Professional Documents
Culture Documents
SKRIPTA
– UVOD U DEFEKTOLOGIJU –
OPŠTI DEO
-1-
Skripta Uvod u defektologiju
UVOD
Danas u svetu preko pola milijarde ljudi ima probleme koje njihov život čine bitno težim od života
ostalih ljudi. Ovoj ogromnoj grupi je neophodna posebna pomoć ili nega, odnosno specifičan
tretman koji će im pomoći da iskoriste i do maksimuma razviju preostale sposobnosti, kako bi
njihova radna sposobnost porasla, a život bio kvalitetniji. Razni uzročnici imaju različite posledice
na kvalitet življenja svakog čoveka. Bolesti, fizička oštećenja, nasledni i socijalni faktori
prouzrokuju i uslovljavaju stanja koja se kreću od lakših fizičkih oštećenja do potpune
nesposobnosti i dezintegracije ličnosti kao bio-psiho-socijalnog bića. Defektologija, odnosno
specijalna edukacija i rehabilitacija se zapravo i bavi stanjima, a ne bolestima za razliku od
medicine. Ta stanja mogu imati široku lepezu i kreću se od lakših oštećenja do potpune
onesposobljenosti.
Istorija defektologije, odnosno specijalne edukacije i rehabilitacije deli se u 5 velikih perioda ili 5
evolutivnih faza:
U prvobitnoj zajednici kao društvenom uredenju nije bilo privatnog vlasništva, klasa, a ni države.
Svi su bili vlasnici sredstava za proizvodnju, a materijalna dobra su se kolektivno delila. Upravo taj
kolektivni rad i kolektivna podela dobara mogu se smatrati uzrokom intolerancije prema
hendikepiranim, ali i drugim nemoćnim kategorijama stanovništva (bolesni, stari i sl.) u doba
prvobitne zajednice. Naime, nesposobnost ili umanjena sposobnost ovih lica za rad i privreñivanje
smatrana je ugrožavajućim faktorom opstanka zajednice i limitirajućim faktorom njenog napretka i
zbog toga su takva lica često na dosta brutalne načine eliminisana iz društva.
Najranije tragove o pojavi “oštećenih ljudskih jedinki” nalazimo na zidinama pećina, u arheološkim
iskopinama, pa sve do fersaka i usmenih predanja. Dakle, oštećenih ili hendikepiranih je bilo od
kada postoji i ljudsko društvo. Najraniji zapisi iz Vavilona (4 000 god. p.n.e.) govore da je bila
raspisana nagrada za lekara koji može da izleči telesni deformitet.
Kod starih Egipćana (3 000 god. p.n.e.) nalazimo nadgrobne ploče na kojima je bio prizor
osakaćenja. Iz tog doba potiče i ploča pronañena u grobu kralja Ramosa, na kojoj se vidi kako
kraljica majka moli boginju Zemlju da njenom sinu izleči sluh. Na ploči je bilo izvajano levo uvo
deteta.
-2-
Skripta Uvod u defektologiju
U SPARTI je cilj vaspitanja bio hrabar i izdržljiv vojnik koji može da služi državi. Spartanci nisu
pridavali važnost umnom i estetskom vaspitanju, jer ono nije bilo važno za valadnje nad robovima.
Cilj vaspitanja je bio da se deca “malo nauče” da čitaju i pišu, a krajnji cilj bio je bezuslovna
poslušnost, izdržljivost i veština pobeñivanja. Hendikepirana lica uglavnom nisu mogla da postanu
snažni i vešti vojnici, pa verovatno otuda i intolerancija prema njima i njihova, često vrlo brutalna,
eliminacija iz društva.
Običajno pravo je dozvoljavalo ocu da pokaže svoje novoroñeno dete starijim članovima porodice,
pa ako je ono bilo zdravo i snažno otac ga je zadržavao na vaspitanje, dok su slaba i sakata deca
bacana u bezdan Tajgerskih planina. Ovo ubijanje se smatralo aktom ljubavi zajednice, jer je bilo
svirepo ostavljati one koji se vole da lagano “kopne” od nemoći i starosti.
U ATINI su bili drugačiji ciljevi vaspitanja, jer je organizacija države bila drugačija. Tu su se robovi
kupovali za novac, pa u tom slučaju nije bila bitna snaga i vojna veština. Cilj vaspitanja je bila
harmonija izmeñu telesno lepo razvijenog muškarca koji je vešt u politici i trgovini. Deca su najpre
vaspitavana kod kuće, a kasnije su samo muška deca nastavljala školovanje.
U Atini su hendikepirane davali robovima na čuvanje, što se može povezati sa velikim
poklanjanjem pažnje Atinjana telesnom izgledu i verovatno netrpeljivošću prema telesnim
estetskim nedostacima.
U EGIPTU su ih stavljali u pletene korpe i puštali niz reku Nil (legenda o Mojsiju). Ima jedan zapis
iz Egipta gde se navodi da se tamo više plakalo za mačkom nego za defektnim detetom.
U MEKSIKU, kod starih Inka, defektna deca su sakupljana u jednu zgradu carske palate kako bi
služili caru za zabavu.
JEVREJI nisu ubijali svoju decu, već su ih roditelji čuvali u kući i time ispaštali grehe svojih
predaka.
To eliminisanje iz društva u najranije doba ljudskog razvoja, preneće se i na stara i iznemogla lica,
jer je bilo “nemoralno” živeti na teret drugog i trošiti sredstva koja nisu pribavljena radom. Dakle,
ekonomski aspekt je bio presudan za njihovu eliminaciju. Kada se sagleda danasnja problematika
hendikepiranih i posle toliko vremena najveci problem je ostao isti – nesposobnost za
privreñivanje. Osnovni cilj rehabilitacije danas jeste postizanje ekonomske nezavisnosti
hendikepiranih lica.
-3-
Skripta Uvod u defektologiju
PREDMET DEFEKTOLOGIJE:
ZADACI DEFEKTOLOGIJE:
SPECIJALNA PEDAGOGIJA
DEFEKTOLOGIJA
-4-
Skripta Uvod u defektologiju
Defektologija kao i sve druge humanističke nauke svoje prve tragove nalazi u filozofiji, a kasnije
svoje najjače uporište nalazi u medicini.
I danas mnogi ne uspevaju da naprave jasnu razliku izmeñu defektologije i medicine. Medicina
proučava uzroke i bolesti koje dovode do pojave organskih oštećenja ili ograničenja, a
defektologija proučava funkcionalne posledice oštećenja i istražuje pojave koje dovode do pojave
hendikepa. Defektologiju za razliku od medicine interesuju stanja, a ne bolesti, odnosno, ona se
ne bavi lečenjem već rehabilitacijom.
Psihologija se bavi urednim ljudskim razvojem proučavajući sve faze razvoja, zatim se bavi i
procenom ličnosti i socijalizacijom. Dakle, psihologija se bavi razvojem i procenom opšte
populacije tj. osoba bez hendikepa. Defektologija se bavi licima sa narušenim razvojem, procenom
tog narušenog razvoja tj. procenom sposobnosti i iznalaženjem modela adaptacije na hendikep.
Defektologija ima dodirnih tačaka i sa elektronikom, jer savremena dostignuća obezbeñuju visoku
tehnologiju i upotrebu pomagala i priručnih sredstava u tretmanu hendikepiranih lica. Osim u
tretmanu, savremena dostignuća elektronike koriste se i za olakšavanje svakodnevnog života
licima sa hendikepom.
-5-
Skripta Uvod u defektologiju
NAZIVI ZA HENDIKEPIRANE
Ometenost ima svoju široku lepezu ili gradaciju, tako da od kategorije uslovno rečeno “normalnog”
do onoga što se smatra ekstremnim hendikepom postoji nekoliko nivoa. Gradacijski ti nivoi su:
bolest, oštećenje, značajni stepen hendikepa i ekstremna forma hendikepa koju najčešće
nazivamo višestruka ometenost.
Populacija sveta je uslovno podeljena na dve velike grupe: oni koji su ’’normalni’’ i oni koji to nisu,
a mi ih nazivamo hendikepiranim. Meñutim, definisati normalne je veoma komplikovan i složen
postupak. Šta znači biti normalan? Da li je to lagodan način života, ili idealan način ponašanja, ili
možda ne odlazak kod lekara? Ni jedna od ovih predpostavki nije tačna i definitivna. Komforan
način življenja je i suviše gruba odrednica, idealno ponašanje je i suviše subjetkivno, a kada neko
ne vodi račina o svom zdravlju, ne znači i da je zdrav.
Za lica koja se na neki način razlikuju od uslovno rečeno “normalnih” ljudi koristili su se različiti
termini.
U srednjevekovnim spisima nalazimo vrlo ružne i pogrdne nazive za hendikepirane, kao što su
ubogi, ništi, kljasti, bedni, nemoćni .... To su sve nedefinisani sinonimi za pojam defektnost koji u
ovom slučaju imaju veoma difuzno značenje.
-6-
Skripta Uvod u defektologiju
- Primarno anatomo-fiziološko oštećenje ili nedostatak organa, dela tela ili tkiva
- To je psihički ili fizički nedostatak koji izaziva poremećaj normalnog razvoja ličnosti
SINONIMI ZA DEFEKTNOST
Pored termina defektnost početkom prošlog veka nalaze se i drugi termini, kao što su: poremećeni,
ometeni, oštećeni, nesposobni, abnormalni. Meñutim pošto se ovi termini često koriste u smislu
potcenjivanja i vreñanja danas se ne koriste u stručnoj literaturi. Jedino je defekt ostao u upotrebi i
to u istočno-evropskim zemljama (Češka, Poljska, Bugarska, Rusija, Belorusija i Ukraina).
U engleskom jezičkom području od 40-ih do 60-ih godina prošloga veka koristio se termin atipično
dete za decu koja imaju smetnje u razvoju. Ovaj termin se nije dugo zadržao u upotrebi, jer se pod
njim mogu podrazumevati i talentovana i druga deca.
Ako se analiziraju svi ovi termini može se zaključiti da je prva grupa termina veoma segregativna.
Druga grupa termina stavlja akcenat na oštećenje, na smetnju ili poremećaj, ali ima i odrednicu u
razvoju, što znači da je kvalitet njihovog rasta i razvoja drugačiji, lošiji. Meñutim, kada se govori o
razvoju može se govoriti i o uticaju na taj razvoj, odnosno o rehabilitaciji.
Treća grupa naziva gubi odrednicu ometeni i savim drugačije zvuči kada se kaže da neko ima
posebne potrebe ili specijalne potrebe ili da ima teškoće u socijalnoj integraciji. Vrednost tih
sintagmi je ta što se akcenat stavlja na osobu, biće, lice, ljudsku jedinku, a ne na smetnje ili
oštećenja. Teorije koje koriste ove sintagme smatraju da ne mora samo osoba sa hendkepom da
se prilagoñava sredini, već i da sredina mora da se prilagoñava osobi koja ima drugačiji razvoj.
-7-
Skripta Uvod u defektologiju
HENDIKEP
Hendikep predstavlja oštećenje i njegov uticaj na rastenje, razvoj, edukativni proces i socijalnu
integraciju ličnosti.
Hendikep znači gubitak ili ograničenje morućnosti da se uzme učešće u životu zajednice na istom
nivou kao i ostali. Ovaj termin opisuje teškoće sa kojima se osoba sa onesposobljenjem susreće u
svom okruženju. UN još navode da je to stanje umanjenih telesnih ili mentalnih mogućnosti koje
pojedinca uvode u nepravedan položaj u odnosu na okruženje.
Hendikep je nepogodnost koja je proizašla iz oboljenja ili invalidnosti i koja ograničava ili sprečava
čoveka u ispunjavanju njegove društvene uloge. Znači, hendikep je socijalni fenomen, jer
hendikepirana osoba koja je uspešno rehabilitovana i socijalno integrisana može postići bolji
društveni status od osobe koja to nije.
INVALIDNOST
Izvorno termin invalidnost potiče od latinske reči invaliditas, odnosno invalidus, što znači
nesposoban, nevredan, nevaljan i odnosi se na nesposobnost, nepostojanje vrednosti i izgubljene
kvalitete.
-8-
Skripta Uvod u defektologiju
INVALIDNOST je stanje organizma koje je nastalo usled bolesti, ozlede ili uroñene mane koje imaju
za posledicu trajno, delimično ili potpuno smanjenje sposobnosti čoveka za normalan socijalni
život, rad i privreñivanje. Invalidnost, zapravo, uvek označava smanjenu socijalnu sigurnost.
INVALIDNOST – BOLEST
Pojam invalidnosti bitno se razlikuje od pojma bolesti. Kod bolesti oštećenje organizma je
delimično i ima svoj razvojni tok. Kada se govori o invalidnosti reč je o stacionarnom stanju, koje
predstavlja stabilizovanu posledicu preležane bolesti (povrede, mane...)
U Velikoj Britaniji se smatra invalidnošću slučaj kad čovek ’’ne može da dobije i zadrži posao, ili da
ga samostalno obavlja’’;
U Danskoj ’’kada se ne može bez velikih teškoća zaraditi koliko je potrebio za život’’;
U SAD ’’kada je fizička sposobnost za rad ograničena ili kada je izazvan nepovoljan socijalni
položaj’’;
U Italiji "kada je sposobnost privreñivanja trajno smanjena i to kod radnika najmanje za jednu
trećinu, a kod službenika najmanje za jednu polovinu normalnih prihoda";
U Holandiji "kad neka osoba ne može trajno ili za duže vreme, bez naročite pomoći i naročitih
mera da postigne odgovarajuće obrazovanje i razvitak u društvu.
