ukrija Pando

SAMO JO KOSOVI
ZVIDUU

U KLUPAMA
PLANINE
Uiteljica se naglo digla iza stola i poela da umiruje uenike. U zadnjim klupama otpoelo
je bilo neko komeanje sve jae i jae. uo se uzvik: "Dri ga!" I dvojica snanijih djeaka iz
etvrtog reda klupa hvatali su malog Murta za ruke. On se otimao s namjerom da se otrgne i iskoi
kroz otvoren prozor. kolska zgrada bila je prizemna, s prozora do zemlje nije bilo visoko, metar
najvie. Uenici sva etiri razreda sjedjeli su u jednoj uionici. I dok bi jedni pisali ili se zanimali
tihim itanjem, drugi bi sluali uiteljicu ta im govori i o emu ih ui. Bila je to nepodijeljena
kola.
Hoe da bjei kroz prozor, molim! vikalo je nekoliko njih uglas.
Pustite ga! rekla je uiteljica, i pribliila se malom Murtu, kome to nije bilo roeno ime,
ali su ga svi kod kue tako zvali. Stajao je bespomono, preplaen, sa uznemirenim oima. Drhtao
je kao list na vjetru, a suze su mu klizile niz lice. Jutros ga je otac doveo iz planine u ovo selo na
eljeznikoj pruzi gdje je kola. Zakasnio je desetak dana, ali otac je molio uiteljicu da ga primi
jer je ve prerastao, mogao bi biti u treem razredu. Kua mu je pri vrhu planine, podaleko, sat i
po hoda, pa je ekao da dijete ojaa. A nije zaboravio da uzgred doda: eto ti ga, uiteljice, pa radi
s njim to zna. Zapamtio je te rijei Murto, i sve mu je ovdje, u ovoj sobi sa slikama, po
zidovima, izgledalo neobino, tue, sve ga je strailo svojim udnim izgledom i arenilom. Jutros
je prvi put u ivotu vidio kako eljeznica juri i tutnji, zadrhtao je od straha i uhvatio oca za ruku.
1

I kad je uao u ovu gomilu djece, toliko ga je oiju susrelo da se on izgubio. Dolo mu je bilo
da se pribije u oak i da otuda ne mie. Sjetio se prvo majke, podbraene amijom, kako ga pri
polasku doziva: Murto, sine, uvaj se! pa Milave, sa malim ukastim teletom ija je njuka
vlana a oi velike i sjajne, pa onda Zeljova pod kunom strehom, ovaca u hladu na plandovanju,
ovna Cvjetana sa raspredenim rogovima koji je gotov svakog asa da se zaleti i gruhne ga u lea. I
pijevca Krestana na grudini ispod klanice, i one bijele brezove ume iznad kue to izgleda kao da
je neko ispruio na stotine bijelih ruku put sunca, pa i izvora iznad puta to stalno ape. Kako to
razmilja Murto da mu se to sve odjedanput privia pa mu od toga neto stee vilice i dira oi?
Uiteljica ga sad gleda sa smijekom, ne eli mu, vidi on, zlo ali ono oevo: Pa radi s njim
to zna kopka mu u pameti.
Spremite se, djeco! kae ona iznenada idemo u etnju!
Radost je zaagorila meu njima. Svi su znali da idu na ledinu vie sela arovia, kao i
obino. Dvoje i dvoje, drei se za ruke, kreu seoskim uskim putem, a noge im poigravaju od
elje da se otisnu: ko e prije kruci vrh ledine. Podijele se tako na dvoje, u dva reda, pa onda svi
jedan po jedan tre i hvale se: Stariji smo od vas kae jedan red drugom. I onda zapnu iz petnih
ila. Murto se u hodu dri za Bojanovu ruku. Sjede zajedno u jednoj klupi, i Bojan koji stanuje u
blizini kole pria mu da ledina nije daleko. Kae mu jo da e se tamo igrati, utrkivati, pa ko
moe bolje. Murto ne smije da ispusti ruku Bojanovu. ini mu se da bi se izgubio.
Kad su se rastrkali po panjaku iznad ume, nisu vie bili aci, nego djeca. Dah svjeeg
vazduha pomilovao ih je po obrazima i sunce oivjelo. Murto se tu na ledini, kao da je kod kue,
oslobodio prisustva klupa, tranica, eljeznice. A u utrkivanju bio je najbri. Ha, Murto! sokolili
su ga, a on je grabio bez daha, stizao prvi do kruke, njegov red je dobivao. Smijeila mu se
uiteljica, Bojan ga zahvalno tapao po leima. On je ve priao Bojanu da moe da se uspenje na
najvie drvo, da tamo "odere jarca", to jest da se prihvati nogama za granu i objesi strmoglav.
Oslobodio se pomalo u govoru, pa bi da se pohvali svim onim to moe.
Sutradan kad je od kue krenuo u kolu, nije mislio na uionicu, na tablu i raunaljku i na
strah od sveg tog uenja, ve samo na ledinu vie arovia, na kruku kojoj treba prvi dotrati. Jo
je, ini mu se, uo kako mu viu: Ha, Murto, ha, sokole!
Otada se nekako uz Bojana i ostale drugove obikao na klupe, crnu tablu, na obojene kuglice
sa kolske raunaljke, na svoju kamenu tablicu i pisaljku. Poele su mu i one kose i debele crte da
slie nekoj igri. Pisaljka u njegovoj nenavikloj ruci jo se krivila: kosa crta bi legla nekako previe
potrbuke, a ona uspravno sagnula lea kao gudalo. A u uiteljiinu priu o svemu i svaemu
utrao je jednom nehotice otkinuo se od svog utanja i poeo sam da pria kao da je kod ovaca pa
kazuje svojoj sestri: ... Jes... ja ti pogledam u onaj grabi u prisoju, kad ta je a gnijezdo u
samom vrhu. Popnem se, a ptica: frr odlee ko strijela. Zavirim, a u gnijezdu pet malih pirgastih
jaja. Opet ja kroz dan-dva doem, popnem se, i da u rukom da opipam jaja jesu li se izlegla, a
ono ozgo neto siknu i ja ti bre-bolje s rukom natrag. Kad, moj brate, zmija iz gnijezda zinula pa
palaca jezikom. A ja ti niz grab, pa tres na lea. Jes, zdravlja mi moga!
Djeca se sva zagrcnula od smijeha. Neobino im to to Murto pria kao da je sam meu
djecom, a ne u koli pred uiteljicom. Naroito im je smijeno to se zaklinje zdravljem, nekako
2

im to nije kolski. A Murto onda, poslije te prie, vidi da se zaletio, da mu se smiju, pa se

zacrvenio, uurio u klupu i zagledao preda se.
Jednog dana ne doe u kolu, pa ni drugog; treeg dana pomoli se pokunjen i tih.
Zato nisi dolazio? pitali su ga sa svih strana iz klupa, vidjee ti od uiteljice, aha!
On kao da je izgubio rije, pa im ne odgovara. Samo trepe oima. A Bojan se podigne, pogleda
uokolo po uionici i ljutito mjesto Murta odgovara:
ta se vas tie? ta se vas tie?
Uiteljica je svojim ulaskom prekinula prepirku. Pogledala je iznad njihovih glava i opazila
Murta. On je gledao u klupu i nije dizao oiju. Malo zatim uli su se glasovi: Doao je Murto,
molim! Uiteljica se pribliila njegovoj klupi i upitala ga blago.
Gdje si se to zabavio dan-dva, planino moja? Tako ga je esto zvala.
Murto je ustao i bez rijei stajao blijed i tuan.
to mi ne kae,nisi valjda na mene ljut? On je tad prinio pesnice oima i poeo grevito
da plae. I kroz taj pla ule su se njegove isprekidane rijei:
Umro mi babo!
Svi su se u uionici umirili kao da se nisu usudili da se pokrenu. ula se samo kripa prozora
i vjetar napolju. Nekako ih se sve to dotaklo, pa bi sad, kad bi mogli, povukli one maloprije
izgovorene rijei.
Uiteljica je spustila ruku na Murtovo lice, pomilovala ga i progovorila, a neto joj je drhtalo
u glasu:
Ne plai, duo! Svak ivi da umre. Ima nas jo ovdje koji nemamo oca. Sluaj majku, njoj
je najtee!
A Bojan ga je sad zagrlio rukom i nita nije rekao.
Tog dana kad su djeca u dvoritu sjela da ruaju i izvadila iz torbe hljeb, sir i drugo to su
ponijeli, Murto je stajao u prikrajku osamljen. Sa vrata svog stana posmatrala ih je zamiljeno
uiteljica. Bilo joj je teko, gotovo da se rasplae. Jedno po jedno dijete ustajalo je i prilazilo
Murtu, teglilo polako za rukav, nudei ga da sjedne zajedno s njima da jede. Porjekali su se meu
sobom, otimajui se o njega. A on je zbunjen nespretno drao svoju torbu u ruci. Pa je najposlije
sjeo uz najbliu skupinu djece koja su pomijeala torbe i zajedno jela. I tada su opet sa svih strana
prilazili i stavljali pred Murta: jabuku, kruku, aku oraha, ljenika, ljiva, sa jednom jedinom
rijei: Na, uzmi! Pred njim se stvorila cijela hrpa voa.
Uiteljica se hitro uklonila s vrata, obrisala rupcem oi i tiho, za sebe proaptala:
Dobra moja djeca!
Tako se Murto malo-pomalo navikao i na kolu i na drugove. One crte, are i prie poeo je
da razumijeva, prigrlio je bukvar, zagledao se u njegove slike, sa slovima se sprijateljio, vezivao
ih u rijei rasteui ih pjevuavo. I nekoliko pjesama je nauio napamet, pa kad bi krenuo kroz
umu prema planini, govorio je te pjesme glasno da mu bude obinije u putu.
I da se nije dogodila ona nesrea, o njemu se ne bi vie govorilo, on bi bio kao i ostali aci.
Kad je poslije jedne nedjelje doao u kolu, doekali su ga kao maljem po glavi: Bojana jue
ujutru pregazio voz. Umro je. Odmah blizu kole, na zaokretnici, gdje dolje u potoku ispod pruge
3

klopara vodenica i nita se od nje ne uje. Nije ni on uo, potjerao janje niz tranice, a voz preko
njega.
Murtu stao dah, neto ga sapelo u grlu i cijelo tijelo mu oledenilo. Noge omalaksale i kad je
sjeo u klupu, pogledao je na prazno mjesto kraj sebe i sjetio se kad ga je onda kad se on rasplakao
zbog oca Bojan prigrlio. I grevito je stegao lake.
Taj dan ni djeca ni uiteljica nisu mogli da se smire, da zagnjure glave u knjige. Veseli Bojan
bio je jo meu njima, mislili su o njegovim radosnim oima. Samo ih je neto uiteljica
savjetovala da se paze, ali su to oni uli i nisu uli. A na odmoru je nestalo Murta. Kad su poslije
sjeli u klupe, njega nije bilo. Uznemirila se djeca, zabrinula, uiteljica.
Zvidao je voz i uao u stanicu. Zazeblo ih neto od tog zviduka. Nije prolo mnogo, a na
vrata je uao ia Radoje, ija je kua bila nedaleko od kole i vodio za ruku Murta, blijeda i
uznemirena. Oi su mu udno sijevale kao da se malo prije toga tukao s nekim.
Evo ga, uiteljice, rekao je Radoje to je mogao blae ali nemoj ga kazniti, molim te!
Bio je nakupio hrpu kamenica i kad se pomolio voz iza breuljka, poeo je da ih baca na
lokomotivu, mainovou i loaa. Sreom, nije toliko snaan pa nije nita bilo, a i ja sam se naao
tu. Kae mi i tu Radoje utia glas zbog Gospavinog malog Bojana...
Djeca se utiala, uiteljica se nemono osmjehivala, a ia Radoje nespretno pokuao da
pomiluje Murta po licu, htio je jo neto da mu kae, ali se zbunio, klimnuo glavom i iziao.
Murto se uputio svome mjestu, gotovo otrao, rairio ruke po klupi, zagnjurio glavu meu
dlanove i poeo da jeca.
I od tog dana djeca su ga toliko pazila kao da je od stakla, pa ga uvaju da se ne razbije.
Mogli su se svaati, poavrljati meu sobom, optuivati jedno drugo ali za Murta je bila samo
najljepa rije. On je u njihovim oima bio i ostao njihov zajedniki tienik.
Vrijeme je teklo i izbrisalo tugu meu njima.
Ali kad je njihova uiteljica bila premjetena negdje u grad, opet su se rastuili.
Onaj dan kad je htjela da otputuje, po obiaju ih je uredala da idu kui. Ti redovi bi se osipali
kako su se granali seoski putevi. Rastanak je orosio obraze i djeci i uiteljici. Gleda ih ona, i
Murta meu njima, njihovu zajedniku brigu kako je bljei nego obino, nemirnih suvih oiju.
Savjetuje ih da sluaju uitelja koji e doi mjesto nje, da budu kao i dosad dobri. Hajde, sad
kae im. Pozdravite kod kue. Pa ako se gdje sretnemo, javite mi se, jer vi ete mene poznati. A
ko e vas da pozna kad odrastete!
Djeca skidaju kape, mau rukama. Uiteljica stoji na dvoritu i misli: Toliko poznanika
odlazi i toliko njezinih dana s njima.
Kad su ve poodmakli, iz reda se najednom izdvaja Murto i vraa uiteljici kao da je neto
zaboravio. I prije nego to se ona snala, ljubi je u ruku. Ruka je ostala mokra od suza.
Iznenaena, nije znala ni da se pokrene, i dok se on brzo, bjeei, vraao da pristigne red, ona ga
je jo jednom drhtavim glasom pozdravila i doviknula mu:
Zbogom, planino moja!

PRVA KAZNA
Njihova uionica je prostrana, a prozori veliki. I kroz njih se vidi daleko. Jabuke pred
prozorom propupale, drijen se u ogradi ogrnuo utom kabanicom, a gore plavo nebo isto kao
umiveno.
Mali Aziz je u klupi blie vratima. Sjedi sa svojim drugom, nadviruje se nad njegovu tablicu:
da vidi kako je on napisao. Stariji razredi su u klupama uz prozore. Jer svi su u jednoj uionici.
Uitelj se popeo na podijum za sto, bijeli mu se koulja kao snijeg. Brkovi veliki, crni, uvijeni kao
lastaviija krila. Pie neto, a onda se zagleda po podu ispod klupa. Zacrveni se odjednom u licu
kao da se neto ljutnu i krenu od klupe do klupe: zaviri u pod, prstom dodirne rame pojedinih
uenika kae im:
Ustanite!
Doe i do Aziza. Ree i njemu. Stoji Aziz, zbunjen, a neto mu toplo grije obraze.
Svi oni koji stoje danas bez ruka. Ko ide kui u podne, ostae ovdje u koli, a vi drugi
dajte torbe!
I on ide od klupe do klupe i oduzima torbe. Poslije ih stavlja u kolski ormar i zakljuava.
Niste oistili obuu pred vratima. Pogledajte ta ste uinili od poda ree strogo i pogladi
brkove.
Aziz je pretrnuo. Sve se oko njega okree u kovitlac. Smiju li mu se druga djeca? Ne smije
da pogleda. On se nemono zagleda u tragove blata pod svojim opancima. A srce mu tue, isto
ga uje. To je njegova prva kazna u koli. ta e mu rei otac, a ta majka i zaplae tiho, u
dlane.
Slova na kolskoj tabli su mu nemirna. Gleda ih on, a ona kao da ga kore: ostae bez ruka,
ostae bez ruka... Uitelj tapom odbraja kuglice na raunaljci jednu po jednu, a uenici broje. I
on s njima. Ali ne uje sam sebe: Kanjen sam, kanjen stalno ponavlja u sebi iako ape, jedna,
dvije, tri... Pa se onda podviri pod noge svoga druga. Pod njima nema blata. Zavidi mu. On je bos.
Zato se i on jutros obuo?
A onda podne. Ruak i odmor. U kolskom hodniku su aci prostrli torbe, izvadili hljeb, sir,
luk... i jedu. Samo oni koji su kanjeni sjede u klupama ili hodaju. I nekako se zbunjeno smjekaju
i isteu ijom. Redar pazi da im ko ne dade togod da pojedu. Takva je onda bila kazna.
Aziz izviruje kroz vrata napolje. ini mu se ko god proe mimo kolu, zna da je on kanjen,
pa se bre-bolje povlai iza vrata. Pa kad taj mine pored kole, on opet izviri prema cesti koja vodi
ispod njegove kue koja nije daleko. Moe se otud do kole dozvati. Ali kad tamo opazi svoju
majku kako hoda cestom tamo-amo i jednako pogledava prema koli, on se opet povue. Mogla bi
da ga zovne iako on ne pamti da je ona ikad glasnije zovnula. Ne valja to kae ona udatoj eni.
Ako je odakle trebalo dozvati oca a u selu se stalno dovikuje ona bi rekla njima:
Djeco, zovite oca!
I oni bi se nadvikivali ko e jae, sve dok se otac ne bi odazvao: oj, oj!
Sad mu je bilo tako ao majke to ona ne moe i nee doi do kole i to e jo satima
5

pogledati: ta li je s njim. Jer u njih se u koli ui i poslije podne. I opet zasuzi.

A popodne uitelj ih izvede pred kolu i ureda. Ii e u etnju znali su. Krenuli su putem
ispod kole do na seoske livade. Sve dva i dva. Naie kraj njih seljak znaju ga oni pozdrave
ga, a on pozdravi uitelja, nasmijei se, pa e rei: Ah, ta vas je, djeco! Ispred kue kraj puta
izleti pas, zalaje i usrne kao lud. Oni se zasmiju, zagalame, ponu da viu svi uglas: ibe, u!
Put je pomalo vlaan. Nebo vedro, rijeka modra kao lan. A oko nje zasvilile rakite i oresale
vrbe. I poneko drvo je izlistalo. Drijen procvjetao, a pele su se ve nale u njegovim utim
cvjetovima. U okrajcima kraj puta oko bunja poneka sitna ljubiica izmiljela sa svojom plavom
pognutom glavicom. Uz nju se prislonio uti jaglac i iznad njih oboje izduio se kitnjasti
kukurijek. A kad su stigli na livade, raspustili su red i poeli da trijebe kamenje i druge otpatke.
Tako oni rade svakog proljea. Idu zajedno sa uiteljem po seoskim njivama i livadama i iste ih.
Kamenice snose na gomile u kraj uz ogradu.
Livade zelene kao sagovi. Jo nije trava sasvim zapaunala kako se to kae jo nisu livade
zabranjene. To e se uiniti kad selo izabere poljara. Jo se po njima miu i trkaraju ovce sa
malim veselim jaganjcima. Kad pokoja ovca zableji janje se odazove, poskoi i klekne na prva
koljena pod ovcu pa sie, a rep mu radosno podrhtava. Pogleda li se onako ispod oka po onom
zelenilu, bijeli se jedan do drugog na hiljade krasuljaka.
Kad pokupe kamenice i granje onda e da se igraju. I uitelj e neto rozgovarati sa onim
starijim uenicima o nebu, zemlji, rijeci i proljeu.
A dotle s druge strane vode uje se borijanje. To je neki oban savio od vrbove kore trubu
boriju, stavio pisak od rakite pa samo uje: tuha... tuha... tu... tuha... tuha... tu. A okolo po umi
raspjevale se ptice. Sunce sui zemlju pa se vidi ovdje-ondje pramen izmaglice kako treperi kao
da je neko naloio vatru.
Mali Aziz je bio zaboravio za neko vrijeme ruak i kaznu, ali kad se toga prisjeti, spopadne
ga neka tuga i nemo. A majka mu stalno na umu. Hoda li jo cestom ispred kue.
Zagleda se u uitelja. Sve mu se ini da e ga on pogledati i upitati: Jesi li gladan! A on nita.
Kao da ga nikad nije vidio. Pria neto o istoku, zapadu, sjeveru i jugu, o suncu. U ruci mu tap.
Koulja bijela kao behar. Kako moe da bude tako bijela? Ne pere je sigurno lukom, ve pravim
pravcatim sapunom. A na nogama cipele, crne, sjajne, sa glatkim kopama i pletenim svezicama.
One sigurno ne nanose blato misli Aziz. Eto, da ima cipele, ne bi bio kanjen. I ta je to:
kanjen? Ta rije koju je prvi put uo u koli bila mu je neto strano, neto to mu ne da mira. Ili
da je bar bio bos...
On je teko pristizao svog druga u redu. Noge su mu izgledale slabe i nekako tanke kao da e
se prelomiti. A u mislima su se sad uz onu rije "kanjen" i ono na podu pojavile i neke druge
rijei: vru hljeb istom otpretan ispod saa, varenika u loncu, ukajmaila se pa eka kaiku, i
obareni krompiri, okrugli, oguljeni, bijeli...
Tuha... tuha... tu... dopirala je jeka trube s onu stranu rijeke. Azis tad pomisli: Znam ja
kako se ta truba pravi. Treba vrba da potkisne, da je uta i mokra kora kad se oguli. To biva u
proljee. Noem se na odsjeenom podebelom drvetu unaokolo pravi urez pa se taj kai od kore
svrne, napravi od njega truba i uvrsti trnovom bodljom... i pisak stavi na uski kraj.
6

A pisak se pravi od rakitova pruta, obree se unaokolo, pa onda lupa koricama noa i pjeva:
Kisni, kisni, potkisni, konji su nam korisni, oskora, piskora tebi drvo meni kora!
Svine se ta njena cjevica, s jedne strane skine crna kora, a ona koja ostane, tanka, uta,
stisne u procijep pruta i evo... ti piti!
A u Dejana Savina bio je limeni pijetao sa zakienom obojenom perukom. Kako je samo
zvidao. To je drugo. Dejan je imao i cipele, i one ne nanose moda blato ili se lake iste na
ulazu.
Kad je opet uao u kolu vratili su se da uzmu stvari iz klupa dugo je otirao opanke o ono
drvo pred vratima i o prostrtu krpu. I pred kolom je vidio jo jednom kad su djeca zagrajala:
zbogom, zbogom kako oni to su im torbe bile u ormaru, to su kanjeni kao i on, brzo
razvezuju te torbe, lome komade hljeba i vau kao da nikad nisu u ivotu jeli.
Majka ga je doekala pred vratima. Oi su joj bile suzne. Njemu doe da nestane pod
zemljom. Ona ga gleda i opet joj oi rose...
to ne doe na ruak, dijete? pita, a njemu se ini da ona sve zna.
Ostao sam bez ruka (tako se govorilo za tu kaznu). Nisam oistio opanke pa blato bilo po
podu... kae on tiho.
I nijesi nita od jutros okusio, jadno moje dijete? i ona se potpuno rasplaka.
Jesam, jesam slaga on i pocrvenje zbog toga davala su mi hljeba djeca.
Bezdunik nijedan! prijetila je ona nekome i vodila Aziza za ruku u kuu.

