You are on page 1of 52

_____________________________________________________________________________

Pentagram
Lectorium Rosicrucianum

2009 BROJ 2
pentagram
ČASOPIS MEĐUNARODNE ŠKOLE ZLATNOG RUŽINOG KRSTA

Uredništvo i administracija:

Lectorium Rosicrucianum
Bakenessergracht 5
NL-2011 JS Haarlem

Lectorium Rosicrucianum
Ulica Ruža 2a
11000 Beograd, Srbija
info@lectoriumrosicrucianum.org.rs

Naslovna strana:

Čak i bez očiju od gorskih kristala koji su pre 4000 godina krasile njeno
lice, ova skulptura žene od obsidijana izražava mir, čistu blagost i
duboku mudrost.

Ovaj broj je prevedeno englesko izdanje Pentagrama 2009/3


SADRŽAJ
Kaducej u hramovima duhovne Škole ... ... ... ... ... ... ... ... ... 1
Corpus Hermeticum .. ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... 4
z Pimander i Hermes ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... 8
Zvezdana prašina ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... 15
Vodolija, bolji ego i planete misterija ... ... ... ... ... ... ... ... ... 20
Postati svestan, ili šta znači činiti dobro . ... ... ... ... ... ... ... ... 33
Platon, priča o Eru, o zagrobnom životu ... ... ... ... ... ... ... ... 38

Hermetički spisi koji su nam dostupni, uglavnom datiraju iz prva dva veka
nove ere. Sa druge strane, opšte prihvaćeno mišljenje je da je sačuvani
korpus “trostruko-velikog” Tota, ili Hermesa, zasnovan na znanju starom više
hiljada godina. Postepeno, iznenađeni učenjaci dolaze do zaključka da je
zapravo ceo Egipat predstavljao jedan veliki sistem inicijacije, u kojem je na
hiljade ljudi obnovilo svoju vezu sa istinskim životom.

Međutim, tokom vekova, religijski sistem Egipta je postajao sve više samo
spoljašnja forma, dok se u manjim, “hermetičkim” grupama i krugovima čuvala
čista tradicija i prenosila na sledeće generecije, sve dok se konačno nije
uobličila u monumentalnom delu Corpus Hermeticum, koji je neprevaziđen
kao zapis o inicijaciji.

J van Rajkenborg je, razumevajući duboko značenje egipatske gnoze, skinuo


istorijske velove sa ovih tekstova i smestio ih u centar modernog života
dvadesetog veka. Tokom brojnih konferencija on je učenicima Škole
objašnjavao ovo univerzalno znanje koje omogućuje da život čoveka preuzme
sasvim drugi pravac. U ovom broju, želeli bismo da se usmerimo na
proučavanje ovog univezalnog znanja na osnovu komentara J van
Rajkenborga u delu “Egipatska pra-gnoza i njen zov u večnoj sadašnjosti”.

Slike iz starog Egipta koje ilustruju članke u ovom broju, dobijene su iz


egipatskog Muzeja antike u Kairu. Onima koji su u stanju da vide, one ukazuju
na božanski uticaj u kojem sve stvoreno svetli i zrači, a čovek ponovo
raspolaže svojom Duh-dušom.
kaducej u hramovima duhovne škole
Hermes, ili Merkur, je u mitologiji glasnik bogova. Njegov simbol,
kaducej, ili Merkurov štap, je važan hermetički simbol, koji između
ostalog, izražava svesnu povezanost sa Natprirodnim.

Proslava deset godina postojanja hrama Sole Novo u Djeregbeu i uspešnog


razvoja radnog polja u Beninu, predstavljala je dobru priliku za postavljanje
kaduceja kao drugog simbola na mestu službe.

U hramovima naše Škole, kaducej simbolizuje hermetičku Gnozu, univerzalni


izvor sa kojim je povezano čisto, originalno učenje Rozenkrojcera. To je
naročito potvrđeno rečima iz Alhemijskog venčanja: „Hermes je iskonski izvor;
ko može, neka pije od mene; ko sme, nek uroni u moje dubine.“

Jan van Rajkenborg je detaljno tumačio knjige Corpus Hermeticuma tokom


brojnih konferencija, što je i objavljeno u četiri toma knjige Egipatska pra-
gnoza i njen zov u večnoj sadašnjosti.

