Professional Documents
Culture Documents
Beograd, 2012.
Izdava:
Dekan:
Glavni i odgovorni
urednik:
Lektor i korektor:
Milena ori
Kompjuterski slog:
Biljana Krasi
tampa:
Tira:
300 primeraka
ISBN 978-86-6203-038-2
CIP -
,
616.89:1(082)
615.851.1(082)
--- (2011 ; )
Psihijatrija i psihoterapija izmeu
humanosti, neutralnosti i profesionalnosti /
[Seminar Ljudi govore ---, 12. i 13.
decembar 2011. godine ; organizator
Univerzitet u Beogradu, Fakultet za
specijalnu edukaciju i rehabilitaciju] ;
priredio Branko ori. - Beograd : Fakultet
za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju,
2012 (AQUA CLUB d.o.o.). - 223 str. ; 24 cm
Tira 300. - Napomene i bibliografske
reference uz tekst. - Bibliografija uz
pojedine radove.
ISBN 978-86-6203-038-2
1. , []
a) - b)
-
COBISS.SR-ID 195100684
UNIVERZITET U BEOGRADU
FAKULTET ZA SPECIJALNU EDUKACIJU I
REHABILITACIJU
TEMA
AUTORI - SARADNICI
ori, Branko, dr sc, neuropsihijatar, naelnik Klinike za bolesti zavisnosti u Institutu za mentalno zdravlje u Beogradu, vanredni profesor Fakulteta za specijalnu
edukaciju i rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu
Bokalovi, Gordana, neuropsihijatar, specijalista psihoterapije, naelnik Psihijatrijske slube u Domu zdravlja u Grockoj
Brzev-uri, Vesna, psiholog, psihoanalitiar, Savetovalite ,,Psiholoki krugovi
u Beogradu
Damjanovi, Aleksandar, dr sc, naelnik Odeljenja za afektivne poremeaje Klinike za psihijatriju Klinikog centra Srbije, vanredni profesor Medicinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu
Dimovi, Nada, kliniki psiholog, psihoterapeut, Udruenje konstruktivista Srbije
Dimitrijevi, Aleksandar, dr sc, psiholog, docent Filozofskog fakulteta (Odsek psihologije) Univerziteta u Beogradu, lan Beogradskog psihoanalitikog drutva
Dimoski, Sanja, dr sc, psiholog, docent Fakulteta za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu
Drakuli, Bogdan, dr sc, neuropsihijatar, ef Dnevne bolnice za psihotine poremeaje, Klinika za odrasle u Institutu za mentalno zdravlje u Beogradu
Dukanac, Vesna, mr sc, psihijatar, psihoterapeut, Dnevna bolnica za adolescente,
Klinika za decu i omladinu u Institutu za mentalno zdravlje u Beogradu
Jeroti, Vladeta, akademik, neuropsihijatar, profesor (po pozivu) Pastirske (pastoralne) psihologije i medicine, Teoloki fakultet u Beogradu (u penziji)
Jevremovi, Petar, dr sc, psiholog, vanredni profesor Filozofskog fakulteta (Odsek
psihologije) Univerziteta u Beogradu
Jugovi, Aleksandar, dr sc, dipl. socijalni radnik, vanredni profesor Fakulteta za
specijalnu edukaciju i rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu
Milenkovi, Sneana, dr sc, psiholog, psihoanalitiki psihoterapeut, profesor Filozofskog fakulteta (Odsek psihologije) Univerziteta u Novom Sadu
Popovi B., Velimir, dr sc, psiholog, docent na Filozofskom fakultetu Univerziteta
u Beogradu
Sedmak, Tomislav, dr sc, neuropsihijatar, profesor Fakulteta politikih nauka Univerziteta u Beogradu (u penziji)
Svetozarevi, Sneana, mr sc, psiholog, Klinika za bolesti zavisnosti u Institutu za
mentalno zdravlje u Beogradu
uvakovi, Miko, dr sc, profesor na Fakultetu muzike umetnosti u Beogradu
Zdravkovi, Svetlana, dr sc, specijalista medicinske psihologije, jungovski analitiar (IAAP, IGAP) u Institutu za mentalno zdravlje u Beogradu
SADRAJ
Branko ori 9
KAKO JE MOGU SAVREMENI HUMANIZAM
Bogdan Drakuli 19
SOCIJALNI DARVINIZAM
Aleksandar Jugovi 37
ZATO POSTOJI PSIHIJATRIJA
(ILI DA LI SU PSIHIJATRI UGROENA VRSTA)
Aleksandar Damjanovi 45
KORENI PSIHOTERAPIJE prolost, sadanjost
i budunost
Vesna Dukanac 57
KAKO OBUITI PSIHOTERAPEUTA ZA XXI VEK
Vladeta Jeroti 67
Znanje/legitimitet
Petar Jevremovi 71
DISKURZIVNA ANALIZA UMETNOSTI (diskurs i
ideologija umetnosti)
Miko uvakovi 77
TERAPEUT U SVOM OGLEDALU
Vesna Brzev-uri 87
ARHETIPOVI POMAUIH PROFESIJA
Svetlana Zdravkovi 97
ZEN MOGUNOST SAMOSPOZNAJE I SAMOODREENJA
Branko ori
,,Kliniko iskustvo govori nam da granica, odnosno
mea za ludilo nije linija (crta); to je pre, ira teritorija bez otrih podela: polje (zemlja) bez ljudi,
izmeu duevnog zdravlja i poremeenosti.1
Oduvek psihijatrijske bolesti izazivaju mnoga duboka filozofska pitanja u vezi
sa svakodnevnim ivotom savremenog oveka. Pored biolokog napretka u razumevanju ovih poremeaja, isticanjem nesvesnog dela linosti kao izvora napetosti ili unutranjih konflikata, snaan sociokulturoloki trag, skoro kao zatitni
znak u naoj struci, ostavila je psihoanaliza. Na nju se nadovezao psihodinamski
metod razumevanja ljudske prirode za vreme odrastanja i sazrevanja potencijalno zdravog oveka. Prethodno uspostavljen medicinski model poimanja duevnih bolesti ovim je samo dobio na irini, a razumevanje i praenje psiholokih i
socijalno-kulturolokih osobina oveka jo vie je doprinelo odreivanju ljudske
prirode. Time se interesovanje za mentalne poremeaje prenelo i na poimanje
mentalnog zdravlja, pa se namee niz pitanja koja treba objasniti.
1 Green (1977). 19; prema: Wirth-Cauchon, J. (2000): A Dangerous Symbolic Mobility: Narratives
of Borderline Personality Disorder, in: Pathology and the Postmodern, ed. by Dwight Fee, SAGE
Publications, London, 143pp.
10
2 Sedmak, T. (2003). Snaga paranoje, u knjizi: Rei..., ur. ori, B., ,,Ljudi govore..., Institut za
mentalno zdravlje, Beograd, 185-219.
3 Sedmak, T. (1999). Psihijatrijsko znaenje biopsihosocijalne etiologije moralnog ponaanja antisocijalnih i graninih linosti, u: ori, B. ur., Moral i psihijatrija, Ljudi govore..., Institut za
mentalno zdravlje, Beograd, 69-95.
11
toga, kada je u pitanju terapeut treba se prisetiti Zilburgove opaske o tome kako
psihijatar koji primarno u terapiji ne dotie problem morala, u odbrani subjektivnog stava, ne odbacuje ga. Tome dodajmo i spoznaju iz prakse da se terapeutove
line vrednosti ne mogu drati izvan terapijskog odnosa, ili se bar moraju kontrolisano primenjivati.
Dakle, humani nivo komunikacije, naroito u psihoterapijskom odnosu, ima
obeleja filozofije kao celovitosti, ili sistema vrednosti, obino nastalih kroz saoptavanje stavova, postavki i pretpostavki, odnosno principa obeju strana. U
psihoterapiji, samo na klijenta usmerenoj (slino kao u medicinskom modelu komunikacije), nije bilo tako. esto se preterivalo, na primer, isticanjem da sreu i
blagostanje treba vrednovati iznad svega. Ili, ponavljanje da je ovek gospodar
sopstvene sudbine to mu daje za pravo da sve kontrolie iz interesa, na svoj lini
nain. Posebno se naglaavala odrednica da dostojanstvo i vrednost svake linosti moraju biti potovani uvek, u svim okolnostima. Konano, u praksi, pretpostavke o pravu na individualnu slobodu i prepoznavanje obaveze svake osobe da
misli svojom glavom i izgovara svoju pamet, uz prethodne principe, nisu olakavale primenu moralnog ponaanja. Otuda, treba rei da su precenjena moralna
pravila skoro besmislena sve dok nisu u kompromisu, s jedne strane, sa skupom
socijalnih stavova, koji su osobina profesije i, s druge strane, sa stavovima drutva, koje veruje i potuje profesiju. Kompromisno i terapijski, delovali bi stavovi
u kojima svaka linost ima vrednost sama po sebi, pa se zbog toga kao takva i
potuje, tj. da svaki pojedinac ima pravo na lino usmerenje da bi mogao prema
svojoj elji, ili ako treba uz pomo drugih, izabrati line vrednosti i ciljeve na
osnovu kojih e preuzimati odgovornost i donositi odluke.
Ciljevi odraavaju vrednosti, a terapijski ciljevi nisu u tome izuzetak. Terapeut ima ciljeve, bilo posebne ili opte, koji su pod uticajem njegovog sistema vrednosti. Vrednosti mu odreuju koncepte o mentalnom zdravlju i svrhu aktivnosti.
Poto nema izleenja u smislu isceljenja, po miljenju veine terapeuta, ono to
u procesu leenja ini ,,podnoljiv konflikt, iz kojeg se raa reenje, jeste prvenstveno stvar terapeutovih vrednosti.
S druge strane, pristup mentalnom zdravlju, uostalom kao i poremeajima,
promenljiv je. Prilagoavanje, u smislu prihvatanja i navikavanja na promene,
esto se smatralo ciljem psihoterapije. Jasno je, meutim, da je prilagoavanje na
odreene situacije nepoeljno. Tako, na primer, male grupe devijantnih, zavisnika i kriminalaca, nisu sredine u kojima se potvruje mentalno zdravlje. I vie od
toga, ako bi se svi prilagodili, promene i napredovanje bi stali. Sve to vodi nas ka
subjektivnim objanjenjima zasnovanim na definiciji prilagoenosti kao neometajuem ponaanju. Vremenom, ovome je dodat koncept integracije (uklapanja)
kao jedan od psihoterapijskih ciljeva, koji pre afirmie unutranje stanje, nego
prilagoenost klijenta na posebne uslove iz okruenja.
12
Shvatajui nedovoljnost prilagoavanja i uklapanja (integracije) kao kriterijuma za mentalno zdravlje, bilo pojedinca, bilo grupe, ezdesetih godina prolog
veka uveden je u praksu i pojam ,,kognitivne dovoljnosti (primerenosti ili primerenog opaanja), to je, uz prethodna dva, ubrzo postalo standard za procenu
mentalnog zdravlja. Brojni terapeuti su kroz praksu shvatili da postoji malo psiholoki znaajnih i, iz ugla istraivanja, operacionalno korisnih opisa zajednikih obrazaca u nastajanju i jaanju mentalnog zdravlja. Zbog toga se iri krug, pa
se dodaju novih pet kriterijuma kao to su: odsustvo mentalnog poremeaja ili
simptoma, normalnost ponaanja, uklapanje u okolinu, jedinstvo linosti i pravilno opaanje realnosti. Prva dva su odbaena, s obzirom da od kulturolokog
konteksta odreivanja normalnosti zavisi jesu li simptomi normalni ili abnormalni (vie ili manje uklapajui). injenice da svaki oblik uklapanja ne predstavlja pokazatelj mentalnog zdravlja, a da uklapanje moe biti i puko ,,pasivno
prihvatanje socijalnih stanja do gubitka zdravlja, ukazale su na novi kriterijum,
tzv. aktivnog uklapanja ili ,,vladanja okolinom. Ovaj kriterijum u sebi nosi mogunost biranja ponaanja na koje se neko prilagoava, pa se time u okruenje
oslobaaju razliite vrste stanja i prateeg ponaanja. Uklapanje, ili samo-doslednost, ne moe se prihvatiti samo po sebi, s obzirom da ne obezbeuje slobodu od
sukobljavanja sa okolinom. Pravilno opaanje realnosti i sveta, i sebe samog, koje
se tee postie, poto veina rasuivanja ne moraju biti ispravna, jo uvek je koristan kriterijum. Meutim, nijedan od kriterijuma, sam po sebi, nije odgovarajui.
Sve dok je teko odrediti standarde za mentalno zdravlje, terapeuti e imati i
razliite terapijske ciljeve. Prilagoavanje, uklapanje i odgovarajue opaanje realiteta, odnosno stvarnosti, obino se prikljuuju tim ciljevima. Jedna od najirih
lista terapijskih ciljeva je ona koju je izneo Maslow4 u svom istraivanju osobina
normalnih, zdravih, ,,samo-ostvarenih (self-actualizing) ljudi. Te osobine kojima treba teiti kroz ciljeve u terapijskom procesu jesu sledee:
to efikasnije opaanje realnosti i oputenije/lagodnije odnoenje prema
njoj;
prihvatanje sebe i drugih, kao i prirode, uopte;
spontanost (neusiljenost, prirodnost);
usmerenost, pre na problem nego na sebe;
sposobnost odlaganja (zanemarivanja) uznemirenosti radi prevazilaenja
nesree;
nezavisnost od kulture i okruenja;
otvorenost za nove informacije;
mistino iskustvo (doivljaj);
naklonost i poistoveenje sa drugima;
duboki meuljudski odnosi;
demokratska karakterna struktura;
4 Maslow, A.H. (1959). Psychological Data and Human values, in: Maslow, A.H. ed.: New Knowledge
in Human Values, Harper &Bros, New York.
13
Rekosmo da ova lista ukljuuje veinu terapijskih ciljeva pomenutih kod brojnih autora. Ona je i vredna potvrda Salivenove poruke, u kojoj istie da linost
dostie mentalno zdravlje do opsega u kome postaje svesna sopstvenih interpersonalnih odnosa. On jo dodaje da procesi psihijatrijskog leenja ukljuuju sazrevanje linosti, odnosno evoluciju ili razvoj sposobnosti za odrasle meuljudske
odnose. Ta zrela sposobnost za saodnoenje meu ljudima kod pacijenata ukljuuje njihovo postojee, stvarno ponaanje i uenje sposobnosti za preuzimanje
uloga, naravno, uz oslobaanje od navika. Pa, i kada postoje odreeni iracionalni
ili tee emocionalno kontrolisani stavovi nepoznatog porekla, osoba je u stanju
da na zrelom nivou prihvati odgovornost za njih.
Ipak, moramo se osvrnuti na neke od ciljeva kao to su nezavisnost, spontanost
(prirodnost) i samoostvarivanje do samopotvrivanja. Njihovo ostvarivanje, ma
kako od znaaja za mentalno zdrave linosti, moe ii u pravcu osnaivanja antisocijalnog ili asocijalnog ponaanja, posebno unutar grupa koje su deo drutvene
neprilagoenosti i sunovrata (kloari, alkoholiari, narkomani, hronini duevni
bolesnici, sekte, kriminalci, prostitutke i sl.). U sutini, samoostvarivanje i zavisi
od drugih ljudi. Da bi ostvario vie ili manje samopotovanja, moemo rei da
pojedinac zavisi od uvaavanja i nadzora drugih ljudi. Na taj nain on zavisi od
povoljnih interpersonalnih odnosa. To znai da je zrelo, odgovorno ponaanje,
sutinska osobina zdrave ljudske prirode.
Kod prethodno pomenutih ciljeva, sem koncepta odgovornosti, postoji i koncept nezavisnosti. Slobodno se moe rei da je cilj svake psihoterapije, tenja da
se kod pacijenta razvije odgovorna nezavisnost. Drugim reima, mi, kao psihoterapeuti, sa pozicija autoriteta, humanosti i profesionalnosti psihijatrije na taj
nain pokuavamo da olakamo razvoj individualne nezavisnosti kod pacijenta
koji preuzima odgovornost za sebe, za svoje ponaanje, svoje izbore i odluke, kao
i vrednosti i ciljeve. Bolje reeno, terapijski procesi tee, i tako su organizovani,
da pomognu pacijentu u ostvarenju slobodnog ponaanja uz odgovornost.
Moda bismo mogli rei da odgovorna nezavisnost predstavlja spoljanje odreenje mentalnog zdravlja. Sa unutranje strane, polazei od pacijenta, mogue je
da samoostvarenje izraava isti koncept. Ipak, optiji i svestraniji ili primenljiviji jeste pojam samopotovanja. Izgleda da je samopotovanje osnovni kvalitet
mentalnog zdravlja, dok bi njegovo odsustvo obeleavalo postojanje poremeaja. Moda je ono zbir ili ishod prethodno raspravljenih koncepata o aktivnom
prilagoavanju, uklapanju, saznajnoj primerenosti i odgovornoj nezavisnosti, ali
mogue je da se na njega moe gledati i kao na preteu ili potrebu za neim od
14
15
nim obrascima stavova i oseanja doivljenih u detinjstvu, a proizalih iz simbioze majka-edo, koji su kasnije inkorporirani u jezgro linosti kroz dalje odnose
sa majkom, ocem, roacima i drugim osobama. Dete, koje smo jednom bili, ipak,
ivi u nama tokom sazrevanja nae linosti. Ako vrednosti utiu, ili ak, odreuju ciljeve terapije, one takoe imaju uticaja na metode i tehnike leenja to
predstavlja implementaciju vrednosti prema ciljevima. Potovanje i prihvatanje
pacijenta osnova je za razvoj njegovog samopotovanja. Ako ovaj cilj ukljuuje
odgovornost i nezavisnost pacijenta, onda bi moglo da se oekuje da sve tehnike
u leenju budu dosledne i u saglasnosti sa njim. Pacijent ui odgovornost, zapoinjui i praktikujui je kroz psihoterapiju, a ne sa njenim zakljuivanjem.
Opte je poznato da se, tokom vremena provedenog u psihoterapiji, u odnosu
na razumevanje pacijenata, javlja sve vea potreba za dodatnim objanjenjima,
rastu izazovi i osporavanja, koji su razlog za nezadovoljstvo. Sve to moe da razvije vrlo jaku odbojnost prema terapijskom radu i samim pacijentima. Sloenost
terapijskog procesa, terapeuta stavlja u poziciju u kojoj on ne moe brzo da utie
na pacijentov sistem vrednosti.
Dugo se, naroito u psihoterapijskoj teoriji, odravao stav da terapeutov sistem vrednosti treba da bude izvan terapijskog odnosa. Odmah se postavlja pitanje je li uopte mogue da terapeut izbegne sopstveni uticaj na pacijenta, odnosno, da bude neutralan. uvanje subjektivnosti, neutralnost i izbegavanje vode
ka iskoraku iz realnosti. U susretima sa kolegama - terapeutima, na sastancima
tokom proteklih decenija, u saradnji na psihijatrisjkim odeljenjima, iznenaujue
su bile njihova rezignacija, gorina i nezadovoljstva. Iz svog doivljaja supervizije
veina njih sea se da su tamo odlazili jer su morali, ili se supervizor odnosio prema njima po principu: to manje kontakata, to je bolje. Onima koji su postepeno
prihvatali savete trebalo je dugo vremena da odustanu od ,,poetnike svemoi,
,, starake nemoi, ili apatije po tipu ,,chronical staphrenia ( kriza identiteta u
terapeutovoj karijeri praena povlaenjem do prestanka rada).
S druge strane, iz prakse je poznato da je, takorei nemogue da terapeut ne
ostavi neki trag, neki utisak o tome ta nudi, bilo da u pacijentu podstie opti red
odnosno moralnost, lini samorazvoj ili emocionalno sazrevanje, ili vremenom,
sve zajedno. Razgovarajui tokom terapijskog procesa, na primer o moralnim
vrednostima, moe se lako uoiti da pacijent ima koncept o tome ta terapeut
misli. Terapeutovi stavovi o ispravnom i pogrenom, ili dobru i zlu, obino su od
posebnog uticaja na pacijenta. U traenju slinosti i razlika izmeu terapeuta i
pacijenta vaila bi, da parafraziramo Odna: ...sva metrika pravila koja nam ne
daju da sledimo navike, primoravajui nas na drugaije misli, slobodne od okova
naeg Ja.7
Uzroci neuspeha psihijatrijskog leenja esto su u neprilagoenosti pacijenta
terapeutu, ili terapeuta pacijentu, a ponekad je nerazumevanje obostrano. Poma-
16
7 Odn, V.H. prema Brodski, J. (2007). Ratni trofeji, u knjizi: Tuga i razum, Russika, Beograd, 7.
17
Pitanje o mogunosti savremenog humanizma podrazumeva filozofski pristup, i po tome razmatranje tog pitanja ima prirodno mesto na poetku seminara
o humanizmu u psihijatriji. Kao to se moe videti, stvari su se zaista izmenile
u savremenosti. Dok je Hegel uporeivao filozofiju sa sovom, pticom mudrosti,
koja uzlee u sumrak (mislio je na sumrak civilizacija, odnosno periode precve-
19
tavanja znaajnih istorijskih epoha), filozofija e se ovde naprotiv pojaviti na poetku, kao eva koja budi.
HUMANIZAM HUMANUM HOMO
Pitanje iz glavnog naslova ovog rada ne implicira da savremeni humanizam
postoji, pa se izraava uenje to je to tako, niti se unapred proglaava da je
on nemogu, odnosno da ne postoji. Pita se o uslovima mogueg postojanja humanizma u savremenosti, odnosno o znaenju tog pojma, to je opet u vezi sa
nunou definisanja, odnosno redefinisanja pojma humanosti. ta danas znai
izraz humanost, i njegova translacija u vokabular psihijatrije i psihoterapije? ta
danas znai biti human, da li je to mogue i kako je mogue, tavie, ta je uopte homo? Moe se samo nadati da su prepreke odgovoru na ovo pitanje manje
nego na ono uveno Kantovo pitanje: kako su mogui sintetiki sudovi a priori,
odnosno, kako je mogue transcendirati granice empirijskog saznanja [1]. Kant
uostalom postavlja i pitanje koje je u duhu ovde postavljene teme: koji su uslovi
mogunosti empirijskih duhovnih nauka istorije, politike, prava, psihologije,
sociologije, lingvistike, arheologije... [2]. Pre svega je potrebno poi od korena
rei, jer pojam humanizma dobija svoje znaenje u moguim nainima definisanja humanuma, odnosno hom, i tako podrazumeva pitanja: ta je savremeni
ovek, u emu je njegova sutina, da li se ona i kako izmenila od vremena klasinog ustanovljavanja pojma humanizma? Humanizam se odreuje iz humanog,
ovaj iz pojma homo, sa stalnom intencijom borbe protiv onakvog pojma oveka
koji je u vrednosnom smislu homunculus. Mogunost srozavanja oveka na unienog homunculusa, koja je, naalost, stalno istorijski prisutna, istie dijalektiku
koju uvia Plesner, izmeu hominitasa, kao svakog mogueg empirijski datog,
vrednosno neutralnog odreenja oveka, i humanitasa kao vrednosti koja odgovara istinskoj ideji ovetva [2]. U tom smislu, pozivajui se na Bloha, Plesner
se slae da nita nije ljudskije nego nadmaivati ono to jest. Tako posmatrano,
jednostavni poziv koji se danas u politikom ivotu preesto moe uti: potujmo
realnost, jeste u stvari afirmacija onog ne-ljudskog, koja zanemaruje postavljanje
realne mogunosti kao pokuaja ostvarenja ovekove sutine. Kao jezika digresija, moe se postaviti i pitanje, da li je samo sluajnost to re homos, koja u
grkom znai isti, jednak, isto zvui u latinskom kao oznaka oveka, homo, ili je
to moda zato to je ovek u vremenu isti sa sobom, kao trajna linost, i jednak u
tom osnovnom odreenju sa drugima.
FILOZOFSKA ANTROPOLOGIJA
20
Sadraj pojma humanizam ne odnosi se na fakticitet, nego na vrednosti (moralne, umetnike, drutvene, politike). U eri kapitalizma dominirajua vrednost
je novac koji, kako kae Marks [3], kupuje sve ostale vrednosti, ukljuujui zdrav-
lje, mladost i lepotu. Koje vrednosti se od strane drutva uopte danas mogu
propagirati u vaspitanju i psihoterapiji? Naalost, odgovor je da su to one koje
slue boljoj pripremi za sticanje novca. Jedan od rezultata je pitanje: ta treba da
otklanja farmakoterapija, i ta treba da dodaje psihoterapija, koje vrednosti? Da
li e, u skladu sa postmodernistikim projekcijama, preostati samo jedna unificirana nauka, medicina, koja e ostvarivati, u virtuelnom vremenu i prostoru,
venu tenju za besmrtnou, kao neku euforiju pod dejstvom heroina, i koja e
minimizirati sve podsticaje nieg ranga da se izae iz tog stanja?
Pitanjem humanizma bavi se pre svega filozofska antropologija, koja se kao takva,
posebna disciplina definie u prvoj polovini dvadesetog veka, oigledno pod narastajuim pritiskom preienog globalnog i istorijskog pitanja: ta je ovek. Svakako
da je shvatanje oveka, njegovog mesta i uloge u svetu, pa time i onoga to je humano,
bilo trajni motiv u svim duhovnim, pre svega filozofskim tradicijama evropske civilizacije, koja se temelji na starogrko-judeo-hrianskim osnovama. Ali, eksplicitno
tematizovanje problema oveka, kao osnova za razumevanje mogueg humanizma,
pojavljuje se tek u moderno vreme u disciplini koja se zove filozofska antropologija,
i iji su zaetnici Maks eler i Helmut Plesner. Ova disciplina se osveeno tematski
bavi navedenim pitanjima i nastaje kao izraz krize graanskog sveta.
Po eleru, filozofska antropologija treba da se bavi istorijom samosvesti oveka o sebi samom, i ona bi morala da prethodi istoriji mitskih, verskih, teolokih,
filozofskih teorija o oveku [4]. On hoe da u pet osnovnih tipova samoshvatanja
oveka zacrta idejne smerove koji i dalje vladaju u zapadnom kulturnom krugu.
Prva je ideja jevrejsko hrianska, ideja religioznog verovanja. ovek bi se ovde
mogao oznaiti (kod elera to ostaje neizriito) kao homo religiosus. eler kae
da se jo nije pojavio psihoanalitiar istorije koji bi istorijskog oveka izleio
od straha, koji je emocionalno nagonski koren ovog judeo-hrianskog idejnog
sveta. Druga ideja je izum Grka, ideja homo sapiensa, potekla od Anaksagore,
Platona i Aristotela, koji uvode ljudski um, nus, logos kao ono to razdvaja oveka
od ivotinje, ali i poezis i praksis, koji omoguuju da u skladu sa umom prirodu,
sebe i druge najsavrenije izgradi. Trea ideologija o oveku je naturalistika, pozitivistika, kasnije i pragmatika nauka, zajedno oznaen kratkom formulom
homo faber. U ovu paradigmu eler svrstava ak delom i Frojda, zbog ideje o
sublimaciji nagona u ljudskoj kulturi i proizvodnji, kao i, sa mnogo vie zasluge,
Adlera. etvrta teorija, savremena eleru, jeste promovisanje dionizijskog oveka
nagona, protivideal u gruboj suprotnosti prema grkom pronalasku homo sapiensa, odnosno prema apolonskom oveku razuma. Bahofen, openhauer, Nie, i
u pojedinim elementima psihoanaliza, nosioci su ove ideje. Kao to je u istorijski
prvom obliku ovih ideja o religioznom oveku eler pronaao temelj vaenja i
snage irenja ovog uenja u psihologiji, i to u emociji straha kao osnovnom
pokretau, tako se peta zastupana ideja o oveku opet psiholoki bazira na gaenju i bolnom stidu kao emocionalnoj polaznoj taki ove nauke, kako Nie u
Zaratustri oznaava stanje oveka kada se meri prema blistavom liku natove-
21
ka, koga ovde moemo nazvati u prevodu i homo superhumanus. U celini, eler
opisuje istorijski krug: psiholoko emocionalni izvori nastanka humaniteta zapadne civilizacije ne kraju postaju uslovi neophodnosti njegovog prevazilaenja,
sa intermecom od dva milenijuma vladavine homo sapiensa i homo fabera.
Plesner je [2], nasuprot radikalnom istorizmu i relativizmu penglera, koji u
knjizi Propast Zapada istoriju rastura u istorijske jednokratne sisteme, potraio
u svom tom diskontinuitetu obuhvatna univerzalno-humana merila. Ali, on se
suprotstavlja zatvorenosti perspektive u Hegelovoj filozofiji istorije [5], i u Hajdegerovoj [6] apriornoj antropologiji, koja apsolutizuje ljudske mogunosti Zapadnog sveta, zapostavljajui i druge forme i izlaganja egzistencije, npr. u Indiji,
Kini, nego to je zapadno-evropski nauno tehnoloki svet, odnosno drugaije
kulturoloke forme iskustva nego to je tu-bivstvovanje i pitanje o istini bivstvujueg. On se suprotstavlja i nadi, eshatolokom principu antropologije, koji bi
doveo do ostvarenja unapred zacrtanog utopijskog cilja humanuma, to pripisuje
i marksistikom shvatanju istorije [7]. Za Plesnera [2], ovek je bie otvorenih
mogunosti, homo absconditus, skriven za sebe i za druge ljude. Utemeljen u stepenima organskog, kao svog prirodnog bia, ovek zadrava poziciju ekscentrinosti, kao beskonane otvorenosti prema svetu.
KRIZA EVROPSKIH NAUKA
Huserl [8] je osnove krize svih novovekovnih evropskih nauka, u prvoj polovini XX veka, naao u pozitivistikoj redukciji ideje nauke na puku injeniku
nauku, koja stvara puke injenike ljude. Ovakva nauka zahteva da istraiva
briljivo iskljui sva vrednosna stanovita, sva pitanja o umnosti i neumnosti
humaniteta, ona principijelno iskljuuje upravo ona pitanja koja su od gorueg
znaaja za oveka. U okviru toga, zaetnik fenomenologije smatra da je naroito
jasno zakazivanje novovekovne psihologije koja, umesto da bude osnovna filozofska nauka, pada na konsekvence psihologizma. Huserl uvia, jo 1935. godine,
da je najvea opasnost za Evropu umor, koji bi mogao da ugrozi ostvarenje ideje
univerzalnog racionalnog evropskog humaniteta u zajednici naroda. Vremenski
prethodni, ali izrazitiji stepen ove opasnosti Huserl je predvideo mnogo direktnije, kada je upozorio da, inae, preti raspad Evrope i pad u varvarstvo, to se
ubrzo Evropi i desilo u najveem antihumanistikom projektu u istoriji, u formi
ije pojedinosti ni Huserl nije mogao da predoseti, u faizmu.
Dakle, pogrean je scijentistiki zakljuak, da drutvo treba nainiti objektom
scijentistiko-tehnoloke racionalnosti, da bi se prevladao bledi retoriki humanizam [9]. Ovakav scijentizam, koji kritikuje Apel, svakako bi se mogao pripisati
Poperu sa njegovim zastupanjem socijalnog inenjerstva [10]. Uostalom, zar
nije Lenjin slino rekao da su komunisti, koje je inae Poper toliko mrzeo, inenjeri ljudskih dua? Lepo se vidi kako se totalitarizmi raznih provenijencija
22
meusobno formalno mrze, po principu narcizma malih razlika, a sutinski usaglaavaju, kako to zapaa i Plesner, tako da postoji jako izraena tendencija istonih i zapadnih sistema da se ujednae u tehnikom i administrativnom smislu,
uprkos ideolokim suprotnostima [2]. On, slino Huserlu, krizu temelja nauke,
meu kojima i psihologije i psihopatologije, pripisuje izostajanju univerzalnog
saznanja o oveku i njegovoj prirodi.
Habermas takoe smatra da interes za emancipaciju, osloboenje koje prevazilazi tehniki i saznajni interes, vodi kako Marksovu drutvenu kritiku, tako i
Frojdovu metapsihologiju [11]. Iako smatra da Marksova teorija i praksa korespondiraju Frojdovoj teoriji i terapiji, on ipak upozorava da se model emancipacije
pozajmljen od psihoanalize ne sme prenositi na velike grupe, oigledno se na taj
nain suprotstavljajui intenciji frojdomarksista.
Liotar [12] uvia sline tendencije i navodi u duhu svoje terminologije da se
delegitimizacija nauka i nihilizam javljaju ve kod: a) spekulacije Hegela i Niea,
zatim kod krize naunog znanja zbog erozije unutranje legitimnosti, a b) unutranja erozija legitimnosti vezana je za emancipaciju oveka, baziranoj na razlici
izmeu denotativnog (opisnog) i preskriptivnog (propisujueg).
HUMANIZAM INKUBATORA
Zamislimo bebu, nastajueg homo, koju odmah posle poroaja oduzimaju
majci koja je ne via i ne doji, bebu nepoznati ljudi stavljaju u tvrdu kutiju, bodu
iglama kroz koje neto uzimaju, a neto dodaju, dodiruju je ruke nepoznatih osoba preko gumene zatite kroz otvore na kutiji, unutra putaju gasove drugaije
od vazduha, povremeno je spajaju sa drugim kutijama koje treba da ustanove ta
je loe u bebinom telu i da utiu na to... Beba se ve na poetku svog ivota tako
susree sa postmodernim i posthumanim izazovom: problemom kiborga. Da je
ove scene mogao iz daljine kroz svoj teleskop da posmatra renesansni humanista
Galilej, bio bi ubeen da se sa bebom dogaa neto izuzetno nehumano, ega bi se
on sa gnuanjem odrekao, kao to se, obrnuto, zbog gnuanja od strane inkvizitorskog suda odrekao svoga uenja o pokretnoj Zemlji. Nije tano da je naknadno
rekao eppur si muove, moda je to samo promrmljao, a mrmljanje, za razliku od
govora, ostaje u domenu subjekta, nema drutveni znaaj komunikacije, i zadobija samo znaaj na nivou anegdote, ili istorijske eljene pretpostavke. Onaj koji
nije mrmljao, nego je javno govorio o brojnim Suncima, bio je javno spaljen 1600.
godine. Inkvizitorske sudije nisu se bitno bavile prirodnom naukom, nego su razmatrali posledice Galilejevog uenja po vladajui pojam i poloaj oveka u okviru
hrianske dogme i, jo vie, posledice po njihov sopstveni dobar ivot u drutvenoj hijerarhiji, koji su izgradili na tradiciji Hristovog stradanja. Sa njihovog, opteg i linog stanovita, Galilejevo uenje je bilo nehumano. (Tema odricanja kao
etikog stava ima znaajno mesto u hrianstvu, bilo kao odricanje od neastivog
23
u obredima, bilo kao odricanje od asnog, to je, ak prethodno upozoren od Isusa, ali opet pod pritiskom Pilatovog suda, tri puta do zore uinio Petar. Uzvik ecce
homo... (naalost, umesto takica u izvornoj reenici stoji za pravednika moritur
iustus) kasnije se vekovima odnosio na najhumanijeg od svih ljudi, takoe Galilejca, koji je tako zavrio. Da je potpuno pobedio Pilatov, tanije, farisejski sud, ne
bi zaivela Isusova ideja oveka, odnosno humanizma. Da je potpuno pobedila
Isusova ideja, ne bi zavladala inkviziciona humanost. Da je potpuno pobedila ova
poslednja, ne bi bio mogu novovekovni razvoj prirodne nauke, olien i u Galileju,
koji ustanovljava bitan aspekt savremenog pojma humanizma i humanosti. Savremeni inkubator za bebe je rezultat naunog razvoja u ijem je utemeljivanju bitno
uestvovao i Galilej. Ali, ni taj genije ne bi, posmatrajui kroz svoj izum iz daljine,
mogao u svoje vreme da razume da je postupak sa bebom human, naprotiv. Njemu
bi to moglo na prvi pogled da lii na postupke uniformisanog doktora u Auvicu.
Bio bi potreban veliki intelektualni napor ak i sa njegove strane da bi u potpunosti shvatio razliku u humanosti ova dva postupka. Humanizam se ne vidi golim
okom, pa ni uz optika pomagala, i obratno, ono to se pojavljuje na povrini nije
humanizam, u takvim pojavnim oblicima kao to su kompjuteri, rakete, upotreba
atomske energije, no koji moe biti kulinarski, hirurki ili ubilaki, zatim lekovi
u humanoj medicini. (Sve donedavno bi izraz humana medicina bio pleonazam.
Humanizam Hipokratove zakletve bi se sablaznio na pojam veterinarske medicine). Humanizam prema ivotinjama treba shvatiti samo kao humanizaciju onog
animalnog u oveku. Nehumani postupci prema ivotinjama, ako se shvate doslovno, predstavljaju oksimoron, drveno gvoe, ukoliko se ne shvati da oni povreuju ne ivotinje, nego ono animalno koje je aspekt ljudskog u oveku. Adam
je tako humanizovao ono animalno, na samom poetku on je dao imena ivotinjama [13]. Slino povrnom pokretu za zatitu ivotinja, humanizacija prirode
se moe srozati na ekologiju koja se, usko shvaena, svodi na jo jedno sredstvo
efikasnog i nekanjenog arenja prirodnih resursa, kao to se krave humanizuju
putanjem Mocartove muzike da bi dale jo vee koliine mleka.
Humanizam je oduvek makar intuitivno predstavljao ideal samoostvarenja i
dobrog injenja prema sebi i drugome kao najvioj svrsi, on je bio ideja o dobrim
sredstvima za dobar cilj, nasuprot savremenom vladajuem politikom makijavelizmu, kao i ideja o buduoj ljudskoj svrsi sadanjih postupaka prema oveku. Zbog
toga, humanizam nikada nije faktiki postojao, u doslovnom smislu postojanja kao
proste sadanje egzistencije, i uvek se u svom nepostojanju njegova ideja menjala.
24
25
Jedinstvo due
Psiha je celina. Klasina filozofska analiza psihe pledira za to, od Aristotelove
[19] simetrine podele due na vegetativnu i poudnu, saznajnu i etiku. Dekart
pokuava sistematizaciju Strasti due [20], na koju se nadovezuje Spinoza [21],
primenjujui svoj aksiomatski geometrijski metod, a veliki sistematiar Hegel
[22] kae da dua nije vrea u koju se moe po volji dodavati ili iz nje oduzimati, nego u duhu svog uenja izlae aspekte duevnog ivota u njihovoj nunoj
odreenosti i meusobnoj povezanosti. Svi oni naglaavaju sistematinost delova, moi, funkcija due, kao to se to poslednji put u psihologiji, na znaajan i
temeljan nain, deavalo u psihoanalizi.
2) IVOT U SKLADU SA PRIRODOM
Ljudi su po prirodi slobodni, jednaki, kako to naglaava razvoj prirodnog
prava od Hobsa, Grociusa do prosvetiteljstva [23], i u daljem toku ustanovljava
sistem vrednosti buroaske revolucije i kapitalistikog drutva. Ali, treba zapaziti
da je jo Aristotel [24] rekao da je ovek po prirodi politiko bie (antropos fizei
zoon politikon), a da je osnovna ideja mladog Marksa, dok je jo bio filozof, ona
o humanizaciji prirode i naturalizaciji oveka [18]. Tako i pojam prirode biva
humanizovan, priroda oveka je ljudska, npr. politika, a ne ostaje odvojena i
nezavisna. Osim toga, u toj tradiciji, merilo lepote je priroda, kojoj se umetniko
delo samo moe pribliavati kroz mimezis (podraavanje), sve dok impresionizam nije izvrio pounutranjenje objektivne prirode u subjektivni utisak.
