Professional Documents
Culture Documents
Pojam države
a) šire značenje: Država je posebnim pravom uređena organizacija vladajuće klase sa monopolom fizičke prinude
kojim stanovništvo na određenoj teritoriji podvrgava svojoj suverenoj vlasti te tako održava odnose u interesu
vladajuće klase.
Elementi države: teritorija, stanovništvo i postojanje suverene javne vlasti
b) uže značenje – državna organizacija ili državni aparat: Država je hijerarhijski ustrojen i pravom organizovan
sistem organa koji raspolaže monopolom za fizičku prinudu i moći stvaranja pravila ponašanja.
c) Državni organ - dio državne organizacije, podrazumijeva jedno fizičko lice ili skup fizičkih lica, ljudi, koji stoje u
posebnoj pravnoj vezi sa državnim aparatom (državna službena lica), a koji na određenoj teritoriji, povjerenim im
sredstvima, vrše određeni krug poslova.
Pojam prava
Sociološki posmatrano, pravo predstavlja jedan od sistema pravila ponašanja ljudi.
U najširem značenju pojma pravo označava pravni sistem. To je sistematizovan skup pravila ponašanja subjekata u
društvu, čije neostvarivanje u društvenim odnosima sakncioniše posebna organizacija sa monopolom za fizičku
prinudu (država).
objektivno pravo obuhvata sve pravne norme koje je stvorila država ili neki drugi ovlašteni subjekt.
subjektivno pravo je na objektivnom pravu zasnovano i od države obezbijeđeno ovlaštenje jednog lica da se u
sopstvenom interesu ponaša na određeni način određen objektivnim pravom ili da od obaveznih lica traže da se ona
ponašaju na određeni način.
PRAVNA NORMA
Pravna norma je pravilo ponašanja subjekata (dispozicija) čiji eventualni prekršaj treba da sankcioniše država.
SISTEM PRAVA
Sistem prava je jedinstvena i neprotivrječna cjelina nastala hijerarhijskim povezivanjem svih važećih pravnih normi i
njihovim udruživanjem u manje ili veće, niže ili više srodne grupe.
Pravni akti
Pravni akt predstavlja metrijalizaciju pravne norme po određenom postupku.
Sadržina pravnog akta je određena suštinom psihičkih akata koji ga čine.
Osnovnu sadržinu pravnog akta predstavlja jedna individualna ili kolektivna odluka volje – neko htijenje.
Sporedni element sadržine pravnog akta je oznaka pr.akta. Ima ih više : npr-subjekt koji donosi pr.akt, ime akta,
značenje akta, ...)
Oblik pravnog akta predstavlja dijalektičko jedinstvo procesa stvaranja akta i samog akta kao posebne društvene
tvorevine.
Oblik pravnog akta se sastoji iz nekoliko elementa :
nadležnost - ovlaštenje za donošenje konkretnog pravnog akta. Organ koji donosi pravni akt mora biti
visokostručan.
postupak za donošenje akta – svrha postupka je precizno određivanje sadržaja i njegova pravilna materijalizacija.
Ako je pravni akt značajan, postupak je duži i složeniji.
materijalizacija akta – tjelesna radnja kojom se akt spolja izražava, kao i materijalno sredstavo pomoću kog se
obezbjeđuje eventualno njegovo trajanje. Izražavanje akta može biti usmeno, nedvosmislenim pokretima ili drugim
radnjama i pisano.
Podjela pravnih akata prema glavnom elementu sadržine (koji sadrže pravnu normu)
opšti pravni akti – pravni akti koji sadrže opću pravnu normu. Opći pravni akti po kriteriju pravnog oblika mogu se
podijeliti na sijedeće podgrupe:
ustav,
zakon,
podzakonski akti (uredbe, naredbe, odluke),
sudska odluka sa svojstvom precedenta,
običajno pravo i
opći akti društvenih organizacija
pojedinačni pravni akti – sadrže pojedinačnu pravnu normu, njime se reguliše jedan konkretan, neponovljiv i već
postojeći odnos. Donosi se „unazad“ i zato je po pravilu bezuslovan. Donosi se na osnovu općeg akta, tj.predstavlja
konkretizaciju općeg akta. Pojedinačni pravni akti se po kriteriju pravnog oblika dijele na odluku kao akt
zakonodavnih organa, ukaz i rješenje kao akte upravnih organa, sudske odluke (presuda i rješenje), odluka ovlaštenih
dr.organizacija i pravni posao.
Ustav
Pojam: U pravnom smislu, ustav je sistem opštih pravnih akata tj. jedan opšti pravni akt koji sadrži političke i pravne
norme i principe organizovanja monopola fizičke prinude i pravnog poretka u datom društvu . Odredbe propise po
kojima je uređeno društvo u cjelini, zajedno sa odredbama ustava čine ustavno uređenje. Pojam ustavnog uređenja je širi
pojam od pojma ustava.
Sadržaj: U modernim društvima minimalan sadržaj ustava po pravilu obuhvata osnovne odredbe o sva 4 oblika države
(vladavina, politički režim, državno uređenje, državna vlast) . U minimalan sadržaj ustava uvijek ulaze odredbe o
osnovnom društveno-ekonomskom odnosu, odredbe o vladajućem svojinskom odnosu i o njegovom pravnom izrazu.
Oblik: Prema načinu materijalizacije ustav može biti pisani i nepisani. Pisani ustav je ustav kod kojeg su ustavni
principi i ustavne norme obuhvaćene pisanim dokumentima, pisanim aktima. Ako tih dokumenata ima više i ako između
njih postoji čvrsta pravno-tehnička veza, pisani ustav se naziva nekodifikovanim, a ako je u pitanju samo 1 jedinstven
opšti pravni akt riječ je o kodifikovanom ustavu.
Zakon
Pravni akt koji je donesen od zakonodavnog organa po zakonodavnoj proceduri i koji sadrži pravne norme, bilo
pojedinačne, bilo opšte. Zakon se primjenjuje dok ne bude ukinut izričito, ili donošenjem novog zakona koji reguliše
istu materiju.
Podzakonski akti
podzakonski akti su svi pravni akti niži od zakona, bez obzira na to ko je njihov donosilac i šta sadrže
zakonitost podzakonskog akta je princip po kojem norme koje sadrži podzakonski akt moraju da se kreću u
granicama zakona.
uredbe za primjenu zakona su najvažniji akti izvršnih organa. Drugi akt ove vrste je odluka. Materijalizacija se
uvijek vrši u pisanoj formi, a objavljivanje u službenom glasilu je uslov za njeno važenje.
Običaj
Običaj je društvena norma koja nastaje tako što se izvjestan način ponašanja ljudi u određenoj situaciji ponavlja sve dok
se kod subjekata ne formira svijest da je takvo ponašanje obavezno i u budućim identičnim situacijama.
Podjele običaja :
prema teritoriji na kojoj nastaju: opće, regionalne i lokalne ,
prema personalnom kriteriju - opći su oni koji važe za sve pripadnike društva, a posebni oni koji važe za pojedine
uže grupe
prema oblasti privređivanja - opći važe za sve grane posla, a posebni samo za neke određene grane
Da bi država sankcionisala jedno običajno pravilo i time ga priznala kao izvor prava, ono mora ispunjavati dva uslova :
običaj ne smije biti u suprotnosti sa postojećim pravnim propisima, načelima pravnog poretka i moralnim principima
datog društva,
on mora biti u skladu sa osnovama društveno-političkog uređenja
Postoje dva načina putem kojih državni organi pretvaraju običaj u pravno pravilo :
zakonodavni put – jednim državnim pravnim izvorom država propiše drž.organima koji primjenjuju sankcije u
užem smislu, da za pojedine običaje primjenjuju te sankcije .
sudsko-izvršni put – sudovi i drugi izvršni organi mogu bez dozvole zakonodavca prihvatiti običaje kao normative.
Običajno pravo je skup pravila koja su nastala kao običaj, ali su pretvorena u pravne norme naknadnim
sistematizovanim sankcionisanjem od strane državnih organa.
Sudski akti
naš poredak spada u grupu kontinentalnih sistema.
odluke ustavnih sudova su izvor prava. Pored odluka ustavnog suda, u teoriji se svojstvo izvora prava priznaje i
odlukama najvišeg suda u zemlji, budući da se smatra da one imaju precedentni karakter.
Pod sudskom praksom podrazumjevamo donošenje istovjetnih odluka od strane raznih sudova u istim ili bitno
sličnim sporovima u dužem vremenskom periodu .
Sudska praksa pruža potrebnu mjeru sigurnosti u oslanjanju na sudsku presudu kao izvor prava .
Ugovor
Ugovor je rezultat sporazuma dviju ili više strana, kojim se zasniva, mijenja ili ukida pravni odnos između njih.
ugovori mogu imati različit karakter i spadati u razne grane prava : nasljedno, porodično, administrativno,
obligaciono, međunarodno, ...
Smatra se da međunarodni ugovori nisu neposredno izvori prava, već da predstavljaju građu za akt ratifikacije kojim
se međ.ugovor usvaja u domaći pravni poredak
Pravni posao
To je pojedinačni pravni akt nedržavnog subjekta koji je on na osnovu ovlaštenja pravnog poretka i u njegovim
okvirima dobrovoljno stvorio i koji ga na tim osnovama obavezuje.
U stvaranju pravnog akta mogu učestvovati dva ili više nedržavnih lica zajedno.
Pravni posao, po pravilu, obavezuje samo njegove stvaraoce i to na osnovu njihovog sopstvenog prestanka.
Pravni posao se može pojaviti u raznim granama prava: radnom, međunarodnom, javnom, porodičnom, nasljednom i
imovinskom pravu.
Sudski akt
Sudski akt je onaj koji je donesen od specijalizovanih sudskih organa po posebnom sudskom postupku.
Najznačajniji sudski akti su:
presuda - akt kojim se odlučuje o tužbenom zahtjevu tj. o predmetu spora.
rješenje - sudski akt kojim sud rješava o svim pitanjima osim o predmetu spora
Hijerarhijom izvora prava obezbjeđuju se dva važna pravno-politička principa: pravna sigurnost i pravna jednakost.
