P. 1
Obligaciono pravo

Obligaciono pravo

|Views: 12,181|Likes:
Published by pedja184
odlicna skripta
odlicna skripta

More info:

Published by: pedja184 on Dec 29, 2010
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

06/23/2014

pdf

text

original

Obligaciono pravo

-skripta I dio-

Avgust, 2009. godine

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

Pojam obligacionog prava
-Obligaciono pravo je grana prava koja sistematski uređuje (normira) obligacione odnose. -Kao grana prava, dio je građanskog prava kao pravne oblasti; kao pravnu oblast građansko pravo možemo poistovjetiti sa pravnim sistemom. -Kao grana građanskog prava obligaciono pravo se javlja kao pozitivno pravo, jer je skup normi koje regulišu međusobne odnose učesnika ili subjekata u obligacionim odnosima (obligacijama). -Postoji podjela na objektivno obligaciono pravo ili obligaciono pravo u objektivnom smislu, što znači skup nomativnih pravila donijetih od nadležnog organa u legislativnom postupku, i subjektivnog obligacionog prava ili obligacionog prava u subjektivnom smislu, kao skup ovlaštenja i zahtijeva koji pripadaju određenom licu (titularu) i priznaje se od strane objektivng prava i organa zaštite prava. -Obligaciono pravo je dinamičan dio građanskog prava, za razliku od stvarnog koje štiti statiku prisvajanja. -Obligaciono pravo opravdava prelaz dobara (imovinskih prava) iz imovine jednog lica u imovinu drugog lica, a služi i uspostavljanju poremećene imovinske ravnoteže; često se govori da ovo pravo pravno interpretira promet roba i usluga, odnosno robnonovčani promet, i saniranje poremećenih vrijednosti.

Predmet obligacionog prava
-Predmet obligacionog prava u objektivnom smislu su obligacioni odnosi (obligacije). -Obligacioni odnosi su pravni odnosi između dviju strana (na svakoj strani može biti i više lica), u kojima jedna strana odnosa ima povjerilačka ovlaštenja (subjektivno obligaciono pravo-tražbinu) da zahtijeva od druge strane (dužničke ili dužnika) određeno ponašanje (dug ili obavezu), na koje je dužnička strana, prema sadržaju obligacije, prisiljena. -Obligacioni odnosi u stvarnosti nisu tako apstraktni, jer su vezani određenim ekonomskim zakonitostima i sa pravnim osnovima iz kojih nastaju. -Ugovor nije tako apstraktan pojam kao obligacija, ali obligacije u stvarnosti ne nastaju iz ugovora, već iz pojedinog ugovora kao što je npr. prodaja, zajam, ostava i dr.

Značaj obligacionog prava
-Ističe se da su obligacioni odnosi najčešći pravni odnosi uopšte, a pogotovo građanskog, imovinskog prava, čiji su najobimniji dio. -Obligaciono pravo kao naučno-nastavna disciplina je „opšte pravo“ tako što njegovi principi, konstrukcije, ustanove, pravila i interpretacije normi postaju relevantni za sve izvedene discipline i imaju za njih supsidijarnu važnost. -Ono je fundamentalna edukativna oblast, stručni pravni predmet bez kojeg je nezamislivo opšte obrazovanje pravničkih kadrova.

Razvoj obligacionog prava
-Obligaciono pravo nije okamenjena dogmatizovana pojava, ono se dijalektički prilagođava socijalnim uslovima, to prilagođavanje je istorijska pojava. -Ono se ne prilagođava pojedincima ili voluntarizmu društvenih grupa ili centara moći, nego vladjućim oblicima društvene proizvodnje.

Metod obligacionog prava

2

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Pod metodom obligacionog prava možemo podrazumijevati metod zakonskog uređivanja obligacionih odnosa, ali i naučni metod proučavanja tih odnosa kao i metod primjene pravila (normi) obligacionog prava u sudskoj praksi. -Pod metodom obligacionog prava podrazumijeva se, prvenstveno način na koji ova grana prava uređuje društvene odnose. -Uređivanje obligacionih odnosa počiva na nekoliko principa koji su postavljeni među osnovna načela ZOO. -Na prvom mjestu to je načelo jedinstva pravila obligacionog prava-ovdje se radi o prevazilaženju dualizma pravila obligacionog prava, a ne na teritorijalno važenje Zakona. -Kao drugo osnovno načelo ZOO koje možemo uzeti za temeljno metodološko uputstvo kod uređivanja obligacionih odnosa je načelo dispozitivnosti zakonskih normi. -Norme ZOO su dispozitivne u tom smislu što su date na raspolaganje (dispoziciju) subjektima koji zavisno od svojih interesa, izražavaju svoju volju i zasnivaju svoje obligacione odnose onako kako te norme propisuju, s tim da mogu od njih odstupati i svoje odnose urediti i drugačije. -Obično se takve norme gramatički prepoznaju po, u datom kontekstu upotrebljenoj riječi „mogu“, za razliku od imperativnih normi kod kojih je naglasak na „moraju“ ili „dužni su“. -Po pitanju metoda značajno mjesto zauzima volja samih subjekata kod formiranja obligacionih odnosa, jer sloboda ugovaranja, koja proizilazi iz načela autonomije volje, smatra se osnovnim razlogom, izvorom obligacionih odnosa. -Volja je inače osnovni stvaralac pravne norme, a u ovom slučaju to je pojedinačna volja, odnosno saglašavanje pojedinačnih volja najmanje dvije strane iza kojih stoje individualni, pojedinačni interesi. -Znači da se u obligacionom pravu, tj. u dobrom njegovom dijelu, pravni odnos između dvije strane ne formira samo posredovanjem opšte volje zakonodavca, nego se mora neposredno izraziti od zakonodavca priznata pravotvornost pojedinačnih saglasnih volja. ODNOS OBLIGACIONOG PRAVA PREMA TANGENTNIM GRANAMA PRAVA

Odnos obligacionog i stvarnog prava
-Uobičajeno je da se obligaciono i stvarno pravo smatraju jezgrom imovinskog građanskog prava. - Obligaciono i stvarno pravo povezuju sledeće zajedničke osobine: obe grane prava ili pravne discipline utemeljene su na zaštiti subjektivnih građanskih prava koja imaju imovinski karakter, privatnopravnu autonomiju subjekata u pogledu disponiranja tim pravima i obavezama i prometljivost tih prava; kao element povezivanja je i česta funkcija obligacionih odnosa kao pravnog osnova za sticanje stvarnih prava; i stvarna i tražbena prava sačinjavaju imovinu nekog subjekta; oba prava procjenjiva su u novcu i zaštićena imovinskom sankcijom i građansko-pravnom tužbom; ponekad obligaciona prava dobijaju apsolutno dejstvo. -Ono što razlikuje obligaciona i stvarna prava jeste različito dejstvo: obligaciona prava imaju tzv. relativno pod čim se podrazumijeva relaciono dejstvo, jer se ovlaštenje ili zahtjev, u materijalnom smislu, odnosi samo na lica povezana obligacijom. -Povjerilac je ovlašten nešto zahtijevati samo od „svoga“ dužnika, trećih lica se taj odnos ne tiče. -Stvar je izvan povjeriočevog domašaja. -Osnovna tužba je tužba za naknadu štete (akvilijanska). -Stvarna prava djeluju apsolutno prema svima, erga omnes. -Samo ovlašćenik stvarnog prava može da vrši akte upravljanja i raspolaganja sa stvari; svako drugo lice on je po svom pravu ovlašćen da odbije, spriječi u miješanju u svoja prava. -Osnovna je vindikaciona tužba koja štiti stvar bez obzira u čijim se rukama nalazila.

3

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Zaštita stvarnih prava prati stvar i karakteriše je negatorni zahtjev, a obligaciono-pravne tužbe prate ličnost dužnika, one su lične tužbe i imaju pozitivan zahtjev. -Obligaciona i stvarna prava razlikuju se i po predmetu: predmet stvarnih prava su stvari, ius in re; predmet obligacionog prava (tražbine) je ponašanje (činidba, radnja) dužnika koja ima specijalne karakteristike. -Često, ako je predmet ponašanja predaja stvari možemo reći da su tada obligaciona prava nastala povodom stvari-povodom predaje stvari (stvarnog prava)- ius rem. -U pogledu zakonskog regulisanja obligaciona prava nisu taksativno navedena, ni po sadržaju, ni po broju, a stvarna prava su zaštićena po principu enumeracije. -Stvarna i obligaciona prava razlikuju se i u pogledu sticanja: stvarna prava se stiču predajom ili uknjižbom, a obligaciona nastaju neposredno na osnovu nekog izvora obligacija (jednostrane ili dvostrane izjave volje, delikta ili raznih pravnih stanja). -I prema trajanju se ova prava razlikuju – obligaciona prava, u načelu, nisu trajnog karaktera i na njih značajno utiče protok vremena, jer slabe usljed nevršenja tako što ovlašćenik obligacionog prava gubi zahtjev (tužbu u formalnom smislu), a stvarna prava su nezastariva. -Kaže se da su stvarna prava rezultat nekog prethodnog prometa i da su ona mirovanje ili statika prava, dok je promet koji im prethodi, a koji je, najčešće obligaciono-pravni promet, dinamika prava. -Obligaciona prava su samo to: kretanje, promet, dinamika.

Odnos obligacionog i nasljednog prava
-Obligaciono pravo je odnos prometa (prenosa) prava između živih lica (inter vivos) i ono lako mijenja ovlaštenika. -Nasljedno pravo je imovinsko-ličnog karaktera i vezano je za slučaj smrti nekog lica (mortis causa). -Obligaciona prava su predmet nasljeđivanja, jer su imovinskog karaktera, dok je nasljedno pravo čisto ličnog karaktera, s obzirom na svoju prirodu i funkcije.

Odnos obligacionog i porodičnog prava
-I obligaciono i porodično pravo su tradicionalno dijelovi građanskog prava. -Kad se unutar porodično-pravnih odnosa javljaju imovinsko-pravni odnosi oni se koncipiraju i rješavaju kao sui generis imovinski odnosi. -Pitanja izdržavanja ili zajedničke imovine mada spadaju u imovinska prava te bi trebalo da ulaze u korpus obligacionih i stvarnih prava , posebno su regulisana, samim porodičnim zakonodavstvom kao lex specialisom.

Odnos obligacionog i privrednog prava
-Privredno pravo se konstituisalo u samostalnu granu pravnog sistema zbog obilja normi koje uređuju status privrednih subjekata-pravnih lica i njihove odnose koji se najviše tiču poslova robnog prometa (privredno-pravnih obligacionih ugovora). -Kohezioni element za obligaciono i trgovačko pravo je opšti dio obligacionog prava koji je lex generalis za sve dijelove jedinstvenog obligacionog prava, a posebno za neimenovane ugovore koji su u privrednom pravu česta pojava.

Odnos obligacionog i bivšeg tzv. samoupravnog prava (prava udruženog rada)
-Ove dvije pravne discipline, po svojoj prirodi međusobno protivrječne, bile su u ranijem periodu međusobno isprepletene jer su u obligacione odnose neminovno stupala i tzv.društvena pravna lica (korisnici društvenih sredstava).

4

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Ponekad su se obligacioni odnosi u koje su oni stupali nastojali ideološki afirmisati kao „nove pravne ustanove“. -Te nove pravne ustanove trebale su ukidati robni odnos, kupoprodajni odnos, kroz reafirmaciju proste, ekonomske razmjene između specijalnih subjekata.

Odnos obligacionog i međunarodnog (privrednog i privatnog prava)
-S pozicija opštosti, međunarodno privatno pravo se ukazuje, za obligacione odnose sa međunarodnim elementom, kao opšte (za sve subjekte i za sve odnose sa međunarodnim elementom), a međunarodno privredno pravo kao specijalna skupina normi (koje su često nadnacionalnog i autonomnog karaktera) za naročite subjekte kojima je osnovna djelatnost međunarodna trgovina ili razmjena. -S pedagoškog aspekta, riječ je o aplikativnim disciplinama u kojima se, u raznovrsnim slučajevima reprodukuju, recipiraju i modifikuju opšti principi i instituti obligacionog prava.

Odnos obligacionog prava i prava industrijske svojine i autorskog prava
-Pravo industrijske svojine, kao subjektivno pravo na terenu tehničkog stvaralaštva, dijeli se na: pravo na patent, pravo na model, pravo na uzorak, pravo na žig i prava na tehničkotehnološka ili organizaciono-finansijska znanja i iskustva. -Ova prava imaju svoj imovinski izraz i predmet su prometa; u tom smislu su mogući objekt objekt obligacionih prava. -I autorska prava mogu biti u prometu predmet obligacija, ali to je važno istaći, pod posebnim zakonskim imperativnim normama utvrđenim uslovima i ograničenjima njihove prometljivosti. -Iz sadejstva obligacionog prava sa ovim pravnim disciplinama izdvojili su se posebni imenovani ugovori, kao poseban segment tzv. posebnog dijela obligacionog prava, od kojih su naročito poznati: izdavački ugovor, licencni ugovor, ugovor o know how i dr.

Odnos obligacionog i radnog prava
-Radno pravo iz istih razloga kao što je to i bio slučaj sa porodičnim pravom, u socijalističkom pravnom sistemu, izdvojilo se iz okvira obligacionog prava. -Raznovrsni odnosi iz radnih odnosa podvode se pod pravila obligacionog prava.

Odnos obligacionog i građanskog procesnog prava
-Građansko procesno pravo i pravila izvršnog postupka su u funkciji zaštite, između ostalog i subjektivnih obligacionih prava. -Sudski i izvršni postupak za zaštitu subjektivnih obligacionih prava pokreće se stranačkom inicijativom. -Vođenje postupka je rezervisano za sud, i uređeno imperativnim normama procesnog zakona, ali je u toku cijelog postupka potrebna stranačka inicinjativa. -Sud, kao nosilac javne vlasti i javnog interesa, nema funkciju da se miješa i istražuje (tzv. inkvizitorskom maksimom) i rješava spor saglasno javnom interesu, već arbitrira kao nezavisan i objektivan djelilac pravde između suprotstavljenih privatnih interesa. -Postupak prinudnog poravnanja i postupak stečaja su skup imperativnih normi objektivnog prava imperativnog karaktera koje, prema svojim posebnim pravilima i radnjama, dovode do mijenjanja sadržaja obligacija u cilju privrednog ozdravljenja nelikvidnih subjekata sve do likvidacije, brisanja iz pravnog poretka, privredno-pravnih subjekata za koje se prema odluci suda donese takvo rješenje.

5

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

Izvori obligacionog prava
-Pod izvorima obligacionog prava podrazumijevaju se formalni izvori u kojima su, od strane nadležnih organa i na legitiman način, utvrđena pravila (norme) obligacionog prava. -U savremenim pravnim sistemima kao najrasprostranjeniji i najlegitimniji opšti normativni akt (propis) kojim se uređjuju društveni odnosi uzima se zakon. -Običaj, kao ustaljeno pravilo ponašanja između određenih subjekata u obligacionim odnosima i dalje zadržava značaj, jer zakonska pravila često upućuju na primjenu običaja. -Primjena uzansi se više ne pretpostavlja, jer su to pravila koja detaljnije ulaze u poslovnoprometnu praksu pojedinih privrednih branši.

Sudska praksa
-Prema većini autora sudska praksa nije formalni izvor prava, ona je putokaz kroz šumu raznih pojedinačnih rješenja. -Sudska praksa jesta izvor prava, jer svojom interpretacijom i primjenom pravnih propisa konkretne pravne probleme zatvara. -Popunjava pravne praznine suđenjem na osnovu pravnih načela, analogijom i drugim pravilima primjene prava. -Formalno-pravno sudska praksa nije izvor obligacionog prava, međutim pravnim stavovima i zaključcima vrhovni sudovi daju rješenja i putokaz nižim sudovima kojih se ovi, poštujući kasaciono načelo, i pridržavaju. -Takva praksa može imati i negativnih posljedica po pravnu sigurnost.

Pravna nauka
-Pravna nauka jeste, posredno izvor obligacionog prava, jer ona doprinosi stvaranju, mijenjanju i ukidanju pravnih pravila, popunjavanju zakonskih praznina, ali pruža i dragocjene putokaze sudskoj praksi u pronalaženju adekvatnih rješenja kod primjene prava.

Izvori (osnovi nastanka) obligacionih odnosa (obligacija)
-Najčešće se pod izvorima (osnovima) nastanka obligacija podrzumijevaju pravne činjenice za čiju egzistenciju zakon povezuje i priznaje nastanak obligacija. -Izvor obligacija odnosi se prema obligaciji koju stvara kao uzrok prema posljedici. (npr. ugovor o kupoprodaji je izvor obligacija, a obaveza prodavca da preda kupcu stvar i ovlaštenje kupca da zahtijeva predaju stvari je obligacija koja je stvorena iz tog ugovora; isto tako obaveza kupca da isplati cijenu i pravo prodavca da zahtijeva od kupca da isplati cijenu je isto tako jedna obligacija stvorena kupoprodajnim ugovorom. -Zakon o obligacionim odnosima, izvore obligacija iscrpno nabraja, jer u izvore taksativno uvrštava ugovor, prouzrokovanje štete, jednostrane izjave volje, poslovodstvo bez naloga i neosnovano bogaćenje.

Osnovna načela obligacionog prava
-Osnovna načela obligacionog prava, kao i pravna načela uopšte, norme su najvišeg stepena apstraktnosti izvedene induktivno iz niza manje apstraktnih normi koje važe za čitav niz slučajeva obuhvaćenih nižim normama. -Pravna načela (principi, maksime, osnove, aksiomi) dio su pozitivnog prava, kada se iz njih deduktivnim putem izvlače zakonske ustanove i rješenja iz sudske prakse. -Opšte načelo je apstraktna pravna norma (izvedeni pojam) izvedena iz niza manje apstraktnih normi i koja važi za čitav niz slučajeva obuhvaćenih nižim normama.

6

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Na osnovu normi koje čine jednu ustanovu stvaraju se pojmovi te ustanove - pojam braka, pojam štete, itd.; a na osnovu normi koje važe za više ustanova stvaraju se opšta pravna načela. -Načela se mogu neposredno primjenjivati u nedostatku odgovarajuće institucije u Zakonu kojom se odnosno načelo oživotvoruje i može se sud na njega pozvati i riješiti sporni slučaj. -Prema učenju o logičkoj zatvorenosti pravnog sistema, u pravnom sistemu nema pravnih praznina, to je samo privid, jer ako nema posebne norme za dati slučaj, ipak je i taj slučaj obuhvaćen opštijom apstraktnijom normom, tj. načelom. -Tako se može ići do najvišeg pravnog načela - načela pravednosti i njime „zatvoriti“ sve slučajeve prividnih praznina. -Pravna načela su jedna aksiološka (vrijednosna) sinteza date grane prava.

Načelo zakonitosti u obligacionim odnosima1
-Zakonitost podrazumijeva saglasnost pravnog ili materijalnog akta zakonom, odnosno pravnom normom. -U potpunosti se cijeni i formalna i materijalna (sadržinska) zakonitost, odnosno nezakonitost.

Zabrana zloupotrebe prava
-Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom uspostavljeno ili priznato. -Time je, sada, dosljedno uspostavljena tzv. „objektivna koncepcija“ zabrane zloupotrbe prava. -Sfera individualne zloupotrebe prava javlja se u slučaju kada subjektivno pravo ne počiva na pravnoj normi već na pravnom poslu. - Zloupotreba prava se razlikuje od zaobilaženja (izigravanja) zakona, kada se vrijeđa smisao zabranjujućeg pravila, ali se respektujue slovo toga pravila (poštuje se slovo, ali se gazi duh zakona). -Po aktima i radnjama koje su sredstvo zaobilaženja jasno se razlikuje proces zaobilaženja od procesa ispravljanja odredbi koje uređuju upotrebu dotičnih akata i radnji. -Utvrđivanje i zloupotrebe prava, u procesno-pravnom smislu, vrši se po službenoj dužnosti. -Pravna posljedica zloupotrebe prava je zabrana vršenja prava. -Kao prekoračenje granica subjektivnog prava zloupotreba je bespravno postupanje i onaj od koga se tada zahtijeva da čini, ne mora tom zahtijevu da udovolji, ne mora da čini, a takvom zahtijevu sud neće pružiti zaštitu. -Zabrana zloupotrebe prava je inače princip cjelokupnog imovinskog prava. -Zloupotreba prava se sastoji od zloupotreba ovlaštenja iz subjektivnog prava, tako da se potpuno ili djelimično onemogućuje korištenje drugog subjekta njegovim pravom, s tim da se tim ne čini ništa nedopušteno. -Zloupotrebu prava treba razlikovati od tzv. odgovornosti za rizik, gdje se potpuno pravilnim vršenjem svoga prava nanosi drugome šteta. -Vršenje prava kojim se šteta nanosi ne može se ograničiti, već se može samo sankcionisati uspostavljanjem obligacionog odnosa na naknadu štete dok se zloupotreba prava mora ograničiti.

Dispozitivnost zakonskih normi
1

Komponente načela zakonitosti su:sadržina zakona,zabrana zloupotrebe prava,dispozitivni karakter odredaba zakona,primjena dobrih poslovnih običaja,primjena ZOO, postupanje u skladu sa opštim aktima,primjena drugih saveznih zakona,primjena pojedinih odredaba,obligacioni odnosi nastali van RS,rješavanje sporova na miran način

7

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Prema članu 20. ZOO: „Strane mogu svoj obligacioni odnos urediti drugačije nego što je ovim zakonom uređeno, ako iz pojedine odredbe ovog zakona ili iz njenog smisla ne proizilazi nešto drugo.“ -Ovdje se izriče da su norme ZOO takve prirode da se mogu primjenjivati, tj. promijeniti ili isključiti stranačkim dogovorom. -Od njih strane mogu odstupiti ili ih stranačkim dogovorom drugačije regulisati, tj.dispozitivni propis se primjenjuje ako stranke nisu u konkretnom slučaju nešto drugo stipulisale.

Primjena dobrih poslovnih običaja
-Član 21. stav 1. ZOO propisuje: „Strane u obligacionim odnosima dužne su da u pravnom prometu postupaju u skladu sa dobrim poslovnim običajima.“ -Pored pravičnosti i načela poštenja i savjesnosti, dobri poslovni običaji su težnja zakona da preko realnih životnih odnosa koriguje strogo formalno-pravnu primjenu pravne norme. -Ako postoji određeni običaj u životu naroda, odnosno poslovnih krugova, tada sud, ako je ovlašten zakonom, može primijeniti običajno pravilo kao pravno pravilo, ako ocijeni da dato pravilo ne protivriječi ustanovi javnog poretka.

Primjena uzansi
-Prema članu 21. stav 2. ZOO: „Na obligacione odnose se primjenjuju uzanse ako su učesnici u obligacionim odnosima ugovorili njihovu primjenu ili ako iz okolnosti proizilazi da su njihovu primjenu htjeli.“ -Opšte uzanse za promet robom neće se primjenjivati poslije stupanja na snagu ZOO u pitanjima koja su njim regulisana. -Opšte ili posebne uzanse ili drugi trgovački običaji moći će se primjenjivati, makar bili i suprotni dispozitivnim normama ZOO, ako su strane izričito ugovorile njihovu primjenu. -Ukoliko nisu izričito ugovorile, opšte ili posebne uzanse ili trgovački običaji neće se primjenjivati ako su suprotni dispozitivnim normama ZOO.

Primjena ZOO
-Član 1106. ZOO glasi: „Odredbe ovog zakona neće se primjenjivati na obligacione odnose koji su nastali prije stupanja na snagu ovog zakona.“ -Izuzetno, prema ustavnopravnoj normi, samo pojedine norme u zakonima mogu imati povratno dejstvo, ako to zahtijeva na zakonu utvrđen (u zakonodavnom procesu) opšti interes.

Postupanje u skladu sa opštim aktima
-Član 22. ZOO: 1. Pravna lica u zasnivanju obligacionih odnosa postupaju u sladu sa svojim opštim aktima. 2. Ako ugovor koji je zaključen ili druga pravna radnja koja je preduzeta ostaje na snazi, osim ako je za to druga strana znala ili ako je ovim zakonom drugačije određeno. -Pretpostavlja se da je trećem licu, tj. saugovaraču, bilo poznato ili mu nije moglo biti nepoznato stanje stvari predviđeno u „internom propisu“ kakav je opšti akt saugovarača, ako se ti podaci koje sadrži opšti akt saugovarača, po zakonu, upisuju u sudski registar. -Dužna pažnja, tj. savjesnost saugovarača nalaže mu da vrši provjeru podataka iz sudskog registra prije ulaska u pravne odnose.

Primjena drugih saveznih zakona
-Član 23. ZOO glasi: „Na obligacione odnose koji se uređuju drugim saveznim zakonima primjenjuju se odredbe ovog zakona u pitanjima koja nisu uređena tim zakonom.“

Primjena pojedinih odredaba

8

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Član 285. ZOO izmijenjen članom 10 Zakona o izmjenama i dopunama ZOO: 1. Odredbe ovog zakona koje se odnose na ugovore primjenjuju se na sve vrste ugovora, osim ako za ugovore u privredi nije izričito drugačije određeno. 2. Ugovori u privredi su, u smislu ovog zakona, ugovori koje preduzeća i druga pravna lica koja obavljaju privrednu djelatnost, kao i imaoci radnji i drugi pojedinci koji u vidu registrovanog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost zaključuju među sobom u obavljanju djelatnosti koje sačinjavaju predmete njihovog poslovanja ili su u vezi s tim djelatnostima. 3. Odredbe ovog zakona koje se odnose na ugovore shodno se primjenjuju i na druge pravne poslove.

Obligacioni odnosi nastali van Republike Srpske
-Član 1105. ZOO: „Na prava i obaveze koje nisu nastale na teritoriji RS ukoliko učesnici obligacionh odnosa nisu izabrali mjerodavno pravo, primjenjuje se pravo Republike Srpske ako se prava i obaveze ostvaruju na toj teritoriji.“

Rješavanje sporova na miran način
-Član 19. ZOO: „Strane u obligacionom odnosu nastojaće da sporove rješavaju usaglašavanjem, posredovanjem ili na drugi miran način.“

Načelo pravičnosti
-Ovo načelo je povezano s načelom zakonitosti i predstavlja praktični, realni izraz tog načela i njegovu korekciju. -Prema učenju o zatvorenosti pravnog sistema, pravne praznine se mogu popunjavati opštim načelima idući sve do najvišeg pravnog načela, načela pravednosti, kojim se prema ovim teoretičarima mogu „zatvoriti“ svi slučajevi pravnih praznina. -Pravičnost kao formalni izvor prava svodi se na prepuštanje sudiji da po svome odlučuje. -U otklanjanju „nepovoljnog“ („nepravednog“) dejstva opšteg pravnog pravila na pojedinačan slučaj, tj.u njegovom prilagođavanju konkretnom slučaju, uz ostalo, osnovno sredstvo u rukama suda jeste pravičnost, način primjene prava ili distribucije prava. -Suđenje po pravičnosti je metod popunjavanja pravnih praznina ili, po Aristotelu: „Suština pravičnosti je da ispravlja zakon tamo gdje je on zbog svoje uopštenosti nepotpun.“ -Pravičnost je okrenuta ka društvenoj sadržini konkretnog slučaja, a ne pravnoj normi. -Pravičnost uvažava i vrednuje relevantne okolnosti konkretnog slučaja kao što su: imovinsko stanje subjekta, njihov socijalni status, njihova savjesnost, stepen krivice i sl. -Najveći značaj dao je ZOO pravičnosti proglasivši je osnovom obavezivanja na naknadu štete; radi se o jednom korektivnom ili „trećem“ osnovu odgovornosti u okvirima tzv. „odgovornosti za drugog“. -Time je primjena ovog osnova odgovornosti svedena na dvije situacije: 1. Ako se obavezuje štetnik (lice nezdrava ili nezrela uma), kada, po osnovnim principima građansko-pravne deliktne odgovornosti za njegove radnje drugi odgovara i odgovarao bi da nema odlučivanja po principu pravičnosti, i 2. Kada se obavezuje lice koje je u pravno relevantnom odnosu sa štetnikom (roditelj ili staratelj) iako je štetu prouzrokovao štetnik sposoban za rasuđivanje, tj. koji je po opštim principima odgovornosti odgovorno lice, ali je nije u stanju nadoknaditi. -Pravičnost je kriterijum za odlučivanje i u slučaju sudara motornih vozila, ako nema krivice nijednog od štetnika i ako razlozi pravičnosti nalažu da ne odgovaraju, kako bi trebalo, na ravne djelove.

9

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-U materiji tumačenja ugovora, kao dopunsko pravilo jeste tumačenje nejasnih odredaba o ugovoru bez naknade u smislu koji je manje težak za dužnika, a u teretnom ugovoru u smislu u kojem se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja. -Pravičan odnos uzajamnih davanja u teretnom ugovoru utvrdiće sud tumačeći nejasne odredbe kroz njihovo povezivanje sa opštim načelima obligacionog prava. -Kod materijalne revizije ili raskida ugovora zbog promijenjenih okolnosti, uz ostale uslove, moguće je preobraziti pravni odnos ako bi, po opštem mišljenju, bilo nepravično održati ga na snazi. -Ako raskid pogađa drugu stranu on može zahtijevati naknadu štete. -Pravična naknada se javlja i prilikom utvrđivanja visine naknade nematerijalne štete, u slučaju smrti ili teškog invaliditeta nekog lica.

Načelo ravnopravnosti strana
-Strane u obligacionom odnosu su ravnopravne, nijedna strana nije nadređena drugoj, tj. ne može po materijalnom pravu da drugoj strani nameće obaveze ili joj na drugi način određuje ponašanje. -Odnosi strana u obligacionom odnosu su koordinirani. -Dužnik duguje izvršenje svoje obaveze kako ona glasi, ili kako je „usaglašena“, i povjerilac (kao druga strana odnosa) nema pravo da zahtijeva nešto drugo, tj. dužan je primiti ispunjenje obaveze ako se ona od strane dužnika ispunjava uredno, tj. kako je u obligaciji utvrđeno. -Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja strana u obligacionom odnosu ili na osnovu zakonskog ovlašćenja jedne strane ili po sili zakona. -U zasnivanju obligacionih odnosa strane ne mogu ustanovljavati prava i obaveze kojima se za bilo koga stvara ili iskorištava monopolski položaj na tržištu. -Ovom zakonskom odredbom štiti se konkurencija na tržištu i dobrovoljna razmjena kao osnovni postulati tržišne privrede. -Monopolska moć je sposobnost jednog preduzeća ili malog broja njih da vrše odlučujuću kontrolu nad tržišnom cijenom i drugim aspektima konkurencije, obično isključivanjem drugih preduzeća sa tržišta. -Monopolska moć se uspostavlja na tri načina: 1. time što je jedan privredni subjekt proizvođač i prodavac određenog proizvoda (npr. električne energije); 2. što se nekolicina privrednih subjekata dogovaraju monopolističkim (tajnim) sporazumom da jedan drugom ne konkurišu u podjeli tržišta i formiranju cijena; 3. tako što se uspostavljaju neformalni i prećutni (tzv.džentilmenski) sporazumi sa ostalim privrednim subjektima, da bi svi zajedno izbjegli neželjena, po njih, dejstva konkurencije. -Ovo načelo je vezano za privredni sistem u kojem je otvorena tržišna privreda na osnovama privatne svojine, tj. prava svojine i u sektoru sredstava za proizvodnju. -Pored toga, radi se, u smislu društveno-političkog sistema o demokratskim društvima, kojima odgovaraju tržišni odnosi. -Demokratska društva moraju biti osjetljiva na kršenja ljudskih prava koja ona štite i njeguju, pa je tako u njima prirodna zabrana diskriminacije među subjektima u svim domenima, pa tako i u domenu tržišne utakmice.

Autonomija volje
-Strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja da svoje odnose urede po svojoj volji. -„Javni poredak“ obuhvata sva ona pravila u koja se ugovorom ne smije zadirati; sve što nije zabranjeno dozvoljeno je, a domen dozvoljenoga je domen autonomije volje.

10

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Ako javni moral obuhvata opštu moralnu svijest jedne društvene sredine, dotle bi javni poredak mogao da znači opštu pravnu svijest, tj. pravne norme koje izražavaju opšte interese jedne društvene sredine i otuda su one više od privatnih inetersa strana iz obligacije. -Sve norme koje štite opšte interese ulaze u ustanovu javnog poretka, koja je širi pojam od pojma prinudnih propisa, te njih i obuhvata. -Sankcija za prekoračenje zakonske slobode volje je ništavost ugovora. -Ukoliko bi se volja ugovarača ponašala na taj način autonomno i ugovorom povrijedila okvire prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, ugovor bi bio ništav. -Zakon, tj. zakonsi propis je izraz opšte volje, ali će se on primjeniti samo tada u ugovornim odnosima, kada ugovorne strane nisu drugačije stipulisale ili nije predviđeno tzv. „individualno popunjavanje ugovora“. -Autonomija volje jeste normativni princip, a sloboda ugovaranja njena praktična primjena. -Kada to ne bi bilo tako, otpali bi mnogi instituti iz zakona koji ograničavaju autonomiju volje, jer bi ugovorne stranke samo „viša sila“ mogla osloboditi ispunjenja ugovorne obaveze, a ne kao što sada važi sporazumno i jednostrano raskidanje ugovora, promijenjene okolnosti, prekomjerno oštećenje i dr.

Načelo savjesnosti i poštenja
-Ugovorne strane dužne su se kako u fazi zasnivanja tako i u fazi dejstva i prestanka (tj. u fazama ostvarivanja obligacionih odnosa) pridržavati ovog načela. -Ovo načelo je, po svojoj pravnoj prirodi „generalna klauzula“ što znači da je može ispuniti svako odgovarajuće činjenično stanje obligacionih odnosa. -„Savjesnost“ je tzv. subjektivna strana ovog načela (generalne klauzule ili pravnog standarda). -„Poštenje“ je objektivno stanje savjesnosti „uhvaćeno“ u realnim društvenim odnosima, situacijama i uopšte pravnom saobraćaju. -Savjesnost i poštenje je relativno mjerilo upravljeno na unutrašnjost odnosa strana iz obligacionog odnosa. -Nakon ispitivanja svih relevantnih okolnosti odnosa, načela poštenog prometa i dobrih običaja, izvodi se zaključak koji odgovara pravnoj svijesti i savjesti. -Načelo savjesnosti i poštenja zahtijeva od ugovorne strane da vodi računa da svojim ponašanjem ne povrijedi opravdane interese druge ugovorne strane. -Savjesno ponašanje garantuje subjektu pravno povoljan položaj, i obrnuto. -Može se zaključiti da sud prema okolnostima cijeni savjesnost ili nesavjesnost strane iz obligacije, tj. mogućnost da je mogao znati ili činjenicu da je znao za postojanje neke relativno (relaciono) vezane činjenice, ali je želio ili je pristao da je iskoristi za svoje egoistične interese suprotno opravdanim intersima druge ugovorne strane.

Načelo ekvivalentnosti ili jednake vrijednosti davanja
-Prevedeno na jezik prava, tj. zakonodavnih rješenja, načelom ekvivalentnosti kod dvostranih ugovora štiti se od narušavanja pravičan odnos uzajamnih davanja. -Osnovna mu je funkcija da štiti ineterese strana u dvostranim ugovorima, sa uzajmnim obavezama strana, ako taj princip nije izuzetno isključen zbog prirode konkretnog tipa dvostranog ugovora (npr. kod ugovora o osiguranju, ugovora na sreću ili, ako to zakon dozvoljava, ugovornom klauzulom datom od samih ugovarača, u nekom dvostranom ugovoru). -Kao posebni slučajevi kada se zakonom uređuju uslovi, pretpostavke i posljedice povrede načela ekvivalentnosti, ističu se: 1.odgovornost za materijalne i pravne posljedice nedostataka ispunjenja dvostranih ugovora, 2.prigovor neispunjenja dvostranog ugovora, 3.raskid ugovora zbog neispunjenja, 4.raskid ili revizija zbog nastupanja promijenjenih okolnosti, 5.posljedice

11

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

nastupanja nemogućnosti ispunjenja, 6.poništenje ili revizija ugovora zbog prekomjernog oštećenja jedne ugovorne strane u dvostranom ugovoru, 7. poništenje ili revizija zelenaškog ugovora, 8.pravila za tumačenje opštih uslova formularnih ugovora, 9.pravila o ustupanju ugovora. -Postojanje očigledne nesrazmjere uzjamnih davanja je faktičko pitanje, koje se u svakom konkretnom slučaju utvrđuje od strane suda. -Poseban značaj za procjenu ekvivalentnosti razmjene i utvrđivanje neekvivalentnosti imaju metodi valorizacije, pa čak i revalorizacije uzajamnih davanja. -Valorizacija, pa čak i revalorizacija, dobijaju na značaju kod tzv. novčanih obligacija koje, za predmet činidbe imaju isplatu određene svote novca. -Novac (tj. KM) je i valuta vrednovanja (valuta ugovora), tj. opšte mjerilo vrijednosti; opšti ekvivalent za određivanje vrijednosti (stvari, činidaba, usluga) i valuta plaćanja, zakonsko sredstvo plaćanja i posrednik razmjene dobara na tržištu.. -Strana lica mogu vršiti plaćanja u zlatu i devizama, ako su povjerioci i domaća pravna ili fizička lica. -Klauzula rebus sic stantibus je svojevrsni metod primjene valorizma. -Klizna skala je dopuštena ugovorna klauzula kojom se utvrđuje da cijena izgrađenih i isporučenih predmeta zavisi od cijene materijala i rada koji utiču na proizvodnju u vidu skoka ili pada cijena elemenata konačne cijene. -Zlatna i devizna klauzula su zabranjene, tj. dozvoljene jedino na osnovu posebnog saveznog zakona. -Zakonska kamata je valorizacija unutrašnje i nominalne vrijednosti novca u granicama propisane veličine (stope). -Zbog smanjene unutrašnje vrijednosti novca u kriznim ekonomskim fazama u kretanju društva, praktično se pokazuje nedovoljno za valorizaciju. -Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan da isplati onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi; ali ako je dugovani broj novčanih jedinica znatno obezvrijeđen usljed promjene vrijednosti novca, sud će na zahtijev povjerioca, ako nađe da okolnosti slučaja i pravičnost to opravdavaju, dosuditi razliku po prosječnoj stopi rasta cijena na malo utvrđenu od strane ovlaštene organizacije u vrijeme isplate (uz mogući dodatak) osim ako ugovorne strane to nisu obezbjedile ugovaranjem indeksne klauzule ili na drugi način.

Načelo odgovornosti
-Načelo odgovornosti obuhvata sledeće načelne odredbe u ZOO: Zabranu prouzrokovanja štete, Dužnost ispunjenja obaveza i Ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava. -Alterum non ledere je jedna od osnovne tri Ulpijanove zapovijesti - nanijeti štetu drugome je zabranjeno. -Ako do štete ipak dođe, uspostavlja se obligacioni odnos na naknadu tzv. vanugovorne deliktne štete. -Prema tome, ako je autonomija volje, tj. saglasnost autonomnih volja izvor obligacija iz osnova ugovora, tada je pogrešno ili protupravno ponašanje izvor obligacije iz osnova prouzrokovanja štete. -Obligaciono-pravna odgovornost ili obaveza na naknadu prouzrkovane štete ima reparativnu funkciju (ispravka ili popravka stvari ili novčana naknada) i moralnu funkciju (davanje ili dobijanje satisfakcije zbog povrede psihičkog, ličnog ili moralnog integriteta ličnosti). -Osnovni uslov za građansko-pravnu obligaciju ili za obligaciono–pravnu odgovornost je nastanak štete kao pravne činjenice. -Radnja prouzrokovanja štete sastoji se od činjenja ili nečinjenja, ili od neizvršavanja preuzete obaveze dužnika onako kako ona glasi.

12

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Nanošenje štete je zabranjeno, tj. protupravno, osim u slučajevima kada je protupravnost isključena, ali se odgovara, tj. nadoknađuje šteta ako prelazi uobičajene granice iako biva odobrena od strane nadležnog organa. -Uzročna veza i krivica spadaju u uslove odgovornosti; adekvatna uzročna veza je pravno relevantna uzročna veza. -Krivica je psihički voljni akt i ne može biti do kraja objektivizirana primjenom standarda pažnje i utvrđivanjem krivice kao odstupanja od datog standarda pažnje. -Osim toga, prosječni standard pažnje je nepodesan za objektivizaciju krivice kod pojedinih kategorija štetnika kao što su: duševno bolesna, umno zaostala i usljed toga, ali i drugih priznatih uzroka, lica nesposobna za rasuđivanje, pa tako i za održavanje dužne pažnje (pravno očekivanog stepena pažnje u datim stvarima). -Osim ovih lica zakonska je neoboriva pretpostavka da maloljetnici do 7 godina života nisu odgovorni; i maloljetnike do 14 godina štiti relativna zakonska pretpostavka odgovornosti. -Po objektiviziranoj krivici, kriv je svako ko svojim vlastitim radnjama prilikom prouzrokovanja štete odstupa od standarda pažnje koja se prema okolnostima slučaja zahtijeva od deliktno sposobnog lica; ti standardi pažnje su: pažnja dobrog domaćina, pažnja dobrog privrednika i pažnja dobrog stručnjaka. -Objektivna odgovornost ili odgovornost bez krivice ili po osnovu priouzrokvanja ili po osnovu kauzaliteta ili po osnovu stvorenog rizika ili po osnovu zakona, veže se za opasne stvari ili djelatnosti ili za druge slučajeve posebno tako određene zakonom. -Ovu odgovornost isključuje samo viša sila, prouzrokovanje štete za koje je kriv sam oštećeni ili potiče od njega ili potiče od trećeg lica. -Kod subjektivne odgovornosti se krivica pretpostavlja, dok se kod tzv. objektivne odgovornosti pretpostavlja se uzročnost. -ZOO prihvata dualizam pravila između ugovorne i vanugovorne odgovornosti; dok vanugovorna deliktna odgovornost počiva na krivici, pruzrokovanju i pravičnosti, ugovorna deliktna odgovornost počiva na činjenici da je ugovarač u vrijeme zaključenja ugovora morao predvidjeti moguće posljedice povrede ugovora s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate.

Sistem obligacionog prava
-Sistematizovanje normi obligacionog prava ima svoja dva vida: naučni i zakonski. -ZOO nakon osnovnih načela u I dijelu, u II glavi daje opšta pravila za sve obligacije iz bilo kog izvora postanka; glava II nosi naslov „Nastanak obaveza“ i obuhvata: ugovor, prouzrokovanje štete, sticanje bez osnova, poslovodstvo bez naloga i jednostrane izjave volje. -U glavi III ZOO normira pravila o dejstvu obaveza, u glavi IV o prestanku obaveza, u glavi V o raznim vrstama obaveza i u glavi VI o promjeni subjekata u obligaciji. -II dio ZOO pod naslovom „Ugovori“ obuhvata imenovane ugovore iz raznih oblasti iz građanskog i privrednog života; znači, normirana su pravila tradicionalnih građansko-pravnih obligacionih ugovora, zatim normirana su pravila tzv. privrednih ugovora (poslova robnog prometa) ili trgovačkih poslova, kao i pravila za turističke ugovore, ugovore u oblasti osiguranja, bankarske poslove. -Treći dio zakona je posvećen rješavanju pitanja sukoba zakona, a četvrti sadrži prelazne i završne odredbe. -Pravna teorija je manje više jedinstvena do donošenja ZOO da obligaciono pravo sistematizuje na dva dijela: opšti i posebni dio. -U opšti dio ulaze opšta pravila normirana za sve obligacije bez obzira na izvor postanka, a u posebni dio građansko-pravni obligacioni ugovori. -Među njima postoje i razlike po tome koju materiju pojedini autori ističu u prvi plan; pojedini pisci u prvi plan ističu tzv. opštu teoriju obligacija (Jakšić, Loza, Đurović,

13

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

Dragašević), dok drugi, čvršće se vezujući za zakonodavčevo izlaganje, na prvo mjesto stavljaju tzv. opštu teoriju ugovora, a na kraju izlaganja, nakon što izlože normirana pravila svih izvora obligacija daju izlaganja pravila o dejstvu, množini subjekata, izmjeni subjekata, preinačenju sadržaja i prestanku obligacija.

Pojam obligacionog odnosa ( obligacije)
-Obligacija ili obligacioni odnos je posebna vrsta ili podvrsta pravnog odnosa. -U obligacionom odnosu su uvijek dva interesanta - jedna je povjerilac, čiji je interes koncentrisan u subjektivnim pravu potraživanja (tražbini), a drugi je dužnik čiji je teret obaveza, a interes oslobođenje od tereta ili obaveze. -Ovaj odnos štiti se imovinskim sankcijama. -Obligaciono subjektivno pravo (tražbina) nema nikakvog značaja ako mu ne odgovara korelativna obaveza (dužnost na izvršenje činidbe-duga). -Porijeklo naziva obligacije potiče od latinske riječi ligare-vezati. -Postoje dvije strane odnosa i na svakoj može biti množina subjekata, i svaka može biti ujedno i povjerilac i dužnik (dvostrano obavezni obligacioni odnosi), a predmet obligacije najčešće je imovina. -Odgovornost u obligacionom pravu znači da se prisilnim putem može postići izvršenje dugovne radnje.

Karakteristike obligacija
1) Obligacija je relativan (relacioni) odnos- nastaje između tačno određenih lica. -Povjerilac je nosilac subjektivnog obligacionog prava (tražbine), a dužnik je podređen objektivno-pravnoj obavezi ili dugu (jednostrano obavezan odnos). -Obligacioni odnos kod koga samo jedno lice, jedna strana dužnik a druga strana ima samo ulogu povjerioca naziva se jednostrano obaveznim odnosom. -Obligacioni odnos može biti složeniji tako da jedno lice ima ulogu dužnika u jednoj obligaciji iz odnosa, dok u drugoj obligaciji, iz istog obligacionog odnosa, ima ulogu povjerioca; tada se radi o dvostrano obaveznom odnosu ili sinalagmatičnoj obligaciji. - Obligacija ne može nastati samo sa jednim subjektom. -Sva prava i obaveze iz obligacionog odnosa važe samo za ove subjekte, ali ima izuzetaka (apsolutno dejstvo nekog obligacionog prava). 2) Obligacija je pravni odnos- tj. zaštićen je odgovarajućom pravnom sankcijom. -Sankcija koju nadležni (državni) organ primjenjuje na subjekte obligacionih odnosa je imovinsko-pravna. -Sankcija se sprovodi na imovini subjekta i nema za cilj lično kažnjavanje. -Subjekti samostalno utvrđuju sadržaj obligacije, ali pravo daje mogućnost intervencije u obligacioni odnos ako je pozvano od strane subjekta odnosa u zaštitu a da prisili drugog subjekta na ponašanje u skladu sa sadržajem pravnog odnosa. - Obligacija koja sadrži pored ovlaštenja i zahtjev (tužbu u materijalnom smislu) naziva se potpunom, civilnom, pravno zaštićenom ili utuživom. -Moralizacija obligacionog prava je pojava koja uslovljava pravno priznanje i onih obligacoionih odnosa koji nisu snadbjeveni mehanizmima zaštite (tužbom u materijalnom smislu); tu spadaju tzv. prirodne ili nepotpune odnosno neutužive obligacije. -Pravni poredak na prirodne ili neutužive obligacije gleda kao na izuzetak od pravila da su obligacije pravni odnos i kao takvi utuživi. -Neke obligacije , s obzirom na svoje naročite karakteristike, se smatraju neutuživim, to su: 1. obligacije kod kojih je potraživanje obaveze zastarjelo - ovakva obligacija je zastarjela (jer se gubi zahtjev, tj. tužba za ispunjenje obaveze), ali nije prestala. Sud ne pazi na rok zastare po službenoj dužnosti, tek kada dužnik istakne prigovor zastare,

14

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

sud će odbiti da izrekne primjenu prinude. Ako dužnik ispuni ovu zastarjelu obavezu, on nema pravo da zahtijeva da mu se vrati ono što je dao. 2. obligacije iz dopuštene igre ili opklade ako predmet igre ili opklade nije deponovan – Kocka je izuzetno dozvoljena, ako ne predstavlja krivično djelo ili prekršaj. Opklada je po definiciji sporazum stranaka o tome da će onom ugovaraču koji pogodi ishod kakvog nepoznatog događaja pripasti nagrada. Kocka je igra na sreću za novac ili neku drugu imovinsku vrijednost. Osnovno pravilo za dopuštenu igru ili opkladu je da iznos koji će pripasti pobjedniku mora biti deponovan kod jednog od učesnika ili kod trećeg lica. Samo realna forma kod zaključenja ovih neimenovanih aleatornih ugovora je uslov njihove pravne valjanosti, tj. utuživosti. Ako predmet igre ili opklade (kocke) nije deponovan, nastaje naturalna obligacija, tj. zahtjev za prinudno ostvarenje obaveze neće se moći ostvariti, kao i da ono što je dato na ispunjenje obaveze postaje neopozivo. ZOO predviđa izuzetak- da se ne može osporavati ispunjenje koje je izvršio poslovno nesposoban dužnik ukoliko je dug zastario ili potiče iz igre ili opklade. 3. obligacije kod kojih nije poštovana dokazna forma, a to je od strane dužnika istaknuto – neki obligacioni odnosi moraju se oformiti u naročitoj formi, da bi bili pravno zaštićeni (sankcionisani). Za nastanak neutužive, naturalne obligacije riječ je o formi koja se zahtijeva u svrhu dokaza. Tačnije, to je jedini mogući dokaz postojanja, pa tako i eventualne zaštite takvog obligacionog odnosa. Pismena forma kod ugovora o poklonu služi kao dokaz da je ugovor zaključen. „Ko poklon samo usmeno učini, a stvar ne preda, i na zahtijevanje neće da preda, ne može se sudom natjerati, da predati mora.“ Za punovažnost usmenog ugovora o poklonu potrebna je „prava predaja“ (fizička predaja).

