Stranke I Njihovo Zastupanje

STRANKE I NJIHOVO ZASTUPANJE
U UPRAVNOM POSTUPKU
S A D R Ž A J
1.UVOD.......................................................................................................................... 3-4
I- UPRAVNI POSTUPAK…………………………………………………………….......5
II - UČESNICI U PRAVNOM POSTUPKU.................................................................... 6
2.1. Glavni učesnici……………………………………………………………………..7
2.2. Eventualni učesnici……………………………………………………………….. 7
2.3. Slučaji učesnici…………………………………………………………………… 8
2.4. Stranka .................................................................................................................... 8
2.4.1. Pojam i vrste stranaka........................................................................................... 8
III-PRETPOSTAVKE STRANAČKOG DJELOVANJA U POSTUPKU....................... 10

3.1. Opšta i posebna svojstva stranke.......................................................................... .10
3.2. Stranačka sposobnost.............................................................................................10
3.3. Procesna sposobnost.............................................................................................. 11
3.4. Stranačka legitimacija........................................................................................... 12
IV- ZASTUPANJE STRANKE U UPRAVNOM POSTUPKU......................................13

4.1. Zastupnici u upravnom postupku........................................................................13
4.1.1 Zakonski zastupnik...........................................................................................14
4.1.2. Privremeni zastupnik.......................................................................................14
4.1.3 Zajednički predstavnik više stranaka................................................................16
4.1.4. Punomoćnik stranke.........................................................................................16
4.1.5. Stručni pomagači..............................................................................................18
V- KOMUNICIRANJE ORGANA I STRANAKA..........................................................19

5.1. Podnesci u upravnom postupku.......................................................................... 19
5.1.1. Pojam i vrste podnesaka.................................................................................. 19
5.1.2. Sadržaj i forma podneska................................................................................ 19
5.1.3 Predaja i prijem podneska................................................................................ 20
5.1.4 Postuoanje po podnesku sa više zahtjeva…………………………………… 21
5.2. Pozivanje............................................................................................................22
5.2.1. Pozivi i njihova sadržina..................................................................................22
5.3. Zapisnik i zabilješke...........................................................................................23
5.3.1. Zapisnik……………………………………………………………………...23
5.3.2. Zabileška u spisu……………………………………………………………. 24
5.4. Dostavljanje...................................................................................................... 25
5.4.1. Pojam,način, vrijeme i mjesto dostavljanja………………………………… 25
5.4.2.Vrste dostavljanja…………………………………………………………… 25
5.4.3 Posebno dostavljanje…………………………………………………………26
5.4.4.Posebni slučajevi dostavljanja………………………………………………. 27
5.4.5. Dostavnica i greške u dostavljanju…………………………………………..29
VI- RAZGLEDANJE SPISA I SAOPŠTAVANJE U TOKU POSTUPKA……………30

VII- ROKOVI…………………………………………………………………………...31
7.1. Pojam roka…………………………………………………………………….31
1
7.2. Računanje rokova………………………………………………………………31
7.3. Vrste rokova……………………………………………………………………32
VIII- POVRAĆAJ U PREĐAŠNJE STANJE ………………………………………...34
IX- PRVOSTEPENI POSTUPAK…………………………………………………….35

9.1. Pokretanje postupka po službenoj dužnosti i zahtjevu stranke……………….35
9.2. Pokretanje postupka putem javnog saopštenja……………………………….38
9.3. Spajanje stvari u jedan postupak……………………………………………...39
9.4. Dispozitivne stranačke radnje u toku postupka……………………………….40
9.4.1. Izmjena zahtjeva stranke u postupku………………………………………. 40
9.4.2.Odustajanje od zahtjeva……………………………………………………...40
9.4.3. Poravnanje…………………………………………………………………..42
9.5. Postupak do donošenja rješenja………………………………………………43
9.5.1.Skraćeni ispitni postupak……………………………………………………43
9.5.2. Posebni ispitni postupak……………………………………………………44
9.5.3. Prethodno pitanje…………………………………………………………...45
9.5.4. Usmena rasprava……………………………………………………………46
X-POKRETANJE UPRAVNOG SPORA......................................................................48

10.1. M ogućnost pokretanja upravnog spora..........................................................48
10 2. Stranke u upravnom sporu.............................................................................48
10.2.1Tužilac u upravnom sporu............................................................................48
10.2.2. Tužena strana u upravnom sporu................................................................49
10.2.3. Zaineresirano lice u upravnom sporu.........................................................49
10.3. Način pokretanja upravnog spora..................................................................50
ZAKLJUČAK………………………………………………………………………..51
LITERATURA …………………………………………………………………… 52
2
U V O D
Upravni postupak je zbir pravila kojima se utvrđuje način postupanja i procesuiranja

upravnih predmeta (upravne stvari) od strane ovlaštenih organa, organizacija i zajednica.Ovim
se obezbjeđuje materijalna i formalna zakonitost u rješavanju upravne stvari koje su predmet
upravnog postupka.Svrha je, da se omogući primjena materijalnih propisa, što se postiže
adekvatnim vođenjem upravnog postupka u kojem treba da dođe do materijalne istine s jedne,
i da se se pri tome zaštite prava i pravni interesi stranaka sa druge strane.Značaj je u
kodificiranju normi, što ima veliki značaj ne samo za praksu, nego i za upravnu nauku.
Na ovaj način se rješavanje procesnih stvari ne prepušta praksi i samovolji organa uprave ,
što bi moglo negativno uticati na primjenu materijalnih i pravnih propisa.
Upravnu stvar treba posmatrati kao pojedinačnu konkretnu situaciju koju je
neophodno autorativno i neposredno urediti upravnim aktom. Ona se bitno razlikuje od
upravnih radnji. Pod upravnom radnjom podrazumijeva se vođenje raznih evidencija i
izdavanje uvjerenja i drugih isprava.Raznim propisima (zakoni ,uredbe,odluke i drugo)
reguliše se niz ponašanja fizičkih i pravnih lica u društvu. Ovim propisima uređuju se odnosi
između pojedinaca i pravnih lica ili drugih stranaka prema organima uprave,drugim državnim
organima ili organizacijama i zajednicama kad u vršenju javnih ovlaštenja rješavaju u
upravnim stvarima.
Da bi se primjenjivali propisi koji regulišu samu sadržinu raznih odnosa subjekata u
pojedinim oblastima društvenog života (npr.u oblasti unutrašnjih poslova ,odbrane, finansija i
dr.), potreban je odgovarajući postupak. Propisi koji sadrže norme o nadležnosti,radu i obliku
radnji koje organi preduzimaju,formi akata koji se donose i drugim procesnim pitanjima jesu
formalno-pravne ili procesne norme. To su procesni propisi. Propisi u kojima je uređena
sadržina samog pravnog odnosa koji je predmet postupka, definišu se kao materijalno pravni
propisi
Iako se razlikuju dvije vrste pravnih propisa,materijalno-pravni i formalno- pravni,
ipak se oni, i pored različite njihove sadržine u praksi zajedno primjenjuju. Da bi se rješilo o
određenom pravu ili obavezi (npr.o pravu na starosnu penziju,pravu na građenje stambenog
objekta, plaćanje poreza i sl.) , mora se primjeniti materijalnopravni propis koji sadrži uslove
pod kojima se rješava o odrđenom pravu,odnosno obavezi.Sva ta aktivnost organa uprave
drugog državnog organa ili organizacije i zajednice kad u vršenju javnih ovlaštenja rješavaju u
upravnim stvarima, odvija se u upravnom postupku. To znači da propisi u upravnom postupku
služe za oživotvorenje materijalno-pravnih propisa na osnovu provedenog upravnog postupka
kojim se rješenjem utvrđuje da li su ili nisu ispunjeni uslovi o sticanju nekog prava, odnosno
utrvđivanje neke obaveze.
Polazeći od pojedinih oblasti prava, kao i od prirode organa koji primjenjuje procesne
norme, postupci se dijele na: sudske(građanski,parnični,krivični) i upravne.
Upravno procesno pravo, odnosno pravo opše upravnog postupka i pravo
upravno- sudskog postupka na području BiH, kao složene državne zajednice nije
jedinstveno pravo već se upravnoprocesne norme koje čine ta pravila, pojavljuju kao relativno
posebni podsistemi unutar više sistema upravnog prava.
To su sistemi koji pripadaju različitim nivoima regulisanja. U tom pogledu na
nivou BiH, norme pravno procesnog prava čine dio sistema upravnog prava
BiH.Najvećim djelom sadržane su u:
1. Zakonu o opšte upravnom postupku BiH ( «Službeni Glasnik BiH« br. 29/02 ) ,
3
2. Zakonu o upravnim sporovima BiH ( «Službeni Glasnik BiH« br. 19/02 ),
3. Zakonu o upravnom postupku u FBiH ( «Službene novine FBiH« br.2/98, i 48/99),
4.Zakonu o upravnim sporovima FBiH ( «Službene novine BiH« br. 2/98, 8/00),
5.Zakonu o opštem upravnom postupku RS ( « Službeni Glasnik RS» br.13/02),
6.Zakonu o upravnim sporovima RS ( « Službeni Glasnik RS» br. 12/94 ),
7.Zakonu o upravnom postupku Brčko Distrikta BiH(«Službeni Glasnik Brčko Distrikta
» br.8/00 )
Na području Brčko Distrikta primjenjuje se “Zakon o upravnim sporovima BiH “, član 4.
4
I – UPRAVNI POS TUPAK
Upravni postupak predstavlja precizno utvrđena pravna pravila pomoću kojih se

obezbjeđuje i vrši ostavarivanje,odnosno realizacija materijalno-pravnih propisa upravno-
pravne prirode. Upravni postupak predstavlja svojevrstan vid odlučivanja o pravima
,obavezama i pravnim interesima pojedinaca,pravnih lica i drugih subjekata.
Opšti cilj je primjena (izvršavanje ) normi objektivnog prava ,kako bi se u svakom
pojedinačnom slučaju realizovao,odnosno zaštitio odgovarajući javni interes,ali i ostvarila
zaštita individualnih prava i pravnih interesa građana i organizacija,što je ustvari poseban cilj
ovog postupka. Taj poseban cilj sjedinjen je sa navedenim opštim ciljem-zaštita javnog
interesa.
Procesnopravna pravila imaju veliki značaj za praktično djelovnje upravnih i drugih
organa i organizacija. Pomoću njih ti organi i organizacije oživotvoruju materijalno pravo.
Poseban značaj ovog postupka je u obezbjeđivanju sigurnog pravnog puta da se postigne
željeni cilj te povećanju kvaliteta i djelotvornosti upravnog rada.
Prema Zakonu o opšem upravnom postupku postoje dvije vrste upravnog postupka:
1. Opšti upravni postupak
2. Posebni upravni postupak
Opšti upravni postupak obuhvata skup pravila postupanja za rješavanje pojedinih
upravnih stvari koje se mogu primjeniti za postupak i rad državnih organa, upravnih organa i
opštine kad na osnovu zakona obavljaju poslove državne uprave.
Prema Zakonu o opšem upravnom postupku dužni su da postupaju preduzeća i
ustanove i druge organizacije, kad u vršenju javnih ovlaštenja koja su im povjerena zakonom
rješavaju o pravima i obavezama ili pravnim interesima pojedinca,pravnog lica ili druge
stranke,kao i kad obavljaju druge poslove utvrđene ZUP-om.
Naime u ZUP-u RS, u ZUP –u F BiH, I u ZUP-u Brčko Distrikta navedeno je da su po
ZUP-u dužna postupati i preduzeća (društva) ustanove i druga pravna lica kad u obavljanju
javnih ovlašenja koje su im povjerene zakonom ili propisom gradskog ili opštinskog vijeća ( u
Distriktu-Zakonom ili ugovorom) rješavaju o upravnim stvarima,odnosno u predmetima o
1
pravima i obavezama ili pravnim interesima fizičkih ili pravnih lica ili drugih stranaka.
Iako su pravila sadržana u ZUP-u primjenjiva za rješavanje brojnih upravnih stvari u
mnogim oblastima društvenog života, ipak je bilo nužno ostaviti mogućnost da se za pojedine
upravne oblasti propišu izvjesne procesno-upravne norme specifične za tu oblast. Većina
pravila iz ZUP-a mogu se primjeniti u svim upravnim oblastima,pa se stoga propisivanje
pojedinih procesnopravnih normi van ZUP-a može odnositi na pojedina pitanja upravnog
postupka za određenu upravnu oblast.
Posebni upravni postupci obuhvataju procesno pravna pravila (nadležnost,forme
akata,radnje,izvršavanje i slično) koja su obično sadržana u zakonu koji se reguliše rad nekog
organa ili materija u određenoj upravnoj oblasti ( carinska služba,unutrašnji poslovi,doprinosi
i porezi,prostorno uređenje i drugo ). Ovi posebni upravni postupci u pravili nisu potpuni,već
samo uređuju ona pitanja postupka koja je nužno urediti drukčije nego što su uređena u ZUP-
u zbog prirode upravnih stvari u pojedinim oblastima društvenog života. Na sva ostala pitanja
1
Zakon o upravno postupku RS (Sl.Glasnik RS, br.13/02 čl.1 st.1)
Zakon o upravnom postupku F BiH ( Sl.Novine F BiH , br.2/98 )
Zakon o opšem upravnom postupku Brčko Distrikta (Sl. Glasnik BD br.8/00 čl.1 stav 2 )
5
koja se ne uređuju posebnim upravnim postupkom primjenjuju se opšta pravila postupka
sadržana u ZUP-u.
Prema tome pojedina pitanja postupka zbog specifične prirode stvari uodređenim
upravnim oblastima mogu se posebnim zakonom urediti drukčije nego što su uređena ZUP-
2
om,ako je to neophodno.
Za pravilno rješavanje o određenoj upravnoj stvari bitno je primjenjivanje posebnih
pravila postupka,kao i pravila iz ZUP-a u svim pitanjima koja nisu drukčije uređena posebnim
3
zakonom .
To znači da drukčija regulative postupanja po rješavanju u upravnim stvarima počiva
na tri zakonske pretpostavke:
1. Da posebna pravila uređuju pojedina pitanja postupka koja ne mogu

biti suprotna načelima ZUP-a;
2. Grupe posebnih pravila moraju se odnositi na određenu upravnu

oblast i to samo ukoliko je posebna regulative zbog specifičnosti
određene upravne oblasti neophodna da bi se u njoj moglo postupiti
( u pitanju je “izuzetna”regulativa );
3. Odstupanje od određenih normi opšteg upravnog postupka može se

vršiti samo zakonom, a ne i pod zakonskim propisima.
Odnos između opšteg i posebnih upravnih postupaka postavljen je tako što se u poesebnim
upravnim oblastima prvenstveno primjenjuju pravila posebnih
zakona kojima se na prilagođen način regulišu samo pojedina pitanja upravnog postupka,dok
se u pogledu svih ostalih pitanja koja nisu posebna primjenjuju pravila ZUP-a.
To su posebni zakoni koji sadrže norme o drukčijem uređivanju pojedinih pitanja
upravnog postupka po svojoj sadržini “mješoviti”, jer su oni u pravilu –u prvom redu
materijalno-pravni propisi,jer sadrže i neke odredbe procesno-pravne prirode. To se ,najčešće
odnosi na pitanja nadležnosti, dužine rokova,režim pravnih sredstava, a ponekad sadrži i
odredbe o procesnim radnjama koje ZUP uopšte ne sadrži ( npr. u carinskom
postupku,postupku eksproprijacije itd ). Pravilo je da se radi o procesnim situacijama u
kojima bi primjena nekih odredbi ZUP-a bila necjelishodna odnosno neodgovarajuća sa
gledišta efikasnosti pa i ispravnosti odnosno mogućnosti rješavanja.
II - UČ ES NICI U UPRAVNOM POS TUPKU
Učesnici u upravnom postupku su organ ili institucija koja ima javna ovlaštenja i
stranka. Druga grupa učesnika ( svjedoci, vještaci,tumači i dr. ) mogu se pojaviti u upravnom
postupku, što ovisi od prirode upravne stvari koja je predmet upravnog postupka. Upravnu
stvar treba posmatrati kao pojedinanačnu, konkretnu situaciji (konkretan slučaj ) koju je
neophodno autoritativno i neposredno urediti i to upravnim aktom.
2
Zakon o opšem upravnom postupku RS (Sl.Glasnik RS br.13/02 čl.2 )
3
Zakon o opštem upravnom postupku RS ( Sl.Glasnik RS br.13/02 čl.3)
6
Upravnog postupka nema ako ga ne vodi organ, odnosno organizacija ili zajednica u
vršenju javnih ovlaštenja. Iako se u ZUP-u navodi da upravni postupak vodi nadležni organ,
stvarno postupak vodi službeno lice organa. U ime organa rješenje donosi rukovodilac organa
ili službeno lice koje je on ovlastio za rješavanje.
Kada je organizaciji ili zajednici u vršenju javnih ovlaštenja povjereno i vođenje
upravnog postupka, rješenje donosi inokosni poslovodni organ (sekretar,direktor) ili
predsjednik kolegijelnog organa. Rješenje može donositi i lice koje vrši određenu funkciju.
Zakonom ili drugim propisima zasnovanim na zakonu ,kao i opštim aktom organizazacije ili
zajednice može se odrediti drugi organ ili lice koje će rješavati u upravnim stvarima
(komisije,grupe i dr).
Krug drugih učesnika ovisi od vrste upravnog postupka. U praviliu u skraćenom
ispitnim postupku, pored nadležnog organa koji vodi postupak, učestvuje samo stranka. U
posebnom ispitnom postupku krug učesnika se širi. Obično učestvuje više stranaka,
svjedoka,vještaka i drugih lica.To je zbog toga jer se održavaju rasprave, vrše uviđaji i
obavljaju druge potrebne procesne radnje u postupku.
Prema tome, učesnici u upravnom postupku su sva ona lica koja učestvuju u upravnom
postupku. Zavisno od vrste upravnog postupka javlja se i različit broj učesnika.
Učesnici u upravnom postupku se mogu svrstati u tri grupe i to kao:
1. Glavni-neophodni ili obavezni učesnici

2. Eventualni ili akcedentalni učesnici
3. Slučajni učesnici
2.1. Glavni učesnici
Glavni ili obavezni učesnici u upravnom postupku su oni učesnici bez kojih nijedan
upravni postupak nije moguće provesti i tu spadaju:
1.Organ koji vodi postupak

2.Stranka
Oni su neophodni da bi uopšte došlo do pokretanja,vođenja i okončanja jednog postupka.

4
Pored organa (oko koga se”sav postupak kreće”- koji je “spiritus movens”) i koji je u
predmetnoj stvari stvarno i mjesno nadležan,u postupku se može pojaviti i tzv. “izvršni organ”
koji u vezi sa tom stvari obavlja samo pojedine procesne radnje. Izvršni organ sprovodi
administrativno izvršenje rješenja u slučaju da organ koji je rješavao u prvom stepenu nije
nadležan za sprovođenje izvršenja. To je predviđeno kao izuzetno zakonsko rješenje.
2.2. Eventualni učesnici
Eventualni učesnici su sva ona lica čije angažovanje u upravnom postupku nije
nužno,ali je moguće.Normama ZUP-a je rgulisano da se mogu angažovati onda kada je to
potrebno.Ovoj grupi učesnika pripadaju: svjedoci, vještaci, tumači, zastupnici, punomoćnici
,stručni pomagači javni tužilac i javni pravobranilac.
4
Lazo M.Kostić, Adminitrativno pravo K.Jugoslavije II,Beograd,1936,str.123
7
2.3. Slučajni učesnici
Slučajni učesnici su lica koja nemaju nikakvu pravno-respektabilnu vezu sa

predmetom postupka. Oni imaju određeni interes za konačni ishod tekućeg upravnog
postupka.To su najčešće lica koja se pojavljuju kao podnosioci raznih prijedloga, predstavki,
sugestija i slično. Ustvari, oni i nisu pravi učesnici u upravnom postupku.Između njih i
predmeta konkretnog upravnog postupka ne postoji nikakav pravno regulisani odnos. Pozicija
ovih učesnika nije zakonom regulisana.
2.4. S tranka
2.4.1.Pojam i vrste stranaka
Zbog velike raznolikosti upravnog rješavanja u upravnom postupku, je daleko teže

