1.

UVOD

1.1. PODRUČJE ISTRAŽIVANJA

Likom se danas naziva zemljište između Velebita na jugu, Une na istoku,

gornje Korane, Velike i Male Kapele (srednjevjekovni Gvozd) na sjeveru. Prije
dolaska Turaka u ovim krajevima postojalo je nekoliko upravnih župa (Lika,
Gacka, Krbava, …) svaka sa svojim središtem. Na razmjerno malom prostoru
Like podignuti su neki od najznačajnijih utvrđenih gradova hrvatske
srednjevjekovne povijesti. Lika kao da je stvorena za gradnju utvrđenih gradova.
Mnogobrojna i gotovo nepristupačna krševita uzvišenja daju dobre preduvjete za
njihovu izgradnju. Graditelji su vješto birali dominantna uzvišenja, pa i danas ti
ostatci nekadašnjih središta naše povijesti dominiraju svojom okolinom.
Povijest svakog utvrđenog grada ujedno je i povijest njegove uže ili šire
okolice. Radi lakšeg praćenja opisa krenut ćemo od jugoistoka tj. od doline rijeke
Zrmanje prema sjeverozapadu i planini Kapeli ili srednjevjekovnome Gvozdu.

1.2. BURGOVI OPĆENITO

Utvrđeni grad (burg) je srednjevjekovni utvrđeni stan prilikom čije gradnje

često prevladava briga za što veću čvrstoću i otpornost grada dok je ono što bismo
nazvali udobnost u drugom planu. Sama riječ burg je indoevropskog porijekla i
vrlo je bliska grčkom pirgos ili latinskom burgus što oboje znači manja utvrda.
Utvrđeni gradovi (burgovi) intenzivnije se počinju graditi nakon provale Mongola,
jer jedino su oni odoljeli njihovoj najezdi. Gradovi se tada podižu kao skloništa
moćnika, gospodara cijele njihove okolice. Podižu se na pogodnim mjestima dalje
od prometnica, ali ipak dovoljno blizu da ih kontroliraju. Najčešće su ta prikladna
uzvišenja u sklopu gorskog vijenca, ali istovremeno i dovoljno odjeljena od njega.
Površina na kojoj je podignut grad najčešće nije velika pa su stoga svi dijelovi
grada građeni iznimno čvrsto i najčešće prislonjeni jedan na drugog tako da grad
može braniti i manji broj ljudi. Ovo nam osobito dobro ilustriraju izvještaji

1
prilikom vizitacija Krajine u kojima se za pojedine gradove spominje iznimno
malen broj ljudi kao dostatan za njihovu obranu. Prema položaju utvrđene
gradove možemo podjeliti na one gorske i one nizinske koji su nam se uslijed
iskorištavanja nizine rjeđe sačuvali. Nizinski gradovi (Wasserburg) najčešće se
podižu usred močvarnog terena i branjeni su, osim bedemima i opkopima. Tlocrtni
oblik grada najčešće se prilagođava terenu na kojem je grad podignut i zbog tog
svog specifičnog položaja prilagođenog terenu na kojem je podignut svaki je grad
na svoj način jedinstven.
U grad se najčešće ulazilo kroz ULAZNU KULU do koje se dolazilo preko
pokretnog mosta koji je premošćavao grabu ili preko čardaka koji je vodio do
ulaza na razini prvog kata. Najvažniji fortifikacijski objekt srednjevjekovnog
grada je glavna ili BRANIČ-KULA. Ova kula čini najjači dio grada i postavljena
je na najslabiju ili najjaču otpornu točku grada. Branič-kula može biti četvrtastog
ili okruglog tlocrta, a vrlo su rijetke višekutne kule. Četvrtaste kule kod nas su
karakteristične za XIII. i XIV. st..1 Kule se grade i kao zasebne utvrde ili kao dio
gradskih bedema. Romaničke i gotičke kule gotovo su uvijek više od gradskih
bedema, njihova debljina je 0.80-1m, a promjer 4-6m. S pojavom opsadnog
topništva kule se spuštaju na razinu bedema, a srednjevjekovni graditelji
prednost daju kružnom tlocrtu kule kojeg su topovske kule teže oštećivale i
probijale. Mnogi gradovi i nisu drugo nego branič-kule opasane zidovima ili
GRADSKIM PLATNOM koje kod nekih gradova zatvara i unutrašnje dvorište ili
PREDVORJE. Kod nekih gradova nalazimo i posebne zgrade uređene za
stanovanje ili KONAKE (palas) koji je također u nekoj mjeri uređen za obranu, a
osobito ako ne postoji branič-kula.

1.3. DOSADAŠNJA ISTRAŽIVANJA

Jedini do sada sustavno arheološki istraživan srednjevjekovni grad u Lici je

grad Sokolac u Brinju, zapravo njegova kapela. Tek nedavno započela su i
sustavna istraživanja samih zidova grada. O ovom gradu postoji više znanstvenih
članaka koji njegovu kapelu obrađuju sa gledišta povijesti umjetnosti. Za ovaj rad

1
Kruhek Milan: Karlovac: utvrde, granice i ljudi; Karlovac, 1995.; str. 114.

2
najkorisniji bio je članak «Burg u Brinju i njegova kapela« autora Zorislava
Horvata u kojem autor osim kapele znanstveno obrađuje i ostale arhitektonske
cjeline grada.

Najstariji opisi ličkih srednjevjekovnih gradova datiraju s početka XX. st.

kada Ivan Devčić u popularnom tjedniku Prosvjeta u obliku putopisnih crtica
opisuje većinom gradove Ličkog polja, ali i neke značajnije gradove na širem
području Like (Zvonigrad, Brinje, Komić). Emilij Laszowski 40-tih godina prošlog
stoljeća svoju ediciju «Hrvatske povijesne građevine« započinje prvom knjigom
koja sadržava opis grada Perušića. Prava je šteta što taj dobro zamišljen i vrlo
koristan projekt objavljivanja hrvatske građevinske baštine nije i nastavljen već je
započeo i završio sa tom prvom i jedinom knjigom. Osim spomenute serije isti
autor 1941. godine izdaje knjigu «Stari lički gradovi« u kojoj donosi opise nekih
značajnijih gradova u Lici (Brinja, Ostrovice Ličke, Grebenara). Ovo njegovo
djelo u nedostatku drugih informacija uslijed ratnih zbivanja na ovom području,
koja su indirektno onemogućila obilazak čitavog područja istraživanja, čini i
temeljni izvor podataka za neke od njih (Grebenar i Ostrovica Lička). Još jedno
nezaobilazno djelo u istraživanju ličkih gradova su «Sredovječni gradovi u
Hrvatskoj i Slavoniji« čiji autor Gjuro Szabo osim opisa većine gradova tadašnje
Ličko-Krbavske županije donosi i tlocrte većine njih koje i ja ovdje prenosim.
Najnovije podatke o gradovima Krbave donose nam Milan Kruhek i Zorislav
Horvat u zborniku radova sa znanstvenog skupa Krbavska bitka i njene posljedice
održanom u Novom Vinodolskom od 22-24. listopada 1995. god.

2. ODORJE

Najjužniji dijelovi Like, dolina gornje Zrmanje i dolina potoka Tiškovca do

njegova utoka u Mračaj bili su središte srednjevjekovne župe Odorje. Osim ovih
krajeva župa je zauzimala i današnje Plavno u sjevernoj Dalmaciji i Grahovo polje
u današnjoj Republici Bosni i Hercegovini.

3
2.1. ZVONIGRAD

Ostaci ovog nekadašnjeg središta župe nalaze se na strmom stjenovitom

položaju (391m nm) na samom ulazu u zrmanjsku dolinu s južne, dalmatinske
strane iznad sela Palanka.
Prije dolaska Turaka o ovom gradu ima malo podataka. Oko 1220. godine
gospodar mu je VIŠAN (BUYSENUS) iz plemena Šubić. Krajem XIV. i početkom
XV. stoljeća čitava župa pa tako i sam grad u vlasti su Nelipića, a knez Ivaniš daje
"Zvonygrad cum provincia Odorja" u miraz svom zetu Anžu Frankopanu. Kaštelan
ovog grada (castellanus Svonigrad) spominje se 1468. godine kao službenik kneza
Karla Kurjakovića, a 1509. godine grad je u vlasništvu njegova sina i hrvatskog
bana Ivana Karlovića. Grad je zabilježen i na geografskoj karti Slavonije,
Hrvatske i Bosne koju 1627. godine izdaje Gerard Merkator. Na ovoj karti ime
grada zabilježeno je u obliku Xuonigrat.
Važnost grada indirektno nam pokazuje i postojanje franjevačkog
samostana koji se 1506. godine spominje u njegovu podgrađu2
U bečkom ratnom arhivu postoji tlocrt ovog grada iz vremena njegove
znatnije pregradnje, za potrebe Krajine, oko 1699. godine. Na ovom tlocrtu još se
raspoznaje glavna kula, a i nove su zgrade najvjerojatnije podignute na temeljima
starijih. Vidljivo je da je grad tako opasan zidovima da ima dvostruko predvorje.
Grad je četvrtastog tlocrta, a okruživalo ga je zidno platno nepravilna
oblika. Prema Devčiću3 opseg zidnog platna iznosi 180m. U grad se ulazilo
najvjerojatnije sa zapadne strane. Duljina grada je 24m, dok mu širina iznosi
12m3. U vrijeme kada Devčić opisuje grad (1895. godine) njegove zidine bile su
prilično sačuvane osim onih na južnoj strani. Danas se gradsko platno ne može
pratiti u punoj dužini već ga mjestimično samo možemo naslutiti u konfiguraciji
terena.
Najviši dio grada činio je citadelu na koju se ulazilo u jugoistočnom uglu.
Tu se nalazio PALAS podijeljen na četiri prostorije koje je Devčić još dobro
uočavao. Danas se palas dobro ocrtava samo u temeljima, ali unutrašnja podjela

2
F.E.Hoško: Franjevci u Krbavskoj biskupiji; Krbavska biskupija u srednjem vijeku, Rijeka-Zagreb
1988. str. 91
3
Ivan Devčić: Zvonigrad i Rakovnik ; Prosvjeta, 1895.

4
na prostorije nije uočljiva. Na palas se naslanjala četvrtasta kula ( Ds ) od koje se
danas vidi samo zapadni ugao gdje se kula naslanja na palas. Ova kula debljine
zida 1m vjerojatno je najstariji dio grada i ona jezgra čijim je nadograđivanjem
nastao fortifikacijski sklop kakav vidimo na rečenom austrijskom tlocrtu iz
vremena neposredno nakon protjerivanja Turaka.

Tlocrt 1. Zvonigrad 1699.god. ( Szabo )

2.2. RAKOVNIK

Na brdu Crni Vrh ( 390m nm ) iznad sela Vrelo na kamenoj litici stoje
ostaci ovog srednjevjekovnog grada.
Pisanih tragova o ovom burgu nemamo, ni kada je podignut niti od koga.
Grad se u srednjem vijeku uopće ne spominje među gradovima Odorja, niti se
spominje u ispravi iz 1509. godine kojom se nabrajaju gradovi u posjedu Ivana
Karlovića posjednika čitavih župa Hotuče i Odorja. Prema tome moglo bi se
zaključiti da su grad podigli Turci za svoje vladavine Likom, a i njegov tlocrt, koji
nam sredinom XIX. stoljeća donosi Ivan Kukuljević, ukazuje na neke sličnosti sa
drugim turskim kulama u Lici (Perušić, Štitar, Kukljić, Štulića Kula). Danas se ovaj
tlocrt čuva u Arhivu HAZU u Zagrebu. Drugi također prihvatljiv razlog zašto se
ova kula ne spominje u ispravama mogao bi biti taj da se zapravo radi o predstraži
samog grada Zvonigrada. Pretpostavku o Turcima kao graditeljima Rakovnika
mogla bi potvrditi ili demantirati samo njegova arheološka istraživanja, ona bi
također razriješila pitanje vremena podizanja kule, a time i nedoumicu da li ga
treba promatrati kao samosvojan grad ili u širem sklopu obrane Zvonigrada.
Grad se sastoji od okrugle kule i vanjskog zida debljine 1m koji je
okružuje. Ulaz u grad nalazio se na jugoistočnoj strani. Prostor između zida i kule
dosta je uzak i u svemu zauzima 120m2 4. Sama kula promjera 7m sačuvala se u
visini cca 5m; i u dobrom je stanju. Ona je zapravo dobro utvrđena i strateški
podignuta kula stražarnica.

Slika 1. Rakovnik

4
ibid

5
 3. SRB

Ova župa zauzimala je dolinu potoka Sredice, Dabašnice i dolinu gornjeg

toka rijeke Une do njenog ulaza u kanjon. O njoj imamo malo pisanih spomenika,
a i oni što ih imamo uglavnom su općeniti. Župa je nastala oko istoimena središta,
a Vjekoslav Klaić naziva je i unskom župom za što nema puno argumenata jer
rijeka Una teče samo malim sjevernim dijelom župe. U ovoj župi Nada Klaić vidi
pleme Sorabi kojem je pobjegao knez Ljudevit Posavski nakon neuspješnog
ustanka u Panoniji .

3.1. SRB

Ovaj burg leži na samoj državnoj granici Republike Hrvatske sa Bosnom i

Hercegovinom nedaleko današnjeg istoimenog mjestašca na brdu iznad potoka
Sredice koje Fras zove "Rađenovića gradina", a topografska karta Republike
Hrvatske 1:25000 samo imenom " Kula " ( 453m nm ).
Iz jedne od malobrojnih isprava koje su se sačuvale, one iz 1345. godine
vidljivo je da je grad u vlasništvu kralja (castra nostra regalia....castrum Szereb...)
kao i susjedni mu Unac.

6
 4. LAPAC

Između planine Plješivice i rijeke Une na obje njene obale prostirala se ova
župa. Kasnijim povijesnim razvojem ovo područje postalo je pogranično područje
Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine.

4.1. RMANJ

Njegovi ostaci nalaze se na lijevoj obali Unca na poluotoku ( 333m nm ) što

ga Unac na svom utoku čini s rijekom Unom nedaleko mjestašca Martin Brod u
Republici Bosni i Hercegovini.
Pavičić je mišljenja da je grad podignut negdje u XII. stoljeću 5 dok Čurćić
misli da gradnju ovog grada treba staviti na prijelaz XIV. i XV. stoljeća. 6 Gradski
bedemi porušeni su do temelja, a sačuvala se jedino okrugla kula visine do 10m
čiji su katovi odvojeni svodovima.7 Sredinom XIX. stoljeća Kukuljević ovaj grad i
crta kao okruglu kulu zapadno od samostana Rmanj.
Isprva se središte župe Lapac spominje samo općenito kao kraljev grad.
Listina iz 1396. godine zove ovaj grad KONUBA. Grad se pod ovim imenom
spominje već 1431. godine kada ga je kralj Sigismund založio Nikoli Frankopanu.
Udovica Anža Frankopana 1436. godine stanuje u njemu i naziva se kneginjom
rmanjskom, a 1449. godine podjelom Frankopana dolazi u posjed Juraja
Frankopana. Godine 1525. spominje se Georgii Kosatowyth castri Orman. Pod
gradom se je razvila obrtnička i trgovačka varoš, o čemu nam svjedoči isprava iz
1494. godine koja ga zove "civitas". Tu je bio uređen i prijelaz preko Une.

4.2. OSTROVICA na UNI

Grad se nalazi na lijevoj obali Une na povisoku brdu (547m nm) pored
istoimena danas muslimanskog sela nedaleko Kulen Vakufa.
5
Pavičić Stjepan: Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena; knj. 41 , Zagreb, 1962. str. 89
6
Arheološki leksikon BIH, tom 2; Sarajevo 1988
7
ibid

7
 Branimir Gušić pod temeljima ovog kasnosrednjevjekovnog grada
traži najstarije plemensko središte plemena LAPČANA. Ne zna se tko ga je i kada
sagradio, ali je grad najvjerojatnije podignut početkom XV. stoljeća s nadolazećom
opasnošću turskih četovanja. Kralj Matijaš Korvin 1477. godine daje ga Đuri
Mikuličiću od kojeg 1494. godine prelazi u posjed Ivana Keglevića. Padom pod
Turke u prosincu 1523. godine kada su ju zauzele čete bosanskog sandžaka Gazi
Husretbega Ostrovica postaje sjedištem turskog kotara i jedno od značajnijih
utvrđenja turske Like. Turci su u Ostrovicu postavili posadu koja 1577. godine
sastojala od 60 konjanika i 150 pješaka. Oko 1626. godine njome je zapovijedao
dizdar.
Sam grad je dug 117 metra, a širok 83 metra, opasan je bedemima visokim
do 10 m. U grad se ulazilo na dvoje vrata. Do iza okupacije bila je u njemu džamija
sultana Ahmeda, a stajala je nad gornjim ulazom u dvorište, kad je srušena
sagrađena je nova u selu Ostrovica. Okrugla kula, i do nje tabija te glavni bedem
podignuti su u predtursko vrijeme, dok su uglatu tabiju(ćošaliju) i ostali dio grada
nadogradili Turci u vrijeme sultana Ahmeda II.

4.3. LAPAC

U pisanim spomenicima ovaj se grad spominje kao " castrum Laab "8 ili
" castrum Lapacz "9. On je vjerojatno stajao na brdu Obljaj ( 661m nm ) u središtu
lapačkog polja.
Grad se sigurno spominje 1431. god. kada ga kralj Sigismund zalaže kao i
već spomenuti Rmanj knezu Nikoli Frankopanu. Prilikom diobe Frankopana 1449.
god. grad je pripao Jurju Frankopanu.

Tlocrt 2. Lapac ( Kukuljević )

Gjuro Szabo ga u svom djelu " Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji "
opisuje kao četverokut s okruglom kulom na jednom uglu. Skicirani tlocrt 10 Ivana

8
Klaić Vj.: Građa za topografiju ličko-krbavske županije u srednjem vijeku; Zagreb, 1902 . str.139
9
Ibid. str. 140
10
Zbornik za narodni život i običaje; knj. 53, Zagreb, 1995. str.121

8
Kukuljevića iz sredine XIX. st. pokazuje mnogo složeniju situaciju. Prema tom
tlocrtu grad se sastojao od središnje citadele na najvišem dijelu sljemena i zidnog
platna kojim je bilo je utvrđeno čitavo sljeme brda. Obilaskom terena utvrdio sam
da je sljeme brda Obljaj prepuno kamenih ostataka koje nije moguće povezati u
smislenu cjelinu koja bi bila prepoznatljiva, ali koji svojom razasutošću po čitavom
sljemenu dijelom potvrđuju ovaj Kukuljevićev tlocrt. Potpuniju sliku dala bi
arheološka sondiranja pojedinih na površini primjećenih arhitektonskih ostataka,
primjerice višekutne kule na samom sljemenu brda ( A ). Ona bi uz ovaj
Kukuljevićev tlocrt mogla pomoći barem djelomičnoj rekonstrukciji tlocrta ovog
grada i povezivanju arhitektonskih ostataka u jednu smislenu cjelinu.

4.4. BORIČEVAC

Ovaj se burg nalazio na položaju zvanom " Mišljenović gradina " ili
" Delalina glavica " ( 676m nm ) kako taj položaj zove topografska karta
Republike Hrvatske 1:25000. Luka Pavičić11 smješta taj grad na kotu " Sekani
Vršak « ( 690m nm ). Danas se ta oba lokaliteta nalaze na samoj granici
Republike Hrvatske i Republike BiH pa ih iz tog razloga nije bilo moguće obići.
Grad se ne spominje u poznatim ispravama prije turske provale, ali 1450.
god. među plemenitim Lapčanima nalazimo i porodicu Boričević - moguće
graditelje ovog burga. Činjenica da se grad ne spominje prije turske provale ne
isključuje njegovo postojanje, on se spominje 1577. god. prilikom turskog
preuređenja vojne i upravne podjele osvojenih područja kada je zajedno sa
Ostrovicom na Uni i Bunićem u Krbavi pripao Krčkom sandžaku.
Kako je grad izgledao vidimo sa skiciranog tlocrta « Mišljenove gradine na
Delalinoj glavici » kojeg nam donosi Ivan Kukuljević sredinom XIX. st. i na kojem
je grad prikazan kao četverokut koji na sredini južnog zida ima četvrtastu kulu.
Prema ovom tlocrtu u grad se ulazilo sa sjeverne strane. Ako je vjerovati ovom
tlocrtu, a dok ga arheološki ne demantiramo nemamo razloga ne vjerovati mu,
njegov četverokutni tlocrt s četvrtastom kulom indirektno bi potvrđivao njegovo
predtursko postojanje. Prema nekim tlocrtnim karakteristikama grada vidljivim

11
Luka Pavičić: Kronika stradanja Hrvata južne Like; Zagreb, 1996; str. 220

9
na Kukuljevićevom tlocrtu (zaobljeni uglovi obodnog zida, u ovom slučaju južnog,
te kvadratna kula) ovaj grad možda možemo datirati na kraj XIII. ili početak XIV.
stoljeća.

10
 5. NEBLJUH

O ovoj župi koja je zauzimala visoravan sjeverno od lapačkog polja između

Plješivice i rijeke Une, graničeći na sjeveru s gradom Ripačem u srednjevjekovnoj
župi Hum nemamo puno podataka. Krajem XV. st. pod prijetnjom sve veće turske
opasnosti nebljuška župa ujedinjena je s lapačkom. Već se 1494. i iduće 1495. god.
Nebljuh potpuno ubraja u Lapac ( Nebljuh in de Lapac ), a isto tako plemeniti
ljudi iz Nebljuha bilježe se među plemenite Lapčane.

5.1. NEBLJUH

On se kao središte župe Nebljuh ne spominje u sačuvanim ispravama, ali

nedaleko od današnjeg sela Nebljusi iznad škole u selu Donji Štrbci nalazimo
toponim "Gradina" ( 686m nm ) koju možemo povezati s ovim župskim središtem
zahvaljujući sličnosti srednjevjekovnog imena grada i župe s današnjim imenom
sela. Na ovom humku primjećuju se jedva uočljivi i mjestimični tragovi
nekadašnjih fortifikacijskih objekata koji su prema svjedočenju lokalnog
stanovništva uništeni tijekom Drugog svjetskog rata kada su se tu nalazili bunkeri
NOV-e, što još dodatno potvrđuje strateški značaj položaja. U prilog ovoj lokaciji
za središte župe ide i postojanje nedalekog lokaliteta "Crkvina" koji se nalazi
nasuprot Gradini u pravcu istoka.
O posjedovnim odnosima i vlasnicima ovog grada prije dolaska Turaka
nema sačuvanih isprava.

5.2. KRUGE

Nedaleko sela Kruge duboko u šumi iznad Kruškog klanca nalazimo

toponim " Gradina " ( 1070m nm ). Pisanih spomenika nema niti o ovoj gradini.
Elipsoidni oblik i pritesano kamenje kao i visoki položaj ( više od 1000m
nm) mogli bi govoriti u prilog tome da je ova gradina iz starijih vremena. Samo

11
ovaj argument ne isključuje mogućnost postojanja nekog srednjevjekovnog
fortifikacijskog objekta iznad ovog važnog puta iz Pounja u Krbavu. Postojanje
takvog objekta na ovom lokalitetu mogli bismo potvrditi samo arheološkim
sondiranjem.

12
 6.HOTUČA

O srednjovjekovnoj župi Hotuča zbog turskih provala također ima vrlo

malo podataka, a i ti rijetki sasvim su općenita karaktera. Središte župe bilo je u
dolini rječice Hotuče ( dan. Otuča ), koja i danas podsjeća na ovu srednjevjekovnu
župu, kojoj su pripadala i okolna polja omeđena visovima Kremena i Razboja na
sjeveru te Velebita na jugu. Ovoj župi pripadao je i donji tok potoka Hotušnice (
dan. Ričice ) koji nosi ime iste osnove kao i župa. Krajnji dio župe činila su polja
prema Srbu, Lapcu, Odorju i Krbavi. U srednjevjekovnim ispravama ime župe
javlja se u nekoliko oblika: HOTUCHA, COTUCHIA ili HOTHWSA..

6.1. HOTUČA ( GRADAC )

Ovo upravno središte župe razvilo se oko donjeg toka Hotuče u blizini
njezina ponora. Ovaj burg po svoj prilici bio je podignut na temeljima nekog
starijeg utvrđenja12. Vjerojatno u ovom gradu " in Hocucha " izdaje bosanski ban
Mladen I 1302. god. svoju povelju Splićanima kojom im dozvoljava slobodnu
trgovinu po čitavom njegovom vladanju. Burg se spominje i 1465. god. kada u
njemu " in Cotuchia in Gradac " stoluje knez Karlo Kurjaković. Pod imenom
Gradac grad se spominje i 1509. god. među gradovima koji su u posjedu kneza i
hrvatskog bana Ivana Karlovića.
Danas materijalni ostaci ovoga grada ne postoje, uništeni su izgradnjom
spomen-obilježja palim borcima gračačkog kraja u NOB-u.
Položaj ovog grada vidimo u središtu današnjeg Gračaca na lokalitetu
"Gradina" ( 614m nm ) iza katoličke crkve.
Za turskog upravljanja ovim krajevima Gradac se spominje tijekom XVI.
st. kada je središte turskog kotara koje oko sebe okuplja nekoliko martoloških
vojvodstava ( Zvonigrad, Srb i Bruvno ).

