Viktimologija je ucenje o zrtvi: victim (lat.) zrtva I logija (grc.) znanje, ucinje , nauka.

Prilikom odredjivanja predmeta viktimologije pravi se razlika izmedju oddredjivanja viktimologije u uzem
smislu I viktimologije u sirem smislu.

Viktimologija u uzem smislu predstavlja naucno saznanje o zrtvama krivicnih dela, ukljucujuci odnose
izmedju ucinioca I zrtve interakcije izmedju zrtve I krivicnopravnog sistema I veze zrtvi krivicnih dela sa
drugim drustvenim grupama I institucijama, kao stu su mediji, biznis I drustveni pokreti.

Viktimologija u sirem smislu je interdisciplinarno naucno saznanje ne samo o zrtvama kriminaliteta, vec I
o zrtvama drugih stradanja. Viktimologiji je na ovakav nacin prvi definisao Medelsohn, jedan od pionira
viktimologije.1

Osnovni cilj viktimologije je obezbedjenje naucno vrednih saznanja o uzrocima kriminalliteta vezanim za
zrtvu koja su pogodna da budu iskoriscena na praktickom planu za obezbedjenje efikasne preventivne
politike, otkrivanje nepoznatog ucinioca, a takodje I proucavanje problema koji nastaju za zrtvu posle
izvrsenog krivicnog dela

Dr slobodanka konstantinovic-vilic, dr vesna nikolic-ristanovic

Uvod

Još u primitivnim društvima žena je bila izložena različitim oblicima viktimizacije i to ne

samo kriminalom, već i svojim društvenim položajem. Tako u ranim društvima ima dosta
oblika seksualnog ugnjetavanja žena kao npr. raspolaganje muža seksualnošću žene
ne samo za vlastitu već i za tuđu upotrebu, međusobno mijenjanje žena, ustupanje
žena itd., pri čemu je žena potpuno pasivna i objekt raspolaganja muškarca. Također,
česta su bila i silovanja, te surovo kažnjavanje žene zbog brakolomstva. (Šeparović,
1998, 297)

Tipični oblici viktimizacije žena su ona krivična djela koja ulaze u područje obiteljskog
nasilja. Pri tom se mora imati na umu da je u žene mnogo više nego kod drugih žrtava i
drugih krivičnih djela prisutan sukob dvaju interesa: interesa žrtve da se počinitelj kazni i
da njena želja za pravdom bude zadovoljena, te interes da ne bude obilježena,
osramoćena i odbačena u svojoj sredini. Stoga je potrebno posvetiti pozornost promjeni
odnosa spram nasilja nad ženama barem iz dva razloga:

1
Mendelsohn, B. 1959, viktimologija I potrebe savremenog drustva
  Nije moguće postići punu demokratizaciju odnosa u društvu ukoliko su prava i
potrebe bilo koje skupine nepoznata, osobito ako se radi o tako brojnoj skupini
kao što su žene.
 Potrebna je prevencija i pružanje odgovarajuće pomoći u slučajevima nasilja nad
ženama.
 U Srbiji ne postoji pouzdana statistika o tome koliko je žena žrtava nasilja
u porodici. Prema jednoj studiji nevladinih organizacija, svaka treća žena u
Srbiji trpi fizičko nasilje, dok svakoj četvrtoj prijeti nasilje.

 zakljucak
 Do sada se o problemu zlostavljanja govorilo kao o ženskom problemu i najviše se
pažnje posvećivalo metodama pomoći i podrške ženama žrtvama nasilja. No,
perspektiva se mijenja i problem nasilja se prepoznaje kao najveći problem muškaraca.
Pitanja koja se sada postavljaju su: Zašto muškarci zlostavljaju žene? Zašto su nasilni?
Može li im se pomoći da prestanu s nasiljem? Kada muškarci prestanu sa
zlostavljanjima, ni žene više neće biti žrtve.

 Godine 1997. održale su se četiri značajne konferencije na nacionalnom,

regionalnom, interregionalnom i globalnom nivou na temu nasilja kao muškog
problema karakterističnog za mušku kulturu. Sada i muškarci sve više prihvaćaju
kolektivnu odgovornost za tu pojavu među pripadnicima njihovog spola.

 Ipak, nasilje nad ženama neće prestati sve dok se ne postigne stvarna jednakost
između žena i muškaraca u privatnom životu, politici, na radnom mjestu i u
kulturnom životu uopće. Međutim, puka tehnička ili statistička jednakost neće biti
dovoljna. Potrebno je postići stupanj na kojem će muškarci poštovati žensku
ravnopravnost i dostojanstvo usprkos razlikama i pronaći novu definiciju muškosti
sa cijelim spektrom novih mogućnosti koje ona pruža.

