You are on page 1of 8

Kasnije sam pronašao ovaj fajl u kojem je Belbo sažeto

izložio te naše zaključke jezikom romana. Kažem jezikom romana


jer mi je jasno da mu je bilo zabavno da tuđim rečima opiše čitavo
zbivanje, sam je napisao svega nekoliko rečenica koje povezuju
tekst. Ne mogu tačno da odredim sve navode, plagijate i
pozajmice, ali sam prepoznao mnoštvo odlomaka u tom
urnebesnom kolažu. Belbo je još jednom, da bi izmakao nemiru
koji izaziva Istorija, pisao i prepravljao život posredstvom
književnosti.

FILENAME: Povratak Sen Žermena

Već je pet stoleća kako me osvetnička ruka Svevišnjeg iz azijskih


daljina gurnu u ove zemlje. Sa sobom nosim strah, beznađe, smrt. Ali gore
glavu, ja sam beležnik Plana, mada drugi to ne znaju. Bilo je i gorih stvari,
mnogo me je više muka stajalo da zakuvam Vartolomejsku noć, nego ovo
čega sam se sada latio. Oh, zašto mi se usta krive u satanski osmeh? Ja sam
onaj koji jest, samo da mi prokleti Kaljostro nije preoteo čak i to poslednje
pravo.
Ali pobeda je blizu. Kad sam bio Keli, Soapes mi je sve objasnio u
londonskom Taueru. Tajna je u tome da postaneš neko drugi. Veštim
obmanama uspeo sam da Đuzepea Balsama zatvore u tvrđavu San Leo i
dočepao sam se njegovih tajni. Više ne postojim kao Sen Žermen, sad svi
misle da sam grof Kaljostro.

