurimum us remis aguntur) littus continentis lambentes tutiori, pacatiorique, quamvis longiori, itinere, procedunt, et quocumque ingruente vento, portus šibi notos in continenti, vel in proximis Insulis sitos (quorum infinitus pene est numerus) remorum auxilio ex arbitrio capi120 unt, tempore autem propitio redeunte, ex eisdem facile solvunt. His tribus navium generibus Adriaticum hodie frequentatur. At cum antiquitus Insularum accolas navigationem exercuisse relatum sit, hos mediocribus 125 navibus usos oportet, (cum eiusdem generis navibus hodie quoque utantur), et quoad ipsis licuit, Illyriorum lembos a navigatione avertisse coniectari debet;
190

brinuli i za pogodnost plovidbe i da je njen stari oblik izmijenjen. No kako se ne smije reći da je ta promjena uslijedila u jednoj ili dvije godine, valja stoga razmotriti različita razdoblja. Da bi se ona izložila, valja objasniti način plovidbe Jadranom i oblik plovila kojim se mornari danas služe, da bi se prema poznatome lakše moglo pretpostaviti o drevnome. Oni koji borave izvan Jadrana služe se vecim lađama građenim za dugačak put. Ušavši u jadranski zaljev obično izbjegavaju s jedne strane talijansku obalu bez luka, a s druge ilirske otoke, i upravljaju plovidbu sredinom mora. Pogoduje li im povoljan vjetar, ne spuštaju jedra dok ne stignu na odredište. U luku ulaze samo protiv volje, ako bjesni nepovoljan vjetar. Kako su privikli dugim putovanjima i imaju na brodu sve što je potrebno, svom snagom izbjegavaju postaje. Nemaju naime pri ruci luka prikladnih da prihvate njihove lađe, a zbog naleta vjetra često ispadne opasno pristati u njima. Sto im je još važnije, jasno je da će iz njih biti teško izići kad se vrati povoljan vjetar. Zbog toga, kad ih nužda natjera, pristaju u prostranijim lukama vanjskih otoka Ilirika, a krivudave zavoje unutarnjih potpuno izbjegavaju. Toga se pridržavaju i na povratku iz Jadrana. Oni pak koji stanuju uz Jadran služe se srednjim i manjim lađama. Oni koji se služe srednjima ne nastupaju sredinom mora, niti izbjegavaju sve otoke, štoviše rado plove između vanjskih i srednjih ili između srednjih i kopna. Na taj naime način izbjegavaju velike valove i morsku struju, a s naseljenih otoka pribavljaju sebi potreban živež. Oni pak koji se služe manjim lembima6 (ti su ponajviše tjerani veslima), napreduju prateći obalu kopna, sigurnijim i mirnijim premda dužim putem. Kakav god nahrupio vjetar, po volji se s pomoću vesala dohvate poznatih im luka na kopnu ili na obližnjim otocima (a broj ini je gotovo beskonačan). Kad se pak vrati povoljno vrijeme, lako se iz njih otiskuju. Te tri vrste lađa danas pohađaju Jadran. Kako je pak izneseno da su se otočani od davnine bavili pomorstvom, morali su se služiti srednjim brodovima (jer se i danas služe tom vrstom lađa), i mora se
191

130

135

140

145

150

155

160

165

170

sed Romanorum Coloniis in continentem deductis, portubusque opportuno loco munitis, Lemborum Illyriorum numerum crevisse, et continentis habitatores mediocribus fabricatis navibus promiscue cum Insulanis navigationem exercuisse, dicendum est. His consideratis, sicuti Graecos ante Romanorum tempora maioribus navibus in Adriatieum invectos, navigationem exercuisse apparet, ita ex illis, quae antiquiores ex relatis Scriptoribus de Illyrica ora referunt, ipsos f aciliorem et suis navibus tutiorem viam tenuisse, per medium scilicet sinum et Insulas, in quibus Graecorum Coloniae erant, utplurimum procul a continenti appulisse, idcirco de ipsa continenti, uti de loco non bene cognito, quaedam fabulis etiam involventes, commenti sunt, et a Plinio vanitatis redarguuntur: tune temporis autem insulares cum Illyriis negotia exercuisse dicendum est, et a continenti asportatas merces exteris ad Insulas venientibus communicasse, atque ab eis quas cum Illyriis permutarent, recepisse, qua de causa Issenses in continenti Tragurium et Epetium Colonias habuisse oportet; Ita duplici quaestu Issenses opibus floruisse, ante Romanorum adventum censendum est, et in eo statu mansisse, donec Romanorum ditione per Illyricum extensa, ipsi quoque continentis Illyricae habitatores (ad navigationis), quaestusque mariltimi participationem admissi fuerunt: indeque Insulanorum, et praesertim Issensium res sensim decrevisse oportet, adhuc tamen bello civili Pompeiano Issa praerogativam nobilissimi illarum regionum Oppidi retinebat: quibus congruunt, quae Plinius de Illyrici ordinatione ex Varrone refert: Nam Romani Illyrico in potestatem ad Montes usque redaeto, solita sua Providentia, pro magistratuum residentia, loca, quae classibus facile adiri possent, et simul commoda Provincialibus evaderent, elegerunt, et in tres partes dispertito Illyrico, Naronae, Salonae et Scardonae conventus instituerunt, ex quo tres hae Civiltates caeteris celebriores evaserunt: Naronam autem, sicut antiquitus Eimporium fuisse, testatur Scylax, ita Romanorum quoque tempore, ex navigabilis fluminiis commodidate, Provincialiumque concursu frequentatam fuisse oportet, eiusdem conditionis Scardona fuit, Salonae vero sicuti ante secundum Dal192

pretpostaviti da su odvraćali ilirske lembe od plovidbe dokle su god mogli. No kad su na kopnu osnovane rimske kolonije i kad su na pogodnom mjestu izgrađene luke, valja reći da je porastao broj ilirskih lemba i da su stanovnici kopna izgradivši srednje lađe plovili pomiješano s otočanima. Kad se to uzme u obzir, vidi se da su Grci prije rimskog razdoblja ulazili u Jadran i po njemu plovili većim lađama. Upravo se tako iz onoga što stariji navedeni pisci iznose o ilirskoj obali vidi da su se držali lakšeg i za svoje lađe sigurnijeg puta, to jest sredinom mora, i da su pristajali na otocima gdje su bile grčke kolonije, ponajviše daleko od kopna. Zbog toga su o samome kopnu kao o slabo poznatu mjestu ponešto i izmislili zaodjenuto pričama, te im Plinije prigovara zbog ispraznosti.7 Valja pak reći da su tada otočani trgovali s Ilirima i robu odvezenu s kopna predavali vanjskima koji su dolazili do otoka. Od njih su primali što će razmjenjivati s Ilirima, zbog čega su Isejci i morali na kopnu imati kolonije Tragurij i Epetij. Valja smatrati da su tako Isejci prije dolaska Rimljana bili u blagostanju zbog dvostruka dobitka i da su u takvu položaju ostali dok se rimska vlast nije protegnula Ilirikom, pa su i sami stanovnici ilirskog kopna dobili udjela u pomorstvu i pomorskoj dobiti. Prilike su otočana, a osobito Isejaca, zatim morale postupno opasti, no Isa je još za građanskog rarta s Pompejem zadržavala prvenstvo najplemenitijeg grada onih krajeva. S time se slaže ono što Plinije prema Varonu iznosi o uređenju Ilirika.8 Rimljani su naime, dovevši pod vlast Ilirik sve do planina, u skladu sa svojim uobičajenim oprezom izabrala za sjedišta magistrata mjesta lako pristupačna mornarici i ujedno zgodna provincijalcima. Podijelivši Ilirik na tri dijela, osnovali su konvente Narone, Salone i Skardone. Ta su tri grada zbog toga postala napučenijima od ostalih. Skilak svjedoči da je Narona od davnine bila trgovište,9 a isto je tako i u rimsko doba morala biti gusto nastanjena zbog pogodne plovne rijeke i okupljanja provincijalaca. Skardona je imala iste uvjete. Kako se pak ne nalazi
193

maticum bellum memoria nulla reperitur, ita ante primum Civitatem fuisse, ex Tragurii et Epetii vicinitate argui non debet. Salonae enim situs, quamvis cunctorum maritimae orae continentis Illyricae pul175 cherrimus sit, fertilissimo solo, nobili flumine, et portu (capaci) praeditus, tamen cum ea mariš usu ab antiquo caruerit, Civitatis formam habere non potuit. At postquam Romani mariš usum Dalmatis permiserunt, ex opportunitate situs, portusque commoditate, 180 ad ripas fluminis ladri habitationes brevi tempore dilatatae fuerunt, Salonaque, Scardonam et Naronam habitatorum frequentia, et aedificioru'm magnificentia superavit, sicut enim hae duae Civitates opportuno provincialibus ad conveniendum loco, et ad res ex 185 continenti ad mare deducendas sitae sunt, ita longe a mari aperto distantes, (cum difficilis ad ipsas accessus fuerit) raro ab exteris adibantur, quia vero Salona ex commoditate portus, situque ad mediterranea etiam longe dissita excipienda aptissimo, ab exteris 190 frequentabatur; ideo summa Illyricae orae navigatio, ex Issa Salonam reducta fuit. Haec ad Augusti usque tempora de Illyrici ordinatione, et Adriatici navigatione observanda sunt. Classis deinde stationem apud Ravennam ipse Augustus instituit, et per Illyricam 195 oram Colonias plures deduxit, vel iam deductas restituit, (ipsamque) totius Adriatici navigationem ad reotiorem, tutioremque modum direxisse, et pro Classis Ravennatis commoditate ordinasse verosimile est: hancque ab antiquissknis non discrepasse: Romanae 200 etenim Classis sedes proxima fuit Spinetarum, et Atriensium sedibus, eodem modo hodiernam quoque supradictis omnibus similem esse consentaneum est, cum Civitatis Venetiarum situs non admodum ab eisdem locis distet, et sicuti Augustum, reliquosque Im205 peratores mariš simul, et circumiacentium populorum Dominos commoda in Adriatico auxisse censeri debet, quibus donec Romanum viguit Imperiiim uši sunt navigantes, ita ipso declinante, Romanae providentiae Imitatores Veneti, qui propriam Rempubli210 cam melioribus, quam caeteri mortalium legibus instituerunt, ac exinde omnibus rebus publicis, et Monarchiis, quarum memoria existit diuturnius Imperium servant, navigationem per temporum viciissitu194

nikakva spomena Salone prije drugog delmatskog rata, zbog blizine se Tragurija i Epetija ne smije dokazivati da je bila grad prije prvoga rata. Smještaj je Salone doduše najljepiši od svih na morskoj obali ilirskog kopna i obdaren vrlo pogodnim tlom, plemenitom rijekom i prostranom lukom, ali kako ona u staro vrijeme nije imala pomorstva, ipak nije mogla imati oblik grada. Pošto su Rimljani dopustili Delmatitna pomorstvo, obitavališita su se na obalama rijeke Jadra u kratkom vremenu proširila zbog pogodna smještaja i zgodne luke, i Salona je nadišla Skardonu i Naronu brojnošću stanovnika i veličajnošću građevina. Ta su naime dva grada doduše smještena vrlo zgodno da se okupljaju provincijalci i da se roba s kopna dovozi k moru, ali su jako udaljena od otvorenog mora (jer je pristup do njih težak), pa su vanjski rijetko dolazili do njih. Salonu su pak vanjski posjećivali zbog pogodne luke i zbog smještaja vrlo prikladna da se dosegne čak i vrlo udaljeno zaleđe. Stoga je težište plovidbe uz ilirsku obalu iz Ise prebačeno u Salonu. To je ono što sve do Augustova vremena valja uzeti u obzir o uređenju Ilirika i o jadranskom pomorstvu. Sam je August zatim utvrdio sjedište mornarice kod Ravene, a na ilirskoj je obali osnovao više kolonija iM obnovio već osnovane. Vjerojatno je usmjerio plovidbu čitava Jadrana na ispravniji i sigurniji način i uredio je da bude pogodna za ravensku mornaricu. Ta plovidba potpuno prirodno nije odudarala od najstarijih, jer je sidrište rimske mornarice bilo vrlo blizu obitavalištima Spinećana i Atrijanaca, a jednako je tako i današnja plovidba slična svima gore spomenutim, jer je mletački grad prilično blizu tim mjestima. Mora se smatrati da su August i ostali carevi, gospodareći ujedno morem i okolnim narodima, povećali na Jadranu pogodnosti koje su moreplovci koristili dok je Rimsko Carstvo bilo snažno. Dok je Carstvo opadalo, Mlečani — koji su svoju državu uredili po boljim zakonima no ostali smrtnici, i zbog toga čuvaju vlast dulje no sve poznate re195

215

dines eximie dirigentes, mariš Adriatici dominium consecuti, eidem quoque nomen proprium impartiti sunt, feliciterque per tot secula servant. et sicuti in praecipuis Adriatici portubus Romanae magnificentiae vestigia apparent, ita quoque Venetae providentiae, quocumque eorum dominium pervenit, monu220 menta existunt: ita ut ex hodemis Romana, et antiquiora de Adriatici navigatione facile quisque coniectari possit. Illyricam oram, quamvis Strabo, Plinius et Ptolomaeus accurate describere videantur, quaedam ta225 men obscura remanent, et nonnulla praetermissa sunt, quae indicare inatile non erit. Nam Strabo Liburnicam oram metitus ait: est in ea fluvius, quo adverso subvehuntur merces usque ad Dalmatas et Urbes Scardon et Liburna: de Titio Strabonem locutum, 230 quamvis ipsum non nominet, constat; Nam Scardonam Liburniae Civitatem prope Titu Ostia in sinu ab ipsa Scardonitano dicto sitam fuisse, nomen ruinaeque adhuc extantes, argumento sunt, quamvis autem sinus ipse per. XII. milliaria (Scardonam} usque ma235 ritimus sit, Titius tamen celeri adeo fluxu per eundem in mare apertum fertur; ut praeter saporem, omnino fluminis fluxui similis sit: Hac de causa, una cum Strabone Plinius quoque deceptus est, qui Scardonam in amne eo * /*Titio/ XII. M. Ρ. α mari exis240 tere scripsit: per quem sinum, quamvis maritimum, contra fluminis fluxum, Scardonam usque, merces deferebantur, ubi Titius ex declivo in mare cadit, et ob id ulterius navigari nequit: quamvis eupra declivitatem, et lacum Navium capacem, et Insulas habeat, 245 prout sinus niaritimus proximus: quae autem de Civitate Liburna tradit Strabo, interpretes eius, cum nullus auctorum Civitatis Liburnae mentionem faciat, Scardonaque in ripa Liburniae posita sit, textum ipsius multis in locis depravatum restituere conati, quod 250 de duabus Urbibus refert Strabo, de sola Scardona intelligendum crediderunt, ita ut sensus esse de^beat, Urbem Scardon Liburnam, nisi quis de Burno, cuius Ptolomaeus, Plinius, tabulae Peutingerianae et Procopius memorant, Strabonem intellexisse velit, cum 255 circa eadem loca situm fuisse Burnum, ex eisdem constet.

publike i monarhije — izvrsno su upravljali plovidbom kroz mijene vremena i postigli su gospodstvo nad Jadranom, nadjenuli mu čak svoje ime i sretno ga čuvaju kroz toliko stoljeća. Pa kao što se u glavnim lukama Jadrana vide tragovi rimske veličanstvenosti, tako i spomenici mletačke brižljivosti postoje gdje je god doprla njihova vlast, te bi svatko prema današnjem stanju jadranske plovidbe lako mogao pretpostavljati o rimskom i još starijem. Premda se čini da Strabon, Plinije i Ptolemej10 brižno opisuju ilirsku obalu, ipak ponešto ostaje nejasno, a ponešto je i ispušteno. Bit će vrlo korisno ukazati na to. Ođmjerivši naime liburnlsku obalu, Strabon kaže: na njoj je rijeka uz koju se roba dovozi sve do Delmata i gradova Skardon i Liburne.n Strabon sigurno govori o Krki, iako je ne imenuje. Ime i ruševine koje i sad postoje dokaz su naime da je liburnski grad Skardona bio smješten blizu ušća Krke u zaljevu koji se prema njemu naziva Skradinskim. Taj je zaljev doduše kroz dvanaest milja do Skradina morski, ali Krka njime teče u otvoreno more tako brzom strujom, da je — osim po okusu — posve sličan riječnom toku. Zbog toga se zajedno sa Strabonom prevario i Plinije, napisavši da je Skardona na onoj rijeci* /*Titiju/ 12000 koraka od 12 mora. Premda je taj zaljev morski, njime se protiv riječne struje dopremala roba do Skardone, gdje Krka sa strmine pada u more, te se zbog toga ne može dalje ploviti, iako iznad strmine ima i jezero dovoljno prostrano za lađe, i otoke, jednako kao i obližnji morski zaljev. Sto pak Strabon piše o gradu Liburni, njegovi su tumači, kušajući obnoviti njegov na mnogim mjestima iskrivljen tekst, povjerovali da pod onim što Strabon piše o dvama gradovima treba podrazumijevati samo Skarđonu, jer niti jedan autor ne spominje grad Liburnu, a Skardona leži na obali Liburndje. Smisao bi tako morao biti do liburnskog grada Skardone, osim ako bi tko htio razumjeti da Strabon govori o Burnumu koji spominju Ptolemej, Plinije,13 »Peutingerove karte«14 i Proko15 pije, jer je prema njima Burnum sigurno bio u okolini tih mjesta.
197

Omiserunt quoque iidem Tiluri fluvii mentionem, quem Nestum olim vocatum testatur Stephanus; Nestus oppidum, et fluvius Illyrici; gentile Nestius, ut Ar260 temidorus Libro 2, Geographiae, et Nestis regio, hic prope Titium ortus longo Orientem versus cursu delatus, flexoque in Occidentem fluxu, inter montium crepidines, navium minorum, per tria milliaria capax, in mare exit prope Almissum, cuius fluiminis 265 pontem memorant Antonini itinerarium, et Tabulae Peutingerianae. Omiserunt itidem Lacum Labeatidis regionis, et f lumen (Barbanam) ex eo proveniens, Classium per XII. milliaria capax, a Livio memorata, cum enim 270 ipsorum temporibus omnia iam in Illyrico, explorata et dimensa essent; quid mirum, si ipsis antiquiores Graeci auctores supra relati, obscura quaedam, quaedam confusa, et nonulla hyperbolibus involuta fabulosa referant? Praesertim de Peninsula Hyllis, quam 275 paulo minorem. Peloponneso, et XV. Civitates habuisse ferunt /Schymnus, Stephanus/; cum vero nullibi in Illyrica ora peninsula tanti circuitus existat, ideo quidam peninsulam hane Istriam esse crediderunt, quam tamen, cum ipsa Hylli, Graeci nominant. Non 280 inutile ergo erit huius peninsulae situm indicare, ut quae de ipsa hyperbolice scripta reperiuntur, una cum quibusdam obscuris eorundem auctorum locis, intelligi possint, Situm peninsulae Hyllis, inquirenti navigationis 285 per Adriaticum, norniam, qua utuntur naves, quae ventorum auxilio Bolis velis feruntur, scireoportet; hae enim littora importuosa, et sinus inter Promontoria positos vitare coguntur, ut breviori, et tutiori via, iter conficiant. Prirmis, in Adriaticum intrantibus, sinus 290 littoris Illyrici curvus et importuOiSus inter Epidamnum et Buduam occurrit, alter vero inter Liiburnicas Insulas et Istriae Promontorium Polae proximum: circa haec loca, hine inde delatae naves, propitium ventum expectare coguntur, quo hosce sinus transire 2Θ5 tuto possint: inter eos sinus autem Insulae, continuato f ere ordine dispositae, f aciliorem navigationem praebent, 'et littus Illyricum, ab Epidauro, Istriam usque, abscondunt, nisi ubi contra, Issam, Insulae quaedam invicem distantes littus continentis, eiusque Promon-

Isti su također propustili spomenuti ni jeku Tihir, za koju Stjepan svjedoči da se nekoć zvala Nestom: Nest, grad i rijeka u 16 Iliriku; narodno ime Nestijac, kako kaže Artemidor u drugoj knjizi »Zem17 ljopisa«; pokrajina Nestida. Ona izvire blizu Krke, dugi je tok vodi prema istoku, a zatim se svija na zapad, te između brdovitih obala izlazi u more kod Omiša, tri milje plovna za male lađe. Most na toj ri18 jeci spominju »Antaninov itinerarij « i »Peutinge19 rove karte«. Ispustili su zatim jezero u području Labeatidi i rijeku Barbanu koja iz njega izvire, plovna 20 za je brodovlje dvanaest milja, a spominje je Livije. Kako je pak u njihovo doba u Iliriku sve već bilo istraženo i premjereno, što je onda čudno ako od njih stariji gore navedeni grčki autori iznose ponešto nejasna, ponešto zbrkana, pa čak i ponešto bajoslovna, zaodjenuta pretjerivanjem, osobito o· poluotoku Hilidi za koji /Skimno, Stjepan/ pišu da je malo manji od Peloponeza i da je imao petnaest grado21 va? Kako na ilirskoj obali doista nigdje nema poluotoka tolika opsega, neki su povjerovali da je taj poluotok Istra. Grci međutim i nju poimence spominju zajedno sa samom Hilidom. Bit će stoga vrlo korisno uputiti na smještaj tog poluotoka da bi se moglo razumjeti što se o njemu nalazi pretjerano zapisanog, zajedno s još neklim nejasnim mjestima istih autora. Tko istražuje smještaj poluotoka Hiliđe, mora poznavati pravilo plovidbe Jadranom kojega se pridržavaju lađe tjerane s pomoću vjetra samo jedrima. One su naime primorane izbjegavati obale bez luka i zaljeve koji leže među rtovima da bi dokončale putovanje kraćim i sigurnijim putem. Kad uđu u Jadran, prvi je zaljev ilirske obale bez luka na koji nailaze između Drača i Budve, a drugi između Lifournskih otoka i rta Istre blizu Pule. Oko tih mjesta moraju lađe dognane odavde ili odande čekati povoljan vjetar da bi s njdm mogle sigurno preploviti te zaljeve. Između njih pak otoci svrstani u gotovo neprekinutom redu olakšavaju plovidbu i skrivaju ilirsku
199

198

300 torium, navigantibus aperiunt. Hoc quamvis neque in mare admodum porrectum sit, neque, praeter unicam Syrtim, quidquam ominosum habere videatur, tamen a nautis experientia edoctis, adeo timetur, ut in praeternavigatione totius Adriatici, nusquam maiori cau305 tela šibi opus esse existimant, quam ibi, ubi (: cum in medio sinus Adriatici situm sit loco:) maximus fluxus, et velocior, quam in quibuscumque aliis eiusdena sinus locis existit; nam mare, quod per Venetorum stagna reciprocando, stato sex horarum spatio, ad evi310 dentem certamque mensuram crescit et decrescit, circa dictum Promontorium insensibili pene decremento vel incremento, velocitate tamen summa et incertitudine nautis formidabili fertur, quibus accedit aquarum motus velox, una ex parte a Titio, ex altera vero 315 maior et velocior a Narone et Tiluro fluminibus procedens, et inter Insulas, et continentem, quasi per canalia contrario cursu ad Syrtim in extremo Promontorii angulo sitam, perveniens, ubi invicem pugnant non solum aquae, verum quod mirabilius est, saepe 320 saepius venti contrarii hine inde ad Syrtim usque, simul perveniunt, naves vero plenis velis, ex contrariis partibus illuc delatae, vento repente destitutae, vorticibus aquarum exponuntur, et si Auster superveniat, incredibile pene est, quam ingentes unđae Syr325 tim verberent, immanesque vortices prope eam oriantur; ob id praeter cautelas, quas ubique andhibere nautae solent, circa hoc Promontorium existentes, antequam e Portu solvant, diligentius omnia perscrutari coguntur, ut eis tuto pertransire liceat, ventoque 330 propitio flante, longe ab ipsa Syrti navigant; eo quia, quo ab ea longius, eo aquarum vis reciprocatioque remissior est: inde Peninsula haec, sive Promontorium celebre evas^it; Diomedisque appellationem sortitum est, testem (ut ex loci natura concipere licet) 335 rerum ab eo gestarum. Graeci autem praeternavigantes, qui ipsius situs, e propinquo explorandi, necessitatem non habuerunt, peninsulae magnitudinem commenti sunt, et XV. Civitates eam habere, ut fertur, /Schymnus, Stephanus/ scripserunt, ex alieno tamen 340 relatu, ipsismet, qui scripserunt, non probato. Quod autem haec peninsula Hyllis, eo in loco sit, quo Plinius eam ponit, circuitu C. M. P. quamvis ipse plura
200

obalu od Cavtata sve do Istre, osim nasuprot Visu gdje su neki otoci razmaknuti jedan od drugog, pa moreplovcima otkrivaju obalu kopna i njezin rt. On se doduše ne pruža daleko u more, niti se čini da osim jedne jedine hridi ima što zloslutna, no ipak ga se iskusni mornari toliko boje da ne smatraju nigdje drugdje za čitave plovidbe duž Jadrana potrebnim veći oprez nego tu gdje je strujanje najjače i brže nego bilo na kojem drugom mjestu toga zaljeva (jer je rt smješten u sredini Jadrana). More se naime vraća preko mletačkih pučina i u stalnom se razmaku od šest sati u očitoj i pouzdanoj mjeri diže i spušta, a oko spomenutog ga rta nosi gotovo neprimjetna oseka ili plima, ali izvanredno brzo i strašno nesigurno za mornare. Tome se pridružuje brzo gibanje vode, s jedne strane od Kuke, s druge još veće i brže koje napreduje od rijeka Neretve i Cetine. Ono suprotnim tokom između kopna i otoka, kao kanalima, stiže do hridine smještene pri samom šiljku rta, gdje se ne sukobljuju samo vode, već — što je neobičnije — vrlo često i suprotni vjetrovi istodobno odavde i odande stignu do hridine, i lađe koje su onamo stigle sa suprotnih strana punih jedara ostanu naglo bez vjetra i nađu se izložene virovima. Naiđe li istočnjak, gotovo je nevjerojatno kako visoki valovi šibaju hridinu i kako duboki virovi nastaju blizu nje. Zbog toga mornari oko tog rta, da bi uspjeli sigurno prijeći, uz mjere opreza koje obično svagdje primjenjuju, moraju sve još brižnije provjeriti prije no što se otisnu iz luke. Kad puše povoljan vjetar, plove daleko od hridine, jer što su dalje od nje, to su sila i vraćanje vode blaži. Zbog toga je taj poluotok, ili rt, postao znamenit i zadobio naziv po Diomedu, kao svjedočanstvo o njegovim pothvatima (kako se može zamisliti po prirodi toga mjesta).22 Grci koji su mimo plovili nisu imali potrebe da izbliza istraže smještaj poluotoka pa su izmislili njegovu veličinu i napisali /Skimno, Stjepan/ da »kako se priča« ima petnaest gradova, prema tuđem izvještaju što ga sami pišući ipak nisu prihvatili.23 Iako Plinije više toga zbrkano piše, ipak se iz onog što iznose Skilak, Skimno i 24 Dionizije vidi da je taj poluotok Hilida na onome mjestu kamo ga on stavlja s opsegom od 100000 ko201

345

350

355

360

365

370

375

380

385

perturbate scribat, tamen ex eis, quae Scylax, Schymnus et Dionysius referunt, eodem in loco esse apparet; nam post Liburnos, et Bulinos, Hyllos ante Naronem amnem, et sinum eius (a Seylace Manium dictum) ponunt; sed clarius Schimnus, qui ex Timaeo, et Eratosthene descriptis Hyllis, Issam prope illos ponit; eo, quia navigantibus, antequam in prospeetum Issae perveniant, ex Insularum impedimento Hyllis non appareat: quamvis vero de situ peninsulae ex dictis lector satis instructus esse possit: eam tamen Peloponneso magnitudine parem quis concedat? cum neque in Peninsulae formam, sed tantum mediocris Promontorii, inter tot Chorographicas tabulas descripserit quisquam, quod autem illam magnitudine parem Peloponneso tradant Graeci, us simile est, quae de Istro in {lonium} confluente, et de Ponto Adriatico proximo, et cum ipso peninsulam faciente, referunt; in Peninsulae tamen formam revera existere hoc Promontorium, gnaris locorum patet, sed sinus ex utraque parte Isthmum efficientes, ac circumiacentia loca, adeo saxosa et sterilia sunt, ut ab antiquo deserta, vix a soliš pastoribus, piscatoribusve adita fuisse oenseri debeat, quae nunc quoque nautis incognita essent, nisi, 150 abhinc annis Bulini, et Hyllini simul convenientes, et Turcarum vim fugientes, in intimo communis Orientalis sinus littore, villam extruxissent, quam veteri quoque ac communi eius vocabulo sinus Busyllinam nuncuparunt, ut in Patriae Chronico latius; prout alia ex parte ad fauces occidentalis sinus Stolponae (sive (Strupini) dicti) villam aliam supra insulam, a cornibus dictam, fundarunt: quarum commodo, qui Promontorii pericula fugiunt, marisque agitationem, ac nauseam vitant, alterutrum sinuum adeunt, et per Isthmum terrestri itinere incedentes, ad alterum sinum deveniunt, pacatiori deinde mari inter Insulas procedentes, abindeque Peninsulam sinusque ipsos notos effecerunt: in ea Peninsula sicuti XV. Civitates fuisse, Graeci commenti sunt; ita nullibi Civitatis ullius vestigium apparet, praeter rudera Praetorii, ab Antonino, et Tabulis Peutingerianis memorati, in Peninsulae Orientali parte siti, quod quadratae structurae fuisse, forumque in medio formae (elipticae) habuisse, porticibusque
202

raka. Oni naime nakon Liburna i Bulina stavljaju Hile prije rijeke Neretve i njena zaljeva (koji Skilak 26 zove Manijskim). No Skimno je još jasniji, jer Hile opisuje prema Timeju i Eratostenu i stavlja blizu 27 njih Isu, zbog toga što> moreplovci od prepriječenih otoka ne vide Hilidu prije no što stignu na dogled Visa. Čitalac doduše može rečenim biti dovoljno upućen o smještaju poluotoka, no tko bi ipak dopustio da je veličinom jednak Peloponezu? Jer nitko ga na toliko zemljoviidnih karti nije prikazao čak niti u obliku poluotoka nego samo osrednjeg rta. Sto pak Grci pišu da je po veličini jednak Peloponezu, slično je onome što iznose o Dunavu da utječe u Jonsko more, i o Crnom moru da je blizu Jadrana i da s njime tvori poluotok. Onima boji poznaju ta mjesta jasno je da rt stvarno ima oblik poluotoka, no zaljevi koji s obje strane tvore prevlaku i okolna mjesta tako su kameniti i neplodni da bi se moralo smatrati kako su odvajkada pusti i kako su onamo jedva zalazili samo pastiri i ribari. Nliti sada ih mornari ne bi poznavali da se unazad 150 godina nisu objedinili Bulini i Hilini bježeći od turskog nasilja i da nisu na najuvučenijem dijelu obale zajedničkog istočnog zaljeva podigli zaselak koji su po drevnom i zajedničkom imenu onoga zaljeva nazvali Busilinom, o čemu opširnije u kronici domovine.28 Isto su tako pri tjesnacu zapadnog zaljeva Stupim (ili tzv. Strupini) utemeljili drugi zaselak iznad otoka nazvanog po rogovima.29 Zahvaljujući njima, oni koji izbjegavaju opasni rt, uzburkano more i mučninu uđu u jedan ili drugi zaljev, stupaju prevlakom kopnenim putem i stižu do drugog zaljeva, a zatim napreduju mirnijim morem između otoka. Tako su učinili poznatim i poluotok i same zaljeve. Grci su izmislili da je na tome poluotoku bilo petnaest gradova, i u skladu se s time nigdje ne vidi trag nikakva grada, osim ostataka Pretorija, smještenog na istočnom dijelu poluotoka, koji spominju Antonin i »Peutingerove karte«.30 Ruševine pokazuju da je bio izgrađen u obliku četvorine, da je u sredini imao trg elptična oblika okružen
203

25

390

395

400

405

4io

415

420

425

circumdatum et cisternas in angulis pro aquarum, quibus situs indiget necessitate supplenda, ruinae demonstrant. Illud sicuti ad navigantium tutelam, in portu deserto sed a Romanis frequentato aedificatum censeri debet; ita portus ipse quibuscumque Illyricae continentis portubus navigantibus commodior existit, facilem etenim ingressum, tutam stationem, prospectum in altum tmare, facillimumque egressum quibuscumque generis navibus praebet; ita ut ad Promontoru pericula vitanda proximum a natura refugium paratum videatur; qui ab insula, ex opposito ipsum ab undarum iniuria tutante, Sancti Michaelis Archangeli nuncupari solet, (indigete) tamen vocabulo Mirara dicitur: ex descriptione itaque accurata Peninsulae Hyllis, hyperboles a Graecis de ea relatae, apparent. Situs (quoque) Hierastamnorum et Bulinorum inquirendus est. Bulinorum enim regionem sicuti conterminam Hyllis ponit Scylax, ita eius praeternavigatio longae diei unde principium sumere debeat, non apparet, prout neque ubi sinus Nestus, ad quem in fine diei pervenitur, ponenđus sit, ideo ex usitato navigandi modo coniecturae sumendae erunt. Nautae enim iter per diaetas metientes, distantias a portubus, fluminibus, vel Promontoriis non sumunt, sed ab eorundem circumviciniis, praesertim vero, qui maioribus navibus per altum mare vehuntur, prout in aspectu aliquas Insulas, Promontoria, vel montium cacumina habent, recto itinere procedentes, distantias prospectu tantum, non appulsu, per diaetas metiuntur. Ideo sicuti Scylax praeternavigationem regionis Liburnorum duorum dierum ponit, ita eandem ab Istriae Promontorio, extra Liburnicas Insulas, recto tramite Issam versus, metitum dignoscitur; cum tempore aestivo flantibus aethesiis, bidui spatio eaedem Insulae praeternavigentur; ad quarum extremas cum nautae perveniant, isi aethesiae noctu quoque spirent, ut .solent, Issam, Pharumve versus iter prosequuntur; si vero cessent, inde non solvunt, donec ventum propitium longe diei spatio consecuturos, non auspicentur, nocturttam navigationem ob peninsulae Hyllis pericula vitantes. Ideo Bulinorum, regionis praeternavigatio ad Nestum usque sinum, de qua Scylax, ubi
204

trijemovima, a na uglovima cisterne da se udovolji potrebi za vodom koje nema na tom položaju. Mora se smatrati da su ga Rimljani izgradili u inače pustoj luci koju su oni posjećivali kako bi zaštitili moreplovce. Upravo je ta luka moreplovcima zgodnija nego sve luke ilirskog kopna: pruža naime lak ulazak, sigurno sidrište, pogled na debelo more i vrlo lak izlazak lađama svake vrste, te se čini da je sama priroda u blizini pripravila utočište da bi se izbjegao opasni rt. Luka se pak prema otoku koji je sa suprotne strane štiti od silnih valova obično naziva lukom sv. Mihovila Arhanđela, domaćim pak imenom Mirara.31 Tako se iz točna opisa poluotoka Hilide vidi kakva su pretjerivanja o njemu iznijeli Grci. Valja također ispitati i smještaj Hijerastamna i Bulina. Skilak je doduše postavio područje Bulina tako da graniči s Hilima, ali se ne vidi odakle bi imala počinjati plovidba od jednoga dana uza nj, kao što se ne vidi ni kamo valja staviti zaljev Nest, do kojega se stiže krajem dana.32 Stoga valja iznijeti pretpostavke prema uobičajenom načinu plovidbe. Mornari koji mjere put u danima ne određuju naime udaljenosti prema lukama, rijekama ili rtovima, nego po onome što je oko njih. Osobito pak oni koji većini lađama plove debelim morem i napreduju ravnim putem, imajući na Vidiku nekoliko otoka, rtova ili planinskih vrhova, ne odmjeravaju razdaljine po pristajanju nego samo po dogledu, u danima puta. Kad Skilak stavlja da je plovidba duž područja Liburna dvodnevna,33 razabire se stoga da ju je odmjerio od rta Istre s vanjske strane Liburnskih otoka ravno prema Visu, jer se ljeti kad pusu sjeverni vjetrovi mimo tih otoka proplovi u dva dana. Kad mornari stignu do posljednjih među njima, pusu li sjeverni vjetrovi i noću kao obično, nastavljaju put prema Visu ili Hvaru. Stane li vjetar, ne otiskuju se odande dok ne predvide da će imati povoljan vjetar za čitava duga dana, jer izbjegavaju ploviti noću zbog opasnog poluotoka Hilide. Stoga plovidbu duž područja Bulina do zaljeva Nesta, o kojoj Sfcilak go205

supra intelligenda est eo modo, quo navigantes quando ex Occidente in prospectum Promontorii Diomedis, sive Peninsulae Hyllis perveniunt, ut sinum Manium pertransire possint, Pharum versus, navigationem dirigunt, et longae diei itinere, vento propitio ipsum Phari portum appellunt, sique ventus lenior sit, ad primam ex eiusdem sinus Insulis (Proteram forsan ex hoc a Scylace dictam) perveniunt, at si circa Promontorium vento forte destituantur, omni conatu contendunt, Mirarae portum ante noctem appellere; reliquum autem sinus ii, quifeus necesssitas inest, Naronam flumen adeundi, intra ipsum sinum, spatio unius diei navigant; qui vero itinere recto progrediuntur, extra peninsulam (Stagni dictam) Ragusinae ditionis, contra Naronis Ostia, et prope Melitam Insulam, eodem temporis spatio perveniunt, si haec Peninsula Stagni, pro altero Promontorio sinum Manium efficiente, sumatur, quae de illius praeternavigatione longae diei a Promontorio Hyllis ad Nestum sinum modo supradicto dicuntur, aptabuntur, et inde ad Naronem intra Peninsulam, vel extra Melitam usque, diei: quod autem haec peninsula Nesti sit, praeter relatarum distantiarum congruentiam, nomen Civitatis in Isthmo eius positae, quamvis (mancum), Ston indigetatae indicat: Observanduni est hic Scylacem Insulas, quae in sinu Manio sunt, et quae in exteriori parte Peninsulae iacent, distinctim nominare, Naronaeque Emporii a mari idistantiam ponere, et eius (circumvicinia) describere, quod nullibi facit, quos autem Diodorus CCIOD ex adversa continenti (advectos), Pharum obsedisse ait, et generali vocabulo Illyrios nominat, hos Scylax in Bulinos et Nestos sinus Manii accolas distinguit, et quamvis textus Scylacis quibusdam in locis (mutilus) appareat, ex eis tamen, quae extant, Graecos, et ex ipsis, Scylacem, ex frequenti ad proximas Graecanicas Insulas, praesertim Issam, appulsu maiorem horum locorum notitiam habuisse, dignoscitur, quam reliquae orae Adriaticae, quod Straibo quoque innuere videtur, qui inter Ldburnicas notissimas Issam, Tragurium, et Pharum eiusdem sinus Insulas, asserit: quarum tres tantum nominat Scylax, cum quatuor revera sint, praeter pravos scopulos, et sicut
206

vori na gornjem mjestu,34 treba razumjeti onako kako moreplovci usmjeravaju plovidbu prema Hvaru kad sa zapada stignu na dogled Diomedova rta ili poluotoka Hilide da bi mogli prijeći Mariijiski zaljev. Uz povoljan vjetar nakon dugog dana puta pristaju u samoj luci Hvara, ako je vjetar slabiji, stižu do prvog otoka u tome zaljevu (Slkilak ga možda zbog toga naziva Proterom),35 a alko ih slučajno vjetar napusti oko rta, nastoje na svaki način prije noći pristati u luci Starog Trogira. Preostali dio zaljeva ioni kojima je potrebno stići do rijeke Neretve preplovljuju iznutra u razdoblju od jednog dana, a oni koji napreduju ravnam putem stižu u istom razdoblju izvan poluotoka pod dubrovačkom vlašću (zvanog »Stagnum«) nasuprot ušću Neretve blizu otoka Mljeta. Uzme li se da je taj poluotok »Stagnum« drugi rt koji zatvara Manijski zaljev, uskladit će se što je rečeno o plovidbi uza nj od dugoga dana na gore opisani način — od rta Hilide do zaljeva Nesta, i zatim od jednog dana do Neretve iznutra isve do poluotoka, ili izvana sve do Mljeta. Što bi pak bio taj poluotok Nesta, pokazuje osim poklapanja navedenih razdaljina još i ime grada — premda okrnjeno — koji leži na njegovoj prevlaci i naziva se Ston. Ovdje valja zamijetiti da Skilak poimence nabraja otoke u Manijskom zaljevu i na vanjskoj strani poluotoka, da navadi udaljenost trgovišta Narone od mora i opisuje njegov okoliš, što ne čini nigdje dru36 gdje. Onih pak deset tisuća za ikoje Diodor kaže da su opsjeli Far doplovivši s nasuprotnog kopna i na37 ziva ih općim imenom Ilira Skilak razlučuje na 38 Buline d Neste, stanovnike uz Manijski zaljev. Stoga, iako se vidi da je Skilakov tekst na nekim mjestima oštećen, ipak se iz onoga što postoji razabire da su Grci i među njima Skilak zbog čestog pristajanja na obližnjim grčkim otocima, osobito Visu, bolje poznavali ta mjesta negoli ostalu jadransku obalu. Čini se da to nagoviješta i Strabon koji među liburnskim otocima spominje Isu, Tragurdj i Far, najpoznatije 39 otoke toga zaljeva. Skilak ih imenuje samo tri, iako su zapravo četiri, osim posve malih školja.40 Kao što Kratija odgovara Bratiji koju dmenuju Stjepan, Pli207

Cratia, respondet Bratiae a Stephano, Plinio, Antonino, et Tabulis Peutingerianis nominatae, ita Olynta, Insulae Solentii, in Tabulis Peutingerianis, Bolen475 tiaeque ab Antonino memoratae, nunc Šolta dictae, quarum parvam inter se intercapedinem, nautae portulam voćare solent. Proteras autem est ea, quae Girona dicitur, Soltae proxima, duplicique portu praedita, quam ab Oriente quoque venientes adire so480 lent, transitum opportunum Peninsulae Hyllis expectantes; quarta a Strabone, et Ptolomaeo a Civitate proxima Tragurium dicta, Plinii Bubua, Amiani Boas, nunc Bua, vel Bove, quae cum civitati ponte iungatur, indeque continenti ob id, tantum aditur ab iis, qui 485 Tragurium (appellunt). et ideo forsan a Scylace praetermissa fuit, ac regioni Bulinorum adscripta, quam sicuti proximam Peninsulae Hyllis ponit Scylax; ita Tabulae quoque Peutingerianae eodom loco, quamvis in mediterraneis sitam testantur. Bulinorum idcirco 490 regio apud Scylacem existimanda est, esse ea, quae navigantibus inter Liburnicas Insulas, et Issam in continenti montuosa, simul cum Peninsula Hyllis apparet, sicut Hierastamnorum regio Oecidentalis Bulinis ponenda est, cuius praeternavigationem omi495 sit Scylax, eo quia Liburnicarum Insularum (quarum metitus est iter) ofoiectu, non apparet, et si quis ad flumen usque Titium, eam extendi diceret, finem antiquum inter Illyrios, et Liburnos eundem Titium esse statuere posset, ut de Autariatis suipra dictum 500 est, et Romani Geographi ponunt; sed sicuti praeternavigationem regionis Bulinorum diei unius spatio recto tramite Pharum versus a Peninsula Hyllis metitus est Scylax, ita eiusdem describens littus, ait: post Peninsulam (id est Hyllis) littus directum acco505 lunt Bulini, littus autem a Peninsula Naronem usque directum est, parvo Spalatensis agri interiecto Promontorio. Prosequitur deinde Navigationem Scylax a Narone fluvio ad Arionem, et sic ex interioribus sinus 510 Manu, Orientem versus, recto tramite, nullo habito respectu circuitus Peninsulae Nesti, vel eius Isthmi, idem quoque Plinium feCisse, ab eodem Narone Epidaurum versus, infra patebit; Arion autem fluvius is esse dignoscitur, qui prope Bagusium in portum, ab
208

nije, Antonin i »Peutingerove karte«, tako Olinta odgovara otoku Solentiju na »Peutingerovim karta42 ma« i Bolentiji koju spominje Antonin, sada zvanoj Šoltom. Mali razmak između njih mornari obično zovu vratašcima. Protera je pak onaj otok koji se naziva Drvenikom, vrlo blizu Šolti i obdaren dvjema lukama. K njemu obično dolaze oni koji stižu s istoka, očekujući pogodan prolazak uz poluotok Hilidu. Četvrti Strabon d Ptolemej po obližnjem gradu 43 44 nazivaju Tragurijem, u Plinija 46 je to Bubua, u Amijana Boa, sada Bua ali Bove. Kako je mostom povezan s gradom i odatle s kopnom, dolaze do njega samo oni koji pristaju u Trogiru. Skilak ga je možda zbog toga i preskočio d pripisao području Buli47 na, koje postavlja kao vrlo blizu poluotoku Hilidi. »Peutingerove karte« također svjedoče da je ono na 48 tome mjestu, mada smješteno u unutrašnjosti. Stoga valja smatrati da je područje Bulina u Skilaka ono 'koje se moreplovcima ukazuje na brdovitom kopnu zajedno s poluotokom Hilidom između Liburnskih otoka i Visa. Područje Hijerastamna valja staviti zapadno od Bulina. Plovidbu je uz njega Skilak propustio spomenuti, jer se ne vidi od preprdječenih Liburnskih otoka (uz koje je odmjerio put).49 Kad bi tko rekao da ise ono protezalo sve do rijeke Krke, mogao bi utvrditi da je Krka stara granica između Ilira i Liburna, kako je gore rečeno o Autarijatima i kako je stavljaju rimski zemljopisci. No kako je Skilak plovidbu duž područja Bulina odmjerio razdobljem od jednog dana ravnim putem od poluotoka Hilide prema Hvaru, tako opisujući njegovu obalu kaže: iza poluotoka (tj. Hilide) nastavaju ravnu obalu Bulini.50 Obala je pak ravna od poluotoka sve do Neretve, s ubačenim malini rtom splitskog zemljišta. Skilak zatim nastavlja plovidbu od rijeke Neretve do Ariona, iz unutrašnjosti Manijskog zaljeva ravnom linijom na istok, ne obazirući se tako uopće na obilazak poluotoka Pelješca ili njegove prevlake.51 Niže će biti jasno da je isto uradio Plinije, također od Neretve prema Epidauru.52 Razabire se pak da je Arion ona rijeka zvana Omblom koja blizu Dubrovnika utječe u luku nazvanu gruškom po starim Agra209

41

515 antiquis Agrovonitis, Gravosa, indigetatum fluit, Ombla dictus, cum nullus alius fluvius Epidaurum usque inveniatur, et portus hic tutus nautisque commodus diei navigatione a Naronis Viciniis distet, a quo Gravosae portu nunc (a Sancta Cruce dicto) Butoam na520 vigantes Epidauritanos portus crebro appellere solent, ubi rupes, et prope eas antrum ingens existunt, in quo antro serpentes fuisse, posteriorum quoque temporuTn fert opinio; ibique Cadmum in serpentem mutatum, nec non/tumulum eius, fanum, et Oraculum 525 extitisse commenti sunt Graeci, de quo Apollonius Argonauticon 4. de Colchis. Hi iuxta Illyricum ex projunditate nigrum flumen, ubi Harmoniae est, et Cadmi (bustum) turrim excitarunt Encheleaensium in530 quilini. Quod inter Naronem, et Drilonem ponere videtur Nicander in Theriacis: Accipe; et octipedem raptum de flumine cancrum Lacte novo terito, tum natam Naronis irim 535 Marginibus, quaque Illyricis Drilo perjluit agris, Armoniaeque, et Sidonii frondamina Cadmi Pascua ubi gemini serpunt per rura Dracones. Quod autem circa Epidaurum fuerint Saxa Cadmea, ex Scylace elicitur, qui abhinc Butoam navigari 540 scribit, nullus enim opportunior locus navigantibus portubus Epidauritanis, quod ex Plinio confirmatur, qui loco supra relato Liburniae, et Dalmatiae portus continentis ad navigationem aptos recensens, distantias quoque inter eosdem ponit. 545 ladera Colonia a Pola C. M. P. Salona Colonia ab ladera *CCXXII. /*LXXXXII/ Narona Salonis LXXII. a mari XX. A Narona amne C. M. P. abest Epidaurum Co550 loma Lissum oppidum Civium Romanorum ab Epidauro C. M. P. Ex quibus inter Naronam, et Butoam Epidaurum navigantes appellere solitos, eo loci apparet, ubi Cad555 mi Saxa et antrum sunt. Hos Cadmeos portus, uti navigationi opportunos Romani, cum caeteris Illyricis muniverunt, et in Peninsula, ipsos efficiente, Colo210

vonitima. Nema naime nikakve druge rijeke sve do Cavtata, a ovdje je sigurna i za mornare pogodna luka udaljena dan plovidbe od okolice Neretve. Oni koji iz te gruške luke (zvane po sv. Križu) plove u Budvu sada obično često pristaju u cavtatskim lukama. Ondje su hridine i blizu njih golema spilja, a čak i mišljenje kasnijega doba kaže da je u toj spilji bilo zmija. Grci su izmislili da je ondje Kadmo pretvoren u zmiju, i da postoje njegov grob, svetište i proročište. O tome Apolonije u četvrtoj knjizi »Zgoda Argonauta« o Kolšanima: Oni su podigli kulu kod Ilirske rijeke crne zbog dubine, gdje je Harmonijin i Kadmov grob, kao naseljenici medu Enheleejcima.53 Čini se da to Nikandar u »Životinjskim lijekovima« stavlja među Neretvu i Drim: uzmi. I osmonogog raka ugrabljenog iz rijeke notari svježim mlijekom, a tada peruniku rođenu na obalama Narona i ondje gdje Drilon protječe ilirskim poljima, gdje je gaj Harmonije i Sidonca Kadma i gdje kroz pašnjake gmižu dvije zmije... ,54 Iz Skilaka proizlazi da su kadmejske stijene bile u okolici Epidaura, jer on piše da se odatle plovi u Butoju.55 Nema naime zgodnijeg mjesta za moreplovce no što su cavtatske luke, a to je potvrđeno i prema Pliniju. Nabrajajući na gore navedenom mjestu luke koje na libumskom i dalmatinskom kopnu pogoduju plovidbi, on navodi i udaljenost među njima: kolonija Jadera 100000 koraka od Pole kolonija Salona *222000 /*92000J koraka od Jadere Narona 72000 od Salona, 20000 od mora kolonija Epidaur udaljena je 100000 koraka od rijeke Narone grad rimskih građana Lis 100000 koraka od Epidaura.56 Iz toga se vidi da su oni koji su plovili između Neretve i Budve obično pristajali u Cavtatu na onome mjestu gdje su Kadmove stijene i pećina. Rimljani su i te kadmejske luke kao pogodne za plovidbu izgradili zajedno s ostalim ilirskim, a na poluotoku
211

560

565

570

575

580

585

590

595

600

niam Epidaurum condiderunt, Civiumque et navigantium commodo consulentes aquam X. abinde milliaril bus eduxerunt, ut aquae ductus ruinae demonstrant. Sed si quis Scylacis textus restitutionem adhuc tentare vellet, prout in capite Liburni, Holstenius multa nomina recte mutavit, ut ex margine apparet, ita in eodem capite aliqua praeposterata videntur, nam ubi de insulis refert illa verba, et aliae multae absque nomine ponenda videntur, post hae autem Insulae magnae sunt, ita ut rectus sensus esse debeat. Insulae autem huic regioni obiacent, quarum quidem nomina recensere possum, sunt enim Absyrtis Insula stadiorum. CCCX. lata autem. CXX. Electrides, Istria, Mentorides, hae autem Insulae magnae sunt, et aliae multae absque nomine [*] iuxta est Arbatis fluvius; navigatio iuxta Liburnorum regionem bidui est. Similiter in capite Nesti asterisco aliquid deesse sigriificavit Holstenius, et post Corcyra nigra vocatur verba Plurimum abest Promontorio suo haec Insula (quae Vossius in sua versione posuit) cum cuinam Insulae adaptari possint, non constet; omisit; cum tamen in textu Graeco extent, ideo eadem transponendo, et Insulae Phari adaptando, aliqualiter sensus percipi potest, hoc modo, antequam vero ad Naronem fluvium perveneris, ampla regio in mare procurrit, atque Insula littori vidna nomine Melita, tum alia huic vidna Corcyra nigra vocatur, a Melita abest stadiis *XX; a maritima Regione, stadiis VIII. et plurimum abest Promontorio suo (Pharus) Insula a maritima isthac regione, altero vero promontorio pertingit ad Naronem fluvium. Cum enim Insulae Phari Promontorium intra sinum Manium situm sit, contra Naronis Ostia, et cum maritima regione, sive Peninsula Nesti rectam navigationem earum interpositione impediant; ideo Scylax Phari, et maritimae regionis promontoria, proximarumque Insularum Melitae et Corcyrae situm describere voluit: adhuc tamen aliqua in textu deesse noscuntur, quae ex earundem Insularum et Peninsulae accurata delineatione, cuilibet per se supplere facile erit; nam si stadiis XX. inter Melitam, et Coryram C. addantur (quae facile ab Exscriptoribus praetermissa fuere) quadrabit distantia inter easdem Insulas, prout VIII. stadiorum dis212

koji ih tvori su osnovali koloniju Epidaur. Brinući se za udobnost građana i moreplovaca, doveli su vodu s udaljenosti od deset milja, kako pokazuju ruševine vodovoda. No, ako bi se tko još htio okušavati u obnovi Ski57 lakova teksta: Holste je doduše u poglavlju »Liburni« ispravno izmijenio mnoga imena, kako se vidi iz margine, no u istom se poglavlju čini da je nešto na krivom mjestu. Gdje naime iznosi o otocima one riječi: i mnogo drugih bez imena, čini se da ih treba staviti nakon to su veliki otoci, tako da bi pravi smisao morao biti: Pred tim područjem leže otoci, čija imena dakako mogu nabrojiti, a to su otok Apsirtida od 310 stadija, širok 120, Elektride, Istri ja i Mentoride. To su veliki otoci, a [*] i mnogo drugih bez imena. Blizu je rijeka Arbatis. Plovidba je uz područje 58 Liburna dvodnevna. Holste je slično zvjezdicom naznačio da nešto nedostaje u poglavlju »Nesti«, a iza naziva se Crnom Korkirom ispustio je riječi taj je otok najudaljeniji svojim rtom fVoss ih je u svom 59 prijevodu zadržao), jer nije sigurno s kojim bi se otokom mogle uskladiti. Budući da ipak postoje u grčkom tekstu, može se kako-tako dobiti ismisao ako se premjeste i prilagode otoku Hvaru, ovako: Prije no što dođeš do rijeke Narona, pruža se u more prostran kraj, i blizu je obali otok imenom Melita, zatim je njemu bliz drugi koji se naziva Crnom Korkirom. Od Melite je udaljen *20 stadija, od primorskog područja osam stadija. Otok {Far) najudaljeniji je svojim rtom, od tog primorskog područja, a drugim, rtom seže do rijeke Narona.60 Kako je naime rt otoka Hvara 'smješten unutar Manijskog zaljeva, nasuprot ušću Neretve, ispriječivši se zajedno s primorskim područjem ili poluotokom Pelješcem ometa ravnu plovidbu, pa je Skilak zbog toga htio opisati rtove Hvara i primorskog područja i smještaj obližnjih otoka Mljeta i Korčule. Ipak se razabire da u tekstu još nešto nedostaje, što će svakome biti lako dopuniti prema točnom nacrtu onih otoka i poluotoka. Ako se naime k onih dvadeset stadija između Mljeta i Korčule doda stotina (koju su prepisivači lako ispustili), odgovarat će razdaljina među tim otocima jednako kao što se razdaljina od osam
213

605

610

615

620

625

630

635

β40

tantia a proxima maritima regione, sive Peninsula Corcyrae congruit, et quamvis Holstenius, pro Lias Idassa Scylacis Urbibus, ab aliis auctoribus antiquis non nominatis, ladrarn notissimam Liburnorum Civitatem, recte reposuerit; tamen cum Scylacem multa alia locorum nomina, quae apud reliquos auctores non reperiuntur, usurpare constet; ideo forsan Idassa antiquissimum Liburnicum nomen Civitatis erat, quod ab Atriensibus deinde in ladram, vel ladertum simul cum Adriatico mutatum fuit. Schymnus autem Illyriorum partem remotaim a mari degere, partem littus Adriae internum occupare, partem obtemperare regiae potentiae, partem legibus vivere suis, hosque hospitales esse asserit, (cum ipsum Romanorum temporibus scripsisse constet) ad ea tempora respexisse videtur, quibus post primum bellum inter Pinnem Demetrium, et Scherdilaidam Illyricum divisum fuit; cum tamen eosdem vicinis molestos, piraticamque exercuisse referat Polybius, Us temporibus hospitalitas Illyriorum adaptari non potest, neque Agronis ipsorum praedecessoris, sed sicut Schymnum multa ex antiquioribus auctoribus referre patet; ita haec cum aliis de Adriatico, ex Theopompo se sumpsisse ipse testatur, qui post DionySii lunioris eiectionem vixit. Hospitalitatem ante Romanorum adventum in Adriaticum a Dionysio introductam, continuatam quoque, temporibus a Schymno relatis, concludendum videretur, nisi Livius loco citato latrocinia circa eadem tempora memoraret, quando Cleomenem cum Graecorum classe in Adriaticum venisse refert. His de totius Illyrici ordinatione, Adriaticique navigationis variatione pro antiquorum intelligentia relatis; partes eiusdem prout a Romanis constitutae fuerunt, recensendae sunt. Illyricum Romani Imperatores in Liburniam et Dalmatiam distinxerunt, sed cum Liburniae mentio ante Romanorum tempora reperiatur, Dalmatiae vero nomen sero apud eorundem Scriptores appareat; ideo primo Liburnia describenda erit, deinde quomodo in Dalmaticum nomen transierit, explanandum; ut his perceptis, facilius intelligantur, quae post Imperii declinationem in Dalmatia evenerunt, quorum causa hoc opus institutum est.

stadija od obližnjeg primorskog područja slaže s otokom Korčulom. Holste je doduše s pravom stavio vrlo poznati liburnski grad Jadru umjesto Skilakovih 61 gradova Lijas Idasa, no kako je sigurno da Skilak upotrebljava i mnoga druga mjesna imena koja se ne nalaze kod ostalih autora, možda je ipak »Idasa« bilo pradavno libumsko ime grada, koje su Atrijanci zatim izmijenili u Jadru ili Jadert zajedno s Jadranom. Skimno pak spominje da dio Ilira živi udaljen od mora, a dio zauzima unutarnju obalu Jadrana, da se dio pokorava kralj evskoj vlasti, a dio živi po vla62 stitim zakonima, i da su ti gostoljubivi. Čini se da se osvrnuo na ono vrijeme (jer je sigurno sam pisao u rimsko doba) kad je Ilirik nakon prvog rata bio podijeljen između Pinesai, Dernetrija i Skerdilaide. Kako Polibije ipak izvješćuje da su oni bili 63 tegobni susjedima i da su se bavili gusarstvom, ilirska se gostoljubivost ne može uskladiti niti s tim razdobljem, niti s razdobljem njihova prethodnika Agrona. Jasno je da Skimno mnogo iznosi prema starijim autorima, pa tako sam svjedoči da je ovo zajedno s ostalim o Jadranu preuzeo od Teopompa64 koji je živio nakon zbacivanja Diooizija Mlađeg. Činilo bi se kako valja zaključiti da je Dionizije prije dolaska Rimljana uveo gostoljublje u Jadran i da se ono nastavilo u razdoblju o kojem izvješćuje Skimno, kad ne bi Livije na navedenom mjestu spominjao razbojništva otprilike u isto vrijeme, navodeći da je tada Kleomen s grčkim brodovljem došao u Jadran.65 Iznijevši sve ovo o uređenju čitava Ilirika i o promjenama u plovidbi Jadranom da bi se razumjeli stari pisci, valja navesti dijelove Ilirika onako kako su ih uredili Rimljani. Rimski su carevi razlučili Ilirik na Liburniju i Dalmaciju. Kako se spomen o Liburniji može naći i prije vremena Rimljana, a ime se Dalmacije kasno javlja kod njihovih pisaca, valjat će najprije opisati Liburniju, a zatim objasniti kako je prešla pod dalmatinsko ime. Shvativši to, lakše će se razumjeti što se dogodilo u Dalmaciji nakon slabljenja Carstva, zbog čega je ovo djelo i zasnovano.

214

215

DE LIBURNIA. Primam Illyrici ab Augusto constituti, Provinciam, lapidiam, Istriae proximam ponit Straibo, antiquiB oreš autem supra relati Auctores, lapodes non nominant, quos intra Alpes habitasse ref ert Appianus sexto relato Illyrico bello. Hos ipsos Celtas fuisse asserit Stephanus, lapodes natio Celtica, prope Illyricum, Dionysius libro 12. et cum Scylax de Celtis intima si10 nus colentibus, loco relato, dicat. Post Tyrrhenos Celtarum gens sequitur, pars exercitus angusto terrarum tractu, usque ad Adriaticum mare: istic intimus recessus est sinus Adriatici. In intimo autem sinus Strabo Timavum ponit. In ipso autem intimo sinus 15 Adriatici Timavum est, de quo Virgilius Georgicorum 3. Tura sicut aerias Alpes, et Norica si quis Castella in Tumulis, et lapidis arva Timavi. 20 Et antiquus eius Scholiastes Servius Salustius (primam modo lapidiam ingressus) huius est Fluvius Timavus prout etiam Pliniu's, Venetorum, et Carnorum oram describens libro 3. capite 18. Carnorum haec regio iunctaque lapodum amnis Timavus, Ideo Celtas, a Scylace relatos, lapodes fuisse, eosque cum caeteris Celtis sive Gallis, Alpes transgressos, et ipsarum extremis occupatis, prope mare in intimo recessu sinus Adriatici circa Timavum ab antiquo consedisse, censeri debet, quorum regionis praeternavigationem, tamquam in intimo sinus positae, metili omisit Seylax, et a Venetis ad Istros transit. Ex bis clariora evadunt, quae de iisdem refert Strabo, relatis enim Alpium ramis, et fluminibus ex ipsis in Istrum influentibus, ait lapides quoque permixta nunc Illyriis et Celtis gens, circa haec loca habitant, et extremitas his vičina est; Hi cum aliquando florerent, et suam habitationem ad utrumque terminum extendissent, latrociniisque invalescerent, tandem ab Augusto Caesare debellati et confecti sunt. Et infra Segesticae civitatis situ descripto, sita est enim sub Alpibus, quae ad lapodes usque porriguntur, gentem partim Celticam, partim Illyricam. Celtes nempe lapodes, qui antiqui216

Caput V.

O LIBURNIJI Straboii stavlja odmah do Istre Japidiju 1 kao prvu pokrajinu Ilirika u Augustovu uređenju. Stariji gore navedeni autori ne imenuju Japode, za koje Apijan u opisanom šestom ilirskom ratu kaže da su 2 obitavali unutar Alpa. Stjepan spominje da su oni bilis Kelti: Japodi, keltski narod blizu Ilirika; Dionizije u dvanaestoj knjizi* Skilak na navedenom mjestu kaže o Keltima koji nastavaju unutarnji dio zaljeva: Za Tirenima slijedi narod Kelta, dio ljudstva na uskom potezu zemlje, sve do Jadranskog mora. 5 Tu je Jadranski zaljev najdublje uvučen. U sam pak vrh zaljeva Strabon postavlja 9Timav: Na samom je kraju Jadranskog mora Timav. Vergilije o njemu u trećem pjevanju »Georgika«: Tad kako visoke Alpe, i ako je tko noričke utvrde na bregovima i polja japidskog 7 Timava... , a njegov stari sholijast Servije: Salustije: »ušavši netom u prvu Japidiju«8; Timav je rijeka u njoj.9 Tako i Plinije, opisujući u 18. poglavlju treće knjige obalu Veneta i Karna: Ovo je karnsko područje i s njime povezano japodsko, rijeka Timav.10 Zbog svega se toga mora smatrati da isu Kelti o kojima izvješćuje Skilak bili Japodi i da su s ostalim Keltima ili Galima prešli Alpe, zaposjeli njihove krajnje ogranke i od davnine zasjeli blizu mora u najuvučenijem dijelu Jadrana oko Timava. Skilak je propustio odmjeriti plovidbu duž njihova područja, jer ono leži u samom vrhu zaljeva, pa od Veneta prelazi k Histrima.11 Time postaje jasnije što o njima iznosi Strabon. Opisavši naime ogranke Alpa i rijeke koje s njih otječu u Dunav, kaže: i Japodi, narod sada pomiješan od Ilira i Kelta, obitavaju oko tih mjesta, i njihov im je završetak blizu. Iako su nekoć bili snažni i proširili svoje obitavalište do obiju međa, te su ojačali razbojništvima, August ih je Cezar napokon svladao i skršio; a niže, opisavši smještaj građa Segestike: smješten je naime pod Alpama koje se pružaju do Japoda, dijelom keltskog, a dijelom ilirskog
217

V poglavlje

25

30

35

40

i 45

50

55

60

tuš ad intima sinus circa Timavum, et Alpium extremas consederant, (ut ex Scylacis loco citato dictum est), rebus deinde illorum florentibus, ad utrumque terminum, habitationem extendisse dicendum est; ut Strabo ait, et utraque latera Alpium insedisse, ut Dion. Libro 49. Caesar (id est Augustus) lapides ipse bello petiit, quorum eos, qui citra montes haud procul a mari habitabant, non omnino difficulter in suam potestatem redegit, qui vero montium vertices, et utraque latera incolebant, eos, non sine maximo tabore, perdomuit, et a tergo Istriae proximam Liburniae partem occupasse ut Plinius Libro 3. capite 19. Istria ut Peninsula excurrit latitudinem eius XL. M. P. circuitum vero CXXLI. M. prodidere quidam, item adhaerentis Liburniae, et Flanatici sinus alii Liburniae CLXXX. M. Nonnulli in Flanaticum sinum, lapidiam promovere a tergo Istriae CXXX M. P. Dein Liburniam CL M. fecere. Quorum lapidum maritimos, et Subalpinos Sempronius Tuditanus Consul sexto Illyrico vicit, ut Appianus loco citato refert, idemque fragmentum Fastorum Triumphalium testatur. C SEMPRONIVS C. F. C. N. TVDITANVS COS DE IAPVDIBVS KAL OCT A DCXXIV

naroda. Valja dakle reći da su Kelti Japodi koji su u davnini zasjeli u vrhu zaljeva oko Timava i zadnjih ogranaka Alpa (kako je rečeno prema navede13 nom Skilakovom mjestu), dok su bili snažni, zatim protegnuli svoje obitavalište do obiju međa — kako veli Stralbon, i da isu zaposjeli oba boka Alpa, kako veli Dion u 49. knjizi: Cezar (tj. August) je sam zaratio na Japide. One koji su obitavali s ove strane planina nedaleko mora posve je lako doveo pod svoju vlast. One pak koji su nastavali vrhunce i oba bo1 ka planina ukrotio je tek s najvećim naporom, * i da su zauzeli najbliži dio Liburnije s leđa Istri, kako veli Plinije u 19. poglavlju treće knjige: Istrija strši kao poluotok. Neki su naveli da je njena širina 40000 koraka, a opseg 131000. Zatim su za Liburniju koja se na nju nadovezuje i za Flanatički zaljev neki Liburniji dodijelili 180000, a neki su pomaknuli Japidiju naprijed na Flanatički zaljev s leđa Istri 130000 w koraka, a Liburniju su zatim napravili od 150000. Primorske je i podalpske od tih Japoda pobijedio konzul Tuditan u šestom ilirskom ratu, kako izvješćuje Apijan na navedenom mjestu.16 Isto posvjedočuje fragment »Trijumfalnih fasta«: sin i Gajev unuk kao konzul je proslavio trijumf nad Japudima prvog oktobra 624. godine" Tim je fragmentom razjašnjen natpis što ga prenosi Plinije koji na netom navedenom mjestu nastavlja: Tuditan koji je ukrotio Istre ondje je na svome kipu dao napisati: »Od Akvileje do rijeke Titija *200 stadija«.18 To jest, Tuditan je podvrgnuo ono podalpsko područje koje se pruža od Akvileje do Krke, a tada se pridjeljivalo Japodima (jer liburnska rijeka Krka izvire nedaleko vrela Zrmanje koja dijeli Liburniju od Japidije), i proslavio je trijumf nad Japudima.18 Čini se da gore prema Serviju navedeni Salustijev fragment, gdje on spominju prvu Japidiju,20 nagoviješta da se ta podalpska Japidija dijelila na prvu i
219

12

Gaj Sempronije

Tuditan,

Gajev

65

ex quo fragmento declaratur inscriptio ab eodem Punio relata, qui loco proxime citato sequitur. Tuditanus qui domuit Istros, in statua sua ibi inscripsit ab Aquileia ad Titium flumen stadia* CC. Tulditanum scilicet eam regionem subalpinam subegisse, quae ab 70 Aquileia Titium usque protenditur, quae tune temporis lapidibus tribuebatur (cum Titius Liburnicum flumen non longe a Tedanii fontibus lapidiam a Liburnia dirimentis oriatur) et de IAPVDIBVS triumphasse; Quam lapidiam Subalpinam, in primam et se75 cundam divisam fuisse, Salustii fragmentum Primam lapidiam memorantis a Servio supra relatum innuere videtur, cum prima, secundam quoque
218

praesupponat, et cum ipse Servius (qui integram Salustii historiam vidisse debuit) primae tri80 buat flumen Timavum, eandem uti antiquiorem, et a Romanis primo subactam, primam quoque vocatam argui debet, reliquam vero, ad Flanaticum sinum pertingentem, secundam, et quamvis non constet ad quodnam tempus Salustii fragmentum 85 referri debeat, tamen antiquam lapidiae divisionem secutum, ex supra relatis Fastis, et statuae inscriptione dicendum est, sicut, et Plinium, qui libro 3. capite 5. lapodes inter Carnos, et Istros ponit, Livius vero dum iter Cai Cassii a)b Aquileia in Macedoniam 90 refert, lapodes post Istros nominat /Decadis 5. libro 3. 583./ sub idem tempus Carnorum, Istrorum, et lapidum legati venerunt, duces šibi ab Consule Cassio primum imperatos, qui in Macedoniam ducenti exercitum, iter monstrarent, conquestosque de iniuriis siΘ5 bi illatis subdit; Cassius autem aliam viam ab ea, quam deinde, 40. annis Tuditanus emensus est, facere non potuit, ideo Livium sui temporis nominibus Provinciarum usum, apparet, quando nempe lapidia prima, Carnis tribuebatur; lapodes autem reliquos 100 Augustum bis intra 20. annorum spatium fatigasse refert Appianus, lapodes Transalpini gens valida, ac jera, bis intra viginti fere annos Romanas copias repulere, et tune primo Transalpinos domitos subdit ac Transalpini quidem lapodes tune primum Populi RoN>5 mani ditioni additi sunt. Deinde vero iidem lapodes tam Inalpini, quam lapidiae secundae, origine Celtae mixti cum Illyriis (scilicet Liburnis) habitarunt, lapidiaeque nomen retinuerunt, ut Strabo locis citatis refert, donec, et ipsis in Liburnorum nomen transeun1:ί θ tibus, antiquus terminus Liburniae Istriam usque restitutus fuit, ut supra ex Hinio, et Ptolomaeo observatum est. Schimnus tamen Chius supra relatus post Istros (quos Thraces vocat) Pelagones ante Liburnos ponit, quod de lapodum regione intelligendum vide11 5 tur; sed cum Scylax ipso, et antiquior, et accuratior, caeterique usque ad Strabonis tempora, neque Pelagones neque lapodes hoc loco ponant, Ideo antiquitus lapodes, cum caeteris Celtis Alpina incolentibus cen220

drugu, jer »prva« pretpostavlja i »drugu«. Kako pak sam Servije (koji je Salustijevu »Povijest« morao vidjeti čitavu) prvoj pridjeljuje rijeku Timav,21 mora biti dokazano da su je Rimljani kao stariju i prvu koju su podvrgli nazivali »prvom«, a preostalu koja je sezala do Kvarnerskog zaljeva »drugom«. Nije doduše sigurno na koje bi se vrijeme morao odnositi Salustijev fragment, no ipak prema gore navedenim »Fastima« i natpisu s kipa22 valja reći da je on slijedio drevnu podjelu Japidije, kao i Plinije koji u petom poglavlju treće knjige stavlja Japode među Karne i Histre.23 Livije pak, izvješćujući o putu Gaja Kasija iz Akvileje u Makedoniju, imenuje Japode nakon Histra /u trećoj knjizi pete dekade, za g. 583/: istodobno su došli poslanici Karna, Istra i Japida, i konzul im je Kasije prvo zatražio vodiče koji će mu pokazivati put dok bude vodio vojsku u Makedoniju, a dodaje da su se i potužili na nepravde koje su im nanesene.24 Kasije pak nije mogao ići putem drugačijim od onoga što ga je četrdeset godina kasnije prevalio Tuditan, pa se stoga vidi da je Livije upotrijebio imena pokrajina svog doba, to jest kad se prva Japidija pridjeljivala Karnima. Apijan pak izvješćuje da su preostali Japodi dvaput u razdoblju od dvadeset godina iscrpli Augusta: prekoalpski Japodi, snažan i divlji narod, dvaput su u gotovo dvadeset godina odbili rimske čete, i dodaje da su prekoalpski tada prvi put ukroćeni: i prekoalpski su Japodi tada prvi put dodani području pod vlašću 25 rimskog naroda. Zatim su isti ti Japodi, jednako alpski kao i oni iz druge Japidije, podrijetlom Kelti, obitavali pomiješani s Ilirima (tj. Liburnima) i zadržali su ime Japidije, kako iznosi Strabon na nave26 denim mjestima, dok nisu i oni prešli pod ime Liburna, pa je obnovljena stara međa Liburnije uz Istru, kako je razmotreno gore prema Pliniju i Pto27 lemeju. Gore navedeni Skimno s Hija ipak nakon Histra (koje naziva Tračanima) stavlja prije Liburna 28 Pelagonce. Čini se da pod tim treba razumjeti područje Japoda. Budući da Skilak, i stariji i točniji od njega, i ostali sve do Strabonova vremena ne 29 stavljaju na to mjesto niti Pelagonce niti Japode, čini se kako valja zaključiti da Japodi, nabrajani s
221

sitos, ad sinum Flanaticum non pervenisse, et Libur120 nos Istris conterminos fuisse, concludendum videtur. Liburnos ergo aute Romanorum tempora ab Istria usque ad Illyrios, oram maritimam coluisse, plures ex relatis antiquioribus tradunt, sed tenminuin inter Liburniam et Illyrieum, diversimode statuunt; nam si125 ćuti Scylax, Livius et Mela post Liburnos, Illyrios immediate ponunt, et Scylax Illyrios in Hierastamnos, Bulinos, Hyllinos, et caeteros distinguit, ita Schimnus et Dionysius, Bulinos et Hyllos ab Illyrico separare videntur, et quamvis Mela Naronem inter Pyreos, et 130 Liburnos exire dicat, et inde Liburniam ad Naronem usque protendere videatur, tamen Scylacem praedictos Illyrios citra Naronem ponere ex iis quae proxime refert, apparet; Schimnus autem et Dionysius poetico uši dicendi modo, an locorum situationem ordinatim 135 posuerint, ambigi potest, et cum Strabo antiqua nomina Hierastamnorum et Bulinorum non memoret; Plinius vero tantum Peninsulae Hyllis; ideo sicut inter Peninsulam Hyllis, et fluminis Titu sinum, terminus inter Liburniam, et Illyricum poni debet, ita ipse 140 Titius pro antiquo termino Liburniae, statui potest; prout tempore Romanorum fuit: Observanda tamen sunt, quae Scylax supra relatus scribit, qui Liburnos et Istros diversos ab Illyriis ponit; Romani autem sicuti in Adriatico primum bellum cum Illyriis gesse145 runt, eiusque partem consecuti sunt; ita reliquum quoque Adriaticae orae scilicet Liburnos, et Istros Illyrios appellarunt; prout etiam ab una Achaeorum Republica universam Graeciam Achaiam nominarunt: verum qui ex ipsis antiquiora tempora referunt, Scy~ 150 lacem sequuti, Liburnos ab Illyriis idistinguunt, ut Livius, Virgilius, et Mela locis citatis: sicuti ergo Liburnos inter Romani Illyrici populos numerare oportet, ita eosdem, Illyrici generis, đb asntiquo fuisse, affirman nequit; Stephanus autem sive eius Epito155 mator Graecorum more omnium nationum origines fabulis involventium, sibique tribuentium a quodam Attici generis viro, Liburnos dictos asserit: sed praetermissa Liburnoruin origine incerta, de Insulis Illyricis repetenda sunt, quae Plinius eodem Libro 3. ca160 pite 26. tradit, ibi enim easdem cum caeteris Graecis auctoribus, Liburniae adscribere videtur, quod Apol222

ostalim Keltima koji su obitavali u alpskom području, nisu u davnini bili doprli do Kvarnerskog zaljeva i da su s Histrima međašili Liburni. Više starijih autora dakle piše da su Liburni prije rimskog vremena nastavali monsku obalu od Istre do Ilira, ali granicu između Liburni je i Ilirika postavljaju različito. Skilak, Livije i Mela30 naime stavljaju Ilire neposredno za Liburndma, adi Skilak razlučuje Ilire na Hijerastamne, Buline, Hiline i druge.31 Čini se međutim da Skimno i Dionizije odvajaju Buline i Hile od Ilirika.32 Mela pak kaže da Neretva izlazi između Pireja i Liburna,33 pa bi se zbog toga činilo da proteže Liburniju sve do Neretve, ali se ipak iz onoga što ubrzo iznosi Skilak vidi da on naprijed spomenute Ilire stavlja s ove strane Neretve.34 Kako su se Skimno i Dionizije poslužili pjesničkim načinom kazivanja, može se dvojiti jesu li razmještaj donijeli baš po redu. Kako pak Straibon ne spominje drevna imena Hijerastamna i Bulina, a Plinije samo ime poluotoka Hilide,35 mora se zbog toga granica između Liburni je i Ilirika staviti među poluotok Hilidu i zaljev rijeke Krke, pa se isto tako sama Krka može odrediti za drevnu među Liburni je, kako je bilo i u rimsko vrijeme. Valja ipak razmotriti što piše gore navedeni Skilak koji postavlja Liburne i Histre kao različite od Ilira.36 Kako su Rimljani prvi rat na Jadranu vodili s Ilirima i zadobili njegov dio, tako su nazvali Ilirima i preostatak jadranske obale — tj. Liburne i Histre, baš kao što su i čitavu Grčku nazvali Ahejom po jednoj jedinoj državi Ahejaca. Oni pak, koji izvješćuju o razdobljima starijim od rimskog, slijedeći Skilaka razlučuju Liburne od Ilira, kao Livije, Vergilije i Mela na navedenim mjestima.37 Liburni se dakle moraju ubrajati među narode rimskog Ilirika, ali se ne može tvrditi da su od davnine bili ilirskog roda. Stjepan pak, ili njegov epitomator, spominje da su Liburni nazvani po nekom 38 čovjeku atičkog roda, po običaju Grka koji podrijetlo svih naroda zaodijevaju pričama i pripisuju sebi. No ostavivši po strani nesigurno podrijetlo Liburna, valja ponoviti ono što Plinije u 26. poglavlju treće knjige piše o ilirskim otocima.39 Čini se nadme da ih ondje pripisuje Liburniji, kao i drugi, grčki au223

lonius in Argonauticis quoque fecit. Libro 4. Idcirco ex Hylleo provedi solo navigabant 165 Longe ac praeteribant quaecumque prius Colchis, Erant ex ordine, Liburnas in mare Insulas, Cum Issam horrissonam, tum Pityusam desiderabilem. Verum post istas ex intervallo perstrinxerunt 170 Corcyram, Ubi Neptunus destituerat Asopi gnatam, Comptis Corcyram capillis procul a regione Phliuntica, Abreptam amoris imperio, ac quia istam hane 175 nigrantem Undequaque caliginosa silva Nautae ex mari, Contemplabantur, Corcyram Melenam cognominarunt, Exinde Melitam quoque moderabili pergauden180 tes vento. antiquus eius Scholiastes. Liburni gens habitantes has Insulas Issam, Discheladum, et Pityam, post quas in Corcyram venerunt. et de Ladesta Stephanus Ladesta, vel Ladestum, una de Liburnidibus Insulis 185 Theopompo lib. 21. de rebus Philippicis. et quamvis Corcyram, et Melitam inter Liburnicas non numerent supra relati auctores, tsmen cum alteram Corcyram in extremis sinus faucibus positam a Liburnis habitatam testetur Strabo; ideo totius sinus Insulas Li190 burnicas dictas censendum est, et prout Civitatum, Insularum, et Promontorii Diomedis nomen servantium, eius in Adriatico ditionis memoriam demonstrant, ita Liburnicarum Insularum nomenclatura, eosdem mari potitos testatur, quos sicut ante Atrienses sinui 195 dominasse ex supradictis constat; ita quando caeperit ipsorum dominium, memoria non reperitur: Diomedi tamen successisse coniectari potest; et viguisse dotnec Graeci Corcyram iisdem ademerint, ut refert Strabo libro 6. Jam Syracusas condidit Archias, navibus a 200 Corintho advectus; sub idem tempus, Naxus, et Megara conditae sunt, et relato oraculo porro Archiam, cum in Siciliam navigaret cum parte exercitus reliquisse Chersicratem, genus ab Herculis posteritate ducentem, qui occuparet pro domicilio suis Corcyram,

tori. To je uradio i Apolonije u.»Zgodama Argonauta« u četvrtoj knjizi: Stoga su krenuvši s hilejskog tla plovili dugo i prije Kolšana mimoilazili redom sve Liburnske otoke koji su ležali u moru, kako strašnoglasnu Isu tako i poželjnu Pitijusu. Nakon njih su pak iz daljine obišli Korkiru gdje je Neptun ostavio Azopovu kćer, Ijepokosu Korkiru, daleko od flijuntskog kraja, otetu po zapovijedi ljubavi. Mornari su je s pučine promatrali kako se sa svih strana crni od mračne šume, te su je nazvali Korkirom Melenom. Zatim su radosno obišli i Melitu, uz umjeren vjetar*0 Njegov stari sholijast: Liburni su narod koji obitava na ovim otocima, Isi, Diskeladu i Pitiji, nakon kojih su došli na Korkiru.^ Stjepan pak za Lastovo:42 Ladesta ili Ladest, jedan od otoka Liburnida, kod Teopompa u 21. knjizi »Filipove povijesti« ,43 Gore navedeni autori doduše ne broje Korčulu i Mljet među Liburnske otoke, ali ipak valja smatrati da su se otoci čitava mora nazivali Liburnskima, jer Strabon 44 svjedoči da su Liburni nastavali i drugu Korkiru smještenu na samom kraju ušća zaljeva. Pa kao što uspomenu na Diomedovu vlast u Jadranu pokazuju gradovi, otoci i rt koji čuvaju njegovo ime,45 tako nazivlje Liburnskih otoka svjedoči da su oni zavladali morem. Iz gore rečenog je doduše sigurno da su morem gospodarili prije Atrijanaca, no ne spominje se kad je njihovo gospodstvo započelo. Ipak se može pretpostaviti da je uslijedilo za Diomedovim i da je trajalo dok im Grci nisu oduzeli Krf, kako izvješćuje Strabon u šestoj knjizi: Arhija je već osnovao Sirakuzu, dovezavši se lađama iz Korinta. Istodobno su osnovani Naks i Megara. A izvijestivši o proročanstvu: da je uskoro Arhija, ploveći na Siciliju, ostavio s dijelom ljudstva Hersikrata, koji je vodio podrijetlo od Herkulova potomstva, neka za obitavalište svojima zauzme Korkiru koja je ranije

224

225

205 quae ante Scheria fuit nominata: atque (hos) quidem expulsis, qui tunc ibi habitabcmi Liburnis, Insulam obtinuisse. Quod evenit Olympiados XI. Anno 2. et in annum 16. Romae conditae cadit, ut Philippus Cluverius ex Thucydide probat, sed cum facile ex Corcy210 ra eiecti fuerint, id iam senescentem Liburnorum potentiam indicat, tuncque Graecos Scheriae Liburnicum nomen, in Corcyram mutasse, prout, et aliam Insulam Colonia deducta occupasse, et ex sylvarum nigredine Melenam cognominasse dicendum est; abin215 deque Atrienses ipsius sinus Liburnici dominium consecutos nomen Liburnicum obliterasse, propriumque imposuisse, ut lustinus innuere videtur libro 20. Adria quoque Illyrico mari proxima, quae et Adriatico mari nomen dedit. 220 Mari autem nomen impositum absolutum, et diuturnum Atriensium dominium indicat, quod absque Liburnicarum Insularum ipossessione retineri non potuisse suo loco constabit; Ideo earundem quoque dominium Atrienses habuisse censendum est, quod li225 cet quonam tempore inceperit, non constet, illud tamen viguisse oportet, antequam a Gallis pulsi fuerunt, et priusquam Senones Umbriam occupaverint, scilicet anno 359. Urbis conditae ideo si quis ab excidio Troiae usque ad Dionysii Syracusarum Tyranni 230 adventum in rebus Adriaticis aliquam temporis rationem adhibere vellet, ab eodem excidio, sive a proxima morte Diomedis circiter anni 400. qui effluxerunt, usquequo Corcyra a Graecis occupata fuit, verosimiliter Liburnis tribuendi sunt, reliqui vero 300. 235 vel circa usque ad Dionysium Atriensibus, at cum Scylax loco citato Umbros, ac Tyrrenos in Adriaticae orae descriptione memoret, et Anconam Issam atque Pharum nominet, quas tempore Dionysii constructas referunt Strabo et Diodorus, ideo circa ea240 dem tempora adhuc Tuscos, et Umbros Adriaticam oram coluisse dicendum esset, sed ex Diodoro constat Pharum, quam novam, Scylax (vocat), conditam postquam Galli Umbros, ex Adriatica ora expulerunt, scilicet Urbis Con245 ditae 359. ideo Scylacem in descriptione Adriaticae orae se antiquiores secutum dicendum videtur, et Tuscos, ante Dionysii tempora, et (antequam Umbri

bila zvana Sherijom, i da je on zadobio otok, istjeravši dakako Liburne koji su tada ondje obitavali.*8 To se dogodilo druge godine jedanaeste olimpijade, a pada u šesnaestu godinu od osnutka Rima, kako dokazuje Philippe Clouvier47 prema Tukididu.48 No budući da su Liburni bili lako izbačeni s Krfa, to pokazuje da je njihova moć već slabila. Valja reći i da su tada Grci izmijenili liburnsko ime Sherije u Korkiru, te da su, osnovavši koloniju, zaposjeli i drugi otok, i po tamnim ga šumama nazvali Melonom. Zatim su Atrij anci postigli gospodstvo i nad samim Liburnskim morem, izbrisali liburnsko ime i nametnuli vlastito, čini tse da to nagoviješta Justin u dvadesetoj knjizi: I Adrija vrlo blizu Ilirskog mora, koja je i dala ime Adrijatičkom moru.19 Ime pak nadjenuto moru pokazuje potpuno i dugotrajno gospodstvo Atrijanaca, a na svom će se mjestu pokazati sigurnim da se ono nije moglo zadržati bez posjeda nad Liburnskim otocima. Valja stoga smatrati da su Atrij anci i njima gospodarili. Iako nije sigurno kad je to gospodstvo počelo, moralo je ipak biti snažno prije no što su ih protjerali Gali i prije no što su Senonci zauzeli Umbriju 359. godine od osnutka Rima. Ako bi stoga tko htio primijeniti kakav vremenski proračun na jadransku povijest od pada Troje do dolaska sirakuškog tiranina Dionizija, vjerojatno Liburnima treba pridijeliti oko četiristo godina koje su protekle od toga pada ili skore Diomedove smrti pa dok su Grci zauzeli Krf, a Atrij ancima preostalih tristo ili približno tome, do Dionizija. Skilak na navedenom mjestu u opisu jadranske obale spominje Umbre i Etruščane i imenuje Ankoiiu, 50 Isu i Far za koje Strabon i Diodor izvješćuju da su izgrađeni u Dionizijevo doba,51 pa bi valjalo reći da su otprilike u to vrijeme Etruščani i Umbri još nastavali jadransku obalu. Prema Diodoru je međutim Far — koji Skilak naziva »novim« — sigurno osnovan pošto su Gali istjerali Umbre s jadranske obale, tj. nakon 359. godine od osnutka Rima.52 Čini se stoga kako valja reći da je Skilak u opisu jadranske obale slijedio starije od sebe i da su Etruščani posjedovali Jadran prije Dionizijeva vremena i prije no što su Gali protjerali Umbre. Sigurno je da-

