You are on page 1of 31

STVARNO PRAVO ,,APEIRON 2010''

Evropska konvencija o ljudskim pravima, protokol 1, član 1: Pravo na mirno uživanje


imovine (jeste akt koji je nadređen svim aktima naše države!):
1.
Svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne
može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i
opštim načelim međunarodnog prava.
Predhodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje
zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim
interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza, drugih dadžbina ili kazni.
Stvarna prava predstavljaju posebno kategoriju subjektivnih građenskih prava, čiji je
neposredni objekat stvar( pravo na stvari). Stvarna prava omogućavaju svom titularu da
objekat u svom totalitetu ili u samo određenom djelu upotrebljava, koristi ili raspolaže a da
druge subjekte iz toga isključi. Npr. kod prava svojine na pokretnim i nepokretnim stvarima.
Kod stvarnih prava razlikujemo unutrašnju i spoljašnu stranu prava. Kod prava svojine
unutrašnja strana prava je odnos subjekta prema stvari a spoljašnja strana prava odnos
subjekta prema drugima licima. Najobuhvatnije stvarno pravo je svojina. Svojina je
najpotpunija vlast na stvari u granicama zakona ili prava drugih lica.
Stvarno pravo u objektivnom smislu- je skup opših pravnih normi koje regulišu odnosi
među ljudima povodom stvari.
Subjektivnom smislu je subjektivno pravo koje se odlikuje, sjedne strane time što je
apsolutno i kao takvo djeluje prema svima, a s druge strane time zato što za svoj rad
neposredni objekt ima stvar.
Stvarna prava se bitno razlikuju od obligacionih prava, koja postoje između tačno određenih
subjekata.
Za stvarna prava važi načelo( numerus clauyus), što znači da je broj stvarnih prava
taksativno određen u zakonu.
Stvarna prava su: pravo svojine, pravo građenja, založno pravo, pravo stvarne i lične
službenosti i pravo realnog tereta.
Stvarna prava mogu se klasificirati kao:
- stvarna prava na vlastitoj stvari: pravo vlasništva (svojine),
- stvarna prava na tuđoj stvari (ograničena): pravo služnosti, založno pravo, pravo stvarnog
tereta, pravo građenja.
Odnosi koji se sastoje od skupa ovlašćenja i obaveza na strani različitih subjekata su
stvarnopravni osnosi.
Karakteristike stvarnog prava:
- neposrednost: subjekti prava vrše ovlašćenja koja imaju na osnovu stvarnog prava najčešće
neposredno,
- apsolutnost: stvarno pravo djeluje erga omnes, što znači da djeluju prema svima (kod
obligacionih prava djeluje inter partes - između određenih lica); stvarno pravo treba da
respektuje svako treće lice,
- tipičnost odnosno primjena načela numerus clausus: je vrlo značajno načelo; znači načelo
zatvorenog broja stvarnopravnih odnosa, tzv. rimski kriterij. To konkretno znači da u
određenom građanskopravnom sustavu postoje samo oni oblici stvarnopravnih odnosa koje je
kao takve odredio propis odnosno zakon. Samo u okviru tog broja stvarnih prava mogu da se
kreću subjekti prava u okviru određenog stvarno-pravnog odnosa.
- pripadnost: stvarno pravo pripada određenom subjektu,
- pravo prvenstva: prvi aspekt prava prvenstva jeste da stvarno pravo ima prvenstvo u
odnosu na obligaciono pravo, dok je drugi aspekt prava prvenstva primjena načela prior
tempore potior iure - prvi u vremenu jači u pravu - to znaći da u konkurenciji stvarnih
prava prednost imaju ona koja su ranije nastala
- pravo sledovanja: nosilac odnosno titular stvarnog prava ima pravo da to svoje pravo štiti
bez obzira u čijim rukama se nalazi stvar koja je objekat stvarnog prava.

2.Pojam stvari

U građanskom smislu stvar je dio materijalne prirode koji se nalazi u ljudskoj vlasti i na
kojem postoji pravo svojine ili neko drugo stvarno pravo.
Sastavni dijelovi stvari- Svaka se stvar sastoji od dijelova koji su takvi da se ili ne mogu
raspoznati i onda kažemo da je to prosta stvar. Ako se mogu raspoznati kažemo da je to
složena stvar. Svi dijelovi složene stvari nalaze se u međusobnoj funkcionalnoj vezi i čine
pravnu cjelinu, a prema fizičkoj vezi koja postoji između njih mogu biti spojeni sastavni
dijelovi koji su u materijalnoj vezi. Spojeni dijelovi mogu biti neodvojeni i odvojeni dijelovi.
Glavna i sporedna stvar
Glavna stvar- Pod glavnom stvari podrazumijeva se fizička cjelina njenih sastavnih dijelova
koja kao takva ima primarnu ulogu u odnosu na jednu pokretnu stvar s kojom je funkcionalno
povezana.
Sporedna stvar- Ona koja je određena da služi drugoj glavnoj stvari.

Plodovi

-Plodovi su koristi koje neka stvar daje periodično bez iscrpljivanja svoje supstancije a
namijenjeni su za odvajanje. Iz ove definicije proizlazi dva obilježja ploda: prvo-plod je samo
ono što stvar periodično daje , drugo- plod je samo ono što stvar daje bez iscrpljivanja svoje
supstancije( zemlja koja rađa vremenom gubi svoje sastojke, ali ipak žito i trava predstavljaju
njen plod). Plodovi su npr. voće, vuna, mlijeko, med sl. Plod je sporedna stvar. Plodovi mogu
biti organski proizvod jedne stvari.Oni obuhvataju proizvode životinja i zemljišta.Plodovi su i
druge koristi koju stvar periodično daje prema svojoj nameni.Meso zaklane stoke nije plod
stoke.Pored prirodnih plodova, moderna prava razlikuju i tzv.civilne plodove.To su novčani
prihodi koje jedna stvar ili jedno pravo daju periodično na osnovu pravnog odnosa.Vlasnik
stvari ili prava prenosi svoju stvar ili pravo drugome na korištenje,i za to periodično dobija
jednu novčanu svotu.Na osnovu ugovora o zakupu stvari – zakupnina je plod.Za civilne
plodove merodavna su pravila obligacionog prava.

Pripadak
Pripadak je pokretna stvar koja nije sastavni deo druge stvari,ali po svojoj nameni služi
ispunjenju njene svrhe i u stalnom je prostornom odnosu prema glavnoj stvari.Pripadak može
biti samo pokretna stvar. Pripadak mora biti fizički samostalna stvar.Guma na automobilu je
njegov sastavni deo,a rezervna guma je njegov pripadak.Pripadak se mora nalaziti u
prostornom odnosu prema glavnoj stvari,čijem ekonomskom iskorištavanju služi.Sporedna
stvar mora da bude u blizini glavne stvari,da se nađe pri ruci.Privremeni prekid veze između
sporedne i glavne stvari ne utiče da sporedna stvar izgubi svojstvo pripadka.Pravni značaj
svojstva pripatka sastoji se u tome da pripadak deli sudbinu glavne stvari,ukoliko u zakonu ili
ugovoru nije ništa drugo određeno.Pripadak koji služi za iskorištavanje nepokretnosti i sam
dobija svojstvo nepokretnosti.
Sredstva za proizvodnju su stvari pomoću kojih se obavlja proces proizvodnje, odnosno sa
kojima se vrši druga djelatnost. Predmet potrošnje sačinjavaju obrtna sredstva: materijali
za reprodukciju, gotovi proizvodi, novac,...

Osnovna i najvažnija podijela stvari jeste na:


- pokretne i nepokretne stvari: U nepokretne stvari spadaju zemljišta, zgrade i druge stvari
koje su sa zemljištem čvrsto vezane. Pokretne stvari su svi ostali tjelesni predmeti koji se
mogu premještati sa mjesta na mjesto, bez povrede svoje suštine, koje se ne smatraju
nepokretnostima. Potrošne stvari su zamijenljive i mogu se umnožavati i proizvoditi.
Značaj podjele stvari na pokretne i nepokretne stvari:
- stroži režim važi kod nekretnina (pošto su nekretnine veće vrijednosti),
- ostavinski postupak je obavezan kod nekretnina, a po pitanju pokretnosti samo na zahtjev
nasljednika,
- u pogledu sticanja prava vlasništva duži su rokovi za održaj kod nekretnina,
- forma ugovora: kod prodaje nekretnina je obavezna pismena forma i ovjera kod notara,
- ugovor o ostavi može biti samo na pokretnim stvarima,
- sticanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla: kod pokretnina predaja, kod nekretnina
modus aquirendi je upis u javne knjige,
- u pogledu izvršenja drugačija su pravila za pokretne stvari i nepokretne stvari.
- stvari u prometu i stvari van prometa, stvari u ograničenom prometu: stvari koje mogu
biti predmet stvarnih prava su stvari u prometu (res commercium); danas u zapadnim
zemljama najveću kategoriju stvari van prometa predstavljaju stvari u opštoj upotrebi (res
publicas) tj. javna dobra (putevi, trgovi, ulice,...); te stvari u ograničenom prometu - npr.
promet vatrenog oružja i municije.
- individualno određene stvari: Individualno određene stvari su one koje se u pravnom
prometu određuju kao jedinstveni primjerak u svom rodu ili su pravnim poslom između
stranaka određene kao takve (zemljište, odjelo sašiveno po mjeri,...).
- stvari određene po rodu: Stvari određene po rodu su one pokretne stvari koje se u pravnom
prometu određuju po vrsti, mjeri i broju (novac, žito, brašno,...). Stvari određene po rodu su
lako prometljive i lako zamijenljive stvari.
- zamjenljive i nezamjenljive stvari: Zamijenljiva je ona stvar umjesto koje se može u
ispunjenju obaveze dati druga stvar iste vrste, približno istih svojstava i iste vrijednosti. Ostale
stvari su nezamijenljive (npr. slika čuvenog umjetnika,...).
- potrošne i nepotrošne stvari: Potrošne su pokretne stvari ako ispunjavaju dva uslova: ako
su namijenjene da se utroše jednom upotrebom i ako su namijenjene da budu otuđene.
Nepotrošne stvari su stvari čija se upotrebna vrijednost realizuje u jednom dužem procesu
potrošnje, a ne jednom upotrebom.
- djeljive i nedjeljive stvari: Djeljive su one stvari koje se mogu podijeliti na istovrsne stvari
bez smanjenja njihove upotrebne ili prometne vrijednosti. Nedjeljive stvari su: mašine,
umjetnička slika,novčanica itd. Kriterijum za djeljivost i nedjeljivost jedne stvari nije fizički,
već ekonomski. Pravni značaj ove podjele dolazi do izražaja kod susvojine ili zajedničke
svojine, u slučaju diobe.
- proste i složene stvari: Prosta stvar je ona koja predstavlja prirodnu, nepodijeljenu cjelinu
(npr. list papira, novčanica itd.). Ako je jedna stvar sastavljena iz više dijelova takva stvar je
složena (npr. motor automobila, kuća, knjiga itd.).
- zbirne stvari i zbir stvari: Kod zbira stvari se radi o skupu više samostalnih stvari koje se
zbog njihove zajedničke ekonomske namjene u pravu tretiraju kao jedna cjelina (biblioteka,
stado ovaca,...). Ovdje se radi o zbiru stvari kod kojih svaka ponaosob može biti u prometu
kao samostalna stvar. I kod zbirne stvari se radi o više stvari, ali sve stvari su tu nesamostalne.
Samo tek određena količina ovih stvari, samo njihov zbir ima ekonomskog značaja (npr.
šahovska garnitura, par rukavica, špil karata ...).

Papiri od vrijednosti
Pismene isprave čiji zakoniti imalac može ostvariti neko subjektivno građansko pravo
označeno na papiru. Zakoniti imalac papira od vrijednosti je lice koje je kao imalac prava
označeno na samom papiru odnosno na koje je papir uredno predat. Kod papira od
vrijednosti postoje dva prava: pravo na papir i pravo iz papira. Pravo na papiru je pravo
svojine ili pravo zaloga koje za svoj objekt ima papir kao tjelesnu pokretnu stvar. Pravo iz
papira stvarno pravo (pravo svojine na robi).Papiri od vrijednosti po prirodi prava mogu biti:
stvarnopravni, obligacionopravni i papiri s pravom učešća.

Novac
Novac je zamenljiva, po rodu određena i potrošna stvar.Novac kao stvar u građanskom pravu,
podleže načelima i pravilima koja važe za pokretne stvari.Služi kao opšte platežno
sredstvo,ali i kao opšte prometno sredstvo.Novac podleže posebnim javnopravnim
propisima.U svakoj državi propisima koji je novac obavezno sredstvo plaćanja

Novine koje donosi Zakon o stvarnim pravima:


- jednovrsnost prava vlasništva bez obzira na titulara,
- superficies solo cedit: uspostavljanje pravnog jedinstva nekretnine, sve što je na zemljištu
ispod zemljišta dijeli sudbinu zemljišta (pravno jedinstvo nekretnine: kuća + zemljište su
jedinstveni),
- uvode se dva nova pravna instituta: pravo građenja i pravo realnog tereta,
- kao novinu zakon reguliše i susjedska prava,
- regulacija ličnih službenosti (tzv. plodouživanje, upotreba i pravo stanovanja),
- detaljna regulacija etažne svojine i izmijenjen je koncept etažne svojine,
- u pogledu sredstava obezbjeđenja potraživanja: založno pravo se reguliše na jednom mjestu,
- prelazne i završne odredbe (kojima se daju pravila za uspostavljanje jednovrsnosti vlasništva
odnosno pretvaranje određenih prava koja su postojala u prošlom sistemu - određuje se režim
prelaska na novi sistem),
- definicija nekretnine - nepokretnosti su čestice zemljišne površine, zajedno sa svim onim
što je sa zemljištem trajno spojeno na površini, iznad ili ispod njega izgrađeno, a
namijenjeno je da tamo trajno ostane, ili je u nepokretnost ugrađeno, njoj dograđeno, na
njoj nadograđeno ili bilo kako drugačije s njom trajno spojeno i dio je te nepokretnosti
sve dok se od njega ne odvoji. ako zakonom nije drugačije određeno.
definicija opštih dobara –(nisu objekat prava svojine i drugih stvarnih prava), oni dijelovi
prirode koji po svojim osobinama ne mogu biti u vlasti fizičkog ili pravnog lica
pojedinačno, nego su na upotrebi svima pod jednakim uslovima, kao što su: vazduh, voda
u rijekama, izvorima, jezerima i moru (u daljem tekstu: opšta dobra).
Javna dobra su stvari koje su po zakonu namijenjene da služe svima pod jednakim
uslovima, kao što su: javni putevi, ulice, trgovi i drugo
- definicija dobara od opšteg interesa - u opštoj upotrebi Dobra od opšteg interesa koja
nisu opšta dobra, kao što su građevinska zemljišta, poljoprivredna zemljišta, šume i
šumska zemljišta, zaštićeni dijelovi prirode, biljni i životinjski svijet, stvari od kulturnog,
istorijskog i ekološkog značaja, mogu biti objekat prava svojine i drugih stvarnih prava.
3.POSJED ILI DRŽAVINA (corpus)
Imaoci nekih prava (svojine, služnosti, zaloge, zakup) ovlašteni su da na osnovu svog prava
vrše faktičku vlast na stvari. Vlasnik je ovlašten da stvar drži, da je upotrebljava, bere plodove
ali ne smije da mijenja suštinu stvari. . Posjed nije stvarno pravo ali je pretpostavka za
sticanje mnogih stvarnih prava.
Državnina se dijeli na : posrednu i neposrednu.
Neposredna državina- ima onaj ko neposredno vrši faktičnu vlast na stvari.
Posredna državina- ima lice koje faktičnu vlast na stvari vrši preko drugog lica kojem je po
osnovu plodouživanja, ugovora o korištenju stana, zakupa dalo stvar u neposrednu državinu
ili posjed.
- individualan - isključivi: jedno lice drži stvar koja je objekat posjeda;
- suposjed: više lica drži stvar u svojem posjedu i zajednički izvršavaju posjedovne radnje -
isti posjed stvari ili prava ima više lica, oni zajednički izvršavaju faktičke radnje,
- samostalan: posjed je samostalan kad posjednik posjeduje stvar kao da je njezin vlasnik ili
posjeduje pravo kao da je nositelj toga prava. Posjed će se smatrati samostalnim, ako se ne
dokaže suprotno;
- nesamostalan: posjed je nesamostalan kad posjednik posjeduje stvar priznajući višu vlast
posrednoga posjednika;
- istinit (pravi) ili neistinit (manljiv): posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni
prevarom ni zloupotrebom povjerenja. Posjed koji je pribavljen silom, prevarom ili
zlouporabom povjerenja, postaje miran kad osobi od koje je tako pribavljen prestane njezino
pravo da štiti svoj posjed koji joj je tako oduzet;
Državina ili posjed prema obimu se dijele na: državinu stvari i državinu prava.
Državina stvari- je najšira faktička vlast na stvari koja po obimu odgovara sadržini prava
svojine. Držalac stvari se ponaša kao vlasnik bez obzira na to da li ima pravo svojine ili ne.
Državina prava- je uža, dijelimična faktična vlast na stvari koja po obimu odgovara nekom
drugom pravu čija je sadržina u neposrednoj vlasti na stvari(zakup).