INVALIDNOST se definiše kao stanje koje kada nastane kod osiguranika izaziva trajno smanjenje ili
gubitak sposobnosti za rad na svom poslu i to zbog promena u zdravstvenom stanju koje su
prouzrokovane povredom na radu, profesionalnom bolešću, povredom van rada ili bolešću koje se
ne mogu otkloniti lečenjem ili medicinskom rehabilitacijom.
Ovom odredbom je utvrñena definicija invalidnosti na osnovu koje se ostvaruju prava u sistemu
penizijskog i invalidskog osiguranja. Po ovoj definiciji, dakle, utvrñuje se invalidnost samo kod
osoba koje su u radnom odnosu. Kod utvrñivanja invalidnosti vreme od pojave neke bolesti ili
oštećenja, pa do utvrñivanja stepena invalidnosti iznosi obično oko godinu dana.
Invalidnost se definiše kao ograničenje ili odsustvo sposobnosti za obavljanje aktivnosti na način i
u obimu smatranim normalnim za ljudsko biće sto je uzrokovano oboljenjem ili oštećenjem.
-9-
Skripta Uvod u defektologiju
KLASIFIKACIJA INVALIDNOSTI
NASLEDNA OŠTEĆENJA
STEČENA OŠTEĆENJA
FIZČKA INVALIDNOST
senzorna oštećenja (vid, sluh, govor)
oštećenja lokomotornog aparata
oštećenja CNS
oštećenja PNS
oštećenja izazvana hroničnim bolestima (srčana, oboljenja, astma...)
PSIHIČKA INVALIDNOST
mentalna retardacija
mentalna oboljenja
KLASIFIKACIJA INVALIDA
- 10 -
Skripta Uvod u defektologiju
OŠTEĆENjE definiše kao svaki gubitak ili nepravilnost psihološke, fiziološke ili anatomske strukture
ili funkcije.
Ostećenje može biti privremeno ili trajno. Uvek ispoljava patološko stanje i odražava porem ećaj na
nivou organa.
Oštećenja skoro uvek dovode do smanjenja ili slabljenja funkcija ili sposobnosti bio-psiho-
socijalnih struktura jedne ličnosti. Smanjenje sposobnosti nije uvek objektivan stav o sebi, već je
to odreñeno socijalnom ili nekom drugom situacijom.
PODELA OŠTEĆENJA
ORGANSKA FUNKCIONALNA
Organsko oštećenje je nedostatak ili nepravilnost strukture nekog organa ili dela tela. Uzroci
organskih oštećenja mogu biti: a) bolesti, b) razvojne mane ili anomalije i c) povrede ili traume.
Funkcionalno oštećenje je poremećaj funkcije organa ili poremećaj organizma pri čemu tkivo
nekog organa ili organizma nije bitno oštećeno. Npr. na poroñaju beba ne zaplače odmah, pa neki
deo mozga ostane bez kiseonika i nastane oštećenje. U ovom slučaju postoje svi organi i tkiva, ali
ne funkcionišu dobro.
KLASIFIKACIJA OŠTEĆENJA
LAKŠA TEŽA
(smetnje) (ometenost)
SMETNJE spadaju u grupu lakših oštećenja i nastaju dejstvom odreñenih uzroka na samu ličnost.
Smatra se da ličnost sa smetnjama samo izuzetno ili u manjem broju treba podvrgnuti procesu
rehabilitacije, a ako se i primeni rehabilitacija onda je otklanjanje smetnje kratkotrajnije i
jednostavnije. Ova oštećenja imaju dvosmeran tok. Spontano ili uz kratkotrajnu rehabilitaciju mogu
ići prema urednom razvoju do nestanka (kratkotrajne i prolazne smetnje), ali postoje i smetnje koje
imaju progresivan karakter. One ulaze u stanje pogoršanja bez obzira na rehabilitaciju i mogu da
uñu u kategoriju ometenosti.
OMETENOST nastaje kao posledica organskih oštećenja. Ometenost se ne može otkloniti već se
rehabilitacijom može ublažiti i korigovati, a sposobnost ometene osobe se poboljšati, tj. povećati.
Ometenost nema dvosmeran karakter i nikada ne može da uñe u kategoriju smetnje, već može
samo da se menja u okviru sopstvene postojeće kategorije. Dakle, ne može se otkloniti, već samo
ublažiti.
1. Laka
2. Umerena
3. Teška
4. Duboka (eng. profound)
DEFINICIJA ZDRAVLjA
Ovde se nameće pitanje- Šta je za koga blagostanje? Defektologija zastupa sledeći stav:
ZDRAVLJE nije samo ne biti bolestan, već je to SPOSOBNOST individue da funkcioniše na način
koji je prihvatljiv u grupi ljudi kojoj ta jedinka pripada
DEFINICIJA BOLESTI
BOLEST je poremećaj normalnih zbivanja u organizmu ili oštećenje pojedinih organa i funkcija,
manje ili više prolaznog karaktera.
Bolest ima svoju dinamiku i razvojni tok: početak, vrhunac, prolazak – izlečenje ili ostavljanje
odreñenih posledica, odnosno prelazak u hronično stanje, a u najgorem slučaju smrtni ishod.
Defektologiju ne interesuje bolest kao bolest, već kao nešto što ostavlja posledice, tj. interesuju je
stanja do kojih dolazi zbog bolesti. Dok je u medicini akcenat na prolaznosti u defektologiji je na
trajnim, nepromenljivim, stacioniranim stanjima.
RAZLIKE
- 12 -
Skripta Uvod u defektologiju
- 13 -
Skripta Uvod u defektologiju
Rehabilitaciju kao termin prvi je upotrebio Riter Won Buss 1884. godine rekavši da "mentalni
bolesnik koji se leči, treba potpuno da se rehabilituje i da zadobije ljudske vrednosti zajedno sa
ponovo započetim životom". Meñutim, trebalo je da proñe gotovo 50 godina da bi se napravio prvi
program rehabilitacije. Inicijalne tragove o rehabilitaciji upravo i nalazimo kod telesnih invalida.
Program je bio zasnovan na medicinskoj koncepciji o restauraciji (obnavljanju) funkcija fizički
hendikepiranih lica.
Rehabilitacija je uvek dobijala na značaju posle velikih svetskih ratova, kada je ostajala velika
armija invalida nesposobna za rad i privreñivanje. Svakom društvu se više isplatilo da
profesionalno rehabilituje invalide za samostalni život, nego da vodi brigu o njima i njihovim
porodicama. Ali razvoj rehabilitacije se ne može meriti samo brojem ljudi koji su osposobljeni, već i
kvalitetom pruženih usluga.
Džon Levis (Levis) i saradnici 1976. godine navode da postoje osnovni i dopunski zadaci
rehabilitacije.
Analizirajući koncept rehabilitacije sedamdesetih godina proslog veka Vilijam Gelman (William
Gelman, 1973.) ističe da je rehabilitacija kombinovani proces i posle zapošljavanja, ali da kod
hendikepirane dece mora početi i pre uključenja u edukaciju, što znači da se rehabilitacija mora
sprovoditi tokom celog života. Za realizaciju takvog modela nije bilo moguće koristiti znanja samo
jedne nauke, niti drugih nauka pojedinačno, već je bilo neophodno stvoriti novi sistem koji tretira
hendikepiranu ličnost kao jedinstven biopsihosocijalni entitet. Taj multidisciplinarni pristup daje
nova obeležja sistemu rehabilitacije koja se naziva integralna rehabilitacija.
- 14 -
Skripta Uvod u defektologiju
Profesor Savić (1980.) definiše integralnu rehabilitaciju kao potpun, celovit, celokupan i čvrsto
povezan multidisciplinarni pristup i postupak sa hendikepiranom osobom sa ciljem zadovoljenja
njenih fizičkih, psihičkih, obrazovnih i profesionalnih potreba, a u cilju njenog osposobljavanja da
živi i radi najviše mogućim, produktivno stvaralačkim životom u granicama sopstvenog hendikepa,
ali ističe i da socijalna sredina mora naučiti da živi u senci njenog hendikepa. On integralnu
rehabilitaciju posmatra kao interakciju hendikepirane osobe i socijalne sredine, koju može da
obezbedi samo duboko humano drušvo. U ovom sistemu hendikepirana ličnost nije samo objekat
tretmana, već je aktivni učesnik u rehabilitacionom timu.
Prema Ajdinski Ljupku (1981.) i Sokolovski Živku (1997.) integralna rehabilitacija predstavlja
jedinstvo, celovitost organizacije i mera u prevenciji, detekciji, dijagnostici i tretmanu hendikepirane
osobe, kao i u rešavanju bioloških, psiholoških, edukativnih, socijalno zaštitnih, socijalno
ekonomskih i socijalno kulturnih problema hendikepiranih lica. Ovi autori smatraju da je to sistem
zaštite, osposobljavanja i edukacije hendikepiranih lica i njihove integracije u društvo. Ovako
definisan koncept integralne rehabilitacije koristi aspekte i drugih nauka. Ti aspekti nisu prost zbir
naučnih disciplina, već predstavljaju interakcijski odnos i kao takvi čine novi sistem koji smo mi
nazvali integralna rehabilitacija.
BIOLOŠKO PODRUĆJE
SOCIJALNO PODRUČJE
PSIHOLOŠKO PODRUČJE
- 15 -
Skripta Uvod u defektologiju
- je najznačajniji za defektologiju. U zavisnosti od vrste i nivoa oštećenja, medicina ima veći ili
manji učinak u rehabilitaciji. Ona ima nezamenljivu ulogu u dijagnostici, lečenju kao i u rehabilitaciji
progresivnih oštećenja kod već hendikepirane osobe. Najčešće dijagnostika zdravstvenog stanja i
terapija bolesnog stanja čine polazne tačke defektološke rehabilitacije. To znači da se
defektologija nastavlja na medicinu, odnosno najčešće defektologija počinje tamo gde se medicina
završava. Ponekada idu i paralelno ukoliko je u pitanju funkcionalno oštećenje. Pored
medicinskog, bitno je i poznavanje biološkog aspekta. Kao primer navodimo genetiku čije je
poznavanje važno za rad u savetovalištu i prevenciju oštećenja. Na primer, odreñeni
endokrinološki nalaz ili nalaz antropometrijskih, motornih ili nekih drugih sposobnosti može biti
indikacija ili kontraindikacija za odreñeno zanimanje.
Uspešnost rehabilitacije veoma zavisi od ovog aspekta, jer ukoliko je rehabilitacija stihijska i
nekontrolisana, onda je ona skupa i nesvrsishodna. Savremeni koncept rehabilitacije društvo
stavlja pred odreñene obaveze, ali se i hendikepiranim licima odreñuju prava i obaveze, kako bi se
proces rehabilitacije što potpunije ostvario. Ovde se ubrajaju i različite preporuke, deklaracije i
rezolucije meñunarodnih organizacija koje za neku zemlju postaju obaveza ako ih je prihvatila na
pravno službenoj osnovi. Ako se rehabilitacija shvati kao društvena obaveza, onda se mora voditi
računa o racionalnom korišćenju drušvenih sredstava u procesu rehabilitacije. Ukoliko se
hendikepirano lice osposobi da proizvodi višak vrednosti, odnosno da proizvodi onoliko koliko
zadovoljava njegove potrebe, smatra se da je ekonomski aspekt potpuno zadovoljen, jer je kao
takav postao koristan član zajednice.
3) Sociološki aspekt
Za dobro organizovanu rehabilitaciju moraju postojati i dobri uslovi društvene sredine, kao što su
nivo razvijenosti proizvodnih snaga, opšte ekonomske mogućnosti društva, ali i pozitivni odnosi i
stavovi socijalne sredine prema hendikepiranim licima. To sve zajedno čini socijalni aspekt
rehabilitacije.
5) Tehnološki aspekt
Ovaj aspekt sve više dobija na značaju u savremenom svetu. On ne podrazumeva samo tehničku
opremu za radno mesto hendikepirane osobe, već i primenu protetičkih i elektronskih sredstava
kojima se smanjuju ili odstranjuju posledice oštećenja.
- 16 -
Skripta Uvod u defektologiju
Analizirajući sve aspekte integralne rehabilitacije, možemo reći da ovaj savremeni sistem
sačinjavaju tri integralne celine, kako ih navode Ajdinski i Sokolovski, a to su: klinički, edukativni i
socijalno ekonomski deo rehabilitacije.
Kako smo već naveli, medicinsko biološki aspekt predstavlja polazište u sprovoñenju rehabilitacije
hendikepiranih. Taj klinički deo u velikoj meri nije dobio svoje pravo značenje u savremenoj
rehabilitaciji, što znači da zauzima malo mesto u integralnoj rehabilitaciji. U odnosu na ostale, ovaj
deo je najmanje istraživan i obrañivan sa defektološkog aspekta. Konstitutivni elementi su:
prevencija, detekcija, prijavljivanje i evidencija, dijagnostika, protetika, prognostika i rani tretman.
Ovi elementi se susreću i u medicini i odnose se na bolest, ali ne i na stanje koje je bolest ili
oštećenje ostavilo ili prouzrokovalo.
