Professional Documents
Culture Documents
MONOMORFIZAM I PLEOMORFIZAM
PROTIT
Da u vodi postoji nešto živo otkrio je još u 17. veku Anton Liuvenhok
(tvorac prvog mikroskopa, zapravo debelih naočara pomoću kojih je
posmatrao sićušne čestice). Posmatrajći tako uzorke kišnice primetio je da u
njoj ima “nečeg živog”. Jednom je tako sakupio svežu kišnicu u stavio je u
epruvete koje je zapečatio. U početku ništa se nije događalo. Ni nakon
nekoliko dana nikakvih promena nije bilo. Ali, četvrtog dana pojavile su se
sićušne tačkice koje su migoljile u vodi. Liuvenhok nije mogao da objasni
odakle su došle osim da su nastale u samoj vodi. Ali, zainteresovanih za
proučavanje ovog fenomena tada nije bilo.
Bešam je prvi počeo da tvrdi da sve klice u organizmu nastaju od
sićušnih tačkica u krvi koje je on nazvao mikrozime (ili somatidi ili protiti).
Protit je nemačka reč, dok ih Francuzi zovu somatide. Englezi nemaju reč za
ovaj fenomen.
Zdrave i nezdrave ćelije krvi. Bele tačkice su protiti (mikrozime ili somatide).
Protiti se nalaze u krvi svakog živog bića. Kada se premaz krvi ostavi
na laboratorijskoj ploči dan ili dva , mikroorganizmi se bukvalno vide kako
izlaze iz crvenih krvnih zrnaca, mikroorganizmi koji se menaju i razgrađuju u
patološke forme kako proces truljenja nastavlja da se odvija. Kada je truljenje
završeno, kada ne postoji ništa više što bi bakterije mogle da jedu, one se
ponovo razlože i “nestanu” jer se vrate u formu malih tačkica.
“Kako su somatide uništenih bakterija i dalje žive sledi da su oni živi
kraj i početak svih ćelija , organa, tkiva, bića fizičkog života. Sve žive forme
nastaju od protita njihovim uobličavanjem. One jedu sebe i ponovo se rađaju.
I to je princip uroborosa (ouroborosa) - zmije koja jede svoj rep- drevni
simbol večitog života. Protiti su uvek u organizmu, za razliku od parazita koji
ulaze spolja i sa kojima možemo, najčešće usled nehigijene, doći u kontakt.
Š ta je zaista otkrio Luj Paster? Iz onoga što u svojoj knjizi „Bešam ili
Paster? Izgubljeno poglavlje u istoriji biologije" iznosi Etel Daglas Hjum i
kasnije u knjizi "Paster: plagijator, prevarant -teorija mikroba razneta,“
R.B.Pirson - on nije otkrio ništa što do tada nije bilo poznato.
„Đeronimo Frankastorio (1483 - 1553) italijanski pesnik i lekar koji je
živeo u Veroni objavio je 1546. u Veneciji svoj rad nazvan „De Contagionibus
et Contagiosis Morbis et eorum Curatione” u kome je izneo svoju
pretpostavku da je prava priroda zaraznih bolesti i infekcija u postojanju
sićušnih i za oko nevidljivih čestica koje je on nazvao Seminarie
Contagionum.
On je podelio sve poznate bolesti na one koje se prenose kontaktom
direktno ili preko posrednika i na one koje se prenose vazduhom.
Frankastorio nije imao mikroskop i nije mogao da ih vidi, ali ih je
opisao kao lepljive viskozne čestice. Po njegovom opisu one su slične onome
što danas hemičari opisuju kao koloidna stanja supstance.
On je verovao je da one mogu u adekvatnoj sredini da se reprodukuju i
kada se dovoljno umnože postaju patogene za toplokrvna bića.
Tek u 17. veku kada je Liuenhok napravio svoj mikroskop ove
tvorevine su opisane i odgovarale su onome što je kasnije nazvano
bakterijama.
Ali, prvu teoriju o mikorganizmima kao uzročnicima infektivnih
bolesti postavio je venecijanski lekar M.A. Plenciz 1762. On je utvrdio da se
oni mogu reprodukovati i izvan organizma domaćina kao i da se mogu
prenositi putem vazduha. Nije poznato da li je Plenciz imao mikroskop.
“Dakle, ukoliko bi teorija o mikroorganizmima imala neku vrednost,
onda bi se ona morala pripisti Plencizu, a ne Pasteru koji ju je “smislio“ sto
godina kasnije. I ona je u tadašnjim medicinskim krugovima bila poznata”,
napisala je Hjum.
Iako je Paster pred smrt priznao da nije bio u pravu i da
mikroorganizmi nisu uzročnici bolesti, već posledica, baš onako kako je
tvrdio Antoan Bešam, savremena medicina prihvatila je “Pasterovu” teoriju.