Od državnine ili posjeda treba razlikovati detenciju. Detenciju- ima lice koje po osnovu
radnog ili sličnog odnosa ili u domaćinstvu vrši faktičku vlast na stvari za drugo lice i dužno
je da postupa po njegovim uputstvima. (kućna pomoćnica, konobar)

Isključiva državina i sudržavina(zajednička državina)


Isključiva državnina –postoji kad jedan subjekt vrši svu faktičku vlast na stvari ili njenom
realnom djelu koji predstavlja samostalan državinski objekt(dio parcele, stan u više stambenoj
zgradi). Isključivi držalac sam vrši faktičku vlast na jednom državinskom objektu.
Sudržavnina ili zajednička državnina – postoji kad više lica vrši faktičku vlast na cjeloj stvari
odnosno na dijelu stvari koji je samostalan državinski objekt (stanu, sobi). To je npr kada se
više lica koriste istim putem.

Objekti državnine-mogu biti i javna dobra ali koja po svojoj prirodi mogu biti u pravnom
prometu kao što je slučaj sa knjigama u javnim bibliotekama.
Subjekt državnine ili posjeda
Subjekt državine- tj držalac može biti svako pravno i fizičko lice. Pravni subjekt- (fizičko i
pravno lica) može biti subjekt državine na onoj vrsti stvari na kojoj može imati pravo svojine
ili neko drugo stvarno ili obligaciono pravo koje ga ovlašćuje na držanje. Poslovno
nesposobna lica ne mogu biti subjekti državine.
Objekt posjeda znaći na čemu posjed postoji:
- kod prava zakon poznaje samo posjed prava stvarne službenosti, dok su u pogledu ostalih
objekata to stvari.
Koje stvari mogu biti objekat posjeda?
- stvar treba da bude sadašnja a ne da bude moguća,
- stvar treba da bude u prometu, tačnije rečeno - objekti posjeda su one stvari na kojima se
mogu sticati pravo svojine ili druga stvarna prava.
Kako se posjed stiče?
- kad lice dođe u takav odnos prema određenoj stvari da ima mogućnost faktičkog
raspolaganja,
- može se steći od lica koje je imalo ranije posjed (izvedeni posjed), a postoji i posjed na
stvari na kojoj niko prije nije imao pravo posjeda,
- u pogledu sticanja posjeda: posjed se može steći na osnovu tradicije odnosno predaje iz
ruke u ruku (tzv. fizička predaja), kod stvari koje nije moguće predati iz ruke u ruku postoji
simbolička predaja (predaja ključeva od automobila, teretni list u pogledu robe,...), treća
vrsta predaje kao načina sticanja državine je tzv.fiktivna predaja (tri su oblika fiktivne
predaje: 1.constitutum possesorium, 2.traditio brevis manu i 3.cesio vindicationis)

1.Constitutum possesorium znači: ja sam vlasnik određene stvari, prodajem telefon drugoj
osobi, ali kažem nakon što smo izvršili prodaju, ona je stvar platila, ali ja stvar zadržim još
npr. mjesec dana da stvar upotrebljavam - bez obzira što nije izvršena predaja osoba je postala
vlasnik! Druga osoba je stekla pravo posjeda na osnovu našeg dogovora! Postoji kada vlasnik
prenese na pribavioca svojinu samim ugovorom, a stvar dalje drži kod sebe,smisao fiktivne
predaje je da se izbjegne je da se izbjegne dvostruka predaja koja bi bila besmislena.
2.Traditio brevis manu- kada neko već drži stvar po nekom p osnovu ali bez ikakvog
pravnog osnova, pa kupi stvar i stekne svojinu momentom zaključenje ugovora.
3.Cesio vindicationis znaći: kada je stvar kod trećeg lica.
Posjed se ne gubi ako se privremeno izgubi mogućnost raspolaganja sa određenom stvari koja
je objekat posjeda. Državina ne prestaje, niti se prekida, ako je smetnja ili propuštanje
izvršavanja držaočave vlasti bilo po svojoj prirodi samo privremeno i nezavisno od volje
držaoca. Ovdje postoji 3 lica : vlasnik stvari, pribavilac stvari i lice kod koje se stvar nalazi.

Državnina se gubi- prestankom faktičke vlasti na stvari. Prestanak može biti apsolutan i
relativan u zavisnosti od toga da li je prestala svaka državina na toj stvari(zbog propasti
stvari). Prestanak stvari može biti dobrovoljan. Posjed se ne gubi ako se privremeno izgubi
mogućnost raspolaganja sa određenom stvari koja je objekat posjeda. Državina ne prestaje,
niti se prekida, ako je smetnja ili propuštanje izvršavanja držaočave vlasti bilo po svojoj
prirodi samo privremeno i nezavisno od volje držaoca.

Zakonita i nezakonita državina ili posjed


Zakonita državina- je državnina ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu tj. na
pravnom poslu koji je po objektivnom pravu podoban za sticanje one vrste prava čiju sadržinu
držalac vrši . Znači da zakonsku državinu ima onaj koje je do državine došao nekim poslom
podobim za prijenos svojine(kupoprodajom, poklonom).
Nezakonita državnina- je ona državnina koja se ne zasniva na punovažnom pravnom osnovu.

Savjesna i nesavjesna državina


Savjesna državnina-je ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova.
Suprotno tome je nesavjesna državnina. Savjesnost prestaje čim posjednik sazna da mu pravo
na taj posjed ne pripada. Posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.
Zaštita državine
Sredstva zaštite državine
1. Samopomoć- je pravo držaoca da sam primjenom izvjesne sile odbije smetnje svoje
državnine odnosno vrati državninu koja mu je oduzeta. U našem pravu ona je dopuštena u
sljedećim uvjetima: prvo-potrebno je da je oduzimanje državine neovlašteno, odnosno nije
oduzeto na temelju zakona, drugo- samopomoć se ne smije vršiti nanošenjem tjelesne ozljede
drugom. samopomoć se mora vršiti u rokovima koje određuje zakon: subjektivni 30 dana i
objektivni godinu dana).U granicama dozvoljene samopomoći.
2.Državinske tužbe i sporovi – Povreda državine može biti izvršena na dva načina: a)
Oduzimanjem stvari odnosno državnine b) Smetanjem državine ili posjeda
a) Oduzimanje stvari koje je češće kod pokretnih stvari ali je moguće i kod nepokretnosti,
znači potpuno isključenje držaoca iz faktičke vlasti i zasnivanje faktičke vlasti novog
držaoca(krađa useljenje u tuđi stan).
b) Smetanje državine (pokretni a mogu biti i nepokretne stvari) također može značiti potpuno
onemogućavanje držaoca u vršenju faktičke vlasti, a bez zasnivanja faktičke vlasti novog
držaoca.
Tužbe za zaštitu državnine ili posjeda-Postoje dvije vrste to su: a) tužba za povraćaj oduzete
stvari i b) tužba zbog smetanja državine.
Tužba za zaštitu državine mora se podnijeti u roku od trideset dana od dana kad je tužilac
saznao za oduzimanje odnosno smetanje državine i za lice koje je to učinilo a najkasnije u
roku od jedne godine od dana smetanja odnosno oduzimanja. Postoje dakle dva roka i to oba
prekluzivna tako da sud na njih pazi po službenoj dužnosti : kraći-30 dana koji je subjektivan,
a duži koji je objektivan-godinu dana, jer teče od dana kada je izvršeno smetanje odnosno
oduzimanje bez obzira da li je držalac za to saznao. Po proteku roka za državinsku tužbu ne
može se više pokrenuti državinski spor, ali držalac može podići vlasničku (petitornu) tužbu i
voditi petitorni spor. Opšta karakteristika državinskih sporova je u tome što se u njima ne
raspravljaju pravna već samo faktička pitanja. Raspravljenje o državinskoj tužbi ograničava se
samo na pretresanje i dokazivanje činjenice posljednjeg stanja državine i nastalog smetanja.
Ako je poduzeta tužba za povraćaj oduzete stvari sud će se ograničiti na ispitivanje da li je
tuženi zaista oduzeo stvar tužiocu.
U toku državinskog spora sud može odrediti privremene mjere (naredbe) koje se primjenjuju
u izvršnom postupku radi otklanjanja nasilja ili sprečavanja nenaknadive štete. (u slučaju
smetanja državine prolaza, sud može dozvoliti tužiocu prolaz preko tuženikove njive da ne bi
propala ljetina na susjednoj ljetini).
Sudska odluka –kojom se rješava državinski spor ne donosi se u obliku presude, već u obliku
rješenja čime se hoće istaći provizornost državinske zaštite. Po okončanju državinskog spora
stranke mogu voditi nov spor u kojem će se raspravljati pravna pitanja i pobjednik može biti i
onaj koje izgubio državnički spor.

U posjedovnoj tužbi su tri konstitutivna elementa:


1.opis čina smetanja,
2. uspostava pređašnjeg posjedovnog stanja
3.zabrana smetanja za ubuduće.
Suska praksa proširuje oderdbe: npr. kuće i zemlje i na dijelu mog zemljišta od 10 cm komšija
napravi kuću na 3 sprata, što se u postupku i utvrdi, da je zaista komšija uzeo 10 cm. Tužim
za smetanje posjeda, komšija se složi i prizna, objekat se ne ruši. Gleda se omjer koristi i
štete, međutim nemože se udovoljiti dijelu zahtjeva, već samo u cjelosti. Zahtjevu se može u
cjelosti udovoljiti ili ga odbiti.Ako komšija ponovo smeta, ide se na osnovu prethoodne
presude na izvšenje.
Rješenje kojim se usvaja tužbeni zahtjev u državinskom sporu naređuje se uspostavljanjem
pređašnjeg stanja, odnosno obustava smetanja i izriče sabrana daljeg smetanja pod prijetnjom
novčane kazne.
Izuzeci koji postoje u posjedovnoj parnici:
- držalac koji je državinu stekao silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja, ima takođe
pravo na zaštitu od smetanja državine, osim prema licu od kojeg je na takav način došao do
državine, ako od nastalog smetanja nisu protekli subjektivni i objektivni rok,
- drugi prigovor je tzv. petitorium absorbet posessorium: tokom posjedovne parnice vodi se i
vlasnička parnica i završi se vlasnička parnica prije posjedovne parnice - onaj koji je uspio u
toj vlasničkoj parnici prezentuje presudu sudu nakon ćega će sud obustaviti postupak po
posjedovnoj parnici.
- nema smetanja posjeda ako nema protivpravnosti (elektro postavi stub sa dozvolom opštine
na tvojoj zemlji!).

4.VLASNIŠTVO ILI SVOJINA

Opšti pojam i pravne karakteristike vlasništva- Pravo svojine je najšire, u granicama zakona,
pravo držanja, korištenja i raspolaganja jednom stvari koje se može isticati prema svim trećim
licima. Ovo pravo sadrži 3 (tri) komponente : a) ovlaštenje držanja , b) ovlaštenje korištenja i
c) ovlaštenje raspolaganja. Pravo svojine je apsolutno pravo i to u dva različita smisla. Ono je
apsolutno zato što djeluje prema svima (erga omnes) , i vlasnik ima pravo sljedovanja na
osnovu kojeg može zahtijevati povraćaj stvari od bilo kog trećeg kod koga se stvar bez
pravnog osnova nađe kao i pravo da se negatornom tužbom usprotivi svakom smetanju
svojine. Pravo vlasništva ili svojine je trajno u vremenskom smislu neograničeno pravo, ono
postoji sve dok postoji sama stvar na koju se odnosi. Ono se ne može izgubiti zastarjelošću.
Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava svojine drugog lica.

Ograničenja svojine
Ograničenja za fizička i pravna lica
Ovdje razlikujemo tri vrste subjektivni prava to su: a) pravo podjednako dostupno strancima
kao i domaćim državljanima , b) prava relativno rezervirana za domaće državljane koja
stranci mogu stjecati ili pod određenim uvjetima c) prava apsolutno rezervirana za domaće
državljane koja stranci nikako ne mogu stjecati. - u opšte interesu: nekome se može oduzeti
ili ograničiti pravo svojine u opštem interesu, naravno uz određenu naknadu (npr.
ekspropriacija);
- određene zakonske služnosti,
- susjedska prava.

Sticanje svojine stranih lica


liberalizacija na tom području zbog želje svake države - priliv stranog kapitala, stranih
investicija,
- sada manje restrikcija nego ranije,
- sada strana lica mogu da stiću pravo svojine kao domaća lica uz neka ogranićenja:
- osim ako to nije drugačije određeno zakonom ili međunarodnim sporazumom,
- član 15: krucijalni princip je princip uzajamnosti ili reciprociteta,
Strana lica stiču pravo svojine na nepokretnosti u Republici:
pod uslovom reciprociteta, ako zakonom ili međunarodnim ugovorom nije
drugačije određeno.
Strano lice ne može biti vlasnik nepokretnosti na području koje je radi zaštite interesa i
bezbjednosti Republike, zakonom proglašeno područjem na kojem strana lica ne mogu
imati pravo svojine.
(1) Ako je strano lice steklo pravo svojine na nepokretnosti prije nego što je područje na
kojem
nepokretnost leži proglašeno područjem iz stava (1) ovog člana, prestaje pravo svojine na toj
nepokretnosti, a strano lice ima pravo na naknadu prema propisima o eksproprijaciji.
Pravo na naknadu iz stava (2) ovog člana pripada i stranom licu koje bi nasljeđivanjem steklo
nepokretnost na tom području. Posebnim zakonom određuje se na kojim nepokretnostima
strana lica ne mogu sticati prava svojine.
Pravo svojine se stiće po četiri osnova:
- pravni posao,
- zakon,
- odluka suda ili drugog nadležnog organa,
- nasljeđivanje.