Hijerarhija izvora prava u BiH:
Ustav BiH
entitetski i kantonalni ustavi
ratifikovani međunarodni ugovori
zakoni
drugi opći akti zakonodavnih organa
uredbe i drugi opći podzakonski akti upravnih organa
opći akti skupština
opći akti društvenih organizacija
pojedinačni akti upravnih i sudskih organa, nedržavnih subjekata i običaj
PRAVNI ODNOS
Pravni odnosi – društveni odnosi koji su uređeni pravnom normom
Pravne činjenice – fakti i okolnosti za koje objektivno pravo veže nastanak, promjenu ili prestanaka pravnog odnosa, a
dijele se na:
događaje – sve promjene u prirodi i društvu koje nastaju bez učešća ljudske volje i svijesti
ljudske radnje – izraz čovjekove aktivnosti
Pravni odnos – odnosi koji su uređeni, regulisani pravnom normom, a osobe koje učestvuju u pravnom odnosu su
subjekti pravnog odnosa.
Pravni odnos se sastoji od ovlaštenja jednog subjekta i dužnosti drugog subjekta, koji učestvuju u tom pravnom odnosu.
Bitne komponente pravnog odnosa:
ovlaštenje
dužnosti ili obaveza.
Subjektivno pravo – ovlaštenje titulara na određeno ponašanje, zasnovano na objektivnom pravu
Elementi subjetivnog prava su:
ovlaštenje – mogućnost nosioca subjektivnog prava da se sam ponaša na određeni način li da od drugih lica
zahtijeva ponašanje sadržano u ovlaštenju, zasnovana na objektivnom pravu
vlastiti interes titulara – smisao ovlaštenja, ukazuje na cilj radi kojeg se ono uspostavlja i vrši
zahtjev ili tužba u materijalnom smislu – objektivnim pravom obezbijeđena mogućnost nosioca subjetivnog prava
da se u slučaju u kojem ne postoji dobrovoljno poštovanje njegovih ovlaštenja i dobrovoljno izvršavanje obaveza,
obrati nadležnom državnom organu radi obezbjeđenja i zaštite ovlaštenja prinudnim putem
Na osnovu mogućnosti stavljanja subjektivnih prava u pravni promet subjektivna prava se dijele:
neprenosiva – javna prava (nastaju naredbom državne vlasti)
prenosiva – imovinska
SUBJEKTI PRAVA
Subjekti prava – nosioci prava, nadležnosti i obaveza, a njihovo svojstvo određuje pravni poredak.
Fizičko lice – svaki živi čovjek
Pravna sposobnost – mogućnost čovjeka da bude nosilac prava i obaveza
Poslovna sposobnost – pravno stanje subjekta da može preduzimati voljne radnje relevantne za pravo. Poslovna
sposobnost znači sticanje i vršenje prava i obaveza svojim svjesnim radnjama – izjavom volje
Deliktna sposobnost – stanje, sposobnost pravnog subjekta da snosi saknciju za delikt
Pravno lice – društvena tvorevina, kolektiv, grupa ljudi, organizacija, koja ima svoje posebne društveno prihvatljive
ciljene i interese. Nastanje osnivanjem, a nestanje brisanjem iz odgovarajućeg registra u kojem se vode njegovi statusni
podaci. Pravna lica su ustanovljena radi postizanja izvjesnog cilja.
Zastupništvo – vršenje neke pravne radnje za tuđi račun i u ime drugog, za tuđe ime. Može se podijeliti na:
zakonsko – za lica koja su poslovno nesposobna
statutarno – zastupanje na osnovu statuta i na bazi odredbi i drugih samoupravnih općih akata ili pravila
zasnovano na aktu nadležnog organa – sudsko zastupništvo(rješenje nadležnog suda)
zastupanje po punomoćju ili ugovorno zastupništvo – zastupanje lica koja su poslovno sposobna, ali neće ili ne
mogu da vrše pravne radnje
POJAM, VRSTE I SUBJEKTI OBLIGACIONIH ODNOSA
Karakteristike: Obligacioni odnos je građansko-pravni odnos između tačno određenih lica i povodom tačno određene
radnje. Obaveza iz obligacije je po pravilu pozitivna – aktivna (dužnik je dužan nešto da učini, nešta da da). Negativna
obaveza se sastoji iz uzdržavanja /nečinjenja. Karakteristična sankcija protiv prekršioca obligacije je popravljanje štete.
Obaveza iz obligacije je uvijek imovinska i ostvaruje se na imovini dužnika. To je njegova pasiva - dug. Taj dug se u
povjeriočevoj imovini pojavljuje kao aktiva – potraživanje
Obligaciona radnja
Ponašanje subjekata u obligaciji je određeno dispozicijom pravne norme. Ponašanje subjekata u obligaciji se naziva
obligacionom radnjom (činidbom, prestacijom).
Obligaciona radnja se može sastojati u davanju neke stvari, činjenju ili nečinjenju, u propuštanju da se nešto uradu, u
trpljenju.
Obligaciona radnja pože biti pasivna/negatina ili aktivna/pozitivna.
Obligaciona radnja mora biti imovinskog karaktera, moguća, dopuštena i određena.
Ako je predmet obaveze nemoguć, nedopušten , neodređen tada je obligacioni odnos ništavan.
Vrste obligacija
Izvori obligacija
Pravne činjenice i stanja na osnovu kojih nastaju obligacije su izvori obligacija.
jednostrani građansko-pravni poslovi - obligacija je dvostrani pravni odnos koji nastaje izjavom volje samo 1 lica.
prouzrokovanje štete - da bi došlo do obligacije, do štete treba doći krivicom onog usljed čije radnje je šteta
nastala...
sticanje bez osnove - obligacija se sastoji u tome da onaj čija se imovina uvećala je dužan vratiti drugoj strani, onoj
čija se imovina umanjila ono što je iz imovine drugog neosnovano prešlo u njegovu imovinu.
Prestanak obligacije
Ispunjenje - normalan način prestanka obligacije gdje dužnik izvršava povjeriocu onu radnju koju je bio obavezan
izvršiti. Pravilo ispunjenja je da dužnik izvršava činidbu, a povjerilac prima ispunjenje. Obligaciju može ispuniti i
neko drugi sa znanjem dužnika, a povjerilac je dužan primiti ispunjenje. Ispunjenje obligacije se može izvršiti
povjeriocu, licu određenom zakonom ili trećem licu koje je ovlastio povjerilac.
Nemogućnost ispunjenja - podrazumjeva nastajanje okolnosti usljed kojih se obligacija ne može ispuniti. Ako je
izvršenje obligacije postalo nemoguće krivicom dužnika, dužnik postaje obavezan da povjeriocu nadoknadi štetu
koja je time nastala. Ako je izvršenje obligacije postalo nemoguće ne krivicom dužnika, nema dužnikove
odgovornosti. Dužnik mora da dokaže okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost.
Ako je predmet obligacije stvar određena po rodu, generično, obligacija ne prestaje ni kada stvar propadne
slučajno.
Ako je predmet obligacije individualno određena stvar, pa ta stvar propadne bez dužnikove krivice, obligacija će
prestati.
Ako obavezu ne može ispuniti 1 strana bez svoje krivice, prestaje obaveza i druge strane, ako nije ugovoreno
drugačije.
Ako se obaveza ne može ispuniti krivicom dužnika, dužnik je obavezan, umjesto ugovorene činidbe,
nadoknaditi štetu.
Prestanak subjekta obligacije - smrt subjekta obligacije u načelu ne povlači gašenje obligacije nego prava i obaveze
prelaze na nasljednike, osim ako radnja obligacije je strogo vezana za ličnost subjekta obligacije.
Kompenzacija (prebijanje) - prebijanje duga za dug usljed čega prestaju obje obligacije čiji su se dugovi prebili.
Ukoliko su dugovi bili jednaki, obligacija prestaje potpuno, a ako dugovi nisu bili jednaki kompenzacijom prestaje
manji dug, a veći dug prestaje za onoliko koliko je bila vrijednost manje obaveze.
Do kompenzacije može doći voljom oba subjekta obligacije ili jednostranim zahtjevom jednog subjekta.
kod istog lica se sjedine tražbina i dug, kad se u istoj ličnosti nađu svojstva povjerioca i dužnika. To sjedinjavanje
tražbine i duga naziva se konfuzijom.
za obligacione odnose koji su određeni da traju duže, jer se sastoje iz niza radnji, prestanak se ostvaruje otkazom
(izjava volje) jedne strane, kojom u određenom času prestaje obligacioni odnos)
poravnanje/nagodba – raščišćavaju pravne odnose među strankama. Poravnanje je ugovor između subjekata jedne
postojeće obligacije kojim oni svoja nejasna potraživanja i dugovanja iz te obligacije likvidiraju/utvrđuju šta ko
duguje, šta potražuje. Do poravnanja dolazi uzajamnim popuštanjem obiju strana jedne obligacije.
poništavanje ili gašenje obligacije na osnovu donešenog zakona (iz različitih razloga )
Pojam : Poslovno pravo je sinonim za trgovinsko pravo,kao posebnu granu juridičkog sistema koja se bavi prvenstveno
privatnopravnim odnosima u profesionalnom privrednom poslovanju.
Poslovno pravo se izdvojilo iz građanskog prava i predstavlja posebnu naučnu discipline, to je grana pravnog sistema,
koja obuhvata važeća pravna pravila o stutusu privrednih subjekata (pravnih i fizičkih lica) i njihove pravne poslove
privrednog karaktera.
Pojam poslovnog prava, kao naučne discipline, proučava i tumači pravna pravila koja regulišu status privrednih
subjekata i njihove pravne poslove, primjenom više naučnih metoda izučavanja i tumačenja važećeg prava i predlaže
donošenje primjerenijih pravnih propisa.
Terminologija - Poslovno pravo je sinonim sa „trgovačko“ ili „trgovinsko“ pravo, kao posebnu granu juridističkog
sistema, koje se bavi prvenstveno privatnopravnim odnosima u profesionalnom privrednom poslovanju.
Pored termina „poslovno pravo“ u praksi se koristi i termin „privredno pravo“, a od početka tranzicije Bosne i
Hercegovine sve češće se koristi i termin „Business Law“, koji potiče iz anglosaksonske pravne tradicije, a naročito je
raširen u SAD.