Maločas je izbila ponoć na svim satovima u gradu. Kako je neprirodan


taj mir. Ne verujem toj tišini. Veče je blistavo, mada studen steže, visoko na
nebu mesec svojom ledenom svetlošću obasjava zagonetne uličice starog
Pariza. Kao da je deset sati uveče: na zvoniku Blek Frer samo što je lagano
izbilo osam sati. Vetar trese gvozdene vetrokaze koji turobno škripe po
beznadnom prostranstvu krovova. Gusti sloj oblaka prekriva nebo.
Kapetane, izlazimo li na površinu? Ne, naprotiv, tonemo. Prokletstvo,
Patna ide pravo na dno, skoči Džime Konopljo, skoči. Dao bih dijamant krupan
kao lešnik samo da mi je da se izbavim iz ovih jada. Drži krmu, povuci uže na
sošnom jedru, pa na gornjem jedru, šta god hoćeš, đavo da te nosi, ala dole
duva!
Vilice su mi jezivo iskežene dok samrtno bledilo šara moje voštano lice
zelenkastim odblescima.
Kako li dođoh ovamo, ja koji sam strašno lice osvete? Duhovi pakleni
prezrivo će se smejati suzama bića od čijeg pretećeg glasa tako često drhtaše
i u okrilju svog plamenog bezdana.
Hajde, buktinju uzmi.
Niz koliko stepenika siđoh pre nego što stigoh do ove izbe? Sedam?
Trideset i šest? Ispod svakog kamena koji sam prevrnuo, ispod svakog mog
koračaja krio se neki tajanstveni znak. Kad ga budem otkrio, moji verni
sledbenici najzad će saznati Tajnu. Potom je valja još samo odgonetnuti, a
njeno rešenje biće Ključ koji skriva Poruku. A ona će jedino posvećenom, i
nikom drugom sem njemu, jasno i glasno reći kakva je priroda Zagonetke.
Samo korak deli zagonetku od odgonetke i pojaviće se Hijerograma,
jasna kao dan, a njoj će se saobraziti i molitva ispitivanja. I nikom više neće
biti nepoznata Velika tajna, veo, pokrov, egipatski ćilim što prekriva
Pentagram. A odatle će se vinuti u nebo Kabalističko Pitanje da objavi Skriveni
Smisao petokrake zvezde. Malo je onih koji će na to Pitanje odgovoriti, ali će
njihovi glasovi zagrmeti koji je to Nedokučivi Znak. Trideset šestorica
Nevidljivih moraće da im se povinuju i da kažu koje je to Runsko pismo čiji je
smisao znan samo Hermesovim sinovima. I njima neka se da Pečat
Podrugljivosti, Maska ispod koje se nazire lice što oni žude da razotkriju,
Mistični Rebus, Vrhovni Anagram...
-Sator Arepo! Uzvikujem glasom od kojeg bi i utvara uzdrhtala. I
spremno slušajući moju naredbu Sator Arepo izlazi preda me, ostavljajući
točak koji brižljivo drži svojim spretnim ubilačkim rukama. Prepoznao sam ga,
a već sam slutio ko je on. To je Lučano, sakati prevoznik, poslali su ga
Nepoznati superiori da bude slepi izvršilac mog gnusnog i krvavog nauma.
-Sator Arepo, pitam ga podrugljivo, znaš li konačan odgovor koji se
krije iza Vrhovnog Anagrama?
-Ne grofe, odgovara šeprtlja, očekujem da to čujem od tebe.
Pakleni smeh zaori mi se iz grla i stade da odjekuje pod drevnim
svodovima.
-Naivčino! Samo pravi posvećenik zna da ne zna odgovor!
-Tako je, gazda, odgovara priglupi sakati prevoznik, kako vi kažete, ja
sam spreman.
Ovde smo u bednoj čatrlji u Klinjankuru. Večeras moram pre svih tebe
da kaznim, jer si me uvela u tajne plemenite veštine zločinaštva. Da ti se
osvetim tebi, zato što se pretvaraš da me ljubiš, a što je najgore, i veruješ u
to; da se osvetim i onim bezimenim neprijateljima s kojima ćeš provesti
naredni vikend. Lučano, taj nepoželjni svedok mojih poniženja, pozajmiće mi
svoju ruku, jedinu koju još ima, posle će i on umreti.
Čatrlja s kapkom u podu ispod kojeg se nalazi nekakva jama,
rezervoar, podzemni hodnik koji od pamtiveka služi da se u njega skloni
krijumčarena roba, zabrinjavajuće vlažan jer se nalazi tik uz pariske
kanalizacione vodove. Zidovi tog lavirinta zločina tako nepodnošljivo
zaudaraju na kužna isparenja da je dovoljno da uz pomoć Lučana, vernog
saučesnika u zločinstvu, načinim mali otvor u zidu, pa da voda pokulja i
preplavi podrumske odaje, poruši ionako trošne zidove i sravni podzemni
hodnik sa ostalim vodovima; sad po njemu plutaju istruleli pacovi, prljavocrna
površina koja se nazire kroz kapak postala je predvorje noćnog prokletstva –
tamo u daljini je Sena, a potom more...
Ispod kapka se nalaze male lestve pričvršćene za gornju ivicu otvora.
Lučano s nožem silazi niz lestve i zastaje tik iznad vode, jednom rukom se
čvrsto drži za prvu prečagu, u drugoj steže bodež, a spreman je da trećom
zgrabi žrtvu. -Sad čekaj, ni reči - kažem mu - „i videćeš.“
Ubedio sam te da se otarasiš svih ljudi s ožiljkom – pođi sa mnom, budi
zauvek moja, uklonićemo sve te nepoželjne nametljivce, znam da ih ne voliš,
rekla si mi, ostaćemo samo ti i ja i podzemne struje.
Sada si ušla, gorda kao vestalka, kreštava i pogurena kao matora
veštica – o ti paklena prikazo, od koje se tresu moje prastare kosti, a grudi mi
razdire žudnja, o bajna mulatkinjo, ti si oruđe moje propasti. Prstima nalik na
kandže kidam košulju od finog platna koja mi krasi prsa, a moji nokti ih šaraju
dubokim krvavim brazdama, dok me zmijski hladne usne peku koliko su suve.
Potmula rika izvija se iz najcrnjih dubina moje duše i razleže se kroz moje
zverske zube – ja sam kentaur kojeg je izbljuvao podzemni svet – i gotovo da
se ne čuje salamandrov let, jer susprežem krik i primičem ti se s nemilosrdnim
osmehom na licu.
-Mila moja, Sofija moja, kažem ti umiljato kao mačka, onako kako
samo tajni šef Ohrane ume da govori. Dođi, čekao sam te, šćućuri se sa
mnom u tami i čekaj – a ti se smeješ kreštavo i potuljeno, unapred se sladiš
nekim nasledstvom ili plenom, kakvim rukopisom Protokola koje ćeš prodati
caru... Kako samo ispod tog anđeoskog lica vešto skrivaš svoju demonsku
prirodu, čedno utegnuta u svoje hermafroditske farmerke, u gotovo prozirnu
majicu koja ipak skriva ljiljan, taj sramni žig koji je dželat iz Lila utisnuo u
tvoju belu put!