Sticanje prava svojine na osnovu pravnog posla


1. Što se tiče pravnih poslova kao osnova za sticanje svojine to mogu da budu
jednostrani pravni poslovi (testament) ili dvostrani koji su češći (ugovor-saglasnost
volja),
2. Ovo je tipičan primjer derivativnog sticanja svojine, pošto se pravo izvodi iz prava
prethodnika, i kod toga treba da postoji pravni osnov (iustus titulus) i način sticanja
(modus aquirendi).
3. kada se radi o sticanju prava svojine na osnovu pravnog posla vrši se distinkcija u
pogledu nekretnina, gdje važi stroži režim (pravni osnov je pravni posao (sklopljen
ugovor u pismenoj formi i ovjeren kod notara), a način sticanja je uknjižba u zemljišne
knjige - tek kad se uknjiži postane kupac vlasnik!), i pokretnina (pravni osnov je
ugovor, a način sticanja je predaja pokretne stvari u posjed-to znaći mogućnost
faktičkog raspolaganja sa stvari-fizička, simbolička i fiktivna predaja)
4. Samo kod pravnog posla uknjižba ima konstitutivan karakter!.

Potrebni uslovi- ovdje postoje dva lica to su: a) predhodni vlasnik(predhodnik,) i b) novi
vlasnik(sljedbenik, sticalac). Da bi došlo do prijenosa svojine ili vlasništva potrebna su tri
momenta: a) da je prenosilac bio zaista vlasnik stvati, b) da postoji punovažan ugovor
upravljen na prijenos svojine c) da je izvršena predaja stvari ako su u pitanju pokretnosti, a
upis u zemljišne knjige ako su u pitanju nepokretnosti. Sticanje na osnovu ugovora je sa
vlasnikom je jedan slučaj derivativnog sticanja, znači da se ugovor zaključio sa vlasnikom
stvari. A ako se zaključio sa nevlasnikom do sticanja vlasništva neće doći. U tom slučaju
može doći do sticanja vlasništva nekim od originarnih načina .
Da bi se pravo svojine prenijelo na novog vlasnika potrebno je da je ugovor punovažan. On je
samo pravni osnov, a za prijelaz prava svojine na pribavioca potreban je novi način sticanja to
je predaja stvari ako su pokretne i kod nepokretnosti upis u zemljišne knjige.
Vrste predaje-
a) Fizička predaja – fizička odnosno tjelesna predaja je materijalni akt koji u zavisnosti od
osobine stvari i namjere strankama može izvršiti na različite načine.Kad su u pitanju manje
stvari može iz ruke u ruku ili uručenjem. Ako su u pitanju veće stvari onda se vrši
ostavljanjem stvari na mjesto koje je kupac označio.
b) Simbolična predaja –je predaja znacima i postoji u nekoliko slučajeva : prijenos, odnosno
predaja isprava na osnovu kojih sticalac može raspolagati sa stvari, uručenje nekog dijela
stvari ili sprave kojom se prijemnik stavlja u mogućnost da samo on dođe do državine stvari
(predaja ključeva od prostorije gdje se nalazi prodata stvar)
c) Fiktivna predaja- je prijenos prava svojine ili vlasništva na osnovu samog ugovora pri čemu
se uzima da je izvršena fizička predaja, fizičke predaje ustvari nema jer bi bila bez smisla.
Postoje 3 takva slučaja: prvi slučaj fiktivne predaje-postoji kada vlasnik prenese na pribavioca
svojinu samim ugovorom, a stvar dalje drži kod sebe,smisao fiktivne predaje je da se izbjegne
dvostruka predaja koja bi bila besmislena. Drugi slučaj fiktivne predaje- kada neko već drži
stvar po nekom pravnom osnovu ali bez ikakvog osnova, pa kupi stvar i stekne svojinu
momentom zaključenje ugovora. Treći slučaj fiktivne predaje- Ovdje postoji 3 lica : vlasnik
stvari, pribavilac stvari i lice kod koje se stvar nalazi.

Sticanje prava svojine na osnovu zakona:


- GENERALNO sva stvarna prava, pa i pravo svojine, kada se stiče na osnovu zakona, stiče
se kada se ispune one činjenice koje predviđa zakon,
- tipični primjeri: sticanje prava svojine održajem, građenjem na tuđem zemljištu, sticanjem
od nevlasnika, spajanjem, preradom, priraštajem,...
- kada se neko pravo svojine stiče na osnovu zakona tada prestaju sva prava trećih lica koja su
postojala na određenoj stvari, izuzev ako je sticalac nesavjestan.

Održaj
Pojam i suština –Održaj je sticanje prava svojine na osnovu državine koja ima određene
kvalitete i koja je trajala Zakonom određeno vrijeme.
Postoje dvije vrste održaja: redovan i vanredan
a)Redovan održaj – za sticanje prava svojine ili vlasništva redovnim održajem potrebna je
kvalifikovana državina ili posjed i protok vremena. To je ona državnina ili posjed koja je
istovremeno: zakonita- to je ona ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu koji je
potreban za sticanje prava svojine. , svojinska, savjesna- postoji kada držalac opravdano
vjeruje da je stvar nabavio od vlasnika i prava- kada državnina ili posjed ne smije biti
pribavljen silom, prijevarom ili zlouporabom povjerenja, znači da mora biti prava. - u pogledu
dužine posjeda (ako je savjestan i zakonit posjed onda je za pokretne stvari rok držanja 3
godine, a za nepokretne stvari rok držanja je 10 godina; u pogledu savjesnosti idu dupli rokovi
(nema pravni osnov povodom sticanja svojine ali nema i ne može znati da stvar koju drži nije
njegova) za pokretnu stvar 6 godina, za nepokretnu stvar 20 godina
b) Vanredni održaj- se odlikuje se manjom zakonitošću i dužim rokovima , znači držalac
pokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine , stiče pravo svojine na tu stvar održajem
protekom 10 godina, Rok je znači 10 godina za pokretne, a dvadeset za nepokretne stvari, a
netraži se zakonitost državine nego je dovoljno da je državina savjesna.
- presuda kojom se to utvrđuje ima samo deklaratoran karakter, na osnovu toga ide
uknjižba koja takođe ima samo deklaratoran karakter, sve docnije radnje imaju
deklaratorni karakter - tek istekom zadnjeg dana roka propisanog za održaj postaju vlasnici.
-kod instituta održaja bitna je tzv. akcesija posjeda (bitan je zastoj i prekid roka za održaj):
akcesija posjeda je prirastanje odnosno pribrajanje posjeda prednika posjedu sljednika;
vrijeme prednika se uračunava u vrijeme sljednika ako je prednik bio barem savjestan
(prednik drži nekretninu 15 godina, trebalo mu je još 5 godina da postane vlasnik ali nije
postao, zastoj i prekid roka za održaj zastoj roka za održaj znaći da je došlo do određenih
pravno relevantnih okolnosti koje ne dozvoljavaju ranijem vlasniku odnosno vlasniku da
reaguje ne teće rok za održaj (npr. elementarna nepogoda pa ne može podnijeti tužbu) - ne
teće rok za održaj jer ovaj ne može da odreaguje, u momentu kad prođu te relevantne
okolnosti onda teće dalje rok za održaj), kod prekida (podnošenjem tužbe, kod prekida nema
uračunavanja prethodnog proteklog roka a kod zastoja se uračunava).
Priraštaj
Lice koje od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stiče pravo svojine na tu stvar.
Ovaj način sticanja svojine nazivamo akumulacijom.Priraštaj je- nastanak nove stvari od
dijelova odnosno vrijednosti koji pripadaju raznim licima. Među kojim ne postoji ugovorni
odnos.
Tu spadaju: a) građenje na tuđem zemljištu, b) sijanje i sađenje na tuđem zemljištu, c) nanos,
d) odron zemlje
Okupacija je- zasnivanje svojine na ničijim stvarima koji se vrši uzimanjem ovih stvari u
državninu sa voljom da se na njima zasnuje svojina
Nalaz izgubljene stvarai
1. Izgubljena je ona pokretna stvar koja je iz vlasti sopstvenika ili držaoca slučajno izišla
tako da on više ne zna gdje se ona točno nalazi. Nalazač mora tu stvar da vrati
vlasniku, a ako ne može da nađe vlasnika da je preda policijskoj stanici, oni su dužni
da objave oglas i ako se u roku od godinu dana niko ne javi stvar se vrača nalazaču.
2. Ako se javi vlasnik, vlasnik mora da plati 10% vrijednosti nalazaču i troškove
eventualne koje je nalazač imao. Iznos od 10% se može i smanjiti ako je stvar velike
vrijednosti.
Nalaz skrivenog blaga
Zakon vrši distinkciju između nalaza izgubljenih stvari i nalaza blaga. Blago pripada jedinici
lokalne samouprave na čijoj teritoriji je to nađeno, te da nagradu od 10% dijele vlasnik
zemljišta i nalazač.
Eksproprijacija- je prinudni prijelaz nepokretnosti iz privatne u društvenu (državnu) svojinu u
općem interesu i uz naknadu. To se može uraditi kada je to potrebno radi izgradnje privrednih,
stambenih, komunalnih zdravstvenih itd.
Komasacija (grupisanje) zemljišta sastoji se u tome što se na određenom području iz
postojećih manje ili više sitnih i nepravilnih parcela formira jedna opšta masa, koja se zatim u
vidu manjeg broja dijeli istim vlasnicima.
Podjela načina sticanja svojine ili vlasništva:
Svi načini sticanja svojine dijele se na derivativno i originarno .
Derivativni način sticanja- je ono kod kojeg sticalac izvodi svoje pravo iz prava svog
predhodnika, gdje znači pravo pretdhodnika prelazi na pravo sljednika.
Originarni način sticanja- ovdje se pravo svojine ne izvodi iz prava predhodnika već se
zasniva novo pravo , bilo da se pravo svojine zasniva na stvari na kojoj uopšte ne postoji
pravo svojine , bilo pak na stvari koja već pripada nekome ali na temelju posebnih pravnih
činjenica to pravo izgubila.
GRAĐENJE NA TUĐEM ZEMLJIŠTU
Pravni učinci izgradnje nastupaju kad je zgrada izgrađena (faktičko pitanje koje utvrđuje
sudska praksa - ovdje se vidi značaj sudske prakse!);
generalno pravilo je da zgrada pripada vlasniku zemljišta, zakon preferira vlasnika zemljišta!
Ako je vlasnik zemljišta bio savjestan (savjestan je kada se odmah usprotivi izgradnji) a
graditelj nesavjestan (nesavjestan je pošto zna da gradi na tuđem i da ne gradi sukladno
zakonu): onda zgrada sa zemljom kao jedna pravna cijelina pripada vlasniku zemljišta s tim
što vlasnik zemlje ima opciju da traži da se zgrada ruši i ima opciju da zgradu sa zemljom
prepusti graditelju s time što graditelj mora da mu nadoknadi tržišnu vrijednost zemlje;
U obrnutom slućaju kad je graditelj savjestan (gradi na tuđem ali ima urbanističku,
građevinsku saglasnost) a vlasnik zemljišta nesavjestan onda ta pravna cijelina zgrade sa
zemljištem pripada graditelju, s tim što graditelj mora da nadoknadi nesavjesnom vlasniku
zemljišta tržišnu vrijednost zemljišta.
Naredna situacija koju prošli zakon nije normirao jeste kad su oba lica nesavjesna (graditelj
gradi i zna da gradi na tuđem i dalje gradi, a vlasnik zemljišta isto tako zna to ali i dalje šuti,
ne protivi se tome) : objekat pripada sa zemljom vlasniku zemljišta s tim da je vlasnik
zemljišta dužan da graditelju nadoknadi vrijednost tog objekta; vlasnik zemljišta u ovom
slučaju nema pravo da traži rušenje objekta jer nije bio savjestan, a isto tako ne može objekat
prepustiti graditelju pošto bi se inaće time preferirala na neki način nesavjesna gradnja.
Sticanje od nevlasnika na pokretnim stvarima
Sticanje od nevlasnika- Znači da nitko ne može prenijeti više prava nego što sam ima, ali
postoji i mogućnost sticanja svojine na temelju ugovora sa nevlasnikom koji nije bio ovlašten
na zaključivanje ugovora o raspolaganju tuđom stvari. Kod ovakvog sticanja pojavljuju se
tri(3) lica to su: vlasnik stvari koji nije strana ugovornica u ugovoru o otuđenju, prenosilac
koji je vlasnik i pribavilac koji je pored prenositelja druga ugovorna strana.
da bi neko lice steklo pravo svojine od nevlasnika potrebno je da budu kumulativno
ispunjeni slijedeći uslovi: mora da bude pokretna stvar, sticalac treba da bude savjestan,
pravni posao na osnovu koga on stiče pravo svojine od nevlasnika treba da bude teretan
(mora da da naknadu), te predaja u neposredan i samostalan posjed. Sticalac je stekao
svojinu stvari u trenutku sticanja samostalne državine, ako mu je stvar predana u neposrednu
državinu ili se već odranije nalazi kod njega. Ako mu je stvar predana u samostalnu državinu
samom izjavom volje, on će pravo svojine steći tek kad mu stvar bude predana u neposrednu
državinu.
Definiše kada treba da bude sticatelj savjestan (dva momenta su bitna: prvi momenat jeste da
je savjestan u momentu sklapanja tog posla i drugi momenat jeste momenat predaje u
posjed),
ne može se steči pravo svojine od nevlasnika na stvarima koje vlasnik izgubio, koje su mu
ukradene,... osim ako se ne radi o hartijama od vrijednosti, o gotovom novcu ili ako je to
pribavljeno na javnoj dražbi.
Prestaju prava trećih lica na toj stvari s tim što ako je sticalac znao za neka od tih prava onda
ta prava ostaju. Prava trećih koja terete pokretnu stvar prestaju sticanjem svojine od lica kome
stvar ne pripada. Ne prestaju ona prava trećih za koja je sticalac znao da postoje ili je to
mogao znati u času kad je sticao svojinu. Sticalac je bio savjestan ako u trenutku zaključenja
pravnog posla, a i u trenutku primanja neposredne državine nije znao, niti je s obzirom na
okolnosti mogao znati da stvar ne pripada otuđiocu. Smatra se da je sticalac znao da postoji
založno ili neko drugo pravo ako je o postojanju tog prava mogao saznati uvidom u
odgovarajući javni registar.
Sticanje prava svojine od nevlasnika na nekretninama:
1. Sada se dozvoljava sticanje prava na nekretnini od nevlasnika što znaći da zakon
dozvoljava da se stiće pravo samo od nekoga tko ima samo golo pravo upisano u
gruntovnici a nije vlasnik - opet da bi se štitio onaj treći savjesni tko to ne zna.
2. Reafirmacija načela povjerenja u zemljišne knjige: stanje u zemljišnoj knjizi treba da
bude što više prilagođeno faktičkom stanju; pretpostavka je da je onaj tko je uknjižen
u zemljišnu knjigu uistinu i vlasnik.
3. treće lice koje je savjesno stiče od nekoga tko je upisan u zemljišnim knjigam pravo
svojine na kupljenim nekretninama iako ovaj koji se vodi u gruntovnici nije bio
suštinski vlasnik; dakle imao je golo pravo svojine; savjesnost se traži u momentu
zaključenja ugovora i momentom uknjižbe ali pri tome ne mora istraživati vanknjižno
stanje!
4. Momentom uknjižbe stiće pravo vlasništva!
5. Predviđen je institut brisovne tužbe: Brisovna tužba se podnosi u roku od tri godine i
podnosi je lice koje je povrijeđeno u zemljišno-knjižnom upisu od strane lica koje se
vodilo i koje je prodalo određenu nekretninu. To je institut kojim se želi dozvoliti
usaglašavanje faktičkog i zemljišno-knjižnog stanja.
6. Ovdje se štiti povjerenje u promet i štiti se savjesnost.

