You are on page 1of 166

Dimitrije Ivanović

Poslednja knjiga za Euridiku


Urednik
Đorđe Savić

Recenzenti
Nenad Glišić i Vidosav Stevanović

Grafička oprema
Nikola Srećković - Jony

Slika na koricama
Dragan Barlov „Requiem za Grace Kelly“,
ulje na platnu, 260 x 190 cm, 2008.

Izdavanje knjige je pomogla Skupština Grada Kragujevca


Dimitrije Ivanović

POSLEDNJA
KNJIGA ZA
EURIDIKU
(POGLED IZ UGLA)

Kragujevac, 2009
U zaglavlju velikog mesinganog papira, nalik onom, na kojem su
ve-kovima pre, na glinenim tablicama koje je pesnik nosio sam na
svojim le-đima, ukrašavali fino obrađene tablice rečima koje su se
vezle kao konac svile, protkan među pukotine kamena ispucalog od
vode koja je izvirivala iz pora vazduha, dole potpisani, Ja, napisao
sam pesmu njoj, kao sećanje kada sam je poslednji put video, kada
sam osetio topli vazduh njenih usana kojima me je opijala:

Video sam je kako odlazi


i sa sobom ostavlja poslednje kapi
jutarnje rose. Sa vrha
mermernog kipa protiču
poslednji sati, čuje se dobovanje
kišnih kapljica i čedan
izraz lica kojim izjavljuje ljubav.
Avaj! Nije to ljubav koja
otapa i otvara, ne priliči svilenoj princezi
da vaja blatnjave kipove.
Sezame,
otvori more i dopusti da se stvorim
na dnu,
miris kašmira protiče sporo, jarko nebo
miluje cvetne poljane. Možda
po poslednji put
izgovaram neke stihove, ne
nalazim rimu za volim te.
Neka tako ostane.
Odlaziš. Ne čujem te.

5
Poslednje što sam od nje čuo je bio zvuk cenzurisanog
preludijuma koji ju je ispratio do autobusa. Sa sobom je na to
monotono i besciljno putovanje do Kerkire, ponela sve
bespotrepštine, oslobođena govorne rutine, njen kofer ispražnjen od
navika koje je ostavila u kedrovom kre-vetu sa pogledom na perzijske
tepihe ocrtane na zidovima starih minareta koji putopisuju ovo
živahno mesto. Njen pogled je blago reći dopirao daleko dalje od
onoga što se rečju ili bilo kakvom sintagmom da objasniti.
Hronika ovog mesta se upoređuje sa klifovima i pejzažima iz
hiljadu i jedne noći. Negde oko polovine detalja sa ovog pitoresknog
pejazaža može se vrlo jasno očitati sa ilustracija Noći. Bilo je tu više
od uskih ulica, sa klupama od javorovog drveta, skarletnim
simbolima koji su se presija-vali na limenim znacima, klupica na
kojima golubovi u mrkoj noći prepoznaju gugut svojih Lovr, parčići
hrane koji čekaju da budu pojedeni.
Savladavajući sve strahove koji se javljaju na početku ovog
napornog putovanja, koje je vodi u jedan zamršeni lavirint, čiji se
ključ nazire u naravoučenijama iz prastarih arapskih umotvorina i
rukotvorina koji leže pod popodnevnim suncem koje se rastapa u
hiljadu boja, dajući razno-bojne plodove. Još uvek je drhtela od
zebnje da ne postoji kraj u kojem ne postoje one iste ulice, oni isti
trgovi koji te prate gde god da odeš, kome god da se vratiš. To je
sudbina, pomisli u sebi, kada imaš u rukama ključ koji ne otvara
nijedna vrata.
Tačno negde dva sata udaljena od stare Egipatske plaže,
akvamarin bele površine sa šljokicama od sedefastih školjkica na
kojima se mlečna sunčeva svetlost odbija i kao harpoon zariva u more,
koja je bila i ćerka i majka faraonima, čuvar svih tajni egipatske plave
krvi, sedela je Aida. Rukama isprepletanim međusobno, obrazujući
plašt od briga koje je sa sobom nosila, koji će je konačno odvojiti od
dve godine sladostrašća (Novinari su kao puževi golaći, svaka je
njihova reč bukvalno shvaćena i sročena tako da deli po crticama i
zarezima. One su barijera koja ih deli od mezozoika i onanisanja sa
prašumskim bivolom). Sunčani breg se pomaljao iza horizontal
6
beduinskih naseobina i kamiljeg karavana, veli-čanstvenog kao i
Orijent Ekspres. Uporedo sa njima koji kao da silaze sa nevidljive
putanje sunčevih zraka, kao narod koji živi u nevidljivim kro-šnjama
neistraženih meridiana, prekriveni ešarpama i tunikama od tana-nih
tkanina koje ne rasipaju mile sunčene zrake, naprotiv, njihova mele-
ska, berberska koža i brada zbog kojih ih ovde u Musarebiju zovu
Pseće Glave, njihov bedni život ispod šatorskih logora na periferiji,
kraj jezera fekalija koje imaju mutno zelenu boju, sluzavu kao žablja
koža, videla ih je kako ulaze hladnokrvno kroz grad, kao Isus u
Jerusalim, na leđima tovar bespotrebnog blaga. Ljudi koji ovde stoje i
prave društvo Aidi su oni koji svakodnevno koriste rute odavde do
Aleksandrije, služeći se linijom Nila, večnom majkom, željni
raznovrsnih amfora sa gradskog ba-zara i prilike da posete tvrđavu
Faros, upućujući pozdrave njenom ne-kadašnjem životu. Aida se
sećala svoje prve posete, a zatim napravivši ne-mi pokret ruke, tek da
primeti komarca koji se sladivši krvlju bremenite žene u pohabanim
ritama i kotarama strong žita uplaši i ode ka Memfisu.

Na mokrom platou koji je dočaravao bedu egipatskih noma, kli-


mavim kaldrmama natopljenim krvlju engleskih robova i kamenom
sa obala donjeg Egipta gde se talože pobunjenici, sedela je Aida
mirno, pokušavajući da potisne izgubljena osećanja kako ih je zvala,
tu vrtešku života koja joj je oduzimala svakog trenutka sve više daha.
Nema na svaki povetarac i pokret koji bi je spopao, ali posve
zadovoljna jer je napravila veliki korak za oslobađanje onog duboko
potisnutog bića s kojim je is-plovila na ovo muljevito tlo. Tih
nekoliko likova iz grčke tragedije, čije je gene nosila sa sobom kao
prašinu sa ekrana, njihova prezrena lica su se međusobno smenjivala
sa kamenčićima suve gline koja je stajala na put nadolazećem
karavanu.
Zajedno sa njom krenuo je i nilski talas koji je zaokružio ovu
peščanu baladu započetu uz prizvuke Aleksandrijskog kvarteta.
Nemoćna da se odupre tom spletu situacija, poput zarobljenice u
Anubisovom hramu, predala je svoju dušu lokalnom ambijentu. Tu
počinje, a sa njom se i završava letnji ciklus omađijanja cvetnim
7
polenom. Želela je da negde u toj menopauzi misli, želela je da ubaci
neki citat iz Kernmiša, reči su bile teške, slušala je zveket okova koji
su ih spajali sa tamom koja je proizlazila iz gnevno upaljenog grla,
sitnih epitela pluća zadimljenih kao strugotine biblijskih poveza iz
Majnca.

Negde na strmim obalama rečnog života čuje se živahan ton koji


proizvode rečne barke Ramzesa II koji razgleda svoje kraljevstvo.
Nje-govo svečano i visoko preosveštenstvo uljuškano u gusto paperje
kralje-vske porodice koja dominira ovim pejzažom. Na njoj išarana
mitološka tapiserija govori o sjaju i raskoši kraljevske dvorana čija se
lica menjaju naizmenično kao i na filmskom platnu, kao individue
potpuno nevažne, postoje samo tu da bi očarala svojom šarenolikom
odećom i živahnom pojavom kraljeve podanike.

Sve to joj strašno odvlači pažnju. Namučeno gleda u jednom


pravcu, neželjna da prlja svoje oči divne kao biseri Atlantika, koji su
delo naj-lepših boja i nijansi sa duginih pejzaža. Onda se nesvesno
počela prisećati trenutaka kada je sve ovo počelo, kada je zaplovila u
ovaj svet intriga, ljubavi, zavera i samoubistva.

Prizori koji su se ređali na autobuskoj stanici, lica koja su kao


prozor ispuštala svetlost, sve joj to skreće pažnju iako ni ona sama ne
nalazi za shodno da se odupre demonima prošlosti. Ta naviruća
prošlost počinje da je guši i oseća potrebu da je ispljune kao gnoj
jednom za svagda.

Pred njenim očima taj vrli novi svet poprimao je isprva pejzaže de
Kiriko, uglaste ulice sa strmim kosinama u čijim se svim izgledima
8
na-dvišeni toranj od svetlih cigala klati kao klatno. Ulica je broj 6, trg
Muhameda Alija: okruženi park od smreka i sivih stabala kao turskih
minareta, redovi petunija i hrizantema su upareni kao mladenci sa
redom Kluzijevih lala, na gornjoj strani ka mostićima parka,
minijaturnoj projekciji ogromnog mosta koji deli Kairo na istočno i
zapadno, severno i južno od Rode.
Stambeni blok Makoraba preplavljen je otpadom sa obližnjeg je-
zerceta fekalija, pa njegove zapuštene kamene boje imaju prozirno
nedo-dirljive zidove, nešto kao namerna optička vizura jednog kvarta
u kojem ima nekoliko kapija nalik Bab el Futuh.
Teškim i dugim koracima se zaputila ka Ahmetovoj ulici, koja je
bila omanji bulevar, i gde je gotovo ceo njen život cirkulisao. Bilo je
to, tako-reći, nalik životu peščane školjke koja se jedino oslanjala na
sopstveni instikt i sunčevu svetlost. Bez ijednog pokreta, praveći
mehaničke trzaje nogu usaglašenih sa mrljama od blata na felnama
automobile prolazila jednu za drugom, prodavnicu voća u
konzervama američke firme Štok, pekaru integralnog peciva pod
velikim prugastim tremom, zastala je da osluhne muziku orkestra
veoma zanimljivog imena, a kada se nagla da pogleda raspored papira
u torbi, visoke fasade od nebranog mermera, mnoštvo figura atičkih
dimenzija sa nepravilno prelomljenom kosom i grudima ravnijim od
površine potpornih stubova, znala je da je bila je tu.
Već je dosad naučila raspored kancelarija i prodavnica u ovom
malom ćošku njenog života. U 9:30 bila je u kancelariji Mahmura
Abasa u Foreign Office. Kancelarija se nalazila na mansardi,
skučenom prostoru koji je bio gust prašinom i memlom iz razvaljenih
vodovodnih insta-lacija, na mestu gde bi na ulici stajala trafika bio je
mrko crveni sto sa pisaćom mašinom, redom postavljenim jedna za
drugom, Remington, Woodstock i Hammond, signali sa slovima su
nalepljeni preko tipki ve-ličine zrnevlja. Iznad vrata je pisalo na
bakarnim pločicama ”Halba” pošto je do skoro ovaj prostor bio
ispunjen zadimljenim kladioničarima ispijenog lica koji su gužvali
tikete i bacali u rupe iz kojih je virio stalno mišji rep nevidljivog miša.
Na vitrinama je bilo letargičnih ostataka viskija kao skoričale krvi
mutno bronzane boje, ispod slike kraljice, koja je ozbiljnim pogledom
9
prostreljivala službenike na brodskom klimavom podu, bio je natpis ”
Jiftal Alah”, ali je on na volšeban način nestao iste noći kad i natpis
ispod timpanona Varadahajin, samo tako iz puka, kao digresija
vijetnamskom sindromu činovničke klase.
Bio je zadužen za pokretanje dnevnog časopisa “ Kultura” koji je
čitaoce fascinirao stvarima iz domena arheološke mistike, koja je
uzgred rođena oko tri sata severnije, na starom platou. Mahmur Abas
je poskakujući šetao s jednog na drugi kraj hodnika koji se protezao
zagu-šljivo kao trup usisivača, a on kao koštica šljive, u svom
modrom odelu sa šalvarom koja leprša na promaji između dva
susedna ventilatora od pla-stike, što se topi kao vosak.
***
Čekala je oko petnaest minuta, dok je Abas nije prozvao.
Hrapavim glasom je protrčao kroz prostor ispunjen vantelesnim
česticama koje lebde neprozirno u vazduhu. Svojim mislima je bila
duboko predana članku koji se ticao rasta poklonika paganskih
običaja i totema, kojih je sada bilo više nego u doba kada je Rimom
vladao kult Mitre sa istoka. Običavala je da svoje uvodne radove
počne nekim Kernmišovim be-sedama, a onda se njen unutarnji glas
sve više budio, insiracija je bila kao vino, pomisli ona. U prljavim i
mračnim odajama slavio se Bog Svetlosti i Pobede koji je ljudima
doneo Prometejsku vatru. Na svečano belom papiru koji je oslikavao
njen elegantan i svečan ton, kojim je uzgred i hodala životom, pisalo
je pri vrhu:

“Prelepa Afrodita kao istinska čežnja smrtnika ili


ikona kulture koja nestaje sa suncem; možda će jednog dana Ilijada
zahvatiti kokosovu palmu, bentos,
makije i meduze i zauvek ostati u srcu palih junaka
za bolje juče…”

Svojim kineski ozbiljnim očima gutala je fotografski precizno iz


memorije čitave kolumne koje bi joj pomogle u ovoj neizbežnoj
10
formalnosti. Osećala je malaksalost: u vezi sa izborom koji je
nametao novinarski stil odslikan u svim mogućim varijantama
entropije teksta ili zapovednog glasa redova koji su se skupljali kao
prignječena konzerva.

Inače, ceo projekat je započeo savršenim špijuniranjem šestoro


stu-denata al-Azhara sa vrha njene ulice, princa Fuada. Skupljali su se
svake noći u parkiću prinčeva nad ogromnim šahovskim figurama
koje su ba-cale senke tremova. Jedna oniža učenica lingvistike je
uvlačila dim iz elija krišom dok je glavni, ilegalni student Tunižanin
Gerbiel držao vatrene govore malobrojnim okupljenim, od g4 do f16,
ispijajući alkoholne fla-šice iz Musmpinog bara. Gerbiel je osmatrao
sa vremena na vreme šu-šketanje prolećnog lišća koje se lepilo za
vlažnu podlogu, citirao je sa vre-mena na vreme El Mutanebija,
Omara Hajama, Kitsa i Bajrona, sa ko-ntraaltom deklamovao
Prospera, radovao se kao i Jago mrdajući pe-peljastim brkovima
mimo svoje volje. Počeli su prvo svake subote, ti golobradi studenti
sa trga Samare:

“ koji su se za mesec dana toliko uvežbali (sekstet koji proizvodi


bučne tonove i zaglušujuće emocije nije ništa drugo do deo velike
kosilice koja teroriše nad našim glavama oduzimajući nam daha - to
je koren filo-zofije) da ni Pompeja katastrofe nije mogla da zataji ovaj
prizvuk be-smislene rutine. Nema Boga ni religije, jedina religija je
negacija koju stvara naša suočenost sa strahom.”
Kada je ušla u nezvanične prostorije Foreign office očekujući da
ce se sav teret života sručiti na nju dok se bude rukovala sa Abasom,
izazivajući trenutke ljubaznosti, podražavajući svoju duboko skrivenu
ljubaznost, alter ego, putajuće lutkarsko pozoriste. Držala je hrpu
papira koja joj nije mogla dati odgovor na pitanja za kojima je
prvobitno tragala, pipala je rukama po mraku no nije mogla ništa više
nego da ispruži na uzglavlju i prebaci nogu preko noge, oslušne miris
konca koji se tare i prizove zvuk koji se lomi na bespuću kao u
fosfornim kutijama od obložene plastike. Nije mogla ni da zamisli da
će tu, nasred velikog i mračnog hodnika, na mestu gde se spajaju roj
11
muva i smrad stoke sresti Trinidad, svoju hono-rarnu realnost,
devojku plave kose i rumenih obraza kojim ponosno osvaja bulevare i
šasije automobila. Bila je tu, na pet metara od nje. Ho-dala je
ukočeno, kako bi ekonomisti nazvali hodom ‘Veselog pijanca’, bilo
joj je žao što je moralo biti tako. Posledice rata su dosta uticale na to
da od one veličanstvene vizije ženske lepote i toplote unutrašnjeg bića
os-tane natmurena i ratom rastrzana devojćica kojoj se ruke stalno
tresu. Bela uniforma kao krzno od medveda prekrivalo je njenu
mekanu put, od nje je ostala samo fotografija koja je visila u dnevnoj
sobi.
“ Od rata, draga, možeš naslediti samo bore, sifilis i preranu smrt.”
Sada se ta njena vizija prošlosti inkarnirala u njenom telu. Jedva
primetna uspela je da zaobiđe sve Aidine poglede i eto je sada,
mršava i smoždena, sa stalnom suzom u oku kao naslednim
konjuktivitisom.
“ Znam da ćeš se razočarati, Aida, ali ovo što vidiš je poslednji čin
velike tragedije, cveće koje vene. Zaražena sam malarijom dok sam
zavijala ne-kog pesnika koji na frontu takođe zaraženog malarijom.
Rekli su da je na samrti napisao neku pesmu upućenu meni a koja je
počinjala sa:
“ Osećam se tako bespomoćno u ovom kutku pakla…”.
Nisam bila zaražena od jeftinog seksa, trulih cigara i prljavih
rukavaca Nila. Osećam se… tako bespomoćno. Želim da umrem u
Nilu, da se stopim u kosmički prostor i postanem deo večne
predstave. Nisam niko-ga volela jer je ljubav isuviše skupa, kao deo
svesti koja se proživljava, ostaje mi strana jer sam je prost zbir nikad
prežaljenih situacija u kojima se večno ističe nerealno, a to je moja
neminovnost. Ne, nemoj me žalit darling, to znači da nisam nikako
mogla, a to nije tačno.
Jednog popodneva sam shvatila da je sve isuviše kasnilo za mene,
pa čak i menstruacija, uvek sam bila u nekom nevidljivom vakuumu,
kao da je postojao neki bestelesni Mamon u meni.
Ovako inače, zvao me je Geb(ri)El i rekao da ponovo renovira
Kastel koji je inače u materinskoj vezi sa Gradom jer je sagrađen od

12
kamena sa dna Jezera. Odlučila sam da poslednje sate provedem
tamo.
Ako nešto mogu da uradim to je da svoj bedni um zaveštam
Kastelu kao malter.
Videla sam tvog šefa. Veoma je uznemiren zbog vesti sa granice.
Zato je i kupio tuce piletine kojom zagrejava svoj stomak pre nego što
se vrati svom životnom saputniku, ratnom krajoliku, pejazažu
isecenih ruku i nogu, iskasapljenih leševa nad kojima niče stepska
ravnica.
U Verdenu je sve pusto jer niko neće da jede sa obližnjih polja.
Kažu, javio im se Sveti Sebastijan i rekao da su ona otrovna duša
umrlih ra-tnika. Inače, krastavac je falus magme iz zaleđenog
pleistocena, paradajz obrijana glava nemačkih dezertera. Zato se i na
ulicama mogu videti ble-da lica koja umiru od gladi, otrovana
duhovnom blasfemijom. “

Klimala sam samo glavom jer drugo ništa nisam mogla jer je
svaki drugi deo tela bio van domašaja. Svaka crta lica je govorila kroz
nos, ja sam osećala kako je smrt možda po prvi put zarazna“

“ Muka mi je od svega, Aj. Zbog toga mi se i ide iz Grada. Kreni sa


mnom i bar jednom u životu se opusti. “
“ Veruj mi, ne deluje. Osećam da sam ovde spokojna i pomalo zalju-
bljena u onu sebe koju vec dugo tražim. Valjda i zbog toga što za
drugo i ne znam. Nemoj mi srušiti dvadeset godina života i sve
devojačke snove. Ja jednostavno nisam za to. Ja sam samo jedna
trafika usput. Pitaj Trini-dad, ona je čedo orgija i zanosna balerina koja
pleše oko muškog međunožja.
Ona ide, zar ne?”
“ Aj, suvise si sumorna i dosadna, i znajući te sve sam isplanirala,
spa-kovala tvoje kofere i od Abasa preko njegovog pomoćnika Tvida
izdejstvovala neočekivano nagradno putovanje u Francuski Tunis.”
Uhvatila ju je za ruku osećajući svaku njenu boru kako sada
ispunjava njeno lice. Bilo je kasno.

13
Gotovo nesvesno, vraćala se onoj svetlozelenoj sofi koja je upo-
tpunjavala mediteranski ukus. Telford koji je ležao opružen na
krevetu kao slobodni Prometej. Sada je jasno sagledala sve njegove
crte lica koje su se iskristalisavale na popodnevnom suncu, sve sto je
želela da zna od ovog gnostika, koji je posredstvom nekakve
spiritualnosti (ili je to mo-žda drugi naziv za ljubav ako se ona
posmatra kao ventelesno vrenje?) ili crne magije prikovao sav njen
život za nepoznatu teritoriju koju je tako malo znala. Suočena sa svim
svojim problemima koji su udružili formi-rajući Pandorinu kutiju,
koja je ispisana na ovim vlažnim stranicama koje je svo vreme vodio
Kernmiš, kako je ona nazivala ovu otmenu sofu koja je bila njen
najbolji prijatelj, razumevajući svaki njen pokret i svaku tačku na
njenom telu. Za nju ga vezivalo neko univerzalno osećanje, koje se ne
da objasniti zbrkom glasovnih simbola. Bila je i to vrsta nekog gno-
sticizma, trebalo je to doživeti pa osetiti potrebu da se objasni
unutrašnjem bicu. Sada je taj labavi povez papira bio u njenoj ruci kako
pustinjska prašina sa visokih piramida ne bi iščezla tek tako, kako vetar
iz kule velikog kipa vremena ne bi uništio ovaj vredan zapis o
metamorfozi njenog bića.
To više nije bila ona, bila je na ivici života i smrti, bez ikakve
volje da se bilo gde zadrži. Nije pripadala nikome i nije ni želela.
Želela je samo da što pre ode i započne sa čitanjem Kernmiša.

Bila je grlato zbunjena.


Kao posredstvom neke peščane magije, neki duboko potisnuti lik iz
mašte koji izlazi na sveslost dana. Rađa se novi dan a Teofil je tu, kao
mani-fest novog života koji bi trebao da nastupi sa pojavom sunčanog
horizonta.
Ugledala ga je pomalo sa nevericom, još uvek u sebi prizivajući retro-
spektivu, tražeći šolju kafe koja bi mogla da odgonetne ovaj

14
zagonetni lik koji je sve vreme bio tu a nekako uspeo da ostane van
njenog domašaja.
Kao boja koja hoda po ivici rama.
Dugo je razmišljao pre nego što joj je prišao.
Još uvek se prvi sunčani zraci bore sa nasrtajima crnih oblaka.
Kralj Eol svira harfu i poziva moćne monsune, beskrajno nebo se
para, i kroz njega se kao mrlje na čaršavu naziru ciste zvezde. Jedino
tako je mogla objasniti pojavu Teofila. Na peščanom putu se rađaju
novi krajolici ove-nčani krhkošću, poneki se oposum sakrije u
zemljani kanal dok pokretni pauci pripremaju trpezu za Božić.
Sve se u pejzažu promenilo osim atmosfere sa autobuske stanice
koja je ostala stecište izgubljenih duša. Maksimilijan prilazi pomalo
utučenim glasom kao da najavljuje prinudnu smrt ili neuspeh prvog
izdanja Kern-miš, iz džepa vadi staru mornarsku lulu i gestom koji
zahteva više nego precizne pokrete kičice najavljuje smrtnicima da je
put u pakao zakrčen jer su se debeli zaglavili još u predvorju.
Tim slikama počinje dan.

Teofil je isprva podsećao na nestašnog dečaka koji se rodio u


Malom princu, toliko je sve to izgledalo spontano i spektakularno, uz
jedan veliki Big Bang, kao dinamit od raznobojnog papreja. Njegovo
lice je pak pod-sećalo na ona izgužvana kakva se sreću kod
povratnika iz revolucije, istrošenih lovaca na tigrove i crvene elefante,
na trgovce oružjem koji se se zarazili malarijom. U tom njegovom
glasu bilo je neke simfoničnosti, neke asonance koja je zavodila a la
Adonis. Tačnije, predajući se njemu, kao da je iz svake bore njegovog
tela izbijao taj eho njegovih glasnih žica koji se kao krpelj kači za
moje telo. Ne razumem zbog čega se sve to odi-gralo tako
15
jednostavno, da li je alhemija u njegovom telu uspela kao neko
slučajno prokletstvo…
“ Baš sam se iznenadio kada sam te video. Tri meseca zatočena u
ovoj malograđanskoj pustinji, draga, pa ti izgledaš odlično. Tvoja
boja me po-dseća na avanture broda Baunti. U Gradu je sve po
starom - novom? Kernmiš nikako ne može da nađe izdavača. Kao
pomahnitao juri po Parizu sa Darelom, tražeći bilo kog izdavača. Ah,
kad samo pomislim ko-liko se trudio, a još i povrh svega knjiga je
stigla do Edvarda.”
“ Zlokobni starkelja! Oduvek mu je bilo krivo zato što je Kernmiš bio
najpoštovaniji a on najpopularniji.”
“ Koliko sam uspeo da čujem od njegovog šegrta, zamera mu da Isus
nije orijentalista sa zadrškom, da je ditiramb stih a ne stilska figura
koju pe-snici najčešće koriste da bi dočarali nebesko plavetnilo.”
“ Dionis je pehar koji se preliva, ispiracija kojom se služe pijani od
života, klatno koje se kotrlja po mesečevoj prašini trazeći rupe u siru
da bi uživao u kozjem mleku. To je strofa kojom je ozakonio svoje
pravo kao kritičara da ospori tu knjigu. Čula sam od Telforda one
večeri kada je svoju knji-gu ovenčao lovorovim vencem izigravajući
polupijanog Apolona koji jaše svoje kobile.
Nema potrebe zanositi se takvim stvarima kao što je grčka
mitologija u svetu uskih granica. Sve se obija o glavu. Svi zajedno
možemo biti do-kaz toj Šekspirovskoj tragediji. Ofelija je glavna
glumica koja očekuje svog dragog, a Hamleta ce glumiti Edvardov
ego, inače poznatiji kao Ab-del koji proteruje jadnu Ofeliju iz svog
kraljevstva zbog bezgrešnog začeća sa njegovim ocem.”
“ Uspeo sam da pre alkoholne ekstaze čujem nešto od njega.
Telford se ubio. “
Zadrhtala je na tren kao da se svaki komadić njenog tela rasipao,
kao da su ganglije bile pretučene tučkom za meso. A što je najgore,
svi su to predosećali osim nje koja je bila fertilna po tom pitanju.
Pravila se iz slabosti da je ovo nije iznenadilo.
“ Poslednji sati su bili prava agonija za njega. Želeo je da se jednom
za svagda rastane sa svetom. Kada je saznao da je samo jedna karika
tog mu-kotrpnog mehanizma, odlučio je da skonča svoj život.
16
Udavio se bojama u svom ateljeu, popio je previše bakroznih.
Komentarišući Maksimilijanovu izložbu uzviknuo je ”Veni, vidi, morti”.
Onda se duša rastavila sa telom i vinula u, za nas, nepoznate veličine. To
je sve zapisao jadni Kernmiš, traumirao se zbog Telfordovog crnog
humora i strastvenog sarksa. Deklamovao je drakonski, nalazeći
isnpiraciju u jatu vrana koje se gnezdilo pod olujnim nebom. Kao
svoje neuspelo zave-štanje Telford napominje svoj dnevnik Laureat
za krugove Pakla/ Boža-nska Igra Reči I, II, III. Sve ostalo znaš.
Moje je bilo da te pronađem i predam ti ove proklete alfabete.”
Ostavio joj je u ruke.
“ Ko zna zašto je ovo dobro. Možda, možda bolje upoznaš sebe ili sve
nas, ako je to potrebno nazovi me. Oslobođen sam tišine. “

Nad ulicom se spuštala noć, polako. Nadgrizajući tišinu, njene


kamforne potpetice označiće početak velikog posta, tragika prelazi
granice dimenzije i postaje suza na mokrom obrazu.
“Dok tiho svanjava, Bog svetlosti po poslednji put korača svojim uli-
cama, u daljini se nazire po koji odraz. Stari fenjeri i crni mandarin
kao čuvari hrama Vremena. Za svo to vreme ti dolaziš i odlaziš kao
početna inspiracija, u sivim vijugama ti ne prepoznajem lik. Umesto
toga samo gruba kontura na barskom stolu. Ne zamišljam da si tu, jer
ne osećam tvoj miris kako koegzistira u vazduhu. Dok svira stara
ploča, po poslednji put se sećam tvog imena. Kao i tvoj glas, nestaće
u kovitlacu vremena. Od mermerne ploče zavisi da li ćeš ostati
svevišnji. Obrazi se naslađuju poljubcima dok se srce uvija u
grudima, dok ponestaje daha za još jedan poljubac. Možda se i
ponekad sretnemo za klavirom, čekamo dok srećni tonovi ponoćnog
orkestra izbijaju iz finog drveta, ali je za sve kriva suza koja je sletela
u more. Nemam vremena za tričave alegorije, jer što sam dalje istini
to sam bliže ljubavi. Na toj teritoriji ekvivalent sreće je osećanje
punoće koje moje telo ne može da izdrži jer se nebo ruši, svaki deo
mene se reinkarnira u ponornici pakla.”
17
Užurbanim i zamišljenim koracima su se uputili ka hotelu Brien
željni da nakon svih ovih godina (obrta) okončaju ovu nastranu farsu.
Od hotela se nazirao samo poluizrovani balkon u neoklasičnom
stilu, nekoliko ogromnih prozora koji su visili između pregršt gnezda
slepih miševa i jednogodišnjih ptica. Nije bilo lake dnevne svetlosti
koju su upi-jali debeli zidovi od maltera i cigala sa dalekih
kamenoloma. Samo senke krošnji koje kao oreol nadvijaju razrušeni
zamak.

Hotel Brien je pre nekoliko meseci, obasjan sunčevom svetlošću


po-čeo sa svojim radom. Bio je to jedan od onih mnogobrojnim
zamkova sa velikim tornjevima, zidovima od sivih cigala, opeke koja
se želatinasto presijavala, staklom. Na njima se vrabac presijavao na
fotografiji. Prvo je bio u vlasništvu Martena de Briena, jednog
krstaškog poglavice koji je u podrumima od arapske krvi i vina
pomešanog sa đumbirom pravio neke tečnosti kojima se uveče
posipao. Ličilo je na holokaust i sama pomisao koračati njegovim
krvavim stopama kojih je bilo posvuda. U kupatilu je na jednom
izkrzalom zidu krvlju sa ostacima trule kože bio nacrtan pentagram.
Sada je ta prostorija začepljena jednim bobovim brvnom jer se
prethodni vlasnik žalio da je čuo eho nekom arapskog trgovca koji je
prodavao leteće ćilime.
Moj dolazak na samo ovo mesto od kojeg počinje da se urušava
tlo mojeg života…
Lokaliteti (mesta) i tipovi (lica) pored kojih je prolazila samo su
po-većavali želju za rastavom. Probijajući se kroz meridijane, tišinu i
zabavu, noć i dan, razmišljala je o Kerki, o ostrvskom podnožju i o
drevnom suncu koje svojom misterijom tka priče o religioznom
misticizmu. Slušala je o El Amarni, zbrci tonova u letnjoj noći.

18
Tihim pokretima je ušla u zamak Brien. Tada pomalo nesigurna,
sti-snula je Kernmišov dnevnik i nastavila dalje. U impresionističkoj
atmo-sferi, simbiotički su sedeli Aida i Maksimilijan, Teofil i Salome,
Telford i Geb el i Trinidad, Fatih i Muzampa. Reči su se same
iskrcavale u vazdu-hu, formirajući skicu koju su pravili koncentrični
krugovi na platnu, onakvu kakva je bila u Arhimedovoj glavi.
U uglu pored prašnjavog gramofona madam Branšo svira Ozima-
ndijasove melodije, sunce neprimetno zalazi za oblake, a sastanak je
već u toku. Karirane tapete podsećaju na rešetke, čeljusti zatvorenog
prostora oslobađaju duhovni smrad skriptorijuma udaljenog nekoliko
milja odavde. Napolju je upravo ono podneblje kada se maske izvlače
iz pra-šnjavih sanduka i oživljava priča o hiljadu naličja.
” Grad bi totalno oživeo. Muslimani domaćini, Jermeni domaćini,
Jevreji domaćini, Grci domaćini, povezani pupčanom vrpcom zado-
voljstva. Ulice šarene kao nejlepši ćilimi istkani najiskrenijim
osećanjem požude i sladostrašća. Ovo je mesto metropola ljudske
duše. Sada zauvek ovekovečeni rukom velikog mecene na
zemaljskom platnu, užurbano kuju svoju sudbinu dajući njihovom
životu spektar ljudskih boja.
Mesečina se polako spušta nad gradom koji je sačuvao tradiciju
sre-dnjovekovnih plemena, koja se dodajući slatke priče harema i
leteću mudrost persijskih imama stvorili novu renesansu koja prodire
duboko u ljudska srca i zauvek veže za prizor ispijanja čaja pod
vedrim nebom. Nas jedanaest ponovo okupljeni na terasi mule
Judrulma, razmišljamo o po-eziji nebeskog platna i astonomiji našeg
tela. Dok se zvezde polagano še-taju po ovom prozirnom šetalištu od
sedefastih očiju i rumenih obraza lepih devojaka koje su svoje duše
prodale slepim pesnicima, umetnost se proširila i na profano.
Raznobojni jastučići, dar gradskih tkača, vekovna težnja umetnika
da inkarniraju nebo na zemlji, mnogobrojne arabeske, gotovo svaka
bolja od prethodne, plemenitija, pitomija, odiše svežinom, i dekor
utapa u slo-bodu Orijenta. Iako je ovo zvanično jedna tačka na mapi,
grad obitava na istom meridijanu kao i medijum sedam svetskih čuda.
Zemlja iz putopisa hiljadu i jednog trgovca, veče sa draguljima i
pesma od kristala. Vreme u kome se uživa, gde se horizont kupa u
19
misteriji. Turisti zame-njuju svoju mlečnu put korom kokosovog
oraha. Tu i tamo neka prola-znica koja tiho oplakuje odsustvo svog
ljubavnika. Nebo se iskristalisalo od grimasa olujne noći.
Mediteranska slast je istinska strast ovog podneblja. Vreo vazduh
se širi gradom, istorijski monumenti trule pod uticajem paklene
stihije. Kapi vrele kiše povećavaju agoniju tla. Karikature se ne miču,
polako osveštavaju kult ukućana. Tamna plava galabija se rastapala
pod okri-ljem noći. Sa vrha stare medrese, koju je osveštao Efendi -
paša kao po-klon gradu i koja je pretvorena u kazino, vidi se prelep
mesečev pejzaž. Posrnule mesečeve dine okupane limunom odakle
Lilit pleše do zore.
Ka unutrašnjosti grada se orila povorka. Zikr je plamteo na
ulicama Grada. Sve u službi svet(l)osti. Naši mehanički pokreti
uzimanja busbusa i sutlijaša, jednaki jedino sa pomeranjem
suncokreta. I maslačak je žut.”

Peščanik je otkucavao. Zrno slobode peska padalo je nemilosrdno


na dno teškog okova od stakla. Njen rendgenski skener gradske duše
prekinuo je podmukli tihi ton kojim madam Branšo završava svoje
kratkotrajne trenutke slave. Sročeno životnim rečnikom, njenih pet
minuta slave je isteklo.
“ Na Telfordovom stolu je neka fotografija, prikaz neke perverzne
igre grčkih bogova. Mislim da je to samo jedna od njegovih
iluminacija tu-rskih kupatila. Na krevetu je stajao citat iz sanovnika.
Vise liči na zaključak ili post scriptum nekog izdanja negoli početak
neke fabule. Zar ne, Geb?”
“ I ja sam to video, juče, kad me je pozvao da mi pokloni njegove
eseje, one koje sam tako strašno i hristovski pisao za njega. Mislim da
su u pita-nju krstaški ratovi. Pitanje religije u mutnim vremenima. Ne

20
zanimanje za neke polumozgaše ili prljave varvare koji se bore u
blatu i pesku.
Kako sam protumačivši njegovo pismo nazreo uticaj te magicne reči
na njega, mislim da znam zbog čega je učinio to, za nas neljudsko
delo, da-jući za pravo Mefistu.”
“ A jel’ draga Atino, sta je to. Šta je našeg dragog Arlekina oteralo u
lu-dilo. Zbog čega se moj dragi bombon ubio. Želim da mi kažete
odmah!”
“ Da li i ti Aida zeliš da čuješ odgovor ili ga možda već znaš? Ti si
bila njegova muza kada je u pitanju muzika. Ne moguće je da si bila
na dista-nci kada je u pitanju Laureat .”
“ Telford je oduvek bio čovek koji se krio pod plaštom svoje
podsvesti. Geb el, kvart osame u koji se duboko uvukao bežeći pred
neza-dovoljstvom u koje ga je oteralo sivilo ovog krajolika. Odgovor
na pita-nje koja je kap prelila čašu, znaš ti…Geb el.”
Prevelika bujica emocija i duboka tišina potresle su Geba koji je
duboko bio dirnut ovim poslednjim što je rekla Salome, budući da je
ot-vorio neke skrivene stranice. Aidini pogledi su se sabirali na tom
licu koje već godinama ocrtavaju bore i pilule od neispavanosti.
Sećala se i dalje onog njegovog rituala kojim je započinjao svaki dan i
koji je takoreći bio herojski pokušaj da se pobedi mehanizam
vremena. Svakog jutra bi sko-čio sa kreveta na dve noge. Uključio bi
radio koji je ujutru najavljivao molitvu a posle toga i Misirski kvintet.
Nakon toga bi otišao do kuhinje gde je kuvao čaj od mešanih agruma
koje je zaslađivao jednom manda-rinom. Nakon toga bi se vratio
sanjarenju do podneva nakon čega bi ustao, popušio jednu cigaretu koju
je prethodnog jutra kupio Teofil, u sebi se slatko naslađujuci jutarnjom
pozajmicom. “ Tuđe - slađe”. Da, kao i uvek.
Sa dubokim prezirom koji je rađao i strahopoštovanje prema Salo-
minoj hladnokrvnosti, gledao je ovu crnomanjastu devojku koja je
svojom bujnošću i prirodnošću nadmašila zelenog čoveka. Pomalo
rastrzan između zajedljivog pogleda lokalnog ambijenta i Egziperijeve
21
slike koja je stajala iznad kamina (Poklon velikog pilota malom
princu), setio se kako je Telford uveče pred spavanje govorio veoma
čudne, i sebi nedolične stvari.
“ Sećam se da je mesere uvek govorio o subjektivnoj suštini
racionalnog ogleda, o sunđeru sa hiljadu rupa. Stoga je on na
stvarnost stvari, pose-bno sa stanovišta pisca i kompozitora,
posmatrao kao na objektivnu ce-linu gde svako od tonova postaje
koordinator jednog velikog ogleda. Taj ogled je bila knjiga sa hiljadu
lica, hiljadu misli i odgovora. Ona bi je-dnom svojom rečenicom
rešavala sve enigme vremena i prostora, razbi-jajući kovanice kao
tekovine ili vremenske dvodimenzionalnosti.
Godinu dana pre borbi na Mediteranu, na vratima se pojavio jedan si-
ćušni, brkati čovečuljak koji je govorio smešnom mešavinom
francuskog i nemačkog i koji se izdavao za velikog pilota, Rože Mari.
Kasnije sam tek saznao da je u pitanju Egziperi. O čemu su govorili,
ne znam. Su-tradan je od mene tražio da nabavim pisaću mašinu i
počnem da kucam svaku reč koju on bude izgovorio. Do smrti je taj
sanovnik bio na toj po-lici, uredno spakovan između Kernmišove
Aide i putopisa Od rođenja do smrti . Ako dopuštate…”

Gotovo gmižući je dopuzao do crne drvene police i sa treće terase


uzeo crvenu sveščicu koja ni po cemu nije ličila na zaveštanje blistave
bu-dućnosti, seo na klimavu fotelju od labavog abonosa, Tvidov
poklon iz svetlog Egipta.