Sagledavajući cjelokupnu situaciju, bilo bi najprikladnije da se koristi termin „poslovno pravo“, a od termina „privredno
pravo“ treba odustati, jer društvena svojina, kao osnova na kojoj se privredno pravo izgrađivalo decenijama, više ne
postoji. Pored toga, termin „privredno pravo“ nije uobičajen u porecima zasnovanim na tržišnoj ekonomiji.
Najprikladniji termin za ovu oblast bio bi „trgovačko pravo“, ali još uvijek nisu stvorene pretpostavke za njegovo
usvajanje.
Istorijski razvoj - Istorija poslovnog prava nije dovoljno izučen, jer se institut poslovnog prava postepeno razvija u
krilu građanskopravnih disciplina. Bez obzira na to, ekonomska analiza regulative iz ove oblasti dozvoljava da se
postupan razvoj poslovnog prava posmatra kroz sve tri velike etape historije čovječanstva.
U staroj eri, jedan od najznačajnijih spomenina, koji potiče iz asirskog prava, je Hamurabijev zakonik (1958.-
1916.p.n.e), u kome se reguliše niz poslova, tipičnih za trgovinu i poslovanje u privredi uopće: kupoprodaja, zajam sa
kamatom, komision, prevoz vodenim putevima, uskladištenje i građenje. Od 6.vijeka p.n.e.privrednu i kulturnu
supremaciju preuzimaju Grci, koji su dali poseban doprinos u oblasti pomorskog prava.
Rimsko pravo zauzima posebno mjesto, gdje su kroz sistem normi – ius gentium, bili uređeni odnosi između građana
Rima i stranaca, te između samih stranaca, a posebno je značajno što je bila obezbijeđena slobodna trgovina.
U feudalizmu, razvoj poslovnog prava, kao samostalnog sistema, počinje u 10.vijeku, a nosioci novih tendencija su
gradovi-države i slobodni gradovi, prvo u Italiji, a zatim i u zapadnim dijelovima Evrope. Ovaj period karakteriše
otkrivanje Digesta, jednog dijela Justinijanove kodifikacije, usvajanje racionalne rimske pravne tehnike i novih
običajnih pravila u statute gradova i trgovačkih cehova (unutar cehova trgovaca vode se spiskovi članova), a pojavljuju
se gradski javnih bilježnini (notari).
Buržoaske revolucije označavaju kraj feudalne prave rascjepkanosti, a karateristično za ovaj period je pojava velikih
kodifikacija, prvo građanskog, a kasnije i trgovačkog, odnosno poslovog prava.
U 19.vijeku građanski i trgovinski odnosi se regulišu odvojeno – dulistički pristup, gdje trgovačko (poslovno) pravo
predstavlja sistem izuzetaka od rješenja građanskih zakonika, koja nisu mogla da zadovolje potrebe savremenog
poslovanja.
U 20.vijeku trend se donekle mijenja, tako što se veliki autohtoni zakonici ili zakoni vraćaju na monističku koncepciju.
Razvoj poslovnog prava u Bosni i Hercegovini bitno je obilježen raspadom SFRJ, djelimično preuzimanjem propisa koji
su važili unutar bivše SFRJ, ratnim zakonodavstvom i postepenim formiranjem ustavnog uređenja.
Poslovno pravo prvenstveno reguliše odnose ekonomskog prometa u koje subjekti stupaju, ne radi neposrednog
zadovoljavanja svojih potreba, nego sa ciljem trajnog sticanja dobiti.
Kao nosioci prava i obaveza pojavljuju se lica koja u te odnose stupaju stalno i profesionalno, a ne povremeno i
nestručno.
Predmet poslovnog prava, u najširem smislu, su svi odnosi koji se tiču trgovine u pravnom smislu te riječi, tj.svi oni
odnosi koji nastaju u tpku privređivanja li su sa njim u neposrednoj funkcionalnoj vezi. S tim u vezi, trgovinsko pravo
se može definisati kao „skup propisa koji se tiču trgovine“, a poslovno pravo kao skup normi koje uređuju odnose u
privrednom poslovanju.
Predmet poslovnog prava je složena kategorija, koja obuhvata: status odnosa privrednih subjekata, odnose industrijske
svojine, dio pravila koja regulišu odnos privrednih subjekata i države, obligacione odnose – naročito u dijelu koji
reguliše ugovore robnog i novčanog prometa, mjenično i čekovno pravo i pravila konkurentsnog djelovanja na tržištu.
Metod poslovnog prava - ishodišna tačka metoda poslovnog prava je građansko-pravni metod.
Poznata je činjenica da se pravni poslovi zaključuju u velikom broju slučajeva i velikom brzinom, pa često dolazi do
tipiziranja elemenata ugovora i šabloniziranja tehnike njegovog sklapanja.
Za obavljanje ove vrste poslova, stručnost je osobina je se pretpostavlja kod svakog učesnika u trgovinskom prometu ili
drugim privrednim djelatnostima.
Bitan element poslovanja su i krediti, jer je česta pojava prodaje na kredit i upotreba mjenice.
Specifičnosti metoda privrednog prava potiču iz dejstva izloženih elemenata i ogledaju se uglavnom u četiri polja, a to
su:
izgled osnovnih principa metoda građanskog prava : razlikujemo 5 osnovnih zajedničkih principa metoda
građanskog prava (jednakost stranak u odnosu i ravnopravnost njihovih volja ; princip slobodne inicijative stranaka i
autonomije njihovih volja ; sankcija imovinske prirode ;prometljivost prava več zbog samog značenja pojma
trgovine i pojma privrede ; sve spornija pretežnost dispozitivnih normi u poslovnom pravu )
izvori prava: njihova je svrha da pravno urede pitanja čija rješenja u građanskom pravu ne odgovaraju potrebama
privrede ili uopšte nisu riješena
pojedina materijalno-pravna tehnička rješenja
postupak za ostvarenje prava
Transformacija osnovnih osobina metoda građanskog prava - Svaki od zajedničkih metoda građanskog i poslovnog
prava u domenu trgovinskog, odnosno privrednog prometa ima specifičan izgled.
Jednakost stranaka u odnosu i ravnopravnost njihovih volja ne smiju se shvatiti doslovno, već ih je potrebno razumjeti
kao uslovne i veoma elastične standarde.
Princip slobodne inicijative stranaka i autonomije njihovih volja važi samo u okviru objektivnog prava i morala.
Sankcija imovinske prirode je bitno obilježje privrednog prava, ali se pored nje pojavljuju neimovinske sankcije
vanugovornog karaktera.
Prometljivost prava već zbog samog značenja pojma trgovine i pojma privrede, mora ostati bitna osobina metoda
poslovnog prava, ali i ona trpi specifična ograničenja.
Pretežnost dispozitivnih normi u poslovnom pravu sve je sporija. Status subjekata i niz veoma važnih ugovora (o
prevozu željeznicom, osiguranju, o investicionoj izgradnji, o pojedinim kupoprodajama), regulisani su imperativnim
normama.
Izvori prava - S obzirom da se poslovno pravo razvija iz građanskog prava, propisi koji regulišu oblast privrede ne
moraju da budu sveobuhvatni. Njihova je svrha da pravno urede pitanja čija rješenja u građanskom pravu ne odgovaraju
potrebama privrede ili treba stalno imati na umu da ovi propisi stvaraju posebno pravo.
Veoma značajan izvor poslovnog prava su i običaji, koji ima daleko veću ulogu nego u građanskom pravu.
Posebna materijalno-pravna rješenja - Karakteristike privrednih odnosa prouzrokovale su veliki broj
odstupanja u rješenjima poslovnog ugovornog prava u odnosu na građansko-pravne ugovore. U domenu zaključivanja
ugovora najvažniji su: pojava formulisanih ugovora i općih uslova poslovanja, afirmacija načela formalnosti, po kome
se ugovor smatra zaključenim tek kada je sporazum stranaka postignut u određenom, najčešće pisanom obliku, i
mogućnost zaključivanja ugovora o uslugama u privredi ćutanjem (zastupništvo, komision, špedicije i posredovanje).
Pri izvršavanju ugovora zahtijeva se više pažnje nego u građanskom pravu, a u skladu s tim i odgovornost za
neizvršenje je strožije postavljena.
Postoje slučajevi objektivne odgovornosti – one koja se ne zasniva na krivici. Izgubljena dobit uvijek se nadoknađuje, a
položaj povjerioca je olakšan u oblasti dokazivanja. Potraživanja iz ugovora jače su obezbijeđena, a isti instituti
ponekad daju veća prava povjeriocu nego u građanskom pravu.
Postupak ostvarivanja prava - sporove ove grane često sude posebni trgovački ili privredni sudovi, a postupak se
odlikuje sumarnošću, kratkoćom i sažetošću.
Prema porijeklu:
domaći izvori - nastaju u okviru pravnog porijekla jedne države (zakon);
međunarodni izvori - nastaju međunarodnim pravnim putem između dvije i više država, neposredno kao međusobni
ugovori ili kao konvencije u okviru međunarodnih privrednih organizacija;
Propisi
Ustav - u formalnom smislu je najviši pravni akt jedne zemlje. On regulište potrebu i način donošenja zakona,
podzakonskih akata, koji će bliže i potpunije regulisati određene oblasti privrednog života. Ustav Bosne i Hercegovine
je sadržan u Aneksu 4.Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
(„Sl.novine F BiH“, br.1/94), a polaze od svojine kao prirodnog ljudskog prava.
U pravnom smislu, Ustav je sistem općih pravnih akata tj. jedan opći pravni akt koji sadrži političke i pravne norme i
principe organizovanja monopola fizičke prinude i pravnog poretka u datom društvu. Odredbe propisa, po kojima je
uređeno društvo u cjelini, zajedno sa odredbama Ustava čine ustavno uređenje. Pojam ustavnog uređenja je širi pojam
od pojma ustava.
U modernim društvima minimalan sadržaj ustava po pravilu obuhvata osnovne odredbe o sva četiri oblika države
(vladavina, politički režim, državno uređenje, državna vlast). U minimalan sadržaj Ustava uvijek ulaze odredbe o
osnovnom društveno-ekonomskom odnosu, odredbe o vladajućem svojinskom odnosu i o njegovom pravnom izrazu.