Sadržaj obligacije
-Sadržaj obligacije (prava i obaveze) nastaje povodom predmeta obligacije (radnje ili činidbe). -Sadržaj obligacije najčešće je utvrđen od strane samih subjekata (dobrovoljni), a rijetko od strane pravnih propisa (obavezni). -Predmet obligacije je ponašanje i ono je na najtješnji način povezano sa sadržajem obligacije, pa se kaže da postoji „obaveza (sadržaj) na predaju stvari (predmet)“. -Predmet (obligaciona radnja) može se sastojati od činjenja, nečinjenja, trpljenja i propuštanja. -Predmet još mora biti moguć, dopušten i odrediv (određen), i još se dodaje da obligaciona radnja mora biti imovinska. -Svojstva obligacione radnje su: 1. mogućnost - Nemogućnost izvršenja obligacione radnje razultira nepunovažnošću obligacije. Objektivna nemogućnost je takva pojava koja izaziva posljedicu da niko ovakvu radnju ne može izvršiti. Subjektivna nemogućnost je takva da obligacionu radnju ne može da izvrši samo ono lice koje je dužnik u datom obligacionom odnosu. Prvobitna nemogućnost je ona kada radnja ni u času nastanka obligacionog odnosa nije bila moguća (nepostojeći pravni odnos - ništavan od početka, ex tunc). Ipak ZOO dopušta da i takav pravni odnos konvalidira ako je nastao pod uslovom ili rokom, te je radnja postala moguća prije nastupanja uslova ili roka. Naknadna nemogućnost je ona koja može biti subjektivna i objektivna, čiji je uzrok nemogućnosti nastao nakon što je obligacija punovažno nastala, jer je u času nastanka obligacije izvršenje obligacione radnje nije bilo moguće. Kod objektivne nemogućnosti posljedica je prestanak obligacije, a kod subjektivne posljedica je

15

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

odgovornost dužnika za povredu obligacije, jer je preuzeo obavezu koju je u času preuzimanja mogao izvršiti. 2. dopuštenost – Obligacija može punovažno nastati samo ako je predmet iz obligacije dozvoljen. Predmet obaveze je nedopušten, ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku, drugim pravnim propisima i pravilima dobrih običaja. Osnovna sankcija za nedopušten predmet je apsolutna ništavost. 3. određenost (odredivost) – ZOO dozvoljava da obligaciona radnja prilikom nastanka pravnovaljanih odnosa ne mora biti određena, dopušta odredivu radnju (nedovoljno određenu) samo ako se iz sadržaja obligacije (a vezano za prirodu obligacije, okolnosti slučaja ili sporazum stranaka) može izdvojiti dovoljno podataka za njenu konkretizaciju. Za neodređenost radnje sankcija je ništavost. -Ova posljedica postoji i u slučaju da ne postoji kauza (razlog obavezivanja). -Kauza mora biti dopuštena, pravno opravdana ili iz pravno dopuštenih razloga.

Klasifikacija obligacija
-Podjela prema prirodi obligacione radnje: 1. pozitivne obligacije - podrazumijevaju aktivno ponašanje obavezanog subjekta (davanje i činjenje). Nosilac obaveze kod pozitivne obligacije dužan je da nešto preduzme, radi, čini. To su ponašanja koja se sastoje od davanja (dare) i činjenja (facere). 2. negativne obligacije - zahtijevaju od dužnika ili obavezanog lica pasivno ponašanje i usmjerene su na trpljenje (pati) i propuštanje (nečinjenje - non facere). -Povreda pozitivne nastupa nečinjenjem, a negativne započinjanjem činjenja dok traje obaveza da se obavezano lice toga pridržava. 3. obligacije cilja - njom se postiže neki rezultat. Samo ako se utvrđeni cilj i postigne obligacija je ispunjena i ona će se ugasiti, ukoliko izostane rezultat doći će do povrede obligacije i odgovornosti. 4. obligacija sredstava - kod ovih obligacija radi se o takvom ponašanju koje nije strogo vezano za postizanje cilja, rezultata posla. Npr. ugovor o nalogu, gdje je bitno da je mandatar radio pridržavajući se uputstva mandata, bez obzira da li je ostvatrio cilj. To znači da pravno dozvoljeno ponašanje obaveznika svodi se na preduzimanje svih potrebnih radnji u skladu sa pravilima posla i dužnom pažnjom ili pravilima struke. To će biti dovoljno da se dužnik oslobodi odgovornosti za preuzete obaveze. 5. novčane obligacije – imaju za predmet radnju koja se sastoji u davanju određene sume novca (isplati). Za novčane obligacije je karakteristična zakonska kamata kao zakonska sankcija, koju svaki povjerilac može istaći prema dužniku kao akcesornu obavezu zbog neurednog ispunjenja novčane obaveze. Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze, duguje pored glavnice i zateznu kamatu. Povjerilac ima pravo na kamatu bez obzira da li je pretrpio štetu, a nije ni dužan da tu činjenicu dokazuje. Ako je pretrpio veću štetu od one koja mu po zakonu pripada na osnovu kamate (apstraktna šteta) i to dokaže, ima pravo zahtijevati veći iznos od ovog. Pored zakonske kamate, zakon za novčane obligacije dozvoljava ugovaranje tzv. „ugovorne kamate“, tj. cijene koju lice plaća za korištenje tuđim novcem.Ako ugovornu kamatu ugovaraju fizička lica tada je njena stopa ograničena na visinu kamatne stope koja se plaća u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju, a između pravnih lica je ona koju banka ugovara za tu vrstu posla. Zabranjen je „anatocizam“, tj. ugovaranje kamate na kamatu. Samo je kod ugovorne kamate dozvoljeno povećanje stope ako dužnik zakasni sa isplatom dospjele kamate. Ova zabrana ne važi kod ugovorne kamate banaka. Kada se kao predmet obligacija javlja isplata novca važiće posebna dispozitivna pravila ZOO za vrijeme, mjesto i način ispunjenja. ZOO je utvrdio

16

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

princip monetarnog nominalizma. Monetarni nominalizam znači da je dužnik obavezan da isplati povjeriocu novčanu obavezu tako što će predati onaj isti broj novčanih jedinica na koje obligacija glasi, do dospjelosti obligacije. Novčana obaveza koja glasi na plaćanje u zlatu ili stranoj valuti, treba da se isplati u domaćem novcu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze (u mjestu sjedišta ili prebivališta povjerioca). 6. nenovčane obligacije - imaju za predmet radnju koja može biti sve osim isplata novca (davanje, činjenje, nečinjenje,..). Kod docnje dužnika iz nenovčane obaveze, sud može na zahtjev povjerioca narediti plaćanje sudskih penala, kao akcesorne novčane obaveze. -Podjela obligacija prema stepenu određenosti radnje: 1. individualne obligacije - kod kojih je predmet (radnja, činidba) potpuno određena, tj. ne ostavlja mogućnost izbora ili dodatnog određivanja. Predmet ostaje isti od početka do ispunjenja obligacije. To ne znači da takav predmet u času zasnivanja odnosa mora i da postoji, ali moraju postojati planovi koji jasno ukazuju kako da se takav predmet proizvede da bi bio podoban za predaju koja bi imala značenje ispunjenja i postigla cilj obligacije. Ako nastane nemogućnost ispunjenja iz objektivnih razloga (viša sila) niko ne odgovara i prestaje obligacija, a kod subjektivnih razloga povjerilac postaje ovlaštenik zahtjeva za naknadu štete (međutim, pitanje je da li se može postići cilj obligacije). 2. kumulativne obligacije - kod kojih je predmet više individualnih radnji koje se sve moraju izvršiti istovremeno. Naknadna objektivna nemogućnost izvršenja neke radnje ne važi za ostale radnje koje su moguće. Isto je i kod subjektivne nemogućnosti, gdje nemoguću radnju zamjenjuje zahtjev za naknadu štete. 3. generičke obligacije – gdje je radnja odrediva po rodu kojem pripada (masi istovrsnih predmeta). Konkretizacija predmeta određenog roda vrši se pomoću prava „izdvajanja“ dijela roda ili jedne stvari. Da bi se ovo ovlaštenje vršilo treba utvrditi u obligaciji ko vrši ovo ovlaštenje i kako će se vršiti izdvajanje. Ovlaštenika ovog prava postavlja prvo saglasnost volja, ako nije moguć sporazum, onda se ovlaštenik određuje prema cilju obligacije, ako ni tada tada nije moguće onda to pravo pripada dužniku (inače ovlaštenik može biti i povjerilac i treće lice).Ukoliko se ne može utvrditi kako treba vršiti individualizaciju, dužnik je dužan predati stvar srednjeg kvaliteta (pravo oblikovanja), ali prethodno stvar odgovarajućeg kvaliteta (s obzirom na namjenu stvari, inače postupa nesavjesno za stvar srednjeg kvaliteta) predaje. Pravni značaj generičke obligacije – Obligacija ne prestaje zbog više sile i slučaja, ali prestaje kod pravne propasti roda, pravne zabrane, nedopuštenosti radnje, propasti cijele generičke mase zbog objektivnih okolnosti (nema odgovornosti i obaveze ispunjenja). Ovo ne postoji, naravno, kod subjektivnih okolnosti (propusti dužnika). Povjerilac generičke obligacije ima pravo da, radi obezbjeđenja svog potraživanja, pošto je prethodno obavijestio dužnika koji je zapao u docnju, nabavi stvari istog roda na drugoj strani (od drugog dužnika kog sam izabere) i da od prvobitnog dužnika zahtijeva naknadu štete i cijene ili vrijednost dugovanih stvari i naknadu štete. 4. alternativne obligacije - formiraju se povodom dva ili više predmeta, a prestaju ispunjenjem samo jednog od više utvrđenih (dugovanih radnji) predmeta. Pravo izbora je isto kao i prethodno i ako se ne može utvrditi pripada dužniku (može biti povjerilac, treće lice, pa i sud). Od prijema obavještenja kojim vršilac prava izbora obavijesti drugu stranu šta je izabrala, izbor je nopoziv, i od tog momenta se ne može više mijenjati. Izvršen izbor djeluje „ex tunc“. Objektivna naknadna nemogućnost sužava pravo izbora, a kod subjektivne naknadne nemogućnosti situacija je: a) ako pravo izbora pripada dužniku

17

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

• ako je dužnik odgovoran za nemogućnost, obaveza se ograničava na preostale radnje • ako je povjerilac odgovoran , onda dužnik ima pravo tražiti naknadu štete, a svoju obavezu može izvršiti preostalom radnjom b) ako pravo izbora pripada povjeriocu • ako je povjerilac odgovoran za nemogućnost izvršenja jedne radnje, tada on može umjesto te radnje nadoknaditi štetu i tražiti preostali predmet • ako je dužnik odgovoran, povjerilac može tražiti preostali predmet ili zahtijevati naknadu štete. 5. fakultativne obligacije – ima jedan predmet obligacije, tj. dužnik duguje samo jedan predmet i povjerilac može potraživati samo taj predmet, ali dužnik ima mogućnost da tu svoju obavezu ispuni nekom drugom radnjom. Kod objektivne naknadne nemogućnosti obligacija će se ugasiti, a kod subjektivne obligacija ne prestaje već povjerilac može zahtijevati naknadu štete umjesto dugovanog predmeta. Ali u tom slučaju se dužnik može osloboditi obaveze na naknadu štete ispunjenjem fakultativne obaveze. -Podjela obligacija prema subjektima i djeljivosti predmeta: 1. lične obligacije - ispunjenje obligacije je vezano za povjerenje i lična svojstva dužnika. Njegovom smrću ove obligacije prestaju i dugovanje je neprenosivo. Ovakve obligacije se ne mogu obezbijediti jemstvom. 2. bezlične obligacije - tipične su za obligacione odnose, svako lice može u načelu izvršiti obligacionu radnju. Ovdje je riječ o pravnom standardu prosječnog dužnika (dobar privrednik, dobar stručnjak). Svaki dužnik je dužan da u ispunjavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarjućoj vrsti obligacija. Pažnja kod lične obligacije se mjeri prema ličnim svojstvima, a kod bezličnih prema pravnim standardima. Ne prestaju smrću subjekta ili likvidacijom pravnog lica, a obaveza prelazi na pravne sljednike. Obaveze i prava iz odnosa mogu se prenositi na treća lica i obezbjeđuju se jemstvom. 3. djeljive obligacije - su one obligacije čiji je predmet podesan da se ispunjava u dijelovima, a da se ne narušava njena supstanca (predmet ne gubi na vrijednosti). • Pasivna razdijeljena obligacija (više dužnika ) – gdje je djeljiva radnja, znači da svaki dužnik duguje „svoj“ dio obligacije koji mu je određen sporazumom subjekata ili na osnovu zakona. Ukoliko nije utvrđeno koliko na kog dužnika otpada duga, tj. obaveze, obaveza se dijeli na jednake dijelove. Svako nezavisno odgovara za svoj dug. • Aktivna razdijeljena obligacija (više povjerilaca) – gdje je djeljiva radnja, znači da svakom povjeriocu pripada dio tražbenog ovlaštenja zavisno od pravnog osnova. Ako je dio neutvrdiv, onda svima pripada jednak dio povjerilačkog ovlaštenja. 4. nedjeljive obligacije - su one obligacije čiji se predmet ne može podijeliti na alikvotne dijelove, bez obzira što postoji množina subjekata u obligaciji i što bi to, za ispunjenje takve obligacije bilo neophodno. Razlog je nedjeljivost predmeta, (obligacione radnje), jer bi se eventualnom podjelom izazvale nepovoljne posljedice po supstancu (materiju) predmeta (propast predmeta, gubljenje bitnih svojstava predmeta). Takva nedjeljivost se naziva faktičkom (apsolutnom) nedjeljivošću obligacije. Pravna ili relativna (ugovorna) nedjeljivost je kada je supstanca djeljiva ali se zbog prirode posla radnja izvršava kao nedjeljiva. Radnja se mora izvršavati u cjelosti. 5. solidarne obligacije - su one obligacije koje na strani subjekata imaju množinu subjekata i pravno nedjeljivu radnju. To je posebna vrsta pravne nedjeljivosti, koja

18

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

uslovljava ispunjenje obligacije od strane svakog dužnika ponaosob u cjelosti ili mogućnost da svaki povjerilac, odnosno sapovjerilac, ako ih ima više na povjerilačkoj strani, može zahtijevati od jednog dužnika ispunjenje cijele obaveze u cjelosti. Solidarnost se nikada ne pretpostavlja, uvijek mora biti zasnovana na nekom pravnom osnovu. • Pasivna solidarna obligacija - ako se množina subjekata pojavi na dužničkoj strani, i tad se ti dužnici nazivaju sadužnici. Svaki sadužnik jemči povjeriocu ispunjenje u cjelosti (in solidum), prema izboru povjerioca. Svaki sadužnik može prema nekom pravnom osnovu, koji je ujedno i izvor solidarne obligacije, dugovati sa različitim rokom ispunjenja, ili mu obaveza može biti uslovljena. Povjerilac izabira ekonomski najlikvidnijeg sadužnika i kad on ispuni radnju u cjelosti obligacija prestaje za sve ostale sadužnike. Svaki solidarni dužnik pravo da se koristi tzv. objektivnim ili subjektivnim materijalno-pravnim prigovorima. Materijalno-pravni prigovori su činjenice kojima dužnik hoće da postigne odbijanje povjeriočevog zahtjeva. Prigovor je defanzivna radnja, izjava dužnika kojom on ističe da usljed neke činjenice povjeriočevo pravo nije ni nastalo. Prigovori kojima se činidba trajno uskraćuje nazivaju se permptorni, a kojima se privremeno sprečava njeno ispunjenje nazivaju se dilatorni (primjer permptornog prigovora je prigovor zastarjelosti, primjer dilatornog prigovora je prigovor neispunjenja obaveze druge strane). -Objektivni prigovori su prigovori koje zakon predviđa za sadužnike u vanjskom odnosu, u tzv. objektivne prigovore koji se tiču samog obligacionog odnosa: 1. Prigovor prebijanja - kao jedan od načina prestanka obligacije, tiče se svih sadužnika i dužnik-platilac može ga istaći ukoliko ga povjerilac opomene na ispunjenje, a prebijanje je preduzeto sa nekim drugim sadužnikom. 2. Prigovor otpusta duga – otpust (oprost) duga učinjen prema jednom važi i za sve ostale sadužnike. Ukoliko je pojerilac išao na to da dug oprosti izričito samo jednom od sadužnika, solidarna obaveza se smanjuje za vrijednost njegovog udjela. U ovom slučaju svaki sadužnik može istaći tzv. prigovor redukcije jer dolazi do redukcije sadržaja obligacije. 3. Prigovor prenova (novacije) - ima isto dejstvo kao i prigovor otpusta duga (može dovesti do prestanka obligacije). 4. Prigovor zadocnjenja (povjerilačka docnja) - bez obzira što je on u docnji prema jednom od sadužnika, koristi svim sadužnicima i oni će moći istaći ovaj prigovor i otkloniti privremeno zahtjev za ispunjenjem solidarne obligacije (dilatorni prigovor). 5. Prigovor sjedinjenja - mogu koristiti svi sadužnici prema novom povjeriocu ako je ovaj univerzalnom sukcesijom naslijedio povjerioca i postao povjerilac. Dovodi do redukcije sadržaja obligacije. Sastoji se u tome što sadužnik odbija da isplati cjelokupnu vrijednost prvobitne obaveze jer se ona smanjila za onoliko koliko je pripadalo ranijem povjeriocu. 6. Prigovor poravnanja – poravnanje je jedan od načina prestanka obligacije međusobnim obračunavanjem uzajamnih obligacija tako što jedan od subjekata prebijanja izjavi svoju volju (kompezacionu izjavu) ili što se oni tako sporazumiju.Ovo je prilika za samo onog sadužnika koji ima takvu uzajamnu obligaciju sa povjeriocem, ostali sadužnici mogu to da prihvate i tek tada prebijanje ima dejstvo prema svima. -Objektivni prigovori tiču se prestanka obligacije u cjelosti, njene nedospjelosti za ispunjenje, njene zastarjelosti ili ništavosti osnova nastanka solidarnosti. -Kod prvobitne objektivne nemogućnosti smatra se da obligacija nije ni nastala.

19

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Kod naknadne objektivne nemogućnosti obligacija prestaje i povjerilac ne može zahtijevati ni od jednog sadužnika da obavezu ispuni. -Kod naknadne subjektivne nemogućnosti obaveza prestaje, ali povjerilac ima pravo na naknadu štete. Zahtjev se može istaći prema bilo kojem sadužniku (ili svim), ali oni odgovaraju povjeriocu za štetu samo do visine vrijednosti dugovanog predmeta. -Subjektivni prigovori vezani su samo za ličnost pojedinog sadužnika, u pravilu koriste samo njemu i stvar su međusobnih odnosa samo tog sadužnika i povjerioca. -Nakon što jedan od sadužnika ispuni cijelu obavezu tzv. vanjski odnos, odnos između povjerioca i sadužnika prestaje, međutim i dalje ostaje nerazriješen unutrašnji odnos sadužnika. Nakon ispunjenja obaveze, dolazi do zakonske personalne subrogacije, na mjesto povjerioca stupiće prema ostalim sadužnicima, sadužnik-platac, koji ima tzv. regresno pravo da se naplati od sadužnika za otpadajuće dijelove obaveze (sadužnik-isplatilac konačno nosi samo svoj dio cjelokupne solidarne obaveze). -Svaki sadužnik može u regresnom postupku postaviti sadužniku-isplatiocu, koji mu postavi tzv.regresni zahtjev, i objektivne i subjektivne prigovore koje je on imao pravo da postavi povjeriocu. Položaj sadužnika-isplatioca biće naročito nepovoljan ako je on propustio da prigovor istakne povjeriocu. Tada mu sadužnik u regresnom postupku svojim prigovorom može osporiti regresno pravo u cjelosti ili djelimično. Prigovor redukcije koristi sadužnik koji je izvršio novaciju samo za svoj dio obaveze prema povjeriocu; zatim i sadužnik koji je usljed konfuzije postao i povjerilac, kao i slučaju otpusta duga koji se tiče samo jednog od sadužnika. Prigovor zastarjelosti sadužnici ne mogu koristiti prema sadužnikuisplatiocu prema kojem povjeriočev zahtjev nije bio zastario. U slučaju imovinske nesposobnosti sadužnika da plati svoj dio isplatiocu, njegov dio obaveze dijeli se srazmjerno (procentualno) vrijednosti otpadajućih dijelova svakog sadužnika na sve sadužnike. Ukoliko je solidarnost imala funkciju jemstva u korist samo jednog sadužnika, onda je samo on dužan sadužniku isplatiocu. Aktivna solidarna obligacija- postoji kada je više lica na povjerilačkoj strani, gdje svaki povjerilac ima pravo da od dužnika zahtijeva ispunjenje cjelokupne tražbine, a kada realizuje potraživanje i dužnik mu ispuni dugovani predmet, dužnikova obaveza prestaje i prema ostalim sapovjeriocima. Izbor povjerioca pripada dužniku, sve do časa kad neki od sapovjerilaca zatraži ispunjenje obligacije. Dužnik može izvršiti prebijanje samo prema povjeriocu tražiocu ispunjenja. Otpust duga, novacija i konfuzija dovode do redukcije potraživanja. -Poravnanje nema dejstvo prema ostalim sapovjeriocima, ako ga ne prihvate. -Docnja dužnika prema jednom povjeriocu tiče se ostalih sapovjerilaca, a docnja jednog sapovjerioca znači zadocnjenje svih. -Priznanje duga i odricanje od zastarjelosti od strane dužnika, koristi svim sapovjeriocima. -Ako nastupi nemogućnost ispunjenja solidarne obaveze, obaveza prestaje. Ako je dužnik odgovoran za nemogućnost ispunjenja povjerioci imaju pravo na naknadu štete. Oni su postali solidarni povjerioci u pogledu potraživanja na naknadu štete, s tim što je njihov međusobni odnos ostao nepromjenjen. Obrnuto, ako je jedan od solidarnih povjerilaca odgovoran za nemogućnost ispunjenja, obaveza dužnika prestaje, a ostali solidarni povjerioci imaju pravo da od takvog solidarnog povjerioca zahtijevaju naknadu štete.

20

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Sapovjerioci imaju regresno pravo prema povjeriocu-naplatiocu. Ako je nemoguće odrediti njihove dijelove prema pravnom osnovu, onda svakom pripada jednak dio. -Podjela obligacija s obzirom na vrijeme trajanja odnosa i njihovo pravno značenje: 1. trajne obligacije - Trajanje obligacije podrzumijeva njenu egzistenciju u pravnom životu, od momenta njenog nastanka do prestanka (isčezavanja). Obligacije koje sadrže potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena ZOO naziva „povremena potraživanja“. Ona zastarjevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a samo pravo na povremena potraživanja zastarjeva za 5 godina (prekluzivni rok) od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kog dužnik više nije ispunjavao svoju obavezu. Prekluzivni rok ne može biti zaustavljen ili prekinut (kao rok zastarjelosti) i sudija pazi na njega po službenoj dužnosti. Ova zastara prava na potraživanje dovodi do gubitka zahtijevanja ne samo budućih povremenih davanja dužnika, već i onih koja su dospjela prije zastare. 2. trenutne obligacije - njihovom nastanku slijedi istovremeno i njihovo ispunjenje, akt stvaranja i akt prestanka stapaju se ujedan akt (npr. prodaja za gotovo). -Podjela obligacija prema pravnoj prirodi: 1. civilne (potpune) i naturalne (nepotpune) 2. jednostrano i dvostrano obavezne 3. samostalne i akcesorne (sporedne-obaveze koje važe za glavnu, važe i za sporednu, npr.jemstvo)

Dejstvo obligacije
Povjeriočeva prava i dužnikove obaveze -Obligacija ima relativno (relaciono) dejstvo, dejstvo inter partes. -Pravno dejstvo obligacije , odnosno ovlaštenja koja iz obligacije proističu, jeste da je dužnik obavezan da ovlaštenom povjeriocu ispuni svoju obavezu (dug), savjesno, u svemu kako glasi obligacija, odnosno konstituisano ovlaštenje. -Nasljednici i sukcesori su u zakonom određenim slučajevima i pod zakonom određenim uslovima subjekti obligacija, jer mogu da stupe na mjesto povjerioca ili dužnika u obligaciji (univerzalnom ili singularnom sukcesijom). -Da bi obligacija proizvela dejstvo povjerilac treba da se namiri u svom ovlaštenju, odnosno zahtjevu, i da mu dužnik ispuni obavezu onako kako glasi. Obezbjeđenje dužnikovih obaveza -Razlikuju se lična i stvarna sredstva obezbjeđenja. -Lična sredstva obezbjeđenja pojačavaju dejstvo obligacionog odnosa tako što staju uz glavnu obavezu i obavezuje se davanje ovih sredstava obzbjeđenja u slučaju da dužnik ne izvrši ili neuredno izvrši svoju obavezu. -U lična sredstva se ubrajaju: ugovorna kazna, jemstvo, odustanica, kapara, kaucija i avans. -Realnim sredstvima obezbjeđenja postiže se disciplinovanje dužnika u izvršavanju njegovih prava, odnosno obaveza, na taj način što povjerilac stiče , pod zakonom određenim uslovima, neko stvarnopravno ovlaštenje na dužnikovim stvarima ili pravima. -Ovdje se ubrajaju pravo zadržavanja i zaloga. -Pored ove dvije grupe sredstava pojačavanja ili obezbjeđenja dejstva obligacija postoje i zakonska sredstva obezbjeđenja izvršenja dužnikove obaveze, a to su: pravo na naknadu štete, zatezna kamata i penali (primjenjiva na obligacije iz bilo kog izvora obligacija). -Zakon posebno izdvaja sredstva pojačanja (obezbjeđenja) obligacija koje proističu iz ugovora, i to realna: kapara, kaucija i avans, a u lična izričito uvrštava samo odustanicu.

21

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

Lična sredstva obezbjeđenja Ugovorna kazna -Ugovorna kazna je suma novca, odnosno druga imovinska vrijednost koju se dužnik obavezuje da isplati povjeriocu ukoliko povrijedi svoju obavezu prema njemu koja za predmet ima nenovčanu radnju. -Novčane obaveze se prema izričitoj zakonskoj odredbi ne mogu obezbjeđivati ugovornom kaznom, jer je povreda novčanih obaveza obezbijeđena plaćanjem kamate , čija se stopa određuje zakonom – zatezna kamata. -Ugovorna kazna je ugovorna klauzula kojom se povjerilac i dužnik sporazumijevaju o njenom plaćanju za slučaj neispunjenja ili zadocnjenja u ispunjenju neke nenovčane obaveze. -Najčešće se određuje u srazmjeri sa glavnom dužnikovom obavezom. -Akcesorni karakter ugovorne kazne vidi se po tome što se za ugovaranje ugovorne kazne traži saglašavanje volja u istoj onoj formi po kojoj je nastala obaveza (ugovor) koja se ugovornom kaznom obezbjeđuje. -Ugovorna kazna nije naknada štete, ona se može naplatiti i kada premašuje visinu pretrpljene štete, a i kada nije nastala nikakva šteta. -Funkciju naknade štete će ugovorna kazna imati jedino u slučaju da je ugovorna kazna prema metodologiji obračunavanja manja od pretrpljene štete. -Tada imalac prava na ugovornu kaznu može zahtijevati i razliku između obračunate ugovorne kazne do obračunate naknade pretrpljene štete. -Ako sporazumom o ugovornoj kazni nije utvrđena njena svrha ili cilj radi kojeg je predviđena, zakonska je presumpcija da je ugovorena za slučaj dužnikovog zadocnjenja. -Kad je kazna ugovorena za slučaj neispunjenja obaveze povjerilac može zahtijevati ili ispunjenje obaveze ili ugovornu kaznu. -Kod naknadne objektivne nemogućnosti dužnik ne odgovara i prestaje glavna obaveza i sredstvo njenog obezbjeđenja. -Ako je kazna ugovorena za slučaj skrivljenog neispunjenja ugovorne obaveze obezbijeđene ugovornom kaznom, povjerilac ima pravo izbora; ukoliko izabere pravo da zahtijeva ugovornu kaznu, on gubi pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze. -Prema ZOO, dužnik ne može da se koristi ugovornom kaznom kao odustanicom. -Kada je ugovorna kazna ugovorena za slučaj dužničke docnje, povjerilac ima pravo zahtijevati i ispunjenje obaveze i ugovornu kaznu, ali ako usljed docnje dođe do trajne nemogućnosti ispunjenja , dužnik mora nadoknaditi štetu, a ne ugovornu kaznu. Jemstvo -Jemstvo je ugovor između povjerioca i jemca kojim se jemac obavezuje da će povjeriocu ispuniti punovažnu i dospjelu dužnikovu obavezu, ako dužnik to ne učini. -Ugovor o jemstvu je pismen (formalan) i akcesoran u odnosu na glavni ugovor ili kakvu drugu, „glavnu“ obavezu koju obezbjeđuje. -Predmet ugovora o jemstvu je obaveza koju dužnik ima prema povjeriocu iz postojećeg obligacionog odnosa koji postoji između dužnika i povjerioca. -Jemčeva obaveza je akcesorna i supsidijarna, ona ne može biti veća od glavne obaveze. -Zastarjelošću obaveze glavnog dužnika zastarjeva i obaveza jemca, rok zastarjelosti je dve godine. -Odnos povjerioca i jemca- Odnos povjerioca i jemca vezan je za sadržaj ugovora o jemstvu, kojim se može uspostaviti nekoliko tipova jemstva.

22

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Kod supsidijarnog jemstva jemčeva obaveza dospijeva tek ako je dužnik nije ispunio u roku određenom u pismenom pozivu povjeriočevom da ispuni obavezu. -Izuzetno, jemčeva obaveza može dospjeti i bez pismenog poziva upućenog dužniku od strane povjerioca, ako je dužnik očito nelikvidan ili je pao pod stečaj. -Solidarno jemstvo je ono gdje se jemac obaveže pored dužnika kao jemac-platac. -Jemac iz privrednog posla smatra se smatra se kao jemac-platac, po zakonskoj pretpostavci. -Solidarno jemstvo kod kojeg su dužnik i jemac u istom redu pozivanja na ispunjenje zajamčene obaveze treba razlikovti od solidarnosti jemaca. -Isplatilac ima „pravo regresa“ prema sajemcima u slučaju „zakonske solidarnosti“ srazmjerno dijelovima duga koji otpadaju na svakog od sajemaca. -Kada jedan od sajemaca isplati dug, tj. namiri povjeriočevu tražbinu, on tada stiče pravo regresa prema dužniku. -Ako on ne može da se regresira od dužnika, ima pravo da se obrati sajemcima. -Akcesornost jemstva nema nema značaja kod stečaja, niti kod nasljeđivanja. -Kao jemčevi prigovori smatraju se svi objektivni dužnikovi prigovori koje ovaj ima prema povjeriocu s obzirom na tražbinu. -Pored dužnikovih objektivnih prigovora jemac prema povjeriocu ima pravo uložiti i svoje objektivne prigovore koji se odnose na nedostatke ugovora o jemstvu, ali ima pravo i na subjektivne prigvore prema povjeriocu (npr. prigovor prebijanja uzajamnih potraživanja). -Povjerilac ima dužnost obavještavanja jemca o dužnikovoj docnji, ako to ne učini biće mu odgovoran za štetu koju ovaj pretrpi zbog propuštanja. -Pod prestankom jemstva u pravilu se podrazumijeva isplata dužnikovog duga, bilo od strane dužnika, bilo od strane jemca. -Međutim, jemac će se osloboditi odgovornosti (jemstva) ako povjerilac, na njegov poziv, poslije dospjelosti potraživanja, ne zahtijeva ispunjenje od glavnog dužnika u roku od mjesec dana od prijema poziva. -Jemac koji isplati dužnikov dug povjeriocu subrogira, po zakonu, u ulogu povjerioca. -Njegova tražbina prema dužniku obuhvata isplaćeno potraživanje, kamate do dana isplate i troškove eventualnog spora. -Jemac koji je isplatio povjeriočevo potraživanje, a o tome nije obavijestio dužnika, te je i ovaj zbog neznanja te činjenice, ponovo isplatio isti dug, nema pravo regresa prema dužniku, ali ima pravo od povjerioca zahtijevati vraćanje isplaćenog. -Pravo od povjerioca tražiti vraćanje isplaćenog imaće i onaj jemac koji bez dužnikoog znanja (ne obavjestivši dužnika) isplati povjeriočevo potraživanje, koje je kasnije, na dužnikov zahtjev poništeno ili ugašeno prebijanje. Realna (stvarna) sredstva obezbjeđenja izvršenja dužnikove obaveze Pravo zadržavanja (pravo retencije) -Pravo zadržavanja ili retencije je pravo povjerioca da za svoje dospjelo potraživanje zadrži dužnikovu stvar koja mu se našla u rukama, i da se, pošto blagovremeno obavijesti dužnika o svojoj namjeri, naplati iz vrijednosti zadržane stvari. -Pravo retencije sadrži dva ovlaštenja povjerioca: 1. ovlaštenje zadržavanja dužnikove stvari 2. ovlaštenje namirivanja iz zadržane stvari. -Stvar koja se nalazi u posjedu povjerioca ne smije biti otuđena od dužnika nasilno ili izvršavanjem obaveze iz ugovora čiji je cilj čuvanje ili posluga. -Pored toga, kao stvari koje su nepodobne za retenciju zakonom su određene: dužnikove isprave, pisma, lične stvari i stvari bez prometne vrijenosti. -Povjerilac ne može zadržati zadržanu stvar od časa kada mu dužnik ponudi adekvatno obezbjeđenje za njegovo potraživanje.

23

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Kao uslovi koje Zakon propisuje za vršenje prava zadržavanja navode se: 1. pravo zadržavanja se može vršiti na osnovu dospjelih potraživanja, 2. pravo zadržavanja se može vršiti na stvarima izuzev onih stvari koje zakon izuzima, a to su: stvari koje su izašle iz dužnikove državine mimo njegove volje, stvari koje je dužnik predao povjeriocu na čuvanje ili poslugu, povjerilac ne može zadržati punomoćje dobijeno od dužnika, dužnikove isprave, legitimacije, prepisku i ostale slične stvari, kao i stvari koje nemaju prometnu vrijednost. Pravo zadržavanja vrši se radi obezbjeđenja novčanog potraživanja. Stvar treba da se nalazi u državini povjerioca. Izuzetak o postojanju prvog uslova javlja se kao kvalifikovana retencija, kod koje se pravo zadržavanja može vršiti i na osnovu nedospjelog potraživanja u slučaju da je dužnik postao nesposoban za plaćanje (insolventan). Pod insolventnošću se porazumijevaju dvije situacije: bezuspješnost izvršenja na dužnikovoj imovini i otvaranje stečajnog postupka nad dužnikom. 3. pravo zadržavanja traje sve do momenta isplate duga ili do momenta realizovanja prava retencije. Namirenje iz vrijednosti zadržane stvari vršiće se na isti način, saglasno pravilima koja važe za založnog povjerioca. Namirenje iz zadržane stvari je jednostavnije ako je potraživanje nastalo iz privrednog ugovora, privredni subjekt može i bez sudske odluke pristupiti javnoj prodaji u roku od 8 dana od dana obavještavanja dužnika. Obavještenje dužnika je vid njegove zaštite od štetnih posljedica. Propuštanje obavještenja stvara obavezu na naknadu štete uz postojanje uzročnosti između propuštanja obavještenja i nastale štete. 4. založni povjerilac ima pravo sledovanja, a retinet nema. Retinet ne može podnijeti petitornu tužbu protiv lica kod kojeg se nalazi stvar izašla iz njegove državine, založni povjerilac može. 5. da bi povjerilac mogao vršiti pravo retencije stvar mora biti u njegovoj neposrednoj državini, dok kod zalogoprimca ne mora 6. pravo retencije nastaje po osnovu zakona , a založno najčešce po osnovu ugovora. Zaloga -Zaloga je založno (stvarno) pravo na tuđoj stvari. -Zbog načina nastanka dijeli se na ugovornu, sudsku i zakonsku. -U ZOO regulisana je tzv. ručna zaloga, odnosno založno pravo na pokretnim stvarima, dok hipoteka ili založno pravo na nepokretnim stvarima je regulisana Zakonom o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. -Ugovor predstavlja osnov (titulus) za sticanje založnog prava, ali se ono ne može steći zaključenjem ugovora, već tek predajom stvari (modus acquirendi). -Najvažnija osobenost založnog prava je da založni povjerilac ima ekskluzivno pravo da se namiri iz založene stvari, bez obzira na ostale povjerioce i bez obzira na to u čijim se rukama stvar nalazi, tj. založno pravo sadrži dva ovlaštenja: pravo prvenstva i pravo slijeđenja (po tome se se razlikuje od obligacionog prava i približava stvarnom pravu). -Založena stvar i poslije zalaganja ostaje u svojini dužnika ili trećeg lica i njemu kao sopstveniku pripadaju sve koristi koje ta stvar pruža. -Založno pravo je akcesornog karaktera, može postojati samo ako postoji punovažno potraživanje čiju isplatu obezbjeđuje. -Ugovorom o zalogu koji je osnov (titulus) založnog prava obavezuje se zalogodavac (dužnik ili treće lice) prema povjeriocu (zalogoprimcu) da mu preda neku pokretnu stvar na koju zalogodavac ima pravo svojine da bi se mogao u slučaju docnje dužnika naplatiti iz njene vrijednosti prije ostalih povjerilaca dužnikovih. -Povjerilac se ugovorom o zalogu obavezuje da stvar čuva i po ispunjenju duga vrati neoštećenu zalogodavcu.

24

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Vršenje založnog prava pripašće povjeriocu kada dužnik zadocni i svodi se na zahtjev sudu da stvar proda na javnoj prodaji ili da dozvoli da se stvar proda po tekućoj cijeni ako stvar ima berzansku ili tržišnu cijenu. -Ista stvar založena kod nekoliko povjerilaca služi kao zaloga po principu prior tempore potior iure. -Založno pravo prestaje: isplatom potraživanja, gubitkom državine, propšću zaloga, odricanjem i izvršenom predajom. -Ugovor o zalaganju potraživanja proizvodi pravno dejstva kada je dužnik pismeno obavješten o njegovom zaključenju i zalogodavac je dužan predati zalog, odnosno ispravu o založenom potraživanju. -Osim prava potraživanja (npr.potraživanja iz vrijednosnih papira), u zalog se mogu dati i druga prava na način predviđen za njihovo prenošenje na drugoga, kao što su: autorsko pravo, patentno pravo, licenca, založno pravo i dr., a ne mogu se zalagati: stvarne službenosti, lične službenosti, statusna lična prava. -Hipoteka je založno pravo na nepokretnim stvarima; zaloga je nekretnina, čitavo zemljišnoknjižno tijelo. -Pravni osnov (titulus) zasnivanja hipoteke je pravni posao, sudska odluka ili zakon. -Modus acquirendi je upis u zemljišne knjige -Hipotekarni povjerilac ne stiče državinu već pravo prvenstvenog namirenja svog potraživanja u slučaju dužničke docnje prodajom založene nekretnine. -Ako je nekretnina založena kod više povjerilaca red prvenstvenog namirenja računa se prema momentu zatraženog upisa hipoteke u zemljišnu knjigu, tj. prema času upisa hipoteke. -Ako je pravo hipoteke upisano u zemljišnoj knjizi, ono može prestati upisom brisanja u zemljišnoj knjizi. -Založni povjerilac može založnom (hipotekarnom) tužbom od založnog dužnika, koji je vlasnik stvari, zahtijevati trpljenje namirenja tužiočevog potraživanja prodajom zaloga. -Tužbom vindicatio pignoris založni povjerilac, kao stvarno-pravni ovlaštenik može tražiti od svakog trećeg lica predaju zaloga. -Zakonsko založno pravo stiče se bez publiciteta, tj. ne traži se za njegovo sticanje predaja kada se radi o pokretnim stvarima, ni upis u zemljišnu knjigu, kada se radi o nepokretnim stvarima, ono se stiče kada su ispunjeni uslovi određeni zakonom. -Ono ima pravo prvenstva u odnosu na ugovorno zakonsko založno pravo koje se upisuje u javne knjige. -Kao zakonsko založno pravo ističe se: založno pravo zakupodavca na pokretnim stvarima koje je zakupac unio u zgradu ili zemljište, zakonsko založno pravo na privrednim poslovima i zakonsko založno pravo u pomorskom i vazduhoplovnom pravu. Zakonska sredstva obezbjeđenja izvršenja obaveze dužnika Pravo na naknadu štete -Ako je šteta koju povjerilac trpi zbog docnje dužnika veća od iznosa koji se dobija po osnovu zakonske (zatezne) kamate, tako oštećeni povjerilac ima pravo na naknadu tzv. potpune štete. -Potpuna šteta obuhvata prostu štetu i izgubljenu dobit koju je dužnik morao predvidjeti da može nastati prilikom zasnivanja obligacionog odnosa perfekcijom ugovora. Pravo na zateznu kamatu -Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom. -Ako je stopa ugovorene kamate viša od zatezne kamate, ona teče i poslije dužnikove docnje.

25

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Zatezna kamata je zakonsko sredstvo obezbjeđenja povjerioca u slučaju neizvršenja dužnikove obaveze. -Pravo na zateznu kamatu nije zakonom obračunata naknada štete, jer se dosuđuje bez obzira da li je povjerilac pretrpio kakvu štetu zbog dužnikovog zadocnjenja. -Dozvoljena je kumulacija zahtjeva na plaćanje zatezne kamate i zahtjeva za naknadom štete koja prelazi prelazi po vrijednosti iznos pripadajuće zatezne kamate. Penali -Penali su zakonsko sredstvo obezbjeđenja povjeriočevih interesa koji su povrijeđeni tako što dužnik kasni sa ispunjenjem nenovčane obaveze. -Primjena ovog sredstva je zakonom uslovljena. -Povjerilac ima pravo zahtijevati od dužnika nenovčane obaveze, putem suda, da je u naknadnom roku ispuni, i da sud obaveže dužnika da za svaki dan zakašnjenja plati povjeriocu određen iznos novca. -Sudski penali su novčani iznos koji sud u izvršnom postupku na zahtjev povjerioca (i u korist povjerioca) nalaže dužniku nenovčane obaveze koji je u docnji sa izvršenjem svoje obaveze utvrđene pravosnažnom sudskom odlukom , da ga plati u paricionom roku. -Povjerilac ne bi mogao kumulirati i zahtijevati pun iznos štete i sudske penale, za naplaćeni iznos penala smanjuje se pretrpljena šteta. -Ali ako povjerilac i nije pretrpio štetu ima pravo da pod zakonom određenim uslovima zahtijeva sudske penale: 1. čim povjerilac predloži izvršenje ne može više postavljati zahtjev za sudske penale 2. dužnik je u docnji sa izvršenjem obaveze u paricionom roku (15 dana) 3. obaveza dužnika je nenovčana 4. obaveza je utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom koja se ne može više pobijati redovnim pravnim lijekom 5. donošenje rješenja od strane izvršnog suda na prijedlog povjerioca. -Ako i kada dužnik naknadno izvrši obavezu, sud može smanjiti tako određenu svotu, vodeći računa o svrsi zbog koje je naredio njeno plaćanje. Vršenje povjerilačkih prava -Povjerilac svoje pravo iz obligacije može zahtijevati samo prema dužniku. -Međutim, Zakon daje povjeriocu mogućnost da dođe do cilja i na taj način što će vršiti svoje pravo i mimo dužnika, to su posebni slučajevi određeni zakonom. -Pored ovih posebnih slučajeva dozvoljava se povjeriocu miješanje u imovinske odnose dužnika, to su slučajevi kad se može podnijeti tzv. indirektna tužba i slučaj sudske cesije. -Klasičan način miješanja povjerioca u imovinske odnose dužnika sa trećim licima i obraćanje povjerioca sa svojim zahtjevom direktno trećim licima postiže se pobijanjem dužnikovih pravnih radnji. Povjeriočeva prava u posebnim slučajevima -Zakon je utvrdio broj slučajeva kada povjerilac odstupa od uobičajenog vršenja svog subjektivnog prava saglasno dejstvu i sadržaju obligacije i kada mu zakon daje mogućnost da od uobičajenog dejstva i sadržaja obligacije odstupi: 1. ako se radi o generičkoj obligaciji u kojoj je dužnik pao u docnju, ovdje povjerilac može vršiti pravo izbora, ako o tome obavijesti dužnika. Pravo izbora je karakteristično za alternativne obligacije. Tako nastaje alternativna obligacija, kao beneficija za povjerioca koji tada može da pribavi od trećeg lica (a ne od dužnika) stvari istog roda, a od dužnika zahtijeva samo naknadu cijene i naknadu eventualne

26

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

2.

3. 4.

5.

štete koja mu je radi ove nabavke, radi pokrića nastala ili može zahtijevati vrijednost dugovanih stvari i naknadu štete (izmjena sadržaja obligacije po inicijativi povjerioca), kada se obaveza sastoji u činjenju, vršenju, neke radnje, a dužnik je u docnji, tada povjerilac može, uz pretodnu obavijest dužniku sam izvršiti, o svom trošku, dužnikovu radnju i izmjeniti sadržaj obligacije tako što bi dužnik sada umjesto radnje činjenja sada dugovao naknadu štete, povreda obaveze nečinjenja od strane dužnika, efekti radnje činjenja mogu se otkloniti na trošak dužnika uz naknadu eventualne štete, izmjena sadržaja obligacije utvrđene pravosnažnom odlukom, ukoliko je dužnik u docnji, pa ni u naknadnom primjernom roku ne izvrši svoju obavezu, povjerilac može izjaviti da neće primiti ispunjenje kako je utvrđeno obligacijom, tj. pravosnažnom odlukom, nego će tražiti naknadu štete zbog neispunjenja, sudski penali.