226

227

a Gallis pulsi fuerint Adriaticum possedisse). Tuscos ergo sicuti post Liburnos ditionem Adriatici in pote250 state habuisse constat; ita plura quoque per Adriaticas oras loca šibi opportuna, vel acquisivisse, vel associasse oportet, ut de Piceno testatur Strabo /libro 5./ Firmum Picenum, eiusque navale Castellum, deinceps Cuprae janum conditum dedicatumque ab Etruscis; 255 qui lunonem Cupram vocant, tum Truentinus amnis, eiusdemque nominis Urbs, inde Matrinus fluvius ab Adrianorum Urbe profluens, et navale Adriae habens nomen suum conveniens. et Plinius loco supra citato /libro 3. capite 13./Siculi, et Liburni plurima eius 260 tractus tenuere, inprimis Palmense, Praetutianum, Hadrianumque agrum, Umbri eos expulere, hos Etruria, hane Galli. Haec autem maritima Piceni loca, Tuscorum tempore, caeteris opportuniora, celebrioraque fuisse, censendum est, quae Ancona deinde condita, et 265 tractu temporis, navigationem ad se trahente, declinaverunt: Atrienses autem, sicuti in potestate sua Liburnicas Insulas habuisse oportet; ita utrum eas subegerint, an associaverint, ut postea Dionysius, Romani, et ultimo Veneti, nulla memoria reperitur; Ideo ex 270 Venetorum gestis, quae suo loco referentur, similia quisque de Atriensibus praesumere poterit: Sed si in antiquissimis rebus, coniecturis uti fas est; sicuti Liburnos ab Umbris Italia pulsos memorat Plinius, hosque ab Etruscis, ita si quis Liburnos con275 tra expulsores Umbros Tuscis auxiliatos assereret, forsan incongrue coniectaBse non videretur; Atrienses vero ab amicis Liburnis, in mare deductos, imitatione Pelasgorum occupatis Padi Ostiis, aptatisque Paludibus, ut Plinius loco citato /capite 1.1 refert, ex oppor280 tunitate situs processu temporum navigationem totius sinus ad se traxisse, et ex diuturnitate possessionis eiusdem, circumiacentium Insularum, et populorum dominium consequutos, prout de relatis Piceni locis constat, sinui quoque nomen suum imposuisse, con285 cludi posse videtur, prout de Venetis suo loco idem constabit. At sicuti Tuscorum partem mediterraneam, ad proximos montes a Gallis fugatam, Rhaetiam a Duce suo Rhaeto denominasse referunt auctores /lustinus libro 20. Livius libro 5. Plinius libro 3. capite 290 20./; ita deinde Atrienses ab eisdem pulsos, uti mariti228

kle da su nakon Liburna Etruščani držali Jadran u vlasti, pa su isto tako morali ili steći ili uza se vezati više za se zgodnih mjesta na jadranskim obalama. Za Picen o tome svjedoa Strabon /u petoj knjizi/: Tvrdi Picen, i njegova luka Kaštel, zatim svetište Kupre koje su utemeljili i posvetili Etruščani. Oni Kuprom nazivaju Junonu. Tada truentska rijeka i grad istog imena, zatim rijeka Matrin koja teče od grada Adrijanaca i luka Adrije sa svojim od53 govarajućim imenom, i Plinije na gore navedenom mjestu /u 13. poglavlju treće knjige/: Najveći su dio njena prostora držali Sikuli i Liburni, u prvom redu palmensko, pretutijansko i hadrijansko zemljište. Njih 54 protjerali Umbri, Umbre Etrurija, a Etruriju su Gali. Valja smatrati da su ta primorska mjesta Picena u etruščansko vrijeme bila zgodnija i naseljenija od ostalih, no opala su kad je zatim osnovana Ankona koja je s vremenom privlačila plovidbu k sebi. Atrijanci su doduše morali imati pod svojom vlašću Liburnske otoke, no nema nikakva spomena o tome jesu li ih podvrgli ili su ih vezali uza se kao kasnije Dionizije, Rimljani i napokon Mlečani. Stoga će svatko prema postupcima Mlečana koji će biti opisani na svom mjestu moći pretpostaviti slično o Atrijancima. No, ako se u najstarijoj povijesti pravo poslužiti pretpostavkama, možda se ne bi činilo da je što neskladno pretpostavio onaj koji bi spomenuo da su Liburni pripomogli Etruščanima protiv svojih progonilaca Umbra, jer Plinije navodi da su Umbri prognali Liburne iz Italije. Čini se kako se doista može zaključiti da su Atrij anci, koje su na more doveli prijatelji Liburni, zauzeli ušća Pada po primjeru Pelazga, da su uredili pučine — kako iznosi Plinije na navedenom mjestu /u prvom poglavlju/,55 da su zbog zgodna smještaja tijekom vremena k sebi privukli plovidbu čitavim zaljevom, da su zbog dugotrajna posjeda nad njim postigli gospodstvo nad okolnim otocima i narodima — kao što je sigurno za spomenuta mjesta u Picenu, te da ,su i moru nametnuli svoje ime — kako će se na svom mjestu pokazati sigurnim za Mlečane. Autori /Justin u dvadesetoj knjizi; Livije u petoj; Plinije u 20. poglavlju treće knjige/ izvješćuju da je kopneni dao Etruščana, natjeran od
229

mos propriis navibus ad proximiora suae iurisdictionis loca adnavigasse, verosimiliter credi potest, et ut navigationi addictos maiorem ipsorum partem in Liburnicas Insulas ipsis subiectas vel socias, se recepis295 se, posteriora de Dalmatis exempla suo loco referenda suadent coniectari, ac deinde Atrienses, Liburnis commixtos, communem navigationem continuasse usque ad Dionysii tempora; circa quae Adriaticum infestatum, ex Strabone loco citato apparet. Atriensibus 300 enim sedem suam amittentibus, Classem quoque eorum debilitatam fuisse oportet, ex quibus skuti dominium Adriatici, absque Liburnicis Insulis servari non posse constabit, ita easdem Insulas per se solas insufficientes esse ad dominium eius absolutum retinen305 dum, ex iisdem et infra dicendis, clarius patebit: infestatio autem Adriatici Illyriis ex Diodoro tribui posse videtur, ideoque Liburnos ad Dionysii protectionem recurrisse, Issamque, et Pharum eidem concedendo, ipsi adhaesisse, ac eius Classis protectione 310 Pharum ab Illyriorum obsidione liberasse, et armenta equorum ad certamina ex intimis sinus Dionysia deduxisse, ut Strabo refert: Dionysio autem Issae sedem figente, processu temporis summam Adriaticae navigationis illic reductam fuisse oportet; Siculis de315 inde Adriatici dominium amittentibus, nomen eiusdem soliš Issensibus tributum argui potest, cum Issenses quando cum Romanis amicitiam contraxerunt pro sola Insula accipiendi non sint: nam sicuti eos Civitates proprias Tragurii, et Epetii Classemque habuisse, 320 ex relatis Romanorum Historicis constat, ita alia quoque loca possedisse, vel in societatem habuisse, censendum est: at cum Issenses ab antiquis inter Liburnos repositi fuerint, quid prohibet coniectari, Issensium noniine omnes Liburnos amicitiam cum Roma325 nis contraxisse, utpote eorum, qui navigationis Adriatici sedem a tempore Dionysii per 150. annos usque ad primum Illyricum bellum possidentes, universae Liburniae nomen Atriensium imitatione šibi vendicaverint, et Romanos prima viče in Adriaticum contra 330 Illyrios accersiverint; eo magis quia nemo refert:
230

Gala k obližnjim planinama, dao Reciji ime po svom vođi Retu.56 Isto se tako s velikom vjerojatnošću može smatrati da su i Atrijanci zatim, protjerani od njih, kao pomorci na vlastitim lađama otplovili k najbližim mjestima pod svojom upravom. Kasniji primjeri o Dalmatincima koji će biti izneseni na svom mjestu savjetuju pretpostavku da se veći dio Atrij anaca, upućen na pomorstvo, povukao na podaničke ili savezničke Liburnske otoke i da su zatim Atrijanci pomiješani s Liburnima nastavili zajednički ploviti sve do Dionizijeva vremena. Iz Strabonova navedenog mjesta 57vidi tse da je Jadran otprilike u to doba napadnut. Kako su naime Atrijanci izgubili svoje sjedište, moralo im je oslabiti brodovlje. Iz toga će biti sigurno da se gospodstvo nad Jadranom doduše ne može sačuvati bez Liburnskih otoka, ali će iz toga i iz onoga što niže valja reći biti još jasnije da su ti otoci isto tako sami za sebe nedovoljni da se zadrži potpuno gospodstvo nad Jadranom. Čini se pak da se napad na Jadran prema Diodoru može pripisati Ilirima58 i da su se zbog toga Liburni utekli Dionizijevoj zaštiti, ustupili mu Vis i Hvar pristavši uza nj, te da su pod zaštitom njegove mornarice oslobodili Hvar ilirske opsade, i da su oni dopremili Dioniziju stada trkaćih konja iz najuvuče59 nijeg dijela mora, kako izvješćuje Strabon. Budući da je Dionizije udario sjedište na Visu, moralo je tijekom vremena onamo biti prebačeno i težište jadranske plovidbe. Kako su Sicilci nakon toga izgubili gospodstvo nad Jadranom, može se dokazati da je taj naslov zatim bio pridijeljen Isejcima samima. Jer »Iisejce« koji su sklopili prijateljstvo s Rimljanima ne treba shvaćati kao jedan jedini otok: prema navedenim su rimskim povjesničarima sigurno imali vlastite gradove Tragurij i Epetij i mornaricu, a isto tako valja smatrati da su posjedovali ili držali kao saveznička i druga mjesta. Kako su pak Isejci od davnine bili smješteni među Liburnima, što priječi pretpostaviti da su svi Liburni sklopili s Rimljanima prijateljstvo pod imenom Iisejaca, to jest pod imenom onih koji su posjedovali sjedište jadranske plovidbe kroz 150 godina od Dionizijeva doba do prvog ilirskog rata, za se po primjeru Atrij anaca
231

quandonam Romani Liburnos subegerint, solus Appianus Nono Illyrico bello, et Dalmatico Quarto, Liburhos in Populi Romani fidem concessisse scribit, et Caesaris in propinquo agentis opem implorasse, eo 335 quia Dalmatae Promonam Urbem ipsorum caepissent; sed ad illud usque tempus contermini Dalmatis Illyrii ante 175. annis, Istri 168. et lapodes 76. a Romanis subacti fuerant, quo temporis intervallo nulla Liburnici belli, prout caeterorum in Illyrico Romano, mentio 340 reperitur, idt>o cum Liburnos Romanis inimicos fuisse argui non possit, amicos ab antiquo simul cum Issensibus; et crescentibus Romanorum rebus socios fuisse, dicendum videtur, cum Issenses 200. annos ante Liburnorum seditionem amicitiam Romanorum 345 coluisse, supra ostensum sit, et a Romanis liberos et immunes servatos pateat, quod de caeteris quoque Liburnis coniectari potest; sed processu temporum, decrescentibus Issensium rebus, iisdemque ad Civitates continentis se reducentibus, ut supra dictum est, eo350 rum quoque nomen obsolevit, Liburnia vero antiquum recuperavit, quibus coniecturis Adriatici dominu serie, navigationisque ratione ab auctoribus praetermissis, per temporum successiones deductis, melius intelliguntur, quae apud antiquiores de Liburnis re355 periuntur, et quae Romanorum temporibus de iisdem referuntur, cum Navium Adriaticarum Liburnarum vocatarum belli Pompeiani tempere memoria adhuc extaret, quarum agilitate deinde Actiaco praelio, Augusto victoriam consecuto, Liburnarum nomen denuo 3)60 celebre evasit, et ad earum similitudinem deinceps Romani Imperatores, naves construentes, Liburnas dixerunt, ut Vegetius /libro 5. capite 3./ refert; Sic ex navium denominatione, inventorum nomen potentiaeque antiquae memoria servabatur, prout et 365 Mandia genus vestimenti eorumdem opulentiam denotat, ut Stephanus tradit. Ab iis Liburnicae naves sunt excogitatae, et Mandia, Liburnica vestimenta. Issensium quoque inter Liburnos censitorum memoria reperitur, et usque ad civilia bella eos caeteris prae370 celluisse Hirtius /De bello Alexandrino/ testatur. Issa
232

osvojili ime čitave Liburnije i prvi put pozvali Rimljane u Jadran protiv Ilira? To više što nitko ne izvješćuje kad bi Rimljani bili podvrgli Liburne. Jedino Apijan u devetom ilirskom i četvrtoim delmatskom ratu piše da su Liburni stupili pod zaštitu rimskog naroda i da su zatražili pomoć Cezara koji je boravio u 60blizini, jer su Delmati zauzeli njihov grad Promonu. No do toga su vremena Rimljani već bili podvrgli Ilire susjedne Delmatima prije 175 godina, Histre prije 168, i Japode prije 76 godina, a u tom se razdoblju ne nalazi nikakva spomena o ratu s Liburnima, kao s ostalima u rimskom Iliriku. Budući da se zbog toga ne može dokazivati da su Liburni bili neprijatelji Rimljana, čini se kako valja reći da su im od davnine zajedno s Isejcima bili prijatelji, pa i saveznici kako je rasla uloga Rimljana. Gore je naime pokazano da su Isejci 200 godina prije nemira kod Liburna gajili prijateljstvo s Rimljanima, i jasno je da su ih Rimljani čuvali slobodnima i oslobođenim poreza, a to se može pretpostaviti i za ostale Liburne. No uloga je Isejaca tijekom vremena opadala i prebacivala se na gradove kopna, kako je gore rečeno, pa je i njihovo ime izblijedjelo, a Liburnija je povratila svoje staro ime. Kad se kroz slijed vremena izvedu ove pretpostavke o redoslijedu gospodstva nad Jadranom i o ustrojstvu plovidbe, što su autori propustili iznijeti, bolje se razumije i ono što se o Liburnima nalazi kod starijih i ono što se o njima iznosi u rimsko doba. U vrijeme rata s Pompejem još je naime uvijek postojala uspomena na jadranske lađe zvane liburnama, a kad je zatim August u bici kod Akcija pobijedio zahvaljujući njihovoj pokretljivosti, ime je liburna opet postalo slavno. Rimski su carevi zatim gradili lađe slične njima i nazivali ih liburnama, kako izvješćuje Vegecije /u trećem poglavlju pete knjige/.61 Tako se u nazivu lađa čuvalo ime i uspomena na pradavnu moć njihovih izumitelja. Isto tako i vrst odjeće »mandija« naznačuje njihovo bogatstvo, kako iznosi Stjepan: Oni su izumili liburnske lađe, i liburnsku odjeću mandiju.62 Nalazi se i da se Isejci spominju među Liburnima, a Hircije /»O aleksandrijskom ratu«/ svjedoči da su se sve do građanskih ratova isticali pred ostalima: Isa
233

375

380

385

390

erat nobilissimum regionum earum Oppidum. et Plinius: Issa Civium Romanorum. De ladertinis autem Liburnis idem Hirtius refert: (C. Octavium) paucis navibus ladertinorum, quorum semper in Republica singulare constiterat officium, quod ut verificari possit, ante Civilia bella et antequam Liburni a Dalmatis pressi, Caesari se tradidissent, evenisse oportet: ideo ladertinos (quos ex situs opportunitate, portusque excellentia, ab antiquo navigatioiiis Adriatici, prima loca inter socios habuisse coniectari debet) simul cum caeteris Liburnis Romanorum amicitiam, indeque societatem contraxisse, et ante Caesarem libertatis tempore, eorum semper singulare constitisse officium argui debet; cum autem, et ladrae nomen ab Adria non admodum diff erat, ideo si quis ladertinos, cum ipsis Adriatico nomen imponentibus, Thuscis communionem Civitatis habuisse, praesumeret, audax forsan coniectator non videretur, cum eius situs Atriensibus necessarius maxime fuerit, ut infra suo loco in rebus gestis Venetorum expendetur. ladram autem Coloniam Romanorum fuisse, Plinius, et Ptolomaeus imemorant, eamque ante Augustum deductam, et ab ipso restauratam, inscriptio, quae adhuc inibi cernitur, testatur. IMP CAES D. F. AVG PARENS COLONIAE MVRVM ET TVRRIS (DEDIT) T IVLIVS OPTATVS TVRRIS VETVSTATE (CONSVMPTAS) IMPENSA SVA RESTITVIT

bijaše najplemenitiji grad onih krajeva; a Plinije: 64 Isa rimskih građana. · Isti pak Hir ci je izvješćuje o Liburnima Jadertinima: (Gaja Gktavija) s nekoliko lađa Jadertina, či65 ja je služba Republici uvijek bila izvrsna ... Da bi se to moglo opravdati, moralo se dogoditi prije građanskih ratova i prije no što su se Liburni pod delmatskiim pritiskom predali Cezaru. Mora stoga biti dokazano da su Jadertani zajedno s ostalim Liburnima sklopili prijateljstvo, a zatim i savez s Rimljanima, i da je njihova služba Republici uvijek bila izvrsna prije Cezara, u vrijeme slobode. (Mora se pretpostaviti da isu zbog zgodna smještaja i odlične luke od davnine imali među saveznicima prvo mjesto u plovidbi Jadranom.) Kako se pak ime »Jadre« tek malo razlikuje od »Adrije«, možda se ne bi učinio presmionim onaj tko bi pretpostavio da su Jadertini imali s onim Etruščanima koji su Jadranu nametnuli ime zajednički grad: njegov je naime smještaj bio vrlo potreban Atrij ancima, kako će niže biti izloženo na svom mjestu, u mletačkoj povijesti. Plinije i Ptolemej spominju da je Jader bio rimska kolonija,66 a natpis koji se ondje još vidi svjedoči da je osnovana prije Augusta i da ju je on obnovio: Imperator Cezar August, sin Božanskoga, otac kolonije, dao joj je bedem i kule. Tit Julije Optat obnovio je na svoj trošak kule koje je istrošila starost.61 Također i različiti tragovi sjajno građenih hramova, amfiteatra, kazališta i gradskih bedema pokazuju rimsku veličanistvenost. Među njima je golem stup koji se poslije toliko udesa grada još uvijek vidi uspravan na trgu, i slavoluk, dio veće građevine, sada prenesen k gradskim vratima sv. Krševana. Na njegovu se epistiliju čita ovo:
235

63

395

400

Varia quoque praeclari operis Templorum, Amphitheatri, Theatri, et Moeniorum Uibis vestigia, Romanam magnificentiam demonstrant, inter quae Columna ingens, post tot Urbis casus, adhuc in foro 405 erecta cernitur, et arcus maioris aedificii pars nunc ad portam Civitatis sancti Chrisogoni dictam, translatus, in cuius Epistilio haec leguntur:
234

MELLA ANNIANA IN MEMOR Q LAEPICI Q F SERG BASSI 410 MARITI SVI EMPORIVM STERNI E ARCVM FIERI ET STATVAS SVPERPONI TVSS EX HS DCDXX Ρ

Mela Anijana je na uspomenu Kvinta Lepika Basa, Kvintova sina, iz sergijskog tribusa, svojeg supruga, oporukom odredila popločati tržnicu, podići slavoluk i na nj postaviti kipove, isplativši rimskom narodu dvadesetinu od 600 sestercija.68 Kako pak položaj oko grada nema stalno vodu, Trajan rođen na dobro države, koji je izgradio ili povećao i poboljšao mnogo luka po Carstvu — što se na Jadranu može vidjeti u Ankoni po izvrsno izrađenom slavoluku, pokazatelju lijepoga djela, pobrinuo se i za udobnost Jadertina, te je dao dovesti obilje vode iz rijeke Krke, trideset milja odatle. To pokazuju zidovi vodovoda, a nedavno nađen natpis upućuje na to tko je njihov graditelj: Imperator Nerva Trajan... vrhovni svećenik, s tribunskom vlašću... vodovod koloni.... u kojemu dajući trošak... posvećenog vladara.. ,69 ,

Verum cum situs circa Civitatem aquis perennibus careat, Traianus Reipublieae bono natus, sicuti 415 plures, per Imperium portus munivit, vel ampliores tutioresque reddiđit, ut in Adriatico videre est Anconae, ex arcu eximie elaborate, ac pulchri operis indice, ita ladrensium quoque commoditati consulens XXX. ab inde milliaribus, ex Titio flumine copiosis420 simas aquas deduxit, ut aquaeductus parientinae demonstrant, quorum auctorem lapis nuper inventus indicat. IMP NERVA TRAIAN PONTIF MAX TR AQVAEDVCTVM COLON IN QVO DANTE IMPEN SACRATISSIMI PRINCI

425

Extant aliae quoque inscriptiones ad (varios) usus translatae, quae in fine operis cum reliquis Dal430 maticis positae sunt; sequutis deinde temporibus ladra in ditione sua Liburniam habuit, ut infra patebit, et ex situs opportunitate,, portusque commoditate semper inter praecipuas Adriatici Urbes censita fuit. His de Liburnia 'maritima recensitis, fines eius 435 mediterranei describendi essent, sed cum ab antiquis non tradantur, Romanorum vero temporibus a lapidibus coarctati fuerint, ut ex supradictis apparet, ideo ad Ptolomaicos respiciendo, Liburnia ab Occidente Istria, a Septentrione Pannonia, ab ortu Dalmatia, 440 terminata fuit.

Postoje i drugi natpisi, preneseni u različite svrhe, koji .su stavljeni na kraj djela zajedno s ostalima dalmatinskim. U razdoblju koje je uslijedilo Zadar je imao Liburniju pod svojom vlašću, kako će niže biti objašnjeno. Zbog zgodna se smještaja i pogodne luke uvijek brojio među najvažnije gradove Jadrana. Iznijevši ovo o primorskoj Liburniji, valjalo bi opisati njene kopnene granice, no stari ih ne opisuju, a u rimsko su ih vrijeme suzili Japodi, kako se vidi iz gore rečenog. Držeći se stoga Ptolemejevih:70 Liburnija je sa zapada bila omeđena Istrom, sa sjevera Panonijom, a s istoka Dalmacijom.

236

237

Caput VI. DE DALMATIA. Dalmatia ab Urbe Dalmio; ut vult Stephanus, a Dalminio ut Strabo, a Delminio vero, ut Polybius et Appianus, dicta fuit; Sed si a Dalmio deducenda esset denaminatio Dalmatarum, Dalmienses cum Ste» phano, vel (Delmatae) cum Polybio, dicendi essent; invaluit tamen apud Scriptores Dalmatarum denominatio, ut ex relatis constat, et Stephanus Dalmatia Italiae regio huius incolae Dalmaiae vocantur, et Dalmates, et sicut a principio Dalmienses vel Dalmatae pro incolis tantum Urbis Dalmis, vel Dalminii accipiebantur, ita ante primum Dalmaticum bellum arctos terminos habuisse constat; variis deinde bellort'^ casibus Dalmatia dilatata, Romanae Monarchiae tempore, usque ad Titium et {Drilonem} f lumina, mare, et Pannonas extensa fuit, ut supra relatum est, ita ut antiqui Illyrici partem, quae citra {Drilonem) est, comprehenderet, et simul cum Liburnia, Illyricum at» Augusto definitum, conficeret. Dalminio autem primo bello Dalmatico exusto in locum eius Salonam successisse constat, cum secundo tantum bello Salonae mentio reperiatur, quia vero situs eius Romanis opportunissimus fuit, ideo brevi tempore caeteras Illyrici Civitates praecelluit, ut ruinae ipsius demonstrant, magnificentiam vero eiusdem Amphitheatri, templorum, Aquaeductus, et aliorum aedificiorum vestigia, nec non numerus pene infinitus Columnarum, lapidumque sepulchralium, et varu generis marmorum, per diversa in Dalmatiam loca transportatorum, Inscriptionumque insignium fragmenta testantur; Hane figurae oblongae fuisse praeter id quod hae ipsae ruinae per fluminis ladri ripas sparsae, indicant, eleganter cecinit Lucanus libro 4. Pharsalium: Qua mariš Adriatici longas jerit unda Salonas Et tepidum in molles Zephiros excurrit lader:

VI poglavlje O DALMACIJI Dalmacija je bila nazvana po gradu Dalmiju, kako hoće Stjepan,1 po Dalminiju prema Strabonu,2 po Delminijiu pak prema Polibiju i Apijanu.3 No kad bi naziv »Dalmata« trebalo izvoditi od Daknija, valjalo bi ih zajedno sa Stjepanom nazvati »Dalmijenzima« ili s Polibijem »Delmatima«. Kod pisaca je ipak prevladao naziv »Dalmata«, kako se vidi iz iznesenoga, pa i Stjepan piše Dalmacija — pokrajina Italije, njeni se stanovnici nazivaju »Dalmate« i »Dalmati«. U početku su se Dalmienzi ili Dalmati shvaćali samo kao stanovnici grada Dalme ili Dalminija, pa je tako sigurno da su prije prvog delmatskog rata imali uske međe. Proširivši se zatim različitim ratnim udesima, Dalmacija se u vrijeme Rimskog Carsltva protezala sve do rijeka Krke i Drima, mora i Panoinaca — kako je gore izneseno. Tako je obuhvaćala dio starog Ilirika s ove strane Drima i zajedno s Liburnijom činila Ilirik kako ga je ograničio August. Sigurno je ida je Salona naslijedila mjesto Dalminuja kad je on spaljen u prvom delmatskom ratu, jer se spomen o njoj nalazi samo za drugoga rata. Budući pak da je njen smještaj za Rimljane bio vrlo pogodan, u kratkom je vremenu nadišla ostale gradove u Iliriku, kako pokazuju njezine ruševine. O njenoj veličajnosti uistinu svjedoče ostaci amfiteatra, hramova, vodovoda i drugih građevina, a isto tako gotovo bezgraničan broj stupova, nadgrobnih spomenika i raznovrsnih mramora, prenesenih po različitim mjestima Dalmacije, te ulomci znamenitih natpisa. Da je bila izdužena oblika, upućuju same ruševine razasute obalama rijeke Jadra, a osim toga je to skladno opjevao Lukan u četvrtoj knjizi »Farsalija«: Gdje val Jadranskog mora udara o duge Salone i topli Jader teče prema blagim zefirima.5 Ovdje je — kao na mjestu pogodnijem od dru6 gih — bilo pristanište /Strabon/. Luka je bila sigurna, a zbog obližnje rijeke koja je u nju utjecala bila je vrlo zgodna i stanovnicima i mornarima. Jadro je

5

10

15

20

25

30

35

Hic utpote in loco caeteris commodiori navalia /Strabo/ extiterunt portus tutus, et ex proximo flumine in ipsum influente habitatoribus, et Nautis 40 aptissimus fuit, cum lader piscium ferax, quamvis

238

239

45

50

55

60

65

parvo spatio navigabilis sit, pluribus tamen in locis ex saxosis ripis cadente flumine, lacus profundos, et cavernosos, atque ob id piscosos, ac molas frumentarias in promptu habuit; ad expeditiones quoque in mediterraneas partes faciendas, et ad Danubium usque res deferendas et inde recipiendas, opportunissimo loco Salona sita erat; nam, quamvis Danubio non adeo proxima fuerit, ut Narona, et Epidaurus, cum tamen inter has, et Danubii, ac Savi confluentem Scardi montis asperrima iuga interponantur, haecque commeantibus difficilia sint; hine factum est, ut rectus Salona ad Savum transitus deinde secundo Savo ad Danubii, sive Istri confluentem omnium opportunissimus esset, et quo magis per Illyricum bella intercedebant, vel Romanorum dominium Septentrionem versus dilatabatur, eo magis Salona frequentaretur: namlicet portus ipsius praeternavigantibus opportunus non sit, uti ladrae et Epidauri, tamen in Dalmatia quidquam negotii habentibus, Salona, quasi necessario, adeunda erat, cum Naronam alterum conventum, difficile mari, ob Promontorii Nesti longitudinem, et non longe a Salonae prospectu praeterire oporteret, et difficilius adverso flumine perveniretur; ob id Dalmatiae rerum summam Salonam deductam. fuisse, censeri debet, prout Li'burniae ladram: Salonae autem, sive Salonarum commoditati, militaribusque expeditionibus Augustum consulentem, vias munivisse, fragmenta Inscriptionum testantur: ESAR DIV AVG (F) (GVSTVS) IMP PONT MAK OTEST. XIIX CO II A COLONIA SALONITAN AESAR D AVG F GVSTVS IMP PONTIFEX MAX TRIB POTEST XXI.... SIII VIAM AB SALONIS AD LII.... ASTEL DAESITIATIVM PER M V VSV CLVI MVNII ET IDEM VIAM AD I.. . A I . . . ALN QVOD DIVI F III IBVS A SALONIS MVNII.... RIB CIVITI
240

naime bogat ribom, pa iako je samo kratko plovan, budući da rijeka na više mjesta pada zbog stjenovitih obala, imao je na dohvatu duboka, pećinasta i zbog toga ribna jezerca i mlinove za žito. Salona je bila smještena i na vrlo zgodnom mjestu za pohode u unutrašnjost, za otpremu robe sve do Dunava i za njen prihvat odande. Iako naime nije bila tako blizu Dunavu kao Narona i Epidaur, između njih i sutoka Save i Dunava priječe se oštre kose planine Skarda,7 a one su teške za prijevoznike. Tako se zbilo da je od svih najpogodniji bio ravan prijelaz od Salone do Save i zatim niz Savu do ušća u Dunav ili Istar. Sto su se više Ilirikom zametali ratovi, ili što se više rimsko gospodstvo širilo prema sjeveru, to se više zalazilo u Salonu. Iako naime njena luka nije onima koji mimo plove tako zgodna kao zadarska ili cavtatska, ipak su u Salonu kao po nuždi morali doći svi koji su imali bilo kakva posla u Dalmaciji. U drugi konvent, Naronu, trebalo je naime tegobno obilaziti morem zbog dugačkog rta Pelješca, i to nedaleko od dogleda Salone, i još se tegobnije do nje stizalo uz rijeku. Valja smatrati da je zbog toga vrhovna vlast Dalmacije bila smještena u Salonu, baš kao i Liburnije u Zadar. Ulomci natpisa pak svjedoče da je August dao izgraditi ceste, brinući se o pogodnosti za Salonu ili Salone i za vojne pohode: Cezar, sin božanskog Augusta, August, imperator, vrhovni svećenik, osamnaesti put s tribunskom vlašću drugi put konzul, Od salonitanske kolonije ... Cezar, sin božanskog Augusta, August, imperator, vrhovni svećenik, dvadeset prvi put s tribunskom vlašću, treći put sagradio je cestu od Salone do ... utvrde Desitijata dugu 156 tisuća koraka. I isti je sagradio cestu do ... od Salona...

70

15

konzul,

80

241

85

(CVIVS) VIAI MILLIA PASSVS SVNT CLXVII MVNIT PER VEXILIARIOS LEG VII ET XI (ITEM) VIAM GABINIANAM AB SALONIS ANDETRIVM APERVIT ET (MVNlT) PER LEG VII (MVNlT) . . . . ( IVM) MONTEM DIVONVM MILLIA PASSVVM LXXVII & A LEG PRO In hac Salonae sive Salonarum Civitate Magistratus Provinciales sedem habuere, in ea Christianitatis Dalmaticae caepere primordia, a Tito Sancti Pauli discipulo in Illyricum invecta; martyrio autem Beati Domnii, sancti Petri discipuli Salonitana Ecclesia Metropolisque Dalmatiae fundata fuit. Verum IIlyricum, quod in Descriptione a Claudio Ptolomaeo facta Dalmatiam, et Liburniam comprehendit extendi usque ad ripas Danubii caepit. Quod in causa fuisse videtur, ut Illyrici maritimi nomen obsolesceret, locoque eius Dalmatiae vocabulum frequentaretur, et non solum veteres suos terminos sed finitimam quoque Liburniam comprehenderet, ut Vegetius testatur (/libro 5. capite 3./} :Liburnia namque Dalmatiae pars est ladertinae subiacens dvitati, cuius exemplo nunc naves bellicae fabricantur, et- appellantur Liburnae. Dalmatia autem sic dilatata, quamvis Pannoniis, prout, ab antiquo a Septentrione clauderetur, quia tamen earumdem termini quidam immutati fuerunt, inde Dalmatiae quoque fines magis ampliati sunt, qui ut percipiantur, Pannoniarum nomina indicanda sunt, ut inde Dalmatiae termini posteriores apparere possint. Pannonias Ptolomaeus in Occidentalem, seu primam, vel superiorem, et Orientalem, seu secundam, vel inferiorem distinguit, quarum deinde pars septentrronalis Valeria, Australis vero Savia, nuncupatae fuerunt, ex quo Dalmatiae fines Septentrionales dilatati sunt, ut patebit. Nam Illyricum sicut in (17.) Provincias distinctum fuit ut Sextus Rufus testatur;
242

Te je ceste 167 tisuća koraka, a dao ju je sagraditi veksilijarijama sedme i jedanaeste legije. Zatim je otvorio Gabinijansku cestu od Salone u Andetrij i dao je sagraditi sedmoj legiji. Dao je sagraditi... do brdo...
76 i pol tisuća koraka, dok je legat u rangu propretora bio .. .8

90

95

100

105

110

115

120

U tom su gradu Saloni ili Salonama stolovali provincijalni magistrati, u njoj su se stali razvijati počeci dalmatinskog kršćanstva koje je u Ilirik unio Tit, učenik sv. Pavla. Mučeništvom pak blaženog Domnija, učenika sv. Petra, bila je utemeljena salonitanska crkva i metropoli ja Dalmacije. Međutim se Ilirik, koji po opisu Klaudija Ptolemeja obuhvaća Liburniju i Dalmaciju,9 počeo protezati sve do obala Dunava. Čini se da je to bilo uzrokom da se zaboravi naziv primorskog Ilirika, da namjesto njega učesta riječ »Dalmacija« i da ne obuhvati samo svoje stare međe već i susjednu Liburniju — kako u 3. poglavlju pete knjige svjedoči Vegecije: Liburnija je naime dio Dalmacije koji leži pod jadertinskim gradom; po njenu se uzoru sada grade ratne lađe i nazivaju se liburnama.10 Iako su tako proširenu Dalmaciju sa sjevera kao i od davnine zatvarale Panonije, neke su njihove međe ipak bile izmijenjene, pa su ise zbog toga proširile i granice Dalmacije. Da bi se one shvatile, valja se stoga uputiti o imendma Panonija da bi se zatim mogle vidjeti kasnije međe Dalmacije. Ptolemej razlučuje Panonije na Zapadnu, Prvu ili Gornju i Istočnu, Drugu ili Donju.11 Njihov je sjeverni dio zatim bio nazvan Valerijom, a istočni Savijom. Time su se proširile sjeverne granice Dalmacije, kako će biti objašnjeno. Ilirik se naime — kako svjedoči Sefest Ruf — razlučivao na sedamnaest provincija.12 Kad je zatim Carstvo podijeljeno na
243

ita deinde diviso Imperio in Orientale, et Occidentale, 125 in duas quoque partes distributum, et decem Provinciis Orientali relictis, septem Occidentali assignatae /Sextus Rufus/ fuerunt, Noricorum dude, Pannoniarum duae, Valeria, Savia, et Dalmatia. Declinante autem Imperio, et Barbaris, Istro superato, utrum130 que Illyricum vexantibus, ( . . . ) Valeria inter Provincias numerari desiit, (ut ex verbis Ammiani Marcellini libro 19. elicitur Valeriam venit (id est Constantius) partem quondam Pannoniae, sed ad honorem Valeriae Diocletiani filiae, et institutom, et ita cognomi135 natam scilicet ante tempora Marcellini,} vel quia Pannoniarum partis Danubianae, seu Ripariensis (quae Imperante Diocletiano recuperata ab eius filia Valeria nuncupabatur), nomen tune in desuetudinem abierat, vel a Barbaris vexata, Provinciae iura ami140 serat, (ideo inter Provincias eius nomen ommissum fuit) Notitla dignitatum utriusque Imperii Pannoniae primae Saviae Illyrici Dalmatiarum Occidentalis Pannoniae secundae Provinciae Norici mediterranei Sex Norici Ripensis.

Istočno i Zapadno i raspodijeljeno na dva dijela, deset je provincija bilo ostavljeno Istočnome, a sedam dodijeljeno Zapadnome /Sekst Ruf/: dva Norika, dvi13 je Panonije, Valerija, Savija i Dalmacija. Dok je Carstvo slabilo i dok isu barbari prešavši Dunav napadali oba Ilirika, Valerija se prestala brojiti među provincije. Tako proizlazi iz riječi Amijana Marcelina u devetnaestoj knjizi: došao je u Valeriju (Konstancije), nekoć dio Panonije, ali uspostavljen i tako u nazvan u čast Dioklecijanove kćeri Valerije, dakako prije Marcelinova vremena. Njeno je ime bilo ispušteno između provincija bilo stoga što se tada izobičajio naziv Panonija pridunaviskog ili priobalnog dijela (koji je iznova osvojio Dioklecijan, pa se nazivao Valerijom po njegovoj kćeri), bilo stoga što su ga napadali barbari, pa je izgubio prava provincije: Notitia dignitatum obaju Carstava: Šest provincija Zapadnog Ilirika Prva Panonija Savija Dalmacije Druga Panonija Kopneni Norik Priobalni Norik15

145

Sed cum eadem notitia Ducis Valeriae mentio150 nem faciat, ideo a nonnullis Valeria quoque inter IIlyrici Occidentalis Provincias declinantis Imperii numeratur; inquirendum idcirco est, quae regio, Valeria, et quae Suavia, vel Savia nuncuparetur, ut inde quid nomine Dalmatiarum intellectum fuerit, dignosci 155 possit. Saviam et Valeriam Sextus Rufus memorat. Batone Pannoniorum Rege subacto in ditionem nostram Pannoniae venerunt; Amantinis inter Savum, et Dravam prostratis, regio Suaviensis, ac Secundorum loca Pannoniorum obtenta sunt. Marcomanni, et 160 Quadi de locis Valeriae qui sunt inter Danubium, et Dravum pulsi sunt. Valeriam ergo intra Dravum, et Danubium fuisse, constat; Amantinorum autem Civitatem simul cum Sirmio intra, Savum, et Dravum ponit Plinius libro 3. capite 25. Alter amnis Baeunti244

No kako ista »Noticija« spominje vojvodu Valerije,16 neki zbog toga ubrajaju i Valeriju među provincije Zapadnog Ilirika za slabljenja Carstva. Stoga valja ispitati koje se područje nazivalo Valerijom a koje Suavijom ili Savijom da bi se odatle moglo raspoznati što se podrazumijevalo imenom Dalmacija. Sekst Ruf spominje Saviju i Valeriju: Panonije su došle pod našu vlast kad je podvrgnut kralj Panonaca Baton. Suavijsko područje i mjesta stanovnika Druge Panonije zadobivena su kad su svladani Amantini između Save i Drave. Markomani i Kvadi protjerani su iz mjesta Valerije između Dunava i Drave.17 Sigurno je dakle da je Valerija bila između Drave i Dunava. Grad Amantina pak zajedno sa i Sirmijem Plinije u 25. poglavlju treće knjige stavlja među Savu i Dravu: Druga rijeka Beuncij
245

165

us in Saum Sirmio Oppido influit, ubi Civitas Sirmiensium, et Amantinorum inde 45. MilZia Passuum Taurunum, ubi Danubio miscetur Saus. lornandes autem clarius: Amcmiinis autem, qui inter Savum, Dravumque /lumina insident, Rege eorum interempto, ipsa 170 viče Romanam fecit Provinciam, ex quibus Saviam, inter Savum, et Dravum ponendam apparet, prout Guido Pancirollus in commentario ad Notitiam Occidentalem capite 62. censet, simul cum Wolfgango Lazio de migrationibus gentium libro XI. qui Sirmium 175 Pannoniae Saviae Urbem fuisse, scribit; quamvis ambo šibi ipsis contradicentes, Saviam ex meridionali quoque parte Savi ponant, Pancirollus ubi supra capite 63. et Lazius Commentario Reipublicae Romanae libro 1. capite 7. 180 Sequitur Notitia. Sub dispositione Viri Spectabilis Ducis Provinciae Pannoniae secundae Ripariensis sive Saviae. Sub dispositione Viri Spectabilis Ducis Provinciae Valeriae Ripensis. 185 Praefectus Classis primae Pannoniae servitii Classis Aegetensis sive secundae Pannoniae nunc Sisciae. Praepositus Thesaurorum Siscianorum Saviae. Procurator monetae Siscianae. 190 Hic confusae apparent Pannonia secunda cum Savia, et Pannonia prima cum secunda, id autem ob Barbarorum incursionem evenisse oportet, et Magistratus Provinciarum limitis Danubiani, Ripariensium dictarum, scilicet Pannoniarum, Valeriae, et Sa195 viae, propter limitem Danubii deturbatum, simul cum Classe tune ad tutiorem locum nempe ad confluentem Colapis, et Savi Sisciam recessisse dicendum, eamque ob causam Valeriam amplius Praesidem non habuisse, sed si quid reliquum erat, a Consulari Pannoni200 ae secundae rectum, quamvis Valeriae Dux adhuc nomen retineret, ut Pancirollus loco citato capite 62. censet. Cum ergo Savia sumenda sit, pro ea regione, quae inter Savum, et Dravum flumina, continetur, reliquum usque ad Adriaticum mare post Imperii di205 visionem nomine Dalmatiae, vel Dalmatiarum censitum fuisse dicendum est;quamvissed raro apud quos-

utječe u Savu u gradu Sirmiju, gdje je i naseobina Sirmijaca. Taurun Amantina, gdje se Sava miješa s Dunavom, 45 je tisuća koraka odatle.18 Jordan je pak jasniji: pogubivši Amantinima, koji stanuju između rijeka Save i Drave, njihova kralja, samim je time uspostavio rimsku provinciju.19 Iz toga se vidi da Savi ju valja staviti između Save i Drave, kako smatra Gvido Pancirolli u 62. poglavlju »Komentara 'Zapadnoj noticiji'«,20 zajedno s Wolfgangom Latzom, »O kretanju naroda«, jedanaesta knjiga, koji piše da je Sirmij bio grad Panonije Savije.21 Obojica ipak samima sebi i proturječe, stavljajući Savi ju i s južne strane Save, Pancirolli gdje i gore u 63. poglavlju,22 a Latz u »Komentaru o rimskoj državi«, u 7. poglavlju prve knjige.23 »Noticija« nastavlja: Na raspolaganju uzoritom mužu vojvodi provincije Druge Priobalne Panonije ili Savije Na raspolaganju uzoritom mužu vojvodi provincije Priobalne Valerije Prefekt mornarice Prve Panonije u Serviciju, egetenske mornarice ili mornarice Druge Panonije, sada u Sisciji Predstojnik siscijske blagajne Savije Prokurator siscijskog novca.2* Vidi se da je ovdje zbrkana Druga Panonija sa Savijom i Prva Panonija s Drugom. Mora pak biti da se to dogodilo zbog upada barbara, i valja reći da su se magistrati provincija dunavske granice, nazvanih Priobalnima, tj. Panonija, Valerije i Savije, tada zajedno s mornaricom povukli na sigurnije mjesto, tj. na sutok Kupe i Save u Sisak, jer je granica na Dunavu bila narušena. Zibog toga Valerija više nije imala prezida nego, ako je što bilo preostalo, time je upravljao konzular Druge Panonije. Vojvoda Valerije ipak je još uvijek zadržavao titulu, kako smatra Pancirolli na navedenom mjestu u 62. poglav23 lju. Saviju dakle valja uzeti za ono područje koje se nalazi između rijeka Save i Drave, pa prema tome valja reći da se nakon podjele Carstva preostalo sve do Jadranskog mora navodilo pod imenom Dalmacije, ili Dalmacija. Ipak se — ali rijetko — pronađu kod nekih poimence Liburnija i Japidija. No kako se

246

247

210

215

220

225

230

235

240

245

dam Liburnia, et lapidia nominatae reperiantur; sed cum Dalmatia ab Antonini Pii /Itinerarium Antonini/ temporibus plurali numero scripta reperiatur, et notitia supra Dalmatiarum plures quoque fuisse Dalmatias, vel eius partes omnino affirmandum est, et cum in primam, et secundam, ut Pannoniae divisam nemo memoret, in Superiorem, et Inferiorem ad instar Illyrici divisam fuisse, argui posset; tamen in Cismontanam, vel Maritimam et Ultramontanam, vel Mediterraneam ad instar Norici potius distributam censendum videtur, situ ipso montuoso id suadente, et partim ad meridiem, mare versus declinante, partim vero ad septentrionem Savum versus, eo magis quod Monarchiae quoque tempore eodem modo distingueretur, teste /Libro 7./ Strabone. Calapis amnis, qui ex Albio monte per lapides delabitur, inque Danubium exit, (scilicet per Savum). Ecce lapidia mediterranea, et paulo infra sequitur (scilicet post Istriam) lapodum ora stadiorum M. siti sunt lapodes sub Albio monte ecce lapidia mari tima; Sed de ipsa Dalmatia clarius idem Strabo. Porro mons cui nomen Ardion Dalmatiam mediam secat, ut altera eius pars ad Mare spectet, altera in diversum. Dalmatias ergo, s ive Dalmatiam in rnaritimam, et mediterraneam divisam fuisse concludendum est, Montibus Albio, Bebio, et Ardio intermediis. Haec fuisse Provinciarum Illyrici Occidentalis nomina divisionemque Dalmatiae, declinantis Imperii tempore, elici potest. Extincto Occidental! Imperio donec Gothi Illyrico potiti sunt, nullani mutationem nomina Provinciarum passa sunt, ut ex Cassiodori Epistolis constat. Liber 7. Epistola 24. forma Principis Dalmatiarum. Liber 8. Epistola 4. Universis Romanis per Italiam, et Dalmatias constitutis. Epistola 12. De partibus Dalmatiarum. Liber 9. Epistola 8. Dalmatiarum atque Suaviae Provincias. (Ut et incertus auctor ab Onuphrio Panvinio edituš post Commentarios Fastorum, qui Chronicon a Valentiniano Placidio usque ad Theoderici Gottorum Regis mortem scripsit Dalmatias memorat et Marcellinus Comes a Sirmundo auctior editus de Dalmatiis.)
248

od vremena Antonina Pija /»Antoninov Itinerari]«/ Dalmacija može naći zapisana u množini,26 i gore u »Noticiji« stoji Dalmacije,27 valja tvrditi da je bilo i više Dalmacija, ili općenito dijelova Dalmacije. Nitko ne spominje da se dijelila na Prvu i Drugu, kao Panonije, pa bi ise moglo dokazivati da je poput Ilirika bila podijeljena na Gornju i Donju. Ipak se čini kako prije valja smatrati da je bila raspodijeljena na Ovostransku ili Primorsku i Prekobrdsku ili Kopnenu poput Norika. Sam brdoviti smještaj to savjetuje, spuštajući se dijelom na jug, prema moru, dijelom pak na sjever prema Savi. Štoviše, i u vrijeme se Carstva razluči vala na isti način, za što je svjedok Strabon u sedmoj knjizi: rijeka Kolapis, koja se s planine Albija spušta preko Japoda i istječe u Danubij (dakako, preko Save). Eto kopnene Japidije, a nešto niže: slijedi (tj. poslije Istre) obala Japoda od tisuću stadija. Japodi su smješteni pod planinom Albijem.28 Eto primorske Japidije. No isti Strabon još jasnije piše o samoj Dalmaciji: Zatim planina koj o j je ime Ardij siječe sredinom Dalmacije tako da jedan njen dio gleda k moru a drugi na suprotnu stranu.29 Valja dakle zaključiti da su Dalmacije ili Dalmacija bile podijeljene na primorsku i kopnenu, s planinama Velikom i Malom Kapelom, Plješevicom i Dinarom po sredini. Može se izvesti da su takva bila imena provincija Zapadnog Ilirika i da je takva bila podjela Dalmacije u vrijeme slabljenja Carstva. Kad je utrnulo Zapadno Carstvo, dok su Goti vladali Ilirikom, imena provincija nisu pretrpjela nikakve izmjene, što je sigurno iz Kasiodorovih »Pisama« : knj. 7, pismo 24: uredba princepsa Dalmacija knj. 8, pismo 4: svim Rimljanima postavljenim po Italiji i Dalmacijama pismo 12: iz krajeva Dalmacija knj. 9, pismo 8: provincije Dalmacija i Suavije.30 Isto tako Dalmacije iSpominje i nepoznati autor koji je napisao »Kroniku« od Valentinijana Placidija do smrti Teodoriha, kralja Gota,31 a izdao ga je Onofrio Panvinio iza »Komentara Taštima'«32 I Komes Marcelin33 kojega je Sirmond34 opširnije izdao piše o Dalmacijama.
249

Sed recuperata, per lustinianum Italia, simul cum Illyrici parte Occidentali a Gothis possessa, quamvis Norici Pannoniarum, Saviae, Liburniae, et Dalmatiae mentio reperiatur, ut infra constabit, caeteris tamen in desuetudinem abeuntibus sola Dalmatia an255 tiquum nomen singulare retinuit: Nam sicuti Romani Illyricum acquirentes, primo Occidentem versus dilatarunt, mox eiusdem partem Orientalem Macedoniae, Occidentalem vero Italiae tribuentes contraxerunt, ita prolato ad Istrum usque dominio, Provincias 260 omnes Illyrico adscripserunt: diviso deinde Imperio Illyricum quoque diviserunt, sed ab eo tempore, quo Constantinus Augustus, sedem, et decorem Imperii Bizantium transtulit, quatuor Praefectis Praetorio institutis, cum Orientali parti Illyrici proprium Prae265 fectum Praetorio dedisset, Occidentali vero simul cum Africa Praefectum Praetorio Italiae assignasset, Illyricum absolute sumptum pro Orientali Illyrico sumi caepit: Occidentale autem pro parte Praefecturae Italicae censitum fuit, ut ex inscriptionibus Epi270 stolarum Theodosii Imperatoris Praefectis Praetorio utriusque Illyrici scriptarum /Codex Theodosianus/, observare licet, abindeque Occidentalis Illyrici nomen obsolescere caepit: Barbaris deinde Occidentale Imperium occupantibus, si quid Illyrici Occidentalis 275 recuperabatur, id utplurimuni Dalmatiae adscribebatur, ut ex Procopio /De bello Gothico liber 1./ apparet. Post hos (id est Graecos) sub Hesperiarum Regno Dalmatae deinceps Liburnia, Histriaque, et Venetorum sunt loca, et Ravennam usque pertingunt, mari280 timique omnes ea habitant e regione, supra hos Stichii sunt, et Suevi, haud tamen Francorum sub ditione, alii praeterea qui mediterranea tenent, Carii deinde, Muricique, his vero ad dextram, Dacae, Pannoniique incolunt, quibus ad aliorum locorum posessio285 nem Singidones, Sirmiique accedunt, et usque ad Histrum fluvium eorum propagatur Imperium. His nationibus Gothi, qui extra lonium sinum erant, in huius belli principio imperitabant, item ad id accidebat, quod Asinarium, Vligislaumque Praefectos cum 290 maximis copiis in Dalmatiam miserat, (scilicet Rex Vitiges) ut in Gothorum hane potestatem redigeret, imperarat, ut ex locis Suaviae Provinciae circumiectis,

250

Kad je Justinijan iznova osvojio Italiju koju su Goti držali zajedno isa zapadnim dijelom Ilirika, iako se nalazi spomen Norika, Panonija, Savije, Liburnije i Dalmacije — kako će se niže pokazati sigurnim, ipak isu ostala imena izlazila iz upotrebe, a Dalmacija je jedina zadržala drevno ime u jednini. Naime, dok su Rimljani stjecali Ilirik, najprije su ga proširili na zapad, a doskora su ga suzili, dodjeljujući njegov istočni dio Makedoniji a zapadni Italiji. Upravo su jednako tako sve provincije pripisali Iliriku kad im se gospodstvo proširilo sve do Dunava. Kad se zatim podijelilo Carstvo, podijelili su i Ilirik, ali od onog vremena kad je car Konstantin prenio u Bizantij sjedište i dostojanstvo Carstva i uspostavio četiri prefekta pretorija, dao je doduše istočnom dijelu Ilirika vlastitog prefekta pretorija, ali je zapadnom, zajedno s Afrikom, dodijelio prefekta pretorija Italije. Otada ise »Ilirik« apsolutno počeo uzimati za Istočni Ilirik. Zapadni je pak bio smatran dijelom italske prefekture, kako se može opaziti iz naslova poslanica cara Teodozija pisanih prefektima pretorija obaju Ilirika.35 Otada se ime Zapadnog Ilirika počelo zaboravljati. Ako ise što od Zapadnog Ilirika iznova osvajalo dok su zatim barbari zauzimali Zapadno Carstvo, ponajviše se pripisivalo Dalmaciji — kako se vidi iz Prokopi ja /prva knjiga »O gotskom ratu«/: Iza njih (tj. Grka) pod zapadnim su kraljevstvom Dalmati, zatim Liburnija, Histrija i mjesta Veneta, koji sežu sve do Ravene. Svi iz onoga područja stanuju kao primorci. Iznad njih su Stihiji i Svevi, ali ipak ne pod franačkom vlašću, i uz njih drugi koji drže unutrašnjost, zatim Karijci i Murici, njima zdesna stanuju Daki i Panonci, kojima u posjedu nad drugim mjestima pristupaju Singidonci i Sirmijci, i njihova se vladavina širi sve do rijeke Istra. Tim su narodima na početku ovoga rata zapovijedali Goti, koji su bili van Jonskog mora. Zatim: k tome je pridolazilo što je (tj. kralj Vitigis) poslao u Dalmaciju s vrlo jakim četama prefekte Asinarija i Vligislava, i da bi je doveo pod vlast Gota, zapovjedio je neka se upute ravno u Dalmaciju i Salone iz okolnih mjesta provincije Suavije, pripojivši vojsku barbara ... Stoga je Asinarije skupio vojsku barbara

250

251

320

325

330

335

Barbarorum in societatem ascito exercitu, recta se in Dalmatiam et Salonas conferrent . . . Asinarius itaque ubi Suaviam venit, Barbarorum contraxit exercitum, Vligislaus vero solus in Liburniam Gothos ductabat .... Gepedes insuper Sirmium Urbem, et Dalmatiae alias Civitates maiorem in partem praeoccupantes tenebant, quas Imperator proxime a Gothis receperat insuper (Langbardi) Dalmatiam omnem et simul Illyrios ad usque Epidamnum depopulati... . Eruli praeterea alia Dalmatiae loca Imperatoris permissu, et circa Singidonem Urbem habebant, ubi vel ad id temporis habitant, deinde Illyrios hi, et supra Thraciam omnia incursantes, et in oratione Longobardorum ad Imperatorem Gepedes Imperator Sirmium habent, Romanos in servitutem abducunt, et universam Dalmatiam sui se iuris fecisse iactant, in oratione Gepedum. Proinde praedones isti Sirmium Oppidum et caetera Dalmatiae loca belli vobis causam fore praetendunt. .et ab eo itinere qui recta Tessalonicam ducit (Sclavi) alio confestim divertunt, nil ausi prorsus in Campum descendere, sed Illyricis Montibus superatis in Dalmatiam pervenere. Ex quibus Procopii locis, quamvis adhuc antiqua nomina Provinciarum Illyrici Occidentalis in usu fuisse constet, tamen apparet, Dalmatiam alb Illyrico, distingui caepisse, quod ex fragmento historiae Menandri de Abaris, clarius perspicitur, qui relata Sirmii obsidione, et Tiberii Imperatoris solicitudine sequitur, itaque exercituum Praefectos, Duces, et Turmarum Ductores, hos per Illyricum, alios per Dalmatiam mittit, ut praesidium Urbi imponerent, et quoad fieri posset, custodirent, ipsumque Illyricum pro Orientali Illyrico (quod integrum possidebant) sumptum, constat, Dalmatiaeque relictum quidquid Illyrici Occidentalis in potestate Romanorum reperiebatur, quod deinde tempore Mauritii apud auctorem historiae Miscellae distinctius apparet. {/libro 17./} anno 17. Mauritii coacervatis virtutibus Chaianus in Dalmatiam properat, et cum venisset Belicham (Anastasius Baleam, Theophylactus Simocatta Banges, Cedrenus Balbam) 40. Civitates, quae circa eam sunt, omnes depopulatus est, quibus Priscus agnitis, Gudoi, ad explorationem rerum direxit, qui in valle occultabatur, pusilla, et di252

čim je došao u Suaviju, a Vligislav je sam vodio Gote u Liburniju... Gepidi su k tome, većim dijelom zaposjedajući, držali grad Sirmij i druge gradove Dalmacije koje je car netom bio povratio od Gota... povrh toga su (Langobardi) opljačkali čitavu Dalmaciju i s njome Ilire sve do Epidamna... Heruli su osim toga s carevom dozvolom imali druga mjesta u Dalmaciji, i oko grada Singidona, gdje ili do sada stanuju, ili su zatim, napadajući Ilire i sve iznad Trakije... A u govoru Langobarda Caru: Gepidi, care, imaju Sirmij, odvode Rimljane u ropstvo i hvastaju se da su podvlastili čitavu Dalmaciju; u govoru Gepida: baš kao što ti razbojnici tvrde da će vam grad Sirmij i ostala mjesta u Dalmaciji biti uzrokom za rat... i od onoga puta koji vodi ravno u Thesaloniku (Slaveni) odmah skreću drugamo, uopće se ne usuđujući da siđu u ravnicu, nego su prešli ilirske planine 36 i došli u Dalmaciju. Po ovim je Prokopijevim mjestima doduše sigurno da su stara imena provincija Zapadnog Ilirika još bila u upotrebi, ali se ipak vidi da se Dalmacija počela razlučivati od Ilirika. To se jasnije uviđa iz ulomka Menandrove »Povijesti« o Avarima. Iznijevši o opsadi Sirmija i o zabrinutosti cara Tiberija, on nastavlja: siogra razašilje prefekte i vojvode vojski i vode konjaničkih odreda, jedne po Iliriku druge po Dalmaciji, da postave zaštitu gradu i čuvaju ga dokle se bude moglo.37 Sigurno je da je Ilirik sam uzet za Istočni Ilirik (koji su posjedovali čitav), a Dalmaciji je ostavljeno što se god od Zapadnog Ilirika nalazilo u vlasti Rimljana. To se zatim u Mauricijevo doba razgovjetnije vidi kod autora »Miješane povijesti« u sedamnaestoj knjizi: Sedamnaeste Mauricijeve godine Kagan skupi vojsku i hita u Dalmaciju. Kad je došao do Belike (u Anastazija: Balee,38 u Teofilakta Simokate: Bangi,39 u Cedrena: Balbe),M opljačkao je svih četrdeset naselja koja su oko nje. Kad je to saznao Prisk, uputio je Gudoina da istraži prilike. On se krio u maloj uvali, te im se u polumraku privukao s leda i smjesta sve pobio, a zadobiveni plijen dopremio Prisku. Kajan je zatim
253

luculo, in dorsa eorum advectus Ulico cunctos peremit, et acceptam praedam adduxit ad Priscum: Porro Chaianus infortunio comperto, in regionem suam regressus est, et Priscus ad propria, si lectio Veliča re340 tinenda esset, hic locus supra Savum in Zagrabiensi Comitatu reperitur, ideo Dalmatiam ultra Savum tune extensam fuisse argui posset; et quamvis, ex solo nomine hodierno unius loci totius Provinciae antiquae nomen determinari non debeat, tamen ipsum 345 auctorem, regionem citra, propeque Istrum sitam signifieasse, apparet, nam paulo infra 19. Mauritii anno iterum Comentiolus assumptis armatis, venit ad Istrum, et unitur Prisco apud Singidonem, et solvitur pax. Singidonem autem intra Savum et Dravum pro350 pe Sirmium Procopius loco supra citato ponit, et Theophylactus Simocacta libro 7. capite 11. Priscus, Gudoin accersitum, sumptis copiis, Singidoni succurrere iubet. Gudois Singidonem duobus fluminibus Sao, et Drao cinctam navigat. ex quibus tune Romanis bella 355 cum Avaribus cirea eam partem Saviae, quae et Sirmiensis dicebatur, intercessisse constat, quam cum ab eisdem vexatam, integram et pacatam retinere non possent, f orsan nullum in eam magistratum miserunt, et ob id Provinciam amplius non nominarunt, sed pro360 ximae Dalmatiae adscribentes eius Magistratu! demandarunt, cum Proconsulis Dalmatiae Divus Gregorius mentionem faciat libro 7. Epistola 3. Ex quibus colligitur, Dalmatiam uti partem Praefecturae Italicae, pro Italica regione a Bizantinis 365 Scriptoribus sumptam fuisse; nam Stephani Epitomator Dalmatia Italiae est regio. et Constantinus Porphirogenitus Caeterum Dalmatia Italiae regio est. et idem Epitomator, Dalmatiam ab antiquo Illyrico secludens, inter Illyricum Orientale, et Italiam situat 370 Dalmium Dalmatiae Urbs inter Illyridem, et Italiam abinde dignoscitur in supra relato Stephani loco de antiquissima mariš Illyrici denominatione, superabundare verbum Dalmatico Stephanus Issa est Urbs Lesbi, quae Imera dicta fuit, deinde Pelasgia, huic ab 375 jssa, Macani filia, nomen factum fuit, est item insula cum Urbe šibi cognomine Issa in *Dalmatico mari*, et Illyrico: est etiam in faeminino genere Isseus in Les-

otkrio nesreću i vratio se u svoje područje, a Prisk 1 u svoje.* Ako bi valjalo zadržati čitanje »Velika«, to se mjesto nalazi iznad Save u zagrebačkoj županiji, pa bi se noglo dokazivati da je tada Dalmacija bila protegnuta preko Save. Iako se ne bi smjelo samo po današnjim imenu jednog jedinog mjesta određivati ime cijele drevne provincije, ipak se vidi da je sam autor naznačio kraj s ove strane i blizu Dunava. Naime, malo niže piše: devetnaeste Mauricijeve godine Konentiol opet uzme oružanike, dođe do Istra, ujedini se kod Singidona s Priskom, i mir bude 2 razvrgnut.* Sitigidun pak Prokopije na gore navedenom mjestu stavlja među Savu i Dravu blizu Sir43 mija, a Teofikkt Simokata u jedanaestom poglavlju sedme knjige: Prisk pozva Gudoina i zapovjedi mu da uzme čete i pritekne u pomoć Singidonu. Gudoin plovi u Sngidon, opasan dvjema rijekama, Savom i Dravom** Iz toga je sigurno da su tada za Rimljane učestali ratovi s Avarima oko onog dijela Savije koja se maziva i Sirmijskom. Nju su Avari napadali, te je Bmljani nisu mogli držati cijelu i u miru, pa možda nisu ni slali u nju nikakva magistrata i zbog toga je više nisu niti nazivali provincijom nego su jepripisali obližnjoj Dalmaciji i povjerili njenu magistratu — budući da sv. Grgur u trećem pismu sedffie knjige spominje prokonzula Dalmacije.45 Iz toga se razbire da su bizantski pisci Dalmaciju kao dio italske prefekture uzimali za italsku pokrajinu. Stjepauov Epitomator naime kaže: Dalmacija je pokrajini Italije,*6 a Konstantin Porfirogenet: Dalmacija je uostalom pokrajina Italije.*7 Mi Epitomator, odvajajući Dalmaciju od starog Ilirika, smješta među Istočni Ilirik i Italiju Dalmij, grad Dalmacije izmetu Iliride i Italije.*8 Odatle se raspoznaje da je u gore navedenom Stjepanovu mjestu o najstarijem nazivu Iliričkog mora suvišna riječ Dalmačičfeom. Stjepan:49 isa je grad Lezba, koji je bio nazvan Himera, zatim Pelazgija; ime mu je načinjeno po Isi, Makerijevoj kćeri; postoji zatim otok Isa s istoimenim gndom u *Dalmatičkom moru*, i Ili255

254

bo apud Parthenium in Hercule. Mare etenim Dalmaticum dići non poterat, antequam ipsi Dalmatae ma380 re attigissent, quod ex iam dictis diu post Romanorum adventum evenisse constat: neque aliquis ex relatis antiquis auctoribus Dalmatici mariš mentionem. facit, solus Ptolomaeus aliquas ex Insulis Adriaticis, quas caeteri inter Liburnicas ponunt, Dalmaticas no385 minavit, ideo Stephanum antiquissima regionum IIlyrici nomina .referentem Illyricum mare ponendo tempora antiquiora denominationis Adriatici respexisse censendum est: Epitomatorem vero eius (cum raro apud auctores mariš Illyrici mentio reperiatur) ut di390 stingueret, quae de Issa Urbe Lesbi in Aegeo sita, et de Issa Adriatici Insula traduntur, declarationis gratia Dalmatici mariš nomen tune usitatum pro Adriatico addidisse dicendum, prout etiam apud Constantinum Porphirogenitum in Vita Avi Basilii mariš 395 Dalmatarum mentionem facientis videre est. Abindeque sicuti Illyricum Occidentale, in Dalmaticum nomen transiverat; ita mare ei adiacens, ex Adriatico, Dalmaticum nuncupari, caepisse argui potest, cum revera, ex Insularum Dalmaticarum tune 400 dictarum possessione, totius quoque sinus Imperium penderet, ut supra relatum est, et ex infra dicendis clarius patebit. Dalmatia ergo apud Bizantinos Scriptores, pro Illyrico Occidentali sumenda est; quod apud eundem Constantinum Porphirogenitum clare perspi405 citur, qui Dalmatiam pro universo Occidentali Illyrico, praeter Noricos, antiquitus sumptam testatur, de Administratione Imperii capite 30. Antiquitus igitur Dalmatia incipiebat a con/iniis Dyrrachii, sive Antibaris, et ad Istriae confinia pertingebat, ad latitudi410 nem vero, ad Danubium flumen se extendebat, eratque omnis ille finitimus tractus sub Romanorum potestate, et praestantissimum Thema omnium Ocddentalium. Ita per temporum successiones dilatantur, contrahuntur, et mutantur fines Provinciarum, ut 415 exinde diversitas nominum apud Scriptores confusionem pariat, nisi tempora distinguantur. Hine ortum habuere tot aequivocationes de Dalmatia et Illyrico apud plaerosque auctores, ut suo loco patebit. De illis ergo Provinciis, quae Dalmatiarum, et Sa420 viae nomine nuncupatae fuerunt, tractandum est, sed
256

ričkom; također je »Isseus« na Lezbu oblik za ženski rod kod Partenija u »Heraklu«.50 More se naime nije moglo nazvati Dalmatičkim prije no što su sami Delmati doprli do mora, a iz već rečenoga je sigurno da se to zbilo dugo pošto su došli Rimljani. Također nijedan navedeni antički autor ne spominje Dalmatičkog mora, jedino je Ptolemej nazvao dalmatiekima neke jadranske otoke koje ostali stavljaju među Liburničke.51 Stoga valja smatrati da je Stjepan, koji iznosi vrlo istara imena pokrajina Ilirika, stavljajući Iliričko more gledao na starije razdoblje u nazivanju Jadrana. Valja pak reći da je njegov Epitomator radi razjašnjenja dodao tada uobičajeno ime Dalmatičkog mora umjesto Jadranskog da bi razlučio što se piše o Isi, gradu na Lezbu smještenom u Egeju, i o Isi, otoku u Jadranu (jer se spomen Iliričkog mora rijetko nalazi u autora).52 Isto se to može vidjeti također i kod Konstantina Porfirogeneta koji 53 u »Životu djeda Bazilija« spominje more Dalmata. Kako je otada Zapadni Ilirik prešao pod dalmatinsko ime, može se dokazivati da se isto tako more koje uza nj leži počelo umjesto Jadranskog nazivati Dalmatinskim, jer je stvarno o posjedu otoka koji su se tada nazivali dalmatinskim ovisila i vlast nad čitavim morem, kako je gore izneseno a još će biti jasnije iz onoga što niže valja reći. Dalmaciju u bizantskih pisaca valja dakle uzimati za Zapadni Ilirik. To se jasno uviđa kod istoga Konstantina Porfirogeneta, koji u 30. glavi »O upravi Carstva« svjedoči da se Dalmacija od starine uzimala za čitav Zapadni Ilirik, osim Norika: Dalmacija je dakle od davnine počinjala od granica Dirahija ili Antibarija i dopirala do granica Istrije, a u širinu se protezala do rijeke Danubija. Čitav je taj susjedni potez bio pod vlašću Rimljana i najugledniji zapadni temat.«54 Granice provincija u slijedu (se vremena šire, stežu i mijenjaju tako da raznolikost imena kod autora zbog toga stvara zbrku — ako se ne razluče razdoblja. Tu je bilo ishodište brojnih zabuna o Dalmaciji i Iliriku kod više autora — kako će biti jasno na svom mjestu. Valja dakle obraditi one provincije koje su bile nazvane imenom Dalmacija i Savije. No kako poseb257

425

430

435

440

445

cum de Dalmatia praesertim maritima sermo habendus sit, ideo (Saviae) et mediterraneae Dalmatiae termini antiqui omittentur, maritimaeque Dalmatiae tantum fines antiquos, et quos tempore, quo a Slaviš occupata fuit, habuerit, describere satis erit. Dalmatia ergo maritima, sicut tempore Monarchiae Romanae in lapidiam, Liburniam, et Dalmatiam distinguebatur, lapidia ab Istria, Arsia a Liburnia (Tedanio); Liburnia a Dalmatia Titio; Dalmatia a Macedonia {Drilone} fluminibus disterminatis; ita quando a Slaviš occupata fuit, sublatis his distinctionibus, ab Oriente Dyrrachio, sive (Drilone} f lumine, ab Occidente Istria, sive Arsia flumine, a Septentrione Albio, Bebio, et Ardio montibus, a Meridie mari Adriatico, sive Dalmatico terminabatur. Dalmatiae, vel Dalmatia supra descripta sive Savo terminetur, sive ad Dravum extendatur, Dalmatiae nomen retinuit, donec a Slaviš fere tota occupata, in Sclavoniam, sive Croatiam, Serviam, et ipsam Dalmatiam distincta fuit: posterioribus autem temporibus Servia in Ramam, Rasciam, Bosnam, ipsamque Serviam divisa fuit, quae singulae, diversis tamen temporibus, Regio nomine decoratae fuere, a recentioribus vero Scriptoribus sicuti Savia, Sclavonia nuncupatur, ita apud Italos Dalmatiae maritimae nomen, cum {Sclavonia} confunditur, quae, quomodo, quandove secuta sint, indagandum erit. QUOMODO DALMATIA, A VARIIS BARBARIS VEXATA, AC POSSESSA, ET A IUSTINIANO SIMUL CUM ITALIA RECUPERATA FUERIT.
Caput VII.

no ima biti govora o primorskoj Dalmaciji, bit će ispuštene drevne granice Savije i kopnene Dalmacije. Bit će dovoljno opisati samo drevne granice primorske Dalmacije, i one koje je imala u vrijeme kad su je zauzeli Slaveni. Primorska se dakle Dalmacija u doba Rimskog Carstva razlučivala na Japidiju, Liburniju i Dalmaciju, razgraničene rijekama: Japidija od Istre Rašom, od Liburnije Zrmanjom; Liburnija od Dalmacije Krkom, Dalmacija od Makedonije Drimom. Kad su Dalmaciju zauzeli Slaveni, ta su razgraničenja uklonjena, te je s istoka završavala Dračem ili rijekom Drimom, sa zapada Istrom ili rijekom Rašom, sa sjevera planinama Velikom i Malom Kapelom, Plješevicom i Dinarom, s juga Jadranskim ili Dalmatinskim morem. Bilo da se gore opisane Dalmacije, ili Dalmacija, završi Savom, bilo da se protegne do Drave — zadržala je ime Dalmacije dok je Slaveni nisu zauzeli gotovo čitavu. Tada se razlučila na Slavoniju ili Hrvatsku, Srbiju i Dalmaciju u užem smislu. U još kasnija vremena Srbija je bila podijeljena na Ramu, Rašku, Bosnu i Srbiju u užem smislu, a svaka je pojedina bila odlikovana kraljevskim naslovom, iako u različitim razdobljima. Noviji pak autori nazivaju Saviju Slavonijom, a isto tako Talijani miješaju ime primorske Dalmacije sa Slavonijom. Valjat će istražiti kako je to i kada uslijedilo. KAKO SU RAZLIČITI BARBARI NAPALI I ZAPOSJELI DALMACIJU I KAKO JU JE JUSTINIJAN IZNOVA OSVOJIO ZAJEDNO S ITALIJOM Dok je Rimsko Carstvo slabilo, različiti su barbari napadali Dalmaciju. Kad je pak utrnulo Za1 padno, bila je doduše podložna Herulima i Gotima koji su gospodarili Italijom, ali je ipak zadržala ime Dalmacije. Kad je Justinijan pobijedio Gote, nju su opljačkali Gepidi, Heruli, Huni i Slaveni, no ipak je sačuvala svoje ime /Kasiodor,2 Prokopije8/. Autori /Biondo u osmoj knjizi,4 Sabellico u osmoj »Eneada«,5 Baronio za g. 6006/ pišu prema pismima sv. Grgura pape7 da su se Slaveni uvukli
259

VII poglavlje

5

Declinante Imperio Romano, Dalmatia a variis Barbaris vexata fuit; extincto vero Occidentali, quaonvis Herulis, et Gothis Italiam dominantibus, subdita, nomen tamen Dalmatiae retinuit, Gothis deinde a lustiniano victis, licet a Gepidibus, Herulis, 10 Hunnis et Slaviš depopulata, nihilominus nomen suum /Casiodorus Procopius/ servavit. Mauritio, vel Phoca Imperante Slavos in Dalmatiam irrepsisse ex Epistolis Divi Gregorii Papae tradunt /Blondus libro 8. Sabellicus Enneadum 8 Baro258

15

20

25

30

35

40

45

50

55

nius 600./ auctores, et tune Dalmatiam ab ipsis occupatam indeque nova nomina inducta communis est opiinio Scriptorum.: Constantinus autem Porphirogenitus de administratione Imperii capite 29. et 31. tradit, Abares (quos etiani Slavos vocat) tempore Heraclii, Dalmatiam desolasse, hosque, eodem Heraclio Imperante, a Crobatis, et Serblis victos et pulsos; examinanda idcirco haec sunt, ut in rebus obscuris, cum ex Scriptorum penuria certa tradi non possint, coniecturis saltem quaedam assequantur, ideo ab Auctoribus plura sparsim colligendo, causas, occasionesque inquirendo, et probabiliora desumendo, nihil determinabitur, ne alienis erroribus, vel aequivocationibus patef actis, peiora forsan proferantur, et quamvis propterea opus imperfectum futurum sit, melius tamen videtur, veritatem perscrutando imbecillitateni propriam aperire, quam ingenii ostentationem affectando, inania pro veris, vel non probata pro certis asserere; Non deerit forsan postea quispiam, qui ingenium ad certiora statuenda, et ad opus hac in parte perficiendum, felicius sortietur: haec interim legentibus profutura haud dubium est. Cum ad dicendorum intelligentiam, series rerum gestarum in circumiacentibus regionibus, praesertim in Italia, ad res Dalmaticas conferat, ideo quae in Italia evenerunt, quoad Dalmatia a Slaviš occupata fuit, breviter describentur: Sed cum Italici motus cum Francicis, et Hunnicis, pro temporum varietate, multas connexiones habuerint, ideo harum quoque nationum casus, qui ad dilucidationem dicendorum pertinent, tangentur, ut inde coniecturae de rebus Dalmaticis, per se obscurae, et incertae, probabiliores evadant, et quamvis ex iisdem lector taedio afficietur, aptius tamen videtur in re obscurissima, alienis ex eventibus coniecturas, qualesquales sint, rebus Dalmaticis adaptare, veritatemque indagare, quam ipsis omissis, rem suae obscuritati relinquere. Declinante Imperio Romano, quomodo et quando a variis Barbaris Italia vexata, totumque Occidentale Imperium occupatum fuerit, (praeter pauca quaedam loca, in Hispania, et Gallia, quae ius, et nomen Romanorum adhuc retinebant,) superfluum esset re260

u Dalmaciju za vladavine Mauricija ili Fo'ke. Opće je mišljenje pisaca da ;su oni tada i zauzeli Dalmaciju i da su otada uvedena nova imena. Konstantin Porfirogenet pa!k u 29. i 31. poglavlju »O upravi Carstva« piše da su Avari (koje naziva i Slavenima) opustošili Dalmaciju u Heraklijevo vrijeme, te da su njih za vladavine istoga Heraklija pobijedili i protjerali Hrvati i Srbi.8 To dakle treba ispitati da se bar pretpostavkama u nejasnoći štogod dokuči, kad se zbog oskudice pisaca ne može napisati ništa pouzdana. Time što će se skupljati odavde — odande iz autora više toga, što će se ispitivati uzroci i prigode i prihvaćati što je vjerojatnije, ništa neće biti čvrsto određeno kako se razotkrivanjem tuđih grešaka i zabluda ne bi iznijele možda još i gore. Djelo će zbog toga biti nesavršeno, ali se ipak čini boljim u istraživanju istine razotkriti vlastitu slabost negoli težeći za isticanjem navesti isprazno kao istinito, ili nedokazano kao pouzdano. Možda će se kasnije naći tkogod tko će naići na sretniju misao da se utvrdi što pouzdanije i da se dovrši i ta strana djela. Nema sumnje da će u međuvremenu i ovo koristiti čitaocima. Povijesni tok u okolnim pokrajinama, osobito u Italiji, pridonosi da se razumije ono što valja reći o dalmatinskoj povijesti. Zbog toga će ukratko biti opisano što se zbivalo u Italiji dok isu Slaveni zauzeli Dalmaciju. Kako su pak italska gibanja u različito vrijeme imala mnogo veza s franačkim i hunskim, bit će dotaknuta i zbivanja kod tih naroda koja doprinose rasvjetljavanju onoga o čemu se ima govoriti, kako bi zatim ispale vjerojatnijima pretpostavke o dalmatinskoj povijesti, same po sebi nejasne i nepouzdane. To će doduše čitaocu biti dosadno, ali se ipak čini zgodnijim u potpunoj nejasnoći prilagoditi dalmatinskoj povijesti pretpostavke prema tuđim zbivanjima — kakve bile da bile — i istraživati istinu negoli ih izostaviti i predmet prepustiti njegovoj nejasnoći. Bilo bi isuvišno nabrajati kako su i kada za slabljenja Rimskog Carstva različiti barbari napadali Italiju i zauzeli cijelo Zapadno Carstvo (osim nekoliko mjesta u Hispaniji i Galiji koja su sve dotada
261

60

65

70

75

80

85

90

95

censere, cum accurate a variis auctoribus descripta facile haberi possint, extincto vero opera Odoacris Herulorum Regis Occidentali /476./ Imperio, Gothisque Arrianis cum Rege Theodorico in Thracia morantibus, Ženo Imperator, ut eodem tempore se hoc incommodo liberaret, Herulosque gentiles Italia, et Dalmatia pelleret, Theodoricum in eos concitavit, qui rem strenue gerens, brevi Dalmatiam, Rhaetiam, Italiam, /489./ et Siciliam recepit, Gothorumque in Italia Regnum /493/ instituit: Franci interim, debellatis circumiacentibus nationibus, transmisso Rheno, sedem in Gallia /456./ fixerant, et Siagrio Praefecto Praetorio Galliarum victo, ditionem in eadem Gallia /489./ dilatarant; Successor Zenoni Anastasius, cum in Asia a Persis, in Europa a Bulgaris (quorum metu muros longos in Thracia construxerat) vexaretur, Italicam et Gallicam occupationem spectare coactus fuit: Theodoricus autem affinitatibus, Reges Francorum et Burgundionum šibi iungens, Provinciam in Gallia, suam in potestatem redegit, Visigothos Galliae, et Hispaniae vectigales fecit, et licet Arrianus erga Catholicos recte se gerens, pacatum regnum possedit. At cum Bulgaris victis, Pannoniam šibi /502./ vendi^ casset (quae Orientali tune tribuefoatur /Marcellinus/ Imperio) Anastasio Imperatori suspectus esse caepit, cum interim Franci Christianam f idem /499./ suscepissent, eorum amicitiam Imperator šibi conciliandam duxit, ob id coronam auream pretiosissimam, et munera cum Consulatu Clodoveo ipsorum Regi obtulit, conatusque est illum, uti Catholicum contra Gothos Arrianos Italiae possessores incitare, simulque bellum Theodorico indixit, et Tarentum oppugnavit; sed cum tune Franci contra Burgundos bellum gererent, Theodoricusque iisdem foederatus, nollet copias suas in Gallia pro Francis periculo exponere, ne Italiam et Dalmatiam in discrimen adduceret, ideo spectator belli Burgundici, maluit peracto bello, soluta paena foederis a Francis victoribus partem pactam Burgundiae /Procopius de bello Gothico/ emere, quam bello se implicare; sic aucta ditione Francorum amicitiam servavit, Anastasiique conatus elusit: et cum Franci Burgundis devictis Visigothos in Gallia quoque vexa262

zadržavala rimsko pravo i ime). To se lako može saznati iz brižnih opisa različitih autora. Pothvatom 9 herulskog kralja Odoakara utrnulo je Zapadno Carstvo /476/, a arijanci Goti su s kraljem Teodorihom boravili u Trakiji. Da bi se istodobno oslobodio te nevolje i protjerao pogane Herule iz Italije i Dalmacije, car je Zenon protiv njih potaknuo Teodoriha. Taj je spremno obavljao zadatak i za kratko je vrijeme uzeo natrag Dalmaciju, Reciju, Italiju /489/ i Siciliju i osnovao gotsko kraljevstvo u Italiji /493/. U međuvremenu su Franci pobijedili okolne narode, prešli Rajnu i nastanili se u Galiji /456/. Pobijedivši prefekta pretorija Galija Sijagrija, proširili su vlast 10 u samoj Galiji /489/. Zenonova su nasljednika Anastazija napadali u Aziji Perzijanci, u Evropi Bugari. (U strahu je od njih i dao sagraditi duge zidove u Trakiji.) Zbog toga je bio primoran gledati zauzeće Italije i Galije. Teodorih je pak rodbinstvom vezao uza se kraljeve Franaka i Burgunda, doveo pod svoju vlast Provansu u Galiji, nametnuo danak Vizigotima u Galiji i Hispaniji i, premda je bio arijanac, pravedno se odnosio prema katolicima, pa je imao potpuno mirno kraljevstvo. Kad su pobijeđeni Bugari /502/, tražio je za se Panoniju (koja se tada pridjeljivala Istočnom Carstvu /Marcelin/)11 i postao je sumnjiv caru Anastaziju. Kako isu Franci u međuvremenu primili kršćansku vjeru (499), car je smatrao da mora pribaviti njihovo prijateljstvo. Zato je njihovu kralju Klodoviku ponudio skupocjenu zlatnu krunu, darove i konzulat, i pokušao ga kao katolika potaknuti protiv arijanaca Gota, posjednika Italije. Ujedno je Teodorihu navijestio rat i opsjeo Tarant. No Franci su tada ratovali s Burgundima, a njihov saveznik Teodorih nije htio svoje čete u Galiji izlagati opasnosti za Franke da ne bi doveo u pogibelj Italiju i Dalmaciju. Stoga je kao promatrač burgundskog rata volio — kad je rat bio okončan i nezgodni savez istekao — kupiti od pobjednika Franaka ugovoreni dio Burgundije /Prokopije, »O gotskom ratu«/12 nego se uplesti u rat. Tako je proširio vlast i sačuvao franačko prijateljstvo, a Anastazijeve pokušaje izigrao. Kad su Franci, svladavši Burgunde, napali i Vizigote u Galiji, usprotivio im se da ih ne
263

rent, illis obstitit, ne prorsus hos delerent, ita ob suam 100 prudentiam ab Anastasio, et eius successore lustino, vel a Francis nullam amplius molestiam accepit: Franci interim nullo obsistente, Thuringos domuerunt, Visigothos e Gallia pepulerunt, Allemannos subegerunt, et usque ad Saxones et Langobardos fi105 nes suos protulerunt; cum quibus lustinianus faedus /533./ iniit; Africamque Duce Belisario /534./ recuperavit, et cum Italiam aggressurus esset, in Dalmatiam Mundum cum exercitu misit, deinde Siciliam /535./ recepit, quo tempore Mundus in Dalmatia no contra Gothos pugnans, quamvis victor, occubuit. Constantianus propterea in Dalmatiam missus, Salonis recuperatis, murisque eius restauratis, victis Gothis, caeterisque Barbaris Istri accolis, qui Us in auxilium /Procopius de bello Gothico libro 1./ venerant, 115 Dalmatiam, et Liburniam in ditionem accepit, Gothis šibi adiunctis, qui in his locis reliqui fuerant, sed cum Gothi, amissa Dalmatia, Belisarium capta Neapoli in eos properantem timerent, ut contra ipsum universas vires colligerent, praesidium quod 120 metu Francorum validum in Provincia habebant (sic suadente Vitige eotrum Rege) accersivere, Provincia, spe auxilii, Francis /537./ cessa, quod praetextu faederis cum lustiniano (Franci) elusere, revera tamen, ut ex eventu consilium caperent, ut paulo post ege125 runt, cum enim iideni maximam Germaniae partem, et accessione Provinciae Galliam universam /540./ possiderent, Theodebertus eorum Rex, Gothos bello implicitos agnoscens, magno exercitu Italiam invasit, Gothisque fugatis Liguriam occupavit, sed maiori 130 parte exercitus morbo pereunte, domum inglorius rediit; Vitiges interim Francorum auxiliis delusus, cum pares Belisario vires non haberet, Persas contra lustinianum irritavit, qui, Oriente afflicto, Antiochiam caeperunt, Hunni quoque tune Illyricum populati 135 sunt, adeo ut nisi Belisarii virtus bello Gothico cito finem imposuisset, lustinianus coactus fuisset ipsum revocare, ac in Orientem mittere, et cum Gothis pacisci, prout eadem ipsum meditatum esse, tradit Procopius. Victis Gothis, captoque Vitige, Belisarius spe140 ciosissimum triumphum de Italia egit sed ipso recedente insurgentes Gothi, Totila creato Rege, Italiam
264

bi potpuno uništili. Tako zahvaljujući svojoj razboritosti nije više pretrpio nikakve poteškoće niti od Anastazija i njegova nasljednika Justina, niti od Franaka. Franci su međutim bez ičijeg protivljenja ukrotili Turinge, istjerali Vizigote iz Galije, podvrgnuli Alamane i proširili tsvoje granice sve do Šaša i Lan13 gobarda. S njima je Justinijan /533/ sklopio savez i pod Belizarovim zapovjedništvom iznova je osvojio Afriku /534/. Kad je nakanio napasti Italiju, poslao je u Dalmaciju Munda s vojiskom. Zatim je povratio Siciliju /535/, a u to je vrijeme Mund, premda pobjednik, poginuo u Dalmaciji boreći se protiv Gota. Zbog toga je u Dalmaciju poslan Konstancijan. Iznova je osvojio Salonu, obnovio njene bedeme, pobijedio je Gote i ostale barbare ikoji su stanovali uz Dunav i došli im u pomoć /Prokopije u prvoj knjizi »O gotskom ratu«/ i primio je pod vlast Dalmaciju i Liburniju, pripojivši sebi Gote koji su bili preostali 14 na tim mjestima. Izgubivši Dalmaciju, Goti su se bojali Belizara koji je nakon zauzeća Napulja hitao na njih. Da bi protiv njega okupili sve snage, pozvali su zbog toga snažnu posadu koju su iz straha od Franaka držali u Provansi (tako je savjetovao njihov kralj Vitigis), ustupivši Francima Provansu /537/ nadajući se pomoći. Franci su to izigrali pod izlikom saveza s Justinijanom, a u stvari zato da bi odlučili prema ishodu, kako su malo kasnije i učinili. Već su naime posjedovali najveći dio Germanije, a dobitkom Provanse /540/ i čitavu Galiju. Znajući dobro da su Goti upleteni u rat, njihov je kralj Teodebert s velikom vojskom napao Italiju, razbio Gote i zauzeo Liguriju. No kući se vratio neslavno, jer je veći dio vojske izginuo od bolesti. U međuvremenu Vitigis, izigran u franačkoj pomoći, nije imao Belizaru doraslih snaga, pa je stoga potakao protiv Justinijana Perzijance. Oni su satrli Istok i zauzeli Antiohiju. I Huni su tada opljačkali Ilirik, tako da bi Justinijan bio primoran opozvati Belizara, poslati ga na Istok i nagoditi se s Gotima, kao što Prokopije piše da je i premišljao, da nije junački Belizar brzo dokončao gotski rat.15 Kad je pobijedio Gote i zarobio Vitigisa, Belizar je proslavio blistav trijumf nad Italijom. No čim je odstupio, Goti su ustali, izabrali kraljem To265

totam perturbarunt, Romamque caeperunt, et quamvis Belisarius reversus propria virtute, Romam recuperaverit, tamen >ex virium imbecillitate parum pro145 ficere potuit, abeunte vero iterum Belisario, Italia pessum ivit, et Dalmatia a Gothis vexata /548./ fuit, eodemque tempore Illyricum a Slavinis similiter vastatum ex Procopio habetur /Procopius libro 3./ Sclavini vero qui Imperii ante has terras invaserant, 150 et gentis eius alii subsequuti, Histro transmisso, cum suis stativu se iungunt, qui iam regionem paulo ante, et licentius incursarant, nonnullis existimantibus, Totilam ipsum Barbaros hos pecunia non pauca corruptos, atque adeo persuasos, idcirco in eam Roma155 norum Provinciam immisso, ut Imperatori adversus Gothos, nulla de caetero foret ex aequo bellum administrandi facultas, cum in expugnandis Barbaris vires intenderet suas; sive igitur, ut Totilae gratificaturi, sive de se, nec vocati quidem Sclavini, se eo contule160 rint, nil habeo, quod pro cerio ajfirmare sat queam. Quum in tres itaque partes Sclavini partiti copias essent, diversim vagati, Europam malis insanabilibus affecere. Dalmatiam tune Slavorum incursiotnem passam, et prima viče forsan, coniectari potest. Franci 165 quoque distractis bello Gothis, Venetiarum partem /549./ occupavere. Tandem maximo apparatu Narses in Italiam missus, collectis multarum nationum militibus, Salonisque iunctis copiis, cum terrestri itinere per Venetos proficisci a Francis impediretur, (prae170 textu Longobardorum ipsis infestissimorum, qui cum Narsete militabant, tamen ut Romanorum progressum prohibentes Gothorum imbecillitatem in rem suam verterent,) per aestuaria Venetorum Ravennam pervenit, variisque conflictibus devicit Gothos, quod 175 Franci indigne ferentes, antequam totam Italiam occuparet, {/555./} duos exercitus misere, quorum altero morbo pereunte, altero caeso, Narses Francos tota Italia expulit, pacatamque deinde /557./ reformavit, ex supradictis constat, Salonam in Dalmatia Ci180 vitatem superstitem adhuc fuisse, maximaque commoda lustiniani Ducibus, bello Gothico praebuisse, ideo falsum, quod Blondus et Bonfinius ex Annalibus Ungaricis referunt, Attilam scilicet Salonam caeterasque Dalmatiae Civitates destruxisse, cum qui ge266

tilu, uzbunili cijelu Italiju i zauzeli Rim. Belizar ise doduše vratio i osobnom hrabrošću iznova osvojio Rim, ali je ipak sa slabim snagama mogao donijeti malo koristi. Čim je opet otišao, Italija je propala, a Goti su napali i Dalmaciju /548/. Prema Prokopiju se drži da su u isto vrijeme Slaveni slično opustošili Ilirik /Prokopije u trećoj knjizi/: Sklavini pak koji su prije bili napali te zemlje Carstva, i drugi istoga plemena koji su za njima slijedili, prijeđu Histar i odmah se spoje sa svojima koji su već malo ranije i drskije napali pokrajinu. Neki smatraju da je sam Totila podmitio te barbare pozamašnim novcem i tako ih nagovorio, ubacivši ih u tu rimsku provinciju zato da Caru ne bi preostalo nikakve pogodnosti da ravnopravno vodi rat protiv Gota, kad svoje snage upravi da svlada barbare. Ne mogu ništa dovoljno pouzdano tvrditi jesu li dakle Sklavini onamo došli da učine uslugu Totili ili sami od sebe i nepozvani. Kako su zatim raspodijelili čete na tri dijela i razišli se na suprotne strane, Sklavini su Evropi nanijeli 16 neizlječiva zla. Može se pretpostaviti da je Dalmacija tada pretrpjela upad Slavena, možda prvi put. I Franci su zauzeli dio Venecije /549/, dok su Goti bili zaokupljeni ratom. Napokon je u Italiju poslan Narzet s vrlo velikom ispremom i vojnicima okupljenim iz mnogih naroda. Skupio je čete u Saloni, no Franci su mu branili da putuje kopnom preko Veneta. (Izgovorili su se svojim vrlo žestokim neprijateljima Langobardima koji su vojevali s Narzetom, a zapravo da bi, prepriječivši napredovanje Rimljana, okrenuli slabost Gota na svoju korist). Zbog toga je Narzet došao u Ravenu kroz venetske lagune i u različitim sukobima svladao Gote. Franci su to teško podnosili, pa su prije no što zauzme cijelu Italiju /555/ poslali dvije vojske. Jedna je propala od bolesti, drugu je Narzet pobio i istjerao Franke iz čitave Italije. Zatim je u njoj uspostavio mir /557/ i preuredio je. Iz gore rečenog je sigurno da je grad Salona u Dalmaciji sve do tada postojao i u gotskom ratu pružio Justinijanovim vojvodama velike pogodnosti. Stoga je lažno što pišu Biondo17 i Bonfini18 prema »Ugarskim analima«,19 tj. da je Atila razorio Salonu i ostale gradove u Dalmaciji. Oni naime koji
267

185 sta Attilae scripserunt, ipsum ne quidem in Dalmatia fuisse dicant, nunquid vero tot Civitates ab eo eversas scribere praetermisissent, cum Salonarum recuperatio a lustiniani Ducibus post mortem Attilae plus centum annis evenerit: fabulosum itidem est, 190 quod Diocletianus Presbyter refert in historia Regum Dalmatiae a Mauro Orbino in tractatu: II Regno delli Slavi (nuncupato) edita dum Anastasii Imperatoris tempore, alterum Regem Salonae, alterum in Istria ponit, hosque a Gothis victos narrat, et ex ipsis Goth195 is, Reges Dalmatiae deducit, aliaque his similia subdens, fidem caeteris šibi contemporaneis detrahit, quem sequitur Thomas Archidiaconus Spalatensis, qui ex eo Gothos cum Slaviš confundit, prout, et lacobus (Luccari), in Annalibus Ragusinis multa ex 200 eo desumens, et si qui alii eiusmodi scripsere, sic non examinatis iis, quae legerunt, vel audiverunt, more vulgi scribentes, fidem propriam in caeteris, quae vera referunt, in dubium revocant: Dalmatia ergo in Romanorum potestatem, cum Africa, et Italia 205 hoc modo rediit. QUOMODO DALMATIA A SLAVIŠ POPULATA FUERIT. 5 Cum Langobardi maiorem partem Italiae lustino Imperante caeperint, iisdemque in Italia regnantibus, Dalmatia a Slaviš occupata fuerit, ideo quaedam Langobardorum gesta narranda erunt, ut coniecturae, quae contra communem, de Dalmatiae occupatione, sententiam, promentur, melius percipi possint, simul10 que res (Francicae) et Hunnicae tangendae, ex quibus Hunnos Longobardis foederatos, (Dalmaticae) populationis impulsores fuisse apparebit, eo vero magis Francicas prosequi par est, quia Franci, domitis Langobardis et Hunnis Dalmatiae quoque partem si15 mul cum Italico Regno possederunt. Longobardos enim in Pannonias venisse, ibique per annos 42. habitasse Paulus Diaconus tradit, deinde Alboinum ipsorum Regem Gepidibus devictis, ac relictis Pannoniis cum suis Longobardis, amicis Saxonibus, subdi20 tis /Paulus Diaconus libro 2. capite 6. et capite 26./ Gepidibus, associatis šibi Bulgaris, Sarmatis, Panno268

su pisali o Atilinim djelima ne kažu niti da je bio u Dalmaciji, a zar bi doista propustili napisati da je srušio toliko gradova? Justinijanovi su pak vojvode ponovo osvojili Salonu više od sto godina nakon Atiline smrti. Isto je tako bajoslovno ono što piše Pop Dukljanin u »Povijesti20 dalmatinskih kraljeva« koju je izdao Mavro Orbini u raspravi nazvanoj »Kraljevstvo Slavena«, dok u vrijeme cara Anastazija postavlja jednoga kralja u Saloni a drugoga u Istri, i pripovijeda da su ih pobijedili Goti, a kraljeve Dalmacije izvodi od samih Gota.21 Dodajući i drugo tome slično, oduzima vjerodostojnost ostalome što je njemu suvremeno. Njega slijedi splitski arhiđakon Toma, koji prema njemu miješa Gote sa Slavenima,22 a isto tako i Jakov Lukarić, koji u »Dubrovačkim analima«23 mnogo preuzima od njega. I drugi, piše li tko na takav neodgovoran način, ne ispitavši ono što je pročitao ili čuo, dovode u sumnju vlastitu vjerodostojnost u ostalome što iznose istinito. Dalmacija se dakle s Afrikom i Italijom na takav način vratila pod rimsku vlast. KAKO SU SLAVENI OPLJAČKALI DALMACIJU Langobardi su zauzeli veći dio Italije za Justinova carevanja, a dok su oni vladali u Italiji, Slaveni su zauzeli Dalmaciju. Zlbog toga će valjati ispripovjediti nešto langobardske povijesti da bi se mogle bolje shvatiti pretpostavke koje će biti izložene protivno općem mišljenju o zauzeću Dalmacije. Ujedno će valjati dotaknuti franačku i hunsku povijest iz koje će se vidjeti da su Huni kao saveznici Langobarda potaknuli pljačkanje po Dalmaciji. Franačku je povijest pravo pratiti to više što su Franci ukrotivši Langobarde i Hune zajedno s italskim kraljevstvom zaposjeli i dio Dalmacije. Pavao Đakon naime piše da su Langobardi došli u Panonije i ondje boravili četrdeset dvije godine, da je zatim njihov kralj Alboin svladao Gepide i, napustivši Panonije sa svojim Langobardima, s prijateljima Sasima i s podanicima Gepidima /Pavao Đakon u 6. i 26. poglavlju druge knjige/, pripojivši sebi Bugare, Sarma269

Caput VIII.