- 17 -
Skripta Uvod u defektologiju
ELEMENTI SOCIJALIZACIJE
SOCIJALIZACIJA
- PREVENCIJU
- DETEKCIJU
- DIJAGNOZU I PROGNOZU
- RANI TRETMAN
- EDUKACIJU
PREDŠKOLSKU
OSNOVNOŠKOLSKU
PROFESIONALNU
- ZAPOŠLJAVANJE
- KULTURU STANOVANJA
- KULTURU ŽIVLJENJA – porodični zivot
- DRUŠTVENI ŽIVOT
- SPORT I REKREACIJU
PREVENCIJA
Prevencija je skup mera i postupaka koji imaju za cilj sprečavanje pojave čulnog, fizičkog,
intelektualnog ili psihijatrijskog oštećenja, odnosno sprečavanje pojave trajnog invaliditeta,
funkcionalnog ograničenja ili hendikepa. Svaka prevencija ima 3 područja – primarno, sekundarno
i tercijalno.
MEDICINSKA PREVENCIJA
DEFEKTOLOŠKA PREVENCIJA
- 18 -
Skripta Uvod u defektologiju
Prevencija se u defektologiji ostvaruje preko savetovališta koja se mogu nalaziti pri socijalnim,
društveno – humanitarnim, pedagoškim, psihološkim organizacijama. Savetovališta su
mnogobrojna:
DETEKCIJA
RIZIKO DECA
Riziko deca su deca bez poremećaja, naizgled zdrava i sa urednim razvojem, ali kod koje su
evidentirana delovanja odreñenih negativnih faktora. Problem rizično roñene dece se u našoj
zemlji tretira poslednjih 20 – 30 godina. Sadašnji sistem zdravstvene zaštite nalaže da se sva
deca sa rizikom upućuju u savetovališta na dalja praćenja. Ono što ovu decu svrstava u rizičnu
grupu jesu faktori koji mogu da utiču i ometaju uredan rast i razvoj.
Faktori su:
- Hereditet (naslednost)
- Bolesti majke
- Patološke trudnoće
- Nekontrolisane i nestručno voñene trudnoće
- Nestručno voñeni poroñaji
- Dugi i teški poroñaji
- Prevremeni poroñaji (pre 37 lunarne nedelje)
- Zakasneli poroñaji (posle 42 lunarne nedelje)
- Mala telesna masa na roñenju (< 2.200 gr.)
- Velika telesna masa na roñenju (> 4.800 gr.)
- Korišćenje toksičnih lekova u trudnoći
- Abgar skor – ocena na roñenju < 7 (boja kože, puls, disanje, tonus, refleks, max 10)
- 19 -
Skripta Uvod u defektologiju
Deca sa rizikom zahtevaju posebnu brigu, nadzor, praćenje i zaštitu. Obično im je potrebno
povremeno ili stalno podsticanje u razvoju, a često i dugotarajna i sistematska rehabilitacija.
DIJAGNOZA
Dijagnoza je skup mera i postupaka na osnovu kojih se odreñuje psihosomatsko stanje jedne
ličnosti.
Istorijski gledano dijagnoza je u stara vremena pripadala veću staraca, da bi se kasnije su njome
bavili kaluñeri u manastirima. Danas se defektoloskom dijagnostikom bave, naravno defektolozi u
saradnji sa stručnim timom.
NIVO OŠTEĆENJA
VREME NASTANKA OŠTEĆENJA
POSLEDICE KOJE OŠTEĆENJE NOSI
PROGNOZU KOJA ODREĐUJE MAKSIMALNE DOMETE LIČNOSTI SA HENDIKEPOM
DEFEKTOLOG
Defektolog u stručnom timu prvi stupa u kontakt sa ispitanikom. On najpre observacijom
procenjuje prisustvo hendikepa, mogućnosti i sposobnosti te osobe za tretman, izražajne
sposobnosti, stepen komunikacije, socijalni razvoj, kvalitet i kvantitet znanja, vaspitno obrazovni
nivo porodice, motivaciju za dalji tretman i kooperativnost porodice.
PSIHOLOG
Psiholog procenjuje intelektualne sposobnosti deteta, oblast ponašanja i stepen adaptacije na
hendikep i okolinu.
LEKAR SPECIJALISTA
Lekar procenjuje medicinski nivo organa i čula, prikuplja podatke o etiologiji oštećenja i po potrebi
predlaže lečenje.
SOCIJALNI RADNIK
Socijalni radnik bavi se strukturom porodice, njenim socio-ekonomskim statusom, posreduje
izmeñu pordice i državnih organa, upućuje osobu sa hendikepom ili njenu porodicu na prava koja
im po zakonu pripadaju.
- 20 -
Skripta Uvod u defektologiju
Rani tretman je postupak kojim se stimuliše razvoj ličnosti deteta sa hendikepom. Rana
rehabilitacija prvi put počinje 1980. godine. Osnovna ideja na kojoj je baziran rani tretman jeste
oponašanje urednog dečijeg razvoja. Treba ga započeti odmah nakon roñenja ili odmah pošto se
utvrdi oštećenje. Rani tretman obuhvata uzrast od roñenja do četvrte godine života.
- insistira na značaju senzomotorne inteligencije, kao uslova za pojavu govora i ostalih simboličkih
funkcija. Tokom prve dve godine života, prema Pijažeu, dete konstruiše svet posredstvom
senzomotornih aktivnosti i počinje da ovladava komunikacijom, tek pošto je intelektualno obradilo i
organizovalo svet u senzomotorne pojmove. U tom procesu je bitno da dete ima potrebu da
obogati i izvrši razmenu tih iskustava sa socijalnim poljem, tj. sa ljudima iz svoje okoline.
BIOLOŠKA TEORIJA
Tvorac biloške teorije, Erik Leneberg ističe da postoji “kritični period” za usvajanje odreñenih
veština, odnosno da se 60% cerebralnog razvoja završava na uzrastu do dve godine, odnosno pre
pojave govora.
NEUROBIOLOŠKE TEORIJE
- se oslanjaju na činjenicu da beba neposredno nakon roñenja ima najveći broj nervnih ćelija.
Naime, mozak bebe po roñenju ima oko 100 biliona nervnih ćelija koje prozvode više neuronskih
veza nego što beba može da koristi. Te neuronske veze razvijaju i postižu svoj maksimum od oko
15 000 sinapsi po neuronu oko druge godine života. Meñutim, dolazi i do procesa eliminacije onih
veza koje se retko ili nikako ne koriste. Zbog toga je važno da dete sa hendikepom otpočne sa
procesom rehabilitacije na što ranijem uzrastu. Mnogi istraživači u svojim radovima ističu da
ponovljeno iskustvo podstiče sinaptogenezu.
- 21 -
Skripta Uvod u defektologiju
Procena motorike
Procena čula
Procena intelektualnih sposobnosti
Procena saznajnih (kognitivnih) sosobnosti
Procena komunikativnih sposobnosti
Procena ponašanja
FАZА АDАPTАCIJE
Ovаj period trаje oko 3 – 4 mesecа. Cilj je adaptacija porodice i deteta na terapijsku situaciju i
podsticanje socioemocionalne komunikacije odnosno, uspostаvljаnje pozitivnog emocionаlnog
odnosа izmeñu rehаbilitаtorа i detetа. Ova faza se realizuje isključivo uz prisustvo roditelja i
veoma je značajna faza. U ovoj fazi radi se dosta i sa roditeljima u pravcu skidanja osećanja
krivice i bespomoćnosti. Sa roditeljima se govori o sposobnostima deteta i radi se na rešavanju
problema odbacivanja hendikepa, ukoliko postoji.
Faza rаzvoja komunikаcije (prapojmova ili prajezika) imа zа cilj dа podstiče, rаzvijа i konsoliduje
rаne senzomotorne sheme koje premа Pijаžeu prethode i dovode do rаzvojа simboličkih funkcijа.
U ovoj fаzi se dete i porodicа stimulišu dа koriste već sаvlаdаne sheme u kontekstu svаkodnevne
komunikаcije. Glаvni princip svih ovih аktivnosti je uvek dečijа željа zа komunikаcijom. Prosečno
trаjаnje druge fаze je od 6 – 12 meseci, što zаvisi od uzrаstа i individuаlnih sposobnosti.
- 22 -
Skripta Uvod u defektologiju
Posebnu pažnju u okviru rehabilitacije na ranom uzrastu treba posvetiti radu defektologa sa
roditeljima. Defektolog neće duplirati posao psihologa, socijalnog radnika niti lekara, već će
različitim metodama savetovanja i socio-terapijom pomoći porodici kao celini u rešavanju nastalog
problema.
Ukoliko se radi o deci sa hendikepom u prvoj godini života, defektolog najčešće usmerava majku
kako da primeni igru u okviru ranijih usvojenih obrazaca. Te igre su najčešće igre radovanja i
zadovoljstva – što podrazumeva širenje, savijanje, protezanje, stiskanje, igre hvatanja i
dohvatanja, igre bacanja, sakupljanja i prosipanja, dovlačenja i odvlačenja. Sve te igre majka
organizuje uz prisustvo i kontrolu defektologa.
U drugoj godini života dete spontano organizuje igru pokušaja i pogrešaka, a defektolog se češće
uključuje u organizaciju igre i na taj način postepeno odvaja svoj stručni postupak od aktivnosti
majke sa detetom. U ovoj fazi majka se odvaja od deteta, ali ne prostorno. Defektolog ne insistira
na zabranama, kaznama, ucenama, kontroli svingtera, već samo koristi modele koji stimulišu
radnju.
Tokom treće godine života tretman može biti organizovan u okviru grupe – po dvoje, troje dece,
gde roditelji samo povremeno prisustvuju vežbama. Prisustvo roditelja se koristi samo da bi se
pratila uspešnost tretmana ili da bi se uočio zastoj ili pogoršanje u toku tretmana, što može biti
izazvano ili progrsivnim oštećenjem ili neadekvatnim tretmanom.
Ostvаrivаnje pozitivnog kontаktа defektolog – dete, jer nijedno dete neće rаzviti komunikаciju
ukoliko nemа osobu kojoj će dа se obrаti ili nešto sаopšti.
Tretmаn morа biti „igrolik“, pun polisenzornih potkrepljenjа i dа podsećаju nа kućnu аtmosferu.
Dа se ne nаmeće učenje, već dа se prаti prirodаn sled dogаñаjа kojimа se odvijа rаzvoj
ličnosti.
Nijedаn oblik govorа i ponаšаnjа ne trebа učiti nаpаmet kаo lekciju, već učenje trebа dа bude
u kontekstu potrebа dаte situаcije i kroz igru. Što su decа mаnjа, igre su jednostаvnije.
Nije bitno dа dete nаuči uvek prаvilno dа izgovаrа prvo glаsove, zаtim reči pа rečenice. Naime,
dete koje ne čuje morа dа sаvlаdаvа govor nа isti nаčin kаo i dete koje čuje, а to znаči preko
suprа jezičkih strukturа.
VАŽNO
Rаni tretmаn, ukoliko se otpočne tokom prve godine životа i ukoliko se rаdi orgаnizovаno do treće
ili eventuаlno do četvrte godine, osposobiće dete zа predškolsku obuku kojа gа pripremа zа
polаzаk u školu. Razlika izmeñu predškolskog rada i ranog tretmana je u tome što rani tretman
prati razvoj ličnosti, a predškolski rad insistira na obuci koja je društveno odreñena.
- 23 -
Skripta Uvod u defektologiju
EDUKACIJA
VASPITANJE
Vaspitanje je najširi pedagoški proces koji obuhvata celokupnu ličnost. Vaspitanje se u toku istorije
razvoja ljudskog društva sastojalo u brizi starijih da se mladi pripreme za društvenu zajednicu,
odnosno da se nesmetano uključe u društvene odnose i nastave ono što su prethodne generacije
započele.
Vaspitanje je cilj, proces i sredstvo. Cilj je, jer svako društvo postavlja odreñene zahteve koji se
ostvaruju kroz proces vaspitanja. Proces je, jer počinje roñenjem i traje tokom celog životnog veka.
Sredstvo je, jer zahvaljujući vaspitanju ličnost se osposobljava za stvaralačku delatnost, za
odreñenu profesiju i društveno angažovanje.
Vaspitanje je svojstveno samo čoveku. Uvek je plansko i društveno usmereno. Učesnici u procesu
vaspitanja su vaspitanik i vaspitač, koji kroz komunikaciju i interakciju ostvaruje i vrednuje ukupan
razvoj svake ličnosti.
OBRAZOVANJE
ZNANJE je usvojen i prihvaćen sistem naučno proverenih i logički povezanih činjenica. Kvalitet
znanja se izražava stepenom usvojenosti činjenica i generalizacijom. Nivoi znanja su: nivo
prisećanja, nivo prepoznavanja, reprodukcija, primenjeni operativni nivo i stvaralačko znanje.
SPOSOBNOST omogućuje pojedincu da uspešno obavlja neku aktivnost. Za obrazovni proces
najznačajnije su intelektualne sposobnosti.
VEŠTINE su praktične naučene sposobnosti pomoću kojih se lako i tečno izvode motorne operacije
različitog stepena složenosti.
NAVIKE su automatizovane voljne radnje koje se obavljaju sa minimalnim učešćem svesti i
energije.
- 24 -
Skripta Uvod u defektologiju
NASTAVA
U isto vreme nastava je i jedinstveni proces svestranog oblikovanja i razvijanja ličnosti, što je u
skladu sa individualnim mogućnostima i sposobnostima svake ličnosti.