12
Pavičić Stjepan: Zbornik za narodni život i običaje, str. 77

13
6.2. LUKAVAC

Spomen ovom gradu nalazimo samo u ispravi iz 1509. god. kojom se

nabrajaju gradovi kneza Ivana Karlovića ( ... castra GRADECZ, LOKAVEC ...)13 u
župama Hotuča i Odorje. Spominje se grad Lukavac ( Lucanaz ) i na geografskoj
karti Gerarda Merkatora gdje je postavljen pored riječice Hotušnice u susjedstvu
Lovincu.
Ovaj opisani položaj prema Merkatoru odgovara današnjem lokalitetu
"Gradina" ( 752m nm ) u selu Ričice. Tu je Pavičić vidio "tragove stare tvrđave"14.
Zbog ne tako davnih ratnih djelovanja na ovom području nisam mogao
provjeriti njegove tvrdnje niti uočiti moguće materijalne ostatke koji bi potvrdili
postojanje ovog grada na tom lokalitetu.

6.3. BRUVNO

U vrlo rijetkim srednjovjekovnim ispravama sa ovog područja nema

spomena ovom srednjevjekovnom gradu. Prvi njegov spomen daje nam Radoslav
Lopašić15 ucrtavši ga na svoju kartu kojom prikazuje Hrvatsko Pounje u XV. st. (
Karta 1. )

Karta 1. Hrvatsko Pounje u XV. st. ( detalj )

Njegovo postojanje prije dolaska Turaka posredno može potvrditi činjenica

da se u početku XVII. st. u njemu nalazi središte turskog krajiškog vojvodstva kao
i u nekadašnjim središtima župa Srbu i Zvonigradu.16
Na području današnjeg sela Bruvno nalazimo nekoliko toponima zvanih
"Gradina". Točan položaj ovog grada donosi nam Ivan Kukuljević sredinom XIX.
st. dajući nam i njegov skicirani tlocrt. On grad smješta iznad kapetanova stana
( Hauptmanns Quartier ) što bi danas odgovaralo koti 786m nm iznad seoske crkve
Sv. Petra. Na ovom položaju pregledom terena nisam uočio vidljive ostatke
fortifikacija, ali zbog ograničenosti zapažanja uslijed veoma bujne vegetacije koja
13
ibid.
14
ibid.
15
Lopašić: Bihać i bihaćka krajina; Zagreb
16
Pavičić: Zbornik…; str. 136

14
pokriva ovaj lokalitet, ne možemo isključiti mogućnost njihovog postojanja. Ova
lokacija, iako nema jasno vidljivih tragova fortifikacije, svojim položajem iznad
komunikacija Gračac - Bruvno - Udbina i Bruvno - Mazin - Donji Lapac, drži pod
neposrednom kontrolom oba ova pravca što samo može govoriti u prilog njegovoj
strateškoj važnosti. Također ispod ovog lokaliteta u pravcu zapada nalazi se zemlja
zvana « Selište » što bi pokazivalo da se je tu nalazilo naselje i prije doseljenja
današnjih stanovnika nakon oslobođenja Like od Turaka 1699. god.
Prema Kukuljevićevu tlocrtu bio je to prostran grad koji se sastojao od
vjerojatno okrugle kule na najvišem dijelu grada što nam sugerira polukružni zid
na tom mjestu na tlocrt i gradskog platna koje je izlazeći iz sjeverne višekutne kule
opasivalo grad. Kukuljević na tlocrtu crta još neke kružne i kvadratne objekte

Tlocrt 3. Bruvno ( Kukuljević )

kojima, samo na osnovu tlocrta, ne možemo odrediti namjenu. Ove kružne objekte
možda možemo protumačiti kao bunare – nakapnice, ali to ne možemo potvrditi
bez arheoloških istraživanja koja bi nam mogla pokazati i postojanje
arhitektonskih ostataka danas skrivenih od očiju bujnom vegetacijom.

6.4. MAZIN

Kao ni Bruvno tako se ni ovaj grad ne spominje u niti jednoj sačuvanoj

srednjevjekovnoj ispravi s ovog područja. Jedini mu spomen također nalazimo na
karti (Karta 1.) kojom Radoslav Lopašić17 prikazuje Hrvatsko Pounje u XV. st.
stavljajući ga između Bruvna i Lapca.
Doista, u današnjem selu Mazin, na zapadnim obroncima Čemernice
uvučenim u samo mazinsko polje, nalazimo toponim " Gradina " ( 887m nm ) na
kojem se uslijed blizine sela i ekstenzivnog stočarstva nije sačuvalo vidljivih
ostataka fortifikacija. Na ovu lokaciju za postojanje grada, osim njezina središnjeg
položaja uz komunikaciju, ukazuje i ime dijela polja koji se od nje proteže prema
sjevernom kraju polja i koje narod zove " Crkovna " .

17
Lopašić: Bihać i bihaćka krajina; karta

15
16
 7. LIKA

O staroj ličkoj župi pisanih spomenika ima u većoj mjeri od sredine XIII. st.
većinom na hrvatskom i latinskom jeziku. Iz različitih izvora vidljivo je da župa
zauzima zemljište oko donjeg i srednjeg toka rijeke Like, po kojoj je i dobila ime, i
njenih pritoka u gornjem toku. Na jugu župa je graničila s Hotučom oko gornjeg
toka potoka Ričice. Na istoku ležala joj je srednjevjekovna Krbava, prema kojoj je
granicu činio gorski lanac od Ploče do Ljubova. Tu su granicu preuzeli i Turci
razgraničivši njome svoja dva kotara bunićki i širokokulski, a preko krajiške
uprave ona nam se sačuvala i do danas. Sa sjeveroistočne strane prostirali su se
prema Lici Bužani; ta je granica tekla u svom zapadnijem dijelu potokom
Hotešicom da bi na istočnijem dijelu skretala od rijeke Like na brdo Grabovaču i
dalje na Marinu Glavicu u pravcu Tromeđe gdje su se sastajale granice Like,
Krbave i Bužana; i ova granica sačuvala nam se do danas.
U srednjevjekovnoj Lici bilo je podignuto više većih i manjih
srednjevjekovnih gradova grupiranih oko plemenskog središta ili su sami bili
središte neke kuće plemena MOGOROVIĆ ili nekog manjeg plemena proizišlog iz
gradokmetovskog uređenja.

U krajnje južnom dijelu ličke župe na granici s Hotučom podignuto je

nekoliko tvrdih gradova. U prvom redu gotovo na samoj granici s Hotučom
nalazio se LOVINAC, a dalje od njega u pravcu sjeverozapada ZAGON, BUDAK,
JURAŠEVIĆ i NOVAKOVIĆ.

7.1. LOVINAC

Ostaci ovog grad nalaze se na području sela Sv. Rok u zaseoku Serdari uz
potok Holjevac i u narodu su poznati kao "Stari Lovinac" ili «Gradina Serdarska«
( 600m nm ).
Stjepan Pavičić18 navodi da je grad podignut oko 1400. god.. Njegovi
18
Pavičić Stjepan: Zbornik…; str. 36

17
graditelji nisu nam poznati iz pisanih izvora, ali iz socijalnih listina vidimo da
njegovi posjednici nisu bili iz plemena MOGOROVIĆA. U XVI. st. nalazimo
plemenitu obitelj LOVINČIĆ za koju znamo da je porijeklom iz Like. Prema
svojem prezimenu ova bi obitelj mogla biti porijeklom iz Lovinca, a onda možda i
graditelj ovog grada. Iz toga se može zaključiti da je na lovinačkom području bilo
posjednika iz redova plemenitih ljudi poteklih iz redova iobagiona kraljeva
župskog grada. Grad 1509. god. posredstvom Zrinskih dolazi u ruke bana Ivana
Karlovića u čijem posjedu ostaje sve do 1522. god. kada ga zauzimaju Turci. God.
1577. grad se spominje među kaštelima koje su Turci zaposjeli. U vrijeme njihove
uprave grad je središte vojvodstva martoloza ribničkog kotara. Na Merkatorovoj
karti ime ovog grada krije se vjerojatno pod zamršenim imenom Slouigne koje on
smješta između Raduča i Lukavca u Hotuči.
Početkom stoljeća 1908. god. Ivan Devčić19 utvrdio je da je grad četvrtastog
tlocrta dimenzija 33x19m i debljine zida 0.96m, mjerenjem na terenu prilikom
rekognosciranja došao sam do debljine od 1m, što se zanemarivo razlikuje od
Devčićevih mjerenja. Također Devčić je vanjski zid vidio samo mjestimično u visini
1m-4.5m. Unutrašnji zidovi bili su zarušeni. Unutar vanjskog zida Devčić je vidio
ostatke dviju kula, sjeveroistočne promjera 4.9m zidane "žućkastim" kamenom
čiji su se temelji sačuvali i do danas, a na tlocrtu je označena kao središnja kula
(SK). Drugu, južnu kulu, istog promjera zidanu istim modrikastim kamenom kao i
gradske zidine rekognosciranjem nisam pronašao, ali mogla se pošto je Devčić
naziva južnom i smješta je uza same zidine nalaziti na mjestu gdje se danas uz
najsačuvaniji dio zida ( A ) nalazi ovalna udubina ispunjena sipinom.
Već sam spomenuo da je Devčić 1908. god. vanjske zidine vidio samo
djelomično, danas stoje sačuvani temelji vanjskog zida u gotovo punoj njegovoj
dužini, a zid je mjestimično sačuvan i u većoj visini 1.5-3.5m ( na tlocrtu označeno
kao odsječci zida A, B, C i D ). U Devčićevo vrijeme na sačuvanim dijelovima
zida na visini od 4m bile su uočljive okrugle rupe promjera 6cm, on ih naziva
" puškarnicama " i spominje da ih ima do 30. Prilikom rekognosciranja terena
tijekom srpnja 2000. god. na jedinom dijelu zida koji je još sačuvan u visini na
kojoj bi se mogle nalaziti takve puškarnice ( zid A ) nisam uočio nikakve rupe osim

19
Devčić: Lovinac grad ; Prosvjeta, 1908.

18
onih nastalih prilikom ispadanja kamena.

7.2. ZAGON

Merkator na svojoj karti ovaj grad ( Xagon ) smješta prema Raduču i Lovincu pa
ga treba tražiti na području današnjeg mjesta Lovinac gdje su u neposrednoj
blizini na uzvišenju zvanom Razvala iznad zaselka Varoš-Prpići vidljivi temelji
ovog srednjevjekovnog grada.

7.3. BUDAK ( BUXIC )

O ovom gradu nema drugih vijesti osim Merkatorove karte koji ga bilježi
kao Buxic i smješta malo jugozapadnije od Juraševića, o kojem ću nešto reći
kasnije. Tu se danas nalazi brdo ( 850m nm ) tog imena ispod kojeg se smjestilo selo
Vagan.
Ispod samog brda Budačak ( 910m nm ) na nižem humku nalaze se ostaci
doturskog grada. Prema topografskoj karti Republike Hrvatske 1:25000 južne
padine brda veoma su stjenovite pa se može pretpostaviti da se sam grad nalazio
na jednoj takvoj stijeni koje se mogu primjetiti i sa veće udaljenosti. Prilikom
obilaska terena u srpnju god. 2000. iz sigurnosnih razloga (na ovom terenu vođena
su vojna djelovanja na samom početku Domovinskog rata) nisam mogao
neposredno obići ove ostatke.
Pavičić ovaj grad na Merkatorovoj karti čita kao Budak, mislim
neopravdano jer iz istog vremena imamo primjere imena gradova gdje se slovo X
čita kao Z ( Zvonigrad, Zagon ). Mislim da i u ovom slučaju X na Merkatorovoj
karti treba čitati kao Z pa bi ime ovog grada trebalo čitati kao BUZIK, BUZIĆ ili
možda BUŽIĆ, što bi moglo sugerirati i njegove graditelje, slicno kao što su
graditelji dali ime i nekim gradovima u susjednoj Krbavi (Grabušić, Frkašić), o
kojima kao ni o samom gradu nemamo podataka iz izvora.

19
7.4. JURAŠEVIĆ ( VRANIK )

O ovom gradu imamo podatke samo iz Merkatorove karte ( Iurasevic )

koja ga smješta jugozapadno od Novakovića, a istočno od Zira. Danas se tu nalazi
selo Vranik, a pod tim imenom javlja se i grad u popisu utvrda koje su Turci
zaposjeli 1577. god.. Iz ovoga podatka možemo zaključiti da je u srednjem vijeku
Vranik bio područno selo Juraševića kojem se s vremenom ime izgubilo. Gradina
ovog grada nalazi se na lokalitetu " Gradina " ( 797m nm ) s desne strane ceste
Lovinac - Ploča - Udbina između sela Lovinac i Vranik.
Kako u poznatim pisanim spomenicima nemamo vijesti o ovom gradu ne
možemo ništa pouzdano reći o njegovim posjednicima. Jedino što možemo reći da
grad kasnije nije bio u posjedu niti Kurjakovića niti Frankopana. Susjedni ovom
gradu bili su posjedi plemena Mogorovića među kojima je postojala hiža Jurislavić
koja je imala posjede u gornjoj Lici. Moguće je da je ova hiža bila posjednik i
zemlje oko današnjeg Vranika te je naselje nosilo njihovo ime. Oni bi prema tome
bili i graditelji grada u Vraniku.
Grad je imao kvadratnu osnovu koja se s južne strane nastavlja u trolist
kula ( I, Z i J na tlocrtu ). Zidno platno sačuvalo se je većinom u temelju, a
najsačuvaniji dijelovi grada su južna i istočna kula čiji zidovi su vrlo dobro
vidljivi.
Istočna kula ( I ), najsačuvaniji dio grada s vanjske strane zida, sačuvala
se u visini od 2m, s iste vanjske strane južna kula ( J ) ima sačuvana 2.5m visine.
Najmanje se sačuvala zapadna kula ( Z ) kojoj nije moguće u cijelosti odrediti niti
tlocrt jer se zapadni zid grada urušio niz padinu stvorivši sipinu i može se samo
pretpostaviti u kojem pravcu se pružao zid. Isto tako je moguće da zapadna kula
uopće nije postojala već da je ugao koji se naslanja na stijenu, ugao zidnog platna,
a ne kule. Ipak na moguće postojanje treće, zapadne kule, navela me je mogućnost
postojanja jedva uočljiva zida koji se 5m od ugla okomito spušta na zapadni zid
grada. Njegovo postojanje nije sasvim sigurno jer vidljivo je svega nekoliko
kamenova koji mogu upućivati na zid. Ako je takav zid postojao, a to može utvrditi
samo arheološko sondiranje onda bi to bio sjeverni zid zapadne kule. Južna i
zapadna kula naslanjale su se na živu stijenu koristeći je kao sastavni dio svog

20
zida, što nije usamljen slučaj kod srednjevjekovnih gradova u Lici ( Hoteš,
Ostrovica Buška, Slivnik ...), a ni izvan nje.

Tlocrt 4. Jurašević ( Vranik ) ( K. Matijević ) (1:200)

7.5. NOVAKOVIĆ ( NOVAKI )

U selu Donja Ploča nedaleko Lovinca poviše zaselka Štulići nalaze se ostaci
grada u narodu poznati pod imenom " Štulića kula " ( 650m nm ). To je okrugla
kula opasana zidnim platnom koje s južne strane tangentalno dodiruje kulu. Grad
je sačuvan u dosta dobrom stanju.
Novaković ( Nouazolic ) je Merkator na svojoj karti smjestio jugoistočno od
Zebe i istočno od Metka ispod onih brda koja čine granicu između Like i Krbave.
Ovako opisani položaj odgovara današnjem položaju Štulića kule tako da je
možemo poistovjetiti s ovim gradom.
Među gradovima koje je 1509. god. u Lici stekao Ivan Karlović spominju se
i Novaki. Popis utvrda koje su 1577. god. Turci zaposjeli također spominje dva
kaštela Novaka. Kako je grad 1509. god. stekao Ivan Karlović najvjerojatnije nije
pripadao Mogorovićima.
Grad se sastoji od okrugle kule smještene na živoj stijeni i okolnog ziđa koje
obrubljuje malu zaravan na kojoj se smjestila kula i tangentalno se spaja s njom
na samoj ivici stijene na kojoj je podignuta. Unutrašnji promjer kule iznosi 4m,
dok joj je debljina zida 130cm. Kula se je sačuvala u visini cca 10m i u nju se je
ulazilo sa sjeverne strane okrenute prema padinama brda koja čine granicu Like i
Krbave. Sa zapadne strane kule sačuvao se prozor dimenzija 60x100cm, dok je na
istočnoj strani kule ostala sačuvana uska strelnica. Iznad ulaza nalazi se još jedan
prozor. Kula je vjerojatno bila trokatna, na što nas upućuje i proširenje zida na
visini 150cm od sadašnjeg poda i utori za grede na visini 350cm od sadašnje razine
poda unutrašnjosti.

Tlocrt 5. Novaković ( K. Matijević ) ( 1:200)

Zid koji je okruživao kulu sačuvao se u tri fragmenta ( zid A , B i C na

tlocrtu ). Najduži fragment zida ( zid A ) sačuvan je u neprekinutoj dužini od

21
7.3m i visini od 280cm. Ovaj zid sačuvao je i tri puškarnice, dvije kvadratne i
jednu okruglu koja se nalazi iznad same današnje hodne razine zemlje. Ostala dva
fragmenta ( zidovi B i C ) sačuvala su se u mnogo manjoj visini i u dužini od oko
4m. Na mjestu najvjerojatnijeg ulaza u sam grad u jugozapadnom uglu zaravni
gdje ona prelazi u blagu padinu nisu se sačuvali ostaci zida, ali prirodni položaj uz
stijenu na kojoj je podignuta kula ukazuje nam na tu mogućnost.

Dalje od ovog krajnjeg područja župe u pravcu sjeverozapada u porječju

gornje Jadove na Merkatorovoj karti zabilježeni su gradovi: ZIR, SLIVNIK,
MOGOROVIĆ i ZEBA.

7.6. ZIR

Osim što ga bilježi Merkator ( Sir ) na svojoj karti 1627. god. ime ovog
grada sačuvalo se u imenu brda istočno od današnjeg sela Kruškovac. Njegov
točan položaj otkriva nam toponim " Gradina " ( 650m nm ) na samom početku
sela Kruškovac. Kako je srednjevjekovno naselje Zir zauzimalo i područje
istočnog dijela današnjeg sela Drenovac, čije ime također možemo čitati na
Merkatorovoj karti ( Dehartac ) zapadno od Zira, ovaj grad nalazio se u samom
njegovom središtu. Biskup Glavinić prilikom svog obilaska Like 1696. god.
nedaleko od položaja ovog grada spominje crkvu, treću na radučkom području.
Ovaj podatak indirektno nam potvrđuje da se grad nalazio u središtu većeg
naselja koje je vrlo vjerojatno sličilo današnjim naseljima na ovom području koja
se sastoje od više manjih zaselaka na plemenskom principu.
O graditeljima i posjednicima ovoga grada ne nalazimo nikakvih podataka
u sačuvanim srednjevjekovnim ispravama.
Danas na ovom lokalitetu nema nikakvih vidljivih ostataka grada samo se
djelomično u terenu naziru mogući temelji građevina za koje nije moguće utvrditi
niti tlocrt, bez arheoloških sondiranja. Jedini objekt kojem donekle možemo
utvrditi tlocrt je pravokutna građevina na sredini zaravnjenog sljemena brda. U
ovom pravokutnom objektu možemo možda vidjeti palas. Ovu bi pretpostavku
trebalo potvrditi arheološkim sondiranjem koje bi moglo biti i polazištem
potpunijeg arheološkog sagledavanja ovog lokaliteta.
22
7.7. ZEBA

Ostaci ovoga grada nalaze se pod imenom Gradina na brdu Vršeljak (689m
nm) sjeverno od današnjeg naselja istog imena.
Naselje ovoga imena nije zabilježeno u poznatim srednjevjekovnim
ispravama, ali ga nalazimo na Merkatorovoj karti (Zolia) koja ga smješta u
susjedstvo Mogoroviću, a nalazimo ga i danas kao zaselak sela Mogorić. Iako se
grad pod ovim imenom ne spominje niti u jednoj srednjevjekovnoj ispravi ipak
mu spomen nalazimo u ispravi iz 1577. god. koja nam donosi popis gradova koje
su Turci zaposjeli svojim četama. Ta isprava spominje dva grada Mogorića, ali i
dva grada Novaka pa nije sigurno pod kojim od ovih imena trebamo tražiti ovaj
grad. Pod jednim od njih zasigurno da. Pavičić 20 ovaj grad traži pod imenom
drugog Mogorića, ali moje je mišljenje da ga je ispravnije tražiti pod imenom
drugog Novaka jer je svojim položajem najbliži njegovu području te zapravo
zajedno s njim čini jednu cjelinu. Tome u prilog govori i sličnost njegova imena na
Merkatorovoj karti ( Zolia ) s imenom susjednog mu Novakovića ( Nouazolic ) čije
se ime može čitati i kao Nouazolia tj. Nova Zeba. Ako bi oba grada doista u svom
imenu na Merkatorovoj karti imali riječ zolia, onda bi grad Zebu mogli označiti
kao stariji u odnosu na Novaković ( dan. Štulića kulu ). Njegovo ime svakako se
krije i u imenu SKELBAR kojim biskup Glavinić naziva utvrđenje u susjedstvu
Mogorića 1696. god.
Njegovi posjednici mogli su možda biti iz plemena Mogorovića čije se
plemensko središte nalazilo nedaleko od ovog grada, ali za to nemamo potvrde u
sačuvanim ispravama.
Iz već spomenutih razloga nedavnih vojnih djelovanja u ovom dijelu Like
nisam bio u mogućnosti obići niti položaj ovog grada i rekognoscirati njegove
moguće ostatke koji bi nam rekli nešto više o njemu. S obzirom na priličnu
udaljenost lokaliteta od današnjih naselja može se pretpostaviti da takvih njegovih
ostataka ima.

20
Pavičić Stj.: Zbornik…; str. 36-37

23
7.8. MOGOROVIĆ ( MOGORIĆ )

I ovom gradu ime se sačuvalo u imenu današnjeg sela u obliku Mogorić.

Položaj ovog grada danas je lokalnom stanovništvu poznat pod imenom Popovića
gradina ( 631m nm ), a nalazi se na samim sastavcima riječica Kovačice i Jadove.
Ovaj grad spominje se osim na Merkatorovoj karti, gdje mu je ime zabilježeno u
obliku Mogorović ( Mogorouic ) što i je ime tog plemena, i u popisu utvrda što su ih
1577. god. svojim četama zaposjeli Turci. U ovoj ispravi ime grada se javlja u
kraćem obliku Mogorić koji su i prije dolaska Turaka upotrebljavale neke
porodice plemena Mogorović kao svoj patronim. Ovaj grad bio je središte naselja
koje je činilo cjelinu s naseljima Mogorovića oko grada Ribnika, o kojem će biti
riječi kasnije u ovom radu, čineći im istočnu granicu. Ovaj podatak mogao bi ići u
prilog tome da grad Zebu treba promatrati izvan posjeda Mogorovića unatoč
njegovoj blizini njihovu plemenskom središtu.
Rekognosciranjem terena u lipnju 2000. god. utvrdio sam da na položaju
ovog grada Popovića gradini nisu sačuvani znatniji ostaci grada što i ne treba
čuditi s obzirom da se nalazi gotovo u središtu današnjeg naselja nedaleko ceste pa
je bio dobar izvor građevinskog materijala lokalnom stanovništvu. Na nekadašnje
središte velikog plemena danas podsjećaju mjestimični nalazi žbuke i možda jedan
masivnim kamenim blokovima građen zid, danas jedva primjetljiv od vegetacije i
obrušenog materijala nekadašnjeg grada.

