You are on page 1of 7

Boetije 

(ili Boecije) (lat. Anicius Manlius Severinus Boethius) (Rim 480-Pavija 524. ili 525) je


bio rimski hrišćanski filozof s početka 6. veka. Nadimak "poslednji Rimljanin" je dobio zbog izuzetne
privrženosti antici.

[uredi]Život

Boecije je rođen u rimskoj plemićkoj porodici koja je prešla u hrišćanstvo još mnogo pre njegovog
rođenja. Kada mu je otac, rimski konzul, 487. godine umro, dečaka je podigao uticajni staratelj čijom se
ćerkom oženio i tako ostvario brz napredak u rimskoj državnoj administraciji. Poznavanje grčkog nije više
bilo uobičajeno među rimskim višim klasama, ali je Boecije nekako uspeo da nauči jezik. Njegovo
legendarno vladanje grčkim stvorilo je mit o tome da je do osamnaeste godine učio u Atini. Rano sazreli
Boecije poboljšao je Teodorikove odnose sa varvarskim kraljevima. Upravljao je izgradnjom vodenog i
sunčanog sata za burgundskog kralja i izabrao harfistu za franački dvor kralja Klodovika.

Do 510, sa samo trideset godina, unapređen je u zvanje konzula; dvanaest godina kasnije doživeo je da
njegovi mladi sinovi postanu konzuli, a već sledeće godine kao magister officiorum uspeo se na položaj
poverljivog savetnika kralja Teodorika.

U međuvremenu Boecije je nekako našao vremena da stvori biblioteku enciklopedijskog obima - delom
sačinjenu od sopstvenih spisa, delom od prevoda sa grčkog. On je izmislio ime quadrivium (isprva
quadruvium) za jednu vrstu obrazovnog programa. Četiri „matematičke" discipline (aritmetika, muzika,
geometrija i astronomija) predstavljale su put ka poznavanju numeričkih „suština" koje su neoplatonisti
nazivali jedinim pravim objektima saznanja. Boecije je napisao raspravu o svakoj od matematičkih
disciplina. Njegovi spisi Aritmetika i Muzika (prvo delo muzičke teorije za koje se zna na hrišćanskom
Zapadu) održali su se i postali standardni tekstovi srednjeg veka. Tako je za čitaoca sa latinskog, učenog
čoveka srednjeg veka, Boecije sačuvao „osnovne elemente umetnosti i nauke Grčke". Po analogiji sa
quadriviumom za matematičke discipline, srednji vek će za verbalne discipline (gramatika, retorika i
logika) proizvesti trivium.

Quadrivium i trivium su zajedno obuhvatali sedam slobodnih umetnosti. Boecije je takođe obezbedio
bazične tekstove za proučavanje aristotelovske logike u srednjem veku. U svoja četiri teološka traktata o
prirodi Boga i Hristovoj ličnosti obezbedio je model sređnjovekovnog sholasticizma, prototip za svetog
Tomu Akvinskog, i tako stekao zvanje Prvog sholastičara. Boecije je koristio „teologiju", za kojom se kao
što smo videli tragalo barem još od Fila u prvom veku, da opiše filozofsko istraživanje prirode Boga. On
mu je, isto tako, dao strogi aristotelovski karakter koji će sedam vekova kasnije uroditi plodom u delu
Summa Theologica sv. Tome Akvinskog (otprilike između 1265. i 1293.).

Učeni Kasiodor, Teodorikov državni sekretar, uputio je pohvale dvadesetpetogodišnjem Boetiju. „Kroz
tvoje prevode Italijani čitaju Pitagoru muzičara, Ptolemeja astronoma, Nikomaha aritmetičara, Euklida
geometra, dok teolog Platon i logičar Aristotel vode raspravu rimskim glasovima; ti si mehaničara
Arhimeda vratio Sicilijancima na latinskom." Boecije je još kao mladić obznanio daje njegov životni
poduhvat da „običaje naše Države poduči umeću grčke mudrosti".