Stcanje prava svojine na osnovu odluke suda ili drugog nadležnog organa
Pravo vlasništva na osnovu odluke suda ili drugog nadležnog organa stiče se u momentu
pravosnažnosti sudske odluke ili u upravnom postupku momentom pravosnažnosti ili
konačnosti upravnog rješenja.
Uknjižba na nekretninama ima samo deklaratoran karakter!
Sticanje prava svojine nasleđivanjem:
1. Pravo svojine nasleđivanjem se stiče u momentu smrti ostavitelja ili dekujusa.
2. Ostavinsko rješenje ima samo deklaratoran karakter.
3. Ostavina prelazi na nasljednike u momentu smrti ostavitelja.
4. Uknjižba i ovdje ima deklaratorni karakter!
Zaštita prava svojine: (članovi 126....):
1. Zaštita prava svojine jeste zaštita na osnovu prava! Ova zaštita je trajna! Ovo je zaštita
koja se ne može pobiti!
2. Kod ove tužbe nema rokova!
3. Tri su osnovne vlasničke tužbe: prava vlasnička tužba -zahtjev za povrat stvari ( actio
rei vindicatio); tužba iz pretpostavljene svojine (actio publiciana) i negatorna tužba ili
tužba zbog uznemiravanja (actio negatoria).
1)Prava vlasnička tužba (actio rei vindicatio): aktivno legitimisan je isključivo vlasnik;
pasivno legitimisan je onaj koga tuži a to je držaoc stvari; sporna stvar se mora tako
individualizirati da u pogledu nje nema nikakve dileme (vlasnik mora dokazati da je vlasnik);
isto tako treba dokazati da tuženi spornu stvar drži u posjedu.
2)Tužba iz pretpostavljene svojine (actio publiciana): Ovdje tužitelj ne mora dokazati da je
vlasnik pošto mu je to teško, nego će dokazati da je pretpostavljeni vlasnik. Tu dokazuje
zakoniti pravni osnov i način sticanja. Dakle olakšano mu je dokazivanje. Tuženi je ponovo
držalac stvari. Ovdje se suprotstavljaju pravni osnovi pošto mogu biti oba lica koja imaju
neko pravo pa je potrebno utvrditi čije je pravo jaće. U slučaju suprotstavljanja pravnih
osnova jaće je pravo onoga tko može da dokaže svojinu svog prethodnika. Ako ne može da
dokaže svojinu svog prethodnika nijedan ili ako mogu oba, onda prednost ima teretni pravni
posao nad dobročinim. Ako su im i ti pravni osnovi jednaki onda prednost ima lice kod koga
se stvar nalazi.
Prigovori kojima se može braniti tuženi prilikom ove dve parnice: Peremptorni prigovori i
dilatorni prigovoru. Peremptorni prigovori negiraju ili ukidaju tužbeni zahtjev tužitelja (negira
se da je tužitelj bio vlasnik ili se dokazuje da je njegovo pravo vlasništva bilo pa prestalo i to
trajno). Dilatorni prigovori privremeno zaustavljaju tužbeni zahtjev tužitelja (zaustavlja se
učinak tužbenog zahtjeva ali samo privremeno).
Savjesni držalac:
1. Ne odgovara za propast i oštećenje stvari za vrijeme dok je on bio držalac.
2. Ne mora da vrati one plodove koje je dala ta stvar sve dok je bio savjestan
(nesavjestan postaje trenutkom podnošenja tužbe!).
3. Ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova koje je učinio na stvari.
4. Ima pravo i na naknadu uslužnih troškova (troškovi radi zadovoljstva) ali ako
su oni bili objektivno korisni za vlasnika.
5. Sve to može da traži u roku od tri godine.
6. Ima pravo retencije ili zadržanja dok mu vlasnik to ne izmiri, s tim da vlasnik
ima pravo da se koristi koje je stekao (plodovi,...) odbiju od tih troškova.
Nesavjesni držalac:
1.Mora da vrati sve plodove koje je stvar dala!
2.Odgovara za svaku propast stvari!
3.Ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova!
4.Ima pravo i na naknadu uslužnih troškova (troškovi radi zadovoljstva) ali ako su
oni bili objektivno korisni za vlasnika.
5.Sve to može da traži u roku tri godine!
6.Nema pravo retencije!
Kod višestrukog otuđenja: Ako su svi sticaoci savjesni kod nekretnina prednost ima onaj
tko je prvi podnio zahtjev za uknjižbu, a kod pokretnina onaj kome je prvom stvar predata.
3)Negatorna tužba (actio negatoria): ovdje vlasnik ne gubi svoju stvar nego ga tuženi
uznemirava u vršenju prava vlasništva. Ovom tužbom vlasnik- držalac traži zaštitu protiv
uznemiravanja (smetanja) koje se ne sastoji u oduzimanju stvari. Uznemiravanje se može
vršiti na dva načina: a) poduzimanjem akata upotrebe tužiočeve stvari i uopšte akata
uticaja na stvar kojima se ne onemogućava niti sužava uporaba stvari od strane vlasnika
b) poduzimanjem akata kojima se vlasnik onemogućava da svoju stvar upotrebljava u
ranijem obimu ili mu se upotreba otežava. U sporu koji se pokreće negatornom tužbom
stvar se nalazi kod tužioca –aktivno legitimisan-znači držalac stvari. Pasivno legitimisan –
je onaj ko vrši uznemiravanje, onaj po čijem nalogu se vrši uznemiravanje. Tužbom se
zahtjeva povraćaj u pređašnje stanje (npr. istovaren pijesak na susjedovoj parceli)
obustava ponašanja kojim se vrši uznemiravanje kao i zabrana daljeg uznemiravanje. Da
bi uspio sa svojim tužbenim zahtjevom tužilac mora dokazati da je držalac i da postoji
uznemiravanje. Nema rokova podnošenja.
Prestanak prava vlasništva ili svojine Prestanak prava svojine dijele se na apsolutne i
relativne. Relativni načini prestanka-su oni kod kojih dolazi do smjene vlasnika tako da pravo
prestaje samo za dotadašnjeg imaoca što može biti u skladu sa njegovom voljom. Apsolutni
način prestanka-postoji kada se pravo svojine ugasi i nestane iz pravnog života. Pravo svojine
može prestati odricanjem vlasnika od prava svojine i takva izjava zove se –derelikcija.
Pravo svojine se ne može izgubiti zastarjelošću.
NOVINE KOJE SU U NOVOM ZAKONU:
1. Jednovrsnost vlasništva,
2. Novi instituti: pravo građenja, sticanje prava svojine od nevlasnika pored pokretnih
stvari i na nekretninama, susjedska prava
3. Regulisanje nečeg što do sada nije bilo regulisano: realni tereti, lične službenosti,
4. Prelazne i završne odredbe,
5. Založno pravo regulisano u cijelosti u Zakonu o stvarnim pravima. do 03.25

Susjedska prava:
To su prava koja postoje između susjeda. Čl.66-77
Vlasnik nepokretnosti pri izvršavanju svojih ovlašćenja iz prava svojine ima obavezu
postupiti pažljivo prema licu koje je vlasnik neke druge nepokretnosti, a koje pri tome u
njegovom interesu trpi, propušta ili čini u pogledu svoje nepokretnosti ono što je određeno
zakonom (susjedska prava).
Vlasnici drugih nepokretnosti svoje pravo mogu ostvarivati u postupku pred sudom, ako nije
predviđen drugi put zaštite. Neko trpljenje, propuštanje ili činjenje, koje je predviđeno
zakonom, ovlašćen je da zahtijeva isto kao i vlasnik i onaj koji nepokretnost drži na osnovu
prava izvedenog iz prava vlasnika.
Susjedska prava dopušteno je izvršavati samo u mjeri i na način da se time što manje
ograničava, opterećuje ili na drugi način uznemirava onaj koji treba da nešto trpi, propusti ili
čini.
Trpljenje, propuštanje i činjenje koje se može zahtijevati od vlasnika neke nepokretnosti,može
se umjesto od njega, zahtijevati od onoga koji nepokretnost drži na osnovu prava izvedenog iz
prava vlasnika.
Ono što je određeno za susjedska prava vlasnika nepokretnosti vrijedi i za vlasnike ostalih
nepokretnosti, uključujući i vlasnike, na čijim je suvlasničkim dijelovima uspostavljena
svojina posebnog dijela nepokretnosti, ako nije suprotno zakonu ili prirodi nepokretnosti.
Ona postoje na osnovu samog zakona i služe za regulisanje dobrih međususjedskih odnosa.
Četiri su osnovne grupe susjedskih prava:
Prva grupa susjedskih prava je ona grupa koja proizilazi iz razgraničenja nepokretnosti (npr.
drvo na međi,...); Stablo pripada onome iz čijega je zemljišta izraslo, bez obzira na to na koju
se stranu nadvilo, kuda se proteže korijenje i gdje vise grane. Ako grane drveća pređu u
vazdušni prostor susjeda: zakon mu daje pravo da te grane susjed sam posječe.
Stablo koje je izraslo na samoj međi u susvojini je susjeda s obe strane međe
Druga grupa susjedskih prava je pravo jednog susjeda da uđe na parcelu drugog susjeda da bi
sa te parcele uzeo odbjegle životinje (ako pri tome načini štetu on će odgovarati po opštim
načelima za naknadu štete); vlasnik susjedne parcele ima pravo da to zabrani ali pod uslovom
da životinje izruči on sam.
Treća grupa susjedskih prava su ona prava na osnovu kojih može jedan susjed da traži od
drugog susjeda da ne radi neke radnje na koje bi inaće imao pravo da nema prava ovog
njegovog susjeda (npr. da ne radi neke radnje sa kojima spodkopava vašu nekretninu). Pri
tome se traži od susjeda neko nećinjenje!
Četvrta grupa susjedskih prava jeste pravo da tražiš od susjeda da on nešto uradi što inaće ne
bi morao da uradi (npr. kišnica se sa susjedove parcele slijeva na vašu - vaše pravo je tražiti
od susjeda da to reguliše).
-Dva su segmenta susjedskih prava koja su najinteresantnija:
1. Imisije su nešto što prelazi sa jedne nekretnine na drugo nekretninu, koje ne smiju
prelaziti granicu tolerancije.
2. Međa se može uređivati kada su međišni znaci uništeni, kada se ne mogu
raspoznati, kada su polomljeni, itd. Postavljaju se pravila u pogledu uređenja
međe: međa će se uređivati prevashodno na osnovu sporazuma susjeda, a ako
nema sporazuma onda zakon kaže da je slijedeći način uređenja međe posljednje
stanje mirnog posjeda, a ako se ne može utvrditi ni posljednji mirni posjed onda
zakon uvodi jedan novi osnov uređenja međe na osnovu pravičnosti. Zakon
postavlja presumpciju da svojina ide do međe do kuda je međa uređena. Onaj
susjed koji je učestvovao u postupku za uređivanje međe može pokrenuti parnicu
u roku od šest mjeseci (to je prekluzivni rok - ako prođe taj rok gubi se pravo).
Među na gradskom građevinskom zemljištu određuje sud (to je do sada uređivao organ
uprave).
Poseban član uređuje da je stablo na među u susvojini susjeda.

5. SUVLASNIŠTVO ILI SUSVOJINA

1. Jeste vlasništvo više osoba na istoj stvari gdje su dijelovi tih osoba određeni u
određenim apsolutnim dijelovima. Ovdje su dijelovi jasno određeni. Mogu biti određeni
u razlomku, decimali,... Suština je da dijelovi svih suvlasnika sačinjavaju jednu cijelu.
2. Odnos suvlasnika prema cijeloj stvari: Suvlasnik u upravljanju stvari participira
sukladno svom suvlasničkom dijelu. Ima pravo na zaštitu cijele stvari!
3. Odnos suvlasnika prema svom suvlasničkm dijelu: U pogledu svog suvlasničkog dijela
ima sva ona prava koja vlasnik ima prema svojoj imovini (svoj suvlasnički dio može da
prodaje, mijenja, zalaže,...), bez traženja saglasnosti ostalih suvlasnika. Ima pravo da se
u pogledu svog dijela ponaša kao da je vlasnik!

Pojam- Susvojina ili suvlasništvo postoji kad dva ili više lica imaju pravo svojine na istoj
stvari, svaki prema svom dijelu. Suvlasnik ima pravo na udio u cjelini koju predstavlja pravo
svojine ili vlasništva.
Pravni položaj suvlasnika
a) pravo suvlasnika na udio- suvlasnik je sopstvenik udjela i suvlasnik može raspolagati
svojim udjelom bez suglasnosti ostali suvlasnika. Suvlasnik može prodati svoj dio ili ga
pokloniti.
b) pravo preče kupovine suvlasnika- Kad suvlasnik neke nepokretnosti prodaje svoj dio
ostali suvlasnici imaju pravo preče kupovine po Zakonu.
- Suvlasnik ima pravo da samostalno raspolaže svojim udjelom. Suvlasnik ima pravo na
posjed ili državinu stvari, a isto to pravo imaju i ostali suvlasnici. Ali niti jedan od njih ne
može imati isključivu državinu stvari, nego svi suvlasnici imaju zajedno sudržavinu na stvari.
Suvlasnici mogu zajedno držati stvar(npr. tri studenta jedan televizor)Upotreba stvari- Svaki
suvlasnik ima pravo na upotrebu stvari, ali je dužan da isto tako poštuje pravo ostalih
suvlasnika. Može upotrebljavati stvar samo u onoj mjeri u kojoj ne povređuje prava ostalih
suvlasnika. Upravljanje stvari – Suvlasnik zajedno sa ostalim suvlasnicima ima pravo da
upravlja stvari.
Sticanje suvlasništva ili susvojine
A) Sticanje na temelju ugovora- Suvlasništvo može nastati na osnovu ugovora o kupovini i
prodaji, razmeni, poklonu itd. Moguće je da dva ili više lica kupe stvar zajedno tako što će
svaki uložiti dio novca i na osnovu toga steći udio u pravu svojine na stvari. U svim ovim
slučejevima za pribavljanje suvlasništva nije dovoljan samo ugovor nego i način sticanja. Za
pokretne stvari je sticanje sudržavine a za nepokretne upis u zemljišne knjige.
B) Ugovor o ortakluku- Suvlasništvo može nastati i na osnovu ugovora o ortakluku kada dva
ili više lica ulažući sredstva i rad zajednički podižu zgradu, tako da svaki od njih stiče pravo
na udio na cijeloj zgradi Za punovažnost ugovora zahtjeva se pismena forma. Ako nije u
pismenoj formi nije pravno valjan.
C) Ugovor o diobi zajedničke imovine- Suvlasništvo može nastati diobom zajedničke
imovine nasljednika ili bračnih drugova.
D) Sticanje na temelju održaja- svojstvo suvlasnika može se steći i održajem. To će biti ako
jedno lice kupi suvlasnički udio, a prilikom kupovine nije znalo niti je moglo znati da lice od
koga kupuje udio nije suvlasnik a ako uz to protekne rok koji je potreban za održaj takve
stvari.
1) Bračna svojina bračnih drugova- Zajednička imovina je ona koju su supruzi stekli radom
u toku bračne zajednice. Ima i odvojena imovina bračnih drugova- to je ona imovina koju je
bračni drug imao u trenutku zaključivanja braka bez obzira kako je stečena. (radom ,
nesljeđivanjem) Zatim je odvojena imovina koju je bračni drug stekao u toku braka ali ne
radom već nasljeđem, poklonom. I imovina koju je žena unijela u brak kao miraz. Svojom
odvojenom imovinom bračni drug raspolaže samostalno. U zajedničku imovinu ulaze samo
one imovinske vrijednosti koje su stečene dok je postojala bračna zajednica.
2) Dioba-zajedničke imovine bračnih drugova može se tražiti za vrijeme braka i poslije
njegovog prestanka, a pravo da traže diobu imaju bračni drugovi, nasljednici umrlog bračnog
druga. Prilikom sporazumne diobe dozvoljene su sve mogućnosti koje pravo poznaje. U
slučaju da ne dođe do sporazumne diobe, diobu sprovodi sud a koliki je udio u zajedničkoj
imovini određuje se prema njegovom doprinosu procjenjujući sve okolnosti.