7.9. SLIVNIK

Ovaj grad zabilježen je 1359. god. u sudskoj ispravi kada se u njemu

spominje CVITAK, brat Diminoslavov, plemeniti gradokmet ličkog župskog grada
Počitelja, koji je vršeći službu pristava rotnog stola izvršio neke nepravilnosti. U
njegovu podgrađu početkom XVI. st. kao svjedoci u sudskoj raspravi spominju se
plemenite porodice iz 16 kuća što nam svjedoči o veličini naselja.
Njegovi graditelji najvjerojatnije su plemeniti iobagioni župskog grada
Počitelja kojima je pripadao i Cvitak u vezi s kojim se grad prvi put spominje.
Merkator na svojoj karti Slivnik ( Sliunic ) postavlja pored same rječice

24
Jadove između Mogorovića i Zebe u pravcu Ribnika. Ovakvoj Merkatorovoj
lokaciji Slivnika prema Pavičiću21 odgovarali bi ostaci zidova na lokalitetu "
Šupljara " ( 639m nm ) u današnjem selu Pavlovac. Tu se na strmom položaju
iznad prirodne pećine koja je mogla služiti kao ulaz nalaze temelji okrugle kule
kojoj je prema Brunšmidu22 vanjski promjer u smjeru istok – zapad iznosio oko
14m, a u pravcu sjever – jug oko 10m. Na južnoj strani stijene desno od ulaza u
pećinu vidljivi su tragovi žbuke, a tu su se sačuvali ostaci nekog zida paralelnog s
poprečnom osi pećine. Na sjevernoj strani pećine Brunšmid je također vidio mali
polukružni zid koji je zatvarao i onako teški prilaz utvrdi, danas se ostaci tog zida
jedva da zamjećuju. I u samom prostoru pećine nalaze se ostaci zidova koje nije
moguće protumačiti bez potpunijih podataka koje mogu dati samo arheološka
iskopavanja. Ostaci nekog zida zapažaju se i na izlazu iz pećine s njene sjeverne
strane. Ovaj relativno velik broj sačuvanog ziđa koje se nalazilo u neposrednoj vezi
s pećinom navodi na gore spomenutu mogućnost da se ovdje radi o ulazu, ako ne u
sam grad onda barem na njegov najviši dio, branič-kulu. Pavičić spominje da je
grad bio prostran i čvrst i da mu je pristup zatvarao polukružni zid, dok Brunšmid
spominje obzid oko cijelog brijega. Tragove ovog zida možemo vidjeti u razasutim
fragmentima zida na južnoj padini brda. Na susjednoj glavici nalaze se ostaci
srednjevjekovne crkve iz čega Pavičić zaključuje da se ovdje nalazilo središte
slivničkog naselja. Istraživanje ovog lokaliteta i možda razriješenje odnosa ziđa i
stijene s pećinom dalo bi moguće odgovore na slična pitanja na nekim drugim
lokalitetima istog vremena u Lici gdje se također živa stijena koristi kao sastavnica
fortifikacije objekta.
U ispravi iz 1577. god. među gradovima koje su zaposjeli Turci spominju se
i dva grada Vrepca; u ovom drugom Vrepcu možemo možda vidjeti Slivnik ili se on
u istoj ispravi krije pod imenom drugog Mogorića. Osobno bih Slivnik tražio pod
imenom drugog Mogorića, a argumente za to nalazim u činjenici da je relativno
bliži Mogoriću nego Vrepcu, a i između njegovih i ostataka grada Vrepca nalazi se
još lokalitet « Kulina « na kojem vidim drugi Vrebac iz spomenute isprave. Sve
nedoumice oko toga koje gradove trebamo tražiti pod poduplanim imenima (
Barlete, Vrebac, Mogorić i Novak ) razriješila bi arheološka istraživanja nekog od
21
ibid. str. 35
22
Brunšmid: Hrvatske razvaline; str. 51

25
njih.

7.10. RADUČ

Ovaj grad stajao je u susjedstvu grada Lovinca na brdašcu, danas zvanom

Gradina ( 639m nm ) na sastavcima Radučice, Grginca i Mićina potoka u današnjem
zaselku sela Raduč, Lipaću.
Njegovi graditelji bili su iz plemena Mogorovića možda baš Hreljci iz hiže
Petričevića koji su ovdje u Raduču bili posjednici. Iz ove porodice sigurno je bio i
senjski sudac Jakob iz Raduča koji se u Senju spominje u XIV. st..
Prvi pisani spomen samom gradu je isprava iz 1577. god. u kojoj su
spomenuti i ostali gradovi koje te godine zaposjedaju Turci. Nalazimo ga i na
Merkatorovoj karti 1627. god. gdje se navodi kao Raduc.
U vrijeme turske vlasti grad se spominje kao središte jednog od vojvodstava
turskih martoloza, a potpadao je pod bega u Ribniku.

Tlocrt 6. Raduč ( Kukuljević )

Grad se sastojao od okrugle branič-kule nasuprot koje je stajala druga

četvrtasta kula i okolnih zidova koji su je okruživali kako to lijepo vidimo na
tlocrtu Ivana Kukuljevića iz sredine XIX. st.. Danas na samom vrhu brda
nalazimo temelje okrugle kule, zidno platno može se pratiti djelomično u
temeljima, djelomično samo uz pomoć konfiguracije terena, a ponegdje se linija
kojom je teklo zidno platno ne može sa sigurnošću utvrditi. Tragove četvrtaste kule
nisam pronašao, ali bi eventualna arheološka istraživanja samog podnožja branič-
kule dala odgovore i o smještaju četvrtaste kule u prostoru i o postojanju mogućih
drugih objekata unutar bedema. Prema vidljivim tragovima grad je bio prilično
prostran.

7.11. KUKLJIĆ

Ostatke ovog grada nalazimo na brdašcu ( 612m nm ) pored rijeke Like u

današnjem selu istog imena nedaleko Metka, u zaselku Vuletići.

26
 Pisanih spomenika niti o ovom gradu nemamo. Nalazimo ga jedino na
Merkatorovoj karti ( Cuiec ) gdje je smješten između Počitelja i Raduča, nešto
jugozapadnije od Metka. Posjednici u naselju i najvjerojatniji graditelji grada bili
su iz istoimene hiže plemena Mogorović. Ivan Devčić 23 naziva ga Bartakgradom jer
da ga je sazidao Bartak, stric Gjorgjev, nakon što se, predavši upravu imanja oko
grada Kamička u dolini rijeke Krke u zaleđu Skradina svom bratu Gregoru,
preselio u Liku.
Sačuvani ostaci grada pokazuju nam da se grad kao i neki drugi gradovi u
Lici sastojao od okrugle kule, koja je sačuvana u visini od 1m i koristi se kao tor za
ovce, i zida koji je opasivao kulu. Od ovog zida sačuvani su samo temelji u tolikoj
mjeri da se prilično sigurno može pratiti kuda je išao zid. Ovaj zid vjerojatno se
spajao s kulom (K) na sjeverozapadnoj strani čineći tako nastavak prirodne
zapreke pristupa koju sa sjevera čini stijena na kojoj je podignuta kula. U tom
sjeverozapadnom uglu okolnog zida ukazuje se mogućnost postojanja manje kule
ili nekog drugog manjeg objekta.

7.12. POČITELJ

Najraniji spomen imena Počitelj nalazimo u ispravi iz 1263. god. kojom

posjednik na tom tlu Petar Tolimirović mijenja svoj posjed ili udio u posjedu za
četiri posjeda u sjeveroistočnom dijelu župe. Čitava ova razmjena izvršena je na
molbu kraljevu koji je želio središte ličke župe, koje se do tada nalazilo u krajnjem
njenom dijelu, smjestiti u njeno središte. Tu je onda izgrađen grad čija se gradina
( 741m nm ) uzdiže iznad zaselka Vuksanova varoš u današnjem istoimenom selu
nedaleko Gospića. Brežuljak na kojem se smjestio grad dio je velebitskog masiva, a
sam grad bio je pristupačan samo s velebitske strane, kako navodi Devčić24.

Tlocrt 7. Počitelj ( Kukuljević )

Grad se sastojao iz dvije zgrade i gradskog platna. Veća građevina ( A )

prema mjerama koje donosi Devčić imala je dimenzije 13.5x7.3m i bila je
podjeljena na dvije prostorije te je još početkom XX. st. Devčić vidio tragove vrata

23
Devčić: Bartak grad i Počitelj grad ; Prosvjeta, 1907.
24
ibid.

27
i prozora. Zid je u temelju imao 1.8m debljine da bi se kasnije suzio na 1.5m.
Unutrašnji zidovi bili su porušeni, a vanjski prilično očuvani do 8m visine.
Nedaleko od ove građevine na 4m udaljenosti Devčić je vidio ostatke zdenca. Tu uz
veću građevinu Devčić je vidio i ostatke druge manje zgrade ( B ) veličine 10x4m.
Od ove zgrade na zapad vodio je zid duljine 17m koji je opasujući zgrade činio
dvorište veličine oko 34m2 da bi se sa većom građevinom spojio na njenoj
jugoistočnoj strani. Ovo gradsko platno debelo je 1.5m, a mjestimično ga Devčić
vidi u visini i do 5m. Na sjeveru ispred gradskog platna ostaci su treće četvrtaste
zgrade dimenzija 12x6m. Sve ove podatke, koje nam daje Devčić, uslijed nedavnih
ratnih djelovanja na ovom području nisam mogao provjeriti, niti utvrditi sadašnje
stanje očuvanosti grada.
Zaobljeni uglovi gradskog platna, kako ih vidimo na Kukuljevićevu tlocrtu,
i kvadratna kula koju možemo vidjeti u manjoj pravokutnoj građevini iz
Devčićeva opisa mogli bi upućivati na kraj XIII. st. kao vrijeme gradnje grada, ova
datacija vremenski bi se poklapila s vremenom prvog spomena imena Počitelj u
srednjevjekovnim ispravama, 1263. god..
Počitelj je bio vrlo značajan grad u ličkoj župi, u njemu se 1334. god.
spominje knez Gjuro Vlatković, a već 1345. god. u vlasništvu je cetinskog kneza
Ivana Nelipića. God. 1371. knez počiteljski i buški bio je Petar de Bellanti. U
vrijeme pokreta hrvatskih velikaša protiv ugarske kraljice Marije gospodar
Počitelja je Ivan od Paližne, prior vranski. U ovom gradu 1387. god. zatočeni su
ugarski velikaši pristalice spomenute kraljice. Nakon oslobođenja ovih
zarobljenika gospodari grada su od 1393. - 1527. god. krbavski knezovi
Kurjakovići. Od 1479. god. Počitelj je u vlasništvu kneza Ivana Karlovića, Turci su
Počitelj osvojili vjerojatno prije 1522. god. kada se grad u ugovoru između Ivana
Karlovića i Nikole Zrinskog iz te godine uopće ne spominje. Turci ga svojim
četama zasigurno zaposjedaju 1577. god. o čemu svjedoči isprava iz te godine.

7.13. MEDAK

Spomen naselju ovog imena nalazimo u ispravi iz 1439. god. kada se u

njemu spominje posebna hiža plemena Mogorović ( Miklouš Juranić od hiže

28
Metka ). Ovaj grad nalazimo i u ispravi iz 1577. god. koja popisuje ličke gradove
koje su Turci zaposjeli svojim četama. Pod turskom upravom u gradu je bilo
središte jednog od vojvodstava ribničkog kotara.
Na Merkatorovoj karti ucrtana su dva naselja Medak ( Medac i Medac
Nouo). Pavičić25 smatra da se radi o plemićkom dijelu naselja na desnoj obali Like
u kojem je podignut i grad i o kmetskom dijelu naselja na lijevoj obali Like.
Ovaj grad bi prema Pavičićevu opisu trebalo traziti na omanjem brežuljku
Velaguša ( 612m nm ) nedaleko utoka Glamočnice u rijeku Liku gotovo u samom
središtu današnjeg naselja. Danas ostataka ovog grada gotovo da i nema. Na
samom sljemenu brda može se primjetiti jedan zid duljine 22m koji blago zavija i
ide smjerom jugozapad-sjeveroistok. U nedavnom Domovinskom ratu na ovom
položaju bilo je zapovjedno mjesto JNA koje je presjeklo i uništilo dio vanjskog
bedema koji je postao vidljiv upravo zahvaljujući tim zemunicama.
Na podrucju danasnjeg sela Medak postoji i druga gradina na istoimenom
brdu (693m nm). Na ovom položaju nalazimo ostatke grada u kojima vrlo
vjerojatno mozemo vidjeti ostatke grada kojeg na svojoj karti Merkator naziva
Medac Nuovo.
Jedini meni poznati tlocrt ovog grada također nam je napravio Ivan
Kukuljević u XIX. stoljeću. Na tom tlocrtu grad je prikazan kao vrlo prostran. Na
samom sljemenu brda nalazila se je okrugla kula ( A ) čije temelje danas možemo
vrlo lako vidjeti. Ulaz u kulu nalazio se preme ovom tlocrtu na zapadnoj njenoj
strani. Uz kulu na njenoj sjevernoj strani bio je prislonjen poligonalni objekt ( B )
u kojem mozda treba vidjeti konak i cije ostatke danas takodjer mozemo zamjetiti
uz kulu. Arheoloska iskopavanja ovog dijela grada vjerojatno bi nam otkrila
potpuno sacuvane temelje ovih dvaju objekata. Osim ova dva objekta na lokalitetu
je vrlo dobro sacuvan jugoistocni unutrasnji bedem ( C ) od prolaza izmedju zida i
konaka pa do ugla koji on cini sa zidom okomitim na njega koji je vodio da malog
cetvrtastog objekta ( D ) kojem danas nisam uspio pronaci trag. Sam ugao koji su
cinila ova dva zida otkrila bi nam tek arheoloska iskopavanja. Čitavo brdo bilo je
opasano bedemom kojem danas ne nalazimo vidljivih tragova na padinama brda.
Tlocrt 8. Medak Nuovo ( Kukuljević )

25
Pavičić: Zbornik…; str.32

29
 Vec sam spomenuo da u ovim drugom gradu na podrucju današnjeg sela
Medak vjerojatno treba traziti lokalitet koji je Merkator oznacio na svojoj karti
kao Novi Medak. Tko je podigao ovaj grad teško je reći, ali to što se grad ne javlja
u srednjevjekovnim ispravama i cinjenica da mu prvi spomen nalazimo upravo na
Merkatorovoj karti mogla bi govoriti u prilog tome da su mu graditelji bili Turci.
Grad svojim tlocrtom podsjeća na druge turske gradove u Lici ( Perušić, Štulića
kula, Udbina ), ali tek bi arheološka iskopavanja pokazala da li su grad podigli
Turci ili je na ovom lokalitetu i ranije postojalo neko utvrđenje. Također, takva bi
nam istraživanja mogla dati odgovor na pitanje međusobnog odnosa lokaliteta
Velaguša i Medak.

7.14. RIBNIK

Središte doturskog Ribnika nalazilo se u okuci Like gdje je i središte

današnjeg sela ovog imena. Ovdje su na otočiću što ga čini Lika sa svojim
rukavcem Mogorovići podignuli grad koji je gotovo s tri strane bio optočen
vodom. Danas ovaj otočić stanovništvo zove Crkvina.
Grad se spominje prvi put 1469. god. kao " grad na Gornjoj Lici ". Grad se
javlja i 1577 god. u popisu gradova koje su Turci zaposjeli, ali ovdje se već zove
Ribnik.
Za turske vlasti Ribnik je središte kotara kojem pripadaju vojvodstva u
Metku, Raduču i Lovincu. U gradu stoluje beg sa dva do tri age što nam govori o
njegovoj važnosti.
Danas na rečenom otočiću nema tragova nekadašnjem gradu što je
razumljivo jer je svojim položajem u središtu naselja dobro poslužio kao izvor
građevnog materijala lokalnom stanovništvu. Na mjestu gdje Pavičić spominje
okrugli toranj danas je vidljiv kružni zemljani nasip koji zatvara okrugao prostor
unutar zemljanog nasipa mogli bi se nalaziti temelji tornja ili pak temelji ribničke
doturske crkve koja se nalazila uz grad. Osim ovog nasipa o nekadašnjem
postojanje grada svjedoči i opkop koji je odvajao otočić od kopna i u koji je pred
opasnost puštana voda rijeke Like čineći tako dodatnu obranbenu prednost grada.
Danas je taj opkop zarastao u šaš i njegova dubina je umnogome manja od one

30
koja je morala biti u srednjem vijeku. Kako je grad mogao izgledati, donosi nam
austrijski krajiški tlocrt grada koji se čuva u bečkom ratnom arhivu. Prema tom
tlocrtu grad je bio četvrtastog tlocrta s glavnom kulom na uglu ( B ). U grad se
ulazilo preko mosta koji je spajao otočić s obalom. Rubovi otočića uz ulaz bili su
utvrđeni bedemom kojem danas nema traga kao niti jednom od opisanih uređaja
na ulazu u grad. Njihove temelje mogla bi nam pokazati samo arheološka
iskopavanja terena.

7.15. BILAJ ( BELAJ )

Ime ovog grada sačuvalo se u imenu današnjeg naselja ispod njegovih

ostataka. Grad se nalazio na brdu « Gradina « ( 640m nm ) na desnoj obali rijeke
Like nedaleko njenih sastavaka sa Jadovom. Tu se nedaleko grada nalazio brod
preko Like koji je čuvao ovaj grad.
Pisani spomenici o njemu postoje od sredine XV. st. iz kojih je vidljivo da se
pod samim gradom razvilo trgovište čiji nam položaj pokazuje srednjevjekovna
crkvina. U istim ispravama kao svjedoci navode se i neki građani varoši
porijeklom iz različitih krajeva što jasno pokazuje trgovački i prometni značaj
Bilaja.
Posjednici grada bili su Mogorovići iz hiže Tvrtković. God. 1451. podban
Tomas Tvrtković u ispravi kojom ga odstupa banu Petru Thallovczu grad zove
svojim. U istoj ispravi on se obvezuje na službu banu za sve vrijeme dokle ovaj
posjeduje susjednu OSTROVICU. Možda se prema ovome može zakljućiti da je
grad podigao ili sam Tomas ili njegov otac Tvrtko. God. 1509. u posjedu grada je
Ivan Karlović koji ga vjerojatno kupio od Tvrtkovića.
Od grada se do danas sačuvalo vrlo malo, a i to malo u nedavnom ratu,
kada se Bilaj nalazio na prvoj liniji obrane, dodatno je oštećeno. Nekadašnji izgled
grada pokazuje nam tlocrt iz bečkog ratnog arhiva. Grad se sastojao od
peterokutne kule26 ( C ) čiji je šiljak bio okrenut najslabijoj strani. Do ove glavne
kule bio je podignut konak ( B ) koji se zajedno s kulom nalazio u unutrašnjem
dvorištu ( A ) koje je zatvarao zid od unutrašnjeg ulaza do kule. Cijelo ovo

26
Szabo: Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji; Zagreb 1920, str. 206

31
unutrašnje dvorište bilo je opasano gradskim platnom zatvarajući tako predgrađe.
Ovakvim tlocrtom veoma je sličan nedalekom NOVOM.
Danas su sačuvani nadzemni ostaci peterokutne kule, ali ne u takvoj mjeri
da bismo mogli potvrditi takav njezin peterokutni tlocrt. Od zidova koji su
okruživali grad sačuvalo se je vrlo malo vidljivih ostataka, ali na sjevernoj strani
ispod samog položaja kule konfiguracija terena pokazuje da zemlja skriva ostatke
zidova koji su zatvarali dvorište A na Szabinom tlocrtu. Od zidova vanjskog
obruča koji su zatvarali dvorište E nisam primjetio ostataka, ali to i ne čudi jer bi
se ti zidovi trebali nalaziti u neposerdnij blizini današnjih kuća oko «Gradine» ili
čak i u samim njihovim dvorištima i temeljima. Ovaj grad također bi arheološki
obrađen pružio vrijedne podatke za istraživanje srednjevjekovnih gradova na
području Like.

7.16. BARLETE

U današnjem istoimenom selu istočno od Gospića nalazimo škrte ostatke

ovog grada, narod ih zove " Županska gradina ". Grad je bio podignut na stijeni na
vrhu manjeg brda ( 630m nm ) .
Grad je imao četvrtast tlocrt dimenzija 10x8m debljine zida 1.5m kako to
opisuje Szabo27. Od ove četvrtaste građevine danas su sačuvani samo sjeverni i
istočni zid u dužini od 5m, dok je južni zid dosta zarušen i vide mu se samo temelji.
Na sjevernoj strani teren se strmo ruši ispod samog zida kula pa se može
pretpostaviti da je kula imala ulogu branič-kule. Plato koji nastaje ispod kule
izrazito je ravan, ali se na njemu ne primjećuju tragovi ziđa. Na padinama
neposredno ispod kule mjestimično se vide tragovi zidova koje nije moguće
povezati sa samom kulom, to bi se moglo učiniti tek raščišćavanjem terena i
arheološkim sondiranjem samog položaja kule i platoa ispod nje što bi dalo
cjelovitu sliku tlocrta grada.
O samom gradu nalazimo vrlo malo spomenika iz vremena prije Turaka. Iz
onih koje imamo saznajemo da su u XV. i poč. XVI. st. posjednici u Barletama bili
Kurjakovići koji su vjerojatno još u XIV. st. kao Gušići kraljevom darovnicom

27
ibid.

32
stekli svoj dio. Osim njih ovdje su svoje posjede imali i Petričevići iz plemena
Mogorovića koji su bili iz neposrednog susjedstva. God. 1509. Barlete pripadaju
Ivanu Karloviću kao i većina ličkih gradova. U popisu gradova koje su 1577. god.
zaposjeli Turci spominju se dva grada Barlete. Pavičić 28 misli da se pod jednim
skriva zapravo susjedna Ostrovica koja se izričito ne spominje u rečenom popisu.
Moje mišljenje je da se pod imenom druge Barlete krije zapravo grad Petričević, o
kojem će biti riječi pod idućim naslovom.

7.17. PETRIČEVIĆ

U selu Barlete Fras29 navodi i drugu kulu koju narod zove " Krmpotića
kula ". Ovu kulu spominje i Gjuro Szabo 30. Danas u ovom selu Barlete nije poznato
gdje bi se ta kula mogla nalaziti. Moje mišljenje je da ostatke ove kule trebamo
tražiti na lokalitetu " Kulina " ( 578m nm ) nedaleko zaselka Zavođe Barletsko.
Ovaj lokalitet nije daleko od zemljišta « Jagodnjak « i « Brda « na koja Pavičić
smješta dotursko selo Petričevići, tome treba dodati da većina stanovnika zaselka
Zavođe Barletsko nosi prezime Krmpotić. Iz svega navedenoga nije teško zaključiti
gdje se mogla nalaziti " Krmpotića kula ", a također možemo s velikom sigurnošću
reći da je ova kula zapravo srednjevjekovna utvrda Petričević koju je podigla
istoimena porodica iz plemena Mogorović. Pavičić 31 je mišljenja da je grad
podignut poslije god. 1509. pred sam dolazak Turaka.
Merkator na svojoj karti grad ( Petrigeuic ) postavlja između Vrepca i
Barleta zamijenivši ovim gradovima položaje, i na Forlanijevoj karti iz 1570. god.
grad se spominje u iskrivljenom obliku. Stjepan Gunjača 32 ime na Merkatorovoj
karti čita kao Petrova Gora što nije ispravno jer se naselje takvog imena na ovom
području u dotursko vrijeme ne spominje.
Prilikom obilaska terena u ljeto 2000. god. zbog opasnosti od miniranog
terena nije mi bilo moguće obići i ovaj grad.

28
Pavičić: Zbornik…; str.27
29
Fras: Topografija karlovačke vojne krajine; Gospić 1988, str. 161
30
Szabo: Sredovječni gradovi…; str.206
31
Pavičić: Zbornik…; str. 27
32
Gunjača: «Gvozd» u ratovima Arpadovaca u hrvatskoj potkraj XI st.”; Izabrani spisi, Zagreb, 1991.

33
7.18. VREBAC

U središtu današnjeg sela Vrebac nedaleko prapovijesnog lokaliteta

Stražbenice na lokalitetu " Gradina " ( 604m nm ) podignut je ovaj grad čijih
ostataka danas tu ne nalazimo jer ih je prekrio suvremeni spomenik palim borcima
NOR-a sela Vrebac, Pavlovac i Zavođe. Tlocrt Ivana Kukuljevića iz sredine XIX.
st. prikazuje ga kao okruglu kulu opasanu s dva prstena bedema.
Iz doturskih vremena o njemu nema pisanih spomenika. Spominje ga
jedino popis utvrda koje su Turci 1577. god. zaposjeli, u njemu se on spominje kao
susjedan onim u Barletama. Biskup Glavinić za njega kaže da se uzdiže na visoku
brdu koje oplakuje Jadova. U podnožju Stražbenice između nje i srednjevjekovne
gradine ostaci su srednjevjekovne crkvine koja nam pokazuje gdje se nalazilo
središte tadašnjeg Vrepca.

Tlocrt 9. Vrebac ( Kukuljević )

7.19. PAVLOVAC ( KULINA )

Pod ovim imenom opisati ću lokalitet " Kulina " ( 600m nm ) u selu
Pavlovac nedaleko Vrepca na desnoj obali Jadove. Ovu gradinu spominje i Fras
navodeći da u selu Pavlovac postoje dvije gradine koje narod zove Šupljara i
Zorojeva glavica ( koja je najvjerojatnije crkvina srednjevjekovne pavlovačke
crkve ).
Danas su od ovog grada sačuvani temelji okrugle kule, na samom vrhu
glavice, koji su većim dijelom pokriveni zemljom čineći tako poveći humak na
samom vrhu glavice. Lice zida vidljivo je samo sa nižeg terena sjeverno od kule.
Fragmenti okolnog zidnog platna koje je opasavalo kulu najbolje su sačuvani na
zapadnoj strani, gdje su danas djelomiočno uklopljeni u suhozid koji čini ogradu
posjeda lokalnog stanovništva.
U ispravama prije dolaska Turaka nemamo pisanog spomena ovom gradu,
možda potvrdu njegovog postojanja možemo vidjeti u popisu iz 1577. god. u kojem
su zabilježena dva grada Vrepca i u kojem pod imenom drugog Vrepca možemo
možda vidjeti ovaj grad.

34
 Zapadno od Bilaja i Ribnika u porječju Novčice, Bogdanice i Bužimnice u
dotursko vrijeme ležalo je nekoliko naselja sa tvrdim gradovima.