VIII poglavlje

25

30

35

40

45

50

55

60

niis, Suavis, Noricis, et aliis eiusmodi nominibus maximis viribus Italiam invasisse, occupataque tota fere Gallia Cisalpina, Tuscia, et Umbria, Longobardorum Regnum in Italiam /568./ transtulisse, regionesque distinguendo, Ducatus Foroiulii, Spoleti, et Tusciae instituisse: /571./ Longoibardorum deinde Regno per 30. Duces gubernato, /575./ Mauritius Imperator Francos contra eos incitavit, quorum timore perculsi Longobairdi, Childeberto Francorum Regi 12. millium solidorum, tributum /584./ pepigere: sed a Mauritii legatis iuveni Rege 50. millium oblationeillecto, contra Longobardosque bellum parante, Longobardi simul convenientes, ut facilius Francis, et Romanis resistere possent, Regem Autarim /585./ creant, qui Francos invadentes, loca tuta tenendo, /586./ delusit, Romanis Samnium eripuit, Ducatumque Beneventanum /589./ instituit. Autari Agilulfus /591./ successit, qui Catholicam fidem amplexus, saepius cum Francis faedus renovavit, provocatus vero ab Exarcho, ob filiam et generum captos, Romanis bellum acre /600./ intulit. Circa haec tempora Slavos ex Divi Gregorii epistolis Dalmatiam occupasse, ref erunt communiter auctores; Sed quum Slavos, Abares etiam vocet Porphirogenitus, ideo de his monnulla /Euagrius Scolasticus libro 5. capite 1./ dicenda. Abari Schytica Hamaxobiorum gens, qui campos ultra Caucasum existentes depascuntur, a vicinis Turcis pulsi littora Euxini relinquentes, ad Bosphorum venerunt, et expugnatis omnibus Barbaris, qui in medio erant ad Istrum pervenere, et legationem ad lustinianum misere. /Idem libro 6. capite 10./ lustini eius successoris tempore Illyricum populati, usque ad murum longum Thraciae pervenere: Hos autem Abares, non fuisse Abares sed Hunos Un,Ir vel V,er et Chunnos dictos /Libro 7. {capite 7.)/ Theophylactus Simmocata, /Libro 18. capite 30./ Nicephorus, Calistus, et Paulus Diaconus late scribunt: Hi ergo Hunni Abares dicti, simul cum Longobardis Gepides vicere, deinde Longobardis in Italiam digressis, Pannonias aib iisdem relictas occuparunt, Slavosque Istri accolas šibi associantes, eo potentiae devenere, ut Francis infesti, Tiberium Imperatorem šibi tributum annuum (80.) millia
270

te, Panonce, Svavijce, Norike i druge takvih imena, s golemim snagama napao Italiju. Zauzeo je gotovo cijelu Ovostransiku Galiju, Etruriju i Umbriju, prenio langobardsko kraljevstvo u Italiju /568/ i razlučujući pokrajine, osnovao vojvodstva Furlaniju, Spoleto i Toskanu /571/. Kraljevstvom je Langobarda zatim upravljalo trideset vojvoda /575/, a car je Mauricije protiv njih potaknuo Franke. Pobojavši ih se, Langobardi su franačkom kralju Hildebertu platili danak od 12000 solida /584/. No Mauricijevi su poslanici zaveli mladog kralja poklonom od 50000, pa je spremao rat protiv Langobarda. Oni su ise ujedinili da bi ise lakše mogli odupirati Francima i Rimljanima i izabrali su za kralja Autara /585/. Držeći sigurne položaje, on je izigrao franački napad /586/, a Rimljanima je oteo Samnij i osnovao beneventsko vojvodstvo /589/. Autara je naslijedio Agilulf /591/. Prigrlivši katoličku vjeru, u više je navrata obnavljao savez s Francima. Kad ga je pak izazvao egzarh, uhvativši mu kćer i zeta /600/, nametnuo je Rimljanima žestok rat. Autori prema pismima sv. Grgura zajednički iSe da su otprilike u to doba Slaveni zauzeli Dalmaciju. 2 No Porfirogenet Slavene naziva i Avarima,3 pa stoga valja o njima ponešto reći. Euagrije Skolastik, prvo poglavlje pete knjige: Abare, skitsko pleme Hamaksobijaca koji uživaju polja s onu stranu Kavkaza, potjerali su susjedni Turci. Napuštajući obale Crnog Mora, oni su došli na Bospor, svladali sve barbare koji su bili u međuprostoru, stigli do Istra i uputili poslanstvo Justinijanu.4· /Isti, deseto poglavlje šeste knjige/ Opljačkavši Ilirik u vrijeme njegova nasljednika Justina, stigli su sve do tračkog dugog zida.5 Teofilakt Simokata pak /u 7. poglavlju sedme knjige/,6 Nicefor Kalist /u 30. poglavlju osamnaeste knjige/7 i Pavao Đakon opširno pišu da ti Avari nisu bili Avari nego Huni,8 nazvani Un'ir ili U'er i Huni. Ti su dakle Huni nazvani Avarima zajedno s Langobardima pobijedili Gepide, a kad su Langobardi otišli u Italiju, zauzeli su Panoniju koje su ovi napustili. Pripojivši sebi Slavene koji isu stanovali uz Dunav, uzdigli su se do takve moći da su kao neprijatelji Franaka primorali cara Tiberija da im

1

271

Θ5 nummurn dare, eiusque successorem Mauritium usque ad C. millia augere coegerint: Agilulfus ergo Langobardorum Rex, cum hine Romanos, inde Francos timeret, Abares hos, sive Hunnos utrisque formidabiles (quamvis idolatras) metu sic suadente, ita šibi 70 conciliavit, ut non solum cum ipsis contra Romanos faedus /597./ percusserit, sed eorundem favore, pro pače cum Francis conservanda usus /Paulus Diaconus libro 4. capite 25./ sit, deinde provocatus filiae cum genero captae causa, ut supra dictum est, cum 75 Romanis bellum inferre vellet, nec Francos šibi faederatos, bello etiam civili tune implicitos, timeret, ac Ducibus suis non fideret, quorum aliquos rebelles domuerat, et Tridenti Foroiuliique Duces ab eo aperte descivissent, Abares, et Slavos faederatos in auxili80 um advocavit, quorum ope multas Civitates Romanis eripuit, et irarum plenus evertit, Ducibusque Tridenti, et Foroiulii ad officium reductis {/600./} Istriam populatus /Paulus Diaconus ibidem./ est. Istriam Longbardi, cum Avaribus, et Sclavis ingressi univer85 sa ignibus, et rapinis vastaverunt. De his Slaviš Divus Gregorius scripsisse videtur. Maximo Salonitano Episcopo ad /Divi Gregorii epistolarum liber 8. epistola 36./ Romanam veniens Urbem, communis jilius Presbyter Veteranus, ita me podagrae doloribus de90 bilem reperit, ut fraternitatis tuae epistolis per me respondere nullatenus valuissem, et quidem de Sclavorum gente, quae vobis valde imminet, et affligor vehementer, et conturbor, affligor in his quae iam in vobis patior, conturbor, quia per Istriae aditum iam 95 Italiam intrare caeperunt. Idem Zonaras tradit in Mauritio pacem cum eo (scilicet Avarorum Rege) facit, sed Chaganus, ut insatiabilis, et perfidus dolo Romanos aggressus, ipse quievit, Sclavorum gentes quasdam ad populandas Provincias concitavit, quae 100 usque ad murum longum sunt progressae, quapropter Imperator Comentiolo Duce creato, Barbaros improviso adventu, Romanis finibus expulit, multis caesis, et praeda omni, captivisque receptis; item postea Chaganus, Romanas Provincias rursus aggressus, 105 missas contra se legiones, alias vincebat, alias vincebatur. Dalmatiam quoque tune a Slaviš cum Istria, caeteroque Illyrico populatam argui debet, hocque
272

daje godišnji danak od 80000 zlatnika, a njegova nas9 ljednika Mauricija da ga povisi na 100000. Langobardski kralj Agilulf bojao se dakle s jedne strane Rimljana a s druge Franaka, pa je stoga iz straha uza se vezao te Avare ili Hune (premda idolopoklonce), strašne i jednima i drugima, i to tako da nije samo s njima sklopio savez protiv Rimljana /597/, nego se njihovom naklonošću poslužio i da bi očuvao mir s Francima /Pavao Đakon u 25. poglavlju četvrte knji10 ge/. Izazvan zatim zarobljavanjem kćeri i zeta, kako je gore rečeno, htio je Rimljanima navijestiti rat. Svojih se saveznika Franaka nije bojao, tada još i upletenih u građanski rat, a u svoje se vojvode nije pouzdavao: neke je buntovne ukrotio, a vojvode su Trenta i Furlanije od njega otvoreno otpali. Stoga je pozvao u pomoć Avare i saveznike Slavene. S njihovom je pomoći Rimljanima oteo i pun gnjeva razorio mnoge gradove, priveo je dužnosti vojvode Trenta i Furlanije /600/ i opljačkao je Istru /Pavao Đakon na istom mjestu/: Ušavši u Istru, Longbardi su s Avarima i Sklavenima sve opustošili ognjem i otimačinom.11 Čini se da je sv. Grgur pisao o tim Slavenima /36. pismo osme knjige pisama sv. Grgura/: Salonitanskom biskupu Maksimu. Došavši u grad Rim, naš me zajednički sin svećenik Veteran zatekao tako oslabljena bolovima od uloga da nikako nisam bio sposoban osobno odgovoriti na tvoje bratsko pismo. Dakako da sam silno potišten i uznemiren zbog plemena Sklavena koje vam jako prijeti. Potišten sam zbog onoga što već preko vas trpim, a uznemiren jer su kroz istarski prilaz već počeli ulaziti u Italiju.12 Isto piše Zonara u »Mauriciju«: sklopi mir s njime (tj. s kraljem Avara), ali je nezasitni i vjerolomni Kagan prijevarno napadao Rimljane: sam se smirio, ali je neka plemena Sklavena potaknuo da pljačkaju provincije. Ona su uznapredovala sve do dugog zida. Car je zbog toga imenovao vojskovođom Komentiola, nenadanim dolaskom izbacio barbare van rimskih granica, mnoge je pobio i povratio sav plijen i zarobljenike. Zatim kasnije: napadnuvši opet rimske provincije, Kagan je čas pobjeđivao legije poslane protiv njega, a čas bivao pobijeđen.13 Mora biti dokazano da su tada Slaveni s Istrom i ostalim Ilirikom
273

multoties evenisse ex iis, quae auctor historiae miscellae refert, dicendum /Libro 16./ est. 17. *Impera110 toris Mauritii anno coacervatis virtutibus Chaganus in Dalmatiam properat, et cum venisset Belicham (Theophylactus Simocatta, Banges, Georgius Cedrenus Balbam) 40. Civitates, quae circa eam sunt omnes depopulatus est, quibus Priscus agnitis, Gudoin 115 ad explorationem rerum direxit, qui in valle occultabatur, pusilla, et diluculo in dorsa eorum advectus, illos cunctos peremit, et acceptam praedam adduxit ad Priscum. Porro Chaianus in-fortunio comperto, in regionem suam regressus est, et Priscus ab propria. 120 Anno Imperatoris Mauritii 19. iterum Comentiolus assumptis armatis venit ad Istrum, et unitur Prisco apud Singidonem, et solvitur pax, quae ad Avares erat, qua dissoluta veniunt in Viminacium, quod est Insula magni Istri, quibus auditis Chaianus collectis 125 Potentatibus ad Romacia procedit rura; quatuor ergo filios traditis aliis virtutibus ad custodienda vada Istri constituit. At vero Romani ratibus factis, fluvium transmearunt, et Praetore Prisco, bellum cum filiis Chaiani inierunt. Comentiolus enim inftrmatus in 130 Viminacio sedebat Insula; cumque multas horas bellum tenuisset, et 300. iam Romanis interemptis, Sol occubuisset, 4000. Barbarorum intereunt, similiter et tertia die praeliantes ab excelsioribus Romani ad Barbaros accesserunt, hosque vertentes, Avares mul135 tos necaverunt ex illis, inter quos et filii Chaiani necati sunt, illustremque victoriam Romani induerunt. Chaianus vero coacervatis viribus copiosis, contra Romanos progreditur; bello autem manente vertunt Romani Barbaros, et hane omnibus insigniorem retu140 lere victoriam. Interea Priscus, 4000. praemissis, Tyrso (Tisson) amne transmisso, Barbarorum explorare motus praecepit, at vero nil eorum, quae facta fuerunt Barbari cognoscentes, festum diem concelebrant, et pariter convivantur, in hos clanculum Romani insi145 dentes, maximum operati sunt metum, triginta quippe millia Gepidorum, Barbarorumque aliorum occiderunt, et copiosa praeda comprehensa, revertuntur ad Priscum. Chaianus autem rursus, potentatibus cumulatis, venit ad Istrum, et (innito) bello Barbari 150 superantur, et amnis fluentis necantur, pereuntque
274

opljačkali i Dalmaciju, a prema onome što iznosi autor »Miješane povijesti« /u šesnaestoj knjizi/ valja reći da se to mnogo puta dogodilo: Sedamnaeste godine cara Mauricija Kagan skupi vojsku i pohita u Dalmaciju. Kad je došao do Belike (u Teofilafcta Simokate: Bangi; u Georgija Cedrena: Balbe), opljačkao je svih četrdeset naselja koja su oko nje. Kad je to saznao Prisk, uputio je Gudoina da istraži prilike. On se krio u maloj uvali, te im se u polumraku privukao s leda i smjesta sve pobio, a zadobiveni plijen dopremio Prisku. Kajan je zatim otkrio nesreću i vratio se u svoje područje, a Prisk u svoje. Devetnaeste godine cara Mauricija Komentiol opet uzme oružanike, dođe do Istra, ujedini se kod Singidona s Priskom, i bude razvrgnut mir koji je postojao s Avarima. Razvrgnuvši ga, dođu u Viminacij, otok velikog Istra. Čuvši za to, Kajan skupi sile i stupa naprijed na Romacijska polja. Stoga postavi četvoricu sinova da čuvaju dunavski gaz, predavši im druge snage. Rimljani su pak načinili splavi i prešli rijeku, te pod Priskovim zapovjedništvom zametnuli boj s Kajanovim sinovima. Komentiol je naime sjedio utvrđen na otoku Viminaciju. Kad je sunce zašlo pošto se boj vodio mnogo sati, već je bilo pobijeno tristo Rimljana, a poginule su četiri tisuće barbara. Boreći se slično i trećega dana, Rimljani su s viših položaja prišli k barbarima, nagnali ih u bijeg i između njih pobili mnogo Avara. Medu njima su ubijeni i Kajanovi sinovi, te su se Rimljani zaodjenuli sjajnom pobjedom. Kajan pak skupi obilne snage i nastupa protiv Rimljana. U dugom boju Rimljani nagna ju barbare u bijeg, te odnesu i tu pobjedu, od svih znamenitiju. Međutim Prisk posla naprijed četiri tisuće i odredi da prešavši rijeku Tirs (Tisu) izviđaju kretanje barbara. Ne znajući ni za što što je bilo počinjeno, barbari slave praznik i uz to se goste. Rimljani su potajice vrebali na njih i izazvali golem strah. Pobili su naime trideset tisuća Gepida i drugih barbara i, ugrabivši obilan plijen, vrate se Prisku. Kajan pak opet skupivši sile dođe do Istra, rat započne, i barbari budu svladani i ubijani u riječnom toku. S njima pogine i vrlo mnogo Sklavina, a žive su zadobili tri tisuće Avara, Sklavina pak osam stotina, tri ti275

155

160

165

170

175

cum his plurimi quoque Sclavinorum vivos autem obtinuerunt Avarum quidem 3000. Sclavinorum vero 800. et Gepidarum 3200. nec non et 2000. Barbarorum. Eadem Theophylactus Simocatta pluribus verbis refert, numerumque captivorum auget, quos in Urbe Tomea missos, et Chagani astu restitutos scribit, libro 8. capite 2. 3. et 4. ex quibus Dalmatiam saepius, ab Abaribus, et Slaviš populatam dići potest, occupatam autem affirmari non potest: cum Imperii vires nondum in Asia distractae, validae in utroque Illyrico essent, et saepe de iisdem Abaribus, et Slaviš victrices, non solum in Dalmatia, sed ad Istrum, et ultra, numquid Dalmatiam occupare permisissent: neque ex epistolis Divi Gregorii Dalmatiam occupatam fuisse concludi potest, cum Slavos Dalmatiae imminentes, et Istriam ingressos tantum, non occupasse, memoret Gregorius; imo, ex serie {verborum} eiusdem epistolae, Dalmatiam ita debilem non fuisse, ut eversionem Civitatum, praesertim maritimarum, timuerit, comprehenditur; quod ex po~ sterioribus eiusdem epistolis loanni Primae lustinianeae, et Constantino Scorditano Episcopis, de Paulo Dioclealino Episcopo, prout, et Firmino Histriae Episcopo anno 602. scriptis, confirmatur, in quibus de Slaviš ne verbum quidem: ideo sicuti tune Slavos Istriam populasse cum Paulo Diacono concordat Gregorius, ita Dalmatiam occupasse non constat; posteriusque id evenisse concludendum est, tempusque indagandum. QUANDO DALMATIA AB ABARIBUS, VEL SLAVIŠ OCCUPATA, ET CIVITATES MARITIMAE DESTRUCTAE FUERINT.
CaputIX.

suce dvjesto Gepida, i k tome dvije tisuće barbara. * Isto s više riječi iznosi Teofilakt Simokata i povećava 15 broj zarobljenika, za koje u drugom, trećem i četvrtom poglavlju osrne knjige piše da su bili poslani u 16 grad Tomi i da su povraćeni Kaganovom lukavštinom. Po tome se može reći da su Avari i Slaveni češće opljačkali Dalmaciju, ali se ne može tvrditi da su je zauzeli. Snage Carstva nisu još bile zaokupljene u Aziji, bile su snažne u oba Ilirika i često su pobjeđivale iste te Avare i Slavene ne samo u Dalmaciji nego i kod Dunava i preko njega. Zar bi dopustile da zauzmu Dalmaciju? Ni iz pisama sv. Grgura ne može se zaključiti da je Dalmacija bila zauzeta, jer Grgur spominje da Slaveni prijete Dalmaciji i da su samo ušli u Istru, ne da su je zauzeli. Dapače, iz slijeda se riječi istoga pisma razumije kako Dalmacija nije bila toliko slaba da bi se bojala pada gradova, osobito primorskih. To je potvrđeno i kasnijim Grgurovim poslanicama napisanim 602. godine biskupu Justinijane Prime Ivanu i skadarskom biskupu Konstantinu o dukljanskom biskupu Petru, a isto tako i Firminu, biskupu Istre. U njima ni riječi o Slavenima.17 Grgur se s Pavlom Đakonom18 slaže da su Slaveni tada opljačkali Istru, i upravo zato nije sigurno da su je zauzeli. Valja zaključiti da se to dogodilo kasnije, a vrijeme treba istražiti. KAD SU AVARI ILI SLAVENI ZAUZELI DALMACIJU I KAD SU BILI RAZORENI PRIMORSKI GRADOVI Porfirogenet spominje da su Slaveni, ili Avari, zauzeli Dalmaciju za Heraklijeve vladavine.1 Anastazije Bibliotekar iznosi da je papa Ivan IV otkupio zarobljene Dalmatince i pobrinuo se da2 se tijela svetaca iz Dalmacije i Istre prenesu u Rim. Kako je pak sigurno da je Ivan IV Heraklijev suvremenik, po tom se otkupu zarobljenika može dokazivati da je Dalmacija zauzeta otprilike u to vrijeme, a isto se tako može tvrditi da su tada idolopoklonci Avari, ili Slaveni, odveli Dalmatince u zarobljeništvo, da ih je otkupio papa Dalmatinac i da su tijela svetaca prenesena iz razorenih gradova. To potkrepljuju i Por277

1

IX poglavlje

5

Heraclio Imperante Dalmatiam a Slaviš, vel Abaribus occupatam, Porphirogenitus asserit, et Anastasius Bibliothecarius loannem Papam quartum Dalmatas captivos redemisse, corporaque Sanctorum, e Dalmatia, et Istria Romam transferenda cu10 rasse, refert; cum vero loannem IV. tempore Heraclii fuisse, constet, ideo ex hac captivorum redemptione, circa ea tempora Dalmatiam occupatam argui potest, nec non Dalmatas tune in captivitatern ab A276

15

20

25

30

35

40

45

50

55

baribus, vel Slaviš Idolatris ductos, et a Papa Dalmata redemptos, Sanctorumque Corpora e Civitatibus destructis translata affirmari, quod et Porphirogeniti dictis adstipulatur: eodem tempore Salonae eversionem secutam Archidiaconus Spalatensis tradit, ut infra; sed quae causa, quaeve occasio Abaribus vel Slaviš Heraclio Imperante Dalmatiae occupandae, fuerit, indagandum: cum praesertim Civitates maritimas, caeteris validiores, ac subsidia in promptu habentes occupare facile illis non fuisse, cuilibet aequo aestimatori censendum sit. Heraclium cum Longobardis usque ad Rotharii Regnum nullum bellum gessisse historici memorant, ab Abaribus vero maximas incursiones passum, pacemque saepe renovasse tradunt: de Dalmatiae autem occupatione nihil apud quemquam praeter Porphirogenitum reperitur. Sed cum eodem Heraclio Imperante Cosroes Persarum Rex bellum acre Romanis intulisset /614. Historia Miscella/, Hierosolymamque occupasset, et Abares, Sclavinos, Bulgares, et Gepidas contra eosdem incitasset, atque ob id Heraclius pacem cum Chagano facere utcunque coactus fuisset, ut Persis resistere posset, indeque in Asia diu detentus, cum Persis prius, deinde cum Saracenis longo tempore bellum gessisset; hoc interim Rotharis Longobardorum Rex creatus /638./ est, quem primordio sui Regni victis Romanis, Cottias, Alpes, et Venetae Provinciae, reliquum occupasse constat, ac proinde si diceretur, Rotharim cognoscentem, Francorum Regem Dagobertum sedando Regno implicitum, et Saxonum, Slavorumque motibus occupatum: Romanos vero in Oriente afflictos, amissis Syria, Aegypto, Hierosolyma, et Antiochia, occasionem nactum, ad reliqua Occidentalis Italiae subigenda animum intendisse, cumque Romanorum vires in Italia, ex Dalmatia maximam commoditatem, et adiumentuni percipere animadverteret, praesertim a Salona, caeterisque maritimis Civitatibus, ex usu navigationis, supplementis militum, et comeatibus convehendis; ideo, vel exemplo Totilae, et Agilulfi, Avares, Slavosque Istri accolas, contra Imperium concitasse, (quid si ipsi (Saraceni) exemplo Cosroes idem fecere) si quis tune Abares, cum Slaviš, instigantibus
278

firogenetove riječi.3 Splitski Arhiđakon piše da je istodobno uslijedio i pad Salone (v. niže).4 No koji je Avarima, ili Slavenima, bio razlog ili koja prigoda da za Heraklijeve vladavine zauzmu Dalmaciju, to valja istražiti. Svaki naime pravedan procjenitelj mora smatrati da im nije bilo lako zauzimati osobito primorske gradove koji su jači od ostalih, a imaju i potporu pri ruci. Povjesničari ne spominju da je Heraklije vodio ikakav rat s Langobardima ,sve do Rotarijeva kraIjevanja, no pišu da je pretrpio goleme napade Avara i da je često obnavljao mir. O zauzeću se pak Dalmacije ne nalazi ništa ni kod koga osim kod Porfirogeneta. No za vladavine je istoga Heraklija perzijski kralj Hozroje nametnuo Rimljanima oštar rat /614, »Miješana povijest«/,5 zauzeo Jeruzalem i protiv njih nahuškao Avare, Slavene, Bugare i Gepide. Heraklije je zbog toga bio primoran bilo na koji način sklopiti mir s Kanom da bi se mogao oduprijeti Perzijancima. Zatim se dugo zadržao u Aziji, ratujući dugo vremena prvo s Perzijancima, a zatim s Arapima. U međuvremenu je Rotarije izabran za langobairdskog kralja /638/. Sigurno je da je na samom početku svoga kraljevanja pobijedio Rimljane i zauzeo Kotijske Alpe i preostatak venetske pokrajine. I baš kao da bi se reklo da je Rotarije uočio priliku, znajući da je franački kralj Dagobert .sputan smirivanjem kraljevstva i zauzet pokretima Šaša i Slavena, a da su Rimljani satrti na Istoku gubitkom Sirije, Egipta, Jeruzalema i Antiohije, pa je nakanio podvrgnuti ostatak zapadne Italije. Primjećivao je pak da rimske snage u Italiji primaju golemu pogodnost i pomoć dovoženjem pojačanja i opskrbe iz Dalmacije, osobito iz Salone i ostalih primorskih gradova zbog razvijena pomorstva. Reklo bi se da je zbog toga — ili po primjeru Totile i Agilulfa — nahuškao protiv Carstva Avare i Slavene koji su stanovali uz Dunav. (A što ako su sami Arapi po Hozrojevu primjeru učinili isto?) Zar bi se činilo da je što neskladno pretpostavio onaj, tko bi rekao 'da su tada Avari sa Slavenima, podj areni od Langobarda i Arapa, ili sami od sebe na vlastitu korist, ugrabili priliku kad su rimske vojske bile poražene u Aziji, pa su napali Dalma-

279

60

65

70

75

80

85

90

95

Longobardis, et Saracenis, vel Romanorum in Asia exercitibus devictis occasionem nactos, per se solos propria utilitate suadente, Dalmatiam militibus vacuam non incursionibus, ut ante, sed validiori apparatu aggressos diceret, an incongruum quid coniectasse videretur: Quomodo autem quando Asia vexabatur res Romanae se in Europa habuerint Menander in fragmentis, Tiberio Imperante, refert. Praeterea copias non dico, quae satis essent ad resistendum Abaris, sed ne minimas quidem omnino habebat. Etenim omnes exercitus, quos conscripserat, Persico bello in Armenia, et Mesopotamia occupati erant, et infra. vastata a Sclavinis Graecia, cum undique alia, ex aliis pericula imminerent, et exorirentur, neque Tiberius, satis copiarum haberet quibuscum una parte hostium, nedum cum toto hostili agmine manus consereret, neque in eius postestate esset, hostibus obviam ire, propterea, quod Romanorum vires ad Orientis bellum conversae erant, legatum misit ad Baianum Abarorum Ducem. Quod si tune propter Persicum bellum, nondum rebus eorum afflictis, scriptores virium Europaearum imbecillitatem fatentur, quanto magis tempore Heraclii ex diuturnitate belli Asiatici, tot locis amissis imbecilliores evaserint, Illyricumque militibus destitutum fuerit, censeri potest; tune ergo Dalmatiam occupatam, et Civitates maritimas propriis civibus (qua in Asia, qua in Italia distractis) destitutas, facile in potestatem Avarorum, vel Slavorum venire potuisse persuaderi potest, maxime, si expugnandarum Urbium rationem a quopiam edoeti fuissent, quod vero similiter Langobardis tribuendum esset, Civitatesque maritimas captas destruxisse, vel Longobardis gratificantes, ut Graecos hac opportunitate ad Italiae reliqua sustinenđa privarent, vel quia eaedem Civitates ipsis parvo, vel nulli usui essent, cum patrio more mapalia incolerent, ne Dalmatis ad Insulas se reducentibus receptacula contra ipsos essent, possessionemque Dalmatiae terrestris inquietarent, tune Salonam, Scardonam, Naronam, et Epidaurum destructas, quarum nunc tantum ruinae cernuntur, verosimile videtur, captivosque a (Papa) loanne Dalmata redemptos temporibus congruit, hane autem

čiju lišenu vojnika ne naletima, kao prije, nego s jačom spremom? Kako su pak stajale rimske prilike u Evropi dok je Azija bila napadana, izlaže za Tiberijeve vladavine Menandar u fragmentima: Osim toga nije imao četa, ne kažem, koje bi dostajale da se odupre Abarima, nego uopće nikakvih. Sve su naime vojske koje je bio unovačio bile zauzete ratom s Perzijancima u Armeniji i Mezopotamiji. I niže: Dok su Sklavini pustošili Grčku, odasvud su prijetile i jedna se iz druge rađale pogibelji. Tiberije nije imao dovoljno četa kojima bi se sukobio makar s jednim dijelom neprijatelja, a pogotovu ne s čitavim neprijateljskim mnoštvom, niti je bilo u njegovoj vlasti da predusretne neprijatelje, jer su rimske snage bile 'upravljene ratu na Istoku. Uputio je stoga poslanika abarskom vojvodi Bajanu.6 Pa ako pisci priznaju slabost evropskih snaga tada, zbog rata s Perzijancima, dok njihove prilike još nisu bile oslabljene, može se zamisliti koliko su slabije postale u Heraklijevo vrijeme zbog dugotrajna rata u Aziji, kad je izgubljeno toliko mjesta, a Ilirik lišen vojnika. Može se dakle steći uvjerenje da je Dalmacija tada zauzeta i da su primorski gradovi, lišeni vlastitih građana (razvučenih što Azijom, što Italijom), lako mogli doći pod vlast Avara, ili Slavena, pogotovo ako ih je tko bio podučio pravilima zauzimanja gradova. Vjerojatno bi to trebalo pripisati Langobardima. Može se povjerovati da su razorili zauzete primorske gradove bilo da učine uslugu Langobardima — kako bi lišili Grke te pogodnosti da podržavaju ono što je preostalo od Italije, bilo zato što su njima samima ti gradovi malo ili nikako služili — jer su po očinskom običaju stanovali u kolibama. Čini se vjerojatnim da su tada razorili Salonu, Skardonu, Naronu i Epidaur, od kojih ,se danas razabiru samo ruševine, kako ne bi bili uporišta protiv njih Dalmatincima koji su se povukli na otoke i kako ih ne bi uznemiravali u posjedu nad kopnenom Dalmacijom. S tim se vremenom slaže da je zarobljenike otkupio papa Dalmatinac Ivan. Konstantin Porfirogenet pak piše da je to zauzeće Dalmacije uslijedilo u Heraklijevo vrijeme. Kaže naime u 29. poglavlju: Pobivši

280

281

100 Dalmatiae occupationem Constantinus Porphirogenitus Heraclii tempore secutam scribit; nam ait Capite 29./: Sclavi, vel Avares transdanubiani, occisis equitibus Romanis, vestibus eorum induti, ad clausuram admittuntur, Salonam quoque capiunt, et infra, atque 105 hi ipsi Rhausini olim tenuerunt Urbem Pitaura, et postea cum reliquae Urbes expugnatae a Slaviš essent, qui in hoc Themate, haec quoque Urbs capta fuit, et Cives partim interfecti, partim vinculis abducti, qui fuga salutem invenire potuerunt, loca praerupta inhalio bitarunt, ubi Oppidum est. et infra capite 30. narrata Salonae occupatione interfecerunt omnes (scilicet Oppidanos) et ex eo tempore Dalmatiam universam tenuerunt, Sedemque illic suam collocarunt, exceptis Oppidulis ad mare adiacentibus, qui sese ipsis non 115 tradiderunt, sed in Romanorum potestate permanebant, eo quod ex mari victitarent, ex quibus innuere videtur, Salonam tune captam quidem, sed non destructam, Oppidave quaedam maritima, ne quidem occupata: Thomas autem Archidiaconus Spalatensis 120 diuturna obsidione, maximisque conatibus oppugnatam, tandemque propter Civium ad naves fugam captam, et destructam Salonam prolixo sermone /Capite 7./ narrat; qui, quamvis trecentis f ere annis Porphirogenito posterior fuerit, non levis fidei auctor cen125 sendus est, propter antiquitatem, quae illi auctorum fortasse hodie non extantium copiam praebuit; quamvis Gothos, ex Diocleate cum Slaviš confundens in unam gentem coaluisse dicat, hancque Salonae destructionem lohannis (Papae) tempore secutam /Ca130 pite 8./ tradit. eodem tempore loannes Summus Pontifex Apostolicae sedis cum esset Dalmatinus natione, audiens suae gentis miserabilem casum, valde condoluit, misitque Abbatem quendam Martinum nomine cum multa pecuniae quantitate pro redimendis 135 captivis, qui veniens od partera Dalmatiae, multos redemit captivos a Slaviš, eosque ad parentes suos remisit: Iste Martinus ex Apostolica iussione multorum Sanctorum reliquias accepit in partibus Dalmatiae, et Istriae, et detulit eas Romam ad praedictum Pa140 pam loannem, qui Venerabilis Pontifex eas reverenter suscipiens, recondidit apud Ecclesiam Beati lohannis Lateranensis, ubi est jons Baptisterii /Baronius 640./,

rimske konjanike, prekodunavski Sklaveni ili Avari u njihovoj odjeći budu pušteni do straže i zauzmu Salonu. I niže: Isti su ti Rausini nekoć držali grad Pitaur. Kad su kasnije Slaveni, koji su u tom tematu, osvojili ostale gradove, zauzeli su i taj grad. Građani su dijelom pobijeni, dijelom odvedeni u okovima, a oni koji su se mogli spasiti bijegom nastanili su strmenita mjesta gdje je utvrda. I niže u 30. poglavlju, ispfipovjedivši o zauzeću Salone: pobili su sve (tj. građane), i od toga su vremena držali čitavu Dalmaciju i ondje se nastanili, izuzevši gradiće koji leže uz more i nisu im se predali nego su ostajali pod 7 vlašću Rimljana jer su se prehranjivali s mora. Čini se da time nagoviješta kako je Salona tada doduše zauzeta ali ne i razorena, ili da neki primorski gradovi nisu niti zauzeti. Toma pak splitski arhiđakon u opširnom kazivanju /7. poglavlje/ pripovijeda kako je Salona osvajana dugom opsadom i ,s velikim naporima i napokon zauzeta i razorena jer su građani 8 pobjegli k lađama. On je doduše gotovo tristo godina mlađi od Porfirogeneta, ali se ipak ne smije smatrati autorom slabe vjerodostojnosti, zbog starine koja mu je pružila obilje autora koji danas možda ne postoje. Iako je Gote prema Dukljaninu pomiješao sa Slavenima,9 pa kaže da su se stopili u jedno pleme, za ovo razorenje Salone kaže u 8. poglavlju da je uslijedilo u vrijeme pape Ivana: kako je istodobno vrhovni svećenik apostolske stolice Ivan bio narodnošću Dalmatinac, silno se ganuo slušajući o bijednom udesu svojega roda, pa je poslao nekoga opata imenom Martina s velikom svotom novca za otkup zarobljenika. Došavši u dalmatinske strane, on je od Slavena otkupio mnogo zarobljenika i poslao ih k njihovoj rodbini. Taj je Martin po apostolskoj zapovijedi u dalmatinskim i istrarskim stranama primio relikvije mnogih svetaca i odnio ih u Rim spomenutom papi Ivanu. Taj ih je štovanja vrijedni svećenik p^reuzeo sa strahopoštovanjem i pohranio kod crkve bi. Ivana Lateranskog gdje je krstionica.10 /Baronio za 640. godinu/.11 To se gotovo doslovno slaže s izvještajem Anastazija Bibliotekara u »Životopisu pape Ivana IV«,12 pa se čini kako valja reći da je zauzeće
283

282

quae cum ad verbum fere cum relatis ab Anastasio Bibliothecario in vita lo-annis Papae 4. conveniant, circa ea tempora occupationem Dalmatiae, civitatumque destructionem secutam, scilicet prope finem Heraclii dicendum videtur; sed an caeterae quoque Civitates maritimae, cum Salona, et Epidauro destructae fuerint, incertum: quamvis Porphirogenitus servatas scribat, mter quas Spalatum ponit, quae tunc Civitas non erat, sed Palatium quondam Diocletiani, in quo Gynaeceum, sive textrinam Pannorum memorat Notitia utriusque Imperii, et tunc desertum iacebat, ut idem Archidiaconus ait /Capite 9. et 10./: at cum ad ladrae ruinas aliquos, ex Salonitanis profugos appulisse, narret Archidiaconus ladram quoque tunc destructam, fatendum esset, (cumque) Porphirogenitus dicat. Salonam transiisse Rausium anni sunt D. in hunc usque diem, ex hocque sibi quodammodo contradicere videatur, et innuere, Salona destructa, Salonitanos Rausium transiisse, nisi mendum annorum numeri in codice Porphirogeniti ponatur, ipsum male supputasse oportet, ne ad Attilae tempora, supra refutata, Salonae destructio referatur, tamen in his non est immorandum, eo, quia, si caeterae quoque Civitates tunc destructae fuerint, ab iisdem quoque Romanis reaedificatae sint, ut de Rausio Porphirogenitus ab Epidauris, et de Spalato Archidiaconus a Salonitanis, ac ob id, quiodaimmodo etiam servatae dići possunt. Heraclii ergo temporibus Dalmatiarn ab Abaribus, vel Slaviš occupatam, potius, quam Mauritii, vel Phocae, ex supradictis coniectandum est: sed cum Porphirogenitus Abares Slavos etiam vocet, Abares autem Hunni essent, procul dubio diversi a Slaviš fuere, ut supra dictum est, Slavos autem Socios Avarorum fuisse, ex Zonara, et clarius ex Theophylacto Simocatta in Mauritio constat, ideo nil mirum si Porphirogenitus Slavos cum Abaribus confundens, in aequivocationem lapsus (sit).

Dalmacije i razoren je gradova uslijedilo otprilike u to vrijeme, tj. pri kraju Heraklijeve vladavine. No nesigurno je jesu li sa Salonom i Epidaurom razoreni i ostali primorski gradovi. Porfirogenet doduše piše 13 da su sačuvani, no među njih stavlja i Split koji tada nije bio grad već nekadašnja Dioklecijanova 14 palača u kojoj »Noticija obaju Carstava« spominje ginecej odmoisno tkaonicu, a tada je ležala napuštena, 15 kako kaže isti Arhiđakon u 9. i 10. poglavlju. Kako Arhiđakon pripovijeda da su tada neki salonitanski 16 izbjeglice pristali kod ruševina Zadra, valjalo bi priznati da je tada razoren i Zadar. Kako pak Porfirogenet kaže do današnjeg je dana petsto godina što 1 1 je Salona prešla u Rausij, " čini se da time samome sebi na neki način proturječi i da nagoviješta kako su Salonitanci po razorenju Salone prešli u Dubrovnik. Mora biti da je loše računao, ako se ne stavi greška u broju godina u Porfirogenetovu kodeksu, kako se razorenje Salone ne bi prenijelo sve do gore pobijenih Atilinih vremena. Ipak se na tome ne treba zadržavati, jer ukoliko ,su i ostali gradovi tada bili razoreni, sami su ih Romani obnovili, kako Porfirogenet kaže o Dubrovniku za 19 Epidaurane,18 a Arhiđakon o Splitu za Salonitance. Zbog toga se može reći da su na neki način i sačuvani. Prema gore rečenom valja radije pretpostaviti da su Avari, ili Slaveni, zauzeli Dalmaciju u Heraklijevo vrijeme negoli u Mauricijevo ili Fokino. Porfirogenet doduše Avare naziva i Slavenima,20 no Avari bi bili Huni i bez sumnje su bili različiti od Slavena, kako je gore rečeno. Sigurno je pak iz Zonare,21 i još jasnije iz Teofilakta Simokate u »Mauriciju«,22 da su Slaveni bili saveznici Avara. Nije stoga ništa čudno što je Porfirogenet pomiješao Slavene s Avarima i upao u zabunu.

284

285

Caput X. DE REAEDIFICATIONE ALIQUOT CIVITATUM DALMATICARUM. 5 Incertior est Civitatum maritimarum Dalmaticae continentis reaedificatio, quam earundem destructio, cum praeter Porphirogenitum de Rausio, et Archidiaconum de Spalato nihil apud quemquam reperiatur, Porphirogenitus enim de Rausio capite 29. ait: Urbs Rausium non appellatur Rausa, dialecto Roma10 norum; sed quia in locis praeruptis sita est, appellatur praecipitium. Lau, unde inhabitantes Lausini, id est, praecipitium insidentes, communis vero usus, qui saepe litterarum commutatione, nomina corrumpit commutato nomine PMUSIOS appellavit. Atque hi ipsi 15 Rausini olim tenuerunt Urbem Pitaura, et postea cum reliquae Urbes expugnatae a Sclavis essent, qui in hoc Themate, haec quoque Urbs capta fuit, et Cives partim interfecti, partim in vinculis abducti, qui vero juga salutem invenire potuerunt, loca praerupta in20 habitarunt ubi nunc Oppidum est, primo exiguum illud aedificantes, et postea maius, mox rursus, et quartum pomaeria protulerunt brevi temporis spacio, propter incrementum, et multitudinem Ex quibus apparet Epidaurenses, cum Patriam ob 25 virium imbecillitatem restaurare non possent, ad proxima littora deserta, et praerupta confugiendo, rupern in peninsulae formam existentem, portumque efficientem insedisse, Lausiumque, sive Rausium, exilem primo Civitatem fundasse, deinde tractu tempo30 ris pluribus vicibus auxisse, prout et Archidiaconus de Spalato similia refert: nam narrato quomodo Salonitani ad Insulas refugientes, partim per varia loca sint dispersi, partim in ipsis Insulis remanentes, Slavos infestando, littora incolere prohibuerint, sequitur. 35 Erat /Capite 10./ autem inter Salonitanos, qui ad proximas Insulas seccesserant vir quidam Severus nomine, cuius domus juerat iuxta columnas Palatii, supra mare. Hic quia prae caeteris maiori auctontate pollebat, Magnus Severus appellabatur. Iste caepit 40 adhortari Concives suos, ut ad patriam redirent, sed quia non erat tutum inter ruinas Urbis antiquae ha-

X poglavlje O OBNOVI NEKOLIKO DALMATINSKIH GRADOVA Obnova je primorskih gradova dalmatinskog kopna još nesigurni ja negoli njihovo razorenje, jer se ni kod koga ne nalazi ništa, osim kod Poriirogeneta o Dubrovniku1 i kod Arhiđakona o Splitu.2 Porfirogenet naime kaže o Dubrovniku u 29. poglavlju: Grad se Rausij u narječju Romana ne naziva Rausa nego se zove »strmina«, »Lau«, jer je smješten na strmenitim mjestima. Stanovnici su prema tome »Lausini«, tj. »oni koji nastavaju strminu«. Opća je pak navada, koja često izmjenom slova kvari nazive, izmijenila ime i nazvala ih Rausijcima. Isti su ti Rausini nekoć držali grad Pitaur. Kad su kasnije Sklaveni, koji su u tom tematu, osvojili ostale gradove, zauzeli su i taj grad. Građani su dijelom pobijeni, dijelom odvedeni u okovima, a oni koji su se mogli spasiti bijegom nastanili su strmenita mjesta gdje je utvrda. Prvo su je izgradili malenu, kasnije veću, doskora opet, i četvrti su put proširili gradski prostor u kratkom vremenskom razmaku, zbog porasta i mnogobrojnosti.3 Iz toga se vidi da su Epidaurani bili preslabi da bi mogli obnoviti domovinu, pa su se zbjegli na obližnju pustu i krševitu obalu i zasjeli na hridini u obliku poluotoka koja zatvara luku. Utemeljili su grad »Lausrj« ili »Rausij«, najprije malen, a zatim su ga tijekom vremena u više navrata povećavali. I Arhiđakon iznosi slično o Splitu. Ispripovjedivši naime kako su se Salonitanci, sklanjajući se na otoke, dijelom raspršili po različitim mjestima, a dijelom ostali na samim otocima, napadali Slavene i sprečavali ih 4 da stanuju na obalama, nastavlja u 10. poglavlju: Bio je pak medu Salonitancima koji su se povukli k obližnjim otocima neki muž imenom Sever. Kuća mu je bila ponad mora, uz stupove palače. Bio je ugledniji od ostalih, te su ga nazivali Velikim Severom. On je počeo sokoliti svoje sugrađane neka se vrate k domovini, no kako se nije bilo sigurno nastaniti medu ruševine staroga grada, savjetovao im je da se

286

287

45

50

55

60

65

70

75

80

bitacula ponere, consulebat Us, ut in aedificio Diocletiani se interim reciperent, ubi securius commorantes, aliquam šalteru particulam sui territorii incolere, sine magno timore valerent, donec rebus prosperius succedentibus, Salonam reaedtficandi possibile /oret, et tandem placuit hoc consilium Nobilibus et popularibus universis, et tale pactum inter se statuerunt, ut ditiores propriis sumptibus aedijicarent: caeteri vero quibus res non erat sufficiens pro domibus construendis, haberent turres circumpositas pro habitaculis suis: reliquum vulgus habitaret in fornicibus, et cryptis. Tune auferentes omnia, quae habebant in Insulis, ac navibus imponentes, transtulerunt se cum mulieribus, et parvulis, exceptis animalibus, et venientes intraverunt praedictum aedificium, quod non pro Civitate, sed pro Regia aula constructum erat, et quia spatiosum erat Palatium, spalatum appellare caeperunt. Ibi ergo se collocantes posuerunt habitacula viHa, sicut temporis necessitas exigebat, et sic illa populosa Civitas Salona nobilis, et antiqua pro multis peccatis, quae in Deum commiserat ad tantam extitit miseriam devoluta, ut de illa magna sui populi jrequentia non tot remanserant, qui possent illius parvi Oppidi ombitum Civibus replere, sed in ea parte, quae supra mare respicit, se componentes reliquam partem urbiculae vacuam dimiserunt Ex quo apparet quam exiguus Salonitanorum Civium numerus, Spalatum occupaverit, qui tamen ex Turrium celsitudine, quibus ex tribus lateribus Palatium circumdabatur, et murorum crassitie, et firmitate tuto ibi habitare poterant, de quibus Porphirogenitus dicto oapite 29. Urbs autem haec (Spalatum) neque e latere est, neque ex Enchorego, sed ex lapidibus quadratis ulnarum saepe duarum longitudine, et unius latitudine, qui compaginati inter se iunctique jerro in plumbum liquejacturn impacto. Quorum murorum pars maior integra extans, magnificentiam Romanam testatur, ex iisdemque cognoscitur, quam facile a Slaviš Salonitanorum reliquiae se defendere possent. Tragurium vero in peninsula tune existens, tenui Isthmo continenti iungebatur, ut Porphirogenitus refert eodem capite
288

u međuvremenu povuku u Dioklecijanovu građevinu, gdje će boraviti bezbrižnije i moći bez velika straha nastavati barem neki djelić svojega područja, dok ne bude moguće obnoviti Salonu kad naiđu sretnije prilike. Taj se savjet napokon svidio svim plemićima i pučanima, pa su medu sobom utvrdili takav dogovor da bogatiji grade na vlastiti trošak, a ostali kojima nije dostajalo imetka da zidaju kuće neka za svoje nastambe uzmu okolne kule. Preostali puk neka stanuje pod svodovima i u podrumima. Tada su iznijeli i ukrcali na lađe sve što su imali na otocima i prevezli se s ženama i djecom, bez životinja. Stigli su i ušli u spomenutu građevinu, koja nije bila sazidana kao grad nego kao kraljevski dvor. Kako je palača bila prostrana, počeli su je nazivati »Spalat«. Smjestivši se dakle ondje, postavili su grube nastambe kako je i iziskivala privremena nužda. Tako je onaj mnogoljudni plemeniti i drevni grad Salona zbog nMogih grijeha koje je počinio protiv Boga spao na toliku bijedu da od onolika golema mnoštva njegova naroda nije ostalo ni toliko da bi mogli građanima ispuniti obujam onoga malenog grada, već su se smjestili u onome dijelu koji gleda na more, a ostali su dio gradića ostavili praznim.5 Iz toga se vidi kako je neznatan broj salonitanskih građana zauzeo Split, ali su ondje ipak mogli sigurno stanovati zbog visokih kula koje su opkoljavale palaču s triju strana, i zbog debelih i čvrstih zidina, o kojima Porfirogenet u spomenutom 29. poglavlju: Taj pak grad (Split) nije niti od opeke, niti od vezanog kamenja, nego od četvrtastih kamena, često dugačkih dva a širokih jedan lakat, koji su prilagođeni jedni drugima i povezani željezom umočenim u rastopljeno olovo.6 Veći dio tih zidova postoji čitav i svjedoči o rimskoj veličini. Iz njih se također raspoznaje kako su se lako preostali Salonitanci mogli braniti od Slavena. Trogir je pak tada bio na poluotoku, povezan uskom prevlakom s kopnom, kako iznosi Porfirogenet u istom poglavlju:
289

90

95

100

105

110

115

120

125

Urbs Tetrangurium parva quaedam in mari Insula est, angustissima cervice ponticuli instar ad terram usque porrecta, qua Oppidani in Urbem transeunt. Ideo facili, a parte continenti obversa muniri potuit, et ex proxirna Insula, Boa dicta, portuni efficiente, ipsique supereminente, defendi. ladrae autem situs, sicuti ad Insulas Occidentales, Adriaticique dominium servandum Graecis necessarius erat, ita maiorem diligentiam in eius defensione adhibitam censendum est; cum in Promontorio fere peninsulari sita sit, Classe Graeca opem ferente, facile defendi potuerit; ad cuius restaurationem cum Salonitanos eonvenisse, Archidiaconus scribat: ex caeteris quoque Civitatibus destructis alios etiam tamquam ad commodiorem et tutiorem locum illuc convenisse probabile est; cum ibi portum caeteris navigationi aptiorem, et ex vicinarum Insularum numero et amplitudine, commoditatem maiorem se habituros sperasse, censendum sit. Ad has ergo Civitates ladram videlicet, Tragurium, Spalatum, et Rausium in continenti Dalmatica, nomen Romanorum, vel Dalmatarum restrictum fuit, sed cum terram vicinam colere, a Slaviš prohibitos Spalatenses, Archidiaconus scribat, loco supra citato, et ab Imperatoribus Constantinopolitanis iussionem impetrasse, ob idque Duoes Slavorum ausos non fuisse molestare Spalatenses, permisisseque terram colere, et inde mutua negotia, (exercita), et connubia iuncta referat, sed quando haec evenerunt, non exprim.it, at cum superstite Severo Salonitano Cive, Spalatum habitari caeptum referat, non multis annis post Salonae eversionem id evenisse oportet: Sed si ex statu Imperii coniecturam capere licet, lussionem Imperatorum Constantinopolitanorum Slavos parvi pendisse dicendum videtur; usque quo maximae Saracenorum incursiones viguerunt, quibusper tot annos vexatum fuit imperium, ipsaque Constantinopolis obsessa, ac pače cum iisdem Constantinum Pogonatum faciente, de qua Zonaras /667./ Ea pače cognita, Occidentales Romanorum hostes, et ipsi Legatis cum muneribus ad Imperatorem missis pacem impetraverunt. Et clarius Nicephorus Patriarcha.
290

Grad je Tetrangurij nekakav mali otok u moru, jer se vrlo uzak hrbat poput mostića7 pruža sve do zemlje. Njime građani prelaze u grad. Stoga se lako mogao utvrditi sa strane okrenute kopnu i braniti s obližnjeg otoka zvanog Čiovo koji tvori luku i nad njom strši. Smještaj Zadra Grcima je bio neophodan da bi sačuvali zapadne otoke i gospodstvo nad Jadranom, pa valja smatrati da su sebi zato dali više truda da ga brane. Kako je smješten na gotovo poluotočnom rtu, lako se mogao braniti dok je grčka mornarica pružala pomoć. Arhiđakon 8 piše da su u njegovoj obnovi sudjelovali Salonitanci, a vjerojatno je da su se onamo kao na pogodnije i sigurnije mjesto okupili i drugi iz ostalih razorenih gradova. Valja naime smatrati kako su se nadali da će ondje imati luku pogodniju od otstalih za plovidbu, i veću pogodnost zbog brojnih i prostranih obližnjih otoka. Na te je dakle gradove bilo stiješnjeno ime Romana, ili Dalmatinaca, tj. na Zadar, Trogir, Split i Dubrovnik na dalmatinskom kopnu. Arhiđakon na gore navedenom mjestu piše da su Slaveni sprečavali Splićane u obradi okolne zemlje, da su oni pribavili zapovijed konstantinopolitanskih careva i da se zbog toga vojvode Slavena nisu usuđivali zlostavljati Splićane i dozvolili su im da obrađuju zemlju. Iznosi da su od tada jedni s drugima trgovali i sklapali brakove, ali se ne izjašnjava kad se to dogodilo. Kako iznosi da se u Splitu počelo stanovati još za života salonitanskog građanina Severa,9 mora biti da se to nije zbilo mnogo godina nakon pada Salone. No ako je slobodno izvesti pretpostavku iz položaja Carstva, čini se kako treba reći da su Slaveni slabo marili za zapovijed konstantinopolitanskih vladara sve dok su punom snagom trajali golemi arapski naleti kojima je Carstvo toliko godina bilo napadano, a Carigrad opsjednut. Kad je pak Konstatin Pogonat /667/ s njima sklopio mir, Zonara o njemu: Saznavši za taj mir, i sami su zapadni neprijatelji Rimljana uputili Caru poslanike s darovima i pribavili mir.10 I još jasnije patrijarh Nicefor:
291

Quae ubi ad Occidentales Barbaros delata sunt, Avarum scilicet Ducem, aliosque Principes, qui ultra 130 eos ad Occidentem habitant, munera cum legatis ad Imperatorem mittunt, ac pacem postulant, quibus Imperator assensus est; ita deinceps tam in Oriente, quam in Occidente altissima pax ac tranquillitas fuit. Tune pacem Occidentalibus Slaviš facientibus, 135 Dalmatas quoque quiete terras vicinas colere permissos coniectari potest; nisi maritimarum rerum indigentia Slavos, et victualium ex continenti Dalmatas, mutua necessitas convenire coegerit, negotiaque exercere, (at) connubia iuncta, prius quam Slavi Chri140 stiani fierent, dicendum non est; quamvis Archidiaconus, ex Diocleate Slavos Gothos esse praesumens, eos Christianos, sed Arrianos fuisse, scripserit. Caput XI. DE CROATIS, ET EORUM BAPTISMO. De Croatis, Porphirogenitus loco supra citato capite 30. sequitur. Abares itaque pulcherrimam esse hanc terram (id est Dalmatiam) videntes sedes illic posuerunt, Chrobati vero tunc habitabant ultra Bagibaream, ubi nunc sunt Belochrobati, una vero generatio nempe quinque fratres Clucas, Lobelus, Cosentzes, Muchlo, Chrobatus, duoque sorores Tuga, et Buga, una cum suis descendentibus ab ipsis in Dalmatiam veniunt, ubi Abares Incolas invenerunt, belloque per annos aliquot inter se gesto vicerunt Chrobati, Abarumque partem occiderunt, caeteros parere sibi coegerunt, atque ex illo tempore a Chrobatis possessa haec regio juit, suntque etiaranum in Chrobatia Abarum, reliquiae, et Abares esse cognoscuntur. et capite 31. Chrobati, qui Dalmatiae partes incolunt, a Chrobatis Albis Baptismo expertibus, originem ducunt, qui ultra Turciam, prope Franciam, habitant, et Sclavis contermini sunt non baptizatis, Serblis, qui Chrobati dicuntur, lingua Sclavorum, id est terram multam possidentes, atque hi ipsi Chrobati ad Romanorum Imperatorem Heraclium confugerant ante Serblos, quo tempore Abares armis inde Romanos eiecerant: quos Roma advectos Diocletianus Imperator illic habitare, fecerat, unde, et Romani dicti sunt,

Kad je to dojavljeno zapadnim barbarima, tj. vojvodi Avara i drugim prvacima koji stanuju iza njih prema zapadu, pošalju Caru darove i poslanike i zatraže mir, s čime se Car složio. Tako je zatim i na istoku i na zapadu bio duboki mir i spokoj.11 Može se pretpostaviti da su i zapadni Slaveni tada sklopili mir i da je Dalmatincima dopušteno mirno obrađivati obližnju zemlju, ako ih nije uzajamna potreba primorala da se slože i da trguju, Slavene oskudica u pomorskoj robi a Dalmatince u živežu s kopna. Ne smije se reći da su sklapani brakovi prije no što su Slaveni postali kršćanima, iako je Arhiđakon napisao da su bili kršćani, ali arijanci, držeći prema Dukljaninu da su Slaveni Goti.12 XI poglavlje O HRVATIMA I NJIHOVU KRŠTENJU Porfirogenet nastavlja o Hrvatima na gore navedenom mjestu u 30. poglavlju: Videći zatim da je ta zemlja (tj. Dalmacija) vrlo lijepa, Abari su se ondje nastanili. Hrobati su pak tada stanovali s onu stranu Bagibareje, gdje su sada Belohrobati. Jedno pokoljenje, petorica braće: Klukas, Lobel, Kosenc, Muhlo i Hrobat, i dvije sestre, Tuga i Buga, zajedno sa svojim potomstvom dođe od njih u Dalmaciju. Tu su kao stanovnike zatekli Abare, vodili su nekoliko godina medu sobom rat, i Hrobati su pobijedili. Dio su Abara pobili, ostale prisilili da im se pokoravaju. Od onoga su vremena Hrobati posjedovali to područje, a u Hrobaciji su i sada preostaci Abara, i poznaje se da su Abari. A u 31. poglavlju: Hrobati koji nastavaju dijelove Dalmacije vode podrijetlo od nekrštenih Bijelih Hrobata koji stanuju s onu stranu Turske, blizu Franačke, i graniče s nekrštenim Sklavenima, Srblima. Koji se sklavenskim jezikom nazivaju »Hrobati«, to znači »oni koji posjeduju mnogo zemlje«. Sami su se ti Hrobati utekli rimskome caru Herakliju prije Serbla, u isto vrijeme kad su Abari oružjem odande izbacili Romane. Njih je iz Rima doveo i ondje nastanio car Dioklecijan, pa su i nazvani Romanima zbog toga što su se došavši iz Rima nasta-

5

10

15

20

25

292

293

30

35

40

45

50

55

60

65

quod Roma venientes sedes posuerunt in illis regionibus, nempe Chrobatia, et Serblia. Pulsis vero iis ab Abaribus in diebus eiusdem Heraclii desolata, eorum regio iacuit; quapropter eius iussu Hdem Crobati armis arreptis Abares ex illis locis expulerunt, et in ipsorum terra, quam etiam hodie tenent, sedes collocarunt. Animadvertendum est Porphirogeniti χ/οωβάτοι Graece Hrouati exprimi, latina autem versione Chrobati, qui Slave Hruati indigetantur, et sicuti Graeci asperitatem vitantes ω tantum addentes Hrouati pronunciant, ita latini cum χ non habeant, prout Graeci, et Slavi, loco ipsius ch ponentes, non recte aspirationem χ exprimant, ideo vox diversificatur, et eo magis quod β Graecum in b latinum utplurimum vertitur, quod hic in u verti deberet, ut cum Slavorum Hruati propria prolatiane comveniret, sed commune est omnibus ruationibus, ut altera, alterius voces in suam linguam vertendo, Characteres addeodo, minuendo, vel mutando, diversa a propria prolatione exprimat: quod autem Chrobati dicantur lingua Slavorum terram multam possidentes, dictio Slava Hruati nomen proprium Nationis est, nihil aliud significans: ex iis vero, quae supra capite 30. refert. Caeteri vero Chrobati versus Franciam commorabantur, et appellantur hodie. βελοχρωβατοϊ ήγουν άσπροι χρωβατοί Belochrobati sive Albi Chrobati. Albos Chrobatos ex Beli Hruati apte deducit cum Beli, vel Bili Slave Albos significet: ita idem verbum Beli b. in u. verso Veli magnos significat. quod clarius se explioando Porphirogenitus subdit: capite 31. in fine. Magnet autem Chrobatia, quae etiam Alba cognominatur et capite 32. in principio magna Chrobatia Baptismi expers, et Alba quoque nuncupata. Sic magnos Hruatos, vel magnam Hruatiam pro Sarmatia, quae amplissima Provincia est, sumens, recte verbum Veli Slaviim graece appropriando, multas terras possidere Ohrobatos Sarmatas scribit, ob id supra oapite 30. ait.
294

nili u onim krajevima, tj. u Hrobaciji i Serbliji. Kad su ih dakle u danima istoga Heraklija protjerali Abari, njihov je kraj ležao opustošen. Zbog toga su se na njegovu zapovijed isti Hrobati mašili oružja i istjerali Abare s onih mjesta, te se nastanili na njihovoj zemlji koju i danas drže.1 Valja primijetiti da se Profirogenetovo χρωβάτοι grčki izgovara Hrouati, u latinskom pak prijevodu Hrobati, & to su oni koji se slavenski nazivaju Hruati. Baš kao što Grci izbjegavaju oštrinu, pa samo dodaju ω i izgovaraju Hrouati, tako latinci nemajući χ poput Grka i Slavena umjesto njega meću ch i ne izgovaraju ispravno aspiratux . Riječ tako postaje različitom, to više što se grčko β ponajčešće prevodi u latinsko b, a ovdje bi se moralo prevesti u u da bi se složilo s vlastitim slavenskim izgovorom Hryati. No zajedničko je svim narodima da jedan prevodi riječi drugoga na svoj jezik, dodajući, oduzimajući ili mijenjajući slova, i izražava ih različito od izvornog izgovora. A da bi se pak »Hrobati« slavenskim jezikom nazivali »onima koji posjeduju mnogo zemlje«? Slavenska je riječ Hrvati vlastito ime naroda i ne znači ništa drugo. Iz onoga pak što iznosi gore u 30. poglavlju Ostali su pak Hrobati boravili prema Franačkoj i danas se nazivaju βελοχρωβατοίήΎουν άσπροι χρωβατοι Belohrobati ili Bijeli Hrobati zgodno izvodi »Bijele Hrobste« iz Beli Hrvati, jer kao što Beli ili Bili slavenski znači »Bijele«, tako ista riječ Beli kad se prevede -b- u -v- znači Veli, veliki. Izražavajući se jasnije, Porfirogenet to dodaje na kraju 31. poglavlja: Velika pak Hrobacija, koja se naziva i Bijelom, a na početku 32. poglavlja: velika nekrštena Hrobacija, nazvana i Bijelom.3 Uzimajući tako »velike Hrvate« ili »veliku Hrvatsku« za Sarmatiju koja je vrlo prostrana pokrajina i prilagođavajući ispravno riječ Veli grčkome, piše da Hrobati-Sarmati posjeduju mnoge zemlje. Zato i kaže gore u 30. poglavlju
295

Chrobati vero tune habitabant ultra 70

βαγιβαρείας Bagibarias

75

80

85

90

95

100

105

ubi nunc sunt Belochrobati. Bagibarias enim vocabulum Slavum est, Graece detortum; id est |3a0eiaopeća (babia oria) id est Babu montes, Slave Babie Gore id est Vetulae, vel vetularum montes, quo nomine Carpatir montes Poloniam ab Ungaria disterminantes, a'b aliquibus vocantur (/Ortelius in Comitatu Ozuiciensi/}, et cum Porphirogenitus Franciam pro hodierna Germania, et Turciam pro Ungaria sumat, Chrobatos a Sarmatia, nunc Polonia dicta, vel Bohemia venisse, innuere videtur: cui opitulantur Scriptores rerum Bohemicarum, et Polonicarum, a Cromero relati: Tamen probabilior videtur opinio eiusdem Cromeri, qui Serbos ex Sarmatia Asiatica, cum Bulgars vicinis in Europam transiisse narrat, eo magis quod Slavorum, qui Bohemiam, Poloniam, Lithuaniam, Charintiam, Stiriam, et Carniolam habitant, dialectus diversi sunt ab iis, qui Slavoniam, Croatiam, Bosnam, et Serviam incolunt, quorum sermo Bulgaris, caeterisque Orientalifous Slaviš similior est et purior, praesertim Bosnensium: Sed cum de origine Nationum non inquiratur, ideo in his, prout in incertis, non est immorandum, neque expendendum; an ante Mauritii tempora Slavi Illyricum utrumque, partemve habitaverint? Cum Cromerus ex diversitate nominum a Slaviš inductorum citra Mauritu tempora ex Oriente eos advenisse scribat; alii vero ex lornande, et aliis Slavos, aliis nominiibus dictos, circa Istrum habitasse credunt, et skuti Senbos in Sarmatia Asiatica prope Volgam ponit Ptolomaeus, ex quibus Serbos, vel Servios Cromerus non improbabili coniectura cum vicinis Bulgaris, a Volga ita dictis, in Europam transiisse scribit: ita cum Crobizos, Herodotus /Libro 4./, Schimnus /Libro 1.1, Strabo /Libro 5./, et Ptolomaeus /Capite 9./ in (Mysia) ponant, citra Istrum, qui, an iidem cum nostris Chrobatis sint, et a Bulgaris suis sedibus pulsi, gradatim alios expellentes, simul cum Bessis regiones Croatiae, et Bosnae, quas hodie tenent, occupaverint, cum nullus hucusque dixerit, non affirmatur, neque si aliquis assereret, negaretur; cum non videatur impossibile, Sla296

Hrobati su pak tada stanovali s onu stranu gdje su sada Belohrobati* Bagibarije »Bagibarijas« je naime grčki iskrivljena slavenska riječ. To je j3oj3eioopeta (»babija orija«), tj. »Babje planine«, slavenski »Bablje gore«, tj. »Starice« ili »planine starica«, a tim imenom neki nazivaju Karpate koji razgraničuju Poljsku od Ugarske (Ortell u ošvie/;imskom okrugu).5 Kako Porfirogenet Franačku uzima za današnju Njemačku, a Tursku za Ugarsku,6 čini se da nagovijeste kako su »Hrobati« došli iz Sarmatije koja se sada naziva Poljskom, ili iz Češke. To potkrepljuju pisci češke i poljske povijesti koje prenosi Kromer.7 Ipak se vjerojatnijim čini mišljenje samoga Kromera koji pripovijeda da su Srbi zajedno sa susjedima Bugarima prešli u Evropu iz azijske Sarmatije,8 to više što su narječja Slavena koji stanuju u Češkoj, Poljskoj, Litvi, Koruškoj, Štajerskoj i Kranjskoj različita od onih koji nastavaju Slavoniju, Hrvatsku, Bosnu i Srbiju. Njihov je govor sličniji Bugarima i ostalim istočnim Slavenima i čišći — osobito govor Bosanaca. No kako se ovdje ne ispituje o podrijetlu naroda, na tome se nesigurnom području ne smije niti duljiti niti o njemu izlagati. Jesu li Slaveni prije Mauricijeva vremena nastavali oba Ilirika ili dio? Kromer naime prema raznolikim imenima što su ih Slaveni uveli piše da su došli s istoka 10 nakon Mauricijeva doba,9 drugi pak prema Jordanu i drugima vjeruju da su Slaveni pod drugim imenima stanovali oko Dunava. Ptolemej doduše stavlja Srbe blizu Volge u azijskoj Sarmatiji,11 prema čemu Kromer s vrlo vjerojatnom pretpostavkom i piše da su Srbi ili »Serviji« prešli u Evropu zajedno12 sa susjedima Bugarima, nazvanima tako po Volgi. No14 Herodot /četvrta knjiga/,13 Skimno /sedma knjiga/16 Strabon /peta knjiga/15 i Ptolemej /9. poglavlje/ stavljaju u Meziju, s ove strane Dunava, Krobize. Jesu li oni isto što i naši »Hrobati« koje su s njihovih sjedišta potisnuli Bugari, pa su postupno istjerivali druge i zajedno s Besima zauzeli pokrajine Hrvatske i Bosne koje danas drže? Kako to nitko sve do sada nije rekao, nije potvrđeno, a ne W se niti da297

lio vos aliis nominibus dictos, ab antiquo, sicut ultra Istrum; ita etiam citra habitasse; neque Istruni impermeabile fuisse, vel tanta religione custoditum, ut pro temporum varietate eaedem Nationes citra, et ultra habitare noti potuerint, sed ne in re incerta amplius us vagetur, cum Croatos Dalmatiae partem occupasse nomen hodiernum regionis comprobet, idque nullus Scriptor praeter Porphirogenitum referat, ipsi deferendum est, etiam si multa aequivocare potuerit, circa eorum originem, quae ex auctorum inopia corrigi non 120 possunt. Heraclii tempore Chrobatos in Dalmatiam venisse Porphirogenitus Loco supra citato ait: Baronius autem ultimo Anno lohannis Papae. IV. et eiusđem Heraclii redemptionem captivorum Dalmatarum po125 nit: Dalmatiam a Slaviš, vel Abaribus desolatam, et ipsos a Chrobatis, et Serblis pulsos sub finem Imperii eiusđem Heraclii evenire non potuit, eo magis quod Chrobatos ante Serblos ad Heraclium confugisse, et cum Abaribus, non per unum, sed per annos aliquot 130 bellum gessisse, eosque vicisse Porphirogenitus scribat, neque ullus Auctorum Heraclium seniorem, (Asiaticis) expeditionibus impeditum, quidquam in Illyrico Occidentali gessisse memorat. Hoc eodem Heraclio Imperante Croatos baptizatos Porphirogenitus 135 asserit, nam capi te 31. subdit: Pulsis vero iis (id est Romanis) ab Abaribus in diebus eiusđem Imperatoris Heraclii desolata eorum regio iacuit, quapropter eius iussu iidem Chrobati, armis arreptis, Abares ex locis illis expulerunt, et in l40 ipsorum terra, quam etiam hodie tenent, sedes collocarunt. Erat autem illis tune temporibus Princeps Porge Pater; Heracliusque Imperator Roma per Legatum Sacerdotibus accersitis, constitutoque ex ipsis Archiepiscopo, Presbyteris et Diaconis, Chrobatos bap145 tizavit; et tune quidem Principem habebant Porgam: terra vero haec, quam incolunt Chrobati, ab initio sub potestate erat Romanorum Imperatorum unde etiam illic in hodiernum usque tempus Palatia, ac Circi Diocletiani supersunt in Urbe Salona, et prope Aspalath150 um, neque cupiunt Chrobati hi baptizati aliis bellum inferre, idque quia legem definitam habent a Pontijice Romano, qui sub Heraclio Imperatore Sacerdotes
298

lo poreći kad bi tko to spomenuo. Izgleda naime vrlo mogućim da su Slaveni pod drugim imenima od davnine stanovali i s one i ,s ove strane Dunava. Niti je Dunav bio neprelazan niti tako brižno čuvan da ne bi u različito doba isti narodi mogli stanovati i s ove i s one strane. No da se više ne bi lutalo nesigurnim predmetom: današnje ime pokrajine potvrđuje da su Hrvati zauzeli dio Dalmacije, a o tome ne izvješćuje 17 niti jedan pisac osim Porfirogeneta. Stoga se na nj valja osloniti, iako se u mnogome oko njihova podrijetla mogao zabuniti. Zbog oskudice autora to se ne može ispraviti. Porfi'rogenet na gore navedenom mjestu kaže da 18 su Hrvati došli u Dalmaciju u Heraklijevo vrijeme. Baronio pak stavlja otkup zarobljenih Dalmatinaca u posljednju godinu pape Ivana IV i istoga Herakli19 ja. Nije se moglo dogoditi da potkraj vladavine istoga Heraklija Slaveni, ili Avari, opustoše Dalmaciju i da njih protjeraju Hrvati i Srbi, to više što Porfirogenet piše da su se Hrvati utekli Herakliju prije Srba i da su s Avarima ratovali ne jednu nego nekoliko godina, i onda ih pobijedili.20 Također nijedan autor ne spominje da bi stariji Heraklije, spriječen azijskim pohodima, bilo što poduzeo u Zapadnom Iliriku. Porfirogenet spominje da su za vladavine istoga tog Heraklija Hrvati i pokršteni. Dodaje naime u 31. poglavlju: Kad su ih (tj. Romane) u danima istoga cara Heraklija protjerali Abari, njihov je kraj ležao opustošen. Zbog toga su se na njegovu zapovijed isti Hrobati mašili oružja i protjerali Abare s onih mjesta, te se nastanili na njihovoj zemlji koju i danas drže. Tada im je knez bio Porgin otac. Car je pak Heraklije iz Rima dao po poslaniku pozvati svećenike, između njih je postavio nadbiskupa, prezbitere i đakone i pokrstio Hrobate. Tada im je pak knez bio Porga. Zemlja je koju nastavaju Hrobati od početka bila pod vlašću rimskih careva, zbog čega sve do današnjeg vremena ondje preostaju Dioklecijanove palače i trkališta u gradu Saloni, blizu Aspalata. Ti kršteni Hrobati ne žele drugima nametati rat i to stoga što imaju čvrstu obvezu rimskoga pape koji je za Heraklijeve vladavine poslao svećenike i pokrstio ih.
299

misit, eosque baptizavit; post acceptum enim baptismum pepigerunt, et Chirographis propriis, datis 155 Sancto Petro Apostola, iuraverunt nunquam se alienam terram armis invasuros, sed pacem habituros cum omnibus volentibus, et imprecationem vicissim a Pontifice acceperunt, ut si quando aliae gentes ipsos invaderent, belloque infestarent, pro iis pugnaret, vin160 dexque esset eorum Deus, victoriam conciliante Petro Christi discipulo. Item capi te 30. supra relato sequitur. Caeteri vero Chrobati versus Franciam commorabantur, et appellantur hodie Belochrobati sive 165 Chrobati Albi proprio Principi subiecti. Parent autem Othoni magno Regi Franciae, quae et Saxonia, baptismique expertes, affinitatem cum Turcis, et amicitiam contrahunt. At a Chrobatis, qui in Dalmatiam venerunt, pars secessit, et niyricum termit, atque 70 l Pannoniam, habebantque etiam ipsi Principem supremum, qui ad Chrobatiae tantum Principem, amicitiae ergo, legationem mittebat. Ad aliquot vero annos usque, Dalmatiae Chrobati Francis subiciebantur, quemadmodum, et antea in ipsorum terra; tanta 175 autem crudelitate utebantur Franci, ut lactentes adhuc eorum pueros occidentes, canibus obicerent, quae res cum intolerabilis Chrobatis esset, facto dissidio, Principes, quos ex ipsis habebant, interemerunt, unde magnus contra eos exercitus movit e Francia, et post 180 septem annorum bellum, aegre tandem superiores facti Chrobati, omnes Francos, eorumque Principem Cotzilin e medio sustulerunt, et exinde liberi, ac sui iuris, sacrum baptisma a Pontifice Romano petierunt, missique Episcopi, ipsos baptizarunt, Principatum te185 nente Porino. Haec Porphirogenitus de Croatis iugum Francorum excutientibus, et baptismum suscipientibus, tempore eiusdem Heraclii Senioris, scripta reliquit; cum vero Francorum historici de Croatis mentionem non 190 f aciant, sed quaedam tantum de Slaviš scribant, tempore Heraclii gesta, ideo referenda sunt. Dagobertum enim Francorum Regern Avares, et Slavos suae ditioni subegisse, regni eius anno 7. gestorum eius Scriptor /638./ tradit; sed sicuti Aviares tune Pannonias 195 incoluisse constat; Ita Slavos Francis in Germania a
300

Kaci su naime primili krštenje, ugovorili su i vlastitim se potpisima danim sv. Petru apostolu zavjerili da nikada neće oružjem napadati tuđu zemlju nego će biti u miru sa svima koji to žele, a zauzvrat su primili zakletvu od pape da će se za njih boriti i osvetnikom im biti Bog, a pobjedu im dodijeliti Kristov učenik Petar, napadnu li ih ikada drugi narodi i zarate li na njih. Zatim nastavlja u gore navedenom 30. poglavlju: Ostali su pak Hrobati boravili prema Franačkoj i danas se nazivaju Belohrobati ili Bijeli Hrvati, podložni vlastitom knezu. Pokoravaju se pak Otonu, velikom kralju Franačke koja se naziva i Saksonijom. Nisu kršteni, sklapaju veze i prijateljstvo s Turcima. Od Hrobata pak koji su došli u Dalmaciju dio se odvojio i držao Ilirik i Panoniju. Oni su i sami imali vrhovnog kneza koji je samo knezu Hrobacije upućivao poslanstvo radi prijateljstva. Hrobati u Dalmaciji bili su za nekoliko godina podložni Francima, baš kao i prije u svojoj zemlji. Franci su pak bili toliko okrutni da su njihovu dojenčad ubijali i bacali psima. To je Hrobatima bilo nepodnošljivo, pobunili su se i pobili knezove koje su im oni bili dali. Zbog toga se protiv njih iz Franačke pokrenula velika vojska. Hrobati su nakon sedmogodišnjeg rata napokon jedva nadvaladali i pogubili sve Franke i njihova kneza Kočila. Otada slobodni i samostalni, zatražili su sveto krštenje od rimskog pape, poslani su biskupi i pokrstili su ih dok je knez bio Porin.21 To je Porfirogenet ostavio zapisano o tome kako su Hrvati zbacili franački jaram i primili krštenje u vrijeme istoga Starijeg Heraklija. Franački historičari ne spominju Hrvate, nego samo ponešto pišu o Slavenima što se događalo u Heraklijevo vrijeme, pa to valja iznijeti. Pisac »Povijesti kralja Dagoberta« piše da je franački kralj Dagobert u sedmoj godini svoga kraljevstva /638/ podvrgnuo svojoj vlasti Avare i Slavene.22 Sigurno je doduše da su Avari tada nastavali Panonije, no isto je tako jasno da su Slaveni graničili s Francima sa sjevera u Njemačkoj, a
301

Septentrione, in Illyrico vero ab Oriente conterminos fuisse patet, de quibus autem Slaviš haec intelligi debeant, an de Septentrionalibus, vel de Orientalibus incompertum est. Similiter ea, quae idem auctor tra200 dit, Longobardos ad solatium Dagoberti 9. eius /640./ anno hostiliter in Slavos perexisse, et victoriam obtinuisse, ad quos Slavos referenda sint, non constat, tamen de Orientalibus, qui Longobardis proximi, Foroiuliensique eorum Ducatui cantermini erant, intelligi 205 debere videtur; qui nomine Carnuntum, sive Oarantanorum '/Paulus Diaconus/ nuncupati; nunc autem in Carnos, Stirios, et Carinthios distincti sunt, quos subditos fuisse Francorum Imperio, et in Regno Boioariae comprehensos Wolfgangus Lazius post alios /De mi210 grationibus gentium./ tradit, quibus Croati addi possunt, quos ex Porphirogenito tune Francis subditos fuisse argui potest; sed ipsorum iugum excussisse, et Baptismum suscepisse Imperante eodem Heraclio, temporibus examinatis, evenire non potuit; at sicuti 215 Heraclium expeditionibus Asiaticis impeditum in Illyrico aliquid egisse, nullus praeter Porphirogenitum scribit, ita de Heraclio luniore ante eius expulsionem Zonaras. Cum Bulgaris joedus rupit, neque tributum quod 220 Pater Constantinus Pogonatus ignominiosum nomini Romano pepigerat, solvit; sed expeditione in plagas occidentales suscepta, multas Slavicas gentes partim in deditione accepit, partim bello domuit, unde novas legiones conscripsit, delectis fortissimorum iuvenum 225 circiter 30. millibus, quos populum acquisitum appellavit. paucis verbis multa complectitur Zonaras, sed clarius Cedrenus. Anno secundo, projectus in Armeniam, recepit Mardaitas, in Libano degentes, aheneum murum de230 struens. Pacem quoque cum Bulgaris factam confuđit, formam a potre conscriptam perturbans, et equestres exercitus in Thraciam traduxit. Anno tertio lustinianus expeditionem in Slavinos, et Bulgaros suscepit, atque hos quidem obviam šibi jactos, cum pepulisset, 235 excursione ad Thessalonicam usque facta, multas Slavinorum multitudines partim ad se deficientes, partim bello superatos subegit, inque Opsicianam regionem deportavit, in reditu autem a Bulgaris intra fauces
302

s istoka u Iliriku. Neznano je koje bi Slavene ovime trebalo podrazumijevati, da li sjeverne ili istočne. Slično nije sigurno na koje bi se Slavene moralo odnositi ono što isti autor piše da su Langobardi na veselje Dagobertu njegove 'devete godine /640/ neprija23 teljski pošli na Slavene i odnijeli pobjedu. Ipak se čini da se to mora razumjeti o istočnim Slavenima, koji su bili vrlo blizu Langobardima i graničili s njihovim furlanskim vojvodstvom, a nazivaju se imenom 24 Karnunta ili Karantanaca /Pavao Đakon/. Sada se dijele na Kranjce, Stajerce i Koruške Slavene. Za njih Wolfgang Latz /»O kretanju naroda«/ piše da su nakon drugih bili podvrgnuti franačkom Carstvu 25 i obuhvaćeni bavarskim Kraljevstvom. Njima ise mogu dodati Hrvati, za koje ise prema Porfirogenetu 26 može dokazati da su tada bili podložni Francima. No kad se ispita vrijeme, nije se moglo dogoditi da zbace njihov jaram i prime krštenje za vladavine istoga Heraklija. I dok nitko osim Porfirogeneta ne piše da je Heraklije, spriječen azijskim pohodima, išta poduzeo u Iliriku, Zonara o Mlađem Herakliju prije no što je zbačen: Raskinuo je savez s Bugarima i nije platio danak, koji je na sramotu rimskoga imena ugovorio otac Konstantin Pogonat, nego je poduzeo pohod na zapadne pokrajine i mnoga je slavenska plemena dijelom primio pod zaštitu, dijelom ukrotio ratom. Odatle je unovačio nove legije, odabravši oko trideset tisuća najsnažnijih mladih ljudi koje je nazvao stečenim narodom.27 Zonara s malo riječi mnogo toga obuhvaća, ali je Cedren jasniji: Druge je godine otišao u Armeniju i primio Mardaite koji borave na Libanu, razorivši mjedeni zid. Poremetio je i mir sklopljen s Bugarima, kršeći ugovor što ga je potpisao otac, i preveo je konjicu u Trakiju. Treće je godine Justinijan poduzeo pohod protiv Slavina i Bugara. Oni su ga predusreli, a kad ih je rastjerao, prodro je sve do Thesalonike i podvrgnuo brojna mnoštva Slavina koji su dijelom prešli k njemu, a dijelom ih je svladao ratom, i prebacio ih je u opsikijsku pokrajinu. Na povratku su ga Bugari
303

angustiarum interceptus, multis suorum amissis aegre 240 evasit. Ideo si Heraclii iunioris tempore secutum poneretur Croatorum baptismum, rectius temporibus congruerent, quae idem Porphirogenitus de Croatis Francorum iugum excutientibus, baptismumque suscipien245 tibus, refert loco citato: quae cum supra relatis ex Zonara, et Cedreno convenire possunt: Croatosque, et Serblos primos ex Slaviš f idem Christianam suscepisse coniectari potest. Roma autem accersitos Sacerdotes, qui Croatos baptizarunt, ut Porphirogenitus ait, 250 Latitnus ritus ipsorum demonstrat, et Archiepiscopum ex ipsis constitutum fuisse concordat Porphirogenitus cum Archidiacono Spalatensi qui loannem Legatum Summi Pontificis, patria Ravennatem, primum electum Spalati Archiepiscopum /Capite 11./ tradit, qui 255 olim Salonitanus, Dalmatiae, totiusque Croatiae Primas, ad hodiernum usque diem nuncupatur, ut clarius postea patebit; tempus autem non tradit; ideo si ad haec tempora Archiepiscopi Electio poneretur, suppleretur, quod Archidiacono simul, et Porphirogenito 260 deest, sed sicuti Roma accersitum Archiepiscopum, ita e Dalmatia Episcopum, et Presbyteros iam gnaros linguae Slavae, Croatis datos fuisse, par est credere, Croatosque baptizatos inde mitiores redditos, ut Porphirogenitus ait, ad haecque tempora connubia inter 265 Slavos, et Dalmatas iuncta dicendum est, ut Arehidiaconus asserit de Spalato, quod ad reliquas quoque Dalmatarum Civitates extendi debere, auctorum silentium suadet coniectari. Caput XII. DE DISTINCTIONE DALMATIAE, CROATIAE, ET SERVIAE. 5 Dalmatiae partem Orientalem Heraclium Serblis assignasse Porphirogenitus /Capite 32. et 35./ ait, eiusque partem mediterraneam SeAliam nuncupatam, maritimam vero in Zachlumorum terram Paganiam sive Narentanorum, Tribuniam, Canalitarum, et Diocletanam distributam scribit, de qua cum in Reg10 no Dalmatiae, et Croatiae inclusa non fuerit, tangentur suo loco tantummodo ea, quae necessitas exiget.
304

uhvatili u tijesnom 28 klancu, te se jedva izbavio izgubivši mnogo svojih. Stoga, stavi li se da je krštenje Hrvata uslijedilo u doba Mlađeg Heraklija, ispravni je će se s vremenom slagati što Porfirogenet na navedenom mjestu iznosi o tome kako su Hrvati zbacili franački jaram i primili krštenje. To se može uskladiti s gore prenesenim iz Zonare i Cedrena i može se pretpostaviti da su Hrvati i Srbi prvi Slaveni koji su prihvatili kršćansku vjeru. Da su pak iz Rima pozvani svećenici koji su pokrstili Hrvate — kako kaže Porfirogenet29 — to dokazuje njihov latinski obred. U tome da je između njih bio postavljen nadbiskup Porfirogenet se slaže sa splitskim Arhiđakonom, koji piše /u 11. poglavlju/ da je papin legat Ivan, rodom Ravenjanin, bio prvi izabrani nadbiskup Splita, koji se nekoć nazivao salonitanskim,30 a sve se do dana današnjeg naziva primasom Dalmacije i čitave Hrvatske, kako će to poslije biti još jasnije. No o vremenu ne piše. Ako se stoga izbor nadbiskupa stavi približno u to vrijeme, dopunit će se odjedanput što nedostaje i Ariaidakonu i Porfirogenetu. Valja vjerovati da je nadbiskup doduše pozvan iz Rima, ali da su Hrvatima bili dani biskup i prezbiteri iz Dalmacije koji su već znali slavenski jezik i da su kršteni Hrvati zatim 31 postali blaži — kako veli Porfirogenet. Valja reći da su približno u to vrijeme sklopljeni brakovi između Hrvata i Dalmatinaca, kako Arhiđakon spominje za 32 Split. Šutnja autora navodi da se pretpostavi kako to treba protegnuti i na ostale gradove Dalmatinaca. XII poglavlje O RAZGRANIČENJU DALMACIJE, HRVATSKE I SRBIJE Porfirogenet /u 32. i 35. poglavlju/ kaže da je Heraklije dodijelio Srbima istočni dio Dalmacije, i piše da je njegov kopneni dio nazvan Srbijom, a primorski podijeljen na zemlju Zahumljana, Paganiju ili zemlju1 Neretvana, Trebinje, zemlju Konavljana i Duklju. Kako taj dio nije bio uključen u kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske, bit će na odgovarajućem mjestu dotaknuto samo ono što je nužno. Isti pak na
305

15

20

25

30

35

40

45

50

Occidentalem autem Dalmatiae partem a Croatis occupatam idem tradit, loco supra citato, hodiernumque nomen regionis id demonstrat. Sequitur, deinde Porphirogenitus loco supra /Capite 30. et 31./ relato, At a Croatis, qui m Dalmatiam venerunt, par s secessit, et Illyricum tenuit, atque Pannoniam, habebantque etiam ipsi Principem supremum, qui ad Crobatiae tantum Principem, Amicitiae ergo, legationem mittebat. Hic Porphirogenitus Illyricum a Pannonia seiungit, cum supra Dalmatiam usque ad Danubium extendendo, Pannonias in Dalmatia incluserit, ut dictum est; Ideo hic Illyricum pro Dalmatia, Pannonia vero, pro Pannonia Savia, sumenda est, cum reliquas Pannonias tune, et posterioribus temporibus Avares possederint, ut patebit, tuncque Croatos e Dalmatia recedentes, eam partem Pannoniae occupasse, quae olim Savia, sive Interamnia dicebatur, inter flumina scilicet Sava, et Drava, nomenque regioni, a generali nomine Slavorum particulare Slavoniae indidisse censendum est, quod hodie etiam servant, et communi lingua utuntur: Croatos vero, qui in Dalmatiae occidentali parte, tam maritima, quam mediterranea sedem fixere, regioni Croatiae sive Hruatiae cognomen dedisse, quod hodie quoque in parte retinet, cuius termini a Porphirogenito describuntur capi te 30. A Zentina autem fluvio Chrobatia incipit, eoctenditurque versus mare ad Istriae usque conjinia, sive Albunum Urbem, versus Montana, aliquatenus etiam supra Istriae Thema excurrit, versus Tzentina, et Chlebna Serbliae regionem attingit. Hos autem veros terminos Croatiae fuisse, infra comprobabitur: quinam autem fines inter Croatos Dalmatiae Croatorum nomen retinentes, et Croatos Saviae, Slavorum nomine nucupatos, tune vel posterioribus temporibus fuerint, ut de re incerta pauca inferius dicentur. Dalmatia ergo a Servis, et Croatis f ere tota occupata, Servia, et Croatia nuncupari caepit, praeter maritima quaedam Oppida continentis, quae cum Insulis Dalmatarum, seu Romanorum nomen retinuere, quod ut rectius intelligatur, describendae
306

gore navedenom mjestu piše da su Hrvati zauzeli zapadni dio Dalmacije, a i današnje ime pokrajine to 2 dokazuje. Porfirogeriet zatim nastavlja na gore navedenom mjestu /u 30. i 31. poglavlju/: Od Hrvata pak koji su došli u Dalmaciju dio se odvojio i držao Ilirik i Panoniju. Oni su i sami imali vrhovnog kneza koji je samo knezu Hrobacije 3 upućivao poslanstvo radi prijateljstva. Ovdje Porfirogenet odvaja Ilirik od Panonije, iako je gore, kalko je rečeno, protegnuo Dalmaciju sve do Dunava i u nju uključio Panonije.4 Zbog toga ovdje valja Ilirik uzeti kao Dalmaciju, a Panoniju kao Panoniju Saviju. Preostale su naime Panonije posjedovali Avari i tada i kasnije — kako će se vidjeti. Valja smatrati da su Hrvati odstupajući iz Dalmacije zauzeli onaj dio Panonije koja se nekoć nazivala Savskom ili Međurječnom, tj. između rijeka Save i Drave, i da su joj prema zajedničkom imenu Slavena nadjenuli poisebno ime Slavonije. Čuvaju ga i danas i govore zajedničkim jezikom. Hrvati pak koji su se nastanili u primorskom i kopnenom dijelu zapadne Dalmacije dali su pokrajini ime Kroacije ili Hrvatske. I danas ga dijelom zadržava, a njezine granice Porfirogenet opisuje u 30. poglavlju: Hrobacija pak počinje od rijeke Zentine i pruža se prema moru sve do granica Istrije ili grada Albuna. Prema planinskom području ponešto čak strši iznad temata Istrije, a 5 prema Centini i Hlebni dodiruje područje Serblije. Niže će biti potvrđeno da su to bile prave međe Hrvatske. Nesigurno je pitanje, koje su tada ili kasnije bile granice između Hrvata u Dalmaciji koji su zadržavali ime Hrvata i Hrvata u Saviji prozvanih imenom Slavena, pa će o tome niže biti malo govora. Srbi i Hrvati zauzeli su dakle gotovo čitavu Dalmaciju, i ona se počela nazivati Srbijom i Hrvatskom, osim nekoliko primorskih gradova na kopnu koji su zajedno s otocima zadržali ime Dalmatinaca ili Romana. Da bi se to ispravnije razumjelo, valja opisati dijelove same Hrvatske ili županije, da se iz toga
307

55

sunt ipsius Croatiae partes, sive Zupaniae, ut inde melius dignoscatur ea regio, quae Dalmatiae nomen retinuit. , Caput XIII. DE ZUPANIIS, SIVE COMITATIBUS CROATIAE. A Zentina f lumine (antiquitus (Tilluro)) ab Oriente Croatiam caepisse, et usque ad Istriam in Occidentem protensam fuisse, supra narratum est ex Porphirogenito at quia Chlebna ultra Zentinam (sive ut hodie Cetinam) est; ideo subdit, versus Zentinam regionem attingit, ut cognoscatur flumen Cetinae in maritima parte Orientalem terminum Croatiae fuisse, in interiori vero, Chlebnam quoque in Croatia inclusam, ut paulo supra clare tradit eodem capite 30. A Ragusio Zaclumorum Principatus initium habet, et ad Orontium flumen tendit, oraque maritima Paganis, Montana, quae ad septentrionem Chrobatis, quae in fronte Serbliae contermina est. Hane Croatiam in regiones XI. Zupanias dictas, vocabulo Slavo, idem distinguit. Divisa autem est eorum regio in Zupanias XI. quarum nomina. Chlebiana hodie Hliuno. Tzentzena Cetina. Emota, Imota. Pleba, forsan Plieua in Bosna. Pesenta postea in Dioecesi Tinniniensi. Parathalassia Latine maritima, Slave Primorye. Bribir. Latine Nona, Slave Nin. Latine Tinninium, Slave Knin. Postea in Dioecesi Scardonensi: nisi sit idem cum Nona, et in duas Zupanias divisa fuerit. Latine Banus, idem, quod Dux, Slave Ban. Slave Karbaua. Slave Lika. postea in Dioecesi Signiensi.

bolje raspozna koje je područje zadržalo ime Dalmacije. XIII poglavlje O ŽUPANIJAMA ILI OKRUZIMA HRVATSKE Gore je prema Profirogenetu ispripovijedano da je Hrvatska s istoka počinjala od rijeke Cetine (u starini Tilura), i prema zapadu se prostirala sve do Istre. No Livno je s onu stranu »Centine« (ili po današnjem Cetine), pa zato dodaje prema Centini dodiruje područje kako bi se znalo da je rijeka Cetina bila istočna međa Hrvatske u primorskom dijelu, a da je u unutrašnjosti i Livno uključeno u Hrvatsku. Nešto niže u istom 30. poglavlju jasno to i piše: Od Ragusija počinje kneževina Zaklumljana i pruža se do rijeke Oroncija. Morska obala graniči s Paganima, a planinski dio prema sjeveru s Hrobatima, a nasuprot sa Serblijom.1 Tu on Hrvatsku razlučuje na jedanaest pokrajina, nazvanih slavenskom riječju županijama: Njihovo je pak područje podijeljeno na jedanaest županija, čija su imena: Hlebijana, danas Livno; Cencena, Cetina; Emota, Imota; Pleba, možda Pliva u Bosni; Pesenta, kasnije u kninskoj dijecezi; Parathalasija, latinski »Maritima«, slavenski Primorje; Brebera, Bribir; Nona, latinski »Nona«, slavenski Nin; Tnena, latinski »Tininij«, slavenski Knin; Sidraga, kasnije u skradinskoj dijecezi. i Nina. Ne bi li bila isto što i »Nona«, podijeljena na dvije županije? Boan latinski »banus«, isto što i vojvoda, slavenski ban; drži Kribasu, slavenski Krbava; Licu, slavenski Lika; i Guzehu. kasnije u senjskoj dijecezi.2

10

15

20

25

Brebera Nona Tnena Sidraga 30 Nina Boanus Tenet Cribasan 35 Litzam Gouzecha
308

309

In relatis Zupaniis, maritimae utplurimum regiones numerantur, ideo vel Duces, sive Bani a Porphirogenito nominati, maritimam tantum Cro*o atiam possederunt, vel ipse in rebus Occidentalibus parum versatus, multa omisit, sequitur Porphirogenitus. (Baptizatae vero Chrobatiae urbes habitatae istae sunt) 45 Nona Belligradum idem latine Slave Nin Latine Belgradum, vel Alba mariš (ad differentiam tam Albae Ungaricae, quae Regalis, quam Serviae, quae Graeca dicebatur) a nautis vero Žara vechia. Slave autem Biograd, de qua suo loco plura. forsan Belina in Bucoviza. Latine Scardona, Slave Scradin. Slave Hliuno forsan Stulba prope Bistrizam flumen Hliuni. Latine Tinninium, Slave Knin. Latine Corinium, Slave Karin. forsan Klapaz prope fontes Unae.