Stigao je prvi glupak kojeg sam namamio u klopku. Jedva nazirem


njegove crte lica, ispod plašta u koji je umotan, ali mi pokazuje znak
Templara iz Provena. To je Soapes, plaćeni ubica iz tomarske grupe. – Grofe,
kaže mi, kucnuo je čas. Predugo smo lutali rasuti širom sveta. Kod vas je
poslednje parče poruke, a kod mene parče s početka Velike Igre. Ali, to je
druga priča. Udružimo naše snage, a ostali...
Dovršavam njegovu misao: - U pakao s njima. Kreni, brate, na sredini
sobe je kovčežić, u njemu je ono za čim tragaš vekovima. Ne plaši se mraka,
on za nas nije opasnost, već okrilje.
I glupak polako kreće, korača gotovo nasumice. Potmuo udarac i pad.
Stropoštao se kroz otvoren kapak, tik iznad vode Lučano ga je ščepao za vrat,
oštrica njegovog noža je sevnula i začas mu prerezala grlo, krkljanje krvi
meša se sa vrtloženjem podzemne kloake.

Kucanje na vratima. –Dizraeli, da li si to ti?


- Ja sam, odgovara mi neznanac, mada su moji čitaoci prepoznali
velikog majstora engleske grupe, koji se već uspeo na vrh lestvice moći, ali to
mu nije dovoljno. On progovara: -My Lord, it is useless to deny, because it is
impossible to conceal, that a great part of Europe is covered with a network
of these secret societies, just as the superficies of the earth is now being
covered with railroads...
-To si već rekao u Donjem domu engleskog parlamenta, 14. jula 1856,
sve ja pamtim. Pređi na stvar.
Jevrejski bekonovac psuje škrgućući zubima. Zatim nastavlja: - Ima ih
suviše.Trideset šestorica Nevidljivih postali su trista šezdesetorica. Ako taj broj
pomnožiš sa dva, dobićeš sedamsto dvadeset. Ako oduzmeš sto dvadeset
godina, posle kojih se vrata otvaraju, dobićeš šestto, toliko je lakih konjanika
krenulo u juriš na Balaklavu.
Taj čovek je pravi đavo, u tajnoj nauci o brojevima za njega nema
tajni. – Pa šta onda?
-Mi imamo zlato, a ti mapu. Ako se udružimo, bićemo nepobedivi.
Svečanim pokretom ruke mu pokazujem fantomski kovčežić, a on,
zaslepljen pohlepom, misli da ga je spazio u tami. Kreće prema njemu,
propada kroz otvor.
Čujem kobno sevanje Lučanovog bodeža, uprkos tmini vidim odblesak
ropca u mrtvoj zenici tog Engleza. Pravda je zadovoljena.

Očekujem treću žrtvu, predstavnika francuskih rozenkrojcera,


Monfokona de Vilara, a već su me upozorili da je kadar da oda tajne vlastite
sekte.
- Ja sam grof od Gabalisa, predstavlja se pretvorno i lažljivo.
Dovoljno je da mu došapnem nekoliko reči i on već kreće ka svom
usudu. Pada u klopku, a krvožedni Lučano obavlja svoj posao.
Ti se sa mnom smejuljiš u tami, kažeš mi da si moja i da će tvoja tajna
biti moja. Samo se ti zavaravaj, mračna karikaturo Šekinaha. Da, ja sam tvoj
Simon, čekaj, još ne znaš ono najbolje. A kad budeš saznala, više ga nećeš
znati.

Šta još da dodam? Jedan po jedan ulaze i ostali.


