Professional Documents
Culture Documents
Skripta za ispit
(2.deo)
34. Pojam kultura
Kultura (colere – negovati, gajiti; lat.) čini čoveka ličnošću, a ne samo prirodnom jedinkom. Od
jedinke se ličnost izgrađuje, jedinka je pretpostavka za ličnost.
U kulturi se stalno odvija borba erosa i tanatosa (lepo i ružno).
Čoveka od jedinke do čovečnosti uzdiže kultura, koju čine vrednosti, norme, simbolički oblici (kao
što je jezik) kojima izražava svoje iskustvo i svest o sopstvenim mogućnostima i granicama.
Čovekovo delovanje u kulturi ne zavisi od nagona nego od razumevanja i tumačenja situacija. On
uči obrasce i stvara nove.
Kultura oplemenjuje, povezuje ljude, zbližava ih. Kulturu jednog društva čine verovanja, mišljenja,
ideje, vrednosti koje formiraju njen sadržaj i objekti/simboli/tehnologije, kojima se izražava njen
sadržaj.
Najšire shvaćena, ona obuhvata:
- postojeće duhovne i materijalne vrednosti i proizvode koje je čovek stvorio kroz istoriju
- pogled na svet, i kakav jeste i kakav bi mogao ili trebao da bude (kroz umetnost, religiju,
filozofiju..)
- osećanja i duševna stanja
- delanja i ponašanja kao proizvod znanja, iskustva, veštine..
- načine i sredstva prenošenja verovanja, mišljenja, ideja, vrednosti, znanja, veština, kao i
načine i sredstva komunikacije s prirodom, bogom, ljudima..
35. Vrednosti
Vrednosti su životni orijentiri, vodiči ljudima u međusobnim odnosima i odnosu prema svetu. Sve
što može biti predmet ljudske potrebe, želje i sve što se može ostvariti a da nije protivno kulturi,
jesu vrednosti. Vrednosti su merila za sve što se događa, a bez njih, život nema smisla.
U uređenim društvima, izdvaja se neka vrhovna vrednost, a sve ostale vrednosti se vrte oko nje. To
je sistem vrednosti. Recimo, društvo u kom je osnovna vrednost sloboda je – liberalno društvo.
Svaki vaspitno-obrazovni sistem se zaasniva na vrednosnom sistemu okupljenom oko jedne
vrednosti i taj sistem se vaspitanjem i obrazovanjem ugrađuje u naredne generacije. Od toga zavisi
i stabilnost i kvalitet života u društvu. Svete ideje i vrednosti su istina, pravda, sloboda, ljubav,
dobro, lepota, jednakost.. Vrednosti su uporišna tačka kulture.
Vrednosni sud je naš stav o nekoj pojavi (ne opis pojave). Za društveni život su od velike važnosti
vrednosne orijentacije, odnosno kategorije vrednosne orijentacije. Čovek kao društveno i
kulturno biće slabi i gubi instinkte, a ove kategorije mu pomažu da se orijentiše u životu. One se
javljaju u parovima (pozitivne i negativne) i smanjuju rizik u životu.
2
Agneš Heler daje klasifikaciju kategorija vrednosne orijentacije i deli ih na primarne, sekundarne i
tercijarne.
36. Norme
Na latinskom, norma znači: a) tesarov uglomer, b) merilo, c) pravilo. Danas ona označava merilo,
pravilo, propis, model, uzor, standard, uputstva za ponašanje ljudi i održavanje reda u društvu.
Za razliku od vrednosti, koje su apstraktne, norme su konkretne. Iza svake norme je moralna
vrednost, recimo iza moralne norme je – dobro, iza pravne – pravda. Norme mogu biti pisane
(pravne) i nepisane (običajne). One nastaju kada neko ponašanje ili odnos počne da se ponavlja i
tako postane prihvaćeno kao pravilo za buduće ponašanje svih u zajednici.
Prvo su nastale običajne, pa religijske i moralne, i na kraju pravne norme. U starim društvima
život je regulisan običajnim normama iz kojih je nastalo i običajno pravo. Za društvo je bitno da se
norma usvoji, jer tada prestaje stalna kontrola društva nad građanima, u vezi sa poštovanjem
normi. Norme unose red i normalizuju život. Sokrat: „bolje umreti poštujući norme, nego živeti
kršeći ih!“ Danas su pravne norme i pravna prinuda najbitniji regulatori društva.
3
37. Religija – pojam i struktura
Jedna završena i savršena definicija religije nije moguća jer nije do kraja moguće definisati pojavu
koja se menja i koja ima istoriju.
1. Ako se religija odredi ili definiše kao VEROVANJE U BOGA - kako ćemo onda postupati u slučaju
religija bez Boga?
2. Ako se vera definiše kao VERA U PRIRODNO ILI NEPRIRODNO odnosno kada se izjednačava
religiozno sa verom u natprirodno ili neprirodno, kako ćemo onda postupati sa religijama koje uče
da Bog nije iznad ili izvan religije, već u samoj prirodi - deus sine natural - (Spinoza, Bog = priroda,
panteizam i manenističke religije) ?
3. Ako se religija odredi kao VERA U SVETO šta ćemo raditi u slučajevima kada natprirodno uopšte
nije sveto, a sveto natprirodno (npr. zli dusi, đavoli - ne doživljavaju se kao nešto sveto) dok se
ponekad svetim drži i ono što nije natprirodno (sveta krava, sveti miš...)?
4. Ako se religija odredi kao SISTEM IDEJA VEROVANJA I PRAKSE koji vernicima daje OKVIR
ORIJENTACIJE u svetu punom zbrke, po čemu onda filozofsko-etički sistemi ideja ne bi bili religija?
5. Ako se religija odredi kao IDEALNA MOGUĆNOST čoveka, zašto bi ideal bio nužno religioznog
karaktera?
6. Ako je religija PREVAZILAŽENJE EGZISTENCIJE, zar se svako biološko nadilaženje može smatrati
religijom?
7. Ako se religijom smatra SVAKO SIMBOLIČKO PREVAZILAŽENJE SMRTI (volja da se ne umre), onda
se ne briše razlika između religije i drugih simboličkih sistema jer su ti sistemi u krajnjoj liniji
pokušaj poricanja smrti, takođe kada je u pitnju ova definicija, šta učiniti sa religijama koje nemaju
ideju o zagrobnom životu?
8. Ako se religijom smatraju sva ona verovanja koja SMISLU ŽIVOTA I SMRTI, onda se ne vidi zašto
filozofija i umetnost ne bi ušle u pojam religije jer po toj definiciji ko god pita za krajnji smisao
života i smrti, taj pita za Boga, pa su rasprave o tome da li Bog postoji ili ne potpuno suvišne, jer je
(ne)postojanje Boga isto što i (ne)postojanje smisla o ljusdkom životu is smrti?
9. Ako se religija odredi kao verovanje u NEŠTO NEVEROVATNO, zar nema neverovatnih verovanja
koja i po čemu nisu religijske prirode?
10. Ako je religija verovanje u VIŠI SMISAO ŽIVOTA I SMRTI, onda marksizam i komunizam jesu
religije. Svaka ideologija je u ovakvom određenju religija.
11. Ako je religija POKUŠAJ IZGRADNJE JEDNOG SVETA REDA NASUPROT SVETU SMRTI (haos) onda
bi gotovo sve ljudske delatnosti imale religijski smisao pa bi se izgubila svaka razlika između
religioznog i nereligioznog ponašanja.
Drugim rečima svaka nauka ima svoj pristup religiji (relativno složena pojava).
. Sociolog religije ne pita kao što pita filozof ~Da li Bog postoji?~ nego ako ljudi veruju u Boga,
kakve to posledice ima po njihov život, ili kakve posledice verovanje ima po njihov život.
. Sociolog religije ne pita da li uopšte postoji život posle smrti, već pita da ako ljudi veruju u
zagrobni život, kako to verovanje utiče na njihovo ponašanje u ovom životu?
Pitanje šta je religija je filozofsko pitanje, drugim rečima filozofiju interesuje suština neke religije ili
nekog verovanja. Filozofija definiše religije odvajajući ono što je bitno od onoga što je nebitno za
pojam religije. Filozofa religije ne interesuju različite religije nego samo religija kao pojava.
Istoričar religije bavi se poreklom religije ili nekog njenog verovanja u ovom ili onom društvu ili
nekoj društvenoj epohi da pritom ne vodi računa npr. o istinitosti tog verovanja. Drugim rečima
svaka posebna društvena nauka pristupa religiji iz svog domena interesovanja. Primepr: psiholog
religije - kako religija utiče na čovekov psihički život i kakve posledice ostavlja na čovekov ego
4
Jedan svestran istraživač religije može da postavlja čitav niz pitanja ali u svakom trenutku on treba
da zna mogućnosti i granice tih pitanja, odnosno šta može dobiti kao odgovor a šta ne.
Pitanja:
1. Ako je religija izraz neznanja kako onda napredak u ljudskom saznanju ne potisne religiju kao
neznanje? Ako su religijski iskazi neistiniti, zašto mnogi ljudi u njih ipak veruju?
2. Ako je religija stvarno ILUZIJA, da li je moguća stvarnost kojoj iluzije nisu potrebne?
3. Ako su religijski iskazi ISKAZI BESMISLENIH, zar onda ima smisla raspravljati o besmislenim
stvarima?
4. Ako je religija OPIJUM NARODA, kako to da narod pored toliko stvarnih i efikasnih opijuma bira
baš religiju?
5. Ako religija NE ZADOVOJAVA NIKAKVE BITNE LJUDSKE POTREBE, zašto bi ona bila potrebna
ljudima?
6. Ako religija NE ZADOVOLJAVA NIKAKVE POJEDINAČNE POTREBE, zašto bi ona bila potrebna
pojedincu?
7. Ako religija ne vrši nikakve društvene funkcije, kako to da se ona održava u društvenom životu?
8. Ako je religija PROTIVNA LJUDSKOM RAZVOJU, kako to da većina umnih glava iz nauke i filozofije
nije nalazila suprotnosti izmedju religije i nauke?
9. AKO ČOVEK ZABORAVLJA BOGA, treba se pitati da li on zaboravlja starog a sledi nekog novog
Boga?
U svakoj religiji nailazimo na veru u neku MOĆ potpuno različitu od moći čoveka bilo da je ova moć
shvaćena kao lična ili bezlična; vidljiva ili nevidljiva; imanentna ili transcedentna. Baš zato što se
potpuno razlikuje od moći čoveka i što je beskrajno zaobilazi, ona je za njega MISTIČNA. U odnosu
na ograničene moći čoveka, ova moć se za njega pokazuje kao neograničena ili apsolutna. Bez
obzira na to da li je ova moć naklonjena čoveku lili nije, da li joj se raduje ili se nje boji, ili i jedno i
drugo, da li joj se pasivno pokorava ili je aktivno iskorišćava (magija - aktivno iskorišćavanje). Čovek
od nje ZAVISI tj. uzima je u obzir kako u svom telesnom, tako u duhovnom životu, tako da njegov
život izgleda drugačije, nego kako bi izgledao kada ne bi imao pojma o toj moći.
Priznanje da se ova moć javlja u iskustvu ljudi (ne svih) tj. da ona kontroliše čovekov život u
njegovom odnosu prema svetu, da drži konce života i smrti u svojim rukama i da uopšte određuje
sudbinu čoveka u svetu jeste opšte iako nije univerzalno. Osećanje zavisti od te moći koja može
pomoći ili odmoći čoveku u njegovom ovostranom životu, nužno upućuju čoveka da utiče ili deluje
na tu moć na određen način. Svoja iskustva prema apsolutnoj, mističnoj moći čovek upražnjava na
različite načine, ali najčešće u obliku:
1. učenja (dogme)
2. obreda (ritualni radnji)
3. organizacije (ustanove) - crkva, džamija...
pri čemu u konkretnim religijama može biti više ili manje naglašen, a ponekad i odsutan neki od
ovih oblika iskustva.
5
Svaka religija ima svoje delove ili elemente koji kada se organizuju na određen način pokazuju
prirodu te religije. Na osnovu struk. Imamo religije koje su primitivne (jednostavnije, odnosno
jednoznačnije) i složene koje imaju razvijenu strukturu.
Treba pomenuti da elementarni oblici (primarne religije) religijskog života se ne odlikuju ovako
složenom strukturom i da oni ili te elementarne religije ne mogu biti ključ za razumevanje
razvijenih religija, jer ključ su za njih upravo razvijene religije.
6
38. Funkcije religije
Funkcije koje religija treba da vrši (obavlja) u ličnom ili društvenom životu su sledeće:
1. F-ja učenja ili kognitivna doktrina (o nastanku sveta - mestu čoveka u tom svetu; nastanku
društva i prirode).
2. Kompenzatorska f-ja - pruža sredstva nadoknade za stvarne prikraćenosti.
3. Komunikatinva f-ja - omogućava opštenje vernika sa bogom (molitva...) i vernika između
sebe.
4. Regulativna f-ja - ovom funkcijom se reguliše ponašanje uz pomoć sistema vrednosti, normi i
pravila ponašanja.
5. Integrativna f-ja - religije poezuju ljude. Ta veza je simbolička, ali u kriznim situacijama
ppostaje stvarna.
6. Emocionalna f-ja - zadovoljava potrebe za sigurnošću, duševnim mirom...
7. Profetska f-ja - pruža etičke ideale i izaziva kritiku sa stanovišta tih ideala, a na taj način i
mogućnost nemirenja/nemira.
8. Legitimacijska f-ja - ovom funkcijom religija opravdava društveni poredak i određena
ponašanja u okviru tog poretka.
9. F-ja identiteta i identifijacije sa grupom. Uz naciju religija je najjača grupna svest kod ljudi.
ANIMIZAM
Naredna faza u razvoju religije je animizam - verovanje po kome je celokupna stvarnost prožeta ili
nastanjena duhovima i dušama. Jedan broj istraživača religije smatra da je animizmu prethodio
ANIMATIZAM (termin je upotrebio britanski etnolog Maret a znači oduhovljen, oživljen). Tako je
ANIMATIZAM označavao verovanje da je sve u svetu oduhovljeno, živo, oživljeno. Tačnije određen
animatizam je da u stvarima, pojavama i ljudima deluje neka opšta, bezlićna sila kolu plemena u
Polineziji nazivaju MANA (otuda se to verovanje naziva manizam), a u drugim primitivnim plemenima
ORENDA, VAKANDA. Animatizam je verovanje u neku opštu tajanstvenu silu koja je u svemu, a posebno
i naročito se može manifestovati u pojedinim ljudima ili čak i na pojedinim mestima, dok je animizam
verovanje u posebne individualne duhove. Animatizam se još označava kao DINAMIZAM ( dinamis -
starogrčka reč i znači sila) i PREANIMIZAM. Jedan oblik animizma jeste i TOTEMIZAM (totem - iz jezika
severnoameričkih Indijanaca Odžabve i znači srodstvo). Karakteristika totemizma je verovanje da
određena grupa ljudi vodi poreklo od neke životinje ili biljke a ponekad i od nekog prirodnig predmeta.
Ono zbog čega se i totemizam može tretirati kao varijanta animizma jeste to što se i kod totemističkih
grupa sreće verovanje u duhove. Ono što preovlađuje jeste verovanje u već pomenutu bezličnu silu koja
se zamišlja posebno inkorporativno (uključeno) u totemu. Totemska životinja nije predmet kulta kao
takva zbog njenih prirodnih osobina i uticaja na čoveka, već kao inkarnacija MANE (sile).
7
U razvoju religijske svesti i slike o svetu sledeći stepen jeste TEIZAM (theos - starogrčka reč i znači Bog ili
vera u bogove). Istorija religije i etnologije poznaje tzv. fitomorfna (phytos - biljka) i zoomorfna (zoo -
životinja) u obliku biljaka i životinja. Tako naš etnolog Veselin Čajkanović ( dela: ,,Slovenska
mitologija", ,,Mit u Srba"...) smatra da je u staroj srpskoj predhrišćanskoj religiji, kao u ostalim starim
religijama (rimskoj, galskoj, grčkoj...) postojalo tzv. vučije božanstvo.
Razvojna tendencija ide dalje ka antropomorfizmu (anthropos - čovek) - božanstvo u ljudskom obliku.
Antropomorfno božanstvo može da se odnosi na kako na fizičku, tako i na duhovnu stranu čoveka.
Bogovi su zamišljani i kao bića sa fizičkim osobonama čoveka i kao bića sa isključivo duhovnim stvarima,
ali razvijenijim nego kod čoveka. Fizički antropomorfizam nalazimo u mnogima narodnim religijama
(primer: grčki i rimski bogovi su ličili na ljude). Kasnije razvijene univerzalne religije suzbile su takav
oblik antropomorfizma i Boga su predstavljale kao čist duh i kao zaštitnika morala izražavajući na taj
način božansku svetost i uzvišenost koje bi bile okrenute fizičkim i materijalnim momentom, odnosno
profanim i nečistim. Naravno mnoge su, da bi bile bliže masama, zadržale i znatne ostatke materijalnog,
čulnog predstavljanja božanstva (ikone i kipovi).
TEIZAM (verovanje u Boga) se javlja u dva osnovna oblika:
. POLITEIZAM (vera u više bogova; poli znači više)
. MONOTEIZAM (vera u jednog Boga)
Božanstvo je u stvari u simboličkom smislu ono najbolje u nama. Od ljudi, najbliži Bogu su monasi
(monos - jedan), a život monaha u zajednici označava se kao manastir a to je zajednica usamljenika.
Kod Grka veliki simbolički značaj imao je grčki krst ( krst sa jednakom horizontalnom i vertikalnom
linjom oko kog je opisan krug) a u hrišćanskom svetu latinski krst kao simbol raspeća sa duzom
vertikalnom linojom od horizontalne. Krst je simbol orijentacije u jednom prostoru. Krst u obliku kruga
kod Grka znači zatvorenu autarhičnu zajednicu ali krug može da znači savršenu ličnost koja savršeno
raspolaže svojim osećanjima, razumom i duhom a u fizičkom smislu sa telom. Krst je u rimskom carstvu
bo simbol poniženja jer su na njemu razapinjani robovi, razbojnici, ubice i otpadnici. Prvi put sa Hristom
krst dobija veličanstvenu simboliku. Razapeti Hrist je prva i najveća žrtva u ime vere u Boga. Hrišćanski
tj. latinski krst horizontalna linija predstavlja odnos između ljudi (kao raširene ruke) a vertikalna odnos
tj. put ka Bogu, odnosno uspostavlja se vertikala JA - BOG i horizontala JA - TI. Na krstu se ukršta
vremenito i večno.
Vavilonska kula je građena stepenasto a ta stepenatost jeste put kako da se dodje do neba tj. do Boga.
Bog je videći tu gradnju pustio različite jezike da se ljudi ne bi sporazumeli ako se nastavi gradnja do
njega.
8
40. Teorije religije (Marks, Dirkem, Veber)
Marks se nikada nije detaljnije bavio religijom. Njegove ideje o religiji oslanjale su se na teologe i
filozofe 19. veka, kao što je Ludvig Fojerbah, autor “Suštine hrišćanstva”. Prema Fojerbahu, religija
se sastoji od ideja i vrednosti koje su ljudi iznedrili tokom svog kulturnog razvoja i pogrešno ih
pripisali božanskim silama ili bogovima (recimo 10 božijih zapovesti datih Mojsiju). Fojerbah
smatra da su ljudi zbog takvih shvatanja otuđeni od svojih vrlina i da će te vrednosti moći da
ostvare u ovozemaljskom životu tek kada shvate da su to njihove sopstvene, a ne vrednosti religije.
Dirkem je velikim delom karijere proučavao religiju u malim društvima. U svom delu “Elementarni
oblici religijskog života”, bavi se totemizmom australijskih Aboridžina, kao elementarnim oblikom
religije. Totem je sveti predmet (životinja, biljka) sa simboličkim značenjem za neku grupu,
uglavnom u vidu zajedničkog pretka. Na osnovu toga, on religiju definiše u okviru distinkcije
između svetog i profanog. Sveta životinja se, recimo, ne jede. Totem je svet jer je on simbol same
grupe i njenih najviših vrednosti.