S DRUGE STRANE RIJEKE

Uitelj mi je govorio o njemu i o njegovom ocu i o kolskoj djeci iz Trtoeva:
Stajao je Sreten u kolskom dvoritu gologlav, s kapom u ruci, malen i bucmast, s crnim
pitomim oima koje su nas gledale paljivo. Njegov otac Milan pridravao je konja za ular. Na
konju je bio samar preko koga je bilo prebaeno vuneno ebe.
Evo, uitelju, poeo je da govori Milan doveo sam ovog mog malog djeaka u kolu.
Moja kua je daleko odavde dva sata ako ne i vie hoda, tamo preko Trtoeva ak s onu stranu
ehotine. Kua mi je na osami. Nigdje sela. Teko je, ali ne mogu da ostane iza drugih i pa, eto,
hoe li da ga primi, jer velim, on ne spada ovoj koli a ni kojoj drugoj. Sve su opet dalje od
ove...
Dobro, kaem mu, ali kako e malo dijete da prelazi samo toliki put, jo je nejako za to.
Osobito kad je nevrijeme. Moe da poe u kolu pa da prestane i ta onda: ni tamo, ni amo.
Samo ti njega upii... Ja u njega svakog dana do Trtoeva dopratiti s konjem i popodne u
opet pred njega tu doi. A odatle i natrag e s djecom iz Trtoeva. Moliu ih da ga saekaju.
Pogledao sam Milana pa njegovog sina. Tolika oinska briga me ganu. Oko nas su se bili
okupili uenici i sa zanimanjem pratili na razgovor. Sreten se bio sav skupio u sebe inilo mi se
da se pribojava da ga ne primim. Stisnuo sam ruku Milanu i rekao uzbuen:
7

 Primiu ga, kako ne... A vi Trtoevci, obratio sam se djeci oko sebe, saekaete svakog
dana svog novog druga, je li?
Hoemo, hoemo! zagrajae.
I jo neto, djeco. Vidite i zapamtite: ovo je pravi otac, a ja drim da e i ovaj... je li kako ti
je ime?
Sreten proapta dijete.
Da e i ovaj na Sreten biti i pravi sin i dobar uenik.
Njegov otac se smijeio i da bi sakrio uzbuenje, milovao je as sina po kosi, as konja niz
grivu...
Tako je svaki dan sa djecom iz Trtoeva redovno iao u kolu i mali Sreten. Uio je dobro,
bio miran i drueljubiv. Svi su ga voljeli. Naroito Trtoevci. Svaki dan ga je otac na konju izveo
do Trtoeva, tu su ga saekivali njegovi drugovi i on bi s njima nastavio da pjeaci.
A ovaj mali dogaaj sa njihovog puta, o kome u da vam govorim, ree mi uitelj, ispriala
su mi djeca.
U kasnu jesen a te se godine jesen bila nekako oduljila jedne veeri udari kia teka i
krupna. Kao nikad. Pravi prolom oblaka. Svu no je vjetar zavijao i zvidao. Stabla su kripala po
umama, grane pucketale i kue se tresle kao da e se otkinuti od zemlje.
Ujutro je jo lijevalo iz neba kao da nikad nee prestati, pa su potoci skakali zapjenjeni i
huali, a ehotina mutna i iroka izvukla se iz korita i poplavila luke.
Mali Trtoevci su nabili kostretne vree na glave kao kapuljae i strali nanie da vide hoe
li izbiti Sreten s ocem da s njim krenu u kolu. Ali su im oi uzalud traile mali most od brvana na
rijeci. Nije ga bilo. Iupala ga i odnijela voda. Teko im je bilo pri dui. Mali Sreten je ostao
tamo odsjeen vodom, jer mosta nije bilo nigdje na kilometre daleko. I oni su prvi put bez njega
doli tog dana u kolu.
Sutradan je prestala kia i utiao se vjetar. Jo su ostali samo oblaci na nebu, a i oni su se
polako razilazili.
Trtoevci su opet rano, tek se razdanilo, sili na ono mjesto gdje su obino doekivali
Sretena. Jo su potoci i potoii zamorili pokraj puta, a po zemlji se nagomilalo uto opalo lie.
Kad su doli na mjesto, vidjeli su da je rijeka jo velika, ali da se poela vraati u svoje korito. A s
onu stranu nije bilo tako blizu jedno dijete je stajalo na livadi do same vode i mahalo neim
bijelim u ruci.
Strali su do rijeke. Sreten bio je to on poeo je da ih s druge strane kroz zagluni um
vode doziva. Drao je u ruci bukvar.
Jesu li u prvom razredu uzeli slovo r...? i tu je on poeo da kotrlja jezikom da bi ga bolje
uli.
Jesu, jesu! odgovarala su djeca sva uglas, ali morala su da se nekoliko puta dovikuju s
njim da bi se razumjeli. Jer rijeka je, jo uvijek mutna kao oranje, toliko umjela i klobuala da je
priguivala njihov doziv.
I sutra, i sljedeih dana su svako jutro, vrlo rano da bi mogli da stignu u kolu, silazili do
obale i preko vode mu kazivali sve to je uitelj zadao da se napie iz bukvara i da se izrauna. On
8

je tamo ekao. Da bi se mogli bolje uti, savijali su svoje sveske u trubu i kroz njih se derali iz sve
snage. Samo se ulo iznad vode... trei red... jest... prepisivati ono "3" iz raunice... eeej, uje li?!
Tako su ga oni svakog dana pouavali preko rijeke, koja je bila neprelazna u to doba.
Razlikovalo se to malo od kole, jer njih uitelja bilo je vie, desetak, a tamo prijeko kao pred
tablom stajao je samo jedan jedini ak: mali Stevan. Ali nikad nije zaboravio da rano sie od
svoje kue, koja se bijeljela povisoko u ljiviku, i da zovne i utvrdi odmah tu u knjizi ta trebe za
taj dan sam da uradi. A i njegovi uitelji, mali Trtoevci, nisu zaboravili da se svakog jutra spuste
iz svog sela do rijeke.
Jednog im dana Sreten na rastanku, kao da je htio da im se zahvali, poe veselo da mae
bukvarom u ruci. Vrtio je knjige ukrug to moe bre, onako kako to nou sa upaljenom glavnjom
rade djeca da bi dobili uareni krug. I tad Trtoevci vidjee kako mu se iz ruku istrgnu bukvar,
odletje na samu obalu i skotrlja se u vodu a rijeka ga pograbi i odnese u dubinu.
Pogledae ga, a on stoji i ne umije ni da se makne. Ruke mu ostale poluuzdignute, a usta
otvorena. I Trtoevci tada zaue s one druge strane rijeke isprekidan pla.
Zgledae se. I onda se neto meu sobom dogovorie pa zovnue Sretena onako kroz trubu,
savijenu od papira.
Pri-e-kaaaaj!
Jedan od njih uze svoj bukvar i savi ga nekoliko puta i priveza oputom za kamen. Svi se
pribliie vodi da vide kako e najjai od njih da prebaci ehotinu. Izabrae mjesto gdje je najua
i onaj najjai se zatra, baci iz sve snage i kamen s bukvarom pade na drugu stranu. Sreten
prie, odveza oputu, baci kamen i poe rukom da ispravlja poguvane korice i listove bukvara.
Trtoevci mu veselo mahnue rukom i krenue u kolu.
I tako otpoe opet svakodnevno uenje preko rijeke.
A kad se prve grede prebacie preko vode i poee majstori da utvruju drvenu kulu u sredini
korita, Trtoevci su s nestrpljenjem brojali dane kad e se daskama da popodi most i kad e ika
Milan da prevede konja i na njemu Sretena.
I doekali su taj dan. ika Milan je na odreenom mjestu skinuo s konja Sretena i jednu
poveliku torbu.
Iz te torbe poeo je da vadi crvene mirisne jabuke, uutjele kruke jeribasme i orahe i da ih
dijeli djeci malim Trtoevcima. Oni su se prvo nekali, ali kad se on namrgodio, nisu htjeli da ga
ljute.
A kad su krenuli putem, svi su se radosno uhvatili za ruke, i Sreten s njima, veselo zapjevali.
Sretenov otac se obazreo i gledao ih dugo ispod ruke dok nisu zamakli za brdo. I onda, ne
znajui ni sam zbog ega, pomilovao je konja niz grivu, i polako ga poveo za ular.

MOJI UITELJI

Kao da sad, djeco, gledam svoje nekadanje uitelje. Njihove poglede, osmijehe i prijekore.
A otada je proteklo dosta vremena. Zamislim se i pred oima redam kao u slikovnici sve te
uspomene iz prvih godina kolovanja. Sjeam se izmeu ostalog i tog da me je, kad sam bio mali,
bilo strah da se pribliim zgradi nae seoske kole. Mogao bih da se sretnem s uiteljem koji, kako
se govorilo, stalno u ruci nosi rakitov prut. Viao sam ga, ali poizdaleka, obino u kolskoj bati
kako malom testerom ree suhe grane i granice s voaka ili kako se vraa iz ume s lovakom
pukom preko lea s ubijenim zecom u ruci a iza njega priskakuje njegov uti ker.
A onaj dan kad sam s drugom djecom prvi put krenuo u kolu, bilo me je onako u drutvu
vie stid nego strah. Nosio sam tablicu i pisaljku u ruci. Nisam imao torbu jer kola mi je bila
blizu kue, oko dvjesta koraka najvie. Majka me je na rastanku pogledala od glave do pete,
osmjehnula se i metnula mi u dep veliku kruku jeribasmu. I vie nita. Mirisala je kruka u
depu, i ja sam je prije nego to sam stigao u kolu pojeo. Da mi se ne zgnjei pravdao sam sam
sebe.
Tad sam uitelja vidio iz blizine, oi u oi. Peo se za sto, etao izmeu klupa. I imao je ipku
u ruci. Zagledao sam se malo bolje: rakitova je utvrdio sam. ukasti, vrlo briljivo zavrnuti
brkovi na mravom licu, tano razdijeljena kosa na glavi i lanac od sata preko prsluka bilo je
prvo to nam je privuklo pogled. I govor koji je poneto odudarao od naeg. Nije govorio kao mi:
"vidijo", "tro", "piso" ve "vidio", "trao", "pisao". I ja sam odmah u sebi ponavljao za njim i
spremao se da im doem kui iznenadim oca i majku tim govorom i da im kaem da sam "vidio"
uitelja i da sam "pisao" pisaljkom po tablici.
Ali, desio se sluaj i ja sam to zaboravio. Nepredvien sluaj koji mi je ostavio uspomenu i
na elu za sva vremena.
Na ledini kraj raskra ceste i starog druma, odmah pod naom kuom, sjedio je gotovo po
cijeli dan slijepi Salkan. Nekad na suncu, a nekad bi ga poklopio hlad oblinje lipe. S vremena
na vrijeme udarao bi velikim vornatim tapom po zemlji od nestrpljenja ili dosade valjda, zijevao
i iskaljavao se toliko glasno da se to ulo nadaleko. I prislukivao. im bi osjetio da neko ide niz
drum kraj njega, ustao bi brzo i poeo da moli milostinju: ovjee, daj gro, pomogo ti bog!
Iako se ovjek nije javljao, on bi potapajui se pojurio prema njemu da ga rukama dotakne i
pronae pa ponekad i pridri za rukav.
Promatrao sam ga ispred kunih vrata. Neki put po vie sati neprekidno, zanimalo me. esto
su tuda prolazili ljudi s planine planintaci s natovarenim konjima. Salkan je istravao pred njih
i rukama ih traio. Oni su mu izmicali, prokradali se, smijali se izdaleka. Meni je bilo nekako
tuno oko srca kad bi on pruao ruke tamo gdje nije bilo nikoga ili kad bi prema konju, jer je
mislio da je ovjek, poeo da moli i preklinje:
ovjee, daj koju paru bolan, pomogo ti bog! I tu bi podizao glas to je mogao vie, da bi
se od toga zacrvenio u licu. Tog dana, mog prvog kolskog dana kad smo se vraali kuama
stariji uenici su se nali oko Salkana i poeli da ga zadirkuju. On je samo utao mirkajui
svojim pobijeljelim oima i nita im nije odgovarao. Zastao sam i ja. Bilo mi je ao Salkana. Nije
se branio ni od njihovog dodirivanja, ve je samo vrsto pridravao tap da mu ga ne otmu i ne
sakriju kao to su to esto znali da uine. Ja sam bio sve tuniji, a nisam nita smio da kaem i da

ih opomenem. Bili su veinom stariji i jai. Jedan od njih, namigujui lukavo, otiao je do
oblinjeg jarka, tamo nabrao kopriva, polako se na prstima dounjao do Salkana i bacio mu za
vrat. Salkan je poskoio, zbacio aru s vrata, poeo da se trlja rukom i ljutito i moleivo uzviknuo:
Pustite me, djeco, pomogo vas bog. Kako vas nije stid! Mene je neto stezalo u grlu.
Toliko je to bilo alosno da su mi suze navrle na oi. I kad je onaj ponovo krenuo polako
tapkajui prema Salkanu s novim strukom kopriva, ja sam se iznenada naao pred njim, i onom
rukom kojom nisam drao torbicu i pisaljku pokuao da ga odgurnem.
Neto mi je sijevnulo pred oima. Osjetio sam strahovit udarac po elu. Pao sam na koljena.
Tablica i pisaljka su mi ispali iz ruke. Boljelo me. Poeo sam da vritim i da dozivam majku.
Djeca su se razbjeala. Pipao sam se po glavi. Na elu je ve bila voruga kao najvei orah.
Dotrala je majka, nala odnekle vode i poela da me kvasi po elu. Jadikovala je i plakala.
Odnekud se tu naao i moj otac. Vidio sam ga kako je ljutito krenuo prema Salkanu. Stao mi je
dah. Da ga ne udari. Njega: slijepca. A Salkan je izgledao nekako izgubljen, naslonjen na tap.
Poeo je da grmi oev glas, da rui i prijeti. Sad e poeti da ga tue pomislio sam. Da opet
potrim i odgurnem oca. Ali ga Salkanov tuan i moleiv glas pomalo umiri.
Bolan, ovjee, i on tu imenom dozva moga oca ja ne vidim, a oni meni aru bacaju za
vrat!
Uinilo mi se da kad bi te slijepe oi mogle da plau, proplakale bi. Od toga Salkanovog
tapa ostao mi je biljeg za cijeli ivot.
A sutradan u koli stajao je pred nama uitelj, namrgoen i ljut. Ruke su mu se tresle, a oi
udno svjetlucale. Njegova tanka ipka zabjelasala je u zamahu. Dlanovi onog to je bacio
koprivu Salkanu za vrat podrhtavali su od bola. Drugi su tiho brojali: jedan, dva, tri... Plakao je
nekako kao da cijedi suze i stalno ponavljao: "Neu vie, gospodine uitelju, neu vie, zdravlja
mi!"
To su, eto, prvi dani mog kolovanja, otkada i nosim vorugu na glavi.
Iako je uitelj bio i previe strog, ja sam uvijek drao da je on pravedan ovjek. Moda tu
rije "pravedan" nisam do kraja ni razumijevao. Ali, eto, u selu su znali za nekog da kau
pravedan je, pa mu drugo i ne zamjere. A uitelj je bio strog. I kanjavao je na svoj nain. Bez
mjere. Naroito, ako je neko ometao nastavu, vrtio se ili priao. Sjeam se jednom prilikom gaao
je Simana u zadnjoj klupi malim komadom krede i pogodio ga tano u glavu. Na kosi mu je ostala
velika bijela taka. Neko je tad uzviknuo glasno: taka! Svi smo se nasmijali, pa i uitelj. A on se
rijetko smijao. I od tog dana, zna se, Simana smo svi zvali: Siman Taka.
Donesite mi, djeco, koliko ko moe hrastovih ira! rekao nam je on jednog jesenjeg dana.
Ratrkali smo se po hrastovim gajevima s torbama i tamo tresli i sakupljali ire.
Morate li vi da badava hranite uiteljeve svinje! rekli su neki u selu. Ali mi smo sa
zadovoljstvom pretraivali uanj po zemlji, mirisali dah jesenske ume, zagledali se u
tamnozeleno hrastovo lie i bili bismo radosni ako bismo meu tim liem ugledali pokoji ir. I
kad smo donijeli torbe, zobnice, zavezane rukave od kaputa napunjene irima, uitelj je to istresao
na hrpu i to posudom koja je sluila kao mjera za litar. I za svaku takvu mjeru davao nam je po
jednu veliku rumenu jabuku iz svoje bate.

 Nek nije badava mislio sam sav zadovoljan, nek ne priaju po selu. Opet mi je u pamet
dola ona rije "pravedan". Gomila ira dugo je leala u uglu uionice, pokrivena papirima. Sve
do ranog proljea.
Rat je tada bio na izmaku, a u selu se nije imalo ta da jede. Glad je ula u svaku kuu. Brale
su se razne trave po livadama, naroito tavalj i tir. A jednog dana uitelj je uveo u nau uionicu
nekoliko ena iz sela i poeo im iz one gomile ira da nasipa u torbe. Svakoj poneto. ir se u to
vrijeme kuhao, gnjeio i mijeao s malo brana, pekao hljeb i jeo. One su mu zahvaljivale,
blagosiljale ga, a on je utao, kao i uvijek ozbiljan, i nastojao da pri podjeli svakoj podjednako
dade. Ja sam razmiljao o tome: kako bi bilo dobro da dovedem onog to je govorio: da badava
hranimo uiteljeve svinje i da mu kaem: Pogledaj! Dao je i jabuke i ir!
Poslije rata je, nakon 20 godina provedenih u naem mjestu, odselio u svoj rodni kraj. Odveo
je sa sobom svojih est sinova, od ije je vesele vike odzvanjala cijela kolska zgrada. Ostale su
njegove jabuke, koje je on posadio, kruke, ljive, odrena nad ulazom, zelen bor u dvoritu, jasen,
trenje, ribizle i aleje posute ljunkom. I tiina koja mi je nagonila suze na oi. Stajao sam tad
dugo pred kolom i gledao u zatvorena kolska vrata. Izgledalo mi je da je izumro cio svijet.
ena iz susjedstva dozvala me i rekla nekako sumnjiavo i zlobno:
Vidi, mali, je li uitelj odnio i kolski sat? Provirio sam kroz okno prozora u uionicu.
Sat je i dalje stajao na zidu i kazaljke su se okretale. Ogoren i uvrijeen, nisam eni nita
odgovorio, nego sam joj, ne znam odakle mi ta sloboda, isplazio jezik i rekao:
Idi pa sama vidi!
kola je bila due vremena pusta, bez djejeg amora. ekao se novi uitelj, a mi smo bili
radoznali: ko e to da bude.
Jedne veeri otac mi ree da u sutra u kolu. Novi uitelj je doao. Ve je bio penzionisan,
ali su ga zamolili da jo neko vrijeme odrava nastavu napomenuo je otac.
Sutradan smo sjedili u klupama i znatieljno oekivali uitelja. Jer dvadeset godina znalo se
ko je u naem selu uitelj. A sad ovaj novi. Zagledali smo se u njega irom otvorenih oiju.
Sijeda, potpuno bijela kosa, puno, otromboljeno lice. I debele naoari koje su krile pogled. A to
nas je naroito iznenadilo: nije imao brkova. Na kravati mi nismo znali onda da se to tako zove
sijala se srebrna igla sa srebrnim cvjetiem. Pogledao nas je i rekao nam je da je on novi uitelj i
da se nada da emo se lijepo slagati.
Pogledao je zatim na katedru, uzeo s nje dvije nove ipke koje je posluitelj bio odrezao i
donio kao obino, prelomio ih na nekoliko komada i stavio u pe. Uzeo je metar sa ormara i
rekao.
Ovim metrom ete otsad pokazivati na zemljopisnoj karti! Mi smo se zagledali. A ime
e onda ibati djecu? Da nee metrom?
Ali nas on nikad nije ni prstom dotakao. Bio je, eto, i takav uitelj u nae vrijeme. I mi smo
ba zbog toga bili mirni kao bubice. Ali on se ipak ponekad ljutio na nas. Naroito onda kad bi
trebalo da nauimo pjevati neku pjesmu. Prvi dan kad smo zapjevali: "Lijepo pjeva slavujak" to
smo jedino i znali on se spustio na stolicu kao posjeen i nije znao ta bi uinio od razoarenja i
ljutine. Zatim se nasmijao i rekao nam da to nije pjesma ve urlikanje. A mi smo svi mislili da

smo slavuji.
I otada pjevao je s nama svaki dan pomalo. Zanimljivo nam je bilo to on onako star
dubokim glasom otpoinje pjesmu i jednako gleda u papir sa crtama i takama. esto bismo se
nadvirivali na taj udni papir da vidimo kako je tamo naslikana melodija.
U selu su priali da im djeca nita ne ue, samo se deru po cijeli dan. To nas je alostilo. Jer
mi smo toliko toga nauili i nekako lako, i uz to pjevali kako smo znali i umjeli.
A kad je stari uitelj htio da ode taj dan je bio toliko uzbudljiv i tuan. Svakome ueniku je
kupio po neki sitan dar: olovku, dralo, svesku a meni novu novcatu knjigu. Govorio nam je
neto, savjetovao nas. Mi smo samo treptali oima i od uzbuenja smo slabo to uli. A kad je
doao as rastanka, uitelj je krupnim slovima napisao na tabli svoju adresu i rekao nam da mu
svakako piemo. Njemu e to biti drago. Zatim smo poli. On je stajao kraj vrata i opratao se s
nama. Pruao nam je ruku, jednom po jednom. Ljubili smo tu ruku i plakali. Plakao je i uitelj.
Niz njegove obraze tekle su suze. On ih je brisao maramicom.
A kad je poslije toga fijaker krenuo cestom, trali smo preko njiva i panjaka da ga jo
vidimo i pratili smo fijaker sve dok nije zamakao za breuljak. Vidjelo se kako nam stari uitelj
domahuje rukom. A nama je u uima jo zvuao njegov oinski glas: Piite mi, djeco, bie mi
drago!
Kad god sam te veeri, leei u postelji, pomislio da ga vie neu nikad vidjeti, zajecao sam
glasno. I nisam se smirivao do duboko u no. Majka je zabrinuto govorila ocu: ta je ovom naem
djetetu?
Ja u da mu piem, majko! govorio sam kroz pla.
Pa pii koliko ti drago odgovorila mi je ona nekako grubo i ljutito. Samo nas pusti da
spavamo!
A te njene rijei su me jo vie alostile.
Nisam mu nikad pisao, jer mi nisu htjeli da nabave kovertu ili dopisnicu. To je, eto, bila i
jedna od mojih prvih neispunjenih elja kojih je kasnije bilo toliko u ivotu.

STRAH
Bojim se svakog psa, pa i onog najmanjeg. To vam moram priznati. Taj moj strah potie jo
iz ranog djetinjstva i do danas me prati stopu u stopu. Pa i kad koji od njih vrti repom i umiljava
se, ja mu ne vjerujem. Sve mi se ini sad e podmuklo da kljocne zubima i da me uhvati za tur ili
nogavicu. A i psi, izgleda, znaju da ih se plaim, pa me gledaju nekako prezrivo i sa
omalovaavanjem i kao da mi kau: ba si kukavica!
A evo otkud taj strah.
Upravo sam bio poao u osnovnu kolu. Nije bila daleko od moje kue. Trebalo je samo
proi strmim putem izmeu groblja i Vukojeve kue. U Vukoja je bio pas ruan i zloest, kudrave

glave, pune iaka. Zvali su ga Ogar. Ja sam uvijek urio kraj Vukojeva drvljenika, iza kojeg je
Ogar trzajui lancem izlijetao i lajao pomamno. A kad je zapao snijeg, s uivanjem sam gazio
izvan prtine i s torbom na leima skakutao prema koli. Bio sam i zaboravio Ogara, jer on je sad
leao sklupan u svojoj kuici i nije tako esto lajao na prolaznike. Ali me je jednog dana
iznenadio.
Bila je poledica i ja sam polako, nogu za nogom, silazio prtinom. Nikoga nije bilo na putu. U
sebi sam ponavljao pjesmicu koju nam je uitelj bio zadao. I najedanput uo sam reanje iza sebe.
Okrenuo sam se, a Ogar je trao k meni. Poeo sam da bjeim prema koli. Ogar me je pristigao i
poeo da drpa za tur i za torbu. Vritao sam i padao na lea, a Ogar je jednako vukao zubima sad
za debele vunene arape, sad za torbu, u kojoj su utale knjige. Tako me je dopratio do kole.
Istrali su uenici i uitelj i otjerali ga. Uveli su me u kolu, dali mi vode da pijem prestraio
sam se kau a ja sam jednako jecao i prikupljao poderane gae i arape. Nije me bio ujeo. Kao
da se igrao sa mnom.
Nisam mogao da po tablici piem, toliko su mi drhtale ruke. Drugovi su me saaljivo
zagledali, a ja nisam nita drugo mislio osim kako u se vratiti kui.
I toga dana sam zaobiao Vukojevu kuu. Nije mi ni na um palo da se vratim istim putem.
Kod kue sam te veeri skakao iz sna i vikao: ibe Ua!
Otada me je otac due vremena provodio kraj Vukojeve kue, jer nisam smio da se pomolim
na oi Ogaru, pa makar on bio i vezan. I taj strah me je drao godinama. Gdje god sam vidio psa,
zaobilazio sam i uklanjao mu se. Ako je uz obane ilo i pseto, izdaleka sam zvao da me provedu.
Bilo je i ruganja i napuckivanja psa na mene:
Puci ga, dr! vikala su djeca kad bi me opazila, a ja sam prijetio da e ih moj otac istui,
plakao i kamenjem se branio. A psi su jo ee nalijetali.
Poslije sam otputovao u grad u gimnaziju i milo mi je bilo to se nisam esto susretao sa
psima. Odahnuo sam. Ali sam morao nekoliko puta na godinu da idem kui i da satima pjeaim
preko planine. I nieg me nije bilo strah koliko toga da odnekud ne istri pas i pokae mi zube.
Tako sam se jednog ljeta vraao sa velikog kolskog odmora u grad u kolu. Otac me je
ispratio do planine. To je ogromna breuljkasta visoravan koja se protee na desetak kilometara
sasvim pusta. Jedino tu na nekoliko mjesta ljetuju planintaci sa svojini kolibama, torovima i
stokom. Cesta presijeca planinu i prolazi kroz doline obrasle suhom mirisnom travom.
Kad smo zagazili u planinu, otac je skinuo torbu s lea, uprtio me njome i rekao:
Ve si dosta veliki, sine, moe dalje i sam do kasabe. Dri se stalno ovih telefonskih
stubova i stii e na glavnu cestu. Za pet-est sati eto te tamo na konak, pa sutra hvataj kola za
eher.
Poljubio sam ga u ruku. Njegove oi su bile vlane kao i uvijek kad god smo se rastajali i
sastajali. U ruci sam drao kiobran i potapao se njime. Bio sam poslije oevih rijei nekako gord
i slobodan. Obazreo sam se nekoliko puta i primijetio da se i otac obazire, sve dok nije zamakao
za brdo.
Nebo je bilo plavo kao spomenak. Popuhivao je blag vjetar, a pod nogama je pucketala
osuena trava i bjeali preplaeni skakavci. Naokolo nikog nije bilo dokle oko dopire. Jedino su se

pri vrhu planine u daljini za jedan ljudski doziv bijeljele ovce i ula bleka.
urno sam odmicao. Stalno je kraj mene promicalo jedno te isto: brijeg, dolina, brijeg,
dolina, da mi se inilo da putu nema kraja. Samo poneka ptica sleti kraj ceste i udno zvidukne.
Potapam se kiobranom, a sunce me pri po licu.
I najedanput iznenada neto me hladno presijee. trecnuh. Zagluan lave kao da izniknu iz
zemlje. Povrh strane preko koje sam iao iskoie tri velika ovarska psa i nasrnue na mene.
Ja se izgubih. Nekako plano i moleivo viknuh na njih: Ua! a oni jo jarosnije nasrnue i
opkolie me. Odnekud iz daljine neko ih je dozivao, neki zvonak enski glas. Ali oni nisu uli.
Pokuah da se branim kiobranom, jer kamenja nije bilo u blizini, kiobran se rasklopio, a psi tek
tada udvostruie lajanje i zubima poee da kljocaju. Bre-bolje sklopih kiobran i od uzbuenja
i nemoi sjedoh i pomislih: Ujedite me! Nije mi tada nikako padala na um pria koju sam esto
uo: kad ovjek sjedne, psi ga ne napadaju. Ne. Ja sam se srozao jer nisam imao vie snage da
stojim. Izgubio se sasvim. Ali vidio sam da je pria bila istinita. Psi su prestali da laju, unuli su
kraj mene kao da ekaju da ustanem. Gledali su me poprijeko, a kako sam ja i dalje sjedio, krenuli
su jedan za drugim prema glasu koji ih je jo uvijek uporno zvao, stalno se osvrui.
Pozadugo sam sjedio sav klonuo i okretao glavu tamo prema brdima iza kojih je zamakao
otac. Koliko sam tad poelio da je tu, da se pribijem uz njega, jer se on, ini mi se, nije nikad
niega bojao.
I kad sam krenuo, koljena su mi podrhtavala. Jedva sam koraao. S mrakom sam stigao u
kasabu.
Strah me je i dalje pratio. Pa kad sam odrastao i postao zreo ovjek, uvijek sam se bojao.
Bilo je i smijenih dogaaja.
Putovao sam tako jednog dana u selo gdje sam slubovao. Oko ceste su pasla stada, dozivali
se obani i lajali psi. Za svaki sluaj vukao sam za sobom tapinu veliku koliko kolac. Neka se
nae. Iza jednog zavijutka jo izdaleka spazio sam da na samoj cesti uz gomilu tucanika lei veliki
bijeli ovarski pas.
Poeo sam da trapoem nogom i tapom po cesti da ga upozorim ne bi li se sklonio, ali on je
leao nepomino kao prikovan. ta da radim? Da krenem mirno pokraj njega kao to rade svi
nisam se usudio, jer ako je bijesan, ta onda? Da ga otjeram kamenjem, stid me je. Zaobii se nije
nikud moglo. Sjeo sam da se toboe odmorim, mislio sam: Nee li ko naii da se pridruim.
Sjedio sam dugo, a nigdje nikog. Pas jednako lei, samo ponekad pokrene glavu. A ja ekam i
ekam.
Zaradovao sam se kad se cestom iza breuljka pomolio ovjek. Kad je doao blizu, poznao
sam ga. Bio je iz mog sela.
Odmara li se? kae on meni.
Odmaram rekoh, i krenuh s njim.
A kad smo doli do psa, on se jedva die i otepesa pod cestu. Jedna noga bila mu je mnogo
kraa. Sigurno su mu je gvoa negdje otkinula.
Nasmijao sam se i pocrvenio pred samim sobom.
A kako tad, tako i danas. Strah me ne ostavlja. I kad idem ulicom pa sluajno proitam na

dvorinim vratima: "uvaj se psa!" ja preem za svaki sluaj na drugu stranu ulice.
Smijeno, zar ne, ali ta da radim. Takav sam.