Za J van Rajkenborga, Hermes je, kao slika iskonske mudrosti Gnoze, simbol
pravog, nebeskog čoveka. Hermesov kaducej, Merkurov štap, to simbolički
prikazuje. On je slika novog čoveka u kome se razvila nova vatra svesti
nebeskog čoveka.

Hermes se takođe smatra


glasnikom bogova, koji ljudima
ponovo donosi univerzalnu
mudrost. Vidimo da ovaj simbol
predstavlja novu zmijastu vatru,
stub svesti novorođenog
duševnog čoveka, sa dva krila
nove svesti žive duše na vrhu, tj.
novog mišljenja koje proizilazi iz
toga. Na kraju krajeva,
Hermesova religija se naziva i
religijom mišljenja, religijom
hermetičkog mišljenja, koje
proizilazi iz veze nove duše sa
duhom.

1
Simbolizam u hramovima, posvećenim
žarištima konferencijskih centara, je od
veoma velikog značaja. Pored krsta sa
ružom, kaducej se postavlja kao znak da
će se, nakon što se ruža rascvetala na
krstu, nakon što se ruža srca otvorila za
svetlo Gnoze, ostvariti rođenje novog
čoveka. Nebeski čovek moći će da uđe u
novi život duhovne-duše na krilima duha.
Oba simbola zajedno upućuju na čudesni
proces koji se odigrava u učeniku: kada
nove mogućnosti svesti zaista počnu da
se razvijaju, uobičajene intelektualne
sposobnosti se povlače u pozadinu i
mudrost je rođena. O tome J van
Rajkenborg kaže: „Pre svega, mudrost
mora biti rođena iz srca, iz ruže srca.
Mudrost sazreva u svetištu glave, i kao
ljubav, ona se izračuje celim bićem.“

Tokom razvoja duhovne Škole i grupe


učenika, Hermesov kaducej bi u
određenom trenutku bivao postavljan u
hramovima obnove, pored krsta s ružom.
To je znak da učenik, uz pomoć iskonske
mudrosti i znanja svih vremena,
neprestano stavlja sebe na put ka
nebeskom čoveku, istinskom čoveku u
svom mikrokosmosu. To se odnosi na
put transfiguracije. Novim načinom života
on ili ona kreće putem Ružinog krsta,
koračajući njime do jutra uskrsnuća
živućeg, novog duševnog čoveka koji
nad sobom vidi duhovnu zoru.

Plan i fotografije iz konferencijskog Duhovna Škola neprekidno poziva


centra Sole Novo, Djeregbe, Benin kandidate da postanu svesni novog
perioda pounutrenja, na putu ka toj višoj
svesti i ka većem i dubljem uvidu u mudrost i zračenje svetla Gnoze. „Okrenite
svoje srce Svetlu i spoznajte ga“, poručuje Hermes.

2
3
corpus hermeticum

U ovoj seriji članaka želimo da uporedimo Corpus Hermeticum, taj


„ključ“ antičkih naroda, sa ključem današnje mlade Gnoze. Kada
uporedimo stepen u kojem se učenja, život i smernice starih naroda
podudaraju sa današnjim, možemo doći do jasnog zaključka o tome
da li se pravo mlade Gnoze da preuzme inicijativu i povede veliki
rad za svet i čovečanstvo zasniva na istinskim vrednostima ili na
zabludi.

Jan van Rajkenborg

Corpus Hermeticum, delo u koju želimo da se udubimo, sastoji se od


osamnaest poglavlja ili knjiga. Prva knjiga nosi naziv „Pimander“. Ona
sadrži razgovor između Hermesa i misterioznog bića - Pimandera.
Hermes je ovde prirodno-rođeni čovek, koji je stupio na stazu
oslobađanja, prošao kroz pećinu rođenja Vitlejema i stekao novorođeno
stanje duše. Sada nastoji da istka zlatnu venčanicu na osnovu tog
novorođenog stanja duše. Tokom toga, u njemu počinje da se ispoljava
novo stanje svesti, Merkurova ili hermetička svest.