definisati stranku nego u drugim postupcima.Prema odredbama ZUP-a , stranka je ono lice
po čijem je zahtjevu postupak pokrenut ili protiv koga se vodi postupak, ili lice koje radi
5
zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku. “ Čitav ZUP u
duhu moderne države kao zlatna nit provodi jačanje pozicije i prava stranaka koje učestvuju u
upravnom postupku”6 Zato je potrebna kontinuirana primjena načela upravnog postupka a
naročito načelo zaštite prava građana I zaštite javnog interesa,I načelo sasalušanja stranke.
Zavisno od koga potiče incijativa za pokretanje upravnog postupka, stranke se
razvrstavaju u tri grupe:
1. Aktivna stranka
2. Pasivna stranka
3. Uzgredna stranka
Aktivna stranka je ono lice po čijem zahtjevu je pokrenut postupak,odnosno lice koje
traži od upravnog organa ostvarenje određenih prava ili da mu se ukine ili umanji neka
obaveza (zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti) .
Pasivna stranka je ono lice protiv koga se vodi postupak po službenoj dužnosti. Time
bi mu se nametnula neka obaveza,oduzelo ili umanjilo neko pravo (obaveza plaćanja poreza,
rušenje bespravno izgrađenog objekta).Stranački položaj pasivne stranke određen je zaštitom
određenog javnog interesa.
Uzgredna stranka (zaintersirano lice, intervenijent ) je lice koje radi zaštite svojih
prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u upravnom postupku ( davanje saglasnosti
susjedu za izdavanje građevinske dozvole).
Pored ove podjele moguće je razlikovati i :
5
ZUP RS (Sl.Glasnik RS, 13/02, čl.38)
6
I.Krbek. Zakon o opštem upravnom postupku 1931, str.6.
8
1. Direktnu i
2. Indirektnu stranku
Direktna stranka je ono lice čija su prava ili obaveze predmet konkretnog postupka. M ože se
pojaviti kao aktivna ili pasivna stranka.
Indirektna stranka je ono lice čija se prava i obaveze dovode u vezu sa predmetom upravnog
postupka tj. sa pravima ili obavezama direktne stranke.
7
U upravnom postupku stranka može biti svako fizičko i pravno lice . Osim fizičkih i
pravnih lica u upravnom postupku mogu nastupati sa svim pravima stranke i državni
organi,poslovna jedinica preduzeća,naselja,grupa lica i dr. a koji nemaju svojstvo pravnog
lica. Uslov je da ovi kolektiviteti mogu biti nosioci prava i obaveza o kojima se rješava u
8
upravnom postupku.
Stranka može biti i sindikalna organizacija ako se upravni postupak odnosi na kakvo
pravo ili pravni interes službenika u organima uprave kao i radnika u preduzeću (društvu),
9
ustanovi ili drugom pravnom licu .
Organizacija, zajednica, društvana organizacija i grupe građana, koji prema opštem
aktu imaju zadatak da štite određena prava i interese svojih članova,mogu po pristanku svog
člana u njegovo ime,da stave zahtjev koji se odnosi na takva prava i interese. Oni mogu da
stupe u već pokrenuti postupak sa svim pravima stranke.
Nadležni javni tužilac i javni pravobranilac i drugi organi vlasti kada su zakonom
ovlašteni da u upravnom postupku zastupaju javne interese,imaju u granicama svojih
ovlaštenja,prava i dužnosti stranke.Konkretni javni interes koji oni zastupaju pri rješavanju
upravnih stavri,određuje odgovarajući zakon ili drugi propis. Javni tužilac i javni
pravobranilac mogu samo izuzetno,samo kada su zakonom ovlašteni imati i šira ovlaštenja,
nego što ih imaju same stranke (pravo ulaganja žalbe ili drugog odgovarajućeg varednog
pravnog sredstva), ukoliko smatraju da je odlukom u upravnom postupku u kome oni nisu
učestvovali povrijeđen zakon.
Ombudsmen može,ako nađe da ima osnova prisustvovati upravnom postupku radi
ostavrivanja svojih funkcija u zaštiti ljudskog dostojanstva,prava i sloboda građana
zajamčenih ustavom.Ombudsmen može prisustvovati upravnom postupku do donošenja
10
pravosnažnog rješenja upravnog akta i u postupku po vanrednim pravnim lijekovima.
U svim ovim postupcima ima pravo pregledati službna dokumenta koja se odnose na upravne
spise i zhtjevati saradnju službenih lica, a posebno u pribavljanju informacija,dokumenata i
spisa koji se odnose na upravnu star koja je predmet upravnog postupka.
____________________________________
7
ZUP RS (Sl-Glasnik RS 13/02 čl.39. st.1 )
8
9
10
ZUP F BiH ( Sl.Novine F BiH br. 2/98 čl.49.st.4 ). Vidi: P.Krijan, Komentar Zakona o upravnom postupku,
Sarajevo,2002,str. 94-95.
9
U pogledu broja stranaka i njihove pozicije u pravnom postupku najčešće učestvuje samo
jedna stranka, pa je i upravni postupak uglavnom jednostranački postupak. i procesna
zajednica koja se javlja kada više lica istupa prema organu sa jednim identičnim zahtjevom ili
kada sam organ po službenoj dužnosti radi racionalizacije postupka vodi jedan jedinstveni
postupak čiji se predmet odnosi na više lica, smatra se jednostranačkim postupkom. Važno je
da se pravni interes ovih lica međusobno ne suprostavljaju. Ponekad se u upravnom postupku
mogu pojaviti dvije ili više stranaka sa suprotnim zahtjevima ,odnosno pravnim interesima,i
tada se radi o kontradiktornim višestranačkim stvarima a sam postupak se označava kao
višestranački.
III - PRETPOS TAVKE S TRANAČKOG DJELOVANJAU POS TUPKU
3.1 Opšta i posebna svojstva stranke
Da bi određeno lice moglo u potunosti da učestvuje u upravnom postupku i da bi u njemu

moglo istupati i djelovati kao stranka,moraju biti zadovoljene tri osnovne pravne pretpostavke
tj. da posjeduje:
1.Stranačku sposobnost ( da ima sposobnost da bude stranka )
2.Procesnu sposobnost ( da ima sposobnost samostalnog vršenja radnji

u postupku )
3.Stranačku legitimacija (da postoji određena veza tog lica s konkretno
upravnom stvari- predmetom postupka ) Znači, položaj
stranke u upravnom postupku koji se vodi o jednoj upravnoj stvari može imati samo ono
lice koje ispunjava sva tri uslova zajedno (kumulativno), a ne alterativno, tj. jedan od
navedenih uslova.Budući da se postojanje stranačke i procesne sposobnosti utvrđuje prema
općim kriterijumima , ove sposobnosti se mogu svrstati u opća svojstva stranke.
Utvrđivanje stranačke legitimacije je teže, i ovisi od postojanje naročitog odnosa
između određenog lica i konkretne upravne stvari o kojoj se rješava u postupku. To je
posebno svojstvo stranke koje se mora utvrđivati u svakom konkretnom upravnom postupku, i
vezano je za određenu ličnost i određeni upravni predmet.Ovo svojstvo stranke se ne može
uvijek odrediti unaprijed, pa ponekad ni u toku postupka,već tek po okončanju
postupka.Takvom licu treba omogućiti da učestvuje u postupku, pa tokom postupka ispitati i
utvrditi uslove za njenu postojanost .
3.2. S tranačka sposobnost

Stranačka sposobnost u upravnom postupku odgovara pravnoj sposobnosti koja
znači sposobnost da određeno lice može biti i nosilac vlastitih prava i obaveza. Stranačka
sposobnost u upravnom postupku je uža od pravne sposobnosti uopšte. Ona se ograničava
samo na prava i obaveze o kojima se rješava u tom postupku. Istovremeno, stranačka
sposobnost je i šira od pravne sposobnosti, jer se priznaje i nekim subjektima koji inače
nemaju pravnu sposobnost.Pravnu sposobnost imaju pravna i fizička lica.
Fizička lica stiču pravnu sposobnost rođenjem , a pravna lica upisom u sudski
registar.Sva pravna i fizička lica imaju tzv.opštu stranačku sposbnost. Lica koja nemaju
pravnu sposobnost, a u upravnom postupku istupaju u svojstvu stranke (naselje,grupa lica,
organi i organizacije), imaju tzv.posebnu stranačku sposobnost.
10
Osim toga , u upravnom postupku mogu se pojaviti i stranke koje nemaju svojstvo pravnog
lica. Tako stranke mogu biti i državni organi, poslovna jedinica, organizacije i
zajednice.Također, stranka u upravnom postupku može biti i sindikalna organizacija ako se
upravni postupak odnosi na kakvo pravo ili pravni interes radnika, odnosno službenika i
namještenika.Sa svim pravima stranke u upravnom postupku mogu se pojaviti i organizacije,
zajednice, udruženja građana koja prema općem aktu imaju zadatak da štite određena prava i
interes svojih članova.
Organizacije, zajednice i udružnja građana mogu se pojaviti u upravnom postupku
po pristanku svog člana, i to bilo stavljanjem zahtjeva za pokretanje postupka, bilo stupanjem
u već pokrenuti postupak.
Prava i dužnost stranke imaju javni tužilac, javni pravobranilac i drugi državni organi
u slučajevima kada su zakonom ovlašteni da u upravnom postupku zastupaju javne interese.
Obim prava i dužnosti ovisan je od obima zakonom utvrđenog ovlaštenja. Koja lica u
upravnom postupku imaju pravo stranke , procjenjuje se prema materijalnim propisima
kojima se reguliše data upravna stvar.
3.3.Procesna sposobnost
Procesna sposobnost (legitimatio ad processum) se čini ovisnom od mogućnosti da

sama stranka obavlja radnje u upravnom postupku,izivajući time određene pravne
1
posljedica Procesna sposobnost podrazumijeva sposobnost određenog lica da samostalno (
svojom voljom) obavlja pojedine radnje u postupku, iz čega proizilaze određene pravne
posljedice. Procesna sposobnost uvijek pretpostavlja i postojanje pravne sposobnosti, odnosno
stranačke sposobnosti.
Ne može biti neko procesno sposoban, a da istovremeno ne može uopšte biti stranka u
upravnom postupku. Procesna sposobnost je u vezi sa poslovnom sposobnošću. Neko lice
može imati stranačku sposobnost, a da nema procesnu sposobnost.To znači da je takvo lice
stranka u postupku, ali zbog postojanja nekih razloga ne može sama vršiti radnje u upravnom
postupku.To su lica koja nisu punoljetna ( nisu navršila 18 godina života kada se stiče potpuna
poslovna – procesna sposobnost), kao i lica kojima je oduzeta poslovna sposobnost
(npr.umno bolesna lica).Ovakva lica jesu stranke u postupku, ali umjesto njih upravne radnje
preduzimaju zastupnici. Za procesno nesposobno lice radnje u postupku obavlja njegov
zakonski zastupnik. Zakonski zastupnik se određuje na osnovu zakona ili na aktom nadležnog
državnog organa donesenim na osnovu zakona.
Punoljetna lica imaju potpunu poslovnu sposobnost, sem ako im odlukom nadležnog
organa nije oduzeta poslovna sposobnost.Posebnim propisima mogu se predvidjeti i nešto
drugačiji uslovi za preduzimanje pojedinih radnji u upravnom postupku. To znači, da
procesna sposobnost u upravnom postupku izuzetno,može biti šira od poslovne
posobnosti.Pravna lica nemaju procesnu sposobnost. Ona djeluju preko svog odgovornog lica
– ovlaštenog predstavnika, odnosno zakonskog zastupnika. Procesna sposobnost se ogleda u
mogućnosti ali ne i u obavezi poslovno sposobobmog lica da neposredno obavlja određene
procesne radnje u postupku.To znači da poslovno sposobnolice može da vrši procesne radnje i
posredno preko drugog lica tzv.punomoćnika koji djeluje u njegovo ime i za njegov račun.
U toku upravno postupka, lice koje je ovlašteno za vođenje postupka, po službenoj
dužnosti je dužno da utvrdi postojanje stranačke i procesne sposobnosti stranke koja se
pojavljuje u upravnom postupku.Ako utvrdi postojanje procesne nesposobnosti , obavezno je
1
ZUP RS (SL.Glasnik RS br.13/02 čl.41 )
11
da datom licu postavi privremenog zastupnika, ako to zahtijeva hitnost postupka za rješavanje
upravne stvari.Stranačka i procesna sposobnost su sposobnosti opšteg karaktera. One postoje
nezavisno od pojedinih konkretnih predmeta.
3.4.S tranačka legitimacija

U svakom konkretnom upravnom predmetu organ koji vodi postupak dužan je da
ispita osim postojanja uslova za stranačku i procesnu sposobnost stranaka u postupku , i
kakav je odnos stranaka ili stranke prema predmetu postupka.Taj odnos, jednog lica bilo
fizičkog ili pravnog prema predmetu postupka iz kojeg proizilaze izvjesna prava ili pravni
interesi,odnosno postojanje ili mogućnost postojanja izvjesnog prava ili obaveze,označava se
stranačkom legitimacijom (legitimatio ad causam).
Stranačka (stvarna ) legitimacija predstavlja specijalni posebni materijalno pravni
odnos jednog lica prema upravnoj stvari u određenom upravnom postupku.Taj odnos
podrazumijeva ( neposredno ili posredno ) učestvovanje u konkretnom predmetu. U
upravnom postupku niko ne može da učestvuje bez ovlaštenja u tuđem predmetu,jer se uvijek
ispituje kakav je odnos jednog lica prema predmetu postupka tj.postojanje stranačke
legitimacije.Ako se pojavljuje drugo lice umjesto stranke,tada se može raditi o zakonskom
zastupniku ili zastupniku po posebnom ovlaštenju. Ako se ne radi o zastupanju,a ne može se
utvrditi postojanje pravnog interesa,takvom licu neće se dozvoliti učestvovanje u upravnom
postupku.Postojanje stranačke legitimacije određuje da li određeni subjekt može biti
strankom u postupku.
Stranačka legitimacija se može pojaviti kao direktna ili indirektna legitimacija.
Direktna legitimacija može da bude aktivna i pasivna.
Aktivnu legitimaciju posjeduje lice koje je svojim zahtjevom inicirao pokretanje
upravnog postupka (zahtjev za izdavanje lične karte, građevinske dozvole ).
Pasivnu legitimaciju posjeduje ono lice protiv koga je pokrenut upravni postupak po službenoj
dužnosti u kojem se utvrđuju obaveze određenom licu (utvrđivanje raznih poreskih
obaveza).Ova stranka nije aktivna kao u postupku koji se void povodom njenog zahtijeva,pa
se iz tog razloga ova legitimacija naziva pasivna stranačka legitimacija.
Indirektna stranačka legitimacija se priznaje zaintersiranom licu. Zaintersirano lice
radi zašite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku kao stranka.
Zajedno, direktna i indirektna stranačka legitimacija predstavljaju opštu stranačku
legitimaciju od koje treba razlikovati posebnu stranačku legitimaciju.Posebnu stranačku
legitimaciju prema važećem pravu imaju neki subjekti kojima se u upravnom postupku
priznaje posebna stranačka sposobnost (javni tužilac, javni pravobranilac,sindikalna
organizacija).
Kada je određeno lice legitimisano da učestvuje u cijelom postupku i svim njegovim
radnjama, tada se radi o potpunoj stranačkoj legitimaciji. Kada je jedno lice legitimisano da
učestvuje samo u nekim djelovima postupka tda se radi o ograničenoj stranačkoj legitimaciji.
Stranačku legitimaciju može da ima samo jedno lice (jednostranačke upravne stvari), i
lica koja istupaju u suprotnim pravnim interesima (tzv.kolizirajuće i konterne stranke) iz čega
slijedi da je stranačka legitimacija raznovrsna procesnopravna kategorija.Za određivanje
stranačke legitimacije koriste se uglavnom dva kriterijuma: stvarni i lični.Stvarni kriterijum
pokazuje kakav je odnos određenog lica prema nekoj stvari.Lični kriterijum polazi od
stanovišta od određenih ličnih svojstva subjekta koji se pojavljuje u ulozi stranke.
12
Utvrđivanje stranačke i procesne sposobnosti u upravnom postupku proizilazi iz
procesnog prava.Određivanje stranačke legitimacije ( za nju se tvrdi da je u biti
(materijalno-pravna kategorija ) vrlo je teško postići.Ona se ponekad može odrediti tek
okončanjem glavnog predmeta, posebno kada se radi o trećim zaintersiranim licima.
Stranačka legitimacija zainteresiranog lica ( intervenijenta) se može ispoljiti u
različitim slučajevima u njegovom pristanku ili ne pristanku ,da stranka koja je podnijela
zahtjev kod nadležnog organa i ostvari to svoje pravo, pa i u stavljanja u poziciju u korist
djelovanja direkte stranke, pod uslovom da to njegovo djelovanje ne bude suprotno procesnim
radnjama te druge direktne stranke.
Dok se postojanje stranačke i procesne sposobnosti utvrđuje po unaprijed poznatim
objektivnim kriterijumima, postojanje stranačke legitimacije ovisi od pravnog interesa jednog
lica.
Organ koji vodi postupak je dužan po službenoj dužnosti, da pazi da li lice koje se
pojavljuje kao stranka u toku cjelog postupka, može biti stranka i da li stranku zastupa
zakonski zastupnik ako je to predviđeno.U slučaju smrti stranke , organ može postupak
obustaviti ili nastaviti.To će cjeniti prema prirodi upravne stavri koja je predmet
postupka.Ako organ ocjeni da se prema prirodi stvari postupak ne može nastaviti, tada će
postupak obustaviti zaključkom protiv kojeg je dopuštena posebna žalba.
IV- ZASTUPANJ E STRANKE U UPRAVNOM POSTUPKU
Kao što smo vidjeli, stranka u postupku je i ono lice koje ne može da obavlja
procesne radnje u postupku. U upravnom postupku stranka po pravilu radi sama za sebe. Ako
se u upravnom postupku pojavi procesno nesposobna stranka (ona koja ne može da obavlja
procesne radnje sama za sebe), ako se radi o fizičkom licu, za nju procesne radnje
preduzimaju zakonski zastupnici ili ovlašteni predstavnik.M eđutim , ZUP poznaje i
zastupnika procesno sposobne stranke na osnovu dobijene punomoći, i on se naziva
dobrovoljni punomoćnik. U određenim slučajevima javlja se se i privremeni zastupnik kao i
zajednički predstavnik.
4.1. Zastupnici u upravnom postupku
Zastupnici u upravnom postupku su ona lica koja umjesto stranke preduzimaju sve ili
samo neke procesne radnje i to u njeno ime i za njen račun. Svi zastupnici, ponomoćnici u
upravnom postupku su poslovno sposobna fizička lica koja vrše procesne radnje u postupku,
1
ali ne u svoje ime, nego u ime i za račun stranaka koje zastupaju . Zastupnici u upravnom
postupku djeluju na temelju i u granicama datih ovlaštenja.Prema Zakonu o upravnom
postupku, razlikuju se slijedeće vrste zastupanja:
1.Zakonski zastupnik
2.Privremeni zastupnik
3.Zajednički zastupnik
4.Zajednički punomoćnik
5.Punomoćnik
1
ZUP RS (Sl.Glasnik RS br.13/02 čl.42 )
13
Osim zastupanja, u upravnom postupku imamo i mogućnost angažiranja i stručnog pomagača,
što nije predviđeno u drugim postupcima.
4.1.1. Zakonski zastupnik
Zakonski zastupnici su lica koja na osnovu zakona ili akta nadležnog državnog organa
obavljaju neophodne procesne radnje u ime i za račun procesno-poslovno nesposobnih
1
stranaka. Kod određivanja zakonskih zastupnika volja stranke nema nikakavog uticaja.
Kada se radi o fizičkim licima koja nemaju potpunu procesnu sposobnost, (maloljetna
lica i punoljetna lica kojima je poslovna sposobnost ograničena ili oduzeta) za njih radnje u
postupku obavlja zakonski zastupnik On je određen zakonom ili aktom nadležnog organa.
Određivanje zakonskog zastupnika procesno nesposobnim licima reguliše se posebnim
zakonskim propisima koji uređuju brak,pododične odnose i starateljstvo. Predviđeno je da se
kao zakonski zastupnik maloljetnog lica pojavljuje jedan od njegovih roditelja. Ukoliko se
radi o maloljetnim licima lišenim roditeljskog staranja ili licima koja su nesposobna da se
sama o sebi staraju,postavlja im se staratelj.
Pravna lica iako imaju pravnu i poslovnu sposobnost ,u postupku ne mogu obavljati
nikakve procesne radnje. Zato se zakonom ili aktom nadležnog državnog organa donešenog
na osnovu zakona ,odnosno opštim pravnim aktom samog pravnog lica,određuje fizičko lice
koje će u ime i za račun samog pravnog lica preduzimati radnje u postupku. To fizičko lice je
2
ovlašteni predstavnik odnosno zakonski zastupnik dotičnog pravnog lica .
Za državne organe, pojedine organizacije,naselja ,grupe lica tj.kolektiviteti koji
nemaju svojstvo pravnog lica s obzirom da oni nemaju pored pravne ni poslovnu sposobnost,
radnje u postupku obavljaju ovlašteni predstavnici. Uslov je da su određeni zakonom ili
3
drugim propisom odnosno opštim aktom ako posebnim propisima nije drukčije određeno.
Poslovna jedinica preduzeća obavlja upravne radnje u upravnom postupku preko
rukovodioca jedinice.
Javno pravobranilaštvo zastupa državne organe u pogledu njihovih imovinskih prava i
interesa u upravnom postupku kao i u drugim postupcima. U drugim slučajevima zastupanje
organa vrši rukovodilac,odnosno lice određeno propisima o osnivanju i organizovanju organa.
4.1.2. Privremeni zastupnik
Kada stranka nema svog zakonskog ili voljnog punomoćnika, određuje se privremeni
zastupnik. To je lice koje obavlja procesne radnje u postupku. Određuje se u slučaju kada to
nalaže hitnost rješavanja upravne stvari,a u tom postupku je nemoguće osigurati prisustvo
stranke.
Postupak postavljanja privremenog zastupnika stranci obavezno se sprovodi u
sljedećim slučajevima:
1. Kada procesno nesposobna stranka nema zakonskog zastupnika.
1
ZUP RS ( Sl.Glasnik RS 13/02 čl.41 st.2 )
2
3
14
2. Kada je u pitanju procesno sposobno lice čije je prebivalište odnosno boravište
nepoznato, a koje nema punomoćnika.1
3. Kada se mora izvršiti procesna radnja koja se ne može odgoditi ,a stranku odnosno
njenog punomoćnika nije moguće blagovremeno pozvati.
Ako procesno nesposobna stranka nema zakonskog zastupnika ili se neka radnja treba
poduzeti protiv lica čije je boravište nepoznato, a nema punomoćnika, organ će odmah
izvjestiti o tome organ starateljstva kako bi se toj stranci postavio stalni zakonski zastupnik.
Kada se privremeni zastupnik određuje procesno sposobnom licu sa nepoznatim
prebivalištem, odnosno boravištem, a koje nema punomoćnika,donijet će se zaključak koji se
2
objavljuje na oglasnoj tabli organa koji ga je donio.
Ako određeno pravno lice,organizacija ,naselje ili grupa lica nema zakonskog
zastupnika odnosno ovlaštenog predstavnika kao ni punomoćnika,u hitnim slučajevima kada
je provođenje upravnog postupka neophodno,postavlja se privremeni zastupnik. U pravilu,
privremeni zastupnik se postavlja iz reda njihovih članova. O tome se donosi zaključak koji se
tom pravnom licu bez odlaganja dostavlja.
Ako je hitnost procesnih radnji neophodna a stranku,njenog ovlaštenog predstavnika
,zakonskog zastupnika ili punomoćnika nije moguće pozvati, odmah se postavlja privremeni
zastupnik. O tome se obavještava stranka, njen zakonski zastupnik,ovlašteni predstavnik ili
punomoćnik.
Postavljeno lice je dužno da se primi zastupanja, i može ga odbiti samo iz razloga koji
su predviđeni posebnim propisima.Privremeno zastupanje odnosi se samo na konkretni
postupak ili na samo pojedine radnje postupka.
Po tome se razlikuje od zastupanja po zakonskom zastupniku, odnosno punomoćniku.
Privremeni zastupnik vrši svoju funkciju sve dok za njegovim procesnim radom
postoji potreba. Ako je u pitanju procesno nesposobna stranka, privremeno zastupanje
prestaje kada se takvoj stranci postavi zakonski zastupnik.Ako se radi o procesno sposobnoj
stranci, privemeno zastupanje prestaje kada se sazna za prebivalište, odnosno boravište
stranke.
Ako se radi o pravnom licu, privremeno zastupanje prestaje kada to lice postavi
svog zastupnika, odnosno ovlaštenog predstavnika,odnosno punomoćnika.U slučaju da se u
određenom postupku pojavi pred voditeljom postupka stranka, njen zastupnik, ovlašteni
predstavnik ili punomoćnik, funkcija privremenog zastupnika se gasi. Ako se oni ne pojave,
privremeni zastupnik je obavezan da učestvuje u postupku sve dok se postupak ne završi
uključujući i postupak po izjavljenim pravnim lijekovima. Privremeni zastupnik učestvuje
samo u postupku za koji je izričito postavljen.
1
“Ako hitnost postupka to traži,organ koji vodi postupak dužan je procesno nesposobnj stranci postaviti
privremenog zastupnika da bi stranka bila pravilno zastupana « ( USH,Us. 3914/80 od 5.3.1981)
« Postupanju po ovoj zakonskoj odredbi ima mjesta iako organu koji vodi postupak nije poznato boravište
stranke ,a postupak se ne može odgađati zbog hitnosti stvari» ( USH.Us. 6282/79. od 27.2.1980)
2
« Privremeni zastupnik u određenoj upravnoj stvari ovlašten j e da u toj stvari podnese i tužbu za
pokretanje» ( USH. Us.557/84,od 2.06.1984)
15
4.1.3.Zajednički predstavnik više stranaka
Zajednički predstavnik više stranaka, kao vrsta zastupnika ,se javlja kada se u
upravnom postupku susrećemo sa procesnom zajednicom.Procesna zajednica u upravnom
postupku dolazi do izražaja, kada više lica u postupku (u istom upravnopravnom predmetu
)zajednički istupaju kao jedna stranka. Svako lice od tih lica zadržava položaj stranke, pod
1
uslovom da posebnim propisima nije drukčije određeno .
Lica koja čine procesnu zajednicu, prije njenog nastanka mogu ali ne moraju da se
nalaze u određenom materijalnopravnom odnosu predviđenom nekom materijalnopravnom
normom.
U slučaju procesne zajednice u jednom istom postupku učestvuje više lica sa
identičnim interesom. Ta lica su dužna da izričito naznače ko će od njih istupati kao njihov
zajednički predstavnik, ili da postave zajedničkog punomoćnika. Time bi procesnopravna
2
komunikacija između njih i službenog lica bila jednostavnija i brža. Ako lica, koja su članovi
procesnoupravne zajednice i pored opomene ne naznače svog zajedničkog predstavnika,
odnosno punomoćnika, organ koji vodi postupak, ako to ne zabranjuje poseban propis, sam će
im postaviti zajedničkog predstavnika pod uslovom da stranke procesnopravne zajednice
učestvuju sa istovjetnim zahtjevom. Taj zajednički predstavnik ili punomoćnik za stranke će
djelovati sve dok stranke ne postave drugo lice za zajedničkog predstavnika, pa sve do
samog okončanja postupka.
Protiv zaključaka o određivanju zajedničkog predstavnika, odnosno punomoćnika
,stranke imaju pravo posebne žalbe, koja ne odlaže izvršenje zaključka . I u slučaju
određivanja zajedničkog predstavnika odnosno punomoćnika, svaka stranka zadržava
pravo da istupa u postupku,da daje izjave, kao i da samostalno izjavljuje žalbe i da koristi
1
druga pravna sredstva. *
4.1.4.Punomoćnik stranke
Stranka koja ima procesnu sposobnost, u upravom postupku može samostalno

