You are on page 1of 46

Desanka Maksimović

POEZIJA I PROZA ZA DJECU


(izbor)

BUĐENJE PROLEĆA

DEČJE PESME

Ove dečje pesme,


neka deca znaju,
čula sam od česme
u rodnome kraju;

od livadskih trava
pred noć kad šumore.
od bića što cvrkuću,
ćute, zuje, zbore;

od zemljaka mrava
kad s milion unuka,
sitne dece žute,
krene se na pute;

i od mačka stara,
unučiće svoje
kada iza peći
tiho razgovara;

od starica žaba
u suton kad žabice
na spavanje zovu;
od deda i baba;

1
od roda na krovu;

od sunčanog zraka;
bauka i mraka;
i od poderanih,
starih igračaka.

KNJIGE RAZBIBRIGE

Prodala je baka
daleko u gradu
pet kila krušaka.

Pa se misli stara
što bi deci kupila
za to malo para.

Da li igračaka?
Igračke se lome,
zažalila baka.

A šećernog leda?
Što će deci šećer
kad imaju meda.

Da li opanaka?
Omalo je novaca,
pomislila baka.

– Kupicu im knjiga
odlučila stara,
za to malo para.

Može kraj praščića


knjigu svoju čitati
moj čobanin Mića.

Može moja Mara,


kad poslove sredi,

2
da se razgovara.

Nedeljom i baki
moći će iz knjige
pročitati unuci
razne razbibrige.

ŠARENA TORBICA

Ide đačić u školu,


o ramenu torbu
svaki čas zagleda:
tu je boja zelena
kao mlada pšenica
da bujaju dečica
uz nju nikla crvena,
da detetu škola
sva na radost bude;
pa modra kô šljiva,
da se šari čude;
pa kô dunja žuta,
da se đačić zvezda
i sunašca seti
koliko god u nju
pogledao puta.

BUĐENJE PROLEĆA

Govorila stara Matica


svim pčelama kraljica:
"Pogledajte, kćeri, napolje,
kreće li se vreme nabolje,
jesu li se noći skratile,
jesu li se laste vratile,
jesu li s reka pali okovi,
čuju li se gorski tokovi,

3
rumeni li pruće živice,
zelene li mlade njivice,
kukureci da li stasaše, –
da vas pustim jutros na paše."

MALI JAHAČI

Rasla su dva ždrebeta,


dva ždrebeta zelenka,
pokraj šuma i vrela,
uživala u sjaju leta,
u slasti biljnog mleka;
oko njih mora cela
livada i pašnjaka
od jutra pa do mraka.

Jahala dva dečaka,


unuci deda-Veljka,
do dva mlada zelenka,
tutnjalo od njinih koraka,
brdo, polje i reka,
od vetra jurili brže;
tek čuješ izdaleka
pevaju naglas dečaci
a ždrebad radosno rže.

U GOSTIMA

Pozvao je maj
sve bube na čaj,
od ose do pčele,
da se provesele,
tihe bubamare,
leptire, bumbare,
i livadske popce,
i rudare rovce.

4
Spremio je maj
sudove za čaj,
izneo u polje
raznobojne šolje,
pozlaćene kupe,
čuturice skupe,
i rumene zdele,
i krčage bele.

Sipao je maj
svakom med u čaj
u crvene lale,
u zvončiće male,
u hajdučku travu,
peruniku plavu,
u žute ljutiće,
da zasladi piće.

Popio je svak,
i leptirić lak,
čaja pola litre,
zasvirale citre,
začula se truba
sviračica buba,
iz obližnjeg žbuna
zapevala žuna.

JUTARNJA PESMA PČELA

Valja meda skupiti,


valja kuću kućiti
opet iz početka.
Vi, Osice, do kosice,
gde bagrenje raste!
A vi, Mlade, na livade,
travicu popaste!
Vi, Mazice, na stazice,
do cvetnih krušaka!

5
Vi, Krilate, pobirajte
slasti sa šljivaka!

Valja meda skupiti,


valja kuću kućiti
opet iz početka.

ŠUMSKA LJULJAŠKA

Zaspala je malo
paukova mama,
a on u šumu – klis!

Ljuljašku istiha
splete pa se njiha:
uvis, uvis!

Gledale ga ptice
tako na vrh žice,
zastao im dah.

Gledali ga mravi
u zelenoj travi
pa ih bilo strah.

Opazi ga cveće
kako kroz zrak šeće,
zaplaka uglas:

– Šta će, šta će biti,


ako prsnu niti,
a paučić – tras!

LIVADSKO ZVONCE

Bim-bam,

6
udaram,
već je dan,
već je dan.
Mrav pošao
na put ran:
pčela poljem
traži stan.

Bim-bam,
udaram,
da se budi
cvet i kam,
da trepavice
dremljivice
bude sram.

Bim-bam,
udaram,
mili već
i pužić sam,
i miš slepi,
bunovan,
pobegao na tavan.
Bim-bam,
udaram.

BLIŽI SE, BLIŽI LETO

Bliži se, bliži leto;


u duši već ga slutim.
Pomalja zlatnu kosu
u zrelim njivama žutim.
Zrikavci su mi rekli
koje u putu sretoh:
"Bliži se, bliži leto."

Bliži se, bliži leto.


Pomalja usne rujne
u bulkama crvenim.

7
Mirišu livade bujne,
i polja i šumarci
koja u putu sretoh:
"Bliži se, bliži leto."

Bliži se, bliži leto.


Kao sjajna carska kruna
zlatna mu svetluca kosa
rumenih svitaca puna.
Svi su mi oni rekli
kad; ih u putu sretoh:
"Bliži se, bliži leto."

KIŠA NA LIVADI

Umijte, umijte dobro oči,


govorila livada deci-cveću,
dok kiša ovako iz neba toči
i pere krovove, krune drveću.

Umijte, umijte dobro lice,


dok pljusak ovako iz neba lije,
umijte rumene trepavice,
da budu još rumenije.

Umijte se, perunike,


dok još kiša plaha ne susta,
ivanjska travo, raspleći kike,
kosa je u tebe duga i gusta.

Ima danas kišice mlade,


da se okupa sto livada,
rastočite se, bele rade,
dokle ovako snežno pada.

Perite rupce šarene, žute,


govori livada kćerima redom,
perite bele rukave, skute,
po celom polju, nedogledom.

8
Ima danas na nebu vode,
da se okupa sto pašnjaka.
Umijte se! Da, žive zgode:
kiša je tako bujna i mlada.

NAMERNIK

Vraćao se mrav sa puta,


pa omrko na stazi
kraj maslačka žuta
u tom kolibicu starog puža
opazi.

– Dobro veče,
mravak reče.
Putnik neznan izdaleka,
pred vratima tvojim čeka,
možeš li ga primiti.

– Kad bi sama
guja ljuta
omrknula nasred puta,
ja bih i nju primio.
Uđi samo,
noć prespavaj,
namerniče premio.

VOŽNJA

Vozimo se. Pokraj puta


razasuta
sela leže.
Ko potoci posle bure
konji jure,
lete, beže.

9
Vrh potoka i šipraga
topla, blaga
večer pada.
Vozimo se. Sanja cveće:
miris sleće
sa livada.

Gle, seoske kuće bele,


kao strele
tek prolete.
Pored puta stabla vita,
šiblje, žita,
lete, lete.

Gle, počinju i svetlaci,


lete zraci,
da se pale,
i iz magle trepte sive
kao žive
zvezde male.

Po beskrajno nežnom, mekom,


i dalekom
nebu plavu
nasmejani mesec bludi
što na ljudi
liči glavu.

Vozimo se. Pokraj puta


razasuta
sela leže.
Ko potoci posle bure
konji jure,
lete, beže.

BELA VRANA

Neka vrana samohrana

10
razbole se sred planine;
nigde sina,
nigde snahe;
što imala od rodbine,
otišlo joj u mornare
i monahe.

Lečila je seničica,
milosrdna, mala ptica;
položi je u postelju,
lišće suho,
poskida joj crno ruho
i obuče čisto, belo,
golubije;
ukuva joj gorke trave,
da ih pije.

Sretnete li u planini
na proplanku,
ili stazi,
belu vranu kako gazi,
to je vrana samohrana,
u belome ruhu hoda, –
nije htela da ga skine
i kada je ozdravila
posle nege
seničine.

ŽMURA

Igraju se žmure
more i planina
od davnih davnina.
Uveče se gora
iza magle skrije.
More, pronađi je!
A more se zlatnim
zaogrne plaštom.
Potraži ga, goro,

11
ako vladaš maštom!
Ponekad planina
do oblaka segne.
Trči za njom, vodo,
da ti ne pobegne.
A nekad se more
šćućuri i šljone.
Pojuri ga, goro,
dokle ne potone.

JARE I VUCI

Igrala se koza
s belim jaretom,
svojim detetom.
– Jarence, jarence,
burence, burence,
baš si debelo!
Da ne dođu samo
vuci u selo.

A u blizini,
iza bunara,
čučala strašna
dva vuka stara,
pa se zakleše:
– Glave nam stare,
ukrašćemo joj
belo jare.

To čuli lovci
negde iz mraka
pa pripucali
iz pušaka.
A vuci od straha,
deco draga,
pobegli u noć
bez glasa i traga.

12
HVALISAVI ZEČEVI

Hvalili se zečevi
u zelenoj travi.

Jedan rekô:
– Tako mi
ne otpala ruka,
ne bojim se vuka.