OSVETA
Tu emo se sakriti iza ovog gustog gloga! ree Mrkalj drugu Radou. On e brzo naii
dolje preko potoka, a mi emo ga odavde kako treba udesiti. Nee mu vie pasti na pamet da kae
uitelju da smo mi zamazali nogama zid. Kao danas. ta ima samo od toga? Jo nam kae da smo
nevaljalci to prljamo uionicu. Pokazaemo mi njemu ko je nevaljalac. Kad mu zazuje oblutci
oko glave pa pone da otresa uima lijevo i desno vidjee usred dana zvijezde.
ekaj malo! ree tiho Rado i stavi prst na usta. Ne smijemo nikako kamenicama.
Moglo bi svata da se dogodi. Nego priekaj asak! I on se zatrka nekoliko koraka od gloga
prema putu i poe ispod stabla koje je raslo tu blizu da kupi sitne divlje jabuke i da ih mee u
njedra, i torbu. Donese ih brzo i istrese pod glog na gomilu. Zatim odlomi dva dua tanja pruta od
ljeskovine. Pokaza ih Mrkalju, smijeei se zadovoljno. Nabode jednu jabuku na prut, zavitla njim
iznad glave, a jabuka zviznu i odletje ak preko potoka, kao strijela.
Dobro je odobri Mrkalj. Oi mu zasvjetlucae. Stani da nabodem na oba pruta. Neka je
spremno. Dobro si se sjetio. Tako! iv e ostati, ali emo mu zasaditi voruge po glavi. Nek
zapamti i nas i zidove. Niko nas nije vidio osim njega. Niko. Pa odmah bre-bolje tri uitelju da
kae. A sad pst! uni! Odmah e on.
Ispod njih vlana zemlja poslije kie. Mirie svjeinom. Na lice im se sa gloga spusti pokoja
krupna zaostala kap i neugodno ih iznenadi. Stresu se od tog. Jo dahu od tranja jer su iz kole
izmakli kao bez due da prestignu Vasiku. Da ga opamete tu vie potoka. Neka se sjea.
ute iza gloga mukom, ekaju. U ruci im prutovi sa nataknutim jabukama. Oblaci povrh njih
nekud uurbano plove, a pojasevi vedrine proteu se s brda na brdo. Pjev ptica se negdje ljulja
zajedno sa mokrim blistavim granama. Neko daleko otegnuto doziva. Pas se zatim javi laveom.
Odjekne tupo sjekira u umi. Pa opet samo ptiji zviduk i krupne kapi po licu.
Voda u potoku nadola poslije kie. Malo brvno, koje je sluilo tek tako da prolaznik ne
okvasi noge, sad potok prelio. Okrugla pjenuava klupka mutne vode kotrljaju se po zelenoj ledini
kraj plitkog potonog korita. Zagledali se oni u tu vodu i ekanje im se ini dugo kao godina.
Zau se u blizini amor. Glasovi. Preko ledine e i Vasika. Sam. Znaju to oni. Nije on nikad
u grupi; uri poto daleko stanuje pa se zarana izdvoji od grupe kolske djece. Mrkalj i Rado se
zagledaju i namiguju jedan na drugog. Sad emo mi njega! kao da kau. Priteu tapove blie k
sebi, pilje oima u ledinu kuda vodi staza, a srca im tuku. Pretvorili se u pogled i utanjili dah.
A Vasika se pomoli. I nije sam. S jedne i s druge strane za ruke vodi Simana i Tomicu, male
bukvarce. Sitni i gotovo prirasli za zemlju, oni su se od neke zebnje i straha jedva vukli po putu.
uo se njihov isprekidan pla.

 Ne smijemo, ne smijemo! derali su se iz sveg glasa.

Ne bojte se, ja u vas prevesti govori im Vasika i tegli ih za ruke.
Rado i Mrkalj su se pogledali. Iznenadio ih taj pla. Virili su i dalje nepomini iza gloga. Sa
prutevima u rukama.
Kraj potoka su ona trojica zastali i poeli da se izuvaju.
Pla se utiao. Vasika je skinuo svoju torbu i ostavio je na ledinu. Uzeo je Tomiine stvari i
Tomicu za ruku i poveo ga preko vode. Ali, potok je kvasio Tomicu do pasa. Poeo je opet da
vie. Zato ga je odigao i stavio sebi na lea. Polako je zapinjao nogama za kamenice dok ga
nekako nije iznio na ledinu. Vratio se zatim po Simana. Njega je odmah digao na lea. Kad je i
njega spustio na travu, mahnuo im obojici rukom, a oni su krenuli onako bosi sa obuom ispod
pazuha, putem prema svome selu. A on se vratio preko vode. Sjeo je kraj potoka da se odmori.
Poeo je polako, ne urei se, da prti torbu na lea. Kao da eka nekog.
A Mrkalj i Rado leali su iza gloga. Ni jedan ni drugi nisu znali da izmahnu tapom. Zbunili
su se od neeg. Bili su bez rijei. Nisu se ponovo ni pogledali. Kao da ih je neko polio hladnom
vodom.
Vasika je polako pregazio potok. Mutna je voda klobuala svuda oko njega. A on je poeo da
neto glasno uzvikuje i da sokoli samog sebe.
Kad je bio sasvim daleko, Mrkalj i Rado su iznenada bez rijei, poeli da bacaju sa tapa
divljake put nebesa da bi zaboravili ono to nisu htjeli jedan drugom da kau. Bila je to
nenadana igra. Osjeali su se nekako lagani kao da su oblaci i da e ih vjetar ponijeti daleko
preko planina.

RUKA NA KOSI
Igrali smo se u bati nedaleko od Timkine kue. Ja, Seka i Timka. Pod velikom jabukom u
hladu. Svaka je bila ponijela svoju lutku. I lutke su bile uenice i sjedile su u klupi koju smo mi
napravili od sitnih granica. A mi sve tri jo nismo nikad sjele u klupu; jer jo nismo bile pole u
kolu. Ali ja sam tada bila uiteljica i uila lutke, pa onda je to bila Seka, i najzad Timka. Niko
nam nije smetao u igri. Pa ni vrapci koji su neto meu sobom razgovarali na jednoj visokoj grani
jabuke.
Ali kad se kroz ogradu iznenada uvukao crn rutav pas i poao prema nama, Timka je prva
vrisnula i poela da bjei.
Joj, mama draga! vikala je ona.
Majko moja! derala se i Seka.
I umalo i ja nisam poela, bjeei zajedno s njima, da dozivam majku. Ali sam zastala u pola
glasa. Jer ja nisam ni imala majku.
Tako svaki put kad bi me neto zaboljele ili kad bih se udarila o kamen ili drvo, samo bih

zajecala a ne bih majku spominjala kao druga djeca. to da dozivam kad je nema. Nee me uti.
Ili kad bi moje drugarice poele da se hvale i govore: meni je ovo majka kupila, ovo je meni
mama donijela, kazau mami, pitau mamu ja sam utala. Samo bih katkad rekla: A meni je ovo
nabavila tetka. Ne da se pohvalim, ve da im nekako kaem da prestanu o tome.
Majku sam malo, sasvim malo zapamtila. Miluje me, sjeam se, rukom po kosi i smije se. A
meni drago. I zapamtila sam onu njenu arenu haljinu. Voljela sam, znam, da potrim za njom i
uhvatim je rukom za tu haljinu. Vie se niega ne sjeam. Jednog dana je nekud otila i nije se
vratila. Otac mi je kasnije priao da je umrla u bolnici. Nisu preda mnom mnogo o njoj govorili.
Tetka, oeva sestra, dola je u nau kuu da se brine o nama i posakrivala sve mamine slike. Od
oca. Jer on je esto zagledao u te slike i oi su mu bile suzne.
Jednom sam je usnila. Kao plete mi kosu, a ruke joj meke. Pa me onda potegnu za pletenice i
kae: Pletenice do peta a djevojka do greda. Ja onda hou da je uhvatim rukama za arenu haljinu,
a nje nesta. Probudim se a ono drim rukom pokriva. I kroz prozor se vidi vedro nebo i na njemu
trepere zvijezde. Pa se rastuim i zovem: Tata! Tetka mi tiho apnu: Spavaj!
Sutradan im ispriam ta sam sanjala. Otac odmah izae nekud, a tetka poe da trlja rupcem
oi. Ja zautah. Vidjeh da nije trebalo da o tom govorim.
Tako je dolo vrijeme da poem u kolu. Uoi prvog dana nisam mogla da se smirim. Sa
Timkom i Sekom samo sam o tome razgovarala. One su opet rekle kako e ih mama povesti do
kole. Mene e tata kazala sam. I poeljela tog asa onu mekanu ruku na pletenicama.
Kad su nas uveli u uionicu uiteljica nas je porazmjetala u klupe. Sjedjela sam sa
Timkom pa mi je bilo obinije. Uiteljica je zatim pola od klupe do klupe i pitala nas: kako nam
je ime, kako nam je ime ocu i majci i ostaloj rodbini. Dola je i do mene. I kad me je zapitala kako
mi je ime majci, ja sam zautala.
Zar ne zna? pitala je ona i smijeila se.
Ja nemam majku odgovorila sam i gledala u klupu.
Dobro, dobro, duo rekla je ona i nastavila da druge pita. A ja tad nisam mogla da
podignem oi i pogledam drugu djecu. Samo kad sam ula da jo neka djeca kau da nemaju
majku, okrenula sam se da ih vidim. I ini mi se da su i ona pogledala mene i da smo se po
neemu razumjeli.
Tada je uiteljica sjela za sto i rekla nam kako treba da se vladamo u koli, kako da uvamo
stvari i sve drugo, i onda, smijeei se, kazala je jo:
A onoj djeci to nemaju majku, neka sam ja majka. Pa sve to ne bi nikom drugom kazali,
vi ete rei meni kao to biste rekli majci.
Ja sam to pamtila i nastojala da je nikad ne naljutim. Trudila sam se da to bolje uim. A kad
bismo deklamovali pjesmice o majci, ja bih tom prilikom gledala u nju i inilo mi se da mi se
smijei i da zna ta ja mislim.
A jednom kad smo ili u etnju, uiteljica je bila obukla arenu haljinu. Trali smo po livadi,
krili se po umi, pjevali. I ne znam ni sama kako, ja sam pristiui uiteljicu uhvatila je rukom za
tu haljinu. Ona me prvo malo udno pogledala i ja sam bojaljivo otpustila ruku. Njene oi su se
naglo provedrile, prigrlile me i pomilovale po kosi. Ruka joj je bila meka. Spopala me tuga. Tad

sam zagnjurila glavu u njezinu haljinu i tiho zajecala.

I otada uiteljica nije nikad zaboravila da me vie puta ne obie u klupi, da porazgovara sa
mnom, da mi ne pohvali zadau.
Ali kad smo poslije godinjeg raspusta poli u drugi razred, mjesto nae uiteljice u uionicu
je uao uitelj. Meni je zastao dah i srce ludo tuklo. Rekao je da e nas on uiti a da je uiteljica
otila u drugo mjesto. Nije mogla da doe da se oprosti, ali nas je sviju pozdravila. I onda je
upitao za mene. Ja sam se digla.
A tebi je, evo, poslala ovu knjigu, i rekla da je ne zaboravi. I uitelj je priao mojoj
klupi, stavio knjigu preda me, i pomilovao me po kosi.
Proplakala sam glasno. Uitelj se vratio, i ne znajui ta bi, ponovo stavio ruku na moju
glavu. I od tog mi je, ini mi se, bilo lake. Od te ruke na kosi.

DULE, UUTI!
Prolo je samo nekoliko kolskih dana, a ve Veja nema na svom mjestu. Uitelj propituje za
njega, a djeca iz Vejina sela kazuju da je tog jutra poao s njima i negdje zaostao. Napolju sunce,
zrelo voe i septembarski mirisi, pa ga to valjda odmamilo. Nije mu prva godina da ide u kolu,
zna red, ali, eto, opet ga nema.
Rano je poeo da izostaje govori uitelj i zapisuje neto u svoj dnevnik.
Jue je bio donio drvenu sablju priamo mi pa razmahivao njom i govorio nam da je on
glavom Starina Novak.
I time se za taj dan zavrio sav rozgovor o Veju, Meutim, ni sutra ga nije bilo. Sa djecom iz
Vejinog sela doao je i njegov otac. Sav uplaen i zabrinut ispriao je uitelju da je Vejo jue
otiao u kolu i da se jo nije vratio kui.
udno mi je to dijete govorio je on. Sve neto sam za sebe ko crvljiva ovca. Sam se
igra, sam razgovara sa sobom. Da nije kud otavrljao ili zaspao? Ima i zvjerki! A najstrae me
virova u rijeci. esto ode sam samcat i brka se tamo.
I uitelj se zabrinuo. Zatim je rekao Vejinu ocu da odmah ode u optinu i javi a da e on sa
djecom da pretrai umu i rijeku ne bi li ga gdje naao.
Onda je rekao manjoj djeci iz prvog i drugog razreda da e ostati u uionici, a nas malo
odraslije podijelio je na nekoliko grupa. Tako smo krenuli raznim pravcima prema Vejinu selu. Iz
njegova sela koli je vodilo vie puteljaka i preaca s obje strane rijeke. uma se bila skrkla
naokolo, i teko je bilo, osim kroz hrastik, zaci s puta dublje u nju.
U mojoj grupi bili su jo: Dule i Sajko. Dule za cijelo vrijeme naeg traganja nije uvukao
jezik u glavu. Stalno je brbljao o svemu i svaemu. Sajko se opet neprestano obazirao i trecao.
Bio je zeje naravi i od jednog unja privialo mu se, kao u prii, na stotine vukova.
Bilo je puno vedrine i na nebu i u virovima rijeke. Sunevi zraci ljuljukali su se po travi i

liu drvea. Sve je mirisalo zrelinom, a s vremene na vrijeme javljali su se razni glasovi ptica.
Zvidukali su kosovi, cvrkutale lastavice, gukali divlji golubovi a negdje visoko pod nebom
kliktao osamljeni orao.
S puteljka smo se polako sputali svakom viru na rijeci i zagledali se u njegovu modrinu. Sve
nam se inilo da se u svakom viru crni neto u dubini. I pomalo nas je jeza hvatala od tog. Da nije
Vejo to to se crni u vodi?
Utopljenik lei due vremena na dnu priao je Dule dok mu ne pukne srce. Onda ga
voda izbaci. A dok ga voda ne izbaci, kia u tom kraju stalno pada... Najmanje etrdeset dana.
Ta njegova pria nam je neugodna i hladna pa nam klobuanje i ubor matice uvrh i podnu
vira izgleda kao da neko ape ili se davi. I onda se brzo penjemo opet na put, a Sajko je uvijek
prvi. Kao da e vir poi uz estar za njim, uhvatiti ga za noge i povui na dno.
Stigli smo u hrastovu umu. Mladi vitki hrastovi pravili su zeleni ator iznad naih glava.
uli su se kucnji u dnu ume. To je una razbijala koru kljunom. Kraj nas bi iznenada zazujao
jelenjak i bljesnuo kao mali avion kroz suneve trake to su se probijale kroz lisnate kronje.
Ispod nogu nam je utalo staro prologodinje lie.
Dule se osmjehivao. I onda nas je upozorio:
U unju se obino sakriju gvoa kojima se hvata vuk ili lisica. Stavi se malo mesa, zapne
kljusa i pokrije liem. esto na ta gvoa natri i pas, i poslije hramlje i epa sa kraom nogom.
A jednom je, priaju, stari poljar Bejat nagazio na vuja gvoa i ona ga epala za nogu. Bila je
no. Dozivao on, i jaukao. Strah ga je bilo da odakle ne izbije vuk. A i noga mu je krvarila. Nije
mogao ni smjesta. Srea njegova, uo ga umar koji je tuda blizu sluajno naiao i otkaio ga.
Mogao je tako da doeka zoru. Dok ne stigne onaj to ih je zapeo. A on obino obilazi u zoru.
Mi poslije te prie siosmo na put. Sajko se zabrinuto zapita: A da nije i Vejo negdje
nagazio na tu klopku? Pa sad eka da mu neko izvadi nogu. Ili ga je naao vuk ili moda
medvjed... Zatim Sajko zauta kao da nije smio do kraja sve da kae.
Mirna pitoma uma postade nam odjednom neka vrsta zasjede iz koje vire bijele eljusti i
zelene kurjake oi. Poeli smo da galamimo. Da se tako ohrabrimo. Javili su nam se drugovi s
druge strane rijeke. Dozivi i odjeci su pretravali od brda do brda.
Puteljak se zatim provlaio izmeu visokih granatih bukava. Tu i tamo meu njima nalazio
se pokoji grab, klen, jasen i divlja kruka ispod koje su se bijeljeli popadali plodovi.
Eno Veja! zavikao je Dule i zasmijao se na sva usta. Pogledali smo navie kud je on bio
upro oima. Na bukvi se, izmeu grana, micala neka glava. Ali to nije bio Vejo ve vjeverica.
Neto je glodala zubima i veselo odmahivala kitnjastim repom. Pogledala nas je znatieljno kao
da se udi odakle mi tu, i kad smo se pomakli, poela da skae s grane na granu, s drveta na drvo,
i ubrzo nestala u dubini ume.
Pourimo, ujete, opet e Dule pod ove kruke sigurno svraa medvjed, pa ne bi bilo
pametno da nas on pone da ispituje tablicu mnoenja.
Sajko pobrza, a i ja. Sve mi se inilo da neto mumlja iza nas.
Moda se i Vejo popeo negdje na drvo ne prestaje Dule da melje jezikom. Tako i ja kad
sam jednom prevrnuo punu kablicu mlijeka, pobjegao sam da me majka ne iiba i popeo se u

oblinjoj umi na drvo. Sakrio se u lie, i cijeli dan sam sluao kako me dozivlju i trae. Prolazili
su ispod mene nekoliko puta, ali me nisu primijetili. A ja sam mislio: neka ih neka, samo nek me
trae... neu ja sii nikako. Ali kad je poelo da se mrai u umi se zaula neka piska i tapkanje, ja
sam se hitro spuzao niz grane i stablo i privukao se blizu kue. Kad nikog nije bilo na vratima ni
kraj ljestvica to su bile prislonjene prema tavanu, utrao sam na prstima i polako se popeo gore.
Odozgo sam, sa tavana, iz mraka gledao kako oni postavljaju veeru kraj ognjita na kome je
plamsala vatra.
Kad su poeli da jedu, majka je vie puta glasno uzdahnula i rekla: "Kud se samo djela ona
nesrea. Sve se bojim da mu se to ne dogodi". Otac je samo utao. A ja sam ozgo stalno gledao u
njihove kaike, i voda mi je ila na usta. Bio sam mrtav gladan. Isteui iju i gleda jui dolje u
njihovu veeru, nehotice sam oborio rukom neki sepet. Sepet se otkotrljao, preturio praznu kantu,
koja je zalupala. A oni: otac, majka i druga djeca zastali su sa zalogajima u ustima.
Sigurno je ona alovina rekao je otac. Naao je zatim svijeu, zapalio je, i polako s noge
na nogu, poao uz ljestvice.
Ja sam gore sjedio izmeu sepeta i kante kao izvan sebe.
Otac me je pogledao, nasmijao se i potegao za uho.
Silazi dolje, objeenjae!
Majka se rasplakala kad me vidjela, a druga djeca su se kikotala u sebi...
Ve smo se bili umorili od hoda i sjeli na jedan panj. Tek toliko da malo odahnemo. Sajko,
koji je uvijek neto prizirao i oslukivao, potegao je tad Dula za rukav da prestane sa svojom
priom.
Sluaj!
Mi smo zautali i napregli ui. U najblioj dolini, meu estarjem ulo se neko uborenje.
Neto kao apat. Sad jae, sad slabije. Pa to je vrelo, plaivice rekao je Dule, i svi smo se
nasmijali. Ti si sigurno pomislio da to medvjed mrmljajui ui napamet onu pjesmicu: Sra mota
je razboritu aku bojat se u mraku!
Zatim smo preli mostom od brvna preko rijeice koja ljeti gotovo presui. Samo u zaostalim
virovima obani ponekad love rukama i vrama ribu. Zagledali smo pod most da Vejo sluajno
nije pao sa uskih brvana ali nita. Nekoliko sitnih riba u oplialom viru pobjeglo je pod rakitu
koja je rasla iznad vode. Puteljak je dalje vodio izmeu povisoke i guste iprane ume kroz koju
se gotovo nije moglo proi. Zato smo se mi stalno drali puteljka.
Zautao je i Dule. Valjda se umorio od neprekidne prie. Sunce nas je ve gledalo visoko s
neba. Razmiljali smo o Veji. Je li iv ili nije. I u tom razmiljanju Sajko je odjednom preplaeno
odskoio. S puta pored nas otpuzala je zmija arka palacajui jezikom put nas. Bila se dopola
uvukla u grmlje kad sam ja pograbio kamen da je pokuam ubiti.
Ne diraj je sad, pobjei e ti poe opet Dule. A ako se zmija ne dotue nego pobjegne,
onda ona odnese ovjeku polovinu njegove snage kau.
A da nije Veja negdje pecnula pa sad lei u nesvijesti? rekoh ja.
Moda nastavi Dule. Ali jo gore ako je zaspao, a ona mu se uvukla u usta.
Zar moe da se uvue? upita Sajko s nevjericom.

 Kako da ne. Priaju razveza opet Dule u selu negdje gore iza planine, zaboravio sam
kako se zove, neki oban zaspao na ledini. I kad se probudio, stao je da se tui kako mu se u
trbuhu neto mie. Poeo je da uti i slabi. I jedna ena koja je posumnjala da bi to mogla biti
zmija kad je on zaspao stavila u blizini mlijeko na vatru da se kuha. I odjednom se zmija jer
zmije privlai miris kuhanog mlijeka pomolila na usta i izvukla se sva bijela. Pobijeljela u
elucu. Nije bila otrovna ve obina plavulja, a da je bila otrovna, izujedala bi ga, i bilo bi s njim
svreno.
Ama umukni ve jednom dreknuh ja na Dula. Ima li ti neto lijepo da ispria, ve sve
nekakve nevo lje i strahote. Kud samo poosmo s tobom?
Tako ti je to sve bilo, zdravlja mi. ta u? Ja ne umijem da izmiljam, a samo onaj koji to
zna, moe da ispria neto lijepo.
Onda pomislih: kako e Vejo da proe iv kraj svih tih opasnosti koje vrebaju sa svih strana.
Ako ga vir ne povue na dno, mogu da ga uhvate gvoa, da ga razdere vuk, umlati medvjed ili
ujede zmija.
A kad puteljak skrenu jednoj ogradi od obinog ljeskovog iblja, mi je preskoismo i
naosmo se na jednoj velikoj istini, okruenoj sa svih strana umom. Nasred tog proplanka
bijeljela se nova imlom pokrivena pojata. Iznad pojate prostirala se velika njiva, a ispod nje
livada po kojoj je ve poela da se zeleni i buja otava. I po njivi i po livadi rasle su pitome kruke
i jabuke. Neke ve rodile i dozrele, a neke tek okalemljene. Pourili smo da potraimo ispod njih
opale plodove ali ih je ve neko bio pokupio. A da uberemo i mlatimo s grane, nismo se usudili
jer smo mislili da nas neko gleda iza pojate.
Polako smo se pribliili pojati i odjednom zautali prislukujui. Oko pojate nije bilo nikog.
Tad smo otvorili gornja vrata kroz koja se ubacuje sjeno i slama, i Dule je zavirio unutra.
Kuku, neto se na sijenu smotalo crno! uzviknuo je i bre-bolje zatvorio vrata. Mi smo ga
pogledali sumnjiavo. Nismo mu vjerovali. Zato sam i ja odkrinuo vrata. I zaista, gore povisoko
na sijenu lealo je neto to se u sutonu nije moglo jasnije da vidi. I poelo je da se mie i uka.
Hitro sam pritvorio vrata. Gledali smo jedan drugog zagonetno i vano, a Sajko je ve bio
poizmakao, gotov da bjei.
Mie se proaptao sam.
Stajali smo tako as-dva dok se u staji nije zauo sitan, djeji kaalj.
Da nije Vejo? tiho je rekao Dule.
Moe biti. Zovi ga!
Vejooo!
uo se opet samo kaalj, nekako napregnut i namjeran.
On je sigurno zakljuio je Dule i otvorio vrata.
Izlazi napolje! dreknuo je zapovjedniki.
Na vratima se, pospanih oiju, sav od pljeve i sijena pomolio Vejo smjekajui se. U jednoj
ruci je drao torbu, a u drugoj drvenu sablju. Ba tog asa ulo se dozivanje djece na drugom putu
koji je prolazio s druge strane proplanka.
O hoooj! zazvao je Dule koliko ikad moe.

