P. 1
Semerkand (br. 10, oktobar 2009. god.)

Semerkand (br. 10, oktobar 2009. god.)

|Views: 5,368|Likes:
Published by Bosnamuslim-media

More info:

Published by: Bosnamuslim-media on Apr 26, 2010
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

07/10/2013

pdf

text

original

P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I •

BROJ 10

O KT O B A R 2 0 0 9 • I S S N 1 8 4 0 - 0 9 3 0 • C I J E N A : 3 K M

LJUBAV PREMA ALLAHU (MEHABBET) SURA EL-KUREJŠ SELAM JE DŽENNETSKI POZDRAV S KIM SI TAKAV SI

ISTIKAMET
ispravnost i istrajnost

KAKO VOLJETI ALLAHA
Autor: dr. Ahmed Çağil Format: A5, mehki povez, 106 str.

Treba voljeti - to svi pišu i govore, ali KAKO naučiti da se Gospodar zavoli istinski?! Na to pitanje gotovo svi alimi i vjernici obično slegnu ramenima ... Na stranicama ove knjige saznajemo kako voljeti Allaha dž.š., Njegovog Poslanika s.a.v.s., ashabe i sva stvorenja.

EHLU-L-KIBLA - PRIPADNICI KIBLE
Autor: Muhammed Zekki Ibrahim Format: A5, tvrdi povez, 283 str.

Tevessul i vesile - šta je to? Jesu li dozvoljeni? Smiju li se muslimani međusobno optuživati za kufr? Položaj Šiija u islamu. Šta su o tesavufu rekli Ibn Tejmijje, Ibn Kajjim el-Dževzijje, Ibn Haldun, Imam Zehebi i drugi. O posjećivanju kaburova i odabranih mjesta. Kada je dova ibadet?

DžENNETSKE NAGRADE
Autori: Imam El-Kušejri i Šejh Ismail Hakki Format: A5, mehki povez, 209 str.

Pred vama je komentar nekih ajeta koji govore o džennetskim nagradama. I to iz pera velikih stručnjaka, kako za vanjska značenja ajeta tako i za aluzivna tumačenja. Prijevod govori o džennetskim nagradama, ali isto tako i ukazuje na svojstva i vrline džennetlija kojima bi se trebali, u što većem broju, okititi.

KO MOŽE BITI ŠEJH?
Autor: dr. Dilaver Selvi Format: A5, mehki povez, 160 str.

Pošto živimo u vremenu kada ne mali broj ljudi zaziva sposobnost duhovnog vođenja i odgajanja drugih ljudi, ova knjiga može poslužiti kao svojevrsni kriterij za odabir ispravnog duhovnog vođe (šejha) na putu postizanja Allahovog dž.š. zadovoljstva.

KOMENTAR ALLAHOVIH LIJEPIH IMENA
Autor: Imam el-Gazali Format: A5, mehki povez

‘’Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Zaista Uzvišeni Allah ima devedeset devet imena - stotinu manje jedno. On je nepar i voli nepar. Ko ih izbroji i nauči napamet ući će u Džennet’’. U ovoj knjizi Imam el-Gazali komentariše značenja Allahovih lijepih imena i način njihovog usvajanja u svakodnevnom životu vjernika.

SRETNA PORODICA
Autor: S. Muhammed Saki Erol Format: A5, mehki povez, 312 str. U ovom djelu sažeto su objašnjena rješenja porodičnih problema, kao i načini postizanja harmonije i sreće u porodici. Prvo je definisan osnovni cilj porodice, a onda su obrađeni Allahovi propisi i norme lijepoga vladanja (edebi) koji će nas dovesti do toga cilja. Spomenuli smo mjesto muža i žene u porodici, njihove međusobne obaveze i prava, kao i dužnosti prema djeci i roditeljima, a potom smo objasnili zikrove, dove, strpljivost, zadovoljstvo Allahovom odredbom, skromnost, umjerenost, udjeljivanje (sadaku), razne oblike hizmeta (služenja) našoj vjeri i mnoge druge stvari koje su sastavni dio lijepog ahlaka, a koje omogućavaju postizanje sreće u porodici.

UREDNIK
P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I • BROJ 10 O KT O B A R 2 0 0 9 • I S S N 1 8 4 0 - 0 9 3 0 • C I J E N A : 3 K M

Istikamet – ispravnost i ustrajnost
Sirati mustekim je ispravan, pravi put. Put koji počinje tevbom (pokajanjem) i vodi do Allahovog zadovoljstva i Njegovog dženneta. Sirati mustekim je život - sunnet Muhammedov, a.s., koji je stvari postavio na njena ispravna mjesta. Ispravnost se ogleda u srednjem putu između nemarnosti i pretjerivanja. Ispovjedanje Allahove jednoće – tevhid (monoteizam) je srednji put između kufra (ateizma) i širka (politeizma). Darežljivost je srednji put između škrtosti i rasipništva. Brak je srednji put između celibata i bluda itd. „I tako smo vas učinili ummetom (zajednicom) sredine.“ (el-Bekare, 143) Ovo je ajet na sredini sure el-Bekare koja ima 286 ajeta. Uzvišen je Allah, Gospodar svih svjetova! Jedne prilike je Vjerovjesnik, a.s., govorio o vatri i strahotama kijametskog dana usljed čega su se ashabi zabrinuli i rasplakali. Nakon toga grupa ashaba na čelu sa Osmanom ibn Mazunom, r.a., se dogovorila da započnu monaški život - da obuku odjeću od kostrijeti, da se kastriraju, da stalno poste, da svaku noć na namazu probdiju, da ne spavaju na postelji, da ne jedu meso niti mast, da ne prilaze ženama, da ne upotrebljavaju miris i da nemaju končišta nego da stalno putuju po zemlji. Kada je za to čuo Vjerovjesnik, a.s., rekao im je da im on to nije naredio, nego da njihova tijela imaju svoja prava, pa trebaju da poste i da mrse, da klanjaju noćne namaze i da spavaju, jer i on, Allahov Poslanik, noću klanja ali i spava, posti ali i mrsi, jede meso i mast i prilazi ženama. Na kraju je zaključio da onaj ko ne slijedi njegov sunnet ne pripada njemu. Ispravnost je dakle u slijeđenju sunneta i nema puta koji dovodi do Allahovog zadovoljstva osim slijeđenja poslaničkih tragova. Ustrajnost je pak, znak iskrenosti i ljubavi. Allah mnogo voli i mala dobra djela, ali u kojima ustrajavamo. Neki, od onih, koji su izašli sa staze Pravog puta su pomislili da su zbog mnogobrojnih ibadeta oslobođeni namaza, posta, zekata i ostalih farzova. Žalosno je kako ih je šejtan prevario. Pa zašto ne uzmu najboljeg uzora, Poslanika, a.s., pred svoje oči i ne slijede njegov put i put njegovih ashaba. Oni su bili ispunjeni ljubavlju prema Allahu i iskrenošću u svojim djelima sve do njihove smrti, kako se u ajetu i naređuje: „I sve dok si živ, Gospodaru svome se klanjaj!“ (el-Hidžr, 99) Prema tome, samo oni koji su ustrajni u slijeđenju sunneta su na Sirati mustekimu. Lijepo je rečeno: ‘Najveći keramet je istikamet’, to jest najveća počast za roba koju mu Allah može pružiti jeste da rob bude ispravan i ustrajan u svojim djelima. Gospodaru naš učvrsti nam noge na Sirati mustekimu! urednik@semerkand.com.ba

LJUBAV PREMA (MEHABBET)

SELAM JE DŽENNETSKI POZDRAV S KIM SI -

ISTIKAMET
ISPRAVNOST I ISTRAJNOST

SEMERK AND
PORODIČNI MAGAZIN
Udruženje SEMERKAND 14. MAJA 92 br. 14 Ilidža / Sarajevo Tel/Fax: +387 33 624 883 . ISSN 1840-0930 Za izdavača MIRZA PAŠIĆ Glavni i odgovorni urednik NEDŽAD ĆEMAN Redakcija Dr. hfz. DžEMAIL IBRANOVIĆ Dr. ALMIR FATIĆ Mr. MERIMA ČAMO MEHMED ĆEMAN EDIN TOPČIĆ Design & DTP MUHAMED MULAOSMANOVIĆ Foto - naslovnica HAZIM ŠABANOVIĆ Lektor ALDINA VEISPAHIĆ Marketing DŽENAN ZUBEROVIĆ 062 105 430 Distribucija ENIZ SKEJIĆ 062 410 492 Cijena: BiH: Turska: Hrvatska: Crna Gora: Srbija: Europa: USA: 3 4 15 2 2 3 4 KM YTL Kn EUR EUR EUR USD

Štampa: Bemust Redakcija zadržava pravo dorade objavljenih materijala. Poslani materijali se ne vraćaju nazad. Magazin ne preuzima odgovornost za sadržaj i tačnost objavljenih reklama.

SADRŽAJ

SEMERKANDOKTOBAR2009
UVODNA RIJEČ ISLAM JE VJERA LIJEPOG AHLAKA Sejjid Saki Erol TEMA USTRAJNOST - PUT DO DŽENNETA Dr. Almir Fatić ISTIKAMET - USTRAJNOST Dr. hfz. Džemail Ibranović LJUBAV PREMA ALLAHU (MEHABBET) Imam el-Gazali POZIV U SEZONI HODOČAŠĆA El-Kandehlevi

4 6 12 14 16 19 20 22 24 26 28 30 32 34 36 41 45 46 48 51 54 55 56 58 60

6

USTRAJNOST PUT DO DŽENNETA

VRIJEDNOST EZANA I ČAST MUJEZINA Sejjid Muhamed Alevi el-Haseni SURA EL-KUREJŠ Ibn Adžibe el-Haseni ČETVERICA LJUDI, TRI RECEPTA, NEMA OPRAVDANJA Allame el-Munavi MUSLIMANI I MUSLIMANKE Emina Ćeman HILJADU I JEDNA KAP SREĆA (II) Ali Tantavi PISMO PRIJATELJU Imam Rabbani, k.s. GOVOR STANJA

34

SELAM JE DŽENNETSKI POZDRAV

SELAM JE DŽENNETSKI POZDRAV Almedina Tulić SVI U BITKU NAD BITKAMA Mehmed Ćeman TRI VELIKE DŽAMIJE Erol Zubčević S KIM SI - TAKAV SI! Aida Begić-Zubčević NEBROJENE MILOSTI SVJETOVIMA (II) Dr. Dželal Ibraković BELKISA (II) DIJABETES - ŠEĆERNA BOLEST Suad Šendelj

56

NAUKA I TEHNIKA Ismail Nezirović

ALLAHOV DAR

ALLAHOV DAR Edin Topčić ROŠTILJ I KADIFICE Sevret Mehmedćehajić MAGLAJ Mr. Merima Čamo

Sejjid Saki Erol | UVODNA RIJEČ

Islam je vjera lijepog ahlaka
ravilo koje je postavio islam, a koje glasi: „Svako se rađa u čistoj prirodi islama!“, kao i svi ostali propisi islama, u potpunoj su harmoniji s čovjekovom prirodom. Islam je za čovjeka, koji je primoran da od rođenja do smrti i u svim životnim etapama živi u zajednici, definisao najispravniji i najsigurniji pravac društvenog oblika života. S druge strane, veoma lahko se može doći do zaključka da društveni oblici koji su tokom historije bili zasnovani na principima odvojenim od istinske vjere nisu nikada uspjeli postati prava ljudska zajednica. To se može dokazati i malim istraživanjem međuljudskih i međuklasnih odnosa u tim društvima. Stanje u kojem su ljudi ovisni jedni o drugima i u kojem su upućeni jedni na druge primoralo ih je da žive zajedno, u društvu. Počevši od osnovne ćelije društva – porodice, ljudi su formirali mahale, sela, kasabe i gradove, tako da su na kraju postali narodi. Uzvišeni Hakk kaže: „Mi smo vas od jednog čovjeka i jedne žene (Adema i Havve) stvorili i na narode i plemena vas podijelili da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji je najbogobojazniji!“ (el-Hudžurat, 13) Budući da ljudi moraju živjeti zajedno, bilo u malim ili velikim zajednicama, njihova zajednica mora imati nekakvo uređenje i sistem. Osnovni temelj na kojem počiva uređenje i sistem ljudske zajednice jeste međusobna ovisnost i potpomaganje. Međusobno potpomaganje je najlakši način kojim ljudi ostvaruju svoje osnovne potrebe na ovom svijetu. Međutim, ono je put kojim se postiže i vječna, ahiretska sreća. Uzvišeni Allah je svaku stvar savršeno uredio i postavio je u savršeni sklad. Ljudima je, također, odredio potrebne principe posredstvom kojih će, ukoliko ih se budu pridržavali, postići ovosvjetsko blagostanje i vječnu sreću. Prema tome, islam je vjera čiji je cilj postizanje zrele

P

ličnosti jedinke, ali i savršenog društvenog uređenja. S jedne strane on oplemenjuje jedinke, a s druge strane uspostavlja red i blagostanje u društvu. Ahlak postavlja temelj mišljenja, svjetonazora, međuljudskih odnosa, funkcionisanja države, pa čak i odnosa s drugim narodima i državama. Jedan dio međuljudskih odnosa definisan je pravnim propisima (fikh), dok je mnogo veći dio određen normama lijepog ponašanja (ahlak). Pravni propisi su obavezujući za sve članove zajednice, te, ukoliko se krše ili zanemaruju, za prestupnike su propisane određene sankcije. Za kršenje normi lijepog ponašanja – ahlaka nisu predviđene sankcije, jer ahlak nije moguće postići sankcijama. Međutim, kršenje i svjesno zanemarivanje normi lijepog ahlaka čovjeka učini omraženim, grubim i bez poštovanja. U tom slučaju on bude odbačen od zajednice. Da bi čovjek mogao steći ljubav, poštovanje i sigurnost u svojoj porodici, zajednici, pa čak i u internacionalnom smislu, on se mora pridržavati određenog okvira pravnih propisa. Također, mora naučiti i norme lijepoga ahlaka i primjeniti ih u svome životu. Činjenica je da se čovjekovo ponašanje direktno ili indirektno reflektuje i na ostale članove zajednice u kojoj živi. Zbog toga je u svakom vremenskom razdoblju postojala nasušna potreba za „kulturnim“ ljudima, u koje se može pouzdati i od kojih se ne treba strahovati. Svi smo svjedoci da je potreba za takvim ljudima u našem vremenu mnogo veća nego što je to bilo ranije. S druge strane, samo ljudi stabilnog i prihvatljivog karaktera mogu skladno i na najljepši način živjeti u svojoj porodici, na poslu, u ulici, mjestu i zemlji u kojoj živi. Zato poznavanje i usvajanje normi lijepog ahlaka čovjeku donosi veliku vrijednost i sigurnost.

04

Naša čista vjera, islam, zahtijeva od čovjeka da bude u harmoniji sa samim sobom, ali i sa svim ljudima koji su u njegovom okruženju. Jer samo na taj način on može postići određene vrijednosti. Te vrijednosti nazivamo vrlinama lijepog ahlaka. Čovjeka koji se ukrasio vrlinama nazivamo posjednikom lijepog ahlaka. Ljudi koji ne posjeduju harmoniju sa samim sobom i s ljudima u svom okruženju, ustvari imaju slabost u pogledu svog ahlaka. Vrline lijepog ahlaka usko su povezane s imanom i ibadetom. Cilj lijepog ahlaka jeste ukrašavanje čovjeka lijepim, odnosno čišćenje od ružnih osobina. Naša vjera je s tog stanovišta izvor lijepog ahlaka. Časni Kur’an je izvor tog ahlaka, kao i život našeg plemenitog Poslanika, s.a.v.s., njegovih ashaba i velikana islama koji su nam uzor u životu, lijepom ahlaku i pohvalnim osobinama. U Allahovoj Knjizi i hadisima našeg Poslanika, s.a.v.s., na mnogo mjesta nam je naređeno i preporučeno da se trebamo lijepo odnositi prema drugim ljudima i ispunjavati prava svih Allahovih stvorenja. Osnovno svojstvo jednog muslimana na prvom mjestu treba biti dobronamjernost i tolerantnost. U Kur’anu Uzvišeni Allah ovako opisuje prave mu’mine: „Oni srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.“ (Ali Imran, 134) Vezano za ovu temu naš Pejgamber, s.a.v.s., rekao je: „Mu’min je onaj čovjek koji se dobro odnosi prema drugima i prema kome se drugi dobro odnose. Nema dobra u onom ko loše saobraća s drugima i s kim drugi ne mogu saobraćati.“ Naravno, mu’min ukazuje poštovanje i tolerantan je prema drugima, međutim poštovanje i tolerancija moraju biti u umjerenim granicama i uravnoteženi. U tome se ne smije pretjerivati. Mora se znati kako i gdje se treba ponašati prema nekome. Jedan od osnovnih faktora koji regulišu odnose među mu’minima jeste ljubav. To je zbog činjenice da je Uzvišeni Allah mu’mine učinio braćom. Naš Pejgamber, s.a.v.s., rekao je: „Tako mi Onoga u čijoj ruci moći je moja duša, nećete ući u džennet dok ne budete vjerovali, a nećete istinski vjerovati dok se ne budete voljeli!“ Izvor ove ljubavi, koja pristoji mu’minima, smještena je u njihovim srcima i ona je plod njihove ljubavi prema Allahu Uzvišenom. Dakle, mu’mini, kao što kaže Junus Emre, vole stvorenja radi Stvoritelja.

Još jednom podsjećamo da se ova ljubav, koja obuhvata sva stvorenja, u našem životu mora manifestovati u skladu određenih principa. Djela islamskog fikha i ahlaka definišu okvir u kojem se ova ljubav ima demonstrirati kako ne bi bila štetna po nas ili druge. Naime, to znači da blagonaklonost i tolerancija ne znače zatvarati oči ili nijemo posmatrati svako zlo, nepravdu i grubost. Na djelo koje se radi s lošom namjerom mora se odgovoriti onako kako priliči jednom mu’minu, u skladu svog znanja, ali bez miješanja svoga ega (kako to ne bilo iz ličnih, nefsanijetskih pobuda). Na kraju, to je jedna od manifestacija lijepog ahlaka. Ljudi koji su lišeni vjerovanja u svijet koji će doći poslije ovoga, i koji ne vjeruju u vječni ahiretski život u kojem nema smrti, i koji su uskraćeni vjere koja proširuje horizonte ovozemaljskog prema beskrajnom – misle da se sva sreća ili nesreća događaju samo na ovom svijetu. Budući da je njihovo stanje takvo, sasvim je sigurno da će oni sve vrijednosti definisati i podređivati svojim ličnim željama. Jer samo je tako moguće postići korist i sreću u svijetu čiji su oni zarobljenici. Poštivanje ljudskih prava, koje obezbjeđuje život jednom društvu, pretpostavljanje društvene koristi ličnoj koristi, socijalno potpomaganje, bratski odnos, kao i mnoge druge vrline nalaze svoje uporište i izvorište samo u islamu. Iz tog razloga jedinke koje su lišene vjerskih osjećanja nemaju sposobnosti da formiraju zdravo društvo. Kako god se kameni zid koji je ozidan bez vezivnog sredstva uruši prilikom malog udara, tako se i društvo koje je sastavljeno od jedinki čija je jedina briga lična korist rastoči prilikom malog vanjskog ili unutrašnjeg potresa. Međutim, to nije slučaj kada je riječ o društvu koje se temelji na imanu i čije su jedinke kur’anskim uzvišenim govorom nazvane braćom. Na čelu s plemenitim Poslanikom, s.a.v.s., njegovi ashabi i mu’mini koji ih slijede Allahovom naredbom: „Svi se čvrsto Allahova užeta držite!“ (Ali Imran, 103) okupili su se oko najuzvišenijeg cilja – Allahovog zadovoljstva. Kada god su se oslobodili ropstva svojih ličnih i egoističnih želja, polučili su najbriljantnije i najčasnije uspjehe u historiji, bilo u duhovnom ili u materijalnom domenu. Čovječanstvo, koje se nalazi u kandžama krize, ponovo očekuje takve uspjehe. Od nas očekuju. Neka je Allahov selam, rahmet i bereket na vama!

05

Dr. Almir Fatić | TEMA

Ustrajnost - put do dženneta
‘Reci: Vjerujem u Allaha, pa ostani ustrajan u tome!’“ (Muslim, 159)

06

07

Komentari Kur’ana pružaju obilje podataka o tome kako su rani duhovni autoriteti iz reda uglednih ashaba i tabi’ina istikamet u ovom ajetu razumijevali upravo u tim značenjskim aspektima. renosi se da je Sufjan ibn Abdillah esSekafi, r.a., rekao: „Jednom sam kazao: ‘Allahov Poslaniče, reci mi nešto o islamu o čemu nikoga neću pitati poslije tebe (ba’deke) (a u hadisu koga prenosi Ebu Usame kaže se: gajreke – osim tebe).’ Muhammed, s.a.v.s., odgovorio mu je: ‘Reci: Vjerujem u Allaha, pa ostani ustrajan u tome!’“ (Muslim, 159) Iz ovog kratkog ali sadržajnog hadisa mnogo se spoznaje. Allahov Poslanik, s.a.v.s., ovim hadisom kao da otkriva suštinu vjere islama: vjeruj u Allaha, dž.š., i ostani ustrajan u tome, tj. uvijek, a ne samo ponekad, slušaj ono što ti On, Uzvišeni, i Njegov Poslanik, s.a.v.s., zapovijedaju.

P

Tako se prenosi da je Ebu Bekr, r.a., kazao da se pod istikametom ovdje misli na ustrajnost u obožavanju samo Allaha, dž.š. Prema jednoj predaji od Ibn Abbasa, koju navodi mufessir Fahruddin Razi, veli se da je gornji ajet objavljen upravo o Ebu Bekru, r.a. Naime, kaže se da su Ebu Bekra pogađali različiti belaji i kušnje, ali on nimalo ne bi mijenjao svoj odnos prema svome Gospodaru. On je taj koji je kazao: „Gospodar naš je Allah“ i ostao krajnje ustrajan u tome. Isto tako, Kurtubi u svome tefsiru bilježi, preko Ata’a, drugu predaju od Ibn Abbasa da je ovaj ajet objavljen kada su mušrici kazali: „Naš Gospodar je Allah, meleki su Njegove kćeri, a ovi (idoli) su naši zagovornici kod Allaha“, ali na tome nisu ustrajali, dok je Ebu Bekr rekao: „Naš Gospodar je samo Allah, Koji nema sudruga, a Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je Njegov rob i poslanik“ – pa je ustrajao u tome. Također, Kurtubi u svome tefsiru navodi da je Enes rekao da, kada je objavljen ovaj ajet, Vjerovjesnik, s.a.v.s., je kazao: „Oni (koji to kažu) su moj ummet, a Gospodar je Gospodar Kabe!“ Ibn Kesir navodi da je Ibn Abbas bio upitan: „Koji je ajet u Allahovoj Knjizi najlakši?“ – pa je on proučio ajet: „Onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’, pa poslije ustraju u tome“, tj. na šehadetu – la ilahe illallah. Od Omera, r.a., prenosi se da je jedanput na minberi proučio ovaj ajet i rekao da su to oni koji su ustrajni na putu pokornosti Uzvišenom Allahu. Osman, r.a., je kazao da su to oni koji rade i djeluju iskreno u ime Allaha, dž.š. Od Alije, r.a., prenosi se da je rekao da su to oni koji izvršavaju propisane farzove. Tabi’ini Ibn Zijad i Katade smatraju da su to oni koji su ustrajni u pokornosti (ita’at) Uzvišenom Allahu. Hasan el-Basri je izjavio da su to oni koji su ustrajni u izvršavanju Allahovih propisa, koji su pokorni Njemu i koji se klone grijeha. Mudžahid i Ikrime kažu da su to oni koji ustrajavaju na riječima šehadeta la ilehe illellah sve do smrti. Sufjan es-Sevri mišljenja je da su to oni koji rade shodno onome što govore.

Ustrajnost u vjerovanju i djelovanju
Pojam ustrajnosti odnosi se na vjerovanje, čiji je vrhunac spoznaja Uzvišenog Allaha, i na djelovanje, odnosno činjenje dobrih djela, gdje se kao ideal postavlja pravda i izbjegavanje bilo kakve krajnosti. Na ovakvo shvatanje pojma ustrajnosti ukazuju brojni ajeti časnog Kur’ana. Na vrlo upečatljiv način o tome govori se u 30. ajetu sure Fussilet (Objašnjenje): „Onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’ pa poslije ustraju u tome (summe’stekamû) (...)“ Ovdje se ne misli da se ostane ustrajan samo u izgovaranju riječi „Gospodar naš je Allah“, jer pojam ustrajnosti nema samo to značenje. Također, ustrajnost dolazi zajedno s čvrstim uvjerenjem i istinskom spoznajom. Prema tome, možemo kazati da se pod pojmom ustrajnosti (istikamet) u ovome ajetu podrazumijeva: (1) ustrajnost u vjeri (din), tevhidu i spoznaji (ma’rifet) te (2) ustrajnost u dobrim djelima.