Drugi rekô:
– Majka
da me živa
ne gleda,
ne bojim se medveda.

Treći rekô:
– Tako mi
kupusova struka,
ne bojim se lisice,
popca ni bauka.

Uto nešto šušnulo


negde ispod grana,
razbegli se zečevi
na stotinu strana.

JESEN

Ide, ide jesen.


Jadne lipe mlade,
šta li će da rade!

Šta li će da rade
srebrnastosive
kraj potoka ive!

13
Šta li će da rade
visoke topole
kad ostanu gole!

Čim će da se brane
hrastovi u gori
kad jesen zahori!

Kad jesen zahori,


čim će da se brane
stare bukve grane!

Čim će da se brane
od jeseni stroge
šumice uboge!

KO JE VEĆI

Pače patki do članaka,


patka koki do pazuha,
koka petlu do grudnjaka,
petô ćurki sve do uha,
guska s guskom podjednaka,
tele kravi do vimena,
ždrebe konju do stremena,
jagnjad ovci do srdaca,
prase jagi sve do runa,
a do njuške kuci maca,
vrabac čvorku ispod kljuna,
čvorak svraki do kolena,
svraka vrani do kovije,
žabac bari do okreka,
račić reci do kamena,
do obale njivi reka,
mravak cvrčku do gudala,
cvrčak pužu do rogova,
mišić maci do brkova,
jela zvezdi do očiju,

14
mesec suncu do plamena,
dete majci do krioca,
mama tati do ramena.

LIM I DRIM

Tekle reke Lim i Drim,


jedan drugom pobratim.
– Pa šta s tim?
Neka samo dalje teku
Lim i Drim.
A u Limu živi rak
i s njim sitni mrmorak.
– Pa šta s tim?
Nek o tome brine Lim.
– Pokraj Drima vazdan šuška
belouška.
– Pa šta s tim?
Nek o tome brine Drim.
– A u Limu ptica štrk
ribicama masti brk.
– Pa šta s tim?
Nek o tome brine Lim.
– Pokraj Drima skače strinka
gatalinka.
– Pa šta s tim?
Nek o tome brine Drim.
– A u Limu ima dom
mali som.
– Pa šta s tim?
Nek o tome brine Lim.

SNEŽNI GOLUBOVI

Spazila dva goluba prava:


u vrtu, u jutro rano,

15
jato snežnih golubica spava
kao omađijano.

Prošlo i podne, i noć stigla,


spavaju, ne miču se s mesta;
nijedna krila da bi se digla
od njih stotinjak, dvesta.

Gledaju: golubovi pravi, živi,


čudom se samo čude,
ne može nijedan da se nadivi
šta li će to da bude.

I poletjeli s krovova ničice


do jata golubjega,
kad tamo, na grani nisu ptičice
već bele grudve snega.

PTIČIJA NOVA GODINA

Godina će nova, a senice Senke


i gugutke Sive, golubice Belke,
ostale bez jelke.

Imaju u šumi i jele i smreke,


ali bez ukrasa, bez svećice neke,

bez srebra i zlata i bez igračaka


kojim jelke kite deci mama, baka.

I noć utom pade. Kad eto ti čuda,


šumom divne jelke zasijaše svuda.

Ne od lažnog srebra i lažnoga zlata,


pravih su ih zvezda okitila jata.

A na vrhu svake stoji srp meseca,


kao na jelkama što imaju deca.

16
Čarobnjak je valjda to u šumi bio
i za ptice mesec jasni umnožio.

Iz neba vedroga domamio nežno


srebrnasto inje i pahulje snežne.

Povešao ptičje igračkice razne:


šišarke, žirove, pužje kuće prazne.

I ja sam vam bila sa senicom Senkom,


i gugutkom Sivom, golubicom Belkom,
pod njihovom jelkom.

SKRETNIČAR

Stojte, automobili,
stojte, brzi tramvaji,
taljige voća pune,
sad će iz škole da grune
đačića nadošla reka,
u veseloj, ludoj graji.

Lakše, automobili,
dajite tačne znake,
kod kuće decu čeka,
da se radosna vrate,
ujak i stric i bake
i mama i brižne tate.

Stojte, automobili,
deca ulicom trče
kao poljem leptiri!
Vozaru, konje smiri!
Tramvaju, ne idi galopom!
Sad će iz školskog dvorišta
na ulicu jurnuti đaci
kao izbačeni topom.

17
DETINJSTVO

Dečače, ti sada gradiš


domove od kocaka,
malene puštaš niz vodu
čamčiće od novina;
prave brodove i kuće
dizaće tvoja ruka jaka
posle desetak godina.

Ti sada zabadaš pruće


po dvorištu, u pesku
rasadnik dižeš mladi;
a jednom ćeš saditi prave
voćke okolo kuće,
šljive, orahe i lesku.

Ti britvom kosiš sada


busenje ukraj jarka,
korov čupaš po luci;
a jednog leta žarka
prava čelična kosa
zablistaće ti u ruci.

Jednoga dana ti ćeš


sesti za kosilicu
blistavu od jutarnje rose,
pašće otkosi ravni
tu gde sad travu gaze
detinje noge bose.

U igri ti štitiš sada


druga svoga nejaka,
stojiš hrabar na meti;
a kad dođe doba
detinjstva i igračaka,
za pravdu ti ćeš se prvi
vatreno zauzeti.

Ti sada čitaš samo

18
istorije naše strane,
i ponosom se pune
tvoje dečije grudi mlade,
a jednog dana ćeš i ti
čovek odrastao biti,
uvrstiti se u one
što povesnicu grade.

NAD KNJIGOM BAJKI

Dečače, priznajem ti, ni za mene nema


u svetu stvari ni mrtve ni neme,
kamenje hoda i pevaju trave;
sve stvari su u svetu žive, i goleme,
sve govore i imaju ljudske oči prave.

I meni svet se čini pun stvorenja,


pun stvorenja o kojima govore priče.
I ja u pravdu imam poverenja
i volim onog koji je proriče.

I ja verujem pobediti mora


dobri što pođe sa zlim da se tuče.
Pobediće dobri, nema razgovora,
ne mora imati ni prut čudotvorni,
ni čizme krilate, niti zlatne ključe.

Kad dobri samo stigne u carstvo mraka,


sve će početi tamo da se sija,
izleteće ptice svud iz krletaka
carstvo mraka nestaće svakako,
oduvek sam verovala i ja.

Ne prevrći unapred listove, čitaj mirno:


dobri će stići na vreme, kako ne bi,
i oslobodiće tri sužnja nejaka.
Kad svi pomisle: pobedi car mraka;
smoždiće ga dobri, a za ljubav tebi.

19
Za ljubav tebi neće biti skoro
nigde u svetu čoveka opaka,
ni zloga dela gdegod započeta.
Za ljubav tebi biće srećna svaka
zemlja odavde – pa do na kraj sveta.

BAJKA O LABUDU

VETAR DADILJA

Pođe neki siromah vetar da traži službu. Idući kroz selo, nudio se seljacima da im čuva
decu, ali mu niko, kako vetar nije bio ljudski stvor, ne hte dete poveriti. Šta će, kud će, iako
je najviše voleo da se s decom zabavlja, on pokuša da radi i druge poslove: pogodi se kod
nekog gazde tvrdice da mu razvije lišće na voćnjaku. Kako je to tek treći put u životu radio,
ne pođe mu za rukom da sve pupoljke razvije i kad po svršenom poslu ode da primi nadnicu,
zli gazda podviknu:

Moj dragi prijane,


ti ne znaš zanata!
Prstom nisi taknuo
mnoge donje grane.
Kupi se na vrata!

Kod drugog se seljaka pogodi da mu plevi baštu. Čupajući korov morao je iščupati i
poneku pitomu stabljiku. To se, istina, svakom dogodi, ali i ovaj je gazda bio zao, pa kad
vetar zatraži nadnicu, on se razdra:

Moj nevešti brale,


ne razumeš ti se
oko baštenskoga
ni posla ni bilja,
pa budi dadilja,
što ti je i otac

20
a i deda bio,
moj prijane mio!

Prepao se siromah vetar pa i ne sačeka kraj seljakove pridike, već zaždi niz selo u šumu
i uze se tamo nuditi bilju i zverinju za pomoćnika. Kad ugleda hrast na kome stoji još lanjsko
suvo lišće, rekne:

Da li staro lišće
treba, čika hraste,
malo da se strese?

Zbog njega ti, čiko,


novi list ne raste,
ne ukazuje se.

Gde ugleda na bukvi staro granje, rekne:

Kako li bi bilo,
teto, kad bi granje
slomljeno i suvo
malo ti oduvo?

Gde ugleda samog zečića, stane da ga ljuška pevušeći:

Malome bukvaku
odneli su baku,
odneli su deku –
ne dam svoga zeku.

Malome šljiviku
odneli su čiku
u goru daleku –
ne dam svoga zeku.

Drveće je odgovaralo bez volje, neko da čeka starog poznanika, Razvigorca, koji mu
svake godine u proleće pomaže prilikom listanja, neko da voli samo da obavlja svoje
poslove, a zečije majke su se izgovarale da su sirote i da ne mogu da uzimaju dadilje. U zlo
doba, pri kraju dana, ponudi se on hrastu na obronku jaruge:

Da li imaš dece,
da ti decu niham,
da im pevam tiho?