Pobijanje dužnikovih pravnih radnji -Pobijanje dužnikovih radnji, u materijalno-pravnom smislu se sastoji od povjerilačkog prava pobijanja, a u procesno-pravnom smislu se realizuje pobojnom tužbom. -To je jedno od prava ili zahtjeva kojim se povjeriocu omogućava, uz ispunjenje zakonskih uslova miješanje u pravne radnje „svoga“ dužnika sa trećim licem. -U rimskom pravu postojao je poseban delikt fraus creditorum koji bi se izvršio kada bi dužnik umanjio svoju imovinu da bi onemogućio povjerioce da se iz nje naplate, te ih na taj način oštetio. -Da bi se ovakvo ponašanje dužnika spriječilo uvedena je tužba actio pauliana. -Interdiktnom tužbom se naziva pravno sredstvo kojim s povjerilac umjesto dužnika tuži dužnikovog dužnika radi realizacije zanemarenih dužnikovih prava zbog čega je dužnikova aktiva nedovoljna da bi se povjerilac mogao iz nje naplatiti. -Tzv. paulijanska tužba rimskog prava je efikasnija za povjerioca od indirektne tužbe jer se samo on a ne i ostali povjerioci namiruje iz pobijanog posla dužnikovog i to u mjeri koja je potrebna za namirenje njegove tražbine. -Tužbeni zahtjev se svodi na pobijanje dužnikovih oštećujućih radnji preduzetih s trećim licima, zahtjev je ograničen na tužioca-povjerioca i samo u mjeri kojia je potrebna za namirenje njegove tražbine. -Pobojna tužba je sredstvo za efikasniju povjerilačku zaštitu savjesnog i urednog povjerioca koji vodi računa o svojim pravima i koji nema interesa da čeka da se i ako se nad imovinom dužnika otvori stečaj. -Subjekti pobijanja su: povjerilac (pobijač) i treće lice na koje je dužnik pravnom radnjom prenio dio svoje imovine odnosno nasljednik trećeg lica ili „protivnik pobijanja“. -Singularni pravni sljedinik trećeg lica je onaj pravni sljednik kome je treće lice otuđilo korist pribavljenu raspolaganjem koje se pobija, tako da se i „singularni sukcesor trećeg lica“ može pojaviti kao protivnik pobijanja. -Singularni sljednik se naziva „pribavilac“ i tužba se može podići protiv „pribavioca“ tj. „četvrtog lica“samo ako je ovaj znao da se pribavljanje njegovog prethodnika moglo pobijati u slučaju oneroznosti posla, izuzev ako je poslom bez naknade otuđio korist, kad se tužba protiv „pribavioca“ može podići iako on nije znao za pobojnost posla njegovog nesavjesnog prethodnika. -Univerzalni sukcesor odgovara za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti nasljedne imovine, a ako je više nasljednika, odgovaraju solidarno za dugove ostavioca i to svaki do vrijednosti naslijednog dijela bez obzira da li je izvršena dioba nasljedstva. -Povjerioci prema Zakonu o nasljeđivanju, mogu zahtijevati u roku od tri mjeseca, od otvaranja nasljedstva, da se zaostavština odvoji od imovine nasljednika i tada oni stiču pravo

27

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

prvenstvene naplate u odnosu na ostale povjerioce koji nisu tražili odvajanje zaostavštine, ali su ograničeni u naplati svog potraživanja samo na sredstva zaostavštine. -Pobojna radnja (pobojno djelo) je pravna radnja dužnika koja je preduzeta na štetu povjerioca. -Pod pravnom radnjom podrazumijevaju se izjave volje koje preduzimaju u cilju stvaranja nekog pravnog odnosa. -Propuštanje da bi se smatralo pravnom radnjom mora biti pod kontrolom ili upravljeno od strane dužnikove volje (to je dužnikova radnja tj. neradnja); mora biti svjesno (izjavljivanjem) svjesno uzdržavanje od izjavljivanja. -Neće se smatrati pobojnim radnjama ni radnje koje su izričitom zakonskom radnjom isključene, odnosno čije je pobijanje zabranjeno (npr. davanje od strane dužnika trećim licima prigodnih darova, srazmjernih mogućnostima dužnika). -Propuštanje obogaćenja ne može se pobijati jer dužnik nije izgubio materijalno pravo, niti mu je smanjena aktiva ili povećana pasiva. -Pobojna može biti samo imovinsko-pravna radnja, a ne neimovinska (kao što je npr.usvojenje) jer je svrha pobijanja namirenje tražbine. -Pod pobojne radnje ne mogu se podvesti ni raspolaganja onim dijelovima imovine koja je ili koji su izuzeti od sudskog izvršenja. -Naše pravo smatra da povjeriočeva tražbina, radi čijeg se namirenja pobija dužnikova pravna radnja ne mora biti novčana, predmet tražbine može biti i neko drugo pravo ili stvar in specie. -Opšte pretpostavke pobijanja su: 1. postojanje utuživog potraživanja povjeriočevog, dospjelog za naplatu, bez obzira kada je nastalo 2. postojanje insolventnosti dužnika koja je nastala preduzimanjem pravne radnje na štetu povjerioca. -Pod posebnim pretpostavkama pobijanja obuhvaćene su 4 varijante izmjenjene paulijanske tužbe: 1. pobojna (paulijanska) dolozna tužba, 2. pobojna (paulijanska) kulpozna tužba, 3. pobojna (paulijanska) porodična tužba, 4. pobojna (kvazi-paulijanska) tužba. -Jedna od ovih posebnih pretpostavki, kumulativno sa opštim pretpostavkama stvara mogućnost podizanja pobojne tužbe, ove pretpostavke dokazuje tužilac. -Prema vrstama pravnih djela koja se pobijaju, mogu se posebni uslovi razvrstati na: a) Djela učinjena s dužnikovom namjerom oštećenja povjerioca razlikuju se i prema namjeri i prema prema stepenu saučesništva-znanja trećeg lica (protivnika pobijanja) na tri varijante pobojne tužbe: 1. Pobojna (paulijanska) dolozna tužba može se podići ako je dužnik znao da preduzetim teretnim raspolganjem nanosi štetu svojim povjeriocima i ako je trećem licu sa kojim je ili u čiju korist je pravna radnja preduzeta to poznato ili moglo biti poznato. Na strani dužnika mora postojati svijest o nanošenju štete povjeriocu, to je posebna pretpostavka (poseban uslov). Pored ovog subjektivnog elementa, pobijač mora i da dokaže nesavjesnost trećeg lica kome je dužnikova nesavjesnost prema povjeriocu bila poznata ili mogla biti poznata. 2. Kulpozna (paulijanska) pobojna tužba zahtijeva da povjerilac dokaže da je dužnik „mogao znati“ (skrivljeno neznanje) da svojim teretnim raspolaganjem oštećuje povjerioca. Ovaj stepen skrivljenog neznanja izjednačava se, u našem pravu, sa lakim nehatom (culpa levis). Kao i kod dolozne paulijane povjerilac mora i da dokaže nesavjesnost trećeg lica (protivnika pobijanja), na raspolaganju su mu je ili da dokaže

28

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

dolozno postupanje trećeg (da mu je bilo poznato-znanje ili svijest) ili kulpozno ponašanje trećeg (moglo biti poznato-skrivljeno neznanje trećeg o oštećenju povjerioca). 3. Porodična (paulijanska) pobojna tužba kojom se pobija svako raspolaganje učinjeno između zakonom taksativno određenih srodnika. Kod ove tužbe porodična veza je bitna činjenica koja odnose između insolventnog dužnika i njegovih srodnika čini sumnjivim (familia suspecta) u odnosu na pitanje njihove savjesnosti, tj. njihovog znanja ili skrivljenog neznanja (nesavjesnosti) u odnosu na dužnikova raspolaganja imovinom u korist srodnika, a na štetu povjerilaca. Za porodičnu paulijansku tužbu karakteristična je oboriva pretpostavka (presumptio iuris tantum) prisustva pozitivnog znanja bliskog srodnika (tj. njegovog znanja da dužnik svojom radnjom nanosi štetu povjeriocu). Prtepostavku obara bliski srodnik svim sredstvima. Povjerilac kao pobijač obavezan je dokazati kao posebnu pretpostavku činjenicu da je protivnik pobijanja bliski srodnik dužnikov. Kao bliski srodnici određeni zakonom ubrajaju se: 1)bračni drug dužnikov, 2)svi krvni srodnici u pravoj liniji, 3)ostali dužnikovi srodnici po krvi do četvrtog stepena kako bračni tako i vanbračni (dužnikovi braća i sestre, njihova djeca i unuci, stričevi, ujaci, tetke i njihova djeca), 4)dužnikovi srodnici po tazbini do četvrtog stepena zaključno. Svi srodnički odnosi kao i bračni odnos treba da postoje u trenutku preduzimanja teretnog raspolaganja koje se pobija. Izuzetno, kad brak prestane usljed smrti, a prije preduzetog raspolaganja, smatra se da srostvo po tazbini i dalje postoji. b) Pobijanje besplatnih raspolaganja insolventnog dužnika na štetu povjerioca (kvazi paulijanska tužba). Besplatnim raspolaganjima i s njm izjednačenim pravnim radnjama obuhvaćene su radnje dužnika koje nisu teretne, tj. kojima dužnik umanjuje svoju imovinu a da na to nije obavezan. Povjerilac je u najpovoljnijem položaju jer zakon uzima kao sigurnu pretpostavku da je dužnik koji besplatno raspodjeljuje svoju imovinu znao da oštećuje povjerioce, kao i da je trećem licu, koje od takvog dužnika primi korist takvo ponašanje bilo poznato ili moglo biti poznato, odnosno nije moglo ostati nepoznato. Odricanje od nasljedstva u stvari je samo jedan od slučajeva odricanja od prava uopšte i kao takav ulazi u kategoriju besplatnih raspolaganja uopšte. Forma pobijanja -Pravo pobijanja povjerilac ostvaruje procesnom radnjom-tužbom ili prigovorom. -U tužbi povjerilac kao tužilac postavlja dva zahtjeva: 1. traži da se dužnikova pravna radnja oglasi prema njemu bez dejstva 2. određuje obim i način činjenja protivnika pobijanja što je opredjeljeno prirodom i visinom nepodmirene povjeriočeve tražbine sa sporednim zahtjevima (kamate, parnični troškovi) -Isticanje prigovora je oblik pobijanja u dvije situacije: 1. ako se pobijana radnja sastoji u nekoj obavezi koju dužnik ima prema protivniku pobijanja, ovaj traži ispunjenje te obaveze, a povjerilac prigovorom pobija to traženje 2. ako se u dužnikovoj imovini nalazi neki predmet na kojem je protivnik stekao neko starije i jače pravo, pa traži da se taj pedmet izuzme od izvršenja, a povjerilac ističe prigovor da je protivnik to pravo stekao od dužnika pravnom radnjom koja je podložna pobijanju (npr. simulovanim poslom). -Pasivno legitimisani (protivnik pobijanja) su dvije grupe lica: 1. lica sa kojima je dužnik preduzeo pravnu radnju koja se pobija i lica u čiju je korist ta radnja preduzeta 2. univerzalni pravni sljednici lica sa kojima je i u čiju je korist je preduzeta pravna radnja koja se pobija.

29

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Da bi singularni sukcesor bio pasivno legitimisan prvi uslov je da pobijanje bude zasnovano i protiv njegovog prethodnika. -Poseban uslov se javlja kada je singularni sukcesor pribavio pobijanu vrijednost teretnim poslom , a poseban uslov ako je do nje došao besteretno. -Singularnom sukcesoru povjerilac mora dokazati da je on u trenutku pribavljanja znao i da se pribavljanje njegovog prethodnika moglo pobijati (stvarno znanje o toj okolnosti); ovu okolnost tužilac ne mora da dokazuje kad je singularni sukcesor pribavio vrijednost besteretnim poslom. -Ako je singularni sukcesor bliski srodnik, on mora dokazati da nije znao da se pribavljanje prethodnika moglo pobijati. Rokovi za podizanje pobojne tužbe -Rok za podizanje dolozne, kulpozne i porodične (paulijanske) pobojne tužbe je jedna godina od dana kada je dužnik preduzeo pravnu radnju koja se pobija. -Isti rok je i u slučaju pobijanja sljedbenika, jer se u stvari pobija sticanje prvog pribavioca. -U roku od tri godine mora se podići kvazi-paulijanska pobojna tužba računajući od preduzimanja pobijanog besplatnog raspolaganja, odnosno od dana kada je trebalo da preduzme propuštenu radnju. Dejstvo pobijanja -Ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja, gubi dejstvo samo prema tužiocu i samo koliko je potrebno za ispunjenje njegovih potraživanja. -Prema svim ostalim licima pobijena pravna radnja ostaje na snazi. -Prema obimu pobijanje je ograničeno na ono što usljed pravne radnje nije ušlo u dužnikovu imovinu ili što je iz nje otuđeno ili napušteno. -Drugo ograničenje tiče se vezanosti tužbenog zahtjeva visinom povjeriočeve nepodmirene tražbine. -Kao sredstvo miješnja povjerioca u imovinske odnose dužnika spominje se i cesija u izvršnom postupku. -Cesija u izvršnom postupku je procesno sredstvo izvršenja na potraživanjima izvršenika (dužnika) prema trećim licima (dužnikovim dužnicima). -Povjerilac stiče mogućnost da svoje potraživanje ostvari prema izvršenikovom dužniku. -Zasniva se založno pravo (mogućnost naplate) gdje sud na povjerioca prenosi zaplijenjeno potraživanje. -Prenos se vrši rješenjem o dozvoli ustupanja (cesiji) koje se dostavlja dužnikovom dužniku.

Izmjena sadržaja obligacije
-Pod izmjenama sadržaja obligacije podrazumijevamo mijenjanje (smanjivanje, uvećavanje ili gašenje) pojedinih ili svih prava i obaveza u obligaciji; do izmjene sadržaja dolazi pod uticajem raznih pravnih činjenica. -Izmjena sadržaja najčešće nastupa usljed odgovornosti subjekata zbog povrede obligacije. -Tada se samostalna obaveza iz obligacije najčešće uvećava i za akcesornu obavezu koja glasi na naknadu štete povjeriocu ili se prvobitna obaveza mijenja tako da umjesto prvobitne obaveze u obligaciji ostane samo obaveza na naknadu prouzrokovane štete usljed ispunjenja ili neurednog ispunjenja prvobitne obaveze. -Mijenjanje sadržaja obligacije dolazi i usljed primjene pravila o ugovornoj kazni, zateznoj kamati i sudskim penalima. -Osim ovih činjenica kao faktori izmjene sadržaja u obligaciji javljaju se i sledeće pravne činjenice: dobrovoljno poravnanje, prinudno poravnanje, stečaj, slučaj i viša sila.

30

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Realna subrogacija kao način izmjene sadržaja može se javiti kao „zamjena ispunjenja“ ako povjerilac u sporazumu sa dužnikom primi nešto drugo umjesto predmeta (radnje) koja mu se inače duguje. -Izmjenu sadržaja obligacije imamo i u slučaju tzv. „predaje radi prodaje“ koja se dozvoljava kada dužnik preda povjeriocu neku stvar ili neko pravo da ovaj proda i iz naplaćene prodajne cijene namiri svoje potraživanje, eventualni ostatak preda dužniku. -Nemogućnost ispunjenja (ugovorne) obaveze definiše se kao situacija u kojoj (ugovorna) obaveza iz nekih prirodnih ili pravnih razloga s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, ne može biti ispunjena kako glasi, u tom smislu što dužnik ne može izvršiti dugovanu činidbu. -Kod nemogućnosti ispunjenja ugovorne obaveze vrši se podjela na pravnu i prirodnu, potpunu i djelimičnu, privremenu i trajnu nemogućnost ispunjenja. -Od posebnog je značaja podjela na objektivnu i subjektivnu nemogućnost. -Objektivno je nemoguće kada niko, a ne samo konkretni dužnik ne može ispuniti konkretnu obavezu-obaveza prestaje kada njeno ispunjenje postane nemoguće usljed okolnosti za koje dužnik ne odgovara. -Subjektivna nemogućnost ispunjenja postoji kada dužnik nije u stanju da ispuni obavezu, ali je njeno ispunjenje za neko treće lice (izvan obligacije) moguće. -Kod subjektivne nemogućnosti dolazi do raskida ugovora (prostom izjavom ili po sili zakona) i oštećena strana ima pravo na naknadu štete.

Povreda obligacije
-U slučaju odgovornosti dužnika treba poći od pravila da je obaveza dužnika na naknadu štete stupila na mjesto primarne ugovorne obaveze , čije je ispunjenje postalo nemoguće. -Pitanje da li je dužnik odgovoran za štetu usljed nemogućnosti ispunjenja (ugovorne) obaveze treba rješavati primjenom pravila o ugovornoj odgovornosti. -Najvažnije pitanje svodi se na utvrđivanje kada će se smatrati da je dužnik odgovoran za štetu zbog nemogućnosti ispunjenja ugovorne obaveze. -Prema ZOO dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao da ispuni svoju obavezu, odnosno da je zakasnio sa ispunjenjem obaveze zbog okolnosti nastalih poslije zaključenja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. -U našem pozitivnom pravu napuštena je krivica kao osnov ugovorne odgovornosti. -Ako je dužnik kriv za nemogućnost ispunjenja, on će uvijek odgovarati za štetu, jer on uvijek odgovara ako je mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći da nastupi nemogućnost ispunjenja ugovorne obaveze ali to nije učinio. -U takvim slučajevima smatraćemo da je nemogućnost ispunjenja nastupila usljed nepažnje ili namjere dužnikove, tj. usljed njegove krivice. -Dužnik neće odgovarati za nemogućnost ispunjenja ugovorne obaveze ako je ona posljedica dejstva više sile. -Viša sila je onaj spoljni događaj čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, izbjeći, niti otkloniti, to je nepredvidljiv, neotklonjiv (nesavladiv) spoljni događaj. -Jankovec: dužnik će biti odgovoran za štetu i onda ako je prilikom nastanka obligacionog odnosa (zaključivanja ugovora) znao ili morao znati, tj. morao predvidjeti da ispunjenje njegove obaveze može postati nemoguće, a ipak je preuzeo bezuslovnu obavezu. -Pitanje da li će dužnik odgovarati za štetu zbog nemogućnosti ispunjenja ugovorne obaveze u onim slučajevima ako je neko treće lice prouzrokovalo nemogućnost ispunjenja profesor Jankovec rješava s obzirom na odnos između dužnika i trećeg lica, dvije su mogućnosti moguće: 1. ako dužnik nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći, radnju trećeg lica usljed koje je ispunjenje njegove obaveze postalo nemoguće, njegova obaveza prestaje, i on neće odgovarati drugoj (ugovornoj) strani za štetu,

31

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

2. ako je dužnik mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći radnju trećeg lica s kojom nastupa nemogućnost ispunjenja njegove (ugovorne) obaveze, ali to nije učinio, odgovaraće drugoj strani za štetu. -Uslovi (pretpostavke) odgovornosti dužnika za povredu svoje (ugovorne) primarne obaveze: 1. da dužnik nije ispunio ili je neuredno ispunio (zadocnio) svoju obavezu, 2. da ne postoji zakonski osnov oslobađanja od odgovornosti, tj. objektivne ili neotklonjive (vanugovorne) okolnosti, 3. da je šteta stvarno pretrpljena, 4. da postoji uzročna veza između nastupjele štete i neispunjenja, odnosno neurednog ispunjenja primarne dužnikove obaveze, 5. da povjerilac dokaže postojanje štete, visinu, vrstu i uzročnu vezu. -Osnov dužnikove odgovornosti je okolnost da nije ispunio (primarnu) obavezu onako kako ona glasi, a u tome ga nisu spriječile objektivne (vanugovorne) okolnosti i koje su ujedno bile nepredvidljive-osnov je zapravo povreda obligacije. -Subjekti obligacije ili ugovorne strane mogu ugovorom pooštriti ili oslabiti (ograničiti ili isključiti) ugovornu odgovornoost pomoću klauzule neodgovornosti (egzoneracije) koja je ograničena samo za običnu nepažnju i ovdje se krivica uzima u obzir. -Ugovorom se odgovornost može ograničiti na terenu maksimiranja naknade štete samo ako nema krivice kod dužnika u obliku namjere ili nepažnje i ako se tako ne postiže očigledna nesrazmjera sa pretrpljenom štetom. -Ako je dužnik odgovoran za nemogućnost ispunjenja, njegova obaveza prestaje, ali umjesto nje nastaje (subrogira) obaveza na naknadu štete. -Povreda ugovora može se nadoknaditi naknadom obične (proste) štete (damnum energens), naknadom izmakle koristi (lucrum cessans) i naknadom cjelokupne štete u slučaju prevare, namjere ili krajnje nepažnje. -Naknada obične štete podrazumijeva uspostavljanje ranijeg stanja ili naknadu u novcu, i po pravilu se nadoknađuje u novcu; u obzir dolaze dva načina obračunavanja: 1. konkretno obračunata naknada štete predstavlja razliku između imovinskog stanja povjerioca pod hipotezom da mu je dužnik ispunio primarnu obavezu onako kako ona glasi i imovinskog stanja povjerioca u kojem se bez tog rezultata našao. 2. apstraktna obračunata naknada štete predstavlja nalaženje ili obračunavanje razlike vrijednosti prestacije u vrijeme nastanka obligacije (zaključenje ugovora) i njene vrijednosti u momentu neispunjenja obaveze (oblici apstraktne štete su i ugovorna kazna i zatezna kamata). -Naknada izmakle koristi je nadoknada dobitka koji je povjerilac osnovano mogao da očekuje (da predvidi) prema redovnom toku stvari ili posebnim okolnostima slučaja, a čije je ostvarenje spriječeno povredom ugovora od strane dužnika. -Krivica povjerioca dovodi do tzv. podijeljene odgovornosti i do srazmjernog smanjenja naknade štete koju bi dužnik dugovao. -Kada nema elemenata i dokaza, štete tj. naknadu treba podijeliti na jednake dijelove, tj. od utvrđenog iznosa naknade koju bi dužnik bio obavezan da plati povjeriocu trebalo bi da plati samo polovinu iznosa. Dužnička docnja -Dužnička docnja (mora debitoris) je najčešći način povrede obligacije od strane njenih subjekata. -Dužnik pada u docnju kada ne izvrši (ne počne izvršavati) svoju obavezu na vrijeme(kad njegova obaveza dospije za izvršenje).

32

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Rok određen u obligaciji opominje dužnika na ispunjenje, ukoliko rok nije određen u sadržaju obligacije, pravilo je da je povjerilac obavezan opomenuti dužnika da započne ispunjavati svoju obavezu. -Krivica povjerioca za zakašnjenje anulira dužnikovu docnju. -Za objektivnu docnju dužnik odgovara tako što postaje dužnik i akcesorne obaveze na naknadu zateznih kamata, ako je predmet njegove obligacije ispunjenje novčane obaveze. -Ako je dužnik u docnji a njegova obaveza potiče iz dvostranog ugovora, povjerilac stiče ovlaštenje da jednostrano raskine ugovor, nakon što dužniku odredi naknadni primjren rok za ispunjenje obaveze, a ovaj rok bezuspješno istekne. -Skrivljena dužnička docnja dovodi do dužnikove odgovornosti za naknadu štete. -Drugi slučaj dužničke skrivljene docnje imamo kada dužnik odgovara i za djelimičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja iako tu nemogućnost nije skrivio, tj. ako je nemogućnost ispunjenja posljedica dejstva slučaja, koji se dogodio nakon njegovog dolaska u docnju. -Specijalno dejstvo dužnikove docnje imamo: 1. kada dužnik padne u docnju sa predajom generičke stvari - povjerilac ima alternativno pravo (uz prethodnu obavijest dužniku) da stvar nabavi od trećeg lica, a od dužnika traži naknadu štete (nabavnu cijenu) ili pravo da traži novčani ekvivalent dugovanih generičkih stvari i naknadu štete zbog docnje; 2. kod obaveze na činjenje, a dužnik je ne započne na vrijeme – povjerilac ima pravo (uz prethodnu opomenu dužnika) da sam izvrši radnju činjenja i da zahtijeva naknadu štete zbog docnje i zbog načina ispunjenja (povodom činjenja) 3. kod povrede obaveze na nečinjenje – povjerilac ima pravo na naknadu štete. Ako dužnik ne izvrši svoju obavezu u roku koji mu je određen u pravosnažnoj odluci, povjerilac može da odustane od realnog ispunjenja i stiče facultas alternativu da zahtijeva samo naknadu štete zbog neispunjenja, ako je dužniku ostavio naknadni primjeren rok za realno ispunjenje. -Povjerilac će imati pravo da od dužnika nadoknadi potpunu štetu koja obuhvata naknadu obične štete i izgubljene dobiti ili naknadu cjelokupne štete ukoliko postoji krivica dužnika zbog docnje, jer se odgovornost dužnika za namijeru ili krajnju nepažnju ne može unaprijed ugovorom isključiti. -Dužnikova docnja prestaje tako što on ponudi ispunjenje ili što se obligacija ugasi bez ispunjenja. Povjerilačka docnja (mora creditoris) -Povjerilac pada u docnju ako bez opravdanog razloga ne primi ispunjenje obaveze od strane dužnika koja je dospjela za ispunjenje ili svojim ponašanjem onemogući ispunjenje obaveze od strane dužnika koji je spreman na njeno ispunjenje. -Ako je obligacija sa rokom (terminom) ispunjenja povjerilac pada u docnju čim nije omogućio ispunjenje, ako se to od njega očekuje s obzirom na sadržaj obligacije, npr. nije se pojavio u mjestu koje je utvrđeno za predaju stvari ili nije odnio stvar koju mu je dužnik stavio na raspolaganje saobrazno obligaciji. -Ako je obligacija bez utvrđenog roka (neteminska), povjerilac pada u docnju od časa kad mu dužnik ponudi uredno ispunjenje. -Nemogućnost ispunjenja na strani dužnika povjerilac mora dokazati da bi se oslobodio docnje. -Ako se povjerilac nalazi u tzv. dvostrano obaveznim obligacijama, on može biti spreman da primi ili omogući ispunjenje obaveze od strane dužnika, ali, ako u ovoj situaciji ne nudi, sa svoje strane, ispunjenje svoje dospjele obaveze, u kojoj je on za drugu stranu obligacionog odnosa dužnik, pada u docnju. -Odgovornost povjerioca pretpostavlja se ukoliko je dužnik uredan.

33

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Docnja povjerioca ima svoje dejstvo koje se sastoji od sledećih promjena u odnosima povjerioca i dužnika: 1. kada povjerilac padne u docnju, tada dolazi do prestanka docnje dužnika, 2. od dolaska povjerioca u docnju prestaju i posljedice koje je dužnik u docnji do tada snosio, 3. kada povjerilac padne u docnju svojom krivicom postaje dužnik akcesorne obaveze na naknadu štete, 4. na povjerioca koji je u docnji prelazi rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari, kao i troškovi čuvanja stvari koje je nepotrebno izazvao dužniku, 5. radi povjeriočeve docnje dužnik stiče ovlaštenje da ispuni obavezu putem suda ili prodajom umjesto ispunjenja,kao i ovlaštenje da odustane od ugovora, ako se obaveza ne sastoji od prodaje stvari, već od radnje činjenja. -Povjerilačka docnja prestaje kada povjerilac manifestuje svoju spremnost da primi izvršenje ili mu se prestane protiviti; takođe prestaje i u slučaju obligacije bez ispunjenja.

Ostali slučajevi izmjene sadržaja u obligaciji
Dobrovoljno poravnanje -Dobrovoljno poravnanje zasniva se ugovorom (saglasnom izjavom volja) između subjekata obligacije koji su ujedno i lica između kojih postoji spor ili neizvjesnost u pogledu njihovog pravnog odnosa (njihovih prava i obaveza). -Dobrovoljno poravnanje u svojoj podlozi sadrži međusobno popuštanje strana u sporu, tj. obe strane moraju od nečega da odstupe kako bi izmjenjeni obligacioni odnos i dalje poštovale i izvršavale. -Da bi bilo punovažno, dobrovoljno poravnanje mora biti zaključeno od strane lica koja se mogu pojaviti kao subjekti (ugovarači) dvostranog ugovora. -Predmet sporazuma o poravnanju mogu biti samo imovinska prava i poravnanje nastaje post festum, povodom rekonstrukcije već postojećeg punovažnog obligacionog odnosa. -Ništavost jedne odredbe sporazuma o poravnanju povlačiće ništavost cijelog poravnanja. -Subjekti poravnanja ne mogu svojim sporazumom ići na prekomjerno oštećenje. -Akcesornost i supsidijarnost jemčeve obaveze ne prestaje poravnanjem, izuzev ako je poravnanjem izvršena novacija. -Dejstvo poravnanja sastoji se u tome da stranke, zaključenjem ugovora o poravnanju, prekidaju spor ili neizvjesnost (nesigurnost) o svom pravnom poslu i da, „za ubuduće“, na nov način uređuju svoja uzajamna prava i obaveze. Prinudno poravnanje i stečaj -Prinudno poravnanje je stečajna mjera kojom se između dužnika i povjerilaca čija potraživanja predstavljaju natpolovičnu veličinu dužnikovih obaveza postiže sporazum o raznim pitanjima olakšavanja dužnikovog položaja i njegovog „ozdravljenja“ kako bi se izbjeglo otvaranje skupog, dugotrajnog i „fatalnog“, po dužnika, stečajnog postupka. -Olakšavanje dužnikovog položaja uglavnom se sastoji od smanjivanja njegovih dugova prema većinskim povjeriocima i prolongiranju rokova isplate dugova. -Kada prinudno poravnanje zaključi natpolovična većina povjerilaca ono je pravno obavezno za sve dužnikove povjerioce. -Na taj način otplate i odlaganja dugova imaju značenje izmjene sadržaja obligacije za sve povjerioce. -Stečaj je poseban sudski postupak koji se sprovodi zbog insolventnosti dužnika. -Stečajem se mijenja sadržaj obligacije tako što se sva prijavljena potraživanja slijevaju u stečajnu masu, a namiruju se prema posebnim pravilima koja omogućuju ravnopravno namirenje povjerilaca srazmjerno redu i visini njihovih potraživanja.

34

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-U stečaju su svi povjerioci na gubitku, ali je to krajnja mjera, jer se ne može očekivati dužnikovo ozdravljenje već likvidacija, tako da se želi postići ravnomjerno i prioritetno namirenje, jer je imovina dužnika nedovoljna za potpuno namirenje svih povjerilaca srazmjerno njihovim potraživanjima. -Osim smanjivanja potraživanja dolazi i do mijenjanja njihovog predmeta, jer se sva potraživanja pretvaraju u novčana potraživanja. Slučaj i viša sila -Slučaj (casus) je okolnost (pravna činjenica) koja nastupa nezavisno od volje subjekta i mimo njegovog očekivanja, te je on uprkos svojim mogućnostima nije mogao predvidjeti, spriječiti ili izbjeći da utiče na pravni odnos, njegov nastanak, promjenu ili prestanak. -Slučaj kao životnu činjenicu treba razlikovati od slučaja kao pravne činjenice. -Slučaj u modernom pravu podrazumijeva odsustvo krivice kod subjekta za nastanak, promjenu ili prestanak pravnog odnosa. -Slučajna propast predmeta obaveze (individualno određen predmet) oslobađa dužnika odgovornosti za naknadu štete. -Za mješoviti slučaj (casus mixtus) dužnik će uvijek odgovarati, osim ako predmet propadne za njegove docnje, pa on dokaže da bi predmet slučajno propao i da je on na vrijeme izvršio svoju obavezu, s obzirom na okolnosti slučaja. -Viša sila (vis maior) je onaj spoljni događaj čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, izbjeći ili otkloniti. -Za razliku od slučaja ima jaču faktičku moć od moći subjekta kao i dejstvovanje nezavisno od njegove volje. -Osnovna činjenica koja kvalifikuje višu silu i time je odvaja od slučaja je spoljnost. -Viša sila je kvalifikovan slučaj po sledećim elementima: uzrok djelovanja na pravni odnos je izvan stvari, čovjeka ili djelatnosti, a čije djelovanje se nije moglo predvidjeti, izbjeći ili otkloniti. -Sudska praksa je utvrđuje „od slučaja do slučaja“. -Ukoliko se utvrdi njeno djelovanje, dužnik se oslobađa obaveze i odgovornosti za neispunjenje. -Dakle, viša sila dovodi do gašenja obligacionog odnosa potpuno ili djelimično. -Ako je obaveza djelimično moguća za ispunjenje radiće se o izmjeni sadržaja u obligaciji.

Izmjena subjekata u obligaciji
-Izmjena subjekata u obligaciji podrazumijeva da osnov, predmet i sadržaj obligacije ostaju isti. -Novi subjekti samo ulaze i poštuju zatečeni identitet obligacionog odnosa. -Izmjena subjekata ima za cilj stvaranje novih ili razrješavanje postojećih obligacionih odnosa koji inače postoje između nekog lica u postojećem obligacionom odnosu i lica koja pristupaju tim obligacijama. Ustupanje potraživanja (cesija) -Promjena povjerioca najčešće se dešava ustupanjem potraživanja ugovorom, što se naziva cesija. -U ovom odnosu pojavljuju se tri lica: cedent (ustupilac tražbine), cesionar (primalac tražbine) i cesus (ustupljeni dužnik). -Subjekti cesije su cedent i cesionar, oni moraju imati ugovornu sposobnost. -Predmet cesije je pravo potraživanja. -Cesija može nastati povodom svake tražbine koja ima imovinski karakter i nije vezana za ličnost, odnosno čiji prenos nije zakonom ili ugovorm zabranjen.

35

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Pravni osnov cesije pored ugovora može biti zakon (kad jemac postaje povjerilac prema glavnom dužniku) i sudska odluka (u izvršnom postupku). -Kauza cesije može biti različita i vezana je za tip ugovora koji je osnov cesije. Dejstvo cesije -Tražbina se smatra ustupljenom od momenta zaključenja cesionog ugovora. -Ustupljeni dužnik tada duguje cesionaru, a ne više cedentu. -Dejstvo cesije obično se prati preko tri odnosa: odnosa cedenta i cesusa, odnosa cesionara i cesusa i odnosa cedenta i cesionara koji je osnovni odnos u cesiji. Odnos cedenta i cesusa (stari povjerilac i dužnik) -Cedent i cesionar ne traže učešće dužnika u njihovom bilateralnom sporazumu. -Cedent ima obavezu da obavijesti dužnika o tome ko mu je novi povjerilac (notifikacija), ako i pored toga on ispuni obavezu starom povjeriocu njegov dug se neće ugasiti i ostaće i dalje u obavezi prema cesionaru. -Ukoliko su u pitanju dvostrane obligacije cedent ostaje u obavezi prema cesusu. -Kod višestrukog ustupanja potraživanja cesusu ostaje obaveza da izmiri dug onom povjeriocu o kome je najprije obavješten (koji se prvi javio). Odnos cedenta i cesionara (stari i novi povjerilac) -Cedent je obavezan da cesionaru preda sve isprave kojima se dokazuje da je on povjerilac potraživanja koje ustupa. -Cedent je obavezan da cesionaru garantuje za postojanje (veritet) tražbine u času ustupanja potraživanja, što se poklapa sa perfekcijom cesionog ugovora. -Ustupilac, u principu, ne odgovara za naplativost ustupljene tražbine; izuzetno, tako se može ugovoriti, ali samo do visine protivdavanja. -Teretna cesija se sastoji od tri podvrste: 1. cesija umjesto ispunjenja - zaključenjem ugovora obaveza cedenta koju on ima prema cesionaru gasi se do visine vrijednosti ustupljenog potraživanja. Ako je ustupljeno potraživanje veće po vrijednosti od duga koji cedent na ovaj način želi da ugasi, cesionar je dužan vratiti cedentu sve što je naplatio preko iznosa vrijednosti svog potraživanja koje ima prema cedentu. 2. cesija radi naplaćivanja - kada cedent prenese cesionaru neko svoje potraživanje samo radi naplaćivanja njegova obaveza se zaključivanjem cesionog ugovora ne gasi. Ona se gasi ili smanjuje samo ako cesionar (njegov povjerilac) uspije preneseno pravo da realizuje (naplati). 3. cesija radi obezbjeđenja – ako je tražbina sa ustupioca (cedenta) prenijeta na primaoca (cesionara) radi obezbjeđenja primaočevog potraživanja prema ustupiocu o njenoj realizaciji primalac se stara sa pažnjom dobrog domaćina ili dobrog privrednika. Nakon realizovanja naplate primalac zadržava iznos potreban za namirenje svog potraživanja prema ustupiocu, a višak vrijednosti je dužan predati ustupiocu. Odnos cesionara i cesusa (novi povjerilac i dužnik) -Zaključenjem cesionog ugovora cesionar postaje novi povjerilac na kojeg prelazi glavno potraživanje i sva sporedna prava: prava u odnosu na jemca, pravo na kamate, prava iz ugovorne kazne i dr. -Cesusov položaj se ne mijenja u obligaciji. -Cesus ima pravo na objektivne prigovore koje može istaći i prema cesionaru, kao i subjektivne prigovore.

36

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Ako je u pitanju dvostrana obaveza cesus ima pravo staviti cesionaru i prigovor istovremenosti ispunjenja, odnosno prigovor neispunjenja. -Obligacija se gasi realizacijom tražbne, tj. njenim ispunjenjem od strane cesusa cesionaru. Promjena dužnika u obligaciji Preuzimanje duga (privatna intercesija) -U osnovi promjene dužnika u obligaciji je ugovor (saglasnost izjava volja-sporazum) kojim se ugovara prenošenje obaveze koja je podobna za prenos s jednog lica (dužnika) na drugog dužnika. -Preuzimanje duga (privatna intercesija) je ugovor između starog dužnika i novog (intercedenta) da on stupi na njegovo mjesto, a stari se oslobađa obaveze. -Bitan cilj ovakvog ugovora je da intercednt (novi dužnik ) ima namjeru (casusa contrhendi) da starog dužnika oslobodi obaveze i da stupi na njegovo mjesto u obligaciji. -Povjeriocu nije svejedno ko je novi dužnik, stoga se ugovorna intercesija ne može punovažno ostvariti dok povjerilac ne da svoj pristanak na preuzimanje duga. -Obaveza ugovarača iz intercesionog ugovora je da obavijeste povjerioca o zaključenom ugovoru i da od njega traže pristanak na izvršenu promjenu ličnosti dužnika. -Dok povjerilac ne da pristanak intercesioni ugovor je „ugovor o preuzimanju ispunjenja duga“ koji je slabije pravne snage. -Zakonski izuzetak da ćutanje znači pristanak povjerioca srešćemo u posebnom slučaju, to je u situaciji kada se pristanak za preuzimanje duga ne može dobiti od hipotekarnog povjerioca i to u roku od tri mjeseca po njegovom primitku pismenog poziva da se izjasni, tj. da izjavi svoj pristanak na prenos nepokretnosti koja je opterećena hipotekom. -Ako hipotekarni povjerilac svojom izričitom izjavom ne odbije traženi pristanak u roku od tri mjeseca od prijema zahtjeva, zakonska je fikcija da je on svoj pristanak dao. Dejstvo preuzimanja duga -Osnovno dejstvo ugovora o preuzimanju duga sastoji se u oslobađanju dužnika obaveze prema povjeriocu. -Dužnik (stari) „izlazi“ iz postojeće obligacije, jer na njegovo mjesto „stupa“ intercedent („novi“ dužnik). -Intercesioni ugovor neće nastati i kad povjerilac da svoj pristanak, ako je u to vrijeme postojala intercedentova prezaduženost za koju povjerilac nije znao niti je mogao znati („zakonska disimulacija“), takav će se sporazum klasifikovati kao ugovor o pristupanju dugu. -Uz glavni dug na preuzimaoca prelaze i sporedne obaveze (jemstvo i zaloga, mada su sporedne obaveze, zavise od volje jemca, odnosno zalogodavca). -Novi dužnik neće odgovarati za nenaplaćene kamate koje su dospjele do njegovog intecediranja u postojeći dug. -Preuzimalac duga ima pravo na objektivne i subjektivne prigovore prema povjeriocu. Pristupanje dugu -Pristupanje dugu je granični institut blizak preuzimanju duga koji nastaje ugovorom između povjerioca i trećeg lica kojim se ono obavezuje da će stupiti u obligacioni odnos na dužničkoj strani (pored dužnika, a ne umjesto dužnika) -Pravni položaj pristupioca dugu je isti kao i pravni položaj zatečenog dužnika. -Zavisno od pravnog osnova pristupanja dugu može se raditi o solidarnom ili supsidijarnom položaju pristupioca dugu. -Povjerilac ima ista prava prema pristupiocu kao i prema dužniku. Preuzimanje ispunjenja

37

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Ugovorom između dužnika i trećeg lica, treće lice se obavezuje prema dužniku da će ispuniti njegovu obavezu prema njegovom povjeriocu. -To je odnos inter debitores i povjerilac iz njihovog sporazuma ne stiče nikakva prava obraćanja prema trećem sa svojim obligaciono-pravnim zahtjevom. -Treće lice će biti jedino odgovorno dužniku, na osnovu njihovog sporazuma, tj. njihovog pravnog odnosa, u situaciji da ne ispuni preuzetu obavezu, pa povjerilac, zbog toga pozove dužnika na ispunjenje postojeće dužnikove obaveze koju nije ugasio preuzimalac ispunjenja.

Upućivanje (asignacija)
-Izjavom volje uputilac (asignant) upućuje, tj. ovlašćuje upućenika (asignata) da za njegov račun izvrši određenu radnju trećem licu (asignataru), a asignatara da izvršenje radnje primi u svoje ime. -Asignant nije povjerilac, dok je asignat potencijalni dužnik. -Asignacijom se ne stvara obligacioni odnos samim izjavljivanjem uputa, jer je obligacionopravno dejstvo asignacije odloženo i zavisno od pristanka asignata i prihvatanja asignatara. -Značaj asignacije je u tome što se njome postiže „ekonomičnost“ obligacionih odnosa između tri lica koji učestvuju u asignaciji i zbog čega se izbjegava dvostruko isplaćivanje obaveza. Dejstvo 1) Odnosom pokrića nazivamo odnos između uputioca (asignanta) i upućenika (asignata). Izjava asignanta da asignat nešto izvrši asignataru moguća je pod uslovom da asignat prihvati dug. Asignat nije dužan prihvatiti dug, izuzev ako nije dužnik asignanta, ili mu je obećao da će uput prihvatiti. Pod pokrićem se podrazumijeva postojanje sredstava asignanta kod asignata (kao što je npr. asignatarov dug asignantu). Uput je opoziva izjava volje i opoziv je moguć sve dok se uput ne izvrši ili dok se ne da izjava asignata da će izvršiti uput. 2) Valutni odnos je odnos koji se uspostavlja između primaoca uputa i uputioca, tj. asignatara i asignanta. Asignatar se najčešće ovlašćuje da primi isplatu svote novca te se zbog toga i ovaj odnos naziva valutnim odnosom.Asignatar je ovlašteno lice iz asignacije i najčešće povjerilac asignanta. On nije dužan prihvatiti asignaciju, ali je obavezan da vrši blagovremeno obavještavanje asignanta u slučaju neprihvatanja asignacije kako bi izbjegao odgovornost za štetu usljed svoje nesavjesnosti. Ukoliko pristane na asignaciju dužan je pozvati asignata da izvrši uput. Tek izvršenjem radnje od strane asignata gasi se obaveza, dug asignanta koji ima prema asignataru. Asignant može opozvati izdati uput (ovlaštenje da asignatar primi isplatu od asignata) izuzev ako je ovlaštenje dato u interesu asignatara. 3) Apstraktni odnos nazivamo odnos između primaoca i upućenika, tj, asignatara i asignata. Iz asignacije se ne stvara nikakav pravni odnos niti se između ovih lica formiraju prava i obaveze. Ovaj odnos je fikcija, jer realno ne egzistira, zato se i naziva apstraktan odnos. Tek kada asignat izjavi da prihvata uput asignatar stiče pravo zahtijevati od asignata ispunjenje radnje na koju je upućen. Asignat ima ovlaštenje da istakne asignatru sve objektivne i subjektivne koje on lično ima prema asignataru. Asignatar može prenositi uput (asignaciju), jer se radi o subjektivnom imovinskom pravu koje je, kao takvo, podobno za promet. Pravo asignatara je zastarivo i mora se koristiti u roku od godinu dana. Rok počinje teći od određenog datuma ili od prihvatanja asignacije ili od predaje.

Prestanak obligacije
-Obligacioni odnosi se gase postizanjem željenog pravnog dejstva, ali i objektivno postavljenog cilja obligacije.

38

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Pojedini autori načine prestanka obligacije razvrstavaju prema kriterijumu učešća volje u gašenju obligacionog odnosa, dok drugi ističu da obligacije prestaju sa ispunjenjem ili bez ispunjenja. Ispunjenje (isplata) -Ispunjenje je radnja kojom se postiže prestanak obligacije izvršavanjem upravo onoga ili onog predmeta, odnosno radnje, koje je u obligaciji i propisano. -U ugovornom pravu, posebno kod ugovora o otuđenju, odnosno sticanju stvari i prava, pod radnjom ispunjenja podrazumijeva se predaja. Subjekti ispunjenja 1) Dužnik je subjekt obligacije, koji, po pravilu, ispunjava u obligaciji obećanu radnju. Ispunjenje će proizvesti svoje pravno dejstvo koje se sastoji u prestanku obligacije, i ako ga preduzme, izuzetno, neko treće lice koje za tim ima pravni interes, ili se dužnik saglašava (pristaje) da treći preduzme akt ispunjenja obligacije umjesto dužnika. Povjerilac je ovlašten da primi ispunjenje od trećeg lica , iako se dužnik takvom ispunjenju protivi, jer on vrši svoje pravo. Poslovno nesposoban dužnik može valjano ispuniti obligaciju, ako je njegova obaveza punovažna i dospjela, što podržava stav da je ispunjenje realni akt, ali ne može ugasiti naturalnu obligaciju, tj. neutuživu, kada je obligacija zastarjela ili potiče iz igre ili opklade. 2) Ispunjenje sa subrogacijom je kvalifikovani slučaj ispunjenja obligacije od strane trećeg lica. Ovo ispunjenje imamo kada treće lice ispuni obligaciju i ugovori sa povjeriocem da ispunjeno potraživanje pređe na njega. Subrogacija se postiže ili ugovorom između povjerioca i isplatioca ili na osnovu ugovora između dužnika i isplatioca. Pored ugovorne postoji i zakonska subrogacija u slučaju da isplatilac ima zakonom utvrđen pravni interes da izvrši isplatu, tada na njega prelazi povjeriočevo potraživanje prema dužniku. Kod subrogacije imamo kombinovana pravla cesije i intercesije, prvo se odigrava privatna intercesija na šta se nadovezuje cesija. 3) Povjerilac je ovlašten da primi ispunjenje u svoje ime i za svoj račun. Treće lice može da primi samo po osnovu povjeriočevog ovlaštenja; ovlaštenje može biti i zakonsko i sudsko. I bez povjeriočevog ovlaštenja ispunjenje će proizvesti pravno dejstvo i ugasiti obligaciju i ako je izvršeno trećem licu, ako ga povjerilac prihvati i tako ratifikuje. -Poslovno nesposobnom povjeriocu može se ispuniti obaveza iz obligacije, ako je ispunjenje korisno za povjerioca; ako se predmet ispunjenja već nalazi u njegovom pritežanju ili ako poslovno nesposobni povjerilac odobri (ratifikuje) ispunjenje nakon što stekne poslovnu sposobnost. Predmet i način ispunjenja -Predmet ispunjenja je ona obligaciona radnja koja je utvrđena in obligationem. -Ukoliko se subjekti ispunjenja prije započinjanja ispunjenja sporazume povjerilac može primiti i nešto drugo umjesto dugovane radnje (datio in solutum). -Obaveza se ispunjava u potpunosti onako kako glasi; povjerilac nije dužan prihvatiti djelimično ispunjenje, osim ako to ne nalaže priroda obaveze i ako se ne radi o novčanoj obavezi kod koje se ne može odbiti djelimično ispunjenje. -Specifičan način ispunjenja je i „predaja radi prodaje“ kada se kao predmet ispunjenja pojavljuje dobijeni novčani iznos od cijene prodate dužnikove stvari (datio pro solvendo). -Kao poseban način ispunjenja dozvoljeno je i polaganje i prodaja dugovane stvari. -Dužnik ali i treća lica mogu deponovati predmet ispunjenja kod nadležnog suda u određenim slučajevima i na taj način se osloboditi svoje obaveze. -Troškove polaganja snosi dužnik do iznosa troškova ispunjenja, a preko toga iznosa troškove deponovanja snosi povjerilac.

39

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Deponovanje kod suda se dozvoljava: ako je povjerilac u docnji, ako se ne zna ko je povjerilac, ako je mjesto boravka povjerioca nepoznato, ako je povjerilac poslovno nesposoban, a nema zakonskog zastupnika. -Ako je stvar nepodesna za deponovanje, onda se ona može prinudno javno prodati. -Na isti način se može prodati i radi namirenja troškova čuvanja. Vrijeme ispunjenja -Vrijeme ispunjenja podudara se sa rokom dospjelosti obaveze dužnika iz obligacije; određuju ga sami subjekti. -Ukoliko strana kojoj je ostavljeno na volju određivanje roka ispunjenja ne vrši svoju volju, druga strana može zahtijevati da odredi primjeren rok za ispunjenje obaveze ispunjenja. -Ako je rok ispunjenja ugovoren u interesu dužnika on je ovlašten da se oslobodi svoje obaveze i prije nastupanja roka ispunjenja. -Ako je rok u interesu povjerioca, a dužnik ne daje traženo obećanje ili obezbjeđenje potraživanja, povjerilac ima pravo da traži ispunjenje prije roka koji je utvrđen. -Za vrijeme ispunjenja novčanih obaveza važe posebna pravila: 1. ako se plaćenje vrši preko banke ili druge finansijske organizacije, ispunjenje je punovažno i proizvodi pravno dejstvo kada doznaka ili virman stignu u povjeriočevu banku, izuzev ako je nešto drugo prethodno ugovoreno; 2. kada je plaćanje preko pošte, dug je izmiren kada povjerilac primi novčanu doznaku, izuzev ako su subjekti ispunjenja odredili da će se dug smatrati izmirenim već kada dužnik uplati pošti; 3. plaćanje čekovnom uplatnicom je izvršeno kada dužnik izvrši uplatu u korist povjeriočevog računa. Mjesto ispunjenja -Mjesto ispunjenja mogu odrediti stranke ili zakon i zavisi od okolnosti posla. -Mjesto ispunjenja za nenovčane predmete ispunjenja je, prema dispozitivnoj zakonskoj normi, ono mjesto u kojem je dužnik u vrijeme nastanka obaveze imao prebivalište, odnosno, u nedostatku ovoga boravište. -Ako je dužnik lice sa više sjedišta, nenovčana obaveza se ispunjava u mjestu u kojem se nalazi poslovna jedinica toga lica koja je u funkcionalnoj vezi sa predmetom ispunjenja. -Novčane obligacije ispunjavaju se u mjestu gdje povjerilac ima svoje prebivalište, odnosno sjedište ili boravište. -Plaćanje virmanom vrši se u mjestu sjedišta organizacije koja vodi povjeriočeva novčana sredstva. Uračunavanje (imputacija) ispunjenja -Problem upotrebe uračunavanja ispunjenja javlja se kada dužnik na ime ispunjenja isplati određenu radnju koja ne može pokriti ili izmiriti sve njegove dugove koji se sastoje od više jednorodnih radnji a koje sve ima prema istom povjeriocu. -Zbog toga se postavlja pitanje koja je obligacija prestala, tj. kojoj se može pripisati ili uračunati dato ispunjenje. -Prvenstveno je relevantan sporazum ili manifestovana pravno poslovna volja subjekata ispunjenja. -Ukoliko saglasne volje subjekata za rješenje ovog pitanja nema, dužnik odlučuje koju obavezu želi datim ispunjenjem ili preduzetom radnjom da izmiri; ako on to ne izjavi izmiruje se prvo prema vremenu dospjelosti; ako su obaveze jednovremeno dospjele, onda prema obavezi koja je najslabije obezbjeđena s obzirom na data sredstva obezbjeđenja; ako su sve obligacije jednako obezbjeđene prestalim će se smatrati one obligacije koje su dužniku na

40

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

najvećem teretu; ako se ni prema ovom kriterijumu ne može utvrditi red uračunavanja, data isplata uračunavaće se prema dugu koji je najranije nastao; ako ni to nije moguće djeli se ispunjenje srazmjerno na sve dužnikove obaveze prema istom povjeriocu. Dokazivanje ispunjenja -Osnovni dokaz isplate je priznanica koju je povjerilac obavezan izdati na zahtjev dužnika koji je uredno ispunio svoju obavezu. -Priznanica je privatna isprava u pismenoj formi koja sadrži podatke o izmirenom potraživanju i potpis povjerioca. -Ako je priznanica izdata po isunjenju glavne obaveze, sadrži pretpostavku da su izmirene i njene sporedne (akcesorne) obaveze. -Obveznica je isprava kojom se njen izdavalac obavezuje da će licu označenom u obveznici odnosno donosiocu obveznice određenog dana isplatiti iznos označen na obveznici i pripadajuće kamate. -Vraćanje obveznice od strane povjerioca dužnik može zahtijevati kada je svoju obavezu uredno i u potpunosti ispunio i vraćena obveznica sadrži presumpciju potpunog izmirenja obaveze. -Ako se obveznica ne može vratiti dužnik je ovlašten zahtijevati da mu povjerilac izda javno ovjerenu ispravu u kojoj će se utvrditi da je njegova obaveza ugašena. -Ukoliko je dužnik izvršio ispunjenje djelimično, može zahtijevati da se ono konstatuje na obveznici kao pismenoj ispravi. Troškovi ispunjenja -Troškove ispunjenja snosi sam dužnik, jer se ispunjenje smatra njegovom radnjom iz obligacije. -Ovo dispozitivno pravilo može biti neprimjenjeno ako se subjekti drugačije sporazume. -Povjerilac snosi troškove koje sam izazove.