2
učestvovati neposredno ili posredno preko procesnog punomoćnika * Procesno nesposobnoj
stranci , punomoćnika koji će je zastupati u upravnom postupku može postaviti njen zakonski
zastupnik.
Pojam punomoćnik podrazumijeva lice koje na osnovu punomoćja
1
ZUP RS (Sl.GlasnikRS br.13/02 čl.44)
2
“ Zajednički predstavnik više stranaka mora biti izričito određen”
( VSS. U,3135/78. od 7.2.1979)
“ Ukoliko je na usmenoj raspravi jedna od stranaka istupila u ime svih ostalih stranaka koje su se sa tim
prećutno saglasile,to lice se ne može smatrti njihovim zajedničkim punomoćnikom,pa stoga se ni dostava
pismena ovom licu za ostale učesnike na usmenoj raspravi ne može smatrati urednom i proizvoditi pravna
dejstva u pogledu rokova” ( Vrhovni sud Srbije,U.3135/78)
1*“ Izjave koje u upravnom postupku u ime stranke daju osobe koj e stranka nije ovlastila na zakonom propisan
način, nemaju pravni značaj pa i kada se radi i o djeci stranke.” ( VSS. U. 7293/72 od 19.2.1973)
2* « Od lica koje nastupa kao punomoćnik stranke treba tražiti da podnese punomoć ako podnosi zahtjev za
pokretanje upravnog postupka» (USH,Us. 3344/79. 13.2.1980 )
16
( ovlaštenja) stranke (vlastodavca), poduzima u njeno ime i za njen račun neohodne procesne
radnje u postupku.Iako stranka ima punomoćnika u određenim slučajevima sama stranka je
obavezna da lično učestvuje u postupku i da sama daje izjave.Organ koji vodi postupak o
takvim okolnostima dužan je, u svakom konkretnom slučaju da upozna stranku. Punomoćnik
je dužan da obavlja procesne radnje u upravnom postupku samo u okviru svojih ovlaštenja i
time je osiguran njihov pravni zanačaj.
Pored toga što je stranka dala punomoć određenom licu da obavlja procesne radnje u
upravnom postupku, i sama stranka može da u postupku daje određene izjave , kada to
smatra potrebnim.
U nekim slučajevima sam voditelj postupka može od same stranke da zahtijeva
davanje takvih izjava.U slučaju da je stranka prisutna u momentu davanja izjave
punomoćnika, ona može nakon davanja te izjave istu izmjeniti ili opozvati ono što je
punomoćnik izjavio.
U slučaju da se u izjavama pismenim ili usmenim stranke ili njenog punomoćnika utvrdi
neusaglašenost,organ koji vodi postupak će na osnovu slobodne ocjene dokaza ( načelo
slobodnog uvjerenja), uzeti dokazne činjenice iz izjava koje su u skladu sa takvom ocjenom.
U upravnom postupku kao punomoćnik može se pojaviti svako lice koje je procesno
sposobno. To je lice koje svojim znanjem može biti korisno za stranku.Kao punomoćnik ne
može se pojaviti lice koje se bavi nadripisarstvom. Znaći, da se u ulozi punomoćnika ne mora
naći advokat ili lice sa pravničkim iskustvom i znanjem.
Ako organ koji vodi postupak utvrdi da se u ulozi punomoćnika pojavilo lice koje
nema stručnu spremu i koje se neovlašteno za novčanu nagradu bavi pružanjem pravne
pomoći, organ će posebnim zaključkom uskratiti dalje zastupanje i o tome odmah obavjestiti
stranku i nadležnog javnog tužioca.
Ukoliko se stranka ne slaže sa zaključkom, protiv istog, može izjaviti posebnu žalbu
1
koja ne odlaže izvršenje tog zaključka. Stranka, zakonski zastupnik ili predstavnik stranke,
punomoć može dati u pismenoj ili usmenoj formi.Pismenu punomoć punomoćnik predaje
organu koji vodi postupak prilikom zastupanja
Usmeno punomoćje stranka izjavljuje na zapisnik.O njemu se može staviti službena
zabilješka u spisu predmeta,što dolazi do izražaja samo onda kada se punomoćje saopštava
2
prilikom obavljanja procesne radnje za koju se ne vodi zapisnik. To punomoćje stranka
svojeručno potpisuje , a nepismena stranka stavit će na pismeno punomoćje otisak svoga
kažiprsta.
3
Ovjera potpisa odnosno otiska kažiprsta vrši se pred nadležnim organom. Pravna
važnost punomoćja se osigurava da stranka svoju izjavu o punomoćstvu da u pismenom ili
usmenom obliku pred nadležnim organom koji vodi postupak.
Službeno lice ovlašteno da vodi upravni postupak, izuzetno može dozvoliti da izvjesne
procesne radnje obavljaju i lica koja nisu priložila punomoćje.U ovom slučaju potrebno je da
se pojavi lice koje je član porodice ili domaćinstva stranke, ili je sa njom u srodnom
odnosu.Od službenog lica se traži da ne bude podozrivosti o postojanju punomoćja lica koje
4
istupa kao punomoćnik.
1
ZUP RS ( Sl.Glasnik RS br.13/02 čl.46)
2
ZUP RS ( Sl.Glasnik RS br.13/02 čl.47 st.1)
3
ZUP RS ( Sl.Glasnik RS br.13/02 čl.47 st.2 )
4
ZUP RS ( Sl.Glasnik RS br.13/02 čl.47 st.3 )
17
Ako takvo lice (ono koje nema punomoć ) postavlja zahtjev za pokretanje upravnog
postupka ili u toku postupka da izjavu koja je u suprotnosti sa izjavom stranke, organ koji
vodi postupak tražit će od njega da naknadno dostavi punomoć.
Pismeno punomoćje koje je stranka potpisala, ali nije svoj potpis ovjerila kod nadležnog
organa , tretira se kao privatna isprava.Usmeno punomoćje koje je dato na zapisnik tretira se
kao javna isprava.
Ukoliko se u vjerodostojnost pismenog punomoćja koje nije ovjereno posumnja, može
se narediti da se dostavi ovjereno punomoćje.Ovlašteno službeno lice koje vodi postupak po
službenoj dužnosti ispituje vjerodostojnost podnijetog punomoćja.
Ukoliko se utvrde neki nedostatci u punomoćju ( da je nepotpuno,
nerazumljivo), dat će se određeni rok za otklanjanje uočenih nedostataka. U slučajevima
hitnosti postupka po ocjeni službenog lica, dozvoliće se punomoćniku da te radnje obavlja i
1
ako postoje nedostaci u punomoći .
Prema svom obimu i sadržini punomoćje može biti:
1. Opše
2. Specijalno-ograničeno
Opšte punomoćje se odnosi na obavljanje svih procesnih radnji u upravnom postupku.
Specijalno-ograničeno punomoćje se odnosi samo na jednu ili više određenih radnji.
Prema vremenskom kriterijumu punomoćje može biti:
1. Ograničeno
2. Neograničeno
Važnost punomoćja ne prestaje nastupanjem smrti stranke (vlastodavca), gubitkom njene
procesne sposobnosti, promjenom njenog zakonskog zastupnika i u toku postupka.Ali, pravni
2
sljedbenik stranke odnosno novi zakonski zastupnik može opozvati ranije datu punomoć.
Sva pitanja koja nisu uređena Zakonom o upravnom postupku a odnose se na punomoćje,
primjenjuju se odredbe o punomoćju iz Zakona o parničnom postupku .3
4.1.5.S tručni pomagači
Prilkom vođenja upravnog postupka može se dozvoliti da se daju određena

(nepravnička) obavještenja ili savjeti koji su važni za određenu upravnu stvar u upravnom
postupku. Daju ih stručna lica iz pojedinih naučnih oblasti.Dakle, Zakon o upravnom
postupku predviđa instituciju stručnog pomagača, što ne poznaje ni krivični , ni parnični a
niti drugi postupci.
Stručni pomagač nije punomoćnik, niti zastupnik stranke.Stručni pomagač je stručno
lice koje stranci pruža samopomoć u vidu savjeta i obavještenja.To traži od takvog lica
stručno poznavanja pitanja u vezi sa predmetom postupka.Iz položaja stručnog pomagača
vidi se da on djeluje uz stranku, a ne umjesto nje. To lice ne može da zastupa stranku.
Organ koji vodi postupak,dopustit će stranci da stranka dovede stručno lice- stručnog
pomagača koje će joj davati obavještenja i savjete o stvarima za koje se traži stručno
poznavanje pitanja u vezi sa predmetom.Stručni pomagač mora biti poslovno sposobno lice i
1
ZUP RS (Sl.Glasnik RS br.13/02,čl.48 st.1,2.3 )
2
ZUP RS (Sl.Glasnik RS br.13/02,čl.49 st.,2. )
3
ZUP RS (Sl.Glasnik RS br.13/02,čl.49 st..3 )
18
da se ne bavi nadripisarstvom.1 Stručni pomagači u odgovarajućoj mjeri pomažu stranci kako
bi što bolje,uspješnije i sigurnije ostvarila svoja prava i pravne interese.2
V- KOMUN ICIRANJE ORGANA I S TRANAKA
Komuniciranje u upravnom postupku ostvaruje se putem nekoliko vrsta kontakata

između voditelja postupka i drugih učesnika u postupku.Zakon o upravnom postupku
propisuje načine komuniciranja organa koji vodi postupak i stranaka, kao i drugih učesnika u
postupku.Opštenje organa i stranaka, odnosno drugih učesnika u postupku može se ispoljiti
kroz pet osnovnih načina:
1. Putem predaje podnesaka upućenih organu
2. Pozivanjem
3. Dostavljanjem i saopštavanjem
4. Sastavljanjem zapisnika u svrhu evidentiranja bitnih procesnih radnji u
postupku
5. Razgledanje spisa i obavještavanje u toku postupka
5.1. Podnesci u upravnom postupku
5.1.1.Pojam i vrste podnesaka
Pod pojmom podnesak podrazumijeva se različit oblik izjave volje kojima se stranke i
drugi učesnici u postupku obraćaju, to jest nešto saopštavaju organu koji vodi postupak.
Zakon o upravnom postupku pod podnescima podrazumijeva obrasce koji se koriste za
automatsku obradu podataka, prijedloge, prijave, molbe, žalbe, prigovore i druga saopštenja
3
kojima se pojedinci ili druga pravna lica obraćaju organima . Najčešće su to zahtjevi za
pokretanje upravnog postupka – na primjer zahtjev za izdavanje dozvole za izgradnju
stambene zgrade.Za razliku od drugih postupaka, posebno građanskog i krivičnog postupka, u
kojima je strogo ograničen broj i vrsta podnesaka učesnika u postupku, u upravnom se
postupku susrećemo sa više vrsta podnesaka, koje u pravilu stranka može slobodno
birati.Prema Zakonu o upravnom postupku ,podnescima se koriste kako stranke tako i drugi
učesnici.Za sve podneske je zajednička karakteristika da uvijek potiču od stranke ili od
drugog učesnika u postupku, i da su upućena organu nadležnom za rješavanje upravne stvari u
upravnom postupku.Podnesci se mogu predavati u pismenom obliku, neposredno, običnom ili
preporučenom pošiljkom putem pošte, a mogu se i usmeno saopštavati na zapisnik kod
organa.
5.1.2. S adržaj i forma podneska
Usmena forma podneska praktikuje se obično kada se radi o nepismenoj i neukoj

stranci.Iz Zakona o upravnom postupku ne proizilazi obavezna sadržina i forma podneska
1
ZUP RS (Sl.Glasnik RS br.13/02 čl.51 st.2 )
2
3
ZUP F BiH ( Sl.Novine F BiH br.2/98 čl.63 st.1),ZUP RS (Sl.Gl.br.13/02 čl.52 )
19
već se utvrđuju minimalni zahtjevi u vezi sa sadržajem i formom podneska.1*
Pismeni podnesak je uobičajeni oblik ostarivanja procesnog kontakta između glavnih i
ostalih učesnika upravnog postupka. Osnovno pravilo u pogledu sadržaja podneska predviđa
da svaki podnesak mora biti razumljiv i sadržavati sve što je potrebno da bi se prema njemu
moglo postupati.
Ovo se naročito odnosi na :
- naznačenje organa kojem se upućuje
- predmet na koji se odnosi
- zahtjev ,odnosno prijedlog
- navesti ko je zastupnik ili punomoćnik ako je imenovan
- ime i prezime i adresa podnosioca odnosno zastupnika ili punomoćnika
Po pravilu, podnesak vlastoručno potpisuje podnosilac podneska. Izuzetno, podnesak
umjesto njega može potpisati njegov bračni drug, jedan od roditelja, sin, kći ili advokat koji je
po ovlaštenju stranke sastavio podnesak.Sva ova lica su dužna na podnesku staviti svoje ime i
svoju adresu.Podnesak koji zadovoljava propisana pravila prema Zakonu o upravnom
postupku smatra se urednim podneskom.U slučaju, da u podnesku nedostaje neki od
predviđenih elemenata u pogledu sadržaja i forme, tada se radi o neurednom
podnesku.Zavisno od toga koji od elemenata u podnesku nedostaje, predviđeno je i određeno
postupanje organa sa takvim podnescima.
5.1.3. Predaja i prijem podnesaka
Pravilo je, da se podnesak predaje nadležnom organu za prijem podneska.Organ ne

može uvijek biti nadležan za rad po njemu.Podnesak se predaje svakim radnim danom u toku
radnog vremena.
Za usmene podneske moguće je da organ odredi određene sate u toku radnog vremena,
ili dane kojima će se vršiti prijem na zapisnik.Organ je dužan da to objavi na vidnom mjestu u
1
svojim prostorijama, i primiti na zapisnik usmeni podnesak. Isto tako je dužan na usmeno
2
traženje da izda potvrdu podnosiocu podneska o prijemu podneska .
Kada se radi o nenadležnosti organa za vođenje upravnog postupka, službeno lice će
upozoriti na ovu okolnost podnosioca podneska i uputiti ga nadležnom organu da preda
podnesak.
Ako i pored upozorenja službenog lica podnosioc podneska insistira na njegovom
prijemu, službeno lice je dužno radi zatite prava stranke zaprimiti taj podnesak.Ako organ
ustanovi nenadležnost rješavanja po podnešenom podnesku,donijet će zaključak kojim
odbacuje podnesak zbog nenadležnosti.U slučaju, da poštom stigne podnesak za koji organ
nije nadležan , a poznato mu ju koji je organ nadležan za rješavanje upravne stvari, bez
odlaganja, organ će taj podnesak uputiti organu koji je nadležan za njegovo rješavanje. O
tome je dužan obavjestitiu stranku.
U slučaju da je organu pristigao podnesak za koji nije nadležan, a nepoznat mu je
organ koji je nadležan , isti će bez odlaganja donijeti zaključak za odbacivanje podneska zbog
3
nenadležnosti. Odmah će zaključak dostaviti stranci. Dan predaje preporučene pošiljke pošti,
1
* ZUP F BiH (Sl.Novine F BiH br.2/98 čl.66 )
1
2
ZUP RS (SL.Glasnik RS br.13/02 čl.54 st.1 i 2 )
3
ZUP RS (SL.Glasnik RS br.13/02 čl.54 st.3,4 ),ZUP FBiH (SL.Novine F BiH br.2/98 čl.65 st.4 )
20
smatra se danom predaje podneska nadležnom organu. Protiv zaključka o odbacivanju
podneska dopuštena je posebna žalba.
Prema tome, kada stranka insistira da podnesak primi nenadležni organ i pored
upozorenja službenog lica, slijedi zaključak o odbacivanju podneska iako organu može biti
1
poznato koji je organ nadležan za prijem podneska.
To predstavlja u izvjesnom smislu jednu vrstu sankcije, jer stranka gubi na vremenu i dovodi
se u situaciju da ponovo predaje podnesak nadležnom organu ili da izjavljuje žalbu na
zaključak o odbacivanju podneska.
Ako organ putem pošte dobije tužbu za pokretanje upravnog spora, tužbu će bez
2
odlaganja dostaviti nadležnom sudu.O tome će pismeno obavjestiti podnosioca tužbe.
Zakon o upravnom postupku ne insistira na potpunom obrazlaganju podneska, iako je

u interesu stranke da podnesak sadrži takvo obrazloženje.U slučaju da predati podnesak
posjeduje neki formalni nedostatak koji onemogućava postupanje po istom, te kada je
nerazumljiv ili nepotpun, organ koji ga je primio pozvaće podnosioce podneska pismenim ili
telefonskim putem da postojeće nedodostatke otkloni. Organ će u svom pozivu naznačiti rok u
kome je podnosioc dužan da te manjkavosti otkloni.O tome će sačiniti službenu zabilješku u
3
spisu.
Ako podnosioc u datom roku otkloni navedene nedostatke o predatom podnesku,
smatrat će se da je podnesak bio uredan.U suprotnom, ako se ne utklone navedeni nedostatci,
smatraće se da podnesk uopšte nije ni podnešen.Organ će to konstatovati svojim
zaključkom.U saopštenju o otklanjanju nedostataka, podnosioc će se upozoriti. Protiv takvog
4
zaključka dozvoljena je posebna žalba.
Ako je podnesak poslan telegrafski ili telefonom, a posumnja se da ga je podnijelo
naznačeno lice,organ će pokrenuti postupak za utvrđivanje tih činjenica.Ukoliko se utvrdi
netačnost telefonskog navoda lica koje je uputilo podnesak, organ će donijeti poseban
zaključak i smatrati da podnesak i nije podnijet.Protiv zaključka može se izjaviti posebna
žalba. Nedostatci u podnesku mogu biti razne prirode. Najčešće su slučajevi kada se stranka
neprecizno izjašnjava o zahtjevu i pravu koje želi ostvariti,odnosno kada je podnesak
nerazumljiv.
5.1.4.Postupanje po podnesku sa više zahtjeva
Ako podnesak sadrži više zahjeva po kojima se mora odvojeno odlučivati, organ
kojem je dostavljen podnesak, odlučiće samo o onim zahtjevima za koje je nadležan.Ostale
zahtjeve će dostaviti nadležnim organima odnosno sudu, i odbaciti kada ustanovi
nenadležnost u skladu sa odgovarajućim odredbama Zakona o upravnom postupku.Ako ne
1
“ Nezakonit je zaključak upravnog organa o odbaczvanju podneska zbog mjesne nenadležnosti ako je poznato
kiji je organ nadležan za postupanje po tom podnesku.” ( Vrhovni sud Srbije UVP.II, 28/85 od 15.01.1986 )
« Organ nadležan za prijem podneska ne može zaključkom podnes ak odbaciti zbog nenadležnosti za prijem i
rad po podnesku jer je to protivno načelu zaštite prava građana i pomoći neukoj stranci.» ( Vrhovni sud
FbiH,U.49/95.od 8.101997)
2
ZUP RS (SL.Glasnik RS br.13/02 čl.54 st,6 )
3
4
21
može da utvrdi nadležnost drugog organa, donijet će bez odlaganja zaključak o odbacivanju
dijela podneska u kojem je izložen zahtjev za koji nije nadležan.Zaključak se dostavlja stranci
, a protiv kojeg je dopuštena posebna žalba.
5.2.Pozivanje
U većini upravnih postupaka učestvuje više lica u raznim svojstvima (stranka, svjedok,
vještak).Sva ova lica u određenim fazama postupka treba da daju razne usmene izjave, iskaze
ili vještačenja pred organom koji vodi postupak.Bez njihovog učestvovanja postupak se ne
može smatrati okončanim niti donijeti odgovarajuće rješenje ili zaključak.Njihovo
učestvovanje u postupku se obezbjeđuje pozivanjem.Pozivanje predstavlja posebnu
procesnopravnu radnju koju preduzima organ koji vodi postupak.
Organ koji vodi postupak je ovlašten da može pozivati svako lice čija je prisutnost u
postupku potrebna prema njegovoj ocjeni.Uslov, da organ može pozivati lice čija je prisutnost
neophona u postupku je, da to lice boravi na području njegovog djelovanja.
Zakonom je predviđeno da se na usmenu raspravu može pozvati i lice koje ne boravi
na području sjedišta organa pred kojim se vodi postupak.To je neophodno radi olakšanja
vođenja postupka i ubrzanja okončanja postupka , pod uslovom da njegov dolazak ne
1
prouzrokuje veće troškove. Ovaj izuzetak je učinjen iz razloga ekonomičnosti i
racionalnosti.Ako navedeni uslovi nisu ispunjeni,organ će koristiti pravnu pomoć drugog
organa koji će za njega obaviti određene procesne radnje – najčešće saslušanje svjedoka.
Pozivanje stranaka se u pravilu vrši pismenim pozivom.Drugi način pozivanja može
biti predviđen posebnim propisom. Pozivi se upućuju određenim licima – strankama.Izuzetno,
može se vršiti i javno pozivanje većeg kruga lica (naprimjer pozivanje poreznih
obaveznika za podnošenje prijava, registriranja i slično).Pozivanje se ne može vršiti radi
dostavljanja rješenja i zaključaka.Izuzetno su moguća pozivanja radi dostavljanja pismena.
Obično se pozivanje vrši pozivom, ako drukčije nije propisano posebnim propisima.
5.2.1. Pozivi i njihova sadržina