21
Razmisli hrast nekoliko časaka pa mu reče:

Imam tri sinčića,


treba da se gaje:
ostali su siroti,
bez bake i naje.

Treba da se ljuškaju,
treba u zaranke
da im pevaš blage
šumske uspavanke.

Hrastovi sinčići stadoše izvirivati na svog budućeg čuvara i mahati mu umiljato zelenim
šapicama. Vetar se obradova što mu prijateljski mašu i ostade kod njih. Najzad je bio našao
posao koji voli. Skide odmah kabanicu, obesi je o zalomljenu suvu granu pa sede uz pruće
smišljajući čime da ga zabavi. Deca kao svaka deca, pa su i hrastići hteli da im vetar, koga
nazvaše Dujom, štogod priča. Pokuša vetar da izvrda, jer je više voleo da peva, ali deca
hrastova hoće pošto-poto priču. Duja onda poče nešto što je još od svoje bake bio čuo:

Ukraj vode, kraj potoka,


hoda roda beloboka,
beloboka, rujna kljuna.

Puče negde puška puna.


Nema više ukraj vode
beloboke naše rode.

Duja to priča, a pruće uglas plače, žao mu rode. Onda on poče nešto smešno, kako se
medved ženio pa nije mogao da nađe devojku prema sebi, i hrastići se odmah razveseliše.
Čineći se da je tobož zanet nekim poslom, otac hrast je sve to slušao da vidi hoće li Duja
dobro obavljati svoju dužnost. Čuvši kako se hrastići slatko smeju i osetiv da su Duju već
zavoleli, reši da ga zadrži u službi dok god deca ne odrastu.
Tako je Duja pričao pruću smešne priče, ujutro mu retkim češljem raščešljavao kosu da
je ne bi čupao, uveče mu pevao uspavanku da zaspi. Uskoro ga upoznaše sva šumska deca i
njihovi roditelji. Malo, malo pa će tek koja bukva doviknuti:

Dujo, dobri brale,


poljuškaj mi dete,
nemam jadna kad,
ovčicama moram
izatkati hlad.

22
Duja priskoči bukvinoj deci pa je uspava uz pesmu kojom je obično i hrastiće
uspavljivao:

Ljuška, ljuška, ljuška,


daleko u gori
strašni medved njuška:
ne dam dece ja
za prolećna dana
obasjana dva.

Tek što on uspava male bukve, a eto ti zove breza da uspava njenu decu dok ona ne
završi vezeni zastirač za panj na kome su joj deca ručavala. On priskoči i tamo pevušeći:

Ljulja, ljulja, ljulja,


daleko u gori
kurjak se šulja:
ne dam dece ja
za sunce, ni zvezde,
ni meseca dva.

Tada hrastići budu ljubomorni pa udare u plač, a on brzo ostavi breze pa potrča njima,
još izdaleka ih umirujući:

Nija, nija, nija,


daleko kroz goru
prikrada se lija:
ne dam dece ja
ni za letnja dva
lepa večera.

I da bi pokazao da su mu oni miliji od breza i bukava, odmah na ovu nadoveže druge


uspavanke, sve do same noći. Tada ih umije svežim mirisima, pokrije krajičkom svoje
dolame pa uljuška. A kad bude zora, poviče ispod hrastovog debla:

Ko hoće da bude
najviši u gaju
prvi mora spaziti
sunce na rođaju.

Ko hoće sve leto


da lista i buja

23
mora na stan primiti
drozda i slavuja.

Hrastići se probude i stanu se peti na prste da prvi vide rađanje sunca, i tako svakog
jutra pomalo porastu. A što su više rasli, sve više su pevačica na stan primali. Uskoro su
postali snažno hrašće zelene, granate krune kome nije trebalo više pevati uspavanke, ali su
Duju iz zahvalnosti što ih je odgojio ostavili i dalje kod sebe te se na njihovim rukama u
starosti odmarao.

ORAŠČIĆI-PALČIĆI

Sedelo je jednom nekoliko pastira pod orahom. Jedni su čistili pasulj da sprave od njega
čorbu za ručak, drugi su ložili vatru i udešavali mesto gde će postaviti lonac, a dvojica su
tresli orahe, skidali sa njih gornju zelenu košuljicu i skupljali ih u torbu. Taj orah nije dotle
rađao i čobani su u čudu posmatrali kako mu je prvi rod krupan i težak. Kad je već torba bila
puna, primete oni kako iz nje jedan beo veliki orah iskoči i otkotrlja se čak do jarka, a za njim
ih pobeže još nekoliko.
Čobani se radoznalo okupe oko torbe. Jedan reče:
– Sigurno smo prepunili, pa se presipaju.
Drugi se našali:
– Možda je zemljotres, pa ih izgoni iz torbe.
– Treći predloži:
– Zavežite torbu, pa da vidimo šta će biti.
Najmlađi pastir posluša druga i zaveza je, ali su se orasi u njoj premetali, tiskali,
zveckali, te se pastiri, koji se često ni vukova ne plaše, uplašiše. Utom su se iz torbe čuli
glasovi:

Pastiri, pastiri,
zašto vas je strah?
Pustite nas da vam
očistimo grah.

Tek sad se dečaci prepadnu pa se poizmaknu dalje, dogovarajući se šta da čine sa tim
neobičnim orasima. Ali što su se oni više izmicali, glasovi su postajali sve jači:

Pastiri, pastiri,
odrešite torbu.
Mi ćemo vam pomoći
da skuvate čorbu.

24
Onda najmlađe pastirče, koje je zavezalo torbu, reče hrabreći ostale:
– Šta ste se prepali! Ja sam je zavezao, ja ću je i odrešiti. Ne mogu nam ništa, pa neka su
u njima i sami đavoli.
Rekavši to, odreši torbu i prosu orahe na travu. A oni se stanu kotrljati i skakutati,
pevajući glasno:

Pustite nas iz ljuske,


iz oklopa kleta,
i nama se po polju
i planini šeta.

Kad to ču najmlađe pastirče, reče drugovima:


– Moramo ih pustiti jadnike, pa ko su da su.
Pomislite kako bi nama bilo da nas neko zatvori u ljusku od oraha.
Ostali su samo ćutali, bojali su se da iz oraha ne izađe kakva napast. Ali malo pastirče,
ne pitajući ih više, uze prvi orah koji mu dođe pod ruku i razbi ga kamenom, a iz njega iskoči
čovečuljak mali kao palac, ogrnut zelenom dolamicom, i pope se pastiru na rame. Kad su
drugi videli kako se nevina, smešna stvorenja kriju u orasima i oni se dadu na posao. Začas je
cela torba oraha bila razbijena i izašlo iz nje čitavo kolo oraščića-palčića. Prvo su se poigrali
po travi, ispreskakali se i isprevrtali preko glave, pa se setili i svoga obećanja. Posedali su
brzo oko šačice graha, očistili je, stavili u lonac da se kuva. Videći da se vatra utišala, sto
oraščića-palčića pojuri u šumu da donese iverja, i vrati se svaki sa po dve iverčice. Oganj je
začas opet buknuo i počela čorba da se kuva. Svršivši posao, mališani su nastavili igru,
veselo podvriskujući. Najzad su kao vrapci poskakali na grane oraha da se malo odmore.
Tada ih pastirče, želeći da sazna ko ih je zatvorio u ljuske od oraha, upita:
– Recite mi, oraščići-palčići, gde ste bili pre nego što ste se našli u svojim kavezima?
Mališani se i sad pesmom odazvaše, jer su jedino tako umeli da govore:

Pod zemljom smo lutali


već vekova pet,
pre nego što opet smo
ugledali svet.

Ali pastirčetu ni ovo nije bilo dovoljno, pa je dalje pitalo:

– Recite mi, oraščići-palčići, kako ste utonuli u zemlju?


Opet je hor mališana sa grane odgovorio:

Zemljotres je proguto
naš maleni grad,
naša sela i šume

25
i naš cvetni sad.

– A posle šta je bilo? – nestrpljivo upade pastirče.

Kroz stablo smo oraha


staze prokopali,
i do ploda doprli
jer smo tako mali.

Otpevavši poslednji stih, oraščići-palčići poskaču sa grana i uredivši se kao vojska,


odmarširaju veselo u planinu. O svom životu i poreklu nisu hteli više ništa da kažu, samo su
polazeći rekli pastirčetu da ih uvek, ako bude u nuždi, zove.
A ono je tako i činilo. Kad mu se zagube ovce, vikne samo: "Gde ste, oraščići-palčići?"
A oni dolete sa prutovima i začas pronađu pogubljeno stado. Kad mu treba da naloži vatru,
njih se samo seti, a oni, svaki sa iverkom ispod pazuha, dotrče i nalože. A kad je mali
čobanin ostario i stekao unučice, oraščići-palčići su ih zabavljali: ljuljali ih i pevali im, da ne
plaču.
Tako se mali narod odužio pastirčetu što se nekad prvo smilovalo na njega i pustilo ga iz
ljuske na slobodu.