Pre nego što je počeo da čita, zakašljao se pošteno, jer je taj


podmukli glas ucveljenog gradskog orkestra bilo to što je privuklo
pažnju okupljenoj masi.
“ Evo… Da, to je to…
Ser Vilijem Gaston Telford dixit:
Sa prozora se čuje topot konjskih potkovica koja nemilosrdno pe-
ščanom gazi oazom, čekajući na prvi znak vegetacije da okonča svoje
vekovno putešestvije.

22
Na čelu kolone se nalazio nemilosrdni demon, zaogrnut šalvarom
i svilom, duge haljine su se pružale duž celog tela koje se završavalo
Maro-kanskim fesom.
Lebdeći između sna i jave, konjica nastavlja svoj pokret suočena
sa blještavom vrelinom peska. Suočeni sa neizvesnošću situacije u
kojoj se svaki sekund poništava onim sledećim. Konjica je konačno
uspela da pre-skoči ovaj debeli i visoki tamni, kao Vavilonska kula
čini se. Hrpa ešarpa pala je sa vođe i njegovo lice je poprimilo izraz
večne borbe dobra i zla (U vihoru rata / sukobila se dva brata) za
oslobođenje poslednjeg kvanka čovekovog bića. Njegovo ime je
trošno, ne postoji. Njegov lik je urezan u svest svih nas, jer je svako
zgrožen likom Princa Tame, sina Limba i kralja Iblisa, Kerberove
čeljusti.
Glasnik nije bitan jer je kutija otvorena, zadnja se nit iskidala, na
hla-dnom dnu kutije od žada pisala je nemilost kosmičke unije. Hari-
zmatična spoljašnost unutrašnjeg zla.
Spoznaj istinu i postaće tvoja smrt.”

Pomalo iznanađeni veštačkim priznanjem ovog glasnika ili


surogata tuđe podsvesti nastavljamo da plovimo ka mesečevim
pejzažima u la-đama sudbine. Dok nam vetar duva u lađu,
približavamo se najvećem neimarskom poduhvatu velikog Praoca
(Isus je bio orijentalista sa za-drškom). U iščekivanju dolaska
svetlosti. Madredeus, salve me. Salome pokušava naći rešenje ove
zagonetke koja odiše masonskim simbolima bujnosti, gnostičke
simbioze ljubavi i lepote, iščekivanjem Boga i zrelosti.
“ Kakva romaneskna priča koju daje Mikelanđelo dok svojim
palcem nanosi rumenilo Isusu, pretvarajući ga u univezalnog, Diva koji
je svojom analizom podelio svet na Tvidke i ateiste. Da li se pre njega
svet okretao oko crnih rupa ili oko sunca? Da bih odgovorio na to,
treba mi još nimfolina. Ali, avaj. Sve je gotovo. Sve svoje zaveštavam
prošlosti zvanoj crna rupa koja za sobom povlači sve duboke
23
intonacije i ostavlja vrelo uravnotežene tišine. Počinjem da crpim
poslednji atom života i shvatam da je svemu kraj. Odlazak je sve bliži
da metamorfira od reči do dela.”

Sve je to kao duboka rana, kao sva gnojava prošlost protiv koje se
borio. U sebi, fra Gabrielo zamišljao o zamrljanom zalasku sunca
koje ometaju erozije dalekog plavog neba. Njegov lični opis se kretao
od vra-pčeg trupa sa orlovskom glavom do embrionalnog začetka
americkog hrasta koji je iznenada prestao da raste. Zbog čega? Da li
zbog Telfordove kritike ili lošeg kvaliteta posleratnih konzervi mesa?

Poneka reč nade koja tiho žubori niz ovaj verbalni mediuum.

Dugo je trajala ova etika praznične tišine. Niz glavni put se vijorila
duga magla, iz hodnika se čuje dugo Gebovo kikotanje, čin završene
mla-dosti ili starosti koja potekla rano, kao krv gusta.
Razgovor koji je tekao se toliko izmešao, izgledalo je kao da ura-
njamo u neku čudnu leguru koju su gradile naše zadžabaka reči. Na
ne-kom drugom mestu, ovo bi izgledalo kao neka predigra
samoubistva, po-želeo bih samo jednu cašu viskija, otišao iza i izboo
se pošteno dagerom. Ah, darling, to bi bilo tako lako. Možda isuviše
pa ga smesta odbacujem. Mislim da je realnije rešenje da se zauvek
prekinu ovi sastanci, da se pre-ko kapije hotela prebace sivi lanci koje
će metalaranha da isplete. Ovo je bila jedna od onih etapa koje vode
misterioznom: Zašto? I onda se izne-nada sve vraća toj bolešljivoj
realnosti koja nam nameće samo jedan odgovor: Zato što…
Svi su se naveliko zamislili u sebi. Verovatno iziritirani
dobovanjem kišnih kapljica koje su podsećale na lešnike svi su se u
glas, kao u onom Šekspirovom horu složili da je vreme za polazak.
“ Zbogom Teofile. Dabogda sa sobom poneo u grob poneo sve loše
misli sveta i grčku satiru. Odlazi zli duše…“

24
“ O, Maksimilijane, veštačka jedinko i Biblijski kolaborantu, ustaj.
Treba da digneš svoje perverzne oči sa ženskih butina.”
“ Adame oprosti mi grehe ( Da li jos neko ovde pravi Kvirinalske
orgije. Ovaj je grad otmnen u svom smislu reči. Možda od narandži i
crvene kabeze). Uzgred mislim da Aidi treba predati Telfordove
beleške.”
“ Mislim da je vreme za pokret, vi bezočne zajedljive zveri.”
“ Mi konzulovi prijatelji (Tvid: S obzirom da zvanje univerzitetskog
profesora nesto znači u ovoj straćari životnog iskušenja počeo sam
da držim časove građanskog vaspitanja koji su bili poslednji voz za
igru sta-klenih perli, u oblasti niske trave iz kojih niče mnoštvo
rumenih pla-niniskih dojki)”

Aida i dalje ne obraća pažnju na ovaj rafal svečanih tonova koje


ostavljaju Anubisove sveštenice, gole i okupane u krvi sa karte kons-
telacione mape Bogova, pred ulazak u daleke predele Keopsove
piramide što deli svet na daleki i bliski Zapad.
Daleko iznad krovova sprata Kaira, Aida je osećala potrebu da se
zamisli još jednom nad svim onim potezima i pravcima koje je
jednom, tako davno pohodila. U ogledalu se lako iscrtavalo lice,
meke konture koje su ispunjavale ovaj krhki enterijer ( harizmatični
vođa koji umire od malarije). Negde na kraju tog besciljnog
putovanja nalazi se odgovor koji krije vek postojanja. Tehnički
rečeno, tek pred smrt postajemo svesni sebe i svojih pleća, svojeg
Atlasa koji drži globus razloga i čini da sunce sija a misao sporadično
protiče. Osetila se nespremnom, nespremnom pred tim naletom
zaglušujućih emocija sa kojim se suočila između ova četiri zida. Sve
tekovine svemirskog bića u se gubile padom, u gruboj boji drvenih
pločica. I posle tebe opet ti, Samoćo. ( Telford: No, da li je to bio naš
prinudni rad na osmosmerci života. A onda i : Probudite Milera da
piše o veneričnim bolestima uzavrelih Vespa, dajte parče papira da
za-pišem kritiku života u Novom Vavilonu).
25
Duboko zabrazdela u unutrašnje osećanje bola koje se pokazalo
ne-posredno pred Telfordov silazak u pakao. I dan danas, ona nosi
uspo-menu na religiozno smenjivanje godišnjih doba, tempom
Orfejevih palestrina. Dugo je razmišljala, tražila razloge za svoje
postupke, ali tek kasnije, tek nakon Hadovog povratka u život ona će
shvatiti da je sve ovo što je radila ne čin kompromisa prema svetu
nego akt dobre volje.
Ne, nije ona krenula u dalekometne prepiske i guranje po
prepunim kairskim i tuniskim kvartovima zbog sebe. Ne, ona je to
uradila zbog Ke-rnmišovih opaski, zbog nedovoljne sigurnosti u sebe
i potrebe da se sa-krije daleko od cenzurisanih feljtona. Tako se i
našla na sredini ovih Telfordovih stranica.
Zakoračila je tihim korakom u ulicu koja je nosila reklamu cipela,
ekstra povoljnih, crvenih kao one koje nosi Doroti. Sela je na klupu sa
koje se pružao izvrstan pogled na Sredozemlje i bujnu floru koja je
pri-vlačila jos živopisniju faunu, sve to na klifovitoj obali na kojoj se
nalazi klupa sa koje se pruža izvrstan pogled na Sredozemlje. Negde
iza zidova Grada žive duhovi Praoca, počeci Ujedinjenih nacija.
Velike keramičke šoljice živopisno obojene. Noć se spušta na
prozorske kapke. Sa stano-višta slikara akvarelom ili uljanim bojama,
ovo je savršen trenutak da se otelotvori šumski raj na grubom platnu (
Telford: Neki kažu da je sla-dostrašće mana nastala pod uticajem
mesečevih mena i da je jedini lek doza dnevne svetlosti. Čisto
bezveze napominjem. Rekao mi je jedan Ša-man nakon što je
pohodio dušu jednog muzičara).

Za trenutak se začuo uzvik sa radija koji raspaljuje novu šansonu.


Ovaj je put to bio simbol lične katehizacije, neka vrsta urbane legende
koja daje prizvuk miroljubivosti. Ceo kafe se otresao od čađi i pepela.
Radio svira / I brige skida. Severozapadno od raja:

Mia bella e como cosina,


Pero yo ne tengo dinero

26
“ U međuvremenu se bar napunio, postao košnica zlih misli i šašavih
predigra. Uz viski pokušavam da saberem svoje raštimovane misli
( Naše kretanje u suprotnom smeru od kazaljke na satu govori o
neprirodnosti ljudskog hoda i potrebi da se pad sa drveta ponovi).
Aida nanosi ruž boje nektara na kome jarko piše ”L O V R”. On
aliteralno deluje na moje misli i reaguje na osvetljenje u pravcu koji
održava plamičak mog stola.

Teorija Frojdovskog grala je naša jedina nada ( Spas od budućih


pokoljenja), mesec se još uvek kupa u horizontu nemosti, ređaju se
promašaji mog života kao zapleti na filmskoj traci.
Ex Ponto,n, - alternativa za pokušaje življenja, baruština života u
ko-joj se kupa aristokratska glembajevština dvadesetog veka.
Kasandra koja čeka svoje žigosane, Klitemnestra koja jede svoje
živce.
Da li je grčki kodeks smrti urezan duboko u teme našeg ludila, da
li obrazac za izgnanstvo treba tražiti kod Jevreja ili Velikih seoba
Srba?
Mozak koji radi dvesta na sat na razrušenju celokupne ljudske civi-
lizacije i celokupnog napretka nastalog od krvi i mesa - Opus Dei u
dže-pnom izdanju.

Daleko, od očiju pisara i oštrih kaluđera, negde na granici dana i


no-ći, razliva se pastozno nebo na bezbroj nijansi. Sve one
27
koegzistiraju na velikoj paleti. Malo dalje od tog puta koji vodi
ničemu, vazduhu u kome se niže bezbroj pitanja. Tu, na marginama
svakidašnjeg epa, opijeni miris lipe i starac iz planine, slutim da je
nebo visoko. Za stolom Lucifer i Jovanka Orleanka:
“ Milejdi, moram da ti saopštim da je gradsko veće Venecijanskog
Karnevala u izbeglištvu prihvatilo moj predlog organizovanja
svečanosti sv. Marka. Biće to fantastična svečanost, slavlje u čast
druge pozornosti: izgubljeni puritanac ubrzo postaje salonski zavisnik (
Biće od vina i gipsa koje žudi za entropijom u trenutku pomilovanja).
Glumiće ga Maks ( Biće čija se inteligencija meri brojem pića koje
uspe da izmoli od konobara, za jednu noć). “
“ Draga, mislim da je sada više nego trenutak da pozovemo Teofila.
Ipak, on je tvoj ljubavnik, zar ne?”
“ Mislim da ću večeras ranije otići kući. Odlazim svom zoografu a
tebe ostavljam da posmatraš možda i poslednje dane u laguni.
Zbogom! Možda se, pak, i sretnemo u Veneciji, možda me prepoznaš
u bujici tih stihova. Napokon, Svaki se Tibul divi svojoj Veneri, kad
god se seti njenih gipkih okvira.”

Maksimilijana sam upoznao dok sam se vozio ulicom Santo Kri-


stobalo a on je sa desne strane u salonu izlagao svoje prepolovljene
foto-grafije koje je doneo sa putovanja po Bejrutu. Baš kao i Marko
Polo, bio je pravi čovek u pogešnom trenutku.
Pozvao sam ga na piće u El Gamaalu. Rekao sam da sam zainte-
resovan za njegove radove, da mi samo treba trenutak da im
obezbedim prostor u kojem će moći da ih vidi ceo feštagrad. Složio se
sa mnom, mada tek posle nekoliko gromuljica burija koje nije mogao
da prevail. Pitao sam ga za ime, a on je rekao Ravije. Pogledao sam
iza gde je na jednom ćilimu bilo nekoliko staraca u epicentru neme
rulje.

28
Kada sam se okrenuo ostavio je svoje ime i adresu. I nekoliko
zrna burija kao baruta.

U tom trenutku dok su drogirane palme svojom napetošću


inficirale duboko plavo more koje se sjedinilo sa atmosferom koja je
nastupila, atmosferom Božićne euforije koja je započela i završila se
uz zvuk polomljenog pentafona koji se njihao usnom školjkom.

Ulazi čovek koji liči na sve samo ne na ono što je. Italijan, mlada-
lačko lice trgovca umetninama ( Umetnost se ne moze uništiti niti ni
iz čega stvoriti, ona prelazi iz jednog oblika u drugi, iz nerealnosti u
realnost) nestalo je zajedno sa odlaskom njihove tako voljene Saki.
Prestajao je da važi obrazac po kome bilo koja primesa zla ne može
da poremeti leguru koja zauvek ostaje dobra.
Izgubio se, negde u etru njegov je smisao osporila dinamika sve-
tlosnih godina, i ostao je kao klin, zajedno sa Telfordovim smehom,
negde daleko toliko da se ne sećam više. Jedino čega se sećam su one
grube crte lica i plavi žaket iz Mančestera koji je bio njegov
neizostavni element, nekako čovek unutar čoveka, Teofil unutar
Teofila.

Dan danas ona stoji kao epitaf na njegovom grobu, i na svojim


ku-tijama koje čuva Aida njegovo postmortem corpus.

Jednom sam je uhvatio kako razgovara sa kartonskom kutijom.


Uz svo dužno poštovanje sam je odvojio od gospodina T. i sprečio da
pu-blikuje sve te razgovore. Bila je spremna da to svoje jadikovanje,
kao deo plemenite unutrašnjosti, objavi nizom izložbi u Narodnoj
29
Galeriji, ali se u poslednjem trenutku gospodin T. sažalio i rekao da
želi te stihove za sebe. Tako sam valjda, po prvi put u životu učinio
dobro delo, nešto što me je učinilo da se osetim ponosnim. A valjda je
za to razlog dosada a ne Aidina lična tragedija, tj. trabunjanje koje
nisam mogao podneti.

U svakom slučaju, ja sam heroj. Možda i pozitivan. Svoju slavu


obe-ručke prihvatam, možda i zbog svih ovih sladunjavih koktela koje
oko sebe posmatram kao devičanstvo koje se manifestuje na hiljadu
načina. Đus - sloboda, Votka - gordost, Limun - sladostrašće ( Opet u
vezi sa mesečevim menama), parče pomorandže - komad nameštaja
koji sam nasledio od Tel-forda, Luj XIV. Danas na njemu održavam
svoje poslednje časove.

U izmaglici koju stvara sunčani pesak obznanjuje se Sfinga koja


ra-zboritošću pobija moralne prednosti i duhovne vrednosti. “ Deca
lošeg ukusa ponovo osvajaju svet ”. Na trenutak svi su zbunjeni ovom
Teo-filovom trezvenošću. On se osećao odgovornim da upravo sada
razbije monotoniju.
“ Dobro veče gospodo. Šta je danas na meniju?”
“ Gordi Albione, danas imamo jedan problem koji se ne može arti-
kulisati ijednom rečju ili spoznajnom definicijom, te stoga ostajemo
ne-mi pred njom. A s obzirom da tvoje moćne reči razbiše okove i
izbaciše na obalu kompletnu Trilogiju, svi smo zanimljivi kako bi
nam objasnio nagli porast kulturoloških ispada tj. emancipaciju
ostrvske umetnosti?”
“ Vrlo dobro formulisano Teofile, no bojim se da te je maglovitost
pesni-čkog izraza omela da sagledaš realno stanje stvari.
Kao i uvek, citiraću svog prijatelja, ostrvskog izgnanika Andraksimena
koji piše svojoj gospi, govoreći joj da je za njega izgnanstvo u stvari
30
melem za dušu. Njegovo kazivanje verujem, objasniće sve: Erozija
stiha pred bujicom emocija koji vodi tragediji antičkih razmera, nije me
privukao njen đavolski osmeh, nego miris sveže obranog voća
ograničenog pedeset decilitara. Kakva sprdačina! Kao slikar, kasta koja
slika Mona Lizu sa velom preko glave ili buru kako se kotrlja u kontra
dijagonali od zalaska sunca. Takve se pojave dožive samo posle prvog
piva ili za vreme sirove inspiracije.
Dok hramljemo vinskim podrumima, pričamo crnim humorom, o gu-
bavcu na pustom ostrvu i o neopredeljivosti čovekove težine da se
oslobo-di okvira i zapliva u krugove beznađa. Tamo se čuje zvuk
horne i jezik heruvima koji beru trešnje. Uporedo sa Ajnštajnovom
teorijom relativi-teta dešavaju se esencijalne stvari za davljenika sa
karijerom od trideset leta.”
“ Baš bih voleo da upoznam tvog prijatelja Andraximena, mada ne
veru-jem da bi uspeli da spojimo ni dve rečenice”
“ Sve u svemu, bravo, bravo. Uspeo si da nas nagovoriš da popijemo
još jedno piće. Živeo nas egzistencionalizam. Vive le egsisten…”
“ Zar nećeš čestitati Teofilu, naime, on je tvoj ljubavnik.”
“ Ljubav je preka stvar, nekad tako potrebna… ( Kultura koja je
iščezla sa lica Zemlje zajedno sa dinosaurusima i emuom odjednom
se prikazala pred mojim očima. Nisam bio svestan značaja tog slepog
putnika u mo-joj duši, a opet i sva ova galama nije dozvolila protok
misli u mojoj glavi). Iščeznuo sam poput fantoma i našao se u gustoj
magli reke koja je pretila da poplavi. Madredeus, salve me!
“ Teofile, zar me nećeš ispratiti do kuce?”
“ Meine Herr, das ist Ende. Aufwiedersehen!”

“ Adieu, bon ami ( Horski usaglašeno)”


Sećam se da je te večeri grad bio izuzetan, kao pranebeska ikona koja
obasjava svetlucave tačkice u magli. I dan danas, opis tog grada ura-
mljenog između visokih brda Atlasa i nemirnih talasa Sredozemlja
ostaje isti. Za deset godina, kada nam sećanja budu bleda a koža
smežurana i čađava od unutrašnjosti, od naše sopstvene klime u koju
smo se svi tako dobro ušuškali, Geb el će tražiti one stihove da
zanavek ovekoveči Grad, od njega napravi svetsku pozornicu a od
31
nas tragične likove, lutalice i pse. Od svih tih tragova prošlosti koji se
vuku i međusobno prepliću izdva-jamo samo trenutke i od njih
činimo blesave momente, iako su oni samo jedan dodir na putu do
smrtne emfaze. Sada se još uvek rado vraćam svojim cestama, divljim
karavanima i jakim ljudima što prenose uspo-mene od srca do srca,
danas hvalim sve one hrabre tkalje i sluškinje što žive istočno od zla,
danas kudim sebe jer, jer se ne pronalazim ni u je-dnom slogu svojih
redova. Možda je i ona tako htela, da ostanem izme-đu reči, da se
davim u praznini redova i ostanem samo jedna od onih koje su sve
svoje predale zaboravu.

Blagim pokretima ruke briše maglu sa prozora.


Neka jaka sila, centrifuga zaborava koja je u srži svega. Ni blagi
to-novi gramofona ne mogu povratiti one uzavrele trenutke sreće. Od
tog beskrajnog pejzaža, raskoša boja i svetlosti izdvajam samo crno i
belo, ne-što nalik suhoparnom glasu koji prepričava ljubavne sonete.
Iz te izma-glice se javi samo koja spasonosna reč ogrnuta plavim
kaputom, ruka koja drhti u džepu.
Nikada se ne bih usudila da prizovem tu ostru reč, smrtonosnu
bol, činove zbog kojih očajavam i u kojima beznadežno pronalazim
tragove senke. Uzalud je budim.

Sećam se još uvek milozvučnih tonova koje rado prigrlim kada se


oseti mesečina na cesti. Kada se slože sve kockice dobije se
parimpselt koji briše sve tragove, svaki sam put dalja od istine, od
blještavih noći i svetlucave tišine koja čuva moje uspomene.
Možda su sve one tamo, i žive u slozi i miru, u plemenu Katatonis
koje je gospodar dalekih prostranstava. Možda poglavica ima
Teofilovo lice i svira lepo klavir. Možda pas ima moju glavu, i juri
izgubljenu kosku u gomili sećanja. Moraću da pitam Lajku da li na
Mesecu ima mog poglavice i mog psa. Pitaću je. Da, svakako ću.
Jedino na šta se danas oslanjam je miris marcipana u Teofilovom pla-
vom kaputu. Danas svaki put u kolače stavljam u marcipan i setim se
na trenutak šašavih momenata. Ne želim da odu?

32
Geb el je danas bio kod mene. Rekao je da kao ministar kulture
želi da otkupi Teofilovu biografiju i od njega napravi državnog
heroja, prvog u istoriji ove male države. Samo sam se tiho nasmejala i
pitala da li je za čaj. Kao prijatelj, rekao je da, sa limunom. Rekao je
da će se odsad zvati Ibn Ahram i da ću kao ucveljena udovica dobiti
veliku belu kuću sa sli-kom u svakoj sobi, i veliki beli radio koji
prenosi uzivo Koko-Trinidad. Istu onu kuću sa trga Čempresa, odakle
pogled dopire do velikog plavog horizonta koji guta suncev disk. ( O,
Teofile zar nam je suđeno da po-stanemo fragmenti jedne velike
nedovršene slagalice. Zar zaboravljaš kako je originalnost skupa
stvar?)

“ Aj, još uvek čuvam ona Teofilova poslednja pisma, namenjeno


Gradu, neadresirano i zaboravljeno. Posle svih godina ona i dalje
stoje, uništava ih i izjeda tišina.
Uzmi ih, pokloni ako ne želiš. Posle svih godina osećam da je jedino
ovo pravo, opravdano.
Zbogom.”

Ne čuje se više vika starih mornara do zore. Veliki talas je potopio


Fatihovu kućicu i svi oni sada leže na dnu okeana, kao posmrtni
ostaci ratnih galija.

33
Novi vlasnik hotela kaže da ponekad uveče čuje glasove morskih
vu-kova kako soliraju iz dubine mora. Možda je njihov glas pokupila
neka morska školjka i od tih tonova napravila sebi muzičku kutiju.
“ Ne pokušavaj da me zadržiš tim ispitivačkim pogledom. Moram da
ostanem, da kažem još što šta, ali se plašim da neću izdržati. Sve je
ovo tako jako, kao elektrošok za moje plahovito ja.

Još uvek usnovima pohodim stare ulice i poznate teritorije. Kao


da je u meni potopljeni brod događaja. Ne želi da me ostavi. Ponekad
se tešim da je kraj blizu, pa se prepustim momentumu.”

Ambasadorski izlazi i ostavlja me sa hladnom kutijom koja čuva


osre-dnje ostatke onoga za šta moji život uvek plamti. Taj plamičak
gori još uvek, trzavičavo, plahovito ometan od vetrova prošlosti. Ta
bela, prokleta prazna kutija kao i svako praznično veče provedeno u
ova četiri hladna zida. Nesmotreno, očekuje se doboš koji najavljuje
dolazak novog proleća.

Još uvek stoji iako sada otvorena. Ništa od vatrometa emocija i


spe-ktra boja. Samo jedna ukočena vizija života iz daleke prošlosti.

Na sivom nebu se projektuje božji gnev. Bezmalo profani prizor


no-ćne večeri krši se nad stenovitim gradom koji ječi nad svetlošću
koja pri-kazuje sveprisutnu blud na kormilu grada.

“ Da li je uvek ovako, Teofile? Blještavo i tamno, sveto i bludno!


Pričaj mi još, želim još od ovog grada. Želim da ga oplodim, pa da
postoji još ova-kvih gradova duž obale.”
“ Grad bi totalno oživeo. Muslimani domaćini, Jermeni domaćini, Je-
vreji domaćini, Grci domaćini, povezani pupčanom vrpcom zado-
voljstva. Ulice šarene kao nejlepši cilimi istkani najiskrenijim
34
osećanjem požude i sladostrašća. Ovo je mesto metropola ljudske
duše. Sada zauvek ovekovečeni rukom velikog mecene na
zemaljskom platnu, užurbano kuju svoju sudbinu dajući njihovom
životu spektar ljudskih boja.
Mesečina se polako spušta nad gradom koji je sačuvao tradiciju
srednjovekovnih plemena koja se, dodajući slatke priče harema i
leteću mudrost persijskih imama stvorili novu renesansu koja prodire
duboko u ljudska srca i zauvek veže za prizor ispijanja čaja pod
vedrim nebom.”
“ Još Teo, pričaj mi još! Kakve su žene, a kakvi muževi?”
“ Dok se zvezde polagano šetaju po ovom prozirnom šetalištu od
sedefastih očiju i rumenih obraza lepih devojaka koje su svoje duše
pro-dale slepim pesnicima, umetnost se prosirila i na profano. Naši
turisti zamenjuju svoju mlečnu put korom kokosovog oraha. Tu i
tamo neka prolaznica koja tiho oplakuje odsustvo svog ljubavnika.”
“ A kuće, kakve su kuće?”
“ Raznobojni jastučići, dar gradskih tkača, vekovna težnja umetnika
da inkarniraju nebo na zemlji, mnogobrojne arabeske, gotovo svaka
bolja od prethodne, plemenitija, pitomija, odiše svežinom, i dekor
utapa u slo-bodu Orijenta.

Šta bi ti rekla o ovom začaranom gradu, gradu hiljadu reči? Da li


mo-žda postoji bojazan da svojim izrazom ograničiš ovo nedodirljivo
vrelo?”
“ Iako je ovo zvanično jedna tačka na mapi, grad obitava na istom
me-ridijanu kao i medijum sedam svetskih čuda. Zemlja iz putopisa
hiljadu i jednog trgovca, veče sa draguljima i pesma od kristala. Gde
se horizont kupa u misteriji.”
“ Postoji možda jos nešto što ti nisam rekao. Svake nedelje se u ulici
Mi-ramar okuplja gradska elita kako bi poslušala stihove
Ozimandijasa, gradskog slavuja. Njegovo pravo ime je Emraz. Priča
se da svojim sti-hovima leči i najdublje rane, da govori neizrecivo.
Kao slikar, svojim stihovima oblikuje sredinu u utopiju trenutka.
Večeras možemo ići i čuti neki od tako hvaljenih poja.”

35
“ Reci mi! Reci mi neki od Emrazovih tonaliteta, neku lestvicu koja
dočarava ovaj trenutak budući veoma romantičan.
Da čujem!”
“ Moje sposobnosti su daleko od slavujskih, ali evo jednog pokušaja.”
Krajnje nesigurno zavlači ruku u svoj oronuli kaput i iz gomile
prašine izvlači nekoliko papira od kojih mu je jedan toliko privukao
pa-žnju da se najedanput, na deset sekundi isključio iz ovog sveta i
Še-kspirovski počeo da podražava noćne korak. Sve je bilo uvertira
jedne kraće pesme koja je posebno privukla pažnju u tom trenutku.
Sada je imao priliku da postane dvorski pesnik.

Dok sitno koračaš grubim pločnikom,


ovaj grad se čini tako visoko.
Projekcija tvoga lika
nastaje emulzijom osećanja
strasti
greha
bola
žudnje.
Paleta je preuska za ljubavnike.
Bliže zvezdama,
Nalazi se spasonosni pejzaž
Za staromodne u ljubavi.
Nenadano,
Tvoja koegzistencija sa osećanjem sažaljenja
Prema kvartu osećajnosti postaje nestvarna.
Čula se poništavaju i
oko sebe zatičeš beli grad,
ulice preuske za kočije
i šetnju po mesečini.
Duboko ka centru grada
Čuje se svež miris.
Upokojeni dimnjaci sevaju nebom.
Tako, draga moja, nastaju mitovi.

36
Ne sećam se šta ga je u tom trenutku pokrenulo, ali to je bio
isuviše jak trzaj, kao duh koji sve bore i ispunjava svaku liniju. Čitav
se taj mo-ment urezao u meni, kao kakav prolog novonastupajućeg
scenarija.
Nekako je uspeo da je trgne iz mog nesuđenog sna, mada će u je-
dnom takvom naći kraj.
“ Aj, moram nesto da ti kažem… nesto što sam juče saznao.”
“ Reci Teofile!”
“ Ja sam skroz izgubljen. Skroz na skroz, Aj.!”
“ Kada si to shvatio?”
“ Na rođenju. Neki grubi glas mi je to najavio. Pad sa zvezda.”
“ Misliš li da je to Bog ili materična sluz?”
“ Pre bih rekao odjek duhovnog predvorja, neka simbolična pojava
koja počinje munjom i završava se uranjanjem Titanika. Kao
karikatura živog leša spoljašnjosti. Salva me madre!”
“ Oh, Teo, za tebe nema spasa.”
“ Ja tonem.”
“ Ne do sutra nećeš potonuti jer idemo u amfiteatar da slušamo tog
tvog slavuja.”
“ Zakoračićeš u tamnovanje, i to možda neosetno, ali što sve svesnije
bu-des osećala svaku kariku tog lanca i mehanizma vlasti, osnovnog
simbola Ograničenog, shvatićeš da je tvoj život Adamovski dug.”
“ Odakle ti to? Šta lupaš! Nas je život u našim rukama, kao vrelo
gvožđe, oblikuje se sopstvenim principima volje i želje. Tu leži
istinska životna strast - budi voljan i želi!”

Negde na pola od kuće, setila sam se njegove lične tragedije,


uzimajući ovaj njegov trenutak lične slabosti kao primer. Ne mogu reći

37
da me nije tištila i bolela ta njegova bolest koja se ukorenila, na neki
neshvatljiv sam srasla sa njim u tom njegovom bolu, postala punovrani
član koliko i uvo.

Jedino čega se u ovoj gustoj izmaglici događaja sećam


zahvaljujem bujici reči. Na neki čudnovatan nacin, slike između
redova su se stalno ređale, izazivajući mozaik kada nije bilo snage za
povratak.

Kao što se na svetlosti sunca poigravaju konture sveta, a na


margi-nama igra melodija povetarca koji se njiše u ljudskoj podsvesti,
tako se i predamnom stvara poslednja skica ovog nadčoveka ( Ili
nečoveka) koji svojom krvlju piše poslednje dane.
POLINIJE
(Odlomak mog mitskog bubrega,
napisan u ludilu)

EGO: Oh, upomoć,


(zapomaže li toj tišini
jadni zvuk, što se lomi
na bespuća putu)
GODO: Da li je jadna duša
Uspela da ispoveda svoju bol,
Da izgovori svoje grehe
I po poslednji put vidi ljusku sunca
●●●
Sa ivice stola poslednje boje krvare,
Nad paletom se nadvija se spektar
(Bog je nadvladao tišinu)
●●●
Duh se šeta koritom
Dok krila lete pod gipsom.
38
Zajedno, svi će oni nestati
Pre nego što pupoljak sazri.

Čini se da je kraj tako blizu da se čuje topot paklene stihije. Ona


dolazi. Kad pisma prestanu da šapuću, bojim se da će violina prestati
da svira, da deluje. Neće više biti onog sunčanog zraka koji budi novi
dan što se mistično rađa iz kore velikog mozga.
“Kupim svoje nošnje” ( Kako bi Salome volela da je ovo mogla
da čuje), idem put rimskog amfiteatra gde već uveliko Bolonjski
kastrat Emraz recituje. Toliko je to brzo i munjevito bilo da se više ne
sećam tih detalja, ili su bar protekli toliko blizu da su samo ostali da
postoje kao deo nekog bakroreza ( Siva mladica koja očajnicki
pokušava da nikne, kaldrmisani put kraj kojeg se prostire mnoštvo
psećih balega, poneki list koji je uspeo da sačuva svoju jesenju boju i
tu i tamo poneki stanar koji ljutito zabacuje poglede u mom pravcu.
Okrećem se, međutim zatičem samo grubu sliku prozora sa zavesama
koje se klate tamo - amo).

Gužva ispred amfiteatra je trajala satima, od dva ujutru do šest po-


podne, miris kiselog povrća dopirao je nepoznatim povetarcima koji
su se odbijali kao ping pong iz dimnjaka. Pomislih kako je sve ovo
jedna igra, igra da izgubiš vreme do kojeg ti uopšte nije stalo, osim
što moraš u jednom trenutku da ga imaš toliko da ne znaš šta ćeš sa
njim, a već u sle-dećem toliko malo da ne znaš šta ćeš pre. Guraš se
ispred ljudi čije izne-mogle ruke šavrdaju kao otkačeni konci i zapitaš
kuda sve to ide, ko se brine iza kulise kuda to neumitno teče istorija i
istovremeno se pothra-njuje na jedan hermetički perverzan način.
39
Koga brine za prodavca leblebija i njegovu iznemoglu majku, to što
provode vreme ispod rita u kojima prašina pruža najveću potporu, to
što kad se vreme završi oni nemaju kuda da spavaju, da se sklone,
kada može da jednim ogromnim kadrom zabeleži gomilu razularene
rulje koja pada sa jednog nivoa na drugi, na epicentar milimetarskog
poluprečnika u kojem bube prave Bitinijsku gozbu.
Amfiteatar Džem El je imao nad sobom neobično vedro nebo, i
njegove su ivice toliko mirisale na more da sam imala osećaj da se
ovde plimski talas razbija i kroz sitne pukotine između razdeljenih
zidova prolaze paleozojski ostaci neke hermafroditne školjke. Moglo
je da primi skoro ceo Tunis. Postojale su tribine na kojima su nekada
sedeli rimski generali koji su sa brda posmatrali Kartagenu koja gori.
Svake večeri na Mardi Gras, kada se zatvore svi prozori onaj crveni
pesak iz nekog nevidljivog mravinjaka počinje da se širi ulicom
Princa. Taj lepljivi fluid zrna koji se kači za konjska kopita i preskupe
ćilime. Na sredini je osim jednog malog kamenog platoa koji je bio
izdignut bili postavljeni ro-mboidno drveni stolovi. Uh, da zaboravila
sam. Na tribinama je bilo mnoštvo grafita.

Jedan od njih je bio:

Uđi u moj kanu Miranda i pokazaću ti lepotu svih zemaljskih


apsurda, sve moguće lepote cepanja ljudskog tela na miroljubive
kantone večnosti.
Jedini vidljiv trag mog postojanja na traci čovečanstva je izgubljeno
vreme. Tačka.
Prizor prinudne smrti bio je više nego inspiracija za Vagnerove
madrigale.

40
Teofil je svoju nevestu, srnoliku Aidu ispunjenih obraza, uvijenu
u svoj stomak kao klupko ebonovine, izveo u šetnju oko pola pet, još
uvek se kao iz starijih dana orijentišući pomoću ostataka mahovine
koja se hvatala po površini rumeno crvenih cigala koje je Rebeka
dodirivala samo vrhovima svojih nežnih kremkastih prstiju. Vetar joj
je nosio ma-ramu koju je stavila preko svoje kratko podšišane glave,
od pozadi se video njen smeđkasti sjaj koji je farba ostavljala na
krajevima oko ušiju, delovima vrata gde je njena prava kosa prelazila
preko svojeg ograničenja.
Žbunasta kosa. Miriše na jagorčevinu, uvijena oko struka, nekada,
šeta se ulicama Nišapura, klizeći po savršeno pravim leđima kao po
oštroj ivici rama. Kada je prvi put sreo ličila je na otelotvorenje mašte,
sa svojim dugim prstima i noktima koje je mazala u bordo, usnama
koje su ličile na zreo plod smokve, išarana brojnim rupicama od zuba,
noktiju...
Pustio ju je dok je obilazila oko drevnih ruševina, posmatrajući onako
u strahopoštovanju, širom otvorenih očiju gde njene sedefaste zenice
dolaze od izražaja, nekoliko zidova koji prestavljaju unutrašnjost
kupaonice, rupe u zidovima kroz koju je voda, topla i mirišljava, tekla
u dugim potocima, nekada toliko da je voda dostizala nivo vrata u
sedećem stavu. Dodirnula je sivi kamen koji je sada bio prljav i hladan,
sela na njega tek toliko da oseti tu draž koja je zaokupljavala tuđ razum
nekoliko godina pre.
Teofile, dođi! Kako bi samo želela da se ovde odmorim uz jedan
mlaz ružine vodice, opustim svoje pete koje gore od vrućine,
zasigurno.

Spustila je svoju maramu savijenu u kvadrat na šešir i onda se


nagla između sva sedišta kako bi opružila svoje kakao noge na
izrezbaren kamen. Osetila je kako kamen i posle toliko godina izgleda
41
toliko udobno i glatko, da iz njega izbija neka harizma koja je čini
toliko opušteno, naivno, detinjasto, materinski kao lišće koje pada na
tuđ pod. Sunce pod tremom je oslikavalo njene blage crte lica,
neizmerno svetle braon boje poput kože dabra koje su se slivale u
potocima, skupljale u podnožju obraza, na njenom liku je bilo što je
nagnalo na beg sve insekte koji su obigravali i zujali horski nekim
krešendo tonovima. Košulja koju je tek navukla preko svojih tankih
haljina koje štite njenu osetljivu kožu vukao je vetar sa jedne na drugu
stranu, sa jednog ramena na drugi, sa jedne igre svetla na drugu
stranu, pod kojom je tmina, kao kontrast svetlo tamno, grejala njenu
naježenu kožu.
Zaboravljeno je sve što je do sada bilo. Nije se stidela svoje raspu-
šteničke prošlosti iako je ona bila duboko urezana u njoj samoj, tik
pored srca koje drči kao istrošeni motor. Naslonjenom rukom tek
oseti nabo-ranu kožu, taj deo tela koji je naduven kao gnojavo tkivo
štrčao sa njenog savršeno uravnoteženog tela koje je podsećalo na
statuu Rodena, neke crne princeze koja je preskakala zidove
Zimbabvea u potrazi za svojim voljenim koji umire pod udarom
debelog koplja. Ona plače u njegovoj krvi, gustoj antilopskoj krvi,
toliko postojano da ima osećaj da u svojim rukama drži komad
draperje kao njegov ka koji je zauvek dat njoj na staranje. Ona samo
stavlja svoje ruke na lepe oči koje sunce tako žarko želi da vidi.

