Professional Documents
Culture Documents
Recenzenti
Nenad Glišić i Vidosav Stevanović
Grafička oprema
Nikola Srećković - Jony
Slika na koricama
Dragan Barlov „Requiem za Grace Kelly“,
ulje na platnu, 260 x 190 cm, 2008.
POSLEDNJA
KNJIGA ZA
EURIDIKU
(POGLED IZ UGLA)
Kragujevac, 2009
U zaglavlju velikog mesinganog papira, nalik onom, na kojem su
ve-kovima pre, na glinenim tablicama koje je pesnik nosio sam na
svojim le-đima, ukrašavali fino obrađene tablice rečima koje su se
vezle kao konac svile, protkan među pukotine kamena ispucalog od
vode koja je izvirivala iz pora vazduha, dole potpisani, Ja, napisao
sam pesmu njoj, kao sećanje kada sam je poslednji put video, kada
sam osetio topli vazduh njenih usana kojima me je opijala:
5
Poslednje što sam od nje čuo je bio zvuk cenzurisanog
preludijuma koji ju je ispratio do autobusa. Sa sobom je na to
monotono i besciljno putovanje do Kerkire, ponela sve
bespotrepštine, oslobođena govorne rutine, njen kofer ispražnjen od
navika koje je ostavila u kedrovom kre-vetu sa pogledom na perzijske
tepihe ocrtane na zidovima starih minareta koji putopisuju ovo
živahno mesto. Njen pogled je blago reći dopirao daleko dalje od
onoga što se rečju ili bilo kakvom sintagmom da objasniti.
Hronika ovog mesta se upoređuje sa klifovima i pejzažima iz
hiljadu i jedne noći. Negde oko polovine detalja sa ovog pitoresknog
pejazaža može se vrlo jasno očitati sa ilustracija Noći. Bilo je tu više
od uskih ulica, sa klupama od javorovog drveta, skarletnim
simbolima koji su se presija-vali na limenim znacima, klupica na
kojima golubovi u mrkoj noći prepoznaju gugut svojih Lovr, parčići
hrane koji čekaju da budu pojedeni.
Savladavajući sve strahove koji se javljaju na početku ovog
napornog putovanja, koje je vodi u jedan zamršeni lavirint, čiji se
ključ nazire u naravoučenijama iz prastarih arapskih umotvorina i
rukotvorina koji leže pod popodnevnim suncem koje se rastapa u
hiljadu boja, dajući razno-bojne plodove. Još uvek je drhtela od
zebnje da ne postoji kraj u kojem ne postoje one iste ulice, oni isti
trgovi koji te prate gde god da odeš, kome god da se vratiš. To je
sudbina, pomisli u sebi, kada imaš u rukama ključ koji ne otvara
nijedna vrata.
Tačno negde dva sata udaljena od stare Egipatske plaže,
akvamarin bele površine sa šljokicama od sedefastih školjkica na
kojima se mlečna sunčeva svetlost odbija i kao harpoon zariva u more,
koja je bila i ćerka i majka faraonima, čuvar svih tajni egipatske plave
krvi, sedela je Aida. Rukama isprepletanim međusobno, obrazujući
plašt od briga koje je sa sobom nosila, koji će je konačno odvojiti od
dve godine sladostrašća (Novinari su kao puževi golaći, svaka je
njihova reč bukvalno shvaćena i sročena tako da deli po crticama i
zarezima. One su barijera koja ih deli od mezozoika i onanisanja sa
prašumskim bivolom). Sunčani breg se pomaljao iza horizontal
6
beduinskih naseobina i kamiljeg karavana, veli-čanstvenog kao i
Orijent Ekspres. Uporedo sa njima koji kao da silaze sa nevidljive
putanje sunčevih zraka, kao narod koji živi u nevidljivim kro-šnjama
neistraženih meridiana, prekriveni ešarpama i tunikama od tana-nih
tkanina koje ne rasipaju mile sunčene zrake, naprotiv, njihova mele-
ska, berberska koža i brada zbog kojih ih ovde u Musarebiju zovu
Pseće Glave, njihov bedni život ispod šatorskih logora na periferiji,
kraj jezera fekalija koje imaju mutno zelenu boju, sluzavu kao žablja
koža, videla ih je kako ulaze hladnokrvno kroz grad, kao Isus u
Jerusalim, na leđima tovar bespotrebnog blaga. Ljudi koji ovde stoje i
prave društvo Aidi su oni koji svakodnevno koriste rute odavde do
Aleksandrije, služeći se linijom Nila, večnom majkom, željni
raznovrsnih amfora sa gradskog ba-zara i prilike da posete tvrđavu
Faros, upućujući pozdrave njenom ne-kadašnjem životu. Aida se
sećala svoje prve posete, a zatim napravivši ne-mi pokret ruke, tek da
primeti komarca koji se sladivši krvlju bremenite žene u pohabanim
ritama i kotarama strong žita uplaši i ode ka Memfisu.
Pred njenim očima taj vrli novi svet poprimao je isprva pejzaže de
Kiriko, uglaste ulice sa strmim kosinama u čijim se svim izgledima
8
na-dvišeni toranj od svetlih cigala klati kao klatno. Ulica je broj 6, trg
Muhameda Alija: okruženi park od smreka i sivih stabala kao turskih
minareta, redovi petunija i hrizantema su upareni kao mladenci sa
redom Kluzijevih lala, na gornjoj strani ka mostićima parka,
minijaturnoj projekciji ogromnog mosta koji deli Kairo na istočno i
zapadno, severno i južno od Rode.
Stambeni blok Makoraba preplavljen je otpadom sa obližnjeg je-
zerceta fekalija, pa njegove zapuštene kamene boje imaju prozirno
nedo-dirljive zidove, nešto kao namerna optička vizura jednog kvarta
u kojem ima nekoliko kapija nalik Bab el Futuh.
Teškim i dugim koracima se zaputila ka Ahmetovoj ulici, koja je
bila omanji bulevar, i gde je gotovo ceo njen život cirkulisao. Bilo je
to, tako-reći, nalik životu peščane školjke koja se jedino oslanjala na
sopstveni instikt i sunčevu svetlost. Bez ijednog pokreta, praveći
mehaničke trzaje nogu usaglašenih sa mrljama od blata na felnama
automobile prolazila jednu za drugom, prodavnicu voća u
konzervama američke firme Štok, pekaru integralnog peciva pod
velikim prugastim tremom, zastala je da osluhne muziku orkestra
veoma zanimljivog imena, a kada se nagla da pogleda raspored papira
u torbi, visoke fasade od nebranog mermera, mnoštvo figura atičkih
dimenzija sa nepravilno prelomljenom kosom i grudima ravnijim od
površine potpornih stubova, znala je da je bila je tu.
Već je dosad naučila raspored kancelarija i prodavnica u ovom
malom ćošku njenog života. U 9:30 bila je u kancelariji Mahmura
Abasa u Foreign Office. Kancelarija se nalazila na mansardi,
skučenom prostoru koji je bio gust prašinom i memlom iz razvaljenih
vodovodnih insta-lacija, na mestu gde bi na ulici stajala trafika bio je
mrko crveni sto sa pisaćom mašinom, redom postavljenim jedna za
drugom, Remington, Woodstock i Hammond, signali sa slovima su
nalepljeni preko tipki ve-ličine zrnevlja. Iznad vrata je pisalo na
bakarnim pločicama ”Halba” pošto je do skoro ovaj prostor bio
ispunjen zadimljenim kladioničarima ispijenog lica koji su gužvali
tikete i bacali u rupe iz kojih je virio stalno mišji rep nevidljivog miša.
Na vitrinama je bilo letargičnih ostataka viskija kao skoričale krvi
mutno bronzane boje, ispod slike kraljice, koja je ozbiljnim pogledom
9
prostreljivala službenike na brodskom klimavom podu, bio je natpis ”
Jiftal Alah”, ali je on na volšeban način nestao iste noći kad i natpis
ispod timpanona Varadahajin, samo tako iz puka, kao digresija
vijetnamskom sindromu činovničke klase.
Bio je zadužen za pokretanje dnevnog časopisa “ Kultura” koji je
čitaoce fascinirao stvarima iz domena arheološke mistike, koja je
uzgred rođena oko tri sata severnije, na starom platou. Mahmur Abas
je poskakujući šetao s jednog na drugi kraj hodnika koji se protezao
zagu-šljivo kao trup usisivača, a on kao koštica šljive, u svom
modrom odelu sa šalvarom koja leprša na promaji između dva
susedna ventilatora od pla-stike, što se topi kao vosak.
***
Čekala je oko petnaest minuta, dok je Abas nije prozvao.
Hrapavim glasom je protrčao kroz prostor ispunjen vantelesnim
česticama koje lebde neprozirno u vazduhu. Svojim mislima je bila
duboko predana članku koji se ticao rasta poklonika paganskih
običaja i totema, kojih je sada bilo više nego u doba kada je Rimom
vladao kult Mitre sa istoka. Običavala je da svoje uvodne radove
počne nekim Kernmišovim be-sedama, a onda se njen unutarnji glas
sve više budio, insiracija je bila kao vino, pomisli ona. U prljavim i
mračnim odajama slavio se Bog Svetlosti i Pobede koji je ljudima
doneo Prometejsku vatru. Na svečano belom papiru koji je oslikavao
njen elegantan i svečan ton, kojim je uzgred i hodala životom, pisalo
je pri vrhu:
12
kamena sa dna Jezera. Odlučila sam da poslednje sate provedem
tamo.
Ako nešto mogu da uradim to je da svoj bedni um zaveštam
Kastelu kao malter.
Videla sam tvog šefa. Veoma je uznemiren zbog vesti sa granice.
Zato je i kupio tuce piletine kojom zagrejava svoj stomak pre nego što
se vrati svom životnom saputniku, ratnom krajoliku, pejazažu
isecenih ruku i nogu, iskasapljenih leševa nad kojima niče stepska
ravnica.
U Verdenu je sve pusto jer niko neće da jede sa obližnjih polja.
Kažu, javio im se Sveti Sebastijan i rekao da su ona otrovna duša
umrlih ra-tnika. Inače, krastavac je falus magme iz zaleđenog
pleistocena, paradajz obrijana glava nemačkih dezertera. Zato se i na
ulicama mogu videti ble-da lica koja umiru od gladi, otrovana
duhovnom blasfemijom. “
Klimala sam samo glavom jer drugo ništa nisam mogla jer je
svaki drugi deo tela bio van domašaja. Svaka crta lica je govorila kroz
nos, ja sam osećala kako je smrt možda po prvi put zarazna“
13
Gotovo nesvesno, vraćala se onoj svetlozelenoj sofi koja je upo-
tpunjavala mediteranski ukus. Telford koji je ležao opružen na
krevetu kao slobodni Prometej. Sada je jasno sagledala sve njegove
crte lica koje su se iskristalisavale na popodnevnom suncu, sve sto je
želela da zna od ovog gnostika, koji je posredstvom nekakve
spiritualnosti (ili je to mo-žda drugi naziv za ljubav ako se ona
posmatra kao ventelesno vrenje?) ili crne magije prikovao sav njen
život za nepoznatu teritoriju koju je tako malo znala. Suočena sa svim
svojim problemima koji su udružili formi-rajući Pandorinu kutiju,
koja je ispisana na ovim vlažnim stranicama koje je svo vreme vodio
Kernmiš, kako je ona nazivala ovu otmenu sofu koja je bila njen
najbolji prijatelj, razumevajući svaki njen pokret i svaku tačku na
njenom telu. Za nju ga vezivalo neko univerzalno osećanje, koje se ne
da objasniti zbrkom glasovnih simbola. Bila je i to vrsta nekog gno-
sticizma, trebalo je to doživeti pa osetiti potrebu da se objasni
unutrašnjem bicu. Sada je taj labavi povez papira bio u njenoj ruci kako
pustinjska prašina sa visokih piramida ne bi iščezla tek tako, kako vetar
iz kule velikog kipa vremena ne bi uništio ovaj vredan zapis o
metamorfozi njenog bića.
To više nije bila ona, bila je na ivici života i smrti, bez ikakve
volje da se bilo gde zadrži. Nije pripadala nikome i nije ni želela.
Želela je samo da što pre ode i započne sa čitanjem Kernmiša.
14
zagonetni lik koji je sve vreme bio tu a nekako uspeo da ostane van
njenog domašaja.
Kao boja koja hoda po ivici rama.
Dugo je razmišljao pre nego što joj je prišao.
Još uvek se prvi sunčani zraci bore sa nasrtajima crnih oblaka.
Kralj Eol svira harfu i poziva moćne monsune, beskrajno nebo se
para, i kroz njega se kao mrlje na čaršavu naziru ciste zvezde. Jedino
tako je mogla objasniti pojavu Teofila. Na peščanom putu se rađaju
novi krajolici ove-nčani krhkošću, poneki se oposum sakrije u
zemljani kanal dok pokretni pauci pripremaju trpezu za Božić.
Sve se u pejzažu promenilo osim atmosfere sa autobuske stanice
koja je ostala stecište izgubljenih duša. Maksimilijan prilazi pomalo
utučenim glasom kao da najavljuje prinudnu smrt ili neuspeh prvog
izdanja Kern-miš, iz džepa vadi staru mornarsku lulu i gestom koji
zahteva više nego precizne pokrete kičice najavljuje smrtnicima da je
put u pakao zakrčen jer su se debeli zaglavili još u predvorju.
Tim slikama počinje dan.
18
Tihim pokretima je ušla u zamak Brien. Tada pomalo nesigurna,
sti-snula je Kernmišov dnevnik i nastavila dalje. U impresionističkoj
atmo-sferi, simbiotički su sedeli Aida i Maksimilijan, Teofil i Salome,
Telford i Geb el i Trinidad, Fatih i Muzampa. Reči su se same
iskrcavale u vazdu-hu, formirajući skicu koju su pravili koncentrični
krugovi na platnu, onakvu kakva je bila u Arhimedovoj glavi.
U uglu pored prašnjavog gramofona madam Branšo svira Ozima-
ndijasove melodije, sunce neprimetno zalazi za oblake, a sastanak je
već u toku. Karirane tapete podsećaju na rešetke, čeljusti zatvorenog
prostora oslobađaju duhovni smrad skriptorijuma udaljenog nekoliko
milja odavde. Napolju je upravo ono podneblje kada se maske izvlače
iz pra-šnjavih sanduka i oživljava priča o hiljadu naličja.
” Grad bi totalno oživeo. Muslimani domaćini, Jermeni domaćini,
Jevreji domaćini, Grci domaćini, povezani pupčanom vrpcom zado-
voljstva. Ulice šarene kao nejlepši ćilimi istkani najiskrenijim
osećanjem požude i sladostrašća. Ovo je mesto metropola ljudske
duše. Sada zauvek ovekovečeni rukom velikog mecene na
zemaljskom platnu, užurbano kuju svoju sudbinu dajući njihovom
životu spektar ljudskih boja.
Mesečina se polako spušta nad gradom koji je sačuvao tradiciju
sre-dnjovekovnih plemena, koja se dodajući slatke priče harema i
leteću mudrost persijskih imama stvorili novu renesansu koja prodire
duboko u ljudska srca i zauvek veže za prizor ispijanja čaja pod
vedrim nebom. Nas jedanaest ponovo okupljeni na terasi mule
Judrulma, razmišljamo o po-eziji nebeskog platna i astonomiji našeg
tela. Dok se zvezde polagano še-taju po ovom prozirnom šetalištu od
sedefastih očiju i rumenih obraza lepih devojaka koje su svoje duše
prodale slepim pesnicima, umetnost se proširila i na profano.
Raznobojni jastučići, dar gradskih tkača, vekovna težnja umetnika
da inkarniraju nebo na zemlji, mnogobrojne arabeske, gotovo svaka
bolja od prethodne, plemenitija, pitomija, odiše svežinom, i dekor
utapa u slo-bodu Orijenta. Iako je ovo zvanično jedna tačka na mapi,
grad obitava na istom meridijanu kao i medijum sedam svetskih čuda.
Zemlja iz putopisa hiljadu i jednog trgovca, veče sa draguljima i
pesma od kristala. Vreme u kome se uživa, gde se horizont kupa u
19
misteriji. Turisti zame-njuju svoju mlečnu put korom kokosovog
oraha. Tu i tamo neka prola-znica koja tiho oplakuje odsustvo svog
ljubavnika. Nebo se iskristalisalo od grimasa olujne noći.