U navedenim se županijama ponajviše nabrajaju primorska područja. Ili su stoga vojvode ili banovi koje imenuje Porfirogenet posjedovali samo primorsku Hrvatsku ili je on nevješt zapadnim prilikama mnogo toga ispustio. Porfirogenet nastavlja: Ovo su pak nastanjeni gradovi krštene Hrvatske: Nona, Beligrad, latinski isto, slavenski Nin; latinski »Belgradum« ili »Alba mariš« (jednako za razliku od ugarske Albe, koja se naziva i »kraljevskom«, kao i od Albe u Srbiji koja se nazivala »grčkom«);3 po mornarima »Žara vecchia«, slavenski pak Biograd, o kojem više na svom mjestu; možda Bijeljina u Bukovici; latinski »Skardona«, slavenski Skradin; slavenski Livno; možda4 Stulba blizu livanjske rijeke Bistrice; latinski »Tininij«, slavenski Knin; latinski »Korinij«, slavenski Karin; možda Klapac5 blizu izvora Une.6

50

Belitzin Scordona Chlebna 55 Stolpum Tenen Ćori Claboca 60

Belidn, Skordona„ Hlebna, Stolpum, Tenen, Kori, i Klaboka.

Multa nomina Civitatum cum ipsis Zupaniarum nominibus conveniunt, cum in ipsis positae, earumque caput existentes, commune quoque cum ipsis nomen habuerint: Zupania enim a Župa deducitur, quod populum, vel regionem aliquam populatam significat: 65 sic in hac regionum, et Civitatum distributione Porphirogenitus comprehendit Occidentalem Dalmatiam maritimam, a Croatis tune possessam, praeter Oppida maritima, quae Romani, vel Dalmatae tenebant, ut inferius dicetur. Sed tempore Porphirogeniti an me70 diterranea Croatia proprium Ducem habuerit, vel Duci Croatiae Slavoniae dictae, paruerit, ab eodem elici non potest.

Mnoga se imena gradova poklapaju s imenima županija, jer su u njima stajali i bili njihovi glavni gradovi, pa su nosili i s njima zajedničko ime. »Županija« se naime izvodi od župa, što znači »puk« ili neko napučeno područje. U ovoj raspodjeli pokrajina i gradova Porfirogenet tako obuhvaća zapadnu primorsku Dalmaciju koju su tada posjedovali Hrvati, osim primorskih gradova koje su držali Romani ili Dalmatinci, kako će niže biti rečeno. No da li je u Porfirogenetovo vrijeme kopnena Hrvatska imala vlastitog kneza ili se pokoravala knezu Hrvatske nazvane Slavonijom, to se iz njegova teksta ne može izvesti.7

310

311

Caput XIV. DE DALMATIA SPECIALI, SIVE PROPRIA. Descriptis regionibus a Slaviš in Dalmatia occupatis, modo quaenam eius pars Dalmatiae nomen' retinuerit, deseribendum est, de qua Porphirogenitu^ De Dalmatia, et eius populis capite 29. DiocletianuS Imperator valde Dalmatiam amavit, unde etiam ρθ|puli Romani Colonias eo deduxit, et Romanis quoque populo Uli nomen inditum juit, qui Roma illuc commigrassent, manetque Us cognomen istud etiam ho•die. et infra. Slavi Romanos deleverunt, eorumque loca tenuerunt, reliqui autem Romani in orae maritimae Oppidis servati, eaque etiamnum tenent, et sunt ista: Jlausim nunc Ragusium Aspalathum Spalatum. Tetranguria Tragurium. Diodora ladera. Arbe Arbum. Becla Viglia. et Opsara Absarus. Eorumque habitatores in hodiernum usque diem Romani appellantur. et infra eodem capite. Insulae parvae sunt Dalmatiae subiacentes Beneventum usque frequentes, plurimaeque, ita ut tempestatem illic naves non timeant, ex illarum una est Urbs Becla, et alia Arbe, et alia Obsara, et alia rursus Lumbricatum nunc Vergada. Quae omnes in hodiernum usque diem inhabitantur, reliquae habitatoribus vacuae, desertas Urbes habent, quarum haec sunt nomina: Catautrebeno Pisuch nunc Sale. Selbo Selua. Suerda nunc Scherda. Aloep nunc Luibo. Scirdacissa id est Scirda, nunc Scherda Cissa, nunc Pagus. Pirotima Melada. Meleta nunc Sestrum. Estiunez
312

XIV poglavlje O POSEBNOJ ILI PRAVOJ DALMACIJI Pošto su otpisana područja koja su Slaveni zauzeli u Dalmaciji, sada još valja opisati 'koji je njen dio zadržao ime Dalmacije. O njemu Porfirogenet u 29. poglavlju O Dalmaciji i njenim narodima: Car Dioklecijan vrlo je volio Dalmaciju, pa je zbog toga čak dao ondje osnovati kolonije rimskog naroda. Jer su onamo preselili iz Rima, tome je narodu bilo nadjenuto ime Romana i taj im naziv ostaje i danas. I niže: Slaveni su uništili Romane i držali njihova mjesta. Preostali su se Romani održali u gradovima na morskoj obali i još ih i sad drže, a to su: Rausij, sada Dubrovnik; Aspalat, Split; Tatrangurija, Trogir; Diodora, Zadar; Arbe, Rab; Bekla, Krk; i Opsara, Osor. i njihovi se stanovnici sve do danas nazivaju Romanima. I niže u istom poglavlju: Pod Dalmacijom sve do Beneventa gusto leže vrlo brojni mali otoci, tako da se lađe ondje ne boje nevremena. Jedan je od njih grad Bekla, drugi Arbe, treći Obsara, i četvrti opet Lumbrikat, sada Vrgada. Oni su svi do danas nastanjeni, a ostali su bez stanovnika i gradovi su na njima napušteni. Ovo su njihova imena: Katautrebeno Pisuh, sada Dugi Otok; Selbo, Silba; Sverda, sada Skarda; Aloep, sada Olib; Skirdacisa, tj. »Skirda«, sada Skarda, i »Cisa«, sada Pag; Pirotima, Meleta, Molat; Estiunez, sada Sestrunj.
313

5

10

15

20

25

30

35

40

Et aliae complures, quarum nomina ignorantur. Reliqua vero Oppida, quae in Thematis continente a Sćlavis iam dictis tenentur, deserta sunt, et incolas nullos habent. 45 Romanorum Colonias in Dalmatia ante Diocletianum Reipublicae Romanae tempore deductas supra libro 1. relatum est. Dalmatas autem, sicut et caeteros Imperii Provinciales ab ipsis Barbaris Imperii occupa50 toribus Romanos dictos constat, praesertim ubi sedibus fixis Romanos conterminos habebant, nam ipsos non speciali Provinciae nomine, sed generali Romanorum vocabant, qua utplurimum distinctione, auctores post declinationem Imperii uši sunt, ut a Barbaris dis55 tinguerent Provinciales Romani Imperii, ut constat, de Gallis et Hispanis, et hic de Dalmatis apparet apud Porphirogenitum qui enumerat Civitates et Insulas, quae Romanum vel Dalmaticum nomen retinuerunt, quarum nomina cum hodiernis, utplurimum conveni60 unt, praeter quasdam Insulas, quas nunc diversimode nuncupatas, difficile esset cum Porphirogeniti nominibus, graece etiam detortis, concordare, tamen inter Occidentales ponendas esse, constat, nam de Orientalibus Insulis Paganorum sive Narentanorum dictis 65 tractando capite 36. ait, Habetque Pagania Urbes habitatas Slave Mocro. Mocrum Berullia Slave Oštrog. Ostroch 70 Et Labinetza Item Insulas magnas Unam quae Curcra, Latine Corcira, Slave sive Cuer Karkar. 75 Altera, quae Meleta, sive Latine Melita Slave Malozeate Mlit. Tertiam quae Phara Latine Phara, Slave Huar. 80 Quartam quae Bratzes Latine Brachia Slave Brač. Sed, et aliae praeterea Insulae sunt, quae ad Paganos non pertinent, puta.
314

i mnogi drugi čija se imena ne znaju. Ostale pak gradove na kopnu temata drže već spomenuti Skla1 veni, napušteni su i uopće nemaju stanovnika. Gore je u prvoj 'knjizi izneseno da su rimske kolonije u Dalmaciji osnovane prije Dioklecijana, u vrijeme Rimske Republike. Sigurno je da su sami barbari osvajači Carstva nazivali Dalmatince Romanima, baš kao i ostale provincijalce u Carstvu, osobito gdje su Romani s njima graničili u stalnim obitavalištima. Nisu ih naime nazivali posebnim imenom provincije nego općim rimskim, a tom su se oznakom ponajviše služili i autori nakon opadanja Carstva da bi razlučili provincijalce Rimskoga Carstva od barbara. To je sigurno za Gale i Hispance, a 2 ovdje se kod Porfirogeneta vidi i za Dalmatince. On nabraja gradove i otoke koji su zadržali rimsko ili dalmatinsko ime, a njihovi se nazivi ponajviše poklapaju s današnjima, osim nekih otoka. Danas se drugačije zovu i bilo bi ih teško uskladiti s Porfiro3 genetovim imenima, koja su još i grčki iskrivljena. Ipak je sigurno da ih valja staviti među zapadne, jer u 36. poglavlju, raspravljajući o istočnim otocima, nazvanim paganskim ili neretvanskim, kaže: i Paganija ima naseljene gradove, Mokrum, slavenski Makar; Beruliju, Ostroh slavenski Oštrog; i Labinec. Zatim velike otoke: jedan se zove Kurkra ili Kuer, latinski »Korkira«, slavenski Korčula; drugi Meleta ili Malozeate latinski »Meleta«, slavenski Mljet; treći Phara, latinski »Fara«, slavenski Hvar; četvrti Braces. . latinski »Brahija«, slavenski Brač. No ima osim toga i drugih otoka koji ne pripadaju Paganima, tj.
315

Choara 85 les Lastobon

90

95

100

105

lio

115

120

Antonini in itinerario Corra. Latine Issa, Slave Wis. Stephani Ladesta, Tabulae Peutingerianae Ladestris. latine Laudestina, Slave Lastouo. Hae quatuor magnae Insulae Orientales, continenti Paganorum, seu Narentanorum proximiores, ab ipsis occupatae, in eorundem quoque nomen, simul cum possessione transivere, et inter Dalmaticas numerari desiere. Issam autem, et Ladestinam cum Choara ad Paganos, seu Narentanos non pertinuisse Porphirogenitus ait, ideo Dalmaticum nomen servasse, et simul cum Adriatici dominio, has quoque Insulas in alto mari sitas, Romanos retinuisse; harumque Insularum commoditate navigationem Adriatici, et đominium reliquae Dalmatiae eomtinuasse dicendum est. Ad Civitates ergo continentis ladram scilicet, Tragurium, Spalatum, Ragusium, et Insulas Occidentales, simul cum Choara Issa et Ladestina ex Orientalibus, nomen Dalmatarum, vel Latinorum restrictum fuit, ita ut maxima pars Dalmatiae in Insulis consisteret, deinceps itaque cum Dalmatia nominabitur, eius nomine Civitates, ac Insulae praedictae intelligendae erunt. At Rausina Civitas, quamvis in Regno Dalmatiae, de quo tractandum est, inclusa non fuerit, sub nomine tamen Dalmatiae continebatur; sed sicuti Dalmatia in Orientalem, et Occidentalem divisa, Orientalis Serviorum censebatur, Occidentalis vero Croatorum, ita Rausium in Orientali parte situm a caeteris Dalmatis divisum, ius quoque separatum habuisse, innuere videtur Porphirogenitus nam ait loco supra /Capite 9./ citato: Salonam transisse Rausium, id est, loco Salonae, totius antiquae Dalmatiae Metropolis, Rausium partis Orientalis Dalmatiae maritimae, quae Graecis parebat in Metropolim successisse, reliqua a Narentanis occupata, ut idem in Basilii vita, et clarius Cedrenus declarat. (Saraceni) /867./ classe armata navium 36 emissa, multas Dalmatiae Urbes caeperunt, inque Butama, Rosan, et Decateram inferiorem: ita prospere succedentibus rebus Agareni Rausium quoque (totius)
316

u »Antoninovu itinerariju« Kora; latinski »Isa«, slavenski Vis; Stjepanova Ladesta, Ladestris »Peutin5 gerove karte«, latinski »Laudestina«, 6 slavenski Lastovo. Ta čeitirii velika istočna otoka bliža kopnu Pagana ili Neiyetwana oni su zauzeli, pa su prešla pod njihovo iraie ujedno kad i u njihov posjed, te su se prestala birojiiti među dalmatinske. Porfirogenet ka7 že da Vis i L_iastovo s Biševoim nisu pripadali Paga8 nima ili rviereetvanima. Valja reći da su zato sačuvali dalmaitincisko ime i· da su Rimljani zajedno s gospodstvom naod Jadranom zadržali i ove otoke smještene na deb<oelom moru, te su zbog pogodnosti tih otoka nasttaviiili ploviti Jadranom i gospodariti preostalom Dalmnacijom. Ime Dalmatinaca ili Latina bilo je dakle stiiješnjeno na gradove na kopnu, tj. Zadar, Trogim-, SSplit i Dubrovnik, i na zapadne otoke, zajedno s Bišsevom, Visom i Lastovom od istočnih. Tako se n.ajweci dio Dalmacije sastojao od otoka. Kad se stoga i ubuduće bude spominjala Dalmacija, pod njenirm Ć5e imenom trebati podrazumijevati gore spomenuite: gradove i otoke. Dubrovački grad doduše nije boio τ uključen u kraljevstvo Dalmaciju o kojem se ima. raspravljati, ali ga je ime Dalmacije ipak obuhvaćalo». KKako se podjelom Dalmacije na istočnu i zapadnu iistoiočna smatrala srpskom a zapadna hrvatskom, čini se · da Porfirogenet nagoviješta kako je zbog toga Duttbrovnik imao izdvojen pravni položaj, smješten u iistcočnom dijelu odijeljeno od ostalih Dalmatinaca. Kažže naime na gore /u 9. poglavlju/ navedenom mjeestuu da je Salona prešla u Rausij,9 tj. da je Dubrovndk a stupio na mjesto Salone, glavnog grada cijele stare Daalmacije, kao glavni grad istočnog dijela primorsfee IDalmacije koja se pokoravala Grcima, dok su preoostsalo zauzeli Neretvani. Tako on razjašnjava i u »>Bsazilijevu životopisu«,10 a još je jasniji Cedren: Odaslawsi naoružano brodovlje od trideset šest lađa (Arapu) ssu zauzeli mnoge gradove Dalmacije /867/, i međiu mjima Butamu, Rosu i donju Dekateru. Kad su se sstvaari tako povoljno odvijale, Agareni su napali i Ramsijj, glavni grad čitava naroda, i dugo su

Hoara, es J i Lastobom.

4

317

125 gentis caput aggressi, longo tempore obsederunt, fortiter urbem defendentibus, qui intus erant. Ex quibus sicuti Butama, nunc Budua, Rosam, et inferiorem Civitatem Gatari a Saracenis captas fuisse apparet, superiori tantum parte Gatari in alto, et prae130 rupto monte sita servata; quae cum Rausio tune Orientale Imperium recognoscebant, ita circumquaque Servios in continenti, et Narentanos in Insulis habentes Rausini, ab iisdem quoque Serviae Principibus posterioribus temporibus terrarum, et Insularum con135 cessiones obtinentes territorium terra, marique dilatarunt, ut lacobus (Luccari) in eorum Annalibus scribit, quos ex Diocleate Reges Dalmatiae dictos asserit, quod alii Scriptores non referunt; ideo si quis Serviae Principum, qui etiam Rasciae dicti fuerunt, genealogi140 am, quam Graeci auctores Porphirogenitus loannes Curopalates Cedrenus, Anna, Comnena, et loannes Cinnamus ponunt, cum Diocleate conferret, et cum Scripturis (si quae antiquae supersunt) collationem f aceret, certiora tradere posset, quam hucusque scrip145 ta reperiuntur; neque aliquem diiversitas nominum deterreat, nam facile cognoscet Graecos, sua inflexione Slava nomina graece pronuntiando, diversificasse, et aliquando quoque in graeca mutasse, quae ex Sciipturarum collatione conciliari possent.
150

Dalmatiam distinguebatur.

Dalmatia ergo sic in Croatiam, Serviam et ipsam

ga vremena opsjedali, a oni unutra postojano su brau nili grad. Iz toga se vidi da su Arapi zauzeli »Butamu«, sada Budvu, Risan i kotorski donji grad, a sačuvao se samo gornji dio Kotora smješten na visokom i strmom brdu. Oni su tada zajedno s Dubrovnikom priznavali Istočno Carstvo. Dubrovčani su na kopnu sa svih strana imali Srbe, a na otocima Neretvane, i υ kasnije su vrijeme od istih srpskih vladara dobivalij ustupke u zemlji i otocima, pa su proširili svoje po dručje i na kopnu i na moru. Tako piše Jakov Luka12 rić13 u njihovim »Analima«, gdje prema Dukljaninu spominje da su oni bili nazvani kraljevima Dalmacije, što drugi pisci ne iznose. Ako bi stoga tko s Dukljaninom uspoređivao genealogiju srpskih vladara koji su se nazivali i raškima kakvu uspostav14 15 ljaju grčki autori Porfirogenet, Ivan Kuropalat, 16 17 18 Cedren, Ana Komnena i Ivan Cinam, i vršio usporedbu s ispravama (ako je koja stara sačuvana), mogao bi pisati nešto pouzdanije nego što se može naći napisano sve do sada. I neka nikoga ne plaši raznolikost imena, jer će lako raspoznati da su Grci izmijenili slavenska imena svojom sklonidbom i grčkim izgovorom, pa su ih ponekad čak i preobrazili u grčka. To se usporedbom s ispravama lako može uskladiti. Tako se dakle Dalmacija razlučivala na Hrvatsku, Srbiju i samu Dalmaciju. XV poglavlje KAKO SE HRVATSKA S ITALSKIM KRALJEVSTVOM POKORILA KARLU VELIKOM I NJEGOVIM POTOMCIMA Franački pisci izvješćuju da su Liburnija i Dalmacija dopale Karlu Velikome, asim primorskih gradova koji su bili ostavljeni Istočnom Carstvu. Razlučivši pokrajine koje su se navodile pod imenima Hrvatske, Srbije i Dalmacije, valja zbog toga ukratko ispripovjediti kako je Karlo zadobio Zapadno Carstvo i koji je dio Dalmacije zadobio, da bi se prema tome moglo provesti nekakvo razgraničenje između Istočnog i Zapadnog Carstva, koje se inače jedva
319

Caput XV. QUOMODO CROATIA, CUM ITALIAE REGNO CAROLO MAGNO, ET POSTERIS EIUS PARUERIT. 5 Distinctis regionibus, quae Croatiae, Serviae, et Dalmatiae nomine censerentur, cum Liburniam, et Dalmatiam Carolo Magno cessisse, exceptis maritimis Civitatibus, quae Orientali Imperio relictae fuerunt, Francorum Scriptores referant; ideo breviter narran10 dum est, quomodo Carolus Occidentale imperium, et quam partem Dalmatiae consecutus sit, ut inde aliqua distinctio finium inter Orientale et Occidentale Imperia adhibeatur, quae alioquin ex iis, quae tradunt
318

15

20

25

30

35

40

45

50

55

auctores, percipi vix potest. Longobardi enim in dies per Italiam se dilatantes, varia loca Imperii occupabant, tandem capta /752./ Ravenna Graecos prorsus ex Occidental! parte Italiae expellentes, socordia Chilperici Regis Francorum invitati, iam Romae imminentes, ipsam obsederunt; sed quum ad Pipinum Francorum dominium deductum fuisset, is Summi Pontificis, et Romanorum protectione suscepta, Longobardos /753./ compressit, et Exarcatum, Pentapolimque cedere coegit, at cum Desiderius ultimus Longobardorum Rex, Romanos et Pontificem infestaret, Carolus postea dictuš Magnus, eo capto, Italiam Langobardicam (quod diu Franci desiderarant) Galliarum, et Germaniae dominio iunxit, deinde Avares, Pannonias possidentes, post octenne bellum domuit, et quamvis nullus Francorum Scriptor exprimat, quomodo Dalmatiam, quamve eius partem acquisiverit Carolus, tamen Eginhardus in Annalibus tradit. 709. Dimisso (Summo Pontifice) Rex paucos dies ibidem moratus (id est Aquisgrani) Legatum Michaelis de Sicilia, nomine Danielem, ad se missum absolvit: accepit etiam triste nuncium de Gerholdi et Erici interitu, quorum alter Gerholdus videlicet, Bavariae Praefectus commisso cum Hunnis praelio, cecidit, alter vero id est Ericus post multa praelia, et insignes victorias, apud Tarsaticam Liburniae Civitatem, insidiis Oppidanorum interceptus, atque interjectus est. Ex quibus coniectari licet, Carolum Liburniam quoque simul cum Pannoniis acquisivisse, eandemque ab Erico, Foroiulii Ducis titulo, simul cum Istria, caeterisque circumiacentibus Slavicis regionibus rectam: quum illae Tarsaticensium Liburnorum insidiae in Ericum Ducem, iam eis Praefectum, perpetratae dići debeant: ad quas vindicandas /Sigonius 800./ ipse Carolus in Italiam digressus recto itinere Liburniam properavit, ibi nex Henrici, merito sumpto de Tarsaticensibus supplicio vindicata, Cadalocus Dux Foroiuliensibus datus Carolumque tune, uti Dominum, et ludicem, de sontibus Tarsaticensibus supplicium sumpsisse, non uti inimicum iniuriam ultum dicendum est. Cum ergo totum fere Occidentale Imperium possideret, Ohristianamque fidem per Germaniam et Pannonias late propagasset, merito Occidentalis Imperii,
320

može shvatiti iz onoga što pišu autori. Šireći se naime stalno Italijom, Langobardi su zauzimali različita mjesta Carstva i napokon su uzevši Ravenu /752/ potpuno izbacili Gnke iz zapadnog dijela Italije. Navedeni mlitavošću franačkog kralja Hilperika već su prijetili Rimu i opsjeli ga. No kad je vlast u Franaka prešla na Pipina, on je preuzeo zaštitu pape i Rimljana, pritijesnio Langobarde /753/ i prisilio ih da ustupe Egzarhat i Pentapol. Kad je posljednji langobardski kralj Deziderije napao Rimljane i papu, zarobio ga je Karlo kasnije nazvan Velikim i pridodao langobardsku Italiju vlasti nad Francuskom i Njemačkom. (To su Franci dugo željeli.) Zatim je nakon osmogodišnjeg rata ukrotio Avare koji su posjedovali Panonije. Nijedan franački pisac doduše ne kaže kako je Karlo stekao Dalmaciju ili koji je njen dio stekao, ali Einhard ipak piše u »Analima«: 1 709. Otpustivši (papu) kralj je ondje (u Aachenu) proboravio nekoliko dana i otpustio poslanika po imenu Danijela kojeg mu je uputio Mihael sa Sicilije. Primio je također tužnu vijest o pogibiji Gerolda i Erika. Jedan je od njih, Gerold, prefekt Bavarije, pao u boju što ga je zametnuo s Hunima, a drugoga su, Erika, poslije mnogih bitaka i znamenitih pobjeda uhvatili u zasjedu i ubili građani kod Tarsatike, grada u Liburniji.2 Slobodno je prema ovome pretpostaviti da je Karlo zajedno s Panonijama stekao i Liburniju i da je njome zajedno s Istrom i okolnim slavenskim područjima Erik upravljao s našlovom furlanskog grofa. Mora se naime reći da su Libumi Tarsatičani onu zasjedu skovali protiv grofa Erika već kao protiv svoga upravitelja. Da bi se za nju osvetio, sam se /poSigoniju 800. godine/3 Karlo spustio u Italiju i ravnim putem pohitao u Liburniju. Ondje je osvećeno Henrikovo ubojstvo, pošto su Tarsatičani s pravom kažnjeni, a Frijulijcima je za vojvodu dan Kadaloh. Valja reći da je tada Karlo kaznio krivce Tarsatičane kao gospodar i sudac, a ne da se kao neprijatelj osvetio za nasilje. Kako je dakle posjedovao gotovo čitavo Zapadno Carstvo i nadaleko je po Njemačkoj i Panonijama širio kršćansku vjeru, s pravom je od pape i rimskog naroda zadobio naslove »zapadnog cara« i
321

magnique titulos a Summo Pontifice, populoque Romano consecutus /801./ est: Haec de Liburnia memorantur, quae de Croatia intelligi debere infra patebit, sed, quid de Dalmatia circa ea tempora evenerit in60 quirendum est: referunt enim iidem Annales. /Eginhardus/ 806. Stotim post Natalem Domini venerunt Willarius et Beatus Duces Venetiae, nec non Paulus laderae, atque Donatus eiusdem Civitatis Episcopus, Le65 gati Dalmatarum ad praesentiam Imperatoris cum magnis đoniš item paulo post Classis a Nicephoro Imperatore, cui Niceta Patritius praeerat ad recuperandam Dalmatiam mittitur. Deinde Carolum Imperium inter filios divisisse, 70 testamentumque condidisse referunt, in quo reliquit Ludovico Galliam, Carolo Germaniam, Pipino /Testamentum Caroli Magni/ autem. Italiam vero, quae Longobardia dicitur, et Boioariam sicut Tassilo tenuit, exeptis duabus villis, 75 quarum nomina sunt, Ingolvestat, et Lutrahahof, quas nos quondam Tassiloni beneficavimus, et pertinent ad pagum, qui dicitur Northgowe, et de Alemannia partem, quae in Australi Ripa Danubii fluminis est, et de ipso flumine Danubii currente limite usque ad Rhe80 num fluvium, sursum ve.ro usque ad Alpes, quidquid intra hos terminos fuerit, et ad Meridiem, vel Orientem respicit, una cum Ducatu Curiensi et Pago Burgorum Pipino dilecto filio nostro. Hic de Dalmatia ne verbum quidem, sed neque 85 Pannonias nominat, quas in ditionem suam Carolum redegisse ex supradictis constat, ideo sub generalitate illa. Et quidquid intra hos terminos fuerit, et ad Meridiem, vel Orientem respicit. 90 Pannonias, et si quid in Dalmatia habuit Carolus comprehendi debere, censendum est: scribit enim idem Eginhardus in eius vita. Post quam (id est Germaniam) utramque Pannoniam, et oppositam in altera Danubii ripa Daciam, Hi96 striam quoque, et Liburniam, atque Dalmatiam, exceptis maritimis Civitatibus, quas ob amicitiam, et iunctum cum eo joedus Constantinopolitano imperatori habere permisit.

»Velikoga« /801/.4 To se spominje o Liburniji, a niže će biti jasno da se pod time mora podrazumijevati Hrvatska. No valja ispitati što se otprilike u ono vrijeme dogodilo s Dalmacijom. Isti naime »Anali« /Einhard/ izvješćuju: 806. Odmah poslije Božića došli su vojvode Venecije Vilarije i Beat, a isto tako i Pavao vojvoda Jadere i biskup istoga grada Donat, s velikim darovima, kao izaslanici Dalmatinaca Caru. Zatim nešto kasnije: Car Nicefor pošalje mornaricu da povrati Dalmaciju. Na čelu joj je bio patricij Niceta.5 Izvješćuju zatim da je Karlo podijelio carstvo među sinove i sastavio oporuku u kojoj je Ludoviku ostavio Francusku, Karlu Njemačku, a Pipinu /»Oporuka Karla Velikog«/: Našemu pak ljubljenom sinu Pipinu Italiju koja se naziva Longobardijom i Bojoariju kako ju je držao Tasilon, osim dvaju imanja čija su imena Ingolvestat i Lutrahahof; nekoć srno ih dali u beneficij Tasilonu, a pripadaju okrugu koji se zove Northgau. Također dio Alemanije na istočnoj obali rijeke Dunava, i sve što je unutar granice koja teče od same rijeke Dunava do rijeke Rajne i gore do Alpa i što gleda na jug ili istok, zajedno s kurijskim vojvodstvom i okrugom Burgova.6 Ovdje ni riječi o Dalmaciji, ali ne spominje niti Panonije, za koje je prema gore rečenom sigurno da ih je Karlo doveo pod svoju vlast. Zato valja smatrati da onim uopćavanjem i sve što je unutar granice ...isto gleda na Jjug J ili istok moraju biti obuhvaćene Panonije i što je Karlo imao u Dalmaciji. Isti naime Einhard piše u njegovu »Životopisu«: nafcon nje (tj. Njemačke) obje Panonije i Daciju na suprotnoj obali Dunava, također Histriju i Liburniju, i Dalmaciju osim primorskih gradova. Njih je dozvolio držati konstantinopolitanskom caru zbog prijateljstva i saveza što ga je s njime sklopio.7 Iz toga se doduše vidi da je Karlo protegnuo vlast u Dalmaciji, ali nijedan franački pisac ne piše
323

322

100

105

110

115

120

125

130

135

140

Ex quibus, sicuti Carolum in Dalmatia dominium extendisse apparet: Ita quam partem ipse habuerit, et quam Nicephoro, ob i-nitum foedus permiserit, nullus Francorum Scriptorum tradit. Graeci autem de hac Imperiorum divisione: f iniumque distinctione, neverbum quidem scribere dignati sunt: Ideo cum a Francicis Scriptoribus Ludovico Pio f ilio, et successore Caroli, Imperante, de finibus quaedam controversiae referamtur, promendae sunt, ut ex iis coniecturae sumantur, quae aliunde haberi non possunt; pro quarum dilucidatione observandum est Eginhardum, et ex eo Sigonium nominare Provincias eo modo, quo ponuntur a Claudio Ptolomaeo Monarchiae tempore: ita ut sub Pannoniae, Liburniae, et Dalmatiae nominiibus totum Illyricum, quod diviso Imperio, Occidentale dictum fuit, exceptis Noricis comprehendatur. Ideo Pannonias pro Pannoniis Abaribus ereptis, siinul cum Savia a Slaviš vel Croatis tunc possessa sumi debere constet: simili modo Liburniam pro ea parte Dalmatiae Occidentali a Croatis occupata. De Dalmatia autem sicuti eam partem, quam Croati cum Liburnia occupaverant, simul cum reliqua Croatia Carolum subegisse censendum est, ita illa exceptio Civitatum maritimarum de Civitatibus continentis Dalmatiae, scilicet ladra, Tragurio, et Spalato, Croatis conterminis, quae cum Insulis Dalmatiae nomen retinebant, intelligenda est: qua distinctione adhibita, clara evadumt verba supra allegata Eginhardi in Vita Caroli Magni. sicut, et ea, quae in Annalibus anno 806. de Paulo ladrae Duce, et Donato eiusdem Civitatis EpiscOipo, LegatiB Dalmatarum refert: Nain Graecorum viribus maritimis in Adriatico in dies decrescentibus, splendore potentiae Caroli invitati Dalmatae, Croatorumque freti vicinitate, ac Venetorum amicitia, ad Francorum protectionem confugerunt, sed adveniente Classe Nicephori, sub Graecorum dominium iterum redire coacti fuerunt. Pace deinde inter Francos et Graecos secuta, foedus inter Imperia ictum fuit, et Dalmatia simul cum Adriatici domino Orientali relicta; Occidentali vero ea pars Dalmatiae, quae a Croatis occupata Croatia tune dicebatur, cum caeteris, ut Eginhardus refert, assignata fuit; ex quibus fines inter imperia in Dalmatia maritima facile distinguuntur, in mediterraneis autem, eam
324

koji je dio držao sam, a koji je zbog sklopljena saveza prepustio Niceforu. Grci se pak iniisu udostojili napisati ni riječi o toj podjeli Carstava i o razgraničenju. Franački pisci izvješćuju o nekim sporovima oko granica za vladavine Ludovika Pobožnog, Karlova sina i nasljednika. Njih valja izložiti da se odatle dobiju pretpostavke koje se ne mogu izvesti odrugud. Da bi one se rasvijetlile, valja uzeti u obzir da Einhard i prema njemu Sigonio imenuju provincije onako kako ih je stavio Klaudije Ptolemej u doba Carstva: imenima Panonije, Liburnije i Dalmacije obuhvaćen je čitav Ilirik koji je poslije podjele Carstva nazvan Zapadnim, osim Norika.8 Sigurno je stoga da se Panonije moraju uzimati kao Panonije koje BU preotete Avarima zajedno sa Savijom koju su tada posjedovali Slaveni ili Hrvati, a slično se tome Liburnija mora uzimati za onaj dio zapadne Dalmacije koji su zauzeli Hrvati. Valja smatrati da je Karlo zajedno s ostalom Hrvatskom podvrgnuo onaj dio Dalmacije koji su Hrvati bili zauzeli zajedno s Liburnijom, a onim izuzećem primorskih gradova treba podrazumijevati gradove ina dalmatinskom kopnu, tj. Zadar, Trogir i Split koji ;su graničili s Hrvatima i zajedno s otocima zadržavali ime Dalmacije. Kad se provede takvo razgraničenje, postaju jasne gore navedene Einhardove riječi iz »Životopisa Karla Velikog«, a isto tako i ono što iznosi u »Analima« 806. godine o poslanicima Dalmatinaca, knezu Zadra Pavlu i biskupu istoga grada Donatu.9 Kako su naime grčke pomorske snage u Jadranu iz dana u dan opadale, Dalmatinci su se utekli zaštiti Franaka, navedeni sjajem Karlove moći i oslanjajući se na blizinu Hrvata i prijateljstvo Mlečana. No kad je došla Niceforova mornarica, bili su se prinuđeni opet vratiti pod grčko gospodstvo. Uslijedio je zatim mir između Franaka i Grka, među Carstvima je bio sklopljen savez, i Dalmacija je zajedno s gospodstvom nad Jadranom ostavljena Istočnomu. Zapadnom je pak, kako izvješćuje Einhard, s ostalim bio dodijeljen onaj dio Dalmacije koji su zauzeli Hrvati, pa se tada nazivao Hrvatskom.10 Po tome se lako razluču325

145

150

155

160

170

175

partem Saviae Sirmiensis agri Danubio proximam ipsique Serviae mediante Savo flumine conterminam, quae a Slaviš Croatis occupata, Slavonia vocabatur Francis paruisse, argui debet, cum etiam ultra Danubium in Dacia Francorum dominium extensum Eginhardus /In Vita Caroli Magni/ memoret, et eo magis quod posterioribus temporibus, eadem regio a Graecis Francohorion nuncttpata /Nicetas in loanne Comneno/ reperitur, in qua Civitas quoque Francorum nomen tulit, Francavilla /Albertus Aquensis/ dicta, quae regionem Francorum significant, et eis subditam fuisse, ab iisdemque noonen sumpsisse confirmant, sicut ex adverso (Belgradum) ad confluentem Savi, et Danubii in Servia positum, a Latinis Alba Graeca nuncupatum (ab Ungaris vero Alba Bulgarica dictum (quod falso pro Tauruno sumitur, cum Taurunum tribus miliaribus a confluente occidentem versus ponant Tabulae Peutingerianae)), Graecis paruisse, cum Servia arguit, terminum ergo in mediterraneis inter Francos et Graecos eundem fuisse, qui inter Croatos, et Servios concludendum est, scilicet Savum flumen. Quinam autem fines inter Croatos, et Servios citra Savum fuerint in Dalmatia mediterranea incertum est, nam sicuti Porphirogenitus Bosnam esse agrum Serviae scribit, ita Bosnam in Servia inclusam, Orientali Imperio paruisse dicendum est; Sed Bosnae terminos antiquos arctiores hodiernis in capite đe Bosna infra ostenđetur, tamen fines eius, prout de re incerta investigari omittentur, ne tot coniecturis Lector iam fessus, taedio opprimatur. Hac distinctione finium inter Francos et Graecos adhibita, facilius intelliguntur, quae Francici Scriptores tempore Ludovici Pii referunt. Eginhardus in Annalibus Ludovici Pii vitae Scriptor 815. Omnis populus ad Imperatorem in generali conventu ad locum qui dičitur Patrisburna convene-

ju granice među Carstvima u primorskoj Dalmaciji. Mora biti dokazano da se u unutrašnjosti Francima pokoravao onaj dio sirmijskog zemljišta u Saviji koji je najbliže Dunavu i koji na rijeci Savi međaši sa samom Srbijom, a zauzeli su ga Slaveni Hrvati, pa se nazivao Slavonijom. Einhard naime spominje /u »Životopisu Karla Velikog«/ da se franačko gospod11 stvo prostiralo čak i preko rijeke Dunava u Daciji, i to više što se kasnije nalazi da Grci isto područje nazivaju »Frankohorij« /Niceta u »Ivanu Komne12 nu«/, a i grad je u njemu nazvan »Frankavila« /Al13 bert iz Aixa/ nosio franačko ime. To označava franačko područje i potvrđuje da im je bilo podložno i prema njima uzelo ime. Isto tako Beograd smješten nasuprot u Srbiji kod ušća Save u Dunav dokazuje da se zajedno sa Srbijom pokoravao Grcima, jer ga Latini zovu »Grčka Alba«, Ugri pak »Bugarska Alba«. (Pogrešno se uzima kao Taurun, jer »Peutingerove karte« stavljaju Taurun tri milje zapadnije od 14 ušća). Valja dakle zaključiti da je u unutrašnjosti granica između Franaka i Grka bila ista kao i između Hrvata i Srba s ove strane u kopnenoj Dalmaciji. Porfirogenet piše da je Boisna srpsko zemljište, pa valja reći da se Bosna uključena u Srbiju pokoravala Istočnom Carstvu.15 Niže će se u poglavlju o Bosni pokazati da su drevne međe Bosne bile uže od današnjih, no istraživanje o njenim granicama, kao o nesigurnu predmetu, ipak će biti propušteno da se čitalac već umoran od toliko pretpostavki ne bi dosađivao. Kad se provede ovakvo razgraničenje između Franaka i Grka, lakše se razumije ono o čemu u vrijeme Ludo vika Pobožnog izvješćuju franački pisci: Einhard u »Analima«16 Pisac »Životopisa Ludovika Pobožnog«17 815. Sav se narod okupio k Caru na općem saboru kod mjesta koje se zove Patrisburna. Na to su
327

815.
(Padeburnae) bi ad eum 180 omnes Orientalium Selavorum primores, et Legati venerunt.
326

815. Ondje (u Paderbonu) su k njemu došli svi prvaci i poslanici istočnih Slavena.

185

rat, quo in loco Principe« Sclavorum Orientalium omnes Primoresque venerunt. Cum pervenisset Aquisgrcmi Imperator Legatum Leonis Imperatoris de Constantinopoli pro Dalmatarum causa missum, Nicephorum nomine, suscepit, quem etiam quia Cadolach, ad quem illorum confinium cura pertinebat, non aderat, et tamen brevi venturus putabatur adventumillius iussit operiri. Quo veniente ratio inter eum, et Legatum Imperatoris de quaestionibus, quas idem detulit, habita est, et quia res ađ plurimos, et Romanos, et Sclavos pertinebat, neque, sine illorum praesentia finiri posse videbatur in loco decernenda differtur, missusqe ad hoc cum Cadolach, et praedicto Legato in Dalmatiam Albigarius Unrochi Nepos.
817.

mjesto došli svi prvaci i uglednici istočnih Slavena.
817. 817. Kad je došao u Akvisgran, Boraveći u dvoru u Car je primio izaslanika Akvisgranu primio je cara Leona imenom poslanika konstantinoNicefora koji je iz politanskog cara Leona Konstatinopola poslan imenom Nicefora koji po predmetu Dalmatije došao k njemu. naca. Zapovijedio Poslanstvo je pak osim mu je neka čeka o prijateljstvu i dolazak Kadolaha savezništvu bilo i o čija je dužnost bila briga granicama između 0 onim granicama, jer Dalmatinaca, Romana i nije bio prisutan, a Sklavena. Kako nisu smatralo se da će bili prisutni niti oni, doskora doći. Kad je niti prefekt granica stigao, održana je Hadalo, niti se to bez rasprava između njega i njih moglo razriješiti, Careva poslanika o u Dalmaciju je s prvakom zahtjevima koje je taj onih krajeva Hadalom donio. Kako se spor poslan Albigarije da to ticao mnogih, i Romana smiri i sredi. 1 Sklavena, i nije izgledalo da bi se mogao dokončati bez njihove prisutnosti, odložen je da se presudi na licu mjesta. U tu je svrhu s Kadolahom i spomenutim izaslanikom u Dalmaciju poslan Unrohov nećak16 Albigarije.

190

195

200

205

Aquisgrani commorans Palatio ad se venientem missum suscepit Leonis Constantinopolitani Imperatoris nomine Nicephorum; Legatio autem excepta amicitia, et societate, erat de finibus Dalmatarum, Romanorum, et Sclavorum, et quia nec hi praesentes erant, nec Chadalo finium Praefectus neque sine illis haec dirimi poterant, missus est in Dalmatiam ad haec pacijicanda, et componenda Albigarius cum Chadalo eorundem finium Principe.

817.

210

21:5

Orientales Slavos eas regiones incoluisse necesse est, quae Francorum Imperio Orientales fuere, et ad differentiam Septentrionalium Slavorum, mariš Balthici accolarum, ab Us Orientales dictos, inter quos Croatos fuisse oportet, ex quo Croatos cum caeteris 220 Nationibus Slavicis generali vocabulo Slavorum a Francis nuncupatos confirmatur; Cadolach autem ad finium controversiain vocatum (quem Ducem FOTO328

Istočni Slaveni nužno su stanovnici onih krajeva koji su bili s istoka Carstvu Franaka, i oni su ih nazivali istočnima za razliku od sjevernih Slavena, stanovnika uz Baltičko more. Među njima su morali biti i Hrvati, čime se potvrđuje da su ih Franci zajedno s ostalim slavenskim narodima nazivali općim
329

iulii fuisse, armo sequenti patebit) et ad ipsam dirimendam missum concordes Eginhardus et vitae Scriptor referunt. Controversia autem erat in Dalmatia antiquo modo sumpta a Francicis Scriptoribus (ut supra observatum fuit) inter Slavos, et Romanos, ut Eginhardus id est, inter Croatos Duci Foroiuliensi, et Romanos Imperio Orientali subditos, qui Romani ab auctore vitae in Dalmatas et Romanos distinguuntur, id est in Dalmatas proprie dictos, et Serblos partem Dalmatiae Orientalem possidentes Romano Imperio Orientali subditos, ac ob id Romanos dictos, et tune inter Dalmatas, et Servios Orientali ex una parte, et Croatos Occidentali Imperio subditos ex altera, amicabiliter terminos statutos concludi debet: referunt deinde Uđem. Eginhardus 818. (Harastalli) erant ibi, et aliarum nationum legati Abotritorum videlicet ac Bornae Ducis Guduscanorum, et Timotianorum, qui nuper a Bulgarorum societate desciverant, et ad fines nostros se contulerant; simul, et Lindewiti Ducis Pannoniae inferioris, qui res novas moliens, Cadolaum comitem, et Marchiae Foroiulii Praefectum crudelitatis accusare conabatur, qui255 bus ibi auditis, atque dimissis in Aquisgranum ad hybernandum profectus est. Vitae Scriptor 818. Praeterea aliarum Nationum missi aderant Abodritorum videlicet et Coduscanorum, et Timotianorum, qui Bulgarum societate relicta, nostris se nuper sociaverunt: sed, et Leuteviti rectoris inferioris Pannoniae missi ibidem aderant, accusantes Cadalum falso, ut post patuit, eo quod immanitas illius importabilis šibi foret, quibus auditis compositis, ac dimissis, in eodem Palatio Imperator secundum suam dispositionem ad hiemandum se contulit.

imenom Slavena. Einhard i Životopisac složno izvješćuju da je Kadaloh pozvan ik parnici o granicama i da je poslan da je razriješi.19 (Za njega će se u zapisu o slijedećoj godini pokazati da je bio furlanski markgrof.) Parnica je pak bila u Dalmaciji koju franački pisci uzimaju na stari način (kako je gore bilo razmotreno), između Slavena i Romana, kako veli Einhard,20 to jest između Hrvata podanika furlanskog markgrofa i Romana podanika Istočnog Carstva. Te Romane Životopisac21 razlučuje na Dalmatince i Romane, to jest na Dalmatince u pravom smislu riječi i na Srbe koji su kao posjednici istočnog dijela Dalmacije i podanici Istočnog Rimskog Carstva bili nazvani Romanima. Mora se zaključiti da su tada prijateljski utvrđene međe između Dalmatinaca i Srba, podanika Istočnog Carstva s jedne strane, i Hrvata, podanika Zapadnog Carstva s druge. Isti zatim izvješćuju: Einhard22 za 818. godinu Bijahu ondje (u Herstallu) i poslanici drugih naroda, tj. Abotrita, Borne, vojvode Guduskand, i Timotijana koji su se nedavno otcijepili iz saveza s Bugarima i smjestili se kod naših granica, a ujedno i vojvode donje Panonije Lindevita. Snujući prevrat, on je kušao zbog okrutnosti optužiti grofa Kadolaja, prefekta forujulijske marke. Saslušavši ih ondje i otpustivši, otišao je na zimovanje u Akvisgran. Životopisac28 za 818. godinu Osim toga su bili prisutni poslanici drugih naroda, tj. Abodritd, Koduskana i Timotijana, koji su nedavno ostavili savez s Bugarima i pridružili se našima. No ondje su bili prisutni i izaslanici upravitelja donje Panonije Leutevita. Optuživali su Kadala, lažno — kako se poslije pokazalo — da im je njegova strogost nepodnošljiva. Car ih je saslušao, primirio i otpustio, te se u istoj palači prema svome planu smjestio na zimovanje.

330

331

260

819. (relata rabellione Lindeviti)

819. (relata rebellione)
Fugatus a Baldrico Lindevitus Bornae occurrit Dalmatiae Dud ad Calapium fluvium consistenti: sed Borna Guduscanorum perfidia, an timore desertus incertum, suorum tamen adiutus auxilio domestico, discrimen imminens tutus evasit: sed et desertoressuosposteasubegit: Interea Lindevitus sequenti hyeme iterum ingressus, cuncta populari nititur ferro, quae animata erant perimens, inanimata vero igni contrahens. Cuius vi quum Borna obviare nequiret, astu viam nocendi quaesivit; neque enim apertum ei bellum indixit, sed improvisis irruptionibus, adeo, et illum, et exercitum eius protrivit, ut puderet, et poeniteret eum talia molitum; nam tribus millibus interfectis, de illius exercitu, equisque ac varia šibi supellectile plurima direpta, regione sua eum excedere compulit. Quae cuncta Imperator Aquis consistens laetus audivit.

za 819. godinu (izvijestivši o Ljude vitovoj buni)

za 819. godinu (izvijestivši o buni)

Borna vero Dux Dalmatiae cum magnis copiis ad Colapium fluvium Linde265 vito ad se venienti occurens, in prima congressione a Guduscanis deseritur: auxilio tamen Praetorianorum suorum pro270 tectus, evasit; periit in eo praelio Dragomosus socer Lindeviti, qui in exordio defectionis relicto genero, Bornae se coniunxe275 rat. Guduscani domum regressi, iterum a Borna subiguntur. At Lindewitus occasionem nactus, cum valida manu, mense 280 Decembri, Dalmatiam ingressus, ferro et igne eandem devastat; cui cum Borna se penitus imparem respiceret, omnia sua 2β5 Castella inclusit, et ipse cum delecta manu nunc a tergo, nunc a latere insistens, Lindewiti copias noctu, et interdiu ubi290 cumque poterat, laceravit, neque eum in sua Provincia impune versari permisit, ad extremum gravi damno affectum, 295 regione cogit excedere tribus hominum millibus de exercitu illius interfectis, et trecentis, vel eo amplius Caballis captis, prae300 ter Sarcinas, et spolia
332

Borna pak, vojvoda Dal- Pošto ga je Baldrih namacije, pode s velikim tjerao u bijeg, Lindevit četama k rijeci Kolapij u dođe u susret vojvodi susret Lindevitu koji je Dalmacije Borni koji je dolazio k njemu i u pr- stajao kod rijeke Kalapivom ga sukobu napuste ja. Bornu su napustili Guduskani. Ipak se spa- Guduskani, nije sigurno sio uz zaštitu i pomoć da li zbog nevjere ili iz svoje osobne straže. U straha, no on je ipak uz toj je bici poginuo Lin- pomoć svojih domaćih devitov tast Dragomos, sigurno izbjegao opaskoji je ostavio zeta na nost koja je prijetila, a i početku otpadništva i svoje je izdajice poslije pripojio se Borni. Gudu- podvrgnuo. Međutim je skani se vratiše kućama, Lindevit slijedeće zime i Borna ih opet podvr- opet ušao i trudio se da gne. Lindevit pak ugrabi sve opustoši, koljući mapriliku i ude u mjesecu čem sve živo i sažižući prosincu sa snažnom če- ognjem neživo. Kako se tom u Dalmaciju, te je Borna nije mogao supustoši ognjem i ma- protstaviti njegovoj sili, čem. Borna je uviđao da lukavštinom je potražio mu je potpuno nedoras- put da mu naškodi. Nitao, pa je zatvorio sve je mu naime otvoreno svoje utvrde, a sam je navijestio rat nego je nepristajao za njim s oda- nadanim napadima tako branom četom, sad s le- šatro i njega i njegovu đa sad s boka, i uništa- vojsku da se stidio i kavao Lindevitove čete no- jao što je tako nešto zaću i danju gdje je god snovao. Pobio je naime mogao. Nije mu dozvo- tri tisuće iz njegove vojlio da se nekažnjeno kre- ske, ugrabio mu konje i će njegovom pokrajinom različitu mnogobrojnu onego ga je prinudio da premu, te ga natjerao da iziđe iz tog područja do iziđe iz njegova podrukrajnosti oslabljen teš- čja. Sve je to Car borakim gubicima. Pobio je veći u Akvama veselo tri tisuće ljudi iz njego- saslušao. ve vojske, a osim prtlja333

diversi generis direpta, quae qualiter gesta juerint, per Legatos suos Imperatori nunciare cu305 ravit. Ex quibus Ducern Bornam cum suis Guduscanis, et Timotianis a Bulgaris ad Francos descivisse, simul cum Abodritis constat: Abodritos autem Daciam prope Danubium conterminos Bulgaris transdanubianis incoluisse infra /824./ patebit: Guduscanos vero, et Timotianos citra Danubium in Moesia superiori fuisse: nam Timacum inter Civitates eiusdem Provinciae recenset Ptolomaeus et Plinius *Trimachos populos, Timachumque flumen ibidem ponit: hodieque Timozani vocantur, qui ad flumina Timoch dicta haibitant, quorum alter maior, alter ininor dicitur, hicque in alterum influens, simul ambo uno nomine in Danubium se exonerant: de hisque fluminibus intelligi debet Tabula Peutingeriana, in qua inter Naissum, et Ratiariam Timacum maius et Timacum minus 10. millia passuum inter se distantia loca ponuntur, cum in eadem via haec duo flumina hoc eodem spatio invicem distent; exindeque patet in Pliniano Codice pro Trimachi Timachi legendum esse: Guduscanorum autem vestigia servantur in vico Gudusca dicto, et ad flumen (Mlauna) sito, qui in amnem Moravam maiorem, sive Bulgaricam dictam ex Orientali parte influit. Horum autem Guduscanorum, et Timocianorum Ducem Bornam a Francis Dalmatiae Ducem constitutum Liburniam quoque, sive occidentalem partem Dalmatiae Croatiam dictam rexisse ex eisdem Scriptoribus constat. Eginhardus 821. Interea Borna Dux Dal335 matiae, atque Liburniae dejunctus est, et petente populo, atque Imperatore conveniente, nepos illius nomine Ladasclavus suc340 cessor ei constitutus est.
334

ge i raznovrsnog preotetog plijena pohvatao je tristo ili više konja. Pobrinuo se da po svojim poslanicima javi Caru kako je to izveo. Po tome je sigurno da se knez Borna sa svojim »Guduskanima« i »Timotijanisma« otcijepio od Bugara k Francima zajedno s »Abodritima«. Niže /824/ će pak biti jasno da su »Abodriti« nastavali Daciju blizu Dunava, graničeći s prekodunavskim Bugarima, a da su »Guduskani« i »Timotijani« bili s ove strane Dunava u Gornjoj Meziji. Naime Ptolemej nabraja Tima'k među gradovima te provincije,24 a Plinije isto onamo stavlja narode *Trimahe i rijeku Timah.25 I danas se zovu Timočanima oni koji stanuju uz rijeke zvane Timok. Jedan se naziva Velikim, drugi Malini. Taj utječe u prvi, te se napokon oba pod jednim imenom izlijevaju u Dunav. Mora se razumjeti da se na te rijeke odnosi »Peutingerova karta« na kojoj su između Naisa i Ratijarije postavljena mjesta Veliki i Mali Timak, udaljena međusobno deset tisuća koraka, a te su dvije rijeke na istoj cesti upravo toliko udaljene jedna od druge.26 Iz toga je jasno da u Plinijevu kodeksu umjesto »Trimahi« treba čitati »Timahi«. Trag se pak »Guduskana« čuva u selu zvanom »Guduska« smještenom kod rijeke Mlavne koja s istočne strane utječe u rijeku Moravu, zvanu Velikom ili Bugarskom. Prema istim je piscima sigurno da je Borna knez tih Kučana27 i Timočana upravljao i Liburnijom, odnosno zapadnim dijelom Dalmacije nazvanim Hrvatskom, pošto su ga Franci postavili za kneza Dalmacije. Einhard 821.28 Međutim je umro vojvoda Dalmacije i Liburnije Borna, a na zahtjev naroda i uz Carevo slaganje nasljednikom mu je postavljen njegov nećak imenom Ladasklav. Zivotopisac 821.29 Kafco je međutim umro Borna, Car mu je nasljednikom postavio njegova nećaka imenom Ladasdea.

3io

315

320

325

330

Vitae Scriptor 821. Inter haec Borna vita privato, successorem ei constituit Imperator nepotem suum nomine Ladasdeum.

335

Ex quibus sic explicatis clariora evadunt, quae iidem referunt. Eginhardus 822. Exercitus de Italia prop345 ter Lindeviticum bellum conjiciendum in Pannoniam missus est, ad cuius adventum Lindevitus, Siscia Civitate relicta, ad 350 Sorabos (quae natio magnam Dalmatiae partem obtinere dicitur) jugiendo se contulit, et uno ex Ducibus eorum, a quo recep355 tuš est, per dolum interfecto, Civitatem eius in suam redegit ditionem, missis tamen ad exercitum Imperatoris Legatis 360 suis, ad eius praesentiam se velle venire promisit. Vitae Scriptor 822. Exercitum sane eodem tempore misit de Italia contra Lindevitum in Pannonia, quo ille consistere non valens, propriam reliquit Civitatem, et ad quendam Principem Dalmatiae veniens, ab eo susceptus est intra Civitatem, qui tamen versa viče susceptorem suum dolo confecit, et Civitatem suo Dominatui subiecit, et quamquam nostris, nec pugnam intulerit, nec collocutus juerit, tamen missis legatis, et errasse se dixit, et ad Dominum Imperatorem venire promisit.
823.

Kad se to tako rastumači, postaje jasnije što isti iznose: Einhard za 822.80 Iz Italije je u Panoniju poslana vojska da dokrajči rat s Lindevitom. Na njen je dolazak Lindevit napustio grad Sisciju i na bijegu se sklonio k Sorabima. (Kaže se da taj narod zaprema velik dio Dalmacije.) Na prijevaru je ubio jednog njihovog vojvodu koji ga je bio prihvatio i njegov je grad doveo pod svoju vlast. Ipak je k Carevoj vojsci uputio svoje poslanike i obećao da je voljan stupiti preda nj.
823.

2ivotopisac za 822.13 uistinu je istodobno poslao vojsku iz Italije protiv Lindevita u Panoniji. Kako on nije bio dosta jak da joj se suprotstavi, napustio je vlastiti grad. Došao je k nekom dalmatinskom prvaku koji ga je primio u grad. Zauzvrat je ipak svoga gostoprimca ubio na prijevaru i grad podvrgnuo svojoj vlasti. S našima se nije niti pobio niti pregovarao, ali je ipak uputio poslanike, rekao da je pogriješio i obećao da će doći k gospodinu Caru.
823.

823.

365 Allatum est Imperatori de interitu Lindeviti, quod relictis Sorabis cum in Dalmatiam ad Lindemuslum Avunculum Bornae 370 Ducis pervenisset, et aliquantum temporis cum eo moratus fuisset, dolo ipsius fuisset interfectus.

In eodem conventu mors nunciatur Lindeviti Tyranni, a quodam dolo interfecti.

Caru je dojavljeno o Lindevitovoj smrti, tj. da je napustio Sorabe, a kad je došao u Dalmaciju k Lindemuslu, ujaku vojvode Borne, i neko vrijeme proboravio kod njega, da je ubijen njegovom varkom.

Na istome saboru bude dojavljena smrt tiranina Lindevita, pogubljena nekom varkom.

Lindevitum, scilicet, tune metu exercitus Fran375 corum, ad Sorabos in Dalmatiam fugisse, id est ad Sefblos (Hos Franci Sorabos, prout Septentrionales Slavos vocant) qui Dalmatiae partem Orientalem pos336

Prema gore iznesenom razgraničenju, da ponavljanje »Dalmacije« ne bi urodilo zbrkom, valja reći da je Ljudevit tada iz straha od franačke vojske umaknuo k »Sorabima« u Dalmaciju, tj. k Srbima koji su posjedovali istočni dio Dalmacije i bili podložni Istočnom Carstvu (Franci ih nazivaju »Sorabima« isto kao i sjeverne Slavene.); da je zatim, kako
337

sidentes, Orientali quoque Imperio subiecti erant, deinde Lindevitum eundem cum occiso Duce Sorabo, 3(80 ad Francos redire vellet, in Dalmatiam ad Lindemuslum Francis subditum, Bornaeque in Ducatu Croatiae successorem aufugisse, id est, ex Serblia ad Occidentalem Dalmatiae partem, Croatiain nuncupatam, ex supra allata distinctione dicendum est, ne 3B5 Dalmatiae repetitio confusionem pariafc Simili modo ea, quae refert Eginhardus in Annalibus 821. Fortunatus Patriarcha Gradensis, veniens ladram Dalmatiae Civitatem, loanni Praefecto Provinciae illius fugae suae causas aperuit, qui eum statim navi 390 impositum Constantinopolim misit. De Dalmatia proprie dieta, quae amtiquum nomen retinebat, intelligenda sunt, ex quxD eius Praefectum·, ladrae eommorantem, iurisdietionem quoque mariš Adriatici habuisse dignoscitur: sequuntur 395 Annales Eginhardi 824. Caeterum Legatos Abotritorum, qui vulgo Praedenecenti vocantur, et contermini Bulgaris Daciam Danubio adiacentem incolunt, qui et ipsi adventare nunciabantur, Ulico venire permisit. Qui cum a 400 Bulgaris inique infestari, se quererentur, et contra eos auxilium šibi ferri deposcerent, domum ire, atque iterum ad tempus Bulgarorum Legatis· constitutum redire, iusssi sunt. 826. Beddncus, et Gerholtus C&rmtes, a;e Panno405 nici limitis Praefecti, et adhuc de motu Bulgarorum adversum, nos nihil se sentire posse, testati smnt. 827. Bulguri quoque Sclavos in Pannonia sedentes per Dravum navali exercitu ferra, et igne vastaverunt, et expulsis eorum Ducibus, Bulgaricos eis 410 rectores constituerunt. 828. Conventus, mense Februaru, Baldericus etiam Dux Foroiuliensis, cum propter ems- ignaviam Bulgari jines Pannoniae *superioris /*Inferioris/ impune vastassent, honoribus privatus, et Marca, quam 415 solus tenebat, in quatuor Comites divisa est. Ex quibus' patet, Francorum ditionem etiam ultra Danubium in Daciam extensam fuisse in Abotritos, quos Praedenecentos vocatos asserit, ad differentiam Abotritorum circa Albim in Germama habitan420 tium, quorum mentionem facit anno 795. eodem modo
338

se htio vratiti Francima pošto je ubio srpskog kneza, pobjegao u Dalmaciju k franačkom podložniku i Borninu nasljedniku u hrvatskoj kneževini Ljudemislu, tj. da je pobjegao iz Srbije u zapadni dio Dalmacije, nazvan Hrvatskom. Slično treba razumjeti da se na Dalmaciju u pravom smislu riječi koja je zadržavala staro ime odnosi ono što Einhard iznosi u »Analima« za 821. godinu: Došauši u Jadru, grad Dalmacije, patrijarh Grada Fortunat otkrio je uzroke svojega bijega prefektu te provincije Ivanu. On ga 32je odmah ukrcao na lađu i poslao u Konstantinopol. Iz toga se raspoznaje da je prefekt Dalmacije koji je boravio u Zadru imao jurisdikciju i nad Jadranskim morem. Einhardovi »Anali« nastavljaju: 824. Uz ostalo je dopustio da onamo dođu poslanici Abotrita koji se pučki zovu Predenecenti, a nastavaju Daciju uz Dunav, graničeći s Bugarima. Za njih se također javljalo da pristižu. Zalili su se da ih Bugari nepravedno napadaju i tražili da im se protiv njih pomogne, pa im je zapovjeđeno neka idu kući i neka se vrate u vrijeme koje je utvrđeno s poslanicima Bugara. 826. Vojvode Baldrik i Gerholt, prefekti panonske granice, posvjedočili su da dosada nisu mogli ništa dočuti o pokretu Bugara protiv nas. 827. Bugari su mornaricom uz Dravu također ognjem i mačem opustošili Slavene koji obitavaju u Panoniji. Protjerali su njihove vojvode i postavili im bugarske upravljače. 828. Sabor, u veljači. Forojulijski vojvoda Balderik lišen je časti, jer su zbog njegova nemara Bugari nekažnjeno opustošili područje *Gornje /*Donje/ Panonije, a marka koju je držao sam podijeljena je na četiri vojvode.33 Iz toga je jasno da se franačka vlast prostirala i preko Dunava u Daciju na »Abotrite«. Napominje da su ih zvali »Predenecentima« za razliku od »Abotrita« koji stanuju u Njemačkoj oko Labe i koje spominje 795. godine.34 Mora biti da su i Bugari isto
339

425

430

435

440

445

Bulgaros quoque trans Danubium ditionem habuisse oportet, cum Francis contermini fuerint in Dacia, quod confirmatur ex iis, quae sequuntur, scilicet. Bulgares per Dravum navali exercitu su'begisse Slavos in Pannonia sedentes, neque enim aliunde, quam per Danubium ex Dacia venire poterant, Serviis citeriorem ripam Danubii possidentibus. ideo sicuti in Dacia trans Danubium confinia inter Francos et Bulgaros fuisse constat, ita ubinam fuerint, incompertum est, cum Francos duetu Pipini ad Tissam tantum flumen (nunc Tibiscum incolis (Tissam) pervenisse Eginhardus memoret; sed sicuti limitem Orientalem Francici Imperii Baldricum Foroiulii (Ducem) in potestate habuisse patet, ita eundem Pannoniam inferiorem, et Carantanorum Regionem cum Croatia rexisse ex supra allatis constat: ita ut quidquid Ungarici deinde Regni cis Danubium fuerit, cum Carinthia, Istria, et Foroiulio in potestate haberet: addendique sunt Abodriti in Dacia, sive Bulgaria Transdanubiana, et Guduscani et Timotiani in Bulgaria hodierna, sive Cisdanubiana, inde quanti momenti haec Marchia limitanea fuerit, et quam late pateret, colligi potest: Bulgari autem tune non solum Guduscanos, Timotianos, et Abodritos, sed etiam Slavos (Pannonios) per Dravum subigentes, suosque rectores ipsis relinquentes, in Causa fuere, ut Marchia privata Duce, in quatuor Comites divisa fuerit, ex qua idivisione debilitata limitanea Provincia, Croatis ansam praebuit a Francis desciscendi, ut suo loco referetur. DE PRAEFECTURA ADRIATICI, ET DUCATU DALMATIAE.
Caput XVI.

tako vladali s one strane Dunava, jer su graničili s Francima u Daciji. To je potvrđeno onime što slijedi, naime da su Bugari mornaricom po Dravi podvrgli Slavene koji su obitavali u Panoniji. Nisu naime mogli doći odrugud nego Dunavom iz Daći je, budući da su Srbi posjedovali dunavsku obalu s ove strane. Stoga je doduše sigurno da isu granice između Franaka i Bugara bile s onu stranu Dunava u Daciji, ali se isto tako ne zna gdje su bile. Ekihard naime spominje da su Franci pod Pipinovim vodstvom stigli samo do rijeke Tise35 (Tibiska, sada domaćima »Tise«). Jasno je da je furlanski markgrof Balderik pod svojom vlašću imao istočnu granicu Franačkog Carstva, pa je tako iz gore izloženog sigurno da je on upravljao i donjom Panonijom i područjem Karantanaca zajedno s Hrvatskom. Tako je pod vlašću držao sve što je potom od Ugarskog Kraljevstva bilo s ove strane Dunava, zajedno s Kranjskom, Istrom i Furlanijom. Tome valja dodati i Bodriće u Daciji ili prekodunavskoj Bugarskoj, i Kučane i Timočane u današnjoj Bugarskoj s ove istrane Dunava. Odatle se može razabrati koliko je značajna bila ta pogranična marka i kako se daleko prostirala. Bugari pak, koji nisu tada Dravom podvrgli samo Kučane, Timočane i Bodriće, nego i panonske Slavene i ostavili im svoje upravljače, bili su uzrokom da je marka lišena markgrofa podijeljena na četiri grofa. Tom je podjelom granična pokrajina oslabljena, pa je Hrvatima pružila uporište da se otcijepe od Franaka, kako će biti izneseno na svome mjestu. O ZAPOVJEDNIŠTVU NAD JADRANOM I O VOJVODSTVU DALMACIJI Od Augustovih vremena, dok je Rimsko Carstvo bilo snažno, čuvanje je Jadrana bilo povjereno ravenskoj floti. Kad je pak Carstvo podijeljeno, Zapadno se očigledno smanjivalo dok nije potpuno utrnulo, a ostaci su njegove mornarice iz Tirenskog i Jadranskog mora odstupili u Istočno Carstvo. Justinijan je doduše /540/ povratio Afriku, Italiju i Dal341
XVI poglavlje

5

10

A Tempore Augusti, donec Monarchia Romana viguit, Adriatici custodia Classi Ravennati demandata fuit; sed diviso Imperio, Occidentale sensim diminuebatur, donec ipso extincto, Classis quoque eius reliquiae, ex Tyrrheno, et Adriatico, in Orientale secesserunt, et quamvis Africa, Italia, et Dalmatia, simul cum Tyrrheno, et Adriatico a lustiniano recuperatae /540./ fuerint, tamen Italia diutino bello a Gothis, et
340

15

20

25

30

35

40

45

50

Francis vexata, mortooque succedente fere desolata fuit, et quando per (Narsetem) paoata, respirare caeperat, Longobardi maiorem eius partem Occidentalem /570./ occuparunt: vix Raverma cum aliquibus Civitatibus maritimis retenta, ut supra narratum /Capite 8./ est; cum vero Lo/ngobardi ad maritima loca a principio non pervenerint, Graeci sine controversia mare possidebant, et Classe Constantinopoli Ravennam frequenter navigantes, Adriaticum custodiebant; sed Longobardi deinde Samnium cum maritimis quibusdam locis in Adriatico /589./ caeperunt, Slavique primo Istriam /604./ desolarunt: deinde totam fere Dalmatiam /638./ occuparunt, et exinde Sipontum transfretantes, loca quaedam popularunt {/Sigonius/}, ut Paulus Diaconus /649./ scribit Libro 4. capite 46. ideo tunc aliquas quoque Insulas Dalmatieas ab iisdem occupatas argui debet, quarum commoditate facilius transfretare potuerunt, et cum Orientales Dalmatiae Insulae contra Sipontum sitae sint, has a Slaviš iam tune occupatas dicendum est, qui deinde Narentani, et Pagani nuneupati fuerunt, ut supra relatum est, et infra clarius patefoit, abindeque Graecis in Italiam, et Dalmatiam navigantibus, Adriaticum infestum redditum argui debet; ideo eorundem in Adriatico viribus decrescentibus, facile fuit Langobardis Brundusium, et Tarentum /695./-expugnare: Saraceni quoque tunc Africam /696./ occuparunt, et exin.de Tyrrhenum infestantes Sardiniam /720./ caeperunt, quae loca Graeci recuperare non potuerunt, sed Leo Isauricus contra Sacras Imagines bellum /723./ exercens, ob id Iconomachus cognominatus, Latinorum animos a se alienavit, eoque tenuitatis Graecorum in Italia vires devenere, ut Ravennam a Longobardis captam, albsque Venetorum auxilio, recuperare /726./ nequiverint: excommunicato deinde a Summo /730./ Pontifice Imperatore, tributisque Italicis privato, eo magis res Graecorum attenuatae fuerunt: tandem Imperante Constantino Copronimo, Ravenna a Longobardis capta, Exarchatus, cum Graecorum dominio in Occidentali parte Italiae /752./ extinctus fuit, in Orientali vero, Sicilia, et aliqua Italiae loca, retenta sunt: ex quibus patet, Graecos donec Ravennam possederant, Adriaticum qiioque in potestate habuisse: nam quam342

ijni zajedno s Tirenskim i Jadranskim morem, ali je Italija ipak bila gotovo opustošena, jer su je u dugotrajnom ratu napadali Goti i Franci, a uslijedila je i bolest. Kad je počela iznova disati pošto ju je Narzet smirio, Laiigobardi su zauzeli veći njen zapadni dio /570/, a jedva se održala Ravena s nekoliko primorskih gradova, kako je gore /u 8. poglavlju/ ispripovjedano. Kako paik Langobardi u početku nisu stigli do primorskih mjesta, Grci su bez ikakva suprotstavljanja posjedovali more. Često su s brodovljem plovili iz Carigrada u Ravenu i čuvali Jadran. No Langobardi su zatim uzeli Samnij s nekim primorskim mjestima na Jadranu /589/, a Slaveni su najprije opustošili Istru /604/, a zatim zauzeli gotovo čitavu Dalmaciju /638/. Odatle su preplovili u Sipont i opljačkali neka mjesta /Sigonio/,1 kako Pavao Đakon piše u 46. poglavlju četvrte knjige /649/.2 Mora stoga biti dokazano da su oni tada zauzeli i neke dalmatinske otoke, zbog čije su pogodnosti mogli lakše preploviti. Kako su istočni otoci Dalmacije smješteni nasuprot Sipontu, valja reći da su ih već tada zauzeli Slaveni koji su zatim bili nazvani Neretvanima i Paganima, kako je gore izneseno, a niže će postati još jasnije. Mora biti dokazano da je zbog toga Jadran postao pogibeljan Grcima koji su plovili u Italiju i Dalmaciju. Njihove su snage u Jadranu opadale, pa je zbog toga Langobardima bilo lako osvojiti Brindisi i Tarant /695/. Tada su Arapi zauzeli Afriku /696/, a zatim su napadajući Tirensko more uzeli Sardiniju /720/. Ta mjesta Grci nisu mogli povratiti. No Leon Izaurijski otuđio je od sebe duhove Latina borbom protiv svetih slika /723/, zbog koje je nazvan Ikonomahom, a grčke su snage u Italiji postale tako slabašne da bez pomoći Mlečana ne bi bile mogle povratiti Ravenu koju su zauzeli Langobardi /726/. Papa je zatim /730/ izopćio Cara, te je lišen italskih podavanja, i prilike su Grka postale to slabije. Napokon je zauzećem Ravene za vladavine Konstantina Kopronima utrnuo Egzarhat zajedno s vlašću Grka u zapadnom dijelu Italije /752/. U istočnom su pak zadržavali Siciliju i neka mjesta u ftaliji. 3 Iz toga je jasno da su Grci imali pod vlašću Jadran dok su posjedovali Ravenu.
343

60

65

70

75

80

85

90

95

vis Longobardi plura maritima Italiae loca possiderent, illos tamen Classem habuisse nulla memoria reperitur, ex altera vero parte, etiamsi Slavi totam continentem Dalmaticam, cum quibusdam etiam Insulis Orientalibus occupassent; tamen Dalmatae ad caeteras Insulas confugientes, et mariš possessionem retinuerunt, et nonnullas quoque in continenti Civitates reaedificarunt, ipsorumque deinde Slavorum maior pars Christianam fidem amplexa, Dalmatas molestare desiit, ut supra relatum /Capite 11./ est; Sed post Ravennae amissionem, usque ad Caroli Magni tempora, quaenam in Adriatico loca Graeci retinuerint, nemo Auctorum refert, ac sicuti de Dalmatia ex supra scriptis cum Porphirogenito aliqua distinctio tradi potest; ita in Istria quoque aliquid Graecos possedisse argui debet: cum, quando a Loiigobardis occupata fuerit Istria, nemo referat, sed direptam tantum Paulus Diaconus scribat libro 3. capite 28. Rex /Sigonius 587./ Autori ađ Histriam exercitum misit, cui exercitui Evin Dux Tridenti praefuit, qui post praedas, et incendia, facta pače, in annum unum magnam pecuniam Regi detulerunt. item libro 4. capite 25. /600./ Longobardi cum Avaribus, et Sclavis Histrorum jines ingressi, universa ignibus et rapinis vastaverunt. et capite 42. Hoc nihilominus anno (/604./), Sclavi Histriam interfectis militibus lacrimabiliter depraedati sunt. Et sicut ex epistolis Divi Gregorii anno /605./ sequenti Istriam adhuc in potestate Graecorum fuisse, Carolus Sigonius diligens antiquitatum indagator animadvertit; Ita ex us, quae Paulus Diaconus libro 5. capite 12. et Anastasius Bibliothecarius in vita Adeodati Papae uniformes /668./ referunt. Jnterfecto igitur apud Syracusas Constante Imperatore, Mecetius in Sicilia Regnum arripuit, sed absque Orientalis exercitus voluntate, contra quem Italiae militiae milites, aUi per Histriam, alii per partes Campaniae, alii vero a partibus Africae, et Sarđiniae venientes in Syracusas irruerunt.
344

Iako su naime Langobardi posjedovali više primorskih mjesta u Italiji, ne nalazi se nikakva spomena da su imali brodovlje. S druge pak strane, iako su Slaveni zauzeli čitavo dalmatinsko kopno, čak zajedno s nekim istočnim otocima, ipak su Dalmatinci pobjegavši na ostale otoke i zadržali posjed nad morem i čak obnovili neke gradove na kopnu. K tome su zatim Slaveni većim dijelom prihvatili kršćansku vjeru i prestali zlostavljati Dalmatince, kako je gore izneseno /u 11. poglavlju/. No nijedan autor ne izvješćuje koja su mjesta na Jadranu Grci zadržali od gubitka Ravene pa do vremena Karla Velikog. Iz gore se napisanog s Porfirogenetom može iznijeti nekakvo razgraničenje za Dalmaciju. Isto tako mora biti dokazano da su Grci nešto posjedovali i u Istri. Nitko naime ne izvješćuje kad bi Langobardi bili zauzeli Istru, nego Pavao Đakon piše u 28. poglavlju treće knjige da je samo opljačkana: Kralj Autar /po 4 Sigoniju 587/ poslao je vojsku u Histriju. Toj je vojsci na čelu bio vojvoda Tridenta Evin. Poslije pljačke i paleža načinjen je mir, te su za jednu godinu donijeli kralju mnogo novaca.5 Zatim u 25. poglavlju četvrte knjige /600/: Ušavši s Avarima i Sklavinima u krajeve Histra, Longobardi su sve opustošili ognjem i otimačinom.6 I u 42. poglavlju: Iste te godine /604/ Sklavini su pobili vojnike i suza dostojno oplijenili Histriju.'1 Marljivi istraživač starina Carlo Sigonio8 primjećuje prema pismima sv. Grgura da je iduće godine /605/ Istra još bila pod grčkom vlašću.9 Isto se tako može dokazati da su grčke posade još bile u Istri i da su Grci sačuvali neki njen dio, barem primorski, prema onome što složno iznose Pavao Đakon u 12. poglavlju pete knjige10 i Anastazije Bibliotekar u »Životopisu pape Deodata« /za 668. g./: Kad je dakle car Konstant ubijen kod Sirakuze, Mecetije je prigrabio kraljevstvo na Siciliji, ali bez volje istočne vojske. Protiv njega su na Sirakuzu nahrupili vojnici italske vojske, jedni dolazeći preko Histrije, drugi kroz Kampaniju, treći pak iz Afrike i sa Sardinije.11
345

100

105

lio

115

120

125

130

135

Praesidia Graeeorum adhuc in Istria f uisse, argui potest, eiusque aliquam partem, saltem maritimam, Graecos servasse dicendum videtur, et quamvis postea Carolo magno Istriam cessisse Eginhardus loco citato scribat, ipsamque eius successores sub iurisdictione Ducis Foroiuliensis tenuisse constet, tamen Carolo Longobardorum Begno potiente, Graecos adhuc terrrtorium aliquod in Istria possedisse, ex epistolis Adriani Papae ad eundem Carolum /Adrianus Papa a 772. usque 795./ apparet. Epistolarum Romanorum Pontificum ad Reges Francorum Epistola 57. Domino Excellentissimo Eximio Filio Carolo Regi Francorum, et Longobardorum,, atque Patritio Romanorum Adrianus Papa. Credimus quod iam ad vestrae a Deo protectae Excellentiae aures pervenit de Episcopo Mauritio Histriensi, qualiter dum eum -fidelem Beati Petri, et nostrum cognovissent nefandissimi Graeci, qui in praedicto ibidem territorio residebant Histriensi. et infra. Zelo dueti tam praedicti Graeci, quamque ipsi Histrienses eius oculos eruerint, proponentes ei, ut quasi ipsum territorium Histriense, vestrae sublimi Exellentiae tradere debuisset. Ideo sicuti >ex iis, quae refert idem Eginhardus loco supra /Capite 15./ citato in vita Caroli Magni. Histriam quoque, et Liburniam, atque Dalmatiam exceptis maritimis Civitatibus, quas Constantinopolitano Imperatori habere permisit. Exceptio Civitatum maritimarum de Dalmaticis ex Porphirogenito verificata fuit, ita (quamvis nemo id referat) ad Istriae quoque quandam Civitatern extendi đefoet, et saltem ad lustinopolim in Insula positam, quam Graecos mariš dominos, etiam post Carolum recognovisse mos, laudes canendi, usque in hodiernum diem servatus arguit, ut sequenti libro in capite de laudibus dicetur; Cum ergo in Italiae parte Occidentali nihil reliquum Graeci retinerent, praeter aliquid exile in Istria: ita Adriatici mariš dominium ad Insularum Liburnicarum sive Dalrnatiae Occidentalium, et nonnullarum meridionalium, ex Orientalibus possessionem, simul cum Civitatibus, ladra, Tragurio, Spalato, et Ragusio- in continenti Dalmatica restrictum fuit, inter quas cum ladra opportuniorem cae346