Milovanje koje počinje još od dodira vlaknaste tkanine koja leprša


na mlazu podžemnog vazduha koji izbija iz ogromnih pukotina u zidu
pena iz vatrogasnih cevi, sada intenzivirano samoćom u koju ona
postepeno tone dok sluša ulične trgovce koji okidaju žice u nekom
blesavom ritmu koji prati svaki takt njenog tela. Vidi ga kako
posmatra krugove u pesku koje nanosi i raznosi vetar tako hladno i
nesmotreno, tako oholo i silo-vateljski da na njegovim obrazima vidi
blage naslage nervoze i besa, gno-javo crvenog mesa koje spaja obraz
i usne, usta i nos. Naslonjena samo temenom na grudvicu odeće,
42
zamišlja svoje detinjstvo kraj sivog kamena, čudotvornih aura
urezanih u njegovo tromo, staro i tesno telo koje puca duž pupka i
zatvara se krpicom. Krpica koju je isheklala njena majka od trske i
debelog vlakna ananasa koji je maljav kao muška noga ispresecan je
veštačkom žutom bojom žumanca, bojom koja dolazi iz cveća i vrti
se u krug nekoliko puta kao meta obigravajući oko tamnog cveta koji
pokriva strme krajeve idola.
Kasno je.
Teofile, vidi! Nalazim da je ovo veoma ineteresantno.
Šta?
Pogledaj ove otiske sandala u kamenu. Za to vreme, cipele su bile
skupe. Mislim bilo je skupo posedovati ih, nešto kao metafizika
slojevitosti. Za njih je fizička razdvojenost bila jednaka duhovnoj.
Da. Kažnjava se kastracijom.
Šta to?
Pa, kada npr. jedan seljak jebe patricijku, a ova je uhvaćena na delu.
Zar?
Naravno. To je bio ritual kod njih. Pre nego što ga iseku, patricijka ga
toliko jako i strasno izdrka da ovaj više i ne oseća kada mu odstrane.
Užasno. Koliko samo boleštine na malom prostoru.
Da. Stvarno je užasno.
A šta je sa patricijkom, gde je ona u svoj toj priči.
Drka. Uživa u svom sadizmu dok gleda kako joj njen rob ostaje veran
do kraja života.
Pa zar nije to malo preterano. Ne bih volela da živim u Rimu, tamo je
sve apstraktno do ekstremiteta. Otuda im i toliko pedera.
Pederi su za njih jedan vid života. Ne baš ameba, ali recimo da je
ispod nivoa.
Znaš onu foru, postoje dva Aleksandra Velika. Jedan je bio Platonov
učenik, a drugi je bio peder.
Zamalo da zaboravim. Jesi li video kako Rut koketira oko Telforda.
Onaj jadni Ernst igra karte i golf po ceo dan, a njegova žena drugima
daje rupu da on to nema pojma.

43
Problem u njoj je oduvek bio njeno nestajanje iz sopstvenog života
koji je po definiciji bio ukočeni ud. Sada kada je kao Dedal osetila
slobodu, mo-žda se razmahala, ali uskoro će neko da sve to reši.
Zar?
Da, još večeras ću porazgovarati sa Telfordom, mislim da smo našli
glumce za večerašnju predstavu. Iznenadiće se šta sve imamo na
repertoaru.

Uhvatio ju je za ruku blago, tek toliko da oseti oslonac na


njegovim rukama i ustane sa utabane podloge pod kojom je neko
oštrim kamen kojim je, izgledalo je da je to bio ili vrh strele ili otupeli
gladius, označeno nešto što je bio broj sedišta, rimske cifre koje su
pravile duboke rezove u kamenu, toliko da je osećala ranu na kamenu
koji plače, ispušta suze prozirkaste boje koja kao slapovi baca čitavu
skupinu sitnih, jedva vidljivih insekata i bakterija koje su poređane
kao jedna nit silka. Veče se meštanima ostrva prikazivala u
prepoznatljivom sutonu polarnih boja, laktozne i svetlucave svetlosti
koja prekriva čitav mikrokosmos ostrva, njegovo drveće i vrhove
kuća koje su štrčale iznad brda utvrđenog sa nekoliko kiklopskih
osmatračnica od kojih je svaka bila po jedno Ki-klopovo oko. Ne,
smatranje tog mesta je zasigurno nije vratilo tako naglo u prošlost,
munjom koja poklapa njene oči i vraća je senovito u daleka brda
Timbuktua pod kojim čuje grebanje hrastove kore koja prileže na
hladan, tek prebačeni tepih od guste lavlje kože pod kojom noga
zvecka kao drvena nanula. Obećanje koje jedno drugom daju priroda
i čovek, nešto kao starozavetni kovčeg koji ostaje simbol te
mukotrpne i viševekovne simbioze glasova i simbola prepariranih na
kožu trgovaca, mlinara, drvodelja, kamenorezaca, svrab koji zapeče
kada jedan kopneni bentos iščezne kao engleska magla, ostavljajući
samo plamen na crnoj ze-mlji gde cveta pepeo celopuknop neuspeha.
Oči kojima ona jasno vidi holograme u pesku, iste one koje je Teofil
pre nekoliko trenutaka pravio svojim plastičnim štapom igrajući se
44
spiralom koja na vetru evoluira u či-gru, iste takve krugove i zapete,
znakove interpunkcije koji se razvlače u beskonačnost, reči prirode
koje su zapele u grlu, neizlaze otrgnute nekom verbalnom furijom
koja kao crv parazitira u glasnim žicama, stružuđi svaki mogući
napeti trenutak, trenutak pobune i samosvesti o sebi i pro-storu koji te
polako potiska iz ležišta, baš onako kao iz crnog čoveka, statue od
tigrovog oka čija svetlost se pruža, rasipa kroz koru drveća koje
nemilosrdno pada na trošno tle.
Njegova ruka koja se oko struka pruža kao kaiš od debele kitove
kože, kao zmija koja se gmiže na onim aboridžinskim kartama oko
glo-busa, prelazi preko hladnih glečera, planinskih venaca koji su
pitomi kao ležeći policajac, zelenih, travnatih površina koje izlgedaju
kao prirodno rumenilo.

Odvezao ju je do ulice Princa odakle je Nišapur izgledao zbilja


kao jedna mermerna pločica velikog zemljanog platoa. Nije bilo ni
klifova, bregova, brežuljaka, samo ravnica, pašnjaka prepunih ovaca
koje pasu i rasnih horasanskih konja koji glaopiraju otimajući se vetru
koji se lomi na njihovim potkovicama. Njihova dlaka je zaintigirala
njenu maštu jer nikada nije videla neko tako savršeno stvorenje.
Dodirnuo je njenu kosu prisećajući se njenih kestenjastih uvojaka koji
su kao slapovi padali preko ramena i pleća, njenog velikog crnog
mladeža koji se krio među svile-nkastom tankom kožom, duboko u
tkivu u kojem njene žlezde poigra-vaju igrajući se sa esencijom sunca
koje se rastapa u hiljadu nijansa, svaka kao jedan mali deo mozaika
koji je davao celokupnu sliku o samoj njoj.
Njega je trka konja podsetila na onu sliku Raušenberga, na
njegove izolovane figure koje su puštene na jednom malom prostoru i
koprcaju se istom snagom volje baš kao i krdo ovih lepih konja.
Zaista je zavideo Raušenbergu, zavideo je njegovoj lakoj ruci koja je
45
u momentumu vi-sprenosti uspela da ovekoveči jedan tako kratak
momenat ljudskog po-stojanja, tako učestao da je postao lajt motiv
čitavog humanizma. Slo-boda je merde! Sloboda je lasciate omni
speranza, za sve one koji ulaze na velika vrata embionalnog
postojanja, kroz kapije pakla oivičene našim tako slabim čulima, tim
očima za koje kažemo da su biserno čiste i prelepe. Iste one oči koje i
ona ima, one bez kojih ne može da zaspi, one koje ga teraju da radi
tako perverzne i infantilne stvari, da se oseća tako maloumno i
nedostojno, da očekuje zoru budeći se u njima. Toliko ga boli kada
tako pomisli. Rasrdi se! Sam sebe proklinje zbog laži koje je sa
sobom prikovao na svoj krst. To je postalo toliko sraslo sa njim,
osećao je ponekad toliku bliskost sa njima da ga je celo telo žuljalo,
nije prestajao da se drogira jednostavnom pomišlju da tamo negde
postoji svet koji je van njegovog domašaja, sadržan u jednostavnoj
kapljici njenih očiju za koje je sagradio totem u svom srcu, ono čega
se stidi postao je Suec izme-đu njih, kao Alkatraz koji on nije nikada
napustio, slepo se kao davljenik držeći podalje od samosvesti. Bilo je
samoubistvo tražeći od njega da se okrene istini.
Buljila je jednostavno kroz prozor, držeći u krilima neke njegove
be-lečke i skice trgova. Samo u izmaglici zbog magle koja je izbijala
iz odža-ka brojnih bistroa u kojima se služila kuvana i pržena hrana
videla je neke poznate likove, neki od njih bili su pak toliko
zagonetno izveštačeni, kao namerno rukom umetnika koji na njima
naglašava temu svojeg dela. Bilo je tu mnogo onih putujućih trgovaca
koji su svirali lautu, liru, fanfa-ru, kroz gužvu se provlačio jedan
orkestar bubnjeva, violina i drugih uda-raljki, siluete koje u svojim
karnevalskim kostimima podsećaju na maj-stezengere, njihova
raspevana lica koja odaju blažen utisak, muziku koja privlači ptice sa
grane i one sada u nekakvom kolu ispred njih, bez obzira na baru u
kojoj gacaju već petnaest minuta nastavaljaju da igraju, da plešu
omađijani muzikom koja izlazi iz instrumenta koji se nalazi u le-vom
gornjem uglu. Radoznalo posmatra to lice.

46
Bilo je isuviše lako nagaziti i preći preko gomile koja je sada
kuljala iz svih kutaka grada. Praznik. Svetac. Kao da je ceo grad bio
zatvoren u taj jedan kvart Masline koji se nalazio u sredini, prožet
niskim i uskim uli-cama, kaldrmom koja je ođekivala i lomila
točkove kao čačkalice. Osetio je miris živog mesa, miris cveća i
povrća koji je u vazduhu koegzistirao sa sitnim česticama prašine i
čađi koji su šiljali zi mnogih dimnjaka. Osetio se klaustrofobično
možda po prvi put još od kada se našao izgubljen u holu sopstvene
kuće, okružen gomilom nepoznatih lica koji su kao i sada izvirali
svuda, krijući se iza prozirnog plašta koji je delio samo jedan santi-
metar jave, ali sad nije mogao da pobegne ispod stola i zapuši svoje
uši sitnim komadima trešnje koja je rasla u okućstvu. Bio je izgubljen.
Njene sitne oči su ličile na drago kamenje koje je rasipalo svetlo
kroz svoje neravne strane, sudarajući se sa senkom sunca i muzike
koja je poi-grvala na trgu. Svi oni, muzičari i životinje, bili su opijeni
njenim po-gledom, pokretima dirigenta koji štimuje svoje
instrumente. Neka ara-pske princeza zasigurno. Neka prelepa kraljica
obasuta draguljima i lju-bavlju, zrači harizmom koja prosto pleni,
pokreće sve njih koji oko nje obigravaju, uslužuju je i obožavaju kao
totem ljubavi, lepote, harmonije, sreće, kao otelotvorenje kosmosa i
Venere koja jednostavnošću zavređuje čovekovu znatiželju i
opasnost.

Dodirnula je svoj gležanj, stideći se tog svog prostog parčeta tela koji
je bio ništavan u odnosu na dijamant koji je princeza držala u svojim
no-ama, kao samo jedna od zrna bisera u nisci, posramljeno je
posmatrala nju koja se šepuri svojim bogatstvom i nevinošću,
flertujući sa okolinom koja je oberučke prihvata kao predigru.
Posmatrala ga je kako okreće glavu od nje i pravi se da mu je sve-
jedno, a u stvari, u sebi umire od ljubomore koja nadgriza njegovo
tro-šno telo, troši se izlišno i nestaje kao činovnik. Da li slabost duha
ili ne-dostatak libida, nečega što bi ga odvelo do toga da stoji
47
uspravno, kao lik palme koja nestaje pod pritiskom karoserije koja se
obrušava na nju. Sasvim svejedno, bilo je u njegovoj glavi nešto što
ga je navelo da ćuti, da se ne suprotstavlja tišini već zanemi, zaćuti na
uštrb svojih emocija koje su da pritiskale kao i gravitacija. Prisetio se
nečega u prošlosti, nekih jalo-vih pokušaja iz prošlosti koje su mogle
da ga ohrabre i osveste. U sebi, proklinjao je nadolazeće trenutke,
osećao se potišteno, pobeđeno, uporedo sa besom koji je kao para
kipteo iz njega u tesnim kolima je njen miris zauzimao sve veći
prostor, šireći nozdrve kojima je sebi krčio put u bezizlaz, neke tamo
vedute, panorame koje su pred izbijale u defo-rmisanoj formi, igrale
se poput leptira oblikom i bojama, igrajući život u svojoj beskonačnoj
formi slobode koja je sekla oštre sunčane zrake. Bilo mu je krivo pre
svega tišine koja ju je nadvila i učinila tako starijom i ozbiljnijom i
slabašnijom. Nije do izraćaja dolazio taj njen nadrealistički daimon
koji se šćućurio kao pepeo u grotlu, ispunjavajući onu belinu između
nosa i obraza, usni i nosa i nosa i čela, ušiju i ostatka koji se ticao
njenih anđeoskih crta lica.
Zaboravio se. Dok je upravljao volanom ona je sve više tonula u
apatiju.
Čini se da se gužva sažima. Po ceo dan su ulice zakrčene živinom
koja pokušava da odleti i hranom koja pokušava da pobegne.
Majku mu...
Za trenutak je samoća izgleda savladala njega. Našao je sebe u
opu-štenom stavu, sa rukama koje landaraju u prostoru i nogama koje
se šire i udaraju njena kolena. Tu je naišao na nju koja nikada nije bila
stvarna za njega, neka njena vizija koju on nije mogao da savlada u
snovima bes-krajno se diveći njenim nadbožanskim osobinama,
njenom telu koje je bilo slobodno, slobodno da se provodi i radi šta
hoće, da bude opušteno i stegnuto kada ono to hoće i koliko to hoće,
da slobodu sagledava u nekom novom obliku u kojem to smrtnici ne
mogu da zamisle.

48
(Pre neki dan mu je palo na pamet da napiše roman o jednom
danu, sve njegove metamorfoze, o tome kako evoluira od
Ustajanjaranoujutru, preko Bunarenjaupodrumu, Kuvanjatoplogčaja,
Ljuubljenjasvojedrage,Čitanjaknjiga,Pogledanaimanje,Dobijanja dva
prelepa žrebeta ,Destilacijebelogvina, Kušanja sunčeve
svetlostikojaseresipanamozaikucrkve,do Nekoliko časova sitnog
lenčarenja, Ispiranja praga mrljavom tečnošću itd. ali ona je samo
odmahnula rukom da se dan ne može prepričati jer je on perpetuum
mobile)

Ako sada uđem u onaj tamo sitni rukavac možda uspemo da


stignemo danas.

Da li smo možda prenaglili sa onim Antonijem i Kleopatrom?


Mislim, da li je sve to O.K. s obzirom na Edvardovo teško stanje.
Slušaj, ja ne mogu da nosim i njega na svojoj duši.

Ja ga primam na svoje junačke grudi, spremno i prijateljski. Da li mi


ga prepuštaš?

Pa dobro, ako si već dokon.

As always, my dear butterfly.


I will kill you, one day. And it will be black celebration.
To celebrate what.
Celebrate tha fact that there is no longer such a terrible alive-english-
speaker. My darling, you are disaster!

I have always been criticised by those who were annoyed of my great


will to express something that could not been told in just one
language. I'm so sorry, but this is my way to retold, i won't tell
express because i told it already, my feelings. I have malignant meet,
it's deeply inside me, and i won't matter if i will disperse it with knife
or scalpel.

49
I won't tell you again. That's the way i feel you want to loose yourself.
You don't want to confess to yourself that you are affraid of yourself.
In some kind of madness, or I don't know what, you are trying, again
and again, to be possesed and tortured. I'm scared.
It's my way of life. To get to see something that I won't do with my
senses. They are worthless as a pocket penny in sex shop.

Uspevam da nađem Teofila koji je zaokupljen drugim poslom tj.


zagovara Maksimilijana da izađe i pročita svoje pričice koje su po
svoj prilici sirova interpretacija Ezopovih ( Napomena: Nije Samson
mitski junak nego čupavi mag koji je žrtvovao svoju kosu da bi
postao deo legende a ne rimske čorbe; Carstvo Benina na rubu sveta;
Totemi devi-čanstva i modre dojke; Festival boja na dlanu Šamana;
Nov početak za Evu Mariju sa Novog Zelanda: Kraj. Spuštaju se
zavese).
Za petnaestak minuta se amfiteatar napunio kao rimske amfore,
svetlu-cav kao Hilini uvojci. Na scenu izlazi muslimanska
interpretacija oksfordskog učenjaka.

Otišla je pre nekoliko minuta. Vukući svoju lepršavu haljinu po


po-du, golicajući njegove gole tabane daškom vetra koji je
prouzrokovala njena tanka tkanina koje je bilo posvuda na njenoj
odeći. Nije bilo tako oskudna kao i pre, pričala mu je u pauzama, u
prekidima kada joj je svla-čio haljinu i bacao je brodski pod, doticao
50
rukama njene erogene zone koje su bile označene nekim
fluorescetnim flomasterima posvuda na njenom telu, kao pege
dalmatinaca. Dok joj je trljao bradavice ona je pokušavala da pronađe
izgovor za predah. Udisala je u ritmu bapa, Majlsa Dejvisa koji je bio
zaglavljen u nekoj pretkomori između starih kofera prepunih
staklarije i ostalih krhkih tričarija, među posuđem gde je jelo bilo
hladno servirano u foliji, obavijenoj tankom crvenom gumicom oko
grlića neke epruvetaste posude zemljanih zidova.
Kada je osetio kako i poslednji kvank memorije na nju počinje da
iščezava, meša se sa mirisom mošusa koji izbija iz svake pore
njegove tanke sluzokože koja je rasečena nekim tankim žiletom koji
poigrava u vazduhu. U pokušaju da dođe do vazduha, da oseti čist
vazduh koji izbija iz jedne male drvene rupe na otvorima
zamandaljenih prozora, gotovo da može da svojim sitnim dlačicama u
nosu dotakne sinuse koji se sručavaju nosnom dupljom kao
toboganom na njegove suve usne. Nije više bilo nekog momentuma
otkrovenja koji je dolazio sa jednostavnim pobijanjem osećanja i
čulnosti, magnovenja u kojima on oseća ispu-njenost na neki
ezoteričan način na koji sebi ne može da objasni sebi osim ako ne
naredi jednu jednostavnu komandu tipa opusti-se ili sve-je-u-redu-
ako-ne-pobija-moje-poimanje-sebe-kao-materijala. Nosna duplja je
prepuna onih sitnih končića koji se izvitopere sa njenih odela, onih
sitnih stidnih dlačica koje se perutaju i koegzstiraju u ustima sa samle-
venim ostacima hrane. Sa detelinastim listićima zeleni, ljuspicama
koje ispadaju iz paprike, ukusom mesa koji se zadržava na kutnjacima
pred onim odužujućim zalogajima kao sa televizijskih reklama.
Nekako poku-šava da istisne taj odvratni osećaj ništavnosti koji ostaje
posle svake nje-gove rutine koju ispunjava sa toliko čeznosti da
postaje suvišno pitanje da li je sve ovo u stvari farsa, način da pobije
svoje shvatanje dokolice kao ubijanje individualnosti. Tu je i nekoliko
pokušaja, reći će, nekoliko mi-nuta kontemplacije koji zavrte njegovu
glavu za devedeset stepeni u slutnji i predosećaju misli koji se
vrzmaju u njegovoj glavi. Da li je kao neka rečica koja levitira na

51
ulazu u grkljan, trlja njegove silikonske žičice koje opet doprinose
agoniji koja u njegovim mislima ima mežugalaktičke dimenzije.
Kao crna rupa. Već je zamišlja. Grotlo jednog velikog ciklusa koji
podseća na oprašivanje po svojoj učestalosti i sponanosti, umišljaosti i
uviđajnosti. Nekoliko sekundi u kojima radilica u njemu seje seme
duboko u gnojavom tkivu koje puca kao procepi u zemlji posle vu-
lkanske erupcije. Začuje uzdahe koji se ponavljaju, skerco, pa ponoco
skerco, i tako nekoliko puta neko trabunjanje koje ga dovodi do
početka. A početak je kraj. U svoj toj sporadičnosti koja se ponavlja
kao rupa na dolapu, on začuje samog sebe kako pokušava da odagna
taj osećaj zaostalosti i malenkosti. Vadi svoj nabubreli crveni penis i
počinje da ga opipava sa svih strana, lagano klizeći vrhovima prstiju
po njegovim ne-ravninama, suosećajući se sa njegovom kožicom na
kojima ima ožiljaka od prstiju, zuba, mrvica hrane koja trbuhom
dospeva do stidnih dlačica. A onda ponovo agon.

U njemu čak ne uspeva da se seti nijednog lica. Kao uživajući u


mašti koja je prazna do dna, kao jedan veliki kosmos bez ijedne
zvezde, komete ili sunčevog sistema, konstelacija ili ultraljubičastih
zraka, čist i providan kao izvorska voda. Guši ga i sama pomisao na
to. Ne može da obuzda svoju praznoću koja polako ispunjava njegovo
telo, oseća se kao oka-menjen. Statua ispred nekog velikog hrama na
kojoj ima ostataka hiljadu lica, preživljenih događaja i vremenskih
kadenci.

No sve je to začuđujuće prividno i izopšteno opet, a nekako se


dešava u trenutku kada mora da ostvari svog sebe kroz nekoliko
prosto pro-širenih misli koje mu prve padaju na pamet. Npr. čulnost,
toliko puta pomenuta i toliko puta asocirana na nešto najbliže, poput
detalja na zidu (neravnine ili nedostaci molera koji se ne saživi sa
potrebom zida da ostvari svoj medium prilikom dodira sa vazduhom,
prašinom, vazdu-hom koji persona grata isisava ili usisava u sebe),
neke alegorije na slici (brod koji plovi na burnom moru, nemogućnost
52
prirode da se saživi sa čovekom koja je istovetna nemogućnosti
razgovora dva policajca zbog smetnji na vezi), ili neke puke
banalnosti koja je sadržana u svako-dnevnom opštenju sa živim
organizmima koji je pohode.

San je sve bliže. Čini se tako umilno i pitomo, oseća ruku kako
mu drhti, a njegov penis ispušta lepljivu skramu koja sada pada u rupe
između razmrdanih greda na podu modro braon boje. Nekoliko
trenutaka čeka da uhvati vazduh koji upada sa laserski oštrim ivicama
svetlosti kroz rupe na drvenom zidu, one ga svojim neravninama i
koncentraciji podsećaju na površine meseca, na njegov stidljiv osmeh
sa citadelskih teleskopa, sa nekim zašuđujućim opuštenim hodom sa
kojim ljudi govore o mesecu, njegovim menama ili metodima
apstrakcije sa kojima se objašnjava njegova vekovna privržensot
planeti zemlji.

Mesec je kao Penelopa. Tako je on počeo da govori o svemu, ne


samo o mesecu kao ljudskom biću koje pati i čeka svojeg voljenog
dok ova svojo magičnom putanjom plete mrežu oko tužih očiju. Taj
mile-nijumski, više epohalni ples koji se nastavlja posle toliko godina
silovanja, strasnog bega iz ledenog u kameno, iz kamenog u
bronzano, iz bronza-nog u metalno, iz metalnog u plastično, iz
plastičnog do providno, i sve tako ukrug, dok lepljiva memla pada na
iždžigljale opiljke koji se pro-sipaju po prašnjavom vrhu kredenca.
Njegova ruka koja je utrnula od drkanja, nekoliko pulseva koji se kao
nasledna bolest prenose na sitne kvržice u psrtima koji su umočeni u
nošu ispod kreveta koja je puna mu-tne mokraće. Sveopšte ludilo koje
je zahvatilo osvetljenja na krovovima impozantnim kao što je Kaze
Batlo, mušice koje klošare oko bujice svetlosti koja ispija vlagu iz
trošne zemlje. U njegovim očima javlja se žeđ za nepoznatim
53
predelima koja savladava njegov intTvid umor. Osim toga, pogled
koji mu povremeno luta i sudara se sa savijenim kablom radija koji
luta tu, na nekoliko sekundi od njega, na nemerljivo velikom prostoru
unutar kuhinje koja smrdi na izvetreni kačkavalj.
Niz stepenice se čuje korak nepoznate osobe koja ga okrzne samo
jednim delom ramena i nestane u tmini koja se širi i sužava na vrhu
pira-mide, ako se gleda uvis sa jednog od brojnih izuvijanih
gelendara. Čuje svoje premazane palčeve kako klize jedva po
gelenderu, kako se uspo-ravaju pre nego što naprave nekoliko oštrih
pokreta koji izazivaju jezu u njemu. Kako oseća neki čudan osećaj
kada vidi slabu svetlost kandelabra iz mutnog stakla. Još uvek je
nestabilno, silazi tek korak po korak održa-vajući stalnu vezu sa
izdeljanim i prefarbanim vratima koja polako ne-staju, tope se u
njegovim iskričavim očima sa ostalom svetlošću koja izlazi iz okvira
te ogromne piramide u čijem je on centru, baš sada, dok tare cipelama
o klizav pod.

Geb El je rešio da ne ostane. Baš sada kada je video nevin zvuk


koji se odbija spolja u njegove detinje uši, dok je posmatrao cvećarku
ska-ndinavske puti kako raznosi visibabe u jednoj kotari i stavlja ih
svakom u džep sakoa. Zagrizao je odlučno napred, nervozno
cepkajući bradu, ste-pujući kaldrmama u svojim tankim cipelama za
ples.

Ella Danzer! Remetio je njen ritam lupkajući tankim slojem kože


pete, osluškujući kako se melodija koja izlazi iz njegovih prstiju
poklapa sa njenom koja je isparavala iz njenog prodornog glasa,
tipičnog džez gla-sa koje je toliko puta čuo na svom omiljenom
radiju. Radio je bio upa-ljen celu noć, a baterija je toliko puta bila
zamenjena da sada nije mogao da se seti kada je zadnji put to uradio,
pošto je to postala činjenica, si-mple tense, govorio je Telford.
Lupkao je po zidovima drvenih konaka, sudarao se sa mermTvidm
fasada koje se svetlucale kao sedef, učinio je da drvene ptice
54
propevaju, da obogaljeni majmuni zaigraju na svojim koščatim
nogama, i za sve to vreme njega je muzika nosila u nepoznatom
pravcu, ne zna kako, samo je bilo to, da se on udaljavao od svetine
koja mu pleše, čuje njene aplauze i povike na svoje savršeno vitke
noge.

Geb El! čuo je povike, Geb El! bilo je kao da se nalazio u nekom
epi-centru koji je izazvao nezapamćen šok kod glasine koja ga je
svako-dnevno posmatrala kroz sitna okna razbijenog prozora, slala
mu svoje signale u vidu razređenog vazduha koji je jeo kao bolesnik
na cevčicu. Bude se stanovi iz kojih vidi nekoliko glsova na koje je
njegovo uho tako dobro naviklo. Dok se vrti i pleše, oseća nečiju ruku
kako mu pomaže da savršeno održi ravnptežu i oslobodi se svih stega
svojeg tela, dok se ci-ganin i gitara razvlače u nedogled, gube oblik i
boju i postaju jedno, je-dno kao braon boja koja pada na jednu ivicu
pastela.

Devojka zalazi za uglove trgova. Od njenog rumenog lica i albino


svetlog tena, tankih ruku koje visoko u vis mašu, on vidi samo jednu
be-lu mrlju koja svrbi nejgovo oko. Primećuje da više ne pleše. Ne
čuje mu-ziku koja ga inspiriše, nema više svetine, velikog kamenog
trga, ciganina na tronošcu koji na svojim prstima svira melodije iz
Misisipija, ni nje-govog setnog lica koje dočarava melodiju Bluesa.
Sve je nestalo dok tre-pneš, samo se krijući iza kamenih zidina jedne
niske ulice koja pripada bakalinima. Tačnije, nekoliko redova tik uz
staru mošeju koja se topi i tone u podlogu, nalazi se ulica Bakalina
koja izlazi na Princa.

Predivan miris. Ukusi koji se ređaju kao na filmskoj traci, svaki


finiji i senzualniji, poletniji od onog prošlog koji mu zaokupljuje
misli. Pro-nalazi sličnosti, dok ovako go hoda ulicama popuno
55
rasterećen i, visi mu kaiš koji udara kolena, on pokušava da se seti
nekoliko trenutaka u ko-jima se osetio rasterećeno.

Ušao je u sobu baš pred samo veče. Prošao je pored nekoliko čaj-
džinica i kupio kutijice čaja, stavio ih u torbu. Bilo je lako.
Od Teofila je nabavio Džez. Džez. Džez. Džez je bilo njegovo
ime i on sam, ako se pitao neko. Umesto lične karte, pustio bi nekom
svoju omiljenu ploču Stan Getza, možda i Koltrejna, Monka, sedeći u
svojoj zaglavljenoj fotelji tik uz užarene ivice radijatora.
Najlepša žena na svetu je Bili Holidej.
Dok je koračao ulicama slušao je kroz tanke zidove muziku
kafića, žurke u regtajmu, beskorpulozne mešavine crnaca i belaca,
točeni viski koji smrdi kao rasečena svinja. Sve je to bilo u nekom
trenutku iole oči-gledno da, kada dođe vreme za aklimatizaciju, da
počnu se prepliću u drugima, da jedni dišu za druge, da ne postoji
spona već samo jedan veliki talas, talas oduševljenja, talas buke i
emocija, emfaza u kojoj bolest zamenjuje zdravlje kao pokretački
mehanizam, od svega nostalgičnog ti se povraća i vrti u glavi. Ne
postoji dobar trenutak za izgovor, izgovori su mana slabića, osećanja
koja te sputavaju da se priključiš nadolazećem svetu. Svuda oko tebe
ljudi se ekstremno brzo prazne, kao nepresušne cisterne koje izbacuju
malicionzni otpad prepun boja, glasova, senki, idi-oma. Prepliće se
tišinaiznutra koja sada postaje pozadina jedne velike li-turgije obojene
u crno, boju pepela, povraćke i pišaće, zvuka iznutrica koje se
verglaju u tom mukotrpnom procesu istrebljenja do ranih juta-rnjih
časova. Na takvom pijedestalu naš leži Novi Jerusalim.
Unutra je smrdeo duvan. Omirisao ga je sa stepenika, dok je
bauljao sa kesama punim hrane i ostalih potrebština, upregnutim na
obe ruke koje su pomodrele na prstima. Sačekao je nekoliko trenutaka

56
usporivši sa cigarom koja je nastavljala da gori istom gustinom,
razvlečeći na jednom kraju pljuvačku koja je ulazila u sastav dima koji
ga je sačekao nespremnog, ne iznenađenog. Butao je po džepu kaputa,
tražeći među sitnišom i kovanicama ključeve koji su otvarali
polurazvaljena vrata. U ključaonicu je bio umetnut papir toliko
duboko da nije mogao da provuče jeftino izliven ključ sa svojim
imenom koje je sada bilo toliko inferiorno u situalciji u kojoj se
nalazio dok je svojim ušima osluškivao udar potpetica koje su zvečale
na krhkom drvenom podu velike dnevne sobe povezane samo jednim
uspravnim balvanom sa kuhinjom u kojoj je na stočiću u visini
njegovih nogu bio isklučeni radio.
Prokletstvo! Ušao je sa pretpostavkom da se iza vrata nalazi neko
ko je večeras zavisio od njega, neko kome je bilo potrebno njegovo
utočište, glineni krov između nekoliko limenih simsova na kojima je
voda klo-parala kao malajski bubanj. Ušao je požarnim stepenicama,
preko Tvi-dove terase se prebacio na fasadu i onda ušao kroz otvoreni
prozor, pored hranilice za golubove koja je sada razbijena ležala na
trotoaru pored stolice gde je ciganin svirao setno svoju gitaru.

Sat. Odžvanjala je kazaljka koja je pokazivala sedam svojim


užareno narandžastim krakovima koji su se razbacali posvuda
mračnog hodnika. Kao da se ponoć već spustila među ove niske
pukotine kao puž u kućici se krila dok ne otkuca dvanaest i ne izađe iz
njegovog časovnika koji je otkucavao u taktu sa srcem koje je u
grudima vibriralo.
Osmeh!
Usne su mu zaigrale kada je video svog srozanog prijatelja kako
drži dnevnik u rukama, pregacivši noge preko naslona, natraške
sednuvši tako da vrelina koja izbija iz tankih korica radijatora greje

57
njegovu ćosavu gla-vu. Pogledom je ispraćao putnike koji su se
napolju tiskali oko pekare iz koje je izbijao papski beli dim.
Konačno je u kući osetio toplinu koja se sudarala sa dijagonalnim
zidovima utopljenim u zidovima. Skrštenih ruku, sa knjigama u
krilima koja je odavala dostojanstven ton kada je jezikom oblizivao
pepeljaste ivice muštikle.
Tvide prijatelju, otkud ti ovde!
Mislio sam da je bolje da ovako uđem. Video sam kod Ermana
otvoren prozor, ali radio nije svirao tako da sam odlučio da uđem kao
Alarih. Kada sam želeo da čujem Mahna Carneval, šokirao sam se da
ba-terije nisu punjene. Nešto se dešava sa tobom!
Prozor se klatio na slabijem vetriću. Hladnoća je iskoristila svaki
tre-nutak da se lopovski iskrade iz olovno sive sredine koja se
providela kroz ponoćno nebo. Ceo svet je izašao iz jedne table lima
koja je stajala nakri-vljena na klobuku vatre uz jedan zid. Poslužio je
čaj u jednom dahu, saginjajući se po podu kako bi iz najnižih fioka,
na koje je padalo milje ispresecano biljnim i pitorsknim amblemima,
vuklo njene lakirane ivice ogrebane sitnim šapicama kojih je bilo
svuda u kraju, izvukao nekoliko sitnih činija u koje je složio dve tri
kriške limuna po obodu sutlijaša, pre-pečenih korica.
Ne, ma kakvi! Krenuo sam u snabdevanje. Čuo sam neki ciganski
Cirkus koji je svirao dobar džez i malo sam nakon toga prošetao po
gradu.
Nisi za čaj.
Nemam vremena.
Vreme je svuda oko nas. Samo treba da ga zgrabiš koliko treba i sve
će biti u redu. Vidi!
Geb El maše rukama kao da juri komarca i onda zahvata čestice
pra-šine koje padaju sa ormara stežući kao nešto važno. Izvukao je
svoju ogrebotinu koja je sada bila upaljena, crvena kao korica jabuke.
Evo, ja sada imam vremena.

58
Ne blesavi se zaboga, nemam vremena. Šta ti je to sa rukom, još
jedna od onih matorih divljakuša?
One najbolje plaćaju, i najmanje se žale. Sa njima ti je kao da piješ
alkohol. Ti diktiraš tempo, opustiš se i zamisliš kao da kormilariš na
Mediteranu.
A?
Ti nikada nisi želeo da postaneš kormilar nekog belikog broda na
Medi-teranu. Oni veliki koji krstare od Gibraltara do Aleksandrije.
Imaš svoju kabinu, svojeg kormilara, svoje goste, svoju hranu i
odmor.
Ne, zašto.
A, da, ti si oduvek bio obuzet ostvarenjem svojeg roditeljskog sna
koji su ti nametnuli tvoji krvnici. Kada si se rodio imao si svoj ram,
samo da ga popuniš sa svojom ćosavom glavurdom.
Prekini! Prekini! Kakve to ima veze sada, sa ovim što imam da ti
kažem.
Pa ne razumem šta jedan takav gospodin, sav doteran i skockan,
obučen u boje koje za mene postoje samo na platnu koje vidim na
jeftinim re-produkcijama, a u međuvremenu izblede kao veš, šta ti
radiš kod mene, evo ja te sada najiskrenije pitam. Mislim, to je za
mene čast, da ugostim u svoj najskromniji dom vaše veličanstvo, ali
ja i ti nemamo baš nikakve sličnosti.
Seljaku jedan!
Da, među ostalim stvarima zaboravio sam da ti pomenem da je moj
otac bio hranilac stoke na jednom malom imanju u Bahiji, gde sam se ja
rodio u jednoj maloj straćari dva sa dva. Majka nije mogla od tolike
skučenosti da izvadi sisu da me napoji, Bože !, pa sam zato napojen
mlekom crne etiopljanke Palmire koja je bila jedna od služavki na
tom imanju, DA !, mene je odgojila crnkinja, čak nisam mogao ni
majčino mleko da uz-mem, toliko sam bio osuđen na nemaštinu, da to
nije ni robovski.
59
Žao mi je, Geb Ele !
Zbog čega ti je žao ! Ne želim tvoje sažaljenje ! Odlazi prokleti
bogatašu, ne trebaš mi ič !
Telford je mrtav. Jutros su ga pronašli u laguni. Ubijen !

Dva krokodila, oko vrata dve antilope, oko struka prepečena


zmija a na glavi makadamski fes, verovatno jedino ljudsko na ovom
magarcu.
U početku se izvinjava što kasni ( Moj kalfa nije na vreme
popravio kočije pa sam zbog toga nenadano izveo jedan kraći izlet od
Jezera do rimske agore. Znate, nikada ne bih pomislio da se nalazim
stvarno u je-dnoj metropoli ljudskih duša. Zaista čudna slika).
Hladnoća njegovih pokreta govori da je recital sada jedina njegova
briga, a da je status quo tj. razgledanje Grada nestao kao Titanik na
dnu memorije. Sada se traži novost koja ce ozariti lice kralju svetlosti
i naterati krv cigansku da pro-kulja u venama gledalaca.
“ Maks, meni ovaj mnogo liči na pozera. Pa daj, ako ovaj piše ono što
čita onda sam ja Edvard.”
“ Imam osećaj da će početi sa starogrčim jadikovkama. Samo je to
ostalo ovom štrokavom mozgu da bude kompletan.”
“ Izgleda da počinje. Momci ovo je vaše veče.”
“ Ma daj nema šanse da ovaj plagijator piše o nečemu tako
uzvišenom kao što je Grčka Antika. Uostalom šta on zna o ženi?”
“ Možda više nego ti.”