Boetije u tamnici

Boecijev kobni pad u kraljevu nemilost, sasvim po modelu aristotelovskog tragičnog heroja, načinio ga je
tvorcem klasičnog dela punog utehe za kasnije vekove. Lična nesreća, zatvorska izolacija i odvojenost od
knjiga podstaći će novu, sasvim originalnu viziju. On je uspeo da prevede i preobrazi istančanosti Platona
i Aristotela u popularnu filozofiju. Boecijeva lična tragedija predstavljala je simptom nesigurnosti onoga
doba, suparništva Istočnog i Zapadnog carstva. Teodorik Veliki postizao je u početku spektakularne
uspehe u unapređenju produktivne koegzistencije između Gota i Rimljana. Proglasivši sve (uključujući
svoje gotske saplemenike) pravno podređenim rimskom pravu, insistirao je na toleranciji ortodoksnih
katolika i sigurnosti za nezaštićene Jevreje. Međutim, stišavanje šizme između Istočne i Zapadne crkve
pothranilo je Teodorikove strahove da će se rimski podanici odreći njegove vladavine u korist istočnog
pravoslavnog cara. Kada je rimski senator Albinije optužen za pisanje izdajničkih pisama caru Justinijanu,
Boecije je impulsivno protestovao. „Senat, i ja sam, krivi smo za isti zločin. Ako smo mi nevini, Albinije
ima podjednako pravo na zaštitu zakona." Smatrajući ovo priznanjem krivice i nalazeći potvrdu u
falsifikovanom pismu Boetija istočnom caru, nesigurni Teodorik uhapsio je Boetija pod sumnjom da je
počinio veleizdaju.

Čekajući u zatvoru na pogubljenje zbog veleizdaje, rimski senator stvorio je sredstvo preko koga se kroz
srednji vek prenosila antička kultura i klasično delo puno utehe u nemirnim vekovima. Kobnu dokolicu
koja je prouzrokovala nastanak ovoga dela nametnuo je Boetiju nepismeni ali prosvećeni kralj Teodorik
Veliki u čijoj se službi nalazio. Boecije je tada, 523. godine, čamio zatočen u ćeliji u Pavijskoj kuli u blizini
Milana kao žrtva sumnjičavog kralja i zavidljivih dvorana. Godinama se pripremao za ovo majstorsko
ostvarenje zatvorske književnosti.
Boecijeva grobnica u San Pjetru in Sijel de Oro

Zatočeništvo koje mu je pružilo neželjeni odmor od službenih dužnosti prisililo je Boetija da se usredsredi
na pitanja kobi i sudbine, a njegovo trajno vredno delo Uteha filozofije predstavljalo je tvorevinu ove dve
poslednje bedne godine Boecijevog života. Gibon, uvek neprijateljski nastrojen prema metafizici, smatra
ga „zlata vrednim delom... koje iskazuje neuporedive odlike nezavisno od varvarstva onoga vremena i
situacije autora". U zatvorskoj ćeliji i bez svoje biblioteke, Boecije je morao da se osloni na visoko
kultivisanu memoriju, glavni izvor za naučnike u danima pre pojave štamparske mašine. Da je bio
okružen svojim knjigama, teško da bi uspeo da napiše tako koncizno ili toliko popularno delo. Posle Biblije
na latinskom, njegova knjiga bila je možda najčitanija knjiga evropskog srednjeg veka.

[uredi]Delo

Ako je sreća najveće dobro bića, koje živi po razumu, i ako ono, što se na bilo koji način može
oduzeti, nije najveće dobro, jer se pred njim ističe ono, što se ne može ugrabiti, očito je da nestalnost
udesa ne može potpomagati sticanje sreće. Pri tom onaj, kojeg vuče ta nepostojana sreća, ili zna da je
ona nepromenljiva, ili ne zna. Ako ne zna, kako li može biti sretan udes zasnovan na zaslepljenosti
neznanja? Ako pak zna, nužno je da se boji, da ne bi izgubio ono, za što ne sumnja da se može
izgubiti, pa mu zato neprekidan strah ne dopušta, da bude sretan. Ili pak, ako to izgubi, drži da ne
mora za to mariti? I po tome je ono dobro, čiji se gubitak može ravnodušno podnositi, doista vrlo
neznatno.

  — Uteha filozofije (124 - 125)[1]

Na prvi pogled, Boecijevo omanje delo, od nekih stotinak strana, sa naizmeničnim kratkim pasažima
proze i stihova, liči na puku kolekciju spisa drugih autora. Ali sve je odista Boecijeva tvorevina, antologija
njegovih sopstvenih bolnih klasičnih sećanja. Nam in omni adversitate fortunae infelicissimum genus est
ifortunii, fuisse felicem. (Jer u svakom nepovoljnom obrtu sudbine, najgora nesreća sastoji se u tome što
smo nekada bili srećni.) U ovo malo strana njegovo ogromno poznavanje antičkih filozofa postalo je
rafinirano, ukrašeno i pojednostavljeno. Kroz dramatičan dijalog boginja Filozofija, Boecijeva sagovornica,
vodi nas od samosažaljenja kroz „blaži lek" (razumevanje hirova Sudbine) do „jačeg leka" (umanjivanje
značaja zemaljskih dobara koja zavise od Sudbine). Čovekov greh predstavlja puka zaboravnost,
zamagljeno sećanje na dušu. Jer, kako je to Platon objasnio, pre rođenja svaka duša'je čista, posvećena
Bogu. Filozofija obnavlja to sećanje. Ali kako u svetu u kome Bog predstavlja Dobro a istorijom upravlja
božansko Proviđenje, može da postoji zlo? Svakodnevni zaokreti sudbine ne remete božanski plan,
„nepokretnu tačku u stalno promenljivom svetu". Što se više približimo toj središnjoj tački, odstupajući od
rotirajuće nepostojanosti sveta, utoliko ćemo biti slobodniji. Ljubav nas drži na okupu i pomaže svakome
od nas da povrati sećanje na svoju prvobitnu dušu.