08

Fudajl ibn ‘Ijad smatra da su to oni koji se sustežu od dunjaluka i dunjalučkih blagodati (zahid), a žude za onim što je vječno i neprolazno. Neko je rekao da su to oni koji su ustrajni u tajnosti i u javnosti. Također, veli se da su to oni koji su ustrajni u djelu kao što su ustrajni i na riječi. Imam Ibn Furek kaže da su to oni koji mole Allaha, dž.š., da ih učini ustrajnim i čvrstim u vjeri. Sva ova mišljenja, iako naglašavaju različite stvari, u suštini se odnose na jedno te isto – na neprestanu ustrajnost u pokornosti Uzvišenom Allahu riječima, djelima i svim bićem. Imam Fahruddin Razi u svome Velikom tefsiru zaključuje da riječi: „Onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’“ – obuhvataju riječi i vjerovanje, dok riječi: „pa poslije ustraju u tome“ – obuhvataju dobra djela.

kao: „Osijedila me je sura Hud i njoj slične sure.“ Ovo je Resulullah, s.a.v.s., kazao kada su njegovi ashabi primijetili da je naglo osijedio. Prenosi se da je Ebu Abdu’r-Rahman es-Sulemi rekao: „Čuo sam kako je Ebu Ali es-Sirri kazao: ‘Sanjao sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa sam mu u snu rekao: ‘Prenešeno je da si rekao da te je osijedila sura Hud!’ ‘Tako je’ – odgovori Poslanik, s.a.v.s. Upitao sam još: ‘Šta te je iz nje osijedilo: kazivanja o vjerovjesnicima ili propasti prijašnjih naroda?’ ‘Ne, nego riječi: Ti ustraj na pravom putu, kao što ti je naređeno’ – odgovori Allahov Poslanik, s.a.v.s.’“ Naime, riječi: „Ti ustraj na pravom putu, kao što ti je naređeno“ obuhvataju sve ono što se odnosi na vjerovanje i djelovanje, bilo da je u pitanju lično Poslanik, s.a.v.s., ili ono što se odnosi na dostavljanje Objave i objašnjavanje šerijatskih propisa. Dakle, radi se o ustrajnosti u izvršavanju Allahovih propisa i odredbi u najširem smislu te riječi. Ovaj ajet je upućen Vjerovjesniku, s.a.v.s., ali i svakom onom ko ga slijedi, odnosno njemu i njegovom ummetu. Darimi Ebu Muhammed u svome Musnedu prenosi da je Osman ibn Hadir el-Ezdi rekao: „Otišao sam Ibn Abbasu i rekao mu da me posavjetuje, pa je on rekao: ‘Savjetujem te slijedeće: Boj se Allaha i u tome ustraj! Slijedi i ne izmišljaj novotarije!’“

Ustraj na Pravom putu
Iz 112. ajeta sure Hud saznajemo da se ustrajnost kao takva naređuje Muhammedu, s.a.v.s., i vjernicima koji ga slijede: „Ti ustraj na Pravom putu, kao što ti je naređeno, i nek tako postupe i vjernici koji su uz tebe, i objesni ne budite, jer On dobro vidi ono što radite.“ Uzvišeni Allah u ovom ajetu naređuje Muhammedu, s.a.v.s, da ustraje na Pravom putu (festekim), tj. na vjeri s kojom ga je Uzvišeni poslao ili na Kur’anu kojeg mu On, Uzvišeni, objavljuje. „A tako neka postupe i vjernici koji su uz tebe“, tj. ashabi koji su se pokajali zbog širka, kao i svi oni koji ga budu slijedili na Pravom putu. „I objesni ne budite“, tj. ne prekoračujte Allahove granice; ili: ne pregonite u pogledu Kur’ana, tj. ono što Kur’an proglašava haramom nemojte dozvoljavati, a ono što dozvoljava nemojte zabranjivati; ili: nemojte se oholiti ni pred kim; ili: nemojte prelaziti granice onoga što vam je naređeno; ili: ne odustajte od puta zahvale i poniznosti svome Gospodaru – „jer On dobro vidi ono što radite“. Ibn Abbas, r.a., je rekao da Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., u cijelome Kur’anu nije objavljen teži ajet od ovoga ajeta iz sure Hud. Stoga je Resulullah, s.a.v.s., re-

09

njem. Zato nam je sada jasnije zasto je čuveni i pobožni Hasan el-Basri učio dovu: Allahumme, ente Rabbuna. Ferzukne’l-istikameh! – Allahu, Ti si naš Gospodar, pa opskrbi nas ustrajnošću (istikametom)!

Nagrada za ustrajnost je džennet
Nema nikakve sumnje u to da nije lahko postići istinsku ustrajanost u riječima i djelima. U jednom kudsi hadisu na to se aludira riječima: „Čovječe! Neće biti ispravna tvoja vjera sve dok ne ispraviš svoj jezik, a nećeš ispraviti svoj jezik sve dok se ne budeš stidio svog Gospodara! Čovječe! Sve dok uviđaš mahane drugih ljudi, a svoje zaboravljaš, zadovoljavaš šejtana, a izazivaš Rahmanovu srdžbu! Čovječe! Tvoj jezik je lav, ako ga pustiš, ubit će te! Tvoja propast je u njegovom puštanju!” (el-Gazali, Meva’izu’l-ehadisi’l-kudsijje) Istovremeno, valja podsjetiti da je naš Vjerovjesnik, s.a.v.s., u brojnim svojim hadisima obećao džennet kao nagradu onima koji ustraju. Evo nekoliko hadisa koji vjernicima donose radosne vijesti: Od Osmana, r.a., prenosi se da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ‘Ko god umre a bude znao da nema drugog Boga osim Allaha, ući će u džennet!’“ (Muslim, 136) Od Osmana ibn ‘Affana, r.a., prenosi se da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ‘Ko god umre a bude znao da je Allah hakk (istina), ući će u džennet!’“ (Ebu Ja’la, 159/1) Prenosi se od Ebu Katadea, a on prenosi od svoga oca, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Nema nikoga ko će umrijeti svjedočeći, s najčvršćim uvjerenjem u svome srcu, da nema drugog Boga osim Allaha i da sam ja Allahov poslanik, a da mu Allah neće oprostiti (grijehe)!“ (Musned Ahmedov, 229/5) Ulema je većinom saglasna s tim da ovakvi hadisi govore o oprostu koji je osiguran samo za one koji iskreno vjeruju u šehadet, tj. da će svako ko vjeruje u šehadet iskreno, punim srcem, biti nagrađen džennetom, za šta nude dvojako tumačenje: 1. Allah će takvu osobu spasiti od džehenemske vatre i takav, iskreni šehadet će biti uzrok njegova ulaska u džennet i pored grijeha koje je počinio. Ova vrsta oprosta pripada rahmetu (milostivnosti)

Ko hoće – ustrajat će
Kao što Uzvišeni Allah olakšava dobro onome ko želi da čini dobro, tako isto Uzvišeni Allah olakšava ustrajnost onome ko želi da bude ustrajan. Uzvišeni je rekao: „Kur’an je samo pouka svjetovima, onome od vas koji hoće da je na pravom putu.“ (et-Tekvir, 27–28), tj. onome ko hoće da bude ustrajan (limen ša’e minkum en jestekim) na putu istine i ko nepokolebljivo vjeruje u taj put. Dakle, Kur’an je opomena, podsjećanje ili pouka svim ljudima. Ali Kur’anom će se okoristiti samo oni koji žele da su na Pravom putu, odnosno oni koji žele da budu ustrajni. Drugim riječima kazano: Oni koji žele uputu – bit će upućeni. Međutim, to ne zavisi samo od ljudi, odnosno istikamet je, u krajnjem značenju i smislu, u Allahovom, dž.š., htijenju: „A vi ne možete ništa htjeti ako to Allah, Gospodar svjetova, neće!“ (etTekvir, 29) Ovo znači da ljudi ne mogu htjeti ustrajnost na putu istine, a samim time i biti ustrajni na tom putu, ako to njima ne želi njihov Gospodar. U tefsirima se navodi da je, kada je objavljen ajet:
„(...) onome od vas koji hoće da je na pravom putu.“,

Ebu Džehel rekao: „Stvar je do nas. Ako hoćemo, bit ćemo na pravom putu, a ako nećemo, i nećemo biti!“ – pa je objavljeno: „Vi ne možete ništa htjeti ako to Allah, Gospodar svjetova, neće!“ Prema tome, čovjek čini hajr s Allahovom pomoći, kao što i zlo čini s Njegovim htije-

10

i fadlu (ljubaznosti i velikodušnosti) Allaha, dž.š. Takva osoba će, u krajnjem, biti spašena od džehenemske vatre kao kazne za svoje grijehe; takvi će biti izuzeti od beskonačnog kažnjavanja džehenemskom vatrom koja je pripremljena za one koji su poricali istinu šehadeta. 2. Svako ko sa srca prihvati šehadet sigurno će se pridržavati propisa šerijata i bit će pokoran zapovijestima Allahova Poslanika, s.a.v.s., zbog čega će biti nagrađen džennetom (Kandehlevi). Mufessir Ibn Kesir tumačeći ajet: „Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekjat i ženama koje dijele zekjat i muškarcima koji poste i ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha – Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio.“ (elAhzab, 35) – kaže da oni koji budu u kontinuitetu izvršavali ove aktivnosti Uzvišeni će im oprostiti i dati džennet kao veliku nagradu.

11

Dr. hfz. Džemail Ibranović

Istikamet ustrajnost
svijetu svakodnevnih iskušenja, što jeste prava slika naše stvarnosti (dunjaluka), za jednog vjernika nužan je istikamet. Jezički, istikamet znači: pravilnost, ispravnost, korektnost, čestitost, poštenje, iskrenost i slično. Istikamet je dio lijepog ćudoređa svakog muslimana i on je naređen u Kur’anu a potvrđen praksom poslanika Muhammeda, a.s.

U

Za one koji su ustrajni na pravom putu Allah uzvišeni kaže: „Onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’, pa poslije ostanu pri tome, dolaze meleki: ‘Ne bojte se i ne žalostite se i radujete se džennetu koji vam je obećan. Mi smo zaštitnici vaši na ovom svijetu, a i na onom; u njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele, i što god zatražite imat ćete, bit ćete počašćeni od Onoga Koji prašta i Koji je milostiv.’“ (Fussilet, 30–32) Allah uzvišeni kaže i ovo: „Oni koji govore: ‘Naš Gospodar je Allah!’ i istraju na pravom putu, neka se ničeg ne boje i ni za čim ne tuguju! Oni će stanovnici dženneta biti, u njemu će vječno boraviti i to će im biti nagrada za ono što su uradili.“ (el-Ahkaf, 13–14)

Istikamet kroz Kur’an i hadis
Uzvišeni Allah, dž.š, kaže: „Ti idi pravim putem, kao što ti je naređeno, i neka tako postupe i vjernici koji su uz tebe, i objesni ne budite, jer On dobro vidi ono što radite. I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži. Vi nemate drugih zaštitnika osim Allaha, inače, nema vam pomoći.“ (Hud, 112–113) U poznatoj predaji koju prenosi Muslim, Sufjan ibn Abdullah, r.a., je upitao Allahovog Poslanika: „Allahov Poslaniče, reci mi nešto o islamu o čemu neću više nikoga poslije tebe pitati!“ Allahov Poslanik, a.s., je rekao: „Reci: Vjerujem u Allaha i ustraj na tome.“
12

Istikamet kod prvih generacija
Upitan za istikamet Ebu Bekr, r.a., je rekao: „Istikamet je da Allahu ne pripisuješ ništa.“ Na ovaj način Ebu Bekr, r.a., istikamet veže za jedinstvo Allaha uzvišenog, dok Omer istikamet veže za naredbe i zabrane riječima: „Istikamet je da se pridržavaš naredbi i zabrana i da ne postupaš lukavo (prevrtljivo) poput lisice.“ Osman je

Istikamet kroz iskren nijjet
Nužno je ukazati na činjenicu da su ljudska djela ispravna samo ako su u saglasnoti s praksom Božijeg Poslanika. Uz to ide i iskrena namjera koja je mjerilo valjanosti ljudskih djela. Zato je sasvim jasno da je pogrešna ustrajnost u onome s čime Allah nije zadovoljan. Kad ovdje govorimo o pokornostima, onda mislimo i na one javne i tajne. Od Ebu Hurejre se prenosi da je Muhammed, a.s., rekao: „Nastojte uvijek biti na istini i umjereni.“ Također, Muhammed, a.s., je rekao: „Neće vjerovanje čovjeka biti ispravno dok mu srce ne ustraje u vjeri, a neće mu srce ustrajati dok mu jezik ne ustraje.“ Zato, od Poslanika, a.s., se prenosi da je rekao: „Kada čovjek osvane, svi organi njegova tijela opominju jezik: ‘Boj se Allaha, jer mi od tebe zavisimo. Ako ti ustraješ, i mi ćemo ustrajati. A, ako ti skreneš, i mi ćemo skrenuti.’“ Istikamet se veže za ravnomjerni i ustrajni hod, tj. pravi put za kojeg molimo Allaha uzvišenog svakodnevno u Fatihi: „Uputi nas na pravi put (sirat mustekim).“ Ovo je put onih kojima je Allah uzvišeni podario svoje blagodati, kao što su Božiji poslanici, iskreni (siddikin), šehidi i dobri Allahovi robovi (salihin). Primjeri istikameta kroz hadis Muhammeda, a.s. Imam Ahmed prenosi od Ebu Zerra da je rekao: „Naredio mi je moj prijatelj (halil) Muhammed, a.s., sedmero: Naredio mi je da volim siromašne i njihovu blizinu; naredio mi je da gledam u nižeg od mene, a da ne gledam u onog iznad mene; naredio mi je da održavam rodbinske veze, makar to rodbina odbijala; naredio mi je da ni od koga ništa ne tražim; naredio mi je da govorim istinu, makar bila i gorka; naredio mi je da se zbog Allaha ničijeg prijekora ne bojim i naredio mi je da često izgovaram: ‘Nema nikakve moći, snage i djelovanja osim s Allahom (La havle ve la kuvvete illa billah)’ i te riječi su iz riznice ispod Arša.“ Imam Ahmed prenosi od Ebu Seida el-Hudrija koji kaže da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Neka niko od vas ne omalovažava samog sebe da vidi nešto vezano za Allaha o čemu bi imao šta kazati pa ne progovori o tome... pa će mu se na Danu proživljenja reći: ‘Šta te je spriječilo da kažeš to?’ Odgovorit će: ‘Strah od ljudi!’, pa će mu Allah uzvišeni reći: ‘Preče je da se Mene bojiš.’“
13

istikamet definisao kao „iskreno, radi Allaha izvršavanje dijela“, a Alija „izvršavanje farzova“. Istikamet je stepen kojim se upotpunjuju i usavršavaju sve ostale stvari, jer bez istikameta sav trud propada. U tom smislu Allah uzvišeni kaže: „I ne budite kao ona koja bi svoju pređu rasprela kad bi je već bila čvrsto oprela...“ (en-Nahl, 92) Imam Kušejri u svojo Risali kaže da je jedan od znakova postojanosti početnika taj da ga ne obuzima dosada, dok je znak onih koji su na sredini puta da se ne zadržavaju na ostvarenom stepenu, a znak onih koji su došli do kraja, jeste da ih ne može ništa pomutiti. Ali Šibevi je rekao: „Usnio sam Allahovog Poslanika, a.s., pa sam ga upitao: ‘Božiji Poslaniče, ti si rekao za suru Hud da te je osijedila. Šta je to što te je od nje osijedilo? Jesu li to kazivanja o poslanicima ili kažnjavanje njihovih naroda?’ On, a.s., je rekao: ‘Ne, nego riječi Uzvišenog: Ti ustraj kao što ti je naređeno!’“ Istikamet uzrokuje trajnu počast. To saznajemo iz riječi Allaha uzvišenog: „A da su oni postojani na svome putu, Mi bismo ih obilnom vodom pojili.“ (el-Džin, 16) Nije rečeno: Napojili smo ih, nego je rečeno da bi bili pojeni. Ovo ukazuje na trajnost.

Imam el-Gazali | MUKAŠEFETU’L-KULUB

Ljubav prema Allahu (mehabbet)
zvišeni Allah kaže: „Reci: Ako Allaha volite (...)“ (Ali Imran, 31) Povod za objavljivanje ovog ajeta je slučaj vezan za jevreje, kada je Poslanik, a.s., pozvao Ka’ba ibn Ešrefa i njegove drugove da prihvate islam. Oni su tada odgovorili: „Mi smo na stupnju Allahovih sinova, i mi više volimo Allaha od vas.“ Pa je Allah objavio Svome Poslaniku: „Reci: Ako Allaha volite, mene slijedite (...)“, u mojoj vjeri, pa ja sam Allahov Poslanik koji vam dostavlja Njegovu poslanicu i Njegov dokaz, „(...) i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti! – a Allah prašta i samilostan je.“ (Ali Imran, 31) Ljubav vjernika prema Allahu se očituje kroz: • slijeđenje Njegovih zapovjedi, • davanje prednosti, nad svim, u pokoravanju prema Njemu i • traženje Njegovog zadovoljstva. A Allahova ljubav prema vjernicima je: • pohvala prema njima, • nagrađivanje za njihova dobra djela, • oprost njihovih grijeha,
14

U

• dobročinstvo prema njima, • zaštita od zâla i • podrška u dobrim djelima. Ko iskazuje četiri stvari bez druge četiri, on je lažac. Ko iskazuje ljubav prema džennetu, a ne radi djela pokornosti, on je lažac. Ko iskazuje ljubav prema Poslaniku, a.s., a ne voli učenjake i siromahe, on je lažac. Ko iskazuje strah od vatre, a ne ostavlja grijehe, on je lažac. Ko iskazuje ljubav prema Uzvišenom Allahu, a žali se na iskušenja, on je lažac. Rabija El-Adevija je rekla: Griješiš prema Allahu, a ljubav iskazuješ to je besmisleno, u logici čudnovato da ti je ljubav iskrena, pokoran bi Mu bio jer, zaljubljeni Voljenom pokoran je. Znakovi mehabbeta (ljubavi) su: suglašavanje s Voljenim i neopiranje prema Njemu.

Šiblijev mehabbet
Priča se da je jedna grupa ljudi ušla kod Šiblija, Allah mu se smilovao, pa ih je upitao: „Ko ste vi?“ „Mi te

volimo!“, odgovorili su. Onda je počeo da ih gađa kamenjem, zbog čega se oni dadoše u bijeg. Potom ih je počeo dozivati: „Zašto bježite od mene?! Da me iskreno volite, ne biste bježali od mojih iskušenja!“ Potom je Šibli, Allah mu se smilovao, rekao: „Ljudi koji posjeduju ljubav okusili su piće iz čaše ljubavne naklonosti, pa su im gradovi i cijela zemlja postali tijesni. Upoznali su Allaha pravom spoznajom pa ‘lutaju’ opijeni u Njegovoj veličanstvenosti. Pili su iz čaše Njegove ljubavi i utopili se u moru prisnosti. Slast su jedino u munâdžatu (tajnom, srčanom razgovoru) s Njim našli.“ Potom je spjevao stih: Spomen na ljubav me, Gospodaru moj, opija! Da li trijezan zaljubljenik uopće biva?!

Pa ako mužjak deve ostavlja prohtjeve i nosi teške terete zbog svoje voljene, pa jeste li vi ostavili prohtjeve prema haramima, radi Allaha?! Jeste li ostavili hranu i piće radi Allaha Uzvišenog?! Jeste li, radi Allaha, ponijeli teške terete ibadeta?! Pa ako niste ništa od nabrojanih dobrih djela počinili, pa vaši iskazi o ljubavi su samo puste riječi bez stvarnog značenja. One neće koristiti ni na dunjaluku niti na ahiretu. Ni kod stvorenja niti kod Stvoritelja. Âli, kerremallahu vedžhehu, je rekao: „Ko čezne za džennetom, on hita ka činjenju hajrata (dobrih djela). Ko se boji vatre, on svome nefsu zabranjuje prohtjeve. A ko je siguran u smrt, njemu su sva naslađivanja beznačajna.“ Ibrahim el-Havvas je bio upitan o ljubavi, pa je odgovorio: „Ljubav je potiranje želja, spaljivanje svih svojstava i potreba te utapanje nefsa u moru Allahovih znakova!“
15

Ljubav devca
Kaže se da mužjak deve, kada se napije, ne jede četrdeset dana. Da se tada na njeg natovari i dvostruki tovar, on ga ponese. Jer, kad se u srcu zatlasa sjećanje na voljenu, onda on nema želje prema travi, niti malaksa od teškog tereta. Čežnja za voljenom ga nadvlada.

El-Kandehlevi | HAJATU’S-SAHABE

Poziv u sezoni hodočašća
E
bu Nu’ajm u Delailu (str. 101) bilježi od Abdullaha ibn Ka’ba ibn Malika da je rekao: „Poslanik, s.a.v.s., prikriveno je proveo prve tri godine svoje poslaničke misije, a onda je, u četvrtoj godini, obznanio svoju misiju i deset godina pozivao javno. U sezoni hodočašća Kabe on bi slijedio hodočasnike do njihovih konačišta na Ukazu, Medženni i Zi’l-Medžazu. Tu ih je pozivao da ga zaštite i stanu uz njega kako bi dostavio poslanicu svoga Gospodara, a zauzvrat će imati džennet. Nije našao ni kod koga podršku. Čak je i pitao za različita plemena i njihova obitavališta, pleme po pleme, sve dok nije došao do Benu Amira. Ni od koga nije naišao na veći otpor i veće uvrede nego ih je imao od njih. Otišao je od njih, a oni su se bacali kamenjem na njega. Od njih je otišao do Benu Muhariba i kod njih naišao na njihovog poglavicu koji je imao stotinu dvadeset godina. Poslanik, s.a.v.s., mu se obratio i pozvao ga u islam, te ga pozvao da mu pruži podršku u dostavljanju poslanice njegova Gospodara. Starac mu je rekao: ‘Čovječe, tvoji saplemenici najbolje znaju šta radiš. Allaha mi, neće te niko prihvatiti u svoju porodicu a da neće navući najveću nevolju koju može navući hodočasnik. Poštedi nas svog prisustva.’ Ebu Leheb je bio prisutan kada je Muharibi ovo govorio Poslaniku, s.a.v.s., pa je
16

stao pred Muharibija i rekao: ‘Kada bi svi hodočasnici bili kao ti, ovaj bi ostavio vjeru kojoj poziva. On je lažljivi otpadnik.’ Muharibi je rekao: ‘Ti, Allaha mi, bolje ga poznaješ od mene. On je tvoj bratić i tvoje meso.’ Onda je nastavio: ‘Možda je opsjednut, Ebu Utbe? Među nama ima jedan čovjek koji liječi takve.’ Ebu Leheb nije ništa odgovorio, osim što bi, kada bi vidio Poslanika, s.a.v.s., da odlazi nekom plemenu, uspeo se na uzvisinu i povikao: ‘On je lažljivi otpadnik!’“ Ebu Nu’ajm bilježi preko Vakidija, a on od Abdullaha ibn Vabisa ‘Absija, a on od svoga oca, a ovaj od svoga, da je rekao: „Poslanik, s.a.v.s., došao nam je u naše konačište na Mini, a bili smo se okupili radi prvog bacanja kamenčića, odmah do Mesdžidu’l-Hajfa. Bio je na jahalici a iza njega, na sedlu, je bio Zejd ibn Haris. Pozvao nas je u islam. Allaha mi, nismo mu se odazvali, čak ni najbolji među nama. Bili smo čuli za njegov poziv i za njega samoga na tom hodočašću. On je stao među nas i pozivao nas, a mi mu se nismo odazvali. Među nama je bio Mejsere ibn Mesruk Absi i rekao je: ‘Kunem vam se Allahom, bilo bi dobro da se odazovemo ovom čovjeku i podržimo ga.’ Zakleo se Allahom da će se ono čemu poziva proširiti i zavladati. Ostali ljudi su mu rekli: ‘Ostavi nas

na miru. Poštedi nas nečega što ne možemo sprovesti.’ Poslanik, s.a.v.s., ponadao se da bi ga Mejsere mogao slijediti, pa mu se obratio. Mejsere mu je rekao: ‘Kako je samo divan taj govor i kako je privlačan! Međutim, moji saplemenici se ne slažu sa mnom. Čovjek u svom narodu, ako ne naiđe na podršku, naići će na neprijateljstvo.’ Poslanik, s.a.v.s., otišao je od nas, a ljudi su se vratili svojim porodicama. Mejsere im je rekao: ‘Hajdemo skrenuti u Fedek, tamo ima židova, pa da ih pitamo o ovom čovjeku.’ Svratili su do židovskog plemena i pitali ih. Oni su iznijeli svoje knjige i tamo tražili opis Poslanika, s.a.v.s. Našli su da je on Vjerovjesnik, koji ne zna čitati, Arap, jaše devu i zadovoljan je i s komadom hljeba. Nije visok, ali ni nizak, ni duge ni kovrdžave kose, u očima mu je rumenilo. Ako je taj o kojem govorite s ovakvim osobinama, onda mu se odazovite i slijedite ga. Prihvatite njegovu vjeru. Mi mu zavidimo i nećemo ga slijediti. Mi ćemo s njim imati velikih nevolja, a neće ostati nijedan Arap koji ga neće ili slijediti ili se boriti protiv njega. Budite od onih koji ga slijede. Mejsere je rekao: ‘Ljudi, stvar je jasna.’ Ljudi su mu rekli: ‘Sljedeće godine ćemo se vratiti i sresti se s njim.’ Otišli su svojim kućama. Njihovi uglednici su ih odvraćali od onoga što su bili odlučili, pa se niko nije

priključio Poslaniku, s.a.v.s. Kada je Poslanik, s.a.v.s., došao u Medinu i kada je izašao da obavi Oprosni hadždž, sreo ga je Mejsere i prepoznao ga je. Rekao mu je: ‘Allahov poslaniče, Allaha mi, nisam izgubio želju da ti budem sljedbenik od dana kada si nam došao, ali se desilo što se desilo i Allah je htio da okasnim s islamom. Većina ljudi koji su bili sa mnom, onaj dan, pomrli su. Šta će se s njima desiti, Allahov poslaniče?’ Posalnik, s.a.v.s., rekao je: ‘Svi oni koji su umrli kao nemuslimani, bit će u džehennemu.’ Mejsere je rekao: ‘Hvala Allahu koji me spasio.’ Mejsere je primio islam i bio dobar musliman. Ebu Bekr ga je izuzetno cijenio.“

Govor slijepca
Ebu Nu’ajm bilježi u Delailu (str. 103) preko Vakidija: „Pričao mi je Muhammed ibn Abdillah ibn Kesir ibn Salt od Ibn Rumana i Abdullaha ibn Ebi Bekra i drugih, da je Allah njima zadovoljan, da su rekli: ‘Poslanik, s.a.v.s., došao je pripadnicima plemena Kende u njihovom konačištu na Ukazu, a nije bilo nijednog arapskog plemena koje je bilo blaže naravi od njih. Kada je vidio njihovu blagost i želju da ga saslušaju, obratio im se: ‘Pozivam vas Jedinom Allahu, koji nema ortaka, da me zaštitite od svega onog od čega štitite same sebe. Ako se proširi moja vjera, onda ćete vi imati prvenstvo.’ Većina njih je rekla: ‘Kako je samo dobro ovo što govori! Međutim, mi robujemo onome što su obožavali naši preci.’ Mlađi među njima su govorili: ‘Ljudi, priključite se ovom čovjeku prije nego vas neko pretekne u tome. Allaha mi, kitabije govore da se pojavio Vjero-

vjesnik iz Mekke i da je došlo njegovo vrijeme.’ Među ljudima je bio neki slijepac koji je rekao: ‘Pridržite me! Njegovi saplemenici su ga protjerali, a vi da mu pružite utočište i zaštitu protiv svih ostalih Arapa?! Ne, i opet ne!’ Poslanik, s.a.v.s., otišao je od njih tužan, a ljudi su se vratili svojim grupama i kazali šta se desilo. Neki židov je rekao: ‘Allaha mi, griješite takvim postupkom. Da ste se pridružili i odazvali tom čovjeku, nadmašili biste sve Arape. Mi smo pročitali njegove osobine u svojim knjigama.’ Onda im je opisao čovjeka kojeg su vidjeli i oni su potvrđivali opise koje je on iznosio. Onda je židov rekao: ‘Mi znamo da će se pojaviti u Mekki a da će preseliti u Jesrib.’ Ljudi su donijeli jedinstven stav da će se sresti s njim sljedeće godine. Njihov vođa ih je spriječio od toga da hodočaste Kabu te godine i niko nije otišao. Židov je umro i čuli su ga na samrti da je povjerovao u Muhammeda, s.a.v.s.’“