3) NAGLAAVANJE (SLOBODE) INDIVIDUALNOSTI
Afirmiu se prava i slobode individue, individualne etike vrednosti, koje
mogu biti razliite od vrednosti koje vladaju u polisu, to su Sokrat i Isus platili
glavom. Ali, ve od Platona [16] pojavljuje se zahtev da individua slui svrsi drave, uklopljena u optu svrhu prema svojim posebno izraenim najkorisnijim
predispozicijama. Ovu dijalektiku pojedinanih htenja i opte promisli zaotrava
Hegel svojom idejom o lukavstvu uma koji koristi posebne elje, namere, htenja
26
i postupke pojedinaca u svrhu ostvarenja opteg istorijskog cilja, koji moe biti
skriven ak i predvodnicima naroda i pokreta, kada im se ini da deluju samo u
skladu sa svojim linim motivima [25].
4) BOLEST JE POSEBNOST U OKVIRU CELINE LINOSTI
Ako je ideal oveka celina, mera i zlatna sredina, onda je prevaga posebnosti
koja tri samim tim bolest. U psihijatrijskom slengu to se naziva upadljivost.
Cilj leenja je ponovno uspostavljanje celine. Lei se ovek, a ne bolest, to je postulirano jo od Hipokrata. Nadalje, ve je jasno zapaena [26] linija u novovekovnom miljenju, koja pojmove bolesti i zdravlja stavlja u kontekst celine. Po
Hegelu, ono to odreuje savrenstvo svake stvari, pa tako i zdravlja, jeste u tome
da delovi koji ga ine bivaju uklopljeni u totalitet i slue svrsi celine. Bolest je,
nasuprot tome, kako kae Hegel, stanje u kojem jedan od sistema ili organa ...
ustraje u svojoj posebnoj djelatnosti protiv djelatnosti cjeline...[27]. Oigledno
je da je Hegel uglavnom imao u vidu telesno zdravlje, ali se gotovo istim reima
izraava Jung o duevnoj bolesti [28], kada kae da je ona zapravo posebnost,
prevelika izraenost jedne osobine. U tom smislu na isti nain izriit je i Marks
koji odreuje mentalnu bolest kao dominaciju i otuenost jedne strasti od celine
linosti [18]. Nadalje, kada Erih From definie mentalnu bolest, pozivajui se ak
na Spinozu, kao gonjenost iracionalnim strastima [29], i njegovo odreenje mentalne bolesti slae se sa na prethodno navedenim shvatanjima, jer on odreuje
iracionalno upravo kao ono to slabi i destruie celinu [30]. Ne samo na taj nain,
nego From i direktno kae da se svaka neuroza moe smatrati posledicom otuenja, jer se u njoj linost otuuje od celine i postaje rob jednog dela sebe same [31].
Na specifian nain se ovakvom shvatanju zdravlja i bolesti pridruuje i Liotar,
kada kae da je ovek zaista zdrav kada je sposoban za vie normi (kada ne podlee samo jednoj posebnoj normi), kada je vie nego normalan [12].
POJAVNI OBLICI SAVREMENOG HUMANIZMA
1) FRAGMENTACIJA CELINE OVEKA
Klasino vrednovanje celine preobratilo se u razumevanje oveka kao sume
prostih faktora. Ovakav tok stvari je ve mnogostruko kritikovan, npr. kao nezadovoljavajue, frakcionirajue posmatranje oveka [2].
27
28
29
30
31
Quod licet Iovi non licet bovi. Tako neki nemaju pravo da istiu svoju istoriju, kao
drugi koji sebe vide civilizacijiski, religijski, pa i u pogledu humaniteta, a naroito
po snazi, iznad.) Tako je na mesto budunosnih sadraja kao to je religijsko rajsko spasenje, ili psiholoka utopijska nada, ili socijalno-ekonomsko komunistiko
ureenje, u postmoderni stupilo nauno tehnoloko obeanje venog blaenstva
u besmrtnom svetu kiborga i robota. Ovo je proces ekvivalentan onome koji se
odigravao u prolosti, izraen kao srednjevekovno religijsko stanovite po kojem
su filozofi pre Isusa bili vredni opravdanja samo utoliko, ukoliko su iveli ranije,
pre objave uenja, pa objektivno nisu mogli da budu pravi vernici (oprosti im Boe,
nisu vremenski mogli znati ta rade), a zatim su, kao Aristotel i Platon, ukljueni u
sholastiku i postigli su na taj nain oprost greha, koji e se ostvariti u buduem raju.
Zbog svoje objektivne vremensko sukcesivne spreenosti da budu vernici, njima
je ipak pripadala tranzicija ka moguem raju, koja se nazivala istilite. To je bio
odgovor na pitanje, da li pagani mogu da uu u raj. Ili, kao to je Marks za prethodnike svog aktuelnog uenja o kapitalu tolerantno proglasio prethodne nedovoljno
osveene socijaliste utopiste i klasinu englesku politiku ekonomiju, ije je postojanje opravdano jedino time to su predstavljali predradnju u pravcu ostvarenja
njegove, jedino naune vizije budueg komunizma. Ovo idealno drutveno ureenje je trebalo da nastane iz kapitalizma prolazei prethodno kroz fazu istilita koje
se u XX veku zvalo socijalizam. Meutim, ovaj poslednji je i sam izloen dodatnom
ienju u procesu tranzicije postkomunistikih zemalja ka liberalno demokratskom kapitalizmu kao novoproglaenom raju. Opravdana je pretpostavka da e,
slino kao u sluaju komunizma, od koga se u realnosti pojavio samo socijalizam,
kao tranzicija, i ovde sve ostati samo na tranziciji, kako je to uostalom uvek i bilo
tokom istorije jer se ona uvek ostvarivala kao prelaz, a ne konano stanje, i da rajski
kapitalizam ne postoji.
Uzevi u obzir opisanu vremensku strukturu, koja ne podlee prostoj sukcesiji, mogue je na promiljeniji nain ispratiti istoriju pojmova o oveku, koji ne
bi bili fiksirani za pojedine istorijske epohe nego u raznim vremenima dobijaju
drugaije sadraje i znaenja, izraene u popularnim kovanicama: Homo sapiens, Homo erectus, religiosus, universalis, faber..., ak Homo posthumanus, gde
sve poinje da lii na neobavezujuu igru, koju igra Homo ludens. Potrebno je da
igra rei koja se odvija u nedogled pree u igru pojmova, jer, zato zastati posle
ovih nekoliko nabrajanja? Igra rei moe da se nastavi, broj moguih atributa je
nuno beskonaan, jer je ovek prema klasinom shvatanju svet u malom, Homo
mikrokosmos, subjekt svih moguih predikata, pa je tako moda mogu i Homo
humanus kakav se pojavio kao ideal u renesansi.
ANIMAL SYMBOLICUM Vrlo dobrom intuicijom u ovoj kovanici se koristi re animal, a ne homo, jer je simbolizacija bazini, prvi, razdvajajui atribut
koji specifikuje oveka u odnosu na ivotinje. Na filogenetskom planu ovo se izraava ve navedenim opisom iz Starog zaveta po kome je zajedniki predak Adam
u poetku dao imena, dakle simbole, ivotinjama. Ili, kao to kae Vilhelm fon
32
Humbolt: ne moe se pitati kada je ovek izmislio jezik, jer je on nastao zajedno
sa jezikom. Na ontogenetskom planu individualnog razvoja omski slino odreuje proces formiranja jezika: ovek ne ui jezik u detinjstvu, nego ga usvaja, to je
proces dublji od racionalnog svesnog pristupa [4]. Ishod ove tradicije je u sadanjoj prevlasti filozofije jezika i simbolizacije u kompjutersko informatikoj eri.
ANIMAL RATIONALE Ovo odreenje oveka naspram ivotinji traje u
neprekinutoj tradiciji od starih Grka, Anaksagorinog nusa, Dekartovog cogito,
Spinozine geometrijske etike, do savremenog logikog pozitivizma, pragmatizma
i svih savremenih matematiko tehnikih shvatanja oveka.
ZOON POLITIKON Aristotel uvoenjem ovog izraza takoe izraava trajnu sutinsku suprotnost oveka prema ivotinji, ali i prema privatnom i individualnom ivotu. Politika, koja izvire iz bazinih struktura, gregarnog nagona sa
jedne, i tenje ka moi, sa druge strane, bavi se ljudima i kada oni ne ele da se
bave politikom. Ova tradicija se odrava do savremenog globalizma, nosei u sebi
napetost do suprotnosti, uoenu pre vie vekova u teoriji prirodnog prava, prema
drugom, srodnom odreenju animal sociale.
HOMO UNIVERSALIS Ideal nastao u staroj Grkoj kao ideja o oveku
mikrokosmosu, oivljen u renesansi kao il uomo universale, saet u Hegelovom
savetu, razumljivom tek iz celine njegovog uenja, da se ivi punim ivotom, do
zalaganja ranog Marksa protiv dehumanizacije i otuenja.
HOMO RELIGIOSUS ta je humano? Postoji sentenca koja odgovara: erare
humanum est, i ovo je osnova psiholokog oseanja krivice, koja, uz nadu, upravlja Homo religiosusom. Razni pojavni oblici religijskog oveka su Homo mythologicus u starogrkim mitovima, Homo mysticus u dionizijskim obredima i srednjevekovnom misticizmu, kao i u Jungovim arhetipovima. Retko se u stvarnosti
pojavljuje Homo sacer, koji dosledno ivi ili strada u skladu sa religijskim ali i
drugim etikim uverenjima. Homo sperans ima svoju trajnu istorijsku liniju, od
uenja o spasenju due i nadi u zagrobni ivot, preko utopija (u-topos znai negiranje prostora, dakle, nada se ne realizuje nigde u prostoru, i preostaje joj samo
dimenzija vremena kao to se to pojavljuje eksplicite u postmoderni) do Blohovog glavnog dela Princip nada [7]. Reeno je da je u Pandorinoj kutiji na kraju
ostala samo nada. Nada umire poslednja, to znai da je ona poslednje uporite
protiv smrtnosti, ona je osnova tenje za venim ivotom, na emu se individualno psiholoki baziraju sve religije.
HOMO (HOMINI) LUPUS Tradicija koja vodi od Hobsa [39], preko raznih
formi makijavelizma, do savremenog pragmatizma i nemilosrdnog liberalno-kapitalistikog poretka. Odatle verovatno inspiracija za filmove o oveku-vuku
i njihova neoekivana privlanost za savremenog oveka. Onaj ko nema boljeg
prijatelja meu ljudima, moe da se dri uverenja da je pas ovekov najbolji prijatelj, Homo canis, i da je mera humanosti humani odnos prema ivotinjama. Jedan
ljubitelj pasa iskreno kae: Dolo mi je da ubijem oveka koji je udario mog psa.
33
34
35
25. Drakuli, B. (1984). Lukavstvo uma kod Kanta, Hegela i Marksa. Marksistika misao, 3-4, 294-316.
26. Drakuli, B. (2010). Filozofski koreni psihoanalitike etike. Psihijatrija
danas, 42(1), 37-49.
27. Hegel, G.V.F. (1987). Enciklopedija filozofijskih znanosti. Sarajevo: Veselin Maslea Svjetlost.
28. Jung, K.G. (1984). O psihologiji nesvesnog. Odabrana dela. Novi Sad: Matica srpska.
29. Fromm, E. (1986). Kriza psihoanalize. Dela, knj. 8. Zagreb Beograd:
Naprijed Nolit.
30. Fromm, E. (1986). Imati ili biti. Dela, knj. 11. Zagreb Beograd: Naprijed
Nolit.
31. Fromm, E. (1986). Anatomija ljudske destruktivnosti II. Dela, knj. 10. Zagreb Beograd: Naprijed Nolit.
32. Sedmak, T. ori, B. (2000). Postmoderna i psihijatrija. U: Zablude u
psihijatriji. Beograd: Institut za mentalno zdravlje.
33. Hol, K.S. Lindzi, G. (1983). Teorije linosti. Beograd: Nolit.
34. Brendel, D.H. (2006). Healing psychiatry. Bridging the science/humanism
divide. Cambridge, MA: MIT Press.
35. Nie, F. (1984). Vesela nauka. Beograd: Grafos.
36. openhauer, A. (1986). Svet kao volja i predstava II. Novi Sad: Matica srpska.
37. Marks, K. (1973). Kapital. Beograd: Beogradski izdavako-grafiki zavod
Prosveta.
38. Bridgman, P.W. (1959). The Way Things Are. Cambridge, Mass.: Harvard
University Press.
39. Hobs, T. (1961). Levijatan. Beograd: Kultura.
40. Weber, M. (1989). Protestantska etika i duh kapitalizma. Sarajevo: Veselin
Maslea Svjetlost.
41. Hajdeger, M. (2003). Pismo o humanizmu. U: Putni znakovi. Beograd:
Plato.
42. Marcuse, H. (1989). ovjek jedne dimenzije. Sarajevo: Veselin Maslea
Svjetlost.
43. Fromm, E. (1986). ovjek za sebe. Dela, knj. 3. Zagreb Beograd: Naprijed Nolit.
44. Marcuse, H. (1985). Eros i civilizacija. Zagreb: Naprijed.
45. Vitgentajn, L. (1980). Filosofska istraivanja. Beograd: Nolit.
46. Bern, E. (1987). Koju igru igra? Beograd: Nolit.
47. de arden, P.T. (1979). Fenomen oveka. Beograd: Beogradski izdavako
grafiki zavod.
48. Nikodem, K. (2008). Ljudsko konana granica. Filozofska istraivanja,
109(1), 209-221.
49. Rasel, B. (1962). Istorija zapadne filozofije. Beograd: Kosmos.
36
SOCIJALNI DARVINIZAM1
Aleksandar Jugovi
Uvod
Ideja darvinizama u filozofiji i drutveno-humanistikim naukama moe se
sagledavati u svetlu tri pristupa:
1) socijaldarvinistike 19-ovekovne socioloke i politiko-pravne teorije;
2) kao osnov bio-antropoloke pozitivistike kole u kriminologiji i penologiji;
3) kao pogled u filozofiji morala.
Zajednika nit sva ova tri teorijsko-filozofska pogleda jeste pokuaj primene
principa Darvinove bioloke evolucione teorije u razumevanju ovekovog ponaanja, drutva i morala.
Darvinizam se moe odrediti kao evolutivni nain tumaenja postanka ivih
vrsta putem prirodne selekcije: darvinizam ne ostaje samo na principu linearnog
1 lanak predstavlja rezultat rada na projektima Kriminal u Srbiji: fenomenologija, rizici i mogunosti socijalne intervencije broj 47011 i Unapreivanje kvaliteta i dostupnosti obrazovanja
u procesima modernizacije Srbije broj 47008, ije realizacije finansira Ministarstvo za nauku i
tehnoloki razvoj Republike Srbije.
37
razvoja od niih ka viim biima, ve se evolucija shvata kao dijalektiki materijalni proces prirodne selekcije sluajnim varijacijama, koji ukljuuje mehanizam
nasleivanja. Sam razvoj se u darvinistikom smislu odnosi na pojedine organizme unutar populacije, a ne na vee entitete poput rase ili klase (Kardun, 2010).
Kolektivizam
Gumplovi je negirao bilo kakav znaaj pojedinca za drutvena zbivanja. ovek (pa bio to monarh ili ministar) samo je beznaajna brojka i slepo orue u
nevidljivoj i svemoguoj ruci drutvene grupe koja i sama podlee gvozdenim
zakonima prirode.
38
Socijalni darvinizam
Aleksandar Jugovi
Fatalizam
Gumplovi je odbacivao svaku ideju o drutvenom napretku. Iako je priznavao
drutveni i kulturni napredak u pojedinanim razdobljima i odreenim drutvima, ipak je bio uveren da se oveanstvo ne moe kao celina progresivno razvijati.
Po Gumploviu, istorija pokazuje samo dva procesa: razvijanje i propadanje bezbrojnih civilizacija u ciklinom i prirodnom ritmu rasta i umiranja.
Vulgarni pesimizam
Istorija oveanstva za Gumplovia je niz stalnih ratnih sukoba i zato su
ratovi i konflikti centralna, nuna i neizbena drutvena pojava. Rat meu
narodima je neminovan, kao i borba za opstanak meu ivim biima. Samo ratovi dovode do preivljavanja najsposobnijih, pri emu je osnova rata uroena
ili smrtna mrnja meu narodima i rasama. Racenhofer smatra da konflikti i
ratovi uvruju drutvenu strukturu, dok je trgovina i kulutura razmekavaju.
Mehanicistiki determinizam
Socijaldarvnisti odriu svaki znaaj svesne delatnosti ljudi na drutvena zbivanja jer su po njihovom miljenju drutvo i drava samo produkt prirodnih sila
na koje ljudi ne mogu uticati. Drutvo i drava se razvijaju po slepim prirodnim
zakonitostima, koje su za oveka nepromenljive. Negirajui da u drutvenim
procesima ima ieg dijalektikog, Gumplovi veruje da je sudbina zain drutvenih zbivanja i da bi svaka tenja za drutvenom promenom bila samo jalovo
traenje ljudske energije.
Rasistika znaenja
Interpretacije socijaldarvinistikih idejnih osnova zavrile su i u rasistikim
ideologijama, iako su rasistike ideje starije od sociologije njihov duhovni otac
je francuski plemi Artur de Gobino (1816-1882). Ovde se radi o nekritikom preuzimanju nauno-prirodne teorije koja se simplifikovanom analogijom prevodi
u drutveni kontekst. Rasistike ideologije uvek su imale provorazredni politiki
39
40
Socijalni darvinizam
Aleksandar Jugovi
kosa; krajnja lenjost; osavost; tetoviranje; klempave ui; preterana ljubav prema
jelu; uveani krajnici; retki zubi, velika gipkost i okretnost, relativna neoseteljivost na bol; otupelost ula dodira; veoma dobar vid; sposobnost brzog oporavljanja od ranjavanja; otupela oseanja; prerana polna zrelost; odsustvo grie savesti,
sklonost kanibalizmu, itd.
Pored ovih psiho-fizikih osobenosti Lombrozo je smatrao da prestupnici
imaju i odreene socio-kulturne osobenosti ili anomalije poput: strasti ka kockanju i alkoholu, velike tatine, praznoverice, deformisan koncept religioznosti i
moralnosti (moralna neuraunljivost), sklonost tetoviranju, pripadnost i odanost
zloinakim bandama i njihovoj hijerarhiji, surovost, izraena upotreba gestikulacija, onomatopejski govor, itd. Za Lombroza atavistiki kriminalac nema bilo
kakve oseaje stida ili saaljenja to ga ini ovekom koji se nalazi i ispod stadijuma divljaka, ak do samog stadijuma zveri (Lombrozo, 1997).
Najvanija konsekvenca Lombrozovih ideja za sociologiju jeste da drutveno
zlo ili devijantnost postaje bolest. Devijantnost se, tako, odreuje kao objektivna realnost, a ne produkt natprirodnih sila.
Ve dalja ispitivanja prestupnika jo u Lombrozovom dobu, kao i kasnija
istraivanja, ustanovila su da se prestupnici ne razlikuju bitno od od drugih ljudi
po svojim bio-konstitucionalnim i anatomskim karakteristikama. Engleski istraiva Goring objasnie na aljiv nain da postoji vea razlika izmeu kotskog i
engleskog studenta nego izmeu zloinca i nekog ko nije zloinac.
Znaajan je uticaj Lombrozovih stavova na drutvenu praksu kanjavanja. U
odnosu na rane klasine mislioce o svrsi kazne (poput filozofa Bekaria) koji su
kaznu videli kao cenu ili bol koji treba da plati devijant zbog svojih (ne) dela u
prolosti Lombrozove ideje ostavljaju poruku da je funkcija kanjavanja zatita drutva. U kontekstu krivinog prava ideja je da se krivina odgovornost ne
zasniva na moralnoj odgovornosti nego na bolesnom ili opasnom stanju pojedinca. Jer devijant-zloinac je za italijanske pozitiviste manje krivac, a vie drutveni bolesnik, a pravnik-sudija je u tom kontekstu neka vrsta lekara za zdravlje
drutvenog tela.
Ako kriminal dominatno izvire iz biolokog determinizma oveka, onda
drutveni odnos prema kriminalu mora biti krajnje represivan. Taj uroeni zloinac mora se trajno izdvojiti iz drutva (na posebno izolovana mesta), kao to se
maligni tumor odseca od zdravog tkiva ili se medicinskim merama mora spreiti
da atavistiki genetski potencijal ne prenese na potomstvo. Polazei od saznanja
o razliitim tipovima zloinaca Lombrozo je smatrao da i krivine sankcije
treba da budu raznolike. Pa tako, za uroenog zloinca predlae deportaciju u
neodreenom trajanju u neku izolovanu i daleku koloniju; za duevno bolesne
zloince smetanje u bolnice za umnobolne sa neodreenim trajanjem i periodinim preispitivajem kazne; za sluajne kriminalce i kriminalce iz strasti predlae zatvor u dugom trajanju ili uslovne osude uz pristanak rtve (Jugovi, 2009).
41
42
Socijalni darvinizam
Aleksandar Jugovi
Socijalni darvinizam u ovom svetlu je izraz tzv. evolucione etike jer promovie bioloku nejednakost i smrt kao pozitivnu pokretaku silu evolucije i usavravanja oveka i drutva (Smith, 2000). U tom smislu moe se shvatiti i da masovno umiranje ljudi jeste samo prirodno sredstvo evolucionog napretka. Socijalni
darvinizam tako postaje jedno od pokretakih ideja eugenike misli i naunog
rasizma.
Problem sa socijalnim darvinizmom postaje onog trenutka kada se ideje ove
moralne filozofije pokuaju primeniti u praksi. On se ne moe a priori okriviti
za Hitlerovu politiku iako jeste bio rado prihvaen u nacistikim krugovima i
bio jedna od nauno-teorijskih osnova takve politike. Hitler i njegovi sledbenici su iskoristili socijalno-darvnistike i eugenike ideje kako bi ubedili i sebe i
svoje poklonike da genocid ima moralno opravdanje. U svojoj studiji o uticaju
socijaldarvinizma na formulisanje nacistike ideologije, Hans-Ginter Zmarclik
(Hans Gnther Zmarzlik) napisao je da analiza socijaldarvinizma ukazuje na
proces sniavanja standarda, tendenciju rtvovanja pojedinca zarad vrste i devalviranja humanitarne ideje o jednakosti sa stanovita prirodne nejednakosti,
kao i tendenciju podreivanja etikih normi biolokim potrebama. No, u nacistikoj varijanti jezik socijalnog darvnizma je iskorien i kao osnova za obraun
sa svim protivnicima reima (Vajkart, 2005).
Ipak, oigledno je apsolutno pogreno stavljati bilo kakve znake jednakosti
izmeu Darvina i Hitlera. Razlike izmeu ivota i karaktera ova dva oveka veoma su velike. Darvin se drao dalje od politike i povukao se u roditeljsku kuu
u Daunu (Down) kako bi u miru i tiini vrio bioloka istraivanja i pisao. Hitler
je kao demagog iveo i disao politiku, uzburkavajui strasti narodnih masa
energinim govorima. Po politikom ubeenju, Darvin je bio tipini engleski liberal, koji je podravao slobodnu ekonomiju i ukidanje ropstva. Poput veine
svojih savremenika, Darvin je ne-evropske rase smatrao inferiornima u odnosu
na Evropljane, ali nikada nije prihvatio arijevski rasizam ili fanatini antisemitizam, glavna obeleja Hitlerove politike filozofije (Vajkart, 2005).
Saeto bi se moglo rei da socijalni darvnizam, kao etiki pogled, nudi jedan
oblik shvatanja morala koji je zasnovan na idejama:
da postoje inferiorni ljudi i loe rase;
da bolesni, hendikepirani i slabi jesu primer evolucionog nazadovanja;
da evropska-germanska rasa jeste olienje zdravlja i snage, a samim tim
i moralne superiornosti;
da nie rase ne mogu evolutivno-civilizacijski napredovati, pa zato prostor na kome oni ive treba osloboditi za snane i inteligentne rase i
narode; itd.
43
Umesto zakljuka
Ideje socijalnog darvinizma su danas prihvaene u naunim krugovima sociobiologa i evolucionoih psihologa (tzv. bioetiari), inei teorijski osnov zalaganja
za eutanaziju bolesnih i hendikepiranih ili sterilizaciju delinkventnih pojedinaca
(Larson, Amundsen, 1998). I u ovoj formi spajanja darvnizma i etike, socijalni
darvnizam sutinski se suprotstavlja judeo-hrianskom uenju o svetosti ljudskog ivota. Moral koji se izjednaava sa unapreenjem biolokog potencijala jest
antipod hrianskih vrednosti, ali i atak na savremene vrednosti psihijatrije i
drugih pomauih profesija kao to su deinstitucionalizacija, inkluzija ili socijalno ukljuivanje. Ipak, u savremenoj drutvenoj nauci evolucione teorije nisu iroko prihvaene. Sociolozi i politikolozi su veinom teko prihvatali ideje da geni
predominatno opredel00000000000000000000000000juju ljudska ponaanja ili
kompleksne drutvene i kulturne strukture. Bioloke teorije ostaju na marginama sociologije (Tarner, 2009), ali njihova povremena ideoloka ili populistika
upotreba u savremenom drutvu i dalje jeste vidljiva, inei osnov brojnih predrasuda i politikih manipulacija.
REFERENCE:
1. Evans, J. R. (1997). In Search of German Social Darwinism: The History
and Historiography of a Concept. In Medicine and Modernity, ed. Manferd
Berg and Geofrey Cocks.Washington: Cambridge University Press.
2. Goriar, J. (1969). Pregled sociolokih teorija. Beograd: Rad.
3. Hawkins, M. (1997). Social Darwinism in European and American
Thought, 1860-1945. Cambridge: Cambridge University Press.
4. Jugovi, A. (2009). Teorija drutvene devijantnosti paradigme i implikacije. Beograd: Slubeni glasnik.
5. Kardun, M. (2010). Marksizam kao negacija socijalnog darvinizma.
emu, Vol. IX No.18/19, str. 30-43.
6. Larson, J. E., Amundsen, W. D. (1998). A Different Death: Euthanasia and
the Christian Tradition. IL: Downers Grove.
7. Lombrozo, . (1997). Zloin, njegovi uzroci i leenje. U Kriminoloko
naslee, priredio . Ignjatovi. Beograd: Policijska akademija.
8. Smith, J. W. (2000). Culture of Death: The Assault on Medical Ethics in
America. San Francisco: Encounter.
9. Tarner, H. D. (2009). Sociologija. Novi Sad/Beograd: Mediterran
Publishing.
10. Vajkart, R. (2005). Od Darvina do Hitlera Evoluciona etika, eugenika i
rasizam u Nemakoj. Beograd: SG-Vili.
44
45
46
Drugi svetski rat i faizam donose zakone koji potkopavaju zdrav razum i
razvoj psihijatrije kao humanistike nauke. Prevencija naslednih oboljenja, tzv.
negativna eugenika sterilizacija 400 000 ljudi. Hiljadu devet stotina trideset
devete godine uvedena je eutanazija, Akcija T4, na deijim odeljenjima ubijeno
10000 dece. U periodu od 1939. do 1945. u Nemakoj je ubijeno 180000 psihijatrijskih pacijenata. U ovom periodu beleimo (pre)beg brojnih psihijatara jevrejske
veroispovesti iz kontinetalnog dela Evrope (S. Frojd). Akcija T4 pokrenuta od
strane esesovca doktora Karla Brandta obrazloena je na sledei, tipino germanski pedantan nain: ubijanje 70.273 pacijenta utedelo je vladi Nemake
u periodu od 10 godina 33731040 jaja, 3710414 maraka i 40 pfeningaa takoe
evidentna je uteda u povru i drugim dobrima(2).
U drugoj polovini XX veka, 50te godine obeleene su razvojem psihoanalize
uvoenjem psihotropnih lekova (1952. Dele i Deniker hlorpormazin; 1958. Kun
imipramin). ezdesete se karakteriu razvojem socijalne psihijatrije, psihijatrije
u zajednici dok su Sedamdesete obeleene empirijskim istraivanjima i velikim
epidemiolokim projektima. Osamdesete godine dovode do ekspanzije bioloke
psihijatrije, neuronauka, nove klasifikacije DSM III i ICD 10. Devedesete su godine psihijatrije u zajednici, analizira se globalni teret bolesti u odnosu na drutvo,
smanjenje trokova, adekvatan cost benefit odnosa lekova i leenja, principi dobrog i ekonominog zdravstvenog osiguranja itd.
Dvadeset prvi vek je vek mentalnog zdravlja, kako ga je 2000 proklamovala WHO. Svetski izvetaj o zdravlju 2001. nosio je naziv Nova shvatanja, nove
nade. Globalni program za mentalno zdravlje donesen je 2005. na WHO kongres u Helsinkiju (Akcioni plan mentalnog zdravlja u Evropi).
47
48
49
(7). Znaajan broj francuskih studenata vidi psihijatriju kao specijalizaciju koja
loije stoji u odnosu na druge i gde je mogunost pomoi pacijentu mala. Studenti percipiraju psihijatre kao drugaije u odnosu na druge specijaliste. Psihijatrijske pacijente opisuju kao naporne za leenje, a psihijatre kao emotivno
nestabilne, zbunjene i kao slabije strunjake od drugih lekara. Pristup pacijentu
opisuju kao nedovoljno nauan i neegzaktan(8).
25 10,6%
2 Interna medicina
22 9,3%
3 Pedijatrija
20 8,5%
4 Ginekologija
18 7,6%
5 Oftalmologija
15 6,3%
6 Psihijatrija
14 5,9%
7 Neurologija
12 5,1%
50
bioloki redukcionizam
psihoanalitika krutost
2. Eklekticizam
3. Pluralizam
Fenomenologijapsihopatologija i transdisciplinarni holizam K. Jaspers, Leston Havens, P.McHugh & Philip Slavney
4. Integracionalizam
Erik
Kandel i neuroplastinost
Veina psihijatara su dogmatski u praksi iako teorijski tvrde da imaju
eklektiki pristup. !
Savremena klinika psihijatrija (kartezijanski dualizam) se karakterie postojanjem dve fundamentalno neodvojive kategorije (12):
Postoji etiri hijerarhijski povezane paradigme, koje sadre razliite pretpostavke o fenomenolokoj prirodi mentalnog zdravlja i mentalnih poremeaja(13):
51
1. paradigma tela,
2. duatelo paradigma,
3. teloenergija i
4. teloduh paradigma
TRANSDISCIPLINARNI HOLISTIKI INTEGRATIVNI POGLED
NA MENTALNO ZDRAVLJE I PSIHOPATOLOGIJU
ICD10 i DSMIVTR su ateorijski, nude iskljuivo vodie za opis, ali ne i
objanjenje za duevna oboljenja i terapiju. etiri bazine perspektive razvijene
od strane McHugh&Slavney (14) za sagledavanje klinikih sluajeva obuhvataju:
bolest,
dimenziju,
ponaanje i
ivotnu priu,
Ovaj model nudi epistemologiju, nain za kreiranje strategije vezane za mentalne i bihejvioralne poremeaje, racionalnu terapiju za pojedine klinike sluajeve. Svaka pojedinana perspektiva vodi se razliitom logikom i podrazumeva
razliitu terapiju. Psihijatri koji se dogmatski oslanjaju na samo jednu od ove
etiri perspektive ne stiu potpuni utisak o kompleksnosti mentalnog zdravlja i
duevnih poremeaja (15).
Prema naem miljenju transdisciplinarna holistika integrativna psihijatrija,
predstavlja najplauzabilniji model psihijatrijske teorije i prakse, koji prua optimalan heuristiki i epistemoloki model za deifrovanje sveukupnosti mentalnih
poremeaja. Moe se rei da razlikujemo sedam komplemetarnih perspektiva
transdisciplinarnog holistikog integrativnog sagledavanje psihopatologije i terapije (modifikovano prema McHugh & Slavney, 1998). To su: Energija bolesti
(Od ega boluje pacijent); Stresdijateza (dimenzionalni) (ta je pacijent); Kognitivni (Kako pacijent razmilja); Spiritualni (U ta pacijent veruje); Bihejvioralnisredinski (ta pacijent radi); Narativni (ivotna pria pacijenta); Sistemski
kibernetski (Gde se pacijent nalazi ili gde pripada). U delu teksta koji sledi daemo osnovne perspektive, bazine postavke i praktine implikacije transdisciplinarnog holistikog integrativnog sagledavanja psihopatologije i terapije.
52
53
54
55
7. Sierles, F., Dinwiddie, F., Patroi, D., AtreVaidya, N., Schrift, M.,
Woodard, L. (2003). Factors affecting medical student career choice of
psychiatry from 1999 to 2001. Academic psychiatry the journal of the
American Association of Directors of Psychiatric Residency Training and
the Association for Academic Psychiatry, 27: 4, 260268.
8. Rajagopal, S., Goodfrey, E. (2004). Psychiatry as a career choice compared
with other specialties: Survey on medical students. Psychi atric Bulletin,
28:4465.
9. Stojkovi, T., Rali, T., Latas, M. (2010). Kvalitet ivota kod studenata
Medicinskog fakulteta. Engrami asopis za kliniku psihijatriju, psihologiju i granine discipline. vol. 32, br. 3, str. 4351.
10. Kecmanovi, D. (2010). Oima psihijatra. Clio, Beograd.
11. Ghaemi, S. (2003). The Concepts of PsychiatryA pluralistic approach
to the mind and mentakk illness. The John Hopkins University Press,
Baltimore/London.
12. Lake, J. (2007). Textbook of Integrative Mental Health Care. Thieme, New
YorkStutgart.
13. Senge, M. (2006). The fifith disciplinethe art and the prctice of the
learning organization. Random House Bussines Books, London.
14. McHugh, P. & Slavney, P. (1998). The Perspectives of Psychiatry. Second
edition. The John Hopkins Univerity Books, BaltimoreLondon.
15. Jakovljevi, M. (2008). Transdisciplinary Holistic Integrative Psychiatry
a Wishfull Thinking or Reality? Psychiatria Danubina, Vol. 20, No. 3,
pp. 341348.
56
UVOD
Postupci sa psihijatrijskim pacijentima i celokupna briga oko njih, menjali su
se tokom vremena i pratili su razvoj civilizacije, drutva, medicine, psihijatrije i
psihoterapije. Istoriari smatraju da je pojava monoteistike religije bitno uticala
na civilazicijske tokove i promenu stava prema mentalnom zdravlju u celini. ini
se ipak da se u prolosti, a delimino i u sadanjosti, kroz sve kulture vie provlaila briga oko zatite drutva od psihijatrijskih pacijenata, nego briga o zatiti
samog pacijenta (1). Iako u poslednje vreme beleimo pomake po tom pitanju,
ublaeni negativan stav prema psihijatriji i psihoterapiji i dalje je prisutan. To
predstavlja dobru podlogu za definisanje i odravanje mnogih zabladu o psihijatriji u celini i o psihoterapiji, kao jednoj od njenih metoda leenja.
Iako je Hipokrat isticao da oveka lei no, trava i re, za psihoterapiju, kao
metaforu leenja reima, vlada zabluda da je novijeg datuma (2).
Druga zabluda vezana za psihoterapiju istie da svaki razgovor sa prijateljima,
rodbinom ili kolegama i svaki meusobni kontak ljudi jeste neki vid psihoterapi-
57
je. Ovu, iroko rasporostranjenu zabludu prihvataju mnogi bez obzira na inetelektualni ili obrazovni nivo. Struna literatura psihoterapiju definie kao proces
koji se odvija izmeu terapeuta i pacijenta ili grupe pacijenata. Sastojise iz niza
verbalnih i neverbalnih tehnika, iji je cilj dovoenje pacijenta do boljeg mentalnog funkcionisanja ili eliminacije njegovih eventualnih simptoma mentalnih
poremeaja. Centralni inilac u ovom obliku leenja je odnos uzajmanog poverenja na relaciji pacijent teraput i interakcija izmeu njih u specifinim okolnostima
tj. terapijskoj situaciji (3,4).
Trea zabluda vezana za psihoterapiju odnosi se na njenu budunost, preplitanje sa naukom, mada pojedini psihoterapeuti pokazuju i nerazumevanje mogunosti naunih istraivanja u okviru psihoterapije.
PROLOST
Svi oni koji su tokom istorije imali ulogu iscelitelja: amani, vrai, svetenici,
filozofi, teolozi i lekari, izraavali su u svom leenju elemente psihoterapije, bili
toga svesni ili ne (5).
Psihoterapija je najstariji oblik leenja i poeci njene primene seu u vreme
primitivnih drutvenih zajednica. Primitivni praistorijski ovek razvijao je praznoverno strahopotovanje prema svetu koji ga okruuje i prirodnim silama, dajui im mo vladara svoje sudbine. U domenu njegovog primitivnog shvatanja
psihikog i psihikih patnji, strah, tuga, bolest i smrt, nastajali su kao posledica
gubitka due, uvlaenje duhova u duu, krenja odreenih tabua i uticaja vradbina (6). Iz oseanja nemoi, ovek je poeo da oboava prirodu i upranjava
magijske rituale, molitve, mistine obrede i ceremonijalne oblike leenja. Tako se
postupci pronalaenja due, primena protivvradbina, ispovedanje, egzorcizam
i umilostivljavanje duhova, mogu smatrati poecima primene psihoterapije kao
leenja. Kasnije, mo nad ivotom i smru preuzeli su vraevi, amani, svetenici i lekari. Glavno oruje kojim su se sluili bila je bela magija, pomou koje su
spreavali dejstvo crne magije (3). Magija je, na taj nain, ostvarivala vie ciljeva,
a u nekim krajevima i u nekim drutvenim zajednicama primenjuje se i danas,
posebno u kriznim vremenima kada, ini se, dolazi do kolektivne regrisije, u kojoj dominiraju primarni proces miljenja, odnosno sklonost magijskom miljenju
(7). Tada magija ponovo postaje aktuelna i pokazatelj je velikog oseaja nemoi
i straha kao nekad. Sutinski, doivljaj straha, nije mnogo izmenjen. Nekad su
se ljudi bojali natprirodnih sila i besa bogova, danas se boje onih kojima sami
daju mo i u koje projektuju omnipotentne destruktivne aspekte svog selfa. Ili
oboavaju, klanjaju se i trae pomo od onih u koje projektuju svemone idealne
delove svog selfa, odnosno svoje unutranje likove, tj. objekte (8). Tada se uglavnom obraaju i danas akutelnim beliim magovima, nosiocima ovih svemonih
58
59
60
61
Bio je ovo kratak pregled istorije psihoterapije sa posebnim osvrtom na istorijske pretee psihoanalitike misli. U raznim civilizacijama i kulturama nailazi se
na stavove i postupke, koji su vredno krili put razvoju savremene psihoterapije
od praistorije, magije, demonologije, preko filozofskih i naunih osnova grkih
i rimskih filozofa, kroz zaustavljanje razvoja u mranom srednjem veku, do ponovnog oivljavanja krajem 18. i poetkom 19. veka, kada poinje primena hipnoze koja se smatra prvim pravim oblikom psihoterapije. Tek 20 vek, obogaen
vredno sauvanom riznicom saznanja raznih civilizacijskih dostignua tokom
proteklih vremena, uspeva da sve to objedini i donese razvoj psihoterapije, onakav kakav danas poznajemo.
