You are on page 1of 27

UNIVERZITET U NIŠU

FAKULTET ZAŠTITE NA RADU


SMER: ZAŠTITA ŽIVOTNE SREDINE

Tehnološki procesi koji zagađuju vodu uljnim


emulzijama

- seminarski rad -

Mentor: Kandidat:
dr Branislav Anđelković dipl.ing. životne sredine
Bojan Grujić

U Nišu, 2005.god.

1
SADRŽAJ

1. Uvod .....................................................................................................1

2. Tehnološki procesi pri kojima se javlja otpadna


voda koja sadrži uljne emulzije ............................................................2

2.1. Tehnologija prerade nafte ...................................................2


2.2. Petrohemijska industrija ...................................................12
2.3. Tehnologija dobijanja ulja i masti.....................................14
2.4. Metaloprerađivačka industrija...........................................16
2.5 Ostali izvori otpadnih voda koje sadrže uljne emulzije.....18

3. Teorija emulzije i uticaj uljnih emulzija na životnu sredinu...............20

4. Tretmani otpadnih voda koje sadrže uljne emulzije............................22

5. Zaključak.............................................................................................25

2
1. Uvod

Po Pravilniku o zaštiti voda od hemijskih materija, koji se propisuje za kanale gradskog


kanalizacionog sistema, zabranjuje se upuštanje toksične, opasne i štetne materije u
koncentracijama većim od maksimalno dozvoljenih (MDK). U ove materije spadaju i ulja i
masti, organskog ili mineralnog porekla, za koje je MDK propisano 40 mg/l, što ujedno i
predstavlja predmet istraživanja ovog rada. Ulja i masti u otpadnim vodama mogu poticati od
raznih čovekovih delatnosti. Cilj ovog rada je da se identifikuju tehnološki procesi, koji najviše
zagađuju recipijente (reke, jezera, mora i sl) otpadnim vodama koje sadrže ulja i masti, kao i
predlog tretmana ovih otpadnih voda. Polazna hipoteza je da najveći doprinos u otpadnim
vodama opterećenim uljnim emulzijama (ulja i masti) daju naftna industrija, petrohemijska
industrija, metaloprerađivačka industrija i industrija za proizvodnju ulja i masti. Metode
istraživanja koje će se koristiti u cilju dokazivanja postavljene hipoteze su statističke metode kao
i proučavnje literature.

1
3. Tehnološki procesi pri kojima se javlja otpadna voda koja
sadrži uljne emulzije

3.1. Tehnologija prerade nafte

Čovek se susreo sa naftom pre nekoliko hiljada godina i kroz istoriju je koristio naftu u
različite svrhe: medicina, građevinarstvo, za osvetljenje, kao gorivo, u ratne svrhe (grčka vatra)
itd. Kroz vekove se čovek koristio samo naftom koju je nalazio na površini ili u plitkim
bunarima. Za dobijanje industrijske nafte se uzima 1859. god (Pennsylvania - SAD), kada je
počela eksploatacija nafte pomoću bušotina. Primitivna destilacija nafte, u to vreme, je davala
petrolej i kolomasti, a ostali derivati su se bacali kao neupotrebljivi. Kasnije su se, preradom
nafte, dobijala maziva ulja i parafini. Pronalaskom motora sa unutrašnjim sagorevanjem, 1877.
god. (Otto) i motora na pogon plinskim uljem 1897. god. (Diesel), porasla je potrošnja novih
naftnih derivata (benzina i plinskih ulja), što je dovelo do razvoja naftne tehnologije.

Nafta je sirovina čijom preradom se dobija mnoštvo proizvoda, koji se koriste kao gotovi
proizvodi ili kao sirovine u drugim industrijama. Zato se može reći da nafta predstavlja bazu za
razvoj čitavog niza drugih industrija. Proizvodi dobijeni preradom nafte se koriste kao energenti,
u hemijskoj industriji, kao sirovinski materijal u organohemijskoj industriji, u petrohemiji, kao
sirovina u građevinarstvu (bitumen) itd.
Zbog velikog broja finalnih proizvoda, u literaturi postoji veliki broj klasifikacija
rafinerija nafte. Uglavnom, osnov za klasifikaciju predstavljaju sami tehnološki procesi koji se
odvijaju u rafinerijama. Poslednjih godina se najčešće navodi CONCAWE klasifikacija, koja deli
rafinerije na četiri osnovna tipa:

TIP 1 -Jednostavna rafinerija: obuhvata atmosfersku i vakuum destilaciju, reforming postrojenje,


postrojenja za hidrodesulfurizaciju (HDS), postrojenja za obradu destilata (′hidrofinišing′
postrojenje) kao i postrojenja za konverziju destilata (izomerizacija).

TIP 2 - Obuhvata postrojenja tipa 1, kao i postrojenja za konverziju atmosferskog i vakuumskog


ostatka (termički, katalitički, hidrokreking).

TIP 3 - Predstavlja energetsko - uljnu rafineriju, koja ima, pored postrojenja rafinerije tipa 2, i
postrojenje za proizvodnju baznih ulja, kao i postrojenje za mešanje finalnih maziva.

TIP 4 - Predstavlja tip rafinerije, koji se ne može klasifikovati u navedene tipove rafinerija.

Nafta se sastoji od raznih ugljovodonika i poželjno bi bilo da se svaki od njih izdvoji.


Međutim, takvo izdvajanje predstavlja težak zadatak i ne može se sprovesti u potpunosti. Zbog
toga se prerada nafte ograničava na izdvajanje pojedinih proizvoda, koji imaju određena
svojstva, koja po svom sastavu čine mešavinu raznih međusobno bliskih ugljovodonika i koriste
se u raznim privrednim granama.
Tehnologija prerade nafte se sastoji iz dve osnovne celine:

 priprema nafte za preradu i


 prerada nafte.

2
Priprema nafte za preradu

Pripremu nafte za preradu čine sledeće metode: uklanjanje vode i soli, metode razbijanja
emulzije, neutralizacija nafte, stabilizacija nafte i sortiranje nafte.

Sirova nafta sadrži vodu i mehaničke nečistoće, koje potiču od bušotina. U nečistoće
spadaju razne soli, rastvorene u vodi i fini pesak suspendovan u nafti u obliku mulja. Te primese
mogu kod prerade nafte prouzrokovati razne poteškoće. Zato se uklanjanje vode i soli iz sirove
nafte vrši mirovanjem nafte u rezervoarima i bez ikakvog zagrevanja, a taloženje se ponekad
podstiče zagrevanjem nafte na temperaturi 30-40 °C.

Neke vrste nafte su same po sebi, kao i načinom eksploatacije, pogodne za stvaranje
emulzija sa vodom i rastvorenim solima. Zbog toga je potrebno razbijanje emulzija. Postoje
različite metode razbijanja emulzija:

 zagrevanje emulzije, čime se povećavaju kapljice, stvaraju mehurići, koji se razbijaju a


kapljice spajaju u veće kapljice i odvajaju.
 centrifugiranje se temelji na primeni centrifugalne sile, koja odvaja dve pomešane
tečnosti usled razlike njihovih specifičnih težina (isti princip kao kod sile teže, s tim što
centrifugalna sila ima veći intenzitet).
 elektrometode kod kojih se, pod uticajem visokog napona (10 000 V), kapljice vode, koje
su zbog prisutnih soli dobri provodnici elektriciteta, međusobno približavaju i grupišu
stvarajući sloj vode i nafte.
 upotreba elektrolita, koji se spajaju sa vodom i solima stvarajući nove slojeve, koji se
talože iz emulzija.
 upotreba koloida, gde sam koloid stvara emulziju, ali u mešavini sa odgovarajućom
količinom drugog koloida deluje tako da razbija emulziju.

Koja će metoda razbijanja emulzija biti primenjena zavisi od osobine emulzije, koju su
stvorile nafta i voda.
Postoje vrste sirove nafte, koje prouzrokuju koroziju postrojenja za njihovu preradu.
Korozija se može znatno ublažiti prethodnom neutralizacijom nafte dodavanjem baza. Osim
smanjenja korozije, dodavanje baza olakšava rafinaciju proizvoda i dobijanje naftenskih kiselina.
Nafta iz bušotine prolazi kroz separatore za odvajanje plina, ali i nakon toga ona sadrži
rastvoreni plin. Ovaj plin, pri uskladištenju, isparava i sa sobom povlači najlaganije frakcije
benzina, stvarajući gubitke. Gubici se sprečavaju stabilizacijom u kolonama pod pritiskom.
Pritisak povećava temperaturu frakcija, čime omogućava da se na vrhu kolone dobije propan -
butanova frakcija, koja služi kao pogonsko gorivo ili se koristi u daljoj preradi. Stabilizacija
nafte se redovno kombinuje sa metodom razbijanja emulzije, radi boljeg iskorišćenja toplote.

Sirova nafta različitih nalazišta pa i nafta jednog nalazišta, ali raznih slojeva, znatno se
razlikuju po svojim osobinama, ne smeju se mešati, pa je neophodno vršiti sortiranje nafte.

Metodu uklanjanja vode i soli i razbijanja emulzija karakterišu otpadne vode, koje sadrže
veliku količinu natrijumhlorida, male količine fenola, sulfida i vodoniksulfida, a uz to prisutne su
i znatne količine nafte. Ove vode karakterišu i velike koncentracije ulja. Osnovne karakteristike
otpadne vode nakon metode uklanjanja vode i soli su prikazane u tabeli 1.1.

3
Tabela 1.1 Osnovne karakteristike otpadne vode nastale primenom metode za pripremu
nafte za preradu

Parametar Prosečna vrednost


Količina, procenat prerade nafte 5.7
pH 8.2
BPK, mg O2/l 259
HPK, mg O2/l 291
Ulja, mg /l 169
Fenoli, mg /l 15.2
H2S, mg /l 4.3

Prerada nafte

Osnovni procesi u napred navedenim različitim tipovima rafinerija nafte su:

 atmosferska destilacija,
 vakuum destilacija,
 rafinacija gasovitih i tečnih derivata,
 kreking,
 hidrokreking,
 reformiranje,
 rafinacija i dorada uljanih destilata,
 rafinacija i dorada parafina,
 proizvodnja bitumena,
 proizvodnja petrol - koksa,
 proizvodnja aromata,
 proizvodnja tehničkih masti.