Mediteranska slast je istinska strast ovog podneblja. Vreo vazduh
se širi gradom, istorijski monumenti trule pod uticajem paklene
stihije. Kapi vrele kiše povećavaju agoniju tla. Karikature se ne miču,
polako osveštavaju kult ukućana. Tamna plava galabija se rastapala
pod okri-ljem noći. Sa vrha stare medrese, koju je osveštao Efendi -
paša kao po-klon gradu i koja je pretvorena u kazino, vidi se prelep
mesečev pejzaž. Posrnule mesečeve dine okupane limunom odakle
Lilit pleše do zore.
Ka unutrašnjosti grada se orila povorka. Zikr je plamteo na
ulicama Grada. Sve u službi svet(l)osti. Naši mehanički pokreti
uzimanja busbusa i sutlijaša, jednaki jedino sa pomeranjem
suncokreta. I maslačak je žut.”
20
zanimanje za neke polumozgaše ili prljave varvare koji se bore u
blatu i pesku.
Kako sam protumačivši njegovo pismo nazreo uticaj te magicne reči
na njega, mislim da znam zbog čega je učinio to, za nas neljudsko
delo, da-jući za pravo Mefistu.”
“ A jel’ draga Atino, sta je to. Šta je našeg dragog Arlekina oteralo u
lu-dilo. Zbog čega se moj dragi bombon ubio. Želim da mi kažete
odmah!”
“ Da li i ti Aida zeliš da čuješ odgovor ili ga možda već znaš? Ti si
bila njegova muza kada je u pitanju muzika. Ne moguće je da si bila
na dista-nci kada je u pitanju Laureat .”
“ Telford je oduvek bio čovek koji se krio pod plaštom svoje
podsvesti. Geb el, kvart osame u koji se duboko uvukao bežeći pred
neza-dovoljstvom u koje ga je oteralo sivilo ovog krajolika. Odgovor
na pita-nje koja je kap prelila čašu, znaš ti…Geb el.”
Prevelika bujica emocija i duboka tišina potresle su Geba koji je
duboko bio dirnut ovim poslednjim što je rekla Salome, budući da je
ot-vorio neke skrivene stranice. Aidini pogledi su se sabirali na tom
licu koje već godinama ocrtavaju bore i pilule od neispavanosti.
Sećala se i dalje onog njegovog rituala kojim je započinjao svaki dan i
koji je takoreći bio herojski pokušaj da se pobedi mehanizam
vremena. Svakog jutra bi sko-čio sa kreveta na dve noge. Uključio bi
radio koji je ujutru najavljivao molitvu a posle toga i Misirski kvintet.
Nakon toga bi otišao do kuhinje gde je kuvao čaj od mešanih agruma
koje je zaslađivao jednom manda-rinom. Nakon toga bi se vratio
sanjarenju do podneva nakon čega bi ustao, popušio jednu cigaretu koju
je prethodnog jutra kupio Teofil, u sebi se slatko naslađujuci jutarnjom
pozajmicom. “ Tuđe - slađe”. Da, kao i uvek.
Sa dubokim prezirom koji je rađao i strahopoštovanje prema Salo-
minoj hladnokrvnosti, gledao je ovu crnomanjastu devojku koja je
svojom bujnošću i prirodnošću nadmašila zelenog čoveka. Pomalo
rastrzan između zajedljivog pogleda lokalnog ambijenta i Egziperijeve
21
slike koja je stajala iznad kamina (Poklon velikog pilota malom
princu), setio se kako je Telford uveče pred spavanje govorio veoma
čudne, i sebi nedolične stvari.
“ Sećam se da je mesere uvek govorio o subjektivnoj suštini
racionalnog ogleda, o sunđeru sa hiljadu rupa. Stoga je on na
stvarnost stvari, pose-bno sa stanovišta pisca i kompozitora,
posmatrao kao na objektivnu ce-linu gde svako od tonova postaje
koordinator jednog velikog ogleda. Taj ogled je bila knjiga sa hiljadu
lica, hiljadu misli i odgovora. Ona bi je-dnom svojom rečenicom
rešavala sve enigme vremena i prostora, razbi-jajući kovanice kao
tekovine ili vremenske dvodimenzionalnosti.
Godinu dana pre borbi na Mediteranu, na vratima se pojavio jedan si-
ćušni, brkati čovečuljak koji je govorio smešnom mešavinom
francuskog i nemačkog i koji se izdavao za velikog pilota, Rože Mari.
Kasnije sam tek saznao da je u pitanju Egziperi. O čemu su govorili,
ne znam. Su-tradan je od mene tražio da nabavim pisaću mašinu i
počnem da kucam svaku reč koju on bude izgovorio. Do smrti je taj
sanovnik bio na toj po-lici, uredno spakovan između Kernmišove
Aide i putopisa Od rođenja do smrti . Ako dopuštate…”
22
Na čelu kolone se nalazio nemilosrdni demon, zaogrnut šalvarom
i svilom, duge haljine su se pružale duž celog tela koje se završavalo
Maro-kanskim fesom.
Lebdeći između sna i jave, konjica nastavlja svoj pokret suočena
sa blještavom vrelinom peska. Suočeni sa neizvesnošću situacije u
kojoj se svaki sekund poništava onim sledećim. Konjica je konačno
uspela da pre-skoči ovaj debeli i visoki tamni, kao Vavilonska kula
čini se. Hrpa ešarpa pala je sa vođe i njegovo lice je poprimilo izraz
večne borbe dobra i zla (U vihoru rata / sukobila se dva brata) za
oslobođenje poslednjeg kvanka čovekovog bića. Njegovo ime je
trošno, ne postoji. Njegov lik je urezan u svest svih nas, jer je svako
zgrožen likom Princa Tame, sina Limba i kralja Iblisa, Kerberove
čeljusti.
Glasnik nije bitan jer je kutija otvorena, zadnja se nit iskidala, na
hla-dnom dnu kutije od žada pisala je nemilost kosmičke unije. Hari-
zmatična spoljašnost unutrašnjeg zla.
Spoznaj istinu i postaće tvoja smrt.”
Sve je to kao duboka rana, kao sva gnojava prošlost protiv koje se
borio. U sebi, fra Gabrielo zamišljao o zamrljanom zalasku sunca
koje ometaju erozije dalekog plavog neba. Njegov lični opis se kretao
od vra-pčeg trupa sa orlovskom glavom do embrionalnog začetka
americkog hrasta koji je iznenada prestao da raste. Zbog čega? Da li
zbog Telfordove kritike ili lošeg kvaliteta posleratnih konzervi mesa?
Poneka reč nade koja tiho žubori niz ovaj verbalni mediuum.
Dugo je trajala ova etika praznične tišine. Niz glavni put se vijorila
duga magla, iz hodnika se čuje dugo Gebovo kikotanje, čin završene
mla-dosti ili starosti koja potekla rano, kao krv gusta.
Razgovor koji je tekao se toliko izmešao, izgledalo je kao da ura-
njamo u neku čudnu leguru koju su gradile naše zadžabaka reči. Na
ne-kom drugom mestu, ovo bi izgledalo kao neka predigra
samoubistva, po-želeo bih samo jednu cašu viskija, otišao iza i izboo
se pošteno dagerom. Ah, darling, to bi bilo tako lako. Možda isuviše
pa ga smesta odbacujem. Mislim da je realnije rešenje da se zauvek
prekinu ovi sastanci, da se pre-ko kapije hotela prebace sivi lanci koje
će metalaranha da isplete. Ovo je bila jedna od onih etapa koje vode
misterioznom: Zašto? I onda se izne-nada sve vraća toj bolešljivoj
realnosti koja nam nameće samo jedan odgovor: Zato što…
Svi su se naveliko zamislili u sebi. Verovatno iziritirani
dobovanjem kišnih kapljica koje su podsećale na lešnike svi su se u
glas, kao u onom Šekspirovom horu složili da je vreme za polazak.
“ Zbogom Teofile. Dabogda sa sobom poneo u grob poneo sve loše
misli sveta i grčku satiru. Odlazi zli duše…“
24
“ O, Maksimilijane, veštačka jedinko i Biblijski kolaborantu, ustaj.
Treba da digneš svoje perverzne oči sa ženskih butina.”
“ Adame oprosti mi grehe ( Da li jos neko ovde pravi Kvirinalske
orgije. Ovaj je grad otmnen u svom smislu reči. Možda od narandži i
crvene kabeze). Uzgred mislim da Aidi treba predati Telfordove
beleške.”
“ Mislim da je vreme za pokret, vi bezočne zajedljive zveri.”
“ Mi konzulovi prijatelji (Tvid: S obzirom da zvanje univerzitetskog
profesora nesto znači u ovoj straćari životnog iskušenja počeo sam
da držim časove građanskog vaspitanja koji su bili poslednji voz za
igru sta-klenih perli, u oblasti niske trave iz kojih niče mnoštvo
rumenih pla-niniskih dojki)”
26
“ U međuvremenu se bar napunio, postao košnica zlih misli i šašavih
predigra. Uz viski pokušavam da saberem svoje raštimovane misli
( Naše kretanje u suprotnom smeru od kazaljke na satu govori o
neprirodnosti ljudskog hoda i potrebi da se pad sa drveta ponovi).
Aida nanosi ruž boje nektara na kome jarko piše ”L O V R”. On
aliteralno deluje na moje misli i reaguje na osvetljenje u pravcu koji
održava plamičak mog stola.
28
Kada sam se okrenuo ostavio je svoje ime i adresu. I nekoliko
zrna burija kao baruta.
Ulazi čovek koji liči na sve samo ne na ono što je. Italijan, mlada-
lačko lice trgovca umetninama ( Umetnost se ne moze uništiti niti ni
iz čega stvoriti, ona prelazi iz jednog oblika u drugi, iz nerealnosti u
realnost) nestalo je zajedno sa odlaskom njihove tako voljene Saki.
Prestajao je da važi obrazac po kome bilo koja primesa zla ne može
da poremeti leguru koja zauvek ostaje dobra.
Izgubio se, negde u etru njegov je smisao osporila dinamika sve-
tlosnih godina, i ostao je kao klin, zajedno sa Telfordovim smehom,
negde daleko toliko da se ne sećam više. Jedino čega se sećam su one
grube crte lica i plavi žaket iz Mančestera koji je bio njegov
neizostavni element, nekako čovek unutar čoveka, Teofil unutar
Teofila.
32
Geb el je danas bio kod mene. Rekao je da kao ministar kulture
želi da otkupi Teofilovu biografiju i od njega napravi državnog
heroja, prvog u istoriji ove male države. Samo sam se tiho nasmejala i
pitala da li je za čaj. Kao prijatelj, rekao je da, sa limunom. Rekao je
da će se odsad zvati Ibn Ahram i da ću kao ucveljena udovica dobiti
veliku belu kuću sa sli-kom u svakoj sobi, i veliki beli radio koji
prenosi uzivo Koko-Trinidad. Istu onu kuću sa trga Čempresa, odakle
pogled dopire do velikog plavog horizonta koji guta suncev disk. ( O,
Teofile zar nam je suđeno da po-stanemo fragmenti jedne velike
nedovršene slagalice. Zar zaboravljaš kako je originalnost skupa
stvar?)
33
Novi vlasnik hotela kaže da ponekad uveče čuje glasove morskih
vu-kova kako soliraju iz dubine mora. Možda je njihov glas pokupila
neka morska školjka i od tih tonova napravila sebi muzičku kutiju.
“ Ne pokušavaj da me zadržiš tim ispitivačkim pogledom. Moram da
ostanem, da kažem još što šta, ali se plašim da neću izdržati. Sve je
ovo tako jako, kao elektrošok za moje plahovito ja.
35
“ Reci mi! Reci mi neki od Emrazovih tonaliteta, neku lestvicu koja
dočarava ovaj trenutak budući veoma romantičan.
Da čujem!”
“ Moje sposobnosti su daleko od slavujskih, ali evo jednog pokušaja.”
Krajnje nesigurno zavlači ruku u svoj oronuli kaput i iz gomile
prašine izvlači nekoliko papira od kojih mu je jedan toliko privukao
pa-žnju da se najedanput, na deset sekundi isključio iz ovog sveta i
Še-kspirovski počeo da podražava noćne korak. Sve je bilo uvertira
jedne kraće pesme koja je posebno privukla pažnju u tom trenutku.
Sada je imao priliku da postane dvorski pesnik.
36
Ne sećam se šta ga je u tom trenutku pokrenulo, ali to je bio
isuviše jak trzaj, kao duh koji sve bore i ispunjava svaku liniju. Čitav
se taj mo-ment urezao u meni, kao kakav prolog novonastupajućeg
scenarija.
Nekako je uspeo da je trgne iz mog nesuđenog sna, mada će u je-
dnom takvom naći kraj.
“ Aj, moram nesto da ti kažem… nesto što sam juče saznao.”
“ Reci Teofile!”
“ Ja sam skroz izgubljen. Skroz na skroz, Aj.!”
“ Kada si to shvatio?”
“ Na rođenju. Neki grubi glas mi je to najavio. Pad sa zvezda.”
“ Misliš li da je to Bog ili materična sluz?”
“ Pre bih rekao odjek duhovnog predvorja, neka simbolična pojava
koja počinje munjom i završava se uranjanjem Titanika. Kao
karikatura živog leša spoljašnjosti. Salva me madre!”
“ Oh, Teo, za tebe nema spasa.”
“ Ja tonem.”
“ Ne do sutra nećeš potonuti jer idemo u amfiteatar da slušamo tog
tvog slavuja.”
“ Zakoračićeš u tamnovanje, i to možda neosetno, ali što sve svesnije
bu-des osećala svaku kariku tog lanca i mehanizma vlasti, osnovnog
simbola Ograničenog, shvatićeš da je tvoj život Adamovski dug.”
“ Odakle ti to? Šta lupaš! Nas je život u našim rukama, kao vrelo
gvožđe, oblikuje se sopstvenim principima volje i želje. Tu leži
istinska životna strast - budi voljan i želi!”
37
da me nije tištila i bolela ta njegova bolest koja se ukorenila, na neki
neshvatljiv sam srasla sa njim u tom njegovom bolu, postala punovrani
član koliko i uvo.
40
Teofil je svoju nevestu, srnoliku Aidu ispunjenih obraza, uvijenu
u svoj stomak kao klupko ebonovine, izveo u šetnju oko pola pet, još
uvek se kao iz starijih dana orijentišući pomoću ostataka mahovine
koja se hvatala po površini rumeno crvenih cigala koje je Rebeka
dodirivala samo vrhovima svojih nežnih kremkastih prstiju. Vetar joj
je nosio ma-ramu koju je stavila preko svoje kratko podšišane glave,
od pozadi se video njen smeđkasti sjaj koji je farba ostavljala na
krajevima oko ušiju, delovima vrata gde je njena prava kosa prelazila
preko svojeg ograničenja.
Žbunasta kosa. Miriše na jagorčevinu, uvijena oko struka, nekada,
šeta se ulicama Nišapura, klizeći po savršeno pravim leđima kao po
oštroj ivici rama. Kada je prvi put sreo ličila je na otelotvorenje mašte,
sa svojim dugim prstima i noktima koje je mazala u bordo, usnama
koje su ličile na zreo plod smokve, išarana brojnim rupicama od zuba,
noktiju...
Pustio ju je dok je obilazila oko drevnih ruševina, posmatrajući onako
u strahopoštovanju, širom otvorenih očiju gde njene sedefaste zenice
dolaze od izražaja, nekoliko zidova koji prestavljaju unutrašnjost
kupaonice, rupe u zidovima kroz koju je voda, topla i mirišljava, tekla
u dugim potocima, nekada toliko da je voda dostizala nivo vrata u
sedećem stavu. Dodirnula je sivi kamen koji je sada bio prljav i hladan,
sela na njega tek toliko da oseti tu draž koja je zaokupljavala tuđ razum
nekoliko godina pre.
Teofile, dođi! Kako bi samo želela da se ovde odmorim uz jedan
mlaz ružine vodice, opustim svoje pete koje gore od vrućine,
zasigurno.
43
Problem u njoj je oduvek bio njeno nestajanje iz sopstvenog života
koji je po definiciji bio ukočeni ud. Sada kada je kao Dedal osetila
slobodu, mo-žda se razmahala, ali uskoro će neko da sve to reši.
Zar?
Da, još večeras ću porazgovarati sa Telfordom, mislim da smo našli
glumce za večerašnju predstavu. Iznenadiće se šta sve imamo na
repertoaru.