Dirkem kaže da religija nije samo verovanje, nego i ceremonijali i rituali, kojima se povećava
solidarnost među vernicima. Oni odvlače pojedinca od sveta profanog i dešavaju se u važnim
životnim momentima – venčanje, rođenje, smrt. U tradicionalnim, malim kulturama, religija
uslovljava način razmišljanja (čak su i osnovne kategorije mišljenja nastale kroz religiju – vreme,
recimo, kao interval između verskih ceremonijala).
Dirkem, kao i Marks, smatra da uticaj religije slabi sa razvojem modernih društava. Naučna misao
će sve više menjati religijska objašnjenja, a ceremonije i rituali će ostati prisutne u službi
potvrđivanja vrednosti, ali u izmenjenom obliku – slavljenje humanističkih i političkih vrednosti,
kao što su sloboda ili jednakost.
Maks Veber se religijom bavio sveobuhvatno, širom sveta. Proučavao je svetske religije i radio
studije o hinduizmu, budizmu, starom judaizmu, taoizmu. Poznato je i njegovo delo “Protestantska
etika i duh kapitalizma”, gde objašnjava o uticaju hrišćanstva na Zapadu.
Veberovi spisi se razlikuju od Dirkemovih jer se Veber fokusira na vezu religije i društvenih
promena. Od Marksa se razlikuje jer tvrdi da religija ne mora uvek biti konzervativna, već može biti
i nadahnjujuća, kao što je to bio protestantizam (tj, puritanizam, kojeg targetira kao izvorište
kapitalizma). Prvi preduzetnici su bili kalvinisti, jer su smatrali da je materijalni uspeh znak
božanske vrednosti.
Veber proučavajući istočnjačke religije zaključuje da su one glavna prepreka za širenje kapitalizma,
što ne znači da su nezapadne civilizacije nazadne. Tako su hinduizam i konfučijanizam propovedale
da nije materijalno bogatstvo najvažnije, već harmonija sa svetom.
Veber na hrišćanstvo gleda kao na religiju spasenja, koja sadrži i “revolucionarni” aspekt, jer
podrazumeva stalnu borbu vernika sa grehom ili grešnom vlasti.
9
41. Rod i religija
U hrišćanstvu, žene su podređene muškarcima – žena je stvorena od rebra muškarca, a svi apostoli
su muškog roda. Elizabeta Kedi Stenton krajem 19. veka objavljuje “Žensku Bibliju”, u kojoj kaže da
je božanstvo stvorilo muškarce i žene kao jednako vredne, a Biblija je po njoj promuška, ne jer je
bog tako hteo, nego jer ju je pisao muškarac.
Međutim, u religijama širom sveta postoje ženska božanstva, što ona nežna, što boginje-ratnice. U
budizmu, žene su prikazane kontradiktorno, s jedne strane su mudre i blage, a sa druge
destruktivne, tajanstvene, prljave. Međutim, u toj religiji žene mogu biti kaluđerice, kao i u
hrišćanstvu (“Hristove neveste”). U moderno vreme, posle edikata crkve iz 20. veka, kaluđerice
mogu biti opuštenije, služiti u modernim zgradama itd.
Katolička crkva, za razliku od mnogih denominacija i sekti, istraja u podršci rodnih nejednakosti. Na
liberalizaciju stavova katoličke crkve uticali su feministički pokreti.
Anglikanska crkva, iako liberalnija od katoličke, i dalje daje dominaciju muškarcima. Do
devedesetih, žene nisu mogle da budu sveštenice. Jedan od “argumenata” za protivnike prava
žene da budu sveštenice je i to što bi moglo da dođe do seksualne privlačnosti između vernika i
sveštenice.
Uticaj religije opao je po sve 3 dimenzije sekularizacije, u celom svetu (izuzev SAD, gde je verska
tolerancija zapisana u Ustavu, i postoje mnoge denominacije i sekte, pored zvaničnih crkava). Iako
je, prema statistici, članova crkve dosta manje, i dalje postoji veliki broj ljudi koji veruju u boga, ali
ne pripadaju nijednoj verskoj zajednici. Takođe, u nezapadnom svetu ne može se olako utvrditi da
je opao uticaj religije, s obzirom na broj vernika u Južnoj Americi koji dočekuju papu, ponovno
prihvatanje pravoslavlja u bivšem SSSRu i jakom uticaju islama na Bliskom istoku. S druge strane,
verske razlike su često uzrok ratova širom sveta.
U vreme brzih promena, ljudi se često okreću religiji kao mestu spokojnosti. Fundamentalizam je
najbolji primer ove pojave. Iako su tradicionalne crkve izgubile na članstvu, u svetu se javljaju Novi
verski pokreti (NVP). Mnogi NVP su proistekli iz tradcija velikih religija – hinduizma, hrišćanstva,
budizma, dok su drugi nastali iz gotovo nepoznatih tradicija. Neke NVP su stvorile harizmatske
vođe. NVP su popularne zbog netradicionalističkih i depersonalizovanih pristupa veri.
10
43. Pojam i određenja morala
Moral dolazi od latinske reči mos, mores, koja označava a) običaj ili zakon i b) modu. Mores znači
ćud, mišljenje, vladanje. Moral je regulativna ideja koja utiče na savest, ponašanje i karakter
pojedinaca, grupa i društava. Izražava se u atributima dobro i zlo. Oblici ispoljavanja morala su
moralne kategorije – moralni sudovi, moralno ponašanje, karakter, savest, dužnost, praavilo i
vrednosti.
Disciplina filozofije koja se bavi suštinom morala je etika. Filozofija se moralom bavi, ne samo
analitički i objašnjavajući, već i procenom kako se treba i ne treba ponašati u svetu u kom živimo.
Filozofija morala ima i teorijske i praktične zadatke.
Teorijski su analiziranje i objašnjavanje pojma moralnog govora, ispitivanje logičko-gnoseološke
prirode i kriterijuma moralnog suđenja, metode rešavanja moralnih sporova, odnos morala prema
drugim društvenim pojvavama i istraživanje filozofskih pretpostavki različitih učenja i teorija o
moralu.
Praktični zadaci se odnose na utvrđivanje i obrazlaganje normi dobrog ponašanja, kritičko
preispitivanje postojećeg morala i isticanje novih moralnih vrednosti i ideala.
Psihologija se bavi psihološkim osnovama moralne svesti i ponašanja ličnosti kroz svoju posebnu
disciplinu – psihologija morala. Zadatak je da se psihološko “jeste” prevede u moralno “treba”.
Sociologija ispituje društvene uslove u kojima deluje moral, uticaj društva na moral, prihvatanje
morala i ispitivanje posledica koje proizlaze iz (ne)moralnog ponašanja u određenom društvu.
Prema obimu, moral može biti određen šire (svako ponašanje koje doprinosi našem blagostanju ili
blagostanju drugih, ili ga sprečava) i uže (po kojem se moral definiše uz pomoć dobra i zla).
Prema vrsti, moral se određuje na dva načina – ljudsko ponašanje i norme o ljudskom ponašanju.
Većina mislilaca koja ga proučava, sklonija je drugom načinu određenja morala prema vrsti.
U sadržinskom smislu, moral se najčešće određuje pomoću atributa dobro i zlo (ili ispravno i
neispravno). Problem nastaje u različitim shvatanjima dobra – prvo, kojim se dobro određuje
prema uticaju na čoveka , drugo, koje proizlazi iz sadržinskog određenja pojma -dobro- i treće –
odnos dobra prema stvarnosti.
U prvom pristupu, gde je dobro određeno po uticaju na čoveka, postoji dva značenja dobra –
dobro kao vrhovno dobro i dobro kao moralna dužnost. Moral u značenju Dobra kao vrhovno
dobro je u stvari uputstvo šta je naš cilj i čenz treba da težimo u životu i tu je vrhovno dobro sreća,
zadovoljstvo. Po tom shvatanju, moral ne propisuje ništa nego ukazuje šta je dobro, a ovo
shvatanje je karakterisalo antičke teorije i Spensera. Dobro kao moralna dužnost podrazumeva da
čovek sam sebi nameće dužnost da ostvari moralno dobro, to je zapovest.
Određenje morala na osnovu sadržine pojma dobro može se odrediti apstraktno i konkretno. Ako
se dobro odredi kao ponašanje po zakonu ili normi, onda je apstraktno, a ako se pod dobrom
podrazumeva sreća, mir, znanje, onda je na osnovu tih konkretnih sadržaja dobra, određen i
11
moral.
U odnosu prema stvarnosti, pojam dobro može biti određen normativno ili indikativno. U prvom
određenju, dobro se određuje subjektivno, dobro je što onaj koji određuje dobro – misli da je
dobro. U indikativnom određenju, bitno je šta se u društvu uzima za dobro.
U formalnom određenju pojma moral, primat dobijaju oblici kojima se prosuđuje moralnost ljudi –
norme, zakoni, zapovesti, preporuke.
Prema Kantu, pojam dobra i zla se određuje tek posle i pomoću pojma morala. Moralni zakon je
aprioran i neproizvoljan. On kategorički zapoveda i univerzalno važi. On je naznačio 4 formule
kategoričkog imperativa:
1. Deluj tako da maximum tvoje volje u svako doba ujedno važi kao princip opšteg
zakonodavstva (Zakon čistog praktičnog uma)
2. Radi samo prema onoj maksimi za koju ujedno možeš želeti da postane opšti zakon
3. Postupaj tako kao da bi trebalo da maksima tvog delovanje postane opšti zakon
4. Radi tako da čoveštvo u svojoj i u tuđim ličnostima uvek upotrebljavaš kao svrhum a ne kao
sredstvo.
Prve 3 su činjenične, a četvrta materijalna, iako je Kant ne smatra takvom. Za Kanta je moralno
samo ono ponašanje koje proističe iz osećanja dužnosti i moralnog zakona. Konkretnu dužnost
Kant izvodi iz činjenice da samim tim što čovek zna da ima neku dužnost, zna i šta mu je dužnost.
Kada čovek postupa iz dužnosti, taj postupak je moralno vredan.
Najviša vrednost je za Kanta sloboda. Iz ove vrednosti se izvode sve ostale. On ističe i jednakost
kao veliku vrednost, jer sloboda jednakosti znači čovekovu autonomiju. Autonomija pojedinca je u
stvaranju moralnog zakona kojem se potčinjava. Moralnost je, prema Kantu, “odnos radnji prema
autonomiji volje, odnosno prema mogućem opštem zakonodavstvu putem njenih maksima. Radnja
koja postoji zajedno sa autonomijom volje, dozvoljena je, ako se ne slaže sa autonomijom –
zabranjena je. Sveta volja je ona volja koja se nužno poklapa sa zakonima autonomije”.
Kantovo određenje morala je najbolje do sada u filozofiji morala. On za ljudsku vrstu daje 2 pojma
– homo noumenon i homo fenomenon. Prvo označava ideju vanvremenskog čoveštva, čoveštva
kakvo bi trebalo da bude, a drugo označava pojam postojećeg čoveštva, saznatljivog i vremenskog.
Ideja čoveštva (homo noumenon) kod Kanta se izvodi iz moralnog zakona, koji pripada umu. Ako
kod čoveka ne deluje taj zakon, on nije čovek. Ideja homo noumenona je regulativna i treba da
upravlja čovekovim delanjem. Njome Kant daje opšti vrednosni pojam čoveštva, ona opisuje kakav
čovek treba da bude.
Empirijski pojam opisuje čoveka onakvog kakav jeste. Čovekovi ciljevi u empirijskom svetu
proizlaze iz njegove “moći žudnje”, u vidu slavoljublja, vlastoljublja i gramzivosti. Ovi oblici po
Kantu predstavljaju zlo.
Kant govori i o blaženstvu, kao nedostižnom i nemoralnom pojmu u građanskom društvu. Šta bi
motivisalo ljude u ostvarenom blaženstvu? Ovo shvatanje blaženstva se razlikuje od antičkog, gde
je ono određeno kao najviše dobro. Kao takvo, ono je cilj inteligibilnog čoveka, ne empirijskog.
12
45. Određenje morala – Dirkem, Heler, Vejl
Formalno određenje morala je odlika mnogih autora i sva su oslonjena na Kantovo određenje. Emil
Dirkem kaže da svaki moral predstavlja sistem pravila ponašanja. Jedan aspekt morala je, za
njega, prinuda, a drugi izvesna poželjnost. Reč je o motivaciji da se uradi neko delo, a prinudom
moramo da nateramo vlastitu ličnost da savlada napor potreban za izvršenje tog dela.
Erik Vajl takođe kantovski određuje moral u formalnom smislu. Po njemu, “moral potvrđuje da
svaki čovek nosi u sebi ono što u čoveku konstituiše čovečnost”. Zato se čovek ne sme gledati kao
predmet ili sredstvo.
Agneš Heler kaže da je moral odnos između pojedinačnog ponašanja i odluke s jedne strane, i
društveno-rodnih zahteva s druge strane. Prema njoj, moralni sadržaj postupka je funkcija više
povezanih faktora – uzdizanje iznad partikularnih motivacija, izbor onih ciljeva i sadržaja do kojih
se čovek uzdiže iznad partikulariteta, postojanost u tom uzdizanju i sposobnost za primenu tih
zahteva u konkretnom slučaju.
U osnovi morala je podređivanje partikularnih potreba, želja i težnji društvenim zajtevima, što se
postiže internalizacijom. U skladu s tim, moralno najpozitivniji je pojedinac koji je internalizovao
takve vrednosti datog sistema zahteva, koje objektivno upućuju u pravcu moralnog razvoja
čovečanstva.
13
46. Veberovo shvatanje morala (etika ubeđenja ili politički radikalizam)
Politički radikalizam je jedan od mogućih stavova, delovanja ili ponašanja u pristupu politici ili
realizaciji ciljeva određene politike. Potencijalno i latentno, politički radikalizam postoji u svakoj
zajednici. On izlazi na scenu u vreme krize i društvenih lomova. Politički radikalizam je stav
primeren revolucionarnoj situaciji, kada je jedna ideologija na izdisaju, a druga se rađa. On je
zahtev za potpunom, korenitom promenom odnosa u zajednici koji započinju promenom nosioca
ekonomske i političke moći. On podređuje činjenice ideji i konceptu koji želi da realizuje. Nikada se
ne zadržava jer se forsiranjem radikalizma posle osvajanja vlasti dovodi u pitanje opstanak nove
vlasti. Ideju za koju se zalaže, želi da ostvari u čistom javljanju, bez obzira na stvarnost.
Ultraradikalizam apsolutizuje ideju i istinu političke zajednice, pa se tako kod ultraradikala gubi i
radikalna sadržina, a ostaje samo radikalni stil – zna se šta se neće, ali ne i šta hoće.
U teorijskom smislu, politički radikalizam se može razraditi i kao radikalni demokratizam ili
radikalni politički autoritarizam.
Radikalni demokratizam u politici ukida političke odnose u kome vlada dominacija određenih
pojedinaca i grupa u političkoj zajednici. On uspostavlja demokratske institucije, mehanizme i
procedure, a cilj mu je humanistička, racionalna i efikasna politička zajednica. Samo razvijeno,
bogato i kultivisano društvo može biti nosilac radikalnog demokratizma.
Radikalni politički autoritarizam je potpuno menjanje stare i uvođenje nove vlasti. Po snazi uz
koju dolazi na scenu, ne razlikuje se od radikalnog demokratizma. U revolucionarnoj situaciji, r.p.a.
mobiliše nezadovolljne mase u manipulativne svrhe i ruši vlast. Karakteristična je totalna kritika
društva u kojem vlada dominacija, kao i u svakom drugom radikalizmu. Ali r.p.a. menja jednu
dominaciju drugom dominacijom, što znači da on završava samo na radikalizmu političkih
sredstava za menjanje vlasti, ne menjajući političke i društvene odnose.
U političkoj empiriji, politički radikalizam se najčešće javljao kao faza u sazrevanju određene
političke i društvene zajednice. Radikalne partije su često po dolasku na vlast uspostavljale čak i
konzervativnije odnose od onih koje su srušile.
Različiti oblici radikalnog ponašanja se javljaju i u onim grupama, partijama, pokretima, koji nisu
radikalno orijentisani.
U psihološkom smislu, radikalizam se može pretvoriti u patološku mržnju ljudi onakvih kakvi jesu u
ime ljudi onakvih kakvi bi trebali da budu.
Radikalni levičari su, u antropološkom pogledu, pesimisti i teže da unište sve postojeće političke i
društvene oblike. Njihov antropološki stav je usmeren pesimistički ka većini pripadnika ljudskog
roda, a optimistički samo prema revolucionarnoj eliti, u koju gaji neograničeno poverenje.
Radikalni levičar tako smatra da nijedan politički režim ne valja, a da su ljudi većinom nepopravljivo
14
inertni, te da se iz letargije mogu pokrenuti jedino nasiljem koje ne zna ni za kakve norme. Često
su ciljevi pripadnika radikalne levice potpomognuti mržnjom. Problematična je i teza radikalne
levice o kvalifikovanosti i bezopasnosti nove elite, koja dolazi na krilima revolucije, jer ta elita vlada
terorom i odgovara isključivo sama sebi.
Termin teatarski radikalizam se vezuje za onaj radikalizam u kom je bitniji stil od sadržine
(političke sadržine ni nema) i koji potiskuje racionalne načine razmišljanja. On zanemaruje kvalitet
ličnog života i smatra da to pitanje treba da sačeka kraj revolucije.
Kada politički radikalizam počne da koristi sva sredstva, ne pitajući za opravdanost, on postaje
revolucionarni makijavelizam. Radikalni revolucionari ne prezaju od ubistva, progonstva,
hapšenja, terora i veruju da to ima stvaralačko, a ne pogubno dejstvo. Cilj opravdava sredstvo, a
moralno je opravdano sve što je u datom trenutnku politički celishodno. Radikalni makijavelizam je
pun zaokreta iz jedne krajnosti u drugo.
Politički radikalizam osnovnu poziciju gradi na čvrstom moralnom, etičkom i vrednosnom stavu, a
u realizaciji često dobija suprotne pozicije od proklamovanih. Ipak, u prosuđivanju jedne politike,
ne treba posmatrati samo namere, već i učinak. Tek spajanjem tih dveju etika, može tačnije da
bude ocenjena etička i moralna vrednost neke politike i političkog ponašanja. Na kraju, jedna od
glavnih odlika političkog radikalizma je formulacija politike bez dovoljne argumentacije.
15
47. Veberovo shvatanje morala (politika odgovornosti ili politički realizam)
Politički realizam je jedan od načina mišljenja i delovanja u realizaciji određene politike, kao i
ponašanja u stvarnosti političke zajednice. U opštem značenju, ovaj stav polazi od činjenica, a ne
od mogućih konstrukcija. U značenju delovanja i ponašanja, to je ono delovanje koje se oslanja na
hladno, racionalno, objektivno procenjivanja događaja i postupaka. Politički realizam predstavlja
hladnokrvnost, trezvenost, racionalnost, objektivnost. To ne znači da nema ideala i vrednosti, već
su oni samo suočeni sa činjenicama i tako se procenjuje njihova mogućnost.
Kada politički realizam postavlja ciljeve i prema njima određuje sredstva, on ih odmerava prema
mogućnosti u konkretnom trenutku. U tom trenutku suočavanja sa ciljevima i sredstvima, politički
realista se mora vrednosno opredeliti, što znači da realizam nikako nije vrednosno neutralan (i
neopredeljenost prema nekoj politici je takođe vrednosni stav).
Politički realizam i njegovo delovanje izbegava rizik, česte i bezuslovne eksperimente, radikalne
izmene, čvrste principe i isključivost. Oslanja se na oprobana i dokazana rešenja. Osnova su mu
tradicija i tradicionalne vrednosti. S obzirom da je za političkog realistu tradicija samo ono što je
kroz istoriju opstajalo a nije ugrožavalo i kočilo život, on se zalaže za tradicionalne institucije, koje
ne dolaze u sukob sa postojećom stvarnošću. Tradicija se kod njega ne konzervira, nego
prilagođava, kao što se novo prilagođava tradiciji.