PATULJAK KUKURUZOVIĆ

Na nekoj strnjici kraj reke obrasle šibljem čuvao je dečak koze. S jedne strane su rasli
kukuruzi, s druge vinograd i morao je mnogo da pazi da koze ne bi otišle u štetu. Ali ponekad
bi se zaneo u igri, pa ne bi primetio kad koza dohvati lisku kukuruza ili se uputi vinogradu.
Bilo je mnogo stvari koje su mamile njegovu pažnju: veliki mravlji dvorci, žabe, gušteri;
osim toga je voleo da delja sviralice od vrbe i pravi u reci virove. Tako se jednom bio zaneo
gradeći putanju od mravinjaka do reke: prutom je povlačio crtu u zemlji, da se mravi ne bi
mučili kad pođu na vodu i putovali dugo preko busenja. A taman je srećno prosekao taj
glavni mravlji drum, kad ču iz kukuruza neko pevuši, ni glasno ni tiho, ni tanko ni debelo:

Čuvaj, dečko, kozu,


obrstiće lozu,
i biće batina
ko na svadbi vina.

Dečak se okrete i zbilja vide da je jedna koza preskočila ogradu i počela da brsti čokot
loze. On je odmah vrati i zađe u kukuruze da vidi ko je pevao. Ali nikoga nije mogao da
pronađe. Vetar je lako šumio u dugom sjajnom lišću kukuruza i njihao im svilenu bradu, a

26
nikakav se ljudski glas nije ponovo čuo.
Kad je došao kući, dečak ispriča majci šta se dogodilo, a ona mu reče:
– Sigurno ti se to od vetra učinilo, nemoj više o tome da misliš.
Ali dečak nije mogao da ne misli i prokrstario je sutradan opet kukuruze, zavirivao
ispod vreža bundeva i duleka, što su među njima vijugale, i ništa. Vrati se tada na njivu,
odlomi vrbov prut i zanese se u deljanje sviralice. Sunce je peklo kako samo može biti i
potpuna tišina je vladala svud okolo.
Najednom dečak opet začu gde neko u kukuruzima pevuši, ni glasno ni tiho, ni tanko ni
debelo:

Kad bi dečak znao,


ne bi onde stao:
gde je kamen sivi,
ljuta šarka živi.

Dete uplašeno skoči s kamena na kome je stajalo i odgurnu ga izdaleka motkom, a ispod
kamena doista izađe guja šarka i ode u trnje kraj reke.
– Da je igla, naći ću ga, poviče dečak, i pođe opet da ga traži.
Ali je ponovo zavladala potpuna tišina. Svilene brade kukuruza su blistale na suncu,
kljucala u koru kruške ptica, i ništa više.
– Mora da je neki duh u kukuruzima – reče on majci, vrativši se kući.
A ona se bojala da se dečak ne prepadne, pa iako je i sama mislila da je duh, reče:
– To je žubor vode bio, nemoj više o tome da misliš.
Dečkova je mati bila sirota udovica, seoska vezilja. I danju i noću je vezla na platnu
rukave i ogrlice za seljanke, pa je tako već počela i vid da gubi. Seoske gatare su joj
savetovale da previja razno lišće, ali joj to nije pomoglo. Jednog dana tako, kad su joj oči
mnogo suzile, ona reče dečaku.
– Slušala sam pre od starih ljudi da u našoj okolini ima neka skrivena česma, čija je
voda lekovita za oči. Dobro bi bilo da je sutra uzgred potražiš; ja ne znam da u blizini ima
ikakva česma.
Dečak je sutradan uzalud obišao celu okolinu i tek pred podne došao na strnjiku kraj
reke. Sedajući pod krušku, sav zadihan, reče:
– Gde li će biti ta lekovita česma da mi je znati!
– Kako on to izusti, a onaj isti glas iz kukuruza stade pevušiti, ni tiho ni glasno, ni tanko
ni debelo:

U pećini gore,
eno takve česme,
samo niko ne sme
za nju, dete, znati,
osim tvoja mati.

27
Ode dečak do pećine u steni, u koju ranije nije nikad ulazio, koju su čak i stari ljudi
zaobilazili, jer je vrlo mračna i duboka bila, i nađe u samom njenom dnu česmu, tanku, jedva
čujnu. Odjuri tada radostan majci i javi joj. I kako se zbilja tamo umila, oči su joj postale
bistrije. Zato reče sinu, želeći da nahrani nepoznatog stvora u kukuruzima:
– Razmotri, sine, sutra opet po njivi, možda ćeš pronaći gde se skriva naš dobrotvor, pa
ga pozovi u goste.
Dečko ovog puta pođe bez koza, da bi na miru mogao tražiti nepoznatog pevača iz
kukuruza. Ali kako stiže na njivu, kiša udari, te morade da se skloni pod krušku. Pljusak je
bio snažan i voda lila niz liske kukuruza kao niz oluke. I kroz radosni šum letnje kiše dečak
začu opet gde pevuši poznati prijatni glas:

Oj, hoj, hoj,


sad kukuruz moj
raste na toj vodi;
dobro će da rodi.

I tako nekoliko puta: poćuti malo, pa opet nastavi svoju pesmu, videlo se da je pevač bio
veseo. Tad se učini dečaku, dok je motrio pažljivo odakle glas dolazi, da brada na jednom
kukuruzu često poskakuje i da je mnogo bolja od ostalih. Pritrči on tamo te zaviri. Kad ono
čudo neviđeno: u onom zelenom fišeku od lišća, gde obično stoji klip kukuruza, stoji čovečić
i igra u mestu.
Oči mu sitne kao u vrapca, ruke i noge majušne, samo brada velika koliko ceo on.
– Ko si ti? – upita ga dečak začuđeno.
– Ja sam patuljak Kukuruzović – odgovori mali čovek, ne prestajući da igra. U kojim se
kukuruzima ja nastanim, rastu kao iz vode. Zato su i ovi tako dobri. A tebe sam zavoleo, jer
znam da si dobro dete. Čuvaću te uvek, dok ovde budeš koze napasao.
– Majka mi je kazala da te pozovem k nama u goste. Hčće da te počasti što si mene
spasao zmije, a njoj pomogao da izleči oči – reče opet dečak.
Ali patuljak Kukuruzović odgovori:
– Ja ne mogu nigde odavde: kad bih izašao, brada bi mi smesta sva otpala. A imam
svega što mi treba: kišom se pojim, a vazduhom hranim.
A rekavši to, opet nastavi svoju igru i pesmu, a dečak radosno otrča po pljusku kući da
sve ispriča majci.

MEDVEDOVA ŽENIDBA

Ustade jednog jutra medved Dundo vrlo rano. Otrča brzo na potok i ogleda se u viru.

28
Verovatno je bio zadovoljan svojom slikom, jer se glasno nasmejao i otrčao u šumu pevajući:

U medveda Dunda
povelika bunda,
staje suvog zlata,
hiljadu dukata.

Četiri šubare
vrede silne pare,
a čizme duboke
teške do tri oke.

Sva će čarna šuma


sići za njim s uma:
veverica lepa,
lija dugog repa.

Tako pevajući nađe se u kraju gde su živele lisice. Izađe pred njega stara lija pa ga
zapita što je tako veseo i otkud je zalutao u njen kraj, a Dundo se pokloni do zemlje, pa reče:

Pametnice, lijo,
daj mi svoju kćer,
ja sam najsnažnija
u planini zver:
ruka mi je buzdovan,
brdo su mi leđa;
u času ću smrviti
svakog ko je vređa.

A stara lija se lukavo nasmeši pa odgovori:

Sve je lepo,
sve je krasno,
al' si, medo,
stigô kasno:
kćerka mi se mala
prekjuče udala
za suseda svoga
lisca repatoga.

Sirotom medi bilo je u prvom trenutku vrlo teško, ali se brzo uteši misleći: "I bolje što
se već udala; nisam valjda lud da se ženim takvom dugorepatom zverkom." I na um mu pade

29
da njegov sused zec ima vrlo umiljatu kćer pa pođe da nju prosi. Zec je okopavao kupus i nije
ni primetio medveda kad je naišao. Ugledavši ga onako veselog, začuđeno upita kojim
dobrom je došao. Medo se i pred njim pokloni i reče:

Sused-zeče, čuj me sad:


s tvojom kćerkom ja sam rad
da se oženim,
s tobom orodim.

Zec baci motiku kojom je okopavao kupus pa pljesnu rukama:

Baš si čudan, medo, stvor:


sav si truntav,
sav si spor,
kao da sto kila nosiš,
a zečevu kćerku prosiš.

Uzdahnu Dundo kad ovo ču, ali se opet brzo uteši, govoreći sam sebi: "Lud sam i bio
što sam prosio kćer brzonogog starca; i ona sigurno voli mnogo da trči, pa bih mogao uz nju
negde vrat slomiti." Pa se seti da krezubi vuk ima jedinicu, te pođe da nju zatraži. Vuka
zateče gde se pred kućom sunča pa ga oslovi:

Striče-vuče,
kćer mi daj!
Ako nećeš,
dobro znaj,
napašće te
sav naš rod.

A vuk nemarno zevnu pa odgovori:

Moja kćerka ne gleda


veseljaka medveda.
Medved zimi spava
otekne mu glava,
medovinu pije
od mraza se krije.

A mi smo vuci-halauci,
hrabra srca, zuba ljuta,
svako nam se sklanja s puta;
ne pijemo nikad meda,

30
niti se bojimo snega,
niti se bojimo leda.

Dundu je najteže bilo što ga je vuk odbio, ali steže srce i pomisli: "Šta će meni vukova
jedinica. Morao bih svaki dan da slušam priče o vučjem junaštvu." Utom skoči s drveta
veverica. Bila je sjajne dlake i okretna, pa se medi mnogo svide, te je zaustavi:

Veverice lepa,
udaj se za mene,
bićemo lep par;
kruščice medene
daću ti na dar.