Dioba: U svakom trenutku može da zahtijeva diobu. Svi suvlasnici mogu da učestvuju u
procesu diobe, ali i ne moraju! Zakon kaže da suvlasnici mogu tražiti diobu svojih dijelova
osim u nevrijeme za ostale suvlasnike. Zakon i određuje da se suvlasnik ne može odreći prava
na diobu (ima pravo da traži izdvajanje, on se tog prava ne može odreći ali se može dogovoriti
da u roku od 3 godine neće tražiti izdvajanje).
Dioba suvlasničke zajednice: Prije svega se pokušava postići sporazum suvlasnika. Ako
nema sporazuma suvlasnika onda suvlasnik pokreće sudski postupak diobe koji se vodi u
vanparničnom postupku. Sud tada saslušava sve suvlasnike pošto svi nužni jedinstveni
suparničari pa s toga moraju da prisustvuju. Sud zatim odlučuje o načinu diobe. Prevashodna
je fizička dioba što znaći da se izdvaja iz suvlasničke zajednice jedan realni dio i pripada
suvlasniku koji traži diobu. Sud vodi taj postupak uz pomoć odgovarajućih vještaka.
Ako se radi o stvari koja se ne može podijeliti onda sud konstatuje da se ne može izvršiti
fizička dioba. U takvim slućajevima dolazi do civilne diobe što znaći da se prodaje stvar u
suvlasništvu, dobije se novac, a zatim se dadne participirajući dio prema suvlasničkom dijelu.
Ako nije moguća ni fizička ni civilna dioba: onda može sud odrediti da zajednička stvar
pripadne samo jednom od njih s tim što je on dužan da ostalim suvlasnicima nadoknadi
novčanu vrijednost njihovih suvlasničkih dijelova.
Ako se dijeli stvar u suvlasničkoj zajednici koja se u naravi sastoji od više stvari: svako
od suvlasnika može da dobije dio stvari ali ako je stvar koju sam dobio veće vrijednosti od
suvlasničkog dijela onda trebam da participiram onima koji su dobili manji dio. Suština je da
se obezbjedi balans imovinskih interesa.
Poslovi redovnog upravljanja: To su oni poslovi koji su neophodni da bi određena stvar mogla
normalno da funkcioniše. Da bi se vršili poslovi redovnog upravljanja, ako nema saglasnosti
svih suvlasnika, mora da bude saglasnost bar toliko suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi iznose
više od jedne polovine. Oni suvlasnici koji su se tome usprotivili imaju pravo na osiguranje
od štete što znaći da ako dolazi do štete uslijed obavljanja poslova iz redovnog upravljanja
onda mora biti ta šteta nadoknađena onome koji se usprotivio poslu.
Poslovi vanrednog upravljanja: su poslovi koji se javljaju u određenim vanrednim
situacijama. Da bi se vršili poslovi vanrednog upravljanja mora da bude saglasnost svih
suvlasnika (su poslovi kada daješ npr. kuću pod hipoteku, kada daješ određenu stvar u zakup).

6. ZAJEDNIČKA SVOJINA

Jeste svojina više lica na istoj stvari kod kojih dijelovi nisu određeni ali su odredivi.
Zajednička svojina je pravo svojine koje imaju dva ili više lica na istoj stvari ali tako da
njihovi udjeli nisu određeni pa se zbog toga njima ne može raspolagati dok traje režim
zajedničke svojine. Udjeli zajedničara nisu određeni ni idealno ni realno pa se zajednička
svojina razlikuje od suvlasništva.
Ako nije zakonom drugačije određeno onda se supsidijarno upotrebljavaju odredbe o
susvojini.
Svaki zajedničar upravlja u pogledu zajedničke stvari i svi zajedno upravljaju.
Svaki zajedničar ima pravo na zaštitu na cijelu stvar.
Zajednička svojina postoji između bračnih supružnika, nasljednička zajednica
(nasljeđivanjem se pravo vlasništva stiće momentom smrti ostavitelja ali do provođenja
ostavinskog riješenja nasljednici imaju zajedničku svojinu), etažna svojina (zajednička
svojina postoji na zajedničkim dijelovima stambene zgrade).
Svaki zajedničar može traži da zajednička svojina prestane na taj način što će se utvrditi
zajednički dijelovi zajedničara. Kada se ti dijelovi utvrde i odrede onda je to susvojina.

7. ETAŽNA SVOJINA

Zemljište na kojem se nalazi zgrada je glavna stvar, a zgrada jeste akcesor. Sada imajući u
vidu načelo pravnog jedinstva nekretnine odnosno načelo superficies solo cedit, sad zakon
etažnu svojinu definiše kao svojinu na posebno dijelu zgrade koja je neodvojivo povezana sa
suvlasničkim dijelovima na zgradi i pripadajućim dijelom zemljišta. Sada je glavno pravo kod
etažne svojine pravo suvlasništva. Nije glavno pravo pravo svojine na stanu koju niko ne
osporava nego je glavno pravo da se vidi koliko taj stan participira u određenoj zgradi
sa suvlasničkim dijelom. Iz toga se onda izvlaće sva prava.

Prestankom suvlasništva na zgradi prestaje i etažna svojina na stanu. Prestankom


etažne svojine na stanu ne mora da prestane pravo suvlasništva. Suvlasništvo je centralno
pravo koje etažni vlasnik ima. Etažni vlasnik može da ima pravo etažnog vlasništva a ne mora
na posebnom dijelu zgrade koji je sposoban da bude stan ali pod uslovom da ima ugovor o
diobi, izjavu o diobi, uknjiženje etažne svojine, itd.
Etažni vlasnik ima pravo i na zajedničkim dijelovima, a isto tako ima pravo i na zemljištu.
Suština cijele priće je da je važno koliki suvlasnički dio ima pojedinac u zgradi.
Etažni vlasnici su trebali u roku od godine dana sklopiti međusuvlasnički ugovor, trebali su
odrediti upravnika. Ako se ne odredi upravnik onda privremenog upravnika određuje jedinica
lokalne samouprave.
Etažni vlasnici uspostavljaju zajedničku rezervu, koja služi za određene troškove koji
nastaju stanovanjem u određenoj zgradi. Zajednička rezerva se pravi na osnovu pokazatelja
određenih predvidivih troškova.
Etažnom svojinom potrebno je usaglasiti tri interesa: interes vlasnika stana u pogledu
vlasništva na stanu, vlasništvo na zjadničkim prostorijama i vlasništvo na zemljištu.

8. SLUŽNOSTI ili SLUŽBENOSTI

Stvarna prava su pravo svojine kao centralno pravo i ograničena stvarna prava: službenost,
založno pravo, pravo građenja i pravo realnog tereta.
Pravo službenosti je stvarno pravo određenog lica da koristi tuđu stvar ili da traži od vlasnika
te stvari da se uzdrži od nećega što bi inaće kao vlasnik mogao da radi.
Službenosti ili služnosti –su stvarna prava čiji je titular ovlašten da u izvjesnoj mjeri
upotrebljava tuđu stvar ili da zahtjeva od njenog vlasnika da je na neki način ne upotrebljava.
To su znači stvarna prava na tuđoj stvari koja se naziva poslužnom stvari, poslužnim dobrom.
Karakteristike odnosno načela službenosti:
1. Je ograničeno stvarno pravo (ograničeno je pravom vlasništva te stvari).
2. Ne može postojati na činidbu (ne može se vlasnik poslužne stvari natjerati da nešto
čini).
3. Službenost mora da bude korisna.
4. Službenost se mora izvršavati "CIVILITER" što znaći na način na koji se najmanje
opterećuje poslužno dobro.
5. Službenosti su neprenosive.
6. Službenosti su nedjeljive.
Podijela službenosti:
Stvarne i lične: U zavisnosti od toga u čiju korist službenost postoji. Ako postoji u korist
stvari onda je to stvarna, a ako postoji u korist lica onda je to lična.
Pozitivne – su one služnosti na osnovu kojih vlasnik povlasnog dobra može na neki način da
upotrebljava poslužno dobro, da se njime služi – pravo prolaza, pravo progona stoke.
Negativne- Ovlašćuju titulara na zabranu a obvezuju vlasnika poslužnog dobra na nečinjenje.
Poljske i kućne :Zavisi od povlasnog dobra. Ako su ustanovljeni u korist kuće onda su kuće,
a ako su ustanovljeni u korist povlasnog dobra zemljišta onda su poljske (via interactus:
služnost prolaza pješice, služnost progona stoke, služnost prolaza zapregom,...).
Trajne ( stalne- su one čije se vršenje ne sastoji u poduzimanju radnji od strane titulara-
pravljenje zgrade na tužem zemljištu) . Povremene – su one čije se vršenje sastoji u
određenim postupcima titularevim, nezavisno od toga da li su za vršenje službenosti potrebni
neki stalni uređaji- službenost, npr.sezonski poslovi.
Vidljive i nevidljive

Stvarne službenosti
Stvarne službenosti su pravo vlasnika određene nekretnine da za potrebe te nekretnine koja se
zove povlasno dobro koristi određenu drugu nekretninu koja se zove poslužno dobro ili da
zahtijeva od vlasnika poslužnog dobra da ne vrši određene radnje na koje bi inaće imao pravo.
Stvarna službenost postoji u korist stvari. Kako bi došlo do stvarne službenosti potrebno je
postojanje dvije nekretnine: poslužno i povlasno dobro. Stvarna službenost- je pravo
svakodnevnog vlasnika jedne nepokretnosti da na određen način i u određenoj mjeri koristi
tuđu nepokretnost bez obzira tko je njen vlasnik. (pravo prelaza preko tuđeg zemljišta ), Znači
da je pojam stvarne služnosti pravo na tuđoj stvari, jer se pravo služnosti ne može imati na
svojoj stvari.
Sticanje stvarnih služnosti
1.Zakonske stvarne služnosti-postoje na osnovu samog zakona i odlikuju se potpunom
određenošću, one su ispisane sve na licu mjesta i kod njih je sve poznato. One postoje
neposredno na temelju Zakona te za njihov nastanak nije potrebna sudska presuda. Kako bi
mogao da bude osnov za uknjižbu u ZK. Službenosti se uknjižavaju u ZK kao teret nekretnine
u korist nekretnine. Modu aquirendi je uknjižba. U trenutku uknjižbe stiče se pravo stvarne
službenosti, što znači da uknjižba ima konstitutivni karakter.
2. Sticanje na temelju pravnog posla –Pravni posao na temelju čega se stiče stvarna služnost
može biti ugovor između vlasnika povlasnog dijela i poslužnog dobra ili testament vlasnika
poslužnog dobra. Ugovor zaključen između vlasnika povlasnog i vlasnika poslužnog dobra
mora biti pismen. Kako bi mogao biti osnov za uknjižbu u zemljišne knjige.
3.Održajem- se stiče stvarna služnost kada je vlasnik povlasnog dobra faktički ostvarivao
službenost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se time nije protivio. Zakon o
stvarnim pravima uvodi jednu novinu: ako je službenost takve vrste da se može samo rijetko
izvršavati onda se pravo stvarne službenosti održajem stiće ako određeno lice koristi to pravo
u korist svoje nekretnine najmanje tri puta kad mu se ukazala prilika i iskoristio je u periodu
od 20 godina. Odluka suda ima samo deklaratorni karakter, isto i uknjižba.
4.Odlukom suda ili drugog nadležnog organa: Pravosnaznošću sudske odluke ili
konačnošću odluke upravnog organa. Uknjižba ima deklaratorni karakter. Najčešći način
otvaranja stvarne službenosti odlukom suda jeste nužni prolaz. Rijeć je o prolazu koji je
nužno otvoriti. Da bi došlo do otvaranja nužnog prolaza odlukom suda moraju da budu
ispunjena dva esencijalna uslova: prvi uslov je da određena nekretnina nema nikakve veze sa
javnim putem ili da nema dovoljne veze sa javnim putem; drugi uslov je da korist koju
određena parcela dobije stiće otvaranjem nužnog prolaza premašuje štetu koju trpi poslužno
dobro time što se otvara nužni prolaz. Vlasnik poslužnog dobra ima pravo na naknadu štete.
Zakon zabranjuje otvaranje nužnog prolaza kroz dvorište. U presudi se mora naglasiti kakav
nužni prolaz se otvara i u korist koje parcele. Skica vještaka geometra uvijek je sastavni dio
sudske odluke. Nužni prolaz se stiče momentom pravosnažnosti sudske odluke. Uknjižba ima
samo deklaratoran karakter.
Slično jeste i kod diobe kod suvlasništva (za one parcele koje nemaju prava službenosti), isto
tako i u ostavinskom postupku ako je ostavitelj odredio da se u tom postupku trebaju osnivati
određeni službenosti sud će onda donošenjem ostavinskog rješenja zasnivati određene
službenosti.
Zaštita prava službeosti:
1. Tipična tužba na za zaštitu prava stvarne službenosti, petitorna tužba na osnovu prava,
je tzv. actio confesoria. Aktivno legitimisan je vlasnik povlasnog dobra, koji podnosi
tužbu protiv vlasnika poslužnog dobra koji je pasivno legitimisan. Pasivno
legitimisano je i svako treće lice koje na neki način ometa izvršavanje sadržaja stvarne
službenosti. Ovo je tipična tužba za zaštitu prava službenosti koju podnosi uvijek
vlasnik povlasnog dobra protiv najčešće vlasnika poslužnog dobra.
2. Tužba pretpostavljenog ovlašćenika prava stvarne službenosti.
3. Državinske tužbe kod posjeda prava stvarne službenosti. U tom slućaju se ne dokazuje
pravo nego posjed prava.
Prestanak prava stvarne službenosti:
1. Propast poslužnog dobra.
2. Konsolidacija što znaći da jedno lice postane vlasnik i poslužnog i povlasnog dobra.
3. Odreknuće ovlašćenika stvarne službenosti: imam pravo da se odreknem prava koje
postoji u korist moje parcele; naravno to može samo titular prava odnosno vlasnik
povlasnog dobra.
4. Ispunjenjem uslova, istekom roka ako je službenost osnovana pod uslovom ili do
isteka određenog roka.
5. Zbog nevršenja: Nevršenje prava stvarne službenosti se može manifestovati u dva
vida: kao tzv. zastarjelost (kao što se pravo sticanja stvarne službenosti stiće
izvršavanjem tog prava u periodu 20 godina, tako se pravo stvarne službenosti gubi
ako se ne vrši u periodu od 20 godina, pravo se gubi po zakonu odnosno ex lege) i kao
liberatorna uzukapija (vlasnik poslužnog dobra zabrani ovlašćeniku stvarne
službenosti prolazak preko njegovog zemljišta; poslije te zabrane vlasnik povlasnog
dobra 3 godine ne prolazi; istekom roka od 3 godine gubi se pravo stvarne službenosti)
6. Kada službenost izgubi razumnu svrhu: Stvarna službenost može da prestane ako
izgubi razumnu svrhu bez obzira na pravni osnov za koji je osnovana.