SADANJOST
Sadanji istorijski trenutak karakterie veliki napredak u pojavljivanju i stvaranju raznih psihoterapijskih pravaca, preciznijem i jasnijem strukturisanju sistema edukacija, ali i zadravanja zabluda da svaki dobronameran razgovor sa
prijateljima predstavlja psihoterapiju. Psihoterapija je jasno definisana kao proces
koji se u odnosu uzajmnog poverenja odvija izmeu terapeuta i pacijenta ili grupe
pacijenata i predstavlja oblik leenja. Kao i svaki oblik, ima jasne uslove i pravila
leenja, koja su definisana kroz interakciju praktinog iskustva i teorijske osnove.
Praksa i teorija se nalaze u stalnoj interakciji, dopunjavaju se, uzajamno se obogauju i stimuliu to dovodi do razvoja i napretka. Jedan od rezultata napretka u
psihoterapiji predstavlja razvnovrsnost i brojnost novih psihoterapijskih pravaca.
Kako raznovrsnost ne bi odvela u haos, teoretiari psihoterapije pokuavaju na
razliite naine da definiu adekvatne klasifikacije.
Najprihvatljivijom klasifikacijom psihoterapijskih pravaca danas se smatraju:
1. Dinamike psihoterapije;
2. Kognitivno-bihejvioralne psihoterapije;
3. Humanistiko-egzistencijalistiko-fenomenoloke psihoterapije;
4. Integrativne psihoterapije;
5. Socioterapije.
Malo je teorijskih pristupa koji su odredili svoju teorijsku osnovu, postupke,
metode i tehnike rada (i metode istraivanja) kao to su:
psihoanaliza, psihoanalitika psihoterapija i iz njih izvedeni oblici psihoterapije i
bihejviorizam i iz njega izvedeni terapijski postupci.
Na psihoanalitikim teorijskim postavkama, osim psihoanalize, grupne analize i psihoanalitike psihoterapije, definisane su i razvile su se: Interpersonalna
62
psihoterapija (Sullivan, 1953); Ego psihologija (Hartman, 1973); Getalt terapija (Perls, 1974); Radix terapija (Kovel, 1976); Transakciona analiza (Bern, 1977);
Egzistencijalistika analiza (Frankl, 1978); Psihodinamska psihoterapija (1979);
Terapija primalnog krika (Danov, 1980), i druge.
Na bihejvioralno-kognitivnim teorijskim postavkama definisane su i razvile
se: REBT (Racionalno-emotivno-bihejvioralne terapije, Ellis, 1956); Kognitivna
terapija (Beck, 1959); Viemodalna psihoterapija (Lazarus); Shema terapija (Young, 1992); Dijalektika bihejvioralna terapija (Marsha M. Linehan); Mindfulness (Teasdale; Wiliams); ACT terapija prihvatnjem i posveenou (Hayes).
Nemogue je nabrojati psihoterapijske postupke i metode, koji se danas primenjuju u svakodenvnoj praksi i u svetu, ali i kod nas. Bez obzira na modalitet
primene psihoterapije, zajedniko za sve i znaajno za isticanje je injenica da se
psihoterapija uvek primenjuje u posebnim okolnostima, koje su bitan deo psihoterapijskog procesa. Te posebne okolnosti uvek imaju i terapijski efekat. Psihoterapijske tehnike proizale iz psihoanalitike teorije, te posebne okolnosti nazivaju
setingom i definiu ih kroz ustaljena i precizna pravila mesta vianja (kako bolnikih tako i vanbolnikih), vremena trajanja seanse, naina inicijalnog dolaska
na psihoterapiju i mogunosti prisustvovanja seansama u odnosu na to da li se
terapija odvija u individualnim ili grupno-terapijskim uslovima. Psihoterapijske
tehnike proizale iz bihejvioralno kognitivne teorije te posebne okolnosti definiu kroz aktivnije uee terapeuta u samom psihoterapijskom procesu, uz jasno
postavljene ciljeve i zadatke na poetku terapije i neophodnost rekapitulacije i
merenja postignutih rezultata u odnosu na postavljene ciljeve.
Poetak psihoterapije jeste povezan sa leenjem odraslih pacijenata, ali danas
se primenjuje u svim uzrasnim dobima.
Psihoterapija dece danas se smatra jednom od najvanijih i terapijskih i
preventivnih aktivnosti (18,19) u smislu omoguavanja zadovoljavajueg ranog
razvoja deteta na njegovom razvojnom putu ka odraslom. Poslednjih decenija
aktuelna je psihoterapija dijade majka-odoje kao terapijska intervencija u preventivnom smislu, koja bi trebalo da pobolja mentalno zdravlje dece i adolescenata globalno.
Psihoterapija adolescenta nekad smatrana pepeljugom psihoanalize, danas se smatra poslasticom i metodom izbora za psihike neusklaenosti mladih(18,20). Period adolescencije predstavlja prirodno datu drugu ansu za razjanjavanje i doraivanje svih nedoreenosti i propusta iz ranog razvoja. Zbog
intezivnog rasta i razvoja sve je dostupnije opservaciji, a zbog inteziviranog razvoja verbalnih i introspektivnih sposobnosti sve je dostupnije analizi i eventualnim promenama.
Psihoterapija starih do skora smatrana nemoguom, sada se primenjuje sa
velikim uspehom, naravno ne u smislu rekonstruktivnih sadraja.
63
Iako se pod psihoterapijom podrazumevaju vie naunih i iskustvenih postupaka, procedura i metoda, koje imaju za cilj leenje psihikih postupaka, ono
to psihoterapiju razlikuje od drugih oblika leenja, jeste jo uvek prisutan, vei
znaaj prakse nad teorijom i delimina nemogunost da se svi uinci brojnih
psihoterapijskih metoda nauno objasne. To nas uvodi u novu etapu razvoja psihoterapije.
BUDUNOST
Borba psihoterapije za mesto pod medicinskim i medijskim okriljem se nastavlja i danas, a njena budunost ostvaruje se kroz ponovno pribliavanje biolokih i psiholokih aspekata.
Neuropsihoanaliza, jedan od novih pravaca psihoterapije, zasniva se na povezivanju neuronaunog uvida u strukturu i funkcionisanje mozga sa psihoanalizom.
Time se izbegava opasnost mehanicistike redukcije psihikog ivota ljudi iskljuivo
na bioloko, ali i naputa mistinost psihoanalize, koja je u jednom periodu postala oteavajui faktor po njen dalji razvoj. Metod se sastoji od prilagoenog
neuropsiholokog metoda Lurije, u cilju prouavanja aktivnosti mozga povezanih sa emocionalnim fenomenima, tj. preciziranja i mapiranja oblasti mozga koje
odgovaraju psihikim fenomenima opisanim od Frojda tokom njegovog psihoanalitikog rada. U tu svrhu koriste se najnovija dostignua u medicini, poput
PET-skenera i funkcionalne MRI (21).
Epigenetika je druga je mogunost pribliavanja i prouavanja isprepletenosti psiholokih i biolokih aspekata. Epigentika predstavlja studije, okolinom
prouzrokovanih, promena eskpresije gena, koje su nasledne kroz mitozu i mejozu, a ne ukljuuju promene DNK sekvenci (22). Epigenetika istie da socijalno
okruenje jaa ili slabi nivo izraajnosti svakog domena temperamenta. Efekti
okoline reguliu ekspresiju genoma i moduliraju odlike fenotipa putem remoduliranja hromatina. Steena ponaanja mogu da se prenose kroz generacije (putem
nekompletnog uklanjanja epigenetskih markera u toku mejoze) bez promene u
DNK sekvenci (23). Na taj nain DNK vie nije glavna odrednica fizikih i ponaajnih odlika fenotipa, ve okvirni plan za sveukupnost adaptivne fleksibilnosti organizma. Iz svega proizilazi da emo u budunosti moi empirijski da
pokaemo ono to se godinima opservira u psihoterapijskim ordinacijama: da
uvremenjena i dobro osmiljena psihoterapijska intervencija moe biti specifinija od leka, ponekad i efikasnija; kao i da psihoterapija moe da menja biologiju
epigenteskim putem.
64
REFERENCE:
1. Munjiza, M. (2011). Istorija razvoja psihijatrije. Beograd: Slubeni glasnik.
2. Dukanac, V. (2010). Uticaj identifikacionog modela na formiranje psihopatologije adoelscenata. Subspecijalistiki rad. Beograd: Medicinski fakultet.
3. Kalianin, P., Eri, Lj. (1999). Psihijatrija: Okviri. Beograd: Medicinski
fakultet.
4. Eri, Lj. (2001). Psihoterapija kao metod leenja u psihijatriji i medicini. U
Eri, Lj. Psihoterapija. Beograd: Medicinski fakultet.
5. Ellenberger, H.F. (1970). The discovery of the unconscious. London: Allen
Lane.
6. Frezer, D. (1992). Zlatna grana. Beograd: Izdavako i knjiarsko preduzee Alfa Zemun.
7. Frojd, S. (1976). O seksualnosti, teoriji totem i tabu. Beograd: Matica srpska.
8. Segal, H. (1982). Introduction to the work of Melanie Klein. London: The
Hogarth Press and the Institute of Psycho-Analysis.
9. Clairen, P., Pokorny, M. (1995). The Handbook of Psychotherapy. London,
New York: Routledge.
10. Yalom, I. (2008). Starting at the Sun Overcoming the Terror of Death.
San Francisco: Jossey-Bass books.
11. Prai, B. (1989). Povjest psihijatrije. U Kecmanovi, D. Psihijtrija tom I.
Beograd-Zagreb: Medicinska knjiga.
12. Srejovi, D. (1987). Cermanovi Kuzmanovi, A. Renik grke i rimske
mitologije. Beograd: Srpska knjievna zadruga.
13. Bruman, J. (2009). The history of British psychiatric histories. London.
14. Dekart, R. (1990). Rasprava o metodi. Valjevo-Beograd: Estetika.
15. Cloninger, R., Przybeck, T., Svrakic, D., Wetzel, R. (1994). The Temperament
and Character Inventory (TCI): A Guide to its Development and Use. St
Louis: Washington University.
16. Frojd, S. (1976). Uvod u psihoanalizu. Beograd: Matica srpska.
17. Gabbard, G. (2004). Long-Term Psychodynamic Psychotherapy: a Basic
Text. Arlington: American Psychiatric Publishing.
18. Tadi, N. (1992). Psihoanalitika psihoterapija dece i omladine. Beograd:
Nauna knjiga.
19. Kondi, K. (1998). Psihodinamska razvojna psihologija, odabrana poglavlja. Beograd: Plato.
20. uri, V., Bradi, Z. (1997). Preobraaji adolescencije. U uri V. Adolescencija revolucija i evolucija u razvoju. Beograd: IP Zarko Albulj.
21. Solms, M., Turnbull, O. (2002). The brain and the inner world. New York:
Other Press.
22. vraki, D., vraki, N. (2009). Savremeni koncept i dijagnostika poremeaja linosti. Engrami. 31, 3-4:5-18.
65
66
67
68
69
i tada, ili lagano nazadovati u odnosu na sve materijalistike metode leenja psihikih poremeaja oveka (bioloke metode leenja), ili se viestruko razvijati
proirujui ljudsku svest. Poto ostaje neizvestan razvoj duhovnih nauka u XXI
veku (u koju elim da ubrojim i psihoterapiju) ostaje ipak za edukatora u psihoterapiji ozbiljan zadatak i svakako moralna dunost da se budui psihoterapeuti
obuavaju tako da, upoznajui sve bolje i tanije sami sebe, mogu onda da pomognu, uspenije i sveobuhvatnije, i svome psihiki poremeenom klijentu.
Svestan sam, razume se, da kada ovako govorim o edukaciji buduih psihoterapeuta, ostajem delimino, u sferi mogueg-nemogueg, kao i da mi se moe
pripisati nedovoljno potovanje principa realnosti. Ali, ako i znamo ta se podrazumeva pod pojmom principa zadovoljstva, nije dovoljno jasno, ni najboljim filosofima u prolosti i sadanjosti, ta treba razumeti pod pojmom principa
realnosti.
inimo to moemo, ako nam je dovoljno (kao psihoterapeutima) jaka volja
za smislom, ostae traga od naeg delanja, a psihoterapija u XXI veku opstae i
moda postati uspenija.
70
Znanje/legitimitet
Petar Jevremovi
Niko nije dovoljno jak da onom drugom kae ti ne postoji. Svi postoje. Svi
su tu. Svi sanjaju neke svoje snove. Svi priaju svoje prie.
To bi, bojim se, bio najtaniji aktualno mogui prikaz stanja unutar psihoterapijskog esnafa. Ili, ire, unutar okvira svih onih (kako se to danas obiava rei)
helping professions koje su (svaka sa neke svoje, manje ili vie ubedljive pozicije)
upuene na brigu za ovekovu svest. Za njegovu duu. Za njegov psihosocijalni
identitet i integritet.
Ponoviu. Niko nije dovoljno jak da onom drugom kae ti ne postoji. Otud,
izmeu ostalog, eklekticizam meu nama. U pitanju je interes. Preutni pakt iz
interesa. Neto sutinski nerefleksivno. Sirovo.
Duan sam jednu napomenu. Nije stvar u dominaciji. Pretpostavljena (doktrinarna ili ideoloka) dominacije nekog jednog (ma ko on bio), samo zato to je
on jai od drugih, ne bi celu stvar uinila boljom. Naprotiv. Stvar nije u snazi. U
nametljivosti. Stvar je u miljenju. U dubini i u razliitosti miljenja. U spremnosti na drugaije. Razliito. Na svoje. Na tue.
Eklekticizam nije pluralizam. Eklekticizam ne eli da zna ni za svoje ni za
tue. Sve je svaije. Svako se svaim moe posluiti. Posluivi se svaim, svako
71
moe sve podrediti svojoj (uvek zapravo partikularnoj) prii. Direktna posledica toga je kontratransferna hipertrofija terapeutovih (tobonjih, neogranienih)
kompetencija. U takvom poretku stvari nema prostora za neznanje. Za nemo.
Sve je dostupno. Svime se moe ekonomisati i manipulisati. Eklekticizam je
nerefleksivni monizam ostvaren na nivuo puke tehnologije. Eklekticizam je jedno muljavo jedinstvo svega. Istog onog svega na koje svi pretenduju. Otud (potencijalno uvek tinjajui) sukob. Surevnjivost.
Kada svi (bez ikakve razlike) koriste sve, postavlja se pitanje posebitosti (u
ovom sluaju profesionalnog) identiteta svih njih pojedinano. Upravo zato se
danas tako mnogo pria o tzv. timskom radu. Opet, upravo je zato danas tako
malo doista timskog u tom istom timskom radu. Po pravilu, u igri su neki drugi
interesi. O njima se obino ne pria.
72
Znanje/legitimitet
Petar Jevremovi
U igri je veliki novac. Oduvek je ljudska beda dobar posao. Tako je i danas.
itava industrija se trudi da tu stvar to je mogue bolje oposli. Dua pati. Ko e
to razumeti? Ko e se (danas uopte) time baviti?
Alhemija dananjice, to je psihofarmakologija za optu upotrebu. Lek dizajniran kao roba iroke potronje. Jeftin lek je uvek jeftiniji od najjeftinije psihoterapije. Psihoterapija je skupa. Psihoterapija (ako je ozbiljna) trai vreme. Psihoterapija (ako je ozbiljna) iskljuuje mogunost konfekcijskog proizvoenja terapeuta.
U pitanju je mnogo vie od pukog umea. Tehnike. U pitanju je, ili bi makar tako
trebalo biti, vokacija.
Po logici stvari, vokacija ne moe biti merkantilna. Njen smisao je negde
drugde. Konfekcija je upravo takva. Merkantilna. Konfekcijski pristup u produkovanju jeftinih pilula iroke potronje. Konfekcijski pristup u produkovanju
tehnokratski profilisanih terapeuta. Tu je novac. Tu je mo. Sve drugo je suvino.
U svetu u kojem ivimo psihoterapija nema budunost. Problem sa njom je,
pre svega, u tome to je sebe (neoprezno) izgubila u vrememenu koje je sebe (sloiemo se, ipak nekritiki) proglasilo krajem istorije. Metafizika savremenoga
sveta, upravo, poiva na pretpostavljenoj aistorinosti (do krajnosti apsolutizovanog, ideolokog) totaliteta znanja. Znanja koje nam se (kao neto, upravo, nemislee) otkriva na mestu Drugog. Istog onog Drugog koji govori rav engleski
jezik...
Svedemo li ono neto to je vokacija na puko umee (algoritamski ultimativno
propisanog, ekonominog) obavljanja poslova, pre ili kasnije od nje, od te iste vokacije, nee ostati nita drugo do samo konfekcija. Upravo se to (u ove nae dane)
desilo psihoterapiji. Postala je konfekcija. Dobila je cenu. Postala je znanje (naravno, praktino znanje, neko know how) koje je (mnogi jo uvek veruju da je tako)
mogue unoviti. Izgubila je smisao. Izgubivi smisao, izgubila je i teleologiju.
73
Mi smo drutvo bez ciljeva i bez smisala. Jedino za ta smo sposobni je sebe
da zavaravamo.
Patologija oveka naeg vremena je duboka i onespokojavajua. To pogotovo
vai za nas na Balkanu. U Srbiji. Samlela nas je istorija. Muka nas nije ojaala.
Poraz nas nije uinio boljima. Naprotiv.
74
Znanje/legitimitet
Petar Jevremovi
75
1 Ova studija je realizovana u okviru projekta Identiteti srpske muzike u svetskom kulturnom kontekstu (ev. br. 177019) Katedre za muzikologiju Fakulteta muzike umetnosti u Beogradu, koji je
podralo Ministarstvo prosvete i nauke Republike Srbije.
2 Brendan Prendeville, Realism in 20th Century Painting, Thames and Hudson, London, 2000.
3 Redakcijski uvodnik: Mladen Dolar, Danijel Levski, Jure Miku, Rastko Monik i Slavoj iek.
Videti: Umetnost, druba/tekst, Razprave Problemi t. 35 (147149), Ljubljana, 1975, str. 110.
Prevod: Umetnost, drutvo ( tekst, Polja br. 230, Novi Sad, 1978, str. 25.
77
78
4 Umetnost, drutvo ( tekst, Polja br. 230, Novi Sad, 1978, str. 2.
5 Christoph Menke, The Concept of Aesthetic Negativity, iz The Sovereignty of Art Aesthetic
Negativity in Adorno and Derrida, The MIT Press, Cambridge MA, 1999, str. 3.
enje, tj. delovanje. Umetnost je neto ili bilo ta to je u radu ili proizvoenju
dato kao ono to je ispranjeno od ivota. Ali tu se ukazuje kontradikcija ukazivanjem da se umetnost kao ispranjena od ivota deava usred ivota i na nain
ivota u drutvu postajui stvarno ili prividno nezavisna od drutva. Umetnost
postaje prisutna time to se prazni od zadovoljenja gladi, seksualne udnje, straha od smrti, postignua telesnog, drutvenog ili duhovnog cilja. Ona je tu sama,
tj. imanentna sebi, i prazna tanije, ispranjena u svoj svojoj udesnoj lepoti
izvan interesnosti6 i politike.
Da bi neto bilo umetnost mora biti autonomno u odnosu na pragmatini i
praktini ivot unutar drutva i time nepolitiko, ali upravo realizacija tog zahteva je temeljno politika i mogua samo u okviru preraspodele drutvenih moi,
mogunosti, kompetencija i funkcija. Autonomija umetnosti je politiki projekt, kojim se produkuje i stvarni i prividni okvir ili teritorija imanentnog dejstva ili afektacije, koja u konkretnom istorijskom drutvu izgleda kao nepolitika i autonomna u odnosu na drutvo, a time i na politiku kao delovanje u
okviru drutva. Umetnost je postavljena kao institucija ili mrea institucionalnih
odnosa, kojom je umetniko stvaranje prepoznato kao podruje stvaranja radi
same umetnosti7 ili, adornovski8 reeno, naznaena je politika funkcija izvesnih
drutvenih, kulturalnih i time umetnikih, praksi, koje izgledaju kao prakse ija
je drutvena funkcija da budu bez funkcije u konkretnom istorijskom i geografskom drutvu. Nastanak paradoksalnih, ali drutveno ostvarivih koncepcija
autonomije estetike i modernog pojma umetnosti u kulturi je trajao dugo, od
visoke renesanse do doba prosveenosti i, zatim, do konstitutivnog uticaja na
kulture devetnaestovekovne moderne i dvadesetovekovnog modernizma. Znaaj
klasne, tj. drutvene borbe u odnosu na umetnost vidi se kao materijalistika politizacija rada jezika, stila ili retorike u polju ideologije. 9U pitanju je, za razliku od
visokomodernistike metafiziko-egzistencijalistike i angaovano-egzistencijalistike kritike humanizma10, poznomodernistika strukturalistika i materijalistika kritika humanistikog gledita i projekta drutvene borbe. Umetnost se
6 Imanuel Kant, Dopadanje koje sud ukusa odreuje bez ikakvog je interesa, u Analitika lepog, u Analitika estetike moi suenja, iz Kritika moi suenja, BIGZ, Beograd, 1991, str. 9697.
7 Prva upotreba fraze umetnost radi umetnosti (lart pour lart), koja se najee pripisuje francuskom pesniku i kritiaru arlu Bodleru, uvedena je u spisu Benjamina Konstanta Intimni
urnal 1804. godine. Konstant je ovaj koncept izveo iz estetikih uenja Kanta i elinga. Videti
Iredell Jenkins, Art for Arts Sake, iz Dictionary of the History of Ideas, http://etext.lib.virginia.
edu/cgi-local/DHI/dhi.cgi?id=dv1-18.
8 Theodor W. Adorno, Funkcija, iz Uvod u sociologijo glasbe, Dravna Zaloba Slovenije, Ljubljana, 1985, str. 62.
9 Luj Altiser, Ideologija i dravni ideoloki aparati, Karpos, Loznica, 2009. Videti i: Janet Wolff,
The ideology of autonomous art, iz Susan McClary, Richard Leppert (eds), Music and Society
The Politics of composition, performance and reception, Cambridge University Press, Cambridge1996.
10 Jean-Paul Sartre, Egzistencijalizam je humanizam, IP Veselin Maslea, Sarajevo, 1964; Duan
Pirjevec, Svet u svetlosti kraja humanizma, Trei program RB br. 1, Beograd, 1969, str. 151177.
79
danas kao i uvek dogaa u uslovima klasne borbe, a to znai sloenog ureenja i
izvoenja drutvenosti. Nema nikakvog optehumanistikog ljudskog postojanja, nikakvog ljudskog naslea, koje ve u jezgru ne bi bilo obeleeno rascepom
koji unosi ova drutvena borba. Naglaavanje opteg humanizma, u bilo kojoj
varijanti, uvek je samo specifian efekat prikrivene afirmacije odreenog stava ili
pozicije unutar drutvene borbe. Analiza ovde mora ii do kraja: u najneutralnijoj tematici, u impresionistikoj mrtvoj prirodi, u nevinoj ljubavnoj pesmi
svuda je potrebno kao njenu odsutnu, negativnu odreenost prepoznati
istorijski specificiranu drutvenu poziciju.11 Ono to se u humanistikoj kapitalistikoj, graanskoj ideologiji umetnosti pokazuje jeste oslanjanje na strukturiranje radnog procesa, na koji se kasnije oslanja kao na specifini fetiizam:
umetniko delo kao proizvedena, ali neupitna i neproblemska, vrednost. Drugim
reima, radni i proizvodni proces u umetnostima je postavljen nasuprot radnom i
proizvodnim procesima industrijske proizvodnje, zato to umetniku proizvodnju odreuje primarno zanatsko jedinstvo radne snage i sredstava za rad. Time se
zastupa iluzija da je umetnika proizvodnja bitan uzorak neotuenog rada rada
koji je ispranjeno lice utilitarnog rada.12 Drutvena borba je, a danas se vidi da
borba nije samo klasna ve je i rasna, kolonijalna ili neokolonijalna, etnika, nacionalna, generacijska, rodna, globalistika, antiglobalistika, lokalna, a pre svega, trina. Autonomija umetnosti, estetska bezinteresnost ili nezainteresovanost, formalistika centriranost samog materijala i oblika umetnikog dela, samo
umetniko delo, unutranja logika razvoja umetnikog dela, sveta i istorije umetnosti, te autentinost ili univerzalnost umetnikog dela i umetnosti, jesu sloeni
prividi koje zapadna umetnost zadobija iz drutvene borbe predoavanjem statusa umetnosti kao neega to je posebno i izuzetno, tj. imanentno za samu umetnost, odnosno, izuzeto od drutva i drutvenih borbi, a to znai transcendentno
u odnosu na drutveno i politiko. Umetnost je prikazana i situirana kao idealno
podruje neotuene ljudskosti izvan drutvene konfliktnosti i time je realizacija
ideologije humanizma kao ideologije koja centrira imanentnu ljudskost kao
najviu nedostinu vrednost drutva. Ukazuje se u popularnim, ali i u profesionalnim diskusijama o umetnosti, da je umetnost neto to je po sebi lepo, pozitivno, etiki i tehniki dobro, dostupno svim ljudima itd. Da bi se svako konfliktno drutvo usred drutvene borbe predoilo sebi i drugima kao drutvo
slobode i humanosti, a ne drutvo kontradikcija i konflikata, drutveni-agenti, tj.
kulturalni radnici, moraju u umetnosti i kulturi da ukinu pokaznost drutvene
borbe, pokazujui umetnost i kulturu kao neto to je izvan ili iznad svake borbe,
pa, u transcendentnom smislu, i iznad ivota kao takvog, mada u svojoj bezazlenoj bezinteresnosti slui ivotu. Iskljuivanje, tj. skrivanje, tj. pranjenje: pokaznosti oznaiteljske prakse u umetnikom delu je uslov za postojanje drutvenog,
ali i uslov za postojanje umetnosti kao privilegovane autonomne prakse unutar
drutvenog. Umetnost u svom najautonomnijem izrazu nije ta koja odraava
80
81
Ideologija
Ideologija se kao pojam moe uvesti na vie, esto podjednako vrednih i varijantnih naina odreenja zastupnikog odnosa sveta i predstava sveta, odnosno,
ivota u svetu i naina na koji se ivot u svetu zastupa i prikazuje. Ideologija, pri
tome, nije samo puka predstava-odraz, ve je ideologija ono to se uspostavlja kao
predstava inom kojim se konstituie subjekt te predstave. U primarnom, smislu
ideologija je skup uverenja, predstava i vrednosti koje omoguavaju doivljaj i razumevanje sveta (Weltanschaung). U liberalnom smislu ideologija je skup pozitivnih i
pragmatinih uverenja, vrednosti, oblika ponaanja i injenja, koje deli jedna grupa
teoretiara ili praktiara, odnosno, pripadnika kulture ili neke diferencirane formacije u okvirima kulture. U tradicionalnom marksistikom smislu ideologija je skup
pogrenih predstava, lanih uverenja i iluzija koja dele pripadnici drutvenog sloja,
klase, nacije, politike stranke, specifine kulture ili sveta umetnosti projektujui
svoj mogui svet kao svet sveg ivota. U optem strukturalistikom smislu ideologija15 je skup simbolikih i imaginarnih arbitrarnih i artificijelnih efekata koje proizvodi sistem medija na mestima oekivane realnosti, ideologija postavlja subjekt za
objekt meu objektima razmene, potronje, zavoenja, ekstaze i entropije, odnosno, ideologija medijskom realizacijom postaje multiplicirana nova realnost (hiper
realnost). Psihoanalitiki16 govorei ideologija je fantazmatska konstrukcija, koja
slui kao podrka ljudskoj realnosti, ona je iluzija sistemi iluzionistikih predstava
koja strukturira efektivne drutvene relacije i maskira traumatske socijalne podele koje ne mogu biti simbolizovane, zato je funkcija ideologije da subjekta opskrbi
sa podnoljivom drutvenom realnou subjekt nema druge realnosti osim te ponuene. U kulturalnom smislu ideologija je mnotvo znaenja, predstava i oblika
produkcije znaenja i predstava, koje jednu kulturu nuno ili motivisano istorijski
odreuju preobraavajui je iz neregulisanog (ili podregulisanog) sistema u regulisani (ili nadregulisani) sistem proizvodnje, razmene, potronje i uivanja smisla;
robe, proizvodnje, razmene, potronje i uivanja moi. Sa stanovita kritike teorije
ideologija je skriveni (preutni, nevidljivi, dubinski) poredak koji determinie jedno
drutvo ili drutvenu formaciju bez obzira da li se ona izjanjava ili ne u saglasnosti sa njom kao ideologijom. Sa stanovita studija kulture ideologijom se nazivaju
znaenja, smisao i vrednosti strukture moi koju jedna formacija ili drutvo u celini
praktikuje ili kome tei, ali, ideologija je i sistem, poredak ili skup znakova, pa ak i
oznaitelja ili, tanije, znaenjskih praksi koje jedno drutvo postavlja sebi, za sebe
ili kome je postavljeno (od drugog) kao kriterijum identifikacije, itd.
82
Rei ideologija, u istorijskom smislu, znai fiksirati razliite statuse fantazma ili uverenja. Fantazam je doveden do racionalnog ili pragmatinog jezika indeksacije, identifikacije i regulacije. U zapadnoj tradiciji modernog doba tokom
XVIII i XIX veka ideologija je shvatana gotovo kao prirodni svet u koji je zaronjen subjekt i koji ideoloku nad-determinisanost, determinisanost i pod-determinisanost vidi tek transcendentnim mogunostima razlikovanja unutranjeg
i spoljanjeg identiteta (bivstvovanja). U dvadesetovekovnim modernizmima17
ideologija je spoljanja nametnuta velika pria o prolosti (dijalektika istorije),
sadanjosti (fenomenologija ljudskog duha) i budunosti (sve one utopijske prie o
boljem moguem svetu od teozofije, preko socijalutopizma i marksizama do new
age-a, hipika i gibanja mladih ezdeset osme). U postmodernoj18 kulturi na kraju
perioda hladnog rata, ideologija je fragmentarna lokalna ili pojedinana ili odloena pria, koja je trag utopije (fantazma) ili brisani trag identiteta (prodor prvostepenog jezika predoavanja u metajezik gospodara); odnosno, u postmodernoj
kulturi postoji sinhronicitet velikih ideologija i malih svakodnevnih ideologija,
prisutnih ideologija aktuelnosti i odloenog ili pomerenog ili potroenog znaenja ideologije istorije ili geografski decentriranih, u odnosu na Evropu, kultura.
83
84
85
Lu Andreas-Salome
Razmiljam da li je umesno, posle ovako saetog dodira sa sopstvenom duom i njenim odrazom u ogledalu, rei jo neto. Mislim da ipak jeste. Zadatak
terapeuta nije samo da pomogne drugome nego i samom sebi, da sa kolegama
deli iskustvo, a ne prie pacijenata, da pojmi svet i sebe u njemu. Pomo samom
sebi ne podrazumeva da terapeut reava svoje nereene konflikte kroz rad sa pacijentom, ve da preivi sve ono to se, kroz praksu, godinama bude ulivano u
njega.
87
88
89
omnipotencije, ve pre svega mogunost burn outa. Kao to znamo burn out
ne zavisi samo od koliine posla, ve i od toga sa kojom problematikom terapeut
radi. Malo je onih koji rade kozmetiku psihoterapiju, bar ja takve ne znam.
Veina ovdanjih psihoterapeuta je radila i radi sa velikim problemima, koji nisu
samo neurotine prirode. Ima tu mnogo ostataka trauma, koje su realno doivljene, gubitaka koji nisu obraeni, situacija nasilja, koje terapeut, sam, ne moe
da prekine u trenutku deavanja. Zvui neverovatno, ali posledice deavanja devedesetih se vide jasno i sada, u situacijama kada radimo sa odraslima, ali i sa
mladim ljudima, koji su izbegli sa svojih stanita kao deca, kojima su se vrnjaci
rugali zbog naglaska i to bismo danas zvali vrnjako nasilje, koji su neukorenjeni, ni ovde, ni tamo. Bolje reeno, telo im je ovde, a dua negde tamo. Sauvati
neutralnost u bilo kojoj situaciji u kojoj je mlada osoba realno povreivana je
vrlo teko. Moemo i moramo, razumljivo, da delujemo neutralno, ali tvrdim da
je malo onih terapeuta ija su oseanja neutralna. Zbog toga nisu retka oseanja
ljutnje ili tuge zbog raznih situacija u kojima se nau mladi pacijenti.
Moda je odraz terapeuta u njegovom ogledalu najtransparentniji kada su
u pitanju oseanja analitiara u radu sa traumatizovanim pacijentima. Nikada neemo stii do sri bola itanjem knjige ili posmatranjem slike. Bol je glas
bez zvuka, modulacija bez rei. To nije zvuk, akord makar i disonantan, ve je
ono to ostaje i izgleda kao da dolazi niotkud. Kao duh koji se vraa kada neko
poveruje da je sve zaboravljeno (Schneider, M., 1989). Terapeutovo analitiko
sluanje i paljivo biranje rei, omoguava pacijentu ogledanje. Pacijent moe da
vidi terapeuta kako ga posmatra, brine o njemu, zamilja ga, sve do trenutka kada
postane sposoban da pogleda u sebe, vidi sebe i zamisli sebe. Unutranji svet se
tako otkljuava i postaje iv. Analitiar u ovom radu nudi sebe kao ogledalo, kao
nekoga ko veruje, podrava, proivljava, kroz rei odslikava oseanja pacijenta
pribliavajui ih svesnom ili objanjavajui osveen doivljaj. Nudei sebe kao
ogledalo otvara i mogunost sagledavanja sebe, kao osobu koja moe da kontejnira uas, moe da opstane, preivi. Nekada ovo moe kod samog analitiara
da stvori iluziju kako se njegova slika u ogledalu nikada nee razbiti, kako e
uvek ostati celovit i kako moe jo i jo... O ovome najee razmiljam radei
sa rtvama zlostavljanja. Dileme s poetka moje karijere oko toga da li smem da
preutim to to znam i koliko time, zapravo, u realnom ivotu ne pomaem rtvi,
su se smanjile uvoenjem novog Zakona. Sada postoji mogunost da rtva dobije
pomo i sklonite, a da pri tome ne ugrozim njeno poverenje. Da li sam ja onda
ranije bila dobra ili sam dobra sada? Da li sam ja dobra samo zato to mi je Zakon
to omoguio? Kakva sam ja onda?
Verujem da oni koji rade sa rtvama zlostavljanja esto odolevaju suzama, potrebi da viknu, nadjaaju muku, nekad poglade po kosi, nekad dodirnu. Ne sme
se, znamo. Pitam se onda koliko je humano stajati ukipljen kada rtva zlostavljanja na kraju svoje terapije prie i pita: Smem li sada da Vas zagrlim? A slika u
ogledalu je i dalje nepomina, ne zna kud e s rukama.
90
91
92
istina u pacijentovom nesvesnom iskustvu i u tome zato to radi. Time menja ono
to je istina i doprinosi kreaciji potencijalno novog iskustva. Sa novosteenim
iskustvom analitiki par moe da odradi psiholoki posao. Analitiar koristi
svoje iskustvo sanjarenja. Reverie je, meutim, stanje na koje oba lana analitikog para mogu da polau autorstvo. Terapeut to ini kao napor da dostigne razumevanje onoga to je istina u pacijentovom nesvesnom emocionalnom iskustvu.
Posebno intrigantna tema u ovoj oblasti je trudnoa, bilo klijentkinje bilo terapeutkinje. Erna Furman (1996) govori o majkama i njihovim fleksibilnim telesnim granicama u trudnoi, emu se pridruuje i Leena Klockars (2010). Govore
da ova fleksibilnost poinje od trenutka kada ena oseti da je trudna. Stanje fleksibilnosti se protee kroz trudnou, poroaj, dojenje i poetke nege odojeta. To
je vreme u kome se novoroene osea omnipotentnim i u kome nema mesta potrebama same majke. O ovom fenomenu Winnicott govori kao o normalnoj vrsti
ludila, a Miller kao o tranzitornom ludilu. Tranzitorno ludilo majke omoguava
detetu doivljaj jedinstva u seksualnom odnosu. Ali, Winnicott kae da nema
majke ako nema deteta i govori o majci koja treba da zavede dete, ali na ivot
ime omoguava upotrebu objekta. Dete razvija kapacitet penetriranja u majinu
psihu i dosee odnos zadovoljstva s njom. Da li se radi o genetskoj sposobnosti ili
talentu deteta za zavoenje, ogledanje i kontejniranje majke, predmet je brojnih
diskusija. U svakom sluaju, ova sposobnost i proces aktivne penetracije su od
krucijalnog znaaja za oba pola. Ne postoji dojenje bez majke i deteta, nema dubokog psihikog odnosa bez projekcije i introjekcije. Zato se govori o ovome ba
u ogledalu terapeuta? Zbog toga to nema nesvesnog uzajamnog razumevanja i
interpretacije izmeu pacijenta i analitiara bez maskulinosti i femininosti, komplementarnih procesa projekcije i introjekcije i nema zadovoljavajue seksualnosti bez procesa uzimanja i davanja. Seksualnost ovde ne podrazumeva seksualni
odnos, ve sposobnost dostizanja genitalnosti kod klijenata kod kojih ona nije
dostignuta.
Veliko istraivanje koje su preduzeli Marshall Bush i William Meehan (2011) u
kome su uestvovali psihoanalitiari Amerike i Internacionalne psihoanalitike
asocijacije je pokazalo kako analitiari doivljavaju svoje line analize. Rezultati
pokazuju da je najvea dobit od analize povezana sa negujuim i emocionalno
angaovanim analitiarem koji poseduje sposobnost za uspostavljanje pozitivnih
relacija i line kvalitete; koji je upotrebljavao suportivnu tehniku kao dodatak
klasinoj tehnici i koji je imao i terapeutske i analitike ciljeve. Uspeh je takoe
vezivan za iskustvo oseanja komplementarnosti sa onim drugim i pozitivne terapijske alijanse. Ovo istraivanje je otvorilo pitanja vezana za to da li je vreme
da se analiza pozabavi ponovnim razmatranjem suportivnih tehnika i posebno
uloge terapeutske alijanse i ostalih linih i interpersonalnih varijabli kao to su
komplementarnost, ili ono to mi nazivamo pau jedno drugom.
Steiner (2011) govori o situacijama u kojima analitiar moe da bude isprovociran i postane suvie aktivan u sluajevima kada osea da njegovi pokuaji da
93
94
95
reference:
1. Andreas-Salome, L. (2011). Moj ivot; Beograd, Slubeni glasnik.
2. Green.A. (2005). Key Ideas for Contemporary Psychoanalysis; London:
Routledge.
3. Minazio, N. (2008). In the Shadow of the Couch-The Work of a
Psychoanalyst, Psychoanalysis in Europe, Bl 62/2008.
4. Schneider, M. (1989). La tombee du jour. Paris. Seul.
5. Eizirik, C.L. (2008). The Shadow of Heritage in the Analysts Mind and
the Analytic Field, Psychoanalysis in Europe, Bl 62/2008.
6. Miller, P. (2010). An Envelope in the Mail Box. Some Considerations on
the Early Shaping of Sexuality; Psychoanalysis in Europe, Bl 64/2010.
7. Ogden, T. (2003). Whats True and Whose Idea was it? Int. J. Psychoanal,
84:593-606.