Destilacija

Destilacija tečnosti se vrši:

a) da bi se tečnost odvojila od, u njoj rastvorene, čvrste supstance (voda i kuhinjska so),
b) da bi se tečnost razdelila na pojedine komoponente, ukoliko se iste mogu međusobno
odvojiti različitim tačkama ključanja (nafta).

U prvom slučaju, proces destilacije se svodi na zagrevanje i isparavanje tečnosti, gde


ostaje čvrsta supstanca. Nastale pare tečnosti se odvode na hlađenje, gde kondenzuju u tečnost. U
drugom slučaju, kada se tečnost sastoji iz dve ili više komponenti, tada zagrevanjem i
destilacijom isparavaju komponente sa nižom tačkom ključanja a zaostaju komponente sa višom
tačkom ključanja. Nastale pare se odvode i hlađenjem kondenzuju u tečnost. Prema tome,
destilacija se sastoji iz tri faze: faza zagrevanja, isparavanja i kondenzovanja. Kako je iz fizike
poznato, isparavanje tečnosti može biti površinsko i zapreminsko. Površinsko isparavanje se
može odigrati na bilo kojoj temperaturi, kad god je pritisak nastalih para manji od spoljašnjeg

4
pritiska. Kod zapreminskog isparavanja, pritisak pare zagrejane tečnosti mora da se izjednači sa
spoljašnjim pritiskom. Kada se pare ne odvode, a pritom se održava stalna temperatura tečnosti,
između para i tečnosti nastaje ravnoteža, pa tako sa istovremenim stvaranjem para, nastaje i
njihova kondenzacija. Da bi se izvela kontinualna destilacija, potrebno je narušiti ravnotežu
između nastalih para i tečnosti odvođenjem nastalih para. Prilikom destilacije nafte, zbog
postojanja velikog broja komponenti, ne dolazi do potpunog odvajanja, jer se sa parama lako
isparljivih komponenti mogu izdvojiti i jedan deo teško isparljivih komponenata. Da bi se
povećao stepen efikasnosti ove metode, koristi se višestepena destilacija - rektifikacija.

Na primeru atmosfersko - vakuum rektifikacionog postrojenja tipa Alko, možemo


sagledati metodu destilacije u rafineriji nafte. Postrojenje se sastoji od dve celine i radi na
sledećem principu: u prvoj atmosferskoj celini, reciklira se nafta od primarnog ostatka a u drugoj
vakuumskoj celini se recikliraju primarni ostaci na destilate mazivih ulja od sekundarnog
ostatka. Obe celine rade sa međusobno povezanim sistemom izmenjivača toplote. U postrojenju
za atmosfersku destilaciju, nafta prvo prolazi kroz izmenjivače toplote, gde se zagreva do
temperature od 90°C, nakon čega odlazi na separatore vode i mulja. Potom, nafta odlazi na četiri
izmenjivača toplote i konačno ulazi u peć sa temperaturom 170 - 175°C. Iz peći, nafta sa
temperaturom od 300°C, ulazi u kolonu za rektifikaciju, gde se dobijaju sledeće frakcije: benzin
na vrhu kolone, tri bočne frakcije (teški benzin, petrolej i plinsko ulje). Pare benzina i vode se
kondenzuju u izmenjivaču toplote, benzin se odvaja od vode u separatorima vode i teče u refluks
rezervoaru. Bočni destilati odlaze u hladnjake, gde se kondenzuju, a ostatak sa dna kolone se
izbacuje pumpom. Vruć primarni ostatak odlazi u peć vakuum postrojenja za destilaciju, gde se
zagreva na temperaturi od 420 - 430°C, nakon čega ulazi u vakuum kolonu. U koloni se odvajaju
sledeće frakcije: teško plinsko ulje, destilat vretenskog ulja, destilat ležišnog ulja, lagani i teški
destilat cilindarskog ulja. Kao ostatak se izdvaja teško ulje za loženje ili bitumen, koji preko
hladnjaka odlazi u rezervoar. U vakuumsku kolonu se uvodi vodena para, koja zajedno sa teškim
plinskim uljem ide u razmenjivač toplote u barometarskom kondenzatoru. Ostali destilati, osim
teškog cilindarskog ulja, prolaze kroz odgovarajuće striping kolone. Iz striping kolone, proizvodi
idu u izmenjivače toplote, vakuum rezervoare, a iz njih pomoću pumpe odlaze u hladnjake i
rezervoare.

Destilacijom i krekovanjem se dobijaju proizvodi koji sadrže razne asfaltno - smolaste


materije, sumporne, azotne i kiseonične materije. Smolaste materije su veoma štetne primese u
naftnim derivatima, koji se koriste za podmazivanje, jer su to nezasićeni ugljovodinici i pod
uticajem vazduha ili zagrevanjem menjaju svoj hemijski sastav. Sumpor se u destilatima može
naći u obliku sumporvodionika, merkaptana, alkilsulfida, disulfida, tiofenina i tolifanina.
Sumporvodonik i merkaptani spadaju u veoma štetne primese u destilatima, jer imaju korozivna
svojstva (korodiraju gotovo sve metale, stvarajući sulfide). Jedinjenja koja sadrže kiseonik, u
destilatima se nalaze kao fenoli ili kao naftenske kiseline, koje deluju korozivno. Jedinjenja sa
azotom, kao i nezasićeni ugljovodonici kod mnogih proizvoda nafte mogu biti neželjene
primese. Sve nabrojane materije, koje se mogu naći u destilatima nafte, se moraju ukloniti a
proces uklanjanja se zove rafinacija.

Rafinacija primarnog benzina se vrši u cilju uklanjanja sumporovih jedinjenja. Prva


operacija iz destilacije nafte je uklanjanje sumporvodonika, kako bi se sprečilo stvaranje
elementarnog sumpora. Posle ove operacije, benzin se uvodi u mešalište (agitator), gde se
ubacuje rastvoreni natrijumhidroksid, pomoću kog se uklanjaju vrlo aktivni niskomolekularni
merkaptani. Posle mešališta, mešavina benzina i natrijumhidroksida odlazi na taloženje. Nakon
što su se u taložniku istaložila sumporova jedinjenja, koja su proreagovala sa
natrijumhidroksidom, ona se uklanjaju sa dna taložnika a ostaje pročišćeni benzin koji se odvaja
na vrhu taložnika. Pored ovog načina rafinacije primarnog benzina, može se vršiti: rafinacija

5
sumpornom kiselinom i natrijumhidroksidom, rafinacija natrijumplumbitom (Na 2PbO2),
rafinacija boksitom itd.

Rafinacija uljnih destilata ima za cilj uklanjanje nezasićenih ugljovodonika, asfaltno -


smolastih materija, naftenskih kiselina, sumpornih i azotovih jedinjenja, policikličnih
ugljovodonika sa kratkim bočnim lancem, tvrdih parafina i cerezina. Danas se rafinacija uljnih
destilata, u zavisnosti od načina rada, vrši:

 kiselinama i bazama,
 kiselinom i filtriranjem preko filtera sa inertnim materijalom (peščani filtri) ili
kiselinom, bazom i filtriranjem,
 selektivnim rastvorima uz eventualno naknadno rafinisanje sumpornom kiselinom
i filtriranjem.

Uklanjanje tvrdih parafina i cerezina iz ulja se vrši nakon rafinacije i često se


poboljšavaju svojstva ulja dodavanjem raznih aditiva, koji povećavaju indeks viskoziteta,
povećavaju stabilnost i mazivost ulja itd. Rafinacija uljnih destilata kiselinom i bazom, vrši se
sumpornom kiselinom, koja se ponaša na sledeći način:

1. Nezasićeni ugljovodonici se polimerizuju i stvaraju visoko - molekularne


polimere, koji se iz ulja uklanjaju zajedno sa kiselim gudronom.

2. Asfalteni se zgušnjavaju i nastali proizvodi se talože zajedno sa kiselim


gudronom.

3. Smole se delimično kondenzuju i stvaraju asfaltene, a delimično oksiduju u


sulfonske kiseline, koje se delimično tope u sumpornoj kiselini. Konačno se
smole i proizvodi smola kiselinom uklanjaju zajedno sa kiselim gudronom.

4. Naftenske kiseline se samo delimično rastvaraju u sumpornoj kiselini a glavni deo


ostaje u kiselom ulju.

5. Sumporova jedinjenja se delimično rastvaraju u kiselini i na taj način uklanjaju.

6. Azotova jedinjenja prelaze u kiseli gudron kao sulfati.

Uklanjanje policikličnih ugljovodinka zavisi od njihove građe, količine i jačine


upotrebljene kiseline i temperature obrade. Sposobnost reakcije tih ugljovodonika raste
smanjenjem dužine i broja bočnih lanaca. Neutralizacija se vrši natrijumhidroksidom i to prema
tačno utvrđenom režimu, kako bi se sprečilo stvaranje emulzija. Hidroliza sapuna se sprečava
viškom baze. Nakon neutralizacije, ulje se zagreva do temperature od 70 - 90°C, u cilju boljeg
taloženja baznih ostataka. Posle otpuštanja baznih ostataka, ulje je mutno, jer sadrži zaostalu
emulgovanu vodu i naftenske sapune. U cilju uklanjanja naftenskih sapuna, ulje se pere vodom i
to 15 - 20 % vode u odnosu na ulje. Sapuni u ulju uzrokuju veći procenat pepela i koksa. Nakon
pranja, ulje se suši uduvavanjem vazduha u vruće ulje, čime se uklanja vlaga. Osnovni delovi
postrojenja za rafinaciju ulja su prikazani na slici.