Čim se pojavi ta svest, pojavljuje se i Pimander. On je sveprisutna Božja


mudrost sa kojom se hermetički čovek povezuje na osnovu ispoljavanja
svog novorođenog bića. Da, Pimander jeste Bog! Pimander je 'Reč koja
je bila na početku', ali ne na uopšten način kao što je to u prvom
poglavlju Jovanovog jevanđelja: U početku beše reč, ili kao na mnogim
mestima u Bibliji gde se Božje ime spominje uopšteno.

Ne, Pimander je mudrost, Reč, Bog,


Potpuno obuhvaćen koji se veoma određeno i lično obraća
božanstvom, “pod senkom Hermesu. Kada u Bibliji čitamo da Bog
krila božanskih”, sigurnost,
snaga i mudrost zrače iz
govori, da se obraća hijerofantu ili
faraona koji je zemaljska služitelju, to se najčešće ne odnosi na
inkarnacija Horusa. Skulptura božanski jezik u opštem smislu, već
faraona Kefrena izrađena od znači da se Logos obraća hermetičkom
diorita, 2600. g. p. n. e. čoveku u pimanderskom smislu.

4
Merkurova svest, trostruka nova sposobnost
mišljenja, volje i delovanja, može da se rodi samo
iz obnovljenog srca

Sveprisutna mudrost je zračenje, vibracija, univerzalna svetlosna snaga,


sasvim posebna elektromagnetska snaga. Ona je najviša radijacija sve-
stvaranja, isijavanje samog Duha. Kada se u čoveku probudi hermetička
svest, onda ta svest u trenutku prepoznaje zračenje Duha, doživljava ga i
ispituje. Tada se između univerzalnog polja Duha i hermetičkog čoveka
stvara jedno žarište, snažno plamteća tačka dodira. Žarište u kojem se
Duh i svest susreću licem u lice. Duh u ovoj žarišnoj tački je Pimander, a
svest je Hermes.

Delovanje ove žarišne tačke omogućava odnos sa Bogom, dijalog, živi


kontakt između Boga i čoveka. Čim na putu razvijete i doživite nešto od
novog stanja svesti, istovremeno stupate u lični kontakt sa božanskim i
razvijate dnevni odnos sa Bogom.

Razumećete da ovaj odnos nema ništa zajedničko sa spiritističkom


praksom bestelesnih entiteta zrcalne sfere, koji na gnusan način
pokušavaju da imitiraju kontakt između Duha i čoveka. Jasno spoznajte
da je sve što se obraća prirodnorođenoj svesti, ja-svesti, uvek i bez
izuzetka imitacija, zabluda i prevara.

Kada se hermetička svest usmeri na Duh i na taj način se vatra duha


rasplamsa u žarišnoj tački susreta, nastaje svetleća struktura silnica.
Hermetički čovek susreće Pimandera. Iz tako oblikovane strukture silnica
u hermetičkog čoveka se uliva snaga, vibracija čiji su zvuk i boja u
potpunoj saglasnosti sa pobudom iz koje se hermetički čovek uzdiže u
duhovno polje. Zato ovaj događaj, ovaj susret, ima veoma lični karakter.
Samo na ovaj način Bog 'govori' čoveku. Samo tako se nalazi i sluša
neizrecivo ime. Možda ste već čitali ili čuli da su tokom vekova bezbrojni
tragali za neizrecivim imenom. Mudrost svih vremena s pravom govori da
naći i čuti neizrecivo ime, predstavlja vrhunac gnostičko-magijskog
razvoja.

5
Bezbroj ljudi je tragalo za ovim
Horivom, ovim bregom dostignuća, a
to čine i dalje na negativan način,
svojom prirodnom ja-ličnošću.
Međutim, jasno je da su ti pokušaji
osuđeni na propast i to će tako i ostati
sve dok se u osnovi tih stremljenja
nalazi njihovo ja. Ipak ključ za ovaj
magijski vrhunac leži u srcu svakog
čoveka. Kada čovek otvori svoje srce
za Gnozu, on stupa na put koji vodi do
susreta sa Bogom, do svakodnevnog
druženja sa božanskim.

Koliko je samo siromašna i puna


neznanja današnja teologija, koja
Božju reč shvata kao knjigu. Ona
revnosno kopa i rije po zemlji ne bi li je
našla. Smatra da je dovoljno pročitati
svakog dana po jedno poglavlje iz ove
Osnova stuba sa kaducejem, knjige, o njemu razgovarati i već ćemo
Efes, Mala Azija
čuti Božji glas.

