O piscu: Pripovjedač, romansijer, esejist, pjesnik.

U mladosti piše pjesme i meditativnu lirsku prozu (Ex Ponto, 1918, Nemiri, 1920). Tu sklonost njegovao je trajno, o čemu svjedoči posmrtno objavljena knjiga Znakovi pored puta. No, univerzalnu književnu veličinu i svjetsku priznatost Andrić je ostvario svojim proznim opusom, kojemu na početku stoji pripovijetka Put Alije Đerzeleza (1920). Nastavlja se nizom pripovjedačkih zbirki, te romanima Travnička hronika (1945), Na Drini Ćuprija (1945), Gospođica (1945), Omer-paša Latas (1976, posmrtno). Prokletom avlijom (1954), djelom nenadmašne pripovjedačke ljepote i mudrosti, teško odredljiva književnog žanra, Andrić je dostigao vrhunac književnoga umijeća i sublimirao svoju osebujnu filozofiju povijesti i ljudske egzistencije. Svijet Andrićevih proza usudno je povezan s Bosnom. "Sve moje je iz Bosne" - tom preciznom ispovjednom rečenicom Andrić je sam najbolje objasnio način na koji je Bosna, "zemlja mrke ljepote", u središtu njegova književnog mikrokozmosa. No, poput drevnih zadužbinara, o kojima je pisao u svojim pričama, on je svoju vezanost za Bosnu pokazivao i na drugi način. Polažući osobito na razvoj čitalačke kulture, on je cjelokupni iznos Nobelove nagrade za književnost, koju je dobio 1961. godine, poklonio Bosni i Hercegovini, namijenivši taj ogromni novac za "unapređenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine". Ivo Andrić je rođen 9.oktobra 1892. u Travniku.Majka ga je još u povoju odnela u Sarajevo,gdje joj je muž službovao.Godine 1894.otac mu umire od tuberkoloze.Majka ga je odnela sestri svoga muža u Višegrad,udatoj za austrijskog žandarmerijskog narednjka sa kojim nije imala dece.Njih dvoje su prihvatili mališana i brinuli se o njemu,u svojoj kući na samoj obali Drine,koja se nalazila u neposrednoj blizini ćuprije Mehmedpaše Sokolovića. U Višegradu Ivo Andrić pohađa osnovnu školu. U jesen 1903. godine upisuje se u Veliku gimnaziju u Sarajevu, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Stanuje s majkom koja radi kao tkalja u obližnjoj fabrici ćilima. Među gimnazijalcima zapažen je kao pripadnik nacionalističke omladine. 24. juna u Velikoj gimnaziji u Sarajevu položio je veliku maturu. Iste godine, 14. oktobra upisuje se na Mudroslovni fakultet Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I u Zagrebu. Dobio je stipendiju Napretka, hrvatskog kulturno-prosvetnog društva iz Sarajeva. Sarađuje u Hrvatskoj riječi, Hrvatskom pokretu, Savremeniku - objavljuje recenzije o knjigama, zatim pesme i beleške o likovnim izložbama. U Hrvatskom pokretu objavljuje četiri Pisma iz Krakova. 28. juna 1914. saznaje od svog prijatelja Durbešića da je u Sarajevu ubijen Franc Ferdinand, prestolonaslednik a potom napušta Krakov. Vozom stiže u Zagreb, a potom na Rijeku i onda brodom dolazi u Split. 29. jula policija ga hapsi kao pripadnika nacionalno-revolucionarne omladine. 2. jula 1917. pomilovan je i odlazi u Višegrad. Početkom jeseni mobilisan je u vojsku. Godine 1918. iz štampe izlazi Andrićeva prva knjiga Ex Ponto, pesme u prozi. Ivo Andrić je 12. januara 1923.postavljen za vicekonzula u Gracu. Zatim se seli u Grac i upisuje na Filozofski fakultet. Godine 1928. premešten je za vicekonzula u Poslanstvo u Madridu. Iz Madrida održava veze sa svojim beogradskim, zagrebačkim i sarajevskim prijateljima. Predsednik Republike Poljske 1937. godine odlikuje ga Ordenom Velikog komandira obnovljene Poljske. Godine 1953. prvi put posle II svetkog rata dolazi u Višegrad. 19. Oktobra 1961. list Borba objavljuje da je Ivo Andrić najozbiljnijij kandidat za Nobelovu nagradu za književnost. Sedam dana kasnije Ivi Andriću je dodeljena Nobelova nagrada za književnost. Skupština Kulturno-prosvetne zajednice Srbije odlučuje da se Andriću dodeli Specijalna Vukova nagrada. Nakon što je oboleo od teškog poremećaja moždanog krvotoka, Ivo Andrić umire 13. Marta 1975. 24. Aprila u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu položena je urna Ive Andrića.