Poziv ne smije imati bilo kakvih manjkavosti kojima bi bile izazvane određene
2
pravne posljedice.Sastavni dijelovi poziva propisani su Zakonom o upravnom postupku . U
pismenom pozivu označava se:
- naziv organa koji poziva
- ime i prezime i adresa pozvanog lica
- mjesto, dan i sat dolaska
- predmet zbog kojeg se poziva
- svojstvo u kojem se poziva ( stranka, svjedok, vještaki
dr.)
- tačan naziv sredstava koja pozvani treba da ponese
- da li je pozvano lice dužno doći lično ili poslati
punomoćnika koji će ga zastupati
1
2
ZUP F BiH ( Sl.Novine F BiH br 2/98 čl.70)
22
-upozorenje da je pozvano lice dužno obavjestiti organ
o spriječenosti da se odazove pozivu
- upozorenje na posljedice ako se ne odazove pozivu
Na usmenu raspravu stranka može da ponese pismene i neke druge dokaze. Ako stranka
smatra da je potrebno, može pozvati i svjedoke da dođu na usmenu raspravu radi
1
ekonomičnosti i racionalnosti, kao i koncentracije dokaza sa što manje rasprava. Zavisno od
same prirode upravne stvari, može se ostaviti mogućnost pozvanoj stranci da umjesto ličnog
dolaska, da do određenog roka pošalje svoju pismenu izjavu.
Organ koji vodi postupak mora voditi računa da pozove stranku u ono vrijeme koje je
najprikladnije, da se ne bi ometale njegove redovne aktivnosti. Ako su u pitanju hitne i
2
neodložne mjere, pozivanje se vrši i noću .
Pozvano lice je dužno da se odazove pozivu. Ako je spriječeno
(bolest ili drugi opravdani razlog) pozvano lice je dužno da izvjesti organ
3
o svojoj spriječenosti. Službeno lice koje vodi postupak cjenit će da li su navedeni razlozi
opravdani. Razlozi neodazivanja pozivu mogu biti razni
( zastoj u saobraćaju, vremenske nepogode, bolest, smrt užeg člana porodice i slično).
Ako je poziv lično dostavljen pa se pozivano lice ne odazove pozivu , a izostanak ne
opravda, ono može biti privedeno ili kažnjeno novčanom kaznom od 50 km.Uslov za ovakvo
postupanje organa je, da je u pozivu naznačena zaprijećena kazna u slučaju neodazivanja
pozivu.
Pored ovih mjera, pravnom licu može biti izrečena mjera da snosi troškove koji su
nastali usljed njegovog neodazivanja.Službeno lice koje vodi postupak, donosi zaključak o
privođenju, izricanju novčane kazne ili o plaćanju troškova. Ukoliko ovo lice nije ovlašteno za
rješavanje upravne stvari što je najčešći slučaj, ono je dužno donijeti zaključak o mjerama uz
saglasnost sa službenim licem ovlaštenim za rješavanje upravne stvari.Protiv ovog zaključka
dopuštena je posebna žalba. Zakonom nije data mogućnost upravnog spora protiv tog
zaključka.
U slučaju neodazivanja vojnog lica ili službenika policije,organ koji je izdao poziv,
obratit će se komandi ili organu policije sa zahtjevom da pozvano lice dovede. Iste sankcije
važe i za vojna lica i službena lica policije da snose troškove nastale zbog svog nedolska.
5.3.. Zapisnik i zabilješka
5.3.1.Zapisnik
Zakonom je regulisano da za zakonito vođenje postupka predpostavlja pismeno

evidentiranje svih pravno vezanih ( relevantnih) radnji i izjava. Bez evidentiranja o
obavljenim upravnim radnjama upravna stvar se nebi mogla rješavati ni u prvostepenom niti u
drugostepenom postupku ili upravnom sporu.
1
2
ZUP RS (SL.Glasnik RS br.13/02 čl.60 st.1i 2 )
3
ZUP RS (SL.Glasnik RS br.13/02 čl.61 st.1 i 2 )
« Nemože se pretpostaviti krivica stranke odnosno drugog pozvanog lica kao učesnika u upravnom postupku,
nego pozvanom mora biti omogućeno da iznese razloge kojima je bio spriječen da se odazove pozivu,a organ
ceni da li su navedeni razlozi opravdani.» ( Izvod iz presude Vrhovnog suda Srbije,U.5949/61.od 20.11.1961)
23
Organ koji vodi postupak dužan je u skladu sa zakonom da vodi zapisnik o izvršenim
radnjama u postupku(usmenoj raspravi,poravnanju).1
Zapisnik je pismeni službeni prikaz o obavljenoj radnji u postupku, kao i važan
prikaz važnih usmenih izjava stranaka ili trećih lica u postupku (razna saslušanja, vještačenja,
uviđaji, kao i usmene izjave stranaka ili trećih lica u postupku).Zapisnik koji je sastavljen u
skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku, ima snagu javne isprave.Kao javna
isprava, zapisnik je potpuni dokaz, kako o toku postupka , tako i o sadržaju radnje postupka i
svih datih izjava učesnika u postupku.Zakonska je predpostavka da su sadržaj radnje , izjave
učesnika u postupku, kao i cijeli tok radnje vjerno istinski uneseni u zapisnik.Zapisnik je
dokaz da je određeno lice ( stranka, svjedok,vještak i drugo ) dalo izjavu, iskaz,
nalaz,mišljenje i da je to tačno navedeno.Iako je zapisnik javna isprava, njegova se netačnost
navoda o toku i sadržaju radnje postupka kao i datih izjava stranaka može
dokazivati.Zakonom je dopušteno dokazivanje netačnosti zapisnika.Sadržina zapisnika se
2
uzima kao tačna dok se ne dokaže suprotno. Na kraju se zapisnik potpisuje od strane
službenog lica i učesnika u postupku.
Zapisnik koji je potpisan ne smije se više mjenjati niti se smije dopisivati. Ukoliko je potrebno
već zaključen zapisnik dopuniti,dopuna se ne unosi u zapisnik, već se potpisuje i ovjerava te
predstavlja dodatak zapisniku. Prije nego se zapisnik zaključi,obavezno se čita prisutnim
licima koja učestvuju u upravnom postupku a koja imaju i pravo primjedbe na zapisnik.Ako
nemaju primjedbi u zapisniku se na kraju navodi da je pročitan i da nema primjedbi. Ako su
ta lica imala primjedbu,navodi se kratki sadržaj stavljenih primjedbi.
5.3.2. Zabilješka u spisu
Prema odredbama Zakona o upravnom postupku RS u samom spisu se o manje

važnim radnjama i izjavama stranaka i trećih lica, koje nemaju bitnog uticaja na rješavanje
stvari o upravljanju toka postupka, o saopćenjima, usmenim uputstvima i nalozima,kao i
okolnostima koje se tiču samog organa kod kojeg se vodi postupak, stavlja službena
zabilješka.
U spis, zabilješku stavlja službeno lice i potvrđuje je potpisom uz oznaku datuma.Posebno je
predviđena mogućnost evidentiranja usmenih zahtjeva stranaka na propisan način o kojima se
odlučuje po skraćenom postupku, pod uslovom da se nihovom zahtjevu udovolji..Način
evidentiranja ovakvih zahtjeva stranaka propisuje organ nadležan da se brine o sprovođenju
Zakona o upravnom postupku.Uobičajeno je, da se ovakvi zahtjevi
1 ZUP RS (SL.Glasnik RS br.13/02 čl.62 st.1 )
2 ZUP RS (SL.Glasnik RS br.13/02 čl.66 )

« Organ uprave nije obavezan stranci izdati kopiju zapisnika sa usmene rasprave»(VSS –U.4605/75 od 22.9.1976
24
stranaka upisuju u posebne knjige sa potrebnim podatcima o podnosiocu zahtjeva i rješavanju
stvari.
5.4. Dostavljanje
5.4.1.Pojam, način, vrijeme i mjesto dostavljanja
Dostavljanje je posebna radnja organa kojom se vrši predaja pismenog akta -

pismena ( poziva, rješenja, zaključka i drugih službenih spisa) licu kome je akt namjenjen uz
1
ovjeravanje same predaje.Određena je Zakonom o upravnom postupku.
Važnost ove procesne radnje ogleda se u obezbjeđivanju neprekidnosti upravnog
postupka, te u osiguranju ostvarivanja procesnih prava i pravnih interesa,kao i izvršavanja
nametnutih obaveza adresatu kome su pismena upućena. Na dostavljanje akta vezuju se vrlo
2
važne pravne posljedice, posebno u odnosu na tok rokova za žalbu i dejstvo akta . Cilj
dostavljanja stranci je da akt stigne na vrijeme licu kome je namjenjeno (adresatu).Dejstvo
akta - pismena je vezano za vrijeme uručenja akta. Pismena koja nisu dostavljena, ne mogu ni
proizvesti pravna dejstva.
Dostavljanje se vrši po službenoj dužnosti,preko pošte ili preko službenog lica organa
koje je ovlašteno za obavljanje ove radnje (dostavljača ). Lice kome treba pismeno da se
dostavi može samo izuzetno biti pozvano radi uručenja pismema-kada priroda ili značaj
pismena to zahtijeva.
U svim drugim slučajevima,pismeno se u pravilu dostavlja u stan ili poslovnu
prostoriju radnog mjesta adresata. Koji će se način dostavljanja primjeniti prema ZUP-
u,određuje organ čije se pismeno dostavlja. Organ se opredjeljuje za onaj način dostavljanja
koji je u datoj situaciji najprikladniji i najsigurniji. Pismena se po pravilu dostavljaju radnim
3
danom i to u toku dana. Ipak, organ čije se pismena dostavlja u nekim slučajevima iz
posebno važnih razloga može odrediti da se dostavljanje izvrši i u neradne dane. Isto tako
može odrediti da se dostavljanje, izvrši ako je to neodložno i noću.4 Dostavljanje se može
izvršiti i izvan pomenutih prostorija, ako lice na koga se dostavljanje odnosi na to pristane i na
5
bilo kojem mjestu na kojem se to lice zatekne.
5.4.2. Vrste dostavljanja
U upravnom postupku dostavljanje se može vršiti kao:

1.Obavezno lično dostavljanje
2.Posredno dostavljanje
3.Posebni slučajevi dostavljanja
Obavezno lično dostavljanje postoji kada se pismeno direktno predaje licu kojem je
namjenjeno. ZUP predviđa obavezno lično dostavljanje u tri slučaja:
1
ZUP RS (SL.Glasnik RS b. 13/02 čl,69 )
2
“ Ako u postupku nastupi smrt stranke, a postupak ne bude obustavljen,rješenje se mora dostaviti
nasljednicima” ( USHR. Us.9670/93 od 8.6.94 )
“ Ako je dostava rješenja izvršena pogrešno umjesto lično stranci-uručeno drugoj osobi kod ocjene
pravodobnosti žalbe,mora se utvditi kada je stranka stvarno primila to rješenje od osobe kojoj je pogrešno
uručeno. To se može utvrditi saslušanjem te osobe kao svjedoka “ ( USH,Us,604/80 od 7.5.1980)
3
4
5
25
1. Kada je takva osoba određena ZUP-om ili nekim drugim propisom
2. Kada od dana dostavljanja počinje teći rok koji se ne može produžiti (strogi rok)
1
3. Kada to naredi organ koji je naredio dostavu .
Ako obavezno lično dostavljanje nije moguće sprovesti,dostavljač je dužan da sazna
kada i na kom mjestu može pronaći adresata. Preko zakonom određenih lica za izvršenje
posebnog dostavljanja ,ostaviti će mu pismeno obavještenje o tome da tačno u određeno
vrijeme,(dan i sat ) bude na odrđenom mjestu radi primanja pismena. Kada se dostavljanje
pismena treba uručiti advokatu,ono je izvršeno i kada se preda licu zaposlenom u advokatskoj
kancelariji. U slučaju dostavljana pismena zakonskom zastupniku, punomoćniku ili
punomoćniku za primanje pismena,smatra će se da je izvršeno lično dostavljanje samoj
2
stranci.
Kada se pokušala izvršiti lična dostava dva puta ali bezuspješno,dostava će se izvršiti
3
posredno.
5.4.3. Posredno dostavljanje
Posredno dostavljanje podrazumjeva dostavljanje nekom drugom licu, a ne onom

kome je pismeno upućeno. Javlja se u više slučajeva i za sve slučajeve moraju biti ispunjeni
određeni uslovi.
Ako lice kome se treba izvršiti dostava ne bude u stanu u vrijeme dostave,dostava se
može izvršiti nekom od odraslih članova domaćinstva. Ako nema ni odraslih članova,
pismeno se predaje nastojniku z grade ili susjedu uz njihov pristanak. Odrasli članovi
domaćinstva su dužni primiti pismena. Kada se dostava vrši na radnom mjestu a nema lica
kome se dostava treba izvršiti,predaja se može izvršiti drugom licu na radnom mjestu ako ono
pristane.Navedeni slučajevi posrednog dostavljanja ne mogu se koristiti ako pismeno treba
predati licu koje u istom postupku učestvuje sa suprotnim interesima u odnosu na lice koje je
naznačeno u pismenu.
Kada se utvrdi da je lice kome se treba izvršiti dostava odsutno i da mu se posebnim
dostavljanjem nije moguće uručiti pismeno na vrijeme,pismeno se vraća organu koji ga je
izdao uz oznaku gdje se otsutni nalazi. Ako se i pored istraživanja boravište ne zna,organ koji
je to pismeno izdao,postavit će tom licu privremenog zastupnika i njemu će predati pismeno.
Kada se dostava ne može izvršiti lično niti posredno a nije utvrđeno da je adresat
odsutan,pismeno će se predati organu na čijem se području nalazi boravište adresata ili pošti u
mjestu njegovog boravišta. Na vratima stana ili poslovne prostorije dostavljač će ostaviti
saopštenje gdje se pismeno nalazi. Na saopštenju i na pismenu označit će razlog ovakve
dostave, i dan kad je saopštenje ostavio. Saopštenje će ovjeriti sa svojim potpisom. Ovakvo
dostavljanje smatra se izvršenim kad je saopštenje ostavljeno na vratima.Kasnije, oštećenje ili
uništenje tog saopštenja nema uticaja na valjanost ovakve dostave. O načinu ovakvog
dostavljanja obavještava se organ koji je naredio dostavljanje.
1
ZUP RS(Sl.Glasnik RS br.13/02 čl.75 st.1 )
“Prema čl.82 ZUP-a ako organ drukčije ne odredi,dostavljanje se vrši samo radnim danom I to danju. Povreda
ove odredbe ovlašćuje stranku samo da odbije prijem,no ako primi ,dostava je punovažna bez obzira na odnosnu
povredu” ( Presuda VSS. U.10978/66 od 21.2.1967). “ Uobičajeno je da se službena komunikacija sa strankom
ne vrši prije 6 sati ujutro niti poslije 19 sat naveče pa se izvan tog vremena nebi mogla vršiti dostava pismena”(
VSV.U.734/90 od 13,4.1990).
2
3
ZUP F BiH ( Sl.Novine F BiH 2/98 čl.85 )
26
5.4.4. Posebni slučajevi dostavljanja
1
Posebni slučajevi dostavljanja određeni su Zakonom o upravnom postupku. U
posebne slučajeve dostavljanja svrstano je:
1. Dostavljanje zakonskom zastupniku ili punomoćniku

2. Dostavljanje punomoćniku za primanje pismena
3. Dostavljanje državnim organima, preduzećima i drugim pravnim
licima
4. Dostavljanja ostalim licima
5. Dostavljanje javnim saopćenjem
6. Dostavljanje ukoliko dođe do odbijanja prijema
7. Dostavljanje ukoliko je došlo do promjene adrese
Kada stranka ima zakonskog zastupnika ili punomoćnika dostavljanje se vrši na način
kako se pismena dostavljaju samoj stranci,i ima pravno dejstvo kao da se dostavlja samoj
stranci. To se odnosi i na slučajeve kada je predviđeno obavezno lično dostavljanje.
Dostavljanje punomoćniku se vrši samo kada punomoćnik posjeduje generalnu punomoć za
zastupanje.Ako punomoćnik posjeduje ograničenu punomoć samo za neke radnje u postupku
bez prijema pismena ,dostavljanje se neće izvršiti. Zato je organ dužan prije dostavljanja
ispitati obim punomoći. U slučaju kada više stranaka imaju zajedničkog zakonskog zastupnika
ili punomoćnika u istom predmetu,dostava se za sve njih vrši preko zakonskog zastupnika
odnosno punomoćnika. Ako stranka ima više punomoćnika ,dostava se može vršiti bilo kojem
od njih.
Stranka može ovlastiti određeno lice za prijem svih njenih pismena.Organ koji vodi
postupak čim primi obavještenje od stranke o davanju ovlaštenja određenom licu za prijem
2
pismena,sva naredna pismena će tom licu dostavljati. Punomoćnik za prijem pismena dužan
je bez odlaganja primljena pismena dostaviti stranci. Određivanje lica za prijem pismena
može biti fakultativno (po volji stranke), ili obligatorno (obavezno). Oba imaju isto pravno
dejstvo kao i dostavljanje stranci.
Obavezno postavljanje punomoćnika za prijem pismena imamo u sljedećim

slučajevima:
a) Kada službeno lice naredi stranci da u određenom roku u sjedištu organa postavi
punomoćnika za prijem pismena,jer bi dostava stranci,punomoćniku ili zakonskom zastupniku
znatno odugovlačila postupak.
b) Kada se stranka ili njen zakonski zastupnik nalaze u inostranstvu a nemaju
punomoćnika .Stranka će se obavjestiti da u određenom roku postavi punomoćnika za prijem
1
ZUP RS(Sl.Glasnik RS br.13/02 čl.76-84 ),ZUP F BiH (Sl.Novine F BiH br.2/98 čl.87-94
2
“ U slučaju kada stranka ima punomoćnika dostava se vrši tom punomoćniku”
( VSS,U.6294/79 od 2.10.1980)
« Stranka koja ima punomoćnika može da odbije prijem rješenja i to je odbijanje s a zakonskog razloga,pošto se
po zakonu dostavljanj e vrši punomoćniku ako stranka ima punomoćika.Ali,ako stranka i pored toga što ima
punomoćnika,pristane da primi rješenje,takav prijem rješ enja po njenom pristanku proizvodi pravno dejstvo u
pogledu zakonskog roka za pravno sredstvo proti tog rješenja,odnosno zakonski rok počinje teći od tog
dostavljanja».(VSS,U.11741/64 od 24.7.1965).
27
sa upozorenjem ako se to ne dogodi,organ će sam po službenoj dužnosti postaviti
punomoćnika za prijem pismena odnosno privremenog zastupnika.
c) Kada više stranaka koje u postupku učestvuju zajednički sa istovjetnim zahtjevima
( procesna zajednica )ne prijave punomoćnika za prijem pismena, a ne zna se koja se stranka
prva potpisala na zajednički podnesak,službeno lice koje vodi postupak može odrediti bilo
koju stranku za punomoćnika za prijem pismena. U pismenu koje je dostavljeno
punomoćniku za prijem pismena procesne zajednice, označiće se sve stranke za koje se
dostavljanje vrši.
Dostavljanje organima vlasti, preduzećima, ustanovama i drugim pravnim licima se
obavlja predajom pismena službenom licu određenom za primanje pismena, ako za pojedine
slučajeve nije drukčije određeno. Smatra se, da je dostavljanje izvršeno predajom pismena
prijemnoj službi državnog organa ,preduzeća i drugog pravnog lica. Svi rokovi se računaju od
prvog narednog dana od njegove predaje.Dostavljanje kolektivitetima koja nemaju svojstvo
pravnog lica (naselja,grupe lica i drugo), vrši se preko lica kojeg su oni ovlastili za prijem
1
pismena.
Dostavljanje ostalim licima, domaćim i stranim koja žive u inostranstvu,kao i stranim
državljnima, međunarodnim organizacijama i licima koja u našoj zemlji uživaju diplomatski
imunitet,vrši se preko M inistarstva inostranih poslova BiH , ako međunarodnim ugovorom
drukčije nije određeno.
Našim državljanima koji žive u inostranstvu,dostavljanje izvoda iz matičnih knjiga,
svjedočanstava,diploma ,uvjerenja i drugih potvrda izdatih na zahtjev stranke, vrši se preko
2
diplomatskih i konzularnih predstavništava BiH u inostranstvu.
Vojnim licima ,službenicima policije i radnicima zaposlenim u suhozemnom, rječnom,
pomorskom i vazdušnom saobraćaju, dostava se vrši preko njihove komande, a može i preko
preduzeća i drugog pravnog lica u kome su zaposleni.Dostavljanje ovim licima smatra se
3
ispravnim i konkretnom predajom pismena upravo njima.
Za lica koja su lišena slobode dostavljanje se vrši preko upravne ustanove u kojoj se
4
nalaze.
Dostavljanje većem broju lica koja organu nisu poznata putem javnog ( ediktalnog)
saopštenja vrši se na taj način da se pismeno saopštenje ističe na oglasnoj tabli organa koji ga
je izdao. Nakon proteka roka od 15 dana od dana objavljivanja smatra se da je dostava
izvršena ukoliko organ nije odredio duži rok. Ovakvo saopšenje se može objavljivati i u
5
sredstvima informisanja.
Ako lice kojem je pismeno upućeno ili odrasli član njegovog domaćinstva odbije da
primi pismeno bez zakonskog razloga, ili to učini lice zaposleno u
organu,organizaciji,zajednici, advokatskoj kancelariji,naselje,grupa lica i dr,dostavljač će
pismeno ostaviti u stanu ili prostoriji gdje je to lice zaposleno, ili će ga ostaviti na vratima
6
stana ili poslovne prostorije.
1
ZUP RS(Sl.Glasnik RS br.13/02 čl.79 st.1,2,3 )
« Predaje pismena licu koje je prijem potvrdilo pečatom pravnog lica je predaja licu ovlašćenom za prijem
pismena i takva dostava se smatra urednom.» (Presuda Savesnog suda,GRPS 38/91 od 2.4.1992)
2
ZUP RS(Sl.Glasnik RS br.13/02 čl.80 st.1,2,)
3
4
ZUP RS(Sl.Glasnik RS br.13/02 čl.81 )
5
ZUP RS(Sl.Glasnik RS br.13/02 čl.82 )
6
28
Dostavljač je dužan na dostavnici upisati dan, čas i razlog odbijanja prijema kao i mjesto gdje
je pismeno ostavio. Takvo dostavljanje će se smatrati izvršenim.1
U slučaju promjene stana ,stranka, njen zakonski zastupnik, dužni su odmah da
obavjeste organ koji vodi postupak. Ukoliko se desi da oni propuste obavjestiti organ,
dostavlčjač je dužan istražiti kuda su odselili. Ako ne uspije pronaći novu adresu,organ koji
vodi postupak će sva pismena upućena stranci isticati na oglasnoj tabli tog organa. Protekom
2
roka od 8 dana, smatrat će se da je dostavljanje pravno punovažno izvršeno. Kada
punomoćnik ili punomoćnik za prijem pismena promjeni svoje boravište,a o tome ne obavjesti
3
organ,dostavljanje se vrši direktno stranci.
5.4.5. Dostavnica i greške u dostavljanju