46
Bilo je isuviše lako nagaziti i preći preko gomile koja je sada
kuljala iz svih kutaka grada. Praznik. Svetac. Kao da je ceo grad bio
zatvoren u taj jedan kvart Masline koji se nalazio u sredini, prožet
niskim i uskim uli-cama, kaldrmom koja je ođekivala i lomila
točkove kao čačkalice. Osetio je miris živog mesa, miris cveća i
povrća koji je u vazduhu koegzistirao sa sitnim česticama prašine i
čađi koji su šiljali zi mnogih dimnjaka. Osetio se klaustrofobično
možda po prvi put još od kada se našao izgubljen u holu sopstvene
kuće, okružen gomilom nepoznatih lica koji su kao i sada izvirali
svuda, krijući se iza prozirnog plašta koji je delio samo jedan santi-
metar jave, ali sad nije mogao da pobegne ispod stola i zapuši svoje
uši sitnim komadima trešnje koja je rasla u okućstvu. Bio je izgubljen.
Njene sitne oči su ličile na drago kamenje koje je rasipalo svetlo
kroz svoje neravne strane, sudarajući se sa senkom sunca i muzike
koja je poi-grvala na trgu. Svi oni, muzičari i životinje, bili su opijeni
njenim po-gledom, pokretima dirigenta koji štimuje svoje
instrumente. Neka ara-pske princeza zasigurno. Neka prelepa kraljica
obasuta draguljima i lju-bavlju, zrači harizmom koja prosto pleni,
pokreće sve njih koji oko nje obigravaju, uslužuju je i obožavaju kao
totem ljubavi, lepote, harmonije, sreće, kao otelotvorenje kosmosa i
Venere koja jednostavnošću zavređuje čovekovu znatiželju i
opasnost.
Dodirnula je svoj gležanj, stideći se tog svog prostog parčeta tela koji
je bio ništavan u odnosu na dijamant koji je princeza držala u svojim
no-ama, kao samo jedna od zrna bisera u nisci, posramljeno je
posmatrala nju koja se šepuri svojim bogatstvom i nevinošću,
flertujući sa okolinom koja je oberučke prihvata kao predigru.
Posmatrala ga je kako okreće glavu od nje i pravi se da mu je sve-
jedno, a u stvari, u sebi umire od ljubomore koja nadgriza njegovo
tro-šno telo, troši se izlišno i nestaje kao činovnik. Da li slabost duha
ili ne-dostatak libida, nečega što bi ga odvelo do toga da stoji
47
uspravno, kao lik palme koja nestaje pod pritiskom karoserije koja se
obrušava na nju. Sasvim svejedno, bilo je u njegovoj glavi nešto što
ga je navelo da ćuti, da se ne suprotstavlja tišini već zanemi, zaćuti na
uštrb svojih emocija koje su da pritiskale kao i gravitacija. Prisetio se
nečega u prošlosti, nekih jalo-vih pokušaja iz prošlosti koje su mogle
da ga ohrabre i osveste. U sebi, proklinjao je nadolazeće trenutke,
osećao se potišteno, pobeđeno, uporedo sa besom koji je kao para
kipteo iz njega u tesnim kolima je njen miris zauzimao sve veći
prostor, šireći nozdrve kojima je sebi krčio put u bezizlaz, neke tamo
vedute, panorame koje su pred izbijale u defo-rmisanoj formi, igrale
se poput leptira oblikom i bojama, igrajući život u svojoj beskonačnoj
formi slobode koja je sekla oštre sunčane zrake. Bilo mu je krivo pre
svega tišine koja ju je nadvila i učinila tako starijom i ozbiljnijom i
slabašnijom. Nije do izraćaja dolazio taj njen nadrealistički daimon
koji se šćućurio kao pepeo u grotlu, ispunjavajući onu belinu između
nosa i obraza, usni i nosa i nosa i čela, ušiju i ostatka koji se ticao
njenih anđeoskih crta lica.
Zaboravio se. Dok je upravljao volanom ona je sve više tonula u
apatiju.
Čini se da se gužva sažima. Po ceo dan su ulice zakrčene živinom
koja pokušava da odleti i hranom koja pokušava da pobegne.
Majku mu...
Za trenutak je samoća izgleda savladala njega. Našao je sebe u
opu-štenom stavu, sa rukama koje landaraju u prostoru i nogama koje
se šire i udaraju njena kolena. Tu je naišao na nju koja nikada nije bila
stvarna za njega, neka njena vizija koju on nije mogao da savlada u
snovima bes-krajno se diveći njenim nadbožanskim osobinama,
njenom telu koje je bilo slobodno, slobodno da se provodi i radi šta
hoće, da bude opušteno i stegnuto kada ono to hoće i koliko to hoće,
da slobodu sagledava u nekom novom obliku u kojem to smrtnici ne
mogu da zamisle.
48
(Pre neki dan mu je palo na pamet da napiše roman o jednom
danu, sve njegove metamorfoze, o tome kako evoluira od
Ustajanjaranoujutru, preko Bunarenjaupodrumu, Kuvanjatoplogčaja,
Ljuubljenjasvojedrage,Čitanjaknjiga,Pogledanaimanje,Dobijanja dva
prelepa žrebeta ,Destilacijebelogvina, Kušanja sunčeve
svetlostikojaseresipanamozaikucrkve,do Nekoliko časova sitnog
lenčarenja, Ispiranja praga mrljavom tečnošću itd. ali ona je samo
odmahnula rukom da se dan ne može prepričati jer je on perpetuum
mobile)
49
I won't tell you again. That's the way i feel you want to loose yourself.
You don't want to confess to yourself that you are affraid of yourself.
In some kind of madness, or I don't know what, you are trying, again
and again, to be possesed and tortured. I'm scared.
It's my way of life. To get to see something that I won't do with my
senses. They are worthless as a pocket penny in sex shop.
51
ulazu u grkljan, trlja njegove silikonske žičice koje opet doprinose
agoniji koja u njegovim mislima ima mežugalaktičke dimenzije.
Kao crna rupa. Već je zamišlja. Grotlo jednog velikog ciklusa koji
podseća na oprašivanje po svojoj učestalosti i sponanosti, umišljaosti i
uviđajnosti. Nekoliko sekundi u kojima radilica u njemu seje seme
duboko u gnojavom tkivu koje puca kao procepi u zemlji posle vu-
lkanske erupcije. Začuje uzdahe koji se ponavljaju, skerco, pa ponoco
skerco, i tako nekoliko puta neko trabunjanje koje ga dovodi do
početka. A početak je kraj. U svoj toj sporadičnosti koja se ponavlja
kao rupa na dolapu, on začuje samog sebe kako pokušava da odagna
taj osećaj zaostalosti i malenkosti. Vadi svoj nabubreli crveni penis i
počinje da ga opipava sa svih strana, lagano klizeći vrhovima prstiju
po njegovim ne-ravninama, suosećajući se sa njegovom kožicom na
kojima ima ožiljaka od prstiju, zuba, mrvica hrane koja trbuhom
dospeva do stidnih dlačica. A onda ponovo agon.
San je sve bliže. Čini se tako umilno i pitomo, oseća ruku kako
mu drhti, a njegov penis ispušta lepljivu skramu koja sada pada u rupe
između razmrdanih greda na podu modro braon boje. Nekoliko
trenutaka čeka da uhvati vazduh koji upada sa laserski oštrim ivicama
svetlosti kroz rupe na drvenom zidu, one ga svojim neravninama i
koncentraciji podsećaju na površine meseca, na njegov stidljiv osmeh
sa citadelskih teleskopa, sa nekim zašuđujućim opuštenim hodom sa
kojim ljudi govore o mesecu, njegovim menama ili metodima
apstrakcije sa kojima se objašnjava njegova vekovna privržensot
planeti zemlji.
Geb El! čuo je povike, Geb El! bilo je kao da se nalazio u nekom
epi-centru koji je izazvao nezapamćen šok kod glasine koja ga je
svako-dnevno posmatrala kroz sitna okna razbijenog prozora, slala
mu svoje signale u vidu razređenog vazduha koji je jeo kao bolesnik
na cevčicu. Bude se stanovi iz kojih vidi nekoliko glsova na koje je
njegovo uho tako dobro naviklo. Dok se vrti i pleše, oseća nečiju ruku
kako mu pomaže da savršeno održi ravnptežu i oslobodi se svih stega
svojeg tela, dok se ci-ganin i gitara razvlače u nedogled, gube oblik i
boju i postaju jedno, je-dno kao braon boja koja pada na jednu ivicu
pastela.
Ušao je u sobu baš pred samo veče. Prošao je pored nekoliko čaj-
džinica i kupio kutijice čaja, stavio ih u torbu. Bilo je lako.
Od Teofila je nabavio Džez. Džez. Džez. Džez je bilo njegovo
ime i on sam, ako se pitao neko. Umesto lične karte, pustio bi nekom
svoju omiljenu ploču Stan Getza, možda i Koltrejna, Monka, sedeći u
svojoj zaglavljenoj fotelji tik uz užarene ivice radijatora.
Najlepša žena na svetu je Bili Holidej.
Dok je koračao ulicama slušao je kroz tanke zidove muziku
kafića, žurke u regtajmu, beskorpulozne mešavine crnaca i belaca,
točeni viski koji smrdi kao rasečena svinja. Sve je to bilo u nekom
trenutku iole oči-gledno da, kada dođe vreme za aklimatizaciju, da
počnu se prepliću u drugima, da jedni dišu za druge, da ne postoji
spona već samo jedan veliki talas, talas oduševljenja, talas buke i
emocija, emfaza u kojoj bolest zamenjuje zdravlje kao pokretački
mehanizam, od svega nostalgičnog ti se povraća i vrti u glavi. Ne
postoji dobar trenutak za izgovor, izgovori su mana slabića, osećanja
koja te sputavaju da se priključiš nadolazećem svetu. Svuda oko tebe
ljudi se ekstremno brzo prazne, kao nepresušne cisterne koje izbacuju
malicionzni otpad prepun boja, glasova, senki, idi-oma. Prepliće se
tišinaiznutra koja sada postaje pozadina jedne velike li-turgije obojene
u crno, boju pepela, povraćke i pišaće, zvuka iznutrica koje se
verglaju u tom mukotrpnom procesu istrebljenja do ranih juta-rnjih
časova. Na takvom pijedestalu naš leži Novi Jerusalim.
Unutra je smrdeo duvan. Omirisao ga je sa stepenika, dok je
bauljao sa kesama punim hrane i ostalih potrebština, upregnutim na
obe ruke koje su pomodrele na prstima. Sačekao je nekoliko trenutaka
56
usporivši sa cigarom koja je nastavljala da gori istom gustinom,
razvlečeći na jednom kraju pljuvačku koja je ulazila u sastav dima koji
ga je sačekao nespremnog, ne iznenađenog. Butao je po džepu kaputa,
tražeći među sitnišom i kovanicama ključeve koji su otvarali
polurazvaljena vrata. U ključaonicu je bio umetnut papir toliko
duboko da nije mogao da provuče jeftino izliven ključ sa svojim
imenom koje je sada bilo toliko inferiorno u situalciji u kojoj se
nalazio dok je svojim ušima osluškivao udar potpetica koje su zvečale
na krhkom drvenom podu velike dnevne sobe povezane samo jednim
uspravnim balvanom sa kuhinjom u kojoj je na stočiću u visini
njegovih nogu bio isklučeni radio.
Prokletstvo! Ušao je sa pretpostavkom da se iza vrata nalazi neko
ko je večeras zavisio od njega, neko kome je bilo potrebno njegovo
utočište, glineni krov između nekoliko limenih simsova na kojima je
voda klo-parala kao malajski bubanj. Ušao je požarnim stepenicama,
preko Tvi-dove terase se prebacio na fasadu i onda ušao kroz otvoreni
prozor, pored hranilice za golubove koja je sada razbijena ležala na
trotoaru pored stolice gde je ciganin svirao setno svoju gitaru.
57
njegovu ćosavu gla-vu. Pogledom je ispraćao putnike koji su se
napolju tiskali oko pekare iz koje je izbijao papski beli dim.
Konačno je u kući osetio toplinu koja se sudarala sa dijagonalnim
zidovima utopljenim u zidovima. Skrštenih ruku, sa knjigama u
krilima koja je odavala dostojanstven ton kada je jezikom oblizivao
pepeljaste ivice muštikle.
Tvide prijatelju, otkud ti ovde!
Mislio sam da je bolje da ovako uđem. Video sam kod Ermana
otvoren prozor, ali radio nije svirao tako da sam odlučio da uđem kao
Alarih. Kada sam želeo da čujem Mahna Carneval, šokirao sam se da
ba-terije nisu punjene. Nešto se dešava sa tobom!
Prozor se klatio na slabijem vetriću. Hladnoća je iskoristila svaki
tre-nutak da se lopovski iskrade iz olovno sive sredine koja se
providela kroz ponoćno nebo. Ceo svet je izašao iz jedne table lima
koja je stajala nakri-vljena na klobuku vatre uz jedan zid. Poslužio je
čaj u jednom dahu, saginjajući se po podu kako bi iz najnižih fioka,
na koje je padalo milje ispresecano biljnim i pitorsknim amblemima,
vuklo njene lakirane ivice ogrebane sitnim šapicama kojih je bilo
svuda u kraju, izvukao nekoliko sitnih činija u koje je složio dve tri
kriške limuna po obodu sutlijaša, pre-pečenih korica.
Ne, ma kakvi! Krenuo sam u snabdevanje. Čuo sam neki ciganski
Cirkus koji je svirao dobar džez i malo sam nakon toga prošetao po
gradu.
Nisi za čaj.
Nemam vremena.
Vreme je svuda oko nas. Samo treba da ga zgrabiš koliko treba i sve
će biti u redu. Vidi!
Geb El maše rukama kao da juri komarca i onda zahvata čestice
pra-šine koje padaju sa ormara stežući kao nešto važno. Izvukao je
svoju ogrebotinu koja je sada bila upaljena, crvena kao korica jabuke.
Evo, ja sada imam vremena.
58
Ne blesavi se zaboga, nemam vremena. Šta ti je to sa rukom, još
jedna od onih matorih divljakuša?
One najbolje plaćaju, i najmanje se žale. Sa njima ti je kao da piješ
alkohol. Ti diktiraš tempo, opustiš se i zamisliš kao da kormilariš na
Mediteranu.
A?
Ti nikada nisi želeo da postaneš kormilar nekog belikog broda na
Medi-teranu. Oni veliki koji krstare od Gibraltara do Aleksandrije.
Imaš svoju kabinu, svojeg kormilara, svoje goste, svoju hranu i
odmor.
Ne, zašto.
A, da, ti si oduvek bio obuzet ostvarenjem svojeg roditeljskog sna
koji su ti nametnuli tvoji krvnici. Kada si se rodio imao si svoj ram,
samo da ga popuniš sa svojom ćosavom glavurdom.
Prekini! Prekini! Kakve to ima veze sada, sa ovim što imam da ti
kažem.
Pa ne razumem šta jedan takav gospodin, sav doteran i skockan,
obučen u boje koje za mene postoje samo na platnu koje vidim na
jeftinim re-produkcijama, a u međuvremenu izblede kao veš, šta ti
radiš kod mene, evo ja te sada najiskrenije pitam. Mislim, to je za
mene čast, da ugostim u svoj najskromniji dom vaše veličanstvo, ali
ja i ti nemamo baš nikakve sličnosti.
Seljaku jedan!
Da, među ostalim stvarima zaboravio sam da ti pomenem da je moj
otac bio hranilac stoke na jednom malom imanju u Bahiji, gde sam se ja
rodio u jednoj maloj straćari dva sa dva. Majka nije mogla od tolike
skučenosti da izvadi sisu da me napoji, Bože !, pa sam zato napojen
mlekom crne etiopljanke Palmire koja je bila jedna od služavki na
tom imanju, DA !, mene je odgojila crnkinja, čak nisam mogao ni
majčino mleko da uz-mem, toliko sam bio osuđen na nemaštinu, da to
nije ni robovski.
59
Žao mi je, Geb Ele !
Zbog čega ti je žao ! Ne želim tvoje sažaljenje ! Odlazi prokleti
bogatašu, ne trebaš mi ič !
Telford je mrtav. Jutros su ga pronašli u laguni. Ubijen !
60
Uz gromke aplauze koje je pokrivao dečiji osmeh, na bini nasta tiši-
na. Emraz je bio poznat kao čovek rutina, pa je i ovaj put njegov ritual
dočekao ljudske poglede. Gebriel, koji je pored svoje uloge
Telfordovog sluge bio i domaćin pozorišta, brinuo se, dočekivao
glumce i udovoljavao njihovim detinjarijama, izveo je na scenu prase.