60
Uz gromke aplauze koje je pokrivao dečiji osmeh, na bini nasta tiši-
na. Emraz je bio poznat kao čovek rutina, pa je i ovaj put njegov ritual
dočekao ljudske poglede. Gebriel, koji je pored svoje uloge
Telfordovog sluge bio i domaćin pozorišta, brinuo se, dočekivao
glumce i udovoljavao njihovim detinjarijama, izveo je na scenu prase.
Jaka svetlost koja je isija-vala sa osvetljenja toliko je bila
dezorijentisajuća da je želeći da iskoristi trenutak počeo da maše tišini
i komarcima, mesto prepunoj areni.
Tišina. Niko se ne pomera sa mesta. Poneki osmeh i grubo
dobacivanje.
Približava se Ozimandijas. Polako dodiruje prase i počinje da
izgova-ra neke reči, toliko skladne i sa velikom jačinom i brzinom da
se slobodno moze reći da je to molitva. Telford počinje glasno da
prevodi:
“ Bože na nebesima, večna alhemijo i prva materijo, primi ovo srce
ne-znano, iskuj dušu zalutalu, rodi nadčoveka koji ce povesti narod
protiv neprijatelja, stvori svet po uzoru na raj nebeski. Neka se tvoja
reč blago-slovena vijori nad nebom zemaljskim.”
U tom trenutku u kom svako očekuje festival boja ili raznobojne
pa-pire kako lepršaju teatrom, on načini jedan ubitačno brz pokret
sabljom i posle nekoliko sekundi, u rukama mu se stvori brzo srce.
Još uvek je lu-talo, tražeći svog okovanog Prometeja i kad uvide da je
slobodno, ono izlete iz okvira i nesta u magli vremena.

Prvi aplauz je planuo iz prvog reda, iz pravca Ahmeda bin


Balavara. Bio je jedini živi primerak nekadašnjeg gradskog kvarteta
poznatog kao “Afrički lavovi”. Učenjak iz Al Azhara koji je po svojoj

61
mudrosti bio po-znat širom Levanta i čiji je poslednji učenik bio El
Krim, lično.
(Kernmiš: Dok joj tiho milujem usne ispunjene krvlju sabinjana i ep-
skom magijom, ona stoji nema kao karijatida i dopušta da joj drski
vetar miluje uvojke. Verujem da se sada menja moja definicija života
koji je u stvari izigravanje savršene realnosti. Potpuno zaluđena,
nedostatkom sunčanih zraka, njena osećanja su emulzija osećanja
potrebe za pre-življavanjem, bakine priče o princu na belom konju, i
mesečevih mena koje bude totem ljubavi sagrađen od kokosa i
španske mušice. Verovatno je dosad shvatila da se plejada ljubavi
završava povratkom u realnost, upotrebom magnifico ratio). Posle
bombardovanja stare medrese u kojoj je izginulo na stotine mudraca,
jedino se on spasao zahvaljujući duhu amfiteatra koji je ga je pozvao
k sebi. Nikada se nije plašio Božijeg gneva (Kernmiš: Njihovo
sažaljenje sopstvenim životom zamenjeno je saža-ljenjem prema
nama, naši daimoni su se zaljubili i počela je afera, svaki pokret je bio
ovekovečen produbljenim činom dok je svaki bliži kontakt bio
osuđen na falš). Tako je on jedini preživeo i od tada se predao po-
zorištu. Po ceo dan uređuje gradske novine Erlebnis koje pomažu
mlade pisce i pesnike. Tamo je upoznao Đulija Krotonea alias Emraz
alias Ozi-mandijas i zadivljen mladim umetnikom, odlučio je da mu
pomogne.
“ Bravo Đulio, bravisimo. “ Njegov primer sledila je gomila
obavijenih staraca koji su ustajali sa bakarno crvenih ćilima, još uvek
držeći eli u usnama kako bi osetili miris Tufahije koja je bila aperion
vivendi. “ No, bili nam pročitao neke stihove e Italia, tvoje rodne
grude?”
“ Današnji stihovi su mnogo inspirisani rodnim pejzažom i prvoj
ljubavi zbog koje sam pobegao pod Afričke skute. Sada se samo zbog
nje usu-đujem da pišem. ”
NO. 35

(Trenuci tišine nastaju u nebesko plavom prostoru,


sve je opasano plavim nimbusom po kojem lete
ptice crvenih krila. Najednom se setih uspomene koja
62
me je dirnula. Poljana je bila puna uvenulih maslačaka
koji su štrčali kao grafitni štapići. Tako počinje dan )

Voleo sam je kao more talase


Dok sam prebrojavao sekunde
U kojima je rastao nemir,
Širio se kao nabor i
Rešetao moj posrnuli um,
Video sam kako sve u tom
Ekskaltičnom magnovenju
Poprima polako tvoj oblik.

Osetio sam kako iščezava moja volja


Da nastavim sa životom koji ovde
Prestaje da se napaja smislom
Kojim sam se oduvek tako hvalio,
Kitio njim svoja osećanja,
Blještavim ordenjem iz prastarih vremena.

Nestali su, nije ih više bilo,


Trenutaka koje sam u prošlosti
Sanjao čežnjivo, bilo ih je,
Dok je san vladao nad ovom ludnicom,
Nad ovim sirotim rukama koje
Su ispunjene krvlju i gnojem radnika
Koji su svoj život založili na lomači taštine.

Dok se od njihovih kremen crnih rukavica


Ne vidi grad, vedute i ulice
U kojima se magla obavija oko
Kao trnom latica.
Nad ovim gradom ja sanjam nju,
Kao mizantrop zaglavljen,
OH! Kako se samo stidim sebe!

63
Sama pomisao na nju vodi me neizbežno snu,
Snu u kojem hiljadu karabinjera
Ne može da sakrije njeno prelepo lice.
Sanjam je. I dalje sanjam u snu
Koji je prostran kao tri bulevara.
Taj san se širi od mojeg do njenog sna,
Zahvata sve one pulsirajuće ritmove
Kojima odiše moje srce kad
Samo laički pomislim na nju.

Da samo mogu, ne bih ni časa časio,


Dao bih samo jedan tren da sve
Ovo stane: ona tu, pokraj mene,
Njen me svež jutarnji miris obavija,
Nebo koje nas razdvaja - samo
Jedna mrlja od sigareta u mom džepu.
Bez izlaza, izraza, nekoliko
Krivina koje me vode do nje, do
Njenog suncem i ljubavlju
Ispunjenog stana, u kojem nema
Nikoga osim nje, uspomene na nju,
Njenog vazduha
Njenog mirisa
Koji je deo
Njenog vazduha,
Neke pesme uz koju se svako seća nje.

Ako sada kažem zbogom, bojim se


Da će pesma plakati. Ne želim
Da se sada sva ova osećanja
Koja se uvijaju i prolaze kroz
Šupljine i pune linije,
Njeni krajolici i konaci,
Okrečene sobe i porušeni prozori,
Sve što postoji zbog tebe -
64
Se rastopi, ne volim mrlje
Jer su jednolične i govore samo jedno.

Moja pesma jeste savršena,


pomislih srećno u sebi:
Ona je čista kao sneg jer
Sneg je belina njenih zuba
Kojima me obasipa jutarnja svetlost.
Ona je slobodna kao vetar jer
Vetar je moj sadrug uveče dok
Lutam ulicama i krijem se
Pod fenjerom dok šapućem
Njeno drevno ime, ime ljubavi.
Ime vina i lepote gutljaja
Kojima se napajam njom.
Da, zaista je pitka kao vino,
Svaka pomisao na nju klizi mojim grlom,
Pulsira kao danajski bubanj,
Pod slabom svetlošću lampe
Zamišljam njeno ime u povesti o budućnosti.

Ali, više od same pesme,


Njen usud je doveo do agonije
U mom krhkom telu. Ako zaista
Postoji pravda na ovom svetu,
Da li će moja pesma iz oblaka da
Oživi uspomenu na nju
Koja prožima čitavu moju vaseljenu,
Jel' to znači da je svet pravedan
Ako svaki živi stvor oseti da
Sreća navire postepeno, u
Gutljajima, helenski se
Hrani iskušenjima koja naviru
65
Iz svakog živog bića?

Ne dozvolite, molim vas, da


Na prečac predahnem u potrazi za dahom
Koji će me dozvati njoj.
Jer, ako samo osluhnem vazduh
Koji se lopovski šunja kroz
Moje nozdrve, osećam kako uspomena na nju
Iščezava u delićima sekunde.
Gotovo je. Nema je. Njeno
Lice zamenio je garav dan,
Sunce koje se zubato kupa u
Močvarama i gudurama krševa, posmatram ga,
Kako se neverno šunja i kao
Skitnica beži na vrhovima prstiju
Preko tankih krovova zgrada.
Sa njim i ti, moja draga, svaka
Crta tvojeg lica nestaje u koferu,
Dok šljampaš preko obala
Beskrajno plavog horizonta.

Još uvek se čuo slab povetarac koji se probijao između gipkih


zidina grada. Još uvek se čuo urlik vitezova koji napadaju
muslimanska utvr-đenja. U sebi, Grad je nosio tragove ovih pokolja
kao oštri beleg na licu. Katkad bi se koji Evropljanin postideo svoje
svoje krvoločne prošlosti i načinio korak ili dva, prekrstio se, i počeo
da urliče od bola proklinjući sve svoje grehove koje nosi od rođenja.

66
Ne krećemo se u granicama postojećeg, vec mogućeg. Postoji list,
pa ne plešemo u njemu, postoji drvo, pa ne puzimo njegovim žilama,
postoji svetlost, pa ne dostižemo pun sjaj, postoji nebo, ne ogledamo
se u njemu.

Tu i tamo se začuo pokoji vetar kako kuca na domovima starih


trgo-vaca. Zasijala bi duboka svetlost porodičnog doma iz kog izranja
figura domaćina koji bi se pojavio sa noćnom kapicom, zaogrnutom
razno-bojnim kaputima, misleći da je to neki prosjak koji prkosi
noćnoj tami, što se probija teško, gotovo puzeći kroz ove uske ulice
Grada. Povukao bi se zajedno sa svojom šatulicom novca, koja je
sama bila dragocenija od novca.
Toliko su Evropljani bili impresionirani tim remek-delom,
njihovim duhom, neiskvarenim šarama, prkoseći vrednosti novca,
oslobađajući liniju i dajuci daha svetlosti.
Toliko toga me tera da pokucam na vrata.
“ Dobro veče.”
“ Dobro veče, dobri čoveče.”
“ Gospodine, mnogo mi se sviđa vaša šatulica. Želeo bih da je
otkupim za svoju gospođicu.”
“ Ah, da.”
“ Ne razumem.”
“ Niste prvi ni poslednji koji je to isto pokušao. No svaki put, ishod je
isti. Žao mi je, nije na prodaju.”
“ Pretpostavljam da imate neku sentimentalnu nit koja vas vodi ka
tome da mi je ne prodate. Oprostite, malo više sam popio.”
“ Da. U pravu ste. To je moj deda dobio kada je oženio Đenovljanku.
Inpirisan poslednjom jeseni u Đenovi, on je naručio da mu se tačno
tim bojama izrade linije na šatulici.”
“ Izvinjavam se na oduzetom vremenu. Laku noć.”
67
“ Stanite.”
“ Da?”
“ Sada ću ja vas zamoliti da mi kažete da li poznajete Vilijema
Telforda.”
“ Naravno. Moj dobar prijatelj.”
“ Pretpostavljam onda da ste vi pisali predgovor Embahadama ’34
što je moj omiljeni deo, zar ne?”
“ Rekao bih da jesam. Da, jesam, nego nisam znao da imam potajni
klub obožavatelja.”
“ Da. Moja kćer pogotovo voli vaša dela. Mogu li je pozvati začas da
joj kažem da ste tu. Biće oduševljena. Sačekajte molim vas.”
Zalupiše se duboka vrata i oni se za tren nađoše nasred dubokog
ho-dnika koji je vodio na sve četiri strane sveta. Sigurno još jedna od
uspo-mena iz Italije-fontana Navona. Na sredini je bio veliki granitni
stub ( Sta-ra Grčka, Milet, VII vek) koji je verovatno vodio u kosmos.
Podno nas, bio je stari Perzijski kralj koji je predvodio pola Perzije
koja ga pozdravlja kao velikog Mitru. Velike ruke drže blještavi
spektar koji pokazuje na ras-košne pejzaže velikog diska koji se diže
iznad ravica Irana. Faraon je ljut kao ris što nije pozvan na zabavu.
Poziva svoje skarabeje, kockaste viruse. Od čitavog pejzaza ostaje
samo svetla nit. Svemoguće sunce je svuda.

“ Šta ćemo sad, Teo?”


“ Ništa sačekaćemo. Želim da vidim Salome.”
“ Tišina. Ona je Eva. Vrlo dobro znaš da se ovde ne pominju
evropske varijacije imena.”
“ Otkud znaš da je ona ovde?”
“ Jer mi je srce reklo. Duša prati svoj put.”
“ Šta ćeš joj reći. Povrh svega, ona te možda ne voli. Možda joj se
očne zenice skupe kada vide tvoje. O plakaće, znaš da ‘oće.”
“ I ja ću. Ako treba i ja ću, samo ako treba da bi me saslušala. Zbog
nje sam seo na pogrešan brod i prevalio put od morske bolesti do
životne groznice.
68
Saslušaće me...
Mora i ‘oće.”

Tihim se korakom punački trgovac spuštao niz krhke hrastove


ste-penice kojima je odžvanjala holandska klompa, jedan od najradije
pri-hvaćenih simbola Evrope. Sa sobom je vodio senku koja se
pribojavala blage svetlosti lampe koja je obasjavala nepregledni
prostor sa samo je-dnom namerom: kao veliko nebo ono guta prilike i
događaje. Tu je up-ravo zakoračio naš domaćin, kada se začuo drugi,
mnogoznacniji korak koji je pratila bleda, krhka prilika koju su izjeli
sopstveni trenuci življenja.
Nije ni hodala, ni lebdela, takvu pojavu nije moglo stvarno opisati,
go-tovo Biblijska. Za njom, podruku, išla je njena Nana. Bilo je
očigledno da je oslepela. Njena nekadašnja lepota je bila na izdisaju,
sve nas je op-hrvio osećaj žalosti prema tom jadnom cvetu koji vene u
tami. Gotovo da vapi za svetlošću koja joj je uskraćena, a koje je tako
željna. Progledala, opet nema na sve nadražaje. Nisam mogla i dalje
da gledam tu ruiniranu siluetu koju je zaveo crni Mefisto.

Svoju ljubav on oseća kao Narcis, pokušava da živi sa njom kao


nekom nepresušnom manom za svoje polubožanske izlete u irealnost.
Svoje nesuspehe hrani uspehom. Začarana nekim ukusom koji u nje-
govom telu ima dodir koprive izlećem napolje jer je susret sa Salome
koja je bila totem naše bliske budućnosti težak kao Patrenon.
Ožalošćeno se okrećem onom delu prošlosti koji je bio krvni
neprijatelj mom biću. Sramota je znam, ali sada je suvišno razglibati o
ljubavi. Ovaj moj ku-kavički beg bilo je ono kobno izbacivanje koje
je Apolonu odnelo Zumbula. Sva ova tuga i bes koji se u meni
mešaju, vezuju me i ja jadi-kujem bez suza. Ako postoji Kiparis onda
je on svoj ká utrpio meni.

“ Proklet bio, Teofile.”


69
Njemu je lice bilo beživotno, bliže Stiksu belo, želeo je da je u
Leti, da sve zaboravi, da je po poslednji put zagrli, kaže da je sve
vreme voleo i da je voli. Da će iskopati oči i dati ih slepcu da zajedno
uživaju u toj bes-konačnoj relativnosti, samo njih dvoje, bez obzira na
sve lepote spolja. On je nije video ovakvu kakva je, ona je i dalje za
njega bila lokalna lepotica, mađijska drugarica, gospodarica boja, i
dalje je bila ona stara. Saloma. Ne Eva. Eva je greh. Sramota ga je
savladala i on prati trag, zau-staviše ga teška vrata kojima je
odžvanjao njen jaki miris,širio se ovom prostorijom i koji je savladao
sve njegove aure i probio sve teške zidove.

“Umetnost se ne može
uništiti niti ni iz čega stvoriti,
ona prelazi iz jednog oblika
u drugi, iz nerealnosti
u opaku, odvratnu, ogavnu realnost.”

” Odlaziš. Ne čujem te više. Otišao si daleko. Daleko od svih. Više te


i nisam čula. Videću te na belom kamenu iznad zemlje, na drveću, na
plo-čnicima, u nekim novim člancima, bićeš moj otpor i moja
sloboda. Zbog tebe ću napustiti sve i postati još veća neznalica.
Zbogom. Gde god da si, znaj da si bio. Bio si mi više od svega.
Više od mršave siluete koja je šetala Gradom u teget kaputu. Kada
smo po-vršinski setali Gradom, osečaš težinu svojih koraka kako
mrvi pločnike na kojima počiva Grad koji je utihnuo i koji čeka novi
dan. Za mene ne-ma novog dana jer je impresija nestala onog
trenutka kada je sunce pre-stalo da se igra bojama. Kada je počelo
samo da izlazi na balkone i zavese, tajanstveno i maglovito i isto tako
nestaje pre nego što udahneš svež dah. Još uvek sam ubeđena da je
lotosova kapljica jedini lek u ljubavi, poneka kap seksualnosti, više
70
erotike jer ceo mit o ljubavi počiva na daljini. U blizini se gubi vidik i
čula poništavaju. Nema plusa i minusa, jednog i drugog, sve je jedno.
Ne osećam se više podobna da pričam o tome. Ja sam izgubljeno
štene koje priča o toplini doma, neudomljena arabeska. Želim da se
skra-sim, da nađem svoje tle i izađem na svetlost dana. To si sve bio ti
TEOFILE, proklet bio.
Ne, ne želim više tvoju senu kao osećaj toplog kaputa ili dodir
tople ruke majke koja govori da je kraj. Ovo je samo pošetak. Pocetak
večne Golgote, staze trnja odakle se vidi Rim koji gori.
Ja želim svoju krunu, zaslužila sam je s obzirom na sve što si mi
uči-nio. Prešla sam Alpe i Saharu, a ipak oko mene samo magma i
paleo-zojski škriljci. Monsieur Poirot, jel’ sam je fosil ranijih vremena
ili ruina savremenog doba. Vaše odgovore pošaljite kod Harona koji
će mi ih proslediti. Grand merci.’
Stenjući ulice promiču pored, ne zadržava dah, njene reči sevaju
pa joj stoga protiču šareni balkoni sa kojih dopire tako poznati glas
Ragnara Juduna koji se setio Telfordovih korica i ukrotio njihove
divlje reči u ta-nanu, svilenu kompoziciju sedativnih slogova. Tako je
nastao hit koji se spremao da dočeka sunce ili sunce njega, što da ne.
Samo poneki trgovci zatvaraju svoju prodavnicu, pa klopoti njihovih
ključeva u ritmu muzike za ples ostavljaju prostora ličnoj kreativnosti
da i dalje koegzistira sa onim što je muzičar želeo da kaže svojom
pesmom.

Dok se gase svetla Grada


i dok pada tavna noć,
ti ćeš moja sva
iako si neverna.

... SA DRUGE STRANE OGLEDALA

Ponekad se zapitam zbog čega sve ovo, zbog čega pišem.Verovatno


da traje. Zato što je vidim svuda, zato što na svakom koraku u
svakom dahu osećam njenu poeziju, svaki je lik njeno čelo puno bora.

71
Verovatno se i ulicama širi miris njenog parfema. Voćna trpeza u
centru ulice Princa.
Svaki je se put sve više sećam. Uvek neka nova svetlost ozari
njeno lice i saznam da je nosila minđuše od češkog granata, onog koji
sam joj kupio i potajno ostavio u džepu kaputa koji odiše mirisom
stare violine koja organizovano pleše u osvit zore. Zato sam je i
osećao. Svaki je put bila ona stara, kao zabacene gudure koje talože
utiske tradicije i pokazuju u pravcu polumeseca.

Ne želim rasprave.

Iako se nešto i ne slaže, to je ono što je i trebalo da bude. Jedna


kra-tka priča koje počinje čuđenjem a završava se otuđenjem. Sve je
ovo po-vratak u realnost, onakvu kakva je bila, sa šoljom jutarnje kafe
uz oblake horizonta iz kojih se pomalja svevideće sunce. Šetnja
trgovačkim kvarto-vima sa kojih se prozirno vide Grad i sirotinjske
četvrti, majku koja kupa dete u košari koja je nespretno svezana od
pruća koje kuka od bede, za milošću jer je Bog milostiv. Sve je to
okvir, granica u kojoj se kreće ta moja vodilja, nit koja je u stvari
tkalja svih mogućnosti da se sretnemo u granicama svojih shvatanja.
Dalje je sve fundamentalno, instant. Reči su suviše spore, pokreti
magloviti, voštane idiome samo otapaju sunčano obzorje što predvodi
sunce koje je lajt motiv ove romaneskne priče.
Sa svakim novim, svetlećim magnovenjem ovo postaje
savremenija priča, povlači sa sobom ona poslednja tkiva istorijske
ljubavi koja se kao klin zabada u savremeno doba i počinje parazitski
da raste u našim srcima. Tada kažemo da su nam se vidici proširili,
horizonti otvorili. Ali sve je to uzalud, još jedna paradoksalna
parabola kojoj kličemo u trenucima odsustva (slabosti).

Osećala se sigurno klaustrofobično, izbičevano. Opkoljena


između četiri debela zida mrke boje koji podsećaju na unutarnje telo
72
jedne velike pogače za Božić. Da - oko nje zvone telefoni, čuje se
buka spolja, neko-liko isprekidanih linija koje pucaju kao koščice u
kolenima, zarezi na nje-nim obrazima koji prikazuju sarkastično
njegovo prerano prekinuto detinjstvo, špriceve koji se valjaju krajem,
smrad koji potiče od bronze koja se puši na jakom vetru. Silovani list
- umesto sićušnih kanalića u ko-jima se čahuri nekoliko svežih
pigmenata mente samo jedan veliki prorez koji je načinio talas slane
kiše koji je preplavio ceo grad.
Sada sigurno zuri u plafonjeru. Gleda u rupe u zidu, omađijana
hrapavim glasom meteorologa koji sufistički opisuje pojave crnih
rupa u kosmosu, nepresušno emitovanje nekih tamo ljubičastih zraka
koji imaju jarko modru boju, kožicu topaza. Proučava pukotine koje
su zrikavci na-pravili na drvenim policama, umiruje je zvuk kada se
klati jedna činija, tare o drugu zadržavajući je da ne padne, ne napravi
onaj nasilno jak zvuk Do koji proizvodi raštimovani klavir. Aida je
Merilin Monro™. Kroz debelo okno staklenika njena butina se
uveličava, izgleda kao jedna velika kugla straćatele sa mladežima koji
na jeziku grebu kao sitni opiljci čokolade. Njen džemper silk svetle
boje, karmin koji se razvlači preko ce-log lica, kao neko zarazno
rumenilo koje prekriva njene oči, a gasi ga gusti uvojak kose koji
neprestano razvlači njeno lice.
Kada kuva kafu čita Kosmopolitan. Nekoliko trenutaka osame u
ko-jima ona pokušava da dokuči kosmičku prašinu putem sitnih
vlakana te-get haljine, krivih slova i masnih rečenica, nečijeg osmeha
koji je toliko banalan, da ona od smeha počinje da podražava Paju
Patka, pod prstima prelazi kilometre i kilometre veduta i veduta,
tapkajući u mestu uravnoteženo sa zvukom pare koja drmusa lonče.
Još uvek sam u svojim nozdrvama osećao onaj opori miris koji je
ne-kako za sada uspevao da ostane prava enigma. Zahvaljujući svojoj
čudnovatoj prirodi koja me je nagnala da, sigurno posle toliko
vremena, ostanem ušljunkaren kao mamutska kost u moru odbačenih
ili poce-panih kesa odeće, aparata spremnih za reciklažu.

73
Sa druge strane, sve je ostalo isto. Onako isto kao i prvog dana
kada je prelepo sunce ugledalo naša čađava lica, naše suze kako suze
bespo-moćno, otrgnute zauvek iz dalekih krajeva, koja su možda
nesvesno ostavile našim vatrenim krštenjem.
Tako i sa mnom. Ako nešto preskočim ili izostavim jer je isuviše
drsko, ili sam nemoćan da objasnim šta se u tom trenutku desilo, ili
htelo reći, ono se samo meni vrati, ponekad me proganjajući u
snovima sa blještavim bojama iz kojih se biseri korala vide,
Mefistofeles koji žudi za svojom dušom, nevidljivi, verbalni inkubus
koji me privlači crnoj rupi zaborava zajedno sa očima Ahila. Poneki
put se setim stare reklame koja stalno treperi pred mojim očima,
možda zato što me je pronašla kao deo sebe koji ostaje zauvek u
zatvorenom a možda i zbog toga što sam ja jedini koji je uopšte
obraćao pažnju na to.
REKLAMIRAJTE SE ZA SAMO 50 CENTI

Možda bi najlepše bilo da nacrtam impresiju tog prvog jutra


posle zajedničke čajanke, bujicu osećanja koja se pretvorila u duboko
plavo nebo koje rađa klice upitanosti. No, to je ipak deo puke
realnosti baš kao i Telford koji trune u granicama svoje zamišljenosti.
Sećam se kako je uvek citirao svoje dnevnike, trulu građu upitanosti
nad svetlima Grada. Ipak i on je nestao iako su njegove reči otvarala
sva vrata, od majčinih pa do stare medrese koja se decenijama
urušavala, tražeći najneobičnije ara-beske za ilustrovanje svog
Pogleda iz ugla . Sve ih je progutalo moje seća-nje koje danas nosim
sa sobom. Kao komad svog Tibeta.

Telforad sam stvarno upoznao tek nakon njegove smrti.


Poprilično nervozna starica je pokucala na moja vrata i počela sa
mnom da se raspravlja na nekakvom engleskom.
74
“ No pay. No pay. Telford no pay.”
Samo sam je površno slušao i verovatno sam i zbog toga uspeo da
razaznam šta je htela da kaže.
“ I don’t have money, too”
Kada sam video da me ne razume već samo gleda popreko počeo
sam i ja da se služim onim njenim engleskim.
“ Me no pay. Me no pay.”
Umesto daljeg razgovora koji bi se verovatno otegao u nedogled,
pre-dala mi je sve njegove “knjiške boleštine”. Bila je još uzrujanija
budući da je osetila da nemam novca. Bila ga je i ubzo zavolela jer
jedino pred njim nije imala kompleks mrsavo - debelo i veliko - malo,
kojima se ceo kvart rugao. Ne nju nije pogodila smrt njenog voljenog
stanara već to što je preduhitrio i umro pre nego što je platio. Umro je
takoreći free.
Uzalud sam pokazivao prazne džepove i pokretima ruke aludirao
da sam švorc. Ne, ona se već zagrejala za moje raznobojne ešarpe
koje je sa-mo otrgla iz kofera i za sobom ostavila još veći nered i polu
praznu kesu poklona.

U novembru je sunce bilo neznatnije te se listje koje je gotovo


mate-rinski padalo na zemlju nikako nije osećalo zavisnim od
svetlosnih makija sa velikog osunčanog brda.

U kući se ipak osećala samotnička hladnoća i mraz koji je sa


sobom vukao svaki čas tišine, stezao moje vilice. U tom neizbežnom
trenutku sam se latio iščitavanja te hrpe hartija koju mi je dala
isfrustrirana doma-ćica uzevši zauzvrat najlepše ešarpe koje sam
mogao da nađem u Ista-nbulu. Međutim, sada posle nekoliko godina,
sa sigurnošću mogu reći da je momenat kada sam uzeo u ruke

75
Telfordove hartije i počeo da ih čitam bio trenutak kada smo se ja i
pravi Telford upoznali, to je bio trenutak tzv. Stiska Ruke.
Kako sam sve više ulazio u te spise ili bolje reći kako su one
mene sve više upltetale u sve to bez ikakve naravi koja je mogla da
zaustavi protok informacija koji je tekao kao puka transfuzija krvi,
nerazjašnjene zago-netke, shvatio sam kako smo svo vreme mi igrali
igru koja nas je otrgla iz našeg bivstvovanja i bacila na pučinu
ostavivši od nas samo ljušturu, paleozoijskog fosila koji šljunkari na
obali Sredozemnog mora.

Počeo sam se polako bojati. Ali ne bilo koga.


Taj drugi Telford je za mene bio noćna mora, izjedao je svakog
dana moje tkivo, verovatno se hraneći dekadencijom iz dnevne sobe
koju nad-gleda madam Rekamije.
Rešio sam da se povučem i prepustim novom Telfordu Dionisu
koji sada leži negde daleko u pustinji i miluje ga Kleopatrina dina. Taj
čovek je isuviše jak za mene, otkriće jedne blještave mumije je za
mene bilo tragi komično. Sa jedne strane, susreo sam se sa svojim
bratom bliza-ncem koga je svet krio u tavanici a to sam ja , pravi ja .
Sa druge strane, on je ja. On je i taj Teofil koji je potreban narodu, pa
je moja uloga u po-zorištu završena. Polako silazim stepenicama i
ulazim u prostorije. Sada kada sam skinuo sve maske i postao onakav
kakav sam kao i prvog dana, osećam da je jak vetar dosta uradio za
mene. Sav onaj dah Grada i njegova mapa su se iscrtavali na mom
licu.
Sada je Fatihova krčma jedna bezobzirno bela, peče jer je blizu
oka i osećam da je svaki dan sve veci teret nositi je sa sobom.

76
Jedino je Aida/Salome ostala tamo gde je bila. Ni na nebu ni na
ze-mlji. Ponekad je osećam tako jako da pomislim da je tu, a ona opet
samo nestane. Ponovo se pojavi kao tapet, šara ili linija na ulici,
prodavnici, konzulatu. Ali je se ne setim jer to samo prođe. I dođe.
Zajedno sa sme-nom godišnjih doba i dura u mol.

Da, sećam se. Sećam se dobre muzike koje tako osećajno


podražavala čitajući između redova. Jedinstveno se usklađivala i
pronalazila u svakoj crtici, na svakom notnom papiru. Ponekad je taj
zvuk bio glas slobode, glas naroda, poziv da se saosećamo, nekad je
to bila Biblijska tuga, kao revolt protiv sadašnjosti ili katanac na
vekovnu apatiju - tada bismo zapadali u katatoniju. Zbogom, Tvide.

Poput seni jutarnjeg obzorja koje se diže iz kojekakve čudesne


građe, Maks čita svoje najtoplije stihove iz beležnice koja mu je bila i
roditelj i žena, i rame za plakanje:

“ O, zaplešimo do zore,
kad’ se sunce rađa,
nek se usne tvoje
kao rumene trešnje
nanovo sveže
ne stide

O, zaplešimo u tišini
Da niko ne čuje
Simfoniju tvoga struka
I graciozne bele ruke.
Ti i ja, i tango do zore.”

77
Slepo sledeći princip kosmičke prašine, nastavljam da se krećem
po orbiti sopstvenih grešaka. Poput svih velikih naprednjaka dostižem
svoje Veliko Delo stapajući se u jedinstvo, od muškog do ženskog
principa dug je put. Puštam strasti da žubore kao planinska reka
osećajući se više nego bliže Bogu.
Pošto je život satkan od čestica apsurda i prolaznosti, rekao bih da
je život portal zaborava. Telekineza može doneti samo patnju u ovom
ogle-dalu iluzija u kojem se arhitekta igra lego kockicama
( V. Telford,
Kernmiš).
Graciozna građa našeg životnog stripa čini da se i demoni
holokausta zaborave pred hramom naše poniznosti. Ceo ljudski ciklus
je romansa posvećena spomenicima koji prolaze i vremenu iza nas.
Iako u duši Jevrejin lutalica, rabin od krvi i mesa, umerena
kontinentalna klima i plomba realizma stavili su mi na glavu teg
hrišćanstva, prosvećenje u zemlji zalazećeg sunca. Dalekovidost
spiritualne strane mozga osećam kao put samuraja.

Prekrasni crveni ružini panoi se nižu gradskom dolinom, osećam


da se ovde, u asfaltnoj dolini i pri samoj pomisli na prirodu osećam
kao de-čko sa Kriptona. Rođen sam kao puž golać, sa velikom dozom
nepo-verljivosti prema svemu originalnom jer sam ja čista kopija
procvetalog Hada. Početak je velikog rađanja a u meni sve uveliko
odumire.
Dok svoje prijave šaljem odboru za zaostavštinu koja izgleda kao
mravinjak idiota, osećam neizbežno podrhtavanje sunčanog brega.
Svo-jim pogledom u zemlju ravnotežu između života i smrti. Ipak je
naš život skerco smrti.

78
Međutim, čak i da je između nas uspostavljena relacija Blenford-
Blošford (otac i polutan), nisam se osećao ugroženim jer na neki
način, svojstven samo golubovima, osetio da je vreme da se povučem
iz blještavih ulica. Duboko u sebi sam osećao da je tu, da se glupira i
tetura sa druge strane zaliva. Šta god se desilo u međuvremenu,
osećao se živom legendom, večitom legendom Grada.
Telforda je gnevilo ovo njegovo preterano samopouzdanje, ko
zna možda je svo ono ludilo koje ga je vratilo moru bila njegova
Ikarova preterana želja za dalekim i nepoznatim. Sve što je nepoznato
vodi nas ka uzvisenom. Možda je tu, na Rialti, susreo Kazanovu. Svi
su golubovi odleteli sa svojim porukama. Za sebe je sačuvao parce
Grada, možda i baš ono koje se retko viđa na razglednicama. Sve oko
njega je ostalo zača-rano, možda i zato ostrva potonu i ponovo se
vrate, tražeći mesto u telu i duši ovog večnog grada koji je ostao u
magli prošlosti.
Zauvek se rešio svake dileme koja nestaje kada se upale ulične
sve-tiljke i započne komešanje gradskih komaraca u ritmu gradskog
džeza. Možda je i to bio motiv Telfordove elegije koja je utonula u
spektar proleća, u koloritno ludilo.
Takvo jednoznačno i jednozvučno upijanje Grada za njega je bila
banalna procesija, transfuzija krvi. Ne želim da čujem sebe kako opo-
našam zvuke ili urlike prošlosti jednostavnim odabirom činjenica koje
se na papiru prelivaju u stilske figure.
Znam da je isuviše kasno i da nemam pravo na žalbe, ali taj život
u senci imena bio j truli luksuz za mene, bagatela koja se lepila za
memlu. Uz odabir časova koje sam proveo pored papira nastavljam
da živim. Isto kao i pre, hodajući praistrorijskom kaldrmom kojom
zvekeće topao to-pot raskošnih kočija. Ne sećam se odakle je sve to
79
počelo, na koju se ka-riku naslanja sadašnji trenutak. Zasad je jedino
važno da se vide ulična svetla i da se iz daljine raspoznaje Veliki
Toranj Velike Mošeje. Isto-vremeno se iz pravca istoka probija zvuk
tako dobro poznat da svojim vi-bracijama reguje na moj organizam,
koji opet instiktivno reaguje pome-rajući stopala u pravcu crvene
fasade odakle se probija jaki zvuk koji prkosi noćnoj tišini i slepim
puzavcima koje se lepe za teški hladni ka-men spoljašnje zidine
Forieign Offiice.

Maksimilijan gotovo samotnički, u dubokoj intimi, prkoseći


zako-nima i paralažama naglas čita svoje samrtničko zaveštanje
probuđenoj okolini. Ne ometaju ga ni praznična okolina, pregršt
zastava i skupina masaka po prozorima svakojake svetine ni svečani
ton koji se razvlači duž kanala, ma koliko bili oni svako zaokupljen
svojom pričom.
Narator nije klonuo duhom ni ako se njegov gromki glas gubi u
du-bini svoje reke koja čuva intonacije, čvrsto kao zglob, i čijim
podrhta-vanjem glatke rečne površine on stavi tačku na priču.

Uspeo sam da stignem do njega tek pošto se svetina slila preko


mno-štva ulica i raščistila put taman toliko da se do mene probije koji
svetlosni zrak. Krčeći svoj put kroz groteskne zidine zvuk velikih
dvorana je počeo svoje putešestvije kroz Grad.
“ Ne znam Teofile šta me je to naljutilo, ali otkad si došao nemam
mira i nijedan mi stih ne izlazi iz glave. Ima puno toga što želim da
kazem... Jesi li video kako Grad sija nekom zasićenom
80
crvenolikošću? Poispadali fe-njeri se teturaju ulicama jer je pijano
plavo nebo pokrilo sve.”
“ Nikada više ne pominji to jer me od njih hvata jeza. Nekada sam ih
se plašio, ali opet nešto sam shvatio zahvaljujući njima. Venecija ne
voli ni Engleze, ni Nemce, ni Francuze, već bogate, karikaturu
pokretne nekretnine.”
“ Žao mi je Teo.”
“ Ne treba.”
“ Hajdemo pod maske.”
“ Ne, isuviše je kasno. Isuviše je arlekina ovom svetu.”
“ Onda odlazim na tavan. Tamo sam osnovao sopstvenu mošeju.
Bismilahir-rahmanir-rahim ( Velikom i nikada dostignutom Bogu se
obraća čovek svemoćan da čuje savršeno skladne zvučne vibracije a
opet nemoćan da ih otkrije papiru)...”
“ Pijana budalo.”
Moram reći da mi je pojava Tvida na pragu kuće bila više nego
vese-la jer je on jedini znao da za mene dešifruje mapu Grada i
odvede me tamo gde sam stvarno osećao sebe.

Uske ulice i cvetni trgovi sa po kojom knjižarom odakle bi se


Grad snabdeo kojom knjigom, koja mi je uzgred u poslednje vreme
bila naj-bolji drug u njenom prvobitnom smislu reči. Tih dana nisam
imao novca te sam ih pozajmljivao od Konzulata tj. od Telforda iz
bele obri-jane ovčice koja je gutala novčiće za crne dane a zauzvrat
bila situirana između lepo ukrašenog Kur’ana i dobro osvetljenog
dela sobe odakle je pucao pogled na sam centar Grada.
Sećam se da se na svakom svakom koraku osećala memla,
nekako istinski čudnovatan miris se prostirao Gradom a da niko nije
mario za to. Intarzijska relacija između kišnih gasova i večernje
memle bili su prasiskonski strah svih građana, iako je svakog dana i
svake noći Grad bio krcat nezavisno od ostarelog vazduha.
81
Baš takve jedne noći sam imao priliku da se po prvi put osetim
kao naličje stvarnosti ili pompezno, mondenska lutka iz najfinijih
radnji. Celo sam veče osećao iz nekog drugog ugla, krajičkom oka
koji je davao unezverenost i iskrivljenost noćnih lica.
Grad je te večeri mnogo šta pokazao iz svog rukava, između
ostalog, čak i nesigurnost najvišeg društva, njihovu duhovnu
dekadenciju ali i želju da se što bliže i jače prikažu kralju svetlosti.
Ta večna balada odžvanjala je salom Pjetro dugo posle pojave
prvog sunčanog horizonta. Do kasno u noć smo stajali na balkonu
klanajajući se visokim tornjevima i dugom peščanom satu.
U tom trenutku kada sam čuo prvi put njeno ime koje je
odžvanjalo krcatom dvoranom i borilo se sa tempom i dinamikom
ljudskog hoda vreme je stalo. Samo nagli pokreti bez ikakvog smisla,
praćeni dugom i beskonačnom tišinom. U središtu tog zvučnog
vakuuma, u epicentru svih daljih pokreta stajala je ona. I onda se
njenim prvim pokretom koji je naglašavao usavrsene vibracije sa
savršenom melodijom koja epi-kurejski podržava Grad u svakom
obliku njegovog postojanja, od dalekih, mračnih alhemičarskih četvrti
i vinskih podruma do centra Gra-da i crkve sv. Marka, sve sam to
video na njenom južnjačkom licu koje se te noći presijavalo na
veštaćkom svetlu koje joj pored te sirove imitacije prirode nije bilo ni
za prineti.
Vanserijski ometen, sa nogama koje lebde negde između jave i
sna, melodije i tona, ponesen, zanesen, ne krilima sopstvenog duha
koji podražava novonastalu situaciju. Ceo moj fokus bio je na njenim
ba-karno crvenim očima, skladnoj, ateljeskoj liniji koja se pružala duž
celog tela. Njen duh je prizivao.
Taj njegov iznenadni beg je za mene bio krilatica slobode jer sam
osetio za shodno da bolje upoznam dvoranu i palatu. Možda poslednji
pokušaj da se nađem ni na nebu ni na zemlji.