Prema načinu materijalizacije Ustav može biti pisani i nepisani. Pisani Ustav je Ustav kod kojeg su ustavni principi i
ustavne norme obuhvaćene pisanim dokumentima, pisanim aktima. Ako tih dokumenata ima više i ako između njih
postoji čvrsta pravno-tehnička veza, pisani Ustav se naziva nekodifikovanim, a ako je u pitanju samo jedan jedinstven
opći pravni akt riječ je o kodifikovanom Ustavu.
Zakon - pravni akt, koji je donesen od zakonodavnog organa po zakonodavnoj proceduri i koji sadrži pravne norme,
bilo pojedinačne, bilo opšte. Zakon se primjenjuje dok ne bude ukinut izričito, ili donošenjem novog zakona koji
reguliše istu materiju, a poslije Ustava, je pisani pravni akat najviše pravne snage. Zakoni i podzakonski akti su osnovni
izvori trgovinskog, odnosno poslovnog prava. Zakoni moraju biti saglasni Ustavu. Ukoliko zakon cjelovito određuje
pravnu oblast on se naziva Zakonik ili Kodeks, a proces njegovog donošenja kodifikacija.
Zbog jednoobraznosti regulisanja imovinskih odnosa, oni najbolje odgovaraju zahtjevu pravne sigurnosti u
ekonomskom prometu i u poslovnim odnosima.
Zakoni kojima se uređuju: vanjskotrgovinska politika, carinska politika, monetarna politika, uspostavljanje i
funkcionisanje zajedničkih i međunarodnih komunikacija, međuentitetski transport, te zračni promet, su u nadležnosti
države Bosne i Hercegovine. U drugim oblastima zakone donose entiteti.
Među najvažnijim zakonima u oblasti poslovnog prava su oni koji uređuju status subjekata poslovnih odnosa – trgovaca,
trgovačkih društava ili preduzeća, a to su:
ZOP – Zakon o preduzećima,
ZSU – Zakon o stranim ulaganjima,
ZOZ – Zakon o zadrugama,
ZOR – Zakono reviziji,
ZOIL – Zakon o osiguranju imovine i lica,
ZOB – Zakon o bankama,
ZDUFI – Zakon o društvima za upavljanje fonodovima i o investicionim fondovima,
ZRVP – Zakon o registru vrijednosnih papira,
ZKVP – Zakon o komisiji za vrijednosne papire,
ZOO – Zakon o obligacionim odnosima
Zakon o trgovini,
Zakon o kontroli cijena,
Zakon o unutrašnjem platnom prometu,
Zakon o finansijskom poslovanju.
Prema karaketeru zakona razlikuju se imperativna pravila – koja su obavezna za sve subjekte u poslovanju i
dispozitivna pravila – koja se uvijek primjenjuju, ukoliko ih stranke svojom voljom nisu isključile ili zamjenile.
Podzakonski akti su opći pravni akti niži od zakona, bez obzira na to ko je njihov donosilac i šta sadrže, Zakonitost
podzakonskog akta je princip po kojem norme koje sadrži podzakonski akt moraju da se kreću u granicama zakona.
Uredbe za primjenu zakona su najvažniji akti izvršnih organa. Drugi akt ove vrste je odluka.
Složenost i dinamika poslovanja čine da je nemoguće sva pitanja regulisati zakonom, pa se zato donose pozakonski akti
– uredbe, pravilnici, odluke, naredbe, rješenja, uputstva. Donose se na osnovu ovlašćenja utvrđenog zakonom, ali se
jednim podzakonskim aktom može davati ovlašćenje za donošenje drugog akta, ali nižeg ranga. Oni moraju da budu u
skladu sa zakonom na temelju koga su donijeti. Prestankom zakona prestaje da važi i taj podzakonski akt. Oni se donose
radi razrade i lakše primjene zakona.
Akti društvenih organizacija - postoje tri načina, kojima država usvaja opće akte društvenih organizacija u pravni
poredak:
pravno iniciranje - ustavom ili zakonom je unaprijed određeno da je akt koji donosi društvena organizacija pravni
akt;
pravno sankcionisanje - usvajanje u pravni poredak akata koji prilikom donošenja nisu imali pravni karakter;
pravno iniciranje i pravno sankcionisanje - država svojim propisom određuje da je akt društvene organizacije
pravni akt, ukoliko ga određeni državni organ potvrdi.
Samoregulacione organizacije – utvrđuju pravila i standarde berzanskog poslovanja vrijednosnim papirima, te pravila
za članove organizacije profesionalnih posrednik, brokere i dilere.
IZVORI AUTONOMNOG POSLOVNOG PRAVA
Običaj - kao izvor prava ima daleko veću ulogu u poslovnom, nego u građanskom pravu. Običaj je društvena norma
koja nastaje tako što se izvjestan način ponašanja ljudi u određenoj situaciji ponavlja sve dok se kod subjekata ne
formira svijest da je takvo ponašanje obavezno i u budućim identičnim situacijama.
Običaje možemo podijeliti na:
opće, regionalne i lokalne,
podjela po personalnom kriteriju (opći su oni koji važe za sve pripadnike društva, a posebni oni koji važe za pojedine
uže grupe),
podjela prema oblasti privređivanja (opći važe za sve grane posla, a posebni samo za neke određene grane).
Da bi država sankcionisala jedno običajno pravilo i time ga priznala kao izvor prava, ono mora ispunjavati dva uslova:
običaj ne smije biti u suprotnosti sa postojećim pravnim propisima, načelima pravnog poretka i moralnim principima
datog društva,
on mora biti u skladu sa osnovama društveno-političkog uređenja
Postoje dva načina putem kojih državni organi pretvaraju običaj u pravno pravilo:
zakonodavni put – jednim državnim pravnim izvorom država propiše državnim organima, koji primjenjuju
sankcije u užem smislu, da za pojedine običaje primjenjuju te sankcije;
sudsko-izvršni put – sudovi i drugi izvršni organi mogu bez dozvole zakonodavca prihvatiti običaje kao normative.
Kada su u pitanju običaji, u poslovnoj praski se često pominju termini „dobar poslovni običaj“ i „trgovinski poslovni
običaj“.
„Dobari poslovni običaji“ su pravila poslovne etike i obavezujući se na njihovo poštovanje zakonodavac je postavio
jedan od korektiva strogosti i zloupotrebe propisa. Oni pojačavaju zahtjev za moralno ponašanje u oblasti prometa roba
i usluga. Privredne komore rade na razvijanju dobrih poslovnih običaja i izdaju potvrde o njihovom postojanju, osnov
primjene dobrog poslovnog običaja jeste izričita naredba zakonodavca.
„Trgovinski poslovni običaji“ predstavljaju poslovne običaje u užem, pravno-tehničkom smislu. Oni podrazumjevaju
komercijalnu praksu koja je u tako širokoj primjeni da privrednici očekuju da će ugovorene strane postupiti u skladu sa
takvom praksom. Tgrovinski poslovni običaji se na osnovu teritorijalne obuhvatnosti mogu podijeliti na opšte,
regionalne i lokalne, na osnovu struka u kojima važe na horizonatlane (važe u svim privrednim djelatnostima) i
vertikalne (važe samo u pojedinim privrednim djelatnostima).
U teoriji se navode dva osnova primjene običaja kao izvora prava:
svijest o njihovoj cjelishodnosti (prihvaćenost običaja) i
zakonsko priznanje poslovnog običaja kao izvora prava.
Običaj se primjenjuje i bez obzira na to da li su stranke znale za njega ili nisu, kada propis ne postoji ili nije dovoljan, a
stranke nisu u ugovoru ni izričito, ni prećutno isključile primjenu običaja.
Kao izvor poslovnog prava, običaj moće djelovati primarno, samostalno ako propis ne postoji. Ukoliko propis postoji ili
je zastario, običaj ima interpretativno svojstvo – dopunjuje zakon ili olakšava njegovo tumačenje u skladu sa potrebama
vremena.
Uzanse - su dobri poslovni običaji, sistematizovani u zbornike. Stvaranje uzansi teorijski znači samo konstatovanje
postojećih običajnih normi i njihovo objavljivanje radi lakše primjene. Sistematizacija običaja znači njihovu selekciju
prema kriterijumu cjelishodnosti. Svrstavanje jednog običajnog pravila u sistem daje mu i ona značenja koja to pravilo
ne bi imalo kada bi se primjenjivalo izolovano. Uzanse se prema predmetu sistematizacije mogu podijeliti na opće (važe
za sve poslove u privredi) i posebne (primjenjuju se samo u pojedinim strukama). Donosilac uzansi je po pravilu
nedržavni organ tj. ovlaštene javne ili polujavne privredne organizacije i profesionalna udruženja. Oni sistematizuju
dobre poslovne običaje iz domena svog djelovanja. Državni organi vrše ograničenu kontrolu nad donošenjem uzansi.
Cilj te kontrole je prvenstveno zaštita javnog interesa. Uzanse su pogodno sredstvo za zaštitu interesa njihovih tvoraca.
Obligacioni ugovor kao izvor poslovnog prava - Obligacioni ugovor je dvostrani pravni posao – sporazum dva ili više
lica po kome se u smislu njihovih međusobnih saglasnih izjava volja i zakonskih propisa, jedna strana obavezuje da će
drugoj strani nešto određeno dati, učiniti, dopustiti ili nešto propustiti, odnosno ne učiniti, a ova to prihvata, odnosno po
kome se obje strane na ovaj način uzajamno obavezuju i uzajamno prihvataju obavezu druge strane.
Da bi obligacioni ugovor bio posao poslovnog prava, potrebno je da njegove strane djeluju kao preduzeća ili
individualni trgovci i da radnja na koju se stranke obavezuju spada u registrovanu privrednu djelatnost bar jedne od njih.
Prema Švajcarskom pravu momentom zaključivanja ugovora odmah se stiče vlasništvo – što više odgovora prodavcima
zbog rizika distribucije do kupca.
Principi kojih se stranke moraju pridržavati pri zaključenju ugovora sadržani su u Osnovnim načelima ZOO, a to su:
autonomija volje stranaka,
savjesno i pošteno postupanje
zabrana stvaranja i iskorištavanja monopolskog položaja.