Prestanak obligacije bez ispunjenja
-Među ostale načine prestanka obligacije, kod kojih subjekti, svojim izjavama volja, gase obligaciju, ubrajaju se: prebijanje (kompenzacija), otpuštanje duga, prenov (novacija) i otkaz. -Obligacije prestaju i po sili Zakona nastupanjem pravnih činjenica: smrti subjekta, sjedinjenjem (konfuzija) i nemogućnošću ispunjenja.

Prestanak obligacije bez ispunjenja voljom subjekata obligacije
Prebijanje (kompenzacija) -Prebijanje ili kompenzacija je međusobno obračunavanje uzajamnih obligacija, prebija se tražbina sa tražbinom, dug sa dugom. -Ovakvom operacijom je moguće da dođe do potpunog gašenja najmanje dvije (a može i više) uzajamnih obligacija. -Moguće je da se ako saldo ovakvog obračuna obligacija, pojavi smanjeni ili djelimični dug (ostatak duga) na jednoj strani obligacionog odnosa, takva kompenzacija naziva se djelimičnom. -Kada među subjektima postoji više uzajamnih obligacija, prebijanje se vrši prema pravilima koja važe za uračunavanje ispunjenja. -Ako se pored glavnice duguju i sporedne obaveze (kamate i troškovi) tada red uračunavanja počinje prvo od otplate troškova, zatim se otplaćuju kamata, a tek na kraju se isplćuje glavnica obaveze. -Da bi prebijanje moglo proizvesti obligaciono-pravno dejstvo prestanka obligacija, obligacije koje idu u preboj moraju biti kompenzabilne.

41

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Osnovni opšti uslov kompenzibilnosti obligacija je njihova uzajamnost; uzajamne su one obligacije kod kojih su subjekti ista lica ali sa različitim, obligaciono-pravnim ulogama: jedno lice je, u jednoj obligaciji, u ulozi povjerioca, a u drugoj kojom je vezan sa istim licem, u ulozi dužnika, i obratno. -Ostali opšti uslovi kompenzabilnosti obligacija su: 1. da su predmeti obe obligacije generičke stvari (novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i kvaliteta tzv. jednorodne) 2. da su obe obligacije dospjele 3. da su obe prinudne (utužive tj. da nisu naturalne) -Prebijanje ne nastaje po sili zakona već je potrebna bar jednostrana izjava volje jednog od subjekata o prebijanju. -Ako jedna strana izjavi da ulazi u preboj, druga strana ne može se protiviti toj izjavi ni na koji način osim prigovorom nepostojanja bilo kojeg od materijalnio-pravnih uslova za prebijanje. -Prebijanje pod ovim uslovima naziva se jednostrana kompenzacija. -Prigovor odsustva uzajamnosti obligacija može istaći strana iz obligacije ako dužnik da izjavu o prebijanju nečega što duguje povjeriocu sa onim što povjerilac duguje njegovom jemcu. -Prigovor zastare može spriječiti kompenzaciju ako su uslovi za prebijanje nastali nakon što je jedno od potraživanja zastarjelo. -Prigovor ustupanja (cediranja) može se postaviti između prijemnika (novog povjerioca, cesionara) i dužnika (cesusa) – dužnik ustupljenog potraživanja može istaći u preboj samo ona svoja potraživanja koja je do obavještenja (denuncijacije, notifikacije) o ustupanju mogao istaći u preboj ustupiocu (starom povjeriocu, cedentu). -Prigovor zabrane prebijanja – ako se prigovor zabranjenosti obligacije može istaći tada prebijanje ne može ni nastati; razlozi radi kojih se prebijanje ne može izvršiti jer to javni poredak ne dozvojava su: 1. ako se potraživanje ne može zaplijeniti, 2. ako se potrživanje koncentriše na vraćanje stvari ili vrijednosti koje su date dužniku na čuvanje ili poslugu, ili na stvari koju je dužnik bespravno stekao ili je bespravno zadržao, 3. ako je potraživanje nastalo namjernim prouzrokovanjem štete povjeriocu od strane dužnika, 4. ako se potražuje naknada štete prouzrokvane oštećenjem zdravlja, 5. ako potraživanje potiče od zakonske obaveze izdržavanja, 6. ako je dužnikovo potraživanje dospjelo za isplatu tek pošto je treće lice stavilo zabranu na povjeriočevo potraživanje prema dužniku. -Sve što je zakonom zabranjeno važi i za ugovornu kompenzaciju, subjekti mogu svojom voljom da mijenjaju opšte uslove, pri tom se misli samo na jednorodnost i dospjelost. Otpuštanje duga -Otpuštanje, oprost ili otpust duga je saglasnost dužnika sa izjavom povjerioca da neće tražiti ispunjenje (isplatu) duga. -Opšti otpust dugova je izjava kojom povjerilac svom dužniku „oprašta“ sve dugove koji postoje u vrijeme davanja takve izjave, nužna je saglasnost dužnika. -Pojedinačni otpust duga je izjava povjerioca da neće tražiti ispunjenje jednog svoga potraživanja, sa čime se dužnik saglasio. -Otpust duga po svojoj pravnoj prirodi nije jednostrana izjava volje, već ugovor. -Pod otpustom duga ne smatra se: 1. odricanje od sredstava obezbjeđenja,

42

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

2. otpuštanje duga jemcu. -Vraćanje zaloga ili drugih sredstava obezbjeđenja (kapare, avansa, mjenice i sl.) nema pravno dejstvo otpusta duga, jer ne znači povjeriočevo odricanje od prava da traži ispunjenje obligacije. -Kada u jednoj obligaciji ima više jemaca, a povjerilac oprosti dug samo prema jednom, tada ostali sajemci stiču prigovor redukcije. Prenov (novacija) -Novacija je saglasnost volja (sporazum, ugovor) dužnika i povjerioca o tome da neku svoju postojeću obligaciju ugase i stvore, umjesto nje, novu. -Novacijom se mijenja predmet ili pravni osnov postojeće obligacije. -Pretpostavke da bi obligacija nastala su: 1. da je postojeća (stara) obligacija, koja se novira, bila punovažna, 2. da i nova obligacija punovažno nastaje, jer joj je predmet moguć i dozvoljen kao i osnov, te da je određen, odnosno odrediv, 3. nova obligacija mora da se razlikuje od stare bilo po pravnom osnovu, bilo po predmetu (osnov je nov ili je predmet nov), 4. namjera noviranja (animus novandi), tj. zamjena stare obligacije njenim gašenjem i istovremenim stvaranjem nove obligacije, mora biti jasno izražena. -Ukoliko bi novacioni sporazum bio poništen, poništenje bi imalo retroaktivno dejstvo (ex tunc) i smatralo bi se (pravna fikcija) da stara obaveza nije bila nikad ni ugašena. Otkaz -Obligacije nisu trajni građansko-pravni odnosi, vrijeme trajanja obligacije čini period vremena između dvije vremenske tačke: momenta nastanka odnosa i momenta prestanka odnosa. -Ako vrijeme trajanja dugovinskog odnosa nije određeno, svaka strana može ga prekinuti otkazom. -Da bi otkaz, kao način prestanka trajnog dugovinskog odnosa, kojem subjekti nisu odredili rok trajanja proizveo pravno dejstva načina gašenja obligacija, otkaz mora biti dostavljen drugoj strani. -Otkaz, kao izjava volje može se izjaviti u svako doba, otkazu ne mora da prethodi opomena, ako to nije ugovoreno ili zakonom propisano-ovakav slučaj naziva se otkaz bez otkaznog roka. -Obligacioni odnosi mogu biti od početka snadbjeveni poznatim otkaznim rokom. -Otkazni rok može biti ugovoren ili zakonom određen. -Otkazni dugovinski odnos je onaj koji je po svojoj prirodi predodređen da prestaje otkazom i da se otkaz izjavljuje uz ostavljanje, drugoj strani otkaznog roka. -Otkazni rok je period vremena od izjavljivanja otkaza pa do prestanka trajnog obligacionog odnosa. -Stranke mogu da odrede otkaz sa otkaznim rokom; to može utvrditi zakon, a to se može znati i prema običaju ili prirodi stvari. -To se naziva primjeren rok i predstavlja pravni standard koji se popunjava onoliko potrebnim vremenom koje je prema svim okolnostima konkretnog odnosa, potrebno dati strani kojoj se upućuje otkaz.

Prestanak obligacije bez ispunjenja nastupanjem zakonom utvrđenih pravnih činjenica
Smrt subjekta obligacije

43

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Smrt subjekta obligacije je prirodni način prestanka samo onih obligacija kod kojih je dužnik fizičko lice. -Obligaciona prava su prenosiva i otuđiva (cesijom) isto kao i dugovi (intercesijom), ona su nasljediva. -Ali postoje obligacioni odnosi koji su, prema svojoj prirodi, najpretežnije ličnog karaktera. -Takva situacija postoji kada ni jedno drugo lice osim dužnika ne može da izvrši dug iz određene obligacije. -Ako bi se dogodilo da dužnik obligacionog odnosa prestane postojati, tada bi obligacija, koja je zasnovana s obzirom na njegova lična svojstva, osobine ili sposobnosti, prestala postojati, po sili zakona. Sjedinjenje (konfuzija) -Obligacija je odnos između dva lica-ako nemamo dva različita lica, u ulogama povjerioca ili dužnika, tada nemamo ni obligacionog odnosa. -Takva pojava se dešava u slučaju nasljeđivanja ili univerzalne sukcesije; kada dužnik nasljedi povjerioca ili obratno, gase se dugovanja ili potraživanja koja su do tada postojala. -I pravna lica da se ujedine u jedno novo pravno lice raznim privredno-pravnim, statusnim promjenama, fuzijama preduzeća. -Tada, između novog privredno-pravnog subjekta i starog, koji se utapa u novi statusni oblik pravnog lica, međusobni obligacioni odnosi prestaju. Nemogućnost ispunjenja -Specijalne (individualne) obligacije prestaju kada njihovo ispunjenje postane nemoguće usljed okolnosti zbog kojih dužnik ne dogovara. -To su poznate objektivne okolnosti koje sadrže sve elemente više sile, osim jednog „spoljnosti“. -Ako se objektivne okolnosti ispriječe dužnikovoj namjeri ispunjenja, on neće više biti dužan uredno ispuniti svoju obavezu, isplatiti dug. -Samo će morati, da bi sa svoje strane, izbjegao odgovornost zbog neizvršenja obaveze, da dokaže objektivne okolnosti koje isključuju njegovu obavezu na izvršenje obligacije. -Dužnik se oslobađa odgovornosti (za ispunjenje obligacije, kao i za štetu) ako dokaže da nije mogao da ispuni svoju obavezu zbog okolnosti nastalih poslije formiranja obligacionog odnosa, koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. -Riječ je o naknadnoj objektivnoj nemogućnosti ispunjenja specijalnih ili individualnih obligacija. -Generičke obligacije ne mogu prestati nastupanjem objektivnih okolnosti. -I kada sve što dužnik ima od generičkih stvari propadne, dužnik se ne oslobađa svoje obaveze, on snosi rizik slučajne propasti tih stvari. -Izuzetno je moguće da se dužnik generičke obligacije oslobodi obaveze njenog ispunjenja, ako propadne cijela masa njegovih stvari određenih po rodu, samo ako je predmet generičke obligacije odvojen po masi.

Zastarjelost
Pojam i dejstvo -Zastarjelost se javlja sa aspekta povjerioca kao zastarjelost potraživanja ili tužbe, a sa aspekta dužnika kao neobaveznost izvršenja preuzete obaveze. -Zakonom je propisano da će onom povjeriocu koji svoje ovlaštenje, kojim zahtijeva ispunjenje obaveze, u zakonom propisanom roku ne koristi, prestati to pravo, tj. doći će do zastarjelosti njegove tužbe prema dužniku. -Ovdje se radi o gubitku tužbe, tj. mogućnosti da sudskim putem utuži svoje potraživanje.

44

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Povjerilac može podnijeti tužbu, ali će sud uvažiti dužnikov prigovor zastarjelosti, ako ga podnese i time odbiti tužbu. -Sud ne vodi računa o tome po službenoj dužnosti, pa ukoliko dužnik ne upotrijebi prigovor, sud će utvrditi postojanje potraživanja, te će zastarjelo potraživanje postati potraživanje utvrđeno sudskom odlukom, koje će moći postati izvršno. -Prema tome, zastarjelim se smatra samo ono samo ono potraživanje koje je sud na prigovor dužnika proglasio zastarjelim. -Na tuženom dužniku leži teret dokaza istinitosti navoda na kojim se njegov prigovor zasniva. -Zastarjelost se zato objašnjava kao „slabljenje“ subjektivnog obligacionog prava gubitkom zahtjeva zbog proteka vremena. -Ako dužnik ispuni obavezu koja je zastarjela, neće se smatrati plaćanjem nedugovanog, čak i ako je bio u zabludi. -Po svjoj pravnoj prirodi ispunjenje zastarjele obaveze nije davanje nedugovanog već davanje dugovanog, ali ne više kao pravne obaveze već kao prirodne obaveze. -Zastarjevanje počinje teći prvog dana poslije dana dospjelosti (početak zastrnog roka vezan je za dan kada je povjerilac stekao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze) i odnosi se na obaveze koje dužnik ne vrši iako se od njega zahtijeva aktivno ponašanje. -A kada je obaveza bila na nečinjenje zastarjelost nastupa od dana kada je dužnik postupio protivno obavezi. -Zastarjelost nastupa kada istekne posljednji dan zakonom određenog vremena (zastarnog roka). -Izričito je zabranjeno pravnim poslom mijenjati rok zastarjelosti, kao i ugovoriti zastoj zastarjelosti. -Dužnik se ne može odreći zastarjelosti prije nego istekne zastarni rok. -Nakon isteka roka pismenim priznanjem zastarjele obaveze ili davanjem kojeg realnog sredstva obezbjeđenja svoje obaveze, može se odreći zastarjelosti. -Zastara glavne tražbine dovodi do zastarjelosti sporednih potraživanja. -Ako je potraživanje bez roka, zastarni rok počinje teći od dana nastanka potraživanja, jer se takva potraživanja mogu odmah utužiti. -Kod periodičnih davanja, zastarni rok počinje teći od dana neisplaćivanja poslednjeg obroka periodičnog obligacionog odnosa. -Potraživanje naknade štete prouzrokovane deliktom, počinje teći u subjektivnom roku od momenta saznanja za štetu, ili u objektivnom roku, od nastanka prouzrokovane štete. -Zastoj zastarjevanja je mirovanje zastarjevanja. -Iz zakonom određenih razloga (pretpostavki) zastarni rok za izvjesno vrijeme prestane teći tj. prestane se uračunavati. -Kada otpadnu zakonski razlozi neuračunavanja zakonskog roka, zastarni rok koji je mirovao počinje iznova teći i vrši se sabiranje sa započetim i privremeno umirovljenim zastarnim rokom. -Razlozi umirivanja tiču se ličnih odnosa između povjerioca i dužnika, dok takvi odnosi traju, kao što su porodično-pravni odnosi. -Zastoj zastrjevanja obaveze glavnog dužnika nema dejstva prema jemcu. -Iz drugih razloga i sa drugačijim dejstvom nastupa prekid zastarjevanja. -Prekid zastranog roka izazivaju pravne činjenice predviđene zakonom, ako se zastarjevanje prekine, propada rok koji je do tada istekao, tj. do nastupanja zakonom određene pravne činjenice. -Prekid zastarnog roka izazivaju sledeće pravne činjenice: priznanje duga, učinjeno posrednom ili neposrednom izjavom (davanjem otplate, plaćanjem kamata ili davanjem obezbjeđenja) i podizanje tužbe.

45

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Nakon što razlozi prekida zastarjelosti otpadnu, zastarjelost počinje teći iznova, a vrijeme koje je do tada isteklo, ne računa se. -Prekid zastarjelosti potraživanja glavnom dužniku dejstvuje i prema jemcu samo ako je do prekida došlo nekim postupkom ili radnjom povjerioca pred sudom protiv glavnog dužnika. -Zastarni rok ili rok zastarjelosti je zakonom određeno vrijeme protekom kojeg se pravo, tj. tražbina iz obligacionog odnosa ne može više prinudnim putem ostvariti, te se kaže da se tužba ugasila. -Zastarne rokove s obzirom na dejstvo kao i na dužinu trajanja dijelimo na opšte i posebne. -Opšti zastarni rok određen je na deset godina. -To je najduži rok u ZOO, a odnosi se na sva ona potraživanja za koja Zakonom nije utvrđen nikakav rok zastarjelosti, odnosno neki specijalni (posebni) rok. -Međutim u ZOO postoji anomalija, po kojoj se specijalni rok izjednačuje sa opštim. -Taj izuzetak određen je za sva potraživanja utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili sudskim poravnanjem ili odlukom drugog nadležnog organa ili poravnanjem sklopljenim pred tim organom kada Zakon za njih predviđa i kraći rok. -Ovaj specifičan rok od deset godina ne odnosi se na privremena potraživanja koja dospjevaju za ubuduće, pa makar i utvrđena ovim odlukama. -Ovaj izuzetak nalazimo u materiji osiguranja, objektivni zastarni rok kod ugovora o osiguranju života traje deset godina računajući od prvog dana nakon prestanka kalendarske godine u kojoj se osigurani slučaj dogodio. -Specijalni zastarni rok odnosi se na zastarjevanje prava iz kojih potiču povremena potraživanja. -Ovaj rok počinje teći, računa se, od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik više nije izvršio svoju obavezu. -Kada pravo iz kojeg izvire obaveza na povremena davanja zastari povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja već i ona koja su dospjela prije toga. -Objektivni rok za potraživanje naknade prouzrokovane štete iznosi pet godina od nastanka štete i primjeniće se samo ako oštećeni u subjektivnom roku nije uspio saznati za štetu i učinioca. -Trogodišnji zastarni rok primjenjuje se na: 1. subjektivni rok za traženje naknade prouzrokovane štete od kada je oštećeni saznao za štetu i štetnika, 2. povremena potraživanja od dospjelosti svakog pojedinačnog davanja, 3. potraživanja koja potiču iz privrednih trgovačkih poslova, 4. potraživanje zakupnina. -Rok zastarjelosti za štete nastale povredom ugovorne obaveze izuzete su iz režima ovog zastarnog roka i podvgnute su režimu propisanom za zastarjelost obaveze čijom je povredom šteta nastala. -Zastarjelošću obaveze glavnog dužnika zastarjeva i obaveza jemca. -Kada je rok zastarjevanja obaveze glavnog dužnika duži od dvije godine, obaveza jemca zastarjeva po isteku dvije godine od dospjelosti obaveze glavnog dužnika izuzev kada jemac odgovara solidarno sa glavnim dužnikom. -Jednogodišnji rok zastare važi se za sledeća potraživanja: 1. potraživanje naknade za izvršrene isporuke komunalnih energenata (elektro i termička energija, plin, voda i sl.) i za izvršene komunalne usluge (održavanje čistoće), ako su izvršene isporuke, odnosno usluge izvršene za potrebe domaćinstva, 2. potraživanje naknade za upotrebu radio i TV prijemnika, 3. Potraživanje PTT usluga koje se naplaćuju u tromjesečnim ili kraćim razmacima, 4. potraživanje pretplate na povremene publikacije.

46

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Zastarni rok utvrđen posebnim propisima vrijedi za zastarjevanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom, kada je za krivično gonjenje predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarjeva u vremenu zastarjevanja krivičnog gonjenja. -Rokovi u slučajevima zastoja zastarjelosti su: 1. ne može nastupiti zastarjelost potraživanja maloljetnika ili poslovno nesposobnog lica koje nema zastupnika dok ne proteknu dvije godine od sticanja poslovne sposobnosti ili postavljanja zastupnika, 2. ne može nastupiti zastarjelost potraživanja povjerioca koji se nalazi na odsluženju vojnog roka ili vojnoj vježbi dok ne proteknu tri mjeseca od završetka povjeriočevih aktivnosti, 3. Zastoj zastarjevanja krivičnog gonjenja, u slučaju da je šteta povjeriocu pričinjena krivičnim djelom, povlači sa sobom zastoj zastarjevanja zahtjeva za naknadu štete. -Rokvi u slučaju prekida zastarjelosti: -U slučaju prekidanja zastarjelosti priznanjem duga od strane dužnika zastarjelost počinje iznova teći od datog priznanja. -Ukoliko je izvršena novacija priznatog dugovanja, novo potraživanje zastarjeva za vrijeme predviđeno za zastaru novog potraživanja. -U slučaju preduzimanja procesnih radnji protiv dužnika radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine na sudu ili pred drugim nadležnim organom zastara započinje teći iznova od završetka (okončanja) spora, ili okončanja stečajnog postupka, ili okončanja postupka izvršenja ili obezbjeđenja. -Prekid zastarjelosti krivičnog gonjenja dovodi i do prekida zastarjelosti tužbe za naknadu štete, kada je šteta prouzrokovana izvršenjem krivičnog djela, a krivično gonjenje dotičnog krivičnog djela koje je ujedno i štetna radnja, propisan je duži rok zastarjelosti. Pravna priroda zastarjelosti potraživanja (zastarnih rokova) -Zastarjelošću prava ne prestaju, ne gasi se obligacija, nego se utuživa obligacija transformiše u neutuživu (prirodnu, naturalnu) obligaciju. -Stvarna prava, lična i lično-imovinska ne zastarjevaju ali mogu prestati trajati. -Ovdje postoje, s obzirom na porijeklo i funkciju dvije vrste rokova: 1. građansko-pravni materijalni rokovi zastarjelosti - čije propuštanje dovodi do meritornog odbijanja zahtjeva ili prigovora; na njega sud pazi samo po prijedlogu stranaka, 2. procesno-pravni prekluzivni rokovi – na njih sud pazi po službenoj dužnosti; mogu biti subjektivni(kraći): od dana saznanja za pravno relevantne činjenice i objektivni (duži): vezan za neku objektivu okolnost, nevezano za moć saznanja subjekta; objektivni rok se izjednačava sa prekluzivnim rokom. -Značajna razlika imeđu prekluzivnog roka i roka zastarjelosti je da prekluzivni rok ne može biti zaustavljen ili prekinut kao rok zastarjelosti; sud pazi na prekuzivni rok po službenoj dužnosti, dok to ne mora da čini sa zastarnim rokom.

Ugovor (Uopšte o ugovoru kao izvoru obligacije)
Pojam ugovora -Obligaciono pravni ugovor predstavlja saglasnost izjava volja dveju strana o nastanku, mijenjanju ili prestanku obligacionih odnosa. -Ugovor je osnov (izvor) nastanka obligacije . -Ugovor je po svojoj pravnoj prirodi pravni posao i to dvostrani pravni posao.

47

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Označava se mnogobrojnim sinonimima: dogovor, sporazum, nagodba, pakt, konsenzus, pogodba, konvencija, aranžman, kao i posao. -Subjekti su slobodni da odluče da li će uopšte zaključiti neki ugovor ili neće formirati takav pravni odnos. -Subjekti ugovora su slobodni da izberu tip ugovora i sadržaj koji sami preciziraju; oni su slobodni izabrati način i formu ugovora. -Ugovarači u toku trajanja ugovora mogu ugovor mijenjati ili ga ugasiti slobodno svojom saglasnošću volja.

Opšti uslovi za zaključenje ugovora
Sposobnost ugovaranja -Sposobnost ugovaranja imaju poslovno sposobna fizička lica i pravno sposobna pravna lica. -Ograničenu poslovnu sposobnost imaju maloljetnici sa 15 godina, ako su zasnovali radni odnos. -Ugovor koji zaključi pravno lice van okvira pravne sposobnosti ili fizičko lice bez poslovne sposobnosti nema pravno dejstvo. -Ugovori ograničeno poslovno sposobnih lica zaključeni bez odobrenja zakonskog zastupnika su rušljivi pravni poslovi koji se odobrenjem mogu konvalidirati. -Ukoliko drugi ugovarač, po saznanju o poslovnoj nesposobnosti saugovarača, ne odustane od ugovora u roku od trideset dana, ugovor će konvalidirati, po sili zakona. -Poslovno nesposobna lica mogu stupiti u dobročine ugovore kao nosioci prava (sticaoci prava). -Ako zastupnik prekorači ovlaštenje, zastupani će biti vezan ugovorom samo ako ga odobri, a ako zastupani u određenom roku ne ratifikuje ugovor, zastupnik i zastupani će solidarno odgovarati savjesnoj strani zbog eventualno pretrpljene štete. -Punomoć je ovlaštenje za zastupanje koje vlastodavac izdaje punomoćniku, otuda se često zastupanje po osnovu punomoći naziva ugovorno zastupanje. -Zastupanje je sklapanje pravnih poslova u tuđe ime, za tuđi račun. -S obzirom na obim punomoći, razlikujemo: 1. Opšta (generalna) punomoć – kada punomoćnik može poduzeti sve pravne poslove vlastodavca, koji ulaze u redovno poslovanje vlastodavca. Ovdje ne ulaze posebni pravni poslovi koje Zakon nabraja (preuzimanje mjenične obaveze, jemstva, sklapanje poravnanja, besteretno raspolaganje itd.), 2. posebna (specijalna) punomoć – kada punomoćnik može preduzeti samo pravne poslove za koje je posebno ovlašten od vlastodavca, a pomoću uputstva se određuje obim posebnog punomoćja. Uputstva su posebne izjave koje ograničavaju punomoćnika i unose se u pismeno u kojem je materjalizovana izjava o punomoći. -Ograničavanje punomoći, tj. formiranje posebnog punomoćja, čini se ili tzv.imperativnim uputstvima ili fakultativnim ili indikacionim uputstvima. -Imperativna uputstva su naređujuća, zapovjedna i od njih nema odstupanja ukoliko se ne kose sa pravilima instituta poslovodstva bez naloga i ulogom poslovođe bez naloga. -Fakultativna uputstva nalažu punomoćniku da se po njima ponaša u redovnoj situaciji, a u vanrednoj situaciji, prilikama i okolnostima može od njih da odstupi po svojoj savjesti i procjeni situacije. -Indikaciona uputstva upozoravaju punomoćnika na neophodnu pažnju u postupanju u vođenju ovlaštenih poslova. -Može se i suziti izdata punomoć, bez da se to učini u naročitoj formi, ali ona nema efekta prema savjesnom trećem licu koje obavi, tj. sklopi pravni posao sa punomoćnikom; već samo vlastodavac ima pravo u tom slučaju na naknadu štete zbog prekoračenja okvira sužene punomoći, dakle tiče se samo odnosa između vlastodavca i punomoćnika.

48

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

Postizanje saglasnosti volja o bitnim elementima ugovora -Saglasnost volja ugovarača sastoji se od podudarnosti njihovih volja u pogledu predmeta i cilja ugovora. -Mane volje su: zabluda (kada je volja formirana pod uticajem pogrešne predstave tako da izjavljena volja ne odgovara unutrašnjoj), prevara (kada je zabluda namjerno stvorena), i prijetnja (kada je volja formirana u strahu izazvanom nedopuštenom prijetnjom). -Neistinitu volju imamo npr. kod nesporazuma, posredne izjave, fiktivnog ugovora, neozbiljne izjave (mentalna rezervacija). -Bitni elementi ugovora su oni sastojci o kojima stranke moraju postići saglasnost da bi ugovor nastao; ti elementi zavise od prirode, odnosno tipa ugovora. -Obično se bitni elementi sastoje od predmeta i osnova ugovora, ali i drugih pitanja kada je to određeno zakonom (tako se npr. rok trajanja javlja kod nekih ugovora kao bitan element, po zakonu). -Postoje i prirodni sastojci koji se najčešće utvrđuju zakonom i postaju sastavnim dijelom zaključenog ugovora i kada stranke o njima izričito ništa ne zaključe. -Nebitni slučajni sastojci ne utiču na punovažnost ugovora, ali mogu da utiču na njegovo dejstvo i trajanje, kakvi su : uslov i rok. -Prema Zakonu, ugovor je zaključen pod uslovom ako nastanak ili prestanak zavisi od neizvjesne činjenice. 1. odložni (suspenzivni) uslov ima retroaktivno dejstvo; ugovor će se smatrati zaključenim od trenutka pefekcije, ako se uslov ostvari, 2. raskidni (rezolutivni ) uslov – ugovor je nastao i važi za svo vrijeme pendencije (conditio pendet-uslov visi), odnosko dok se uslov ne izjalovi. Nesavjesno sprečavanje ostvarenja uslova strane na čiji teret je utvrđen uslov, dovodi do ostvarenja uslova po sili zakona. 3. nedopušten uslov je suprotan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, dovodi do ništavosti ugovora. -Za svo vrijeme pendencije, tj. sve dok se uslov ne izjalovi ili ispuni, svaka je strana dužna da se uzdržava od radnje koja bi spriječila nastupanje uslova. -Rok je sporedni element koji stranke svjom voljom dodaju ugovoru i kojim dejstvo ugovora ograničavaju vremenom, jer dejstvo nastupa tek od određenog vremena (početni rok, dies a quo) ili traje do određenog vremena (diesad quem). -Prema prirodi rok se dijeli na prosti kod kojeg nema neizvjesnosti i složeni koji je kombinovan sa uslovom. -Rok određen u danima počinje teći prvog dana poslije događaja od kojeg se rok računa, a završava se istekom poslednjeg dana roka. -Rok određen sedmicama, mjesecima ili godinama, počinje teći od dana nastanka događaja od kojeg rok počinje teći; ovakav rok završava onog dana koji se po imenu i broju poklapa sa danom nastanka događaja od kojeg rok počinje teći. -Ako poslednji dan roka pada u neradni dan, kao poslednji dan roka računa se prvi radni dan. -Ako je u ugovoru početak ili završetak roka označen izrazom početak mjeseca računaće se kao prvi dan u mjesecu, izraz sredina kao petnaesti dan u mjesecu, a kraj kao poslednji dan mjeseca. -Primjeren rok je faktičko pitanje; primjeren je kada se tako odredi da je, prema konkretnim okolnostima, dovoljno dug da dužnik može izvršiti svoju obavezu. Predmet ugovora -Punovažan ugovor mora da ima moguć, dopušten i određen ili odrediv predmet.

49

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Kaže se da je predmet ono o čemu je ugovor; predmet ugovora dobijamo odgovorom na pitanje: šta se duguje? -Ugovor može imati i više predmeta, jer se ponašanje ugovorne strane može manifestovati kao činjenje (davanje ili izrada) ili nečinjenje (propuštanje ili trpljenje). Osnov (kauza) ugovora -Kauza ili osnov je bitan element ugovora, to je onaj razlog zašto je neko ušao u ugovor i obavezao se na tačno određeno ponašanje prema sadržaju ugovora. -Objektivna teorija kauze pod osnovom podrazumijeva ekonomsku (imovinsku) promjenu koju ugovarači izvršavanjem ugovorne obaveze žele postići. -Subjektivna teorija kao osnov (kauza) ugovorna strana smatra neposredni pravni cilj ugovornog obavezivanja. -Pravna posljedica nepostojanja osnova ili nedopuštenosti osnova je ništavost ugovora. -Nedopušten osnov je onaj koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima. -Ugovor sa takvim osnovom je apsolutno ništav. -Kauzu treba razlikovati od titulusa, jer je titulus širi pojam i obuhvata sam pravni posao (ugovor, javno obećanje nagrade i dr. ), ali i zakon i sudsku praksu. Pobuda (motiv) ugovora -Motiv (pobuda) je intimni poriv koji je teško saznatljiv i irelevantan sa stanovišta kontrolnih organa za ocjenu pravne relevantnosti punovažnosti ugovora. -Jedino kod dobročinih ugovora motiv postaje bitan i predmet pažnje kontrolnih sudskih organa, koji su dužni da ugovor sa nedopuštenim motivom ponište. -Izvan područja dobročinih ugovora, motiv se uzima u obzir kad su oba ugovarača nesavjesna i oba ulaze u ugovor radi nedopuštenih pobuda.

Posebni uslovi za zaključenje ugovora
-Pod posebnim uslovima podrazumijevamo formu i način zaključenja ugovora. Oblik saglasnih izjava volja ugovarača (forma ugovora) -Formu ugovora dijelimo prema: pravnom značenju ili značaju; subjektu koji postavlja zahtjev u pogledu forme ugovora; sredstvima ispoljavanja (izjavljivanja) volje (pismena forma javne isprave i realna forma). -Prema pravnom značaju formu dijelimo na: 1. forma ad solemnitatem – bitna je za nastanak i punovažnost ugovora; ako se od ugovarača zahtijeva da ugovor sačine u tačno određenoj formi oni su to obavezni da poštuju, jer drugačije neće moći stvoriti obligacije; forma se u takvom slučaju pojavljuje kao bitan element ugovora. 2. forma ad probationem – je zahtjev koji se pred ugovarača postavlja radi dokazivanja da je neki ugovor zaključen; u uporednom pravu ona je jedino dokazno sredstvo, kad se radi o ugovorima veće vrijednosti. -Važna podjela forme je na: 1. zakonsku formu – to je zakonom konstituisana obaveza za ugovarače koji tada, u pogledu forme svojih izjava volja, nemaju slobode ugovaranja. Zahtjev zakona u pogledu forme uglavnom se svodi na propisivanje obaveznosti pismene forme. Pismena forma podrazumijeva da su ugovarači obavezni svoje saglasne izjave formirati kao pismenu ispravu (pismeno - fiksiran tekst koji ugovarači potpišu). Forma ovjerene isprave ima dokazni značaj, jer se ovjeravaju potpisi na ispravi. Forma javne

50

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

isprave podrazumijeva aktivno učešće službenog lica u sastavljanju ugovora njegovim ovjeravanjem. 2. realna forma – smatra se da je ZOO raskinuo sa realnom formom dosljedno sprovodivši konsenzualizam imenovanih ugovora. Jedino institut kapare nastaje na bazi ugovorne forme. 3. ugovorena forma – je onda kad se o njoj ugovarači sporazumiju. Oni uslovljavaju punovažnost i nastanak ugovora davanjem izjava u određenoj formi, ova forma ima značaja samo za ugovarače. -Formalni ugovori se raskidaju neformalnim sporazumom; izuzetno, ako zakon to zahtijeva ili ako iz cilja forme to proizilazi, raskid se mora izjaviti u određenoj formi (npr. pismeni otkaz). Sankcije nepoštovanja forme -Posljedice nepoštovanja forme kao bitnog elementa je nevažnost takvog ugovora, a ako forma nije bitan element, ugovor će nastati. -Prema tzv. „teoriji realizacije“ kada su obaveze iz ugovora, koji je trebalo pismeno zaključiti, izvršene (u cjelosti ili pretežno) takav ugovor se smatra od početka ex nunc, punovažnim. -Izvršenje obaveza dužnika je realna radnja koja iz socijalno-ekonomskih razloga konvalidira nepunovažan ugovor.

Načini zaključivanja ugovora
-Kao način zaključivanja ugovora podrazumijevamo metod i tehniku koja se razvila u pravu i korištenjem koje stranke postižu svoj cilj. Pregovori -Pregovori su vanpravna pojava i hronološki prethode prihvatanju ponude. -Međusobni preliminarni kontakti budućih ugovarača služe upoznavanju, zbližavanju, otkrivanju i prepoznavanju zajedničkih interesa i potreba i prepoznavanju (detekciji) budućeg ponašanja ugovarača kako bi se izbjegla neugodna iznenađenja i spoznale njihove međusobne mogućnosti za izvršenje ugovornih obaveza. -Njima se ne stvaraju, u praviliu, pravne obaveze ili obligacije; vođenje pregovora ne obavezuje na zaključenje ugovora. -Pregovori su tehnika koja se koristi kada se očekuje postizanje saglasnosti volja stranaka o nekom vrijednom i komplikovanom poslu. -Svaka strana snosi svoje troškove ili plaća ono što i potroši i na što daje novac ili kakve druge izdatke. -Zajedniče troškove snose pregovarači podjednako. -Odgovornost za vođenje pregovora (culpa in contrahendo) javlja se kao obligacija na naknadu štete koju snosi onaj pregovarač koji uđe u pregovore nesavjesno, tj. bez stvarne namjere da ugovor i zaključi ili namjeru da zaključi ugovor bez osnovanog razloga, tokom pregovora napusti – iznevjeri. Punktacije -Punktacije su skica, neki elementi budućeg ugovora koje treba razraditi. -Obično nastaju kao rezultat pregovora i služe pregovaračima kao orijentacija kada budu „sjeli“ da detaljnije i definitivno urede sva nužna pitanja budućeg ugovora. -Punktacije nisu bez ikakvog pravnog dejstva, njih štiti načelo savjesnosti i poštenja. -Mogu se, u toku razrade, do i prilikom sklpanja ugovora, zajedničkom aktivnošću stranaka, bitno mijenjati. Ponuda

51

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Ponuda je jednostrana izjava volje jednog od budućih ugovrarača, određenog lica koje se naziva „ponudilac“, i koje ju upućuje eventualnom budućem saugovaraču (ponuđenom i prihvatiocu) sa prijedlogom u kojem je jasno i ozbiljno izražena namjera da je ponuđeni prihvati i na taj način stvori ugovor. -Da bi bila pravno relevantna ponuda treba da sadrži potrebne elemente: 1. ponuda mora biti primljena i upućena (izjavljena) od strane određenog lica (ponudioca) ili od strane njegovog ovlašćenika. Punudilac je vezan ponudom, on je dužan da sačeka blagovremenu izjavu o prihvatu i da sa licem koje mu blagovremeno i pozitivno odgovori zasnuje pravni odnos. 2. ponuda se šalje (izjavljuje) ponuđenom koji je, isto tako, u pravilu, određeno lice ili se dostavlja njegovom ovlašćeniku. Prema našem pozitivnom pravu opšta ponuda koja sadrži sve bitne sastojke ugovora, a upućena je neodređenom krugu lica važi kao ponuda ukoliko je to primjereno okolnostima posla ili običajima. 3. ponuda mora da sadrži animus contrahendi, ta namjera mora biti jasno izražena kako iz same izjave tako i iz okolnosti i običaja, dakle ta namjera mora biti ozbiljno data. Obavještavanje i reklamiranje putem mas-medija ne može se smatrati ponudom u pravnom smislu riječi, ona se pravno kvalifikuje kao poziv za slanje ponude. 4. ponuda treba da sadrži sve bitne sastojke bududćeg ugovora. 5. o formi ponude mora se voditi računa ako to zakon zahtijeva. Ova zakonska obaveza, u pogledu forme, obavezuje i ponudioca i ponuđenog. Dejstvo ponude -Ponuda obavezuje ponudioca na taj način što će se on naći u ugovoru ako njegovu ponudu akceptira, blagovremeno, određeno lice (prihvatilac). -Nju je moguće opozvati sve dok ponuđeni ne primi ili je primi istovremeno kad i opoziv. -Ponudilac je obavezan da naznači rok do kojeg će se smatrati „vezanim“ ponudom. -Ako je rok označen u ponudi on počinje teći od datuma označenog u ponudi kao dana početka roka, ako nije označen, dispozitivno je pravilo da rok počinje teći od izjavljivanja ponude. -Ponuda izjavljena odsutnom licu s kojim ponudilac nije u neposrednom, prisnom kontaktu, bez utvrđenog roka za prihvatanje, obavezuje u uobičajenom, primjerenom roku (prilagođenom datim okolnostima). -Ponuda učinjena prisutnom licu, tzv. neposredna ponuda traje koliko i kontakt zainteresovanih lica i gasi se prihvatanjem ili razilaženjem lica bez prihvata ponude. Prihvat -Prihvat ponude je takva izjava ponuđenog lica, koje u potpunosti, bez rezervi, jasno i ozbiljno, pozitivno odgovori na ponudu. -Da bi bio pravno relevantan potrebni su sledeći elementi: 1. ako je saglasna izjava ponuđenog upućena ponudiocu, 2. ako je iz sadržaja izjave o prihvatanju ponude jasno vidljivo da se odnosi na sve objektivne i subjektivne bitne elemente ponude, 3. ako sadrži jasno izraženu namjeru obavezivanja, 4. da je data u propisanoj formi, ako je forma za taj tip ugovora propisana. -Prihvat je pravno relevantan i ako se učini konkludentnim radnjama. -Ćutanje nije konkludentna radnja, nije prihvatanje. -Izuzetak je predviđen samo za lica koja stoje u stalnoj poslovnoj vezi sa ponudiocem kada su u pitanju tzv. sukcesione isporuke. -To lice je dužno odmah i izričito da odbije ponudu inače se smatra da je tada ćutanjem prihvatio ponudu.

52

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Ako ponuđeni prihvati ponudu, a ponudilac je onda dopuni smatra se da je ponuda odbijena. -Tad se javlja „ponuda na ponudu“, jer je ponudilac izjavio novu ponudu, prihvat mora biti „slika u ogledalu“ ponude. -Prihvat nije neopoziva izjava volje, ako ponudilac primi opziv najkasnije istovremeno sa prihvatom, ugovor neće nastati. -Zadocnjeli prihvat je nova ponuda; ako je izjava o prihvatu učinjena blagovremeno, ali je došlo do kašnjenja zbog dostavljača, dejstvo prihvata zavisi od savjesnosti ponudioca - ako je savjestan, ugovor je zaključen. -Smrt ili nastupanje ugovorne nesposobnosti koja se desi nakon izjavljivanja ponude, a prije njenog prihvatanja, ne slabi, odnosno ne anulira dejstvo ponude, osim kada to proizilazi iz namjere stranaka, običaja, ili prirode posla. Zaključivanje ugovora uz saglasnost trećeg lica -Dozvola i odobrenje su izjave volje trećih lica. -Dozvola je saglasnost koju treće, ovlašteno, lice treba dati prije zaključenja ugovora i o čijem davanju suvereno odlučuje, jer je na to ovlašteno. -Ovo je odložni uslov, bez koga ugovor neće nastati. -Odobrenje je izjava volje trećeg lica koje se može dati nakon što je ugovor perfektuiran; na već sklopljen ugovor djeluje kao raskidni uslov. -Ukoliko treće ovlašteno lice da odobrenje dejstvo će biti retroaktivno i smatraće se da je ugovor proizveo dejstvo od početka, ex tunc. -Forma ovih saglasnosti je ona ista koja se traži za ugovor o kojem se odlučuje od strane trećih lica. -Ovakav, uslovljeni način zaključivanja ugovora, predviđa se ili u javnom interesu ili u interesu ugovornih strana. -Ovakvo davnje saglasnosti je bitno kod ugovora koje zaključuje maloljetnik sa 14 godina. -Ugovor koji maloljetnik zaključi, a staralac ga ne sruši, proizvodi pravno dejstvo. -Saugovarač ima samo pravo da odustane, ako je bio savjestan ili prevaren od strane maloljetnika (rok je 30 dana). -Saugovarač može pozvati zastupnika da da svoju saglasnost (rok 30 dana), ako on to ne učini saglasnosti nema. Ugovori po pristupanju (adhezioni) -Ugovori po pristupanju su takvi ugovori koji se zaključuju tako što pristupaju u ugovorni odnos koji je već pripremljen. -Sadržinu ugovornog odnosa ne određuju stranke tek svojom saglasnošću volja. -Od prihvatioca se ne zahtijeva nikakvo izjavljivanje volje nego on jednostavnim, faktičkim radnjama primjernim konkretnim okolnostima (npr. ulaskom u prevozno sredstvo putnik zaključuje ugovor o prevozu) zaključuje ugovor. -Ove ugovore razvila je francuska pravna teorija za potrebe javnih službi. -Smatra se da se zasnivaju na osnovu generalne (opšte) i permanentne (stalne) ponude, ponude koja se ne gasi jednokratnim prihvatanjem. -Mnogi detalji i eventualna rješenja za mnoge buduće sporne pojedinosti obično su data u formi pravila, pravilnika, tarifa ili opštih uslova; ove reglmane obično određuje, priprema jedna ugovorna strana i oni su sastavni dio svakog pojedinačnog zaključenog ugovora, uz uslov da su objavljena u času zaključenja ugovora (načelo publiciteta). -Ovdje se radi o tome da je ravnopravnost ugovarača, kao jedno od osnovnih načela, ozbiljno ugrožena. -Željeznica, PTT, osiguranje, komunalne usluge su jedna od najčešćih područja primjene.

53

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Tipski ugovori su oni koje vodeći subjekti (profesionalna udruženja, strukovne organizacije) pripremaju i donose, te ih stavljaju na raspolaganje svim budućim ugovaračima iz neke „branše“ (ugovori o trgovanju naftom, plinom, žitom, i dr. gdje ugovarači unose samo najnužnije podatke o količini, cijeni i sl.). -Standardni ugovori su oni ugovori koje priprema jedna strana da bi olakšala zaključivanje ugovora čiji je predmet asortiman proizvoda kojim trguje. -Za osnovne bitne elemente ostavljen je prazan prostor, koji se, ako dođe do perfekcije ugovora popunjava (npr. predmet, cijena, rok plaćanja, rok isporuke i sl.). -Ovakvi ugovori su česti u odnosima potrošača i trgovine. Predugovor -Predugovor je jedan od posebnih načina zaključenja ugovora. -Predugovor pored osnovne obaveze predugovarača (da će zaključiti ugovor), koja se označava i kao predmet predugovora, mora da sadrži sve bitne elemente budućeg glavnog ugovora ili, prosto, ugovora. -Da bi bio punovažan mora biti u istoj formi kao i ugovor. -Predugovor je jedan privremeni odnos koji prestaje na sledeće načine: 1. kad predugovarači zaključe (glavni) ugovor i postanu ugovarači; ako je u predugovoru postavljen rok za zaključenje (glavnog) ugovora, strana koja insistira na zaključenju ugovora ima pravo da postavi zahtjev za zaključenje (glavnog) ugovora u roku od 6 mjeseci nakon isteka ugovorenog roka ili u roku od 6 mjeseci od isteka roka koji se može utvrditi po prirodi ugovora. 2. kada se ne zaključi ugovor zbog nastupanja promijenjenih okolnosti. Zaključivanje ugovora predajom stvari (realni ugovor) -Realni ugovori su ugovori u kojima je pored postizanja saglasnosti o bitnim elementima potrebno istovremeno izvršiti i predaju stvari. -Kod zaključivanja realnog ugovora razlikuju se dvije faze: u prvoj se postiže saglasnost volja – obećanje predaje, dok je druga faza – predaja predmeta ugovora. -Tek nakon izvršene predaje stvari realni ugovor se smatra zaključenim. Zaključivanje ugovora opcijom (opcioni ugovor) -Opcioni ugovor nastaje izjavom volje samo jedne ugovorne strane jer je na takav način ovlaštena ugovorom ili zakonom. -Opcija je ugovor koji kupcu daje pravo, ali ne i obavezu, da u određeno vrijeme kupi (engl. call option) ili proda (engl. put option) određenu robu po unaprijed dogovorenoj cijeni (engl. strike price), za to pravo kupac plaća prodavcu premiju (engl. premium). -Ako kupac ne želi da realizuje opcije, ona ostaje neiskorištena, prodavac zadržava premiju. -Kupovina „call“ opcije daje kupcu pravo da kupi određenu robu po određenoj cijeni. -Call opcija služi kao instrument zaštite od rizika u slučaju neželjenog porasta cijena te robe. -Kupovina „put“ opcije daje kupcu pravo da proda određenu robu po ođređenoj cijeni i služi kao instrument zaštite u slučaju neželjenog pada cijene. -Prodaja „call“ opcije obezbjeđuje prodavcu premiju, koja zavisi od cijene po kojoj kupac može da kupi robu na koju glasi opcija; što je cijena niža, premija je viša. -Prodaja „put“ opcije analogna je prodaji call opcije, i pribjegava joj se u slučaju suprotnih očekivanja na tržištu. Zaključivanje ugovora javnim nadmetanjem -Nadmetanje je zaključenje ugovora sa onim licem koje nudi najpovoljnije uslove.