Ali ako je Bog sve već unapred odredio, kako možemo biti slobodni da biramo? Filozofija, boginja puna
utehe, razlikuje Božiji način razumevanja stvari od čovekovog. Ta razlika svodi se na njihov različit odnos
prema vremenu. Um neprolaznog Boga „obuhvata u sebi celinu večnog života u jednoj jednovremenoj
sadašnjosti". „Sve što živi u vremenu postoji u sadašnjosti i napreduje od prošlosti ka budućnosti, i nema
ničega u vremenu što može jednovremeno da obuhvati čitav opseg svoga života: ono je u poziciji da još
uvek ne poseduje sutra a već je izgubilo juče. U ovom sadašnjem životu ne živiš ništa potpunije nego u
tom nestalnom i prolaznom trenutku." Ovo objašnjava zašto božje predznanje ne poriče čovekovu
moralnu odgovornost.

Uteha filozofije predstavlja delo zatvorske književnosti. Pobožni zatvorenik mora da na neki način „pred
čovekom opravda božje puteve". On ne može da umakne problemu teodiceje, pitanju kako dobrostivi Bog
može da trpi zlo. Ovo pitanje će mučiti i druge autore zatvorske književnosti, ser Tomasa Mora koji je
napisao Utešni razgovor (1534) i Džona Banjana u njegovom Poklonikovom putovanju (1676).

Za generacije koje nisu mogle da čitaju grčki i koje su izgubile kontakt sa mudrošću antičkih naroda,
forma i stil Boecijeve Utehe pružali su pomoć. Mada puna pomnog logičkog rasuđivanja, njegova kratka
poglavlja u kojima su se smenjivali proza i stihovi, bodrila su slučajnog čitaoca. Dijalog između
optimistične Gospodarice Filozofije i neutešnog zatvorenika nastavlja zabrinuti laik.

Knjiga kojoj je bilo suđeno da postane klasično delo hrišćanskog srednjeg veka očito nije predstavljala
delo jednog hrišćanina, iako je samo nekoliko od njegovih stanovišta izrazito ne-hrišćansko. Boecije je
želeo da nas podstakne da „ponudimo skrušene molitve" ličnom Bogu, „sudiji koji sve vidi", ali on ne nudi
izrazito hrišćansku doktrinu, niti citira Bibliju. On se pridržavao obećanja iz svog naslova, Uteha filozofije,
tako stoje pomagao svakom usamljenom zatočeniku da dosegne Boga sopstvenom razboritošću.

Nesklon teologiji, Gibon se divio Boetiju jer „mudrac koji u istom delu može da vesto kombinuje bogatstva
filozofije, poezije i elokvencije, mora da je već posedovao taj neustrašivi spokoj za kojim je tobož tragao.
Neizvesnost, najgore od svih zala, napokon su okončali dželati... Oni su vezali čvrstu omču oko
Boecijevog vrata i snažno stezali dok mu oči skoro nisu iskočile iz duplji; možda se u blažem mučenju,
kad su ga tukli toljagama dok nije izdahnuo, može otkriti izvesna samilost. Ali njegov genij je preživeo i
širio svetlost znanja kroz najmračnije razdoblje latinskog sveta..."