Prihvat ili akcept je jednostrana izjava volje kojom ponuđeni izjavljuje da prihvata ponuđeno. Te volje su se
usaglasile i dolazi do ugovora. Prema ZOO ugovor može biti zaključen ŠUTNJOM ukoliko postoji stalna
poslovna veza između ponudioca i ponuđenog i to po pitanju konkretne robe, a da se ponuđeni u određenom
roku NIJE izjasnijo da ponudu ODBIJA. Konkludentne radnje – prećutno zaključivanje ugovora (ne vraćanje
robe “na probu”, raspolaganjem robe u svoje ime i za svoj račun ako primalac ne zna da je poslata u druge
svrhe, promjena dokumenata na osnovu kojih se može raspolagati sa robom, a da ne zna da su dokumenta
poslata u druge svrhe)
3. PERFEKCIJA UGOVORA - Podrazumjevaju se pravila koja određuju mjesto i vrijeme njegovog nastanka. Ono
se razlikuje po tome da li su stranke bile prisutne ili odsutne tokom zaključenja ugovora. Postoje razne teorije o
tome kog trenutka je zaključen ugovor: teorija izjave – kada ponuđeni da izjavu, teorija otpreme – kada ponuđeni
otpremi izjavu , teorija prijema (naše pravo) – kada je ponudilac primio izjavu ponuđenog, teorija saznanja – kada je
ponudilac saznao.
4. INTERVENCIJA DRŽAVE U DOMENU NASTANKA UGOVORA - ova faza je pravilo kod međunarodne
prodaje.
Porudžbina - komercijalni dokument koji može imati različit položaj u postupku zaključivanja i dokazivanja ugovora.
Ona predstavlja ponudu kada kupac njome izražava ozbiljnu namjeru da zaključi određeni u dokumentu definisani
ugovor.
Ako kupac šalje poruđbinu na osnovu već primljene ponude prodavca, onda ona ima pravni karakter prihvata. Postoje
li u poruđbini razlike u odnosu na ponudu, ona ima svojstvo kontraponude. Ponudilac postaje ponuđeni, a ponuđeni
ponudilac.
Kada je ugovor već sklopljen poruđbina ima svojstvo dokaznog sredstva i knjigovodstvenog dokumenta.
Kod prodaje poslovnog prava bitni elementi su uvijek predmet, stvar, a po određenim uslovima i cijena i količina.
Da bi stvar bila predmet prodaje mora se nalaziti u pravnom prometu (ograničenom ili neograničenom). Ograničenja
mogu biti trajna i privremena, privremena se uspostavljaju zakonima ili odlukama nadležnih organa zasnovanim na
zakonu.
Stvar može biti određena po rodu (generičke stvari) ili po svojim sopstvenim jedinstvenim osobinama (individualizirane
stvari). U količinskom smilu stvar može biti precizno određena ili odrediva. U ugovoru stvar koja je predmet prodaje
mora biti opisana barem do mjere koja je čini odredivom.
Količina - predstavlja fizičko, prostorno i kvantitativno određivanje stvari koja je predmet prodaje. Količina je uvijek
sastavni dio predmeta prodaje.
Ugovor poslovnog prava postoji i kada u njemu nije određena cijena, no cijena treba biti bar odrediva.
Određivanje cijena ugovorom - to je najčešći slučaj u praksi, primjenjuje se u onim sektorima gdje nema intervencije
države.
Veoma je važno da cijena mora biti tačno određena ili bar odrediva.
Cijena je odrediva kada ugovor ima dovoljno podataka da se ona može odrediti.
Cijenu mogu odrediti prodavac i kupac zajedno, kao i to da mogu imenovati treće lice da odredi cijenu.
Ako treće lice neće ili ne može da odredi cijenu strankama se ostavlja da je oni naknadno odrede.
Ukoliko se i to ne desi a ne raskinu ugovor smatraće se da je ugovorena razumna cijena.
U našem pravu cijena ne može biti prepuštena određivanju jedne stranke jer se smatra da nije ugovorena, a kupac
duguje cijenu kao u slučaju kad nije ugovorena.
Kvalitet (pojam)
Kvalitet je skup hemijskih, fizičkih, estetskih, funkcionalnih i dr. svojstava stvari koje je čine upotrebljivom bilo za
svrhe za koje se uobičajeno koristi, bilo za posebne namjene koje proističu iz ugovora ili okolnosti posla, odnosno skup
svojstava robe usljed kojih se ona može korisno upotrijebiti.
Kvalitet će predstavljati bitan elemenat posla ako je tako propisano ili ugovoreno, ako na to ukazuje priroda stvari ili
okolnosti posla, u svim drugim slučajevima on je nebitan elemenat.
Za razliku od količine koja je određena samo ugovorom kvalitet može biti određen:
prinudnim propisima
ugovorom i
dispozitivnim propisima
Ambalaža - stvar, sredstvo pakovanja, ujedno i zaštitni omot robe i ima imovinsku vrijednost.
Pravno ambalažu dijelimo na potrošnu i nepotrošnu te običnu i originalnu.
Originalno pakovanje osigurava da se sadržaj pakovanja ne može izmijeniti, utrošiti, bez otvaranja ili oštećivanja
pakovanja. Od ambalaže treba razlikovati zaštitu robe koja se ne prodaje.
Ambalaža je bitan element ugovora samo ako je to propisano ili ugovoreno, u svim ostalim slućajevima je nebitan
elemenat. Po dispozitivnim propisima obezbjeđenje ambalaže i pakovanje je obaveza prodavca.
Ambalaža može biti određena prinudnim propisima a osnov je Zakon o standardizaciji. Kogentan i strog režim
karakterističan je za ambalažu koja ima sanitarni značaj (pakovanje hrane, radiaktivne supstance i sl.)
Drugi izvor pravila o ambalaži je konkretan ugovor opisom, upotrebom tehničkih termina ili pozivom na posebne
uzanse.
Ukoliko u ugovoru nije naznačeno pitanje ambalaže Opšte uzanse zahtijevaju da prodavac obezbijedi uobičajenu
ambalažu.
Ukoliko i ovo nije ispunjeno tada važi sljedeća Opšta uzansa, a to je da:
ambalaža mora da učini robu sposobnom za prevoz bez oštećenja (ugovoreni način prevoza) i
ambalaža mora biti takva da obezbjeđuje primjenu najnižeg podvoznog stava na izabranim načinima transporta.
Ako je uz ambalažu stavljeno “gratis”, “fanco ambalaža”, “ambalaža izgubljena” isl. znači da se ambalaža ne mora
vratiti.
Prema sudskoj praksi ambalaža manje vrijednosti i jednokratna ambalaža se takođe ne moraju vraćati.
Vrijednija ambalaža i ambalaža za višekratnu upotrebu treba biti vraćena ako je to naznačeno.
Transportne klauzule - tehnički trgovački termini kojima se prodavac i kupac na skraćen način dogovaraju o nizu
pitanja od značaja za izvršavanje ugovora o prodaji.
To su pitanja:
organizacija isporuke,
org. transporta,
snošenje troškova isporuke i transporta,
transportno osiguranje,
prelaz rizika sa prodavca na kupca,
plaćanje carine,
pribavljanje dozvola i sl.
Transportne klauzule u ugovoru o prodaji mogu bitno uticati na sadržaje ugovora koje prodavac ili kupac sklapaju sa
špediterom, prevoznikom, osiguravačem i drugima, ali nikada neposredno ne određuju odnos sa vršiocima usluga.
Najvažnije transportne klauzule kodifikovala je Međunarodna privredna komora u Parizu 1936.g. INCOTERMS
pravilima. Kasnije je izvršena revizija INCOTERMS akta. INCOTERMS sadrži samo pravila o tumačenju pojedinih
transportnih klauzula u međunarodnoj prodaji. U domaćoj prodaji važenje ovih pravila je diskutabilno s obzirom da su
Opšte uzanse regulisale istu materiju. S obzirom da pretpostavka o pristanku stranaka na Opšte uzanse ne postoji, a da
su INCOTERMS značenja u sve široj upotrebi, može se smatrati važenje INCOTERMS-a i u domaćem prometu.
Pri izmjeni klauzula treba biti veoma oprezan. I najmanja izmjena u skraćenici koja označava pojedinu klauzulu može
značajno da promjeni smisao, sadržaj odnosa koji je inače tipičan za dati slućaj. Transportne klauzule se ne smiju
primjenjivati rutinski, jer složenost poslova može da rezultira rješenjima koje stranka ili stranke nisu željele.
OBAVEZE PRODAVCA
Obaveze prodavca su dužnosti, određene radnje koje je on po ugovoru dužan izvršitii.
Obaveze prodavca su istovremeno i prava kupca.
Dužnosti prodavca su povezane sa odgovornošću prodavca za neizvršenje ili neuredno izvršenje ugovora (karakter
obaveza prodavca).
sporedne – ima ih više, vezane su za izvršavanje osnovnih obaveza, a najvažnije su: čuvanje stvari i obavještavanje.
Obaveza čuvanja stvari je zajednička dužnost saugovaratelja. Ona leži na prodavcu onda kada je zbog kupčeve docnje
sa prijemom isporuke rizik prešao na kupca, a posjed stvari ostao kod prodavca (pravo na naknadu troškova čuvanja).
Obaveza obavještavanja po načelu poštenja i savjesnosti predstavlja dužnost obavještavanja o svim momentim
relevantnima za zaključivanje i izvršenje ugovora.
Predmet isporuke je širi pojam od predmeta ugovora, on obuhvata predmet prodaje, ali i druge stvari koje određuju
isporuku (pripadnici i koristi od stvari).
Prema ZOO:
stvar treba da bude predana u ispravnom stanju,
predana stvar koja je ugovorena, a ne neka druga stvar i
da stvar bude bez materijalnih nedostataka.
Mjesto isporuke je geografska lokacija ili lokalitet u kome sve, ili najvažnije radnje isporuke moraju da budu završene.
Lokacija je mjesto u širem, a lokalitet u užem smislu.
Mjesto isporuke se prvenstveno određuje ugovorom (izričito ili prećutno), a ako nije određeno primjenjivat će se
dispozitivna pravila ZOO i Opštih uzansi.
Način isporuke - obuhvata sve vrste radnji (izdvajanje, pakovanje, pregled i sl.) i modalitete obavljanja tih radnji koje
prodavac treba da izvrši da bi predmet isporuke stavio na raspolaganje kupcu i tako izvršio svoju osnovnu obavezu.