Lične službenost
Lične službenosti postoje u korist lica. One traju određeno vrijeme ukoliko je to dogovoreno,
najkasnije do smrti tog lica, s tim što se može dogovoriti da je lična službenost zasnovana i za
njegovog nasljednik i onda prestaje sa smrću tog nasljednika. Postoje u korist jednog
određenog lica koje u principu može biti kako fizičko tako i pravno. Za razliku od stvarnih
služnosti ovdje ne postoji povlasno već samo poslužno dobro a sadržina služnosti se uvijek
sastoji u iskorištavanju tuđe stvari.
Tri su vrste ličnih službenosti: plodouživanje (usus fructus), upotreba (usus) i pravo
stanovanja (habitacija).
1. Plodouživanje-je lična službenost koja se sastoji iz ovlaštenja upotrebe i pribiranja plodova
sa tuđe stvari bez povrede njene suštine. Troškovi redovnog održavanja stvari: pripadaju
plodouživaocu (neograničeno koristi stvar, uzima plodove, ima pravo i na civilne plodove,
zbog toga mora da snosi i troškove redovnog održavanja stvari).
Troškovi vanrednog održavanja stvari: Snosi vlasnik stvari. Vlasnik stvari ima faktički samo
golu svojinu. On može da proda stvar, ali lice koje kupuje ono stupa u prava i obaveze
prethodnika, dakle ono mora da respektuje da postoji određeno pravo plodouživanja na toj
stvari. Zbog toga je vrijednost te stvari bitno smanjena.
Rizik slučajne propasti stvari: Snosi vlasnik stvari.
Plodouživanje traje do isteka ugovorenog vremena ili do smrti plodouživalaca.
Plodouživanje se ne može naslijediti! Izuzetno se može odrediti da plodouživanje se
ustanovljava i za nasljednika i tad prestaje sa smrću tog nasljednika.
Pravo upotrebe- je lična služnost čiji je imalac ovlašten da tuđu stvar upotrebljava i pribira
plodove sa nje u granicama svojih ličnih potreba i potreba članova svoje obitelji bez
narušavanja suštine same stvari. Pravo upotrebe se ne može prenijeti na drugo lice.
Predmet su nekretnine ili nepotrošne pokretnine (a može biti neprava upotreba ako su
potrošne pokretnine).
Troškove održavanja stvari snosi vlasnik stvari.
Pravo stanovanja- kao lična služnost sastoji se u ovlaštenju da se u svrhu stanovanja koristi
tuđa stambena zgrada ili stan kao posebni dio zgrade. On može pravo lične službenosti
upotrebe stanovanja koristiti sa članovima svoje porodice. Nema pravo dovođenja drugih lica.

9.ZALOŽNO PRAVO (ZP):

Sada osim Zakona o stvarnim pravima RS, za ZP su sada značajni još neki zakoni: registarsko
pravo koje je normirano okvirnim zakonom o zalogu BiH iz 2004. godine; Zakon o
zemljišnim knjigama (pošto određuje uslove za upis hipoteke); Zakon o izvršnom postupku
(normira izvršenje namirenja založnog povjerioca), Zakon o stečajnom postupku (po njemu se
vidi kakav je pravni položaj založnog povjerioca kada njegov dužnik padne pod stečaj, tada
ima status razlučnog povjerioca i ima pravo da se odvojeno namiri);
Pojam- Založno pravo je stvarno pravo na tuđoj stvari na osnovu koga povjerilac može
naplatiti svoje potraživanje iz vrijednosti založene stvari, prije ostalih običnih povjerilaca.
Založno pravo je stvarno pravo na tuđoj stvar.
ZP je ograničeno stvarno pravo na tuđoj stvari na osnovu kojeg založni povjerilac ima pravo
da se iz založene stvari odnosno prava namiri ako dužnik o dospjelosti ne isplati svoju
obavezu prema povjeriocu.
- ZP je specifično pošto je to jedino ograničeno stvarno pravo koje ne može samostalno da
postoji. ZP pretpostavlja postojanje još nekog prava, a ZP služi za obezbjeđenje tog prava. ZP
je akscesorno, sporedno, supsidijarno: ono može postojati ako postoji glavno potraživanje, a
glavno potraživanje se bazira na obligacionom odnosu između povjerioca i dužnika.
- Kod ZP postoje dva pravna odnosa: osnovni prvavni odnos a to je obligacioni pravni odnos
(npr. ugovor o zajmu, kreditu,...), taj obligacioni odnos se obezbjeđuje sa institutom ZP, što
znači da je ZP sporedno, akscesorno pravo i ono služi za obezbjeđenje namirenja povjerioca
iz osnovnog odnosa odnosno obligacionog odnosa.

Pravna priroda:
- Založno pravo je stvarno pravo.

Pored osnovne funkcije da služi za obezbjeđenje namirenja povjerioca, ZP služi i da vrši


psihološki pritisak na dužnika da izmiri svoju obavezu. Još jedna funkcija ZP je jako bitna a
to je funkcija mobilizatora odnosno aktivatora: to znači da pomoću ZP dužnik može da
obezbjedi mnogo povoljnije uslove za kreditiranje ili povoljnije uslove kod nekog drugog
pravnog posla.
Dvije su vrste obezbjeđenja potraživanja: stvarnopravna sredstva obezbjeđenja (npr.
hipoteka) i druga vrsta su tzv. lična ili obligaciono pravna.

Osnovna načela založnog prava:


načelo akcesornosti, oficijelnosti, specijalnosti i nedjeljivosti,
a) Načelo akcesornosti- označava da je založno pravo sporedno pravo i zbog toga zavisno od
prava potraživanja kao glavnog prava. Njegovo postojanje zavisi od postojanja i punovažnosti
prava potraživanja. Inače je određeno da potraživanje mora biti: određeno, novčano, ili bar
mora biti odredljivo! Isto tako u pogledu potraživanja postoji jedan izuzetak, a to je institut
maksimalne hipoteke, što znači da potraživanje mora biti određeno ili odredivo bar u
največem iznosu (to je u slučaju kada se ne zna visina potraživanja, a zakonodavac je rekao
kako ne bi bilo pravne nesigurnosti mora se odrediti najviši iznos, možda će on biti manji ali
viši ne može biti).
b) Načelo oficijelnosti- prema ovom načelu založni povjerilac može namiriti svoje
potraživanje iz založene stvari jedino sudskim putem. Da bi mogao realizirati svoje
potraživanje iz vrijednosti založene stvari, založni povjerilac treba da se obrati sudu i da
zatraži javnu prodaju. Kruto primjenjivanje načela oficijelnosti dovodi do usporenja pravnog
prometa pa je zakonodavac predvidio određene izuzetke: ako se radi o ZP na pokretnim
stvarima i pravima i ako dužnik da izričito pisano odobrenje da se prodaja može vršiti mimo
suda onda povjerilac može sam da izvrši tu prodaju.
c) Načelo specijalnosti-. znači da tačno određena stvar garantuje za tačno određeno
potraživanje;
d) Načelo nedjeljivosti- založno pravo po svojoj prirodi nedjeljivo. Ovo načelo uspostavlja se
u sljedećem: cijela založna stvar osigurava potraživanje sve dok ne bude u potpunosti
namireno. Otuda je založno pravo nedjeljivo.
su u Zakonu o stvarnim pravima navedena dva izuzetka: prvi izuzetak kaže ovako, ako
založni dužnik otuđi dio nekretnine koji je manji od 1/5 potraživanja a i dalje ima garanciju
koja je dovoljna za obezbjeđenje potraživanja, onda je takvo prometovanje validno; drugi
izuzetak je ako se sa više stvari garantuje namirenje potraživanja i ako se smanji potraživanje
onda založni dužnik može tražiti da sud ograniči ZP na neke od predmeta koji su bili u
početku kao obezbjeđenje potraživanja povjerioca ali ostaje toliko predmeta koliko je
dovoljno za namirenje povjerioca.

Podjela založnog prava:


Prema vrsti založenog predmeta: ZP na pokretnim stvarima i ZP na nepokretnim stvarima
(hipoteka), s tim što postoji i ZP na pravima (ZP na pravima je specifična vrsta ZP u pogledu
kojeg postoje mnoga pravila koja se primjenjuju u pogledu ZP na pokretnim stvarima);
- prema načinu nastanka:
1.dobrovoljno ZP (može da nastane putem ugovora i putem testamenta, dobrovoljno ZP na
pokretnim stvarima se stiče predajom, i tu je pravni osnov (iustus titulus) ugovor a modus
aquirendi jeste predaja, kod ZP na nekretninama jeste iustus titulus ugovor koji je notarski
obrađen, a modus aquirendi jeste upis u ZK), može biti . 2.) prinudno (osniva se u na osnovu
odluke suda donesene u postupku prinudnog osiguranja potraživanja);
3.) ugovoreno založno pravio na jednoj strani i 4.) sudsko i zakonsko založno pravo na
drugoj strani. Ugovorno založno pravo je osnovni i najčešći oblik založnog prava – da dužnik
neku svoju stvar preda povjeriocu ili da pristane da se njegova nepokretnost optereti
hipotekom. Sudsko založno pravo- na pokretnim stvarima stiče se popisom stvari u izvršnom
postupku. Za razliku od ugovornog sudsko založno pravo se ne pribavlja predajom . Sud radi
prinudno izvršenje na temelju sudske odluke i ovdje nema pristanka dužnika na predaju
stvari. Sudsko založno pravo na nepokretnim stvarima-stiče se kao i ugovorna hipoteka
upisom u zemljišne knjige ili druge javne knjige.Zakonsko založno pravo- zasniva se u
trenutku kada nastanu činjenice predviđene zakonom. Znači ugovorno založno pravo može
nastati samo ako se dužnik suglasi da stvar preda u zalogu povjeriocu ili u njegovu korist
optereti svoju nepokretnost,tu uknjižba ne može imati konstitutivni karakter.
Založno pravo na pokretnim stvarima - naziva se ručna zaloga ili jednostavno zaloga.
Zalogodavac predaje pokretnu stvar u ruke založnom povjeriocu za osiguranje potraživanja a
ovaj se može naplatiti iz vrijednosti založene stvari ako dužnik ne ispuni obavezu u trenutku
dospjelosti. Založno pravo na pokretnoj stvari najčešće se zasniva ugovorom, mada može
nastati i na osnovu sudske odluke i po samom zakonu.
- vuče genezu iz rimskog prava, tzv. pignus ili ručna zaloga;
- pignus nastaje tako što se zaključi ugovor o zalogu i izruči se založena stvar založnom
povjeriocu;
- dužnik je na taj način u nepovoljnom položaju pošto mora izručiti stvar povjeriocu, sa druge
strane je povjerilac u nepovoljnom položaju jer on mora da čuva to stvar (momentom predaje
povjeriocu na njega prelazi rizik propasti i svi ostali rizici koji mogu toj stvari da se dese);
zbog toga se ZP na pokretnim stvarima u praksi sve manje upotrebljava;
- predmet ZP može biti ona pokretna stvar koja se može unovčiti, ne može stvar koja nije u
prometu (res extra commercium ne može) pošto se ne može unovčiti; pored cijele stvari je
nesumnjivo da se može unovčiti i suvlasnički dio;
- prava založnog povjerioca kod ručne zaloge: prve tri su iste za ručnu zalogu i za hipoteku!
 pravo namirenja: to je esencija ZP, ZP postoji zbog namirenja, nema ZP ako nema
namirenja (naravno ako dužnik izvrši svoju obavezu ne dođe do namirenja); ZP je tu
da bi garantovalo namirenje; založni povjerilac ima pravo da se namiri po isteku roka
dospjelosti, ako dužnik ne ispuni svoju obavezu;
 pravo prvenstva: tu se određuje koji založni povjerilac ima pravo da se namiri, kojim
redosljedom; generalno pravilo kod ZP jeste da svaki založni povjerilac (ručna zaloga
ili hipoteka) ima pravo prvenstva u odnosu na svakog običnog odnosno hirografenog
povjerioca (obični povjerilac je zaključio prije pravni posao, trebao bi po nekoj logici
da ima prednost međutim založni obezbjeđeni povjerilac bez obzira kad je zaključen
ugovor o zalogu on uvijek ima prednost nad običnim povjeriocem); druga dimenzija
prava prvenstva je dimenzija koja se ogleda u odnosu založnih povjerilaca (kad je više
ZP na istoj stvari) gdje važi rimsko načelo prior tempore potior iure - raniji u
vremenu jači u pravu;
 pravo sledovanja: znači da založni povjerilac ima pravo da se namiri bez obzira u
čijim rukama se nalazi založena stvar (iako se npr. nakon toga proda);
 specifična prava založnog povjerioca kod ručne zaloge:
o pravo na posjed založene stvari (ručna zaloga nastaje predajom u posjed);
o pravo upotrebe i ubiranja plodova: to pravilo je dispozitivnog karaktera; stranke
se mogu dogovoriti da založni povjerilac ima pravo upotrebe i ubiranja plodova ali
u tom slučaju se koristi koje založni povjerilac ima od toga odbijaju od troškova,
kamata i glavnice;
o pravo na dopunu zaloge: ako založeni predmet ima neki materijalni ili pravni
nedostatak koji može dovesti do otežanja realizacije ZP onda založni povjerilac
ima pravo da traži da se dopuni zaloga
Podzaloga je kad založni povjerilac založi svoje potraživanje koje ima založi radi
obezbjeđenja nekog potraživanja koje on ima prema nekom trećem licu (postoji i institut
nadhipoteke). Založni dužnik se o tome obavještava i poslije tog obavještenja založni dužnik
mora da isplati podzaložnom povjeriocu ono što je dužan svom založnom povjeriocu.
Prestanak založnog prava na pokretnim stvarima:
- propašču stvari,
- odricanjem založnog povjerioca,
- konfuzijom: kad se potraživanje i dug spoje u jednoj osobi,
- konsolidacijom: kada povjerilac postane vlasnik založnog predmeta,
- ispunjenjem uslova,
- protekom roka
ZP na pokretnim stvarima - TZV. registarsko založno pravo:
- u Zakonu o stvarnim pravima je taj institut samo predviđen; u BiH je 2004. godine več
donesen Zakon o registarskom založnom pravu;
- ovaj registar vodi Ministarstvo pravde BiH;
- to je ZP na pokretnim stvarima i pravima,
- pošto ima pignus sve manju primjenu u praksi pošto ne odgovara ni dužniku ni povjeriocu
onda je došlo do toga da se pokretna stvar ne predaje založnom povjeriocu nego stvar dužnik
zadržava u svom posjedu ali ih upiše u određeni registar i to je garancija založnog povjerioca;
to je tzv. bezdržavinska zaloga na pokretnim stvarima;
- danas je u svijetu največi razvoj u ZP u pogledu bezdržavinske zaloge na pokretnim
stvarima;
- pošto se stvar registruje u Ministarstvu pravde BiH svako treće lice zna ako bi npr. htjelo
kupiti to stvar da je založena (publicitet).
Založno pravo na pravima:
- Koja prava se mogu založiti? Samo ona koja se mogu odvojiti od lica i koja su u pravnom
prometu.
- dobrovoljno ZP na hartijama od vrijednosti koje glase na donosioca, povjerilac stiče
jednako kao i na pokretnim stvarima, na hartijama po naredbi založnim indosamentom, na
hartijama koje glase na ime, kao i na potraživanjma putem ustupanja radi osiguranja i
obavještenjem dužnika o tom ustupanju;
- dobrovoljno ZP na ostalim pravima stiče se na način koji je predviđen za prenos tih prava,
ako posebnim zakonom nije drugačije određeno;