Einhard na navedenom mjestu doduše piše da je Istra kasnije dopala Karlu Velikome i sigurno je da su je njegovi nasljednici držali pod vlašću furlan12 skog grofa, no ipak se iz pisama pape Hadrijana 13 /Hadri'jan je papa od 772—795/ istome Karlu vidi da su Grci još posjedovali nekakvo područje u Istri kad se Karlo domogao langobardskog kraljevstva: Papa Adrijan preuzvišenom gospodinu i izvrsnom sinu Karlu, kralju Franaka i Longobarda i rimskom patriciju. Vjerujemo da je već doprlo do ušiju Vaše Bogom štićene preuzvišenosti o histarskom biskupu Mauriciju, kako su prokleti Grci koji su stolovali ondje na spomenutom histarskom zemljištu, dok su spoznali da je on vjeran blaženom Petru i nama, .. I niže: Navedeni zavišću, i naprijed spomenuti Grci i sami Histrijci iskopali su mu oči, predbacujući mu kao da je on sam morao histrijsko područje predati Vašoj preuzvišenosti. Izuzeće primorskih gradova kod Porfirogeneta bilo je za dalmatinske potvrđeno po onome što Einhard iznosi na gore navedenom mjestu /u 15. poglavlju/ u »Životopisu Karla Velikog«: također Histriju i Liburniju, i Dalmaciju osim primorskih gradova. Njih je dozvolio držati konstantinopoUtanskom caru .. .u Upravo zbog toga ga valja protegnuti i na poneki grad u Istri (iako o tome nitko ne izvješćuje), i to barem na Kopar koji je smješten na otoku. Za nj običaj pjevanja lauda koji je sačuvan sve do danas dokazuje da je priznavao Grke gospodarima mora i nakon Karla,15 kako će biti rečeno u slijedećoj knjizi u poglavlju o laudama. Grcima dakle nije preostalo ništa što bi zadržali u zapadnom dijelu Italije, osim nešto neznatno u Istri. Tako je gospodstvo nad Jadranom bilo ograničeno na posjed liburnskih ili zapadnodalmatinskih otoka i nekih južnih od istočnodalmatinskih, zajedno s gradovima Zadrom, Trogirom, Splitom i Dubrovnikom na dalmatinskom kopnu. Kako je Zadar među njima imao zgodniji smještaj i luku od ostalih, bit će doskora jasno da je on347

teris situm portumque haberet, ibi Praefectum Adri140 atici, pro Graecis post Ravennae amissionem resedisse mox patebit. Per Ducem ergo ladrae residentem, Dalmatiam et Adriatici dominium Graeci retinebant, sed languescente in dies magis ex socordia Imperatorum Graecorum potentia, pro Adriatici conservatione 145 iidem Venetos Duces dignitatibus, populum privilegiis honorabant. Veneti enim declinante Imperio Romano, Barbarisque Italiam /ab 406. usque 452./ vastantibus, ad proxirna littora, insulasque confugientes temporarias 150 habitationes construxerant, sed aliis, atque aliis Barbaris supervenientibus, in iisdem locis perstiterunt: Herulis /476./ deinde, et /493./ Gothis Italiam cum Dalmatia occupantibus, iam maritimis aerumnis assuefacti, ibidem habitationes continuarunt, neque post 155 Italiam a Belisario /540./ recuperatam, ob continuatum cum Gothis bellum, patrias repetere ausi sunt; sed sedibus inter paludes fixis, Imperio (faventes), Narsetis exercitum invitis Francis per propria aestuaria /552./ transfretarunt: Longobardis tandem Occi160 dentalem partem Italiae /570./ occupantibus, confugientiumque ad easdem Insulas numero crescente, varias Civitates construentes, concordes inter se fidem, moresque Romanos servantes, Exarchis Ravennae adhaerentes navigationem exercuerunt: Sed Graecorum 165 viribus in Italia sensim decrescentibus, Longobardi reliqua continentis Venetiae loca, et Slavi similiter Dalmatiae, cum aliquibus etiam Insulis uno eodemque tempore /638./ occuparunt, tune et Venetarum Insularum habitatorum numerus auctus est, et Grae170 corum vires maritimae in Adriatico, ex Dalmatiae mutilatione, debilitatae fuerunt. Abindeque utrique, tam Veneti, quam Dalmatae, ob victus necessitatem eo magis navigationi incumbendi necessitatem habuerunt, sed Veneti, ex situs opportunitate meliorem 175 conditionem nacti sunt, cum omnium Occidentalis Italiae fluminum in Adriaticum se exonerantium Ostia in potestatem haberent: ideo navium Venetarum numerum auctum, navigationemque eorum dilatatam argui debet: Ita, ut Ravenna a Longobardis capta, Ro180 mano Pontifici obsequentes ipsam Exarcho recuperare /726./ potuerint, primaque viče arma tractantes, glo348

dje stolovao zapovjednik Jadrana za Grke nakon gubitka Ravene. Grci su dakle zadržavali Dalmaciju i gospodstvo nad Jadranom po vojvodi koji je stolovao u Zadru, ali kako je zbog mutavosti careva moć Grka stalno slabila, da bi sačuvali Jadran, oni su častili mletačke duždeve dostojanstvima, a narod povlaisticama. Kako je Rimsko Carstvo opadalo, a barbari pustošili Italiju /od 406—452/, Venecijanci su naime bježali na obližnju obalu i otoke, i sagradili privremene nastambe. No barbari su nadolazili jedni za drugima, pa su na tim mjestima i ostali. Kad su zatim Italiju s Dalmacijom zauzeli Heruli /476/16 i Goti /493/, već su se bili privikli nedaćama primorskog života i nastavili su ondje stanovati. Niti kad je Belizar /540/ povratio Italiju nisu se usudili vratiti u domovine jer se rat s Gotima nastavio. Naselili su se među plićacima i, nakloni Carstvu, prebacili su Narzetovu vojsku kroz svoje lagune /552/ protiv volje Franaka. Kad su napokon Langobardi zauzeli zadnji dio Italije /570/, i dok je rastao broj izbjeglica na te otoke, gradili su različite gradove, složno među sobom čuvajući rimsku vjeru i običaje i bavili su se pomorstvom pristajući uz ravenske egzarhe. No grčke su snage u Italiji postupno opadale, pa su Langobardi zauzeli preostala mjesta venecijanskog kopna, a Slaveni u isto vrijeme slično dalmatinskog, i to čak s nekim otocima /638/. Tada se i povećao broj stanovnika na venecijanskim otocima, i pomorske su snage Grka u Jadranu bile oslabljene jer je osakaćena Dalmacija. Zbog toga su i jedni i drugi, kako Venecijanci tako i Dalmatinci, morali to jače prionuti plovidbi iz potrebe za živežom. No Venecijanci su zbog zgodna smještaja stekli bolje uvjete, jer su pod vlašću držali ušća svih rijeka zapadne Italije koje se ulijevaju u Jadran. Mora biti dokazano da se zbog toga povećao broj venecijanskih lađa i da se njihova plovidba proširila. Tako su, pokoravajući se papi, mogli egzarhu povratiti Ravenu /726/ kad su je bili zauzeli Langobardi, Prvi put ponijevši oružje, proslavili su venecijansko ime, i car je njihova dužda
349

riosum nomen Venetum effecerint, eorumque Dux Hypati titulo tune ab Imperatore decoratus fuerit; Sed in dies magis Graeci ob Iconomachiam ab Eccle185 sia recedentes, alienatis Latinorum animis, Ravennam iterum /752./ amiserunt, quam amplius recuperare nequiverunt: nam Venetis (Hi interim cum Luithprando Longobardorum Rege convenerant, ac inibecillitatem Graeco-rum in ipropriam utilitatem verten190 tes, eo magis navigationes suas dilatabant) Ravennae amissionem non đisplicuisse coniectari debet: eo quia, quo rarius Graeeorum Classes (iam Latinis exosae) ad proxima ipsis littora accedebant, eo magis Venetis praeberetur occasio, navigationem Adriatici ad se tra195 hendi, permutationemque mercium cum Longobardis liberius exercendi; sed cum ii Pontificern molestarent, Romamque occupare tentassent, ideo Stephanus summus Pontifex, non minus metu eorundem, quam Graeeorum, ad Francorum protectionem /755./ recur200 rens, et Urbem tutatus est, et Ravennam cum Pentapoli, Longobardis per Francos ereptam, Ecclesiae acquisivit, quod maximo commodo Venetis (cessit): nam sicuti Longobardorum terrestrem potentiam, ex Ravennae, ostiorumque Padi accessione, terrori Ve205 netis fuisse argui debet; ita ex eiusdem in potestatem Ecelesiae deventu oinnes suspiciones sublatas dicenduni est, tuncque prinio Venetos Ecclesiae ditionem in confinio nactos, quietas negotiationes suas prosecutos fuisse, concludendum videtur. At cum Graeci ex Ra210 vennae amissione, Adriatici quoque dominium mutilum haberent, ideo ipsam recuperare nisi sunt: sed cum eorum conatus Venetis, qui per Graeeorum loca navigabant, latere non possent, consilia ipsorum Archiepiscopo Ravennati significarunt; ut ex epistolis 215 /Paulus Papa 757. usque 768./ Pauli Papae ad Pipinum Francorum Regem scriptis apparet, epistola 28. Exemplar denique Epistolae secreto directae α quibusdam Veneticis Sanctissimo fratri nostro Sergio Archiepiscopo (id est Ravennae) simul, et ex litteris, 220 quas idem sanctissimus vir nobis direxit, infra haec noetra scripta v&bis misimus, et peto, et tamquam prnesentioliter deprecar, atque per omnipotentem Deum coniuro Excelentissimam Christianitatem vestram, praeceptionem Desiderio Regi Longobardorum
350

odlikovao titulom hipata. No Grci su se stalno zbog ikonoborstva sve više odvajali od crkve i otuđili su od sebe duhove Latina. Opet su /752/ izgubili Ravenu i više je nisu mogli povratiti. Valja naime pretpostaviti da se gubitak Ravene Venecijancima prilično sviđao. (U međuvremenu isu se sporazumjeli s langobardskim kraljem Liutprandom i, preobraćajući slabost Grka u korist za sebe, još su više širili svoju plovidbu.) Što su naime rjeđe grčka brodovlja (već mrska Latinima) dolazila do njima bliskih obala, to se više Venecijancima pružala prigoda da jadransku plovidbu privuku k sebi i da slobodnije razmjenjuju robu s Langobardima. No kako su oni zlostavljali papu i pokušali osvojiti Rim, bojeći se jednako i njih i Grka, papa se Stjepan utekao franačkoj zaštiti /755./, osigurao Grad i crkvi pribavio Ravenu s Pentapolom koju su Franci preoteli Langobardima, a to je izišlo na veliku korist Venecijancima. Mora naime biti dokazano da je Venecijance zastrašivala kopnena moć Langobarda, kad joj je pristupila Ravena i padska ušća, a isto tako valja reći da su sve bojazni uklonjene kad je ona prešla pod vlast cnkve. Čini se kako valja zaključiti da su Venecijanci mirno nastavili svojim trgovanjem, dobivši tada prvi put crkvenu vlast u susjedstvo. Kako je pak Grcima gubitkom Ravene bilo osakaćeno i gospodstvo nad Jadranom, uznastojali su je iznova osvojiti. No njihovi se pokušaji nisu mogli sakriti pred Veneeijancima koji su plovili po grčkim mjestima, pa su njihove planove dojavili ravenskom nadbiskupu. To se vidi iz pisama pape Pavla /Pavao je papa od 757—768/ franačkom kralju Pipinu. 28. pismo: Poslali smo Vam napokon ujedno primjerak pisma koje su neki Venetici potajno upravili našem bratu nadbiskupu (Ravene) Sergiju, a iz pisma koje nam je uputio taj presveti muž, i niže ovaj naš spis. I tražim, i molim kao da sam, osobno prisutan, i zaklinjem svemogućim. Bogom Vašu kršćansku Preuzvišenost za naredbu Dezideriju, kralju Langobarda, da mora — bude li nužda tražila — pružiti pomoć
351

225 ut si necesse exegerit, auxilium praestare debeat, tam Ravennae, quam Pentapoleos maritimis Civitatibus ad dimicandum contra inimicorum impugnationem. Et Epistola 34. Signiftcat nobis (scilicet Vulcarius Coepiscopus) 230 quod nefandissimi Graeci inimici Sanctae Ecclesiae, et Orthodoxae jidei expugnatores, Deo šibi contrario super nos, et Ravennatium partes irruere cupiunt, atque motionem facere, unde quia alibi post Deum, et Beatum Petrum nostra spes non est, nisi apud ves235 tram Nobilissimam Excellentiam; ideo (obnixis) deprecationibus petimus te Excellentissime fili, et spiritualis compater, ut iubeas propter Deum, et reverentiam Beati Petri salutem istius Provinciae a vobis redemptae procurare, et confestim vestrum dignemini 240 dirigere Desiderio Longobardorum Regi missum, ut si necessitas /uerit, significatum auxilium nobis pro incursione eorundem inimicorum impertire debeat. et infra, non ob aliud ipsi nejandissimi nos persequuntur Graeci, nisi propter Sanctam, et Orthodoxam 245 fidem, et venerandorum Patrum piam traditionem, quam cupiunt destruere, atque conculcare. Non conduxisse enim Venetis iam libero mari assuetis, ex Ravennae recuperatione, classium Graecanicarum vicinum incommodum de novo experiri: 250 Sed ne oomercium interdiceretur, classemque eorum contra se irritarent, secreto ipsorum apparatum Ecclesiae nunciasse censendum est: quo patefacto, Graecorum conatus elusi fuerunt: At cum ipse quoque Desiderius ultimus Longoibardorum Rex Pentapolim, 255 Romanumque Ducatum occupare /772./ niteretur Pontifex Carolum Francorum Regem /773./ advocavit, qui (Desiderium) Papiae obsidens, Pontificem a molestiis liberavit. Veneti tune Pontifici adhaerentes, obsidionem Papiensem suis navibus /Bemardus lusti260 nianus/ iuverunt, Carolusque, capto Desiderio, Regnum Longobardorum occupavit; indeque Veneti Francorum amicitia /774./ potiti, pacatis circumquaque per Longobardiam rebus f ruentes, navigationes suas quietas continuaverunt. Graeci interim, et intestinis discor265 diis agitati, et Bulgarorum bellis implicati, Adriaticum neglexerant, ob id Dalmatae ad Caroli protectionem /806./ recurrentes, ipsi se dederant, sed Nicepho352

i Raveni i primorskim gradovima Pentapola u borbi protiv neprijatelja. A u 34. pismu Javlja nam (koepiskop Vulkarije) da prokleti Grci, neprijatelji svete crkve i napadači na pravu vjeru, žele protivno Bogu udariti na nas i na ravenske strane i da se pokreću. Zbog toga, budući da naša nada nakon Boga i blaženog Petra leži samo u vašoj plemenitoj Preuzvišenosti, tražimo od tebe usrdnim molbama, preuzvišeni sine i duhovni kume, da se radi Boga i poštovanja prema blaženom Petru pobrineš za spas te pokrajine koju ste vi iskupili i da se smjesta udostojite upraviti vašeg izaslanika kralju Langobarda Dezideriju neka mu obznani da nam mora pružiti pomoć pred napadom onih neprijatelja ako bude nužno. I niže: Ovi nas prokleti Grci ne proganjaju ni zbog čega drugoga nego zbog svete i prave vjere i pobožna običaja štovanja svetih otaca, što 17 žele uništiti i zgaziti. Valja naime smatrati da Venecijancima, već priviklim na slobodno more, nije odgovaralo iznova iskusiti nepogodnosti blizine grčkog brodovlja, povra^ti li se Ravena. No da im ne bi zabranili trgovinu i da ne izazovu protiv sebe njihovu mornaricu, tajno su javili crkvi o njihovim pripravama. Kad su one otkrivene, grčM su pokušaji bili izigrani. Kako je pak i sam posljednji langobardski kralj Deziderije uznastojao zauzeti Pentapol i rimsko vojvodstvo /772/, papa je prizvao franačkog kralja Karla /773/. On je opsjeo Deziderija u Paviji18 i oslobodio papu nevolja. Venecijanci su tada pristajući uz papu potpomogli svojim lađama /Bernando Giustiniani/19 pavijsku opsadu, i Karlo je zarobivši Deziderija zauzeo langobardsko kraljevstvo. Venecijanci su se time domogli franačkog prijateljstva /774/ i mirno su nastavili sa svojom plovidbom, uživajući u ismirenim prilikama svuda naokolo po Lombardiji. U međuvremenu su Grci zanemarili Jadran, mučeni unutarnjom neslogom i upleteni u ratove s Bugarima. Zbog toga su se Dalmatinci utekli Karlovoj zaštiti /806/ i predali
353

ri Imperatoris Classe superveniente, iterum Graecorum dominium subire coacti fuerunt, ut supra dictum 270 /Capite 15./ est: Paulum Ducem laderae Annales Francorum nominant; Hune autem Dalmatiae Ducem fuisse, ladrae residentem, ex supra dictis, et magis ex sequentibus patebit: sed an is fuerit primus Dux, an vero quando a Longino primo Italiae Exarcho Duces 275 per italiam instituti fuerunt, tune quoque in Dalmatia Dux creatus sit, incertum est, sed sicuti Dalmatia antiquitus Occidentalis Imperii Provincia fuit, et Praefectis Praetorio Italiae, deinde Herulis et Gothis Italiae Regibus paruit, ipsamque Italiae Regioneni Step280 hanus, et Porphirogenitus asserunt, ita Exarchis quoque paruisse, et ad Italiae reliqua conservanda, Graecis maximam commoditatem attulisse, dicendum est; Ducesque Dalmatiae simul cum caeteris Italicis institutos coniectari potest: loannem quoque Ducem Prae285 fecti nomine iidem Annales /821./ memorant, quem iurisdictionem etiam Adriatici habuisse supra relatum /Eodem capite/ est. Quam iurisdictionem mariš, Graecos simul cum Dalmatia retinuisse ex superius dictis constat; sed sicuti Dalmaticae continentis par290 tera exilem, et non omnes Insulas possidebant, ita, et debiliores eorum Classes evaserunt, et post Ravennae amissionem rarius quoque Adriaticum adeundi occasionem habuerunt, at cum ob diutinum cum Bulgaris bellum, in quo Nicephorus Imperator occisus /811./ 295 fuit, ipsaque Constantinopolis obsessa, Graecorum classis ex Adriatico recessisset, Dalmatas navigationes suas cum Venetis associandi necessitatem habuisse, argui debet, abindeque pro suarum navium tutela, quamvis sub Graecorum dominio, proprio tamen mar300 te, arma tractare caepisse, dicendum videtur. Veneti vero etiamsi intestinis idiscordiis aliquando perturbati fuerint, et a Francis multa incommoda passi sint, ob quae sedem Ducalem ad interiores Paludum Insulas Rivialti, sive Riolti /810./ dictas, reducere coacti fue305 runt: tamen, et discordias cito sedarunt, et cum Francis, qui Classem in Adriatico non habebant, facile pačati, Civitatem Venetiarum aedificarunt: Sic inter se concordes utrique Imperio amici, eo magis naviigationes suas prosequuti sunt, Ducesque eorum ab 310 Imperatoribus Constantinopolitanis honoribus affecti
354

se njemu, ali su — kako je rečeno gore u 15. poglavlju — bili prisiljeni opet podnositi grčku vlast kad je naišlo brodovlje cara Nicefora. »Franački anali« imenuju »Pavla, vojvodu Zadra«.20 Iz gore rečenog, a još više iz onoga što islijedi, bit će jasno da je on bio i vojvoda Dalmacije koji je stolovao u Zadru. Nesigurno je je li on bio prvi vojvoda ili je i u Dalmaciji bio postavljen vojvoda onda kad je prvi egzarh Italije Longin uspostavljao vojvode po Italiji. Kako je Dalmacija od davnine bila provincija Zapadnog Carstva, pokoravala se prefektima pretorija Italije, a zatim herulskim i gotskim kraljevima Italije, a Stjepan i Porfirogenet21 spominju je kao pokrajinu Italije, valja reći da se podjednako pokoravala i egzarsima i da je Grcima pružila najveću pogodnost pri čuvanju preostataka Italije. Može se pretpostaviti da su vojvode Dalmacije uspostavljeni zajedno s ostalima italskim. Isti »Anali« /821/ spominju pod naslovom prefekta i vojvodu Ivana,22 a gore je /u istom poglavlju/ izneseno da je on imao i jurisdikciju nad Jadranom. Prema gore rečenom je sigurno da su Grci tu jurisdikciju zadržavali zajedno s Dalmacijom. No kako su posjedovali neznatan dio dalmatinskog kopna i samo neke otoke, tako je i njihovo brodovlje postalo slabije, a poslije gubitka Ravene imali su i rjeđe priliku zalaziti u Jadran. Mora biti dokazano da su Dalmatinci morali svoju plovidbu povezati s venecijanskom kad se grčka mornarica povukla iz Jadrana zbog dugotrajnog rata s Bugarima u kojem je bio ubijen car Nicefor /811/, a sam Carigrad opsjednut. Čini se kako valja reći da su otada za zaštitu svojih lađa počeli nositi oružje po vlastitoj volji, iako pod grčkim gospodstvom. Venecijance je doduše katkad potresala unutarnja nesloga, a od Franaka su pretrpjeli mnogo neugodnosti zbog kojih su i bili prisiljeni duždevsko sjedište svesti na unutarnje otoke laguna, nazvane »Rivi alti« ili Rialta /810/. Ipak su i nesloge brzo smirili i lako se izmirili s Francima koji nisu imali brodovlja na Jadranu i sagradili su grad Mletke. Tako su složni među sobom i prijatelji obama Carstvima tim više nastavili svojom plovidbom, a konstantinopolitanski su carevi obasipali častima njihove duždeve. Kako
355

fuerunt, et sicut ex socordia res Graecorum in dies decrescebant, ita ex Venetorum solertia, maritima emolumenta augebantur: tandem Michaele Balbo Amorensi Adriaticum prorsus destituente, Dalmatae 315 se in libertatem /822./ vendicarunt, ut infra suo loco /Libro 2. capite 2./ referetur; Succedentibus deinde Saracenorum depraedationifous, cessantibusque Graecorum in Adriatico auxiliis; Veneti, et Dalmatae communem navigationem defendere coacti fuerunt. 320 Cum vero Dalmatae a Croatis quoque, et Narentanis premerentur, alienis auxiliis indigere caeperunt; Veneti vero res suas integras pacifice possidentes, et ex situs opportunitate in dies vires augentes, Dalmatis sociis, propria utilitate sic exigente, contra Slavos 325 mare inquietantes, auxilia praebere coacti fuerunt, indeque imitatione Atriensium dominium Adriatici auspicati sunt, ut suo loco dicetur (libro 3. capite 14.)

su prilike Grka zbog mutavosti stalno opadale, tako su se radinošću Mlečana povećavali pomorski dobici. Napokon je Mihovil Mucavac Amorijski potpuno napustio Jadran, a Dalmatinci su se oslobodili /822/, kako će biti izneseno na svom mjestu /u 2. poglavlju druge knjige/. No zatim su uslijedile arapske pljačke, a grčka je pomoć u Jadranu prestajala. Mlečani i Dalmatinci bili su primorani braniti zajedničku plovidbu. Kako su pak Dalmatince pritiskivali i Hrvati i Neretvani, počeli su se oslanjati na tuđu pomoć. Mlečani su naprotiv mirno posjedovali svoje prilike nenarušene, a zbog zgodna su položaja stalno povećavali svoje snage. Bili su prisiljeni pomoći saveznicima Dalmatincima protiv Slavena koji su uznemiravali.more: to je zahtijevala vlastita korist. Po tome su, oponašajući Atrijance, i započeli s gospodstvom nad Jadranom, kako će biti rečeno na svome mjestu u 14. poglavlju treće knjige.

356

357

PRILOG LECTORI DALMATAE VERITATEM AMANTI

ČITAOCU DALMATINCU, LJUBITELJU ISTINE!

5

10

15

20

25

30

35

Imperfectum opus texere non ignoro, at amor patriae veritatisque, detegendae desiderium ad scribendum me impulsit, eo animo, ut sparsa colligendo equivocationes tollerem, obscuritates dillucidarem, erroresque patefacerem; sed cum in his detegendis, vel reffellendis multa contra vel praeter Scriptorum comuniter receptas opiniones, invenies, ne me condemnes rogo, antequam eadem cum Auctoribus ipsis conf eras, ut veritate percepta rectius iudices. Coniecturis ut plurimum conatus šum veritatem assequi, certiora emim, vel meliora ex Auctorum carentia sterilitas ingenii mei promere non potuit. Si in coniecturis nimis vagatum, vel non probabilibus usum reperies id ex obscuritate aliqua vindicandi, tibique satisfaciendi desiderium extorsit, si benevolus es vitio non vertes. Coniecturas autem ut tales recipe; si in melius mutaveris gratias habebo. Quod pro certo asserui, id ex scripturis antiquis maximo labore, amicorumque favore inventis scripsi: harum enim apud me maior auctoritas, quam quorumlibet historicorum. Si taediosa videbitur auctoritatum et scripturarum antiquarum lectio ad corroborationem dicendorum hic posita, multo maius ex ruditate dictionis taedium accipies, nam auctoritates et scripturas diverso caractere impressas facile praeterire poteris, meam autem imperfectionem, nisi legere praetermittas, non evitabis; si eleganti stylo delectaris a lectione abstine, ne offendaris: non enim sermonis saporem sectantibus, sed veritatem amantibus Dalmatiaeque obscura scire desiderantibus scribo. Si vitio vertas multa quae sileri poterant propalasse, distinguendoque patrios deffectus clariores reddidisse, scias, eo studio veritatis promendae (etiam si animadversa) seribere voluisse, cum nudam veritatem; nullo artifitii velamine opertam, vel dissimulationis nevo maculatam, obscuritatisque umbra offus358

Dobro znam da stvaram nesavršeno djelo, no ljubav prema domovini i želja da razotkrijem istinu nagnaše me pisati s nakanom da prikupljajući što je rasuto uklanjam zabune, rasvjetljujem nejasnoće i pokazujem zablude. No dok ih budem razotkrivao i pobijao pronaći ćeš mnogo što protiv ili mimo opće prihvaćenih mišljenja pisaca, pa te molim da me ne osudiš prije no što to usporediš sa samim autorima, da bi ispravnije sudio uvidjevši istinu. Istinu :sam ponajviše pokušao dokučiti pretpostavkama: nešto pouzdanije ili bolje nije naime moj neplodni duh mogao iznijeti zbog oskudice autora. Pronađeš li da sam odveć lutao po pretpostavkama, ili da sam se poslužio nevjerojatnima, to je iznudila želja da štogod istrgnem iz nejasnoće i da tebi udovoljim. Ako si dobrohotan nećeš zamjeriti. Pretpostavke pak; uzmi kao takve. Preokreneš li ih na bolje, bit ću ti zahvalan. Što sam naveo kao sigurno, napisao sam prema starim ispravama koje sam pronašao golemim trudom i s pomoću prijatelja. U njih se naime pouzdajem više nego u bilo kakve povjesničare. Bude li ti se činilo dosadnim čitanje uglednih pisaca i starih isprava, koje sam dometnuo amo da podupru što valja reći, mnogo će ti više dojaditi nedotjerano kazivanje. Lako ćeš naime moći preskočiti pisce i isprave otisnute različitim tipom slova, moju ćeš pak nesavršenost izbjeći samo ako prestaneš čitati. Naslađuješ li se dotjeranim stilom, odustani od čitanja da ne budeš povrijeđen. Ne pišem naime za obožavaoce duhovita govora, već za ljubitelje istine i za one koji žele saznati o nejasnoj prošloisti Dalmacije. Zamjeriš li što sam objavio mnogo toga što se moglo prešutjeti, i što sam domovinske slabosti učinio jasnijim raščlanjujući ih, znaj da sam to htio napisati u težnji da iznesem istinu (čak i ako je neugo'dna), jer mi je nakana obznaniti golu istinu, nepokrivenu nikakvom prijetvornom koprenom, neokaljanu nikakvom mrljom zatajivanja i nezatamnjenu sjenom nejasnoće. Ljubiš li domovinu, i sam tragaj
359

catam refferre sit animus. At si Patriae amans es, scripturas antiquas et ipse perquire, si plures inveneris, quam mihi videre (quidem) concessum fuit, plura et certiora pro decore Patriae tradere poteris. Liberum enim tibi campum reliqui, imperfectum nempe opus meum perficere, integramque laudem mereri. 45 Vale. 40 OPERIS INTRODUCTIO Dalmatia proprium scriptorem qui vulgatus sit hucusque nullum habuit, antiquiora eius ante Romanorum adventum, Ά Romanis historicis Regum Illyriorum acta recensentibus vix tanguntur: quae Republica et Imper(i)o Romano vigente in ea gesta sunt, ab eisdem haberi possunt; quae autem post Romani Imperii declinationem in Dalmatia evenere apud plures Auctores sparsa, et mutila reperiuntur, sed adeo aequivocationibus, et erroribus involuta, ut inde aliquid certi, vel distincti vix percipi possit. At cum hac Nostra aetate in Dalmatia bellum Turcicum emersit in quo praeter hominum expectationem multae res egregiae gestae sunt; quae si exacte perpendantur, tam exiles non sunt ut ex eis via percipi non possit, qua tremendum adhuc Christiano Nomini Ottomanicum Imperium frangi posset; Si Croatorum conatibus D.O.M. misericorditer favente Christianorum unitae vires accederent Slavique caeteri Turcarum iugum excutere inhiantes caepta Croatorum continuarent Mahometica superstitio ex Europa pelli posset. Haec autem facinora Dalmatica viros praeclaros ad scribendum iam excitant; sed quotus quisque ipsorum praesentia scribendo, antiquiora tanget, errores, vel equivocationes aliorum sequendo rem Dalmaticam obscuriorem reddet; ideo non inutile credidi si notas, quas veritatem indagando iuvandae memoriae causa conscripseram qualescumque sint publici iuris facerem, ut obscuris dillucidatis, caeteris modum errores vitandi pro virili ostenderem. Ommissis ergo quae vel ante Romanorum adventum, vel Republica et Imperio Romano florente in Dalmatia gesta sunt (cum in his transcribendis tempus
360

za starini ispravama. Nađeš li ih više no što je meni bilo dano vidjeti, moći ćeš više i pouzdanije pisati domovini na čast. Ostavio sam ti naime slobodno polje da dovršiš moje nesavršeno djelo, i da zaslužiš potpunu hvalu. Zdravo! UVOD U DJELO Dalmacija nije do sada imala vlastita povjesničara čije bi djelo bilo objavljeno. Njene se starije prošlosti prije dolaska Rimljana jedva dotiču rimski povjesničari koji opisuju djela ilirskih kraljeva. Od njih se može doznati što se u Dalmaciji zbivalo dok je bila snažna Rimska Republika i Carstvo. Sto se pak u Dalmaciji dogodilo nakon opadanja Rimskog Carstva, nalazi se rasuto i okrnjeno kod više autora, ali tako obavljeno zabunama i greškama da se iz toga jedva može razumjeti što pouzdano ili razgovjetno. U ovo je naše doba u Dalmaciji izbio turski rat, u kojem je protiv ljudskog očekivanja izvršeno mnogo izuzetnih djela. Ocijene li se ona točno, nisu toliko neznatna da se iz njih ne bi mogao razabrati put kojim bi se moglo slomiti Otomansko carstvo, dosad strašno kršćanskom imenu. Kad bi se po milosrdnoj naklonosti Svevišnjega nastojanjima Hrvata pridružile ujedinjene snage kršćana, i kad bi ostali Slaveni koji žude zbaciti turski jaram nastavili što su Hrvati započeli, muhamedanske bi se praznovjerje mo^ glo izagnati iz Evrope.2 Ti pak dalmatinski pothvati već potiču na pisanje znamenite muževe. No koji god se pišući o sadašnjosti dotakne prošlosti, učini dalmatinsku povijest još nejasnijom jer slijedi greške ili zabune drugih. Povjerovao sam stoga da će biti korisno ako objavim bilješke, kakve bile da bile, koje sam istražujući istinu zapisao da potpootnognem pamćenje, kako bih ostalima koliko god mogu pokazao put kojim će izbjeći greške. Preskočivši dakle što se u Dalmaciji zbivalo i prije dolaska Rimljana i za cvata Rimske Republike i Carstva (jer nisam htio tratiti vrijeme prepisujući to, ni dosađivati čitaocu) naumio sam objasniti što
361

50

55

60

65

70

75

terrere et lectorem taedio afficere nolui) ad ea quae declinante Imperio Romano evenere et quomodo, et quando Dalmatiae Nomen mutatum fuit eiusque pars in Regnum Croatorum transiit, explicanda animum adieci, et usque ad ea tempora perveni quae ab Histo85 ricis dillucidata, ab eisdem quisque percipere potest. Sed cum continuam gestorum seriem adipisci non potuerim non Historiam, sed eius tituli, quo etiam nunc gaudet Dalmatia indagationem inscribere volui, ut inde Regnorum Dalmatiae et Croatiae status, qui 06 olim fuerit, cum hodierno collatus clariorem efficiat lectionem Historicorum, qui de Dalmatia aliquid scripsere scripturive sunt. Auctores qui vulgati sunt suo loco citantur, et ex non vulgatis Thomas Archidiaconus Spalatensis, qui 95 circa annum 1260 vixit, et Chronicon Salonitanorum atque Spalatinorum Pontificum componens multa De Dalmatia scripsit, prout etiam Historiola Regum Dalmatiae gesta continens a Marco Marulo Patritio Spalatensi viro celeberimo ex idiomate Slavo, latine red100 dita anno 1510. Superiori saeculo Dominicus Zauoreus Patritius Sicensis rerum Dalmaticarum seriem magno labore ab antiquissimis exorsus ad 1400 perduxit, laudabili conatu, nisi quod scriptorum examen cmisit ab huius, et 105 caeterorum recentiorum citatione temperaui, quum ex veterum aut erroneis, aut ambiguis scriptis ipsorum lapsus promanarint, ne rixandi prurigine hunc laborem suscepisse videar. Nominantur etiam ex non vulgatis a Mauro Orno bino Michael Salonitanus et Baldasar Spalatensis, et a Zavoreo Matheus Izarus quos mihi hactenus videre non licuit, quae animadvertere volui ne aliquid dissimulasse videar. priredio prof. Miroslav Kurelac

80

se zbilo dok je Rimsko Carstvo opadalo, te kako je i kada bilo izmijenjeno irne Dalmacije i jedan njen dio prešao u Kraljevstvo Hrvata, te sam dopro do razdoblja koje su povjesničari rasvijetlili, pa ga svatko može upoznati preko njih. Kako nisam mogao postići neprekinuti povijesni tok, nisam onome naslovu koji Dalmacija i sad uživa htio dudati »Povijest«, nego »Istraživanje«, da bi usporedba položaja Kraljevstava Dalmacije i Hrvatske kakav je nekoć bio s današnjim zatim učinila jasnijim štivom djela povjesničara koji su štogod napisali, ili će napisati, o Dalmaciji.3 Autori čija su djela objavljena navode se na svom mjestu, a uz njih od neobjavljenih splitski arhiđakon Toma koji je živio oko 1260. godine i sastavljajući »Kroniku salonitanskih i splitskih biskupa« napisao mnogo o Dalmaciji, kao i mala povijest koja sadrži djela kraljeva Dalmacije, a 1510. ju je godine sa slavenskog na latinski jezik preveo slavni muž Marko Marulić, splitski plemić.4 U prošlom je stoljeću šibenski plemić Dominik Zavorović s velikim trudom započeo dalmatinsku po5 vijest od najstarije i doveo je do 1400. godine. Hvalevrijedan pokušaj, samo što je propustio provjeravati pisce. Suzdržao sam ;se da navodim i njega i ostale mlađe pisce, kako se ne bi činilo da sam ovaj posao poduzeo iz želje za svađom, jer su njihove greške potekle iz iskvarenih ili dvojbenih spisa starijih. Od neobjavljenih Mavro Orbini imenuje još Mihovila Solinjanina6 8 i Baltazara Splićanina,7 a Zavorović Mate ja Izara. Njihova djela dosad nisam uspio vidjeti, na što sam htio upozoriti kako se ne bi činilo da štogod prikrivam.

362

363

Lib. I, Cap. I

I ib. I, Cap. I-II

VARIA1-; LECTIONES Lučićeve vlastite ispravke i dopune istaknute su kao i u tekstu lomljenom zagradom. Oblike otisnute 1668. samo izuzetno označavamo godinom izdanja, npr. kad ondje donesene kratice razrješavamo dugačije nego raniji priređivači. Inače se podrazumijeva da je izdanje 1668. temelj našega. Kratice za fontes lectionum: 1666. — loannis Lucii De Regno Dalmatiae et Croatiae libri VI, Amstelodami 1666, Ιο. Blaeu; 1668. — loannis Lucii De Regno Dalmatiae et Croatiae libri VI, Amstelodami 1668, Ιο Blaeu; Errata — ispravke i dopune predviđene prema Errata sic-corrigenda otisnutim na kraju izdanja 1668. bez paginacije; Addenda — Addenda vel corrigenda in Opere de Regno Dalmatiae et Croatiae, tiskano uz loannis Lucii Inscriptiones Dalmaticae, Venetiis 1673, Typis Stephani Curtii; vlastiti Lučićev primjerak s rukopisnim ispravkama i dopunama iz Naučne biblioteke u Zadru; Šib. — Lučićevi rukopisni zahvati u njegovu primjerku izdanja iz 1666, danas u knjižnici samosana sv. Frane u Šibeniku; 1748. — loannis Lucii Dalmatae Traguriensis De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, recogniti et emendati a loanne Georgio Schwandtnero Austriaco Stadelkirchensi, Scriptores rerum Hungaricarum, Dalmaticarum, Croaticarum et Sdavonicarum veteres acgenuini T III, I. G. SCHWANDTNER, Vindobonae 1748.

Domino loanni Lučio... l loanni : 1748. lohanni; Domino : 1666. Clarissimo viro Domino 2 loannes Blaeu : 1748. lohannes Bleau 10 Indagationes tuas Dalmaticas : 7666. lucubrationes tuas praestantissimas 12 protraxisti : 1748. produxisti 21 1667 : 1665 u izdanju 1966; datum se prilagođivao izdanju. Caput I 4 Dalmatia post ; 1748. Dalmatia quae post; 1748. također pred tekst uvoda domeće podnaslov ARGVMENTUM 38 filium : 1748. filios 54 <et a Romanis inibi bella gesta> : et Romana in eo bella gesta Addenda i Šib. 70 umetak prema Addenda i Šib. 90 fluminis : 1748. flumini 113 argunt <ea> quae : arguunt quae Addenda i Šib. 114 /Plinius libro <3.> capite 13. <et 14.>/ : /Plinius libro capite 13./ Šib.; 1748. dopunjuje na svoj način prema drugačije uređenom izdanju Plinija: Plin. nat hist. lib. 3. cap. 18. et ibid. cap. 19. 140 ex Atnatico : ex Adriatico, neipr. greška koja šteti smislu Lučićeve tvrdnje ; 1748. potpuno ispravno ex Atriatico 150 <laxiarum> : laxiorum Errata i Šib. 157 laxiarumque : 1748. laxarumque 159 <cum deinde Tusci a Gallis pulsi fuerint> : sed deinde Tuscis a Gallis pulsis Addenda i Šib. 173 <!>catuisse> : statuisse Errata i Šib. 187 <368.> : 360. Errata i Šib. 248 <locis

supra relatis- : loco supra relato Addenda i Šib., iako u Addenda nedostaje supra 252 k're : 1748. ferae, etc. 263 <...> : 1. 4. ispušteno prema Errata 269 erant OD : 1748. erant Illyriorum quinque millia 273 Agro : 1748. Agron 282 o gitare : 1748. cogitaret 285 <priore> : priorem Errata 295 1748. nema citat u kurzivu, nego primjenjuje navodnike kod svih opsežnih citata — na to dalje ne upozoravamo 307 Illyrii antea : 1748. Illyrii iam antea 315 <Coruncanios> : Coruncanos Šib. 339 feramus : 1748. ferant 356 Postumius : Portumius, neispr. greška 412 <Tunc> : At nunc Errata i Šib. 447 <Epirotarum> : Epivolarum Errata i Šib.; u Errata pogrešno otisnuto da ono što treba ispraviti glasi Epivolanum 455 Cleemporum : 1748. Calemporum 475 retinere liu/.'t, ac amicus Romanis esset, si : 1748. retineret, ac amicus Romanis esset, licere, si 485 Secundum Illyricum : 1748. Secundum bellum Illyricum 526 convenientes : 1748. convenientibus 528 navigare, et : 1748. navigare etc. et 552 uti primum : 1748. ubi primum 568,618 Decadis 5. : 1748. Decadis 4. 623 Clausula : 1748. Clausala 644 Decade 5. : 1748. Decade IV. 651 Dissaretiorum : 1748. Dassaretiorum 661 eorum : earum, neispr. greška 706 prosequendam : 1748. persequendam 734 Martius ; 1748. Caius Martius 737 Populi Romani vastaverant : 1748. Populi Romani socios vastaverant 752 Flaccus </619./> cum : Flaccus cum Errata i Šib. gdje je zvjezdicom naznačeno da godinu treba dodati uz ime Fulvija Flaka, što je red niže nego što piše u Errata 754 Florus autem u Šib. točkasto potcrtano jer je greškom otisnuto kurzivom kao da je izvorni tekst 765 Cai lunu Bruti : 1748. Decimi lunu Bruti 773 et Romam : 1748. et postea Romam 774 Libro 62. : 1748. Libro 4. ; Dalmatas obsedit : 1748. Dalmatas subegit 798 ipse quoque : 1748. ipso quoque 817 institutam : 1748. ad institutam 826 sequitur : 1748. uti sequitur; /710 usque 763./ : 1748. Anno Urbis Conditae 710. 839 <hi> : his Errata i Šib. 841 distenti : 1748. distentis 851 <nisi considerentur nonnulla> : consideranda idcirco nonnulla erunt Addenda i Šib. 865 Illyriorum : 1748. Illyricorum 916 /Diodorus, Plutarchus/ : 1748 ex Diodoro et Plutarcho 917 testetur : 1748. testatur 984 /Polybius/ : 1748. ispušta 1008 Cleemporum : 1748. Calemporum 1031 <Causis> : Caussis Errata i Šib.; u Errata ispravka krivo naznačena za r. 56 1049 <Drilonis> : Drini Addenda i Šib. 1057 /In Periplo/ : 1748. uneseno s margine u tekst 1061 <Schymnus> : Selymnus Errata i Šib. 1065 <Issa>: Issae Errata 1086 <adnavigatio> : adnavigationem Šib. 1096 <Capite 5.> : Capite 6. Errata i Šib.; u Errata naznačeno za r. 58 1133 <Poenum> : Regnum Errata. i Šib. 1146 «...> : 1. X., ispušteno prema Errata i Šib. iako je ispravno; u Errata krivo naznačeno mjesto ispuštanja 1163 <Drilonem> : Drinum Addenda i Šib. 1173 <qua> : quia Errata i Šib. 1174 <Drilonem fluviurm : Drinum flumen Šib. 1195 tertio bello : 1748. bello 1206 <Salutem Dicit> : 5D Errata i Šib.; 1748. dopunjuje formulu pozdrava i početak citata: Vatinius Imperator Marco Tullio Ciceroni salutem plurimam dicit. De Dionysio ... 1213 expectandum s i t : 1748. expectandum est 1219 in oppugnando : 1748. vi oppugnando 1229 Naronae : 1748. Narona 1232 Casaubonus : Causabonus, neispr. greška 1264 Epidamnum «fuga se> recipere coegerunt : Epidamnum fugare, recipere coegerunt Errata i Šib.; 1748. Epidamnum fugam arripere coegerunt 1265 Drilonem> : Drinum Addenda i Šib. 1266 Dalmatas : 1748. Dalm.ito- 1270 longe : /74S.longae 1271 tractu : 1748. tractus Caput II 4 <sumpsisse> : sumsisse Errata i Šib. 22 Tekst Pseudo Skilakova citata 1668. nije u kurzivu (osim naslova poglavlja) iz osobita razloga. Do ovoga su

364

365

Lib. I; Cap. II

Lib. I, Cap. II -III

naime mjestu, a i inače u De Regno, u kurzivnim citatima izvora kurentom istaknute riječi koje je Lučić želio nekako ispraviti. Na marginama je obično u kurzivu njegov prijedlog emendacije. U Pseudo Skilakov tekst priređivač Holste već je unio ispravke, pa je Lučić njih dao naglasiti kurzivom, čitav tekst izvora je u kurentu, a na marginama su opet u kurzivu prvobitne varijante iz rukopisa. U Šib. je Lučić točkastom linijom uz čitav citat iz »Peripla« naznačio da se radi o izvornom tekstu. U ovom izdanju ne slijedimo Lučićevo rješenje, kako bi svi izvorni tekstovi bili u kurzivu, te riječi za koje su na marginama kurzivne varijante ističemo u tekstu kurentom. Smatramo nužnim upozoriti na uzrok drugačijeg rješenja u De Regno 1668, a tako ćemo i ubuduće postupati kad ono bude primijenjeno. 45 /Liasldassa./ : 1748. /Alias Idassa/ 53 /ClitriLitria./ : 1748. /Clitri, Litria/ 71 <Manius> : Maricus Errata i Šib. 77 Oppida* : 1748. umjesto zvjezdice stavlja abecednu oznaku za marginalnu bilješku i na margini ispisuje: Hic quaedam desunt. 112 Chaonia : Chania, neispr. greška 123 <ad> : ab Errata i Šib. 158 fulminum : fulminum, neispr. greška 171 Phaetontis : Phaaetontis, neispr. greška 218 Periegesi : Perygisi, neispr. greška 225 /supra/ - izgleda da je predložena varijanta s margine 1668. dospjela izravno u tekst, jer nije bilo mjesta; 1748. stavlja se na marginu ultra 279 </Capite 4./> dopuna Šib. 281 Strabo, qui : 1748. Strabo libro VII, qui 289 solum : 1748. totum 308 Urbem : 1748. urbes 313 numero 40. : 1748. numero adsexaginta 326 utuntur, id : 1748. utuntur moneta, id; kako u tekstu izvora 1668 u blizini nema nikakve riječi ženskog roda s kojom bi se moglo povezati nulla utuntur, a Lučić nije ništa dodao ni ispravio, morao mu je predložak biti potpun, a u De Regno je previdio propust. 334 <Cnidiis> : Creidiis Errata i Šib.; u Errata pogrešno naznačeno da treba staviti Cnicliis 336 <Varalios> : Veralios Errata i Šib. 354 et descripta Dardania. : 1748. Et descripta Dardania eodem libro VII. 376 ex qua : 1748. ex aqua 448 *Tegestum /Tegeste/ : 1748. Tergestum bez varijanti ili naznake za problem 450 *paulatim /Taulantii./ : 774S.Taulantii bez varijante ili naznake za problem 459 Nar,* : 1748. Naro bez ikakve oznake ; et* Danubius, qui : 1748. et alius ab eo, qui bez varijante ili naznake za problem 461 Nar : 1748. Naro 462 /Tergeste./ : 1748. ispušta 446 *Absyrtis /Absyrtis./ - jedan od oblika trebao je očito biti Apsyrtis, no ne može se prosuditi koji, ako se ne provjeri izdanje kojim se Lučić služio. 467 Electridas : 1748. Electridae 477 capite 21. : : 1748. capite XXV 478 /Et Liburnia./ : 1748. ispušta 481 Dudini : 1748. Buni 488 Varubarini : 1748. Varvarini 489 Tulfinates Carietae : 1748. Fertinates Curictae 490 Flavona : 1748. Flanona 492 Argiruntum : 1748. Argyruntum; Civitas, Pausinus, : 1748. Civitas Pasini 499 Capite 22.* Liburnia. /Dalmatia./ : 1748. Dalmatia cap. XXVI 500 <initium> : iritium Errata i Šib. 506 ab ladera 222. : 1748. ab ladera CXII 508 372. Dalmatae : 1748. CCCLXXXII Dalmatae 509 sunt Mandetrium - u. Lučića nedostaje toponim Burnum, čije se završno slovo javlja kao početno slijedećeg toponima koji inače glasi Andetrium. 1748. to ispravlja u Burnum, Andetrium, i to s punim pravom. Kako god naime da je došlo do ovoga što je otisnuto 1668, Lučić se kasnije poziva na Plinija kao autora koji spominje Burnum. Vjerojatno je dakle Lučićev predložak bio ispravan, a greška u De Regno mu je promakla. 513 cognominis : 1748. cognomine 516 Docleatae : 1748. Diocleatae 517 Glonditiones : 1748. Glinditiones 518 Siculotae 14. : 1748. Siculotae XXIV 521 Oenei : 1748. Ozuaei; Hematini : 1748. Hemasini; Architae : 1748. Arthitae 522 Epidaurum Colonia, oppida : 1748. Epidaurum Colonia; ab Epidauro sunt oppida 526 Scodra a mari 18. M. P. : 1748. Scodra a mari XVII. M. P. 533 Capite 23. Macedonia. A Lisso Macedonia Provincia. : 1748. Macedonia ibidem: A Lisso Macedonia Provincia, etc. 535 et Capite 26. De Insulis Adriaticis : 1748. Et de Insulis Adriaticis

capite XXX.; kraj Plinijeva citata 1668. nije u kurzivu iz sličnih razloga kao ranije čitav Pseudo Skilakov citat. Ovdje su na margini varijante iz Plinijeva vatikanskog rukopisa, o kojima će biti riječi odmah u nastavku. 537 vadosi mariš : 1748. vadoso mari; extuariisque : 1748. aestuariisque 540 Pullariae : 1748. Pullaria 544 <quas> : quos Errata i Šib. 545 *Lissa quaeque /Lissacae./ : 1748. Lissa, et quae bez varijante ili naznake problema 546 Creteae /Grareae./ : 1748. Grateae bez varijante ili naznake problema 547 /Trucones./ : 1748. ispušta 548 Contra Surium, bubus /Bubua./ : 1748. contra Tragurium Bavo, bez varijante ili naznake problema 549 *reliqua : 1748. ispušta zvjezdicu, ali bar reliqua također tiska drugim tipom slova 550 /Leucopetra salle./ : 1748. ispušta 551 Gnidiorum : 1748. Gnvdiorum 552 distat 22. M. P. : 1748. distat XXV. M. P. 554 12. M. P ab ea : 1748 XV. M. P. ab ea 555M. M. P. : 1748. III. M. P. 557 capite 21. : 1748. capite XXV. 560 capite vero 22. : 1748. capite vero XXVI 564 Delicampio : 1748. Dalecampio 569 capiti 21 : 1748. capite XXV. 575 capite 26 :1748. capite XXX. 576 capite 22. : 1748. capite XXVI 576 <Tariotarum> : Tariatarum Errata, Šib. 581 ariatarum : 1748. Ariatarum 589 capite autem 26. : 1748. capite autem XXX. 591 pro Creteae, Grareae, : 1748. Pro Gra!f teae, Grareae 592 Liburnicae : 1748. ispušta zvjezdicu 595 Salmaticense vero exemplar cum excusso concordare scribit : 1748. in Salmanticensi vero exemplari Creteae legi, scribit 600 <Contra Surium bubua, et capris laudata Bratia> - kurziv prema Šib.; 1748. mijenja prvi dio u skladu sa svojim preoblikovanim glavnim citatom: contra Tragurium Bavo. 602 <Pharia> : Phario Errata i Šib. 607 quid si legas non intra Surium, sed inde vel item Tragurium : 1748. Legendum ergo non contra Surium, sed potius contra Tragurium 623 superabundare videtur : 1748. superabundare, vel textus defectum indicare, videtur 648 Flanona : 1748. Flavona 649 Ortopola : 1748. Ortopla 650 Argiruntum : 1748. Argirutum 654 Ascrivium : 1748. Ascruvium 662 Deru supra Deriopes, Dindarii : 1748. supra Deriopes autem Dindarii 668 Ardetium : 1748. Ardotium 671 Dalmatiae civitates : 1748. Dalmatiae autem civitates 672 <Narona> : Nerona Šib.; 1748. Herona 674 Termidana : 1748. Termidava 677 Tulfinum : 1748. Fulfinum 680 Tragurium Insula, et Civitas, Corcyra : 1748. Tragurium Insula, et civitas, Pharia Insula, et Civitas, Corcyra 681 Melitinae. : 1748. Melitine Insula.

Caput III 37 Emum : 1748. Aemum 52 referat : 1748. refert 53 <Drilonis> : Drinonis Addenda, Šib. 89 nubibus : numibus, neispr. greška 94 Indi : 1748. doduše tiska riječ kurentom, ali nema ni zvjezdice ni predložene ispravke na margini 94 <ranis> : ramis Errata, Šib. 117 cum : 1748. ispušta 118 scribat : 1748. scribit 119 facili : 1748. facile 131 Dardani, sed : 1748. Dardani, etc. sed 136 <liberatis> : liberatos Šib. 145 graece simul (άμα καταστρεφάμενοι.) dicitur : graece (djua καταστρβρόμεροφβίπιυΐ dicitur - smatramo da je grčki tekst 1668. krivo uvršten, te ga umećemo analogno slijedećem takvom umetku koji je nešto niže u tekstu; da nešto nije u redu pokazuje i to što 1668. nedostaje druga zagrada. 191 <Sardiaeis> : Sardiaes Šib. 194 <Bessorum> : Pessorum Errata, Šib. 200 <Drilonis> : Drinonis Addenda, Šib. 203 <Drilonem> : Drinonem Addenda, Šib. 206 <Drilonem> : Drinum Šib. 247 <Drilonem> : Drinum Addenda, Šib. 300 Montibus Tergestum) usque : montibus usque Errata, Šib. 316 Oppido : Oppida, neispr. - "ka 318 <Drilonem> : Drinum Addenda, Šib. 321, 323 <Drilonem> :

366

367

Lib. I, Cap. III-V

Lib. I, Cap. VI-VIII Caput VI

Drinum Šib. 340 <Drilonem> : Drinum Addenda, Šib. 342 <Drilone> : Drino Šib. 343 sui : 1748. suam 347, 355, 360, 362 <Drilonem> : Drinum Addenda, Šib. 370 1748. stavlja distinkcije među sve riječi obaju natpisa 378 D AVG F AVG I.MP : 1748. D .AVG. F. IMP 380 CORNELIO : 1748. CORNELIVS 382 argui potest, superiorem Illyricum, Illyricum proprium simul cum Dalmatia comprehendisse, inferiorem vero : 1748. argui potest, superius Illyricum simul cum Dalmatia comprehendisse, inferius vero 396 <Drilo> : Drinus Addenda, Šib.

Caput IV 18 devicta': divicta, neispr. greška 30 <Drilonem> : Drinum Addenda, Šib. 66 continuasse : 1748. continuisse 75 tamen : 1748. ispušta 75 <repererunt> : reperierunt Šib. 77 reducta : 1748. redacta 78 <potitos> : positos Errata 152 <ad navigationis> : adnavigationis Errata, Šib. 176 <capaci> : capuci Errata, Šib. 196 <ipsamque> : ipsumque Šib. 215 impartiti : 1748. impertiti 234 <Scardonam> : Sardonam Errata, Šib. 252 cuius : 1748. quod 268 <Barbanam> : Barnabam Šib. 358 <Ionium> : lonicum Errata, Šib. 372 <Strupini> : Strapini Errata, Šib. 385 <elipticae> : eclipticae Šib. 398 <indigete> : indigente Errata, Šib. 402 <quoque> : tamen Šib. 445 Stagni : stagni, neispr. greška 452 <mancum> : M.inium Errata, Šib. 457 <circumvicinia> : circumvicina Šib, 459 CGIDO: 1748. ispušta; <advectos> : adversos Errata, Šib. 463 <mutilus> : m u t i l i h u s Errata, Šib. 485 <appellunt> : appellant Errata, Šib. 529 <bustum> : bustam Errata 545 ladera : lader a neispr. greška 572 [*] : 1748. ispušta 585 abest stadiis *XX : 1748. est stadiis XX 594 aliqua : 1748. quaedam

Caput V 17 sicut : 1748. sciat 21 Timavus prout : Timavus) prout -prvipar zagrada n Servijevu citatu omeđuje Salustijeve riječi; treća je zagrada suvišna 53 Plinijev je citat bez ikakva posebna razloga 1668. u kurentu, te je u Šib. uza nj točkasta naznaka za kurziv 55 CXXLI : CXXLL, neispr. greška 63 1748. distinkicije između svih riječi osim DE IAPVDIBVS 119 Flanaticum : flanaticum, neispr. greška 136 Hierastamnorum : 1748. Hierastamnarum 137 Peninsulae Hyllis : 1748. peninsulam Hillim 138 Hyllis : 1748. Hillim 205 <hos> : has Errata, Šib. ; u Errata ispravka krivo naznačena za str. 30 243 <vocat> : vocax Šib. 246 se antiquiores : 1748. antiquiores 247 <antequam Umbri a Gallis pulsi fuerint Adriaticum possedisse» : et ante Umbros, a Gallis pulsos; u Šib. se vidi da se Lučić kolebao u ispravci. Ovo se može smatrati konačnom verzijom, dok je u Addenda tiskana opsežnija verzija : Ideo Scylax in descriptione orae Adriaticae secutus videtur auctores, qui scripserunt de Tuscis ante Dionysii tempora, et antequam Umbri a Gallis pulsi fuerint Adriaticum possedisse. Tuscos ... U Šib. ovome dijelom odgovaraju precrtani dijelovi ispravke. 272 početak odlomka prema Šib. 275 assereret : 1748. asseret 291 proximiora : 1748. propiora 375 officium : 1748. officium, etc. 395 1748. stavlja distinkcije među sve riječi svih natpisa koji slijede 397 <DEDIT» : CIRCVMDEDIT Addenda, Šib. 399 <CONSVMPTAS> : CORRVPTAS Addenda, Šib. 428 <varios> : Ivarios Errata, Šib.

7 <Delmatae> : Dalmatae Šib. 16,18 <Drilonem> : Drinum Šib. 35 Adriatici : 1748. Adriaci 42 ex saxosis : 1748. saxosis 69 <F> : III Šib 70 <GVSTVS> : VSTVS Šib; ΡΟΝΤ,/ί> bilo dopunjeno H PONTIF, no to je izbrisano 71 XIIX CO II - u Šib. je na margini bilo XXI S III, što je izbrisano; na početku je dodano, pa također brisano TRIB Ρ 83 <CVIVS> : CVIVIVS Addenda, Šib. 86 <ITEM> : ITE Addenda, Šib. 87 <MVNlT> : MVNIT Šib. 89 <MVNlT> .... <IVM> : MVNIT .... LVM Addenda, Šib. 92 LXXVII <Đ> : LXXVII D prema Šib., gdje je pred brojkom dodan križić, vjerojatno kao naznaka ispravke na D 107 </libro 5. capite 3./> dopuna Errata, Addenda, Šib. 122 <17> : L2 prema Šib. gdje je brojka ipak samo dijelom ispravljena 130 <...> : circa finem Imperii Theodosii lunioris, precrtano u Šib. 131 umetak prema Addenda i Šib. Dodani je tekst na oba mjesta isti, ali u Šib. je iza Marcellini najprije bilo napisano ita dictam, što je prekriženo, a onda stoji ideo inter P. Tako je i ostavljeno, a sugeriralo bi da treba izbaciti sav otisnuti međutekst do idućeg rukopisnog umetka. Kako međutim u Šib. taj međutekst nije križan, a u Addenda je umetak jasno određen između numerari desiit i vel quia, ostavljamo to tako. 140 <ideo inter Provincias eius nomen ommissum fuit> - umetak prema Addenda i Šib. kojim je poništen tiskani tekst ut ex notitia constat. Valja upozoriti da « Addenda stoji inter Provincias Notitiae, no naslov izvora je u Šib. kao suvišak prekrižen, budući da i onako slijedi u naslovu citata. 142 Notitia Dignitatum utriusque Imperii : 1748. Notitia Dignitatum utriusque Imperii sectione XXXV; 1668. dalje nema kurziva, iako je otisnut izvorni tekst. 164 Baeuntius : 1748. Bacuntius 180 Notitia. : 1748. Notitia Imperii 209 et notitia supra : 1748. ut superius in notitia 233 divisionemque : 1748. divulsionemque 238 forma : 1748. formula 241 Epistola 12. : 1748. ibidem Epistola XII 244 umetak p rema Šib. i rukom u Addenda 287 accidebat : 1748. accedebat 329 </lib ro 1 7. A - dopuna Šib. 367 Porphirogenitus : Pontifex, neispr. greška 422 <Saviae> : Suaviae Šib. 429 <Tedanio> : Tedavio Šib. 430 <Drilone> : Drino Šib. 432 <Drilone> : Drino Šib. 446 <Sclavonia> : Schlavonia Šib.

Caput VII 14 Baronius 600. : 1748. ispušta 24 assequantur : 1748. assequamur 70 Zenoni : 1748. Zenonis 82 499. : 1748. 496. 123 <Franci> : Francis Errata, Šib.; no kako je broj 39. stranice 1668. pogrešno otisnut kao 36, ispravka je u Errata i naznačena za 36. stranu. Rukom ju je Lučić u Šib. dakako upisao na pravo mjesto. Isto vrijedi i za dvije slijedeće ispravke u ovom poglavlju koje su preuzete iz Errata i Šib. 148 Procopius libro 3. : 1748. Procopius Gothicae historiae libro 3. 149 ante has : 1748. antehac 155 immisso : 1748. immississe 176 </555./> dopuna Errata i Šib. 192 <nuncupato> : nuncupatio Errata i Šib. 199 <Luccari> : Luvari Errata, Šib.

Caput VIII 10 <Francicae> : Franciae Errata, Šib. 11 <Dalmaticae> : Dalmatiae Šib. 19 amicis Saxonibus - 1748. već su te riječi u kurzivu 22 eiusmodi nominibus : 1748. huiuscemodi nominibus appellatis; tek iza toga 1748. naznačuje bi-

368

369

Lib. I, Cap. VIII-XI

Lib. I, Cap. XIII-XVI

Iješku s margine 32 iuveni : 1748. iuvene 46 Scolasticus : 1668. Scoli. neispr. greška u kratici 49 vicinis : 1748. vicis 52 /Libro 7. <capite 7.> : / Libro 7./ dopuna marginalne bilješke prema Errata i Šib., u Errata krivo naznačena ΖΛ 3. red 64 <80.> : 100. Errata, Šib. 82 </600./> dopuna Šib. 86 Maximo - 1748. nema kurziv odatle, nego tek od ad 91 Sclavorum : 1748. Slavorum 119 ad : ab, neispr. greška 144 insidentes : 1748. incidentes 149 <innito> : invito Errata, Šib. 156 Urbe Tomea : 1748. Urbem Tomeam 156 Chagani : 1748. Chaiani 168 <verborum> - u Šib. Lučić je ispravio čak i izvrnuta početno -v- ove riječi 173 Dioclealino : 1748. Diocleatino

Caput XIII 3 <Tilluro> : Illuro Errata, Šib. 18 Divisa ... nomina - 1668. nema kurziv, nego veći tip slova 25, 27, 28, 33, 34, 35 Slave : 1748. Slavice 43 umetak prema Errata, Addenda, Šib. 45, 50, 53 Slave : 1748. Slavice 53 Scardona : 1748. Scordona 54, 57, 58 Slave : 1748. Slavice 59 Unae : 1748. Unnae

Caput IX 30 eodem Heraclio : 1748. Heraclio 35 Chagano : 1748. Chaiano 39 /638./ : 1748. 318. 54 Slavosque : 1748. Sclavosque 55 «Saraceni. : Saracensi Šib. 64 Tiberio Imperante 1748. u kurzivu 98 <Papa> : Praefecto Praetorio Errata, Šib. 107 qui : 1748. quia 108 abducti : 1748. obducti 114 qui : 1748. quae 118 Oppidave : 1748. Oppidaque 129 <Papae> : Praefecti Praetorio Errata, Šib.; tu je Lučić možda želio drugačije ispraviti : razabire se kratica Pont., što bi dalo Pontificis, ali i jedno prebrisano P. što odgovara Errata 157 <cumque> : cum quo Errata, Šib. 180 <sit> : est Addenda Šib.

Caput XIV 6 De Dalmatia, et eius populis : 1748. nije u kurzivu 26 ex illarum : 1748. ex illis; greška međutim odražava grčku konstrukciju iz izvornika 36 Aloep : 1748. Aloeb 43 Sclavis : 1748. Slavicis 61 Porphirogeniti : 1748. Porphyrogenito 67, 69, 73, 76, 78, 80, 85, 87 Slave : 1748. Slavice 122 inque Butama : 1748. inque eis Butama 124 <totius> : toitus Errata 136 <Luccari> : Luvari Errata, Šib. 146 Slava : 1748. Slavica

Caput XV 11 et quam partem : 1748. et partem 73 autem. : 1748. autem Italiam. 100 Dalmatia : 1748. Dalmatiam 128 Paulo : 1748. Saulo 155 <Belgradum> : Taurunum Addenda, Šib. — u Šib. je odmah slijedilo rukopisno tumačenje ispravke koje je zatim na ovom mjestu prekriženo i dodano nešto niže 157 umetak prema Addenda i Šib. 287 puderet, et: 1748. ispušta 308 Abodritis : 1748. Abotritis; Abodritos : 1748. Abotritos 326 <Mlauna> : Mhauna Errata, Šib. 328 Timocianorum : 1748. Timotianorum 391 De Dalmatia : 1748. Haec de Dalmatia 431 ad Tissam tantum flumen (nunc Tibiscum incolis (Tissam) : 1748. ad Tibiscum tantum flumen, incolis Tissam 433 <Ducem> umetak Addenda, Šib. 444 Abodritos : 1748. Abotritos; <Panonios> : Pannonicos Errata, Šib.

Caput X 16 qui : 1748. quia 27 formam : 1748. forma 64 remanserant : 1748. remanserint 67 urbiculae : 1748. urbeculae 89 facili : 1748. facile 109 Imperatoribus Constantinopolitanis : 1748. Imperatore Constantino : 1668. Imperat. Constant. 112 <exercita> : exercitia Errata, Šib. 118 Imperatorum Constantinopolitanorum : 1748. Imperatoris Constantini : 1668. Imper. Constan. 122 pače cum iisdem Constantinum Pogonatum faciente : 1748. pacem cum iisdem Constantino Pogonate faciente 139 <at>: ac Šib. 142 eos Christianos, sed : 1748. eos non Christianos, sed

Caput XI 4 sequitur : 1748. ispušta 9 duoque : 1748. duaeque 36 Slave : 1748. Slavice 56 vel 1668. nepotrebno u kurzivu 73 Errata predviđaju uz ovaj tekst na margini godinu 600, što ne odgovara sadržaju i moglo bi se eventualno primijeniti niže, uz an ante Mauritii tempora - str. 45 stup. l, r. i 11668. 76 </Ortelius in Comitatu OzuiciensiA dopuna Errata i Šib. 86 diversi sunt : 1748. diversa sit 94 citra : 1748. circa 103 <Mysia> : Alysia Errata i Šib. 111 impermeabile : 1748. impermeabilem 132<Asiaticis> : Adriaticis Errata, Šib. 141 temporibus : 1748. temporis 223 deditione : 1748. deditionem 237 superatos : 1748. superatas

Caput XVI 13 <Narsetem> : Nasetem Errata, Šib.; u Errata pogrešno stoji da ono što treba ispraviti glasi Naseton 15 </Sigonius/> — umetak prema Errata, naznačen ondje za r. )0 po Lučićevu brojenju. Vjerojatno ga treba vezati za ovu dataciju. 77 item : 1748. idem 82 </604./> dopuna Errata, Šib. 104 a 772. : 1748. sedit ab A. C. 772 157 <faventes> : facientes Errata, Šib.; ne uzimajući u obzir tu ispravku, 1748. domeće cum Imperio facientes 202 <cessit> : cesset Errata, Šib. 235 <obnixis> : obnoxis Errata, Šib. 257 <Desiderium> : desiderium Šib. 259 Bernardus lustinianus : 1748. Bernardus lustinianus hist. Venet. 287 Eodem capite : 1748. Capite 15. 327 <libro 3. capite 14.> dopuna Addenda, Šib.

370

371

KOMENTAR Bilješkama je zadatak dati obavještenja o Lučićevu aparatu izvora i literature. Samo tu i tamo dano je poneko objašnjenje, nužno da bi se razumio tekst. Lučićeve teze nismo ni tumačili ni ocjenjivali, iako se ponekad bilo teško toga odreći. Zadatkom ove edicije smatramo prezentiranje a ne tumačenje djela. Najčešće kratice u bilješkama: de Boor — Excerpta historica iussu imperatori« Constantini Porphyrogeniti confecta, U. Ph. BOISSEVAIN — C. de BOOR — Th. BUTTNER-WOBST vol. I, l i 2; vol. III, Berlin 1905, Veidmann ČIL III — Corpus inscriptionum Latinarum III, vol. 1. i 2, suppl. vol. 1. i 2. Th. MOMMSEN i dr, Berlin od 1942. FHG — Fragmenta historicorum Graecorum, vol. I C. i Th. MULLERI, Pariš 1874, Didot; vol. II—V C. MULLERUS, ibidem 1846. GGM — Geographi Graeci minores vol I i II, C. MULLERUS, Pariš 1855. i 1861, Didot HRSM — Historiae Romanae scriptores minores, bez imena priređivača, Biponti 1789. MGH — Monumenta Germaniae Tiistorico inde ab anno Chri. sti 500 usque od annum 1500, Hannover — Berlin — Weimar — Leipzig — Stuttgardt od 1877, Reichsinstitut iiir altere deutsche Geschichtskuade — Societas aperiendis fontibus rerum Germanicarum meddi aevi Patr. L — Patrologiae cursus completus, Series Latina, J. P. MIGNE i dr., Pariš Rački, Doc. — Documenta historiae Croaticae iperiodum antiquam illustrantia, sectio I — Acta, F. RAČKI, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium Vol. 7, Zagreb 1877. Viz.' — Vizantijski izvori za isitoriju naroda Jugoslavije sv. I: F. BARlSlC — M. RAJKOVIĆ — B. KREKIC — L. TOMIC, Posebna izdanja SANU knj. 24/1. Vizantološki institut knj. 3, Beograd 1955i sv. II: B. FERJANClC, Posebna izdanja SANU knj. 323, Vizantološki institut knj. 7, Beograd 1959. sv. III: J. FERLUGA — B. FERJANClC — R. KATlClC — B. KREKIC — B. RADOJClC, Posebna izdanja Vizantološkog instituta SANU knj. 10, Beograd 1966. sv. IV: J. KALIC — B. FERJANClC — N. RADOSEVIC-MAKSIMOVIC, Posebna izdanja Vizantološkog instituta SANU knj. 12, Beograd 1971. Autori bilježaka: prof. Miroslav KURELAC: bilješke uz poslanicu J. Blaeua i uz Prilog

373

Knj. I, pogl. I

Knj. I, pogl. I

mir Ivo GOLDSTEIN: C IV — 15; C VI — 19,3fr-34, 36—45; C VII — 1—3, 7,9—16; C VIII -— 1,2,4—18; C IX — 2, 5,6,12,21,22; C X — 10,11; C XI — 10,22—24,27,28; C XIV — k,15—18; C XV — 1,2,4—13, 16—23, 28—35; C XVI — 2,5—7,9—14,16,17,20,22 mr Neven BUDAK: C VI — 47,53,54; C VII — 8,21,22; C VIII — 3: C IX — 1,3,4.7 — 10,13,15—5SO; C X — 1—9,12; C XI — 1—4,6,17,18,20,21,26,29—32; C XII — l—5; C XIII — 1,2,6,7; C XIV — 1—3,6,8 — 10,13,14; C XV — 15; C XVI — 21 mr Bruna KUNTIC-MAKVIC: ostalo Bilješke više autora su potpisane. POSLANICA
1

Joan Blaeu (1596—1673) sin Wilhelma Janszona Blaeua, osnivača glasovite holandske kartografske kuće (sa sjedištem U Amsterdamu) koja je obavljala poslove za Istočno-indijsku kompaniju i tisteala pomorske atlase i knjige. S bratom Corneliusom nastavio ie djelatnost oca, a poslije njegove smrti (1648) djelovao je sarn, te je pod njim ova izdavačka kuća doživjela svoj procvat i svjetsku slavu. Objavio je čuvene atlase kao .Atlas Maior sive Geographia Blaeviana, Amsterdam 1662, Theatrum orbis terrarum sive Atlas novus, Amsterdam 1863; Theatrum civitatum et admirandorum Italiae, Amsterdam 16Θ3. Njegovi atlasi s brojnim dodacima (navigacija, kosmografija, povijest) nose i opći naslov Geographia Blaeviana, te su izdavani u više svezaka (12), s geografskim i povijesnim " komentarima, bogato ukrašeni i na više svjetskih jezika, Typographia Blaeviana izdavala je i knjige svjetski poznatih autora (T. Morusa. H. Grotiusa, T. Hobbesa, K. Descartesa) i klasika antike, među kojima i djelo Petronija Arbitra koje su priredili S. Gradić i I. Lučić-Lucius. Sinovi J. Blaeua, Wilhelm (1635—?) i Pieter (1637—1706) boravili su u Rimu, a I. Lučić im ie stajao na usluzi. Lučić je bio u korespondenciji s J. Blaeuom, a ovaj mu je osim djela De Regno objavio i kartu Illyricum hodiernum s posvetom banu Petru Zrinskom u svom atlasu. I POGLAVLJE
1

Apijan (ΆτπτκϋΆ, ο. 98 — o. 169), povjesničar rodom iz egipatske Aleksandrije. Opsežno povijesno djelo 'Ρωμαϊκά ili 'Ρωμαϊκή ιστορία — »-Rimska povijest« samo je dijelom sačuvano. Druga polovina IX knjige s naslovom Ιλλυρικά opisuje rimske ratove u Iliriku. Usp. izdanja: Appiani Historia Romana l i II, P. VIERECK —A. G. ROOS, Leipzig 1962, Teubner; Appian's Roman history I—IV, H. -WHITE, London — Cambridge Massachusetts 1912—1913. (repr. 1962), Loeb Classical Library. Lučić ovdje misli na mitsku genealogiju Ilira koju Apijan daje u Illyr. 2 (3—4).

Skilak iz Karijande (Σκύλα£ KapiavSefo) , putopisac iz VI st. p. n. e. Od njtgovih vlastitih putopisa sačuvano je 13 fragmenata. Lučić pod njegovim imenom citira i navodi isključivo ntpbr\ov<; της θαλάσσης της οΙκουμβΊ?ς Ευρώπης κα» 'Ασίας KoiAi/3iir}«-»Opis plovidbe uz nastanjene dijelove Evrope, Azije i Libije·«, djelo anonimna autora iz sredine IV st. p. n. e., s kasnijim dopunama. U rukopisu je sačuvano pod Skilakovim imenom i zato se u Lučićevo doba tako atribuiralo. Danas: Pseudo Skilakov »Periplus«. Usp. izdanje: Scylacis, ut fertur, Periplus, GGM I. Napomena kakvu je Lučić ovdje dao nalazi oslonca u svim odjeljcima »Peripla« gdje su pojedina plemena na istočnoj jadranskoj obali definirana kao ilirska, tj. Ps. Scyl. 22 — Ιλλυριοί do Ps. Scyl. 27 — Ώρικοί 3 Diodor Sicilski (Διόδωρος , o. 80—29. p. n. e.) povjesničar iz Agirija na Siciliji. Dijelom sačuvan povijesni spis Βιβλιοθήκη — »Knjižnica« nazivao se tako zbog iscrpnih citata brojnih autora. Usp. izd: Diodorus of Sicily I—XII, C. H. OLDFATHER — Ch. L. SHERMAN — R. M. GEER, London — Cambridge Massachusetts, 1933—1967, Loeb Classical Library. Lučićev navod nalazi približno pokriće u Diod. XVI,2,l/2. Justin (Marcus lunianus lustinus, kraj II/poč. III st.), najvjerojatnije u ranom III stoljeću sastavio je izvadak iz opsežnog povijesnog djela mlađeg Livijeva suvremenika Pomipeja Troga, rodom iz Narbonske Galije. Djelo se zivalo Historiae Philippicae, a bilo je zapravo kao neriinska svjetska povijest protuteža Livijevoj Ab urbe condita. Ju'stinova je »Epitoma·« potpuno potisnula danas izgubljena predložak. Usp. izđ. M. luniani lustini epitoma Historiarum Philippicarum Pompei Tropi, F. RUEHL, Leipzig 1886, Teubner. Justinov tekst ne pokriva valjano Lučićev navod: u lust. VII,2,6 spominju se stalne borbe Ilira s Makedoncima, pa i to da je Filipov otac Aminta mnogo ratovao s liirima (lust. VII,4,6) i da je njegov stariji sin Aleksandar na početku vladavine morao Ilirima platiti za mir i predali im brata Filipa kao taoca (lust. VII,5,1). Ta se mjesta lijepo dopunjuju s Diodorovim, i Lučić je očito na njih mislio. Ona ipak ne pokazuju ni da je Aminta bio pobijeđen, ni da je on plaćao danak, ni da su Iliri držali dio makedonskog teritorija. '' Arijan ('Appifu>(fc, Flavlus Arrianus, 96—175. g.), filozof, povjesničar i zemljopisac iz Nikomedije u Bitiniji. Lučić koristi najpoznatije povijesno djelo, Αλεξάνδρου άνάβαακ , »Aleksandrovu povijest«. Usp. izd: Flami Arriani quae extant omnia I i II, A. G. ROOS, Leipzig 1907, 1968, Teubner; Arrian, History of Alexander and Indica, E. I. ROBSON, London — Camibridge Massachusette 1929—1933. (repr. 1967), Loeb Classical Library. Ovaj navod odgovara dužem Arijanovu pripovijedanju u Anab. 1,5^1—1,6,9 i s. 5 Plutarh ( Πλοώ-αρχο« , o. 50^125 g.), povjesničar i filozof iz Heroneje u Beotiji. Sačuvani spisi dijele se na moralno-filozofske i povijesno-toiografske. Lučić se služio »-Uspe-

2

374

375

Knj. I, pogl. I rednim životopisima« ( Βίοι παράλληλοι ). Usp. izd: Plutarchi Vitae parallelae I—V, C. SINTENIS, Leipzig 1874, Teutoner; Plutarchi Vitae parallelae sv. 1,1 i 2, sv. 111,1, C. LINDSKOG — K. ZIEGLER, Leipzig 1814, Teubner. Lučićev se navod odnosi na Plut. Pyrrh. 3. 6 Strabon (Στράβων , o. 64. p. n. e. — o. 19. n. e.), geograf i povjesničar iz Amasije na Pontu. Povijesno djelo je izgubljeno, osim 19 fragmenata. Γεωγραφικά ΰ·πομνι&ατα — »Zemljopisne bilješke« sačuvano je gotovo cijelo. Usp. izd: The Geography of Strabo I—VIII, H. L. JONES, London — Cambridge Massachusetts 1917—1932. (repr. 1969), Loeb Classical Library. Kalimahov ulomak'Strabon prenosi opisujući mitska putovanja u Geo. 1,2,39. KalSmah ( Καλλίμαχος , o. 310—'240. ρ. η e.), pjesnik i znanstvenik rodom iz Kiren-e u Libiji. Veći je dio života proveo u Aleksandriji, zaposlen u znamenitoj biblioteci. Od brojnih znanstvenih i pjesničkih djela sačuvani su veći i manji ulomci u drugih autora i komentatora. Usp. izd: Callimachea l i II, O. SCHNEIDER, Lei-pziig 1870. i 1873, Teubner. Ulomak što ga Sltraibon prenosi pripada prema uspoređenom izdanj-u Kaliinahovoj zbirci pjesama — »Uzroci«, gdje je bio opisan jadranski dio argonautskih lutanja. Callim. f g. 104. 7 Apolonije Rođanin (Απολλώνιος 'Ρόδιος , ο. 290—1219. ρ. η. e.), pjesnik rodom iz egipatske Aleksanđrije. Sukob s učiteljem Kalimahom bio je razlogom da prijeđe na Rod, odakle mu nadimak. Ep Αργοναυτικά — »Zgode Argonauta« gotovo je čitav sačuvan. Usp. izd: Apollonii Rhođii Argonautica, H. FRANKEL, Oxford 1ι961, Oxford University Press. Citirano mjesto: Apoll. Arg. IV,6il6—518. 8 Vergilije (Publius Vergilius Maro, 70—19. p. n. e.); Lučić koristi po jedno mjesto iz svakog od triju velikih pjesnikovih djela. Usp. izd: Publii Vergilli Maronis opera,.F. A. HIRTZEL, Oxford 1959, Clarendon. Ovdje donosi distih iz Verg. Eclog. VIII, 6 i 7, odrezan od konteksta. Cjelina: Tu mihi seu magni superas iam saxa Tlmavi, sive oram Illyrici legis aequoris, — an erit umquam ille dtes, mihi cum liceat tua đlcere facta? 9 Verg. Aen. I, 243 i 244. Cjelina: Antenar potuit mediis elapsus Achivis, Illyrios penetrare sinus atque intima tutus regna Liburnorum et fontem superare Timavi, unde per ora novem vasto cum murmure montis, it mare proruptum et pelago premit arva sonanti. 18 lust. 24,4,2, 11 lust. 2)01,1,9, ali istrgnuto iz konteksta koji bi pokazao da je Adrija za Justdna igrad grčkog podrijetla, što ne odgovara Lučiću koji je predstavlja kao isključivo etruščanski grad. Cjelina: Denique multae urbes adhuc post tantam vetustatem vestigia Graeci moriš ostentant. Namque Tuscorum populi, qui oram inferi mariš possident, a Lydia venerunt, et Venetos, quos incolas superi mariš videmus, capta et

expugnata Troia Antenore duce misit. Hadria quoque Illyrico mari prožima quae et Hadriatico mari nomen dedit, Graeca urbs est, et Arpos Diomedes, exciso Ilio, nđufragio in ea loca delatus, condidit. 12 Stjepan Bizantinac (Τ,τίφαικκ oBviuVrioc), carigradski gramatičar, po najuvriježenijem je tumačenju Justinijahov suvremenik. Enciklopedijsko djelo Έΰνικά sastavio je crpeći iz mnogih danas izgubljenih djela antičkih pisaca. Ono je sačuvano samo u sažetku gramatičara Hermolaja. Kako je i sažetak posvetom vezan uz Justinijana, ima pomaka u dataciji, pa se život Stjepana Bizantinca pomiče od nakon g. 400 — VII st, a život epitomatora Hermolaja od VI — X st, uz dodatne pretpostavke da je bilo više epitomatora. Usp. izd : Stephani Byzantini Ethnicorum quae supersunt I, A. MEINEKE, Berlin 1849, Remer. Nastojeći kronološki raščlaniti podatke, Lučić ista mjesta iz Stjepanova djela navodi sad kao njegova, sad kao epitomatorova. Ovdje citirano mjesto dio je natuknice "laoa , ali u njoj na mjestu gdje Lučić donosi imena mora postoji oštećenje. Prema uspoređenom izdanju, ne radi se o imenima mora nego o pokrajinskim imenima. Nije zabilježena nikakva varijanta koja bi opravdala oblik u Luiića. I ovdje, mijenjajući tip slova, i kasnije, kad bude citirao čitavu natuknicu u C VI, Lučić će pokazati da postoji neko oštećenje. Ipak dosljedno koristi podatak o morima, i na njemu mnogo gradi. Cijena prema Usp. izdanju : 'ίσσα, πόλις ευ \έαβψ, κληδείοα. 'Ιμέρα, είτα Πελασγία και Ισσα από της Ίσσης «je Μακαρος. ίστι /coi »-ιϊσοί ιταλό* ομώνυμου (χουαα. κατά Δελματίαΐ' και 'Ιλλυρία?... ΐστι και Φτιλυκύν Ισσας εΊτΐτής Λέσβου •παράτίαρδενί^ι εν Ήρακλεί. 13 Dionizije Halikarnašanin (Διονύσιος ό ΆλικαρρασσεΟς, 60. ρ. η. e, — nakon 7. η. e.), retor i povjesničar. Dijelom sačuvan povijesni spis 'Ρωμαϊκή αρχαιολο-χάι — Antiquitates Romanae — »Stara rimska povijest«. Usp. izd: Dionysii Halicarnassensis Antiquitatum Romanarum quae supersunt, I— III, C. JACOBY, Leipzig 1885, Teubner; Dionysius of Halicarnassus, Roman antiauities I — VII, E. CARY, London — Cambridge Massachusetts 1937 — 1950." (repr. 1969), Loeb Classical Library, i usp. izd. Stjepana Bizantinca iz prethodne bilješke. Citirano mjesto je Dion noL 1,18,4. 14 Strob. V,l,7; pogrešan broj knjige u Lučića. 15 Dion. Hol. 1,26,1; zbog greške na kraju lat. prijevoda neskladan kraj citata. 16 Strob. V,l,8 i V,l,9. 17 Nešto niže će se pokazati da Lučić ovime misli na Strabonov podatak o Liburnima na Krfu (Strab. VI,2,4) i Apijanove podatke o njihovoj prisutnosti u Draču (App. Civil.
18

Knj. I, pogl. I

376

Plinije Stariji (Gaius PUnius Secundus Maior, 23'-79), pod. rijeitlom iz Koma. Uz karijeru u carskoj službi svestran znanstvenik i pisac. Od brojnih djela sačuvana samo Naturali« historia, »Prirodoslovlje·«, Usp. izdanja: PZinitts, Naturali« historia, D. DETLEFSEN, Berlin 1866, Weidmann; Pliniws, Naturali« historia I — IV, L. IAN — C.

Knj. I, pogl. I

Knj. I, pogl. I

MAYHOFF, Leipzig 1906, Teubner; Pliny, Natural History Ι—Χ, H. RAOKHAM — W.H.S. JONES — D. E, EICHOLZ, London — Cam'bridge Massachusetits, 1938>-nl963. (repr. 1967), Loeb Olassical Library. Ovdje su citirani dijelovi odlomaka Plin. N. H. III,13,illO i Plin. N. H. 111,14,112. Ispušten je dio teksta u prvome:... quod solum Liburnorum in Italia reliquum est. 19 Usp. bilj. 17. uz ovo poglavlje. 20 Tit Livije (Titus Livius, 59. p. n. e. — 18. n. e.), povjesničar iz Patavija, autor znamenite, samo dijelom sačuvane, rimske povijesti Ab urbe condita — »Od osnutka Grada«. Usp. izdanja: Livius, Ab urbe condita, M. MUELLER, Leipzig 1931, Teubner; Livy I—XIV, B. O. FOSTER — F. G. MOORE — E. T. SAGE — A. C. SCHLESINGER, London — Camforidge Massachusetts 1919)—1959, Loeb Classical Library. Citirano mjesto ie Liv. V,33,7—8. 21 Strab. V,l,8 22 Plin. N. H. 111,16,120, uz razlike u grafiji vlastitih imenica. 23 Varon (Marcus Terentius Varro, 116—27. p. n. e.), polihistor i književnik iz Reate u sabinskoj pokrajini Italije. Sačuvano je vrlo malo od opsežnog opusa. Lučić sam koristi djelo »O latinskom jeziku« — De lingua Latina, a na Varona se bez naslova djela poziva i Pldnije Stariji u citatu s opisom istočne jadranske obale koji Lučić prenosi u C II. Usp. izđ: M. Terenti Varronis De lingua Latina libri L. SPENGEL — A. SPENGEL, Berlin 1885, Weiđmann; usp. izdanja Plinija. Citiran je dio bilješke atrium, Varro, De 1. Lat. V,16)l, uz manje razlike. Kako se Lučić kasnije u IV knjizi poziva na isto Varonovo mjesto s istim određenjem, bit će da je izdanje kojim se on služio drugačije raspoređivalo oštećeni tekst Varonova djela. 24 Teopomp | (θεΛτομπος, o. 375—306. p. n. e.), /povjesničar s otoka Hija. Više povijesnih d.iela poznato je po naslovima, ali su sačuvani samo fragmenti. Najopsežnija su bila 'Ελληνικά — »Grčka povijest« i Φ(λαητικ<( — »Filipova povijest-«. Usp. izđ: Theopomipi fragmenta, FHG I, str. 278-333. Citalt je uz manja odstupanja radi prijevoda Strab. VII, 5,10, no ne može se kategorički tvrditi da taj opis obale u njega potječe od Teopompa. Strabon se na nj bio pozvao nešto ranije, u VII,5,9, = FHG I, Theop. fg. 140, zbog podataka o nazivu Jonskog i Jadranskog mora, o trajanju plovidbe kroz Jadran i zbog nekih detalja u opisu Jadrana koje smatra nevjerojatnim. U Strabonovu tekstu Teopompovo ime nije vezano uz citirani opis. 25 Citat sastavljen od teiju Diodorovih mjesta, povezanih prepričavanjem: Diod. XV, 13, l, dio zadnje rečenice; Diod. XV, 13, 4 i početak 5; Diod. XV, 14,2, kraj. Stalno manja odstupanja, zbog prijevoda. Bitoa razlika prema krutički uređenom tekstu u srednjem dijelu citata. Tu je lakuna na koju u Lučića ničim nije upozoreno, a ispušten

je i sačuvani dio teksta koji pokazuje da luka za brojne lađe nije bila na Visu nego u Sirakuzi. lt lust. ψ, 5, 4-6 27 Strab, V, 1,4; u drugoj polovini citata potpuno pogrešan prijevod. 28 Dva Diodorova mjeslta povezana prepričavanjem: Diod. XVI, 5, 3, i Diod. XVI, 11, 3. Manja odstupanja u prijevodu. 2 " Ps. Scyl. 22 — Ιλλυριοί. Lučić se zapravo poziva na standardnu formulu s početka Pseudo Skilakovih odjeljaka, »nakon χ je narod y«, koja u ovom slučaju doista pokazuje da u Pseudo Skilakovu teksitu Li-buoid nisu obuhvaćeni iimenom Ilira. 30 Verg. Eclog. VIII, 6 i 7 i Aen. I, 243 i 244; usp. bilj. 8 i 9. 31 Liv. X, 2, 4. Citat je otrgnut iz konteksta i netočno napisan. Prijevod je u skladu s time, s razlogom: prikriveno je da je stajalo gentes ferae i da se odnosilo na Liburne podjednako kao i na Ilire. Iskrivljenje je previše u skladu s Lučićevim tezama o pomorskom položaju jednih i drugih koje će se pokazati kroz djelo a da bi bilo slučajno. Cjelina: Circumvectus inde Brundisii promuntu. rium medioque sinu Hadriatico ventis latus, cum laeva importuosa Italiae Utora, dextra Illyrii Liburnique et Histri, gentes ferae et magna ex porte latrodniis maritimis infames, terrerent, penitus ad Utora Venetorum pervenit. 32 Polibije (Πολύβιος, o. 201-120. p. n. e.), povjesničar iz Megalopola u Arkadiji. Opsežno povijesno djelo 'loroptoi, »Povijest«, sačuvano je djelomično. Usp. izdanja Lučićeva doba: PoZybii Megalopolitani Historiarum libri quinque NICOLAO PEROTTO SIPONTINO interprete; item epitome sequentium librorum. Lugduni Batavorum 1564; PoZybii Lycortae filii Megalopolitani historiarum libri qui supersunt ex interpretatione ISAACI CASAUBONI, Han. noviae 1810. Usp. moderna izdanja: PoZybii Historiarum reliquiae, bez imena priređivača, Pariš 1859, Didot; Polybius, Historiae, Th. BUTTNER-WOBST, Leipzig 1909, Teubner; de Boor. Opis I ilirskog rata Lučić je sastavio od deset Polibijevih mjesta, naznačivši točkicama da prekida citat ili povezavši dijelove kratkim prepričavanjem. Reproducirana mjesta su Pojyb. 11,2,4 i 5; 11,3,1; 11,4,6 — II, 5, l; II, 5, 20; II, 6, 2 — II, 6 7; II, 8,1-11; II, 9, l; II, 10,8-11, 11,1; II, ,1|1,:10-II, 12,3. Prijevod dobro odražava izvornik. Upozoravamo da je u zadnjem dijelu, u Polyb. II, 11,14 i 15, hrvatski prijeivod prilagođen Lučićevu shvaćanju mjesta, koje će se jasno pokazati kad bude kasnije komentirao izvještaj o I ratu. U stvari se ne radi o dvadeset »lemba onih koji su opsjedali Isu«. Iza »letnba« treba staviti točku, a slijedeća rečenica počinje s »Od onih koji su opsjedali Isu Farani su dakako zauzvrat Demetriju ostali pošteđeni, a svi su se ostali...« iitd. 33 Dion Kasije (Δίων, Cassius Dio Cocceianus, o. 150. — o. 235), povjesničar iz Nikeje u Bitiniji. Visok položaj u upravi Carstva. Povijesno djelo 'Ρωμαϊκή Ιστορία ili 'Ρωμαϊκά

378

379

Knj. I, pogl. l

Knj. I, pogl. I

34

35

38

— »Rimska povijest·« većim je dijelom sačuvano. Usp. izd, Lučićeva doba: Dionis Cassii Cocceiani Historiae Romanae libri XLV1', Ιο. LEUNCLAVIUS, Francoforti 15Θ2; moderna izdanja: Diowis Cassii Cocceiani Historia Romana I i II, I. MELBER, Leipzig 1890, Teubner; Cossii Dionis Cocceiani Historiarum Romanarum quae supersunt I—V, U. Ph. BOISSEVAIN, Berlin 1895, Weidmann. Broj fragmenta što ga navodi Lučić potječe iz izdanja njegova doba. U usp. kritičkim izdanjima je to Dio Cass. fg. 47 (49), 2i—7. Tekst izvornika u izdanju je Lučićeva doba izgledao drugačije nego u današnjem, i na samom je početku citata prijevod u skladu s time. No u eksplikaciji Sto su Rimljani željeli postići poslanstvom i kakve su mu zadatke dali, izvornik je u redu, a prijevod u Lučića odsltupa i bitno iskrivljuje smisao. Dalje je citat uglavnom u redu. Dubrovčanin Stjepan Gradić latinizirao je svoje ime u skladu s običajem vremena u Steuhanus Gradius. Rim mu je postao stalnim boravištem (Dubrovnik 1613 — Rim 1683). Ondje je bio kustosom i prefektom Vatikanske knjižnice, odande je u službi vatikanske politike polazio u suvremene centre evropske moći. Pri tome je svagdje zastupao interese Dubrovnika i Dalmacije. Djelotvoran na ovim zadacima, bio je uz to još d svestran stvaralac i znanstvenik. Najbolje je možda valoriziran Gradićev prirodoananstveni rad, no on je i politički pisac, povjesničar, arheolog i povjesničar umjetnosti, filozof i pjesnik. Filološkom radu pripada spis u obranu autentičnosti trogirskog fragmenta Petronija Arbitra, tiskan zajedno s tekstom fragmenta 1670. u Amsterdamu. Posao oko identifikacije i prihvaćanja toga fragmenta zajednički je Lučićev i Gradićev trud. Njihovo se drugovanje u Rimu, baš kao i suradnja, .pokazuje i .preko Lučićeve prepiske. Prijevod Apijanovih »Ilirskih ratova« Gradić je izradio na Lučićevu molbu, za potrebe De Regno. O tome svjedoči Gradićeva poslanica tiskana u De Regno 1Θ68. na str. 401, a čitav je prijevod otisnut u nastavku, na str. 462—i68. Apip. Illyr. 7 (17—21) i početak 8 (22); prijevod je izrazito neprecizan: mjestimično «guši·« koncizan izvorni tekst humanističkom latinskom rječitošću, mjestimično sažima sadržaj. Na oba se načina prikrivaju i guibe izvorne informacije. Višedjelni citat različitih Polibijevih mjesta s naznakama ispuštanja, povezan prepričavanjem. Reproducirana su slijedeća mjesta: Polyb. 111,16,2—4; 111,16,7—III, 17, 1; III; 18, 1-7; III, 19,12. Približno Dio Coss. fg. 51 (53), ali s viškom podataka koji se može naćd u izvatku iz Diona što :ga je u svoje djelo uključio bizantski povjesničar Ivan Zonara (Zon. 8, 20,11 i d.). O njemu usp. bilj. 13 ue C VIII. U vezi s Dionom Lučić ga nigdje ne spominje.