Određuje se ugovorom, a veoma ograničeno dispozitivnim propisima, opštim uzansama, poslovnim običajima, prirodom
robe i okolnostima posla.
Prema načinu na koji se predmet stavlja kupcu na raspolaganje postoje slijedeći načini isporuke:
simboličan – predaja manjeg dijela predmeta isporuke ili neke druge stvari koja je podobna da manifestuje
stavljanje posjeda na raspolaganje kupcu (predaja ključeva automobila,)
dokumentaran – predaja papira (robnih ili prevoznih onako kako je predviđeno za taj papir) koji kupcu
omogućavaju efikasno raspolaganje prodanim stvarima.
stvaran (realan)- uručivanjem samih stvari koje su predmet ugovora.
Realna jednokratna isporuka - jedino za realnu isporuku postoje dispozitivne norme koje važe i za cijelu količinu i za
obrok.
Kod distancione prodaje način isporuke je uručenje robe primaocu u mjestu opredjeljenja, odnosno na transportni
terminal, u slučaju da je mjesto isporuke transportni terminal, pravila koja važe za predaju robe na prevoz ujedno su i
pravila o načinu isporuke (predaja sa popunjenim tovarnim listom) i tada prodavac mora sklopiti sve ugovore potrebne
za izvršavanje prevoza do određenog mjesta. Tek tada rizik i troškovi prelaze na kupca.
Vrijeme isporuke - trenutak ili period u kome sve radnje koje predstavljaju isporuku treba da budu završene.
Rok isporuke u načelu je nebitan elemenat ugovora, ali može da bude bitan ako je to naznačeno u ugovoru ili proizilazi
iz okolnosti posla.
Ugovori sa rokom isporuke kao bitnim elementom smatraju se posebnom vrstom posla – fiksnom prodajom.
Drugi izvor prava je dispozitivni propis. Prema čl. 470. ZOO ako vrijeme isporuke nije ugovoreno, prodavac je dužan
da je izvrši u razumnom roku.
Razuman rok se određuje s obzirom na prirodu stvari i ostale okolnosti posla. Počinje teći od dana zaključivanja
ugovora.
U privrednom prometu praktičan značaj pravila o istovremenosti isporuke i plaćanja postoji u situacijama kada prodavac
prije izvršenja isporuke opravdano posumnja u kupčevu sposobnost da izmiri svoje novčane obaveze.
Kada se kod distancione prodaje isporuka vrši uručenjem stvari prevozniku, prodavac može odložiti odašiljanje stvari
do isplate cijene ili poslati stvar uz zadržavanje prava raspolaganja njome u toku prevoza, uz odgovarajući ugovor o
prevozu. Prodavac može usloviti predaju stvari u mjestu opredjeljenja isplatom cijene.
Prelaz rizika kada kupac nije u docnji - (sa prijemom isporuke ili izvršavanjem radnji koje isporuku uslovljavaju)
dispozitivnim pravilima – ova pravila se primjenjuju ako ugovorom nije ništa naglašeno: do predaje stvari kupcu
rizik slučajne propasti ili oštećenja snosi prodavac, a predajom rizik prelazi na kupca, gdje se pod predajom stvari
podrazumjeva isporuka prema uslovima konkretnog ugovora.
Kod generičkih stvari, ako kupac nije došao da izvrši izdvajanje stvari rizik prelazi na kupca kada su ispunjeni slijedeći
uslovi:
kada je ugovorenu količinu izdvojio iz mase, izvršena je isporuka ali rizik još nije prešao
ako su izdvojene stvari očito namijenjene za izvršenje predaje i
prodavac je o tome ODASLAO obavještenje kupcu u tom slučaju i rizik prelazi na kupca.
Ako prodavac ne može sam da izvrši izdvajanje, uredno pozvani kupac nije došao, prodavac je isporuku izvršio onim
radnjama koje omogućuju kupcu preuzimanje stvari.
Roba nema predviđena svojstva i kupac ne može zadovoljiti interese koje je mislio prilikom kupovine
ZOO je predvidio 4 slučaja kada roba može da ima materijalne (fizičke) nedostatake:
ako stvar nema potrebna svojstva za njenu redovnu upotrebu ili promet; (redovna upotreba za sirovine i materijal,
redovan promet – roba za dalju prodaju). Doći će u primjenu kada kvalitet nije preciziran.
ako stvar nema potrebna svojstva za NAROČITU upotrebu za koju je kupac nabavlja, a koja je bila ili morala biti
poznata prodavcu; (ako mu je kupac saopštio ili ugovorio, a zakon kaže ili mu je moglo biti poznato)
ako stvar nema svojstva i odlike koje su izričito predviđena ugovorom (u knjizi i prešutno), odnosno propisane;
(izričite osobine se mogu cijeniti prema dokumentaciji koja je sastavni dio ugovora – npr. tehnička dokumentacija za
tehničku robu)
stvar nije jednaka uzorku ili modelu,ovdje treba razlučiti šta je obavještavajući uzorak ili model, a šta je pravno
uzorak ili model.
Nedostaci prema vrsti osobine: kvalitativni (mane u užem smislu riječi) i kvantitativni (količinski).
Garancija za materijalne nedostatke je jamčenje prodavca kupcu da prodata roba nema nikakvih fizičkih svojstava
koja bi ometala urednu i nesmetanu, propisanu, uobičajenu ili ugovorenu upotrebu stvari.
Ona se može definisati i kao jamčenje prodavca kupcu da će isporučena roba biti saobrazna onome što je predviđenu
ugovorom.
Ona je sastavni dio ugovora po prirodi posla, ali ugovorom može biti izričito isključena ili ograničena.
Pravni osnov garancije za materijalne nedostatke po ZOO jeste ugovor.
ISPOSTAVLJANJE FAKTURE
Faktura se može definisati kao izjava volje prodavca data u pismenoj formi kojom on zahtijeva od kupca da mu
isplati cijenu iz ugovora i ostale izdatke koje je on učinio u vezi sa ugovorom.
Faktura je materijalizacija pravno relevantne izjave volje usmjerene na plaćanje cijene, te se pravno kvalifikuje kao
pomoćni pravni posao.
Faktura sadrži neke elemente ugovora: predmet, količinu, jediničnu cijenu, transportnu klauzulu i ukupan iznos.
Izdavanje fakture je obaveza prodavca
Od fakture treba razlikovati profaktura je pisani dokument po sadržaju sličan fakturi kojim prodavac zahtijeva od
kupca preliminarno plaćanje prema prethodnom obračunu cijene.
Kada konačan obračun bude sačinjen iznosi plaćeni po profakturi se odbijaju od iznosa fakture.
Funkcije fakture:
zahtjev za isplatu cijene,
knjigovodstveni dokumenat (uredan, vjerodostojan i dovoljan za knjiženje posl. promjene)
dokazno sredstvo
može predstavljati ponudu ili prihvat zaključenja ugovora (u fazi pregovora).
može biti sredstvo oživljavanja ugovora preciziranjem cijene od strane prodavca.
podoban instrumenat za dopunu i preciziranje ugovora
Jednostrano unesene klauzule od strane prodavca obavezuju prodavca ukoliko otežavaju njegov položaj. Kupac ne mora
prihvatiti korištenje ponuđenih pogodnosti.
OBAVEZE KUPCA
Obaveze kupca su njegove dužnosti izvršavanja radnji koje proističu iz ugovora o prodaji.
Obaveze kupca su tijesno vezane za obaveze prodavca, naime radi se o komplementarnim pojmovima povezanim i
sadržinski (isporuka – prijem isporuke) i funkcionalno (isporuka – plačanje isporuke).
sporedne obaveze
zasnovane na dispozitivnim odredbama ZOO - obaveza čuvanja stvari (kada želi da je vrati zbog nedostataka ili
raskida ugovora)
zasnovana na ugovoru: slanje ambalaže i dostavljanje specifikacije.
Pregled robe – to je u stvari postupak provjere materijalnih nedostataka. U zakonodavstvu se najčešće naziva pregled, a
u praksi provjera, kontrola i kvalitativni, odnosno kvantitativni prijem.
Definicija - pregled robe radi provjere postojanja ili nepostojanja materijalnih nedostataka predstavlja sistem faktičkih i
pravnih radnji koja treba preduzeti da bi se došlo do relativno sigurnog i pravno relevantnog stava o tome da li
isporučena roba po svojim osobinama odgovara onome što je predviđeno ugovorom.
Prema ZOO kupac je dužan primljenu stvar na uobičajen način pregledati ili je dati na pregled.
Provjera tj. pregled robe zajedno zajedno sa reklamacijom predstavlja akte vigilancije tj. budnost kupca.
Provjera pravnih nedostataka se može definisati kao sistem faktičkih i pravnih radnji, zajedno sa modalitetima, koje
se preduzimaju radi toga da bi se došlo do relevantno sigurnog stava o tome da li pravo koje se prenosi postoji (pravo
vlasništva) i da li se može upotrebljavati na način predviđen ugovorm.
Ovoj provjeri ne posvećuje se pažnja kao kontroli robe, jer je prodavac dužan obavjestiti kupca ukoliko zna za pravni
nedostatak, a ako se pravni nedostatak sastoji u pravu trećeg lica ono je dužno da dokaže postojanje svojih ovlaštenja.
Subjekti pregleda robe - su lica koja imaju obavezu i pravo da izvrše uvid u stanje robe radi konstatovanja
nepostojanja ili postojanja materijalnih nedostataka.
To mogu biti:
subjekti javne vlasti (nadležni inspekcijski organi) – kontrola je zasnovana na imperativnim normama i ima
obavezan karakter za proizvode kod kojih je propisan minimalan kvalitet, kao i u spoljnotrgovinskom poslovanju.
lica privrednog prava - određivanje subjekata pregleda zavisi prvenstveno od volje stranaka, a ako stranke
nisu ništa ugovorile primjenit će se dispozitivni propisi. Po ovim propisima pregled robe mogu izvršiti:
prodavac, što je sporno jer se prodavac već vezao garancijom da roba nema materijalnih nedostataka.