Nastava je proces koji traje u kontinuitetu sve dok se ne realizuju postavljeni ciljevi i zadaci. U
nastavi vaspitanje i obrazovanje predstavljaju jedinstven proces i specifičan sistem kulturno
uslovljenih uticaja koji je usmeren na podsticanje razvojnih potencijala učenika i njihovo
uobličavanje u skladu sa potrebama, mogućnostima, ali i zahtevima društvenih zajednica kojima
pripadaju. Nastava je prepoznatljiva po svojoj organizovanosti i planskom i sistematskom
izvoñenju aktivnosti. Ona se realizuje u vaspitno-obrazovnim institucijama, odnosno školama i
predstavlja osnovnu jedinicu vaspitanja i obrazovanja u uslovima školskog rada. Nastava je temlj,
a u isto vreme i funkcija škole. Što je škola razvijenija i nastava je savremenija.
Nastavnik, učenik i nastavno gradivo čine osnovne konstitutivne elemente nastave, što je u
didaktici poznato kao didaktički trougao. Nastavnik organizuje i rukovodi nastavnim procesom,
vrši izbor nastavnog gradiva i primenom odgovarajućih metoda, oblika i sredstava rada prenosi
znanje i pomaže učenicima da brzo i lako usvoje programe koji su predviñeni, što će doprineti
sticanju znanja, a samim tim i efikasnijem razvoju sposobnosti, navika i veština. Nastavnikov rad
se naziva podučavanje učenika. Učenici uz pomoć nastavnika usvajaju odreñena znanja i razvijaju
sposobnosti, ali i učestvuju u procesu planiranja, ostvarivanja i vrednovanja nastavnog rada. Tako
učenik u savremenoj školi pored uloge objekta preuzima i ulogu subjekta u nastavnom procesu.
Nastavni sadržaji čine most izmeñu nastavnika i učenika.
INTEGRACIJA označava proces kojim se svako pojedino dete uvodi u redovnu učionicu
INKLUZIJA ILI UKLJUČIVANJE označava proces koji omogućva da sva deca učestvuju u svim
programima. Novi programi koji su kreirani tako da zadovoljavaju potrebe sve dece nazivaju se
inkluzivni programi.
- 25 -
Skripta Uvod u defektologiju
SPECIJALNA EDUKACIJA
Obrazovanje dece i omladine sa smetnjama u razvoju u našoj zemlji je prolazilo kroz nekoliko faza
– od individualnog obrazovanja (ako su roditelji bili bogati) do njihovog uključivanja u jedinstveni
školski sistem.
USTANOVE ZA HENDIKEPIRANE
DOM predstavlja ustanovu za neprekidni boravak dece i omladine. Veoma je različito definisan i
često poistovećivan sa terminima internat ili zavod.
INTERNAT (latinski internus – unutrašnji) se javio vrlo rano kao naziv za ustanovu u koju se
učinici smeštaju na duži vremenski period gde im je obezbeñena hrana. Internat ima odreñenu
vaspitno-obrazovnu funkciju i vodi brigu o osiguranju fizičkog zdravlja učenika. Deca se smeštaju u
internat na osnovu slobodne odluke roditelja i nikakvim pravnim normama i vremenskim rokovima
nije ograničen boravak učenika u internatu.
ZAVOD predstavlja ustanovu za neprekidni boravak dece i omladine kojima je iz nekih, ne samo
opšte pedagoških razloga potreban smeštaj, odnosno specijalni tretman. Tretman može biti npr.
medicinski za telesno invalidne, bolesne ili specijalno pedagoški za vaspitno zapuštenu decu ili
decu sa mentalnom retardacijom. U zavod se deca ne smeštaju na osnovu slobodne volje
roditelja. Medjutim, termin zavod ima žigošuće značenje, pa se zbog toga sve manje koristi.
- 26 -
Skripta Uvod u defektologiju
Pored ovih ustanova postoje i humanitarne organizacije kao što su npr. crveni krst, kolo časnih
sestara, dobrotvor, ali ima i organizacija koje postoje kao zaštita za odreñenu populaciju
hendikepiranih – savez slepih, savez gluvih, društvo za decu i omladinu sa mentalnom
retardacijom, društvo za multiple sklerozu, organizacija studenata sa hendikepom... Sve ove
organizacije i društva bave se brigom i zaštitom svoje populacije.
PREVALENCIJA I INCIDENCIJA
INCIDENCIJA ukazuje na broj novih slučajeva koji su prvi put otkriveni u datoj populaciji u
odreñenoj jedinici vremena. Dok se prevalencija izračunava u odnosu na opštu populaciju
incidencija se izračunava u odnosu na broj novoroñenih beba. Izražava se u promilima (‰).
Prevalencija i incidencija se nikada ne poklapaju zato što prevalencija predstavlja broj već
verifikovanih hendikepiranih osoba, a incidencija se odnosi na odreñenu pojavu u odnosu na broj
novoroñenih beba. Osim toga stečena oštećenja ulaze u prevalenciju, a ne i u incidenciju.
Meñunarodni Dan invalida je 03. decembar. U našoj zemlji obeležava se kao nedelja invalida.
- 27 -
Skripta Uvod u defektologiju
OLIGOFRENOLOGIJA
- 28 -
Skripta Uvod u defektologiju
OLIGOFRENOLOGIJA
DEFINICIJA
PREDMET oligofrenologije je rehabilitacija mentalno retardiranih i mentalno obolelih lica, kao i bio-
psiho-socijalne činjenice koje karakterišu ovu kategoriju hendikepiranih.
Oligofrenologija je područje na kome se temelji defektologija, jer su prve, takoreći, različitosti koje
su se uočavale bile iz oblasti oligofrenologije. Oligofrenologija ima svoje uporište u defektologiji, ali
postoji i klinička oligofrenologija.
Osnovna razlika je ta što je mentalna retardacija stanje, a mentalno oboljenje bolest, dok je
sličnost ta što je i jedna i drga kategorija neuklopljena u socijalno okruženje.
MENTALNA RETARDACIJA je STANJE koje nastaje rano, gde osoba sa mentalnom retardacijom
zbog svog primarnog intelektualnog deficita ne može da se adaptira na spoljašnju sredinu.
MENTALNO OBOLJENJE je BOLEST koja ima kasniji početak, a mentalno obolele osobe zbog
svog primarnog oboljenja ne mogu da uspostave kontakt sa spoljašnjom sredinom. Njihove
intelektualne sposobnosti su uglavnom očuvane tj. prosečne.
- 29 -
Skripta Uvod u defektologiju
Svetska zdravstvena organizacija (WHO) dala je zvaničnu klasifikaciju mentalne retardacije u kojoj
razlikuje 4 kategorije mentalne retardacije i granična stanja. Glavni kriterijum za klasifikaciju je
intelektualna sposobnost.
GRANIČNA STANJA – nisu MR, već su to stanja izmeñu urednog razvoja i MR. IQ 70 – 89
LAKA MR IQ 50 – 69
UMERENA MR IQ 35 – 49
TEŠKA MR IQ 20 – 34
VEOMA TEŠKA – DUBOKA MR IQ < 20
DRUGA MR NESPECIFIKOVANA
Postoji i zastarela i neprimenljiva ruska klasifikacija koja je odbačena iz 2 razloga: zato što dolazi
do preklapanja IQ-a u različitim kategorijama i zato što se terminologija te klasifikacije u
svakodnevnom životu koristi najčešće u svrhu potcenjivanja i vreñanja.
DEBILI IQ 50-70
IMBECILI IQ 30,35-50
IDIOTI IQ 0- 30,35
PREVALENCIJA I INCIDENCIJA MR
Može se meriti u odnosu na opštu populaciju i u odnosu na odreñene kategorije u okviru MR.
Prevalencija MR u odnosu na opštu populaciju kreće se od 1 do 2, 3 %.
Prevalencija MR u odnosu na pol u okviru populacije sa mentalnom retardacijom je 2M : 1Ž.
- GRANICNA STANJA ( IQ 70-89 ) prevalencija je 13%, a incidencija 26/1000 ili na 1000 roñenih
beba 26 se rodi sa graničnim intelektualnim sposobnostima.
- LAKA MR ( IQ 50-69 ) prevalencija je 76%, a incidencija 20/1000 ili na 1000 roñenih beba 20 se
raña sa LMR.
- UMERENA MR (IQ 35-49) prevalencija je 6%, a incidencija 3/1000 ili na 1000 roñenih beba 3 se
rodi sa UMR.
- TEŠKA MR (IQ 20-34) prevalencija je 3.5%, a incidencija 1/1000 ili na 1000 roñenih beba 1 se
rodi sa TMR.
- VEOMA TEŠKA (IQ <20) prevalencija je 1.5%, a incidencija 1/1000 ili na 1000 roñenih beba 1
se rodi sa dubokom MR.
- 30 -
Skripta Uvod u defektologiju
- 31 -
Skripta Uvod u defektologiju
U Srbiji i Vojvodini ima oko 40-ak škola za LMR decu. 8 osmogodišnjih specijalnih škola je na
teritoriji BG, 1 srednja za profesionalno osposobljavanje, 1 ima od 1 do 8 razreda, profesionalno
osposobljavanje i dom.
- 32 -
Skripta Uvod u defektologiju
DOWN-OV SY
- Sindrom je prvi opisao JOHN LANGDON DOWN 1866. godine. Kod nas se ovim sindromom
posebno bavila profesor medicine Slavka Morić Petrović
- Incidenca je 1/600, ali se povećava sa starošću majke
(sa 30 god=1/600, sa 36god=1/325, sa 40god=1/50)
- Često se prepoznaju na ultrazvuku po karakterističnom položaju pogleda u nebo, odnosno
zabačenoj glavi, zbog hipotonije
- Te osobe najčešće nemaju potomstvo i imaju homoseksualne tendencije
- Prevalencija je oko 1.3 do 1.5 promila
- U populaciji sa Down-ovim sy je više muškaraca
- U 96% slučajeva je trizomija 21. para hromozoma
- Lakši su na roñenju za oko 400 gr.
- Takoñe imaju manje dimenzije na roñenju (ekstremiteti su kraći, stopala i šake su široke i
kratke, koren nosa je širok, imaju brazdu 4 prsta na dlanu)
- Muškarci su visoki oko 130 – 170 cm, a žene 127 – 159 cm
- Prisutna su čulna, odnosno senzorna oštećenja (5% vid, 5% sluh)
- Motorni razvoj je retardiran tj. znatno usporen (sede sa 11 meseci, dok bebe sa urednim
razvojem to čine sa 6, dakle hipotonični su, hodaju oko 24 meseca – sa urednim razvojem oko
12 meseca, progovaraju reči oko 3 godine – sa urednim razvojem u 12 -14 mesecu,
jednostavne rečenice sklapaju oko 4 godine i kasnije
- Artikulacija glasova je neizdiferencirana ili loše izdiferencirana i nejasna, izgovaraju glasove
svog jezika – p, i, ć, r….
- Osnovni glas je dubok i hrapav
- U 45% slučajeva je teška MR, 30% je duboka MR, 20% je umerena MR i 5% je laka MR samo
ovih 5% iz LMR može da se školuje, dok ostali trebaju trajnu brigu i nadzor
- Emocionalno su topli i dobrog su raspoloženja, ali su skloni i naglim promenama raspoloženja
FENILKETONURIJA
- Metabolička bolest koju je 1934. godine otkrio FÖOLING i koja predstavlja visok %
fenilalanina u serumu tj. krvi
- Incidencija je 1/10 000 – 20 000 živoroñenih beba, a prevalencija je 0.7%
- Osobe sa fenilketonurijom su uglavnom UMR, meñutim ukoliko se otkrije na roñenju ili u prva
2-3 meseca nakon roñenja specijalnim režimom ishrane, odnosno specijalnim dijetama može
da se reguliše tj. spreči i bebe dalje mogu da imaju uredan razvoj, dok kasno otkrivanje ima za
posledicu UMR.MR se povećava sa starošću u vreme otkrivanja.
- Karakterističan je kasni motorni razvoj, hipertonični su, odnosno imaju povišen tonus i teško su
savitljivi, a pokreti su brzi, kruti i nekoordinisani
- Ponašanje je upadljivo – razdražljivi su, gnevni, plačljivi, agrseivni i autoagresivni, plaču
neemocionalno, kratke pažnje
- Imaju plavu, odnosno beličastu kosu, prozirno plave oči, beo ten, a koža izgleda kao providna
- Neurološki nalaz je uglavnom uredan
- U 25% slučajeva prisutna je epilepsija
- 33 -
Skripta Uvod u defektologiju
Uglavnom uvek idu zajedno, zato što mala lobanja ne dozvoljava širenje moždane
mase.
MIKRENCEFALIJA označava malu moždanu masu, odnosno masu ispod 900gr. Mikrocefalija i
mikrencefalija nisu uvek izazvane genskim poremećajima, već se mogu javiti i kao posledica
štetnih faktora u toku organogeneze.
IZGLED:
PRENATALNI UZROCI MR
Infekcije embriona ili fetusa (virusne, bakterijske, gljivične ili infekcije izazvane protozoama.
Inače infekcije i bolesti majke u prvih 10 nedelja trudnoće su najteže i u visokom % ostavljaju
oštećenje na plod. Najopasnije su virusne infekcije koje za posledicu imaju osipne groznice, a
to su rubeole, varičele, variole, zatim opasni su virus poliomijelitisa, citomegalovirus, razne
forme gripa, ali i metaboličke bolesti majke.