NACIONALNA PRIPADNOSTDokumenti iz Andrićevih studentskih dana svjedoče o njegovu hrvatstvu. Tako, slika prijavnice za upis u prvi semestar Filozofskog (Mudroslovnog) fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (desno), koju je Ivo Andrić kao dvadesetogodišnjak, vlastoručno potpisao u Zagrebu 14. listopada 1912., svjedoči da mu je materinji jezik hrvatski. Identično se izjasnio i prilikom upisa na Sveučilište u Krakowu u Poljskoj gdje piše da je katolički Hrvat iz Bosne.Tijekom tog razdoblja on postaje i zagovornik ideje Jugoslavenstva.
Nakon nastanka zajedničke države Andrić se počinje izjašnjavati kao Srbin [1] i tu nacionalnu identifikaciju on će održati do kraja života. Skoro sav njegov opus, književna djela (osim nekoliko pripovjedki objavljenih u ranoj mladosti i na početku književne djelatnosti) i velike romane pisao je ekavicom i srpskim jezikom (ili istočnom varijantom srpskohrvatskog jezika kako se tad zvao) U osoboj prepisci koristio je ćirilično pismo. Ipak godinama su se oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze. Da li je do promjene nacionalnog identiteta došlo zbog ideoloških razloga ili zbog karijere pošto on uskoro postaje državni službenik (a potom i ambasador u Berlinu) kraljevine Jugoslavije u kojoj

decembra je otvorio izložbu posvećenu velikom indijskom pesniku Rabindranatu Tagori. Ona se sastoji iz tri dela: Nobelove medalje. U Spomen-muzeju Ive Andrića u Beogradu.dominira Srbija. Neke od pojedinosti o tim svečanim danima sačuvala je u sećanju i u svojim dnevničkim zapisima Milica Babić Andrić. a Srbi važnijima smatraju Miloša Crnjanskog. ja Vas molim da primite ovaj znak počasti iz ruku njegovog Veličanstva Kralja. a nalazi se i u okviru njegovih Sabranih dela). ona je svojim kroki crtežima i uočavanjem detalja ostavila trag o Nobelovoj nagradi koji je impresionistički nov.[3][1][6][7] a drugi jer je preuzeo njihov nacionalni identitet. godine obratio Savjetu za kulturu NR BIH u kojem saopštava svoju odluku da 50% dinarskog iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade poklanja u svrhu unapređenja bibliotekarstva. Kiša ili Pavića. ŽENA KOJE NEMA (1962) Andrić je u Stokholm otišao 5. hemije i književnosti. Na aversu je bareljef utemeljivača nagrade Alfreda Nobela. godinu u oblasti medicine. je Andriću prilikom uručenja nagrade rekao:. Ugraviran je stih iz VI pevanja Vergilijeve Eneide. i ličnost istančanog duha i širokog obrazovanja. Nobelove diplome i dokumenta Skandinavske banke o novčanom iznosu Nobelove nagrade. član Akademije. Erika Lindberga. Diploma Nobelove nagrade se sastoji iz dva dela. svež i nadahnut. Veliko je zadovoljstvo za Švedsku akademiju da u Vama nagradi jednog vrednog predstavnika onog jezičkog područja koje do sada nije bilo predstavljeno u listi nagrađenih. fizike. Dr Anders Esterling. decembra. sadrži još i odluku o dodeli nagrade sa obrazloženjem.. Sami Bošnjaci ga smatraju slabijim od Meše Selimovića. Andrićeva supruga. Kao dugogodišnji kostimograf Narodnog pozorišta u Beogradu.5 mm. kraljicu svetlosti. kao i sama Nobelova nagrada..1936) MOST NA ŽEPI (1925) ANIKINA VREMENA (1931) NA DRINI ĆUPRIJA (1945) TRAVNIČKA HRONIKA (1945) GOSPOĐICA (1947) ZLOSTAVLJANJE (1950) PROKLETA AVLIJA (1954) ASKA I VUK (1960) ŽENA NA KAMENU (1962) JELENA. maja 1962. Andrić je 13. u stalnoj izložbenoj postavci.. Svečana ceremonija dodele Nobelovih odličja za 1961. u društvu supruge Milice. decembra u raskošnoj dvorani Koncertne palate Švedske akademije. Najznačajnija djela EX PONTO (1918) NEMIRI (1920) PRIPOVETKE (1924.[1][8] Ipak na kraju Hrvati ga smatraju slabijim piscem od Miroslava Krleže. . Nobelova medalja je delo švedskog vajara i gravera M. Prvi jer je rođen u Hrvatskoj obitelji. tako da na kraju ovaj nobelovac postaje svačiji i ničiji pisac. i osim osnovnih podataka o nobelovcu i sastavu Nobelovog komiteta. a na reversu bareljef mladića koji pod lovorom sluša i zapisuje pevanja muza. Ispisana je zlatotiskom na pergamentu kaširanom na dasci presvučenoj plavom kožom. nalaze se fotografije.. raspored mesta za sedenje na svečanoj večeri priređenoj na dvoru švedskog kralja. Andrić se 17. a 16. Medalja je od zlata.Andrićev program boravka u Stokholmu je tih decembarskih dana bio ispunjen posetama i susretima – sa članovima Nobelove fondacije. direktorom izdavačke kuće Boniers. sa Georgom Svensonom. promera 60.Kako ta kontroverza nikada nije rješena danas ga i Hrvati i Srbi smatraju svojim piscem.1931. Slobodana Novaka ili Marinkovića. studentima i profesorima Slovenskog instituta Univerziteta u Upsali. decembra učestvovao i na tradicionalnoj svečanosti Dan Lucija. Sa izražajem naših iskrenih čestitki. održana je 10. na latinskom: Kako je slatko videti ljudski život oplemenjen pronalascima. pozivnice i programi protokola. Ivo Andrić se potom obratio svojim govorom na francuskom O priči i pričanju (tekst govora je kasnije objavljen u godišnjoj publikaciji Nobelova nagrada u izdanju Nobelove fondacije. u Gradskoj kući u Stokholmu gde je krunisao najlepšu devojku.