Prodavčevom pregledu se pridaje značaj jedino ako se druge kontrole robe ne vrše.
kupac, što mu je i dužnost.
zajedno prodavac i kupac, najčešće što je i najbolje rješenje, mogu i zajedno sa nekim trećim licem (prodavac i
prevoznik ili špediter, te kupac i prevoznik i sl.).
treće lice - na osnovu sporazuma stranaka. Ugovorom može biti predviđeno da je nalaz trećeg lica isključivi i
obavezan dokaz o stanju robe, ili može pregled trećeg lica imati druge ciljeve i ne uticati na dokazivanje
materijalnih ciljeva. Mimo sporazuma stranaka jedna strana može odlukom odrediti treće lice za pregled robe, u
kom slučaju njegovi nalazi mogu imati samo dokazno dejstvo.
Mjesto pregleda robe - geografska lokacija ili lokalitet na kome sve radnje pregleda moraju biti završene.
Budući da ispunjeni ovi uslovi mjesto provjere može biti i mjesto novog opredjeljenja.
Vrijeme pregleda robe - je trenutak ili vremenski period u kome sve radnje pregleda moraju biti izvršene.
Određuje se:
ugovorom i
dispozitivnim propisima.
Rješenja dispozitivnih propisa zavise od vrste robe, tipa prodaje i od usvojenih pravila o vremenu reklamacije:
ako je nedostatak bio poznat prodavcu ili mu nije mogao ostati nepoznat vrijeme utvrđivanja nedostatka, kao ni
vrijeme reklamacije nije ničim ograničeno. Ako je prodavac bio savjestan vrijeme pregleda zavisi da li je nedostatak
vidljiv ili skriven.
budu li obje stranke prisutne isporuci i pregled se može izvršiti tom prilikom, pregled se mora obaviti odmah.
ako prodavac ne pozove kupaca, ili se pregled ne može izvršiti prilikom isporuke bez krivice stranaka, kupac ga
mora obaviti čim je to prema redovnom toku stvari moguće.
kod distancione prodaje generičkih stvari vrijeme pregleda se veže za vrijeme isporuke (kontrola se vrši prije predaje
robe vozaru).
u slučaju reekspedicije pregled stvari može biti odgođen do njezina prispjeća u novo odredišno mjesto. Kupac ili
kupćev kupac imaju pravo da pregled izvrše i ranije.
Rokovi za pregled robe mogu biti produženi (odgođeni):
ako je zbog popravke ili predaje druge stvari kupac bio prinuđen da ne koristi predmet prodaje. Rokovi počinju teći
od predaje popravljene, odnosno predaje druge stvari ili izvršene zamjene;
te ako se pregled ne može izvršiti jer prodavac nije predao potrebna dokumenta početak toka roka se odlaže do
prijema dokumenata. (ovo pravilo ne važi kod lakopokvarljive robe)
Kod skrivenih nedostataka krajnji rok za izvršenje pregleda je prekluzivni rok za ostvarivanje kupčevih prava a to je 6
mjeseci od isporuke, izuzev ako je ugovorom drugačije određeno.
Način pregleda robe - obuhvata sve vrste radnji i njihove modalitete koje subjekt pregleda treba da obavi da bi se došlo
do relativno sigurnog i pravno relevantnog stava o tome da li materijalni nedostaci postoje ili ne.
Izvori prava za način provjere su ugovor, a zatim dispozitivni propisi, Opšte uzanse, posebne uzanse i poslovni običaji
Snošenje troškova provjere stranke uređuju ugovorom, a ako nije ugovoreno onda vrijede opšte uzanse:
ako se provjera vrši na skladištu prodavca on plaća sve troškove
u svim drugim slučajevima troškove snosi kupac izuzev ako su prilikom pregleda robe otkrivene mane za koje je
kriv prodavac – kupac tada može da regresira troškove kod prodavca.
PRIJEM ISPORUKE - to je druga obaveza kupca i ona postoji samo ako je roba isporučena saglasno ugovoru.
Prijem isporuke ili preuzimanje stvari je sistem faktičkih i pravnih radnji koje kupac, prema ugovoru, mora da izvrši da
bi prodavac mogao isporučiti robu i prenijeti svojinsko pravo na njoj. Kao i isporuka i prijem se sastoji od najmanje
jedne faktičke i jedne pravne radnje.
Način plaćanja
Pod ovim pojmom podrazumjeva instrumente plaćanja i radnje koje se u vezi sa njim preduzimaju, te ukupan sistem
postupaka koje kupac mora da učini da bi svoju dužnost isplate izvršio u skladu sa ugovorom i prinudnim finansijskim
propisima.
Obezbjeđenje plaćanja se razlikuje od načina plaćanja i ono se sastoji u davanju prodavcu finansijskih instrumenata
podobnih za brzu i sigurnu naplatu, iz kojih je prodavac ovlašten da se namiri, ako obaveza plaćanja ne bude izvršena u
skladu sa ugovorom (davanjem mjenice, čeka, bankarske garancije, akceptnog naloga isl.).
Obezbjeđenje plaćanja i način plaćanja prepušteno je sporazumu stranaka. No kad se jednom sporazumiju prodavac i
kupac postaju vezani prinudnim i dispozitivnim propisima).
Instrumenti plaćanja su sredstva kojima se, u skladu sa propisima o plaćanju i poslovanju hartijama od vrijednosti ,
vrši izmirenje novčanih obaveza. Instrumenti plaćanja:
polaganjem novčanog iznosa na tekući račun povjerioca kod banke u zemlji (gotov novac je nepodesan instrumenat
plaćanja, a i ZFP nalaže da se gotov novac iznad blagajničkog maksimuma položi na ž.r.)
instrumenti doznake: nalog za prenos, virmanski nalog, čekovna uplatnica, poštanska uplatnica.
hartije od vrijednosti: trgovački efekti, bjanko mjenice.
akreditiv- to je apstraktan pravni posao kojim se akreditivna banka na osnovu ugovora sa kupcem obavezuje da će
korisniku / prodavcu isplatiti određenu novčanu svotu ako do određenog vremena bude udovoljeno uvjetima
navedenim u nalogu za otvaranje akreditiva. Kod ovog instrumenta plaćanja:
kupac je dužan da sa bankom sklopi ugovor o otvaranju akreditiva prema uslovima iz ugovora o prodaji,
banka preuzima jednostranim apstraktnim pravnim poslom obavezu prema prodavcu
prodavčevo pravo je uslovljeno ispunjavanjem uslova koji su navedeni u akreditivu
I na kraju plaćanje se može izvršiti i instrumentima obračuna (koji nisu instrumenti plaćanja): kompenzacija, cesija i
asignacija.
Mjesto plaćanja - lokacija i lokalitet na kome sve radnje koje ulaze u obavezu plaćanja moraju biti završene.
PRIGOVORI - izjave kupca ili prodavca, kojima on ukazuje dužniku na činjenicu da ugovor ne smatra izvršenim
odnosno da ga ne smatra uredno izvršenim. Nazivaju se još reklamacijama, odnosno obavještavanje o nedostacima.
Funkcije prigovora su:
vjerodostojno konstatovanje činjenica,
poticanje dužnika da sam izvrši obavezu ili je izvrši uredno,
očuvanje prava na popravljanje štete (najvažnija) i na vansudsko rješavanje sporova.
Najvažniji prigovor na strani prodavca je: prigovor zbog docnje kupca sa plaćanjem cijene.
Reklamacija na materijalne nedostatke - pravna radnja, izjava kojom kupac obavještava prodavca da isporučena roba
ima, po njegovim nalazima i mišljenju, konkretan materijalni nedostatak i kojom mu stavlja do znanja da ima namjeru
da se koristi nekim od prava koja mu po tom osnovu pripadaju.
Ona predstavlja obavezu kupca, i uslov za očuvanje prava na naknadu štete. Ugovorom se može isključiti.
Komercijalni značaj reklamacije je u održavanju dobrih odnosa između poslovnih partnera, te u mogućnosti rješavanja
sporova vansudskim putem. Pravni značaj je što služi održavanju kupčevog prava na popravljanje štete.
Osnovni modaliteti reklamacije su način, mjesto i vrijeme.
Način reklamiranja
Reklamaciju upućuje kupac neposredno ili preko svog ovlaštenog punomoćnika prodavcu ili njegovom punomoćniku.
Mjesto reklamiranja je prepušteno opštim pravilima. Ako je mjesto u koje treba poslati reklamaciju ugovoreno, biće
valjana samo reklamacija upućena u to mjesto.
Vrijeme reklamiranja je trenutak u kome ili period unutar koga sve radnje koje su vezane za obavještavanje prodavca
o materijalnom nedostatku moraju biti završene.
Njegovo određivanje zavisi od: savjesnosti prodavca, vrste materijalnog nedostatka i vremena kontrole isporuke.
Reklamacija na pravne nedostatke- je izjava kojom kupac obaještava prodavca da preneseno pravo nije uopšte
konstituisano ili nije konstituisano u obimu i na način predviđen ugovorom i kojom mu daje do znanja da ima namjeru
da se koristi nekim od prava koja mu po tom osnovu pripadaju.
Predstavlja obavezu kupca, i kupac mora reklamirati da bi sačuvao svoja prava izuzev u slučajevima koji su posebno
uređeni ZOO.
Modaliteti ove reklamacije isti su kao i reklamacije na materijalne nedostatke (način, mjesto i vrijeme), s tim što ima
neke specifičnosti
ODGOVORNOST PRODAVCA
odgovornost za docnju sa isporukom
odgovornost za materijalne nedostatke
odgovornost za pravne nedostatke
Docnja sa isporukom
Docnja je štetna radnja povrede ugovora, odnosno određeno pravno stanje u kome se nalazi obligacija i njeni subjekti
kada do njenog izvršenja nije došlo na vrijeme, a ni subjekti se nisu sporazumjeli, ni zakon nije odredio da se njena
dospjelost pomjeri za kasnije.
Odgovornost za docnju sa isporukom je jednostrano obavezni obligacioni odnos čiji je predmet radnja popravljanja
štete u naturi ili novcu, u onoj mjeri u kojoj je šteta posljedica docnje.
Krivica prodavca za docnju se pretpostavlja i njegova odgovornost je subjektivna.
Sva pravila nastoje da održe ugovor na snazi i njegovo realno ispunjenje osim kod fiksnih ugovora – gdje je rok bitan
elemenat ugovora.