Toksini
Nepoznati uzroci
ASFIKSIJA (bela i plava) – otežanost ili nemogućnost disanja, koja dovodi do anoksije
PLAVA: Dete je na roñenju modro, jer su kapilari prošireni, disanje je površno, ali je tonus
normalan i srce pravilno radi. Romska populacija sa plavom asfiksijom je bela.
BELA: Teži oblik. Dete je bledo, kapilari su suženi, nema vidljivog disanja, tonus je slab, pa je dete
mlitavo, nema refleksa, disajni putevi sui puni stranog tela. Poroñaj je dug i težak.
- 34 -
Skripta Uvod u defektologiju
POSTNATALNI UZROCI
ISTORIJA OLIGOFRENOLOGIJE
Još u 16. veku počela su da se osnivaju skloništa za duševne bolesnike. Ureñenje ovih skloništa i
način postupanja sa njima bio je krajnje primitivan. To je više bila izolacija duševno nerazvijenih
lica iz društva nego sama briga o njima, kako bi se sredina oslobodila postupaka neuračunljivih.
Na trgovima su ljudi plaćali da bi ih dražili i jarili, a držali su ih i u kavezima.
Kasnije, pod uticajem humanističkih ideja materijalista proklamovana je sloboda ličnosti čoveka i
tada počinje ozbiljniji tretman sa mentalno obolelim licima. Ovakav stav su upravo zastupali lekari i
prirodnjaci. Na početku se najviše obraćala pažnja na kretene i idiote, kao i druge teže psihički
nerazvijene slučajeve zato što su oni bili lako vidljivi i uočljivi.
Poslednje decenije 18.veka u psihijatriji se javlja nova struja koja obolele oslobaña lanaca i velikih
batina. Iz tog perioda posebno ističemo rad Itara Gašpara (1774-1838) i Eduarda Segena (1774 -
1838.). Itar Gašpar je poznat po tome što je prvi organizovao tretman sa "divljim" dečakom koga
je pronašao u Ajveronskim šumama i simbolično mu dao ime Viktor. Itar je pokušavao
svakodnevnim vežbanjem da ga prevede iz prirodnog u socjalni život. Meñutim dečak nije to
izdržao i ubrzo je umro. Itar je sa njim svakodnevno vežbao psiho-motorne i senzo-motorne
aktivnosti i smatrao je da je idiotija posledica pedagoške i socijalne zanemarenosti.
Eduard Segen je Itarov sledbenik i on je koristio njegova iskustva i 1843. godine otvorio školu za
idiote. Segen je tvrdio da je idiotija organskog porekla tj. da je uzrok patološka fiziologija. On je
smatrao da je svaka funkcija povezana sa aktivnošću druge funkcije i da ta povezanost pozitivno
utiče na ostale funkcije kod čoveka. Segen je tvorac prvih pedagoških principa. Radovima Itara i
Segena postavljeni su temelji oligofrenologije.
Na MR decu prvi je skrenuo pažnju Peter Jordan, dok je Jan Amos Komenski (1592-1670) u
svojoj knjizi "Velika didaktika" još u 17, veku naveo razlike izmeñu sposobnosti školske dece i
napraio klasifikaciju na 3 tipa:
Komenski je ustvari prvi ukazao na razliku izmeñu "normalne" i "nenormalne" dece, kao i na
posebnu potrebu za njihovim vaspitanjem.
- 35 -
Skripta Uvod u defektologiju
- nisu bas jasno opisani. Organizovani školski sistem u Srbiji se javlja tek posle Sretenjskog ustava
1838.godine, ali je trebalo da proñe 10 godina da bi se doneo prvi zakon o školstvu. Drugi zakon o
školi donet je 1883. godine, koji u jednom članu navodi "da se škole mogu osloboditi i iz škole
ispisati duševno bolesna deca i deca sa nedostatkom", jer na osnovu nekih podataka znalo se da
MR deca pohañaju školu sa ostalom decom, ali da su zbog svog neznanja bila tučena i
kažnjavana na različite načine kako je to zapisao Vuk Karadžić još 1796. godine. Dugo se nije
pravila razlika izmeñu intelektualne nesposobnosti i lenjosti, već su i jedna i druga deca bila
kažnjavana na isti način. Tako je bilo u Srbiji, ali je slično bilo i u Vojvodini.
1870. godine donosi se zakon za učitelje gde se u jednom članu zakona reguliše kažnjavanje
dece. Bilo je dozvoljeno da se dete sa počasnog mesta prebaci na lošije mesto, kratkotrajni
boravak u zatvoru pored otvorenih vrata, premeštanje dece u magareće klupe i pravljenje
magarećih ušiju, kao i korišćenje drugih jezuitskih sredstava kako bi se dete nateralo da uči.
Prvi koji je ukazao na intelektualne razlike meñu školskom decom i ustao protiv kažnjavanja MR
dece bio je Todor Janković Mirijevski. On je u svojoj ručnoj knjizi 1776. godine govorio o
pedagoškom tretmanu psihički nerazvijene dece u našim školama.
Takve institucije i dalje postoje. Škola za MR decu na teritoriji SCG ima oko 60, a za UMR ih je 7.
Savremeni oblik edukacije MR dece jeste specijalno odeljenje pri redovnim školama ili razvojno
odeljenje.
Jan Amos Komenski (1592-1670) u svojoj knjizi "Velika didaktika" jos u 17. veku naveo razlike
izmeñu sposobnosti školske dece i napraio klasifikaciju na 3 tipa:
Komenski je prvi ukazao na razliku izmeñu "normalne" i "nenormalne" dece, kao i na posebnu
potrebu za njihovim vaspitanjem.
-Mensina klasifikacija:
- RETARDACIJA IQ 1-69
- GRANIČNO STANJE IQ 70-89
- PROSEČNA INTELIGENCIJA IQ 90-110
- NADPROSEČNA IQ 111-134
- GENIJALNOST IQ 134
- 36 -
Skripta Uvod u defektologiju
TIFLOLOGIJA
- 37 -
Skripta Uvod u defektologiju
TIFLOLOGIJA
ZADACI TIFLOLOGIJE:
OŠTRINA CENTRALNOG VIDA je sposobnost oka da jasno i precizno vidi sitne detalje, odnosno
oštrina vida je sposobnost oka da se dva sitna i meñusobno bliska detalja jasno vide kao
razdvojeni. Za ovu funkciju zadužen je centralni deo mrežnjače, odnosno retine. Na čitavom
očnom dnu samo centralna jedinica u sredini žute mrlje na retini može da odgovori ovom zahtevu.
Na tom mestu su nervne ćelije mrežnjače koje se nazivaju čepići i izuzetno su pravilno
rasporeñene i zbijene na malom prostoru, dok su ostali slojevi mrežnjače razmaknuti.
Oštrina vida se ispituje pojedinačno za svako oko i za to se koriste tzv. VIZUS TABLE. Oštrina vida
se odreñuje kroz odnos ispitivanog – bolesnog oka sa zdravim okom:
Vidno polje nam omogućava snalaženje u prostoru. Širina vidnog polja svakog oka čini onaj deo
prostora u kome je neka osoba u stanju da primeti predmete i pokrete dok gleda pravo ispred
sebe. Širina vidnog polja jednog i drugog oka se poklapaju i to prema nosu, a levo i desno se
dopunjuje. Za vidno polje su zaduženi periferni delovi retine gde većinu nervnih ćelija čine štapići.
Kada čitamo slova vidimo zahvaljujući oštrini centralnog vida za šta su zaduženi čepići, a redove
pratimo zahvaljujući širini vidnog polja za šta su zaduženi štapići.
Postoje bolesti kod kojih je suženo vidno polje i vid je sveden na centralni vid. To je tzv. TUBARNO
VIDNO POLJE. Kod poremećaja tubarnog vida i pored toga što je očuvan centralni vid te osobe se
smatraju slepim osobama.
- 38 -
Skripta Uvod u defektologiju
KOLORNI VID postoji zahvaljujući funkciji čepića i žute mrlje. Teorija koja objašnjava kolorni vid
poznata je kao Helm-Holcova teorija o osetljivosti čepića mrežnjače na 3 osnovne boje- crevenu,
zelenu i beličasto plavu. To je trihromatska teorija.
Nadražaj mrežnjače svetlošću odreñene talasne dužine daje utisak jedne boje. Svetlosni talasi
različitih talasnih dužina nadražuju više vrsta čepića što za posledicu ima viñenje mešanih boja.
Mešavina 3 osnovne boje daje utisak bele boje. Anomalije kolornog vida nisu retke pojave i
uglavnom se radi o naslednim anomalijama koje se po pravilu prenose preko polnog X
hromozoma. Poremećaji kolornog vida se po pravilu manifestuju u okviru nemogućnosti
razlikovanja odreñenih boja do potpune nemogućnosti razlikovanja boja (slepilo za boje). Najčešći
su poremećaji crvene i zelene boje. Takve osobe uglavnom vide nijanse crno-belog ili nijanse
sivog. Poremećaji kolornog vida ne mogu da se leče.
BINOKULARNI VID je viñenje sa oba oka, ali sa dobrom oštrinom vida. Neophodna je i
okulomotorna ravnoteža (položaj i pokreti obe očne jabučice). Obično se opisuju 3 nivoa
binokularnog vida:
I NIVO je simultana percepcija (prijem informacija sa jednog i drugog oka istovremeno)
II NIVO je fuzija ili stapanje 2 slike. Fuzija ima motornu i senzornu komponentu
III NIVO je stereoskopija tj. 3D viñenje
OŠTEĆENJE VIDA
Oštećenje vida u užem smislu je oštećenje funkcije čula vida i podrazumeva smanjenu ili
izgubljenu oštrinu vida i promene u vidnom polju. U odnosu na oštećenje vida postoji globalna
podela na slepe i slabovide.
Slepim se smatra lice koje na boljem oku sa korekcijom ima oštrinu vida manju
od 0.05 (5/100), kao i lice sa centralnim suženjem vidnog polja manjim od 10°.
Slabovidim se smatra lice koje na boljem oku sa korekcijom ima oštrinu vida
izmeñu 0.05 (5/100) i 0.3 (3/10) i pod uslovom da je smanjenje vidne sposobnosti
definitivno. Slabovidost se deli u 3 kategorije:
- niska slabovidost
- srednja slabovidost
- visoka slabovidost koja je najlošija i ide ka slepilu
- 39 -
Skripta Uvod u defektologiju
Na osnovu kriterijuma WHO u našoj zemlji slepi i slabovidi se svrstavaju u 5 kategorija. Prve 3
kategorije pripadaju kategoriji slabovidosti: I niska, II srednja i III visoka slabovidost, a poslednje 2
kategoiji slepila.
I KATEGORIJU čine slabovide osobe koje sa korigovanom oštrinom vida na boljem oku vide
izmeñu 0.3 (3/10) i 0.1 (1/10).
II KATEGORIJU čine slabovide osobe koje sa korigovanom oštrinom vida na boljem oku vide
izmeñu 0.1 (1/10) i 0.05 (5/100)
III KATEGORIJU čine slabovide osobe koje sa korigovanom oštrinom vida na boljem oku vide
izmeñu 0.05 (5/100) i 0.02 (2/100) i čije je vidno polje bez obzira na oštrinu vida suženo na 5° do
10°
IV KATEGORIJU čine slepe osobe čija je korigovana oštrina vida na boljem oku izmeñu 0.02 i
osećaja svetlosti, odnosno čije je vidno polje bez obzira na oštrinu vida manje od 5°. Ove osobe se
smatraju slepim jer razlikuju samo svetlost od tame.
V KATEGORIJU čine totalno slepe osobe, bez vidne funkcije, odnosno bez sposobnosti
percepcije svetlosti (AMAUROSIS)
UZROCI OŠTEĆENJA VIDA su brojni i različiti. Mogu biti kongenitalni ili stečeni.
Kongenitalna oštećenja nastaju u prenatalnom periodu ili su začeta u prenatalnom periodu. Ova
oštećenja su najčešće vrlo diskretno ispoljena na roñenju. Bebe imaju lutkast pogled i fizički
uglavnom izgledaju uredu, meñutim pogled je ukočen, retko trepću i nema reakcije na svetlost i
tamu. Kongenitalna oštećenja vida su rezultat delovanja sredinskih i/ili genetskih faktora.
- 40 -
Skripta Uvod u defektologiju
SREDINSKI FAKTORI su faktori koji deluju na plod preko majke ili u širem smislu faktori koji deluju
iz spoljašnje sredine.
Hemijski činioci:
- Medikamenti (većina antibiotika, tuberkulostatici, citostatici, psihosedativi, droga i alkohol)
- Radiacioni faktori koji su iz prirodnih ili veštačkih izvora
Sva deca koja imaju trajno oštećenje vida na nivou slabovidosti i slepila imaju predškolsko i
osnovnoškolsko obrazovanje i profesionalno osposobljavanje. Oni se školuju po redovnom
nastavnom planu i programu, tj. obrañuju iste programe kao u redovnim školama iako se najčešće
školuju u specijalnim školama za vizuelna oštećenja. Tamo se u njihovoj edukaciji primenjuju
posebne metode, specijalni principi i specifična tehnološka pomagala. Za edukaciju se koriste
elektronske lupe, ortopedske lupe, teleskopske naočari, kompijuterski softveri, kao i specijalne
pisaće mašine.
SLEPA DECA se takoñe školuju po redovnom nastavnom planu i programu, ali za sticanje svojih
znanja koriste Brajevo pismo i Brajevu mašinu.