 E heeej! odgovorili su mu otud.

Evo ga, evooo! vikao je on dalje iz sveg grla.
I domalo poeli su da se pomaljaju na drugom putu, preskau ogradu i da se trei
pribliavaju pojati. Meu njima bio je i uitelj. Kad su svi stigli skupili smo se oko Veje kao oko
neke zvjerke koju nikad ranije nismo vidjeli. Samo se uitelj smjekao. Vidjelo se na njemu da mu
je drago to je Vejo tu. I to je iv.
A Vejo je stajao onako brljav i snuden u sredini kao na izlobi, jo uvijek drei drvenu
sablju u ruci.
Pa kad smo ga, djeco, nali idemo u kolu da ne dangubimo vie rekao je uitelj. Krenuli
smo svi u gomili. Samo je Vejo neodluno stajao na istom mjestu.
Hoemo li i njega povesti? upitao je neko uitelja.
Glavno je da smo ga nali da mu moemo ocu kazati gdje je. Jer on moda ima namjeru da
jo malo hajdukuje.
Nasmijali smo se i obazreli. Vejo je tad bacio daleko od sebe sablju i pourio da nas stigne.
Hajde, Starina Vejo, hajde! eka te Deli-ipka kod kue doviknuo mu je Dule.
Uitelj se namrgodio i stavio prst na usta: kao da nam je htio da kae: utite!
Razumjeli smo ga.

KROZ PLANINU KUI

Ovo to vam priam bilo je poodavno ima od tog vie godina.
No je ve bila odmakla kad je kamion zastao na cesti pa ni tamo ni amo. ofer je
pokuavao da neto popravi, ali uzalud. U kamionu je bilo nas desetak uenika raznih srednjih
kola, odraslih i manjih. Poli smo iz grada kui. Raspust je tada trajao oko desetak dana.
Bio sam uenik prvog razreda gimnazije prvi put daleko od kue, od majke, oca i sestara,
od jaganjaca i goveda, od livada i rijeke koju sam, istu tu, viao i u gradu, ali nije to bila ona plava
traka izmeu vrba, vesela, vijugava i nestana ve crna, duboka i strana, s vrtlozima meu
sivim peinama. Nije se mogla nigdje pregaziti kao u naem selu.
Pa kad sam taj dan sjeo u kamion, a to mi je bilo prvi put u ivotu, jer sam pjeke doao u
grad bio sam uzbuen da je sve oko mene izgledalo nekako ljepe i drae. inilo mi se svak
gleda u mene i misli: gle onog kako se vozi. U mojoj torbi ponio sam svoje knjige. Nisam
zaboravio da ponesem onu o ivotinjama i onu o biljkama koje su imale toliko lijepih i obojenih
slika. Radovao sam se unaprijed kako u djeci u selu da pokazujem te knjige i da im priam o
majmunima: o urlikavcu riem, impanzi afrikom, gorili gvinejskom, da nekom od njih viknem:
irafo jedna! a on ne zna ta sam mu kazao. Zatim da im pokaem divno naslikane ptice i
leptire, ribe i zmije i da im reem da se ona mala aba to je naslikana u staklenici kako se
penje uz male ljestve zove gatalinka zelena jer predvia kakvo e vrijeme biti.

Uz te knjige stavio sam u torbu i tri kifle, ute i savijene kao mjesec mojim sestrama na
dar. Takve kifle nam je obino donosio otac iz kasabe. Zvali smo ih "kolai", jer za druge kolae
mi nismo znali. Predvee kad bismo izvirivali na put koji je prelazio brdo vie sela da vidimo
hoe li izbiti otac majka bi mi rekla iznenada: "Eto ti kolaa na glavi!" Ja bih tad popipao, i ako
je ruka uhvatila blie elu, znai da je otac blizu. "Sad e" rekla bi majka i osmjehnula se.
I sad, eto, kamion nije mogao da krene. Hladna martovska no izvirivala je iz ume i s jedne
i s druge strane. Nebo je bilo vedro, puno zvijezda. Drhtali smo od hladnoe. U jarcima i
udolinama kraj puta bijelio se snijeg. To me je pomalo udilo jer u gradu je bilo sve olistalo i
procvjetale. Ja sam se jo pomalo i bojao. Otac mi je priao, kad sam u jesen prvi put ovuda
propjeaio i vidio na vie mjesta andarske patrole da se u toj umi esto kriju komite i da su
jednom i nekog generala napali i opljakali. A u toj umi ima, kau, dubokih peina, kilometrima
dugakih u koje se mogu sakriti. Tjeio sam se da su tu oni u umi samo ljeti dok je toplo, a zimi
su negdje kod jataka.
Hajdemo, djeco, do kasabe pjeice! uzviknu neko od odraslijih, iz viih razreda.
I mi krenusmo onako u gomili. A ofer osta da uva kamion. Ili smo dugo vremena, a uma
jednako gola, mrana. Samo su se uli koraci po cesti, pokoji na smijeh i apat, i kad koja nona
ptica krikne negdje u dubini ume. Niko nee da bude posljednji pa pritrava i uri se u prvi red.
Na svakoj okuci ceste neugodna tiina. Stabla su udna u noi. Izgledaju kao neki ogromni ljudi
koji su zastali rairenih ruku i umirili se da na neki znak s neba ili sa zemlje krenu i stre na
put. Kad e da nestane ova uma mislimo svi iako znamo da se ona protee do brda vie kasabe.
I kad smo ugledali ispod sebe varoicu, mjesec se bio pojavio. Preacem smo hitro silazili
niz brdo i poeli da galamimo. Neki su tiho zapjevali. Neto nam se provedrilo u dui. Na
mjeseini su izdaleka bjelasali: crkveni toranj, munara na damiji i sat-kula. Bilo je nekako kao na
slikama u prii. Moglo se, kad smo ve uli u uske ulice, vidjeti na kuli da je ve dva sata poslije
pola noi.
Na vratima starog hana, na kraj kasabe, lupali smo pozadugo. Neko se zakaljao unutra. Kroz
male prozore sa eljeznim ipkama pomolilo se svjetlo zapaljene lampe. I onda su se vrata
odkrinula.
Ko je? upitao je handija.
Mi, aci! odgovorilo nas je nekoliko uglas.
Moemo li malo prilei?
Hajde, ulazite! rekao je on. Da, ako se nekako zbijete jer vidim, puno vas je.
Uli smo unutra. Bilo je toplo i zaguljivo. Jo je gorjelo u zidnoj pei vie koje je stajala
polica sa posuem za kafu. A na "seiji" odignutom irokom podijumu leala su pri kraju dva,
tri ovjeka. Popeli smo se na tu "seiju" po kojoj su bile prostrte asure od raene slame i legli
jedan pored drugog mrtvi umorni. Zaspali smo kao zaklani.
Sutradan sam ostao sam. Svi su se oni moji drugovi potrpali u kola koja su ila dalje prema
njihovom mjestu. Domahivali su mi rukama. A ja sam morao da idem preko planine vie od
etrdeset kilometara. I to pjeice, a u planini je, kau, jo snijeg. Sam nisam mogao ni smio da
idem, a putnici su rijetki da se s njima udruim. Proplakao sam u hanu mislei da u morati da se

vratim natrag u grad. Handija me je tjeio. Rekao mi je da je jue bio pazarni dan i da je bilo
nekoliko ljudi iz mog kraja. Sigurno se jo nisu svi vratili. Treba da prohodam po ariji i da ih
potraim.
Posluao sam. Hodao sam tamo-amo ulicama i zagledao se u lica ljudi koji su imali odjeu
kakva se nosi u mom kraju. A ta lica bila su, na veliku moju muku, sve strana i nepoznata. Bio
sam izgubio svaku nadu i jedva sam se kretao ulicama od tuge i umora kad me neko iznenada
zazva po imenu. Preda mnom je bio jedan prijatelj moga oca iz naeg kraja. Glavu je bio omotao
alom pa sam ga jedva prepoznao.
Jesi li to poao kui?
Jesam, pa nikog nema, a sam ne smijem odgovorih.
A ti kreni s nama. Ovdje nema nikog od vaih, otili su jo jue. Samo smo ja i Tinjak.
Sjetio sam se tog Tinjaka. Bio je to najvii ovjek u naem kraju.
Ono nekoliko sati do tvog sela nastavi on moe i sam, vedrina je. Hajde, uzmi ako
ima stvari. Mi ovog asa kreemo.
Nisam se kolebao. ta u! Otiao sam u han, uzeo torbu i uzgred zavirio jesu li knjige i one
kifle unutra. Pristigao sam ih na malti. Nita nisam jeo tog jutra, i ve sam pomalo osjeao glad. A
imao sam nekoliko dinara, ali zaboravio sam da kupim hljeba.
Tinjak me onako s visine kao s nebesa pitao o svemu i svaemu, a ja sam mu priao dok mi
se nije osuilo grlo. Odmicao je on onim svojim ogromnim koracima. Uporedo uz njega koraao
je Dedija, prijatelj mog oca. A ja sam gotovo trkarao, jer trebalo je za vida stii kui.
Okolo su leala gola polja, pomalo zazelenjela. Vidjelo se da je snijeg tek nestao i ostavio tu i
tamo svoj mokar trag. Na njivama su seljaci izvozili na drvenim kolima ubre, istresali ga u
gomilice, i ono se puilo na suncu. Pa bi onda doletjela vraka, zaljuljala se na toj gomilici, zabola
kljun u nju, prhnula zatim do prvog hrasta, sjela na granu i zakretala.
Pa, veli, ti tako ui te velike kole otpoinjao bi Tinjak ponovo. I neka. Nek neko iz
naih krajeva, brate, dogura do neeg boljeg.
Na leima mu se ljuljukala torba i iz nje virila uinjena koa za opanke. Dedija je vie utao
i pokatkad dodao onako bez veze: jah... jah...
Noge su mi se ve bile ugrijale, koljena obuhvatila neka udna nemo, a neto kralo u
elucu. Bili smo ve preli polje, i napustivi cestu, poeli preacem da se penjemo prema planini.
Ja sam zaostao. Oni su me pomalo iekivali i pourivali.
De, pridodaj malo, mome! Treba pristizati sunce. Vidi gdje je!
A sunce se ve bilo popelo visoko na nebu. Sve ee su se oko nas bijeljeli ostaci snjenih
nanosa.
Ne pamati se ovoliki snijeg u planini kao ove zime ree Tinjak. Srea to je pomrzlo pa
se po povrini moe.
A meni su se pred oima ljuljale rascvjetale grane voaka u gradu iz koga sam jue poao. I
bilo mi je neobino.
Kad smo proli klisuru, nestalo je kopnine. kripao je snijeg pod nogama i bljetao na suncu
tako da je ovjek morao da zakrili oi rukama da bi mogao da gleda.

Zagazili smo u planinu. Telegrafski stubovi virili su negdje malo iz snijega, negdje su bili
potpuno zameteni, na mjestima ice su leale po snijegu kao da su pospale. Moglo se lijepo sjesti
na telegrafski stub i otpoinuti. Ali ni Tinjak ni Dedija nisu otpoivali. A ja sam ih jedva pristizao
iako su me pomalo ovaj velianstveni snijeg i ova sigurna povrina pod nogama zabavljali.
Gladan sam bio toliko da me spopadala neka hladnoa i nemo po cijelom tijelu.
Iz moje torbe mirisale su kifle. Nekoliko puta sam posegao rukom da uzmem bar jednu, ali
su mi se tog asa pred oima pojavila obradovana lica mojih sestara kad im pruim ove "kolae".
Da traim od svojih saputnika neto za jelo, nisam mogao od stida. To mi je izgledalo, ne znam
zato, kao da prosim.
Naokolo dokle oko dopire je bjelina, a gore plavo nebo kao ogroman ator. Bilo je toplo.
Nizali su se snjeni breuljci i doline, jedno za drugim. Nikad kraja. Po snijegu je bio utaban put,
nije se moglo u tom snjenom beskraju zalutati.
Idem i gledam u njihove torbe, pa poslije u svjetlucave snjene nanose kao da ih je neko
posuo kristalnim inuvama i to me podsjea na eer. Krijui da me ne vide ona dvojica,
sagnem se, zahvatim snijega i siem ga u ustima, a glad me tipa po unutrici. Kako u do kraja da
izdrim? mislim u sebi.
A kad se put izvukao izmeu dva breuljka, nalijevo se otvorila velika dolina niz koju se
sputao s ovog puta drugi put, jedva primjetan u snijegu.
Da sjednemo malo ree Didija da neto zaloimo, pa emo mi dolje, a ti produi. Ne
boj se nita. Ljepota je a put se zna. Eto te za nekoliko sati nad Boraku Valu.
Sjedoh na telegrafski stub prije nego to on dovri svoje rijei. Izmaglica mi orosi oi,
gotovo da proplaem. Dedija mi posta nekako drag i blizak kao najroeniji. Oni se spustie bez
snebivanja na snijeg.
Nikad ljepeg hljeba a bio je jemenica, ni sira, a torotan obini!
Kad su oni krenuli svojim putem niz snjenu dolinu, ja sam urno krenuo izmeu bijelih
breuljaka, sam samcat na snjenoj planini pod plavim nebom. Nigdje nita ivo. Ni ptice da
krikne iznad glave. I odjedanput spopade me tuga i strah. Pomislih: ako gladan vuk izbije na put
ta onda. I oi poee da oblijeu unaokolo. Pa kad odmakoh nekoliko, spazih u daljini neto crno
ukraj puta. Ba kao da ui pas ili vuk. Zastadoh i gotovo se rasplakah. Pogledah mie li se, a ono
crno stoji, ne kree. Nastavih put polako, nogu za nogom. Strepim od straha. I to se vie
zagledam, sve vie nazirem nauljene ui, isplaen jezik i ipruene ape. Srce tue kao da sam sat
budilnik stavio u njedra A sunce ve nagelo zapadu i sjene se pojavljuju ispod snjenih breuljaka. Kad u da stignem. Bojim se da me ne uhvati no.
A ono crno iznenada dobi drukiji oblik i odahnuh. Bio je to visok panj koji je provirivao
iz snijega. Potrao sam da nadoknadim vrijeme. Ponegdje su telegrafski stubovi jo nestajali u
snijegu, a ponegdje na razmetenom mjestu virili dopola otkriveni.
Kad sam stigao u jednu poiroku dolinu posred koje se oduila utabana prtina, oi su traile u
daljini poznati kraj, ali sve je bilo isto. Na samom putu neto se pomaklo crno. Dah mi je opet
zastao i hod se usporio. Jer sad se zaista neto pokrenulo. Pogledao sam ponovo s nadnesenom
rukom nad oi i uinilo mi se da se iz snijega neto dimi. Protrljao sam oi da odagnam tu

obmanu, ali nita: dim sitan, lagan kao da neko pui, izlazio je iz male udoline nasred puta. Padoe
mi na pamet prie u koje ja nikad nisam povjerovao: patuljci u kuici pod snijegom, put u neko
podzemlje kao iz "Hiljadu i jedne noi". Ali dim me je tjeio. Ono to se micalo uz dim manje me
je plailo od onog crnog to je bilo nepomino. I opet se na putu iz one udolice neto pomae.
Opazih prvo ubaru, pa onda glavu. Bio je to ovjek. Puio je. Vidjelo se po dimu koji je izbijao iz
usta.
Kad sam priao blizu, ovjek me pogledao u udu. Onako jo malen, sam u ovoj planinskoj
pustoi mislio je. A ja sam opet radoznalo poto sam ga pozdravio glasno, zavirio u jamu u
dnu koje je leao vo, velikih svrdlastih rogova. Pred njim naramak sijena koje je polako vakao.
Ispod lea vola protureno sijeno.
iji si ti, mali... i otkud u ovo vrijeme i sam?
Kazah mu sve.
Aha, znam ti ja oca. A ja, evo, s mojim Ilijom potjerao vola po povrici, ponio mu u vrei
malo sijena, ali ne lezi vrae, evo na ovom mjestu popusti snijeg i vo zamae u dubinu. Jedva smo
ga otkopali rukama. Ali nikako da ga izvuemo. Sad ekam Iliju. Otiao je put Slivalja da donese
konopac i da zovne nekog pa ga jo nema. Glavno je da vo nije slomio nogu. I da ne zanoimo.
U meni se neto ponovo oslobodi, ojunai me. Mislio sam samo kako u da priam
drugovima u gradu o ovome. Gledae me zavidno. Ali ono o panju neu im rei.
Idi ti, sokole, kae mi on samo ovim putem. Vidi ono brdo, pa iza njega jo jedno, a
tree je Panos... zna ga.
Iao sam, a snijegu i putu nikad kraja. Brdo do brda, bijela i sjajna, daleko kad se ide, a ini
se da jedno drugom klei iza lea.
I kad je poeo da tana snijeg, pred sobom sam poznao brdo Panos. Zatim su poele da se
pojavljuju ume i onda kopnine u prisojima. Poto sam se popeo na brdo, spazio sam u daljini
planinske vrhove koje sam toliko poznavao, sanjao ih u snu, i crtao. I oni su bili bijeli kao od sira.
A na ljudima se ogledalo sunce koje se ve bilo pribliilo zapadu gotovo da zae.
Kroz selo na brdu proao sam brzo kaljavim i razglibanim putem. Psi, vezani na lancu, lajali
su, a ja sam gledao preda se da se ne uvalim u lokve. Samo ponegdje u jarugama bilo je jo
snijega. Kad put izbije vie velikog kamena koji se vidi iz mog sela, otvorie se ogromna dolina
okiena umama, njivama, livadama i sjenokosima i dolje uz rijeku kue.
Eno, eno uzviknuo sam glasno kad sam stigao na to mjesto. Nigdje snijega, sve isto u
suncu. Livade ve zelene, a rakite niz luke dobile proljetnu boju... Pogled sam zadrao na kui
pokrivenoj ploom to je provirivala kroz grane velikog klena na raskru. Crveni krovovi na
koli i drugim dravnim zgradama, munara na damiji, crkveni toranj sa zvonom i rijeka kao
izgubljena plava traka sve je izgledalo veselo i raspjevano. inilo mi se da neko ispred kue pod
ploom hoda u crvenkastim haljinama s bijelom amijom na glavi. Majka! Koraci su mi postali
dui, a kamenje se kotrljalo ispod nogu, koje su podrhtavale od umora.
Sunce se ve bilo privuklo zalasku.
U selu pod brdom zagledali su se u mene i poznali me. Jedna ena, to je bila ona
razgovorljiva Saja, uzviknula je radosno i potrala prije mene prijekim putem prema mojoj kui

da obraduje majku. A ja sam zavirio u svaki grm, u svako stablo. Kao da ih pitam: poznaju li me.
Potoi niz livadu kojom sam krenuo da prije stignem veselo je uborio kao i onda kad sam s
drugovima na njemu pravio mlinove. Pored susjedove kue proao sam utke, gotovo na prstima
da me ko ne zadri. Jer zvala me je kua pod ploom. Susreo sam Saju. Ve se vraala. Nosila je u
ruci novu vezenu maramu. Majka ju je darivala. Nasmijala se na mene kao da je time rekla: E, nek
si ba doao.
I domalo na dvorinim vratima pograbio sam majinu ruku, a neto me pokapalo po licu. To
se majka rasplakala od radosti. Na vratima su se pomolila lica sestara, radoznala i nasmijana.
Sjedio sam poslije u sobi i jeo, i priao, priao bez kraja. Gotovo sva djeca iz susjedstva
uala su uokolo i gledala me. Sestre su drale u ruci kifle. ao im je bilo da ih odmah pojedu. I
kad sam pomenuo da sam se prvo vozio autom, oni su se svi zagledali i podsmjehnuli se:
uj ga kako govori... auto!
Jer smijali su se kako to ja ne kaem kao i oni tonobil. Ali ja sam se upravo spremao da im
kaem da su irafe, a na vrata se pomolio otac. Iao je po drva. Njegova uljevita ruka koju sam
poljubio mirisala je umom.
Kako si mi, sinino? rekao je.
A ja nisam mogao od uzbuenja i stida da odgovorim. Jer to me je on prvi put ba kao
velikog upitao kako sam.

... I NA STAZAMA DJETINJSTVA

GARONJA
Nije svaki vo miran da ga moe bez bojazni uhvatiti za rogove. Naroito nije onaj koji hoe
da ubode. Taj je opasan i nije se zgodno s njime sresti negdje na uskom putu. Nee ti ni pozdrave
da primi, nego uvrsti noge, ukoi i zategne vrat i glavu, a ti ako ba nisi rad da te poduhvati
rogovima, gubi se to prije.
Tako je u naem selu bio u starog Memia vo Garonja, strah i trepet ne samo za djecu nego i
za odrasle. Nije to bio vo kao neki drugi koji se samo ukoi i kao da prijeti, pa onda opet mirno
pase, ve im opazi ovjeka, enu ili dijete, pone da bui i tri. Svak mu se sklanja s puta i bjei,
a on onako mrk, sjajne dlake, krupnih oiju stoji kooperno kao da nekoga ika, pa nastavi da
bue i kopa nogama zemlju.

Mi smo se zato svaki dan propitivali na koju su stranu otila Memiova goveda, pa naa
gonimo na drugi kraj. Nismo voljeli da se utrkujemo s tim crnim objeenjakom, jer ako ga
iznenada ugledamo, a mjesto je nezgodno, noge nam postanu sitne i neki udan strah prikuje ih za
zemlju, i kad trimo, ini nam se da ne odmiemo s jednog mjesta.
Tuili smo se i Memiu, propitivali ga zato Garonja bode i kako to da ga ne proda. A stari
Memi se tad osmjehuje kao da je ponosan na tog svog ukoljicu, pa nam nekako s prijekorom
kae:
E, nek vam, beli, iskaia akire. Djeca su njega i nauila da bode. Jo dok je bio tele, evo
ovoliki, i dok su ga svrbjeli rogovi, djeca su se sama, bola s njime. Poslije mu bukali i draili ga.
Bu danas, bu sutra, i evo vam sada, he... To mu je mana, znam ja, ali onako, ako emo pravo
besjediti, vrijedi ko neka druga dva vola.
A mi i dalje, ta emo, nego kad ujemo njegovu riku, zaglavimo u potoke i u propuste ispod
ceste ili legnemo u udolice kakvog oblinjeg breuljka, pa niti se ko od nas tie ni mie. Jer
rogovi su u Garonje podvijeni i otri, a vrat podebeo. Bolje je ne imati s njim posla.
Meutim, jednog ljetnog dana sreo nas je on sasvim iznenada. Evo kako je to bilo:
Sunce je utanjilo virove u rjeici koja je tekla podno seoskih ispasita. Nas trojica: ja,
kembo i Medo to su im bili nadimci gotovo cijeli dan smo brkali i gazili po tim virovima i
rukama lovili pastrmke ispod ila i kamenja. U zgusnutoj rakitovini oko rjeice obino su
plandovala goveda. Provlaili smo se uskim puteljcima ispod granja i razmiui ga rukama,
osjeali gorak miris rakitovine. Bilo nam je ve dojadilo zavlaenje ruku ispod kamenja sve u nadi
da emo prihvatiti koju ribu za krge. Nismo imali sree. Jedino je kembo, epurei se kao
puran, nosio na ravastoj grani rakite nataknutu pastrmku koliko pedalj dugaku i prepirao se s
Medom:
Ti kae da si izvukao zmiju? pitao je Medu.
Jesam, majke mi. Pipam ja ispod kamena, a neto glatko pod rukom. Evo je, velim, i
izvuem, a ono vodena zmija to ribe guta. Vrisnem i zavitlam ih, uti, ne pitaj!
uje li ga, a kladio bih se da je to bila obina ila, pa mu se u strahu priinila zmija
prebacuje kembo.
Vjerovo ti ili ne vjerovo, tako je to bilo, majke mi.
U razgovoru smo ve izbili iz estara i prolazili kraj vrba koje su povisoko dizale svoje
bjelkaste kronje. Ispod njih su leali nanosi finog sitnog pijeska koji je voda zimus nanijela.
Negdje je podaleko u donjim rakitima kuckalo zvono, a sunce peklo i zaudarala abokreina iz
presuene vode.
Iznenada nam je volovska rika preprijeila put. Garonja je stajao na nekoliko koraka ispred
nas, potkoena vrata, i otrih rogova. A mi smo se za tren, koliko bi rukom o ruku udario kako
je to tad bilo, sad vam ne bih umio da objasnim jedan preko drugog izverali kao bez due na
najbliu vrbu, a koljena su nam drhtala od umora i straha.
Na pijesku se bljeskala kembina pastrmka. Bacio je, jer nije mu bilo do nje.
Garonja je tad doao pod nau vrbu ije je stablo bilo dosta debelo pri dnu, a grane rasle u
irinu. Odigao je glavu, pogledao nas i poeo da rie. vrsto priljubljeni uz grane, vikali smo na

njega, lomili prutove i bacali, ali on je samo otresao glavom i poeo da kopa nogama i rogovima
po pijesku. Praina se dizala ispod njega i padala po liu i po nama. Repom je omahivao oko
sebe. Nikad ga prije iz vee blizine nismo vidjeli kao sada. Izgledao nam je straan.
Sjedjeli smo na granama dugo. Tu su nam asovi izgledali kao godine.
Garonja jednako stoji pod nama kao da ne misli da se ikad krene, nego se s vremena na
vrijeme oee o vrbu, uzmahuje repom i brani od muha.
Zau se najposlije ukanje i lomljava kroz rakite. Mi odahnusmo. Neko ide. I taman da
dozovemo i upozorimo da se priuva, a iz rakite izbi arovina, velik kao june, i krenu ispod vrbe.
Nasmijasmo se vie od muke nego to nam je bilo do smijanja. arov u na razgovor, pogleda
nas kao da se udi, lanu dva-tri puta i onda zabode nos u zemlju, pronjuka, pa dohvati kembinu
ribu u zube i odjuri niz rjeicu.
Ode ti, kembo, lovina uzviknu Medo, pa se podie da promijeni granu i nekako se
izgubi te koliko je dug i irok tresnu pod vrbu, u pijesak.
Rije nam se zaveza od iznenaenja, i sve gledamo bez daha ta e sada biti.
Medo se brzo die blijed i prestraen. Garonja se ve prema njemu ukoio, poprijeen ispod
vrbe, gotov da nasrne i da ga pomiluje rogovima. Medo se dosjeti pa se pribi s druge strane
vrbovog stabla, a mi poesmo galamiti i bacati granje:
uvile, vuk te izio!
Garonja oblijee oko vrbe kao da igra kolo, a Medo se sve vie pribija uz drvo da ga Garonja
na zakai. Bjeei plae i dere se iz sveg glasa.
Aj, kuku meni jadnom!
Ko zna kad bi se i kako bi se to obigravanje oko vrbe svrilo da se taj as ozdo uz vodu ne
pomoli medast bik, visok i skladan kao planina, i poe da megdandijski bue i prkosi. Garonja se
odazva, ostavi Medu i vrbu i krenu u susret protivniku. I domalo oni zaparae nogama ledinu,
zakoie vratove i grunue se rogovima.
Ne gubei ni asa, mi se spustismo s vrbe, uhvatismo Medu za ruke, jer on je bio malaksao i
onemoao, i za nekoliko asaka bili smo na malom strmom breuljku iznad vrbika. Tu smo zastali
i okrenuli se, a Garonja se jo nosio sa bikom. Bi nam drago kad vidjesmo da ga je bik poduhvatio
i da ga mota po pjeskovitoj ledini i ne da mu da zapne nogama. I kad Garonja posrnu i poe da
bjei, a bik ga zapara rogom uz trbuh, mi od radosti zadoligasmo udarajui palcem po grlu:
Dele, dega, delelega, bik Garonji priporio, trbuhe mu raskrojio, dele, dega, delelega!
Ali ne znajui kud je Garonja krenuo, pourismo da se izmaknemo odavde i da se to prije
sklonimo s njegovih oiju, za svaki sluaj.