Bedžire iz Beni Amira
Ebu Nu’ajm bilježi u Delailu’n-Nubuvve (str. 100) od Abdurrahmana Amiri, a on od staraca svog plemena, da su rekli: „Došao nam je Poslanik, s.a.v.s., dok smo bili na Ukazu i rekao nam: ‘Odakle ste?’ Mi smo rekli: ‘Iz Benu Amira ibn Sa’sa’ata.’ On je pitao: ‘Koji Benu Amir?’ Mi smo rekli: ‘Benu Ka’b ibn Rebi’a.’ On je rekao: ‘Kakve ste opreme?’ Mi smo rekli: ‘Ono na šta navalimo, ne može se obraniti, a našom vatrom se niko ne može okoristiti.’ On je rekao: ‘Ja sam Allahov Poslanik, s.a.v.s. Ako bih vam došao da me zaštitite dok ne dostavim poslanicu svog Gospodara? Neću vas ni na
17

šta prisiljavati.’ Oni su pitali: ‘A od kojih si ti Kurejšija?’ On je rekao: ‘Od Abdulmuttalibovića.’ Pitali su ga: ‘A

kakav si s Abdumenafovićima?’ On je rekao: ‘Oni su prvi koji su me utjerali u laž i protjerali.’ Oni su rekli: ‘Mi te nećemo otjerati, ali nećemo ti ni vjerovati. Štitit ćemo te dok ne dostaviš poslanicu svoga Gospodara.’ Poslanik, s.a.v.s., ostao je među njima, a oni su se bavili trgovinom. Onda se pojavio Bedžire ibn Kajs Kušejri i rekao: ‘Ko je ovaj kojeg vidim kod vas?’ To je pitao negodujući. Oni su rekli: ‘Muhammed ibn Abdillah Kureši.’ On je pitao: ‘A šta vi imate s njim?’ Rekli su: ‘On tvrdi da je Allahov Poslanik i traži od nas da ga štitimo dok ne dostavi poslanicu svog Gospodara.’ On je pitao: ‘I kako ste mu odgovorili?’ Rekli su: ‘Rekli smo mu da je dobrodošao. Primit ćemo te u naše pleme i štititi od onog od čega štitimo i sami sebe.’ Bedžire im je rekao: ‘Ne znam da ima iko ko je na ovom okupljalištu da će se vratiti s nečim gorim nego ćete se vi vratiti. Vi ste se usprotivili ljudima i Arapi će na vas navaliti kao jedan. Njegovi saplemenici ga bolje poznaju od vas i, da su od njega vidjeli ikakva dobra, oni bi ga najprije prihvatili. Hoćete da upropastite svoju čeljad radi nekoga koga su i njegovi saplemenici protjerali i u laž utjerali. Hoćete da ga pomognete i štitite? To je jako glupo od vas!’ Onda se okrenuo Poslaniku, s.a.v.s.,

i rekao: ‘Ustani i idi svom narodu. Allaha mi, da nisi u mom plemenu, sada bih te ubio.’“ Prenosilac priča: „Poslanik, s.a.v.s., ustao je i zajahao svoju devu. Poganik Bedžire je ubo devu u trbuh i ona se ritnula i zbacila Poslanika, s.a.v.s., sa sebe. Među pripadnicima Benu Amira je taj dan bila i Diba’a, kćerka Amira ibn Karta, a ona je bila jedna od žena koje su primile islam pred Poslanikom, s.a.v.s., u Mekki. Došla je kako bi posjetila svoju tetku po ocu i rekla: ‘Potomci Amirovi, a ja nemam nikave veze s Amirom, zar da se takvo nešto čini s Poslanikom, s.a.v.s., među vama, a da niko ne stane u njegovu zaštitu?! Ustala su tri čovjeka od porodice njenog amidže i krenuli prema Bedžiretu. Uz njega su bila druga dvojica. Svaki je pograbio po jednog i povalio ga na zemlju, sjeo mu na prsa i počeo šamarati onog na zemlji. Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ‘Allahu moj, blagoslovi ove (koji me pomažu) a prokuni ove (koji su me napali).’ Ta trojica koji su krenuli da mu, s.a.v.s., pomognu, primili su islam i poginuli su kao šehidi. Ona druga trojica su propali. Trojica koji su bili uz Bedžireta su: Firas i Huzn ibn Abdillah i Muavijaibn Ubade. Trojica koji su pomogli Poslanika, s.a.v.s., su: Gatarif i Gatafan, sinovi Sehla i Urve ibn Abdillah.“ Ibn Ishak bilježi od Zuhrija da je Poslanik, s.a.v.s., otišao Benu Amiru ibn Sa’sa’atu i pozvao ih Allahu i

ponudio im sebe. Neki čovjek, koji se zvao Buhajre ibn Firas, mu je rekao: „Allaha mi, kada bih uzeo ovog momka iz Kurejša, porazio bih njime sve Arape.“ Onda mu je rekao: „Šta misliš, kada bismo te slijedili i Allah ti dadne pobjedu nad tvojim protivnicima, da li će nama ostati ikakva utjecaja poslije tebe?“ Poslanik, s.a.v.s., rekao je: „Vlast pripada Allahu i On je daje kome hoće.“ Onda mu je taj čovjek rekao: „Zar da izložimo svoje živote protiv svih Arapa da bismo te zaštitili a, kada ti Allah da pobjedu, vlast da pripadne drugima?!? Nemamo nikakve potrebe za tim čemu pozivaš.“ Odbili su ga. Kada su ljudi završili s hodočašćem, vratili su se svojim kućama. Otišli su svom ugledniku, starcu, koji nije mogao s njima da hodočasti zbog duboke starosti. Kazivali su mu o svemu što se dešavalo na njihovom putu. Kada su mu došli te godine, on ih je pitao šta im se dešavalo, pa su mu rekli: „Došao nam je neki mladić iz Kurejša, Abdulmuttalibović, koji je tvrdio da je Vjerovjesnik i pozivao nas je da ga uzmemo u zaštititu i da ga dovedemo s nama u naše pleme.“ Prenosilac priča: „Starac je stavio ruku na glavu i rekao: „Benu Amire! Zar se ne bojite propasti? Zar se ne bojite za svoje grijehe? Tako mi Onog Ko upravlja njegovim životom, to Ismailovići ne bi nikada rekli. To što on govori je prava istina i gdje vam je bila pamet?“

18

Sejjid Muhammed Alevi el-Haseni | ŠEREFU’L-UMMETI’L-MUHAMMEDIJJE

Vrijednost ezana i čast mujezina O
d počasti ummeta Muhammedovog, a.s., je i to što ga je Allah odlikovao ezanom. Mnogobrojni hadisi govore o vrijednosti ezana i mujezina i objašnjavaju njihovu čast i ono čime ih je Uzvišeni Allah odlikovao.
udalji se sve do Revhe.“ A prenosi-

lac je prokomentarisao: „Revha je udaljena od Medine trideset i šest milja.“ (Muslim)

Sve što čuje mujezinov glas, pri njegovom učenju ezana, bit će mu svjedokom. Ebu Seid el-Hudri prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Ko god čuje mujezinov glas od džina i ljudi i ostalih stvorenja svjedočit će mu na Kijametskom danu.“ (elBuhari) A u drugoj predaji: „Svjedočit će mu sve što je vlažno i suho.“ Ezan ima skrivenu vrijednost koju ne poznaje niko osim Allaha. Ebu Hurejre prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Kada bi ljudi znali šta je u ezanu i u prvom saffu, pa za to ne bi bilo drugog načina osim izvlačenja strelice, izvlačili bi strelice zbog toga.“ (el-Buhari)

Ko mujezini sedam godina
Onom mujezinu koji uči ezan sedam godina, pored Allahove nagrade, ispiše se dekret o oslobođenju od vatre. Abdullah ibn Abbas prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Ko ezani sedam godina, računajući (na Allahovu nagradu), ispiše mu se dekret oslobođenja od vatre.“ (etTirmizi) Ko mujezini dvanaest godina, zagarantovan mu je džennet. Abdullah ibn Omer prenosi da je Resulullah, a.s., rekao: „Ko mujezini dvanaest godina zagarantovan mu je džennet, i upisuje mu se za učenje ezana u svakom danu šezdeset hasenata (dobrih djela), a za svaki ikamet trideset hasenata.“ (Ibn Madže) Mujezini će biti proživljeni na Kijametskom danu u stanju u kakvom su umirali. Ljudi će biti u strahu, uznemireni i zabrinuti, a mujezini će biti zauzeti ezanom. Džabir prenosi da je Resulullah, a.s., rekao: „Mujezini i učači telbijje (lebbejkellahumme lebbejk...) će izaći iz svojih kabura, pa će mujezini učiti ezan a mulebbije će učiti telbijju.“ (et-Taberani fi’l-Evsat)

Ruka Milostivog
Na mujezinu je Allahova milost, pomoć, potpora, dobročinstvo. Enes prenosi da je Resulullah, a.s., rekao: „Ruka Rahmanova – Milostivog je iznad glave mujezina, i oprošta mu se dokle god se čuje odjek njegovog glasa.“ (et-Taberani fi’l-Evsat) Mujezin svojim ezanom tjera šejtana. Džabir prenosi da je čuo Resulullaha, a.s., kada je rekao: „Kada šejtan čuje poziv na namaz (ezan),

FOTO: OSMAN ERDIĆ

Mujezini će biti na posebnom mjestu, sačuvani od kijametskih strahota. Resulullah, a.s., je rekao: „Mujezini će imati najduže vratove na Kijametskom danu.“ (Muslim) Ezan je sigurnost za stanovnike. Resulullah, a.s., je rekao: „U kojem se narodu prouči ezan ujutro, taj narod će biti u Allahovoj sigurnosti sve dok ne zamrkne. A u kojem se narodu prouči ezan uvečer, taj narod će biti u Allahovoj sigurnosti sve dok ne osvane.“ (et-Taberani fi’l-Kebir)
19

Ibn Adžîbe el-Haseni | EL-BAHRU’L-MEDID

Sura EL-KUREJŠ
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog Zbog navike Kurejšija, navike njihove da zimi i ljeti putuju, neka se oni Gospodaru hrama ovoga klanjaju, koji ih gladne hrani i od straha brani.

Uzvišeni Hakk kaže:
1. Zbog navike Kurejšija, 2. navike njihove da zimi i ljeti putuju

Neki pak vele da su dobili naziv od riječi karš a što znači skupljanje (imetka) i zarada, pošto su mnogo zarađivali trgujući i putujući po svijetu. A Njegove riječi:
3. neka se oni Gospodaru hrama ovoga klanjaju, 4. koji ih gladne hrani i od straha brani.

Neka Kurejšije obožavaju Gospodara ovog Hrama jer im je podario naviku dvaju putovanja. A Kurejšije su uobičavali da dva puta godišnje putuju, zimi u Jemen a ljeti u Šam (Siriju). Tako su dobro trgujući zarađivali, a bili su sigurni na svojim putovanjima s obzirom na to da su bili čuvari Allahovog harema, Njegove dragocjene kuće (Kabe), tako da im se niko nije suprotstavljao, dok su drugi ljudi bili napadani i pljačkani. Kurejš je pleme od Nadra ibn Kinane, a neko veli od Fihra ibn Malika. Dobili su ovaj naziv, što je deminutiv od riječi kirš, a to je velika riba u moru (ajkula) koja se igra s lađama i koja se ne može savladati osim buktinjama vatre. A deminutiv je u ovom slučaju u značenju uveličavanja. Tako su nazvani zbog njihove snage, upoređujući je s ajkulom.
20

Koji ih posredstvom tih sigurnih putovanja hrani, zato što su komšije Hrama, od gladi žestoke u kojoj su ranije bili.

Pokuđena i pohvaljena glad
El-Kilbi je rekao: „Prvi koji je donio pšenicu (brašno) iz Šama je Hašim bin Abdi-Menaf. Pa kada je Allah poslao Svoga vjerovjesnika, vjerovjesnika milosti, i pošto je pleme Kurejš prihvatilo islam, Allah ih je sačuvao od teškoće dvaju putovanja. U Mekku se sljevala nafaka sa svih strana berićetom pojave Poslanika, a.s.“ Malik ibn Dinar veli: „Nijedan ummet nije izgubio Allahovu podršku a da nisu bili iskušani glađu.“

Prenosi se da je Kurejšije jednom zadesila tolika glad da su jeli lešine i spaljene kosti, pa ih je Allah spasio toga zbog Poslanikove, a.s., dove. Pa je to značenje riječi: „koji ih gladne hrani i od straha brani“. Neko smatra da se pod strahom misli na lepru, pa ih ona u Mekki ne pogađa. A to je ispunjenjem dove Ibrahima, a.s.: „Učini ovaj grad sigurnim (...)“ (el-Bekare, 126)

Išaret:
Kao što je Allah učinio sigurnim stanovnike, komšije i pripadnike Njegovog Bejta (Bejtullaha, Kabe), tako je učinio i sigurnim pripadnike Njegovog duhovnog puta (nisbeta). Duhovnim putnicima se kaže: „Klanjajte se Gospodara ovog Hrama“, tj. Hrama duhovnog prijema (hadret) kojeg ste tražili, ili Hrama duhovne veze uz koju ste sigurnost našli. „Onoga Koji vas gladne hrani“, pa su vaše duhovne sofre postavljene. „I Koji vas od straha brani“, kada se duhovnim putem krećete. Ismail Hakki veli: „Kurejš je aluzija – išaret na nefs (ego) koji širk čini i na njegove snage koje ispoljavaju nasilje i grijehe, nefs koji je nastanjen u insanskom gradu, tj. u Mekki postojanja. Zima je potčinjavanje i veličanstvenost (dželal), a ljeto je naklonost i ljepota (džemal). Zima je nemoć i slabost a ljeto je moć i snaga. Pa kad je nefs nemoćan i slab, onda putuje ka sreći (Jemen, jumn) moralnih, duhovnih i umnih vrijednosti. Dok se nefs pri moći i snazi zapućuje ka nesreći (Šam, šu’m) materijalnih stvari. Tako se nefs pokreće između umnih (srčanih) i opipljivih (materijalnih) blagodati, a ne zahvaljuje na tim blagodatima tako što će priznati tevhid (jedinstvo) i poslanstvo, puput filozofâ koji su uronjeni u morima uma i logike i faraonâ koji su zaokupljeni materijalnim uživanjima. Zbog toga Uzvišeni naređuje da se robuje Gospodaru ovog bejta (kuće), tj. kuće srca koja je istinska Kaba (a ne razumu niti osjetilima), pošto jedino oko nje tavafe srčani darovi (varidat) i božanska nadahnuća (ilham). (Ruhu’l-Bejan) A Allah Uzvišeni najbolje zna. Ve sallallahu ala sejjidina Muhammedin ve alihi.
21

FOTO: HAZIM ŠABANOVIĆ

Poslanik, a.s., bi govorio: „Moj Allahu, utječem Ti se od gladi, jer je ona loš drug.“ Ono što je pokuđeno jeste prevelika glad, zbog koje ponestaje nutarnje snage i jačine, a inače je umjerena glad, kod sufija, pohvaljena.

Sedam svojstava
Um Hani’, kćerka Ebu Talibova, prenosi da je Resulullah, a.s., spomenuo sedam odlika Kurješa, koja nikom nisu data prije njih niti će ikome biti darovana poslije njih, a to su: vjerovjesništvo, hilafet, hidžabet – služenje Kabi, sikajet – napajanje hadžija, potpomognuti su protiv Vlasnika slona, obožavali su Allaha sedam godina a da to druga plemena nisu činila i spuštena je (ova sura) u Kur’anu koja govori samo o njima, ne spominjući druge. (Ruhu’l-Bejan) Potom Uzvišeni kaže: „i od straha brani“, tj. od velikog straha, a to je strah od Vlasnika slona, ili od straha na putovanjima, ili od straha od suše.

Allame el-Munavi | FEJDU’L-KADIR

Četverica ljudi
Poslanik, a.s., je rekao:
„Za troje se kunem: Neće se čovjeku umanjiti imetak zbog (davanja) sadake. Neće se čovjeku nanijeti nepravda i on je otrpi a da ga Allah neće učiniti dostojanstvenijim i uglednijim. I neće čovjek otvoriti vrata prošenja i traženja, a da mu Allah neće otvoriti vrata siromaštva. Reći ću vam hadis – govor, pa ga upamtite: Dunjaluk je učinjen četverici ljudi – čovjeku kojem je Allah dao imetka i znanja, pa se on u svom bogatstvu boji svoga Gospodara i njime održava rodbinu i zna šta je obavezan radi Allaha u tom imetku. Ovo je nešto najpoželjnije i najbolje. Čovjeku kojem je Allah dao znanje ali nije imetak. On je iskrenog nijeta i namjere pa govori: ‘Da mi je Allah dao imetka, radio bih kao i onaj.’ Njemu se vrednuje spram njegove namjere i on ima istu nagradu kao i onaj prvi. Čovjeku kojem je Allah dao imetak ali nije dao znanje. On svoj imetak nerazumno troši i ne boji se Allaha za njega, niti održava rodbinu njime, niti zna šta je obavezan spram Allaha u tom imetku. Ovo je najgori položaj. I čovjeku kojem Allah nije dao ni imetak ni znanje, pa on govori: ‘Kada bih imao imetak, radio bih kao i onaj što radi.’ I njemu će se dati spram njegove namjere i njihov teret i grijeh je isti.“

(el-Džamiu’s-Sagir, 3450) Komentar: Sve što čovjek podijeli kao sadaku – dobrovoljni prilog i pomoć, Allah će blagosloviti na ovom svijetu i nadoknaditi i više nego se potrošilo, a na ahiretu će ga posebno nagraditi. Čovjeku neće biti nanesena nepravda koju otrpi, a da mu neće biti povećan ugled i na dunjaluku i na ahiretu. Neće čovjek početi prositi i kukati drugim ljudima želeći da mu udijele, a da mu Allah neće otvoriti vrata siromaštva odakle se ne nada. Ispričat ću vam nešto, pa to zapamtite kako bi vam Allah dao da se time i okoristite. Dunjaluk je učinjen za četiri kategorije ljudi: čovjeka kojem je Allah dao halal imetak i dao mu znanje šerijatskih znanosti od kojih se ima vjerske koristi. On se Allaha boji i u jednom i u drugom, pa dijeli od svoga imetka na način kojim se stječe Allahovo zadovoljstvo i blizina, a znanjem tako što radi shodno svojoj teoriji i riječima i on to znanje širi samo radi Allaha a ne radi nečega drugog. On imetkom održava rodbinske odnose tako što ga troši na njih, a znanjem tako što ih podstiče na naukovanje i slične stvari. On zna šta je obavezan spram Allaha u tome, tako što dijeli u vakuf, ili u izgradnju, ili podučavanje, ili davanje fetve. Ovaj čovjek, koji živi na ovakav način, na najboljem je položaju kod Allaha, jer je objedinio i imetak i znanje i to će ostvariti zbog vrjednote i odlike i jednog i drugog i na dunjaluku i na ahiretu. Drugi je onaj kome je Allah dao znanje, poznavanje šerijatskih znanosti, ali mu nije dao imetka koji bi dijelio i trošio na način kojim se ostvaruje Allahova blizina. On je iskrenog nijeta i namjere između njega i Allaha i, kada bi imao imetka, radio bi kao i onaj ko ima imetak i znanje i trošio bi ga u ono čime je Allah zadovoljan i želeći Njegovo zadovoljstvo. On će biti nagrađen shodno svojoj namjeri i kao da je i uradio. Nagrada ovog za njegovo znanje i onog za njegov imetak je jednaka. To zbog toga što bi i onaj koji zna, a nema, udjeljivao. Na osnovi ovoga je nagrada onog koji zna povećana. Treći je onaj kojem je Allah dao imetak ali mu nije dao znanje, poznavanje šerijatskih znanosti, makar poznavao neke druge naučne oblasti, pa on griješi po pitanju svog imetka i rastrošno se odnosi spram njega i ne boji se svog Gospodara za taj imetak, i ne daje ono što je obavezan od zekata, niti održava rodbinske veze, niti zna šta je obavezan spram Allaha u tom imetku, pa ne hrani gladnog, niti odijeva golog, niti oslobađa roba, niti pomaže onog ko je u nevolji i ne čini ostale vidove dobročinstva. Taj je na najgorem položaju kod Allaha. Četvrti je onaj čovjek kojem Allah nije dao ni imetka ni znanja kojim bi se mogao okoristiti i koji je odlučan da, kada bi imao imetka, radio bi kao onaj koji živi rastrošno. I on će biti vrjednovan shodno svojoj namjeri i odluci. Ni on ne bi udjeljivao u dobro, pa će biti na istom položaju kao i onaj ko rastrošno živi i nijedan neće biti bolji od svog prijatelja.
22

Tri recepta
Poslanik, a.s., je rekao:
„Od tri stvari ovaj ummet nije pošteđen: zavisti, (hrđavog) mišljenja i pesimizma zbog lošeg znaka. Hoćete li da vam kažem šta je izlaz iz toga? Kada pomisliš nešto (hrđavo), nemoj to sprovesti u praksu. Kada zavidiš, nemoj priželjkivati (zlo) i kada vidiš neki predznak, nastavi kao da ga nema.“

(el-Džamiu’s-Sagir, 3466) Komentar: Zavist spram ljudi, hrđavo mišljenje o ljudima i povođenje za lošim predznacima. Hoćete li da vam kažem šta je izlaz iz toga?, pa su rekli: „Kaži nam, Allahov poslaniče.“ On je rekao: „Kada pomisliš hrđavo prema nekome, nemoj postupiti shodno tom svom mišljenju. Kada nekome zavidiš, nemoj se povesti za zavišću. Ako u srcu nešto osjetiš i isplaniraš, nemoj to sprovesti u praksu. Kada vidiš loš predznak, nastavi kao da ga i nema. Zavist je u nefsu, kao da je urođena. Zbog toga je teško njome upravljati. Ako se prepusti onom što ona nalaže, onda čovjek izgubi kontrolu. Zavidnik bi trebao da shvati da je ono što mu je uskraćeno, uskraćeno zbog njegovih propusta i treba se potruditi da ima i on kao onaj kojem zavidi. Onaj kome se zavidi je sačuvan i neće mu nestati ono u čemu je zbog zavisti zavidnika. Ali će zavist škoditi zavidniku, a neće mu pomoći.“ Ovako navodi Kadi. Gazali kaže: „Kada čovjek izgubi nadu da će ostvariti takvu blagodat, a nije mu drago zbog njegovog zaostajanja i faličnosti, zasigurno će poželjeti da se riješi svojih nedostataka. Oni će nestati tako što će ostvariti slično onom kome zavidi, ili da i onaj kome zavidi dođe u istu poziciju kao i on. Kada bi i zapriječio i jedan od ova dva puta, srce ne bi bilo oslobođeno nekog drugog prohtjeva. Kada bi propale blagodati onog kome zavidi, to bi mu bilo draže nego da on zadobije iste. Nestankom tih blagodati, nestaje i njegovog zaostajanja i on će biti u prednosti nad drugim. Ovakvog nečega se srce ne oslobađa. Ako on priželjkuje da nekome nestanu blagodati i nastoji da se to i dogodi, to je pokuđena zavist, a ako on želi da se oslobodi takvih primisli i užitka u tome da neko izgubi blagodati u kojima je, bez obzira koliko mu bilo teško nefsu, ali potičući se razumom i vjerom na to, onda će mu to biti oprošteno. To je značenje ovog hadisa.

Nema opravdanja
Poslanik, a.s., je rekao:
„Tri su stvari u kojima nijedan čovjek nema olakšice i opravdanja: dobročinstvo roditeljima, bili muslimani ili nemuslimani; ispunjavanje zadane riječi i obaveze dane muslimanu ili nevjerniku i opravdavanje povjerenja muslimanu ili nemuslimanu.“

(el-Džamiu’s-Sagir, 3469) Komentar: Niko nema pravo da ovo zanemari i ostavi. Dobročinstvo roditeljima, ili jednom od njih, makar bio i nevjernik, djelom ili u srcu. Tako je i za ostalo dvoje.

23

Emina Ćeman | OSOBINE VJERNIKA I VJERNICA

Muslimani i muslimanke
O
stavili smo još jedan časni mjesec ramazan iza nas. Sada opet iščekujemo naredni, u nadi da smo u toku ovoga zadobili Allahov, dž.š., oprost. Trudili smo se zadobiti ga tako što smo učestali naše činjenje ibadeta i što smo pokušavali uljepšati osobine koje nas krase kao ummet Muhammedov, a.s. Ipak, svjesni smo da život jednog muslimana ne prestaje sa zadnjim ispoštenim danom, nego da je svaki dan u godini nova prilika za postizanje Allahovog zadovoljstva. Tragom tog stremljenja, u ovom i narednim brojevima Semerkanda, Vam donosimo tefsir jednog kur’anskog ajeta koji pohvaljuje vjerničke osobine i obećava onima koji ga se budu pridržavali oprost i nagradu.
„Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje dijele zekat i muškarcima koji poste i ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha – Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio.“

Zar u nama nema ničeg dobrog?
Kao što ćete i sami primjetiti, ovo je specifičan ajet jer je jedan od nekolicine ajeta u kojima Allah, dž.š, navodi osobine muslimana u oba roda, i muškom i ženskom. U većini ajeta opisi dobrih muslimana dolaze samo u muškom rodu. Evo tih kur’anskih riječi:
24

U tefsirima se navode predaje o povodu objave ovog ajeta, pa se većina mufessira slaže da se radi o Poslanikovoj, a.s., supruzi hazreti Ummi Selemi, koja je jednom prilikom upitala Poslanika, a.s.: „Šta je to s nama ženama pa se ne spominjemo u Kur’anu kao što se spominju muškarci? Zar u nama nema ničeg dobroga po čemu bismo bile spomenute? Ja se bojim da Allah od nas neće primiti pokornost.“ Hazreti Ummi Selema nastavlja govoriti o ovom događaju: „Tog dana nisam bila svjesna da je podne sve dok nisam čula Poslanikov glas na minberu u džamiji dok sam se češljala, pa sam

brzo pokrila kosu i izašla iz sobe naslonivši glavu na zid kako bih čula o čemu govori. Tada sam ga čula kako kaže: ‘Ljudi, Allah u Svojoj knjizi kaže: Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama (...)’“ Objavljivanje ovog ajeta je dokaz svima onima koji kažu da su u islamu žene iznevjerene i omalovažene. Svi, i muškarci i žene, imaju priliku biti od Allahu, dž.š., bliskih robova, a do njih je koliko će svojih prilika iskoristiti. U islamu muškarci i žene ne stoje jedni nasuprot drugih u rivalskom odnosu, nego stoje jedni pored drugih, skupa idu ka istom cilju – Allahu, dž.š. Na tom putovanju samo mogu biti podrška jedni drugima.