Zašto žene godinama trpe nasilje

Pri analizi ovog pitanja treba imati na umu činjenicu da su mnoge žene zarobljenice
svog doma bez prijatelja ili poznatih, odvojene od obitelji, bez ikakvih financijskih
sredstava, imovine ili zaposlenja. Neprekidnim fizičkim nasiljem i mentalnom torturom
svojih partnera, žene žrtve nasilja počinju se poistovjećivati sa svime što im njihov
tamničar spočitava. One pate od tzv. “Stockholmskog sindroma”
(http://www.crowmagazine.com/ostanak.htm) koji opisuje taoce koji se nakon dužeg
vremena zatočeništva i torture poistovjećuju i emotivno vežu za svoje otmičare.
Istraživanja su pokazala da od “Stockholmskog sindroma” pate i slijedeće grupe:
preživjeli iz koncentracijskih logora, ratni zarobljenici, fizički i/ili emocionalno
zlostavljana djeca, civili iz kineskih komunističkih zatvora, članovi kultova i prostitutke sa
svodnicima. “Stockholmski sindrom” je vrijedan u opisivanju sistematskih metoda koje
se koriste ne bi li se slomio otpor žrtve i nad njom uspostavila kontrola. U gotovo svim
vezama u kojima postoji fizičko nasilje postoji i emocionalno zlostavljanje. Svi su ti
napadi usmjereni ka slamanju ženinog duha i njenog osjećaja vrijednosti.

Zašto žene ostaju?

o Zbog djece

Mnoge se žene boje da će ostati bez svoje djece budući da kad odu ostaju bez
sredstava preživljavanja. Druge ostaju zato što vjeruju da djeca trebaju oca, da im on
može priuštiti stvari koje im ona ne bi mogla i spremne su se žrtvovati radi njihove
dobrobiti kakvom je one vide.

o Zbog negativnog stava društva

Neke žene ostaju u nasilničkim brakovima/vezama jer su uvjerene da im ionako nitko

neće vjerovati.

o Zbog odsustva podrške

Žene žrtve nasilja trebaju podršku i pomoć. Potrebno im je da s nekim zajedno donesu
odluke koje će ih spasiti. Međutim, nasilnici namjerno rade na tome da ih izoliraju od
svih.

o Zbog samozavaravanja

Neke žene ostaju zato što vjeruju u ljubav, romantiziraju svoju vezu i nadaju se da će
biti bolje. Vjeruju da ih partner voli samo što to ne zna pokazati ili pokazuje na krivi
način.

o Zbog toga što misle da su jedine

Mnoge žene ostaju i zato što ne znaju niti za jedan slučaj onih koje su se uspjele
spasiti. Ne znaju ni za jedan slučaj u kojem je nasilnik bio kažnjen (osim kada je osuđen
zbog ubojstva, ali za žrtvu je tada kasno). Ne poznaju zakone i ne znaju da li ih zakon
štiti i kome se uopće obratiti.

o Zbog odgoja

Vjernice kao i osobe iz izrazito patrijahalnih sredina ili brakova u kojima su i same bile
svjedokinjama kućnog nasilja nad majkom ili žrtve zlostavljanja, najčešće pod utjecajem
tradicionalno patrijahalnih i/ili vjerskih učenja ostaju uz supruga pod bilo koju cijenu
smatrajući to svojom dužnošću. (http://www.crowmagazine.com/ostanak.htm)

Činjenica je da žene ostaju godinama u brakovima ili vezama u kojima ih partneri

omaložavaju, fizički i psihički zlostavljaju. Za to postoje brojni razlozi. Danas se društvo
nedovoljno posvećuje problemu pretučenih žena i kažnjavanju prijestupnika budući da
je općeniti stav kako su to “bračni” li “obiteljski” privatni problemi u koje se ne treba
miješati.

Spolno nasilje nad ženama

Seksualno zlostavljanje je jedno od najviše traumatizirajućih iskustava u životu žene.

Seksualna viktimizacija uključuje širok spektar neželjenog, silom iznuđenog seksualnog
kontakta, od seksualnog uznemiravanja do silovanja i incesta.

Seksualno uznemiravanje

Seksualno uznemiravanje podrazumijeva svako neželjeno seksualno ponašanje druge

osobe, pri kojem ne dolazi nužno do fizičkog dodira, ali koje ponižava, sramoti, te
ugrožava dostojanstvo osobe. Obuhvaća slijedeće neželjene oblike ponašanja
(Ajduković, Pavleković, 2000, 94):

o Fizičko – nepoželjni fizički kontakti kao što su nepotrebna dodirivanja,

glađenja, štipanja i pripijanja uz tijelo.
o Verbalno – predlaganje i/ili inzistiranje na seksualnom odnosu, sugestivne
primjedbe, vicevi i dobacivanja koja žene definiraju kao seksualne objekte,
prijetnje i slično.
o Neverbalno ponašanje – podsmjehivanje, zviždanje, sugestivna
gestikulacija, pokazivanje ili ostavljanje na dostupnom mjestu
pornografskih i seksualno sugestivnih slika.

Seksualno uznemiravanje i zlostavljanje djeluju negativno na psihičko i fizičko stanje

žene koja ga proživljava. Kod žena se javljaju brojni simptomi, kao što su česte
glavobolje, želučani problemi, depresija i ostali poremećaji vezani uz stres. Žene
osjećaju ljutnju, poniženost, sram, nervozu, nelagodu, te razne oblike povećane
osjetljivosti.