LOV NA MED
Moj prvi susjed i kolski drug Alija imao je pelinjak i u njemu nekoliko ulita, obinih

dubina, kako ih zovu u mom selu, napravljenih od upljih grabovih stabala. Ulita su stajala
odmah uz kuu, obinu seosku imlaru, kraj velike granate jabuke senabije. Pod svakim je bila po
jedna velika kamena ploa.
Kad bismo se mi djeca sakupili pod jabukom da se u hladu poigramo piljaka, ulo se veselo
zujanje pela. Ba kao da je neko u zraku razapeo nevidljive ice pa ih prstima dira. Kroz letala
sukljale su pele put sunanog neba, tamo u umu, na livade i polja, a druge su se ve vraale s
pae, okiene sitnim utim ploicama peludi. Podnu pelinjaka mirisao je na pripeci ogolot, ili
kako su ga kod nas zvali pelinja ljubica.
Mnogi od nas nije smio da proe ispred ulita jer se bojao pela. Jedino se Alija nije nimalo
plaio. On je zajedno sa svojom majkom i starijim sestrama oca vie nije imao ikao pele za
vrijeme rojenja, skidao ih sa grana, trljao pelinjom ljubicom ulita da namami roj, dozivao
uobiajenom popjevkom i rano zorom posebnim savijenim noem vadio satove s medom.
Priao nam je jedanput: "Kad se roj digne, treba tada skinuti akire i kroz nogavicu
progledati u visinu za pelama pa e roj odmah da se spusti".
Vjerovali smo mu sve. Ali jednog dana ova njegova pria o nogavici nam je otvorila oi i
pokolebala nas u naim djetinjim vjerovanjima.
Tog dana bio je neki praznik. Pred seoskom kavanom sjedili su ljudi. Negdje oko podne
otkinuo se roj iz Alijina uljenika i kao mali siv oblak zaplovi put neba. Za njim je trao Alija i
zvao:
"Sjedi mati medena u kuicu majka!"
Kao bez due, zadihan i znojan, poskakivao je i gledao za rojem. Neko mu je ispred kavane,
smijui se, doviknuo:
Pogledaj ih, bolan, kroz nogavicu!
Trei i dalje preko ledine prema rijeci, Alija je istovremeno skidao akire i ostao u bijelim
beznim gaama. Zastajkivao je s vremena na vrijeme i kroz nogavicu durbinio put nebesa. Ljudi
su se pred kavanom grohotom smijali. Aliji nije nita pomoglo. Roj je pobjegao s onu stranu
rijeke, negdje u umu, a Alija se vratio umoran sa akirama preko ramena.
Ali ono to u da vam ispriam o Aliji i pelama dogodilo se malo kasnije. Sjedjeli smo pod
jabukom i oslukivali zujanje pela i Alijinu priu da pele treba traiti u upljem drvetu ili peini.
Ispriao nam je tad kako iznad Skakavca u kamenom otvoru to vodi u razgranatu nepristupanu
peinu ima nekoliko rojeva. Niko ne moe da se uzvere uz strmu, glatku liticu. Jedino to se vidi
odozdo to je gust oblak pela to ulijeu i izlijeu kroz kameni otvor, i, ljeti, za vrijeme vruih
dana, kako niz kamen kaplje rastopljen med.
A u drvetu je lako nai pele. Treba kae on samo u umi nai vrelo gdje pele padaju
na vodu, i pri zalasku sunca, jer je tad najlake, pratiti kud lete, pa krenuti u tom pravcu. Pele
nikad ne idu daleko na vodu.
Kad nam je to ispriao, mi smo svi, a bilo nas je petoro-estoro djece, zagrajali da idemo u
Hraniie, u umu, da potraimo pele. Alija je pristao.
Krenuli smo tog dana predvee putem preko mosta na rijeci i zali u umu. Sunce je
naginjalo brdu. Jedan za drugim, probijali smo se kroz estar, obilazili jaruge, panjeve, i rukama

razmicali grane da proemo. Mali Salkan nas je jedva sustizao. A kad smo najzad izbili do prvog
vrela. Alija je zastao i osmjehnuo se.
Tu emo da pogledamo! ree on.
Mi se okupismo. Ispod jednog mahovinom pokrivenog kamena uborilo je vrelo zasuto
suhim liem koje je plivalo po vodi. Podnu vrela stvorile su se brojne lokve od utabanih papaka i
kopita. Stoka je tu dolazila i pila vodu.
Oi nam se rairie. Traili smo paljivo da li je tu, negdje pri kraju, u ovlaenoj zemlji uz
vodu sjela koja ua. Naa radost je bila velika. Na mokroj zemlji bilo je prilijepljeno vie pela
koje su pile vodu i onda, iznad oblinje bukve, kroz ukoene sunane zrake, jedna po jedna letjele
prema oblinjoj strmini na kojoj se vidjelo vie stabala starih dubova. Alija opet progovori:
Dobro je. Pogledajte u kom pravcu lete!
Pratili smo napregnutim oima let pela sa vrela. Kroz sunane zrake izlomljene granama
drvea bljesnula bi tu i tamo srebrnasto pokoja taka. Jasno se vidjelo kuda pele odlaze: negdje
tamo u neko stablo na oblinjoj strani prema nama.
Uputili smo se u tom pravcu nekako urnije i oduevljenije. Skakali smo kroz iblje i paprat,
Ispred nogu su bjeali guteri, a preplaene ptice izlijetale iz grmlja. Znoj je tekao s lica. Svi smo
vikali, dozivali se, dok najposlije nije Alija radosno uzviknuo:
Heej, evo ih! Pogledajte!
Na visini od neka dva metra ispod jedne kitnjaste grane ulijetale su pele kroz mali otvor u
jedan grbav dub. Sa svih strana ulo se zujanje. Vraale su se s pae.
Alija izvadi iza pasa kratak foanski no i poe zarezivati stablo u kome su se nalazile pele.
Ovako kae nam on treba zatesati biljeg i oznaiti da su pele naene. Ko god vidi da je
obiljeeno, zna da ih je ve neko prisvojio, i ne dira ih. Vratili smo se kui radosni i oduevljeni.
Usput smo se dogovorili da nikom ni rijei ne kaemo o tome. Odluili smo da sutra navee
posijeemo "pelu", kako se to obino kod nas kae.
Sigurno je to neka "baba", starija pela mislili smo u sebi i po izbeenoj grbi na dubu
nadali se da emo nai dosta meda.
Sutradan smo pod jabukom govorili samo o tome kako emo u suton da krenemo ti Hranie
po med. Jedva smo doekali da sunce prie brdu i da pone mrak da kulja.
Sakupili smo se u omeini kraj potoka pod selom. Svak je nosio poneki sud. Neko kotli,
neko au, neko lonac. Alija je ponio testeru, sjekiru i suhe gubine da potkadi pele.
Bojali smo se da nas ko ne opazi. Zato i nismo krenuli preko mosta, nego pravo preko rijeke.
Vee je bilo toplo, nebo vedro i mjesec u svojoj prvoj etvrti ve je obasjavao zemlju.
Noge su tapkale niz pijesak i ulo se kako zveke sue u rukama. Izuli smo se na obali i
zagazili u vodu. Tu, na gazu, rijeka je razlivena i plitka da jedva dopire do vie koljena. Ribe su se
bacale za muicama. Slika mjeseca i neba ljuljala se u rijeci. utali smo i bojaljivo se ogledali da
otkud ne izbije umar, jer trebalo je posjei stablo, a to se smije samo onda kad umar udari svoj
eki sa zelenom bojom.
Kad smo zali u umu, bilo nam je lake. Odahnuli smo. uma se smirivala. Ptice su ve
sjedile po granama i u dupljama drvea. Noni leptiri su kruili iznad grmlja. Javljali su se i popci.

Meu sobom smo se tiho doaptavali. Pokatkad se ulo zveckanje kotlia i stenjanje malog
Salkana, koji je ponekad zaostajao i poslije nas pristizao. Kad smo doli do obiljeenog stabla,
obuzela nas je neka udna uurbanost. Propinjali smo se jedan po jedan uz deblo i prislanjali uho
uz koru. Unutra su pjevuckale pele.
Poelo je testeranje. Znojili smo se vukui testeru tamo ispod onog proirenja u kome je bila
upljina. Mijenjali smo se. Kapalo je s ela. inilo nam se da to testeranje traje vjeno. Toliko
nam se urilo da obliemo prste. Pa kad je dub zapucketao, razmakusmo se, a on se sruio i
naslonio granama na trnje ispod njega. Ukazala se upljina. Pritrali smo i zavirili. Crnilo se neto
dublje unutra.
Alija je kresnuo ibicom, zapalio suvu gubinu i stavio je unutra pri dnu upljine. Zujanje je
postalo jae i nemirnije. Vidjelo se pri mjesecu kako pele izviru gore kroz otvor. I domalo, crna
grudva pela, cijeli roj se nagomilao na grani vie otvora.
Poto Alija ponovo ibicom zapali cjepku lua, nae se glave zgomilae na otvor kuda smo
dub prerezali.
Zgledali smo se. Kao da nas je neko polio hladnom vodom. Unutra se vidio samo jedan mali
sat bijelog voska. Nita vie. Roj je bio mlad, tek se tu uselio.
Iiii... otegnu Alija, a mi se svi nasmijasmo.
Podmetnite kotlove ree neko od nas nek nacuri! Opet smijeh.
Vratili smo se kui pokunjeni. Bila je ve poodmakla no. Preli smo preko mosta, ispod
koga je umjela rijeka i bjelasala se na mjeseini.
Izdaleka su jo mirkala svjetla kroz prozore kua u selu. A ta je bilo kad smo tako kasno
stigli kuama, o tome da ne govorimo. Bolje je.
Saznala ostala djeca o naem neuspjelom lovu na med i poela da nam se rugaju: Zuc-zuc!
A umar ika Ilija nam stalno prijeti prstom izdaleka, kao da kae: Platiete vi meni.

SRDAN I BJELKA
Naokolo snijeg, ispresijecan prtinama, a u sredini visoravni zaselak; nekoliko kua i staja, i u
ogradi dva-tri plasta sijena. U jednoj od tih kua, nekako osamljenoj i smjetenoj izmeu dva
breuljka, na ognjitu gori vatra. A kraj ognjita na slamnjai pod vunenim ebetom lei ena.
Bolesna je, pa joj je lice blijedo i oi vatrene. Popridigne se esto, pogleda prema vratima i
plaljivo zovne:
Bjelka, Srdane! ta radite?
Evo nas, evo, mama! uju se sitni i meki glasovi, spolja. Igramo se.
Ozepete, ujete li? priprijeti bolesnica, i onda za sebe doda: Jo im nema oca iz
mlina. Ko zna kad e!
A napolju pred vratima stoji mala Bjelka i njen neto stariji brat Srdan i doaptavaju se.

Tiina je, svijeu da upali pa da se ne utrne, ali je nebo neobino kao da ga je neko prebojio
mastilom. U ruci Srdanovoj lonac sa poklopcem.
Strina Saja ima turije, znam ja. Od kruaka javorki i vrbanjki. U njihovom selu ima
vonjak. A majka stalno govori ocu: Eh, da mi je turije od kruaka! To joj gori drob, znam ja.
Evo lonca. Hoe li ti sa mnom, Bjelka? Da mama ne zna i da je obraujemo, a?
Hou... samo ako nema vukova. Strah bi me bilo od njih...
Ne budali, odakle vukovi?! To je sat hoda odavde preko Golog brda, zna. S vrha se vidi
strinino selo. Vratiemo se prije nego otac sa psom Brnjom doe iz mlina.
I njih dvoje krenue prtinom polako, jer noge su na snijegu nekako krae. Lonac se njie u
Srdanovoj ozebloj ruci. Zna on put. esto je tuda prolazio, ali sad je nekako pusto i ledeno. Snijeg
se na sve strane svjetluca kao eer.
Bjelka ga jedva sustie i stalno propituje: Hoemo li uskoro stii?
Idu oni tako, idu, a nebo sve mutnije. Spustilo se na brdo pa mijenja boju kao preplaeno
dijete. I najednom podie se bijeli oblai sa povrine. Pojavi se prvi kovitlac snjene praine.
Zazvida vjetar i prvi put obigra oko njih, a hladnoa ih utinu za lice. Onda poe iznenada da
vihori snijeg i da se seli s brda na brdo.
Bjelka zadrhta i proplaka. Srdan se uplai. Zna on ta je meava, a naroito na Golom brdu.
Tu je ona zamela nekoliko ljudi. Priali su mu. Jo je daleko brdo, a s onu stranu mora da je tie,
zavjetrina je. Obazre se, a sela ve nigdje. Vitlalo je izmeu neba i zemlje. Srdan se predomisli.
Strah ga prisili da neto uini.
Nedaleko prtine, pri strani su ostaci nekadanje ume. Desetak velikih starih bukava. I meu
njima jedna povisoka, iroka i uplja, s otvorom kroz koji se moe uvui. Unutra uz izboine i
vorove, kao uz ljestvice, obani se esto penju do gornjeg otvora koji poput kakvog prozora
gleda u daljinu.
On prihvati sestru za ruku, skrenu s prtine i zagazi u snijeg, koji ih je donekle drao na
povrini. Propadali su samo do lanaka. Meava jaue i mete, a njih dvoje se pedalj po pedalj
primiu bukviku. Dah im je sve krai, a po obrvama i kosi uhvatilo se inje
Bjelkine ruke ve obamrle, suze joj se mrznu. Ne moe ni da jeca. Ne da joj vjetar. Zatvorio
joj usta. inilo se da su bukve tako blizu, a sad kao da odmiu. I Srdan zatvori oi, vre stisnu
ruku Bjelkinu i tako nasumce upravi hod prema bukvama. U drugoj je ruci pridravao lonac. Kad
je ugledao crni otvor bukve, na dva koraka pred sobom, oivio je. Uvukao je, gotovo unio, sestru
unutra.
Sad je trebalo uz neravnine i vorove u unutranjosti upljine popeti se povisoko i smjestiti
se kao na neko sjedalo blizu gornjeg otvora.
Polako, drei Bjelku za ruku, pentrao se vukui je od vora do vora navie. Bjelka je
stenjala i nije nita govorila.
Kao da je zanijemjela. Kad ju je dovukao i posadio u udubljenje, u kome se moglo da sjedi,
Bjelka se naslonila na njegovo krilo i odmah zaspa kao da je uz ognjite.
Srdan se pokunjio i rastuio. Poeo je tiho da plae. Kapci su mu se sklapali, ali on je silom
rastvarao oi da ne zaspi. Strah ga je bilo da se u snu ne strovali ili ne smrzne. Podigao bi se malo

do otvora i provirivao. Napolju se vidio samo vrtlog od snijega.

Zvidue neto u granju. Cvili bukva kao u klijetima, a neka uplaena ptica krii negdje u
blizini. Bjelka spava zgrena kao u gnijezdu.
Srdan se poboja za nju da se ne smrzne. Prigrli je i poe da joj due u prste na rukama. Ona
se samo promekolji, ali ne otvori oi. Srdan opet pogleda napolje kroz otvor, a tamo jo uvijek
zaljuljana pjenuava bjelina kao vir to se okree u rijeci. A dolje pod njim, njegov lonac i nita
vie.
Teko mu je. Umor mu muti oi. On se opire rukama i nogama. Namjeta se. Bjelka dihue i
u snu ape. Srdan se zagleda preda se, a grane kao da se svaaju iznad njega. I odjednom pred
njima je rijeka, plava nemirna. On se svlai, skae u maticu i pliva. Voda je hladna i duboka, a na
viru lonac, njegov lonac s poklopcem, okree se i vrti. A s druge strane, iz rakita, njihov Brnjo
laje, laje i skii kao da mu neko ivu kou dere s lea. Njegovo je lajanje toliko glasno da para ui.
I Srdan otvori oi, prene se i zagleda. Jo je vidio. Bjelka se prikuplja, a njegove ruke su kao
ledenice.
A lajanje ne prestaje. Negdje tu, u blizini kao da se nadmee sa zvidukom vjetra. Srdan se s
naporom izdie da pogleda a tijelo mu ukoeno i trnci mu prolaze kroz kou. Oko bukve je
oblijetao pas, sigurno Brnjo, i lajao pomamno. Srdan oivje i doe sebi. Pa to je Brnjo nanjuio
njihov trag. Htjede da ga vabne, da mu se javi, ali glas nije izlazio iz grla kao da se zaledio.
Pogleda jo jednom. Izdaleka, kroz snjene oblake pomicale su se neke crne mrlje. Vukovi ili
ljudi? Srdan pomisli: moda otac. Brnjo ga doveo. I opet se zagleda, zagleda, a rijeka plava tee i
pjenua, i na viru njegov lonac vrti se kao igra. S druge strane stoji Bjelka i doziva ga:
Srdane, Srdane, zove te majka da ti da turije od kruaka.
Onda opet lajanje i zviduk vjetra i neko aptanje u blizini. Zatim ga neko nosi, lagano kao
pero, a svuda naokolo voda... strah ga je da se ne potope.
Probudio se kod vatre na ognjitu. Prenuo se, pogledao preda se, kriknuo i zamlatarao
rukama. Gdje mu je Bjelka? Brzo se zatim sabrao, ustao i sjeo. Vatra ga je osvijestila. Bjelka je
sjedjela do njega i jela neto iz lonca, a s druge strane ognjita unuo je otac.
Majka ga ispod ebeta priziva prelomljenim, drhtavim glasom:
Srdane!
Evo me, mama, ree on, a drago mu to je uje.
ta vam se to dogodilo, djeco? Kuda ste poli na ovakvom nevremenu, zaboga? pita
majka.
Srdan savi oi u krilo i odgovori tiho i stidljivo:
Poli smo strini Saji da donesemo turije.
Kakve turije?
Turije od kruaka za tebe mama... da ti bude bolje. Majka se podie, prignu se Srdanu i
Bjelki, poloi suhe ruke na njihove glave, privue ih sebi i glasno zajeca.
Otac nita ne ree, samo uze ara i podjari vatru na ognjitu.

EH, SUNCE ...

Eto mene opet kae mi moja petogodinja kerkica i uvlai se u moj krevet. Tako ona
radi gotovo svako jutro. I prvo to trai od mene je: Priaj mi kad si ti bio mali! A onda ja svaki
put zamirim na oba oka, u mislima se vratim u zaviaj i prisjeam se doivljaja iz najranijih dana
moga ivota. Ne smijem da puno izmiljam, jer ona priupita na svoj nain: Je li to od prave? Tad
moram da se pridravam istinitih dogaaja. A kad poneto i izmislim, ona drugi put zahtjeva ba
tu priu, a ja onda ne umijem da je ponovim pa me uhvati u neznanju i ljuti se.
I ovog jutra pokuavam da se nekako izvuem, jer ba se nieg ne sjeam, ali ona stalno
navaljuje: Priaj!
Kad sam ja bio mali, nisam bio velik poinjem, a ona drekne i zaglui mi ui:
Neu ja tako!
Nee znam ja. Ali ja tako odugovlaim dok se ne sjetim neeg to sam joj ve davno ili
nisam nikako priao. A te noi sam opet sanjao onu peinu. Sreom, mislim. Tu peinu sanjao
sam vie puta. Nekad tako ponovo se naem u njoj, a naokolo uza zidove poredani upovi puni
zlata i dragog kamenja. I pred upovima stoji Arapin, crn kao ugalj, sa isukanom sabljom u ruci i
uva blago. Ispriau joj, pomislim, o toj peini, zvanoj Hajduka jama, i o istinitom mojem
doivljaju iz djetinjstva. Jo joj to nisam priao. Moda to ona sve nee ni razumjeti, ali hoete vi
kojima ovo ponovo priam.
Sat sat i po hoda od moje kue, ak iznad treeg sela, na jednoj krevitoj visoravni postoji
peina duboka oko dvadesetak metara najmanje, i zove se Hajduka jama. O toj peini sluali smo
mi od druge djece, naroito u koli, i od starijih ljudi. Dno peine je, kau, kao prava soba, a u
jednom uglu izvire hladna bistra voda i odmah tu i uvire. U peinu se moe sii niz kamene police
pridravajui se rukama. Samo na nekoliko, metar-dva dubine izmeu dvije udaljene police
stavljena je jedna dugaka vornata podubica, okresano stablo drveta po kome se moe sa vora
na vor spustiti u jamu.
Jesi li ovo zapamtila? pitam ja malu kerku, a ona i ne trepe oima ve samo kae:
Jesam.
Ja i moj nerazdvojni drug Dule dogovorimo se jednog dana, a da niko ne zna, da odemo do te
peine i siemo na dno. Toliko su nam kazivali o njoj. Nikad nismo bili u toni kraju. Znali smo
otprilike da se ona nalazi ispod Crvenih brda na osamljenoj visoravni, daleko od onog sela to se
bijeli u daljini. Nema tu u blizini ni kua, ni koliba.
Odreemo od lijeske podebele tapove za svaki sluaj da se potapamo strmim puteljcima i
branimo od pasa. I krenemo. Prvo brzo da odmaknemo od kue. Dan ugodan i topao i nebo bez
oblaka. Mijenjamo se. Nekad Dule naprijed, nekad ja. Ozbiljni smo i utljivi. Nije ala,
spremamo se u Hajduku jamu. Kad se vratimo, ispriaemo djeci. Bie tad razrogaenih oiju od
uda.
S obje strane puta je gusta niska uma, neprohodna ikara, a s vremena na vrijeme put se

probija kroz visoke hrastove gajeve, iznad kojih se vijaju orlovi. Cvrkuu i javljaju se ptice,
guteri ukaju u blizini, a mi se plaimo da to nisu zmije. A ako oujemo topot ili razgovor pred
sobom, skrijemo se u umarak da nas niko ne vidi i ne upita: kuda emo.
Odui nam se taj put, nikad mu kraja. Penje se sve navie, pa smo se i oznojili. Drago nam
to nas jo niko nije opazio. Ali kad put iz posljednjeg hrastovog gaja izbi na poiroku zelenu
ledinu, zausmo neki tutanj i skakanje. Pritajimo se i polako na prstima zaosmo od puta u umu,
krijui se od stabla do stabla, izbismo na ledinu. Na ledini je pasla krupna zekasta kobila a oko nje
je obigravalo malo zdrijebe, alataste boje. O vratu mu je kao erdan visila drvena kaika sa
kratkom drkom. To je stoga da ko zdrijebe ne uree kako se to vjeruje. To drebetu runo stoji i
zato ako je neko neto neprilino obukao ili se runo nakitio, kae mu se: Stoji ti lijepo k'o
drebetu kaika.
Nasmijasmo se ja i Dule i krenusmo preko ledine. Nismo mogli a da se ne pribliimo
drebetu i ne pomilujemo ga po glavi. Toliko je bilo lijepo. A kad kobila podie glavu i pone
glasno da re i da ga doziva, mi brzo pretrasmo istinu i umakosmo meu lijeske i grabove. A
drijebe odmahnu repom kao da nas pozdravlja i odskaka majci.
Malo smo usput razgovarali meu sobom. Jedno zbog toga da nas ko ne uje, a drugo to
smo samo mislili o tome kako emo stii do peine i spustiti se unutra. Oprezno smo se opirali
tapovima o utabanu zemlju i kamenje da nam se to manje uje hod. I kad smo ve bili na
pomolu Crvenim brdima i izmeu umaraka odmicali tiho da gotovo ni sami sebe nismo uli,
odjednom iznenada zatresli smo se i poskoili od zemlje kao lopte. Iz najblieg grma zaevkao je
kao bijesan i nasrnuo na nas ovarski pas, velik kao june. Razmahnuli smo tapovima, a ja se
dokopah i kamena i bacih ga put njega. On iskezi zube jo vie i poe njima da kljoca kao da nas
ve vae. Mi postajasmo neko vrijeme kao okamenjeni, a njemu najzad dodija lajanje i krenu
polako pod put, osvrui se na nas.
Malo dalje pasle su neije ovce i vie njih na jednom kamenu sjedio je obanin, djeak malo
stariji od nas, i noem djeljao tap. Pogledao nas je pomalo znatieljno, a pomalo mrgodno jer nas
nije poznavao. A oduvijek je kod nas izmeu djece iz raznih sela bilo kako smo to mi govorili
ikanje i izazivanje, a ponekad i prave bitke kamenicama. I krvavih glava esto.
Doli smo do njega i Dule ga je upitao za Hajduku jamu.
Eno je kod onog visokog kamena to izgleda kao sedlo. Odmah iza njega. A gdje vam je
sue ako idete po vodu? ree on.
Ne idemo, ve tako da vidimo odgovori Dule. A zar donosite vodu iz jame?
Ponekad kad presue ili se zbog kia zamute vrela.
Krenuli smo, a on se nekako udno i zagonetno smijuckao za nama.
Pred peinom smo odahnuli. I odjednom poeli da govorimo i brbljamo to god nam je palo
na pamet i o emu smo mislili usput. Kao da nam se nee jezik nikad umoriti.
Kroz otvor peine vidjele su se kamene izboine kao stepenice i odmah uz njih prislonjena
podubica sa prikraenim granama po kojima se moglo da donekle sie. Dolje nanie bilo je tamno
kao u rogu.
Sluaj! viknuh ja drugu, i bacih kamen unutra. Iz dubine se uo potmuli zvuk.