6
Slika 1.1. Shema rafinacije mazivih ulja: 1. predgrejač destilata, 2. pumpa, 3. agitator
za obradu kiseline, 4. rezervoar za kiselinu, 5. montejus, 6.rezervoar za kiseli gudron, 7. agitator
za obradu bazom, 8. pumpa, 9. rezervoar za odvojenu bazu, 10. rezervoar za otpadnubazu, 11.
agitator za pranje, 12. pumpa, 13. rezervoar za toplu vodu, 14. pumpa, 15. agitator za sušenje,
16. kondenzator za vodenu paru, 17. kompresor

Za rafinaciju uljnih destilata se uglavnom koriste periodični agitatori, jer se dobija gusti,
konzistentni kiseli gudron koji se teško taloži, a obrada natrijumhidroksidom i pranje ulja se
vezuju za poteškoće stvaranja emulzija. Međutim, postoje i postrojenja sa kontinualnom
obradom, kod kojih se primenjuju mehanička mešališta i centrifuge za odvajanje kiselog
gudrona. Agitatori su slični kao kod rafinacije primarnog benzina.

Proizvodnja parafina ima sledeće operacije:

 dobijanje parafinskog destilata,


 hlađenje destilata,
 presovanje destilata na filter presama i dobijanje parafinske mase - gača,
 znojenje gača u cilju uklanjanja ulja i
 rafinacija parafina.

Parafin nafte je mešavina tvrdih ugljovodonika, dobijena iz destilata parafinskih nafta


odgovarajućom preradom. Sirovina za proizvodnju parafina je parafinski destilat, dobijen kod
destilacije nafte. Pri destilaciji nafte je važno dobiti takav parafinski destilat, koji sadrži kristalne
parafine, koji se dobro filtriraju i koji ne sadrži cerezin.

Parafinski destilat se hladi, pri čemu se parafin kristališe, a zatim se filtrira na filter
presama. Filtrirani parafin u formi pogače sadrži 70 - 80 % parafina i 20 - 30 % ulja. Te pogače
se nazivaju gač. Gač se podvrgava znojenju, kako bi se tvrdi parafin izdvojio od ulja i parafina sa
nižom tačkom topljenja. Znojenje se vrši tako što se rastopljena parafinska masa - gač sipa u
plitke bazene sa perforiranom pločom. Prethodno se iznad nivoa perforirane ploče nalije voda,
kako bi se gač razlio po celom bazenu. Nakon toga se temperatura u bazenu povećava. Pošto je
parafinska masa raznorodna, prvo se tope parafini sa nižom tačkom topljenja i ulja. Mekani

7
parafini sa nižom tačkom topljenja i ulje prolaze kroz perforiranu ploču u donjem delu bazena,
odakle se izdvajaju. Na perforiranoj ploči, tvrdi parafin sa visokom tačkom topljenja se nakon
završetka procesa znojenja topi indirektnom vodenom parom, pri čemu i on prolazi kroz
perforiranu ploču. Ovako otopljen parafin ide u postrojenje za rafinaciju, gde se rafinira
kiselinom, bazom i zemljom za dekolorizaciju. Rafinisani parafin je bela kristalna masa bez
ukusa i mirisa.

Kreking

Benzin predstavlja vredan proizvod prerade nafte, pa je zbog te činjenice potrebno da se


proizvede što je moguće veća količina benzina. Ovo se postiže posebnom preradom ostataka
nafte i drugih težih proizvoda nafte, kojom se suštinski menja struktura molekula. Takav način
prerade se naziva destruktivna destilacija. Promena u strukturi molekula, koje se dešavaju pri
destruktivnoj destilaciji mogu grubo da se podele u dve kategorije:

 promene kod kojih se molekuli određene supstance raspadaju na manje molekule i


 promene kod kojih se molekuli određene supstance prvo raspadaju, pa onda
spajaju u nove molekule koji su znatno manji od molekula prvobitne supstance.

Ova dva procesa, raspadanja i sinteze dolaze u izvesnom stepenu kod svih industrijskih
procesa destruktivne destilacije. Jedan od najrasprostranjenijih procesa destruktivne destilacije je
kreking. U tehnologiji krekinga primenjuju se sledeće osnovne vrste krekinga:

 termički u tečnoj fazi,


 termički u parnoj fazi,
 katalitički,
 oksidacioni,
 piroliza i polimerizacija,
 hidrogenizacija.

Termički kreking u tečnoj fazi izvodi se pod pritiskom od 40 atm i na temperaturi 450 -
510°C. U tom procesu dobija se oko 40% benzina i 12% plina. Kao sirovina se koriste teški
ostatak nafte i njen teži destilat.

Termički kreking u parnoj fazi se izvodi pod pritiskom 3 - 10 atm i na temperaturi 560 -
680°C. Pri preradi plinskog ulja dobija se 40% benzina i 30% plina. Po hemijskom sastavu,
benzin parne faze znatno se razlikuje od primarnog benzina (sadrži do 40% olefina i 30%
aromata). Taj benzin mora se specijalnim metodama rafinisati.

Kreking u prisustvu katalizatora se izvodi upotrebom raznih katalizatora: mešavina


oksida metala, aluminijum hlorida, fosforne kiseline itd. Kod tog procesa, iz plinskog ulja i
ostataka nafte dobija se 60% - 80% benzina i teških destilata, a osim toga nastaju manje količine
koksa i plina. Utrošak katalizatora je od 3 - 4% prema prerađenom materijalu. Temperatura
procesa ne prelazi 450°C, a pritisak je blizu atmosferskog.

Oksidacioni kreking se izvodi u parnoj fazi u generatoru, na temperaturi od 520 - 550°C.


Tako visoka temperatura se postiže na račun oksidacije ugljovodonika u parnoj fazi. Pare
derivata nafte ulaze u generator zajedno sa kiseonikom. Pri radu sa petrolejskim destilatom,
dobija se 40% benzina, 6% laganog benzina, 2% flegme i plina i 25% gubitaka. Kod tog procesa
dobijeni plin ima znatan sadržaj vodonika ( 60% ).

8
Piroliza se izvodi na atmosferskom pritisku i na temperaturi 700 - 850°C. Tom
metodom se dobija 50% plina, 10 - 12% pirodestilata, koji ima 80 - 90% aromata. Preostalih 38 -
40% otpadaju na naftensko ulje, zeleno ulje i tekuću smolu. Kao sirovina služe frakcije petroleja
i plinskog ulja.

Polimerizacija plina se izvodi na dva načina: termički na temperaturi od 650 - 750°C i


pritisku 50 - 70 atm, i katalitički sa fosfornom kiselinom ili alunimijumhloridom. Cilj ovog
procesa je da se preradom teških plinovitih ugljovodonika dobije benzin.

Hidrogenizacija znatno povećava dobijanje benzina iz teškog ostatka nafte. Taj proces se
izvodi na dva načina: bez katalizatora i pod velikim pritiskom 200 - 300 atm i u prisustvu
katalizatora pod pritiskom 50 - 100 atm. Tim procesima se ugljovodonicima sa malo vodonika i
teškim ugljovodonicima dodaje vodonik potreban za zasićenje. Tipična šema kreking procesa je
prikazana na slici 1.2.

Slika 1.2. Shema tipičnog kreking postrojenja: 1. ulaz sirovine, 2. pumpa za vrući
materijal, 3. cevna peć, 4. dodavanje produkata radi hlađenja, 5. redukcioni ventil, 6.
evaporator, 7. kolona za frakcionisanje, 8. odvajač plina, 9. plin, 10. benzin za stabilizaciju, 11.
refluks, 12. kolona za isparavanje, 13. ostatak krekovanja

Kod kreking procesa potrebno je postići temperaturu reakcije i održavati tu temperaturu


određeno vreme. Temperatura reakcije se održava u posebnoj cevnoj peći ili u specijalnim
komorama (reakcijom retorte). Proizvodi krekovanja na izlazu iz zone reakcije se sastoje iz
plina, benzina, intermedijarne frakcije i polimera (kreking ostatka), zbog čega se moraju
razdvojiti. Razdvajanje se vrši u evaporatoru, gde se odstranjuje kreking ostatak od plina i
destilata, koji idu u kolonu za rektifikaciju radi odvajanja plina i benzina od intermedijarnih
frakcija. Kako je temperatura krekovanja viša od temperature isparavanja i rektifikacije, to se
proizvod po izlasku iz peći mora ohladiti.

Hidrokreking je često korišćen proces za destilate koji imaju visok sadržaj sumpora,
azota i metala i one koji nisu prikladni za katalitički kreking i reforming. To su vrlo fleksibilni
procesi sa vrlo širokim spektrom različitih frakcija i visokim iskorišćenjem. Njima se teške
frakcije (vakuum - plinsko ulje, plinsko ulje katalitičkog i termičkog krekinga, deasfaltirano ulje)
prevode u vredne proizvode, npr. tekući plin, benzin, avionsko gorivo, dizelsko gorivo i uljni
destilat. Reakcije hidrokrekinga se odvijaju u reaktorima uz povišen pritisak i visoke

9
temperature, prisustvo vodonika i prisustvo katalizatora. Katalizatori u ovom procesu su metil
kobalt, molibden, vanadijum i platina i njihovi oksidi.

Katalitički reforming

Katalitički reforming predstavlja proces kojim se benzinske frakcije niske oktanske


vrednosti pretvaraju u benzin većeg oktanskog broja. Sirovina u ovom procesu je benzinska
frakcija dobijena atmosferskom destilacijom. Proces katalitičkog reformiranja se izvodi uz
prisustvo katalizatora. Kako benzini dobijeni procesom atmosferske destilacije sadrže u sebi
sumporova jedinjenja, pre početka reforminga, potrebno ih je desulforizirati jer štete
katalizatorima. Postrojenje katalitičkog reforminga se sastoje od tri peći, tri reaktora, separatora,
stabilizatora i kompresora za cirkulirajući plin. Benzin iz atmosferske destilacije se šalje kroz
seriju izmenjivača toplote u peć. Pre ulaska benzina u peć, dodaje se cirkulirajući plin bogat
vodonikom. Iz peći, ugrejani benzin ulazi u reaktor a zatim naizmenično kroz peći i reaktore, gde
se u prva dva reaktora dešavaju reakcije aromatizacije (endotermne), a u poslednjem reaktoru se
dešava reakcija hidrokrekinga (egzotermna). Benzin koji izlazi sa dna trećeg rezervoara odlazi na
separator, gde se plin bogat vodonikom odvaja od tekuće faze. Na vrhu separatora izlazi plin,
koji se delimično vraća u sam proces, a ostali deo se upotrebljava u drugom postrojenju. Tečna
faza sa dna separatora odlazi u kolonu za separaciju. Proizvod sa dna stabilizatora se otprema u
rezervoare i naziva se reformat. Upotrebljava se kao visokooktanska benzinska komponenta za
pravljenje motornih benzina ili kao sirovina za dobijanje aromata. U ovim procesima, najčešće
korišćeni katalizatori su bimetali na alumosilikatu, kao nosiocu.