Adema, a.s. Svi Božiji poslanici su bili muslimani, a evo i nekoliko ajeta u vezi s tim: Ibrahim, a.s.:
I Ibrahim ostavi u amanet sinovima svojim a i Jakub: „Sinovi moji, Allah vam je odabrao pravu vjeru, i nipošto ne umirite drugačije nego kao muslimani!“

(el-Bekare, 132)
Reci: „Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova, koji nema saučesnika; to mi je narađeno i ja sam prvi musliman.“ (el-En’am, 162–163)

Onaj ko svoje lice preda Allahu, dž.š.
Riječ muslim je izvedenica iz glagola esleme, koji označava predaju i oslanjanje (u ovom kontekstu u odnosu prema Bogu). Tako je musliman onaj čovjek koji se potpuno predaje i sva svoja stanja, potrebe i želje povjerava Allahu, dž.š. Musliman označava i onog čovjeka koji iz rata uđe u mir, pošto je muslim riječ izvedena od harfova sin-lam-mim, koji pak označavaju mir (selam). Uistinu, sve osim islama je rat, agresija i nasilje prema vlastitoj duši. Onaj ko svoju dušu preda njenom Stvoritelju, osigurao joj je istinski i trajan mir. Kada se govori o terminima muslim i mu’min (vjernik), razlika je slijedeća: musliman je čovjek koji se pokorava i izvršava dužnosti propisane islamom (namaz, post, zekat, hadž i tako dalje), dok je mu’min onaj ko iskreno srcem vjeruje u sve ono u što je dužan vjerovati (u Allaha, poslanike, meleke, knjige i tako dalje). Islam se očituje jezikom i djelima, te je njegovo ispoljavanje vidljivo svima, dok je iman stvar srca i unutrašnjih čovjekovih stanja.

Jusuf, a.s.:
Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju nekih snova! Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitnik moj i na ovom i na onom svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri!

(Jusuf, 101) Sulejman, a.s.:
I kad ona dođe, bi joj rečeno: „Je li ovakav prijesto tvoj?“ – „Kao da je on!“, uzviknu ona. – „A nama je prije nego njoj dato znanje, i mi smo muslimani.“ (en-

Neml, 42) Musa, a.s.:
I Musa reče: „Narode moj, ako u Allaha vjerujete, u Njega se pouzdajte ako ste muslimani!“ (Junus, 84)

Opisi muslimana u riječima Muhammeda, a.s.
Muhammed, a.s., u svojim hadisima daje svojevrsne definicije, tj. opise muslimana. U predaji koju prenosi Ebu Hurejre, r.a., stoji da je Poslanik, a.s., rekao:
„Musliman je muslimanu brat, ne iznevjerava ga, ne laže ga, niti ga ostavlja na cjedilu. Svaki musliman je muslimanu haram, haram mu je njegova čast, imetak i krv. Bogobojaznost je ovdje!“ U Muslimovoj predaji

Spominjanje muslimana u Kur’anu
Kada se u Kur’anu spominje pojedinačno riječ „musliman“, tj. kada se ne spominje u smislu zajednice vjernika, onda se ta riječ najčešće odnosi na nekog od Božijih poslanika. Ti ajeti su često u kontekstu poslaničkih svjedočenja da su oni muslimani. U tome je ukaz da islam nije vjera nastala s objavom Muhammedu, a.s., nego je ona kontinuitet od prvog stvorenog čovjeka

stoji i nastavak: „(...) pokazavši tom prilikom na prsa tri puta. Dosta je čovjeku zla da ponižava brata muslimana.“ (Tirmizi)
25

HILJADU I JEDNA KAP

San na putovanju
Poznati putopisac Ibn Betuta (preselio 770/1368) u jednom svom putopisu spominje šejha iz Aleksandrije po imenu Ebu Abdullah el-Muršidi. Ova poštovana osoba se potpuno predala ibadetu. Ebu Abdullah je prekinuo sve veze s dunjalukom. Bio je vlasnik mnogih božanskih riznica. Ibn Betuta je za vrijeme svog boravka u Aleksandriji uspio upoznati ovog Bogu predanog insana. Ovako govori: Našao sam se sa šejhom. On je odmah ustao na noge i zagrlio me. Dao je da se pripremi hrana i zajedno smo jeli. Na sebi je imao džube od crne vune. Kada je bila ikindija, mene je postavio za imama. Sve vrijeme dok sam bio kod njega, mene je postavljao za imama. Kada sam htio spavati, rekao mi je da idem leći u jedan ćošak na krovu (potkrovlju). Kada sam se popeo na potkrovlje, tamo sam našao jednu hasuru i krzno, lavor za abdest, vrč s vodom i čašu za piće. Te noći sam sanjao san: nalazio sam se na krilu jedne velike ptice. Ptica je sa mnom letjela prema kibli. Prvo je išla desno, onda prema istoku. Onda bi naginjala jugu. Onda bi se udaljavala prema istoku. Na kraju me spušta na neko mračno zeleno mjesto i tu ostavlja. Začudivši se ovakvom snu, pomislih: „Ako mi šejh rastumači ovaj san, onda će se tako i desiti.“ Kada sam ujutru otišao kod njega radi sabah namaza, opet je mene postavio za imama. Poslije namaza je kod njega došao Emir Jelmelek, poselamio se s njim i otišao. I ostali posjetioci su došli kod njega i poselamili se s njim. Nakon što je otklanjao duha – prijepodnevni namaz, pozvao me kod sebe. Pitao me za san i ja sam mu ga lijepo ispričao. Ovako je rekao: „Ići ćeš na hadždž, tavafit ćeš oko Kabe i posjetit ćeš kabur Resulullaha, s.a.v.s. Onda ćeš posjetiti zemlje Jemena, Iraka i zemlje Turske, i tamo ćeš dugo ostati. U Indiji ćeš se naći s Dilšadi Hindom. Spasit će te od opasnosti u koju ćeš tamo upasti!“ Onda mi je kao poputninu dao malo komadića suhog hljeba i malo novaca. Oprostio sam se od njega i otišao. Od tog dana na svojim putovanjima sam doživljavao samo lijepe stvari. Očito je bilo da se na mene spustio njegov bereket. Rihletu Ibn Betuta (Bejrut 1996), 1/46–48; prev. A. Sait Aykut Ibn Batuta Seyahatnamesi (Istanbul 2004), 1/34–36.

26

Polovina jabuke
Ibn Betuta se jednog dana zaputio u grad Džebel u blizini Lazkije. Ovaj grad je bio grad nepresušnih rijeka, gustog drveća koje se pruža visoko u nebesa, na samo milju od mora. Bio je samo grad – tvrđava revolucionara. Ibn Betuta priča: Tamo postoji kabur poznatog i čestitog evlije Ibrahima ibn Edhema. I ovaj insan je potpuno napustio dunjalučki imetak. Dušu je vezao za Uzvišenog Allaha i postao je po tome poznat. Ibrahim nije bio, kako narod misli, iz neke vladalačke porodice. Bio je nasljednik djedovog – majkinog oca imetka. Njegov otac Edhem je bio jedan od iskrenih i putujućih abida – pobožnjka. Prema pričama, Edhem (otac Ibrahima ibn Edhema) je jednom navratio u neku baštu u Buhari. Tu je uzeo abdest na jednoj tekućici. Tada je ugledao jabuku koju je nanijela voda. Pomislivši da nema prepreke, pojeo je tu jabuku. Međutim, malo poslije mu se uvukla sumnja zbog toga što je uradio. Namjerio je tražiti halala od vlasnika bašte. Kada je ugledao ženu koja je vlasnica bašte, rekao joj je za događaj i tražio halala za jabuku. Žena mu reče: „Pola ove bašte je moje, pola sultanovo!“ S tim da je ona suvlasnik, pola jabuke mu halali. Ali sultan se nalazi u Belhu, koji je deset dana hoda od Buhare. Edhem se zaputi pravo u Belh. Sa sultanom se sreo na dan svečanosti i, ispričavši za događaj, tražio je halal za drugu polovinu jabuke. Sultan naredi Edhemu da dođe sutradan. Sultan je imao lijepu kćer koja je voljela ibadet i čestite robove. Imala je želju udati se za nekoga ko se kloni sumnjivih stvari i ko ne daje značaj dunjaluku. Kada se sultan vratio u svoj konak, uz pohvale je ispričao kćeri Edhemovu priču. Rekao joj je da je Edhem došao iz Buhare u Belh zbog prava na polovinu jabuke. Sultanova kćer, koja je to čula, poželjela se udati za Edhema. Na to sultan, kada je narednog dana došao u konak, Edhemu reče: „Halalit ću ti samo ako oženiš moju kćer!“ Edhem se nakon kratke pauze prihvati oženiti. Sultanova kćer je ostala trudna s Edhemom i rodila Ibrahima. S tim da sultan nije imao muške djece, sav imetak je ostavio unuku Ibrahimu ibn Edhemu. Ali, kao što je poznato, on je napustio sav imetak. Rihletu Ibn Betuta, 1/95–96; Ibn Batuta Seyahatnamesi, 1/119–120.

Ummu Džemilino neprijateljstvo
Bez obzira što je bio amidža Resulullaha, s.a.v.s., Ebu Leheb i njegova drska žena Ummu Džemila su bili veliki neprijatelji Pejgambera i na tom putu neprijateljstva i zlobe su ustrajavali u prevelikoj mjeri. Ti mušrici su radili sve kako bi na bilo koji način naškodili Allahovom Poslaniku, a.s. Ummu Džemila bi svake noći nabrala naramak trnovitih grana i redala putem kuda će Pejgamber proći, kako bi ga uboli u noge. Na osnovi ovakvih događaja spuštena je sura Tebbet, koja žestoko opisuje Ebu Leheba i njegovu ženu kao džehenemlije. Kada je Ummu Džemila čula da su spušteni ovakvi ajeti o njoj i njenom mužu, otišla je kod Kabe gdje su sjedili Resulullah, a.s., i Ebu Bekr. Uzela je veliki kamen u ruku i krenula ka njima. Hazreti Ebu Bekr je ugledao i reče Pejgamberu, s.a.v.s.: - Resulallah! Ova Ummu Džemila je zla žena. Bojim se da te ona ne ugleda. Kad bi ustao i sklonio se negdje kako te ona ne bi povrijedila! - Resulullah, s.a.v.s., je na to rekao da ga ona neće moći vidjeti, i nije se ni pomakao s mjesta. I zaista je tako i bilo. Uzvišeni Allah nije pokazao Resulullaha, a.s., Ummu Džemili koja se približavala s kamenom. Ugledala je samo hazreti Ebu Bekra i stala iznad njega. Upitala ga je: - Ebu Bekre, gdje ti je prijatelj? - Zar ti ne vidiš nikoga oko mene? - Ne zezaj se sa mnom! Ne vidim nikoga oko tebe. Kako čujem tvoj prijatelj me ismijava svojom poezijom. Ako je on pjesnik, i ja čitam poeziju. A i moj muž je pjesnik. Tako mi boga, da sam ga ugledala, gađala bih ga ovim kamenom u usta! - Ne, ne! Tako mi Allaha, moj prijatelj nije pjesnik, on ne pravi stihove. Niti je tebe ismijavao u stihovima. Kada nije našla što je tražila, Ummu Džemila se vratila. Hazreti Ebu Bekr je upitao: - Resulallah! Zar te ona žena zaista nije mogla vidjeti? - Da, nije me vidjela. Allah je njene oči zatvorio da me ne vidi. Kadi Ijad, eš-Šifa bi ta’rifi hukuki’l-Mustafa (Damask, 2000), str. 436; Ibn Hišam, es-Sire, 1/393; Ujunu’l-Eser, 1/193.

27

Ali Tantavi | SUVER VE HAVATIR

Sreća (II)
Č
itaoci! Mi smatramo bogatstvo je samo u novcu, a šta je novac sam?! Zar ne znate priču o bolesnom vladaru kojem su posluživana najukusnija Sjeo je, plakao i molio Gospodara da mu kćerku povrati i da otkloni i udalji od njega zlato. Ili Rutsheld koji je ušao u svoju veliku riznicu blaga te su ga vrata poklopila i umro je u moru od zlata. Zašto tražite zlato a vi već posjedujete mnogo zlata? Zar vid nije zlato, zdravlje ili vrijeme – zar nisu zlato? Zašto se ne okoristimo od našeg vremena? Zašto ne znamo vrijednost života? Obavezao me časopis ovom temom još prije mjesec dana, a ja i dalje odgađam, a vrijeme prolazi. Dani kao sahati a sahati minute, ne osjećam ga i ne iskorištavam ga kao da je veliki prazni sanduk. Kada se približi termin i ostane samo jedan dan, onda se prihvatim i tražim vrijeme da ga iskoristim, pa minuta postane sahat, a sahat dan kao da je mala kutija puna dragulja i tinte. Tada iskoristim svaki trenutak. jela pa nije mogao ništa da jede. Gledao je kroz prozor u vrtlara koji je jeo crni hljeb s crnim maslinama, stavljajući jednom rukom zalogaj u usta, drugom uzimao drugi, a treći preuzimao okom. Gledajući to, i on je poželio da ima takav apetit i postane vrtlar? Zar niste čuli priču o čovjeku koji je tražio i molio Boga da sve što dotakne postane zlato. Dotakao je kamen pa je postao zlato. Skoro da je poludio od radosti i sreće jer mu je dova uslišana, pa je došao kući sav uzbuđen te pristupio hrani da jede. Dotakao je hranu a ona se pretvori u zlato te on ostane gladan. Kćerka mu priđe kako bi ga utješila te je on zagrli i ona postane zlato...
28

Tako sam većinu ove teme napisao na stanici Babu’lLuk (Egipat, bio sam nastanjen u njemu 1947), čekajući tramvaj u gužvama ljudi. Trenutak mi je tada bio vrijedniji od svih tih dana. Žalio sam za takvim trenutcima i izgubljenim vremenom. Da sam uvijek razmišljao o nečemu da napišem dok sam čekao tramvaj, a čekao sam svaki dan više od sahata, postigao bih mnogo. Veliki učenjak Ibn Abidin konstantno je proučavao, čak kada bi abdest uzimao ili sjeo da jede naredio bi nekome da mu čita nešto od nauke, pa je tako napisao veliko djelo Hašiju. Serahsi je diktirao svoje djelo Mebsut, najcjenjenije djelo iz fikha na dunjaluku, a bio je zatvoren u bunaru. Čudim se onome ko se žali da nema vremena, a zar vrijeme ne oduzimaju nemar i nered?! Pogledajte koliko student uči noć uoči ispita. Uvidjet ćete da kada bi toliko učio, ne kažem svake noći već svake sedmice jedanput, postao bi učenjak svijeta. Pogledajte one koji su napisali stotinama knjiga kao što je Ibnu’l-Dzevzi, Taberi, Sujuti, Džahiz ili uzmite jednu knjigu kao što je Lisanu’l-Areb i pogledajte da li može iko od vas da se strpi i pročita takvu knjigu a onda je jedanput prepiše svojim rukopisom, a kamoli da napiše sličnu knjigu od sebe?

Pogledajte koliko svako od vas zapamti imena ljudi, imena gradova, časopisa i novina, šala i pjesama, imena hrane i pića, koliko priča prenosi iz tradicije i istorije, koliko nas svaki dan zauzimaju glasine i ono što se vidi i pročita. Da na mjesto toga stavimo čistu nauku, bili bismo poput onih koje sam spominjao. Poznavao sam konobara iz Šama koji je imao dvadeset godina. Zvao se Hilmi, a radio je u kafani „Faruk“. Obilazio je mušterije, a bilo ih je stotinama, pitajući ih šta žele: kahvu, čaj, sok ili limunadu; kahvu gorku ili slatku, čaj crveni ili zeleni, sok koje vrste. Nakon toga bi stao na sred kafane, ponavljajući naglas narudžbe u jednom glasu, a nakon toga bi svakome donio ono što je tražio, ne oduzimajući nikome ništa! Zaista zdravlje, vrijeme i razum, sve je to bogatstvo i sve je to razlog za sreću za onoga ko želi sretan biti. Temelj i osnova svih stvari jeste iman. Iman hrani gladnog, grije ozeblog, bogati siromašnog, tješi tužnog, jača slabog, škrtog čini darežljivim, od čovjekovog zvjerstva pravi druželjubivost a od njegovog neuspjeha i razočarenja pravi uspjeh i sreću... Kada pogledaš u one koji su nižeg položaja od tebe, koliko god tvoj položaj bio mali i situacija slaba, ti si bolji od hiljade onih koji su iznad tebe razumom i naukom, porijeklom i familijom i bolji si životom od Abdu’l-Melik ibn Mervana i Harun er-Rešida, a bili su vladari na Zemlji. Abdu’l-Melik je imao istruhnut i izbušen kutnjak koji ga je toliko bolio da nije mogao od njega noću spavati i nije našao doktora koji bi mu zub obradio, zaštitio i popravio zlatom. A ti, tebe i ne zaboli zub a da ti već doktor nije u službi. Er-Rešid je bdio pod svijećama i jahao je životinje, a ti bdiješ pod svjetlom i voziš automobil. Njih dvojica od Damaska do Mekke putovali su do mjesec dana, a ti putuješ za nekoliko dana ili nekoliko sati. Čitaoci! Vi ste sretni, samo vi to ne znate. Sretni ako spoznate veličinu blagodati koju uživate, sretni ako dušu svoju spoznate i iskoristite od njene snage, sretni ako začepite uši svoje od glasa pijetla i ne tražite nemoguće pa pokušate začepiti usta pijetla, sretni ako tražite sreću u sebi a ne oko sebe. Sretni ste ako su vaše misli stalno s Allahom, dž.š., i zahvaljujete na svakoj blagodati a saburite na svakoj nedaći, pa uspijete u obje situacije i spasite se na oba svijeta. Neka je Božiji mir i rahmet na vas.
S arapskog preveo: Elvedin Muminović

Sreća je u nama
Ljudska pamet – zar nije bogatstvo? Zar nema cijenu? Zašto smo nesretni ludilom a ne radujemo se razumom? Zašto ne damo razumu da radi, jer, da radi, donio bi nam čuda? Ne spominjem filozofe i izumitelje, ali ću vas podsjetiti na nešto što je blizu vama i lahko, a to je pamćenje. Čuli ste za priču Buharija kada su ga provjerili i ispitali sa stotinu hadisa čiji su tekst i lanac prenosilaca pomiješali pa je sve hadise vratio na njihovo mjesto. Također ste čuli i za Mearrija koji je slušao dva Armenca kako se svađaju i prepiru na svom jeziku pa, kada su ga uzeli za svjedoka, on im je sve što su pričali ponovio, a nije razumio. Ili za Asmeija i Hammad Ravijeta koji su napamet znali mnoge predaje i poeziju, ili za Ahmeda i Ibn Meina koji su prenosili mnoge hadise i predaje. I stotine sličnih ovima... Pa čudite se, a da u sebi razmislite, vidjeli biste da ste i vi u stanju isto to učiniti, ali vi to ne činite.

29

Imam Rabbani k.s. | PISMO PRIJATELJU

Stupanj ljubavi
(Ovo pismo je napisano hadži Muhammedu Lahoriju, a govori o stupnju ljubavi prema Allahu na kojem su robu jednaki dobivanje blagodati i podnošenje teškoća)
Neka i nas i vas Uzvišeni Allah sačuva od iskrivljenog pogleda, hurmetom prvaka čovječanstva, alejhi ve ala alihi’s-salavatu ve’t-teslimat. Znaj da je cilj duhovnog putovanja (sejri suluka) očišćenje nefsa (ega) koji naređuje zlo od robovanja lažnim božanstvima koja izviru iz nefsanskih prohtjeva i prestanak okretanja na bilo koju stranu osim prema uzvišenom Bogu, istinskom i jedinom. Nad Allahom se neće pretpostavljati apsolutno nikakvi ciljevi, bili oni vjerski ili svjetski. Vjerski ciljevi, iako su od dobrih djela (hasenat), oni su ono čime se zanimaju dobri ljudi (ebrar), dok Bogu bliski (mukarrebun) i njih vide lošim, s obzirom na to da oni pored Allaha jedinog ne vide drugog cilja. Postizanje ovakvog carstva vezano je za fenaluk i postizanje ljubavi Allahovog Bića (el-Mehabbe ezZatijje), istinske ljubavi prema Allahu. Na tom stupnju robu je podjednako – da li dobivao blagodati ili podnosio teškoće. Slast od stavljanja na kušnju jednaka je slasti darivanja. Ako žele džennet, oni ga žele stoga što je on mjesto zadovoljstva Uzvišenog i što je On zadovoljan time da se džennet od Njega traži. Ako traže utočište od vatre, oni to čine jer je vatra mjesto srdžbe Uzvišenog. Njihov cilj, džennet, nije radi naslađivanja nefsanskim potrebama, niti je radi bježanja od vatre zbog straha bola i ezijeta. Sve što dolazi od Voljenog, pa sve je to kod ovih velikana voljeno, ono čemu se žudi i što se traži. Ovdje je olakšana suština iskrenosti (ihlas). Potpuni spas od robovanja lažnim božanstvima i uspostavljanje riječi jednoće (tevhid) je u ovom vaktu, na ovom stupnju. Ako se ne postigne ljubav Bića (Mehabbe-i Zatijje), iskrena ljubav prema Allahovom Biću, onda nužno postoje propusti. Potpuni fenaluk se ne može postići bez ove ljubavi koja spaljuje sve lažne ortakluke.

(Imam Rabbani Ahmed Faruki Serhendi, k.s.: Mektubat, tom I, 35. pismo)

30

Šerijat je izvor sreće
(Ovo pismo je napisano hadži Muhammedu Lahoriju, a govori o tome da je šerijat garant svake sreće, vjerske i dunjalučke, a da su tarikat i hakikat u službi šerijata)
Neka i nas i vas Uzvišeni Allah učini od onih koji su ukrašeni suštinom šerijata Muhammed-Mustafinog, neka je na njega salat, selam i tehijjet. I neka se Allah smiluje robu koji na ovu dovu kaže: Amin. Znaj da šerijat ima tri dijela: znanje (ilm), praksu (amel) i iskrenost (ihlas). Sve dok se ne ispune sva tri ova dijela, neće se ispuniti šerijat. A, kada se ispuni šerijat, time se ispunjava zadovoljstvo Uzvišenog Hakka, što je iznad svih dunjalučkih i ahiretskih sreća. „A zadovoljstvo Allahovo veće je od svega (...)“ (et-Tevbe, 72) Šerijat je jamac za svaku sreću, dunjalučku i ahiretsku. I nije ostalo ništa od potreba, a da je izvan šerijata. Tarikat i hakikat, kojima se odlikuju sufije, su samo hizmećari. U službi su šerijata radi potpunog zadobijanja njegovog trećeg dijela, tj. ihlasa. Cilj tarikata i hakikata je postizanje potpunosti šerijata, a ne nešto van šerijata. Stanja (hal), vedždovi, znanja i spoznaje koje se pojavljuju sufijama na njihovom putovanju nisu ciljevi, nego su to mašte i iluzije na kojima se odgajaju tarikatska djeca, pa se to treba prevazići, kako bi se postigao stupanj Allahovog zadovoljstva (rida), zadnji stupanj duhovnog putovanja. Cilj prelaska tarikatskih i hakikatskih postaja nije ništa drugo osim postizanje ihlasa koji je uvjet za postizanje stupnja Alahovog zadovoljstva. Carstvo ihlasa i stupanj ridaa postiže jedan od hiljâda putnika, nakon prelaska preko sve tri vrste tedžellijata (manifestacija Allahovih djelovanja, Allahovih Imena i Svojstava i Allahovog Bića) i prelaska preko osvjedočenja (mušaheda) arifa. Oni koji su nepotpuni, oni ubrajaju halove i vedždove u ciljeve. Misle da su mušahede (duhovna osvjedočenja) i tedželijjati (manifestacije) ono što treba tražiti i postići. Takvi, bez sumnje, moraju ostati u zatvoru mašte i iluzije. Ovim zatvorom oni bivaju lišeni potpunosti (kemalat) šerijata. „Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati.“ (eš-Šura, 13) Da, postizanje ihlasa i dolazak na stupanj zadovoljstva vezan je za prelazak preko ovih stanja i vedždova i vezan je za realizaciju ovih znanja i spoznaja. Tako da su ove spomenute stvari pripreme za postizanje onoga što se traži (matlub) i uvodi za ostvarenje cilja (maksud). Suština naprijed rečenog objelodanila se ovom duhovnom ovisniku (fekir) nakon predanog zanimanja tarikatom punih deset godina, bereketom Allahovog Miljenika, alejhi ve alihi’s-salatu ve’s-selam. Pokazao se svjedok šerijata još i ranije, mada nikad nisam bio vezan za halove i vedždove, i u mom pogledu nije bilo ništa osim postizanja suštine šerijata, međutim suština stvari se pokazala nakon punih deset godina na potpuno jasan način. I neka je Allahu hvala na tome, hamden kesiren, tajjiben, mubareken fihi. Vijest o smrti šejha Džemala je ražalostila sve muslimane. Molim te da njegovoj djeci izraziš moje saučešće i da u ime ovog siromaha proučiš Fatihu. Ve’s-Selam! (Imam Rabbani Ahmed Faruki Serhendi, k.s.: Mektubat, tom I, 36. pismo)
31

GOVOR STANJA

Poslanik, a.s., je rekao: „Budi učenjak (alim), ili onaj ko traži znanje, ili onaj ko sluša (učenjake), ili onaj ko voli (učenjake), a nemoj biti peto pa da propadneš.“

Hadis

Vrijednost učenjaka
Kesir ibn Kajs je ispričao: „Prišao sam Ebu’d-Derdau dok je sjedio u džamiji u Damasku i rekao: ‘O Ebu’d-Derda, došao sam iz Medine tražeći jedan hadis za koji sam čuo da ga ti prenosiš od Resulullaha.’ Pa je rekao: ‘Nisi došao ni zbog kakve potrebe niti zbog trgovine, nego samo zbog ovog hadisa?’ ‘Da’, odgovorih mu. Reče: ‘Pa ja sam čuo Resulullaha, a.s., kada je rekao – Ko slijedi put na kojem traži znanje, Allah mu učini da slijedi put od puteva dženneta. Meleki postavljaju svoja krila tragaocu znanja, iz zadovoljstva prema onome što on radi. Vrijednost učenjaka (alima) nad pobožnjakom (abidom) je poput vrijednosti punog mjeseca nad ostalim zvijezdama. Za učenjaka traže oprost oni što su na nebesima i oni što su na zemlji, čak i ribe u vodi. Učenjaci su nasljednici vjerovjesnikâ. A vjerovjesnici nisu u nasljedstvo ostavljali ni dinare ni dirheme, nego su ostavljali znanje, pa ko ga uzme uzeo je veliko dobro.’“ (el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 1696)

Djelo i rasprava
Maruf el-Kerhi je rekao: „Kada Allah želi robu dobro, otvori mu kapiju rada i djelovanja a zatvori kapiju raspravljanja. A kada želi robu zlo, zatvori mu kapiju rada i djelovanja a otvori mu kapiju raspravljanja.“ (el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 1832)

Slabo pamćenje Daj nam dobro
Ali ibn Hašrem je spjevao: „Požalih se Vekiu na sla- Hišam ibn Hassan prenosi da je el-Muhsin, r.a., bo pamćenje, pa mi reče: ‘Potpomozi svoje pamće- dovu: Rabbena atina fi'd-dunja haseneten ve fi'l-ahinje ostavljajući grijehe.’“ reti haseneten – „Naš Gospodru, daj nam na dunjaluku dobro i na ahiretu dobro“, ovako protumačio: (el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 1734) „Daj nam na dunjaluku znanje i ibadet (iskreno robovanje Allahu), a na ahiretu džennet.“

Kako da budeš od učenjaka?