Otac Brešani me je obavestio da će kao predstavnica nemačkih
iluminata doći Babet iz Interlakena, Vajshauptova praunuka, velika devica
švajcarskog komunizma, odrasla sred bančenja, otimačine i krvavih zločina,
stručnjak za razumevanje nedokučivih tajni, ume da otvara poruke a da ne
lomi pečate, da podmetne otrov kad joj sekta to naredi.
Evo kako ulazi, mladi agatodemon zločina, umotana u bundu od krzna
belog medveda, duge plave kose koja joj pada po ramenima, na glavi prkosno
stoji šubara, oholog pogleda, podsmešljivog držanja. I nju pomoću iste one
obmane šaljem u propast.
Oh, kakva ironija govora – koji nam je priroda darovala da bismo mogli
da prećutimo tajne naše duše! Ona je u sekti Prosvetljenih a pada kao žrtva
Mraka. Čujem je kako strašno huli na Boga, okorela grešnica, dok joj Lučano
dvaput zariva nož u srce. Deža vi, deža vi...

Sad je red na Nilusa koji je na tren pomislio da se domogao i carice i


mape. Prljavi, razbludni kaluđere, jesi li tražio Antihrista? Tu je, pred tobom,
samo ga ne prepoznaješ. Obasipam ga bezbrojnim mističnim laskanjima i
slepog ga šaljem u kobnu zamku koja ga očekuje. Lučano mu bodežom
urezuje krst na prsima i on tone u večni san.

Moram da savladam iskonsko nepoverenje poslednje žrtve, Sionskog


Mudraca, koji uobražava da je Ahasfer, Lutajući Jevrejin, besmrtan kao ja. Ne
veruje mi, dok se pretvorno smeška, brade još ogrezle u krvi nevine
hrišćanske dečice koju obično kolje na praškom groblju. Liči mi na
Račkovskog, moram da ga nadmašim u lukavstvu. Objašnjavam mu da u
kovčežiću nije samo mapa, već i nebrušeni dijamanti. Znam kako nebrušeni
dijamanti neodoljivo privlače taj bogoubilački soj. Odlazi pravo u susret svom
usudu, vodi ga pohlepa i sad će stati pred svog nemilosrdnog i osvetoljubivog
Boga, umire proklinjući, proboden je kao Hiram, a teško mu je i da proklinje,
jer ne može ni da izgovori ime svog Boga.

Kakva zabluda, mislio sam da sam u potpunosti dovršio Veliko Delo.