u milion varijanata. dok se na književnost primenjuje tek od 19. pa sve do dela modernih pripovedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svetskim centrima. odnosno književnoistorijsku celinu kao nadindividualno i nadnacionalno stilsko jedinstvo. koji se javlja u svim književnostima od antike do danas. Premda Ivo Andrić nikada nije voleo da govori o sebi i da se o njemu govori van konteksta onoga što je pisao. 1857).Kao književnoistorijski tipološki pojam označava:. istoriju i jezik. s tim što kod njega to još uvek nije književnoistorijski termin već oznaka za idejni stav dela ruske inteligencije. na razmatranje o priči i pričanju uopšte. U nemačkoj književnoj kritici javlja se termin poetski realizam u značenju suprotnom od onog koje je realizmu pridavala francuska kritika. veka. Nastanak pojma i širenje značenja Termin realizam se najpre javlja u filozofiji 18. književnu epohu u kojoj dominira pravac realizma između tridesetih i devedesetih godina 19.Svetla Nobelove pozornice blistaju do današnjeg dana na našim prostorima i u našoj književnoj baštini. duh. godine. usmenim i pismenim. ali i kakva je moguća prema zakonu verovatnoće i nužnosti. a priča teče dalje i pričanju kraja nema. Šiler i Fridrih Šlegel među prvima su upotrebili ovaj pojam. I to bez obzira na to da li obrađuju prošlost ili sadašnjost. U knjizi Istorija i legenda. Pisarev svojim delom Realisti (1864) uvodi pojam realizam u rusku književnu kritiku. pored vatre. A ta priča kao da želi. Na hiljadu raznih jezika. u okviru Sabranih dela. Možda je u tim pričanjima. veka javlja realizam pod nazivom verizam. Kao vanvremena kategorija. sa zahvalnošću i poštovanjem se sećamo priznanja kojim je on osvetlio i osvetlao našu književnost. odnosno književnost koja je uverljiva u odnosu prema objektivnoj stvarnosti. i možda bi se iz njih mogao bar naslutiti. Realnost u poeziji 1870). značenje književne škole ili pravca u Francuskoj zadobija tek u raspravama koje su se vodile oko Kurbeovih slika. mada pokreta pod tim nazivom nema sve do osamdesetih godina 19. Pojam realizam uvodi u srpsku književnu kritiku Svetozar Marković (Pevanje i mišljenje. objektivno i bezlično. u najraznoličnijim uslovima života. kroz vekove priča samo sebi. iz veka u vek. Tatjana Korićanac Realizam u književnosti U nauci o književnosti javlja se u više značenja. Realistički metod označava književnost koja prikazuje stvarnost kakva jeste. veka. stalno istu priču. stilsku formaciju. i posebno zahvaljujući člancima Šanflerija objavljenim u njegovoj knjizi Realizam (La Realisme. kao što je po mom mišljenju pravo i umesno. veka. veka. smisao te istorije. kaže: Stoga bih želeo da težište ovog kratkog izlaganja postavim. ako ne i saznati. ispreda se priča o sudbini čovekovoj koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam preti. bez strasti. • • • • • književni i umetnički pravac koji nastoji da stvarnost prikazuje verno. i sadržana prava istorija čovečanstva. poput pričanja legendarne Šeherezade. uporedo sa dahom svojih pluća i ritmom svoga bila. izražajnih sredstava i umetničkih afiniteta). Šenoa je prvi upotrebio ovaj . između ostalog. od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama. U Italiji se osamdesetih godina 19. U anglosaksonskim književnostima termin realizam se javlja od pedesetih godina 19. u kome on.v. Govoreći o «realizmu u pesništvu» ovim pojmom označavaju suprotnost idealizmu. Tako nam ponekad izgleda da čovečanstvo od prvog bljeska svesti. i produži iluziju života i trajanja. Način i oblici toga pričanja menjaju se sa vremenom i prilikama. Međutim. da zavara krvnike. realizam označava: književni metod. 1868. objavljen je tekst Andrićevog govora O priči i pričanju. (kompleks postupaka. ali potreba za pričom i pričanjem ostaje.U francuskoj kritici pojam realizam susrećemo u jednom članku časopisa »Mercure francais« iz 1826.