(el-Bejheki, Šuabu'l-Iman, 1887)

Dva znanja
El-Fudajl ibn Ijad je rekao: „Dva su znanja: znanje na jeziku i znanje na srcu. Što se tiče znanja srca, pa to je korisno znanje, a što se tiče znanja jezika, pa to je Allahov dokaz protiv Njegovih stvorenja.“ (el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 1825)

Muhammed ibn Nadr el-Harisi je rekao: „Kako da budeš od učenjaka a tvoje odredište je ahiret dok ti radiš na skupljanju dunjaluka?! (el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 1835)

32

Koristan govor
Hamdun el-Kassar je bio upitan: „Zašto je govor prvih generacija (selefa) korisniji od našeg?“, pa je odgovorio: „Zato što su oni govorili da bi se islam uzdigao, da bi se duše spasile i da bi Milostivi bio zadovoljan. A mi govorimo da bi nefsove uzdigli, da bi dunjaluk postigli i da bi nas ljudi hvalili.“ (el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 1842)

Ovo je učenjak
Hišam ibn Hassan je ispričao: „Neki čovjek je prošao pored Hasana el-Basrija pa reče: 'Ovo je učenjak!' Na to će Hasan: 'Znate li vi ko je učenjak?! Učenjak je onaj koji doro poznaje svoju vjeru, koji je suzdržljiv prema dunjaluku i koji je stalno u ibadetu svome Gospodaru.'“ (el-Bejheki, Šuabu'l-Iman, 1834)

Ko škrtari svojim znanjem
Amr ibn Kajs el-Melai prenosi da je Iblis rekao: „Kod koga se nađe jedna od tri stvari, kod njega nađem svoju potrebu. Kod onoga koji škrtari svojim znanjem, kod onoga koji zaboravi svoje grijehe i kod onoga koji je zadivljen vlastitim mišljenjem.“ (el-Bejheki, Šuabu'l-Iman, 1926)

Tri vrste učenjaka
Sufjan ibn Ujejne prenosi od nekih fakiha da su govorili: „Tri su vrste učenjaka: onaj koji poznaje Allaha, onaj koji poznaje Allahovu vjeru i onaj koji poznaje i Allaha i Allahovu vjeru. Onaj koji poznaje Allaha, on se boji Allaha ali ne poznaje sunnet. Onaj koji poznaje Allahovu vjeru, on poznaje sunnet ali se ne boji Allaha. A onaj ko poznaje i Allaha i Allahovu vjeru, pa on zna sunnet i boji se Allaha. Takav se u nebeskom carstvu naziva velikanom.“ (el-Bejheki, Šuabu'l-Iman, 1919)

Tri su znaka
Zu’n-Nun el-Misri je rekao: „Tri su znaka dobra kod bogobojaznog učenjaka: presjecanje nade u srcu prema onome što ljudi posjeduju, približavanje siromašnom i blagost u njegovom poučavanju i davanju mu odgovora i udaljavanje od vlastodržaca. Tri su znaka dobra kod onoga što stječe nauku: poštivanje učenjaka pokazujući poniznost prema njima, ne primjećivanje tuđih mahana gledajući u svoje mahane i trošenje imetka tragajući za znanjem pri tom mu davajući prednost nad dunjalučkim dobrima. Tri su znaka razumjevanja: shvatanje suštine govora, davanje kratkih i preciznih odgovora i sposobnost uvjeravanja sabesjednika bez ponavljanja dokaza. Tri su znaka edeba – odgoja: šutnja dok govornik ne prestane s izlaganjem, davanje odgovora kad se odgovor od njega očekuje i davanje sabesjedniku njegov udio koji mu pripada od prisnosti sve dok ne ustane sa sijela.“ (el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 1929)

33

Almedina Tulić | ISLAMSKI EDEBI

Selam je džennetski pozdrav
B
lagodat govora data je isključivo čovjeku, čime ga je Uzvišeni odlikovao nad ostalim bićima. Lijepa riječ je sadaka, a jedna od najljepših riječi koju čovjek može izgovoriti svome prijatelju jeste da ga pozdravi selamom. Svaka zajednica na svijetu ima svoju formu pozdrava, dok ummet Muhammeda, a.s., prakticira selam koji je utemeljen na Kur’anu i sunnetu. Allahov Poslanik, a.s., je nazivanje selama stavio u ravan vjerovanja, čime mu je dao poseban značaj. On je vjerovanje uvjetovao međusobnom ljubavlju koja se postiže upravo nazivanjem i širenjem selama. U historiji Bošnjaka selam je imao svoje uspone i padove, ali je uvijek opstajao. U nedavnoj našoj prošlosti selam je bio pozdrav kojeg su se neki stidili, dok su ga drugi krišom praktikovali. U sjećanje mi se urezao onaj dan kad sam s babom pošla u čaršiju i putem sreli jednog komšiju iz sokaka u kojem smo kao muhadžiri živjeli. Naravno, babo mu je prvi nazvao selam, a naš komšija
34

je ljutito i osorno na takav pozdrav odgovorio: „Ma dosta mi je više i tog selama!“ Ni do dan-danas nisam mogla da shvatim zašto bi nekome zasmetao tako lijep pozdrav, pozdrav koji donosi mir i blagostanje na pozdravljenu osobu, ali sam naučila da postoje muslimani koji se stide svog identiteta. Neki Bošnjaci su selam zamjenili s merhaba, smatrajući da taj pozdrav znači zdravo. Međutim, merhaba je koristio i Božiji Poslanik, a.s., i to odmah nakon selama, u značenju – dobro došao. Selam je bio prvi pozdrav izgovoren na ovom svijetu. To najbolje ilustruju Buhari i Muslim u svojim vjerodostojnim zbirkama hadisa. Naime, Ebu Hurejre, r.a., prenosi od Vjerovjesnika, a.s., da je rekao: „Kada je uzvišeni Allah stvorio Adema, a.s., naredio mu je: ‘Idi i onoj grupi nazovi selam!’ – a to je bila grupa meleka koja je sjedila – pa slušaj šta će ti odgovoriti, jer će to biti tvoj pozdrav i pozdrav tvog potomstva! Adem, a.s., je otišao i rekao im: ‘Es-Selamu

‘alejkum!’, a oni su mu odgovorili: ‘Es-Selamu ‘alejke ve rahmetullah!’“ Pored toga, kada neko nazove selam, on također istovremeno čini i zikr, jer je u tom pozdravu sadržano jedno od devedeset i devet Božijih lijepih imena. Također, selam predstavlja svojevrsnu dovu kojom molimo Boga Dragog da nas obaspe svojim spasom, milošću i berićetom. Za nazivanje selama postoji više verzija. Može se nazvati s određenim članom es-Selamu alejkum, a može i Selamun alejkum. Nazivanje selama u množini „Mir vama!“ je iz tog razloga što čovjek nije nikada sam, pa se tom prilikom pozdravljaju i meleci koji su u društvu poselamljenog čovjeka. Kada nam neko nazove selam, lijepo je da mu još ljepšim pozdravom odgovorimo, jer svaka dodana riječ u islamskom pozdravu ima svoju odgovarajuću vrijednost. O tome je govorio i Poslanik, a.s., a hadis prenosi Imran ibn Husajn, r.a. U njemu se kaže da je jedan čovjek došao

nas Bošnjaka uveliko prakticira, međutim i prilikom odlaska iz te kuće trebamo poselamiti one ukućane koji ostaju. Nažalost, taj sunnet kod nas je zapostavljen i ponekad izaziva čuđenje kod ljudi kad neko nazove selam prilikom izlaska iz kuće. U praksi je više na odlasku reći: „Allah emanet.“ Osim toga i kada ulazimo u svoju kuću, pa bilo u njoj nekoga ili ne, trebamo nazvati selam, da bismo poselamili dobre Allahove Robove.

Ukoliko nas neko pozdravi selamom a mi smo zauzeti, naprimjer učenjem Kur’ana, na selam ćemo odgovoriti išaretom ruke ili glave. Međutim, ukoliko ne postoji nikakava zapreka, dužni smo na selam odgovoriti riječima. Rukovanje prilikom selama bila je također praksa ashaba, ali se odnosi isključivo na osobe istog spola. Specifičnost islamskog pozdrava jeste upravo u tome što je dat na arapskom jeziku, na jeziku Kur’ana, pa se njime legitimiraju i povezuju svi muslimani svijeta, bez obzira na naciju i jezik. Prve generacije muslimana ogroman su značaj pridavale tom pozdravu, upravo znajući za njegovu vrijednost, pa kada ne bi imali nekih naročitih obaveza kod kuće, odlazili bi u čaršiju kako bi jedni drugima nazivali selam. Tufejl ibn Ubejj ibn Ka’b pripovjeda da je imao običaj doći kod Abdullaha ibn Omera da zajedno s njim ide u čaršiju, pa veli: „Kada bismo otišli u čaršiju, Abdullah ne bi prošao ni pored prodavača otpada, ni pored dućandžije, niti pored bijednika ili bilo kog drugog a da mu selam ne bi nazvao.“ Tufejl veli: „Tako sam jednog dana došao kod Abdullaha ibn Omera, pa je zatražio da ga pratim u čaršiju, a ja mu rekoh: „Šta ćeš u čaršiji kad se ne baviš trgovinom, niti se raspituješ o robi, niti se cjenkaš, niti učestvuješ u čaršijskim sijelima? Hajde da mi sjedimo ovdje i razgovaramo!?“ On mi na to odgovori: „Vlasniče stomaka – a Tufejl je bio trbušast – mi idemo u čaršiju radi selama, da selam nazovemo onome koga sretnemo.“
35

Selam i bombone
FOTO: HAZIM ŠABANOVIĆ

Vjerovjesniku, a.s., i nazvao mu selam riječima: „Es-Selamu alejkum.“ Vjerovjesnik, a.s., mu je odgovorio: „Deset (tj. dobrih djela).“ Došao je drugi čovjek i rekao: „Es-Selamu alejkum ve rahmetullahi“, na što je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Dvadeset.“ Zatim je došao i treći čovjek i rekao: „Es-Selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu“, na što je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Trideset.“ Nazvati selam je sunnet, a odgovoriti na njega je vadžib. Međutim, onaj ko prvi nazove selam ima veću nagradu, upravo zbog afirmiranja i podsticanja na njega. Međutim, iz mnogobrojnih hadisa Poslanika, a.s., vidimo da postoje pravila ko će kome nazvati selam. Tako će selam mlađi nazvati starijem, manja grupa većoj, pojedinac grupi, onaj koji ide ili vozi onome koji sjedi ili ide pješice. Ali, ako se sretnemo s osobom naše životne dobi, onda će nagradu dobiti onaj koji prije nazove selam. Prilikom ulaska u nečiju kuću red je, prije svakog drugog razgovora, poselamiti ukućane. Taj adet se kod

Dobar musliman navikavat će i svoju djecu da drugima nazivaju selam, tako što će ih stalno podsticati da to čine davajući im lični primjer. U mom djetinstvu postojao je jedan stari, sada rahmetli efendija koji bi nam uvijek davao bombone kada bismo ga, mi djeca, poselamili. Uvijek bi nam odgovarao još ljepše: „Alejkumu selam ve rahmetullahi ve berekatuhu“ i, vadivši iz džepa svog sakoa slatkiše, govorio: „Evo vam nagrada, kad ste tako pametni.“ A nama bi one bombone bile još slađe, jer smo uz njih dobili i pohvalu, te tako dobijali novi podsticaj da selamimo ljude, a naročito starog efendiju. U našoj tradicije adet je da preko neke osobe često selamimo druge osobe koje su odsutne. Pa kada nam neko da u emanet da poselamimo neku osobu, onda smo mi dužni ili obavezni da joj taj selam i dostavimo. Pozdravljena osoba će kada primi selam, odgovoriti na njega, jer je tako činio i Vjerovjesnik, a.s. Kada mu je jedan čovjek prenio selam svoga oca, on mu je odgovorio: „Ve alejke ve ala ebikes-selamu!“ (I neka je na tebe i na tvog oca selam!)

Mehmed Ćeman | OSMANSKO CARSTVO

Svi u bitku nad bitkama
R
ano je proljeće u Istanbulu te sudbonosne 1453. godine. Bilo je neuobičajeno hladno proljeće, zrak je bio vlažan, a debeli oblaci magle valjali su se nad Bosforom. Najedanput, zemljotres je zaljuljao tlo, a počeo je padati i snijeg, iako nije bilo vrijeme za njega. Unutar Istanbula vladalo je mučno raspoloženje zbog ovih loših predznaka. Sujevjerni Bizantijci su osmatrali vodu i tako otkrili neke, njima razumljive, znakove da će ova godina biti vrlo loša za njih. Neki su čak očekivali smak svijeta. Istanbul je oduvijek u svojoj osnovi bio grubi trougao, kao rog nosoroga, neznatno savinut na istočnom uglu, s dvije strane obgrljen morem. Sa sjeverne strane je zaštićen morskim rukavcem Zlatni Rog, a s juga je Mramorno more koje završava moreuzom Dardanele, odakle počinje Egejsko more. S treće, zapadne strane, protežu se moćni neprekinuti Teodosijevi bedemi koji štite grad s kopna. Tako je grad prirodno zaštićen s dvije strane, a s treće strane su to učinili ljudi. Odmah pored grada bila je Galata (Pera), đenovljanska četvrt nastanjena italijanskim trgovcima. Bila je smještena s druge strane Zlatnog Roga na obali Bosfora, koji je, poput kakve velike rijeke, dijelio dva kontinenta. Bio je to sami kraj Evrope.
36

Tamo, preko Bosfora, počinjala je Azija. Pogledavši zapadno, u Evropu, s visoke osmatračnice se moglo vidjeti kako se teren blago podiže prema osmanlijskoj prijestolnici Jedrenu koji je udaljen oko 280 kilometara od Istanbula prema zapadu. Da su Bizantijci mogli poletjeti, tog ranog proljeća su mogli vidjeti jednu grubu, mjestimično ispresijecanu, prugu što se krivudavo prostire između dva grada. Pruga je zapravo bila kolona ljudi koji marširaju. Na njihovim glavama su bile bijele kape i crveni turbani. Bili su naoružani sabljama, noževima, kopljima, lukovima, sjekirama, džilitima, kremenjačama. Iza njih su kasali konji, mule i kamile, vukući teretna kola natovarena ratnim potrepštinama. Uz njih su jahali mineri, kuhari, oružari, šejhovi i kadije. Mnogo volova i ljudi vuklo je velika zaprežna kola natovarena teškim naoružanjem. Životinje i ljudi su ulagali ogromne napore tegleći teška kola po razblaćenom putu. Cijela osmanlijska armija bila je u pokretu. Flota brodovlja se sporo i mučno vukla prema Dardanelima, jedva savlađujući suprotni vjetar. Crnim morem su klizili osmanlijski jedrenjaci, prevozeći drvenu građu, žitarice i

topovsku đulad. Iz Anadolije se slivala rijeka vojnika, čobana, šejhova, pobožnjaka, lutalica i besposličara. Ulogorili su se na platou nadomak Bosfora. Svi su se odazvali pozivu na oružje. Svi ovi ljudi su izvodili koordiniranu akciju čiji cilj je bio Istanbul, glavni grad starog i sada već teritorijalno vrlo oskudnog Bizantijskog carstva. Sultan Fatih je bio potpuno odlučan u svojoj namjeri: „Ova ispaštanja su Allaha radi. Mač islama je u našim rukama. Da se nismo opredijelili za trpljenje ovih jada, ne bismo bili dostojni da se nazivamo gazijama. Postidjeli bismo se stajući pred Allahom na danu sudnjem.“ Osim toga, Istanbul je potpuno okružen teritorijom pod vlašću Osmanlija, a unutar njegovih zidina živi osmanlijski princ Orhan, kojim Konstantin prijeti sultan Fatihu i svim Osmanlijama. To se više ne može tolerisati.

Osmanlije i kršćani
Nadolazeći, Osmanlije su imali različite predodžbe o gradu. Istanbul, njihov cilj, nazivan je Crvenom Jabukom – simbolom svjetske moći. Njegovo zauzeće je obećano davno, još za vrijeme Poslanika, a.s. Mnogi vojnici su u svojoj mašti zamišljali

neku pravu i stvarnu jabuku koja je smještena na određenom mjestu u gradu. Ispred crkve Svete Sofije bio je stub na kome je stajao oko 30 metara visok brončani kip imperatora Justinijana. Predstavljao je moć Bizantije i kršćanski bedem nasuprot istočnjaka. Prema zapisima Prokopiusa, pisca iz VI stoljeća, kip je bio zadivljujući. Imperator Justinijan je jahao veličanstvenog konja koji je bio okrenut prema istoku. Bio je odjeven kao Ahil, s izuzetnim prsnim oklopom. Na glavi je bio šljem blistavog sjaja nalik na raskošnu perjanicu. Kip je gledao prema izlazećem suncu, kao da jaše prema

Perziji. U njegovoj lijevoj ruci bio je globus, čime je skulptor naznačavao da su sve zemlje i sva mora potčinjeni Justinijanu. Nije imao ni sablju ni koplje niti bilo kakvo oružje osim globusa, povrh koga je bio krst preko kojeg on postiže svoje kraljevstvo i nadmoć. Globus u ruci Justinijana za prostodušne anadolske seljake je bio ta crvena jabuka. On je označavao svu slavu i moć starog kršćanskog carstva. Strah od opsade bio je duboko usađen u srca Bizantijaca. Opsada je bila bauk koji se stoljećima provlačio kroz knjige iz njihovih biblioteka, usmena predanja i mermerne moza-

ike u crkvama. Do sada je grad bio opsjedan više od dvadeset puta, a samo jednom je bio zauzet i to ne od Arapa ili Bugara, nego od kršćanskih vitezova. Da bismo bolje razumjeli svo tadašnje nepovjerenje i nerazumijevanje između katolika i pravoslavaca, vratimo se 200 godina unazad i osmotrimo jedan katastrofalan potez krstaša sa zapada koji će biti uzrokom teške mržnje pravoslavaca prema katolicima. Nominalno, svrha krstaških pohoda bila je zaustavljanje napredovanja Turaka. Bizantijski imperator Aleksej I Komnen poslao je pismo Papi Urbanu II sa

37

zahtjevom da mu pomogne u borbi protiv Turaka. Papa je Turke nazivao „prokletom rasom koja je potpuno bezbožnička“. Sazvao je koncil u Klermontu 1095. godine i pozvao na „istrebljenje te divlje rase iz kršćanskih zemalja“. Njegov proglas će naići na takav odziv da će narednih 350 godina, u različitim intervalima, prema istoku kretati nebrojene mase zapadnih kršćana. Uprkos podršci svoje zapadne braće, Bizantijci će trpjeti strašne muke zbog krstaških ratova. Od 1096. godine pa nadalje zapljuskivat će ih uzastopni valovi vitezova-pljačkaša koji će od svoje pravoslavne braće očekivati pomoć i podršku u napredovanju ka Jerusalemu. Ovi kontakti će pokazati svo uzajamno nerazumijevanje i nepovjerenje. Obje strane su imale priliku sagledati svu različitost njihovih običaja i vjere koja je bila nominalno ista, ali tako različita. Grci su svoju teško oklopljenu zapadnu braću posmatrali kao neotesane prostake i avanturiste. Ubrzo su shvatili da su to obični pljačkaši pod providnom maskom pobožnjaka zabrinutih za sudbinu kršćanstva. Bizantijski hroničari ih opisuju kao „okrutne i divlje mrzitelje Imperije“. Krajem XII stoljeća, solunski mitropolit Evstatije je izjavio: „Latini misle da ovaj svijet nije dovoljno velik za njih i nas.“ Ova izjava možda najbolje objašnjava stav pravoslavaca prema katolicima. Bizantijski narod je zapravo više volio muslimane kao susjede, pa čak i vladare, nego zapadne kršćane. Tako je među Grcima nastala poslovica: „Franak (zapadnjak) neka ti je prijatelj, ali susjed nipošto.“ „Graeca fides nulla fides“ (grčka vjera – nikakava vjera), riječi su rimskog komediografa Plauta s prelaza
38

iz III u II stoljeće prije nove ere. Riječ „vjera“ ovdje se ne odnosi na religiju, nego na zadatu riječ. Ovaj iskaz se zadržao sve do današnjih dana. Zapadnjaci su za njim stoljećima posezali kad su htjeli potkrijepiti stav o tome da se Grcima nipošto ne može vjerovati. Osim što su ih nazivali kršiteljima zadate riječi, krstaši su Bizantijce smatrali izopačenim hereticima sa suviše orijentalnog u sebi. S užasom su govorili o tome kako u Istanbulu, kojeg štiti Sveta Marija, postoji jedna džamija. Krstaški hroničari su zapisali: „Istanbul je arogantan u svom bogatstvu, izdajnički u svojim običajima, a njegova vjera je iskvarena.“ Jedino nisu poricali činjenicu o istanbulskom bogatstvu, ali ni želju da postane njihovo. Vojni, politički i ekonomski pritisci sa zapada će dugo opterećivati Bizantiju, a krajem XII stoljeća kriza će kulminirati. U neposrednom susjedstvu grada, s druge strane zaljeva Zlatni Rog, postojala je snažna zajednica italijanskih trgovaca. Mlečani i Ðenovljani su imali posebne trgovačke privilegije. Nisu bili nimalo omiljeni među stanovnicima Istanbula. Zahvaljujući privilegijama koje su uživali, bili su izuzetno bogati. Val ksenofobije zahvatio je Grke, pa su 1171. godine napali italijansku četvrt Galatu (Peru) i uništili je. Zatim je 1183. godine uništena cijela italijanska kolonija. U takvim okolnostima međusobne netrpeljivosti, krstaši će 1204. godine divljački opustošiti Istanbul. Katastrofa će biti takvih razmjera da je Grci ni do danas neće oprostiti katoličkom zapadu. Krstaši su se ukrcali u mletačke brodove i krenuli na islamski Egipat, ali su naglo skrenuli ka Istanbulu i iznenada ga zauze-

li. Mozak operacije bio je slijepi, ali izuzetno lukavi osamdesetgodišnji mletački dužd Enriko Dandolo. Nagovorio je krstaše da, umjesto Egipta, zauzmu Istanbul zbog napada njegovog stanovništva na italijansku koloniju u Galati. Krstaška flota je uplovila kroz Dardanele, napala istanbulske zidine s morske strane i zauzela grad, a bizantijski imperator Aleksej je pobjegao. Krstaši su nemilosrdno i divljački opustošili grad. Stanovništvo je okrutno masakrirano, kuće i zgrade su spaljene, crkve su obeščašćene. Bizantijski hroničari bilježe da je crkva Svete Sofije jedno vrijeme korištena kao štala za konje i mule. Svo zlato i srebro iz crkve je opljačkano, a njeni podni mozaici su bili prekriveni krvlju i izmetom. Cijeli grad je postao samo blijeda sjena onoga što je nekada bio. Narednih šezdeset godina Istanbul će biti sjedište Latinskog carstva. Bizantijci su ponovo uspostavili Carstvo u izgnanstvu sa sjedištem u Nikeji (Iznik, današnja Turska), a kada su se 1261. godine vratili u Istanbul, zatekli su grad u ruševinama.

Sudar razuma i zadrtosti
Stanovnici Istanbula su se nadali da će preživjeti i ovu najnoviju opsadu koju je poduzeo sultan Mehmed II. Ona je započela 6. aprila 1463. godine. Moderni nacionalizmi ovu opsadu predstavljaju kao sukob između Turaka i Grka. Ali to je uprošćavanje stvari koje je daleko od istine. Turk je za Osmanlije naziv za određeni narod. Ovaj izraz se toleriše samo kad su u pitanju stanovnici današnje države Turkiye

– Turska, koja je nastala 1923. godine. Osmanlijsko carstvo je 1453. godine bilo multikulturna država sačinjena od raznih naroda. Osmanlije nisu pridavali skoro nikakav značaj nacionalnosti. Njihove elitne trupe uglavnom su sačinjavali Slaveni, njihovi generali su često bili porijeklom Grci, a admirali su mogli biti Bugari. Konačno, prema složenim pravilima srednjevjekovnog vazalstva, hiljade kršćanskih vojnika, prvenstveno Srba, pridružilo se Osmanlijama u pohodu na Istanbul. Tadašnji bizantijski imperator bio je napola Srbin, a četrvrtina njegove krvi je bila italijanska. Mnogi branioci Istanbula bili su iz zapadne Evrope: Mlečani, Ðenovljani, Katalonci, Kretanci. Sve njih su Bizantijci nazivali „Francima“. Muslimani su svoje protivnike nazivali „podlim nevjernicima“, „bijednim nevjernicima“, „neprijateljima vjere“. Bizantijci su Osmanlije nazivali: „paganima“, „nevjerničkim Turcima“ itd. Iako zapadni orijentalisti neprestano provlače tezu da je Istanbul bio front gdje su se sukobili islam i kršćanstvo, naše mišljenje je da je to zapravo bilo mjesto sudara razuma i tolerancije, s jedne, i zadrtosti i isključivosti, s druge strane. U narednim odjeljcima ćemo vidjeti da svrha napada na Istanbul nije bilo zatiranje kršćanstva, kako se to iz iskaza zapadnjaka može razumjeti. Osvojivši grad na juriš, sultan Fatih je trijumfovao. Kao pobjednik, mogao je potpuno zatrati i jedno i drugo kršćanstvo na teritorijama pod kontrolom osmanlijske države. Naprotiv, po osvojenju grada sultan Fatih će zavesti red u odnosima zavađenih crkava tako što će svakoj dati svoje mjesto. Dajući crkvama slobode djelovanja, sultan Fatih će spasiti

pravoslavlje iz kandži nezajažljivog rimskog pape. Općenito, na teritorijama gdje je vladao islam sloboda vjeroispovijesti nikada nije dovođena u pitanje, dok se u kršćanskim zemljama islam nije smio ni spominjati osim u najgorem kontekstu.