Kao da ih je udario vihor vrata čatrlje se ponovo otvaraju i pojavljuje
se neka prilika pomodrelog lica, sa rukama pobožno stisnutim na prsima,
pogled mu vrluda, ali ne može da sakrije ko je jer nosi crno ruho svoje crne
Bratije. Lojolin sledbenik!
- Kretino! uzvikujem, naseo sam na prevaru.
On licemerno podiže ruku, kao da blagosilja. –Nisam onaj koji jest,
kaže mi, a u njegovom osmehu više nema ni trunke ljudskog.
Tačno, time se oni oduvek služe, čas poriču vlastito postojanje i pred
samima sobom, a čas opet objavljuju na sva zvona koliko je moćan njihov red
da bi zaplašili neposvećene.
- Mi smo uvek nešto drugo, nismo nikad ono što vi mislite da jesmo,
Belijalovi sinovi (kaže mi taj opčinitelj vladara). Ali ti, o Sen Žermene...
- Otkud znaš da sam to zbilja ja?, uznemireno pitam.
Zlokobno mi se smeška: - Upoznali smo se u drugim vremenima, kad si
pokušao da me odvučeš od Postelove postelje, pa kad sam ti pod imenom
opata D'Erblea pomogao da dovršiš jedan od tvojih preobražaja u srcu Bastilje
(oh, još uvek osećam gvozdenu masku na licu na koju me osudi Bratija uz
Kolberovu pomoć!), upoznao si me dok sam uhodio tvoje zavereničko
šurovanje sa fon Holbahom i Kondorseom...
- Pa ti si Roden! uzvikujem kao gromom pogođen.
- Da, Roden, tajni jezuitski general! Ja sam Roden, mene nećeš
prevariti da padnem u tvoju klopku, kao što si obmanuo one lakoverne. O Sen
Žermene, znaj da na svetu nema tog zločina, te nečasne rabote, te
razbojničke zamke koju mi nismo izmislili pre vas, a sve u slavu našeg dragog
Boga koji opravdava sredstva! Koliko je samo krunisanih glava odrubljeno u
noćima kad zora ne sviće zahvaljujući nama, uz pomoć mnogo prefinjenijih
klopki, a sve to da bismo zavladali svetom. A ti bi sad, kad smo na korak od
cilja, da nas sprečiš da se svojim gramzivim kandžama dočepamo tajne koja
već pet vekova pokreće svet?
Dok tako govori, Roden postaje zastrašujući. Svi nagoni onog
krvoločnog, bogohulnog, gnusnog vlastohleplja koje su pokazivale pape u
doba Renesanse, sada se očituju na licu tog Injasijevog sina. Lepo vidim kako
njegova nečista krv ključa od neutažive žeđi za vlašću, obliva ga uzavreli znoj,
oko njega se širi zadah isparenja koji izaziva mučninu.
Kako da savladam tog poslednjeg neprijatelja? U pomoć mi pritiče
neočekivana slutnja, kakva može da obuzme samo nekog za koga, već
vekovima, nema skrovitih i neistraženih kutaka u ljudskoj duši.
- Pogledaj me, kažem, i ja sam tigar.
Hitro te guram ka središtu odaje, cepam ti majicu, trgnem opasač
pripijenog oklopa koji skriva ljupkost tvog ćilibarskog trbuha. A ti se
uspravljaš, na bledoj mesečini koja dopire kroz odškrinuta vrata, lepša si od
zmije koja je zavela Adama, gorda i bludna, devica i kurva, obučena samo u
moć svoje puti, jer naga žena je naoružana.
Egipatski klaft pada preko tvoje guste kose, toliko crne da se plavi,
grudi ti se dižu i spuštaju ispod tankog muslina. Tvoje malo, ispupčeno i
prkosno čelo krasi zlatni uraeus smaragdnih očiju, dok na tvojoj glavi palaca
njegov trostruki jezik od rubina. Oh, tvoja tunika od crnog voala srebrnastog
odbleska, opasana pojasom sa izvezenim kobnim irisima od crnih perli. Tvoja
drsko isturena stidnica glatko je izbrijana, pa si pred ljubavnicima naga kao