Politički realista nije branilac statusa quo po svaku cenu. On će reformisati postojeća rešenja kada
vidi da više ne odgovaraju realnosti, ali ih neće ukinuti. Izbegava haos, anarhiju, radikalne
promene. Po njemu, takođe, nema savršene politike i političke zajednice. Svako idealizovanje je za
njega nerealno. Odbacuje svaku kritiku koja odbacuje sve postojeće, a prihvata kritiku zasnovanu
na činjenicama koja vodi ka transformaciji postojećeg. Njegova kritička pozicija je kritički realizam i
kritički racionalizam. On je za otvoreno društvo i pluralizam ideja, za slobodno tržište ideja, robe i
ljudi, za konkurenciju i demokratsko izjašnjavanje.
U odnosu na moral, politički realist će uvek izabrati onu ideju koja donosi što veću količinu dobra i
uspeha, sa što manje zla, a kroz slobodu i slobodan izbor. On nije moralista, jer ne prihvata moralni
rigorizam i moralizam uopšte. Upotreba sredstava je ograničena ciljem koji teži, ali i jednim brojem
univerzalnih vrednosti, kao što su humanizam i sloboda.
16
48. Autonomno i heteronomno u moralu
Problem moralne autonomije i moralne heteronomije za svaku politiku je problem njenog odnosa
prema slobodi. Pojam autonomija (grč. autonomia, od autos – sam i nomos – zakon) uvodi u
moralnu problematiku Kant. Po njemu je autonomija pretpostavka za ostvarenje ličnosti u čoveku,
jer čoveka razvija sloboda, a ne priroda. Ideja slobode je osnovna pretpostavka autonomije.
Autonomija je za Kanta izvlačenje čoveka iz prirodnog stanja i njegovo „samozakonodavstvo“, što
je svojstveno za svakog umnog čoveka.
Kant pojam autonomije određuje kao „Primat čoveka“, koji ga izvlači iz dotadašnjeg mehanizma
koji je pokretao svest i, dajući mi odgovornost, tog istog čoveka čini kreatorom novog sveta.
recimo.
Suprotno autonomiji je pojam heteronomija (grč. heteros – drugi, nomos – zakon). Heteronomija
znači pokoravanje volje zakonu koji potiče iz druge volje. Ona ubija autonomiju i spolja određuje
volju i voljnu radnju čoveka. Taj pojam je za Kanta negativan, jer iz njega proizilaze „nepravi“
principi moralnosti. Heteronomni princip tera čoveka na pasivnost i ne da mu da se samoodredi,
kao što to radi autonomni princip. Samim tim, on nije slobodan ni „samozakonodavan“ što znači
da nema mogućnost izbora, a mogućnost izbora je pretpostavka za moralno delovanje i ponašanje.
U autoritarnoj politici, sloboda je ograničena za sve, jer se ne može govoriti o slobodi tamo gde je
jedan slobodan, a svi ostali se tretiraju kao maloletnici. U takvoj političkoj zajednici dominira
moralna heteronomija (uz prisustvo amoralnosti i nemoralnosti). Pojedinci se smatraju
nedozrelim, nepodobnim za učestvovanje u političkom životu. Sve diktature preziru pojedinca i
smatraju ga slugom.
17
Na moralnom planu, kod pojedinaca u vlasti, autoritarna politika podstiče poltronstvo, karijerizam,
amoralnost, poslušništvo itd. A kod ostalih – skeptičnost, apatičnost i lukavastvo. Među ljude se
namerno seje strah. To što je autoritarna politika legalna, ne znači da je i moralna. Politika je
moralna samo onda kada poseduje legitimitet autonomno moralnih pojedinaca i grupa.
Ovde kolektivni subjekt oblikuje sve na račun pojedinaca, pod firmom objektivnosti. Kod
pojedinaca se podstiču samo one vrednosti i ideali koji imaju važnost samo dok kolektivna volja
tako misli. S promenom situacije, menja se stav i prema vrednosnom i moralnom idealu, a
pojedinac to bespogovorno prima i izvršava. Individua se potpuno identifikuje sa kolektivom. Oni
koji se striktno pokoravaju volji diktatora, vremenom postaju moralne olupine. Jer, sve u moralu
pojedinaca – velikodušnost, čast, ponos itd, proizvod je autonomnog ljudskog vaspitanja.
18
49. Moralne teorije – racionalistička, sociologistička, teorija nagona i neorija o natprirodnom
poreklu morala
Racionalistička teorija morala kaže da se moralna svest i ponašanje zasnivaju na znanju. Onaj koji
zna, ne bi smeo da greši. Temelje teorije postavlja Sokrat (vrlina=znanje), a Aristotel ga objašnjava:
“Isto je znati šta je pravedno i biti pravedan”. Po Sokratu, moralna svest i ponašanje se uče. Razum
i znanje su kontrolori nagona, strasti i potreba koje mogu uzrokovati nemoralno ponašanje.
Moralno i korisno ne moraju uvek ići zajedno. Moralno delovanje kada je u pitanju interes može
biti štetno, pa čak i opasno.
Prigovori ovoj teoriji su da ima onih koji mnogo znaju ali se ne ponašaju moralno i onih koji malo
znaju ali se ponašaju moralno. Moral se ne potvrđuje rečima, nego moralnim delima. Za društveni
život bitnije je imati moralne ličnosti, nego moralne zakone i norme. Za moral je bitna i volja, koja
dolazi motivacijom, a znanje se ne smatra vrlinom samom po sebi, jer ga mogu imati i dobar i loš
čovek.
Ova teorija polazi od stava da je moral proizvod društva i da društvo ugrađuje moral u pojedinca.
Ova teorija odbacuje mogućnost određenja morala slobodnom voljom, slobodom pojedinca, ona
kaže da je za pojedinca dobro ono što je dobro i za društvo. Najbitniji elementi moralnosti su
disciplina, predanost i vernost grupi.
Teorija nagona
Prema teoriji nagona, čoveka nagoni nesvesno i nepogrešivo vode ka dobrom moralnom izboru.
Nagon održava vrstu i zato je moralan. Kada bi ovako bilo, onda bi biološki jači bili i najmoralniji, ali
životno iskustvo je pokazalo da su ljudi vođeni nagonima – ljudi bez savesti. Moralne odluke,
delovanja i ponašanja, najčešće se protive nagonu.
Ova teorija smatra da je izvor morala – bog. Bog je u nama. Ako nije, nema ni moralnog ponašanja
ni morala. Bog je ljudima dao slobodnu volju i razum, ali i propisao moralne zapovesti. Ako čovek
postupi nemoralno, ne mora da bude kažnjen spolja, ali mora iznutra – grižom savesti.
Kod ove teorije, ograničavajući činioci su religiozni autoriteti i religiozne dogme, koje pripisuju
moralne norme i određuju moralne vrednosti. Ko se njima suprotstavi, biva kažnjen. “Strašni sud”
je pored Boga garant moralnog apsolutizma, a rušenje boga dovodi do moralnog relativizma. U
zajednicama u kojima vlada rigorizam spoljašnjih normi, nema slobode, pa ni slobodnog izbora.
19
50. Deontološki i pragmatički pristup moralu
Da bi se opravdala delovanja i ponašanja ljudi, izdvajaju se ova dva moralna pristupa. Jedan je
deontološki (deontologija=učenje o dužnostima), a drugi pragmatički (pragmatizam=učenje prema
kojem je praktična korist vrhovni kriterijum mišljenja, delovanja, ponašanja).
Prema pragmatičkom principu, delovanja i ponašanja se mogu meriti, a sve što doprinosi koristi,
smatra se dobrim. Ovaj pristup relativizuje moral i mnogo toga nemoralnog se njime može braniti.
20
51. Socijalni konstrukcionizam
Socijalni konstrukcionizam je teorijska orijentacija koja je temelj svih novijih pristupa koji daju
kritičke alternative u oblasti sociologije, psihologije i drutih društvenih i humanističkih nauka (kao
što su kritička psihologija, poststrukturalizam, analiza diskursa itd). Postoji više pretpostavki u koje
“morate poverovati da biste bili socijalni konstrukcionist”:
3. Društveni procesi su osnov znanja – ono što mi smatramo istinom, to jest trenutno
prihvaćen način shvatanja sveta, nije proizvod objektivnog posmatranja sveta, već
socijalnih procesa i interakcija u kojima su ljudi angažovani.
Prema ovim modelima, razlika između socijalnog konstrukcionizma i tradicionalne psihologije je:
Sa sociološke strane, na nastanak ove teorije utiče simbolički interakcionizam (tu mi kao ljudi
konstruišemo svoje i tuđe identitete kroz susrete i interakcije s drugima), etnometodologija, i
najviše – knjiga Bergera i Lukmana “Socijalna konstrukcija stvarnosti”, u kojoj piše da ljudska bića
zajedno stvaraju i održavaju društvene fenomene, kroz društvenu praksu. Ljudi to rade kroz
procese eksternalizacije, objektivacije i internalizacije. Recimo, ako ljudi imaju ideju da se sunce
okreće oko zemlje, oni je eksternalizuju tako što je stave “u promet” i napišu knjigu o tome. Kada
ta knjiga uđe u domen društvenog, ona živi vlastitim životom a ideja koju izražava postaje objekt,
što je deo procesa objektivacije. Sledeći naraštaji je internalizuju kao deo svoje svesti, čitajući je
Cilj je da se odbaci tradicionalno psihološko učenje o esencijalizmu, što otvara put alternativnom,
socijalnokonstrukcionističkom objašnjenju. U centar interesovanje stavlja se jezik, umesto
esencijalizma. Socijalni konstrukcionisti dovode u pitanju diskurse koji imaju etikete “istine”.
22
52. Rod i seksualnost
Različiti su stavovi kojima se tumači formiranje rodnih identiteta i društvenih uloga na osnovu njih.
Debata se vodi između sociologa koji pri proučavanju tog pitanja pridaju veći značaj društvenih
uticaja i onih koji to ne čine. Razlika između termina pol i rod je u tome što sociolozi termin pol
koriste da istaknu anatomske i fiziološke razlike koje definišu muško i žensko telo. Rod se odnosi
na psihološke, društvene i kulturne razlike između muškaraca i žena. Ova razlika je fundamentalna
jer mnoge razlike između muškaraca i žena nisu biološke po poreklu.
Rod i biologija – pojedini autori tvrde da su aspekti biologije uzrok razlika između muškaraca i
žena. Oni kažu da se to vidi recimo u agresivnosti. Ali drugi istraživači tvrde da se nivo agresivnosti
muškarca razlikuje od kulture do kulture. Teorije o “prirodnim razlikama” su često zasnovane na
podacima o ponašanju životinja, a ne antropološkim dokazima.
Socijalizacija roda – drugi put ka razumevanju porekla rodnih razlika je proučavanje rodne
socijalizacije. Taj pristup pravi razliku između biološkog pola i društvenog roda; dete se rađa s
polom, a razvija rod. Deca kroz kontakte sa raznim agensima socijalizacije, primarnim i
sekundarnim,a postepeno usvajaju društvene norme i očekivanja koja se vezuju za taj pol. Rodne
razlike nisu biološke, nego kulturološke produkovane.
Najveći pobornici ove teorije bili su funkcionalisti, koji govore o pozitivnim i negativnim
sankcijama kod dece, za učinjene stvari, u zavisnosti od toga da li se slažu ili ne sa principima koji
se vezuju za pol (recimo, neće proći isto dečak koji igra fudbal i koji se igra s lutkama). Tako deca
uče očekivane polne uloge. Prema ovom stanovištu, za svaku devijaciju kriva je loša socijalizacija.
Na stvaranje rodnih razlika, nesvesno utiče celo društvo, potencirajući više “muške“ slikovnice,
crtaće i slično.
Frojdova teorija o razvoju roda – Sigmund Frojd kaže da se učenje rodnih razlika kod odojčadi i
dece tiče penisa. Ko ga ima, taj je muško, ko ga nema, ta je žensko. On kaže da penis simbolizuje
muškost. U uzrastu od 4-5 godina, dečak oseća strah od autonomije koju otac zahteva od njega i
zamišlja da otac hoće da mu ukloni penis, jer ga shvata kao suparnika u svojoj ljubavi prema majci.
Suzbijanjem erotskih osećanja prema majci i prihvatanjem oca kao superiornog bića, on se
identifikuje sa ocem i postaje svestan muškog identiteta, iz nesvesnog straha od kastracije od
strane oca.
Devojčice pate od zavisti što nemaju penis, a majka iz istog razloga pada u njihovim očima. Kada se
devojčica identifikuje s majkom, znači da je prihvatila da je na drugom mestu po vrednosti. Ova
Frojdova kontroverzna teorija naišla je na brojne prigovore, specijalno od feministkinja.
Teorija razvoja roda, Nensi Čodorou – mnogi autori su koristili Frojdov pristup proučavanju roda,
pa su ga modifikovali. Čodorou smatra da je uloga majke najbitnija. Devojčice ostaju vezanije za
majku (maženje, ljubljenje, imitiranje), te su zbog toga žene povezanije s drugim ljudima u životu,
od muškaraca, ali je i veća verovatnoća da će njihov identitet da se stopi sa tuđim, u početku
majčinim, a kasnije muškarčevim.
Dečaci osećaj o sebi stiču preko odbacivanja bliskosti s majkom i smatraju muškošću sve što nije
ženstveno. Zato su nesposobniji za zbližavanje s drugima, a pogled na svet im je analitički i
naglašavaju uspeh u životu.
Čodorou obrće Frojdove teze i muškost, a ne ženskost, definiše gubitkom bliskosti s majkom.
Muški identitet se formira kroz odvajanje. Njena teorija je i danas važna i pomaže da shvatimo
mušku uzdržanost – teškoću koju muškarci imaju sa otkrivanjem osećanja drugima.
23
53. Stanovišta o rodnoj nejednakosti
Ne postoji društvo u kom su žene moćnije od muškaraca. Uloge muškaraca se uvek više vrednuju.
Uprkos napretku, rodne razlike su često osnova za socijalne nejednakosti.
Funkcionalisti shvataju društvo kao sistem delova povezanih po nekim pravilima, koji su u
ravnoteži. Slično je i po ovom pitanju, pa pokušavaju da pokažu da rodne razlike doprinose
stabilnosti društva. Autori koji pripadaju školi mišljenja o “prirodnim razlikama”, smatraju da je
podela rada između muškaraca i žena biološki zasnovana.
Talkot Parsons takođe smatra da porodica bolje funkcioniše ako je takva podela rada da žene
preuzimaju ekspresivne (brinu o deci, emocionalna podrška) uloge, a muškarci instrumentalne
(zarađuju za porodicu). Takav sistem daje slogu porodici.
Drugi funkcionalistički pristup odgajanju dece je onaj Džona Boulbija, koji smatra da je majjka
najvažnija za primarnu socijalizaciju dece. Ako dođe do materinske deprivacije (odvajanje deteta
od majke prerano), dete se neće adekvatno socijalizovati. Majku može zameniti supstitut majke,
po njemu, ali samo ako je to žena.
Feministkinje oštro kritikuju teorije o biološkoj zasnovanosti podele rada između polova. Takođe,
istraživanja pokazuju i da teorija materinske deprivacije ne mora da bude tačna.
Feministički pristupi
Liberalne feministkinje ne smatraju žensku subordinaciju delom većeg sistema ili strukture, kao
radikalne feministkinje. Liberalne feministkinje ukazuju na više zasebnih činilaca koji prave razlike
– seksizam, diskriminacija na radnom mestu, u obrazovanju... One se bore za jednaka prava kroz
zakonodavna i demokratska sredstva i reformišu sistem.
“Crne feministkinje” kažu da se prethodne dve verzije feminizma ne mogu primeniti isto na
iskustva belih žena i žena druge boje kože, jer etničke podele među ženama nisu uzimane u obzir u
tim feminističkim školama. One ističu značaj istorijskog nasleđa ropstva i segregacije na rodnu
nejednakost. Takođe, Bel Huks kaže da porodica ne može biti glavni oslonac patrijarhata, jer je ona
glavno oružje protiv rasizma. “Crne feministkinje” kažu da su crne žene u višestruko nepovoljnijem
položaju, zbog boje kože, pola i klase.
24
54. Ženskost, muškost i rodni odnosi
Mnoga rana istraživanja o rodu su se bavila samo konceptom ženskosti, jer se podrazumevalo šta
je muškost. Moderno društvo i promene u ulozi žena donose pitanje – šta je muškost i da li je ona
u krizi?
Konel je pisao o dominaciji muškaraca nad ženama koja i dalje postoji, čak i u kapitalističkim
društvima kasnih '80ih. Prema njemu, rodni odnosi su proizvod svakodnevnih radnji i praksi. On
razlikuje tri aspekta društva koji formiraju rodni poredak, tj obrasce odnosa moći između polova –
rad, moć i kateksis (lični/sexualni odnosi). Rad se odnosi na podelu rada u kući i na tržištu rada;
moć deluje kroz društvene odnose kao što su autoritet, nasilje, ideologija u institucijama, državi,
vojsci..; kateksis se tiče dinamike u okviru intimnih, emotivnih i ličnih odnosa – brak, sexualnost,
odgajanje dece.
Konel uvodi pojam rodni režim, da bi objasnio ulogu rodnih odnosa u manjim okruženjima. On
smatra da se muškost i ženskog izražavaju na mnogo načina i svi su zasnovani na istoj premisi –
dominacija muškaraca prema ženama. Na vrhu hijerarhije nalazi se hegemonska muškost (to nije
brutalna sila, već društvena dominacija određene grupe, kroz medije, obrazovanje..; hegemonsku
muškost otelotvoruju Brus Vilis, Hemfri Bogart i slični yebachi). Ona je ideal muškosti i mnogi
muškarci ne mogu da je dosegnu, ali i dalje profitiraju od nje. Konel to zove patrijarhalnom
dividendom, a ta muškost je saučesnička muškost.
Ispod hegemonske muškosti je najvažnija homoseksualna muškost. Gej se, u poretku u kom
dominira hegemonska muškost, tretira kao nešto suprotno od pravog muškarca. Homoseksualna
muškost je na dnu rodne hijerarhije za muškarce.
Konel smatra da se sve ženskosti formiraju kao podređene kategorije u odnosu na hegemonsku
muškost. Komplementarni model ženskosti za hegemonsku muškost je naglašena ženskost, koju
odlikuje usmerenost ka ostvarenju interesa muškarca, nežnost, popustljivost.. Prototip te ženskosti
je Merilin Monro, a takva ženskost dominira u reklamama, marketinškim kampanjama itd.
Konel dalje odbacuje gledište da su rodni odnosi nepromenljivi. On smatra da ljudi mogu menjati
rodne orijentacije, pa recimo žene koje su pripadale naglašenoj ženskosti, mogu postati
feministkinje npr. On priča o kriznim trendovima u zapadnim društvima – kriza institucionalizacije
(urušava se uticaj institucija koje su davale moć muškarcima – porodica i država), kriza
seksualnosti (hegemonska muškost nije toliko jaka više) i kriza formacije interesa (javljaju se
grupe sa novim interesima, kao što su gej pokreti ili antiseksistički pokreti). Konel smatra da krizni
trendovi mogu ukinuti rodnu nejednakost.
Danas dolazi i do krize muškosti, muškarac nema sigurno mesto na tržištu rada, porodici i društvu
u celini. Danas od te krize pate i nekadašnji mačo-muškarci, koji više ne mogu doći do posla lako
bez škole. Zbog toga, dečaci tog tipa odlikaše vređaju i zovu ih štreberima. U doba urušavanja
tradicionalnih obaveza i uloga, muškarci prolaze i kroz krizu sopstvene vrednosti, jer nisu više
toliko potrebni društvu.
U medijima se pojavljuju 2 tipa muškarca – muškarac osvetnik, Rambo tipa, koji brani muškosti
čast napadajući one muškarce koji su “omekšali” i seksualizovani nežni muškarac.