KRILA SVESTI Nijedan sveštenik, nikakvo posredstvo ne može da vas


poveže sa Bogom. Da bi se slavio susret sa Bogom, morate sami ići
putem ka svom Pimanderu. U tom svetlu sada ćete možda prepoznati
opasnost pogrešne meditacije. Hermetički čovek je u stanju da se
svesno uzdigne u polje Duha. Hermetički čovek raspolaže novom
svešću, može se na njenim krilima uzdići do duhovnog polja i tamo sresti
plamen Duha. Međutim, kada nehermetički čovek počne da traga za
Bogom meditativnim putem kako bi se s Njim sjedinio, svejedno iz kojih
razloga i s kojim dobrim namerama, posledice će uvek biti negativne,
naime povezivanje sa dijalektičkim snagama, sa zrcalnom sferom.

Ako uvek hoćete da budete sigurni, onda Boga nemojte tražiti kroz
meditaciju, već pre svega vašim načinom življenja. Ne upuštajte se u
prazne razgovore, već pokazujte dela! Dozvolite da vaše novo životno

6
držanje govori kroz delo, kroz vidljivu životnu stvarnost. Dakle, idite
putem!

Kada se okupimo u našim hramovima, naši zazivi, rituali i molitve ne


služe za to da stvore mistično-meditativnu atmosferu, već su uvek
pokušaj da se uskladimo sa dostižnim i dopustivim vibracionim ključem
živog tela mlade Gnoze. Ovim se misli da svaki zaziv treba uvek da bude
u skladu sa stanjem bića, kvalitetom čoveka koji zaziva, sa njegovom
stvarno doživljenom prisutnošću na putu. Ako u ovom času ne možete
sami da odredite kakvo je vaše trenutno stanje, uvek možete naći
sigurnu osnovu u molitivi Oče naš. U njoj čitamo: Hleb naš nasušni daj
nam danas. Svaki istinski učenik će u tim rečima uvek naći sigurnost.
Ako molitvu izgovori s dušom punom čežnje, on će sigurno primiti
duhovni hleb koji mu pripada.

Lični susret hermetičkog čoveka sa poljem Duha, označenog još i kao


"slušanje glasa, blagog glasa“, često se spominje u Bibliji. Tako je i o Iliji
rečeno, kada je stajao ispred pećine na planini Horiv: „I gle, dođe mu
glas“. A kada je Apolonije iz
Tijane poželeo da čuje blagi
glas, on se isto kao i Ilija
umotao u svoj ogrtač. Ovim se
označava uzdizanje ka Bogu
pomoću primljenih vrednosti
zlatne venčanice.

4850 godina stara Heb-Sed*


vaza od alabastera. Klečeća
figura sa rukama ispruženim
ka nebu, simbol večnosti,
povezuje faraona sa večnim
radostima božanskog polja
postojanja.

*Heb-Sed je drevni egipatski


praznik kojim se slavi trajanje
faraonove vladavine

7
PIMANDER I HERMES Hermetički čovek je u stanju da se, na osnovu
svog unutrašnjeg stanja i životne promene nastale transfiguracijom,
povezuje sa univerzalnim poljem Duha. U žarištu tog kontakta javlja se
struktura silnica: Pimander se manifestuje, on istupa, uobličen iz Duha.
Pimander nije zasebno biće koje živi u polju Duha, već je njegov
rasplamsani deo, živa stvarnost, njegov nedeljiv i potpuni deo. Uprkos
tome, ta rasplamsana vatra je Hermesov Pimander. Jer njegova pojava
je potpuno u skladu sa stanjem bića i kvalitetom Hermesove snage.

Kada je Hermes promišljao na temu suštinskih stvari i kada se njegova


duhovna duša uzdigla, pojavio se Pimander: onaj koji jeste, a ipak i nije.
Kada hermetički čovek na neko vreme prestane da se usmerava na polje
duha, pimandersko obličje nestaje i rastvara se u sveprisutnom svetlu.
Vatreni plamenovi se tada gase. Pimander je prisutan, ali ipak nije, jer je
jedno sa svetlom.