Jaka svetlost koja je isija-vala sa osvetljenja toliko je bila
dezorijentisajuća da je želeći da iskoristi trenutak počeo da maše tišini
i komarcima, mesto prepunoj areni.
Tišina. Niko se ne pomera sa mesta. Poneki osmeh i grubo
dobacivanje.
Približava se Ozimandijas. Polako dodiruje prase i počinje da
izgova-ra neke reči, toliko skladne i sa velikom jačinom i brzinom da
se slobodno moze reći da je to molitva. Telford počinje glasno da
prevodi:
“ Bože na nebesima, večna alhemijo i prva materijo, primi ovo srce
ne-znano, iskuj dušu zalutalu, rodi nadčoveka koji ce povesti narod
protiv neprijatelja, stvori svet po uzoru na raj nebeski. Neka se tvoja
reč blago-slovena vijori nad nebom zemaljskim.”
U tom trenutku u kom svako očekuje festival boja ili raznobojne
pa-pire kako lepršaju teatrom, on načini jedan ubitačno brz pokret
sabljom i posle nekoliko sekundi, u rukama mu se stvori brzo srce.
Još uvek je lu-talo, tražeći svog okovanog Prometeja i kad uvide da je
slobodno, ono izlete iz okvira i nesta u magli vremena.
61
mudrosti bio po-znat širom Levanta i čiji je poslednji učenik bio El
Krim, lično.
(Kernmiš: Dok joj tiho milujem usne ispunjene krvlju sabinjana i ep-
skom magijom, ona stoji nema kao karijatida i dopušta da joj drski
vetar miluje uvojke. Verujem da se sada menja moja definicija života
koji je u stvari izigravanje savršene realnosti. Potpuno zaluđena,
nedostatkom sunčanih zraka, njena osećanja su emulzija osećanja
potrebe za pre-življavanjem, bakine priče o princu na belom konju, i
mesečevih mena koje bude totem ljubavi sagrađen od kokosa i
španske mušice. Verovatno je dosad shvatila da se plejada ljubavi
završava povratkom u realnost, upotrebom magnifico ratio). Posle
bombardovanja stare medrese u kojoj je izginulo na stotine mudraca,
jedino se on spasao zahvaljujući duhu amfiteatra koji je ga je pozvao
k sebi. Nikada se nije plašio Božijeg gneva (Kernmiš: Njihovo
sažaljenje sopstvenim životom zamenjeno je saža-ljenjem prema
nama, naši daimoni su se zaljubili i počela je afera, svaki pokret je bio
ovekovečen produbljenim činom dok je svaki bliži kontakt bio
osuđen na falš). Tako je on jedini preživeo i od tada se predao po-
zorištu. Po ceo dan uređuje gradske novine Erlebnis koje pomažu
mlade pisce i pesnike. Tamo je upoznao Đulija Krotonea alias Emraz
alias Ozi-mandijas i zadivljen mladim umetnikom, odlučio je da mu
pomogne.
“ Bravo Đulio, bravisimo. “ Njegov primer sledila je gomila
obavijenih staraca koji su ustajali sa bakarno crvenih ćilima, još uvek
držeći eli u usnama kako bi osetili miris Tufahije koja je bila aperion
vivendi. “ No, bili nam pročitao neke stihove e Italia, tvoje rodne
grude?”
“ Današnji stihovi su mnogo inspirisani rodnim pejzažom i prvoj
ljubavi zbog koje sam pobegao pod Afričke skute. Sada se samo zbog
nje usu-đujem da pišem. ”
NO. 35
63
Sama pomisao na nju vodi me neizbežno snu,
Snu u kojem hiljadu karabinjera
Ne može da sakrije njeno prelepo lice.
Sanjam je. I dalje sanjam u snu
Koji je prostran kao tri bulevara.
Taj san se širi od mojeg do njenog sna,
Zahvata sve one pulsirajuće ritmove
Kojima odiše moje srce kad
Samo laički pomislim na nju.
66
Ne krećemo se u granicama postojećeg, vec mogućeg. Postoji list,
pa ne plešemo u njemu, postoji drvo, pa ne puzimo njegovim žilama,
postoji svetlost, pa ne dostižemo pun sjaj, postoji nebo, ne ogledamo
se u njemu.
“Umetnost se ne može
uništiti niti ni iz čega stvoriti,
ona prelazi iz jednog oblika
u drugi, iz nerealnosti
u opaku, odvratnu, ogavnu realnost.”
71
Verovatno se i ulicama širi miris njenog parfema. Voćna trpeza u
centru ulice Princa.
Svaki je se put sve više sećam. Uvek neka nova svetlost ozari
njeno lice i saznam da je nosila minđuše od češkog granata, onog koji
sam joj kupio i potajno ostavio u džepu kaputa koji odiše mirisom
stare violine koja organizovano pleše u osvit zore. Zato sam je i
osećao. Svaki je put bila ona stara, kao zabacene gudure koje talože
utiske tradicije i pokazuju u pravcu polumeseca.
Ne želim rasprave.
73
Sa druge strane, sve je ostalo isto. Onako isto kao i prvog dana
kada je prelepo sunce ugledalo naša čađava lica, naše suze kako suze
bespo-moćno, otrgnute zauvek iz dalekih krajeva, koja su možda
nesvesno ostavile našim vatrenim krštenjem.
Tako i sa mnom. Ako nešto preskočim ili izostavim jer je isuviše
drsko, ili sam nemoćan da objasnim šta se u tom trenutku desilo, ili
htelo reći, ono se samo meni vrati, ponekad me proganjajući u
snovima sa blještavim bojama iz kojih se biseri korala vide,
Mefistofeles koji žudi za svojom dušom, nevidljivi, verbalni inkubus
koji me privlači crnoj rupi zaborava zajedno sa očima Ahila. Poneki
put se setim stare reklame koja stalno treperi pred mojim očima,
možda zato što me je pronašla kao deo sebe koji ostaje zauvek u
zatvorenom a možda i zbog toga što sam ja jedini koji je uopšte
obraćao pažnju na to.
REKLAMIRAJTE SE ZA SAMO 50 CENTI
75
Telfordove hartije i počeo da ih čitam bio trenutak kada smo se ja i
pravi Telford upoznali, to je bio trenutak tzv. Stiska Ruke.
Kako sam sve više ulazio u te spise ili bolje reći kako su one
mene sve više upltetale u sve to bez ikakve naravi koja je mogla da
zaustavi protok informacija koji je tekao kao puka transfuzija krvi,
nerazjašnjene zago-netke, shvatio sam kako smo svo vreme mi igrali
igru koja nas je otrgla iz našeg bivstvovanja i bacila na pučinu
ostavivši od nas samo ljušturu, paleozoijskog fosila koji šljunkari na
obali Sredozemnog mora.
76
Jedino je Aida/Salome ostala tamo gde je bila. Ni na nebu ni na
ze-mlji. Ponekad je osećam tako jako da pomislim da je tu, a ona opet
samo nestane. Ponovo se pojavi kao tapet, šara ili linija na ulici,
prodavnici, konzulatu. Ali je se ne setim jer to samo prođe. I dođe.
Zajedno sa sme-nom godišnjih doba i dura u mol.
“ O, zaplešimo do zore,
kad’ se sunce rađa,
nek se usne tvoje
kao rumene trešnje
nanovo sveže
ne stide
O, zaplešimo u tišini
Da niko ne čuje
Simfoniju tvoga struka
I graciozne bele ruke.
Ti i ja, i tango do zore.”
77
Slepo sledeći princip kosmičke prašine, nastavljam da se krećem
po orbiti sopstvenih grešaka. Poput svih velikih naprednjaka dostižem
svoje Veliko Delo stapajući se u jedinstvo, od muškog do ženskog
principa dug je put. Puštam strasti da žubore kao planinska reka
osećajući se više nego bliže Bogu.
Pošto je život satkan od čestica apsurda i prolaznosti, rekao bih da
je život portal zaborava. Telekineza može doneti samo patnju u ovom
ogle-dalu iluzija u kojem se arhitekta igra lego kockicama
( V. Telford,
Kernmiš).
Graciozna građa našeg životnog stripa čini da se i demoni
holokausta zaborave pred hramom naše poniznosti. Ceo ljudski ciklus
je romansa posvećena spomenicima koji prolaze i vremenu iza nas.
Iako u duši Jevrejin lutalica, rabin od krvi i mesa, umerena
kontinentalna klima i plomba realizma stavili su mi na glavu teg
hrišćanstva, prosvećenje u zemlji zalazećeg sunca. Dalekovidost
spiritualne strane mozga osećam kao put samuraja.
78
Međutim, čak i da je između nas uspostavljena relacija Blenford-
Blošford (otac i polutan), nisam se osećao ugroženim jer na neki
način, svojstven samo golubovima, osetio da je vreme da se povučem
iz blještavih ulica. Duboko u sebi sam osećao da je tu, da se glupira i
tetura sa druge strane zaliva. Šta god se desilo u međuvremenu,
osećao se živom legendom, večitom legendom Grada.
Telforda je gnevilo ovo njegovo preterano samopouzdanje, ko
zna možda je svo ono ludilo koje ga je vratilo moru bila njegova
Ikarova preterana želja za dalekim i nepoznatim. Sve što je nepoznato
vodi nas ka uzvisenom. Možda je tu, na Rialti, susreo Kazanovu. Svi
su golubovi odleteli sa svojim porukama. Za sebe je sačuvao parce
Grada, možda i baš ono koje se retko viđa na razglednicama. Sve oko
njega je ostalo zača-rano, možda i zato ostrva potonu i ponovo se
vrate, tražeći mesto u telu i duši ovog večnog grada koji je ostao u
magli prošlosti.
Zauvek se rešio svake dileme koja nestaje kada se upale ulične
sve-tiljke i započne komešanje gradskih komaraca u ritmu gradskog
džeza. Možda je i to bio motiv Telfordove elegije koja je utonula u
spektar proleća, u koloritno ludilo.
Takvo jednoznačno i jednozvučno upijanje Grada za njega je bila
banalna procesija, transfuzija krvi. Ne želim da čujem sebe kako opo-
našam zvuke ili urlike prošlosti jednostavnim odabirom činjenica koje
se na papiru prelivaju u stilske figure.
Znam da je isuviše kasno i da nemam pravo na žalbe, ali taj život
u senci imena bio j truli luksuz za mene, bagatela koja se lepila za
memlu. Uz odabir časova koje sam proveo pored papira nastavljam
da živim. Isto kao i pre, hodajući praistrorijskom kaldrmom kojom
zvekeće topao to-pot raskošnih kočija. Ne sećam se odakle je sve to
79
počelo, na koju se ka-riku naslanja sadašnji trenutak. Zasad je jedino
važno da se vide ulična svetla i da se iz daljine raspoznaje Veliki
Toranj Velike Mošeje. Isto-vremeno se iz pravca istoka probija zvuk
tako dobro poznat da svojim vi-bracijama reguje na moj organizam,
koji opet instiktivno reaguje pome-rajući stopala u pravcu crvene
fasade odakle se probija jaki zvuk koji prkosi noćnoj tišini i slepim
puzavcima koje se lepe za teški hladni ka-men spoljašnje zidine
Forieign Offiice.
82
Kakav čudesan osećaj. No, još uvek sam bio duboko omađijan
tom bisernom niskom koju je Grad skrivao, čini mi se da je sada bio
pravi tre-nutak da se približim toj mojoj fatamorgani ljubavi i uverim
da je uzrok svemu samo jedno loše vino i da sam u stvari sanjajuci
Aidu ( Aida je bo-žansko otelotvorenje. Tako otmeno, beskrajno,
devičansko, makro-kosmos mogućnosti u cetiri slova) u stvari samo
tešio sebe, povremenog konzularnog sluzbenika i Jevrejina lutalicu
koji je upao u kovčeg zla(ta). Naš je prvi razgovor uveliko odredio
dalji tok našeg odnosa, sitna, pla-hovita reka koja neometano žubori u
divljini, daleko od glasova i si-mbola. Bio je to razgovor koji veliča
nepoznato, i s obzirom da sam po prvi put upoznao nekoga koji se
suočio sa lažima i istinom o istoku i civilizaciji na arapskom. Nekako
uvek blizu konačnog odgovora, da saberem sve utiske o njoj, a onda
se izmigolji i nestane u magli.
Tako se može prepričati naš prvi razgovor, među svim tim sku-
povima boja, tonova, ljudi a opet tišine i apatije. Nervozno sam po-
gledom pratio još uvek nepoznatu , gipku figuru koja je vladala salom
i plenila svojom tajnovitošću. Na sekund se zaustavila što se
ispostavilo bio genijalni trenutak za mene da joj priđem. Onako
srednjoškolski balaveći napamet naučene reči, srameći se svog
položaja i njene neverovatne le-pote. Međutim, iznenađenje koje je
usledilo uspelo je da me otrezni pa čak štaviše i podstakne da se
približim.
“ Telforde druže, odavno se nismo videli. Još uvek pišeš one svoje
pričice.”
“ Naravno. Znaš ti mene, gde je velika priča i potreba za
ulepšavanjem, tu sam ja.”
“ Mislio sam da si izgustirao luksuz i da ću te naći negde južnije.”
“ Pa, eto nisam mogao da pobegnem od sebe kako sam u početku
mislio.”
83
“ Ovo je pravo iznenađenje.”
“ Nadam se da znaš gospođicu Gonsalveš. Ako ne onda se čini da je
ovo tvoja najsrećnija večer.”
“ Telford mi je dosta toga pričao o vama, moram reći da je ostavilo
uti-ska. Pre svega vaša posvećenost radu a onda i misija u Egiptu.
Čestitam.”
“ Moram priznati da je pohvalno čuti reči hvale od tako izuzetne
osobe.”
“ U kom smislu.”
“ Kako po lepoti tako po usuđenosti. Posao novinara je u ovim
vreme-nima težak ako uzmemo u obzir prilike koje najavljuje sever.”
“ Mislite na Dulčea?”
“ Između ostalog.”
“ Za mene je avantura poražavanje straha od učmalosti, a to je sve.”
Sve njene rečenice koje su se stapale sa usana bile su ujednačenog
ri-tma sa gudačkim kvartetom čiji je oštri zvuk probijao sve granice
mogu-ćeg. Muzika koja je odžvanjala salom bacala je sve u trans,
toliko je bila jaka da je učinila da se čovek zaboravi. Možda je i to
samo opravdanje za to što je nisam osetio kada je otišla. Umesto nje i
neobuzdane želje za ra-zgovorom i razmenom iskustava sa dalekog
istoka ( Kasnije će mi u prlja-vom kutku sobe reći da sam u njoj video
istočnjačku verziju sebe.
“ Volim te” “ Ne i ti to dobro znaš. Voliš kosmos u meni, svu onu
har-moniju i sklad istoka za kojima tako čezneš).
84
kapom uzimala voćne kolačiće sa stola i zalivala ih stonim vinom iz
Italske Provanse.
“ Zdravo šećeru, šta radiš ovde. Čini mi se da si prezreo noćni život
ovde.”
“ Ponovo mu se vraćam sa zadovoljstvom i punim srcem u grudima.
Nego, kako je kod tebe Trinidad?”
“ Kao i po starom, danju kod Gebriela, noću po ulicama. Nemoj
pogrešno da me shvatiš.”
Nego, vratimo se Gebrielu. Njegov stvarni život je daleko
uzbudljiviji od knjiškog, budući da je njegova Mojsijska sudbina
duboko uticala na njegov dalji život. Svoje dobro stanje opravdava
dobrim svetlim košu-ljama i sluhom za sve vrste tonova. Danas je on,
kako sam voli da kaže, jedini ostali muzički genije.
“ Dragi moj Teo, ljudi danas ne znaju šta je umetnost. Forsiranjem
trube neće dobiti ništa osim ospi i lošeg ukusa.
Klavir je kralj, početak i kraj. To je sve što ti treba da shvatiš
muziku.”
85
─
86
Još uvek se oseća dah onih starih brodova koji ponosno ulaze u
luku, svakim danom, sve dublje, udišem dah jedne pre Leonardovske
civilizacije koja se gubi pod obrisima novog, modernog, kao dan pred
noći, a ipak tako jako zavlači u svaku poru naboranih lica Grada.