Proizvodnja bitumena

Sirovina za dobijanje bitumena je nafta sa većim sadržajem smola i teških ugljovodonika,


koji se lako oksiduju i polimerizuju. To su asfaltno - bazno nafte. Proizvodnja nafte se sastoji iz
dva procesa:

1. Destilacija primarnog ostatka nafte na sekundarni ostatak i

2. Oksidacija ostatka vazduha.

Sekundarni ostatak nafte se dobija iz postrojenja za vakuum destilaciju. Tako dobijeni


ostaci se oksiduju uduvavanjem vazduha u horizontalnim ili vertikalnim kotlovima, koji rade
periodično ili kontinualno. Bitumen može da ima različita fizičko - hemijska svojstva, što zavisi
od same nafte i načina pripreme. U kotlovima se uduvava vazduh na temperaturi od 300 °C, a
pritom nastale pare destilata neiskorišćenog vazduha oksidacije prolaze kroz separator i
hladnjake. Dobijeni teški kondenzat (″crno ulje″) odlazi u rezervoar, a laganije frakcije se
kondenzuju u kondenzatorima i skruberima. Asfalt iz kotla prolazi kroz vazdušni hladnjak u
prihvatni rezervoar, odakle se puni u bačve ili cisterne. Uz primarne i sekundarne ostatke, za
pripremu bitumena mogu služiti i ostaci krekovanja, kiseli gudroni i sl. Međutim, dobijanje
bitumena je teže ukoliko materijal za dobijanje bitumena sadrži više koksa.

Proizvodnja tehničkih masti

Masti za podmazivanje ili konzistentne masti su homogene koloidne mešavine


mineralnih ulja, dobijene preradom nafte, sapuna i raznih dodataka. Te mešavine se dobijaju
kuvanjem sapuna i mešanjem sa mineralnim uljem i dodacima. Prema vrsti sapuna, koji se u
njima nalaze, konzistentne masti možemo podeliti na:

10
a) masti na bazi kalcijumovog sapuna:

 tovatne masti,
 mast za jamska kolica i
 kolomast.

b) masti na bazi natrijumovog sapuna:

 masti za kuglične ležajeve i


 masti za vruće ležajeve.

c) masti na bazi ostalih metalnih sapuna.

Sapuni se dobijaju iz masnoća životinjskog porekla, masnoća biljnog porekla, kao i iz


ostalih sredstava za sapunifikaciju (kolofon, tehničke masne kiseline, hidrantna ulja i naftenske
kiseline), tako što se kuvaju sa određenom bazom. Osnovna aparatura za proizvodnju
konzistentnih masti se sastoji od:

 kotla za pripremu sapuna,


 kotla za mešanje sapuna sa mineralnim uljem i
 postrojenja za egalizaciju i homogenizaciju konzistentne masti.

U zavisnosti od vrste mineralnih ulja, vrste sapuna i ostalih dodataka, dobijaju se razne
napred navedene konzistentne masti.

Poznato je da tehnologija prerade nafte predstavlja veoma važnu industrijsku granu za


celokupno čovečanstvo. Međutim, prerada nafte ujedno spada i u najveće zagađivače životne
sredine. Može se reći da nafta podjednako zagađuje sva tri medijuma životne sredine (voda,
vazduh i zemljište). Otpadne materije, koje se pri preradi nafte javljaju, se mogu svrstati u tri
osnovne grupe:

 Otpadni gasovi (NO, NO2, SO2, CH3CH, CH3CH2SH i ugljovodonici),


 Otpadne vode, koje sadrže (H2S, S2-, NH3, C6H5OH, teže i lakše frakcije
ugljovodonika, ulja i masti),
 Čvrst otpad (muljevi sa dna sirovinskih rezervoara, bezolovni muljevi sa dna
produktnih rezervoara, olovni muljevi sa dna produktnih rezervoara, muljevi sa
dna slop rezervoara, otpadni katalizatori kreking procesa, otpadni rastvarači,
muljevi sa dna API separatora, flotacioni mulj i višak biološkog mulja).

Glavni izvori nastajanja zauljanih procesnih otpadnih voda u integrisanoj rafineriji TIPA
2 su: akumulator vršnog produkta destilacione kolone, vakuum destilaciona kolona sa uređajem
za vakuum, striper kolone, akumulator vršnog produkta kolone za frakcionisanje proizvoda
katalitičkog krekinga, postrojenje za proizvodnju bitumena, drenaža rezervoara, čišćenje kotlova,
čišćenje izmenjivača, čišćenje kolona i druge opreme. Pri procesima alkalnog pranja, rafinacije,
izomerizacije i alkilacije, nastaju kisele ili bazne otpadne vode, kao i vode sa specifičnim
rastvaračima: furfurol, dimetanol - amin, ketoni itd.

U destilacionom postupku, pri kondenzaciji vodene pare, koja se koristi za stripovanje


para sirovog benzina, nastaje otpadna voda, koja je izrazito kisela i karakterističnog mirisa (zbog
velike koncentracije sumporvodonika). Pored sumporvodonika, ova voda sadrži i znatne količine
amonijaka. Prisustvo amonijaka predstavlja rezultat neutralizacije vode u kondenzacionoj posudi
u cilju sprečavanja korozije vrha kolone. U vodi se nalaze i fenolna jedinjenja, velike količine
11
ulja i masti, kao i određene količine ugljovodonika iz sirovog benzina, kondenzovanog u istoj
posudi.

Izvor nastajanja otpadnih voda u postrojenju za vakuum destilaciju predstavlja


barometarski kondenzator. Otpadna voda nastaje kondenzacijom ejektorske pare, pare za
stripovanje i vode za hlađenje grejača. Ova voda sadrži ulje, fenolna jedinjenja i vodoniksulfid,
koji je posledica pojave procesa termičkog krekovanja u grejnoj zoni sirovine za vakuum kolonu.
Kod postrojenja za termički i katalitički kreking, u akumulatoru vršnog produkta frakcionatora se
javlja otpadna voda koja nastaje kondenzacijom vodene pare za stripovanje. Ova otpadna voda
uglavnom sadrži fenolna jedinjenja, u koncentracijama većim i od 1000 mg/l. Pored fenolnih
jedinjenja se javljaju i ulja, H2S, NH3 a moguća je pojava i jedinjenja cijanida.

U procesima hidrodorade, gde spada i hidrokreking, otpadna voda sadrži određene


količine NH4SH, kao i slobodni NH3, H2S i fenolna jedinjenja.

U procesima katalitičke polimerizacije, kao katalizator se koristi fosforna kiselina.


Otpadna voda nastaje ispiranjem finalnog proizvoda, u cilju eliminisanja tragova fosforne
kiseline. U tu svrhu se koristi NaOH ili neki drugi alkalni reagens, pa otpadna voda sadrži
natrijumfosfat.

U procesu katalitičke alkilacije, proizvode se alkilati, visokokvalitetne komponente za


proizvodnju benzina. Reakcije propilena ili butilena sa izobutanom se izvodi u prisustvu
sumporne ili fluorovodonične kiseline. Otpadna voda koja nastaje prilikom pranja vodenim
rastvorom natrijumhidroksida, izrazito je bazna i sadrži značajnu količinu natrijumsulfata.

U rafinerijama nafte TIPA 2, instalirana su postrojenja koja koriste različite rastvarače u


procesima ekstrakcije, adsorpcije, azeotropne destilacije, a u cilju dobijanja kvalitetnijih ili novih
proizvoda. Mnogi procesi, koji koriste rastvarače ispuštaju otpadne vode, koje sadrže rastvarače
koji se koriste u tim procesima. Kao rastvarači u rafinerijama nafte javljaju se: fenol, glikoli,
amini, furol, m - metil - pirolidon, ketoni, karbamid, tečni sumpordioksid, sumporna kiselina i dr.

Na osnovu opisane tehnologije prerade nafte i date analize otpadnih voda iz pojedinačnih
postrojenja, vidi se da su otpadne vode vrlo različitih kvalitativnih karakteristika. Veliki deo ovih
otpadnih voda, zbog sastava same nafte, sadrži velike koncentracije ulja i masti (prosečna
koncentracija od 200 - 300 mg/l), pa ih treba adekvatno tretirati.

2.2. Petrohemijska industrija

Osnovne sirovine za proizvodnju petrohemijskih proizvoda su prirodni plin i nafta.


Petrohemijski proizvodi se mogu podeliti na primarne, sekundarne, intermedijarne i finalne
proizvode. Primarni i sekundarni proizvodi su: vodonik, sintezni gas, monoolefin, diolefin,
acetilen, aromati, n - parafin i cikloparafin. Intermedijarni proizvodi se dobijaju iz primarnih a
koriste se za dobijanje finalnih proizvoda. Dobijaju se procesom proizvodnje alkohola, aldehida,
kiselina, oksidacijom nezasićenih i aromatičnih ugljovodonika. Od finalnih proizvoda, najveću
primenu imaju plastične mase i sintetička vlakna. Na slici su prikazani osnovni procesi i
proizvodi u petrohemijskoj industriji.

12
Slika 1.3. Osnovni procesi i proizvodi petrohemijske industrije

Petrohemijska industrija spada u grupu najsloženijih industrija, pa su zato otpadne vode,


nastale u ovoj industriji, kompleksnog sastava sa velikim brojem opasnih i štetnih materija. Od
tih materija, najkarakterističnije su: živa, hlorovani ugljovodonici, fenoli, sulfidi, ulja itd. Sve
otpadne vode petrohemijske industrije se mogu podeliti na dve vrste otpadnih voda:

 otpadne vode sa pretežno organskim opterećenjem i


 otpadne vode sa pretežno neorganskim opterećenjem.