Kršćanska koalicija
Uprkos nepovoljnim okolnostima, posljednji bizantijski car Konstantin Dragaš je vršio pripreme za odbranu grada. Njegovi trgovci su po otocima Egejskog mora kupovali pšenicu, vino, maslinovo ulje, suhe smokve, grah, ječam i ostale namirnice. Prikupili su velike količine hrane i ratnih potrepština i natovarili ih na brodove. Jedan dio brodova se, nakrcan teretom, uspio vratiti, a drugi dio nikada više neće uploviti u istanbulsku luku. Osmanlije će vrlo brzo obaviti svoj zadatak. Iako duboko deprimirano, stanovništvo Istanbula se odazvalo pozivu za pripremu odbrane grada. Prikupljeno je svo raspoloživo oružje i preraspodijeljeno po prioritetima. Carska riznica je potpuno otvorena, prikupljani su dobrovoljni prilozi građana, a i manastiri su dali svoje priloge u novcu i zlatu. Obnavljani su zapušteni dijelovi gradskih bedema. U predgrađima nije bilo dovoljno kamena pogodnog za gradnju pa je korišten kamen s ruševina napuštenih crkava, a rušeni su čak i nadgrobni spomenici. Sve je bilo podređeno odbrani grada. Prema izvorima većine zapadnih historičara, Istanbul je tada imao između 40.000 i 50.000 stanovnika, ne računajući Italijane u Galati. Mnogi osmanlijski izvori navode da je grad nastanjivalo oko 200.000

stanovnika. George Sfrancez iznosi da je grad branilo 4.973 grčka vojnika, od kojih je jedan dio bio dobro uvježban, a drugi dio je bila srednje uvježbana lokalna milicija. Sfrancez također bilježi da je bilo i 200 stranih vojnika. Drugi izvori iznose da je stranaca bilo znatno više. Uglavnom, većina izvora navodi brojku od oko 6.000 domaćih i 3.000 stranih vojnika. Ðakomo Tedaldi je prisustvovao opsadi Istanbula pa u svom izvještaju kardinalu iz Avinjona navodi: „U gradu je bilo između 30.000 i 35.000 ljudi pod oružjem i još 6.000 ili 7.000 profesionalnih vojnika.“ Skoro svi zapadnjački historičari se uporno drže podatka da je Istanbul branilo oko 8.000 naoružanih ljudi. Zaista je začuđujuće njihovo očekivanje da iko ozbiljan povjeruje u to. Sve i da je tačan podatak o tadašnjih 50.000 stanovnika grada, zar bi oni skrštenih ruku posmatrali kako samo 8.000 vojnika brani njihov grad? Ako rasporedimo 8.000 vojnika na oko 16 kilometara gradskih bedema, doći ćemo do podatka da je na svaka dva metra bedema bio po jedan vojnik. Naravno, pod uslovom da su svi oni u svakom trenutku bili mobilni i spremni za ratovanje. Međutim, posade mnogobrojnih kula su bile efikasne samo ako su brojale najmanje 10 vojnika, tako da bi samo posade kula na kopnenim bedemima zahtijevale oko 2.000 vojnika. Osim toga, najmanje 1.000 vojnika je bilo u rezervi, a jedan dio njih se uvijek odmarao. U takvim okolnostima, uprkos krajnje povoljnom položaju u odnosu na napadača, branitelji ne bi izdržali nijedan osrednji osmanlijski juriš. Konačno, borbe su trajale oko dva mjeseca. Za to vrijeme, posade na
39

bedemima su se morale odmarati, a bilo je poginulih i ranjenih. Sve ukazuje na to da je brojnost branilaca bila daleko veća nego što to iznose bizantijski hroničari, a čega se i zapadni historičari slijepo drže, želeći u to vjerovati. Naša procjena je bliska onoj koju iznosi Ðakomo Tetaldi i Ahmet Muhtar. Grad je branilo između 35.000 i 40.000 naoružanih i vojno sposobnih branilaca. Uprkos opširnim istraživanjima, organizacija tadašnjeg vojnog garnizona u Istanbulu je do danas ostala sasvim nejasna. Trupe za odbranu grada su imale različite vrste oruđa za borbu protiv opsade. Još za vrijeme Starog Rima korišteni su razni torzioni katapulti za ispucavanje kamenih i zapaljivih projektila. Također su imali na raspolaganju i oruđa za ispaljivanje velikih strijela i kopalja kao i snažne praćke za ispaljivanje projektila. U svom arsenalu branioci grada su imali i topove manjih kalibara koji su bili vrlo efikasni za odbrambena dejstva. Korištenje topova većih kalibara bi, zbog detona40

cija, narušilo konstrukciju gradskih bedema, pa ih zbog toga branitelji grada nisu ni imali. Osim toga, bizantijski carevi su odavno prestali s ulaganjem u moderna naoružanja sve više se pouzdavajući u diplomaciju i pomoć sa zapada. Zato će se Bizantijci ubrzo uvjeriti u tačnost narodne poslovice: „Teško onom koga drugi hrani, a još teže koga drugi brani.“ Poznato je da je elitni dio vojske bio naoružan samo strijelama i musketama (primitivna puška) dok su strani vojnici, uglavnom Italijani, bili naoružani musketama. Bizantijci su imali vrlo efikasnu grčku vatru. Cijelo vrijeme opsade su je izrađivali pod vođstvom Džona Granta, koji je bio ekspert na tom polju. Smatra se da je bio Škotlanđanin. Iako je prvenstveno namijenjena za pomorske bitke, vrlo efikasno se primjenjivala u odbrani grada kad bi se napadači suviše približili bedemima ili kad bi se penjali uz njih. Iako je izostala organizovana pomoć sa zapada, manje jedinice su ipak pristigle u pomoć svojoj kršćan-

skoj braći. Osim 200 vojnika pristiglih s kardinalom Isidorom, u grad je stiglo i oko 700 dobro naoružanih i obučenih Ðenovljana koje je predvodio Ðovani Ðustinijani Longo, iskusni ratnik i izdanak ugledne porodice Dorija. Tu je bio i Mauricio Kataneo, braća Beronimo i Leonardo de Langasko, tri brata iz porodice Bokjardo i još nekolicina neznanih Evropljana. U odbrani grada je učestvovao i princ Orhan s nekolicinom pristalica. Naročitu radost je izazvao dolazak Ðovanija Ðustinijanija, koji je imao velika iskustva u protivopsadnim operacijama. Konstantin Dragaš mu je odmah povjerio komandu nad odbranom grada i dodijelio mu otok Lemnos kao nagradu u slučaju da se grad uspješno odbrani. Kasnije, kad je sultan Fatih osvojio Istanbul, Bizantijci su govorili da bi im i sultan iz Kaira poslao veću pomoć od one koju je poslala Evropa. Međutim, ta tvrdnja uopće nije utemeljena na činjenicama. Bilo je to kukanje gubitnika i svaljivanje krivice na svakoga osim na sebe.

Erol Zubčević | ISLAMSKA UMJETNOST

Tri velike džamije
Velika džamija u Cordobi
Velika džamija u Cordobi, prijestolnici omajadskog halifata u Španjolskoj, građena je od 785. do 987. godine i bila je najveća džamija u Španjolskoj i veličanstven primjer maurske arhitekture. Kada su Abasidi zbacili s vlasti Omajade 750. godine, posljednji omajdski halifa Abdurrahman je pobjegao iz Sjeverne Afrike na jug Španjolske, gdje se s potporom sirijskih muslimanskih doseljenika ustoličio kao vladar pokrajine ili Emir. Omajadi su bili značajni pokrovitelji umjetnosti, a jedna od najljepših primjera omajdske arhitekture je upravo velika džamija u Cordobi. Godine 785. omajdski osvajači su započeli graditi veliku džamiju na mjestu kršćanske Vizgotske crkve. Kasniji vladari su je proširivali tri puta. U posljednjem vijeku omajadske vladavine Cordoba se istakla kao glavno trgovačko središte, ali i središte intelektualnog i umjetničkog procvata. Ekonomski, naučno, književno i filozofsko središte daleko je nadilazilo slične gradove kršćanske Europe. Halifa El-Hakem II je, uprkos negodovanju svojih potčinjenih, naveliko finansirao proširenje i raskošno uređenje velike džamije u Cordobi. Kako bi umirio njihov otpor, dao je da se u džamiju ugradi natpis koji objašnjava njegove poteze i hvali Allaha, dž.š., koji mu je „pomogao da se izgradi ova vječna palača s ciljem da se osigura više prostora za vjernike, što su željeli On, ali i njegovi vjernici“.

41

lukovi, koji potječu još od rimskih vremena, a preferirali su ih i Vizgotski vladari Španjolske, postali su sinonim islamske arhitekture. U središtu ispred mihraba nalaze se kićeni zupčasti lukovi i polu-lukovi kombinirani na jedinstven način. Prostoriju natkrivaju dva iznenađujuće zamršena svoda, a kupole su bile projektovane od rebrastih lukova koji su se sjekli, podsjećajući na oblik dinje. Raskošno oblikovani mozaici s natpisima, geometriskim motivima i stiliziranom vegetacijom ispunjavaju kupole u sjaju zlata i srebra.

Velika džamija u Damasku
Velika džamija u Damasku, također poznata kao Omajadska džamija, je jedna od najvećih i najstarijih džamija na svijetu. Locirana je na najvažnijem dijelu starog grada. Ima veliku arhitektonsku i arheološku vrijednost. U džamiji se nalazi mezar za koji se tvrdi da

Zidovi džamije zatvaraju prostor od 214 s 150 metara, od čega je trećina veliki harem sa stablima narandži. Velika dvorana je šuma arkada, široka 19 raspona. Potkovasti lukovi, u kojima su naizmenice upotrebljeni klinasto bijeli kamen i crvena opeka, počivaju većim dijelom na klasičnim antičkim stubovima (Andaluzija je nekad bila bogata rimska pokrajina). Lukovi su bili ili povišeni ili se primjenjivao izvanredni dvospratni luk, kako bi se visina dvorane povećala. Maurski potkovasti

42

se u njemu nalazi glava Jahja, a.s., koji je bio poštovan ne samo od muslimana već i od kršćana. U neposrednoj blizini nalazi se i kabur Salahudina Ejubije, slavnog islamskog vojskovođe.

sto za obavljanje namaza na sjevernoj strani zida. Pod omajadskim halifatom crkva je kupljena od tadašnje vlasti i porušena. Negdje između 706. i 715. počela je gradnja džamije. Konstrukcija džamije je bazirana na kući Muhammeda, s.a.v.s., u Medini, koja je također imala mnogo funkcija. Bila je mjesto za obavljanje vjerskih dužnosti, religioznu edukaciju, političke skupove, sudske procese i prihvatilište za musafire i beskućnike. Halifa je unajmio oko 200 najpoznatijih arhitekti i radnika za uređivanje džamije. To je prepoznatljivo i u enterijeru i u eksterijeru. Nova džamija je bila najimpresivnija građevina u to

Na mjestu gdje se sada nalazi džamija nalazio se drevni aramejski hram božanstvu Hadadu. Nakon toga postao je hram rimskog božanstva Jupiter. Zatim je tu bila crkva posvećena Ivanu krstitelju u bizantijsko doba. Isprva, nakon osvojenja Damaska od strane muslimana 636. godine, bizantijska crkva stajala je još neko vrijeme i korištena je za molitvu i od strane muslimana i kršćana. Nakon toga su muslimani izgradili manje mje-

43

vrijeme. Unutrašnji zidovi su bili dekorisani s prelijepim mozaicima. Građevina se smatrala jednim od čuda svijeta, jer je bila jedna od najvećih građevina na svijetu. Spoljašni zidovi su bazirani na starome hramu jupitera i kreću se od 100 do 157,5 metara. Minaret na sjeveroistočnom dijelu se naziva i Isaov minaret, jer se vjeruje da će se Isa, a.s., pojaviti na njemu pred Sudnji dan.

Velika džamija u Kairuanu
Ukbetova džamija (izgrađena 670. godine), također poznata i kao velika džamija u Kairuanu (Kajrevan), je jedna od najvećih i najstarijih džamija u Tunisu. Džamija se prostire na prostoru od 9.700 kvadratnih metara i smatra se modelom za sve ostale džamije na Magrebu. Slava džamije koja je odjeknula u islamskom svijetu kao centar nauke je pomogla gradu Kairuanu da se razvije u jedan od velikih prosperitetnih centara tog doba. Sadašnji izgled datira iz Aglabitske dinastije, a do današnjeg datuma džamija je nekoliko puta restaurirana i nadograđivana. Osim mihraba, nijedan dio džamije nije stariji od 9. vijeka. Ukbetova džamija neodoljivo podsjeća na tvrđavu sa svojim zidovima visine 1,9 metara i sa svojim masivnim minaretima koji su u obliku kula. Takva konstrukcija je razumljiva, s obzirom na ratne sukobe koji su bili česti prilikom gradnje. Džamija ima nepravilnu kockastu kostrukciju, koja je šira na strani ulaznog zida (138 metara) nego suprotni zid (128 metara) i tanji na zidu gdje je minaret (71 metar) nego suprotan zid (77 metara). U harem koji ima izgled kvadrata se ulazi na šest vrata. Harem je okružen lukovima koje nose stubovi. Minaret, koji je koristio i kao izvidnički toranj, je izgrađen u obliku trodjelne piramide s blagim prijelazima. Građen je na kvadratnom temelju koji je dimenzija 10,5 metara na svakoj strani. U prostoru u kojem se obavlja molitva se ulazi na četrnaest vrata, i podjeljen je na sedamnaest dijelova koji su razdvojeni s 400 stubova sličnim kao u haremu. Minber koji datira iz 9. vijeka je najstariji minber na svijetu. Legenda kaže da je nemoguće izbrojati stubove Ukbetove džamije a da ne oslijepiš.

44

Aida Begić-Zubčević

S KIM SI TAKAV SI
P
oznata je stvar da gazda i njegov pas liče. Ne znam kome je to kompliment, a kome uvreda. Bez obzira na to da li je pas poprimio osobine čovjeka ili čovjek osobine psa, sigurno je da su zajedno provodili mnogo vremena. Eh, kad je tako između čovjeka i psa, možeš misliti kako to sve funkcionira među ljudima... Kad smo bile male, majka (tako smo zvali nanu, baku, babu) nas je uvijek upozoravala da ne stajemo „sa svakim“. Ti njeni „svaki“ su jasno definirali cijelu skupinu djece i odraslih koji imaju nekih manjih ili većih problema. „Svaki“ su oni koji su nekulturni, koji kradu ili imaju lopove u porodici, oni koji ne čuvaju obraz, oni koji se nepristojno oblače, oni koji psuju, pljuju itd. Mi smo izbjegavale da stajemo s bilo kim na javnom mjestu, jer bilo ko iz vizure naše majke bi mogao biti taj „svaki“. Godinama nisam shvatala zašto je bitno s kim te viđaju dok nisam naučila da ljudi kratko i jasno zaključuju – S kim si, takav si! Nijedna narodna nije bez pameti, pa tako ni ova. Stvari među ljudima koji provode puno vremena zajedno funckioniraju kao sistem spojenih posuda, malo se izljeva od tebe drugom, malo obrnuto. Ima onih koji vole da se na njih ugledaju. Ti se obično druže s mlađima od sebe. Bio je prije rata jedan momak, poznati sarajevski panker, koji je dočekivao generacije i generacije mladih pankera koji bi onda prerasli tu „furku“ i otišli dalje, a on bi uvijek ostajao na istom nivou i uvijek iznova nalazio one kojima će biti uzor. Iako su mlađi željeli biti kao on, stvarno stanje je ukazivalo da jadni „ocvali“ alternativac zapravo nikada nije prerastao godine rane adolescencije. Ostao je vječiti pubertetlija, a oni s kojima je provodio vrijeme su na to podsjećali. Postoji činjenica vezana za ljude koji propadaju. Njima treba saputnik u tom propadanju, jer jedino ako imaju „druga“ u tome, mogu sebe utješiti i opravdati. Poznato je da alkoholičari ili narkomani uvijek traže one s kojima će podijeliti svoju slabost. Jer kad vide da nisu sami u tome, onda im je, valjda, lakše u životu. Oni koji ne klanjaju ili klanjaju „urijetko“ neće tražiti društvo bogobojaznih, već onih labilnih, nebi li im i ono malo imana oteli. Međutim, kad čovjek bira društvo, najbolje bi bilo da se prisjeti da će umirati sam i ne bi bilo loše da preispita ko i kako će mu u tim trenucima biti drug. Jer, pravo prijateljstvo se potvrđuje kad jedan od prijatelja preseli. U kaburu i na onom svijetu sigurno nećeš hajrovati od onih s kim si išao u kafanu i šoping. Štaviše, svaki put ako i kad te se sjete, zbog toga ćeš još i dobiti po glavi. Da bi čovjek shvatio svu ozbiljnost beskorisnog drugovanja, najbolje da posjećuje komemoracije. Toliko nježnih riječi, a toliko praznine i neiskrenosti u njima. Čak se doima da je mnogima drago što su se riješili jednog suparnika u trci za ovosvjetskim dobrima. Čovjek je po prirodi slab da se sam održi na putu dobra. A vjernik se danas u jeku sveopćeg nemorala i užasa doima ludim. Zbog toga je iluzorno pokušavati održati svoju vjeru u samoći. Jedini način da se opstane je u spajanju posude svoga srca s onim koji će je napuniti čistim Allahovim nurom. A takav je jedino muršidi kjamil, potpuni i čisti Allahov rob. Pa, hem ćeš u skladu s narodnom krilaticom početi ličiti na onog s kim si, a to znači polako postajati dostojan da te se smatra čovjekom, hem se je nadati da ćeš i na onom svijetu biti u društvu onih od kojih ćeš imati veliku korist. Ljudi koji imaju iskustvo pravog druženja, istinskog džemata u kojem nema drugog interesa među ljudima osim stjecanja zadovoljstva Gospodara svjetova, znaju da bi bez te blagodati propali prije nego bi stigli i shvatiti šta im se dešava.

45

Dr. Dželal Ibraković | ČOVJEK I EKOLOGIJA SVJETOVA (X)

Nebrojene milosti svjetovima (II)

I

zraz „rob“ je nešto što se najmanje sviđa čovjeku u svim generacijama i dobima. Međutim, čovjekov sistem ropstva je nešto što je opet samo ljudska tvorevina. On je povezan s tlačenjem i bezobzirnim iskorištavanjem jednog ljudskog bića od strane drugog ljudskog bića. I odmah da kažemo da nije samo vezano za tzv. robovlasničko društvo, nego je držanje roblja u raznim formama prisutno u svim dobima, pa i danas na početku XXI stoljeća. Zar nije robovlasnički odnos „gazda“ – koji ne daju platu svojim uposlenim, ne prijavljuju ih na zdravstveno i penziono – čak i drastičniji od
46

starih robovlasničkih odnosa u kojima je tadašnji vlasnik robova morao da opskrbi robove hranom, smještajem i tako dalje. Robovanje Bogu je neupitna odanost, uvjerenost srcem, slobodni izbor zasnovan na razumu. A uopravo razum, kao najveći dar i milost prema čovjeku – nejakom stvorenom biću, nam govori da je sve s razlogom stvoreno, usaglašavanje riječi i djela, pronalaženje ljepote koja se nudi na svakom koraku i očekivanje da će se od Gospodara, koji nad svima bdije, dobiti obećana

nagrada. To je ono što ujedinjuje sve polove, rase, klase, sve starosne dobi ljudskog roda. To je jedina ideja koja objedinjuje čovječanstvo i u ovom njegovom dobu se stvaraju sve pretpostavke da se ono i ujedinjuje prema nečemo što je nekada bilo: jedna ljudska zajednica, a podjela na narode je uslijedila, kako to Kur’an naglašava, da bi se ljudi međusobno bolje razumijevali. I tu je ljudska destruktivna priroda došla do izražaja: ljudi su podjelu na narode shvatili kao međusobno rivalstvo (ne u natjecanju u činjenjenju dobrih djela) koje je bilo razlog i međusobnim uništavanjem. Toga smo svjedoci i danas, a sebičnost i opsjednutost sobom je danas od nivoa pojedinca postala karakteristika čitavih nacionalnih skupina.

Ako ne shvatamo odgovore, ne znači da oni ne postoje
Islamska poslanička misija ima svoj kontinuitet kojeg i kroz Kur’an možemo pratiti, mada ne u potpunosti, u opsegu našeg „modernog“ kategorijalnog aparata. Taj aparat podrazumijeva skoro pa neophodnu potrebu hronološkog nabrajanja poslanika, jer čovjek samo i razmišlja u ciframa i u pojmovima „nazad“ i „naprijed“. Metodologija Kur’ana je teško shvatljiva čovjeku, baš kao što je teško osnovcu shvatiti metodologiju naučnog djela iz atomske fizike ili genetike. Koliko god se trudili da iz toga izvučemo čarobne odgovore na naša dječija pitanja: zašto i kako, to ne možemo na taj način pronaći. Ne zbog toga što odgovori ne postoje, nego zbog toga što mi ne shvaćamo. Ili iz vladajućih paradigmi, pa i metodologije savremene nauke posmatramo sadržaje knjiga, a Kur’an se ne može ni u čemu svrstavati u knjige koje je čovjek pisao. Zbog te neusporedivosti je potrebno otvrati različite nove pristupe. Između ostalih jeste i pristup da i doba i određene epohe nisu ni postojali na način na koji smo mi to učili u historiji. Historija je učiteljica života, u izvornom smislu svoga značenja, ali naša historija koju mi učimo i pišemo je historija kriza i ratovanja, afera „velikih“ vladara i njihovih ispisnika. I to je ono što mi znamo i pretpostavljamo, zamišljajući sebi velike bitke u stilu historijskih spektakala kakve fabrikuje filmska industrija. Tako u cijeloj priči nas Kur’an, ustvari, vraća pojmu primjera, dajući nam samo povijesne fragmente. I dok se za vid i sluh može naći ljudsko približno adekvatno obrazloženje, dotle je razum dosta neistražen u njegovom izvornom poimanju. Razum podrazumijeva

misaone procese proistekle iz prve nadahnutosti od strane Stvoritelja kojom je čovjeka „naučio imenima svih stvari“. Ta nadahnutost je velika ljudska prednost čak i nad melecima „koji su stvoreni od svjetlosti“, a čovjek od „ustajale ilovače“, poput „grnčarije“. To je jedno ogromno područje za izučavanje, koje samo za sebe može da proizvede revolucionarne pristupe u ljudskoj spoznaji o sebi samim. To čovjekovo razumijevanje, između ostalog, podrazumijeva i razumijevanje istine i neistine, vjere i nevjerovanja, dobra i zla kao značajnih komparativnih prednosti za koje je veliko pitanje da li su dovoljno iskorištene. Bez tih osnovnih pretpostavki i izražavanja zahvalnosti Stvoritelju nema ni napretka u iskorištavanju početnog ogromnog kapitala kojeg smo kroz početno nadahnuće imali. Drugim riječima, zaključak je da nema istinskog napretka ljudskog roda u cjelini bez moralnih pretpostavki osnovnog (generičkog) morala. Uzvišeni Gospodar svih svjetova je milostiv prema ljudima sklonim zaboravu obnavljajući njihovo historijsko pamćenje s upućivanjem Objava putem odabranih ljudi – islamskih poslanika. Zato se Objava i Uputa pojavljuju kao najviši stepen milosti koji daje šansu i pojedinačnom čovjeku kao i cijelim generacijama u dobima da se iznova pronađu i otvore šire mogućnosti istinskog napretka. Ovako je pitanje da li je naše doba sa svojim napretkom u tehnološkom smislu izgubilo osnovni sadržaj u generičkom moralu? I bez velikih analiza ćemo shvatiti da živimo u doba nevjerstva najvećeg broja ljudi i mračnjaštva koje se ne razlikuje puno od doba prije nas. Dakle, napredak teško da je postignut, ali je sigurno tehnološki unaprijeđeno i usavršeno moralno nazadovanje u odnosu na neka druga doba i periode i grupacije ljudi koji su bili iskreni vjernici, pa su kao takvi mogli da bolje shvataju (a upravo zbog toga su imali i mnogo veće mogućnosti). Ovo je povezano i s odgovornom ulogom čovjeka u korištenju svojih potencijala koje mu je Stvoritelj dao. I da postavimo jedno provokativno pitanje oko kojeg se vode mistične rasprave i traže „dokazi“: da li je čovjek s gubljenjem istinske predanosti obožavanju Jednog i Jedinog Boga evoluirao u smislu zakržljalosti određenih sfera mozga i parapsiholoških mogućnosti koje su nestajale pred navalom fizičkog, „naučnog“ i opipljivog. Ono što je evidentno i danas potpuno jasno jeste činjenica da je čovjek izgubio neposrednu vezu sa svojim najbližim rođakom u svemiru – sa Zemljom.
47

ODABRANE ŽENE

BELKISA (II)
Kraljica od Sa’be - Vladala je kraljevinom Sa’be, u Jemenu, u vrijeme pejgamberluka Sulejmana, a.s.
s-Sa’lebi navodi da je narod nakon njenog oca postavio jednog čovjeka na vlast, ali je zbog njegove nespretnosti zavladao veliki nered. Stasavši za udaju, ponudila mu je brak pa se njome oženio. Kada je ušla kod njega, opila ga je vinom, odsjekla mu glavu i objesila je na vrata. Narod je bio sretan što se okončala vladavina nesposobnog vladara i proglasi nju za kraljicu. Zvala se Telkama, a njeno drugo ime je bilo Belkisa. Od Ebu Hurejre se prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: „Jedan od Belkisinih roditelja je bio džin.“ U prošlom broju smo već naveli interesantnu predaju u vezi s njenim porijeklom, a sada ćemo se osvrnuti na kur’anska kazivanja u vezi s njezinom vladavinom i susretu sa Sulejmanom, a.s.