poetskih vizija i intuit ivnih otkrovenja oporih ist ina o tegobama ljudske egzistencije – individualne i drustvene«.v. Velibor Gligoricje tvrdio da su u njoj »sadrzane naj lepse odlike njegove (Andriceve) poezije i meditacije«. U usvojenoj sovjetskoj tipologiji metoda realizam je suprotstavljen modernizmu u savremenoj književnosti. dobr im delima i verom. u skracenom vidu. Nasi kriticar i je nazivaju i romanom. «realizmu u srednjovekovnoj književnosti». a ni kasnijem stvaralastvu. Početkom tridesetih godina sovjetska nauka o književnosti je usvojila tipologiju metoda koje se u istoriji smenjuju. Kamijev Stranac. (Mimezis.1946) pojam realizam je vanvremenska i neistorijska kategorija. umjetnickih ideja. Prokleta avlija je dobila svoju konacnu formu tek nakon 1945. po gotovo opstem misljenju kritike. a Voj islav Minicje cak ist icao da je to delo »sinteza Andricevih zivotnih i knj izevnih iskustava. ona spada u dela koja se u ruskoj kr it ici. predstavlja neku vrstu rekapitulacije Andriceve umetnosti. U Prokletoj avliji su se srele i prozele dve tematske celine Andricevih pr ipovedaka: ona iz prica u koj ima je t ransponovao svoje tamnicke dozivljaje i ona iz pripovedaka o bosanskim frat rima. ne nalazi u njegovom ranijem. Prepletenost ovih dvaju tokova. Sam Andricje istakao da je imao dosta problema s pisanjem tog dela. pocev od Belinsog. godine. po njegovom racunu. odbacio dobar deo vec gotovog teksta od preko 250 st rana u rukopisu i zadrzao samo oko 90 st rana. PROKLETA AVLIJA« IVE ANDRICA U knjizevnom delu I ve Andrica Prokleta avlija zauzima posebno mesto i umnogome se razlikuje od njegovih drugih ostvarenja. za vreme boravka u spanij i. godine. «romantičnom realizmu». ucinila je Prokletu avliju ostvarenjem koje. Mer imeova Kolomba. Prokletu avliju je Andricdugo koncipirao i pisao. sa sebi svoj stvenom samokriticnocu. ljudima ogranicene moci shvatanja. u kojoj se kao pravac realizam formirao tek početkom osamdesetih 19. sto se. da se mucio kako da ga konacno rediguje i da je. . obogacenih i nizom tema o koj ima je Andric pisao u ranij im delima. Hemingvejev Starac i more. tako reci. francuski marksist Rože Garodi u svojoj knjizi Realizam bez obala primenjuje pojam realizam i na modernu književnost (dela Kafke i dr. taj proces t rajao sedamnaest godina.) Za Eriha Auerbaha.pojam u Hrvatskoj sedamdesetih godina 19. U teorijskim raspravama se govori o «antičkom realizmu». «magičnom realizmu». Međutim. «prosvetiteljskom realizmu». pa cak i romanom i novelom u ist i mah! Po duzini i razgranatost i radnje. Poceo je da radi na njoj jos oko 1928. Na Drini cuprija i Gospoica bili dovrseni i stampani. Andric je doista u ovom delu ponovio mnoge svoje bitne teme. cini se. «realizmu renesanse». Manova Smrt u Veneciji. dajuci ih. kada su sva tri njegova romana: Travnicka hronika. koj ima je svet izgledao kao velika tajna iz koje se covek moze spast i samo prostodusnocu. Trebalo je da i ona bude roman. godine. naziva povecu a u koju bi se mogli uvrst it i Puskinova Kapetanova kci. Postepeno širenje značenja pojma iziskivalo je da se uvek tačno odredi u kom značenju je termin «realizam» upotrebljen. veka. ali je dao i nesto novo. i pr ipovetkom. Utvrđuje se da je realistički metod prisutan u zapadnoevropskoj književnosti od Ilijade i Odiseje do pisaca dvadesetog veka. Pre svega. kao neku vrstu rezimea svoj ih vaj kadasnj ih preokupacija. a prvo izdanje ovog dela pojavilo se tek 1954. Skender Kulenovic je smatrao da se u tom delu nalazi jezgro Andricevog stvaralastva. to je delo koje se ne moze lako svrstat i ni u pripovetke ni u romane. ono sto danas cini njegovu vecu gotovo celom svetu cuvenu knjigu. ali je Andric.