kip! Vrhove tvojih bradavica već je blago milovala četkicom tvoja robinja iz
Malabara dok ih je bojila istom onom krvavocrvenom bojom koja ti je i na
usnama, podatnim kao rana!
Roden već teško diše. Dugo uzdržavanje, život straćen na snove o moći
kao da su ga samo pripremali za neobuzdanu požudu. Roden stoji pred tom
lepom i razvratnom kraljicom, očiju crnih kao u demona, oblih ramena,
mirisne kose, meke bele puti, i obuzima ga žudnja za neznanim milovanjima,
neizrecivim izlivima strasti, njegova put je ustreptala, kao što ustrepti šumski
bog kad posmatra nagu nimfu kako se ogleda u vodi koja je već okrutno
kaznila Narcisa. Na svetlosti nazirem nezaustavljiv grč na njegovom licu,
skamenio se kao da ga je pogledala Meduza, ukočio se od žudnje dugo
susprezane muškosti koja je već na izmaku. Plamen pohote pali mu kožu,
napeo se kao luk prema svojoj meti, koji se tako napinje sve dok ne pukne.
Odjednom se stropoštao na pod, puzi prema onoj sablasti, pruža ruku
kao kandžu da uhvati makar kap tog čarobnog napitka.
- Oh, krklja, oh kako si lepa, oh, ti sitni biserni zubi koji blesnu kad
rastvoriš rujne sramežljive usne... Oh, te krupne smaragdne oči, što se čas
iskre a čas tinjaju. Oh, ti đavole sladostrašća.
A ima i za čim da žudi, mučenik, dok ti njišeš bokove obavijene
tamnoplavim platnom i isturaš karlicu da gurneš fliper u nepovratno ludilo.
Oh, ti priviđenje, kaže Roden, budi moja, bar samo časak, ispuni
trenom užitka život koji sam straćio služeći ljubomorno božanstvo, pruži mi
utehu trenutka pohote jer goreću u večnom plamenu u koji me tvoj lik gura i
vuče. Preklinjem te, dotakni moje lice svojim usnama samo ovlaš, ti Antinejo,
Marijo Magdaleno, za tobom sam žudeo i tebe tražio u zapanjenim licima
svetica u zanosu. Za njima sam izgarao od požude dok sam pretvorno
obožavao ta devičanska lica, o Gospo, ti si bajna poput sunca, bleda kao
mesec, eto, odričem se i Boga i svih svetaca, pa i samog rimskog pape, da ne
kažem i Lojole, pa i zločinačkog zaveta koji me veže za moju Bratiju, da ti
izmamim samo jedan poljubac, pa posle nek umrem.
Pomerio se napred, puzeći na stisnutim kolenima, zadignute mantije
iznad slabina, ruku još više ispruženih prema toj nedostižnoj sreći. Iznenada
je pao unatrag, iskolačenih očiju koje kao da hoće da iskoče iz očnih duplji.
Jezivi grčevi mu izobličuju crte lica, ono više i nije ljudsko, već slično licu
mrtvaca pod dejstvom Voltinog stuba. Na usta mu kulja plavičasta pena od
koje mu se usne rumene, glas mu je piskav i prigušen, kao da ima besnilo,
jer, kao što lepo kaže Šarko, kad ta strašna bolest što se zove satirijazis,
kazna za pohotu, dostigne svoj vrhunac, ona otisne iste stigmate kao besnilo.
To je kraj. Roden prsne u ludački smeh. Potom se beživotno stropošta
na pod - oličenje mrvačke ukočenosti.
Poludeo je i umro u prokletsvu za samo jedan tren.
Preostalo mi je još da gurnem to beživotno telo prema otvoru, ali
obazrivo, da ne bih zaprljao sjajne kožne čizme musavom mantijom svog
poslednjeg neprijatelja.
Lučanov ubojiti bodež nije ni potreban, ali ubica više ne može da
obuzda svoje pokrete, kobna prisila ga nagoni da ih neprestano ponavlja.
Smeje se i probada ionako već beživotno telo.