 Nema ptica da izlijeu kae Dule. Osim ako je koja jejina dolje, jer ona ne smije na
bijeli dan.
Kau priam ja da se zove Hajduka jama jer su se hajduci nekad skrivali u njoj. A za
vrijeme rata andari su pucali unutra iz pitolja i bacali bombe. Mislili su da se komite kriju
unutra.
Hoemo li polako da siemo? kae mi Dule. Ja u, eto, prvi junai se on.
I polako, pridravajui se rukama, poeli smo, on ispred mene a ja za njim, da silazimo. Kad
smo doli do drveta, on je sam niz vorove siao do jedne ire kamene police.
Hajde sad ti! doviknuo mi je ozdo. Jedva sam ga vidio. Pod rukama i nogama mi se drvo
ljuljujkalo jer je bilo suho i lagano.
Na kamenoj polici smo malo odahnuli i privikavali oi na mrak. Onda smo opet prigrlili
izboine kamenja i polako se sputali u pomrinu. Kad smo se nogama oprli o dno peine,
uspravili smo se oprezno. Blizu nas se uo ubor vode. I vie nita. Jo uvijek smo slabo vidjeli.
Malo-pomalo smo poeli da naziremo u tami zidove te peinske sobe. U uglu se neto micalo kao
ivo.
Uh, pogledaj rekao sam Dulu, i uhvatio ga za ruku.
Eh, to nismo ponijeli ibica. Zaalili smo zbog toga, jer nam je tek sad to palo na um.
Polako smo se pribliavali uglu. Bila je to voda. Izbijala je u jakom mlazu i odmah se gubila u
kamenju. U pomrini je izgledala kao neko nemirno klupko koje se stalno okree. Zahvatili smo
pregrtima i napili se. Bila je hladna kao led.
Pod nogama su nam se kotrljale brojne kamenice koje su sigurno prolaznici tu nabacali. Gore
visoko kroz otvor svijetlilo se kolik podlanica sunano nebo.
I onda iznenada nestalo je i tog mranog svjetla iznad nas. Smrailo se jo vie u peini.
Pogledali smo navie. Neko je silazio. ta da uradimo premiljali smo. Uutali smo kao zaliveni.
Da li da se zakaljemo da nas taj uje, da se ne bi prepao, ili ne... I ko li je to samo. Gotovo nismo
ni disali. Ali tog asa opazili smo kako onaj gore vue navie onu vornatu podubicu. Domalo
nestalo ga je s njom, i otvor je opet u visini zasjao.
Hej ti! zaurlali smo obadvojica kao izvan sebe. Ali se nita odozgo nije ulo.
Vrati podubicu zvali smo to smo mogli jae, a na glas je udno odjekivao. Umirili smo
se da ujemo. Niko nije odgovarao. Samo je klokotalo vrelo kraj naih nogu.
Meni se uinilo da je to onaj obanin to je djeljao tap. Po kapi sam ga, ini mi se, poznao
kae Dule.
Onda e da se vrati. ali se. Hoe da nas prestrai rekoh ja tjeei se.
I mi od iznenaenja ili od slabosti sjedosmo ukraj na prvo kameno uzvienje i poesmo kao u
groznici da razgovaramo o svemu to nam je padalo na pamet. Kako bi bilo bolje da imamo neim
da osvijetlimo peinu. Koliko bi samo lu ili svijea valjala u ovoj tami. to ti je svjetlo,
uzdisao je Dule pametujui otjera ovu neugodnu pomrinu to navire kao iz groba. A sunce, eh
sunce, nita radosnije od njega. Nama bi se ovdje oi smanjile za dva dana kao u krtice.
Da se izmaknemo ispod otvora rekoh ja bojaljivo. Moe neko da naie i ubaci kamen
pa nam razbije glavu.

 Nek samo naie da nam pomogne da iziemo pa makar nam je i razbio. I onako nam ne
vrijedi nita naali se Dule kad smo bili ovako ludi da siemo ovdje. Ali za svaki sluaj i on
se pomae zajedno sa mnom malo podalje od silaza.
I mi smo i dalje brbljali neprekidno: kako bi bilo ovako, kako bi bilo onako, da zavaramo
sebe, a vrijeme je odmicalo. Onaj gore nikako da vrati drvo. Poesmo da strahujemo.
Hooooj! kriknusmo u jedan glas i podigosmo se opet na noge.
... ooooj! u se odjek iz otvora i oko nas.
ekaj ti, ja u se popeti do one police na kojoj je bilo oslonjeno drvo, da viknem ree
Dule. Ti ekaj... ja u opet da se vratim. Gore se ne moe sjedjeti, tijesno je. Pa poe polako
da se penje. ulo se stenjanje iznad mene, i poslije nekog vremena njegov priguen poziv:
Upooomoooo!!
Zvao je nekoliko puta, ali se niko nije pomaljao na otvoru. Opet se ulo stenjanje. Sputao se
dolje niz kamenice i sjeo kraj mene sav zadihan. utali smo neko vrijeme, a onda sam ja sav
zastrepio od pomisli to mi je iznenada dola u glavu.
Da onaj obanin nije sluajno lud? uzviknuo sam.
Moe i to da bude odgovorio je Dule pa bi nas jo mogao da zazie kamenjem, i onda
izjede li vuk magarca.
Ja klonuh i sjetih se majke. Zove me, vie, trai, raspituje po selu. Lice joj zabrinuto, oi
mokre. I tada zajecah i zajadih iz sveg glasa:
Majko moja draga!
Ne plai tjei me Dule kao kakav starac. Hajde, napij se vode, bie ti lake.
Obadvojica zaronismo pregrti u onaj ledeni klobuk vode, i poto smo se napili, ja tek osjetih
da sam gladan i da mi je hladno.
Hoooo-hooo! proderasmo se opet preplaeno i u isti mah kao da smo se dogovorili.
... oooo! odgovori nam peina.
Skupismo se jedan uz drugog na kamenu i opet zautasmo. Trenuci su se pretvarali u duge
sate. Ja opet proplakah.
A tada se neto crno nadnese nad otvor. Oi nam se prikovae za bjelkastu podubicu koja se
polako sputala prema polici. Neko se gore nasmijao grohotom i bez mjere.
A mi jedan preko drugog, navrat-nanos to se kae, poesmo da se pentramo.
Kad smo se izvukli iz otvora i zamirkali od svjetla, sjeli smo i tako ostali as-dva bez rijei,
iznemogli i nejaki. Podalje krevitom ravnicom bjeao je onaj djeak, a njegov pas trao mu je u
susret, veselo evkajui. Ja sam opet, ne znam zato, poeo da otirem suze.
Sve to se oko nas zelenilo, bilo je pred oima jo zelenije, kamenje jo bjelje, nebo modrije
a sunce, sunce mi nije nikad bilo toliko sjajno i lijepo kao tog asa.

AKAR I ZLOJO

Njih dvojica bili su uvijek zajedno. Ako se nekohi u selu dogodilo neto zbog ega su se
smijali svi koji su za to uli, zna se: bio je to posao Akara i njegovog druga Zloja. Oni su to
uinili zajedno. "Sklopili se, objeenjaci pa ne daju nikom iva mira" kau esto za njih u selu.
Akar, suhonjav i podugaak kao vrljika, uvijek upav i bos, s crnim ispucalim nogama,
sjedio je stalno u drugoj klupi u seoskoj koli da ne smeta drugima. A Zlojo, malen, slijepljen za
zemlju, sa vedrim, uvijek nasmijanim oima morao je da se smjesti u prvoj klupi i da pilji uitelju
pravo u oi. Ni jedan ni drugi nisu u koli pravili nikakve izgrede, kao da su se bili zarekli da
posluaju strogo uiteljevo nareenje i da budu mirni i paljivi uenici. Ali kad bi se dokopali
livada, njiva ili utrina, nisi ih mogao prepoznati. Ljudi su odmahivali glavom: ta im sve nee
pasti na pamet.
Akar je dobio taj nadimak po nekom pustahiji koji se tako zvao i koji je davno otiao iz sela
nekud u daleki bijeli svijet, a koga su zapamtili jo samo stari ljudi i ene. "Vidjeete rekli su za
njega ovaj mali Krehov bie isti Akar, samo ako poivi!" Zloju je opet majka tako prozvala.
"Ama, vuci se ve jednom kui, zlojo jedan" dozivala je ona esto, gotovo svaki dan, preko
cijelog sela. I onda, poslije toga to ime prihvatili i ostali, pa i on sam. U njihovom selu imao je
svak poneki nadimak tako da su esto zaboravljali roena imena.
Kue su im bile blizu, jedna do druge, i njih dvojica od roenja zajedno. Kao ipka uz bubanj
kako se to kae. Prvo za janjcima jo izmalena, zatim za ovcama, pa onda u koli. S drugom
djecom rjee su se druili. Jedino je za njima pristajao Akarov Bjelov, krupan kosmat pas.
Isplaena jezika, bio im je stalno za petama, uao satima uz njih dok su se oni saaptavali o
svojim poslovima ili pokatkad pomamno usrnuo kad bi ga nadrkali na kog prolaznika, sakrivi se
prije toga u bunje, za svaki sluaj.
Jednog dana Akaru rekoe kod kue da uva jeam u potkunici. Bio je ve poeo da
sazrijeva i klasovi su se povili od teine rodnog zrnja. Navadile se tue kokoi iz susjedstva pa se
provuku kroz ogradu i iz dana u dan kljucaju u zoblju. Za itav jedan otkos podnu njive bile su
oprucale i potrale klasje.
Tako je Akar hujkao i plaio kokoi po cijeli dan, pa mu to dolo ve i preko glave. S njime
je i Zlojo. Ne puta ga sama. Dosadilo im to kao da ih je neko svezao. Premiljaju i dogovaraju se
ta da rade, kako da kliznu u gaj preko rijeke, ili da sa Bjelovom optre lazine i krevine ne bi li
natrapali na zeca i digli ga iz loge. Ali se Akar bojao oca i njegovog pruta kao ive vatre, jer mu
je priprijetio da se za ivu glavu ne mie od ita.
I jednog dana prestade njihovo hujkanje. Utia se galama koju bi oni naroito udeavali
udvoje da gotovo prociknu ui svakom koji se zatekne u blizini Krehove potkunice kad oni
ponu da viu.
Huj, huj i, i! zamrije, i do podne se tog dana vie nije ulo.
A opet kao da je neto kretalo u jemu pri dnu njive.
Sjeti se oko ruanog doba stara Porinka svojih kokoiju. Ne vidi ih oko kue i poboja se da
nisu u Krehovu jemu a znala je da idu tamo. Pree preko seoskog puta i ispod klanice poviri
nad njivu da dobro vidi. Opazi ih sve etiri i pijevca s njima u kraju njive kako odiu krila kao da

e poletjeti i udno odmahuju kljunovima.

uk, uk! zazva ih ona glasno, a one sve jednako ire krila i otresaju glavama.
U isto vrijeme Akarovoj majci bi udno to ne uje hujkanje djece i izie pred kuni prag da
vidi ima li kokoiju u jemu. Ispod nadnesene ruke nad oi zagleda se i spazi da se neto crni u
prikrajku njive.
I, i zagalami ona i baci se grudvom zemlje na kokoi, a one samo jae zaleprae i kao
da pobie kljunove u zemlju.
uk, uk! ponovi Porinka ispod klanice.
I, i! odazva se Akarova majka
I obje se uputie uz ogradu potkunice dolje gdje su se Porinkine kokoi udno klanjale i
pridavljeno kretale kao da ih lisica stee za vrat.
ene su se pogledale ljutito.
Satrae mi ovo jema. Mogla bi ih bolje priuvati, kono!
Ama, kako u, jadna ne bila, odgovori Porinka, krilato ko krilato, nije kljuse da ga
pripne.
Akarova majka se tad malo bolje zagleda u kokoi i ne mogavi da se suzdri, prte u
grohotan smijeh.
A eto, oni objeenjaci su ih pripeli, bogami!
Pred svakom kokoi stajao je u zemlju pobijen koi i za taj koi privezan konac koji je iao
pravo u kokoiji kljun. Sve etiri kokoi i pijevac meu njima pokuavale su da se oslobode
konca, ali uzalud.
Pritrala je Porinka, uhvatila najbliu koko i povukla joj konac iz gue. Na vrhu konca bilo
je vrsto privezano zrno kukuruza. Tako kod svake. Kokoi, im su se oslobodile priuza, bjeale
su kroz plot kao da im je jastreb nad glavom.
A tog asa iza klanice zaurlae dva cilikava glasa:
uk, uk! vabio je jedan.
I, i! plaio je drugi.
Av, av! lajao je uz njih Bjelov da im se nae u drutvu, da bude vie buke.
Druge godine Akarovi i Zlojini iselili su preko ljeta, i to blizu jedni drugih, na nekadanje
panjake kraj rijeke. I Krehov i Zlojin otac Bjelan. Nije to bilo daleko od sela, pukomet hoda
najvie. Preko ljeta veina njih iz sela isele iz kua. Naprave kolibe od pletera, pokriju ih slamom
ili daskom, zapnu od letava torove i gnoje njive. U kolibama se loe ognjita, naprave police i po
njima se pomeu drveni kipovi u kojima se kajmai mlijeko a spava se: u kolibi na paprati,
napolju na ledini, u slami na gumnu.
Njih dvojica i Bjelov trei bili su sad nerazdruivi. Lutali su po umama, zavijali kao vukovi
i plaili obane, uvee loili vatru uz torove, bacali glavnje kroz mrak, hakali da su sve brda
odjekivala.
Ali, jednog dana su se rastuili. Nisu oni bili rava djeca. Nekako kao da su ih voljeli u selu.
Sviale se ponekad ljudima njihove podvale i nestaluci, smijali im se. "Ba su ovi derani
veseljaci" rekli bi bez prekora. A sad im, eto, nita nije padalo na um. Njihov Bjelov leao je u

grabovom hladu blizu kolibe sa velikom nateklom glavom i cvilio kao da e proplakati. Kad bi ga
oni zovnuli, on bi pokuao da odigne glavu i mahne repom, ali nije mogao.
To ga je sigurno ujela zmija rekla im je Akarova majka i dodala: Da ima malo meda
da ga zaloimo, moda bi mu pomoglo.
Akar i Zlojo su se zgledali i istog asa krenuli u selo. Nita ih sada nije zanimalo: ni
leptirovi po livadama, areni, bijeli, uti, ni ptice u kronjama, ni plavi virovi u rijeci, ni rane
kruke jemenke u Radovanovom Jelaju. Ili su oni da od stare, pomalo nagluhe Koleke ene
su se kod njih zvale prema selu gdje su roene zamole kaiku meda. Jedino je ona imala pele:
desetak od upljih stabala napravljenih ulita.
ta je, ta hoete, djeco? upitala ih je Koleka, drei i dalje otvorena usta da bolje uje.
Doli smo da nam dadne bar kaiku meda. Bjelova nam ujela zmija za glavu poe
Akar.
Zmija, ovdje gluho bilo. I tu ona poe da pljuje oko sebe. Pa ta je radio da ga ujede za
glavu, jadan?
Nije nita. Negdje ga iz grma pecnula vikao je sad iz petnih ila Zlojo.
Pa kako je sad? Zna li za se i moe li da govori?
Nita ne moe: ni da laje, ni da vrti repom.
Ko, naopako? Bjelan, tvoj otac. Ree li ti za njega da ga je ujela ? iuava se Koleka.
Ama nije Bjelan, ve Bjelov dere se Zlojo.
A ko ti je to Bjelov?
Cuko!
Nosi vas belaj odavde da vas moje oi ne vide. Vidi ti njih. Ko da ja imam meda na bacanje
da njime hranim vau paad!
I Koleka ue u kuu i ljutito zalupi vratima.
Akar i Zlojo pogledae jedan u drugog gotovo rasplakani. ta je to kaika meda mislili su
u sebi a Bjelov bi sigurno ozdravio. Ovako e moda da crkne prije mraka.
Silazili su polako kao pokisli kraj Kolekinog vonjaka i zagledali se u ulita iz kojih su
sukljale pele. Svako je bilo pokriveno ploom. I najednom su zastali. Oi su im se srele. Iako nije
nita jedan drugom rekao, istovremeno su obojica pograbili za kamenje i obzirui se desno i lijevo
i gore prema prozorima Kolekine kue, poeli da bacaju na najblie ulite. Pogodili su i razbili
plou.
Zaulo se tad zujanje oko njihovih glava i oni su prestraeni stali da bjee to mogu bre
preko njiva. Odmahivali su rukama iznad sebe i branili se od pela, koje su ih u itavom roju
gonile nemilice.
Ljudi, koji su iz daleka s njiva gledali, naputali su za as posao i govorili meu sobom:
Pogledajte samo onih objeenjaka! to tre nek tre, to je djeje, ali zato mlataraju
rukama iznad glave, jad ih snaao! Ko da je avo uao u njih, pa im ne da mira.
I onda su poeli da ih sokole, mislei da se oni utrkuju:
Ha Akare, ha Zlojo!
A Akar i Zlojo su brzali, brzali, i poeli da se saginju zemlji i rukama razmahuju jae i

uurbanije.
Kad su bili preko ledina, svanulo im je iznenada pred oima. Prema njima se na nekoliko
koraka u suncu bjelasala rijeka. Jedan za drugim su potrali kroz rakite i pljusnuli u vodu onako u
odijelu i zaronili. Poslije, kad su promolili glave da uhvate vazduha, uinilo im se da jo neto zuji
iznad vode, pa su se opet zagnjurili. Domalo, kad su ponovo ugledali plavo nebo iznad glave, nije
se ulo nita. Samo je tamo u selu neki enski glas galamio i prijetio.
Koleka, sigurno! pomislili su oni.
Kad su stigli kolibama, obadvojica mokri do koe, potrali su odmah prema hladu da vide
Bjelova. Leao je on i mirkao oima, zaraslim u oteklinu. Zovnuli su ga tiho, tepajui. Bjelov se
prenuo i polako odigao glavu i poeo repom da mie i da bolno skii. Bilo mu je bolje.
Obadvojica su ga onako jo mokri prigrlili radosno rukama.
Kad pripee sunce, oni se ne odmiu od jezera na rijeci. Tamo provode po cijeli dan. Ali
prije nego to ispriamo to to su Akar i Zlojo jednog dana priredili staroj Joki Okukui
ispriaemo neto i o tome jezeru. Nije to bilo davno kad je ovuda rijeka tekla niz usku luku
izmeu dva vrlo strma brda, obrasla gustom umom, a jezera nije bilo.
One jeseni kad su udarile velike kie i nastao povodanj, rijeka je nadola, uta i plahovita.
Nosila je iupano drvee, grede od mlinica, plastove sijena sa luka, izlila se preko rakita koje su
rasle po obali, pokidala mostove i brvna. I jednog dana ljudi iz sela su se zabrinuli i okupili iznad
vode da gledaju tu silu kako urla i bjesni. Najednom neto je udno zatutnjalo kao da se zemlja
zatresla. Svi su se zgledali i pogledima se pitali ta bi to moglo da bude. A rijeka je iznenada
poela naglo da opada i da tanca i kroz sat-dva poeo je da se pomalja pijesak iz korita. inilo
im se da e iznad utoka oblinjeg potoka, koji je isto bio nadoao, rijeka da se potpuno prekine.
udo, udo! odmahivali su svi rukama.
Ali je tad neko rekao da su dotrali ljudi iz sela sa brda i javili da se survalo cijelo brdo
prema njihovom selu, zabentilo rijeku, pa voda ispunila itavu kotlinu kilometrima. Tako je eto,
nastalo jezero koje se kasnije provlailo kroz umu kao pojas vedrog neba. Napunilo se ribama. Iz
mirne plave povrine jezera virili su vrhovi bukava, joha i drugog drvea. Jezero je bilo
nepristupano. Samo je jedan uzak kozji put vodio kroz umu povrh jezera.
A Akar i Zlojo su se redovno kupali na tom jezeru, iako su obani i druga djeca rijetko tu
dolazili. Poslije rata prialo se u selu kako se nou uju jecaji iz tog jezera kao da neko plae. Jer,
kau, za vrijeme rata neke ene su bjeei iz popaljenih sela bacale beike s djecom u to jezero. I
otada se to stalno uje. Ali Zlojo i Akar nisu vjerovali u te prie, oni su se drali uiteljeve rijei
da su to sve babije gatke koje nastaju od straha. Ali onakvi kakvi su uvijek spremni da nekog
nasamare, nastojali su da poveaju i broj tih pria i strah u onih koji su u te prie vjerovali.
Tog dana su od ae napravili splav i leei na njemu plovili po jezeru. Zatim su ronili u
dubinu i natjecali se ko e due da ostane pod vodom. U tome su se bili toliko izvjebali da su
mogli pozadugo a da se ne pojavljuju na povrini. Opazili su malo podalje na jezeru i divlje patke.
Plovile su kao mali amci. Pokuavali su da im se priblie da ih gaaju kamenicama, ali patke su
ih uvijek izdaleka opazile, dizale se, da bi opet sletjele podalje na vodu.
Kad bi se umorili od plivanja, ronjenja i trke, preli bi s druge strane jezera da mogu mirno

da gledaju kako se ribe bacaju za muicama. To ih je mnogo zabavljalo. Bljesnula bi ovdje-ondje

riba na suncu kao da neko rukom iz jezera iznenada pokae ogledalo i sakrije ga.
Prema njima, s druge strane, krivudao je puteljak. Samo na nekoliko mjesta bijelio se kroz
umu. Na najbliem mjestu uz jezero put je izbijao na malo veu istinu bez drvea. Tu bi svaki
prolaznik zastao i zagledao se u jezero.
Akar i Zlojo bili su sami u tom velikom prostranstvu. Nije se ula ni bleka ni rika, ni zvona,
ni obansko dozivanje. Stoka je zbog strmina brda i jezera rijetko dolazila na tu stranu. Zagledali
su nee li ko da naie puteljkom. Uvijek su bili kao u nekoj zasjedi htjeli su da svakog vide a da
njih niko ne vidi. I da onda tog prolaznika neim iznenade i uplae.
Prolo je dugo vremena i kroz granje se nazreo ovjek kako putem vodi neku ivotinju. Kako
je stalno vikao: koz-burusj, koz-burusj znali su da to on vodi kozu. Sakrili su se iza bukve i
ekali da se pomoli na onu istinu. Kad je ovjek doao na to mjesto odakle se najbolje vidi
jezero, zastao je s kozom.
Akar i Zlojo poeli su da vee i mekeu iza bukve (a oni su to znali kao prave koze). ovjek
se zagledao i stavio ruku iznad oiju da bolje vidi, ali nita nije opazio. Sigurno mu je neto palo
na pamet od svih tih pria to kolaju po selu i poeo je da uri i da vue kozu za priuzu. A koza
je poela da se odaziva.
Mehe-he, mehehe zvali su njih dvojica.
Mehe-he, mehehe malo vjetije odmeketala bi im koza.
Njih dvojica su se, kad je ovjek zamakao iza brda, poeli da smiju kao ludi. I onda su se
prisjetili pa je Akar rekao Zloji:
Meni se ini da onaj ovjek s kozom bjei.
I meni se ini. Morae da mu "saliju stravu".
A kad bi neko opet naiao, zna ta bismo uradili?
Znam i da mi ne kae odgovorio mu je Zlojo. I oni se pogledae i opet namjestie onako
goluavi na suncu.
A tog asa da im elja ne bude prazna stara Joka Okukua dolazila je putem s brda,
potapajui se polako i otpoivajui od hlada do hlada. Ovo joj je bilo prvi put da vidi to novo
jezero. Samo je ula prie o njemu. Kad je dola na onu istinu, zastala je, naslonila se na tap i
zagledala u modru vodu. Svud naokolo bilo je tiho. Samo je dolje umjela rijeka. Pomislila je tad
u sebi jesu li one beike i djeca ve istrunuli u toj dubini. Tek to je to ona pomislila, a iz one
modrine koja se malo zaljuljala pomolile su se tog asa dvije glave i dva djeja goliava tijela, i
zauo se pravi pravcati pla dojenadi.
Joka je protrljala oi, zatvorila ih i opet otvorila, a glave se jednako ljuljale na vodi.
Prekrstila se i sva izvan sebe krenula putem to je mogla bre, ne obazirui se. Noge su joj klecale
koliko od umora toliko i od straha. Iza sebe je ula stalno pla, kmezav kao iz beike.
Uvee u selu poela je da krui nova pria. Iz jezera, o ljudi moji, mekeu koze i plau mala
djeca. A Akar i Zlojo su se smijali u sebi i sami dodali, da potvrde priu, da su i oni vidjeli kako
im neko iz vode mae rukom.
Te zime zapao je bio snijeg do koljena. Izvedrilo se pa je okolo sve bljeskalo da su se