7.20. RAJČIĆ

Na brdu ( 564m nm ) više okuke rijeke Novčice nedaleko sela Lipe Devčić je
1908. god. vidio ostatke grada čiji su se temelji dobro vidjeli. Grad je bio okrugla
građevina promjera 7m, debljine zidova 2.16m, čija je mjestimična visina dosezala
i 1.3m. Na jednom uzdužnom zidu Devčić je vidio puškarnice koje idu prema
tamnici ( podrumu ). Naokolo grada bio je zid koji se mjestimice mogao vidjeti.
Ovdje je, u koritu potoka koji izvire ispod, grada Devčić 33 vidio ogromne ploče,
ostatke prelaza preko potoka.
Isti ovaj lokalitet spominje i Pavičić navodeći da se u selu Lipe na
nekadašnjem području doturskog sela Čehović nalaze nekakvi temelji kako on
kaže vjerojatno nekadašnje čehovićke crkve.
Narod, kaže Devčić, okolinu grada naziva " Rajčić " . Toponim tog imena i
danas nalazimo u selu Lipe istočno od Gospića. O ovom lokalitetu znanom i kao
" Gradina " danas je moguće reći samo toliko da se tu doista nalaze temelji neke
građevine, ali kakve je prirode ona bila, utvrdbena ili sakralna, to nije moguće sa
sigurnošću reći. Spomena ovom gradu u poznatim ispravama nema. Nije sigurno
ni da mu spomen trebamo vidjeti na Merkatorovoj karti pod imenom CEBISIC
iako je to ime fonetski vrlo slicno imenu doturskog sela kako ga navodi Pavičić.

7.21. NOVI

Na brdu " Kalaura " ( 600m nm ) pokraj crkve u Ličkom Novom nalazi se
ruševina ovog nekad slavnog grada.
U spomenicima se Novi javlja početkom XV. st. kada ga nalazimo u posjedu
Ivana Frankopana. Posjed su Frankopani svakako stekli darovnicom u XIV. st., a
oni su na njemu početkom XV. st. podigli grad. Područje grada prije ove darovnice
Frankopanima bilo je jobagionski posjed o čemu nam svjedoči činjenica da kasnije

33
Devčić: Zubar, Rajčićgrad, Senkovića kula; Prosvjeta 1908

35
kao posjednike osim Frankopana nalazimo i plemenite porodice pr. Čipčiće u
ispravi 1503. god. God. 1437. diobom Frankopana grad je pripao Dujmu
Frankopanu u čijem posjedu ga nalazimo i 1449. god.. Grad je Dujmu nanovo
potvrđen kraljevim darovnicama god. 1453. i 1464.. Nedugo nakon posljednje
potvrde grad Novi uslijed razmirica među Frankopanima prelazi u ruke kralja
Matije koji ga daruje Žarku Draživojeviću, poljičkom vojvodi, za njegove ratne
zasluge oko rijeke Cetine i gornje Une. Sačuvala nam se isprava koju vojvoda
Žarko piše 1488. god. u ovom gradu nedugo kako ga je stekao. U toj ispravi on
spominje kraljevu darovnicu koju naziva novom. Kao i većina ličkih gradova i
Novi je 1509. god. u vlasništvu bana Ivana Karlovića.
Izgled grada možemo vidjeti na tlocrtu iz bečkog ratnog arhiva što nam ga
donosi Gjuro Szabo. Prema njemu unutrašnji grad imao je tlocrt nepravilnog
peterokuta. Unutar ovog nutarnjeg grada (citadele) nalazila se kula čije ostatke
možemo vidjeti u polukružnom zidu ( v=110 cm ) na zapadnom kraju citadele. Na
suprotnoj istočnoj strani platoa nalazio se konak ( B ) čije temelje danas skrivaju
zemljani grudobrani pješačkih rovova iz nedavnog rata. Na ovaj konak naslanjala
se je dvorska kapelica ( C ) četvrtastog tlocrta ( 3x3m ) s polukružnom apsidom na
istoku. Ispod ove citadele nalazilo se podgrađe opasano zidovima kojima danas ne
nalazimo traga. Na istom tlocrtu na sjevernoj strani grada nalazilo se također
omanje predvorje ( E ) s nekom kapelicom ispred njega ( F ). Niti ovim objektima
danas nema vidljiva traga. Osim ovdje opisanog stanja objekata na platou
unutrašnjeg grada vidljivi su i fragmenti zidova koje se zasada ne može povezati sa
objektima. Glavinićev opis iz 1689. god. za ovaj grad kaže da je čvrsto građen
debelim i visokim zidovima koje opasuje jak bedem. Glavinić na gradu spominje
pet kula. U grad se je ulazilo s juga preko blage padine, danas od ulaza nije
sačuvano ništa kao niti od vanjskog platna vidljivog na tlocrtu što ga donosi Szabo.
Glavni uzrok ovome nedostatku tih dijelova grada vidim u njegovu položaju u
samom središtu današnjeg sela gdje je bio dobar izvor građevinskog materijala.
Istraživanja ovog grada pokazala bi vjerojatno sve faze u njegovu razvoju,
jer očito je da je on bio više puta pregrađivan i prilagođavan zahtjevima različitih
načina ratovanja. Na tlocrtu koji je donio Szabo ne vidimo polukružni zid koji sam
ja uočio na samom središtu gradine i koji danas čini najsačuvaniji dio grada.

36
7.22. BOGDANIĆ

Ostatke ovog grada valja tražiti na području sela Smiljan istočno od

Gospića. Tu se i danas nalazi selo ovog imena, a iznad njega i istoimeno brdo (
651m nm ) na čijem samom vrhu nalazimo samo tragove nekadašnjeg grada.
Jedino što upućuje da se ovdje nalazio grad je povisoki zemljani humak koji se
naglo izdiže s platoa čineći sam vrh brda. Po padinama ovog humka nalazimo
pritesano kamenje koje se nekada nalazilo u zidovima ovoga grada. Prema obliku
humka grad se vjerojatno sastojao od okrugle kule čije temelje on sada skriva.
Iako nema vidljivih tragova da je i sam plato bio utvrđen, tu mogućnost ne bi
trebalo isključiti jer takvim svojim tlocrtom grad bi bio sličan nekim poznatim
gradovima sličnog tlocrt ( Perušić, Štitar, Kukljić, Raduč, Štulić kula...), a to nam
potvrđuje i tlocrt Ivana Kukuljevića iz XIX. st. na kojem je grad prikazan kao
okrugla kula opasana zidom koji zatvara unutrašnje dvorište i sve to opasano još
jednim vanjskim bedemom kojem danas ne vidimo traga.
Ovaj grad prvi se put spominje dosta kasno, tj. tek u opisu Like biskupa
Glavinića 1696. god. U tom popisu na ovom području on navodi četiri grada:
SMILJAN, BUŽIM, KRČMAR i BOGDANIĆ. Jedan od ova posljednja tri je i onaj
drugi Smiljan koji se spominje u popisu gradova što su ih Turci zaposjeli 1577.
god..
Samo ime grada vjerojatno nam govori tko mu je bio graditelj i posjednik.
Grad je pripadao plemenitoj porodici Bogdanić koja se spominje na tom zemljištu,
a potomke joj i danas nalazimo u Gackom polju.

7.23. KRČMAR

Ovaj grad koji također spominje samo Glavinićev opis Like 1696. god.
nalazio se na današnjem brdu istog imena ( 773m nm ) koje se izdiže iznad župne
crkve Majke Božje Karmelske i seoskog groblja. Danas mu ne nalazimo tragova pa
mu opis moramo temeljiti na tlocrtu što ga je sredinom XIX. st. načinio Ivan
Kukuljević. Na tom tlocrtu vidi se nekoliko razbacanih zgrada četvrtastog tlocrta i
dva kružna objekta. Manji kružni objekt mogla bi biti cisterna za vodu koju je

37
takav grad svakako morao imati da bi mogao izdržati dugotrajniju opsadu. U
većoj kružnoj građevini možemo vidjeti kulu. Dvije spojene građevine na samome
sjeveru platoa mogle bi biti konak. Druga dva kvadratna objekta ne mogu se
prepoznati, možda bi u većem od njih trebalo vidjeti ulaznu kula, ali ovo je, kao i
sve ranije rečeno o ovom gradu, samo pretpostavka koju bi mogla potvrditi samo
arheološka sondiranja na terenu.

7.24. SMILJAN

Ovaj grad podignut je na istoimenom brdu ( 608m nm ) u zaselku Milkovića

varoš pored puta za selo Rastoka. Ovaj grad kao i ostali na ovom području uslijed
nedostatka srednjevjekovnih isprava s ovog zemljišta spominje se samo u opisu
Like biskupa Glavinića 1696. god..
Prema tlocrtu koji je napravio smiljanski župnik Juraj Kovačević negdje
početkom prošlog stoljeća grad se sastojao od okrugle kule i zidnog platna koje ju
je izlazeći iz nje okruživalo tvoreći lako branjiv prilaz samom ulazu u kulu. Danas
se na ovom lokalitetu mogu vidjeti samo tragovi okrugle kule dok zidu koji je
izlazio iz nje nisam vidio traga.
Unutar ovog grada vjerojatno se nalazila crkva B.D.M. (Sancta Dominica)
koju spominju spisi u XVI. stoljeću.

7.25. BUŽIM

Na samom ulazu u današnje selo Bužim s desne strane ceste nalazi se

lokalitet " Gradina " ( 652m nm ). To je položaj srednjevjekovnog grada Bužima.
O ovom gradu nemamo pouzdanijih podataka prije dolaska Turaka, a prvi mu
spomen nalazimo tek kod biskupa Glavinića 1696. god. u njegovom opisu Like
prilikom vizitacije nakon oslobođenja od Turaka.
Grad je imao tlocrt nepravilnog četverokuta sa kružnom kulom u
sjeverozapadnom uglu. Pristup gradu bio je dodatno utvrđen polukružnim

38
bedemom. Današnje stanje grada je vrlo ruševno, žbuka je mjestimično popustila
pa se kamenje izvaljuje na sam dodir. Unutrašnja podjela grada kako se vidi na
tlocrtu danas nije uočljiva jer je lokalitet veoma zarastao. Raščišćavanje terena
izneslo bi na vidjelo vjerojatno bogatije ostatke grada od onih nekoliko uglova
nekadašnjih prostorija koje sam mogao uočiti prilikom obilaska terena u ljeto
2000. god..

Tlocrt 10. Bužim ( Kukuljević )

7.26. BUDAK

U selu Mušaluk sjeverno od Gospića na lokalitetu zvanom « Stari Budak «

( 654m nm ) nalaze se ostaci kule koju narod naziva " Bešića kula ". Ova kula
svojim položajem odgovara položaju grada Budaka kaka ga opisuje biskup
Glavinić 1696. god. prilikom vizitacije Like. Glavinić grad opisuje kao visoku
zgradu u obliku tornja sa tri kata, dok je Emilij Laszowski 34 primjetio nešto
zidova gradskog platna na istočnoj, zapadnoj i južnoj strani koji su debeli do 2m.

Slika 2. Budak – lipanj 2000.

Gradu je bila prizidana okrugla kula. Unutar grada Laszowski je također vidio
tragove dviju cisterni (?), a po zidovima je uočavao puškarnice.
Danas na tom mjestu nalazimo rečenu kulu čiji promjer iznosi 620 cm. Na
južnoj strani kule sačuvale su se dvije puškarnice. Na sjevernom dijelu kule
moguće je primjetiti izdanke zida koji izlaze iz kružnice. Ti izdanci mogli bi činiti
ulaz u kulu. Na istoku kule nailazimo na sporadičnu pojevu žbuke po razbacanom
kamenju. Mjesta pojave žbuke mogu se svesti na jednu liniju što može upućivati
na tragove zidnog platna koje je vidio Laszowski. Postojanje ovog zida potvrđuje i
tlocrt Ivana Kukuljevića. Tragove drugih objekata koje spominje Laszowski nisam
mogao pronaći.
Graditelji i posjednici ovog grada nisu nam poznati. Možda ih možemo
vidjeti u plemenitoj porodici Čavlić koja se spominje 1521. god. u selu Podslunj
koje se navodi na ovom području prije Turaka, a moglo je ležati pod samim
gradom ili u plemenitim Lagodušićima koji su bili posjednici u široj okolici čineći
34
Laszowski: Stari lički gradovi ; 1941. str. 36

39
veće kompaktno pleme izniklo iz iobagionske strukture nedalekog župskog grada.

7.27. NOVI BUDAK ( LAGODUŠIĆ )

Na položaj ovog grada što ga spominje biskup Glavinić u svom opisu Like
upućuju nas danas dva topomina na samoj obali rijeke Like nedaleko današnjeg
sela Budak. Pavičić35 ga smješta na toponim " Stari Grad " zapadno od današnjeg
sela. Ovaj toponim ne nalazimo na novijim topografskim kartama ovog terena, a ni
stariji stanovnici ne sjećaju se tog imena. Na današnjim topografskim kartama to
područje zove se " Skalića draga ". Obilaskom terena na ovoj lokaciji nisam
pronašao ništa što bi upućivalo na neke ostatke građevina iz predturskog vremena,
ali kako zbog ostataka nedavnih ratnih djelovanja ( tenkovski rovovi HV ) nisam
izbio na samu obalu rijeke ne možemo ovaj lokalitet isključiti kao mogući položaj
srednjevjekovnog grada Budaka. Drugi toponim koji svojim imenom upućuje na
postojanje grada nalazi se istočno od današnjeg sela. To je zapravo današnji
zaselak " Gradsko Selo ". Nedavna ratna djelovanja u okolici ovog sela, koje je
bilo prva linija obrane grada Gospića, spriječila su me da obiđem i ovu lokaciju.
O samom gradu znamo da ga je podiglo pleme Lagodušići kao svoje
središte. Ovaj prostrani grad36 podignut je na samoj obali Like te ga je sa jedne
strane branila voda, a sa druge jak zid. Njegov tlocrt bi možda trebali vidjeti u
tlocrtu ruševina koje Kukuljević naziva «Martina Kula kraj Budaka» i koje on
skicira kao nepravilnu četvrtastu kulu prislonjenu između dviju stijena na samoj
obali rijeke Like.

7.28. ŠIROKI TORANJ ( BUDIMERIĆ )

Iza današnjeg seoskog groblja u Širokoj Kuli sa lijeve strane ceste za

Ćukovac nalaze se ostaci okrugle kule grada koji se u XV. i XVI. st. naziva Široki
Toranj, što se od turskih vremena mijenja u današnji naziv ovog sela. Najraniji
naziv grada vjerojatno je bio Budimerić37. Danas, spomenuti ostaci sačuvani u
35
Pavičić: Zbornik…; str. 25
36
ibid. str.25
37
Pavičić: Lički grudobran, Zagreb 1940, str.33

40
visini od oko 1m i promjera oko 7m služe kao priručni tor. Drugog, okolnog ziđa
nisam primjetio. Prilikom svoje vizitacije Like biskup Glavinić opisao ga je kao
okruglu trokatnu kulu jakih zidova.
Položaj ovog grada, njegova široka osnova i čvrsta gradnja navode nas na
pomisao da stari župski grad ličke župe trebamo tražiti baš ovdje. Prvotna župa
Lika obuhvaćala je i kasnije župe Bužani, Bočać, Podgorje, Hotuča i Odorje te je
njezino središte trebalo biti zaista u geografskom središtu župe čemu uz manje
odstupanje doista odgovara ovaj položaj. Kada kralj mijenja Počitelj s namjerom
da ga učini središtem župe on u zamjenu daje upravo posjede oko Širokog Tornja
koji su pripadali župskom gradu, ali ne i njega samog. Grad se poslije 1263. god.
više ne spominje u poznatim spomenicima, spominje ga tek u XVI. st popis
gradova koje su Turci zaposjeli pred svoje naseljavanje Like učinivši u njemu
upravno središte svog kotara.. To može biti slučajno, da članovi tog naselja ne
učestvuje kod rješavanja pitanja u poznatim ispravama, ali vjerojatnije je da
razlog tome trebamo tražiti u činjenici da grad nisu stekli ni Mogorovići, ni
Frankopani, ni Gušići već je on i poslije te godine pripadao plemstvu iobagionskog
porijekla.

7.29. GREBENAR

Srednjevjekovno naselje Grebenar nalazilo se na¸ području između

današnjih naselja Ćukovac i Rujnica. U njemu je bila podignuta utvrda na visoku
položaju iznad ravnice. Takav položaj ima brdo danas zvano Zubar ( 684m nm ).
Posjed Grebenar spominje se već 1263. god. kada ga kralj daje zajedno sa još tri
okolna sela u zamjenu za posjed Počitelj. God. 1349. nalazimo ga u posjedu Luke,
sina Hreljšina, Novaka, Martina i Petra sinova Borislavljevih te Grgura sina
Tolimirova sviju iz plemena Mogorović koji ga iste te godine prodaju za 3000 libara
mletačkih denara županu Kurjaku, sinu Disislavljevu te njegovim nećacima
Novaku,Grguru i Ivanu, sinovima pokojnog Petra Disislavića i Petru sinu ličkog
župana Ivana, također iz plemena Mogorovića. Ovu kupnju potvrdio je Novaku
Disislaviću i njegovoj braći i kralj Ludovik 1358. god.. Već iduće godine došlo je do
nekih razmirica oko međe posjeda koje su na koncu završile pred banskim sudom

41
u Kninu gdje je ban spor vrlo oštro razriješio 38. Od tada Grebenar spada pod
susjednu Ostrovicu koju je držao isti Novak Disislavić te se ponovo spominje u
ispravi kojom on sa Nikolom Frankopanom mijenja svoj dio Ostrovice za četiri
posjeda u Gackoj. Grad su najvjerojatnije podigli plemeniti Disislavići iz one
grane koja isprva nije svoje posjede zamjenila sa Nikolom Frankopanom.
Grebenar je u turske ruke došao svakako kad i cijela Lika 1526. – 1527.
god.. Turci su ga kao i većinu zatečenih gradova utvrdili te se mu nalazimo
spomena vrlo često prilikom krajiških četovanja za turskih ratova. Za jednog
takvog četovanja u rujnu 1685. god. grad zauzet i zapaljen. Iako su se Turci
povratili i ponovo naselili na njegovu području sam grad nisu obnavljali. Prilikom
oslobađanja Like 1689. god. grad je zauzet, ali je ostao ležati pust i ruševan,
kakvoga ga je zatekao i biskup Glavinić 1696. god..
Za ovaj grad Stjepan Pavičić39 kaže da je bio manjeg obima, dok nam
Devčić40 kaže da se temelji grada ne mogu raspoznati jer su razneseni za građevni
materijal. Potpuniji opis grada donosi nam Laszowski 41 koji kaže da je grad imao
dvije četverokutne kule od kojih se na sjever pružao dozidani prostor na kojem su
se mogle nalaziti i druge zgrade. On također navodi da je moguće da je na
okolnom zidu bilo manjih kula. Laszowski je također uočio i okolni bedem koji je
okruživao sam grad i kroz koji se do grada prilazilo kroz 3m široki ulaz. Uslijed
nesretne činjenice da je i ovo područje Like bilo poprištem borbi u nedavnom
Domovinskom ratu, a sam lokalitet nalazi se u neposrednoj blizini vojnih objekata,
nisam bio u mogućnosti provjeriti podatke osobnim obilaskom lokaliteta.

7.30. OSTROVICA LIČKA

U selu Ostrvica sjeveroistočno od Gospića na istoimenom brdu ( 764m nm )

nalaze se ostaci ovog u srednjem vijeku vrlo značajnog ličkog grada.
Grad Ostrovica se spominje već 1341. god. u vrijeme muževne snage Petra,
sina Desislavova, najvjerojatnijeg graditelja grada. God. 1408. knez Nikola
Frankopan zamijenio je s Pavlom Desislavićem neka svoja imanja u Gackoj za
38
Laszowski: Stari lički gradovi, str. 44
39
Pavičić: Zbornik…; str. 24
40
Devčić: Zubar i Rajčićgrad, Senkovića kula; Prosvjeta 1908
41
Laszowski: Stari lički gradovi; str. 42

42
polovicu ovog grada i neka sela u njenoj okolici. Nikola Frankopan 1420. god.
otkupio je i dijelove preostalih Desislavića u Ostrovici i tako postao njen jedini
vlasnik. Prilikom frankopanske diobe 1449. god. grad je pripao Dujmu
Frankopanu. Smrću Dujma Frankopana grad prelazi u ruke njegova sina
Mihovila, a u vrijeme Krbavske bitke nalazimo ga u vlasništvu kneza Jurja
Frankopana koji ga kako se čini prepušta krajiškoj vojsci. Turci su grad zauzeli
1522. god.. Za turske vlasti ne znamo mnogo o Ostrovici. Nakon oslobođenja Like
od Turaka grad je zatečen razvaljen što potvrđuje i biskup Glavinić u opisu Like
1696. god..
Opis grada dao nam je Laszowski 42 opisavši ga kao četverokut dimenzija
16x5.5m čiji cijeli opseg mjeri oko 25m. Prema
njegovu kazivanju zidovi su bili debljine 0.7m i tada su već bili u lošem stanju.
Istočno od grada nalazila se je okrugla cisterna koju je zabilježio već Fras 43 1835.
god.. Oko grada Laszowski spominje zidno platno udaljeno od samog grada oko
10m kojem su se temelji mjestimično raspoznavali, ali se njihov smjer nije mogao
točno slijediti. Zidovi tog vanjskog bedema bili su debeli do 1.2m.
Zbog već toliko puta spominjanog razloga zaostataka nedavnih ratnih
djelovanja u Lici nisam bio u mogućnosti osobno obići i ovaj grad.

42
Laszowski: Stari lički gradovi; str.27
43
Fras: Topografija …; str. 160

43
 8. BUŽANI

Bužani ili Buška župa zabilježeni su već u povelji kralja Petra Krešimira
kojom on 1071. god. podjeljuje rapskom biskupu " iuppam Liccke, iuppam Bucani
et Bochachi "44. Na splitskom crkvenom saboru 1185. god. spominje se senjska
biskupija kojoj pripadaju župe: Signia, Vallem vineariam, Gezcam et Busan.
Granice ove župe točno su nam opisane u pisanim ispravama iz XIII. st.. Južna i
jugoistočna granica opisane su u ispravi iz 1263. god. u kojoj se spominju neka
mjesta u Lici. Iz ove isprave vidljivo je da je granica tekla rječicom Hotešicom u
njenom čitavom toku te se nakon njenog utoka u Liku nastavljala gorskom kosom
iznad današnjeg sela Mušaluk. Sjeverna granica tekla je, kako se vidi iz opisa
granica Gacke 1219. god., nešto sjevernije od današnjih sela Krasno i Kutarevo te
kroz šumski predjel Hrastovac u blizini današnjih naselja Čovići i Ličko Lešće.
Isprva se župa dijelila na dva dijela, na Bužane i Bočać koji je zauzimao
zemljište između potoka Bakovca i donjeg toka rijeke Like. Pažljivim pogledom na
kartu uočit ćemo da je Bočać sa svih strana okružen preostalim dijelom buškog
zemljišta te je unatoč svom posebnom imenu uvijek činio cjelinu s Bužanima.

8.1. POTORJAN ( BUŽAN )

Glavno utvrđenje župe i njeno upravno središte nalazilo se u ovom gradu.

Njegove tragove treba tražiti na omanjem brežuljku ( 608m nm ) u selu Aleksinica
nasuprot župnoj crkvi. Na ovom brežuljku obilaskom terena u lipnju 2000. god.
nisam utvrdio nikakvih vidljivih ostataka, ali prema kazivanju lokalnog učitelja
gosp. Pećine na istom mjestu ostatke ovog grada neuspješno je tražio i akademik
Branimir Gušić 70-tih godina prošlog stoljeća. Na ovu lokacija grada navodi nas
podatak iz jedne srednjevjekovne isprave koji kaže da je utvrda podignuta na
brdašcu koje se nalazi između Oteša i Ostrovice45.
Ime grada možemo tumačiti tako da je možda nastao pod nekim starijim

44
Rački: Doc. str.87-88
45
Codex Frang. 2 str.161-162 ; 1483 g.

44
gradom ili je sam imao oblik tornja.
Grad je kao župsko središte pripadao kralju, a kralj Sigismund ga je
zajedno sa čitavom župom založio Nikoli Frankopanu, svakako prije 1428. god..
Osim imena Potorjan ( Potayan, Potoran ) grad se 1438. i 1439. god. javlja pod
imenom Bužan.
Najvjerojatnije je podignut još u XII. st.46 prilikom župskog uređenja.
Grad se već u srednjem vijeku ( 1483. god. ) javlja kao napušten što nam
obješnjava njegov potpuni nestanak.