Ali ona gotovo i ne zaslade, samo mu u prolazu dobaci:

Pođi zbogom, medvede,


veverice ne jedu
medenih krušaka;
lešnikom se hrane
sa zelene grane.

Šta će, kud će, pođe medved dalje gunđajući u sebi: "Nisam ni lud da se ženim
vevericom, morao bih ovako veliki po ceo dan skakati po drveću." Utom naiđe na lasicu pa
joj reče što je mogao umiljatije:

Lasice malena,
budi moja žena!
nosiću te na dlanu
kroz zelenu poljanu.
Igraću ti kolo
svaki božji dan.
Uzbraću ti cvet
još neuzabran.

Lasica ga pogleda začuđeno pa mu odvrati:

Ti si, dragi medo, slep:


hrapav imaš glas,
trapav imaš stas;
a lasu malenu
hteo bi za ženu.

31
Pomisli medved postiđeno: "Tako mi i treba. Umesto da zaprosim svoju susedu
medvedicu, obraćam se raznim uobraženim palčicama", i naže natrag kući koliko ga noge
nose. Kad tamo, a medvedica sedi pred svojom pećinom i cedi med. Dundo joj se obrati
laskajući:

Susedice medvedice,
udaj se za mene!
Slušaćemo ptice
sred gore zelene.
Ići ćemo svuda
zajedno u lov.
Stvorićemo sebi
ispod bukve krov.

Njegova suseda nije ništa bolje ni očekivala, pa brzo ostavi posao i potrča mu u susret,
pevajući:

U medveda Dunda
povelika bunda,
staje suvog zlata
hiljadu dukata.

I posle su dugo živeli srećni i zadovoljni.

MACAN-BRACAN

Živeli su na kraju šume samohrani starac i mačak, Macan-Bracan. Starac nije imao ni
dece ni unučadi, pa je zato još više voleo svog jedinog druga mačka. Obojica su bila
nezapamćeno stara, obojica su ujutro mnogo kašljala i obojica su volela da piju mleko i dugo
spavaju. Samo nikad nisu spavali u isto vreme: bili su plašljivi kao i svi starci te je uvek
jedan stražario kad se drugom pridrema. I posao su u svojoj kućici bratski delili, Macan je
repom čistio sobu, a starac ložio vatru; kad starac stavi ručak da se kuva, mačak pazi da ne
iskipi, a kad starac nešto šije, mačak mu uvlači konac u iglu. Legne li Macan-Bracan prvi da
spava, starac mu peva uspavanku:

Buji-paji, Macane,
sad će noć da nastane,
vetar će da duva,
stražu će da čuva:

32
da ne padnu gromovi,
i ne sruše krov,
da ne svrate vukovi
kad pođu u lov.
Buji-paji, Macane,
sad će noć da nastane,
sad će pasti kiša,
uspavaće miša
na našemu tavanu
pa će mišić Macanu
dopadnuti šaka
pre prvoga mraka.

Slušajući starčevo pevušenje, mačak je spokojno spavao, znao je da mu se nikakvo zlo


ne može dogoditi. A kada se on dobro ispava, spava starac; Macan legne kraj njegovih nogu,
gleda ga netremice i prede:

Spavaj mirno, deda,


Macan tebe ne da.
Pređicu ti prede
od poda do grede,
da mesec ne smeta
kad kraj kuće šeta,
da te dobro čuva
pauka i muva.

Kad starac pođe u šumu da kupi drva, ostavi mačka da čuva kuću, zapovediv mu da ne
izlazi ma ko ga mamio. Mačak se obično nije plašio da ostane sam, očekivao ga je spokojno
na prozoru do u mrklu noć.
Ali jednog dana tako naiđe kraj njegove kuće lopov. Bio je u selu ukrao petla, kokoš,
kravu, ovcu, i psa, taman toliko da zakući. Samo mu je još nedostajao mačak. Zato se mnogo
obraduje ugledavši starčevog mačka na prozoru, pa ga stane mamiti:

Macane-Bracane,
izađi ovamo,
da povečeramo.
Doneo sam mleka
tebi izdaleka,
iz daleke daljine
doneo sam slanine.

Macan je, istina, bio gladan, jer starca nije bilo kod kuće ceo dan, ali ipak odole srcu i

33
pobeže sa prozora. Lopov onda dođe kod vrata pa ga kroz ključaonicu stade zvati:

Macane-Bracane,
izađi ovamo,
da povečeramo.
Doneo sam šećera,
biće slatka večera,
doneo sam meda
i masla sa leda.

Mačak se poboja da lopov ne provali vrata pa pobeže na tavan. Tad lopov poče kroz
dimnjak da ga mami:

Macane-Bracane,
izađi ovamo,
da povečeramo.
Doneo sam luka,
paprike i soli –
sve što gladan voli.

A mačak pomisli: "Kad me nisi namamio na mleko i slaninu, nećeš ni na luk", pa se


sakri duboko iza grede i poče maukati iz sveg glasa, zovući u pomoć. Utom se baš starac
vraćao iz šume, pa čuvši da mačak zapomaže, seti se da ga je neko napao i stade tražiti oko
kuće. Lopov u taj čas šmugnu kroz mrak, ali starac ipak stiže da ga dobro opauči po leđima.
Posle ovoga su se mačak i starac još više voleli. Nigde nisu išli jedan bez drugog, jer su
se bojali da lopov opet ne dođe. A čega su se bojali, to se i desilo. Lopov nije mogao da
zaboravi batinu koju je dobio po leđima i nagovori tri razbojnika da ubiju starca. Srećom,
mačak ih, sedeći na prozoru, još izdaleka opazi gde dolaze te starac brzo pobegne u šumu, a
on ih, praveći se nevešt, dočeka na vratima i na pitanje gde mu je starac, odgovori lukavo:

Mijau, on je tu,
sakrio se na tavanu.

Razbojnici jurnu na tavan i kad starca tamo ne nađu, stanu da viču na mačka što ih je
prevario, ali on nastavi da zavarava trag:

Mijau, on je tu,
sakrio se u podrumu.

Razbojnici grunu u podrum, ali starca ni tamo ne nađu, te navale ljutito na mačka da im
odmah kaže istinu, a on nastavi svoju šalu:

34
Sada ću vam pravo reći,
pobeg'o je iza peći.

Oni tada tamo, ali ne našavši ni tamo starca, potrče na mačka da ga tuku, a on će opet:

Moj je starac još pre zore


iza kuće, vrtić ore.

Navrat-nanos uskoče razbojnici u vrt, pa kad ni tamo ne nađu koga su tražili, povade
kolje pa drži za mačkom. Da bi ih još malo zadržao, dok starac daleko ne odmakne, on im
pokaza bunar:

Poslušajte mačka stara,


starac je na dnu bunara.

A kad razbojnici siđu u bunar, on beži u šumu za starcem i nađe ga u nekoj pećini.
Prožive tu nekoliko dana a posle se opet vrate kući. Tamo više nije bilo razbojnika, digli su
ruke i od starca i od mačka, ne želeći da imaju ikad više s njima posla. A Macan-Bracan i
njegov gazda od radosti se napiju mleka i legnu da spavaju.

PRIČA O RECI

Još pre hiljadu i više godina, kad se starom Izvoru rodilo stotinu najmlađih kćeri, padnu
na kamen u blizini dve ptice pa stanu pričati jedna s drugom. Pričale su one tako od jutra do
podne o lepotama zemlje, a Izvorove kćeri, kapljice, gutale su im svaku reč. Kad su ptice
odletele, nastao je kraj Izvora veliki metež, kapljice su skakale, prskale okolnu mahovinu,
činilo se da je voda prosto provrela od neke radosti. To su se Izvorove kćeri dogovarale da i
one odu u svet i vide lepote o kojima su ptice pričale. Ali bez dopuštenja starog Izvora nisu
smele da krenu, zato starije nagovore onu stotinu najmlađih da salete oca da ih pusti. Ove mu
se obese o vrat kao ogrlica pa umiljato zažubore:

Oj, dobri oče, pusti nas, pusti,


kroz čestar gusti,
do dolje zelene,
tamo nas čeka
velika reka
u nepoznati dalek kraj
da s nama krene.

35
Jedva se Izvor oslobodi zagrljaja svojih kćeri pa se povuče pod žile da o njihovoj molbi
razmišlja. Promišljao je tako do uveče kad se začu njegov ozbiljni glas:

Ne ludujte, kćeri malene,


ne odlazite u svet od mene!
Isprečiće se pred vas brda,
krša i kamena cela krda,
neće vam lako dati puta.
Upoznaćete vrlo brzo
kako je zemlja tvrda
i ljuta.

Ali se kapljice nisu dale urazumiti. Sada je sa dna izronilo stotinu njegovih najstarijih
kćeri mazno mu se obraćajući:

Pusti nas, oče,


i ptica pušta poletarce,
i gnevna oluja povetarce,
i guje stare
puštaju mlade
u čestare,
i medved pušta svoje meče
da strči u dolju
kud potok teče.
Blaži je od tebe i vuk sami,
pušta da vučići svet upoznaju.
Pusti nas, oče, svet nas mami!

Izvor se sad još dublje povuče, čak u tamne bunare u zemlji, a njegove kćeri skoro
nepomično čekahu kakvu će odluku doneti. Da je putnik tada naišao, čudio bi se što je tako
zanemeo večno razgovorni, stari Izvor. Tek pred veče se pomoli ispod žila njegova srebrna
brada i ču se glas:

Kapljice kćeri,
i ovde u šumi ima lepote.
U svetu kud žurite,
ljudi krote,
mora i reke,
stavljaju im uzde i okov.
Kajaćete se gorko, duboko,
krenete li u kraje daleke.

36
Samo mudri saveti očevi nisu mnogo pomogli. Idućeg jutra, dok je starac još spavao,
iskrade se prvo sto najmlađih kapljica pa kroz šljunak otisne niz brdo. Po njihovom srebrnom
tragu spusti se sto drugih. I tako sto po sto pa se načini potočić i potrča koliko ga noge nose.
Na nekoliko stotina metara susrete se sa drugim malim potokom pa zagrlivši se, sjure u
podnožje prve kose. Tamo je modrim koritom derala nekakva neobuzdana reka i Izvorove
kćeri joj se zajedno sa ostalim kapljicama bace u naručje. U početku, dok još nisu bile
istrošile snagu, kršile su sve što im se našlo na putu. Planina se horila od njihovog obesnog
podvikivanja:

Mrmorimo, žuborimo,
dok grlo ne umorimo.
Igrajmo, skačimo,
stene plačimo,
livade rubimo,
šumimo, trubimo.
Hujimo, šumimo
dok gore ne zagluvimo.
Kikoćimo se, ćaskajmo,
žuborimo, praskajmo,
hrašće obarajmo,
pećine stvarajmo,
rovimo, vajajmo.

Trajalo je to više nedelja i onda se Izvorove kćeri zamoriše i na putu im se stadoše


javljati sve veće prepreke. Ispred sto najmlađih ispreči se ogromna neprobojna stena. One se
uhvate za ruke i stanu jurišati, ali ona osta nepomična. Tada jedna od njih uze da se žali
svojim starijim sestrama:

Oj, sestrice, oj!


Na putu nam stoji
tvrd kamena sloj.

Kao odgovor na njihovu molbu ču se još očajniji glas jedne od starijih Izvorovih kćeri:

I moj, sestre, put


naporan je vrlo,
svu me kupa znoj.

S treće strane se čulo isto takvo dovikivanje:

Hej, sestrice, hej!


Na mom putu brdo,

37
presede nam smej.

Kako su se prepreke iz dana u dan množile, Izvorove kćeri su pomišljale da se vrate


kući. Kad druge kapljice pridremaju, one se uhvate za ruke da bi pošle uz potok. Ali hoćeš!
Po sto puta su učinile korak napred i po sto puta se vratile dva natrag. Ova malodušnost je,
srećom, kratko trajala, a i starije iskusnije kapljice su pričale da se još nijedan potočić nije
vratio u detinjstvo. One se, sirotice, postide pa opet zapnu iz sve snage da jurišaju na stene
pred sobom. U kamenu se uskoro nađoše pukotine, te potok uskoro odvali nekoliko manjih
stena i prodre na drugu stranu u dolinu. To je bio valjda najradosniji dan u životu kapljica
begunica. Protežući se lenjo na suncu zažubore:

Sestrice kapljice,
sad se odmarajmo,
dremajmo, spavajmo,
sanjajmo mir.
Brda smo oborile,
nova smo stvorile,
stene smo digle,
najzad smo stigle
umorne u vir.

Vir je ležao u poljani, baš pred ušćem u veliku plovnu reku. Odmorivši se u njemu,
sestre zaborave napore svoga dugog putovanja i veselo se izmešaju sa širokom vodom na
koju su naišle. Ona je bila mutna i troma i nekoliko milijardi bistrih kapljica razbistri je i
ožive.
Međutim, još nije bio kraj naporima naših putnica. U dalji se ukaza nekoliko brodova i
obesne kaplje planinke pristigle iz drugih reka stanu da se dogovaraju kako da ih prevrnu,
dok ih Izvorove kćeri ne ućutkaše pesmom punom poleta:

Dolazi brod uglja pun,


putnička lađa i za njom čun.
Zasučimo, sestre, zelene rukave,
prenesimo ih čak do širine
morske plave.

Nikada tako brzo brodovi nisu išli kao toga jutra, nošeni mladim rukama Izvorovih
kćeri, te se posle nekoliko dana nađu na morskoj pučini zajedno s njima. Ali još istog sata
sunce užasno pripeče na široku površinu mora podižući kaplje planinke pod oblake. I kao
nekim čudom, ti oblaci u svom lutanju nad zemljom zastanu upravo nad bukvom starog
Izvora i kako su bili mnogo umorni, spuste ih na nju i po okolnom drveću i mahovini. Samo
priroda je bila tako čudesna da su kapljice begunice što su ih oblaci opet vraćali šumi
zaboravljale svoj raniji život i ponovo žudele na put. Tako se to ponavlja otkad je šuma, reka

38
i oblaka.

BAJKA O LABUDU

Živela je na vrhu planine mala Snežana, kraljica zime. Na nožicama je imala cipele od
srebra, bila je ogrnuta belim plastom poprskanim snežnim zvezdama, na glavi je nosila
ledenu krunu koja se presijavala u bezbroj boja kad sunčev zrak na nju padne. Kraljici zime
nije bilo hladno ni na vrhu planine. Spavala je u snežnom gnezdu, golišava se valjala po
smetovima, loptala se po ceo dan pahuljicama, vozila se na jezeru na nekoj crnoj ptici tužno
oborene glave. Kako je Snežana bila vrlo mala, mogla je sasvim udobno da joj sedne na krilo.
Padale su na to jezero i druge ptice, divlje patke i guske, ali one su bile isuviše male da bi
mogle maloj kraljici zime služiti umesto čamčića.
Često je Snežana mislila zašto je crna ptica tužna, zašto uvek obori glavu, i jednom je
upita:
– Moj crni čamčiću, zašto si uvek toliko tužan?
– Kako, mala kraljice, znaš da sam tužan? Tiho pevušim ploveći jezerom; kad te na
obali ugledam, uvek ti radosno mahnem krilom – odgovori ptica okolišeći.
– Tužan si, tužan, čamčiću, uvek sumorno obaraš glavu i gledaš u vodu. Reci mi šta te
to mori, možda ću ti pomoći – reče Snežana opet.
Ali ptica ne odgovori ništa, samo još više pognu glavu i zaplovi brže. Snežana toga dana
nije više htela da navaljuje pitanjima, ali se čvrsto u sebi odluči da dozna tajnu crne ptice.
Stalno je krišom posmatrala iz svog snežnog gnezda da vidi šta radi kad je sama. Tako posle
nekoliko dana opazi da je ptica još više pogla glavu, kao da se zagledala u svoju sliku u vodi,
i plovi lagano, lagano, rekao bi čovek ne miče se. Samo kad nekoliko trenutaka Snežana
okrene pogled na drugu stranu i opet ga vrati na jezero, opazi da se ptica malo odmakla sa
mesta gde je bila. Brzo se iz svog gnezda spusti do jezera, pa ponovo upita:
– Čamčiću moj crni, reci mi što si tužan. Ja sam kraljica sve ove beline, kraljica sam
zime i snežnih pahuljica. Zar ne veruješ u moju moć? Hajde, provozaj me jezerom, pa ćeš mi
onda reći svoju tajnu.
Ptica tiho doplovi glatkom površinom vode ne dižući na njoj nijednog talasića, pruži
svoje krilo, i kad Snežana sede na njega, otisnu se polako sredini jezera. Okolo je sve bilo
belo: belele se grane i stabla drveća, beleli se oblaci na nebu, belele se veverice što su katkad
skočile s grane na granu, blistala se od beline Snežana kraljica zime.
– Mala kraljice, odveć sam uzbuđena i ne mogu ti reći sve šta me tišti – prozbori najzad
ptica – ali doveče dođi opet na obalu pa ćeš čuti.
Celog dana je Snežana bila nemirna i jedva čekala da padne noć. Kad se smrklo, otišla
je na obalu jezera, gde je crna ptica već čekala. Skrivena u noći, ispovedala se tiho kraljici

39
zime:
– Sve je oko mene belo: i drveće, i nebo, i zveri, i ti, mala kraljice; samo sam ja od noći
crnja. Zato me mori tuga.
Čuvši to, Snežana radosno reče:
– Kad ti je to jedina nevolja, čamčiću , ne brini! Učiniću da postaneš i ti beo; zaplovi
noćas na sredinu jezera i čekaj.
Posle ovog kraljica je otišla do ledene kule, među stenje, gde je živela Srebrna Zvezda,
majka svih pahuljica. Mogla joj je i zapovediti, ali Srebrna Zvezda je bila veoma, veoma
stara, pa je Snežana zbog toga umiljato zamoli:
– Dobra, Snežna Zvezdo, ti što si još mojoj majci odeću tkala, pošalji noćas na pticu što
stoji sred jezera jato pahuljica i njima zauvek pokrij njeno crno perje. Učini da se sutra
probudi sva bela kao sneg mog prestola.
Tako je molila Snežana, a crna ptica uzdrhtalo čekala nasred jezera. Kad bi oko ponoći,
san pticu savlada, ona položi glavu na krilo i ostade nepomična. A istog časa pade jato
pahuljica i svu je zaveja, te u trenu postade bela kao sneg na prestolu kraljice zime.
Ujutro Snežana opazi da vodom plovi beli labud, prvi na svetu, drugi su se posle toga
rađali i umirali, ali taj prvi još i sad živi i po tom istom jezeru vozi Snežanu, kraljicu zime.