morale oi ee da zatvaraju pred tom bjelinom. Akar i Zlojo su se tog dana to se kae
potpuno odbili od kue gotovo cijeli dan. Nije bilo nastave u koli. U tom lutanju, gazei i prtei
snijeg, popeli su se ak pod brda vie sela na kojima se bijeljela iroka visoravan. Na toj visoravni
tu i tamo dizali su se stogovi sijena, ograeni estokoljicom. Ti plastovi bili su pokriveni
ogromnim snjenim kapama. Visoravan na brdima bila je najvei sjenokos u selu.
Oni su se provlaili kroz umu i umarke traei tragove divljai, ne bi li nekako zeca prisilili
da krene nanie pa da ga onda uhvate za ui. Da, za ui. Mislili su da je to lako uili su u koli
da je zec brz samo uzbrdo. Sa grana im se stresao snijeg za vrat. Ponegdje bi prhnula ptica, ona
koja je ostala da tu prezimi. Nailazili su na sitne tragove od panja do panja. To su sigurno mii
selili traei dublje rupe.
I kad se nisu ni nadali, iskoio je pred njih pravi pravcati zec. Obadvojica su kao bez due
potrali za njim. Vidio se jasno trag, ukoso udubine njegovih nogu. Padali su u snijeg, dizali se
ponovo. Ali na jednom mjestu trag se vraao, onda kolao unaokrug, skretao i desno i lijevo. Akar
i Zlojo nisu se mogli snai. To je zec na svoj nain zametao trag i sakrio se negdje u gusti bun
koji se u tom kraju zove zeja uma, a koji u proljee najranije prelista.
Umorili su se i izali povrh umice i zagledali uz brda preko visoravni. Sakrili su se onda i
poeli da izviruju. Kraj jednog ograenog kotara stari Gerin tovario je volovske saone sijenom.
Bio je razvrio stog i ve naslagao saone do vrha.
Akar i Zlojo su se zgledali. I progovorili jedan drugom tiho, objeenjaki. Niko vam ne bi
znao rei kakvu su opet podvalu smislili. Samo su se okrenuli jedan drugom, metnuli i jedan i
drugi prst na usta. Akar je tiho apnuo:
Samo ako se gdje skloni!
Kad je Gerin sa sjekirom u ruci poao u najbliu umu s druge strane ravni da neto usijee:
prut, zavoranj ili trn da zatvori ulaz u kotar, i zamakao pod meu, oni su kao hrtovi jedan za
drugim brzo preli do saona. Obili su nekoliko puta oko saona i volova, koji su mirno vakali
sijeno, ba kao zec to je zaplitao trag i uspuzali se na saone. Brzo su raeprkali rupu, uvukli se
jedan do drugog, pokrili se sijenom to su ga razrovili i umirili se. inilo im se da i ne diu.
Domalo vratio se i stari Gerin. Vukao je odsjeen velik trn da njime zatvori ulaz u sijenski
kotar. Kad je doao, zagledao se u snijeg i iznenadio se. Bilo mu je neto udno. Vidio je ljudske
tragove koji su dolazili ispod brda sve do saona, a nikog nije bilo. Zagledao se za stog, obiao
kotar, podvirio se za svaki sluaj pod saone. Nigdje nikog. Zakaljao se da bi se nekako u toj
planinskoj tiini ohrabrio, jer ovo nisu izgleda "ista posla". On je vjerovao u ono to se na
sijelima uvee pria: u prikaze, duhove, zduhae, avole, u udne znakove koji dolaze od nekih
nevidljivih bia i koji predosjeaju nesreu. Niko ga u tome nije mogao razuvjeriti. Nekako je
starom Gerinu bilo hladno pri dui. Zna da ovih tragova maloprije nije bilo, a sad, eto, doli tu.
Zagledao se u volove da nisu oni to drukiji, da se nisu pretvorili u to. Moe svata da bude.
Volovi ko volovi, najeli se pa preivaju. I gledaju ga velikim volovskim oima. Da nije sunce
povisoko, da nije sve tako sjajno i vedro i da je sluajno mrak, Gerin bi se prestraio i ne bi mogao
ni da makne s mjesta ovako poinje da klepe vilama po stogu. Samo da pomuti tiinu. Uzeo je
zatim konopac, svezao ga za jedan kraj preage na saonicama i poeo da povezuje sijeno. Kad ga

je prebacio preko saona i poeo da pritee s druge strane, Akar je zakrkljao jer mu je konopac
pritezao glavu, ali se uzdrao da ne vikne. Drugi put je konopac prihvatio noge Zlojine i on je
poeo da se prikuplja, ali Akar ga je gurnuo u rebra i on se smirio.
Gerin je priveo volove procijepu, privrstio jaram zavornjem, zatrnio otvor na kotaru i
krenuo preko ravni kud je i doao da izbije na seoski ve propreni i ugaeni kolovoz.
Ojs, ojs! vikao je to moe jae i bojaljivo se obazirao. I kad je ve izbio na put, zauo
je najednom iza sebe neke glasove.
Mijau, mijau maukala je negdje u blizini maka. Zaustavio je saone. Zavirio ispod njih.
Pogledao lijevo i desno kraj puta. Nigdje nieg.
A kad se sjetio tragova i kad mu se sad priulo ovo maukanje, zazeblo ga je neto oko srca.
Sad mu je sve bilo kao u prii. Jo jednom se zagledao u volove i pomislio: jesu li to zaista volovi
i opet zavikao to je mogao glasnije Ojs, ojs!
Saone su jurile niz uklizan put, a Gerin se pridravao za jaram da ne padne i pomalo koio.
Ali se iza njega jo uvijek ulo maukanje, nekako krupno, maorsko od ega su mu hladni
trnci silazili niz lea. To su se Akar i Zlojo nadmetali ko e bolje da priudesi glas.
Mijau, mijau razvlailo mu se stalno u uima.
Ne okrei se, ne okrei se! mislio je Gerin u sebi jer ko zna jesu li ti volovi zaista
volovi ili su ko zna ta.
Ojs, ojs! vikao je svom snagom da zagui to neto u sebi od ega je vie drhtao nego od
zime.
Ali maukanje nije prestajalo.
A kad se ve spustio kroz selo, noge su mu bile dole nekako male i nejake. Pred svojom
kuom je zastao i umornim glasom zovnuo enu. Onda se pitao: smije li ili ne smije da kae za
ovo to mu se prikazivalo. uo je od nekih ljudi da to ne treba priati.
ena ga je pogledala i upitala:
ta ti je? Eto te blijeda ko krpa. Da nijesi bolestan?
On nije nita odgovorio. Ispustio je volove iz jarma, zatim odvezao konopac. I ba kad je
uzeo prut da potjera volove, sa sijena na saonama zamaukalo je kao da se make meu sobom
kolju i pomolile se dvije upave glave, posute trinom od sijena. Dok bi dlan o dlan udario, ve
su Akar i Zlojo skoili sa saona i pobjegli putem uz selo.
Gerin je otvorenih oiju gledao za njima i stiskao prut.
Pa ovo su avoli kud e vei od njih! vie je proaptao nego glasno rekao, i neto mu je
teko palo sa srca.
A te iste godine u ljeto i jesen pojavie se u umama medvjedi. Toliko su se oslobodili da su
silazili nou u selo, potirali ita, naroito zob, i tresli kruke. Ljudi su se udili kako je sve
izgledalo po njivama kao da je neko vukao drljau preko nje. Neki su se nou peli na drvee sa
kantama i udarali po njima tapom iz sve snage, da ga zaplae. Kau, vidjeli su ga na mjeseini
kako lijepo sjedne na njivi pa se tako sjedeki pomie i brsti zob.
Zavladao je strah u selu. im ovjek ue malo dublje u umu, ve oslukuje da ne pucketa
gdje granje, da se ne uje mumljanje. obani zdruuju stoku, njih etvoro-petoro, jer im je tako na

okupu obinije. Ne odmiu se od pasa. uju li njihovo rezanje i lave, odmah ponu da galame
svi iz glasa kao ludi. Iako su, po svoj prilici, svi ti medvjedi bili krukari i nisu napadali stoku,
niko nije volio da se susretne s tom trontavom zvijeri. Hoe da se poigra s ovjekom, jer kako
priaju on to zna. Zagrli ovjeka i rve se s njime. Pa kad ga pusti, ili je taj jadnik sijed od straha
ili lud. A ponekad kau zgrabi malo dijete i odnese ga tamo u peinu. Onda mu meka lie
tabane da ono ne moe nikud da makne jer su mu tabani iva rana. I malo pomalo ono podivlja pa
neki kau da ak i orutavi i poslije hoda etveronoke. Ali niko ko pria te prie ne umije da kae
gdje se to i u kojem kraju zemlje dogodilo.
A Akar i Zlojo pridruuju se tim priama, utvruju ih. esto zau u estar i kad ko naie
puteljkom zamumlaju prigueno tako da onaj koji to uje oprui korake to moe due. A poslije
usplahireno pria kako je izmakao opasnosti i pridodaje poneto: te da je medvjed pograbio veliki
kamen da ga njim udari, pa on odskoio u stranu, a kamen se otkotrljao u potok.
Jednog dana u ranu jesen, jo lie nije poelo da opada, kao da je jo trajalo ljeto, Akar i
Zlojo se opet sklonili u umu, ali ne duboko, ve vie blizu puta da nekog zaplae. unuli pod
jednu ogromnu stijenu iznad koje su rasle velike kitnjaste bukve. Mirisala je uma, ptice se
dozivale, a u travi kraj njihovih nogu raspjevao se cvrak.
Njih dvojica su se lukavo saaptavali i namigivali jedan drugom.
Samo ti gledaj, progovori Akar, kad taj koji naie nekako okrilati kad nas uje. Da
pukne od smijeha kako samo zabrza, rekao bi da ga darovi ekaju. Kao strelica...
Proli put ona Saja iz Tolea, jesi li vidio, problijedjela pa pocrvenjela. Meni se ini, otvori
usta da neto vikne pa nije umjela kao da je zanijemjela. Kau da su je u selu polijevali vodom da
bi dola sebi pria tiho Zlojo. Pst, pst! upozorio je Akar.
Putem je neto tapkalo. Oni su se sklupali i prilegli zemlji iza jedne ovee kukrike da ih
onaj s puta ne vidi. Ali stazom se pomolio neiji junac. Polako je koraao i odmahivao repom.
Oni su se nasmijali.
Ovaj se ni medvjeda ne boji dobaci Akar.
Junac je ve bio daleko odmakao i nije se uo bat njegovih papaka, a njih dvojica su jo
jednako ekali, tako da su im noge bile utrnule od uanja iza kukrike.
Tad iznenada iza njihovih lea povrh velike stijene neto zatutnja i poe da mumlja. Oni se
brzo digoe kao da ih neko podbode. Iznad same stijene stajao je pravi pravcati medvjed, siv i
ogroman. Njukao je neto ispred sebe, odizao apu i zagledao je kao da ga je neto bilo ubolo i
onda se nadvirio sa stijene premiljajui kako e da sie.
Akar i Zlojo su se u prvi mah bili potpuno izgubili. Strah ih je bio potpuno ukoio pa su
stajali nepomini i nisu se usudili ni da oima trepnu.
Ali je medvjed odigao glavu i zagledao se u njih kao da s pita ko su ti to ue ispod kamena
i zamumljao ljue i glasnije nego to su to oni znali. Akar i Zlojo su se trgli i poeli da bjee kao
bez due. Izgledalo im je da se medvjed stutio za njima, toliko im je tutnjalo u uima. Puteljak im
se priinio neobino dug kao da nikad nee da izbije na istinu iznad sela. Vide oni ispred sebe
svoje noge kako se prepliu sa sjenkama i osjeaju znoj to im curi niz lice. Zapinju o granje s
obje strane uskog puta i svaki put uplaeno odskoe kao da su to medvjee ape a ne grane. I kad

su bili gotovo pri kraju ikare preko potoka, neto je zamumljalo vie puta. To se neko svetio
Akaru i Zloji. Ali oni su mislili najgore. Poskoili su jo bre i poeli da viu: aj, aj eto ga,
majko draga. Pa kad su izbili na istinu, jo uvijek su trali kao vileni i derali se iz sveg glasa.
Opet im niko nije vjerovao. Opet su oni koji su ih uli odmahivali glavom ba kao i onda kad
su bjeali od pela. ta im je pitali su se. Eto to tre, nek tre, ali ta se deru.
I otada nikad im vie nije palo na pamet da nekog plae. Primirili se rekli su za njih U selu.
A kad im neko pomene njihove nestaluke, oni samo odmahnu rukom. Kao da hoe da kau:
vrijeme je da se i mi opametimo. Medvjed ih, eto, popravio. I zbog toga se zavrila i pria o
njima.

KU-KU!
Kad su se saaptavali, po zagonetnom sjaju njihovih oiju vidjelo se da su neto odluili. Bila
je nedjelja, nisu ili u kolu, pa su mogli da to urade. A na to se oni ve nekoliko dana spremaju. I
Milan, i Ranko.
Proljee se javilo i razvigorac otvorio pupove pa se mlado jo zguvano lie na granama
ljuljuka prema vedrom nebu i suncu. Niz livade i panjake otegle se zelene prostirke trave, a
sjene drvea se zagledale u virie po potocima kao da ih pitaju ko to tako tiho ubori. Plae li to
neko za snijegom? Ptice su nemirne pa je vazduh pun krila i cvrkuta. Ali Milan i Ranko to vide i
ne vide. Oni se samo ponekad nadnesu nad vodu, nasmijee se gledajui svoja lica kako se
nemirno mrekaju u ogledalu vira, i tad zamiljaju da su u podvodnom carstvu. A onda ih iz
sanjarenja trgne onaj glas za kojim, evo, jutros idu. Ku-ku! javlja se kukavica ima ve
nekoliko dana iz oblinjeg gaja. I svakim danom taj glas se razlijee niz selo ak dolje do rijeke.
A niko iv da je vidi. Je li to ptica ili nije misle Milan i Ranko. Jali je to ukleta ki pretvorena u
pticu i osuena da kuka dok je sunca i mjeseca. Jesu li ljudi nauili od nje da kukaju ili je ona od
ljudi. Je li crna kao no ili je plava kao nebo sa koga sade da kuknjavom pozdravi proljee. A
Milan i Ranko su jo mali, u drugom razredu ali hoe da vide kukavicu. Kad se razvie sa grane,
oni e potrati i vidjee je. O tome su se oni jutros saaptavali. I sad idu prema gaju. Zali su
putem izmeu rijetkog visokog drvea i gustog bunja. Kukavica se vie nije ula. Zautala je.
Oni su tad sjeli kraj puta na travu, umirili se i poeli meu sobom da apu. Milan se zagledao u
nebo, po kome su tu i tamo klizili veliki klobukovi oblaka. Priao je Ranku da bi on volio da
sjedne na taj jedan oblak to izgleda kao brdo snijega, da se lijepo nasloni kao na jastuk od perja,
da noge objesi da vise iznad zemlje. I da tako putuje iznad brda i dolina zajedno s pticama.
Ranko je imao drugu elju. Htio bih aputao je on tiho... da ga kukavica ne uje da
mahne rukom a da uma krene kud on hoe. Kao to je, kau, nekad prije putovala kud je ovjek
zaelio. On bi je doveo do iznad svoje kue, i bilo bi onda blizu i hladovine i drva. A ptice bi ga
budile zorom.

Tad se iznenada zau: ku-ku! Oni zautae, pogledae se znatieljno i poee da se na

prstima prikradaju hrastovima odakle se ula kukavica. Njezina kuknjava odjekivala je tako blizu
da im se inilo da je negdje iznad njihovih glava. Srca su im tukla od uzbuenja. Kako e oni
samo da priaju djeci: vidjeli su kukavicu. Poskakivali su s noge na nogu. Kukavica je kukala. A
oni su, skaui, gledali prema granama osamljenih hrastova. Zaukalo im je granje pod nogama. I
odjednom je prestalo kukanje. Kad su doli do hrastova, nisu nita mogli da vide. Kukavice nije
bilo. Kao da je u zemlju propala. Milan i Ranko zagledali su u svaku kronju i grm. Nigdje je nije
bilo. Onda su se opet umirili i poeli tie da govore, nee li se kukavica opet da javi. Milan je
poeo da zagleda ispod kroanja po zemlji. Ranko mu se nasmijao:
Nije se valjda sakrila u travi rekao mu je.
Znam da nije. Ali traim kukaviije suze. One su, zna, kao staklene bobice, nanizane na
travi. obanice prave od njih erdane.
Ku-ku! Ku-ku! prekinula ih je kukavica u razgovoru. Sad se javila s onog mjesta gdje su
maloprije sjedjeli. Oni su opet trali oprezno, pognuti do zemlje. Ali su se trgnuli i zadrhtali kao
jasikov list kad je neki krupan ljudski glas iznenada zavikao:
ta radite vi tu, a?
Prislonjen leima uz veliko drvo stajao je umar s pukom o ramenu. Njih dvojica su poeli
da se tresu od iznenaenja i straha i da mucaju.
Hoemo da vidimo kukavicu! jedva su odgovorili.
Ha, ha! nasmijao se umar glasno. Pa pogledajte se u ogledalu. Kud e veih kukavica
od vas dvojice. Drhtite od glave do pete.
I onda im prie, pomilova ih po kosi da ih ohrabri:
Kukavicu da vidite, je li? To je vrlo teko, djeco. Ona je jako plaljiva. Kao i vi. Zato i jest
kukavica. Krije se vjeto jer se bavi pomalo nepotenim poslom. Podmee svoja jaja u tua
gnijezda. Ona za svaku pticu pripremi jaja veliinom i bojom slina jajima te ptice. Mora ona tako
da radi jer jaja nosi u velikim razmacima pa bi joj se ohladila. I kad ptica izlee ptie, kukavii
je najvei i najprodrljiviji. On ubrzo izgura roenu djecu iz gnijezda i ostane sam.
Milan i Ranko zamrzie tad tog kukaviijeg potomka i tu njegovu majku koja sije svoju
djecu po tuim gnijezdima.
Kad su se rastali od umara i krenuli nazad u selo, sunce se ljuljalo negdje upravo vie
njihovih glava. Ku-ku! Ku-ku! ulo se iza njih. To im se kukavica rugala i prkosila im.

GAAN
Mali Bato, da ga tako nazovemo, a on je imao i drugo ime, mnogo je volio svoju najmlau
sestru, Sekicu kako su je svi u kui zvali. Bio je stariji nekoliko godina od nje, ali mu nita nije
smetalo da se s njom igra raznih igara. I on je bio malen i jo nije bio poao za janjcima iako u

selu djeca vrlo rano ponu da uvaju stoku. Napravi on tako njoj od obinog ravastog drveta
bebu lutku koja ima i noge i ruke. Napravi nekoliko takvih lutaka. Starija sestra im pokroji
haljinice od raznih krpa. I oni se onda igraju s njima. Niko im ne kupuje lutke kao u gradu. Skupo
je to za njih. Takvo jedno ravasto drvce, obueno kao mukarac je "ovjek" a drugo kao ensko
je njegova "ena". To dvoje onda posluju oko kue i staje. Ba kao to to rade Batin i Sekiin otac
i majka. A kua je prevrnut tronoac, mali stolac za sjedenje sa tri noge pokriven nekom
maramom. Staja isto tako.
U staji je maak sakriven nekim starim komadom ponjave. To je konj. Pa drveni "ovjek"
kae a to ne kae on ve Bato drvenoj "eni": "Idi obii konja u staji, podaj mu malo zobi,
gladan je!" Jer no je. Tako bar treba da bude. I drvena "ena" slua svog domaina pa koraa,
koraa... Ne koraa ona sama, ve je Sekica pomie. I u ruci dri o konac objeeno bistro dugme:
to je fenjer. Da se vidi kad obilazi konja, poto nema mjeseine. Ali kad otkrije ponjavu da konju
dade zob, maak ispod prevrnutog tronoca isprui hitro apu i odvue drvenu "enu" unutra.
Maak kao maak. Hoe da se igra. I Bato i Sekica se zagledaju pa se onda smiju, smiju iz sveg
srca. A ta e drugo. Igra je tad pokvarena, jer maak je prestao da bude konj. apa ga je izdala.
Drugi put na zidu od omeine poredaju neke papirne kutije: unutra su razne arene krpe,
dugmad, ekseri, inuve. To je duan. I Bato je trgovac. Dolazi Sekica pa kupuje. Pogaaju se i
cjenjkaju kao veliki, a novci su obini raznobojni kamenii. Trguje se bez rauna, jer oni i ne
znaju ta je skupo a ta jevtino.
A drugi put kad Bato od zovine napravi vitao i metne ga na dva ravasta tapia na onom
mjestu u livadi gdje potoi skae s male mee i Seka je tu. Okree se taj njihov "mlin", a
kapljice prskaju naokolo bistre i nestane.
Uranio, mlinaru! vie Sekica dolazei toboe izdaleka. Hoe li mi samljeti ovo malo
jema? I odahne. A jeam je malo pijeska u aci.
Navala je velika odgovara Bato ali, eto, tebe u propustiti poto si izdaleka.
A mlin se samo vrti, vrti da mu oima ne moe zamjeriti "kaike".
Tako svaki dan. Uvijek druga igra. Sunce ih gleda s visine i miluje po kosi. Bato je njeno
uzme za ruku pa tako hodaju preko livada i njiva, a ona samo pita: ta je ovo, otkud ono. A on
odgovara i to zna i to ne zna. Zato je on i bio sav slomljen i zaplakan i izvan sebe kad se ono
dogodilo s pijetlom.
A pijetao je bio susjedov. Ponosio se on njime, jer je bio najjai od svih pijevaca u selu.
Krupan, sjajna perja i velike krijeste. Kooperno je koraao po bunjitima i mimo sve druge
pijevce zadavao strah djeci. im bi opazio malo manje dijete, on bi samo klepnuo krilima,
kukurijeknuo da ga uje cijelo selo i stisnuo sa otputenim kljunom put djeteta, spreman da ga
iskljuje do krvi. Zato su djeca bjeala im bi ga izdaleka ugledala. Eto Gaana! zavikali bi iz
sveg glasa. Eto Gaana! A prozvali su ga Gaanom, jer je imao na nogama iznad mamuza perje
kao neke gae.
Jednog dana Bato je bio uzjahao tap konja i putem kraj plota poigravao kao pravi
konjanik. Bio se toliko zanio da je i zaboravio na Sekicu, koja je nedaleko od njega po travi brala
ute maslake i pravila od njih vijenac. Najedanput zauo je njezin oajan vrisak, i kad je

pogledao, vidio je kako Gaan poskae sa zemlje i kljunom udara Sekicu po licu, a ona se brani i
skriva ruicama. Jaue, doziva majku i ne umije da pobjegne.
Bato se prvo strese od jeze, i zaboravljajui na strah, potra prema njima sa tapom u ruci. I
poe nemilosrdno da udara Gaana koliko je on mogao i imao snage, a pijetao bi samo malo
odskoio, odahnuo otvarajui kljun, pa opet usrnuo put njih.
Tek kad su ozdo od kue potrali otac i majka, Gaan je poeo da bjei, ljuljajui se
poluotputenih krila. Majka se glasno rasplakala. Jer iz Sekiina lica tekla je krv, i ona je grevito
plakala. A i ruke, kojima se branila, bile su krvave. Gaan joj je iskljuvao i ruke. Bato je sa
tapom stajao blijed kao krpa, a suze su mu tekle urkom.
Mogao joj je oi iskopati jadila je majka. Otac je trao preko sela ljut i namrgoen,
prikupljao kamenice i gaao Gaana. Gaan je strelovito odmicao i otac nije mogao da ga stigne.
Zato se okanio gonjenja i vratio susjedovoj kui da se s njim posvaa. A Gaan negdje gore
podalje, u vrh sela, popeo se na plot i zakukurijekao iz sveg glasa kao da je nadjaao nekog
drugog pijetla u borbi.
Bato se uputio za majkom, koja je u naruju nosila rasplakanu Sekicu. Kod kue joj je oprala
lice i na njemu su se ukazale brojne rane koje su jo pomalo krvarile.
Leala je poslije ona, sva blijeda i uplaena, a Bato je sjedio kraj nje, tjeio je i priao joj:
Neka ga samo... ja u njemu sutra pokazati. Imam ja praku, pa u se sakriti iza kue i
gaati ga u glavu. Nee on meni pobjei. Nek zna!
I sutradan, zaista, Bato uze praku, nakupi malih okruglih kamenica i privue se polako,
obzirui se na sve strane, susjedovoj kui. Iza oka je preplaeno izvirivao ne bi li opazio
Gaana. Srce mu je tuklo kao da e iskoiti. Razmiljao je on u sebi: Ja u njega da gaam pravo
u glavu, jest, pravo u glavu. Pa kad se on preturi pobjei u.
ekao je tako podugo, a Gaana nema pa nema. uje on kako se negdje kokoi rakole, a
nikako da izbiju na dvorite povrh bate. Dri vrsto u ruci praku s kamenom, a ruka mu sva u
znoju.
Odjednom iza same glave vie sebe zau kukurijekanje. Sav se ohladi od straha. Onako
prituljen, samo je ekao kad e ga Gaan da kljucne u glavu. Nita nije umio da uini. Zaboravio
je i praku a i noge da pobjegne. A onda polako iskrenu glavu, pogleda bojaljivo i odahnu kad
vidje da to nije Gaan ve neki drugi pijetao.
U isti as na dvoritu se pojavi Gaan, ponosan kao paun, zasta as-dva i kukurijeknu iz sveg
glasa, odazivajui se onom drugom pijetlu i pozivajui ga na megdan.
Tad se Bato pribra, uze praku i poe da je zatee. Ali tog asa u se kako susjed otvori
kuna vrata i poe da zove kokoi i da im prosipa po dvoritu ito.
Gaan prilee i poe da uka zrnje. Susjed mu se polako priblii i iznenada ga hitro i vjeto
uhvati. On poe da krei, da klepee krilima i da se otima, a kokoi se razbjeae.
Sigurno e s njim u grad. Da ga proda. Kupice ga neka ena i onda mu se zna pomisli i
strese se Bato, kao od zime.
I bi mu pomalo ao Gaana. Vraajui se kui, zagleda se u svoju praku, koju je jo zajedno
s kamenom drao u ruci, i, ne zna ni on zato, baci je daleko pod put.