82
Kakav čudesan osećaj. No, još uvek sam bio duboko omađijan
tom bisernom niskom koju je Grad skrivao, čini mi se da je sada bio
pravi tre-nutak da se približim toj mojoj fatamorgani ljubavi i uverim
da je uzrok svemu samo jedno loše vino i da sam u stvari sanjajuci
Aidu ( Aida je bo-žansko otelotvorenje. Tako otmeno, beskrajno,
devičansko, makro-kosmos mogućnosti u cetiri slova) u stvari samo
tešio sebe, povremenog konzularnog sluzbenika i Jevrejina lutalicu
koji je upao u kovčeg zla(ta). Naš je prvi razgovor uveliko odredio
dalji tok našeg odnosa, sitna, pla-hovita reka koja neometano žubori u
divljini, daleko od glasova i si-mbola. Bio je to razgovor koji veliča
nepoznato, i s obzirom da sam po prvi put upoznao nekoga koji se
suočio sa lažima i istinom o istoku i civilizaciji na arapskom. Nekako
uvek blizu konačnog odgovora, da saberem sve utiske o njoj, a onda
se izmigolji i nestane u magli.
Tako se može prepričati naš prvi razgovor, među svim tim sku-
povima boja, tonova, ljudi a opet tišine i apatije. Nervozno sam po-
gledom pratio još uvek nepoznatu , gipku figuru koja je vladala salom
i plenila svojom tajnovitošću. Na sekund se zaustavila što se
ispostavilo bio genijalni trenutak za mene da joj priđem. Onako
srednjoškolski balaveći napamet naučene reči, srameći se svog
položaja i njene neverovatne le-pote. Međutim, iznenađenje koje je
usledilo uspelo je da me otrezni pa čak štaviše i podstakne da se
približim.
“ Telforde druže, odavno se nismo videli. Još uvek pišeš one svoje
pričice.”
“ Naravno. Znaš ti mene, gde je velika priča i potreba za
ulepšavanjem, tu sam ja.”
“ Mislio sam da si izgustirao luksuz i da ću te naći negde južnije.”
“ Pa, eto nisam mogao da pobegnem od sebe kako sam u početku
mislio.”

83
“ Ovo je pravo iznenađenje.”
“ Nadam se da znaš gospođicu Gonsalveš. Ako ne onda se čini da je
ovo tvoja najsrećnija večer.”
“ Telford mi je dosta toga pričao o vama, moram reći da je ostavilo
uti-ska. Pre svega vaša posvećenost radu a onda i misija u Egiptu.
Čestitam.”
“ Moram priznati da je pohvalno čuti reči hvale od tako izuzetne
osobe.”
“ U kom smislu.”
“ Kako po lepoti tako po usuđenosti. Posao novinara je u ovim
vreme-nima težak ako uzmemo u obzir prilike koje najavljuje sever.”
“ Mislite na Dulčea?”
“ Između ostalog.”
“ Za mene je avantura poražavanje straha od učmalosti, a to je sve.”
Sve njene rečenice koje su se stapale sa usana bile su ujednačenog
ri-tma sa gudačkim kvartetom čiji je oštri zvuk probijao sve granice
mogu-ćeg. Muzika koja je odžvanjala salom bacala je sve u trans,
toliko je bila jaka da je učinila da se čovek zaboravi. Možda je i to
samo opravdanje za to što je nisam osetio kada je otišla. Umesto nje i
neobuzdane želje za ra-zgovorom i razmenom iskustava sa dalekog
istoka ( Kasnije će mi u prlja-vom kutku sobe reći da sam u njoj video
istočnjačku verziju sebe.
“ Volim te” “ Ne i ti to dobro znaš. Voliš kosmos u meni, svu onu
har-moniju i sklad istoka za kojima tako čezneš).

Sreo sam svog dobrog prijatelja Gebrijela koji će uskoro postati


najpoznatiji po svojoj veštini brzog sviranja klavira i dobrog starog
džeza što i jeste bio, već po svojoj ulozi u Kernmišu/Igri staklenih
reči. Pored nje-ga bila je vesela Kubanka Trinidad koja je šakom i

84
kapom uzimala voćne kolačiće sa stola i zalivala ih stonim vinom iz
Italske Provanse.
“ Zdravo šećeru, šta radiš ovde. Čini mi se da si prezreo noćni život
ovde.”
“ Ponovo mu se vraćam sa zadovoljstvom i punim srcem u grudima.
Nego, kako je kod tebe Trinidad?”
“ Kao i po starom, danju kod Gebriela, noću po ulicama. Nemoj
pogrešno da me shvatiš.”
Nego, vratimo se Gebrielu. Njegov stvarni život je daleko
uzbudljiviji od knjiškog, budući da je njegova Mojsijska sudbina
duboko uticala na njegov dalji život. Svoje dobro stanje opravdava
dobrim svetlim košu-ljama i sluhom za sve vrste tonova. Danas je on,
kako sam voli da kaže, jedini ostali muzički genije.
“ Dragi moj Teo, ljudi danas ne znaju šta je umetnost. Forsiranjem
trube neće dobiti ništa osim ospi i lošeg ukusa.
Klavir je kralj, početak i kraj. To je sve što ti treba da shvatiš
muziku.”

Gotovo srasli sa dirkama, njegovi prsti se više ponašaju kao talasi


ne-go taktilni senzori.
Kreće sa sviranjem i tu prestaje svaka priča o Gebrielu kao
hvalisavcu i amateru, tada on postaje živi Bog, pokušava da svojim
uravnoteženim sviranjem brzih i mekih tonova održava ovaj trenutak
sopstvene zadovo-ljenosti, okolina mu se klanja. Iz somotskog džepa
vadi parče papira i počinje da peva dobro poznatu pesmu iz nekog
razloga nedostupnu mo-jim razumnim senzorima, ona se utapa u
celokupnu sliku okoline i ne dopušta da se obavežeš za nju. Jamais de
la Vie.

Dok se gase svetla Grada


i dok pada tamna noć,
ti ćeš biti moja sva
iako si neverna,
iako si neverna.

85

Onda gromki aplauzi koji se prelamaju dvoranom i leteći poljubci


koji se lepe za Gebriela koji se klanja celoj dvorani. No, ipak mislim
da on u tom svom trenutku osame kada sabira svoje misli i oslobađa
sve okove zvuka u stvari misli na Grad, koliko oni sebi međusobno
znace. Kao ljubavnici oni podražavaju platonsku ljubav koja je na
neki način najplodnija jer je i najdalja, to je ljubav idola jer svako
misli kako da što savršenije i iskenije sebi predstavi tu ljubav koja ga
okružuje. Pri tom na ljubav posmatra kao na neki dosta veliki uzdah,
baš kao i ovaj trenutak kada se klanja.
Nikada ga nisam smatrao ludakom, niti ga svrstavao u bilo koju
ka-tegoriju ometenih, jednostavno, možda je u svakom delu Grada
pronašao onaj deo sebe koji je ostavio po svetu.
Njegova je ljubav možda najiskrenija jer teži pomirenju duhova
ži-vota i pronalaženju sebe u toj zbrci emocija, boja, tonova, zalaska
sunca.
Aplauz njemu, najvećem pijanisti koji ce Grad ikada imati sa
druge strane, svojim aplauzom želim da mu zahvalim što svojom
sufisticiranom ljubavlju oplemenjuje sve nas i čini da Grad diše
punim plucima, što za-hvaljujući njemu sve bliže i bliže prilazim
svom liku sa druge strane ogledala.
Svakim danom sve više osećam onaj stari Grad koji me je
dočekao i prigrlio materinski, koji mi se otvorio u vidu hiljadu
mogućnosti, svaka letnja noć koja se završava prizvukom oštrog
dobovanja uličnog fenjer-džije koji Egziperski pali i gasi fenjere
ispunjavajući svoj dugi život i učmali hod po bezmiloj kaldrmi.

86
Još uvek se oseća dah onih starih brodova koji ponosno ulaze u
luku, svakim danom, sve dublje, udišem dah jedne pre Leonardovske
civilizacije koja se gubi pod obrisima novog, modernog, kao dan pred
noći, a ipak tako jako zavlači u svaku poru naboranih lica Grada.
Jednom je negde Maksimilijan rekao da upoznati Grad znači udisati isti
onaj gradski vazduh kao i pre milion godina, osećati iste trenutke kao i
ljudi koji su nadahnjivani za korak napred, svoje telo kako se bori po
okvirima iako je bespomoćno i ne može dalje. Opet zaželeti da traješ pa
makar i na minut, jer osećaš da si tu rođen, da ti je tu mesto ma koliko
živeo i čega se god sećao. To znači voleti Grad i biti deo Grada. Ulica,
bandera, tabla, stolica. Svejedno je šta si, likvid ili jezgro. Važno je da si
tu, ostalo je nebitno.
Verovatno je i ovo neka vrsta moje retrospektive, vraćanje na tre-
nutke kada sam je sreo i osetio se živim.

Zbog čega je potrebno da pišem, da li je ovo šok terapija ili


reinkarnacija, buđenje srca koje je samo jednom kucalo? Negde na
sre-dini tog poglavlja koje se završava uzdahom što je atipično za
Telforda, Aida je zapisala svoju viziju Laureata koja je na neki način
postala moja definicija ljubavi.
Problem sirove strasti - muško telesno biće teži da zadovolji svoju
po-trebu koja je više više divljeg karaktera, pobeda je čovečije
životinje nad duhom
Problem ženske lepote ( sve što je nepoznato, vodi nas
uzvišenom)- svoje zadovoljenje duh traži u ženskoj lepoti koja je
simbol i otelotvorenje kosmosa, njena lepota se ne može objasniti
svakodnevnom pojavom, metafora je isuviše uska, tako da jedino
rešenja koje preostaje je perso-nifikacija dalekog kosmosa.
Problem praočeva – ljubavi - ljubav je zadovoljenje duhova
života, duh pronalazi svoje srodno biće i postaje vantelesan, osećanje
tako daleko svakom čoveku čini da se osećamo tako blizu svemu
87
onom što je pro-strano i daleko, blizu tako traženom skladu i
harmoniji.

Možda je i najveća ironija to što me je to parče papira odvelo


Salo-me, verovatno to njeno suhoparno filozofiranje i stalno traženje
idealne ljubavi je toliko strano delovalo na mene da sam se uplašio, za
mene je to bio izlet u smrt.
Mogao sam je voleti i provesti celu noć misleći na svaki deo
njenog tela kao vrhovno božanstvo ili iskricu ljubavi kao plamen koji
je zahvatio moje telo, ali to je definitivno dovoljno da je udalji od
mene. Nisam je voleo kao ženu, opipljiv predmet, nečije vlasništvo.
Ne, ona je u mojim mislima slobodna, letela je visoko i smejala se
svima nama smrtnicima što smo nesavršeni, goluždravi. Tako
nestvarna i nedostupna ona je za mene bila totem ljubavi, a ona
bliska, dostupna, bila je albatros, patka.

I ovo sam često govorio sebi, toliko često da je prvo postalo san,
no-ćna mora koja se prikazuje prvo na platnu, monumentalno kao
detalj sa Hristovog rođenja, a onda i u vidu sve većeg broja tikova
koje izgovaram gotovo nesvesno, kao budni mesečar, sve one postaju
skice koje su umr-ljane pastoznim suncem koje se razliva po platnu.

Nedefinisano. To je lajt motiv čitave kompozicije a možda i tema


jer još uvek sabiram sve utiske, negde na kraju možda i saznam šta je
priča htel
88
Jednog jutra sam se iznenadio kada me je u sobi dočekala ona ista
slika koja me je proganjala u snovima, toliko vizuelna i dimenzionalno
skrivovita, a opet tu pred očima, dostupna receptorima. Negde između
redova njenih pisama i mišjih šupljina, kontrasta svetlog i tamnog,
sazdan od izraza sa hiljadu lica koja se prilanjaju lepoti žene, savremena
književnost možda ne bi razumela one arhaične izraze koji su mi pali na
pamet, zbog verodostojnosti i zaštite od publike koja bi oštro reagovala,
odlučio sam da delove koji ozvanicavaju moju platonsko - nezasitu
ljubav ( arh. STRAST ) prema tom magičnom biću od krvi i mesa i
opet tako nezasite želje da se jednom za svagda prebaci na belu hartiju,
nekada tako hladnu kao snežni vrhovi Himalaja, a opet i nekad tako
ljupku kao malo pače.
Nisam joj odoleo. Pa čak i u magnovenju kada mi se čini da sve
ovo ide u trbuh nezamislivo crne rupe, moj se svaki trenutak otkrivao
u nje-nom liku, liku jedne lejdi. Tako je bilo.

Možda je tako i htelo klupko sudbine, da se sretnem sa entropijom


pre bilo koje vakuum mašine. Bio sam svestan trenutka kada je Iblis
za-močio rukav u etara mogucnosti.

Te iste večeri smo sedeli na Trgu – Bez – Ijedne - Oznake


( poneke trenutke pamtim samo po nekim geografskim oznakama,
dugim zasta-vama ili debljim slovima, osećanje koje preplavi jesenje
žutu i pijano plavu kao na Tarnerovoj slici.

89
Prsti tvrdoglava simfonija, tonovi se otki-daju sa prstiju starca koji
iznemoglo juri emocije na pitomoj podlozi kla-vira, sve to u pozadini
stotinu brodića koje uz blago podrhtavanje Jezera koje mazi vetar
odlazi na počinak. Laku noć. Dabogda spavale celu noć.

I nijedan vam turist zbog dubokog sna ne mog’o doć. Zdravo


brdo nad Atlasom, ti prelepa avenijo što se uzdižeš sa druge strane
ogledala.

Iz mošeje se uzdiže veliki noćni džini, kroz vrata se pomalja


avenija gradskih kiparisa, svi oni u daljini se primiču zaslepljenoj
svetlosti naj-sličnijom Velikom Farosu, gradskoj obali koja se penuša
kao krv kada dodirujete suprotan pol )

Onda iz sasvim neobjasnjivog razloga, utonem u misli i vratim se


onim istim stvarima od kojih se ježim, ne znam da li je to nostalgija
pre-ma neobičnom ali osećam da se to dugo putovanje kroz košnicu
vremena ne završi na dnu nekog starozavetnog bunara.

Onda se vratim sa svih tih čudesnih putovanja koje tako čudno


obli-kuju moj spoljašnji utisak o svakodnevnoj zasićenosti.
Možda zbog svih tih sitnica koje se talože u oku spoljašnjosti ja
ispa-dam budala zenesenjak, no, ja samo sledim svoj put koji je
zacrtan onom tako poznatom koliko i nepoznatom pojavom rađanja
sunca.

Zakočio sam dok su se četvorotočkaši probijali ulicom. Nekada


da-vno pre oko tri godine, Salome je bila ponosna što se njen
oslikavao kroz stakla ili joj nije smetalo da skoro sve probleme baci u
pozadinu žutog Endless-a. U njenoj sveščici koja je danas kod mene,
iako ne tako ista kao pre, miris njenog parfema polako iščezava iz
90
stranica i slova postaju dosa-dna. Ježim se i pri samoj pomisli da će
sva postati ista. Neće više biti onog E koje budi, onog A koje se pita,
onog U koje sve resava, I koje sve produbljuje. Da sada se sećam.
Čitala je Erlebnis iako niko ne zna što. Niko u stvari nije video taj
ča-sopis sa narandžastim koricama na kojima poziraju tri devojke na
obala-ma Crnog mora ( Sećam se da je Crno more jer je prva pomisao
na Erle-bnis bila šoljica kafe koja guta kocku sešera. “ Pročitala sam
da je jedna šoljica kafe dovoljna da stimuliše čoveka za ceo dan. Dr.
Erlebnis kaže da Japanke Japancima rano ujutru u rižu sipaju kafu da
bi radili ceo dan... To kaže dr. Erlebnis).
Jednog jutra sam u njemu tj kulturnom dodatku Schreibuebel
video jedan članak koji je bio oslovljen sa “ Rađanje Ljubavi” napisan
od do tada nepoznatog kalfe iz Donjeg Egipta. Gebriel.

Radjanje ljubavi

Iz penušave Zevsove kupke izlazi Afrodita na pupoljku, oko nje


je pregršt Egipćanki koje je prelivaju mlekom i čokoladnim likerom.
Otpo-zadi je Mars kome na štitu piše Vagiterian. Svojim gipkim
bićem on je sroz u njoj, kao duboka rana koja peče…
U tom strašnom kovitlacu strasti, čežnje, slatke jeresi i vrhunskog
sa-kramenta, jedna kapljica pada na vodenu površinu i iz nje izlaze
prelepe Najade, obnažene, svilenih ruku, slatke kao najskuplje
pakovanje čokoladnih bonbona.
Do sada puki posmatrač celim svojim bićem želi da se priključi
toj predstavi. Kao sveti duh koji zaposeda, kao zmije njihove ruke se
uvijaju oko njegovog tela, slabašnog, krhkog. Prelepe nimfe daruju
njegov duh dok ponovo rođena Venera celiva svoje bujne grudi.
Ekstaza koja je usle-dila nije bila seksualna već duhovna i moralna.
Klateći se u kolevci hereze, njegov duh se uspinje visoko ka nebu
ve-čnom gde drži propoved o svetom gralu, Evinoj jabuci sve to
povezujući sufizmom koji se kao nota ukorenio u Evropskim
salonima.

91
Žena bez imena sedi u sofi i meditira koristeći se zvucima
Levanta, uzima jabuku i podiže je na čelo, pokušava da se saoseti sa
prirodom i oseti ukus večnog plamena. Suviše je kasno jer odavno
oronuli Nesim prolazi pored i sikće, željan svršetka života i sve
melanholičke katarze koju pospešuje ova čokoladna lejdi.
Superpozicija na kojoj se zasniva moć filozofskog kamena se
poput plime povlači u sveto trojstvo dok igramo kraj kamina i
slušamo dobovanje kišnih kapljica.
Imam osećaj da je sve san, počev od ove iskrene duše koja izranja
iz beskonačnog mora i postaje težište svih mogućih potresa koji
rezultiraju nepredvidivošću, neuhvatljivom seni šegrta koji kuje naše
sudbine. Misli nam se zapliću i kao klin urezuju duboko u svest,
ostavljaju beleg kao trag preživljene katarze.
Onda se zavesa spušta i ja sam usred buke automobila okupan
čađi jednostavne želje da se izgubim.

Lik iz Darelove antologije


o neshvaćenoj Aleksandriji

Na poleđini umrljanog papira bila je adresa ispisana neverovatno


smireno. Hotel “ Adyal”, prvi sprat, garsonjera sa malom kuhinjom
oda-kle je pucao pogled za televizor i malu, jarko žutu fotelju koja je
bila naci-onalni simbol njegove fizičke domovine. Soba je bila isuviše
skučena, sedam puta sedam. Na zidu fotografije iz boljeg života.
Zlatni rog, jezero Bizerta, kameni put pored kristalno prozirnog Nila.
Nekada davno ovo je bilo skriveno mesto za tišinu.
Iako umrljane od kakaa slike nisu izgubile sve ono što bi trebale
da imaju, svoju boju, svoju priču, svoj unutrašnji utisak koji čini se
do-minira ovom sopstvenom genizom. Utisak koji se ipak uzdiže
iznad sve-ga je lakoća.

92
Da li je to najvažnije jer prvo pada na pamet, ali ovde je sve
umrljano tom krvlju, pak čak i kedrovina i abonosna devojka koja mi
se slatko smeši.
Negde sa svakom novom retrospektivom koju uspostavlja ovaj
du-bok hor melanholickih tonova sa prikazom minareta koji se
probija pored prozorskog okna, osećam da je ovaj čovek podesan da
započne priču o egu, onom starom koliko i priča o čoveku, mada se
pojedini aspekti našeg pogleda na stvarnost istinski preklapaju. Zato
sa zebnjom započinjem razgovor.
“ Da. To su slike koju sam video u prolazu. Rađanje
Afrodite/Kupačica i nijedna druga, uveravam te.”
“ Geb, priseti se molim te. Belo flamansko platno i zelena boja koja
dominira nad belom i ružičastom, bez kontrasta.”
“ Nije, sto posto. Uveram te da ta slika nije stajala u ateljeu. Siguran
sam. Čak štaviše mogli bi da skoknemo do ateljea da se sam uveriš.”
“ Nije potrebno.
Ta slika meni vrlo draga je sada vrlo daleko, ta lejdi je sada možda u
turskom haremu, na prozirnoj njivi ili olujnoj noći.
I dakle madam Rekamije te je podstakla da napišete sve ovo. Kako si
uspeo da sve to vidiš kroz samo dva oka.”
“ Pretpostavljam da je izoštreno čulo vrednije i od pet očiju pogotovo
ako smo navikli samo na zlo, loše a pojavi se dobro sa pet lica.
Pretpo-stavljam, jer niko ne zna šta je slovu ili boji na umu. Ni mnogo
pametniji nisu mogli da ukrote reč, pa sad ona stoji kao rodoslov nad
svima nama.
Dakle nema potpunog objašnjenja jer nema potpunog znanja.”
“ Da, da. Zaista ti se divim. U meni svaka lepa slika izaziva tugu,
zavist, osećaj melanholije i nostalgiju prema dalekim prostranstvima
odakle smo svi.”
“ U pravu si kao i uvek, Teo. Verovatno i zbog toga postaješ sve
poznatiji.”

93
Sada se jasno mogao čuti Kernmišov glas koji je zvučao kao da
poziva na uzbunu zbog bombardovanja, budući da se u tom trenutku
pod zatalasao a Geb el pomahnitao od ovog divljeg zvuka.
“ Opet! Ja više ne mogu ovako. Ovo nije moguće. Svaki božji dan on
ovako.”
“ Smiri se Geb.”
“ Kako da se smirim! Ovaj ludak me i psihički i fizički zlostavlja.
Pogledaj moja leđa! Ne mogu više da se saginjem pod astal. Gotovo
je! Reći ću Telfordu da da me preseli negde drugde ili odlazim, pa
makar i natrag u Asuan! Odlazim da mu to kažem! Iz ovih stopa.
A ti kurvaru možeš da pevaš svojoj mami jer je ona jedino veće
govno od tebe zato što te je rodila.”

Uvek sam voleo i voleću miris njenog parfema koji se širi


skučenim prostorijama. Prvi put osetiti taj miris sveže ubranih ružinih
latica kako se rastapa po njenom telu i ona ga prisvaja, privija na sebe.
Za mene je to neobjašnjivo iskustvo. Braćo minijaturisti pomažite!

Dok se šeta, kroz glavu mu prolazi njeno meko i nežno i


materinsko i nevino i lisnato lice, ko zna još kakvo, on ga oseća kao
svoju dnevnu do-zu anestetika da dodirne njena kolena koja izgledaju
krhko i slabo, premazana nekim finim uljima koji čini da njegova
ruka klizi kao sanke na bregovima. Napolju tišina kao označava
podršku koju mu pruža pri-roda u trenucima u kojima se on gubi i
prepušta cvrkutu ptica koji ga sa svih strana okružuju zanese i odnese
na potpuno drugu stranu, potkraj kuće Lorensovih u kojoj
unutrašnjost dnevne sobe podseća na atrijum sa svojim hladno sivim
ciglama nalepljenim na svim zidovima, šest, koliko ih ima u jednoj
ogromnoj sobi koja podseća na one nekadašnje fisku-lturne sale,
94
nabacanoj, krcatoj kredencima, komodama, jeftinim repro-dukcijama
Van Goga, Ternera, Šilea, Haloveja. Vrhovima prstiju koji se na
hlandoći koja izjeda iznutra i spolja grči u pesnicu, on jarko želi da
oseti njenu njenu kožu glatku kao fokinu kako se cepa na komade pod
njegovim dlanovima. Da one fine tkanine kojima prekriva svoje ebo-
nosno lice izrešetano sitnim crvenim putanjama po kojima klizi
njegova ruka duž procepa u njenim porama gde ona dozvoljava
njenom unu-trašnjem biću da se uzdigne visoko iznad svih dešavanja
i zaboravi na sve samo na svojim grudima osećajući njegovu glavu
zaronjenu duboko pod njene bradavice koje dodiruju njegove sitne
uši. To čini da ona potpuno izgubi kontrolu nad sobom i prepusti se
njegovim pokretima koji usa-glašeno dovode do manjih i većih
naboja u serijama, nešto nalik plima- oseka - delirijum u kojem ona
izgovara neke slogove koji nas vraćaju u praistoriju, među ledene
zidove slamnatih krovova, bdenje nad crvićima i planktonom mora
koji su sićušni i neprimetni, kao mladeži na njenoj koži koji su
grupisani u arhipelage. On jedva izdrđava njene nekontro-lisane
pokrete nogu, njene grudi koje se kikoću, sise koje trepere kao
maslačci na vetru.
Da li kroz samo jedan mikrosekund dodira zida može da čuje
njegovu priču koja vrišti u vazduhu, oseti njegov sluh ili opažaj koji
se ra-sprostire u sećanju kao jedan list ili kora drveta, da li je za njega
ceo ovaj svet samo vrteška kojoj ne predviđa kraja, da se krije iza tih
nepostojanih zvukova jer ga ovi podsećaju na sebe.

Salome vrišti. Viče. Kroz tanke zidove kao kriške kačkavalja njen
glas stiže tek kao vetrić ili zujanje muva do ušiju malog Zeka koji se
igra sa transformersima u svojoj maloj zablindiranoj sobi, pateći od
Zlatokosa kompleksa još iz detinjstva kada je nagnut nad mali prozor
95
svoje sobe skoro propao da ga nije zaustavila jedna debela grana
bresta. Telford pro-klinje što ne može da iskontroliše svoje pokrete jer
je usled svih ovih poza on statičan kao voštana figura. Pod svojim
obrazima sada oseća njene na-oštrene ljubičaste bubuljice koje da
golicaju, njen trbuh i pupak koji podsećaju na detinji, šare na
dijafragmi koje je zaradila još iz detinjstva, svojeg ne tako srećnog
seljačkog detinjstva Lankašira gde joj je jedini pra-vi prijatelj bio
džokej Vladislaw sa kojim je izgublia detinjstvo u petna-estoj, a sve je
počelo jednim naivnim golicajem na njegovoj svetlo zelenoj sofi koja
je rođendanski poklon njegove ujne, grofice Joževicki.
Konačno. Vrhunac i sve ono što ga prati, vatromet i vrtoglavica,
nje-ne pete koje konačno pronalaze svoje mesto i podnožje koje se
skuplja kao makaze. Iz njenih usta on svojim crnim očima kao
periskopima mo-že da oseti njeno srce koje vibrira u kratkim
pauzama i može pući kao vodeni mehur. Oblači košulju i onda na
kvarno, taman dok se ispružio i osetio slobodnim, ona češa svoje
grudi tako slabo da izgleda kao da na-mešta sise na mesto. Izusti
samo na tren nekoliko kratkim slogova, kao da se plaši da će to što će
reći uništiti i odneti sve ovo u zaborav. A onda opet, skuplja snagu da
siđe sa kreveta i pogleda se u ogledalo, pročešlja na brzinu svoju
talasastu kosu koja je polomljena.

Telford, znaš, postoje neki trenuci za koje se stvarno kaže da su


život. Prvo je to bilo moje besktvo iz Lankašira i udaja za Edvarda, jer
stvarno sam tada prvi put osetila neku slobodu, da sam stvarno ja ta
koja udiše i izdiše. Vladislaw, znam reći ćeš šta sa njim, ali on je
bio samo jedan od mehanizama koji je trebalo da me otkoči, oslobodi.
Zahvalna sam mu na tome. Ali, sada trenutno opet mi se vraća ta neka
skučenost, ukočenost od obaveza. Puna sam bora, nekih pitanja a
nigde odgovora. Stvarno mi puno značiš. Ne znam da li je to ljubav,
to što se sa tobom oseđam kao neko ko može da živi punim plućima.

96
Ali nikada te neću zaboraviti Telford, iako ti nisam poslednja. Uvek
možeš doći kod mene, i kada ti je potreban neko ko te sluša.
U ovim trenucima, Salome se ponaša baš kao Salome. Nogu
skršte-nih, oslonjena na ivicu krevetu tek toliko da ne lebdi u
vazduhu, njene usne su pune, sočne, debele kao jagode, premazane
trešnjinim slatkom koje se razliva kao rumenilo na obrazu. Ona ima
neki tamo stran orga-nizam koji rukovodi njome u trenucima
hibernacije Kučka-bića kada ona prestaje da se rukovodi svojim id
razumima. Stoji dalje od njega ali on i dalje oseća njen miris, njene
ruke koje se presijavaju na suncu kao stablo asparagusa. Ništa ne čini.
Samo sedi tu, tišina između nas, ona če-ka da ja progovorim i
prekinem ovaj agon koji u meni pleše kao Džejn Avril. Očekuje da se
nešto prekine u lancu koegzistencije, da se dogodi nešto što će
prekinuti taj puki lanac zemaljskih. On je zbunjen još uvek, toliko da
njegova vilica podrhtava i on je fiksira levom rukom, a zatim prestaje
da bulji u nju već gleda napolje, izbezumljen i izgubljen kao nikada
pre. U ovom trenutku jedino misli na njeno srce koje liči na pljosku:
koliko god da se troši ono je uvek puno. Njeno bledo lice izlazi iz
njegovih očiju i postepeno se lepi na izolacione tapete, na nekoliko
sli-ka i spontanih prelaza velike četke za farbanje, u tankom staklu
njihovih (Lorensovih) porodičnih minijatura koje su dobili od svojih
prijatelja vidi njenu senovitu priliku. Na nekoliko čamaca koji plutaju
posred popla-vljenih trgova Venecije, na onim slikama gde mermerne
pločice svetlošću probijaju gustu plavu boju vode, ona kao Lorelaj,
ukotvljena na jednoj padini koja odvaja Veneciju od onog što se zove
Lido, pružajući svoje bele noge sa jedva nazuvenim sandalama čija
tanka prevrnuta kožica biva pokvašena nanosom vetra u sporadičnim
talasima, Salome više nije Salome, kao predmet, kao pojava ili
posesija. Salome postaje Aida-Salo-me, Aida-Ljubav, Aida-San,
Aida-Jing(Jang). Oh Bože, koliko samo liči na Aidu kada se ovako
slatko umusi i počne da grize svoje ruž crvene usne, da sitnim porama
na jeziku prevlači tu tanku oljuštenu kožicu na čijoj površini ima
tragova tuđih usana. Međutim, trenutak zanesenosti je samo trenutan,
te kada prođe taj talas koji se pod njegovu kožu uvukao kao crv u

97
jabuku, toplina ili stid koji se lepio kao kolaž crveno na njegove
debele, upale obraze kao kod buldoga.
Baš je jebovozno posmatrati tvoje gole obraze.
Ti mi to nikada do sada nisi rekao, ali ja mislim da ti u stvari voliš sve
ovo, mislim ovo je za tebe neka vrsta katarze.
Neki propust iz detinjstva koji nikada nisi preboleo.
Da li si video kroz ključaonicu možda nekog svog bliskog u intimnoj
pozi?
Ne. Nisam imao te sreće.
Jadničak. Ja jesam. U desetoj godini, kada sam vraćala konja u štalu,
vi-dela sam svog učitelja kako se pari sa sluškinjom, i bilo mi je toliko
sme-šno da sam groknula i uplašila ih.
I?
Ništa. Posle toga jadničak nije mogao da me pogleda u oči od
sramote. Bilo je tako slatko videti ih kako se zbližavaju na tako nevin
način. On sav zarozan u svojim kockastim pantalonama, maljavim
butinama, upa-lim obrazima i neprestano gnječi njene dunjaste dojke.
A ona sigurno sva ponosna, leži potrbuške i onako pritajeno kriči i
oseća svu njegovu tromost u svojoj slabini.
Da. Ona ponosna. Moram ti reći da sam bila onako iznenađena
njenom pojavom. Imala je lepo, smeđe lice, ne duge ni tako tanke
noge, guzove koji su se tresli kao kese brašna, i one seljačke sise koje
lelujaju na vetru. Bilo mi je žao sa jedne strane, a sa druge, bila sam
totalno šokirana kako je matori lisac uspeo da je uvuče.
Kasno je, Salome. Sve kasno. Uskoro će Teofil.
Ma ne. On je sad verovatno obuzet sanjanjem svoje sekretarice.
Namerio se na nju još od prvog dana. A sudeći po onim slikama nije
ni čudo. Znaš li da mi je ponudio seks u troje?
I ti?
Pa pristala sam naravno. Samo jadna nije mogla da dođe jer joj je sva
in-stalacija izgorela zato što nije isklučila rešo dok je pravila Nes
kafu, i sve je izgorelo. Nije imala sreće.
Da. Verujem.
Salome je oko pola minuta buljila u njega dok nije čula Zekov glas
kako rominja iz druge sobe, pa je samo nazula svoje klompe, ogrnula
98
bade mantil i krenula u susret svom malom plavokosom dečaku koji
je doista podsećao na nju sa svojim plavim očima i nežnim crtama
lica u svakom pokretu na njegovom kockastom licu. Samo je kratkim
pogledima ispra-tila njega koji se očigledno gubio u kratikim
pauzama koje su prouz-rokovale kratke kantate ptica koje su svojim
krestama podsećale na slavuje, njihovu pesmu i igru dubokih tonova,
prelaženje sa jedne na drugu temu, kao iz lutke u leptira, dura u mol.
Magla koja se spušta kao baldahin na jesenje bakarno nebo.

Međutim, neretko sam je viđao, a i kad jesam bilo je kratko, ne-


ponovljivo i završavalo se zvezdanom noći.
Veći deo njenog života rekla je hladna hartija fino povezana
koncem iz Izmira ako je verovati čulnom. Njena unutrašnjost se
sasvim jasno iscrtavala u tim trenucima kada bih vrlo rado prigrlio to
magisko isku-stvo. Opet govorim, ta osoba je bila zaboravljena kada
je njen pravi glas zavladao prostorom. Saznao sam i da voli da piše,
kratke eseje, prozu, bilo šta što se može prepričati.
Taj lajt motiv koji je bio njen životni moto terao me je da
zaplačem u trenucima samoće a opet i da zaigram i zapevam kada
sam sa njom. Zato danas svoje mesto ustupam njoj. Dakle, Sezame,
otvori se.
Ali ne, to su isuviše lakoumne i naivne sintakse. Nije ona Aida.
Aida traži društvo u kojem će ona biti ona. Salome je čudo. Ona
koristi dru-štvo da bi se oslobodila sebe.

Dođe mi da zapevam. Neki osećaj isuviše moćan tera me da


zaple-šem do iznemoglosti. Slika dana, noći, zore, svitanja, svi se oni
menjaju kao na filmskoj traci a meni se plače...
99
Nije lako pronaći put, brate magarče. Na kraju krajeva, svuda se sre-
ćemo sa napadima nedorečenosti okoline i sa sopstvenom
nesavršenošću. Sazreti znači upoznati sebe i okolinu koja je otrgnuta
iz amfiteatra zveri. Otkriti svoju svoju olujnu untrašnjost znači
paranje sveta.
E tu se ponovo susrećemo sa poezijom nesavršenih. Stalno me
teraju da izađem na binu života i suočim se sa strahovima i
boleštinom ži-vljenja. Ali, avaj. Crv je već izjeo sve moje nade, ostala
je samo ljuštura. Ipak zapamti, moto je smrtnika “ Maskirana
stvarnost je bolja od ogo-ljene realnosti”.
Da bih i na to odgovorila treba mi jos nimfolina. Do vraga.
Svemu je kraj.
Sve svoje zaveštavam crnoj rupi zvanoj prošlost koja za sobom
povlači sve duboke intonacije i ostavlja vrelo uravnotežene tišine.
Život svojim tokom podseća na ples Asteka, feštu emocija i
poplavu boja , a opet, svetlost se probija iz Rembrantovog podruma.
Sve se toliko menja, iz lutke u leptira, iz dura u mol, a opet sve ostaje
tako isto. Dva-deset i prvi je vek, a kao da je nulti. Sebe doživljavam
kao nesavršenu lu-tku, namagnetisanu na samo jedan pol.
Negde na kraju tog iznemoglog putovanja kroz Golgotu, hvatam
sebe kako čitam stare enigme sa oronulih zidova Delfa: silentio...
ratio... destructio...
Bez ijednog izgleda na pogled sleva ili udesno očajavam tražeći
formu idealnog kamena.
Poznajem sebe i svoj rod, svake godine sve manje. Ježim se od
senke naličja što se nadvija nad našim oreolom naivne žrtve, zalutalog
elektrona u zbrci antičkih razmera. Nemam reči za svoju blud, kako li
god nazivali nesavršenost. Možda je i taj sveti gral vrhunac našeg
nerazumevanja života.
Znati da tamo odakle dolaziš postoji idealni svet nalik onom sa
pe-jazaža slika na koje je naše oko tako naviklo kao i bezvremenske
gozbe na kojima se čavrlja o lepoti i lakoći življenja koji tako
nesputano i lako ulazi svakog trenutka u nas, to je zločin.
100
Zamisli život da si toliko vešt da svakog trenutka gradiš sliku o
sebi. Nekad orao, nekad kamen, nekad žar ptica, nekad orah, nekad
sto, br-vno, nikada samo čovek, trska koja misli, parazit koji uhvaćen
u zamku vremena uništava trenutke življenja.
Znam da svanjava i da duva hladan vetar, al zapamti naš
razgovor, brate magarče. Naša su čula toliko nesavršena jer sputana.
Nauči da na život gledaš kao na slagalicu jer će uvek neki deo
nedostajati.

Jadna moja Ibis ( Ibis na egipatskom znači izgubljena deva).