Jednom je negde Maksimilijan rekao da upoznati Grad znači udisati isti
onaj gradski vazduh kao i pre milion godina, osećati iste trenutke kao i
ljudi koji su nadahnjivani za korak napred, svoje telo kako se bori po
okvirima iako je bespomoćno i ne može dalje. Opet zaželeti da traješ pa
makar i na minut, jer osećaš da si tu rođen, da ti je tu mesto ma koliko
živeo i čega se god sećao. To znači voleti Grad i biti deo Grada. Ulica,
bandera, tabla, stolica. Svejedno je šta si, likvid ili jezgro. Važno je da si
tu, ostalo je nebitno.
Verovatno je i ovo neka vrsta moje retrospektive, vraćanje na tre-
nutke kada sam je sreo i osetio se živim.
I ovo sam često govorio sebi, toliko često da je prvo postalo san,
no-ćna mora koja se prikazuje prvo na platnu, monumentalno kao
detalj sa Hristovog rođenja, a onda i u vidu sve većeg broja tikova
koje izgovaram gotovo nesvesno, kao budni mesečar, sve one postaju
skice koje su umr-ljane pastoznim suncem koje se razliva po platnu.
89
Prsti tvrdoglava simfonija, tonovi se otki-daju sa prstiju starca koji
iznemoglo juri emocije na pitomoj podlozi kla-vira, sve to u pozadini
stotinu brodića koje uz blago podrhtavanje Jezera koje mazi vetar
odlazi na počinak. Laku noć. Dabogda spavale celu noć.
Radjanje ljubavi
91
Žena bez imena sedi u sofi i meditira koristeći se zvucima
Levanta, uzima jabuku i podiže je na čelo, pokušava da se saoseti sa
prirodom i oseti ukus večnog plamena. Suviše je kasno jer odavno
oronuli Nesim prolazi pored i sikće, željan svršetka života i sve
melanholičke katarze koju pospešuje ova čokoladna lejdi.
Superpozicija na kojoj se zasniva moć filozofskog kamena se
poput plime povlači u sveto trojstvo dok igramo kraj kamina i
slušamo dobovanje kišnih kapljica.
Imam osećaj da je sve san, počev od ove iskrene duše koja izranja
iz beskonačnog mora i postaje težište svih mogućih potresa koji
rezultiraju nepredvidivošću, neuhvatljivom seni šegrta koji kuje naše
sudbine. Misli nam se zapliću i kao klin urezuju duboko u svest,
ostavljaju beleg kao trag preživljene katarze.
Onda se zavesa spušta i ja sam usred buke automobila okupan
čađi jednostavne želje da se izgubim.
92
Da li je to najvažnije jer prvo pada na pamet, ali ovde je sve
umrljano tom krvlju, pak čak i kedrovina i abonosna devojka koja mi
se slatko smeši.
Negde sa svakom novom retrospektivom koju uspostavlja ovaj
du-bok hor melanholickih tonova sa prikazom minareta koji se
probija pored prozorskog okna, osećam da je ovaj čovek podesan da
započne priču o egu, onom starom koliko i priča o čoveku, mada se
pojedini aspekti našeg pogleda na stvarnost istinski preklapaju. Zato
sa zebnjom započinjem razgovor.
“ Da. To su slike koju sam video u prolazu. Rađanje
Afrodite/Kupačica i nijedna druga, uveravam te.”
“ Geb, priseti se molim te. Belo flamansko platno i zelena boja koja
dominira nad belom i ružičastom, bez kontrasta.”
“ Nije, sto posto. Uveram te da ta slika nije stajala u ateljeu. Siguran
sam. Čak štaviše mogli bi da skoknemo do ateljea da se sam uveriš.”
“ Nije potrebno.
Ta slika meni vrlo draga je sada vrlo daleko, ta lejdi je sada možda u
turskom haremu, na prozirnoj njivi ili olujnoj noći.
I dakle madam Rekamije te je podstakla da napišete sve ovo. Kako si
uspeo da sve to vidiš kroz samo dva oka.”
“ Pretpostavljam da je izoštreno čulo vrednije i od pet očiju pogotovo
ako smo navikli samo na zlo, loše a pojavi se dobro sa pet lica.
Pretpo-stavljam, jer niko ne zna šta je slovu ili boji na umu. Ni mnogo
pametniji nisu mogli da ukrote reč, pa sad ona stoji kao rodoslov nad
svima nama.
Dakle nema potpunog objašnjenja jer nema potpunog znanja.”
“ Da, da. Zaista ti se divim. U meni svaka lepa slika izaziva tugu,
zavist, osećaj melanholije i nostalgiju prema dalekim prostranstvima
odakle smo svi.”
“ U pravu si kao i uvek, Teo. Verovatno i zbog toga postaješ sve
poznatiji.”
93
Sada se jasno mogao čuti Kernmišov glas koji je zvučao kao da
poziva na uzbunu zbog bombardovanja, budući da se u tom trenutku
pod zatalasao a Geb el pomahnitao od ovog divljeg zvuka.
“ Opet! Ja više ne mogu ovako. Ovo nije moguće. Svaki božji dan on
ovako.”
“ Smiri se Geb.”
“ Kako da se smirim! Ovaj ludak me i psihički i fizički zlostavlja.
Pogledaj moja leđa! Ne mogu više da se saginjem pod astal. Gotovo
je! Reći ću Telfordu da da me preseli negde drugde ili odlazim, pa
makar i natrag u Asuan! Odlazim da mu to kažem! Iz ovih stopa.
A ti kurvaru možeš da pevaš svojoj mami jer je ona jedino veće
govno od tebe zato što te je rodila.”
Salome vrišti. Viče. Kroz tanke zidove kao kriške kačkavalja njen
glas stiže tek kao vetrić ili zujanje muva do ušiju malog Zeka koji se
igra sa transformersima u svojoj maloj zablindiranoj sobi, pateći od
Zlatokosa kompleksa još iz detinjstva kada je nagnut nad mali prozor
95
svoje sobe skoro propao da ga nije zaustavila jedna debela grana
bresta. Telford pro-klinje što ne može da iskontroliše svoje pokrete jer
je usled svih ovih poza on statičan kao voštana figura. Pod svojim
obrazima sada oseća njene na-oštrene ljubičaste bubuljice koje da
golicaju, njen trbuh i pupak koji podsećaju na detinji, šare na
dijafragmi koje je zaradila još iz detinjstva, svojeg ne tako srećnog
seljačkog detinjstva Lankašira gde joj je jedini pra-vi prijatelj bio
džokej Vladislaw sa kojim je izgublia detinjstvo u petna-estoj, a sve je
počelo jednim naivnim golicajem na njegovoj svetlo zelenoj sofi koja
je rođendanski poklon njegove ujne, grofice Joževicki.
Konačno. Vrhunac i sve ono što ga prati, vatromet i vrtoglavica,
nje-ne pete koje konačno pronalaze svoje mesto i podnožje koje se
skuplja kao makaze. Iz njenih usta on svojim crnim očima kao
periskopima mo-že da oseti njeno srce koje vibrira u kratkim
pauzama i može pući kao vodeni mehur. Oblači košulju i onda na
kvarno, taman dok se ispružio i osetio slobodnim, ona češa svoje
grudi tako slabo da izgleda kao da na-mešta sise na mesto. Izusti
samo na tren nekoliko kratkim slogova, kao da se plaši da će to što će
reći uništiti i odneti sve ovo u zaborav. A onda opet, skuplja snagu da
siđe sa kreveta i pogleda se u ogledalo, pročešlja na brzinu svoju
talasastu kosu koja je polomljena.
96
Ali nikada te neću zaboraviti Telford, iako ti nisam poslednja. Uvek
možeš doći kod mene, i kada ti je potreban neko ko te sluša.
U ovim trenucima, Salome se ponaša baš kao Salome. Nogu
skršte-nih, oslonjena na ivicu krevetu tek toliko da ne lebdi u
vazduhu, njene usne su pune, sočne, debele kao jagode, premazane
trešnjinim slatkom koje se razliva kao rumenilo na obrazu. Ona ima
neki tamo stran orga-nizam koji rukovodi njome u trenucima
hibernacije Kučka-bića kada ona prestaje da se rukovodi svojim id
razumima. Stoji dalje od njega ali on i dalje oseća njen miris, njene
ruke koje se presijavaju na suncu kao stablo asparagusa. Ništa ne čini.
Samo sedi tu, tišina između nas, ona če-ka da ja progovorim i
prekinem ovaj agon koji u meni pleše kao Džejn Avril. Očekuje da se
nešto prekine u lancu koegzistencije, da se dogodi nešto što će
prekinuti taj puki lanac zemaljskih. On je zbunjen još uvek, toliko da
njegova vilica podrhtava i on je fiksira levom rukom, a zatim prestaje
da bulji u nju već gleda napolje, izbezumljen i izgubljen kao nikada
pre. U ovom trenutku jedino misli na njeno srce koje liči na pljosku:
koliko god da se troši ono je uvek puno. Njeno bledo lice izlazi iz
njegovih očiju i postepeno se lepi na izolacione tapete, na nekoliko
sli-ka i spontanih prelaza velike četke za farbanje, u tankom staklu
njihovih (Lorensovih) porodičnih minijatura koje su dobili od svojih
prijatelja vidi njenu senovitu priliku. Na nekoliko čamaca koji plutaju
posred popla-vljenih trgova Venecije, na onim slikama gde mermerne
pločice svetlošću probijaju gustu plavu boju vode, ona kao Lorelaj,
ukotvljena na jednoj padini koja odvaja Veneciju od onog što se zove
Lido, pružajući svoje bele noge sa jedva nazuvenim sandalama čija
tanka prevrnuta kožica biva pokvašena nanosom vetra u sporadičnim
talasima, Salome više nije Salome, kao predmet, kao pojava ili
posesija. Salome postaje Aida-Salo-me, Aida-Ljubav, Aida-San,
Aida-Jing(Jang). Oh Bože, koliko samo liči na Aidu kada se ovako
slatko umusi i počne da grize svoje ruž crvene usne, da sitnim porama
na jeziku prevlači tu tanku oljuštenu kožicu na čijoj površini ima
tragova tuđih usana. Međutim, trenutak zanesenosti je samo trenutan,
te kada prođe taj talas koji se pod njegovu kožu uvukao kao crv u
97
jabuku, toplina ili stid koji se lepio kao kolaž crveno na njegove
debele, upale obraze kao kod buldoga.
Baš je jebovozno posmatrati tvoje gole obraze.
Ti mi to nikada do sada nisi rekao, ali ja mislim da ti u stvari voliš sve
ovo, mislim ovo je za tebe neka vrsta katarze.
Neki propust iz detinjstva koji nikada nisi preboleo.
Da li si video kroz ključaonicu možda nekog svog bliskog u intimnoj
pozi?
Ne. Nisam imao te sreće.
Jadničak. Ja jesam. U desetoj godini, kada sam vraćala konja u štalu,
vi-dela sam svog učitelja kako se pari sa sluškinjom, i bilo mi je toliko
sme-šno da sam groknula i uplašila ih.
I?
Ništa. Posle toga jadničak nije mogao da me pogleda u oči od
sramote. Bilo je tako slatko videti ih kako se zbližavaju na tako nevin
način. On sav zarozan u svojim kockastim pantalonama, maljavim
butinama, upa-lim obrazima i neprestano gnječi njene dunjaste dojke.
A ona sigurno sva ponosna, leži potrbuške i onako pritajeno kriči i
oseća svu njegovu tromost u svojoj slabini.
Da. Ona ponosna. Moram ti reći da sam bila onako iznenađena
njenom pojavom. Imala je lepo, smeđe lice, ne duge ni tako tanke
noge, guzove koji su se tresli kao kese brašna, i one seljačke sise koje
lelujaju na vetru. Bilo mi je žao sa jedne strane, a sa druge, bila sam
totalno šokirana kako je matori lisac uspeo da je uvuče.
Kasno je, Salome. Sve kasno. Uskoro će Teofil.
Ma ne. On je sad verovatno obuzet sanjanjem svoje sekretarice.
Namerio se na nju još od prvog dana. A sudeći po onim slikama nije
ni čudo. Znaš li da mi je ponudio seks u troje?
I ti?
Pa pristala sam naravno. Samo jadna nije mogla da dođe jer joj je sva
in-stalacija izgorela zato što nije isklučila rešo dok je pravila Nes
kafu, i sve je izgorelo. Nije imala sreće.
Da. Verujem.
Salome je oko pola minuta buljila u njega dok nije čula Zekov glas
kako rominja iz druge sobe, pa je samo nazula svoje klompe, ogrnula
98
bade mantil i krenula u susret svom malom plavokosom dečaku koji
je doista podsećao na nju sa svojim plavim očima i nežnim crtama
lica u svakom pokretu na njegovom kockastom licu. Samo je kratkim
pogledima ispra-tila njega koji se očigledno gubio u kratikim
pauzama koje su prouz-rokovale kratke kantate ptica koje su svojim
krestama podsećale na slavuje, njihovu pesmu i igru dubokih tonova,
prelaženje sa jedne na drugu temu, kao iz lutke u leptira, dura u mol.
Magla koja se spušta kao baldahin na jesenje bakarno nebo.
101
strašan nagon da progovorim. Nešto oblika vulkansko grotlo u koji
sam se ušuškao tokom razgovora.
“ Maksimilijan mi reče da si dobila posao. Konačno ću ti čestitati.
Zaslužila si.”
“ Nažalost nemam čime da te častim jer ti je bar prazan.”
“ Onaj trik sa jezikom je upalio zar ne? Matoro čičište! Nadam se da
je tome kraj, zar ne? O, nemoj mi reći.”
“ Pa kao što vidiš jeste.”
Sa Salome sve je bilo u vremenskom vakuumu, samo osećanja
koja se ređaju kao cveće na antiskom vencu. Zbog te krotke metafore
koja mi je jedina pala na pamet, svoju sam knjigu utisaka nazvao La
Ruban qui la Vie signifie ( Putopis od rođenja do smrti).
Verovatno i zbog toga mislim na nju uprkos svim poteškoćama
koje Maks izaziva oslikavajući Marlenu de Kler. Zapao sam u
društvenu apa-tiju jer ne osećam izazovni Marlenin parfem, ne utiče
iako je posve tu, is-pred mene, rotira kao kumulus koji se širi iz
njenog osenšenog zgloba.
“ Teo, nešto se čudno dešava sa tobom u poslednje vreme i mislim da
je vreme da nam kažeš šta je to.”
“ Odjebi Maks.’’
“ Zar nećeš meni i mademoiselle Marleni da kažeš šta te muči.”
“ Ona odlazi.”
“ Ko? Aida, Salome, Trinidad, moja majka, tvoja sestra, boja sa lica
Marije Device, stvarno široko polje.”
“ Ona pobogu Makse, Aida!”
“ Rekla je da ne želi više ovako. Žućkasto plava za traku, rumenilo
smanji oko vilice. Elem, rekla je da ne želi da čuje za mene.”
“ Pošto nas tvoji jadi ne zanimaju, Marlen i ja ćemo nastaviti da
ćaskamo o Totou, zanimljivom plemenu sa obala Abisinije.”
I tako se opet ponavlja onaj isti krug, Danteovski, koji me steže
sve tešnje i tera na urlik. Izjuriti ne znači samo izaći iz paklene
atmosfere već zbaciti sa sebe sve one korove koje je ta duševna
memla ispustila.
102
Odlazi na Krf iako je uvek govorila da ne voli tišinu već svetlost
užu-rbanog grada, ne zeleno paperje koje se širi gradom vec
hermetičke kutije nalik onima koje se koriste za eksperimente.
Telford je iako najdalji bio i najbliži njoj. Njegove deskripcije
ženskog kultnog bića bile su geo-metrijski precizne.
Moje ime je Roksana, ali sam uzela ime Aida koje mi je Bog dao.
Toto pleme ga daje kada govori o neizrecivoj ljubavi, onoj kada
prigrliš zenu i osećaš je svim svojim bićem. Kada je dah samo jedno.
Onu koja se oseti kao uragan kad se stvori unija muškog i ženskog
principa, savez Boga i čoveka, života i smrti. Trenutak kada stanu svi
časovnici, kada se ruše najgrublji okviri. Uplovljavamo u istorijsko
okno i vraćamo se u astečke prašume, do sivih kula vavilonske
propasti, do postolja gde El Dorado, mesečev sin, svaki novi dan
obasjava zlatnom prašinom, gde ve-liki prorok obljavljuje svojim
sinovima da je vreme Apokalipse - stvara se svet duboko potisnut u
sebi, čudo u kojem psihoanaliza pronalazi svoje čedo, to je vreme
kada se rodio prvi Frojd nesvestan svoje duge prošlosti. Perpetuum
mobile ljudske istorije ( Već je kasno, hoćeš li već jednom prekinuti).