8.2. OSTROVICA BUŠKA

Na stjenovitom vrhu današnjeg istoimenog brda ( 845m nm ) u selu Donje

Pazarište nalazimo ostatke ovog nekad prostrana i čvrsto zidana grada kojeg su
Frankopani učinili središtem svog bužanskog područja. Isprave grad zovu
castrum, a ne castellum. God. 1505. zabilježen je i njegov kaštelan Gašpar Perušić
(Gaspar Perusich castellanus castri Ostrowicza in districtu de Buzan) što nam
potvrđuje njegovu važnost i veličinu.
Prilikom diobe Frankopana Ostrovicu je dobio Martin. Kako se već 1455.
god. u njoj spominje utvrđenje najvjerojatnije je tvrdi grad Ostrovicu Martin već
zatekao na što nas upućuje i popis njegovih imanja iz god. 1464. kada je među
njima zabilježeno i podgrađe ostrovičko 47 što ukazuje da je sama Ostrovica tada
već starija gradnja. Ako je ipak knez Martin podigao grad, to je morao učiniti
između 1450. i 1455. godine.
Grad je podignut na stjenovitom vrhu i sastojao se od četvrtaste branič-
kule podignute uz sami ulaz u grad i zidnog platna koje čini unutrašnje dvorište.
Zidovi branič-kule i zidno platno vidljivi su vrlo dobro s vanjske strane zida dok
im unutarnji dio skriva nasuta zemlja te im nije moguće pratiti smjer u potpunosti.
Zidno platno sačuvalo se je u visini 0.8-1.2m. Zidovi kule nisu vidljivi u cijelosti,
najsačuvaniji joj je istočni zid koji se diže do 2.5m iznad svog podnožja, ali bi se
vrlo brzo mogao srušiti jer je u njemu vrlo velika rupa na visini 0.5m od razine
zemlje.
46
Pavičić: Zbornik… str. 49
47
Cod. Frang. 2 , 74

45
 Do grada je vodio put kojem i danas naziremo tragove na južnoj padini
brda. Ovaj put vodio je duž čitavih južnih zidina grada ostavljajući napadače
nezaštićene. Na trasi ovog puta nalazimo u nekoliko navrata u stijenu uklesane
stepenice koje danas uglavnom pokazuju njegovu trasu.
Arheološka istraživanja ovog gotovo u punom tlocrtu sačuvanog visinskog
grada pružila bi nam mogućnost rasvjetljavanja nekih tlocrtnih rješenja sličnih
slabije sačuvanih gradova na širem području planinske Hrvatske.

8.3. HOTEŠ

Na istoimenom brdu ( 774m nm ) što se uzdiše iz polja južno od današnjeg

sela Klanac iznad istoimenog sela nalaze se ostaci ovog srednjevjekovnog grada.
Utvrđenje na spomenutom brdu spominje se 1475. god., a godinu dana
prije spominje se i trgovačko naselje ispod njega. Iz činjenice da isprave ovaj grad
također nazivaju castrum kao i nedaleku Ostrovicu vidi se da je i ono bilo
prostrano i čvrsto građeno. Poslijednji put grad se zajedno s podgrađem spominje
1521. god. neposredno pred provalu Turaka
Grad je podigao Nikola Frankopan ili njegov sin Juraj koji je naselje dobio
prilikom diobe Frankopana 1449. god. učinivši ga središtem svojih posjeda u
Bužanima koje je dijelio sa bratom Martinom posjednikom Ostrovice.
Biskup Glavinić u svojem opisu Like 1696. god. spominje dva toponima
Stari i Novi Hoteš ( Hotes vetus et novum ) 48. Ovaj podatak možemo objasniti tako
da su Turci pored stare frankopanske utvrde podigli novu prenijevši na nju i staro
ime.

Tlocrt 11. Hoteš ( K. Matijević ) 1:200

Grad je četvrtastog tlocrta, a činili su ga ulazna kula, branič-kula i zidno

platno koje je tvorilo unutarnje dvorište; postojanje još dviju kula može se za sada
samo pretpostaviti. Od pravokutne ulazne kule ( UK ) veličine 4x6m sačuvani su
njezin sjeverni i zapadni zid u punoj dužini. Na njenom sjevernom zidu sačuvano
je sedam kvadratnih utora veličine 20x25cm. Južni zid ulazne kule naslanjao se je
na stijenu na kojoj leži branić kula. Vratnice su se nalazile u istočnom i zapadnom
48
Lopašić: Spomenici Hrvatske Krajine III , str. 50

46
zidu od kojih su se sačuvale samo one u zapadnom zidu. Od sjevernog zida ulazne
kule u pravcu sjevera išao je zid vanjskog platna koji se nakon 6m lomio pod
pravim kutom na zapad gdje se nakon 12m naslanjao na stijenu na kojoj se
razabiru tragovi koji upućuju na postojanje kule. Vanjski zidovi sa zapadne strane
su se urušili u provaliju i mogu se samo projicirati pomoću postojećih
fragmenata. Na jugozapadnoj strani grada postoji više ostataka zida koji upućuju
na mogućnost da je i tu bila podignuta kula koja je zidom bila povezana sa
stijenom na kojoj je podignuta branič-kula. Sama branič-kula ( BK ) podignuta je
kako je već spomenuto na stijeni koja se izdizala iznad ulazne kule. Bila je to
vjerojatno šesterokutna građevina s koje su branitelji imali pregled šire okolice na
istočnu stranu. Dijagonalno ovoj stijeni nalazila se druga na kojoj sam spomenuo
tragove klesanja, a nalazimo i tragove žbuke koji nam kazuju da je i ovaj prirodi
položaj korišten u fortifikacijske svrhe; da li kao postament za kulu ili samo kao
dodatno učvršćenje ugla zida. Vrlo je očigledno da se vidno polje sa ove stijene
savršeno nadopunjava sa onim sa branič-kule što govori u prilog tezi da se i na
ovoj stijeni uz vrlo male intervencije mogla načiniti svojevrsna branič-kula ili
osmatračnica. U unutrašnjem dvorištu ima više fragmenata zida koji se ne mogu
dovesti u vezu sa zidnim platnom i koji vjerojatno pripadaju nekim objektima u
samom gradu.

8.4. BANJDVOR

U srednjem vijeku na području današnjeg sela Mlakva nalazilo se selo ovog

imena. Njegov položaj na desnoj obali Like točno je označen u darovnici iz 1466.
god. kojom Frankopani daruju zemljišta i mlinove samostanima sv. Jelene i sv.
Spasa. Sudeći prema imenu sela ono se razvilo oko banskih dvora sagrađenih u
ranijim stoljećima. Možda su ovo upravo dvori onih banova koji su prema
bizantskom caru Konstantinu Porfirogenetu u ime kneza vladali župama Likom,
Gackom i Krbavom u najranijem srednjem vijeku.
Sjeveroistočno od današnjeg sela Mlakva na tzv. Mlakvenoj gredi ( 632m
nm ) nalazimo ruševine nekih velikih zgrada. U tim razvalinama 1850. god.
obilazeći i opisujući Liku Franjo Julije Fras raspoznao je s jedne strane temelje

47
prostranog dvora, a s druge strane temelje čvrsto građenih pojedinih zdanja 49. U
tom pogledu značajne su i tri darovnice knezova Krbavskih iz 1411. god. kojima
oni daruju dijelove svog posjeda u Crničanima samostanu sv. Marije u Bužanima.
Prvu piše ban Pavao u Bužanima u Banjem Polju, drugu je izdao ban Karlo u
Buškoj župi u Banjem Stolu. Treću izdaju Petar i Franjo, sinovi kneza Butka, u
svojim kućama u Boklinu vjerojatno u Krbavi. Kako se vidi oni knezovi Krbavski,
koji su obnašali bansku čast, svoje darovnice izdaju u službenim banskim dvorima,
dok Butkovi sinovi to čine kod svojih kuća u Krbavi. U prilog ovome govori i ime
današnjeg sela Poljan koje se nalazi ispod same Mlakvene grede i koje je zapravo
drugi dio imena Banje Polje. Iz gore navedenog vidimo da su postojala barem tri
toponima s prefiksom banje ( tj. bansko ) na relativno malom prostoru pa čak ako
su i neki od njih sinonimi to govori u prilog tezi da su se na ovom položaju nalazili
neki objekti u posjedu institucije banske časti, možda još od vremena kada ban
vlada ovim krajevima u ime kneza Dalmatinske Hrvatske kako nam to opisuje car
Konstantin Porfirogenet u svom djelu De administrando imperio. Iz istih
srednjevjekovnih izvora zaključujemo da su ovi banski dvori u XV. stoljeću još u
dobrom stanju i u uporabi što dokazuje i to da su 1850. god. postojali još obilni
ostaci.

8.5. VRHOVINA BUŠKA ( PERUŠIĆ )

Zapadno od današnjeg naselja Perušić s desne strane ceste za selo Kaniža

na brdu ( 610m nm ) nalazimo dobro sačuvane ostatke grada Perušića.

Slika 3. Perušić

Ovaj posjed opisuje se u ispravi kojom Anž Frankopan 1495. god.

potvrđuje svoju raniju darovnicu braći Petru, Gašparu i Marku Perušiću. Ovaj
grad podigli su Frankopani, a oko godine 1487. daruju ga spomenutim Perušićima
po kojima i danas nosi ime. Pod imenom Perušić grad se javlja prvi put u jednoj
ispravi iz godine 1487. gdje se neki list iz parnice objavljuje " pod kaštelom Perušić
".50

49
Fras: Topografija..; str. 167
50
Pavičić: Zbornik…; str. 70

48
 Danas je ovaj grad u svom obliku iz turskih vremena jedan od sačuvanijih
na području Like. Grad čini trokatna okrugla kula ( A ) opasana dvostrukim
zidom. Ova kula sačuvala se u visini cca 10m i sa svojim 1.6m debelim zidom čini
najsačuvaniji dio grada. U kulu se ulazilo sa zapada. Na gornjem katu kule
sačuvala su se tri prozora od kojih dva imaju sjedala. 51 Jedan od prozora ima
dvije nasuprotno postavljene klupe. Na sjeverozapadnoj strani zid se dizao gotovo
do same kule. Na južnoj, zapadnoj i sjeverozapadnoj strani brežuljak na kojem se
nalazi grad strmo se spušta u polje i upravo se tu nalaze ostaci bedema na kojima
je Laszowski52 vidio puškarnice i prozore. Danas ovim puškarnicama i prozorima
nema traga kao što ne nalazimo niti traga drugom zidu koji je opasivao kulu, a
koji spominju i Szabo i Laszowski. Vidljivi ostaci zida koji je opasavao kulu
vjerojatno pripadaju unutrašnjem zidu. Ti danas vidljivi ostaci nisu sačuvani u
visini većoj od 1m te nam tako nisu sačuvani prozori koje spominje Laszowski.

8.6. ŠTITAR

Sjeveroistočno od Perušića, nedaleko sela Kvarte, na kamenom vrhu ( 602m

nm ) nalaze se ostaci ovog grada koji narod naziva " kulom " .
Grad se sastojao od okrugle kule promjera 6m dok postojanje zidnog
platna nisam utvrdio, ali prema analogijama koje možemo povući iz sličnosti ove
kule s onima u Kukljicu, Ploči pa i onom u Perušiću vjerojatno su postojali. Od
same kule sačuvalo se dosta, njena južna strana i danas se diže do cca 3m iznad
razine zemlje, sa sjeverne strane razina zemlje je puno viša pa je i ziđe s te strane
slabije vidljivo.
Arheološka istraživanja pokazala bi okruglu kulu sličnu onima u Perušiću
ili Ploči, osim toga uputila bi nas u kojem pravcu treba tražiti moguće zidno platno
koje je opasavalo kulu.

51
Szabo: Gradovi…; str. 203
52
Laszowski: Hrvatske povijesne građevine,; knjiga I

49
8.7. BOČAĆ ( KOSINJ )

Ovo središte posebne cjeline unutar župe Bužani bilo je podignuto nedaleko
rijeke Like na lokalitetu " Gradina " ( 659m nm ) u današnjem selu Gornji Kosinj.
Grad su podigli plemeniti ljudi iz plemena Stupić koji su po gradu kasnije
nosili pridjevak Kosinjski. God. 1499. Juraj Kosinjski je ovaj grad zamijenio s
Anžom Frankopanom o čemu postoji sudska isprava u kojoj je opisano čitavo
područje Bočaća. Prema toj ispravi smjeli su podanici Jurija Kosinjskog u slučaju
opasnosti u grad bježati i pod njim graditi kuće. Tako je otvorena mogućnost da se
razvije kosinjsko podgrađe, ali to se uslijed provale Turaka nije dogodilo.
Grad je podignut na zaravnjenom vrhu brda koji se s jugoistočne padine
strmo ruše u dolinu Like. Najlakši pristup gradu bio je sa sjeverozapadne strane.
Danas na toj strani brda nailazimo na sporadične tragove bedema koji su očuvani
u vrlo maloj visini. Prema uočenim ostacima zidnog platna grad je bio opasan
vanjskim bedemom čije tragove jedva zamjećujemo razasute po sjeverozapadnoj
padini brda. Sama zaravan koja čini središnji dio grada bila je opasana još jednim
zidom čije ostatke najbolje možemo pratiti na jugozapadnoj strani brda gdje su se
sačuvali u boljem stanju te možemo vidjeti i samo lice zida dok na drugim
mjestima zidove uočavamo samo prateći konfiguraciju terena. U samom središtu
zaravnjenog sljemena brda nalazimo kružni objekt polumjera 140cm, možda u
ovom objektu trebamo vidjeti bunar-nakapnicu kakav je ovakav grad na visokom
položaju svakako morao imati. Potpuniju tlocrtnu sliku ovog grad dala bi nam
arheološka sondiranja onih nekoliko mjesta na samom vrhu i na sjeverozapadnim
padinama brda gdje još nalazimo nadzemne ostatke fortifikacija grada.

50
 9. KRBAVA

Krbavu kao upravnu jedinicu navodi još oko 950. god. bizantski car
Konstantin Porfirogenet u svom dijelu "De administrando imperio". Čitavoj župi
ime je zasigurno dao potok koji za kišnog razdoblja teče sredinom polja. Krbavski
župan Desila zabilježen je 1100. god. u crkvi sv. Lucije na otoku Krku na
najvažnijem spomeniku hrvatske srednjevjekovne pismenosti, darovnici kralja
Zvonimira poznatoj kao Bašćanska ploča. Isprava iz 1198. god. spominje nam
Slavogosta župana krbavskog53. Već početkom XIII. stoljeća, slično Mogorovićima u
Lici, župsku čast nasljedno vrše članovi obitelji Gusić noseći pridjev de Corbavia.
Sjevernu granicu župe prema župi Drežnik potanko nam opisuje isprava
kralja Andrije iz 1292. god. 54.

9.1 KRBAVA

Ovo staro središte krbavske župe danas trebamo tražiti na lokalitetu

zvanom " Karaula " ( 860 m nm ) s desne strane puta Udbina-Visuć. Tu je na
kamenoj hridi podignut grad tako da je ta prirodna utvrda dograđena zidovima i
kulama slično kao u nedalekom Kurjaku koji nam daje najbolju analogiju za
izgled srednjevjekovne Krbave, a slične primjere nalazimo i u Lici ( Slivnik,
Mogorić ).
Danas na ovom lokalitetu nemamo sačuvanih kompaktnih ostataka zidova,
ali na samoj hridi nalazimo tragove žbuke i manje izdanke zida. Samo podnožje
ove kamene hridi danas je veoma zaraslo i tek bi arheološka sondiranja područja
između današnje ceste i hridi možda pokazala pravac pružanja okolnog ziđa.
Ovaj grad slično i nekim drugim župskim središtima ( npr. Potorjan )
napušten je još u srednjem vijeku. Ne znamo da li je sam grad bio izravno
napadnut i opustošen prilikom neke turske provale, ali on svakako svojim
položajem i utvrđenošću nije zadovoljavao potrebe nadolazeće turske opasnosti.

53
Codex diplomatucus II , 294
54
ibid. VII , 74-77

51
Grad je svakako postepeno zapušten i krajem XV. stoljeća i konačno napušten.
Svakako se to dogodilo prije 1460. god. kada papa Pio II. sjedište krbavske
biskupije premješta s Krbave na Modruš.

Slika 4. Položaj srednjevjekovnog grada Krbava

9.2. UDBINA

Nedaleko stare plemenske utvrde Krbave podignuta je nova modernija.

Njeni ostaci nalaze se na lokalitetu " Gradina " ( 884 m nm ) iznad nekadašnje
katoličke crkve na Udbini ili današnjeg hotela.
Ovaj grad podigli su knezovi Krbavski krajem XIV. i početkom XV.
stoljeća. Prvi spomen gradu donosi kronika Ivana Tomašića koji u njoj opisujući
bitku Hrvata s Turcima u klancu Vrpile 1491. god. stavljajući klanac blizu Udbine.
Početak kraja srednjevjekovne Udbine bio je poraz hrvatske vojske na Krbavskom
polju 1493. god. Još u travnju 1527. god. ban Ivan Karlović na Udbini drži stražu,
ali već krajem svibnja iste godine Krsto Frankopan piše da su tri najveće krbavske
utvrde, Mrsinj, Komić i Udbina u rukama Turaka i da se oni u njima utvrđuju.
Čini se da se udbinske utvrde nisu bitnije izmijenile u vrijeme turske vlasti
kada je bila i središtem Krčkog sandžaka i jedna od najvažnijih turskih utvrda u
Lici. Niti nakon oslobođenja Like od turske vlasti 1689. god. krajiška uprava nije
bitnije mijenjala njenih utvrda. Ova sretna okolnost omogućuje nam da izgled
Udbine možemo točno utvrditi s njenog plana kojeg je izradio Antun Scherding
1790. god..

Tlocrt 12. Udbina 1701. god.

Na najvišem položaju bila je podignuta široka kružna kula ( A ) čiji ostaci

su se danas sačuvali u temeljima skriveni zemljanim humkom. Ova kula bila je
opasana unutrašnjim obranbenim zidom čiji ostaci su najbolje vidljivi na
sjeveroistočnoj strani gdje su se sačuvali i u visini od oko 2m.

Slika 5. Udbina – ulaz na gornji grad

52
 Početkom XV. stoljeća na južnom padinama brijega počelo se razvijati
podgrađe koje je vjerojatno već prije Krbavske bitke 1493. god. bilo opasano
vanjskim obranbenim bedemom kojem na današnjoj Udbini ne nalazimo vidljivog
traga.

9.3. KURJAK

Jugozapadno od Udbine u današnjem istoimenom selu na samom njegovom

početku iznad zaselka Baste na litici ( 780m nm ) bio je podignut ovaj grad.
Srednjovjekovni Kurjak bio je sijelo knezova Kurjakovića.
Položaj grada i same litice na kojoj je podignut veoma je sličan položaju
obližnje Krbave gdje se litica s gradom nalazi na omanjem uzvišenju iznad polja.
Grad je prema opisu i crtežu ( lijevo ) što ga je napravio Vjekoslav
Heneberg 1923. god. bio podignut na samoj litici na oba njezina zaravanka gdje
danas nema ostataka zidova nije ih vidio niti Heneberg. Na ove zaravanke vodila je
staza djelomično usječena u kamen i na strmim dijelovima nadopunjena stubama
koje se još vide na samom početku staze. Prostor ispod litice bio je opasan zidom
čineći tako unutrašnje dvorište. Tragovi ovog gradskog bedema danas su vidljivi
kao zemljani humak kojeg je moguće pratiti od današnjeg seoskog groblja prema
sjeveru. Uz ovaj gradski bedem bile su prema Henebergovu crtežu prislonjene
dvije četverokutne i jedna peterokutna građevina za koju Heneberg smatra da je
mogla biti ulazna kula. Obilaskom terena nisam mogao utvrditi ostatke ovih
građevina jer je upravo dio gdje se one nalaze prema Henebergovu crtežu zarastao
u vrlo bujnu vegetaciju.

9.4. KOMIĆ

Ostaci ovog srednjevjekovnog sijela knezova Krbavskih nalaze se na

strmom brdu Komača ( 1177m nm ) iznad današnjeg sela Komić. Grad Komić
zabilježen je 1397. god. kada u njemu Kurjakovići već imaju prostrane dvore u
koje su mogli primiti kralja Sigismunda i njegovu pratnju na njihovu povratku u
Ugarsku nakon poraza kršćanske vojske kod Varne. Iz ovog podatka vidimo da je

53
Komić u XIV. stoljeća veći i sigurniji grad od Udbine. Knez Karlo 1462. god. u
njemu piše jednu od rijetkih sačuvanih isprava, njegov brat knez Pavao također u
ovom gradu 1468. god. daje Ivanu Gusiću neku svoju zemlju u Lici. Iduće godine
opet knez Karlo izdaje ispravu o prodaji neke zemlje Ivanu Benkoviću, kaštelanu
grada Zvonigrada. Godine 1509. u njemu borave Ivan Karlović i sestra mu Jelena
djeca tada već pokojnog kneza Karla, poginulog na Krbavskom polju.
Tlocrt 13. Komić ( Heneberg )

Najstarija jezgra grada svojim položajem i stilom gradnje posve je jednaka

starim plemenskim gradovima Krbavi i Kurjaku. Tu najstariju jezgru čini jaka kula
nepravilna četvrtasta tlocrta građena nešto većim tesanim kamenim blokovima,
podignuta na gotovo nepristupačnoj kamenoj litici. Grad je imao i podgrađe koje je
također bilo opasano zidovima. Od tog vanjskog, najdonjeg dijela grada, koji se
smjestio na južnu padinu brijega, sačuvao se je samo krajnji južni ugao. Iznad ovog
podgrađa stoji kosina koja je također ograđena obranbenim zidom koji se dobrim
dijelom sačuvao do danas, taj prostor vjerojatno je činio unutrašnje dvorište grada.
Najstariji dio grada svojim načinom gradnje i obradom građevnog materijala spada u
razdoblje ranoromaničkih i romaničkih župskih gradova Like.
Iako je danas zbog obraslosti ostataka grada gustom šumom gotovo
nemoguće sagladati prostornost ovog grada te podatke nam ipak donosi Heneberg
u svom završnom opisu gdje kaže da je grad do 115m dugačak i 75m širok.

9.5. VISUĆ

U selu Visuć istočno od Udbine, iznad zaselka Potkraj, nalazimo lokalitet "
Gradina " ( 930m nm ) na kojem Pavičić55 spominje utvrdu. Radoslav Lopašić u
svom djelu « Dva hrvatska junaka « spominje u Visuću u vrijeme oslobađanja Like
od Turaka kulu Nuzup-age Grizića 56. Kako ni ovaj lokalitet iz tako često
spominjanog razloga nedavnih ratnih događanja nisam mogao obići tijekom
obilaska terena u ljeto 2000. god.. Odgovor na pitanje da li je ovaj turski aga svoju
kulu podigao na mjestu nekog srednjevjekovnog grada, kojem ne nalazimo
spomena u ispravama iz tog doba sa ovog područja, mogla potvrditi ili demantirati
55
Pavičić: Zbornik…; str. 80
56
Lopašić: Dva hrvatska junaka; Zagreb, 1888.; str. 46.

54
samo arheološka sondiranja terena.

9.6. KARLOVIĆA DVORI

Sjeveroistočno od Udbine iznad klanca Kozja Draga u Plješivici na

lokalitetu « Gradina « ( 1098m nm ) nalazimo ostatke grada koji narod naziva
Karlovića Dvori vjerujući da su to ruševine lovačkog dvorca bana Karlovića. U
srednjevjekovnim ispravama koje su nam se sačuvale ovaj grad se ne spominje, a
niti kasniji opisivači Like o njemu ne donose podataka. Jedini koji ga spominje je
Vjekoslav Heneberg donoseći njegov podroban opis 57 iz kojeg vidimo da je to bila
osobita srednjevjekovna utvrda čija je osnovna namjena vjerojatno bila kontrola
komunikacije iz Krbave u Pounje najkraćim putem kroz Plješivicu. Tome u prilog
govori i postojanje sličnog lokaliteta s druge strane planine ( Kruge ).
Grad je podignut na samoj ivici gorskog hrpta koji je svojom strminom
omogućavao pristup gradu samo sa južne strane. Na toj strani bila je podignuta
eliptična kula ( C ) koja je štitila prilazni put. Danas je ova kula sačuvana u visini
od oko 3m, a njen prostor 5.5x3m dobiven je jednostavnim pregrađivanjem
vanjskog bedema polukružnim zidom. U sam grad se ulazilo kroz četverokutnu
kulu ( A ) kojoj danas nalazimo samo temelje. Vanjski bedem grada čiji zidovi
debljine 0.7m zajedno s ulaznom kulom zatvaraju unutarnje dvorište sačuvan je
dosta dobro osim sjeverozapadnog zida koji se potpuno urušio.

9.7. PODLAPAC

Više današnjeg sela Podlapac diže se brdo zvano " Gradina " ( 971m nm ) na
ovom mjestu stajao je srednjevjekovni grad.
Pavičić58 navodi da su ovaj vrlo dobro građeni grad podigli plemeniti
Gušići kao i susjedni Pišać. Ovaj grad spominje se u ispravi iz 1509. god. kao jedan
od triju gradova u Krbavi koji su u posjedu Ivana Karlovića. Padom Krbave pod
Turke oni su zaposjeli grad i koristili ga sve do svog napuštanja ovih prostora.