KĆI VILINOG KONJICA

Pođite kroza šumu stazom pravo, onda skrenite desno, pa kod jaruge levo zaobiđite
šumarevu kuću, i opet krenite desno, pa kad najzad udarite još jednom ulevo, u pravcu stare
bukve, tamo je panj gde živi kći vilinog konjica.
Ona je mala, mala devojčica, vesela i prozračna kao vilin konjic. Svi do poslednjeg
stvora u njenoj okolini vole je i maze. Bube, pauci, komarci, svici, mravi i patuljci rado se s
njom igraju. Kad pođe daleko u šumu, patuljci je čuvaju da se ne uplaši vuka ili medveda.
Kad padne mrak, svici dolete da joj svetle. Kad zadrema, komarci i pčele zuje, da je što pre
uspavaju. Ako joj se voza, mravi od čašica žira naprave kolica pa se po njih dvadeset
upregne, da bi mogli juriti kao strela. Ako zaželi da se ljulja, pauci načine začas ljuljaške,
obese ih o kakvu grančicu, i mala kći vilinog konjica se njiše na njoj po čitav dan.
Ali se jednog jutra mala nestašnica iskrade od svojih drugova i sama pobeže na reku.
Htelo joj se da se malo po vodi provoza. Sedne na list bukve što je stajao u vodi kraj obale i
otisne se na njemu kao na čamčiću niz talase. Plovila je tako ona, plovila, i bila mnogo
vesela, posmatrajući krajeve kroz koje je tekla reka. Zečevi sa obale su je zadivljeno gledali,
nikad nisu videli tako male devojčice. Patke što ih je sretala duboko su joj se klanjale, a ptice
letele kraj nje obalom.
Sve je bilo ne može biti lepše, ali nesreća se uvek iznenada dogodi. Naišavši na nekakvu

40
maticu, čamac joj se prevrne i ona upadne u reku te se udavi. A posle nekog vremena talasi
izbace na obalu telo male kćeri vilinog konjica. Tuda slučajno naiđe vrabac, njen sused, pa
kad vidi da je sirota mala devojčica umrla, prhnu odmah da javi njenim prijateljima. Tako se
glas o njenoj smrti raširi brzo po šumi, i patuljci brzo otrče da odnesu glas njenom ocu,
vilinom konjicu. Trčali su što su igda mogli i nađu ga kraj nekog potoka. Čim ču šta se
dogodilo njegovoj devojčici, vilin konjic pojuri na livadu gde je ležalo njeno telo, ali se
patuljcima činilo da ne leti dovoljno brzo.
– Vilin konjic je nemilosrdan reče prvi patuljak glasno plačući – on ne žali svoju kćer.
– On sada razmišlja o načinu kako će je oživeti – primeti drugi.
Čim su stigli na livadu kraj reke i čim je vilin konjic oslušnuo srce male utopljenice,
zamolio je patuljke da odmah pronađu istočni vetar i dovedu ga na livadu, jer ako ga pre
večeri ne nađu i devojčica zanoći obamrla, niko joj više ne može pomoći.
Čuvši ovo, pojure patuljci i svi njeni drugi prijatelji da traže istočni vetar, ali, kao za
pakost, od njega ni traga ni glasa, jer je već bilo prevalilo podne. Jedva u zlo doba, kad se
sunce stalo kloniti zalasku, nađu ga u jaruzi, zavukao se i ćuti.
– Mala kći vilinog konjica je umrla, hajde brzo do nje, jer će skoro noć – doviknu mu
patuljci.
I vetar je mnogo voleo ljubimicu patuljaka i buba, pa se odmah digne iz jaruge i brzo, za
tren oka, nađe se na livadi. Ugledavši ga, vilin konjic ga zagrli preklinjući:
– Oživi moju malu kćer, molim ti se, oživi što pre, jer će za koji čas zaći sunce i biće
kasno. Oživi mi je, ti jedini to možeš učiniti.
A istočni vetar stade prvo tiho, tiho, pa onda sve jače duvati u krioca obamrle devojčice,
ne bi li ih pokrenuo. Zanjiha se od njegova daha okolna trava, potom šumica oko livade, a
krila male devojčice još ležahu nepomična. Njeni drugari, misleći da je ni vetar ne može
oživeti, stanu plakati neutešno. Uto on još jednom iz sve snage dunu, a njena krilca se lagano
pokrenu, oči joj se začuđeno otvore kao kod dece probuđene iz dubokog sna.
– Oživela je, oživela! – poviču radosno njeni prijatelji patuljci, a vilin konjic je uze u
naručje i obasu je poljupcima.
Kad se istočni vetar opet vratio u jarugu, posade mravi svoju ljubimicu u kolica
načinjena od žirove čašice i povezu je njenoj kući. Kraj kola pođu svici sa svojim svećicama,
jer je već padao mrak, bube udese najlepšu svirku, a vilin konjic se vrati na potok kraj koga
je obično noćivao.

TRI PATULJKA

Daleko negde u planini živela je siromašna seoska porodica. Roditelji su po ceo dan
orali, kopali i želi kod drugoga, da bi svoju decu ishranili. Za to vreme, deca, dva manja
dečaka, ostajala su kod kuće sama i igrala se. Njihove igre nisu bile slične igrama varoške
dece. Ovi mališani su pravili sviralice od vrbova pruća, pleli kotarice, pravili vodenice na

41
potoku što je tekao pored kuće. Ponekad su zidali kućice kraj obale ili krčili staze kroza
žbunje.
Jednog dana rano ujutro odu Stojan i Milan, tako su se zvala deca seljaka, na potok i
počnu graditi vodenicu. Prvo naprave branu nagomilavajući kamenje i pesak sa muljem. Pod
slap što je padao sa brane stave podužu motku na čijoj su sredini bila lepezasto pozabadana
mala drvca kao pauci na točkovima. Motku naslone na drvene račve, zabodene s obe strane
reke. Tako je voda padajući okretala točak, i nije ga mogla odneti. Ovaj posao bio je gotov
tek uveče, i deca se vrate kući kad je već uveliko pao mrak. Izjutra rano otrčaše da ispitaju da
li vodenica i dalje radi. Kad imaju šta videti: na onom mestu gde su je sagradili ničega nema.
Potok samo teče kao što je i pre tekao. Potrče deca niz vodu da vide da se nije točak gdegod
zaustavio, zakačio za kamen. Tako idući niz vodu, daleko naiđu na svoju vodenicu, stoji ista
istovetna, samo na sasvim drugom kraju potoka.
Deca prosto nisu mogla da dođu sebi. Pokušaju da opet vrate točak na staro mesto, ali
on se nije dao izvaditi iz račava kao daje prikovan. Zato se Milan i Stojan tužni vrate kući,
čudeći se šta će to biti, ali ne mogući da se dosete.
A evo šta se dogodilo.
Kraj seljakove kuće u najgušćoj šumi živela su tri patuljka: Sedobradi, Crnobradi i
Riđobradi. Dok su deca pravila svoju vodenicu, patuljci su virili iza grma, a čim su otišli
kući, Sedobradi reče:
– Hajde da dečiju vodenicu premestimo na drugo mesto. Mogli bismo na njoj brašno
mleti.
Crnobradi patuljak pristade odmah, ali Riđobradi primeti:
– Pristajem na to samo ako noćas ne bude mesečine, jer vi znate: vidi li nas na zlom
poslu ma koje ljudsko oko, odmah ću se ja pretvoriti u grumen zlata, Sedobradi u grumen
srebra, a Crnobradi u grumen uglja.
Kako te noći nije bilo mesečine, patuljci slobodno iziđu na reku i premeste dečiju
vodenicu, udesivši je isto onako kako su je deca bila udesila, pa samelju na njoj vreću brašna
za sutradan.
Za nekoliko dana deca naprave na obali kamenu malu kuću, ograde je prućem, i kroz
dvorište proseku stazu ređajući šljunak do šljunka. Uveče, kad su bili gotovi, odu kući jedva
čekajući jutro da opet idu na igru.
Ali čim su deca otišla kući, patuljci, koji su virili iza žbuna, iziđu na obalu reke i kućicu
prenesu daleko u šumu i sakriju je među žbunje. Kako su bili vrlo mali, mislili su da se sva
trojica u njoj nastane.
Kad ujutru deca dođu na obalu i vide da im nema kućice, stanu je tražiti po okolini. I
zbilja je nađu među žbunjem, stoji ista onakva kakvu su je ona sazidala, i oko nje isti plot i
ista staza od šljunka. Pokušaju deca da je vrate na staro mesto, ali se ni kamen ni drvce ne
daju s mesta maći, kao da su prikovani.
Deca se plačući vrate kući i reše se da idući put čuvaju stražu pored svoje rukotvorine, te
da vide ko to prenosi na drugo mesto ono što ona nameste kraj potoka. I tako, kad posle
nekoliko dana sazidaju malu hlebarnicu, samo časkom svrate kući, da bi zavarala trag, i
odmah opet kradom dođu da vrebaju lopove.