No treba prva definicija ljudske zrelosti se nepobitno odnosi na
istoriju koja je približavanje životu. Ali ako je život ljudska inspiracija
da bi se približili onom nebeskom čovi koji sedi na vrhu kosmosa i
pri-ziva k sebi velike i male i srednje, ceo esnaf životara, nije li onda
istorija čitanka života, vodič za početnike, ne orijentišu li se mudri uz
pomoć zvezda, one su... nešto što ti nikad nećeš naučiti.
P.S. Iskonski praotac svih nas je pramajka, koja je dala svoje tkivo i
meso da bi se rodio Mesija, pramajka je najveće svetlo sadašnjosti i
103
budućnosti jer svojom najdubljim i najiskrenijim osećanjem tera da
svi govorimo je-dnim jezikom, jezikom ljubavi.
Sveto sunce tiho silazi sa scene lutajućeg neba, dok u sebi tražim
pa-rčiće zrelosti da premostim nevidljivo i izgovorim nepojmljivo. To
je te-ren na kojem raste Grčka mitologija koja se meša sa asketskim
pejzažom sv. Gore.
Telford se grči od izbezumljenosti, vođenom horskim galopom u
ovom srednjevekovnom kutku katoličke iskre. Plašt od žutog
alabastera, ha, ha, ha.
Bleda veza između pismene i usmene književnosti svodi se na
borbu Erosa i Tanatosa, jer jedan bez drugog izazivaju žaljenje. Baš
kao crkva bez pape i papa bez crkve... Bleda uspomena jednog
munjevitog i jakog termina koji postaje arhaizam, mauzolej duhovne
reči ( Nismo li mi svi plodovi sa drveta ljubavi, niža božanstva koja
sadrže sokove ljubavi - Isa).
Aura neistraženih delova ženskog tela je poslednja puzla ove
zagonetke, ključ koji otvara sva vrata. Svest o polnoj pripadnosti se
gubi na visini jer to postaje okean hermafrodita.
Iako je prava jesen i najezda žučkasto - plave boje što se razliva sa
ne-vidljive palete, jos uvek mi je na umu tihi glas koji najavljuje da
odlazi.
105
Ne znam zašto me je to toliko pogodilo, što se sada kidam između
dva sveta iako ne naginjem ni na jednu stranu. Samo osećam jak bol
koji se parazitski širi mojim telom.
Grubim koracim sam se uputio Gebrielu koji će valjda u meni
pre-poznati Husrev a u njoj Širin, kao što uvek pronalazi rešenja.
“ Teofile, za tebe više nema izlaza. Čoveče, zaglibio si se u tolika
govna.”
“ Znaš gde je. Reci mi! Otićiću do nje i reći joj sve.”
“ Ona je mrtva.”
Onda podmukli muk koji ovladava prostorijom. Tišina sudnjeg
dana.
“ Mmmmmmmmrtva... Nemoguće.Jjjaaa sam je video juče. Bila je
tako živa.”
“ Umrla je. Tačnije ubila se. Skočila je sa stare medrese.”
“ Jadna moja Salome.”
“ Aida je to čula. Od mene.
Otišla je prvim brodom za Asvan. Ostavila je sve nas. I ono što je
ostalo od nje... Sačuvaće svoj život. Ti, ti joj ne smeš prići jer to neće
biti dobro. Ti, ti ostaješ ovde i tačka.”
106
Ulica Al Kuba je te večeri bila slika i prilika mog unutrašnjeg
stanja.Bledo lice hladne ulice koje se širi u nedogled, gladna sova
koja urliče, poneki pacov koji se izgubi u magli smrada. Na brzinu
sam na-škrabao telegram kojim izjavljujem saučešće, najiskrenije od
svih koja postoje, kao dokaz stavljam crvenu, sliku ljubavi i boju
njenog lica, kakvo god obličje ona uzela. Možda sam i zato dobio
dnevnik, onaj isti koji je Geb el odneo Aidi i koji je pronašao u mom
džepu nakon što sam se utopio nedge blizu Francuskog Alžira.
Poslednje što sam od nje video bio je njen miris iz raznih šatulica,
raznobojnu ešarpu koja leluja hodnikom, razigrane kaligrafe koji
igraju sa svojim likovima.
109
I tada me je Grad opet pomilovao. Nije se plašio svog zalutalog
čeda. Duboko u tihoj i tamnoj noći, sijao je fenjer koji je razlikovao
putokaz od ulice.
110
Jedino što ovde vidim i osećam je hladno dno koje se proteže u
nedogled, tamu kojoj nema kraja.
Od svega toga sam zaboravio i šta sam počeo. Nema veze. Čujem
zvuk, grubi zvuk koji najavljuje da je obala blizu, da je duboko plavo
more daleko iz nas. Zamisli more koje se proteže u nedogled, iza svih
prostora i unutar njih, blještavo bele galebove koji lebde iznad,
albatrosa koji izmiče peru i kicici, zauvek izgubljeno blago koje
isplivava iz pe-nušavog mora, vrtloge koji vode u penušavo more,
floru i faunu dalekih ostrva. Tako realna slika se gubi u izmaglici
brodskog dima.
Sigurno je pored tu. Jezero i kuća ne njemu kojoj ću se uvek
vraćati. Uvek.
111
Katkad bi ga zamislio u ljudskom obličju. Bio je visok, mišićav,
ele-gantan. Teget galabija, crne pantalone, šalvara oko vrata jer je to
sad u modi u Maroku i Alžiru. Bila bi zelena, i bela. A oči crvene.
Spremne na sve. Ljubav i osvetu. Afrodita i Ares.
Onda bi seli na bakin germanski nameštaj i pričali do zore.
Ubeđivali jedan drugog i iščekivali zalazak sunca kada bi on ponovo
postao hladni komad nameštaja. Ali ne hladan kao i oholi evropski
nameštaj.
Uvek sam ga se jezio. Koliko god ja bio prijateljski raspoložen on
me je odbacivao svojim konturama i bojom, fizionomijom i paletom.
Stojao je kutku dnevne sobe, onom koji je kako kaže baka
zaposeo zli džini. U stvari na toj fotelji je umro deda i svaka
uspomena na njega. Preobraćenik, u potrazi za novim životom,
napustio je svog prvog i otišao drugom Alahu.
Nije mogla da mi oprosti što sam neponovljivo ličio na njega, pa
me je kad sam bio mali terala da se šišam kako bi što manje ličio na
njega. On nije bio jedan od nas za nju, kao otuđeni zrak jednog
jedinog sunca, slagalica bez jednog dela.
Baka Fatima je moram reći bila jedna vrlo jaka žena, možda i
previše. Pošto sam kod nje provodio leta u odsustvu industrijske
izmaglice i ne-mogućeg smrada gde su svoj raj svili moji roditelji
( Dva zaslepljena ku-pidona) celo leto bi provodio na obalama Jezera,
igrajući se sa sitnim kamenčićima koji su odskakivali na svetlucavoj
površini koju je pravilo popodnevno sunce.
Tu i tamo bi uhvatio poneku kornjaču koja je zalutala tražeći sklo-
nište u pesku za svoje male, čekajući legendarnu pticu Ibis da se
pojavi na obali Jezera.
Mnogo toga je stizalo do nas iz Evrope. Mnoge novosti koje su
sti-zale sa Juga su potpuno bačene u senke od modnih novosti iz
Evrope, Francuske i Engleske. Put do Gornjeg Egipta je za nas bio
112
gotovo nemo-guć. Samo najbogatiji su se odlučivali za prekomorsko
putovanje Engle-skim luksuznim brodovima.
Toliko ih je bilo te 1908. godine da je jedan egipatski karikaturista
naslikao košnicu koja je simbolisala More a pčele koje se
nemilosrdno guraju u košnicu Brodovlje Njegovog Visočanstva.
Ispod toga naslov:
“ Pčele radilice “.
Jedan sam od retkih koji je imao sreću da putuje jednim takvim
brodom. Voyage... čini mi se da je tako.
113
Sve to budi toliko emocija u meni da zaboravljam da je narandža
pregorela.
114
Što se tiče nijansa i kontura otac je bio sušta suprotnost majci.
Grube crte lica počev od orlovskog nosa i crnih očiju koje su se
nastavljale na tromo, debeljuškasto telo koje je bilo u suprotnosti od
majčine vitke linije.
Došli bi kod mene i doneli mnoštvo kolača, onih evropskih koji
su lepi za oči a kako kaže nana ‘ blato u ustima’, i one slatke koji su
se jed-nostavno topili u mojim ustima. Otac bi pričao o poslovima i
filijali koja je imala predivan pogled na reku i toranj, to je bio pogled
koji sam toliko puta pokušavao da oslikam ali je sve to ostajalo na
pokušaju. Čitav se utisak gubi u izmaglici boja i crtež bi vise ličio na
Tarnerov ‘ Požar u do-movini parlamenta’. Zbog toga sam ga toliko
voleo, što je na mene gle-dao kao na moje biće, što me je puštao tamo
gde sam je hteo a ne on. Ostao je pored majke, moj uzor u poslovnom
i privatnom životu.
Majka je uvek plakala i sanjala kako padam sa nekog visokog
mesta ili se topli vetar obrušava na mene i odvodi me. Nije bila lepa
kada je pla-kala. Za sebe radila ono što je htela a ne ono što bi joj
drugi ‘dobrona-merno rekli’. ‘ Nisam je šugava seljanka pa da oni
meni kažu šta je dobro a šta ne’. Uprkos svemu nije odustajala i dalje
oslilkavajući pejzaže unu-trašnjosti lepih domova koje odišu
porodičnom tišinom. Takva je i bila, harmonična i dinamična, onakva
kakva prava majka treba da bude. Uz oca, moj favorit.
KERNMIŠ
KERNMIŠ
Priča 1)
116
Međutim sve to prekida nepoznato lice koje, niska silueta, koja
ulazi u sobu, probija se kroz barijere njegove sopstvenosti i slobodno
seda u fotelju.
Staru, ižvakanu cigaretu ona gasi u šolji čaja na šta se on zgrožava
i proklinje sudbinu koja ju je dovela. Više osvetnički nego radoznalo
on uspeva da savlada strah i priđe joj.
“ Ko si ti?”
“ Isto što i ti samo mnogo lepše ( smeh)”
“ Treba da znaš da se džabe smeješ jer ćeš na kraju plakati. Rodila si
se uplakana i to samo znači da si skrenula sa svog prirodnog toka
stvari tj. da samu sebe lažeš.”
“ Pa čemu onda smeh, pametnjakoviću?”
“ Da zavara budale.”
“ Kako si vulgaran.”
“ Ja ? Nikako. Samo se navikavam na uslove koje je postavila sredina
koja me stešnjava. Uostalom, odakle si ti.”
“ Zašto si tako dosadan?”
Onda na tren prekida razgovor jer joj nešto iznenađujuće privlači
pa-žnju. Odlazi do prozora, i razgrće zavesu.
“ Zašto se ne raduješ prvom sunčevom zraku, prvom posle toliko
nedelja ?”
“ Jer je uzaludan. Neštaće kao i sve, ja, ti, oni.”
“ Zašto uživaš da me nerviraš?”
“ I ti mene nerviraš. Teraš me da verujem u Boga i religiju. Jedina je
reli-gija negacija koju stvara naša suočenost sa strahom.”
“ Mrzim te!”
Histerično odlazi i zaboravlja da pokupi cigaretu koja svojim
dimom polako ali sigurno osvaja prostor.
Izbacio je cigaretu kroz prozor i počeo ponovo da se raduje kada
je video da je sve onako kako je pre bilo.
Vrlo zadovoljno zauzima svoje štaro mesto kraj radija i čuje
ponovo onaj isti prodoran glas koji dopire sa radija. Divio se toj
Kubanki koja je bila u centru pažnje i koju je svakodnevno slušao, što
je on naravno žarko želeo jer je verovao u moć svoje reči koja se
prostire daleko iznad domena svake misli čoveka. Sanjario je o tome
117
da objavi svoje utiske koje je ugla-vnom podsticala ova umirijuća
melodija sa tako omiljenog radija.
Ponovo se začuo telefon koji uporno zvoni i sada se sasvim jasno
čuje glas, piskavi glas.
“ Hoćeš li da se već jednom javiš ? Znam da si tu.”
“ Da ?”
Onda duboka tišina. Kao da se zvuk interpunkcije razvlači u
beskraj.
“ Šta znaci onaj tvoj parfem La Instabilite?”
“ To znači da ćeš uvek postojati kao nostalgija, kao deo neke duše ili
ko-hezija duša. Nemoj reći da filozofiram.”
“ Zašto uvek priča o Prometeju i apsurdu, peščaniku koji nam otežava
hod ?”
“ Zato što je bilo i biće. Priča se u hiljadu lica i sa nekim novim
alitera-cijama koje nam zaslepljuju oči. Zaboravljaš pri tom da svet
postoji od Adama i Eve, a ne od rođenja.”
“ Tako tužna prica o čoveku koji je sleteo na pogrešnu planetu.”
“ Možda tebi, ali meni to je tek nešto što čujemo svakodnevno, od
dobro jutro do laku noć.”
“ Stvarno umeš da me rastužiš.”
“ Žao mi je. Ali ti u tom slučaju predlažem da se isplačeš. Oslobodićeš
se.”
“ Čega?”
“ Svog najtežeg tereta, svojih utisaka. Nikako da shvatiš da živimo
ispod olujnog neba, suze su samo način da se osetiš tako visoko.”
Priča 2)
118
I dan danas se setim svog nekadašnjeg lika kako se polako ali
sigurno izvlači iz moje svesti, na ovaj ili onaj način, svejedno je.
Zabavno je po-smatrati kako se onaj otisak koji ste ostavili na zemlji
rađajući se i posta-jući rob svog parčeta zemlje koji vam kao svilen
gajtan kruži oko vrata, kako vam jednostavno nestaje, ne smatrate ga
svojim.
Priča 3)
119
Zaboravljaš kako peščanik otežava naše sate lutanja.
Još uvek se čuje glas konduktera koji govori da je prošlo vreme
oluje i da je vreme da brod krene.
Svi smo mi duše koje lutaju morem i traže spas u neistraženim
dubi-nama. Zajedljivi se konjići ponekad naljute i opsuju majku
prirodu koja se opija. Ja sve to posmatram sa margine koja se svakog
trenutka čini sve bliže.
I dalje plovim onim čamcem koji se bojažljivo koluta morem.
Ljudi pored mene zaziru od pogleda sleva ili nadesno.
Pored mene sedi ćelavi čikica - bankar. Čovek se ušuškao u svoje
odelo kao miš u jazbinu i ćuti. Ja pokušavam da ga ohrabrim da
govori i saznam nešto više o svom saputniku. On pokušava nešto i da
kaže ali mu onda pogled odluta ka moru, uplaši se tog strašnog
prizora i ponovo zaroni u sebe.
“ Gos’n, pa zašto tako?”
On kukavičkim glasom odgovara
“ Plašim se, plašim se... da ne ispadne da postoji nešto tako lepo i
savr-šeno ljudskom oku na dohvat ruke a zabranjeno. Plašim se da mi
ostane u sećanju kao nedostižno jer se kosi sa mojom filozofijom koja
sve podvodi pod odnos.”
Onda nastavi da jadikuje u svom sigurnom gnezdu.
Pogledam opet oko sebe i vidim samo strašljiva lica bez ukusa i
mirisa, boje i izraza.
Ispred mene sedi umetnik.
120
“ Kako monsieur, zar vam ne pričinjava zadovoljstvo to što postoji
jedno mesto koje je čista tvorevina božije ruke, kojeg se plaši jedna
takva ma-terija kao što je čovek?”
“ Ah, monsieur, pa vi ništa ne znate. Umetnost je podražavanje jedi-
nstvenosti i celovitosti prirode, slavljenje tajanstvenosti i mistike koja
čoveka oplemenjuje, duša se uzdiže ka zvezdama i biće koje je spoj
tela i duše postaje bezvremeno, skladno, transcedentalno blisko
Bogu.”
A gde je umetnost, monsieur, kada čovek ne može ni krikom, a
kamoli zvukom, bojom, rečju da prenesemo ono što smo čulima koja
su tako nesposobna opazili. Ostaje samo opažanje koje je tako kratko,
obezvre-đeno od vremena, otuđeno od osećanja, daleko od
predstave.”