8. Furman, E. (1996). On Motherhood. J. Amer. Psychoanal. Assn. 44S:429447.
9. Klockars, L. (2010). Discussion of Patrick Milers An Envelope in the
Mail-Box; Psychoanalysis in Europe, Bl 64/2010.
10. Bush, M., Meehan, W. (2011). Should Supportive Measures and Relational
Variables be Considered a Part of Psychoanalytic Technique? Some
Empirical Considerations; Int. J. Psychoanal, 92:377-399.
11. Steiner, J. (2011). Helplessness and the Exercise of Power in the Analytic
Session; Int. J. Psychoanal, 92:135-147.
12. Erlich, H.S. (2003). Working at the Frontier ant the Use of Analyst:
Reflection on Analytic Survival; Int. J. Psychoanal; 84:235-247.
13. Spurling, L. (2003). On Psychoanalytic Figures as Transference Objects;
Int J Psychoanal, 84:31-43.
14. Bolognini, S. (2005). La familia istitucionale e fantasmatica dell analista.
Unpublished paper.
96
97
98
delimino poistoveuje sopstveno Ja sa pacijentovim Ja. Komplementarni kontratransfer ukazuje na to da analitiar prihvata i identifikuje se sa pacijentovim
unutranjim figurama.
Zanimljiva je Grinbergova ideja koja je u vezi sa komplementarnim tipom kontratransfera. On govori o projektivnoj kontraidentifikaciji, koja moe da predstavlja odgovor analitiara na pacijentovu projektivnu identifikaciju6. Ovaj pojam
objanjava situaciju u kojoj se javljaju intenzivna oseanja u psihoterapijskoj situaciji, koja ne moraju u potpunosti da se objasne oseanjima, doivljajima, fantazijama ili razmiljanjima pacijenta. Neto to doprinosi konstelisanoj atmosferi u
analitikom prostoru moe dolaziti i od strane analitiara.
Ovde je vano istai da su intenzitet i kvalitet transfera/kontratransfera, vrsta
i dubina psihikog poremeaja, istorija pacijenta, kao i faza psihoterapijskog procesa, faktori koji doprinose konstelisanju odreenih predstava pacijenta o analitiaru i/ili analitiara o samom sebi.
U psihoterapijskom procesu moe se konstelisati predstava terapeuta sa izraenom voljom za mo i on tada poinje da osea pritisak da mora da ima kontrolu
nad situacijom i nad pacijentom. Ukoliko je re o odnosu u kojem je pacijent
psihotian, pa i granian, predstava monog terapeuta moe da poprimi oblije arhetipske predstave Boga, npr. personifikovanog u liku grkog boga Zevsa.
U tom sluaju u pacijentu se mogu aktivirati oseanja strahopotovanja, straha,
oboavanja, divljenja, oseaj inferiornosti i potrebe za potinjavanjem tako monoj personifikaciji terapeuta. Kod osoba bliih neurotinom nivou funkcionisanja, oseanja mogu biti manje intenzivna, ali ne samim tim i manje optereujua
ili nepovoljna po psihoterapijski proces.
Terapeut koji se poistoveti sa predstavom nekoga ko ima izraenu volju za
mo obino tei da dominira nad pacijentom i da mu daje savete i kada ih ovaj
ne trai i kada to nije neophodno. Neretko pravi agresivne interpretacije da bi
uspostavio svoju dominaciju, obezvreuje tui psihoterapijski rad i pristupa jednostranom zavretku terapije. U takvoj konstelaciji odnosa i predstava, pacijent
esto preuzima mazohistiku poziciju.
U ovakvim situacijama obuzetosti potrebom za kontrolom od strane analitiara, nije dovoljno prepustiti kontrolu pacijentu da bi se problem reio. Ukoliko
terapeut, kada prepozna o emu je re, ne uspe sam da izae na kraj sa nastalom
situacijom, potrebno je da uz pomo supervizora, ovu potrebu za kontrolom analizira, svari i metabolie. Gugenbul-Kreg, jungovski analitiar koji se intenzivno
bavi temom moi, smatra da je u ovom sluaju dolo do rascepa u arhetipskoj
predstavi ranjenog iscelitelja.
99
100
7 Gugenbuhl-Craig, A. The Emptied Soul, Spring Publications, Inc, Putnam, Connecticut, 1980, p. 17.
8 Za dodatno pojanjenje navedene tvrdnje pogledati paralelu koju Gugenbul-Kreg uspostavlja sa
tipologijom linosti i naroito sa rasporedom psihikih funkcija, pri emu je jedna gotovo uvek
inferiorna, up: Gugenbuhl-Craig, A, The Archetype of the Invalid in The Emptied Soul, Spring
Publications, Putnam, Connecticut, 1980, p. 21.
101
102
15 Jung, C.G. New Paths in Psychology in Two Essays on Analytical Psychology, Princeton University Press, Princeton, 1912, para. 437.
kao nedostajua druga polovina, koja je konano ponovo naena. Terapeut tada
moe biti doivljen kao personifikacija npr. Afrodite, boginje ljubavi ili Erosa.
Projekcija drugopolne figure je neto to se redovno deava u psihoterapiji
i to olakava pacijentu da prepozna neke karakteristike koje pripisuje onom
Drugom, a koje ukoliko ih vrati prepoznate i proraene kroz transfer, mogu da
obogate njegovu linost, tj. da iz senke preu u svesni deo njegove/njene linosti.
Meutim, ukoliko, opet zasnovano na principu participation mistique, i pacijent i
terapeut ponu meusobno da se doivljavaju na ovaj nain, kao idealan par, poveava se opasnost od seksualnog acing-outa. O svesnim zloupotrebama pacijenta koji je svoje idealno ensko ili muko isprojektovao na terapeuta neu govoriti
jer je tu situacija potpuno jasna i zalazi u sferu psihopatije.
Jungijanski analitiar varc-Salant bavi se upravo arhetipskim faktorima koji
se nalaze u osnovi seksualnog acting-out-a u transferno/kontratransfernom procesu. U osnovi potrebe za seksualnim sjedinjenjem sa onim Drugim lei ono to
Jung naziva (kinship) libido zajednitva (bliskosti) ili ono to varc-Salant zove
communitas16. Kada se u psihoterapijskom odnosu konstelie predstava idealnog
Ljubavnika, na delu je arhetipski transfer/kontratransfer, kroz koji se aktivira
potreba za coniunctio opositorum, tj. za sjedinjenjem suprotnosti za koju je Jung
govorio da reprezentuje strukturalnu formu koja se nalazi u osnovi transfera.
Meutim, ova potreba za sjedinjenjem svakako ne moe biti opravdanje za acting-out, ve nam pomae da shvatimo ta se deava u ovakvim sluajevima.
Jung je transfer razumeo kao proces u kojem suprotnosti (analitiarev animus/anima i pacijentova anima/animus), treba da se odvoje iz poetnog stanja
participation mistique i onda da se integriu u svest svake od osoba ukljuenih u
interakciju. varc-Salant revidira ovo Jungovo shvatanje, izmeu ostalog, u smislu da coniunctio treba razumeti ne samo kao nesvesni ureujui faktor..... ve
i kao imaginalno iskustvo izmeu dve osobe u sada i ovde. Coniunctio daje oseaj zajednitva [bliskosti kinship] na mnogo intenzivniji, integrisaniji i u veoj
meri transformiui nain kada je zaista doivljen svesno i prepoznat kao to to
jeste nego kada je deo nesvesnog procesa i jedva primeen u sada i ovde. Sirova i
prisilna potraga za ovom supstancom, za zajednitvom ili za communitas je ono
to se nalazi u osnovi velikog broja acting-out-a u analizi17, smatra varc-Salant.
Razliiti aspekti arhetipa anime i animusa mogu biti pripisani terapeutu. Jo
i pre no to prvi put vidi analitiara, potencijalni pacijent moe ve da ga vidi
u svojoj imaginaciji kao mudrog starca ili mudru staricu koji, gotovo da se
moe rei, predstavljaju prototipove, a esto i stereotipove, predstave idealnog
psihoterapeuta.
16 Up. Shwartz-Salant, N. Archetypal Factors Underlying Sexual Acting-Out in the Transference/Countertransference Process in Transference/Countertransference, Chiron Publications,
1984, pp. 1-31.
17 Up. Shwartz-Salant, N. Archetypal Factors Underlying Sexual Acting-Out in the Transference/
Countertransference Process in Transference/Countertransference, Chiron Publications, 1984, p. 5.
103
Doivljaj terapeuta kod moje pacijentkinje K menjao se tokom analize i postajao je pozitivniji. Od nekoga ko je moda suvie mlad (kako je mislila) i ko
se nikako ne uklapa u njenu predstavu idealnog terapeuta, tj. mudrog starca
ili starice sa kojom je dola na prvu seansu, od nekog, po njenom miljenju
zasnovanom na projekcijama, bez dovoljno ivotnog iskustva (naroito u vezi
sa bolnim situacijama kao to je bolest bliske osobe i sl.), preko nekoga ko joj
ne izaziva dovoljno oseaja sigurnosti, predstava je evoluirala. Nauila je tokom
zajednikog rada da terapeutu veruje, da relativizuje svoje predrasude o godinama kao sutinskom obeleju analitiara i da vie vrednuje ono to kontinuirano
zajedno rade za nju. Kako je postepeno uspevala da povlai svoje projekcije, uviala je da su one reflektovale njena sopstvena oseanja neadekvatnosti, nesigurnosti,
straha da se otvori pred drugim to bi povealo mogunost da, po njenom miljenju, opet bude povreena od strane ljudi u koje je najpre imala poverenja.
Transferna oseanja, misli i predstave mog pacijenta F menjale su se kako je
psihoterapijski proces odmicao. Njegovi doivljaji i predstave analitiara varirali
su od vienja mene kao zavodnice (arhetipske predstave Hetere), koja bi mogla
da ga zavede; kao frigidne ene; kao veoma stroge osobe sa agresivnim pogledom;
kao analitiki usmerene ene koja je samouverena, dobro analizira stvari i ima
kontrolu nad situacijom; kao emotivne ene koja je spontana, neposredna, u doivljaju; kao pospane, slatke, mlade i neiskusne devojke (tipa puella aeterna-e, tj.
veite devojice), kao mudre ene (arhetipske predstave Posrednice), aseksualne,
majinskog tipa (predstave Velike Majke u njenom pozitivnom i negativnom aspektu), veoma seksualizovane, do predstave bliskog i dragog prijatelja. Isto vai
i za komplementarne aspekte arhetipa animusa ili arhetipa mukog, koji bi bili
projektovani na mukog terapeuta (Heroj, Mudri starac, Puer aeternus, Otac itd).
Ono to je mogue zakljuiti na osnovu svega to sam rekla jeste da je nebrojeno mnogo predstava (nazvali ih mi linim ili arhetipskim), koje se mogu
konstelisati u odnosu izmeu dve osobe koje su se dogovorile da se upuste u psihoterapijski ili drugaije nazivan proces koji ima veze sa pomauim profesijama. U predavanju sam naglasak stavila na one predstave koje se ee javljaju
u psihoterapijkom odnosu i koje mogu da, ukoliko se ne prepoznaju i prorade,
imaju ozbiljne posledice po odvijanje psihoterapijskog procesa. S druge strane,
ukoliko ih prepoznamo i bavimo se njima pre svega radom na transferno/kontratransfernoj problematici, moemo dobiti mnogo korisnih informacija i o pacijentu i o sebi, to sve moe imati pozitivne efekte na kreativnu igru koju zovemo
psihoterapija. Bavljenje predstavama i njihovim metamorfozama jesu jedno
od sutinskih svojstava psihoterapije, zajedno sa analizom simbola, koje te
predstave u sebi nose. Uloga simbola kao transformatora energije prua nam
mogunost da, prepoznajui i analizirajui njihove personifikacije oliene u
razliitim likovima, pokrenemo do tada u nekom od kompleksa zarobljeni
libido i da nainimo pomak u analizi.
104
REFERENCE
1. Grinberg, L. (1970). The Problems of Supervision in Psychoanalytic Education in International Journal of Psycho-analysis 51, p. 371-74.
2. Gugenbuhl-Craig, A. (1980). The Emptied Soul, Spring Publications, Inc,
Putnam, Connecticut, p. 17.
3. Gugenbuhl-Craig, A. (1980). The Archetype of the Invalid in The Emptied Soul, Spring Publications, Putnam, Connecticut, p. 21.
4. Jevremovi, P. (1998). Psihoanaliza i ontologija, Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd.
5. Jung, C.G. (1935). The Tavistock Lectures, Collected Works 18, Routledge
and Kegan Paul, London, pars. 311-12.
6. Jung, C.G. (1910). Freud and Psychoanalysis, CW 4, Bollingen Series XX,
Princeton University Press, Princeton, N.J. para 536.
7. Jung, C.G. (1960). On the Nature of the Psyche, Bollingen Series XX, Princeton University Press, Princeton, para. 425.
8. Jung, C.G. (1912). New Paths in Psychology in Two Essays on Analytical
Psychology, Princeton University Press, Princeton, para. 437.
9. Pally, R. (2000). The Mind Brain Relationship, Karnac, London, p. 99.
10. Racker, H. (1968). Transference and Countertransference, Maresfield Library, London, p. 20.
11. Samuels, A. Shorter, B, Plaut, F. (1986). A Critical Dictionary or Jungian
Analysis, Routledge, London and New York, p. 106.
12. Shwartz-Salant, N. (1984). Archetypal Factors Underlying Sexual Acting-Out in the Transference/Countertransference Process in Transference/Countertransference, Chiron Publications, pp. 1-31.
13. Shwartz-Salant, N. (1984). Archetypal Factors Underlying Sexual Acting-Out in the Transference/Countertransference Process in Transference/Countertransference, Chiron Publications, p. 5.
14. Stein, M. (1996). Practicing Wholeness, Continuum, New York, p. 141.
15. Stein, M. (1996). Three Types of Countertransference in Practicing
Wholeness, Continuum, New York, p. 142.
16. Wiener, J. (2009). The Therapeutic Relationship, Texas A&M University
Press, US, p.57. 5.
105
UVOD
Najvea nesrea danas nije nuklearni rat, kae jedan poznati duhovni uitelj,
ve prava nesrea dolazi od psiholokih nauka. One e nas nauiti kako ljudsko
bie moe biti u potpunosti kontrolisano. Poto nismo u dovoljnoj meri svesni,
mogu nas naterati da se ponaamo na ve odreeni nain (Osho, 2011, str.115).
Naravno, nijedan Buda nije bio eksperimentalni subjekt, pa se i nalazi do kojih
se dolazi u psiholokim istaivanjima odnose na prosenu veinu ljudi, ne i na
prosvetljene pojedince.
Ovo se prevashodno odnosi na bihejvioristiku psihologiju i nauku, koja se
slui odreenom naunom metodologijom, kao i na ostale psiholoke i psihoterapijske modalitete, koji zagovaraju benevolentnu manipulaciju (Wendorf &
Wendorf, 1985) kao lek za ozdravljenje ljudske psihe.
Svedoci smo da je ego-psihologija, kao psihologija ja, dola u orsokak.
Ako ne napravimo iskorak u pravcu drugoga, ne prevaziemo sebe i svoje sebine, ego-istike interese i ne kreiramo jednu sasvim drugaiju mi psihologiju,
psihologiju zajednitva, ostaemo zatoenici sopstvenog Alkatraza. Moda nas i
107
nee biti, upozoravaju nas filozofi, ekolozi i svi koji su svesni i ozbiljno zabrinuti
za zdravlje pojedinca, zajednice, itavog ivog i neivog sveta i cele nae planete.
Nie je davno rekao veliku istinu da ako ne napredujemo u svesnosti, (po)tonuemo u nesvesno (Nie, F, 1972). I taj proces moemo da posmatramo i danas,
ire, kako naperdujemo u sunovratu ka kolektivno teoj patologiji od histerija
u Frojdovo vreme, padamo nanie u bolest dananjeg doba, a to su granini i
narcistiki poremeaji linosti.
ivimo u narcistikoj kulturi (Lasch, C, 1986) u kojoj ak ni Narcis ne vidi
vie jasno svoj lik u vodi u kojoj se ogleda. Ovo je doba praznine, kako ga savremeni filozof Lipovecki naziva (Lipovecki, 1987).
Uvoenje filozofije zena, kao naina i pogleda na ivot, kao puta osloboenja (Watts, 1982), i svega to za nas bude korisno da ujemo kroz ovo izlaganje,
ukljuuje i osvrt na dve vane teme: samospoznaju i samoodreenje.
Samoodreenje je tek pokuaj da se zasnujemo kao slobodna, ali i odgovorna
bia, razuslovljena od prolosti i svega za ta se drimo, bilo to materijalna ili
nematerijalna uporita.
A prelazak sa spoljanjih uporita na ona unutranja oznaava zrelost pojedinca, prema Fricu Perlsu, osnivau getalt terapije, sa ijim izreenim stavom se u
potpunosti slaem.
Kada je u pitanju samospoznaja, traganje je svojstveno ljudskoj prirodi, ali je
to i put kojim se ree ide.
Fuko je izrekao da je saznanje in kojim se preseca, a Sas da je psihoterapija
detoksikacija lai. Psihoterapija je, u celini, od svojih poetaka bila usmerena ka irenju ovekove svesti, i spolja i iznutra. Danas je ona u najveoj meri
orijentisana ka zdravlju, ovekovoj dobrobiti u celini, kako individualnoj, tako i
grupnoj, kolektivnoj. A dobrobiti nema bez ovekove samospoznaje koja ga ini
celovitim, integrisanim, kao to je nema ni bez slobodnog i odgovornoog izbora
i ponaanja.
Dakle, na nama je sloboda da izaberemo put kojim emo ii, kao i odgovornost za uinjene izbore.
O DUEVNOM I DUHOVNOM RAZVOJU
108
109
odnosa sa Bogom. Za humanistu, duhovnost je samoprevazilaenje (transcendiranje), samonadrastajue iskustvo sa drugom osobom. Za neke druge, to moe
biti doivljaj harmonije ili jedinstva sa univerzumom ili prirodom (Kandathil &
Kandathil, 1997). Za one verujue, duhovno iskustvo se odvija unutar okvira date
religije. Za one druge, ono se deava unutar okvira njihovih ideala i aspiracija.
Neki autori, poput transakcione terapeutkinje Mjuriel Dejms (James & James, 1991) govore o postojanju duhovnog selfa koji, prema miljenju autora,
predstavlja vitalnu pokretaku snagu u linosti, koja moe pokrenuti osobu
van uobiajenih okvira ivljenja prema doivljaju celovitosti i svetosti (str.20).
Duhovni self je centar naeg bia i on je, prema ovim autorima, univerzalan,
jer je zajedniki svima, ali je on istovremeno i lini, s obzirom da ga svako od nas
ispoljava na svoj jedinstveni, osoben nain.
Ako se podsetimo rei grkog filozofa Heraklita da treba iveti ono to je univerzalno, a to je ono to oveka ini istinskim, to (duhovnost) je upravo ono to
je u njemu istovetno sa svakim.
I Jung je isticao religioznu prirodu oveka i vanost njene realizacije, naroito
u drugoj polovini ivota, kada se ona iskazivala znatno vie kod njegovih zrelijih
klijenata.
Meutim, treba napomenuti, da duhovnost ne dolazi u potpunosti uobliena,
a svakako ne bez napora. Ona trai i rad i napor i to konstantan. To ne odgovara
nekom priroenom dogaanju i redosledu stvari.
Po mom uverenju, postoji razvojni put od due do duha, kao i povezivanje
horizontalne i vertikalne ravni razvoja. Duhovna taka gledita je neophodna
dui: ona joj daje irinu vienja, saoseajnost kroz doivljaj povezanosti sa drugim biima, solidarnu akciju, inspiraciju i znaenje. Ovaj put od duevnog ka
duhovnom je svakako logian i mogu, ali ne i nuan, i u tom smislu je bitan rad
ovekov da ga dostigne i ostvari (Milenkovi, 2002).
110
ta je zen
Zen je kola mahajana budizma. Ponikao je iz specifine budistike tradicije,
sutine Budinog uenja i postao kineski budizam.
Taoizam je izvorni kineski put koji je, u spoju sa indijskim mahajana budizmom, proizveo zen. On je primer onoga to je u Indiji i Kini poznato kao put
osloboenja i, u tom pogledu, slian je taoizmu, vedanti i jogi (Watts, 1962,
str, 35) . Neki autori (Watts) smatraju, da je zen, zapravo, daleko vie kineski
nego indijski, a, od dvanaestog veka se duboko i najkreativnije ukorenio u kulturi
Japana. I kao plod ovih velikih kultura zen je jedan od najdragocenijih poklona
Azije svetu.
Istorija zena datira od dolaska Bodidarme (Bodhi-Dharma, Bodai-Daruma)
u Kinu, VI v.n.e.(520. g.n.e.). Smatraju ga utemeljivaem i prvim patrijarhom
kole dhyana, iji naziv Kinezi izgovaraju an. Nauka te kole (nauka o meditaciji) prenesena je iz Kine u Japan krajem XII v., a Japanci re an izgovaraju zen.
Zen je element budistike religioznosti (Schopenhauer ga smatra ateistikom
religijom izvodei zakljuak da ga je ispravnije oznaiti kao filozofiju, nego kao
religiju).
Valja napomenuti, da zen potie od indijskog naziva metode koji na Zapadu
oznaavaju terminom meditacija. Prvobitni sanskritski termin dhyana glasi u
pali-jeziku, koji je knjievni jezik Budinih govora, hana specifina verzija
budistike nauke o meditaciji.
Prvi kineski osniva zena bio je Huj Neng (627-713), esti patrijarh posle Bodidarme i zen je jedini vid budizma koji je svoju vitalnost ouvao do danas.
111
112
ovek se, prosto, mora suoiti sa injenicom da je zen ona strana ivota, koja
apsolutno nije pod naom kontrolom i nee nam se otkriti koliko god je silili,
dovijali se i pravili falsifikate pravih stvari.
(3) Osloboenje od vremena postoji samo SADA
Zen je i osloboenje od vremena, jer, ako otvorimo oi i jasno sve sagledamo,
postaje oigledno da ne postoji ni jedno drugo vreme do ovaj trenutak i da su
prolost i budunost apstrakcije bez konkretne stvarnosti. Postoji samo sada.
Pre nego to nam ovo postane jasno, ini nam se, kae Vots, da je ivot samo
prolost i budunost, a da je sadanjost tek tanka crta koja ih razdvaja. Odatle i
oseaj da se nema vremena, oseaj da sve tako brzo protie i odlazi pre no to
moemo da uivamo u tome. Ali kroz buenje za trenutak (mindfulness) ovek
moe da sagleda drugu stranu ove zenovske istine: pre su prolost i budunost
prolazne iluzije, a sadanjost je veno stvarna.
Otkrivamo da je linearni sled vremena puka konvencija naeg verbalnog
miljenja, svesti koja svet tumai hvatanjem za njegove komadie, nazivajui ih
stvarnim dogaajima. Ali, svako od tih hvatanja umom iskljuuje ostatak sveta,
tako da ova vrsta svesti stvara priblinu sliku celine samo kroz niz uhvaenih
delia, jedan za drugim.
Budina pria o slepcima i slonu i hvatanju delova celine (slona) da bi se dosegnula svest o celini ubedljivo govori o nemoguem poduhvatu.
Prema tome, povrna svest moe se probuditi za venu sadanjost, ako prestane da se hvata za delie.
Postoji samo ovo sada. Ono niotkud ne dolazi; ono nigde ne ide, a ipak je u
pokretu. Kad pokuamo da ga ugrabimo, ono kao da bei, a ipak je uvek ovde i
ne moe se pobei od njega.Ono je kao ogledalo koje svedoi ta je prolo ispred
njega. To je svesnost. Ta svesnost nas vodi iza uma. Ona je istinska meditacija,
kae Oo (Osho, 2011, str.176).
(4) Meditacija kao metod osloboenja od misli
Niko nije naglaavao meditaciju kao Buda. Njegov celokupan metod jeste meditacija.
A ta je, zapravo, meditacija?
Meditacija znai osloboenje od misli tako da na kraju ne ostane nijedna misao. To ne znai pasti u san, to znai, biti usredsreen, a opet osloboditi se misli.
Kada misli nestanu, kae Oo, sve postaje kristalno jasno mislilac je bio
samo nusproizvod misli koje se kreu. Bio je samo gomila misli i nita vie. Njegovo postojanje nije zasebno (Osho, 2011, str. 100).
113
Kada etate, eta vie nije tu; kada jedete, onaj koji jede vie nije tu; kada
zaspite, onaj koji spava vie nije tu; kada ivite, vie nema onoga koji ivi; kada
umrete, vie nema onoga ko je umro;
I dalje, vi ste poput otvorenog neba...oblaci dolaze i odlaze, (str. 101). Ba
kao to glasi i naziv jedne od brojnih Oovih knjiga Moj put, put belih oblaka
(Osho, 2007).
Jedno od najlepih imena koja su data Budi je tathagata. To znai kako dolo,
tako otilo.
Ne postoji niko ko je doao i otiao postoji samo dolazak i odlazak. To je
znaenje rei tathagata. Samo proces dolaska i odlaska; ne postoji niko ko je doao i niko ko je otiao (str. 101).
I zen majstori oduvek govore da ovek zvani Gautama Buda nije ni postojao.
Da, on je svakako doao i isto tako je otiao, ali nikada nije postojao.
Isto je sa procesom sanjanja. San doe i ode, a ujutru znate da san nije ni postojao.
Onda kad shvatite sebe kao ist prostor, u kom se mnogo ta dogaa, postajete,
kako kae Oo, odvojeni, ja bih rekla razuslovljeni. Tada ste osloboeni svih
strahova, zato to nemate ta da izgubite, zato to ne postoji onaj koji moe neto
da izgubi.
Tada vie ne prianjate stvarima (non-attachment atitude), materijalnim i nematerijalnim. Slobodni ste od prolih uslovljavanja i prolosti.
KONCEPT EGA I DVA TIPA SVESNOSTI
Zagospodariti ivotom, biti iznad ivota, itd. sve su principi suprotni zenovskim, ali u tesnoj vezi sa naim egom i sveu koja iz takve orijentacije (ego-svesti)
proishodi.
Moemo se dalje zapitati: ta kae zen o egu i tipovima svesnosti kojima raspolaemo?
Oo (Osho, R. ) nam daje slikovite odgovore koje unose vie svetla razumevanju postavljenih pitanja.
U Zenu mi dolazimo niotkuda i nigde ne idemo. Mi smo upravo sada, ovde,
niti dolazimo, niti idemo. Sve prolazi pokraj nas; naa svest reflektuje sve to, ali se
ne identifikujemo sa tim, to je, zapravo, u prolazu.
Mi smo kao ogledalo. Ogledalo ne ini nita, ono jednostavno reflektuje dogaanja u okolini.
114
Naa svest je samo ogledalo. Po reima uang-cea: Savren ovek koristi svoj
um kao ogledalo. Ono ne doivljava nita; ono ne odbija nita. Ono prima, ali ne
zadrava (Watts, 1982, str. 28).
To se ne odnosi samo na svest terapeuta, ve i svest klijenta koji ui od terapeuta kako da ivi bez balasta prolosti (ema, uverenja, predrasuda), kako da to to
je u senci iznese na videlo, doivi u realnosti i osloboena produi dalje.
ta moemo da konstatujemo vezano za ego i nau svesnost:
(1) Identitet osobe prvenstveno je vezan za ego, za sliku o sebi nastalu uenjem od znaajnih drugih koja se stie uenjem, pre svega uslovljavanjem
i uenjem po modelu;
(2) Koncept ne-vezanosti (non-attachment-a) kao raz-uslovljenost od razliitih oblika uslovljenosti i neslobode;
(3) Na vrhovni identitet je bezgranina svest (Wilber, K, 2002);
(4) Rast i razvoj predstavljaju uveanje i irenje ovekovih vidika/svesti/granica prema spolja i prema unutra;
(5) Postoje dve vrste svesnosti i to: a) ego-svesnost i b) svesnost bez ega;
(6) Ego svesnost je svesnost koja se identifikuje sa mentalnim sadrajima, a
koji su, ustvari, izvor projekcija ili fantazije (conscious ego);
(7) Svesnost bez ega (egoless consciousness) je svesnost bez identifikacija i
projekcija.
SAMOSPOZNAJA I SAMOODREENJE
Kao to sam na poetku ve rekla, samospoznaja je odluujua u promeni
linosti. Da bismo mogli da zavolimo sebe, valja najpre upoznati sebe, a tek onda
dolaze nai blinji i ljubav prema njima.
Termin mindfulness je taj koji najbolje opisuje nau svesnost i to svesnost od
trenutka do trenutka; odravanje neije svesnosti ivom u sadanjoj realnosti
predstavlja engleski prevod pali-termina sati koji oznaava svesnost (awareness); panju (attention), koji su povezani kao odnos figure i pozadine.
Tri bitna elementa definicije su:
(1) svesnost
(2) sadanjeg doivljaja/trenutka
(3) uz njegovo prihvatanje nezavisno od toga da li je on pozitivan ili negativan.
115
116
117
Svako od nas pamti udesan film ivot je lepsa izvanrednim Beninijem, koji
nam upravo to i kazuje da ak i u logoru moemo izabrati da budemo slobodni
od okolnosti/situacije i budemo vedri (pa i sreni?) po naoj odluci za drugaije
ponaanje od oekivanog. Ipak, po mom miljenju, za veinu ljudi, ovo je teko
ostvarljiv podvig!
I da ne zaboravimo, re ogovornost (response ability), naspram S-R uslovljenosti, znai da mi prestajemo da budemo reaktivna bia, postajemo aktivni,
kroz odluku i slobodnu akciju menjamo sebe i svet oko sebe, menjamo uzroke
(koji lee u prolosti linoj ili kolektivnoj).
ta to znai? To znai da smo razuslovljeni od svih onih S (stimulusi, situacije,
dogaaji, svega emu su nas nauili drugi, pre svega znaajni drugi, ili svega
onoga to smo nauili i prihvatili kao sveto, neprikosnoveno, kao a priori).
Konkretno, to znai, da ako smo slobodni od svih prethodnih uslovljenosti
iz prolosti, otkriemo izmeu trenutka kada percipiramo situaciju i kad na nju
reagujemo, otkriemo da postoji pauza tako kratka da je nje svestan samo smiren
duh. I ta pauza je naa prilika i izazov. Postati svestan znai biti odgovoran.U njoj
moemo da se otresemo navika i po prvi put da reagujemo neposredno i svee.
To upravo znai nau spontanost, kao i nepredvidivost, ali i slobodu da budemo
svoji i po svojoj meri, kao i odgovorni za nae odluke i ponaanja.
Na kraju, zen nas ui i ucelovljavanju, integraciji (telesnog, duevnog i duhovnog).
Budina pria o slepcima i slonu govori o jednom holistikom, integrativnom
pristupu u sagledavanju realnosti. Neophodno je da napustimo parcijalnu metodologiju istraivanja, gde hipoteza predstavlja gotov zakljuak, a ako hoemo
da istraujemo, ne smemo poi od zakljuaka, kako je govorio Krinamurti. I
upravo nas zen tome ui da uspostavimo sve, prirodan, nezagaen pogled, koji
omoguava trenutno sagledavanje sveukupnosti, celovitosti naeg bia, kao i
same stvarnosti.
Holistiki pristup povezuje celovitost (whole) holistizam (holistic) svetost (holy).
Mala digresija: Isus nam npr. slikom izgubljene ovce iz Jevanelja po Luki,
(Lk 15, 1-10) koja ne sadri samo ono misteriozno, ve i istinito, i koja predstavlja
parabolu o smislu odgovornosti za celinu, za totalitet postojanja, pokazuje da bilo
gde da smo, bilo ta da smo, bilo kakav nas nedostatak muio, moramo ponovo
nai, uspostaviti, tu koheziju i celinu. To je ujedno parabola o smislu ljudske odgovornosti odgovornosti za uspostavljanje celovitosti koja je naruena, izgubljena i ponovo pronaena.
A ta je duhovnost do sutinski, pripadajui deo naeg bia oveka kao trojstva duha, due i tela.
118
Pria o izgubljenoj ovci je tako pria o izgubljenoj, traenoj i ponovo pronaenoj duhovnosti, koja nam izvorno pripada i omoguava celinu naeg bia i
totalitet naeg postojanja, ivota.
Nauk za psihoterapeute :Ono to je vano jeste da smirimo na um da bismo
bili u stanju da budemo prisutni i u mogunosti da ujemo/doivimo nae pacijente/klijente, da ostvarimo autentini susret sa njima, a koji znai otvorenost
sa obe strane za promenu. Na to se odnosi otvorenost naeg uma i prisutnost iz
trenutka u trenutak naa nepodeljena panja i prisutnost (mindfulness).
A meditacija je nain/proces kojim mi umirujemo/smirujemo na um (zaustavljamo dez u glavi).
KONCEPT BODISATVE ZRELOG PSIHOTERAPEUTA
U jednoj sutri (Lotus Sutra) stoji zapisano: Dok postoji i jedna jedina dua
koja nije spasena, vratiu se na ovaj svet da joj pomognem.
Kakav je Bodisatva? Da li on moe biti model za zrelog psihoterapeuta?
Bodisatva se ne kloni nikakvih patnji ako one mogu makar malo da doprinesu optem blagostanju i dobrobiti oveanstva; njegova ljubav je bez granica i
bez uslova!
Kako stoji stvar sa psihoterapeutima? Kakvoj/ijoj dobrobiti oni tee?
U seriji istraivanja na naim i stranim terapeutima (Milenkovi, S. 1992;
Milenkovi, 1996; Milenkovi, 1997; Milenkovi, akoti, 1997; Milenkovi, akoti, 1998; akoti-Kurbalija, Milenkovi, 2005; Milenkovi, akoti-Kurbalija,
2011; Milenkovi, akoti-Kurbalija, 2011), poslednje u nizu, koje smo sproveli na
temu ta psihoterapeuti ele, o emu oni sanjaju/mataju (Milenkovi, akotiKurbalija, 2012), pokazalo je sledee:
1. Da se nai psihoterapeuti ne razlikuju od evropskih znaajno ni u jednom
od brojnih istraivanja;
2. Da se psihoterapeuti sve vie pomeraju ka duhovnosti, njenoj vanosti za
njih u profesionalnom i privatnom ivotu;
3. Da su psihoterapeuti najvie zainteresovani za vlastitu dobrobit (100%);
4. Da se u veoj meri interesuju za svoju profesionalnu dobrobit (priblino
80%);
5. Da se u manjoj meri (oko 40%) interesuju za svoje klijente i njihovu dobrobit;
119
120
6. Milenkovi, S. (1996). Istraivanje vrednosnih orijentacija psihoterapeuta u nas, U: Genz, L. & Ignjatovi, I. (priredili): Linost u viekulturnom
drutvu, Vol. 3, Univerzitet u Novom Sadu, Filozofski fakultet, Odsek za
psihologiju, Novi Sad.
7. Milenkovi, S. (1997). Vrednosti savremene psihoterapije, Prometej, Novi
Sad.
8. Milenkovi, S. & akoti, J. (1997). Kako terapeuti shvataju altruizam?
Psihijatrija danas, Beograd, 3-4, 351-384.
9. Milenkovi, S. & akoti, J. (1998). Moralno rasuivanje terapeuta u drutvu u tranziciji, Psihijatrija danas, Beograd, 30, 1, 49-71.
10. Milenkovi, S. & akoti-Kurbalija, J. (2012). Psychotherapists Dreaming: What are the psychotherapists dreaming of?, World J Psychotherapy (in press)
11. Milenkovi, S. & akoti-Kurbalija, J. (2011). Psychotherapists and their
attitudes toward spirituality, neobjavljen rukopis.
12. Moore, T.(1994). Care of the Soul, Harper Perennial, New York.
13. Nie, F. (1972). Volja za mo, Prosveta, Beograd.
14. akoti-Kurbalija, J. i Milenkovi, S. (2005). Evropski identitet psihoterapeuta u Srbiji. u: Franceko, M. i Zotovi, M. (priredili): Linost u
viekulturnom drutvu, Vol. 5, Univerzitet u Novom Sadu, Filozofski fakultet, Odsek za psihologiju, Novi Sad, str. 50-58.
15. Osho, R. (2007). Moj put, put belih oblaka, Esotheria, Beograd.
16. Osho, R. (2011). Sudbina, sloboda i dua, Leo commerce, Beograd.
17. Osho, R. (2011). Kreativnost, Leo commerce, Beograd.
18. Sperry, L. (2001). Spirituality in Clinical Practice, Brunner-Routledge,
Philadelphia.
19. Solovjov, V. (1994). Filozofija morala, Izabrana djela, Tom I, CID, Podgorica.
20. Watts, A. (1982). Put zena, NIRO Knjievne novine, Beograd.
21. Wendorf, D. & Wendorf, R.(1985). A Systemic View of Family Therapy
Ethics, Family Process, vol. 24, No.4, 443-460.
22. Wilber, K(2002). Bez granica, Babun, Beograd.
121
ta se u psihoanalizi podrazumeva
pod anonimnou
Neposredno pred Prvi svetski rat, Frojd je napisao nekoliko tehnikih tekstova. Mada je u tom trenutku psihoanalitiara bilo manje od pedeset, klinika
praksa inspirisana Frojdovim delima poela je da se iri na Englesku, Kanadu i
Sjedinjene Drave. Frojdu je nueno pravo da zabrani bilo koji tekst podnet za
objavljivanje u prvim psihoanalitikim asopisima, ali jo nisu bile uvedene obavezne trening-analize, a tri-partitni model treninga koncipiran je tek krajem dvadesetih godina (za sve detalje videti Makari, 2008). Bilo mu je vano da uspostavi
kontolu nad tim kako e drugi ljudi primenjivati metod koji je smatrao svojim.
1 Tekst predstavlja rezultat rada na projektu Identifikacija, merenje i razvoj kognitivnih i emocionalnih kompetencija vanih drutvu orijentisanom na evropske integracije, koji finansira Ministarstvo prosvete i nauke Republike Srbije pod evidencionim brojem 179018.
123
Da stvar bude jo gora, kontrole mu je bilo potrebno vie nego ikad. Sasvim je
oigledno da tekstovi o psihoanalitikoj tehnici imaju za cilj da to jasnije razgranie njegovu kliniku praksu od mnogih drugih, u to doba popularnih i njemu
ranije nimalo stranih oblika leenja: hipnoze, sugestije, spiritizma (Prochnik,
2006), korienja vibratora za seksualnu stimulaciju histerinih pacijentkinja (Starr
& Aron, 2011). Na Frojdovu nesreu, tano kad mu je izgledalo da se broj sledbenika, za kojima je dugo eznuo, poveava, da poinje da ga prihvata meunarodna
psihijatrijska zajednica i kad stiu poasni doktorati, on dolazi u sukobe s najbliim saradnicima i odluuje da ih ne razrei naunim, ve politikim sredstvima.
tekel, Adler i Jung bivaju izopteni iz pokreta i protiv njih se decenijama objavljuju
tekstovi koji bi trebalo da ih osramote i svedu njihove teorije na neprevazien negativni transfer prema Frojdu kao oinskoj figuri, a slino e se kasnije desiti, recimo,
andoru Ferenciju i Donu Boulbiju (videti, na primer, Bergmann, 2004). Prekid
odnosa s Jungom, ranije proglaavanim naslednikom, prestolonaslednikom i sinom, za Frojda je bio najproblematiniji, kako lino, tako i u sferi naunog i klinikog rada. Jungova terapijsko-kolegijalno-seksualna veza sa Sabinom pilrajn (Kerr,
1994), nije mogla da ga ne podseti na odnos izmeu Brojera i Ane O. (ili makar na
to kako e nam on prepriavati taj odnos, pojaavajui svaki put motiv Brojerove
slabosti i neprofesionalnosti Breger, 2009), a sve je vie onih koji veruju da ga je
morala muiti i zbog toga to je i sam bio u vezi sa Minom Bernajz, koja mu dodue
nije bila pacijentkinja, ve sestra njegove supruge (Rudnytsky, 2011).