Zložno pravo na nekretninama (HIPOTEKA):


Pojam- Hipoteka je založno pravo na nepokretnim stvarima koje se stiču upisom
povjeriočevog prava u javne knjige, a opterećena nepokretnost ostaje i dalje u državini
dužnika. Zalaganje nepokretnosti razlikuje se od pokretnih stvari(ručne zaloge) po tome što
dužnik ne predaje stvar u državinu povjeriocu. Hipotekarna nepokretnost ostaje i dalje u
držanini ili posjedu dužnika. Hipoteka je redovan način zalaganja nepokretnost, a i pokretne
stvari se mogu hipotekirati. to je ZP gdje za obezbjeđenje potraživanja garantuje određena
nekretnina;
- predmet hipoteke može biti svaka nekretnina koja je u prometu; sa nekretninom su založeni i
njeni pripadci; može da bude i suvlasnički dio a može da bude i nekretnina u zajedničkoj
svojini pod uslovom da svi zajedničari tu nekretninu založe
Pribavljanje hipoteke- Hipoteka se stiče upisom u zemljišnu knjigu na osnovu ugovora koji
zaključuju hipotekarni povjerilac i dužnik. Ugovor predstavlja pravni osnov za nastanak
hipoteke a uz to je potreban i upis. Hipoteka se upisuje u teretni list zemljišne knjige. Za upis
hipoteke u zemljišne knjige potrebna je zemljišno-knjižna isprava. To je najčeće ugovor o
zajmu ali može biti i neki drugi ugovor.
Predmet Hipoteke –Hipoteka se odnosi na nepokretne stvari, ona obuhvata nepokretnost u
cjelini sa svim njenim sastavnim dijelovima. Predmet hipoteke može biti stan koji se nalazi u
svojini pojedinca ili poslovna poslovna prostorija. Hipoteka može postojati i na suvlasničkom
dijelu nepokretnosti.
Zajednička (simulativna)hipoteka-se ustanovljava u slučaju kada je vrijednost jednog
zemljišno-knjižnog dijela manja od iznosa potraživanja. Zajednička hipoteka se upisuje u
zemljišne knjige tako što se jedan zemljišno- knjižni uložak označava kao glavni a ostali
zemljišno-knjižni uložci označavaju se kao sporedni. znači da više nekretnina garantuje za
namirenje potraživanja. Te nekretnine ne moraju da pripadaju jednom licu. Založni povjerilac
ima pravo da odlučuje iz kojih nekretnina će da se namiri.
Hipoteka i potraživanje-kao i svaki založni povjerilac hipotekarni povjerilac ima dvije vrste:
1. pravo potraživanja prema dužniku. 2. založno pravo na hipotekarnoj nepokretnosti.
Hipotekarni povjerilac ima najprije pravo da zahtjeva namirenje iz vrijednosti hipotekovne
nepokretnosti, ako hipotekarni dužnik ne ispuni svoju obvezu o dospjelosti. Hipotekarni
povjerilac ima pravo prvenstva prilikom naplate potraživanja iz vrijednosti hipotekovne
nepokretnosti. On ima pravo da se naplati prije običnih povjerilaca bez obzira da li je njihovo
potraživanje nastalo prije ili poslije prava potraživanja hipotekarnog povjerioca.
Prijenos hipoteke-Hipotekarni povjerilac može prenijeti svoje pravo potraživanja prema
dužniku na treće lice. Zajedno sa potraživanjem na treće lice prelazi i hipoteka kao sporedno
pravo. Sopstvenik može prodati hipotekarnu nepokretnost i prenijeti pravo svojine na treće
lice. U tom slučaju on ostaje dužnik hipotekarnog povjerioca., a hipoteka opterećuje
nepokretnost koja se nalazi u svojini kupca.
Prestanak hipoteke:
- kad prestane potraživanje prestane i hipoteka ali je potrebno i brisanje iz javnih knjiga;
- propašću založene nekretnine;
- odreknućem založnog povjerioca;
- konfuzijom: kad se potraživanje i dug spoje u jednoj osobi;
- konsolidacija: ako hipotekarni povjerilac postane vlasnik založene nekretnine;
- ispunjenjem uslova;
- protekom roka;
- prodajom nekretnina za plaćanje duga hipotekarnog dužnika;
- amortizacija.
Prava založnog povjerioca kod hipoteke
 pravo namirenja: to je esencija ZP, ZP postoji zbog namirenja, nema ZP ako nema
namirenja (naravno ako dužnik izvrši svoju obavezu ne dođe do namirenja); ZP je tu
da bi garantovalo namirenje; založni povjerilac ima pravo da se namiri po isteku roka
dospjelosti, ako dužnik ne ispuni svoju obavezu;
 pravo prvenstva: tu se određuje koji založni povjerilac ima pravo da se namiri, kojim
redosljedom; generalno pravilo kod ZP jeste da svaki založni povjerilac (ručna zaloga
ili hipoteka) ima pravo prvenstva u odnosu na svakog običnog odnosno hirografenog
povjerioca (obični povjerilac je zaključio prije pravni posao, trebao bi po nekoj logici
da ima prednost međutim založni obezbjeđeni povjerilac bez obzira kad je zaključen
ugovor o zalogu on uvijek ima prednost nad običnim povjeriocem); druga dimenzija
prava prvenstva je dimenzija koja se ogleda u odnosu založnih povjerilaca (kad je više
ZP na istoj stvari) gdje važi rimsko načelo prior tempore potior iure - raniji u vremenu
jači u pravu;
 pravo sledovanja: znači da založni povjerilac ima pravo da se namiri bez obzira u
čijim rukama se nalazi založena stvar (iako se npr. nakon toga proda);
 specifična prava založnog povjerioca kod hipoteke:
o pravo na prodaju zaloga prije vremena dospjelosti (znači ako se dužnik ponaša
tako da smanjuje vrijednost založene nekretnine, založni povjerilac ima pravo
zatražiti da sud opozori dužnika da se tako više ne ponaša, ako se dužnik i pored
upozorenja nastavi tako da ponaša onda hipotekarni povjerilac ima pravo da traži
namirenje i prije vremena dospjelosti; kod ovoga dužnik doprinosi da dođe do
prijevremenog namirenja pošto je stalno uništavao i na taj način smanjivao
vrednost založene nekretnine);
o nema pravo na upotrebu založene nekretnine: založena nekretnina uvijek ostaje u
posjedu založnog dužnika; hipotekarni povjerilac se obezbjeđuje sa upisom u javne
knjige; način nastanka kod dobrovoljne hipoteke i kod sudske hipoteke jeste
uknjižba u javne knjige (modus aquirendi);

Kod hipoteke je došlo do najviše novina koja predviđa zakon:


- raspolaganje neizbrisanom hipotekom: ovdje je došlo do odstupanja od načela akscesornosti;
hipoteka nastaje uknjižbom u javne knjige što znači da i prestaje brisanjem iz javnih knjiga;
kada prestane potraživanje za koje garantuje određena nekretnina dužnik ima pravo da
hipoteku koja je garantovala za prošlo potraživanje, prenese na neko drugo potraživanje
nekog drugog povjerioca; primjer: imaš više hipotekarnih povjerilaca i to prvog, drugog,
trećeg itd. reda, hipotekarni povjerilac prvog reda se namiri tako što mu dužnik plati
potraživanje, njegova hipoteka prestaje pošto nema potraživanja - to ne znači da hipoteka
drugog ranga postaje hipoteka prvog ranga nego dužnik prenosi tu svoju hipoteku na novo
potraživanje ali to novo potraživanje ne smije da bude veće od ovog dosadašnjeg
potraživanja;
- zabilježba zadržavanja prvenstvenog reda: u slučaju brisanja hipoteke vlasnik hipoteke
odnosno založene nekretnine može zabilježiti prvenstveni red na neko novo potraživanje
kojem će on garantovati u roku od 3 godine s tim što hipoteka umjesto koje će stupiti nova
hipoteka će da prestati ako se stara ne izbriše u roku od godine dana;
- amortizacija hipoteke: ZP na nepokretnostima prestaje ukidanjem na osnovu odluke
zemljišnoknjižnog suda i brisanjem iz zemljišne knjige
 ako je proteklo najmanje 30 godina od uknjiženja hipotekarnog potraživanja, a u
slučaju kad ima daljih upisa koji se odnose na nju - od posljednjeg od tih upisa,
 ako nije moguće pronaći one koji su prema upisima ovlašćeni, ni njihove pravne
sljednike,
 ako kroz ovo vrijeme nisu zahtijevani niti primljeni glavnica ni kamate, niti se pravo
na koji drugi način ostvarilo.
Sud će u gornjim slučajevima objaviti oglas da se prijave svi koji smatraju da imaju prava na
hipotekarnom potraživanju ili u vezi sa njim, te odrediti rok od godinu dana za prijavu, uz
navođenje posljednjeg kalendarskog dana za podnošenje prijave. Oglas se objavljuje u
Službenom glasniku RS i na oglasnoj tabli suda, a po potrebi i na drugi odgovarajući način.
Ako u tom roku nema prijava sud će dopustiti amortizaciju hipotekarnog potraživanja i
odrediti brisanje hipoteke i drugih upisa koji se na nju odnose. A ako bude u određenom roku
podnesena prijava onda će sud obavijestiti onoga koji zahtijeva amortizaciju, i uputiti ga na
parnicu o postojanju hipotekarnog potraživanja, i obustaviti postupak amortizacije.
Na kraju zakona u posebnim odredbama postoje odredbe o brisanju hipoteke koje su nastale
prije prelaska nekretnine u društveno vlasništvo: ako se neko lice u roku od godinu dana javi
onda će se voditi parnica u sudu.
Zaštita hipoteke:
Založni povjerilac ima pravo da zahtijeva od vlasnika zaloga da prizna i trpi njegovo založno
pravo, te da trpi izvršavanje ovlašćenikovog prava na založenoj stvari, da propušta činiti na
zalogu ono što je zbog ovlašćenikovog prava dužan da propušta i da od njega i trećih lica
zahtijeva predaju stvari, odnosno prestanak uznemiravanja. Ovo pravo ne zastarjeva.
Založno se pravo može štititi sa 2 tužbe:
1. VINDICATIO PIGNORIS ili založna tužba (slično kao actio rei vindicatio) - njome se
služi založni povjerilac koji ima založno pravo na pokretnini i njome on traži predaju zaloga
od trećeg lica ili prestanak uznemiravanja
2. HIPOTEKARNA TUŽBA – je tužba protiv založnog dužnika kao vlasnika zaloga kojom se
traži od njega da trpi namirenje tražbine iz zaloga
U svim tužbama tužitelj je dužan dokazati postojanje svog založnog prava i tuženikov čin
onemogućavanja ili uznemiravanja. Obe su nezastarive
Zakon poznaje i tužbu pretpostavljenog založnog povjerioca kojom štiti svoje pretpostavljeno
založno pravo (onaj koji ne može dokazati svoje založno pravo).

10.PRAVO GRAĐENJA

Pravo građenja jeste ograničeno stvarno pravo, novi institut, jedino novo stvarno pravo - do
sada nije postojalo u domačem zakonodavstvu.
Pravo građenja je ograničeno stvarno pravo na osnovu koga korisnik prava građenja ima
pravo da na površini zemljišta ili ispod površine zemljišta napravi zgradu, a vlasnik zemljišta
je dužan to da trpi. Ovdje postoji zemljište koje je u vlasništvu drugog lica. Na tom zemljištu
se konstituiše pravo građenja. Zakon izuzetno dopušta pravo građenja na svom zemljištu.
Nosilac prava građenja je lice u čiju je korist to pravo osnovano ili je na njega preneseno.
Vlasnik zemljišta može biti nosilac prava građenja na svome zemljištu.
Pravo građenja je otuđivo i nasljedivo, a prenosivo je samo zajedno sa zemljištem.
Onaj tko konstituiše pravo građenja i na osnovu prava građenja on napravi nekretninu na tom
zemljištu s tim što plaća vlasniku zemljišta ne cijenu zemljišta nego mjesečnu zakupninu.
Zgrada i pravo građenja čine pravni odnos. Zemljište je povezano pravom građenja ali ono
pripada drugom licu. Pravo građenja može se ograničiti pravnim poslom na svaki način koji
nije suprotan zakonu, ili njegovoj prirodi, ili pravima trećih lica.
Pravo građenja može nastati:
- na osnovu pravnog posla: nastaje uknjižbom u javne knjige, pravo građenja stiče se
dvostrukim upisom u zemljišnu knjigu, i to njegovim upisom kao teret na zemljištu koje
opterećuje, i njegovim upisom zemljišnoknjižnog tijela u za to novoosnovanom
zemljišnoknjižnom ulošku.
- na osnovu odluke suda: u postupku diobe i ostavinskom postupku; i to pravo se upisuje u
zemljišnu knjigu ali upis ima samo deklaratorni karakter.
Pravo građenja kao pravo na nečijem zemljištu uživa zaštitu odgovarajućom primjenom
pravila o stvarnim službenostima, a kao nepokretnost u pravnom pogledu odgovarajućom
primjenom pravila o zaštiti prava svojine.
Prestanak prava građenja:
- popašću zemljišta;
- sporazumom;
- odreknućem korisnika prava građenja;
- najčešće prestane istekom ugovorenog vremena (obično se ugovara na period od 99 godina);
- ispunjenjem uslova, roka,
- ukidanjem prava građenja, uslovi: ako titular prava građenja u roku od 10 godina na pravo
građenja ne napravi zgradu onda vlasnik zemljišta ima pravo da se ukine pravo građenja; ako
titular prava građenja napravi zgradu ali se ta zgrada sruši onda titular prava građenja mora u
roku od 6 godina da napravi zgradu - taj rok počinje da teče od prvog dana naredne godine
nakon godine kad je zgrada srušena, ali rok ne teče dok postoje okolnosti pod kojima zastaje
rok održaja.
Posljedice prestanka građenja: - S prestankom prava građenja postaje pripadnost zemljišta
ono što je pravom građenja bilo od zemljišta pravno odvojeno. Na odnos vlasnika
zemljišta i lica kome je prestalo pravo građenja, primjenjuju se pravila po kojima se
prosuđuju odnosi nakon prestanka prava plodouživanja, ako nije zakonom drugačije
određeno. Vlasnik je dužan licu kome je prestalo pravo građenja dati onoliku naknadu za
zgradu koliko je njegova nepokretnost u prometu vrjednija s tom zgradom, a ne bez nje
Pravo nadogradnje Pravo nadogradnje je pravo izgradnje jednog ili više posebnih dijelova
nepokretnosti na postojećoj zgradi.Na pravo nadogradnje primjenjuju se propisi o pravu
građenja, ako ovim zakonom nije drugačije određeno i ako se ne protivi njegovoj
prirodi.Pravo nadogradnje se ne može otuđiti ni opteretiti bez saglasnosti vlasnika zgrade i
nosioca drugih stvarnih prava na nepokretnosti.Nadogradnjom se stiče pravo svojine na
nadograđenom dijelu i pravo susvojine na cijeloj nepokretnosti, a pravo nadogradnje
prestaje.Založno pravo na pravu nadogradnje prelazi na nadograđeni dio nepokretnosti i na
pravo susvojine na nepokretn
Tuđa prava Tuđa stvarna prava koja su bila teret prava građenja prestaju s prestankom toga
prava, ako zakonom nije drugačije određeno. Založno pravo koje je teretilo pravo građenja
nakon prestanka toga prava tereti naknadu koju je vlasnik dužan licu čije je pravo građenja
prestalo. Službenosti, stvarni tereti i založna prava u korist i na teret prava građenja sa
zgradom, ostaju kao službenosti i stvarni tereti u korist, odnosno na teret zemljišta sa
zgradom, a s dotadašnjim prvenstvenim redom.