37

"8 App. Illyt. 8 (22—24). Pretežno Liv. XLII, 26, 2—7 i Liv. XLII, 48, 5—9, ali nije pravi citat, nego sažetak Livijeva kazivanja. 40 Sažetak Lijeva kazivanja s triju mjesta: Liv. XLIII, 9, 4, i 5; Liv. XLIII, 18, 3-1», 3; Liv. XLIII, 19, 13. 41 Polibijev izvještaj o III ilirskom ratu sačuvan je samo fragmentarno. Lučić ovdje prepričava fragmente svrstane u uspoređenom Diodotovu izdanju kao Polyb. XXVIII, 8, 1—9, 3 i Polyb. XXIX 3, 1—4, 7. 42 Dva ispravna citata Liv. XLIV, 31, 2-5 i Liv. XLIV, 31, 10-12 povezana prepričavanjem. '•:i Ispravan citat Liv. XLV, 26,11—15. Nije naznačena lakuna. 44 Polyb. XXXII, 9 (18); Lučić navodi broj fragmenta prema izdanju I. Casaubona kojim se Služio, a ovaj je opet numeraciju preuzeo od ranijeg izdavača F. Orsindja. O njima usp. bilj. 7θ i 82 uz ovo poglavlje. 45 Polyb. XXXII, 13 (23); o broju fragmenta u Lučića kao u prethodnoj bilješci,, 46 App. Illyr. 11 (31 i 32) 47 Flor (LuciMs, lulius ili Publius Annaeus Florus, II st, Hadrdjanovo doba), povjesničar afričkog podrijetla. Djelo Bella Romana — »Rimski ratovi« sastavio je ponajviše prema Livijevoj povijesti, pa se naziva i Epitome de Tito Libio, iako je koristio i druga vrela. Floru su se dugo pripisivali sažeci svih knjiga Livijeve povijesti, Periochae koje su nastale u IV st. Zbog toga se i u Lučića pod Florovim imenom najčešće citiraju ti sažeci. Usp. izdanja: lulu Flori Epitome de Tito Livio bellorum omnium annorum DCC libri duo, C. HALM, Leipzig 1872, Teubner; uspoređeno Teubnerovo izdanje Livija iz bilj. 20 uz ovo poglavlje. Citirana je Liv. Perioch. 47. 48 App. Illyr. 10 (29); pogrešan prijevod zadnje rečenice. 49 Liv. Perioch. 56. 50 App. lllyr. 10 (30). 51 Liv. Perioch. 59. 52 App. Illyr. 11 (33). 53 Liv. Perioch. 62. 54 Eutropije (Eutropius, sred, IV st.), rodom vjerojatno iz Italije. Biografski podaci nedostaju. Povijesno djelo Breviarium historiae Romanae ili Breviarium ab Vrbe condita. Usp. izd: Eutropii Breviarium historiae Romanae, bez imena priređivača, Biponti 1789·, HRSM str. 23il—332. Citirano mjesto je Eutrop. VI,4. 55 App. Illyr. 12 (34r-«) i 13 (36—38). 36 App. Illyr. 13 (38 i 39). 57 Vjerojatno pravi Flor. Epit. II, 23 i 25, jer škrte rečenice Liv. Perioch. 131, 132 i 139 ne .pokazuju dobro trajanje ratnih operacija.
39

380

381

Knj. I, pogl. I

Knj. I, pogl. i
75

U dužem izlaganju od 49—56 knjige Ddon opisuje i operacije u Iliriku, od prvog Oktavijanova pohoda do gušenja panonsko-delTnatskog ustanka. Na sve se to Lučić poziva ovim navodom (Dio Cass. 49', 36, 1-56, 17, 1). Apijanov izvještaj o vojevanju u Iliriku u Aiugustovo doba također je opširan i teče od App. Illyr. 13 (38)—ι2Θ (88). Lučić je kao izvor za X rat donio samo početak (usp. gore, bilj. 56), a ovdje se poziva na ostalo. 59 Eutrop. VII, 5. Cjelina je zapravo posmrtna pohvala Oktavijanu Augustu: Nam exceptis civilibus bellis, in quibus invictus fuit, Romana adiecit imperio Aegyptum, Cantabriam, Dalmatiam saepe ante victam, sed penitus tune subactam, Pannoniam, Aquitaniam, Illyricum, Rhaetiam, Vindelicos et Salassos in Alpibus:... 60 Diod, XV, 14,, 2; međutim, dio o 10000 Ilira nije u glavnom citatu reproduciran, nego samo prepričan. Uz to, Lučić će tek dokazivaitd da je Dionizije osnovao Isu, a ne Lis, i da mu je zapovjednik bio na Visu, što ovdje iznosi kao gotovu stvar. Ki Polyb. XXXII, 9 (18). 62 Aigatoklovi su pothvati u Diodora, kao sicilskog pisca, razasuti po XIX, XX i XXI knjizi, a doslovna pokrića za Lučdćev navod nema. Međutim, najavljujući kazivanje o Agatoklu Diodor u XIX, 1,7 piše da je Agatoklo za neko vrijeme stekao većinu Libije i dijelove Italije. Lučićev je navod parafraza tog mjesta. S Korkirom je nešto drugačije: u fragmentu Diod. XXI, 2,1 i d. spominje se da je Agatoklo oslobodio otok Kasandrove opsade. Po tome se smije pretpostavljati i to da je njime zavladao. U Plutarha imamo izričito svjedočanstvo o Agatoklovoj vlasti nad Korkirom: njegova ju je kći Lanasa donijela kao miraz epirskom kralju Piru (Plut. Pyrrh. 9). 63 Odgovara početku Apljanova citata o I ratu, App. lllyr. 7 (17), ali samo uz prijevod kakav je reproduciran u De Regno. Original naime kaže da je Par imao u vlasti dio Ilirika, a Gradićev prijevod da je vladao dijelom Jonskog mora. 64 Polyb. II, 2,4. 65 Približno Polyb. II, 12, 6. 67 Parafraza Polyb. II, 8, 8. 07 Parafraza Polyb. II, 8,8. 68 Lučić se poziva na slijed izlaganja od Polyb. II, 8, 5—II, 11,12. 09 Polyb. 11,11,14 i 15; usp. kraj bilj. 32 uz ovo poglavlje. 70 Dio Cass. fg. 47 (49), 5 i 6. 71 App. Illyr. 1 (17): Polyb. II, 11, 8. 72 App. lllyr. 7 (21). 73 App. Illyr. 7 (17). 74 App. lllyr. 7 (17) i Dio Cass. fg. 47 (49), 2 u iskrivljenom obliku, usp. kraj bilj. 33 uz ovo poglavlje.

58

Polyb. 11,11,12 i App. lllyr. 7 (21). App. Illyr. 8 (22). 7S Polj/b. XXXII, 9 (18), l i 2. 7n Fulvio Orsini (Fulvius Ursinus, Rim ISBSi—1600), učeni antikvar i strastveni skupljač starina. Povijesna djela, izdanja starih pisaca, među ostalim 1 rječničkog djela Pompeja Fešta kojim će se Lučić poslužiti kasnije u De Regno. Ovdje se radi o izdanju fragmenata više grčkih historičara koje je Opini priredio na temelju rukopisa u vlastitu posjedu, Πολυβίου του Μεγαλοιτολίτου ίκλογω irepi πρβσβείων — Polybii Megalopolitani selecta de legationibus et alia quae sequenti pagina indicantur nunc primum in lucem edita ex bibliotheca Fulvii Ursini, Antverpiae 1582. Na drugoj je strani nabrojeno: Fragmenta ex historiis quae non extant: Dionysii Halicarnasftei — Diodori Siculi — Appiani Alexandrinl — Dionis Cassii Nicaei de legationibus et Dionis libri 78. et 80. imperfecti — adnotationes in Polybium. Na te se bilješke ovdje poziva Lučić, a iz Orsinijeva izdanja potječe i numeracija Dionovih i Polibijevih fragmenata koju navodi u" De Regno. 80 Steph. Byz. s. ν. Λίσσος, usp. izd. str. 418. 81 Tipičan humanistički navod laka tona, koji obuhvaća čitav niz izvornih mjesta. Lis se spominje u Polyb. II, 12,3; III, 16,3; IV, 16,6; VIII, 8, 13—14; XXVIII, 8, 4; Livije ga spominje tri puta, uvijek kao Genoijevo sjedište: Liv. XLIII, 16, 1; XLIV, 30, 6; XLIV, 30. 7. •s2 Isac Casaubon (Isaac Casaubonus, Gšneve 1559—London 1614), autor vjerskih i političkih polemičkih sipisa, a uz to izdavač velikog broja starih grčkih i latinskih pisaca. Za Lučićev rad u De Regno poslužilo je Casaubonovo izdanje PoMbija (1609, grčki i latinski), temeljeno dijelom na Orsinijevu. Casaubon je bio najavio i komentar, ali je umro prije no što ga je dovršio. 1617. je objavljen dio koji je nesređen zatečen u rukopisnoj ostavštini autora, a seže do 20. poglavlja prve Polibijeve knjige. U Casaubonovu se opusu ističe obrada Strabonova teksta, najprije u tuđim izdanjima (15711), a zatim i u vlastitom koje je tiskano ^posmrtno, 1620. g. Casaubonovu se radu na Strabonovu tekstu, kojim se potpomogao i Lučić, priznaje i danas izuzetna kvaliteta. 83 Strab. VII, 5, 5. 84 Diod. XV, 13, 4 u kombinaciji s Diod. XV, 3, l i Diod. XV, 14,2. 85 Diod. XV, 13,14. 86 Ps. Scyl. 23 — NAm>u 87 Skimno (Σκύμμο«, o. 300. p. n. e.), geograf rodom s otoka Hija. Sastavio je prozni »Kopneni putopis« (τίεριήγηον;) u 16 knjiga. Sačuvano je 9 fragmenata. Pod njegovim imenom Lučić navodi isključivo djelomično sačuvanu »Pe77

7(i

App. Illyr. 7 (18).

!

382

383

Knj. I, pogl. I

Knj. I, pogl. I

riegezu« u stihovima, koju su upravo u njegovo vrijeme Skimnu gotovo istodobno prepisali L. Holste d I. Voss (o njima usp. bilj. 3 i 6 uz C II i bilj. 59 uz C IV). Dijelom u skladu s tom atribucijom, autor se i danas naziva Pseudo Skimnom. Usp. izd. Scymni Chii, ut fertur, Periegesis, GGM I. s8 Diod. XV, 14, 2 u kombinaciji s Diod. XV, 113, 1. m U trećem poglavlju Lučić će izričito imenovati jednog Polibijeva prevodioca. To će biti Nicolao Perotti (Nicolaus Perottus, Sassoferato 1430—1480), gramatičar i prevodilac Polibijevih prvih pet knjiga daleko prije no što su se pojavila prva izdanja izvornika. Prijevod je posvetio papa Nikoli V 1452. godine, i spis je d,u/go nadoknađivao nedostatak izvornika. Perotti je priredio i jedno ne odveć dobro izdanje Plinija Starijeg. Usporedili smo jedno od kasnijih izdanja njegova Poubija (usp. bilj. 32), i nismo mogli naći sve nedostatke koje Lučić pripisuje ^ranijem« ili »iprvom« prevodiocu. 1)0 Polyb. II, 8, 5. 91 Ovog prevodioca Lučac nigdje ne imenuje, no može se s velikom vjerojatnošću pretpostaviti da se radi o^Piercamdidu Decemtoriju (Petrus Candidus Decembris, Pavia 1399—Milano 1477). Političar i pisac, preveo je i komentirao djela mnogih antičkih pisaca. Još je 1452. prema kasnije izgubljenom predlošku objavio prijevod nekih dijelova Apijanove povijesti, a među njima su bili i »Ilirski ratovi«. Kako je njihov original dugo zatim ostao nepoznat, Decembrijev je prijevod često iznova tiskan (npr. 1472, 1477,. i kasnije), iako nije bio jako cijenjen. Manjak je nadoknadio 1599. David Hoeschel, objavivši prema novopronađenom rukopisu zasebno »Ilirske ratove«. Lučić, međutim, nije bio zadovoljan njegovim izdanjem, i Gradićev je prijevod za De Regno rađen prema rimskim irukopisima koje su identificirali i uspoređivali Gradić i Lučić. O tome v. Gradićevu poslanicu u De Regno 1668, str. 461. 92 App. Illyr. 7 (17). 93 Polyb. II, 8, 5; Dio Cass. f g. 47 (49), 2, 94 App. lllyr. 7 (21).. 95 Usp. Polyb. II, 12, 3. 98 Carlo Sigonio (Carolus Sigonius, Modena 1523—1568), po struci pravnik, bavio se pravnom poviješću i poviješću uopće, češće starijih razdoblja. Lučić se ovdje precizno poziva na djelo De antiquo iure provinciarum libri III tiskano s nekim drugim pravino-povijesnim spisima 1560. u Mlecima. Usp. izd.: CAROLI SIGONII de antiquo iure populi Romani libri XI, duo de Civium Romanorum, tres de Italiae, totidem de provinciarum antiquo iure, reliqui de Romanae lurisprudentiae iudiciis, sv. I i II, Leipaig — Halle 1715, Seli. Navedeno mjesto je u sv. II, stir. 47— —54, I knj. De antiquo iure Provinciarum, C VII De Illyrico.
384

Ishod II ilirskog rata u Polyb. III, 18,5—7 i 19, l—2 u glavnom citatu; inače pad Fara i DerneUmjev bijeg u Polyb. III, 19, 4—8, što Lučić nije reproducirao, iako se ov98 Polyb. VII, 9, 13 i ,14. 99 Za uzrok makedonskog rata Polyb. V, ,101, 7. Od Aigronove dje i na to poziva. U fragmentu Diona Kasija (fg. 51/53/) izvještaj o sukobu s Demetrijem prekinut je kad su Rimljani poveli čete prema Isi. Nastavak zbivanja, tj. Dimal, Far i daljnju Demetrijevu sudbinu opisuje prema Dionu Zonara. Uep. bilj. 37 uz C I. App. Illyr. 8 (22—24). ekspanzije do Skerđilaidina ugovora s Filipom Polibije ga prilično često spominje: PoZyb. II, 5, 6 i d.; II, &, 3; II, 6, 6; IV, 16, 6, 9 i 11; IV, 29, 5. 100 Polyb. IV, 29, 2 i d.; u nastavku Lučić prepričava Polibijev izvještaj. 101 Liv. XXII, 33, 3—6. 102 Polyb. XVI, 24; Liv. XXXI, l, 6—10. 103 Polyb. X, 41, 4. 104 Lučićevu bi navodu doslovno odgovarala mjesta gdje su Pleurat i Skerdilaida spomenuti zajedno, a to su Liv. XXVI, 22, 9, Liv. XXVIII, 5, 7 i Liv. XXVII, 30, 19. Posljednje mjesto ne odgovara navodu, jer se spominje Pleurat, kralj Tračana, uz Skerdilaidu, kralja Ilira. Srednje odgovara kako-tako. jer su obojica spomenuti kao sudionici rata, ali se ne vidi kime vladaju niti je jasno da među njima postoji bliža veza. Prvo još najbolje odgovara, jer je ondje rečeno .da bi im obojici morali pripasti Ardijejoi. U svakom slučaju, ništa od ovoga nije u trećoj knjizi treće dekade, a u njoj nema ničeg što bi odgovaralo Lučićevu. narvodu. 105 Liv. XXXI, 28, 1. 106 Tekst koji je reproduciran odgovara Liv. XXXIII, 34, 11, a određenje uza nj prethodnom navodu Livija (usp. bilj. 105). Greška u čitanju izvornog teksta u izdanju kojim se služio Lučić: umjesto Lingus danas se stavlja Lychnis. Kako će se vidjeti, on se tome nije dosjetio. 107 Navod se odnosi na sve što je od Livdja uizeto za opis III ilirskog rata — usp. bilj. 39, 40, 4>2 i 43 uz ovo poglavlje. 108 PoZyb. XXXII, 9 (18), 4; Liv. XLIV, 30, 2. 109 Navod se temelji na Liv. XLII, 26, 2 i XLV, 26, 13. 110 Liv. XLV, 26, 13. 111 Poij/b. XXXII, 9 (18), lr-2. 112 App. lllyr. 11 (31 i 32); Liv. Perioch. 47. 113 Polyb. XXXII, 9 (18), 4. 1)4 Lučić ovime osobito misli na natorajanje naroda pri uređenju Ilirika, Liv. XLV, 26, 11—15. 115 App. Uyr. 11 (31 i 32). 116 Vatinije (Publius Vatinius, o. 95—nakon 43. p. n. e.) rodom iz Reate poput Varona, bio je jedan od Cezarovih

97

385

Knj. I. pogl. I, II

Knj. I, pogl. II kao Paflagonci, štoviše ovog drugog etnika ne bi prema indeksima uopće smjelo biti u djelu. 3 Luka Holste ili Holstein (Lucos Holstenius, Hamburg 1596 — Rim 1661), svestran istraživač starine visoke stručnosti, Lučićev rimski prijatelj i suradnik. Od 1636. na položaju je knjižničara kardinala Barberinija, od 1641, kustos Vatikanske biblioteke. Posljedica je širokih interesa da je mnogo više namjeravao uraditi i ostavio u rukopisu no što je za života objavio. Iz aspekta Lučićeva rada u De Regno posebno su interesantne Holsteove bilješke uz »Sholije« za ep Apolonija Rođanina (1639), bilješke uz sam ep (1641)·, bilješke uz Clouvierovu »Drevnu Italiju« (usp. bilj. 47 uz C V) tiskane posmrtno 1666, i bilješke uz djelo Stjepana Bizantinca, tiskane također posmrtno tek 1684. Lučić je naime imao uvida u sav Holsteov rad, bez obzira jesu li to bila dovršena i objavljena djela, ili ono što se tek pripremalo. I da nema drugih podataka, dokazivao bi to tekst De Regno. Naime, projekt da izda zbirku Geographi Graeci minores u tri dijela, gdje bi se u prvome našli Marcijan iz Herakleje, Pseudo Skimno i Pseudo Skilak (dakako, pod imenima Skimna i Skilaka), Holste nikada nije realizirao. Donoseći u De Regno Holsteove prijevode »Periegeze« i »Peripla*·, s njegovim emenđacijama, i spominjući njegove zahvate, Lučić ie po svemu sudeći prvi i jedini u svoje doba objavio dio Holsteova posla na tim izvorima, što je dokaz žive i otvorene suradnje među dvojicom znanstvenika. 4 Glavni Pseudo Skilakov citat obuhvaća jedanaest poglavlja »Peripla«, od Ps. Scyl. 17 — Tvfrfavot do Ps. Scyl. 27 — VlfttKoi. Tekst je prikazan u fazi uređivanja s rukopisnim varijantama na marginama i Lučić će se na to još vraćati, pa o nekim razlikama prema kritičkom izdanju na tim mjestima nije neophodno govoriti. Nije, međutim, zabilježeno ništa za naslove Ps. Scyl. 25. i 26. 25. odjeljak ima u naslovu varijantu etnonima koju kritičko izdanje izostavlja, a 26. nosi naslov Ιλλυριοί- kao i Ps. Scyl. 22. U kritičkom izdanju naslov je zamijenjen sa Ύαυλάντιοι, |u skladu sa sadržajem. Čini se da Lučiću i Holsteu tu ništa nije zasmetalo. 5 Marcijan iz Herakleje (Μαρκίουός Ήρακλεώτης, između g. 4,00. i 500), geograf iz pontske Herakleje. Sastavljao je sažetke djela pojedinih starijih geografa i izradio vlastite kompilativne periiple vanjskog i unutarnjeg mora,, dijelom sačuvane. Usp. izd: Marciani Heracleensis peripli, GGM I. U De Regno nije upotrijebljeno ništa iz vlastite Marcijanove ostavštine. Spomenut je jer mu se pripisivala Pseudo Skimnova »Periegeza«, koja će jedanput biti i citirana pod njegovim imenom. 6 Usp. bilj. 3 uz ovo poglavlje. Atribuciju »Periegeze« Marcijanu iz Herakleje dao je njen prvi izdavač, David Hoeschel 1600. u svojoj ediciji Geographi Graeci minores. Zadržala su je i dva slijedeća izdanja »Periegeze·« prije

117

118

119

120

121

zapovjednika u ratu β Pompejem, a kasnije samostalan zapovjednik u operacijama protiv buntovnih plemena u Iliriku, osobito Delmaita. Već 46/5. g. p. n. e. slavio je suplikacije zbog uspjeha na tom terenu, a ondje se na dužnosti nalazio i 44. p. n. e. kad su pisana dva pisma koja koristi Lučić. Ciceron (Marcus Tullius Cicero, 106—43. p. n. e.). Znameniti političar, govornik i pisac nije sam Lučiću pružio nikakvih podataka za De Regno. U njegovoj Zbirci pisama Ađ familiares sačuvana su pisma vojskovođe Vatinija koja Lučić koristi, te je Ciceron spomenut samo kao posrednik. Usp. izdanje: M. Tullid Ciceronis Epistularum ad Familiares quae dicuntur libri XVII, C. F. W. MUELLER, M. Tullii Ciceronis scripta quae manserunt omnia III, l, Leipzig 1904, Teubner. Citirano je pismo Cic. Ad fam. V, 10. Dio teksta bez ikakve je naznake ispušten, a ništa ne upozorava niti na lakunu u pismu. Polyb. XXXII,9,(18),4; za Casaubona usp. bilj. 82 uz ovo pogl. Cic. Ad fam. V,10. Cic. Ad fam. V,9. Pismo jest jasnije, jer pokazuje da Vatinije ne smatra Naronu mjestom u Dalmaciji. Ono što nije jasno, je zašto onda Lučić nije citirao to pismo. Velej Peterkul (Gaius, ev. Marcus iM Publikus Velleius Paterculus, o. 20. p. n. e. — SI. n. e.), rimski historičar s bogatom vojnom i činovničkom karijerom. Sastavio je »Rimsku povijest« od osnutka Grada do svoga doba, u svega dvije knjige (Historiae Romanae libri duo). Usp. izd. M. Vellei Paterculi ex Historiae Romanae ad M, Vinicium consulem libris đuobus quae supersunt, V. HAASE, Leipzig 1874, Teubner. Citirana su mjesta Veli. Pat. 11,110,2 i 11,110,6. Prvi je citat grubo otrgnut iz konteksta i netočno ispisan. Cjelina: Praeparaverat iam hiberna Caesar ad Danubium admotoque exercitu non plus quam quinque dierum iter a primiš hostium aberat, legionesque quas Saturninum admovere placuerat, paene aequali divisae intervallo ab hoste intra paucos dies in praedicto loco cum Caesare se iuncturae erant, cum universa Pannonia, insolens longae pacis bonis et adulta viribus, Delmatia omnibusque tractus eius gentibus in societatem adductis consilii, ormo corripuit. App. Illyr. 16(47). II POGLAVLJE Herodot (Ήρ&οτος, o. 484—424. p. n. e.) iz Halikarnasa u Kariji, »otac povijesti«. Jedino djelo loropbf; άιη&εφκ ili 'laropltu — »Povijest«. Usp. izd. Herodotus, Historioe I i II, H. KALLENBERG, Ledpzig 1937, Teubner. Henete Herodot definira kao ilirski narod u Hist. 1,196. Lit». 1,1,1—4 i Strob. V,l,4; kod Polibija međutim za ovaj navod prema uspoređenim ladanjima nema pokrića. Veneti (ev. Heneti, Eneti) nigdje kod njega nisu definirani

1

a

386

387

Knj. I, pogl. II

Kn]. I, pogl. II

De Regno, 1606. s prijevodom u stihu i 1662. s proznim prijevodom. Holste se za atribuciju Skimnu s Hija prvi put izjasnio u svojim bilješkama uz Porfirija (1631), a podsjetdo je na to u bilješkama uz »Sholije« za ep Apolonija Rođandna (16.39), reagirajući na istu atribuciju k.oju je također 1639. iznio Isaac Voss (usp. bilj. 5Q uz C IV). 7 Pseudo Skimnov navod Teopompa morao bi se odnositi na ista mjesta s kojih je crpao Strabon u Geo. VII, 6,10. 8 Timej (Τίμαιος, o. 345^-260. p. n. e.), povjesničar iz Tauromenija na Siciliji. Djela nisu sačuvana. Najopsežnije povijesno bile su Σικελικαΐ Ιστορίαι ili Σικελικα'. »Povijest Sicilije«. Završni je dio zahvatio u rimsku 'povijest pa se navodio i sa zasebnim naslovom 'Ρωμαϊκά , »-Rimska povijest«. Usp. >izd.: Tdmnaei fragmenta, FHG I,, str. 19(2—233. Prema Pseudo Skimnovu tekstu, od Timeja i Eratostena potječe opis poluotoka Hilide s podacima o plemenu Hila. Ps. Scymn. 404—411 = FHG, I, Tim. fg. 42. 9 Eratosten ('Ερατοσθένης, o. 284—202 p. n. e.), geograf, kozmograf i pjesnik rodom iz Kirene u Libiji, živio je i radio pretežno u Aleksandriji. Djela nisu sačuvana. Najznačajnije je bio »Zemljopis·« (Γεωγραφικά ili Γεωγρα^ούμερα) u tri knjige s kartom poznatog svijeta. Usp. izd.: Die geographischen Fragmente des Eratosthenes, H. BERGER, Leipzig 1880, Teubner, Ps. Scymn. 404— —411 = Eratosth. fg. III, B, 113, usp. izd. str. 356. 10 Glavni citat obuhvaća Ps. Scymn. 361-444 prema usp. izdanju, tj. stih dalje no što je naznačeno u De Regno. 1 ' Dionizi je Perieget (Afrički, Aleksandri jski — Διονύσιος Περιηγητή«, kraj III — poč. IV st.). Pridjevci bi uz karakter njegova spisateljstva trebalo da pokazuju i njegovo podrijetlo iz egipatske Aieksandrije, no neki smatraju da je njegov grad Karaha u Suzijani, prekrštena u Aleksandriju. Djelo »Svjetski putopis·« Περιη'γησ·« της οΙκουμένης pisano je u heksametriima. Usip. izd. GGM II, str. 103-176. Lučić je donio trodjelni citat, sastavljen od Dion. Perieg. 91—m, 3718—307 i 481—493. 12 Glavni Strabonov citat sastavljen je od sedam različitih mjesta, između kojih su naznake ispuštanja ili izrazi povezivanja poput et infra i itern: Strab. VII, 5, 3 od druge rečenice dalje, bez prekida ili ispuštanja do VII, 5, 7; početak Strab. VII, 5, 8; kraj Strab. VII, 5, 8 i početak VII, 5, 9; kraj Strab. VII, 5, IO i VII, 5, U bez prekida ili ispuštanja; djelić Strab. VII, 6,1; dva djelića Strab. VII, 7, 8, povezana s item; opis Egnacijeve ceste po slijedu bi citata morao također dolaziti iz Strab. VII, 7, 8, gdje se ona doduše spominje, ali ovo što je citirano doslovce odgovara njenu opisu u Strab. VII, 7. 4. Ne može se odrediti je li to Lučić hotice ili nehotice zamijenio dva slična Strabonova mjesta, ili je možda u njegovu predlošku bilo takve zabune. Tekst je svakako vrlo nesređen. 1:1 Strab. VII, 5, 3.

" App. Civil, V, 7 (66), ali s ozbiljnom greškom vjerojatno u čitanju izvornika: umjesto Codropolim trebalo je biti Σκόδραν iroXu>. Prijevod dalje ovisi o toj igrešci, kao i Lučićev komentar. 15 Plin. N. H. III, 5, 38 i III, 19» 130. 1β Navod se u prvom redu odnosu na završni dio glavnog citata, dakle na Strab. VII, 4. 17 Dio Cass. 411, 49, 2. 18 Granice Ilirika prema Strab. VII, 5, 3 i VII, 7, 4, a Lučić je zapravo prepričao tri prva dijela glavnog Strabonova citata. 19 Pomponije Mela (Pomponius Mela, l st. n. e.), geograf iz Tingentere u Hispaniji. Djelo De chorographia libri tres ili De situ orbis objavio je 43/44. godine. Usp. izd.: Pomponius Mela, Oeuwes completes, M. NISARD, Collection des auteurs latins avec la traduction en froncois, Pariš 1850, Dubochet-Chevalier. Prvii je odlomak Pomp. Mela 11,3. 80 Pomp. Mela 11,7; na žalost, uspoređeno izdanje nije kritičko u pravom smislu riječi, te ne predočuje varijante. Opredijelilo se za takvu verziju ovog dijela teksta da nedostaje upravo ono o čemu Lučić kasnije živo raspravlja, Trucones. 21 Opaska se odnosi na čitav Strabonov opis obale, tj. na prva itni dijela glavnog citata. 22 Kako je naprijed pokazao, Lučić misli na Verg. Eclog. VIII, 6 i 7, Verg. Aen. l, 243 i 244 i Liv. X, 2, 4. 28 3 i lin. N. H. III, 139i = Callim. fg. 392,, prema usp. izdanju također iz Airia (v. bilj. 6 uz C I). 24 Varro apud Plin. N. H. III, 22,142; u popisu izvora prema kojima je sastavio »Prirodoslovlje« Plinije doduše imenuje autore iz kojih je crpao posebno za svaku knjigu djela, ali na žalost ne daje i naslove spisa koje je koristio. 25 Glavni Plinijev citat zahvaća neprekinuti tekst od Plin. N. H. III, 2il, 139 do početne rečenice Plin. N. H. III, 23, 145. U usporedbi s današnjim izdanjima suvišni su naslovi odjeljaka koji nisu izvorni, a nedostaje potpodjela na manje odjeljke. To se uočava na prvi pogled. Tekst je iskvaren i nesređen, no o tome će odmah raspravljati i sam Lučić. 24 Plin. IV. H. III, 151 = Callim. fg. 393 prema usp. izdanju, također iz Αίτια (usp. bilj. 6 uz C I). 27 Drugi dio Plinijeva glavnog citata obuhvaća Plin. N. H. III, '26, drugu polovinu 151 i cijeli 15,2. Za izgled teksta primjedbe kao u bilj. 25 uz ovo poglavlje. 28 Guillaulme Dalechamps (Guillaelmus Delicompius i'H Dalecampius, Caen 1'5Ί3—Lyon 1588), liječnik i botaničar, znamenit erudit. U skladu sa strukom, zanimali su ga stari spisi prirodnjačkog sadržaja, te je priredio i izdao

388

389

Knj. I, pogl. II

Knj. I, pogl. II, III

niz takviih djela antičkog postanka. Na Pldnijevu »Prirodoslovlju« radio je velik dio života, a prvotisak (1587. u Lyonu) je nadživio samo godinu dana. Izdanje je bilo izvanredno cijenjeno, što pokazuje i Lučićev navod. *» U najnovijem uspoređenom izdanju (usp. bilj. i!8 uz C I) među spomenutim vatikanskim rukopisima Plinijeva djela nema signature kakvu navodi Lučić. Usp. i bilj. 38 uz ovo poglavlje. 80 Ferdinando Nunes de Vallađolid (Ferđinanđits Nonnius Pintianus, Vailadolid /Pineium/ kiraj XV st. — Salamanka 11553), objavljivao je komentare antičkim pdscima, npr. Seneki i Pom|poniju Meli. Znamenito je djelo na koje se d Lučić povziva, Observationes im loca obscura et depra.va.ta Historiae naturalls Ca-i Plinu, ili Observationes in Cai Plinu Noiwrolis historiae libros omnes, ili jednostavno Observationes PUnianae. Tiskano je prvi put u Salamanki 1544, zatim 15147. u Anitwerpenu, i više puta poslije smrti autora, npr. 1593. u Lyonu, 1586. u Frankfurtu. 81 Navod se tiče svih mjesta igdje Strabon spominje Autarijate: Strob. VII, 5, 6; VII, 5, 7; VII, 5,11. 32 Nunesov predložak u stvari je kodeks iz Toleda. V. uvod najnovijeg uspoređenog izdanja Plinija (prema bilj. 18 uz C I): »Codex Toletanus, membranaceus, saecuM XIII, excepto ultimo omnes libros continens, a Pintiano quondani diliigenter excussus et adhibitus est.« Kodeks iz Salamanke na istom je mjestu predstavljen ovako: »Codex Salmaticensis, liibros I-XV continens, semivetus, ut ait Pintianus, qui eum in observationibus Pliinianis a. 1544. non raro laudavit.« Očito je da Lučić varijante iz tog kodeksa također navodi prema Valladoliđaninu. 93 Oblik tradiran u nekim rukopisima Pomp. Mela II, 7. 34 Plin. N. H. III, 26, 152. 35 Pln. N. H. III, 26, 152; za kodeks ζ Toleda usp. blj. 32 uz ovo poglavlje. *· Ptolemej (Πτολβμαϊος, Claudius Ptolemaeus, 2. trećina II st., umro vjerojaitno za vladavine Marka Aurelija); znanstvenik iz egipatske Aleksandrije. Astronomska, astrološka, geografska djela i djela iz drugih disciplina. Lučić koristi Γεωγραφίας ύφτίγησις, op4s poznatog svijeta u sedam knjiga, s 27 karti opisanih područja u osmoj knjizi. Usp. izdanja: Claudil Ptolomaei Geographia I, l i 2, C, MULLERUS, Pariš 1883—1901, Didot; Claudius Ptolemaeus, Geographia I—III, bez imena priređivača, Leipzig 1887— -^1898. Navedeno je mjesto Ptoi. Geo. II, 16 (17), 14. 87 Strob. VII, 5, 5; Pomp. Mela II, 7. 98 Za Romana exemplaria Plinija kaže priređivač najnovijeg uspoređenog izdanja (bilj. 18 uz C I) da su valde numerosa. Na njima se ne zadržava, osim na najkvalitetnijima koje je upotrijebio za izdanje. Prema tome, Lučić je doista mogao štošta uspoređivati, a za nj dragocjeni va-

tikanski kodeks ili danas ne pripada najkvalitetnijima, ili je promijenio signaturu. Ermolao Barbaro (Hermolaus Barbaru«, Mleci 1464 — Rim 1493). Njegovim Castigationes PUnianae izdanim u Rimu 1492. i 1493. započela je kritička obrada Plinijeva djela. 10 Čiovo. 41 Amijan Marcelin (Ammianus Marcellinus, o. 330—395). Grk iz sirijske Antiohije. Povijesno djelo Res gestae, nastavak Tacita, zahvaća od 96—378. godine. Dijelom sačuvano. Usp. izd: Ammiani Marcellini Rerum gestarum li. bri qui supersunt I i II, V. GARDTHAUSEN, Leipzig 1874, Teubner; Ammianus Marcellinus. Romische Geschichte I, II, W. SEYFARTH, Berlin 1970. Akademie-Verlag. Amm. Mare. 22, 3, 6 i 28, l, 33. Boas je oba puta akuzativ smjera. Prema tome, Čiovo je u Amijana vjerojatno Boae. 42 Pomp. Mela 11,7; Ptoi. Geo. 11,16 (17), 14. 48 Prema Ps. Scyl. 23 — Ν&τοι. 44 Očuvanje i prijenos izvora opskrbljenog kartama kroz stoljeća još su kompliciraniji nego očuvanje i prijenos teksta. Tako je, čini se, prvo novovijeko izdanje Ptolemeja bilo latinsko, bez karata, 1475. u Vicenzi. Od vremena velikih geografskih otkrića Ptolemejev su tekst pratile karte što su ih radili humanisti, aktualizirajući ih i »popravljajući«. Osobito je bio cijenjen rad Gerharda Kremnera — Mercatora koji je 1578. tiskao u Kolnu Tabulae geographicae ad mentem Ptolemaei restitutae et emendatae. Te su se karte pridruživale najkvalitetnijim kasnijim izdanjima Ptolemeja, d Lučić se vjerojatno služio njima. 45 Ptolemejev glavni citat, s nešto iskrivljenih imena mjesta i okrnjenja, odgovara PtoZ. Geo. TI 16 (17), 1—14. 46 Prema Strab. VII, 5, 4. 47 Prema Plin. N. H. III, 2il, 139 i Ptoi. Geo. II, 16 (17), 8. <e Prema Strab. VII, 5, 5.
19
49

Plin. N. H. III, 22, 144. 51 Prema Pomp. Melo II, 3. 32 Prema Strab. VII, 5, 5. *» Prema Plin. N. H. III, 26,152. Vl Prema Ptoi. Geo. II, 16 (17), 14.

50

Plin. N. H. III, 22, 14S i Ptoi. Geo. II, 16 (17), 4 i 5.

III POGLAVLJE
1

Prema Ps. Scj/l. 24 — Movun i Ps. Scyl. 26 — Ταυλώτιοι

2

1

Polyb. II, 11, 10 i 11; App. lllyr. 7 (20 i 2,1); Strab. VII, 7, 8. ali to mjesto nije ranije citirano. Usp. Strab, VII, 5, 6; VII, 5, 7 i VII, 5, 11 i App. Illyr. 3 (7)

390

391

Κη.1. Ι, pogl. ΠΙ

Knj. I, pogl. III

'' Prvi dio navoda odgovara Strab. VII, 5, 11 i sadržan je u glavnom Strabonovu citatu, drugi se temelji na Strab. VII, 5,15 i ondje ga nema. 1 App. lllyr. 3 (7), ali izrazito pogrešan prijevod: Autariiati su prema Apijanu svladali Ardijejce, a ne obratno. Podatak o Liburnirna nije dovoljno vjerno prenesen, pa se ne vidi da Apijan Ardijejce i njih, tim redom, predstavlja kao najbolje jadranske pomorce. Sto najviše ćudi, ovo nije Gradićev prijevod. Njegov, u prilogu De Regno (462, l, 50 i d.), možda je odveć rječit, ali je točan: Nec alia ratione Ardiaei mari imprimis validi, ab Auiarieis, qui itidem terra valebant, postquam eos multis affecere damnis, tamen eversi sunt. Praeter Ardiaeos Liburni navibus plurimum vzlu'.ssc memorantur ... 11 Lučić se poriva na emiendaciju koju je za Plin. N. H. III. 22, 141 predložio u prethodnom poglavlju. 7 Strab. VII, 5·, 7. 8 Ps. Scyl. 24 — Μανιαί. 9 App. Illyr. 3 (7) uz napomene iz bilj. 5 uz ovo poglavlje. 10 App. Jllyr. 3 (8 i 9). " Diod. III, 30, 3. 12 Elijan (Αιλιανός, Claudius Aelianus, o. 170—285. g.), podrijetlom Grk, oslobođenik iz Rreneste u Italiji. Sačuvano mu je više djela različita sadržaja i kompilativna karaktera. Lučić koristi spis »O prirodi životinja« (Hepi£ifav Ιδιότητος), Usp. izd.: Claudii Aeliani De natura animalium libri XVII, Voria Historia, Epistolae, Fragmenta l i II, R. HERCHER, Leipzig ,1864, Teubmeir; citirano je mjesto Ael. Anim. 17, 41. Uspoređeno kritičko izdanje ne bilježi varijantu Indi koju Lučić ispravlja. 13 Steph. Byz. s. ν. Αύταριάται, usp. izd. str. 148. "' Usp. bilj. 82 uz C I. '·"' Sirob. VII,5,11. 10 Polien (Πολύαιονς, II st., doba Marka Aurelija i Lucija Vera), povjesničar rodom iz Makedonije. Djelo »-Ratne varke« — Στρατηγικίί ili Στρατηγτ^ματα. Usp. izd. Polyaeni Strategematon libri octa, E. WOELFLIN — I. MELBER, Leipzig 1887, Teubner. Citirano mjesto je Polyaen. VII, 42. 17 Arr. Anab. I, 5, 1—3. m Diod. XX, 113,3 i Polyaen. IV, 12. 1. Razlika u broju Polienoviih knjiga između Lućićevih navoda i kritičkog izdanja dosljedno se ja.vlja i upozorava na različit raspored teksta u Lučićevu predlošku. 19 Strab. VII, 5,11. 20 App. Illyr. 3 (7) uz primjedbu iz bilj. 5 uz ovo poglavlje. 21 Strab. VII, 5,11 i VII, 5, 6. 22 Polyb. II, 11,10 i H. 23 O Casau'bonu usp. bilj. 82 uz C I. 24 Polyb. II, 11,13.

' Polyb. II, 11, 11; za N. Peirottija usp. bilj. 89 uz C I. ' Polyb. II, 10 i 11. ' Pod onim »na više mjesta« treba uz mjesto iz glavnog citata u Strab. VII, 5, 5 podrazumijevati i Strab. VII, 5, 6; VII. 5, 7 i VII, 5, 11. U nastavku su reproducirana dva detalja iz glavnog citata Strab. VII, 5, 5 i VII, 5, 7 koji su izravna podloga Lučićevu zaključku. Kombinirano navođenje Strab. VII, 5, 5 i VII, 5, 7 i citat od dijelova Strab. VII, 5, 3 i VII, 5, 10. Odnosi se na Strab. VII, 5, 10 gdje je u Lučićevu predlošku stajalo ispravno »Ardijejci«. pa se po tome moglo ispraviti krivo »Sardijejci« u Strab. VII, 5, 3 istog predloška. 30 Dio Cass. 47 (49), 2 i 3. 3) Strab. VII, 5,12. 32 Vjerojatno Liv. XLIII, 9, 7. 33 Liv. Perioch. 56. .14 App. lllyr. 10(29). 35 Plin. N. H. III, 22, 143. 36 Strab. VII, 5, 3; VII, 5, 10 i VII, 5, 1. J7 Liv. XLV, 26, 11—15. 38 Strab VII, 5, 6. O tradiciji Ptolemejevih karata u Lučićevo doba usp. bilj. 44 uz C II. Pridjev Ptolemaicus mjesto ev. prisvojnog genitiva Ptolemaei pokazuje da je Lučić svjestan kako karte nisu identične Ptolemejevirn, iako ih smatra valjanim izvorom i za stanje Ptolemejeva doba. IVebalo bi zapravo prevesti s «ptolemejski«. 40 Strab. VII, 5,3. 41 Plin. N. H. III, 25,147, no iz teksta se vidi da je za Plinija — logično — i Panonija dio Ilirika. Lučić to ovom prilikom zanemaruje. Ptol. Geo. II, 16 (17), 1. 42 Strab. VII, 5, 5. 43 Usp. bilj. 39 uz ovo poglavlja Ί4 Strab. VII, 5, 3, prva rečenica koja nije obuhvaćena glavnim citatom i gdje su Pirusti i Meeeji spomenuti kao Panonci. Ptol. Geo. 1116 (17), 8. 45 Pomp. Mela II, 3. 46 Plin N. H. III, 22, 144; App. Illyr. W (29); Strab. VII, 5, 5. 47 Plin. N. H. III, 22,144 i III, 26, 152. Homer ("όμηρος, IX ili VIII st. p. n. e.), po tradiciji ime autora »-Ilijade« i »Odiseje«. Lučić se na nj poziva samo ovaj put. Usp. izdanje: Όμηρου 'Οδύσσεια, H. FARBER, Munchen 1961, Kosel Verlag. Navedeno je mjesto Odyss. VI, 1-10. Strab. VI, 2, 4. Ps. Scymn. 437 i 438.
393

392

Knj. I, pogl. III, IV
51 52 53 M
55

Knj. I, pogl. IV

58

57

Strab. VII, 7, 8. Steph. Byz. s. ν. Έγχελίίς, usp. izd. str. 260. Ps. Scyl. 25 — Έγχελεί·;. Liv. XLV, 26, 11—46. ČIL III 1741, 14. g. n. e.: Ρ · CORNE[ DOLABELLA[E · COS • VII · VIRO · EPVL[ONI SODALI · TITIENfSI 5 L] EG · PRO · PR · DIVI · AV[GVSTI · ET · TI · CAESARIS · AVGVSTI CIVITATES · SVPERIORIS PRpVINCIAE · HILLYRICI U Lučićevioj zbirci Inscriptiones Dalmaticae natpis je tiskan na str. 17, u skupini preuzetoj iz tiskanog djela lana Grutera. Za razliku od De Regno, u Inscriptiones je natpis Objavljen točno po recima. ČIL III 2908, 18/19. g. n. e. TI · CAESAR · DIVI · AVG · F AVGVSTVS · IMP · PONTIF · ΜΑΧ TRIB-POTEST · XX · COS · III LEG · VII LEG · XI 5 Ρ · CORNELIO · DOLABELLA LEG · PRO · PR U Inscriptiones Dalmaticae natpis je na str. 26, među ostalima boji su preuzeti iz sheda Lučićeva zadarskog znanca, također znanstvenika Sime Ljubavca. I taj je ondje objavljen točno po recima. Ptol. Geo. Eur. tab. 5 i čitav iglavni citat, Ptol, Geo. II, 16 (17i), 1—14. IV POGLAVLJE

1

2 3 4

5

Za oba autora usp. bilj. 3 uz C I. Sto se Ddodora tiče, ovo što je ovdje navedeno nalazi pokriće u Dtod. XVI, 2, 1/2 i Diod. XVI, 4, 3—7. Ništa od toga nije supra citirano, a navedeno je samo dijelom. Polyb. II, 2, 4. Plin. N. H. III, 21, 139 i III, 22, 142. Hircije (Aulus Hirtius, o. 90 — o. 43. p. n. e.), podrijetlom iz Ferentina na području Hernika u Italiji. Hircije je bio Cezarov suborac i suradnik još od vremena uprave Galijom. S velikom mu se vjerojatnošću pripisuje VIII knjiga »Zapisa o galskom ratu« i čitav spis o aleksandrijskom ratu (De bello Alexandrino) koji koristi Lučić. Usp. dzd. C. lulii Caesaris opera omnia I—IV. J. CELSUS— A. J. VALPY, London 1819i Citirano je mjesto Bell. Alex. 43. Cezar (Gaius lulius Caesar, 100—44. p. n. e.); Lučić začudno slabo crpi iz Cezarovih povijesnih zapisa: jedino se na ovom mjestu poziva na nj. Uspoređeno izdanje, uz ono iz

prethodne bilješke: Caius lulius Caesar, Commentarii Belli Civilis, A. KLOTZ, Leipzdg 19(26, Teubner. Cezar nipošto ne svjedoči da su Iliri stajali uza nj, što više izričito bilježi da su u građanskom ratu Delonati i drugi barbari bili na strani Pompejeva legata Oktavdja. K tome u čitavoj trećoj kn.iizi Bell. Civ. na koiu ge Lučić poziva uopće nema etnika Illyrii. Cezar je, međutim, u Bell. civ. III, 9 istaknuo vjernost Salondtanaca, i to je ono na što Lučić misli u ovom kontekstu, držeći dosljedno Salonu deknatskim gradom. fi Lučić namjerno za male brodove koristi termin kojim antički izvori nazivaju ilirska plovila. Time nagovješćuje zaključke koje će doskora iznijeti o ilirskoj plovidbi, pa izraz valja zadržati i u prijevodu. 7 Plin. N. H. III, 26, 152, samo vrijedi primijetiti da se Plinijeva zamjerka tiče izmišljanja o otocima, a ne o kopnu. * Plin. N. H. III, 21, 139 i III, 22, 142. 11 Ps. Scyl. 24 — Μανιοί. 10 Opaska se tiče glavnih citata sve trojice autora, usp. uz C II bilješke 12, 25, 217 i 45. 11 Strab. VII, 5, 4. 12 Plin. N. H. III, 22, 141. 13 Ptol. Geo. II .16 (17), 10 i Plin. N. H. III, 22, 14B. 14 »Peutingerova karta« (Tabula Peutingeriana, sačuvana redakcija iz 2. pol. IV st.) zove se po Konradu Peutingeru u čijoj se ostavštini nalazila prije objavljivanja. To je neprirodno izdužena karta koja u 11 segmenata prikazuje ceste u Rimskom Carstvu. Sačuvana je u prijepisu iz 12. ili 13. stoljeća. Usp. izdanja: Peutingeriana tabula itineraria, F. Ch. SCHEYB, Vindobonae 1753, Trattner; Die Weltkarte des Castorius, genannt die Peutingersche Tafel I, K. MILLER, Ravensburg 1887, O. Mayer Verlag; Peutingcrova karta, G. A. SKRIVANIC, Monumenta cartographica lugoslaviae l — Antičke karte, Posebna izdanja Istorijskog instituta knj. 17, Beograd 1974. Burnurn je na Tab. Peut. V, b = VI, 1. 15 Prokopije (Προκόίτιο?, o. 500— o. 565) iz Cezareje, jedan od najznačajnijih historičara ranobizantskog razdoblja, napisao je tri po karakteru i namjeni vrlo različita djela: objektivnu povijest »O ratovima«, panegirik »O građevinama« i pamflet »Tajna povijest«, prvenstveno usmjeren protiv cara Justinijana i carice Teodore. Lučić se ovdje poziva na djelo »O ratovima« koje obuhvaća ratove s Perzijancima (knj. I—II). s Vandalima (knj. III—IV) i s Ostrogotima (knj. V—VIII). Usp. izd.: Procopius, LondonCambriđge Massachusetts 1968, Loeb Olassical Library; Prokopije spominje Burnum u Bell. Rom. V, 16, 13—15, a uz to i Skradin u Bell. Rom. V, 7, 32 d V, 16, 13. 19 Artemidor (Αρτεμίδωρος, prijelaz II/I st. p. n. e.), geograf i povjesničar iz Efeza. Izgubljeni spis Tfuypafofyeva u 11 knjiga poznat je preko izvatka što ga je sastavio

394

395

Knj. I, pogl. IV

Knj. I, pogl. IV

mnogo kasniji periegetičar Marcijan iz Hesrakleje o kojemu je ovdje već bilo riječi, i preko fragmenata koje prenose drugi autori. Uspoređeno izdanje Stjepana Bizantinca iz bilj. 12 uz C I. 17 Steph. Byz. s. ν. Νέστος, usp. izd. str. 472, 18 »Anitoninov itinerardj·« (Itinerarium Antonini Augusti, sačuvana redakcija iz oko g. 300); pod tim se imenom podrazumijevaju Itinerarium provinciarum Antonini Augusti i Itinerarium maritimum Antonini Augusti. Itinerari]! se nazivaju Antoninovima jer su Izrađeni po naređenju ^jeđnoga cara iz te dinastije. U obzir se uzimaju Marko Aoirelije, Antonin Pije i Karakala. Kasnije su prepravljani. Sa_ čuvana je redakcija iz Dioklecijanova doba. Usp. izd.: Itinerarium Antonini Augusti et Hierosolymitanum, G. PARTHEY — M. PINDER, Berlin 1848. Navedeno je mjesto Itin. Ant. 387, 5. 19 Tob. Peut. V, c = VI, 1. 20 Liv. XLIV, 31, 3. -' Ps. Scymn. 405—412; Steph. Byz. s. ν. "Γλλβκ, usp. izd. str. 648. -2 Diomedov rt, Punta Planca, rt Ploče. Hridina koju Lučić ne imenuje posebno ili je hrid Spopiza pred rtom, ili nešto udaljeniji Mefewin. 23 Ps. Scymn, 406—412; Steph. Byz. s. ν. 'Τλλβίς, usp. Izd. str. 648. 24 Ps. Scyl. 22 — Ιλλυριοί; Ps. Scymn. 405—412; Dion. Perieg. 385. 25 Plin. N. H. III, 22, 141. 20 Ps. Scyl. 22 — Ιλλυριοί i 23 — Νάττοι. 27 Ps. Scymn. 405—412; FHG I, Tim. fg. 42; Eratosth. f g. III, B, 113, usp. izd. str. 356 (v. toilj. & uz C II). 2S Ovo je jedan od rijetkih slučajeva igdje Lučić nasilno uspostavlja kontinuitet s antikom. Radi se o Bosiljini, a zamisao je doista opširnije razradio u djelu »Memorie dd Tragurio« koje ovdje naziva »kronikom domovine«. Usp. izdanje: Ivan Lučić, Povijesna svjedočanstva o Trogiru, J. STIPIŠIĆ — M. KURELAC, Splitski književni krug — pisci XVII i XVIII stoljeća, knj. 2, Split 1979, Čakavski sabor. V. sv. I, pogl. 4. »O pripadnostima Bosiljine«, str. 120 i 121. 29 Stupin i Rogoznica. 30 Itin. Ant. 272, 5; Tob. Peut. V, b = VI, l/ 31 O. Arkanđel i današnja uvala Stari Trogir, u kojoj otočić čuva ime Merara. 32 Ps. Scyl. 22 — Ιλλυριοί. 33 Ps. Scyl. 21 — λιβυρνοΐ. 34 Ps. Scyl. 22 — Ιλλυριοί. 33 Ps. Scyl. 23 — N«Wot *' Ps. Scyl. 23 — Ν&τοι i 24 — Μάνιοι.

Diođ. XV, 14, 2. Ps. Scyl. 22 — Ιλλυριοί i 23 — Νεστοι. 3a Strob. VII, 5, 5. 40 Ps. ScyL 23 — Narrot 41 Steph. Byz. s. v. Bperria, usp. izd. str. 185; Plin, N. H, III, 26, 152; Itin. Ant. 51®, 4; Tab. Peut. V, c = VI, 3. /l2 Tab. Peut. V, c = VI, 3; Itin. Ant. 519, 4, ali je oblik Solentia. Nije jasno je li greška bila u Lučićevu predlošku ili je nastala u De Regno i ostala neopažena. '•3 Strob. VII, 5, 5; Ptol. Geo. II. 16 (17), 14. v < Plin. N. H. III, 26, 152. 45 Amm. Mare. 22, 3, 6 i 28, 1. 33. Usp. bilj. 41 uz C II. "" Čiovo. 47 Ps. Scyl. 22 — Ιλλυριό/. w Tab. Peut. V, b/c = VI, 2. 49 Tiče se Ps. Scyl. 22 —Ιλλυριοί. 50 Ps. Scyl. 22 — Ιλλυριοί. 51 Ps. Scyl. 24 — Μοιχοί. 3ϊ Odnosi se na tok izlaganja od Plin. N. H. III, 22, 142—22, 144. 33 Apoll. Arg. IV, 516—518. 54 Nikandar (Νίκακδρος, II st. p. n. e.), .grčka gramatđčar, pjesnik i liječnik iz Kolofona u Maloj Aziji. Sačuvana su . dva spjeva stručnog farmaceutskog sadržaja. Lučić koristi Θεριακά, spjev o životinjskim otrovima i protuotrovima. Usp. izdanje: Nicandni Theriaca, Poetae bucolici et didactici, C. Fr. AMEIS — F. S. LEHRS — Fr. DUBNER — U. CATS-BUSSMAKER — A. KOECHLY, Pariš 1851, Didot, str. 127—144. Citirani su stihovi Nic. Ther. 604—Θ09.
37 38
35

Ps. Scyl. 24 —Μαυιοί.

Kombinacija podataka o udaljenosti kolonija na istočnoj jadranskoj obali iz Plin. N. H. III, 21, 140; III, 22, 141; III, 22, 142; III, 22, 144. 57 Za Holstea usp. bilj. 3 uz C II. 58 Ps. Scyl. 21 — ΛιβυρυοΛ 39 Isaac Voss (issooc Vossiits, Leiden 1618 — Windsor 1689), priređivač i izdavač brojnih antičkih i kasnijih tekstova. Neki njegovi komentari biblijskim, pa i antičkim, tekstovima našli su se među zabranjenim štivom. Već u dobi od 21 godine izdao je 1639. u Amsterdamu Pseudo Skilakov »Periplus« s latinskim prijevodom i bilješkama. Izdanjem je obuhvatio i Anonymi Peripltts Ponti Euxini, .gdje je u predgovoru atribuirao Sklmnu »-Periegezu« koja se dotada pripisivala Marcijanu iz Herakleje. m Ps. Scyl. 23 — Νεστοι. 111 Ps. Scyl. 21 — Λιβυρνοί. m Ps. Scymn. 418—423.
511

396

397

Knj. I, pogl. IV, V
Kl

Knj. I, pogl. V

64

M

Za razdoblje Demetrijeve i Pinesove vladavine ovim je navodom evociran početak Polibijeva citata o II ilirskom ratu (Polyb. III, 16, 2—4), ali je jasno da se navod odnosi i na druge Polibijeve podatke o gusarenju u Demetrijevo vrijeme koje Lučić nije reproducirao u De Regno (osob. Polyb. III, 16, 6 i ss, III, 19, 7 i SS.). Theop. apud Ps. Scymn. 370: Teopomp je ondje spomenut kao autor najboljeg opisa Jadrana. Odatle do izvještaja o trima skupinama Ilira lijep je broj stihova, a u međuvremenu su spomenuti i Timej i Eratosten. Pseudo Skimno nipošto ne svjedoči da je baš ove podatke o različitim skupinama Ilira uzeo od Teopompa. Liv. X, 2, 4. V POGLAVLJE

Strab. VII, 5, 4, što je obuhvaćeno glavnim citatom, ali i Strab. VII, 5, 2, što je ondje ispušteno. 2 App. Illyr. 10 (30). 3 Dion. Hol. apud Steph. Byz. s. ν Ιαττοδες. U Loebovom usp. izdanju Dionizija Halikarnašanina Stjepanov se izvadak pribraja 16. Dionizijevoj knjizi. 4 Steph. Byz. s. ν. Ίώτοδες, usp. izd. str. 322. 5 Ps. Scyl. 18 — Κελτοί. Govoreći o Japodima, Lučić se služi Pseudo Skilakovim odlomkom o Keltima, uvjeren da su Japodi podrijetlom Gali. Pseudo Skilak uopće ne spominje Japode, a sam će Lučić upozoriti da u njegovu opisu obale nema nikakva trećeg naroda između Histra i Liburna. 8 Strab. V,l,8. 7 Verg. Georg. III 474—475. 8 Salustije (Gaius Sallustius Crispus, 86-35. p. n. e.), povjesničar iz Amiterna u srednjoj Italiji. Lučiću nisu poslužile sačuvane povijesne monografije o Jugurti i Katilini nego fragment izgubljene Salustijeve »Povijesti·« što ga u bilješci uz Verg. Georg. III, 475 reproducira Vergilijev sholijast Servije. Usp. slijedeću bilješku. 9 Servije (Marius, Maurus ili Honoratus Servius, r. o. 370 godine), gramatičar nepoznata podrijetla. U dvije verzije sačuvan je njegov komentar cjelokupnom Vergilijevu opusu. Lučić koristi dulju, tzv. Scholia Danielis. Usp. izdanje: Commentarii in Virgilium Serviani, sive Commentarii in Virgilium qui Mauro Servio Honorato tribuuntur, H. A. LION, Gottingen 1826, Vandenhoeck & Ruprecht. Citirano je mjesto Serv. ad Verg. Georg. III, 475. 10 Plin. N. H. III, 18,127. 11 Ps. Scyl. 18 — Κελτοί. 12 Strab. IV, 6,10 i VII, 5, 2. 13 Ps. Scyl. 18 — Κελτοί. 14 Dio Cass. 49,35,1.
398

1

Plin. N. H. III, 19,129. App. niyr. 10 (30). 17 Fasti (Kosti Capitolini, sačuvana redakcija iz Oktavijanova doba, oko g. 30. p. n. e.), rimski -popisi magistrata — Fosti consulares i praetorii i vojskovođa koji su zavrijedili trijumf — Fasti triumphales. Danas se jednim imenom zovu Fasti Capitolini prema mjestu gdj« se čuvaju. Usp. rađanje: Pasti" consulares et triumphales. A. DEGRASSI, Inscriptiones Italiae XIII, fasc. I, Rim 1947, Unione accademica nazionale. Zapis o Tuditanu je FTC fg XXXII. 18 Plin. N. H. III, 19. 129. 19 FTC, fg. XXXII. 20 Sallttst. apud Serv. ad Verg. Georg. III, 475. 21 Serv. ad Verg. Georg. III, 475. 22 Plin. N. H. III, lt(| 129 d FTC, fg. ΧΧΧΠ. 23 Plin. N. H. III, 5, 38. 2/1 Liv. XLIII, 5, 3. 25 App. Illyr. 18 (52) i 2.1 (61). 2li Vrijedi za Strab, IV, 6, 10·; VII, 5, 2, i VII, 5, 4. 27 Plin. N. H. III, 21,139 d Ptol. Geo. 11.16 (17), 2 i 8. 28 Ps. Scj/mn. 331—403. 29 Lučić se poziva na razdiobu Pseudo Skilakovih poglavlja 20 — "Ιστροι i 21 — Λφρνοί. 30 Za Pseudo Skilaka kao u prethodnoj bilješci; Liv. X, 2, 4 i Pomp. Mela II. 3. 31 Ps. Scj/l. 22 — Ιλλυριοί. 32 Ps. Scymn. 404—415 i Dion. Perieg. 385—387. :u Pomp. Mela II. 3. 31 Ps. Scyl. 22 — Ιλλυριοί. :);> Plin. N. H. III. 22. 141. 36 Podloga Lučićevu mišljenju je razdioba poglavlja Ps. Scyl. 20 — "Ιστροι, , 21 — Αφιρνοί i 22 — Ιλλυριοί. 37 Liv. X, 2,4; Verg. Eclog. VIII. 6 i 7 d Aen. 1,243 i 244; Pomp. Mela II. 3. 38 Steph. BI/Z. s. ν. Λιβνρνοί, usp. izd. str. 416. :a Plin. N. H. III, 26, 151 i 132. 40 Apoll Arg. IV, 562-576. 41 »Sholije« uz ep Apolonija Rođanina sabran su rad više tumača. Najstariji je Teon ( βίων), Artemddorov sin, aleksandrijski gramatičar Augustova doba. Slijedeći je Lukil (Λοιίκιλλος), gramatičar iz Kare na Kreti, čiji se rad smješta u I st. n. e., prije Trajanove vladavine. Najmlađi je Sofoklo ( Σοφοκλη? ili Σοφοκλΐϊος ), iz II st. n. e. Njihove su-bilješke spojene, a korpusu sholija uz »Zgode Argonauta« bilješke su dodavane i nakon njih. Usp. izdanje: Scholia in Apollonirtm Rhođium vetera, C.
1(i

15

399

Knj. I, pogl. V

Knj. I, pogl. V

FRANKEL, Berlin 1935, Weidmann. Citirana je bilješka uz Apoll. Rhod. 564—566. Interesantno je da Lučić ne reagira na činjenicu da je »Diskelad« u Apolonijevu tekstu koji prethodno citira preveden, pa ondje stoji kao epitet Ise, a ovdje kao vlastito ime otoka. 43 Steph. Byz. s. ν. Λάδεστα f) Λ<ίδ εστοκ, usp. izd. str. 405. α Theop. aipud Steph. Byz. s. ν. Λαδεστα = FHG I, Theop. ig. 141. 44 Strab. VI, 2, 4. 45 Rt je Planka odn. Ploče, otoci su današnji Tremiti, a Diomed se smatrao osnivačem čitava niza naselja. 48 Strab. VI, 2, 4: napokon je citirano mjesto koje je Lučić već četiri puta bio naveo. 47 Philippe Glouvier ili Chiver (Philippus Cluverius ili Cluverus, Danzig 1580 — Leiden 1623), plodan historijski geograf i neumoran putnik. Sustavno je opisivao 'područja nekoć u sastavu Rimskog Cairstva, po mogućnosti otišavši teren o kojem će pisati. Na proputovanju Italijom pratilac mu je bio Lućićev prijatelj Luka Holste koji je pripravljao i bilješke uz Clouvierovo djelo o Italiji. Lučić koristi dva povijesno-zemljopisna Clouvierova djela, Siciliae antiquae libri duo, Sardinia ac Corsica antiqua, tiskano prvi put u Leideou 1619, i vrlo opsežno /talio antiqua, tiskano neiposredno nakon autorove smrti 1624. u Leidenu, zajedno s djelom o Siciliji, Sardiniji i Korzici. To smo izdanje uspoređivali. Lučićev se navod odnosi na Sicilia antiqua krnj. I, C XII, Syracusae urbs, str. 139. uspoređenog izdanja. Clouvier je mnogo precizniji od Lučića, jer je naveo i broj Tukiđidove knjige i donio usporedno tekst i prijevod mjesta po kojemu izvodi vremenski proračun. Time se bio pozabavio i uvodno, također uz valjano određene citate i navode, i na početku I knjige »-Drevne Sicilije«, u C II: De variis Siciliae nominibus atque incolis, usp. izd. str. 21 i 36—37. 48 Tukidid (Θουκυδίδης, o. 463—396. p. n. e.), atenski vojakovođa i povjesničar. Jedino djelo Σ υγγρσφήττερ t του πολέμου των Π€\σποννησίων και Ά&ηναίων — »Povijest peloponeskog rata«. Usp. izdanje: Thucydidis Historia belli Peloponnesiaci, Ιο. M. STAHL, Leipzdg 1912, Tauchnitz. Podaci o osnucima Sirakuze, Naksa i Megare koji su poslužili proračunu o osnutku Korkire sadržani su u Thuc. VI, 3, l; VI, 2 i VI, 4, 1. 49 lust. 20, l, 9 uz primjedbe iz bilj. 11 uz C I. 50 Ps. Scyl. 16 — Όμβρικοί; 17 — Τνρρηνοί i 23 — Ιλλυριοί. Odlomak o Umibrima gdje se spominje Ankona nije citiran nigdje u De Regno. 51 Strab. V, 4,2 spominje da je Ankona naseobina Sirakužana koji su odbjegli pred Dionizijevom samovladom. Strab. VII, 5, 5 za Far kaže samo da je osnuće Parana, a osnivača Ise ne spominje. Bez navedenog Diodorovog mjesta
400

(Diod. XV, 13, 4) Strabonovi podaci ne bi imali smisla koji treba Lučiću. M Diod. XV, 13, 4 i Ps. Scj/l. 23 — Ιλλυριοί. r>1 Strob. V, 4, 2; Firmum Picenum je u Strabona transkribirano, kao cjelovito ime naselja: ΦίρμονΠικηνόν, ·* Plin. N. H. III, 14,112. 55 Plin. N. H. III, 16,120. 56 lust. 20,5,9; Liv. V, 33,11; Plin. N. H. 111,20,133. 57 U skladu sa svojom interpretacijom, Lučić se poziva na Strab. VII, 5,10. 38 U prvom redu Diod. XV, 14,2 s 10.0QO Ilira koji napadaju Far, ali i Diod. XV, 14, l i početak Diod. XV, 14,2, igdje se više govori o ilirskom gusarenju. 59 Strab. V, l, 4, s tim da on svjedoči samo o nabavci konja u Veneta, a ne i o tome tko ih je prevezao, .pogotovo ne Li'burni. 60 App. Illyr. 12 (34). 61 Vegecije (Publiws ili Flauius Vegetius Renatus, kraj IV — poč. V st.), o kojemu gotovo potpuno nedostaju biografski podaci, autor je stručnog djela Epitomo rei militaris — »Sažetak o vojnoj vještini«. Pripisuje mu se još i spis Mulomedicina. Lučić koristi »Epitomu«. Usp. izdanje: Flavi Vegeti Renati Epitoma rei militaris, C. LANG, Leipzig 1885, Teubner. Citirano je mjesto Veg. Epit. IV. 33, a kako ga Lučić još jedanput navodi s istom razlikom, vjerojatno se radi o različitom rasporedu teksta u upotrijebljena m izdanjima. 62 Steph. Byz. s. ν. Λιβυρνοί, usp. izd. str. 4115. 63 Hirt Bell. Alex. 4T, malo preformulirano da bi se nadoknadio ispušteni kontekst. Cjelina: ...post diem tertium contendit in insulam Issam, quod eo se repepisse ex fuga credebat Octavium. Erat in ea. nobilissimum regionum earum oppidum coniunctissimumque Octavio. 84 Plin. N. H. III, 26,152. 65 Hirt. Bell. Alez. 42. 86 Plin. N. H. III, 21,140 i Ptol. Geo. II, 16 (17), 3. 67 ČIL III 2907 IMP · CAESAR · DIVI · F · AVG PARENS · COLONIAE · MVRVM ET · TVRRIS DEDIT T · IVLIVS · OPTATVS-TVRRIS -VETVSTATE 5 CONSVMPTAS · INPENSA · SVA · RESTITVIT. U Lučićevim Inscriptiones Dalmaticae natpis je na trinaestoj strani u skupini preuzetoj iz Gruterova izdanja i tekst je točno raspoređen po recima. (ίί< ČIL III 29>22' 9987 MELIA · ANNIANA · IN MEMOR · Q · LAEPICI · Q · F · SERG · BASSI · MARITI · SVI

401

Kn}. I, pogl. V, VI

KnJ. I, pogl. VI

EMPORIVM · STERNI · ET · ARCVM · FIERI · ET · STA-

69

70

ČIL III 2909.9Θ83 IMP · NERVA · TRAIAN [us PONTIF · ΜΑΧ · TR [lb pot... AQVAE · DVCTVM · COLON [is s ρ perfecit IN · QVOD · ANTE · IMPEN [derant iussu 5 SACRATISSIMI · PRINCI [pis U Inscriptiones natpis je na str. 26. među preuzetima od Lučićeva zadarskog znanca Sime Lju'bavca. Kopnena perimetar Liburnije proizlazi iiz Ptol. Geo. II, 16 (17), 2; 3; dio 8; % l 10. VI POGLAVLJE

U Inscriptiones natpis je među preuizetdma od Grutera, na str. 15.

"DČ-D ·χχ ·Ρ· R

TVAS · SVPERPONI · TEST · IVSS · ΕΧ ·Ήβ-

1 2 3

4 5

6 7

8

Steph. Byz. s. ν. Δάλμιον, usp. izd. str. 2116/217. Strab. VII, 5, 5. Navod se u prvom redu odnosi na Polibijev citat o I đelmatskom ratu, Polyb. XXXII, 9 (18), 4; App. Illyr. 11 (32). Steph. Byz. s. ν. Δελματώ, usp. izd. str. 224. Lukan (Marcus Annaeus Lucanus, 30-65), pjesnik iz Kordube u Hispaniji. Spjev Pharsalia Ili De bello civili ostao je nedovršen zbog autorove nasilne smrti. Usp. izdanje: Lucanus, De bello civili, C. HOSIUS, Leipzig 1905, Teubner. Citirano je mjesto Luč. Phars. IV, 404 i 405. Prijevod je prilagođen Lučićevu shvaćanju da je lader iz drugog stiha solinska rijeka. Ono se jasno vidi iz nastavka teksta. Strab. VII, 5,5. Lučić Skardom ne naziva samo Sar-planinu. To se jasno vidi iz II karte koju je priložio De Regno, a dolazi do izražaja i na nekim mjestima u tekstu, kao ovdje. Zbog toga se u ovom kontekstu ne može upotrijebiti današnji oblik oronima. Prijevod koji dajemo odgovara onome što se rnože razumjeti iz Lučićeva čitanja. Natpise je'ispisao on sam na mjestu gdje su se u njegovo vrijeme nalazili, uzidani u toranj sv. Duje u Splitu. Taj je podatak dao u izdanju Inscriptiones Dalmaticae, gdje su isti natpisi, uz manje ispravke, reproducirani kao br. 12,13,14 i 16 na str. 34, u skupini A me excripto ex ipsis lapidibus. Zbog toga što su bili ugrađeni, Lučić je mogao pročitati manje no što se danas čita, a nije niti mogao opaziti da ono što reproducira kao prvi i zadnji natpis u stvari ade zajedno. To su dakle:

ČIL III 3198.10156 iz 16/17 g. a) AESAR · DIVI · AVGVSTI · F -.... VSTVS · IMP · PONT · MAX .... POTEST · XIIX · COS · II. A COLONIA SALONITAN 5 VNIT S b) NIT AD VM MONTEM DITIONVM VLCIRVM PER MILLIA PASSWM A · SALONIS LXXVII D Ρ DOLABELLA LEG PRO 5 PR ČIL III 3201.10159 iz g. 19/20 AESAR · DIVI · AVGVSTI · F GVSTVS · IMP · PONTIF · ΜΑΧ TRIB · POTEST · XXI · .OS III VIAM · A · SALONIS AD HE... ASTEL 5 DAESITIATIVM PER M VVM CLVI · MVNIT ET · IDEM · VIAM AD BA M.N QVOD DIVIDIHBIS IBVS A · SALONIS · MVNI SVVM 10 CLVIII ČIL III 3200.10158 CVIVS · VIAI · MILLIA · PASSVS · SVNT CLXVII · MVNIT · PER · VEXILLARIOS LEG · VII · ET · XI ITEM · VIAM · GABINIANAM 5 AB · SALONIS · ANDETRIVM · APERVIT ET · MVNIT · PER · LEG · VII Ptol. Geo. 11,16(17),!—14. Veget. Epit. IV.33. 11 Ptol. Geo. 11,14(15) i 15(16). 12 Sekst Ruf (Sextus dla češće Festus Rufus, sred IV. st.); zamjenjuje se s drugim autorima slična taiena, a pomiješani su im i oskudni biografski podaci. Sastavio je Breviarium de victoriis et provinciis populi Romani, kraće Breviarium rerum gestarum populi Romani. Pripisuje mu se i jedan opis Rima. Lučić je koristio »Birevdjarij·«. Usp. izdanje HRSM str. i2!09i-l230. Navedeno je mjesto Sex. Ruf. Brev. 8. 13 Sex. Ruf. Brev. 8. 1/1 Amm. Mare. 19,11,4. 15 Notitia dignitatum (Notitia dignitatum omnium, tam civilium quam militarium in partibus Or'.entis et Occiđentis, sac. redakcija iz oko 43Λ g.); katalog civilnih i vojničkih službi u obje polovine Carstva nastao je vjerojatno koncem IV st, a sačuvana verzija redigirana je između 425. i 430. g. Uspoređeno izdanje Lučićeva doba v. u bilješci 20 uz ovo poglavlje. Notitia đipnitatum et administrotionum omnium, quam civilium tam militoriwm in parti10 9

402

403

Knj. I, pogl. VI bus Orientis et Occidentis I, II, E. BOOKING, Boran 1839—1853. Citirano je mjesto Not. dign. occ II,lB,b,l—6. 16 Not. dign. occ. I,21,e i Not. dign. occ. XXXII. 17 Sex. Ruf. Brev. 8. 18 Plin. N. H. 111,25,148. 19 Jordan (lordanes, lornandes, lordanis, VI st.), Got ili Alan, vjerojatno biskup u Krotonu u južnoj Italiji, kasnije u Carigradu. Autor je dragocjene povijesti Gota (De origine actibusque Getarum) koja je pretežno izvod iz Kasiodorova istoimenog ali izgubljenog djela (usp. bilj. 30 uz ovo poglavlje), a također i jedne fcraitfee svjetske povHesti (De summa temporum vel de origine actibusque gentis Romanorum). Usp. izd.: lordanis, de la succession des royaumes et des temps, et De l'origine et des actes des Gothes, M. A. SAVAGNER, Pariz s. a., Garnier. Lučić koristi oba Jorđanova djeda, a ovdje se pozvao na lord. Rom. XIX, usp, izd. sitr. 85 20 Guido Pancirolli (Guiđo Pancirollus, Retggio Emilia 1523 — Padova 1500)·, ρο struci pravndik. Komentar »Notiraji« i samostalno izdanje spasa bilježe se među njegovim najvažnijim djelima. Uspoređeno izdanje: Notitia dignitatum utriusque Imperii Orientis scilicet et Occidentis wltro Arcođii Honortique tempora et in eam G. PANCIROLLI I. U. D. celeberrimi ac in Patavina Academia interpretis legum primaru Commentarium, Genevae 1623, Steph. Gomonetus. Brojevi koje donosi Lučić pripadaju poglavljima Pancirollijeva opširna komentara koji pokazuje autorovu izvanrednu erudiciju. 62. poglavlje komentara »-Zapadnoj Noticiji« Panoirolli je naslovio De vicario Illyrici Occidentolis, a mišljenje o protezanju Savije na koje se Lučić ipoziva iznio je u njemu na str. 90 usp. izdanja. 21 Wolfgang Latz ili Laz (Wotfgangus Lazius, Beč 1514— 1565),, nadareni filolog, po tituid d službi kraljevski povjesničar d liječnik. Lučdć koristi dva njegova djela, De gentium aliquot migrationibus, sedibus fixis, reliquiis, Zinguarumque initiis et immutationibus ac dialectis libri XII, Basileae 1557. i 1572, Francoforti 1600. (Uspoređivali smo frankfurtsko izdanje iz 1600, dalje De migrationibus) i De ReipubZicae Romonoe in exteris prouinciis bello acqtiisitis consfitwtione commentarii, Basileae 1551, 1555; Franco/orti ,1558. (Uspoređivali smo baselsko izdanje iz 1555, dalje De R. Rom.) Ovaj navod odgovara W. LATZ, De migrationibus knj. XI, De migrationibrts ac seđibtts Gepedum, Vandalorum et Burgundionum, qui a Gothis popuZi defluxerunt, usp. izd. str. 603. 22 G. PANCIROLLI, o. c, 63. poglavlje komentara »-Zapadnoj Noticiji«: De Consulari Pannoniae secundae, et correctore Saviae, ac Praeside Pannoniae Primae utriusque Norici, usp. izd. str. 90. 23 W. LATZ, De R. Rom. knj. I, cap. VII, usp. izd. str. 73. 24 Kombinacija pet različitih i udaljenih mjesta »Noticije«: — naslov Not. điffn. occ. ΧΧΧΙ,Ι; u krit. izdanju secttndae [et] ripariensis
404

Knj. I, pogl. VI — naslov Not. digrn. occ. ΧΧΧΙΙ,Ι — dio Not. đipn. occ. XXXI,1E,4 i 5, spojeno zbog lakune; u kritički uređenom izdanju [Praefectus] classis Aegetensium — dva dijela Not. dign. occ. X, X,l, C 2 i X,l, D 1. 25 G. PANCIROLLI, o. c, kao u bilj. 22 .uz ovo poglavlje. 26 Uspoređeno izdanje ne pruža odveć čvrstu podlogu ovoj tvrdnji. Odjeljak Itin. Aut. 365,4 naslovljen je doduše De Italia per Istriam in Dalmatias, ali je čitav naslov sumnjiv (u uglatoj je zagradi). Naslov Itin. Ant. 519,3 kritičko izdanje donosi kao Inter DaZmotiam et Istriam, ali bilježi i varijantu Inter Dalmatias et Istriam. U najmanju je <ruku očito da je Itin. Ant. u nekim varijantama doista tradirao pluralno ime Dalmacije. 27 Not. dign. occ. II, IB.b 3. 28 Strab. VII,5,2 i Strab. VII,5,4. 29 Strab. VII,5,5. 30 Kasiodor (FZouius Mognus AureZius Cassiođorus, 1. pol. VI st.) jedan od najznačajnijih pisaca svog vremena. Visoki državni službenik pod ostrogotskim kraljem Teodorihom, kasnije se povukao u samostan. U obimnom opusu misao vodilja mu je pomirenje rimskog svijeta i došljaka — Germana. Napisao je kroniku svijeta od Adama do 519. godine, povijest Gota sačuvanu samo u Jordanovim izvodima, zbirku viladinih raspisa (Variae) i udžbenik Institutiones diuinarum et saecularium litterarum. Usp. izd. Patr. L. sv. 69 i 70. Lučić je citirao naslove i mjesta iz četiriju poslanica: Cassiod. Var. VII,24, usp. izd. sv. 69, str. 722; Var. VIII.4, str. 7137; Var. VIII.12, str. 744; Var. IX,8, str. 773. 31 »-Kroniku« nepoznatog autora tiskao je u nastavku svoga komentara »-Fastima·« Onufrije Panvinije pod naslovom Incerti scriptoris Chronicon. To je vrlo kratka kronika koja navodi događaje s kraja V i početka VI stoljeća. Usp. izd.: ONOPHRII PANVINII VERONENSIS FRATRIS Fostorum libri V, Sanctanđreona 1588. Paginacija za »•Kroniku« počinje nakon »Fasta« opet od l, te je mjesto na koje se Lučić poziva u usp. izdanju na str. 56/57. Usp. i slijedeće dvije bilješke. 32 Onofrdo Panvinio (Onttphriits ili Onophrius Panvinius, Verona 1523 — Palermo 1568), eremit augusiinac, predavač teologije u Firenzi od 1554, putovao Italijom skupljajući starine. I umro je putujući na Siciliju. »Faste« je izdao u Veneciji 1557. (Fasti et triumphi Romanorum a Romulo usque ad Carolum V, Venetiis 1557), a posebno je tiskao In fastos consulares appendix, prvi put u Veneciji 1558, što je u kasnijim izdanjima spajano. Dodatak obuhvaća i »-Kroniku« Komeša MarceMna s proširenjima, o čemu v. i slijedeće dvije bilješke. 33 Komes Marcelin (MorcelZinws Comes, VI st.), prema Kasiodorovim podacima rodom iz Ilirika, tajnik budućeg

405

Knj. I, pogl. VI

Knj. I, pogl. VI

34

35

36

37

cara^/Justinijana. Živio je u Carigradu, a nakon činovničke se karijere vjerojatno zaredio. Kasiodoru zahvaljujemo ipodatke o dvama izgubljenim djelima, jednom detaljnom opisu Carigrada i Jeruzalema i jednom putopisu. Sačuvana je latinska »Kronika« koja teče od 379 — 534. godine, a pridruženi su j o j dodaci drugih, anonimnih autora do Θ66. godine. Usp. izdanja: Marcellini Comitis viri clarissimi Chronicon, Patr. L. 10; Marcellini viri clarissimi Comitis Chronicon ad a. 518, continuatum ađ a. 534, cum additamento ad a. 548, MGH, Auctorum antiquissimum vol. XI, Chronica minora saec. IV — VII sv. 2, Th, MOMMSEN, Berlin 1894, Weidmann. Ime Dalmacije u množini javlja se u zapisu za g. 540, dakle izvan vlastitog Marcelinova teksta, u usp. izdanjima na str. 946/7 odn. 106. Giiacomo Sdrmond (lacobus Sirmondus, Rim 1559 — Pariz 1©51), isusovac, profesor retorike, na visokom položaju u svom redu, ispovjednik Luja XIII. Sva njegova djela izdana su 169Θ. g. u pet svezaka folio formata. »-Kroniku·« Komeša Marcelina izdao je 16Λ9. u Parizu, prema boljem rukopisu negoli Panvinije, i razluči vši za razliku od njega izvrsno što je vlastito Maroelinovo, a što dodatak. Usprkos tome, Lučić baš prema njemu navodi Marcelina za podatak koji nije njegov, kako se vidi iz prethodne bilješke. »-Teodozijev kodeks« (Codex Theodosianus ili samo Theodosianus, se. liber, 438. g.), zbirka zakonskih edikata sastavljena na zapovijed cara Teodozija u periodu 425 — 437. godine, objavljena 438. Usp. izđ.: Theodosiani libri XVI cum constitutionibus Sirmondianis, vol. 1,1 i 2; vol. II, Th. MOMMSEN — P. M. MEYER. Berlin 1905, Weldmann. Nijansa u naslovima Teodozijevih konstitucija upućenih prefektima pretorija Ilirika i Italije (15,1,26; 15,1,28; 9;40, 13; 1,1,12; 3,1,6) i relativno velikog broja upućenog prefektima pretorija Ilirika opravdava Lučićevo pozivanje na »Kodeks« i njegovo tumačenje (11414; 18,8,12; 11,14,3; 4,12,7; 6,28,6; 154,49; 11,22,5; 12,1,1712; 7,4,32; 12,1,177; 6,23,1; 16,8,2il; 16,2,45; 15i,S,4; 11,1,33; 8,4,30; 6,28,8; 12,1,187; novele 13 i 26). Kombiniran citat od više različitih Prokopi jevih mjesta: Procop Bell. Rom. V,15,25— 28: V,16,8— 9; V46,12; V,3,10— 1,5; VA2— 11; VII,33,12; VII,3343-^14; VII,34„17; VII,34,35 i VII,4iO,3 — 7. Četvrti i peti dio nisu pravi citati već slobodno prepričavanje. Nigdje u izvoru ne stoji doslovno »Sinrndj i druge gradove Dalmacije«. Bitno odstupanje je u tome što se u kritički uređenom izdanju umjesto »Dalmacije« spominje »Dakija«. Kako ie u Lučićevu tekstu došlo do greške, pitanje je ko.ie zahtijeva detaljnija istraživanja. Vojskovođino ime u Prokopija je Οϋλιγίσαλος · doslovce Uligisal. Menandar Protektor (Μένανδρος 6 Προτήκτωρ, 2. pol. VI st.), nadimak zahvaljuje službi u carskoj gardi. Njegova

»Povijest« nastavljala je djela Prokopija i Agatije, obuhvaćajući 958—582. godinu, ali je sačuvana samo u fragmentima kod drugih autora (Suida, izvaci za Konstantina Profirogeneta, Euagrije Skolastik Teofilakt Simokata). Usp. izdanja: de Boor I i Viz. I: mjesto na koje se poziva Lučić: de Boor I,4i74,9—47640, kraj odlomka. 38 Anastazije Bibliotekar (Anastasius Bibliothecarius, o. 800—879), rodom vjerojatno iz Rima, bio je bibliotekar rimske crkve i papinski tajnik. Znajući grčki, povijesno je djelo Chronographia tripartita kompilirao i iz djela grčkih pisaca. Na isti su način, po Bolesničkim teološkim spisima, nastala i Collectanea. Sačuvana su i brojna Anastazijeva pđsma. Usp. izđ.: Anastasius Bibliothecarius, Historia de vitis Romanorum pontificum (dio Chronographia) — S. Gregorius, Patr. L. 128, Pariz 1880. Mjesto na koje se Lučić poziva v. na str. 655/656 usp. izdanja. 39 Teofilakt Simokata (Θεο^ύλαχτος ό Σιμοκάττης, VII st.), rodom iz Egipta, bio je tajnik i pravni savjetnik cara Heraklija (610—641), kasnije eparh. U djelu »Historija« nastavio je izlaganje Menandra Protektora opisavši g. 582— 602, ili Mauricdjevu vladavinu. Pisao je i o prirodnim znanostima (problemi alikemije) i retoričko-sofističke vježbe. Usp. izdanja: Theophylacti Simocattae historiae, de BOOR, Leipzig 1887. i Viz. I. Toponim Βόγκβκ s varijantom BdjKtK u. Simocatt. VII.124 (Viz. I, str. 121). Teofan ga spominje kao Βάλκτ)«;. .F. SlSIĆ Povijest Hrvata u doba narodnih vladara I, Zagreb 1925. str. 225 pretpostavlja da se igrad nalazio negdje u današnjoj Bosni, na putu Siirnij—Salona. 40 Georgije Cedren (Γεώργιο? Κεδρτ?μ«ίς, kraj XI—poč. XII st), vjerojatno kaluđer, napisao je »Kroniku« od stvaranja svijeta do krunidbe Isalka Komnena 1057. godine. Za razdoblje od 81il—10S7. godine prenio je .gotovo doslovno kroniku Ivana Stoiliee. Usp. izđ.: Georgii Cedreni loannis Scylitzae Historia, Bonnae 1839, 1,69942^- Βίίλ/ta. 41 »Miješana povijest« (Historia miscella) naziv je za krajnji rezultat rada trojice historičara. Eutropije (v. bilj. 54 uz C I) je svoje djelo doveo do 364, godine, Pavao Đakon (v. bilj. l uz C VIII) ga je upotrijebio za početak svoje »Rimske povijesti« (knj. I—X) koju je nastaivio do pada gotske vlasti u Italiji, a oko g. 10/00 njegovo je djelo do 8JJ3. godine nastavio u Carigradu Lanđolf. Sve se to u humanističko doba tiskalo kao cjelina, pod spomenutim naslovom. Usp. izđ.: Eutropi Breviarium ab Urbe condita cum versionibus Graecis et Pauli Landolfique additamentis, MGH, Auctorum antiquissimum T II, H. DROYSEN, Berlin 1879', Weidmann. Citirana mjesta u uspoređenom se izdanju ne mogu vidjeti, jer ono obuhvaća do 578. godine, odnosno do Justijana i Jusitina. Radi se očito o različitim shvaćanjima o dužini i cjelovitosti Landolfova teksta u naše i u Lučićevo doba, te je vjerojatno Lučić pripisao Landolfu i »Miješanoj povijesti« navedene tvrdnje

406

407

KnJ. I, pogl. VI

Kni. I, pogl. VI, VII

42 43

44 45

46 47

48 49

50

51 52

53

i citate, a kasniji su. ih iat-r-aživači pridodali nekom drugom autoru ili djelu. Njihiia ostalom navodi i sam Lučić, a oni u cjelini njegove »teplikacije nemaju odlučujuću važnost pa ih nijie ni. bilo porijeko potrebno identificirati. Ime vojskovođe u Tesoiilalita Simokate glasi Γουδοΰις , Guduin (Simocatt. VII,ll,6i ss; VIII,5,12 ss.). Usp. prethodnu bilješku. U Prokopija se nigdje n.« či-ta da je Singidun »između Save i Drave«, aM se sliče» može doznati iz Procop. V,15, 27 i VII,33,13, gdje s« Sin jđun opet smješta u Dakiju. Simocatt. VH11.6—7 Sv. Grgur I Veliki (540—βιβ^. papa od 590), pisao je o papskoj dužnosti, o reformi rnse, komentirao je starozavjetnu priču o Jofou, Za života jeđ_ao srediti svoju prepisku, oko 850 pisama. Sačuvani su, nta žalost, samo sažeci u jvije knjige, redigirani u VIII stoljeću. Pismo na koje se poziva Lučić v. u Račfci, Doc 225. Steph. Byz. s. ν. Δελ^ατία., usp. izd. str. 224. Konstantin Porfiroge-net C (Κωνσταντίνοςά Πορ^υρο-γάνητος, 905—959, vladar od 9,13), bizantski car i pisac, autor je nekoliko historioigraiskih i geografskih djela važnih za proučavanje najranije prošlosti Južnih Slavena uopće, a napose Hrvata. DjeLo iz kojega Je ova formulacija (De thematibus — »O tematicia.«) opisuje vojno-upravne jedinice Bizantskog Cajrstva— ternate. Usp. izd.: Constontinus Porphyrogenitus, De tlematibus, I. BEKKERUS, Cor. pus scriptorum histoirioe lyizantinae, Bonnae 1840. Točan citat Const. Porph. TViem. 5"7,20. Steph. Byz. s. ν. Δ<ίλμ m>, ι»ρ·. izd. str. 2il6/7. Steph. Byz. s. v. l<wro, ia;pokon cjelovit citat. Usp. bilj. 1.2 uz C I. Partenije (Παρ*Α>ιοϊ, I st~ J. n. e_), pjesnik iz Nikeje u Bitdniji. Slabo sačuvana ostarStina, pretežno u fragmentima. Za neka se djela zna samo naslov, kao i za pjesmu Ηρακλή·: na koju se pozira Stjepan Bizantinac. Usp. izdanje Stjepana Bizantinca iz bdlj. 12 uz C I — Parthenios apud Steph. Byz. s. v. "lerw., usp. izd. str. 339. PtoZ. Geo. II,16(17),14. Steph. Byz. s. ν. "Ισσα — tipičan primjer kako Lučić po potrebi pripisuje autorstv-c Stjepanu, odnosno Epitomatoru, .da bi toni distinkcijoin potkrijepio svoje teze. Usp. bilj. 12 uz C I. Povijesno-foiografsko djefo Konstantina Poirfiirogeneta Historiae de vita et -rebus grestis Basilii inclyti imperato. ris, ili skraćeno Vita. avi Sasilii »(Povijest života i djela slavnog cara Bazi'lija«) satavalo nam se kao V knjiga u djelu Chronographia drugog autora, tzv. Teofanovog nastavljača. Usp. iad.: Constin^tinus Porphyrogenitus, Historia đe vita et rebus gestis Basilii inclyti imperatori« (Vita avi Basilii) u Theophars s continuatus, Chronographia,

54

I. BEKKERUS, Corpus scriptorum Historiae Byzantinae, Bonnae 1838. Točan navod Const. Porph. Bas. 293,16. De ađministrando Imperio (»O upravljanju Carstvom«) najvažnije je djelo Konstantina Porfirogeneita za proučavanje južnoslavenske prošlosti. Oar ga je napisao kao uputu svome sinu, unoseći brojne važne podatke i iz povijesti, i iz zemljopisa. Usp. izd.: Constantine Porphyrogenitus, De admindstrando imperio, Gy. MORAVCSIK — R. J. H. JENKINS, Corpus fontium historiae Byzantinae vol. I, Washington/Col. 1967. Točan citat Const. Porph. De admin. Imp. 30,8-^13. VII POGLAVLJE

1

2 3

4

5

6

Misli se na Odoakara, koji je (pogrešno smatran Herulom. Italija nije nikada bila pod vlašću Herula. Njihovu su državu uništili Langobardi u prvoj polovini VI st., a Heruli su, pojedinačno, mogli do Italije doćd ili zajedno s Langobardima u njihovoj seobi 568, ili služeći u bizantskoj vojsci (v. npr. Procop. Bell. Rom. VI—VIII na više mjesta). Usp. bilj. 3:0 uz C VI. Usp. mjesta iz bilj. 36 uz C VI, te čitav »Gotski rat«, posebno posljednju knjigu Prokopijeva djela. Flavio Biondo (Flavius Blondus, Forli 1388 — Rim 1463), službenik papinske kurije. Autor niza povijesnih djela. Lučić ovdje koristi općepovijesno djelo Historiarum ab inclinatione Romani Imperii ad annum 1440 Libri III, koje Biondo nije dovršio, a izišlo je posmrtno prvi puta 1483. u Mlecima. Usp. izd.: BLONDI FLAVII FORLIVENSIS De Roma triumphante libri X, Romae instauratae libri III, Italia illustrato, fiistoriarum ab inclinaiione Romanorum Imperio Decades III, Basileae 1801, Froben. Lučićevu navodu odgovara mjesto iz Decadis I Libri VIII, usp. izd. str. 115; v. i str. .112. Marcantonio Sabellico (Marcus Antonius Sobeliictis, 1436— 150(6), pisac povijesnih djela Rerum Venetarum ab urbe condita libri XXXIII (1487), gdje obrađuje mletačku povijest do g. 1486; Enneades sive Rhapsodiae historiarum, gdje izlaže opću povijest u 92 knjige, i De vetustate Aquileae, gdje posebno obrađuje povijest Akvileje. Usp. izd.: Marci Antonii Coccii Sabellici opera omnia I—IV, CAELIUS SECUNDUS CURIO, Basileae 1560, Ιο. Hervagy. Na ovom mjestu Lučić koristi »Eneade«, točnije VI knJK gu VIII »Eneade«, u usp. izdanju T II, str. 530 B. Cesare Baronio (Caesar Baronius, Šora 1538 — Rim 1807), znanstveno vjerojatno najuspješniji djelatnik protureformacije. Umro je kao kardinal, odbivši u dva navrata izbor za papu. Istaknuo se sudjelujući od 1580. u komisiji za reformu rimskog martirologija, čiji je rad 1586. rezultirao izdanjem nove službene verzije s Baronijevlm

408

409

Knj. I, pogl. VII

Knj. I, pogl. VH
16 17

7

8

9

10

11

12

13 14 15

bilješkama. Dok se obavljao taj posao, prikupljao je građu za svoju onkvenu povijest, Annales ecclesiastici auctore Caesare Baironio Šarano, Ćongregationis Oratorii Presbytero. Prvi je svezak tiskan 1588, a pod Baronijevim je izravnim vodsitvom do 1607. izišlo još 11 svezaka, zah vati vši vremenski do 1,198. godine. Odorico Rinaldi (.1595— 1656), Baronijev .nastavljač na tom poslu kojega će Lučić također kasnije citirati, za nekoliko se daljnjih sve*zaka još služio građom koju je bio prikupio Baronije. Usp. izd.: Annales icclestiastici auctore CAESARE BARON1C SCTRANO, I—XII, Moguntiae 16011—tl6S2, loan. Gymicus — H. Coloniensis. Za ovaj Lučićev navod odgovara usp. izd. sv. VIII. columna 175. Papa Grgur I čestita u ožujku 592. ilirskom prefektu Jobinu što je provinciji pomogao da se oporavi od barbarskih napadaja — Rački, Doc. 239. Dakle, u vrijeme Maurioija (582—602). Iz srpnja 600. je pismo saloniitanskom biskupu Maksimu koje će Lučić doskora citirati (Rački, Doc. 258). O dobu Foke nema takvih podataka. Konstanta Porfirogenet niti u 29, a ni u 30. poglavlju De admin. Imp. ne datira dolazak Avara i Slavena Heraklijem, ali tako datira podvrgavanje Hrvata pod vlast bizantskog cara (De admin. Imp. 31,17—20). Konstantin nigdje ne piše da su u protjerivanju Avara sudjelovali i Srbi. O dolasku Slavena u vrijeme Heraklija v. i bilj. l uz C IX. Odoakar nije bio Herul, nego Rugijac, a vladao je kao vođa germanske ratničke skupine (476—493). Sijagrije je pobijeđen tri godine ranije, dakle 486. Vjerojatno je po srijedi tiskarska greška (izokrenuta šestica). U Komeša Marcelina u zapisu za g. 502 ne stoji da su Bugari pobijeđeni, nego da su bez ikakva rimskog otpora opet opustošili Trakiju. Nigdje se ne spominju Teodorihove pretenzije na Panoniju. Za čitava Anastazijeva vladanja Komes Maroelin uopće ne spominje Panoniju, a u čitavoj je »Kronici« zajedno s produžecima Panonija izričito spomenuta samo u zapisu za g. 427, gdje stoji da su »Rimljani iznova primili Panonije koje su 50 godina držali Huni«. Valja stoga smaitrati da Lučić ne misli na jedno određeno mjesto Mareelinove »Kronike·«, već da na temelju opće slike što je izvor daje o situaciji u Anasta· zijevo doba pretpostavlja uglavnom nominalno vrhovništvo Istočnog Carstva nad Panonijom. Procop. Bell. Rom. V,12,23—32. Opisani događaji završavaju 534. godinom. Prema Procop. Bell. Rom. V,12,32—54 i V,13,l—4. Procop. Bell. Rom. V,7,26—36; V,15,15; V„16,14—15. Procop. Bell. Rom. VI,22,il3—22, za sve što je navedeno To se zbiva 539. godine. »Huni«, međutim, opljačkaju Ilirik« tek 545. godine, što je opisano u Procop. Bell. Rom. VII„11,15. Ne događa se dakle istodobno!

