Sjedni. Ne tu. Preko puta. Moram te vidjeti. Ne, ne prekidaj me. Šuti.

Pusti me da ti kažem ono što sam već trebala reći. Kad trebaš doći, bojim se tvog dolaska. Zbog nedolaska. Jer, ako kasniš samo pet minuta srce mi je u dlanu i moja me ljubav ili možda strah boli. I zato ne smijem kasniti. Već sutra može biti kasno. A nisam ti još rekla kako i koliko te volim. Volim te tijelom, pokretima, pogledom, dodirima, riječima. Volim te smijehom i suzama. Volim te tugom i brigama. Ne. Ne gledaj me zastrašeno. Ljubav, ma kakva bila: neispunjena, sretna, lakomislena i površna prava i zauvijek... Boli. Kad dolazim, pitam se čekas li me. Bojim se da jednog dana više ne otvoriš vrata. Bojim se praznog stubišta bez mirisa, bez zvuka, svjetla. A nisam ti rekla: najviše se bojim vremena koje ne čeka. A ja kasnim. Volim te. I volim sve što si ti. Tvoje oči pitajuće. Tvoj smješak opraštajući. Tvoj korak ohrabrujući. Volim tvoju nesigurnost. I moja je najčešća. Bore na tvom licu i moje su.

.I u tom trajanju ne znam da li sam učinio sve za tebe ljubavi moja.. .

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful