You are on page 1of 11

1.

DUNDO MAROJE ~ Marin Držić


Razdoblje: HRVATSKA RENESANSNA KNJIŽEVNOST
 pod utjecajem renesansne umjetnosti u Italiji
 od sredine 14.st. do kraja 16.st.
 u razvijenim gradskim sredinama (Dubrovnik, Split, Zadar, Hvar) – slobodna
Dubrovačka Republika i mletačka Dalmacija
 oblikuje se u usporedbi s humanističkom književnom kulturom na latinskom jeziku –
usvojila mnogobrojne idejne i duhovne koncepcije humanizma
 afirmacija hrvatskog narodnog jezika
 načelo oponašanja estetski vrijednih uzora
 OSLANJANJE NA:
 klasičnu antičku književnost (Vergilije, Plaut, Horacije, Ovidije...)
 klasične pisce talijanske renesanse (Dante, Boccaccio, Petrarca)
 suvremene talijanske književne autoritete
 iako je u suprotnosti sa srednjovjekovnim svjetonazorom, hrvatska se renesansa u
nekim sastavnicama oslanja na srednjovjekovnu književnost i na tijekove domaće
usmene književnosti
 OKOLNOSTI: turska osvajanja tijekom 15. i 16.st., vlast Venecije i talijanski utjecaj
na gradove uz more; u socijalnom smislu nositelji renesanse su pripadnici imućnoga
patricijsko-građanskog sloja primorskih gradova, središta su tada još pod mletačkom
vlašću

Biografski podaci o autoru: Marin Držić


 rodio se vjerojatno u Dubrovniku, 1508.g. u pučanskoj obitelji
 klerik, trgovac i crkveni orguljaš; nadimak Vidra
 u Dubrovniku polazio školu, neko vrijeme proveo u toskanskom gradu Sieni
 nakon povratka u Dubrovnik, počeo pisati drame, najviše komedije
 u Firenci pisao urotnička pisma toskanskom vladaru Cosimu I. de' Mediciju pozivajući
ga da svrgne vlast dubrovačkog plemstva  ostavši bez odgovora i odaziva na bunt,
vratio se u Veneciju i nagodinu, 1567.g., umro (pokopan u crkvi sv. Ivana i Pavla)
 književni rad započeo kao lirik – pišući ljubavne pjesme u duhu petrarkizma, no ubrzo
se posve posvetio drami (okušao se u svim tada poznatim dramskim vrstama:
komediji, pokladnoj igri, pastorali i tragediji)
 najpoznatija djela: komedije DUNDO MAROJE, SKUP (prerada Plauta), pokladna
igra NOVELA OD STANCA, tragedija HEKUBA (prerada Euripida) te pastirska igra
TIRENA

DUNDO MAROJE
 SADRŽAJ:
Starac je Dundo Maroje sinu Marinu dao pet tisuća dinara da ode u Firencu, no Maro odlazi
u Rim i tu troši sav novac. Tada Dundo odlazi sa slugom Bokčilom potražiti sina u Rim. Tu
susretnu Tripčeta koji im govori da možda zna Maru. Dundo ga moli da ostane s njima i
primi ga kod sebe. On ih odluči upoznati s Rimom. U Rimu se nalazi Ugo Tudešak i njegov
vjerni sluga Pomet. Ugo je strasno zaljubljen u Lauru, no ona ga mrzi.
Maroje, Tripčeta i Bokčilo našli su Maru. Maroju zaboli srce kad čuje kako njegov sin troši
novac koji je on mukom stekao. U Rimu, Maru traži i njegova zaručnica Pera, zajedno s
Dživom. Prerušena je u muškarca. Dživulin im govori da je i Dundo u Rimu, a Peru je strah
da će naletjeti na njega. Kasnije, Petrunjela, Laurina sluškinja, govori Pometu da je Laura s
Marom i da ne želi čuti za Uga. Pomet joj govori da kaže Lauri da je stigao Marin otac i da
je užasno ljut na njega. Mladi Dubrovčani Niko i Pijero traže Maru i žele ići kod Laure.
Dolazi i Vlaho, a Petrunjela im govori da je Laura njena gospodarica. Napokon do njih
dolazi i Maro te ih s veseljem pozdravlja i hvali se kako je s Laurom te kako dobro živi.
Maroje iz krčme primjeti Maru i dolazi do njega vičući iz sveg glasa. No, Maro se pravi da
ga ne poznaje, a otac u bijesu nasrće na njega nožem. Kapetan i žbiri odvode Maroja u
tamnicu jer remeti mir. Vlaho, Niko i Pjero odluče pomoći Maroju izaći odande. Lihvar Sadi
odluči ostaviti Lauri bisere i govori joj da će doći za sat-dva po novac. Bokčilo upada u
nevolju pa se odluči sakriti sve dok ne naiđe netko od njegovih, Pomet izvlači Maroja iz
tamnice. Pomet susreće Bokčila i, nakon što ga prepozna, šalje ga Popivi, dok Maro žali što
se pojavio njegov otac i boji se da će izgubiti Lauru. Sadi dolazi po novac, no Maro mu
govori da dođe poslije. Laura pak govori Mari da je Maroje u Rim donio mnogo toga
korisnoga. Sadi napokon dobiva svoj novac i Maro ga zatim tjera. Maro moli Popivu za
pomoć, a ovaj mu govori da se mora pred Laurom razmetati novcem. Tripčet se kasnije
udvara Petrunjeli, a tada dolazi Ugo Tudešak i svađa se s njima te kaže Petrunjeli da nju i
Lauru treba ubiti i nek' ih nosi vrag. Popiva govori Mari da je nagovorio Lauru da ne vjeruje
Pometovim obmanama. Zatim Maro moli Lauru da odobri bankaru da na račun njenih
dukata u banci da Sadiju jamstvo za svilu koju od njega kupuju. U međuvremenu, Pera se žali
babi da nije uspjela naći Maru. K njima dolazi Petrunjela i na upit poznaje li Maru, ona
odgovori da je on zaručen s njenom gospodaricom Laurom i Pera se na to rastuži. Bankar
napokon daje Sadiju jamstvo. Popiva savjetuje Maru da se pravi da ne poznaje Maroja i da
ostavi Lauru na cjedilu. No Maro mu odgovori da nema šanse da to učini Lauri, ali ocu
Maroju ipak govori da ga prvi put vidi u Rimu. Maroje ga moli da mu ovaj spremi i čuva
njegovo ''blago''. Gulisav govori Pometu da je došao tražiti Mandolijenu, izgubljenu kći
Ondarda Tudešaka. Prije osam je godina otišla s mladićem, te ju on želi naći, a i dat će
nagradu onome tko ju nađe. Pomet ju odluči naći i saznaje od Petrunjele da se Laurin otac
preziva Tudešak, da je živjela u Kotru i da se zvala Mandolijena.
Za to vrijeme, Maro napokon shvaća da ga je otac pokrao, a Pomet prvi shvaća da je Laura
bogata nasljednica. U međuvremenu, Pavo i njegov sin Grubiša dolaze u Rim i traže Maroja.
Petrunjela govori Lauri da je Maro zaručen za drugu i Laura se užasno razljuti. Tada dolazi
Lessandro, trgovac svilom, i traži od Mare novac. Maro je dužan na sve strane, a Pomet
likuje. Petrunjela tješi Peru. Kamilo, Vlaho, Niko i Bokčilo mole Maroja da oprosti svom sinu
i da ga odvede natrag u Dubrovnik. Maroje se smekša te umjesto Mare plati njegove dugove.
Sve se završi Pometovim djelovanjem: Maro i Pera završe zajedno, isto tako Laura i Ugo, a
također i Pomet i Petrunjela. Dubrovčani se vraćaju u svoj grad.

 TEMA: ismijavanje ljudske pohlepe, sukob oca i sina, ludost zaljubljenih


 pet činova
 dva prologa (predgovora): 1.) Prolog Dugog Nosa, 2.) Prolog autora (govori o radnji
komedije, likovima, mjestu radnje...)
 satirički odnos prema vlastitoj sudbini, te prikrivena ili otvorena politička satira,
osobito u Prologu Dugog Nosa, ali i u iskazima drugih likova (Pomet, Tripče) 
najveća Držićeva inovacija i posebnost u komediografskom opusu
 tridesetak najrazličitijih likova
 vrlo opsežna i dramaturški složena komedija
 sukob oca (dundo Maroje) i sina (Maro – troši kapital na kurtizanu Lauru)
 mjesto radnje – Rim
 središnji motivi: novac, sukob rastrošne mladeži i konzervativne, škrte starosti
 Držić kritizira sveopću pokvarenost i lakomost
 Prolog Dugog Nosa – dijeli ljude na LJUDE NAHVAO (nesposobna vlastela i
dubrovački senatori – pohlepni, rastrošni, razvratni...) i LJUDE NAZBILJ (bistri,
duhoviti, snalažljivi, inteligentni ljudi)
 POMET – zaokupljen ovozemaljskim užicima  renesansni čovjek; zapleće radnju,
vodi likove („trjeba je bit vjertuozu, tko hoće renjat na svijetu“ – tko hoće vladati,
mora biti pun vrlina); gospodar smijeha u komediji
 afirmacija sposobnih i pametnih (sluge)  pobjeda čovjekove inteligencije
 bogatstvo jezika – dubrovački, nedubrovački, talijanski
 ismijava konvencije petrarkizma – kurtizana LAURA

2. SUZE SINA RAZMETNOGA ~ Ivan Gundulić


Razdoblje: HRVATSKI BAROK
 trajanje: od početka 17.st. do druge polovice 18.st.
 književni jezik je nejedinstven – prilagođen govorima regija
 postoji određena razmjena književnih utjecaja između hrvatskih kulturnih središta
 mnogocentričnost  manji regionalni krugovi:
 četiri manje ili više samostalna regionalna književna kruga:
1. DUBROVNIK – najplodonosniji; dubrovački autori utjecali na pisce u Splitu,
Zadru...; utjecaj štokavskog, ijekavskog...
2. DALMACIJA
3. BANSKA HRVATSKA – dvije struje: 1.) književne djelatnosti plemića oko
Petra Zrinskoga (svjetovni karakter, miješanje čakavskog i kajkavskog:
OZALJSKI KRUG – Juraj Križanić, Ivan Belostenec, Fran K. Frankopan,
Katarina Zrinska...); 2.) nabožna književnost (kajkavski)
4. SLAVONIJA – nakon 1700. oslobođena od Turaka  kulturni procvat (Antun
Kanižlić)
 utjecaj četiriju civilizacijskih i političkih krugova: mletačkoga, austrijskog, turskog,
dubrovačkog te utjecaj katoličke protureformacije kao djelovanje isusovačkog reda
 književnici školovani u isusovačkim kolegijima
 humanizam i latinizam u 17.st. – latinski i dalje u uporabi u crkvi, upravi i znanosti, a
postoji još i tzv. učena (dijačka) književnost na latinskome

Biografski podaci o autoru: Ivan Gundulić (Dživo)


 1589. – 1638.
 plemić, pravnik, diplomat, senator, konavoski knez, poslanik u Bosni
 nadimak Mačica
 iz dubrovačke plemićke obitelji, obrazovao se u školama rodnoga grada
 obavljao razne državničko-administrativne službe u Dubrovniku i okolici, kasnije
postao senator i član Malog vijeća
 velik utjecaj Torquata Tassa (Oslobođeni Jeruzalem)
 književni rad započeo s pisanjem drama, i vjerojatno pjesama
 najpoznatija djela: pastirske drame s ljubavnim i mitološkim temama
(PROSERPINA UGRABLJENA, DIANA, ARIADNA), religijsko-epski spjev SUZE
SINA RAZMETNOGA, DUBRAVKA, pastirska igra, OSMAN, epski spjev

SUZE SINA RAZMETNOGA


 SADRŽAJ:
PLAČ PRVI – SAGRJEŠENJE
Lirski subjekt ujedinjuje svoj glas s glasom evanđeoskog sina, identificira se s njim te u
suzama i plaču želi ispričati o suzama i plaču razmetnog sina.
Invokacija - pjesnik zaziva u pomoć Krista da mu pomogne u pjevanju. Pjesnik uspoređuje
priču o grijehu (u namjeri da se grešnik pokaje) s postupkom liječnika koji mora razotkriti i
očistiti ranu da bi ju iscijelio.
Opis pejzaža gdje se sin nalazi (locus horridus = strašno mjesto) - strme litice, snježni vrhovi
planina.
Monolog razmetnog sina koji traje do kraja plača. Sin nariče i pita gdje mu je svileno ruho,
obilne gozbe, prijatelji i gospoje. Govori da nije što je nekad bio, svi su ga ostavili, sada je
usred kamene pustoši, u hladnoći. Prasci su mu družba, dvor mu je planina, kamen uzglavlje,
umire od gladi. Veliki dio sinova sagrješenja Gundulić svaljuje na razbludnu ženu. Sin se pita
koga žena nije prevarila, izdala.
Žena je opisana kao ljepotica => petrarkistička poezija. Ima zlatan pramen (kosu), svjetlost joj
sja iz očiju, usta koraljna, lice kao ružica, gizdav smijeh, svojom bjelinom nadilazi snijeg,
tihim korakom vodi ples.
Antiteza - pjesnik suprotstavlja opis tobožnje ljepote stvarnoj ružnoći žene koja je sina navela
na grijeh. Optužuje ženu da je kosu odrezala s mrtvaca i otela ju crvima iz usta. Kaže da se
žena grebla po licu kako bi bila rumena. Kaže da žena ima mednu riječ, otrovno srce, ognjene
oči, ledena prsa (srce), njezin mraz razgara oganj sina. Parafraza stihova iz Pelegrinovićeve
''Jeđupke''. Sin je odlučio novcem probiti i razvaliti tvrde oklope njezine ljubavi: zlatom,
biserjem, dragim kamenjem.
Osnovni grijesi sina: taština, oholost, nesvijest, nerazumnost, bezočnost. Razmetni sin sam
sebe opisuje hiperboličnim slikama - i u tijelu i u duši opak i pun zlobe. Žena i trbuh bili su
njegova nebeska božanstva. Ostalo mu je samo kajanje i žalost.

PLAČ DRUGI - SPOZNANJE


Prva je strofa parafraza Prve knjige Mojsijeve u kojoj se govori o Božjem stvaranju svijeta.
Razmetni je sin postao čuvarem svinja => svinje su simbol grešnog života, sinova moralnog
pada. Sin se pita tko ga je ukopao, optužuje sebe za grijehe i kaže kako bi bilo pravedno da su
ga razderale divlje zvijeri jer je živio kao životinja. Ljepota pogubno djeluje na moral i često
vodi u smrt duše. Znameniti su gradovi izgorjeli zbog njezinih (ženinih) pramenova (misli se
na Troju koja je propala zbog otmice Helene).
Pjesnik se uspoređuje s djetetom koje se opeče hvatajući plamen svijeće, a dijete se
uspoređuje s leptirom koji izgori na ognju. Spoznaja je vlastitog grijeha otvorila sinu oči i
sada ljepotu svoje drage vidi suprotno od one kakva mu je bila.
Misao se o prolaznosti povezuje s mišlju o vremenu koje sve uništava. Smrt je jednaka svima.

PLAČ TREĆI - SKRUŠENJE


Pjesnik podsjeća na 3 Božja čuda iz Starog zavjeta: 1. Aronova palica procvjeta i na njoj se
pojave zreli bademi; 2. Mojsije baci štap na zemlju i pretvori se u zmiju, a kad ju ponovno
uhvati za rep, postane štap; 3. Lotova se žena pretvori u stup soli.
Kao što zmija odbacuje košuljicu i kao što se ptica feniks rađa iz pepela, tako se po Božjoj
milosti čovjek preobražava i svlači svoju staru odjeću. Sin plače sve dok njegove suze ne
naprave gorku vodu u kojoj se potope njegovi grijesi. Plač i uzdasi bore se u sinu i tjeraju mu
riječi s usta (kao što se među sobom bore različiti vjetrovi) kad se ispričava ocu.
Pjesnik fizičku ljepotu više ne opisuje s prezirom, fizička je ljepota odsjaj slike ljepote Božje.
Sin govori da nije čovjek, nego crv. Stvorivši čovjeka, Bog je odredio da on bude gospodar
nad svim živim stvorenjima i da mu sve na zemlji služi. Sinovljev život biju valovi, njegove
su suze rijeke koje se slijevaju u more.
Misao o veličini Božjeg milosrđa temeljna je misao kršćanske vjere. Sin se obraća Bogu, kaje
se što je zgriješio. Sinu je oprošteno i otišao je Bogu. Otac je stvaio svijetlu odjeću na njega,
dao mu je prsten za znamen ljubavi.

 epski spjev, religiozna poema


 TEMA: grijeh i kajanje, snaga vjere i nade
 simbolika djela je protureformacijska: u kontekstu vremena razmetni se sin može
shvatiti kao pristaša reformacije koji se vraća u okrilje Katoličke crkve
 predložak – biblijska parabola o razmetnom sinu i dobrom ocu iz Evanđelja po Luki
 tri plača: SAGRIJEŠENJE, SPOZNANJE, SKRUŠENJE
 monološko-ispovijedno govorenje
 motivi: život  smrt, grijeh  pokajanje, svjetlost  tama  suprotnosti, antiteze
 katolički svjetonazor
 istinski kršćanski osjećaji
 prolaznost vremena
 verbalne igre
 temeljna funkcija baroknog teksta: proizvesti čuđenje (uz pomoć končeta, hiperbola,
antiteza...)
 KONČETO – metafora (osobito jaka), hiperbola, antiteza, domišljat i oštrouman način
izražavanja, šala, duhovitost

3. OTAC GORIOT ~ Honore de Balzac


Razdoblje: REALIZAM
 trajanje: od 30-ih do 80-ih i 90-ih god. 19.st.
 vodeću ulogu ima francuska, ruska i engleska književnost
 najprije se javio u Francuskoj, pod utjecajem društvenih promjena (Francuska
revolucija), ali i pod utjecajem teoretičara racionalizma i pozitivizma i enciklopedista
 cilj – što istinitije i što izvornije opisati svijet u kojem čovjek živi, radi njegova
poboljšanja i napretka  objektivno i bez osobne prisutnosti („objektivni“
pripovjedač – er form)
 pojačano zanimanje za prirodne znanosti i jačanje pozitivističkih filozofija
 naglašavanje odnosa književnosti i zbilje
 roman – glavni književni žanr, „zrcalo stvarnosti“
 fabula slijedi kronološki slijed zbivanja; uzorčno-posljedični odnosi
 jedini estetski kriterij realizma je istinitost
 Stendhal – začetnik realizma – „Crveno i crno“  usporedio roman s ogledalom koji
nosi cestom
 obilježja realističkog djela: kritičnost (kritika društevnih problema  djelo na njih
upozorava i nudi rješenja), tipičnost (opisani lik ima sve izvorne, autentične osobine
koje imaju i ostali predstavnici njegove skupine  npr. tipični građanin je promišljen,
obrazovan, poštuje zakon...), objektivnost (vidjeti svijet istinski, onakvim kakvim on
zaista jest)

Biografski podaci o autoru: Honore de Balzac


 1799. – 1850.
 francuski romanopisac, pripovjedač i dramatičar
 studirao pravo i filozofiju na Sorbonni u Parizu
 s 20 godina počeo pisati slabe pustolovne romane  bez uspjeha, odustaje od pisanja
 pisanju se vraća tek 1829., kada kreće niz njegovih uspjeha
 neiscrpna mašta i nevjerojatna radna sposobnost  golem opus od 90-ak romana, 5
drama, pripovjesti, novele...
 1842. objedinjuje sva djela što ih je napisao od 1829. u jedinstven ciklus „Ljudska
komedija“  namjeravao dati sliku suvremenog francuskog društva i iznijeti svoje
poglede na svijet
 kritizira francusko društvo – prikazao razvoj kapitalističkih društvenih odnosa i
propadanje tradicionalnih moralnih vrednota
 novac – osnovna pokretačka snaga u svim njegovim djelima
 koncepcija djela – zapletene i često nevjerojatne intrige, jednostavno ocrtani
karakteri...
 utemeljitelj europskog realističkog romana

OTAC GORIOT
 SADRŽAJ:
Pansion
Gospođa Vauquer stara je žena koja drži u Parizu građanski pansion, poznat po imenu "Dom
Vauquer". Kuća je na tri kata, iza kuće je dvorište gdje složno žive svinje, kokoši i kunići, a u
dnu dvorišta je drvarnica. Između drvarnice i kuhinjskog prozora visi ormarić za jelo. Ispod
njega otječu splačine iz kuhinje. Tu su mala vratašca, kroz koja kuharica izbacuje smeće i
koje isplahnjuje velikom količinom vode. S prednje strane je vrt s nekoliko voćaka i povrća, a
u hladu pod lipama je okrugli stol sa stolicama, gdje penzionisti sjede za vrijeme velikih
vrućina i piju kavu, ako im to imovno stanje dopušta... U prizemlju je salon koji je povezan s
blagovaonicom. Taj salon izgleda vrlo tužno sa stolicama s naslonjačima za okruglim stolom
na sredini. Ta glavna soba zaudara na plijesan, užeglost, hladna je i vlažna, uvlači se u
odijelo, bazdi na kuhinju, poslugu i sirotinjski dom. Ona je bila nekada oličena, ali se boja
više ne raspoznaje. Dugački stol prekriven je stolnjakom koji je toliko mastan, da se na njemu
može prstom pisati. Pokućstvo je staro, istrošeno, trulo, crvotočno i konačno tu vlada bijeda i
to ona zgusnuta izlizana štedljiva bijeda. Ujutro oko 7 sati prvo ulazi mačak, koji odmah
počinje njuškati po zdjelama, a onda ulazi udovica. Njezino bucmasto lice, s nosom sličnim
papagajevom kljunu, s debelim tijelom sukladno je odaji čiji topli smrdljivi topli zrak gđa.
Vauquer udiše bez gađenja. Kada je ona tu, slika je potpuna. Ima oko 50 godina, liči na sve
žene koje je pogodila nesreća. Sada u pansionu stanuje sedam osoba. Na prvom katu su dva
najbolja stana. U lošijem stanuje gazdarica, a u drugom gđa. Coutre, udovica službenika.
Pokraj nje je živjela mlada djevojka Victorine Taillefer. Na drugom katu živi starac zvani
Poiret, a u drugome muškarac oko 40. god. , koji nosi crnu vlasulju i boji brkove, bivši
trgovac gospodin Vautrin. Treći kat činile su 4 sobe od koje su dvije izdane, jedna nekoj
staroj djevojci - gđici. Michonneau, a druga bivšem proizvođaču tijesta kojega su zvali otac
Goriot. Ostale sobe su se izdavale siromašnima koji nisu mogli platiti više od 45 franaka
mjesečno. Sada je u jednoj od te dvije sobe stanovao mladić čija je obitelj živjela u velikoj
neimaštini, kako bi on mogao studirati pravo u Parizu. Zvao se Eugene de Rastignac. Bio je
od onih mladića koje je nevolja navikla na rad i već u ranoj mladosti shvaćaju da njihovi
roditelji očekuju mnogo od njih, da bi ga oni prvi iskoristili. Iznad trećeg kata bio je tavan za
sušenje rublja i dvije mansarde u kojima su stanovali pokućar (sluga) Christophe i kuharica
Sylvie. Osim tih stalnih, imala je gospođa na ručku i studente medicine i 2-3 stanovnika iz
obližnje okolice. Svi ti pansionisti bili su siromašni, koji su vezali jedva kraj s krajem, a to se
ogledalo u njihovim odijelima i pohabanom rublju. U njihovim uvelim i oronulim ustima
bljeskali su se gladnički zubi, u njima su se ocrtavale žive nijeme, ledene, svagdašnje drame
koje potresaju srce. Stara gospođica Michonneau umornih očiju da čovjeka hvata jeza od
njezinog pogleda. Gospodin Poiret bio je kao neki stroj, izgledao je kao neka utvara.
Gospođica Victorine Taillefer imala je bolesno bijelu put, uvijek snuždena i slabašna izgleda,
a sličila je na biljku požutjelog lišća koja je netom presađena. U usporedbi s drugima, ona je
bila lijepa, pa je tako bila sretna i zanosna. Njoj je nedostajalo kao i svakoj ženi lijepe haljine
i ljubavna pisma. Otac ju nije htio priznati za kćer, a gđa. Coutre rođakinja njezine majke,
brinula se o djevojci kao da je njezino dijete. Eugene de Rastignac bio je pravi južnjački tip,
imao je bijelu kožu, crnu kosu i plave oči i bio je iz plemićke obitelji. Vautrin 40 godina imao
je široka pleća, snažna prsa, lice puno bora, grub ali nije neugodan. Bio je uslužan i šaljiv.
On je o svemu znao i odmah pritekao u pomoć, ali je ulijevao strah svojim pronicljivim i
odrješitim pogledom. Najstariji pansionist bio je otac Goriot, koji je imao 69 godina. Dok je
bio dobro stojeći, bio je u stanu u kojem je sada gđa. Coutre. Imao je lijepu odjeću, koju je
mijenjao svakoga dana, a ormari su bili puni srebrnog posuđa. Kada je domaćica Vauquer
vidjela još i državne obveznice, ona se je odmah zagledala u njegov novac: "kao jarebica u
slanini topila se na vatri želje koja ju je obuzimala da se oslobodi mrtvačkog pokrova
muževog i da uskrsne u Goriotu". No on nije mario za nju i to je nju razljutilo, jer su propali
njeni snovi. Na svoju nesreću Goriot je morao prijeći na drugi kat i da ubuduće plaća stan i
hranu 900 franaka godišnje. Svi su bili iznenađeni, a gospođa ga je odmah počela zvati Otac
Goriot. I počele su priče po pansionu: "on sigurno izdržava ženu, pa je prisiljen štedjeti".
Krajem treće godine otac Goriot smanji svoje izdatke. Odseli se na treći kat plačajući 45
franaka godišnje. Odrekne se duhana, otkaže brijača i prestane se pudrati. Njegovo lice zbog
patnje, čiji uzrok nitko nije znao, bivalo je sve tužnije i očajnije. Nakon četvrte godine u
pansionu on nije više ličio na samoga sebe. Kćeri mu više nisu dolazile. Eugene de Rastignac
kao i sva mlada francuska omladina, našao se pred mnogim zaprekama, a trebalo je mnogo
muke da ih se otklone marljivim radom i osobnom vrijednošću. Želio je uspjeti u društvu, a
kako je bio plemić, počeo se raspitivati o svojim rodbinskim vezama. Uskoro dobije poziv na
bal od svoje daljnje rođakinje vojvotkinje Beauseant. Želio je zaviriti u sve salone Pariza i
naći zaštitnicu kako bi uspio u životu. Na balu upozna groficu Anastasie de Restaud, visoku i
vitku s najljepšim stasom u Parizu. To je bila žena o kojoj je snivao, a bila je jedna od dvije
kćeri oca Goriota.
Dva posjeta
Sutradan Rastignac ode u posjetu gđi. de Restaud. Kada je ulazio u salon začuje glas oca
Goriota i odjek poljupca: “Što to Goriot ima s groficom Restaud?”. U to uđe grofica u divnoj
kućnoj haljini. Bila je prelijepa. Njezina ljepota bila je profinjena. Pozdravljala se s grofom
Maximom i silna mržnja obuzme Rastignaca prema tom mladiću. Maxime je imao lijepe i
čiste čizme, dok su njegove unatoč pažnji bile blatnjave, kaput mu je pristajao kao saliven,
dok je on poslije podne imao frak. Motreći tog kicoša vitka i visoka osjeti što znači biti bogat.
Eugene osjeti što grof znači de Restaud i pomisli: “Evo moga takmaca, moram ga
pobijediti !”. Nije znao da grof Maximede de Trailles dopušta da ga vrijeđaju, ali prvi puca i
ubija. Nakon posjeta kod grofice, odveze se u palaču Vikonta de Beauseant da posjeti svoju
rođakinju, kako bi zadobio njezinu naklonost. Ona je već tri godine bila u prisnim odnosima s
jednim od najbogatijih portugalskih plemića markizom de Ajudo – Pinto. Muž je htio, ne htio
morao poštivati tu morganatsku (nezakonitu) vezu pred svijetom. Svi su znali osim nje da se
markiz ženi, zbog toga je i došao u posjetu, ali nije se usudio joj priopćiti takovu vijest.
Njezina prijateljica vojvotkinja de Langeais bez ikakvog obzira otkrije joj da će se sutra
objaviti zaruke gosp. de Ajuda – Pinto i gđice. Rochefide. Eugene u razgovoru sazna da je
grofica Anastasia de Restaud kćerka oca Goriota, a druga Delphine je udana za baruna de
Nucingena. Dvije kćeri, koje su se odrekle dobrog oca. Dobile su bogati miraz, a sebi je
ostavio sitniš vjerujući da će njegove kćeri omogućiti mu uzdržavanje. Poslije su ga zetovi
otjerali iz svojih domova kao posljednjeg bijednika. Vikontkinja ga savjetuje: “Želite li
uspjeti, ja ću vam pomoći. Što hladnije budete računali, bolje ćete uspjeti. Zapamtite da ćete
ostati nitko i ništa, ako ne budete imali ženu koja će se zauzimati za vas. Ona treba biti
mlada, bogata i uglađena. Ako nekoga zavolite, dobro čuvajte tu tajnu”. I nastavi dalje:
“Postoji suparništvo između dviju sestara. Restaud je plemić, njegova žena je primljena u
društvo i predstavljena dvoru, ali druga sestra udana za bogatog bankara, lijepa gđa.
Delphine svisnut će od žalosti i zavisti jer je daleko od svoje sestre, pa se odriću jedna druge,
kao što se odriću i oca”. Bio je neraspoložen za večerom u pansionu: “grofica mu je
zatvorila vrata, zato što sam joj rekao da njezin otac jede za našim stolom !”. Otac Goriot
sakrije oči i okrenu glavu da bi ih obrisao. “Dakle gospodin Goriot je otac jedne grofice”
reče gđa. Vauquer tiho “i jedne barunice” odgovori joj Rastignac. Još iste večeri napiše
pismo majci i zatraži 1200. - franaka i ako ih ne dobije pasti će u očaj, možda se čak i ubiti:
“Kadar sam hraniti se suhim kruhom, piti samo vodu, ako treba i gladovati, ali ne mogu bez
onoga što je ovdje neophodno za uspjeh. Ili ću postići cilj ili ću ostati u blatu. Poznajem naše
prilike i znati ću cijeniti vašu žrtvu”. Zatim je poslao pismo i sestrama te zatražio njihovu
ušteđevinu. Ti plemeniti osjećaji i te strahovite žrtve trebaju mu poslužiti kao ljestve da se
dospije do Delphine de Nucingen. Nisu ga više primali u palači Restaud. Nije išao više ni u
školu, samo na prozivke. Odlagao je učenje do ispita. Odlučio je platiti upisninu za 2. i 3.
godinu, pa onda u posljednjem trenutku sve naučiti naizust. Na taj način je dobio 15 mjeseci
slobodnog vremena u Parizu, da iskorištava žene ili da lovi bogatstvo.
Ulazak u otmjeno društvo
Rastignac je dobio pismo od majke i sestre, te novac od prodanog nakita. Majka ga savjetuje
da pametno uloži novac, a sestre mu poručuju: “Ako hoćeš mogli bismo se odreći rupčića i
sašiti ti košulje !”. Kada je Eugene pročitao pisma, sav je bio uplakan. Sjetio se oca Goriota
kako noću u sobi svija svoje srebro, kako bi platio mjenicu svoje kćeri”. To isto je učinila i
tvoja majka sa svojim nakitom. Jesam li ja pokrao svoje sestre?” pomisli i osjeti kajanje.
Poslije šetnje u Tuileriesu prijavi se kod gđe. Beauseant i ona ga pozove na objed. Kakova je
to bila raskoš na stolu, a tu raskoš predstavljalo je posuđe i jelo. Trenutak poslije sjedoše u
laku kočiju i začas stigoše u kazalište. Svi pogledi bili su upereni prema njima. On pomisli da
sanja. I kćeri oca Goriota bile su u kazalištu. Društvo je bilo vrlo otmjeno. Te večeri upozna
Eugene gđu. de Nucingen i reče joj, da je on susjed njezinom ocu. Čim sam vas vidio osjetio
sam, kao da me neka struja nosi prema vama. “Nisam ni sanjao da ste tako lijepi” i on
ostane pored nje do kraja predstave. Kada se vratio u pansion, svrati do oca Goriota i ispriča
mu da je upoznao njegovu kćer Delphine. Prvi puta je bio u sobi oca Goriota i nije mogao
sakriti svoje zaprepaštenje kada je vidio tu rupu u kojoj je živio otac i sjeti se raskošne haljine
njegove kćeri. Na prozoru nije bilo zastora, nije bilo tapeta, pa se nazirao čađav zid. Dobri je
čovjek ležao na lošoj postelji, a imao je samo tanak pokrivač. Pod je bio vlažan i pun prašine,
a u kaminu nije bilo ni traga od vatre. “Moje kćeri su dobre, samo da su im muževi dobri, bio
bih presretan. Da sam barem mogao živjeti kod njih, meni bi bilo dosta samo da slušam
njihov glas i srce bi mi igralo od radosti”. “Ali gospodine kako možete živjeti u ovakvoj rupi,
pored toliko bogato udomljenih kćeri” reče Eugene. “Ma što će meni bolje  ? Moj život je u
mojim kćerima !” reče Goriot. Starac i student postali su veliki prijatelji. Rastignac je bio
pozvan kod gđe. Delphine. Ona je bila očajna i nije to krila, no on je želio znati razlog toj
zlovolji: “Htio bih da budete samo moja !”. Delphine mu ponudi torbicu: “Idite u
kockarnicu, stavite 100 franaka ili izgubite sve ili donesite 6000. - franaka”. U kockarnici
stavi 100. - franaka na broj 21 (koliko je imao godina) i na sreću ne znajući dobio je 3600. -
franaka i opet nasumce stavi cijelu svotu na crvenu boju. Promatrači su ga zavidno gledali.
Kotač se okrenuo i dobio je opet 3600. - franaka. “Sada imate 7200. - franaka. Poslušajte me
i idite” šapnu mu bankar. “Vi ste me spasili !” zagrli ga presretna Delphine. Govorila mu je
kako joj je loše u braku, donijela je sav miraz, a sada nema ništa. “On mi daje samo za moje
osobne izdatke određenu svotu. Da se obratim ocu, ali sestra i ja smo ga upropastile.
Zahvaljujući vama ja sam postala slobodna i radosna”. Uzela je 6000. - franaka, a njemu
ostavila ostatak. Vi ćete objedovati samnom svakoga dana, a pratiti ćete me i u Italiens
(kazalište). Opet je ocu morao ispričati kako je bilo kod njegove kćeri Delphine, a dade mu i
1000 franaka od dobitka u kockarnici. “Možda samo oni koji vjeruju u Boga, potajno čine
dobro” a Eugene je vjerovao u Boga.
Bježismrt
Rastignac se neko vrijeme sasvim prepustio užicima. Bio je u društvu gđe. Delphine, a i
kockao se na veliko: “Katkad je mnogo dobijao, a katkad mnogo gubio!”. Želio je iseliti iz
pansiona. Katkad je ostao bez i jednog novčića i sada je imao dugova, pa je potpisao mjenicu
gospodinu Vautrinu i dobio novac. Vautrin je bio odbjegli robijaš poznat pod imenom “Bježi-
Smrt”. Policija ga je htjela uhititi uz pomoć gđice. Michonneau i gosp. Poireta. Vautrin je bio
zelenaš, primao je novac od robijaša, čuvao ga i stavljao na raspolaganje bjeguncima ili
njihovim obiteljima, ako je bilo naznačeno u oporuci. Gđica Michonneau dogovori se s
agentom za 3000. - franaka: “da u vino sipa napitak koji će izazvati njegovu prividnu smrt.
Prenesite ga na krevet, svucite ga, pljesnite ga rukom po ramenu i pazite hoće li se na koži
pojaviti neka slova”. “Posao je obavljen – Vautrine!” reče Eugene. “Sutra ujutro gđica.
Victorina naslijediti će očevu ljubav i imanje. Moj će mu momak zadati smrtonosni udarac u
čelo”. Rastignac je bio zaprepašten. Ovaj dvoboj bio je u suprotnosti s njegovim nadama, pa
je odlučio obavijestiti gospodu Taillefer oca i sina. U međuvremenu Goriot prizna Rastignacu
da odobrava njegovu vezu s Delphine i otkrio mu tajnu: “Sve je sređeno za njegovo
preseljenje u novi stan. Obavili smo mnogo posla za jedan mjesec bez vašega znanja. Ona će
primati 36000. - franaka rente godišnje, a od svoga miraza od 800000. - franaka uložiti će u
dobre nekretnine”. Slijedećeg dana stigla je obavijest da je mladi gosp. Frederic de Taillefer
teško ranjen u dvoboju. Victorine je bila pozvana da dođe u kuću svoga oca. “Eto, jučer je
bila bez novaca, a danas ima milijune” reče Vutrine i u tom času pade kao svijeća. To je bio
znak da je napitak počeo djelovati. Kada su mu skinuli košulju, ugledali su dva kobna slova.
To je bila potvrda da je on odbjegli robijaš: “Lako ste zaradili 3000. - franaka” reče Poiret.
No Vautrine se brzo oporavio nakon lijeka kojega je dobio. Na vratima blagovaonice pojavila
se policija. “U ime zakona i kralja” – reče policajac – ostalo se izgubi u galami. “Priznajem
da sam Jacques Collin (Žak Kolin) zvani “Bježi-Smrt” osuđen na 20 godina robije u
okovima. “Tko me izdao?” – zapita Collin. “Ti si me izdala stara gaduro, ti si mi priredila
onu navalu krvi, znatiželjnice!. Ja bih ti dao 6000. - franaka da izbjegnemo ovaj neugodni
put. Oni mene gledaju sa strahom, a tebe s gađenjem. Van uhodo “ - i izbaciše cinkarošicu iz
pansiona. Gospoda Goriot i Eugene sele se iz pansiona u divan samački stan koji mu je
priredila Delphine: “Ah, ja ću vas uvijek mnogo voljeti”.
Dvije kćeri
Eugene saznaje da je muž njegove ljubljene Delphine uložio sav novac i svoj i njezin u
poduzeća, zbog kojih je morao poslati velike svote u inozemstvo. “Ako ga natjeram da mi
vrati miraz, morati će obustaviti plaćanje, no ako pričekam godinu dana, on će udvostručiti
moj miraz kupovanjem nekretnina” – jadala se ocu. “Novac je život ! Novac je sve!” –
govorio je otac. U tom trenutku uđe grofica, druga kćerka Goriota i reče: “Ja sam nesretna,
propala sam moj jadni oče! Da bih spasila Maximov život, svoju sreću, odnijela sam zelenašu
obiteljske dijamante do kojih je mome mužu veoma stalo. Maxime je bio spašen! – ali ja sam
mrtva”. Restaud je saznao: “da je samo nakit prodan za nižu svotu i treba još 12000. -
franaka da bi podmirila dug, a on je obećao da će se opametiti i da više neće kockati”.
“Nemam novaca” – reče otac “I više ništa od 1200. - franaka doživotne rente. Potrošili smo
novac za uređenje stana. U ovoj nevolji nadao sam se pomoći od tebe, a sada vidim da me
nikada nisi voljela”. I sestre se naljute jedna na drugu. “Vi mi kidate srce! Umrijeti ću zbog
vas! Obje ste pogriješile. Ništa više nemam!” – zajeca otac. Eugene uplašen, uzme mjenicu
koju je potpisao Vautrinu i napravi propisanu mjenicu na 12000. - franaka na Goriotovo ime:
“Evo vam cijela svota gospođo. Spavao sam, vaš razgovor me je probudio i tako saznao
koliko dugujem gospodinu Goriotu”. Otac je bio jako uzrujan, pa je legao da se odmori, ali
mu je bilo sve lošije. Drugi dan mu je bilo još lošije. “Samo ga čudo može spasiti!” – reče
student medicine Bianchon. Obje kćerke spremale su se na bal kod gđe de Beauseant.
Rastignac je razmišljao mnogo o ocu Goriotu i želio prikupiti mnogo razloga da bi opravdao
postupke Delphine, jer je on obožavao tu ženu. “Hajdemo odjuriti na čas da ga posjetimo !”
reče Eugene. “Hoću, ali poslije plesa” odgovori Delphine. Na balu vikontkinja Beauseant
zamoli Rastignaca da ode do markiza de Ajuda i da joj vrati sva njezina pisma. Kada se
vratio vikontkinja reče: “Mislit ću često na vas, vi ste mi se učinili dobar i plemenit, naivan i
iskren usred toga svijeta, gdje su te osobine rijetke”. Kada su sišli među goste, Eugene
ugleda obje kćerke gospodina Goriota i to rastuži Rastignaca. Dijamanti obiju kćeri
podsjetiše ga na bijednu postelju na kojoj leži otac Goriot.
Očeva smrt
Eugene se uplaši kada je vidio koliko se promijenilo njegovo zgrčeno blijedo i sasvim
iscrpljeno lice. Goriot je želio vidjeti svoje kćerke: “Otiđi još jednom do njih. Reci im da se
ne osjećam dobro. Kada bi one bile tu, ne bih se žalio”. Sluga Christophe se vrati jer nije
mogao niti s jednom od kćeri razgovarati, gđa. Restaud je morala obaviti važan posao, a
Delphine spava, jer se kasno vratila s bala”. “Ni jedna!” – odgovori starac i uspravi se u
postelji. “Imaju posla, spavaju, neće doći! Tek na samrti spoznajemo što su djeca. Vi njima
dajete život, a ona vas tjeraju u grob. Kada bih imao blaga da im ostavim, one bi me
previjale i njegovale. Obje imaju kameno srce. Sve je bilo radi novca, sve je bilo samo
pretvaranje. Nisam znao ni o čemu razgovarati. Strpljivo sam podnosio sve uvrede, a one su
mi prodavale neko sitno zadovoljstvo. I tako su me kćeri izbacile iz svojih domova. Ja sam za
sve kriv, ja sam ih naučio da me vrijeđaju. Hoću vidjeti moje kćeri! Ja sam ih stvorio! One su
moje! Ako ne dođu? – ponovi starac jecajući – “Ja ću umrijeti, umrijeti ću od bijesa! Ja
izdišem, mene strašno boli! Osveta! Moji zetovi ne daju im doći ! Smrt Restaudu, smrt
Alzašaninu. Oni su moji ubojice !” Padne na zaglavlje kao da ga je malj udario. “Blagoslov
im dajem” – reče naprežući se – “blagoslov”. Odjednom se sruši. Rastignac ode do gospođe
Restaud da je obavijesti da joj otac umire: “Gospodine grofe, recite gospođi da gosp. Goriot
umire u jednoj bijednoj rupi, bez novca i želi vidjeti svoje kćeri”. Grof odgovara: “Ja mnogo
ne držim do njega, on je iskvario svoje kćeri, unesrećio mene i narušio mir moga doma. Doći
će ga posjetiti čim budu ispunile svoje obveze prema meni i mome djetetu”. Nakon toga ode
do gđe. Nucingen i zatekne je u postelji: “Prehladila sam se kada sam se vraćala s bala i
očekujem liječnika” – reče Delphine. “Da ste na samrti, trebalo bi da otpuzite k svome ocu.
On vas zove” – reče Eugene. “Moj otac jamačno nije toliko bolestan kako vi kažete. On bi
svisnuo od tuge kada bi moja bolest postala pogibeljnom zbog toga izlaska. Doći ću poslije
liječničkog pregleda”. “Zašto ne nosite svoj sat?” Student joj šapne na uho: “Vaš otac nema
čime kupiti pokrov u koji će ga večeras poviti. Založio sam sat, jer ništa drugo nema. Idem,
idem – ja ću prije vas stići” reče Delphine. On je sretan što može javiti samrtniku da će mu
bar jedna kćer doći. U sobi je doktor operirao oca Goriota. Pekli su mu leđa srebrnim
nitratom. To je bio posljednji lijek za koji znanost zna, ali lijek bez pomoći. “Nema mu više
pomoći, ne možemo ga spasiti. Treba mu odjenuti bijelu košulju i promijeniti posteljinu” reče
liječnik. Gospođa Vauquer reče: “Otac Goriot nema više ni santima. Ako bih dala plahte za
čovjeka koji samo što nije izdahnuo, a i jedna se mora dati za pokrov. Tko će meni
nadoknaditi troškove ?” – udovica kao da nije u stanju izgubiti. “Uzmi prevrnute plahte iz
sobe br. 7, one su dobre za mrtvaca” – šapne sluškinji. “Nasie! Fifine!” reče otac. “Ah moji
anđeli!” i odleti njegova duša. Delphine nije došla jer se je posvađala s mužem oko novca,
koji je tražila od oca. Gđa. Restaud ipak je došla i kad ugleda oca briznu u plač: “Oprostite
moj oče! Svi me mrze, samo me vi volite. Ja sam bestidnica, nisam ga cijenila. Otac je
umro!” vrisnu grofica i onesvjesti se. “Potražite svećenika i položite starca na odar između
dvije svijeće u praznoj sobi”. Rastignac napiše pismo barunu i grofici da pošalje ljude koji će
podmiriti sve troškove oko pogreba. Sutradan Rastignac i student medicine prijavili su
starčevu smrt. Kako zetovi nisu poslali novac, niti je itko došao, Eugene je platio svećenika, a
student je u svojoj bolnici kupio bijedni mrtvački sanduk, da ga mogu pokopati. “Ako zetovi i
kćeri ne budu htjeli vratiti novac koji si dao, zapovijedi da se ureže na grobu natpis”:
“OVDJE POČIVA G. GORIOT OTAC GROFICE de RESTAUD i BARUNICE de
NUCINGEN SAHRANJEN O TROŠKU DVOJICE STUDENATA”
Uzalud je Rastignac dolazio kćerima, nisu ga htjele primiti: “Njima je umro otac, pa su u
velikoj žalosti”. Kada se vratio u pansion Eugene je zaplakao kada je na ulazu spazio
mrtvački sanduk jedva pokriven crnom čojom, stavljen na dvije stolice u toj pustoj ulici.
Jedno ružno škropilo bilo je umočeno u pokositrenu posudu punu svete vodice. To je bila
siromačka smrt, bez sjaja, bez pratnje, bez prijatelja i rođaka. U crkvi dva svećenika, pjevač i
crkvenjak obaviše pogreb za 70 franaka, jer crkva nije bila bogata da bi molila besplatno.
Kada su smjestili sanduk u pogrebnu kočiju, dođoše dvoja kola s grbovima grofa de Restauda
i baruna de Nucingena, ali prazna i otpratiše mrtvački sanduk do groblja Pere – Lachaise.
Spustiše tijelo oca Goriota u raku oko koje su bile sluge njihovih kćeri, koji se pokupiše sa
svećenikom, kada je zamolio kratku molitvu koju je platio student. Grobarima, da bi pokrili
sanduk zemljom Rastignac je morao dati napojnicu. No on nije imao novca, pa je posudio od
sluge Christophera 20 santima. Tužno se zagledaju u grob i u njemu pokopa svoju posljednju
suzu koja odleti u nebo čim je pala na zemlju.

 uz Eugenie Grandet najslavniji Balzacov roman


 tema: uspon u visoko društvo; očinska ljubav; društveni život Pariza
 vrlo složena i dramski koncipirana kompozicija, u kojoj se paralelno razvijaju i
međusobno isprepliću tri fabularne osnove, sve tri vezane uz stanare pansiona gospođe
Vauquer – J.J.Goriota, nekoć bogatog tvorničara tjestenine, Eugena de Rastignaca,
sirmomašnog plemića koji je iz pokrajine došao u Pariz na studij i tajanstvenog
Vautrina, nekadašnjeg robijaša, koji je vješto upravljao sudbinama ljudi
 karakteristična kompozicija – čitateljevu pozornost usmjerava na uvodni dio romana, a
rasplet mu je vrlo kratak i uključuje obrat u radnji
 novac kao osnovna pokretačka snaga
 najčešći realistički postupci:
 portretiranje (fizički, socijalni i psihološki portret)
 portretiranje s pomoću ambijenta (opis portreta, mnoštvo detalja)  teorija
sredine (miljea)
 detaljno i precizno opisivanje i pripovijedanje
 Balzacova tehnika opisivanja sadrži barem 3 elementa: vizualni (detaljan vanjski opis
likova i prostora), psihološki (ugođaj, karakterne osobine), sociološki (imovinsko
stanje, socijalno podrijetlo, klasna pripadnost)
 čiča Goriot  „Vječni otac“, „Krist očinstva“
 svi važniji likovi žrtve su opsjednutosti jednom strašću ili fiksnom idejom

You might also like