BRAJEVO PISMO se sastoji od 6 tačkica i crta koje čine 63 kombinacije. Brajevim pismom se mogu
pisati slova, brojevi, matematički simboli, hemijski simboli, muzičke note i simboli, kao i znaci
interpunkcije. Da bi se Brajevo pismo koristilo slepa deca moraju prvo da se pripreme tj. obuče.
Priprema za početno čitanje i pisanje obuhvata najpre upoznavanje sa šestotačkom, držanje
prstiju i ruku pri čitanju, savladavanje tehnike praćenja redova pri čitanju, ali i savladavanje tehnike
prelaska sa reda na red. Važno je i dobro držanje tela pri čitanju i pisanju, a bitno je i upoznavanje
sa Brajevom mašinom.
- 41 -
Skripta Uvod u defektologiju
Do 15. veka brigu o slepima vodila je crkva, o čemu svedoče i brojne freske po crkvama i
manastirima na kojima su prikazane slepe osobe ili sa povezom na licu ili sa psom ili sa belim
štapom. Sa razvojem gradova u Evropi počinju da se napuštaju manastiri i u gradovima počinju da
se prave prvi azili tj. domovi za slepe čiji su osnivači najčešće bili kraljevi i feudalci.
1331. godine osnovana je prva bolnica za slepe u Londonu, mada je 1260.godine u Parizu Luj IX
osnovao bolnicu za oslepele ritere. Nakon ove bolnice u Londonu obrazuju se mnogobrojne
ustanove za slepe po celoj Evropi. Pred kraj srednjeg veka javljaju se prvi zakoni o zaštiti slepih
što za posledicu ima otvaranje organizovanih institucija za slepe. Iz tog perioda nalazimo i prve
zapise o sporadičnim pokušajima edukacije slepih osoba. To je bio period nesistematske
rehabilitacije, pa kako je bilo u Evropi tako je bilo i u Srbiji. U Srbiji nije postojala organizovana
briga o slepima, već su samo neki filantropi pojedinačno edukovali slepe. Školstvo za slepe sa
javlja znatno kasnije, čak mnogo kasnije u odnosu na edukaciju gluvih.
1946.godine pojavljuje se prva rasprava o slepima pod nazivom "Uteha bednome slepcu". 1670.
godine španac Frančesko Hama počeo je da obučava nekoliko slepih dečaka i za njihovu obuku
izmislio je specijalna slova od 12. reljefnih tačaka, meñutim crkva mu je vrlo brzo zabranila rad.
Tada ipak počinje primena reljefnog pisma, koje je imalo dug put usavršavanja – od urezivanja
znakova na drvetu, preko izlivanja ispupčenih slova od olova i pisanja po voštanoj ploči, do pojave
pravog reljefno-linijskog pisma. Tvorac reljefno-linijskog pisma bio je Valentin Aj, koji je 1784.
godine otvorio prvu školu za slepe u Parizu i sam bio direktor te škole. Posle toga se otvaraju
brojne škole za slepe po Evropi.
Prva škola za slepe u Srbiji otvorena je 1919.godine, a otvorio je Veljko Ramadanović. On je bio
prvi direktor te škole i prvi je adaptirao Brajevo pismo za naše govorno - jezičko područje. Škola i
danas nosi njegovo ime.
VELJKO RAMADANOVIĆ
- 42 -
Skripta Uvod u defektologiju
SURDOLOGIJA
- 43 -
Skripta Uvod u defektologiju
SURDOLOGIJA
Raniji naziv za ovu disciplinu je bio surdoaudiologija od: lat. surdo = gluv,
lat. audire = slušati
gr. logos = nauka.
ZADACI:
SLUŠNO OŠTEĆENJE podrazumeva trajno sniženje slušne osetljivosti na zvuk ili podrazumeva
smanjenu sposobnost percepcije zvučnih draži. Slušno oštećenje se utvrñuje audiometrijom.
AUDIOMETRIJA – metoda ispitivanja sluha koja ima zadatak da tačno definisanim mernim
jedinicama frekvencije (Hz) i intenziteta tona (dB) odredi stanje sluha. Stanje sluha je važno zbog
prevelikog uticaja slušne percepcije na razvoj govora. Audiometrijom se ispituje slušna osetljivost
putem vazdušne i koštane vodljivosti. Koštana vodljivost ima svoje oznake :
levo - > - > - > desno > - > - > -
Kada imamo audiogram ispred sebe on je predstavljen kao osoba koja nam je okrenuta licem u
lice. Oznake za levo i desno uvo su različite, a najčešće se razlikuju po boji, tako da je na
audiogramu desno uvo označeno crvenom bojom, a levo plavom. Desno uvo je označeno
kružićima, a levo krstićima. Normalan sluh je do 20 Db preko celog slušnog polja.
Širina slušnog polja je od 16 – 20000 Hz. Humana populacija registruje zvuk od 125 – 8000Hz,
odnosno to je govorna zona gde se nalaze svi glasovi našeg jezika. Postoji pojas dubokog polja,
pojas srednjih tonova i pojas visokih tonova.
(Intenzitet prijema zvučne draži je od 0 do 130 dB, na 0 je percepcija, a prag bola je na 130dB.
Naš govor se čuje na intenzitetu od 40 do 60 Db.)
- 44 -
Skripta Uvod u defektologiju
SLUŠNA OŠTEĆENJA
KONDUKTIVNA ILI SPROVODNA OŠTEĆENJA sluha zahvataju spoljašnje i srednje uvo. Ova vrsta
oštećenja se može lečiti hiruški ili medikamentozno.
U normalnoj fiziologiji slušanja koštana vodljivost traje kraće od vazdušne. Ako se koštana i
vazdušna vodljivost izjednače radi se o ili mešovitom ili o konduktivnom oštećenju.
1. PRELINGVALNO OŠTEĆENJE se javlja pre pojave govora u prve dve godine života
2. POSTLINGVALNO OŠTEĆENJE
- 45 -
Skripta Uvod u defektologiju
- KONGENITALNA
- STEČENA
- HEREDITARNA
KONGENITALNA I STEČENA
1. NESINDROMSKA 60%
AR 60 – 70%
AD 30%
Polno vezana 2%
Mitohondijalna i multifaktorijalna 2%
2. SINDROMSKA 40%
Genetski uslovljena oštećenja sluha mogu biti izolovana ili udružena tj. patološke promene mogu
biti specifične i da zahvate samo organ sluha (nesindromska) ili da zahvate i prateće organe ili
sisteme kada govorimo o sindromima koji mogu biti kardiološki, endokrinološki, lokomotorni,
oftamološki, neurološki.
Sindromi u surdologiji:
Stečena oštećenja sluha nastaju kao posledica infekcija: meningitisa, citomegalovirusa, rubeole,
toksoplazmoze, encefalitisa, otitisa kao i uzimanja nekih lekova: streptomicina, citostatika,
tuberkulostatika.
- 46 -
Skripta Uvod u defektologiju
Edukacija dece sa oštećenjem sluha se vrši po redovnom ili po specijalnom planu i programu.
- školuju se deca kod kojih je oštećenje nastalo posle formiranja govora bez obzira na stepen
oštećenja, deca kod kojih je oštećenje sluha manje od 60 Db i koja sa slušnim aparatom mogu da
prate nastavu i sva druga deca oštećenog sluha koja su svoj govor razvila i formirala ranom
rehabilitacijom i koja uz pomoć slušnog aparata ili čitanja govora sa usana mogu da prate redovnu
nastavu.
- školuju se deca oštećenog sluha koja nisu u potpunosti razvila verbalnu komunikaciju i koja zbog
toga ne mogu da prate redovnu nastavu. Postoje predškolske, osmogodišnje i profesionalne
specijalne škole.
KOMUNIKACIJA
VERBALNA
ZNAKOVNO – GESTOVNA
TOTALNA (kada se koriste svi oblici – čitanje, pisanje, video zapisi, crtanje i sl.)
JEDNORUČNA ABECEDA
- 47 -
Skripta Uvod u defektologiju
ISTORIJA SURDOLOGIJE
Obrazovanje, vaspitanje i rad sa decom oštećenog sluha dugo je bilo zanemarivano ili je to bila
retka privilegija povlašćene klase. Indolentan odnos prema gluvoj deci najčešće se objašnjava
dugovekovnim i tvrdokornim pogreškama u tumačenju gluvonemosti. Gluvonemost je stari termin i
skoro je van uptrebe - koriste ga laici, neobavešteni, primitivni i neobrazovane osobe. Dugo
vremena se smatralo da nemost nije posledica gluvoće već specifičan i izolovan defekt koji je
izazvan "nepravilnim" radom organa ili nekog dela organa za govor. Bazične pogreške u
tumačenju gluvonemosti imle su za posledicu da su gluva deca najčešće tretirana kao mentalno
retardirana ili psihički obolela.
Prvi koji je povezao gluvoću i nemost bio je Sveti Avgustin (354-430). On je istakao da su nemi
zato što ne čuju i da su zbog toga nesposobni za nauku i veru.
Čuveni Hipokrat je ostavio pisani trag o svojim zabludama, rekavši da su gluvi bezumni i suludi.
Car Jusinijan je osporavao pravo gluvima da raspolažu svojim imovinom.
Jedan od prvih humanista koji je uočio suštinsku vezu izmeñu sluha i govora bio je lekar i filozof,
Ćiril Kordano. U njegovim skriptama je ostalo zabeleženo da nedostatak jednog čula može da se
nadoknadi razvojom drugih čula. Dakle, prvi je govorio o konpenzaciji. Kordano je dao i prvu
klasifikaciju gluvoće. Napravio je razliku izmeñu uroñene i stečene gluvoće odmah nakon roñenja,
kao i gluvoće koja nastaje nakon razvoja govora.
Kasnije kada se počeo sa proučavanjem gluvoće metod rada sa gluvima se jako krio. Smatralo se
da je obučavanje gluvih poseban dar koji nije dat svakome. Kaluñer Pedro de Pons (15. vek) tvrdio
je da je primio poseban dar od svetog Jovana Krstitelja da može da obučava neme.
Period od 15-18 veka dao je veliki broj učitelja koji su se bavili obrazovanjem gluvih. Obrazovanje
je najpre počelo u kraljevskim zemljama Evrope – Španiji, Francuskoj, Nemačkoj, Italiji,
Holandiji….Taj period karakteriše filantropski rad. Najpre se krenulo sa vaspitanjem i
obrazovanjem dece vlastele. Ideologija tih klasa odreñivala je cilj vaspitanja, a to je savladavanje
govora radi komunikacije sa sredinom. Iz tog perida potiču dva oblika komunikacije. Jedan je
verbalni koji je išao od pisanja preko učenja odreñenih reči i njihovih značenja i korišćenja azbuke.
Drugi oblik je bio gestualno-mimički govor kojim se nije mogao razviti saznajni proces i logičko
mišljenje. Šar Mišel koji je osnovao školu za gluve 1760. godine u Parizu bio je pristalica
gestovnog govora. Pristalica verbalnog (oralnog govora) bio je Nemac, Hajniken Samuel.
- 48 -
Skripta Uvod u defektologiju
LOGOPEDIJA
- 49 -
Skripta Uvod u defektologiju
LOGOPEDIJA
Termin LOGOPEDIJA je nastao od grčkih reči logos = govor, reč; paidos = vaspitanje
Logopedija je (defektološka) naučna disciplina koja proučava poremećaje glasa, govora, jezika,
čitanja, pisanja i gestovno-mimičkog izražavanja.
KOMUNIKACIJA
Često se komunikacija identifikuje sa terminom govor. Komunikacija je širi pojam od govora jer
obuhvata sve vrste odnosa (i verbalne i neverbalne) izmeñu dve osobe. Neverbalna komunikacija
podrazumeva npr. pokrete, izraz lica, pogled, promenu u govornoj intonaciji, upotrebu gestova i
sve drugo što može da dočara kontekstnu situaciju.
Komunikacija po Šmitu je interaktivni, humani odnos ili opštenje izmeñu najmanje dve
osobe.
GOVOR
Lurija definiše GOVOR kao sredstvo verbalne komunikacije u kojoj učestvuje subjekat koji
formuliše verbalni iskaz, sa jedne strane i subjekt koji ga prima tj. percepira, sa druge
strane.
U verbalnom govoru učestvuju govornik i sagovornik, ali oni nemaju isto težak zadatak u
ostvarivanju te komunikacije. Govorniku je poznato šta želi da saopšti i njegov zadatak je da na
što prihvatljiviji način iskaže svoje misli, želje i osećanja, pa samim tim, govornik ima lakši zadatak
u odnosu na sagovornika koji mora da prepozna vrednost svake izgovorene reči ili rečenice i da
istovremeno vrati informaciju nazad, što znači da sagovornik ima teži zadatak. Zbog toga je važno
da znanje jezika govornika i sagovornika bude priibližno isto, jer u suprotnom informacija se ne
može primiti na adekvatan način. Govornik se služi ekspresivnom formom govora ili govornom
produkcijom dok sagovornik koristi receptivnu formu govora. Ekspresivna forma predstavlja
sposobnost verbalne produkcije dok receptivni govor predstavlja razumevanje govornog iskaza.
Razumevanje govora čini fonetska analiza. Govor može biti pisani, usmeni, znakovni.
GOVOR je sistem zvučnih signala koji je akustički je organizovan u reči sa značenjem i
služi da se poruka prenese od govornika na njegovog sagovornika, ali i da u govorniku
izazove smisao koji je govorno osmišljen.