Namrgodi se, jer imam osećaj da je ovo sto puta ponovio, stavi
paletu na oči i nastavi da preslikava. Sada sam se već zbunio. No, da
li čovek iza mene može da sve objasni?
Da li sam kao i uvek vođen emocijom prešao prekoračeni prag?
Pogledom trazim starca u dugoj beloj galabiji koja je oslikana
slavujem.
“ Mudrače zašto se ti bojiš ove prirodne katastrofe, zar ona nije dokaz
bo-žanske premoći nad čovekom i čovecije nemoći pred božanskim
panteonom?”
“ Bog je veliki je najčešća predstava Boga u očima čoveka. No, ako
čovek uistinu vidi delo Boga ili božije ruke i oseti da je to ništa manje
nego deo jedne velike reakcije koja se u prirodi odvija od početka pa
do danas. Ako sve to shvati biće haos i rasulo, zemlja neće biti ništa
drugo do jazbina ba-ndita i propalica koje bezumno hodaju zemljom.
Stradalo bi sve što je poznato svetu, svaki momenat sreće, uživanja,
radosti bi nestao.
121
Zato na svojoj galabeji nosim sliku slavuja slaveći pred sobom
sadašnji ži-vot kao jedini pravi totem.”
ZABORAVLJENA PUTOVANJA
122
Danas postoje samo uspomene tih naših događaja i fosili
amfiteatra koji leži u našim srcima.
Nestao je sa Evropom koja tera Aziju u progres. Počela je
izgradnja nebrojano mnogo manufaktura, fabrika, mnogi su ljudi
dobili hleb ali još je mnogo njih na ulici, kako bi rek’o čika Hasan,
jeza se kao paukova mreža hvata nad budućnošću ulice.
Čika Hasan i dan danas živi u kanalu, blizu reke koja svaki dan
izjeda svaki dan njegovog života. Mater se sažali pa mu da neko cebe
ili stare haljine koje je matori nekada nosio.
Stari Hasan je oduvek bio poznat kao gradski mudrac, iako mu
mu-drost nije mnogo pomogla da proživi bolje ( govorim bolje jer
gore od onoga ne može, sećam se živo tog tela koje je napola
upravljalo nogama i rukama, stara prljava izgužvana galabija mog oca
koja se potpuno izgu-bila na tom telu). Valjda zato što je nosio
poslednju uspomenu moga oca ja sam ga i toliko voleo. Stalno je
voleo da ponavlja da ‘ Evropa i Kristija-nija svakim danom sve bliže
koračaju paklom. Oni su navikli da šuruju sa đavolom. Stoga im u
paklu neče biti tesno i neudobno. Musliman je dobar čovek, zapamti
Gebriele, njegova je duša čista kao suza. Njega će đavo prvog
salomiti.’
Nastupila bi tišina da se mudrac na trenutak zakašlje pa onda
nastavi.
“ Alah je veliki.”
“ Pozdravi gospođu Mirjam i reci da je sočivo bub.”
Uvek prilikom izgovaranja bub, koje je neka vrsta lokalnog
govora ili ko zna šta, možda neka grčka ili kineska reč koja je ovde
123
zalutala u svili ili Heovoj floti, on namesti ruke kao da se moli i
napravi onak osmeh koji Englezi zovu grin a koja je tipična za niske
staleže kada se slikaju. Sve u svemu, ta mutna pojava je godinama
lutala mojim životom , kao izne-nada došla, kao iznenada otišla.
Ne sećam se sahrane starog Hasana.
124
More je bilo mirno a paluba još mirnija. Tu i tamo pokoji
prolaznik koji baca pogled ka moru za trenutak i onda se vraća unutar
broda koji je treštao od evropske muzike.
Lord Benzli je između ostalog bio i vlasnik broda, sa nevericom je
posmatrao kako se njegov brod pretvara u Inn, a atmosfera koja je
vla-dala svakako mu se nije dopadala.
“ Znaš mali, ovo ni na šta ne liči. Ovi skorojevići, svuda ih ima. Šta
lord Persi zna o muzici kada je pre dvadeset godina čuo samo riku
volova, to-pot konjskih kopita, kukurek petlova? Pa ovo se ne svira ni
u vražjim bo-rdelima.
Znaš, u poverenju, ponekad posle sve ove muzike odem do vecea
i povraćam. Ovaj maestro... pa kako ga nije sramota da tako maltretira
svoje instrumente da sviraju ovu... raštimovanu muziku.
Moja je baka kad bih pre pokušao da sviram na klaviru stalno
govo-rila ‘ Dejvide, ne siluj taj klavir tom raštimovanom muzikom’.“
I tako sam po prvi put pričao sa nekim ko nije iz Outmera. Jadni
lo-rd Benzli nije ni zamišljao kako ćemo blisko biti. A možda i jeste.
Ko zna, taj matori lisac sve radi sve sa proračunom.
“ Znaš Vlajko, sve je u životu u brojevima. Ljubav se danas ne meri
duži-nom stiha ili suzma već gramima. Daš joj ogrlicu a ona počne da
prevrće očima i da se umiljava kao kuče.”
Toliko sam toga čuo od njega da sam pomislio i da izdam zbirku
izraza i kovanica koje je koristio bilo gde, u kuci, na brodu ili ulici.
Zvao se Telford, kako se ispostavilo, on me je upoznao i sa Heseom,
Šelijem, Šekspirom. On je prvi počeo da me zove Geb el.
Od sada pa nadalje, zovite me Geb el ( Koliko samo ponosa u
toliko malo reči).
I moram samo još nešto da dodam pre nego što krenem dalje.
Mrzim kada se prašina skuplja po knjigama i slikama, kada boja i
slog dobiju skriveno značenje. To me isuviše podseća na moju ranu
mladost.
I ne volim kada se oko vitkih bandera skuplaju propalice, pijanice,
grubijani, kada se kada se sve što rade pod pijanom svetlosti samo
obija o glavu kultu noćnog svetla. Ne volim takve ljude blizu dragih
mi stvari. Tada opalim iz bajoneta i oni se razbeže. Ostane samo
pijana svetlost, onakva kakve se sećam kada sam bio srećan.
126
Sve mi je to rekla lepa Iranka. No, molim vas ne zovite je Iranka
jer ona vipe voli da je Persijanka, sestra Omara Hajama, zemljakinja
Husrev i Širin, putnik iz Noći.
Još ne razaznajem obrise novog dana. Iako se šoljice za kafu i
tacne sa pomorandžom i ananasom ređaju na kuhinjskom stolu, ja još
uvek ne mogu reci za sebe da sam odmoran. Čak štaviše, meni se
spava. Ta po-mama toliko detinjašta što prozima moje telo označava
pobedu sna i poraz jave.
Laku noć!
Želim samo još nesto da kažem. Pre nego što mi se i drugo oko
za-tvori, pogled dopire do kućice na peskovitoj plaži. Zvala se
Mirjana iako je bila lepša od svih raznobojnih ćilima. Volela je da
priča priče, uvek veličajuci snagu i volju, te upornost na prvi pogled
slabe žene. Tako umi-lno i magijski, njen pripovedački ton bi tekao
kao rajska reka i ja bih tada samo lepo zaspao...”
Mirjanina priča o stvaranju sveta
127
Ti koja prizivaš božansko proročanstvo
na nebu se rodi kao ljubavno visočanstvo,
od ružinih latica i kora mandarina
biceš nevesta božijeg sina
•••
128
neprimetno do Ma-ksimilijana ne obraćajući pri tom pažnju na
zaspalog Geb ela koji se klanja nepoznatoj boginji.
“ Jel’ Makse, jel’ mis’iš da onaj ludak Teofil ima šanse kod Salome.”
“ Emete, oni su ljubavnici. Oni se ne vole. Oni se pare.”
“ Znam, samo... jel’ mis’iš da ja imam šanse kod Aide.”
“ Sumerska deca. Kapije Vavilon se preplavljene malom decom i
dojka-ma boginje plodnosti.”
“ Hm, da.”
“ Ti ne znaš o čemu ja pričam, zar ne? Ti misliš da sam je totalno
blesav.”
“ Ti si prokleto blesav, ali ću ti to oprostiti ako nešto lepo kažeš Aidi.
Naravno, o meni.”
“ Čekaj malo! Ti hoćeš da ja lažem, iako znaš da je to protivno mom
Bušido kodeksu.”
“ Budaletino... Narkomančino.”
129
Zaboravljaju da je sezoni kupusa kraj pa Maks bezazleno pretura po
frižideru željan dobre stare egipatske sarmice. Gebriel nema vremena
jer mu je danas prvi dan na poslu. Dr. Benzli Abdulsevad Telford je
danas njegov poslodavac. Zamolio je Geb ela da mu pomogne oko
sređivanja njegove knjige međutim nije znao da je danas zbog praznika
zatvorena ulica Princa jer je Forin ofis zabrinut zbog demonstracija.
Zato će danas proći pored ćevapčinice Hasan, Zelene džamije, ostrva
malih bakalnica i kvantaške pijace. List ‘ Tunis Journal’ danas neće
raditi svoje članke koje su bile okosnica a koje se tiču uvreda na račun
protektorata nad kolonijom.
Danas je dan bio nešto uzburkaniji, bar sudeći po jutru koje je do-
nelo oluju i sive oblake. Mračni prizori sivog neba su se razvlačili
tokom celog dana iako se ponekad, na trenutak, mogao primetiti neki
slabašni sunčani zrak koji se probio kroz ledeno hladno nebo.
Ispostavilo se da se pejzaž sa neba inkarnirao na zemlji.
Tokom tih popodnevnih časova izbile su brojne demonstracije u
uli-ci Princa koja je bila zatvorena za automobile. Bure baruta je bila
lokalna džamija čiji je imam naveo derviše da izvode ‘spasonosni
zikr’, iako je bio zabranjen. Policija i demostranti su se umešali i izbio
je čitav niz ulicnih borbi koji je zapalio Grad. To je bio samo početak
onoga što će kulmi-nirati dva meseca kasnije.
U svoj toj gužvi, Maks je izgubio svoju lampu koju je dobio od
Teofila, sa Budom i drvom saznanja, sve njih prožima neka čudna sila
crvene boje. Zbog toga on opsova u bradu i zastade da pogleda oko
sebe tražeći svoju magičnu lampu, i onda nastavi dalje prema svom
dnevnom planu.
Duž celog puta video je polupane prodavnice, upaljene tezge,
ubijene trgovce, lopove kako haraju ulicama i novoformirane klanove
kako u ulozi lokalne policije uspostavlaju vlast u ulici. Sve to ga je
130
navelo da po-žuri, ispusti kesu sa mirođijama pa je ponovo podigne,
strpa u džep kaputa i onda davljenički nastavi gotovo galopom do
kuće.
Kako se samo sigurno i olakšavajuće osećao unutar kuće. Kasnije
će posvedočiti da mu je to bilo prvi put drago što vidi Teofila.
Teofilovo ‘ close reading’ je ometala buka koju su širili
demonstranti iz ulice Princa iako se gotovo nijedan prizor iz te ulice
nije mogao oka-rakterisati kao pobunjenički. Bio je udubljen u papire
koji su ležali na podu. Zaglušljiva svetlost je padala spreda što je
dodatno onemogućavalo čitanje i izazivalo momentum revolta kod
Teofila koji na trenutak prokle celu zemaljsku kuglu i zbaci papire sa
sebe.
Geb el je za svo to vreme sedeo u kuhinji i pio čaj od
pomorandže.
To je bio njegov ritual još od davnijih vremena kojim je zaočinjao
novi dan. Ovoga puta prekoputa nije bila stočna pijaca El Mandeb te
je izostao dalji komentar. Samo je podigao laku šoljicu na kojoj je bio
naslikan astečki feniks na narandžastoj pozadini i sa sve tacnom za
šoljicu i tacnom za limun survao u posuđe. Pokupio je neke papire
koje je Teofil sredio i poneo ih sa sobom na posao.
131
propusnicu. Dalje je pogled pao na prodavnicu električnih aparata ‘
Elektriko’ gde je narod Tunisa prvi put video TV.
Danas je na programu bio Hatem Faedi koji je sa svojim LIGHT
ORCHESTRA odsvirao jednu tako dobro poznatu pesmu odnekud,
možda prepev neke stare sevdalinke.
133
primeti tako grub i gorak miris. Onda se samo savije i ćutke sanja o
aveniji i drvoredu.
Baš i ne mislim da o tome baš sada, dok ispija vreli čaj od nane
koji ga budi a ne zagreva, razmišlja Geb el. Samo jednim delom
svoga tela on je svestan i zna da dva minuta od njega sedi Salome. Na
trenutak se ko-leba da li da joj priđe, kako da započne razgovor i onda
tu negde ubaci Teofila koji se kaje i moli za oproštaj. Uostalom, zašto
bi on to uradio kada Teofil to ne zaslužuje. A i sem toga nema
vremena da razmišlja o tome, pogotovo se ježi od Teofilovih
ljubavnih porblema. Rekao mu je da nema šanse pored svih faraonski
bogatih biznismena.
Zaglušujuća tišina je progutala ceo Grad. Samo zvuk tromih vrata
koja se zatvaraju i poneki papagaj u službi sekretarice. Vetar je i dalje
du-vao, doduše to niko nije primećivao jer je svaki stanovnik navikao
na daleki i hladni vetar koji duva sa severa.
Teofil je bio jedan od onih koji se još uvek nije navikao na ovakve
igre prirode pa bi se unervozio kada bi osetio hladan dah kako se širi
sta-nom. Zapao bi u neko sebi svojstveno ludilo, izliv negativne
energije i počeo da baca knjige i papire.
“ Hladno je. Baš je hladno ovde, prokleto hladno. Makse! Daj mi još
čaja.”
Maks je od Samija travara nabavljao opijate iz Irana koje je ovaj
pre-prodavao ispred hotela ‘ Green’ u samom centru.
Danas nije bio njegov dan. Racija koju je sprovela francuska vlast
otkrila je pravi mravinjak sitnih krijumčara droge i oni se sada samo
ređaju u policijskoj štanici. Ceo je Grad utonuo u duhovnu i
trodimen-zionalnu apatiju. Među mnogobrojnim demonstrantima koji
su se digli protiv vlasti bili su mnogi zavisnici od ovih opijata koji su
do juče slo-bodno šetali Gradom. Ipak je od komsije Abdela uspeo da
izvuče jednu kesicu hašiša i sada u stanju duboke meditacije uspeva
da izgovori neke rečenice pa makar one bile totalno...
134
“ Ne jedite govna po praznoj slami. Vrlo dobro znate da je pušenje
jedan konzistentan i koherentan proces.”
135
I onda tišina koja guta. Svi sedaju za sto i počinju da psuju pri
prvom deljenju. Menjaju se. Crvena i crna, muško i žensko, gubitnici
i pobe-dnici. U pozadini Emet pušta traku i počinje jedno svetlo
razdoblje. Napolju je toliko hladno. Ne neobično za ovo doba godine
ali isuviše za slabašna tela. Možda je to jedini razlog zbog kojeg se i
dalje vrte karte.
Geb el je shvatio prvi da danas nije njegovo veče. Uzima cigaretu
i davljenički ispija viski. Spušta karte na sto i priznaje da je izgubio.
“ To je to za večeras momci. Vidimo se sutra.
Uz pomoć Teofila se izvlači iz fotelje i izvlači napolje. Tamo
nemaničeg novog osim novog talasa demonstracija koji je zahvatio
kvart. Oseća se miris piljevine. U vazduhu leti iskrica revolucije.
Pariz je i javno saopštio da ne priznaje nezavisnost i da ce ubuduće
krvavo gušiti svaki oblik oružane pobune. Na svim se ulicama može
videti plakat revoluci-onarne grupe ‘ Barka’ koju predvodi
samoproklamovani potomak po-rodice Barka. Sve su ulice išarane
stisnutim pesnicama i upozorenjima francuskim vlastima.
136
Ponekad se duboko u noć oseti miris baruta i zarđalih topova,
ponekad dobro zaoštreni luk sa strelama koje se zaba-daju u
francuska srca. A ponekad i miris ruže i tamjana kako šetaju izro-
vanim ulicama.
138
A vreme biva sve hladnije. Oseća se po zubatom suncu koje greje
sa severa se probijajući između višespratnica, tražeći razlog svog
postojanja.
Iz pustinje duva isti onaj dugi vetar koji i iz Kartagine donosi
krvavi pesak, i žar ptica je prestala da leti ulicama. Kao da je nastao
klimaks toplog vremena ili se tako čini. Svi samo za časak zastaju
ispred kafana da udahnu topli vazduh i onda naštavljaju dalje. Kući. U
nekakvoj pro-lećnoj atmosferi koja vlada u unutrašnjosti. Ovladava
pomama za toplim čajem od ruma. Ili sa limunom, pomorandžom.