54

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Cilj nadmetanja je utakmica kod zaključenja ugovora kako bi određeno lice zaključilo ugovor pod najpovoljnijim uslovima. -Dva su načina nadmetanja: prikupljanje ponuda i usmenim nadmetanjem (aukcija, licitacija). Nadmetanje prikupljanjem ponuda -Do zaključenja ugovora doći će kada prikupljač ponuda prihvati jednu od podnesenih ponuda, iako se on u raspisu ne obavezuje da će ugovor, u svakom slučaju i zaključiti. -Stoga je prikupljanje ponuda samo inicijativa za davanje ponuda, a ne stvara pravnu obavezu na zaključenje ugovora. -Odgovornost prikupljača ponuda bi se mogla tražiti samo ako on ne bi savjesno razmotrio svaku prispjelu ponudu, te bi se njegovo ponašanje moglo ocijeniti kao zloupotreba prava na inicijativu za sastavljanje ponuda u cilju zaključenja ugovora. -Dosljedno tome bio bi odgovoran za eventualno nastalu štetu ponuđaču. -Troškovi sastavljanja ponude su poslovni rizik ponuđača. -Treba razlikovati nadmetanje prikupljanjem ponuda u cilju zaključenja ugovora i konkursa kao jedne vrste javnog obećanja nagrade kao posebnog izvora obligacionih odnosa koji se zasniva jednostranom izjavom volje. -Osnovne razlike su u pogledu pravnih posljedica. -Nadmetanju je cilj zaključenje ugovora, dok je konkurs samostalan izvor obligacija. -Kod raspisivanja konkursa obligacioni odnos uvijek nastaje, dok kod raspisa o prikupljanju ponuda ne mora nastati. -Prikupljanjem ponuda traži se da zainteresovano lice izvrši neku pravnu radnju (sastavljanje ponude) dok se konkursom traži izvršenje faktičke radnje (izrada projekta). -Volja prikupljača ponuda je subjektivna, dok je volja organizatora konkursa objektivizirana, jer je u samom konkursu predviđen način ocjenjivanja postignutog rezultata preduzete radnje od strane učesnika konkursa (rezultat je opisan kako treba da izgleda kada se postigne) i unaprijed je formirana ocjenjivačka, konkursna komisija. Usmeno nadmetanje (licitacija, aukcija) -Ovaj način zaključivanja ugovora organizuje se tako što se pozivaju zainteresovana lica na određeno mjesto i u određeno vrijeme da uzmu učešća u usmenom javnom nadmetanju za zaključenje određenog ugovora s licem koje organizuje nadmetanje. -Jedanput sastavljena ponuda, u toku nadmetanja ne sprečava učesnika da neograničen broj puta ponudu mijenja sastavljanjem povoljnije ponude. -Pravno valjana je posljednja ponuda, jer je, u pravilu, najpovoljnija. -Dvije su podvrste usmenog javnog nadmetanja: 1. Nadmetanje stavljanjem prihvata ponude – Organizator javnog nadmetanja stavlja prisutnim učesnicima javnu ponudu za zaključenje ugovora, s tim da se ugovor smatra zaključenim sa onim učesnikom čiji prihvat, po kriterijumima činjenica koje su u ponudi navedene, bude ocijenjen kao najpovoljniji. Prihvat ne treba u svemu da odgovara ponudi. Ako se radi o zaključivanju neformalnog ugovora, ugovor se ima smatrati zaključenim u momentu konstatacije da je nadmetanje završeno i to sa onim učesnikom koji je poslednji dao prihvat ponude. Ako se za ugovor traži pismena forma moguće je dvojako rješenje, po pitanju zaključenja ugovora: prvo, ako se vodi zapisnik nadmetanja, ugovor je zaključen kada ga potpišu ponudilac i prihvatilac ponude, ili, drugo, ako se ne vodi zapisnik nužno je sačinjavanje i potpisivanje pismene isprave. Osiguranje raspisivača usmenog javnog nadmetanja (sredstvo obezbjeđenja) u pogledu potpisa pismene isprave, tj. docnijeg zaključivanja ugovora sa najpovoljnijim prihvatiocem, postiže se tako što se nadmetanju puštaju lica koja su prethodno položila određeni iznos novca na ime kaucije. Zbog toga, ako se

55

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

najpovoljniji prihvatilac kasnije predomisli i ne pristupi zaključenju ugovora, kaucija mu propada. U tom slučaju nadmetanje se ponavlja. 2. Nadmetanje stavljanjem ponuda – odvija se tako da se pristupi stavljanju najpovoljnije ponude, s tim da će ugovor organizator zaključiti sa onim učesnikom čija ponuda bude najpovoljnija. Organizator unaprijed objavljuje koji ugovor i povodom čega želi zaključiti i kakvu ponudu očekuje. Određuje i polazne elemente npr. najvišu, odnosno najnižu cijenu i sl. Najkasnija i najpovoljnija ponuda data neposredno prije zaključenja (završetka) javnog nadmetanja smatraće se najpovoljnijom i pravno relevantnom za zaključenje ugovora. Zaključenje (završetak) javnog nadmetanja ne mora da znači automatsko prihvatanje ponude. Organizator mora izjaviti prihvat. Organizator nije, u svakom slučaju, po ovom načinu javnog nadmetanja, obavezan da prihvati najpovoljniju ponudu. Obavezan će biti da prihvati najpovoljniju ponudu ako je tako izričito izjavio i tada je ne može bezrazložno odbiti. Ponuđač, koji je dao najpovoljniju ponudu, u tom slučaju bi mogao tužbom tražiti ustanovljenje postojanja ugovora.

Perfekcija ugovora
-Pod perfekcijom ugovora podrzumijevamo završetak radnji zaključivanja ugovora. -Vrijeme zaključivanja ugovora je bitno za procjenu početka trajanja obligacionog odnosa kao i njegovog završetka. -Vrijeme zaključenja ugovora različito se utvrđuje u zavisnosti od toga da li su ugovorne stranke bile u neposrednom ili posrednom kontaktu. -Ako su ugovarači bili u neposrednom kontaktu znači da su bili prisutni izjavljivanju ponude i prihvata ili su stajali u neposrednoj telefonskoj, teleprinterskoj i radio vezi. -Ponuda izjavljena u tim okolnostima mora se prihvatiti bez oklijevanja, i bez odlagnja. -Ako se ne prihvati bez odlaganja smatraće se odbijenom. -Kada lica nisu u neposrednom kontaktu njihovo komuniciranje je vezano za određena svojstva posrednog komuniciranja kao što je pismo. -Razmjena ponude i prihvata tada se smatra da postoji između odsutnih lica. -Momenat zaključenja ugovora, kada se radi o odsutnim licima je onaj isječak vremena kada ponudilac primi prihvat ponude; pozitivno pravo usvaja teoriju prijema. -Prema teoriji izjave ugovor se smatra zaključenim kada ponuđeni izjavi da prihvata ponudu (napiše pismo kojim izražava svoj pristanak na datu ponudu). -Po teoriji odašiljanja (otposlanja, otpreme, mail-box teoriji anglosaksonskog prava) ugovor je zaključen kada izjava bude upućena ponudiocu (pismo koje sadrži izjavu o prihvatu predato je na otpremu pošti, ubačeno je u poštansko sanduče). -Odašiljanjem prihvata gasi se ponudiočevo pravo da opozove ponudu. -Prema teoriji saznanja ugovor je zaključen kada ponudilac sazna za sadržaj izjave o prihvatanju ponude (pročita pismo takvog sadržaja). -Mjesto zaključenja ugovora je mjesto na kojem je izjavljena ponuda (nakon koje je slijedio prihvat) kada su lica prisutna, tj. u neposrednom kontaktu. -Kada su lica odsutna, tj. nisu u neposrednom kontaktu, kao mjesto zaključenja ugovora smatra se prebivalište ili sjedište ponudioca u trenutku kada je učinio ponudu.

Podjela ugovora
1. Jednostrani i dvostrani ugovori -Jednostrani ugovor proizvodi obligaciono-pravno dejstvo, tj. obveze samo za jednu ugovornu stranu, dok druga ima samo prava (npr. ugovor o poklonu ili o posluzi).

56

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Jednostrano nesvršeni ugovori su oni ugovori koji su nastali kao jednostrani da bi do izvršenja stekli osobine dvostranih ugovora, jer su se na strani titulara prava stekle neke obaveze. -Kod dvostrano obaveznih ugovora obaveze su raspodijeljene i na jednu i na drugu stranu, stvaraju se tzv. sinalgmatičke obligacije.

2. Teretni i dobročini ugovori -Kada se radi o teretnom ugovoru jedan ugovarač duguje drugom naknadu za ono davanje ili činjenje koje od njega prima dok se kod dobročinih ugovora ne daje ništa za uzvrat onome od koga se nešto prima. -Teretni ugovori označavaju se i kao ekvivalentni. -Po prirodi stvari, teretni ugovori su i dvostrani. 3. Komutativni i aleatorni ugovori -Kod komutativnih ugovora odnos uzajamnih davanja je definisan od strane ugovarača i tako učinjen izvjesnim već prilikom nastanka ugovora. -U aleatornom ugovoru vrijednost i odnos međusobnih prava i obaveza je uslovljen i neizvjestan. -Svi komutativni ugovori su u pravilu teretni. -Komutativni ugovori nazivaju se i ekvivalentnim, jer se vodi računa o tome da uzajamna davanja budu po vrijednosti srazmjerna. -Iz aleatornih ugovora mogu da nastanu naturalne obligacije. -Kod aleatornih ugovora vrijednost uzajamnih davanja može biti mnogo veća ili ispod svakog očekivanja. -U aleatorne ugovore spadaju: ugovor o igri, ugovor o opkladi i ugovor o osiguranju. -Ugovor o igri je sporazum dva lica o tome onaj ugovarač koji u igri izgubi isplati saugovaraču, ili od njega određenom licu, („pobjedniku“) određeni iznos novca ili kakvu drugu imovinsku korist. -Ugovor o opkladi nastaje kada dva ugovarača dogovore da onaj čije tvrđenje o nekoj spornoj činjenici bude utvrđeno kao netačno isplati saugovaraču ugovoreni iznos novca ili neku drugu određenu imovinsku korist. -Činjenica koja se pogađa može biti prošla, sadašnja ili buduća, ali ona ne smije biti poznata ugovaračima u času zaključenja ugovora. -Ako je znanje o toj činjenici bilo poznato jednoj ili obema ugovornim stranama, ugovor o igri ili opkladi je ništav. -Ugovor o kupovini ili prodaji nade je aleatoran, jer on deponuje cijenu kod prodavca za „nadu“ da će predmet prodavčeve obaveze nastati (npr.cijeli ulov ribe iz jednog ribolova – ne zna se da li će je upošte biti, kakvog kvaliteta, u kojoj količini). -Ugovor o kupovini nadanih stvari nije aleatoran jer kod njega ne postoji neizvjesnost da li su stvari nastale; neizvjesnost je samo u pogledu kvaliteta.(npr. ugovori se kupovina stotinu tona kukuruza prošlogodišnje žetve po cijeni od hiljadu dinara po toni). 4. Neformalni i formalni ugovori -Neformalno izjavljivanje volje je pravilo prihvaćeno u savremenom obligacionom pravu, koje dozvoljava ugovaračima da svoju saglasnost izjava volja perfektuiraju i stvore obligaciono pravno dejstvo, ako svoje izjave daju u bilo kom obliku.

57

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Neformalnost ne znači odsustvo forme izjave volje, nego slobodu u izboru forme izjave volje. -Formalni ugovori su oni kod kojih stranke imaju obavezu da svoje volje izjave u tačno određenom obliku kako bi ugovor imao obligaciono pravno dejstvo. 5. Trenutni i trajni ugovori -Trenutni ugovori su oni kod kojih između nastanka i prestanka ugovornih obaveza nema proteka vremena, trajni ugovori su oni kod kojih ima. -Trajni ugovori se dijele na ugovore sa periodičnim izvršenjem, kod kojih dužnik svoju obavezu izvršava u obrocima, jednakim intervalima vremena i na isti način i na ugovore sa sukcesivnim obavezama, kod kojih se cijela obaveza izvršava, ali u djelovima i određenim terminima. 6. Kauzalni i apstraktni ugovori -U pozitivnom pravu važi princip da su svi ugovori , da bi bili punovažni kauzalni, bez obzira na to da li je riječ o teretnim i dobročinim ugovorima. -Zakonska je pretpostavka da svaka obaveza ima svoj osnov mada nije zakonski izražen. -Kod apstraktong ugovora nije poznat cilj radi kojeg se stranke obavezuju. -Naše pozitivno pravo ne priznaje apstraktne ugovore, ali priznaje apstraktne dugove iz jednostranih izjava volje (npr. papira od vrijednosti) ili iz asignacije (potraživanje asignatara prema asignatu). -Jedan kauzalni ugovor moguće je pretvoriti u apstraktni pomoću novacije. -Njemačko pravo poznaje apstraktne ugovore u dva vida: apstraktno obećanje duga i apstraktno priznanje duga. 7. Imenovani i neimenovani ugovori -Imenovani ugovori su oni ugovori koji su od strane zakonodavca dobili ime. -Pored davanja imena zakonodavac ovoj klasi ugovora uređuje i sadržaj, pretežno dispozitivnim pravilima. -Neimenovani ugovori su posljedica ili produkt načela slobode ugovaranja. -Ugovori svakodnevno nastaju i lica nisu dužna da zaključuju samo imenovane ugovore. -Potrebe prakse teže realizaciji autonomne volje subjekata na neodređen broj ugovornih formi. -Bitno je da se njihova volja izjavljuje u okvirima opštih pravila ugovornog obligacionog prava. -Često se neimenovani ugovori pojavljuju kao tzv. mješoviti ugovori. 8. Jednostavni i mješoviti ugovori -Mješoviti ugovor spaja u jednu pravnu cjelinu osobine dvije ili više raznih vrsta imenovanih ugovora. -Mješoviti ugovor stvara materijalnu povezanost raznih poznatih (jednostavnih) ugovornih elemenata i karakteristika. -Kod mješovitih ugovora problem se javlja kroz primjenu pravilla koja su propisana samo za imenovane ugovore, koji su po svojoj pravnoj strukturi, jednostavni. -Zbog toga, jedni se zalažu za primjenu onih pravila imenovanih ugovora, koja preovlađuju u mješovitom ugovoru, te se njihov pogled o tom pitanju označava kao „teorija apsorpcije“. -Drugi su skloni primjeni onih pravila imenovanog ugovora kojem je mješoviti najsličniji – prema „teoriji analogije“. -Treći su skloni da slijede karakteristike i sadržaj mješovitog ugovora i da primjene sva pravila koja se u njima susreću – prema „teoriji kombinacije“.

58

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Četvrti zagovaraju primjenu pravila koja se od strane suda čine najprimjerenijim za dati odnos, te se njihovo shvatanje označava kao “teorija kreacije“. 9. Samostalni (glavni) i sporedni (dopunski ili akcesorni) ugovori -Samostalni ugovor proizvodi dejstvo nezavisno od postojanja nekog drugog ugovora. -Sporedni (dopunski ili akcesorni) ugovori javljaju se u funkciji i zavisnosti od drugog ugovora koji se stoga naziva glavnim. -Njihova je pravna zadaća da učvrste ponašanje strana radi ostvarenja ciljeva glavnog ugovora (npr. ugovor o jemstvu). -Sporedni ugovor je akcesornog karaktera, jer dijeli sudbinu glavnog ugovora. -Pored akcesornih, sporednih, ugovora u pravnoj nauci se razlikuju i dopunski sporedni ugovori koji se zaključuju tzv. aneksiranjem. -Razna pravna pitanja jednog ugovornog odnosa, koja, iz različitih razloga, nisu uređena prilikom nastanka glavnog ugovora, kao i razrada (preciziranje) obaveza iz glavnog ugovora, uređuju se jednim ili sa više dopunskih ugovora koji se nazivaju aneksi, i koji se, naknadno, zaključuju u momentima kada ugovorne strane ocijene da je to potrebno. 10. Generalni i specijalni ugovori -Generalni ugovor zaključuju ugovorne strane radi realizacije nekog značajnog poslovnog poduhvata. -Zbog obima posla generalni ugovor je uopšte, aproksimativan i nije sveobuhvatan, i, u pravilu, trajan. -U praksi se generalni ugovor zaključuje između investitora i glavnog izvođača nekog investicionog projekta. -Zbog toga se unutar glavnog ugovora i u cilju izvršenja glavnih ciljeva ugovarača zaključuju mnogobrojni i raznovrsni specijalni ugovori sa raznim subjektima radi izvršenja raznovrsnih radnji. -Njihov unutrašnji odnos analogan je odnosu između glavnog i sporednog ugovora. 11. Okvirni i pojedninačni ugovori -Okvirnim ugovorom određuju se osnovni parametri nekog dugotrajnog pravno-poslovnog odnosa, kao što je u slučaju trajne poslovne saradnje. -Njima se zasniva neki trajni poslovni odnos i uređuju osnovne proporcije uzajamnih prava i obaveza. -Pojedinačni ugovori služe realizaciji saradnje i konkretizaciji obaveza prema potrebnoj dinamici. 12. Ugovori po pristupu i ugovori sa sporazumno utvrđenim sadržajem -Ugovori po pristupu ili adhezioni su ugovori u koje jedna strana unosi jednostrano formulisan sadržaj, a druga strana se nalazi u poziciji da bira između dve alternative: pristati u cjelosti ili odbiti u cjelosti ponuđeni ugovor. -Ako se ovakvi ugovori pojavljuju u obliku od jedne strane odštampanog i podnesenog formulara tada se nazivaju: formularni ugovori. -Često se brkaju i mješaju adhezioni i tipski ugovori. -Međutim, tipski ugovori, za razliku od adhezionih, ne zahtijevaju potpunu vezanost stranaka ugovornim tekstom, jer oni nisu jednostrano pripremljeni i podneseni od jedne ugovorne strane drugoj. -Nepovoljni ili neadekvatni uslovi tipskih ugovora mogu se mijenjati.

59

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Standardni ugovori su pripremljeni za određenu poslovnu djelatnost i određenu klasu ugovora te se zaključuju popunjavanjem praznina koje su priređivači u njima ostavili praznim. 13. Kolektivni i individualni ugovori -Kolektivni su oni ugovori koje zaključuju organizacije ili udruženja, odnosno predstavnici određenog kolektiviteta sa predstavnicima drugog kolektiviteta koji sačinjavaju određenu, pravno priznatu cjelinu. -Bitno je da se opšte odredbe kolektivnog ugovora odnose na sve buduće individualne ugovore, bez obzira što strane, koje se javljaju u konkretnom, individualnom ugovoru, nisu neposredno zaključile kolektivni ugovor. -Radi se o jednoj svojevrsnoj ugovornoj hijerarhiji, tako da između kolektivnog i individualnog ugovora važi načelo subordinacije, sličnom odnosu opšteg akta prema pojedinačnom. 14. Zabranjeni ugovori -Zabranjeni ugovori su posebna ugovorna klasa koju karakteriše sukob sa ustanovom javnog poretka kojima je predmet i osnov nedopušten sa aspekta javnog poretka i zbog čega su sankcionisani apsolutnom ništavošću, kao najtežom građansko-pravnom sankcijom primjenjenom na ugovorne obaveze. -Kao zabranjeni ugovori pominju se: ugovori kojima se ugrožava jedinstvo tržišta, ugovori između advokata i klijenta o otkupu parnice, ugovori o bračnom posredovanju i dr. -Najpoznatiji zabranjeni ugovor je zelenaški ugovor. -Pretpostavke kvalifikovanja nekog ugovora kao zelenaškog su objektivne i subjektivne prirode. -Objektivna pretpostavka je utvrđena, očigledna, nesrazmjera uzajamnih davanja koja je prekomjerna u trenutku zaključenja ugovora. -Ocjena postojanja ovakve očigledne prekomjerne nesrazmjere je faktičko pitanje koje utvrđuje sud od slučaja do slučaja. -Subjektivni uslovi, kao pretpostavka kvalifikovanja bilo kojeg ugovora kao zelenaškog, tiču se okolnosti: zašto je ugovorna strana dala svoj pristanak, tj. prihvat zelenaške ponude. -Zelenaški ugovor je nedozvoljen, zakonom zabranjen. -Iskorištavana strana ima pravo da podnese zahtjev za pravičnom revizijom zelenaškog ugovora u roku od pet godina od zaključenja ugovora.

Tumačenje ugovora
Uopšte o tumačenju pravnih odredbi -Tumačenje ugovora je vid pravnih normi uopšte, a koje se sastoji od utvrđivanja značenja društvene pojave uređene pravnim normama. -Tumačenje ugovora je djelatnost stranaka, trećih lica ili postupanje suda u cilju otkrivanja pravog značenja i smisla spornih odredaba kada pojedine odredbe nisu jasne ili je nejasan ugovor u cjelini kombinovanjem subjektivnog kriterijuma tumačenja (utvrđivanjem volje, tj. zajedničke namjere ugovornih strana) i objektivnog kriterijuma tumačenja, tj. razumijevanjem odredaba kako odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim Zakonom, odnosno određivanjem pravog značenja tumačenog ugovora tako da on bude u skladu sa pravilima datog društva i pozitivnog pravnog poretka. -Polazeći od subjekata tumačenja i vrijednosti tumačenja tzv. autentično tumačenje ugovora mogu dati bilo sami ugovarači svojim angažovanjem i postizanjem sporazuma o spornom pitanju, tj. iznalaženjem zajedničke namjere ili prave volje.

60

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Po njihovoj odluci i sa svojim pristankom to mogu, umjesto njih, učiniti najčešće stručno kompetentna treća lica. -Ako su njihove pozicije povodom shvatanja pojedinih ugovornih odredaba suprotstavljene u tolikoj mjeri da među njima postoji spor, tada se mogu obratiti sudu koji će iznaći autentično tumačenje. -Sudsko tumačenje formalno će riješiti spor, dajući za pravo jednoj od ugovornih strana. -Međutim, sudsko tumačenje biće preuranjeno ukoliko postoji ugovor između strana da prepuste tumačenje nakom trećem licu. Opšta pravila tumačenja -U materijalno-pravnom smislu ugovor se tumači u cilju iznalaženja autentične zajedničke namjere ugovarača. -Ovakav pristup tumačenju u osnovi je ideje tzv. subjektivne terorije tumačenja. -Subjektivna teorija tumačenja prisutna je u mnogim pravnim sistemima, jer proizilazi iz načela autonomije volje kao vrhunskog načela ugovornog obligacionog prava. -Prema tzv. objektivnoj teoriji tumačenja, cilj tumačenja je usklađivanje kontrverznih ugovornih odredaba, a što se postiže usklađivanjem, od ugovarača postavljenih, odredaba sa objektivnim normama, normama objektivnog prava. -Drugim riječima, normativna volja autonomnih subjekata prava, koji usklađuju ugovorom svoje privatne interese, postavlja se u okvire objektivne volje zakonodavca, koji je, u zakonskoj formi, postavio mnogobrojna pravila među kojima se nalaze i ona pravila koja se mogu direktno primjeniti na dati ugovorni odnos. -Tako Zakon o obligacionim odnosima primjenjuje objektivno teoriju tumačenja tako što propisuje da tumačenu odredbu treba razumjeti tako kako odgovara načelima obligacionog prava kako ih je prihvatio Zakon. -Drugo pitanje opštih pravila za tumačenje ugovora uslovno bi se nazvali „formalnim“. -Ono se tiče subjekata i forme tumačenja, subjekti su same ugovorne stranke. -U slučaju nesaglasnosti ugovornih stranaka o smislu i domašaju ugovornih odredaba, ugovarači mogu povjeriti trećem licu tumačenje svog ugovora. -Zakon daje prednost vansudskom tumačenju, koje je obligatorno za slučaj kada su ugovarači izabrali treće lice za tumača ugovora. -Ako treće lice ne pristane da se nađe u ulozi tumača, tada će biti moguće da se stranke obrate sudu sa zahtjevom da istumači njihov ugovor. -Pod sudskim tumačenjem, u širem smislu, podrazumijeva se tumačenje i od strane nekog drugog nadležnog i kompetentnog državnoog i paradržavnog organa (kao što su strukovna udruženja, komore i sl.). Posebna pravila tumačenja ugovora -Ugovor se tumači primjenom gramatičkih pravila; ugovorne odredbe se tumače onako kako glase. -Kod tumačenja ne treba se držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza. -Upotrebljene izraze treba shvatiti u širem kontekstu korištenjem i ispitivanjem mjesnih prilika i običaja, prirode odnosa, osobina stranaka i dr. -Ugovorna odredba, ukoliko ima mjesno, lokalno značenje ima uže, a ne šire značenje. -Tumačenu odredbu nikad ne treba shvatiti izolovano od drugih ugovornih odredaba. -Tumač ne smije da uzme da upotrebljena riječ ili izraz nemaju značenje. -On ne može da materjalizovane izraze izjavljene volje ugovarača odbacuje, kao da ih nema da bi „završio posao“.

61

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Kod ugovora koje jednostrano priprema jedna strana i podnosi ih drugoj strani, nejasne odredbe tumače se u korist ugovorne strane koja pristupa ugovoru ili potpisuje ugovorni formular. -Nejasne odredbe u besteretnim ugovorima, tumače se u smislu, koji je manje težak za dužnika. -Nesaglasnosti o ugovornim odredbama, u teretnim ugovorima, rješavaju se tako što se one tumače u pravcu uspostavljanja pravičnog odnosa uzajamnih davanja. -Koriste se sva pravila i svi instituti koji štite načelo ekvivalente razmjene u teretnim ugovorima.

Dejstvo ugovora
Opšte dejstvo ugovora -Ugovor ima obligaciono pravno dejstvo, to znači da je ugovor jedan od izvora obligacije. -To je ujedno i jedan od najznačajnijih izvora, jer su potrebe pravnog prometa za ovom pravnom formom kontinuirane i svojstvene robno-novčanim odnosima. -Otuda je ugovor po svojoj pravnoj prirodi označen kao dvostrani pravni posao. -Ugovor ima relativno, relaciono ili obligaciono-pravno dejstvo. -Bitno je da obligacioni ugovor stvara prava i obaveze samo za ugovorne strane a ne i za treća lica. -Pošto su ugovorni odnosi imovinsko-pravne prirode to ugovor ima i šire dejstvo samo prema univerzalnim sukcesorima. -Zaključeni ugovori decuiusa su i nasljednikovi ugovori. -Prelaskom zaostavštine na nasljednike, u trenutku smrti ostavioca, nasljednik baštini i položaj ugovorne stranke, odnosno prava, ali i obaveze koje iz toga proizilaze. -Izuzetno ugovorom se mogu konstituisati samo prava za treća lica. -Treća lica mogu biti samo beneficijari, tj. korisnici iz ugovora ali ne i ugovorna stranka u punom smislu riječi, jer za njih i iz jednog dvostranog ugovora mogu proizaći samo prava a ne i obaveze. Ugovori bez pravnog dejstva (nevažeći ugovori) -Ukoliko ugovarači postignu saglasnost o bitnim elementima ugovora, ali su ti elementi takvi da ne ispunjavaju uslove za nastanak punovažne obligacije ili je saglasnost volja postignuta, ali je posljedica nedostataka u pogledu formirane volje, ugovornih strana, takvi ugovori će biti nepunovažni. -Poništavanje ugovora predstavlja način prestanka nevažećeg ugovora usljed nedostataka koji su postojali u času perfekcije ugovora. -U kategoriju nevažećih ugovora spadaju: ništavi i rušljivi ugovori. -Ništavi ugovori su klasa nevažećih ugovora koji ne proizvode nikakva pravna dejstva od trenutka njihovog zaključenja, jer su zaključeni protivno prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima. -Tako, ako je saglasnost ugovarača postignuta o predmetu ili osnovu koji su: nemogući, nedopušteni, neodređeni ili neodredivi ugovor će biti ništav. -Ništavost ugovora je objektivna kategorija i tiče se svih lica u pravnom saobraćaju i sva lica se mogu na ništavost ugovora pozivati i istaći prigovor, a i sud pazi po službenoj dužnosti na ništavost ugovora. -Pravo na isticanje ništavosti, podizanje tužbe ili isticanje prigovora nije podložno pravilima zastare, ovo pravo ne zastarjeva. -Ništavost pojedine odredbe ili uglavka ugovora, označava se kao djelimiča ništavost, ne dovodi do poništenja ugovora u cjelini, ako takav ugovor može punovažno egzistirati bez te

62

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

odredbe, osim ukoliko se ta odredba ne tiče uslova ili “odlučujuće pobude“ radi koje je ugovor zaključen. -Pod odlučujućom pobudom se navodi primjer nepunovažno formulisane indeksne kaluzule u ugovoru koju sud proglasi ništavom. -Dopunsko je pravilo iz ZOO da će ugovor ostati na snazi i pored toga što ugovorna strana dokaže da je ništava odredba bila „uslov ugovora“ ili „odlučujuća pobuda ugovora“, u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje. -Zakon načelno ne dozvoljava konvalidaciju ništavog ugovora kada naknadno, tj. nakon zaključenja ugovora nestane zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti. -Izuzetno, konvalidacija je moguća, kao zakonska, pravna konvalidacija faktičkog stanja, ako je zabrana bila manjeg značaja (što je faktičko pitanje) i ako je ugovor izvršen, čime se i na ovom terenu prihvata tzv. „teorija realizacije“. -Ako načelno zabranjuje konvalidaciju ništavog ugovora, Zakon načelno dozvoljava konverziju, tj. disimulovanje simulovanog ugovora. -Ugovor će biti moguće konvertovati u punovažan disimulovan ugovor, pod sledećim uslovima: 1. ugovorne strane moraju biti savjesne tj. nisu znale da je posao ništav zbog toga što je zabranjen ili nemoralan, te simulaciju nisu preduzeli s tom namjerom; 2. u simulovanom ugovoru koji je ništav moraju biti sadržani elementi punovažnog ugovora koji se može disimulacijom otkriti; 3. ako je disimulovan ugovor u saglasnosti sa ciljem koji su ugovarači imali kad su zaključili simulovan ugovor i, da bi oni, po onim činjenicama kojima se raspolaže i pravno relevantnim okolnostima slučaja, inače zaključili, već tada, na početku da su znali za ništavost svog (simulovanog) ugovora. -Pod ovim uslovima konverzija je moguća, jer ona inače pojmovno znači preobraćenje jednog – ništavog ugovora (simulovani ugovor) u drugi, punovažan (disimulovan) ugovor. -Posljedice ništavosti se svode na obavezu restitucije koja ima retroaktivno dejtvo. -Opšte je pravilo da svaka ugovorna strana ništavog ugovora dužna da vrati drugoj ono što je primila po osnovu takvog ugovora. -Izuzetak je predviđen Zakonom kada se ispune sledeće pretpostavke: 1. ništavost ugovora mora biti posljedica povrede javnog poretka ili dobrih (moralnih) običaja; 2. strana koja zahtjeva restituciju ili su obe strane nesavjesne; 3. ništavim ugovorom su ugrožene značajne društvene vrijednosti i moralna shvatanja društva. -Druga posljedica ništavosti ugovora je odgovornost lica krivog za ništavost ugovora. -Pravo na naknadu štete od ugovarača koji je kriv ima samo nevini, tj. savjesni ugovarač. -Mora postojati uzročna veza između štete i zaključenja štetnog ugovora, tj. ništavog ugovora, usljed čega je savjesnom licu stvorena šteta. -Rušljivi ugovori (relativno ništavi ili pobojni ugovori), njihovo poništavanje dozvoljava se samo zainteresovanim ugovornim stranama i samo ugovorne strane imaju legitiman interes za njihovo poništavanje. -Pravni interes za poništenje rušljivog ugovora proizvodi ovlaštenje koje je zastarivo. -Pogođena ugovorna strana može svoju zaštitu povrijeđenog pravnog interesa zahtijevati u subjektivnom roku od jedne godine od saznanja za rušljivost ili će se taj rok računati od prestanka prinude. -Objektivno zastara nastupa u roku od tri godine po zaključenju ugovora. -Rušljivi ili relativno ništavi ugovor je nevažeći ugovor koji proizvodi pravna dejstva, ali zbog nedostatka koji ima i koji se može sastojati u: manama volje, zaključivanja ugovora od ograničeno poslovno sposobnog ugovarača bez odobrenja zakonskog zastupnika kao i ako je

63

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

ugovor zaključen uz laesio enormis za jednu stranu, može biti poništen na inicijativu pogođene ugovorne strane. -Saznanje o postojanju uzroka ništavosti može biti dostupno i jednoj i drugoj strani, ali strana kojoj je interes povrijeđen suverena je u odluci da li će pokrenuti pitanje poništenja ugovora. -Da bi se ovo „doba neizvjesnosti“ skratilo i odnosi strana ne bi komplikovali Zakon dozvoljava drugoj ugovornoj strani inicijativu (blanketno ovlašćenje) da traži od ovlaštene strane da se u određenom roku koji ne može biti kraći od 30 dana izjasni da li ostaje pri ugovoru ili ne. -Ako se ovlaštena strana izjasni da ostaje pri ugovoru ona se dobrovoljno odriče ovlaštenja na poništenje i ugovor konvalidira, te ga transformiše u punovažan ugovor. -Međutim, ako se izjasni da ne ostaje pri ugovoru, samom svojom izjavom preduzeće prvi korak u pravcu poništenja ugovora. -Ako se uopšte ne izjasni, njeno ćutanje smatraće se kao akt, tj. izjava o poništenju ugovora. -Posljedice poništenja rušljivog ugovora identične su posljedicama poništenja ništavog ugovora. -Treba izvršiti restituciju, a ako to nije moguće potrebno je dati odgovarajuću nakanadu u novcu prema cijenama u vrijeme vraćanja, odnosno donošenja sudske odluke. -Djelimična rušljivost će dovesti do eliminacije samo onih odredaba rušljivog ugovora koje su opterećene nedostatkom, ako je to po prirodi stvari tako i pod pretpostavkom da rušljiva odredba „nije bila uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen“. -Odgovornost ograničeno poslovno sposobnog lica je blaža, jer ono odgovara samo onda za štetu koja saugovaraču nastane poništenjem rušljivog ugovora, ako je lukavstvom uvjerila saugovarača da je poslovno sposobno i tako skrivilo uzrok rušljivosti. -Saugovarač takvog lica može zahtijevati samo vraćanje onog dijela ispunjenja koji se nalazi u imovini ograničeno poslovno sposobnog lica, ili je upotrebljen u njegovu korist, kao i onog što je namjerno uništeno ili otuđeno. -Pod manama volje podrazumijevamo nesaglasje jedne ugovorne strane između svoje intimno formirane volje i izjavljene volje, u cilju zaključenja ugovora. -Kao mane volje ističemo: zabludu, prevaru, prijetnju i prinudu. -Zabluda je netačna (pogrešna, kriva ili nepotpuna) predstava jedne strane ugovornice o nekoj bitnoj činjenici vezanoj za ugovor, a pod uslovom da strana koja se poziva na zabludu ne bi ni zaključila takav ugovor da nije bila u zabludi. -Kao pravno relevantnu zabludu koja može dovesti do rušljivosti ugovora Zakon uzima samo bitnu zabludu. -Zabluda je bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, koja se može označiti kao zabluda o supstanci stvari (materijal, osobine, kvalitet, porijeklo i dr.). -Zabluda o ličnosti može biti lična zabluda ako se ugovor ne može izvršiti apstrahovanjem (zanemarivanjem) ličnih svojstava ugovarača. -Kao bitna zabluda po običajima u prometu ili po namjeri ugovarača, poznaje se zabluda o pravnom osnovu (pravnoj prirodi) ugovora. -Postoji i zabluda o motivu, kao i zabluda zbog netačnog prenošenja izjave (posredna izjava) od strane glasnika. -Nesporazum dovodi do nesaglasnosti volja, za razliku od zablude koja dovodi do saglasnosti volja, tj. ugovor ne nastaje ako je proizvod nesporazuma. -Za problem zablude bitno je da je ugovor nastao, da je perfektuiran, ali da ima neku manu, a koja se nalazi u pogrešno izjavljenoj volji koja je formirana na temelju netačne predstave ugovarača o bitnoj činjenici vezanoj za ugovor. -Prevara je mana volje koja se stvara tako što saugovarač ili treće lice izazove zabludu kod ugovorne strane ili je održava u zabludi sa namjerom da je tim postupanjem navede na zaključenje ugovora.

64

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Prevara trećeg lica biće pravno relevantna i dovesti do rušljivosti ugovora ako ga napadne prevareno lice, pod uslovom da je saugovarač prevarenog nesavjestan, tj. da je znao za prevarno djelovanje trećeg lica na njegovog saugovarača, pa je ipak na to pristao i ušao u ugovor, ako se radi o teretnom ugovoru. -Ukoliko je ugovor dobročin, prevara trećeg lica uvijek je pravno relevantna, bez obzira na savjesnost saugovarača prevarenog lica. -Ugovor bez naknade može se poništiti i kad je prevaru učinilo treće lice, bez obzira na to da li je druga ugovorna strana u vrijeme zaključenja ugovora znala ili morala znati za prevaru. -Prevara je, po svojoj pravnoj prirodi, namjerno izazivanje zablude o motivu (pobudi) za zaključenje ugovora. -Prijetnja je izazivanje opravdanog straha kod ugovarača koji bi ga pokrenuo da izjavi volju za zaključenje ugovora (ponudu ili prihvat) a dolazi od strane saugovarača ili trećeg lica. -Za relevantnost prijetnje je nebitno da li je saugovarač znao ili je morao znati da dolazi od strane trećeg lica. -Nedopuštenost prijetnje sastoji se u njenoj neosnovanosti za bilo koju pravnu normu. -Strah kao sastavni element pravno-relevantne prijetnje mora biti opravdan. -Opravdan je onaj starh kada se iz okolnosti slučaja može zaključiti da je izazvan ozbiljnom opasnošću koja ugrožava život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili trećeg lica. -Ugovorna strana se u strahu izazvanom nedopuštenom prijetnjom opredjeljuje da izjavi svoju volju, ali prilikom njenog formiranja i izjavljivanja nije bila slobodna i autonomna. -Prinuda je „realizovana prijetnja“ tj. fizička sila čije je djelovanje natjeralo ugovarača da „potpiše“. -Ovdje se ne govori o mani volje, već o potpunom odsustvu volje. -Ovdje se uopšte i ne može zaključiti ugovor, jer nema izjave volje pa tako nema ni saglasnosti volja usmjerene na perfekciju ugovora, tako da se, kada se radi o prinudi, ne može govoriti ni o nastanku rušljivosti ni o dejstvima rušljivih ugovora, odnosno njihovom poništavanju. -Kod prividnog ugovora radi se u o svjesnoj nesaglasnosti volja. -Apsolutna prividnost ili apsolutna simulacija postoji kada se „zaključuje“ fiktivni ugovor koji „postoji“ kada je volja manifestovana i saglasnost „postignuta“ bez ozbiljne namjere da se preuzete ugovorne obaveze i izvrše čime se ugovor, voljom ugovarača, lišava svog prirodnog pravnog dejstva. -Relativna simulacija postoji kada se sklapa fiktivni ugovor u čijem je zaključivanju namjera ugovarača koncentrisana na jedan pravni posao koji nije stvaran već prividan, jedna fikcija, ali se iza njega skriva prava namjera ugovarača da tom prilikom tvaore neki drugi pravni posao koji ugovorne strane istinski žele i da zaključe i da izvrše. -Zakon je jedino pravno dejstvo prividnom ugovoru priznao kada se radi o sticanju prava na osnovu prividnog ugovora od strane savjesnih trećih lica, koja, ako nešto steknu neće to moći izgubiti na osnovu prigovora simulovanog ugovora. -Zakon određuje da je simulovani ugovor ništav, i to prema staroj terminologiji, apsolutno ništav, a ne kao ugovori nastali sa manama relativno ništav. -Za disimulovane ugovore Zakon rezerviše mogućnost konverzije. -Rušljivost ugovora može biti izazvana zaključivanjem ugovora koji prekomjerno oštećuje jednu stranu. -Laesio enormis (prekomjerno oštećenje) predstavlja se kao narušavanje načela ekvivalentnosti kod dvostranih (i teretnih) ugovora usljed čega oštećena strana ima pravo da ruši (poništava) ugovor ili da iskoristi facultatis alternativu kojom može pristati na reviziju, dopunu vrijednosti predmeta ugovora do postizanja ekvivalentne razmjene, koju ponudi saugovarač oštećene strane.

65

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Lezionarni ugovor je rušljiv i može ga oštećujuća strana poništavati u roku od godinu dana od zaključenja ugovora, sa retroaktivnim dejstvom poništaja, ex tunc . Pojačanje opšteg dejstva ugovora Kapara -Kapara je sporedni realni ugovor koji služi kao znak da je ugovor (glavni) zaključen (perfektan) i kao realno sredstvo pojačanja ugovora, jer stvara veću sigurnost da će se izvršiti preuzeta ugovorna obaveza od strane dužnika. -Kapara se sastoji od iznosa novca ili određene količine zamjenjivih stvari koje jedna strana daje drugoj u momentu zaključenja ugovora, a nikako prije. -U svom modernom obliku, kapara ima i kaznenu, tj. penalnu funkciju, jer se strana koja je primila kaparu, u slučaju neizvršenja ugovora usljed krivice davaoca kapare, može zadovoljiti (zadržati) primljenom kaparom, ili, ako je primalac kapare odgovoran, davalac stiče ovlaštenje da traži vraćanje udvojene kapare (in duplum). -Kapara je ne samo arrha confirmatoria, samo znak da je ugovor zaključen, već je ujedno i tzv. arrha poenalis, tj. ugovorna kazna radi osiguranja izvršenja ugovora. -Dvostruku funkciju kapare prihvatio je i ZOO. -Ako je u trenutku zaključenja ugovora jedna strana dala drugoj izvjestan iznos novca ili izvjesnu količinu drugih zamjenjivih stvari kao znak da je ugovor zaključen (kapara), ugovor se smatra zaključenim kad je kapara data, ako nije što drugo ugovoreno. -Ako nije što drugo ugovoreno, strana koja je dala kaparu ne može odustati od ugovora ostavljajući kaparu na drugoj strani, niti to može učiniti druga strana vraćanjem udvojene kapare. -Da bi kapara imala svoju funkciju nije dovoljno da je jedna strana samo preda drugoj, već je potreban prethodni sporazum o tome (akcesorni ugovor o kapari – pactum arrhalae); bez njega ovo davanje u momentu zaključenja ugovora značilo bi djelimično ispunjenje obaveze. -Glavni ugovor neće nastati bez davanja kapare ako je tako ugovoreno, ali inače kapara ne utiče na pravnu važnost glavnog ugovora. -Zakon predviđa tri pravila kapare: 1) Ako je ugovor uredno ispunjen – kapara se mora vratiti ili uračunati u ispunjenje obaveze. ZOO naglašava nemogućnost korištenja kapare za odustajanje od ugovora. 2) Ako je ugovor potpuno neizvršen funkcija kapare zavisi od toga na kojoj strani leži odgovornost za neispunjenje ugovorne obaveze: 1. ako je odgovoran davalac kapare, tada druga strana ima pravo izbora: • da traži izvršenje obaveze i naknadu štete, • naknadu štete (ako izvršenje nije moguće) i uračunatu kaparu u naknadu štete, ili da je samo vrati ako se ne može uračunati u naknadu štete, • da odustane od ugovora i zadrži kaparu kao pretrpljenu štetu. 2. ako je odgovoran primalac kapare, tada druga strana ima pravo izbora: • da traži izvršenje obaveze i naknadu štete • da odustane od ugovora i traži naknadu štete uz vraćanje kapare • da odustane od ugovora i traži vraćanje dvostruke kapare. 3) Ako je ugovorna obaveza djelimično ispunjena, tj. kada se dužnik nalazi u docnji sa djelom ugovorne obaveze: 1. ako povjerilac koji uprkos dužnikovom zakašnjenju ispunjenja preostalog dijela obaveze ostane vijeran ugovoru, ima pravo zahtijevati i izvršenje ostatka obaveze, i naknadu štete zbog zakašnjenja i primljenu kaparu uračunatu u tu naknadu, ili 2. zbog dužnikove docnje odlučiti se na odustanak od ugovora i biti ovlašten samo zahtijevati naknadu štete zbog djelimičnog neizvršenja ugovorne obaveze i kaparu uračunati u naknadu štete.

66

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Obaveza ugovarača da vrati primljenu kaparu nastaje: 1. ako davalac kapare ispuni obavezu, 2. ako se kapara ne može uračunati u ispunjenje zbog toga što je neistovrsna sa predmetom dužne činidbe, 3. ako je do neispunjenja ugovora došlo krivicom obe strane, 4. ako je do neispunjenja ugovora došlo dejstvom više sile ili objektivno oslobađajućih okolnosti, 5. ako je do neispunjenja ugovora došlo usljed sporazuma ugovarača, 6. ako povjerilac neće da uračuna primljenu kaparu u naknadu štete zbog zakašnjenja ili djelimičnog ispunjenja ugovorne obaveze. -Sud može na zahtjev zainteresovane strane smanjiti „pretjerano veliku kaparu“; ovaj termin je faktičko pitanje i sud ga rješava od slučaja do slučaja. Kaucija -Kaucija je iznos koji se daje prilikom zaključenja ugovora da omogući njegovo zaključenje i obezbjedi njegovo izvršenje. -Ukoliko ne dođe do zaključenja glavnog ugovora, što kaucija kao realni ugovor obezbjeđuje, kaucija propada za davaoca kaucije (npr. u slučaju polaganja kaucije u postupku javnog nadmetanja). -Kada kaucija ima funkciju da obezbjedi izvršenje ugovora, tj. da osigura ugovarača od nastupanja eventualnih štetnih posljedica neizvršenja ugovora od strane saugovarača, ako se ugovorna obaveza ne izvrši kaucija „propada“ za onoga koji ju je dao i nije izvršio svoju ugovornu obavezu. -Ukoliko davalac kaucije izvrši svoju ugovornu obavezu, kaucija se vraća ili uračunava u predmet ispunjenja. -Prema tome, kaucija je svota novca koja se daje prilikom zaključenja ugovora, a gubi se ako se ugovorna obaveza radi čijeg je obezbjeđenja položena, ne ispuni, bez obzira na odgovornost saugovarača i bez obzira da li je ugovaraču radi neizvršenja obaveze od strane saugovarača nastala kakva šteta. Avans (predujam) -Avans ili predujam predstavlja davanje unaprijed, prije roka dospjelosti, najčeće iznosa novca u cilju ispunjenja, avansirane obaveze od strane dužnika – primaoca avansa. -Funkcija avansa je najčešće predujmljivanje troškova dužnika, primaoca avansa, ili se radi o djelimičnom izvršenju obaveze davaoca avansa. -Avans ne ovlašćuje na odustajanje od ugovora, niti propada ako se ostatak ugovorne obaveze ne izvrši. -U slučaju prestanka ugovora avans se vraća davaocu. Odustanica -Odustanica je sporazum ugovarača (ugovorna klauzula) po kojem se može ovlastiti samo jedna ugovorna strana, ili se ovlaste obje ugovorne strane da odustanu od ugovora davanjem odustanice. -Akt odustanka od ugovora je realna radnja koja se sastoji od davanja odustanice. -Opredjeljenje za odustanak od ugovora davanjem odustanice je definitivno i neopozivo, jer strana koja izabere davanje odustanice ne može tražiti ispunjenje ugovora. -Izjava o odustajanju istovremena je sa davanjem odustanice. -Pravo na odustanicu može biti oročeno, a ako nije određen rok za korištenje toga prava, ovlašćenik odustanice može odustati od ugovora sve dok ne istekne rok ispunjenja ugovorne obaveze.

67

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Odricanje od odustanice moguće je i konkludentnim radnjama ovlašćenika odustanice (npr. započinjanjem izvršenja obaveze ili prijemom ispunjenja obaveze saugovarača). -Funkciju odustanice (mulcta poentaentialis) prema članu 83. ZOO može odigrati i kapara; u dijelu pod naslovom „Kapara kao odustanica“ ZOO propisuje: 1. Kad je uz kaparu ugovoreno pravo da se odustane od ugovora, onda se kapara smatra kao odustanica i svaka strana može odustati od ugovora. 2. U ovom slučaju, ako odustane strana koja je dala kaparu, ona je gubi, a ako odustane strana koja je kaparu primila, ona je udvojeno vraća. -Ovdje je bitno zapaziti da, za razliku od odustanice, koja se tek obećava a ne daje, ugovaranje kapare kao odustanice vrši se istovremeno s davanjem kapare u vrijeme zaključenja ugovora. -Bitno je i to da se kapara može izgubiti, odnosno mora vratiti u dvostrukom iznosu uz postojanje pretpostavke odgovornosti na strani ugovarača koji je kaparu dao, odnosno primio, dok se kapara kao odustanica gubi, odnosno udvojena vraća bez obzira na odgovornost ugovornih strana. -Kod kapare kao odustanice bitna je volja ugovorne strane kojoj pripada pravo da izjavi odustanak od ugovora. Dejstvo ugovora prema trećim licima -Pod dejstvom ugovora prema trećim licima podrazumijeva se i mogućnost, koje pozitivno pravo daje ugovaraču, da iz „svog“ ugovora konstituiše pravo za treće lice (samo pravo, ne i obavezu). -Takav ugovor po osnovu kojeg treće lice stiče neposredno subjektivno obligaciono pravo (tražbinu) iz ugovora koji zaključuju dvojica drugih ugovarača naziva se ugovor u korist trećih lica. -Iz ovako koncipiranog ugovora razlikuju se tri lica koja nose tradicionalne nazive: 1. Stipulant (promisar) je ugovarač koristi za trećeg, tj. ugovarač potraživanja u kojem će treće lice biti povjerilac; 2. Promitent je saugovarač stipulanta i dužnik u korist trećeg lica, koji će kada tražbina dospije, ispuniti svoj dug trećem licu a ne stipulantu; 3. Beneficijar je treće lice ili korisnik koji, iako nije ugovarač, kako to uporno ističemo, stiče obligaciono pravo iz ugovora i ima svoju tražbinu iz ugovora. -Stipulant može ostati i dalje povjerilac promitentov, koji, kao dužnik, prema pozitivnom pravu stiče istovremeno dva povjerioca: stipulanta i beneficijara, jer stipulant, i dalje, može od promitenta zahtijevati da izvrši radnju trećem licu. -Ugovor u korist trećeg je pravni posao inter vivos, ali može biti uslovljen mortis causa. -Kada treće lice izjavi da prihvata korist ugovor je neopoziv. -Ako treći odbije korist iz ugovora (odbije da postane povjerilac) ugovor u korist trećeg lica pretvara se u obligacioni ugovor, uobičajenog, relacionog ili relativnog dejstva, tako što korist, koja je namjenjena beneficijaru, ostaje ovlašćenje (tražbina) stipulanta, jedinog povjerioca. -Ugovor u korist trećeg i ugovor o izvršenju trećem razlikuju se po tome što treći iz ugovora o izvršenju ne stiče samostalno i neposredno obligaciono pravo (tražbinu) prema saugovaraču; treći je samo ovlašten da primi izvršenje obaveze. Posebna dejstva dvostrano obaveznih (dvostranih) ugovora -Kod dvostrano obaveznih ugovora najvažnija je kategorija teretnih ugovora, kod kojih je od najvećeg značaja za pravičnu realizaciju održanje načela ekvivalentnosti uzajamnih davanja. -Dvostrano obavezni ugovori uslovljavaju uzajamna davanja obje ugovorne strane što podrzumijeva očuvanje konstituisane ravnoteže među ugovaračima.