Ovako definisan govor čini sastavni deo jezika, pa on stoga podrazumeva fonetiku, fonologiju,
leksiku, gramatiku i sintaksu. Govorno-jezička komunikacija predstavlja jednu od najvažnijih
ljudskih osobina. Zahvaljujući jeziku i govoru ljudi meñsobno razmenjuju iskustva i saznanja,
održavaju kontinuitet izmeñu prošlosti i sadašnjosti, ali i budućnosti. Govor i jezik se uče celog
života, a uči se i stiče na taj način kako su to radili naši preci, ali ga istovremeno razvijamo i
obogaćujemo na način kako to aktuelna sadašnjost zahteva. Govor i jezik kao specifične forme
komunikacije predstavljaju i oruñe mišljenja i sredstvo regulacije psihičkih procesa. Oni čine i
osnovu za usvajanje društvenog stila života i smatraju se značajnim činiocima socijalizacije dece i
odraslih.
- 50 -
Skripta Uvod u defektologiju
Neuro-biološka osnova koju dete donosi na svet roñenjem, tek u interakciji sa sredinom
omogućuje da se govor formuliše u smislu punovredne komunikacije. Govor je vezan za
kortikularnu aktivnost, ali se ne može razviti bez pokretača u socijalnom polju, meñutim, sredinski
uticaji su mogući u onoj meri u kojoj to prihvata plastičnost CNS-a. Biološke teorije navode da
postoji kritični period za usvajanje govora i jezika, a to je tokom druge godine života. Tada se
završava 60% cerebralnog rasta.
1. PRVI ZVUČNI SIGNAL koji dete upućuje sredini je PRVI KRIK i to je najraniji i najvažniji oblik
komunikacije, jer njime beba obaveštava okolinu da je njen govorni aparat spreman za vršenje
govorno jezičke funkcije. To predstavlja najraniji oblik komunikacije. Poznato je da beba u prvim
nedeljama života na svaku prispelu draž reaguje masovno i difuzno celim telom, a kasnije iz te
difuzne igre telom i mišićima počinje da trasira puteve za odreñene pokrete koji se postepeno
specifikuju za odreñene aktivnosti pa sve češće započinje igru usnama tj. spontano počinju da
proizvode odreñene glasove.
2. PRVI GLASOVI koje beba izgovara nalik su na vokale, pa se zato ta faza naziva FAZOM
VOKALIZACIJE, raña se radovanjem i bez učenja, traje 2-4 meseca. Vokalizacija je podstaknuta
sredinom, ali nije korespodentna sa njom, podrazumeva i vokalizaciju gluve bebe, ali i bebe gluvih
roditelja.
Raña se iz zadovoljstva igrom govornih organa. Beba u prvim mesecima života izgovara čak i više
od 120 glasova. Pojava velikog broja glasova je obeležena prethodnim periodom vokalizacije.
Dete na uzrastu 6-8 meseci usavršava auditivnu percepciju i tada počinje da učvršćuje samo
glasove koje koristi odreñena socijalna sredina. Na tom uzrastu dete sluša, imitira i ponavlja samo
glasove svog jezika dok ostale nepovratno gubi. U ovoj fazi se dete spontano oglasi, a sredina,
prvenstveno majka odgovara na te glasove. U tom periodu dete unosi govor kao važnu
komponentu svog ponašanja.
5. BABLING FAZA
Iz tog glasovnog dijaloga raña se novi period koji karakteriše izgovor velikog broja slogova,
najčešće besmislenih, a to je period brbljanja ili babling faza. Složeniji oblik izgovora je udvajanje
slogova tipa ma-ma, ta-ta, ba-ba…i roditelji te reči najčešće tumače kao prve reči, ali su one
zapravo bez značenja. Babling je prvi socijalni zametak u socijalnoj komunikaciji.
- 51 -
Skripta Uvod u defektologiju
LINGVALNA FAZA
PRVA REČ označava početak lingvalne faze u razvoju govora. To je grupa glasova koju dete
izgovara, a koja ima značenje ili je to kombinacija slogova koja se dosledno upotrebljava u
odreñenoj situaciji. Sud o pojavi prve reči donose odrasle osobe.
Prva reč se usvaja EHOLALIJOM tj. ponavljanjem ili imitacijom. Prva reč se čuje oko 10000 puta.
U prvoj etapi dete uvaja mnoštvo pojmova na način koji je individualan i svojstven svakom detetu
pojedinačno. Najpre se usvajaju imenice, pa glagoli, zatim zamenice, pridevi i prilozi. Slaganje i
kombinovanje reči u rečenice tj. usvajanje sintaksičkih i gramatičkih pravila je karakteristika druge
etape lingvialne faze koja traje od 3 – 8 god. života.
REČENICA se kod dece javlja oko navršene 2. god, uglavnom je dvočlana, sastoji se iz imenice i
glagola (“bata pao“) ili imenice i prideva (“mama lepa”).
Rečenice po značenju mogu biti: upitne i odrične.
Sa 3 god. iskazi su znatno složeniji, rečenice broje 4 i više reči. U 3. god. se pojavljuju i pomoćni
glagoli (jesam, biti i hteti), komparacija prideva i upotreba množine.
Od 3 – 5 god. proste rečenice se transformišu u složene. Dete u ovom uzrastu pravi greške u
upotrebi padežnih oblika i ličnih zamenica, greške u upotrebi složenih glagolskih vremena, greške
u korišćenju pogodbenih rečenica i u komparaciji pojedinih pridevskih oblika. Greške na uzrastu 3
– 5 god. su i u upotrebi nepravilnih glagola.
Do polaska u školu dete intenzivno izgrañuje svoj jezik i sve više učvršćuje semantička i
gramatička pravila. Gramatičnost se javlja uporedo sa logičkim mišljenjem i povećava se
interesovanjem za čitanje i pisanje.
Govorno-jezički poremećaji:
1.POREMEĆAJI GLASA
2.POREMEĆAJI ARTIKULACIJE
3.POREMEĆAJI RITMA I TEMPA GOVORA
4.POREMEĆAJI JEZIKA
5.POREMEĆAJI ČITANJA, PISANJA I RAČUNANJA
- 52 -
Skripta Uvod u defektologiju
1. POREMEĆAJI GLASA:
Organski – različite anomalije glasnih žica, zapaljenski procesi (tuberkuloza, sifilis), tumori,
povrede laringsa i glasnih žica.
2. POREMEĆAJI ARTIKULACIJE:
ALALIJE označavaju nedostatak govora kod dece koja čuju. To je nesposobnost spontanog
govornog razvoja i izražavanja, pored toga što dete uredno čuje. Termin alalija je nastao od dve
grčke reči : lalia = govor; a = negacija. Termin alalija se najčešće koristi samo kao početna Dg. u
utvrñivanju etiologije izostanka govora, odnosno dok se ne utvrdi tačno poreklo govornog
poremećaja. Dva osnovna tipa alalije su SENZORNA i MOTORNA.
Deca sa MOTORNOM (eferentnom) alalijom imaju teškoće u ekspresivnom govoru. Ova deca razumeju
govor sredine u kojoj žive, reaguju na naredbe, ali imaju oskudno izgrañen unutrašnji govor i to na
nivou proste i retko razgranate rečenice. Sa svojima najčešće komuniciraju prirodnim gestom ili sa
nekoliko kratkih dvosložnih reči u kojima se ponavljaju isti slogovi (mama, baba, tata...). Ponašanje
je ili povučeno ili razdražljivo. Mogu biti uporni u ćutanju. Poseban problem je nerazumevanje
apstraktnih pojmova.
U urednom dečijem razvoju postoji period fiziološkog tepanja. To je period izmeñu 3 – 4 god.
Dislalija je poremećaj ili nepravilan izgovor glasova koji se manifestuje izostavljanjem odreñenih
glasova – OMISIJA (npr. oko-o), zatim zamenom jednog glasa drugim glasom – SUPSTITUCIJA
(npr. umesto reči “Kafa” reći će “Tafa” i sl.) ili izgovorom nestandardnog glasa tj. izgovara jedan
glas oštećeno i to se naziva DISTORZIJA.
Dislalija nastaje usled poremećaja u strukturi i funkciji govornih organa, zatim zbog slabosti
fonematskog sluha ili auditivnog poremećaja i pored urednog sluha. Dislalija može da nastane i
zbog nepovoljnih sredinskih faktora. Lakša forma je kada je poremećaj izgovora samo 1 glasa.
Složenija forma je kada odreñene glasove zamenjuje glasovima iste glasovne grupe. Najsloženija
forma je kada se glasovi zamenjuju glasovima drugih glasovnih grupa.
- 53 -
Skripta Uvod u defektologiju
RINOLALIJE mogu biti otvorene i zatvorene. U narodu su poznate kao „unjkavost“ ili govor kroz
nos. Nastaju kao posledica funkcinalnih deficita govornih organa.
Otvorenu rinolaliju karakteriše nazalizacija kompletnog govora. Ova rinolalija je udružena sa
poremećajima artikulacije pojedinih glasova, najčešće pluziva i afrikata ( c, ñ, dž, c ) i frikativa a to
su f, v, j, s, z, š, ž koji nastaju usled nezatvaranja otvora u zadnjem delu nosa i to najčešće zbog
pareze ili paralize mekog nepca.
Zatvorenu rinolaliju karakteriše denazalizacija – gubljenje nosnog tona nazalnih glasova (m, n, nj ),
pa se u tom glasovnom području formiraju glasovi b, p, d. Vokali zvuče muklo.
Zatvorena rinolalija nastaje usled disfunkcije nosne pregrade, oboljenje nerva trigeminusa, usled
hronične hipertrofije sluznice nosa, zbog krive nosne pregrade, usled polipa ili tumora u nosnoj
šupljini, usled uvećanih vegetacija tj. uvećanja trećeg krajnika, zbog rascepa mekog nepca ili
rascepa na vilicama.
Postoje rinolalije koje su mešovite i imaju karakteristike obe rinolalije.
MUCANJE (dizartrija) je poremećaj ritma i tempa govora koji se manifestuje u obliku spastičnih,
naglih i nehotičnih prekida govornog toka ili ponavljanjem i produžavanjem glasova ili slogova.
Nastaje usled prekida u automatskoj kontroli govora i koordinaciji disanja, fonacije ili artikulacije.
Simptomi grčeva (spazama) su najčesće čujno i vidljivo disanje za okolinu; Meñutim, spazam
može biti i bez spoljašnjih znakova što se manifestuje kao blokada. U odnosu na spazme koji
izazivaju mucanje, postoje i forme mucanja. Grčevi – spazmi mogu biti klonični, tonični i klonično-
tonični. Na osnovu toga razlikuju se:
Klonično mucanje (lat clonus – trzaj, grč) je nehotični prekd govornog toka uz brzo višestruko
ponavljanje glasova, slogova ili celih reči. Nastaje usled kratkotrajnih ritmičkih grčeva mišića
govornih organa. Retko se javlja kao čist tip mucanja. Smatra se lakšim oblikom mucanja.
Tonično mucanje (lat. tonus – napon) je izazvano dugotrajnim i sporim kontrakcijama mišića
govornih organa. Tonični grčevi naglo prekidaju govorni tok, uz prekid disanja, fonacije i izgovora
glasova, najčešće na početku ili u sredini reči. Grčevi se mogu širiti na pojedine delove lica, na
vrat ili ekstremitete. Ti spazmi traju nekoliko sekundi i osoba mora da uloži veliki napor da bi
nastavila dalje govor. Smatra se težom formom mucanja.
- 54 -
Skripta Uvod u defektologiju
AFAZIJA – termin je nastao od grčke reči phasia = govor, a = negaćija, dakle aphasia = bez
govora
Afazija je poremećaj jezičkih struktura i predstavlja gubitak jezika prouzrokovan moždanim
povredama. Odnosi se na dezintegraciju CNS-a. Ispoljava se poremećajem jednog ili više
aspekata složenog procesa verbalne komunikacije koja se manifestuje teškoćama u razumevanju,
imenovanju, u spontanom govoru, ponavljanju, čitanju, pisanju i verbalnom mišljenju. Javlja se kod
dece i odraslih koji su ovladali verbalnom komunikacijom. Najčešće je izazivaju moždane povrede
koje mogu biti otvorene i zatvorene – najčešće šlog, zatim kao posledica saobraćajnih nesreća i
ranjavanja. (Ako je govor postojao pa nestao – to je afolija)
DISFAZIJA – kod dece je najčešća razvojna disfazija. Disfazije podrazumevaju patološki govor i
jezik kojim sa dete služi za elementarno sporazumevanje. Karakteriše ih veliki broj neizgrañenih
glasova, ograničenje rečnika, konkretno imenovanje, nedostatak odreñenih vrsta reči, najčešće
zamenica, predloga i prologa. Nije razvijen ni padežni sistem kao ni glagolski i vremenski oblici.
SOMATOPEDIJA
- 56 -
Skripta Uvod u defektologiju
SOMATOPEDIJA
ZADATAK:
FIZIČKA INVALIDNOST je širi pojam i obuhvata sve vrste invalidnosti uključujući i senzorna
oštećenja.
TELESNA INVALIDNOST predstavlja podkategoriju pojma fizičke invalidnosti koja odnosi se samo
na telo ili ekstremitete.