25
55. Ljudska seksualnost
Zapadne stavove prema seksualnom ponašanju 2000 godina oblikuje hrišćanstvo, koje uglavnom
kaže da je svaka vrsta seksualnog ponašanja, osim one koja služi za reprodukciju, sumnjiva. U
devetnaestom veku religiozne stavove o seksualnosti menjaju medicinski, iako rani radovi sadrže
istu strogost kao crkva (od masturbacije se oslepi, oralni sex izaziva rak). U viktorijansko doba je
bilo najgore, smatralo se da moralne žene ne interesuje seks, sem da po dužnosti zadovolje
muževe. Danas tradicionalni stavovi postoje uporedno sa liberalnim, koji su procvetali 60ih godina
20. veka. Kinsijeva studija, iz 50ih godina, naišla je na osudu celog društva, ali je rezultirala
šokantnim rezultatima u odnosu na očekivanja društva – oko 70% belih muškaraca Amerike je išlo
kod prostitutki, 90% masturbiralo, 50% žena imalo predbračno seksualno iskustvo itd.
Ljudi su ranije uglavnom krili svoje neprihvatljive seksualne aktivnosti, verovatno ne znajući da ih i
drugi imaju. Hipi pokret razbija seksualne norme, a razvio se otprilike tačno kad je otkrivena pilula
za kontracepciju, čime se odvojilo seksualno uživanje od reprodukcije.
26
56. Homoseksualnost
Ona postoji u svim kulturama. U nekim nezapadnim društvima se čak i podstiče. U mnogim
društvima, homoseksualne osobe su stigmatizovane zbog svoje seksualnosti. Proučavajući
homoseksualnost, Mišel Fuko primećuje da do 18. veka nije ni postojao naziv za gej osobu.
Sodomija je bila kažnjavana smrću, ali se nije definisala kao homoseksualni prestup. Termin
“homoseksualnost” je u upotrebi od 60ih god. 19. veka, kada je označavao gejeve kao posebnu
vrstu ljudi, sa određenim seksualnim poremećajem. Od tada, o njoj se govori u medicinskom
smislu, ne kao religioznom grehu.
Do pre par decenija, homoseksualnost je bila ilegalna aktivnost. Ali u poslednjih par desetina
godina, desilo se par prelomnih stvari. Prvi je bio izlazak iz štampe Kinsijevog izveštaja o
seksualnom ponašanju, koji je pokazao učestalost homoseksualnosti u američkom društvu. To je
pomoglo rušenju lažnog verovanja ljudi da su gejevi malobrojna grupa poremećenih ljudi. Drugi
kritični momenat desio se 1969, na Stonvolskim nemirima, kada je u sukobima sa policijom u
javnost izašla njujorška gej zajednica. Treća stvar je epidemija SIDE 80ih, kada je o gejevima počelo
otvoreno da se priča.
Prema Kinsijevim otkrićima, tek polovina Amerikanaca je potpuno heteroseksualna (čak 37%
muškaraca je imalo gej iskustva do nivoa orgazma). Stopa homoseksualnosti među ženama je bila
manja. Rezultati prezentovani u Društvenoj organizaciji seksualnosti 90ih kažu da je procenat
muškaraca koji su imali gej iskustvo do orgazma tek 9%.
Lezbejstvu je posvećeno manje pažnje nego muška homoseksualnost. Iako politički aktivne
lezbejke često poistovećuju sa muškim gej pokretima, one nekada smatraju da ti pokreti zastupaju
samo interese muškaraca. A pošto liberalne i radikalne feministkinje zastupaju samo prava hetero
žena iz srednje klase, pojavio se lezbejski feminizam.
Homoseksualnost nije bolest, homoseksualci nisu ograničeni na bilo koji sektor profesija (frizeri,
dekorateri), a proces kojim se na osnovu seksualne orijentacije vrši diskriminacija gej osoba je
heteroseksizam. Homofobija je strah ili prezir prema homoseksualnim pojedincima. Gej muškarci
danas nastoje da odbace sliku feminiziranosti sa kojom ih drugi poistovećuju, i to na 2 načina – prvi
je kroz negovanje “kemp” muškosti (parodiranje stereotipa kroz preteranu feminiziranost), a drugi
– kroz negovanje mačo imidža parodiranjem preterane muškosti.
Može se definisati kao pružanje seksualnih usluga za novac. Ranije su se koristili termini
konkubina, kurtizana ili ropkinja, s tim što su prve dve često imale visoke pozicije u društvu.
Ključna dimenzija moderne prostitucije je to da se žene i klijenti ne poznaju i odnos se ne bazira na
ličnom poznanstvu.
Mnoge žene se bave i trampu, pa dobijaju druge stvari, a ne novac, u zamenu za sex. Rezolucija UN
iz '51. osuđuje sve koji organizuju i profitiraju iz prostitucije, ali ne zabranjuje prostituciju kao
takvu. U nekim državama je zabranjena zakonom, u drugim samo pojedine vrste (dečja, na
ulicama), a negde državna uprava daje dozvolu za otvaranje bordela ili sex salona. U Holandiji je
prostitucija zvanična profesija. Zakoni protiv prostitucije retko kažnjavaju klijente.
Veliki problem je dečja prostitucija; deca koja su pobegla od kuće i nemaju pare za život
pribegavaju tome. Postoji 3 kategorije dečje prostitucije – odbegli, koji su ili napustili svoj dom,
odsutni, koji žive kod kuće ali redovno odlaze na po par dana i odbačeni, koje roditelji odbacuju. Na
Tajlandu i Filipinima je dečja prostitucija deo seks-turizma. Ovo je uobičajena pojava za jugoistok
Azije.
Prostitucija se obajšnjava kao rezultat tendencije muškaraca da žene tretiraju kao seksualne
objekte (iako ne mora uvek biti tako). Ona izražava nejednakost između polova, ali i mehanizam
zadovoljenja seksualnih potreba ljudi koji zbog svojih svakojakih nedostataka ne mogu da nađu
druge seksualne partnere.
28
58. Najznačajnije teorije o porodici
Funkcionalizam – porodica obavlja važne zadatke koji doprinose osnovnim potrebama društva i
pomažu u očuvanju poretka. Funkcionalisti nuklearnu porodicu smatraju mestom gde se ostvaruju
određene specijalizovane uloge u modernom društvu. Sa pojavom industrijalizacije, porodica gubi
ekonomski značaj i fokusirana je na produžetak vrste i socijalizaciju dece.
Feminizam smatra da porodica nije tako harmonično mesto kao što je tradicionalno opisivano.
Beti Frejdan priča o usamljenosti domaćica koje su bile zatočene u kući, što je bio i uzrok gušenja
odnosa u porodici. Takođe, nejednaka moć unutar porodice, prema feminizmu, znači da neko ima
veću korist od drugih u porodici.
Feministički autori su se najviše bavili kućnom podelom rada. Neki su tu podelu vezivali za
industrijski kapitalizam, a ostali – za patrijarhat. Industrijalizacija je donela podelu na mušku i
žensku sferu i odnos moći koji se oseća do danas. Istraživalo se i verovanje da se tokom vremena
porodice izjednačavaju u podeli uloga, kao i obrasci u pristupu i rukovođenju kućnim budžetom.
Druga tema je – nejednak odnos moći unutar porodice, a takođe, važna je i tema nasilja u porodici
– pretučene žene, silovanje, incest i zlostavljanje dece od strane muža, sve to pod uticajem
feministkinja izlazi u javnost.
Treća tema kojoj su feministkinje dale doprinos je aktivnost staranja o drugima. Ne samo da žene
na sebe preuzimaju teret spremanja kući i brige o deci, već one ulažu i veću količinu emocionalnog
truda u održavanju ličnih odnosa.
Autori Ulrih Bek i Elizabet Bek-Gernshajm pričaju o činjenici da se brak danas zasniva na osnovu
lične volje, a ne iz ekonomskih razloga ili zbog pritiska porodice – to donosi i nove slobode i nove
napetosti. Sve više žena želi da ostvari karijeru i danas i žena i muškarac teže da ispune i
profesionalne i lične potrebe. Prema njima, današnja “borba polova” je uzrokovana ljubavlju. Ljudi
se razvode i venčavaju iz ljubavi, nadaju se i veruju u mogućnost pronalaska prave ljubavi i
ispunjenja. Upravo jer se svet brzo menja i postaja apstraktan, ljubav je sve važnija jer je ona
bekstvo od modernog života.
29
59. Osnovni tipovi porodice
Bek i Bek-Gernshajm smatraju da je antagonizam između polova centralna drama našeg vremena.
Danas su razvodi sve češći jer glavna uloga braka više nije da se bogatstvo prenosi s generacije na
generaciju, žena je ekonomski nezavisnija, standard je dovoljan da može da se živi i bez partnera.
Domaćinstva s jednim roditeljem su danas česti slučajevi i u velikoj većini, na čelu je žena, a takva
domaćinstva se više ne osuđuju kao “razoren dom” i slično. Što se ponovnog stupanja u brak tiče,
paradoksalno, pre će se razvedeni ljudi upustiti u to nego neudate ili neoženjeni ljudi istih godina.
Međutim, drugi brak je, po statistici, manje uspešni i češće se završavaju razvodom od prvih
brakova.
Rekonstituisane porodice su one u kojima bar jedan član ima decu iz prethodnog braka. Njihova
mana je što biološki roditelj, koji živi na nekom drugom mestu, i dalje ima jak uticaj na dete, što
nije dobro, specijalno kada odnosi između bioloških roditelja postanu zategnuti kada jedan stupi u
novi brak. Takođe, dolazi do sukoba zbog razlike u stavovima dece svakog od roditelja. Neki autori
danas govore o binuklearnim porodicama, misleći na dva domaćinstva nastala posle razvoda, koji
čine i dalje jedan porodični sistem (ako ima dece, naravno).
“Odsutni otac” - ovaj termin se koristio za porodice gde otac ceo dan radi ili je u ratu, pa retko
viđa porodicu. Danas se odnosi na očeve koji zbog razvoda retko ili nikad ne viđaju decu. Mnogo
teoretičara je smatralo da je to užasno i da nedostatak oca u porodici prouzrokuje društvene
probleme kao što su kriminal i velika socijalna davanja, kao i da loše utiče na uspešnost roditeljstva
dece koja su odrasla bez oca. Fransis Fukujama je pomenuo da emancipacija žena utiče na još
slobodnije ponašanje mladih, jer oni ne moraju da preuzimaju obaveze od sposobne majke.
Posledica neimanja oca u porodici je često odrastanje dece bez autoritetne ličnosti u porodici,
kanalisanje seksualne energije i agresivnosti u kriminal, a ne u brak itd.
Alternative braku:
Kohabitacija – tip odnosa u kom par živi zajedno, a nije u braku. Vanbračna zajednica, koja je, po
statistici, nestabilnija 3-4 puta od braka (konkubinat, nekad bilo);
Zajednica homoseksualaca – pošto u većini zemalja nije uređen gej brak, njihovi odnosi su
zasnovani na privrženosti i poverenju. Sociolozi smatraju da gej veze pokazuju potpuno drugačija
obeležja intimnosti i jednakosti od strejt veze. Gej zajednica nema iste norme kao strejt zajednica,
koja je zasnovana na tradicionalnoj podeli uloga između muškarca i žene, pa su često gej parovi
brižniji.
Viks, Hifi i Donovan ukazuju na 3 obrasca u vezi gej veza – postoji više jednakosti među partnerima
jer nisu pod uticajem društvenih pretpostavki koje su u osnovi heteroseksualnih veza; drugo, gej
partneri se dogovaraju o faktorima i unutrašnjoj organizaciji veze jer nemaju usađene rodne uloge,
pa tako ni očekivanja šta bi partner trebalo da radi u vezi; treće, gej parovi između sebe pokazuju
više posvećenosti i solidarnosti jer nemaju institucionalnu podršku države.
Kao posledica ublažavanja netrpeljivosti prema homoseksualnosti, danas lezbejke mogu dobiti
dete na staranje, a u Britaniji, od '99, gej par u stabilnoj vezi se karakteriše kao porodica.
30
Nasilje i zlostavljanje u porodici – porodični odnosi mogu biti prisni i harmonični, ali mogu biti i
pod tenzijom, čija su dva najmanifestnija oblika – nasilje u porodici i zlostavljanje dece.
Nasilje u porodici definišemo kao fizičko zlostavljanje jednog ili više članova porodice od strane
jednog njenog člana. Žrtve su najčešće deca mlađa od 6 godina, posle toga – žene od strane
muževa, a zatim i deca ili muž od strane žene. Feministkinje smatraju nasilje u porodici najvažniji
oblik dominacije muškarca nad ženom, a neki konzervativni komentatori tvrde da je uzrok tome
disfunkcionalna porodica i podrivanje moralnih standarda. Postoji nekoliko faktora zbog kojih je
nasilje u porodici uobičajena pojava – jedan predstavlja kombinaciju intenziteta prisnosti i
emocionalnosti, jer su porodične veze pune emocionalnog naboja, a ljubav se često menja s
mržnjom. Drugi element je da se dobar deo nasilje toleriše, u smislu da se šamari ne smatraju
nasiljem iako mogu da budu samo početak mnogo težeg nasilja.
Seksualno zlostavljanje dece i incest – seksualno zlostavljanje dece je vršenje seksualnih radnji
odraslih sa decom mlađom od onog uzrasta kada mogu da daju svoj pristanak (zavisi od zemlje do
zemlje), a incest je seks između bliskih srodnika i ne mora biti seksualna zloupotreba dece (recimo,
brat-sestra). Seksualno zlostavljanje je neočekivano rasprostranjena pojava, najčešće u
porodicama sa nižim društvenim statusom. Sila ili pretnja nasiljem postoje u mnogim slučajevima
incesta, a seksualno zlostavljanje se dovodi u korelaciju sa delikventnim i kriminalnim ponašanjem
dece.
Liberalniji i otvoreniji stav prema seksualnosti, rast stope razvoda i mogućnost traganja za ličnom
srećom, sve to menja stara shvatanja o porodičnim dužnostima, kažu zagovornici porodičnih
vrednosti. Njihovi kritičari kažu da porodica samo postaje raznolikija.
Ko god bio u pravu, povratak na tradicionalnu porodicu je nemoguć, jer ona u stvari nikad nije ni
postojala ili je postojala i sadržala toliko negativnog u sebi da ne može da bude uzor današnjim
porodicama. Takođe, društvene promene ranijih oblika braka i porodice su nepovratne – žene se
neće vratiti u 4 zida kuće, seksualna partnerstva neće biti kao nekad, a komunikacija je postala
suštinska. Razvoda će verovatno biti više (60% brakova koji se danas sklope će pući u roku od 10
godina).
31
61. Pojam plemena i naroda
Pleme je prastari oblik zajedničkog života koji se zasniva na krvnom srodstvu. Nastaje na niskom
nivou civilizacije, kada gotovo da ne postoji privatna svojina ni podela na klase. Postoje jedino
rodovi, više rodova čini bratstvo (grč. fratria), a više bratstava pleme. Imena plemena su nastajala,
nekada slučajno, a nekada su ih krstila susedna plemena, kao Kelti Germane. Pleme ima svojstveni
dijalekat, a spajanje plemena nastaje bližim međusobnim saobraćanjem, što zbog primitivnih
oblika razmene dobara, što zbog stapanja dijalekata, rodovskog usvajanja, asimilacije.
Plemena odlikuje i veza po zajedničkom pretku i njegov kult, odnosno zajednička mitologija.
Plemenske zajednice su imale karakter ratničkih demokratija i nestajale su u sukobima sa
neprijateljskim plemenima.
Spajanjem plemena nastaje narod, koji naseljava šire područje, spaja srodne dijalekte i pravi
zajednički jezik, stvara zajedničku političku i pravnu organizaciju i privredu. Prelaz iz plemena u
narod je blag proces i više je kvantitativnog nego kvalitativnog karaktera.
Narod (grč. ethnos) je zajednica u prirodnom smislu, kao viši oblik plemenskog ujedinjenja. To je
velika mešavina ljudi koja nastanjuje jednu zemlju, oblast ili grad. Etnografija i folkloristika su
nauke koje se bave narodom. Narodnost se razlikuje od državljanstva (nem. Naturvolk=”prirodni
narod”, Staatsvolk=”narod države”).
Rane feudalne države su gajile jezičku heterogenost u svojim carstvima, kao i Rim, što nije slučaj sa
novovekovnim nacionalnim državama. Neke nacije su davale imena susednim nacijama prema
jednom njihovom plemenu (recimo, Francuzi Nemce – Alemani, Sloveni Nemce – Švabe itd). U
epohi apsolutizma, narod u smislu državljana, zvao se podanicima.
Reč “narod” koristi se za označavanje donjih slojeva jednog društva (plebs). Tako se pravi jasna
granica izmešu elite i mase, koja je posebno naglašena u feudalizmu i robovlasničkom poretku
između patricija i ostale sirotinje. Elita s prezirom govori o narodu (gomili, svetini, rulji) da je
opasan po društvo, da bi očuvala i opravdala vlast.
Narod u etničkom smislu prepoznaje se po kulturnim obeležjima – način života, nošnja, zajednički
jezik i poreklo. I pored toga, narod je homogena zajednica koja se ne uobličava sve do pojave
moderne države. Tada se narod povezuje političkim vezama, a kulturnim elementima se
(specijalno za vreme renesanse i prosvećenog apsolutizma) daje izuzetna važnost. Ovo pre svega
važi za jezik.
32
62. Najznačajnije teorije o naciji
Vulgarno-materijalističke teorije shvataju naciju kao biološku činjenicu i uče da je suština nacije
da zajedno žive potomci istih predaka čije se osobine prenose s generacije na generaciju. Dakle,
nacija je zajednica potomaka istih predaka. Prema ovim teoretičarima, aristokratija nosi najbolje
osobine nacije i zato treba da vlada. Vulgarno-materijalističko shvatanje najbolje dočarava teorija
rasizma. Rasizam je, uz hegelovsko spiritualističko shvatanje nacije, bio nosilac nemačkog režima i
učio je da rasa predstavlja antropološki pojam i znači jedinstven tip čoveka koji je određen
određenim fizičkim osobinama. Pomoću ovih zooloških činjenica ne mogu se objasniti društvene
pojave, a čista rasa ne postoji nigde na savetu.
Austromarksističku teoriju o naciji stvorio je Oto Bauer. Po njemu je nacija društvena pojava koja
se razvija u 3 etape. Prva je nacija prvobitne zajednice, homogena je i obuhvata sve pripadnike
društva. Druga je klasno društvo, gde naciju čine samo vladajuće obrazovane klase, jedinstvo jezika
postoji samo kod tih klasa, a mase radnog naroda su razbijene na niz dijalekata i zato nisu deo
nacije. Treća etapa je socijalističko društvo, kada se nacije opet homogenizuju, a mase radnika u
punom obimu učestvuju u kulturnom stvaranju.
Za Bauera je nacija zajednica kulture, “zajednica ljudi koje zajednička sudbina vezuje u zajednicu
karaktera”. To je i njegova osnovna slabost, što gleda na naciju samo kao na večnu, neistorijsku
zajednicu kulture.
Empirijsko-pozitivističke teorije skupljaju sva obeležja nacije koje se razlikuju jedna od druge –
zajednica porekla, jezika, religije, istorijske sudbine itd. Osnovna slabost ovih teorija je eklektizam
(uzimanje u obzir svih odlika, ne odvajajući pritom bitne od nebitnih).
33
63. Nacionalni identitet
Entoni Smit prepričava Sofokleovo delo gde priča o Edipu koji saznaje da nije sin kralja, nego da je
usvojen, čime se upućuje na to da je svaki identitet zasnovan na društvenim klasifikacijama, koje
se mogu zameniti, čak i ukinuti. Kategorije koje čine svako -ja- su pol, kategorija
prostora/teritorije i kategorija društvene klase. Polne klasfikacije su univerzalne i u osnovi su svih
drugih razlika. Klasne razlike su vrhovni kolektivni identitet po Marksu.