Zbog svega ovoga, verujem da Frojdove tekstove o tehnici treba razumeti kao
njegov pokuaj da sprei da se drugim analitiarima dogodi, u najmanju ruku,
ono to se odigralo izmeu Junga i Sabine pilrajn, kao i da ovome treba pripisati
restriktivni i konzervativni ton koji njima dominira.
Metafore kojima Frojd opisuje adekvatan analitiki stav moraju biti neobine
svakome ko je itao knjige i tekstove, koje je on objavio u prvoj deceniji dvadesetog veka. Jedna od njih kae da dobar analitiar funkcionie poput hirurga: zanemaruje sva svoja oseanja, pa ak i ljudsko saoseanje, i usmerava sve snage na
to da to bolje izvede operaciju da otvori bolno mesto, izbaci gnoj i paljivo uije
ranu, ne uspostavljajui pri tom nikakav emocionalni odnos s itavom situacijom
i oseanjima svog pacijenta (Freud, 1912). Druga sadri preporuku da analitiari
funkcioniu kao belo platno: doktor treba da bude neproziran za svoje pacijente i da im, poput ogledala, ne pokazuje nita osim onoga to je njemu pokazano
(Freud, 1912). Kasnije je ovo, u radovima autora anglosaksonske provenijencije,
sistematizovano kroz termine anonimnost, neutralnost i distanciranost,2 a nakon radova Karla Rodersa usvojen je i termin nedirektivnost (Roders, 1985).
Odstupanja od klasinog analitikog setinga i/ili tehnike smatrana su odigravanjem, pa su razvijane razliite strategije za bavljenje njima. Mnogi i danas misle
da je izuzetno vano da analitiar bude svestan svojih oseanja, elja ili fantazija,
a da je svako ponaanje izazvano njima po definiciji tetno.
124
125
126
saradnik u istraivanju [...] supervizor koji pomae (Schafer, 1983, str. 26), izdvojilo se nekoliko razraenih kritika tenje ka anonimnosti.
Prvi psihoanalitiar koji je pokuavao da radi na fleksibilniji nain bio je andor Ferenci. Njegov pristup bio je mnogo otvoreniji, s mnogo vie obraanja panje na transferne i kontratransferne fenomene, ali i na neto to bismo mogli
smatrati ranom verzijom danas vanog pojma uzajamnost, poto je za Ferencija
psihoanaliza bila in uzajamne materinske blagosti i saradnje (Aron, 1996). U
svom klinikom dnevniku, objavljenom tek 1988. godine, Ferenci je zapisao da
kada slobodno asocira, moe da ita misli svojih pacijenata. Takoe, on se u nekoliko situacija uputao u uzajamnu analizu ne samo s kolegama, kao to je bio
Georg Grodek (Fortune, 2002), ve i s nekim pacijentima, tako to bi, kada analiza doe do zastoja, poinjao da asocira, a druga osoba, kolega ili pacijent, interpretirala bi njegove asocijacije. Ova vrsta slobode u setingu i izvesnog uvoenja
ravnopravnosti izmeu nesvesnog pacijenta i nesvesnog analitiara u ono doba
je bila potpuno neprihvaena i pogreno se smatralo, posebno se to odnosi na
Frojda i Donsa, da je Ferenci bio psihotian. Pokazalo se, meutim, da je Ferencijev pristup izvrio veliki uticaj na savremene naine rada, uprkos tome to on
nije obratio panju na neophodnu asimetriju u odnosu (Blum, 2004; Aron, 1996).
Hari tak Saliven bio je prvi ameriki autor u ijem se radu, ponajvie posredstvom Klare Tompson, osetio taj uticaj Ferencijeve tehnike. Jedan od postulata
interpersonalne psihoanalize bio je da je uvid u stanja pacijenta mogue stei jedino posredstvom uestvujueg posmatranja analitiara (Sullivan, 1953). U isto
to doba, u Engleskoj su poeli da se pojavljuju tekstovi o znaaju kontratransfera,
prvo Vinikotov, a onda Pole Hajman (koju mnogi i danas, sasvim pogreno, smatraju autorom klajnijanske orijentacije videti Borgogno, 2009, str. 57-84), koji su
otvorili mogunost da se o unutranjim sadrajima analitiara misli na znaajno
drugaiji nain. U terapijskoj tehnici ipak nije bilo dovoljno izmena, tako da je
Ida Mekalpajn (Macalpine), kasnije uvena kao istoriarka psihijatrije, tvrdila da
ponaanje analizanda predstavlja odgovor na rigidni infantilni seting kome je
izloen. Ovo ini dalje istraivanje viestruko problematinim. Jedan od tih problema je i kako taj seting reaguje na pacijenta (prema Hoffman, 1998, str. 98).
itavu situaciju iz temelja je uzdrmao Hajnc Kohut. Svoj prvi pravi psihoanalitiki tekst (nakon onih u kojima se bavio njenom primenom na razumevanje
umetnosti), Kohut je objavio 1959. godine i posvetio ga mestu empatije u psihoanalitikoj teoriji i praksi. Tako se insistiranje na izuzetnom znaaju empatije
moe smatrati za Kohutov osnovni, a hronoloki prvi, dodatak klasinoj tehnici
terapije. On je isticao da je empatija nain da se razumeju pacijenti, da ljudi razumeju jedni druge, ali je pri tom i svojevrstan nauni metod. Najvea promena
ogleda se, meutim, u Kohutovom insistiranju na tome da se analiza ne moe odvijati bez uea analitiara u psihikim stanjima pacijenta, da je izmeu njih nemogua potpuna razdvojenost, onako kako se u prirodnim naukama posmatra
i predmet posmatranja (na primer, astronom i Saturnovi prstenovi) opravdano
127
128
Ubrzo je, pod uticajem ovih ideja, namesto empatije najdiskutovanije postalo
pitanje koliko analitiar treba da otkriva svoja iskustva i doivljaje tokom seansi. Mada su i neki od najradikalnijih savremenih inovatora, kao to je Tomas
Ogden, protiv toga, sve je rairenije uverenje da otkrivanje nije pitanje opcije, da
je neizbeno. Ve se detaljno diskutuju specifini aspekti ovakvih situacija: da li
analitiari otkrivaju misli, asocijacije, zapaanja, oseanja; da li ti elementi potiu
iz seansi ili iz privatnog ivota; koja je vrsta oseanja u pitanju; da li je to otkriva-
nje bilo planirano ili je do njega dolo usled pritiska u seansi; da li se to dogodilo
spontano ili posle pitanja pacijenta.
Nekoliko odlinih tekstova o ovoj temi posvetio je i Oven Renik (1993, 1995,
1996), a oni bi verovatno trebalo da postanu obavezna literatura u svakom psihoanalitikom kurikulumu. Renik smatra da je klasino shvatanje neutralnosti problematino iz barem tri razloga (1996, str. 497): prvo, zato to ne objanjava dobro
kako tokom analize dolazi do uenja; drugo, zato to pogreno prikazuje mesto
oseanja analitiara u tehnici koju koristi; i, konano, zato to produbljuje nerazumevanje po pitanju toga ta analitiare odvraa od eksploatacije pacijenata.
Renik tvrdi da bi problem trebalo reavati tako to emo priznati da uenje (otkrivanje, saznavanje) u psihoanalizi nastaje u dijalektikom procesu, u kome oba
aktera otkrivaju, umesto to ga posmatramo kao analitiarevo otkrivanje klijentu
znanja koja je stekao tokom svoje edukacije. Za razliku od Hofmana, koga je interesovalo kako analizand formira sliku o analitiaru, Renik se usmerio na to kako
analitiar dolazi do analitikih uvida. Njegova objanjenja su dovoljno vana da
zavreuju dui citat: Analitiar bi trebalo da pokua da postane svestan svojih
emocionalno pokrenutih motivacija pre nego one budu prevedene u govor ili bilo
koji drugi oblik ponaanja. Analitiarev cilj je da zamisli kako bi mogao poeleti
da reaguje na neki impuls pre nego to zaista reaguje. Naravno, svestan ljudskih
slabosti, analitiar oekuje da e u velikoj meri biti neuspean u ovom pokuaju;
zabrinutost zbog neuspeha, meutim, olakava njegovo dalje oekivanje da e moi
da ui iz svojih omaki i pacijentovih reakcija na njih (1993, str. 554) Princip
svesnost umesto akcije usmerava psihoanalitiku tehniku, mada ga je, u praksi, nemogue realizovati. Otud osnovna koncepcija kae da je psihoanaliza interakcija
dve celokupne psihe, ali sa aljenjem: naa teorija tehnike usmerava analitiara ka
tome da eliminie lino motivisane postupke koliko god moe (1993, str. 555-556)
Analitiareva svesnost linih motivacija u klinikoj situaciji ima svoje poreklo
u samoposmatranju manifestacija tih motivacija u nekom obliku ponaanja (1993,
str. 557) Svesnost kontratransfera uvek je retrospektivna i dolazi nakon kontratransfernih odigravanja (1993, str. 555-556).
Anonimnost kao odbrambena reakcija
S obzirom na sve savremene kritike klasinog shvatanja neutralnosti, koje su
tako ubedljive da moraju biti uzete u razmatranje, treba se zapitati otkud to da se
ovaj pristup odrao tako dugo. Osim biografskih hipoteza pomenutih na poetku teksta, treba razmotriti i neke koje se odnose na probleme u svakodnevnom
radu psihoanalitiara-praktiara. Konkretnije reeno, mogue je da neutralnosti
naprosto predstavlja pokuaj terapeuta da se zatiti od razliitih izazova koje analitiki posao nosi.
129
Pol Vahtel, na primer, smatra da korienje dobro poznatih odbrambenih fraza i potapalica ili nefleksibilnih stavova potie od toga to nas bavljenje terapijom
ini isuvie ranjivim da bismo mogli da se odreknemo odbrana (videti Wachtel,
2011, str. 9-10). Analitiki rad zahteva veliku otvorenost, a jo nema istraivanja
koja bi govorila o tome koliko je proces kontejnmenta uistinu zahtevan ili o tome
ta se deava s kontejniranim sadrajima, koje jo nije mogue uvesti u intervencije. Drugi doajen amerike psihoanalize (Schafer, 1983, str. 48 i dalje) tvrdi da
ljudi, naprosto, nisu stvoreni za viegodinji posao u kome stalno moraju da se
poistoveuju s tako mnogo razliitih, esto nepodnoljivih stanja (a, vredi dodati,
i osoba). ejfer se boji da bi takav pritisak lako mogao da vodi ak i do difuzije
identiteta i zato uvodi pojam analitike izdrljivosti, koji, naalost, kasnije nije
dovoljno razvijan. U svakom sluaju, logino je da bi u takvoj situaciji, o kojoj ne
razmiljamo dovoljno i nismo za nju adekvatno pripremljeni, pribegavamo rigidnoj neutralnosti i anonimnosti kao odbrambenoj strategiji.
Renik proiruje ovu temu navodei da nam neutralnost i anonimnost omoguavaju jednu implicitnu dozu obostrano prihvaene idealizacije (1995, str. 479) i autoriteta (str. 492), a mnogi analitiari nedovoljno analiziraju svoju tenju ka tome.
Kako definisati alternativu klasino shvaenoj
analitikoj anonimnosti?
Zbog svih dosad iznetih razloga, vano je formulisati alternativu tenji ka
anonimnosti i neutralnosti u psihoanalizi, bez odbacivanja njihovih pozitivnih
aspekata. Ovaj zadatak do danas nije dovoljno dobro obavljen. ini se tanom
ocena da razraena koncepcija, koja bi zamenila princip anonimnosti, jo nije razraena i da su sve ponuene formulacije nedovoljno konkretne (Renik, 1995, str.
482-483). Tako, na primer, Hofman pie da mada kontratransferne isposvesti
obino nisu pametan izbor, postoje situacije kada je izvestan nivo linog samootkrivajueg izraavanja ne samo neizbean, ve i poeljan (Hoffman, 1998, str.
129), ali uopte ne pecizira koje bi to situacije mogle biti.
Renik, zbog toga pokuava da eksplicira svoj stav: Po mom miljenju, ta i
kako samo-otkrivanja sastoje se u analitiarevim pokuajima da uvede u komunikaciju ono to se u filozofskoj tradiciji zove penses penses, to jest analitiareve
misli onako kako su miljene. Ja pokuavam da pacijentu uinim to dostupnijim svoje razumevanje svog uestvovanja u naem zajednikom radu. Analitiar
intervenie zato to osea da ima da kae neto to moe da doprinese pacijentovom samoistraivanju; zbog toga mislim da je logika samo-otkrivanja u tome
da analitiar pokuava da uvede u komunikaciju bilo koje misli koje su vane za
potencijalni doprinos, onako kako ga vidi analitiar (Renik, 1995, str. 484).
Mada je potreban naporan dalji rad na konceptualnom, klinikom i istraivakom planu, ini se sve vie psihoanalitiara konano prihvata da je psihoana-
130
liza interakcija dve linosti ... koje imaju unutranje zavisnosti, anksioznosti i
patoloke odbrane; obe su istovremeno i deca koja nose unutranje roditelje; i obe
ove celovite linosti analizand i analitiar reaguju na svaki dogaaj u analitikoj situaciji (Racker, 1968), kao i da ono to dobri psihoanalitiari u svojoj
klinikoj praksi rade nije zaranjanje ispod povrine pacijentovog doivljaja da bi
mu rekli (interpretirali) ta zapravo osea, ve da bi otkrili ta ostaje iskljueno
iz svesti, briljivo posmatrajui detalje pacijentove doivljajne subjektivnosti. ...
Nesvesno nije skrivena oblast, koja potpuno formirana i nedovoljno ispitana lei
negde dole, ve neartikulisani niz potencijala za potpuniji doivljaj, niz tendencija
i sklonosti koji usmeravaju i oblikuju doivljaj, a da pacijent ne moe u potpunosti da ih obradi, prizna ili prihvati (Wachtel, 2008, str. 148-149).
Ukoliko bismo, dakle, prihvatili da ne treba da se oslanjamo na terapijsku
tehniku koliko na trening-analize i kasnije line-analize, na neprekidnu samoanalizu, superviziju i interviziju, kao i na preispitivanje sopstvenog moralnog integriteta, moda bi postalo mogue da o psihoanalitikoj situaciji mislimo kao o
istinskoj saradnji ravnopravnih istraivaa (Renik, 1995, str. 491-492), bez posezanja za fantazijom o anonimnom analitiaru.
REFERENCE:
1. Aron, L. (1996). A Meeting of Minds. Mutuality in Psychoanalysis.
Hillsdale, NJ: The Analytic Press.
2. Bergman, M. S. (ur.) (2004): Understanding Dissidence and Controversy in
the History of Psychoanalysis. New York: Other Press.
3. Blum, H. (2004). The Wise Baby and the Wild Analyst. U M. Bergmann
(ur.) Dissidence and Controversy in the History of Psychoanalysis, str. 155174. New York: Other Press.
4. Borgogno, F. (2009). Psychoanalysis as a Journey. London: Open Gate.
5. Breger, L. (2000): Freud. Darkness in the Midst of Vision. John Wiley & Sons.
6. Breger, L. (2009). A Dream of Undying Fame. How Freud Betrayed His
Mentor and Invented Psychoanalysis. New York: Basic Books.
7. Fortune, C. (ur.) (2002). The Sandor Ferenczi-Georg Groddeck
Correspondence. London: Open Gate Press.
8. Freud, S. (1912). Recommendations to Physicians Practicing Psychoanalysis. Standard Edition, tom 12, str. 109-120.
9. Hoffman, I. Z. (1998). Ritual and Spontaneity in the Psychoanalytic Process.
A Dialectical-Constructivist View. Hillsdale, NJ: The Analytic Press.
10. Kerr, J. (1993). A Most Dangerous Method: The Story of Jung, Freud, and
Sabina Spielrein. New York: Knopf.
11. Kohut, H. (1959). Introspection, Empathy, and Psychoanalysis: An
Examination of the Relationship Between Mode of Observation and
131
Theory. U The Search for the Self. Selected Writings of Heinz Kohut 19501981, str. 205-232. Prir. P. H. Ornstein. International Universities Press.
12. Kohut, H. (1977). The Restoration of the Self. International Universities Press.
13. Loewenstein, R. (1956). Some remarks on the role of speech in psychoanalytic technique. International Journal of Psychoanalysis, 37, 460-468.
14. Makari, G. (2008). Revolution in Mind. The Creation of Psychoanalysis.
London: Duckworth Overlook.
15. Prochnik, G. (2006). Putnam Camp. Sigmund Freud, James Jackson
Putnam, and the Purpose of American Psychology. New York: Other Press.
16. Rachman, A. (2012). The Confusion of Tongues between Dr. Sandor
Ferenczi & Mrs. Eliyabeth Severn: Trauma, Mutuality & Innovation in the
Analysis is of the Incest Trauma. Tekst izloen na International Ferenczi
Conference. Faces of Trauma, Budimpeta, 31. 5. 3. 6. 2012.
17. Racker, (1968). Transference and Counter-transference. New York:
International Universities Press.
18. Renik, O. (1993). Analytic Interaction: Conceptualizing Technique in Light
of the Analysts Irreducible Subjectivity. Psychoanalytic Quarterly, 62:553-571.
19. Renik, O. (1995). The Ideal Of The Anonymous Analyst And The Problem
Of Self-Disclosure. Psychoanalytic Quarterly, 64:466-495.
20. Renik, O. (1996). The Perils Of Neutrality. Psychoanalytic Quarterly,
65:495-517.
21. Roders, K. (1985). Kako postati linost? Beograd: Nolit.
22. Rudnytsky, P. L. (2002). Reading Psychoanalysis. Freud, Rank, Ferenczi,
Groddeck. Ithaca & London: Cornell University Press.
23. Rudnytsky, P. L. (2011). Rescuing Psychoanalysis from Freud and Other
Essays in Re-Vision. London: Karnac Books.
24. Schafer, R. (1983). The Analytic Attitude. New York: Basic Books.
25. Segal, H. (2006). Reflections on Truth, Tradition, and the Psychoanalytic
Tradition of Truth. American Imago, 63, 3, str. 283-292.
26. Starr, K. E. & Aron, L. (2011). Women on the Couch. Genital Stimulation
and the Birth of Psychoanalysis. Psychoanalytic Dialogues, 21:373-392.
27. Sullivan, H. S. (1953): The Interpersonal Theory of Psychiatry. New York,
NY: Norton.
28. Wachtel, P. (2008). Relational Theory and the Practice of Psychoanalysis.
New York: Guilford Press.
29. Wachtel, P. (2011). Therapeutic Communication. Knowing What to Say
When. New York: Guilford Press.
30. Winnicott, D. W. (1970/1986). Home Is Where We Start From: Essays
by a Psychoanalyst. C. Winnicott, R. Shepherd & M. Davis (prir.).
Harmondsworth: Penguin Books.
132
Dua i dehumanizacija
Velimir B. Popovi
Dozvolite mi da zaponem sa tri naizgled retorika pitanja: Da li je psihologija nauka u kojoj dui ima mesta?, zatim, Da li je psihologija nauna disciplina
koja je vlasna da odlui da li e usvojiti ili odbaciti ideju postojanja psiha i, jo
vie, da li je dua autonomna? i poslednje, tree: Ima li psihologija, koja cilja
na to da bude empirijska nauna disciplina, oblikovana po uzoru na prirodne
nauke, svoj vlastiti nauni identitet ili ne?.1
Poi u od treeg pitanja, a preko odgovaranja na njega polako emo doi i
do odgovora na prethodna dva. Matematika fizika, razvijana od strane Njutna,
Lajbnica, Lagrana i Dalambera, slikovit je primer porekla i nastanka naune dicipline, a ono to nju ini egzaktnom naukom i modelom po kome su se gradile
sve ostale nauke, ukljuujii i psihologiju, nisu ni primenjivanje matematikih
principa na prirodi, niti njene empirijske metode, ve neto mnogo bazinije, neto to empiriskomatematiki model uopte ini moguim: matematika fizika
se bez ostatka predala svojoj temeljeoj predstavi sveta, svojem a priori: prirodi.
Priroda je metafora korena, kako bi to rekao filozof S. Peper ili rukovodea
fantazija kojoj se matematika fizika u celosti dala. Zbog toga je fizika, jednu za
drugom, nemilosrdno i odluno odbacivala sve spoljanje i, otuda, tue fantazije
1 Ovde pod izrazom psihologija pre svega mislim na terapijsku psihologiju, a ne na takozvanu
akademsku psihologiju; prim. V. B. Popovi.
133
poput Boga, Sudbine, Monade, Jednog iliDuha, ne zato to su ovo bile teoloke,
metafizike ili mitske konstrukcije, dok za fiziku priroda to nije, ve otuda to
je ona dosledna u veri u istinitost sopstvenog mita (o prirodi kao preduslovu
svoje discipline). Fizika, drei se svoje korenite fantazije, ne doputa da nita
eksterno, njoj strano, ue u fiziku prirodu, jer je u njoj priroda odreena kao
samosadravajua, kao svoj vlastiti izvor, svoje arhe(), kao sopstvena spontana i autonomna realnost. Bezrezervno potovanje vlastite korenite fantazije i
uporno odbijanje da se eksplanatorni inilac trai negde drugde, izvan sebe, nam
govori kao da je matematika fizika dosledno i u potpunosti usvojila i ostvarila Jungov savet koji se generalno tie svih predstava fantazije, a koji glasi: Pre
svega, ne dozvolite da bilo ta od spolja, to ne pripada, ue u nju, jer predstava
fantazije ima u sebi sve to joj je potrebno (Jung, CW 14, 749).
Nepokolebljiva vera u svoju istinu, u fantaziju vlastitih korena, uvek nanovo
vraa fiziku sebi samoj, i to povlai najmanje dve posledice za sobom. Prvo, priroda o kojoj govori fizika je u ontolokom smislu odsutna i nepotpuna; za njenom
krajnjom sutinom se traga, ona nije data i otkrivena (i to je a priori preduslov
koji je ini naunom disciplinom i to ini moguim njeno nauno istraivanje),
kao to je to sluaj sa mitolokom fantazijom o Majci Zemlji ili onoj teolokoj o
Boijoj tvorevini, gde se krajnja ili boanska sutina ispoljavaju u vidu epifanije
ili vere u Boije otkrovenje. Fantazija o prirodi tera fiziare da neprekidno tragaju za njom, da istrajno i sistematino otkrivaju, razvijaju i unapreuju vlastitu
fantaziju o prirodnom svetu u potrazi za nesaznatim prvim principima, bilo da
u te svrhe svoju fantaziju oblikuju kroz vokabular klasine mehanike, kvantne
fizike, teorije struna ili one o nelinearnim talasnim procesima.
Drugo, poto je u potpunosti uronjena u sebe, fizika, nuno, traga za sve
dubljim, skrivenijim uzrocima sadranim u prirodi, to jest u svojoj izvornoj
fantaziji. Ono to fizici obezbeuje ontoloku utemeljenost u primeni naunih,
matematikih metoda i modela (poput, teorije funkcija, teorije verovatnoe, numerike matematike i sl.) jesu dosledna i poklonika vera u vlastiti mit. U tome
smislu, matematika fizika ima tautoloki karakter: ona prirodu objanjava iz prirode, a ne neke druge, njoj eksterne arhimedovske pozicije, dozvoljavajui sebi
da u potpunosti bude zatvorena ili sadrana u sebi samoj, hotimino polazei
od pretpostavke da su njeni koreni nesaznati i neotkriveni. Naprosto, u fizici bi
svaki pokuaj da se zasnuje nauka o prirodi, koja bi osporavala autonomiju same
te prirode bila ismejana i odbaena kao nenauna. Ono to fiziku ini pravom
naukom nisu njene matematike metode, ve potpuna, neu pogreiti ako kaem,
religijska posveenost vlastitoj mitolokoj fantaziji kao prima materia, odnosno
onome da ima u sebi sve to joj je potrebno, to je, posledino, titi od svega
to dolazi iz vana, svih ideja koje je od metafizike do teologije mogu kontaminirati. U tautolokom karakteru fizike ne krije se njen nedostatak ve njen vjeruju,
na njemu se temelji vera da se u potpunosti preda nepoznatom, spremnost da se
baci u dubine fantazije svojih korena.
134
Dua i dehumanizacija
Velimir B. Popovi
Graene po uzoru na fiziku, sve ostale prave nauke se, jednako svome uzoru, uzdaju u vlastiti, a ne tui mitoloki narativ, u fantaziju svojih korena. Ono
to e im obezbediti nauni status sadrano je u vlastitim mitolokim korenima;
u njima i samo u njima, iskljuivo tu u sebi, upravo tu i nigde drugde, sadrano
je sve to ... je potrebno. No kada je re o psihologiji, njeno oponaanje fizike
vodilo ju je od sebe same, udaljavalo od due kao svoje sutine i svog logosa.
U nastojanju da se poistoveti sa fizikom, a slino je, znamo, inila i sa raznim
drugim disciplinama sa kojima se takoe identifikovala (medicina, sociologija,
biologija, bihejviorizam i sl.), psihologija je napravila nedopustiv greh, koji fizika,
videli smo, nije sebi dozvolila, a koji se u sluaju psihologije sastojao u traganju
za arhimedovskim uporitem izvan sebe i u odustajanju od nauma da svoje polje
istraivanja iskljuivo izvodi i razvija iz svoje vlastite psiholoke apriorne vizije.
Psihologija je svoj identitet gradila tako to se odrekla autonomije same psihe, to
je, naposletku, vodilo izbacivanju same due iz svega to je nauna psihologija
smatrala svojim poljem istraivanja i delanja.
Liena due, njene autonomije i vjeruja da je psiha polje iz koga se jedino moe
razviti u pravu naunu disciplinu, psihologija se priklonila (a ovo vai i za holistiku,
humanistiku psihologiju) atomizmu kao svojoj izvornoj fantaziji. Poto u psihologiji
dua ne postoji kao fenomen po sebi, kao ono obuhvatajue, ono samosadravajue
ili ono ucelovljavajue i ono celovito, psiha je svedena na pojedinca. U psihologiji, a
izreeno posebice vai za terapijsku psihologiju, psiha jedino postoji kao nebrojano
mnotvo partikluarizovanih individualnih dua. Najee ak ni to, namesto osobe
sa duom, mi, iz ugla empirijske psihologije, govorimo o i radimo na psiholokim
fenomenima, koji pripadaju ljudskim subjektima, odnosno zamiljamo ih kao da su
to neija lina svojstva moja, tvoja ili njihova. ovek ima ontoloko preimustvo,
dua se, u najboljem sluaju, iz njega izvodi. Onda kada je potrvena razlika izmeu
due i linosti, a psiha postala epifenomen izveden iz empirijskog subjekta, psihologija je postala humanistika psihologija. Psihologija se a priori predala perspektivi
ljudskog bia, jer ovek je merilo svih stvari (Protagora). Ljudsko bie je postalo
, subjectum, temelj na kome poivaju svi psihiki fenomeni, a time je psihologija prestala biti psihologijom. Ono to se danas zove psihologijom je, u najboljem sluaju, personologija (nauka o linosti). Iskoraivi iz sebe, izdavi samu sebe
zarad priklanjanja sebi eksternim, tuim perspektivama, bilo da su u pitanju bioloki
pojam organizma, socioloki koncept grupne dinamike, egzistencijalnofilosofska
ideja Daseina ili lingvistika fantazija jezika, psihologija je postala redukcionistika
disciplina, u kojoj su se, u krajnjoj analizi, svi psiholoki iskazi prestali ticati due, a
postali tvrdnje o ljudskom biu (koje se uzima kao izvesna i neosporiva injenica) ili
o njegovim izdvojenim delovima. Tako je psihologija prerasla u posebnu vrstu antropologije, a psihoterapija, ukoliko je zasnovana na medicinskom modelu, sredstvo
leenja ljudi i otklanjanja simptoma ako je oblikovana shodno humanistiko-vaspitnom obrascu, onda orue kojim e se podstai budui razvoj linosti, a ako je utemeljena na konstruktivizmu, svrsishodni postupak preoblikovanja neodgovarajuih
135
136
Dua i dehumanizacija
Velimir B. Popovi
njene samorefleksije.2 Psihiki fenomeni nisu objekti koji stoje izvan psihologije
kao nauke, koje ova promatra, opisuje, ispituje ili meri jer, naprosto, nije mogue
povui jasnu granicu izmeu psihologije i predmeta njenog prouavanja due:
sama psihologija je dua, a dua tumaenje sebe same (psihologije). Zato kada
Jung kae: psiha je stoer sveta (CW8, 423), to znai da se empirijski, semantiki ali isto tako noetiki i logiki ceo svet okree oko nje. Jo preciznije, sam svet je
u njoj sadran, obuhvaen njome sa svih strana, privuen njenom gravitacionom
silom. Ukoliko bi parafrazirali Hegelovu misao iz njegove dijalektike samosvesti,
mogli bismo rei da dua sve psihike fenomene pronalazi u sebi samoj, pri emu
ona u sebi, ujedno, sadri svu raznolikost psihikih fenomena.3 Otuda pravi topos
due nije empirijski subjekt ve psihologija, ona psihologija koja nije shvaena i
pozitivistiki odreena kao nauka, nego kao konkretno intecionalno, noetiko
mislee i matajue bie, koje tvori individualnog subjekta.
Do sada nas izneto upuuje na samo-ogledajui karakter due ona je tumaenje nekog psihikog zbivanja i, istovremeno, ono to je podvrgnuto interpretiranju. Ono to stoji kao predmet prouavanja pred mojom sveu, recimo neki
duevni fenomen, ujedno je sutinski logiki oblik mojih mentalnih procesa pomou kojih sprovodim samo ispitivanje nad tim fenomenom. Potvrde izreenog
moemo, opet, nai kod K. G. Junga koji kae jedino psiha moe da promatra
psihu (CW 9,I 384). Ili na drugom mestu : psiha zna da postoji i kao postojea
se ponaa, i poseduje vlastitu fenomenologiju koju ni jedna druga ne moe zameniti (Jung, CW 16, 202).
Drim da spomenuti pogledi mogu imati dalekosene posledice: ukoliko u
psihologiji predmet prouavanja, koji neposredno stoji visvis teoretiara,
istraivaa ili psihoterapeuta, nije nezavisan u odnosu na njega i njegova tumaenja, onda psihologija nije nauka u ustaljenom smislu te rei. Sueljenost subjekta
i objekta, teorije i prirode, metoda i predmeta njegovog prouavanja, dakle onoga
to je karakteristino za svaku nauku, nije prisutno u ovako shvaenoj psihologiji, ukoliko ovde pod psihologijom mislimo na disciplinu pounutrenja. Potvrdu
izreenog nanovo nalazim kod Junga koji na izrazito jasan, jezgrovit i sistematian nain u svome eseju O prirodi psihe (CW 8, 426427) kae sledee:4
... u poreenju sa ostalim prirodnim naukama psihologija sloenih fenomena nalazi se u nezavidnoj situaciji, jer joj nedostaje arhimedovsko
uporite izvan njenih objekata ... Psiha ... osmatra sebe ... i jedino se psihiko moe prevoditi natrag na psihiko ... U psihologiji nema posrednika u
2 Podrobnije o reenom u delu W. Giegerich (2005b) The Leap after the Throw: On Catching
Up With Projections and the Origin of Psychology, str. 6996. Iz njegove knjige The Neurosis of
Psychology, Vol. 1.
3 Podrobno tumaenje Hegelove dijalektike svesti i samosvesti potrai u H. G. Gadamer (2003)
Hegelova dijalektika, posebice u dodatku Dijalektika samosvesti, str. 184204. Beograd: Plato.
4 Ranija verzija ovog eseja potie iz 1946. godine i javila se pod nazivom Duh psihologije; vidi u
zborniku koji je priredio J. Campbell (1982): Spirit and Nature. Bollingen Series XXX, Princeton:
Princeton University Press, str. 371444.
137
kome e se ona ogledati: ona sebe jedino moe oslikavati samom sobom, i
(jedino moe) opisivati sebe ... (U opisivanju psihikih zbivanja) mi se ne
moemo uzdii na ravan koja je na bilo koji nain iznad ili izvan psihikog
procesa, jo manje ga moemo prevesti na neki drugi jezik.
(CW 8, 421)
... Psihologija se neumitno stapa sa samim psihikim procesom. Od potonjeg se ne moe razluiti, ve se u njega preobraa ... Ona nije, u strogom
smislu, objanjenje tog procesa, jer nijedno objanjenje psihikog ne moe
biti nita drugo do ivi proces same psihe. Psihologija mora samu sebe da
negira5 kao nauku jer upravo u tome ona ostvaruje svoj nauni cilj. Svaka
druga nauka ima svoj predmet izvan sebe; ne i psihologija, iji objekt je
upravo sam subjekt koji tvori svaku nauku.
(CW 8, 426)
Ukoliko psihologiju promatramo iz interiorizujue, to jest pounutrujue perspektive, onda je ona po sebi i za sebe, izvorno negirana i negirajua nauka. Psihologija je negirana ili sublatirana nauna psihologija.6 Negacija i sublacija
su u ovom sluaju prevodi hegelovskog izraza Aufhebung7trojakog znaenja, a on
se odnosi na: a) negiranje, ponitavanje ili ukudanje, b) uvanje ili izbavljanje i v)
podizanje ili uzdizanje na novu ravan. Psihologija je sublatirana jer prvo, negira
pozitivistiki redukcionizam naunog pristupa psiholokoj grai, ali, drugo, ona
takoe nastoji da izbavi duevne fenomene i ouva kritiki nauni odnos prema
materijalu koji izuava. Naposletku, ostajui unutar tenzije spomenutih suprotnosti, psihologija moe izrasti u tree (tertium quid) koje e biti uzneto na kvalitativno viu (ili dublju) ravan na kojoj se vaspostavlja realnost Due.
Napred navedena Jungova ideja da psihologija mora samu sebe da negira kao
nauku, jer upravo u tome ona ostvaruje svoj nauni cilj nagovetava da je re o
disciplini koja u samoj sebi: 1) otpoinje od fantazije da je nauka, 2) odustaje od
spomenutog izvornog naunog samoodreenja (negira ga) i 3) ne pretvara se u
nedijalektiku suprotnost nauci (u kakvo praznoverje, subjektivna ili pristrasna
uverenja ili predrasude), ve na viem nivou ostvaruje ono to je nastojala da postigne svojim poetnim naunim samoodreenjem.
Dakle, u ovako odreenoj psihologiji nema jasnih mea izmeu nje i njenog
predmeta (due) sama psihologija je dua, a dua tumaenje sebe same (psihologije). Moemo slobodno rei da se radi, posluimo li se metaforom, o uroborikoj8
138
Dua i dehumanizacija
Velimir B. Popovi
psihologiji, koja poput kakvog zmaja ili mitoloke zmije sama sebe prodire i nanovo iz sebe raa. Naprosto, dua i psihologija u podjednakoj meri slede dijalektiku
(uroboriku) logiku, i spomenuto se podjednako tie njene teorije i terapijske prakse.
Namesto ideje linearnog sueljavanja u kome psihoterapeut stoji naspram/izvan
psihikog procesa koji izuava ovde na delu imamo cirkularni odnos izmeu psihologa i psihike realnosti. Dijalektika, to jest pounutrujua psihologija, se otuda
ne bavi prouavanjem mentalnih procesa, duevnim sklopom, psihopatolokim
fenomenima, i ne radi na otklanjanju pacijentovih duevnih smetnji, ve prvenstveno govori o sebi samoj. Ona sama predstavlja svoj izvor i svoje naznaenje.
Ukoliko je psihologija, u dijalektikom smislu, uronjena u samu sebe i u sebi
sadri sve neophodne inioce tumaenja (predstave), onda na delu imamo samo
refleksiju u kojoj se dua ogleda u sebi samoj (psihologiji), a ne u eksternim fenomenima ili objanjenjima. Pri tome, ovo dvoje nisu empirijski ili pozitivno odreene suprotnosti, ve razliitosti unutar istog (jednog). Po reima B. Gigeriha:
Dua je samorefleksija i nita drugo: ona jeste tumaenje i ono ega je
ona tumaenje je samo po sebi tumaenje ... dua i psihologija predstavljaju samo dva razliita momenta istog, u smislu da predstavljaju identitet
identiteta i razlike psihologije i due ... Posedujui samorefleksivni sloaj
(psihologija) je tumaenje tumaenja (stanovita, teorija) realnosti.
(Giegerich, 2005b, str. 6)
Onda kada je psihologija izbavljena iz humanistike, antropoloke perspektive, a poto je usvojila stanovite due, i samo odreenje pacijenta moe biti preinaeno. U ovako shvaenoj dijalektikoj, pounutrenoj perspektivi, psihologija
je samoj sebi prvi pacijent i izvorni predmet prouavanja; no u ovom krunom/
uroborikom kretanju ona obuhvata koliko samog psihologa, toliko i empirijskog
pacijenta sa svim njegovim duevnim ispoljavanjima. U ovom alhemijskom
rotatio subjekt istraivanja (psiholog) i, podjednako, njegov objekt (pacijent)
prestaju biti fiksirane/faktike take, uanene u vlastite identitete, ve izrastaju
u sadraje obuhvatnijeg imaginalnog kruenja. Ma koliko izreeno moe zvuati
destruktivno ili nihilistiki, jer nedvosmisleno dovodi u pitanje samu egzistenciju
subjekata psihologije (psihoterapeuta i njegovog pacijenta) ili vodi rastakanju
(solve) njihovih identiteta, ovaj pothvat je sutinski afirmativan. Uroborika
dijalektika ih obojicu, uistinu, negiranjem potvruje. Zar se psihologija kao
nauka moe razvijati ukoliko ne postane kritika, ukoliko stalno ne preispituje,
revidira i dekonstruie, ukoliko nanovo ne negira ili osporava svoja izvorna
naela, metode ili perspektive? Pri tome, sama negacija prethodno ustanovljenih
teorija ili metoda predstavlja samo jedan, svakako nuan ali ne i dovoljan, korak
duine samorefleksije. Ukoliko bi se na tom mestu stalo, dolo bi do acting
outa. Nanovo bi u spoljanjoj, empirijskoj realnosti traili referentnu taku
ili potvrde izvedene negacije. Da bi na delu zaista imali dijalektiku negaciju, proces se mora i nadalje odvijati unutar same due. Proces i nadalje mora
139
140
9 W. Giegerich (1977) On the Neurosis of Psychology or The Third of the Two. Spring 1977, str.
153174.
Dua i dehumanizacija
Velimir B. Popovi
ono ta im ona saoptava kroz raznolike psihike fenomene. Na delu je psihoterapija u kojoj ne razmatramo ili analizujemo ono to pacijent govori kao izraz svog
vlastitog narativa, ve kao izraz narativnog diskursa, koji mu saoptava dua.
reference:
1. Giegerich, W. (2001). The Souls Logical Life. Frankfurt: Peter Lang.
2. Giegerich, W, Miller, D. L., Mogenson, G. (2005a). Dialectics & Analytical
Psychology. New Orleans: Spring Journal Books.