Ovo je gotovo identičan slučaj kao i sa veštačkim đubrivom, koje je
danas opšte prihvaćeno i u upotrebi, dok se njegov izumitelj Baron Justus fon
Libig toga odrekao. Razlog je saznanje što tako gajene biljke u sebi ne sadrže
sve neophodne minerale. A koliko su minerali značajni u nastanku svih
bolesti videćete u sledećem nastavku teksta.
Razlog za ovo je interes naftno-hemijsko-farmaceutskog kartela.
Vodeće medicinske škole u svetu danas su uglavnom pod kontrolom
upravo ovog kartela. Mnogi lekovi se dobijaju iz derivata nafte. Ovaj biznis
uključuje i proizvodnju vakcina koje su upravo zbog toga u mnogim
zemljama nametnute kao obavezne, mada su sa medicinskog aspekta,
potpuno besmislene.
Medicinska nauka koja se razvila nezavisno od farmakobiznisa ima
već sto godina potpuno drugačije viđenje nastanka bolesti, pa samim tim i
lečenje. Njihovo gledište je holističko.
Upravo zato moramo najkraće pogledati šta se danas zna o nastanku
života, jer ovaj "sitan detalj" medicinske škole uglavnom ignorišu.
“I BI SVETLOST... ”
Ako je čovek najsloženija forma, onda svakako treba pomenuti da su
postojali i drugačiji ljudi na Zemlji i da su izumrli, ali da se to iz nekog razloga
prikriva. Oni nisu hodali zemljom pre nekoliko miliona godina već samo pre
nekoliko hiljada godina. Pogledajte malo likove na kamenu sa vinčanskih
nalazišta. Ili iz drevnog Sumera? Da li vam liče na današnja lica? Ali razloga za
“izumiranje” životnih formi ima više.
Promene u elektromagnetnom polju Zemlje su svakako od najvećeg
značaja. I one se u određenim periodima događaju. Neke vrste tada izumiru,
druge se stvaraju.
Promene u ljudskom organizmu mogu nastati usled energetskog
disbalansa (kada organizam u dugom periodu troši više energije nego što
unosi), usled kiselo-alkalnog disbalansa (kada čitav organizam postane
kiseliji) i usled toksikacije uključujući tu i sve vrste radijacija.
Dakle, mikroorganizmi koji se stvore u promenjenim uslovima
u našem telu su posledica bolesti tkiva, a ne uzrok bolesti. To znači da
svaka bolest zapravo obuhvata čitav organizam, a samo se manifestuje na
nekom delu.
Po zagovornicima teorije pleomorfizma, svi mikrobi koji se
stvaraju u živom organizmu (ili mrtvom) imaju za cilj da svojim aktivnostima
očiste zakiseljenu, odnosno zaprljanu sredinu.
Kao što postoje životinje koje su po prirodi zadužene da jedu
lešine, mnogi mikrobi jedu toksine koji su se kao produkti metabolizma našli
u organizmu.
I ovo je deo univerzalnog principa koji mnogi ljudi uopšte ne
primećuju zbog izopačenog odnosa prema prirodi. Pogledajmo na trenutak
širu sliku.
SVE ŠTO DONOSI PROFIT POSTALO JE EKOLOŠKI PRIHVATLJIVO
Nemački lekar Matijas Rat, koji je otvoreno ustao preko svoje "Rath
Foundation" u borbu protiv naftno-farmaceutskog kartela, kaže: " Kroz čitav
20. vek se u celom svetu išlo sa sistematskim zamenjivanjem prirodnih
terapija, koje se nisu mogle patentirati, sa terapijama koje su mogle biti
patentirane, pa su tako nastali sintetički profitabilni lekovi".
(U srpskom jeziku, na žalost, za ovakve hemikalije koristi se
neadekvatna reč - lek. Mnogo je prikladniji naziv droga, farmaceutik ili
medikament. Medikament nije lek već sredstvo za ublažavanje simptoma. Svi
medikamenti su u osnovi sintetički alkaloidi, često napravljeni iz derivata
nafte).
"Oni su odgovorni za smrt stotina miliona ljudi koji i dalje umiru od
kardiovaskularnih bolesti, raka i drugih bolesti koje bi mogle biti sprečene i
odavno iskorenjene".
"Ova prevremena smrt miliona ljudi nije rezultat slučajnosti niti
nehata. To je sistematski organizovano voljom zbog interesa farmaceutske
industrije i njenih investitora sa jedinim ciljem da što više prošire tržište za
svoje medikamente, tržište koje vredi trilione dolara", poručuje doktor Rat.
Upravo ovaj kartel stoji iza formiranja EU, velikog tržišta kojim oni
dominiraju i u kome postavljaju vlade i ministre u mnogim zemljama.
Učinjeno je to i u Srbiji. Dr Rat posebno ističe Nikolasa Sarkozija i Angelu
Merkel, kao njihove pione.