Otpadne vode sa organskim opterećenjem praktično nastaju u svim baznim procesnim


postrojenjima, instalisanim u jednom petrohemijskom kompleksu, dok neorganski opterećene
otpadne vode pretežno nastaju u procesima elektrolize. Što se tiče standardnog petrohemijskog
kompleksa, sa otpadnim vodama opterećenim organskim zagađenjem, možemo nabrojati sledeća
postrojenja: piroliza sirovog benzina - dobijanje etilena, proizvodnja polietilena niske gustine,
proizvodnja polietilena visoke gustine, proizvodnja vinilhlorida monomera i proizvodnja
polivinilhlorida.

Otpadne vode sa postrojenja za pirolizu su uglavnom opterećene benzinom, uljem,


etilenom i natrijumsulfidom. Otpadne vode iz proizvodnje polietilena najviše sadrže polimere i
ulje, dok kisele otpadne vode iz proizvodnje vinilhlorida monomera i polivinilhlorida sadrže
monomere vinilhlorida i etilen - dihlorid. Kod postrojenja hlor - alkalne elektrolize, zbog
korišćenja žive, kao katode, dolazi do pojave zive u otpadnoj vodi, koja spada u vrlo toksične
13
elemente. Zbog specifičnih karakteristika otpadnih voda iz pojedinih postrojenja petrohemijske
industrije, potrebno je izvršiti predtretman ovih otpadnih voda na samom izlazu iz postrojenja, a
pre ulaska u centralno postrojenje za prečišćavanje zbirnih otpadnih voda petrohemijske
industrije. Osnovne karakteristike otpadne vode u bazenu za egalizaciju (bazen za ujednačavanje
protoka i sastava) date su u tabeli 2.1.:

Tabela 2.1. Karakteristike otpadne vode u bazenu za egalizaciju

Parametar Prosečna vrednost


Ulje, mg/l 200 - 300 (max. 2000)
Fenoli, mg/l 20 - 40 (max. 500)
BPK5, mgO2/l 350 - 500 (max. 1200)
HPK, mgO2/l 550 - 780 (max. 2500)
pH 8-9 (max. 10)

2.3. Tehnologija dobijanja ulja i masti

Ulja i masti su materije biljnog i životinjskog porekla, koje se najvećim delom sastoje od
triglicerida masnih kiselina. Osim što predstavljaju najvažniji izvor energije u ljudskoj ishrani,
ulja i masti se koriste i kao sredstva za podmazivanje, sirovine u izradi sredstva za pranje, koriste
se u tekstilnoj industriji, industriji boja i lakova, industriji proizvodnje plastičnih masa i zato
proizvodnja ulja i masti predstavlja važnu industrijsku granu. Osnovna podela prirodnih masti je
podela prema poreklu, na osnovu koje se ulja i masti dele na:

 biljne (dobijene iz semena, plodova ili delova biljke) i


 životinjske (dobijene iz životinjskih tkiva).

Najznačajniji izvori ulja su biljke: lan, soja, pamuk, arašid, ricinus, kukuruz, maslina,
palma, suncokret i sl., a što se tiče masti životinjskog porekla, one se dobijaju iz tkiva svinja,
goveda, ovaca, kao i iz mleka goveda, koza i ovaca. Značajna količina ulja se dobija i iz organa
morskih životinja ( kit, foka, ribe bogate uljem, sardine, haringe i dr.).
Tehnologija dobijanja ulja i masti može se podeliti na dve osnovne celine:

 priprema uljarice i
 dobijanje ulja i masti iz uljarica.

Pod pripremom uljarica podrazumeva se niz operacija kojim se održava kvalitet semena,
sprečava oštećenje zrna i unošenje primesa u masu zrna. Te operacije su: transport, čišćenje i
klasiranje semena (prosejavanje i rešetenje semena, sortiranje semena preme obliku, čišćenje na
osnovu magneta, flotacija), sušenje semena, ljuštenje semena, skladiranje semena.

Dobijanje ulja i masti iz uljarica se sastoji iz dva osnovna procesa: izdvajanje ulja i masti
iz biljnih i životinskih tkiva i rafinacija. Pored ova dva osnovna procesa prerade, u nekim
industrijama proizvodnje ulja i masti, dodatni procesi mogu biti: frakcionisanje masti i masnih
kiselina, cepanje masti, esterifikacija i interesterifikacija.

14
Izdvajanje ulja i masti iz biljnih i životinskih tkiva perdstavlja specijalizovanu granu
tehhnologije masti. U zavisnosti od vrste sirovine iz koje se dobija ulje za izdvajanje ulja i masti,
koriste se postupci topljenja, ceđenja i ekstrakcije sa rastvaračima. Pri izboru tehnološkog
postupka, mora se voditi računa o očuvanju hranjivih svojstava ulja i sprečavanju unošenja
stranih materija u ulje. Kada je u pitanju dobijanje ulja iz biljnih tkiva, potrebno je pre procesa
izdvajanja izvršiti dodatnu pripremu. Poznato je da su lipidi i proteini u ćelijama uljarica vezani
na određen način gradeći gel. Da bi se promenila ova ravnoteža potrebno je upotrebiti neku
spoljnu silu, a to se postiže primenom mehaničke (mlevenje), toplotne (grejanje) ili hemijske
(voda) sile.

Ceđenje semena i plodova uljarica se danas obavlja kontinuiranim presama. Princip rada
ovih presa je u tome da snažan puž gura seme iz zatvorenog velikog prostora u manji. U malom
prostoru seme biva pritisnuto i zbog povećanog pritiska dolazi do pucanja ćeliskih opni i ceđenja
ulja. Tim postupkom u pogačama dobijenih ceđenjem ostaje 2,5 - 3,5% ulja. Ceđenje se danas
koristi samo za dobijanje ulja iz maslina i semena bundeve. Međutim, ovaj postupak se može
kombinovati sa postupkom ekstrakcije rastvaračima.

Ekstrakcija ulja rastvaračima predstavlja postupak izdvajanja lipidnih sastojaka iz


predhodno pripremljenih sirovina pomoću odgovarajućih rastvarača. Taj postupak se primenjuje
kod većine uljarica (soja, pamuk, arašid, kukuruzna klica i sl.), nekih životinjskih tkiva, sirovina
koje sadrže male količine ulja i pogača nastale nakon ceđenja ulja. Organski rastvarači, koji se
uglavnom koriste za ekstrakciju ulja, su heksan i ekstrakcioni benzin. Izdvajanje ulja iz semena
ekstrakcijom organskim rastvaračima obuhvata sledeće operacije:

 Priprema sirovine za ekstrakciju,


 Ekstrakcija rastvaračem,
 Čišćenje micela i odvajanje rastvarača od ulja,
 Odvajanje rastvarača od čistog dela ulja,
 Obrada sačme i
 Rekuperacija rastvarača.

Pod pripremom sirovine za ekstrakciju se podrazumeva zagrevanje i mlevenje sirovine.


Operacija ekstrakcije se vrši u uređajima koji se nazivaju ekstraktori, a sam tip ekstrakcije može
biti diskontinualan (baterijski) i kontinualan. Kontinualni tip ekstrakcije se koristi za velike
kapacitete i zahteva malo radne snage. Operacijom ekstrakcije se dobija micela, koju čini rastvor
ulja i rastvarača i sačme i koja predstavlja ostatke semena. Nakon ekstrakcije je potrebno očistiti
micelu i odstraniti rastvarač. Micela, koja je dobijena u procesu ekstrakcije, predstavlja složeni
rastvor lako isparljivog rastvarača, rastvorenih masti i negliceridnih komponenti, kao i primesa
sačme (0.4 - 1%). Prečišćavanje micele se može obaviti dekantacijom, filtracijom i
centrifugiranjem. Uklanjanje rastvarača iz ulja, nakon filtracije micele se obavlja u destilatoru.
Destilacija se odvija u kontinualnim destilatorima u tri faze. U prvoj fazi se sadržaj rastvarača
smanji za 50%, u drugoj se sadržaj rastvarača smanji na 5 - 10% u ukupnoj masi micele, dok u
trećoj fazi micela prolazi kroz kolonu, u koju se direktno ubrizgava para, nakon koje se rastvarač
uklanja i u tragovima. Pošto se rastvarač nalazi i u sačmi (15 - 30% od upotrebljenog rastvarača),
zbog korišćenja sačme u poljoprivredne svrhe, potrebno je odstraniti rastvarač. Za odvajanje
rastvarača iz sačme, koristi se postupak tostovanja, koji predstavlja prženje sačme nakon
prethodnog dodavanja vode. Rekuperacija rastvarača se vrši zato što se pri ekstrakciji stvaraju
pare rastvarača, pa se ove pare, pre ispuštanja u okolinu, moraju prečistiti. Ovaj postupak se
izvodi kondenzacijom para rastvarača (hladnom vodom, hladnim vazduhom, rastvornim solima),
ili pare prolaze kroz kolone sa aktivnim ugljem. U sirovom ulju, dobijenom bilo ceđenjem, bilo
ekstrakcijom organskim rastvaračima, ima prisutne mehaničke nečistoće. Ove mehaničke
nečistoće se uglavnom uklanjaju filter presama.

15
Rafinacija ulja i masti predstavlja odstranjivanje različitih primesa, koje se nalaze u
sirovim mastima i uljima. Te primese mogu biti: slobodne masne kiseline, fosfolipidi, fitosteroli,
inozitfosfati, smole, pentozani, šećeri, biljni pigmenti (ksantofil, hlorofil), sluzne materije itd.
Neke primese su štetne jer u toku prerade ili skladištenja ulju daju tamnu boju, međutim, nisu
sve primese u uljima štetne, jer neke, kao što su neutralni steroli, tokoferoli imaju važnu ulogu
jer štite ulje od oksidacije. Danas se pri proizvodnji rafiniše većina ulja, sem maslinovog ulja i
nekih drugih ulja, koja se dobijaju metodom ceđenja. U okviru procesa rafinacije, uključene su
operacije uklanjanja sluznih materija (odsluzavanje), neutralizacija, dekoloracija, vinterizacija,
dezodorizacija i bistrenje ulja.