Odrediti klasu kao osnovu identiteta je ograničena stvar, nema kulturnu dubinu, već je samo
emocionalno privlačna za ljude. Klase su i teritorijalno rasute, a i ekonomski činioci podležu brzim
fluktuacijama i oni ne moguu činiti stabilnim kolektivne identitete. Za razliku od klasnog identiteta,
nacionalni i religijski identitet obuhvataju sve klase, a poruka zajednica koje ih promovišu je
univerzalna ili nacionalna. Verske zajednice se često povezuju i podudaraju s etnčkim identitetima,
čak i ono što je bila striktno verska zajednica, može postati striktno etnička. Verska zajednica može
podeliti etnojezičku populaciju, kao u Švajcarskoj.
Pojam nacionalnog identiteta uključuje osećanje političke zajednice. Ona podrazumeva neke
zajedničke institucije i kodeks prava i dužnosti za sve njene pripadnike. Takođe ukazuje na
teritoriju s kojom se pripadnici poistovećuju.
Zapadni model nacije podrazumeva teritorijsku kompaktnost. Domovina je skladište istorijskih
sećanja, mesto gde su naši mudraci i heroji živeli i koji je čine jedinstveno, a njeni geografski
elementi postaju sveti za sve samosvesne pripadnike nacije. S druge strane, imamo element patrie
– zajednice zakona i institucija u kojoj vlada jedinstvena politička volja. Takođe, osećanje pravne
jednakosti među pripadnicima zajednice je bitna stvar i ogleda se kroz građanska prava. Nacije su,
po zapadnom shvatanju, zajednice kulture, čije su pripadnike ujedinili zajednička istorijska sećanja,
mitovi, simboli...
Nezapadni model nacije je “etničko” shvatanje nacije, koje odlikuje naglašavanje zajednice rođenja
i rodne kulture. Etnički koncept ne dopušta izbor nacije kojoj pojedinac želi da pripada, nacija je
zajednica ljudi iste loze, ne teritorije. Naglasak je na porodičnim vezama među pripadnicima
nacije, što rezultira – narodnim elementom u etničkom shvatanju nacije. Mesto prava u zapadnom
građanskom modelu, u etničkom modelu zauzimaju jezik i običaji.
Zajedničko za ova dva modela je da oba smatraju da su nacije teritorijalno omeđene jedinice i da
imaju domovinu; da pripadnici imaju zajedničku masovnu kulturu, istorijske mitove i sećanja; da
imaju uzajamna zakonska prava i duđnosti; da u okviru nacije postoji zajednička podela rada.
Nacionalizam sadrži elemente oba modela.
34
Nacija se oslanja na elemente svih kolektivnih identiteta. Nacija nastaje mešanjem dva skupa
dimenzija – građanskog i teritorijalnog, odnosno etničkog i geneaološkog, u srazmerama koje
variraju od nacije do nacije.
Nacionalističku doktrinu napadaju jer ima neodređena nacionalna merila, jer se ljudi u ime
“nacionalnih identiteta” odriču sloboda, i svojih i tuđih, košenje sa globalnom svetskom
zajednicom itd. Pozitivna dejstva nacionalizma – spas manjinskih kultura, istorija i književnosti,
društvena solidarnost, otpor tiraniji, ideal narodne suverenotsti itd.
35
64. Nacionalizam
Valerštajn razlikuje 3 načina opisivanja onoga što zove peoplehood – rasa, nacija, etnička grupa.
Rasa je genetska kategorija, nacija sociopolitička, a etnička – kulturna. On smatra da je
nacionalizam nova pojava.
1. Nacionalizam i razvoj moderne nacije-države – recimo Francuska ili US, država je proizvod
modernog doba, a granice se poklapaju sa granicama etniciteta
2. Kolonijalizam i nacionalizam – u postkolonijalnim društvima, gde nacionalisti formiraju
svoju naciju na osnovu razlike prema Drugom, tj, kolonijalnom silom. Često je ovaj
nacionalizam po ustrojstvu bio samo kolonijalizam u ogledalu
3. Neonacionalizam – recimo u Baskiji, Škotskoj, Kosovu, težnja za novim nacionalnim
državama, često povezan više sa ekonomijom nego kulturom
4. Postkomunistički nacionalizam – SSSR, rušenje Berlinskog zida itd. Postoje 3 tipa ovog
nacionalizma..
65. Rasizam
Prema Majlsu, rasizam je nova reč i sporan pojam, ali suština je da je to ideologija koja je protiv
onih koji su druge rase.
Kulturni rasizam Ričardson definiše kao skup ideja i uverenja koji prenose pogrešne utiske o
svojstvima i sposobnostima rasnih grupa.
Rasijalizam Džon Reks opisuje kao nejednak odnos prema različitim rasnim grupama; razlikuje se
od rasizma jer uključuje postupke, a rasizam se tiče samo onoga što ljudi misle.
Institucijalni rasizam je još sporniji....
36
66. Etnicitet
Etnicitet se uvek vezuje za zajedničku kulturu (grč. ethnos, nastalo od ethnikos – nevernik). Milton
Jinger pokazuje da postoji razlika između fizički definisane i društveno definisane “rase”, gde su
granice između fizičkih rasa kroz vreme postale nejasne. Fizičke rase nisu interesantne sociolozima,
po njemu, već samo biolozima i antropolozima. Jinger kaže da etnička zajednica može postati od
useljeničke populacije sa zajedničkim “bivšim državljanstvom”, ona može biti supsocijalna grupa sa
zajedničkim poreklom (recimo Albanci u Jugi) i etničku zajednicu mogu činiti grupe iz različite
kulturne sredine, koje povezuje jezik, rasa ili vera.
Džon Ričardson razlikuje 3 načina klasifikacije – “rasa”, crnci/belci, etnicitet, gde treći kriterijum
ima prednost nad ostala dva. Za Ričardsona je model etniciteta najprihvatljiviji jer je vezan za
sociokulturne kriterijume, a ne rasne, kao i zato što može da obuhvata širok spektar grupa, ne
samo crnce i belce. Ali on kaže i da je teško jasno razlučiti pojedine etničke grupe. Bez obzira na
manjkavosti, koncept etničkih grupa je najmanje problematičan model klasifikacije.
Džejms MekKej ustanovljava dve vrste nastanka etničkih grupa – primordijalno i mobilizacijsko.
Primordijalni pristupi govore o podeli na “nas” i “vas”, solidarnosti među ljudima i uopšte o
važnosti primarnih ljudskih osećaja (pre svega, potreba za pripadnošću) za formiranje etničkih
grupa. Mobilizacijski pristup smatra da u etničkom nema ničega neminovnog, već pojedinci i grupe
stvaraju etničke identitete da bi stekli pristup društvenim, političkim i materijalnim resursima.
Ovde se, pak, potpuno potcenjuju emocionalna snaga etničkih veza.
MekKej smatra da su emocionalne veze iz primordijalnog pristupa i instrumentalne veze iz
mobilizacijskog pristupa međusobno povezane i da se kombinuju. U zavisnosti od kombinacije, on
razlikuje 5 tipova etničkog:
Majkl Braun objašnjava etničke sukobe. On smatra da grupa mora da ispuni 6 kriterijuma da bi bila
etnička – da ima ime, da veruju u zajedničko poreklo, da ima zajedničke mitove, zajedničku
kulturu, osećaj privrženosti teritoriji i verovanje da čine etničku grupu. Uzroci etničkih sukoba su
sistemski, domaći i percepcijski. Sistemski podrazumevaju da grupe žive jedna do druge i često do
sukoba dođe posle raspada federacije. Domaća objašnjenja odnose se na nacionalizam u okviru
države koji se izražava kada etničke manjine shvate da su ugrožene od etničke većine. Percepcijski
se odnose na način na koji se etničke grupe međusobno doživljavaju (recimo, Srbi i Hrvati), gde
mitovi i falsifikovana istorija satanizuju one druge, pa ne treba puno da se desi sukob.
37
67. Etnička stratifikacija
Džonatan Tarner govori o čestom poklapanju etničke i klasne stratifikacije. On kaže da, kada
koristimo pojam rasa, da mislimo na etnicitet, a kada sociokulturne razlike između etniciteta
dobiju i biološke elemente, to dovodi do povećanja etničke stratifikacije, tj, nejednake
raspoređenosti određenih etničkih grupa unutar društvenih klasa.
Predrasude su uverenja da neke etničke grupe imaju neke nepoželjne odlike, po njemu.
Diskriminacija podrazumeva različit tretman drugih zbog njihovog etniciteta; takođe može da
znači i nejednak pristup nekih etničkih grupa vrednim resursima u društvu. Diskriminacija se
zasniva na predrasudama. Robert Merton pravi razliku između nekoliko tipova ljudi:
Sredstva etničkih populacija – etničke grupe poseduju različite količine resursa (novca, moći,
ugleda, obrazovanja) i to je često rezultat diskriminacije u prošlosti. Načelno, što više resursa
etnička grupa ima, to joj je lakše da se brani od diskriminacije dominantnije grupe. To se najbolje
vidi ako uporedimo afričke crnce koji su bez ičega došli u Ameriku i postali robovi i recimo azijatske
biznismene danas, koji zauzimaju visoko mesto u društvu.
Stepen pretnje koju predstavlja etnička populacija – osnov za javljanje ugroženosti dominantne
populacije može biti gubitak posla, kulturne tradicije, političke moći.. Što je osećaj ugroženosti
veći, jača je i diskriminacija prema manjinskim etničkim grupama. Veća etnička grupa po pravilu
38
predstavlja veću pretnju od male.
Uverenja zasnovana na predrasudama i etničke grupe – što su ljudi više uplašeni, stereotipi o
onima koji za njih predstavljaju pretnju su negativniji. Tako su Afrikanci u US ranije smatrani nižim,
nezrelim bićima, seksualno agresivnim, koji uspevaju da iskamče socijalnu pomoć. Slično su
doživljavali i Poljaci, Italijani, Irci, ali u manjoj meri, jer su bili beli.
Sve gore boldirane elemente etničkog sukoba možemo svesti u jedan model dinamike etničke
diskriminacije – model etničkog antagonizma. U sistemu društvenih klasa, diskriminacija potiskuje
male etničke grupe ka nižim klasama, što dovodi do napetosti u društvu. Ljudi diskriminišu kada se
osećaju da su pod pretnjom, a ta pretnja dolazi iz veličine populacije i resursa koje ta populacija
ima. Ako je ciljana populacija velika, ljudi strahuju da će im preuzeti poslove, političku vlast,
stanove itd. Resursi koje ima etnička populacija povećava pretnju za one koji ih nemaju.
Ugroženi ljudi razvijaju predrasude o određenoj populaciji. Negativni stereotipi samo povećavaju
osećaj ugroženosti i opravdavaju diskriminaciju istovremeno održavajući prepoznatljivost te
populacije. To dovodi do formiranja geta i enklava te populacije, pošto su svi članovi jednako
diskriminisani. Ako etničke grupe održavaju prepoznatljivost, one potvrđuju negativne stereotipe o
sebi i ostaju laka meta diskriminacije.
39
68. Društvene i prirodne nejednakosti
Mnoge stratifikacione sisteme karakterišu da imaju biološki temelj (rasna stratifikacija specijalno).
Žan Žak Ruso je o tome govorio da se prirodna nejednakost ogleda u razlici u godinama, zdravlju
itd, a društvena u privilegijama koju neki imaju zbog predrasuda drugih. Ruso je, pritom, prirodne
nejednakosti smatrao nevažnim, a društvene važnim.
U kastinskom sistemu i feudalizmu, ljudi su po rođenju bivali nejednaki iako nisu bili biološki
faktori u pitanju. Biološke razlike postaju biološke nejednakosti tek kad ih ljudi definišu kao takve.
Društvene grupe se klasifikuju vertikalno i horizontalno. Vertikalne grupe zahvataju ljude bez
obzira na njihovu klasu, starost, pol itd (recimo verske zajednice, nacije i slično). Horizontalne
grupe se zasnivaju na nadređenosti i podređenosti i to su – kaste, staleži, klase.
Najstariji oblik horizontalnih grupa su kaste. One nisu vezane samo za Indiju, već za sva stara
društva – jevrejsko, persijsko, grčko, rimsko, a danas ih ima na Fidžiu, Togou itd. One imaju
religiozni karakter ali i ekonomski momenat – što govori o tome da nastaju zajedno sa začecima
podele rada u društvu. Na prastari izvor kasti ukazuje i strog religiozni karakter kastinske zajednice,
koji je zabranjivao opštenje sa pripadnicima druge kaste.
Pojava staleža je istorijsko produženje kastinskog režima. Poseban značaj ima staleška čast; bračna
veza između pripadnika različitih staleža nije poželjna, plemići su oslobođeni javnih dažbina, imaju
imunitet i pravo na visoke položaje u državnoj upravi i vojsci. Ovde se, međutim, gube religiozni
oblici društvene prinude i dolaze pravno-normativni oblici te prinude, a staleški položaji su uređeni
pravnim normama. Staleški režimi propadaju u građanskim revolucijama, jer su nespojivi sa
dinamičnim buržoaskim, kapitalističkim shvatanjima sveta i napretka. Od tada, klasa je otvorena i
pokretljiva grupa.
Istorijski materijalizam (Marx) uči da je klasna podela temelj svake druge podele koja je izvor
nejednakosti u društvu. U pretkapitalističkom formacijama, klasni položaj ljudi je bio prekriven
kastinskim i staleškim oblicima. Ispod ljuske kaste i staleža, skriva se klasno jezgro. Tokom
društvenog razvitka, klasa je izgubila, najpre religiozne (kaste), a zatim i pravno-normativne oblike
svog postojanja (staleži). Marksisti kažu da je oslobađanje klasa od religioznih i pravno-
normativnih oblika njihovog postojanja proces obrnut u odnosu na razvoj iskorišćavanja čoveka od
strane drugog čoveka.
40
70. Klasične teorije stratifikacije (Marks, Veber)
Teorije Karla Marksa i Marksa Vebera su osnova nejvećeg broja socioloških analiza klase i
stratifikacije.
Marks nije uspeo da za života završi delo u kom je pričao o klasi, pa se njegov stav izvlači iz
njegovog životnog dela. Po njemu je klasa grupa ljudi koji ima isti odnos prema sredstvima za
proizvodnju. U predindustrijskom društvu, postoje dve klase – zemljoposednici i oni koji obrađuju
(kmetovi, robovi, slobodni seljaci). U modernim industrijskim društvima, to su kapitalisti i radnička
klasa (proletarijat). Odnos među klasama je eksploatatorskog karaktera, a Marks pokušava da
objasni da kapitalisti iskorišćavaju radnike jer oni proizvode više nego što je poslodavcu potrebno,
a on profit uzima za sebe. Termin kojim je označavao sve veće siromaštvo radnika u odnosu na
gazde je pauperizacija. Takođe, zaključuje da je rad u fabrikama monoton i isrcpljujući.
Veberov pristup je zasnovan na Marksovoj analizi, uz izmene i dopune. Prema Veberu, socijalna
stratifikacija nije samo pitanje klase, već i statusa i partije. On smatra da klasne podele ne nastaju
samo zbog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, već i zbog ekonomskih razlika koje nemaju
veze sa imovinom – stručno znanje, obrazovanje itd. Veruje da pozicija pojedinca na tržištu ima jak
uticaj na njegove životne šanse, pa tako visokokvalifikovani radnici i na nižem nivou, dobijaju veće
plate nego nkv.
Status se, prema Veberu, odnosi na razlike između društvenih grupa u vidu poštovanja ili prestiža,
koje im pridaju drugi. Tako se status danas izražava kroz stil života i simbole – mesto stanovanja,
odeća, način govora itd. Marks je verovao da razlike u statusu nastaju iz klasne podeljenosti
društva, a Veber – da status varira nezavisno od toga, pa tako u Britaniji ljudi iz aristokratskih
porodica imaju visok status iako nemaju više bogatstvo.
Veber tvrdi da stvaranje partija predstavlja jak aspekt moći. Marks je i pripadnost partijama
pokušao da objasni preko klasa. Veber tvrdi da to tako ne može, iako klasne podele utiču na
pripadnost partiji. Veber, dakle, ukazuje na povezanost klase, partije i statusa, a Marks kruto svodi
društvenu stratifikaciju na klasne podele.
41
71. Funkcionalističke teorije stratifikacije (Parsons, Dejvis&Mur, Tumin, Jang, Rozenfeld)
Funkcionalisti smeštaju svoje teorije stratifikacije u okvire teorija o čitavom društvu, koje društvo
objašnjavaju kao celinu.
Talkot Parsons veruje da se red i stabilnost u društvu temelje na vrednosnom konsenzusu i tvrdi da
su stratifikacioni sistemi izvedeni iz zajedničkih vrednosti. Iz tih vrednosti sledi da će pojedinci biti
vrednovani i po tome rangirani. Oni koji su uspešni u kategorijama vrednosti društva, biće visoko
rangirani. Pošto različita društva imaju različite sisteme vrednosti, način na koji se dolazi do
visokog položaja varira od društva do društva. Pošto su u osnovi prihvaćenih vrednosti,
stratifikacioni sistemi su, po njemu, ispravni i opravdani. Kao i razlike u ugledu, Parsons kaže da se
nejednakost u moći temelji na zajedničkim vrednostima. Stratifikacija je neizbežna i funkcionalna
za društvo.
Dejvis i Mur su dali najpoznatiju teoriju stratifikacije, koja kaže da u svim društvenim sistemima
postoje funkcionalni preduslovi koji su zajednički i koji se moraju zadovoljiti da bi sistem živeo.
Jedan takav preduslov je – podela uloga, tako da sve budu podeljene, da ih izvršavaju
najsposobniji, da je za njih potrebna obuka i da se izvršavaju savesno. Najbitnija funkcija
stratifikacije je – povezati sposobne ljude sa najvažnijim funkcijama.
Melvin Tumin je bio protivnik Dejvisa i Mura. Oni su rekli da su najvažniji položaji oni koji su
najviše nagrađeni, a on smatra da i radna snaga nekvalifikovanih radnika isto vredi kao radna
snaga inženjera. Tumin dokazuje da Dejvis i Mur ignorišu uicaj moći na nejednaku raspodelu
bogatstva, pa razlike u plati između grupa mogu biti posledica razlike u moći, a ne funkcionalne
važnosti njihovih uloga. On se protivi i njihovoj tezi da samo ograničeni broj pojedinaca ima talenta
za najvažnije funkcije, jer em što ne postoji merilo za talenat, em nema dokaza da je za to uopšte
potreban talenat, em su rezerve talenata u društvu mnogo veće nego što oni misle, ali se ne
iskazuju. Tumin sugeriše da sistemi stratifikacije demotiviše talenta, te da samo bogata
talentovana deca mogu da ga otkriju. Što je klasna pozicija pojedinca niža, to je manji broj godina
školovanja, pa samim tim i šansa da će dospeti na visoko nagrađen položaj. On priča i o
preprekama koje postavljaju ljudi na visokim položajima ostalim ljudima, da ih ne bi izgubili.
Najzad, on se ne slaže da je funkcija društvene stratifikacije – integracija društvenog sistema.
Majkl Jang govori o disfunkcijama stratifikacionog sistema. Prvo, pripadnici nižih slojeva moraju
biti demoralisani, jer su na dnu u sistemu meritokratije (sistem raspodele uloga koji, po njegovoj
satiri, podrazumeva da najsposobniji zauzmu vodeće položaje). S obzirom da su u meritokratiji svi
zadojeni ambicijom, neuspeh može jako da frustrira. Pripadnici gornjih slojeva u meritokratiji
zaslužuju svoje položaje. Oni ne poštuju više donje slojeve kao pre, već u meritokratiji preziru niže
klase, što može uzrokovati sukobe. Iako je Jangova slika o meritokratiji fiktivna, ona sugeriše da
stratifikacioni sistem koji tako funkcioniše može biti i disfunkcionalan.