Svakakvi simboli koji ukrašavaju jedinu kafanu u kvartu Trgovaca
čine pijanim još teži izlaz napolje. Poneki kao i Abdel dočekaju ovde
zoru pa onda izlaze. Za stolom ih je već pripremljeni Vasiljevič
dočekao donoseći dobre vesti što su sami mogli da naslute po ovoj
velikoj šatulici crvene boje sa Budom i drvom saznanja, narandžašta
magija koja ih sve prožima.
“ A ja mislio da ste je izgubili.”
“ Znao sam da ćeš se dogovoriti sa Abdelom. Pa bre čoveče zar ne
kapiraš koliko je on glup ? Pa on ne može ni do kuće da odnese
drogu.”
“ Smiri se Maksimilijane. On je naša jedina nada. Jedino će nama
naba-vljati drogu. On nema veze sa Onim.
Pomisli samo na Erlebnis. Kakva bi samo sramota bila da sve to
pro-padne samo zato što ti ne možeš da se kontrolišeš ! Urazumi se
čoveče !”
“ Ali kako misliš da dobijemo drogu iz Egipta kada je svuda po
granici pooštrena racija zbog uvoza oružja i municije.”
“ Teo, money makes the world go around. Zar ne ? Platićemo onim fra-
ncuskim pijanicama i šleper ce doći kod nas u tačno vreme. Sem toga
139
Fa-tih kaže da imaš neke okorele narkomane. Dakle već imamo neke
kupce.”
Ulazi komadir Žersen i naručuje piće. Učini mu se da vidi
poznata li-ca i krene ka njihovom stolu. Ovi duboko uzdahnuše i
počeše da pričaju o nečemu levom.
“ Bon jour, monsieurs. Šta se danas radi?”
“ Izbija poneka demonstracija? Pali poneka bakalnica? Rastura
droga?”
“ Nadam se ništa. Bolje po vas.”
“ Da šefe.”
“ U redu. U redu. Samo proveravam.”
“ Adieu.”
“ Adieu.”
“ Adieu, incapable dinde!”
140
Inače čovek u kojeg se ponajviše uzda Fatih je njegov polubrat
Mu-sampa. Njegov stari Irhan je mnogo maštao, pa i lagao. Govorio
je kako je oplovio celi svet* (*Govorio je o tropskim krajevima gde
raste grožđe crveno i veliko kao paradajz, o lepim kakao ženama koje
šetaju gole izno-se decu kao kokoške, o velikim plantažama kafe i
banana o dalekoj zemlji gde se poštuje Prorok i recituje Kuran
napamet )
Jednog dana je doneo jedan mali kokos koji se sklupčao u
njegovom naručju pa je rekao Anrdriani, njegovoj ženi koja je bila
potomak stare Grcke kraljevske porodice.
“ Spasao sam ga sa ostrva kanibala. Bilo mi ga žao. Uostalom neće
nam smetati, zar ne.”
U stvari svi su znali da je to dete doneo sa jednog od mnogo izleta
kod čuvene crne plesačice i veštice kako su je zvale žene Elvire. To se
ka-snije i potvrdilo jer je mali bio prava kopija stare Elvire. Na oca je
imao samo onaj dugi orlovski nos kao i Fatih.
Deset ….
142
Teofil i Geb el govore o prazniku koji će provesti u Veneciji.
Skoro će dvanaest.
Devet ….
Osam ….
Sedam ….
Podrugljiv smeh.
Šest …..
“ Salome daj ćuti. Zbog tvoje jebene želje da svakome upropastiš dan
sad moram ponovo da uzmem dim! Kurvo !”
Pet ....
143
Četiri ....
“ Abase, kažem ti lepo. Daj mi još tri dana i dobićeš svoju priču.
Danas sam čak i sigurna u to. Veruj mi. Živeli!”
Tri ....
Dva ....
Buka.
Jedan ….
Nula ….
“ Ne znam šta tako pametan čovek kao ti radi sa glupim Geb elom i
narkomanom. Izvini ako sam te uvredio.”
“ Ja...”
“ Znam. Ne govori. Jednostavno je tako. Ali, ne krivi sebe.”
Onda je za trenutak zaćutao. Ispio viski i uzeo cigaru. Aida mu je
da-la neke papire koje je on na brzinu prelistao.
“ Da li ti je ovo poznato?”
Pružio mi je beli papir koji bi bio prazan da na samom dnu sitnim
ali primetnim rukopisom je pisalo: Isus je bio orijentalista sa
zadrškom. Ovo me je toliko iznenadilo da sam se zakašljao nekoliko
puta. Kao znak ce-nzure.
“ Ne. Nikada slično nisam ništa čuo niti pročitao. Rekao bih da je
mani-fest neke sektaške organizacije.”
“ Da li TEBI nesto znači vera?
Da li si vernik ili ateista?”
145
“ Wie wunderbar Erlebni ist herr Teofil dir zu hören. Bravo. Das ist
Ehre fűr mir, meine herr.”
147
“ Aidu sam mnogo voleo. Možda ne kao i Salome. Sećam se da sam
prvu platu potrošio u “ Nadi Mahšiz ” kako bi seo prekoputa nje,
gledao je kako svojim slatkim usnama guta istopljene kocke
čokolade, stidljivo se smeši kada skine ostatke sa obraza, na kraju
jede kivi i pije čaj sa isceđenom pomorandžom.
Toliko toga smo doživeli zajedno, kao jedno biće, kao srce koje
kuca.”
Toliko slatko i čvrsto je spavao da je zaboravio da ugasi lampu.
Ujutru se probudio nakon što je zazvonio budilnik. Dubokim, mamu-
tskim koracima se uputio ka kupatilu ostavljajuci za sobom trag od
neu-redno nabacanih stvari. Kada je bliže prišao ogledalu sledio se od
slike čoveka koga je video. To više nije bila šala već alarm koji je
zazvonio kada je samosvest bila više nego potrebna. Brzo se okupao i
očešljao, stavio porodični parfem i krenuo u štampariju.
Sitno ugravirani detalj koji neprimetno krasi lulu, tako mali a ipak
pokreće bujicu emocija, utisak koji steže srce, po prirodi izdajnički,
ali isto toliko humanit, prirodan ( Plači, ne znam što se praviš da si
heroj ka-da su oni nestali sa razumom). Njihova tužna lica su se po
prvi put složila ( O, kakav životni pejzaž), dok prolaze mesta i
događaji. Daleko iza njih duva vetar koji raznosi pepeo pepelu,
krvave košulje vitlaju u vakuumu emocija zadržavajući svoje svoje
lice, teški pepeo pada na zemlju i zako-pava tragove, cilindar se
gotovo i ne vidi, prekrila ga večna tama. San i java, dan i noć, barok i
rokoko.
Ponekad poželim da odletim,
daleko, tamo daleko,
gde sunce ne sija zagasito.
Plima i oseka se menjaju kao tonovi.
Zrna peska poigravaju na vetru.
Žuti mesec opasava kraj.
Poneki se stih umetne i
tome je kraj. Tišina.
Samo kao reč. Tišina.
I dalje otkucava interval.
Udahni duboko da ponovo počne.
“ Ostavljam instiktu da me vodi. Putevi više ne postoje. Postoje samo
krive i prave, koncentrični krugovi i trodimenzionalne forme. Priča
do-bija svoj tok tek kad isprati prvi krug, pređe put Zemlje, elektrona,
ma-gnetnog polja...”
150
Ispred kafea ista priča. Golubovi se hrane hladnim vetrom i mrvi-
cama posejanim po ulicama. Gugut goluba se prolama vazduhom
koji je progutala golema tišina. Zadržavajući se oko krčme hladan
vazduh na-pokon napušta teritoriju i odlazi dalje, tragajući za zlim
duhovima. U Fatihovoj sobi se čuje duboki plač životinjskog porekla,
isto kao i kada majka kuka za svojim mladunčetom.
“ Prokleti šiiti, sve ću ih pobiti.”
U napadu zakrvavljenih očiju i istucalih žila zabada nož u nedužni
sto. I tako petnaest puta. Ništa. Tihi se odlazak čini najokrutnijim.
Usput lula pronalzi svoje mesto, tik pored Husrev i Širin koji zagrljeni
odlaze ljubavi. Uspomena ljudima. Ne primećuje konduktera koji se
navrzao na njega i traži novac.
Isto ono popodne samo druge godine, isti položaj Sunca i Meseca,
svetlosna godina, samo reči izvitoperenije, izgorele na suncu.
“ Plakala si.”
“ Zaboga Teofile, hočeš li prestati da me nerviraš.”
“ Dobro. Jesi li ružno sanjala?”
“ Ne, nisam.”
“ Da li si ljubomorna što sam danas u tebi video Salome. Molim te,
prekini sa tim ako je to u pitanju.”
“ Nosi se!”
152
Izlazi iz stana u kojem odjekuje eho njenih potpetica. Nastavlja da
spava. U sebi se priseća trenutaka kada je zaboravljao na sve čitajuci
engleske prozaiste.
MAKS:
Spotak’o se o svo kamenje koga je bilo na sve strane pošto
su demonstranti počeli da uništavaju puteve. Video je
kako nje-gove cipele više nisu bile crne nego oker, džep
na kaputu mu je bušan pa opsova. Okrenuo se unazad i
video rastrte papire po ulici. Opet je opsovao ali ovaj put
nekako izveštačeno, u žurbi, da mu vetar ne odnese
papire. Više je ličilo na neku komičnu poštapalicu ili
153
možda i na bajalicu. Na putu je susreo Fatiha koji je
krenuo da odnese cveće na grob kojeg nema. Držao je
koktel crvenog i belog cveća, u žutoj foliji ‘Ulker keks’.
Sve to davljenički čvrsto. Zaboravio je da opere prste žute
od duvana koji su se utapali u žutu foliju ‘Ulker keksa’.
Njegov morbidan izraz lica nije odavao izgled samo-
svesne osobe. Maksimilijan oseti jezu od svega ovoga,
činilo se da, ne po prvi put, istinski oseca tugu, i da je ovaj
čovek vredan pažnje. Pa čak i prašnjava suza koja se sliva
na obrazu kao planinska reka se bori. Osećao je da ga je
savladalo ovo malo biće koje se krilo u unutrašnjosti
konobarovog brata, osetio je veličinu ovog čoveka koji je
živeo između četiri zida. Zavideo mu je.
Ne na emociji i nepuštenoj suzi, već na njegovoj
ispunjenosti koja ga vodila ceo život i zbog koje se osećao
mali, kao stra-nac u zabačenom kvartu. Kao dugme u
praznom džepu. Svejedno je da li sada ili kasnije, imao je
potrebu da zaplače, da izbaci sve iz sebe i počne da živi
životom izgubljenog dugmeta koga svi traže.
TEOFIL:
Ćutke, hodajući bulevarom koji se prikazuje u
mnoštvo boja i slika koje koegzistiraju ili inkarniraju
reklamu, gu-stu svetlost koja pokriva trotoar.
Zaboravlja na sve, lju-bav, prijatelje, ritam, zvukove,
samo ćutke hoda nasred ulice. Promiču mu slike i
oblici kojih se nekad drago seti, ili im se krišom,
samotnjački vrati tako oprezno. Zabo-ravio je na ručak
i dogovore, seo u automobil i povra-tnički se uputio
kafani.
Tamo su bili svi. Ko god bili oni, osobe ili slogovi, tvorci reči bez
zvučenja i značenja. Kako je gnusno i podlo u ovom trenutku
filozofirati o poreklu entiteta.
Zaboravlja da je večeras praznično veče. Sve vrvi od osoba koja
se še-pure novogodišnjom kupovinom. Tu je poneki ukras koji visi na
tavanu, poneka traka koja sveže putopisuje prostor. Naravno nebeski
svod koji stavlja tačku na sve. Vidi se Cepelin na nebu. Zaranja ruku
u krčag hrane koju divljački stavlja u usta. Tako nekoliko trenutaka.
Idealizujuci smrz-nuti trenutak.
“ O mighty Dionis, Everything we done O mighty Dionis is just a
piece of shit that surround us.”
155
Muzika nadjačava bučno čavrljanje koje sada izgleda kao neko
ba-janje u nekom svom praobliku. I sve se to završava, kao i dan i
noć. Kao plamičak koji se uzaludno boli da nađača strah od tmine,
nesvestan da ga je strah rodio.
Sasvim realno, sve ono što ona jednostavno nije želela da bude,
ova-plotilo se u liku Salome. Koja je imala veliki problem sa
slonovima. Njena sluškinja - robinja Koko joj je svake večeri iznad
glave stavljala je-dnog idola, jedan grumen fino obrađenog kamena sa
Anda koji je u svom demonsko antropološko obličju, pod slabom
svetlosti sveće gutao njene košmare, žvakao ih i ispljuvavao u vidu
fine arome koja se širila iz finih sveća. A bilo ih je mnogo. I Salome
je volela taj ukus prženog voća, tačnije navikla se na njega bez
ikakvog ustezanja. I sama je govorila da taj meki i mirisni ukus
visokog drveća na cijem se vrhu nalazi plod koji nije dotakla nijedna
ljudska ruka, da joj taj dodir dalekog neba i troposfere pričinjava
zadovoljstvo.
159
Inače, Salome je bila jedna vrlo smela figura koja se kroz život
probijala snagom volje i uma, te izuzetne veštine koja se
generacijama, počev od prve ćerke Eve tanano i senzualno
usavršavao do magije i moći. Zadovoljstvo je bilo ići u korak sa
Salome. To je bio veoma redak proces inicijacije u visoki red
Ezoteričnih Sati posle kojih sam se ja osećao da, kao Hazari, postajem
svakim danom novo lice. Čitav taj njen uređen ži-vot, počev od
jutarnjih procesija do podnevnih obreda do večernjih apo-teoza, sve
su to bili kameni idoli koji su joj uveče, iznad uzglavlja klesali
sadačnjost ili budućnost. I sama se jednom požalila da njen nos sve
više podseća na Ajidif, diva koji joj je vajao gipko telo. Taj nos u
kakadua na kojem se prosipa sva duga ovog sveta, u kojem plovi
čopor kožnih kanua plemena Aškenazi, gde se sliva sva voda sa
vodopada, gledam i ne veru-jem kako to postaje moje detinjstvo iz
Maroka, moj prvi susret sa ćili-mima koji se dižu na vetru, taj bljesak
sunca koji se prelama sa crvene džamije na sito glinenih posuda u
kojima se krije sićušni, izgubljeni svet
Materija. Koji diše kroz svaki zalogaj hrane.
Hodao sam i disao kao osakaćen, iako je na mom telu bilo tragova
njenih ruku i nogu, osećao sam u nosu i dalje pratio onaj miris struka i
161
obraza. Kao bogalj, osakaćen. Salome je iz satora izašla ista, sa onim
pla-mičkom života koji je bespomoćno tinjao. Čudno, ali kako se
sada sve više sećam tog lika, sve upadljivije pada u oči da je za sve
njih Salome bila ogoljena karikatura iz grčke tragedije, niko nije
ponirao u njen unutarnji svet. Jednom dok sam prelistavao udžbenik
iz medicinske fiziologije i sti-gao do Autopsije, pala mi je odmah na
pamet njena neistražena vasiona bića koje je bilo zaboravljeno kao
dete na tavanu. Nikoga u stvari nije bilo briga šta se desava sa njom, u
kom se pravcu okreće taj spektar živo-tnih mogućnosti, da li je ona
možda kopija prototipske ličnosti. Govorila je za sebe da je čovek bez
senke. Plakala je nad svojim velikim komadom stakla dok je gledala
svoje ožiljke na licu.
Vidiš ovo srce što za tebe kuca mila, ovaj svet koji pred tobom se
rađa i umire, ne tuguj, ne reci zbogom. Raduj se, raduje se svakom
novom proleću, svakoj novoj jeseni. Kada ujutru ustanaš oseti
ponovo onaj dašak toplog vetra koji te sa ljubavlju ispunjava. Ne
zarobi svoja osećanja u mracnu komoru već raduj se.
163
164
Dimitrije Ivanović
Poslednja knjiga za Euridiku
Tiraž: 333
165
CIP – Каталогизација у публикацији
Народна библиотека Србије, Београд
821.163.41-31
Tiraž 333.
COBISS. SR – ID 169262860