Sad dolazim s tobom do ivice otvora, milujem ti vrat i potiljak, dok se


nadvijaš da bi uživala u prizoru, pitam te: - Da li si zadovoljna tvojim
Rokambolom, ljubavi moja nedostižna?
I dok potvrdno klimaš glavom i pohotno se cerekaš, dok ti bale cure u
prazninu, neprimetno stežem prstima tvoj vrat. Šta to radiš, mili? Ništa, Sofija,
ubijam te, sad sam već Đuzepe Balsamo, više mi nisi potrebna.
Ta milosnica Arhonata izdiše, sunovraćuje se u vodu, a Lučano svojim
bodežom potvrđuje presudu koju je već izvršila moja neumoljiva ruka i ja mu
kažem: - Sad možeš da izađeš, moj verni slugo, moja prokleta dušo i dok se
on pomalja, okrenut mi je leđima, u koja zabadam tanko trouglasto sečivo
svog stileta, od kojeg gotovo da ne ostaje ni ožiljak. On se stropošta u
bezdan, spuštam kapak, gotovo je, odlazim iz čatrlje, dok osam leševa plovi
prema Šatleu, samo meni znanim podzemnim kanalima.
Vraćam se u svoju stančić u Fobur Sent-Onoreu, posmatram se u
ogledalu. Eto, razmišljam, ja sam Kralj Sveta. Iz ove šuplje stene vladam
univerzumom. Ponekad mi se zavrti u glavi od vlastite snage. Ja gospodarim
energijom. Pijan sam od moći.
Avaj, život neće oklevati da mi se osveti. Mnogo meseci docnije, u
najdubljoj kripti dvorca u Tomaru, ja, sada već čuvar tajne podzemnih struja i
gospodar šest svetih mesta što su pripadala Trideset šestorici Nevidljivih,
poslednji od poslednjih Templara i Nepoznati superior svih Nepoznatih
superiora, trebalo bi da odvedem pred oltar Čečiliju, tu hermafroditkinju
ledenog pogleda, više ništa ne stoji između mene i nje. Pronašao sam je posle
toliko vekova otkad ju je saksofonista preoteo od mene. Ona sada hoda
održavajući ravnotežu po naslonu klupe, plavooka i plavokosa, a ja još uvek
ne znam šta se skriva iza prozračnog tila koji je pokriva.
Kapela je uklesana u steni, oltar je zastrt zastrašujućim platnenim
pokrovom sa prizorima muka na koje su stavljene duše prokletnika u
ponorima pakla. Nekoliko monaha sa kapuljačama zlokobno se razmiču da bih
mogao da prođem, a ja još ništa ne sumnjam, očaran tom iberskom
maštarijom.
Ali, o užasa, pokrov se diže i kao da je Arčimboldo tu umešao svoje
prste, pojavljuje se druga kapela, u potpunosti nalik na ovu u kojoj se
nalazim, a tamo, pred drugim oltarom kleči Čečilija, a kraj nje – čelo mi se
rosi hladnim znojem i kosa mi se diže na glavi – ko se to podrugljivo šepuri s
ožiljkom na licu? Onaj Drugi, razume se, pravi Đuzepe Balsamo, neko ga je
oslobodio iz tamnice u San Leu!
A ja? Baš u tom trenu najstariji kaluđer skida kapuljaču i prepoznajem
jezivi Lučanov smeh, ko zna kako je umakao mom bodežu, kako se izbavio iz
kanalizacije, iz krvavog mulja koji je trebalo da odvuče njegov leš na tiho dno
okeana. Pridružio se mojim neprijateljima, s pravom žedan osvete.
Kaluđeri skidaju mantije i pojavljuju se njihovi dosad skriveni oklopi i
snežnobeli plaštevi sa plamenocrvenim krstovima. To su Templari iz Provena!
Ščepali su me, na silu mi okreću glavu, a iza mene se pojavljuje dželat
sa dva nakazna pomoćnika. Bacaju me na nekakvu garotu i usijanim gvožđem
mi udaraju žig večnog zatočenika, gnusni Bafometov osmeh zauvek je utisnut
na moju mišicu, a sad mi je jasno i zašto – da bih mogao da robijam u San
Leu umesto Balsama, odnosno da bih zauzeo mesto koje mi je odvajkada
namenjeno.
Ali prepoznaće me, razmišljam, pošto su sad svi već uvereni da sam ja
on – zatočenik; neko će mi priteći u pomoć, bar moji saučesnici; pa ne može
zatvorenik tek tako da se zameni, a da to niko ne opazi, nije ovo više doba
Gvozdene Maske... Samo se zanosim! U tren oka mi postaje jasno, dok mi
krvnik gura glavu u bakarnu posudu iz koje se izvija zelenkasta para... Vitriol!
Stavljaju mi povez na oči i uranjaju moje lice u tečnost koja ga razjeda.
Nepodnošljiv, jeziv bol, koža s mojih jagodica, nosa, usana, brade uvija se i
ljušti, samo tren je dovoljan i kad me povuku za kosu i izvuku iz tečnosti,
moje lice se više ne može prepoznati, postalo je gnojna rupa, neizrecivo
ništavilo, kao da služi u slavu gađenja, vratiću se u ćeliju poput mnogih
odbeglih robijaša koji imadoše hrabrosti da se unakaze samo da ih ne bi
ponovo uhvatili.
Ah, uzvikujem pobeđen i, kako veli pripovedač, iz mojih bezobličnih
usta začuje se samo jedna reč, kao uzdah, kao krik nade: - Izbavljenje!
Od čega da se izbaviš, matori Rokambole, znao si vrlo dobro da ne
smeš pokušavati da budeš glavni učesnik u zbivanjima! Sad si kažnjen i to
vlastitim umećem. Ponizio si beležnike Obmane, a sad, kao što vidiš, i sam
pišeš, još ti mašina služi kao opravdanje. Zavaravaš se da si i dalje samo
posmatrač, jer na ekranu čitaš to što pišeš, kao da su tuđe reči. Ali, upao si u
zamku, vidiš da pokušavaš da ostaviš trag u pesku. Drznuo si se da menjaš
tekst romana o svetu, a on te sad uvlači u svoja zamešateljstva, zarobljava te
svojim zapletom, a taj zaplet nisi ti stvorio.
Bolje da si ostao na svom ostrvlju, Džime Konopljo i da ona i dalje
veruje kako si mrtav.

You might also like