OEVA PRIA
U selu su u nas odmalena plaili djecu svim i svaim a naroito grobljem i raznim prikazama.
A naa je kua bila ba izmeu dva groblja, pa je li pala no mi ne smijemo sami ni preko praga.
Izvedi nas, majko, pred kuu! molimo esto nou. Oca ne molimo. Ne smijemo. On nas
onda istjera napolje same i grdi nas zbog naeg straha.
ega se bojite? govori nam. ta je drukije nou nego danju jedino to se ne vidi kad
nema mjeseine. ivi poteni ljudi su kod kue, u naem selu nema lopova i razbojnika, a mrtvih
se ne treba bojati.
Ali mi gledamo u majku, a ona se samo smijei.
Bilo je negdje oko ponoi, a no je ba bila bez mjeseine. Tamno kao u rogu. Probudio sam
se se sluajno i vidim: otac se zagledao kroz prozor prema groblju ispod kue. Poslije se die i
izae napolje. Zadra se due vremena pred kuom, a ja jednako budan... uo se njegov kaalj
dolje pokraj groblja. Zatim se vrati i lee.
Ujutro ga je majka pitala: kud je ono izlazio. ula ga sigurno i ona kad je otvarao i zatvarao
vrata.
Vidio sam da gori plamen na groblju pa sam iao da izbliza pogledam. Povrh onog starog
groba ispod velikog hrasta odvajao se plamen od zemlje. Otkine se nekako pa onda lebdi i prekine
se u vazduhu. Tako nekoliko puta pa prestade. esto se tako javlja plamen nad grobljem. Kau,
iz kostiju.
Jeza me je spopadala kako je on smio da ide i da gleda. A na otac, eto, nije se nieg bojao.
Ljeti bi esto zanoio na njivi, na gumnu, sam samcat, da se ne vraa kui i da zorom pone
posao. A nekad kad je trebalo negdje da ranije krene, u varo ili drugo selo ustao bi prije ponoi,
osobito ako danju vlada ega i krenuo odmah na put da za hlada stigne.
Zato smo ga mi jedne veeri kad nas je opet korio zbog straha upitali je li se on ikad
prestraio u ivotu. On se malo zamislio i poeo da nam pria:
E, sigurno, djeco, naroito dok sam bio malen kao vi. Nisam ni ja od kamena. Ali vidjeete
da se ne treba nita bojati. Dva puta sam se naroito prepao. Jednom je to bilo nou, a drugi put u
sred dana.
To kad sam se prestraio nou bilo je poodavno. Jo sam bio mlad. Iao sam uskim putem
preko seoskih ispasita ispod planine znate one to joj se vrhovi i ljeti bijele od snijega, pa sam
krenuo nasumce precem. Mrak je bio gust da se jedva moglo vidjeti jedan korak naprijed. Nisam
ja tad bio ba toliko slobodan kao danas. Pomalo sam se i pribojavao, ali bio sam pouzdan u svoju
mladiku snagu. Ali i one prie o svemu i svaemu padale su mi na um. Idem ja tako a popac se
raspjevao negdje u travi pa me i tuga spopala. I tako treba da preem preko jedne ledinice izmeu
lijeska i da izbijem na put. Idem ja, djeco, i iznenada pogledah ispred sebe, a na ledinici kud treba

da proem u mraku se bijeli neto dugako preko puta. Pade mi na pamet tad ta su jednom priali
na sijelu ne valja svata priati da je tako ovjek naiao nou na opremljenog mrtvaca,
zamotanog u bijelo platno i umalo nije izgubio pamet. Ja se ukoih od te pomisli i jo bolje se
zagledah, a mrak treperi, igra oko mene i vrti se. I ono bijelo sve vie i vie, slii na umotanog
mrtvaca. Gledam ja pa mi se ini i da die i da nekako raste i hoe da se digne. A popac nikako ne
prestaje sa svojom tunom svirkom.
Polako se izmaknem korak po korak i brzo vratim nazad na pravi put, i onda, oamuen,
trei krenem kolibama u podnoje planine da tu prekonaim. Bio sam izvan sebe to se kae.
I tu otac zasta.
Eto vidi, a nas izgoni same nou i rui nas to se bojimo zagrajasmo mi, a sve
straljivo pogledavamo u prozore, iza kojih se pritajio mrak.
A ja sutradan nastavi otac mirno ne budi lijen, vratim se gore na ispasita i odem
naroito do na onu ledinicu gdje sam ostavio mrtvaca. Ba da vidim kaem sebi. I tano preko
puta odakle sam kukaviki pobjegao leao je koliko ovjek dugaak bijeli kamen, dopola
urastao u zemlju.
Nama neto bi lake pa odahnusmo, i tama iza prozora nije vie izgledala onako strana kao
maloprije.
A drugi put? upitasmo oca, pa se jo vie prikupismo oko njega.
E, drugi put je bilo malo ozbiljnije jer sam imao i zbog ega da se uplaim. Tada nije bilo
ni noi, ni mraka. Bilo je ba ljeto a dan sunan, svijetao i vedar. Iao sam poslom u varo pa
sam krenuo preko Crvanjskih uma. Bio sam se neto zamislio, zagledao preda se i nisam ni
opazio kad sam se naao na onom mjestu gdje je uma sitnija ali gua pa put izgleda kao kakav
hodnik. Pa kad sam odigao glavu, opazio sam pred sobom meku kako ide istim putem, a pred
njom dvoje meadi koji su se lagano kretali kao da se predomiljaju hoe li ili nee. Nisam u prvi
mah umio ni da krenem ni da zastanem. A znao sam da je meka najljua kad vodi mead. Da
skrenem s puta ili se vratim nazad, meka e to primijetiti pa e me napasti a da produim da
idem za njom, jo gore, jer e pomisliti da hou neto da uinim njezinoj djeci. Imao sam revolver
sa est metaka i to me je malo ohrabrilo, ali to nije bilo nikakvo oruje za ovoliku meku. Zastao
sam najzad, umirio se i ostao tako nepomian s rukom na revolveru. Meka se nekoliko puta
obazrijela. inilo se kao da hoe da se vrati prema meni, i zamumljala glasno nekoliko puta. Ali
kako su meii odmicali putem, ona se pourila za njima, okreui se s vremena na vrijeme. Ja
sam stajao i ini mi se da nisam ni disao. Malo dalje vidio sam da su meii sili s puta i krenuli
nanie kroz prorijeenu umu. Meka me jo jednom mrko pogledala pa i sama krenula za njima.
Ali ja sam jo dugo, ne znam koliko je to trajalo, onako ukipljen stajao na putu. Oslukivao sam
ukanje granja, i kada se vie nita nije ulo, krenuo sam putem na prstima, grevito steui
revolver, i obazirui se i lijevo i desno.
Pa kad sam izmakao iz velike ume i uo lave obanskih pasa negdje u blizini, sjeo sam kao
premlaen, sav klonuo, na zemlju i nisam dugo mogao da se pomaknem. Toliko sam se, eto, tad
bio prestraio.
Mi smo sluali bez daha, a otac, kao da se pokajao to nam je to sve ispriao, ree:

 Hajdemo sad zajedno napolje da vidimo no i da vam pokaem da nema nita!

Ma pusti djecu neka spavaju! usprotivi se blago majka. Ali otac nas izvede pred kuu.
Okolo mrak kao tijesto. Voke se crne, a u selu se tek pomalo bjelasaju kue u pomrini. Krasno
je ljeto pa krijesnice svjetlucaju. I popac je tu kao u oevoj prii.
Eto vidite, kae nam otac sve je tu kao to je u danu bilo. Samo se ne vidi. Jedino je
novo: te zvijezde na nebu, ti svijetnjaci i ta pjesma popca.
Auh zavritasmo sve troje nas djece uplaeno i uhvatismo se za oca. Pred nama je stajala
nekakva velika siva ivotinja. I kao da je kljocala zubima i podmuklo
A aro... aro... protepa otac i veliki susjedov arov prie k njemu i poe da vrti repom,
umiljava se i da se apama propinje uz njega. Poznali smo ga. Bio je to miran i dobar pas.
I otac se tad zakoenu od smijeha, pa ree:
A vi mislili medvjed!?

SAMO JO KOSOVI ZVIDUU

Otac je iao brzo uskim putem preko livada i njiva i kroz umarke, gotovo trao, a za njim su
priskakivala njegova djeca: djeak, ve momuljak, u kratkim pantalonama i razbaruene kose, i
manja sitna djevojica plavih oiju kao nebo. Smijeio se on, odmahivao glavom, aptao neto u
sebi. ulo se samo kako s vremena na vrijeme uzvikuje: Eno ga! Pa opet: Nema ga!
ta to, ta to? pitala su djeca radoznalo.
Evo ovog hrasta. Koliki je sad. Pet gnijezda je bilo na njemu jednog proljea. Ali klena sa
divljom lozom na kome smo se ljuljali nema. Posjekao ga neko.
Poslije toliko godina doao on iz grada, gdje ivi kao slubenik, u svoje selo sa djecom. Pa
toj svojoj djeci odjednom postao udan. Oi mu irom otvorene: i sve neto uzvikuje, nekad
radosno, a nekad kao da hoe da se rasplae. I evo sad ih vodi nekud podalje od sela, uz svijetlu
raspjevanu rijeku, kroz estar preko potoia to ubore. Zastane tako kraj potoka i utia se, pa
pone da im s prstom na ustima apue: Sluajte! A potok klokoe i negdje u zelenilu zvidi kos.
I kad su uz nepokoenu travu izali na manju ravnicu do koje je s gornje strane dopirala gusta
uma, otac je sjeo. Po ravnici su rasli potkresani hrastii i kruke, neke divlje, a na nekima su se
vidjeli svjei kalemovi. Naokolo je bujala i mirisala trava. Otac se zamislio. Djeca su sjela kod
njega i zagledala se u arene leptirove koji su krivudavo letjeli i sputali se na poljsko cvijee.
Okrenuli su se ocu tek kad je poeo da pria. A on kao da je doao tu radi te prie koja je nekako
skakutala s dogaaja na dogaaj kao pliska s busena na busen po oranju.
Evo ovdje je, gdje sad sjedim, bila naa koliba, a kraj onog upljeg hrasta njihova. Tada, a i
danas, ko god je imao i ima stoku, selio je i seli ljeti daleko pod brda i planine ili ma gdje izvan
sela na kolibe. Tako se to ovdje kae. Od pletera su asom gotovi zidovi, krov pokriven
raevom slamom. Nasred kolibe se napravi poploano ognjite, a kraj ognjita s jedne i s druge

strane poloe daske i pokriju paprati gdje se spava. Vie ognjita je polica na kojoj se u karlicama
kajmai mlijeko.
Prvo nam je bilo neobino. Bar meni. Kad bi grmjelo u noi, strah me je hvatao da se grom
ne spusti u kolibu. I kia me nije uspavljivala, ve svojim ukanjem po krovu budila. esto je
pronala rupice u raevini i kapala negdje blizu mene. inilo mi se tad da neko po kolibi u mraku
hoda. A i kola mi je od kolibe bila podaleko. Gotovo sat hoda. Ali sam imao druga iz klupe.
Njegova je koliba bila eno tamo, sto koraaja od nae. Kao da ga sad gledam. Torba izvezena po
vrhu na leima, suknene akire i areni pojas iznad njih, srozane vunene arape i gumeni opanci.
A na glavi nekakva kapa bez ikakvog oblika. Raupana kao razvaljene gnijezdo. Oi krupne i
uvijek gotovo da proplau. S njim bih poranio, i dok je jo jutro bilo puno rose, skakutao na putu
u kolu. Usput bismo glasno ponavljali pjesme iz itanke, nekad zajedniki, nadvikujui se. Zvali
su ga nadimkom Kmezo. Valjda zbog njegovog estog plaa.
Eno na onom grabu nali smo ja i on jednog jutra sovu. Jejinu. Drmuckala je i sunce joj je
bilo zaslijepilo oi. Zaostala sluajno tu, ekala no da progleda i bez uma odleti kroz mjeseinu.
Previe se zgurila i nekako nesigurno sjedjela na grani. "Gospoo sovo, gospoo strino, buljino!
" pjevali smo joj nas dvojica pjesmu. Ali ona je samo kunjala. Kad smo se malo kasnije opet
navratili da je vidimo, ona je leala na zemlji ispod graba. Bila je, vidjelo se, bolesna. Rastuili
smo se. Donijeli smo joj mrava i pokuali da joj stavimo u kljun, ali ona nije htjela da jede. Samo
je otresala glavom. Pred mrak smo je ogradili kamenicama i pokrili granicama i liem odozgo.
Samo smo ostavili vrata da moe da odleti u no.
A sutra smo je nali mrtvu. Kmezo se po obiaju rasplakao, a i meni su se ovlaile trepavice.
Dogovorili smo se da je ukopamo kako se ukopavaju i ljudi. Od granja smo napravili nosila i
ponijeli je na tim nosilima polako. Zastali smo trenutakdva pokraj malog groba koji smo iskopali
rukama, spustili jejinu u jamu, zatrpali je, napravili humku i usadili joj mali krst vie glave. I onda
smo se pogledali zagonetno i po obiaju koji se ponegdje u ovom mom kraju jo zadrao, poeli
da zapjevamo i leleemo:
Aoj, aoj, jejo, draga sejo, kuku lele, dok su druge tvoje sestre odletjele ti u grobu lei, jao!
Sve glasnije i glasnije smo tuili i tukli se akama u grudi. Najedanput i po meni i po njemu
poeli su da padaju prutevi. Zaboljele nas je toliko da smo poskoili od zemlje i nastavili bez
zastoja sa onim posljednjim uzvikom: jao, jao iz nae tualjke. Nismo primijetili kad su se i
moja i njegova majka privukle do nas i poele prutevima da utiavaju nau zapjevku.
ta kukate! kuku vam bilo, da bi li rekle su. Mi smo pobjegli u umu i do mraka uzalud
odozgo izvirivali nee li nas pozvati da to pojedemo. A kad se ve smrklo, vratili smo se
pokunjeno u kolibe...
Djeca su se bila rastuila od oeve prie, a onda su poela da se smiju iz sveg glasa, kad su
ula njen svretak. Mirisale su trave, leptiri se igrali, a otac je dalje poluzatvorenih oiju
nastavio...
... Tamo dolje kud smo doli izmeu onih rakita kraj rijeke, gdje se jo vidi gomila kamenja,
bio je mlin sa dva vitla. U njemu je mljeo seljacima ito i uzimao ujam stari Kmezov stric Aljan,
sav bijel od brana. Jaz kojim je ila voda pokraj rijeke od benta do lijeba bio je dug i mi smo u

njemu esto ganjali zalutale pastrmke. Stari Aljan nas je volio i priao nam, smjekajui se,
strane prie o vilenjacima koji kad dou da se kupaju u omahi, znaju i da ustave mlin. Blizu
mlina na granama johe spavale su nou nae kokoi koje smo donijeli iz sela, a danju su pobirale
prosuto ito oko mlinskih vrata. Ali jednog ranog jutra kad smo nas dvojica, Kmezo i ja, sili
mlinu, unaokolo po putu i grmlju lealo je razbacano perje. Aljan je odmahivao ljutite glavom i
zavirivao po bunovima, ispod rakita, uz rijeku. Rekao nam je da se nou sigurno prikrala lisica i
da nema nekoliko kokoaka. Tog asa, ja i Kmezo, gotovo u isti as, pogledali smo preko rijeke i
poeli da viemo i dozivamo njegovog strica. Na sredini rijeke bio je tada iroki ploasti kamen
koji je kao ostrvo virio iz vode. Sad ga, primijetio sam, nema. Nasred kamena leala je naa koko
arka. I obadvojica smo zagazili u vodu, jer s ove strane kamena bilo je plitko a s druge modrio se
vir. Kad smo donijeli mrtvu arku, vidjeli smo da nema glave. Kako je dospjela na kamen, udio
se i stari Aljan. Vjerovatno je lisica krenula preko vode, poplaila se i ostavila je tu nasred rijeke.
Bilo je to pomalo i zagonetno.
Mjesto da smo joj mi odsjekli glavu na cjepalu, to je uradila lisica zubima rekao je Aljan.
Sad u ja nju oerupati, pa u lonac.
Pomogli smo mu da oerupa koko. A kad je poela da se kuha u loncu na ognjitu, mi smo
se u sebi pitali: Kako emo je jesti kad je krepala. Kmezo mi je aptao na uho: Hoe li ti jesti?
Ja sam samo slegnuo ramenima. Ali kad je stari Aljan otkinuo prvi zalogaj mesa i poeo
halapljivo da vae, i mi smo se zgledali i poeli da jedemo.
To ne bi ni zapamtio da se nije dogodila jedna pomalo smijena stvar. Stari Aljan dao nam je
najbolji batak da odnesemo mojoj i Kmezovoj majci i njegovoj eni Kmezovoj strini. I
zaprijetio nam da nita ne govorimo. Upravo su to one pojele kad je iz mlina doao Aljan,
nasmijao se prema nama i kriom namignuo pa poeo da pria enama kako je lisica rasplaila i
poklala nekoliko kokoiju. Rekao im je i za onu to je zaostala na kamenu u rijeci.
Da nije ovo meso to smo pojele od te kokoi? upitale su one preplaeno.
Sigurno! Jesu li vam to ovi donijeli? pokazao je Aljan prstom na nas nekako zabrinuto.
Auh, kuku nama! Pih, pih poele su one sve tri da pljuju i grde. A ja i Kmezo, kad smo
vidjeli da neto trae oko sebe, prut, ta li poeli smo da bjeimo prema umi urno kao da smo
okrilatili.
Stari Aljan smijao se glasno uli smo ga izdaleka.
Otac je ponovo zautao, zagledao se nekud daleko i smjekao se i neemu to mu je moda
tog asa jo palo na pamet. Djeck su ga potezala za rukav, zagledala se u njega, lako mu nisu nita
rekla, on je znao ta hoe.
A uvee smo esto, kad je bilo vedro, ili svi skupa, bilo nas je desetoro djece toru da
tamo spavamo i uvamo stoku. Goveda su bila povezana uzicama za kolje, a sitna stoka zatvorena
u tor. Tor je bio zajedniki i na i Kmezovih, ograen visokim letvama i svake sedmice prepinjao
se na novo mjesto. Tako su se s jednog kraja na drugi ubrile ledine da se ujesen zaoru. Prostrli
bismo paprat po zemlji, pokrili je ponjavom, poredali vunene jastuke; sve jedno uz drugo
polijegali, pokrili se ebadima. Dugo u no smo gledali u daleki mjesec i zvijezde i Kumovu
slamu, brojali koliko je palo preko neba zvijezda jer toliko je umrlo ljudi u svijetu. Priali smo o

svemu i svaemu, vikali koliko nas grlo nosi hakali, kako se to kae, da rasplaimo vukove ako
ih ima u umi, koja se nou nekako previe mraila i prijetila da iz svojih njedara ispusti te sive i
podmukle zvijeri sa svijetlim oima i nauljenim uima. Kmezov arov i moj Bjelov leali su
blizu nas. Oni bi ponekad iznenadno zareali i poeli da estoko laju i tre prema umi. Budili su
nas iz sna. I onda bismo svih nas desetoro vikali: Eha, eha kao ludi. Kad bi se psi vratili i legli, i
mi bismo opet pospali, ali u snu smo bjeali od zelenih vukova jer znali smo, oni su ljeti kao
uma i trava zeleni. Ujutro smo esto, budei se, gledali kako se zora polako raa iza brda i
pipali rukama rosu po pokrivau a esto i po kosi.
A kad uvee nema mjeseine, pa nas pomrina opkoli sa svih strana, mi naloimo vatru. I
onda bacamo zaarene glavnje daleko ispod neba jer vukovi se boje ognja. Uarene pruge
presijecaju pomrinu, a mi urlamo, i psi se nadvikuju s nama. A iz koliba nas stariji dovikuju:
Zapaliete to, objeenjaci!
Ali jedne noi poeli su psi da laju i nasru, i kroz polusan osjetio sam da neto tri preko
nas. Svi smo izbezumljeni skoili. Ovce su se bile pribile uz jedan kraj tora. Dolje na dnu livade
psi su se bijesno otimali oko neeg. Bilo je dosta tamno, a oblaci crni i udni, ba kao vuci u trku,
kotrljali su se nebom. Mi smo svi poeli da viemo i da bjeimo s ponjavama i ebadima preko
ramena prema kolibama i da dozivamo. Domalo je dotrao Kmezov otac i poeo da nas grdi.
Kukavice nijedne! govorio je. Ostavili stoku vucima. I poeo je da galami: Eha, eha! Dr
ga, aro!
Mogao nas je ive razderati priali smo jedni drugima.
Ko to? pitao je Kmezo.
Pa vuk! rekao sam bojaljivo.
A ako je bio medvjed? doda on razrogaenih oiju. Tada nas obuze jo vei strah, i od te
noi nismo smjeli vie da spavamo kraj tora.
Djeca su gledala u oca i kriom su se obazirala prema umi vie ledine. Poeli su da se
primiu sve blie. On se nasmijao blago i pomilovao ih po glavi.
A odavde sam ja, djeco, krenuo i u gimnaziju zajedno s ocem i to pjeke kilometrima.
Teko mi je bilo da ostavim kuu i majku, a naroito najmlau sestru, kojoj je bilo tek nekoliko
godina. Na dan prije polaska nosao sam je na leima od jutra do mraka jer to je toliko voljela. A
obeao sam joj da u joj kupiti i po ocu poslati areni erdan. To sam i uinio. I kad sam krenuo u
grad, svi su, iz obje kolibe, izili da me isprate. Majka je plakala. Malu sestru nisam htio da
probudim: bilo mi je ao. Samo nigdje nije bilo Kmeza. Njegova majka je tad rekla da ve svu
no plae i da se jutros negdje sakrio u umu. Neto me hvatalo za grlo. Rije nisam umio da
progovorim.
Davno je to, djeco, bilo a ini mi se jue.
A sad nema nita i nikog? upita sin, hvatajui za ruku oca koji je ve bio krenuo da ide.
Uz drugu ruku se bila priljubila djevojica.
Nema, nema pomalo tuno ree otac. Majka i otac su davno umrli, sestre su mi u gradu,
kolibe nigdje, ni kue u selu, izgorjela, ni mlina...
A mlinar, stari...

 Aljan, misli. Odselio je davno u Tursku sa cijelom porodicom. Ja sam bio ve veliki ak u
gradu kad je moj otac, va djed, doao da me obie. S njim je bio i Aljan, doao po paso.
Sjedjeli smo, sjeam se, u jednom hanu, oko stola i zajedniki jeli lubenicu. Ja sam ga gledao,
gledao i osjeao sam da s njim odlazi tamo daleko u tuu zemlju i jedan dio onog mog djetinjstva.
Ali vi to jo ne razumijete, ree otac i pouri uskim putem izmeu umaraka.
A Kmezo, on je valjda iv? djeak je uporno ispitivao.
Nije ni on. Poslije odsluenja vojske, otiao je u graniare i za vrijeme ovog posljednjeg
rata, kau, nestao. Sigurno poginuo.
I onda su sve troje zautali kao zaliveni.
Ali je otac poeo naglo da tri, da bi se malo poigrao sa njima, a djeca su veselo priskakivala
za njim, smijui se i podvikujui.
Oeva prolost je kao oblak zala za brdo. Bilo je sve vedro.
Kraj puta su jo samo zvidukali kosovi i mirisale trave.

O PISCU
27. aprila 1910. u Ulogu kraj Nevesinja roen je ukrija Pando, od oca Ramadana
(vjerouitelj) i majke Emine ro. ai.
Zavrava osnovnu kolu u Ulogu a pisuje niu dimnaziju u Mostaru. Poinje objavljivati u
akim i drugim listovima ("Gajret", "Gajretov kalendar" i dr.).
Uiteljsku kolu zavrio je 1931. godine, nakon ega osam godina radi kao uitelj u
Kljunima (kod Nevesinje), Miletkoviima (ajnie), Vikou (Foa), Osovu (Rogatica).
Studira knjievnost i francuski jezik na Vioj pedagokoj koli u Beogradu i zavrava ga
1940. godine.
U toku II svjetskog rata radi kao nastavnik u Mukoj graanskoj koli u Sarajevu i za to
vrijeme je saradnik NOP-a kao ilegalac sa profesorom Midhatom Begiem.Nakon rata bio
nastavnik Prve muke gimnazije u Sarajevu i jedan od osnivaa Udruenja knjievnika BiH.
Direktor je gimnazije u Jajcu 1947. i potom radi na organiziranju kolstva po Bosni i Hercegovini.
1948. postaje urednik literarnih emisija na Radio Sarajevu gdje ostaje sve do penzionisanja.
Jedan je od osnivaa popularne humoristike emisije "Veselo vee".
U izdanju Saveza kulturno-prosvjetnih drutava BiH 1950. godine objavljuje aktovku Na
dunosti.
1952. u izdanju sarajevske "Svjetlosti" izlaze mu Pjesme. Zbirka nailazi na podjeljene
komentare, a dvije godine kasnije u izdanju sarajevske "Narodne prosvjete" izlazi zbirka poezije
za djecu Razgovori. U izdanju sarajevske "Depne knjige" 1958. godine izlazi zbirka
pripovijedaka Ljudi smo, 1961. izlazi zbirka pripovijedaka za djecu Samo jo kosovi zviduu za
koju je primio godinju nagradu Udruenja knjievnika BiH. Slijedi zbirka poezije Blie su

postale zvijezde, te zbirka pjesama za djecu Iznad gore vjetri zbore.

10. aprila 1970. odlukom Savjeta RTV Sarajevo dobija spomen-plaketu u znak priznanja za
dugogodinji uspjeni rad, 1. juna Josip Broz dodjeljuje mu Orden zasluga za narod sa srebrenim
zracima.
U izdanju Veselina Maslee 1973. izlazi mu knjiga Poezija, a 1975. pojavljuje se zbirka
pripovjedaka Zeleni strah za koju mu beogradski Savet za vaspitanje dece Jugoslavije dodjeljuje
statuu "Mlado pokolenje".
1979. izlazi mu zbirka pripovijedaka Na kraju puta, a godinu dana kasnije zbirka poezija za
djecu Dobro mi doli.
Nakon kratke bolesti, 30. maja 1984. umire u Sarajevu.