3. Giegerich, W. (2005b). The Neurosis of Psychology, Vol. I, Collected English
Papers. New Orleans: Spring Journal Books.
4. Jung, C.G. (1968). The Structure and Dynamics of the Psyche,CW 8.
Princeton: Princeton University Press.
5. Jung, C. (1963). MysteriumConiunctionis,CW 14. Princeton: Princeton
University Press.
6. Jung, C.G. (1954). The Practice of Psychotherapy,CW 16. Princeton:
Princeton University Press.
7. Jung, C.G. (1977). The Symbolic LifeCW 18. Princeton: Princeton
University Press.
141
143
loga u Velikoj Britaniji, neto ime se mora ovladati ve na nivou edukacije. Misli
se da je ovo doprinelo nezavisnosti ove, u to vreme, relativno nove profesije.
Dobar broj autora smatra da je formulacija bitna za sprovoenje bilo koje psiholoke intervencije, mada ima pristupa koji je ne pominju ili su izriito protiv
ideje formulisanja kao takve.
Sve formulacije su sline, jer:
po tome kako vide najvanije faktore u razvoju problema (to mogu biti
uverenja, oseanja, ponaanje, socijalna situacija);
Postoji onolika raznolikost u nainu na koji se formulie koliko ima kola miljenja. Kako se dobijeni podaci organizuju i interpretiraju? Neki modeli ukljuuju dijagnozu kao prvi korak u procesu formulacije (kao na primer: klinika
depresija). Nomotetski podaci, to jest dijagnoza, smatraju zagovornici ovog naina, su korisna osnova za dalje razmatranje pretpostavljenih psiholokih mehanizama, koji su individualizovani, pa formulacija postaje idiografska. Iako postoje
ozbiljna neslaganja u pogledu ovoga, mnogi se slau da je trend ka integraciji
razliitih pristupa sve izrazitiji.
Jedan od ciljeva ovog saoptenja je da pokaemo kako se razliiti pristupi u
terapiji razlikuju u procesu formulisanja klijentovog problema; tj. da li je mogua
neka vrsta integracije koja bi uzela u obzir doprinose pojedinih teorija i bila prezentovana u okviru jedinstvenog modela.
144
Ilustracija
U tekstu koji sledi videemo kako moe da izgleda formulacija jednog klinikog problema sa pozicija vodeih modaliteta.
Klijent je Dek, star 25 godina, hospitalizovan je sa dijagnozom paranoje i
poremeaja sumanutosti.
U vreme ove procene Dek je na odeljenju uznemiren, manian, govori non
stop o muzici, a povremeno upada u agitiranu depresiju.
Porodina istorija: Dekovi roditelji su siromani emigranti sa juga Italije, koji
su iveli u junom Londonu. Otac je uspeno razvio lanac prodavnica, dok je majka vodila domainsto i starala se o Deku i njegove tri mlae sestre. Dek je bio
dobar ak, popularan i drutven, talentovan za muziku. Oekivalo se da e preuzeti porodini biznis.
Meutim, otac je i u vreme uspenog biznisa bio alkoholiar i nasilan prema
eni i deci. Postao je gori kada je biznis poeo da propada, (Dek je tada imao 10
godina). Dek se prvi put zaposlio sa 14 godina. Bio je seksualno zlostavljan (silovan) od strane svog poslodavca, ali o tome nikome nije govorio. Poeo je da pije
kada mu je bilo 15. Tada je pao na svim ispitima i nije nastavio kolovanje. Nekako
u to vreme otac je napustio porodicu, vratio se u Italiju i prekinuo svaki kontakt
sa njima.
Efekat ekonomskog propadanja je za porodicu bio katastrofalan: prodali su
udobnu kuu u kojoj su iveli i preselili se u centralni Bristol gde su bili izolovani
od Italijanske i svake druge zajednice. Majka je radila bedno plaene poslove kako
bi prehranila porodicu.
Sada Dek ve ozbiljno pije, koristi droge i bavi se sitnim kraama. Gubi posao
jedan za drugim. Posle jedne teke svae majka ga izbacuje iz kue i on nekoliko
meseci provodi na ulici.
Prvi put je poslat psihijatru dijagnoza depresija. Dobija smetaj kao beskunik (homeless) i naredne dve godine je izgledalo da se sredio. Meutim, tada se
majka ozbiljno razboli i novca je jo manje. Dek postaje paranoidan: veruje da
Robbie Williams krade njegove pesme i da ljudi oko Robbija hoe da ga ubiju.
Takoe veruje da je Robbie silovao jednu od njegovih sestara. Ne sme da izae iz
kue. U ogledalu vidi lice svog oca kako u njega bulji, to je praeno strahom i samoprezirom. Oekuje veliki novac od autorskih prava za pesme koje mu je Robbie
ukrao i veoma brine o sigurnosti porodice, naroito sestre za koju veruje da je bila
silovana.
Zamislite da imate tim terapeuta razliitih orijentacija u svojoj slubi i da ste
dobili uput za Deka. Treba da date svoje vienje situacije, odnosno naina na
koji bi sa pozicije svoje orijentacije formulisali Dekov problem i terapeutski radili sa njim. Sledei korak bi bio izbor najpogodnijeg tretmana.
145
Kako KBT terapeut identifikuje ovih pet faktora u formulaciji Dekove situacije?
146
Faktori predispozicije: KBT koristi stressvulnerability model, koji uzima u obzir viestruke traume. U Dekovom sluaju to je bio gubitak oca,
gubitak posla, seksualno zlostavljanje. Da bi izaao na kraj sa traumama
Dek koristi pie i drogu, to je jo jedna forma izbegavanja. On veruje
da se mukarci bore sa problemima tako to piju. Ovde dolazi do izraaja
kultura: radi se o srnim verovanjima (mogu ali ne morju biti uslovljena
kulturom) i pravilima kulture koja svakako vode poreklo iz iskustava u
porodici.
Protektivni faktori: dobar odnos sa porodicom u prolosti, talenat za muziku, kao i dobra saradnja sa slubama mentalnog zdravlja u vreme prezentacije.
Plan intervencije
Pored uobiajenog KBT repertoara, koji usmerava panju na disfunkcionalna
uverenja (uloga mukarca u porodici: kvalitet odnosa, ukljuujui rana iskustva,
itd.) i ponaanja koja obezbeuju sigurnost (pre svega izbegavanje), a koja spreavaju Deka da testira svoje strahove i naui da odreene situacije nisu opasne, ovde je
neophodno voditi rauna o specifinosti kognitivnih procesa kod sumanutosti. Ni
jedna od terapija ne pretenduje da uspeno tretira sumanutosti, ukljuujui KBT.
Sumanutosti mogu biti izuzetno rigidne i teke za korekciju. Odgovor na terapiju
e biti mnogo bolji ako osoba shvata da grei, to u ovom sluaju ne znamo. Oteavajua okolnost je da ljudi sa sumanutostima proganjanja okrivljuju druge i da
nemaju alternativu za ono u to veruju. Terapeut e nastojati da istrai ove aspekte
i da pomogne klijentu u formiranju alternativnih uverenja i ponaanja.
Fokus u KBT su negativne automatske misli primeri izbegavanja i ponaanja koja obezbeuju sigurnost. Ono to e KBT terapeut svakako pokuati je
da naui Deka da identifikuje okidae i faktore rizika (ukljuujui sadraje
koji su neoposredno prethodili psihotinoj epizodi) sa ciljem da ih on ubudue
prepozna i redukuje.
147
Za one koji bolje poznaju KBT nije potrebno isticati da terapeut ima na raspolaganju veliki broj tehnika, koje direktno rade na onome to je trenutni fokus
terapije.
Psihodinamika formulacija
... Formulacija objanjava kako i zato je pacijentova emocionalna ravnotea
poremeena, kako su se problemi/simptomi pojavili i kako se odravaju. Iz toga
se dedukuje logini tok terapije pri emu se uzimaju u obzir posledice promene
(gubici i dobici) i verovatnoa da se promena postigne. Dakle, formulacija slui
kao mapa terapije i kao vodi u smislu koju mapu izabrati (Aveline, 1999).
Fokus za terpeuta u ovom modalitetu je emocionalni bol. Dek je razvio naine da izbegne bol pri emu je formirao unutranji svet koji ukljuuje nesvesne
elemente. Psiholoki poremeaj je rezultat neuspelih odbrana. Terapeut e pomoi klijentu da na bolji nain formulie ono to doivljava i da se eventualno suoi
sa konfliktom da bi ga bolje savladao.
Sa pozicije psihodinamskog terapeuta, osnovne teme u Dekovom sluaju su
gubitak, pretnja i izdajstvo. On je princ koji je izdan i lien nasledstva. Srna
oblast konflikta su povreene narcisistike tenje (narcisisstic striving), koje se
povezuju sa seksualnim identitetom i ponosom, nasuprot stidu, ponienju i neuspehu.
Klinika slika se moe razumeti kao defanzivni odgovor na ove anksioznosti i
konflikte. Reakcija je aktingout, delinkvencija i zloupotreba supstanci. Ovo nije
samo identifikacija sa ocem ve i generalno bekstvo od emocija.
Problemi sa maskulinocu su povezani sa femininou, jer je sredina u kojoj
je odrastao enska. Pravo da pripada je ugroeno njegov dom, ali i domovina
(imigranti). Nesigurnost i agresija su projektovani u formi paranoidne ideje proganjanja.
Ovo je vidljvo u maninim simptomima i omnipotentnim i kompenzatornim fantazijama koje predstavljaju fragilni napor da se trijumfuje nad iskustvima
ispunjenim stidom. Sumanuti sistem jeste defanzivno povlaenje (retreat), koje
istovremeno pokazuje koje fantazije strukturiu njegove anksioznosti: kraa i
izdaja, osveta i proganjanje, pravo da bude zvezda i da ima prihod (royalties),
seksualno nasilje.
Dakle, Dekov razvoj je zaustavljen u adolescenciji u smislu seksualnosti i,
generalno, u smilsu identiteta uspene osobe. Ovo je aktiviralo srni dinamski
konflikt oko samopotvrivanja i kreativnosti, koji je povezan sa oseanjem maskulinosti. U okviru ambivaletne identifikacije sa ocem ove potrebe su povezane
sa stidom, strahom od neuspeha i, mogue sekudarno, sa strahom da e biti oteen. U depresivnoj fazi to je okrivljavanje sebe. Dalje dolaze regresivne strategije
148
Intervencija
Njegova situacija je razumljiva kada se uzme u obzir njegov ivot. Problem je
to nema nikakvog postignua od 15te godine: egokacititeti su veoma fragilni,
o emu govori neuspeh da nae bilo kakvo mesto u ivotu. Radi se o ozbiljnim
strukturalnim deficitima i to treba da oblikuje plan terapije.
Intenzivna eksplorativna terapija ovde nije indikovana, jer bi ga to ugrozilo,
ali psihodinamaski pristup moe da osmisli intervencije manjeg intenziteta. To
pretpostavlja podravajui odnos sa terapeutom koji na njegove sumanutosti odgovara razumevanjem. Ovakav odnos bi pomogao Deku da bolje razume sebe
u realnom svetu, ponudio pozitivne strategije i omoguio bezbedan model (role
model). U tom smislu mukarac je poeljan terapeut.
149
Plan terapije
U ovom modalitetu formulacija je fluidan proces opisan kao progresivno postavljanje hipoteza. Hipoteze se zatim potvruju (ili odbacuju) i to odreuje dalji
tok tretmana, odnosno oblasti u kojima e se intervenisati.
Socijalni konstrukcionizam
Postojanje i znanje nisu imanentna svojstva sveta koji nas okruuje, ve konstrukti ljudskog uma. Postojee kategorije...nisu apsolutne i jedine kategorije
pomou kojih se svet moe osmisliti i iskazati. One su samo neke od mnotva
potencijalnih kategorija, a pri tom su zavisne od konteksta u kome se stvaraju
(Stojnov, 2005, str 89). U osnovi konstruktivizma je dakle radikalna sumnja u svet
kakav znamo, uverenje da je znanje sutinski odravano socijalnim procesima,
kao i uverenje da objanjenja nisu neutralna nego su forma socijalne akcije koja
podrava neka gledita nasuprot drugim. Generalno, ono to znamo kao realnost
je socijalno konstruisano, a vreme i kultura odreuju te socijalne konstrukte.
Konstruktivistika psihoterapija se bavi prvenstveno eksploracijom procesa u
konstruisanju selfa, pri emu se sistemski faktori pomalo zanemaruju na raun
isticanja linih metafora. Socijalni konstruktivizam je razliit utoliko to usmerava panju na socijalne, nasuprot individualnim poreklima znaenja. Za teoretiare ove orijentacije osoba je determinisana kulturom, dakle individue i poremeaji su socijalno konstruisani. Konano, narativni teoretiari kombinuju oba
pristupa, vide ljude kao bia koja kontinurano organizuju svoje iskustvo u koherentni narativ, priu. Sledi da pria moe da postane inkoherentna, opresivna ili
cirkularna to zahteva dekonstruktivno itanje; terapija postaje oslobaanje od
opresivnog narativa koji je rezultat dominantnih formi diskursa. Osoba postaje
autor nove prie (Neimeyer & Raskin, 2000).
Koraci u ovakvoj terapiji su organizovani oko sledeih ideja:
Eksternalizacija dati problemu ime: Terapeut je konverzacioni umetnik koji
pomae klijentu da napravi novu priu o sebi, pri emu koristi klijentove rei a ne
profesionalni argon. Dekovi simpotmi govore o strahu i krivici. Bes je takoe
vidljiv, ali ga moda ne treba eksternalizovati, jer bi mu to dalo pravo da ne bude
odgovoran za svoje izlive besa.
150
Integrativna formulacija
Da li je mogue kombinovati prednosti razliitih pristupa da bi se produkovala integrisana formulacija i kako to uraditi? U osnovi je ideja da je potrebno ponuditi iri okvir za formulaciju kako bi se izbeglo preterano vrednovanje
odreenih podataka (onih koje teorija iz koje radite smatra krucijalnim) na tetu
drugih. iri okvir se zatim upotrebljava u nastojanju da se u formulaciji napravi
najbolji izbor relevantnih podataka.
Kako integrisati? Ima vie naina. Johnstone i Dallos (2011) opisuju procese
integracije u formulaciji i psihoterapiji u okviru dve glavne dimenzije:
151
je ono to se najee deava u svakodnevnom radu sa klijentima, dok konceptualna sinteza predstavlja teoretski model koji integrie ideje (metafore) nekoliko razliitih pristupa, produkujui tako novi modalitet. Primeri konceptualne
sinteze su, izmeu ostalih, kognitivnoanalitika terapija, racionalnoemotivna
terapija, dijalektikobihejvioralna terapija...
Ovde emo se baviti modelom koji je iroko prihvaen i navodno objedinjuje
idiosinkratiki pristup i pragmatiki eklekticizam.
Sistemski faktori:
Par, porodica
Zanimanje, kola
Socijalni faktori
izbor tretmana
152
cije, to je sigurno vezivanje (secure attachment) pomerilo ka nesigurnom i anksioznom. SISTEMSKI: Porodica je preplavlajena, ugroena i osea se neadekvatnom.
Okidai (precipitating) INDIVIDUALNI: Paranoidni simptomi se javljaju
kada se majka ozbiljno razboli i novca je jo manje. SISTEMSKI: Znamo da je bilo
estokih svaa kod kue i pretpostavljamo da je jedna od njih mogla da neposredno
prethodi Dekovoj psihozi. Ovo se uklapa u teoriju izraenih emocija (Expressed
Emotion), koja sugerie da visok nivo izaenih negativnih oseanja i hostilnosti
moe biti okida za psihotinu epizodu.
Faktori odravanja (perpetuating) INDIVIDUALNI: Nisko sampotovanje,
negativna uverenja o sebi i nesigurni tip vezivanja mogu da odravaju problem.
Identifikacija sa ocem ambivalentna. Ideja da je neuspean i bolestan je sada
odravana njegovom pozicijom psihijatrijskog pacijenta. SISTEMSKI: Dek je odbaen od porodice koja ga se plai. Oni mogu da zahtevaju dalji psihijatrijski tretman, sto e podrati njegov identitet bolesnog oveka. Sistem mu daje zamenu za
roditelja, ali i otvara nove zavisnosti.
Faktori zatite (protective) INDIVIDUALNI: Dek je kao dete bio inteligentan, drutven i kreativan. Sarauje sa osobljem u bolnici, znai postoji potencijal
za terapeutski odnos. Brine o porodici. SISTEMSKI: Porodica se ponovo povezala
i preivela je finansijski. Sestre su izgleda uspele da se uklope u iru zajednicu.
Naini ovladavanja stresom INDIVIDUALNI: Izgleda da je Deku najprihvatljivije bioloko objanjenje, bolest. Dalje, on je orijentisan na akciju, voli da
radi stvari umesto da o njima pria ili razmilja. Intimne stvari ne poverava:
dobra strana toga je da titi porodicu, loa je da intimne probleme nagomilava do
eskalacije. SISTEMSKI: I porodica prihvata bioloko objanjenje. I oni su orijentisani na akciju, to znai da su im potrebne bolje strategije za reavanje problema.
Ovaj model oigledno nudi matricu za sistematsku i kompaktnu analizu klijentove situacije i to je veoma vano, istie stilove reavanja problema (coping
stiles) kao vanu dimenziju. Slabost modela, smatraju kritiari, je da ne istie
terapeutski odnos i ne ukljuuje refleksivnost niti ideju o kolaborativnom odnosu
terapeuta i klijenta. Takoe, model ne uzima u obzir mogue inkompatibilnosti
razliitih pristupa i ne sugerie naine na koje je te pristupe mogue kombinovati.
I najzad, ne bavi se dovoljno irim kontekstom kulture. Dallos i saradnici (2011)
ovaj model dalje razvijaju u kontekstualnodinamiku integrativnu formulaciju
u okviru koje se vodi vie rauna o faktorima pomentim u kritici. Izmeu ostalog, istiu da je vano ustanoviti ko formulie problem i na koji nain. Ovde se
obraa panja na uverenja, pri emu se misli na klijentovu teoriju o onome to mu
se deava, kao i na teoriju njegove okoline, ukljuujui porodicu, profesionalne
slube i najzad agencije. Primer dominantne teorije o problemu su uverenja da
je re o bolesti, nasuprot isticanju psiholokih faktora. Izgleda da Dek i njegova
porodica veruju da je problem bolest, o emu terapeut vodi rauna u formulisanju planiranja tretmana.
153
Kada se sve uzme u obzir moe se rei da formulacija nije samo razumevanje
klijenta na osnovu koga se planira terapija. Vie od toga, to je kontinuirani proces
postavljanja i verifikovanja hipoteza, pri emu se mora voditi rauna o idejama,
potrebama i teorijama veeg broja ljudi.
Od kakve je koristi ova rasprava o formulaciji i integraciji za terapeute i budue terapeute u naim uslovima?
Ja zastupam ideju da je formulacija sastavni deo svakog pristupa, bez obzira
na to da li se ona postavlja u nekom formalnom obliku na poetku i u toku terapije, ili je samo skup pretpostavki koje terapeut sledi, a da ih nije eksplicitno
formulisao. Iskusnom terapeutu je ovo drugo daleko lake nego poetniku, dok
je za nove terapeute veoma korisno da slede neku formu. Takoe verujem da je
formulisanje proces koji se odvija u toku itavog tretmana, jer se poetna uverenja terapeuta kontinuirano proveravaju i reformuliu. Integrativna formulacija
po predloenom modelu, kao jednom od moguih, korisna je utoliko to uzima
u obzir vei broj faktora. Ona takoe daje priliku da se porede ideje i tretmani
koji su naizgled razliiti, nekad inkompatibilni, neretko suprotstavljeni... Sve ovo
olakava komunikaciju meu profesionalcima razliitih orijentacija, koja je neretko odsutna uprkos injenici da je krosfertilizacija meu pravcima odavno
opaena i prihvaena injenica.
Iako postoje znaajne razlike u metaforama koje razliiti pristupi koriste, i
dalje se radi o ljudima koji trae i primaju pomo, a koji su (istorijski) pruili
bazu podataka na kojoj su teorije graene. Ovaj tekst nije imao nameru da ulazi
u pitanja slinosti i razlike u teorijama to bi bila pria za mnogo obimniju i ozbiljniju studiju. U nekim aspektima su razlike nepomirljive, u praktinom ivotu
i teorije i terapije su sve blie.
PS: elite li da znate ta se dogaalo posle? Dek je otputen iz bolnice posle dve
nedelje. Individualna terapija je pokuana, ali on nije dolazio uredno pa se odustalo. Dek je dobio kontinuiranu podrku od medicinskog tehniara (psychiatric
nurse), sa kojim je uspostavio dobar odnos, a kasnije od okupacionig terapeuta.
Godinu dana kasnije on ponosno pria o stanu koji je dobio i o kontaktima sa
ljudima iz susedstva. to se tie alkoholizma imao je brojne relapse, ali je najzad
vrsto odluio da se dalje obrazuje; hoe da diplomira u marketingu i pone biznis
sa muzikom. Jo je prilino okupiran priom o Robbiju, ali ga to ne uznemirava
preterano. Da je Robbie hteo da me sredi, to bi do sada ve uinio. U dobrim je
odnosima sa majkom i sestrama.
154
REFERENCE:
1. Weerasekera, P. (1996). Multiperspective case formulation. A step towards
treatment integation. Malabar, FL:Krieger.
2. Tarrier, N. & Calam, R. (2002). New developments in cognitive
behavioural case formulation. Behavioural and Cogntiive Psychotherapy,
30, 311328.
3. Aveline, M. (1999). The advantages of formulation over categorial diagnosis in explorative psychotherapy (1999) and psychodynamic management,
European Journal of Psychotherapy, Counselling and Health, 2(2)199216.
4. Johnstone, L. and Dallos, R. (2011). (eds) Formulation in psychology and
psychotherapy. Routledge.
5. Stojnov, D. (2005). Od psihologije linosti ka psihologiji osoba. Institut za
pedagoka istraivanja, Beograd.
6. T.D. Eels (ed) (2007). Handbook of psychotherapy case formulation.
7. Neimeyer, R.A. & Raskin, J.D. (2000). Constructions of Disorder. Meaning
making frameworks for psychoterapy. APA.
155
ISTORIJAT
Osnivaima narativne terapije smatraju se Majkl Vajt (1949-2008) i Dejvid Epston (1944), (Fridman i Kombs, 2009). Po vokaciji, i Vajt i Epston su bili socijalni
radnici. Krajem 70-tih godina zapoeli su intenzivan rad na implementaciji i razvoju porodine psihoterapije na Novom Zelandu. Njihov pristup se sa protokom
vremena sve vie izdvajao iz okrilja porodine terapije to je naposletku i rezultiralo postavljanjem osnova novog psihoterapijskog pristupa narativne terapije
(Epston & White, 1989).
ODNOS NARATIVNE I PORODINE TERAPIJE
Osnove pokreta narativne terapije moemo prepoznati u tada dominantnim
strujama porodine psihoterapije, bez obzira da li su one posluile kao uzor, ili su
se principi narativne terapije konstituisali kao kritika postojeeg stanja, paradigmi i psihoterapijskih principa.
157
Pristalice pokreta narativne terapije, analizirajui doprinose sistemske porodine terapije u postojeim psihoterapijskim kolama i pravcima (Fridman i
Kombs, 2009), istiu kako je ova terapija postavila teite na to da problemi egzistiraju meu ljudima, a ne u njima. Samim tim, uveanje problema je poelo da
biva posmatrano kao efekat ponavljanja neefikasnih reenja, a ne neminovna i
neumitna manifestacija neega to je situirano u linosti i gotovo nepromenljivo.
Zatim, sistemska porodina terapija je istakla znaaj svih lanova porodice, pa i
relevantnih osoba iz ireg socijalnog okruenja u kreiranju, razvoju i odravanju
problema. Dalje, porodini terapeuti su postavili fokus na ovde i sada, redukujui
nivo pesimizma koji je proisticao iz uverenja o presudnom znaaju rane razvojne istorije. Oni su takoe uveli dimenziju dinamike u pristupu, insistirajui na
promeni umesto uvidu. Jednim od pozitivnih zaokreta, koji je donela porodina
terapija, smatra se i nastojanje ka uvremenjenoj separaciji klijenta, za razliku od
do tada postojeih tendenci ka viegodinjem vezivanju klijenata. (Po njihovom
shvatanju, podjednako je tetan razvoj zavisnosti klijenta od terapeuta). Kao jedna od tehnika sistemske porodine terapije sa snanim uticajem na razvoj metoda intervencije u narativnoj terapiji izdvajaju se cirkularna pitanja1. Cirkularna
pitanja su po sebi inicijator promene kroz upoznavanje perspektiva drugih lanova porodice i razmene njihovih znaenja, a kroz razmenu se podstie i njihova
meusobna povezanost. Kao posebno dragoceni efekti cirkularnih pitanja izdvajaju se redukcija hijerarhije terapeut-klijent, ohrabrivanje raznovrsnosti gledita
i razvoj timskog rada. Kada je u pitanju strukturalni pristup u okviru sistemske
porodine terapije, pristalice narativne terapije kao njegove nesumnjive vrednosti navode to to je ukazao da je celina vie od zbira delova, to je uveo pojmove
triangulacije i granica i to se odlikuje jasnoom i efikasnou pristupa. Doprinos stratekog pristupa idejom da problemi nastaju usled upetljavanja lanova
u disfunkcionalne obrasce, takoe se istie kao shvatanje od izrazite vrednosti.
Meutim, sistemsku porodinu terapiju, prema vienju narativnih terapeuta,
odlikovali su i neki krupni nedostaci (Fridman i Kombs, 2009). Pre svega, ideoloki okvir inio je patrijarhat. iri socio-istorijsko-kulturoloki kontekst je zanemarivan. Sistem je bio u prilinoj meri terapeutocentrian, odnosno klijent je bio
pasivan u izboru reenja. Klijentov subjektivni doivljaj sebe i odnosa, koje uspostavlja i odrava bili su gotovo u potpunosti zanemareni. Kojn (Coyne, 1985),
vezano za sistemsku porodinu terapiju uopteno, ukazuje na to da je tehnici
preokviravanja nedostajala konceptualna osnova, koju on nalazi u optoj teoriji
okvira i konstrukcije okvira. On dodaje kako je zapravo jo nepovoljnije to to je
u sistemskoj porodinoj terapiji malo panje pridavano ulozi znaenja u ivotima
porodica, kao i pitanju kako konstrukcije sebe i drugih zapravo utiu na evoluciju
i tok njihovih nevolja. Strukturalni pristup u okviru sistemske porodine terapije
158
159
160
trenutku iznosi: Vi ste mi i rekli da odbrane vadim kao iz vode. Analiza njene
poruke ukazala je da je ona ideji o diskontinuitetu i neureenosti prolih iskustava, kao jednoj od oteavajuih okolnosti terapijskog procesa, dodala svoju dimenziju znaenja, na nain kako joj nije bilo saopteno tokom rada. Za nju jeste bio
tipian toliki stepen automatizovanosti ukljuivanja odbrana, da je malo toga u
njenom funkcionisanju moglo da se posmatra kao autentian odraz linosti. No
ipak, ovaj fenomen, sve do trenutka kada ga je sama saoptila, nije bio eksplicitno
razmatran sa njom. Po svemu sudei, predstavljao je njen nain da uvede izvestan
red i smisao u svoja doivljavanja, odnosno u zbivanja oko sebe i u sebi.
Kada se razmilja o pojmu narativnog pristupa u psihoterapiji, Peri i Doen
navode (Perry & Doan, 1994, str. 124) kako je veoma vano imati na umu da je ne
samo klijent, ve i terapeut pod uticajem:
1. starih pria i drugih uticaja iz prolosti, koji doprinose oseanju osobenosti i pogleda na svet;
2. emocionalnih stanja straha, ljutnje;
3. faktora linosti samoobmanjivanja, nesigurnosti.
Proces usvajanja narativnog naina razmiljanja i opaanja u psihoterapiji
ine interakcija i razmena:
1. ispitivanje pria iz nae lokalne kulture, koju smo skloni da prihvatimo
zdravo za gotovo, kao i pria iz okolnosti u koje ulazimo i odnosa koje
negujemo;
2. prepoznavanje i priznavanje da ne razumemo u potpunosti iskustva drugih ljudi, posebno onih iz razliitih kultura, te preuzimanje odgovornosti
za posledice svojih razumevanja i nerazumevanja;
3. lingvistiko razdvajanje osoba od etiketa problema.
U skladu sa tim, jedna od osnovnih premisa narativne terapije, koju je uveo
Majkl Vajt (White, 1987), moe se prikazati na sledei nain:
Problem je problem, a osoba osoba osoba nije problem!
Narativni terapeuti veruju da je stvarnost zapravo socijalna konstrukcija. Na
primer, kada se uvodi neka nova delatnost u socijalnu sredinu, prvo postoji konsenzus oko toga da svi, ili bar veina lanova zajednice, pone da se bavi tom
delatnou na odreen nain. Sledaa generacija lanova te zajednice prihvata
odreene delatnosti jer su to i na takav nain inili njihovi preci. Sledea generacija gubi svest ili potrebu da delatnost etiketira kao neto to su tako radili njihovi
preci, te delatnost prihvataju zato to se to tako radi. Generacija koja dolazi nakon
toga, delatnost e prihvatiti kao postojeu po sebi, iz razloga to je takav svet oko
njih i to je realitet.
161
162
Principe narativne terapije lako je transponovati na probleme klijenata, odnosno zamisliti kako deluju u praksi kada su u pitanju osobe sa odlikama neurotskog i graninog ustrojstva linosti. Meutim, kod osoba sa psihotinim manifestacijama, pria deluje znatno sloenije, posebno u pogledu toga da reenje treba
da proistekne iz narativa klijenta, te da klijenti aktivno uestvuju u terapiji i to
u statusu ko-eksperta. Pod okolnostima remisije ovo se ne ini toliko sloenim,
ali narativni terapeuti insistiraju na tome da se na narativima moe raditi i u
prisustvu perceptivnih obmana ili poremeaja miljenja. Ako pretpostavimo da
re-konstrukcija narativa moe ukljuivati razvoj snaga linosti ili proirenje
svesti o sebi, odnosno prevenirati depresivne pomake, koji se esto javljaju kao
posledica uvida u prirodu svog stanja, narativna terapija ini se krajnje primerenom. No ipak, komponente novonastajueg narativa ine se korak blie socijalno
poeljnom i oekivanom, a ne vrednosno neutralnom2. Povrh svega, istraivanja
efekata narativne terapije kod akutnih psihoza ukazuju na sjajne rezultate efikasnost programa ide i do 80%. Meutim, u istraivanjima nije najjasnije izvedeno koliko koja od komponenti terapijskog procesa, ukljuujui i psihofarmakoterapiju i potencijal za spontanu remisiju, doprinose poboljanju stanja klijenata.
KLJUNE METAFORE NARATIVNE TERAPIJE
Narativna terapija, moda vie nego bilo koji drugi psihoterapijski pravac, u
svom radu oslanja se na metafore. Meu postojeim izdvojila bih one koje odslikavaju sutinu narativne terapije, a to su:
metafora narativa ljudski ivoti posmatraju se kao prie, a cilj narativne
terapije je da ih doive na nain koji za njih ima smisla i koji ih zadovoljava;
metafora socijalnog konstrukcionizma pretpostavlja se da se socijalna,
interpersonalna stvarnost svake osobe konstruie u interakciji sa drugim
ljudskim biima i ljudskim institucijama, te da takve stvarnosti imaju
znaenja za ivote ljudi;
metafora internalizovanja dominantnih narativa mi verujemo da narativi govore istinu o identitetu; klijenti dolaze na terapiju kada dominantni
narativi osujeuju, ili bar ne gratifikuju.
163
164
jumi budu u skladu sa sobom ili sa socijalnim okruenjem. Dakle, ako razvijamo
jezik specifian iz pozicije narativa odreenog klijenta, koliko e on omoguiti
komuniciranje klijentovih potreba i stanja sa drugim osobama? Ili, to moda prestaje da bude bitno? A ako zaista i nije vie bitno, kako i ta dalje?
Vezano za specifian jezik narativne terapije, postavljeno je i pitanje da li
govor iz srca predstavlja zapravo put izbegavanja neprijatnog realiteta (Stagoll,
1998, str. 67). Neki autori ovaj jezik vide samo kao jezik psiholokog retorikog
preterivanja (Crago & Crago, 2000, iv).
Drugi autori narativnoj terapiji zameraju da pretenduje da bude forma kolonijalizma i etike supersile, jer otputa sistematino miljenje kao deo opresivnog
diskursa (Flaskas et al., 2000). Neki pak idu i dalje, postavljajui pitanje da li narativna terapija pretenduje da postane sekta (Flaskas et al.,, 2000, str. 126), te da
li oboavaoci mogu postati fanatici (Flaskas et al., 2000, str. 131). Ipak, narativni
terapeuti poriu posveenost religijskim i politikim uverenjima.
Jedno od pitanja je i da li se tu gradi mek nove crkve koja preobraa terapeute koji ne misle slobodno i zagovara sluenje narativnoj terapiji, pre nego
mudrost (Stagoll, 1998, str. 67).
Kritike nisu zaobile ni bazine postavke narativne terapije. Dileme su da li
terapeutovo insistiranje na autentinosti ini da drugi glasovi ostanu marginalizovani i da se ne uju (Doan, 1998, str. 382). Zatim, da li pluralistika pozicija narativnog terapeuta staje na vratima terapijske sobe (Amundson, 2001, str.
175)? Da li provocira moralni relativizam, ukljuujui narativni puritanizam, ili
pribliavanje superiornosti sa doivljenim utiskom da su neke stvari ispravne, a
neke pogrene (Minuchin, 1999 u Amundson, 2001, str. 176)?
Narativnoj terapiji se zamera i to to nema naina da se proceni da li su legitimne prie terapeuta, odnosno izostaje preispitivanje validnosti (Doan, 1998, str.
384).
Za narativnu terapiju se tvrdi i da je sklona izolacionom stilu funkcionisanja
ona odbija dijaloge, to jest narativni terapeuti su indiferentni u odnosu na druge
struje porodine terapije, koje njih uvaavaju (Flaskas et al., str. 138). Njenom
slabou smatra se i to to je zatvorena za uticaje drugih pravaca (Crago & Crago,
2000, iii, iv), to to joj nedostaje samokritinost i to je sklona odbacivanju onih
koji ne razmiljaju iz iste perspektive (Flaskas et al., 2000, str. 128).
ZAVRNA RAZMATRANJA
Izlaganje bih zakljuila odgovorima na pitanje sadrano u naslovu ta je novo
u narativnoj terapiji. Pri tome, smatram vanim obuhvatiti oba naina na koje je
mogue razumeti navedenu dilemu, a to su pitanje novina i doprinosa narativne
165
terapije postojeem repertoraru psihoterapijskih kola i pravaca, kao i pitanje novina u narativnoj terapiji.
Posmatrajui doprinos i inovativnost narativne terapije, pitanje je da li je neto
zaista stvarno razliito reeno ili je ova nova orijentacija samo elaboracija starih ideja. Najupeatljivijom novinom se ini upravo specifian jezik narativnih
terapeuta, odnosno kreativna upotreba jezika. Ipak, ukoliko pogledamo srne
koncepte i principe narativne terapije, kao to su saznatljivost stvarnosti, znaaj
subjektivne percepcije realiteta, interaktivnosti u pristupu, razdvajanje osoba od
problema, kontekstualizam, kreativnost i autentinost terapeuta, alternativnost
reenja, fokus na sada i ovde, ekosistemski pristup i mnogi drugi, mogu se sasvim
razlono, ini se bez ostatka, svrstati u neke od postojeih naunih kategorija, i
pravaca i kola u praksi. Dakle, u postojeem konceptualnom aparatu i repertoaru intervencija narativne terapije mogue je jasno prepoznati uticaje pozitivizma,
modernizma, strukturalizma, konstruktivizma, postmoderne, normativizma i
socijalnog konstrukcionizma, no pre svega sistemske porodine terapije. Stoga se
ini da se inovativnost u narativnoj terapiji vie ogleda u vetini kojom su integrisali postojee subjektivne, humanistike i postomodernistike koncepcije. Kada
su u pitanju specifini doprinosi narativne terapije, najznaajnijim se smatra
upravo uticaj koncepta upotrebe klijentovog jezika, insistiranje na pridruivanju
ljudima tamo gde se nalaze i angaovanje resursa i potencijala, koji ve postoje
u osobi u cilju promene, na strateki pravac u okviru porodine terapije (Eron &
Lund, 1993). Takoe, pristup razvijen u Ketskil porodinom institutu (Catskill
Family Institute; CFI) razvijen je na osnovnim principima Modela kratke terapije
Instituta za mentalna istraivanja (Mental Research Institute; MRI) i bazira se na
razradi njegovih konstruktivistikih premisa pre nego postupaka propisivanja
pristupa u okviru koga se kombinuju bogatstvo i irina narativne perspektive sa
preciznou i odreenou stratekog pristupa (Eron & Lund, 1993). Konceptima narativne terapije se pripisuje i neka vrsta osveavajueg duha. Dakle, neki
autori pojmove ponovnog stvaranja prie (restorying), ko-kreiranih narativa,
i novih okvira za reavanje problema, vide kao vie prosvetljujue, vie narativne, ili vie postmoderne nego staromodne rei koje zvue strateki, kao to je
preokviravanje (Eron & Lund, 1989).
Sa pozicije razvojnog toka narativne terapije, evidentno je da su razlike u postojeim pravcima koji su se razvili unutar nje velike. Narativni terapeuti se
zanimaju za veoma raznovrsne pojave. No, u duhu narativne terapije i jeste bilo
za oekivati njihovu nezainteresovanost za unifikaciju. Zapravo, jedna od ne toliko brojnih zajednikih taaka postojeih pravaca u narativnoj terapiji je stav da
postoji vie naina da se koristi narativna terapija, to je zapravo i osnovni princip narativne paradigme. Na primer, prema Fridmanovoj i Kombsu (Fridman
i Kombs, 2009) smisao njihovog prikaza narativne terapije nije bio da razjasni
pojam narativnog pristupa i obui itaoca narativnoj terapiji, ve da prui mogunost izbora, odnosno mogunost da se u tom prikazu sadrane ideje prilago-
166
167
11. Flaskas, C., Stagoll, B., Larner, G., Hart, B., Doan, R., Weingarten, K.,
Loth, W., Hayward, M. & Pocock, D. (2000). Dialogues of diversity in
therapy: a virtual symposium. ANZJFT, 21(3), 121143.
12. Fridman, D. & Kombs, D. (2009). Narativna terapija: socijalna konstrukcija omiljenih stvarnosti. Novi Sad: Psihopolis Institut.
13. James, W. (1890). The principles of psychology. New York: Henry Holt.
14. Minuchin, S. (1991). The seduction of constructivism. Family Therapy
Nethworker, 15(5), 47-50.
15. Minuchin, S. (1998). Where is the family in narrative family therapy?
Journal of Marital and Family Therapy, 24(4), 397-403.
16. Nicholson, S. (1995). A narrative dance: a practice map for whites therapy.
ANZJFT, 16, 23-28.
17. OHanlon, W. & Weiner-Davis, M. (1989). In search of solutions: a new
direction in psychotherapy. New York: W. W. Norton & Company, Inc.
18. Par, D.A. (1995). Of families and other cultures: the shifting paradigm of
family therapy. Family Process 34(1), 1-19.