Dostavnica je pismena potvrda o izvršenoj dostavi pismena. Potpisuje je dostavljač i
primalac koji osim potpisa označava slovima i dan primitka pismena. Ukoliko je primalac
nepismen ili ako iz nekog drugog razloga ne može da primi pimeno,dostavljač je obavezan na
dostavnici navesti ime i prezime primaoca pimena, dan predaje i obavještenje o
nepotpisivanju pismena od strane primaoca . U slučaju da primalac odbije da stavi svoj potpis
na dostavnicu, dostavljavljač je dužan da na dostavnici konstatuje i naznači slovima dan
4
predaje . Time će se smatrati da je dostavljanje izvršeno.
Ako je dostavljanje izvršeno posredno predajom pismena nekom od odraslih članova
domaćinstva adresata,nastojniku kuće gdje stanuje,susjedu ili licu koje je sa adresatom na
istom mjestu zaposleno, ili službeniku u advokatskoj kancelariji,dostavljač će na dostavnici
označizt lice kome je pismeno predao kao i odnos tog lica prema licu kome se je dostavljanje
5
imalo izvršiti.
I kada se dostavljanje vrši predajom pismena nadležnom organu opštine ili pošti u
mjestu boravišta adresata ili pribijanjem pismenog saopštenja na vratima stana,poslovne
prostorije ili radionice adresata sa oznakom gdje se pismeno nalazi, mora postojati dostavnica.
Na njoj će dostavljač naznačiti dan izvršenog saopštenja i dan predaje pismena organu ili pošti
u mjestu boravišta adresata. Ova dostavnica treba da posluži kao dokaz o izvršenom
6
dostavljanju.
U svakom slučaju, dostavljanje pismena uz dostavnicu potrebno je da primalac sam na
dostavnici označi i dan prijema pismena. Pored toga i dostavljač ,koji isto tako redovno
potpisuje dostavnicu, treba da označi dan dostavljanja. Kod označenja datuma, dan prijema
mora biti uvjek tačno ispisan i to slovima. Sam mjesec treba označiti imenom a ne brojem.
Greška u dostavljanju nema uticaja na pravilnost samog pismena,već može imati
dejstvo samo na djelovanje akta prema strankama odnosno prema rokovima i procesnim
radnjama koje se nadovezuju na dostavljanje pismena. U pogledu dejstva dostavljanja
pismena odlučna je činjenica kad je adresat stvarno dobio pismeno, a ne da li u dostavljanju
postoji ili ne postoji nepravilnost odnosno greška. Ako pri dostavljanju bude učinjena greška,
smatra će se da je dostavljanje izvršeno onoga dana za koji se utvrdi da je lice kome je
pismeno namjenjeno ,stvarno primilo to pismeno učinjena greška, smatra će se da je
dostavljanje izvršeno onoga dana za koji se utvrdi da je lice kome je pismeno namjenjeno
1
« Ako dostavljač na dostavnici ne zabeleži čas i razlog odbijanja prijema rešenja,kao ni mesto gde je pismeno
ostavio,ne smatra se da je dostava izvršena» (Savezni vrhovni sud,Už. 5049/59. od 3.07.1959 god.)
2
ZUP RS(Sl.Glasnik RS br.13/02 čl.84 st. 2,3 )
3
ZUP RS(Sl.Glasnik RS br.13/02 čl.84 st. 4 )
4
ZUP RS(Sl.Glasnik RS br.13/02 čl.85 st.1.2.3 )
5
6
29
,stvarno primilo to pismeno.Isto tako u slučaju nestanka dostavnice ,dostavljanje se može
dokazivati i drugim sredstvima (npr.svjedocima, potpisom na drugim dokumentima ).1Treba
naglasiti da za stranku nema nikakvog pravnog efekta ni činjenica što je ona saznala i što zna
sadržinu akta koji joj nije dostavljen na pravilan način.U takvom slučaju nebi mogle nastupiti
posljedice upravnog akta kao da je on na propisan način stranci uručen ( npr. rok za žalbu ne
bi tekao ako bi stranka saznala sadržinu rješenja pročitavši samo rješenje koje je dostavljeno
protivnoj stranci ). Taj rok bi za nju tekao ,tek kad joj kao stranci rješenje bude dostavljeno.
VI- RAZGLEDANJE S PIS A I S AOPŠ TAVANJE U TOKU POS TUPKA
Zakonom o upravnom postupku svim strankama i licima koja učestvuju u upravnom postupku
data je mogućnost da razgledaju spise, da se upoznaju sa samim postupkom i sadržajem svih
spisa, ako imaju određeni pravni interes, i to u prisustvu ovlaštenog službenog lica.Isto im je
data mogućnost da o svom trošku vrše potrebne prepise spisa tj.da fotokopiraju odgovarajuće
spise predmeta.Razgledanje spisa nije vremenski ograničeno, što znači da se može vršiti u
toku cijeloga postupka.Da bi to ostvarila druga lica, potrebno je da svoj pravni interes učine
2
vjerovatnim .
Da bi se omogućilo razgledanje spisa, fotokopiranje i prepisivanje, potrebno je
podnijeti zahtjev koji se može podnijeti pismeno ili usmeno.Organ kome je zahtjev podnesen
treba da utvrdi postojanje pravnog interesa podnosioca zahtijeva.Podnosioc treba svoj pravni
interes da obrazloži pismeno ili usmeno na zapisnik.Prema Zakonu o upravnom postupku,
neki spisi su izuzeti od prava razgledanja odnosno fotokopiranja, ako bi se ovim radnjama
dovelo u pitanje svrha upravnog procesa ili ne vršenje tih radnji suprotno javnom interesu
opravdanom interesu jedne stranke ili trećih lica .Tu se ubrajaju: 1. Zapisnik o vjećanju i
glasanju
2. Službeni referat
3. Nacrt rješenja
4. Drugi povjerljivi spisi
Sva lica koja imaju pravo da raz gledaju i prepisuju spise, imaju pravo da se i obavještavaju u
toku postupka.Druga lica osim stranke su dužna učiniti svoj pravni interes
vjerovatnim.Nadležni organ kome je zahtjev podnešen može da odobri ili odbije
razgledavanje i prepisivanje spisa.O odbijanju podnesenog zahtijeva organ kome je on
upućen donosi zaključak. Protiv zaključka o odbijanju zahtijeva za razgledanje za prepisivanje
ili za obavještavanje u toku postupka, dopuštena je posebna žalba, pa i u slučaju kad je
3
zaključak donesen u usmenoj formi . Žalba se može izjaviti odmah po saznanju da je
odlučeno o zahtijevu, a najkasnije 24 sata od momenta saopštenja.Rok, da se odluči po
izjavljenoj žalbi je 48 sati od momenta izjavljivanja žalbe .
1
ZUP RS (Sl.Glasnik RS br.13/02 čl.86 ), ZUP F BiH( Sl.Novine F BiH br.2/98 čl,96st1 i 2 )
«Nepravilna je i nezakonita dostava prvostepenog rešenja kada službeno lice prvostepenog organa uruči
direktora preduzeća rešenje u službenoj prostoriji tog organa a na i zvorniku rešenja je prvostepeni organ
mašinom otkucao datum uručenj a rešenja,a na prostoru iznad toka direktor potpisao prijem rešenj a,a da
svojeručno nije naznačio slovima dan prijema» (Vrhovni sud Srbije,U.6498/95 od 25.5.1996)
2
ZUP RS (Sl.Glasnik RS br.13/02 čl.68 st.1,2 ) » Onemogućavanj e stranci da i zvrši uvid u zapisnik o nalazu
prilikom kontrole poslovnih knjiga, predstavlja bitnu povredu pravila Zakona o upravnom postupku» (Viši
privredni sud Srbije URŽ 192/66 od 27.8.1966 )
3
« Ako se odbije zahtijev stranke ili druge osobe da razgleda i prepisuje spise predmeta ,te osobe imaju pravo
na posebnu žalbu» ( USH,-US. 2025/77.od 25.1.1978).
30
VII - ROKOVI
7.1. Pojam roka
Upravni postupak predstavlja niz radnji koje slijede jedna za drugom po utvrđenom
redu. Da bi se određeni upravni postupak blagovremeno završio , potrebno je odrediti vrijeme
kada se pojedine radnje u postupku moraju preduzeti.Prema tome, procesne radnje moraju se
izvršiti u određenom roku. Ali,pored ovih postoje i procesne radnje koje nisu vezane ni za
kakav procesni rok, jer za preduzimanje pojedinih procesnih radnji ne moraju biti uvijek
određeni rokovi. Ove radnje učesnici mogu izvršiti kad god to oni hoće i smatra se da su
izvršene na vrijeme ( zahtjev stranke za pokretanje upravnog postupka ). Najveći dio radnji u
upravnom postupku treba izvtršiti u određenom roku.
Rok predstavlja vrijeme u kojem se treba izvršiti izvjesna proceduralna radnja,kao i
vrijeme koje mora proteći da bi se neka proceduralna radnja započela vršiti.. Drugim rječima,
rok je razmak vremena u kojem treba da se izvrši izvjesna radnja u postupku. Kod rokova je
određen početak i završetak vremenskog razmaka u kome se mora izvršiti određena procesna
radnja. Kao i u drugim postupcima, i u upravnom postupku rokovi služe realizaciji načela
ekonomičnosti i efikasnosti. Da bi se sve potrebne radnje obavile, treba znati vrijeme
njihovog preduzimanja, kao i nijhov redoslijed. Rokovi treba da obezbjede nesmetano
odvijanje upravnog postupka.
Procesne rokove treba razlikovati od materijalno- pravnih rokova. M aterijalno-pravni
rokovi su u neposrednoj vezi sa mogućnošću ostvarivanja prava ili izvršavanja obaveze , što je
predmet materijalnog propisa (npr.rok plaćanja poreza na promet poslije neke kupovine i sl.).
Rokovi procesno - pravne prirode se odnose na mogućnost preduzimanja određenih radnji u
postupku. U upravno procesnom pravu primjenjuju se procesno-pravni rokovi.
7.2. Računanje rokova

1
Rokovi se računaju na dane ,mjesece i godine. Posebnim propisom mogu se
predvidjeti i rokovi čije se trajanje mjeri u časovima. U upravnom postupku rokovi se
računaju po tzv.civilnoj computaciji ( computation civilis ), prema kojoj dani predstavljju
nedjeljive cjeline. Dan predatavlja osnovnu mjernu jedinicu. Sam rok počinje teći prvog
narednog dana od dana dostavljanja ( dostavljanje je izvršeno 5 novembra ,a rok je 15 dana ,
rok počinje teći od 6 novembra i ističe 21 novembra ). Ako je rok određen po mjesecima
odnosno godinama , tada se završava istekom onog dana ,mjeseca,odnosno godine ,koji po
broju odgovara danu kada je izvršeno dostavljanje ili saopćenje,odnosno dana u koji pada
događaj od koga se računa trajanje roka ( npr.ako rok počinje teći 10 maja ,a traje mjesec
dana,rok ističe 10 juna ). Ako toga dana u posljednjem mjesecu nema,rok prestaje posljednjeg
dana tog mjeseca. Rok može biti i kalendarski određen, pa se u takvim slučajevima ne mora ni
računati (apsilutni rokovi ). Neradni dani ,odnosno nedelje i državni praznici ne utiču na
početak i tok roka ,ali utiču na njegov završetak. Naime, ako posljednji dan roka pada u
nedelju ili na dan državnog praznika, ili u neki dan kad organ uprave ne radi,rok ističe prvog
2
narednog dana .
1
ZUP RS (Sl.Glasnik RS br.13/02 čl.88 )
2
ZUP RS (Sl.Glasnik RS br.13/02 čl.89 st.2 ) « Okolnost da prijemna služba organa uprave,kome treba prdatu
žalbu,radi subotom,može biti od uticaja na protek roka za žalbu samo ako je rad te službe stalan sa punim radnim
vremenom,što treba da bude objavljeno na način kako je to propisima predviđeno.(VSS,Uvp.79/81)
31
Od osnovnog pravila po kome se smatra da je podnesak u roku predat,ako stigne nadležnom
organu prije isteka roka, ZUP predviđa izuzetke. Ako podnesak bude upućen poštom
,preporučeno ili telegrafski,dan predaje pošti smatra se kao dan predaje nadležnom organu.
1
Ako je podnesak upućen telefaksom, dan prijema telefaksa uzima se kao dan predaje organu.
7.3.Vrste rokova
U upravnom postupku rokovi se klasificiraju prema različitim kriterijima.
1.Prema načinu određivanja rokovi se djele na:

1.Zakonske
2.Službene(rokove koje određuje službeno lice)
Zakonski rokovi su precizno i unaprijed određeni zakonom ili drugim propisom, pa ih

službena lica ne mogu mjenjati (npr.rok za žalbu, rokovi za obnovu postupka itd.).Zakonski
rokovi su strogi rokovi i ne mogu se mjenjati niti produžavati izuzev kada je to zakonom ili
drugim propisom određeno.
Rokovi koje određuje službeno lice nisu unaprijed precizirani.oni su daleko fleksibilniji.Njih
određuje službeno lice na osnovu zakonskih ovlaštenja.M ogu se određivati bez zakonom
postavljenih ograničenja (početak , trajanje i završetak ovih rokova nisu zakonom
propisani).Zakonom mogu biti postavljeni vremenski okviri, pa se službeno lice koje treba
izvršiti određenu procesnu radnju može kretati samo unutar tih okvira.Službeni rokovi se
mogu produžavati o čemu odlučuje službeno lice koje vodi postupak.Službeni rokovi se ne
mogu produžavati samo onda kada je to posebno propisano.
2.Prema mogućnostima produženja rokovi se mogu podjeliti na :
1. Produžive ( dilatorne )
2. Neprodužive ( peremptorne)
Produživi rokovi se mogu produžiti ako za to postoje opravdani razlozi. To su u pravilu u

postupku rokovi koje određuje službeno lice. Zakonski rokovi se mogu produžavati samo ako
je to izričito propisima određeno. U svim postupcima, pa i u upravnom neproduživi rokovi su
važni kako za zaštitu javnog interesa tako i za zaštitu prava stranaka. (npr.rokovi za ulaganje
žalbe). Da bi došlo do produženja roka, moraju biti ispunjeni i određeni uslovi ,da je to tražilo
zainteresirano lice, da je zahtjev za produženje podnešen prije isteka roka,te da za produženje
2
roka postoje opravdani razlozi.
3. Prema posljedicama koje mogu nastati propuštanjem roka, rokovi se dijele na:
1. Prekluzivni –peremptorni ( finalni )
2. Dilatorni- odložni ( suspenzivni )
3. Instrukcioni
1
ZUP RS (Sl.Glasnik RS br.13/02 čl. 90)
2
ZUP RS (Sl.Glasnik RS br.13/02 čl. 87 st.3)
32
Prekluzivni –peremptorni ( finalni,raskidni ) rok podrazumjeva preduzimanje procesne
radnje koja se ograničava na određeni vremenski period u kome se određena radnja ima
izvršiti. Ukoliko do toga ne dođe, zapada se u prekluziju, tj. definitivno se gubi pravo na
preuzimanje procesne radnje koja se u okviru roka trebala izvršiti. Peremptorni rokovi,u
pravilu, su zakonski rokovi ( npr. rok za žalbu, rok za upotrebu vanrerdnih pravnih sredstava
). To mogu biti i rokovi koje određuje s lužbeno lice (npr.da stranka pruži dokaz da je
pokrenula postupak za rješavanje prethodnog pitanja). Ovi rokovi se mogu odnositi na
stranku, druge učesnike, a ponekad i sam organ.
Dilatorni rokovi su vremenski periodi u kojima se ne mogu preduzimati procesne
radnje. Nakon proteklog dilatornog roka stiče se pravo na preduzimanje određene radnje u
postupku ( npr. rok za izjavljivanje žalbe protiv ćutanja uprave ). Znači, za vrijeme trajanja
dilatornog roka, procesna radnja miruje, a može se aktivirati nakon njegovog proteka.
Dilatorni rokovi mogu biti propisani kako za stranku tako i za organ koji vodi postupak.
Instukcioni rokovi su takvi rokovi čije propuštanje ne izaziva nikakve negativne
posljedice. To su najčešće rokovi koji upućuju-podstiču službeno lice a ponekad i stranku na
preduzimanje određene procesne radnje ( npr.rok za određivanje zajedničkog predstavnika,rok
za donošenje rješenja, rok za dostavljanje rješenja stranci). Veoma je važno za ove rokova da
se njihovim propuštanjem ne gubi procesno pravo na preduzimanje procesne radnje. Ta radnja
se može izvršiti i istekom instukcionog roka. U pravilu, istekom instrukcionog roka ne
određuje se nikakav novi rok za preduzimanje procesne radnje. Ona se može naknadno izvršiti
u primjerenom vremenskom periodu. Instukcione rokove propisuju službena lica a rjeđe
stramke. Propuštanje instrukcionih rokova od strane službenog lica može dovesti do
disciplinskog postupka protiv njega. Zbog propuštanja, stranke ne smiju trpiti nikakave
posljedice.
4. Prema kriteriju određenosti rokovi se djele na :

1. Apsolutne ( nezavisne)
2. Relativne (zavisne)
Apsolutni rokovi su oni rokovi kod kojih je precizno određen krajnji termin –
označavanjem datuma kada radnja treba da se obavi. Takvi rokovi nastaju nezavisno od bilo
kakavih činjenica-događaja. Zakonski rokovi po svojoj prirodi ne mogu biti apsolutni rokovi.
Službeni rokovi mogu biti apsolutni,jer službeno lice može označiti kalendarski dan kao
završetak roka.
Relativni rokovi su rokovi čiji se početak vezuje za izvjesne objektivne ili subjektivne
činjenice. Nisu kalendarski potpuno određeni ,nego je ustanovljeno samo njihovo trajanje u
određenim vremenskim jedinicama ( časovi,dani,mjeseci i godine ). Stoga, ovi rokovi mogu
biti objektivni (rok za povraćaj u pređašnje stanje) i subjektivni ( npr.rok za obnovu postupka
od mjesec dana teče od dana kada je stranka mogla iznijeti nove činjenice ili upotrijebiti nove
dokaze). Subjektivni rokovi teku unutar objektivnih rokova. Početak objektivnih rokova
vezuje se za neku objektivnu činjenicu ( npr. dostavljanje).
33
VIII- POVRAĆ AJ U PREĐ AŠ NJE S TANJE
( restitutio in integrum )
S obzirom na moguće štetne posljedice za stranku koja je propustila obavljanje
izvjesne procesne radnje u određenom roku, predviđena je mogućnost upotrebe posebnog
pravnog sredstva- povraćaj u pređašnje stanje ( restitutio in integrum ). Stranci koja iz
opravdanih razloga propusti da u roku izvrši neku radnju postupka, dopustiće se na njen
prijedlog povraćaj u pređašnje stanje u trajanju upravnog postupka, tj. da se postupak vrati u
1
onu fazu u kojoj se nalazio prije propuštanja.
Povraćaj u pređašnje stanje dozvoljava se samo po prijedlogu stranke, a ne po
službenoj dužnosti. Prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje može se podnijeti u svim fazama
postupka i u svim slučajevima propuštanja rokova. Njemu se udovoljava ako postoje
2
opravdani razlozi. Ove okolnosti cijeni nadležni organ. ZUP-om je određeno nekoliko
slučajeva povraćaja u pređašnje stanje. To su posebni slučajevi u porodici( smrt ili iznenadna
teška bolest člana porodice i sl.), ili slučajevi elementarnih nepogoda ,zastoja u saobraćaju i
drugo. U ovakvim slučajevima obično se dozvoljava povraćaj u pređašnje stanje.Osim ove
mogućnosti predviđena je i mogućnost da stranka ne preda određeni podnesak nadležnom
organu,već ga u propisanom roku iz neznanja ili omaškom pošalje poštom ili neposredno
preda nenedležnom organu.
Treća mogućnost je, kada stranka svoj podnesak pošalje nadležnom organu,ali očiglednom
omaškom zakasni najviše tri dana, pa zbog toga izgubi mogućnost da ostvari neko pravo,može
3
tražiti povraćaj u pređašnje stanje.
Kada je u pitanju povraćaj u pređašnje stanje zbog prekoračenja roka za podnošenje
nekog podneska, stranka je dužna uz prijedlog za povraćaj priložiti i taj podnesak.4 Prijedlog
za povraćaj u pređašnje stanje ne može se zasnivati na okolnosti koju je organ već ranije
5
ocjenio kao neopravdano.
Rok za podnošenje prijedloga u pređašnje stanje je 8 dana od kada je prestao razlog za
propuštanje,odnosno od dana od kada je stranka za to saznala. Ovaj rok je zakonski i označava
se kao subjektivni rok. Taj rok je prekluzivni i ukoliko ga stranka prpropusti ,gubi pravo za
podnošenje prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje. Osim ovog imamo i objektivni rok od
tri mjeseca koji teče od dana samog propuštanja. Po proteku ovog roka stranka, bez obzira na
6
prirodu razloga ne može više tražiti povraćaj u pređašnje stanje. Stranka podnosi prijedlog za
povraćaj u pređašnje stanje organu pred kojim je trebalo izvršiti propuštenu radnju.7
1
ZUP RS (Sl.Glasnik RS br.13/02 čl. 91 st.1)“ Povraćaj u pređašnje stanje može tražiti stranka ukoliko je u toku
upravnog postupka propustila izvršenj e neke radnje vezane za rok ali ne i u slučaju propuštanja zakonom
predviđenog roka za podnošenje zahtjeva za ostvarivanje nekog prava o kome se odlučuje u upravnom postupku”
(VSS,U.5091/79.od166.1980)
2
ZUP RS (Sl.Glasnik RS br.13/02 čl. 92 st. 1,2 )
3
ZUP RS (Sl.Glasnik RS br.13/02 čl. 92 st. 2 ,3 )
4
ZUP RS (Sl.Glasnik RS br.13/02 čl. 92 st.3 )
5
“ Okolnost da je stranka u zabludi o tome koliko dana ima odrđeni mjesec ne predstavlja opravdani razlog za
produženje roka” ( SS,Uis.734/66 od 11.11.1966)
6
ZUP RS (Sl.Glasnik RS br.13/02 čl. 93 st.1,2 )“ Objektivni rok od tri meseca u kojem se može podneti predlog
za povraćaj u pređašnje stanje ,teče od sledećeg dana po isteku roka u kome je propuštenu radnju trebalo
izvršiti.” ( Savezni sud,Us.625/74.od 10.7.1974)
7
« Drugostepeni upravni organ nije nadležan da reš ava o povraćaju u pređašnje stanje zbog i u vezi sa
propuštenim rokom za tužbu» ( Izvod iz odluke SVS,Už.4647/57. od 20.9.1957 )
« Kad je u istom podnesku stranke sadržan njen predlog za povraćaj u pređašnje stanje zbog propuštanja roka za
podnošenje žalbe i sama žalba ,prvo o predlogu ima da odluči prvostepeni organ,pa ako on dozvoli povraćaj,
žalba se uzima u postupak» ( Izvod iz presude Vrhovnog suda NRS,U.7281/62. od 12.10.1962 )
34
Ako organ utvrdi da je prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje neblagovremen ili nedopušten,
zaključkom će odbaciti prijedlog bez daljnjeg postupka, a odbiti ako su neopravdani razlozi
zbog kojih se traži povraćaj u pređašnje stanje. Ukoliko u postupku učestvuje više stranaka, a
činjenice na kojima se zasniva prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje su opšte poznate,
1
organ neće pozvati protivnu stranku da se o njima izjašnjava. Protiv zaključka kojim se odbija
prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje može se izjaviti posebna žalba samo ako ga je donio
prvostepeni organ.2 Ako nadležni organ podneseni prijedlog prihvati i ustanovi da su razlozi
za povraćaj opravdani, donijet će zaključak kojim se dozvoljava povraćaj u pređašnje stanje.
Žalba se ne može izjavljivati na zaključak koji je donio drugostepeni organ, jer se taj
zaključak smatra konačnim pa će se protiv njega moći pokrenuti upravni spor.
Postupak koji je u toku, ne zaustavlja se u slučaju podnošenja prijedloga za povraćaj u
pređašnje stanje, ali organ koji odlučuje o njemu može privremeno prekinuti postupak sve dok
zaključak o prijedlogu ne postane konačan. Ako se udovoljava prijedlogu, postupak se vraća u
ono stanje u kojem se nalazio prije propuštanja i poništavaju se sva rješenja i zaključci koje je
3
organ donio u vezi propuštanja. (npr.ako je stranka propustila rok za žalbu ,pa je korištenjem
povraćaja dopušteno izjavljivanje žalbe, nadležni organ je dužan poništiti zaključak o dozvoli
izvršenja kada je u pitanju prvostepeno rješenje koje je u međuvremenu postalo izvršno jer
nije bila žalba izjavljena).
IX- PRVOS TEPEN I POS TUPAK
Tok upravnog postupka se odvija u nekoliko faza ili stadijuma. U teoriji se najčešće
uzima da takvih faza ima pet i to:
1. Pokretanje postupka- obavezna faza
2. Ispitni postupak tj.ispitivanje činjenica i okolnosti za rješenje stvari-u načelu
obavezna faza
3. Donošenje rješenja-obavezna faza
4. Postupak po žalbi- neobavezna faza
4
5. Administrativno izvršenje-faza do koje može a i ne mora doći.
9.1. Pokretanje postupka i zahtjevi stranaka
U pogledu pokretanja upravnog postupka, upravni postupak uvjek pokreće nadležni