68

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Ukoliko se dogodi da se poremeti imovinska ravnoteža, opšte ugovorno pravo postavlja posebna pravila koja imaju za cilj da zaštite ovako, posebno, dejstvo dvostranih ugovora. -Među tim pravilima pozitivno opšte ugovorno pravo predviđa: 1. odgovornost za nedostatke ispunjenja (materijalne i pravne), 2. prigovor neispunjenja, 3. reviziju ugovora zbog nastupanja promijenjenih okolnosti. 4. poništenje, odnosno reviziju ugovora zbog prekomjernog oštećenja. -Osim toga kao sastavne institute koji su se razvili iz ovih osnovnih instituta zaštite posebnog dejstva dvostranih uovora moramo imati u vidu i: (5.) garanciju za ispravno funkcionisanje stvari i (6.) poništenje zalenaškog ugovora. Odgovornost za nedostatke (mane) ispunjenja obveze -Nedostaci ispunjenja mogu se javiti kao fizički (materijalni, stvarni, faktički) i kao pravni. -Pojava ovakvih nedostataka želi se izbjeći ili otkloniti kod teretnih dvostranih ugovora, jer se njima želi postići ekvivalentna razmjena među ugovaračima. -Pravičnost je onaj osnovni kriterijum oblikovanja opštih pravila ugovornog prava od strane zakonodavca. -Za korist koja se stiče iz dvostranog teretnog ugovora daje se uvijek naknada koja po svojoj vrijednosti mora odgovarati koristi. -Ukoliko je korist manja smatra se da postoji neki nedostatak, odnosno ukoliko je nedostatak uslovio da davanje bude manje od očekivanog protivdavanja, korist za jednog saugovarača bila bi nedgovarajuća, neopravdano ili nepravično veća u odnosu na ono što je on dao ili učinio. -Pravila odgvornosti za nedostatke ili mane kod ispunjenja dvostranih ugovora su opšta pravila ugovornog prava koja važe za sve dvostrane i teretne ugovore. Odgovornost za fizičke mane Uslovi odgovornosti prenosioca -Odgovornost za fizičke mane izložićemo na primjeru ugovora o prodaji. -Subjekti odgovornosti za fizičke mane su: prenosilac (tradens) a kod prodaje prodavac stvari i pribavilac (accipiens) a kod prodaje kupac stvari. -Obično se odgovara za pravno relevantan nedostatak, tj. nedostatak za koji se odgovara treba da je znatan, bitan i da onemogućava pribaviocu uživanje stvari, tj. vršenje ovlašćenja koja je želio da stekne pribavljanjem stvari i koja mu se ovlašćenja po pravu priznaju. -Neznatan nedostatak neće se uzimati u obzir kao uslov odgovornosti prenosioca. -Bitan nedostatak, dakle, prema ZOO postoji kada prenesena stvar nema potrebna svojstva, ili za redovnu upotrebu, ili za naročitu upotrebu koja je poznata prenosiocu, ili nema ona svojstva koja su ugovorena (saobrazna ugovoru) ili su propisana kao i kada stvar nije saobrazna uzorku ili modelu kod tzv. prodaje po mustri. -Prenosilac odgovara za nedostatak, ako je ovaj postojao u momentu prelaska rizika na pribavioca. -Savjesnost prenosoca (činjenica da on nije znao niti je mogao znati, prema okolnostima slučaja) nije uslov oslobađanja od odgovornosti. -Čak nije nužno da nedostatak egzistira realno u momentu prelaska rizika, jer je dovoljno da je u „kritičnom trenutku“ postojao uzrok iz koga će se kasnije razviti nedostatak kao posljedica. -Tehnika kojom se utvrđuje postojanje nedostatka je tzv. reklamacija. -Pribavioc je dužan stvar pregledati na uobičajen način (prosječan i uobičajen stepen pažnje).

69

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Ako pregledu prisustvuju obe strane (kontradiktorni pregled) pribavilac mora odmah istaći primjedbe zbog nedostataka, ako to ne učini gubi ovlaštenja po osnovu zakona, jer utvrđeni nedostatak daje pravo na prigovor. -Ako pregledu ne prisustvuju obe strane, pribavilac je dužan primjedbe saopštiti u roku od 8 dana. -Nepoštovanje tog roka dovodi do gubitka prava po osnovu nedostataka (prekluzivni rok). -Prenosilac će odgovarati i za prevarno postupanje, tj. kada izjavi saugovaraču da stvar nema nedostatke ili da ima željena svojstva i tako mu odvrati pažnju iako je pribavilac, prema redovnom toku stvari mogao bez teškoća da identifikuje nedostatke, ali to nije učinio iz razloga povjerenja koje mora da postoji među ugovornim strankama, ali ne smije biti lukavstvom iznevjereno. -Kod skrivenog nedostatka koji se nije mogao utvrditi uobičajenim pregledom, pribavilac je dužan obavjestiti prenosioca o nedostatku u primjerenom roku. -To je zakonski, objektivan, prekluzivni rok od 6 mjeseci od predaje stvari pribaviocu. -Nedostaci koji se pojave ili otkriju po isteku ovog roka, neće dovesti do odgovornosti prenosioca. -Obavještenje o nedostatku tj. prigovor zbog mane stvari kod tzv. kontradiktornog pregleda treba da sadrži bliži opis nedostatka i poziv prenosiocu da i sam pregleda stvar i uvjeri se u navode prigovora. -Ugovarači se mogu sporazumjeti da u dvostranom ugovoru unesu klauzulu kojom ograničavaju ili potpuno isključuju odgovornost prenosioca za fizičke mane. -Klauzula egzoneracije može biti ništava ako je unesena u ugovor zbog nesavjesnog postupanja ili je pribaviocu nametnuta posredstvom monopolskog položaja prenosioca. -Prenosilac može pojačati svoju odgovornost tako što ugovori klauzulu po kojoj odredi duži rok od šest mjeseci od predaje stvari, nakon kojeg prenosilac više ne odgovara za nedostatke stvari, prema dispozitivnom pravilu (po Zakonu ova klauzla se može isključiti voljom ugovarača). -Prenosilac ne odgovara za nedostatake koji su u času zaključenja (perfekcije) ugovora bili poznati pribaviocu ili mu nisu mogli ostati skriveni. -Pod tim se porazumijevaju osobine stvari predviđene za njenu redovnu upotrebu ili za ugovorena ili propisana svojstva. Prava pribavioca manjive stvari -Pribavilac koji otkrije nedostatak i obavijesti kupca u zakonskom roku stiče sledća prava: 1. Zahtijevati od prenosioca da nedostatak ukloni ili da mu preda drugu stvar bez nedostatka (ispunjenje ugovora) – ima pravo zahtijevati uredno ispunjenje ugovora. Rokovi za uredno otkrivanje nedostataka ponovo počinju teći od predaje zamijenjene stvari. 2. Zahtijevati sniženje cijene (tzv. bonifikacija) – ako se nedostatak ne može ukloniti ili se ne može zamijeniti stvar i ako se opravkom ili zamjenom ugovor ne ispuni. Obračunatu vrijednost (razliku vrijednosti stvari bez nedostatka i one sa nedostatkom) prenosilac je dužan vratiti pribaviocu. 3. Jednostrano raskidanje ugovora vrši se izjavom pribaviočevom pod preduslovom da je prije izjave dao prenosiocu naknadan primjeren rok za ispunjenje tj. uredno ispunjenje ugovora. Ovdje se radi o permptornom prigovoru pribavioca. Ako prenosilac ne ispuni ugovor uredno, u naknadnom primjerenom roku, tada se ugovor raskida, smatra se prestalim, po sili zakona, od momenta isteka roka. Ako se radi o djelimičnim nedostacima ili tzv. kvantitativnom nedostatku, pribavilac može ugovor samo djelimično raskinuti. U ovim situacijama pribavilac (kupac) može, izuzetno, raskinuti i

70

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

cijeli ugovor ukoliko ugovorena, ali neisporučena, količina predstavlja jedinstvenu cjelinu ili ako za cjelovitu isporuku pribavilac ima opravdan interes. 4. U svakom od ovih slučajeva pribavilac ima pravo na naknadu štete (proste štete i izgubljene dobiti) ali i tzv. refleksne štete koju je pretrpio na drugim svojim dobrima, i to prema opštim prvilima odgovornosti za štetu (tj. sva pitanja naknade štete riješena su opštim pravilima o naknadi štete). Prenosilac duguje i cjelokupnu štetu ako je do neispunjenja, tj. do ispunjenja sa manama došlo zbog prevare, zle namjere ili krajnje nepažnje. Utvrđuje se razlika između sadašnje imovine pribavioca i one koja bi bila da nije pribavljena manjiva stvar. Gubljenje prava na raskid ugovora zbog fizičkih mana -Pribavilac gubi pravo raskinuti manjivi ugovor kada više ne može da vrati stvar ili ne može da stvar vrati prenosiocu u stanju u kome ju je preuzeo. -Gubljenje prava na raskid dvostranog ugovora zbog nemogućnosti vraćanja stvari ne utiče na ostala prava pribavioca stvari sa nedostatkom. Gubitak prava (prekluzija) -Pribavilac gubi prava koja mu po Zakonu pripadaju u slučaju pojave fizičkih nedostataka na prenesenoj stvari, ako ne postavi neki od zahtjeva za otklanjanje nedostatka u roku od godinu dana od obavještavanja prenosioca o postojanju (utvrđenju) nedostatka (prigovoru reklamacije). -To bi značilo da je pribavilac otkrio nedostatak, obavjestio prenosioca, ali nije tražio ni popravak, ni zamjenu ili bonifikaciju, niti je izjavio da raskida ugovor. -Prekluzija nema značaja ako prenosilac zahtijeva cijenu po isteku ovog roka od godinu dana, tad pribavilac može istaći prigovor bonifikacije (sniženja cijene) ili zahtijevati da mu se nadoknadi pretrpljena šteta, čime ističe prigovor kompenzacije prema prenosiočevom zahtjevu za isplatu cijene. Odgovornost za pravne nedostatke (zaštita od evikcije) -Odgovornost za pravne nedostatke javlja se kao vid zaštite pribavioca nekog prava kada treće lice osnovano pravno uznemirava pribavioca nekog prava (podiže evikciju). -Evikcija postoji kada treće lice ima neko pravo na predatoj stvari koje isključuje, umanjuje ili ograničava pribaviočevo (kupčevo) pravo. -O pravnoj prirodi ugovora kojim se prenosi stvar koja nije zaštićena pravom svojine ili opterećena teretom, pribavilac mora biti obavješten. -Pribavilac, protiv koga treće lice podigne evikciju, ima pravo na zaštitu kako od strane prenosioca tako i po izreci Zakona. -Kada se podigne evikcija i utvrdi da preneseno pravo ima nedostatak koji potpuno lišava pribavioca „stečenog“ prava, a prenosilac mu ne može pružiti zaštitu odbijanje evikcije ili se prenosilac ogluši o poziv pribavioca da mu pruži zaštitu, pribavilac stiče sledeće zahtjeve: 1. ako je evikcija potpuna, pribavilac stiče zahtjev za jednostrano raskidanje ugovora, što je zakonsko jednostrano raskidanje ugovora; 2. ako je evikcija djelomična, jer treće lice pribaviocu ograničava ili umanjuje pravo koje je stekao, pribavilac (kupac) ima alternativno pravo izbora: ili da ugovor jednostrano raskine ili da zahtijeva bonifikaciju, tj. sniženje ili nivelaciju cijene ili svog davanja. -I kod potpune i kod djelimične evikcije pribavilac ima pravo na naknadu eventualno pretrpljene štete, osim ako je i sam bio nesavjestan, jer mu je mogućnost evikcije trećeg bila poznata u trenutku zaključenja ugovora. -Nesavjesni pribavilac zadržava pravo zahtjevati vraćanje, odnosno sniženje cijene. -Izostanak obavještavanja prenosioca o evikciji može dovesti do gubitka zaštite tako što se prenosilac, zbog svog propusta ne može više pozivati na odgovornost ukoliko pribavilac

71

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

izgubi spor sa trećim licem u koji se samostalno upustio, a prenosilac, u svoju odbranu, dokaže da je raspolagao sredstvima (prigovorima) kojima je mogao odbiti evikciju trećeg lica. -Prenosilac se, u takvom slučaju, može osloboditi od odgovornosti, tj. zahtjeva koje pribavilac ima po osnovu zakona na raskidanje ugovora ili bonifikaciju i naknadu štete, ako nadoknadi pribaviocu naknadu koju je morao ovaj isplatiti trećem da odustane od evikcije koja je očito osnovana i plati mu iz toga proizašlu štetu, odnosno troškove. -Pošto su pravila o evikciji dispozitivne prirode mogu se ugovorom ograničiti ili isključiti, osim kada je prenosilac nesavjestan. -Pod takvim okolnostima, mada ugovarači sporazumno unesu u ugovor klauzulu egzoneracije, odredba o prenosiočevoj neodgovornosti za evikciju biće ništava. -Pravo na zaštitu gasi se (gubitak prava, prekluzija) protekom godinu dana od saznanja za postojanje prava trećeg ili po isteku šest mjeseci od pravosnažno završenog spora između trećeg lica i pribavioca u kojem se po pozivu pribavioca umješao prenosilac. Pravilo istovremenog ispunjenja obaveza iz dvostranog ugovora -Osnovno pravilo kod dvostranih ugovora je da su ugovorne strane dužne istovremeno ispuniti svoje obaveze. -Izuzeci od istovremenosti ispunjenja mogu se odrediti ugovorom ili zakonom. -Pravilo istovremenog ispunjenja štiti se prigovorom koji može biti vansudski ili sudski. -Ako na sudu jedna strana istakne prigovor neispunjenja (u kome će istaći da nije dužna ispuniti svoju obavezu, jer i druga strana nije spremna da ispuni svoju) a radi se o dvostranom ugovoru, sud će joj naložiti da ispuni svoju obavzu kad i druga strana ispuni svoju. -Ovo pravilo može se ugovorom isključiti ili modifikovati tako da prvo jedna strana ispuni svoju obavezu a onda druga. -Strana koja je obavezna da prva ispuni obavezu može istaći prigovor opasnosti da bi bila obezbjeđena da će druga strana ispuniti obavezu nakon nje (ako je prva strana u lošoj materijalnoj situaciji). -Tim prigovorom ona odlaže svoje prioritetno ispunjenje obaveze sve dok druga strana ne ispuni svoju obavezu ili dok ne pruži dovoljno obezbjeđenje (sredstvo obezbjeđenja) da će ispuniti svoju obavezu nakon ispunjenja obaveze od strane podnosioca prigovora. -Ako se opredjeli na zahtjev za obezbjeđenjem ispunjenja prigovarač može zahtijevati da mu se obezbjeđenje pruži u primjerenom roku, a poslije proteka tog roka, bez rezultata, može zahtijevati jednostrano raskidanje ugovora. -Prema tradicionalnoj pravnoj terminologiji ovi prigovori su poznati kao exceptio non adimpleti contractus. Raskidanje ili izmjena ugovora zbog promijenjenih okolnosti -Dvostrani ugovori, koji su teretni, sa trajnim prestacijama ili su trajni, jer im izvršenje nije jednovremeno sa nastankom ugovora, podložni su izmjenama okolnosti koje život nosi sa sobom. -Normalne izmjene okolnosti, koje su uobičajene i odgovaraju zbivanjima koje nazivamo redovnim tokom stvari, nisu pravno relevantne, već su relevantne samo one izmjene okolnosti koje nastupe poslije zaključenja ugovora i dovedu do otežavanja ispunjenja ugovora ili neostvarivanja svrhe ugovora u tolikoj mjeri da ugovor očigledno više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi, po opštem mišljenju, bilo nepravično da ostane na snazi takav kakav je. -Revizija ugovora ima prednost pred raskidom ugovora, jer sud neće dozvoliti raskid ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajući uslovi pravično izmjene.

72

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Klauzula rebus sic stantibus, kad se unese u ugovor omogućava strani koju pogađaju promijenjene okolnosti, da traži zaštitu kroz reviziju ugovora ili odustanak od ugovora. -Dakle, dok god su okolnosti nepromijenjene ugovarači su vezani prvobitnim dejstvom dvostranog ugovora, ali ako se promijene zaštitu od nastupjele promjene može tra\iti samo ugovarač koji je ugovorio klauzulu o nepromijenjenim okolnostima- „dok stvari budu stajale kako su uglavljene“. -Moderno pravo kao i pozitivno pravo klauzulu rebus sic stantibus podiglo je na rang opšteg (zakonskog) pravila i odredilo da je ova klauzula o nepromijenjenim okolnostima prirodni sastojak svakog dvostranog i teretnog ugovora. Pojmovno definisanje promijenjenih okolnosti -Promijenjene okolnosti su relevantne ako nastupe poslije zaključenja ugovora. -Moraju biti takvog intenziteta da otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane ili se zbog njihovog nastupanja ne može ostvariti cilj (svrha) ugovarača. -Radnja za dužnika je postala nedostižna, nepodnošljiva ali ne i nemoguća. -Promijenjene okolnosti su izvanredni događaji koji se nisu mogli predvidjeti u vrijeme zaključenja ugovora, npr. poplava, suša, zemljotres, upravne mjere i sl. -Da bi se ugovarač mogao pozvati na promijenjene okolnosti neophodno je da se njemu ne može pripisati krivica za njihovo nastupanje. -Pozivati se na njih ne može nesavjesna strana, tj. ona koja je u vrijeme zaključenja ugovora bila dužna da uzme u obzir sve okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati kao i strana koja se nalazi u dužničkoj docnji. Prava i obaveze pogođene strane -Strana koju pogađaju promijenjene okolnosti ima pravo da zahtijeva raskidanje ugovora, tj. da joj se omogući da odustane od ugovora. -Pored prava na jednostrano raskidanje ugovora ona ima pravo i da predloži reviziju ugovora, tj. pravičnu izmjenu ugovora, koju mogu da predlože obje strane ugovornice. -Na pogođenoj strani leži i dužnost obavještavanja; ona je dužna, o svojoj namjeri da će zahtijevati raskid ugovora, obavijestiti drugu stranu čim je saznala da su promijenjene okolnosti nastupile, a ako to ne učini odgovaraće drugoj strani za štetu koja joj bude zbog tog propusta nanesena, jer joj zahtjev nije na vrijeme saopšten. -Propuštanje ove sporedne obaveze dovodi do odgovornosti za štetu. Prava strane koja nije pogođena promijenom okolnosti -Sud je dužan dosuditi pravičan iznos štete koju trpi strana koja nije ovlaštena da se poziva na promijenjene okolnosti ili nije usvojen njen zahtjev za revizijom ugovora. -Pored toga, ugovorna strana koja nije zahtijevala raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti ima pravo da zahtijeva naknadu štete koju je pretrpila zbog toga što joj zahtjev za raskid ugovora nije blagovremeno saopšten. Zadaci suda -Sud je dužan da procijeni zahtjev stranke i da saglasno rezultatima postupka izrekne raskid ili izmjenu ugovora. -Sud je dužan da vodi računa o subjektivnim i objektivnim okolnostima, kao i o interesima obiju strana iz obligacionog ugovora. -Objektivne okolnosti koje će rukovoditi sud prilikom odlčivanja o raskidu ili reviziji ugovora su: načela poštenog prometa, cilj ugovora, normalan (uobičajen) rizik koji subjekti poslovno pravnog prometa moraju snositi kod istovrsnih poslova i opštih interesa.

73

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-ZOO dozvoljava ugovaranje odricanja od prava na pozivanje na pojedine promijenjene okolnosti. -Klauzule o sužavanju prava ili odricanju od prava - ovlaštenja na pozivanje na određene promijenjene okolnosti, neće biti punovažne ukoliko su u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja. Prekomjerno oštećenje (laesio enormis) Pojam -Prekomjerno oštećenje postoji kada između obaveze ugovornih strana u dvostranom ugovoru postoji očigledna nesrazmjera. -„Očigledna nesrazmjera“ je pravni standard koji sud mora ispuniti konkretnim sadržajem vodeći računa o svim okolnostima slučaja. -Oštećenje (laesio) je prekomjerno (enormis) ako je između obaveza strana u dvostranom ugovoru očigledna nesrazmjera, svakom oku vidljiva. -Ako je očigledna nesrazmjera nastala ili postala očigledna nakon zaključenja (perfekcije) ugovora, zaštita ugovarača i dejstva dvostranog ugovora može se ostvariti samo institutom raskidanja ili izmjene ugovora zbog promijenjenih okolnosti. -Na prekomjerno oštećenje se može pozivati samo ona ugovorna stranka koja je u zabludi o pravom omjeru, odnosno vrijednosti uzajamnih prestacija; „koja nije znala niti je morala znati za pravu vrijednost prestacije koja je predmet obaveze“. -Pravne pretpostavke zaštite oštećene strane u lezionarnom ugovoru su: 1. punovažan dvostrani i teretni ugovor kojim se uspostavlja uzajamnost prestacija i ekvivalentna razmjena; 2. da se utvrdi postojanje očigledne nesrazmjernosti davanja; 3. da je utvrđena očigledna nesrazmjera prestacija postojala u vrijeme zaključenja ugovora; 4. da je utvrđena i dokazana zabluda lezijom oštećene strane koja se tiče vrijednosti predmeta ugovorne obaveze, jer za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala znati; 5. da se ne radi o ugovoru na sreću, javnoj prodaji, ni o afekcionoj kupovini na koju se neko opredijelio radi afekcione vrijednosti stvari (osobite naklonosti za predmet ugovora). Prava oštećene strane -Prekomjerno oštećena strana može zahtijevati da se ugovor poništi . -Radi se o slučaju rušljivosti ili relativne ništavosti, jer se ugovor ništi na inicijativu i iz interesa prekomjerno oštećene strane. -Pravo zahtijevanja poništenja ugovora gasi se u objektivnom roku od godinu dana koji počinje teći od momenta perfekcije ugovora. -Odricanje unaprijed od ovog prava nema pravno dejstvo. -Zahtjev za poništenje ugovora koji ističe prekomjerno oštećena strana moguće je odbiti prigovorom revizije ugovora, tj. ponudom druge ugovorne strane da će izvršiti dopunu prestacije do pravičnog odnosa vrijednosti uzajamnih prestacija. -Prigovor revizije ugovora moguć je i kao vansudski prigovor. Zelenaški ugovor Pojam -Zelenaški je svaki onaj ugovor u kojem jedna ugovorna strana („zelenaš“) koristeći se „neprilikama“ (teškim položajem ili stanjem ) druge strane ugovori za sebe (ili koje treće lice)

74

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri sa onim što je predmet zelenaševe obaveze (čime je drugu stranu prekomjerno oštetio). -Radi se o složenom institutu koji, raščlanjen na svoje karakteristike sadrži: 1. u zelenaškom ugovoru mora da postoji očigledna nesrazmjera davanja između dvije strane koja postoji i kod prekomjernog oštećenja; zapravo, u zelenaškom ugovoru je sadržano prekomjerno oštećenje, i to je materijalni element instituta; 2. zelenaškog ugovora nema ako jedna ugovorna strana ne iskorištava drugu koristeći se neprilikama ili teškim prilikama druge strane koje se definišu kao: stanje nužde, teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili zavisnost iskorištavane strane (i to je moralni element zelenaškog ugovora koji tvori institut kumulativno sa materijalnim); 3. zakonskom sistematikom samo dvostrani i teretni ugovori mogu biti oglašeni zelenaškim; 4. zelenaški ugovor može se ugovoriti s dejstvom u korist trećeg lica u kojem je: zelenaš – stipulant, oštećeno (iskorištavano) lice promitent, a treće lice (beneficijar). Sankcije -Pravni poredak zelenaški posao smatra nemoralnim i nezakonitim, jer je zelenaštvo propisano kao krivično djelo. -Stoga je zelenaški ugovor klasičan primjer zabranjenog ugovora i sankcionisan je apsolutnom ništavošću sa svim posljedicama koje pogađaju ugovarača Prava iskorištavane strane -Zakon omogućuje samo iskorištenoj strani da može zahtijevati reviziju ugovora, i eventualno ga održati na snazi, a zelenašu omogućiti da izbjegne primjenu sankcija. -Znači da se ugovor na osnovu primjene revizije ugovora, samo od strane iskorištenog ugovarača, može održati ili tako da se iskorištavanjem obaveza smanji na pravičan odnos ili da zelenaš izvrši dopunu svoje obaveze do pravičnog odnosa uzajamnih davanja. -Sud može ali ne mora da dozvoli ovakvu konvalidaciju zelenaškog ugovora. -Sud bi trebao udovoljiti oštećenikovom zahtjevu ako je to moguće i ako je to u njegovom interesu. -Sigurno će u procjeni poći od toga da li se revizijom ne ide na povredu opšteg interesa. -Ako ova ne postoji sud će dozvoliti konvalidaciju zelenaškog ugovora sa pravično izmjenjenom sadržinom. -Ovaj zahtjev za konvalidacijom oštećeni mora podnijeti u objektivnom roku od pet godina od momenta perfekcije zelenaškog ugovora.

Prestanak ugovora
-Postoje sledeći načini prestanka ugovora: 1. ispunjenjem ili bez ispunjenja, 2. zbog nemogućnost ispunjenja, 3. raskidanjem ugovora, 4. zbog utvrđivanja ništavosti ugovora, 5. zbog utvrđivanja rušljivosti. Prestanak ugovora ispunjenjem ili bez ispunjenja -Prestanak ugovora ispunjenjem je osnovni idealni način prestanka ugovora. -Ispunjenje je ono što je sadržajem ugovor utvrđeno kao predmet obaveze ugovarača. -Neurednost ispunjenja mora da je bitna, dovodi do jednostranog raskidanja ugovora i eventualne naknade štete. -Prestanak ugovora bez ispunjenja je neželjena pravna situacija.

75

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Ona znači da se ugovor nije realizovao prema željenom, ciljnom planu i programu koji su postavili ugovarači, nego je usljed dejstva određenih okolnosti ugasio se neostvarivši dejstvo. Nemogućnost ispunjenja ugovora -Nemogućnost ispunjenja ugovora je način prestanka ugovora ako je dužnikova obaveza postala nemoguća, usljed okolnosti koja je nastala poslije zaključenja ugovora, ali prije dospjelosti (naknadna), i treba da je potpuna, jer kod djelimične nemogućnosti dolazi do revizije ugovora, i treba da je trajna i objektivna, te da uzrok nemogućnosti nije skrivila ni jedna strana ugovornica, te da predmet obaveze nije generička stvar. -U slučaju djelimične nemogućnosti ispunjenja ne dolazi do prestanka ugovora gašenjem. -U tom slučaju strana koja očekuje ispunjenje može raskinuti ugovor pod pretpostavkom da djelimično ispunjenje ne odgovara njenim potrebama. -Ukoliko djelimično ispunjenje odgovara njenim potrebama, ugovor ostaje na snazi, a druga strana ima pravo da zahtijeva srazmjerno smanjenje svoje obaveze. -Subjektivna naknadna nemogućnost rezultat je radnje ili okolnosti koju je skrivila jedna strana. -Obaveza nevine strane se gasi, tj. njena tražbina ostaje umanjena za onoliko koliko bi ona imala koristi od oslobađanja od svoje obaveze. -Ovdje se radi o situaciji kada povjerilac skrivi neispunjenje obaveze od strane dužnika. -Strana koja je skrivila neispunjenje obaveze druge strane, duguje ustupiti drugoj strani sva prava koja bi imao prema trećem licu, a u vezi sa predmetom svoje obaveze, čije je ispunjenje nemoguće. Prestanak ugovora raskidanjem -Raskinuti ugovor znači konstatovati, na osnovu izjave volje ili izjava volja, da ugovor od određenog momenta više ne proizvodi pravno dejstvo, koje je do tada proizvodio. -Govorimo o sporazumnom i jednostranom raskidanju ugovora. Sporazumno raskidanje ugovora -Sporazumni raskid je osnov prestanka punovažnog ugovora saglasnošću volja dotadašnjih ugovornih strana. -Obično se uzima da se sporazum odnosi za ubuduće (ex nunc), ali nije rijetka pojava da se sporazum tiče i dotadašnjih ugovornih dejstava. -Ovim sporazumom mogu biti obuhvaćena i sva dotadašnja dejstva ugovora retroaktivno, sve od vremena prefekcije ugovora (ex tunc). -Treća lica tad zadržavaju stečena prava. -Sporazumno raskidanje često se unaprijed ugovara kod trajnih ugovornih odnosa. -Nastupanjem raskidnog roka takvi se ugovori gase. -Rok inače nije bitni element ugovora; ako se želi pretvoriti u bitni element, ugovara se tzv. fiksni rok koji ima dejstvo raskidnog uslova. -Neispunjenje ugovora u takvom roku dovodi do prestanka ugovora – bez ispunjenja. -Ovakav način prestanka ugovora predviđen je Zakonom. Jednostrano (ugovoreno) raskidanje ugovora. -Pravna priroda ugovora kao rezultata saglasnosti volja protivi se jednostranom raskidanju ugovora. -Raskidanje dvostranog ugovora zbog neispunjenja je zakonsko pravo. -Da bi se koristilo ovo ugovorno ovlaštenje na raskid, obično se traži povreda ugovora od jedne strane, ili da sama priroda ugovora zahtijeva da se trajni ugovorni odnos raskine

76

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

istekom ugovorenog vremena, na inicijativu jedne ugovorne strane (otkaz ili odustanak od ugovora). -„Punovažan odustanak“ je onaj koji je saopšten prije isteka vremena određenog za početak ispunjenja ugovorne obaveze, a ako započinjanje roka ispunjenja nije određeno, onda prije nego druga strana započne sa ispunjenjem. Zakonsko jednostrano raskidanje ugovora -Zakonsko jednostrano raskidanje ugovora podrazumijeva da su zakonom predviđeni slučajevi i pretpostvake pod kojima svaki od ugovarača ponaosob ima ovlaštenje da izjavi da raskida ugovor ili će se ugovor raskinuti po samom zakonu (po sili zakona). -Možemo razlikovati opšte i posebne slučajeve zakonskog ovlaštenja na jednostrano raskidanje ugovora. -Pod opštu mogućnost raskidanja ugovora ZOO predviđa raskidanje ugovora zbog neispunjenja. -Kao posebni tipovi slučajeva, kada jedna strana može da raskine ugovor u ZOO su uvršteni: • dejstvo kapare i odustance, • ugovorne kazne, • nastupanje promijenjenih okolnosti, • djelimična objektivna nemogućnost ispunjenja, • postojanje fizičkih mana ili pravnih nedostataka ispunjenja dvostranog ugovora. -Sudskom odlukom se ugovor ne raskida već samo potvrđuje da je ugovor raskinut, a ugovor je već raskinut, ako je izjava volje pravno relevantna i ako su ispunjene zakonske pretpostavke: 1. da je ugovor koji se raskida dvostrano obavezan, 2. da dužnik nije ispunio svoju obavezu, 3. da je povjerilac svoju namjeru raskidanja ugovora saopštio dužniku bez odlaganja, 4. da se raskid ne izjavljuje zbog neizvršenja neznatnog dijela obaveze. -Ako rok ispunjenja obaveze nije bitan element ugovora, povjerilac može tražiti ispunjenje obaveze i poslije isteka roka. -Ako je rok bitan element ugovora, neispunjenje dovodi do raskidanja po sili zakona. -Posljedice ili dejstvo raskidanja ugovora je retroaktivno, i stranke su obavezne da jedna drugoj vrate, odnosno nadoknade ono što su jedna drugoj na osnovu raskinutog ugovora dale, jer je nestalo osnova za držanje primljenog. -Pojačana je akcesorna obaveza za stranu koja je primila novac, jer će ona biti obavezna da plati zatezne kamate od trenutka isplate novca, tj. od trenutka kada je primila u svoj posjed novac dužnika. -Raskidanje ugovora sa uzastopnim ispunjenjm je moguće ako se ne ispuni samo jedna obaveza, i ako je vidljivo da se ni ostale neće ispuniti. -Raskid se daje u razumnom roku i važi za sva buduća davanja. -Raskid pogađa i treća lica, jer djeluje retroaktivno, i smatra se da raskinuti ugovor nikada i nije bio zaključen. -Treća lica će biti obuhvaćena restitucijom. -Izuzetak je ako su savjesno stekla nešto na osnovu raskinutog ugovora. Poništenje ugovora -Zavisno od prirode ništavost se dijeli na: apsolutnu ništavost i relativnu ništavost. -Prema svojim pravnim posljedicama ništavi ugovori bliski su nepostojećim pravnim poslovima. -Nepostojeći pravni poslovi su oni kod kojih nisu ispunjeni bitni uslovi za njihov nastanak. -Nevažeći ugovor je samo ništav ugovor, a rušljiv ugovor je važeći dok ne bude poništen.

77

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Raskinuti se može samo punovažan ugovor iz uzroka koji su nastali naknadno, nakon perfekcije, a ništav ugovor ima „urođenu manu“. -Sredstva zaštite su prigovor nevaljanosti ugovora kojim odbijaju tužbu za ispunjenje obaveze iz nevaljanog ugovora. -Pored prigovora, pravno sredstvo isticanja ništavosti je tužba za poništenje, ili preciznije, tužba za utvrđenje ništavosti ugovora. -Ugovor nije ništav po samom zakonu, već je potrebno utvrditi uzroke koji ga čine ništavim, a koji su propisani zakonom. -Ništavost se i naziva apsolutnom, jer ima dejstvo za i protiv svakoga. -Uzroci apsolutne ništavosti su različite povrede javnog poretka, prinudnih propisa i dobrih običaja. -Ništav ugovor ne može konvalidirati; izuzeci od pravila da ništav ugovor ne konvalidira su: 1. ako je razlog ništavosti od manjeg značaja, a ugovr je ispunjen, 2. ako je ugovor za koji se zahtijeva pismena forma ispunjen u cjelini ili pretežnom djelu, ništavost se ne može isticati ako iz cilja radi kojeg je forma propisana ne proizilazi nešto drugo, 3. ako je ništava jedna odredba (ne odlučujuća). -Rušljiv ugovor nije pravno valjan iz zakonskih razloga koji nemaju takav značaj kao razlozi koji uslovljavaju ništavost. -Oni su privremeno i latentno važeći jer proizvode pravne posljedice barem za jednu stranu ugovornicu. -Poništenje rušljivog ugovora nije tako sigurno kao ništavog. -Kod rušljivog ugovora rok za konvalidaciju je 30 dana, ako saugovarač ništa ne i izjavi, ugovor je poništen. -Konvalidacijom se svjesno i voljno otklanja uzrok rušljivosti i to retroaktivno (ex tunc). -Propuštanje prekluzivnog roka (3 godine) ima isto dejstvo kao konvalidacija. -Nesavjesna strana (koja je znala ili je morala znati za rušljivost) ima pravo na poništenje rušljivog ugovora, ali nema pravo na naknadu štete. -Posljedice poništenja rušljivog ugovora su iste kao kod ništavog. -Pravo na poništenje ima nesavjesna strana koja nije znala da je ugovor rušljiv. -Rušljiv ugovor se može poništiti samo djelomično ako preostali dio može opstati kao ugovor i proizvesti utužive obligacije. -Zakon u rušljive ugovore uvrštava i ugovore ograničeno poslovno sposobnih lica. -Ovi ugovori ne sadrže mane volje. -Ograničeno poslovno sposobno lice može bez odobrenja zakonskog zastupnika zaključivati samo one ugovore čije mu je zaključivanje zakonom dozvoljeno. -Pod uzrocima rušljivosti ugovora možemo ostati na manama volje – zabludi, prevari i prijetnji. -Zabluda je netačna predstava o nekoj bitnoj ugovornoj činjenici koja je za ugovornu stranu od tolike pravne važnosti da ne bi ni zaključila takav ugovor da nije bila u zabludi. -Kao pravno relevantnu , tj. zabludu koja može dovesti do rušljiosti ugovora, zakon smatra samo bitnu zabludu. -Zabluda je bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, što se može svesti na: zabludu o supstanci, zabludu o ličnosti, zabludu o pravnom osnovu, zabluda o motivu (samo kod dobročinih ugovora), zabluda zbog netačnog prenošenja. -Prevara je mana volje koja nastaje tako što je saugovarač ili treće lice izazvalo zabludu kod druge strane ili ju je održalo u zabludi sa namjerom da je time navede na zaključenje ugovora. -Prijetnja je izazivanje od strane saugovarača ili kod trećeg lica opravdanog straha radi kojeg ugovarač „pod prijetnjom“ zaključuje ugovor, koji da nema prijetnje ne bi htio ni zaključiti.

78

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Neki autori posebno izdvajaju prinudu i opisuju je kao kvalifikovanu prijetnju koja se sastoji npr. od fizičkog prinuđivanja nekoga da potpiše ugovor.

Posebni dio

79

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

POSEBNI DIO Imenovani građansko pravni ugovori Ugovor o prodaji (kupoprodaji)
-Kupoprodajnim ugovorom obavezuje se jedna ugovorna strana – prodavac, da stvar koju prodaje preda drugoj stranci ili joj pribavi kupljeno pravo, a druga strana ugovornica – kupac – obavezuje se da plati kupoprodajnu cijenu. -Ugovor o prodaji je dvostrano obavezan i teretan ugovor; to je kauzalni, a ne apstraktni ugovor. -Kupoprodaja je često ugovor po pristupanju i prodaja za gotovo, a karakteriše je i komutativnost. Subjekti prodaje -Kupoprodanji ugovor ima dvije ugovorne strane. -Prodavac je lice koje zaključenjem ugovora postaje dužnik na predaju stvari i pribavljanje prava. -Kupac je lice koje zaključenjem ugovora postaje dužnik na plaćanje određene sume novca (cijene). -Kada više lica zaključuje ugovor, kupac je lice kome je individualno određena stvar prvom predana. -Kod dvostruke prodaje, kupac je onaj koji je prvi zatražio upis u javne registre nekretnina. Perfekcija ugovora o prodaji Saglasnost o bitnim elementima -Da bi nastao ugovor o prodaji i proizveo obligaciono pravno dejstvo, dovoljno je da se ugovarači dogovore o objektivnim bitnim elementima ugovora (predmetu prodaje i cijeni). -Kod kupoprodajnog ugovora se podrazumijeva da su se stranke (prećutno) saglasile i o prirodnim sastojcima. -To su oni ugovorni elementi za koje Zakon ne veže perfekciju, ali veže pretpostavku njihovog postojanja i primjene za svaki ugovor te vrste. -Tako je za kupoprodaju karakteristično postojanje prirodnih sastojaka kakvi su odgovornost prodavca za pravne i fizičke nedostatke na predanoj stvari. Predmet kupoprodaje -Kupoprodaja kao dvostrani ugovor sadrži dva predmeta, to su stvar i cijena. -Predmet obaveze prodavca su stvari u prometu, prenosive (otuđive), pokretne i nepokretne. -Moguća je prodaja buduće stvari, ali ne i nade (nadanih stvari).

80

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Tuđa stvar je predmet kupovine (prodaje), kao i prava (stvarna i obligaciona; od imovinskih prava prometjiva su sva prava koja nisu vezana za ličnost povjerioca; mogu biti i građanska prava i sporno pravo). -Predmet obaveze kupca je cijena; cijena je suma novca za stvar ili pravo koje se prima. -Mora biti određena ili odrediva inače ugovor nema pravno dejstvo. -„Propisana cijena“ je ona koju određuju nadležni državni organi. -„Redovna cijena“ važi kod trgovačke (privredne kupoprodaje) i podrazumijeva iznos novca koji je prodavac redovno naplaćivao u vrijeme zaključenja ugovora. -Ako se ne može utvrditi ova cijena, tada kupac plaća „razumnu cijenu“ koja je tekuća cijena u vrijeme perfekcije ugovora, a „tekuća cijena“ je iznos novca utvrđen zvaničnom evidencijom na tržištu mjesta prodavca u vrijeme ispunjenja i obračunava se po jedinici proizvoda. -Klauzula kojom je određivanje cijene povjereno nekom od ugovarača smatraće se nepostojećom. -Cijena mora biti izražena u domaćem novcu. -Ako je izražena u stranom ili je vezana za neku od zabranjenih monetarnih klauzula može se javiti samo kod međunarodne kupoprodaje. -Cijena mora biti stvarna, (mora da odgovara tržišnim zakonitostima), fiktivna (ako je ugovorena bez namjere da će je kupac platiti), srazmjerna (da ne dovodi do nesrazmjere davanja) i ozbiljna (kada ju je prodavac ugovorio s namjerom da traži njeno plaćanje). Osnov kupoprodajnog ugovora -Osnov kupoprodaje se sastoji u kauzi kupca i kauzi prodavca pošto se radi o dvostrano obaveznom ugovoru koji rađa dvostrano obavezan obligacioni odnos. -Pravni cilj prodavca je sticanje prava svojine na kupoprodajnoj cijeni, a osnov obaveze kupca je sadržan u sticanju svojine na kupljenoj i preuzetoj (predatoj) stvari. Dejstvo zaključenog kupoprodajnog ugovora -Kupoprodajni ugovor u našem pravu ima samo obligaciono pravno dejstvo. -Osnovna obligacija se sastoji u obavezivanju prodavca na predaju stvari i obavezi kupca na predaju cijene. -Uz pravni osnov nužno je i postojanje modus aqurendi-a. -Pod modusom sticanja podrazumijeva se jedan od zakonitih načina sticanja prava svojine: za pokretne stvari to je predaja, a za nepokretne upis u javne knjige. Sadržaj kupoprodajnog ugovora -U sadržaj se ubrajaju sva prava i obaveze utvrđene voljom stranaka kao i prirodni sastojci ugovora. Obaveze prodavca -Dvije su osnovne obaveze prodavca i svode se na: 1. obavezu predaje stvari kupcu, i 2. obavezu zaštite (garancije) kupca. Obaveza predaje stvari kupcu -Obaveza predaje stvari kupcu je osnovna obaveza prodavca. -Predaja je akt ispunjenja ugovora o prodaji. -Pod predajom prava podrazumijeva se predaja isprave koja je dokaz o pravu koje se prodaje. -Kod pokretnih stvari prenos državine je i prenos svojine, a kod nepokretnih stvari predaja je upis u zemljišne knjige.

81

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Predmet prodaje je stvar sa svim djelovima (civilnim koji se stiču sabiranjem iz dana u dan i prirodnim koji se stiču odvajanjem) do dana kad je prodavac bio dužan da ih preda kupcu. -Vrijeme prodaje određuje se ugovorom ili proizilazi iz prirode posla. -Ako se vrijeme određuje ugovorom, vrši se postavljanjem određenog roka predaje stvari. -Rok može biti fiksni, čvrsti i orijentacioni. -Rok predaje može se utvrditi i odsjekom, određivanjem izvjesnog vremenskog perioda, npr. u toku sedmice, mjeseca, tromjesečja, sezone, i sl. -Ako rok nije određen, vrijedi pravilo da povjerilac može zahtijevati odmah ispunjenje obaveze, a i dužnik može zahtijevati od povjerioca da odmah primi ispunjenje. -Ako rok nije određen, dužnik pada u docnju kada ga povjerilac pozove da ispuni obavezu. -Poziv ili opomena mogu biti učinjeni usmeno ili pismeno. Mjesto predaje stvari kupcu -Ako mjesto predaje stvari kupcu nije određeno ugovorom, predaja se ima izvršiti u mjestu prebivališta, ili mjestu boravišta, odnosno sjedišta prodavca. -Kupac treba da dođe u mjesto prodavca radi izvršenja predaje, tako da troškovi „odnošenja“ stvari padaju na kupca. -Ako je stvar na mjestu gdje je proizvedena, ona će se staviti na raspolaganje kupcu u tom mjestu. -Kod nepokretnih stvari mjesto predaje je sjedište suda kod kog se vodi zemljišna knjiga za nekretninu. Mjesto predaje u slučaju prevoza stvari -Kod stvari koje se transportuju, mjesto predaje je ono gdje je stvar uručena prevoziocu (transporteru) ili organizatoru otpreme (npr. špediteru). -Ovo pitanje se rješava korištenjem transportnih klauzula. -Transportne kauzule su simbolični slovni znaci i grupe takvih znakova čija se značenja (definicije) nalaze u Opštim uzansama za promet robom, kada se radi o unutrašnjim poslovima, a kada se radi o međunarodnim su u „Incoterms pravilima za međunarodnu kupovinu robe“. Način predaje stvari kupcu -Predaja je skup raznovrsnih pravnih i faktičkih radnji kojima se omogućuje da kupac stekne državinu stvari. -Individualno određene stvari predaju se njihovim uručenjem ili zaposjedanjem od strane kupca. -Generičke stvari se predaju individualizacijom, izdvajanjem iz mase, obilježavanjem i stavljanjem na raspolaganje kupcu. -Kupac je dužan sarađivati sa prodavcem. -Poseban način predaje je istovremeno izvršenje predaje stvari i isplata cijene. -Prodavac neće biti dužan predati stvar dok kupac ne plati cijenu istovremeno, ili to nije spreman da učini. -Kupac će moći stornirati isplatu dok ne pregleda stvar. -Način predaje često se poistovjećuje sa načinima sticanja svojine. -Riječ je o tome da se „traditio“ kao način prenosa državine, poistovjećuje sa predajom kao osnovnom obavezom prodavca. -Tako se i razlikuju fizička predaja ili predaja „iz ruke u ruku“ i fiktivna predaja. -Fiktivna predaja naziva se „cessio vindicationis“.

82

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Fiktivna predaja je takva predaja kod koje prodavac, koji nema stvar u svojim rukama već se ta stvar nalazi u rukama trećeg lica, prenosi na kupca samo ono pravo da podigne zahtjev prema trećem licu da mu preda stvar. -Poznat je i prenos stvari bez prenošenja prava svojine, kada i pored oba ispunjena uslova za sticanje svojine na pokretnim stvarima, do sticanja svojine nije došlo jer je pravo svojine zadržano – pactum reservati dominii. -Za nepokretne stvari način predaje se sastoji od upisa u javnu knjigu. -Za nekretnine postoje dvije predaje: pravna predaja ili traditio i materijalna ili faktička. -Za prava način predaje je saopštenje (notifikacija) prodaje prava dužniku na kojeg je kupljeno pravo adresovano. Troškovi predaje stvari kupcu -Troškove pripremanja predaje i same predaje snosi prodavac. -Ovo opšte pravilo može biti derogirano od strane lex specialis-a koji uređuju javno-pravne takse i doprinose vezane za prenos. Obaveza prodavca da zaštiti kupca u slučaju nedostataka prodate stvari (jemstvo za nedostatke) -Dispozitivno je pravilo da je prodavac dužan predati kupcu stvar u ispravnom stanju. -Pored ispravnosti stvari, obaveza prodavca obuhvata preciziranje kvantiteta, kvaliteta i drugih parametara. -Za ispravnost stvari je bitno da će nabavljena stvar kod kupca ispravno funkcionisati i da niko treći neće moći isticati neko svoje jače pravo na kupljenoj stvari. -Odgovornost prodavca se svodi na jemstvo za materijalne nedostatke i odgovornost za pravne nedostatke. -Sama ideja zaštite od pravnih nedostataka izložena je ovako: prodavac mora da, na traženje kupca, ovog brani od napada, ne zato što je na to ugovorom obavezan jer je on izvršio ugovor, načinio je kupca vlasnikom prenesene stvari, već što je kupac uznemiren i to čini sumnjivim pravo prodavca. -Prodavac koji brani kupca je u položaju tužene strane. -Njegov je položaj povoljniji od položaja trećeg lica koji mora da dokazuje svoje pravo. -Prodavčeva obaveza je da kupcu obezbjedi mirno uživanje dotičnog dobra. Obaveze kupca -Osnovne obaveze kupca su: isplata cijene i preuzimanje stvari. Isplata cijene -Obavezi kupca da isplati cijenu odgovara pravo prodavca da traži naplatu cijene. -Kupac nema pravo prodavcu nuditi umjesto cijene nešto drugo: bilo neku stvar (dare), ili neku radnju (facere) ili neku neradnju (non facere). -S pristankom povjerioca moguće je za izmirenje cijene dati nešto drugo (datio in solutum). -Kupac može odbiti da isplati cijenu ako mu se ne pruži mogućnost da pregleda stvar. -Dužan je da plati cijenu na vrijeme, a vrijeme plaćanja cijene se ravna prema vremenu predaje stvari. -Vrijeme isplate cijene uređuje se ugovorom. -Ukoliko vrijeme nije ugovoreno, plaćanje se vrši u času predaje stvari. -U slučaju sukcesivnih isporuka kupac je dužan plaćati cijenu za svaku isporuku u času njenog preuzimanja. -Mjesto plaćanja cijene se određuje ugovorom, saglasnošću volja ugovarača.