Kasnije generacije odale su počast Boetiju i njegovo delo nastavilo je bogat život u godinama koje su
usledile. Vrhovni prevodilac Boecije konačno će i sam uživati pogodnosti koje donose najeminentniji i
najveštiji prevodioci. Kralj Alfred Veliki (849-899) načinio je na staroengleskom slobodnu verziju Utehe sa
sopstvenim dodatnim komentarima i proglasio Boecijevu knjigu jednom od četiri zlatne „knjige koje je
neophodno da poznaje svaki čovek". U narednom veku, švajcarski benediktinac iz manastira Sen Gal
preveo je knjigu na stari crkveno-nemački. Neko ju je preveo na provansalski. Žan de Meng, autor drugog
dela Romana o ruži iz trinaestog veka, preveo je čitavu Utehu na francuski. To je verovatno bila verzija
koja je privukla Čosera da Utehu prevede u englesku prozu i utka Boecijevu filozofiju u poetičnost
„Vitezove priče" i Troila i Kreside. Dante je uvrstio Boetija u dvanaest zraka na sunčevom nebu:

«Tu gledajuć sve dobro duša sveta uživa koja svakom, tko k njoj puta nađe, sve varke razotkriva svijeta.»
(Dante Alighieri, Raj, preveli Mihovil Kombol i Olinko Delorko, Matica hrvatska Zagreb 1961, Deseto
pjevanje 124-126.)

Čoserov pokušaj bio je samo prvi od mnogih pokušaja „poengleženja" Utehe. Najslavniji i najznačajniji bio
je onaj kraljice Elizabete I (1533-1603). Godine 1593, ucveljena zbog vesti da se protestantski predvodnik
Anri Navarski (1553-1610) odrekao protestantske stvari i prihvatio katoličku veru u Sen Deniju, ona je
pokušala da stiša svoju „duboku žalost" čitanjem Biblije i Svetih otaca i čestim savetovanjima sa
nadbiskupom. Potom se svakodnevno tešila prevodeći Boetija pri čemu je posramila spore naučnike tako
što je na svakih pola sata završavala po jednu stranicu. Stihove je pisala vlastitom rukom, a prozu
diktirala svome sekretaru i čitavu Utehu završila za otprilike dvadeset četiri do dvadeset sedam časova.
Naučnici se slažu da je uspela da očuva uzvišenost latinskog originala uz izvesnu „grubu raskoš".

Uz Utehu filozofije, Boecijeva zbirka tekstova o muzici (oko 505) tešila je čitave generacije harmonijom
svemira. Oslanjajući se na Pitagoru, Platona i Nikomaha - koje je prevodio, i sa kojima će ga predstavljati
na srednjovekovnim crtežima - on je pomogao velikim Grcima da obezbede matematičku osnovu za
muzičku teoriju na Zapadu.

Boecije je učinio besmrtnim njihov grandiozni koncept muzike. On je objasnio da je „muzika povezana ne
samo sa razmišljanjem već i sa moralnošću... Duša svemira sliva se u jedinstvenu celinu u skladu sa
muzičkim saglasjem". Proučavajući univerzalno saglasje, musicus je bio kosmolog. Njegov odnos prema
kompozitoru, pevaču ili sviraču bio je isti kao odnos arhitekte prema zidaru. Ili, kako je to iskazao Gvido
d'Areco (oko 1000) „onaj koji stvara i komponuje muziku definiše se kao besvesno biće jer on ne
razume". Boecijeva rasprava obilato je koristila svaki detalj grčkih teorija i završavala se Ptolemejovom
sopstvenom teorijom o podelama tetrakorda. Uprkos svojoj stručnosti, ili upravo zahvaljujući njoj,
Boecijevo delo očuvalo se u 137 rukopisa i tako postalo jedno od prvih štampanih dela o muzici
(Venecija, 1491-1492).

Prvi i najznačajniji Boecijev biograf bio je Kasiodor (Cassiodorus) koji mu je bio kolega kao senator.
Ostale biografske podatke uglavnom crpimo iz Boecijevih dela. Boecije je pripadao rimskoj porodici iz
Ancija. Bili su hrišćani već oko sto godina pre rođenja Beotija, kada im je član bio i vladar Olibrije
(Olybrius). Boecijev otac je bio konzul 487. godine, ali je kratko posle toga umro, tako da je brigu o Beotiju
vodio Quintus Aurelius Memmius Symmachus, sa čijom se ćerkom Rustikanom (Rusticiana) kasnije
oženio. Pod ostrogotskim kraljem Teodorikom postao je senator 510. godine. Malo se zna o Boecijevom
obrazovanju, ali je nesporno da je savršeno poznavao grčki. Raniji radovi o aritmetici i muzici baziraju se
na delima palestinskog matematičara iz prvog veka ne. Nikomaha (Nicomachus) iz Gerase. Veoma malo
je sačuvano o Beotijevoj geometriji, a ništa o njegovoj astronomiji, što ne čudi, jer je on daleki prethodnik
Galileja i Bruna. Oko 520. Beotije postaje magister officiorum (upravitelj svih vladinih i dvorskih službi)
pod Teodorihom. Optužen je da je komunicirao sa vizantijskim carem Justinom I, koji je bio pravoslavne
vere, dok je Teodorih bio arijanac. Povod za optužbu je pokušaj obrane Albinija (Albinius) senatora, koji
se pismeno žalio Justinu na vladavinu Teodoriha. Čak je bio optužen i za bavljenje magijom i
bogohuljenje. Nakon hapšenja egzekucija je verovatno izvršena u Paviji. Ostaci su mu kasnije prebačeni
u crkvu San Pietro in Ciel d'Oro u Paviji. Postoji mogućnost da je tu došlo do neke zbrke sa imenjakom
Svetim Severinom iz Norika (koji je bio srpskog porekla na osnovu nekih indicija), ali su obojica opevani
kao mučenici od Dantea.