Eva Rozenfild izdvaja dva društvena sloja – vođa (rukovodioce) i obične ljude (seljaci,
mehaničari..). Vlast i ugled nisu ravnomerno raspoređeni po slojevima, već prvi sloj organizuje i
usmerava delovanje drugih. Studija Eve Rozenfild (koju je radila po jevrejskim kibucima) potvrđuje
funkcionalističko mišljenje da je stratifikacija neizbežna.
Talkot Parsons kaže da svaka podela rada zahteva strukturu vlasti.
42
72. Sociološka učenja o društvenim klasama (Darendrf, Bernhem, Kroner, Gajger)
Nemarksistički sociolozi koji prihvataju Marksovo shvatanje klasa kao ekonomskih slojeva, za
vreme krize 30ih, pričali su o tzv. trendu ka jednakosti ljudi, koji je imao 3 stupnja – pravnu
jednakost (18. vek), političku jednakost (opšte, tajno i jednako pravo glasa) i socijalnu jednakost
(na kraju 19. veka). Ovo treće je podstaklo ekonomski boljitak ljudi, kao i mere pomoći države –
penzije, zdravstvena zaštita, osiguranje itd.
Ralf Darendorf u vezi sa tim kaže da je u pitanju strukturna tendencija ka izjednačavanju ljudi.
Industrijsko društvo nije povećalo nejednakosti, kao što Marks tvrdi, nego je institucionalizovalo
načelo jednakih prava. Darendorf navodi 3 faktora koji su delovali u pravcu izjednačavanja dohotka
ljudi – 1. pravno regulisanje minimalnog dohotka, koji ne sme ići ispod tog minimuma; 2. porast
realnog dohotka slabije plaćenih poslova preko to minimuma; 3. visoko oporezivanje poseda i
vrhunskih dohodaka.
Darendorf ipak kaže da nigde ne postoji jednakost u prihodima, već 2 nepromenljiva elementa
stalno psotoje – postojanje društvene slojevitosti i nejednaka raspodela društvene moći. Ovo
poslednje je za Marksa najbitnije, jer politička dominacija potiče iz proizvodnih odnosa.
Nemarksistički sociolozi tvrde da industrijska društva više ne potvrđuju Marksova shvatanja klase.
Oni smatraju da se promenila ekonomska strukture za vreme prelaska od predmonopolističkog ka
monopolističkom kapitalizmu, a to zbivanje je proces razbijanja kapitala na kapital-funkciju i
kapital-svojinu.
Bernhem, Kroner i Gajger vide pojavu nove klase u klasnoj strukturi koja se menja na prelazu iz
predmonopolističkog ka monopolističkom kapitalizmu.
Po Bernhemu su sredstva za proizvodnju izvor društvene moći i (pošto se na tom prelazu desilo da
vlasnici svojine često ne upravljaju svojom svojinom, već to radi neko drugi - menadžeri) smatra da
samo mala grupa ljudi postoji u društvu, koja kontroliše prouzvodnju. Menadžersko društvo
smatra temeljom novog eksploatatorskog klasnog društva i preuzima od Marksa mišljenje da je
privredna moć izvor političke moći.
Kroner smatra da u novijem kapitalizmu postoji klasa funkcionera. Do te klase on dolazi preko
teorije delegacije (uspostavio je Engels, kad je pričao da plaćeni nameštenici vrše društvene
funkcije za kapitaliste).
Gajger misli da klasna struktura savremenog kapitalizma ne može da se objašnjava Marksovim
modelom jer radnička klasa nije osiromašila, nije postala jedinstvenija, i dalje postoji srednji sloj
koji se nije proletarizovao, klasna svest radnika nije porasla itd. On se fokusira na srednji sloj i
birokrate i kaže da klasno društvo koje Marks opisuje – više ne postoji. Dalji razvoj društva vidi kroz
tendenciju vladavine birokrata, koji sve više ovladavaju privredom.
43
73. Radnička klasa u savremenom društvu
Marks je verovao da će radnička klasa (“plavi okovratnici”, kako ih je zvao) bivati sve brojnija i da
će postati zamajac revolucionarnih promena u društvu. U stvarnosti, ona je sve malobrojnija (u
Britaniji iznosi oko 20%), a menjaju se i uslovi u kojima ona živi. Mnogi “plavi okovratnici” su se
poburžoazili i približili srednjoj klasi, kažu neki sociolozi. Goldtorp pobija tezu o poburžoaziranju jer
radnici danas slabo napreduju i nezadovoljni su, bez obzira na viši standard. Nemaju ambicije da
napreduju ili se približe normama i vrednostima srednje klase. Rezultati njegove studije jasno
govore da radnici ne prilaze srednjoj klasi, ali imućniji “plavi okovratnici” su imali neke sklonosti
kao “beli okovratnici” (kancelarijski radnici) na nižim položajima, kao što je instrumentalni
kolektivizam (sindikalne akcije za poboljšanje uslova rada). U svakom slučaju, tradicionalna
radnička klasa je razbijena na fragmente ili potpuno nestaje u savremenom društvu.
Izraz srednja klasa odnosi se na spektar onih koji se bave različitim profesijama (nastavnici,
medicinski radnici itd), a sinonim je - “beli okovratnici” - kancelarijski radnici. Oni zauzimaju radna
mesta sa većom zaradom od onih koje imaju manuelni radnici, jer su obrazovaniji ili stručniji. Oni
prodaju intelektualni i fizički rad, za razliku od radničke klase, koja prodaj samo rad da bi stekla
sredstva za život. Srednja klasa nije ni toliko homogena kao niža, niti njeni pripadnici potiču iz istog
socijalnog miljea, kao pripadnici više klase. Širenje birokratije i države blagostanja dovelo je do
ogromnog broja menadžera ili profesionalaca koji sprovode vladine socijalne programe.
Menadžeri, administrativni radnici i profesionalci, posao dobijaju zahvaljujući diplomi i taj posao je
prilično siguran. Pripadnici srednje klase se brane od pojedinaca neželjenih u njihovim profesijama
osnivanjem profesionalnih udruženja.
Najveće bogatstvo je koncentrisano u rukama najmanjeg broja ljudi. U Britaniji najbogatijih 10%
poseduje pola ličnog bogatstva, a niža klasa tek 8%. Za vreme trajanja programa privatizacije
konzervativaca Margaret Tačer, malo se poboljšala procentaža u deonicama, pa više populacije
danas poseduje deonice nego pre 30 godina.
“Bogati” nisu homogena grupa ni statična kategorija. Deo njih potiče iz bogatih porodica, neki su
bogatstvo sami stekli. Sve više žena postaje bogato, sve više mladih pripadaju toj grupi. Takođe ni
rasna pripadnost nije kriterijum za bogatstvo. Do većeg talasa bogatih je dovela poltiika
podsticanja preduzetništva 80ih i prodor informacione tehnologije 90ih.
Treba razlikovati pojmove viša klasa i službenička klasa; višu klasu čini mali broj pojedinaca koji
imaju bogatstvo i moć i koji to mogu da prenesu na potomstvo (prvih 1% vlasnika bogatstva), Ispod
njih je službenička klasa – direktori, profesionalci, menadžeri (5% populacije, po Goldtorpu).
44
76. Klasa, način života i potklasa
U moderno vreme se javlja mišljenje da klasa ne treba da se određuje samo prema ekonomskim
činiocima, nego i na osnovu kulturnih faktora (način života, obrasci potrošnje). U ovom pristupu
važnu ulogu imaju simboli. Identitet pojedinca se strukturiše na osnovu toga kako se oblači, šta
jede, gde se rekreira. Prema Pjeru Burdijeu, klasne grupe se identifikuju na osnovu kulturnog i
ekonomskog kapitala. I drugi autori se slažu s njim, kao što je Sevidž, koji pregrupiše srednju klasu
na zaposlene u javnim službama, menadžere i “postmoderniste” (život bez principa, privlače ih
raznolike stvari) i svi se razlikuju po načinu života.
Izraz potklasa koristi se da se opiše onaj deo populacije koji je na samom dnu klasne strukture. Oni
imaju loš standard i marginalizovani su ili izopšteni iz načina života koji vodi većina populacije.
Često se povezuju sa zapostavljenim eničkim manjinama (Azijati u Engleskoj, crnci u US, Turci u
Nemačkoj itd).
Postoje i “klasno mešovita” domaćinstva, kad muž i žena rade na radnom mestu različite
kategorije, pa su i njihove klasne pozicije različite. Postoje i porodice gde su samo žene zaposlene.
To dovodi do zaključka da bi klasna pozicija trebalo da se odredi na osnovu zanimanja svakog
pojedinca, bez obzira na uticaj porodice. Taj pristup ima manu jer ne podrazumeva nezaposlene,
domaćice, penzionere.. Sve veća zaposlenost žena utiče na bogatstvo domaćinstva, ali i na
odlaganje rađanja dece itd.
Izraz društvena pokretljivost odnosi se na kretanje pojedinaca i grupa kroz različite društveno-
ekonomske pozicije. Vertikalna pokretljivost podrazumeva kretanje gore-dole na društveno-
ekonomskoj skali. Oni koji stiču prihod su uzlazno mobilni, a oni koji gube su silazno mobilni. Na 2
načina se proučava socijalna mobilnost – sagledajući karijeru pojedinca u toku njihovog radnog
veka (intrageneracijska mobilnost) ili mereći u kojoj meri deca odlučuju da se bave istim
zanimanjima kao njihovi roditelji ili stariji preci (intergeneracijska mobilnost).
Nivo vertikalne pokretljivosti govori o otvorenosti društva, jer pokazuje da li talentovani pojedinci
iz nižih slojeva mogu da napreduju na lestvici. Lipset i Bendiks su sredinom 20. veka sproveli
opsežno međunarodno istraživanje društvene pokretljivosti u industrijskim društvima, koje je
pokazalo da SAD nisu više otvoreno društvo od zapadnoevropskih. Neki autori su dovodili u vezu
socijalnu mobilnost u oba smera i osećaj zadovoljstva životom.
45
79. Teorije stratifikacije Pjera Burdijea
Burdijeova teorija vuče koren iz marksizma iako jasno raskida sa marksističkim ekonomizmom,
uvodeći razne vrste kapitala i naglašavajući simbole. On tvrdi da nisu ekonomski sukobi jedini u
društvu, već su prisutni i simbolički pristupi, pre svega između vladalaca i vladanih.
Burdije preko svojih ključnih pojmova habitusa, polja, prakse, uvodi svakodnevno ljudsko
delovanje u fokus sociologije, naročito kad je reč o slojevitosti. On rekonceptualizuje pojam prakse
i daje mu novo analitičko mesto. Govori o uticaju intuicije u sociološkom saznanju, uvažava
praktična znanja aktera u gradnji naučne slike.
Kapital – to su sva dobra, i materijalna i simbolička ili efektivno raspoloživi resursi i moći. On
razlikuje više vrsta kapitala – ekonomski, simbolički (prestiž, status), kulturni, socijalni. Različite
vrste kapitala se mogu menjati iz jedne u druge – konvertibilne su.
Ekonomski kapital se meri visinom prihoda, nepokretnom i pokretnom imovinom; kulturnu –
školskom spremom, obrascima ukusa i kulturnim znanjem; simbolički – učešćem u procesima
odlučivanja i zauzimanjem značajnih položaja; socijalni – brojem i prirodom društvenih kontakata.
Polje – to nije precizno ograničen ili statičan domen, nego dinamično “polje sila”. Polje su
segmenti na koje se deli inače prazan pojam društva. “Više je od agregata anarhije, manje od
rezultata koordinisanog plana”. Polje je dinamično i fleksibilno. Polje je mreža objektivnih odnosa
između položaja. Pojam polja se suprotstavlja krutim pojmovima “aparata” i “sistema”. Ono što
drugi nazivaju aparatima, kao što su crkve, škole, države, to su u stvari samo polja u kojima
dominantni akteri žele da upregnu delovanje polja u svoju korist, noseći se sa otporom
podređenih.
Pojmom polja, Burdije potpuno menja termin “klase”. Sva polja su autonomna ali i povezana sa
drugim poljima.
Habitus – ovim pojmom se obeležavaju akteri u određenom polju, koji nose određeni kapital. To je
sistem prenosivih dispozicija, koji povezuje društvenu strukturu i ličnu istoriju. Stiče se
socijalizacijom i to putem sugestija, ne putem svesti, a odnosi se i na mentalne i na telesne matrice
koje usmeravaju naš život (držanje, način govora, vrednosna opredeljenja). Pojam habitusa je
izmišljen da bi se objasnio paradoks da ljudsko ponašanje može da bude nesvesno, mehanički
orijentisano prema nekim ciljevima.
Iz svega ovoga proishodi Burdijeova teorija o klasama, koje se konstituišu preko svojih praksi. Da bi
se identifikovale, moraju se razmotriti svakodnevne prakse njihovih pripadnika, kroz koje se dele i
grupišu. Klase se određuju kao spoj svih njihovih svojstava, a ne kroz jedno konkretno svojstvo,
kao u marksizmu. On debate o ideologiji objašnjava pojmom orkestracije habitusa, gde habitusi
46
jedne klase bez plana i namere, koordinišu svoje ponašanje, jer su međusobno slični. Time se
izbegava i funkcionalistički objektivizam (sistem određuje ponašanje) i individualistički
subjektivizam (pojedinci racionalno biraju pravce svog delanja).
Dejstvo habitusa u funkciji reprodukcije postojećeg poretka, Burdije ispituje kroz školstvo. Uprkos
proklamovanoj demokratiji, školski sistem prikrivenim mehanizmima učrvršćuje razlike među
klasama. Kroz školu, decu se uči da usklade individualne aspiracije sa objektivnom verovatnoćom
životnog postignuća i time deca uče da ne žele ništa više od onoga što je za pripadnike njihove
klase realno da će postići. Na sličan način, Burdije objašnjava i mušku dominaciju nad ženama.
a) Buržoaski stil života, označava se kao “osećaj distinkcije”, sadrži krupnu buržoaziju i
intelektualce. Ideja “ukusa” je buržoaska ideja jer samom svojom definicijom implicira slobodu i
mogućnost izbora. Da bi se prikrili društveni uticaji na formiranje ukusa, buržoaska strategija
pribegava “naturalizaciji”, stavu da je ukus urođena stvar, što vodi klasnom rasizmu;
b) Ukus srednjih klasa se označava kao “kulturna dobra volja”; srednji slojevi su često žrtve
alodoksije – prihvatanja legitimnosti dominantne kulture, uz odsustvo sredstava za njeno
prisvajanje. Ovaj ukus i dalje zadržava osećaj distinkcije i konstituiše se kao suprotnost vulgarnosti
nižih klasa.
c) Radništvo i seljaštvo žive životom koji je “izbor nužnog”. Želja za distinkcijom je ovde greh jer je
nerealna – solidarnost i izjednačavanje su preduslov opstanka, što rezultira sankcionisanje
individualnosti (“šta ti misliš da si bolji od nas??”).
Praksa je središnji pojam Burdijeovog rada. To je ono što ljudi rade u svom praktičnom,
neteoretskom odnošenju prema svetu, za šta postoji i formula koja opisuje rezultat interakscije
habitusa i polja – habitus x kapital + polje = praksa.
Burdije se bavio trima momenata epistemologije.
Burdije je nailazio na kritiku da se njegov rad odnosi samo na francusko društtvo, iako je suština
njegovo rada u načinima, a ne u rezultatima.
47
80. Pojam elite i teorije o elitama (Pareto, Moska, Mils)
Teorija elita se razlikuje od drugih jer polazi od toga da moć u društvu monopolizuje tek neznatna
manjina, pa se društvo deli na one koji vladaju i oni kojima se vlada.
Teoriju elita prvi su razvili Vilfredo Paleto i Gaetano Moska. Oni se takođe suprotstavljaju
Marksovom stanovištu o moći i državi, smatraju vladavinu elite neizbežnom. Obojica se slažu da
elitu čine pojedinci sa superiornim svojstvima. Pareto misli da su oni lukaviji i inteligentniji, a
Moska da imaju bolje organizacione sposobnosti od drugih.
Pareto ističe psihološke karakteristike vezane za elitu. Kaže da postoji 2 tipa vladajuće elite – lavovi
i lisci (kao Makijaveli): lavovi stiču moć sposobnošću za akciju i vladaju silom (vojne diktature,
recimo); lisci vladaju lukavstvom i prevarom, diplomatskom manipulacijom (evropske demokratije
su primer).
Sve elite duguju svojim kvalitetima svoje pozicije. I sve su sklone dekadenciji. Takođe, oba tipa elite
imaju nedostatke osobina onog drugog tipa, pa će lavovima faliti mašte i lukavstva i moraće da
dovedu lisice iz mase u elitu. Postepeno će one promeniti karakter eliti. Za Pareta je istorija groblje
aristokratije i bekonačno kruženje elita.
Paretovu teoriju kritikuju jer ne razlikuje zapadne demokratije, komunističke jednopartijske
države, fašističke diktature itd. Takođe, ne zna se čime meri superiorna svojstva elite.
Moska smatra da se kroz istoriju pojavljuju samo 2 klase – klasa koja vlada i klasa kojom se vlada.
Prva monopolizuje moć, a druga deluje pod kontrolom prve. I on elitu smatra superiornijom, s tim
što tvrdi da su kvaliteti potrebni za dugu vladavinu elite različiti od društva do društva. Za razliku
od Pareta, Moska smatra da moderne demokratije nisu oblik dominacije elite, jer je u
demokratskim društvima elita otvorena – veća lepeza ljudi može biti njen deo. Iako je potencirao
demokratiju, okarakterisao ju je kao predstavničku vladavinu, s elitom koja predstavlja interese
naroda. Moska je bio elitista i prezirao je mase.
Mils ne veruje da je vladavina elita neizbežna, kao prethodna dvojica. On osuđuje dominaciju elita
nad masom, smatrajući da se ona temelji na eksploataciji masa. Zbog toga se odlučuje za teoriju
elita koja se temelji na sukobu masa i elita.
Mils ne smatra da je elita superiornija, već da oni koji su na vrhu institucija monopolizuju moć i
identifikuje 3 najjače institucije u društvu – velike korporacije, vojska, država. Mils povezuje
interese i aktivnosti te tri elite i vladajuću manjinu naziva elita moći. Ona uključuje podudaranje
ekonomske, vojne i političke moći. Do toga je došlo koncentracijom ekonomske moći u par
korporacija, centralizacijom države i jačanjem vojske usled opasnosti od izbijanja međunarodnog
sukoba za vreme Hladnog rata (što je očekivano jer Mils proučava samo Ameriku 50ih godina).
Često unutar elite moći pojedinci prelaze sa položaja u jednoj eliti na položaj u drugoj.
48
81. Integracija – pojam i faktori
Integracija znači uspostavljanje mđeđuzavisnosti delova, bilo živog bića, bilo društva. Ona znači
potvrđivanje postojećeg poretka i njegovo učvršćivanje. Integracija se može postići ili saradnjom,
dobrovoljno, ili prinudom, nasilno – pa tako teorija govori o demokratskoj i nedemokratskoj
integraciji. Svrha integracije je da otupi antagonizme u društvu ograničavanjem sukoba i najjača je
tamo gde je najveća solidarnost.
Politički poredak, kao pojam, bio je u upotrebi tradicionalne teorije, nova nauka o politici, pod
uticajem kibernetike i sistemske teorije, daje političkom poretku naziv – politički sistem. Tako je
tradicionalno učenje o državi postalo učenje o političkom sistemu. Učenje o političkom sistemu
nastaje razvijanjem sistemske teorije (mešavine strukturalno-funkcionalističke i kibernetske
teorije). Po toj teoriji, društvo je organ, koji mora da seo dredi prema svojoj okolini i da pazi na
uslove svog opstanka, te je zato potrebna integracija svih jedinki u jedan sistem. Kao američki
duhovni proizvod, ova teorija teži da usavrši tehničku racionalizaciju proizvodnih i društveno-
političkih procesa (otud njen rečnik preuzet iz matematike, tehnike, kibernetike – input, output,
feedback itd).