18

19

20

21

Procop. Bell. Rom. VII,40,3'1—33. F. BIONDO, o. c. str. 24, Decadis I liber II; o Atilimu se pustošenju govori, ali su imenovani drugi primorski graidovi a ne Salona. Anitonio Bonfini (Antonius Bonfinlus, Patrignone 1434 — Budim 15108), profesor retorike u Recanatiju i Rimu. Na poziv kralja Matijaša dolazi na ugarski dvor. Djelo Rerum Hungaricarum decades libris XLV comprehensae dovršio je tek za vladavine Vladislava Jagetovića. Usp. izd.: ANTONU BONFINII Rerum Ungaricairum decades quattuor cum dimidia, Hanoviae 1606, Wechel — Marn. Lučićevu navodu odgovara mjesto iz Dec. I, lib. VI, o. c. str. 85 i d. Obično se smatra a je Lučić »Ugarske anale« poznavao prema Thuroczyjevu djelu (Usp. F. SlŠIĆ, Priručnik iz. vora hrvatske historije dio I, čest i (do 1107. g.), Zagreb 19il4, str. 4iliO). Međutim, u De Regno se kao dvije stvari spominju Annales Ungarici i Thuroczy, čak se naglašava da manuscriptus codex i Thuurocz o nekim događajima pišu iisdem fere verbis (usp. De Regno 1668,112,2,2 i d.), sto će reći da o nekim drugim ne pišu, pa prema tome i nisu isto. Lučić je vjerojatno raspolagao i posebnim rukopisom »Bečke slikane kronike« (Chronicon pictum Vindobonense — Kepes Kronika) stolnobiogradskog kustosa Marka de Kalta, dvoranina Ludovika I između 1368. i 1376. godine. Jedan se njen rukopis čuva u Vatikanu, a jedan i u Padovi. Usp. izd.: Kepes Kronika — Chronicon pictum, B. DERCSENY — K. CSAPODINE-GARDONY — L. MEZEY — L. GEREB, sv. I i II, Budapest 1964, Magyar Helikon Konyvkiado. O Atilinu razaranju u Dalmaciji usp. sv. I (original) star. 13 i 14 i sv. II (transkripcija) pogl. 14 (Fugat naciones) i osobito pogl. 15 (Rex Atyla expugnat civitatem Aquilegiam), str. 78. Dubrovčanin Mavro Orbini (Maurus Orbinus, sred. XVI st. — 161,1) tiskao je 1601. u Pesaru djelo »II Regno de gli Slavi hoggi corrottamenite deitti Schiavoni«. Dukljaninov je spis uključen kao drugo poglavlje. Usp. izdanja: M. ORBINI, II Regno de gli Slavi hoggi corrottamente detti Schiavoni historia, Pesaro 16011; Mavro Orbin, Kraljevstvo Slavena, S. ClRKOVIĆ — Z. SUNDRICA, Beograd 1968, Srpska književna zadruga. »Ljetopis Popa Duki'janina« ili »Barski rodoslcv« (Presbyteri Diocleatis Regnum SU.vorum kod Lučića u prilogu De Regno 1668, str. 287 i d.) djelo je anonimnog barskog svećenika, nastalo početkom druge polovice XII stoljeća. Isprva je bilo napisano na slavenskom jeziku, ali ga je autor sam preveo na latinski. Djelo je sasvim nepouzdano za političku povijest prije početka XI stoljeća, dok za kasnije razdoblje opisani događaji više odgovaraju istini. Djelo je, međutim, izuzetno dragocjeno za proučavanje državnih i društvenih struktura, te mentaliteta suvremenih ljudi. Usp. izd.: Ljetopis popa Dukljanini, latinski

410

411

KnJ. I, pogl. VII, VIII

Knj. I, pogl. VIII

22

23

tekst s hrvatskim prijevodom d Hrvatska kronika, V. MOŠIN, Zaigrah 19150. Dalje: LJPD. Lučić točno interpretima za Anastazija LJPD 1,40, za kraljeve Dalmacije i Istre LJPD 11,41. Toma Arhiđakon (1200—1268) bio je svećenik u Splitu, školovao se u Bologni, gdje je stekao i visoku naobrazbu, što rnu je, između ostaloga, omogućilo da se prihvati pisanja prve, i ujedno najvažnije, srednjovjekovne dalmatinske kronike, nazvane Historia Salonitana — »Salonitanska povijest« (Thomae Archidiaconi Spalatensis Historia Salonitanorum pontificum, atque Spalatensium, kod Lučića u prilogu De Regno 166®. str. 311 i d.). Namjera mu je bila da opiše (povijest salonitanske d splitske crkve od njezina postanka do svog vremena, ali je pri tom nužno unio mnoštvo podataka iz svjetovne povijesti svoga grada, Dalmacije u cjelini, pa, dakako, i hrvatskog zaleđa. Tomino je djelo, pored Konstantinova De admin. Imp., najvažniji izvor za ranu hrvatsku pvijest. Usp. izđ.: TOMA ARHIĐAKON, Kronika (Historia Salonitana), Split 1977, dalje HS. Brojevi označavam stranice prijevoda i stranice faksimila u izdanju. Lučić ovdje točno interpretira HS VII,217—218/32—33. Dubrovčanin Jakov Lukarić ili Lukarević (lacobus Luccari, 15S1—1615) napisao je Copioso ristretto de gli Annali di Ragusa u četiri knjige, od osnutka Dubrovnika do 1604. godine. Djelo je prvi puta tiskano 1606. u Mlecima. Usp. izdanja: Copioso ristretto de gli Annali di Rausa, libri quattro di GIAGOMO DI PIETRO LUCCARI I i II, Venecija 1606, Leonardi; isto, Dubrovnik 1710, A. Trevisan. Pop Dukljaniin na popisu je Lukarićeve literature kao »Prete di Doolea«, a u 'tekstu se djela i poimence spominje i jasno se razabdru anonimno preuzeti podaci. VIII POGLAVLJE

1

2

3

4

Pavao Đakon (Paulus Diaconus, o. 720 — o. 799), podrijetlom iz langobardske plemićke obitelji. Nakon propasti langobardske države redovnik u Monte Cassinu. Od više djela, među kojima su i Historia Romana i biografija Grgura Velikog, najznačajnije je Historia Langobardorum koju ovdje koristi Lučić. Usp. izd.: Pauli Diaconi Historia Langobardorum, MGH, Hannoverae 1878. Citirani tekst je iz Paul. Diac. Hist. Lang. 11,26, a podaci i iz 11,6. O boravku Langobarda u Panonija i pobjedi nad Gapidima od Hist. Lang. IJ22, posebno u 1,27, ipa na citiranim mjestima II knjige i drugdje. Usp biilj. 45 uz C VI i biilj. 7 uz C VII. Općenito Rački, Doc. 239—262. Točna interpretacija De admin. Imp. 29,17,33 i 36-37. Međutim, u 30,21—60 govori se samo o Avarima. Euaigrije Skolastik (Εύάγρβς Σχολαστικός, o 536—593), iz Epifanije u Siriji, napisao je »Crkvenu povijest« u šest

knjiga, za vrijeme od 431—493. godine. To je i najznačajniji izvor V stoljeća za tu oblast. Usp. izd.: Theodoriti et Euagrii Historia Ecclesiastica, Amsterdam 1695. Lučić citira Euag. Schol. V,l, usp. izd. str. 420. 5 Euag. Schol. V,10, usp. izd. str. 452. 6 Simocott. VII,7,14: Ούαρ καιΧσυννΙ. 1 Nicefor Kalist Ksantopul(NtKiw><V>oi Κάλλιστος ό Βανΰάτουλος, poč. XIV st.) napisao je povijest crkve u 18 knjiga. Sadržaj dopire do smrti cara Foke Θ10. godine. Na to se nastavlja još pet knjiga koje sadržajem sežu do ftll, ali se sumnja da su djelo istog autora. Usp. izd.: Nicephori Callisti Ecclesiasticae Historiae libri decem et octo, Pariš 1574, citirano mjesto na str. 113S. 8 Paul. Diac. Hist. Lang. 1,27 i ^11,10. 9 Teofilakt Simokata, 1,3 govori o povišici od 20000 zlatnika na ime danka u vrijeme Mauricija. 10 Po numeriranju rukopisa to je doista Paul. Diac. Hist. Lang. IV.25. Po tiskanom izdanju IV.24. 11 Kao u prethodnoj bilješci. 12 Rački, Doc. 258. Zbivanja iz srpnja 600. godine. 13 Ivan ZonaraOIuxiwis ό Ζουαράς,Ι. pol. XII st.) napisao je više djela među kojima se po značenju ističe »Kronika svijeta« koja dopire do g. 1:118. Po bogatstvu građe i samostalnom proučavanju izvora Zonarino je d jek) među prvima bizantske historiografije. U opisu događaja s kraja VI stoljeća ponajviše se, međutim, služio Teofilaktom Simokatom i Monembasijskom kronikom (usp. Viz. I, str. 107 d 285), te njegovi podaci nemaju za to razdoblje neku veću vrijednost. Usp. Jadanja: Ιοαη-nis Zonora, Bonnae 1897; Viz. IV.245—255. 14 Za Teofdlakta Simokatu, Cedrena i prvi dio citata »-Miješane povijesti« usp. bilj. 39,40 i 41 uz C VI. Podaci ođ>govaraju Teofanovima (usp. izd. Theophanis Chronographia, de BOOR I, Lipsiae 1883, str. 2812). Nema znaka da je Lučić čitao Teofana Homologeta (Θεοφάνης, ο. 752— 818) u čijem je dragocjenom djelu na temelju mnogih danas izgubljenih izvora prikazano .razdoblje od 284. do 8113. godine. 15 Teofilakt Simokata govori o 3000 Avara, a ostalih barbara pored 4000 još i 2200, te 8000 Slavena — Simocott. VIII,3,1,5. F. SISIĆ, Povijest Hrvata u doba narodnih vladara I, Zagreb 1925, str. 230 pogrešno citira Simokatu jer piše da je Prisk zarobio 3000 Avara, .5000 Slavena i 3BOO drugih barbara. Iste podatke kao Simokata daje i patrijarh Focije (Φώτιος, o 820 — nakon 886), veliki teolog i jedan od najsjajnijih predstavnika bizantske renesanse IX stoljeća, autor većeg broja spdsa teološkog i dr. sadržaja (usp. dzd. Photii SummaTta, de BOOR, str 18; v. i Viz. 1,124). 18 Simocatt. VII,3,15 — Tomi, mjesto Ovidijeva progonstva. Danas Konstanta na Crnom moru.

412

413

Knj. I, pogl. VIII, IX
17

Knj. I, pogl. IX, X

18

Usp. bilj. 45 uz C VI, 7 uz C VII i 12 uz C VIII. Lučić točno prenosi podatke iz izvora, ali je pitanje koliko se na temelju ovih nepotpunih podataka može razlučiti »-zauzeće« od dugotrajnih pljački. Paul. Diac. Hist. Lang. IV,24. Događaje uistinu stavlja u 602. godinu. IX POGLAVLJE

Djelomično točno interpretirano. O datiranju dolaska Avara i Slavena Heraiklijevom vladavinom vidi bilj. 8 uz C VII. Dolazak se Slavena u vrijeme Heraklija, ali nakon avarskih provala, može braniti podacima o Srbima (De admin. Imp. 3i2,l&—127), Dukljanima (isto, 35,6—9) i Paganima (isto, 36,7—9). Jedino se na navedenom mjestu u 35. glavi izričito kaže da su i ostale Sklavindje naseljene Slavenima u doba Heraklija, ali pošto su te krajeve opustošili Avari. 2 V. bilj. 38 uz C VI. 3 Vjerojatno misli na opis pada Salone što ga Konstantan Porfirogenet donosi na dva mjesta (De admin. Imp. 29, 14—53 i 30,14—60). O prijenosu tijela svetaca Konstantin uopće ne govori, nego dapače spominje kako su se tijela nekih svetaca čuvala u crkvama dalmatinskih gradova u njegovo vrijeme (De admin. Imp. 29,235; 241—242; 2:45; 256—257; 269). 4 Točan navod HS VIII,223/36. 5 Usp. bilj. 41 uz C VI. 6 »Dok su Slaveni pustošili Heladu« — u originalu nesvršen glagolski oblik, što govori o mnogobrojnosti i snazi slavenskih upada. Helada je ovdje općenito teritorij Carstva. Men. Prot. u de Boor 1,209,3—.210,2. 7 Spoj više Porfirogenetovih mjesta. Prvo je samo točno prepričano De admin. Imp. 2i>,3'6—46, iako" je prikazano kao citat. Slijede točni citati De admin. Imp. 29,222—227 i 30,56—60. 8 Točno interpretirano. HS VII 218—222/33—37. 9 Točno interpretirano. V. bilj. 21 uz C VII. 10 _ Točan citat HS VIII,223/36—37. 11 C. BARONIO, o. c., usp. izd. vol. VIII, colunina 458, ali izričito za 641. godinu. 12 Anast. Bibl. o. c., Patr. L. 128, str. 717—718. 13 Konstantin Porfirogenet dakako spominje samo neke primorske gradove (De admin. Imp. 29,49—53 l 29,258^-259). Split svoga doba spominje kao grad, a kao palaču ga opisuje u Dioklecijanovo vrijeme (De admin. Imp. 28,237— 238). 14 Not. dign. occ. X, 1E,3. 15 Toma Arhiđakon u IX glavi HS uopće ne spominje Split, nego piše samo o tome kako je pala Salona. U X glavi

1

(HS Χ.226—227/39) opasuje useljenje Salonitanaca u palaču, za koju ne kaže izričito da je bila napuštena, ali se to može zaključiti iz konteksta. 16 Točan navod HS IX, 225-226/38 17 Točan citat De admin. Imp. 29, 203—205. 18 Točan navod De admin. Imp. 29>, 222—230. 19 Točan navod HS X. 226— 228/38—40. 20 Točan navod De admin. Imp. 29, 17—18; 33; 36—37, ali te identifikacije nema u 30. d 311. glavi, pa ni u ostalima. U 30. glavi naglašavaju se dapače i fizičke razlike između Avara i Hrvata (Slavena — De admin. Imp. 30, 69-71). 21 Zonaira p<reu0imia podatke Teofilakta Simokate. Usp bilj 113 ma C VIII. 22 Teofilakt Simokata u svojoj povijestii opisuje Mauricijevu vladavinu, konsekventno razlikujući Avare od Slavena. Zasebnog djedia »Mauricije« nema, te se Lučićev navod" mora shvatiti kao određenje 'podnaslovom. X POGLAVLJE Usp. bilj. 18 uz C IX i bilj. 3 uz ovo poglavlje. 2 Usp. bilj. 19 uz C IX. 3 De admin. Imp. 29, 2,17—230. 4 Točna interpretacija HS IX, 225/38. 5 Točan citat HS X, 226—227/38—39, samo što uz ut ditiores treba dodati šibi đomos, tako da bi prijevod trebao glasiti »·... da bogatiji grade sebi 'kuće na vlastiti trošak«. 6 Točan citat De admin. Imp. 2Ά, 246—250. 7 Točan citat De admin. Imp. 29, 258—260. 8 Vidi bilj. 16 uz C IX. 9 Točni navadi HS X, 227—2128/39—40, HS X 226/38 i HS XI 229/41. 10 Podatak preuzet iz Teofana, za godinu 678. Zon. 356, 2—8. Usp. Viz. I, 2123-4. 11 Nicefor I ( NiKwrfpoc ), carigradski patrijarh 806-8115, teolog u doba borbe protiv ikona u Bizanitu. Uz ostalo, autor »Kronogirafije« koja navodi događaje od Adama do 829. godine. Usp. izdanje: Nicephori archiepiscopi Constanti. nopolitani opuscula historica, de BOOR, Lipsiae 1880, 33, 7—12, ° Čitav odlomak temelji se na pisanju Tome Arhiđakona. On doista piše da su Hrvati bili ari jamci (HS VII, 2118/33). Međutim, valja napomenuti da nema osnova Lučđćevu zaključivanju kako je Toma svoju identifikaciju Hrvata s Gotima preuzeo od Popa Dukljanina. Ni iz čega se, naime, ne vidi da se Toma služio Dukljaninovim djelom. S drage strane, identifikacija Slavena i Gota starija je od XII stoljeća i javlja se kod niza bizantskih pisaca.
1

414

415

Knj. I, pogl. XI

Knj. l, pogl. XI

XI POGLAVLJE Točan citat De admin. Imp. 36.60—7Ί i gotovo točan citat De admin. Imp. 31, 3—20. Točan citat De admin. Imp. 30, 71—73. 3 Točni citati De admin. Imp. 31,83 i 32,5>—6. 4 Točan citat De admin. Imp. 30,01—63. 5 Abraham Ortel idi Oertell (Abraham Ortelius, Antwerpen 16ί27 — 1598), geograf, kartograf, historijski geograf i općenito antikvar, jedan od obnovitelja geografije u novom vijeku. Znameniti atlas Theatrum orbis terrarum tiskan mu je iprvi put 1570. u Antwerpenu. Kasnije se uz njega tiskala d povijesno-geografska dopuna Theatri orbis terrarum parergon, sive veteris geographiae tabulae. Usp. izd.: Abrahami Orteiii Theatrum orbis terrarum s. a. i 1., (Γ595?), primjerak iz Kartografske zbirke NSB u Zagrebu. Lučićev navod odgovara karti na star. 100, Osiuieczimensis ducatus. 6 Točna interpretacija De admin. Imp. 30, 71—75 i 31, 3—6. 7 Marcin Kromer (Martin iz Kjromeia, Martinus Cromerus, 1512 — 1589), poljski biskup, dovršio je 1555. godine djedo Polonia sive de origine et rebus gestis Polonorum u trideset knjiga, a Oko Γ575. djelo Polonia sive de situ, populis, magistratibiis et republica Regni Polonici u dvije knjige. Oba su djela zajedno tiskana 1589. u Kodnu. Usp. izd.: MARTINI CROMERI De origine et rebus gestis Polonorum libri XXX, Basileae s. a, Ιο. Oporinus. Za ovaj Lučićev navod najbolje odgovara C II prve knjige, De origine Slavorum tres opiniones, usp. izd. str. 4, igdje su od čeških i poljskih pisaca redom sipomenuti loannes Dtugossus, Matthias Miechouiensis i Venceslaus Hagecus, te dvojica koje spominje posljednji od njdh, Pribislaws i Cosmas. I strani inovovijeki autori koje Kromer tu navodi očito su obuhvaćeni formulacijom »-pisci češke i poljske povijesti«. To su redom loannes Merignola, Philippws Callimachus, Albertus Crantius i Antonitis Bonfinius. Kromerov je repertoar u tom poglavlju upotpunjen i s nešto antičkih i ranosrednjovjekovnih izvora, ali su oni strogo uzevši prerani da bi potpadala pod Lučićev izričaj. 8 M. KROMER, o. c. knj. I, C IX Vnde Slavorum gentes prodierunt, usp. izd. str. 15. 9 M. KROMER, o. c. knj. I, C IV Slavos non esse Dalmaias, neque lllyrios, usp. izd'. str. 6 i 7 10 Jordan govori općenito o Slavenima naseljenim u područjima sjeverno od Dunava. Poistovećuje dh s Venetima i Antima, Usp. izd. lordanis, Gotengeschichte, Leipzig 1913 str. 31, 33, 34-35, 1,1». 11 Ptol. Geo. V, 8,13. a M. KROMER, o. c., knj. I, C IX Vnde Slavorum gentes prodierunt, usp. iad, str. 16. 13 Herod Hist. IV, 44.
2 1

Krobizd su u Ps. Skimnovoj »Periegezi« spomenuti na više mjesta: st. 7.13—717, 748—-760 i nakon latoune iza koje se stihovi kontinuirano broje u st. 751—757. Broj knjige koji Lučić navodi ne odgovara, međutim, niti ovoj »Periegezd« čiji se sačuvani dijelovi ne rastavljaju na knjige niti fragmentima »Periegeze« pravoga Skimna gdje se ne spominju Krobizi. Nismo otkrili otkuda se broj pojavio, ali neku je podlogu morao imati. Nema, naime, nikakva traga da bi ga Lučić bio ispravljao, a dzvor odgovara sviisi zbog koje je spomenut. 15 Strab. VII, 5,12; pogrešan broj Strabonove knjige, koja je inače u De Regno ispravno citirana i navođena. ie U odnosu prema ranijem načinu citiranja Ptolemeja u De Regno ni s ovim navodom nešto nije u redu, ali pokriće u izvoru ima. Ptolemej spominje Krotoize u Geo. III, liO, 9. 17 Točan navod De admin. Imp. 30,61—71 i 31,8—2,1. 18 Nije jasno na koje »-gore navedeno« mjesto Lučić misli, Na mjestima obuhvaćenim prethodnom bilješkom ne kaže se da su Hrvati došli u Dalmaciju za vrijeme Heraklija nego samo da su se podvrgli njegovoj vlasti. Moguće je, međutim, zaključiti da su tada i došli (v. bilj, l uz C IX). 19 C. BARONIO, usp. izd. sv. VIII, columna 458, ali izričito za g. 641. 20 Točan navod De admin. Imp. 30, 67—69. 21 Prvi citat De admin. Imp. 31,15—42 uglavnom je točan, osim toga što je izostavljeno spominjanje dozvole cara Herakiija Hrvatima da se nasele u Dalmaciji (isto, 31, 19), i što se spominje samo nadbiskup, a ne i biskup upućen iz Rima (isto, 301, 23). Također zbog položaja genitiva eorum ispred Detts nije sigurno je Ili Lučićev predložak odgovarao verziji originala koju donosi uspoređeno izdanje (De admin. Imp. 31,41: fra των Χρωβάτων ό Θεός ττροπολεμεϊ...), ili onome što stoji u jedinom sačuvanom rukopisu Porfirogenetova djela, ϊνα ό των Χρωβάτων ύ &eo<;...„ što bi značilo »Bog Hrvata«. O tome v. R. KATIČIC, «-Bog Hrvata« u Konstantina Porfirogeneta, Melanges Skok, Zagreb 1985. Drugo je točan citat De admin. Imp. 30, 71—90. Rečenicu o arhontu iliričko-jpanonskdh Hrvata, koji· šalje poklone arhontu dalmatinskih Hrvata, moguće je prema izvorniku shvatiti, pa dakle i prevesti, na više načina. Latinski je prijevod kakav donosi Lučić jedan od mogućih, a hrvatski je prilagođen njemu. 22 «-Pisac o djelima kralja Dagoberta« — Gesta Dogoberti su jedna od dopuna povijesnom djelu iz VII st. koje se sačuvalo pod Predegarovim imenom (Pseudo Fredegar). Ono je samo kronika pisana barbarskim latinskim jezikom, kompilacija koju su u različito vrijeme sastavljali različiti autori, ne osobito sistematična. Gradivo je razvrstano u četiri knjige, s dodacima iz prve pol. VIII st. Usp. izd.: Gestorum Dagoberti Scriptor, MG H, Scriptores rerum Merovingicarum t. II, str. 408, 15—19.
417

14

416

KnJ. I, pogl. XI, XII Χ1Π
23

Kn}. I; pogl. XIII, XIV

Gest. Dag. ibidem str. 410, 31—34. Paul. Diac. Hist. Lang. V, 21. 25 W. LATZ, De migrationibus knj. VI, De Towriscis, Cornis, Cranis, iapođibus, eorundemque popularum sedibus antiqwis et westigiis, usp. izd. str. 148—220. 28 Točna interpretacija De admin. Imp. 30, 78—90. 27 Radi se o Justinijanu II (665·—©9>5 i 705—711)·, koji 687—8. ratuje protiv Bugara, a 688—9. preseljava slavenska plemena. Podaitke je Zonara preuzeo od Teoiana (Theoph. 364, 5—15; usp. Viz. I, 226). Zon. o. c. 368, -10—12. 28 Ιο. Cedr. o. c., I, 7Θ5, 112; I, 766, 13. 23 Točan navod De admin. Imp. 30.87—90 i 31', 21^H25. 30 Točan navod De admin. Imp. 31, 21—25, ali se u 30. glavi spominju samo biskupi, a ne d nadbiskup. Navod je točan i za Tomu Arhiđakona, HS XI, 22»-ι22θ/40. 31 Konstantin Porfirogenet to ne piše izričito, ali se tako može zaključiti iz De admin. Imp. 31, 31—42. 32 Navod je točan (Toma Arhiđakon HS X, 228/40), ali interpretacija ne odgovara Tominu tekstu, jer ovaj ne kaže da su se brakovi između Hrvata i Romana počeli sklapati nakon pokrštavanja, več ih smješta u vrijeme prije Ivana Ravenjanina.
24

5

6 7

selje, sve vrlo blažu Livna. Vjerojatno Lučić misli na te nazive, a zamjenu-likvida mogao je izvesti sam da bi ih prilagodio obliku u Porfirogeneta, mogao je biti i krivo obaviješten, a moguće je i da su nazivi u njegovo vrijeme glasili drugačije nego danas. Usp. npr. »Hrvatsku enciklopediju« s. v. Bistrica, 1. gdje se kao pritoka te livanjske ponornice spominje ponornica Studba. Odrednica »blizu izvora Une« i grafija naziva upućuju da je Lučić pomišljao na naziv koji bi se morao povezati s dašnjim toponimima Gornji i Donji Zaklopac. Točan citat De admin. Imp. 31, 68—7iO. Usp. drugi dio bilj. 21 uz C XI, i bilj. 3 uz C XII. XIV POGLAVLJE

XII POGLAVLJE
1

2

3

4

5

Navod De admin. Imp. 32, 21—36. djelomično točan. Konstantin nigdje ne tvrdi da su Srbi naselili Duklju, dapače je izostavlja iz popisa zemalja koje su naselili (isto, 32, 21—23). Konstantin Poriiirogeneit nigdje ne kaže izričito da su Hrvati naselili zapadni dio Dalmacije, ali se to zaključuje iz opisa njihovih zemalja (De admin. Imp. 30, 90—117 i 31, 68—70). Točan citat De admin. Imp. 30, 75—78, uz napomenu iz bilj. 21 uz C XI. Citat je samo iz 30, a ne i iz 31. glave. Zaključak, koji ne mora biti nužno ispravan, temelji se na točnim navodima De admin. Imp. 30, 8—11 i 30, 75—78. Točan citat De admin. Imp. 30, 113—117. XIII POGLAVLJE

1 2

3

4

Točan cd tat De admin. Imp. 30, 100—104. To nije citat, ali su županije točno nabrojene prema De admin. Imp. 30, 90—<94, s izvjesnom razlikom u grafiji gacke županije. Biograd na moru: Stolni Biograd (Szekesfehervar): Beograd. Uz livanjsku ponornicu Bistricu nailazi se prema današnjim specijalkama rječica Stuinba i na njoj istoimeno na-

Prvo je točan citat De admin. Imp. 29, l—7. Drugo nije citat, nego uglavnom točno navedeno De admin. Imp. 29, 46—53. U popisu gradova nedostaje Kotor, što je vjerojatno posljedica očite greške u (rukopisu De admin. Imp., gdje nabrajanje gradova započinje s rd Si κάστρα. O tome v. Viz. II, str. 13 i bilj. 13. Kotor se ne spominje niti u popisu gradova koji su Slavenima plaćali danak (De admin. Imp. 30, 132^-.'142), ali ga nalazimo navedena u opisu dalmatinskih gradova (isto, 29, 263—i27i), mada na čudnom mjestu — između Trogira i Zadra. Treće je točan citat De admin. Imp. 29, 285—285, s izvjesnim razlikama u grafiji imena otoka. 2 Točna interpretacija za više mjesta u De admin. Imp., npr. za 29, 3—7. 3 Usp. bilj. l i 6 uz ovo poglavlje. 4 Ovakva oblika usp. jadanje uopće ne poznaje. Za Itin. Ant. 5120',! bilježi međutim varijantu Corura za ime Korkire, što je u nekoj verziji moglo dati i oblik kakav navodi Lučić. Sto je pak on smatrao tim otokom, pokazuje tireća karta priložena De Regno, gdje je ime Choara upisao uz otok koji je nesumnjivo Biševo. (Usp. i kartu Illyricum hodiernum). 5 Steph. Byz. s. v. AdSeara ή' AdBearov. usp. izd. str. 405; Tob. Peut. VI, b = VII, 1. 6 To nije citat, ali su otoci navedeni točno i istini redoslijedom kao u De admin. Imp. 36, 14—23, s izvjesnim, ponekad većim, razlikama u grafiji. 7 Naziv otoka uwscujemo u skladu sa zapažanjem koje smo iznijeli u bilj. 4 uz ovo poglavlje. 8 Točan navod De admin. Imp. 36, 21—23. 9 Točan citat De admin. Imp. 29, 233-^234. 10 Točna interpretacija Const. Porph. Bas. 28S, 11—12. 11 Cedren preuzima čitav tekst od Ivana Skilice V. bilj. 40 uz C VI. Usp. izd.: loannis Scylitzae Synopsis Historiarum, Ιο. THURN, Berlin 1973; upotrijebljeno mjesto je

1

418

419

Knj. I, pogl. XIV, XV

Kn). I, pogl. XV
2

12

13

14 15

ie

17

18

Cedr. VII, 26, u usp. izdanju str. 146. letd podatak navodi i Konslantin Porfirogenet, De Thematibus; usp. Rački, Doc. 342—343. J. LUKARIĆ, o. c., koristi naslov »re di Dalmazia« i ondje gdje prepričava LjPD, i samostalno. Usp. npr. str. 2, 3, 5, 6, 1(1 i 14 starijeg uspoređenog ladanja. O postojanju takva naslova u LjPD vidi, međutim, slijedeću bilješku. Pop Dukljanin nigdje ne tvrdi izričito da su slavenski vladari u zaleđu nosili titulu kraljeva Dalmacije. Koliko nam je poznato, tek Marko Marulić 1910. naziva Dukljaninovo djelo historijom kraljeva Hrvatske i Dalmacije, dok Rafael Levaković 1648. piše o »certe anticaie di Re di Dalmazia e Servia«. Tako bi titula kraljeva Slavonije (Hrvatske, Snbije) i Dalmacije bila odraz kasnijeg razvitka. O naslovima rukopisa i izdanja LjPD vidi komentar V. MOSINA U LjPD 12^-15. Genealogija snpskih vladara u De admin. Imp. 32, 30—95. Ivan, po službama koje je obavljao kuropalat i drungarij, ob'čno se spominje kao Ivan Skilica (Ιωάννης Σκυλίφκ, druga polovina XI stoljeća). Njegova je kronika sačuvana u latinskom prijevodu iz XVI stoljeća i u nešto originalnih fragmenata, ali je najbolje sačuvana u djelu Georgija Cedrena koji ju je preuzeo u svoju -povijest. Obuhvaćala je razdoblje od 811—1079. godine. Usp. izdanje iz bilj. 11 uz ovo poglavlje, i izdanje Geongija Cedrena. V. slijedeću bilješku. Opisujući ustanak Stjepana Voiislava u Duklji (1084— —\1052) Cedren spominje i njegova sina Mihajla. Usp. izd. str. 5115—61017; Viz. III, 51—178. Ana Komnena ("ΑΚΡΟ ή Κομνηνή, 1083 — nakon 1147), kći caira Aleksija I. Napisala je povijest svoga oca u 15 knjiga, i to je prvo veliko literarno djelo književne renesanse u vrijeme dinastije Komnena. Razlozi što srpske (raške) vladare Bodina i Mihajla naziva »Daimatima« možda leže u želji za arhaiziranijem. Ona 1:2 puta spominje »Dalmaciju« i 10 puta »Dailmate«, ali i relativno vjerodostojno i pouzdano opisuje događaje vezane uz rašku povijest između 1081 — 1114. Usp. izđ·.: Anna Comnena, Alexias I i II, Leipzig 1884, na raznim mjestima; Viz. III, 367—395, Ivan Cinam (Ιωάννης Κίνναμος, poslije 1143 — oko 12130), sekretar i povjerljiv prijatelj caira Manuela I Komnena (1143 — 1180). Napisao je povijesno djelo »Izvod« (Epitome) u kojem je obuhvatio vladavinu Ivana II (1125i— —11143) i dio Manuelove do 11176, Cinam spominje Beloša, Primdslava, Desu, a indirektno i Stefana Nernanju. Usp. 1 izđ .: loannis Cinami Epitome, Bonn 1836, str. 203, 204, 287, 288 i dir; Viz. IV, 1-407. XV POGLAVLJE Karlo je pozvao papu Lava III u Paderborn, u Šašku, da se opravda pred optužbama koje su do njega doprle od papinih protivnika.

3

4

5

6

7

8

9

10

1

11

Einhard (Eginhardus, o. 770—840), tajnik i prijatelj Kairla Velikog. Najznamenitije mu je djelo Karlova biografija, a pripisuju mu se i anali karolinškog kraljevstva, iako autorstvo nije dokazano. Sastavljao je i pjesme i teološke traktate, a sačuvana su i njegova pisma. Usp. izđ.: Einhard, Annales, MGH. Ovdje je citirana bilješka za g. 799, a ne 709, što je očevidno tiskarska greška. Eginh. Ann, 799, usp. izđ. str. 108, općenito je preuzeto s manjim izmjenama. U Lučića npr. stoji »Huni«, a u Einharda »Avari«. Tafsatika je današnji Trsat. O Sigoniju usp. bilj. 96 uz C I. Ovdje Lučić koristi njegovo povijesno djelo Historiarum de Regno Italiae libri quindecim (dalje: Hist.) koje smo uspoređivali prema baselskom izdanju iz 1575. godine. I citat je Sigonijev: C. SIGONIO, Hist. IV, poglavlje Idem Carolus cum filio Pi. pino Rex, usp. izđ. str. 159. Radi se o g. 800. Karlo je okrunjen 25. prosinca, dakle na Božić, a razlike u datiranju koje preuzima i Lučić nastale su zbog drugačijeg početka kalendarske godine. Ona je tada počinjala baš 25. prosinca. Eginh. Ann. 801, usp. izđ. str. 112. Zbivanja iz prosinca 805 (nakon 25) Einhard, pa i Lučić, stavljaju u 806. godinu. Eginh. Ann. 806, usp. izđ. str. 120 i 122. V. prethodnu bilješku. »Oporuka Karla Velikog« — Lučić citira dokument kojim je Karlo 806. godine podijelio državu među sinove, i koji nije identičan posljednjoj volji koju je diktirao pred smrt. U usp. izdanju Einhards JahTbiicher, Leipzig 1888, dokument je u njemačkom prijevodu reproduciran u bilješci na str. 107/8, uz napomenu da je original tiskan u Capitula Regni Francorum I, 126, sqq. Einhard, Vito Caroli Magni, Hannover 1905, cap. 15, str. 16. Sto se Einharda tiče, Lučić misli na gornji ulomak iz Vitae. Einhard inače Panoniju spominje 18 puta, Liburniju tri, a Dalmaciju devet puta. Lučić je u pravu. Franačka se terminologija općenito, pa i Einhardova u konkretnom slučaju, prilagođuju klasičnoj antičkoj. S obzirom na gore uočen primjer citata iz Sigonijeva povijesnog djela gdje su parafrazirani franački anali (usp. bilj. 3 uz ovo poglavlje), Lučićeva se opaska vjerojatno odnosi na Sigonijevo izlaganje u Hist. Sto se tiče Ptolemeja, opaska se temelji na slijedu pokrajina u njegovoj »Geografiji«. I. G. — Β. Κ-Μ. Eginh. Vita kao u bilj. 7 i Ann. kao u bilj. 5 uz ovo poglavlje. Einhard nigdje ne spominje izrijekom bilo Hrvate, bilo Hrvatsku. Međutim, o takvu rasporedu snaga na Jadranu kakav opisuje Lučić izvještava Einhamđ na raznim mjestima. V. Ann. str. 136, 151, 155, 161; Vita str. 16. Eginh. Vito 15, usp. izđ. str. 16, 5—6.

420

421

Knj. I, pogl. XV

Knj. I, pogl. XV
25 26 27

Niceta Honijat (NiKrfra? d Χωνιώτ)?, sred. XII st. — 1213) bio je državni činovnik u Carigradu, a nakon 1ΒΟΘ. u Nikeji. Osim govora, nekoliko pisama, pjesme, te »Panoplija« (važnog izvora za povijest religije u XII st.), napisao je i »Kroniku«, gdje u 21. knjizi nastavlja Anu Komnenu i Ivana Zonaru, obrađujući razdoblje od 1118—1206. godine. Usp. izd.: Nicetae Choniatae Chronica, Bonn 1835, str. 25, 4 i 122, 18. Φραγγοχωρίον između Save i Dunava (Istra) prema tim mjestima zauzima Ivan Komnen, a ruši Manojlo Komnen. Kontinuitet naziva »Frankohorij« danas se bez oporbe gleda u Pruskoj gori, a smatra se da se kao pokrajinski naziv odnosio na Srijem. S kojim bi današnjim mjestom trebalo povezivati »Frankavilu«, procjenjuje se različito: u obzir dolaze Sremska Mitrovica i Manđelos. I. G. — Β. Κ-Μ. 13 Albert iz Aixa (Aachena — Albertus Aquensis, prva pol. XII st.), kanonik, napisao je u 12 knjiga najopsežniju povijest prvog križarskog rata i Jeruzalemskog Kraljevstva do 11121. godine. Usp. izd.: Alberici Aquensis Historia Hierosolymitanae expeditionis, Patr. L. 166. Radi se o mjestu iz knj. II, cap. VI, usp. izd. str 414. Albert govori o locum qui dicitur Francavilla, a po kontekstu bi se moralo nalaziti kraj ili blizu Drawa fluvium. 14 Tab. Peut. VI, 5. 15 Točan navod prema De admin. Imp. 32, 15il. 16 Eginh, Ann. 815, usp. izd. star. 142. 17 Život cara Ludovika Pobožnog opisao je u prvoj polovina 9. stoljeća biskup Triera Thegan (Theganus). Istodobno je Ludovikov životopis sastavio i zapadnofranački svećenik dvorske kapele koji je ostao anoniman, a spominje se pod pseudonimom Astronom (Astronomus). Tako postoje dvije verzije životopisa. Lučić koristi Theganovu. Usp. izd.: Thegan, Kaiser Ludwigs des Frommen Leben — Vita Hludovici Pii, Berlin 1350, za god. 815—817, usp. izd. str. 30—32. w Nepos može značiti i nećaka i unuka. Ovdje je najvjerojatnije nećak, jer se Unrok spominje kao comes 811, a ne zvuči vjerojatno da bi samo šest godina kasnije imao unuka koji ide na samostalan pohod. 19 Eginh. Ann. 817 i 819, usp. izd. str. 14S i 149. V. i bilj. 17 uz ovo poglavlje.. 20 Eginh. Ann. 817, usp. izd. str. 145. 21 Theg. Vita 817, usp. dzd. str. 35. 22 Eginh. Ann. 818 i 819, usp. izd. str. 149 i 151. 23 Theg. Vita 8118 i 819, usp. izd. str. 38 i 40. 24 Ptol. Geo. III, 10, 10 prema uspoređenim izdanjima ne sadržava toponim Tirnak. Ona bilježe feoruptelu koja samo liiči na nj, a u tekstu ne predlažu čitanje koje bi potkrijepilo Lučićevu tvrdnju.

12

Plin. N. H. III, 26, 149. Tab. Peut. VII, a = VII, 4. Dok u tekstu spominje selo Gudusku (vicus Gudusca... od flumen Mlauna), Lučić je na četvrtog karti priloženoj De Regno ucrtao rijeku »Mlavnu« ili »Gudusku« (Mlauna f l . o Gudusca) kako se ulijeva u Moravu na položaju što bismo ga danas mirne savjesti dodijelili Resavi. Hidronim, što ga je u tekstu iz Mhauna preprav.o u Mlauna i koji je, asocirajući Mlavu, naigoviještao rješenje za to što bi Lučiću mogao biti vicus Gudusca, time postaje nov problem. Nešto se slična javlja, prema reprodukciji R. NO~ VAKOVIĆA, Baltički Slaveni u Beogradu i Srbiji, Beograd 196,5, Narodna knjiga, str. 23, i na karti Srbije Giacoma Cantellija da Vignola, tiskanoj 1684. u Rimu, gdje se jednako ucrtana rijeka zove Mhauna ot Gudusca. Javlja se dakle oblik što ga je Lučić u svom tekstu ispravio u Mlauna. Nastojeći otkriti o čemu se radi, imali smo prilike u kartografskim zbirkama NSB i Arhiva Hrvatske u Zagrebu vidjeti nekoliko CanteMijevih karata, koje doduše zahvaćaju isto područje, ali ne pokazuju ni takve rijeke ni takvih hidronima. Lučićeva karta Illyricum ho. diernuin na žalost ne seže dovoljno za istok da bi ovo objasnila. Tragajući pak za korijenima identifikacije Guduscum — Kučevo koja je ušla i u »Enciklopediju Jugoslavije«, prema starijoj literaturi koju u n. dj. navodi R NOVAKOVIĆ, mogli smo utvrditi samo jedan novovijefci putopis francuskog autora kao njen izvor, i to izvor koji se samo navodi, a ne i citira. Nije stoga moguće precizno utvrditi kakvu antičku potkreipu ima toponim Guduscum ni kako se i zašto u Lučićevo doba javlja odgovarajući hidronim. Međutim, na što misli Lučić, može se vrlo jasno utvrditi. Spasonosan je za ovo pitanje podatak kojim na temelju Lučićeve rukopisne ostavštine raspolaže prof. Miroslav Kurelac, a stavlja ga na raspolaganje za potrebe ovoga izdanja. Lučić je naime izričito zapisao da »Guduskom« simatira Braničeve, a na četvrtoj je karti priloženoj De Regno doista ponad svoje Mlavne — Guduske, u u četverokutu između nje, Morave, Dunava i bezimene kraće rijeke (Peka) upisao Braničeva, i to ne kao toponim, već kao pokrajinsko ime. Braničevski pak kraj u širem smislu obuhvaća porječje Peka, «gdje u gornjem toku stoje na raspolaganju današnji toponimi Majdan Kučajna. Kučajna i Kučevo i hidronim Kučajna, a uz to i hddronim Gložana koji po našem mišljenju po lingvističkim kriterijima Lučićeva doba čak bolje odgovara za povezivanje s Guduskom. Obje su rijeke pritoke Peka, a upravo od Kučeva vode komunikacije između gornjih tokova Peka i Mlave. Njihove gornje pritoke, dakle i Kučajna i Gložana, izviru u Homoljskim planinama koje su razvodnica Peka i Mlave. To bi moglo objasniti i zabune s imenom rijeke. Upozoravamo na činjenicu da Lučić nije siguran u geografiji istočnog dijela današnje Jugosla-

422

423

Kuj. I, pogl. XV, XVI

Knj. I, pogl. XVI

28 29 :ln 31 32 33

34

35

vije: to se do ovog mjesta u tekstu pokazalo serijom ispravki latinskog imena za Drim, ispravkom zabune oko Tauruna i Singiduna i neispravljenom tvrdnjom da su Frankohorij i Frankavila (usp. bilj. 12 i 13 uz ovo poglavlje) trans Danubium in Dacia. Uzevši u obzir da Lučić bez ikakve dvojbe smješta Tdmočane na Timok, a »•Guduskane« blizu njima, valja utvrditi da je prethodnik svim kasnijim tumačima podataka iz franačkih anala koji su u »Gudusfeaniima« voljni gledalti Kučane, a ne Gačane. U skladu s time, opredjeljujemo se za prijevod »Kučani« koji najizravnije pokazuje u koji je predio Lučić smjestio »Guduskane«, ali naglašavamo da time nipošto nije riješen problem njegova neobičnog troisitva koje čine vicus Gudusca, /lumen Mlauna o Gudusca — pritoka Morave i Gudusca — Braničeva, pokrajina. Egirih. Ann. 821, usp. izd. str. 155. Theg. Vita 821, usp. izd. str. 42. Eginh. Ann. 82:2 i 823, usp. izd. str. 156 i 161. Theg. Vita 822 i 823, usp. izd. str. 43 i 46. Eginh. Ann. 821, usp. izd. str. 155—456. Eginh. Ann. 8,24 i 826—828, usp. rad. str. 1Θ5—6, 170, 173, 174. Eginh. Ann. S3& i 824, usp. izd. str. 159 i 165. Einhard Predenecentima naziva stanovnike Braničeva. Za Abodrite Eginh. Ann. 795, usp. izd. str. 97. U prekodunavskoj Dakiji Lučić kao oslonac za identifikaciju sa sjevernim Abodritlma — Bodrićirna, kojima prilagođujemo prijevod, vjerojatno ima na umu toponim Bodrog, u njegovo vrijeme aktualan u toj funkciji i uz to eponiman za bačko-bodirošku biskupiju, danas dijelom sačuvan u toponimu Bodroški salaSi između Bezdana i Bačkog Monoštra. I. G. — Β. Κ-Μ. Eginh. Ann. 796, usp. izd. str. 99 XVI POGLAVLJE

1

2

3

4

Datacijama uz koje vjerojatno treba vezati Sigonijevo ime odgovara za g. 638. otkup zarobljenika i pohranu svetačkih moći u Lateranu C. SIGONIO, Hist. knj. II, poglavlje Flavius Rotharis Rex, usp. izd. str. 62, a za g. 649. i napad na Sipont isto poglavlje, usp. izd. str. 66. Po brojanju rukopisa to je Paul. Diac. Lang. IV, 46, po usp. izdanju IV, 44. Ovo je jedno od mjest§ u De Regno gdje se jasno vidi da Lučić jadranski prostor sebi predočuje na antički nauči n, protegnut gotovo bez odstupanja u pravcu istok-zapad. Jedino tako Ravena može biti u zapadnom dijelu Italije, a Sicilija uz njen istočni kraj. C. SIGONIO, Hist. knj. I. pogl. Flavius Autharis Rex, usp. izd. str. 21.

Paul. Diac. Lang. III, 27. Paul. Diac. Lang. IV, 25 po numeraciji rukopisa, po usp. izdanju IV, 24. 7 Paul. Diac. Lang. IV, 40. * C. SIGONIO, Hist. knj. I. pogl. Flavius Agilulfus Rex; usp. dzd. str. 46. 9 Gtrguir umire 604. i podatak o Θ05. godini ne može stajati, ali su u osnovi Lučićevi zaključci apsolutno prihvaljivi. Slaveni prodiru u Istru (usp. bilj. 12 uz C VIII), ali je to rečeno za godinu 600. Kontinuitet, pak, grčke vlasti održao se kroz čitav rani srednji vijek, do dolaska Franaka krajem VIII st. 10 Paul. Diac. Lang. V, H2, doslovno. 11 Atlasi. Bibl. II, Patr. L. 128, str. 791—7ΘΙ2, govori huius temporibus, ali spominje Istru 12 Eginh. Vita 15, usp. izd. str. 16. 13 Papa Hadrijan I (77Br—7S6), saveznik Karla Velikog, umnogome pripremio Karlovo uzdizanje iz kraljevske u carsku čast. Istovremeno, s propašću kraljevstva Langobarda stvaraju se uvjeti za postojanje papinske države. Usp. izd. Hođrionus papa, Epistolae, Patr. L. 128; upotrijebljena je Ep. IV, usp. izd. str. 11177—1178. 14 Eginh. Vita 16, usp. izd. str. 16. 15 Koparske laiude citira, spominjući i Lučićevo pozivanje na njih, koparski biskup P. NALDINI, Corographia Ecclesiastica, o sia descrittione della citta e della Dioecesi di Giustinopoli, detto volgarmente Capo d'Istria, Mleci 1700, Albrizzi. U knj. I — »Della cattedrale di Giustinopodi«, u pogl. 3 — »Consecratione, e Reliquie di queKLa« na str. 55 i 56 reproducirani tekst lauda pokazuje da se Lučić doista poziva samo na očuvani običaj, a ne i na sadržaj takvih pjevanih molitvi u Kopru: u njima se spominju dužd, biskup i mletački potestat — kapetan, nitko drugi. Tako Lučića shvaća i Naldini, a on bi vjerojatno poznavao, pa i spomenuo i kakvu arhaičniju varijantu sadržaja lauda, da se o njoj čuvala svijest u njegovoj vlastitoj stolnoj crkvi. Koparske laude. čini se, nisu u literaturi privukle mnogo interesa, te zahvaljujemo prof. dr Danilu Klenu po čijem smo naputku u Nalđinijevu djelu mogli provjeriti Lučićev navod 16 Usp. bilj. l uz C VII. 17 Papa Pavao (737i—767, u Lučića kriva godina kraja pontifikata), protivnik ikonoboračkog pokreta u Bizantu za Konstantina V, uspijeva se približiti i privući na svoju stranu franačkog kralja Pipina Malog. Usp. izd.: EpistoZorum PauZi Labbeana Sylloge, Patr. L, 89,, Ep. H str. 1179—80; Ep. VII, 1184—5. 18 Popio je od II st. toponim u uporabi za ant. Ticinum, danas na prostoru Pavije. 19 Bernarde Giustiniani (Bernardus lustinianus, Mleci 1406—
0

5

424

425

Knj. I, pogl. XVI, Prilog —1489) obavljao je visoke funkcije za mletačku državu pri papinskom dvoru, i visoke službe u samim Mlecima. Umro je na položaju prokuratora sv. Marka. Najznačajnije djelo povijesnog sadržaja, De origine urbis Venetiarum rebusque ab ipsa gestis historia, Mleci 1492, obuhvaća u 15 knjiga povijest Mletaka od osnutka do 809. godine. Nema sumnje da se Lučić na nj poziva, ali ga nismo uspjeli pribaviti. Eginh. Ann. 805 i 808, usip. izd. str. 120' i 1,27. Steph. Byz. s. ν. Δελματία, usp. izd. str. 224. Const. Porph. De them. 57, 20 x B. K-M. — N. Β. \ Eginh. Ann. 821, usp. izd. str. 155—156. PRILOG (Predgovor i uvod u De Regno Dalmatiae et Croatiae)
1

Prilog se i J. Blaeu, izdavač Lučićeva djela De Regno u predgovorima glasovitom svjetskom atlasu Atlas Maior sive Geographia Blaeviana. U vezi s time je i posveta Lučićeve karte Illyricum hodiernum banu Petru Zrinskom objavljene uz djelo De Regno i u Atlas Maior. ' Lučić naglašava da piše indagationes — istraživanja, što odgovara njegovu metodološkom postupku u De Regno. Lučić nije primijenio u dotadašnjoj hrvatskoj historiografiji uobičajeni pripovjedni način, već znanstveno-istraživački pristup događajima, problemima i pitanjima povijesnog razdoblja koje obrađuje. U više navrata Lučić u svojim pismima i sastavcima spominje indagationes koje obavlja, piše i koje je objavio. Izdavač J. Blaeu u pozdravnoj riječi u De Regno, Amsterdam 1668. godine, naziva Lučićevo djelo indagationes. 4 Marko Marulić ((1450—1524) preveo je s hrvatskog na latinski jezik povijesno djelo koje se u literaturi naziva »•Hrvatska kronika·« ild hrvatska redakcija »Ljetopisa Popa Dutoljaridna·«. U Maruldćevu latinskom prijevodu djedo nosi naslov Regum Dalmatiae et Croatiae gesta. Prijevod je učinio Marulić na osnovi rukopisa koji je Splićanin Dominik Papalić našao u Poljicima u kući Markovića 1500. godine. Lučić je prepisao tekst Marulićeva prijevoda iz rukopisa Splićanina Petra Oindra 1638. godine. Lučić je posjedovao imkopis ovog djela pisan hrvatskim jezikom (latinicom) koji je iz predloška pisanog »-haruaochim pismom-« prepisao 1546. g. Jerolim Kaletić. Posjedovao je i tzrv. latinsku redakciju ovog djela koja je na osnovu uvoda dobila naslov Presbyteri Diocleatis Regnum Slavorum. Ovaj tekst koji se pripisuje anonimnom svećeniku iz Bara ili biskupu barskom Grguru (ti 195) dobio je u literaturi naziv »Ljetopis Popa Dukljanina·«. U njemu se opisuju povijesni događaji hrvatske, srpske i bugarske povijesti do kneza Radoslava oko 1160. godine. Hrvatska redakcija, koju je našao Papalić, a preveo na latinski Marulić, podudara se sa spomenutom latinskom do smrti kralja Časlava (960. g.), nakon čega slijedi povijest hrvatskih kraljeva do smrti kralja Zvonimira 11189. godine. Lučić je uz De Regno objavio tekst latinske redakcije pod naslovom Presbj/teri Diocleatis Regnum Slavorum (str. 287—302) i Marulićev latinski prijevod pod naslovom Regum Dalmatiae et Croatiae gesta a Marco Marulo Spalatensi patricio latinitate d'onata (str. 303—309), dok je rukopis J. Kaletića pohranio u Vatikanskoj biblioteci (Ms. Vat. lat. 7019). 5 Dominik Zavoravić (Dominicws Zavoreus, Zavoreo, Šibenik oko 1540—1608), pisac je povijesnog djela De rebus Dolmaticis libri quinque (octo), Šibenik 1603, koje obuhvaća povijest Dalmacije do 1437. godine. Premda pisano s nedovoljno 'kritičnosti, Zavorovićevo djelo predstavlja prvu sistematski pisanu povijest Dalmacije. Dok se kod opisivanja ranijih razdoblja hrvatske povijesti oslanja na Maruldćev prijevod hrvatske redakcije LjPD,
427

20 21

22

2

Ovaj predgovor i uvod predvidio je Lučić u prvoj verziji djela De Regno, ali ga nije objavio. Sačuvan je u rukopisu unutar Lučićeve rukopisne ostavštine u Arhivu splitskog kaptola (Archivium Capituli Cathedralis Spalatensis, sv. Nt 528, Ser. B, fol. 5—6 verso), Prdje ovog telksta nalazi se nenumerirana naslovna stranica koja glasi De Regnis Dalmatiae et Croatiae indagationum li. bri V. Nakon toga slijedi sadržaj knjiga i poglavlja raspoređen u pet knjiga Predgovor i uvod u svemu odgovaraju prvotnom Lučićevu nacrtu djela De Regno. Tako se u naslovu i tekstu nalazi De Regnis i raspored u pet knjiga, što je kasnije Lučić promijenio unijevši ispravke u svoje rukopise. Usp. M. KUEELAC, Lučdćev autograf djela »-De Regno Dalmatiae et Croatiae·« u Vatikanskoj biblioteci i drugi novootkriveni Lučićevi rukopisi, Prilog I — Predgovor i uvod u De Regno Dalmatiae et Croatiae, Zbornik Historijskog instituta JAZU u Zagrebu 6/1969, str. ise—iiea Lučić je ovdje prije svega imao u vidu tzv. »Kandijski rat« koji je u Dalmaciji trajao od 1654 — 1669. godine, kao i uspješne protuturske vojne operacije Zrinskih (Nikole i Petra) koje su naišle na odjek u Dalmaciji i u svijetu. Na evropske protuturske udružene snage (evropsku protutursku koaliciju) računali su Zrinski i njihov krug, koji su za kandijskog rata pomagali Veneciju, a nastojao je oko toga i Lučićev prijatelj Stjepan Gradić, koji je u tu svrhu poduzeo niz diplomatskih akcija i napisao poslanice pod naslovom De presenti statu Ottomanici Imperii (Bitaliotheca Vaticana: Ms. Reginenses la. tini 1476; Ms. Vaticani latini 6907; Ms. Ottoboni latini 2480 — NSB u Zagrebu R 3232). Događaje u vezi s kandijskim ratom u Dalmaciji opisao je opširno Franjo DIVNIC, Historia della guerra di Dalmatia tro Venetiani e Turchi, koje je po smrti F. Divnića Lučić priredio za tisak. Za međunarodnu protutUTSku akciju zalagao

426

Prilog

6

7

8

Zavorovdćeva izlaganja kasnijih razdoblja pouzdanija su i često se osnivaju na dokumentarnoj građi. Zavorović je osim toga dao određeni suvisli raspored vremenskih razdoblja hrvatske povijesti srednjega vijeka. Napisao je i djelo Trattato sopra le cose di Sebenico, Šibenik 1597, koje obuhvaća povijest grada Šibenika do 1410. godine. Sačuvano je više rukopisa Zavorovićeva djela De Rebus Dalmaticis među kojima je jedan pisan Lučićevom rokom. Mihovil Solinjanin (Michele Salonitano, Michele di Sa. tona, XV—XVI st), pisac izgubljena djela Trattato della Dalmazia odn. Trattato dell'Ittirico. Djelo je u više navrata citirano kod M. Orbina u II Regno de gli Slavi i kod J. Lukarevića u Copioso ristretto degli annali di Ragusa. Mihovil Soldnjanin spominje se i u grbovniku pod naslovom Arme dell'Illirico Stato di Dalmazia inti. tolato Notizie Historiche descritte dal Autentico di Dno. Michiel Salonitano sin dell'Anno 1010, nella Descritione che fece del Regno di Slavi ad laudem Dei (rukopis XVIII st. iz ostavštine Pappafava u Naučnoj biblioteci u Zadru, Ms. 7145). Usp, F. SlSlC, Letopis popa Duklja. nina, Beograd 1928, str. 15—31; A. MAYER, Ljetopisac Mihovil Solinjanin, Nastavni vjesnik 40/1931—1932, Zagreb 1932, str. 281—287; A. MAYER, Dodatak članku o Mihovilu SoSiinjaninu, Nastavni vjesnik 41/1932—1933, Zagreb 1933, str. 141; S. ClRKOVlC, Izvora Mavra Orbina, u Mavro Orbin, Kraljevstvo Slavena, Beograd 1968, str. 409. Baltazar Splićanin (Baldassare di Spalato, B. Spalatino, XV—XVI st.), pisac izgubljena djela koje se citira kod M. Orbina i J. Lukarevića pod naslovom Origine di Spalato. Citati su u vezi s dalmatinskim gradovima i njihovim postankom, uključujući Kotor d Perast. Prema Šimi Ljubicu, neki Marko Alandi preveo je na talijanski djelo Baltazara Splićanina pod naslovom Delle cose della nazione illirica. Usp. S. GLIUBICH, Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, Vienna — Žara 1856, str. 17; F. SlŠlC, Letopis popa Dukljanina, Beograd 1928, str. 13—il5; S. ĆIRKOVIĆ, Izvori Mavra Orbina, u Mavro Orbin, Kraljevstvo Slovena, Beograd 1968, str. 390—391. Matej Izaro (Mattheus Izarus, Matteo Izzaro), rođen u Baru početkom XVI stoljeća od majke Albanke i oca Slavena. Sredinom XVI stoljeća napustio je Bar te došao u Dalmaciju, posebno u Zadar,, gdje je imao rodbinu i od ]15β5. godine kuću. Zaslužan zbog sudjelovanja u borbama protiv Turaka, dobivao je plaću od venecijanskih vlasti, te se nalazio u mnogim diplomatsko—vojnim misijama. Bio je komornik Gabrijela Ema, zadarskog komita, radio u civilnoj kancelariji u Zadru, bio kancelar šibenskog kneza. Autor je povijesnih spisa Commentaria Illyrica (spomen kod D. Zavorovića) i Dissertatio in. torno le cose dell'Albania (sačuvano u rukopisu).

BIBLIOGRAFIJA 1. DJELA IVANA LUČICA — LUCIUSA I VITA B. IOANNIS CONFESSORIS EPISCOPIS TRAGUBIENSIS ET EIUS MIKACULA. Romae, Typis Thomae Colinii. 1657. Superiorurn permissu (8°, Θ2 + 2nn. str.). S a d r ž a j : Vita Beati loannie Episcopi, et confessoris Traguriensis, et eius Miracula: Impensis Reuerendi Damini loannis Statilii Traguriensis Praepositi Vrsien&is Serenissimi Regis Hungariae Secretarii excusa (sitr. 1—21). — Thomae Nigri Dalmatae Protonot. Apostolici in piam curam Joannis Statilii Traguratae (sitr. 32). — loamnis Lvcii Notae Historicae ad vitam B. loannis confessoris episcopi Traguriensis (str. 23—56). — Exemplum Hyimn. et Antiphon: antiqu: et oorret. (str. 57—82). — Errata-Corrige (str. 63 nm.). N a p o m e n a : Lučićev vlastiti primjerak ovog tiskanog djela čiuiva se u Naučnoj biblioteci u Zadiru (nekad »Biblioteca Paravia·«), Ms. 766. Sadržava brojne Lučlćevom rukom unesene korekture i dopune. Na kraju su ulijepljene četiri stranice raznog sadržaja pisane Lučićevom rulkom. (Fotografija 55. stranice s Lučićevim ru'kopisnim dodacima, vddi prilog 6. radnji M. Kurelac, Bibliografija o Ivanu Lučiću-Luciusu i njegovu djelu, «-Zbornik Historijskog instituta JAZU«, vol 6, Zagreb 1969.). Kasnija izdanja: 1. Daniele Farlati, Illyricum Sacrum, Tomus IV, Venetiis 1769, str. 310—322, Additamenita, str. 322—329. (Farlati je djelo razdijelio na poglavlja i popratio ga bilješkama od kojih su neke Lučićeve a neke njegove. Postoje i njegove intervencije u tekst djela.) 2. Franjo Rački, E vita b. Joannis episcopi traguriensis. U Documenta historiae Chroaticae periodum antiquum illustrantia, »Monumenta spectantia historiam Slavorurn Meriđionalium«, vol. VII, Zagreb 1877, str. 4ΘΘ—453, (Objavljen prvi dio prema izdanju I. Lučića, bez Lučićevih bilježaka. Raeiki je intervenirao u tekst djela.) 3. Ferdo Sišić, Vita s. Joannis ep. Traguriensis auctore anonymo. Pars prima. Acta S. Joannis et obitus. Caput IV, V, VI. Priručnik izvora hrvatske historije, Dio I, Zagreb 1914, str. Θ19--622. (Prema izdanju D. Farlatija, bez Lučićevih i Farlatijevih bilježaka. Sišićev prijevod na hrvatski str 565—568.) 4. Ferenc Albin Gombos, Vito s. loannis Ursini ep. Traguriensis auctore anonymo Excerpta. U »Caitalogus fontium hi&toriae Hun'garicae aevo ducum et regum ex stirpe Arpad desoendentium...«, Budapestini, vol. II, 1937; vol. III, Budaipestini W&&.

428

429

5. Milan Ivanišević, Vita Beati loannis Episcopi et Confessoris et eius Miracula... U Život svetog Ivana Trogirskog, Legende i kronike, »Splitski književni krug; Svjedočanstva«, knjiga 2, Split 1977, str.. 1:03—121. (Prema izdanju I. Lučića na osnovi Lučioeva primjerka iz Naučne biblioteke u Zadru. Izostavljena isprava pape Eugenija iz 1438. g., himne i anitifone u čast sv. Ivanu i Lučićeve Notae historicae.) G r a đ a : Lučićev rukopisni kodeks s prijepisima isprava, natpisa, odlomaka kronika, statuta, ofičija, antifona, pjesama, epigrama i drugih sastavaka vezanih uz vrijeme i čašćenje sv. Ivana Trogirskog, te Lučićeve Notae historicae. (Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu, R 6608, 94 fol.) Q DE REGNO DALMATIAE ET CROATIAE. Amstelaedami (Amsterdam), apud Joannam Blaeu, 1666; Francofurti (Frankfurt), apud Joannem Blaeu, 1666, 1667; Amstelodami (Amsterdam), apud Joannem Blaeu, 1668. O p i s i z d a n j a : Naslovna stranica ima u sredini poznati amblem izdavačke kuće Blaeu: Globus — armilarne sfere sa znakovima Zodijaka, s lijeve strane crtež starca s krilima d kosom u ruci, s desne strane Heraklo ubija lernejsku hidru. Između ta dva lika nalazi se deviza kuće Blaeu Indefessus agendo. (Neki primjerci iz 1666. i 1667. imaju u sredini samo geometrijski ornament.) Primjerci iz 1066. (s amblemom) imaju naslov loannis Lvcii Dalmatini De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. Riječ Dalmatini dodao je izdavač. Na Lučićevo izričito traženje ta riječ je izostavljena u izdanju iz 1668. g. Iza naslovne stranice slijedi posveta Ivana Blaeua Lučiću: Clorissimo mro D. loanni Lvcto loannes Blaev salutem. U izdanju iz 1666. posveta je datirana s Amstelaedami, Pridie Idus Septembri«, 1665, a u izdanju iz 1668. Amstelodami, Pridie Idus Septembri« 1667. U izdanju iz 1668. nema Clorissimo viro ispred D. loanni Lvcio..., a u tekstu umjesto lucubrotiones tuas praestantissimas stoji INDAGATIONES TVAS DALMAT1CAS, umjesto nullus dubito stoji Juturum nullus dubito. Ostali tekst posvete podudara se u oba izdanja. Slijedi zatim sadržaj knjige pod naslovom Argumenta rerum quae hoc opere continentur. Ovdje se navode naslovi poglavlja pojedinih dijelova (»knjiga«) i naslovi pojedinih izvora koji su pridodani djelu pod zajedničkim naslovom Rerum Dalmaticarum scriptores. Na istoj stranici ispod sadržaja slijedi tekst imprimatura koji je Stjepan Gradić kao konzultor sv. Kongreaigcije za indeks knjiga izdao u Rimu 6. lipnja 1662. g. Tekst glasi: Opus loannis Ludi Traguriensis de Regno Dalmatiae in sex libros divisum jussus a Reverendissimo Potre Hyacinto Capizucco S. Palatii Apostolici Magistra legi diligenter, et recensui, nec in eo quicquam offendi quod sanae doctrinae aut bonis moribus adversum sit. Quamobrem dignum pwblico luče omnino judico. Romae VI. Kal. lun. 1662. — Ita censeo Ego Stephanus Gradius S. Cong. Indicis Consultor.
430

S a d r ž a j : Sam tekst Lučićeva djela De Regno Dalmatiae et Croatiae nalazi se na str. l—286. Raspored je pojedinih knjiga i poglavlja slijedeći: LIBER PRIMUS, Caput I. De Illyrico, str. l—(Γ2; Oaput II. De Illyrici ora maritima, str. 12—19; Caput III. De Finibus Illyrici regionumqe ejus nominibus mutaitis, vel obsoletis; str. 19—123; Caput IV. De Illyrici ordinationibus a Romanis factis, et navigationis Adriatici varia/tione, str.23—29; Caput V. De Lilburnia, str. 29—33; Caput VI. De Daknatia, str. 33—37; Caput VII. Quomodo Dalmatia, a variis Banbaris vexata, ac possessa et a lustiniano simul cum Italia recuperata fuerit, str. 38—39; Caput IIX (VIII). QuomQdo Dalmatia a Slaviš populata fuerit, str. 40— —41; Caput IX. Quando Dalmatia ab Abaribus, vel Slaviš occupata, et Civiitates maritimae destruotae fuerint, ®tr. 41— —43; Caput X. De reaedificatione aliquot Civitatum Dalmaticarum, str. 43—44; Caput XI. De Groatis et eonum Baptisino, str. 44—47; Caput XII. De Distinctione Dalmatiae, Croatiae et Serviae, str. 47; Caput XIII. De Zupaniis, sive Comitatibus Croartiae, str. 47—48:, Caput XIV, De Dalmatia speciali, sive propria, str. 48—50; Oaput XV. Quomodo Croatia, cum Italiae Regno Carolo Magno, et posteris ejus paruerit, str. 50—54; Caput XVI. De Praefeotura Adriatici, et Ducatu Dalmatiae, str. 54t—57,. LIBER SECUNDUS. Caput I. De Duci'bus Croatorum et eoruim Sttnpe, str. 58—59; Oaput II. De rebus in Adriatico gestis Ducum Croatorum tempore, str. 69—66; Caput III. De Narentaoiis, et eorum Baptismo, str. 66—69; Caput IV. Quomodo Dalmatae a Slaviš pressi Venetorum tutelam consecuti sint, str. 69—712; Caput V. De aequivocatione tributi Croatis, vel Narentanis pensi, str. 72—73; Caput VI. De Laudibus, str. 73—75; Caput VII. De titulo Ducatus Dalmatiae a Duce Veneto sumpto, str. 75—76; Capuit VIII. De Regibus, et Banis Croatorum, str. 76—8il; Caput IX. De titulo Regni Dalmatiae, et Regno Cresimiri Petri, str. 81—85; Caput X. De Regibus Slavizo, et Zuoniniiro, str. 85—87; Caput XI. An Zuonimirus fuerit ultimus Rex Dalm. et Croatiae, str. 87—88; Caput XII. De Regni Croatiae terminis, str. 88—89; Caput XIII. De Regni Dalmatiae finibus, str. 89; Oaput XIV. De Archiepiscopatu Salonitano, sive Spalatensi, str. 90—95; Caput XV. De moribus Croatorum, str. 95-^100; Caput XVI. De Moribus Dalmatarum, str. 100—104. LIBER TERTIUS: Caput I. Quoniodo Ungari Ciroatiam adepti sunt, str. 105—1106; Capuit II. Quomodo Veneti Dalmatici Regni titulum conseouti sint, str. 106—111; Caput III. De gestis Colomani Regis Vngariae, et Croatiae, str. 111—114; Caput IV, Quomodo Colomanus Dalmatiam occupaverit, str. 114-120; Caput V. Quomodo Veneti Dalmatiam recuperaverint et Croatiae partem acquisiverint, str. 121—123; Caput VI. Quomodo Dalmatiae et Croatiae partes ad Vngaros redierint, str. 123—125: Caput VII. Quomodo Veneti Adriaticam oram recuperaverint, str. 125—126; Caput VIII. De Ungarorum et Venetarum rebus gestis in Dalmatia et Croatia, quae a Scriptoribus non referuntur, str. 126—127; Caput IX. De re431

bus gestis Emanuelis Imperatords in DaL et Croat. str. 12i7.— —1!28; Capu* X. De bello inter Emanuelem et Venetos ejusque Oausis, str. 1,28—134; Caput XI. De Archiepisopatu ladrensi et Primatu Dalmatiae Patriarchae Gradensis, str. 134— —il37; Caput XII. De pnma ladrensi defectione, str. 137—144; Caput XIII. De Pharen. Episcopatu, Aliisque Croatia Institotis, str. 144—449; Caput XIV. Quomodo post Imperii declinaitionem, Adriaticae navigationis ratio mutata fuerit, str. 14»—151. LIBEE QUARTUS. Capyi I. De ladrensi desolatione, str. 1:52 —d:56; Oaput II. De ladrensi restauratione, str. 1:56—158; Caput III. De Ducatu Dalmatiae et Croatiae, rerumque et nominum alteratione, str. 158—159; Capot IV. De Ducatu Chulmiae et piratica Aliriisanoruim, str. 159—163; Caput V. De secunda ladrensi defeotlone, str. 163—1Θ5; Caput VI. De laidrensi recuperatione, Coloniaque ibi đeducta, str. 166—167; Caput VII. De Civibus ladrensibus in Civitate restitutas, etr. 167—172; Caput VIII. De Civitatum Maritimarum Comitiibus Venetis et Croaitis, str. 172—4'77; Caput IX. De Comitibus Breberiensibus et Piratica Almdsainorum renovata, str. 177—186; Caput X. De successione Regum Andreae et Caroli, str. 186—189; Caput XI. De differentia inter mare Adriatioum et Culphum Veneti^ cum, str. 189—Ί95; Caput XII. De Tertia ladrensi defectione, str. 195—201; Caput XIII. De potentia Breberien. in Tyran_ nidem versa, str. 2101—205; Caput XIV. Quomodo Veneti reliquas Civitetes conitinentis consecuti sint, Comitesque Croatiae proximos šibi devinxerint, sitr. 2015—215; Caput XV. De obsidione ladrensi, ejusque causis, str. 216—226; Caput XVI. De iis quae ad parandum šibi Regnum Neapolitanum Ludovicus Rex Vngariae gessit, str. ,226-^228; Caput XVII. Quomodo Veneti Daknatiam amiserunt, Insulisque et titulis ejus Vngaris cesserunt, str. 229—238. LIBER QUINTUS. Caput I. De rebus gestis in Dalmatia vivente Rege Ludovico, str. 238—25iO; Caput II. De Caroli Regis Coronatione et marte Reginarumque captivitate, str. 250—255; Caput III. DeReglibus Bosnae Rebusque ab eisdem in Dalmatia et Croatia attentatis, str. 255—259; Caput IV. De gestis Ladislavi Regis Neapolitani in Dataiaitia, str. 259—262; Caput V. Quomodo Veneti Dalmatiam recuperaverint, str. 262—270. LIBER SEXTUS. Caput. I. De moribus Croatorurn recentiori'bus, str. 271—272; Caput II. De rnoribus Dalmatarum recentioribus, str. 2712—277; Caput III. Dalmatiae et Croatiae fin.es reeenitiores, str. 278; Capuit IV. De Sclavonia, str. 278—281; Caput V. De Vlahis, str. 281—286. Poslije gore citiranog teksta Lučić je objavio tekstove· pisaca od 287^—474. str. Između teksta De Regno i tekstova pisaca umetnut je list s naznakom Post pag. 286. Na prednjoj strani tog lista stoji Rervm Dalmaticarvm scriptores nonđvm impressi cvm notis Joannis Lvcii. Na poleđini se nalazi Lučićev predgovor s popisom ovdje objavljenih djela pisaca pod naslovom Joannes Lvcivs Lectori. Tekstovi djela pisaca Objavljeni su kako slijedi: a) Presbyteri Diocleatis Regnum Slavorum, sitr. 287—302;

b) Regum Dalmatiae et Croatiae gesta a Marco Marulo Spalatensi patricio Latinitate đonata, str. 308—309; c) Thomae Archiddaconi Spalatensis Historia Salonitanorum pontificum atque Spalatensiurn, str. 312—370:. (Na str. 311: Index Capitum Historiae Thomae Archidiaconi.) d) Incipit Historia edita per Micham Madii de Barbazanis, de Spaleto, De gestis Romanorum Imperat. et Sunirn. Pontificum, pars secundae partis de anno Domini MCCXC., str. 371—3βα e) Incjpit Summa historiarum Taibula a Cutheis, De gestis civium Spalatinorurn, sub brevitate compilata ex diversis chirographis de temiporibus retroactis, ut non pnaecedentes, sed posteri suis gradantibus narrabunt. et pirimo, str. 381—385; Memoria Archiepiscoporuin Salonitanae et Spalatioae Ecclesiiae, str. 385-^386, f) Obsiddonds ladrensis libri duo, str. 387^—422. g) MemoriaJe Pauli de Paudo patritii Jadrensis, str. 423—438. h) loainnis Lucii, Notae ad Historiam Presbyteri Diocleatis Regnum Slavonum dictam, str. 4)39—443. i) loannis Lucii, Notae ad Comentariolum Marci Maruli str 444—450. j) Palladiii Fusci Patavini, De situ orae Illyrici, str. 451—456. k) Marci Maruli Patritii Spalatensis, In eos qui Beatuni Hieronymum Italum esse contendunt, str. 457—458; Joannis Lucii, Notae, str. 459. 1) Appiand Alexandrini Roni. Hist. De belMs Ilyricis, -Stephano Gradio Patriitao Raigtusino abbatte Bibliothecae Vaticanae custode interprete, str. 460—468. m) loannis Luču, Notae ad His;t. Thomae Archid. Slpaiaiten., str. 469—473; Notae ad Memoriam Archiepiscoporum Sa^ lonitanae Ecclesiae, str. 474. Na kraju djela na nenumeriranim stranicama nalazi se Index rerum notabilium in opere Joannis Lucii De Regno Dalmatiae et Croatiae (str. 1—9) te Index in notas Joannis Lucii — Ad historiam Presbit. Diocleatis Regnum Slavorum dictam; — Ad commentariolum Marci Maruli Regum Dalmat. et Croatiae gesta; — In ejusdem notas ad Mareum Marulum de patria S. Hieronymi; — Ad Hist. Thomae Archid. Spalat, et memoriam Episcop, Salonit. Ecclesiae (str. HO—;lil nn.) Na kraju se nalazi Errata sic corrigenda (str. 12—13 nn.) Kao prilog djelu De Regno objavio je Lučić geografsko-historijske karte i genealoške table. Ove se mogu nalaziti na kraju djela» ali su češće ulijepljene na početku. Broj karata i tabli u mnogim primjercima nije potpun, jer su se naknadno doštampavale poslije 1666. g. Ispred geqgrafsko-historijskih karata obično se nalazi njhov sumarni opis pod naslovom Dispositio tabularum geographicarum. Zatim slijedi šest karata pod naslovima: Tabula prima: Illyricum et Liburnia; Tabula secunđa: Regnum Illyiricum et Illyricum a Romanis addltum; Tabula tertia: Illyricum Monarhiae Ro.
433

432

manae; Tabula quarta: Dalmatia post Imperii declinationem in Croatiam, Serviam et Dalmatiam ipsam distincta; Tabula quinta: Croatia maritima, Dalmatia et par s Serviae; Tabula sexta: Illyncum hodiernum. Legenda ove karte glasi Illyricum hodiernum, Quod Scriptores communiter Sclavoniam, Itali Schiavoniam nuncupare solent in Dalmatiam, Croatiam, Bosnom et Slavoniam distinguitur. Sed cum ejus majorem partem Turcae obtineant, in Praefectures eorum more Sanzacatus dictas divisum est, reliquum autem Veneti, Vngari, et Ragusini tenent. Sanzacatus sunt Bosna, Residentia Bassae; Poxega; Cernik; Bihak; Lika et Grbava; Clissa; Herzegowina.« U gornjim uglovima ove karte nalaze se ukrašeni grbovi. S lijeve strane Bosna, Dalmatia, s desne Slavonia, Croatia. Iznad svakog grba nalazi se kruna. U sredini dolje nalazi se posveta banu Petru Zrinskom od J. Blaeua. Posveta glasi: III. mo et Excell. mo Domino, D. no Petro comiti perpetuo de Zrin, regnor. Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae bano, Bano Hereditario Maritimo, Presidii Legradiensis et peninsulae Marakoz Hereditano Capitaneo, et D. no Comiti Hereditario de Lijca, Odoria, Corbavia, Almiso, Cilissa Scardona, Ostrovizza, Breberio, etc. Argentifodinarum in Gosdansio et Kosthanizza Libero Domino, Sacrae Caesareae Majest. is Consiliario et Camerario. Tabulam hane. Ό.Ό.Ό. loannes Blaeu. Genealoške table, priložene također uz De Regno, otisnute su na dva folija. Fol. 1: Reges Vngariae (od Gejze 986. g. do Maksimilijana, 1573. g.). U izdanju iz 1668. ova tabla ima naslov: Reges Ungariae Christiani (od Gejze 989. g. do Ladislava Napuljskog 14)15. g. i Sigismunda 1437. g.). Fol. 2: Comites Breberienses de genere Svbich (od Stephanus Subich de Lika do Mladinus odnosno Georgius 1340. g.). Dopune ovoj genealogiji dao je Lučić u tiskanim primjercima vlastitom rukom i to u vlastitom primjerku (Biblioteka samostana sv. Frane u Šibeniku), primjerku Jeronima Paštrića (Biblioteka Splitskog kaptola), u primjerku Biblioteke Casamatense u Rimu i u primjerku Vatikanske biblioteke. — Na istom foliju nalazi se genealoška tabla pod naslovom Comites Tininii (od Isanus do loannes Comes Cetine, Clissi et Ramae 1410. g,). Fol, 2 verso: Comites Corbaviae de genere Gussich (od Curiacius Comes Corbaviae do Thomas 1387. g.); Reges Bosnae (od Stephanus Batnus Boenae 1310. g. do Stephanus Thomas Spurius 1465. g.). Izdanja De Regno (1666, 1667, 1668) ne razlikuju se u pogledu osnovnog teksta (str. 1—286, 287—474) već samo u pogledu naslovne stranice, posvete J. Blaeua Lučiću, i u pogledu priloga. Izdanje iz 1668. g. je najpotpunije. Ono uz Index rerum notabilium i Errata sic corrigenda sadržava sve geografsko-historijske karte, genealoške table, korigiranu naslovnu stranicu (bez Dalmatini), izmjenu u tekstu posvete (Indagationes tuas Dalmaticas i dr.), naslovnu stranicu za Rerum Dalmaticarum scriptores (post pag. 286) te posvetu banu Petru Zrinskom na karti Ittyricum hodiernum. Lučić je smatrao da je to izdanje onakvo kakvo je on želio da bude,
434

Ađdenđa vel corrigenda in opere Đe Regno Dalmatiae et Croatiae Pod gornjim naslovom izdao je Lučić unutar svog djela Inscriptiones Dalmaticae, Venecija 1673, (1674), str. 58—72, dodatike i ispravke djelu De Regno Dalmatiae et Croatiae. Lučićev vlastiti primjerak ovog djela čuva se u Naučnoj biblioteci u Zadrtu (signatura Ms. 767). U ovom tiskanom primjerku nalaze se daljnje korekture i dopune ispisane Lučićevom rukom. Kao addenda djelu De Regno mogu se smatrati i dva teksta Lučićeva pod naslovom loannes Lucius Lectori na str. 73—74, 77—81 u Inscriptiones Dalmaticae. Ovdje donosi Lučić podatke o rukopisima Tome Arhiđakona i ostalih pisaca kao i o rukopisu Ugarske kronike, koje je pohranio u Vatikanskoj biblioteci. Lučićev vlastiti primjerak djela De Regno Dalmatiae et Croatiae (izdanje Amsterdam 1666) sadržava također njegove naknadne dopune i ispravke. Osim ispravaka Lučićevom rukom, u štampanom tekstu ovdje se nalaze umetnuti čitavi listovi ili ceduljice s dodacima. Dio toga objavio je Lučić u Addenda vel corigenda... ali ima i takvih koje je kasnije, tj. poslije 1673. g., uvrstio. Ovaj primjerak čuva se u Biblioteci samostana sv. Frane u Šibeniku (signatura Z—X—8). Opisao ga je P. Kaeir, Aggiunte e comezioni autografe di Giovanni Lučio al »De Regno Dalmatiae et Croatiae«, »Rivista Dalmatioa·«, Nuova Serie, Anno V, fasc, 2, Zadar 1910—1911, str. 213—253. (Poseban otisak: Zadar 19110, str. 1—41, s Errata — corrige na omotu.) Kaer nije uočio sve Lučićeve ispravke, Pogrešno je protumačio rukopisne dodatke na kanti Illyricum hodiernum, misleći da posveta banu Petru Zrinskom nikada nije bila štampana. Kasnija izdanja: 1. Joannis Lucii, De Regno Illyrici liber, (Lugduni Batavoruni, 1725). Objavljeno u zbirci »Thesaurus antiquitatum et historiarurn Siciliae«, vol. XIII, ed. J. Graevius et P. Burmannus, Lugduni Batavorum 1725. Pod gore navedenim naslovom objavljena su I—IV poglavlje prve knjige Lučićeva De Regno i to zajedno s djelom Palladii Fusci Patavini, De situ orae Illyrici, libri duo, Notis Joannis Lucii, Dalmatini, illustrati, s napomenom Editio Novissima, auctior et correctior, Lugduni Batavorum, sumptis Petri Vauder, Bibliopolae civitatis atque Academiae Typographi. Uz to su objavljene prva, druga i treća geografsko-historijska karta iz Lučićeva De Regno, te Index nominum et rerum notabilium. Tisak na folio-formatu u dvije kolone sa zasebnom paginacijom za djela Palladija Fusca i J. Lučića. Djelo Lučića na str. 11—54. 2. loannis Lucii, Dalmatae Traguriensis, De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, recogniti et emendati a loanne Georgio Schwandtnero, Austriaco Stadelkirchensi. Objavljeno u zbirci J. G. Schwandtner, »Scriptores rerum Hungaricarum ...«, Tomius terMus: Scriptores rerum Hungari435

carum, Dalmaticarum, Croaticarum, ei Sclavonicarum veteres ac genuini, partim primum partim antehac quidem edlti, nunc «ero ex rarissimis et optimis eđitionibits aliorumque auctorum commentariis ab innumeris mendis vindicati, ac passim necessariis obseruationibus illustrati. Proeterea ađcuratissmis mappis geographicis exornati, et cum amplissima praefatione Matthiae Belii, nec non instructissimo rerum verborumque inđice, in nitiđissimam hane formam redacti, Tomus tertitts cura et studio loannis Georgii Schwandtneri Austriaci Stadelkirćhensis. Impensis loannis Pauli Kraus, Bibliopolae Vindobonensis, MDCCXLVIII (LipsSae, IStteris Eisfeldianis), str. l—78|1. (dn Mio). N e p o m e n a : Izdanje čitava djela De Regno priredili su prema izdanju iz 1ββ6. g. Matija Bel i J. G. Schwanditner. Kod toga nisu uzeta u otozir Lučićeva Addenda vel corrigenda in De Regno Dalmatiae et Croatiae objavljena 1673. g. Unijete su međutim mnoge izmjene, ispravci i dopune, ne uvijek uspješne i bez upozorenja na prvotni Lučićev tekst. Posveta J. Blaeua Lučiću uzeta je iz izdanja 1668. g., a na šestoj geograf sko-historijskoj karti lllyricum hodiernum nema posvete banu Petru Zrinskom.. M. Bell autor je predgovora (str. I— —XLII) s opširnim osvrtom na Lučićev život i djelo i posebnog sastavka u kojem objašnjava potrebu uvrštenih dodataka Lučićevu djelu (»Consultatio litteraria epistolica quemadmoduni partim novis accessionibus locupletari, partim, ubi, aut brevior, aut obsaurior est, illustrari possit lohannds Lutii Dalmatia, Ciroatda, et rerum Dalmaticarom scriptores reliqui: ad illustrissknum,, reverendissimuin Dominum lohannem Antoniuin de Benzony, episcopum Segnienseni et Corbaviensem seu Modruschiensem fautoreni venerandum suspiciendum«) str. 790i—793. Sama additamenta objavljena su na str. 466—473, 781—79». 3. loannis Luču, De Regno Dalmatiae et Croatiae, libri sex, Editio nova atque emendata, MDCCLVIII, Vindobonae, Typis loannis Thomae Trattner, Sac. Caes. Reg. Maiestatis Aulae Typogr. et Bibliop. Neki primjerci nose naslov: loannis Lucii De Regno Dalmatiae et Croatiae historiarum libri sex, — quos Mariae Theresiae augustae honoribus humilime consecravit Franciscus Stephanus L. B. Patachich de Zaiezđa, AA.L.L. et philosophiae Magister, nec non absolutum pandectarum aoditor academicus, dium idem sub augustissimis auspiciis, in Ducali Sabaudica nobiliuni Academia, disputationem publdcam ex Jure civili universo subiret. Anno reparatae salutis MDCCLVIII, mense Octobri. — Vindobonae, Typis loannis Thomae Trattner, Sac. Caes, Reg. Maiestatis Aulae Typogr. et Bibliop. N a p o m e n a : Ovo izdanje nema zbirke Rerum Dalmaticarum Scriptores ni geografsko-historijskih karata. Posjeduje međutim genealoške table na 2 folija, U primjercima s posvetom carici Mariji Tereziji na početku se nalazi tekst Franje Patačića ad Zajezde upućen. Mariji Tereziji, I ovo izdanje nije vodilo računa o Lučićevitn Addenda vel corrigenda iz
436

1673, a ima inače -dosta pogrešaka. Tekst Lučićeva De Regno nalazi se na str. 1—276. Iza toga slijedi Argumenta rerum, quae hoc Opere continentur s impriniaturom S. Gradića. Prijevodi: 1. G. Lučio, Dalmazia e Croazia: Doimati e Croati. »II Nazionale«, God, V, Zadar 1866, nr. 25, str. 98^99. N a p o m e n a : Talijanski prijevod odlomaka iz De Regno objavljen bez imena prevodioca. 2. Giovanni Lučio, Del Regno di Dalmazia e di Croazia, libri sei. Storia del Regno di Dalmazia e di Croazia di Giovanni Lučio Traguriense, libri sei. Prima versione ttaliana (dal latino) cominciata da Monsignor Paolo Clemente Miossich Vescovo delle Diocesi di Spalato e di Macarsca, morto nel 1837, continuata, compiuta e pubblicata da Luigi Cesare Cav. Dottor đe Pavissich protonotario apostolico — prelato dom. di Sua Santita — canonico di Macarca etc., Trieste, Štab. Art. — Tipogr. e Cromo Litografico E. Sambo et Co., 1896. 2a. Reprint izdanje, Trieste 1983, Edizioni Lint. Tekst Lučićeva De Regno na str. l—678. Slijede genealoške table: I.I Conti Brebiriensi, str. 679, ILI Conti Tininii, III. I Conti di Corbavia, sitr. 680; IV I Re di Bosnia, str. 681; V. I Re d'Ungheiria, str. 682; Nakon toga slijedi raspored geografsko-historijsikih karata: Disposizione delle sei tavole geografiche, čemprese nell'edizione di Amsterdam del 1668., str. 683—688; i saune karte I—VI (nenumerirane sitrane). Na kraju se nalazi Inđice alfiabetico «legli autori e documenti citati dal Lučio nella sua Storia, str. 689—696. — Caitalogo degli associati, str. 697—703. N a p o m e n a : Prijevod L. C. Pavissicha — P. C. Miossicha često je pogrešan i nepotpun. Izdanje vrvi tiskarskim greškama, Karta VI Illyricum hodiernum nema posvete banu Petru Zrinskom. Portret koji je donesen na početku djela ne predstavlja I. Lučića, kako se navodi, već je to portret Koriolana Cippica. Izostavljeni su Rerum Dalmaticarum scriptores. Ovaj prijevod pobudio je zbog nekritičnosti i tendencioznog uvodnog članka L. C. Pavissicha veliku polemiku u kojoj je uz ostale najviše sudjelovao B. Poparić. Reprint izdanje ima kao uvod (Saggio introđuttivo) studiju Vitaliana Brunellija: Giovanni Lučio, preuzetu iz »Rivista Dalmatioa«, Anno I, Zadar 1809. Objavljena su poglavlja I— —V, a izostavljena poglavlja VI—VIII, izašla u Anno II, 1900. g. Ponovljena je iz prvog izdanja pogrešna slika, tj. portret Koriolana Cippica pod imenom »Giovanni Lučio — Nato a Trau nel MDCIV, Morto a Roma nel MDCLXXIX«. 3. Ivan Lučić, O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske. Prijevod Vedran Gligo. Ulomci objavljeni u antologiji »Hrvatski latinisti — Croatici auctores qui Latine scripserunt«, vol. II, Zagreb 1970, str. 50—65. (»Pet stoljeća hrvatske književnosti·«, kolo VII)
437

Naslovi prevedenih ulomaka: I O Jadranskoj prefekturi i Dukatu Dalmacije; II O običajima Hrvata; III O pustošenju Zadra; IV O kneževini Hum i omiškom gusarenju; V O bribirskim knezovima i obnovi omiskqg gusarenja; VI O novijim običajima Hrvata. N a p o m e n a : Uvod uz ovaj prijevod napisao Veljko Ocrtan. Rukopisi: a) Autograf djela »De Regno Dalmatiae et Croatiae« pohranio je I. Lučić u Vatikanskoj biblioteci. Nalazi se u Biblioteca Apostolica Vaticana u tri u pergamenu uvezana kodeksa pod signaturom Vat. Lat. 69(58, 6959, 6960. Kodeksi Vat. Lat. 6959 i 6960 sadržavaju tekst djela De Regno pod naslovom: IOANNIS LVCI1, DE REGNIS (!) DALMATIAE ET CROATIAE INDAGATIONUM LIBRI SEX. U kodeksu Vat. Lat. 69Θ9 iza naslovne stranice sli jadi tekst impriniatura pisan rukom Stjepana Gradića, Na fol. 2—3 nalazi se tekst Dispositio Tabularum Geographicarum. Na fol. 4—8 nalaze se ikarte (I—IV) nacrtane i opisane Lučićevom rukom. Karte V. i VI. nedostaju. Slijede genealoške table na fol. 9—11 Reges Vngariae, Comites Breberienses đe genere Subich, Comites Tininii, Comites Corbaviae i Reges Bosnae. Na fol. 12. nalazi se Index Capitum Libri Primi, a na fol. 12 verso započinje tekst De Regno. Liber I. (fol. 12 verso — Ii21), Liber Secundus (fol. 122—202), Liber Tertius (fol. 203—286). U kodeksu Vat. Lat. 6960 nalazi se na prvih šest nenumeriranih stranica sadržaj četvrte, pete i šeste knjige De Regno. Zatim slijedi tekst: Liber quartus (fol. l—111), Liber Quintus (fol. 112—156), Liber sextus (fol. 1Θ7—181 verso). U kodeksu Vat. Lat. 6958. nalazi se tekst Rerum Dalmaticarum scriptores nondum impressi. Na fol. l navedeni naslov i popis izvora koji slijede. Na fol. l verso predgovor pod na^slovom Joannes Lucius Lectori (u De Regno odštampan na fol. post. pag. 28l6). Na fol. 2—254 nalaze se tekstovi izvora s Lučićevini kritičkim bilješkama Notama. Redoslijed nije isti kao u štampanom izdanju, do čega je došlo vjerojatno prilikom uveza rukopisa. Pobliže o ovim kodeksima i njihovu sadržaju, koji se inače u osnovi podudara s onim u štampanom izdanju, a pisani su rukom Ivana Lučića ili njegovih kopista, ali uvijek pod njegovim nadzorom (o čemu svjedoče Lučićevi interventi i marginalne bilješke), vidi: Miroslav Kurelac, Lučićev autograf djela »De Regno Dalmatiae et Croatiae-χ u Vatikanskoj biblioteci i drugi novootkriveni Lučićevi rukopisi, »Zbornik Historijskog instituta JAZU u Zagrebu«, vol. 6, Zagreb 1969, str. 155—158. b) Rukopisna građa I. Lučića za De Regno (i ostala Lučićeva djela) čuva se u 14 svezaka u Arhivu Splitskog kaptola u Splitu, pod signaturom: No. 528, 529, 531—542, Scr. B. (format 223—170 mm) Dio građe nalazi se u Arhivu Hrvatske (biv. Arhivama skupina Garagnin Fanfogna); Arhivu JAZU,
438

Sign. I c 5(6; Naučnoj biblioteci u Zadru; Vatikanskoj biblioteci Vat. Lat. 7019, 6961, 6970—6971; i u Biblioteca Nazionale Marciana, (Addenda vel corrigenda in De Regno Dalmatiae et Croatiae, Sign. Ms. Cl. X. Cod. CCXLI /Ms. 336/) u Veneciji. 0 ovim i drugim rukopisima I. Lufiića v. M. Kurelac, Luči. ćev autograf djela De Regno..., »Zbornik Historijskog instituta JAZU«, vol. 6, str. 135^-158.
III MEMORIE ISTORICHE Dl TRAGVRIO ORA DETTO TBAV.