57
Rukopis Vjekoslava Heneberga u HDA
58
Pavičić: Zbornik…; str.81

55
Biskup Glavinić u svom opisu Like 1696. god. grad naziva tvrđavom ( arx ).
Tlocrt 14. Podlapac (Kruhek-Horvat)

Ovaj grad svojom veličinom i položajem odgovara sličnim gradovima u

Krbavi primjerice Krbavi i Kurjaku kojima sliči veličinom dok mu položaj
odgovara onima Mrsinja ili Komića.
Grad ima elipsast izdužen tlocrt čiji je središnji dio dužine 57m, dok je čitav
grad dužine 113m i širine 30m. Masivna kružna polukula promjera 9m podignuta
je uz središnji dio vanjskog zida koji ide uz sam sjeverni rub platoa utvđujući tu
stranu koja se strmo spušta u polje. Debljina zida ove kule iznosi 140cm dok je
debljina ostalih zidova točno 1m. Čitav plato bio je zatvoren polukružnim zidom
koji je zajedno sa zidom uz koji je podignuta kula zatvarao unutrašnje dvorište.
Danas je ovaj polukružni zid sačuvan samo u fragmentima. Na zapadnoj strani
nalazila se četverokutna ulazna kula što vidimo na crtežu Ivana Kukuljevića
Sakcinskog59 ( lijevo ). Sa zapadne strane s koje je gradu lako prići bio je podignut
još jedan polukružni zid koji je činio vanjski prsten gradskog bedema koji se na
svoja oba kraja naslanjao na stijenu.

Slika 6. Podlapac ( ostaci kule )

9.8. PIŠAĆ

Iznad današnjeg sela Krbava koje se sve do 60-tih godina prošlog stoljeća
zvalo Pišać nalazio se srednjevjekovni grad čije ostatke danas nalazimo na
lokalitetu " Gradina " ( 704m nm ). Grad su najvjerojatnije podigli plemeniti
Gušići koji su bili posjednici u ovom dijelu Krbavskog i u susjednom Podlapačkom
polju. Dolaskom Turaka oni su zaposjeli grad i u njemu držali svoje straže sve do
oslobođenja Like 1689. god. kada ga zaposjedaju krajiške čete. Kako je grad bio u
ruševnom stanju60 bio je napušten čim su se prilike u novooslobođenim krajevima
smirile.
Danas na visoravni iznad sela nedaleko križanja puteva za Mekinjar i
Podlapac nalazimo siromašne ostatke ovog grada. Prema njegovim ostacima grad
je činila kula koja se nalazila u sredini dvorišta što ga je zatvarao vanjski
59
Karakaš: Podlapac ; str.16 ; Zagreb 2001
60
Pavičić: Zbornik…; str. 81

56
bedem.Temelje ove kule danas skriva omanji humak koji se izdiže iz relativno
ravne visoravni. Bedem koji ju je opasavao moguće je danas pratiti sa manje ili
više sigurnosti prema ostacima temelja i u konfiguraciji terena.

9.9. BUNIĆ

Ovo mjesto steklo je ime vjerojatno po plemičkoj obitelji Bunić koja je u

njemu podigla i vrlo jak grad. Iz ove plemenite porodice poznat nam je Ivan Bunić
de Corbavia koji se u ispravi iz 1486. god. navodi kao susjed Nikole Frankopana.
Prije turskog osvojenja Krbave, Bunić je bio drugo mjesto po veličini u Krbavi, a
svoju važnost zadržao je i pod Turcima pod koje je došao kada i susjedne utvrde
1527. godine. Oni u prvo vrijeme osim na Udbini posadu drže i u Buniću učinivši
ga središtem kotara koji je zauzimao sjeverni dio Krbavskog polja.
O veličini samog grada saznajemo posredno iz turskih izvora. Tako nam o
tome svjedoči podatak o brojnosti turske posade Bunića iz 1555. godine kada je
ona brojala 100 pješaka i isto toliko konjanika. Unatoč ovom podatku o brojnosti
posade izgleda da je grad pred kraj turske vladavine u Krbavi bio u ruševnom
stanju jer ga Turci 1689. god. pred krajiškom vojskom napustiše bez borbe ne
pouzdajući se u njegove utvrde.
Već Fras u svojoj " Topografiji Karlovačke vojne krajine " kaže da je kula
u Buniću posve porušena. Danas na mjestu nekada tako važna grada nema ni
toliko ostataka da bi se mogao odrediti njegov tlocrt makar u grubim crtama.

9.10. KOZJAN

U ovom mjestu spominje se grad kojem danas nema tragova. Grad u ovom
mjestu spominje biskup Glavinić 1696. godine.
Posjednici na ovom polju i mogući podizači grada mogli bi biti plemeniti
ljudi iz porodice Grubić koji se spominju kao suci krbavskog rotnog stola 1466.
godine.
Danas na cijelom području sela Kozjan nisam uspio pronaći neke ostatke te
kule koju spominje biskup Glavinić.

57
9.11. GRABUŠIĆ

Na visoku brdu ( 739m nm ) iznad istoimenog današnjeg sela u Koreničkom

polju na samom njegovom južnom kraju bio je podignut grad Grabušić. O
njegovim graditeljima nemamo podataka, ali najvjerojatnije su ga podigli članovi
porodice po kojoj je nosio ime, a koja se u našim spomenicima javlja pod imenom
Grabus. Grad je svojim položajem kontrolirao stjecište puteva; onog što je iz
srednjevjekovne Slavonije kroz Krbavu i Hotuču vodio prema lukama na Jadranu
i onog što se od njega odvajao kroz Plješivicu prema Pounju. Grad je vjerojatno
kontrolirao i štitio i manji prevoj između Koreničkog i Krbavskog polja danas
zvan Gorica.

Danas se na ovom lokalitetu ne mogu utvrditi ostaci ovog grada koji bi

nam dali dovoljno podataka barem za izradu njegovog tlocrta.

9.12. FRKAŠIĆ

Uz cestu Korenica-Donji Lapac s njene desne strane iznad istoimenog sela

bio je u srednjem vijeku podignut grad koji je kontrolirao komunikaciju iz
Koreničkog polja, koje u srednjem vijeku čini poseban distrikt unutar Krbave,
prema Pounju. Prema činjenici da su u njega odmah po osvojenju Krbave Turci
postavili svoju jaku posadu i držali je sve do napuštanja Krbave možemo zaključiti
da je taj grad, na čije postojanje danas upućuje samo ime lokaliteta " Gradina "
( 1002m nm ) možemo suditi o njegovu značaju u srednjevjekovnoj Krbavi.
Podataka o njegovim graditeljima i posjednicima nemamo, ali kao i u slučaju
Grabušića možemo pretpostaviti da su ga podigli plemeniti ljudi iz porodice čije je
ime nosio.
Danas na njegovoj gradini također nema znatnijih sačuvanih ostataka koji
bi nam pomogli da napravimo barem njegov tlocrt.

58
9.13. KORENICA

Između današnjih sela Kalebovac i Oraovac nedaleko današnjeg mjesta

Korenica na povisoku humu zvanom " Gradina " ( 856m nm ) stajao je grad
Korenica. Grad se spominje 1489. god. kada knezovi Krbavski, Miklovuš, Petar i
Mikula daju Franji Utišeniću jedan mlin, a ispravu pišu na kašteli nam v Korenici61,
kaštel su svakako već ranije podigli plemeniti knezovi Krbavski koji su posjedovali
većinu Koreničkog polja i susjednog mu Bijelopolja. Kulu u Korenici spominje i
Vuk Krsto Frankopan Tržački u pismu caru Ferdinadu III. u vezi s namjerom
preseljenja koreničkih Vlaha u Senjsku Dragu. Tada kaže da su ti Vlasi nedavno
podigli kulu za zaštitu svog naselja. Možda je ovdje riječ o obnovljenoj kuli
knezova Krbavskih. Danas osim imena «Gradina» ništa više ne pokazuje da je
ovdje stajao srednjevjekovni grad. Razlog njegovom gotovo potpunom nestanku
je njegov položaju na granici dvaju sela gdje je služio kao izvor građevnog
materijala.

9.14. MRSINJ

Na visoku brdu iznad polja sjeverozapadno od Korenice bilo je podignuto

središte posjeda plemenitih Gušića, tvrdi grad Mrsinj. Bio je to prostran i dobro
utvrđen prirodnim položajem gotovo nepristupačan grad. Podignut je na samom
rubu litice ( 1112m nm ) što se strmo ruši u Koreničko polje. Imao je četvrtasti
tlocrt kojega su zatvarali vanjski bedemi podignuti na samim rubovima litice tako
da mu se moglo prići samo sa sjeverne strane kroz omanju uvalu. Od samih zidova
grada sačuvalo nam se vrlo malo te je moguće jedino napraviti opću sliku grada.
Točno vrijeme njegove gradnje ne znamo, ali njegovu romaničku starost
potvrđuje nam sam njegov položaj na visokom planinskom grebenu koji se diže
iznad koreničkog polja. U prilog njegovoj romaničkoj starosti govori i način
gradnje te sadržaj grada.
Gradom dominira središnja obrambena kula ( K ) koja je opasana jednako
kvalitetno građenim zidom debljine 0.7-1m. Zid je bio podignut od tesanih

61
Šurmin: Hrvatski spomenici;

59
kamenih blokova nanizanih u ravnim pravilnim redovima. U unutrašnjem
dvorištu grada nalazimo i jedan bunar-nakapnicu, slično kao i na Komiću. Ovaj
bunar (C) u svom opisu Vj. Heneberg identificira s kulom.

Tlocrt 15. Mrsinj ( Kruhek – Horvat )

Grad su vjerojatno još u najranijem srednjem vijeku podigli slobodni

plemeniti ljudi iz plemena Koreničana proizišlih iz gradokmetskog uređenja župe
među koje su se brojili i Radočevići koji se spominju u jednoj ispravi iz 1486.
godine sjeverozapadno od Korenice kao pleme ovisno o Mrsinju iz čega se vidi da
su izišli iz gradokmetovskog uređenja župe. Kasnijim stjecajem prevlasti
istaknutih rodova, grad dolazi u posjed Kurjakovića te će jedna njihova grana
nositi plemićki pridjevak Mrsinjski i stolovati u njemu sve do pada pod Turke
1527. godine čime i završava njegov život kao jednog od središta srednjevjekovne
Krbave.
Nakon zauzimanja Mrsinja Turci jedno vrijeme u njemu drže posadu, čak
ga se spremaju i obnoviti kako 1530. godine piše kninski biskup Andrija Tuškanić.
Kako o njemu više nemamo vijesti, možemo zaključiti kako je ipak bio na previše
nepristupačnu mjestu ili previše blizu granice i time izložen mogućim iznenadnim
napadima iz krajiških utvrda u Otočcu i Dabru. Nakon oslobođenja Like 1696.
godine biskup Glavinić ga ne spominje dok manje povijesno značajan, ali u tom
trenutku važniji obližnji Prozorac spominje zajedno sa ostalim utvrdama Krbave.

9.15. PROZORAC ( PROZOR )

Na kosi ( 900m nm ) sjeverno od Mrsinja iznad današnjeg sela Vrelo stajao

je grad Prozorac ili kako ga još zovu Prozor. Taj grad podignut je s namjenom da
čuva put preko prijevoja Borje iz Koreničkog na Homoljačko polje i njime dalje u
Gacku. Vjerojatno je da su posjednici i tog grada kao i ostalih u okolici
Koreničkog polja bili plemeniti Gušići Krbavski. Ovom gradu osnovu kao i većini
manjih gradova ovog područja čini čvrsta i visoka kula koju opasuju zidovi. Danas
se od ovih zidova sačuvalo vrlo malo njih, ali ipak dovoljno da mu možemo
odrediti približan tlocrt.

60
 Tlocrt 16. Prozorac ( Kruhek-Horvat )

9.16. HOMOLJAC

Zapadno od Korenice nalazi se Homoljačko polje. Na njegovom

sjeverozapadnom kraju iznad Homoljačkog klanca podignut je grad Homoljac
čije ostatke danas jedva da možemo uočiti na brdu zvanom " Oštri vršak " ( 878m
nm ). Njegovi današnji ostaci ne daju nam dovoljno podataka o njegovu izgledu.
Ono što danas možemo zamijetiti su samo mjestimični fragmenti zida koje se ne
može dovesti u međusobni odnos. Takve ostatke nalazimo po čitavom brdu tako da
je vrlo teško odrediti koji su od njih in situ, a koji su se obrušili sa viših dijelova
grada.
Graditelji ovog grad vjerojatno su također plemeniti Gušići posjednici na
ovom tlu. Grad je nadzirao put iz Gacke u Krbavu i dalje prema Pounju, a
spominje ga i biskup Glavinić.

9.17. BREZOVAC

Plemeniti Gušići podigli su grad i iznad Brezovačkog polja sjeverozapadno

od Homoljca. Tu se grad nalazio na onižem humku Obljaj ( 798m nm ) u središtu
polja. Ovom gradu kojeg spominje i biskup Glavinić 1696. god. danas se nisu
sačuvali ostaci u znatnijem obimu. Na rečenom položaju na postojanje grada
upućuje samo sporadično razbacano kamenje koje ne možemo dovesti u
međusobne odnose.

9.18. TRNAVAC

Iznad seoske crkve u selu Trnavcu jugozapadno od Homoljca bio je

podignut grad koji je nadzirao put što je u srednjem vijeku vodio s Turjanskog u
Krbavu. Srednjevjekovne isprave ne donose nam nikavih vijesti o ovom gradu, ali
kako su plemeniti Gušići bili posjednici svih okolnih zemalja i utvrđenih gradova
možemo pretpostaviti da su i ovaj grad podigli i obdržavali upravo oni. Danas su

61
ostaci ovog grada poznati pod imenom " Kulina " ( 1029m nm ). Prilikom obilaska
terena u lipnju 2000. god. upozoren sam da nije preporučljivo ići u selo Trnavac
jer da su neki predjeli u njegovoj okolici minirani, tako da iz razloga osobne
sigurnosti nisam obišao lokalitet Kulina iznad rečenog sela.
Ovaj trnavački grad Turci su odmah po zauzeću Krbave zaposjeli svojom
posadom koja je tu čuvala granicu prema krajiškom otočkom području. Ovu
utvrdu spominju i krajiški povjerenici za utvrđivanje krajine 1701. godine.

9.19. TURAN ( TURJANSKI )

Ime ovog grada možemo vezati uz postojanje nekog starijeg tornja kojeg su
po svemu sudeći prije XII. st. podigli Gušići Turjanski čija je ovo polje bila
djedovina i čije se ime kasnije prenijelo na čitavo polje. Grad je podignut na
lokalitetu « Gradina « ( 926m nm ) iznad crkve.
U ovom su gradu 1334. god. braća Radislav, Pavao i Gregor sinovi kneza
Kurjaka potvrdili Lapčanima posjed Grabovnik na Lapačkom polju. Grad je
ostao u posjedu tih istih Gušića sve do sredine XVI. st. kada po ovom gradu svoj
plemićki pridjevak oko 1550. god. nosi i podban Gašpar Gušić. Podno ovog grada
stajao je i pavlinski samostan koji se treba tražiti neposredno uz današnju crkvu
sv. Jovana ( Ivan ) ispod grada. Ovaj samostan spominje se u darovnici kojom mu
krbavski plemići poklanjaju tri sela sa svim davanjima.

Tlocrt 17. Turjanski ( Kruhek - Horvat )

Grad se sastojao od prostrane kule ( K ) koja je bila glavni obrambeni, ali i

stambeni objekt. Ovu kulu Vj. Heneberg crta kao osmerokut, dok dr. Kruhek 62
smatra da je bila okruglog tlocrta. Ovu kulu okruživalo je zidno platno od kojeg su
se sačuvali dijelovi zapadno i južno od kule u visini od 1-1.5m i dužini 20m onaj
zapadni i 8m južni zid. Istočnom i sjevernom zidu jedva da ima traga. Drugom
objektu ( D ) kojeg crta Heneberg i koji je nastao preziđivanjem dijela gradskog
bedema danas se također nalazi jedva nešto malo traga zidovima okomitim na

62
Kruhek: Topografija krbavske spomeničke baštine; Krbavska bitka i njezine posljedice, Novi Vinodolski,
1993, str. 125

62
zapadni i južni bedem.

9.20. DRVENJAK

Na samoj granici krbavske župe sa Gackom i Bužanima na kosi Drvenjak

iznad Šiljevih poljana bio je podignut grad. Ovaj grad spominje se u opisu granice
između Like i Krbave iz god. 1713.. Drugih podataka o ovom gradu nemamo osim
isprave iz sredine XII. st. kojom kralj Ladislavu Gušiću daruje šest posjeda u
okolici Ravljana ( Ramljani ), ali grad se izričito ne spominje. Da li su možda i ovaj
grad podigli Gušići, to ne možemo sa sigurnošću tvrditi.
Sam lokalitet nisam prilikom obilaska terena obišao iz razloga što se je kosa
Drvenjak nalazila na samoj liniji obrane Gacke doline između Turjanskog i
Ramljana te nije bilo sigurno obilaziti teren zbog zaostataka ratnih djelovanja.

63
 10. GACKA

Gacku kao uređenu župu srednjevjekovne hrvatske države spominje već

bizantski pisac i car Konstantin Porfirogenet među one tri župe kojima u ime
kneza vlada ban. Postoji mišljenje da je u ovo najranije vrijeme ova župa
zauzimala mnogo veći teritorij nego što ga mi danas razumijemo pod njenim
imenom. Prema tom mišljenju ona je zauzimala i područje kasnijih župa Modruš,
Vinodol i Drežnik, a možda i onaj dio Istre do rijeke Raše koji je bio u toj državi.
Čitavu župu 1219. godine kralj Andrija darovao je templarima i u toj
ispravi opisane su nam njene granice. Granica je započinjala nedaleko današnjih
Ledenica kod potoka Žrnovnice odakle je preko Vratnika tekla Senjskim bilom u
kojem je župa graničila s Bužanima tako da je Krasno polje ostajalo u Bužanima.
Odatle granica kroz današnju šumu Hrastovka tukla na crkve sv. Đure i sv. Marka
u Gackom polju kod Sinca, a odavde na Jesenice i dalje do Plasa gdje je graničila s
Modrušem. Ovdje je granica u ravnoj crti tekla natrag na potok Žrnovnicu. Kako
vidimo iz rečenog opisa, srednjevjekovna župa Gacka, uvlačila se duboko u
unutrašnjost Gvozda zauzimajući i Drežničko polje, Krakar i Jasenak. U tijeku
XV. stoljeća nakon diobe Frankopana od župe se odvojilo Brinje sa svojim
područjem koje je pripalo drugoj grani porodice Frankopan. Godine 1269. kralj je
župu oduzeo templarima davši im u zamjenu župu Dubica. Nedugo zatim opet ju
daruje, ovaj put Frankopanima, koji su je držali sve do pada Like pod Turke kada
se na ovim prostorima Gacke, Brinja i Senja organizira Krajina.

10.1. OTOČAC

Iako se izričito ne spominje sve do 1300. godine, bez sumnje, Otočac

možemo smatrati središtem ove župe već u vrijeme kada o njoj piše bizantski car.
Grad su kao takav preuzeli i templari,a nakon njih i knezovi Frankopani. Rečene
1300. god. napuljski kralj Karlo II. potvrđuje knezu Dujmu Frankopanu sva
darovanja ranijih ugarsko-hrvatskih kraljeva njegovoj porodici uz obećanje da će

64
to darovanje potvrditi i njegov unuk Karlo Robert čim uzmogne. Doista Karlo
Robert je to i učinio 1316. godine potvrdivši Fridriku, sinu kneza Dujma, župu
Gacku s gradom Otočcem. Frankopanskom diobom grad je došao u posjed
Sigismunda Frankopana zajedno s većinom gradova u Gackoj¸ Učinivši grad
središtom svojih posjeda knez Sigismund uspio je dobiti dozvolu pape Pia II. i u
njemu 1461. godine utemeljiti biskupiju. Frankopani su grad držali sve do 1486.
godine kada im ga zajedno sa čitavom župom oduzima kralj Matijaš. Nakon smrti
kralja Matijaša ugarski i hrvatski staleži potvrđuju njegovu sinu Ivanišu
vlasništvo mnogih gradova u Ugarskoj i Hrvatskoj među kojima se spominje i
Otočac. U njemu 1510. godine boravi ban Andrija Bot od Bojne izdavši ovdje
mnoge isprave. Turskim zauzećem Like i Krbave Otočac je postao važna utvrda na
granici i u njemu već 1529. godine nalazimo austrijsku posadu.
Grad je podignut na otoku ( 454m nm ) kojeg sa svojim rukavcem čini
rijeka Gacka. Ovakvim svojim položajem on pripada onoj grupi srednjevjekovnih
gradova koju nazivamo « wasserburg ». Izgled nekadašnjeg Otočca, kojem danas
u središtu mjesta ne nalazimo traga, možemo vidjeti na tlocrtu ( lijevo ) što ga je za
potrebe Krajine napravio inženjer Pieroni. U središtu grada stajala je četvrtasta
kula u koju se ulazilo kroz drveni čardak prislonjen uz nju. Ta kula i čitav otok na
kojem je stajala bio je okružen zidnim platnom čiju osnovu je činio nepravilni
višekut, a na kojem nalazimo šest okruglih kula za koje Pieroni kaže da su čitave
samo tri. Ulaz u grad bio je na južnom zidu i do njega se dolazilo mostom koji je
išao iz čardaka podignutog nad vodom rijeke Gacke. Kasnije, nakon 1660. god.
napravljen je i ulaz na sjeveroistočnom zidu do kojega je vodio drveni most. Grad
je slično izgledao i 1659. god. kada ga crta Martin Stier ( desno ). Tada više nema
glavne četvrtaste kule. Prema Laszowskom63 sve gradske kule, osim one uz konak,
propale su do 1701. god.. Uz istočni kut gradskog zida bio je prislonjen konak
tako da je tamošnja kula činila njegov sastavni dio. Ovaj konak i njegov tlocrt
jasno se vide na Valvasorovoj slici grada iz 1701. god.
Oslobođenjem Like od Turaka prestala je važnost Otočca, a time i njegova
grada koji je sve više propadao. Konačno su ga krajiške vlasti dale srušiti 1829.
godine, podigavši na mjestu nekadašnjeg konaka zgradu gradskog magistrata.

63
Laszowski: Hrvatske povijesne građevine; knj. I

65
10.2. PROZOR

U okolici Otočca u današnjem selu na brdu " Prozorina " ( 646m nm ) u

neposrednom susjedstvu prapovijesne gradine na Velikom Vitalu nalazio se grad
koji je u diobi Frankopana pripao Sigismundu kao i većina gradova u Gackoj.
Nakon što su ga 1578. godine opsjedali Turci, grad je napušten, da bi ponovo bio
utvrđen 1619. god..

Grad je bio četverokutnog tlocrta na čijem se jugozapadnom uglu nalazila

okrugla kula ( B ). Grad je imao još dvije kule, ulaznu ( D ), do koje se dolazilo
ljestvama i četvrtasti objekt ( C ) u jugoistočnom uglu grada koji je mogao biti u
funkciji stanovanja njegove posade. Ovaj je grad u vrijeme turskih ratova služio
kao izrazita krajiška granična utvrda.

10.3. KARINGRAD

Na visoku brdu ( 522m nm ) iznad današnjih Čovića i Lešća nalaze se ostaci

ovog grada. Podataka o njegovim graditeljima i posjednicima iz srednjeg vijeka
nemamo.
Grad se dizao na visokoj stijeni koja se uzdiže iznad polja. Sastojao se od
okrugle kule promjera 7.5m prislonjene uz kamenu gromadu koja se izdiže iz
zaravnjene površine i na kojoj se uočavaju tragovi žbuke koji govore da je bila
sastavni dio fortifikacije. Na samoj gromadi nalazimo tragove žbuke zida koji je
preko nje išao u pravcu ivice stijene, a čije ostatke nalazimo i u njenom
produžetku na tu stranu. Čitava zaravan na kojoj je stajala kula bila je opasana
zidom čije tragove danas možemo vidjeti sjeverno od kamene gromade i same kule.
To je sve što na ovom lokalitetu danas vidimo. Zapadno od kule nalazi se manja
zaravan na kojoj su mogle biti podignute pomoćne građevine čije temelje danas
skriva gusto raslinje ( paprat ).

66
10.4. VRHOVINA GACKA ( STARI PERUŠIĆ )

Na položaju " Stari Perušić " ( 880m nm ) između sela Rudopolje i Babin
Potok u XIV. st. Frankopani su podigli grad. Prilikom diobe Frankopana grad je
kao i ostali u Gackoj pripao Sigismundu Frankopanu. Knez Anž Frankopan je
polovinu grada zajedno sa Buškom Vrhovinom darovao braći Petru, Gašparu i
Matku Perušiću čije prezime je dalo ime gradu, ali ne i samom naselju kao u
slučaju Buške Vrhovine.
Sve što prema ostacima na terenu možemo reći o ovom gradu je da je bio
četvrtaste osnove koja je s južne strane završavala polukružnim zidom. Čitava ova
osnova bila je okružena zidom kojeg danas nalazimo u obliku velikog zemljanog
nasipa. Ovakav opis odgovara nekoj prapovijesnoj gradini, ali grad na ovom
položaju potvrđen nam je u srednjevjekovnim ispravama.