19. Perry, A. & Doan, R.E. (1994). Story re-visions. New York: Guilford Press.
20. Stagoll, B. (1998). Review of narratives of therapists lives by Michael
White. Psychotherapy in Australia, 5(1). 66-67.
21. White, M. (1989). Selected papers. Adelaide: Dulwich Centre.
22. White, M. (1987). Family therapy and schizophrenia: addressing the
'in-the-corner lifestyle. In M. White, (1989). Selected Papers. Adelaide:
Dulwich Centre.
23. White, M. & Epston, D. (1990). Narrative means to therapeutic ends. New
York: Norton.
168
169
170
171
PACIJENT A
Pacijent pria na nain kao da ne izvlai nikakve zakljuke iz vlastitih primedbi i terapeut se osea obaveznim da on izvlai zakljuke. Na primer, opisuje
komunikaciju izmeu sebe i svog partnera ili sa nadreenim na poslu. Svako razuman ko bi to sluao zakljuio bi da su i partner i ef teki karakteri. Ako terapeut iznese takav zakljuak moe se nai u situaciji da pacijnt brani svoje objekte,
koje terapeut napada. Ako terapeut nastavi da razuverava i uverava pacijenta,
moe zatei sebe u situaciji da, gotovo, prisiljava pacijenta da uvidi terapeutovo
gledite i javlja se nejasno prisilna ili skoro sadomazohistika situacija. I atmosfera iz kue i sa posla se prenosi i ponavlja u ordinaciji. Terapeut je naveden da
igra ulogu koja slui odravanju, a ne razumevanju onoga to se deava. Jednom
prepoznata plima oseanja u terapeutu moe biti iskoriena kao pokazatelj koji
upozorava terapeuta na potrebu da razmotri na drugaiji nain sadraj komunikacije.
PACIJENT B
Pacijent iznosi materijal na haotian i kontradiktoran nain, koji je veoma
teko povezati i razumeti. Napetost koja se nagomilava, prenosi hitan zahtev terapeutu da neto uradi.Terapeut zatie sebe u situaciji da intezivno radi i trai
smisao. Pacijentova komunikacija ostavlja terapeuta u dilemi da li da pokua da
uspostavi veze i otkrije znaenje, ili treba da ostane sa doivljajem fragmentacije
i kontradikcije, koji ostavljaju utisak razorenog i besmislenog unutranjeg sveta.
Doivljaj umrtvljenosti, praznine i oajanja bio je teak za suoavanje, a znaenja
koja je terapeut tekom mukom pokuavao da stvori trebala su da zatite i pacijenta i terapeuta od njegovog punog uticaja. Potreba za sigurnou gura terapeuta
u drugaijem pravcu. Terapeut je u konstantnom iskuenju da uini neto drugo
umesto toga. On moe postavljati pitanja, ili moe pruiti uveravanja ili savete,
ili teorijske diskurse...
Tokom psihoterapije terapeut je postajao sve vie svestan uloge u koju ga je
pacijent zavodio da je usvoji i da uvidi koliko je pacijent zavisan od njega, da bi
nastavio da pokuava da konstruie neto to ima smisla. Na ovaj nain terapeut je bio regrutovan u patoloku organizaciju pacijentove linosti, koja je igrala
vanu ulogu u odravanju pacijentove ravnotee i stvaranju psihikog utoita
u kome su se njegova praznina, umrtvljenost i oajanje mogli izbei. U radu sa
ovim tipom pacijenata vano je naglasiti potrebu da terapeut bude u stanju da
se nosi sa dugim periodima anksioznosti, nesigurnosti i nerazumevanja, a da ne
podlegne odigravanju. Projektivne identifikacije koje su u prolosti mogle biti
viene kao intruzija ili odbrana, sada se, u zatienim uslovima setinga, mogu
videti kao komunikacije, koje se mogu sadravati, zadravati i istraivati unutar
terapeuta, umesto da se prevremeno vraaju pacijentu (6). Ovi vitalni deskrip-
172
173
optuuju sebe na tih nain, koji im veoma odgovara. Navoenje optubi i prihvatanje krivice samo namrekavaju mirnu povrinu njihovog odnosa sa terapeutom. Oni nisu neosetljivi, niti su osloboeni anksioznosti i depresije, ali su
skloni da se zadovolje relativno malim i mogu napraviti gozbu od mrvica. Za
razliku od svojih analitikih parnjaka, oni retko optuuju terapeuta i prihvataju
ono sa im se suoavaju. U psihoterapijskom procesu jedna stvar koja nedostaje
je nezadovoljstvo koje bi se odravalo. Druga stvar je neprijateljstvo i postoji potpuno odsustvo elje da se povrede drugi. Kako to da ako su ljubomora i zavist
interpretirani, doivljavani i priznavani, njihovo prisustvo nije inilo nita osim
blagog namrekavanja povrine odnosa? Beti Dozef je nagalaavala potrebu za
konstantnim ispitivanjem izgleda (privida) stvari: Nalazimo se u situaciji koja
izgleda upravo kao analiza koja se odvija, sa razumevanjem, oitim kontaktom i
vrednovanjem, koja ak belei poboljanje...a ipak...ako razmotrimo vlastiti kontratransfer, to izgleda isuvie lako i bez konflikta (6). Glavna karakteristika ove
grupe pacijenata je u kontratransferu. U terapeutu se razvija nesvesna pretpostavka, da se ne mora brinuti u vezi ovih pacijenata, nasuprot drugima koji izazivaju brige u njegovom umu. Zajednika pretpostavka koja lei u osnovi odnosa je
da su ta oseanja patnje ono to se oekuje u terapiji, poput cene koju vredi platiti
za tu privilegiju. Tokom terapijskog procesa pacijent doivljava anksioznosti, ali
se one realtivno lako prevazilaze prihvatanjem psiholokih objanjenja i te anksioznosti imaju malo uticaja na terapeuta, koga lino ne dotiu. U detinjstvu je
pacijent zadravao za sebe te anksioznosti ili je spontano prihvatao automatska
ohrabrenja roditelja koji su inei to prenosili stav ne moramo da brinemo zbog
tebe. U psihoterapiji pacijent koristi posebnost mogunosti da razotkrije takve
anksioznosti i iz prolosti i sadanjosti i doivi znatnu korist to to ini. Ipak treba da imamo na umu maksimu B.Dozef da moramo uvideti da ne samo to interpretiramo transfer, mi takoe ivimo u njemu. Dok stvaramo pogodan seting
u kome pacijent moe istraivati zaboravljenu prolost anksioznosti u prisustvu
sluaoca (terapeuta) koji pokazuje simpatiju, takoe smo u procesu ponovnog
stvaranja scene neproblematinog deteta sa neproblematinim roditeljem. To je
ono to bi Frojd nazvao transfernim izleenjem (8).
Tehniki problem je, koliko god tana moe da bude interpretacija u skretanju
panje na prolaznu pojavu alarmantnih, negativnih, transfernih misli i uverenja
o terapeutu, sam proces komunikacije, koji usledi posle interpretacije, dovoljan je
da ponovo uspostavi status kvo. Stvarna sposobnost tih ljudi da razumeju vlastite misli u drutvu svog terapeuta, sposobnost uspostavljanja tree pozicije (9),
sastoji se u korienju da sebi obezbede bekstvo od svojih subjektivnih uverenja.
Drugim reima, razmiljaju o sebi da bi izbegli da budu svoji (ono to jesu). Povraaj ravnotee se oslanjao na pacijentovu osnovnu pretpostavku da, premda
terapeut eli da doe do poboljanja, on u stvari ne eli da se pacijent menja. Promena bi, kako se pretpostavlja, znaila transformaciju u pacijentovog nevidljivog
antitetikog dvojnika, koji bi bio nerazuman onoliko koliko je pacijent razuman.
174
175
objekt (14). Ali, ona ga, takoe, suoava sa problemima odvojenosti, zavisnosti, ljubomore i zavisti. Pitanje je da li u pacijentu ima dovoljno zdravlja i snage,
koji e ga podrati zajedno sa njegovim terapeutom da podnese bol tete koju je
priinio sebi i svom objektu. U izvesnom stepenu smo svesni ovog pitanja kada
vrimo procenu. Ali to je teko pitanje koje nam se javlja u naem radu i sa obinijim pacijentima. Takvi sudovi se donose svaki put kada nudimo interpretaciju, a svakako u vezi sa odlukama o zavretku psihoterapije. Kad god se postavi
pitanje zavretka terapije, javlja se pitanje na koje se mora odgovoriti: da li smo
ukljueni u nesvesnu zaveru oko potovanja odbrana? da li smo kao terapeuti u
umu pacijenta uvueni u proces u kome se kontinuirano koristimo kao deo njegovog odbrambenog sistema (2)? Kao to nas B.Dozef ui to se javlja ne samo u
umu pacijenta, ve takoe i u praksi, u terapeutovom nenamernom kontratransfernom stavu i delovanju. Ili je, pak, potovanje odbrana nephodno i umesno?
Da li uskraujemo pacijenta pristajui prevremeno da zavrimo, ne podravajui
realno sposobniji njegov deo protiv pritiska da zadri odbrambenu organizaciju,
ili nastavljamo u svom terapijskom aru beskonano ili ak opasno, ne prihvatajui granice onoga to se moe postii? Da li pacijent koji prevremeno zavrava
zna da se izvue dok se stvari odvijaju dobro (dolo je do izvesnog oporavka,
poseduje ivot makar i ogranien njegovim monim odbranama od bola, koji je
donekle funkcionalan, moda pomalo umrtvljen, ali u njemu ima sutinskog uvida koji mu omoguava da manje pati)? Cena dalje pomoi bi bila da tolerie jo
vie uznemirenosti i depresije, ali je moda ta cena isuvie visoka za pacijenta. To
nije problem takta ve sudova koje treba doneti, kada posledice mogu biti teke
i kada moe biti izuzetno teko predvideti u kom stepenu pacijent internalizuje
psihoterapeuta kao korisnijeg pomonika, a u kom stepenu se sama psihoterapija
koristi kao utoite.
REFERENCE:
1. Money-Kyrle, R. (1968). Cognitive development, Inernational Journal of
Psychoanalysis 49: 691-698.
2. Riesensberg-Malcolm, R. (1999). On Bearing Unbearable States of Mind.
London: Routledge.
3. Steiner, J. (1993). Psychic Retreats. London: Routledge.
4. Grinberg, L. (1990). The goals of psychoanalysis. London: Karnac Books.
5. Feldman, M. (1997). Projective identification: the analysts involvement,
Internantional . Journal of Psychoanalysis 78: 227-245.
6. Joseph, B. (1989). Psychic Equilibrium and Psychic Change. London:
Routledge.
7. Bion, W.R. (1962). Learning from Experience. London: Heinemann.
176
177
179
u praksi veoma esto sreu mulitipli poremeaji, ve i zbog krajnje razliitih individualnih posledica postojanja oteenja na planu socijalnog, emocionalnog,
psiholokog funkcionisanja pojedinca.
Razliite naune discipline pripremaju strunjake razliitih profila za rad sa
osobama sa ometenou. U ovu veliku grupu spadaju edukatori i rehabilitatori
razliitih profila, lekari razliitih specijalnosti, psiholozi psihodijagnostiari,
razvojni psiholozi, radni teraputi, socijlni radnici, psihoterapeuti.
Odnos koji osobe sa ometenou uspostavljaju sa ovim strunjacima, ima
mnoge osobenosti psihoterapijskog odnosa tretmani relativno dugo traju, prua se psiholoka podrka, sprovodi leenje, kreira partnerski odnos aktera. Zato
emo, poput situacije u psihoterapiji, osobe sa ometenou i njihove porodice nazivati terminom klijent jer nam se ini najmanje loim, najmanje stigmatizujuim, sa najmanjom tendencijom ka patologizaciji.
Posmatrano kroz vremensku prizmu, bavljenje nauke iskljuivo oteenjem
nametao je mehanicistiki pristup ljudskoj prirodi, koji je podrazumevao rehabilitaciju svedenu na popravku ili neko manje uspeno prevazilaenje kvara.
Ometenost, tumaena u okvirima medicinokog modela podrazumevala je redukcionizam u shvatanju oveka, zanemarivanje ouvanih kapaciteta i suavanje polja izuavanja samo na oteenje ili oteenu funkciju. Ovakav pristup negativno
se odraavao na odnos strunjak klijent, jer je strunjaka stavljao u ekspertsku
poziciju, a klijenta u poziciju pasivnog konzumenta tretmana. Ekspertska pozicija je doprinosila distanciranju, dehunmanizaciji, ali i podizanju oseanja
omnipotencije i odgovornosti strunjaka koji su bili odgovorni za sve sfere ivota klijenta (leenje, smetanje u ustanove, kolovanje). Kod klijenata se razvijala
nauena bespomonost, pasivizacija, demotivisanost za uee u tretmanu, ali i
za uee u donoenju odluka o sopstvenom ivotu. Strunjaci su veliki deo svog
posla posvetili dijagnostifikovanju, kategorisanju i drugim vrstama etiketiranja,
koje nisu bile primarno korisne njihovim klijenitma. Ovakav susret bio je susret
superiornog pojedinca, koji je autoritativan, ima znanje i prua usluge i inferiornog, koji se stavlja pred svren in i nuno mora da prihvati iskreiran tretman.
Oteenje i deficit su bivali iskljuivi predmet izuavanja, a sauvani kapaciteti
linosti, koji su neprocenjivi u tretmanu ometenosti, zanemareni su.
Tek savremeni trendovi kvalitativno menjaju koncept tretmana. U iu interesivanja ulazi i strunjak, a naroito interakcija izmeu dva aktera. Strunjak,
poput edukovanog psihoterapeuta postaje bitan akter interakcije. Njegova oseanja, svesna i nesvesna reagovanja, osobine linosti i temperamenta, njegova
demokratinost i kreativnost postaju vani i eljeni elementi njegove linosti.
Interaktivnost procesa leenja, rehabilitacije, edukacije ili psihoterapije postaje
jednim od najvanijih aspekata ovih procesa. Polje bavljenja prestaje biti samo
oteenje organa ili funkcije, ve postaje celokupna linost, osoba sa ometenou,
njeno porodino okruenje sa svojim potencijalima, kao i socijalnim interakcija-
180
181
182
ve i porodice, povezivanje simptoma pojedinca sa onim to je u njegovom okruenju, shvatanje da simptome mogu podravati lanovi porodice, te injenicu da
lanovi porodice ne moraju biti svesni svog udela u odravanju simptoma (Asen,
Tomson, 2001).
Specifinosti rada sa porodicom, jednim delom proizilaze iz specifinosti
funkcionisanja samih porodica deteta sa ometenou. Mnoga istraivanja (npr.
Dragojevi, 2008) pokazuju da porodice sa detetom sa ometenou karakterie postojanje stresa u porodici, kao i razlike, na nivou linosti, izmeu roditelja
deteta sa ometenou i bez ometenosti. Samo saznanje o ometenosti deteta podrazumeva snana emotivna reagovanja, kao i dosta dug period adaptacije na
situaciju o kojoj se radi. Fantazije o detetu, stvarane jo tokom trudnoe, elje
za savrenim, zdravim, lepim i pametnim detetom naglo i nepopravljivo se rue,
naroito u situacijama kada je ometenost spolja vidljiva jo pri roenju deteta.
Takoe je ugroeno i duboko simbolino znaenje, koje dete ima za roditelje.
Kao produetak sopstvenog Ega, dete simbolizuje zdravlje, vitalnost, seksualnu
potenciju, besmrtnost. Neka psihoanalitika ispitivanja reakcije majki na roenje
deteta sa ometenou (Solint i Stark) pokazuju da je osnovna reakcija, reakcija tugovanja za izgubljenim, eljenim, zdravim detetom i nastojanje da se dezinvestira
to eljeno, zdravo i savreno dete, a investira roeno kao voljeni objekat. Istraivanja uglavnom potvruju razlike u reagovanjima oeva i majki (Mitler,1986;
Miti, 1996). Dok su preovlaujue reakcije majki strah i oseanje krivice, oevi
reaguju negacijom i izolacijom. Roenje deteta, dogaaj u koji su investirane tolike emocije, tako, postaje traumatino iskustvo. I investicije ire porodice, naroito u patrijahalnim sredinama su izneverene. Roenje deteta sa ometenou
podstie razvoj interpretacija koje se esto veu, naroito u manjim sredinama,
za sustizanje kazne za davno poinjene porodine grehe. Oseanje iracionalne
individualne krivice roditelja, naroito majki, transponuje se u ideju o porodinoj krivici i obratno, ideja o porodinom grehu preuzima se kao sopstvena.
Vremenom, porodini sistem se razvija sa velikim rizikom da postane disfunkcionalan, da funkcionie u senci ometenosti. Najee promene u dinamici
porodinih odnosa su (Hrnjica, 1997): smanjena spontanost meu lanovima porodice, napetost, premorenost, razdraljivost i prenaglaeni doivljaj ometenosti.
Razvoj porodinog sistema pokazuje da se u ovim porodicama veoma esto,
razvija jaka dijada izmeu majke i deteta sa ometenou. Majka, koja je kulturoloki odgovorna za podizanje dece, ali i ophrvana oseanjem odgovornosti i
krivice, zanemaruje svoje uobiajene uloge i posveuje se skoro iskljuivo materinstvu. Oevi, koji su kulturoloki predodreeni da brinu o egzistenciji porodice, uobiajeno se distanciraju, bez davanja dovoljno podrke majci. Ostala deca u
porodici mogu snano reagovati na ovakvu situaciju. Ona dobijaju manje brige i
panje, to interpretiraju na razliite naine, uobiajeno nepovoljno po sebe.
183
184
185
REERENCE:
1. Asen, E., Tompson, P. (2001). Porodina reenja u praksi, Beograd:UNICEF.
2. Carmichael, K. D. (1993). Play therapy and children with disabilities.
Issues in Comprehensive Pediatric Nursing, 16(3), 165-173.
3. Carmichael, K.D. (1994). Play therapy for children with physical
disabilities. Journal of Rehabilitation, 60(3), 51-53.
4. Despotovi, T., Jovanovi-Dunji, I., Vulevi, G., Miti, M., Karleua, M.
(2002). Pomo pomagaima, Prirunik za profesionalce. Beograd, Save the
Children UK Belgrade.
5. Dimoski, S. (2006). Ciklusi razvoja porodice deteta sa slunim oteenjem,
Beograd: Beogradska defektoloka kola, br.1, str. 1-11.
6. Dimoski, S. (2008). Znaaj porodice u procesu rehabilitacije glasa kod
dece, U: Petrovi-Lazi, Kosanovi, Vokalna rahabilitacija glasa, Beograd:
Nova nauna, str.183-187.
7. Dimoski, S. (2010). Kontratransfer kao inspiracija - Ko je preko puta
osobe sa ometenou? U: Frojdov doprinos nauci i kulturi (priredio .
Trebjeanin). Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Beograd.
8. Dimoski, S. (2011). Stavovi prema osobama oteenog sluha i faktori koji
ih odreuju. Beograd. Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju.
9. Dragojevi, N. (2008). Odlike funkcionisanja porodica sa ometenim detetom.
U: D. Radovanovi (ur.) U susret inkluziji dileme u teoriji i preaksi, Beograd:
Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, str. 175-187.
10. Milai, I., Bojanin, S. (1995). Autoritativni stav kao anksiogeni i anksiolitiki inilac u radu sa autistinom decom, Defektoloka teorija i praksa,
Beograd.
11. Hrnjica, S. (1982). Zrelost linosti. Beograd: Zavod za udbenike i nastavna
sredstva.
12. Heflin, J. & Simpson R.L. (1998). Interventions for Children and Youth with
Autism. Prudent Choices in a World of Exaggerated Claims and Empty
Promises. : Intervention and Treatment Option Review. 13.4: 194-211.
13. Lorenz, D. C. (2010). Can I play? Using play therapy for children and
adolescents with disabilities.http://counselingoutfitters.com/vistas/vistas10/
Article_07.pdf
14. McFarlane, W. (1991). Family psychoeducational treatment. In Gurman
A., Kniskern D. (ed.) Handbook of Family Therapy (vol II) NY: BrunnerMazel, 165-178.
15. Sweeney, D.S. & Homeyer L. (1999). The handbook of group play therapy:
how to do it, how it works, whom its best for. Jossey-Bass Publishers.
186
187
lek po protokolu(11-18). Protokol za davanje lekova se odreuje na osnovu rezultata istraivanja, tako da se neprekidno namee tvrenje da je to psihijatrija zasnovana na dokazima. Kritike su usmerene na nedovoljnost dokaza o biolokim
uzrocima bolesti, neusklaenost postavljenih dijagnoza i pretpostavljenih biolokih uzroka, nepouzdanost psihijatrijskih dijagnoza, kao i ubedljivo proizvoenje
novih poremeaja i dijagnoza za koje se predvia davanje lekova (medikalizacija).
Organizovana psihoterapija je proizala iz psihijatrije nastankom i razvojem
psihoanalize(19-23). Decenijama se raspravlja o tome da li je psihoanaliza, kao
teorija i praksa, kao edukacija i profesionalna i socijalna organizacija prevaziena(24-27). Nedavno je francuski filozof Onfre, u javnoj raspravi sa psihoanalitiarima, odgovorio: Svi ti psihoanalitiari, koji su podvrgnuti psihoanalizi, i
koji bi trebalo da budu modeli psihike ravnotee, nisu prevazili svoje neuroze,
koje je izazvala moja knjiga(28-29). Frontalni napad psihoanalitikog establimenta izazvala je njegova knjiga Sumrak idola: frojdovske fabulacije izdata u
Francuskoj 2010. Onfre ukazuje da Frojdovsko drutvo funkcionie kao klan i
oslanja se na sopstveni socijalni status. Vie brine o doktrini u kojoj je frojdovsko
nesvesno u stvari Frojdovo nesvesno, umesto da se usmeravaju na pojedinani
sluaj. Preporuuje da pojedinac postane revolucionaran i da gradi sopstveno
postojanje tako da on ne bude samo zupanik u nekoj zlokobnoj maini. Treba
stvarati radikalno Ja, radikalnu Subjektivnost. Identitet bez dvojnika. Za razliku
od Mejsona(30-31), koji surovo napada psihoanalizu i psihoterapiju uopte, ali ne
nudi nikakvu alternativu psihoterapiji, Onfre ubedljivo nudi hedonistiko usmerenje prema pojedinanoj stvarnosti i ispravnoj linosti.
Vodei psihoanalitiar Kernberg je veoma dokumentovano prikazao kako
edukacija u psihoanalizi osujeuje razvoj buduih psihoanalitiara(32). Getaltista Barber je dodao nove sadraje za razmiljanje i procenu nepovoljnih efekata
zahtevane edukacije(33). Vredi napomenuti da je getalt terapija poela da se razvija pedesetih godina XX veka i podsticala je anarhinost(34). Ovakav pristup
je verovatno bio podstaknut Perlsovim suprotstavljanjem psihoanalizi, koja je
ve bila organizovana profesija(35). U poetku se malo raspravljalo o moralu i o
vrednostima zajednice, kao i o moguoj terapijskoj teti. A savremeni getaltisti
podstiu: meuzavisnost (ne autonomiju), koheziju (ne fragamentaciju), integritet (ne nasuminost), zajednicu (ne individualnost), potenje, (ne manipulaciju),
radost (ne oajanje), autentinost (ne pojavnost), ivot ((ne smrt). Utvreno je
iznenaujue dobro opte slaganje u getalt zajednici o pravilima etike i profesionalnom usvajanju pravila United Kingdom Council for Psychotherapy.
188
Razvojem razliitih pristupa interpersonalnom odnosu izmeu klijenta i psihologa dolo je do usmeravanja prema prilagoavanju i zdravlju, a time i do promene termina. Poela je era savetovanja i edukacija za savetnike, postepenim nestajanjem granice izmeu savetovanja, terapije i psihoterapije(36-38). Izgleda da
se samo u pristupu bolestima zavisnosti odrava samo savetovanje, bez vidljivog
usmerenja prema psihoterapiji.(39) Klinika psihologija, zbog svoje usmerenosti
prema bolesti, dobija optuujua obeleja. U kritikoj psihologiji je obeleena naslovom: Clinical Psychology: The Politics of Madness(40), oslanjajui se na kritiki
pristup psihijatriji. Naglaava se opasnost od sticanja prava klinikih psihologa da prepisuju lekove i sarauju sa farmaceutskim kompanijama, jer im je primarna motivacija i dobit. Opreznost se zasniva na injenici da su farmaceutske
kompanije preplavile skoro sve oblasti psihijatrije (edukacija, trening, fondovi za
istraivanje, asopisi, konferencije, uplitanje u odreivanje sadraja za Dijagnostiki statistiki prirunik)(41).
Dalje irenje interpersonalnih profesionalnih odnosa izmeu profesionalca i
klijenta postepeno otklanja termin psihoterapija. Time se otklanja nepovoljno
obeleavanje klijenta dijagnozom, boleu, pa i samim leenjem. Profesionalnu
pomo kroz interpersonalni odnos sve vie trae ljudi koji se uopte ne smatraju
bolesni, ve im je potrebna podrka za socijalno delovanje i usmeravanje. Tako
se dolo do kouinga (coaching)(42-43). Pripadnici ove profesije ue klijente posebnim vetinama, posebno vezano za javno istupanje. I ova profesija, bez obzira
na prethodno zavrene kole obezbeuje dodatnu edukaciju, etiku i superviziju.
Proizlazi da je ova profesija od samog nastanka shvatila znaenje institucionalizacije, sticanja zvaninih diploma o kvalitetu znanja i strunosti, to obezbeuje
administrativnu i socijalnu stabilnost edukovanih pojedinaca i profesije u celini.
Savremeno trite zahteva dokaze o uspenosti profesionalnog delovanja. Poev od medicinskog obrasca za primenu uspene terapije, koja se preopruuje, pa
ak i nareuje, u modu je uao termin medicina zasnovana na dokazima(44-45).
U samo 15% sluajeva medicinske intervencije su podrane solidnim naunim
dokazima. Sada profesije koje primenjuju interpersonalne odnose koriste termin
zasnovano na dokazima iz prakse(46). Za dokazivanje uspenosti neophodna
su istraivanja koja potvruju primenjivost i uspenost primenjenog metoda, a
time i profesije u celini. Dobri rezultati postaju osnova za reklamiranje kvaliteta
pruenih usluga, ali i za traenje novca za nove istraivake projekte. Time se
potvruje organizovanost i uspenost cele profesije. Istraivanja se usmeravaju
na one oblasti za koje postoji interesovanje na tritu i za koje se moe dobiti novac, ali i pretpostaviti pozitivni rezultati istraivanja. Profesionalnost i uspenost
istraivanja se podstie injenicom da su nosioci projekta priznati autoriteti, elita
profesije, voe i veti menaderi(47-49).
Profesionalno obeleena interpersonalna komunikacija, bez obzira na imenovanje, obuhvata veoma raznovrsne metode i u svojoj praktinoj primeni obuhvata
i veoma oteene pacijente, kojima su neophodni i staranje i pomo organizovane
drutvene zajednice, ali i socijalizovani i dovoljno uspeni pojedinci koji hoe, za
svoj novac, da budu bolji, da bolje nego dobro razviju i praktino primene svoje
pretpostavljene sposobnosti.
U svakoj socijalno odobrenoj i prihvaenoj profesiji kroz usmereno organizovanje dolazi do postepene generacijske i hijerarhijske raspodele. Prethodne
189
190
191
192
193
194
Ovaj problem nastaje iako se drimo uenja kao pijan plota. Proizlazi da zen
ipak doputa slobodniji izbor uitelja, iako trai punu podreenost i ne doputa
provere uitelja. U zenu se ak postavlja i pitanje naslednika. Razreenje jednog
naslednika se uklapa u moj nain razreenja prethodnog uenja. Pria kae da je
Munan imao naslednika ou i hteo je da mu preda knjige. ou je rekao: Ako
je knjiga tako vana, bolje je zadri za sebe. Primio sam tvoj zen i bez tog pisanja
i zadovoljan sam njime onakvim kakav jeste. Munan je smatrao da ou treba
da uva knjigu kao znamenje primljenog uenja. Kad je dobio knjigu, ou ju
je odmah bacio u uareno ugljevlje(98).
Potpuno ponitenje individualnosti i potpuno odbacivanje lanih Ja radi
nejasnog ostvarenja optosti, tj. radi potpunog preuzimanja voinih poruka,
zahteva i ciljeva zastupljeno je u sektaki organizovanoj grupi koja namee verovanja i uenje Gorijeva(92). Not izdaje svoj drugi dnevnik uenika citirajui u uvodu Banjana: Onaj koji e neustraiv biti uprkos svim nesreama, neka
nepokolebljivo prati uitelja(120). lanicu ovakve grupe su doveli na leenje u
potpunom psihikom rasulu poto je nekoliko dana provela sama u sobi, neprekidno priajui (mogue sa svojim uiteljem?). Okida rastura je bilo tromeseno
odsustvo gurua. Psihiko stanje je davalo utisak ispranog mozga. Psihika stabilizacija se postepeno odigravala uz uestale terapijske razgovore i 25 + 25 + 0 mgr
anafranila i 2x250 mg eftila zbog ispoljene depresije i dezintegracije.
Prevazilaenje ovih razvojnih kriza na putu prema profesionalnom identitetu, kojim se povezuju line osobenosti i sposobnosti sa staranjem, pomaganjem
i leenjem pacijenata kroz humanistike osnove samih profesija, odigrava se u
dvogeneracijskom sistemu. U veini edukacionih pristupa postoji znaajna udaljenost izmeu edukatora i edukanata. Edukanti adolescenti mogu odravati
dva nivoa grupnog organizovanja: kao grupa koja se posveuje edukacionim zadacima i kao grupa koja ostvaruje uzajamnu socijalnu podrku mimo edukacije. Edukaciono usmerena grupa moe doprinositi homogenosti po kognitivnom
sadraju, po aktivnostima tokom edukacije, ali mogua su i rivalstva, nastanak
favorita i autsajdera. Razlozi za favorizovanje mogu biti vezani za poslunost, ispoljenu aktivnost i pokazano znanje, ali i za line sklonosti edukatora. Buntovnici mogu postati izolovani autsajderi, ali mogu je i preutni bunt i meu drugim
edukantima. Zato je vano da edukatori ukljuuju psihodinamsko razumevanje
individualnih i grupnih odnosa otklanjanja prepreka u odvijanju edukacije.
Humanistiki usmerene profesije pretpostavljaju staranje i pomaganje pacijentu na osnovu povezanosti ovih profesija sa drutvenim tendencijama i, jo
vie, sa tendencijama svakog pojedinca(121-129).
Staranje pojedinca za sopstveno zdravlje i odravanje opte socijalne i radne
sposobnosti do samoostvarenja, smatra se povoljnom odgovornou prema samom sebi i sopstvenom ivotu(130). U skali pojedinaca koji potrebuju i/ili trae
195
196
stara i kome pomae. I u takvim hipotetikim situacijama profesionalac ukljuuje odgovornost, koja zahteva prikladnu napetost i usmerenost uz lino uee u
samoj delatnosti. Usklauje se napetost i smirenost, kontrola i usmerenje i uloeni napor da se uspeno obavi zadatak. Tako se postie narcistiko samozadovoljstvo izvrenim zadatkom. U najteim situacijama ugroenosti ivota drugog oveka, profesionalnost postaje jedino opravdano odreenje uz odgovornost prema
razreenju sveukupne situacije(135-137). U uslovima mogue line ugroenosti
neophodna je potpuna kontrola situacije i iskustveni izbor prikladnog postupka.
Profesionalac pouzdano doivljava oputanje line napetosti i kada uspeno otkloni pacijentovu ugroenost ivota i sopstvenu ugroenost teinom zadatka, a
povremeno, u psihijatriji, i linu ugroenost.
Oigledno je da je edukacijom postignut vrhunski stepen profesionalnosti apsolutni preduslov za ispunjavanje ovakvih profesionalnih zadataka. Tako se postiu usklaenost svih psihikih i telesnih elemenata, koji su neophodni za izvrenje
zadatka. Uz steeno znanje i iskustvo neophodna je celovitost odreenja svakog
postupka u svakom trenutku sa stepenom uhodanosti. Preuzimanje zadatka,
svesnost izvrenja, svesnost praenja situacija i sopstvenog delovanja tada dobija
automatizovano ukljuenje preko subkortikalnih veza kojima se ubrzava i donoenje odluke i izvrenje postupka. Ovakvo delovanje profesionalca se moe nazvati intencionalnost, anticipacija, intuicija, iskustvo, ali uvek postoji spoj znanja i
prethodno injenog. Zbog potpunog ukljuenja u izvrenje zadatka, profesionalac
nema vremena niti da bira, niti da proverava, niti da procenjuje niti da ukljuuje
bilo kakvu asocijativnu komponentu subjektivnog doivljaja. Preuzeti zadatak je
istovremeno i cilj i odreenje celine postojanja i delovanja profesionalca.
Ostaje pitanje da li je dovoljno obuhvatno i pohvalno rei za edukovanog profesionalca u humanistiki usmerenim profesijama da je vrhunski profesionalac.
Da li se ovakvom kvalifikacijom moe prikazati celovita profesionalna delatnost i
ispuniti oekivanja, pretpostavke i ciljevi profesije u celini i u pojedinanim situacijama? Da li humanistiki oblikovana profesija oekuje, trai, pa i zahteva od edukovanog profesionalca i lino svesno uee zajedno sa definisanim subjektivnim
doivljajem, u kome se povezuju znanje, vetina, emocije i akcije, koje se strukturiu kroz odnos sa drugim ljudskim biem i njegovim subjektivnim doivljavanjem?
U ekstremnim profesionalnim zadacima se moe govoriti o svesnosti i ozbiljnosti prihvaenog zadatka, potpunoj odgovornosti i usmerenosti, o visokoj
napetosti, koja je neophodna za realistino procenjivanje i delovanje. Ali ne moe
se govoriti o svesnom doivljavanju drugoga, niti o ukljuenju profesionalca u
subjektivno doivljavanje drugoga, pa ni samog sebe. Ne moe biti jasnije oblikovanih emocija, pa ni prisutnost elje da se ostvari staranje i pomaganje drugom
ljudskom biu, to je sutinski zadatak ovih profesija.
Tako profesionalnost postaje borbeni mehanizam sa elementima odbrane,
odravanje celovite strukture linosti i odreenih delovanja prema zadatku.
197
198
analiza ne mora da ostvari linu i socijalnu zrelost profesionalca. Uz to se i preporuuje da svake pete godine psihoanalitiar dopuni ili ponovi analizu. Zrelost koja
se trai od psihoanalitiara se i ne poklapa sa preutno prihvaenim obrascima line i socijalne zrelosti. Svako razmiljanje o zrelosti se prelama izmeu samoodreenosti i prilagoenosti grupama, porodinim i socijalnim pravilima ponaanja i
odnosa i prihvaenog sistema vrednosti. Za pretpostavku zrelosti treba ostvariti
prevazilaenje potrebe za primarnom porodicom i grupom vrnjaka. Ostvarenje
nezavisnosti se potvruje sposobnou biti sam, ali za socijalizovanost je potrebna i
sposobnost biti sa drugima, uz preplitanje miljenja, oseanja i delovanja. Pozitivna
komponenta nagona samoodranja je bezuslovno voljenje sebe uz postupni razvoj
odgovornosti prema svome ivotu. Povoljna socijalizacija se potvruje korienjem
sopstvenih sposobnosti i dogradnjom samopotovanja. Apstraktno usmerenje sebe
prema oveku uopte, prema bilo kome oveku je osnova bavljenja starajuom i
pomauom profesijom. Sposobnost biti sa drugim se potvruje voljenjem sebe u
bilo kome drugom. To je dodatno odreenje spremnosti za ove profesije. Stoga zrelost, s jedne strane, doprinosi prevazilaenju potrebe za grupom, a sa druge strane,
oblikuje novu spremnost za nove odnose sa drugima(137-138). Potpunost linosti
se strukturie uspostavljanjem dvogeneracijske porodice i preuzimanjem odgovornosti za sopstveno potomstvo.
Mnogi smatraju da se za ove profesije odluuju oni koji ele da pomau nemonima, potvrujui se kroz arhetip iscelitelja. Postoji i pretpostavka da se za
psihologiju i psihijatriju odluuju oni koji sumnjaju u svoju normalnost, da bi
otklonili svoje strepnje. Druge pomaue profesije se biraju bez posebnog premiljanja ili oekivanja. Izbor bilo koje profesije ne obezbeuje ispunjenje pretpostavki ili oekivanja. Ipak se pretpostavlja da kasniji izbor doputa pouzdaniju
procenu sopstvenih mogunosti u profesiji. Po tome psihijatri najkasnije biraju
profesiju. Ali sadanja medicinska ideologija savremene psihijatrije se u potpunosti oslanja na leenje lekovima, odbacujui potrebu za humano obeleenim odnosom izmeu psihijatra i pacijenta(139-141). Ponitenjem humanistikih obeleja
psihijatra ostaje se iskljuivo na profesionalnosti. Tako se humanost psihijatrije
svodi na onoliko humanosti koliko je ima u samoj profesiji.
Svako predvianje budunosti i verovanje u usklaenost sopstvene linosti
sa izborom profesije je bez dovoljno osnove. Pouzdani pristup poetnika u ovim
profesijama je prihvatanje neizvesnosti, radoznala spremnost za suoavanje sa
novim, stalno sticanje znanja i opreznost u primeni(142-146). Ukoliko poetnik
ne ostvari ovakav primarni stav i osloni se na nepotvrena oekivanja, mogua
su neprijatna iznenaenja, razoaranja (to nisam oekivao, nisam znao da je
tako). Poetnik treba strpljivo i postepeno da se prilagoava zahtevima profesije, a ne da se profesija prilagoava oekivanjima poetnika. Put koji je odreen
izborom profesije trai istraivanje, prihvatanje tekoa i proveravanje. Ni znanje
ne obezbeuje dovoljnu pripremljenost za neposredno suoavanje i ukljuenje u
199
profesionalne zadatke, ali obezbeuje zadovoljavajui stepen spremnosti za preuzimanje novih zadataka.
Spremnost da se pomogne drugome moe se smatrati vrstom najosnovnije
motivacije za ove profesije. Spremnost za davanje kroz sopstveno delovanje, bez
oekivanja uzvraaja, uz pretpostavku da se moe dati, samo treba nauiti ta i
kako. Potrebno usmerenje je initi za drugoga i biti sa drugim. Ovakav stav prema sebi i prema drugima se oslanja na individualne osobine koje su potvrene i
istraivanjima. U psihoterapiji povoljnije rezultate su postizali ljudi koji su posedovali oseanje topline i empatije(147).
Toplina se pretae u samopouzdanje sa potrebom oseati drugoga, nagonsko samopouzdanje, u kome se odslikava primarno delovanje majke i preuzeto
osnovno poverenje, oseanje sigurnosti, pa i nepovredivosti. Uz primarni odnos
obeleen toplinom dograuje se empatija(148-151), sposobnost preuzimanja oseanja drugoga, (osetiti kako je onom drugom na osnovu neverbalnih poruka,
poev od poloaja tela i pokreta, izraza lica i pogleda, naina govora). Obe doivljene komponente se pretau u osnovno poverenje u ljude pristupajui drugome
bez straha. Empatija postaje osnova za uspeno staranje za drugoga i pomaganje
drugome uz izabrani nain kako mu pristupiti. Ne ostvariti istovetnost oseanja
sa drugim, ve samo prepoznati oseanja drugoga, a zatim, osloncem na osnovno
poverenje i spremnost za injenje, pomoi drugome da manje pati, da osea da je
prihvaen, da ostvari poverenje u terapeuta, a i u sebe, da prihvati staranje kojim
se obezbeuje toplina, opstanak i sigurnost.