Često bih je posećivao u želji da se približim toj tajnovitoj devojci
koja me je potpuno promenila ali gotovo uvek ne bi bila tu ili bi naš
razgovor trajao isuviše kratko te bi bio kratak ili prazan, tek toliko da
zaboravim na putu do kuće. Moje očajavanje i nezadovoljstvo bi tog
dana iskalio na Masi-milijanu i Aidi.
Žao mi je, nisam ja kriv. Ponekad poželim da sve okončam, da se
vratim Aidi i onim tako retkim ali ispunjenim trenucima sreće, ali
đavo je već posejao svoje seme. Ne zaboravljam je. Kao da je sam
Vođa svo-jom nečistom krvlju urezao svoj portret u moju dušu.
Ne žalim za tim jer sam upoznao svoj totem lepote, idola za kojim
čeznam u snovima, neka me oslepe. Govorim Aidi a mislim na Nju.
Čak ni roj muva koji se skupio oko noćnog svetla i nemilosrdno zuji
pa ni grubi sopran koji preko radija najavljuje bombardovanje me ne
može sprečiti da mislim na Nju. Želim je jako, a opet tako nežno. Ne
znam da li je to zbog njene proporcije ili savršene boje. Sve to u meni
budi pale-ozoijske nagone.
Sa Aidom sam razgovarao. Možda izgleda smešno ali imao sam
deti-nji nagon za razgovorom koji me je vukao novim prostranstvima.
Ma koliko oni bili dugi ili kratki, pametni ili ne, posle njih sam imao

101
strašan nagon da progovorim. Nešto oblika vulkansko grotlo u koji
sam se ušuškao tokom razgovora.
“ Maksimilijan mi reče da si dobila posao. Konačno ću ti čestitati.
Zaslužila si.”
“ Nažalost nemam čime da te častim jer ti je bar prazan.”
“ Onaj trik sa jezikom je upalio zar ne? Matoro čičište! Nadam se da
je tome kraj, zar ne? O, nemoj mi reći.”
“ Pa kao što vidiš jeste.”
Sa Salome sve je bilo u vremenskom vakuumu, samo osećanja
koja se ređaju kao cveće na antiskom vencu. Zbog te krotke metafore
koja mi je jedina pala na pamet, svoju sam knjigu utisaka nazvao La
Ruban qui la Vie signifie ( Putopis od rođenja do smrti).
Verovatno i zbog toga mislim na nju uprkos svim poteškoćama
koje Maks izaziva oslikavajući Marlenu de Kler. Zapao sam u
društvenu apa-tiju jer ne osećam izazovni Marlenin parfem, ne utiče
iako je posve tu, is-pred mene, rotira kao kumulus koji se širi iz
njenog osenšenog zgloba.
“ Teo, nešto se čudno dešava sa tobom u poslednje vreme i mislim da
je vreme da nam kažeš šta je to.”
“ Odjebi Maks.’’
“ Zar nećeš meni i mademoiselle Marleni da kažeš šta te muči.”
“ Ona odlazi.”
“ Ko? Aida, Salome, Trinidad, moja majka, tvoja sestra, boja sa lica
Marije Device, stvarno široko polje.”
“ Ona pobogu Makse, Aida!”
“ Rekla je da ne želi više ovako. Žućkasto plava za traku, rumenilo
smanji oko vilice. Elem, rekla je da ne želi da čuje za mene.”
“ Pošto nas tvoji jadi ne zanimaju, Marlen i ja ćemo nastaviti da
ćaskamo o Totou, zanimljivom plemenu sa obala Abisinije.”
I tako se opet ponavlja onaj isti krug, Danteovski, koji me steže
sve tešnje i tera na urlik. Izjuriti ne znači samo izaći iz paklene
atmosfere već zbaciti sa sebe sve one korove koje je ta duševna
memla ispustila.

102
Odlazi na Krf iako je uvek govorila da ne voli tišinu već svetlost
užu-rbanog grada, ne zeleno paperje koje se širi gradom vec
hermetičke kutije nalik onima koje se koriste za eksperimente.
Telford je iako najdalji bio i najbliži njoj. Njegove deskripcije
ženskog kultnog bića bile su geo-metrijski precizne.

Moje ime je Roksana, ali sam uzela ime Aida koje mi je Bog dao.
Toto pleme ga daje kada govori o neizrecivoj ljubavi, onoj kada
prigrliš zenu i osećaš je svim svojim bićem. Kada je dah samo jedno.
Onu koja se oseti kao uragan kad se stvori unija muškog i ženskog
principa, savez Boga i čoveka, života i smrti. Trenutak kada stanu svi
časovnici, kada se ruše najgrublji okviri. Uplovljavamo u istorijsko
okno i vraćamo se u astečke prašume, do sivih kula vavilonske
propasti, do postolja gde El Dorado, mesečev sin, svaki novi dan
obasjava zlatnom prašinom, gde ve-liki prorok obljavljuje svojim
sinovima da je vreme Apokalipse - stvara se svet duboko potisnut u
sebi, čudo u kojem psihoanaliza pronalazi svoje čedo, to je vreme
kada se rodio prvi Frojd nesvestan svoje duge prošlosti. Perpetuum
mobile ljudske istorije ( Već je kasno, hoćeš li već jednom prekinuti).
No treba prva definicija ljudske zrelosti se nepobitno odnosi na
istoriju koja je približavanje životu. Ali ako je život ljudska inspiracija
da bi se približili onom nebeskom čovi koji sedi na vrhu kosmosa i
pri-ziva k sebi velike i male i srednje, ceo esnaf životara, nije li onda
istorija čitanka života, vodič za početnike, ne orijentišu li se mudri uz
pomoć zvezda, one su... nešto što ti nikad nećeš naučiti.
P.S. Iskonski praotac svih nas je pramajka, koja je dala svoje tkivo i
meso da bi se rodio Mesija, pramajka je najveće svetlo sadašnjosti i
103
budućnosti jer svojom najdubljim i najiskrenijim osećanjem tera da
svi govorimo je-dnim jezikom, jezikom ljubavi.

Napolju je Prometej koji pokazuje u pravcu lomače života, gde se


kr-čkaju starozavetni apokrifi. Nas novi dom je Via Placenta. Pritoke
pukog preživljavanja se gomilaju stvarajući poplave osećanja koje
ostaju na obali. Ja sam samo jedna ribica koja se izgubila u moru,
puki katolik u turskom hamamu. Sva silina života se slila niz ove
ulice koje indirektno prikazuju novo rađanje.

Zvezda severnjača se sa sedmog neba premešta na nebeski presto


i preuzima kosmički skiptar sa časovnikom kao sudbinom svakog
gorštaka podno Olimpa. Maksimilijan sugeriše da je španski zid
originalna tapi-serija srednjovekovne magle. Vrhovna jeres novog
doba je Ratio Parthenonis. I tu je svakoj priči kraj.

Iz te izmaglice suštine izranja Salome sa kompletnom simfonijom


ljubavi i nevere. Poslednji je živi primerak koji primenjuje Sun Cua u
krevetu. Sa sobom vuce Antigoninu tragediju, divlja kao Grcko more,
tajnovita kao Zabranjeni Grad. Poslednji Mohikanac i prvi čovek na
Mesecu.
Da li su prve reči reči bola ili ushicenja, da li se zlato još uvek
meri zlatom ili suzama?
Da li je ljubav quincux elemenata božanskog ili teorija o sazvežđu
koja uranja u ljudsko podsvesno?
Okićena stvarnost je digitalna izmišljotina, nalik Galskim
petlovima koji prže svoje batake. Dijagnoza puke elastičnosti svake
naučne dogme je u vezi sa dinamikom realnosti tj. zavisi od
104
intanziteta kojim čovek ili biće suprotnosti pokušava da potisne svoju
duboko usađenu skoliozu. Nije lo plava krv izvor ludosti.
Sada svečano izjavljujem da svoju krv zaveštavam japanskim
kur-vicama da od nje naprave spektar boja za Novu godinu.
Milioni stalaktita koji hrane tišinu
Mala noćna muzika u kući odbeglog robijaša.
Nije li ljubav nulto svetsko čudo, ekvator ljudskog savršenstva,
svako potencijalno svetsko čudo. Da li se ljubav može dešifrovati
srcem ili umom, nije li um suviše tesan za hodnike ljubavi, isuviše
težak za uspinjanje.
Mišljenje je uzročno posledična veza između umetnika i života
koji sa sobom vuče tragediju zvanu smrt.

Sveto sunce tiho silazi sa scene lutajućeg neba, dok u sebi tražim
pa-rčiće zrelosti da premostim nevidljivo i izgovorim nepojmljivo. To
je te-ren na kojem raste Grčka mitologija koja se meša sa asketskim
pejzažom sv. Gore.
Telford se grči od izbezumljenosti, vođenom horskim galopom u
ovom srednjevekovnom kutku katoličke iskre. Plašt od žutog
alabastera, ha, ha, ha.
Bleda veza između pismene i usmene književnosti svodi se na
borbu Erosa i Tanatosa, jer jedan bez drugog izazivaju žaljenje. Baš
kao crkva bez pape i papa bez crkve... Bleda uspomena jednog
munjevitog i jakog termina koji postaje arhaizam, mauzolej duhovne
reči ( Nismo li mi svi plodovi sa drveta ljubavi, niža božanstva koja
sadrže sokove ljubavi - Isa).
Aura neistraženih delova ženskog tela je poslednja puzla ove
zagonetke, ključ koji otvara sva vrata. Svest o polnoj pripadnosti se
gubi na visini jer to postaje okean hermafrodita.
Iako je prava jesen i najezda žučkasto - plave boje što se razliva sa
ne-vidljive palete, jos uvek mi je na umu tihi glas koji najavljuje da
odlazi.
105
Ne znam zašto me je to toliko pogodilo, što se sada kidam između
dva sveta iako ne naginjem ni na jednu stranu. Samo osećam jak bol
koji se parazitski širi mojim telom.
Grubim koracim sam se uputio Gebrielu koji će valjda u meni
pre-poznati Husrev a u njoj Širin, kao što uvek pronalazi rešenja.
“ Teofile, za tebe više nema izlaza. Čoveče, zaglibio si se u tolika
govna.”
“ Znaš gde je. Reci mi! Otićiću do nje i reći joj sve.”
“ Ona je mrtva.”
Onda podmukli muk koji ovladava prostorijom. Tišina sudnjeg
dana.
“ Mmmmmmmmrtva... Nemoguće.Jjjaaa sam je video juče. Bila je
tako živa.”
“ Umrla je. Tačnije ubila se. Skočila je sa stare medrese.”
“ Jadna moja Salome.”
“ Aida je to čula. Od mene.
Otišla je prvim brodom za Asvan. Ostavila je sve nas. I ono što je
ostalo od nje... Sačuvaće svoj život. Ti, ti joj ne smeš prići jer to neće
biti dobro. Ti, ti ostaješ ovde i tačka.”

Odlučnost s kojom me je suočio ovaj, nepoznat životu, čovek


velikog srca u meni su budili divljenje, postale su arhetip ličnosti sa
kojim će se suočiti moja bliska budućnost, rascvetala Grčka. Povrh
svega, moje di-vljenje su izazvale i bele latice koje su se kao
ljubavnice pripijale na hla-dno tlo. Osecao sam se malaksalo
bespomoćno. Došlo mi jeda povraćam i okončam ovaj agon.
Za to vreme svetlost je postajala sve gušća i gušća. Više ne znam
je li su to bile suze bespomoćnice ili magla. Jedino što sam istinski
želeo je da okončam sve ovo, sve one radosne i žalosne trenutke koji
su me terali da nastavim sa pisanjem i one koji su me terali da
nastavim sa životom.

106
Ulica Al Kuba je te večeri bila slika i prilika mog unutrašnjeg
stanja.Bledo lice hladne ulice koje se širi u nedogled, gladna sova
koja urliče, poneki pacov koji se izgubi u magli smrada. Na brzinu
sam na-škrabao telegram kojim izjavljujem saučešće, najiskrenije od
svih koja postoje, kao dokaz stavljam crvenu, sliku ljubavi i boju
njenog lica, kakvo god obličje ona uzela. Možda sam i zato dobio
dnevnik, onaj isti koji je Geb el odneo Aidi i koji je pronašao u mom
džepu nakon što sam se utopio nedge blizu Francuskog Alžira.
Poslednje što sam od nje video bio je njen miris iz raznih šatulica,
raznobojnu ešarpu koja leluja hodnikom, razigrane kaligrafe koji
igraju sa svojim likovima.

U ponoć sam se spakovao.


U crni sam spakovao samo potrepštine, ono što mi neće
nedostajati dobio je Geb el na poklon.
Ostala je samo ta prokleta večera koja se ponavljala iz godine u
go-dinu. Mislim sve se tako naglo menja, iz lutke u leptira, iz dura u
mol, a opet malo protrljaš oči i sve je isto.

Svećnjak je bio tamo gde mu je bilo mesto, ispod madam


Rekamije koja je imala isto lice, istu haljinu, osmeh, možda i istu
nameru.
Sve fotelje na istom mestu. Dve u salonu za Abasa i Telforda,
blizu Hegelova Propedeutika za svođenje računa. U ateljeu njih šest,
Aida, Maks, Teofil, Salome, Trinidad, Tvid, u slikarskoj sobi dve
stolice sa naslonom za sekretara i direktora Forin ofisa, i naravno,
107
stolica sa naslonom izrezbarena u marokanskom stilu za Geb ela.
Malo jastuče u ateljeu za Ozimandijasa.

I svaka ta soba je na neki svoj način bila jedno agregatno stanje,


jedna situacija sa kojom sam se borio faustovski. Jedina svih ovih
godina je bio Ge el, koji je izašao iz okvira svojih mogućnosti i postao
obrazac svima nama koji bi poželeli. Postao je jedna do tačnina
neverovatna formula za uspeh, budući ministar prosvete postao je
svetinja jednom narodu, toliko nedostižni ideal.

U tom trenutku je otpustio sve svoje demone i ostao isti onakav


ka-kav je ušao u biro u ulici Memfis, plahovito stvorenje koje zazire i
od pra-šine koja se sakuplja na koricama knjige. Omiljena knjiga -
Sidarta. Rekao je konstelacija je gruba reč.

“ Pre bih rekao poniranje u duboke tajne kosmosa, omađijanost


prostorom koji poigrava u čovekovim recima, sećanje na daleka pro-
stranstva kome se razum klanja a duša sledi. Koliko je nežna reč
apostol. Možda ga se i setiš, čoveče, ali to je toliko tužan prizor da se od
njega lo-mi kaligrafska četkica a umetnici minijature ostaju nemi te
slikaju prizore drevne ljudske tuge, Antigonu i Kasandru kako plaču
nad svojim grobom.”

Sa Ozimandijasom je priča kristalno jasna. Produhovljeni


prozaista se uplasio moći slogova i u potrazi za priviđenjem koje
dopire iz tanke prozirne svetlosti koja dopire iz kartonske kuće, legla
siromaha i bolesti, on zaneme i posta bogalj. Baš kao i Faros, živi od
slave slabasnog duha.
Sa Geb elom sam se pozdravio i ostavio mu sve spise čuvajući pri
to-m za sebe samo one koje mi je dala Aida. Obećao je da ce jednog
108
dana doći do svog pravog vlasnika. On i Kernmiš su nestali u Aidanoj
tisini crne boje.
Kasnije, kada i poslednji deo moga tela bude polako prišao Bogu,
je-dino ime čijeg sam se potpuno sećao bilo je njegovo.

Majstori minijature su u mom sećanju odigrali važnu ulogu. Svojom


dvorskom svetlošću Prometej je polako izbacivao na svetlost dana to
iz-borano lice, uši i usne koje su se lepile za visoke tonove.

Nisam doživeo uspeh Božanstvene Igre čeci ali sam duboko u


sebi verovao da će ona uspeti da ispliva na svetlost dana, ma koliko
bila crna i teška.
Sa druge strane ogledala je nešto što najviše sliči Pogledu iz ugla,
sko-ro sve se preklapa, kao falsifikat neke stvarne pojave koja se
munjevito de-sila i sada nas nekoliko skuplja fragmente koji ne vode
ni čemu. Ne veru-jem da bi iko mogao čitajući ova dva dela da
zamisli šta se u tom trenutku desilo.
Kao ilustraciju sam zamislio kuranski ilustrovanu soljicu kafe
koja stoji na bajkovitom miljeu. Pozadi je grobna tišina. Na istom
stolu su naliv pero i papir na kojem pise “ Svi smo mi Jakobinci,
veliki revoluci-onari u malom, naše korito života je tesno”. U
pozadini svega toga pak nalazila se bočica ružičastog parfema, tako
dobro poznati miris. La Tentation. Ne sećam se odakle sam čuo to
ime. Od mavarskih trgovaca ili abasidskih mudraca. Možda mi je i
persijski imam došapnuo.
Ne, ne prevodi se, jer se sa njim gubi značaj i iskra nepoznatog, a
samim tim uzvišenog. Bez toga on postaje miris bandere, ulice, trga,
vra-ta. Istih onih kroz koja sam sada zakoracio, Korintski plava,
Egejski mo-rska, crveno kao ljubav, i osveta. Neće se više čuti
muzika pustinjskih dina što seva kao Saladinova sablja, ovaj krstaški
sekstet nastavlja u nepoznatom pravcu.

109
I tada me je Grad opet pomilovao. Nije se plašio svog zalutalog
čeda. Duboko u tihoj i tamnoj noći, sijao je fenjer koji je razlikovao
putokaz od ulice.

Jednom je Kazanova zapitan nad tim šta je za njega bila Venecija,


taj Grad trulog bogatstva i raštimovane muzike. Duša Grada ono biće,
oni slogovi ljubavne pesme između redova koje susretneš kada
uzvišeno biće dodirneš prstima tj. kada se sve tvoje želje otelotvore u
vidu krpene lutke. Ti je nećeš naći za shodno da je obučeš ili
našminkaš, grliš je i maziš. Ti ćeš je staviti na vrh ormara i diviti se jer
je nemati. Ta slika svih tvojih že-lja gubi svoju boju izbliza, u blizini
se ne vidi iskričavo plava, zagasito crvena, morska zelena. Negde na
uglu ulice ti primećuješ dugu kako vijori na hartiji isto onako kao i
tvoja želja da je dotakneš. Venecija je umetnost minijature. Stvorena
kao simbol jedne nove božanske kreacije, arhitekte koji je istrošio svo
svetlo.

Nisam želeo da gledam ni levo ni desno kada je brod izlazio iz


Gra-da. Na neki svoj način osećao sam se proteranim, Grad je od
mene nači-nio izgnanika. Sredozemno more , u svom beskrajno
plavom i prozirnom tonalitetu se pruzalo duz celog mog puta. I danas,
iako šest stopa ispod svih onih morskih brezuljaka, škrinjaca koji rone
na dnu tražeći ostatke svog vremena, ribica koje nesputano plove,
insekata koji se lepe, plutajuće braće koje se toplo lepe na hladno i
mračno dno. Dole je tako duboko. Nijedan sunčev zrak ovde ne
dopire, glas se rasprši na bespuća putu dok stigne do vučije hazbine.

110
Jedino što ovde vidim i osećam je hladno dno koje se proteže u
nedogled, tamu kojoj nema kraja.
Od svega toga sam zaboravio i šta sam počeo. Nema veze. Čujem
zvuk, grubi zvuk koji najavljuje da je obala blizu, da je duboko plavo
more daleko iz nas. Zamisli more koje se proteže u nedogled, iza svih
prostora i unutar njih, blještavo bele galebove koji lebde iznad,
albatrosa koji izmiče peru i kicici, zauvek izgubljeno blago koje
isplivava iz pe-nušavog mora, vrtloge koji vode u penušavo more,
floru i faunu dalekih ostrva. Tako realna slika se gubi u izmaglici
brodskog dima.
Sigurno je pored tu. Jezero i kuća ne njemu kojoj ću se uvek
vraćati. Uvek.

Sigurno zamišljate obilje skupocenog nameštaja, intarzije koje za-


slepljuju, escajg sa dvorova kraljevske porodice, umetnine koje lepe
poglede.
Ne, to uopšte nije takva kuća.
Mislim da se mojoj kući ne bi dopalo da je takva.
Ona je opet jedinstvena, harmonija i sklad u jednom sasvim
neponovljivom smislu iako i dan danas ne mogu reći šta me je to
uvek vuklo unazad.
Ponekad je noću zapitam da li bi htela da je drugačija. Da su
fasade šarenije, vrata sunčanija ili možda crvena, da li joj smeta što
još uvek čuva stari majčin nameštaj koji je donela iz Maroka, iako je
kuši doneo samo prašinu i patnju.
Svašta je video taj div snežno bele boje. Sa njim sam najčešće
govorio kada bih napustio sve, moje prve studije i eseji, pa čak i prva
ljubav ve-zani su za tog ponosnog oronulog marokanskog lepotana.

111
Katkad bi ga zamislio u ljudskom obličju. Bio je visok, mišićav,
ele-gantan. Teget galabija, crne pantalone, šalvara oko vrata jer je to
sad u modi u Maroku i Alžiru. Bila bi zelena, i bela. A oči crvene.
Spremne na sve. Ljubav i osvetu. Afrodita i Ares.
Onda bi seli na bakin germanski nameštaj i pričali do zore.
Ubeđivali jedan drugog i iščekivali zalazak sunca kada bi on ponovo
postao hladni komad nameštaja. Ali ne hladan kao i oholi evropski
nameštaj.
Uvek sam ga se jezio. Koliko god ja bio prijateljski raspoložen on
me je odbacivao svojim konturama i bojom, fizionomijom i paletom.
Stojao je kutku dnevne sobe, onom koji je kako kaže baka
zaposeo zli džini. U stvari na toj fotelji je umro deda i svaka
uspomena na njega. Preobraćenik, u potrazi za novim životom,
napustio je svog prvog i otišao drugom Alahu.
Nije mogla da mi oprosti što sam neponovljivo ličio na njega, pa
me je kad sam bio mali terala da se šišam kako bi što manje ličio na
njega. On nije bio jedan od nas za nju, kao otuđeni zrak jednog
jedinog sunca, slagalica bez jednog dela.

Baka Fatima je moram reći bila jedna vrlo jaka žena, možda i
previše. Pošto sam kod nje provodio leta u odsustvu industrijske
izmaglice i ne-mogućeg smrada gde su svoj raj svili moji roditelji
( Dva zaslepljena ku-pidona) celo leto bi provodio na obalama Jezera,
igrajući se sa sitnim kamenčićima koji su odskakivali na svetlucavoj
površini koju je pravilo popodnevno sunce.
Tu i tamo bi uhvatio poneku kornjaču koja je zalutala tražeći sklo-
nište u pesku za svoje male, čekajući legendarnu pticu Ibis da se
pojavi na obali Jezera.
Mnogo toga je stizalo do nas iz Evrope. Mnoge novosti koje su
sti-zale sa Juga su potpuno bačene u senke od modnih novosti iz
Evrope, Francuske i Engleske. Put do Gornjeg Egipta je za nas bio

112
gotovo nemo-guć. Samo najbogatiji su se odlučivali za prekomorsko
putovanje Engle-skim luksuznim brodovima.
Toliko ih je bilo te 1908. godine da je jedan egipatski karikaturista
naslikao košnicu koja je simbolisala More a pčele koje se
nemilosrdno guraju u košnicu Brodovlje Njegovog Visočanstva.
Ispod toga naslov:
“ Pčele radilice “.
Jedan sam od retkih koji je imao sreću da putuje jednim takvim
brodom. Voyage... čini mi se da je tako.

Putovanje je zaista bilo izvrsno. Videti na jednom mestu tako


velike i moderne višespratnice koje su Mameluci podigle kao simbol
svog Egipta, a opet sa druge strane stare mošeje i kvartove koji odišu
nedirnutim i isti-nskim mirisom Mediterana koji se nije dao izgubiti
posle svega.
Narod Egipta je zato zahvalan svima njima. Trgovcima voća,
tkani-na, čaja, onima koji piju čaj u slobodno vreme, onima koji
igraju šah dok pričaju o dešavanjima sa juga, onima koji prepričavaju
stare priče o po-dvizima faraona, koji govore o epici koja se nije
izgubila iz krajolika oka koje je sve to videlo, onima koji skidaju kapu
kada vide Piramide. Igru aždaja, Aleksandra kako izdaje naređenja i
vuku se kameni blokovi po blatnjavoj Aleksandriji, sultana Saladina
kako pobedonosno ulazi u Kairo sa svojim Memlucima, Sulejmana
Veličanstvenog kako ulazi u Carigrad uz plač žena sa balkona i
blještave sablje kako se velicanstveno vijore ne-bom. Onda tamo
dalje, vidim i duše Faraona kako šetaju avenijama i bu-levarima isto
onako kao i pre hiljada godina. Uzdignute glave sa ski-ptarom u ruci,
svešanom povorkom iza se. Vaše Veličanstvo... Moj pogled je ipak
tako daleko iznad zidina Grada, visoko na vrhu Piramide odakle se
uzdiže pogled na staru biblioteku Aleksandrije, Viseće vrtove
Babilona, Kolos sa Rodosa, Faros na mestu današnje tvrđave...

113
Sve to budi toliko emocija u meni da zaboravljam da je narandža
pregorela.

Otkad tu više nije Zara, stara Sirijka koja je vladala njenim


carstvom kuhinje kao svaka prava kuvarica, koja bi se drzla da u
poslednjem tre-nutku promeni recept i sve nas iznenadi, pa čak i sebe.
Od nje je ostala samo prašnjava kecelja koja stoji na rasklimanoj
naslonjači koju je raz-drmala njena najbolja drugarica, inače služavka
Naizovih, Haruke, lju-ljajući se po ceo dan.
Njih dve bi po ceo dan prepričavale tračeve dveju porodica, pile
čaj od narandže i cimeta, smejale se našim šašavim navikama. Tako
je Reza Naiz prva saznala da sam ja prvi zub izvadio zagrizavši
bademasto obojen kamenčić umesto slatkih badema koje je moja
baba nekada pravila. Ka-snije bih ja Zaru pitao nešto o Rezi itd.
Ujedno to su bila moja najlepša vremena u životu.

Kada bih prispeo na evropsku obalu obuzela bi me nostalgija,


gro-znica nostalgije, moja duša je umirala rasrgnuta između ta dva
sveta koji-ma sam koračao. I danas kada se setim tih trenutaka koje
sam proveo u Evropi, sva su ona gorka u mojim ustima, bacio bi sve,
piće i cigarete.
Jedini svetli trenuci su posete mojih roditelja koje su bile česte, ali
ipak tako tople. Možda sam ih isuviše dobro pamtio. Majčino
crnkasto lice koje je nasledila od bake i tetaka kao i prelepe plave oči
koje su bili pravi dragulji.

114
Što se tiče nijansa i kontura otac je bio sušta suprotnost majci.
Grube crte lica počev od orlovskog nosa i crnih očiju koje su se
nastavljale na tromo, debeljuškasto telo koje je bilo u suprotnosti od
majčine vitke linije.
Došli bi kod mene i doneli mnoštvo kolača, onih evropskih koji
su lepi za oči a kako kaže nana ‘ blato u ustima’, i one slatke koji su
se jed-nostavno topili u mojim ustima. Otac bi pričao o poslovima i
filijali koja je imala predivan pogled na reku i toranj, to je bio pogled
koji sam toliko puta pokušavao da oslikam ali je sve to ostajalo na
pokušaju. Čitav se utisak gubi u izmaglici boja i crtež bi vise ličio na
Tarnerov ‘ Požar u do-movini parlamenta’. Zbog toga sam ga toliko
voleo, što je na mene gle-dao kao na moje biće, što me je puštao tamo
gde sam je hteo a ne on. Ostao je pored majke, moj uzor u poslovnom
i privatnom životu.
Majka je uvek plakala i sanjala kako padam sa nekog visokog
mesta ili se topli vetar obrušava na mene i odvodi me. Nije bila lepa
kada je pla-kala. Za sebe radila ono što je htela a ne ono što bi joj
drugi ‘dobrona-merno rekli’. ‘ Nisam je šugava seljanka pa da oni
meni kažu šta je dobro a šta ne’. Uprkos svemu nije odustajala i dalje
oslilkavajući pejzaže unu-trašnjosti lepih domova koje odišu
porodičnom tišinom. Takva je i bila, harmonična i dinamična, onakva
kakva prava majka treba da bude. Uz oca, moj favorit.

Duboko ušuškan u svoje odaje očekujem trenutak kada će da zađe


sunce. Ribari su još jutros rekli da će biti oluje. Hladno je. Kamin i
dalje gori.
Toplota iz malenih iskrica svetlosti koje oslobađa ova kvazi kućna
va-trica čine sobu udobnom. Čak i posle svih ovih godina spavanja na
tavanu Forin ofisa moje telo konstatuje neki luksuz koji mi pruža ova
pre bih rekao umorna nego stara kuća. Oronula je već gruba reč.
Jezero se polako stišava. Negde na sredini dalekog horizonta koji
se utapa u daleko hladno more, sa strane svih onih palmi i dalekih
115
brda koji se pružaju u nedogled. Peščane dine je gotovo i ne
konstatuju. Zaluta koje peščano zrno i to je sve. Sunce je već zašlo za
brdo. Utihnule su i poslednje pevačice sa jezera.
Malik al - hazim
Znao sam.

KERNMIŠ
KERNMIŠ

Priča 1)

Zaglušujuća muzika dopire sa radija koji je prekriven crvenim.


Čuju se krupni koraci koji najavljuju morbidni hod čoveka pomirenog
sa su-dbinom. Ne nalazi za shodno da zatvori vrata već samo
produžava ka radiju i skida kaput.
Zaboravlja da skine foliju sa sendviča, već je zagrizao i čini mu se
da je bljutavo, totalno nesigurno da bi naštavio dalje.
Ne skida pogled sa radija, jedini trenutak vredan pažnje koji bi ga
omeo u tome je bio neki čudan osećaj kada mu se glas sa radija učinio
tako nedodirljiv. Uštaje da pojača radio koji svira tako poznati zvuk
sirovog džeza.
Zazvonio je sat koji mu u vidu čikice sa velikom crnom kapom i
još većim čekićem najavljuje da je podne.
Vraća se iz kuhinje sa šoljom čaja koji ima više nego dovoljno
isce-đenog limuna, pokušava da popije dok je još topao, ali ga para
ipak opominje da nije vreme. Šolju štavlja pored lampe, na zelenom
stočiću i naštavlja da prati glas koji dopire sa radija.
Telefon je neočekivano zazvonio. Pruža ruku i podiže slušalicu
izgo-varajući ono dobro poznato ‘ halo ?’. Istog trenutka zvuk sa
druge strane žice izgovara istovetno ‘ halo !’. Zabezeknuto osmatra
tišinu koja se širi iz slušalice. Glas koji je sve ovo započeo, utihnuo je.
Ne čuje se više ni džez. Vesela Kubanka Trinidad zahvaljuje Bogu i
porodici na podršci i pono-sno najavljuje sledeću pesmu.
On sa oduševljenjem sve to posmatra, počinje da aplaudira isto-
vremeno kad i publika sa radija.

116
Međutim sve to prekida nepoznato lice koje, niska silueta, koja
ulazi u sobu, probija se kroz barijere njegove sopstvenosti i slobodno
seda u fotelju.
Staru, ižvakanu cigaretu ona gasi u šolji čaja na šta se on zgrožava
i proklinje sudbinu koja ju je dovela. Više osvetnički nego radoznalo
on uspeva da savlada strah i priđe joj.
“ Ko si ti?”
“ Isto što i ti samo mnogo lepše ( smeh)”
“ Treba da znaš da se džabe smeješ jer ćeš na kraju plakati. Rodila si
se uplakana i to samo znači da si skrenula sa svog prirodnog toka
stvari tj. da samu sebe lažeš.”
“ Pa čemu onda smeh, pametnjakoviću?”
“ Da zavara budale.”
“ Kako si vulgaran.”
“ Ja ? Nikako. Samo se navikavam na uslove koje je postavila sredina
koja me stešnjava. Uostalom, odakle si ti.”
“ Zašto si tako dosadan?”
Onda na tren prekida razgovor jer joj nešto iznenađujuće privlači
pa-žnju. Odlazi do prozora, i razgrće zavesu.
“ Zašto se ne raduješ prvom sunčevom zraku, prvom posle toliko
nedelja ?”
“ Jer je uzaludan. Neštaće kao i sve, ja, ti, oni.”
“ Zašto uživaš da me nerviraš?”
“ I ti mene nerviraš. Teraš me da verujem u Boga i religiju. Jedina je
reli-gija negacija koju stvara naša suočenost sa strahom.”
“ Mrzim te!”
Histerično odlazi i zaboravlja da pokupi cigaretu koja svojim
dimom polako ali sigurno osvaja prostor.
Izbacio je cigaretu kroz prozor i počeo ponovo da se raduje kada
je video da je sve onako kako je pre bilo.
Vrlo zadovoljno zauzima svoje štaro mesto kraj radija i čuje
ponovo onaj isti prodoran glas koji dopire sa radija. Divio se toj
Kubanki koja je bila u centru pažnje i koju je svakodnevno slušao, što
je on naravno žarko želeo jer je verovao u moć svoje reči koja se
prostire daleko iznad domena svake misli čoveka. Sanjario je o tome
117
da objavi svoje utiske koje je ugla-vnom podsticala ova umirijuća
melodija sa tako omiljenog radija.
Ponovo se začuo telefon koji uporno zvoni i sada se sasvim jasno
čuje glas, piskavi glas.
“ Hoćeš li da se već jednom javiš ? Znam da si tu.”
“ Da ?”
Onda duboka tišina. Kao da se zvuk interpunkcije razvlači u
beskraj.
“ Šta znaci onaj tvoj parfem La Instabilite?”
“ To znači da ćeš uvek postojati kao nostalgija, kao deo neke duše ili
ko-hezija duša. Nemoj reći da filozofiram.”
“ Zašto uvek priča o Prometeju i apsurdu, peščaniku koji nam otežava
hod ?”
“ Zato što je bilo i biće. Priča se u hiljadu lica i sa nekim novim
alitera-cijama koje nam zaslepljuju oči. Zaboravljaš pri tom da svet
postoji od Adama i Eve, a ne od rođenja.”
“ Tako tužna prica o čoveku koji je sleteo na pogrešnu planetu.”
“ Možda tebi, ali meni to je tek nešto što čujemo svakodnevno, od
dobro jutro do laku noć.”
“ Stvarno umeš da me rastužiš.”
“ Žao mi je. Ali ti u tom slučaju predlažem da se isplačeš. Oslobodićeš
se.”
“ Čega?”
“ Svog najtežeg tereta, svojih utisaka. Nikako da shvatiš da živimo
ispod olujnog neba, suze su samo način da se osetiš tako visoko.”

Nema više nikoga.

Opet umrtvljena tišina.

Ničega više nema što zavređuje pažnju.

Radio i dalje svira

Priča 2)
118
I dan danas se setim svog nekadašnjeg lika kako se polako ali
sigurno izvlači iz moje svesti, na ovaj ili onaj način, svejedno je.
Zabavno je po-smatrati kako se onaj otisak koji ste ostavili na zemlji
rađajući se i posta-jući rob svog parčeta zemlje koji vam kao svilen
gajtan kruži oko vrata, kako vam jednostavno nestaje, ne smatrate ga
svojim.

To se može postići dvema stvarima: zrelošću i slepošću.

Zamislite da postoji neki svet, dalek, stran, uzvišen jer nepoznat.


Vi ste nekad koraćali njime. Slepilo ili zrelost?

Otrgla ga je od vas duga dlakava krvava ruka. Ostale su suze. I


pone-ka zvezda u očima koja zasja kada se sretnete sa nekim svojim,
kojeg je takođe otrgla duga dlakava krvava ruka. Slepilo ili zrelost?

Već si polako zaboravio na to. Počeo si da uživaš u svemu tebi


bli-skom na ovom svetu koji nazivaš svojim, a on u stvari nije ni moj
ni tvoj već njihov. Počeo si da se smeješ kao oni, da se zabavljaš,
plačeš i misliš kao oni. Slepilo ili zrelost?

Sada si već sve iskusio. Video si kako oni žive, dočekuju i


uređuju svaki minut, kako pišu, pevaju, slušaju, kako se taj svet
ponovo rađa i za njim umire neki drugi, ali ti si naravno na njega
zaboravio jer si se uko-renio i ostavio utisak u ovom. Ponovo umireš i
ne sećaš se ničega jer živiš u ovom svetu.
Slabost!

Priča 3)

119
Zaboravljaš kako peščanik otežava naše sate lutanja.
Još uvek se čuje glas konduktera koji govori da je prošlo vreme
oluje i da je vreme da brod krene.
Svi smo mi duše koje lutaju morem i traže spas u neistraženim
dubi-nama. Zajedljivi se konjići ponekad naljute i opsuju majku
prirodu koja se opija. Ja sve to posmatram sa margine koja se svakog
trenutka čini sve bliže.
I dalje plovim onim čamcem koji se bojažljivo koluta morem.
Ljudi pored mene zaziru od pogleda sleva ili nadesno.
Pored mene sedi ćelavi čikica - bankar. Čovek se ušuškao u svoje
odelo kao miš u jazbinu i ćuti. Ja pokušavam da ga ohrabrim da
govori i saznam nešto više o svom saputniku. On pokušava nešto i da
kaže ali mu onda pogled odluta ka moru, uplaši se tog strašnog
prizora i ponovo zaroni u sebe.
“ Gos’n, pa zašto tako?”
On kukavičkim glasom odgovara
“ Plašim se, plašim se... da ne ispadne da postoji nešto tako lepo i
savr-šeno ljudskom oku na dohvat ruke a zabranjeno. Plašim se da mi
ostane u sećanju kao nedostižno jer se kosi sa mojom filozofijom koja
sve podvodi pod odnos.”
Onda nastavi da jadikuje u svom sigurnom gnezdu.
Pogledam opet oko sebe i vidim samo strašljiva lica bez ukusa i
mirisa, boje i izraza.
Ispred mene sedi umetnik.

Čovek omanji, drži do izgleda, ne elegantan ali ne i prost.


Zaklonio paletom oči. Samo maše četkicom, kao da diriguje bojama
koje pro-nalaze svoje okvire.
“ Monsieur, šta se dešava, zašto ste tako uzrujani?”
“ Ništa mi se ne sviđa ovo.”

120
“ Kako monsieur, zar vam ne pričinjava zadovoljstvo to što postoji
jedno mesto koje je čista tvorevina božije ruke, kojeg se plaši jedna
takva ma-terija kao što je čovek?”
“ Ah, monsieur, pa vi ništa ne znate. Umetnost je podražavanje jedi-
nstvenosti i celovitosti prirode, slavljenje tajanstvenosti i mistike koja
čoveka oplemenjuje, duša se uzdiže ka zvezdama i biće koje je spoj
tela i duše postaje bezvremeno, skladno, transcedentalno blisko
Bogu.”
A gde je umetnost, monsieur, kada čovek ne može ni krikom, a
kamoli zvukom, bojom, rečju da prenesemo ono što smo čulima koja
su tako nesposobna opazili. Ostaje samo opažanje koje je tako kratko,
obezvre-đeno od vremena, otuđeno od osećanja, daleko od
predstave.”
Namrgodi se, jer imam osećaj da je ovo sto puta ponovio, stavi
paletu na oči i nastavi da preslikava. Sada sam se već zbunio. No, da
li čovek iza mene može da sve objasni?
Da li sam kao i uvek vođen emocijom prešao prekoračeni prag?
Pogledom trazim starca u dugoj beloj galabiji koja je oslikana
slavujem.
“ Mudrače zašto se ti bojiš ove prirodne katastrofe, zar ona nije dokaz
bo-žanske premoći nad čovekom i čovecije nemoći pred božanskim
panteonom?”
“ Bog je veliki je najčešća predstava Boga u očima čoveka. No, ako
čovek uistinu vidi delo Boga ili božije ruke i oseti da je to ništa manje
nego deo jedne velike reakcije koja se u prirodi odvija od početka pa
do danas. Ako sve to shvati biće haos i rasulo, zemlja neće biti ništa
drugo do jazbina ba-ndita i propalica koje bezumno hodaju zemljom.
Stradalo bi sve što je poznato svetu, svaki momenat sreće, uživanja,
radosti bi nestao.

Oni ne znaju da Bog nije ništa do drugo do poziv čoveka da preispita


sebe i okolinu, da se trenucima sreće koji su mu dozvoljeni na zemlji
dok njegovo telo tu obitava.

121
Zato na svojoj galabeji nosim sliku slavuja slaveći pred sobom
sadašnji ži-vot kao jedini pravi totem.”

ZABORAVLJENA PUTOVANJA

“ Probudi se , Ibrahime mrcino. Majka te već pola sata čeka na


doručku.”
Iako je već pola sata bio budan ništa nije primećivao. Evropljani
bi za njega rekli da je zapao u duboku katatoniju, to je toliko gruba
reč da bi pre rekao plovidba po reci Stiks, kako opet govore malo
prefinjeniji Evropljani.
Za svo ovo vreme je gledao kokosove palme kako se na tihom
po-vetarcu klanjaju blještavom suncu i kako u daljini amfiteatar
dobija svoje obličje.