Od početka ovog teksta mi smo suočeni sa činjenicom da je Hermes


promišljao o suštinskim stvarima i da se njegova duhovna-duša uzdigla.
Morate na to da obratite posebnu pažnju, jer je ovaj proces uslov za
hermetičkog čoveka. Ovim se dokazuje idealna i neophodna uzajamna
saradnja glave i srca. Svojom uzajamnom saradnjom, glava i srce
određuju život. Ovo treba da zapamtite kao aksiom: „Oni su
nerazdvojivi“, kako kaže Pimander.

To je razlog zbog kojeg treba da se upoznate sa tajnom srca. Znate da


čovek ima četiri tela: materijalno telo, njegovog eteričnog dvojnika, telo
žudnje i sposobnost mišljenja. Etersko telo gradi i održava materijalno
telo, dok telo žudnje određuje narav, vrstu, karakter i sklonosti čoveka,
dakle, celu njegovu prirodu.

Usmerite sada svoju pažnju pre svega na telo žudnje tj. siderično obličje,
kako ga naziva Paracelzus. Siderična figura nas okružuje i prožima sa
svih strana, a siderični fluidi ulaze u naše telo putem jetre. Oni
neprestano kruže, utičući i ističući kroz jetru. Centar tela žudnje se nalazi
u jetri. Vrsta i priroda delatnosti vaših svetišta glave i srca usaglašeni su
sa stanjem i prirodom tela žudnje koje ste dobili prilikom rođenja i koje se
nakon toga dalje razvijalo. Kod prirodno rođenog čoveka, srce i glava su
robovi tela žudnje. Celokupan proces funkcija vašeg srca i mentaliteta

8
kontrolisan je od strane tela žudnje, tj. vašim stomakom. Karlično
svetište reguliše i upravlja osećanjima, srcem i mišljenjem čoveka ove
prirode.

Vi, dakle, živite iz karličnog svetišta, svetišta života, iz sistema jetre i


slezine. Po svom prirodno rođenom biću vi ste vezani za materiju,
usredsređeni na materiju, čeznete i razmišljate samo o stvarima
uobičajene prirode. Sva siderična zračenja koja ulaze u jetru su u skladu
sa delovanjem vašeg tela žudnje.

Kada se ljudsko biće, nakon beskrajnog lutanja po turobnom putu


iskustava, nađe nasukano u životu vezanom za prirodu, može se
dogoditi da počne da čezne za obnovom, za oslobađajućim izlazom. U
takvom čoveku počinje da narasta čežnja za spasom, za ostvarenjem
spasenja u sebi, kako bi se ispeo iz jame smrti.

TO STANJE POTRAGE ZA OBNOVOM, ova sve osvešćenija čežnja za


spasom, jeste najviši oblik žudnje za koju je prirodnorođeni čovek
sposoban. Ono što se tada u vašem srcu prirodnog bića komeša i ključa
u potpunosti je žudnja, a njen najviši kvalitet je čežnja za spasom. To je
najviše, granično stanje dijalektičkih astralnih zračenja. U tom graničnom
području dodiruje vas Gnoza, ne u jetri, nego u srcu.

Taj prvi dodir Gnoze uvek se događa preko svetišta srca, ali uvek samo
kao odgovor na čovekovu čežnju za spasom. Ako se neko samo
eksperimentalno ili iz znatiželje približi gnostičkoj duhovnoj školi, od toga
neće imati baš nikakve koristi. U žarištu gnostičkog polja može se na
plodonosan način boraviti samo onda kada je srce donekle otvoreno za
Gnozu, što je posledica najvišeg stanja čežnje, čežnje za spasom.

Kralj, Horusov sin je „poznavalac prvobitnog


sveta“. Plevilica i žezlo u njegovim rukama su
simboli snage i moći.

9
Srce se u Gnozi naziva
„svetištem ljubavi“, ali zbog
raznih karmičkih uticaja i
naslednog uticaja predaka, koji
počev od rođenja deluju u nama
i koji neizbežno određuju naš
životni put, srce prirodno
rođenog čoveka odavno više
nije svetište ljubavi. U njegovom
srcu nema ni traga od prave
ljubavi. Srce čoveka ovoga
sveta je pretvoreno u
razbojničku jazbinu.