u cuvenom carigradskom zatvoru i o onome sto je u tom zatvoru doziveo. okupljeni oko casopisa »Delo«. bogati mladi Turčin iz Smirne. Andricje ispricao ono sto se fra-Pet ru desilo u tom zatvoru od t renutka kad je utamnicen pod sumnjom da je papskog internuncija obavest io o losem polozaju balkanskih hricana. Dogodi se da turske vlasti uhvate neko pismo upućeno austrijskom internunciju u Carigradu. njegova brata. Okružuje se knjigama i baca se na nauku. Ćamila iznesu – živa ili mrtva – ne zna se. u kojem je bilo opisano proganjanje vjernika od turske vlasti i sumnja padne na fra-Petra.vrijeme Bajazita II i Đem-sultana. što je bilo potpuno neistinito. pa čak i samog pape. Suočen i sukobljen sa «božanskom logikom svijeta». Poslije tog događaja Ćamil se potpuno zatvorio u sebe i postao neka vrsta osobenjaka. LIK ĆAMILA Uprkos brojnim razlikama i sukobima iz kojih se rađaju pogledi. Na Ćamila posumnjaju da proučava upravo to povijesno razdoblje. On bude uhapšen izatvoren u istražni zatvor – «Prokletu avliju». pokazujući naročit interes za povijest turske carevine. Fra-Petar doznaje od Haima. zatvorenik Haim. koji kao zarobljenik prelazi iz ruku u ruke raznih evropskih vladara. uvijek postoje niti koje nerazdvojivo ineraskidivo spajaju ova dva ideološki suprostavljena svijeta. a svi ga oni iskorištavaju kao adut protiv turske carevine. U «Prokletoj avliji». Andricje svoju vernost realizmu izrazio u vise mahova u svojoj esej ist ici. koji osobito potencirala jedna nesretna i nepreboljena ljubav. od koje ga specijalno zanima jedno određeno razdoblje . a govoreci jednom o Floberu rekao je da mu se kod ovog maj stora francuske proze najvise svi a realizam i istakao da se u realnost i naj lakse moze ovladat i predmetom. Tako Andrić prikazuje nemoćnog i poniznog čovjeka u rukama viših sila. bile one društvena mehanika ili božanska vlast. Mladi Ćamil. jer ono ima sličnosti sa sadašnjom situacijom na dvoru. s kojom se ne miri on se povlači u sebe i u potpunosti posvećuje nauci i postaje žrtva okolnosti i surovog režima. fra-Petar upoznaje više ljudi . tvrdeći da je njegov život identičan s Ćamilovim i da su im sudbine jednake. Ćamil-efendija. psihi. tj. zaljubio u kćer mladog grčkog trgovca. da je ovaj zatvoren zbog sumnje da njegovo proučavanje povijesti ima za svrhu buntovno spletkarenje protiv sultanova dvora. Od tada počinje odiseja Đema. odmalena se posvetio nauci i samotničkom i asketskom načinu života. Prijete Bajazitu da će ga pustiti ako nezadovolji njihove raznorazne zahtjeve. licnost i na koju je Andric vise puta obracao paznju. koga su poslali u Stambol da obavi neke samostanske poslove. mladi intelektualac od malena se posvetio knjizi i asketskom načinu života. nekako bas u vreme kad se pojavila Prokleta avlija bili krit icki i cak negatorski raspolozeni prema Andricu.Andricje uvek ist icao kako je njegov knj izevni credo realizam. gdje su vladali kršćanski vitezovi. U djelu su izložene ideje o besplodnosti i nemoći čovjeka da shvati principe i mehanizam svijeta. Ćamil bude poslan u «Prokletu avliju». stilu života. Zbog toga su nasi modernist i. koji se u ovoj pripovijesti pretvaraju u galeriju zanimljivih likova. kojeg je Bajazit u borbi za prijestolje dvaput porazio u bici. o potrebi . pa zatim centralni lik iz ove pripovijetke zatvorenik Ćamil-efendija. do njegovog iznenadnog oslobo enja i upucivanja u zatocenistvo u Akru. « Prokleta avlija» je naziv poznate carigradske tamnice. kojeg je proglasio maloumnim i drži ga u zatočenju. mladićeva sugrađanina. karakteru . nego ju je silom udao za Grka izvan Smirne. koji je dodatno potencirala jedna nesretna i nikad preboljena ljubav. no ovaj je iz nacionalističko-vjerskih razloga nije htio dati Turčinu za ženu. Židov iz Smirne. Te niti su dobro i zlo. Tu je upravnik «Proklete avlije» Latifaga zvan Karađos.realist i. U prilogu i osam kratkih poglavlja. Nakon nekog vremena odvedu ga u poseban zatvor i tu jedne noći prilikom saslušanja dođe do tučnjave između njega i policije. u koju je iz neopravdanih razloga dospio fra-Petar iz Bosne. Ćamil se. gdje sultan također ima brata suparnika. gdje upoznaje fraPetra i ispriča mu život Đem-sultana. I u Prokletoj avliji prica je realna i realist icka: rec je o tamnovanju fra-Pet ra. Tada je Đem potražio utočište na otoku Rodu. Fra-Petar ga više nikada nije vidio. koji radikalno diferenciraju svijet Istoka i Zapada kao dva svijeta koja se mimoilaze s vijekovnim razlikama u kulturi. sin bogatog Turčina i Grkinje. gdje je ostao dva mjeseca dok ga nisu poslali dalje. naime.

ustaljenih navika i obaveza. Tako da «Avlija je u vremenu. u isto vrijeme i vizija psihičkog pakla u kome gori život . Njegova volja je njen zakon. On je: « Čovek kratka veka. Na slici Proklete avlije koju je Andrić dao u svojoj pripovijeci.Od primijernog mladića on postaje onaj tip orijentalnog oružja. tako da i čovjek akcije i čovjek kontemplacije mogu biti ljudi pogrešnog prvog koraka. postaje lutalica. pa se povlači u svoju ljušturu i u potpunosti transformiše. kako iz istočnih tako i iz zapadnih civilizacija. u mladosti. u početku natprosječno obdarene. Ova greška nazvana je pogrešnim prvim korakom.Dobija se vizija Proklete avlije kao pustog. ali ne u jednom svetu. I Đemu i Ćamilu svijet ljudi je stran i dalek. a Karađoz im se priključuje. Kao da je Karađoz uočio da smo svi mi zatvorenici neke Avlije.» Mnogi su prošli kroz zatvore i mnogi su iskusili glumu Karađozovih potomaka. o raznolikim ljudskim fizionomijama koje su uskrsavale u sjećanju fra Petra. usamljenog. ravnodušni čak iprema sopstvenoj sudbini. Ona se ogleda u njegovoj prirodi. Andrić je u njegovom liku pronikao u elementarnih osobina divljih čuvara vlasti.Orijentalne boje su u toj slici boje starinske. Tako su se dvije ljudske sudbine (Đemova i Ćamilova). onu ciničnu igru samovlašća isljednika koji su često mučenja izločine vršili iz gruba i sirova lakrdijašenja.poslušnosti i bezuslovnog podređenja. ljubitelja knjiga i muzike do mladića koji odbija sve što mu je do tada bilo blisko i što je pripadalo svijetu mirnih. zle sreće i pogrešnog prvog koraka. Onda opet postaje policajac i progoni svoje dotadašnje. vremenski daleke jedna od druge povezale u jednu. običnih sudbina. LIK KARAĐOZA Karađoz je istovremeno tako autentičan i tako tipičan predstavnik i sluga jednog sistema. Jedna tragedija uslovila je drugu. Pod brutalnošću. ali ne u jednom vremenu. koje je u rukama vlasti i koje predstavlja živo oličenje Proklete avlije. Kritika u njegovom liku vidi i otkriva primarnu grešku pogrešnog izbora u prekretnom trenutku života. Jasno je vidljiva transformacija. On ostavlja knjige. Ćamila. dakle postojim. koji potvrđuju da je čovjek robovao u svim vremenima i na svim prostorima. a on se njima igra. bez mogućnosti da slobodno mislimo i djelujemo. koji ga približavaju nauci i umjetnosti. Avlija je u svetu. a duboko je dosegnuta. Nisu opisane fizičke torture. okrutnošću divlje neumoljive sile.» Ali njegov uzor Đem-sultan živio je vijekovima prije i doživio sličnu sudbinu. Oni ostaju distancirani od svijeta oko sebe. utabanim putem «pogrešnog prvog koraka». ćije se naslijeđe može sagledati u svim vremenima u kojima je robovao čovjek. pjesnika u ljudskom srcu i mašti. Ćamil nastavlja Đemovu sudbinu. vjeran je pečat jedne epohe Osmanlijskog carstva. igre i muziku. Sudbine zatvorenika Proklete avlije su u njegovim rukama. Kogitovski obrazac čovjeka Avlije s kojim Karađoz računa je :»Kriv sam. Postavlja se pitanje šta je uslovilo transformaciju Karađozove ličnosti. Progonstvo mladog pjesnika Đem-sultana uslovilo je progonstvo mladog pjesnika u duši. Karađoz valjano upravlja unutrašnjim mehanizmom svojih zatvorenika. da bi na kraju konačno promijenio životno usmjerenje i postaje «surovi gospodar» Proklete avlije. Ona živi u njegovom karaktaru. i mimo toga. bogatstvom senzibiliteta. gdje Karađoz od dječaka «bujne glave» živahnog duhom i tijelom. đavolskog ostrva. ali brojni su i drugi likovi. u apsurdnom svijetu su «stranci» i sebi i drugima. U svijetu u kojem on vlada nevinost je samo fraza. I-Avlija se ne menja. njegova tragična situacija u Prokletoj avliji.» ESEJ Tok pripovijetke ide prema pričanjima fra Petra i unutrašnjem preživljavanju njegovih događaja: o životu Proklete avlije kao cjeline. i fizičkim i duhovnim kvalitetima. kockar i pijanica. ni poniženja kojima je izložen čovjek u takvim zatvorima. ćudima i instiktima. Ćamilova sudbina identifikovana je sa Đemovom. o čudnom i osobenom Karađozu. a dobije se iz nje snažan utisak da je Prokleta avlija takva kakva je živjela u svim vremenima u kojima je robovao čovjek.

koji je stjecajem okolnosti dospio u najveći carigradski zatvor. KNJIŽEVNI ROD: epika VRSTA DJELA: pripovijest MJESTO RADNJE: carigradski zatvor Prokleta avlijaANALIZA JEZIKA I STILA: .usporedba: kao neka vrsta večite lutrije. Djelo je pisano ekavicom te sadrži mnogo arhaizama kako bi što više dočarala situacija onog vremena. Ćamil se. Mladi Ćamil. Zbog toga je uhićen i zatvoren u istražni zatvor poznat pod nazivom Prokleta avlija. gdje je ostao dva mjeseca dok ga nisu poslali dalje. spora mutna reka KRATAK SADRŽAJ: Prokleta je avlija naziv za poznati carigradski zatvor. ''Travničke kronike'' i ''Na Drini ćuprija''. . pa čak i samog pape. bosanskog franjevca. u ''Ex Pontu'' . koji je osobito potencirala jedna nesretna i nepreboljena ljubav. Nakon nekog vremena odvedu ga u poseban zatvor i tu jedne noći prilikom saslušanja dođe do tučnjave između njega i policije. opisuje pripadnike raznih narodnosti. u kojem je bilo opisano proganjanje vjernika od turske vlasti i sumnja je pala na fra Petra koji je bio jedini fratar na tome području. nazvan Prokletom avlijom. u onima o Bosni. jako razmaknutim krupnim. kao i u njegovim meditacijama o čovjeku i njegovom životu u njegovoj prvoj zbirci poetske proze . Poslije tog događaja Ćamil se potpuno zatvorio u sebe i postao neka vrsta osobenjaka. naime. koji kao zarobljenik prelazi iz ruke u ruku raznih europskih vladara. na čovjeku nije da to pesimistički i bez reagovanja prihvati. bogati mali turčin iz Smirne. Dogodilo se da turske vlasti uhvate neko pismo upućeno austrijskom internunciju u Carigradu. kojeg je proglasio maloumnim i drži ga u zatočeništvu. ali ga je stihija divlje sile ubacila u Prokletu avliju. gdje su vladali kršćanski vitezovi. objavljena 1954. Pred njima svima fra Petar krije svoje zvanje. godine. Andrić i u svojim drugim djelima. Međutim. već da kao lucidno i pred sobom odgovorno biće traži put za unošenje više pravde i dobra u ovaj svijet. živa ili mrtva – ne zna se. Ako smo već konstatovalistalno prisustvo zla i nepravde i da naše postojanje nema opravdanja. pokazujući osobit interes za povijest Turskog Carstva. Za razliku od tih romana. Džem sultan je bio Bajazitov brat