Odsluzavanje predstavlja uklanjanje fosfatida iz ulja, jer su ove materije sklone


koagulaciji i grade nepoželjne taloge. Ova operacija se može izvoditi na sledeće načine:
zagrevanjem do temperature koagulacije, razaranjem kiselinama, koagulacijom pomoću
elektrolita i hidratacijom. U praksi se najčešće koristi odsluzavanje hidratacijom.

Svrha neutraliuzacije ulja i masti jeste uklanjanje slobodnih masnih kiselina. Postupak se
može izvoditi na sledeće načine: neutralizacija bazama, ekstrakcija slobodnih masnih kiselina,
pomoću glicerola, destilacija slobodnih masnih kiselina i ekstrakcija selektivnim rastvaračima. U
praksi se najčešće primenjuje neutralizacija bazama.

Ulja i masti sadrže prirodne obojene - lipohromne materije. To su najčešće hlorofil,


karotinoidi, ksantofil, gosipol idr. Dekolorizacija ulja i masti se može izvesti adsorpcijom na
površinski aktivnim materijama (aktivni ugalj) ili pomoću hemijskih sredstava. U uljarstvu se
uglavnom primenjuje prva metoda.

Vinterizacija predstavlja operaciju pri kojoj se iz ulja uklanjaju čvrste masti i to


filtriranjem.

Dezodorizacija je operacija, kojom se iz ulja i masti uklanjaju nosioci nepoželjnih mirisa


i ukusa. Proces dezodorizacije je u osnovi vakuum destilacija vodenom parom.

Nakon dezodorizacije, ulje se hladi. Hlađenje se vrši u vakuumu, jer su visoke


temperature vrlo štetne i omogućavaju oksidaciju. Nakon procesa hlađenja, ulje se filtrira
(bistrenje ulja), posle čega je spremno za skladištenje i pakovanje.

Karakteristično zagađenje ovih otpadnih voda je ulje. U proizvodnom procesu nastaju


otpadne vode koje možemo podeliti u dve grupe: procesne i tehnološke. Procesne otpadne vode
nastaju kao produkt održavanja (pranje i čišćenje) procesnih postrojenja. Najveća količina
otpadnih voda, koje sadrže veliku koncentraciju ulja i masti, nastaje prilikom pranja filter presa i
filtera za bistrenje. Ove vode se karakterišu kao jako zagađene vode. Tehnološke otpadne vode
nastaju kao produkt tehnološkog procesa i u ovu grupu spadaju: barokondenzatorske otpadne
vode iz dezodorizacije, ekstrakcije i rafinacije, kao i različite rashlađene vode. Ove vode su malo
zagađene vode i one zajedno sa procesnim otpadnim vodama idu na postrojenje za prečišćavanje.

2.4. Metaloprerađivačka industrija

Metaloprerađivačka industrija obuhvata veliki broj tehnoloških procesa, ali među


tehnološkim procesima koji daju otpadnu vodu sa uljnim emulzijama treba istaći procese
mehaničke i termičke obrade metala.

16
Pod mehaničkom obradom metala se podrazumeva obrada metala raznim mašinama.
Operacije koje se najčešće primenjuju pri mehaničkoj obradi metala su: brušenje, glačanje,
obrada u dobošima, četkanje i obrada mlazom.

Brušenje predstavlja dobijanje ravne i glatke površine metala putem skidanja finih
metalnih opiljaka. Sam postupak brušenja se kreće od finog do grubog brušenja. Iako se
brušenjem dobija ravna i glatka površina, ovakva površina nije pogodna za galvanizaciju, pa je
zbog toga potrebno dalje obrađivati metal. Prilikom ove operacije, stvara se velika količina
prašine, pa je neophodno prisustvo lokalne ventilacije a vrlo često se koriste i vodene zavese.

Glačanje je operacija, kojom se na metalu dobija sjajna, ogledalu slična površina.

Obrada u dobošima se sastoji u tome što se površine predmeta čiste i glačaju na taj način
da se predmeti taraju jedni od drugih u prisustvu abraziva u rotacionim dobošima. Kao abraziv se
koriste kvarcni pesak, opiljci čelika, ispucano staklo, čelične kuglice itd. U poslednje vreme se
primenjuje mokro brušenje i glačanje u bubnjevima. Za ovaj postupak se koriste perforirani
doboši, koji su obično u kadama napunjeni pogodnim rastvorima (rastvorom sapuna).

Četkanje je operacija koja se primenjuje kada treba brusiti i glačati predmete sa jako
reljefnom površinom. Za ovu operaciju se koriste razne vrte četki: četke od žica, vlakna,
rotirajuće četke sa čeličnim vlaknima itd. Četkanje se uvek izvodi na mokro, pri čemu se
najčešće kao tečnost upotrebljava rastvor sapuna.

Obrada mlazom je čišćenje metalne površine dejstvom mlaza (presa, čelična sačma,
voda). Na metalnu površinu, velikom brzinom, se dovodi komprimovani vazduh ili tečnosti.
Ovom operacijom se vrši odstranjivanje oksidacionog sloja na metalu, stare metalne prevlake itd.

Pri mehaničkoj obradi metala se javlja trenje između površine alata i površine predmeta
koji se obrađuje. Pojavom trenja se oslobađa toplota, koja štetno utiče na alat. Zbog toga je
potrebno smanjiti silu trenja, što se postiže upotrebom emulzija, sapunica, ulja za rezanje itd.
Najviše upotrebljavana sredstva su emulzije, koje predstavljaju mešavinu ulja i vode. Pri samom
procesu obrade, emulzija trpi značajne fizičke i hemijske promene. Tako, vremenom, dolazi do
oksidacije ulja u emulziji pri čemu nastaju asfaltne i smolaste materije, kao i zaprljanje uljnih
emulzija nastalo trošenjem dodirnih površina. U tom slučaju, emulzija gubi svojsva potrebna za
hlađenje pa se mora zameniti novom. Upotreba emulzije u određenom pogonu zavisi od
intenziteta, kao i od karakteristika mehaničke obrade metala, ali su to uglavnom male količine
emulzija. Hlađenje reznog alata se vrši uljem za rezanje, čiji sastav čine masne kiseline, estri,
amini i druga organska jedinjenja. Uljne emulzije, kao i ulje za rezanje, se moraju prečistiti pre
ispuštanja u recipijent.

Termička obrada metala predstavlja obradu metala pri kojoj se menjaju fizičke i
hemijske osobine metala, a ne menja oblik obrađivanog predmeta. Termička obrada metala se
može izvoditi na dva načina: termički i termohemijski. Termički postupci su žarenje, kaljenje i
otpuštanje. Termohemijski postupci su procesi cementacije, azotiranje, nitrocementacija,
cijanizacija, siliciranje, hromiranje i dr. Kod ovakve obrade metala dolazi do obogaćivanja
površine predmeta ugljenikom, azotom, silicijumom, hromom i drugim elementima.

Za posmatranje procesa u odnosu na zagađenje otpadnih voda uljnim emulzijama, u


mnogome su bitniji termički postupci u odnosu na termohemijske postupke. Pri prethodnoj
obradi metala (livenje, izvlačenje i dr.), dolazi do pojave nejednakosti u strukturi, kao i pojave
unutrašnjih naprezanja metala. Ova pojava se javlja zbog neravnomernog hlađenja metala. Da bi

17
se postigao što bolji kvalitet metala, potrebno je odstraniti ove nedostatke a to se postiže
žarenjem metala. Žarenje se odvija na povišenoj temperaturi uz lagano hlađenje. Žarenje može
da bude difuziono, potpuno i rekristalaciono žarenje. Difuziono žarenje se primenjuje kod čelika
gde je nastala unutrašnja segregacija. Ovom metodom, čelik postaje homogen, te se vrsta ovog
žarenja naziva i homogenizacija. Ova metoda se zasniva na difuziji ugljenika ili drugih primesa u
čvrstom stanju. Potpuno žarenje se vrši radi poboljšanja strukture čelika, u cilju lakše obrade i
usitnjavanja strukture. Postoje dva tipa ovog žarenja: potpuno žarenje na lamelasti preliv i
potpuno žarenje na zrnasti preliv. Rekristalaciono žarenje se primenjuje da bi se uklonila
unutrašnja naprezanja čelika. Ovaj postupak se vrši na 600°C jer je temperatura rekristalizacije
čelika 450°C.

Kaljenje je postupak kojim se dobija odgovarajućass struktura materijala. Ovaj postupak


se izvodi postepenim zagrevanjem metala a zatim naglim hlađenjem u vodi ili ulju. Zagrevanje
peći za termičku obradu se vrši gasom, tečnim gorivom ili upotrebom električne energije.
Sredstvo za hlađenje, koje se najviše koristi, je ulje i pri tome temperatura ulja ne sme da bude
veća od 80 - 85°C, a temperatura paljenja ne sme da bude niža od 165°C.

Otpuštanje je termička obrada koja redovno sledi nakon kaljenja i ima za cilj smanjenje
ili potpuno odstranjivanje unutrašnjeg naprezanja, smanjenje tvrdoće, zatezne čvrstoće,
naprezanja pri granici razvlačenja, poboljšanje žilavosti i izduženja. Ova metoda se izvodi tako
što se metal kratkotrajno zagreva a zatim hladi na vazduhu ili nekim drugim sredstvima.
Otpuštanje može biti nisko, srednje i visoko, a to zavisi od temperature na kojoj se vrši
otpuštanje.

Mogućnost nastanka otpadnih voda iz procesa termičke obrade je iz rastvora za hlađenje i


prilikom ispiranja metalnih delova. Zbog upotrebe ulja ili uljnih emulzija za hlađenje metala,
otpadne vode iz ovih procesa imaju veliku koncentraciju ulja.