Odgovornost prodavca za docnju se razlikuje kod dokumentarnih i realnih isporuka, a unutar realnih da li je u pitanju
jednokratna ili sukcesivna isporuka.
Odgovornost za docnju sa jednokratnom realnom isporukom zavisi od toga da li je rok isporuke bitan ili nebitan
elemenat ugovora:
Odgovornost za docnju kod nefiksnih poslova nosi dvije osnovne posljedice zadocnjenja:
održanje ugovora na snazi uz prodavčevu obavezu da naknadi štetu ili
raskid ugovora uz postojanje obaveze prodavca da nadoknadi štetu izazvanu raskidom.
Prodavac koji je u docnji može izvršiti isporuku sve dok ne primi obavještenje kupca o tome da ugovor raskida, ali ga to
ne oslobađa obaveze nadoknade štete izazvane zadocnjenjem.
U svakom slučaju ima pravo na naknadu štete prema opštim pravilima, tj. proste štete i izgubljene dobiti.
Samo kupac u ovom slučaju ima pravo na raskid ugovora, ali tek po bezuspješnom proteku i naknadnog roka za
ispunjenje.
U načelu, naknadni rok treba da omogući prodavcu koji već ima pripremljenu robu, da izvrši njenju isporuku sukladno
ugovoru.
Davanjem primjerenog roka, vrijeme isporuke se od nebitnog pretvara u bitan elemenat posla.
Njegovim bezuspješnim istekom ugovor se smatra raskinutim po zakonu. Ipak, kupac može održati ugovor na snazi ako
nakon isteka roka bez odgađanja obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora.
Kupac može raskinuti ugovor i bez davanja naknadnog roka u tri slučaja:
ako iz dužnikova držanja (izjave volje ili činidbe) proizilazi da obavezu neće izvršiti ni u naknadnom roku;
ako je iz okolnosti posla vidljivo da dužnik ne može izvršiti obavezu.
kada se radi o fiksnoj prodaji
Kupac koji je zbog docnje prodavca sa jednokratnom isporukom raskinuo ugovor može na tri načina alternativno tržiti
obeštećenje.
Odgovornost za docnju sa isporukom obroka donosi različita rješenja zavisno da li je količina bitan elemenat posla:
Ako količina nije bitan elemenat ugovora,
zakašnjenje sa isporukom jednog obroka predstavlja djelimičnu docnju.
prodavac je odgovoran samo za neizvršeni ili neuredno izvršeni dio.
u slučaju docnje sa jednim obrokom kupac nema pravo da raskine ugovor, već samo da zahtijeva naknadu štete za
neizvršeni obrok.
kupac ima ista prava na raspolaganju kao u slučaju zakašnjenja sa jednokratnom isporukom, ali ograničena samo
na dotični obrok.
za obroke koji još nisu dospjeli, dužnik se ne nalazi u docnji, i kupac nema nikakvih prava prema prodavcu,
izuzetno: kupac može raskinuti ugovor u pogledu budućih obaveza ako je iz okolnosti očito da ni one neće biti
ispunjene. Pri tom kupac mora najprije prodavcu dati razuman rok kako bi isti mogao dati odgovarajuće
osiguranje (davanjem bjanko mjenice –HOV, davanjem stvari isl.) ili garancije. Po isteku razumnog roka ugovor
se ne raskida automatski. Kupac mora saopštiti prodavcu izjavu o raskidu, ćiji prijem proizvodi pravne posljedice.
Odgovornost za materijalne nedostatke - je posljedica neizvršenja ili neurednog izvršenja prodavčeve obaveze
garancije da stvar nema materijalnih nedostataka.
Može se definisati kao jednostranoobvezni obligacioni odnos u kome kupac ima pravo da od prodavca zahtijeva neku od
zakonom predviđenih radnji popravljanja štete izazvane postojanjem materijalnih nedostataka.
Da bi ova odgovornost postojala šteta se mora manifestovati kao skriveni nedostatak.
Zakon postavlja pravilo da prodavac odgovara za materijalne nedostatke bez obzira da li su mu bili poznati i i njegova
krivica nije uslov odgovornosti.
Ako je prodavac znao za nedostatak ili mu nije mogao ostati nepoznat, kupčeva prava nastaju bez obzira na propuste u
pregledu robe, reklamiranju, a traju i nakon isteka prekluzivnih rokova garancije.
Odgovornost za materijalne nedostatke može biti isključena ugovorom, ali je ovakva odredba ništavana ako je prodavac
znao za nedostatak ili je nametnuo ovu odredbu koristeći se svojim monopolskim položajem.
Prava kupca u slučaju materijalnih nedostataka: (alternativno)
zahtijevati od prodavca da nedostatak ukloni ili preda drugu stvar bez nedostataka (ispunjenje ugovora).
zahtjev za sniženje cijene
izjaviti da raskida ugovor
Zahtjev za urednim ispunjenjem ugovora kod materijalnih nedostataka - je pravo koje pripada kupacu u slučaju
isporuke robe sa materijalnim nedostacima.
Kupac može da od prodavca zahtjeva da ukloni materijalni nedostatak ili preda drugu stvar (ukoliko je stvar generički
određena)
Uz zahtjev kupac mora prodavcu dati i naknadni primjereni rok (doređuje kupac) u kome to mora biti učinjeno.
Ako ni u tom roku prodavac ne ispuni ugovor on se raskida po sili zakona, ali ga kupac može održati izjavom prodavcu.
Zahtjev za sniženje cijene je je samostalno pravo kupca koje postoji bez obzira da li su ispunjeni uslovi za
odgovornost prodavca za materijalne nedostatke.
Ono je sredstvo za obezbjeđenje jednakosti davanja kupca i prodavca.
Kupac ovo pravo može istaći bilo odmah po neurednom ispunjenju bilo po isteku primjerenog roka, s tim da po isteku
primjerenog roka kupac ima pravo i na naknadu ostale štete prema opštim pravilima.
Odluku o sniženju donose stranke, a u slućaju spora sud. Jednom utvđeno sniženje nije definitvno. Ako se naknadno
otkriju novi nedostaci kupac i tada može raskinuti ugovor ili tražiti novo sniženje.
ZOO predviđa brojne izuzetke od ovog drugog uslova i to propadanje stvari izazvano: nedostatkom, neskrivljenim
štetnim događajem, pregledom stvari, redovnom upotrebom prije otkrivanja nedostatka.
Raskidanjem ugovora zbog materijalnih nedostataka kupac ima pravo na popravljanje štete prema specifičnim pravilima
za ugovor o prodaji (naknada proste štete i izgubljene dobiti, naknada apstraktne štete i ostale konkretne štete te
kupovina radi pokrića i naknada ostale štete).
Zavisno od toga za koju se od tri zakonske mogućnosti popravljanja štete kupac opredijelio, imat će pri tome i određene
obaveze:
mora da čuva primljene stvari s pažnjom dobrog privrednika, i pri tome ima pravo na naknadu troškova čuvanja, a
može stvari položiti kod nadležnog suda (u mjestu ispunjenja), dati na čuvanje trećem licu ili ih prodati za račun
prodavca. Kupac može stvari prodati putem suda, iz slobodne ruke te bez odgađanja i na najpogodniji način ako je
roba pokvarljiva ili u kvaru.
staviti stvari na raspolaganje prodavcu – mora ga obavijestiti o tome i staviti ga u situaciju da faktički raspolaže robom
(predajom dokumenata).
kod zahtjeva za srazmjerno sniženje cijene – dužan je odmah platiti ono što on smatra da je cijena sa nedostatkom, a
ako to prodavac odbije kupac može određeni iznos deponovati kod suda kako ne bi pao u docnju.
kod raskida ugovora njegova obaveza je vraćanje stvari u načelno nepromjenjenom stanju.
Docnja sa prijemom isporuke je neizvršenje svih ili pojedinih radnji preuzimanja uredno ponuđene isporuke u vrijeme
određeno ugovorom, poslovnim običajima ili redovnim tokom stvari.
U ovom slučaju prodavac ima nekoliko opcija, odnosno prodavcu pripadaju određena prava:
može predati robu na čuvanje
prodati robu
raskinuti ugovor.
Prodaja robe u slučaju kupčeve docnje sa prijemom isporuke je druga mogućnost koja po ZOO prodavcu stoji na
raspolaganju.
Javna prodaja - ako je stvar nepodesna za čuvanje ili je njena vrijednost nesrazmjerno mala u odnosu na troškove
čuvanja, prodavac može tražiti od suda da organizuje javnu prodaju na teret kupca (što se odbija od dobijenog
iznosa), i o tome obavijestiti kupca.
Prodaja iz slobodne ruke - ako je vrijednost stvari nesrazmjerno mala u odnosu na troškove javne prodaje, ili ako
stvar ima tekuću cijen. Prodavac, koji je subjekt prodaje, mora da vodi računa o interesima kupca. Od dobijenog
iznosa odbija troškove prodaje i svoja potraživanja te eventualni ostatak deponuje kod suda u korist kupca. Prodavac
mora obavijestiti kupca o postignutoj cijeni i mjestu deponovanja eventualnog ostatka potraživanja.
Prodaja na najpogodniji način – primjenjuje se kada je stvar pokvarljiva ili se nalazi u kvaru. Način prodaje
određuje sam prodavac u cilju smanjivanja štete. O rezultatima i deponovanju ostatka iznosa obavezan je obavijestiti
kupca.
Prodaju može izvršiti i lice koje čuva stvar za kupca, u slučaju neplaćanja troškova čuvanja u razumnom roku.
Ovaj postpak ne može prodavac sam sprovesti, nego sud odobrava, određuje način prodaje te obavještava kupca.
Raskid ugovora u slučaju kupčeve docnje sa prijemom isporuke prodavac može učiniti prema ZOO samo ako ima
osnovanog razloga da posumnja da kupac neće isplatiti cijenu.
Treba prihvatiti tumačenje teorije: odbijanje prijema uredno ponuđene isporuke povlaći osnovanu sumnju u sposobnost
kupca da plati cijenu.
Ugovor se raskida izjavom prodavca bez davanja naknadnog primjerenog roka.
Za naknadu štete važe pravila u slučaju raskida prodaje.