kojeg je Bajazit dva puta porazio u bitci za prijestolje. Ćamila iznesu. zatvorenik Ćamil-efendija. O DJELU: Prokleta je avlija. U Prokletoj avliji fra Petar upoznaje više ljudi koji se u ovoj pripovijesti pretvaraju u galeriju zanimljivih likova. zastrašenog svijeta čije su veze sa slobodnim životom pokidane. zatvorenik Haim . pa zatim glavni lik ove pripovijesti. To je put ljudskog dostojanstva kojim je krenuo i Ćamil. dok se u samoj Prokletoj avliji susreću pripadnici uglavnom azijskih naroda. U ovim motivima sadržana je osnovna teme Andrićeve proze o ljudskoj tragičnosti Ova tema ima svoje izvore u Andrićevim poetskim proživljavanjima ljudskog života i ljudske sudbine. zaljubio u kćer malog grčkog trgovca. Ali poruka djela ne govori nam da treba da se povučemo već upravo suprotno. okvir je događanja Proklete avlije izvan Bosne. poput uboja . no ovaj je iz nacionalističko-vjerskih razloga nije htio dati turčinu za ženu nego ju je prisilno udao za grka izvan Smirne. Ćamil je poslan u Prokletu avliju gdje upoznaje fra Petra i ispriča mu život Džem sultana. sin bogatog turčina i grkinje. Okružuje se knjigama i posvećuje nauci. devet godina nakon ''Gospođice''. crnim brkovima. u koji je iz neopravdanih razloga dospio fra Petar iz Bosne kojeg su poslali u Istanbul da obavi neke samostanske poslove.izolovanog. prijete Bajazitu da će ga pustiti ako ne zadovolji njihove razne zahtjeve. oveća pripovijest ili mali roman. Na Ćamila posumnjaju da proučava upravo to povijesno razdoblje jer ono ima sličnosti sa sadašnjom situacijom na dvoru gdje sultan također ima brata suparnika. odmalena se posvetio nauci te samotnjačkom i asketskom načinu života. pa i pred Ćamilom. taj preplet narodnosti događa se u opusu u kojem je Bosna temom.židov iz Smirne. Tu je upravitelj Proklete avlije Latifaga zvan Karađoz. Tada je Džem potražio utočište na otoku Rodu. a s Bosnom ga veže lik fra Petra. smeđim očima. Fra Petar ga više nikada nije vidio. tj. od kojeg ga specijalno zanima razdoblje Bajazita i Džem sultana. Od tada počinje odiseja Džema.epiteti: gustim. u Carigradu. tvrdeći da je njegov život identičan sa Ćamilovim i da su im sudbine jednake. a svi ga oni iskorištavaju kao adut protiv turske carevine.

životom otrovanog i fikcijom opsjednutog turskog bogataša. Kao i u samom životu. Oslikavajući sudbinu Ćamil-efendije Andrić je zapravo dao portret svoga vremena. koja kroz svoju tjeskobnu utrobu propušta sve vrste ljudskih grijeha i poroka. ispričanom smirenim rečenicama koje su izraz izvanrednoga umijeća pričanja. tako i u Prokletoj avliji ne nedostaje grijeha svih vrsta. Šibeniku i Mariboru tijekom 1914. jasan je i vrlo čitljiv. Prokleta avlija svojim iznimno dojmljivim likovima i njihovim sudbinama. ali i u njoj često ima teških tragedija nevinih stradalnika.Andrić je o Prokletoj avliji. . g. a za one koji su otišli ne pita više nitko. nedužno optuženog bosanskog fratra i razočaranog. i 1915. te unutarnjom dinamikom koja obuhvaća čitavo štivo nedvojbeno je jedno od najboljih ostvarenja u cijelom Andrićevom bogatom književnom djelu. I Avlija se bez prestanka puni i prazni. Svijet Proklete avlije. a nikada se ne primjećuje višak ili manjak. Carigradska je tamnica zvana Prokleta avlija sa svojim simbolički šarenim svijetom spojila jednog skromnog i smjernog. o karakterima njezinih zatočenika i o njihovu ponašanju pisao nedvojbeno i na temelju vlastitih iskustava iz robijaških dana u Splitu. svojom gotovo alegorijskom pričom o totalitarizmu putem vida pravde. čija je nepregledna raznolikost pomno nadgledana zastrašujućim očima Latifage Karađoza.