42
Te večeri mesečina je sijala kao dan i napolju se sve videlo. Opazivši mesečinu,
Riđobradi nije isprva hteo da ide u krađu, plašeći se da ga kakvo ljudsko oko ne opazi, ali ga
druga dvojica nagovore:
– Deca sad uveliko spavaju – rekoše oni – pa možemo spokojno u krađu. Video si kako
je lepa mala hlebarnica, treba da je prenesemo kraj kućice, pa da u njoj pečemo hleb.
Tako i Riđobradi pristade, te pođu u krađu. Ali tek što su oni počeli da prenose
hlebarnicu, deca ih ugledaše, pa se Riđobradi pretvori u grumen zlata, Sedobradi u grumen
srebra, Crnobradi u grumen uglja.
Deca sve to blago odnesu kući i posle su sa svojim roditeljima živeli spokojno i imala
čime da se školuju.

LEPO JE BITI DETE

Po ceo dan Mara viri kroz plot svoga dvorišta u obližnji park. Daleko u krugu gde stoji
pesak deca se igraju. Do Mare dopiru zvonki razdragani glasovi. Čuje se kako zvone limene
kantice na svojim drškama, pucketaju točkovi kolica na pesku i skaču lopte negde na
utabanoj stazi. A Mara nema ni brata ni sestre niti kakve male susede da bi se s njima
poigrala. I što je najgore, mama polazeći zaključa kapiju, da dete ne bi moglo samo izaći na
ulicu.
Viri tako Mara kroz pukotinu plota i čini joj se da čuje kako lopte skakućući deklamuju:

Lepo li je skakati
po uzanoj stazi,
po travi se valjati.
Pazi, Maro, pazi!

A kante zveckaju:

Lepo se je brčkati
po česmenoj vodi,
po pesku se brljati.
Hodi, Maro, hodi!

Kad se mama vrati kući, jedva odvoji Maru od plota. Ponekad pokuša s detetom da se
igra, ali ne ume. Ne znaju to sve mame. Kad je bila mala, nije to naučila, jer ni nju nije imao
ko da vodi na dečje igralište niti joj je ko kupovao igračke.

Noću kad se umorna iza sna trgne, učini se mami kao da u detinjem disanju čuje uzdahe:

43
Ja sam jošte sasvim mala,
s decom bi se poigrala,
između cveća na slobodi.
U igru me, mama, vodi!

Pre nego pođe na rad, mama nađe poneku staru stvar, da detetu bude igračka: pruži mu
probušeni lonac ili siđe u podrum da iznese zarđali obruč sa bureta. Mara drvenim patrljkom
goni neko vreme obruč po pokaldrmljenom dvorištu, ali kako nema dovoljno prostora, obruč
svaki čas udari u zid, plot ili prag i preturi se. Zato se ona brzo zadovolji svojom igračkom pa
se kao čičak opet uhvati za plot i ostane tako dok se mama ne vrati. A mami se svaku noć čini
kako uzdiše i moli je da je odvede u park među decu, pa smišlja kako bi to mogla učiniti.
Nedeljom, istina, i siromašne i zaposlene majke vode svoju decu u park, ali se Marinoj mami,
koja preko nedelje kod drugog radi toliko nagomila posla u svojoj kući, da sve to mora
nedeljom da posvršava. Kad bi inače okrpila i oprala Marino rublje, kad bi izvetrila i isunčala
kuću, počistila i popravila sve što se preko nedelje uprlja.
Ali je dete svaki dan molilo da ga izvede u igru među drugu decu, te mama jedne
nedelje ustane rano, rano, i uze da umotava neke krpe od Marine stare haljine u čvrsto
klupče. Kad se Mara probudi, kraj nje je stajala krpena, crvena lopta, a obruč od bureta bio je
izriban i svetlio se kao nov i kraj njega stojala nova novcata palica odeljana od mladog pruta.
Sem toga, već je dvorište bilo počišćeno i sušila se na jasnom suncu iza kuće Marina košulja
i čarape.
Mama uze dete za ruku i povede ga u park. Iz njene koštunjave, nesavitljive šake detinja
šačica je svaki čas klizila i sitni detinji koraci su jedva stizali mamu, koja je i u šetnji brzo
koračala. A u parku je već vrilo od dece. Pesak u krugu je ličio na ogroman šaren mravinjak.
Mama sede na prvu klupu bojeći se da Mara ne poželi sjajne i zvonke kupovne igračke dece
što su se u velikom krugu igrala. Goneći, međutim, svoj veliki obruč dete se brzo nađe tamo i
stade očarano. Okolo su trčali drveni konjići, crveni, žuti, i plavi. Zajapurene devojčice
punile su peskom svoje kante. Svetla lica gumenih lopti poskakivala i valjala se po travi.
Jurile su sve vrste točkova i kolica i kola. I Mari se činilo da se sve te igračke i deca u horu
vesele:

Lepo li je dete biti,


dan u igri provoditi,
i imati lopte nove
i konjiće i točkove.

Mara se zagleda u belu devojčicu što je u naručju držala ogromnu loptu i vozila u
kolicima lutku. Bilo bi tako lepo poigrati se loptom koja ume da odskače. Marina je, istina,
bila velika, ali gde bi pala, tu bi se i zaustavila, činila se nekako bolesna i umorna. Bela
devojčica utom svoju loptu ispusti i Mara potrča da se njome malo poigra. Pod ručicama
oseti glatku elastičnu gumu i učini joj se da drži neko živo biće koje diše. Ali ta je radost bila
kratka. Bela devojčica se ustremi i ote joj svoju igračku. Na stazi su stajala bez gospodara

44
kolica natovarena peskom, i Mara htede da ih malo povoza. Ali samo što je tri koraka
koračila, pojavi se rumeni dečak i uze joj ih. Ona onda ugleda na klupi lutku koju je merila
do sada jer se njena sopstvenica prljala građenjem kuće od peska. Bilo je neobično slatko
držati porculansku, u svilu obučenu lutku; međutim, nečije je ruke istrgoše iz Marinih ruku:
čuvarica devojčice se bojala da je Mara ne pokvari.
I tako, čega god bi se dotakla, otimali su joj, a okolo su igračke u horu zveckale:

Lepo li je biti dete:


što želite, to i smete:
kupuju vam mama, baka
svakog dana igračaka.

Mari se sve to toliko tužno učini da udari u glasan, gorak plač. Mama dotrča, uze je na
ruke i odnese na klupu daleko od glavnog kruga. Želeći da je razveseli ona joj pokazivaše
kako se i njenom loptom može lepo igrati bacajući uvis i dočekujući je u ruke, zatim joj
pokaza kako i njen obruč može daleko da se kotrlja a da ne padne.
U blizini su se igrala još neka deca čije igračke su kao i Marine bile domaća rukotvorina
i stare u podrumu bačene stvari. To su bile šolje bez drške i okrnjene tacne, slomljene mašice
i viljuške, raznizane, razne boje i oblika đinđuve, krpene lutke i lopte. Devojčica što se igrala
štipaljkom za rublje i šoljom bez drške pruži Mari šolju pozvavši je da stružu pesak iz jarka
pokraj staze. To Maru uteši, jer se na šolji smejala neka beba, a štipaljkom se moglo vrlo
dobro čeprkati po zemlji. Uskoro se njima dvema pridružiše i druga deca sa svojim krnjavim
igračkama i načini se veseo žagor kao i u velikom krugu. Dečaci kopajući starim kutlačama
načine čitavu kulu od peska, a krpane lopte kao da dobiše mala krila u rukama veselih
devojčica. Čak je i poneko dete iz velikog kruga ostavljalo svoje lakovane igračke prilazilo
deci što su se igrala oko Mare.
A mama je osluškivala kako nedaleko iza granja zveckaju limene kantice:

Lepo li je dete biti,


dan u igri provoditi,
i imati lopte nove
i konjiće i točkove.

BILJEŠKA O PISCU

Pjesnikinja DESANKA MAKSIMOVIĆ ima iza sebe čitavu biblioteku knjiga koje je
napisala: više knjiga poezije i proze za odrasle i velik broj knjiga pjesama, priča, bajki,
romana za djecu. Podjednako plodna i stvaralački nadahnuta i kada stvara za odrasle i kada
piše za djecu, ova pjesnikinja spada u red naših najpopularnijih pisaca i najplodnijih

45
stvaralaca. Za svoje djelo dobila je brojna jugoslovenska i svjetska književna i druga
priznanja, nagrade, plakete, povelje, do onih najvećih književnih koje se dodjeljuju u našoj
zemlji: Nagradu AVNOJ-a i Njegoševu nagradu.
Desanka Maksimović rođena je u Rabrovici (Srbija), 16. maja 1898. godine. Po
završenom Filozofskom fakultetu u Beogradu radila je u mnogim mjestima kao prosvjetni
radnik, a velik dio života provela je pišući svoja djela. Napisala je velik broj knjiga i za
odrasle i za djecu, od kojih izdvajamo samo neke naslove njenih djela koje je posvetila djeci.
To su knjige: "Buntovni razred", "Đačko srce", "Bajka o kratkovečnoj", "Pradevojčica",
"Oraščići-palčići"! "Zlatokrili leptir", "Bela vrana", "Šumska ljuljaška" i druga djela koja se
već godinama nalaze u školskim lektirama u čitavoj našoj zemlji. Djela Desanke Maksimović
prevođena su u svim našim republikama i pokrajinama na sve jezike naroda i narodnosti koji
žive u Jugoslaviji, kao i na mnoge svjetske jezike.
Poezija Desanke Maksimović zastupljena je u brojnim pregledima, panoramama, i
antologijama jugoslovenske i svjetske poezije, zatim u zbornicima, izborima, čitankama koje
izlaze u našoj zemlji i svijetu.

46

You might also like