Ovako strukturisana motivacija i uspostavljeni odnos preobraa se u osnovu
za izbor delovanja. Preobraanjem doivljene i prepoznate empatije u oblikovanje delovanja poinje autentinost terapeuta. Autentinost se odraava kroz rezonantan i uspean nain delovanja na drugoga kroz uspostavljeni odnos. Bez odnosa nije mogue biti autentian terapeut, niti je mogue podsticanje povoljnih
promena u drugome(152-153).
Primarno emotivno odreenje prema drugome poinje od topline i prepoznate empatije. Nepovoljno je da empatija preplavi subjektivni doivljaj primaoca
oseanja i da se izgubi samoodreenje kroz poistoveenje sa drugim.
Toplina i osnovno poverenje raskravljuju granice drugoga i podstiu prijem
ponuenog staranja i pomaganja. Potreba za saznanjem o drugome, radoznalost,
glad za informacijama, kao aktivno usmerenje prema drugome, isprepletano je
primarnim empatikim povezivanjem. Uz empatiju se dograuje ciljano traganje
za subjektivnim stanjem drugoga. Radoznalost usmerava i prema kognitivnom
odreenju empatiki doivljenog u uesnicima odnosa.
Spajanjem topline, empatije i radoznalosti stvara se novi obrazac delovanja,
odraavajui genuinost, autentinost, individualnost. Radoznalost kao organizacija otvorenosti prema polju sa postupnim organizovanjem je smiljeno tera-
200
201
stvara utisak mogunosti menjanja injenica i uzroka u cilju otklanjanja nepovoljnih tokova, a time i strepnje. Nauka je postala najpouzdaniji nain kako oblikovati
sadanjost da bi se dirigovalo sutranjicom. Ali sama nauka, svojim razvojem, zadovoljenjem ljudske radoznalosti, proizvela je sadraje koji su postali mora savremenog oveka i pojaali strah od sutranjice. Uz svu ispoljenu naunost i verovanje
u nauku strah od sutranjice dobija obeleje straha od sopstvene smrti(155).
Igrajui se raunom verovatnoe, dolo je do veoma sloenog suenja nauci
i naunicima. est uglednih naunika i jedan dravni zvaninik su optueni za
smrt 2309 rtava zemljotresa u Italiji(156). Zbog brojnih manjih potresa konsultovani su naunici zbog procene da li moe doi do katastrofalnog zemljotresa.
Naunik je odgovorio: Kratkorono gledano, takva mogunost teorijski se ne
moe iskljuiti, ali nije verovatna. Dravni zvaninik je ak rekao da manji potresi smanjuju rizik od jaeg udara. Nauka kae da samo u 2% sluajeva uestali
potresi u trusnom podruju nagovetavaju vee zemljotrese. Sedam naunika i
strunjaka osueni su na po est godina zatvora(157).
Oni koji su verovali nunicima, kritine noi su ostali u kuama i poginuli.
Drugi su, po iskustvu, na manji potres izali iz kua i ostali ivi. Naunici brane svoje kolege, jer je nerazumno oekivati da se tano predvidi vreme, mesto i
jaina zemljotresa. Poginuli su odustali od odgovornosti za sopstvene postupke.
Verovanje esto odreuje izbor i odluku, ali time se odrava lenost i odustajanje
od line odgovornosti, od radoznalosti, a time ak i od neprekidnog prikupljanja
novih podataka, to spada u nauni metod(158).
Jo neobinije verovanje se odigralo zbog autoriteta vodeih naunika. Danijel ahtman je otkrio do tada nepoznati poredak atoma u kristalima(159). Neprikosnoveni naunik Lajnus Bauling javno je odbacio ovo otkrie. ahtman je
otputen, jer je osramotio celu ekipu. ef je uputio ahtmana da proita udbenik Paulinga. Tek posle smrti Paulinga, drugi naunici su potvrdili ahtmanovo
otkrie, pa je prestalo verovanje u nauni stav Paulinga. ahtman je tek posle 19
godina dobio Nobelovu nagradu za svoje otkrie.
Sada zamislite nauku zasnovanu na dokazima i statistiki obraenim istraivanjima, koja obuhvataju probrane pojedince i utvrdi se postojanje grupe simptoma kod izvesnog broja ispitivanih, i to na osnovu testova sa prilino usmerenim pitanjima(160-166). Vodei ljudi, autoriteti, koji poseduju administrativnu,
naunu i profesionalnu mo, daju novokomponovanu dijagnozu, uvedu u bibliju (DSM), a zatim odrede protokol za davanje lekova. Savremeni profesionalni i
pravni stav prema homoseksualcima podstakao je strepnju nekih pojedinaca da
e uskoro i pedofili stei ista prava.
Put prema preuzimanju line odgovornosti u psihijatriji i psihoterapiji ostvaruje se dogradnjom linosti prema svesnosti sebe i kroz sticanje znanja tokom
obavezne edukacije, kroz sopstveno zadovoljenje realnosti o samom sebi i o dru-
202
gim ljudima, kroz procenu svojih edukatora i supervizora i kroz sva pisana znanja. Odreenje osnovnih pravila i subjektivno odreenje prema profesiji doprinosi poetnoj profesionalnosti, koja proizlazi iz saznanja o profesiji i pravila za
uspostavljanje i odravanje odnosa sa drugim ljudskim biem. Profesionalnost se
omeuje pravilima i ciljevima profesije, zakonima i odnosima prema socijalnoj
sredini, zdravstvenim ustanovama i posebno prema pojedinanom oveku, koji
trai i/ili potrebuje pomo. Profesionalnost se potvruje sopstvenim sposobnostima za obavljanje delatnosti, sopstvenim znanjem i iskustvom.
Nijedna edukacija ne obezbeuje potpunu spremnost za neposredno ukljuenje u praktini rad, sa dovoljno samopouzdanja, dovoljno sposobnosti nauenog
sa pojedinanim pacijentom ili sa grupom. Znai, neophodna je svesnost nepotpune pripremljenosti, vrsta neizvesnosti, otvorenosti, budnosti, radoznalosti,
ime poinje odreenje sebe u svakom sledeem trenutku. Delovanje se svodi
na proveru iskoristljivosti svega ranije nauenog i samog sebe, kao terapijskog
sredstva. Uz neizvesnost prema buduem delovanju odrava se i nesigurnost u
proceni ve uinjenog. Pristupa se apstraktnom poreenju sopstvenog delovanja
sa profesionalnim delovanjem uopte. Bezbroj pitanja trae odgovore kojih nema
uvek: da li sam dobro uradio, pogreio, da li sam mogao bolje da uradim, kakve
e biti posledice moga delovanja, konano kako dalje, kakav je plan na osnovu
uinjenog. Nikad nema sigurnosti u uinjeno niti u budue injenje. Sve se to
preplie sa pitanjem individualnosti u radu i line odgovornosti, stepena posveenosti i samopouzdanja, procene sebe i pacijenta.
Tako se postavlja pitanje supervizije. Posle svih edukacija i formalno steenih znanja, prava na ukljuenje u profesiju, namee se sloenost supervizije. Da
li je supervizija upotreba poloaja rukovodee elite, edukatora i administratora
radi nadzora nad kvalitetom rada drugih profesionalaca, ili radi line koristi,
profesionalne i materijalne? Ili je to potreba nesigurnih profesionalaca, koji nisu
dovoljno osposobljeni da budu odgovorni, pa im je potrebna stalna podrka, pomo i provera. Izvesne hijerarhijske strukture u ustanovama ostvaruju vrstu supervizije i kada nije traena. Dovoljno je setiti se da svaka otpusna lista mora biti
potpisana i od hijerarhijski nadreenog profesionalca. Neki praktiari mogu biti
vie efektivni, sposobni i samopouzdani od drugih, pa da im supervizija bude
samo administrativno optereenje. U stvari, tradicija supervizijskog odnosa se
moe shvatiti kao zamena dokaza i razloga mistikom profesije.
Tako smo stigli do ostvarenosti prava na sopstvenu profesionalnost. Treba
proveriti ta to znai, da li je mogue odrati svesnost sopstvene linosti i profesionalnosti, kako potvrditi sopstveni identitet u okvirima profesionalnog delovanja, i pored neprekidnih, spolja nametanih zahteva za uniformisanje u okvire
profesije. Vredi prikazati pretpostavljenu skalu ispoljavanja profesionalnosti i linosti u populaciju psihijatara i psihoterapeuta(103):
203
204
do stapanja u mit(167-169). Cilj svih ovih profesija je da se prevazilaze ili smanjuju razlike, koje su odreene poetnim poloajem i ulazom u odnos. S jedne
strane je profesionalac, ljudsko bue, koje je spremno da daje, da ini za drugoga.
S druge strane je pojedinac manje sposoban za samoodranje i samoostvarenje,
oteen, ugroen, koji treba i trai da kroz uspostavljeni odnos smanji postojeu razliku. Pokazalo se da etika i moral u ovim profesijama ispoljavaju izvesne
osobenosti koje je neophodno proceniti pre nego to se doe do individualnosti i
autentinosti u psihijatriji i psihoterapiji.
Medicinska etika je preuzela sutinu opteg humanistikog, socijalno prihvaenog morala, zahtevajui da moralnost bude spojena sa odgovornou profesionalca(170-171). Etike drugih profesija, koje se staraju i pomau drugome, oslanjaju se na etiku medicine i na opte moralne principe
Za profesije koje se oslanjaju na medicinsku etiku pristupaan je termin staranje(172). Moje razumevanje ovog pojma je profesionalno preuzimanje potpune odgovornosti za ivot i opstanak drugog ljudskog bia. Osnova je u ivotnoj
ugroenosti i ubedljivoj nemogunosti drugog ljudskog bia da opstane. Staranjem se obezbeuje postojanje i poboljanje ivota i opstanka.
U pomaganju se ostvaruje pruanje podrke da manje sposobni pojedinac
smanji svoju manjkavost, smanji razliku izmeu sebe i profesionalca uz poveanje sposobnosti za opstanak i preuzimanje odgovornosti za sopstveni ivot i
delovanje. Staranje ukazuje na obuhvatniji profesionalni pristup i umanjenu sposobnost opstanka. Pomaganje ukazuje na delimino ouvanu sposobnost opstanka i staranje o sebi.
Razvoj profesionalnih etika je podstakao izvesne posebnosti, koje su povezane sa moralnou uopte. Posebnosti etikih principa psihoanalize i danas se
odravaju. Poto je proizala iz medicine, kada psihijatrija nije bila posebna profesija, psihoanaliza je postavila visoke etike principe, ali zasnovane na rodno
odreenim postavkama psihoanalize i seksualnosti. Time je dolo do delimine
dehumanizacije psihoanalitiara, uslovljene etikom i metodologijom tretmana.
Pacijenti pogodni za psihoanalizu nisu vitalno ugroeni, pa se time iskljuuje
osnovni humano-etiki princip medicine: ivot je vredan. psihoanaliza usmerava svoje delovanje na rodno odreenje i seksualnost. Nije toliko bitno biti ovek, koliko je bitno biti ensko ili muko. Humanost psihoanalize se svodi na
ostvarenje rodnosti i seksualnosti analiziranog, to je samo deo ljudskosti. Psihoanalitiar postaje vie ena ili mukarac nego to je celoviti ovek. Na osnovu
seksualnosti ostvaruje se i uspostavljanje odnosa i terapijsko delovanje. Treba naglasiti da biti mukarac, ili biti ena nikako ne ukazuje da je time ostvaren ovek.
Zamerka psihoanalizi je i usmerenost prema ostvarenju mukosti ili enskosti
bez dovoljno obzira prema optim socijalnim i moralnim pravilima.
Pravilo da psihoanaliza ne teti pacijenta je obavezno pojaalo etike zahteve
i profesionalnost. Da bi ostvario uvid i kontrolu nad sopstvenom seksualnou, i
205
time otklonio mogunost oteenja analiziranog, psihoanalitiar mora da poznaje sebe, svoje komplekse, crne mrlje, da bi postigao profesionalnost. Izbegavanje
osteenja analiziranog je dovelo do veoma surovog zahteva postavljanja rastojanja, odustajanja od emotivne komponente u tom odnosu. Neutralnost psihoanalitiara titi analiziranog.
Zahtevima za neutralnost ponitava se ljudskost i umrtvljuje se ovek. Sam zahtev za neutralnou postaje oigledna kritika(173). Psihoanalitiar Simon kae:
Odrati neutralnost terapeuta. Negovati psiholoku odvojenost od pacijenta.
Dobiti pristanak posle obavetenja o tretmanu i proceduri. Sudelovati verbalno
sa klijentom. Onemoguiti ikakve prethodne tekue niti budue line odnose sa
pacijentima. Umanjiti telesni kontakt. uvati relativnu anonimnost terapeuta.
Uspostaviti stabilno politiku naplate. Obezbediti stalni, privatni i profesionalni
prostor. Odrediti duinu i vreme sesije(174).
Psihoanaliza je nastala zbog postupno shvaene potrebe za samospoznajom
kroz odnose sa roditeljima uz znaajno precenjivanje seksualnosti. Spoznaja samog
sebe u odnosu sa ljudima i prema stvarnosti, prepoznavanje svesnih, prisvesnih,
pa i nesvesnih motiva je oslobaalo analiziranog pacijenta od trpljenja i sputanosti
bez potreba za procenom delovanja na druge i na socijalnu sredinu. Zbog stroge selekcije pacijenata, moglo se pretpostaviti da osloboeni analizirani svojom steenom slobodom nee ugroziti druge, svoje socijalno ponaanje i moralne principe.
U terapijskim uslovima osloboeni psihoanalitiar mora ostvariti potpunu samokontrolu, iskljuenje slobode, ponitenje i kontrolu sopstvenih misli, stavova
i, posebno, emocija. Analitiar je razreio svoje odnose sa primarnim objektima,
usput je mogue razreio i svoju seksualnost, a pri tom iskljuuje sebe iz odnosa.
Uprkos svih edukacionih nastojanja, linost analitiara ulazi u igru, poev od tela,
pokreta, izraza, izabranog izgleda. Da ne pominjemo neizbeno ukljuenje prisutnou, to je odnos dva ljudska bia u vremenu i prostoru. Moe se pretpostaviti
da analitiari znaju da je zahtevana neutralnost nemogua. Kako odrati prisutnost i sopstvenu svesnost, iskljuiti bilo kakav znak o sebi i svojim subjektivnim
odreenjima i emocijama. Proizlazi da ta neutralnost zahteva analitiarevo telesno
prisustvo, ali da odustaje od sopstvenog identiteta, pa i od bilo kakvog ispoljavanja
autentinosti. (Pacijent je bio pet godina na psihoanalizi i najvie mu je smetalo to
ga doeka ljubazna, dobronamerna nasmejana osoba, koja se u potpunosti menja
tokom seanse, postaje ukoena, hladna, bezizraajna. Pitao se sa kim on to razgovara, da li se radi o dvostrukoj linosti. Razilaze se uz uzajamno nezadovoljstvo.)
Pretpostavlja se da je terapeut edukacijom i linou osposobljen da prui podrku ugroenim, oteenim i manje sposobnim za samoodranje. Odraavajui
sopstvenu linost kroz etiko ponaanje i profesionalnu odgovornost, terapeut
je istovremeno predstavnik pozitivno prihvaene moralnosti i u socijalnoj sredini. Odgovornost prema struci postaje i odgovornost prema sebi sa obavezom
razvijanja sopstvenih sposobnosti, ali i odgovornost prema drugima i spremnost
206
davanja drugome, ali bez samooteenja i bez rtvovanja. To davanje se preobraa u kreativno obogaenje sebe: to se vie dajem na podsticaj drugoga, to se vie
stvaram i vie imam.
Potvrda o iskoristljivosti psihoanalize se neoekivano nalazi kroz terapijske
potrebe profesionalaca. Znatan broj psihoterapeuta, koji doive svoju nelagodnost i krize u okviru sopstvenog ivota ili u samoj profesiji, esto se obraaju
psihoanalitiarima za tretman. Proizlazi da je psihoanaliza korisna za kvalitetno
prihvatanje moralno-etiki odreenog terapijskog odnosa kroz poveanje samospoznaje, postignutu slobodu samoiskazivanja i emotivno-kognitivno proirenje repertoara ponaanja samog terapeuta.
Kroz ovakvo razmatranje terapijskog odnosa postaje jasnija prirodnost humanistiko-egzistencijalistikog pristupa. Prihvata se celovitost linosti i sloenost
uzajamnog odnosa usmeravajui se prema telesnoj, socijalnoj, linoj i duhovnoj
dimenziji, odravajui mozainost i ravnoteu delujuih elemenata. Kroz uvid i
delovanje u ostvarenoj dinamskoj ravnotei terapeut ostvaruje moralno samoodreenje u okvirima profesije, line i socijalne odgovornosti.
Holistiki pristup profesije koja uspostavlja humanistiki odnos prema drugome mora uzeti u obzir i usmerenost prema celovitom obuhvatu moralnih potencijala oveka i profesionalca, i klijenta. Kolberg je uspostavio faze razvoja morala, koje su obeleene posebnim oblicima ponaanja i odnosa(175).
1. Prve dve faze su premoralni nivo. Prva faza moralnosti se zasniva na kanjavanju i izbegavanju kazne. Nema prave moralne obaveze, nema poimanja prava
drugih, niti pravog potovanja za autoritete, ve samo usklaujue pokoravanje
prema onima koji imaju mo kanjavanja. Druga faza je hedonistika moralnost,
zasnovana na ideji da su akcije koje zadovoljavaju potrebe zbog toga i opravdane.
Usklaenost sa pravilima je radi dobijanja odobravanja i nagrada od drugih. Cilj
je ostvariti dobit bez obzira na dobiti drugih.
2. Trea i etvrta faza dostie nivo konvencionalne usklaenosti uloga. Moralne vrednosti se oslanjaju na oekivanja drugih, i stoga ukljuuju razumevanje
i prilagoavanje gleditima drugih. Cilj je zadovoljiti druge, biti dobar deak.
elja je biti prihvaen od drugih. U etvrtoj fazi moralnost se oslanja na potovanju autoriteta. Moralna obaveza je izjednaena sa dunou prema socijalnim
i religijskim autoritetama. U osnovi je elja da se izbegne razoaranje i prekor
autoriteta.
3. Na trei nivo moralne zrelosti ukljuuje se i peta i esta faza i to je moralnost samoprihvaenih moralnih principa. Moralnost je internalizovana i autonomna. Pojedinac se moe suprotstaviti oekivanjima drugih i naredbi autoriteta
po sopstvenoj savesti. Peta faza je moralnost ugovora, individualnih prava i demokratski prihvaenih zakona. Prihvata se da svi pojedinci imaju prava, neza-
207
visno od statusa, uloge ili socijalne vanosti. esta faza je najzrelija moralnost
individualnih principa i savesti.
Istraivanje moralnosti studenata i pripadnika Peace Corps je dalo sledee
rezultate. Relativno mali broj pojedinaca, koji dostignu nivo samoprihvaenih
principa, bili su nezavisni od svojih roditelja, vrlo aktivni u socijalno politikim
protestnim pokretima, smatraju se buntovnim, agnosticima ateistima ili areligioznim. Veina su konvencionalno moralni, politiki su konzervativni, neaktivni
u socijalno politikim organizacijama i povinovani roditeljskim i drugim autoritetnim figurama. Oni su na premoralnom nivou, u nekim pogledima, bili slini
najeljenijima. Bili su buntovni, radikalni i nekonformisti. Ali njihovo protestno
ponaanje je bilo simptom osnovnog linog konflikta, a ne funkcija moralnih
ideja.
Ovaj prikaz razvoja moralnosti ubedljivo potvruje isprepletanost sa dinamskim razvojem linosti. Ta isprepletanost se zasniva i na tome da nijedna sledea
faza razvoja ne ponitava niti prevazilazi prethodne. Ne ostvaruje se konstantnost moralnosti, kao ni konstantnost linosti. Faze su izmeane i u dimenziji
vremena i u situacionom delovanju oveka. Konane mogunosti razvoja moralnosti se ispoljavaju dostizanjem postkonvencionalne faze. To bi predstavljalo
posebni oblik line iskljuenosti i socijalne iskljuivosti, bez ukljuenja drugoga
u procenu izbora. U toj fazi se odluka donosi bez afektivnog, socijalnog i komunikacionog povezivanja sa drugima.
Ispitivanje terapeuta je pokazalo da oni ispoljavaju postkonvencionalno moralno rasuivanje(176). Rasuivanje ne ukazuje na neposrednu primenu takvog
rasuivanja u delovanju terapeuta. Mogue je da ovakav nain razmiljanja terapeuta predstavlja samo toleranciju za individualizovane razlike u terapijskim
uslovima, a to je neophodno svakom terapeutu radi opte mogunosti uspostavljanja terapijskog odnosa. I tu se odraava jedan od sloenih problema ovih profesija, isprepletanost ili razdvojenost linog, privatnog i profesionalnog.
Kolberg je napravio upadljive greke izborom grupe za izuavanje razvoja moralnosti i to je zapostavio interpersonalnu moralnost. Uzeo je samo mukarce.
Stoga raste znaaj istraivanja C. Giligen(177-181). Ona se usmerila prema izuavanju moralnog razvoja ena. Moralno rasuivanje se mora razumeti u okviru
odnosa, a ne u okviru line autonomije. U mukom etikom rasuivanju tei se
autonomnosti, oslanjanju na pravdu. ene vie ispoljavaju etiku staranja. Ovaj
smer etikog razvoja poinje od ranog detinjstva, kroz doivljaj privrenosti drugima i odraava ideal vezanosti, uzajamnosti i ljubavi. Etika pravde se razvija od
ranog doivljaja nejednakosti i odraava ideal pravinosti, jednakosti i slobode.
Maskulinost se definie odvajanjem, dok se femininost definie privrenou.
Proizlazi da potpunost moralnog ponaanja, humanistiki odnos, predstavlja
spoj oba moralna usmerenja. To je vano za svaki ljudski odnos, a posebno za
terapijski. Postoji dinamski odnos izmeu staranja-pomaganja i individualnosti,
208
recipronosti uzajamnosti u ponaanju i u oseanjima u odnosu. Tako se potvruje i Jungovo shvatanje oveka, muka anima i enski animus(182). Na osnovu
objektnih odnosa potrebno je prepoznati u sebi introjekt majke i introjekt oca,
kao osnovu za humanistiki pristup drugome.
Toplina, terapijski potencijal linosti, oseanje je potpune zatienosti pod
okriljem majke, uz unutranje zadovoljstvo i dovoljnost sebe, te je istovremeno i
osnova staranja za drugoga. Sposobnost za empatiju se ostvaruje samo kroz odnos koji je olakan toplinom, nesvesnim samopouzdanjem i poverenjem u drugoga. Empatija tei uspostavljanju uzajamnosti i jednakosti, pa predstavlja spoj
enskog staranja i muke tenje pravdi.
Oigledno je da terapeut koji holistiki i humanistiki pristupa pacijentu poseduje i enski i muki obrazac. Tada je fluidni identitet prednost. Stor kae: Poeljno je da se psihoterapeuti suvie ne poistoveuju sa seksualnim obrascima
drutva u kome ive. Oni moraju da su u stanju da prime i muke i enske projekcije svojih pacijenata, da budu i majka i otac(183). Kreativnost mukaraca je
obeleena enskim osobinama na testovima. Uz podrku linog izbora i odreenja odnosa, spremnosti biti sa pacijentom i initi za pacijenta, terapeut odreuje
sopstveno ponaanje, koje predstavlja spoj prirodnosti, temperamenta, nauenih
obrazaca i sposobnosti prilagoavajueg ukljuenja u profesionalnu situaciju, to
moe odraziti individualnost i autentinost. Individualnost terapeuta je osnova
autentinosti, ime se usklauju sve lino i naueno u subjektivni doivljaj, obradu i ispoljavanje prema pacijentu, usklaeno sa principima profesije.
Nijedna teorijska koncepcija niti terapijski metod ne moe ni prikazati ni obuhvatiti svu sloenost uea terapeutove linosti, njegovog znanja, iskustva i subjektivnog doivljaja. ak, oblikovanje individualnosti u skladu sa stvarnou i uz
potvrivanja sopstvenih sposobnosti za usmeravanje, pouzdano zahteva da svaki
terapeut prevazilazi onu primarnu zabludu konstantnosti samo sebe. Nikada se ne
moe proceniti koliko sam ja onaj koji sam bio sa prethodnim pacijentom, niti koliko u biti ja sa sledeim pacijentom. Terapeut moe sopstvenom autentinou, retrospektivnim pristupom i analitikom procenom, da odredi ta je od pacijentovog
ponaanja ili izgovorenog sadraja, ili empatiki podstaknutih emocija doprinelo
izboru sopstvene reakcije ili line akcije po sopstvenom sistemu verovanja i vrednovanja, raspoloenja, pretakanja spoljanje stvarnosti i profesionalnosti.
Ostvarivanje individualnosti i autentinosti dobija obeleje narcistikog samozadovoljstva i rastereenja, koje proizlazi iz celovitosti sopstvenog doivljaja i
komunikacionog delovanja na klijenta. Dobija obeleje prava na sopstvene izbore
i slobode. Predstavlja suprotnost doivljaju kontrolisanosti, smanjuje opreznost i
zapostavlja mogue posledice(184). U terapijskim okvirima predstavlja spoj opasnosti i uivanja, ozbiljnosti i igre. Bez obzira da li je autentino delovanje reakcija na pacijentovo ponaanje, ili odraz aktuelne subjektivnosti terapeuta (najee
isprepletano), ono je istovremeno i spontano, nedovoljno procenjeno i ne podlee
209
210
211
sa pacijentom. Individualnost i autentinost terapeuta se ne ostvaruje ablonizovanim, formalnim ponaanjem niti naglaavanjem razlika koje udaljavaju pacijenta od ukljuenja u terapijski odnos.
Autentinost i individualnost su u stalnom trenju sa profesionalnou(189).
Profesionalnost i individualnost u pristupu pacijentu moraju biti u dinamskoj
ravnotei i usklaene sa terapijskim odnosom. Jasno je da profesionalnost obavezuje na to kvalitetnije znanje i etiko ponaanje. Etika znaajno ukazuje na
oblike ponaanja terapeuta, koji se smatraju nepoeljnim i tetnim, iako postoje
znaajne razlike u etici medicinske, bioloke, klasine psihijatrije i u primeni
terapijski opravdanih postupaka u socijalnoj psihijatriji, kao to postoji razlika
izmeu etike psihoanalize i drugih, posebno humanistikih usmerenja psihoterapija. Etika, s jedne strane, mnogim terapeutima obezbeuje jasno postavljenu
granicu sa smanjivanjem linog uea i otklanjanjem emotivnih komponenti
u odnosu, a s druge strane, uslovljava linu napetost i zahtev za kontrolisanjem
linog ulaganja terapeuta koji tee empatikom odnosu.
Profesionalnost po sebi podstie unapred odreeno ponaanje i terapijsko
delovanje, poev od jasno odreene metodologije, pa do uspostavljanja dobrih
navika i iskustva kojim se smanjuje troenje terapeuta.
Meutim, i profesionalnost moe ukljuiti emotivnu komponentu, koja spada
u kategoriju samoprocene, samoodluivanja i samopotovanja. To je profesionalna odgovornost. Tako skala profesionalnosti obuhvata na jednom kraju one koji se
tede, a na drugom kraju one koji deluju po linom usmerenju najbolje to mogu,
uz linu odgovornost prema profesiji, pacijentu i sopstvenom sistemu vrednosti.
Ova individualizovana i autentina moralnost dobija obeleje postkonvencionalne faze razvoja, uz postavljanje granica izmeu sebe i drugih. Lino odgovorni
profesionalac prevazilazi traenje oslonca u drugome, pravdanje ili objanjenje
ta bi drugi uradio. Odgovornost je lina u sopstvenom sistemu vrednosti.
Ovaj osamostaljeni sistem line odgovornosti se gradi na introjekciji strogog
superega, strahu od greke, neuspeha, krivice i kazne, ali i na samosvesnom preuzimanju obaveza, uspehu i samonagraivanju. Moe se govoriti o narcistiki
obeleenom, zasluenom samopotovanju, to zahteva ponovno potvrivanje.
Teina prihvaene obaveze i uloeni napor odreuju i stepen samozadovoljstva.
Ovako oblikovani, ekstremni tip odgovornosti odreuje terapijsko delovanje i
potpuno staranje za pacijenta koji je ivotno ugroen. Potpuna odgovornost staranja neizbeno prelazi u direktivni odnos i u dominaciju nad pacijentom.
U psihoterapiji i u izvesnim psihijatrijskim oblicima leenja preovlauje potreba
da se pacijentu ukae pomo, da mu se prui podrka da pobolja subjektivno emotivno doivljavanje i da povea sposobnost samostaranja, uz poboljanje socijalizacije. Kada se tokom terapijskog odnosa smanji razlika izmeu terapeuta i pacijenta,
kada se uspostavi izvesna slinost sve do usmerenja prema pacijentovoj individualizaciji i smanjenju potrebe za pomoi, onda profesionalnost terapeuta gubi jasnou
212
213
Blai oblik neprikladne terapeutove autentinosti jeste neusklaenost emotivne recipronosti. Pacijent saoptava takorei svakidanje psihosocijalne smetnje
i traume uz pojaano oseanje strepnje. Sigurno je da terapeut odbija empatiko poistoveenje sa pacijentovim emotivnim stanjem. Ali kroz ispoljenu autentinost, koja se gradi na smanjenju znaajnosti pacijentovog trpljenja i prelazi u
obezvreenje, terapeut moe preterati u svome pokuaju nametanja duhovnosti
hrabrenja, podsticanja i usmerenja pacijenta(197-198). Takvu neprilagoenu, pojaanu reakciju pacijent moe doiveti kao obezvreenje njegovog trpljenja, ak i
kao podsmeh. Sigurno je da terapeut mora dobro proceniti koliko pacijent moe
izdrati i introjektovati kao podrku terapeutovo smanjenje znaajnosti postojeih tegoba. Nesklad izmeu pacijentovog trpljenja i terapeutovog smanjenja
znaaja toga trpljenja pacijent prihvata kao podrku samo u uslovima prethodno uspostavljenog osnovnog poverenja, empatije i usklaenog odnosa transfer
kontratransfer, koji usmerava prema stabilnosti i samopouzdanju.
Kritina taka za procenu terapijski neopravdane autentinosti predstavlja analiza sopstvenog postupka. Autentino delovanje terapeuta doprinosi poveanju linog uea u terapijskom procesu i slobodnog ispoljavanja sopstvene linosti, to
poveava odgovornost za procenu ne samo terapijske opravdanosti postupka, ve
istovremeno i uee sopstvene linosti. Da li je autentinost posluila u humanizaciji profesionalnog odnosa, uz injenje za pacijenta, ili je dolo do narcistikog samoiskazivanja i postizanje sopstvenih ciljeva bez obzira na posledice? Zato je prava mera autentinosti u okvirima recipronosti terapijskog odnosa sa pacijentom,
obuhvatajui svu vieslojnost mogue komunikacije, identifikacije i terapijski koriene introjekcije. Ali, iako autentinost terapeuta nosi humano odreenje isprepleteno sa profesionalnim identitetom, ipak je sutina svakog terapijskog odnosa
podsticanje pacijentove autentinosti, izgradnja njegovog individualiteta i osamostaljenje do postavljanja granica prema terapeutu. Autentinost pacijenta u i van
terapijskog odnosa smanjuje potrebu terapeuta za projektovanjem sebe i poveava
potrebu za podravanjem granice prema pacijentu. Terapeutovo sazrevanje kroz
svaku terapiju, to je ve po sebi kreativna sinteza, jeste prihvatanje postepenog
sopstvenog smanjenja znaaja. Profesionalnost i humanost terapeuta usmeravaju
terapiju prema uzajamnoj zavisnosti, ali i najmanji znak osamostaljenja pacijenta
podstie terapeutovu sposobnost da bude sam. Ovako postavljeno terapijsko delovanje omoguava terapeutu i nadzor nad moguom zavisnou pacijenta, koju
osujeuje intenzivnom podrkom individualizacije pacijenta.
Ostvarena individualnost doprinosi da terapeut lake prihvata situacije u kojima ga pacijent odbacuje ili okrivljuje za neuspeh u terapiji. U praksi pacijent prekida terapiju kada on smatra da mu vie ne treba, ili kada nije zadovoljan terapeutom.
Traganje za pacijentom koji nije doao na razgovor je sloena situacija, u kojoj se u
terapeutu prepliu oseanja greke, neuspeha i krivice, uz strepnju da se nije desilo
pacijentu neto nepovoljno. Za ovih 50 godina u psihijatriji nikada do sada se nije
dogodilo ono to je podsticalo moju strepnju, a razlozi nedolaska su bili veoma jed-
214
215
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.
21.
22.
23.
24.
25.
26.
27.
216
217
218
219
95. Hugman, R. (2005). New Approaches in Ethics for the Caring Professions.
Palgrave, Houndmills.
96. Brzev-uri, V. (2005). Generacijski jaz ili problem kontratransfera. U
knjizi pod brojem 55. 143-150.
97. Storr, A. (1997). Feet of Clay. Harper-Collins. London.
98. Erikson, E. (1994). Identity and the Life Cycle. Norton.New York.
99. Milgram, S. (1990). Poslunost i autoritet. Nolit. Beograd.
100. Howell, J. P. (2003). Snapshots of Great Leadership. Routledge. London.
101. Jalom, I. D. (2011). Gledanje u sunce. Psihopolis. Novi Sad.
102. Sedmak, T. (20l2). ivotni ciklus jednog psihijatra lino iskustvo. Zbornik
radova: Intelektualni potencijali Srbije u produenom ivotnom veku. Gerontoloko drutvo Srbije. Beograd. 62-73.
103. ori, B. (2006). injenica postojanja psihijatrijskih bolnica, pretpostavka
nestajanja i ta umesto njih. U: ori, B. (ur). Psihijatrija i psihijatrijske bolnice. FASPER. Beograd. 3-11.
104. Sedmak, T. (2006). Karijera psihijatra u psihijatrijskoj bolnici. U knjizi pod
brojem 103. 187-20l.
105. Suzuki, D. T., From, E. (1973). Zen budizam i psihoanaliza. Nolit. Beograd.
106. Razi, D. (2009). Zen. Tanesi. Beograd.
107. Rama, A. (1991). ivot sa himalajskim uiteljima. Alter. Beograd.
108. Watts, A. V. (1982). Put zena. Beograd.
109. Reps, P. (2011). Zen meso, zen kosti. Babun. Beograd.
110. Sjun, H. (2010). Zen duh. Slubeni glasnik. Beograd.
111. Brazier, D. (1995). Zen Therapy. Wiley. New York.
112. Epstein, M. (2001). Thought without a Thinker. Duckwort. London.
113. Milenkovi, S. (2005). Gde poinje, a gde prestaje psihoterapija. U knjizi
pod. brojem 11. 11-23.
114. Blackmore, S. (2003). Consciousness. Hodder & Stougton. Abingdon.
115. Ornstein, R. (1977). The Psychology of Consiousness. Harcourt Brace
Jovanovich. New York.
116. Masuda, A., Wilson, K. (2009). Mindfulness: Being Mindful in Psychotherapy.
U knjizi pod brojem. 21. 249-268.
117. Philips, A. (2006). Going Sane. Penguin. London.
118. Deurzen, E.V. (2005). A New Ideology. U knjizi pod brojem 84. 265-276.
119. Suzuki, . (2006). Nije uvek tako. Stylos. Beograd.
120. Nott, G. S. (20l2). Putovanje kroz ovaj svet. Neteru. Beograd.
121. Beauchamp, T. L. (2009). The Phylosophical Basis of Psychiatric Ethics. U
knjizi pod brojem 3. 25-48.
122. Clarkson, F. (1998). On Psychotherapy. Whurr. London.
123. Egan, G. (1998). The Skilled Helper. Brooks/Cole. Pacific Growe.
124. Heron, J. (1990). Helping the Client. SAGE. London.
125. Payne, M. (200l). Savremene teorije socijalnog rada. Filozofski fakultet. Banja Luka.
220
126. Banks, S. (2001). Ethics and Values in Social Work. Palgrave. Houndmills.
127. Kovaevi, K., Dobrainovi, K. (1999). Psihijatrijska zdsavstvena nega.
IZMZ. Beograd.
128. Cssell, E. J. (1978). The Healers Art. Penguin. Harmondsworth.
129. Knijff, E. (2012). Awareness instead of Rules. Gestalt Ethics. U knjizi pod
brojem 69. 163-173.
130. Volrath, M. E. (Ed//2006). Handbook of Personality and Health. Wiley.
Chichester.
131. olovi, O., Pejovi-Milovanevi, M., Lei-Toevska, D. (2008). Pomoi,
a ne povrediti etike odgovornosti i dileme u psihoterapiji. Pshijat. dan.
40,2, 137-143.
132. Gabbard, G. O. (2009). Boundary Violations. U knjizi pod brojem 3. 251-270.
133. Wolff, S. (1974/75). Counselling for Better or for Worse. Alcohol Health
and Research World. 27-29.
134. Kahn, J., Earle, E. (1982). The Cry for Help. Pergamon Press. 0xford.
135. 135. Beer, M. D., Pereira, S. M., Paton, C. (Eds) (2001). Psychiatric Intensive
Care. GMM. London.
136. Ovsiew, F., Munich, R. L. (Eds) (2001). Principles of Inpatient Psychiatry.
Lippincott Williams & Wilkins. Philadelphia.
137. Sedmak, T. (2003). Individualni ovek. Zbornik: Oktobarski susreti Zlatibor. Savez zdravstvenih radnika Srbije. Beograd. 1-7.
138. Storr, A. (1997). Solitude. Harper-Collins. London.
139. Breggin, P. (1993). Toxic Psychiatry. Harper-Collins. London.
140. Kalianin, P., Lei-Toevska, D., Petkovi, I. (l993). Tradicionalna i nauna
medicina. IZMZ. Beograd.
141. Yalom, I. B. (2003). The Gift of Therapy. Harper. New York.
142. Robbins, D. (1981). Uncertainty: An Unresolved Problem in Medicine and
Ethics. U: Robfeins, D. A., Dyer, A. R. (Eds). Ethical Dimensions of Clinical
Medicine. Thomas. Springfield. 34-43.
143. Smail, D. (2001). The Nature of Unhappines. Robinson. London.
144. Sedmak, T., ori, B. (2000). Posmoderna i psihijatrija. U knjizi pod brojem
14. 159-249.
145. Mair, K. (1994). The Myth of Therapist Expertise. U knjizi pod brojem 22. 135-167.
146. OShea, L. (2009). Exploring the Field of the Therapist. U knjizi pod brojem
35. 221-247.
147. Frank, J. D. (1974). Persuasion and Healing. Schocken Books. New York.
148. Starevi, V. (1996). Razumevanje putem empatije u psihoterapiji. Psihijat.
dan. 28,4. 505-514.
149. Bolognini, S. (2004). Psychoanalytic Empathy. FAB.
150. Dimitrijevi, A. (2011). Pregled naela tretmana zasnovanog na mentalizovanju. Psihijat. dan. 43. 5-20.
221
222
223