E

Sulejman i pupavac
Uzvišeni Allah, dž.š, kaže: „I Sulejman naslijedi Davuda i reče: ‘Ljudi, dato nam je da razumijemo ptičije glasove i svašta nam je dato. Ovo je, zaista, prava blagodat!’“ (en-Neml, 16) Desilo se da je Sulejman,a. s., jednog dana zatražio na smotri ptica pupavca, ali njega nije bilo
48

na mjestu gdje je morao biti. Naime, svaka vrsta ptica je imala svog predstavnika koji je izvršavao ono što se od njega tražilo. Pupavac je bio zadužen da u toku putovanja kroz pustinju brine za vodu. Allah, dž.š., mu je dao moć da vodu može primjetiti i ispod površine zemlje. Kad bi na putovanju bilo potrebno, on bi pokazivao na mjesto gdje bi kopali i pronalazili vodu. To je bila velika blagodat i olakšica Sulejmanu, a.s., na putovanjima kroz predjele siromašne vodom. Iznenađen njegovim odsustvom, Sulejman, a.s., zaprijeti da će ga teško kazniti ili će ga zaklati, ako valjan razlog za svoje odsustvo ne navede. „I ne potraja dugo“ pupavac se pojavi i reče: „Doznao sam ono što ti ne znaš! Iz Sa’be ti donosim pouzdanu vijest! Vidio sam da jedna žena njima vlada i da joj je svega i svačega dato, a ima i prijestolje veličanstveno. Vidio sam da se ona i narod njezin Suncu klanjaju, a ne Allahu – šejtan im je prikazao lijepim postupke njihove i od pravog ih puta odvratio, te oni ne umiju naći pravi put.“ (en-Neml, 22–24) Pupavac je opisivao kako je moćno i bogato njeno carstvo, kako ima svega što je potrebno jednom vladaru, a naročito je veličanstveno njeno prijestolje ukrašeno dragulji-

ma, biserima, zlatom i ostalim blistavim nakitom. Ali vjera njihova je obožavanje Sunca, šejtan je zaveo njihove učene i ugledne pa oni istinu ne vide i u bezboštvo upadaju.
„‘Vidjet ćemo da li govoriš istinu ili ne’, reče Sulejman. ‘Odnesi ovo moje pismo pa im ga baci, a onda se malo od njih izmakni i pogledaj šta će jedni drugima reći.’“ (en-Ne-

ml, 27–28) Više mufesira navode da joj je pupavac uručio to pismo dok je bila u svojoj sobi. To je bilo prvi put u istoriji da su ljudi koristili ptice kao pismonoše. Pažljivo ga pročitavši, sakupila je namjesnike, vezire i velikane svoga carstva na dogovor pa im rekla: „Velikaši, meni je dostavljeno jedno poštovanja vrijedno pismo! Od Sulejmana je i glasi: ‘U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ne pravite se većim od mene i dođite da mi se pokorite.’“ (en-Neml, 29–30) Pročitavši lagahno sadržaj pisma, počela se s njima, kako najljepše može biti, savjetovati. Ovo je poziv da se pokore i drugu vjeru da prihvate. Šta je mudro da se uradi? Kakvi su njihovi savjeti? Mogu li se oduprijeti pošiljaocu pisma? Sama neću donijeti odluku o ovako važnom pitanju. Poznato vam je da,

kad vladari osvoje neki grad, oni ga razore i ugledne stanovnike u roblje bace ili ih ponize. Ako bi ovaj vladar osvojio naše carstvo, ja bih bila najodgovornija, pa bi na mene pala najveća krivica, odgovornost i gnjev.
„Velikaši, savjetujte me šta treba u ovom slučaju da uradim, ja bez vas ništa neću da odlučim!“ (en-

Neml, 32) Naša država je bogata. Ako narediš, organizovat ćemo se najbolje što možemo i nećemo ti leđa okrenuti. Hrabro ćemo se boriti i svoje živote za tebe žrtvovati. Tako su govorili velikani u carstvu. Belkisa je bila odvažna kraljica i iz želje da zaštiti sebe i svoje podanike reče: „Poslat ću im jedan dar i vidjet ću s čime će se izaslanici vratiti.“ (en-Neml, 35) To je bila zamka da ispita stvarne motive Sulejmanovog traženja da mu se pokore. Ona nije mogla znati veličinu vojske i bogastva Sulejmanova, a.s., i nije mogla znati da on od nevjernika neće poklona primiti u zamjenu za njihovo vjerovanje. Poslanička zadaća je uvijek bila na prvom mjestu. Ljude uputiti ispravnom vjerovanju Allaha, dž.š., bilo je svetije i vrednije od svih skupocjenosti koje su mu poslate. A navodi se da su bile mnogobrojne.
„Zar da blagom mene pridobijete? Ono što je Allah meni dao bolje je od onoga što je vama dao.“ (en-

vam je lijepim učinio i na krivi put vas odveo. Pred okupljenim svijetom njenom izaslaniku reče: „Vrati se njima! Mi ćemo im dovesti vojske kojima se neće moći oduprijeti i isjerat ćemo ih iz Sa’be ponižene i pokorene.“ (en-Neml, 37) Naredio mu je da vrati poklone tamo odakle ih je i donio i nagovijestio da će podići ogromnu vojsku kojom će pokoriti njihovo kraljevstvo. Kad su oni od Allahovog poslanika dobili jasan odgovor i vidjeli svoju bezizlaznu situaciju, požururili su da izbjegnu sukob i poraz. Nadmoć Sulejmanove vojske je bila očita. Svi kraljičini velikaši krenuli su da iskažu svoju predaju i pokornost. Uz dostojanstvenu povorku i kraljica od Sa’be se zaputila ka Sulejmanovom dvoru. Čuvši da dolaze, Sulejman je od džina koji su mu bili pokorni zatražio da mu donesu njeno prijestolje. Prijestolje je ljepotom i ukrasima nadmašivalo sve ostale. Jedan od džina reče da će to učiniti prije nego što ustane sa svoga mjesta, a poslanik je imao običaj ujutro, do podne, završavati poslove Izrailćana. I ništa od ukrasa i dragulja na njemu neće faliti, obečavao je džin
„Ja sam za to snažan i pouzdan.“ (en-Neml, 39)

Onaj koji je imao znanje iz knjige on ponudi da prijestolje donese „prije nego što okom trepneš“, odnosno prije nego što se Sulejmanov pogled vrati kad gleda u neku tačku pa zažmiri. „I kada Sulejman vidje da je prijestolje već kod njega postavljeno“, zahvali Gospodaru na blagodatima, svjestan koliko one mogu biti kušnja zbog koje mnogi robovi se osile i postanu nezahvalni „a ko je zahvalan – u svoju korist je zahvalan“, „a ko je nezahvalan – pa Gospodar je neovisan i plemenit“ i nevjerovanje nevjernika Mu nikakvu štetu ne nanosi, nego oni sami sebi propast donose. Sulejman naredi da se njeno prijestolje preuredi i da se zamjene dragulji na njemu, kako bi ispitao njenu mudrost. „Je li ovakvo tvoje prijestolje?“, upita Sulejman. Belkisa je ovdje pokazala odmjerenost i oštroumnost. Nije brzopleto odgovorila, jer, iako je bila sigurna da je njeno prijestolje ostalo u Jemenu i da se ne može biti u Jerusalemu, bila je oprezna. Usput je čula puno o velikoj moći Sulejmana i njegovom pejgamberluku, pa možda
49

Neml, 36) Vaša radost je u bogastvu i raskoši i vi u tome slast nalazite. Srca su vam dunjalučkim ljepotama ispunjena pa Gospodara nebesa i zemlje ne vidite i Njemu ne robujete. Ono za čim vaše strasti žude šejtan

neko čudo može uraditi, ono što većina ljudi ne razumije i ne može. „Kao da je ono!“, glasio je njen odgovor. Zaista, Allah je odlikovao Sulejmana vlašću koja nikome nije i neće biti darovana. Posjedovao je dvoranu kroz čiji je prolaz, popločan staklom, tekla voda s ribama i drugim vodenim životinjama. U njoj se nalazilo njegovo prijestolje i Belkisi bi naređeno da uđe u tu dvoranu. „I kada je ona pogleda, pomisli da je duboka voda, pa zadiže haljinu uz noge svoje.“ Navodi se da su se džini pobojali da će je Sulejman uzeti sebi za ženu jer je pored ljepote bila i veoma mudra. Tada bi osim njega morali i nju slušati i zapovijedi njene izvršavati. Zato su htjeli da otkriju neku njenu ružnoću pa da on od toga odustane. Digavši haljinu otkrile su se njene jako maljave noge. Mufesiri navode da je Sulejman, odlučivši da će oženiti Belkisu, htio da joj ukloni tu maljavost . Pitao je ljude i džine kako da to uradi pa su mu preporučili britvu, ali je Belkisa to čvrsto odbila. Onda su najvještiji majstori napra-

vili smolu za uklanjanje dlaka i pripremili joj kupatilo. Nevoljko, ipak je prihvatila ovaj prijedlog. Da joj to ne bi bilo neugodno, Sulejman je ušao s njom u hamam i igrom slučaja dotakao prvi smolu. Tad je zajadio. „Ah, što boli, ah.“ Do dana današnjeg jedan od ova dva metoda ostao je prisutan u tretmanu uljepšavanja žene.

Es-Salebi navodi da ju je Sulejman oženio i nakon nekog vremena vratio u Jemen. Postavio jê za svog tamošnjeg namjesnika. Posjećivao ju je jednom mjesečno i kod nje ostajao tri dana, a onda se ponovo na svom tepihu vraćao u Jerusalem. Naredio je džinima da joj naprave tri dvorca: Gamdan, Salihin i Bejtun. Uzvišeni u časnom Kur’anu o blagodatima Sulejmanu, a.s., i vlasti nad džinima veli:
„A Sulejmanu smo dali vjetar – ujutro bi prevaljivao rastojanje od mjesec dana, a i navečer rastojanje od mjesec dana; i da džini voljom njegovog Gospodara pred njim rade; Oni su mu izrađivali šta god je htio.“ (Sebe, 12)

Belkisa prima Sulejmanovu vjeru
Narod Jerusalema bio je upućen u vjeru jednog Boga, a narod Sa’be je slijedio vjeru svojih predaka. Belkisa je slijedila običaje i vjerovanja svog naroda. Vidjevši čime je sve Gospodar odlikovao Sulejmana, ona odluči povjerovati u Allaha, dž.š.
„Ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova.“ (en-Neml, 44)

Mufesiri navode da je Sulejman imao hiljadu žena, vlast koja nikom nije darovana. Sedam stotina je bilo s mehrom, a tri stotine robinja. Belkisa je bila najuglednija među njima. Bila je kraljica od Sa’be.

Cijeli njen narod slijedio ju je u vjerovanju i nakon povratka u Jemen nastavila je pravedno vladati potpomognuta Sulejmanovom naklonošću.

50

doc. RS homeopat i fitoterapeut Suad Šendelj | ZDRAVLJE

Diabetes šećerna bolest
Š
ećerna bolest je hronično oboljenje nastalo poremećajem prerade šećera u organizmu. U osnovi bolest je poremećaj djelovanja hormona INSULINA kojeg u organizam luče specijalne ćelije žlijezde gušterače (LANGERHANSOVA OSTRVCA). Insulin reguliše normalnu preradu šećera koji se hranom unosi u organizam. Nadam se da svi znamo da je šećer tvar iz koje organizam dobija energiju potrebnu za rad mišića i organa. Pri poremećaju prerade, šećer ne sagorijeva pravilno, pa ga u krvi ima previše i počinje se povremeno ili stalno izlučivati s mokraćom. Kao bolest, a naročito bolest modernog čovjeka i razvijenijih zemalja, diabetes je sve češći. Prvi znaci bolesti, nerijetko, pokažu se kasno i ne moraju biti karakteristični. Apetiti dobar, a čovjek mrša. Česte su glavobolje, povećava se količina izlučene mokraće, tj. povećava se potreba za mokrenjem, javlja se svrbež kože, suhoća u ustima i žeđ, imunitet organizma polako opada. Iz analize krvi i mokraće lahko se utvrdi postojanje bolesti. I kao kod drugih hroničnih bolesti, postavlja se pitanje šta sada? Nedoumica. Zašto baš ja? Otkud meni? Jeste. Bolest ne bira, a kako živimo, prizivamo je očajnički. Kao i svaka druga bolest i ova može biti jako opasna ako se ne liječi, ako se ne vodi dovoljno računa o ishrani, lijekovima i ako bolesnik ne nađe dovoljno razumijevanja i podrške u sredini u kojoj živi. Pravilno liječenje i pravilna ishrana su uslovi za normalan život i rad. Jeste upravo tako. Normalan život i rad. Pa zar je bolest stid, zar je treba kriti, tajiti? Ne, nikada i ni u kom slučaju. Diabetes ne boli. Dobro je kao bolest savladao kamuflažu, jer opasnost prijeti od komplikacija koje izaziva, a neke od njih su: srčani ili moždani udar kao posljedica ateroskleroze, oštećenja perifernih nerava (neuropatija), komplikacije na očima, oštećenja bubrega. Stvara se jedan začarani krug. Organizam pokušava umanjiti štetu, ali čini to na loš način. Jedan dio viška šećera u krvi jednostavno pretvara u holesterol. Postepeno a sigurno nivo holesterola u krvi raste, povećava se i nivo trglicerida. Scenarij za početak težih komplikacija. Dvije su osnovne grupe ove bolesti: • • INSULIN OVISNI BOLESNICI (Diabetes Mellitus tip 1) INSULIN NEOVISNI BOLESNICI (Diabetes Mellitus tip 2) DM tip 1 najčešće se javlja kod mlađih osoba, a u dječijem uzrastu između deset i trinaest godina. No, javlja se i kod starijih. Posljedica je autoimunog oštećenja gušterače i zahtjeva doživotno primanje insulina. DM tip 1 ima 5–10% osoba koje imaju šećernu bolest.

DM 2 (Diabetes mellitus tip 2)
Nekad nazivan o inzulinu neovisan tip šećerne bolesti u kojem je inzulin potreban za metaboličku kontrolu. Tip 2 bolesti javlja se kad gušterača nije sposobna stvarati količinu inzulina da udovolji potrebama organizma ili se proizvedeni inzulin ne koristi učinkovito. Ovakvo stanje može se kontrolisati pravilnom prehranom, tabletama i redovnom tjelovježbom. Javlja se prvenstveno u odraslih, ali se sve češće razvija i u mlađih osoba. Ovo je najčešći oblik šećerne bolesti koji obuhvaća oko 90% svih oboljelih. U tipu 2 simptomi se javljaju postupno u mnogo blažem obliku, teže ih je dijagnosticirati, a mogu i izostati. Međutim, simptomi tipa 1 šećerne bolesti u manje izra51

ženoj formi mogu također biti prisutni i u tipu 2 bolesti. Pojedine osobe s tipom 2 šećerne bolesti nemaju rane simptome pa se dijagnosticiraju i nekoliko godina nakon pojave bolesti. U oko polovice slučajeva sve do razvoja kroničnih komplikacija nema simptoma. Poznato je da je bolest nasljedna, tj. nasljedna je predispozicija za bolest, ali postoje i drugi faktori koji ubrzavaju njenu pojavu, a to mogu biti: nekontrolisana ishrana, infekcije virusima, teški psihički šokovi, alkoholizam i, što je u posljednje vrijeme čest slučaj, PRETILOST – čitaj DEBLJINA. UPOZORENJE: možete primati insulin, možete piti razne lijekove, čajeve ali... Osnovu liječenja predstavlja pravilna ishrana, što je svima onima koji to trebaju raditi kamen o koji stalno zapinju. Početak dijetalne ishrane je težak, i čovjek kao

svaštojed nikada ne može da se pomiri s tim da mu je nešto zabranjeno. Zabluda. Niko ništa ne zabranjuje, samo preporučuje, a neposluh se lako osjeti. Nivo šećera u krvi stalno raste, pa time i opasnost od komplikacija. Treba razlikovati namirnice koje se mogu uzimati bez rezerve i one koje se mogu uzimati u kontrolisanim količinama, dok postoje i one koje ne treba uopće uzimati. Diabetes je bolest koja ispituje volju čovjeka da se bori s bolešću, volju da sam sebe kontroliše i suzbija silnu želju za, nazovi, užitcima. Šta i koliko jesti? O tome u ovom poglavlju nećemo. Trenutno ne postoji lijek koji bi pokrio, liječio i nadoknadio neposluh u ishrani. Ljekovito bilje i homeopatski lijekovi mogu kod insulin-neovisnih bolesnika mnogo toga uraditi. S insulin-ovisnim bolesnicima stvari su malo drugačije, ali se i tu bilje i homeopatija ne mogu odbaciti jer stabilizuju nivo šećera i odlažu ono što šećer nosi sa sobom, komlikacije. Svode ih na najmanju moguću mjeru, a to je, složit ćete se s ovakvim razmišljanjem, jako bitno.

MINERALI
HROM pojačava aktivnost insulina i može se naći u bolje opskrbljenim apotekama Piti 1x300 Mcg MAGNEZIJ štiti krvne žile, spriječava slabljenje kostiju.

52

VITAMINI
Vitamin E poznati antioksidans, povećava sposobnost metabolizovanja šećera.Piti 1x200 IU.

ČAJ
List imele ......................................... 20 grama List male koprive ............................ 15 grama Dupčac ........................................... 15 grama Djetelina lucerka ............................. 20 grama List matičnjaka ................................ 20 grama Piti 2–3 puta na dan po 2 dcl neslađenog čaja. Hronična upala se razvija iz akutne ili može biti prikrivena od početka. Njene manifestacije su nejasne i najmanje se posumnja na takvu vrstu bolesti. Pravilna prehrana je osnova svakog liječenja, a veliku ulogu igra pri liječenju bolesti pankreasa, ustvari nezaobilazna je. Alkohol je najveći neprijatelj ovog organa, kao i masna, teška hrana. Obavezni su vitamini A, B, E i P zatim holin i inosotil. , Dijeta je osnova a kafa, alkohol, čokolada, meso i proizvodi od bijelog brašna ne dolaze u obzir. PAPAJA (CARICA PAPAYA) je od svih drugih prirodnih lijekova možda najefikasnija za pomoć i liječenje kod bolesti pankreasa. Dugogodišnje neliječenje bolesti žuči može i te kako ugroziti pankreas i to moraju znati oni koji imaju kamence u žuči i doživljavaju tzv. „napade žuči“, zatim oni koji imaju hroničnu upalu žučne kese.

GUŠTERAČA – PANKREAS
To je druga velika žlijezda pridodata probavnom sistemu. Ima oblik izduženog lista a na njoj razlikujemo glavu, trup i rep. Karakteristična je po svom dvostrukom lučenju, vanjskom i unutarnjem. Vanjsko lučenje je lučenje probavnih sokova a drugo je lučenje hormona insulina u krv koji je veoma bitan za metabolizam šećera. Gušterača ili pankreas je teška oko 80 grama. Njen izvodni kanal je otvoren u dvanaestopalačno crijevo. Na gušteraču i bolesti tog organa teško je utjecati lijekovima, jer jednostavno nema karakteristično vezanog lijeka za nju. U gušterači se stvaraju složeni spojevi koji omogućavaju živim stanicama da obavljaju svoj metabolizam. Upala gušterače teška je bolest, a može biti uzrokovana oboljenjem žučnih vodova, alkoholom, virusnim bolestima itd. Povraćanje, malaksalost, jak bol u srednjem dijelu trbuha koji može da se širi ka sredogruđu i tako unositi zabunu, temepratura mogu biti znaci upale gušterače. UPOZORENJE: Ljekarska intervencija je neodložna. Tek kada akutna faza bolesti prođe, može se pristupiti liječenju prirodnim sredstvima (bilje, dijeta, homeopatski lijekovi).

PREPORUKA
List crnog duda...................................... 10 grama List borovnice ........................................ 15 grama Mohune graha ....................................... 15 grama List koprive ............................................. 10 grama Korjen maslačka .................................... 10 grama List imele ................................................ 10 grama List matičnjaka ....................................... 10 grama Korjen čička ........................................... 10 grama Dvije supene kašike mješavine politi sa 7 dcl hladne vode i ostaviti da stoji jedan sat. Nakon toga grijati do ključanja i ohladiti. Procijediti. Piti dva puta na dan po 3 dcl čaja. Ne sladiti. Mješavina koja kod insulin-neovisnih bolesnika zna napraviti veliki pomak na bolje. Dakle, radi se o kvalitetnoj mješavini ljekovitog bilja čije je dejstvo provjereno kroz dugi niz godina i na velikom broju oboljelih od diabetesa tip 2.

53

Ismail Nezirović | NAUKA I TEHNIKA

NASA-ini planovi za budućnost
mart, 2013.
Projekat „Soil Moisture Active Passive“ će biti lansiran s ciljem mjerenja vlažnosti površinskog sloja planete. Koristeći radiometar i radare visoke razolucije, NASA nastoji više saznati o procesima zaleđivanja i topljenja tla.

2015.

2015.
Zemljina orbita je bogatija za još jedan istraživački satelit pod nazivom „IceSat II“. Od satelita se očekuju, u vremenu ozbiljne zabrinutosti radi globalnog zagrijavanja, egzistencijalne informacije o polarnim regionima.

2020.
Međunarodna svamirska stanica (ISS) će biti pomjerena iz sadašnje orbite. Budućnost ISS-a je iz ove vremenske perspektive za planere u NASA-i prilično neodređena.

2020.
Misija „Europa Jupiter System Mission“ će poletjeti prema Jupiteru i njegovim mjesecima Europi i Ganimedu. Cilj istraživanja je provjeriti da li Europa i Ganimed imaju mogućnost da nekada postanu naseljive lokacije. Ukoliko se potvrdi da Europa ima vodene okeane u tečnom stanju, naše shvatanje univerzuma će se dramatično promjeniti jer ćemo u tom slučaju život tražiti ne samo na planetama sličnim Zemlji već i među satelitima velikih gasovitih planeta.

2014.
Istraživačka letjelica s ljudskom posadom „Orion“ i pogonski sistem „Ares“ bi 2014. godine trebali biti spremni za lansiranje.

Zajednička misija NASA-e i vladinog energetskog sektora „Joint Dark Energy“ je planirana za lansiranje ove godine. Cilj misije je precizno mjerenje ekspanzije univerzuma radi shvatanja temeljnih postulata na kojima počiva priroda tamne materije (dark matter).

2016.

2015. 2014.
U orbitu će biti postavljen svemirski teleskop „James Web“, koji se, u suštini, smatra zamjenom za Hubble teleskop. Astronomska zajednica od ovog znatno naprednijeg teleskopa očekuje više saznanja o ranim stadijima razvoja univerzuma i objašnjenje kako su se zvijezde formirale. Istraživačka sonda „New Horizons“ nakon devet godina putovanja stiže do rubnih dijelova Sunčevog sistema, odnosno planeta Pluton. Ova sonda je u vremenu izdavanja ovog broja na pola puta između Saturna i Urana.

mart, 2015.

Evropska svemirska agencija (ESA) će lansirati ExoMars rover na površinu Marsa. NASA-ino učešće u ovom projektu se realizuje kroz podršku u komunikaciji preko već razvijene mreže za informacionu transmisiju u dubokom svemiru (Deep Space Network).

2016.
Misija „Juno“ stiže do Jupitera.

2018.
Sonda „Solar Probe Plus“ će biti lansirana prema Suncu kao prva letjelica koja će posjetiti sunčevu koronu. Cilj misije je prikupljanje izuzetno vrijednih podataka o funkcionisanju Sunca.

Prva „Orion“/„Ares“ misija s ljudskom posadom će biti lansirana prema Međunarodnoj svemirskoj stanici.
54

Nastavak iz prošlog broja

Pet životinja na rubu istrebljenja
Polarni medvjed Planinske gorile
Progonjeni od lovaca, farmera i bolesti planinske gorile su na granici izumiranja. U periodu izbijanja epidemije između 2002–2004. godine samo Ebola virus je pokosio preko 5.000 gorila. Preostala populacija živi na izuzetno izoliranom području koje je teško štititi od lovokradica i bolesti. Polarni medvjed je postao ugrožena vrsta zbog razornog utjecaja koji ima globalno zagrijavanje na njegovo stanište na Sjevernom polu. Ove veličanstvene životinje izumiru proporcionalno topljenju artičkih ledenih površina na kojima love tuljane. Procijenjuje se da ih je manje od 20.000 ostalo u divljini.

2020.
Ova godina je i godina u kojoj je planirano da „Constellation“ rakete i moduli budu spremni transportovati posade astronauta na površinu Mjeseca. Za razliku od programa „Apolo“, ovaj put bi astronauti trebali znatno duže boraviti na Mjesecu u stalnoj lunarnoj bazi.

Orangutani

2021.
Međunarodna X-Ray opservatorija će biti lansirana radi izuzetno preciznog proučavanja visokih energija univerzuma. Od opservatorije se očekuje da nam omogući naprednije shvatanje crnih rupa i objašnjenje formiranja velikih struktura univerzuma kao što su klasteri galaksija.

Lavovi
Broj lavova se smanjio od 400.000 1950. godine do 16.500, koliko se procijenjuje da ih ima danas. Kompletna populacija je koncentrisana na malim izolovanim regionima koje ljudi svakodnevno još više sužavaju.

Oko 62.000 orangutana živi na jugoistočnim azijskim ostrvima Borneo i Sumatra. Zbog prekomjerne sječe drveća, izgradnje saobraćajnica i zasađivanja plantaža, njihov životni prostor je ispresjecan na nekoliko manjih izoliranih zajednica. Kako su svakodnevno izloženi lovu i hvatanju da bi bili prodani kao kućni ljubimci, njihov broj se rapidno smanjuje, dovodeći ih sve bliže vrhu ljestvice najugroženih vrsta.

Plavi kitovi
Najveće životinje na planeti su u opasnosti. Plavi kitovi su nemilosrdno lovljeni početkom 20. vijeka i od populacije koja je brojala oko 240.000 jedinki svedeni su na svega nekoliko hiljada. Mada zaštićeni međunarodnim sporazumima od 1966. godine, plavi kitovi se nikada nisu uspjeli značajno oporaviti. Trenutno su u opasnosti od zagađenosti mora hemikalijama kao što je PCB i buke koju ispod površine okeana stvaraju brodski sonari. Ukoliko se svemu ovome doda i zagrijavanje okeana te povećavanje kiselosti mora, izgledi im nisu visoki.