Ali, ono što u organizmu, kao eko-sistemu u kome se stalno stvara
život, predstavlja opasnost nije prisustvo mikroba već nagomilavanje
otpadnih produkata njihovog metabolizma. To su toksične materije koje
ulaze u krv i cirkulišu po čitavom telu. Lekari danas lako izlaze na kraj sa
mikrobima, lokalizuju ih i na njih se deluje antibioticima. Simptomi se tako
ublaže, ali toksini njihovog metabolizma ostaju u krvi i ostalim tkivima.
"Rešio sam da ili napustim profesiju ili da nađem uzrok bolestima"
zapisao je još početkom dvadesetog veka američki lekar Džon Tilden (1851-
1940), autor dve veoma zanimljive knjige "Toksemija" i "Konstipacija".
Baš kao i Florans Najtingejl doktor Tilden je na osnovu svoje
dugogodišnje lekarske prakse tvrdio da su mnoge zarazne bolesti
jednostavno posledica nezdravih uslova života.
"Velike boginje se smatraju jednom od najzlokobnijih zaraznih
bolesti i opšte je uverenje da se osoba izložena ovom virusu uvek razboli
ukoliko nije zaštićena vakcinom. Ovo je jedno od najglupljih preterivanja
koje se nalazi u medicinskoj literaturi. Moje iskustvo je da veoma malo
ljudi zaradi velike boginje kada se njima izloži", zapisao je Džon Tilden.
Identično je i iskustvo američkog doktora A.R. Kembela (1865
-1931) koji je radio kao lekar u Teksasu u vreme kada su tamo harale velike
boginje. On je otkrio da se velike boginje prenose ujedom insekta nazvanog
sobna stenica tj. Cimex Lectularius. Kembel je i dokazao da velike boginje
nisu zarazna bolest koja se prenosi preko vazduha, već da se stenice legu u
močvarnim područjima oko ljudskih naseobina i konstruisao je na tim
mestima specijalna staništa za njihove prirodne neprijatelje - slepe miševe. I
bolest je iskorenjena bez vakcinacije. Iako je tada bio nominovan za
Nobelovu nagradu, Kembel je nikada nije dobio. Znate ko kontroliše
Nobelovu nagradu? Naravno, naftno-farmaceutski kartel. I braća Nobel su
bila među prvim naftašima.
Dr Kembel i njegova veštačka staništa za slepe miševe u Teksasu.
Denis Mejer i Robert Miler u svojoj knjizi "The New Biology" tvrde da
prekomeran unos proteina predstavlja za organizam veliki problem, ne samo
zbog velike potrošnje baznih minerala kojima mora da neutrališe jake kisline
na koje se ovi proteini prilikom varenja razlažu, već i zbog nemogućnosti da
se velike količine ovih kiselina uopšte neutrališu. Naime, organizam ne može
sam sebe da razgradi koliko mu je potrebno baznih minerala, pa on pokušava
da problem viška jakih kiselina reši tako što će ih negde u organizmu
uskladištiti.
Tako krv pokupi kiseline koje nisu u mogućnosti da se neutrališu i
izluče iz organizma i transportuje ih najpre do vezivnog tkiva, koga u telu ima
najviše, i one se tu skladište. Pri tome se pH krvi ne menja. Vezivno tkivo,
zapravo, funkcioniše kao organ i to je najveći organ u telu. Sastavljen je od
ligamenata, tetiva i veoma finih vlakana. Kako se ova vlakna sve više
usitnjavaju bukvalno drže sve ćelije u organizmu na svom mestu kao fina
“građevinska skela” koja svaku ćeliju okružuje.
Ovaj organ naziva se još “koloidno vezivno tkivo” ili “schade”, a
moderna anatomija ga još naziva predbubrežni organ upravo zato što se u
njemu skladište kiseline pre nego što će se neutralisne isporučiti bubrezima.
Deo ovog organa su i svi mišići u telu.
Ukoliko se previše kiselina deponuje u mišićnim vlaknima dolazi do
bolova i upala.
“Fibromialgia je svakako bolest kiseline”, naglašava i Robert. O. Jang.
Kiseline i baze imaju svoje mene, kao plima i oseka. Naučnik Fridrih
Sander ih je nazvao “bazna plima” i “bazna oseka”.
Tako je pomenuti Pišingerov prostor najalkalniji oko dva sata
popodne (nakon doručka i ručka) i to je bazna plima, kada se bikarbonati
stvaraju u želudcu.
Kiseline dostižu svoju maksimalnu koncentraciju u međućelijskim
tečnostima , kao i u urinu, oko dva sata noću i Sander je to nazvao “baznom
osekom”. Ove kiseline, koje su privremeno deponovane u vezivnom tkivu,
noću se dok spavamo pokreću i do jutra treba da budu izbačene iz organizma
sve kisline nakupljene tokom prethodnog dana. Ovo izbacivanje se vrši tako
što baze zapljusnu međućelisjki prostor i neutrališu kiseline. Samo tako one
mogu da prođu kroz bubrege i izluče se kao urin.
KOLIKO KISELINE TOLIKO BAZE