11.REALNI TERETI

Pojam: Realni teret daje svom korisniku ograničeno stvarno pravo na nepokretnosti koju
opterećuje ovlašćujući ga da mu se na teret njene vrijednosti periodično daju stvari ili čine
radnje koje su sadržaj tog realnog tereta.
- RT je teret nekretnine koje neko treće lice ima na teret vrijednosti nekretnine.
- izvršava ga vlasnik nekretnine; Realni teret obavezuje vlasnika opterećene nepokretnosti da
korisniku tereta ispunjava sadržaj tereta, za što odgovara vrijednošću te nepokretnosti.
Osnovna obaveza iz realnog tereta ne zastarijeva.
Sadržaj realnog tereta može biti moguća, dopuštena i određena, ili odrediva radnja
periodičnog davanja stvari ili novca, ili drugih radnji koje imaju novčanu vrijednost. Radnja
koja čini sadržaj RT ne mora biti u vezi sa ekonomskom namjerom opterećene nepokretnosti,
niti služiti ostvarivanju ekonomske namjene korisnikove neporektnosti. Sadržaj RT je
periodično davanje, tj. radnja koja traje kontinuirano. Promjena sadržaja realnog tereta
dopuštena je samo u sporazumu sa vlasnikom opterećene nepokretnosti.
Radnja jednokratnog davanja ili činjenja koje ima novčanu vrijednost može biti sporedni
sadržaj RT. Realnim teretom može biti opterećena jedna ili više nepokretnost koje mogu
biti predmet založnog prava. S opterećenom nepokretnošću opterećeni su i svi njeni
pripaci.
Nastanak realnog tereta:
- na osnovu pravnog posla: pravni posao mora da bude u obliku notarski ovjerene listine, RT
se onda uknjižuje u teretni list nekretnine i to je modus aquirendi; ako nisu ispunjene sve
pretpostavke određene zakonom za upis u ZK, RT stiče se predbilježbom, pod uslovom da se
predbilježba naknadno opravda.
- odlukom suda ili drugog nadležnog organa: nastaje danom pravosnažnošću odluke sude u
postupku diobe, ostavinskom postupku, i u drugim slučajevima određenim zakonom. Na
osnivanje RT shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona o osnivanju službenosti. Lice koje
RT stekne na osnovu pravosnažne odluke suda ovlašćeno je da traži upis tog prava u ZK.
RT se ne može odvojiti od nekretnine, može da postoji u korist lica ili u korist vlasnika
određene nekretnine. RT je neprenosiv ako je konstituisan u korist lica.
Realni teret je osnovan kada su ispunjeni svi zakonom propisani uslovi.

Vrste realnih tereta


Nepokretnost može biti opterećena realnim teretom, u korist svakog vlasnika određene
nepokretnosti (povlasna nepokretnost) daje vlasniku te nepokretnosti ograničeno stvarno
pravo na opterećenoj nepokretnosti koje ga ovlašćuje da mu se periodično daju stvari ili
izvršavaju radnje koje su sadržaj tog stvarnog tereta.Realni teret koji je osnovan u korist neke
nepokretnosti kao povlasne ne može se razdvojiti od svojine te nepokretnosti te je prenosiv
samo zajedno s tom nepokretnošću.Mogu se prenijeti na drugo lice, ako zakonom nije
drugačije određeno.
Realni teret u korist lica daje ovlašćeniku ograničeno stvarno pravo na opterećenoj
nepokretnosti koje ovlašćuje da mu se periodično daju stvari ili izvršavaju radnje koje su
sadržaj tog realnog tereta, ne može se prenositi sa ovlašćenika na drugo lice, ako zakonom
nije drugačije određeno.
Zaštita realnnog tereta?
- Prvi način je da korisnik RT tuži vlasnika nekretnine na čiji teret postoji RT radi utvr đivanja
postojanja RT.
- Drugi način je ako neko treće lice ometa ili sprečava izvršavanje sadržaja RT onda korisnik
RT ima pravo tužbom da zahtijeva da to ometanje ili sprečavanje prestane.
Prestanak realnog tereta:
Realni teret prestaje njegovim brisanjem u zemljišnoj knjizi.
Ako izgubi realnu svrhu
Brisanje realnog tereta može se zahtijevati zbog:
-propasti opterećene ili povlasne nepokretnosti,
- stavljanje izvan prometa opterećene i povlasne nepokretnosti,
-odricanja korisnika tereta,
- isteka vremena na koje je bio osnovan ili ispunjavanjem raskidnog uslova pod kojim
jebio osnovan,
- donošenja odluke suda o amortizaciji tereta,
- smrti lica u čiju je korist bio osnovan, ako stvarni teret nije izričito osnovan i za njegove
nasljednike.
-Ako izgubi realnu svrhu

12. ZEMLJIŠNI REGISTRI

Pojam- Zemljišni registri su javne knjige u koje se upisuju nepokretne stvari i prava koja se
odnose na nepokretnosti. Vođenje podataka o nepokretnostima ima za cilj da licima koja se za
to interesiraju omogući saznanje o tačnom položaju, prostiranju i granicama nepokretnosti,
vrsti i kvalitetu zemljišta, zgradama, kao i o pravima koja se na zemljištu nalaze.
Zemljišne knjige
Zemljišne knjige su javni registri koje vode sudovi i u koje se upisuju nepokretne stvari i
stvarna prava na nepokretnostima kao i neka obligaciona prava na ovim stvarima. U zemljišnu
knjigu upisuju se dvije vrste nepokretnosti to su: zemljišta i zgrade. Zemljišne knjige su javne
knjige, zato što ih vode sudovi kao javne vlasti, a podaci koji se vode u njima dostupni su
svima.
U zemljišne knjige upisuju se nepokretne stvari.
Sistemi ZK:
- Torensov ili australijski: postoji u Australiji gdje određeni korisnik sam obavlja određene
stvari, uz pomoć geodetskog vještaka podnosi prijavu za uknjižbu nekretnina i na taj način se
vrši evidencija;
- francuski: je sistem koji je zasnovan na principu personalnih folija, dok je kod nas po
principu realnih folija; interesantan je pošto se u francuskoj pravo na nekretninama na osnovu
pravnog posla ne stiče uknjižbom kao kod nas nego se stiče ugovorom;
- austrijsko njemački: to je naš sistem; zasnovan je na katasteru;

Katastar zemljišta – Zemljišne knjige imaju za osnovu katastar zemljišta. Katastar –je
evidencija o zemljištu koja sadrži podatke o položaju, obliku, i površini zemljišnih parcela o
načinu korištenja (kulturi) i plodnosti i o katastarskom prihodu i korisniku. Katastar je javna
knjiga. Svako može dobiti uvid u podatke katastra u službenim prostorijama nadležnog
geodetskog zavoda. Osnovna jedinica u sistemu katastra je katastarska parcela. To je dio
zemljišta koje se koristi na isti način i pripada istom sopstveniku. U katastru su sve
katastarske parcele označene brojevima počev od jedan na dalje. Više parcela čini katastarsku
općinu, ona obuhvata područje jednog naseljenog mjesta.

Sastav zemljišnih knjiga


Zemljišna knjiga se sastoji od : a) glavne knjige, b) zbirke isprava A u širem smislu spadaju
još i c) zbirka katastarskih planova, d) registri, e) pomoćna evidencija(dnevnik).
A). Glavna knjiga- U glavnu knjigu se upisuju zemljišta i zgrade i prava na nepokretnostima.
Sva zemljišno-knjižna prava se stiču i prestaju upisom u glavnu knjigu. Glavna knjiga se
sastoji od zemljišno-knjižnih uložaka. Svaki od njih ima svoj redni broj. --Zemljišno-knjižni
uložak- je sastavni dio glavne zemljišne knjige. Glavna knjiga je skup zemljišni-knjižnih
uložaka povezanih i prošiveni jemstvenikom u jednu cjelinu. U zemljišno-knjižni uložak
upisuje se jedno zemljište ili zgrada. Zemljišni knjižni uložak ima tri lista to su:
 popisnog: upisuju se parcele sa svim relevantnim podacima; je najvažniji dio ZK
uloška;
 vlasničkog: tko je vlasnik; evidentira se pravni osnov na osnovu čega je došlo do
određenog stvarnog prava;
 teretnog: evidentiraju se tereti; npr. službenosti, realni tereti, hipoteka
B) Zbirka isprava- je skup isprava na osnovu kojih se vrše upisi u glavnu knjigu.Za svaki
upis potrebno je sudu podnijeti određene isprave. Zbirka isprava može samo objašnjavati
nedovoljno jasne upise.
C) Katastarski planovi- je dio zemljišne knjige. Sve promjene u pogledu zemljišno-knjižnog
dijela podaci o objektima na zemljištu i predstavljanja u planovima sprovode se i u katastru i
u zemljišnoj knjizi.
D) Registri-su pomoćne knjige koje omogućavaju lakše i brže snalaženje u glavnoj knjizi.
Postoje registri: stvarni registar, i imenik. Stvarni registar – predstavlja popis katastarskih
parcela u jednoj katastarskoj općini. Parcele su navedene onim redom kojim su označene u
katastarskom planu . Kada se zna broj katastarske parcele lako se može pronaći broj
zemljišno-knjižnog uloška u kome su upisani svi potrebni podaci.
Imenik- predstavlja abacedni spisak vlasnika zemljišno-knjižni prava . Uz ime lica navedeni
su brojevi zemljišno-knjižnih uložaka u kojima su upisana njegova prava i to posebno za
vlasnički list, a posebno za teretni list.
ZEMLJIŠNO KNJIŽNO PRAVO-Zemljišno knjižno pravo jeste pravo koje se bavi
evidencijom i sticanjem stvarnih prava na nekretninama. ZK pravo proučava zemljišne knjige
koje su javni registri u pogledu nekretnina.
Pod načelima zemljišno-knjižnog prava podrazumijeva se najbolja pravila koja važe u ovij
oblasti. To su sljedeća načela; načelo upisa, načelo javnosti, načelo pouzdanja u zemljišne
knjige, načelo prvenstvenog reda i načelo legaliteta.
1. Načelo upisa- modus aquirendi (upis u javne knjige) označava da se stvarna prava na
nepokretnostima mogu steći samo upisom u zemljišne knjige. Stvarna prava na
nepokretnostima se stiču i prestaju upisom u zemljišne knjige.
2.Načelo javnosti- Zemljišne knjige su javne knjige što znači da je njihova sadržina dostupna
svima. Svatko može zatražiti da pogleda bilo koji zemljišno-knjižni uložak i zahtijevati da mu
se izda pismeni izvod iz zemljišnih knjiga. druga strana načela javnosti je što ih vode javni
organi - osnovni sudovi;
3. Načelo povjerenja u zemljišne knjige - upućuje na to da je sadržina zemljišnih knjiga
vjerodostojna, a to znači istinita i potpuna. O povjerenju u zemljišne knjige govori se o
pozitivnom i negativnom povjerenju ili pouzdanju. Pozitivno- ako se može pouzdati da je sve
što je upisano u knjige zaista postoji, znači ako su zemljišne knjige uredno vođene.
Negativno- ako knjiga nije vođena u redu i ako se nešto izbrisalo pa nepostoji u zemljišnoj
knjizi.
4.Načelo legaliteta-označava da se zemljišno knjižni sud ispituje po službenoj dužnosti da li
su ispunjeni zakonom predviđeni uvjeti za upis. Ako prijedlog za upis koji je podnijela
stranka ne ispunjava potrebne uvjete sud će odbiti molbu za upis.
5.Načelo prioriteta ili prvenstva- uređuje pravno dejstvo jednog upisa u odnosu na drugi
upis prema vremenskom redoslijedu. Raniji upis uživa prioritet u odnosu na kasnija, a ovaj u
odnosu na još kasnije upise. prvenstvo u ZK se ne računa od momenta upisa nego od
momenta podnošenja zahtjeva za upis; zbog toga u svakom podnesku stoji dan, sat i minut
kad je bio primljen zahtijev.

Vrste upisa u zemljišne knjige:


- uknjižba: znači konačan, definitivan način sticanja ili gubljenja određenih stvarnih prava na
nekretnini; postoji uknjižba sticanja - intabulacija i uknjižba brisanja - ekstabulacija;
uknjižba je u našem pravnom sistemu kauzalna što znači da mora da se zasniva na valjanom
pravnom osnovu; da bi uknjižba bila valjana moraju da budu ispunjeni slijedeči uslovi:
 uknjižba mora da se traži protiv onog lica koji je u ZK upisan kao vlasnik;
 uknjižba mora da bude na osnovu pravno valjane isprave;
 za uknjižbu mora da postoji tzv. klauzula intabulandi (to znači definitivan,
bezuslovan pristanak ranijeg vlasnika da se na njegovo mjesto uknjiži novi vlasnik;
ona može da bude navedena u ugovoru ili u anexu ugovora);
- predbilježba: jeste upis pod uslovom naknadnog opravdanja; ako se ne opravda nema
pravni učinak; ako se opravda onda se upis računa od momenta upisa predbilježbe;
- zabilježba: je obavještavanje o određenim pravno relevantnim okolnostima koje mogu da
budu od uticaja za određene nekretnine (npr. zabilježba maloljetnosti, zabrana otuđenja ili
opterećenja, zabrana hipotekarne tužbe...)

You might also like