2.5. Ostali izvori otpadnih voda koje sadrže uljne emulzije

Danas se u svetu mineralna ulja i maziva koriste za potrebe rada mašina u raznim
industrijama, kao i u svim vidovima saobraćaja. Maziva se uglavnom koriste za podmazivanje
mehaničkih delova mašina, radi smanjivanja trenja, kao i za potrebe hidraulike. Gabaritne
mašine, kao što su razne vrste kompresora, razne građevinske mašine i sl., koriste pri svom radu
velike količine ulja. To ulje, pri radu mašina, se vremenom troši, a istovremeno menja i svoj
hemijski sastav, pa ga je zato potrebno stalno menjati. Promena ulja i maziva se uglavnom vrši u
remontnim postrojenjima, u kojima može da se obavlja pranje i čišćenje mašina. U ovim
pogonima nastaju otpadne vode opterećene velikim koncentracijama uljnih emulzija. Slična
situacija je i sa prevoznim sredstvima, koje možemo posmatrati na primeru preduzeća, koje se
bavi transportom robe i putnika ″Niš - ekspres″. Prevoz putnika i robe se obavlja autobusima i
kamionima. Da bi se održao potreban stepen produktivnosti, neophodno je da putnička i teretna
vozila budu u ispravnom stanju. Tehnološke operacije u radu su pranje vozila, dnevni pregled
vozila, remont i servisni pregledi (promena ulja i rezervnih delova), i tankiranje ulja i nafte (iz
sopstvene pumpe). Redovno se vrši održavanje oko 600 autobusa i 200 kamiona. Servis vozila se
obavlja u remontnom odeljenju, za svako vozilo jednom u mesec dana. Remontno odeljenje se
sastoji iz generalnog remonta I i generalnog remonta II. U generalnom remontu I se vrši
zamena delova, dok u generalnom remontu II se vrši reparacija vozila (ako je vozilo havarisano).
Nakon servisiranja, vozilo odlazi na pranje. Kao sirovine se koriste rezervni delovi, ulja, masti,
nafta, sredstvo za pranje i odmašćivanje. U otpadnoj vodi, koja dolazi iz remontnog odeljenja,

18
javlja se prosečna koncentracija ulja i masti 400 - 500 mg/l. Na osnovu ove koncentracije se vidi
da su remontna postrojenja ovog tipa značajni zagađivači voda.

Pored remontnih postrojenja, uljne emulzije se u otpadnim vodama mogu javiti i pri
skladištenju određenih sirovina. Na primer, postrojenja koja služe za dobijanje toplotne energije
(toplane), kao jedno od goriva koje koriste je i mazut. Zbog velike količine goriva, koje se
koristi, mazut se skladišti uglavnom na otvorenom. Prilikom rada sa mazutom, u krugu toplane,
dolazi do određenih gubitaka mazuta, a pod uticajem atmosferskih padavina, u obliku
emulgovane organske faze, mazut odlazi u gradsku kanalizaciju. Zbog toga je važno prečistiti
atmosferske vode pre njihovog ulivanja u gradsku kanalizaciju ili recipijent. Kvalitet
atmosferskih otpadnih voda iz toplana se može sagledati kroz parametre, koji su prikazani u
tabeli 2.2.

Tabela 2.2. Kvalitet atmosferskih otpadnih voda zagađujućih materija iz JKP″Gradska


toplana ″ - Niš

Parametar Jedinica Csr


Sedimentne materije za 2h mg/l 5.5
Suspendovane materije na 105 °C mg/l 787.88
HPK mg O2/l 720
20°CBPK5 mg O2/l 135
Amonijum jon (NH4+) mg/l 0.00
Ulja i masti mg/l 120
Fenoli mg/l 0.00
Gvožđe mg/l 0.012
Bakar mg/l 0.000

19
3. Teorija emulzije i uticaj uljnih emulzija na životnu sredinu

Ulja i masti se javljaju u otpadnim vodama u obliku plivajućeg sloja, u disperznom i


emulgovanom stanju. Najsloženije je prečišćavanje stabilnih vodenih emulzija ulja i masti, koje
nastaju u prisustvu površinski aktivnih materija u otpadnim vodama. Američki institut za naftu -
API, daje sledeću klasifikaciju otpadnih ulja i masti:

 Laki ugljovodonici - obuhvataju sve tipove benzina, dizel goriva i rastvarače, koji se
koriste u hemijskoj industriji. Prisustvo lakih ugljovodonika otežava separaciju ulja i
masti veće viskoznosti.
 Teški ugljovodonici - obuhvataju sirovu naftu, dizel goriva, slop ulja, ostatke prerade
nafte, bitumen itd.
 Maziva i ulja za obradu metala - obuhvataju čista ulja i ulja, koja se koriste u
procesima obrade metala u obliku stabilnih emulzija. Emulziona ulja sadrže sapune,
organske masti i razna organometalna jedinjenja u obliku aditiva.
 Masti i organska ulja - uglavnom obuhvataju otpadne masti i organska ulja iz
prehrambrene industrije.

Emulzija je disperzni sistem u kome su disperzna faza i disperziona sredina normalne


tečnosti. Primer takvog sistema je majonez koji se sastoji od čestica tečne masti dispergovane u
vodi, kao i emulzija ribljeg ulja u kojoj je raspored obrnut. Globule dispergovane tečnosti imaju
prečnik od 0.1 do 1 m ali mogu biti i veće, pa su zato obično vidljive mikroskopom, a ponekad
i golim okom. Emulzije sa kojima se obično srećemo u praksi su emulzije u kojima je ulje
disperzna faza pa se zato nazivaju ulja u vodenim emulzijama, za razliku od tipa emulzija voda u
ulju, u kojima su čestice vode dispergovane u ulju.

Tip emulzije se eksperimentalno može odrediti na više načina. Jedan od načina je da se


mala količina vode u uljnoj emulziji stavi na mikroskopsku pločicu i u nju utrlja kap ulja, što će
dovesti do mešanja , dok u slučaju emulzije tipa ulje u vodi, kapi se neće sjediniti. Drugi način je
da se meri električna provodljivost i ona je znatna kada su upitanju emulzije gde je voda
disperzna sredina, a neznatna kod emulzija kada je disperzna sredina ulje. Emulzije voda u ulju
su stabilne jedino uz prisustvo treće supstance, a emulzije ulje u vodi, koje se dobijaju
zajedničkim mućkanjem, nisu dovoljno stabilne. Da bi emulzije bile stabilne potrebno je
prisustvo emulgujućih agenasa. Ovakvi sistemi sadrže disperznu fazu u velikoj razmeri,
pokazuju osobine kao što su visoka viskoznost relativno visoke koncentracije i stabilnost prema
elektrolitima.

Emulgujuće agense možemo podeliti u tri grupe:

 dugolančana jedinjenja sa polarnim grupama (sapuni, dugolančane sulfonske kiseline


i sulfati)
 supstance koje su po prirodi liofilne (proteini)
 razne nerastvorne praškaste supstance (bazni sulfati gvožđa, bakra ili nikla i
dr.)

Razaranje emulzija, tj. prevođenje u dva makroskopska tečna sloja može se ostvariti na
više načina:

20
 hemijsko razaranje emulgujućeg agensa (dodatak kiseline ili dvovalentnog katjona
emulziji koja je stabilisana natrijumovim sapunom) je efektivno, a isto tako i
dodavanje supstance koja teži da preokrene faze.
 razaranje pomoću visokovalentnih jona koji smanjuju z-potencijal čestica emulzija.
 fizička i mehanička razaranja (zagrevanje, zamrzavanje, centrifugiranje ili brzo
treskanje).

Teorija o stabilnosti emulzija zavisi od relativnih međupovršinskih napona. Može se


primeniti u mnogim slucajevima, ali se tu mogu javiti poteškoće usled eksperimentalne
neizvesnosti. Nije lako odrediti stabilnu emulziju, kao što nije uvek izvesno da li je svaka data
emulzija u ravnotežnom stanju. Činjenica koja ovo objašnjava je da kod potpuno istih
komponenata jedan način tretiranja daje relativno stabilnu emulziju dok kod drugog načina, to ne
mora biti slučaj.

Na osnovu date teorije o emulzijama može se zaključiti da su one u otpadnim vodama


problem koji treba da se shvati ozbiljno, a njegovo rešenje treba da bude postignuto pažljivim i
detaljnim radom. Štetnost otpadnih voda koje sadrže uljne emulzije na recipient ( reka, jezero
itd) se može sagledati kroz:

 mineralizaciju organske faze ulja i masti,


 toksičnost pojedinih jedinjenja koja se nalaze u uljima i masti i
 uticaj na fizičke karakteristike recipienta.

Ulja i masti se uglavnom sastoje od organske materije (mineralna ulja i mati sadrže
pored organske faze i neorgansku fazu ), koja se pod uticajem aerobnih i aneorobnih materija
mineralizuje. Kada se razgradnja organske materije dešava u aerobnim uslovima onda u vodi
dolazi do smanjenja kiseonika. Ova pojava može prouzrokovati nestanak kiseonika u vodi, što
dovodi do pomora riba i drugih organizama koji koriste kiseonik za disanje. Zato je pre
ispuštanja zauljanih otpadnih voda potrebno pratiti parametar BPK (biohemijska potrošnja
kiseonika).

Ulja i masti mogu da sadrže u sebi neka organska jedinjenja koja su vrlo toksična. Tako
na primer, zauljane vode naftne industrije sadrže ulja i masti koja u svojoj strukturi mogu imati
jako toksična jedinjenja: fenole, benzen, toluen itd. Fenolna jedinjenja spadaju u jako toksična
jedinjenja jer imaju širok spektar toksičnog dejstva a karakteriše ih i sinergističko dejstvo sa
drugim opasnim toksinima (amonijak, cijanidi, teški metali). Pored toga, ova jedinjenja spadaju i
u kancerogena jedinjenja. Kao i fenoli, i benzen spada u vrlo toksična jedinjenja a poznato je da
kada se unese u čovekov organizam, u malim količinama, može izazvati bolest leukemiju.
Toluen spada u manje toksična jedinjenja, utiče na centralni nervni sistem i pogoršava funkcije
bubrega. Pored nabrojanih ugljovodonika, poznato je da neki drugi ugljovodonici, koji se mogu
naći u uljima i mastima, imaju kancerogena, mutagena i teratogena dejstva.

Zauljane otpadne vode u recipijentu mogu izazvati promenu boje, viskoziteta i mutnoću.
Ove promene mogu, u velikoj meri, uticati na ekosistem voda, jer menjaju fizičke karakteristike,
koje narušavaju ravnotežu prirodnog staništa. Pored navedenih karakteristika, može doći i do
pojave plivajućeg sloja ulja, koji sprečava razmenu gasova između vode i vazduha.