“ Da su vremena drugačija, mislim islam na čvršćoj osnovici


društvene moći, ja i moja braca bi tiho, krišom, nesputano odlazili do
amfiteatra i oponašali dela tako dobro poznatih nam mislilaca i
pisaca. Ponekad bi se poređali kao na nekoj minijaturi i satima čekali
ljude koji se vraćaju sa posla, kako zadivljeno gledaju naša ukočena
tela i zamrznute poglede, svi oni u pravcu Velikog Sunca.

Ponekad se zapitam zbog čega sva ova uvertira i ova podsećanja na


tako slatke treuntke neke sladunjave balade ili zanavek otpevanih
pesama.
Ne želim da zaboravim to svoje koje je pronašlo trenutke sreće,
ispu-stilo svoje grubo telo i zaplovilo putevima svog duha koji tako
često zavarava čula. Koliko se ja god vadio, bilo je prokleto lepo.

122
Danas postoje samo uspomene tih naših događaja i fosili
amfiteatra koji leži u našim srcima.
Nestao je sa Evropom koja tera Aziju u progres. Počela je
izgradnja nebrojano mnogo manufaktura, fabrika, mnogi su ljudi
dobili hleb ali još je mnogo njih na ulici, kako bi rek’o čika Hasan,
jeza se kao paukova mreža hvata nad budućnošću ulice.

Čika Hasan i dan danas živi u kanalu, blizu reke koja svaki dan
izjeda svaki dan njegovog života. Mater se sažali pa mu da neko cebe
ili stare haljine koje je matori nekada nosio.
Stari Hasan je oduvek bio poznat kao gradski mudrac, iako mu
mu-drost nije mnogo pomogla da proživi bolje ( govorim bolje jer
gore od onoga ne može, sećam se živo tog tela koje je napola
upravljalo nogama i rukama, stara prljava izgužvana galabija mog oca
koja se potpuno izgu-bila na tom telu). Valjda zato što je nosio
poslednju uspomenu moga oca ja sam ga i toliko voleo. Stalno je
voleo da ponavlja da ‘ Evropa i Kristija-nija svakim danom sve bliže
koračaju paklom. Oni su navikli da šuruju sa đavolom. Stoga im u
paklu neče biti tesno i neudobno. Musliman je dobar čovek, zapamti
Gebriele, njegova je duša čista kao suza. Njega će đavo prvog
salomiti.’
Nastupila bi tišina da se mudrac na trenutak zakašlje pa onda
nastavi.
“ Alah je veliki.”
“ Pozdravi gospođu Mirjam i reci da je sočivo bub.”
Uvek prilikom izgovaranja bub, koje je neka vrsta lokalnog
govora ili ko zna šta, možda neka grčka ili kineska reč koja je ovde

123
zalutala u svili ili Heovoj floti, on namesti ruke kao da se moli i
napravi onak osmeh koji Englezi zovu grin a koja je tipična za niske
staleže kada se slikaju. Sve u svemu, ta mutna pojava je godinama
lutala mojim životom , kao izne-nada došla, kao iznenada otišla.
Ne sećam se sahrane starog Hasana.

Kad bolje razmislim, nije je ni bilo.


Za smrt smo saznali od mog mlađeg brata Nagiba koji je nosio
ručak matorom. Zatekao ga ispruženog u svom maleckom krevetu,
očigledno se stari nauživao u snovima kad nije mogao vani. Majka je
zamolila ujaka da ga pokopa na južnom kraju tako da može da gleda i
Meku i Piramide.
U našoj je kući bio pripremljen ‘ ručak uspomene’ na koji je došlo
samo dvoje ljudi van porodice, rano proleće i baka Selma, njegova
ex-wife. U dubokoj tišini smo se sećali njegovih dogodovština i
ludorija, Nagib je podrazavao ono ‘bub’ na šta se majka isprva ljutila.
Okrenula je glavu, kada je videla da svi uživaju i da se svi raduju,
uključujući Selmu, ona je samo nastavila da se potajno smeši ovom
starom šaljivdžiji.
Kasnije je ujak otišao kući i usput odveo Selmu.
Ponovo je palo veče, isto kao juče.
A sutra isti dan, kao i juče, kao i sutra.”

124
More je bilo mirno a paluba još mirnija. Tu i tamo pokoji
prolaznik koji baca pogled ka moru za trenutak i onda se vraća unutar
broda koji je treštao od evropske muzike.
Lord Benzli je između ostalog bio i vlasnik broda, sa nevericom je
posmatrao kako se njegov brod pretvara u Inn, a atmosfera koja je
vla-dala svakako mu se nije dopadala.
“ Znaš mali, ovo ni na šta ne liči. Ovi skorojevići, svuda ih ima. Šta
lord Persi zna o muzici kada je pre dvadeset godina čuo samo riku
volova, to-pot konjskih kopita, kukurek petlova? Pa ovo se ne svira ni
u vražjim bo-rdelima.
Znaš, u poverenju, ponekad posle sve ove muzike odem do vecea
i povraćam. Ovaj maestro... pa kako ga nije sramota da tako maltretira
svoje instrumente da sviraju ovu... raštimovanu muziku.
Moja je baka kad bih pre pokušao da sviram na klaviru stalno
govo-rila ‘ Dejvide, ne siluj taj klavir tom raštimovanom muzikom’.“
I tako sam po prvi put pričao sa nekim ko nije iz Outmera. Jadni
lo-rd Benzli nije ni zamišljao kako ćemo blisko biti. A možda i jeste.
Ko zna, taj matori lisac sve radi sve sa proračunom.
“ Znaš Vlajko, sve je u životu u brojevima. Ljubav se danas ne meri
duži-nom stiha ili suzma već gramima. Daš joj ogrlicu a ona počne da
prevrće očima i da se umiljava kao kuče.”
Toliko sam toga čuo od njega da sam pomislio i da izdam zbirku
izraza i kovanica koje je koristio bilo gde, u kuci, na brodu ili ulici.
Zvao se Telford, kako se ispostavilo, on me je upoznao i sa Heseom,
Šelijem, Šekspirom. On je prvi počeo da me zove Geb el.
Od sada pa nadalje, zovite me Geb el ( Koliko samo ponosa u
toliko malo reči).

Moja majka je običavala da kaže kako neuredno gajim svoje


iluzije, kopilad sreće, otuđenike iz raja. Na to bi se samo okrenuo i
rekao zbo-gom, nastavio da plovim dalje. Inače, moj dolazak na ovo
125
tlo je , ja bih rekao, bila stvar eksravagantne sudbine. Ne bi se za ovo
moglo reći da je samo sudbina. Samo upoznavanje tolikog broja ljudi
na toliko malom mestu i toliko malom vremenskom intervalu kao što
je godina ( a tamo negde iza sedam mora i sedam gora postoji
večnost) je nekako stvar uspe-ha, pre nego početnička sreća. Zato joj
nazdravljam.

I moram samo još nešto da dodam pre nego što krenem dalje.
Mrzim kada se prašina skuplja po knjigama i slikama, kada boja i
slog dobiju skriveno značenje. To me isuviše podseća na moju ranu
mladost.
I ne volim kada se oko vitkih bandera skuplaju propalice, pijanice,
grubijani, kada se kada se sve što rade pod pijanom svetlosti samo
obija o glavu kultu noćnog svetla. Ne volim takve ljude blizu dragih
mi stvari. Tada opalim iz bajoneta i oni se razbeže. Ostane samo
pijana svetlost, onakva kakve se sećam kada sam bio srećan.

Jezero je to, kazaćete, oivičeno je kontinentima, plave boje,


ponekad crvene, plave, zelene, mtrve, kineske, korejske, meksičke,
sredozemne, ligurske... Pljujem ja na sve vas koji tako vidite moje
more.
Moje je more, pre ću reći okruženo, jer ne oivičeno jer ne
ograničeno i ne zasvođeno, ono talasa i peva kao i sva ostala. Još je i
lepše od plavog, romantičnije i ženstvenije od crvenog, bujnije od
zelenog, blještavije od mrtvog, srećnije i rajskije od kineskog i
korejskog, zadovoljnije od jadranskog, romanesknije od ligurskog.

126
Sve mi je to rekla lepa Iranka. No, molim vas ne zovite je Iranka
jer ona vipe voli da je Persijanka, sestra Omara Hajama, zemljakinja
Husrev i Širin, putnik iz Noći.
Još ne razaznajem obrise novog dana. Iako se šoljice za kafu i
tacne sa pomorandžom i ananasom ređaju na kuhinjskom stolu, ja još
uvek ne mogu reci za sebe da sam odmoran. Čak štaviše, meni se
spava. Ta po-mama toliko detinjašta što prozima moje telo označava
pobedu sna i poraz jave.
Laku noć!
Želim samo još nesto da kažem. Pre nego što mi se i drugo oko
za-tvori, pogled dopire do kućice na peskovitoj plaži. Zvala se
Mirjana iako je bila lepša od svih raznobojnih ćilima. Volela je da
priča priče, uvek veličajuci snagu i volju, te upornost na prvi pogled
slabe žene. Tako umi-lno i magijski, njen pripovedački ton bi tekao
kao rajska reka i ja bih tada samo lepo zaspao...”
Mirjanina priča o stvaranju sveta

( Idila iz hiljadu i jedne noći)


Muzika: Hor Poloveckih devojaka
Aleksandar Borodin

U vreme kada su Zemljom vladali prah i beznađe Prvi Alhemičar


stvori od zlata i leda Boga, visoko preosveštenstvo na dvoru svetog
kralja, čuvara svetlosti i ljudi, koga podari narodu da se klanja slavi
njegovoj, od kamena i leda stvori čoveka, grube instrumente za
preludijum pakla, da rade po volji njegovoj i da se klanjaju senci
njegovoj. Od ružinih latica i opojnog mirisa rajskog vrta on stvori
ženu, nadenu joj ime Dona, poput neiscrpne inspiracije koja klizi iz
samog imena. Tada joj Bog reče:

Afrodita je mila, vedra


njena su bujna i zlatna bedra,
kao deo prirode koji ne stari
nju ne obezvređuju sunčani sati

127
Ti koja prizivaš božansko proročanstvo
na nebu se rodi kao ljubavno visočanstvo,
od ružinih latica i kora mandarina
biceš nevesta božijeg sina

Ti ćeš... na zemlji popločati trag,


tako lepa i svetla k’o kamen drag,
ništa se nece porediti sa tobom,
najsavršenijom kreacijom mojom

Zato te šaljem među ljude puste,


da ih priviješ među svoje skute.
To reče Bog, i posla ženu u pakao.

•••

Ništa se ne čuje a i ne vidi. Kao da je pala bomba. Napolju je


svetlo jer je Grad ponovo udahnuo onaj isti dah koji je godinama
obitavao na ovim prostorima. Svi se sećaju ulice Princa kako blješti sa
zelenih fenjera i dosadnih reklama, kako se ulicom širi smrad živine
jer je blizu kvantaška pijaca.

Svi se sećaju sirote Um Hanuf kako sedi na sredini ulice,


prekoputa velikog marketa stočne hrane i prodaje raznovrsne
mirođije. Pri tom sav novac čuvajući za zagrevanje svog oronulog
kućerka. I tako se ista slika sa istim tonovima i istom dubinom pretače
iz godine u godinu, imajući sve to u pozadini hladan vetar koji se
razvlači bulevarom.

U stanu se primećuje samo omađijani Maks. Sluša riku ksilofona


ko-ju podražava komšija sa sprata naviše. Gledajući taj sveti prizor,
čoveku se zaledi vilica. Emet, Maksov komšija, ulazi u stan i uzima
par pilula za spavanje. Posle tog obreda ispijanja lekova, on odlazi

128
neprimetno do Ma-ksimilijana ne obraćajući pri tom pažnju na
zaspalog Geb ela koji se klanja nepoznatoj boginji.
“ Jel’ Makse, jel’ mis’iš da onaj ludak Teofil ima šanse kod Salome.”
“ Emete, oni su ljubavnici. Oni se ne vole. Oni se pare.”
“ Znam, samo... jel’ mis’iš da ja imam šanse kod Aide.”
“ Sumerska deca. Kapije Vavilon se preplavljene malom decom i
dojka-ma boginje plodnosti.”
“ Hm, da.”
“ Ti ne znaš o čemu ja pričam, zar ne? Ti misliš da sam je totalno
blesav.”
“ Ti si prokleto blesav, ali ću ti to oprostiti ako nešto lepo kažeš Aidi.
Naravno, o meni.”
“ Čekaj malo! Ti hoćeš da ja lažem, iako znaš da je to protivno mom
Bušido kodeksu.”
“ Budaletino... Narkomančino.”

Iznervirano izlazi. Vrata su se zalupila i taj kratki krik je utonuo u


du-boku tišinu. Prestao je i ksilofon da peva. Gabriel se diže, i onako
polu-budan gazi po papirima koje mu je Teofil sinoć rasporedio. Bila
je to pr-va pojava Božanstvene igre reči ili kako ju je Teofil naslovio
Zaboravljen putovanja I , samo razbacana i izlomljena kao slagalica.
Napolju duva jak vetar i sprema se oluja što Maks konštatuje na
osnovu Teofilove kolibe koja se tetura na vetru. Zbog toga on
zahvaljuje debelim zidovima koji opasavaju ovaj dom.
“ Opet je bila ona budala. Stalno me spopada baš kad treba da
padnem u trans.”
“ Jel i ovaj put pita za Aidu?”
“ Klasika.”

129
Zaboravljaju da je sezoni kupusa kraj pa Maks bezazleno pretura po
frižideru željan dobre stare egipatske sarmice. Gebriel nema vremena
jer mu je danas prvi dan na poslu. Dr. Benzli Abdulsevad Telford je
danas njegov poslodavac. Zamolio je Geb ela da mu pomogne oko
sređivanja njegove knjige međutim nije znao da je danas zbog praznika
zatvorena ulica Princa jer je Forin ofis zabrinut zbog demonstracija.
Zato će danas proći pored ćevapčinice Hasan, Zelene džamije, ostrva
malih bakalnica i kvantaške pijace. List ‘ Tunis Journal’ danas neće
raditi svoje članke koje su bile okosnica a koje se tiču uvreda na račun
protektorata nad kolonijom.

Danas je dan bio nešto uzburkaniji, bar sudeći po jutru koje je do-
nelo oluju i sive oblake. Mračni prizori sivog neba su se razvlačili
tokom celog dana iako se ponekad, na trenutak, mogao primetiti neki
slabašni sunčani zrak koji se probio kroz ledeno hladno nebo.
Ispostavilo se da se pejzaž sa neba inkarnirao na zemlji.
Tokom tih popodnevnih časova izbile su brojne demonstracije u
uli-ci Princa koja je bila zatvorena za automobile. Bure baruta je bila
lokalna džamija čiji je imam naveo derviše da izvode ‘spasonosni
zikr’, iako je bio zabranjen. Policija i demostranti su se umešali i izbio
je čitav niz ulicnih borbi koji je zapalio Grad. To je bio samo početak
onoga što će kulmi-nirati dva meseca kasnije.
U svoj toj gužvi, Maks je izgubio svoju lampu koju je dobio od
Teofila, sa Budom i drvom saznanja, sve njih prožima neka čudna sila
crvene boje. Zbog toga on opsova u bradu i zastade da pogleda oko
sebe tražeći svoju magičnu lampu, i onda nastavi dalje prema svom
dnevnom planu.
Duž celog puta video je polupane prodavnice, upaljene tezge,
ubijene trgovce, lopove kako haraju ulicama i novoformirane klanove
kako u ulozi lokalne policije uspostavlaju vlast u ulici. Sve to ga je
130
navelo da po-žuri, ispusti kesu sa mirođijama pa je ponovo podigne,
strpa u džep kaputa i onda davljenički nastavi gotovo galopom do
kuće.
Kako se samo sigurno i olakšavajuće osećao unutar kuće. Kasnije
će posvedočiti da mu je to bilo prvi put drago što vidi Teofila.
Teofilovo ‘ close reading’ je ometala buka koju su širili
demonstranti iz ulice Princa iako se gotovo nijedan prizor iz te ulice
nije mogao oka-rakterisati kao pobunjenički. Bio je udubljen u papire
koji su ležali na podu. Zaglušljiva svetlost je padala spreda što je
dodatno onemogućavalo čitanje i izazivalo momentum revolta kod
Teofila koji na trenutak prokle celu zemaljsku kuglu i zbaci papire sa
sebe.
Geb el je za svo to vreme sedeo u kuhinji i pio čaj od
pomorandže.
To je bio njegov ritual još od davnijih vremena kojim je zaočinjao
novi dan. Ovoga puta prekoputa nije bila stočna pijaca El Mandeb te
je izostao dalji komentar. Samo je podigao laku šoljicu na kojoj je bio
naslikan astečki feniks na narandžastoj pozadini i sa sve tacnom za
šoljicu i tacnom za limun survao u posuđe. Pokupio je neke papire
koje je Teofil sredio i poneo ih sa sobom na posao.

Na ulici je primetio neobičan mir , možda demonski, što je kod


njega ulilo dozu straha i navelo ga da užurbanim šljampavim
korakom požuri kod Telforda.
Do njega je morao da prođe tako dobro poznate pijace El
Mandeb, predstavništva novinskih agencija, velike bele zgrade u
neoklasičnom stilu koje su krasile mnoge antičke figure, čitav grčki
Panteon sa Rodenovom verzijom paklenog čuvara. Znao je vrlo
dobro da samo oni sa potvrdom francuskog konzulata iz Pariza i
Liona mogu procio pored svih ovih kamenih divova. Uvek se pitao
kako je Aida budući da nije nikad izašla iz države dobila ovu

131
propusnicu. Dalje je pogled pao na prodavnicu električnih aparata ‘
Elektriko’ gde je narod Tunisa prvi put video TV.
Danas je na programu bio Hatem Faedi koji je sa svojim LIGHT
ORCHESTRA odsvirao jednu tako dobro poznatu pesmu odnekud,
možda prepev neke stare sevdalinke.

Dok se gase svetla Grada,


i dok pada tamna noć,
ti ćeš biti moja sva
iako si neverna

“... iako si neverna”.

Za svo to vreme se širio neki tako svojstvem miris barovima iz


ove ulice koja je nekad bila poznata kao džez raj.
Njegova jedina molba upućena Telfordu je bio jedan mali radio
koji je video u izlogu a koji mu se učinio kao neki njegov deo koji je
davno ostavio ovde. Iako se dosta mučio, na kraju je nabavio jedan,
braon - sivi radio koji je s razlogom zauzimao počasno mesto, tik
pored slike monsi-eura Alfreda, bivšeg vlasnika stana. Tokom noći bi
radio dobio noge i završio na stočiću kraj Maksimilijanovog
uzglavlja. A u pozadini svega toga je bio tako dobro poznati miris
koji je nadgrizao sva čula. La ruban qui la Vie signifie. U ružičastoj
staklenoj epruveti.
Sve je to učinilo da sa zakašnjenjem uđe u Telfordovu
kancelariju.
Sa nezapamćenom zanesenošću je seo na sto i počeo da prenosi
ono što mu je Telford rekao.

“ Zanimljivo je sve sto si rekao, Ibrahime, samo da je tvoje.”


132
“ Šefe, pa zar sumnjate u mene. Pa... pogledajte mi podočnjake, po
ceo dan ne spavam. Samo su mi vaši redovi u mislima.”
“ Lažeš! Piješ k’o blesav. Misliš da nisam čuo od Fatiha da sve pare
koje ti dam proćerdaš u kafani. I na lake žene. Ti treba da nađes
poštenu ženu i da se oženiš. Ne da se petljaš sa boleštinama i lakim
moralom.”
“ ( Prokleta svinja izdajnička. Sledeći put ću mu razbiti glavu prvom
fla-šom koja mi zapadne pod ruku. Izdajica).
Šefe, vi vrlo dobro znate da Fatih u ulici važi za najvećeg lažova.
Psst ! Svima je govorio kako ga je Bog posetio u noć pred Kurban
Bajram i rekao mu da slobodno pije kafu jer mu je žao da ga vidi
kako se muči. Prokletnik po ceo dan pije kafu. Neće da prestane !”
“ Da da.”
“ I ja to kažem.”
“ Ne uzimaj taj kikiriki iz činije, Abu!”
“ Ne, ne, ne, šefe.”
“ Imaš još nedelju dana da završiš posao jer ti se sve posle toga odbija
od plate. A pošto ne piješ, reci cu ti da je kafana demolirana u
jučerašnjim demonstracijama. Zbogom!”
“ Prokleti kršćani!”

Ulicom protiču poznati prizori. Takvi se uvek prvi primete bez


obzi-ra na sve. I prizori se svaki danom sve više menjaju, promiču
neki detalji ili sitnice kao što je zeleno lišće a opet dolaze neki novi
trenutci slave kao što je beli sneg koji svojom težinom pada na gole
grane i čini da golo dr-veće ponekad i namerno imitira neke
prolaznike, bilo to dete, starac, oz-biljan poslovan čovek koji toliko
žuri da ne primećuje da negde tamo po-stoji neki pojam koji tako liči
na njega. Kradomice i možda pogleda ali ubrzo shvati da nema mesta
ni za šta osim brojeve, faktorijele i kance-larijsku memlu. Njegovi
žuti prsti i smrdljivi zadah se šire ulicom, više ni drveću nije isto kada

133
primeti tako grub i gorak miris. Onda se samo savije i ćutke sanja o
aveniji i drvoredu.
Baš i ne mislim da o tome baš sada, dok ispija vreli čaj od nane
koji ga budi a ne zagreva, razmišlja Geb el. Samo jednim delom
svoga tela on je svestan i zna da dva minuta od njega sedi Salome. Na
trenutak se ko-leba da li da joj priđe, kako da započne razgovor i onda
tu negde ubaci Teofila koji se kaje i moli za oproštaj. Uostalom, zašto
bi on to uradio kada Teofil to ne zaslužuje. A i sem toga nema
vremena da razmišlja o tome, pogotovo se ježi od Teofilovih
ljubavnih porblema. Rekao mu je da nema šanse pored svih faraonski
bogatih biznismena.
Zaglušujuća tišina je progutala ceo Grad. Samo zvuk tromih vrata
koja se zatvaraju i poneki papagaj u službi sekretarice. Vetar je i dalje
du-vao, doduše to niko nije primećivao jer je svaki stanovnik navikao
na daleki i hladni vetar koji duva sa severa.

Teofil je bio jedan od onih koji se još uvek nije navikao na ovakve
igre prirode pa bi se unervozio kada bi osetio hladan dah kako se širi
sta-nom. Zapao bi u neko sebi svojstveno ludilo, izliv negativne
energije i počeo da baca knjige i papire.
“ Hladno je. Baš je hladno ovde, prokleto hladno. Makse! Daj mi još
čaja.”
Maks je od Samija travara nabavljao opijate iz Irana koje je ovaj
pre-prodavao ispred hotela ‘ Green’ u samom centru.
Danas nije bio njegov dan. Racija koju je sprovela francuska vlast
otkrila je pravi mravinjak sitnih krijumčara droge i oni se sada samo
ređaju u policijskoj štanici. Ceo je Grad utonuo u duhovnu i
trodimen-zionalnu apatiju. Među mnogobrojnim demonstrantima koji
su se digli protiv vlasti bili su mnogi zavisnici od ovih opijata koji su
do juče slo-bodno šetali Gradom. Ipak je od komsije Abdela uspeo da
izvuče jednu kesicu hašiša i sada u stanju duboke meditacije uspeva
da izgovori neke rečenice pa makar one bile totalno...
134
“ Ne jedite govna po praznoj slami. Vrlo dobro znate da je pušenje
jedan konzistentan i koherentan proces.”

Geb el i Teofil onda nekako uspevaju da ga izvuku polu - svesnog


iz stana na partiju pokera koju vrlo rado igraju u kravate, šatulice, stari
novac. Sve je to bilo pokriće za ono što se odigravalo pre pokera.
Naime, Kazimir Vasiljevič, ruski emigrant koji je pobegao od
revolucije prvo u Istanbul pa onda u Afriku, inače profesor ruskog,
imao je nameru da sa Fatihom i Telfordom pokrene časopis ‘
Erlebnis’ koji će govoriti o posle-ratnoj katastrofi i slomu modernog
čoveka. Veliki projekat je podržao i sam Hemingvej, samo je bilo
potrebno nabaviti novca.

“ Ja mislim da počnemo da se bavimo švercom droge. To je unosan


posao, pogotovo posle ovih racija.”
“ A većina nas ima diplomatski imunitet, zar ne?”
“ Da, ali Egipćani koji ovde jedini rasteruju drogu su mnooogo
skupi.”
“ Da, to je sigurno.”
“ Potreban nam je početni kapital.”
“ Nabavićemo ga.”
“ Kako, Kazo?”
“ Od pokera, sasvim je jasno. Organizovaćemo turnir u pokeru i vi
ćete se potruditi da nabavite igrače.”
“ Šta mislite ljudi? Kaži Maks.”
“ Vi ljudi ili ste glupi ili se pravite. Pa zar ne vidiš kako policija ulazi
sva-kom u stan bez naloga i pretresa. Pa ja ne mogu da nabrojim
samo ko-liko ljudi u zgradi bi nas izdalo za pet franaka. Svi cemo
završiti u za-tvoru. Zbog jedne gluposti.”
“ U pravu je.”
“ Slažem se.”

135
I onda tišina koja guta. Svi sedaju za sto i počinju da psuju pri
prvom deljenju. Menjaju se. Crvena i crna, muško i žensko, gubitnici
i pobe-dnici. U pozadini Emet pušta traku i počinje jedno svetlo
razdoblje. Napolju je toliko hladno. Ne neobično za ovo doba godine
ali isuviše za slabašna tela. Možda je to jedini razlog zbog kojeg se i
dalje vrte karte.
Geb el je shvatio prvi da danas nije njegovo veče. Uzima cigaretu
i davljenički ispija viski. Spušta karte na sto i priznaje da je izgubio.
“ To je to za večeras momci. Vidimo se sutra.
Uz pomoć Teofila se izvlači iz fotelje i izvlači napolje. Tamo
nemaničeg novog osim novog talasa demonstracija koji je zahvatio
kvart. Oseća se miris piljevine. U vazduhu leti iskrica revolucije.
Pariz je i javno saopštio da ne priznaje nezavisnost i da ce ubuduće
krvavo gušiti svaki oblik oružane pobune. Na svim se ulicama može
videti plakat revoluci-onarne grupe ‘ Barka’ koju predvodi
samoproklamovani potomak po-rodice Barka. Sve su ulice išarane
stisnutim pesnicama i upozorenjima francuskim vlastima.

Odjednom se iz ljudske svesti pomalja figura svetla i


veličanstvena Hanibala pobednika i zaštitnika malih. Groznica zvana
Hanibal zahvatila je i one najintimnije delove Grada, domove, tople
domove koji sada svo-ju decu odgajaju po starim vojničkim
kodeksima porodice Barka. Bile one velike, male, šarene, jednobojne,
bele, sa jednom, dve ili bez terase, sve se one sećaju Hanibala. Tako
daleko a opet blizu širi se vazduh iz Kartagine. Crveni pesak se širi
ulicama Grada. Princ je dobio crvenu bo-ju. Narod je izašao na ulice i
počeo da u sitnim kanticama skuplja crveni pesak koji je pao na ulice.

136
Ponekad se duboko u noć oseti miris baruta i zarđalih topova,
ponekad dobro zaoštreni luk sa strelama koje se zaba-daju u
francuska srca. A ponekad i miris ruže i tamjana kako šetaju izro-
vanim ulicama.

Procvetalo drveće se izvilo i sada svaka krošnja zaslepljuje po


jedan prozor, pravi ponekad i interesantne kombinacije boja.
Započne tako sezona oslikavanja šatulica. Skupi se ceo Grad.
Svaki dom je svoj umetnik, svaki je druga linija i druga praznina, da li
dominira veselje ili žalopojka, da li je boja intenzivna, svetla ili
tamna. Svako se ponosi svojim radom.
Geb el i Teofil skoro pola sata ubeđuju Maksimilijana da oslika
ša-tulicu. “ Šta god hoćeš, prokletniče, samo uradi nešto brzo. Hajde!
Ha-jde, molim te ! ”. Nevoljno uzima četkicu i nanosi konture koje ce
ka-snije biti lice, zaustavi se na ponekom trzaju trave i onda nastavi.
Dobili su svoju šatulicu i sada odlaze na Trg.
Mahmur Abdel, njihov komsija i poznati travar, odlazi od jednog
do drugog takmičara i pazljivo razgleda šatulice. Poneki su izrazi lica
koji pokazuju spokoj i satisfakciju u ovom nadmetanju, ponekad
sramežlji-vost i naglašena stidljivost, poneka takmičarska nervoza,
pobednička eu-forija, gubitnička neuroza. A Teofil, Gebriel,
Maksimilijan su sasvim drugi ljudi.
“ Makse evo ga tvoj drug. Šta misliš jel’ imamo veće šanse da po-
bedimo?”
“ Neee.”
“ Kako to misliš Neee?”
“ Lepo. On ovo neće razumeti. On je bedni narkoman sa stažom od
de-set godina i ispijenim mozgom.”
137
“ Pa zašto onda nisi nacrtao nešto što će razumeti!?”
“ Pa verovatno zato što nisam znao bar do sada da narkomani još i
rade na umetnickim manifeštacijama.”
“ Jebi se!”
“ Pssst! Evo ga dolazi.”

Polako se približio štandu i onda kao da se iznenadio kada je


video Maksa.
“ Zdravo Makse.”
“ Zdravo.”
“ Čudo učestvuješ na ovome.”
“ Pa, kao što vidiš.”
“ A šta mi to ovde imamo?”
“ Nesto što ti nikad nećeš razumeti, prokleti klošaru!”
“ Jebi se čelavi narkomanu. Pogledaj kako precrtavam vaša imena.”
“ Ma videćeš ti mene govno jedno...”

Začas se stvori gužva oko njihovog štanda i njihovo besomučno


vre-đanje dobi svoju brojnu publiku koja odabra sebi svog favorita.
Za to vreme su lopovi uspeli da pokradu nekoliko šatulica, uglavnom
od sku-pe gline i lepih boja. Njima je pokazaće se Abdel dao najviše
poena. Gu-žva se polako raščišćavala. Uspeli su da se izvuku i krenu
ka Fatihovoj ka-fani. Toliko puta je Maks opsovao u sebi ali
verovatno toliko tiho da ni sam nije bio svestan. Zaustave se ispred
kafane kada vide dva derviša ka-ko na biciklama nose postere
Oslobođenja. Podržavaju je i u Libiji i u Egiptu. Za njima, ide i
gomila demonstranata koji prolaze i lupaju vra-tima, pozivaju druge
da se pridruže demonstracijama. Svakim je danom sve više poznatih
ljudi koji prilaze oslobađajućem maršu.

138
A vreme biva sve hladnije. Oseća se po zubatom suncu koje greje
sa severa se probijajući između višespratnica, tražeći razlog svog
postojanja.
Iz pustinje duva isti onaj dugi vetar koji i iz Kartagine donosi
krvavi pesak, i žar ptica je prestala da leti ulicama. Kao da je nastao
klimaks toplog vremena ili se tako čini. Svi samo za časak zastaju
ispred kafana da udahnu topli vazduh i onda naštavljaju dalje. Kući. U
nekakvoj pro-lećnoj atmosferi koja vlada u unutrašnjosti. Ovladava
pomama za toplim čajem od ruma. Ili sa limunom, pomorandžom.
Svakakvi simboli koji ukrašavaju jedinu kafanu u kvartu Trgovaca
čine pijanim još teži izlaz napolje. Poneki kao i Abdel dočekaju ovde
zoru pa onda izlaze. Za stolom ih je već pripremljeni Vasiljevič
dočekao donoseći dobre vesti što su sami mogli da naslute po ovoj
velikoj šatulici crvene boje sa Budom i drvom saznanja, narandžašta
magija koja ih sve prožima.
“ A ja mislio da ste je izgubili.”
“ Znao sam da ćeš se dogovoriti sa Abdelom. Pa bre čoveče zar ne
kapiraš koliko je on glup ? Pa on ne može ni do kuće da odnese
drogu.”
“ Smiri se Maksimilijane. On je naša jedina nada. Jedino će nama
naba-vljati drogu. On nema veze sa Onim.
Pomisli samo na Erlebnis. Kakva bi samo sramota bila da sve to
pro-padne samo zato što ti ne možeš da se kontrolišeš ! Urazumi se
čoveče !”
“ Ali kako misliš da dobijemo drogu iz Egipta kada je svuda po
granici pooštrena racija zbog uvoza oružja i municije.”
“ Teo, money makes the world go around. Zar ne ? Platićemo onim fra-
ncuskim pijanicama i šleper ce doći kod nas u tačno vreme. Sem toga
139
Fa-tih kaže da imaš neke okorele narkomane. Dakle već imamo neke
kupce.”
Ulazi komadir Žersen i naručuje piće. Učini mu se da vidi
poznata li-ca i krene ka njihovom stolu. Ovi duboko uzdahnuše i
počeše da pričaju o nečemu levom.
“ Bon jour, monsieurs. Šta se danas radi?”
“ Izbija poneka demonstracija? Pali poneka bakalnica? Rastura
droga?”
“ Nadam se ništa. Bolje po vas.”
“ Da šefe.”
“ U redu. U redu. Samo proveravam.”
“ Adieu.”
“ Adieu.”
“ Adieu, incapable dinde!”

Ako bi se najbrže trebao opisati enterijer kafane, rekao bih Nojeva


barka. Unutra je bilo ljudi svih sorti i slojeva, od onih najodanijih Fra-
ncuskoj ideji do onih najodanijih ideji Oslobođenja. Svi su sedeli na
istoj stolici, prosta izrezbarena ebonovina sa dodatkom bambusa ili
trske kao jednostavnim ukrasom ili poneki jastučić na kojem je
počivala sva toplo-ta stolice. Naravno svaka je kafana imala svoju
boju jastučeta i svoju šaru, ponekad i slovo a ponekad i sliku. Bolje
reci minijatura jer slikarstvo kao reč i pojava još nisu ovde našli put
do ljudskog srca. Bilo kako bilo danas je kafana neka vrsta
građanskog salona. Efendi Fatih je poštao jedan od najomiljenijih
građana pa čak i poštovaniji. Govori se o podvizima nje-govog starog
predede Abdulaha koji je izvojevao nekoliko pobeda nad Francuzima
i koji se čak i družio sa El Krimom. Fatih na to samo klima glavom i
hrani se tuđim hvalospevima. Njegova kuća u centru Ibn Ma-nsura
ukrašena je najlepšim cvećem sa celog Mediterana, njegov otac beše
vrlo poznat trgovac Mediteranom, podigao kuće u Arabiji i Siriji koje
su glavni pokazatelj njegove nepresušne moći.

140
Inače čovek u kojeg se ponajviše uzda Fatih je njegov polubrat
Mu-sampa. Njegov stari Irhan je mnogo maštao, pa i lagao. Govorio
je kako je oplovio celi svet* (*Govorio je o tropskim krajevima gde
raste grožđe crveno i veliko kao paradajz, o lepim kakao ženama koje
šetaju gole izno-se decu kao kokoške, o velikim plantažama kafe i
banana o dalekoj zemlji gde se poštuje Prorok i recituje Kuran
napamet )
Jednog dana je doneo jedan mali kokos koji se sklupčao u
njegovom naručju pa je rekao Anrdriani, njegovoj ženi koja je bila
potomak stare Grcke kraljevske porodice.
“ Spasao sam ga sa ostrva kanibala. Bilo mi ga žao. Uostalom neće
nam smetati, zar ne.”
U stvari svi su znali da je to dete doneo sa jednog od mnogo izleta
kod čuvene crne plesačice i veštice kako su je zvale žene Elvire. To se
ka-snije i potvrdilo jer je mali bio prava kopija stare Elvire. Na oca je
imao samo onaj dugi orlovski nos kao i Fatih.

“ Salome sam upoznao sasvim slučajno, greškom sam uzeo Vajlda


ume-sto Šelija i počeo sa nesvesnim. To je bilo jednog popodneva ne
znam tačno kada. April, maj, jun. Važno je da je bilo proleće. Baš
sam krenuo sa ispijanjem kafe kada sam začuo kucanje na vratima.
Neka nad-normalna pojava se pojavila predamnom. Toliko savršena
da me je bilo stid. Beli kombinezon koji pokriva osunčane i obilne
grudi, svilenu kožu ( aristokratski lepo jer se takva skupoća javlja
samo u dubokom novča-niku. No, nije važno), savršene noge i vitka
linija, čarape Boumso i parfem, parfem tako opojan i drag. Osećam
kako sa usana tako lepo i slatko izgovara. La ruban qui la vie
141
signifie.” Čuje se radio i orkestar za podne. Polako pravi sebi prolaza
i seda na malu fotelju koja je poklon konzulata iz Sirije. Neprimetno
stavlja tašnicu na stočić, pored lampe.
“ Ti možda ne znaš Salome, ali ja tebe volim.”
“ Koliko?”
“ To ne možeš da zamisliš. Veličine ljubavi iz biblijske Pesme nad
pesmama. I još više.”
“ A kako ti možeš znati da je to ljubav a ne strast ili čežnja za mojim
golim telom?”
“ Ravna si duhu koga moj duh shvatiti može. Ti si meni slična, par,
biće koje sa sobom vodim u raj.”
Tišina. Iz svoje tašnice izvlači tabakeru koje zasigurno na sebi
ima njene inicijale. Teofil je svo vreme prati, uobličava i idealizuje
svaki njen pokret. Zastaje na trenutak i onda duboko udahnuvši u
sebi, prilazi joj polako. Očekuje da ga ona na bilo koji način opomene
ili mu kaže da je isuviše blizu. Ne, ona i dalje igra svoju igru i u
ćutanju nalazi i lukavstvo i spas.

Na ulicama se čuje topot kočija koje dolaze sa juga. Gomila


vojnika paradira ulicom Princa. Visoke palme nadvisuje trobojka koja
se bori sa naletima vetra. Svečani trenutak je ovekovečen gomilom
majmuna koje je komadant Žersen pustio na ulicu. I danas, vetar čini
da crveni - krvavi- purpurni pesak seje Gradom. Sve se to u kafani Al
Kuds vidi kao pozo-rišna predstava iz zadnjeg reda. Čuje se sirovi
džez koji nađačava udare i trubljenje spolja. Atmosfera je krajnje
vesela. Flaše piva i čaja sa rumom, nargile i činije busbusa i sutlijaša.
Razigrani ljudi koji plešu i vesele se, razgovori koji savršeno teku.

Deset ….

142
Teofil i Geb el govore o prazniku koji će provesti u Veneciji.
Skoro će dvanaest.

Devet ….

Aida i Mahmud Abas čavrljaju o veselim Aleksandrincima uz čaj


od mandarine i listiće mente. Pored njih je šolja sa šlagom preko
kojeg je izmrvljen badem. Puta dva.

Osam ….

Maksimilijan. Fatih. Salome. Ibn Musa. Abdel. Musampa. Gusti


di-m se širi ostavom. Zamrljani pogledi koji se sreću u nekoj divljoj,
nepoznatoj dimenziji. Grohotan smeh koji odzvanja hodnikom.

Sedam ….

“ Jel’ Maks, jel’ onaj Teofil neki pesnik?”

Podrugljiv smeh.

“ Mislim malo je zanesen. Ko zna, možda je radio samo sa


kurvama..”