organ za vođenje postupka. Sama predaja podneska stranke organu ne znači i pokretanje
postupka. Upravni postupak se smatra pokrenutim tek onda kad je nadležni organ izvršio ma
koju radnju u cilju vođenja postupka. Način pokretanja postupka većinom nije precizno
određen. Stoga, on prema prilikama može biti različit.. U pokretanju postupka do izražaja
dolaze dva načela:
1. Načelo oficijelnosti ili oficijelna maksima
2. Stranačka ili privatna maksima tj,. načelo pokretanja postupka na prijedlog
( inicijativi) stranke.
1
ZUP RS (Službeni glasnik RS br.13/02,čl.94 st.1,2,3 )
2
ZUP RS (Službeni glasnik RS br.13/02,čl.95 st.2 )
3
ZUP RS (Službeni glasnik RS br.13/02,čl.96 st.2 )
4
Mustafa Kramarić,Ibrahim Festić,Upravno pravo, Sarajevo , 2004 str.391.
35
Dakle,upravni postupak se može pokrenuti po službenoj dužnosti ili povodom zahtjeva
stranke. Prema ovom, imamo dvije vrste upravnih postupaka. U postupku po službenoj
dužnosti primjenjuje se načelo oficijelnosti (oficijelna maksima), a u postupku pokrenutom
povodom zahtjeva stranke primjenjuje se stranačko načelo (stranačka maksima).
Oficijelna maksima znači da organ pokreće postupak po službenoj dužnosti (ex
offico).Kad se postupak pokreće po službenoj dužnosti, nije potreban nikakav prijejedlog ili
zahtev stranke. Ako se takav prijedlog ipak podnese, on će se uzeti samo kao obična prijava
kojom organ dolazi do saznanja o činjenicama koje ga mogu potaknuti da otpočne postupak
po službenoj dužnosti. Na taj način se utiče na organ da pokrene postupak. Ukoliko ovakav
prijedlog ne bude imao uticaja da pokrene postupak, tada takvo lice nema pravnog sredstva
da prisili organ na pokretanje postupka. Prema tome, kod oficijelne maksime je bitno to da
organ isključivo sam ocjenjuje da li će se pokrenuti postupak ili ne, radi zaštite javnog
1
interesa. Postupak se uvjek pokreće po službenoj dužnosti kada stranci treba nametnuti neku
obavezu (npr.da plati porez), umanjiti ili potuno ukinuti neko pravo koje je do tada stranka
uživala ( npr. ukudanje neke dozvole i sl.). Izuzetno,postupak se može pokrenuti po službenoj
dužnosti i onda kada je takvo pokretanje u interesu stranke (npr.postupak koji se vodi radi
stavljanja maloljetnog lica pod starateljski nadzor).Pri pokretanju upravnog postupka po
službenoj dužnosti nadležni organ uzima u obzir i eventualne predstavke, prijedloge i prijave
2
građana i organizacija kao i upozorenja organa. Organ je dužan da ove podneske razmotri i da
njihovim podnosiocima odgovori na njih. Podnosioca ne može smatrati strankama u postupku
nego samo inicijatorima pokretanja postupka po službenoj dužnosti. Podnesci ne stavraju
obavezu organu da pokreće postupak po službenoj dužnosti ako iz raspoloživog činjeničnog
stanja proizilazi da nema osnova za poktretanja postupka.( npr. ako jedan građanin prijavi
izgradnju stambenog objekta jer smatra, da se gradi bez odobrenja za gradnju,organ nadležan
za poslove urbanističko-građevinske inspekcije obavještava podnosioca prijave da je za
objekat izdano odobrenje za gradnju jer je uvidom u dokumentaciju to utvrdio. U protivnom
slučaju utrvđuje potrebne okolnosti za pokretanje postupka po službenoj dužnosti i donijet će
rješenje o obustavi gradnje).
Nadležni organ će pokrenuti postupak po službenoj dužnosti:1) kad to određuje zakon ili na
zakonu zasnovani propis, 2) kad utvrdi ili sazna,obzirom na činjenično stanje, da treba radi
zaštite javnog interesa pokrenuti upravni postupak
U prvom slučaju. pokretanje upravnog postupka po službenoj dužnosti tj. kada to
određuje zakon ili na zakonu zasnovani propis, nadležni organ je dužan da pokrene postupak.
U ovom slučaju organ se ne može upuštati u ocjenu da li javni interes traži pokretanje
upravnog postupka i da se tek po toj ocjeni odluči da li će postupak pokrenuti.
U drugom slučaju. nadležni organ cijeni da li javni interes zahtjeva ili ne pokretanje
upravnog postupka. Organ utvrđuje da li postoji takav javni interes polazeći od činjeničnog
stanja koje se odnosi na konkretan slučaj. S obzirom na značaj i važnost javnog interesa u
upravnom postupku, jasno je da u njemu ,naročito za procesnu radnju pokretanja ,važi
oficijelna maksima. Prema tome, oficijelna ili službema maksima u upravnom postupku je
pravilo. U kojoj je mjeri oficijelna maksima zastupljena u upravnom postupku , vidi se po
tome što čak u slučaju kad je postupak pokrenut po zahtjevu stranke,a stranka od njega
odustane,organ može produžiti postupak ako je to u javnom interesu.
1
ZUP RS (Službeni glasnik RS br.13/02,čl. 112 st.1 )
2
36
Na osnovu zahtjeva stranke, nadležni organ pokreće upravni postupak po
tzv.stranačkoj-privatnoj maksimi. Iako postupak pokreće nadležni organ, u ovakvim
slučajevima ne može se pokrenuti ako nema zahtjeva stranke. Dakle,zahtjev stranke je
procesna pretpostavka za pokretanje postupka. Postupak po zahtjevu stranke se pokreće kada
1
je po zakonu ili prirodi stvari za pokretanje i vođenje postupka takav zahtjev neophodan. To
su slučajevi kada se stranci ima priznati neko pravo (pravo na penziju, obavljanje samostalne
djelatosti, nošenje oružja ) ili umanjiti ili rasteretiti neke dotadašnje obaveze. (npr.smanjiti rok
2
za izvršenje vojne obaveze ). Istovremeno, sa ispitivanjem zahtjeva organ ispituje i svoju
nadležnost.U ovoj fazi organ ispituje zahtjev u pogledu sadržaja i drugih elemenata koji se
odnose na sve podneske pa i na zahtjeve (označenje organa, predmet, zahtjev, ko je zastupnik
ili punomoćnik ako ga ima, ime i prezime, adresa). Ako je zahtjev nepotpun, s njim se postupa
kao i sa drugim podnescima (otklanjaju se nedostatci u određenom roku).Iz sadržaja zahtjeva
treba da se vidi da je u pitanju ostvarivanje prava ili pravnih interesa stranke, i da se ne radi o
materiji za koju se postupak pokreće po službenoj dužnosti .To su zahtjevi čije podnošenje
ovisi od volje stranaka. Najčešće su to zahtjevi kojima se traže razna odobrenja kao i
ostvarivanje nekog prava. Prilikom vođenja postupka neophodna je primjena: 1.Načela zaštite
građana i zaštite javnog interesa , i 2. Načela saslušanja stranke.
Svaka stranka kao i drugi učesnici u postupku načelno štiti sama svoja prava u
upravnom postupku, dok je organ koji vodi postupak dužan da se stara o zaštiti javnog
interesa u svakoj fazi postupka. Ali organ je isto tako dužan da pri vođenju postupka i
rješavanju omogući građanima i pravnim licima da što lakše zaštite i ostvare svoja prava
,vodeći pri tom računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude u suprotnosti sa zakonom
3
utvrđenim javnim interesom ili na štetu prava drugih lica. Ova dužnost organa naročito dolazi
do izražaja u fazi postupka prilikom utvrđivanja činjenica i okolnosti koje će služiti kao
podloga za rješavanje. Javni interes se utvrđuje u okviru zakona i drugih propisa . Organi koji
svojim rješenjem nalažu građanima ili pravnim licima kakve obaveze,dužni su da prema njima
primjene one propisane mjere koje su za stranku povoljnije,ako se tim povoljnijim mjerama
postiže cilj zakona. Kada službeno lice, s obzirom na postojeće činenjično stanje sazna ili
ocjeni da određeni građani ili pravno lice ima osnova za ostavrenje nekog prava,upozoriti će
4
ih na to.
Načelo saslušanja stranaka podrazumijeva da organ koji vodi postupak mora prije
nego donese rješenje dati mogućnost stranci da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su
od važnosti za donošenje rješenja. Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjavanja i
5
saslušavanja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom dopušteno. Kad se radi o
dvostranačkim predmetima treba tu mogućnost pružiti jednoj i drugoj stranci. Načelo
6
saslušanja stranaka postaje tada načelo obostranog saslušanja ( audiatur altera pars). Ako
dođe do povrede načela saslušanja stranke ,dolazi i do povrede bitnog pravila postupka, i ona
predstavlja razlog za poništavanja rješenja u postupku po žalbi kod drugostepenog organa.7
1
ZUP RS (Službeni glasnik RS br.13/02,čl.114 )
2
« U stvarima u kojima je po zakonu ili po prirodi stavri za pokretanje upravnog postupka potreban zaht ev
stranke,nadležni organ ne može pokrenuti i voditi postupak po službenoj dužnosti « ( Vrhovni sud CG, U.111/79.
od 20.07.1979 ).
3
Mustafa Kamarić,Ibrahim Festić,Upravno pravo,Sarajevo,2004. str.256
4
ZUP RS (Službeni glasnik RS br.13/02,čl.6 )
5
ZUP RS (Službeni glasnik RS br.13/02,čl. 9 )
6
Mustafa Kamarić,Ibrahim Festić,Upravno pravo,Sarajevo,2004. str.260
7
Kad drugostepeni orga n utvrđuje neke činjenice koje prvostepeni organ nije utvrdio I kada izvodi dokaze koje
prvostepeni organ nije izvodio dužan je da pri tome poštuje načelo saslušanja stranke (Izvod iz odluke
SVC,Už.6030 od 29.12.1958)
37
Povreda ovog načela može biti opravdan razlog i za upotrebu vanrednog pravnog lijeka-
obnove upravnog postupka protiv konačnog, pa i pravosnažnog rješenja. Od ovog načela ZUP
dopušta odstupanje kad se rješenje donosi po skraćenom postupku.
Da bi neki zahtjev stranke bio povod za pokretanje upravnog postupka, potrebno je da
budu ispunjeni sljedeći uslovi:
1.da podnosilac zahtjeva ima stranačku sposobnost i aktivnu stranačku
legitimaciju,
2. zahtjev treba da se odnosi na upravnu stvar ,
3.da o toj stvari nije već ranije pravosnažno rješeno,
1
4.da je zahtjev podnešen nadležnom organu
Ako nadležni organ ustanovi da nema osnova za pokretanje upravnog postupka povodom
podnešenog zahtjeva, iako je zahtjev uredan, svojim će zaključkom odbaciti postavljeni
zahtjev za pokretanje postupka. Protiv zaključka kojim se zahtjev odbacuje, nezadovoljna
2
stranka može izjaviti žalbu, a protiv rješenja donešenog po žalbi može pokrenuti upravni
spor. Sve radnje koje se obavljaju prije upuštanja u opravdanost zahtjeva stranke, čine se u
tzv.prethodnom postupku. U njemu se ustvari ispituje formalna ispravnost zahtjeva stranke. S
obzirom na veliki broj oblasti u kojima se javljaju upravni predmeti, mogući su slučajevi
transformacije postupaka pokrenutih povodom zahtjeva stranke u postupke koji se pokreću
po službenoj dužnosti. Ima slučajeva da se postupci mogu pokrenuti i po službenoj dužnosti i
povodom zahtjeva stranke ( npr.priznavanje poreskih olakšica, priznavanje vlasništva na
uzurpiranom zemljištu, ostvarivanje prava na socijalnu pomoć i dr.)
9.2. Pokretanje postupka putem javnog saopštenja

Pokretanje upravnog postupka javnim saopštenjem prema većem broju lica , je rjeđe
3
primjenjiv način pokretanja postupka. Uvjek se pokreće po službenoj dužnosti. U pitanju su
lica koja mogu imati položaj stranke, a koja organu nisu poznata ili ih je nemoguće
poimenično odrediti. M ora se raditi o potpuno istom zahtjevu. Zahtjev se usmjerava prema
svim tim licima ( npr.pozivi za regrutaciju, pozivi za podnošenje poreskih prijava i dr). U
ovom institutu nije samo u pitanju načelo ekonomičnosti, nego se radi i o primjeni načela o
zaštiti javnog interesa.
Pokretanje postupka javnim saopštenjem započinje stavljanjem javnog saopštenja na
oglasnu tablu organa koji je saopštenje izdao, ili objavom u sredstvima javnog informisanja.
Postupak se smatra pokrenutim protekom roka od 15 dana od dana objavljivanja na oglasnoj
4
tabli. O pravima i obavezama svakog od ovih lica vodi se odvojen postupak i donosi se
posebno rješenje za svakog od njih. To znači da se svako lice smatra zasebnom strankom, o
5
čijem će pravu i obavezi organ zasebno odlučivati.
Postoji i mogućnost donošenja jednog rješenja kada je upitanju veći broj lica koju su organu
nepoznata. Ovo je tzv.generalno rješenje koje mora sadržavati takve podatke iz kojeg se može
lako utvrditi na koja se lica rješenje odnosi. To ukazuje da su u ovom slučaju posrijedi
rješenja kojima se ne odlučuje o pravima ili obavezama tačno određenih lica, nego odredivih
lica ( npr.građani nekog naselja ,ulice,stanari jedne z grade sl.).
1
Analiza sudske prakse,Z.Tomić-Upravno pravo-sistem ...,2002,str.401.
2
3
ZUP RS (Službeni glasnik RS br.13/02, čl. 116 )
4
5
38
9.3. S pajanje stvari u jedan postupak
Spajanje stvari u jedan postupak podrazumijeva pokretanje kao i rješavanje više
upravnih stvari u jednom zajedničkom postupku. Da bi došlo do spajanja upravnih stvari u
upravni postupak, moraju kumulativno da budu ispunjeni i određeni uslovi:
1. da se prava i obaveze stranaka zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom
stanju,
2. da je organ koji void postupak stvarno nadležan u pogledu svih upravnih stvari,
3. da ta prava ili obaveze proizilaze iz istog materijalno pravnog propisa
Obično se kao primjer za ovakve slučajeve uzima vođenje eksproprijacijskog postupka
zemljišta radi izgradnje većih investicionih objekata ( fabrika, saobraćajnica). U tim
slučajevima može se voditi jedinstven postupak iako se radi o više stranaka kao vlasnika
zemljišta , jer su ispunjeni svi prethodni uslovi za to ( činjenično stanje je isto i utvrđeno je u
zajedničkom eksproprijacijskom elaboratu, isti organ je nadležan za sve predmete, pravni
osnov je isti). Ovo je tzv.spajanje stvari u jedan postupak.
Spajanje stvari u jedan postupak se obično vrši kada se stranke pojavljuju sa istim ili
sličnim zahtjevima. M eđutim, predviđeno je da se pod istim uslovima može u jednom
postupku ostarivati i više zahtjeva bilo da potiču od jedne ili više stranaka (npr.jedna ili više
stranaka podnesu zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti organu nadležnom za
urbanizam na istoj lokaciji). U pravilu, sve ove zahtjeve treba rješiti u jedinstvenom postupku,
jer se ne može izdati više urbanističkih saglasnosti na jednoj lokaciji. Ovo je tzv.objektivno
spajanje stvari u jedan postupak.
Prema tome, ZUP spajenje stvari u jedan postupak predviđa kao fakultativnu pravnu
osnovu koja odgovara suparničarstvu u parničnim postupku. Odluka organa da više istovjetnih
ili sličnih zahtjeva spoji u jedan jedinstveni postupak, proizilazi iz težnje organa da kroz
spajanje postupka formira tzv. procesnu zajednicu i time postigne veću racionalnost i
1
ekonomičnost postupka. Diskreciona je ocjena samog organa, da li će više upravnih stvari
spojiti u jedan postupak. Ukoliko se odluči za spajanje više stvari u jedan postupak, organ je
obavezan donijeti poseban zaključak na koji se može izjaviti posebna žalba, samo ako ga je
2
donio prvostepeni organ. Ako je zaključak donio drugostepeni organ, protiv njega se može
pokrenuti upravni spor. U slučaju spajanja stvari u jedan postupak, svaka stranka posjeduje
stvarnu samostalnost i nezavisno od drugih stranaka može preduzimati sve procesne radnje.3
U dispozitivu rješenja moraju se tačno navesti sva imena svih stranaka na koje se rješenje
odnosi. U obrazloženju se precizno moraju navesti razlozi koji se tiču svake stranke posebno u
pogledu donošenja odluke.
Ukoliko se u postupku zaključkom nalaže poduzimanje određenih mjera, u njemu se
mora tačno odrediti koja se mjera na koju stranku odnosi, osim ako se radi o strankama koje u
postupku zajednički učestvuju sa istovjetnim zahtjevima, ili ako zakonom nije drukčije
4
određeno. U toku cjelog postupka moguće je i razdvajanje jedinstvenog postupka u
situacijama kada više ne postoji neki od razloga zbog kojih je i vođen jedinstveni postupak.
Razlika između pokretanja postupka javnim saopštenjem i poktretanja postupka
spajanjem u jedan postupak, je u tome što se u slučaju spajanja stvari u jedan postupak radi o
1
« Ako se stranka istovremeno žali protiv dva ili više prvostepenih rješenja, drugostepeni organ mora doneti
meritorno rešenje po svim žalbenim zahtevima,ukoliko ima mesta spajanju stvari u jedan postupak u smislu
člana 127 (sada 117) Zakona o opšem upravnom postupku.» ( SVS, Už.9592/59 od 9.1.1960)
2
3
4
39
spajanju više upravnih stvari, a kod postupka pokrenutog javnim saopštenjem u pitanju je
jedna radnja kojom se postupak pokreće , a potom slijedi odvajanje posebnih upravnih
postupaka.
9.4.Dispozitivne stranačke radnje u toku postupka

Osim podnošenja zahtjeva, kao povoda za pokretanje upravnog postupka, posebno su
važne i dispozitivne stranačke radnje u toku postupka kao što su:
1.izmjena zahtjeva,
2.odustajanje od zahtjeva,
3.poravnanje
9.4.1. Izmjena zahtjeva stranke u postupku