Osim navedenog, moguće su i ekonomske posljedice za ženu, jer mnoge žene koje
doživljavaju seksualno uznemiravanje napuštaju posao, fakultet i sl., što može imati
dugoročne posljedice na njihovu karijeru i profesionalni razvoj.

Silovanje

Silovanje spada u red zločina koji su najmanje prijavljivani, a istodobno vrlo česti. Žene
se još uvijek u svim zemljama svijeta bore za to da im se vjeruje i da se ne okrivljuje njih
za silovanje, jer se još uvijek na njih gleda kao da su same to tražile. Sve to utječe na
broj prijava silovanja.

Silovanje je seksualni kontakt bez dobrovoljnog pristanka, koji je iznuđen primjenom sile
i/ili prijetnjama (Ajduković, Pavleković, 2000, 95). Silovanje nije seksualni čin, već čin
nasilja i dokazivanja moći. Silovateljev cilj nije ostvarivanje seksualnog zadovoljstva,
već moći i dominacije nad ženom. Kod silovane žene su osjećaji bespomoćnosti i srama
toliko jaki da se javljaju kao prepreka koja onemogućava ženu da traži pomoć.

 Ova prava imaju svakako, svoj biološki koren, ali, neporecivo, i humanoidni karakter, pogotovo
kada se tiču mogućih atakovanja na čovekov telesni integritet i dignitet savremenim naučnim
metodama.
Pravo na život proklamuje Univerzalna deklaracija (član 3), a takođe i Međunarodni pakt o
građanskim i političkim pravima (član 6), kao i regionalne konvencije i povelje. Članom 2. Evropske
konvencije o ljudskim pravima utvrđeno je zakonom zaštićeno pravo na život, a Protokolom broj
6.od 28.aprila 1983.godine ukinuta je smrtna kazna za vreme mira, s tim što države članice
Konvencije mogu u svojim zakonima predvideti odredbe o smrtnoj kazni u pogledu akata učinjenih
za vreme rata ili neposredne ratne opasnosti. Parlamentarna skupština Saveta Evrope i Komitet
ministara podstiču države članice da potpuno ukinu smrtnu kaznu ne samo u vreme mira već i doba
rata, kao i da uvedu moratorijum na izvršenje smrtnih presuda. Ukidanje i zabrana smrtne kazne u
svim okolnostima izvršeni su Protokolom broj 13, uz Evropsku konvenciju, od 3. maja 2002. godine.
Drugi fakultativni protokol (1989) uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima takođe
ima za cilj ukidanje smrtne kazne i nalaže državama ugovornicama da preduzmu sve neophodne
mere u okviru svoje nadležnosti u tom cilju.
Univerzalnom deklaracijom, Paktom o građanskim i političkim pravima, Evropskom konvencijom o
ljudskim pravima i drugim dokumentima, telo i zdravlje čoveka i njegov telesni integritet i dignitet
zaštićeni su na uopšten ili indirektan način (jednakost u dostojanstvu i pravima, zabrana mučenja i
ponižavanja, pravo na život, slobodu, privatnost ). Međutim u najnovije vreme naučna dostignuća u
biologiji i medicini otvorila su razne nehumane i nenaučne eksperimente na polju kloniranja ljudskih
bića, presađivanja delova tela, eksperimenata sa lekovima i zdravljem i sl. što je dovelo i do
međunarodne regulative tih pitanja. Savet Evrope je usvojio Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i
digniteta ljudskog bića sa aspekta primenjene biologije i medicine (Oviedo,1997) kojom se zahteva
primena profesionalnih standarda i saglasnost pacijenta kad su u pitanju intervencije u vezi sa
njegovim zdravljem, zabranjuje medicinski asistirana reprodukcija (izbor pola deteta), redukuje na
nužnu meru, samo u preventivne, dijagnostičke ili terapeutske svrhe, modifikacija ljudskog genoma,
predviđa zaštita davalaca i primalaca ljudskih organa i tkiva i, između ostalog, zabranjuje stvaranje
ljudskih embriona za potrebe istraživanja. Zabranu kloniranja tj. stvaranja genetski identičnog
ljudskog bića koje sa drugim ima zajednički nukleusni genski sklop , precizira Dodatni protokol
(Pariz, 1998) uz navedenu konvenciju. O primeni ove konvencije i nadzoru nad njenim
sprovođenjem stara se posebno formirani za tu svrhu, Upravni komitet za bioetiku (CDBI) predviđen
u članu 32.Konvencije. Značaj i aktuelnost ovog pitanja na ulasku u treći milenijum podstakao je i
Ujedinjene nacije da se izjasne po istom donošenjem Opšte deklaracije o ljudskom genomu i
pravima čoveka (1997), kao i osnivanjem, 12. decembra 2001. godine rezolucijom 56/93, posebnog
ad hoc Komiteta za pripremu međunarodne konvencije protiv reproduktivnog kloniranja ljudskih
bića (international convention against the reproductive cloning of human beings.).