21
4. Tretmani otpadnih voda koje sadrže uljne emulzije

Da bi se zaštitila životna sredina i očuvala u stanju ravnoteže, potrebno je zauljane


otpadne vode prečistiti pre ispuštanja u recipient. Koji će način tretmana biti izabran za tretiranje
ovih otpadnih voda zavisi od sledećih faktora:

 protok otpadne vode,


 kocentracija ulja u vodi,
 fizičko-hemijske karakteristike ulja u otpadnoj vodi i
 zaštita životne sredine.

Tretman zauljanih otpadnih voda možemo sagledati kroz shemu postrojenja za


prečišćavanje otpadnih voda naftne industrije.

Slika 4.1. Shematski prokaz prečišćavanja zauljanih otpadnih voda naftne industrije

Kao što se vidi sa sheme, otpadne vode iz različitih postrojenja prvo ulaze u bazen za
egalizaciju, zatim prolaze kroz dva bazena za prethodno odstranjivanje ulja (API separatori),
nakon čega voda ide na hemijsku obradu, odnosno u sud za koagulaciju. Posle suda za
koagulaciju voda se dalje tretira u bazenu za flotaciju i na kraju odlazi u taložnik.

Bazen za egalizaciju predstavlja uređaj za ujednačavanje protoka i sastava otpadne vode


kada su u pitanju dve ili više voda sa različitim protokom, a koje se mešaju. Ovaj uređaj se u
procesu prečišćavanja nalazi na mestu posle rešetki i peskolova. Bazen za egalizaciju se sastoji
od bazena za ujednačavanje protoka, opreme za uduvavanje vazduha i uređaja za evakuaciju
vode.

API separator je taložnik posebne konstrukcije, razvijen u američkom institutu za naftu.


Ovaj taložnik ima široku primenu u velikom broju rafinerija. U njemu se vrši uklanjanje grubih
taložnih čestica i značajne količine mineralnog ulja. API separator (slika 4.2.) se sastoji od dve
komore odvojene zidom. Ovaj taložnik je opremljen sistemom za zgrtanje taloga, koji se kreće
malom brzinom, a na površini pospešuje kretanje ulja prema izlazu. Uređaj je opremljen
sistemom za grejanje, a na izlaznom delu je montiran skimer u obliku brane, sa mehanizmom za
podešavanje visine. Hvatači ulja i masti su uređaji koji služe za uklanjanje plivajućeg ulja i

22
masnoća. Ovi uređaji se projektuju kao pokretne trake koje se stalno okreću na površine otpadne
vode u bazenu skidajući tako plivajuće ulje. Od ovih uređaja su u najčešćoj upotrebi skimeri.

Slika 4.2. Shematski prikaz API separatora

Koagulacija predstavlja proces prevođenja jednofaznog sistema (otpadna voda) u pravi


dvofazni sistem, destabilzacijom koloidnih čestica hemijskim sredstvima čime se ostvaruje
preduslov za njihovo taloženje. Ovaj proces najčešće se koristi za uklanjanje ulja, koloidnih
čestica, određenim delom rastvorene materije i suspendovane materije iz otpadne vode.
Hemijska jedinjenja koja se koriste za ovaj proces su: Al(SO 4)3  18 H2O; FeSO4  7H2O; FeCl3 
6H20. Od ovih jedinjenja najširu primenu ima Al2(SO4)3. Ove soli u vodi hidrolizuju gradeći
pritom teško rastvorna jedinjenja, odnosno hidrokside metala koji su skloni aglomeraciji.
Hidroksidi metala polutante u vodi adsorbuju na svojoj površini ili ih uključuju u svoju strukturu,
pri čemu ove čestice aglomeriraju i talože se na dnu bazena za koagulaciju. Hemizam hidrolize
Al2(SO4)3 se predstavlja sledećom hemijskom reakcijom:

Al2(SO4)3 + 6H2O  2Al2(OH)3 + 3H2O (4.1.)

Optimalni opseg pH za primenu Al2(SO4)3 je 4  pH  8. U procesu prečišćavanja je


potrebno ubzati koagulaciju, što se postiže flokulantima. Flokulanti koji se koriste se mogu
svrstati u tri grupe:
 neorganski,
 organska visokomolekularna jedinjenja,
 sintetička visokomolekularna jedinjenja.

Flotacija je proces prečišćavanja otpadnih voda kod koga se uklanjaju pene, masti i ulja
pre upuštanja u gradsku kanalizaciju, ako su prisutne u velikoj količini. Ovaj proces je proces
suprotan taloženju, pri čemu se uduvavanjem vazduha na površini vode prikupljaju čestice lakše
od vode. Flotacija može da se kombinuje sa drugim prosesima, kao na primer sa koagulacijom i
fizičkim taloženjem. Kombinovanjem flotacije sa drugim procesima se postiže veća efikasnost a
ujedno je i ekonomski isplatljivije jer se ona ne projektuje posebno u nekom drugom bazenu. Na
osnovu načina uvođenja mehurića u vodu, flotacija može biti:

 flotacija vazduhom pod atmosferskim pritiskom,


 flotacija rastvorenim vazduhom,
 vakuum flotacija.

23
Proces flotacije sledi nakon procesa koagulacije kako bi se ostvario što veći kontakt
između koagulanta i emulgovanog ulja u otpadnoj vodi. Ovo se postiže uduvavanjem vazduha u
donjem delu bazena za flotaciju, čime dolazi do efikasnijeg mešanja otpadne vode i koagulanta.

Taloženje se odvija u betonskim bazenima u kojima se uklanjaju suspendovane materije


(inertni materijali i mulj). Proces taloženja se odvija na osnovu sile gravitacije zbog čega brzina
vode treba da bude mala, da bi došlo do taloženja što većeg dela suspendovane materije. Pri
projektovanju taložnica, potrebno je obezbediti i opremu za sakupljanje i uklanjaje mulja i pene.
Ovim postupkom se uklanja 50 - 70% suspendovane materije i 25 - 40% BPK. Efikasnost
taloženja zavisi od površinskoog opterećenja (m3 otpadne vode na dan po m2 horizontalne
projekcije površine taložnice) pa ga pri projektovanju treba uračunati. Dubina taložnice se
projektuje tako da bude veća od 2.5 m. Taložnice mogu da se projektuju kao pravougaone ili
kružne što zavisi od zahteva kupca.

Zauljane otpadne vode iz naftne industrije opterećuju recipijent najviše organskim


materijama. Ove materije su uglavnom biorazgradive. Kada se posmatraju otpadne vode
industrije za proizvodnju ulja i masti, one sadrže organske materije, koje se gotovo u potpunosti
mogu mineralizovati biohemijskim procesima. Zato je potrebno, pri prečišćavanju zauljanih
otpadnih voda, uključiti i biološke procese prečišćavanja Ovim prečišćavanjem se u velikoj meri
uklanjaju biološki razgradive organske materije. Koloidne i rastvorljive organske materije
prelaze u oblik manje više stabilisanog mulja koji se taloži na dnu bazena. Ovaj mulj ima
adsorpcionu moć, pa zato može adsorbovati biološki teško razgradive toksične materije gde se sa
njim mogu ukloniti. Biološko prečišćavanje otpadnih voda se može podeliti na dve vrste
postupaka: polutehnički i tehnički postupci. U polutehničke postupke spadaju lagune za otpadnu
vodu, polja za orošavanje, filtri u zemlji. Tehnički postupci su bazeni sa aktivnim muljem i
biološki filtri. Nedostaci polutehničkih postupaka su ti što su manje efikasni tokom zime,
poljoprivrednim kulturama nije potrebna voda tokom cele godine a što se tiče filtera u zemlji,
mora se voditi računa o podzemnim vodama. Da bi procesi aerobne biorazgradnje mogli da se
odigravaju, neophodno je stalno prisustvo kiseonika. To je moguće rešiti ostvarivanjem velike
kontaktne površine vode sa vazduhom, uduvavanjem vazduha u otpadnu vodu, mešanjem itd. Što
se tiče bioloških filtra, kod njih se velika dodirna površina ostvaruje površinom zrna preko kojih
se sliva voda. Ovi procesi se uglavnom primenjuju kada su u pitanju komunalne otpadne vode.
Kada se posmatraju industrije, ovi procesi se primenjuju kod prehrambene industrije gde je
zagađenje organskim materijama velikog obima.

Tretmanom zauljanih otpadnih voda dolazi do stvaranja mulja, koji zbog zahteva zaštite
životne sredine, treba adekvatno tretirati. Postupci kojima se tretira mulj su: ugušćavanje,
stabilizacija, kondicioniranje, obezvodnjavanje, sušenje i odlaganje.

24
5. Zaključak

Na osnovu opisanih tehnoloških procesa može se zaključiti da koncentracije ulja i masti u


otpadnoj vodi, koje nastaju u opisanim industrijama, prelaze granice maksimalno dozvoljenih
koncentracija, zbog čega je potrebno ove vode adekvatno tretirati. Od svih opisanih thnoloških
procesa, tehnološki procesi proizvodnje nefte spadaju u najprljavije. Zauljane otpadne vode iz
naftne industrije imaju prosečnu koncentraciju ulja i masti od 200-300 mg/l. Upoređujući ovu
koncetraciju ulja i masti sa koncetracijama iz otpadnih voda drugih industrija, proizilazi da su
sve kocentracije približno jednake. Međutim otpadne vode naftne industrije imaju mnogo veće
protoke nego otpadne vode iz drugih industrija, pa je samim tim i maseni protok veći ( proizvod
koncentracije i protoka otpadne vode), što čini naftnu industriju najvećim zagađivačem.Dat
tretman prečišćavanja zauljanih otpadnih voda naftne industrije zadovoljava zahteve životne
sredine, ali se mora voditi računa i o mulju koji nastaje ovim tretmanom, kako bi se zaokružila
kompletna zaštita životne sredine. Otpadne vode svih opisanih industrija možemo uspešno
tretirati u koliko uzmemo u obzir sve relevantne parametre: protok otpadne vode,kocentracija
ulja u vodi,fizičko-hemijske karakteristike ulja u otpadnoj vodi i zaštitu životne sredine.

25

You might also like