Slika 7. Stari Perušić - položaj

67
10.5. DABAR

Ovaj grad podigli su na brdu ( 560m nm ) članovi plemićke porodice

Frankopan u XIV. st. svakako u isto vrijeme kada ona u Vrhovini i Prozoru.
Prilikom diobe ove porodice Dabar je kao i ostali gradovi Gackog polja pripao
Sigismundu.
O izgledu ovog grad neke podatke saznajemo iz izvještaja povjerenstva
kralja Ferdinanda koje 1563. god. obilazi krajiške gradove. Za Dabar saznajemo
da je čvrsto građena utvrda na brijegu koja je zatvorena sa četiri kružne kutne
kule od kojih je ona zapadna mnogo veća, jača i viša od ostalih.
Uslijed nedavnog rata nisam bio u mogućnost obići područje sjeverne
Gacke pa tako niti ovaj grad.

10.6. BRLOG

Na samoj granici sela Brlog i Drenov Klanac iznad same rijeke Gacke na
brdu « Gradina « ( 662m nm ) nalaze se ostaci grada Brloga. Ovaj grad spominje
Fras nalazeći u njemu okruglu kulu, podzemne odaje i cisterne. Okruglu kulu
spominje ovdje i izvještaj Ferdinandova povjerenstva 1563.god. Došavši u Senj za
kapetana senjske kapetanije Ivan Lenković 1538. god. obilažeći svoju kapetaniju
ovaj grad opisuje kao okruglu kamenu kulu okruženu četverokutnim zidom, a
tako ga prikazuje i tlocrt. Iz ovoga vidimo da je i taj grad svojim tlocrtom bio
sličan onima kakve već nalazimo u Lici ( Karingrad, Štulić kula ).
Zbog nedavnih ratnih djelovanja nisam bio u mogućnosti provjeriti ove
podatke ili uočiti nove.

10.7. GUSIĆ GRAD

Ovaj grad također spominje Fras smjestivši ga na brdo Kraj iznad Gusić-
polja. Danas se na tom mjestu nalazi kota zvana « Gradina « ( 624m nm ). Prema
njegovim riječima grad su podigli otočki kapetan Gušić iz porodice vjerojatno onih

68
krbavskih Gusića koji su bili posjednici u Turjanskom. O ovom gradu nemamo
mnogo podataka osim da su ga 1575. god. zajedno s Brlogom nakratko zauzeli
Turci. Nakon njihovog oslobođenja Petar Zrinski podigao je okruglu kulu
( Šimšinovka ) na prijevoju Drenov Klanac čiji nam se ostaci nisu sačuvali, a koja
je trebala biti predstraža utvrđenim gradovima Brlogu i Gusić-gradu.
Ovaj grad također nisam obišao jer se njegovi ostaci nalaze iznad samog
ulaza u akumulacijski tunel Gacka-Senj HE Senj čije je uže područje ograđeno.

10.8. JELOVIK ( STARO BRINJE )

Ovaj grad koji se prvi put spominje 1390. godine u ispravi u kojoj ga Ivan
Frankopan zove nostro castro Jelovici64 prema mišljenju Vjekoslava Klaića stajao
je na brdu danas poznatom kao " Staro Brinje " ( 843m nm ) koje se uzdiže iznad
sela Lučani u jugozapadnom uglu Brinjskog polja. Danas na tom lokalitetu ne
nalazimo ostataka koji bi potvrdili ovu njegovu pretpostavku. Zorislav Horvat
smatra da bi taj grad trebalo tražiti u okolici današnjeg sela Jelvica sjeverno od
Brinja, ali kao ni na Staro Brinje tako ni na ovu lokaciju ne upućuju materijalni
ostaci, već samo sličnost imena koja je neosporna.
Prije svoje diobe 1449. godine Frankopani su često boravili u ovom gradu o
čemu nam svjedoče mnoge isprave izdane in oppidum Brine cum castro Jelovik 65.
Nakon diobe grad je pripao grani Bartolovoj i od tog vremena Brinje se počelo
dijeliti od Gacke i na kraju je postalo posebna župa.

10.9. SOKOLAC

Grad Sokolac podignut je u sredini polja na nevelikom kamenom brežuljku

( 501m nm ). Sagradio ga je početkom XV. stoljeća krčki knez Nikola IV.
Frankopan, kao izrazito veliki feudalni grad s izvrsnom fortifikacijom. Pojavom
Turaka početkom XVI. stoljeća grad postaje otporna točka na putu njihovih
prodora i tu ulogu zadržava sve do njihovog protjerivanja iz Like i Krbave. Ta

64
Pavičić: Zbornik…; str.95
65
ibid.

69
njegova aktivna uloga pridonijela je i njegovoj većoj očuvanosti i postojanju
odličnih njegovih prikaza krajiških inžinjera Pieronija i Stiera iz XVII. stoljeća.
Godine 1835. grad je napušten i od tada počinje njegovo propadanje.
Do danas ostala nam je sačuvana kapela koja je danas restaurirana, i
djelomično branič-kula, obrambeni zidovi i ostali dijelovi burga sačuvani su tek u
temeljima. Na nižem dijelu uzvišenja nalazilo se naselje okruženo zidom s pet
polukula i četverokutnom ulaznom kulom.

Slika 8. Branič-kula u Brinju

BRANIČ-KULA sačuvana je samo u svojoj zapadnoj polovici u punoj

visini, a druga polovica se srušila 1900. god. zbog oslabljenja zidova. Ulazna vrata
imala su segmentan nadvoj i okomito pomičnu rešetku. Gornje etaže prema
sačuvanim dijelovima zida bile su perforirane jednostavim pravokutnim otvorima.
Prozori su na unutrašnjoj strani bili šiljasti kao i vrata na istoj toj strani
(Kukuljević, Laszowski). Pročelje je bilo ukrašeno s po četiri lezene na svakoj
vanjskoj strani. Lezene su bile povezane dvostrukim slijepim lukovima. Na vrhu
branič kule nalazili su se doksati na tri vanjske strane, što nam dokazuje
postojanje konzola66. Kula ima nepravilan tlocrt, stranice na kojima su se nekada
nalazili dovrtnici bile su veće: S-560cm; Z-550cm, dok su nasuprotne stranice J-
540cm i I-530cm.

ZIDOVI su zidani klesanim kamenom lijepo izravnanih redova, pri

temelju čvrstim vapnencem, a gore sedrom. Sačuvani su samo dijelovi zida i
temelji na sjevernoj strani DVORA. Njegov sjeverni zid debljine 130cm ujedno je i
obrambeni zid burga. Unutrašnji pregradni zidovi debljine su 80cm ili manje. Vrlo
je vjerojatno da je i na zapadnoj strani bilo još objekata. Na Stierovoj grafici iz
1664. god.. Uz branič-kulu u gornjem dijelu vidi se ruševni zid s perforiranim
prozorima koji je možda ostatak tada već nepostojećih stambenih ili sličnih
prostorija. Uz stambeni dio na nacrtu iz 1701. god. vidi se prizidani peterokutni
bastion kojem danas nema traga. Zid između njega i kapele debljine je samo 80cm.
Sredinom burga podignut je zid koji je spajao kapelu s branič-kulom.

66
Horvat: Burg u Brinju i njegova kapela; Peristil 27-28/ 1984-85

70
Prvobitni obrambeni zid ovdje je poligonalno savijen na svojoj južnoj strani i uz
njega prizidan veliki rondel. Između ta dva zida u najnižem dijelu dvorišta nalazili
su se pomoćni objekti kasnije faze. ( Horvat67 )

POLUKRUŽNI RONDEL bio je prilično velikog promjera i debljine zida

pa mu se može pretpostaviti izrazito artiljeriska namjena. Imao je ravnu terasu za
smještaj topova i drugih obrambenih uređaja. U odnosu prema ranijim objektima
burga prilično je nizak. Prema već spomenutoj Sterovoj grafici rondel je izvana
bio opasan kordonskim vijencem. Na fotografiji s početka XX. stoljeća vidi se još
djelomično sačuvan nizak i širok topovski otvor. Danas ovom rondelu nisam našao
traga iako je čitava površina brda na kojem se nalazi grad očišćena za potrebe
arheoloških sondiranja i konzervacije koje su bile u tijeku u lipnju 2000. godine.

UTVRDE NASELJA činilo je pet polukula povezanih više-manje ravnim

potezima zida i pravokutna ulazna kula. Vanjski promjer polukula je relativno
mali, 7m. Na sjeveroistočnoj polukuli sačuvale su se tri kruškolike puškarnice. Kao
i burg i ove su utvrde zidane klesancima. Na jugoistočnom kutu naselja gdje stari
tlocti bilježe utvrdu sličnu peterokutnom bastionu nalazimo samo tragove
polukule, dok peterokutnoj kuli naziremo samo tragove.

Slika 9. Polukula gradskog bedema

ULAZNA KULA zidana je klesancima prema vanjskoj strani, dok

untrašnje lice zbog popuštanja veziva izgleda amorfno i oljušteno. U zidu ove kule
sačuvalo se nekoliko kruškolikih puškarnica. Kula ima četverokutni tlocrt, a
ulazilo se kroz vratnice sa šiljatim nadvojem koje su srušene tokom Drugog
svjetskog rata za potrebe talijanske vojske.

Slika 10. Ulazna kula

Postoje i zidovi čija uloga nije poznata. Nekih dvadesetak metara sjeverno
od burga vidljivi su zidovi koji svojom fakturom podsjećaju na zidove burga.
Horvat smatra da se ovdje možda radi o pomoćnim objektima ranije faze. Jedan
takav pomoćni objekt možda trebamo vidjeti u pravokutnoj građevini prislonjenoj
uz sjeveroistični bedem grada čije temelje i danas vrlo dobro uočavamo. Također
67
ibid.

71
između kapele i bedema nalazimo zid koji teče usporedno s bedemom.

KAPELA, najsačuvaniji objekt burga visoka je kao i branič-kula i ima tri

etaže. Najniža etaža je kripta koja vjerojatno nije nikada služila ukopu već za
gospodarske i slične potrebe. Na prvom katu je dvorska kapela podijeljena na
brod, svetište, kapelu i sakristiju. Sakristija više ne postoji, ali imala je dvije etaže
u visini kapele ( Horvat68 ). Na samom vrhu kapele nalazila se obrambena etaža
pod otvorenim krovištem.

Slika 11. Kapela u Brinju

Tlocrt 18. Sokolac ( Kruhek - Horvat )

68
ibid.

72
 11.MODRUŠ

11.1. MODRUŠ ( TRŽAN )

Nalazi se na izvanrednom strateškom položaju, na vrhu čunjastog brijega

kojeg je slijedeći logiku idealno utvrđenog romaničkog grada trebalo samo
zatvoriti bedemima i kulama i učiniti ga gotovo neosvojivim. Pored njegovih
bedema stoljećima je prolazila najprometnija cesta koja je povezivala sjever i
najvažniji grad i luku podno Velebita - Senj.
Bio je središte stare prostrane župe Modruš kojoj je pripadao sav kraj
sjeverno i istočno od Male i Velike Kapele, a na jugu od Plitvičkih jezera uz tokove
Korane, Mrežnice i Dobre pa vjerojatno do Kupe na Istoku.
Sam grad nalazi se na 670m n/m, a temeljen je na živoj stijeni i prekrivaju
vrh čunjastog brijega izdužena bademasta oblika. Naselje se razvilo na ravnijem
dijelu brijega i pokrivši veliki prostor bilo je opasano sistemom kula i bedema koji
izravnati imaju dužinu od 1200 metara.
Ime se u najranijim poznatim dokumentima odnosi na ime župe. Najranije
se govori o njemu kao o crkvenom području u ispravi kralja Stjepana 1163.
godine. Najranije isprave bilo one falsificirane ili one autentične govore nam o
Modrušu samo kao o crkvenom području ili kao župi, još se ne govori o gradu
Tržanu. Još i isprave kralja Andrije i Bele govore o prostoru tj. o zemljama. Čak i
sam knez Dujam pišući banu Nikoli 4. srpnja 1343. godine piše iz naselja (Datum
in foro Modrus...).
Posebno ime za burg, Tržan, javlja nam se tek u XV stoljeću naravno
reflektirajući kao i najčešće tek vrijeme njegovog ranijeg postanka. Tek isprava
bana Matka Talovca iz siječnja 1437. godine, a zatim i iz ožujka izričito govori o
gradu Tržanu kao središtu modruškog posjeda. Modruš je tada trgovište s
gradskom upravom, crkvom i svojim građanima. Prilikom diobe Frankopana
1449. godine dobio je grad Stjepan Frankopan. Iz svega možemo zaključiti da je
Modruš najstarije ime ovog sklopa župskog grada i naselja koje se razvilo pod
njim. Kasnijim razvojem, prvenstveno jačanjem samih Frankopana kao njegovih

73
gospodara, ali i razvojem naselja koje postaje značajno svojom ulogom u
trgovačkom, gospodarskom i crkvenom životu šireg područja, burg se izdvaja i
često u ispravama spominje kao TRŽAN, dok jer staro ime ostalo vezano uz naselje
i župu, a od 1460. godine i uz sjedište biskupije. Odakle ime za burg nije teško
utvrditi jer trgovina koja se odvijala cestom ispod njega uvjetovala je i njegovo
ime.
Iako nema sumnje da je župa postojala još i ranije, vjerojatno već oko 820.
godine kad su se na tom području vodile borbe kneza Borne i panonskog kneza
Ljudevita, prvi put se spominje tek polovicom XII stoljeća – 1163. godine. Prema
Klaiću koji svoju tezu da o gradu možemo govoriti već u to vrijeme zasniva na
staroj predaji koju je oko 1700. godine zabilježio Filippo Riceputi prema kojoj je u
njemu boravio Sv. Vojtjeh, praški biskup i apostol, vraćajući se 994. godine iz
Rima u Prag.
Sve isprave koje smo spomenuli, a koje spominju ime župe i grada od XII
dalje do sredine XIII stoljeća dokumentiraju nam borbu Frankopana za vlast nad
njim, ali ne govore ništa o gradu niti naselju pod njim. Povelja Bele III od 5.
travnja 1251. godine potvrđuje nam da su oko sredine XIII stoljeća posjed i grad
već čvrsto u rukama Frankopana. Tom ispravom oni su dobili na čuvanje
trgovačku cestu koja preko Modruša i Gvozda vodi prema moru. Zauzvrat su
dobili prihode od tridesetnice. Isto tako knezovi Fridrik, Bartol i Vid kojima kralj
izdaje povelju obvezali su se da će eventualnu štetu trgovcima koja bi nastala na
tom putu namiriti.
Već u vrijeme osnutka krbavske biskupije 1185. godine možemo govoriti o
postojanju utvrde na brijegu. Modruš u to vrijeme nije samo određeno područje,
on je i središte crkvenog života župe koju nam spominju isprave još od XII
stoljeća, a dokumente o njoj nakon sredine XIII stoljeća treba uzeti kao autentične.
Malo nam koja od tih isprava nešto izričito govori o samom gradu ili naselju
podno njega. Kraljevske isprave govore samo općenito o modruškom kneštvu i
posjedu, sve tamo do Bele i Matijaša Korvina, a mnoge kasnije isprave samo
ponavljaju one već ranije izdane. Modruš se čak i u ispravama koje izdaju sami
Frankopani spominje najčešće na samom kraju isprave u dataciji. Niti iz isprave
koju boraveći na Modrušu 16. lipnja 1333. godine izdaje i sam kralj Karlo robert

74
ne saznajemo da li on to čini u samom gradu ili u kastrumu. Datacija je
jednostavna «Datum Modrusii, 17. kalendis augusti».
O tome da je Modruš značajno mjesto trgovačkog i crkvenog života
svjedoče nam pisma pečujskog kaptola kojim on javlja da se ubire maltarina na
cesti koja ide «prema Modrušu» dakle i dalje preko njega do mora. Drugo pismo
koje piše sam Dujam Frankopan 1343. godine banu Nikoli, u vezi tridesetnice na
«modruškoj» cesti, osvjetljava nam pravce međunarodnih trgovačkih putova iz
Slavonije i zagorja do Venecije i njemačkih zemalja. Ovo pismo značajno je i zbog
svoje datacije «u trgu Modruši». Među svjedocima darovnice senjskim
franjevcima, koju 5. siječnja 1535. godine izdaje udovica kneza Dujma, Elizabeta,
spominje se «svećenik Stjepan iz Modruša». Iz toga vidimo ga je Modruš već u to
vrijeme davao duhovna zvanja vjerodostojna u javnom i crkvenom životu. U istoj
darovnici imamo i naznaku gdje bi možda trebali tražiti majstore graditelje
modruških palača, naime među njenim svjedocima također se spominje Egidije,
sin Andrije iz Venecije.
U travnju 1449. godine u njemu je održan sastanak svih sinova kneza
Nikole Frankopana koji je trebao potvrditi njihov dogovor o bratskoj diobi. Kao
svjedoci ove isprave izdane 14. travnja nalaze se čak i tri biskupa: krbavski Vid
Korčulanin, senjski Andrija Drački i krčki Franjo. Tom diobom Modruš je
zajedno s Vitunjem, grobnikom i Dubovcem pripao knezu Stjepanu Frankopanu.
To potvrđuje i isprava Dujma Frankopana izdana 20. lipnja 1452. godine pod
gradom Ostrovicom Ličkom. Ta isprava vrijedna je i stoga što Dujam naselje pod
gradom Tržanom naziva «civitas». Dakle to naselje je grad u punom smislu mnogo
godina prije nego je postalo sijelo krbavsko-modruških biskupa, 1460. godine.
Već godine 1469. šalje knez Stjepan sa svojim sinom Bernardinom
poslanstvo Veneciji s molbom za pomoć u obrani. Između te i 1483. godine Modruš
je bio izložen najžešćim pustošenjima. Tako da već 1488. godine kada je pisan
Modruški urbar, iako nam nije sačuvan u potpunosti, pusto je već 28%
vlastelinstva za koje imamo podatke u urbaru.
Konačno 1493. godine, potkraj kolovoza ili početkom idućeg mjeseca u osvit
poznate Krbavske bitke doživio je Modruš svoje najteže trenutke. Tada je velika
turska vojska vraćajući se iz pljačkaškog pohoda u Kranjskoj i Štajerskoj osvojila

75
i popalila sam grad ali nije pokušala zauzeti i sam castrum. Nakon ovog rasapa
biskup je svoju stolicu preselio u Vinodol.
Djelomičan opis castruma daje nam 1639. godine Pieroni, ali njegov crtež
tek je obris preostalih zidova i kula. Ništa bolji uvid ne daje nam ni Stierov crtež iz
1660., a čini se da je on samo precrtana slika ranijeg Pieronijevog prikaza. L. F.
Marsili također nam donosi skicu castruma u glavnim obrisima vanjskog
obrambenog sistema, ali nam donosi i neke bitne detalje samog naselja pod njim.
Iz istog vremena oko 1700. godine datira i prikaz kranjskog inženjera Fridricha
Holsteina, nešto detaljniji pa je vjerojatno nastao na licu mjesta. On je važnije
objekte posebno naznačio.
Među rijetkim starijim opisima grada jedan je od boljih onaj E.
Laszowskog objavljen u «Prosvjeti»69. Prema njemu grad je na istočnom uglu imao
visoki četverokutni toranj, a isti takav je stajao i na zapadnom uglu. Između njih
nalazilo se gornje dvorište s cisternom i nekoliko stambenih zgrada. Od oba tornja
sa sjeverne strane bio je potegnut zid s vratima u sredini koja su vodila u donje
gradsko dvorište i u samo naselje. S krajnjih tačaka ovog zida spuštala su se s
desna i lijeva zidovi koji su zatvarali naselje.
Magdić70 također spominje veliku četvrtastu kulu na istočnoj strani, a na
zapadnoj «redute za obranu». Spominje vanjsko i unutrašnje dvorište te cisternu u
vanjskom.
Grad je podignut na živoj stijeni i sastojao se od središnjeg dijela s branič-
kulom i stambenim objektima. Uz taj najviši dio položen na zaravni nalazimo još
dva dijela: sjeverniji koji je vjerojatno služio za gospodarske zgrade i onaj na
južnoj kosini pod branič-kulom koji je uz dnevne gradske potrebe služio i za
trgovačke poslove.
Bademasti tlocrt grada prilagođen je konfiguraciji terena. U njegovom
središnjem dijelu uz branič-kulu , najvažnije mjesto zauzimala je palača ili palas u
kojoj je mogla biti i gradska kapela.
BRANIČ-KULA bila je približno kvadratnog tlocrta veličine 10x 11.3m i
jedna je od najvećih poznatih kula srednjovjekovnih gradova u Hrvatskoj. Danas
joj potpuno nedostaje jedan zid koji se odronio zajedno sa stijenom na koju je bio
69
Laszowski:
70
Magdić:

76
položen. Zidana je približno kvadratnim pritesanim kamenom s jezgrom
izvedenom na «riblju kost». Raspoznaju se tri etaže od kojih je srednja bila
stambena. U njoj nalazimo prozor s velikom prozorskom nišom i još jedan
povisoki otvor u samom kutu kojim se vjerojatno prilazilo do zahoda na nišama.
Velike drvene grade koje su nosile stropove bile su postavljene na konzolicama
koje i danas možemo vidjeti. Nešto skromnije opremljen gornji kat mogao je služiti
kao spavaonica. Na fotografiji iz 1905. godine vidi se da je postojala još jedna
etaža. Iz stanja današnje sačuvanosti ne može se reći da li je to još krunila jedna
obrambena etaža manje visine s otvorima za obranu ili nekim drugim
obrambenim elementima. Sve je vjerojatno natkrivao šatorasti krov pokriven
šindrom. Ove pretpostavke imaju potvrdu u opisu koji nam donosi G. Pieroni. On
govori o četvrtastom tornju koji je s donje strane još očuvan, ali mu nedostaju
dvije etaže i krovište.
Sam smještaj branič-kule strateški je izvanredno dobro postavljen,
zatvorivši svaki pristup do središnjeg dijela grada i postavivši se tako da je jednim
kutom okrenuta prema smjeru mogućeg napada.
S unutrašnje strane zapadnog zida središnjeg dijela grada nalazimo tragove
zida iz čega bi mogli zaključiti da se tu nalazio reprezentativni prostor života –
GRADSKA PALAČA (PALAS). Vanjski zid tog prostora perforiran je povisokim
otvorom koji funkcionalno može odgovarati zahodu na konzolama stršeći van iz
plohe gradskog zida. Unutrašnji zidovi objekta bili su puno tanji i danas se jedva
naziru.
Desno od ulaza u grad otkrivaju nam se tragovi zida najstarijeg grada.
Ovdje jasno vidimo da je mlađi zid prizidan uz stariji, ali da ga ne prati do kraja.
Iz ovog bismo mogli zaključiti da je stariji dio grada bio nešto kraći tj. manji od
ovog koji nam zatvaraju današnji zidovi. Taj stariji zid bio je zidan kamenom
lomljencem.
Raniji autori opisa grada spominju i GRADSKU KAPELU, ali iz današnjih
očuvanih ostataka arhitekture ne možemo joj utvrditi niti položaj.
Ispod branič-kule, na blago skošenoj padini na jugoistoku, nalazimo velik
prostor ograđen čvrstim i jakim bedemima. Danas u tom prostoru nema tragova
nikakvih objekata, a nisu nam sačuvani ni kule ni polukule koje vidimo na

77
Pieronijevim i Stierovim crtežima. Sačuvani su tragovi polukružne pregrade s
vratima ispod branič-kule. U zapadnom zidu tog prostora naknadno je izvana
prizidana polukružna kula zidana kamenom lomljencem. Debljina ovih vrlo
pravilno građenih obodnih zidova je različita, 100 i 130cm. Građeni su dobro
priklesanim kvadratnim i pravokutnim komadima. S obzirom na način zidanja taj
prostor mogao je biti zatvoren bedemima već u XIII i XIV stoljeću. Na
jugoistočnom njegovom kraju primjećuju se tragovi još nekih zidova i dvostrukog
opkopa što bi moglo navoditi na postojanje još jednog južnog ulaza u grad. Ovaj
prostor sa svojim vjerojatno drvenim objektima funkcionalno je mogao služiti
narodu kao zaštita u slučaju neprijateljskog napada, ali i kao prostor mitnice.
Sjeverni dio grada također je položen na živoj stijeni i nešto je nižeg
položaja od središnjeg dijela. Tu se nalazila cisterna čiji se tragovi primjećuju i
danas. Ovo je bio prostor namijenjen gospodarskim potrebama grada, sa
spremištima, štalama i stambenim objektima posluge. Čitav ovaj sklop završava
kvadratnom kulom.
Faktura ziđa slična je gradnji i načinu gradnje kakav susrećemo kod dosta
ranih gradova u srednjovjekovnoj Hrvatskoj posebice u ovom ličko-krbavskom i
susjednim područjima primjerice: Vitunj, Karlovića Dvori, Bilaj, Mrsinj i Počitelj.
Srž zida na «riblju kost» kao kod branič-kule Modruša nalazimo na Medvedgradu,
Hrastovici, Blagaju na Korani pa i Slunju. Strukturu zida i stil gradnje nalazimo i
kod gradova u Bosni primjerice: Blagaj na Buni, Bobovac….