Di Giovanni Lučio. Dedicate AH'Eminentissimo, e Reuerendissimo Signor Pietro Basadonna Cardinale đela S.R.C. In Venetia, Presso Stefano Curti, MDCLXXIII, (1673), 544 str. Izdanje iz 1674. g. identično je s gornjim osim što ima drugačiju naslovnu stranicu: HISTORIA Dl DALMATIA Et In particolare đelle Citta đi TRAV, SPALATRO, E SEBENICO; Nella quale si oontengono le Guerre seiguite per Ja causa del detto Regno, e delle dette Citta, et insieme la discendanza de'Re d'Vngaria, et altri Prencipi, che vi hanno dominato. Descritta da Giovanni LVCIO. — Dedicata ali' Eminentiss. mo e Reuer. mo Signor Pietro Basadonna Cardinale S.R.C, In Venetia, Presso Stefano Curti. MDCLXXIV (1674), 544 str. S a d r ž a j : Na prvoj nenumeriranoj stranici nalazi se posveta štampara Stefana Curtija Pietru Basadonni. (Venecija, 20. juna 16713). Nakon toga slijedi popis trogirskih biskupa, kneževa, potestata, vikara i kapetana, kronološkim redom svrstanih sinkrono u tri kolone (8 str.). Zatim se nalazi imprimatur za Lučićevo djelo Memorie di Tragurio hora detto Trau i dozvola štamparu S. Curtiju da može djelo objaviti. (Data 9. Decembre 167:2. — Angelo Correr K. Proc. Reform. — Pietro Basadonna K. Proc. Refor. — Angelo Nicolosi segretario). Iza toga slijedi sadržaj djela pod naslovom Indice de capi. Naikon toga dolazi predgovor Ivana Lučića pod naslovom Prefatione. Iza predgovora na str. l započinje tekst djela pod naslovom Delle Memorie di Tragurio hora detto Trau. Libro primo. 1 ovo djelo zasnovao je Lučić u šest knjiga. Raspored je slijedeći: Libro primo, str. il—18; Libro secondo·, str. 19—64; Libro terzo, str. 65—171; Libro quarto, str. 172.—244; Libro quinto, str. 245—3)24; Libro šesto, str. 325—536. Indice, str. 537—544. Djelo Memorie ... ima u prilogu tri geografsko-historijske karte: — Teritorij Trogira i Splita — Teritorij Dalmacije od Zadra do Stobreča, prema Peutingerovoj karti, — Tlocrt grada Trogira sa vedutom Trogira na donjem dijelu ikarte. Osim toga priložena je i genealoška tabla Reges Vngariae, od Gejze 976. do Maksimilijana 1577 g.
439

Kasnija izdanja: 1. Odlomci iz Memorie istoriche di Tragurio: a) Come e stato scoperto nel 1650 in Trau il frammento della cena di Trimalchione di Tito Petronio Arbitra. »Archivio Storico per la Dalmazia«, Anno I, str. 21—24, 41—44. b) Lingua latina e lingua volgare italiana e slava in Dalmazia, »Archivio storico per la Dalmazia·«, Anno I. Roma 1925, str. &—12, 29—32, 33—36. 2. Repirint izdanje pod naslovom: Giovanni Lvcio, Historia di Dalmatia, Ristampa delTedizione di Venezia 1674, Bologna, Arnaldo Forni editore, 1977. Objavljeno unutar serije: »Historiae urbium et regionum Italiae rariores«, CXXVII, Nuova serie XLIV. Pretisak s naslovnom stranicom Historia di Dalmatia et in particolare delte Citta di Trau, Spalatro e Sebenico...
Pri j e vod: 1. Ivan Lučić, Povijesna svjedočanstva o Trogiru, I—II, Split, Čakavski sabor, 1979. Preveo Jakov Sitipišić, suradnik Miroslav Kurelac. (Objavljeno u seriji »Splitski književni krug«; Pisci XVII i XVIII stoljeća, iknjiga 2, sv. 1,2.) Svezak I Povijesnih svjedočanstava o Trogiru sadržava: Jakov Stipišić, Uvodna riječ prevodioca, str. 7—12; Miroslav Kurelac, Ivan Lučić — povjesničar; Život i djelo, str. 13—42, Bibliografija o Ivanu Lučiću i njegovu djelu, str. 42—61. Prijevod Lučićeva teksta s kritičkim aparatom, str. 63—707. Knjige I—V. Prilog: Genealoška tabla Reges Vngariae, portret I. Lučića, geografsko-historijske karte: — Karta srednje Dalmacije, — Karta trogirske komune i Splita, — Tlocrt i panorama grada Trogira. Svezalk II sadržava: knjigu VI, str. 733—ilil29; kronološki pregled trogirskih biskupa, kneževa, potestata, vikara i kapetana, str. 1131—114)2; Indeks (izradila Mirjana Matijević), Indeks osobnih imena str. 1143—1199; Indeks geografskih pojmova, str. 1199—12120. Prilog: fotografije: — Portal palače Lučić s obiteljskim grbom, — Naslovna stranica izdanja Povijesnih svjedočanstava o Trogiru iz 1673, — Naslovna stranica Lučićeva djela Insciiptđones Dalmaiticae s prilozima, Venecija 197,3>, — Naslovna stranica izdanja Povijesnih svjedočanstava o Trogiru iz 1974.

S a d r ž a j : Djelo je izašlo napose, ali se često nalazi uvezano zajedno sa Memorie istoriche di Tragurio ora detto Trau Venecija 1673. i 1674. Unutarnji raspored je slijedeći: Inscriptiones Dalmaticae s Lučićevim predgovorom, str. 3—36; loaimis Lucii Notae ad Memoriale Pauli de Paulo, str. 37—52; loannis Lucii, Notae ad Palladium Fuscum De satu orae IIlyrici, str. 53—57; Addenda vel corrigenda in opere De Reg. Dal. et Croait., str. 5®—72; loannes Lucius Lectori (o rukopisu Tome Arciđakona, Mihe Mađijeva, Tabulae a Cutheis, Memoria Archiep. Salonitanae Eoclesiae, o rukopisima hrvatske redalkcije »Ljetopisa Popa Dukljanina« — latinski prijevod M. Marulića i hrvatski tekst, te na kraju prijepis salonitariskih inskripcija) str. 73—74; loannes Lucius, Lectori (Variae lectiones codicis manuscripti Chronicae Vngaricae) str. 77— —9Ί. K a s n i j a izdanja: 1. Reusch, E., u djelu Alter und neuer Staat des Konigreich Dalmatiens, Nurnbeng 1718, str. 496—562. 2. Graevius, J. et Burmannus, P., Thesaurus antiquitatum et historiarum Siciliae, vol. XIV, Lugduni Batavorum 1725. Pod naslovom Joannis Lucii Dalmatini, Inscriptiones Dalmaticae, odštampano je ovo Lučićevo djelo. Nisu ispravljene tiskarske greške. 3. Reprint izdanje. Objavljeno zajedno sa reprint izdanjem djela G. Lvcio, Historia di Dalmatia, Bologna, Arnaldo Fomi editore, 1977. Rukopis: Lučićev autograf: Biblioteca Nazionale Marciana, Venecija, signatura Ms. Lat. Cl. X. Cođ. CCXLI (Morelli No. 336), Collocazione: 3540. (S uputama štamparu I. Lučića na fol. 3^—4 verso.) U Naučnoj biblioteci u Zadru čuva se pod signaturom Ms. 767, Lučićev vlastiti primjerak Inscriptiones Dalmaticae s njegovim naknadnim dopunama, iapravcima i bilješkama na marginama ili umetnutim listićima. V STATVTA ET REFORMATIONES CI V: TRAG VRH Dicata Illustriss. et Execellentiss. D.D. Aloysio Pisani, Equiti, ac Senatori Praestantissimo, Olim apud Christianissimum Galliarum Regem Ludovicum XIV, Ordinario, Nuper ad Magnae Britaniae Reginam Serenissimae Reipublicae Venete extraordinem Legato. Venetiis, MDCCVIII (1708), Apud Hieronymurn Albriccium. N a p o m e n a : Djelo je posthurnino objavio Jerolim Cippico na temelju Lučićeva autografa. O radu I. Lučića na Statutu grada Trogira i njegovu pripremanju za tisak v. I. Strohal, Statut i reformacije grada Trogira, »Monumenta historico-iuridica Slavoruni Meridionalinrn«, vol. 10, Zagreb 1915 str XXIV—XXIX.
441

Građa: Rukopisna građa za $jelo Memorie istoriche di Tragurio čuva se u Arhivu Splitsikog kaptola unutar gore kod De Regno spomenute cjelokupne građe I. Lučića. IV INSCRIPTIONES DALMATICAE — NOTAE AD MEMORIALE PATILI DE PAULO — NOTAE AD PALLADIUM FUSCUM — ADDENDA VEL CORRIGENDA IN ', OPERE DE REGNO DALMATIAE ET CROATIAE — VARIAE LECTIONES CHRONICI VNGARICI MANUSCRIPTI CUM EDITIS. Venettis, MDCLXXILI (167S), Typis Stephani Cutftid. (»l str.)
440

Rukopis: Lučićev rukopis Statuta grada Trogira (iz ostavštine obitelji Vrančić) čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu, sign. R 5724. VI OSTALA DJELA: Lučić je sudjelovao kod priređivanja izdanja trogirsfeog odlomka djela Petronija Arbitra koje je priredio u suradnji sa Stjepanom Gradićem i osigurao objavljivanje kod J. Blaeua u Amsterdamu, te napisao predgovor ovom izdanju. Usp. Titi Petronil Arbitri Equitis Romani, Satyricon, cum fragmenta nuper Tragurii reperto, Amstelođami 1669, 1670. 0 tome je pisao članke u časopisu »Giomale de'Letterati«, vol. 8, Romae 1668. Lučić je izradio kartu Illyricum hodiernum ne samo za djelo De Regno Dalmatiae et Croatiae, već i za Atlas Maior sive Geographia Blaeviana. Ova karta je u Atlasu kolorirana. Lučić je napisao komentar karti pod naslovom IN TABULAM ILLYRICI HODIERNI — ILLYRICUM SIVE SCLAVONIA. Sačuvano je više rukopisa ovog teksta. Prema rukopisu iz ostavštine Luči deve u Arhivu Splitskog kaptola, sign. 52S, Scr. B, foL 91—>94, objavljen je ovaj tekst kao prilog II radnje M. Kurelac, Lučićev autograf djela »De Regno Dalmatiae et Croatiae« ..., »Zbornik Historijskog instituta JAZU u Zagrebu«, vol. 6, Zagreb 1969, str. 16—468. Prilozi I. Lučića izašli su također u okviru većih edicija uz sudjelovanje više autora. Tako je za izdanje A. Bauđranđa priredio Notae ad Thesaurum Geographicum Abrahami Ortelii i priloge za Lexicon M. A. Bauđranda izašao u Parizu. Lučić je izradio, ali nije objavio, predgovor i uvod u De Regno Dalmatiae et Croatiae. Taj značajan tekst nosi naslov: Lectori Dalmatae veritatem amanti — Operis introductio. Prema rukopisu iz ostavštine Lučića u Arhivu Splitskog kaptola tekst je objavljen kod M. Kurelac, Lučićev autograf..., »Zbornik Historijskog instituta JAZU«, vol. 6, Zagreb, 1969, str. 161—163. Za tisak je priredio Lučić djelo Pranje Divnića Historia della guerra di Dalmazia tra Venetiani e Turchi, del dottor Francesco Difnico dal'anno 1645 šino alla pače e separatione de confini. Rukopis tog djela čuva se u Naučnoj biblioteci u Zadru (sign. Mss. 837), a sadržava brojne Lučićeve ispravke 1 dodatke ikao i redakcijske initervente. Čistopis tog djela pripremljen za tisak nalazi se u Muzeju grada Splita, također s Lučićevitn autografskim napomenama. Djelo je objavljeno (u nastavcima bez kritičkog aparata) u »La Domenica«, Zadar 1880, Anno II, no. 5—33 (Libro I) Anno II (1889), No. 34^51, Anno III (1890), No, l—fi» (Libro II); Anno III (1890) No. ai—51, Anno IV (1891) No. 7-^40 (Libro III); Anno IV (1891) No. 41—45. »La Domenica Zaratina«, Zadar 1891, br. l, 2 189S, br. 4—7 (Libro IV).

2. LITERATURA O IVANU LUClCU I NJEGOVU DJELU 1. SPON, Jacob — WHELER, Georg, Voyage d'ltalie, de Dalmatie, de Grece et du Levant, Fait aux annees 1675 et 1676. Par Jacob Spon Docteur Medicin Aggregš a Lyon, et George Wheler Gentilhomme Anglois. — Tome I, A Lyon, Chez Antoine Cellier le fils nie Merciere a la Constance, MDCLXXVIII, Avec Privilege du Roy. str. 44, 91—95. — A Amsterdam, Chez Henry et Theodore Boom, MDCLXXIX, str. 34, 7,1^72 — Haag, 1680, 1724, 1789. talijanski prijevod: Viaggi di Mons. Spon per la Dalmazia, Greda e Levante. Portati dal Francese da D. Casimiro Freschot Casinense dedicati all'Illustrissimo Signore Lodovico Boccaferri. In Bologna, per Giacomo Monti, 1688. str. 12, 13. njemački prijevod: Italianische, Dalmatische, Griechische und Orientalische Reise-Beschreibung. Worinn Allerhand merkwurdige vormals in Europa unbekannte Antiquitaten enthalten — welche Jacob Spon Med. doctor und Georgius Wheler Englicher von Adel — Als sie obbennannte Lande im Jahr 1675. und 1676, durchreiset fleissig zusammen getragen und der Welt zu nutzlicher Nachricht vn tden Druck befordet. — Erster Theil. — Anjetzo a'ber aus Franzosischen ins Teutsche ubersetzt durch J. Jenudrier, des Hochfiirstl. Bayreuth. — Collegii Christian-Ernestini Ρτοί Publ. Numberg, In Verlegung Johann Ho&nanns Buch und Kunsthandlers Daselbst gedruckt bey Andreas Knortzen seel. Mittib. Im Jahr Christi MDCXC. str. 10, lilO, 1,10 c. 2. WHELER, George, A Journey into Grece by George Wheler Esq. In Company of dr Spon of Lyon. London MDCLXXXII. francuski prijevod: Voyage de Dalmatie de Grece et du Levant par Mr. George Wheler enrichi de Medaille, et de Figures des principales Antiquitez qui se trouvent dans ces lieux, avec Description des Coutumes, des Villes, Rivieres, Ports de Mer et de će qui s'y trouve de plus remarquable. — Traduit de l'Anglais. — Tome premier. A Anvers, Chez la Veue de Henrv Dunewald, MDCLXXXIX, str. 33, 34. — Aia (Haag), 1723, str. 38—39. 3. RITTER, Paulus [VITEZOVlC, Pavao], Apographum ex Joanne Lučio aliisque nonnulis approbatis historicis, De comitibus Corbaviae, qui fuerunt ex genere Gussich,

442

443

Collectum opera generosi Pauli Ritter de Segna Nobilis Croatae. Labaci, Typis Joannis Baptistae Mayr, Inclytoruin Statuum Cannioliae Typographi. Anno 1681. 4. FRESCOT, Casimiro, Memorie historiche e geografiche della Dalmazia. Raccolte da D. Casimiro Frescot Benedittino, Bologna, 1687. — Geinova, 1688. 5. RITTER, Pauius [VITEZOVIĆ, Pavao], Offudae Joannis Ludi, de regno Dalmatiae et Croatiae, Reiutatae ab Equite Paulo Ritter, S. C. R. Majest. Consiliario. — Rukopis. Djelo nastalo oko 1706. g. »Original: Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu, Sign. R-3483. 6. RESTI, Junije, Chronica Ragusina. »Monumenta spectantia historiani Slavorum Meridionalium«, vol. 25 (soriptores vol. 2), Zagreb, 1893, str. Θ—{13. *Uvod o I. Lučiću i njegovu djelu De Regno Dalmatiae. Tekst se pripisuje Vialdislavu Gučetiou (Gozze) napisan oko ,1730^-1740. g. T. DU FRESNE «tanini DU CANGE, Carolus, Illyricum vetus et novum sive Historia Regnorum Dalmatiae, Croatiae, Slavoniae, Bosnlae, Seroiae atque Bulgariae, ločupletissimis accessionibus aucta, atque ad nostram continuata aetatem. Posonii, Tyipis Haeređum Royerianorum, Anno MDCCXLVI. str. VIII. 8. BEL, Mathias [BELIUS, Mathias], Predgovor — (Praefatio) u zbirci: I. G. Schwandtner: Scriptores rerum Hungaricarum, Dalmaticarum, Croaticarum et Sclavonicarum veteres ac genuini... cum amplissima praefatione Matthiae Belii... Tomius III. Cura et studio loannis Georgii Schwandtneri... Impensis loannis Pauli Kraius, Bubllopolae Vindofoonensds, MDCCXLVIII (Lipsiae, litteris Eisfeldianis) str. I—XLII. 9. FARLATI, Daniele, Illyricum sacrum, Tomus III. Venetiis, 1765, str. 282 i dalje. 10. ENGEL, Johan Christian, Staatskunde und Geschichte von Dalmatien, Croatien und Slavonien nebst einigen ungedrukten Denkmalern ungarischer Geschichte. Halle, 1798. (Sv. 2 djela: Geschichte des ungarischen Reichs und seiner Nebenlander.) 1Ί. KREGLIANOVICH-ALBINONI, Giovanni, Memorie per la storia della Dalmazia, Zadar, 180B, vol. II, str. 233. 12. CATTALINICH, Giovanni, Storia della Dalmazia, Zadar, 1834—4835. 13. CASOTTI, Marco, Giovanni Lučio. »Gazzetta di Žara·«, Zadar, 1835, Nr. 77—78, str. 305—310. 14. CAPOR, Maitrteo, Giovanni Lučio — Biografia d'illustri Dalmati. »Gazzetta di Žara«, Zadar, 1837, Nr. 15, str. 49. 15. VALENTINELLI, Giuseppe, Specimen bibliographicum de Dalmatia et agro Labetium. Zagreb, 1842.

16. VALENTINELLI, Giuseppe, Bibliographia Dalmata tratta da'codici della Marciana di Venezia. Venezia 1845, Zagreb, 1846—1848, 1855, (Erganzungen zu den Werke »Bibliographia Daknata, tratta da codici della Marciana di Venezia. Notizenblatt: Beilage zum Archiv fur Kunde osterreichischer Geschichtsquellen di Vienna, c. III, 1853, nn. l e 2, jpp. l—6, 23—26.) 17. FABIANICH, Donato, Patrioti illustri — Giovanni Lučio. Venezia, (1846, str. 33. 18. KUZMANICH, Antun, Xivotopis slavnih Dalmatinah — Ivan Lučio. «-Zora Dalmatinska«, Zadar, 1847, Nr. 4 (IV god.) 26. I. 1847, str. 30—32. 19. VALENTINELLI, Giuseppe, Bibliografia della Dalmazia e del Montenegro. Supplemento I. Zagreb, 1855, str. 266— —3012. (Supplemeiiiti al Saggio bibliografico della Dalmazia e dell Monteinegro. Suipplemenito II + Supplemento III, Zagreb, 1863, str. 1—80, 81—106.) 20. GLIUBICH, Simeone, Lučio Giovanni, Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, Vienna — Žara, 18156, str. 187—190. 21. KUKULJEVIĆ, Ivan, Izvorna pisma Ivana Lucija. »Arkiv za povjestnicu jugoslavensku«, knj. IV, Zagreb, 1857, str. 126-^135. (22. FERRARI-CUPILLI, Giuseppe, Laurea di Giovanni Lučio. »Rivista Dalmata«, Anno I, no 5 (14. V. 185Θ.), Zadar, 1859, str. 49—50. 23. FERRARI-CUPILLI, Giuseppe, Giovanni Lučio e U governo veneto. Al chiarissinio signor abfoate Dr. Antonio Lubin professore nell'Universita di Graz. »La voće Dalniatioa«, Zadar, 1862, Anno III, nr. 55 (22. XI. 1862) i 96 (26. XI. 1862). 24. VALENTINELLI, Giuseppe, Supplementi al Saggio bibliografico della Dalmazia e del Montenegro. Zagreb, 1862. 25. LUBIN, Antonio, Gio. Lwcio e U governo Veneto — Gii Schiavoni di Plutarco dell'Adriani — La liturgia slava secondo Kreglianovich (Risposta al chiarissimo signore G. Ferrari-Cupilli in Žara). »La voće Dalmatica«, Zadar, 1863, Anno IV, Nr. 9 (31. I. 1863) str. 2^-3, Nr. 10 (4. II. 1863) str. 1—2. 26. RICEPUTI, Filippo, Memorie di cose Dalmatiche nella storia della vita di San Giovanni Orsini vescovo di Trau publicata da Stefano Paulouich — Lucich, Zadar, 1864. 127. FERRARI-CUPILLI, Giuseppe, Divozione della Citta di Žara per Giovanni Orsini, con due poesie latine inedite ad encomio del Santo della citta dl Trau. — Appendice quauto. U knjizi: F. Riceputi, Memorie di cose Dalmatiche..., Zadar, 1864, str. 206—2121. 28. ANONIM, I. Lucius, De regno Dalmatiae et Croatiae. «•II Nazionale«, Anno V, Zadar, 1866, Nr. 35, str. 98—99. Prijevod na talijanski, poglavlja: Dalmazia e Croazia, Dalmati e Oroati. *Uz to stoji komentar prevodioca.

444

449

29. LJUBIO, Šime, Inscriptiones latinac antiquae Salonis repertae a Marco Marulo Spalatensi collectae et illustratae. »Rad«, knj. 36, Zagreb, 1876, Prilog str. 83—90; »Rad«, knj. 37, Zagreb, 1876, Prilog str. 91—102. *U uvodu o Lučićevu djelu Inscriptiones Dalmaticae. 30. TKALČIĆ, Ivan, Izvještaj o arkivarskih istraživanjih u Dalmaciji. »Rad«, knj. 35, Zaigreb, 1876, str. 168—174 (173—1174). *Uz ostalo o Lučićevoj rukopisnoj ostavštini u Arhivu siplitslkog kaptola. 34. RACKI, Franjo, Povijestnik Ivan Lučić Trogiranin. »Rad«, knj. 4<9, Zagreb, 18179, str. «5—1)02. 32. RAČKI, Franjo, Notae Joannis Lucii. »Starine JAZU«, knj. 13, Zagreb, 1881, str. 211—268. 33. [ALAČEVIĆ, Franjo], Note cronologiche e documenti raccolti da Giovanni Lučio Traguriense. »Bulletino di archeologia e storia dalmata«, Split, Vol. 4 (18»1), fasc. 5, str. 70—711; fasc. 6, str. 86—87; fasc. 7, str. 102—103; fasc. 8, str. 119—121; fasc. 9, Str. 134—136; fasc. 11, str. 171-^173, — Vol. 5 (1882) fasc. 2, str. 23—24; fasc. 3, str. 38—42; fasc. 4, str. 55—56; fasc. 10, str. 153—,155; fasc. 11, str. 163—166; — Vol. 6 (1883) fasc. l, str. 7—10; fasc. 2, str. 25—29; fasc. 3, str. 41—43; fasc. 4, str. 55—88; fasc. 5, str. 77—78. 34. LJUBIC, Sitne, Dva popisa listina glasovitoga manastira sv. Krševana u Zadru (Compendiiuin scripturarum archivii S. Chrysogoni de Jadra od I. Lučića). »Starine JAZU«, knj. 19, Zaigreb, 1887, str. 8,1—171. 35. FERRARI-CUPILLI, Giuseppe, Cenni biografici di alcuni uomini illustri della Dalmazia. Zadar, 1887, str. 97. 36. ČBNClĆ, Ivan, Paoporuka Ivana Lučića Trogiranina našega povjestnika od 1679 godine. »Starine JAZU«, knj. 26, Zagreb, 1898, str. 20—26. 37. GLIUBICH, Sitneone, Giovanni Lučio, Galleria dei Dalmati illustri. Split, 1896, izd. Martechini. (Sa portretom I. Lučića). 38. PAVISSICH, Luigi Cesare de, Brevi cenni intorno la vita, le opere e il valore storico di Giovanni Lučio Traguriense. Come albbia avuto vita questa prima versione italiana della storia De Regno Dalmatiae et Croatiae di Giovanni Lučio Traiguriense. Uvod u izdanje: Luigi Cesare Cav. Dottor de Pavissich, Storia del Regno di Dalmazia e di Croazia di Giovanni Lučio Traguriense, libri sei. — Prima versione italiana (dal latiino) eominciata da Msgr. Paolo Clemente Miossich, Trieste, 1896, str. VII—XLVII. Reprint izdanje: Giovanni Lučio, Storia del Regno di Dalmazia e di Croazia. (Saggio introduttivo dl Vitaliano Brunelli). Trieste, ed. Lint, 1983. str. VII—XLVII. 39. ANONIM, La istoria del Lučio. »II Dalmata«, Anno XXXI, Zadar, 2. V. 1896, Nr. 36, str. 2. *Povodom talijanskog prijevoda C. L. Pavissicha.
446

40. LUBIN, Antonio, La storia del Lučio. »II Dalmata«, Anno XXXI, Zadar, 1896, 17. VI. Nr. 49. *Povodom talijanskog prijevoda C. L. Pavissicha. 411. VITEZ, L. C., Lučić Ivan. »Dubrovnik«, g. V, Dubrovnik, 1896, br. 23, str. 2. *Povodom izdanja — prijevoda C. L. Pavissicha De Regno Dalmatiae et Croatiae. 42. POPABIĆ, Bare, O talijanskom prijevodu Lučićeva De Regno Dalmatiae et Croatiae, C. L. Pavissicha Trst, 1896, »Vienac«, g. 28, Zagreb, 1896, br. 36, str. 575—576. Posebno ladanje: Split, 1896, izd. društva »Bihać«. 43. PAVISSICH, C. L., Epistola al signor Β. Ρ. professore al ginnasio di Spalato, autore d'un opuscolo slavo sulla prima versione italiana dell'Opera De Regno Dalmatiae et Croatiae, di Giovanni Lučio Traguriense. Udine 1896, 24 str. 44. POPARIĆ, Bare, Opet o talijanskom prevodu Lučićeva djela De Regno Dalmatiae et Croatiae. (Odporuka na »Epistolu« Mons. Pavissicha). Split, 1896, 32 str. 45. CHIUDINA, Giacoino [ĆUDINA, Jakov], Illustri traurini — Giownni Lučio. »II Dalmata«, Anno XXXIII, Zadar, 1898, Nr. 103 (28. XII), Nr. 104 (31. XII. 1898). 46. BRUNELLI, Vitaliano, Giovanni Lučio. »Rivista Dalinatica«, Anno I vol. I, Zadar 1899, str. 5—24, 119—1139; vol. II, Zadar 1899, str. 24—51; Anno II, vol. III, Zadar 1900, str. 30—5,2, 27:1—286; vol. IV, Zadar, 1900—1901, str. 17— —24. 2. izdanje: Samo poglavlja, I—V izašla u »Rivista Dalmatica«, Anno I. Zadar, 1889. Izostavljena poglavlja VI— —VIII, izašla u Anno II, Zadar, 190|0t—1901. "Objavljeno Ikao uvod u reprint izdanje talijanskog prijevoda Lučićeva De Regno Dalmatiae et Croatiae od C. L. Pavissicha, Trieste, 1896. Naslov reprint izdanja: Giovanni Lučio, Storia del Regno di Dalmazia e di Croazia, Trieste, ed. Lint, 1983, Studija V. Brunelija na str. 1—46. Kao u izdanju iz 1<896. pod naslovom G. Lučio pogrešno je donijet portret Koriolana Cippica. 47. KLAIĆ, Vjekoslav, Povijest Hrvata, knjiga I. Zagreb, 1189®, str. 3—6; Zagreb, 19752, str. 19—22. »Poglavlje: Glavna djela o hrvatskoj povjesnici, Ivan Lučić. Portret Lučića, str. 5, odnosno prilog I. 48. KAER, Petar, O pravom auktoru »-Vita S. Joannis episcopi et patroni civitatis Tragurii versibus latinis conscripia« i o jednomu nepoznatomu rukopisu Ivana Lučića. »Prosvjeta«, XII, Zagreb, 1904, 15 (1. VIII) str. 474—475; 16 (15. VIII) str. 90(2—503; 19 (1. IX) str. 599—603. Posebno izdanje: Zaigreb, 1904, Tisak A. Scholza, 22 str. 49. POPARIĆ, Bare, Pisma Ivana Lučića Trogiranina. »Starine JAZU«, knj. 31, Zagreb, 1905, str. 276—320; knj. 32, Zagreb, 1907, str. 1—91. Posebno izdanje: Pisma Ivana Lučića Trogiranina. Priredio i uvodom popratio Prof. Bare Popario. Zagreb,
447

1907, 137 str. *Uvod Β. Poparića, »Starine JAZU·«, knj. 31. str. 276— —297, posebno izdanje: str. 1—22. 50. BRUNNELLI, Vitaliano, Appunti bibliografici. »Rivista Dalmatica«, Anno IV, Zadar, ,1900, str. 134—157. *Povodom izdanja B. Poiparića, Pisma Ivana Lučića Trogiranina, «-Starine« knj. 31 i polemika u vezi s prijevodom Lučićeva De Regno Dalmatiae et Croatiae na talijanski od L. C. Paviesicha. 51. BRUNELLI, Vitaliano, Historia ecclesiae ladrensis auctore Valerio Fonte archiđiacono. »Rivieta Dalmatica«, IV, Zadar, 19i07, str. 11011—133, 19il—232; V, Zadar, 1909, str. 64—109. 52. PEROJEVIĆ, Marko, Životopis Pavla Anđreisa — Odnošaj Pavlov s Ivanom Lučićem. Predgovor djelu: Paolo Anđreis, Storia đella citta di Trau. Split, 1908. str. I— —XXVIII. 53. KAER, Pietro, Aggiunte e correzioni autografe di Giovanni Lučio al »De Regno Dalmatiae et Croatiae·«. »Rivista Dalmatica«, Nuova serie, Anno V, Zadar, 1910— —lail, str. 013-H253. Posebni otisak: Zadar, 1910, str. l—41, sa Errata-Corrige na omotu. 54. ŠIŠIĆ, Ferdo, Ivan Lucius, U: »Priručnik izvora hrvats'ke historije«, Dio I. Zagreb, 1914, str. 51—60. 55. STROHAL, Ivan, Statut i reformacije grada Trogira. Monumenta historico-juridica Slavorum Meridionalium«, vol. X. Uvod — poglavlje V. O radu trogirskog historika Giov. Lueija oko spoznaje trogirskog prava. Zagreb, 1915, str. I—XLII. (XXIV—XXIX). 56. SLADE-ŠILOVIĆ, Roko, Rodna kuća povjesničara Ivana Lueija u Trogiru. »-Narodna starina«, knj. III (sv. 7), Zagreb, 1924, str. 80^84. 57. LASZOWSKI, Emilije, Lučić Ivan: U: »Znameniti i zaslužni Hrvati«, Zbornik povodom tisuć godišnjice hrvatskog kraljevstva, Zagreb, 1925, str. 166. »Reproducirani portret ne predstavlja Ivana Lučića. 58. RUBCIĆ, Ivan, Za obljetnicu Ivana Lučića. »Novo doba«, Split, 1925, God. VIII, br. 227, str. 2; br. 228, str. 2. 59. ANONIM, Pisma iz Rima — Rimski život XVII stoljeća. Lučić Ivan Trogiranin, J. J. Strossmayer, J. Križanić, «•Novosti«, God. XX, Zagreb, 1926, br. 330, str. 14. 60. BACOTICH, Arnollo, Della vita e delle opere di Paolo Anđreis. »Archifvio storico per la DaLmazia«, Roma, 19B7, vol. III, fasc. 18, str. 281—292; vol. IV, fasc. 19, str. 4.1— -^52, str. 149Γ-4Β6; fasc. 22, str. 249—254; fasc. 23, str. 2991—3106. 61. NOVAK, Viktor, Lucius Ivan (Lučić, Lučio). U: St. Stanojević, »Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka«, vol. II, Zagreb—Beograd, 19127, str. 693—695.
448

62. ESIH, Ivan, Hrvatski povjesničar Ivan Lučić Trogiranin. »Obzor«, God. LXX, Zagreb, 1928, br. 12i5, str. 2. 63. PRAGA, Giuseppe, Lučio Giowanni. U: »Enciclopedia Italiana«, vol. 21, Roma, 1934, str. 588. 64. PEROJEVIĆ, Marko: Trogirski rukopis Trimalchionove večere — Petronius Arbiter. »Obzor«, LXXV, Zagreb, 1934, str. 272^-276. 65. DESNICA, Boško, Proces prilagođavanja Dalmacije mletačkoj dominaciji. »Novo doba«, Split, 1936, br. 86, (12. IV) str. 27. 66. SISIĆ, Ferdo, Hrvatska historiografija od XVI—XX stoljeća. — Ivan Lucius. »Jugoslavenski istoriski časopis«, vol. I, Zagreb—Beograd—Ljubljana, 1936, str. 29i—35. 67j PRAGA, Giuseppe, Poesie latine di Marco Marulo da Spalato. »Archivio storico per la Dalmazia«, Rim, 1936, vol, 21, str. 212—221. *O rukopisu »Codex Lucianus« P. i I. Lučića. Θ8, DELALLE, Ivan, Trogir, vodič. Trogir, 1936, Beograd, 19i53, Split, 1956, Trogir 1966. 69. DESNICA, Boško, Zadranin Simun Ljubavac. Jedan dalmatinski erudit XVII vijeka. »Glasnik Primorske banovine«, Split, (1938. 1. IX, str. 173—181. 70. BELAS, Ante, Crkvica sv. Jerolima na otoku Ciovu. »Jadranski dnevnik«, 15. X. 1938, Split 1938. 71. FISKQVIC, Ovito, Palačo historičara Lučića u Trogiru. »Hrvatski glasnik«, Split, 8. IV. 1939, (Uskrsni broj); »Jadranski dnevnik«, Split 193», 9. IV. 72. FISKOVIĆ, Cvito, Oporttfea povjesničara Ivana Lučića. »Hrvatski glasnik«, (Uskrsni broj), Split 1940, br. 70., str. 21—23. 73. BARADA, Miho. Skup splitskih povijesnih izvora. »Nastavni vjesnik«, knj. 49, Zagreb, 1940/1941, str. 81—C2. 74. FISKOVIĆ, Cvito, Oporuka i kodicil Ivana Lučića. »Viestnik Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu«, vol. 9—10, Zagreb, 19*1, str. 69^-84. 75. SlSlĆ, Ferdo, Izvori bosanske povijesti: — Lucius, L, Notae, ed. Fr. Rački, »-Starine«, vol. XIII, Zagreb, 1881; — Lučio Giovanni Note storiche ed. Alačević. »-Bulletino di storia dalmata«, vol. IV, V, VI, Split 1881—1883. »Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine«, knjiga prva, Sarajevo, 1942, str. 17. 76. ANONIM, 340. god. rođenja jednog od najvećih hrvatskih povjesničara. »Novine — Nedjeljnje vijesti«, 4/1944, br. 15i(\ str. 6. 77. RADONIĆ, Jovan, Jeronim Paštrić, istorik XVII veka. »Glas Srpske akademije nauka«, CLX, Drugi razred, 95, Beograd, 1946, 155. str. »O Lučiću, Križaniću, Mrnaiviću. 78. MAVER, Giovannni, La raccolta dalmata Cippico-Bacotich nella Biblioteca del Senata — Inaugurazione. — 11.

449

febbraio 1951. II discorso del prof. Maver G. »La raccolta dabnata Cippico-Bacotich nella Biblioteca del Senato«, Roma, 1991. *Uz ostalo o I. Lučiću. 79. G(RGIC), I(van), Trogiranin Ivan Lučić. »Naprijed*, God. IX, Zagreb, 1952, br. 10, str. 4. 8lO. PETROVICH, Michael, Dalmatian historiography in the Age of Humanism (— J. Lucius, Lučić, Lučić). »Medievalia et Humanistica«, vol. 12, Colorado, 1968. str. 84— —103. *J. Lucius, str. 991—103. 81. SIDAK, Jaroslav, Historiografija (— Ivan Lucius). »Enciklopedija Jugoslavije«, sv. 4, Zagreb, 1960, str. 10. 82. BARlSlC, Franjo, Vizantijski izvori u dalmatinskoj istoriografiji XVI i XVII veka. »Zbornik radova vizantološkog instituta«, kuj. 7, Beograd, 1961, str. 240—246. 83. MOROVIĆ, Hrvoje, Marulićev epigon Trogiranin Petar Lučić (oko 1550—1614), »Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor«, XXVIII, Beograd, 1962, str. 234—243. 84. KURELAC, Miroslav, Ivan Lucius-Lučić, život i djelo (povodom izložbe). »Bulletin Zavoda za likovne umjetnosti JAZU«, God. XIII, Zagreb, 1965, br. 1—3, str. 1—9. 85. ŠIDAK, Jaroslav, Lucius (Lučić ili Lučić, tal. Lučio) Ivan. U: »Enciklopedija Jugoslavije«, Zagreb, 1962, vol. 5, str. 5601. 86. KOSTRENCIĆ, Marko, Ivan Lucius-Lučić, De Regno Dalmatiae et Croatiae (Predgovor katalogu izložbe u povodu 300-godišnjice djela »-De Regno ...« 1666—1966.). Trogir—Zagreb, 1966, str. 7—10. 87. KURELAC, Miroslav — STIPlSlC, Jakov, Izložba u povodu 300-godišnjice djela Ivana Luciusa-Lučića De Regno Dalmatiae et Croatiae 1666—1966. Trogir—Zagreb, 1966, 23 str. »Katalog. Opis izložene .građe s bibliografijom i kratkim životopisom I. Lučića. 88. CVITANIĆ, Antun, Trogiranin Ivan Lučić kao pravni historičar. »Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu«, sv. IV, Split, 1966, str. 7—15. 89j KRIZOMALI, Urban, Ivan Lučić kao trogirski crkovinar. »Crkva u svijetu«, God. I, Sjplit, 1966, sv. 5, str. 56—61. 90. KLAIĆ, Nada, Historia Salonitana Maior, Beograd, 1967, str. 1—9. *Lučićev rad aia rukopisima i ocjena djela. 91. MIJUSKOVIĆ, Slavko, Ljetopis popa Dukljanina. Titograd, 1967. *O Lučićevu izdanju i rukopisu Ljetopisa popa Dukljamina. Prilog: Fotokopija Lučdćeva rukopisa iz Vatikanske biblioteke, Vat. lat. 6958. 9(2. MOROVIĆ, Hrvoje, Pjesme Marulićeva epigona Trogiranina Petra Lučića. U knjizi: H. Morović, Sa stranica starih knjiga, Split, 1968, str. 63—86.

93. CVITANIĆ, Antun, Lučićev doprinos poznavanju trogirskog prava u njegovom Memorie istoriche di Tragurio. »Zbornik Historijskog instituta JAZU«, vol. 6, 1969, str. 38^44. 94. ĆULINOVIĆ, Ferdo, Trogirski statut i rad Ivana Lučića na njemu. Ibidem, str. 1,1—32. 95. FISKOVIČ, Cvito, Lučićeva rodna kuća. Ibidem, str. 45— —60. 96. GORTAN, Veljko, Ivan Lučić i Trogirski kodeks Petronijev. Ijbidem, str. 10»—114. 97. KOSTRENCIĆ, Marko, Ivan Lucius-Lučić — povodom 300-godišnjice djela De regno Dalmatiae et Croatiae, 1666—1966. Ibidem, str. 5—9. 98. KURELAC, Miroslav, Bibliografija o Ivanu Luciusu-Lučiću i njegovu djelu. Ibidem, str. 169—180. 99. KURELAC, Miroslav, »-Illyricum hodiernum« Ivana Lučića i ban Petar Zrinjski. Ibidem, str. 143—154 + karta Tabl. VI. ΙιΟιΟ. KURELAC, Miroslav, Lučićev autograf djela »De regno Dalmatiae et Croatiae« u Vatikanskoj biblioteci i drugi novootkriveni Lučićevi rukopisi. Ibidem, str. 155—166 + fotokopija naši. str. iz rukopisa Vat. Lat. 6959. 1011. KURELAC, Miroslav, Suvremenici i suradnici Ivana Lučića. Ibidem, str. 1,33—142. 102. LUĆIĆ, Josip, Povijest Dubrovnika u djelima Ivana Luciusa. Ibidem, str. 115i—132. 103. STIPISIĆ, Jakov, Tragom jedne bilješke Ivana Luciusa o jednoj hrvatskoj vladarskoj ispravi. Ibidem, str. 75— —96. 104. ŠAMSALOVIĆ, Miljen, Isprave iz vremena hrvatskih narodnih vladara u djelu Ivana Luciusa-Lučića. Ibidem, str. 61—73. 105. GORTAN, Veljko, Ivan Lučić — Joannes Lucius (1604— —1679). »Hrvatski latinisti — Croatici auctores qui latine scripserunt«, sv. II, »Pet stoljeća Hrvatske književnosti«, kolo VII, Zagreb, 1970, str. 45—49. 1)06. BANASEVIĆ, Nikola, Letopis popa Dukljanina i narodna predanja. Beograd,, 1971. *S osvrtom na Lučićevo izdanje i falksimilima pojedinih stranica djela De Regno. 107. KURELAC, Miroslav, Povijesni zapis nazvan »Anonimna kronika« u rukopisu Naučne biblioteke u Zadru. »Historijski zbornik«, God. XXIII—XXIV, 1970i—1971, Zagreb, 1972, str. 363—374. *Takst iz Lučićevog kodeksa s osvrtom na njegove bilješke. 108. KEĆKEMET, Duško, Dva odlomka iz »Povijesti kandijskog rata u Dalmaciji·« Šibenčanina Frana Divnića (Difnica). »Mogućnosti«, br. 8>, Split, 1973, str. 876—886.

450

451

109. DADIĆ, Žarko, Trogir i egzaktne znanosti. »Radovi Međunarodnog simpozija održanog prigodom proslave 700. obljetnice spomena ljekarne u Trogiru«, Zagreb, 1973, str. 67—80. »Povjesničar Ivan Lučić, njegovo sudjelovanje u znanstvenim krugovima u Rimu i odnosi sa zadarskim znanstvenim krugovima. 110. Β ABIC, Ivo, Povjesničar Trogira. O potrebi prevoda Lucđusovih Memoria. »Nedjeljna Dalmacija·«, Split, 12. I. 1975. llil, KURELAC, Miroslav, Pučki ustanci i bune u djelima Ivana Luciusa-Lučića. »Radovi Instituta za hrvatsku povijest«, sv. 10, Zagreb, 1977. str. 239—247. 112. KURELAC, Miroslav, Prilog Ivana Luciusa — Lučića povijesti roda Zrinskih i njegove veze s banom Petrom Zrinskim. »-Zbornik Historijskog zavada Jugoslavenske akademije«, vol. 8, Zagreb, 1977. str. liOil—132. 113. RISMONDO, Vladimir, Pavao Andreis. Uvod u knjigu: Pavao Andreis, Povijest grada Trogira, vol. I. Split, 1977, str. 7—.11, »Splitski iknjiževni krug«, Kolo I. 114. IVANIŠEVIC, Milan, Život svetoga Ivana Trogirskoga. »Čakavska rič«, God. VIII, br/2, Split, 1978, str. 14,1— —165. *O Lučićevu izdanju i popratnim bilješkama, posebno na str. 142, 149—150. O kasnijim izdanjima, str. 150—152. 11.5. KASANDRIĆ, Ivo, Ivan Lučić i baština Paladini. U knjizi: Hrvatski pučki ustanak«, Split, 1978. str. 62—71. 116. KURELAC, Miroslav, Ivan Lučić povjesničar, život i djelo. (S bibliografijom o I. Lučiću i njegovu djelu). U knjizi: Ivan Lučić, Povijesna svjedočanstva o Trogiru, Split, 1979, str. 13—61. prijevod J. Stipišić. »Splitski književni krug — pisci XVII i XVIII. stoljeća«, knjiga 2, svezak 1.) 119. STIPIŠIĆ, Jakov, Ivan Lučić. U: Povijesna svjedočanstva o Trogiru. Prijevod djela: G. Lučio, Memorie istoriche di Tragurio. Split, 19T9, sv. l, str. 7—12. *Uvodna riječ prevodioca. 118. LAUSIC, Ante, Autor šest knjiga »De regno...«. »Vjesnik«, 1979. (23. X), Zagreb, 1979, str. 14. 119. IVANIŠEVIC, Milan, Sveti Ivan Trogirski biskup. »Croatica Christiana periodica«, God. IV, Broj 5, Zagreb, 1980. str. 41—33. 120. KOLUMBIĆ, Nikica, Rukopisni trogirski zbornik latinskih pjesama nastalih od kraja XV do početka XVII stoljeća. »Mogućnosti«, God. XXVII, broj 10/11, Split, 1980. str. 1089—1106. *Opis rukopisa »Codex Lucianus« — spomen Ivana Lučića vlasnika ovog kodeksa. 121. STIPIŠIĆ, Jakov, Povijest oca povijesti. »Start«, br. 286, 9-123. I. 1980, Zagreb, 1980, str. 68—70. 122. FORETIC, Vinlko, Pogled o Ivanu Lučiću. »Radovi Instituta za hrvatsku povijest«, vol. 14, Zagreb, 1981. str. 43— —90.

123. ANTOLJAK, Stjepan, Vransko običajno pravo. »Zbornik Filozofskog fakulteta«, Zadar, 1982, str. 167—220 *O Lučićevim rukopisima, prijepisima, ostavštini u Kaptolskom arhivu u Splitu i dr. 124. DADIĆ, Žarko, Znanstvene informacije u srednjoj Dalmaciji u 17. stoljeću i uloga Ivana Lučića. U knjizi: Povijest egzaktnih znanosti u Hrvata. Sv. l, Zagreb, 1982, str. 205r—009. 125. IVANIŠEVIC, Milan, San Giovanni vescovo di Traii. »Vita religiosa, morale e sociale ed i ooncili di Split (Spalato) dei secc. X—XI« (Atti del Symposium internaizionale di storia ecclesiastica, Split, 2:6—30. settembre 1978). »Medioevo e umanesimo«, vol. 49, Padova, 1982, str. 541—563. 126. MATANIĆ, Atanazije J., Lo storico croato Giovanni Lučić (1679) ed il primata della Chiesa di Spalato. »Vita religiosa, morale e sociale ed i concili di Split...«, (Split 26—3|0 settembre 1978). »Medioevo e umanesimo«, vol. 49, Padova, 1982, str. 373—387. 127. PLANCIĆ, Stjepan, Nepoznato pismo Ivana Lučića. »Zadarska revija«, 1982, br. 4, Zadar, 1982, srpanj—kolovoz, str. 332—3i3i6. 128. SLADE-ŠILOVIĆ, Mirko, Dalmacija u preživjeloj verziji. »Marulić«, God. XVI, br. 6, Zagreb, 1983, str. 673—674. *U povodu anastatskog izdanja talijanskog prijevoda Lučićeva djela »De Regno Dalmatiae et Croatiae« L. C. Pa_ vissicha s pretiskom studije V. Brunellija Giovanni Lučio iz Rivista Dalmatica 1899). 129. FISKOVIĆ, Cvito, Iz Duknovićeva kruga u Trogiru i u Mađarskoj. »Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji«, 23, Split, 1983, str. 198^205. 130. ANTOLJAK, Stjepan, Veza povjesničara Ivana Luciusa (Lučića) sa Zadrom. Radovi Zavoda Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru«, sv. 29—30 Zadar, 1984, str. 85—100. 131. KUNTIĆ-MAKVIĆ, Bruna, Antička povijest Dalmacije u djelu »De Regno Dalmatiae et Croatiae Ivana Lučića Trogiranina. Antički izvori. (Magistarska radnja), Zagreb, 1984. 132. KUNTIĆ-MAKVIĆ, Bruna, Tradicija o našim krajevima u antičkom razdoblju kod dalmatinskih pisaca XVI i XVII stoljeća. »Živa antika«, God. 34, sv. l—2, Skoplje, *O Lučiću na str. 161—162. 133. KURELAC, Miroslav, Stjepan Gradić i rimski znanstveni krug XVII stoljeća. »Zbornik radova o dubrovačkom učenjaku Stjepanu Gradiću«, Zagreb, 1985, str. 17—33. 134. KUNTIĆ-MAKVIĆ, Bruna, Kako je Ivan Lučić prikazao dolazak Slavena u djelu »De Regno Dalmatiae et Croatiae«. »Historijski zbornik«, God. XXXVIII(l), Zagreb,
1985, str. 131—136 1984, str. 155—164.

Miroslav Kurelac

452

453

KAZALO U kazalu su navedeni brojevi stranica prijevoda i oblici riječi koji se javljaju u Lučićevu prevedenom tekstu. Kazalo prati Luičićevo kazivanje, bilježeći prije svega ona imena i pojmove kojima se autor sam (posebnu bavi i poštujući njegova tumačenja. Kazalo također obuhvaća sve izvore i literaturu koje je upotrijebio za prvu knjigu De Regno. Te su riječi otisnute masnim slovima. U zagradama su navedene inačice koje se javljaju saimo u izvornim tekstovima. Objašnjenja priređivača utisnuta su običnim tipom slova bez zagrade. Apolonija: 87, 93, 119, 137, 143, 151, 153, 155 Apolonije Rođanin — pisac: 73, 211, 255 i toilj. 7 uz pogl. I Apolonijev Sholijast: 225 i bilj. 41 uz pogl. V Apolonjani: 123, 173, 175 Arapi (Aigareni): 279, 317, 319, Arđija — područje: 177 Arđijejci, Sarđijejci, Varaliji (Sardijanci, Vardeji): 87, 89, 105, 107, 145, 149, 151, 153, 157, 163, 165, 169, 173, 175, 177, 179, 187 Argonauti: 73, 169, 211, 225 Arhanđel, o., Sv. Mihovil Arhanđel: 209 Arijan — pisac: 71, 173 i bilj. 4 uz pogl. I (Artamiidor) — pisac: 199 i bilj. 16 uz pogl. IV Atila: 267, 269, 285 Atintani: 87, 93, 97, 117, 137, 167, 169, 173, 175, 179, 183, 187 atrij: 77 Autarijati (Autarijeji, Autariji, Tario'ti): 137, 149, 151, 157, 159, 161, 167, 169, 171, 173, 179, 209 Avari (Abari, Huni, Un'ir, V'er): 253, 255, 261, 271, 273, 275, 277, 279, 281, 283, 285, 293, 295, 299, 301, 307, 321, 325, 345 Azija: 79, 263, 277, 279, 281
343

Β
(Bagiibareja) — prema Lučiću naziv za Karpate: v. Karpati Balkan — planina: 169, 175, 177 Baltazar Splićanin — pisac: 363 i bilj. 7 uz Prilog ban (boan): 309 Barbana — rijeka Bojana: 99, 101, 199 Barbare, Ermolao — znanstvenik: 161 i bilj. 39 uz pogl. II Baronio, Cesare — znanstvenik: 259, 283, 299 i bilj. 6 uz pogl. VII Belizar: 265, 267, 349 Beograd, Alba u Srbiji, Bugarska Alba, Grčka Alba, Singidun (Singidon): 253, 255, 257, 311, 327 Besi: 169, 175, 297 Biograd, Alba mariš, Belgrađum, Žara vecchia (Beligrad): 311 Biondo, Plavio — pisac: 259, 267 i bilj 4 uz pogl. VII biskupi Duklje — Petar 277 istarski — Firmin 277 (Maurioije) 347 Justinijane Prime — Ivan Salone — (Maksim) 273 Skadra — Konstantin 277 Zadra — Donat 323, 325 v. i pokrštenje Hrvata Biševo, Kora (Hoara): 317 Blaeu Cornelius — amsterdamski tiskar, Lučićev prijatelj: 69 Joan — amsterđams'kd tiskar, izdavač De Regno: 69, bilj. l uz poslanicu i bilj. 2 uz Prilog Wilhelm i Pieter — Joanovi sinovi: 69 Bođrići, Abođriti, Abotriti, Predenecenti: 331, 335, 339, 341 Bojana — v. Barbana
277

Adrija, Atrija — grad: 75, 77, 227, 229, 235 Afrika: 251, 265, 269, 341, 343, 345 Agravoniti: 101, 209 Agrijanci: 151, 173 Akarnanci: 85, 87 Akcij: 233 Akvileja: 219, 221 Albert iz Aixa — pisac: 327 i bilj. 13 uz pogl. XV (Altoij) — planina: 147, 249; v. i Bebij, Kapela, Plješevica Alpe: 73, 107, 147, 217, 219, 323 Amantini: 245, 247 Amijan Marcelin — pisac: 161, 209, 245 i bilj. 41 uz pogl. II Ana Komnena — spisateljica: 314 i bilj. 17 uz pogl. XIV Anastazije Bibliotekar — pisac: 253, 277, 283, 345 i bilj. 38 uz pogl. VI Ankona: 75, 147, 227, 229 Antiohija: 265, 279 »Antoninov itinerarij« — izvor: 199, 203, 209, 249, 317 i bilj. 18 uz pogl. IV Apijan — pisac: 71, 75, 77, 91, 95, 103, 105, 107, 109, 111, 113, 117, 119, 121, 123 127, 131, 151, 169, 171, 173, 177, 181, 217, 218, 221, 233, 239 i bilj. l uz pogl. I Apijanov prvi prevodilac: 121 i bilj. 91 uz pogl. I

Boka Kotorska, Rizonički zaljev (Rizički, Rizonijski zaljev, rijeka Rizon, zaljev Rizejaca): 84, 145, 149, 153, 163, 175, 177 Bonfini, Antonio — pisac: 267 i biij. 18 uz pogl. VII Borna: 331, 333, 335, 337, 339 Bosanci: 297 Bosna: 259, 297, 309, 327 Brač, Brahija, Bratija, Kratija: 135, 159, 161, 163, 207, 315 Bribir (Brebera, Varvarija): 165, 309 Brindisi (Brunduzij): 107, 139, 155, 175, 343 brodovi, lađe, plovila — vrste koje koriste u plovidbi Jadranom: stanovnici obale 191, 193; stanovnici otoka 113, 191, 193; stranci 191, 193, 199, 205; suvremeni moreplovci 191; v. i lembi, liburne brodovlje, mornarica bugarsko na Dravi 339, 341 Etolaca 117 Etruščana Atrijanaca 231 franačko 355 galsko 115 grčko, bizantsko 291, 325, 343, 351, 353, 355 ilirsko, stanovnika uz Jadran 79, 85, 113, 115, 117 Isejaca, isejsko 189, 231 langobarđsko 345 makedonsko Filipa V 123 rimsko 87, 115, 117 ravensko 195, 341 riječno 247 Zapadnog Carstva 341 sirakuško, Dionizijevo 81, 113, 121, 189, 231 Budva, Butama, Butoja (Butua): 137, 157, 163, 199, 211, 317, 319 Bugari: 263, 269, 279, 297, 303, 331, 335, 339, 341, 353, 355 Bugarska: 341 Bulini (Buliomi): 135, 139, 141, 143, 145, 203, 205, 207, 209, 223 Burgunđi: 263

454

455

Burgunđija: 263 Burnum: 165, 197 Busilina — Bbsiljina kod Trogira: 203

carevi rimski, klas.: 147, 195, 21^, 233, 299 August (Cezar, Cezar Auguist) — 27. p.n.e. — 14. <n.e.: 83, 111, 131, 147, 151, 153, 167, 179, 181, 183, 185, 189, 195, 217, 219, 221, 233, 235, 239, 241, 341 Tiberije (Tiberije Cezar August, Cezar August) — 14—37: 111, 131, 151, 153, 185, 189, 241 Trajan (Nerva Trajan) 98—117: 237 Antonin Pije 138—161: 249 Dioklecijan 284—305: 245, 289, 293, 299, 311, 315 Konstantni I Veliki 306—337: 251 rimski, podijeljenog Carstva : Teodozije II 408—459 — zakonik kao izvor: 251 rimski, istočni, bizantski, konstantinopolitanski: 253, 267, 273, 291, 293, 323, 343, 347, 349, 355 Zenon 474—491: 263 Anastazije 491—SI8: 263, 265, 269 Justin I 518—527: 265, 269 Justinijan I 527—565: 251, 259, 265, 267, 269, 271 341 Justin II 565—578: 271 Tiberije I 578—582: 253, 271, 281 Mauricije 582—602: 253, 255, 261, 271, 273, 275, 285, 297 Foka 602—610: 261,285

Heraklije Stariji 610— —641: 261, 277, 279, 281, 285, 293, 295, 299, 301, 303 Konstantin Pogonat — Konstantin IV, 668— —685: 291, 303 Heraklije Mlađi — Justinijan II, 685—695 i 705—711: 303, 305 Leon III Izaurijski, Ikonomah 717—741: 343 Konstantin V Kopronim 741—775: 343 Nicefor I Logotet 802— —811: 323, 325, 355 (Leon) V Armenac 813—820: 329 Mihovil II Mucavac Amorijski 820—829: 357 Bazilije I 867—886: 257, 317 Konstantin VII Porfirogenet 912—595 — pisac: 255, 257, 261, 271, 277, 279, 281, 283, 285, 287, 289, 293, 295, 297, 299, 301, 303, 305, 307, 309, 311, 313, 315, 317, 319 327, 345, 347, 355, kodeks 285 i bilj. 47, 53 i 54 uz pogl. VI zapadni, franački, njeimačko-rimski: 323, 327, 329, 331, 333, 335, 337 Karlo Veliki — kralj od 768, car 800—814: 319, 321, 323, 325, 345, 347, 353 Ludovik Pobožni — car 814—840: 323, 325, 327 (Oton) I (veliki kralj Franačke) — njem. kralj od 936, italski od 951, car 962—973: 301 Carigrad, Bizantij (Konstantinopol): 251, 291, 329, 339, 343, 355 carstvo rimsko, klas-.: 71, 131, 165, 167, 181, 185, 195, 215, 237, 239, 243, 245, 247, 249, 251, 259, 261, 315, 325, 341, 349, 361, 363

istočno, klas.: 245, 263, 267, 355 istočno, 'bizantsko: 277, 291, 319, 321, 325, 327, 331, 337, 341 zapadno, klas.: 245, 249, 251, 259, 261, 263, 267, 341, 355 zapadno, sr. vij.: 303, 319, 321, 323, 325, 327, 329, 331, 341 otomansko: 361 Casaubon, Isaac — znanstvenik: 119, 121, 129, 171, 173, 175 i bilj. 79 uz pogl. I Cavtat, Epidaur (Pitaur): 157, 163, 185, 201, 209, 211, 213, 241, 281, 283, 285, 287 Cedren, Georgije — pisac: 253, 275, 303, 305, 317, 319 i bilj. 40 uz pogl. VI ceste, rimske: 189, 241 Egnacijeva, Ignacijeva (Ignacija): 151, 153 (Gabinijanska): 243 Cetina, Centina, Nest, Tilur (Zentina) — rijeka: 129, 131, 199, 201, 307, 309; hrv. županija (Cencena): 309 Cezar — vojskovođa i pisac: 107, 109, 127, 129, 131. 189, 233, 235 i bilj. 5 uz pogl. VI Ciceron — pisac: 127, 129 i bilj. 116 uz pogl. I Cinam, Ivan — pisac: 319 i bilj. 18 uz pogl. XIV Clouvier, Philippe — znanstvenik: 227 l bilj. 47 uz pogl. V Cođropio, Kodropol — grad: 153 crkva, salonitanska, metropoli ja Dalmacije: 243

D
Daći ja: 323, 327, 335, 339, 341 Dalechamps, Guillaulme — znanstvenik: 159 i bilj. 28 uz pogl. II Dalmacija: 71, 83, 107, 111, 127, 129, 131, 143, 145, 149, 157, 159, 163, 165, 167, 175, 179, 181, 183. 185, 215, 237, 239, 241, 243, 245, 249, 251, 253, 255, 257, 261, 263. 265, 267, 269, 271, 275, 277, 279, 281, 283, 293, 299, 301, 305, 307, 309, 313. 315, 317, 321, 323, 325, 329, 331, 333, 335, 337, 339, 343, 347, 349, 355, 359, 361, 363; ime u množini: 245, 247, 249, 257, 259; plemenski teritorij Delmata: 129, 131; unutarnja podjela u okviru Rimskog Carstva: 249; primorska: 249, 259, 317, 327; kopnena: 249, 259, 327; u užem smislu, posebna, prava: 259, 313, 339; istočna: 317; zapadna: 317, 325; bizantska: 317, 325; vojvodstvo: 341 v. i vojvodstvo; kraljevstvo: 285 v. i kraljevstvo Dalmatinci: 231, 277, 281, 291, 293, 299, 305, 307, 311, 315, 317, 323, 325, 329, 331, 345, 349, 353, 357 Daorsi, Daorizi (Daursiji): Ί01, 103, 149, 153, 157, 163 Dardanci: 85, 149, 173, 169 Dardanija (dardanska zemlja): 101, 149 Dasareti (Dasarenzi, Dasareitiji, Disareti): 101, 149, 153, 169, 175, 177, 181 Decembrio, Piercandido — v. Apijanov prvi prevodilac Belfi: 75, 171 Delmati, Dalmati, Dalmijenzi (Dalmate, Dalmatei): 101, 103, 105, 107, 109, 110, 127, 129, 131, 147, 149. 155, 157, 173, 175, 177, 181, 183, 187, 195, 197, 233, 239, 251, 257

Češka: 297 Čiovo, Boa, Bove, Bua, Bubua (Bavo, Boas, Bova, Butous, otok Tragurij): 159, 161, 163, 209, 291

456

457

Delminij, Đalma, Đalmij, Dalminij: 105, 127, 129, 147, 165, 239, 255 Demetrije Farski: 87, 89, 91, 93, 95, 103, 117, 119, 123, 125, 127, 147, 179, 187, 215 Dimal: 95, 123, 187 Dinara (Ardij): 149, 179, 249, 259 Diođor Sicilski — pisac: 71, 79, 81, 113, 121, 171, 173, 187, 207, 227, 231 i bilj. 3 uz pogl. I Dioklecijanova palača: 285, 289, 299 v. i Split Diomed: 75, 77, 79, 143, 145, 189, 225, 227 Diomedov rt: 157, 163, 201, 207 Dion Kasije — pisac: 89, 95, 111, 117, 119, 121, 123, 153, 175, 177, 219 i bilj. 33 uz pogl. I Dionizije Halikarnašanin — pisac: 75, 217 i bilj. 13 uz pogl. I Dionizije Afrički, Aleksandrijski, Perieget — pisac: 143, 201, 223 i bilj. 11 uz ipogl. II Đirahijci (Epidamnjani): 93, 99, 123, 173, 183 Dolabela, Publije Kornelije: 185 Dominij, sv.: 243 Drač, Dirahij, Epidamno (Antiibari): 17, 87, 89, 91, 93, 99, 109, 117, 131, 137, 143, 149, 151, 153, 167, 175, 199, 253, 257, 259 Drava: 245, 247, 255, 257, 307, 339, 341 Drim, Drilon: 121, 12'5, 127, 131, 149, 153, 157, 163, 169, 177, 179, 181, 183, 185, 187, 211, 239, 259 Drvenik, Protera — otok: 135, 163, 207, 209 Dubrovčani (Lausini, Rausijci, Rausiini): 283, 287, 319 Dubrovnik, Lausij, Rausij (Lau, Ragusij): 209, 285, 287, 291, 309, 313, 317, 319, 347

Dugi Otok (Pisuh): 313 Duklja (Dokleja): 165, 305 Dunav, Istar (Danubij, Ister): 135, 151, 155, 171, 175, 203, 217, 241, 243, 245, 247, 249, 251, 255, 257, 265, '271, 275, 277, 297, 299, 307, 323, 327, 335, 339, 341 đuždevi: 349, 355 (Vilarije i Beat) — 806. kod Karla Velikog: 323

E
egzarh, Italije, Longin: 350; ravenski: 271, 349 egzarhat, ravenski: 321, 343 v. i egzarh i Ravena Einhard — pisac: 321, 323, 325, 327, 331, 337, 339, 341, 347, 355 i bilj. 2 uz pogl. XV Elijan — pisac: 171 i bilj. 12 uz ipogl. III Enheleji (Enheleejci, Enheli, Enheliji): 73, 137, 143, 153, 155, 181, 183, 211 Epetij: 101, 113, 119, 129, 163, 193, 195, 231 Epidaurani: 285, 287 Epir: 79, 85, 91, 121, 137 Novi Epir: 179 Epirani (Epiro<ti): 79, 85, 91, 151 Eratosten — pisac: 141, 203 i bilj. 9 uz pogl. II Ermolao v. Barbare, Ermolao Etolci: 83, 85, 87, 113, 117, 123 Etrurija (Tirenija): 75, 133, 229, 271 Etruščani (Tireni, Tuski): 77, 133, 217, 229 Etruščani Atrijanci: 77, 79, 189, 195, 215, 225, 227, 229, 231, 235, 357 Euagrije Skolastik — pisac: 271 i bilj. 4 uz pogl. VIII Entropije — pisac: 107, 111 i bilj. 54 uz pogl. I Evropa: 139, 163, 263, 267, 281, 297, 361

Farani: 89, 113, 119, 121 »Fasti« — izvor: 219, 221, 249 i biilj. 17 uz pogl. V Feačani: 153, 181, 183 Fenice — grad: 85, 115, 117 Flor — pisac: 105, 107, 111, 127, 177 i bilj. 47 uz pogl. I »Franački anali·« v. Einhard Franci: 263, 265, 267, 271, 273, 301, 303, 321, 325, 327, 329, 335, 337, 339, 341, 343, 347, 349, 351, 355 Francuska: 321, 323 Franka vila — grad: 327 Frankohorij — pokrajina: 327 Furlanija, langobardsko vojvodstvo: 271, 273, 303; franačka marka (forojulijska): 331, 341 Gali, Kelti: 73, 75, 77, 79, 93, 97, 107, 115, 133, 171, 189, 217, 219, 221, 223, 227, 229, 231, 315; Cimbri: 171; Senonci: 81, 227; Skordisci: 149, 151, 171, 175 Galija: 261, 263; Ovostranska: 79, 153, 271 Gepiđi: 253, 259, 269, 271, 275, 277, 279 Geti: 109, 171 Giustiniani, Bernarde — pisac: 353 i bilj. 19 uz pogl. XVI gospodstvo, vlast, posjed nad Jadranom: 121, 131, 231, 233, 257 Pelazga Spinećana: 75 Diomedovo: 75, 225 liburnsho: 169, 225, 227, 233 Etruščana Atrijanaca: 77, 227, 229 sicilsko, sirakuško: 81, 111, 115, 189, 231 isejsko: 113, 231 Pir ovo: 113 ilirsko: 113, 117 rimsko: 189, 195 bizantsko, grčko: 291, 317, 325, 343, 347, 349, 351

mletačko: 357 Dalmatinaca: 345 u unutrašnjosti rimsko: 241, 251 franačko: 327 gostoljublje, ilirsko: 141, 215 Goti: 249, 251, 253, 259, 263, 265, 267, 269, 283, 293, 343, 349 Gradić, Stjepan — znanstvenik: 91 i bilj. 34 uz pogl. I, bilj. 2 uz Prilog granice, međe Bizanta i Franačke u Dalmaciji: 325, 327, 329, 331 Bosne: 327 Dalmacije: 71, 83, 111, 129, 165, 181, 239, 243; Primorske Dalmacije: 259 dalmatinskih i slavonskih Hrvata: 307 Delmata: 239 dunavske: 247 Franaka: 265, 331; Franaka s Bugarima: 341 Hrvatske: 307, 309 Ilira i Liburna: 209 Ilirika: 71, 73, 83, 111, 151, 153, 167, 179, 181, 185, 223, 243; ilirske obale: 133, 153, 167, 185; pokrajina u Iliriku: 167 Liburnije: 159, 221, 223, 237 Panonija, Panonske: 243, 33S područja Ardijejaca: 173 područja Autarijata: 169 pokrajina općenito: 257 Grci klas.: 71, 73, 81, 85, 89, 111, 121, 123, 189, 193, 199, 201, 203, 205, 207, 223, 225 227 biz.: 1291, 281, 291, 295, 317, 319, 321, 325, 327, 343, 345, 347, 349, 351, 353, 355, 357 Grčka, Aheja: 79, 87, 223, 281 Guđuska — selo: 335 gusarstvo, pomorske pljačke, pomorsko razbojništvo: 131 arapsko: 357 ardijejsko: 89, 177

458

459

ilirsko: 79, 81, 83, 97, 115, 187, 215, 231 liburnsko: 131 slavensko: 357
H

Hvar, Far, Fara (Farija, Novi Far, Par, Phara): 79, 81, 91, 93, 95, 97, 113, 117, 121, 123, 135, 141, 147, 149, 155, 159, 161, 165, 175, 177, 205, 207, 209, 213, 227, 231, 315

Hanibal (Punjanin): 93, 95, 123, 125 Herođot — pisac: 133, 297 i bilj. l uz pogl. II Heruli: 253, 259, 263, 349 Hijerastamni: 135, 205, 209, 223 Hili, Hilini: 135, 141, 143, 145, 203, 205, 223 Hiliđa — poluotok: 141, 157, 199, 201, 203, 205, 207, 209, 223 v. i Diomeđov rt Hircije, Aulo — vojskovođa i pisac: 187, 233, 235 i bilj. 4 uz pogl, IV Hispanija: 261, 263 Histri (Istri, Istri Jani) — ilirski narod: 83, 97, 135, 141, 145, 147, 151, 153, 155, 157, 217, 219, 221, 223, 233 (Histri, Histrijci) — stanovništvo Istre u sr. vij.: 345, 347 Holste, Luka — znanstvenik: 133, 139, 213, 215 i ibilj. 3 i 6 uz pogl. II, bilj. 59 uz pogl. IV Homer — pisac: 183 i bilj. 48 uz ipogl. III Hrvati, Hrobati, Hrouati (Krobati): 259, 261, 293, 295, 297, 299, 301, 303, 305, 307, 309, 311, 325, 327, 3129, 331, 341, 357, 361; ime: 295; Bijeli i(Beli Hrva'ti, Belohrobati, Bijeli Hrobati, Bdli Hrvati): 293, 295, 297, 301; Veli, Veliki: 295 Hrvatska, Kreacija (Hrofoacija): 71, 259, 293, 295, 297, 301, 305, 307, 311, 319, 323, 325, 335, 339; kneževina: 339; kopnena: 311; primorska: 311; Velika, Bijela: 295; zvana Slavonijom: 311 Huni (Un'ir, V'er): 259, 265, 26i9, 271, 273, 285
460

I
Iliri (Ilirici, Indijci — koruptela kod Elijana): 71, 73, 79, 81, 83, 85, 87, 93, 97, 99, 101, 103, 105, 107, 109, 111, 113, 115, 117, 119, 121, 127, 135, 137, 139, 145, 147, 149, 151, 153, 165, 171, 175, 177, 187, 189, 193, 207, 209, 215, 217, 221, 223, 231, 233, 253; općim imenom: 153; u pravom smislu: 153, 157, 165, 181 Ilirik (Ilirida): 71, 73, 79, 81, 83, 87, 89, 91, 93, 95, 97, 101, 103, 105, 107, 109, 111, Ί19, 123, 125, 131, 133, 141, 145, 147, 151, 153, 155, 157, 159, 163, 165, 167, 169, 171, 173. 175, 177, 179, 181, 199, 215, 217, 223, 233, 239, 243, 245, 249, 251, 253, 255, 257, 265, 267, 271, 273, 281, 301, 303, 307; prije dolaska Rimljana: 167; provincija: 101, 183, 187; uređenje: 187, 189, 193, 195, 215, 2(23; u pravom smislu: 181, 183, 185; općenito: 155, Ί59; Gornji: 185, 249; Donji: 185, 249; Istočni, prefektura: 251, 253, 277, 297; Zapadni, dio italske prefekture: 245, 249, 251, 253, 257, 277, 297, 299, 325; primorski: 243 Isa — grad na Lezbu: 255, 257 Isejci (Esijci): 87, 89, 91, 93, 97, 101, 111, 113, 115, 117, 119, 123, 127, 129, 157, 189, 193, 231, 233 isprave kao izvor: 319, 359, 361 Istok: 265, 279, 281 Istra, Istri ja (Histri j a ) : 83, 147, 153, 155, 163, 167, 181,

183, 199, 201, 205, 213, 219, 221, 223, 237, 251, 257, 259, 269, 273, 277, 307, 309, 321, 323, 341, 343, 345, 347 istraživanja: 69, 363 Italija: 73, 75, 77, 79, 83, 85, 93, 113, 115, 123, 139, 147, 151, 153, 163, 177, 229, 239, 251, 255, 259, 261, 263, 266, 267, 269, 271, 273, 279 281 321, 323, 337, 341, 343, 345, 347, 349, 355; italska prefektura: 255 Ivan, vojvoda Zadra, prefekt Dalmacije: 339, 355 Izaro, Matej — pisac: 363 i bilj. 8 uz Prilog

Jađertini: 235, 237 Jadro, solinska rijeka: 195, 239, 241 Japidija: 155, 165, 185, 217, 219, 247, 259; podjela: 219, 221, 249; (Prva Japidija): 217, 219 Japodi (Japidi, Japudi): 107, 147, 153, 155, 163, 217, 219, 221, 233, 237, 249; (prekoalipski): 22:1 jezero na rijeci Krki: 197 na rijeci Naronu: 137, 167 Ohridske (Lih-nit): 143, 175 u području Labeata (Labeatlda, Labeatsko): 99, 101, 199 Jordan — pisac: 247, 297 i bilj. 19 uz pogl. VI Justin — pisac: 71, 73, 75, 81, 187, 227, 229 i bilj. 3 uz pogl. I

K
Kadmo: 73, 137, 143, 145, 183, 211 Kalimah — pisac: 73, 155, 159 i bilj. 6 uz pogl. I kan (kagan, kajan): 253, 273, 275, 277, 279 Kapela, Velika i Mala: 249,

259 v. i Albij, Bebij, Plješevica Karantanci, Karnunti: 303, 341 Karin, Korinij (Kori): 155, 163, 311 Karni: 147, 151, 153, 179, 217, 221 Karpati, Babje planine, Bablje gore, Starice, Planine Starica (Bagibareja, Bagibarija): 293, 297 Kartažani: 79, 93, 115 Kasiotior — pisac: 249, 259 i bilj. 30 uz pogl. VI Keraunske planine, gorje: 127., 133, 137, 139, 143, 145, 149, 151, 153, 167, 179, 181, 183 Kleempor — isejski poslanik Ilirima: 91, 119 Kleonim, Kleomen — vođa Grka: 83, 215 Knin, Tininij (Tenen, Tnena): 309, 311 kolonije, grčke u Jadranu: 79, 81, 111, 113, 117, 119, 121, 135, 137, 141, 143, 147, 149, 189, 193, 227; rimske na istočnoj jadranskoj obali: 155, 157, 163, 165, 187, 189, 193, 211, 213, 235 241, 313, 315 Kolšani: 73, 145, 155, 157, 211, 225 Komes Marcelin — pisac: 249, 263 i bilj. 33 uz pogl. VI; v. i bilj. 32 Konavljani: 305 Konstancijan — biz. vojskovođa u Dalmaciji: 265 konvent: 193; naronitanski: 157, 187, 241; salonitanski: 187; skarđonitanski: 155, 187 Kopar: 347 Korčula, Crna Korkira, Korkira, Melena (Korkira Melena, Kuer, Kurikra): 137, 141, 149, 155, 159, 163, 165, 181, 213, 216, 225, 227, 315 Korkirani: 87, 123, 131, 143, 149, 173, 183 Koruška: 297

461

Koruški Slaveni: 303 Kotor (Askrivij, Dekatera): 157, 163, 319 kraljevi Burgunđa: 263 Dalmacije, kod Popa Duk1 janina: 269, 319, 363 epirski, Pir 306—302. d 297 —293. p,n.e.: 73, 91, 113, 125 Franaka: 263 Klođovik I 481—511: 263 Teođebert 533—548: 265 Hildebert II Austrazijstei 575—596: 271 Dagobert I 629—639: 279, 301, 303 Hilperik 743—751: 321 Pipin Mali 751—768: 321, 351 Pipin, sin Karla Velikog, kralj Italije t 810: 323 herulski i gotski u Italiji — Odoakar i ostrogotski vladari: 355 Odoakar 476—493: 263 Teodorih 493-J526: 249, 263 Vitigis 536—540: 251, 265 Totila 541—552: 265,267, 27Θ Ilira, Ilirika, ilirski: 71, 73, 83, 111, 115, 183, 187, 361 Barđilej t 359. ili 358. p. n.e.: 71 Klit vladar 335. p. in. e.: 71 Glaukija Vladar Taulanata 335, Ilira 3Ί7—302. p.n.e.: 71, 73, 125 Agron vladar 231/230. p. n.e.: 83, 89, 91, 93, 97, 111, 113, 115, 11Θ, 123, 179, 187, 215 Teuta regentica 229/228. p.;n.e.: 83, 85, 87, 89, 95, 111, 115, 117, 119, 123, 127, 175, 179, 187 Pines 230—217. p. n. e.: 89, 93, 95, 97, 125, 215 Pleurat, Gencijev otac 206—180. p. n. e.: 97, 103, 125, 127, 187; v. i Pleurat

Gencije 180—168. p.n.e.: 97, 99, 101, 103, 125, 127, 177, 183, 187 langobardski: Alboin o. 565—572: 269 Autar 584—590: 271, 345 AgiluM'591—615/6: 271, 273 279 Rotar'ije 636—652: 279 Liutprand 712—744: 351 Deziderije 757—774: 321, 351, 353 makedonski: Aminta III, Filipov otac 393—370. p. n. e.: 71 Filip II 356—336. p. n. e.: 71, 187 Aleksandar III Veliki 336—323. p. n. e.: 71, 73, 171, 187 Kasandar 306—296. p. n. e.: 73 Demetrije II 242—232. p. n. e.: 83, 115 Filip V 221—178. p. n. e.: 83, 97, 123, 125, 179 Perzej 178—168. p. m. e.: 97, 99, 103, 125 perzijski, Hozroje II 590— —628: 279 u Saloni i Istri, kod Popa Dukljanina: 269 kraljevstvo bavarsko: 303 Dalmacija: 317 Dalmacije i Hrvatske: 71, 305 epirsko: 73 gotsko u Italiji: 263 Hrvata: 71, 363, 366; Hrvatske: 365 ilirsko: 101, 111, 117, 125, Γ27, 175, 177, 179, 183, 187 italsko: 269, 319 langobardsko: 271, 347 (Liburna): 73 makedonsko: 73, 125 Slavena — djelo Mavra Oribinija, v. Orbini, Mavro ugarsko: 341 Kranjci: 303 Kranjska: 297, 341

Krf, Korkira, Sherija: 77, 83, 87, 91, 93, 99, 113, 117, 119, 135, 143, 145, 151, 183, 225, 227 Krk (Bekla, Kiurik, Kurikta): 165, 313 Krka (Arbatis, Katarbatis, Titij): 131, 135, 155, 163, 169, 197, 199, 201, 209, 213, 219, 223, 237, 239, 259 Krobizi: 297 Kromer, Martin — pisac: 297 i >bilj. 7 uz pogl. XI »Kronika·« anonimnog autora — izvor: 249 i bilj. 31 uz ppgl. VI »Kronika domovine« — Lučićev radni naziv za djelo »Memorie istoriche di Tragurio...«: 20-3 kršćanstvo arijansko: 263, 293 dalmatinsko: 243 Kučani, Guduskani (Kodus,kani): 331, 333, 335, 341 Kupa (Kalapij, Kolapij, Kolapis): 247, 249, 333 Kuropalat, Ivan — Ivan Skilica: 319 i bilj. 15 uz pogl. XIV

Laba: 339 (Labeati): 99, 101, 157 Labeatiđa: 199 Langobardi (Longbarđi, Longobardi): 253, 265, 267, 269, 271, 273, 279, 281, 303, 321, 343, 345, 347, 349, 351 Lastovo, Ladesta, Ladestris, Laudestina (La'dest, Lastobon): 225, 317 Latini: 317, 327, 343, 351 Latz, Wolfgang — znanstvenik: 247, 303 i tailj. 21 uz pogl. VI laude — pjevane molitve, izvor: 347 i bilj. 15 uz pogl. XVI lembi — ilirski brodovi: 81, 83, 85, 87, 89, 91, 93, 99, 113, 115, 117, 123, 191, 193

Liburna — grad, koruptela u Strabona: 147, 197 liburne (liburnske lađe): 233, 243 Liburni (Liburnici): 75, 77, 79, 81, 83, 107, 131, 135, 141, 145, 153, 155, 159, 165, 167, 169, 181, 189, 203, 205, 209, 213, 221, 223, 225, 227, 229, 231, 235; Liburni Tarsatičani: 321 Liburnija: 133, 155, 157, 159, 163, 165, 167, 183, 185, 189, 197, 215, 217, 219, 223, 233, 237, 239, 241, 243, 247, 251, 253, 259, 265, 319, 321, 323, 325, 335 Ligurija: 265 Lika (Lica) — hrv. županija: 309 Lingus: v. Ohrid Lisijci: 101, 119 Litva: 297 Livije, Tit — pisac: 77, 83, 97, 101, 105, 119, 123, 125, 127, 133, 155, 175, 183, 199, 215, 221, 223, 229 i bilj. 20 uz pogl. I Livno (Hlebijana, Hlebna) — hrv. grad i županija: 307, 309, 311 Lizimah: 173 Lombardija (Langobardija): 323, 353 Lukan — pisac: 239 i bilj. 5 uz pogl. VI Lukarić, Lukarević Jakov — pisac: 269, 319 i bilj. 23 uz pogl. VII
LJ

Lješ, Lis: 79, 81, 89, 93, 99, 119, 121, 149, 153, 157, 163, 167, 211 »Ljetopis Popa Dukljanina-«: v. Pop Dukljanin Ljuđemis! (Lindemusl) — Bornin ujak: 337, 339 Ljudevit (Leutevit, Lindevit) — panonski knez: 331, 333, 337

462

463

M

Makedonci: 71, 73, 103, 113, 149, 155, 167, 187 Makedonija: 71, 73, 99, 101, 109, 125, 151, 153, 157, 165, 221, 251, 259 manđija, liburnska odjeća: 233 Marcijan iz Herakleje — pisac: 139 i bilj. 5 uz pogl. II; v. i Skimuo markgrofi, furlanski: 331 Balderik (Baldrih, Baldrik): 333, 339, 341 Erik (Henrik): 321 Kadaloh (Hadalo, Kadalo, Kadolah, Kadolaj): 321, 329, 331 Marulić, Marko — pisac: 363 i bilj. 4 uz Prilog Menandar Protektor — pisac: 253, 281 i bilj. 37 uz pogl. VI Mezeji (Mazeji): 157, 163, 181 Mezija (Mizija): 163, 297; Gornja: 335 Mihovil Solinjanin — pilsac: 383 i bilj. 6 uz Prilog »Miješana povijest« — izvor: 253, 275, 279 i bilj. 41 uz pogl. VI Mirara: 205 Mlavna — rijeka: 335 Mleci, mletački grad: 195, 355 Mlečani: 195, 229, 325, 343, 357 Mljet, Meleta, Melitine (Malozeate, Melita): 135, 159, 165, 181, 207, 213, 225, 315 Molat (Meleta): 313 Morava, Velika, Bugarska: 335 more (Akvilejske): 143 Baltičko: 329 Crno (Pont, Pontsko): 135, 139, 203, 271 Dalmatinsko, Dalmatičko (Dalmata): 75, 255, 257, 259 Egej, Egejsko: 123, 257 Ilirsko, Iliričko: 73, 75, 169, 227, 255, 257

Jadran, Jadransko, Adrijatičko, Atrijatičko, Hatrijatičko (Gornje): 71, 73, 75, 77, 79, 81, 83, 103, 111, 115, iai, 123, 133, 139, 141, 143, 145, 147, 149, 151, 153, 155, 177, 179, 187, 189, 191, 193, 195, 197, 201, 203, 215, 217, 223, 227, 231, 233, 235, 237, 239, 247, 257, 259,