Još jedan nalet grohotnih smehova.

Šest …..

“ Salome daj ćuti. Zbog tvoje jebene želje da svakome upropastiš dan
sad moram ponovo da uzmem dim! Kurvo !”
Pet ....

“ Znaš Geb, to mi se nikada nije desilo. Mislim, bio sam potpuno...


izgu-bljen. Ne poznajem sebe. Kao da sam sanjao.”

143
Četiri ....

“ Abase, kažem ti lepo. Daj mi još tri dana i dobićeš svoju priču.
Danas sam čak i sigurna u to. Veruj mi. Živeli!”

Tri ....

Ulicom se širi velika parada studenata koji pevaju starogradske i


lju-bavne pesme. Polako se sa ostalom bujicom slivaju na Trg.

Dva ....

Buka.

Jedan ….

“ Izvini Makse ali to je tako smešno”. Smeh.

Nula ….

Srećna nova godina.

“ Danas je na ulicu izašlo oko hiljadu demonstranata. Svi oni


zahtevaju oslobođenje i proglašavanje nezavisnosti. U protivnom će
se dići pobuna čiji je osnovni cilj oslobađanje stega okupatorske
vlasti.”
Čuje se šuštanje radija koga ometa francuska vlast koja
danonoćno prelece obalu. Ulice su puste ako se ne računaju razbacani
kolaži. Mnoštvo ukrasa koji su do sinoć sijali. Polomljeno staklo leži
na ste-peništu, gelendari su lepljivi od sveže posutog alkohola.
Reklame nisu prestale da sijaju iako je sunce u punom zenitu. Tamne
žardinjere zakla-paju sunčane talase koji se prepliću u mnoštvo boja.
Kao neka optička varka. Zadovoljni ljudi prolaze ulicom i smeškaju
se ponekom pro-lazniku koga prepoznaju. Za svo to vreme Jezero
opstaje kao jedna ma-glovita celina. Tihi se talasi njišu obalom a
144
sunce razbija o površinu oštro, poput žileta deli južnu od severne
hemisfere.
“ Na vratima je stajala prilično proseda i oronula starica, koja je svo
vre-me pričala na arapskom koji ja nisam mogao da razumem. Neki
koji je poznaju kažu da je bila profesor u Tripoliju pa je za vreme
revolucije po-begla ovamo i eto našla se kod Telforda. Kažu da
govori prilično skladno i stilizovano. Ali, ona je za mene ostala starica
koju ja ič nisam razumeo.”
Razabrao sam Telford i krenuo za njom. No, ona je usput svratila
u knjižaru da kupi svežanj papira i mastilo, do bakalnice po paradajz,
krastavac, mandarine, do svoje drugarice tkalje da naruči presvlaku za
krevet crnu kao noć i tek posle nekoliko sati sam je bio kod Telforda.
Finalement.
Bio je isuviše miran. Sedativno miran, da li zbog cigareta ili
viskija. Sa njegove leve strane je bila Aida koja je punila mastilo. Svo
vreme je buljio u repliku Žak Luj David i pušio duvan. Najednom se
zaneseno okrete i započe razgovor.

“ Ne znam šta tako pametan čovek kao ti radi sa glupim Geb elom i
narkomanom. Izvini ako sam te uvredio.”
“ Ja...”
“ Znam. Ne govori. Jednostavno je tako. Ali, ne krivi sebe.”
Onda je za trenutak zaćutao. Ispio viski i uzeo cigaru. Aida mu je
da-la neke papire koje je on na brzinu prelistao.
“ Da li ti je ovo poznato?”
Pružio mi je beli papir koji bi bio prazan da na samom dnu sitnim
ali primetnim rukopisom je pisalo: Isus je bio orijentalista sa
zadrškom. Ovo me je toliko iznenadilo da sam se zakašljao nekoliko
puta. Kao znak ce-nzure.

“ Ne. Nikada slično nisam ništa čuo niti pročitao. Rekao bih da je
mani-fest neke sektaške organizacije.”
“ Da li TEBI nesto znači vera?
Da li si vernik ili ateista?”

145
“ Wie wunderbar Erlebni ist herr Teofil dir zu hören. Bravo. Das ist
Ehre fűr mir, meine herr.”

Onda za trenutak. Tišina. Trenutna. Sablasna.


“ Nadam se da nećete da odbijete nas poziv da se prilkjučite
Erlebnisu.”
“ Naravno da ne. Prihvatam.”
“ Uh, bojim se da nam ističe vreme. Nadam se da ne tražim puno od
vas ako zatražim prevoz za gospođicu Aidu do Princa.”
“ Ne.”
“ U redu. Gospođice Aida, sutra u dogovoreno vreme. Vas gospodine
Teofil puno pozdravljam. Adieu.”
“ Adieu.”
“ Adieu.”
“ Da. Gospodine Telford. Zašto Erlebnis?”
“ Magija.”

Potpuno zamišljeno sam vozio ulicom Princa gotovo ne


primećujući da sam prešao broj 56. i veliku crvenu zgradu. Jedva
razaznajućim, tihim glasom odgovara da je to to.
“ Stigli smo”.
Izašla je ne pozdravivši se a onda se vratila po tašnu koju je
zaboravila kao i da me pozove na kafu. Grubim koracima smo se
popeli na treći sprat prebrodivši pet minuta ćutanja. Sa šoljom kafe
dobio je kašičicu cimeta i ratluk. To je sva čar gostoprimstva koju je
on osetio.
“ Ništa ne govori. Samo popi kafu i idi.”
“ Zato si me pozvala. Da mi prebacuješ za nešto za šta ja nisam kriv.”
“ Ja kriva zato što si se ti vucarao svake večeri ko zna gde sa onom
kurvom i što sam se svakog jutra sama budila! Za to!”
“ Da. Zato što si uvek pre pisala članke nego pričala samnom.”
“ Znas šta. Ne moram da slušam. Popij kafu i idi.”
146
Nije je poslušao. Ostao je da gleda brojne fotografije koje su bile
oka-čene po celoj kući. Porodica. Društvo. Fakultet. Nije bilo njega.
Razgle-dao je ploče koje je čuvala u velikoj kartonskoj kutiji Crvenog
krsta. Betoven. Mocart. Stravinski. Šuštakovič. Muzika Indije.
Benina... Veliki plavi sat je prestao da otkucava. Jedan i petnaest. Na
žuto - plavom satu koji je merio tačno vreme bila je čestitka za Novu
godinu od pre dve godine. Srećna nova godina lutko. Nadam se da
ćeš ubuduće pisati još onakvih članaka. P.S. Nemoj da mešaš
Aleksandra Velikog sa Makedonskim. Prvi je bio Platonov učenik a
drugi je bio peder.
Čestitao je sebi na ovome.
Kada je video da više ništa u stanu nije vredno njegove pažnje,
izašao je u najvećoj tišini. Odvezao se do stana gde ga je čekala. Sa
svojim opo-jnim mirisom i ešarpom koju je kupio samo za nju.
Sedela je ispružena na krevetu prelistavajući modne časopise i
uzvikujući kada svaki put vidi neki model Koko Šanel.
“ Salome, dobro znaš da ti je doktor rekao da stvarno treba da
prestaneš da pušiš hašiš. Čoveče, od toga se umire.”
“ Reci mi jel’ ti ja izgledam mrtva. Doduše jesam bleda jer nikako ne
mogu da se ispavam.”
“ Kako hoćeš.”

Te noći uopšte nije spavao. Razmišljao je o situaciji u svetu.


Romelu kako polako gubi Afriku, o toj nuklearnoj bombi o kojoj svi
pričaju, o Hitlerovim mukama i Jevrejima kako polako iščezavaju.
Od svega mu se smuči. Napravi izraz lica nalik onom kada se čudi,
odmahne rukom i okrene se da spava.

147
“ Aidu sam mnogo voleo. Možda ne kao i Salome. Sećam se da sam
prvu platu potrošio u “ Nadi Mahšiz ” kako bi seo prekoputa nje,
gledao je kako svojim slatkim usnama guta istopljene kocke
čokolade, stidljivo se smeši kada skine ostatke sa obraza, na kraju
jede kivi i pije čaj sa isceđenom pomorandžom.

Zasigurno je lagala kada je rekla da ne želi da me vidi.

Toliko toga smo doživeli zajedno, kao jedno biće, kao srce koje
kuca.”
Toliko slatko i čvrsto je spavao da je zaboravio da ugasi lampu.
Ujutru se probudio nakon što je zazvonio budilnik. Dubokim, mamu-
tskim koracima se uputio ka kupatilu ostavljajuci za sobom trag od
neu-redno nabacanih stvari. Kada je bliže prišao ogledalu sledio se od
slike čoveka koga je video. To više nije bila šala već alarm koji je
zazvonio kada je samosvest bila više nego potrebna. Brzo se okupao i
očešljao, stavio porodični parfem i krenuo u štampariju.

Zasad je dovoljno što radi u štampariji, druži se sa prljavim i


izliza-nim mašinama, po ceo dan prevrće po neobjavljenim izdanjima
i cenzu-risanim papirima. Paučina se skuplja na svakom uglu. Dobijaš
nekoliko još prljavijih papira. To njemu ne smeta. I dalje vozi
automobil ulicom Al Andalus, zastaje kod Dreksela i prikuplja
informacije o Musampi. Izgledao je veoma uznemireno na sam
pomen tog imena, kao da želi da kaže da je on izgubljen. Veoma
neprijatna atmosfera vlada ovde. Pu-kovnik predlaže da sednem,
počinje da me nudi kafom i čajem no sada nije vreme za to. On
govori nekim Bog te pita kojim engleskim jezikom, jedva
razumljivim.
“ Zn’š, ovaj crni je došta toga lošeg skrivijo. Dobavljao je drogu,
alkohol, organizoveo plejade pokera, radijo iz leđa miliciji, a još i
148
udarijo koma-danta Žersena. Ako ga ne kaznim, š’a mis’iš, kako će
da se ljute na mene London i Pariz. Pa tražiće moje momentalno
smenjivanje. A to ja ne želim, brajko.”

Za sve dalje treba se obratiti pariskoj komisiji, ali nema vremena


za to. Već je podne. Put se naštavlja preko trga Zlatnom dobu preko
ulice Al Andalus i Princa.

“ Salome, reci mi kako bi ti sebe definisala u što manje reči.”


“ Kao naslednica žene bez imena. Samo žena. U svom pravom
obličju, bez okvira karikature i predrasuda. Samo žena.”
Mesec presijava prozirno šetalište, napolju duva jak vetar, opali
plodovi se teturaju ulicom jer su otrgnuti pre vremena. Bez igde
ikoga, uskoro će se pretvoriti u ljusku otpada.

Rano ujutru Salome i Teofil odlaze do kafea ‘Company’ pa do


policijske centrale.
Tamo zatiču samo mržnju, krv i pepeo. Zatvor je zapaljen. U
juče-rašnjim demonstracijama je nekoliko podivljalih studenata
jurnulo na okružni zatvor i nekoliko njih je uspelo da ga digne u
vazduh. Svi koji su bili u njemu su poginuli. Ostao je samo temelj
koji čuva pepeo, trenuci koji odolevaju vremenu i krv, koja se meša
sa crvenim peskom koji duva sa severa. Poneka marama, cipela,
jedna veštačka vilica sklopljena na brzi-nu, slika neke debele Nemice
u bavarskoj nošnji kako negde u švajca-rskim brdima postoji van
našeg dometa, naočare, krvava odela, mrtva tela koja se sama sebe
gnušaju, cilindri koji nisu više beli, razbešena lula ( bilo je oko pola
jedanaest kada se čula vika, svi spavaju, grče se od hlad-noće koju
proizvodi neki čudni povetarac, osećam jezu u kostima jer se nimalo
ne osećam postojano, krv se meša u mojim žilama sa nekom
149
nepostojanom materijom koja je isuviše gorka da bih mogao da
dišem, miris baruta se nalazi na mojim nozdrvama koje ipak nekada
ne greše, opomeni me ako nekada budeš video smrt tako blizu a ne
setiš se svih trenutaka vrtoglavice, zaboraviš na sve i jednoštavno
želiš da zaspiš tako duboko da ni rika zmajeva ne dopire sa severa).
“ Kad bi Bog kažnajvao za svako učinjeno zlodelo, na zemlji ne bi
ostalo ni jedno živo biće”- Kuran

Sitno ugravirani detalj koji neprimetno krasi lulu, tako mali a ipak
pokreće bujicu emocija, utisak koji steže srce, po prirodi izdajnički,
ali isto toliko humanit, prirodan ( Plači, ne znam što se praviš da si
heroj ka-da su oni nestali sa razumom). Njihova tužna lica su se po
prvi put složila ( O, kakav životni pejzaž), dok prolaze mesta i
događaji. Daleko iza njih duva vetar koji raznosi pepeo pepelu,
krvave košulje vitlaju u vakuumu emocija zadržavajući svoje svoje
lice, teški pepeo pada na zemlju i zako-pava tragove, cilindar se
gotovo i ne vidi, prekrila ga večna tama. San i java, dan i noć, barok i
rokoko.
Ponekad poželim da odletim,
daleko, tamo daleko,
gde sunce ne sija zagasito.
Plima i oseka se menjaju kao tonovi.
Zrna peska poigravaju na vetru.
Žuti mesec opasava kraj.
Poneki se stih umetne i
tome je kraj. Tišina.
Samo kao reč. Tišina.
I dalje otkucava interval.
Udahni duboko da ponovo počne.
“ Ostavljam instiktu da me vodi. Putevi više ne postoje. Postoje samo
krive i prave, koncentrični krugovi i trodimenzionalne forme. Priča
do-bija svoj tok tek kad isprati prvi krug, pređe put Zemlje, elektrona,
ma-gnetnog polja...”
150
Ispred kafea ista priča. Golubovi se hrane hladnim vetrom i mrvi-
cama posejanim po ulicama. Gugut goluba se prolama vazduhom
koji je progutala golema tišina. Zadržavajući se oko krčme hladan
vazduh na-pokon napušta teritoriju i odlazi dalje, tragajući za zlim
duhovima. U Fatihovoj sobi se čuje duboki plač životinjskog porekla,
isto kao i kada majka kuka za svojim mladunčetom.
“ Prokleti šiiti, sve ću ih pobiti.”
U napadu zakrvavljenih očiju i istucalih žila zabada nož u nedužni
sto. I tako petnaest puta. Ništa. Tihi se odlazak čini najokrutnijim.
Usput lula pronalzi svoje mesto, tik pored Husrev i Širin koji zagrljeni
odlaze ljubavi. Uspomena ljudima. Ne primećuje konduktera koji se
navrzao na njega i traži novac.

“ Gotovo zaboravljam na sebe. Ja sam priča koja govori i ne zna šta


pripovedac želi. To i nije važno. On samo izbacuje reči a ja ih
oplemenjujem smislom.”

Isto ono popodne samo druge godine, isti položaj Sunca i Meseca,
svetlosna godina, samo reči izvitoperenije, izgorele na suncu.

“ Kako odvratno. Mrzim kada ono što sam na početku zamislio da


bude pasus postane fokus. Bljesak kamera i blic koji zahvata pogrešni
ugao. Zamisli ceo svet kao konstantu. A zašto bi kada si nesposoban i
nemoćan, ti beskičmeni ljudski rode. Zadržavam za sebe pravo da se
kre-ćem po krugovima prostora, želim da igram, pevam, slušam... Da,
da... Ja sam isto što i ti, samo nešto bolje i složenije, ne od krvi i mesa,
protona, neutrona, elektrona. Od magije i plodnosti palca.”
151
Već je pala noć. Na svojoj koži oseća tuđ miris i mahnito i
mahnito okreće glavu. Od senke i blještave svetlosti ne primećuje
žensku figuru, ogoljenu i prirodnu. Drži se za mali stočić i broji do
trinaest.

“ Aida, šta ti je?”


“ Ništa. I svašta.”
“ Ništa. Ili svašta?”
“ I jedno i drugo. Zavisi kako ga ti vidis. Ništa je ako se ne saosetiš sa
mnom, ignorišeš ga i povučeš me nazad. Svašta je ako shvatiš da sam
u pravu, kreneš da me poštuješ sve više i više, da bi na kraju shvatio
da je ništa.”
“ Probaću.”
“ U redu. Spremna sam.”

Njene biserno zelene oči su plakale.

“ Plakala si.”
“ Zaboga Teofile, hočeš li prestati da me nerviraš.”
“ Dobro. Jesi li ružno sanjala?”
“ Ne, nisam.”
“ Da li si ljubomorna što sam danas u tebi video Salome. Molim te,
prekini sa tim ako je to u pitanju.”
“ Nosi se!”

152
Izlazi iz stana u kojem odjekuje eho njenih potpetica. Nastavlja da
spava. U sebi se priseća trenutaka kada je zaboravljao na sve čitajuci
engleske prozaiste.

“ Pišem da bih se oslobodio strahova i radosti. Puka je izmišljotina da


pi-sac samouvereno podržava prirodu i prirodan tok stvari.”

Zadovoljavajući se trenucima u kojima se osećao tako superiorno


da je čak i samog sebe plašio, pokrio se, uključio radio koji se svirao
tako poznati čikaški džez. Uzalud je pokušavao da se otrgne, da
ostane budan i prigrli svojih pet minuta nepošteno zarađenih, što ga je
još više uzbu-đivalo. Samo je čuo zvuk trube koji najavljuje jutarnji
program. Blagi glas Kubanke koja virtuozno šeta po lestvicama.
Kipela je kafa koju je odavno ostavio, cimet se lepio za rernu.
Isceđeni limun je samrtnički pokušavao da okupa svoju žutu boju.
Kubanka bi zaspala, sačekala orkestar da pro-meni stranu, zahvalila
se Bogu i usamljenički krenula u novu baladu. Koktel se sušio.
Promenio je boju, počeo da ispušta vitamine. Za svo to vreme on
spava.

MAKS:
Spotak’o se o svo kamenje koga je bilo na sve strane pošto
su demonstranti počeli da uništavaju puteve. Video je
kako nje-gove cipele više nisu bile crne nego oker, džep
na kaputu mu je bušan pa opsova. Okrenuo se unazad i
video rastrte papire po ulici. Opet je opsovao ali ovaj put
nekako izveštačeno, u žurbi, da mu vetar ne odnese
papire. Više je ličilo na neku komičnu poštapalicu ili
153
možda i na bajalicu. Na putu je susreo Fatiha koji je
krenuo da odnese cveće na grob kojeg nema. Držao je
koktel crvenog i belog cveća, u žutoj foliji ‘Ulker keks’.
Sve to davljenički čvrsto. Zaboravio je da opere prste žute
od duvana koji su se utapali u žutu foliju ‘Ulker keksa’.
Njegov morbidan izraz lica nije odavao izgled samo-
svesne osobe. Maksimilijan oseti jezu od svega ovoga,
činilo se da, ne po prvi put, istinski oseca tugu, i da je ovaj
čovek vredan pažnje. Pa čak i prašnjava suza koja se sliva
na obrazu kao planinska reka se bori. Osećao je da ga je
savladalo ovo malo biće koje se krilo u unutrašnjosti
konobarovog brata, osetio je veličinu ovog čoveka koji je
živeo između četiri zida. Zavideo mu je.
Ne na emociji i nepuštenoj suzi, već na njegovoj
ispunjenosti koja ga vodila ceo život i zbog koje se osećao
mali, kao stra-nac u zabačenom kvartu. Kao dugme u
praznom džepu. Svejedno je da li sada ili kasnije, imao je
potrebu da zaplače, da izbaci sve iz sebe i počne da živi
životom izgubljenog dugmeta koga svi traže.

Zaželeo sam se istorije koja će biti burna kao i krštaski ratovi.


─SALOME:
Zaboravljaš da je slučaj svake žene transcedentalni
seks, Teo. Zamisli ženu koju ne bi poželeo na sebi pre
nego što ostvaris bilo koji kontakt. Uostalom, na tome
se te-melji pornografija. Da definitivno odlazim.
Vreme je da napustim svoje gnezdo i nađem svoje
mesto ispod olu-jnog neba. Kuda me noge nose. To
više nije važno. Da, nisam ti rekla da sam dobila novi
parfem od Abasa. Zove se La Disparation. To je miris
nostalgije, to znači da ćeš postojati kao duša ili
kohezije duša. Nemoj reći da filo-zofiram. Dole ispod
154
ormara postoji postoji jedan plavi koverat koji treba da
daš Abasu. Da. A pored njega je jedan koji nipošto ne
smeš da mu daš. Ti znaš da sam je labava kompozicija
duha i tela, nemoj podrivati sukob tamo gde ga nema.

Idem daleko, dalje od aviona, brodova, gramofona,


lampe i svetlosti reklame, fizije i fusije.”

TEOFIL:
Ćutke, hodajući bulevarom koji se prikazuje u
mnoštvo boja i slika koje koegzistiraju ili inkarniraju
reklamu, gu-stu svetlost koja pokriva trotoar.
Zaboravlja na sve, lju-bav, prijatelje, ritam, zvukove,
samo ćutke hoda nasred ulice. Promiču mu slike i
oblici kojih se nekad drago seti, ili im se krišom,
samotnjački vrati tako oprezno. Zabo-ravio je na ručak
i dogovore, seo u automobil i povra-tnički se uputio
kafani.
Tamo su bili svi. Ko god bili oni, osobe ili slogovi, tvorci reči bez
zvučenja i značenja. Kako je gnusno i podlo u ovom trenutku
filozofirati o poreklu entiteta.
Zaboravlja da je večeras praznično veče. Sve vrvi od osoba koja
se še-pure novogodišnjom kupovinom. Tu je poneki ukras koji visi na
tavanu, poneka traka koja sveže putopisuje prostor. Naravno nebeski
svod koji stavlja tačku na sve. Vidi se Cepelin na nebu. Zaranja ruku
u krčag hrane koju divljački stavlja u usta. Tako nekoliko trenutaka.
Idealizujuci smrz-nuti trenutak.
“ O mighty Dionis, Everything we done O mighty Dionis is just a
piece of shit that surround us.”

155
Muzika nadjačava bučno čavrljanje koje sada izgleda kao neko
ba-janje u nekom svom praobliku. I sve se to završava, kao i dan i
noć. Kao plamičak koji se uzaludno boli da nađača strah od tmine,
nesvestan da ga je strah rodio.

Kada mi je rekla Volim te ! osećao sam da propadam kroz vodeno


tlo koje se cepalo pod mojim nogama. To dihotono klaparanje kišnih
kap-ljica sam osećao kao augmentativ svoga srca. Nisam zapao u
neko jarko bunilo niti su u oko mene lebdeli neki praistorijski sisari,
već je to bio preloman trenutak u mom životu i ja sam toga bio
duboko svestan.

Zračilo je neko zubato sunce na kojem se njeno lice presijavalo


kao nepoznata dolina, neka skrivena koliba u kojoj Zlatokosu čuva
debeli masni trol jednog oka. Savršeno jasno sam znao da ne mogu
ovako da nastavim sa životom, da je potrebno da sednem, reviziram
svoje rukopise i možda prvi put u životu pošteno zaradim novac. No
na prvi pogled to može biti dvosmislena situacija. Hrpa škrabopisa
koji skupljaju prašinu sa nekog velikog drvenog ormara koji samo što
se nije ulubio, pored svog tog papira bilo je i više tegli zimnice,
džema, kutijica čaja i duvana, čitava serija fotografija sa krstarenja
Crnim morem i Nilom. Pitoreskni pejzaži Istanbula, Toma, Odesusa,
Burgasa. Ne sećam se da li su tu bile naše za-jedničke slike sa ostrva
Roda, gde ona u potkrovlju neke kuće naslonjena na balustradu ispija
šoljicu čaja. Samo, na svim tim slikama nije bilo onog ustezanja,
ukočene sreće kroz kakvu sam ja prolazio dok sam pisao ili recitovao
ljubavnu poeziju na neki neuredan, ofucani način u po-zorištu senki,
već je to bilo telesno opuštanje i jednostavnost, kao po dubokom
plavom nebu, beskrajno ploveći.

Aida nije bila ta koja me je nekim prozirnim, svilenim gajtanom


oba-veza i zajedničkih trenutaka vezivala. Ne, osećao sam da sam ja
156
kriv što sam postao zavisnik od nje, kada je duvao lagani vetrić i
treslo se drvo pa-lme, ja sam pokušavao da se setim doživljaja sa
plaže, pa čak i kupio sitni crveni pesak, iako je to bilo patološko
saučesništvo od mene. Kovao sam sopstvenu prošlost. Kasnije dok
sam u toploj mansardi na koju se spuštao nočni baldahin, iza sedam
gora, sedam mora bila daleko, u tom vazduhu koji je širio magloviti
miris emocija, čak i dok sam sam, ne sećajući se fragmenata
današnjice rekonstruisao u sebi svoj pukli život, bilo je nezamislivo a
ne setiti se njenog lica. Sasvim sigurno, osećao sam kao da mi
nedostaje deo tela, bila je neka opruga koja je ispala iz ležišta, neki
prvobitno nemušti deo mog tela je sada, sa svilenim velom, kratkom
haljinom, japankama sasvim nonšalantno šetao prepunim ulicama, i
sa čijeg se čela kao neprobojnog štita prelamao osiromašen sunčev
zrak kao svetlost sa Rembrantovih slika.

Pevao sam, pisao, radovao se i tugovao, i sve se činilo kao neko


nesvesno mrljanje palete, ali meni, sve je to izgledalo kao prirodan
tok stvari, kao nešto što se moralo desiti. Ispalo je da se u nekom
trenutku isijavanja, kao sa neke velike užarene pomorandže koja je
bila simbol prikrivene svetlosti, u meni rodila prva klica jedne velike
uramljene slike koja će stajati naspram jednog velikog ormara, iznad
stola na kojem sam provodio najveći deo vremena, na zidu koji je
sačuvao većinu mojih nevidljivih trenutaka življenja. Pristajem !
rekla je, da se u tom svetom mikrokosmosu između četiri zaglusljiva
zida, kao Miloska Venera pred svim tim pejzažima i mesečevim
menama obznani kao jedan deo šare-nolike slagalice čiji kraj ni sam
nisam nazirao.

U ovom izuzetnom ali prozračnom ateljeu hotela Brien, na velikoj


stolici od bambusa, udišući slatki miris karanfila i ruzmarina,
sklupčanih ruku gledala je u nekom nepoznatom pravcu prateći put
nekog nevi-dljivog meridijana. Žuta. Plava. Crvena. Nad
suncokretima se nadvio oreol svetlosti koji je kao pokretna lampa
zračio najudaljenijim delovima sobe. Sa četkice je kapao gusti sloj
157
boje koja se hitrim, drskim potezima otuđenja transformisala iz nekog
haosa, nereda u fino izrezbarene ko-nture boginje svetlosti. Zaboga!
Začuđujuće koliko se pred tom slikom stvorio etar mogućnosti,
koliko je ta slika zaživela neke scene, trenutke i koliko je on u njima
pronalazio nekog sebe u vrtlogu. Za sve to vreme ona se snašla u tom
epicentru mirisa i ukusa obasjana svetlošću paklene pomorandže koja
se probijala kroz aleje vitkih kiparisa. Smešila se u ne-koj toj
idoloklastičnosti, pozi božanstva držeći na svom crnkastom ko-lenu
cvet ljubičice, preko nekog grubog sivog vlakna odeće. I nije se ni
pomerila, i dalje je kao i Rajli pratila tragove neistraženih delova,
nalik onim tropskim prašumama Tahitija ili gustim dimovima koji
izbijaju sa krovova Imbabe. Safari style, kako je volela da zove taj
iracionalni pohod na daleka prostranstva, gaženje po tlu smaragdne
zelene flore koja nemo leži na vlažnom tlu, dugačak piramidalni
pogled sa kestenjastog baobaba u srcu Edvardijanske šume. Pak, to je
možda bio Karavan-Orijent-Eks-pres koji se kao iz mravinjaka neke
nevidljive crne rupe u srcu divlje pu-stinje kao pred Mojsijem more
otvara, dominira svim tim tonovima kojima se slika iskričavo
razbacuje:

Moj pogled u ogledalu je


ipak bio demonstrativan protest
protiv dana i noći,
Scile i Haribde,
tišine i Panove frule,
moj odraz u ogledalu
nalik svakom drugom.

26. maj- hotel Mariot Kairo

Sve se to kao Armagedon, erupcija sručilo na mene kada je rekla


Volim te!
158
Više je to bilo kao neko fanatično idolopoklonstvo. Sebe sam
video kao jednog od mnogih onih idola sa južnih mora, istetoviranog
znacima zodijaka i lunarnog kalendara. Moj prijatelj u tim trenucima
su bili bile kapi najtaminije tišine. U sebi sam osetio isti onaj otkucaj
srca kao na ra-đanju, pred velikim plimskim talasom desetospratnice,
kao zarobljen u srcu Sahare. Osećao sam odgovornost. Neminovnu
odgovornost. Onu koja je u meni iziskivala i trunke sirove energije.
Iako to nisu bili okovi koji su okrutno zveckali, to je bilo novo
poimanje ropstva, emocionalno, unutrašnje, neki nevidljivi
mehanizam unutar mene kao nuklearni rea-ktor na zvezdani pogon.
Ponekad Aida leži na sofi i čita novine naopačke - to je bio pre-
naglašeni signal dosade i trenutak da joj se pridružim. Čak je i u
takvim trenucima razmišljala o sebi, o svojoj karijeri, o nacionalnim
frontovima, o grupi Barka, o upaljenim žardinjerama koje se odbijaju
od stakla do stakla, o tom bajkovitom, crvenom pesku sa čudnim
mirisom jagor-čevine i mente i sluzavom dodiru. O ruševinama starog
grada koji se kao glina, vosak peče na zrelom suncu.

Sasvim realno, sve ono što ona jednostavno nije želela da bude,
ova-plotilo se u liku Salome. Koja je imala veliki problem sa
slonovima. Njena sluškinja - robinja Koko joj je svake večeri iznad
glave stavljala je-dnog idola, jedan grumen fino obrađenog kamena sa
Anda koji je u svom demonsko antropološko obličju, pod slabom
svetlosti sveće gutao njene košmare, žvakao ih i ispljuvavao u vidu
fine arome koja se širila iz finih sveća. A bilo ih je mnogo. I Salome
je volela taj ukus prženog voća, tačnije navikla se na njega bez
ikakvog ustezanja. I sama je govorila da taj meki i mirisni ukus
visokog drveća na cijem se vrhu nalazi plod koji nije dotakla nijedna
ljudska ruka, da joj taj dodir dalekog neba i troposfere pričinjava
zadovoljstvo.

159
Inače, Salome je bila jedna vrlo smela figura koja se kroz život
probijala snagom volje i uma, te izuzetne veštine koja se
generacijama, počev od prve ćerke Eve tanano i senzualno
usavršavao do magije i moći. Zadovoljstvo je bilo ići u korak sa
Salome. To je bio veoma redak proces inicijacije u visoki red
Ezoteričnih Sati posle kojih sam se ja osećao da, kao Hazari, postajem
svakim danom novo lice. Čitav taj njen uređen ži-vot, počev od
jutarnjih procesija do podnevnih obreda do večernjih apo-teoza, sve
su to bili kameni idoli koji su joj uveče, iznad uzglavlja klesali
sadačnjost ili budućnost. I sama se jednom požalila da njen nos sve
više podseća na Ajidif, diva koji joj je vajao gipko telo. Taj nos u
kakadua na kojem se prosipa sva duga ovog sveta, u kojem plovi
čopor kožnih kanua plemena Aškenazi, gde se sliva sva voda sa
vodopada, gledam i ne veru-jem kako to postaje moje detinjstvo iz
Maroka, moj prvi susret sa ćili-mima koji se dižu na vetru, taj bljesak
sunca koji se prelama sa crvene džamije na sito glinenih posuda u
kojima se krije sićušni, izgubljeni svet
Materija. Koji diše kroz svaki zalogaj hrane.

Boje pejzaža: pastozna boja narandžaste koja se preliva na paperje


svetlo plave dok se u tišini guši siva boja zgrada i cigla koje kroz
svoje sitne pore zauvek ispuštaju iz carstva senke. Senke crnog sunca
u besko-načnosti. Za zelenom, providnom kuglom sedela je jedna
debela Ci-ganka koju su na nekom mrtvom jeziku zvali Isengrika, u
narodu po-znata kao Pitija. Pitija je bila starica koju je vreme, izgleda,
na svakom koraku šibalo, zapljuskivalo mrkom, braon bojom i
bezbroj lepršavim perja koje se lepilo na njenu kosu. Isengrika je bila
Grkinja sa Samosa, jednog tamo dalekog ostrva koje je puno paprati,
lišajeva na kipovima starih božanstava i razvaljenog kamena u centru
grada, kraj rimske terme ispod koje se nalazi groblje robova. Te svoje
telepatske vibracije je nasle-dila od lelujanja kiparisa kojih je bilo na
aleje kraj njene kamene kuće. Svoje masne i ukočene prste vrlo
160
pažljivo je stavljala na tanko, šuplje staklo unutar kojeg se nalazio
svet spoljašnosti.

Ja sam sila koja vazda teži zlu a tvori dobro


... ─to je bila ona poštapalica kojom je ona počinjala sve svoje seanse,
neka doza samopouzdanja pred jedan vrlo težak i iscrpan posao.
Salome je sta-vila ruke na jednu šarenu salvetu koja prikazuje slabo
osvetljeno brdo na kojem se kupa mesečina. Starica je na trenutak
izašla iz šatora da bi se vratila sa još dva prstena na levoj ruci. Moram
reći da njena pojava, to ru-žno okruglo lice koje se sasvim poklapalo
sa pojavom lika koji na brdu dočekuje mesecinu, da sve to liči na
jednu farsu. Desilo se da je jedan deo mene slučajno naglas prokleo
staricu.
On zove umom to, a um sav mu smer
da zverskiji bude no zver
… gde ja i ona osećamo neko nezapamćeno jedinstvo. U tom
trenutku dok sam zapazio sebe kako moje usne oponašaju njene,
nisam osećao sebe. Sećao sam se da sam jedino kao karađozu plesao
nevidljivom ru-kom upravljača. Njeno lice se topilo, izobličavalo,
prelazilo put od najta-mnije do najsvetlije, od natminije do najsjajnije,
kao katran mrko. I onda je neko napravio pogrešan pokret i ja sam se
vratio. Ona melodija je zauvek iščezla sa mojih usana, kao da je
nikada nije bilo.

Hodao sam i disao kao osakaćen, iako je na mom telu bilo tragova
njenih ruku i nogu, osećao sam u nosu i dalje pratio onaj miris struka i
161
obraza. Kao bogalj, osakaćen. Salome je iz satora izašla ista, sa onim
pla-mičkom života koji je bespomoćno tinjao. Čudno, ali kako se
sada sve više sećam tog lika, sve upadljivije pada u oči da je za sve
njih Salome bila ogoljena karikatura iz grčke tragedije, niko nije
ponirao u njen unutarnji svet. Jednom dok sam prelistavao udžbenik
iz medicinske fiziologije i sti-gao do Autopsije, pala mi je odmah na
pamet njena neistražena vasiona bića koje je bilo zaboravljeno kao
dete na tavanu. Nikoga u stvari nije bilo briga šta se desava sa njom, u
kom se pravcu okreće taj spektar živo-tnih mogućnosti, da li je ona
možda kopija prototipske ličnosti. Govorila je za sebe da je čovek bez
senke. Plakala je nad svojim velikim komadom stakla dok je gledala
svoje ožiljke na licu.

Vidiš ovo srce što za tebe kuca mila, ovaj svet koji pred tobom se
rađa i umire, ne tuguj, ne reci zbogom. Raduj se, raduje se svakom
novom proleću, svakoj novoj jeseni. Kada ujutru ustanaš oseti
ponovo onaj dašak toplog vetra koji te sa ljubavlju ispunjava. Ne
zarobi svoja osećanja u mracnu komoru već raduj se.

Veseli se i proslavlja taj vatromet boja sa livade. Dok je stajao na


onoj autobuskoj stanici, kuvao se na istom suncu i svoja stopala
smestio u rupu od peska za koji je znao da je nekada bila tu - polako
je iscrtavao njen lik do tačnina. Na svojim je prstima držao, njenu
meku kožu i parfem koji se lepio za odecu. Miris svile i bagrema. To
stakleno sunce ga je podsetilo na onaj dan kada je Trinidad upala u
njegov stan i zavrištala: Umire !!!
Pozvao je Kazimira i dovukao se u tu smrdljivu jazbinu punu
trulog lišća i iscepanih krpica. Ležala je na podu, pod gomilom
debelih jastuka se sušila i iščezavala, tresla od neke tvrdoglave
groznice, grizla svoje usne koje su krvarile. To više nije bila ona.
162
Salome. To je bio neki inkubus koji se uvukao njoj pod kožu. To je
bila jeziva istina koju svet ne razume. Uprkos svemu, ona smrt nije
doživljavala ljudski, ona je na nju gledala kao na još jednu priliku da
sredi svoj život, da se približi svom psu.
“ Ne tuguj mili, videćemo se mi opet.”
“ Možda ovaj život nije savršen ali je svakako bolji od prethodnog.
Od sudbine uboge robinje koju svake večeri siluje faraon. Da, Telford
je bio u pravu. To je najverovatnije bio preloman trenutak u mojoj
maloj ve-čnosti, jedna odskočna daska, iskustvo manje više. To je
bilo dno, samo dno koje sam dotakla, i evo me sada - uspinjem se.
Doživljavam neka iskustva koja me nagone da se zapitam pred
sobom.”
Nisam joj dao da završi već sam samo izašao i pustio je da umre
da-leko od mene, daleko od očiju i srca. Možda sam se tako još uvek
branio da nije mrtva, da je još uvek ziva. Da je onaj smrdljivi podrum
samo ne-postojan. Ne ! ja je se uvek sećam kao one koja je brisala
suze sa obraza, od hiljadu godina i nijedne smrti. Sećam je se kao
lepog lica koje je sačuvalo svoj sjaj.
Kupa se negde daleko, na plažama Brazila, podno Orinoko vodo-
pada, sakuplja još uvek one figurice i smeši kada u svojim snovima
sretne istog onog buljavog ratnika koji vodi tango.

Ona slika kojoj se naginje na palubi broda “Ramzes” još uvek


postoji. Na toj slici se on iskrada fotografu i nestaje. Već sledećeg
trenutka, nema ga više. Čuje se samo podrhtavanje dolmuša koji
plovi duž Nila a ona tamo brda u pozadini, kao da svako od njih liči
na jednog idola.

163
164
Dimitrije Ivanović
Poslednja knjiga za Euridiku

Izdavač: „Centar slobodarskih delatnosti“ d. o. o.


Dr Ilije Kolovića 12, Kragujevac

Za Izdavača: Đorđe Savić, direktor

Korica: Ivan Đurišić Pikac

Korektura: Radovan Šarenac

Lektura: Nevenka Vitković - Milojević

Štampa: Presprint Kragujevac

Tiraž: 333

BIBLIOGRAFSKI BROJ UPISAN RUKOM

165
CIP – Каталогизација у публикацији
Народна библиотека Србије, Београд

821.163.41-31

IVANOVIĆ, Dimitrije, 1988-


Poslednja knjiga za Euridiku : (pogled iz ugla) /
Dimitrije Ivanović. - Kragujevac :
Centar slobodarskih delatnosti, 2009
(Kragujevac : Presprint). – 184 str. ; 21 cm.
– (#Biblioteka # Libertarium)

Tiraž 333.

ISBN 978 – 86 87863 – 01 – 9

COBISS. SR – ID 169262860

You might also like