(biografski podaci po James Shiel-u, ostali komentari po Danijelu Dž. Borstinu)

 Dela:
 De consolatione philosophiae
 Peri hermeneias
 KatAgoriai

Boetije

Boetije (oko 480—524), „poslednji Rimljanin“, se nadovezivao na Platonovu ideju


dobra i stoički pojam prirode i sudbine. Njegovo najpoznatije delo, „Uteha
filozofije“, je svojevrsna odbrana Boga i njegove dobrote, uprkos postojanju zla u
svetu. Zao čovek je uvek, tvrdi Boetije, nemiran i podložan različitim slabostima
usled sopstvene nepravednosti, a dobar čovek je jak i srećan, jer zna šta je dobro i
pravedno i dela u skladu s tim, čime dostiže blaženstvo. Čovek ima slobodu da čini
dobro, čak iako je okovan. Što duh manje teži materijalnom (čulnom) svetu, to je
slobodniji, bliži dobru i istini, to jest Bogu.

PROŠLOST PUNA UTEHE - BOETIJE   ( D.Dž. Borstin – Svet stvaranja) 


Boetije (lat. Anicius Manlius Severinus Boethius) (480? – 524?) je rodjen u Rimskoj plemićkoj porodici
koja je prešla u hrišćanstvo još pre 
njegovog rodjenja. Sin rimskog konzula, oženjen ćerkom moćnog staratelja i sam je sa trideset godina
unapredjen u zvanje konzula. Govorio je grčki, iako to nije bilo uobičajeno; u 42 godini doživeo je da
njegovi sinovi postanu konzuli, a u 43 godini uspeo se na položaj poverljivog savetnika kralja
Teodorika. 

ČEKAJUĆI U ZATVORU NA POGUBLJENJE ZBOG VELEIZDAJE , RIMSKI SENATOR STVORIO JE


SREDSTVO PREKO KOGA SE KROZ SREDNJI VEK PRENOSILA ANTIČKA KULTURA I DELO PUNO UTEHE
U NEMIRNIM VEKOVIMA. 

KOBNU DOKOLICU KOJA JE PROUZROKOVALA NASTANAK OVOG DELA NAMETNUO JE BOETIJU


NEPISMENI KRALJ TEODORIK OSTROGORSKI U ČIJOJ SE SLUŽBI NALAZIO. 

BOETIJE JE TADA, 523 GODINE ČAMIO ZATOČEN U PAVIJSKOJ KULI U BLIZINI MILANA KAO ŽRTVA
SUMNJIČAVOG KRALJA I ZAVIDLJIVIH DVORANA. 

GODINAMA SE PRIPREMAO ZA SVOJE MAJSTORSKO DELO " UTEHA FILOZOFIJE". 

BOETIJEV PAD U KRALJEVU NEMILOST, NAČINIO GA JE TVORCEM MOŽDA NAJČITANIJEG KLASIČNOG


DELA SREDNJEG VEKA, POSLE BIBLIJE NA LATINSKOM. 

LIČNA NESREĆA, ZATVORSKA IZOLACIJA, I ODVOJENOST OD KNJIGA PODSTAĆI ĆE NOVU SASVIM


ORGINALNU VIZIJU. 

"UTEHA FILOZOFIJE " PREDSTAVLJALA JE TVOREVINU OD DVE POSLEDNJE BEDNE GODINE


BOETIJEVOG ŽIVOTA. MORAO JE DA SE OSLONI NA VISOKO KULTIVISANU MEMORIJU. DA JE BIO
OKRUŽEN SVOJIM KNJIGAMA TEŠKO DA BI USPEO DA NAPIŠE TAKO KONCIZNO ILI TOLIKO
POPULARNO DELO. 

"UTEHA FILOZOIJE "PREDSTAVLJA DELO ZATVORSKE KNJIŽEVNOSTI. 

You might also like