1. MEDICINSKI
2. SOCIOLOŠKI
3. PEDAGOŠKI
Nivo organsko-funkcionalnog nedostatka, smetnje ili poremećaja koji smanjuju sposobnost čoveka
za normalan društveni život, odnosno smanjuju sposobnost čoveka za vršenje profesionalnog rada
u cilju privreñivanja tj. postzanja ekonomske nezavisnosti.
Jasna smetnja ili telesni nedostatak koji otežava ili onemogućava vaspitanje, obrazovanje ili radno
osposobljavanje u redovnim ustanovama.
1. Telesni deformiteti
2. Telesna oštećenja
3. Bilo koji zdravstveni problem koji ometa normalno učenje i napredovanje u razredu
masovne populacije
4. Trajna oštećenja organa ili sistema najčešće nastala pre 18. godine.
- 57 -
Skripta Uvod u defektologiju
1.PRENATALNA OŠTEĆENJA
2.PERINATALNA OŠTEĆENJA
3.POSTNATALNA OŠTEĆENJA
- 58 -
Skripta Uvod u defektologiju
POLIOMIJELITIS (dečija paraliza) je bolest koja se javlja usled infekcije sive mase kičmenog stuba.
Bolest uzrokuje poliovirus. U početku dolazi do slabosti mišića, a kasnije i do paralize. Najveći
problemi ove dece su sa disanjem, pošto su mišići dijafragme i meñurebarni mišići koji su
zaduženi za funkciju disanja paralisani, tako da disanje često mora da se održava veštačkim
putem.
- SPASTIČNA PARALIZA - je najprisutnija i najevidentnija. Prvi put je opisao Dr Litl, 1861. godine u
Londonu. U stanju spastičnosti, odnosno grča može biti jedan ili više ekstremiteta, što zavisi od
toga koji deo mozga je oštećen, a to može biti cerebralni korteks, piramidalni ili ekstrapiramidalni
trakt. Kada je telo u spazmu nema ravnoteže i umesto harmoničnih pokreta javljaju se trzaji i
nekontrolisani pokreti sa grčevima ili grčevitim stezanjem mišića. Cerebralne disfunkcije koje su
posledica cerebralne paralize su najčešće intelektualna nerazvijenost, levorukost, oštećenja vida,
sluha i govora, kao i vizuelno-motorne percepcije. Najčešći pratioci cerebralne paralize su govorni
poremećaji i to u oko 70% slučajeva, a najprisutnija je disfazija i mucanje. Prateći problem je i
izostanak ili nemogućnost čitanja tj. aleksija, pisanja tj. agrafija i računanja tj. akalkulija. Kod
cerebralne paralize je 4 puta više levorukih.
- Srčana oboljenja
- Tuberkuloza pluća
- Dijabetes
- Leukemija
- Teži oblici astme
- Hemofilija
Osobe koje imaju ove bolesti nisu invalidi u ortopedskom smislu, već te osobe zbog opšte slabosti
zahtevaju specijalan tretman. Naime, sve ove bolesti karakteriše redukovana snaga i vitalnost
organa, što osobe koje ih imaju na neki način čini invalidima.
- 59 -
Skripta Uvod u defektologiju
Ove osobe stiču nivo znanja na dvostruki način. Oni koji imaju problem intelektualne prirode se
školuju po specijalnom planu i programu, tj. tretiraju se kao MR lica i njihovo školovanje se
završava sa 8 razreda. Osobe koje nemaju problema sa intelektualnim sposobnostima se školuju
po redovnom nastavnom planu i programu. U BG-u postoji škola za kućnu negu “Dragan Herceg”
u kojoj rade nastavnici i defektolozi i koja radi po redovnom nastavnom planu i programu.
Nazalost, telesno invalidna lica za sada nemaju rešen problem profesionalnog osposobljavanja po
specijalnom nastavnom planu i programu.
MIODRAG MATIĆ
Roñen je 1895.godine u okolini Užica u mestu Seča Reka. Osnovnu školu je završio u Užicu i
1913. godine upisao učiteljsku školu u Jagodini, ali posle II razreda odlazi u rat gde biva zarobljen
od strane austro-ugarske vojske u Makedoniji. Posle II Sv. rata uspeva da završi učiteljsku školu.
Po preporuci Ministarstva za prosvetu odlazi na specijalizaciju za rad sa defektnom decom u
Češku. Po povratku ministarstvo mu dodeljuje titulu profesora na osnovu njegove aktivnosti na
polju vaspitanja, obrazovanja, zaštite i rehabilitacije hendikepiranih. Iza sebe ima 747 dela. Bio je
upravnik u zemunskom zavodu, zatim je bio upravnik u domu srpske dece u Bugarskoj, a od 1947.
do 1975. godine bio je predavač i profesor na Višoj defektološkoj školi. 10.novembra održao je I
predavanje na defektološkom fakultetu i nakon toga se povukao. Umro je 1982. godine.
Defektološki fakultet dodeljuje nagradu "Miodrag Matić" studentu generacije, a i nekoliko
specijalnih škola nosi njegovo ime.
LJUBOMIR SAVIĆ
Roñen je 1921.godine u okolini Jagodine u uglednoj srpskoj učiteljskoj porodici. Osnovnu školu je
završio u Paraćinu, a zatim je upućen u srednju Bogoslovsku školu u Sremskim Krlovcima. Nije je
završio, jer je u II godini pobegao u učiteljsku školu. Paralelno sa učiteljskom školom je završio i
gimnaziju. Posle očeve smrti počeo je da radi kao vaspitač u domu slepih u Zemunu. 1947.godine
je završio Višu pedagošku školu (specijalni pedagog), a onda je upisao Filozofski fakultet i to
pedagogiju i istoriju. 1951. godine postavljen je za upravnika škole za gluve u Zemunu. Nakon 12
godina rada odlazi u Savez gluvih Jugoslavije, gde je bio koordinator za nauku. 1962. godine je
doktorirao i postao prvi dr nauka defektologije. Bio je profesor na defektološkom fakultetu. 1979. je
biran za vanrednog profesora, a 5 godina posle u redovnog. 1986. godine je penzionisan. Bio je, a
i sada je gost predavač na defektolškim fakultetima u Zagrebu i Ljubljani, na višoj u Skoplju, i u
Budimpešti. Poznat je i uvažavan u evropskim i svetskim defektološkim krugovima. Dobitnik je
preko 30 društvenih priznanja. Bio je član ekspertskog tima UNESK-a za gluvoću. Samostalno ili
kao autor napisao je preko 90 knjiga. Sarañivao je u preko 30 časopisa, revija i zbornika gde je
objavio više od 200 radova. U meñunarodnim časopisima se predstavio sa oko 40 radova.
Učestvoivao je u izradi mnogih naučnih enciklopedija, pedagoških rečnika i leksikona. Bio je
koordinator 8 projekata. Danas živi u Beogradu, na Lekinom brdu i član je mnogih komisija za
odbranu magistarskih i doktorskih teza.
- 60 -
Skripta Uvod u defektologiju
ETOPEDIJA
- 61 -
Skripta Uvod u defektologiju
PREVENCIJA I RESOCIJALIZACIJA
Ponašanje je funkcija koja je biološki data, a defektologija se bavi poremećajima biološki datih
funkcija.
zapuštena deca, zli grañani, moralno posrnuli, moralno defektni, društveno neprilagoñeni,
asocijalni, delinkventi, maloletni kriminalci, gangovci, maloletni prestupnici, neposlušni, vaspitno
zapušteni, napušteni, odbegli, odbačeni…
To je pojava koju nije moguće otkloniti uobičajenim pedagoškim merama, već zahteva posebno
vaspitno staranje, odnosno specijalni pedagoški tretman.
SOCIJALNE DEVIJACIJE – su svesne i voljne aktivnosti ljudi koje proizvode odreñene negativne
i nepovoljne posledice.
Važno je da se jasno razlikuju od psihopatoloških devijacija ili devijacija koje su posledica psihičkih
bolesti.
- 62 -
Skripta Uvod u defektologiju
PROSTITUCIJA
- Najstariji oblik seksualne devijacije čiju suštinu čine različiti vidovi izvitoperenja u
zadovoljavanju seksualnih potreba, u pogledu njihovog sadržaja, načina i forme.
- Osnovna karakteristika je komercijalizacija seksualnog čina u robno-novčanom smislu.
VIKEND (prostitutka preko nedelje radi redovne poslove, a za vikend pruža seksualne usluge)
“DEVOJKE NA POZIV” (prostitucija višeg ranga – dostupna je samo bogatoj i uglednoj klijenteli,
uglavnom poslovnim partnerima)
- 63 -
Skripta Uvod u defektologiju
ALKOHOLIZAM
WHO – Alkoholičar je osoba koja ekcesivno uživa alkoholna pića i postepeno postaje zavisna od
alkohola, pri čemu ispoljava otvorene duševne tj. psihičke poremećaje.
Tipovi alkoholičara:
KOCKANJE
Aktivnost u kojoj igrači dobrovoljno učestvuju u meñusobnom prenošenju (gubljenju ili dobijanju)
novca ili nekih drugih stvari od vrednosti. Izvorno je vezano za hazard i igre na sreću. Kockanje je
devijacija kada postaje profesionalna aktivnost tj. kada postaje isključivo zanimanje i deo
svakodnevnog života, a devijacija je zato što negira vrednost ljudskog rada.
KOCKARSKA STRAST je bitno subjektivno osećanje koje nastaje iz povremene igre i uloga, a
vremenom prelazi u naviku, zavisnost i uslovljeno ponašanje. To je stanje kada kockar više nije u
mogućnosti samokontrole, tj. ne može racionalno da odredi granice igre.
VRSTE KOCKANJA:
1. LEGALNO,kao što su igre na sreću koje služe za zabavu, a država uzima deo sredstava
2. ILEGALNO koje se sprovodi stalno i svuda i nije pod državnim nadzorom.
- 64 -
Skripta Uvod u defektologiju
NARKOMANIJA
- Bolest zavisnosti
WHO je definiše kao stanje fizičke ili psihičke zavisnosti ili i jedne i druge zavisnosti od droge, koja
se javlja posle povremenog ili stalnog uzimanja droge.
DROGA – je svaka supstanca prirodnog ili sintetičkog porekla koja kada se unese u organizam
može da modifikuje 1 ili više psihičkih ili somatskih funkcija. Svaka droga ima karakterističan tip
zavisnosti.
TIPOVI ZAVISNOSTI:
TIPOVI NARKOMANA:
Klasični (stari) narkoman – pacijenti lečeni morfijumom, umetnici, sirotinja bliskog i dalekog
istoka, lekari, apotekari...
Eksperimentator a) primarno pod uticajem grupe iz radoznalosti b) rekreativni - povremeno
Savremeni narkoman (najmasovniji, uglavnom maloletni), uzimaju 2 i više droga odjednom, po
nekada i sa alkoholom – visoka je zastupljenost politoksikomanije. Česti su smrtni ishodi.
SUICIDI
Suicidi su najteži i najkompleksniji oblik socijalne devijacije, jer imaju najtragičnije posledice, pošto
se uništava život čoveka. To je svesno i namerno uništavanje sopstvenog života, tj.
autodestruktivno ponašanje sa smrtnim ishodom.
- 65 -
Skripta Uvod u defektologiju
- Mañarska 44,6 %
- Iznad proseka su: Češka, Austrija, Danska
- Vojvodina 25 % - Subotica
- Srbija 13.4 % (18. -20. MESTO)
- Kosovo 2.5 %
KRIMINALITET
- podrazumeva ona ponašanja koja su inkriminisana kao opasna dela koja su kažnjiva po
pozitivnim krivičnim zakonima, odnosno ponašanja koja su odreñena kao kriminalna dela.
KLASIFIKACIJA KRIMINALITETA:
- Delikti nasilja
- Imovinski delikti
- Privredni kriminalitet
- Organizovani kriminalitet
- Kompjuterski kriminalitet
- Politički kriminalitet
- Saobraćajna delinkvencija
- Seksualna delinkvencija
- Ekološka delinkvencija
- Maloletnička delinkvencija
- Recidivizam – ponavljanje
- 66 -
Skripta Uvod u defektologiju
DELIKTI NASILJA
– pedstavljaju drsku i bezobzirnu primenu fizičke sile ugrožavajući integritet čoveka i drugih javnih
dobara i društvenih vrednosti.
Obeležja nasilja:
- Sklonost ka iživljavanju
- Drskost bez razumnog povoda
- Prisiljavanje drugog da trpi takvo ponašanje
- Vreñanje ličnog dostojanstva
- Ugrožavanje fizičkog integriteta
RAZBOJNIŠTVA
- prepadi na banke
- prepadi na vrednosne transporte
- prepadi na trgovine
- prepadi na otvorenom prostoru
- 67 -
Skripta Uvod u defektologiju
MALOLETNIČKA DELINKVENCIJA
Najčešći prekršaji maloletnih delinkvenata su iz oblasti saobraćaja, prekršaji protiv javnog reda i
mira, posebno tuče i nepristojno i nasilničko ponašanje.
VASPITNE MERE
MILOSAVLJEVIĆ BOŠKOVIĆ
prostitucija prostitucija
prosjačenje prosjačenje
alkoholizam skitničenje
narkomanija voajerstvo
kockanje sadizam
agresivnost fetišizam
maloletničko prestupništvo pedofilija
kriminal seksualne inverzije
siromaštvo homoseksualizam
nezaposlenost
- 68 -
Skripta Uvod u defektologiju
ISPITNA PITANJA
- 72 -