2026.
„Europa Jupiter System Mission“ će stići do Jupitera

2030.
Eventualno slijetanje ljudi na Mars putem „Constellation“ projekta u programu NASA-e očekuje se tek nakon 2030. godine.

55

Edin Topčić | PRIČA

Allahov dar
To je Allahov dar, koji On daje kome hoće – a Allah je neizmjerno dobar i zna sve. (el-Maide, 54)

G

odina je već zašla u jesen. Sunce još nije tako nisko i nije još sasvim izgubilo snagu, ali dani lijepog toplog vremena polahko prolaze. Izlazim s posla i žurim da se sretnem sa svojim dedom. Zapravo, nije on moj dedo, ali jedan profesor na nekom fakultetu davno je podijelio ljude ne „didove“ i „bića“, svrstavajući pod didove ljude koji zaista nešto vrijede i od kojih se mnogo može naučiti i čuti. Takav je bio moj Did Kemal. Čekao me je, kao i uvijek, u svom vrtu s jedne strane zidom već požutjele vinove loze i na stolu otvorenim Kur’anom kojeg je tiho učio, a s druge strane bile su posađene ruže koje su nekada ispunjavale vazduh svojim mirisom. Kad su zaškripala
56

vrata avlije, podigao je pogled iznad svojih naočala i progovorio: Esselamu alejkum! Hajde, pripremio sam ti tamo da klanjaš! Odgovaram na selam i, radostan što dijelim vazduh s jednim ovakvim insanom, odlažem svoje stvari i pripremam se za namaz. Klanjam. Nakon namaza čaj je već na stolu. Kahvu nekako vezujem za dunjaluk, a čaj za ahiret. To je neka moja intimna podjela. Kahva je crna i gorka, kao što je to i dunja onih ljudi koji jure za njim. Čaj je opet proziran i, iako gorak, sluti na tamo neki Izvor odakle je sve poteklo. Čaj je neizostavan dio ovih razgovora koje imam s Dedom. Mehabet ponekad počne s nekim Kur’anskim ajetom kojeg je Dedo proučio, a nekad kao i sad počne s mojim pitanjem.

Dedo skide svoje naočale, poče rukama prolaziti kroz svoju sijedu bradu i karakteristično udahne kroz nos, još malo odšuti i onda počne: „Vidiš sine, nekad su u Sarajevu živjele dvije žene koje nisu bile slične ni po čemu osim što su vjerovale u Allaha, dž.š., i što su imale nepravedne i pokvarene muževe. Muževi su pili i maltretirali svoje žene. Obje su bile poslušne svojim muževima, ali i u potpunosti oslonjene na Allaha. „Jedna je svaki put, kad bi klanjala, pored svoje prostrla još jednu sedždžadu, pa je jednom pijani muž upita za šta će joj druga sedždžada. Ona reče da je prostire za njega kako bi joj se i on pridružio, pa mu Allah promijeni stanje i on se okupa i postade muslimanom.

Kao što su čovjeku potrebne dvije noge kako bi mogao hodati i putovati po ovom svijetu, za put prema Allahu potrebno mu je dvoje. To su Sidk i Ihlas. Sidk znači vjernost prema Allahu. A prema kome si Sidk, Njemu daješ svoje srce; a kome si dao srce, Njega voliš; a koga voliš, njega se sjećaš! A kad čovjek zadobije Sidk, Allah ga daruje s Ihlasom...

Sidk i Ihlas. Sidk znači vjernost prema Allahu. A prema kome si Sidk, Njemu daješ svoje srce; a kome si dao srce, Njega voliš; a koga voliš, njega se sjećaš! A kad čovjek zadobije Sidk, Allah ga daruje s Ihlasom, iako smo mi daleko i od Sidka, a kamoli od Ihlasa...“ Dedo Kemal malo zašuti, otpi gutljaj čaja i počasti se hurmom. Iz daljine su dolazili zvuci uzavrelog grada i veselo čavrljanje vrabaca iz blizine. Mislio sam o tome kako je ovaj čovjek moje plamino stablo i koliko mi znači sve ovo ovdje. Ovaj čaj i mehabet. Ova loza i ruže i ovo oktobarsko sunce što grije već izgubljenom snagom. Dedo nastavi: Kur’an nam prenosi da je Zekerija, a.s., kad bi dolazio Merjemi u posjetu uvijek nalazio različito voće. I to ljeti voće koje zri zimi, a zimi voće koje zri ljeti. Merjema bi na njegovo, a.s., pitanje samo skromno odgovarala – „Haza min fadli Rabbi!“, to jest – Ovo je dar moga Rabba! Vidiš, sine, naše je da započnemo i budemo ustrajni u tom, a Allahovo je da nas daruje sa Svojim darovima iz Svojih riznica! Ono što mi činimo je kao ruka. Ako je ona otvorena onda se može u nju i nešto dati, ali ako je zatvorena onda ta ruka ne može ništa primiti. Naveo sam ti ove stare i poučne priče kako bi shvatio da je naše da ulažemo trud, ali nije dovoljno biti samo ustrajan nego i ispravan, a to je ono što nama Uzvišeni Allah poručuje da On gleda u naša srca, a ne u naša djela. U osnovi našeg djelovanja treba biti stalna želja da se približimo Allahu i da On bude zadovoljan s nama. Za sve to potrebno nam je

puno sabura i takvaluka. Pa tek onda možemo reći da smo ustrajni i da smo ispravni. A ono što dobijemo je samo čašćenje. Sine, onim ženama nije bila želja da im muževi proklanjaju i da mogu klanjati u Mesdžidu’l-haramu, Mejrema nije težila da ima raznovrsnog voća ili da Hadžeri provrije Zem-zem. One su sve darovane od Allaha. To je ono što ne možemo zaslužiti niti postići, sve što imamo je samo čašćenje i darovanje. Nas dvojica smo dar jedan drugom i to je to. Moj Dedo lagano ustade i krenu prema vratima i dade meni išaret da pođem s njim. Nabrzinu pokrih hurme i pridružih mu se. A najbolji dar je na namazu, pa makar mi toga nekad nismo ni svjesni. Allah najbolje zna, ali suština istikameta je Allahov dar! Ali opet, sve je nekako, na nama nepoznat način, povezano. U tom trenutku začu se ezan, pa odmah zatim drugi, treći... Vazduh se ispunio ezanima s munara koje pozivaju ljude na najbolje čašćenje. Moj Dedo se nasmiješi toliko da mu se iza brade i brkova ukazaše kao biser bijeli zubi. Sad znam da se Dedo zaputio na namaz u obližnju džamiju. Znao sam da mu srce igra od radosti za namazom. Igra i meni, ali volio bih da meni igra makar upola onako kako igra mom Dedi. Kažem „moj Dedo“ iako mi nije dedo. Jedan profesor na jednom fakultetu reče da ljudi mogu biti „didovi“ i „bića“. A moj Did je definitno insan.
57

Druga žena je bila u potpunoj poslušnosti i hizmetu svome mužu, pa joj Allah dade da klanja na časnom Hramu u Mekki svaki put kad bi ona to poželjela.“ „Znači li to, dedo, da je u srži toga takvaluk?“ – upitah ga pomalo zbunjen nenadanim početkom. Sipao sam dedi čaj i stavio na stol hurme koje sam donio sa sobom. „Eh, sine, sve je nekako, na nama nepoznat način, povezano. Merjema je nosila pejgambera Isaa, a.s., ali i ona je morala protresti palmu da joj se dadne. Hadžera je morala trčati sedam puta od brda do brda pa joj je tek onda dato da Zem-zem provrije. Kao što su čovjeku potrebne dvije noge kako bi mogao hodati i putovati po ovom svijetu, tako mu je za put prema Allahu potrebno dvoje. To su

Sevret Mehmedćehajić | PORODIČNE PRIČE

M

asni prethodnici holesterola su se skupljali na sredini roštilja, novog-novcatog, uvezenog iz Kine, a kupljenog u nekoj „akciji“ u „domaćem“ supermarketu. Mirisali su ćevapi, juneće šnicle, piletina i paprike. Miris se širio avlijom i stapao s vriskom djece: „Babo, kad će više ti ćevapi?“ Glava kuće je dodavao još malo roštiljskog ćumura i obećavao sam sebi da neće puno jesti tu „nezdravu“ hranu, ali se i tješio time da je ovo još jedan rijetki bezazleni ćejf, u kojem se on „čuva“ i „pazi“ (jede piletinu umjesto ćevapa). Ne pije ni gazirane sokove, čak ni domaću kiselu vodu. Ona izvorska, s kojom je odrastao, najbolja je voda na svijetu i nju pije u velikim količinama kako je došao na godišnji odmor. Danas je poseban dan. Došli su sestra i zet s djecom i prostrana avlija je puna. Nepoderivi VW-dvadesetogodišnjaci stajali su na neugaženoj niskoj travi, nagurani jedan za drugim u malo hladovine pod starom jabukom budimkom. Roditelji glave kuće su presretni, gledajući unučad. Okolina odjekuje dječijom grajom i vriskom: odbojka preko parmaka je uveliko trajala, uprkos gromoglasnom plakanju najmlađeg unučeta, koje niti ju je moglo igrati, niti je dalo ostalima da igraju. Glava kuće je sjedio kod roštilja. Iako je miris pečenog mesa dominirao zavičajnim zrakom, primamljiv je bio miris kadifica, tog sitnog baščenskog cvijeća kojim je njegova majka oduvijek omeđavala avlijske staze. Na njih se, u pravilu, nastavljalo cvijeće koje su zvali mine i kupuščići, a koje je bilo nanizano na stepenica58

Roštilj i kadifice

ma i terasi. U sjećanje mu dospije i nezamjenjivi miris zumbula, kratkotrajnog proljetnog cvijeta koji je tako snažno mirisao u kratkom vremenu da ga se moglo osjećati i mnogo kasnije. Grm hadžibega i stare ruže, od čijeg cvata majka i danas pravi sok, uokvirivali su taj dragocjeni ram djetinjstva i odrastanja. Upravo tada, u tome trenutku spojenih mirisa i boja cvijeća, glava porodice se osjećao lijepo i zadovoljno. Kako bi rekli neki od javnih ličnosti, koji žele ostaviti dojam pameti i načitanosti, osjećao se „ispunjeno“ i njime je kružila „pozitivna energija“. Ovaj prostor: avlija, stara kuća, mutvak i neke druge zgradice naprosto su tu da bi odisali životom i njegovom puninom, a ne gorčinom agresije na domovinu i poslijedejtonskom potištenošću, nepravdom i pesimizmom. Nije to bilo ništa nostalgično, ni tugaljivo, niti su pred očima prolijetale slike djetinjstva i dječijih igara: naprosto je to bio jedan izuzetno dobar osjećaj zadovoljstva i punine koji se negdje zagubio u džungli od kredita, trčanja za dobrima ovoga svijeta, dostizanja nedostižnog i slično. Dobro, možda je u svemu tome bilo reminiscencije na slične događaje u djetinjstvu, no, to nije kvarilo idilu trenutka s kojim se glava kuće stopio, prepuštajući mu se u cijelosti. Utom je supruga servirala. Tanjiri su bili iz perioda neprikosnovene vladavine onoga bijelog materijala, koji se u narodu zvao akropal i za koji se tvrdilo da se ne može razbiti. Poslije agresije je masovno kupovan. Valjda zbog toga što su u ratu

svi tanjiri bili porazbijani, pa su se ljudi (žene, naročito) upinjali da baš te nerazbijajuće nabave. E, u takve tanjire je glava kuće ubacivao i lijepo zarumenjene i poluugljenisane komade mesa, usput pričajući o zdravlju, kalorijama, trigliceridima i ostalom o čemu su presite i velikotrbušne glavešine naroda brinule svakodnevnu brigu. Supruga je u istovrsne tanjiriće stavljala ranije izrezanu i posoljenu salatu od domaćeg paradajza, „neprskanog“ i na njivi uzgojenog. Djeca su u letu pristizala i strmoglavljivala se na hranu. Nije bilo vremena ni za kakvo pričanje. Kada je izrezana i posljednja kriška brižljivo izabrane lubenice, sijeldžije su se počeli polahko pripremati za rastajanje. Akšam je nastupio kada je glava kuće vratio pod grožđe i posljednju plastičnu stolicu, koje tu, skupa sa stolom, inače budu ljeti. Duboko je udisao svježi akšamski zrak. Odbio je majčino navaljivanje na „po jedan mrke“ kahvu. Za danas je dosta jeo i pio, tješeći se narodnom devizom da čovjek može puno jesti dok je zdrav. Onaj današnji osjećaj punine i zadovoljstva još uvijek ga je držao, samo su ga sada polahko preuzimali smirenost i zadovoljstvo. Osjećao je kako se svaka vena, svaki kapilar, damar, mišić i svaka ćelija njegova organizma polahko i smireno odmaraju. Pri tom, nije bilo nikakve praznine u njemu cijelome. Zadovoljan i smiren, glava porodice je zaspao u porodičnoj kući. To je ista ona kuća u kojoj je odrastao, a koja je u vrijeme agresije na domovinu bila porušena i u kojoj je

sve isto, a ništa isto nije. Nju samu je često poredio sa životima mnogih koji su preživjeli agresiju: tih nekoliko godina rata je kao svojevrsna pauza između dvaju poluvremena, između istih starih zidova i jugoslavenskog namještaja među njima u čijim su ćoškovima drijemale sasvim ljudske porodične priče, i istih obnovljenih zidova s nepoznatim novim namještajem i bez priča, jer su one stare pobrisala ubojita oruđa i oružja zlikovaca, a nove još čuče u nekom vakumiranom i bezvremenskom prostoru, omeđenom prostom činjenicom da agresija iz svijesti i podsvijesti još nije otišla u zaborav. Kada god bi došao u svoju porodičnu kuću, glava porodice je osjećao tu prazninu, to otkinuto ratno vrijeme i vrijeme kolektivnog nesnalaženja i zbunjenosti koje je uslijedilo nakon njega. Ujutro je usijedilo spremanje. Supruga je ponovo našla torbe i u njih stavljala svu onu odjeću koju je donijela, a koje određeni dio nije uopće upotrijebljen. Potom je uslijedilo pakiranje paprika, patlidžana, paradajza, graha i ostalih poljoprivrednih proizvoda koje su nosili sa sobom. Pa dječijih razbacanih igračaka, pa... Dva sata nakon planiranog vremena polaska, pomalo nervozan, glava porodice je u retrovizoru gledao majčinu ruku kojom je mahala i snuždenu očevu priliku. „Završi se i ovaj odmor“, nostalgično je uzdahnuo, obraćajući se veseloj supruzi.
59

Mr. Merima Čamo | GRADOVI

Maglaj
O
pćina Maglaj je specificirano geografsko, klimatsko, prirodno i ekonomsko područje smješteno oko rijeke Bosne, koja gradski prostor dijeli na dvije približno jednake polovine. Njegova urbana historija proteže se unatrag šest stoljeća i više, te ne čudi što se na tlu ovog živopisnog ambijenta isprepliću različiti etnički, religijski i kulturni utjecaji koji tvore osebujne fragmente gradskog mozaika. Grad se jedno vrijeme nazivao „Straža“, vjerovatno zbog fortifikacijske utvrde podignute na robusnoj magmatskoj stijeni koja se strmo ruši prema dolini, tačnije zbog primarno vojne i odbrambene funkcije koja se u srednjovjekovnom periodu dodjeljivala takvom tipu objekta. Vremenom su ga njegovi stanovnici preimenovali u Maglaj, za šta je, kako kazuje narodno predanje, prvenstveno zaslužna ekspresija došljaka koji su ovaj podozrenski kraj doživljavali kao naselje sazdano od „magle guste kao pamuk“ koja se dugo zadržavala u kutovima gradskih zidina, čineći ih tajanstvenim, gotovo nevidljivim čuvarima ovog bosanskog naselja. U pisanim izvorima Maglaj se prvi put spominje 1399. godine u Povelji kralja Stjepana Ostoje, a zvanično u Povelji ugarsko-hrvatskog kralja Zigismunda, napisanu trinaest godina kasnije. Turski izvori ovo mjesto datiraju 1485. godine, dok se u prvom međudržavnom sporazumu između Ugarske i Turske ono navodi kao nahiye-i kale-i Maglay. te prekrasnom Jusuf-pašinom džamijom (u narodu prozvana Kuršumlija džamija zbog olovnog/kuršum krova). Ova džamija je sagrađena 1560. godine i ubraja se u najljepše bosanskohercegovačke spomenike iz turskog perioda. Stara gradska jezgra, Gradina i džamija Kuršumlija, uvrštene su na listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pored džamije Kuršumlije u Starom gradu se nalaze još dva bisera islamske orijentalne arhitekture, a to su Fazli-pašina i Sukija džamija, koje su kao centri maglajskih mahala uz religijsku imale i značajnu ulogu u razvoju društvenog i kulturnog života ovih gradskih jedinica. Pod Gradinom, Osmanlije izgradiše prekrasan šeher u kojem se za kratko vrijeme razvio bogat mahalski i čaršijski život. U ovom kontekstu, čini se interesantnim spomenuti da je jedan maglajski kadija u svojoj evidenciji, Sidžilima iz 1816. godine, propisao način kako se Maglajlije moraju odnositi prema musafirima i šta im se besplatno mora obezbjediti u toku njihovog boravka u šeheru, što vjerno oslikava kvalitet i jednu od osnovnih odrednica ondašnjeg urbaniteta. U čaršijskom prostoru su dominirale trgovačka i zanatska djelatnost. Nadaleko su bile poznate maglajske terzije, abadžije, čohadžije, kovači i tako dalje, te majstorski izvedene izrađevine kao što su fermeni, gunjevi, čakšire ukrašene gajtanom, nanule, kose i tako dalje. Uzvišenje koje vodi do tvrđave ubrzo je nakićeno grozdovima čardakuša starog bosanskog tipa koje su u vještački izazvanom kontaktu s kamenim strukturama stare tvrđave tvorile veoma zanimljiv pejzaž. Ovdje, kao i u drugim gradovima širom onovremene Bosne i Hercegovine, džamije, mesdžidi, zavije i tekije bili su svojevrsna učilišta u kojima su se stjecala osnovna znanja. Nakon određenog

Maglajska gradina
Konačan izgled staroj gradskoj utvrdi (Gradini) dali su Osmanlije, suptilnim komplementiranjem predosmanske arhitektonske cjeline, što se manifestiralo kroz proces izgradnje sahat-kule sa zlatnim čanom (zvonom),
60

vremena u Maglaju su počele da rade i druge institucije edukativnog karaktera – medrese, ruždije, daru’l-kuran, daru’l-hadis, hastahane, muvekkithane i tako dalje. Raspadom Osmanskog carstva i dolaskom Austro-ugarske u Maglaju se počinje nazirati snaga modernizacijskih agenasa koji su svojim razmještajem i stremljenjima nerijetko nosili epitet destruktivnih s obzirom na činjenicu da su vojne akcije poduzete od strane Austrije rezultirale rušenjem grada, i to u nekoliko navrata. Kasnije, shodno neznatno korigiranim interesima iste vlasti, ta srednjoevropska sila, sredstva i logistika prerastaju u razvojne tokove socijalnog, privrednog i kulturnog karaktera koji će otvoriti put jednom složenijem procesu − polarizaciji grada. Nakon izgradnje pruge Brod – Sarajevo, oko željezničke stanice na lijevoj obali Bosne počeo je nicati novi Maglaj. Na mjestu gdje se nekad skelom prelazilo s jedne na drugu obalu rijeke Bosne izgrađen je most a za sam čin njegove izgradnje vezuje se priča o jednom austrijskom oficiru koji je, zbog ljubavi prema maglajki, most, umjesto u Sarajevu, izgradio u Maglaju. Inače, satus grada, po standardima austrougarske uprave, Maglaj dobiva 1895. godine. Teška vremena tokom prvih nekoliko desetljeća XX stoljeća usporit će dalju ekspanziju grada, te se tek nakon Drugog svjetskog rata u ovoj regiji mogu uočiti veći urbani pomaci. Njima je uveliko doprinio rad novoizgrađene fabrike za proizvodnju sulfatne celuloze i natron papira (Natron), u to vrijeme najveće na Balkanu. Neprekidan i potvrđen rentabilitet ovog balkanskog giganta postao je determinanta daljem razvoju Maglaja. Socijalizam će na karti Maglaja markirati stari dio na desnoj i novi dio grada na lijevoj obali rijeke Bosne, koji historijski, arhitektonski i funkcionalno postaju dvije diferentne urbanističke cjeline. Ipak, neraskidive spone starog i novog šehera satkane su od jedinstvenih vrijednosti – otvorenosti, srdačnosti i međusobnog razumijevanja koje su Maglajlije od postanka grada brižno njegovale i neprestano unosile u sadržaje lokalne tradicije i urbane svakodnevnice. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu ovaj grad je doživio velike ljudske i materijalne gubitke. U znak sjećanja, Maglajlije su u središtu grada podigle Centralno spomen obilježje šehidima, poginulim braniocima i civilnim žrtvama rata iz perioda 1992–1995. godine, na kojem je uklesano sedam stotina imena žrtava agresije na maglajsko područje. Proces poratne revitalizacije

uključio je povratak stanovništva, obnovu stambenih i privrednih objekata (razrušena postrojena „Natron“-a obnovljena su zahvaljujući investiranju turskog koncerna Hayat Holding), stalan rast malog i srednjeg poduzetništva (općina broji 185 privrednih društava i 332 samostalne radnje), intenziviranje poljoprivredne djelatnosti, razvoj seoskog sportskog i vjerskog turizma, oživljavanje kulturnih manifestacija kao što su Studentsko ljeto, Mulabdićevi dani kulture, koji se organiziraju u znak sjećanja na prvog bosanskohercegovačkog romanopisca rođenog u Maglaju, Edhema ef. Mulabdića i tako dalje. Isto tako, gradska uprava je nastavila s ranije uvriježenom praksom promoviranja atraktivnih lokacija na širem prostoru Maglaja, među kojima se posebno izdvaja prirodna špilja „Megara“, čija fascinantna unutrašnjost budi veliki interes kako domaćih tako i stranih speolologa.

Džamija Vali Recep Yazicioglu
U augustu 2009. godine u Maglaju je otvorena nova gradska džamija koja svojim arhitektonskim rješenjem reprezentira spoj tradicionalnog i modernog, odnosno vješto prenesene fragmente podkupolnih tradicionalnih džamija u Bosni i Hercegovini savremeni arhitektonski vokabular. Nažalost, inicijator ovog, sada već izvedenog projekta, Recep Yazicioglu nije doživio njeno svečano otvaranje. Do rata 1992. godine, prema pokazateljima privredno-ekonomskog rasta, Maglaj je bio jedna od najperspektivnijih urbanih sredina ne samo na prostoru Bosne i Hercegovine nego i šire. Novomilenijski preporod Maglaja skoro u svim urbanim aspektima ukazuje na realnu mogućnost da ovaj grad ponovo dobije svoj predratni status.

Bilješke:
Bilten (specijalno izdanje), Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Muftiluk zenički, Medžlis islamske zajednice Maglaj, godina 5, broj 36, 2009. Bojanovski, Ivo, Stari grad Maglaj, Naše starine X, Sarajevo, 1962. i 1963. Kreševljaković, Hamdija, Sahat-kule u Bosni i Hercegovini, Naše starine IV, Sarajevo, 1957.
61

Vehb b. Munebbih prenosi da je Ibn Abbas, r. a., rekao: „Kada je Allah poslao Jahjaa sina Zekerijjaovog, a. s., Israelićanima, objavio mu je da im naredi pet stvari i da za svaku stvar navede primjer.

5 STVARI – 5 PRIMJERA
Naredio im je da Allahu robuju i ništa Mu, kao druga, ne pripisuju.

Za to je naveo primjer: onaj koji Mu nešto pridruži je kao onaj koji je kupio roba iz svoga imetka, nastanio ga u svojoj kući, oženio djevojkom, dao mu imetak i rekao mu da trguje tim imetkom, da se hrani njime koliko mu je potrebno a zaradu njemu donese! – pa rob radi a zaradu donosi neprijatelju svoga gazde a svome gazdi daje tek neznatan dio. Ko bi, od vas, bio zadovoljan takvim robom?!

Naredio im je namaz
i naveo primjer: primjer namaza je kao primjer čovjeka koji je zatražio prijem kod nekog kralja. Kralj mu je dozvolio da uđe i okrenuo mu se licem kako bi čuo šta ima reći i podmiri mu potrebu, a on se okreće lijevo i desno i nije mu stalo da završi posao. Kralj se od njega okrene i ne završi mu ono što on želi.

Naredio im je post.
Naveo im je primjer i rekao: - Primjer tome je čovjek koji je obukao vojnu uniformu i opasao se oružjem, pa neprijatelj ne može da dopre do njega niti može da ga povrijedi.

Naredio im je sadaku.
Primjer tome je čovjek kojeg je neprijatelj zarobio pa je on s njima sklopio sporazum da će raditi kako bi se otkupio za određenu svotu. Radio je u njihovom gradu i svu svoju zaradu davao njima sve dok se nije otkupio i oslobodio njihova zarobljeništva.

Naredio im je zikrullah.
To je primjer ljudi kojima je neprijatelj za petama, ali im oni, u zadnjem trenutku, umakne u tvrđavu i zaštite se od njih.“

tel: + 387 33 475 997 • fax: + 387 33 475 998 • marketing#bemust.ba • www.bemust.ba

Od srca i iz duše, najtoplije Vam preporučujemo

NOVI CD
sa devet novih ilahija i kasida pod nazivom

“SABAHSKI EZANI”
interpretacija Muris ef. Braćkan po cijeni od 5

KM

CD se može naručiti putem telefona 061 409 623, ili na e-mail: murisbrackan@hotmail.com

www.vgt.ba

za bezbri�ne dane

KULTURNO - EDUKATIVNI CENTAR SEMERKAND
Imajući u vidu vrijeme u kome živimo i radimo, kao i poteškoće sa kojima se susreću mladi ljudi prilikom zadovoljavanja svojih potreba u skladu sa vjerskim principima, Udruženje građana SEMERKAND počinje sa izgradnjom modernog kulturno - edukativnog centra u Sarajevu. Sa svojim modernim i funkcionalnim dizajnom objekat će pružati mogućnost organiziranja raznih sportskih, naučnih, vjerskih i drugih sadržaja na najvišem nivou, pružajući na taj način mladima rješenje njihovih problema.

Ovim putem upućujemo poziv svim ljudima dobre volje da se sa svojim novčanim prilozima uključe u ovo hairli djelo i ugrade sebe u ovaj Centar. Priloge možete uplaćivati na račun br. 1990490005871360 kod ABS Banke.
00

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->