Organicistički karakter sistemske teorije dopunjuje se mehanicističkim elementima (što vodi od
strukturalne srodnosti biologije i tehnike, tela i aparata).
Za kibernetske sisteme, bitnu ulogu igra teorija učenja. Taj sistem na proces vladanja ne gleda kao
problem moći, već kao problem vođenja i upravljanja, pokušavajući da pokaže da je to u osnovi
problem komunikacije. Tako Dojč ide tragom Parsonsa i kaže da je politički sistem podsistem
socijalnog sistema, zadužen za postizanje ciljeva.
Dejvid Iston je u okviru sistemske teorije konstruisao “tečni model” političkog sistema. U njemu iz
okolinu teku inputi u vidu zahteva i potreba individua i grupa, a iz političkog sistema ističu outputi
u vidu političkih odluke i delovanja, koje povratno deluju na strukturu, a time i na inpute.
Sličnu priču imao je Gabrijel Olmond. I kod njega postoji sistem input-output, ali se on bavi i
politekonomijom i simboličkim vrednostima.
49
82. Pojam manipulacije
Manipulacija (manus – ruka, pulare – ugladiti; lat.) se u početku odnosila na obradu nekog
predmeta veštim korišćenjem ruku. Kasnije se odnosi na vešto upravljanje stvarima ili ljudima, da
bi se ostvario zajednički cilj. Danas ima striktno negativno značenje kojim se označavaju odnosi
među ljudima, gde jedni vrše uticaj na druge iz interesa.
Socijalizacija i manipulacija – biti svestan razlike između ova dva termina, znači biti podoban
odupreti se manipulaciji. Onaj ko socijalizuje, želi da nauči drugog kako sve može da misli; onaj ko
manipuliše, nastoji da drugog navede da misli kao što on misli. Onaj ko socijalizuje, nudi stavove,
alternative, podstiče sumnju, daje proverene podatke, razuman je, nudi ideje, ne ideologiju, ne širi
svesno laži itd. Manipulator – sve suprotno.
Reklama je smišljeno, sistematsko širenje simbola moćne grupe proizvođača, koja tim simbolima
prikriva težnju za profitom, prikazujući svoj poslovni interes kao interes svih.
Propaganda je smišljeno, sistematsko širenje simbola neke političke grupe, koja tim simbolima
prikriva svoj politički interes prikazujući ga kao interes svih, da bi ih, bez prinude, navela da misle i
čine ono što toj grupi odgovara, pritom verujući da slobodno donose odluke.
Indoktrinacija je plansko, sistematsko, širenje ideologije vladajuće klase, da bi mladi kroz
obrazovanje usvojili tu ideologiju kao vlastitu, ne osećajući potrebu za promenama.
Industrija zabave – metodičan način delovanja na masovne nagone čime se eksploatišu nagoni i
ukusi mase.
Religiozna propoved je sistematsko širenje simbola od strane grupe “duhovnih pastira” da bi masu
neosetno navela da bez sumnji prihvata i sledi jedno verovanje, čija vrednost zavisi od psiholoških,
ne logičkih dokaza.
Pre pojave mass media, sve što je čovek rekao ili uradio, nije prelazilo okvire porodice, radne
grupe, sela, klase. Sve što danas kaže preko mass medija, dopire do miliona slušalaca i gledalaca –
posledice su šire. Reč je tvoja, ali posledice reči nisu, i često se reč vrati iskrivljena i ružna. Zato nije
dobro kriviti tvorca ideje za posledice ideje, već samo za namere koje je imao kad je poslao ideju.
Poruku ne čini samo tekst, nego i kontekst. Umberto Eko kaže da kontekst menja smisao, funkciju i
informativnu kvotu poruke.
Manipulator uvek očekuje da će njegova poruka imati posledice na nivou pojedinačne svesti i
ponašanja, grupnog stava i ponašanja ili sistema kao celine. Zatvorenim umom psiholozi zovu
osobinu čoveka da prihvata sve poruke autoriteta vladajuće grupe.
Manipulativni postupak uglavnom služi da učvrsti postojeće stavove, retko da menja i stvara nove
(sem u slučaju dece u procesu obrazovanja, koja nemaju nikakve stavove).
Manipulacija je i suptilna tehnika za otklanjanje sukoba u društvu, jer čovek ne teži slobodi nego
prihvata jedinu mogućnost koju ima. Tu postoji i problem privatnog i javnog mišljenja građana, ali
poredak postoji čak i kad se većina građana oseća otuđeno.
51
83. Pojam i određenja moći
Moć je višeslojan pojam i, prema disciplinama, može se istraživati lingvističko, filozofsko, teološko,
antropološko, psiohološko, politikološko, pravno znaćenje moći.
Filozofiju prevashodno interesuje suština ovog pojma, i za nju, moć ima 3 značenja – moć kao puka
moć, moć kao nadmoć i moć kao mogućnost.
Moć kao puka moć je neutralna u odnosu na čoveka, nju imaju i priroda i životinje i čovek i tiče se
preživljavanja i razvoja.
Moć kao nadmoć podrazumeva čoveka kao subjekta, hijerarhiju i zavisnost (nadređene i
podređene) i ispoljava se u vidu vladanja, zapovedanja, prisvajanja, otimanja...
Moć kao mogućnost se odnosi na čovekove stvaralačke potencijale. Stvaralaštvo je moć.
Stvaralačka moć oslobađa čoveka od zavisnosti i uspostavlja kvalitetnije odnose među ljudima. Čak
i moć kao nadmoć, ako nije nasilna, može biti stvaralačka moć.
U sociološkom shvatanju, bitna su dva značenja – moć pojedinaca u odnosu na društvene grupe i
moć društvenih grupa u društvu. U sociološkom shvatanju moći se istražuju oblici, struktura i
funkcionisanje moći.
U politici i političkoj nauci, pojam moći ima centralno mesto. Prvi ga je obrađivao Tomas Hobs.
Prema Hobsu, moć čoveka čine sredstva kojima raspolaže radi dobijanja nekog budućeg vidljivog
dobra. Može biti originalna ili instrumentalna. Prirodnom moći Hobs smatra čovekove izvanredne
osobine – mudrost, kondicija, snaga, plemenitost... Instrumentalna se zasniva na prirodnoj moći,
gde su te osobine instrument za postizanje još većeg bogatstva, uvažavanja, prijateljstva. Ali, za
Hobsa, najvažnija je moć države (moć najvećeg broja ljudi udruženih po splorazumu u jednu
ličnost).
Određenja moći – Maks Veber pod moći podrazumeva izglede jednog čoveka ili više njih, da
sprovedu svoju volju u zajedničkom delanju, uprkos otporu drugih koji učestvuju u tom delanju. U
suštini ovog objašnjenja je nametanje volje. Ono se postiže prihvatanjem ili slamanjem otpora, a
najbitnija sredstva za to su disciplina i vlast.
Robert Birstet definiše moć kao latentnu sposobnost da se nametne sila u određenu društvenu
situaciju. Po njemu, moć se javlja u formalnoj organizaciji, neformalnoj organizaciji ili
neorganizovanoj zajednici.
Bertran Rasel smatra moć “osnovnim pojmom u društvenim naukama, u smislu u kom je energija
osnovni pojam u fizici”.
Feliks Openhajm smatra da je moć sposobnost uticaja, ograničavanja, kažnjavanja.
Robert Dal kaže da “moć ima neko nad nekim u onoj meri u kojoj može postići da taj drugi učini
nešto što inače nikad ne bi učinio”.
Mišel Fuko je smatrao da moć nije nešto što je koncentrisano u rukama malog broja ljudi, već da je
to obeležje svih društvenih odnosa. Moć je tesno povezana sa znanjem – jedno drugo stvaraju.
Moć ne vezuje za silu i smatra da ona deluje tek kad ljudi imaju određenu slobodu.
Fuko smatra da je moć diskurs psihijatrije, te da je psihijatrija stvorila mentalno obolele osobe, kao
kategoriju, što je činilo deo razvoja sistema državne administracije. Administracija je omogućavala
nadzor i kontrolu ljudi. Nekada su mentalno obolele osobe izbacivali iz gradova, izopštavali iz
društva, a danas su oni u zatvorenim ustanovama; ubice takođe, iako su nekada javno
egzekutovani. To govori o promeni načina kažnjavanja sa fizičkog na psihički plan. Uz nadzor nad
populacijom, moć delom prelazi u ruke stručnjaka koji imaju znanje da tu moć upotrebe za
menjanje ljudi (veza znanja i moći, opet).
Fuko ne tvrdi da su odnosi znanje-moć isključivo represivni, već i da imaju i pozitivne efekte koji
dovode do određenih ciljeva. Recimo, kažnjavanje radnike motiviše da rade bolje. Za njega, moć se
ne poseduje, nego upotrebljava, a pojedinac mora imati taktiku i tehniku za tako nešto.
Fuko većinu dotadašnjih gledišta o moći smatra neprikladnim – Marksizam mu je ograničen, jer se
temelji na klasnim odnosima moći. Pluralizam i teorija elita su mu neprikladni jer se odnose samo
na moć koja je u rukama države. Nijedna od tih teorija moći ne podrazumeva svakodnevne
aktivnosti ljudi.
U knjizi Nadzor i kazna, on opisuje aktivnosti države u relaciji moć-znanje, kroz panoptikon (zatvor
koji se temelji na Bentamovoj ideji; u sredini je toranj sa kojeg čuvari vide sve što se događa u
svakoj ćeliji, a da pritom zatvorenici toga ne moraju biti svesni; time se ograničavaju aktivnosti
zatvorenika iz straha da li ih posmatraju ili ne).
Tehnike nadzora u bilo kom sektoru društva dovode do samodiscipline onih koji su pod nadzorom.
Fukoova teorija govori da je moć prisutna u nizu društvenih odnosa, ne samo u onima vezanim za
državu (kao što misle pluralisti). Moć nikada nije ni potpuna i često joj se ljudi odupiru. On
međutim, zanemaruje činjenicu da se moć demonstrira i kontrolom nad ekonomskim resursima,
vojnom silom itd.
53
85. Majkl Man – izvori društvene moći
Manov stav je da država može biti nezavisan izvor moći i da je politička moć jednako važna kao
ideološka, vojna i ekonomska moć. On sledi teorije globalizacije po kojima se moć ne ograničava
samo unutar nacionalnih granica, već da se mreže moći mogu protezati po celom svetu.
Man kaže - “kad bih mogao, u potpunosti bih ukinuo koncept “društva”.” On smatra da društveni
sistemi nisu celine, nisu unitarni, pa tako odbacuje Parsonsovu podelu na podsisteme i Marksovu
podelu na ekonomsku bazu i društveno-političku nadgradnju. On to opravdava time da ljudsko
ponašanje nikad nije bilo uslovljeno teritorijom na kojoj žive, o čemu govore širenje kulture
masmedija, pa čak i velike svetske religije, koje ne ograničavaju nacionalne granice (hrišćanstvo,
islam). Smatra da se društvo, kao što je recimo britansko, nije politička celina koja se izolovano
može analizirati, jer je Britanija članica NATO, EU, britanske kompanije su u vlasništvu
multinacionalnih kompanija sa sedištem u inostranstvu itd. Da bismo razumeli britansku kulturu,
politiku, ekonomiju, moramo da sagledamo i druge delove sveta.
Man kaže da je moć sposobnost postizanja ciljeva kroz ovladavanje okolinom. Ona se pojavljuje u
dva oblika:
1. Autoritativna moć se ogleda putem svesnih zapovesti koje jedan šalje, a drugi poštuje
(recimo, fudbaler koji izađe s terena kad dobije crveni karton);
2. Difuzna moć se širi na spontaniji način i uključuje odnose moći koji funkcionišu bez jasnih
naredbi. Recimo – mehanizmi tržišta.
AUTORITATIVNA DIFUZNA
INTENZIVNA strukture vojnog zapovedništva opšti štrajk
EKSTENZIVNA militarizovano carstvo tržišna razmena
54
Man nalazi korene moći u 4 izvora – ekonomski, vojni, politički, ideološki.
Što se ekonomskih tiče, nadovezuje se na Marksa, s tim što ne misli da je najbitniji. Ideološki
uljučuje moć nad idejama, politički se odražavaju u aktivnostima države, a vojna se temelji na
fizičkoj sili.
Naglašava da je svaki izvor nezavisan od drugih – npr, crkve imaju jaku ideološku moć, ali slabiju
ekonomsku; u komunističkoj Poljskoj je komunistička partija imala političku moć, ali je ideološka
pripadala Solidarnosti i rimokatoličkoj crkvi itd.
Ostale teorije naglašavaju važnost određenog izvora moći – Marks ekonomskog, pluralizam
ideološkog (u demokratskim zemljama), teorije elita i teorije usredsređene na državu – političkog
izvora. Man smatra da svaka sveobuhvatna teorija mora obuhvatiti sve te izvore plus vojnu moć.
55
86. Poreklo i oblici moći
Po poreklu, moć izvire iz prirodnih sposobnosti čoveka i iz prirode socijalnih odnosa koji nastaju u
različitim istorijsko-društvenim epohama. Ono što je bitno za korišćenje moći koju pojedinac ima je
njihova racionalna ili iracionalna upotreba. Racionalna upotreba je omogućavala sadržajniji i
bogatiji socijalni i politički život; iracionalna je bila češća i zatvarala je i uništavala politički i socijalni
život i zajednicu. U ovoj funkciji, pojedinačna i grupna moć bila je moć kao nadmoć.
Kroz istoriju, različiti su bili izvori moći – u antici, moć počiva na ratničkoj privredi i ropstvu u
oikosu. Moć je u tim zajednicama bila oličena u “patria potestas”. U feudalizmu, moć izvire iz
zemljišnog poseda i u funkciji je tog poseda. Feudalni posed je temelj upravne, sudske, vojne i
religiozne vlasti. Nastankom kapitalizma, menja se odnos prema političkoj i socijalnoj moći, osnov
svega je – novac. Moć sa novcem, postaje pokretljiva, “fluidna”, nije ni fiksirana ni nasledna, kao u
feudalizmu.
Oblike moći Čupić izdvaja prema 2 kriterijuma – posedovanje i oblast ljudske delatnosti u kojoj se
ispoljava. Po prvom kriterijumu imamo pojedinačnu i društvenu moć, a po drugom – ekonomsku,
političku i du hovnu moć. Sadržaji ovih moći su isprepletani i nema čistog tipa moći.
Pojedinačna moć je moć proroka, ratnika, vladara, upravljača, organizatora... Ona izvire i iz
sposobnosti ličnosti, ali i iz spoljašnjih okolnosti (bogatstvo, položaj na društvenoj lestvici..). U
mnogim političkim zajednicama (despotije, diktature), ova moć je bila dominantna moć. U takvim
zajednicama, počivala je na fanatizmu, sili, strahu. Ona eliminiše svaku drugu vrstu moći.
Društvena moć u najširem smislu ima vladajuća grupa ili klasa, mada mogu i one koje nisu na vlasti
da je poseduju (recimo, buržoazija za vreme apsolutizma, koja je imala još i ekonomsku moć).
Takve grupe su čvrste i homogeno struktuirane, sa tačno određenim ulogama i funkcijama.
Počivaju na principu hijerarhije. Na nivou globalnog društva, to je moć organizovanja društva radi
opstanka i razvoja. Ona je organizovana povezanost ekonomske, duhovne i političke moći društva.
Politička moć je najprivlačnija od svih vrsta moći. Za Platona i Aristotela, ona je moć celine,
obuhvata celu zajednicu i niko nije van njenog uticaja. To proizlazi iz njihovog shvatanja politike
kao praktične delatnosti u kojoj se čovek potvrđuje. Prema Aureliju Avgustinu, politička moć je
neprirodna, kao i vladavina čoveka nad čovekom. Toma Akvinski smatra da nije neprirodna, jer čak
i među anđelima postoji hijerarhija. Politička je moć, po njemu, podređena duhovnoj moći. On je
ograničava pravnim odnosima.
Tomas Hobs smatra da je politička moć ugovorno udružena moć ili moć države, koja čuva društvo.
Džon Lok, nasuprot Hobsu, smatra da se samo ograničavanjem moći postiže njena korisnost za
društvo. Po Loku, ljudi sklapaju društveni ugovor između sebe, da bi osigurali veću pravnu
56
sigurnost, blagostanje i prosperitet u prirodnom stanju. Državi treba ograničiti političku moć i vlast.
Žan Žak Ruso isključuje svaki oblik nasilja iz moći. Moć ne sme imati svako jednako, ali niko ne sme
imati toliko da ugrožava drugoga, ni toliko da je ima premalo.
Nikolo Makijaveli izjednačava politiku i političku moć. Politiku svodi na hladno tehničko osvajanje
moći. On prezire onoga ko stvar obavlja napola, s pola okrutnosti, pola vrlina. Moćnom čoveku su
potrebna sva sredstva da očuva vlast.
Duhovna moć obuhvata moć ideja, znanja, religijsku i uopšte kulturnu moć. Ove duhovne
tvorevine pokreću društva, daju mu smisao i određuju ciljeve razvoja. Posednici ove moći bi
trebalo da bitno utiču na vladavinu u društvima, ali češće su u službi vladara.
57
87. Struktura moći
Struktura moći proizlazi iz njenog određenja. Ako je moć nametanje i sprovođenje volje
pojedinaca i grupa u zajedničkom delanju, onda strukturu moći čine nosioci, ubeđivanje,
materijalno bogatstvo, statusni simboli, kontrola društvenih normi, sila, dominacija i hijerarhija.
Nosioci moći su pojedinci i društvene grupe. Oni moć zasnivaju na jednom ili više elemenata, a što
su ti elementi realističniji, nosilac moći je stabilniji u sprovođenju volje. Iracionalna moć je
nepredvidiva i kratkotrajna.
Materijalno bogatstvo bitno utiče na moć i sigurnost. Ekonomska moć je uvek imala veliki uticaj na
ostale oblike moći. Ona prisiljava užasnom pretnjom – pretnjom glađu. Najčešće deluje prikriveno,
reallna je i omogućava širok i dubok manevarski prostor.
Kontrola društvenih normi je sredstvo koje učvršćuje moć. Odnosi se na pravne norme (zakone),
moralne norme (moralni imperativ), religijske norme (zapovedi) i običajne norme. Često se ove
norme premeštaju u unutrašnjost svesti, gde je kontrola manje vidljiva ali ne i manje efikasna.
Sila je najdrastičniji element moći. Podrazumeva prinudu, najčešće fizičkom silom. Ova moć je
kratkotrajna, skupa, nepopularna i podstiče otpor. Nije čak ni efikasna, a onaj ko je koristi oseća
stalan strah od onog nad kojim je koristi. Upotreba sile može biti legitimna i nelegitimna. Upotreba
sile u odbrani razlikuje silu od nasilja.
Dominacija i hijerarhija su principi moći. Dominacijom se moć manifestuje i potvrđuje, kad ona
prestane, prestaje i moć kao nadmoć. Hijerarhija je unutrašnji princip moći, a dominacija spoljašnji.
Hijerarhija vertikalno povezuje piramidalnu strukturu moći.
58
88. Funkcije moći
Funkcija održanja – kod pojedinaca se odnosi na njihovo održanje u socijalnoj grupi kojoj
pripadaju; ako je moć pojedinaca vezana za položaj/radno mesto, onda to pretpostavlja
zadržavanje i osiguravanje tog mesta. Ovoj funkciji podležu i ekonomska i politička i duhovna moć.
Funkcija stvaralaštva – najbitnije svojstvo duhovne moći. Posredno je bitna i za ostale oblike moći,
jer njome često demonstriraju nadmoć.
Funkcija pokretanja – vitalna funkcija moći. Pojedinačni i društveni razvitak se vezuje za ovu
funkciju. Usmerena je pozitivno i u službi je napretka. Ona nosi u sebi jednu vrstu radikalizma
prema postojećim stanjima i odnosima moći.
Kontrolna funkcija – svaka moć ima sredstva kojima kontroliše nametanje i sprovođenje volje –
fizička sila ili sila prinude; društvene norme kojima raspolažu moćnici (zakoni, moralni imperativi,
božije zapovesti) i sredstva nagrađivanja i kažnjavanja.