78
 12. PLASI

12.1. PLAŠKI

Ovaj grad, središte župe Plasi, nalazio se na brdu «Gradina» . Bio je

ovalnog tlocrta. Na sjeveru tog ovala nalazile su se dvije polu kule. Na jugu
prizidan mu je prostor kružnog zida. U sredini većeg ovala nalazila se je okrugla
kula.
Ovdje nalazimo i novi renesansni kaštel četvrtastog tlocrta, podignut u
dolini uz rijeku Dretulju.

12.2. JASENICA

Ovaj grad kombinacija je ovalnog i četvrtastog tlocrta i relativno je manjih

dimenzija.

79
 13. DREŽNIK

13.1. DREŽNIK

Do XII stoljeća bio je banski posjed, a tada ga preuzimaju hrvatsko-ugarski

kraljevi.
Spomen župskoj utvrdi u vidu snažne kule nalazimo još u povelji iz 1185.
godine.
Prvi značajniji podatak imamo o gradu iz 1253. godine kada Bela IV u
zamjenu za neke oduzete posjede daruje čitavu župu plemićima Nelipčićima, ali
pitanje je jesu li oni ikada uvedeni u njen posjed. Drežnik su doista preuzeli
Güssingovci koji su ratovali s Babonićima i koji su nagodbom s Güssingovcima
1278. godine dobili i cijelu župu Drežnik pa tako i ovaj grad.
Pretendent na hrvatsko-ugarsko prestolje Karlo Anžuvinac 19. kolovoza
1292. godine potvrđuje posjed Drežnik Šubićima bribirskim poklonivši ga moćnom
banu Pavlu I Šubiću. Međutim slomivši moć Mladena II potvrdio ga je kralj Karlo
I Nelipčićima na temelju povelje Bele IV iz 1253. godine. No uskoro su i Nelipčići
iznevjerivši se kralju ostali bez ovog posjeda, a kralj ga daruje 2. ožujka 1323.
godine knezu Dujmu III Frankopanu.
Tijekom XIV stoljeća razvila se utvrda s unutrašnjim i vanjskim pojasom
bedema. Unutrašnji grad imao je oblik nepravilnog četverokuta kojemu je na
jednom uglu stajala okrugla branič-kula. Vanjski bedem imao je oblik nepravilnog
trapeza kojemu su na jednoj strani stajale dvije četvrtaste kule. U unutrašnjem
gradu nalazimo i kapelu Sv. Martina – zaštitnika vojnika i vitezova.
Podjelom Frankopana 1364. godine grad je dobio Ivan V, a u podjeli 1449.
godine pripada grad Bartolu IX.
Već početkom XVI stoljeća počeli su se Turci zaletati u područje Drežnika.
Godine 1559. Turci prvi put opsjedaju grad. Početkom travnja mjeseca 1578.
godine Ferhad-paša Sokolović (slavni graditelj Ferhadije u Banjoj Luci) osvaja
grad, ali ga hrvatska vojska ponovo zauzima 29. kolovoza iste godine; time
prestaje vlast Frankopana nad gradom. Padom Bihaća 1592. godine grad je

80
napušten i turska ga vojska lako zauzima. Grad ponovo ulazi u sastav Hrvatske
Krajine mirom u Svištovu 4. kolovoza 1791. godine.

13.2. SLUNJ

13.3. IZAČIĆ

Ovaj grad nalazi se nad današnjim naseljem Izačić – kula; danas je tek
podor. Grad je vrlo jednostavnog tlocrta i malen, imao je visoku i čvrstu okruglu
kulu – donjon. Oko kule podignuti su dva kruga četvrtastih zidova. Njegova
duljina je 130m , a širok je oko 80m; dok mu visina zida iznosi oko 8m.
Smjestio se na području starohrvatske plemenske općine Berišić u bihaćkoj
županiji. Mjesto se također u srednjem vijeku spominje i kao Dol – vjerojatno
zbog svog položaja između Plješivice i Vražjeg Vrtala ( dan. brdo Glavica).
Današnje ime grad je dobio po plemićima IZAČIĆ – plemenitog roda proizašlog iz
ratničke službe malog plemstva kojima su vladari priznavali plemenšćinu i grb po
oružju tj. oružnim listom (literae armales).
Prvi poznati vlasnik grada, a vjerojatno i njegov graditelj bio je BOGDAN IZAČIĆ
koji je živio krajem XV stoljeću. Pojavom Turaka početkom XVI stoljeća grad je
dolaskom Erazma Thurna za kapetana u Bihać uključen u buduću Bihaćku
kapetaniju. Sredinom XVI stoljeća padom Cazina i Ostrošca, grad postaje ključan
za obranu Bihaća.
Sve do 1557. godine Kada su nakon Lenkovićeva izvještaja napravljena
vrata na oba vanjska pojasa bedema, u grad se ulazilo pomoću ljestava u visini
prvog kata.
Turci 1592. godine zauzimaju grad.

81
13.4. TRŽAC

Leži na brdu nad ušćem potoka Mutnice u Koranu. U XI stoljeću pripada

župi Drežnik koju 1278. godine moćni knezovi Güssing ustupaju glavaru plemićke
porodice Babonić, knezu Stjepanu III. Kralj Karlo I 1323. godine uzima župu
Babonićima, iako su imali ne malih zasluga za njegovo osvajanje prijestolja, i
daruje ju Frankopanima. Postavši vlasnici župe postaju i vlasnicima grada Tršca.
Kralj Ludovik I 1364. godine potvrdio je ovu darovnicu Frankopanima. Podjelom
Frankopana 1449. godine grad pripada Nikoli VI koji se prvi počeo pisati knezom
Tržačkim (de Thersacz).
Središte grada činilo je visoka i jaka kula pokrivena strmim krovom. Oko
podgrađa s crkvom podignut je zid s četiri polukule (u XVI stoljeću).
U proljeće 1578. godine Turci iznenada zauzimaju grad, ali već krajem
kolovoza vraćen je Hrvatskoj, i podvrgnut novoosnovanoj Slunjskoj kapetaniji
pod kojom je ostao do 1584. godine kada su ga Turci zapalili. Ostaje pust sve do
1627. godine kada ga protivno odredbama mira u Gyarmatu zauzima Murtezen-
paša i ostaje u turskoj vlasti do 1837. godine kada je napušten.

82
 14. ZAKLJUČAK

O utvrđenim gradovima Like, Krbave i Gacke na temelju dosadašnjih

proučavanja možemo izvući nekoliko zaključaka. O samim tim gradovima,
njihovom tlocrtnom rasporedu, obranbenim arhitektonskim elementima ili
unutrašnjem uređenju, znamo vrlo malo, puno više znamo o vlasnicima i
događajima koji su se zbivali u ili oko nekih od njih, ali za većinu od ovih gradova
ne znamo pouzdano niti to. Jedini arheološki obrađen grad je Sokolac u Brinju
čija su arheološka istraživanja započela nedavno i koji je zahvaljujući svojoj kapeli
dobro obrađen s gledišta povijesti umjetnosti. Ostali lički gradovi dosada nisu bili
arheološki istraživani i sva se saznanja o njima temelje na opisima nekolicine njih s
početka prošlog stoljeca.
Možemo prepoznati dva vala podizanja gradova, prvi relativno rano - već
od XIII. st. kada tatarska provala potiče njihovu izgradnju, a neki od tih gradova
javljaju se možda i ranije (Krbava, Potorjan, Otočac…). Tada se podižu gradovi na
nižim položajima u središtima većih polja i na komunikacijama, a podižu ih
plemeniti rodovi čije ime onda najčešće grad i nosi (Grabušić, Frkašić, Bunić,
Bogdanić) i koje i kasnije nalazimo u popisima nižeg plemstva u onim krajevima
koji nisu pali pod tursku vlast. Drugi veliki val podizanja gradova primjećuje se u
drugoj polovici XIV. st. pa sve do neposredno pred tursku opasnost kada se uočava
široka graditeljska aktivnost. Tada se podižu potpuno novi gradovi ( Sokolac,
Dabar…) i dograđuju i proširuju već postojeći (Komić, Ostrovica Lička…)
prilagođavajući ih se zahtjevima novog načina ratovanja. Također primjećuje se
proces seljenja grada sa nižih položaja u sredini polja na visoke gotovo
nepristupačne dominantne položaje uz rub polja (Ostrovica Buška, Mrsinj,
Karingrad), ali uvijek dovoljno blizu komunikacije. Tako je npr. Potorjan napušten
još u srednjem vijeku, a podignuta je Ostrovica Buška na nepristupačnoj stijeni u
dnu polja i Hoteš na samom njegovom početku. Taj proces možemo povezati s
promjenom načina ratovanja uzrokovanom pojavom vatrenog oružja, a time i
topova čiju je razornu moć trebalo izbjeći. U svjetlu ove promjene možda trebamo
vidjeti i razlog pojavi istog imena za dva nedaleka grada u ispravama XVI. st.

83
(Medak, Mogorić…).
Drugi vidljiv proces je okupljanje većine važnijih gradova u rukama jedne
plemićke porodice. Na teritoriju Like u današnjem njenom opsegu sredinom XV.
st. nalazimo dvije takve porodice u čijem je vlasništvu većina gradova:
FRANKOPANE u čijem vlasništvu nalazimo važnije gradove Gacke i Bužana
( Sokolac, Otočac, Bočać, Ostrovica Buška, Hoteš …) kao nastavak njihovih posjeda
iz Hrvatskog primorja, Modruša i Drežnika gdje su u njihovoj vlasti Slunj,
Drežnik i Modruš; i KURJAKOVIĆE kojima pripadaju važniji gradovi Like i
Krbave (Udbina, Komić, Počitelj, Zvonigrad…) i čiji se posjed nastavlja i na južnu
stranu Velebita u Velebitsko podgorje gdje su u njihovom posjedu dva najvažnija
grada Obrovac i Bag. U ovom procesu mozemo vidjeti pokušaj stvaranja neke
vrste «limesa» kakav je kasnije stvoren na Kupi i začetak kasnijih senjske i otočke
kapetanije. U ovom kontekstu možemo vidjeti i zamjenu grada Bočaća između
Kosinjskih i Frankopana o kojoj je izdana i isprava 1499. god..
Kako smo vidjeli većina gradova u Lici podignuta je na nepristupačnim
položajima na stijeni ( Ostrovica Buška, Hoteš, Kosinj, Mrsinj, Slivnik, Zvonigrad…)
ili uz samu stijenu ( Krbava, Komić, Kurjak, Mogorović…). Za podizanje grada
biraju se dominantna uzvišenja uz rubove polja, najčešće između 600-900m nm
( Počitelj, Raduč, Slivnik, Udbina, Bunić…), ali imamo i gradove iznad 1000m nm
koje gotovo isključivo nalazimo u Krbavi. Gradovi se podižu i u središtima velikih,
ali i manjih polja kakvima Lika obiluje ( Brezovac, Medak, Hoteš, Potorjan…).
Također gradove nalazimo iznad ili u neposrednoj blizini klanaca i planinskih
prijevoja ( Homoljac, Bužim, Ostrovica Buška, Brlog ). Osim ovih « gorskih «
gradova u Lici smo imali i jedan pravi ( Otočac ) i jedan uvjetno rečeno umjetni
« Wasserburg « onaj u Ribniku. U ovu skupinu mogli bi možda uvrstiti još neke
gradove ( Rmanj ).
Prema malobrojnim materijalnim ostacima ličkih gradova i prema ne
uvijek najpouzdanijim tlocrtima, nastalim u različitim vremenima i iz različitih
izvora, među ličkim gradovima uglavnom možemo prepoznati dva tipa tlocrta:
gradove četvrtastog, manje ili više pravilnog, tlocrta, sa samostojećom središnjom
kulom ( Perušić, Štulića kula, Turjanski…) i drugi tip također manje ili više
pravilnog četvrtastog tlocrta čija je glavna kula sastavni dio gradskog platna

84
(Dabar, Brlog, Prozor…). Može se zamjetiti da se prvi tip javlja većinom na
prostoru Like i Krbave, dok drugi tip većinom predstavljaju gradovi u Gackoj.
Možemo li porijeklo ove male tlocrtne razlike tražiti u različitim utjecajima
uvjetovanim porijeklom graditelja i činjenicom da je ovaj prostor gotovo dva
stoljeća činio granicu istoka i zapada. To bi tek trebala potkrijepiti buduća
arheološka istraživanja na širem području nekadašnje tursko-hrvatske granice.
Prema ono malo sačuvanih ulaza ( Hoteš, Ostrovica Buška, Sokolac,
Zvonigrad, Podlapac...) možemo uočiti pravilnost da se ulaz u grad nalazio na
južnoj strani, obično kroz četvrtastu kulu.
U nekoliko većih ličkih gradova kao dio grada nalazimo i dvorsku kapelu
koja je najčešće prislonjena uz konak ( Novi i Sokolac ) ili se nalazi uz sam ulaz u
grad ( Komić i Otočac ). Od tih kapela jedina se ona u Sokolcu u Brinju sačuvala u
tolikoj mjeri da je mogla biti restaurirana i ona je sa stanovišta povijesti
umjetnosti vrlo dobro obrađena.
Većina ovih predturskih gradova nastavila je svoj život i nakon pada Like i
Krbave pod Turke postavši središtima turskih aga i begova kao nekoć hrvatskog
plemstva ili važnim krajiškim utvrdama na putu turskih provala u Kranjsku. U to
vrijeme od sredine XVI. do početka XVIII. st. oni su doživjeli niz preinaka i
prilagodbi novim načinima ratovanja, a neki su i nanovo podignuti ( Perušić ),
stoga nam većina njihovih današnjih nadzemnih ostataka datira iz tog doba.
Većina njih dočekala je god. 1696. i konačno oslobođenje Like i Krbave od Turaka
kao dio bilo Hrvatske bilo Turske Krajine. Tada je većina njih razrušena i
napuštena, prepuštena svojoj sudbini koja je najčešće bila zaborav i uništenje.
Danas je najmanje što bismo mogli učiniti, da ih arheološkim istraživanjima
izvučemo iz zaborava i vrednujemo njihov doprinos hrvatskoj povijesti i
arhitekturi. Takva arheološka istraživanja dala bi velik doprinos poznavanju
razvoja utvrdbenog graditeljstva u širem kontekstu Hrvatske, pogotovo onog djela
koji je gotovo dva stoljeća činio granicu prema Osmanskom carstvu.

85
 15. POPIS SLIKA I TLOCRTA

Tlocrt 1. Zvonigrad 1699.god. ( Szabo ).........................................................................5

Tlocrt 2. Lapac ( Kukuljević )...........................................................................................9
Tlocrt 3. Bruvno ( Kukuljević ).......................................................................................16
Tlocrt 4. Jurašević ( Vranik ) ( K. Matijević ) (1:200)....................................................22
Tlocrt 5. Novaković ( K. Matijević ) ( 1:200)..................................................................23
Tlocrt 6. Raduč ( Kukuljević ).........................................................................................28
Tlocrt 7. Počitelj ( Kukuljević ).......................................................................................30
Tlocrt 8. Medak ( Kukuljević )........................................................................................32
Tlocrt 9. Vrebac ( Kukuljević )........................................................................................37
Tlocrt 10. Bužim ( Kukuljević ).......................................................................................43
Tlocrt 11. Hoteš ( K. Matijević ) 1:200...........................................................................52
Tlocrt 12. Udbina 1701. god...........................................................................................59
Tlocrt 13. Komić ( Heneberg )........................................................................................61
Tlocrt 14. Podlapac (Kruhek-Horvat)............................................................................63
Tlocrt 15. Mrsinj ( Kruhek – Horvat )............................................................................68
Tlocrt 16. Prozorac ( Kruhek-Horvat )...........................................................................69
Tlocrt 17. Turjanski ( Kruhek - Horvat ).........................................................................71
Tlocrt 18. Sokolac ( Kruhek - Horvat )...........................................................................83

Slika 1. Rakovnik...............................................................................................................6
Slika 2. Budak – lipanj 2000...........................................................................................43
Slika 3. Perušić...............................................................................................................54
Slika 4. Položaj srednjevjekovnog grada Krbava...........................................................58
Slika 5. Udbina – ulaz na gornji grad.............................................................................59
Slika 6. Podlapac ( ostaci kule ).....................................................................................64
Slika 7. Stari Perušić - položaj........................................................................................76
Slika 8. Branič-kula u Brinju..........................................................................................79
Slika 9. Polukula gradskog bedema................................................................................81
Slika 10. Ulazna kula......................................................................................................81
Slika 11. Kapela u Brinju................................................................................................82

Karta 1. Hrvatsko Pounje u XV. st. ( detalj )...................................................................15

86
 16. LITERATURA

1. Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena; knjiga 41, Zagreb, 1962.

2. Kruhek, Milan: Krajiške utvrde hrvatskog kraljevstva u 16 stoljeću;

Zagreb, 1995.

3. Lički grudobran ( spomenica povodom 250 godišnjice izgona Turaka iz

Like ); Zagreb, 1940.

4. Fras , Franjo Julije: Topografija karlovačke vojne krajine; Gospić, 1988.

5. Pavičić, Luka: Kronika stradanja Hrvata južne Like: Zagreb, 1996.

6. Krbavska bitka i njezine posljedice; znanstveni skup Novi Vinodolski 22-

24.10.1993.

7. Klaić, Vjekoslav: Građa za topografiju ličko-krbavske županije u srednjem

vijeku; Zagreb, 1902.

8. Szabo, Gjuro: Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji; Zagreb, 1920.

9. Laszowski, Emilij pl.: Stari lički gradovi; 1941.

10. Horvat, Zorislav: Burg u Brinju i njegova kapela, Peristil 27-28/ 1984-5.
( 41-68 )

11. Krbavska biskupija u srednjem vijeku; Rijeka-Zagreb, 1988.

12. Izvještaji Ivana Pieronija o hrvatskim krajiškim gradovima i mjestima god.

1639.

13. Brunšmid Josip: Hrvatske razvaline;

14. Gunjača Stjepan: Izabrani spisi; Split, 1991.

15. Devčić Ivan: Karlovića dvori; Prosvjeta, 1894.

16. Devčić Ivan: Zvonigrad i Rakovnik; Prosvjeta, 1895.

17. Devčić Ivan: Razgled po jednom dijelu Bužke županije; Prosvjeta, 1906.

18. Devčić Ivan: Grad Sokolac u Brinju; Prosvjeta, 1907.

87
20. Devčić Ivan: Lapac-grad; Prosvjeta, 1907.

21. Devčić Ivan: Ostrvica; Prosvjeta, 1907.

22. Devčić Ivan: Bartak-grad i Počitelj-grad; Prosvjeta, 1907.

23. Devčić Ivan: Lovinac grad; Prosvjeta, 1908.

24. Devčić Ivan: Staro Brinje; Prosvjeta , 1908.

25. Devčić Ivan: Zubar i Rajčićgrad, Senkovića kula; Prosvjeta, 1908.

26. Laszowski Emilij: Hrvatske povijesne građevine, knjiga I

27. Laszowski Emilij: Brinj; Prosvjeta, 1895.

28. Krompotic dr., Louis: Relationen über Fortifikation der Südgrenzen des
Habsburgerreiches vom 16. bis 18. Jahrhundert, Hannover, 1997.

29. Karakaš Jure : Podlapac, Zagreb 2001.

30. Zbornik za narodni život i običaje, knjiga 53; Zagreb, 1995.

31. Lopašić Radoslav: Dva hrvatska junaka; Zagreb; 1888.

32. Kruhek Milan: Karlovac: Utvrde, granice i ljudi; Karlovac 1995.

33. Arheološki leksikon BiH; tom 2.; Sarajevo 1988.

88
 17. SADRŽAJ

1.UVOD.............................................................................................................................1
1.1. PODRUČJE ISTRAŽIVANJA...............................................................................1
1.2. BURGOVI OPĆENITO.........................................................................................1
1.3. DOSADAŠNJA ISTRAŽIVANJA.........................................................................2
2. ODORJE........................................................................................................................4
2.1. ZVONIGRAD........................................................................................................4
2.2. RAKOVNIK...........................................................................................................5
3. SRB...............................................................................................................................7
3.1. SRB........................................................................................................................7
4. LAPAC..........................................................................................................................8
4.1. RMANJ...................................................................................................................8
4.2. OSTROVICA na UNI.............................................................................................9
4.3. LAPAC...................................................................................................................9
4.4. BORIČEVAC.......................................................................................................10
5. NEBLJUH...................................................................................................................12
5.1. NEBLJUH...........................................................................................................12
5.2. KRUGE................................................................................................................12
6.HOTUČA.....................................................................................................................14
6.1. HOTUČA ( GRADAC )......................................................................................14
6.2. LUKAVAC............................................................................................................15
6.3. BRUVNO.............................................................................................................15
6.4. MAZIN.................................................................................................................17
7. LIKA............................................................................................................................18
7.1. LOVINAC............................................................................................................18
7.2. ZAGON................................................................................................................20
7.3. BUDAK ( BUXIC )............................................................................................20
7.4. JURAŠEVIĆ ( VRANIK )...................................................................................21
7.5. NOVAKOVIĆ ( NOVAKI ).................................................................................22
7.6. ZIR........................................................................................................................24
7.7. ZEBA....................................................................................................................24
7.8. MOGOROVIĆ ( MOGORIĆ ).............................................................................25
7.9. SLIVNIK..............................................................................................................26
7.10. RADUČ..............................................................................................................27
7.11. KUKLJIĆ............................................................................................................28
7.12. POČITELJ..........................................................................................................29
7.13. MEDAK.............................................................................................................31
7.14. RIBNIK..............................................................................................................33
7.15. BILAJ ( BELAJ )................................................................................................34
7.16. BARLETE..........................................................................................................35
7.17. PETRIČEVIĆ.....................................................................................................36
7.18. VREBAC............................................................................................................37
7.19. PAVLOVAC ( KULINA )...................................................................................38
7.20. RAJČIĆ..............................................................................................................38

89
 7.21. NOVI..................................................................................................................39
7.22. BOGDANIĆ.......................................................................................................40
7.23. KRČMAR...........................................................................................................41
7.24. SMILJAN...........................................................................................................42
7.25. BUŽIM...............................................................................................................42
7.26. BUDAK..............................................................................................................43
7.27. NOVI BUDAK ( LAGODUŠIĆ )......................................................................44
7.28. ŠIROKI TORANJ ( BUDIMERIĆ )..................................................................45
7.29. GREBENAR.......................................................................................................46
7.30. OSTROVICA LIČKA........................................................................................47
8. BUŽANI......................................................................................................................49
8.1. POTORJAN ( BUŽAN )......................................................................................49
8.2. OSTROVICA BUŠKA.........................................................................................50
8.3. HOTEŠ.................................................................................................................51
8.4. BANJDVOR.........................................................................................................53
8.5. VRHOVINA BUŠKA ( PERUŠIĆ ).....................................................................54
8.6. ŠTITAR................................................................................................................55
8.7. BOČAĆ ( KOSINJ ).............................................................................................55
9. KRBAVA.....................................................................................................................57
9.1 KRBAVA...............................................................................................................57
9.2. UDBINA...............................................................................................................58
9.3. KURJAK..............................................................................................................60
9.4. KOMIĆ.................................................................................................................61
9.5. VISUĆ..................................................................................................................62
9.6. KARLOVIĆA DVORI.........................................................................................62
9.7. PODLAPAC.........................................................................................................63
9.8. PIŠAĆ...................................................................................................................65
9.9. BUNIĆ..................................................................................................................65
9.10. KOZJAN.............................................................................................................66
9.11. GRABUŠIĆ........................................................................................................66
9.12. FRKAŠIĆ...........................................................................................................67
9.13. KORENICA.......................................................................................................67
9.14. MRSINJ..............................................................................................................68
9.15. PROZORAC ( PROZOR ).................................................................................69
9.16. HOMOLJAC......................................................................................................70
9.17. BREZOVAC.......................................................................................................70
9.18. TRNAVAC..........................................................................................................70
9.19. TURAN ( TURJANSKI )...................................................................................71
9.20. DRVENJAK.......................................................................................................72
10. GACKA.....................................................................................................................73
10.1. OTOČAC............................................................................................................73
10.2. PROZOR............................................................................................................75
10.3. KARINGRAD....................................................................................................75
10.4. VRHOVINA GACKA ( STARI PERUŠIĆ )......................................................76
10.5. DABAR..............................................................................................................77
10.6. BRLOG...............................................................................................................77
10.7. GUSIĆ GRAD....................................................................................................78
10.8. JELOVIK ( STARO BRINJE )..........................................................................78

90
 10.9. SOKOLAC.........................................................................................................79
11.MODRUŠ...................................................................................................................84
11.1. MODRUŠ ( TRŽAN )........................................................................................84
12. PLASI........................................................................................................................90
12.1. PLAŠKI..............................................................................................................90
12.2. JASENICA.........................................................................................................90
13. DREŽNIK..................................................................................................................91
13.1. DREŽNIK...........................................................................................................91
13.2. SLUNJ................................................................................................................92
13.3. IZAČIĆ...............................................................................................................92
13.4. TRŽAC...............................................................................................................93
14. ZAKLJUČAK............................................................................................................94
15. POPIS SLIKA I TLOCRTA......................................................................................97
16. LITERATURA..........................................................................................................98
17. SADRŽAJ...............................................................................................................100

91