Izmjena zahtjeva je poseban pravni institut u kome stranka u skladu sa načelom
efikasnosti i ekonomičnosti vođenja upravnog postupka ima određena procesna prava koja
1
stranci pripadaju na osnovu materijalnog prava. Stranci je omogućeno da svoj već postavljeni
2
zahtjev:1.proširi ili 2.preinači –umjesto njega stavi sasvim drugi novi zahtjev.
Proširenjem prvobitnog zahtjeva, stranka ga de facto uvećava ( npr. zahtjev za
izgradnju stambenog objekta, naknadno se traži odobrenje za izgradnju garaže na istoj
lokaciji). Preinačenje prvobitnog zahtjeva podrazumijeva njegovo zamjenjivanje drugim (npr.
zahtjev za odobrenje neke djelatnosti u istim prostorijama zamjenjuje se novim zahtjevom za
obavljanje druge djelatnosti). Stranka može svoj zahtjev i umanjiti tj, djelimično od njega
odustati. Izmjena zahtjeva i njegovo proširivanje ograničeno je na prvostepeni postupak
(donošenjem i dostavljanjem prvostepenog rješenja, to ovlaštenje prestaje. Drugo ograničenje
se odnosi na uslovljavanje ili izmjene zahtjeva ,ono se mora zasnivati na istom pravnom
osnovu i na bitno istom činjeničnom stanju. Ovi uslovi određuju da li će nadležni organ
prihvatiti proširenje ili izmjene. Ako organ koji vodi postupak ne dozvoli proširenje ili
izmjenu zahtjeva zbog neispunjenja uslova, dužan je o tome donijeti zaključak protiv kojeg je
3
dopuštena posebne žalba.
9.4.2. Odustajanje od zahtjeva
Stranka može odustati od svog zahtjeva kako u prvostepenom postupku sve do isteka
roka za žalbu,tako i u drugostepenom postupku sve dok joj ne bude dostavljeno drugostepeno
-konačno rješenje povodom žalbe. Znači, od svog zahtjeva stranka može odustati u toku
4
cijelog postupka u potpunosti ili djelimično. Odustajanjem od zahtjeva, dalje vođenje
postupka neće se voditi i doći će do njegovog obustavljanja. Organ koji vodi postupak je
dužan da o obustavljanju postupka donese zaključak i o tome obavjesti protivnu stranku.
Odustankom od zahtjeva manifestira se volja stranke da više nema interesa za nastavljanje

postupka. Time se gubi predmet postupka tj, upravna stvar o kojoj je trebalo odlučivati, što je
bilo glavna pretpostavka za pokretanje postupka. Iz tog razloga i prvostepeni i drugostepeni
1
2
« Zahtev koji se zbog isteka roka za njegovo podnošenje u smislu člana 184.Osnovnog zakona o penzijskom
osiguranju ne može više podneti,ne može se kao takav ( neblagovremeno podnet ) ni menjati ni proširiti u smislu
člana 130 (sada 120) Zakona o opšte upavnom postupku».( Presuda Saveznog suda UISS.953/80 od 20.2.1981 )
3
4
40
organ dužni su okončati započeti postupak donošenjem zaključka.Prema ZUP-u, iako je
stranka odustala od zahtjeva postupak će se nastaviti u slijedećim slučajevima:
1.Ako je vođenje postupka od javnog interesa ,
2.Ako to zahtijeva protivna strana pa će se postupak po zahtjevu te stranke
1
produžiti. ( postupak se nastavlja u odnosu na protivnu stranku, a u odnosu na drugu
obustavlja donošenjem zaključka o obustavljanju postupka, protiv kojeg je dopuštena
posebna žalba).
Ukoliko je postupak pokrenut po službenoj dužnosti sam organ može obustaviti
postupak. Ako je u istoj upravnoj stvari postupak mogao biti pokrenut i po zahtjevu stranke,
stranka može zahtijevati nastavljanje postupka i kada se obustavlja postupak po službenoj
dužnosti. Isto se donosi zaključak o obustavi postupka protiv kojeg se može izjaviti posebna
2
žalba. Odustanak od svog zahtjeva stranka izjavljuje izričito organu koji vodi postupak
podnošenjem pismene izjave ili usmeno na zapisnik. Sve dok organ ne donese zaključak o
3
obustavljanju postupka, stranka može datu izjavu opozvati.
ZUP-om je predviđena i mogućnost da propuštanje određene radnje od strane stranke ,može
4
se smatrati njenim odustankom, ali samo kada je to posebnim pravnim normama određeno.
Zakonom je i predviđeno odustajanje od zahtjeva kada se radi i u slučajevima koji se vezuju
za:
5
1.Prethodno pitanje
6
2.Usmenu raspravu
3.Nepolaganje određenog iznosa novca za pokriće ( troškovi do kojih se može doći
izvođenjem pojedinih dokaza).7
U svim ovim slučajevima donosi se zaključak o obustavljanju postupka na osnovu
pretpostavljenog odustanka stranke od zahtjeva. S obzirom da stranka ima pravo da odustane
od svog zahtjeva u toku cijelog postupka u svim fazama, postupanje po izjavi o odustanku je
različito i otvara se mogućnost različitog procesnopravnog postupanja. To su najčešća tri
slučaja:
1.Kada stranka odustane od zahtjeva prije donošenja prvostepenog rješenja,tada se
samo donosi zaključak o obustavi postupka,
2 Kad stranka odustane od zahtjeva nakon donošenja prvostepenog rješenja prije isteka
roka za žalbu, prvostepeni organ koji vodi postupak. zaključkom o obustavi postupka
istvremeno će poništiti i prvostepeno rješenje, ali samo u slučaju ako je njime zahtjev stranke
8
bio pozitivno rješen, bez obzira da li je njime zahtjev u potpunosti ili djelimično bio uvažen.
3. Kada stranka odustane od zahtjeva poslije izjavljene žalbe, a prije dostavljanja
drugostepenog rješenja, zaključkom o obustavi postupka se poništava prvostepeno rješenje,
ako je njime zahtjev u potpunosti ili djelimično bio usvojen.
1
2
ZUP RS (Službeni glasnik RS br.13/02,čl. 119 st 4 i 5 )
« Kad stranka odustane od svog zahtjeva u kome je pokrenut postupak,organ je dužan da svojim zaključkom
obustavi postupak, pri čemu ima samo da utvrdi da li je u pitanju jas an i nesumnjiv odustanak stranke a da ne
iznalazi razloge zbog kojih je stranka odustala,niti da te razloge ne iznosi u zakjlučku o obustavi postupka.»
( Izvod iz presude Vrhovnog suda NR Srbije,U.3523. od 23.1.1960)
3
4
5
6
7
8
41
Ako stranka odustane od dijela zahtjeva koji prvostepenim rješenjem nije bio uvažen,
a zbog kojeg je izjavila žalbu, neće se poništiti prvostepeno rješenje nego samo donijeti
zaključak za obustavljanje tekućeg postupka po žalbi1. Prema odredbama ZUP-a, stranka koja
je odustala od svog zahtjeva, dužna je snositi sve troškove koji su nastali do obustavljanja
postupka, osim ako nije posebnim propisom drukčije određeno.
9.4.3. Poravnanje
Poravnanje (nagodba) je jedan od načina za okončanje upravnog postupka pod

određenim uslovima. To je posebna dispozitivna radnja u upravnom postupku u kojoj mogu
da učestvuju sve stranke koje su angažovane u datom postupku. Ovaj institut nije
karakterističan za upravni postupak, već je specifičnost parnično sudskog postupka u kojem se
odlučuje o spornim pravnim situacijama. Poravnanje je prezizan sporazum kojim uzajamno
2
suprotstavljene strane izjednačavaju sporne odnose. Službeno lice je dužno da u toku cjelog
postupka nastoji da se dvije ili više stranaka sa suprotnim zahtjevima potuno ili bar u
pojedinim dijelovima poravnaju. Prema tome, poravnanje se u upravnom postupku javlja kad
se u postupku rješava o dvostrančkim ili višestranačkim stvarima, odnosno u upravnim
stvarima u kojima dvije ili više stranaka imaju suprotstavljene interese.
Kao i u parničnom postupku tako i u upravnom postupku pretpostavka za primjenu
instituta poravnanja, je postojanje sporne situacije između pravnih subjekata. Radi se o
zahtjevima sa kojima stranke mogu slobodno raspolagati. Do poravnanja može doći i na
zahtjev službenog lica koje vodi postupak i ono se može postići sve do izvršenja i u
prvostepenom i u drugostepenom postupku. Poravnanje može biti potpuno ili djelomično. To
zavisi od njegovog odnosa prema predmetu postupka.
Potpuno poravnanje prouzrokuje obustavu cijelog postupka, a djelimično samo dio
postupka koji se odnosi na predmet poravnanja, što znači da će se o ostalim spornim pitanjima
postupak nastaviti i okončati odgovarajućim rješenjem.Protiv zaključka o potpunom ili
djelimičnom obustavljanju postupka zbog poravnanja može se izjaviti posebna žalba. Da bi se
skolopilo poravnanje moraju biti ispunjeni određeni uslovi:
1. jasnoća i njegova određenost - preciznost u predmetu poravnanja,
2. ne smije biti na štetu javnog interesa, javnog morala i pravnog interesa trećih
lica,
3. mora biti pismeno sastavljeno i
3
4. zaključeno sa službenim licem koje vodi postupak
Po službenoj dužnosti službeno lice mora voditi računa da li su ispunjeni uslovi da bi se
moglo sklopiti poravnanje. Kada stranke traže poravnanje, a službeno lice utvrdi da bi
njegovo zaključenje bilo na štetu javnog interesa, javnog morala ili pravnog interesa trećih
lica,donijet će zaključak o odbijanju zaključivanja poranavnanja. Nakon čitanja poravnanja od
strane službenog lica, poravnanje se unosi u zapisnik koji stranke potpisuju.. Ovjeren prepis
zapisnika može se predati strankama ako ga one traže.
1
« Opozivanje stranke svog odustanka od zahteva ne može se vršiti,pošto je zaključak o obustavi postupka zbog
odustanka postao konačan i pravosnažan». ( Izvod iz presude Vrhovnog suda NR Srbije,U.9964/61. od 8.1.1962)
2
Vidi: D.Milkov,Č,Prostran. Komentar Zakona o opšem upravnom pstupku,1998,str. 123.
3
42
Prema svojoj pravnoj sadržini i specifičnoj prirodi, poravnanje se ne može poistovjećivati sa
rješenjem. Valjanost poravnanja ne može se osporaravati tužbom u upravnom sporu iz
razloga što se upravni spor može voditi jedino radi provjeravanja zakonitosti akta od strane
1
suda . Gledano s pravnog aspekta, zaključeno poravnanje ima snagu izvršnog rješenja
donijetog u upravnom postupku, pa se prinudno izvršenje može donijeti i na osnovu
zaključenog poravnanja. Izvršenik može biti samo ono lice koje je učestvovalo u postupku, tj.
kome je nametnuta neka obaveza.
9.5. Postupak do donošenja rješenja

Prije donošenja prvostepenog rješenja u upravnom postupku preduzimaju se razne
procesnopravne radnje koje predstavljaju tzv. ispitni postupak. Svrha postupka je
utvrđivanje činjenica koje su od značaja za rješenje i omogućavanje strankama da zaštite i
2
ostvare svoja prava i pravne interese. Ostvarenje načela materijalne istine i ostvarivanje
načela saslušanja stranaka u postupku, postiže se u:
a) skraćenom postupku
b) posebnom ispitnom postupku
Prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja dolazi do izražaja istražno ili inkvizaciono načelo. U
izvođenju samog ispitnog postupka evidentna je i primjena načela arbitranosti i načela istine,
jer organ koji vodi postupak po službenoj dužnosti sam određuje obim i tok ispitnog
3 4
postupka. ZUP-om su precizirana procesna prava i procesne dužnosti stranke. Dužnost
stranke je da činjenično stanje na kome se zasniva njen zahtjev iznese potpuno,određeno i
tačno, te da za svoje navode dostavi dokaze, osim ako nisu po srijedi opšte poznate činjenice.5
U pravilu, svoju izjavu stranka daje usmeno, a postoji mogućnost da to učini i pismeno u
određenom roku, samo ako se radi o složenoj upravnoj stvari. Usmena izjava se mora
6
obavezno unijeti u zapisnik.
9.5.1. Skraćeni ispitni postupak

Cilj skraćenog ispitnog postupka je ostvarivanje racionalnijeg, bržeg i jeftinijeg
rješavanja upravnih stvari i slijedi odmah nakon pokretanja postupka. Uslovi pod kojima se
može voditi skraćeni ispitni postupak su:
a) ako se stanje stvari može utvrditi na bazi službenih podataka kojima organ
raspolaže, a nije potrebno saslušanje stranke radi zaštite njenih prava odnosno pravnih
interesa.,
b) ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice ili podnijela dokaze na bazi kojih se
može utvrditi stanje stvari ili ako se to stanje može utvrditi na bazi opšte poznatih činjenica ili
činjenica koje su organu poznate
1
« Poravnanje koje ZUP predviđa pod određenim uslovima i u upravnom postupku ne predstavlja rješavanje o
pravima i obavezama stranaka,već uređivanj e spornog odnosa sporazumom između starnaka. Stoga se ono može
pobijati odgovarajućim pravnim sredstvima samo kod nadležnog suda ». ( Presuda VS Srbije,Uvp. 129/82.od
12.10.1982 )
2
3
Vidi: R. Marković, Upravno pravo ..., 1995,str. 290/291.
4
5
« Dokazi o osnovanosti zahteva stranke nisu sastavni deo tog zahteva, pa se zahtev uz koji stranka nije podnela
dokaze ne može tretirati kao podnesak s a formalnim nedostacima.» ( Vrhovni sud Vojvodine, U.1296/87.od
22.10.1987)
6
43
c) kada je propisom predviđeno da se stvar može riješiti na bazi činjenica ili okolnosti koje
nisu potpuno dokazane, ili se dokazima samo posredno utvrđuju pa su činjenice i okolnosti
učinjene vjerovatnim, a iz svih okolnosti proizilazi da se zahjev stranke treba udovoljiti i
d) kada se radi o preduzimanju hitnih mjera u javnom interesu koje se ne mogu odlagati, a
činjenice na kojima rješenje treba da se zasniva, treba da budu utvrđene ili bar učinjene
vjerovatnim.
Iz ovog proizilazi da se u skraćenom ispitnom postupku za donošenje meritorne odluke
koriste sve činjenice i okolnosti kojima organ raspolaže u momentu njegovog započinjanja i
1
koristi se skraćena procedura.
9.5.2. Posebni ispitni postupak
Posebni ispitni postupak podrazumujeva određeni broj procesni radnji koje se u tom
postupku preduzimaju radi utvrđivanja činjenica i okolnosti značajnih za donošenje rješenja i
2
davanja mogućnosti strankama da ostvare svoja prava i pravne interese. Posebni postupak je
najsloženija faza upravnog postupka. Tok ispitnog postupka određuje službeno lice
pridržavajući se zakona i propisa koji se odnose na stvar o kojoj se radi. Službeno lice u tim
okvirima određuje:
a) radnje koje se imaju izvesti i izdaje naređenja za njihovo izvršenje,
b) red kojim će se pojedine radnje vršiti i rokove u kojima se trebaju obaviti ako nisu
određeni zakonom,
c) usmene rasprave i saslušanja kao i sve što je potrebno za njihovo održavanje,
d) odlučuje da se dokazi trebaju izvesti, i kojim dokaznim sredstvima i
e) odlučuje o svim prijedlozima i izjavama.
Lice koje vodi postupak odlučuje da li će se raspravljanje i dokazivanje vršiti odvojeno
3
o pojedinim spornim pitanjima ili zajedno za cjeli predmet. Stranka u posebnom ispitnom
postupku ima pravo da učestvuje i da radi ostavarenja cilja postupka daje potrebne podatke
brani svoja prava i zakonom zaštićene interese. Stranke mogu iznositi činjenice koje mogu biti
od uticaja na rješenje stvari te pobijati tačnost navoda koji se ne slažu sa njenim navodima.
Službeno lice koje vodi postupak dužno je pružiti mogućnost stranci da se izjasni o svim
okolnostima i činjenicama koje su iznijete u ispitnom postupku, prijedlozima i ponuđenim
dokazima, da učestvuju u izvođenju dokaza, da postavlja pitanja drugim strankama,
svjedocima i vještacima. U posebnom ispitnom postupku naročito dolazi do izražaja načelo
4
saslušanja stranke Stranci se mora omogućiti da aktivno učestvuje u usmenoj raspravi i mora
se dati mogućnost da se upozna sa konačnim rezultatom izvođenja dokaza kao i da se o tome
5
izjasni.
1
2
ZUP RS (Službeni glasnik RS br.13/02,čl. 130 stav 1 )
3
ZUP RS (Službeni glasnik RS br.13/02,čl. 130 stav 2,3,4 )
4
I.Krbek, Zakon o opštem upravnom postupku,...,1931,str.80
5
« Okolnost da stranci nije omogućeno učestvovanje u prvostepenom postupku u kome se rešavalo o njenom
pravu ili pravnom interesu predstavlja razlog za poništaj prvostepenog rešenj a po žalbi.» ( Izvod iz presude
Vrhovnog suda NR Srbije,U.3731/56. od 9.1.1957)
« I u obnovljenom postupku se mora omogućiti učešče stranci koja j e stekla pravo po reš enju čiji se poništaj o
obnovljenom postupku traži.» ( VS Srbije,U.5923/72. od 28.3.1973)
« Drugostepeni organ ne može zasnivati reš enje na činjenicama koje je utvrdio u postupku po žalbi,ako izvedeni
dokaz pre donošenja reš enja nije predočen stranci.» ( Vrhovni sud Srbije, 8512/71. od 17.12.1972 )
44
Organ koji vodi postupak donosi rješenje nakon pružanja mogućnosti stranci da se izjasni o
svim činjenicama i okolnostima koje su neophodne za donošenje tog rješenja. U protivnom,
ukoliko joj se ne pruži ta mogućnost , stranka ima pravo pozvati se u svojoj žalbi odnosno
tužbi na takve propuste organa.
9.5.3. Prethodno pitanje
U upravnom postupku prilikom rješavanja upravne stvari pred organom koji vodi
postupak može se pojaviti predtodno pitanje za čije rješenje nije nadležan organ koji vodi
1
postupak, a bez čijeg prethodnog rješenja nije moguće okončati upravni postupak.
Organ pred kojim se vodi postupak ne može odbiti zahtjev stranke kada prilikom odlučivanja
u okviru zahtjeva iskrsne neko neraspravljeno pitanje. Ako organ naiđe na pitanje bez čijeg se
rješenja ne može rješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu cjelinu za čije je rješavanje
nadležan sud ili neki drugi organ, on može sam raspraviti to pitanje ili postupak prekinuti dok
nadležni organ to pitanje riješi.O prekidu postupka donosi se zaključak protiv kojeg je
2
dopušena posebna žalba.
Ako je organ koji vodi postupak sam rješio predhodno pitanje , rješenje takvog pitanja
ima pravno dejstvo samo u stvari u kojoj je pitanje rješeno. Organ mora obavezno prekinuti
postupak kad se prethodno pitanje odnosi na postojanje krivičnog djela, postojanje braka,
3
utvrđivnanja očinstva ili kada je to zakonom određeno. Ako se zbog prethodnog pitanja ne
mora prekinuti postupak, organ koji vodi postupak može sam rješiti pitanje kao sastavni dio te
4
upravne stvari ( ex propriis )
U slučajevima da se prethodno pitanje odnosi na krivično djelo a nema mogućnosti za
krivično gonjenje,organ koji vodi postupak, sam će rješiti to pitanje. U stvarima u kojima se
postupak za rješenje prethodnog pitanja pokreće povodom zahtjeva stranke, organ koji vodi
postupak može zaključkom naložiti jednoj od stranaka da traži pokretanje postupka za rješenje
predhodnog pitanja kod nadležnog organa, određujući joj rok u kome je dužna da to učini i o
tome podnese dokaze. Protiv zaključka kojim se prekida postupak i nalaže nekoj od stranaka
5
pokretanje postupka radi raspravljanja prethodnog pitanja, dopuštena je posebna žalba.
1
ZUP RS (Službeni glasnik RS br.13/02,čl. 132 do 136)
« Drugostepeni organ nije ovlašćen da zaključkom prekida postupak radi reš enja prethodnog pitanja.» ( Vrhovni
sud Srbije, U.4544/68. od 22.1.1969 ) No, ipak,o prethodnom pitanju može raspavljati i drugostepeni organ ali
samo onda kad odlučujući po žalbi preduzima odgovarajuće procesne radnj e koje j e trebao i zvršiti prvostepeni
organ u okviru postupka koji je već proveo. ( Obajašnjenje bivšeg sekretaruj ata SIV za opštu upravu, 08-
13348/1-61). U vezi s a ovim vidi: S.Popović, S.Lilić, J, Savinšek, Komentar Zakona o opšem upravnom
postupku,...,1998,str.302.
2
ZUP RS (Službeni glasnik RS br.13/02,čl. 132 ) « Zaključak o prekidanju postupka zbog rešenja prethodnog
pitanja ima karakter upravnog akta u smislu člana 6. Zakona o upravnim sporovima, j er s e njime rešava o
pravnom interesu stranke da se upravni postupak nastavi i o spornom pitanju reši organ koji taj postupak vodi.» (
Vrhovni sud Srbije Uvp.II 196/82. od 7.2.1983)
3
4
ZUP RS (Službeni glasnik RS br.13/02,čl. 134 ) U našem pravu prihvaćen j e tzv. austijsko-njemački sistem
rješavanj a predhodnog pitanja koji je mnogo el astičniji od tzv.francuskog sistema, po kome organi u upravnom
postupku kao prethodna pitanja ne mogu rješavati pitanja koja spadaju u nadležnost drugih organa i sudova.
Francuski sistem ne dozvoljava ni obrnutu varijantu. Vidi: R.Marković, Upravno pravo, ...,str.295.,D.Milkov,
Upravno pravo II, upravna delatnost,...,1997,str.175.
5
ZUP RS (Službeni glasnik RS br.13/02,čl. 135 sta 4 ) « Rešenje doneseno po žalbi na zaključak o prekidu
postupka zbog reš enja prethodnog pitanja u svakom slučaju predstavlja upravni akt, pa se protiv njega može
voditi upravni spor.« ( Stav Odelenja za upravne sporove Vrhovnog suda Srbije u Beogradu od 10.7.1967 )
45
O prethodnom pitanju organ nikada ne raspravlja ex profeso, već vodi računa samo o onom
što je najbitnije,koristeći minimalne dokaze. Ako organ koji vodi postupak raspravlja o
prethodnom pitanju, obavezan je primjenjivati propise kojima bi sud ili neki drugi organ u
čiju nadležnost prethodno pitanje spada, odlučio o njemu.
9.5.4. Usmena rasprava
Usmena rasprava predstavlja skup procesnih radnji posebnog ispitnog postupka i