Legitimacijska funkcija – podrazumeva opravdanje društvenog poretka u kome moć deluje. Tako
moćne grupe brane vladajući poredak koji im omogućava realizaciju sopstvenog interesa (tajkuni
recimo).
59
89. Pojam i oblici vlasti
Maks Veber razgraničava moć i vlast. Prema Veberu, vlast je, otprilike, stanje gde se volja jedne ili
više osoba na vlasti izvršavaju od strane svih ostalih. Za moć je karakteristično nametanje volje
uprkos otporu, a za vlast – prihvatanje i izvršavanje zapovesti. Moć se demonstrira i kratkotrajna
je, a vlast učvršćuje i može trajati dugo.
Veber izdvaja i dva dijametralno suprotna tipa vlasti – vlast po sili konstalacije interesa i vlast po
sili autoriteta. Najčistiji tip po sili konstalacije je – monopolistička vlast na tržištu, a po sili
autoriteta – vlast glave porodice ili monarhova vlast.
Prva vlast se zasniva na uticaju koji se vrši na, formalno slobodno, delanje podređenih. Druga vlast
se zasniva na obavezi na poslušnosti.
Politička vlast je takav oblik vlasti koji u organizovanju političkog života na nekoj teritoriji
omogućava pojedinačnoj ili grupnoj volji da se uz pomoć moći nametne i utiče na delanje i
ponašanje svih drugih, uz upotrebu različitih sredstava. Politička vlast postoji i izvan državne, ali
svaka politička vlast je orijentisana ka državi. Državna vlast je najmoćnija politička vlast. Sistem
nametanja prinude je tu najzaštićeniji, a najšira su i sredstva i instrumenti kojima raspolaže.
60
90. Struktura, funkcije i vrednovanje političke vlasti
U strukturi vlasti ima 2 elementa – upravljači i upravljani (vladajući i podvlašćeni). Upravljači mogu
biti pojedinci, male grupe, slojevi, klase, međusobno raspoređeni po moći, položajima, funkcijama.
Podvlašćeni su uvek u većini.
Uzajamni odnos između upravljača i podvlašćenih je složen; zavisi od tipa društva, moći, interesa i
ciljeva i jednih i drugih.
Funkcija političke vlasti – funkcionalna logika podrazumeva da vlast ima ulogu da učvršćuje i
održava stabilnost upravljača, da su elementi vlasti dobro integrisani, da vlast ima neku funkciju,
da se funkcionisanje zasniva na prihvatanju, prinudi, sili, vrednostima itd. Osnovna pretpostavka
funkcionisanja vlasti je da se svako odstupanje i suprotstavljanje vlasti sankcioniše i kažnjava,
proglašavajući se za neprijateljsko.
Vrednovanje političke vlasti – vlast sama po sebi ne može da se vrednuje, njene vrednosti se
mogu konstatovati. Cilj vlasti je pribavljanje legitimiteta, a to pribavljanje počiva na vrednostima i
principima (religioznim, običajnim, moralnim, pravnim, političkim). Tokom istorije, menjali su se i
vrednosti na kojima je zasnovan legitimitet. Na početku ljudskog političkog organizovanja,
legitimitet je pribavljan u mitovima i religioznim vrednostima (vladari prikazivani kao bogovi i to ih
je pravdalo). U hrišćanskoj kulturi je nametan argument o božanskom poreklu političke vlasti
(monarh je podređivan bogu i njegovom zakonu). Tek novovekovni duh podučava čoveka da
razlikuje teorijske od praktičnih argumentacija. To je bio osnov za rekonstrukciju klasičnog
prirodnog prava, pa nove teorije prirodnog prava zahtevaju legitimizaciju vlasti nezavisno od
religija, ontologija, kosmologija.. U rešavanju praktičnih pitanja, ovim teorijama više odgovaraju
formalni principi uma, a ne sadržajni principi boga ili prirode.
Legitimitet se dobija procedurama – ugovor, pristanak, saglasnost.. Politička vlast stiče legitimaciju
zadovoljavajući proceduralni princip i postupak.
61
91. Politička vlast, društvene grupe i pojedinac
Pojedinac je u politici završavao ili kao bog ili kao zver. Ako nije uspevao da se popne na božansku
piramidu vlasti, smatran je zverkom koja ugrožava moć vladajućih. Logika svake vlasti je usmerena
protiv slobodnog i samostalnog pojedinca. Zato se o vlasti ne može govoriti kao o dobroj ili o lošoj,
već o manje ili više ograničenoj kontrolisanoj, podnošljivoj itd. Iskustvo je pokazalo da je klasična
liberlna misao u pravu – samo vlast ograničava vlast.
Osim liberalne teorije, i logika vlasti i logika politike pojedinca uzima posredno, preko raznih oblika
grupisanja i organizovanja. Jedna od teškoća vezana za priznanje pojedinca u logici političke vlasti
je njegova atomiziranost. Svaki pojedinac je autonoman i ne želi da učestvuje na posredan način u
zajednici, već participacijom i komunikacijom.
Život pojedinca van zajednice je nezamisliv. I Platon i Aristotel kažu da čovek postaje čovekom tek
u zajedničkom životu s drugim ljudima. Ko živi van zajednice, taj je “ili zver ili bog”. Kant takođe
čoveka zove bićem predodređenim za društvo, a Hegel kaže da se “prava nezavisnost čoveka
sastoji jedino u prožimanju individualnosti i opštosti; individua tek u opštem nalazi pravu sadržinu
svoje stvarnosti”. Kod Hegela (za razliku od prethodne trojice), pojedinac je samo momenat,
društvo ima primat nad pojedincem. Nasuprot Hegelu je Niče, koji karakteriše pojedinca
suverenošću nad sobom.
Čovek se rađa dva puta – jednom kao prirodno biće/jedinka, a drugi put kao ličnost!
Učestvovanje u zajednici može pomoći čoveku da odraste u pojedinca kao ličnost, ali može se
desiti i da izgubi identitet i da se utopi u neku grupu. U zajednici se pojedinac prilagođava,
orijentiše, poistovećuje. Pitanje je kako to radi i kakvo je društvo u kom to radi. Ako se potpuno
uklopi u društvo, pojedinac gubi svoje ja – zaboravlja ga, prenosi odgovornost na grupu i
nesposoban je da samostalno reši neki problem, otuđuje se od samog sebe u ime karijerizma,
položaja, funkcije.. To može da ima i pozitivnu stranu – recimo poistovećivanje s nacijom, čime se
oslobađa lokalnih ograničenosti ili kolonijalnih porobljavača, ali čim ideja nacije zagospodari njime
u vidu ideologije, ona uništava njegovu pojedinačnost.
Najpoželjnije je ono stanje u kojem pojedinac ne gubi aktivnost u grupi s kojom se poistovećuje, a
da pritom grupa ne guta njegovo Ja. Nemoć pojedinca govori o moći grupe ili organizacije, kao što
nemoć društva govori o moći vlasti.
Logika grupe počiva i na potčinjavanju i identifikaciji s njenim interesima i ciljevima. Grupe daju
puno normi obaveznosti, dužnosti, odgovornosti, a malo prava. Mnogi autori smatraju da grupa
ima presudnu ulogu u formiranju društvene prirode i ideala individue. Na osnovu stepena
identifikacije pojedinca s političkim grupama, grupe i pojedince delimo na autoritarne i
demokratske.
Autoritarni pojedinci u politici su ličnosti koje zavise od autoriteta (vođe ili grupe) i imaju potrebu
za autoritetom. Autoritarna pojedinačna nemoć uvek traži zaklon iza grupne moći (partija, nacija,
klasa) – pojedinačna nemoć se organizuje kao grupna moć i time se ubija lični identitet.
Autoritarne ličnosti glorifikuju poslušnost i vođu, one se plaše moći ali za njom i žude. One nemaju
poverenje u sebe, nesposobne su da donesu odluku ili sud. To grupa radi za njih. Autoritaran
pojedinac je agresivan i sadista. Taj sadizam koristi autoritarna politička grupa ili organizacija. Van
grupe, postaju nihilisti, očajnici, kukavice i brzo se mentalno raspadnu.
62
Autoritarne grupe su zatvorene, homogenizovane, hijerarhijski uređene, oslanjaju se na
dominaciju, disciplinu i kontrolu članova. Netolerantne su i iznutra i spolja, zahtevaju potpunu
identifikaciju članova sa njima. Svaki oblik pojedinačnog rasuđivanja odbacuju, a u različitim
situacijama, od svojih članova mogu da naprave masu, teroriste, glasačku mašineriju. Na svest
pripadnika utiču strogom i šematizovanom ideologijom. Kritika unutar grupe ne postoji, za svaki
neuspeh se krivi neko drugi.
Stabilnost, jedinstvo i sigurnost su primarni pojmovi u ovim grupama. Socijalna i statusna
mobilnost je strogo hijerarhizovana i zatvorena. Na kraći rok, ove grupe su efikasne, ali na dugi rok,
uništavaju same sebe. Više se oslanjaju na ličnu kontrolu vođa, nego na bezličnu kontrolu normi i
zakona. Ljude su često vodili vođe autoritarnih grupa, pomračenih umova, ali ljudi odatle kroz
istoriju nisu izvukli pouku. Ritual žrtvovanja u kolektivu je sveta stvar, što autoritarne grupe u tom
trenutku čini nekrofiličnim (otud često simboli sa lobanjama, kostima itd, kao što je četnički grb).
Autoritarnost je u suštini – loša stvarnost.
Demokratski nastrojeni pojedinci su ličnosti koje vodi razum, racionalno delanje i ponašanje i
prihvatanje različitosti. Oni su tolerantni i prihvataju sve rizike, ideje, obrasce, i sve ih procenjuju
prema racionalnim mogućnostima. U komunikaciji zastupaju dijalog i sporazum. Ne prihvataju
ekstremizam, radikalizam i fanatizam. Računaju na razum većine. Demokratski orijentisani
pojedinci su u suštini autentične ličnosti. Bore se za svoju ideju, sve dok ih argumentima ne
zaustavi razumnija ideja, koja ih brzo osvaja i koju nemaju problem da realizuju. Nisu, dakle, robovi
ideja. Ne dozvoljavaju da grupa uništi njihovo pojedinačno ja. Odvajaju proces donošenja odluke i
proces realizacije, ne prihvataju misaonu uniformisanost ni vladavinu discipline. Grupa se sastoji
od različitih pojedinaca, a tamo gde manjina nema pravo, smatraju, da je pravo ukinuto uopšte.
63
92. Autoritarne vladavine – pojam i tipovi
Despotija je oblik vladavine koju karakteriše apsolutna volja vladara – despota. On je jedini
slobodan i sve i svi pripadaju njemu. U njemu je često spojena božanska i svetovna vlast. Vladaju
uz pomoć straha, a zakoni koje donose, važe za sve sem njih. Despotska vladavina razara
zajednicu.
Najpoznatiji oblici despotske vladavine su faraonizam, azijski carizam i sultanizam.
Tiranija je oblik vladavine koja takođe počiva na samovolji. Aristotel opisuje tirane kao vladare kod
kojih cilj realizacija ličnih interesa i vođenje luksuznog života. Tirani ne veruju građanima, pa su
uvek spremni na proganjanja istih. Preziru moralne ljude i uništavaju sve i svakoga ko dovede u
pitanje njihovu vlast. Tiranin mora da zna šta ljudi rade (preko uhoda) i ne sme da dozvoli
interakciju između ljudi (da bi sprečio da se stekne poverenje između ljudi). Tirani se oslanjaju na
laskavce, rđave ljude, ne trpe plemenite i slobodne. Cilj tirana je da učine podanike poniznim, da
poseje nepoverenje među građane i da im onemogući svaki pokušaj da ga skinu s vlasti.
Tiranske karakteristike praktikuju mnogi apsolutistički vladari i savremeni diktatori.
Diktatura je oblik vladavine u kojoj (najčešće) jedna ličnost uzurpira vlast i održava je bez kontrole.
Diktatura se pojavila u Rimu, kad je nastala kriza Republike i zavladao haos. Sula i Cezar su bili
magistrati koji su vremenski ograničenu diktaturu pretvorili u ograničenu. Na osnovu obima
sadržaja i načina vladanja, razlikujemo običnu, cezarističku, totalitarnu i manipulativnu diktaturu.
Običnu diktaturu karakteriše uzurpacija vlasti. Obični diktatori su skloni tiranskom luksuzu. One
oblasti društvenog života koje ih ne interesuju, mogu da povlaste i oslobode potpune kontrole
(kultura, nauka..). Povremenim akcijama intervenišu, kao što su bile intervencije prema
profesorima univerziteta za vreme Frankove diktature u Španiji ili komunističkih diktatura u
Mađarskoj, Poljskoj, Čehoslovačkoj, SFRJ.
Cezarističku diktaturu karakteriše neograničena samovolja diktatora koji stalno drži zemlju u
pretnji vanrednim stanjem ili proizvodi okolnosti koje bi opravdale vanredno stanje. On potpaljuje
podanike obećavajući ekonomsku stabilnost, poslove i sreću svima. Sadrži u programu i reformu
zdravstvenog i socijalnog zakonodavstva, ciljajući ono što je najvrednije ljudima – zdravlje. On truje
javnost svojim opakim propagandistima i senzacijama koje uništavaju vrednosni sistem (Kurir)
istovremeno dezorijentišući i pogrešno usmeravajući javnost. Senzacije izjednačuju laž i istinu,
pravdu i nepravdu, dobro i zlo, pa ljudi gube vrednosne orijentire i kompase.
Cezaristički diktator se oslanja na tajnu policiju, proceduralne trikove vezane za izbore i
zloupotrebu referenduma (raspisuje ih za one probleme za koje građani nisu ni kvalifikovani, čime
se skida odgovornost sa odgovornih). Ova diktatura podstiče fanatizam, ekstremizam i radikalizam
i obezvređuje institucije vlasti.
Totalitarna diktatura je neograničena vladavina koja hoće celokupni društveni i politički život da
kontroliše. Drži sve institucije u rukama. Upravlja masovnim medijima i kulturnim životom.
Pojedinci su izolovani, a ekonomski život monopolisan, vođen planskom privrednom. Tajna policija
je jaka. Nacionalizam i staljinizam realizuju totalitarnu diktaturu.
64
Manipulativna diktatura je kombinacija karakteristika obične, cezarističke i totalitarne diktature.
Manipulativni diktatori pribegavaju duhovnom nasilju nad vrednostima. Izjednačuju žrtvu i dželata,
demokratu i zlotvora. Oni siromaše stanovništvo i zaoštravaju sukobe do rata, a monopolima
uništavaju ekonomiju. Ova diktatura uništava srednje slojeve i nosioce razvoja, inovacija,
konkurencije. U najznačajnijim duhovnim institucijama (crkva, akademija nauka i umetnosti),
podstiče nagomilane frustracije iz istorije zajednice i projektuje na osnovu njih nerealne i
iracionalne šovinističke koncepte (Memorandum SANU iz 80ih, npr). Najkorisniji su joj stalni, a
nedovoljno jaki neprijatelji. Ova diktatura otvara prostor za promociju kriminalaca, profitera, ološa
društva. Najmoćniji masmediji postaju najvulgarnija sredstva zabave. Građane svodi na narod, a
narod na masu. Nespremnost većine na promene je indikator poslušničke svesti.
Demokratija u izvornom značenju znači – vladavina naroda. Taj oblik je menjao sadržaj tokom
istorije, od vladavine proste većine u kojoj svi učestvuju (omniokratija), do vladavine procedura
(proceduralna demokratija), koja omogućava svima iste šanse, bez obzira na rasu, pol, religiju.
66
Drugo veliko sredstvo političke kulture je tolerancija (latinska reč, označava trpeljivost). Dva su
značenja tolerancije – trpeljivost prema drugom mišljenju, ubeđenju, ponašanju odnosno
prihvatanje i poštovanje razlika.
U prvom značenju, tolerancija je zajedničko podnošenje štete, odricanje od dela svojih potreba,
interesa, ubeđenja, spremnost na kompromis. Tolerancija je ovde zasnovana na žrtvi i pobeda je
nad zlom. Tolerantan čovek je omiljen i dobar za društvo.
U drugom značenju, tolerancija je prihvatanje razlika i svest da život bez razlika ne može da se
odvija. Kad prihvati razlike, čovek prihvata i pluralizam. Razlike su u osnovi života i ne bi smele da
se upotrebljavaju u produbljivanju sukoba do razaranja i uništenja. Naprotiv. Susret razlika bi
morao da oplemeni život, da ga produbi i proširi, da ga obogati. Zato su nacije u kojima vlada
tolerancija, a koje su još i multinacionalne, multikonfesionalne, multikulturalne, mnogo više
oplemenjene od onih netolerantnih i homogenih.
Tolerantan nije onaj koji je nemoćan ili koji se brani; to nije ni ravnodušnost ni ignorisanje. Subjekt
tolerancije su pojedinci, grupe, zajednice. Država mora biti garant tolerancije. Nema tolerancije
prema nasilju i netoleranciji.
Da bismo obrazovali čoveka, moramo pred sobom imati ideal čoveka. Zajednica bez razgovora i
tolerancije nema budućnost. Imaće je samo ako mlade vaspita prema dijaloškom mišljenju,
vrednostima i prednostima koje proističu iz razliika.
Đuro Šušnjić kaže da racionalan i human sistem vaspitanja i obrazovanja treba da zadovolji
sledećih 5 uslova:
1. Da prenosi kulturno nasleđe i tradiciju na mlade – na mlade treba preneti skraćen deo
pozitivnih vrednosti koje neko društvo sadrži u istoriji. Tradicija je “best of” istorije, njeni
najsvetliji trenuci. Istorija se mora spoznati jer, ko ne razume svoju istoriju, osuđen je da je
ponovi. Mlade ne smemo opteretiti prošlošću, da ne bi bili primorani da se odluče za
pogrešan izbor između škole pamćenja i škole mišljenja. Dakle, mlade treba naučiti da
misle, a ne da reprodukuju. Činjenice se pamte da bi se iz njih učilo, ne da bi sve ostale u
glavi. U suprotnom, desiće se da neki misle ispod svojih mogućnosti zahvaljujući školi, a
neki iznad, zahvaljujući sebi.
67
3. Stvaranje vrednosne svesti ili savesti kod mladih – ne valja ako sistem stvara velike
stručnjake a slabe ličnosti. Mladi često izlaze etički nepismeni iz škole. Jung ističe da ličnost
ne može da vaspita onaj ko je sam nema, što je problem i kod nas i sa našim predavačima,
vaspitanim u duhu ideološkog jednoumlja. Škola mora biti odvojena od stranke, baš kao i
crkva. Sistem mora da izabere i da li će da usmerava mlade duhovnim, materijalnim ili
mešavini tih vrednosti? Da li ćemo mlade vaspitati u takmičarskom ili solidarnom duhu?
Društvo mora da ima i vrhovnu vrednost. Na univerzalnim vrednostima moraju se temeljiti
vaspitanje i obrazovanje, a ne na klasnim ideologijama i interesima.
5. Odnos vaspitno-obrazovnog sistema prema izuzetnima, genijima. Sistem nije dobar ako je
sredstvo za izjednačavanje i uprosečavanje svih, pa i darovitih. Geniji ne mogu da se
ostvare u sistemu koji ih sapliće. Oni zaslužuju da im vreme kojem čine čast obezbedi
uslove za razvoj. U njima je čovek dostigao najviši oblik, prosečnost ne sme biti merilo.
Sistem mora biti i proces obrazovanja i vaspitanja, ali i odabir najvrednijih.
Dakle, na osnovu ovoga, moraju se doneti odluke. Škola pamćenja ili škola mišljenja? Priprema za
postojeću ili potencijalnu ulogu u podeli rada? Usvajanje vladajuće ideologije ili univerzalnih
vrednosti? Govor ili razgovor, kao metod? Sputavanje genija ili afirmativan odnos prema njemu?
68