83

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Ako mjesto predaje nije ugovoreno predaja se vrši u mjestu prebivališta, tj. boravišta prodavca u vrijeme perfekcije ugovora. -Ukoliko kupac nije obavezan u času predaje stvari izvršiti sa svoje strane svoju novčanu obavezu, jer nije dospjela, plaćanje se vrši u prebivalištu prodavca. -Način plaćanja svodi se na princip monetarnog nominalizma i konvertibilnih maraka kao zakonskog sredstva plaćanja. -Svaka monetarna klauzula protivna javnom poretku biće bez pravnog dejstva. -Ako ništa nije ugovoreno kupac je dužan isplatiti cjelokupni iznos cijene odjednom. Odgovornost kupca za isplatu cijene -Neisplaćivanje cijene na vrijeme dovodi do dužničke docnje kao i do posljedica vezanih za povredu ugovora i posljedice neispunjenja ugovora. Preuzimanje stvari -Preuzimanje stvari obuhvata sve potrebne faktičke i pravne radnje koje rezultiraju prelazak državine stvari na kupca. -Ukoliko kupac, bez opravdanih razloga, odbije preuzimanje stvari čija mu je predaja ponuđena na ugovoren ili uobičajen način, on pada u povjerilačku docnju. -U pravilu kupac treba da dođe do prodavca, preuzme od njega stvar, i prenese je sebi u svoju državinu, i da snosi sve troškove prenosa stvari. Obaveze stranaka da čuvaju stvari koje su predmet ugovora -I za prodavca i za kupca postoji obaveza čuvanja stvari za račun saugovarača. -U slučaju kupčeve docnje, zbog čega je rizik prešao na kupca prije predaje stvari, prodavac je u obavezi da čuva stvar s pažnjom dobrog privrednika ili dobrog domaćina. -Kupac je u obavezi da čuva primljenu stvar u slučaju da je želi vratiti prodavcu iz razloga što je raskinuo ugovor ili što zahtijeva drugu stvar umjesto uručene. -Poseban je slučaj obaveze čuvanja kada kupac neće da prima stvar koja mu je upućena. -Svaka ugovorna strana iz kupoprodajnog ugovora može čuvanje stvari povjeriti trećem licu. Dejstvo ugovora o kupoprodaji -Osnovno dejstvo ovog ugovora je nastanak obligacionog odnosa. -Ako je prodavac istu stvar prodao nekolicini kupaca, „pravi“ kupac je onaj kome je stvar i predata (ako je pokretna), a za nekretnine, kupac je ono lice koje je izvršilo upis stečenog prava u zemljišne knjige. -Ostali „kupci“ mogu personalnom tužbom zahtijevati predaju stvari tj. naknadu štete. -Ukoliko je prodavac nekolicini kupaca prodao isto imovinsko pravo, „jači u pravu“ je onaj kupac za kojeg je dužnik najprije obavješten (denuncijacija). Snošenje rizika -Rizik je odgovornost jednog ugovarača prema drugom za slučajnu propast ili oštećenje stvari. -Pod slučajnom propašću podrzumijeva se kako fizička „smrt“ predmeta, tako i pravna propast, tj. eliminisanje stvari iz pravnog prometa. -U principu, rizik snosi vlasnik. -Do predaje prodavac snosi rizik, a nakon predaje rizik prelazi na kupca. -Snošenje rizika slučajne propasti ili oštećenja podrazumijeva da kupac gubi pravo zahtijevati naknadu štete zbog činjenice što ga prodavac ne može učiniti vlasnikom stvari. -Prodavac snosi rizik zato što je vlasnik, a snosi sam i posljedice propasti stvari.

84

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Kupac može da odbije prelazak rizika raskidanjem ugovora zbog nedostatka stvari ili prigovorom zamjene stvari. -Tipičan slučaj prelaska rizika prije predaje javlja se kada je kupac pao u docnju. -U tom slučaju rizik prelazi na kupca u času padanja u docnju. -Za generičke stvari rizik prelazi na kupca, ako je prodavac izvršio izdvajanje i obavještavanje kupca, ili ako to nije moguće, kada je preduzeo sve potrebne radnje da bi kupac mogao preuzeti stvar i o tome poslao obavještenje kupcu. -Ako je stvar u međuvremenu propala krivicom prodavca, on će za takvu propast odgovarati i snositi građansko-pravnu sankciju na naknadu štete, koju je nanio kupcu. -Kupac ne samo da neće biti dužan platiti cijenu već stiče i odštetni zahtjev na naknadu štete koju je usljed propasti stvari pretrpio. Pravo na plodove -Plodovi prodate, a nepredate stvari pripadaju kupcu od časa kada je prodavac bio dužan izvršiti predaju stvari. -Prodavac je obavezan predati stvar zajedno sa njenim pripadcima, to je sporedna stvar koja dijeli sudbinu glavne stvari. -Prodavac je dužan plodove sakupljati i čuvati do predaje kupcu, ako ovu obavezu ne održi, dužan je platiti naknadu štete za nepredatu stvar ili umjesto nje. Prestanak ugovora o prodaji -Zakon je propisao mogućnost raskida ugovora o prodaji: 1. kod prodaje tuđe stvari, 2. zbog pojave materijalnih nedostataka na kupljenoj stvari, 3. zbog pojave fizičkih nedostataka u garantnom roku, 4. zbog pojave evikcije – pravnog uznemiravanja kupca, 5. kod pojave kupčeve docnje s odnošenjem stvari, 6. kod prodaje sa specifikacijom. -Poseban značaj među odredbama Zakona ima slučaj raskidanja ugovora zbog povrede ugovora od strane jednog ugovarača. -Apstraktna šteta kod kupoprodaje je razlika između cijene određene ugovorom i tekuće cijene na dan raskida ugovora na tržištu mjesta u kojem je ugovor zaključen. -Uslov za obračun apstraktne štete je da je ugovor raskinut zbog povrede ugovora od strane jednog od ugovarača. -Prodaja ili kupovina radi pokrića je pravna mogućnost za prodavca ili kupca generičke stvari, u slučaju docnje jedne strane. -Tako npr. prodavac ukoliko je kupac u docnji, može izvršiti prodaju radi pokrića drugom licu. -Ostale pretpostavke prodaje ili kupovine radi pokrića svode se na obavezu obavještavanja kao i obavezu uredne strane da kupovinu ili prodaju radi pokrića izvrši u razumnom roku. -Razumni rokovi podrzumijevaju kratke rokove kako bi se izbjeglo dejstvo poremećaja na tržištu. -Raskid ima povratno, retroaktivno dejstvo. -Raskid djeluje ex tunc i ugovor koji je raskinut smatra se da nikad nije bio zaključen. -Na odnose između stranaka primjenjuje se pravilo restitutio in integrum. -Prodavac restituciju vrši tako što vraća glavnicu i interes (zateznu kamatu) od dana kada je isplatu cijene primio. -Pravilo retroaktivnosti raskidanja tiče se i trećih lica.

85

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Treće lice može odbraniti svoje stečeno stvarno pravo jedino pod uslovom da je bilo savjesno, kao i ako je steklo svojinu na originarni način: održajem ili sticanjem stvari od nevlasnika. -Raniji vlasnik ima pravo da u roku od isteka jedne godine od originarnog sticanja prava svojine savjesnog pribavioca od ovoga zahtijeva da mu se stvar vrati, tj. da je „prekupi“, po prometnoj cijeni, ako ona za njega ima afekcionu vrijednost. Klauzule (elementi) kupoprodajnog ugovora (primjer): 1. označenje ugovornih strana, 2. označenje robe – vrsta, količina, kvalitet i način predaje, 3. cijena, 4. datum ili rok, mjesto i način predaje, 5. dospjelost i način plaćanja, 6. prevoz robe – rok otpreme, sredstva prevoza, troškovi, 7. osiguranje, 8. prelazak rizika, 9. utvrđivanje kvaliteta i kvantiteta, 10. ambalaža, 11. porezi, takse i drugi troškovi, 12. pribavljanje dokumenata, 13. garancije prodavca, 14. posljedica neizvršenja ugovora i specijelne sankcije, 15. mogućnost raskida ugovora i njegove posljedice, 16. viša sila i drugi osnovi oslobađanja od odgovornosti, 17. mogućnost eventualne revizije ugovora, 18. nadležnost suda ili arbitraže, pri spoljnotrgovinskim prodajama, nadležnost prava za regulisanje odnosa iz ugovora, 19. eventualne rezerve, ako se radi o spoljnotrgovinskim prodajama, u pogledu dobijanja izvozne ili uvozne dozvole, 20. konačne odredbe, 21. ukoliko se pismeno zaključuje kupoprodajni ugovor mora sadžati potpise strana, te datum i mjesto njegovog zaključenja.

Modaliteti kupoprodaje
-Modalitet je slučajna ili sporedna razlika u okviru iste vrste. Modaliteti kupoprodaje u interesu jedne ugovorne strane Prodaja sa pravom preče kupovine (prekup) -Pravo prekupa ili preče kupovine je klauzula u kupoprodajnom ugovoru koja obavezuje kupca da o svojoj odluci, da proda od njega kupljenu stvar, najprije obavijesti prodavca i da ga ponudi, ukoliko je zaintersovano, da kupi stvar za određenu cijenu. -Ovo subjektivno pravo sastoji se od dva ovlaštenja. -Prvo je „pravo prvenstva“ – to je ovlaštenje koje se ugovorom daje ranijem prodavcu ili zakonom određenim licima da mogu imati prednost kao eventualni kupci ispred svih ostalih kupaca. -Osnovne dvije podvrste prava preče kupovine su: ugovorno i zakonsko pravo preče kupovine. -Ugovorno je uglavljeno konkretnim ugovorom o prodaji u formi posebne sporedne klauzule. -Prodavac je dužan odgovoriti u roku od jednog mjeseca o svojoj odluci da se koristi pravom preče kupovine.

86

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Ukoliko prodavac ne obavijesti kupca i zaključi ugovor o prodaji sa trećim licem, prekupac tada stiče pravo na prebijanje zaključenog ugovora i ovlaštenje da zahtijeva da se njemu stvar preda pod istim prodajnim uslovima. -Ugovorno pravo preče kupovine zakonom je ograničeno na 5 godina (objektivni rok). -Poslije proteka roka prodavac ga ne može više isticati. -Subjektivni rok u kojem prikraćeni ovlaštenik prava preče kupovine, može, prema trećem sticaocu predmeta prodaje, istaći pravo od 6 mjeseci po saznanju za prenos svojine na trećeg. -Pravo preče kupovine pokretnih stvari zakon tretira kao čisto lično pravo koje nije moguće otuđivati niti nasleđivati. -U slučaju prinudne javne prodaje prodavac ne može isticati svoje pravo preče kupovine ukoliko nije bilo upisano u javnoj knjizi. -Prinudna javna prodaja je zakonski postupak koji derogira volju prodavca i vrši se putem usmenog javnog nadmetanja ili neoposrednom pogodbom. Zakonsko pravo preče kupovine -Zakonsko pravo preče kupovine može se suprotstaviti svim trećim licima. -Nije od značaja ni savjesnost ili nesavjesnost trećih lica. -Zakonsko pravo preče kupovine ne može se prenositi, a ni otuđivati; ono nije vremenski limitirano. -Pravo preče kupovine na nekretninama postojaće kada se kao predmet prodaje javlja: građevinsko zemljište, poljoprivredno zemljište i stan. -Prekupac građevinskog zemljišta je opština čijoj teritoriji pripada ponuđeno građevinsko zemljište. -Prekupac poljoprivrednog zemljišta je poljoprivredna organizacija. -Prekupac stana je suvlasnik ili nosilac stanarskog prava ili nadležna opština. -Pravo preče kupovine šuma, Zakonon o šumama, pripada organizaciji za gazdovanje šumom. -Pravo preče kupovine suvlasnika taksativno je regulisano za suvlasnika stana ili poslovne prostorije ili kada se suvlasnički dio prodaje u izvršnom postupku. -Prekupac arhivske građe je nadležni arhiv; spomenika kulture, muzejskog blaga – muzejska ustanova, a bibliotečke građe – matična biblioteka. Kupovina na probu -Kupoprodaja na probu je takav modalitet osnovnog ugovora koji se stvara ugovornom klauzulom po kojoj kupac preuzima stvar pod uslovom da je prethodno isproba. -Proba djeluje kao suspenzivni uslov, ona odlaže dejstvo ugovora. -Ukoliko se proba s uspjehom izvrši, uslov će se ispuniti i ugovor će nastati. -Kada kupac ne obavijesti prodavca u utvrđenom roku o ishodu probe, smatra se da je odustao od ugovora (ako stvar nije u državini kupca), ali neće se tako smatrati ako je stvar u njegovoj državini, tj. u tom slučaju nastaje ugovor (iako se nije izjasnio). Rokovi probanja -Subjektivna proba zavisi od kupčevih želja i afiniteta (ocjena je stvar subjekta). -Subjektivna proba u potpunosti uslovljava opstanak ugovora zavisno od afekcije, raspoloženja, afiniteta i želje kupca. -Subjektivna proba je, u pravnom smislu, potpuno pravo oblikovanja kupca. -Objektivna proba ima ograničeno dejstvo trajanja. -Rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari predate kupcu radi robe, u svakom slučaju snosi prodavac. -Izjavom o zadržavanju probane stvari ili istekom roka za povraćaj probane stvari kupac stupa u ugovor i na njega prelazi rizik.

87

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Izjavom kupca ugovor dobija obligaciono-pravno dejstvo, tj. kupac postaje dužnik i plaća cijenu. -Kupovina sa rezervom probanja (ugovor o kupovini po pregledu) je pravo kupca da određen proizvod, prije afekcije ugovora isproba (npr. namirnice) – ad gustum. Kupoprodaja uslovljena pojavom boljeg kupca -U kupoprodajni ugovor može biti unesena klauzula u interesu prodavca po kojoj on može raskinuti ugovor pod uslovom da dokaže postojanje boljeg kupca. -Nalaženje boljeg kupca je predviđeno kao raskidni uslov, ako je prodavac već predao stvar kupcu. -Ako prodavac nije predao stvar kupcu tada se uslov nalaženja boljeg kupca kvalifikuje kao suspenzivni uslov. -Rok se utvrđuje ugovorom ili prema dispozitivni pravilima, a to je za pokretne stvari 3 dana, a za nepokretne jedna godina. Kupoprodaja sa pravom otkupa -„Pravo“ otkupa ugovara se u korist prodavca da prodatu i predatu stvar, do isteka utvrđenog roka, ima pravo otkupiti i vratiti. Kupoprodaja sa pravom preprodaje -Kupoprodaja sa pravom preprodaje je pravo kupca da kupljenu stvar vrati prodavcu uz istovremeni povrat tekuće cijene. Specifikaciona kupoprodaja (prodaja sa specifikacijom) -Specifikaciona kupoprodaja je pravo kupca da naknadno odredi specifikaciju stvari (oblik, mjera) u određenom roku. -Ako ovo pravo kupac ne iskoristi u roku, prodavac stiče alternativno ovlašćenje: može da raskine ugovor ili da sam obavi specifikaciju saglasno kupčevim potrebama i interesima, gdje mu se ostavlja još jedan naknadni rok da je sam izvrši. -Ako kupac ne izvrši specifikaciju ni u ovom naknadnom roku, prodavčeva specifikacija postaje mjerodavna za utvrđivanje saobraznosti prodate stvari ugovorenim uslovima. Modaliteti prodaje u pogledu opštih uslova ugovaranja Kupoprodaja saobrazno uzorku ili modelu -Prodaja po uzorku ili modelu je modalitet trgovinske kupoprodaje u interesu prodavca, jer štiti prodavca od samovoljnih procjena kupca prilikom preuzimanja, prijema robe. -Uzorak kao i model su autentični primjerci prodate stvari. -Stranke zaključuju ugovor i on postaje perfektan, ali je njegova realizacija zavisna od saobraznosti cijele količine kupljenih stvari sa uzorkom ili modelom. -U slučaju da je model ili uzorak podnijet kupcu, uz obećanje saobraznosti, tada prodavac odgovara kupcu za nedostatak saobraznosti predmeta ugovora (stvari sa uzorkom ili modelom. Kupoprodaja na poček -Kupoprodaja na poček je uređena Zakonom kroz dva svoja osnovna vida. 1. prodaja sa zadržavanjem prava svojine, i 2. prodaja sa obročnim otplatama cijene. -Kupoprodaja na poček je modalitet ugovora o kupoprodaji. -Za njega je karakteristično da je prodavac prvi dužan ispuniti svoju obavezu vezanu sa izvršenjem predaje stvari, a isplata cijene, kao najvažnije kupčeve obaveze treba da počeka.

88

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Kupoprodajom na poček se slabi položaj prodavca, jer kupac stiče pravo svojine na preuzetoj stvari. Prodaja sa zadržavanjem prava svojine -„Clausula pactum reservati dominii“je odredba kupoprodajnog ugovora koja ga modifikuje tako što dozvoljava da prodavac zadrži pravo svojine, iako je prodata stvar već predata kupcu, sve dok kupac ne isplati cijenu u potpunosti. -Važi samo kod kupovine pokretnosti, a rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari prelazi na kupca sa predajom stvari. -Zadržavanje prava svojine nema dejstvo prema trećem licu. Prodaja sa obročnim otplatama cijene -Prodaja sa obročnim otplatama cijene sadrži odredbu da je prodavac dužan prvi izvršiti svoju obavezu predaje stvari dok kupac ima isplatiti cijenu u obrocima (ratama) kroz ugovoreni vremenski period. -Obavezna je pismena forma (ad solemnitatem). -Pored bitnih elemenata (predmet i cijena) ovaj ugovor mora imati: ukupan iznos svih obroka, njihov broj, iznos jednog obroka, njihovu dospjelost i odustanicu (kupac može pismenom izjavom u roku od tri dana od potpisivanja ugovora i odustati od njega). -Zakon ne sprečava kupca da isplati kupoprodajnu cijenu (ili njen ostatak) u cjelosti. -Prodavac na otplatu ima ovlaštenje da jednostrano raskine ugovor ako kupac padne u docnju sa obročnim plaćanjem. -Docnja kupca sa otplatom prve rate dovoljan je razlog za raskidanje ugovora. -Pored toga, padanje kupca u docnju sa isplatom dvije, kasnije uzastopne rate koje predstavljaju najmanje 1/8 cijene takođe je zakonski uslov da prodavac jednostrano raskine ugovor o prodaji na rate. -Zakon daje prodavcu i treću mogućnost: da jednostrano istupi iz ugovora ukoliko kupac zadocni sa isplatom samo jedne rate, ukoliko su za isplatu cijene u potpunosti dovoljne samo četiri rate. -Prodavac, u slučaju zadocnjenja kupca u toku započete isplate (isplata je započeta kada je plaćena prva rata), može zahtijevati isplatu cjelokupnog iznosa ostatka cijene u roku od 15 dana, po postavljanju roka kupcu. -Kupac ima pravo da sudski produži rokove za isplatu zadocnjelih rata, ako to okolnosti opravdavaju. -Raskid ugovora dovovdi do restitucije. -Prodavac vraća sve rate i zakonske kamate, kao i podmirenje nužnih troškova koje je kupac imao za vrijeme detencije stvari. -Kupac je dužan vratiti stvar i dati naknadu za njeno upotrebljavanje da raskida ugovora. Pretplatna kupoprodaja -Ova vrsta predaje česta je u izdavačko-knjižarskoj djelatnosti. -Kupac prethodno (prije isporuke stvari) uplaćuje cijenu (odjednom u cjelosti ili obročno) s tim da prodavac predaje stvar naknadno. Prodaja stvari koje se mjere i broje -Stvari koje se mjere ili broje prodaju se na dva načina: odsjekom (đuture), ili po mjeri, odnosno broju. -Sastoji se od kupovine stvari bez podrobnijeg utvrđivanja njenih svojstava za određenu cijenu.

89

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Kod ovog modaliteta kupoprodaje stvar je određena „odoka“ i na taj način su ugovarači supstituisali odgovornost prodavca za materijalne nedostatke, jer kupac preuzima stvar „na viđeno“. -Zbog prirode ovog modaliteta neće se na njega moći primjeniti institut „prekomjernog oštećenja“. Prodajni nalog -Prodajni nalog je modalitet prodaje u kojem je pored prodaje ugovorena klauzula o nalogu (mandatu). -Nalogodavac (prodavac) obavezuje nalogoprimca (kupca) da predatu i preuzetu pokretnu stvar proda trećem licu za naloženu cijenu u određenom roku, ili da je po isteku tog roka vrati. -Ako ne učini ništa od ovog, smatra se da je stvar kupio. -Nalogoprimac nije vlasnik stvari, dok ne isplati cijenu i ne odgovara za slučajnu propast ili oštećenje stvari, ali odgovara za skrivljenu propast stvari. -Prodajni nalog je uslovna prodaja, i to pod odložnim, suspenzivnim uslovom. Ugovor o kupoprodaji nade -Ugovor o kupovini i prodaji nade je ugovor o kupoprodaji neizvesne stvari za opredijeljenu cijenu. -Predmet obaveze prodavca je neizvjesan u pogledu nastanka, kvaliteta, količine. -Ovaj ugovor je aleatoran za prodavca, a komutativan za kupca. -Treba ga razlikovati od ugovora o kupoprodaji nadanih (budućih) stvari koji je komutativan, jer postoji izvjesnost o nastanku stvari i količini.

Ugovor o razmjeni
-Ugovorom o razmjeni (trampi) svaki od ugovarača obavezuje se da svome saugovaraču preda stvar, tako svaki od ugovarača, na prenesenoj stvari, stekne pravo svojine. -Kod razmjene se ne javlja kupoprodajna cijena, kao predmet obaveze jednog od ugovarača. -Oba razmjenjivača pojavljuju se u ulozi prodavca. -Ovaj ugovor ima iste karakteristike kao i kupoprodaja, jer je: konsenzualan, dvostrano obavezan, teretan i komutativan. -Ugovor o razmjeni ima poseban značaj za promet nekretnina. -Kao bitni elementi ovog ugovora javljaju se stvari koje se razmjenjuju i o kojima razmjenjivači moraju postići saglasnost. -Ugovorom o razmjeni razmjenjivači stiču ista prava i obaveze koje iz ugovora o prodaji nastaju za prodavca.

Ugovor o poklonu (darovanju)
-Ugovor o poklonu ili daru imamo kada se ugovarači, u propisanoj formi, saglase da će jedan (poklonodavac, darodavac) drugome (poklonoprimcu, obdareniku) nešto dati, a drugi se ne obavezuje na protivčinidbu. -Predmet poklona je stvar ili imovinsko pravo koje se ustupa trajno i besplatno poklonoprimcu. -Ugovor o poklonu neće nastati kada se neko lice odriče nekog prava koje još nije konstituisano ili koje je u sumnji. -Poklon treba razlikovati od prava na obećanu nagradu, kao i od darovanja za slučaj smrti. -Kao poklon u Zakonu o nasljeđivanju smatra se i odricanje od prava, oprost duga, osiguranje u korist poklonoprimca kao i svako drugo raspolaganje ostavioca bez naknade. -Pod darovanjem se shvataju i tzv. „indirektna darovanja“ u koja se ubrajaju: priznanje nepostojećeg duga, ispunjenje tuđeg duga, kupovina u tuđe ime, cesija tražbine.

90

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

Karakteristike ugovora o poklonu -Ugovor o poklonu je dvostrani pravni posao, jer je potreban pristanak poklonoprimca, ali je jednostrano obavezan ugovor. -Njime se konstituiše obaveza samo za poklonodavca, dok poklonoprimac stiče subjektivno obligaciono pravo. -Ugovor o poklonu je dobročini obligacioni ugovor. -Činjenje dobročinstva je motiv na strani poklonodavca koji je bitan za valjanost ugovora. -Ako je poklon učinjen iz nedozvoljenog motiva, ugovor je ništav, bez obzira na savjesnost poklonoprimca. -Ugovor o poklonu je, prema starim pravnim pravilima, formalan ugovor. -Iz ugovora o poklonu koji nije zaključen prema pravnim pravilima neće nastati utuživa obligacija. -Usmeno obećanje poklona nije utuživo, tj. nastaće naturalna obligacija. Uslovi za nastanak ugovora o poklonu -Uslovi za nastanak ugovora o poklonu su sposobnost ugovarača i saglašavanje volja ugovarača. Sposobnost ugovarača -Poklonodavac mora da ima potpunu poslovnu sposobnost, a poklonoprimac može biti ograničeno i potpuno poslovno nesposobno i sposobno lice. -Ukoliko je poklon štetan za maloljetnika zakonski zastupnik može zabraniti primanje poklona ili raskinuti ugovor i izvršiti resttuciju ako je predmet poklona već u imovini zastupanog. Saglašavanje volja ugovarača -Postizanje saglasnosti volja je neophodno kako bi poklon proizveo pravno dejstvo. -Poklonoprimac i poklonodavac saglašavaju se o predmetu darovanja i o obavezi poklonodavca da preda predmet poklona. -ZOO dozvoljava da se i poklon, kao i svaki drugi ugovor, za koji nije ništa posebno određeno, može zaključiti u bilo kojoj formi. -Prema bivšim pravnim pravilima samo pismeno zaključen ugovor o poklonu rađa utuživu obligaciju. -Pismena forma ovog ugovora smatrana je za formu “ad probationem“. -Iz bivših pravnih pravila proizilazi da je za nastanak ugovora potrebna sudska ovjera. -OIZ je sudsku ovjeru zahtijevao samo ako vrijednost poklona premašuje utvrđeni iznos. -U posebnim propisima forma ugovora o poklonu zahtijeva se kao bitni element ugovora, konstitutivna forma ili forma „ad solemnitatem“. -Takav je značaj forme u prometu nekretnina tj. ako se promet izražava kroz poklanjanje nekretnine. Predmet ugovora o poklonu -Predmet ugovora o poklonu je poklon ili dar. -Pod tim se podrzumijevaju stvari i prava čiji promet nije ograničen, a to znači samo imovinska prava mogu da budu predmetom ugovora o poklonu. -Tuđa stvar se ne može poklanjati. -Ništav je i poklon, u kojem ili kojim, se ugrožava zakonsko izdržavanje ili osujećuju potraživanja povjerioca.

91

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Poklonoprimac je dužan vratiti pobojni dio. -Vlasnik stvari ima uvijek pravo ustati prema poklonoprimcu vlasničkom tužbom. -Što se buduće imovine poklonodavca tiče (buduća stvar) moguće je ugovor punovažno zasnovati ukoliko vrijednost buduće ne premašuje polovinu vrijednosti postojeće imovine. -Kao predmet darovanja, prema OIZ, može se javiti: odricanje od svog prava, oprost duga, vršenje posla, kao i plaćanje nedugovanog. -I ugovor o poklonu ima „kauzu“; kod poklonodavca nalazimo je u „namjeri dobročinjenja“ kao poznati animus donandi. -Animus donandi je razlog obavezivanja poklonoprimca i predstavlja više od motiva. Dejstvo ugovora o poklonu -Osnovno dejstvo svodi se na zasnivanje obligacije na predaju predmeta ugovora čiji je dužnik poklonodavac. -Utvrđena obaveza na predaju poklona mora se izvršiti jer je utuživa. -Ukoliko poklonodavac ne izvrši svoju obavezu neće u svakom slučaju odgovarati. -On će odgovarati samo ako svoju obavezu ne izvrši namjerno ili iz krajnje nepažnje. -U slučaju docnje neće odgovrati zbog posljedica. -Poklonodavac je dužan stvar čuvati do roka predaje. -Novija shvatanja ističu da poklonodavac odgovara ako poklonjena stvar njegovom krivicom propadne ili se ošteti. -Poklon je, u načelu neopoziv, osim u slučajevima utvrđenim ugovorm ili zakonom. Prestanak ugovora o poklonu (opozivanje poklona) -Slučajevi i uslovi opozivanja poklona mogu se utvrditi ugovorom ili zakonom. -Neopozivi su: uobičajeni pokloni, nagradni pokloni ili pokloni učinjeni sa dobrotvornim motivom, kao i pokloni učinjeni društvenim pravnim licima. -Zakonsko pravo opozivanja poklona može da pripada poklonodavcu ili trećem licu. Opozivanje poklona od strane poklonodavca 1. Opozivanje poklona zbog osiromašenja poklonodavca – Ukoliko poklonodavac, nakon zaključenja ugovora, tako osiromaši „da ni živjeti ne može“, ima ovlašćenje da opozove poklon. Osnovno je pravilo da se ovlašćenje na opoziv poklona može koristiti uz uslov osiromašenja i dokaza da nema nikakve druge mogućnosti egzistencijalnog izdržavanja. Treći uslov je činjenica da se poklonjena stvar ili njena vrijednost još nalaze u imovini poklonoprimca, a četvrti uslov je da i sam poklonoprimac nije u većoj egzistencijalnoj oskudici od poklonodavca. 2. Opoziv poklona zbog teške nezahvalnosti obdarenog lica – Krajnja, velika ili gruba nepodudarnost poklonoprimca uslov je za raskidanje ugovora o poklonu. Sam akt nezahvalnosti može se osvijetliti sa dva aspekta: prema jednom rješenju, neblagodarnost se sastoji u aktima vrijeđanja života, tijela, časti, slobode ili imovine poklonodavca. Prema drugom rješenju, gruba nezahvalnost podrazumijeva takav čin povrede tijela ili uvrede časti, slobode ili imovine poklonodavca koji daje podlogu da se protiv poklonoprimca može pokrenuti kakav službeni kazneni postupak – prekršajni ili krivični. Čin neblagodarnosti, da bi bio zakonski razlog raskidanja, ne mora preduzeti samo prema poklonodavcu već i prema njegovim bliskim srodnicima (ženi, mužu, roditeljima ili djeci. Ukoliko je predmet poklona predat poklonoprimcu on se, nakon prijema izjave o raskidanju ugovora, zbog nezahvalnosti smatra nesavjesnim držaocem poklona. Opoziv se formalno realizuje tužbom za povraćaj predmeta poklona.

92

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

3. Opoziv usljed razvoda braka ili poništenja braka poklonoprimca – U principu učinjeni, predati poklon prije ili u toku braka ne vraća se. To se odnosi na uobičajene poklone obične vrijednosti i koji potiču iz zajedničke imovine bračnih drugova. Ukoliko su pokloni nesrazmjerne vrijednosti u odnosu na cjelokupnu imovinu poklonodavca i ako potiču iz njegove posebne imovine, tada se pod zakonskim uslovima, mogu zahtijevati natrag. Izuzetno, i opoziv nesrazmjerno vrijednog poklona neće biti moguće isticati, ako bi značio očitu nepravdu za poklonoprimca ili bi ga vraćanje takvog poklona dovelo u teške materijelne prilike. Opozivanje poklona od strane trećih lica -Pod zakonom propisanim uslovima ovo pravo imaju: nužni nasljednici, izdržavana lica i prikraćeni vjerovnici. 1. Opoziv poklona od strane nužnih nasljednika - Zakon o nasljeđivanju propisuje da povreda nužnog dijela dovodi do vraćanja poklona. Uslov za vraćanje poklona je takva povreda nužnog dijela zbog koje ukupna vrijednost raspolaganja testamentom i poklonom premašuje raspoloživi dio. Pravo na traženje vraćanja poklona zastarjeva za tri godine od smrti ostavioca. 2. Opoziv poklona zbog prikraćivanja vjerovnika – ZOO dozvoljava da se, uz ispunjenje opštih uslova za pobijanje, pobijaju besplatna raspolaganja nemarnog dužnika. U ovom slučaju pobijanja povjerilac poklonodavca ima ulogu pobijača, a protivnik pobijanja je poklonoprimac. Predmet pobijanja je pobojna radnja tj. ugovor o darovanju neuobičajenih ili nesrazmjernih poklona. Pobijanje se vrši pobojnom tužbom ili prigovorom. Pobojna tužba prema poklonoprimcu zastarjeva u roku od tri godine od predaje poklona. 1. Vrste poklona Uzajamni pokloni – Nastaju ako ugovarači ugovore uzajamno obdarivanje. Prema pravnoj prirodi ova ugovorna forma je kombinacija ugovora o razmjeni i ugovora o poklonu. Poklon je samo višak koji preostane u vrijednosti nakon uzajamnog obdarivanja ugovarača. Poklon s nalogom – Nastaje tako što se uz obavezu predaje poklona, od strane poklonodavca, poklonoprimcu stipuliše obaveza poklonoprimca da preuzeti poklon upotrijebi u naložene svrhe. Prema pravnoj prirodi radi se o ugovornom ograničavanju prava svojine. Neizvršavanje naloga ili postupanja suprotna nalogu može dovesti do opoziva poklona. Na ispunjnje naloga poklonoprimac se može prisiliti tužbom. Poklon s nalogom može se formirati kao ugovor u korist trećeg lica. Mješoviti poklon – Pojavljuje se u simbiozi sa teretnim ugovorima o trajnom prenosu stvari i prava (ugovor o prodaji i ugovor o razmjeni). Poklonom će se smatrati ona razlika koja predstavlja jasno odstupanje od ekvivalentne razmjene koja je uobičajen princip kod teretnih ugovora. Poklon će se pojaviti kao veća imovinska korist za jednu ugovornu stranu. Zbog toga se ovaj modalitet naziva „prijateljska kupoprodaja“. Nagradni poklon – „Animus donandi“ zasniva se na činjenju, davanju nagrade poklonoprimcu, koja se daje iz različitih motiva. Dozvoljenost motiva sastoji se u davanju poklona radi priznanja za njegove rezultate ili dostignuća ili zasluge. Srodnost sa nagradnim poklonom pokazuju sljedeći modaliteti: poklon zasnovan na moralnoj dužnosti - kod kojeg je moralna dužnost, tj. pobuda, osnovni razlog činjenja poklona, odnosno obavezivanja poklonodavca na predaju poklona; i poklon u opštekorisne svrhe - modalitet je koji se od nagradnog poklona razlikuje upravo preciziranjem razloga obdarivanja poklonoprimca.

2.

3.

4.

93

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

Ugovor o zajmu
Pojam, značaj i karakteristike -Ugovorom o zajmu zajmodavac se obavezuje na predaju određene količine zajmljenih stvari u posjed zajmoprimca, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta nakon isteka ugovorenog vremena trajanja ugovora. -Značaj ugovora o zajmu – Bez zajma se ne može zamisliti preduzetništvo i pokretanje bilo koje privredne aktivnosti naročito kada za predmet zajma uzmemo novac. -Nemjerljiv je značaj zajma i u međunarodnim privrednim odnosima. -Na građansko-pravnom terenu najveći značaj ima pozajmljivanje novca građanima, od strane banke, uz odgovarajuću kamatu. -Isto tako, građani međusobno mogu ulaziti u ovaj obligacioni ugovor. -Opasnost koju ovaj ugovor unosi u međustranački odnos leži u tzv. zelenaškim kamatama i u opasnosti da se ovaj ugovor pojavi kao zelenaški ugovor. -Zajam je imenovani ugovor koji stvara generičku obligaciju i čiji je cilj obezbjeđivanje kredita („causa credendi“) -Karakteristike zajma su: on je konsenzualan, u fazi zaključivanja jer se zaključuje „solo consensu“, tzv. prostom saglasnošću volja. U pogledu forme izjave volje pred ugovarače se ne postavljaju zakonski zahtjevi, te je, s aspekta Zakona, ugovor o zajmu neformalan. -Zajam je dvostrano obavezni ugovor; kao građansko-pravni ugovor može biti i dobročin ali i teretan. -Kao privredni ugovor zajam je uvijek teretan. Perfekcije ugovora o zajmu -Subjekti ugovora o zajmu su zajmodavac i zajmoprimac. -Subjekti ugovora o zajmu moraju imati potpunu poslovnu sposobnost. -Zadužnica, koju zajmoprimac (dužnik obaveze vraćanja zajma) izdaje zajmodavcu (povjeriocu), nije dio forme saglašavanja volja, već praktično dokazno sredstvo kojim povjerilac dokazuje da je izvršio svoju obavezu predaje zajma i da je dužnik preuzeo obavezu da zajmljeno vrati, nakon isteka roka pozajmljivanja. Bitni elementi ugovora o zajmu -Kao bitni elementi javljaju se: određena količina zajmljivih stvari, vrijeme trajanja ugovora i eventualna kamata ili interes. -„Causa“ se sastoji u pribavljanju prava svojine na predmetu zajma za ugovoreno vrijeme. -„Causa“ zajmnodavca se sastoji od sticanja prava svojine na ugovorene kamate ili interes. Dejstvo ugovora o zajmu Obligacija u kojoj je zajmodavac dužnik -Predaja obećanih stvari je osnovna obaveza zajmodavca. -Obaveza na predaju zajma dospijeva u ugovorenom roku. -Ako rok stranke ne ugovore zajmoprimac svojim zahtjevom određuje rok predaje zajma. -Obavezi zajmodavca odgovara povjerilačko pravo zajmoprimca da traži predaju ugovorenih stvari. -Ako zajmodavac ne preda stvar, zajmoprimac ima pravo na zahtjev za predaju stvari. -Ovaj zahtjev zastarjeva u roku od tri mjeseca od padanja zajmodavca u docnju sa predajom zajma ili u roku od jedne godine od zaključenja ugovora o zajmu.

94

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Zajmodavac kao dužnik obaveze na predaju zajma, neće odgovarati radi neizvršenja obaveze na predaju predmeta zajma ukoliko su loše materijalne prilike zajmoprimca uzrok neizvjesnosti njegove mogućnosti da izvrši svoju obavezu na vraćanje pozjmljenog. -Prirodni sastojak ugovora o zajmu je i jemstvo za materijalne nedostatke. -Osnovno pravo zajmoprimca svodi se na dobijanje zahtjeva na naknadu štete koja bi mu, eventualno nastala zbog postojanja materijalnog nedostatka na materijalnoj stvari. Obligacija u kojoj je zajmoprimac dužnik -Osnovna obaveza zajmoprimca svodi se na terminsko generičko vraćanje pozajmljenih stvari. -Ako rok vraćanja nije ugovoren zajmoprimac vraća zajam nakon što to zajmodavac od njega zatraži. -Ovaj rok određen je zakonom na dva mjeseca. -U situaciji kada predmet ugovora o zajmu nije novčani iznos, a ugovori se da se umjesto pozajmljene stvari može vratiti njen novčani ekvivalent, zajmoprimac ima ovlaštenje da svoju obavezu vraćanja zajma ispoštuje ili vraćanjem novčanog ekvivalenta, ali i mogućnošću vraćanja pozajmljenih stvari. Prestanak zajma -Zajam prestaje ispunjenjem obligacija koje su na osnovu ugovora nastale. -Mogući načini prestanka ugovora su poništenje ili raskidanje. -Zakon predviđa dvije situacije kada zajmoprimac stiče opciju da ugasi ugovor o zajmu prije isteka ugovorenog roka. -Odustati od ugovora zajmoprimac može prije nego što zajmodavac započne izvršavati svoju obavezu na predaju pozajmljene stvari. -Drugi slučaj jeste mogućnost zajmoprimca da vrati zajam prije isteka ugovorenog roka vraćanja zajma. -U oba ova slučaja zajmoprimac ostaje u obavezi da nadoknadi zajmodavcu eventualno nastalu štetu. Modaliteti ugovora o zajmu Namjenski zajam -Kao bitan element ugovora o zajmu može se utvrditi posebna namjena u koju se mogu utrošiti pozajmljene stvari. -ZOO namjenski zajam definiše kao pozajmljivanje novca. -Kao česta forma namjenskog zajma u praksi se pojavljuje investicioni zajam. -To je ugovor u kojem se zajmoprimac obavezuje da predmet zajma upotrijebi za investicije, naročito u privredi. -Ovdje se kao zajmodavci najčešće javljaju banke, a zajmoprimci su predzetnici. -Pored uobičajenih elemenata ugovora o zajmu, kao što su: ukupni iznos zajma, otplatne rate, rok vraćanja i namjena, treba unijeti još dvije klauzule: pravo zajmodavca da kontroliše ulaganje sredstava u investiciju i kaznene sankcije zbog protuugovornog nenamjenskog upotrebljavanja zajma (ugovorna kazna, pravo na raskid ugovora i posljedice rasikda). Ugovor o kreditu -Kod ugovora o kreditu zajmodavac je banka; predmet je isključivo suma novca; ugovor je uvijek naplatan (onerozan) i formalan, jer se mora zaključiti u pismenom obliku da bi proizveo pravno dejstvo.

Ugovor o zakupu

95

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

Pojam zakupa (značaj i karakteristike) -Ugovorom o zakupu obavezuje se jedna strana (zakupodavac) da preda određenu stvar drugoj strani (zakupcu na upotrebu ili korištenje, a zakupac se obavezuje da plaća zakupodavcu zakupninu za opredjeljeno vrijeme trajanja zakupa. -ZOO podrazumijeva pod terminom „upotreba“ kako upotrebu u smislu najma tako i uživanje sa ovlaštenjem na pribiranje plodova. -Naše zakonodavstvo uređuje posebne vrste zakupa a to su: zakupi stana, poslovnih prostorija, i poljoprivrednog zemljišta. -Najrašireniji pravno-ekonomski oblik zakupa je zakup nekretnina. -Zakup je sličan zajmu zbog ustupanja stvari na određeno vrijeme, s tom razlikom što se kod zajma na pozajmljenim stvarima stiče jača pravo (pravo svojine), a zakupac stiče samo pravo upotrebe ili pravo korištenja. -Zakup je konsenzualan i neformalan ugovor. -To je dvostran i teretan ugovor. -Saglasnost o bitnim elementima, nastupa kada se subjekti saglase o stvari koja se izdaje u zakup i zakupninu. -Kao bitan element traži se i postizanje saglasnosti o vremenu trajanja zakupnog odnosa. Dejstvo zakupa -Osnovno dejstvo zakupa svodi se na stvaranje obligacija i to dvostrano obaveznih. Dužničke obaveze zakupodavca -Predaja stvari, održavanje stvari i odgovornost za materijalne i pravne nedostatke stvari osnovne su obaveze zakupodavca. 1. Zakupodavac duguje zakupcu nakon perfekcije ugovora, predaju stvari u ispravnom stanju. 2. Zakupodavac je obavezan za vrijeme trajanja zakupnog odnosa, zakupni objekt održavati u ispravnom stanju. Radi se o tzv.investicionom održavanju koje obuhvata krupnije opravke, jer one sitnije padaju na teret zakupca. 3. Odgovornost za materijalne nedostatke obuhvata one koji smetaju ugovorenu ili redovnu upotrebu stvari kao i nedostatke svojstava koja su izričito ili prećutno ugovorena. Zakupodavac odgovara za sve nedostatke, ako je izrekom tvrdio da stvar nema nedostataka. Nedostatak treba da je znatan i da je skriven. Zakupodavac ne odgovara za vidljive nedostatke ali odgovara ako je usljed njegove krivice nedostatak ostao nepoznat zakupcu. -Pravni nedostatak postoji ako treće lice (van ugovornog odnosa) ističe svoje pravo i postavi zahtjev zakupcu da na zakupljenoj stvari ili nekom njenom dijelu vrši neko ovlašćenje ili, ako u tom cilju, samovlasno oduzme stvar od zakupca. -Zakupac je o tome dužan obavjestiti zakupodavca. -Ukoliko evicent (treće lice) evicira (oduzme) stvar i na taj način uspije ostvariti potpunu evikciju, ugovor o zakupu se raskida. -Ako je evikcija samo djelimična, zakupac ima pravo izbora: ili da raskine ugovor ili da zahtijeva nivelaciju, sniženje zakupnine. -U svakom slučaju ostaje mu pravo na naknadu štete radi povrede obligacije. Dužničke obaveze zakupca -Obaveze zakupca svode se na obavezu da stvar upotrebljava onako kako je ugovorom određeno, i da plaća zakupninu u određenim obrocima i da nakon isteka ugovorenog vremena trajanja zakupa, vrati zakupodavcu njegovu stvar.

96

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

1. Upotreba zakupljene stvari saobrazno zakupnom ugovoru uređena je kao upotreba u skladu sa standardom dobrog domaćina. Upotrebljavanje stvari od strane zakupca nesaobrazno ugovoru može dovesti do štete i odgovornosti zakupca za prouzrokovanu štetu. Otkaz ugovora o zakupu je najjača civilno-pravna sankcija prema zakupcu. Zakupac snosi sitne popravke koje su izazvane redovnom upotrebom i korišćenjem stvari. Ako bilo koju od ovih obaveza zakupac ne ispunjava, zakupodavac ima ovlašćenje da mu otkaže zakupni odnos. 2. Plaćanje zakupnine zakupac vrši u ugovorenim ili zakonskim rokovima ili prema običajima mjesta u kojem je stvar predata zakupcu. Neplaćanje zakupnine sankcionisano je otkazom. Otkaz nastupa ako zakupodavac ne isplati neplaćenu zakupninu 15 dana po opomeni datoj od zakupodavca. 3. Obaveza vraćanja stvari obuhvata obavezu čuvanja zakupljene stvari do vraćanja i njeno vraćanje u neoštećenom stanju. Stvar će se smatrati neoštećenom ukoliko je samo istrošena njenom redovnom upotrebom i ako je izgubila na vrijednosti usljed dotrajalosti. Zakupac je mora vratiti u stanje u kojem je bila kad mu je predata na korištenje. Dispozitivno je pravilo da se stvar vraća u istom mjestu u kome je i predata.

Dejstvo ugovora o zakupu prema kupcu (novom vlasniku) predmeta zakupa -U zakupu se podrazumijeva da je zakupodavac u dominirajućoj pravnoj poziciji u odnosu na zakupca te za vrijeme trajanja zakupa on ostaje vlasnik stvari i kao takav zadržava najjači svojinsko-pravni atribut. -Upravo iz tog razloga može zakupodavac stvar otuđivati trećim licima. -Ako je stvar otuđena novom vlasniku prije nego što je predata u državinu zakupcu, tj. predata je pribaviocu, novom vlasniku, a ne zakupcu, pribavilac stupa na ugovornu poziciju zakupodavca i preuzima njegova prava i obaveze prema zakupcu, samo ako je u času zaključenja ugovora o otuđenju stvari znao za postojanje perfektuiranog zakupnog odnosa. -Ukoliko to nije znao nije dužan stupiti u zakupni odnos i predati stvar zakupcu. -Zakupac može samo tražiti naknadu štete zbog iznevjeravanja ugovornog očekivanja. -Zakupac stiče jaču pravnu poziciju ukoliko je otuđena stvar, prije otuđenja, njemu predata u državinu. -U tom slučaju pribavilac nema ovlašćenje da otkaže zakupni odnos do isteka vremena ugovora. -Pribavilac ima sva prava i obaveze zakupodavca s tim da mu izvršavanje obaveza zakupca jamči prenosilac kao solidarni jemac. Prestanak zakupa 1. Ugovor o zakupu sa određenim vremenom trajanja prestaje protekom vremena na koji je zaključen ili protekom zakonom određenog vremena trajanja odnosa. Prećutno obnavljanje zakupa javlja se kada po proteku određenog vremena trajanja zakupnog odnosa, zakupac produži da upotrebljava stvar, a zakupodavac se tom iskorištavanju ne protivi. 2. Ugovor o zakupu zaključen na nedoređeno vrijeme, prestaje otkazom. Otkazni rok se uređuje ugovorom ili zakonom. Dispozitivno je pravilo da otkazni rok iznosi 8 dana i da se ne smije dati u nevrijeme. 3. Pojedini slučajevi otkaza, uz ispunjenje zakonom utvrđenih uslova su:

97

Obligaciono pravo • • • • • • • •

avgust 2009. godine

Zakupac ima pravo otkazati zakupni odnos ako je upotreba stvari opasna po zdravlje. Zakupac ima pravo otkazati ugovor uz poštovanje zakonskog otkaznog roka ako usljed otuđenja zakupljene stvari, prava i obaveze pređu sa zakupodavca na pribavioca. Zakupodavac može otkazati zakup radi neplaćanja zakupnine kada ovu zakupac ne isplati ni u roku od 15 dana po opomeni. Zakupodavac može otkazati ugovor, bez davanja otkaznog roka, ako zakupac, i poslije opomene, upotrebljava stvar protivno ugovoru ili zapušta održavanje stvari, te predstoji opasnost od nastupanja znatnije štete. Zakupac može jednostrano raskinuti ugovor kada stvar ima materijalni ili pravni nedostatak. Zakupac može raskinuti ugovor, zbog opravki koje preduzima zakupodavac koji ga ometa, u znatnoj mjeri i dužem vremenskom trajanju, da upotrebljava ili koristi stvar. Zakupodavac može otkazati ugovor ako je zakupac dao stvar u podzakup, bez dozvole zakupodavca. Zakup prestaje i ako zakupljena stvar potpuno propadne usljed više sile. Ukoliko je stvar djelomično uništena ili samo oštećena zakupac može alternativno: da raskine ugovor ili ostane u zakupnom odnosu, uz bonifikaciju zakupnine. Modaliteti ugovora o zakupu

Ugovor o podzakupu -Zakupac ima zakonsko ovlaštenje da zakupljenu stvar da trećem licu u zakup ili mu je po kom drugom pravno osnovu da na upotrebu. -Jedini preduslov je da se tim izdavanjem ne nanosi šteta zakupodavcu. -Ukoliko je, ugovorom o zakupu ili zakonom, utvrđeno da zakupac mora tražiti dozvolu od zakupodavca za izdavanje stvari u podzakup, zakupodavac može odbiti dati dozvolu samo iz opravdanih razloga. -Zakupodavac može otkazati ugovor o zakupu ako je zakupac dao stvar u podzakup bez prethodno dobijene saglasnosti zakupodavca. -Zakupac i podzakupac, u odnosu prema zakupodavcu, za naplatu njegovih potraživanja iz osnovnog ugovora o zakupu, solidarni dužnici. Zakup uređen posebnim propisima -Kao posebni propisi koji su uređivali zakupne odnose smatrani su: Zakon o stambenim odnosima, Zakon o poslovnim zgradama i Zakon o iskorištavanju poljoprivredog zemljišta. 1. Prema zakonodavstvu o stambenim odnosima na stanovima u društvenoj svojini pod uslovima predviđenim zakonom moguće je na osnovu akta davaoca stana na korištenje steći stanarsko pravo. Stanarsko pravo je omogućavalo trajno i nesmetano korištenje stana tzv. nosiocu stanarskog prava i članovima njegovog porodičnog domaćinstva čiji je krug određen istim zakonom. Stanarsko pravo je posebno subjektivno pravo koje je neprenosivo i neotuđivo, vezano je za radni odnos u pogledu sticanja i trajanja. Vlasnici stanova na kojima nije stečeno stanarsko pravo mogli su slobodno izdavati svoje stanove u zakup građanima. 2. Ugovor o zakupu poslovnih prostorija je ugovor kojim se zakupodavac, u pismenoj formi, obavezuje da zakupcu ustupi određenu poslovnu prostoriju i da mu za to plati zakupninu i da se zasnovani odnos okonča protekom ugovorenog roka ili ako rok nije

98

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

utvrđen, na osnovu sudskog otkaza od strane zakupodavca ili odustankom zakupca. Tužba za otkaz je uslovljena zakonskim otkaznim razlozima: • ako zakupac postupa suprotno ugovoru ili skrivljeno nanosi znatniju štetu zakupljenim prostorijama, • ako ne plati dospjelu zakupninu ni u roku od dva mjeseca nakon opomene, • ako su zakupodavcu iz opravdanih razloga postale neophodne zakupljene prostorije. Poslije smrti vlasnika poslovne prostorije pravo na izdavanje u zakup prelazi na njegovog bračnog druga ako je isti nezaposlen; na njegovu maloljetnu djecu na redovnom školovanju ili djecu nesposobnu za rad. 3. Davanje u zakup poljoprivrednog zemljišta – U zakup se moglo izdavati samo poljoprivredno zemljište na kojem je konstituisano pravo svojine. O davanju u zakup poljoprivrednog zemljišta autonomno odlučuje sopstvenik zemljišta. Međutim ako ga sam ne obrađuje zbog privrednog i društvenog značaja, zemljište mu se može staviti pod prinudnu upravu (sekvestar). Zemljište dato u zakup može se samo namjenski koristiti za poljoprivrednu proizvodnju. Ovaj ugovor zaključuje se u pismenoj formi ili usmenom saglasnošću, izjavama ugovarača datim na zapisnik pred nadležnim organom.