spesifičan je način utvrđivanja činjenica i okolnosti za rješenje stvari uz neposredno učešće
stranaka i drugih lica u postupku. Osnovni cilj usmene rasprave je potpuno i tačno utvrđivanje
činjeničnog stanja i što bolje ostvarivanja zaštite i prava stranaka. Određivanje usmene
rasprave je fakultativnog karaktera. O tome odlučuje službeno lice koje vodi postupak.
Usmena rasprava obavezno se određuje u slučajevima:
a) kada službeno lice koje vodi postupak smatra da je to korisno za razrješenje
konkretne upravne stvari,
b) kada se radi o stvarima u kojima učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim
interesima i
c) kada treba izvršiti uviđaj ili saslušanje svjedoka ili vještaka.
Usmenom se raspravom omogućava načela istine, saslušanja stranke, slobodne ocjene dokaza,
1
načela efikasnosti i ekonomičnosti postupka. Usmena rasprava se održava javno. Službeno
lice može isključiti usmenu raspravu ,ili samo za jedan njen dio ako postoji neki od zakonom
propisanih razloga:
a) ako to zahtijevaju razlozi morala i javne bezbjednosti,
b) ako postoji ozbiljna opasnost ometanja usmene rasprave,
c) ako treba raspravljati o odnosima u porodici,
d) ako se raspravlja o okolnostima koje predstavljaju službenu, profesionalnu,
umjetničku ili naučnu tajnu.
2
Zaključak o isključenju javnosti mora biti obrazložen i javno objavljen. Iz usmene rasprave
ne mogu se isključiti stranke , njihovi zastupnici, punomoćnici, predstavnici i stručni
pomagači. Kada je javnost isključena, službeno lice može dopustiti da raspravi prisustvuju
pojedina službena lica , naučnici i javni radnici ako je to u njihovom interesu. Organ koji vodi
postupak je dužan preduzeti sve da se usmena rasprava obavi bez odugovlačenja, prekidanja i
odlaganja. Licima koja se pozivaju na usmenu raspravu mora se ostaviti dovoljno vremena da
se pripreme i da na nju dođu bez vanrednih troškova i na vrijeme ( rok je najmanje osam dana
3
). Javno održavanje usmene rasprave obavlja se kada za to postoje razlozi. U pravilu,održava
se u sjedištu organa koji vodi postupak odnosno na mjestu uviđaja, a može biti određeno i
drugo mjesto za njeno održavanje. Na usmenoj raspravi treba se utvrditi ono što je predmet
ispitnog postupka. Pozivom se obavještava mjesto i vrijeme održavanja usmene rasprave.
Održavanje usmene rasprave može se i javno objaviti javnim saopštenjem na oglasnoj tabli
organa. Smatra se da je dostavljanje izvršeno nakon 15 dana od dana stavljanja tog saopštenja.
Na početku usmene rasprave voditelj postupka je dužan utvrditi prisutnost pozvanih
1
« Načelo javnosti usmene rasprave je ostvarljivo koliko dozvoljava službena prostorija u kojoj se rasprava
održava, pa ako se zbog ograničenog prostora ne može dopustiti svim zainteresiranim osobam a , ili se dopusti
samo s prethodno izdanim dozvolama , načelo javnosti time nije povrijeđeno.» ( VSS ,U.1724/90.od 14.5.1990)
2
ZUP RS (Službeni glasnik RS br.13/02,čl. 138 stav 1 i 2 )
3
46
lica. Za lica koja su otsutna provjeriti će da li su im pozivi na zakonit način dostavljeni.
Ukoliko je nemoguće završiti usmenu raspravu zbog nedolaska nekog od pozvanih
lica,službeno lice koje vodi postupak će prekinuti raspravu i zakazaće njen nastavak što je
prije moguće.
Ako na usmenu raspravu ne dođe stranka po čijem je zahtjevu postupak pokrenut a
uredno je pozvana, smatra će se da je stranka od svog zahtjeva odustala. Postupak će se
obustaviti zaključkom, koji se može pobijati posebnom žalbom. M eđutim, iako je stranka
izostala sa usmene rasprave, a konkretna upravna stvar je vezana za javni interes, rasprava će
1
se po službenoj dužnosti provesti ili će se odložiti.
Ako sa usmene rasprave neopravdano izostane pasivna stranka protiv koje je postupak
pokrenut po službenoj dužnosti, usmena rasprava će se sprovesti ili će se odložiti na trošak te
2
stranke.
Stranka ima pravo u toku rasprave da stavlja i određene primjedbe, a ako to pravo ne
iskoristi, smatraće se da ona nema primjedbi. Ako se nakon održane usmene rasprave podnesu
novi pismeni dokazi prema odredbama ZUP-a, nije neophodno zakazivati novu raspravu. Ali,
stranci se mora dati mogućnost da se o tim dokazima izjasni nakon ostvarivanja uvida u njih,
a što je u skladu sa načelom saslušanja stranke u upravnom postupku.
Po okončanju prvostepenog upravnog postupka, stranka ima pravo da ulaže redovna
pravna sredstva-žalbu, a nakon okončanja drugostepenog upravnog postupka da ulaže
vanredna pravna sredstva protiv konačnih, pravosnažnih i izvršnih upravnih akata, ili pokrene
upravni spor. Prema odredbama ZUP-a vanredna pravna sredstva obuhvataju: a) obnovu
postupka , b) mjenjanje i poništavanje rješenja u vezi sa upravnim sporom, c) zahtjev za
zaštitu zakonitosti, d) poništavanje i ukidanje rješenja po pravu nadzora, e) ukidanje i
mjenjanje pravosnažnog rješenja uz pristanak ili po zahtjevu stranke, f) vanredno ukidanje
rješenja , g) oglašavanje rješenja ništavnim. Za redovna pravna sredstva je karakteristično da
ne postoji nikakvo ograničenje u pogledu razloga koji se u njima mogu iztnositi. Postupak po
vanrednim pravnim sredstvima predstavlja svojevrsni dodatak upravnom postupku.
1
2
47
X -POKRETANJE UPRAVNOG S PORA
10.1..Mogućnost pokretanja upravnog spora
Upravni spor je produžetak upravnog postupka. Upravni spor je moguće pokrenuti

samo protiv upravnih akata i to konačnih upravnih akata. To su najčešče upravni akti doneseni
u drugom stepenu.Upravni spor se može pokrenuti i protiv upravnih akata donesenih u prvom
stepenu, ali samo pod uslovom da se protiv takvih akata ne može izjaviti žalba u upravnom
postupku, odnosno protiv kojih nema mjesta žalbi. U upravnom postupku jedan od glavnih
uslova da se žalba može izjaviti protiv akata u prvom stepenu, je postojanje upravnog akta.
M eđutim, Zakon o upravnom sporu kao i Zakon o upravnom postupku predviđa
mogućnost pokretanja upravnog spora i kad nema upravnog akta, odnosno kad nadležni
1
organ ne donese odgovarajući upravni akt povodom zahtijeva stranke.
10.2. S tranke u upravnom sporu
Kao i svaki drugi spor, i upravni spor predpostavlja postojanje dva subjekta –tužioca i
tuženog.To su glavne stranke u upravno-sudskom sporu. Pored nadležnog suda , oni su
obavezni učesnici u upravnom sporu. Pod određenim uslovima, Zakon o upravnim sporovima
priznaje položaj stranke i drugim licima kojima bi poništenje osporenog akta neposredno bilo
na štetu.To su zaintersirana lica odnosno intervenijenti u upravnom sporu.
10.2.1. Tužilac u upravnom sporu
Po pravilu, tužilac u upravnom sporu je ono lice koje nije zadovoljno konačnim
upravnim aktom donešenim u upravnom postupku. Tužilac može biti pojedinac ili pravno lice,
državni organ, organizacija, naselje, grupa građana iako nemaju svojstvo pravnog lica pod
uslovom da mogu biti nosioci prava i obaveza, a koji su predmet upravnog postupka.Svako
fizičko lice koje može biti stranka u upravnom postupku, u upravnom sporu može biti tužilac
pojedinac.To su sva fizička lica bez obzira na godine starosti (pravna sposobnost), i bez obzira
da li imaju poslovnu sposobnost da u upravnom sporu istupaju pred sudom (procesna
sposobnost). U upravnom sporu kao i u upravnom postupku, procesno nesposobna fizička
lica (maloljetnike i poslovno nesposobna lica ) zastupaju njihovi zakonski zastupnici
(roditelji, staraoci, usvojioci).
Tužilac kao pravno lice u upravnom sporu smatra se svako ono lice kome je pravni
poredak priznao svojstvo pravnog lica. To su lica koja su upisana u registar kod nadležnog
suda i koja su nosioci određenih prava i obaveza.Pored ovih, tužioci u upravnim sporovima
mogu biti i druga lica kojima pravni poredak priznaje svojstvo pravnog lica samim
ustanovljenjem bez upisa u sudski registar, a to su:
1. Nadležni tužilac ili drugi zakonom ovlašten organ koji su zastupnici općih
interesa. Javlja se kao tužioc, ako smatra da je upravnim aktom povrijeđen zakon u korist
građana ili pravnog lica , odnosno kada se tim licima nezakonito priznaje neko pravo.
2. Nadležni pravobranilac, javlja se kao tužilac kada je upravnim aktom povrijeđen
zakon na štetu političko-teritorijalne zajednice ( BiH, entiteta, kantona,grada, općine), a koje
on zastupa.
1
ZUS ( Službeni glasnik RS 109/05)
48
3. Ombudsmem, javlja se kao tužilac kada smatra da je upravnim aktom povrijeđeno
ljudsko dostojanstvo, prava i slobode zajamčene Ustavom prema odredbama aneksa Ustava F
BiH.Ombudsmen može intervenirati kod suda kada su postupci već u toku.
4. Društvena organizacija ili udružnje građana uz pisani pristanak svog člana
javlja se kao tužilac pod uslovom da prema statutu ili drugom općem aktu imaju zadatak da
štite određena prava ili pravne interese svojih članova, u slučajevima da je upravnim aktom
povrijeđeno takvo pravo ili interes njihovih članova.Ovi subjekti mogu u svakom stadiju
upravno-sudskog postupka , s pravima zainteresiranog lica (intervenijenta) stupiti u već
pokrenuti upravno-sudski postupak na strani svoga člana.U njegovo ime mogu preduzimati
sve potrebne radnje i uptrebljavati sva pravna sredstva.
5. Tužioc može biti i organ uprave, poslovna jedinica preduzeća, naselje i slično iako
nemaju svojstvo pravnog lica. Ako mogu biti nosioci prava i obaveza o kojima se rješavalo u
upravnom postupku, oni mogu biti i pokretači upravnog spora.
Svi ovi nabrojani subjekti su potencijalna aktivno-pravna legitimna lica koja mogu podizati
tužbe za pokretanje upravno-sudskog spora.
U praksi, najčešće je to stranka žalilac, koja je bezuspješno vodila drugostepeni
upravni postupak. U slučaju da se radi o višestranačkim upravnm stvarima, tada stranka ima
pravo na podizanje tužbe.Najčešće se javlja ona stranka koja nije zadovoljna ishodom
upravnog postupka.
10.2.2. Tužena strana u upravnom sporu
Kao tužena- pasivno legitimirana strana u upravnom sporu je onaj nadležni organ čiji
se akt osporava. To je i pretpostavljeni organ kao «donosilac» akta kod « šutanja uprave».
U pitanju je onaj subjekt koji je donio upravni akt koji je moguće tužbom osporavati. Radi se
o konačnom upravnom aktu, pa tužena strana može biti:
1.Donoslilac prvostepenog organa (organ uprave,upravne ustanove, gradonačelnik,
općinski načelnik,općinski organi uprave odnosno službe za upravu, institucije koje imaju
javna ovlaštenja kada rješavaju o upravnim stvarima) protiv čijih akata u upravnom postupku
žalba nije bila dopuštena.
2. Donosilac drugostepenog akta, što je najčešći slučaj. Kada je u pitanju «šutnja
administracije», drugostepeni organ se najčešće javlja kao pasivno-lelegitimirana strana u
upravnom sporu.
10.2.3. Zainteresirano lice u upravnom sporu ( intervenijent)
Zainteresirano lice u upravnom sporu je ono lice kome bi poništenje osporenog akta
neposredno prouzrokovalo štetu. Takvom licu, kao suprotnoj strani, u upravnom sporu daje se
svojstvo stranke, i ono u upravnom sporu ima interes da se osporeni akt održi na snazi. Ono se
nalazi na strani onog organa čiji se akt osporava.
U poziciji intervenijenta može se javiti samo ono lice o čijem se pravu, obavezi ili
pravnom interesu radi u konkretnoj upravnoj stvari. Intervenijent se uključuje u već pokrenuti
upravno –sudski postupak.On pokazuje da bi poništenje konačnog upravnog akta njemu
neposredno nanijelo štetu. Zato se zaintersirano lice stavlja na stranu tuženog organa u
upravnom sporu.
49
10.3. Način pokretanja upravnog spora
Upravni spor se može pokrenuti samo po tužbi stranke, a ne po službenoj dužnosti.

Upravni spor se pokreće tužbom. Za razliku od upravnog postupka u kome važi stranačka i
oficijelna ( službena ) maksima, u upravnom sporu važi samo stranačka maksima. Bez tužbe
nema upravnog spora.
S formalnopravnog aspekta tužba je sastavljeni podnesak kojeg upućuje potencijalno
legitimirani subjekt- tužilac.Tužilac podnosi tužbu u svrhu pokretanja upravno-sudskog
postupka radi zaštite svojih prava u određenoj upravnoj stvari.Tužba se u materijalnopravnom
smislu svodi na zahtjev stranke-tužioca za razjašnjavanjem konkretne nastale sporne situacije.
To je zahtjev za poništavanje osporenog akta.
Petit tužbe nije usmjeren protiv donosioca osporenog akta ( in personam), već protiv
samog akta-neposredno ( in rem).
Tužilac osporavajući tužbom konkretan konačni upravni akt ne može iznositi nove
činjenice i okolnosti koje su nastupile naknadno, po završetku upravnog postupka.Kao
formalno pravni podnesak tužioca. tužba mora biti sastavljena u pisanom obliku i sadržavati
sve formalno pravne elemente propisane Zakono o upravnom sporu.
50
Z A K LJ U Č A K
Zavisno od vrste upravnog postupka, javlja se i različit broj učesnika u upravnom

postupku.Kao glavni,oni bez kojih jedan upravni postupak ili spor nije moguće sprovesti, jesu
stranke. Stranke su oni učesnici u upravnom postupku bez kojih uopšte nebi došlo do
pokretanja, vođenja i okončanja jednog postupka.Cilj je, da se omogući primjena
materijalnog propisa, što se postiže adekvatnim vođenjem upravnog postupka ili spora, a u
kome treba da dođe do materijalne istine sa jedne, i da se pri tome zaštite prava i pravni
interesi stranaka sa druge strane.
Stranka u upravnom postupku može da sama učestvuje ili da odredi svog zastupnika.
Da bi stranka sama učestvovala u upravnom postupku ili u upravnom sporu, mora da
posjeduje određena opšta i posebna svojstva stranke ( stranačku sposobnost, procesnu
sposobnost i stranačku legitimaciju). Zastupnici u upravnom postupku su ona lica koja
umjesto stranke poduzimaju sve,ili samo neke procesne radnje i to u njeno ime i za njen
račun. Zastupnici u upravnom postupku se mogu pojaviti u svojstvu zakonskog zastupnika,
ovlaštenog predstavnika, privremenog zastupnika, zajedničkog predstavnika, zajedničkog
punomoćnika i punomoćnika.
U pojedinim slučajevima u upravnom postupku postoji mogućnost angažiranja i
stručnog pomagača. Kao što se da primjetiti, stranačka sposobnost u upravnom postupku je
šira od pravne sposobnosti uopšte. Ta sposobnost je u isti mah i uža od pravne sposobnosti,
budući da podrazumijeva sposobnost biti stranka isključivo u upravnom postupku.
Upravni postupak treba voditi na takav način da njegov rezultat bude zakonit i
pravilan. I pored tako postavljenog cilja, ipak je moguće da se u postupku pojave i greške
kako u odnosu na primjenu pravila postupka, tako i u odnosu na utvrđivanje činjeničnog
stanja i primjenu materijalnog prava na konkretan slučaj. Zbog toga se kao i u drugim
postupcima javlja potreba za upotrebom odovarajućih pravnih sredstava radi otklanjanja
grešaka koje su nastale u toku vođenja postupka odnosno prilikom donošenja rješenja. Ova
potreba je u skladu sa načelom zaštite prava i interesa stranaka, te zaštite javnog interasa.
Prema tome, ZUP u odnosu na posebne upravne postupke ima dopunski, rezervni (
supletorni ili supsidijarni ) karakter, jer se njegova pravila primjenjuju u onim upravnim
oblastima u kojima nema propisanih posebnih upravnih postupaka, kao i u pitanjima koja nisu
uređena posebnim upravnim propisima..
U upravnom sporu glavne stranke su tužioc i tuženi , koji su pored nadležnog suda
obavezni učesnici u upravnom sporu. Pored njih mogu se pojaviti i zainteresirana lica
odnosno intervenijenti.U upravnom sporu kao i u upravnom postupku, procesno nesposobna
lica (maloljetnike i poslovno nesposobna lica) zastupaju njihovi zakonski zastupnici( roditelji,
staraoci i usvojioci).
Na osnovu izloženog može se zaključiti da je za uspješnost okončanja upravnog
postupka ili upravnog spora veoma važno učestvovanje stranaka ili njihovih zastupnika u
upravnom postupku ili u upravnom sporu.
Na taj način se obezbjeđuje materijalna i formalna zakonitost u rješavanju upravne
stvari koje su predmet upravnog postupka ili upravnog spora.
51
L IT ERT U RA
1. Prof. Dr. M irjana O. Rađenović Pravo opšte upravng postupka B.Luka 2005.
2. Dr.Sead DedićUpravno procesno pravo Bihać,Sarajevo 2001 god.
3. Ivo Krbek- Zakon o opštem upravnom popstupku 1931
4. Pero Krijan Komentar Zakona o upravnim sporovima F BiH,Sarajevo 2001,
Komentar Zakona o upravnompostupku F BiH sa sudskom praksom -Sarajevo 2002
god.
Primjena Zakona o općem upravnom postupku- « Informator» , 5115/2003
5. M arković Branislav Uloga stranke u utvrđivanju materijalne istine u upravnom
postupku - Godišnjak pravnog fakulteta u Sarajevu 22/74
6. Zakon o opštem upravnom postupku ( « Sl.Glasnik RS» 12/02 )
7. Zakon o parničkom postupku RS (« Sl.Glasnik RS» 8/03 )
8. Zakon o opštem upravnom postupku F BiH (Sl. novine F BiH 2/98).
9. Zakon o upravnim sporovima F BiH (Sl. novine F BiH 2/98).
10. Zakon o izmjenama i dopunama zakona o upravnom postupku(Sl.novin F BiH 48/99)
11.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima F BiH( Sl. Novine
BiH 8/2000).
12.Zakon o upravnom postupku Brčko Distrikta BiH (Službeni Glasnik Brčko Distrikta
BiH 8/2000).
13.Zakon o upravnom postupku BiH ( Sl.Glasnik BiH 29/02).
14 Zakon o upravnim sporovima BiH ( Sl.Glasnik BiH 19/02).
15.Prof.dr. M ustafa Kamarić, prof.dr.Ibrahim Festić, Upravno pravo,Sarajevo,2004. god.
16.Prof,dr. Pavle Dimitrijević,Osnove upravnog prava, Beograd, 1983
17.Upravni sporovi, Ljubo Todorović, M ensur Hadžimusić, Sarajevo, 2005. god.
52

Stranke I Njihovo Zastupanje

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Stranke I Njihovo Zastupanje

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

STRANKE I NJIHOVO ZASTUPANJE

III-PRETPOSTAVKE STRANAČKOG DJELOVANJA U POSTUPKU....................... 10

IV- ZASTUPANJE STRANKE U UPRAVNOM POSTUPKU......................................13

V- KOMUNICIRANJE ORGANA I STRANAKA..........................................................19

VI- RAZGLEDANJE SPISA I SAOPŠTAVANJE U TOKU POSTUPKA……………30

VIII- POVRAĆAJ U PREĐAŠNJE STANJE ………………………………………...34

IX- PRVOSTEPENI POSTUPAK…………………………………………………….35

X-POKRETANJE UPRAVNOG SPORA......................................................................48

Upravni postupak je zbir pravila kojima se utvrđuje način postupanja i procesuiranja

Upravni postupak predstavlja precizno utvrđena pravna pravila pomoću kojih se

1. Da posebna pravila uređuju pojedina pitanja postupka koja ne mogu

2. Grupe posebnih pravila moraju se odnositi na određenu upravnu

3. Odstupanje od određenih normi opšteg upravnog postupka može se

II - UČ ES NICI U UPRAVNOM POS TUPKU

1. Glavni-neophodni ili obavezni učesnici

2.1. Glavni učesnici

1.Organ koji vodi postupak

Oni su neophodni da bi uopšte došlo do pokretanja,vođenja i okončanja jednog postupka.

2.2. Eventualni učesnici

Slučajni učesnici su lica koja nemaju nikakvu pravno-respektabilnu vezu sa

2.4.1.Pojam i vrste stranaka

Zbog velike raznolikosti upravnog rješavanja u upravnom postupku, je daleko teže

Pored ove podjele moguće je razlikovati i :

III - PRETPOS TAVKE S TRANAČKOG DJELOVANJAU POS TUPKU

3.1 Opšta i posebna svojstva stranke

Da bi određeno lice moglo u potunosti da učestvuje u upravnom postupku i da bi u njemu

2.Procesnu sposobnost ( da ima sposobnost samostalnog vršenja radnji

3.2. S tranačka sposobnost

Procesna sposobnost (legitimatio ad processum) se čini ovisnom od mogućnosti da

3.4.S tranačka legitimacija

IV- ZASTUPANJ E STRANKE U UPRAVNOM POSTUPKU

4.1. Zastupnici u upravnom postupku

4.1.1. Zakonski zastupnik

4.1.2. Privremeni zastupnik

1. Kada procesno nesposobna stranka nema zakonskog zastupnika.

Stranka koja ima procesnu sposobnost, u upravom postupku može samostalno

4.1.5.S tručni pomagači

Prilkom vođenja upravnog postupka može se dozvoliti da se daju određena

V- KOMUN ICIRANJE ORGANA I S TRANAKA

Komuniciranje u upravnom postupku ostvaruje se putem nekoliko vrsta kontakata

5.1. Podnesci u upravnom postupku

5.1.1.Pojam i vrste podnesaka

5.1.2. S adržaj i forma podneska

Usmena forma podneska praktikuje se obično kada se radi o nepismenoj i neukoj

5.1.3. Predaja i prijem podnesaka

Pravilo je, da se podnesak predaje nadležnom organu za prijem podneska.Organ ne

Zakon o upravnom postupku ne insistira na potpunom obrazlaganju podneska, iako je

5.1.4.Postupanje po podnesku sa više zahtjeva

5.2.1. Pozivi i njihova sadržina

5.3.. Zapisnik i zabilješka

Zakonom je regulisano da za zakonito vođenje postupka predpostavlja pismeno

5.3.2. Zabilješka u spisu

Prema odredbama Zakona o upravnom postupku RS u samom spisu se o manje

1 ZUP RS (SL.Glasnik RS br.13/02 čl.62 st.1 )

2 ZUP RS (SL.Glasnik RS br.13/02 čl.66 )

5.4.1.Pojam, način, vrijeme i mjesto dostavljanja

Dostavljanje je posebna radnja organa kojom se vrši predaja pismenog akta -

5.4.2. Vrste dostavljanja

U upravnom postupku dostavljanje se može vršiti kao:

5.4.3. Posredno dostavljanje

Posredno dostavljanje podrazumjeva dostavljanje nekom drugom licu, a ne onom

1. Dostavljanje zakonskom zastupniku ili punomoćniku

Obavezno postavljanje punomoćnika za prijem pismena imamo u sljedećim