Ugovor o posluzi
Pojam, značaj i karakteristike -Ugovorom o posluzi (posudbi – comodatum) poslugodavac ustupa na besplatnu upotrebu (ili korištenje) određenu stvar poslugoprimcu, a poslugoprimac se obavezuje da mu istu stvar vrati po isteku određenog vremena. -Posluga je uvijek dobročin ugovor i poslugodavac neće garantovati poslugoprimcu za pravna i fizička svojstva stvari. -Posluga je trajan ugovor i vrijeme trajanja posluge je bitan element ugovora, od pravnog interesa za poslugoprimca. -To je jedan vid prijateljskih pravnih odnosa. Zaključenje (perfekcija) ugovora o posluzi -Subjekti ugovora o posluzi se nazivaju: poslugodavac (posuđivač, komodant) i poslugoprimac (posuditelj, komodatar). -Međusobni odnosi subjekata označavaju se kao intuitu personae, jer se radi o prijateljskoj, besplatnoj usluzi. -Bitni elementi posluge su: predmet upotrebe i vrijeme trajanja upotrebe. -Predmet posluge može biti svaka individualno određena stvar. -To mogu biti pokretne i nepokretne stvari, u pravilu nepotrošne, ali i potrošne ako se ugovori njihovo individualno vraćanje. -Predmetom posluge može biti i tuđa stvar, kao i lično-imovinska prava kao što je npr. autorsko pravo. -Vrijeme trajanja posluge određuje se ugovorom ili okolnostima (svrhom) posluge. -Posluga se ne može jednostrano opozvati, raskidati od strane poslugodavca. -Ukoliko vrijeme trajanja ugovora o posluzi nije određeno, i nije odredivo, tada nedostaje jedan bitan element ugovora i tako nastali odnos nije posluga. -Tada će se raditi o tzv. „izmoljenoj posluzi“ ili „prekarijumu“. -Poslugoprimac može u svako doba da vrati stvar poslugodavcu i tako jednostrano raskinuti ugovor, ako s tim ne nanosi štetu poslugodavcu. Dejstvo posluge Obaveze poslugoprimca

99

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Poslugoprimac nije obavezan stvar upotrebljavati, ali ako je upotrebljava obavezan je upotrebu saobraziti ugovoru ili ugovorenoj svrsi i običajima. -Poslugoprimac je dužan stvar lično upotrebljavati i bez dozvole poslugodavca ne može je dalje ustupiti drugome. -Upotreba podrzumijeva i čuvanje stvari s pažnjom brižljivog i urednog domaćina. -Stvar se upotrebljava kako bi se očuvala kvalitativno i kvantitativno. -Poslugoprimac snosi redovne troškove čuvanja i upotrebe stvari, a vanredne troškove nadoknađuje poslugodavac. -Za svako namjerno ili nehatno oštećenje predmeta posluge snosiće odgovornost poslugoprimac. -Rizik zbog slučajne propasti stvari ili oštećenja stvari ne snosi poslugoprimac, osim ako stvar upotrijebi protivno ugovoru ili ako stvar da trećem licu u poslugu, bez odobrenja poslodavca, ili ako zapadne u docnju sa vraćanjem stvari. -Obaveza vraćanja stvari podrazumijeva da se stvar vrati u stanju u kojem se nalazila kada je data u poslugu uz uvažavanje promjena koje se mogu okarakterisati kao pogoršanja svojstava stvari nastala redovnom upotrebom. Eventualne obaveze poslugodavca -Posluga, eventualno, može da stvori obaveze poslugodavcu. -Poslugodavac može da snosi vanredne troškove kako bi se stvar održala u stanju podobnom za ugovorenu upotrebu u toku ugovorenog vremena. -Pored toga, za poslugodavca će nastati akcesorna obaveza na naknadu štete, koja bi eventualno nastala poslugoprimcu zbog skrivenih mana stvari, ako je za njih poslugodavac znao ili mogao znati, a nije o tome obavijestio poslugoprimca, što je bio dužan da učini. -Ukoliko bi poslugoprimac učinio vanredne troškove koji su bili nužni za očuvanje stvari, ove izdatke mu je dužan nadoknaditi poslugodavac. -Poslugodavčevo pravo zahtijevati naknadu zbog oštećenja stvari, usljed zloupotrebe ili pretjeranog habanja, gubi se u roku od 30 dana od povrata stvari, ili od učinjenih troškova. Prestanak obligacionog odnosa iz ugovora o posluzi -Posluga je trajan ugovor i prestaje istekom ugovorenog vremena. -Ako vrijeme trajanja nije izrekom ugovarača utvrđeno tada ugovor prestaje istekom potrebnog vremena za upotrebu stvari, prema okolnostima ili prirodi posla ili cilju ugovora. -Poslugodavac može raskinuti ugovor ako se pojavi raskidni uslov koji se može okvalifikovati kao: 1. upotrebljavanje stvari nesaobrazno ugovoru ili prirodi posla, ili 2. ako stvar preda trećem licu na poslugu bez pristanka poslugodavca.

Ugovor o djelu
Definisanje ugovora (pojam, značaj, karakteristike) -Ugovorom o djelu poslenik se obavezuje da obavi određeni faktički posao (faktičku radnju, fizički ili intelektualni rad), a naručilac se obavezuje da mu za izvršeni posao plati naknadu. -ZOO pod ugovorom o djelu podrazumijeva i ugovor o postizanju rezultata posla (ugovor o djelu u užem smislu) i ugovor o radu kod kojeg je bitan uloženi rad. -Ugovor o djelu biće i onda kada naručilac daje bitan materijal za izradu djela. -Ali, ugovor kojim se poslenik obavezuje da izradi određenu pokretnu stvar, od svog materijala, u sumnji se kvalifikuje kao ugovor o prodaji. -Ugovor o djelu može se sastojati od obavljanja fizičkog ili intelektualnog rada manjeg obima i kraćeg vremena trajanja.

100

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Prema svojim karakteristikama, ugovor o djelu je: konsenzualan i neformalan, dvostrano obavezan i teretan. -Pored toga, ima elemenata ugovora „intuitu personae“, jer se zaključuje s obzirom na sposobnosti poslenika, a poslenik odgovara za rad saradnika. Perfekcija ugovora o djelu -Subjekti ugovora su: poslenik ili izvođač radova i naručilac ili preduzimač radova. -Zaključivanje ugovora se najčešće obavlja usmeno. -Ugovarači jednostranim izjavljivanjem volja zasnivaju ovaj pravni odnos. -Kao moguć način zaključenja ugovora javlja se i javno nadmetanje ili prikupljanje ponuda. -Bitni elementi ugovora o djelu su: određeni, ugovoreni posao (djelo) i naknada za postizanje djela. -Kao bitni element po volji stranaka javlja se rok završetka djela. -Predmet ugovora o djelu je materijalni rezultat rada – djelo. Dejstvo ugovora o djelu – nastanak obligacija Obligacije u kojima je poslenik dužnik -Obaveza poslenika se sastoji u dužnosti završavanja djela i predaju stvorenog djela (npr.sašivenog odjela) naručiocu. -Poslenik je dužan da o svim nedostacima primljenog materijala upozori naručioca, kako ne bi bio odgovoran za štetu koju djelo trpi usljed mana materijala. -Vrijeme završavanja djela može biti određeno ugovorom ili prirodom, svrhom posla. -U nedostatku ovih standarda poslenik će biti dužan završiti djelo u razumnom roku za takve ili slične poslove. -Ako naručilac, svojim radnjama odgodi završetak djela poslenik neće usljed toga pasti u docnju i snositi posljedice docnje. -Pošto ugovor o djelu nije ugovor „intuitu personae“ poslenik može trećim licima povjeriti izvršenje posla. Odgovornost za nedostatke djela -Poslenik odgovara za skrivene nedostatke djela. -Za vidljive nedostatke djela odgovara samo ako je bio nesavjestan. -Naručilac mora o otkrivanju skrivenih nedostataka obavjestiti poslenika u roku od 30 dana. -Naručilac, koji uredno obavijesti poslenika o uočenom nedostatku, uživa pravo na sudsku zaštitu. -Ima pravo tužbom nadležnom sudu pozvati poslenika na odgovornost u roku od godinu dana od učinjenog obavještavanja. -Po isteku tog roka naručilac svoje pravo pozivanja poslenika na odgovornost, zbog nedostatka, može istaći samo kroz prigovor poravnanja. -Naručilac, koji uredno obavijsti poslenika, stiče ovlaštenje da dobije otklanjanje nedostataka i naknadu štete koju zbog toga trpi. -Naručilac ima pravo otklanjanja i nebitnih nedostataka. -Ukoliko poslenik ne otkloni nedostatak čije otklanjanje zahtijeva enormne troškove naručilac ima pravo izbora između dva alternativna ovlašćenja: 1. da zahtijeva sniženje naknade, ili 2. da raskine ugovor. -U oba slučaja ima pravo na naknadu pretrpljene štete. -Ukoliko se dogodi situacija da poslenik ne otkloni „nebitni“ nedostatak u primjerenom roku naručilac stiče pravo izbora između tri alternativna ovlašćenja: 1. da otkloni nedostatak na trošak poslenika,

101

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

2. da snizi naknadu, ili 3. da raskine ugovor. -Ukoliko je nedostatak „znatan“ tj. takav da djelo čini neupotrebljivim, ili djelo završeno suprotno uslovima ugovora, naručilac je ovlašten da raskine ugovor i traži naknadu štete bez prethodnog otklanjanja nedostataka. Kad poslenik snosi rizik -Snošenje rizika za slučajnu propast ili oštećenje djela zavisi od toga ko je dao materijal na preradu posleniku. -Ako poslenik izrađuje stvar od svog materijala, te stvar propadne prije predaje naručiocu, rizik snosi poslenik, i nema pravo tražiti naknadu štete ni za materijal ni za trud. -U slučaju da je naručilac pregledao i odobrio izvršeni rad, rizik prelazi na njega zbog zakonske fikcije po kojoj, kao da mu je stvar predata, ali je ostala kod poslenika na čuvanju. -Ako naručilac padne u povjerilačku docnju rizik slučajne propasti ili oštećenja prelazi na njega. -Ako je naručilac dao materijal, rizik snosi naručilac, kao vlasnik. -Poslenik će, u tom slučaju, očuvati svoje pravo na naknadu, ako je riziko slučaj nastupio poslije padanja naručioca u povjerilačku docnju. Prestanak ugovora o djelu -Ugovor o djelu prestaje gašenjem obligacija koje iz njega proizilaze. -Kada poslenik završi djelo ili okonča pogođeni posao on treba da preda djelo naručiocu, a naručilac je dužan da mu isplati naknadu. -Jednostrano se ugovor može raskinuti ako se ispuni zakonski raskidni razlog. -Zakonski razlozi za raskidanje ugovora, od strane poslenika, prije završetka djela su: 1. ako naručilac posleniku neće da preda materijal pogodan za preradu, ili 2. ako bi izrada djela, od povjerenog materjala, mogla da nanese štetu ugledu poslenika. -Zakonski razlozi za raskidanje ugovora od strane naručioca, prije prijema završenog djela su: 1. ako poslenik odstupa od ugovorenih uputstava i pored upozorenja naručioca, 2. ukoliko je rok bitan sastojak ugovora, 3. ako rok nije bitan sastojak ugovora, ako bi zbog poslenikovog padanja u docnju naručilac izgubio interes za ispunjenje ugovora, 4. ako se nedostaci (mane) djela ne mogu otkloniti ni na koji način, 5. plaćanje odustanice; odustanica je iznos ugovorene naknade umanjen za iznos troškova koje poslenik nije preduzeo i iznos zarade koju je ostvario na drugoj strani ili je namjerno propustio da ostvari, iako je mogao da nije bio vezan ugovorom.

Ugovor o nalogu (punomoćstvu)
Definisanje – pojam -Ugovorom o nalogu nalogodavac obavezuje i istovremeno ovlašćuje nalogoprimca da za njegov račin preduzme određene poslove uz naknadu ili bez naknade. -Zakonka definicija podrazumijeva obavljanje kako pravnih tako i faktičkih poslova. -Ugovorom će se zasnovati obaveze ako nalogoprimac prihvati nalog, a istovremeno će se zasnovati i ovlaštenje (izjava volje, htijenje vlastodavca) da nalogoprimac, za račun vlastodavca, obavi naložene poslove i to, u dva osnova vida: u svoje ime, a za račun vlastodavca (posredno zastupanje) ili, u ime i za račun vlastodavca (neposredno zastupanje). -Ugovor o nalogu je podloga ugovornog zastupanja, ali je i pravni osnov obavljanja poslova za drugog, bez punomoćja. -Ugovor o nalogu (ZOO) je ugovorna forma kojom nalogoprimac preuzima obavljanje poslova za drgugoa bilo sa punomoćjem ili bez njega.

102

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Ugovor o nalogu može se zaključiti i kao naplatni, tj. teretni ili kao besplatni. -Nalogoprimac ima pravo da zahtijeva naknadu za svoj trud uložen u izvršenje naloga. -Kao pravno-tehničko sredstvo registracije i legitimacije ovog prenosa pravno-poslovne volje vlastodavca javlja se punomoć. -Punomoć je pismena isprava u kojoj je konstatovan ovaj transfer pune pravne moći koju je vlastodavac sa sebe prenio na povjerljivo lice. -Ovaj transfer kod nas se naziva ustanovom zastupanja ili zastupništvom. -Možemo da pratimo tri elementa sadržana u pojmu mandatnog odnosa: 1. nalog (mandat), 2. zastupanje (punovlašće), 3. punomoć (isprava o zastupanju). Značaj i primjena ugovora o nalogu -Ugovor o nalogu je najčešće podloga ugovornog zastupanja. -Nalog je najčešće podloga tzv. neposrednog zastupanja kod kojeg zastupnik sklapa pravni posao sopstvenom izjavom volje, u ime i za račun zastupanog. -Posredno zastupništvo postoji kada zastupnik sklapa pravni posao u svoje ime, a za račun zastupanog. -Ugovor o nalogu je imenovani ugovor koji sadrži i nalog i ovlaštenje (punomoć). -Ugovor o nalogu ima samo obligaciono-pravno dejstvo i stvara obavezu nalogoprimcu da bude punomoćnik nalogodavca. Karakteristike ugovora o nalogu -Ugovor o nalogu je konsenzualan i neformalan. -Može biti besplatan, ali i naplatan (onerozan). -Ukoliko je teretan, on je dvostrano obavezan, a ukoliko je besplatan on je jednostran. -Najčešće se javlja kao odnos intuitu personae. -Sadrži dva elementa: 1. nalog, i 2. ovlaštenje. -Nalog je podloga ili interni pravni posao između nalogodavca i nalogoprimca kojim se nalogoprimac obavezuje da izvrši nalog kada prihvati nalog. -U pravnim odnosima prema trećim licima nalogoprimac se mora legitimisati kao punomoćnik. -Trećeg lica se ne tiče podloga punomoći i ono ne mora znati da li je to ugovor o nalogu ili neki drugi pravni posao. -Ugovor o nalogu se razlikuje od ugovora o djelu, jer ugovor o djelu ne sadrži punomoćstvo. -Nalog ne mora biti samo u interesu mandanta već može biti u interesu trećeg lica ili, čak, i samog mandatara. -Mandat će postojati i ako od njega nema koristi mandant, ali neće postojati ako od izvršenja posla jedinu korist ima mandatar. -U austrijskoj pravnoj literaturi pravi se jasna razlika između naloga, ovlaštenja i punomoći. -Nalog služi za unutrašnje odnose i ne može se jednostranom izjavom volje zasnovati već samo saglasnošću volja. -Ovlašćenje je „pravno htijenje“ koje ima značaja u vanjskim odnosima, da bi zastupnički akti bili zakoniti. -Punomoć je „pravna moć“ data u unutrašnjem odnosu. Zaključivanje ugovora o nalogu -Subjekti ugovora o punomoćstvu se nazivaju: vlastodavac (koji ovlašćuje), nalogodavac (mandant) i punomoćnik (mandatar).

103

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Drugim riječima, osnovni subjekti su: nalogodavac (mandant) i nalogoprimac (mandatar). -Nalogom se uređuje unutrašnji, interni odnos između ugovarača. -Prenošenje pravno-poslovne moći vrši se pomoću punomoći. -Pošto je podloga ovlašćenja na zastupanje ugovor, a punomoć je, u tom slučaju, samo dokazna isprava, ovdje imamo situaciju ili odnos ugovornog zastupanja. -Bitni elementi su: posao, ovlaštenje i eventualna naknada. -Forma saglašavanja volja nije zakonom određena. -Ugovor o nalogu (punomoćstvu) je neformalan. -U praksi je uobičajeno da se punomoć izdaje u pismenoj formi i služi kao dokaz o zaključenom ugovoru o nalogu. Dejstvo ugovora o nalogu (punomoćstvu) između vlastodavca i punomoćnika Obaveze punomoćnika (nalogodavca) Izvršenje naloga -Sve dok ne izda punomoć izvršilac naloga je nalogoprimac. -Tek kad primi punomoć, nalogoprimac je i punomoćnik i tek od tada se može legitimisati i steći mogućnost korištenja vlastodavčevih ovlaštenja na sklapanje poslova, u cilju izvršenja naloga. -Punomoćnik je dužan da se kreće u granicama punomoći. -Ukoliko su uputstva štetna za vlastodavca, a po procjeni punomoćnika, on je dužan upozoriti vlastodavca i tražiti nova uputstva. -Prema vrsti ovlaštenja punomoćje može biti: 1. opšte (generalno) – omogućuje punomoćniku (jer je to tako htio vlastodavac) da preduzima sve pravne poslove koji ulaze u njegovo redovno poslovanje. 2. posebno (specijalno) – za sve poslove koji ne ulaze u obim redovnog poslovanja dužan je da zahtijeva od vlastodavca specijalnu punomoć koja se traži i po zakonu (mjenične obaveze, zaključivanje ugovora o jemstvu, ugovora o pravnanju, ugovora o izabranom sudu i besteretnom raspolaganju s nekim pravom vlastodavca) -Prema obimu ovlaštenja punomoćje može biti: 1. neograničeno - ako nema uputstava prema kojima je punomoćnik dužan postupati ili ako mu je data saglasnost vlastodavca da može odstupati od dobijenog naloga i uputstava. 2. ograničeno – uputstva koja daju najmanje slobode u postupanju punomoćniku. Zovu se imperativna i znače da ih se punomoćnik dužan držati, bez odstupanja. -Prema broju punomoćnika punomoćje može biti: 1. kolektivno – Kolektivno pasivno punomoćje imamo kada pravni posao obavljaju dva ili više (nekolicina) punomoćnika, bilo alternativno ili kumulativno. Kolektivno aktivno punomoćje imamo kada više vlastodavaca angažuje jednog punomoćnika za obavljanje poslova. 2. poslovno – vezano je za vršenje registrovanih poslova punomoćnika koji su uobičajeni za određenu djelatnost. 3. lično – pretpostvlja se da je izdato. Punomoćnik je, u pravilu, ovlašten i dužan izvršiti nalog lično. Vlastodavac može dozvoliti da punomoćnik povjeri trećem licu izvršenje naloga. Ako je odobrena zamjena punomoćnika, onda on odgovara za radnje zamjenika po sistemu krivice. Polaganje računa -Punomoćnik je dužan da podnosi izvještaj o stanju poslova koje obavlja i da položi račun vlastodavcu.

104

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Vlastodavac, kao gospodar posla, može zahtijevati račun i prije isteka trajanja ugovorenog vremena odnosa. -Za novac koji zadrži za sebe, jer ga nije predao na vrijeme, punomoćnik vlastodavcu duguje zateznu kamatu. -Ako je novac koristio za svoje potrebe postaće dužnikom najviše ugovorne kamate od dana koristoljubivog držanja i trošenja vlastodavčevih novčanih sredstava. Obaveze vlastodavca (nalogodavca) -Vlastodavac ima obaveze naknade troškova, isplate nagrade i preuzimanje posla, za sebe. -On je obavezan predati punomoćniku predujam za izdatke koje će imati preuzimanjem poslova i radnji vezanih za nalog. -Naknada troškova obuhvata sve potrebne troškove koji su se pojavili kao neophodni izdaci nalogoprimca u toku vršenja posla. -U troškove ulazi i naknada štete nastale punomoćniku u toku trajanja naloga. -Visina nagrade se utvrđuje saglasno običajima ili kriterijumu pravičnosti. -Nagrada se uobičajeno isplaćuje nakon obavljenog posla. -Punomoćnik ima pravo zaloge na pokretnim stvarima vlastodavca koje drži, po osnovu naloga, radi obezbjeđenja naknade troškova i nagrade. Dejstvo ugovora prema trećim licima -Ugovorom o nalogu se uspostavlja neposredni odnos vlastodavca i trećeg lica. -Punomoćnik je ugovorni zastupnik vlastodavca i to je po pravnoj prirodi neposredno zastupanje. -Da bi se razvilo neposredno zastupništvo punomoćnik je dužan nastupati u ime vlastodavca i u granicama ovlaštenja. -Vlastodavac i punomoćnik solidarno odgovaraju za štetu koja bude prouzrokovana savjesnom trećem licu, koju ta lica pretrpe pouzdajući se, u dobroj vjeri, u punomoćnika. -Ugovor koji neovlašteno lice („quasi“ punomoćnik) zaključi sa trećim licem ne proizvodi dejstvo neposrednog zastupništva. -Treće lice u toj situaciji može zahtijevati da „quasi“ vlastodavac takav posao prizna – odobri. Prestanak ugovora o nalogu -Ugovor o nalogu prestaje voljom vlastodavca ili ovlaštenika, kao i nastupanjem pravnorelevantnih događaja koji mogu izazvati takvu posljedicu. -Treba razlikovati prestanak ugovora o nalogu od prestanka važenja punomoćja. -U praksi ove dve pravne činjenice se najčešće poklapaju. -Jednostrano raskidanje stoji na raspolaganju ugovaračima iz ugovora o nalogu. -Voljom vlastodavca ugovor prestaje odustankom. -Ako za odustanak postoje osnovni razlozi, koji padaju na teret punomoćnika, vlastodavac neće biti dužan uz izjavu o odustanku, predujmiti dio nagrade i eventualne naknade štete. -U protivnom, odustanak od ugovora podrazumijeva isplatu ovih troškova punomoćniku. -Vlastodavac može punomoć u svakom trenutku opozvati neformalnom izjavom. -Ako je time povrijedio ugovor o nalogu punomoćnik ima pravo da zahtijeva naknadu štete. -Prema savjesnom trećem licu, opozvano punomoćje ne gubi pravno dejstvo. -Voljom punomoćnika ugovor prestaje otkazom. -Otkaz se može dati iz bilo kojeg razloga i bez navođenja razloga, ali ne smije biti dat u nevrijeme. -Nakon otkaza punomoćnik je dužan produžiti obavljanje poslova dok ih sam vlastodavac ne preuzme.

105

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

Prestanak ugovora o nalogu usljed događaja -Smrt punomoćnika dovodi do prestanka ugovora s tim što staranje o interesima vlastodavca prelazi na punomoćnikove nasljednike sve do momenta kada se o njima oni sami više ne mogu starati. -Smrću vlastodavca ugovor o nalogu neće prestati. -Ugovor o punomoćstvu prestaje usljed događaja, smrti vlastodavca, samo izuzetno, tj. ako je tako ugovoreno ili je punomoćnik ušao u ugovorni odnos s obzirom na svoje lične odnose s vlastodavcem. -Prestanak, gašenje pravnog lica, bilo da se ono javlja kao punomoćnik ili vlastodavac, dovodi do prestanka ugovora o nalogu. -Stečaj pravnog lica dovodi do gašenja ugovora o nalogu bez obzira da li je u stečaju punomoćnik ili vlastodavac. -Lišenje poslovne sposobnosti, makar djelimično (a bez sumnje i potpuno) bilo vlastodavca ili punomoćnika, dovodi do gašenja naloga, tj. punomoćstva. Vrijeme prestanka ugovora o nalogu -Prema punomoćniku vlastodavčev odustanak od ugovora, njegova smrt, stečaj ili lišenje poslovne sposobnosti, kao činjenice koje dovode do gašenja ugovornog odnosa, proizvode pravno dejstvo od časa kada punomoćnik za njih sazna. -Pismeno punomoćje se vraća vlastodavcu po prestanku ugovora. -Ako je data mogućnost radi realizacije potraživanja punomoćnika prema vlastodavcu, punomoćje se ne gasi ni jednom voljnom ili objektivnom pravnom činjenicom tipičnom za gašenje ugovornog odnosa.

Ugovor o ostavi
Definisanje pojma -Ugovorom o ostavi ostavoprimac se obavezuje da primi pokretnu stvar od ostavodavca; da pokretnu stvar čuva i vrati je na zahtjev ostavodavca. -Ostava ima za cilj povjeravanje drugome svoje stvari na čuvanje. -Čuvanje podrazumijeva očuvanje identiteta stvari date u ostavu, što znači svih njenih kvantitativno-kvalitativnih dimenzija i fizičko-hemijskih svojstava. -Ostava je besplatan (onerozan) jednostrano obavezan ugovor. -Ostavoprimac svoju uslugu čuvanja stvari čini iz prijateljskih i društveno opravdanih motiva. -Ostava postiže svoje obligaciono-pravno dejstvo neformalnim saglašavanjem volja. -Zaključenjem ovog ugovora ostavoprimac zasniva obavezu na vraćanje stvari licu s kojim je zaključilo ugovor. -Cilj ostave je čuvanje pokretne stvari. -I tuđa pokretna stvar može biti predmet obaveze čuvanja. -Ukoliko je ostava teretan ugovor tada je i saglasnost ugovarača o naknadi nužno bitan element. -Bitni elementi ugovora, po volji stranaka, često su: mjesto i način čuvanja, obaveza ostavoprimca da stvar lično čuva i utvrđivanje roka vraćanja stvari. Dejstvo ostave Obaveze ostavoprimca -Prva obaveza ostavoprimca, nakon perfekcije ugovora, je prijem, primopredaja stvari. -Primljenu stvar, u depozit, depozitar je dužan čuvati sa pažnjom koju pokazuje u svojim sopstvenim stvarima. -Ukoliko je ostava naplatna, tada ju je depozitar dužan čuvati s pažnjom dobrog domaćina ili dobrog privrednika.

106

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Ostavoprimac nema ovlašćenje da samovoljno mijenja mjesto, način ili ličnost čuvara stvari. -Ukoliko postupi nesaobrazno ugovoru on će odgovarati za slučajnu propast ili oštećenje stvari. -Ostavoprimac ne snosi rizik za slučajnu propast ili oštećenje stvari koja se dogodi iako je on postupao saobrazno ugovoru. -Čuvanje obuhvata i dužnost obavještavanja deponenta od strane depozitara o svim promjenama na stvari. -Čuvanje isključuje mogućnost upotrebe stvari. -Ostavoprimac vraća stvar po zahtjevu ostavodavca sa svim plodovima i koristima. -Ostavodavac je ovlašten da zatraži vraćanje i prije isteka roka čuvanja stvari. -Ostavoprimac, koji čuva stvar bez naknade, može, u svako doba, odustati od ugovora i vratiti stvar deponentu, ukoliko prijeti opasnost od propasti ili oštećenja. Prava ostavoprimca -Ostavoprimac ima pravo da zahtijeva naknadu opravdanih troškova koji su izazvani čuvanjem stvari kao i pravo da zahtijeva naknadu cjelokupne štete koja mu je prouzrokovana od čuvane stvari ili povodom čuvanja stvari. -Pravo na naknadu opravdanih troškova se ne pretpostavlja već mora biti izričito ugovoreno ili može da se podrazumijeva, s obzirom na okolnosti pod kojima se ostava obavlja (npr. ostavu vrši ostavoprimac koji se iz zanata bavi čuvanjem stvari). Modaliteti ostave Nepravilna ostava (depositum iregulare) -U odnosu na osnovni ugovor nepravilnu ostavu karakteriše ovlaštenje ostavoprimca da može da upotrijebi ostavljenu stvar. -Na odnose iz nepravilne ostave primjenjuju se pravila ugovora o zajmu. -Kao „podmodalitet“ ove ostave javlja se formiranje odnosa čuvanja zamjenjivih stvari, ali koje ostavoprimac ne troši i koje nije dužan izdvojeno čuvati od svojih istovrsnih stvari. -Drugi ugovoreni modalitet ove ostave je tzv. kvantitativna ostava. -Ovdje ostavoprimac je u obavezi da odvojeno čuva deponovane zamjenjive stvari, odvojeno od svojih istovrsnih stvari, ali ih ne mora vratiti in spetie već generički. Nužna ostava (depositum miserabile) -Svako lice kome drugo lice preda neku stvar, u slučaju velike nevolje (požar, rat, poplava), dužan ju je primiti i čuvati s povećanom pažnjom. -I ovaj modalitet po svojim karakteristikama se izdvaja od ugovora o ostavi koji se nalazi u njegovom osnovnom tipu. -Ovaj ugovor se realizuje u realnoj formi. Ugostiteljska ostava -Ugostiteljska ostava je modalitet koji se javlja u odnosu između ugostitelja i gosta. -Zakon proširuje pojam ostavoprimca, tako što pored ugostitelja navodi i bolnice, garaže, organizatore kampa i slično. -Ugostitelj je ograničen u pogledu osnovne opcije slobode ugovaranja, tj. slobode odluke: da zaključi ili ne zaključi ugovor. -Prema zakonu je obavzan zaključiti ugovor. -Predmet ugostiteljske ostave su stvari gosta koje su unesene u ugostiteljski objekat. -U pravilu, za unesene stvari gosta, ugostitelj odgovara za štetu. -Ugostitelj za štetu odgovara po principu „objektivne odgovornosti“, tj, krivica se pretpostavlja.

107

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Ali se ova pretpostavka može oboriti ako ugostitelj dokaže postojanje slučaja isključenja odgovornosti (objektivno oslobađajuće okolnosti nastale nakon zaključenja ugovora, koje ugostitelj nije mogao spriječiti, otkloniti ni izbjeći). -Odgovrnost ugostitelja za štetu uslovljena je obavezom gosta da odmah po saznanju za nestanak, uništenje ili oštećenje svojih stvari obavijesti ugostitelja. -Ako to propusti, onda će gost morati da dokaže da je štetu prouzrokovao ugostitelj svojim skrivljenim ponašanjem ili su štetu skrivila lica za koja ugostitelj odgovara. -Ugostitelj se ne može koristiti klauzulom egzoneracije (pošto se odgovornost ugostitelja ne zasniva na ugovoru već na zakonu), a to je klauzula kojom se ugostitelj jednostrano oslobađa svoje odgovornosti potpuno ili djelimično. -Što se tiče obima odgovornosti, ugostitelj odgovara neograničeno, tj. do visine stvarne vrijednosti stvari, ako mu je gost predao na čuvanje, pa je stvar nestala, propala ili oštećena njegovim propustom koji je skriven. -Ugostitelj koji neopravdano odbije da posebno čuva stvar gosta vrijeđa zakonsku obavezu i odgovaraće za štetu koja, po obimu, obuhvata „potpunu“ naknadu štete. Zatvorena ostava -Zatvorena ostava je takav modalitet ostave kada ostavoprimac primi na čuvanje stvari koje su zaturene (zaključane, zapečaćene ili stavljene u poseban omot), pod uslovom da je upoznat sa sadržajem omota. -Ostavoprimac ne odgovara za sadržaj omota ako je brava ili pečat ostao neoštećen i pored uništenja ili oštećenja sadržaja omota. -Kao modalitet zatvorene ostave ističe se tzv. „trezorni depozit“odnosno „ugovor o sefu“. -Ovaj modalitet je po svojoj pravnoj prirodi mješoviti ugovor jer sadrži elemente i zakupa i ostave. -ZOO dozvoljava jednostrano raskidanje ovog ugovora ako korisnik (deponent) zadocni sa plaćanjem naknade samo jednog obroka naknade vlasniku trezora (banci). -Otkazni rok završava istekom poslednjeg dana u mjesecu. -Istekom 30-tog dana od prijema opomene, ugovor će se po zakonu smatrati raskinutim. -Ako do isteka otkaznog roka korisnik izmiri svoje dugovanje ugovor neće prestati po isteku posljednjeg dana otkaznog roka. -Nakon raskida bivši korisnik je dužan isprazniti sef i vratiti ključ banci. -Ukoliko se ne izvrši restitucija, banka može zahtijevati sudsku intervenciju. Sudska ostava (sekvestar) -Sudska ostava (sudski depozit ili sekvestar) ima funkciju polaganja dugovane stvari kod suda. -U sekvestar se predaju stvari iz zakonom utvrđenih razloga, dok ti zakonski razlozi traju, a sekvestar ih je dužan čuvati samo pod zakonom određenim uslovima ili u zakonom određenu svrhu predati određenom licu. -U našem pravu određeno je da je sud sekvestar za stvari koje se mogu čuvati u sudskom depozitu. -Sekvestar može biti lice koje sud odredi, ako se neka stvar ne može čuvati u sudskom depozitu. -Sudskom depozitu je svrha ispunjenje obaveze dužnika na predaju stvari kada je povjerilac u docnji, ili je nepoznat, ili je neidentifikovan, ili je nepoznatog boravišta, ili je nesposoban da primi ispunjenje duga, a nema zakonskog zastupnika. -Položaj sekvestra određen je zakonom.

Ugovor o doživotnom izdržavanju

108

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

Pojam -Ugovor o doživotnom izdržavanju je ugovor kojim se davalac izdržavanja obavezuje da izdržava primaoca izdržavanja, a primalac izdržavanja se obavezuje da ostavi svu svoju imovinu ili dio svoje imovine davaocu izdržavanja u nasljeđe. -Ovo je ugovor o otuđivanju imovine uz naknadu, koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, a ne u vrijeme smrti primaoca izdržavanja. -To je pravni posao inter vivos. -Ovaj ugovor može se zaključiti i tako što se formira zajednica života ili zajednica imanja uz obećanje nasljedstva poslije smrti. -Ovaj ugovor mogu zaključiti i lica koja su po zakonu obavezna na međusobno izdržavanje. Značaj Zaključivanje ovog ugovora dovodi do redukcije ostavinske mase. -Imovina izdvojena ovim ugovorm neće spadati u zaostavštinu niti će se uzimati u obzir prilikom izračunavanja nužnog dijela, a neće se uračunavati ni nasljedniku u njegov nasljedni dio. -Najčešći pojavni oblik ovog ugovora je onaj povodom kojeg davalac izdržavanja stupa u zajednicu života sa primaocem izdržavanja. -Pravo davaoca izdržavanja na svu imovinu primaoca izdržavanja ili jedan njen dio, koje se rađa od časa perfekcije ugovora o doživotnom izdržavanju, može biti osigurano erga omnes i dato mu apsolutno dejstvo upisom u javnu knjigu. Karakteristike -Ovaj ugovor je dvostrano obavezan i teretan (sa naknadom). -Ugovor je s trajnim prestacijama, ali ima elemenata aleatornosti, jer se ne zna, sa izvjesnošću, koliko dugo će trajati prestacije koje je davalac dužan izvršavati iz ugovora. -Pored toga što proizvodi relativno (relaciono) dejstvo, može se stipulisati sa dejstvom u korist trećeg lica. Zaključivanje ugovora o doživotnom izdržavanju -Subjekti ugovora su primalac i davalac izdržavanja. -Kao primalac izdržavanja može da se pojavi samo fizičko lice koje mora da ima punu poslovnu sposobnost. -Davalac izdržavanja može biti poslovno sposobno fizičko lice, ali i pravno lice koje se bavi davanjem usluga identičnih onom ugovornom sadržaju koji ispunjava davalac izdržavanja (npr. gerijatrijski centar). -Ovaj ugovor mogu međusobno zaključiti i lica koja su po zakonu obavezna da se međusobno izdržavaju. -Ovaj ugovor je ništav ako ga jedan bračni drug zaključuje sa davaocem izdržavanja, ali tako da obavezom izdržavanja nije obuhvaćen i drugi bračni drug. Tehnika zaključivanja i forma -Ovaj ugovor se zaključuje tako što stranke nakon pregovora, sastavljaju tekst ugovora. -Sastavljeni tekst ugovora se mora ovjeriti kod sudije, koji će prilikom ovjere pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na sve pravne posljedice koje povlači za sobom zaključivanje ovog ugovora. -To znači da nema pravno dejstvo ugovor kao privatna isprava, bez obzira što je u pismenoj formi.

109

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Bitni elementi ugovora su: stvar ili pravo kojim se, ugovorom, obavezuje primalac izdržavanja ustupiti davaocu i činjenja ili davanja koja treba primaocu da pruža davalac izdržavanja. -Da bi ugovor nastao bitno je da se ugovorne strane sporazumiju o imovini koju ustupa primalac, a čije će preuzimanje usljediti mortis causae, i o obimu, prirodi, načinu vršenja prestacije doživotnog izdržavanja. -Predmet ugovora je dvostruk: davalac izdržavanja pruža usluge čiji je cilj zadovoljavanje primaočevih životnih potreba, a primalac za uzvrat davaocu ostavlja svoju imovinu ili jedan njen dio. -U trenutku sklapanja ugovora sudija je dužan voditi računa da li postoje uslovi za održavanje ekvivalentnosti prestacija. Dejstvo ugovora Obligacije u kojima je davalac izdržavanja dužnik -Davalac izdržavanja ugovorom preuzima sledeće obaveze: 1. obezbjeđenje stambenog prostora primaocu izdržavanja, 2. obezbjeđenje ishrane u domaćinstvu ili drugom ugovorenom mjestu, 3. zadovoljavanje higijenskih i zdravstvenih potreba primaoca, 4. zadovoljavanje ličnih i kulturnih potreba primaoca izdržavanja. -Sve ove obaveze davalac ispunjava sukcesivno, prema potrebama primaoca, u naturi, ako je formirana zajednica života, ili pretežno u novcu ukoliko nije formirana zajednica života ili imanja. -Prema novčanom obročnom izvršavanju obaveze izdržavanja, ugovor o doživotnom izdržavanju srodan je ugovoru o doživotnoj renti. -Iz ugovora o doživotnoj renti proizilazi obaveza davaoca rente da isplaćuje sukcesivno određene iznose novca ili drugih zamjenjivih stvari primaocu rente do kraja života primoca rente, a primalac se obavezuje da na davaoca prenese neku svoju stvar ili imovinsko pravo. -Prema starim pravilima ugovor o doživotnoj renti je neformalan. Obligacije u kojima je primalac izdržavanja dužnik -Primalac izdržavanja dužan je uredno ustupiti stvar ili pravo davaocu izdržavanja. -Davalac izdržavanja može svoje pravo iz ugovora upisati u javnoj knjizi, jer se najčešće radi o nekretninama primaoca izdržavanja. Prestanak ugovora o doživotnom izdržavanju -Smrt primaoca izdržavanja je osnovni način prestanka ugovora. -Smrt jednog bračnog druga ne dovodi do prestanka ugovora, jer se njegovo pravno dejstvo proteže na drugog bračnog druga. -Smrt davaoca izdržavanja ne dovodi do prestanka ugovora, već ugovorne obaveze davaoca prelaze na nasljednike, ako oni pristanu. -Ukoliko ne pristanu ugovor se raskida. Raskid ugovora -Ugovarači mogu sporazumno raskinuti ugovor i kada je započeto njegovo izvršenje. -Jednostrano raskinuti ugovor može svaka strana ako njegov saugovarač ne izvršava ugovorene obaveze. -Ako su se okolnosti promijenile tako da je ispunjenje obaveze postalo otežano za jednu ili drugu stranu, sud može raskinuti ugovor ili izvršiti reviziju obaveza. -Sud može raskinuti govor ako jedan od ugovarača (ako oba žive zajedno) ili oba izjave i utvrdi da su se njihovi odnosi toliko poremetili da je zajednički život postao nepodnošljiv.

110

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Poništenje ugovora može da uslijedi zbog bitne povrede, tj. zablude o ličnosti. -Može se poništiti i ukoliko je davalac izdržavanja ušao u ugovor u cilju postizanja neekvivalentne razmjene.

Ugovor o ortakluku
Pojam, značaj, karakteristike -Ugovor o ortakluku je saglasnost izjava volja dvaju ili više lica o tome da udruže svoju imovinu u cilju postizanja zajedničke koristi koju će sporazumno među sobom ili između sebe dijeliti. -Nakon udruživanja ortačkih udjela nastaje glavnica ortakluka. -Glavnica ili fond je zajednička imovina ortaka. -Imovina ortakluka koja ne uđe sporazumno u glavnicu ortakluka smatra se i dalje posebnom imovinom ortaka. -Ortak čiji se ortački udio sastoji samo od uloženog rada u ortakluk ima pravo na dobitak tj. dio dobiti, ali nema pravo na glavnicu. -Prema posebnom zakonodavstvu, ovaj ugovor se morao zaključiti u pismenoj formi i potpisi ugovarača su se morali ovjeriti u sudu. -Prema sadašnjem zakonodavstvu, ugovor o ortakluku je konsenzualan ugovor. -Ovaj ugovor je dvostrano obavezan ugovor, a često se javlja i kao višestran jer se kao ortaci pojavljuju ne samo dvije već i više strana. -Ugovor o ortakluku ima elemente aleatornosti, jer dobit zavisi od mnogih neizvjesnih okolnosti; ima i elemente punomoćstva, jer ortaci jednog među sobom ovlašćuju i daju mu ulogu punomoćnika ortakluka. -To je trajan ugovorni odnos, jer je za postizanje cilja potrebno preduzeti akcije i radnje koje zahtijevaju određeno vremensko trajanje. -Ovaj ugovor je uzajaman i ne može se postati članom ortakluka bez saglasnosti svih ortaka. -Uzajamne obaveze ortaka obično se sastoje od: 1. obaveze unošenja u ortakluk ortačkih udjela, 2. obavezuju se da će učestvovati u upravljanju ortaklukom, 3. obavezuju se podnijeti račun za preduzete radnje ili poslove za račun ortakluka ostalim ortacima, 4. obavezuju se da će nadoknaditi štetu koju ortakluku nanesu svojom krivicom, 5. obavezni su snositi sve gubitke koje proizvede poslovanje ortakluka, 6. odgovorni su solidarno za dugove ortakluka prema trećim licima, 7. dijelit će dobit srazmjerno udjelu u glavnici ortakluka, tj. srazmjerno uloženom radu. -Subjekti ortakluka nazivaju se ortaci. -„Ortak“ je turska riječ koja označava zajedničara, druga u nekom poslu, ali i suvlasnika, dok u našem narodnom govoru znači vezu dva ili više lica uspostavljenu radi vođenja nekog preduzeća. -Ortaci se moraju saglasiti o sljedećim bitnim elementima: ortačkim udjelima, cilju i vremenu trajanja ortakljuka. -Ortački udjeli mogu obuhvatiti svu postojeću imovinu ortaka ili samo opredjeljeni dio imovine ortaka. -Ulog ortakluka može se sastojati od potrošnih i nepotrošnih stvari i drugih prava kao i rada. -Ortački udjeli ni po prirodi ni po vrijednosti ne moraju biti isti. -Cilj ortakluka mora biti jesno definisano postizanje imovinske koristi. -Trajanje ugovora je izričito ograničeno ili uslovljeno nastankom relevantnih pravnih činjenica. -Trajanje ortakluka može nakon isteka ugovorenog vremena bitit izričito ili prećutno produženo.

111

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-Svaki ortak može koristiti svoje pravo da istupi iz ortakluka. -Istupanje se vrši slobodnom izjavom, ako nije u nevrijeme i ako se tim ne nanosi šteta ostalim ortacima. -Ortakluk prestaje i kada ortačka glavnica propadne ili je cilj ortakluka postao nemoguć ili zakonom zabranjen. -Ortakluk sa dva ortaka prestaje smrću ili gubitkom poslovne sposobnosti jednog od njih, njegovim padanjem pod stečaj, kao i oglašavanjem za rasipnika ili gubitkom povjerenja u njega, jer je počinio krivično djelo. Dejstvo ortakluka Udruživanje ortačkih udjela -Svaki ortak udružuje u ortakluk jednak dio ako se drugačije ne ugovori. -Jedino izmjena okolnosti koje su takvog značaja da se cilj ortakluka ne bi mogao nikako postići može usloviti povećanje ortačkih udjela. -Snošenje rizika slučajne propasti ili oštećenja stvari zavisi od toga da li je stvar prešla u imovinu ortakluka, tj. svojinu ili na upotrebu ili uživanje. -Prema našoj pravnoj teoriji, ortakluk nije pravno lice. -Unesena imovina u ortakluk ostaje i dalje u vlasništvu tog ortaka jer ortakluk nema spopstvene imovine, nije pravno lice. -Zbog toga se ne može prihvatiti stanovište da ortak snosi rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari date u ortakluk shodno klasičnom pravilu res perit domino (stvar pripada vlasniku). Upravljanje ortaklukom -Ortaci su dužni pridonositi ortakluku saglasno svojim mogućnostima i potrebama ortakluka nevezano za veličinu udjela. -Ortaci su obavezni lično učestvovati u upravljanju ortaklukom, jer ovaj odnos se poistovjećivao sa bratskim odnosom jer je zasnovan na velikom prijateljstvu i povjernju. -Perfekcijom ugovora zatvara se krug članova ortakluka. -Ortaci ne smiju na štetu ortakluka preuzimati bilo kakve poslove. -Za odlučivanje o preuzimanju hitnih upravljačkih akcija potrebna je prosta većina glasova, a u pravilu se odluke donose 2/3 većinom glasova. -Uobičajeno je da se poslovođenje ortakluka povjerava jednom (poslovođi) ili nekolicini ortaka (poslovodstvo). -Poslovođa mora voditi računa o glavnici, prihodima i rashodima i podnositi izvještaj ostalim ortacima. -Svaki ortak odgovara za štetu pričinjenu ortakluku srazmjerno svojoj krivici. Podjela dobiti i snošenje gubitka -Dobitak je imovinska vrijednost koja preostane nakon obračunavanja koje se vrši odbijanjem svih troškova i pretrpljene štete od glavnice. -Dobitak se dijeli srazmjerno ulozima i to je dispozitivno pravilo. -Ukoliko pojedini ortak unosi samo svoj rad, ako nije ništa drugačije ugovoreno ili se ortaci o vrijednosti rada ortaka ne mogu sporazumijeti, odlučuje sud vodeći računa o relevantnim okolnostima posla. -Ako neki od ortaka ima istaknute zasluge u poslovanju ortaci mu mogu odrediti veći dio dobitka nego što mu prema udjelu pripada, ako se to ne bi kosilo sa imperativnom zakonskom normom. -Gubitak ortakluka se sastoji od potpunog iščeznuća ili umanjenja glavnice u odnosu na njenu inicijalnu vrijednost koja je postojala prilikom unošenja u ortakluk. -Za dugove ortakluka jemče ortaci svojom vlastitom imovinom.

112

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

-U odnosu prema trećim licima odgovaraju za dugove ortakluka svojim udjelima, a ako to nije dovoljno i svojom vlastitom imovinom. Prestanak ortakluka -Ortakluk redovno prestaje završetkom posla ili nemogućnošću vođenja posla. -Takođe prestaje i ako je iscrpljena glavnica ili ako je isteklo ugovoreno vrijeme trajanja ortakluka. -Smrt ortaka dovodi do prestanka ortakluka ako su u ortakluk udružena samo dva ortaka. -U pravilu ortačka prava i obaveze ne prelaze na nasljednike. -Ako je ortakluk ugovoren između više lica, smrt jednog ortaka ne utiče na trajnje ortakluka. -Otkaz može dati svaki ortak slobodno, samo ne u nevrijeme, ako vrijeme davanja otkaza, u ugovoru, nije određeno. -Otkazati ugovor o ortakluku može ortak i prije ugovorenog otkaznog roka ako je poslovođa ortakluka preminuo ili je istupio iz ortakluka. Vrste ortakluka -Razvrstavanje ortakluka vrši se prema kriterijumu unesene imovine. -Tako će se razlikovati ortakluk kod kojeg se ortački udjeli sastoje od pojedinih stvrari ili novca (partikularni); ili se u ortakluk unose pojedine vrste stvari (generalni, dioni ugovor), i ako se u ortakluk unosi: 1. samo sadašnja imovina ortaka, postojeća u vrijeme perfekcije; 2. ako se ugovori, pored unošenja sadašnje imovine, i unošenje imovine, bez obzira na način sticanja, izuzev nasljeđivanja, ili se ortaci obavezuju da u ortakluk unesu cjelokupnu buduću stečenu imovinu (npr. buduća zarada više ortaka, kada bude isplaćena svakom od njih, činiće glavnicu ortakluka – univerzalni ortakluk).

113

Obligaciono pravo

avgust 2009. godine

114

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->