Kada se u stara vremena srce


nazivalo „svetištem ljubavi“, to
se odnosilo na srce koje je
pripremljeno za životnu snagu,
za mogućnost života koji sa
pravom sme da nosi ime
„ljubav“. Sve što se nalazi ispod
ovog visokog standarda ljubavi
jeste stanje žudnje, ja-
centralnosti. Čak je i žudnja za
spasom u početku traženje
pomoći za jastvo. Čovekovo „ja“
je priklješteno i sada „ja“ tražim
neko rešenje. „Ja“ traži „moje“
spasenje. Kako je čovek u tom
stanju zapravo očajan bednik, u
pokušaju da mu pomogne,
Gnoza ga dodiruje svojom
neprolaznom ljubavlju.

Mermerni reljef, oko 3150. g. pre n.e.

10
Sve što se manifestuje ispod ovog visokog standarda ljubavi, jeste
žudnja obične priprode. Ljubav na koju se ovde misli, ljubav koja je
dostojna svog imena ne može se pronaći u dijalektičkoj prirodi. Ona je
višeg reda, pripada istinskom životu, novom životu. Ona je duh, ona je
Bog.

Zato Pimander, u stihu 17, govori: „Duhovna duša je Bog, Otac“. A u


stihu 19: „Usmeri svoje srce na svetlo i spoznaj ga“. „Kod ovih reči“,
nastavlja Hermes, „gledao me je neko vreme pravo u lice, tako prodorno,
da sam od njegovog pogleda drhtao“. To je sada ispit: šta će ubuduće
biti prisutno u vašem svetištu srca, zemaljska žudnja ili ljubav? Usmeri
svoje srce na svetlo i spoznaj ga. Kada se svetlo nastani u svetištu srca,
vaša žudnja mora da nestane, egocentrični nagon jastva mora u
potpunosti da se ugasi. Svetište srca je velika osnova za Duh. Duh će
morati da stanuje u svetištu srca, koje dakle mora da bude pripremljeno
u svakom pogledu za ovo uzvišeno stanje. „Život je tamo gde je srce“,
kaže Pimander.

Kada je vaše srce pripremljeno za svoj zadatak, u duhovnoj-duši, u srcu


ćete ugledati čist, prvobitni ljudski oblik, pratip svoje ljudskosti, pranačelo
od pre početka bez kraja. Dijalektički čovek je od svog svetišta srca
napravio brlog požude, sagledajte to jasno i otvoreno. U njemu bukti
vatra nagona jastva, dok je srce pozvano da postane hram Duha, Boga u
vama, koji je potencijalno prisutan u pra-atomu. Uviđate li koliko je čovek
duboko bolestan? Svetište srca, hram unutrašnjeg Boga, pretvoreno je u
zločinačku jazbinu.

PROČIŠĆENO SRCE Onaj ko je uspeo da svoje srce ponovo stavi u


službu Božju, takođe će biti u stanju da otvori i svetište glave za svoj
sveštenički zadatak u službi čovečanstva. Onda ćete i vi moći da
promišljate o „suštinskim stvarima“, jer se Merkurova svest rađa iz
obnovljenog srca. Gnoza na nas gleda kao bolesnike, kao pacijente,
zbog psihičkog stanja našeg svetišta srca. Merkurova svest, trostruka
nova sposobnost mišljenja, volje i delovanja, može da se rodi samo iz
obnovljenog srca. Kada promišljate o ovim suštinskim stvarima, bićete u
stanju da se kroz snagu pročišćenog srca uzdignete u sveprisutno polje
Duha.

11
Hermetički razvoj i hermetički život zasnivaju se na potpunom sjedinjenju
i saradnji glave i srca, nikako jastva i glave, već pročišćenog srca i glave.
Na ovoj neophodnosti svet se uvek nasuče. Mi svakako vidimo haos i
propadanje svuda oko sebe, a „ja“ se pita: „Na šta smo spali?“ Zatim
eksperimentišemo na razne načine, ulažući impresivnu količinu energije i
poleta, ali bez uspeha, jer zaboravljamo da očistimo svoje srce i
posvetimo ga služenju onom Drugom u nama. Tek kada je svetište srca
očišćeno, posvećeno i otvoreno za svetlo, može da nastane sasvim
drugačija sposobnost mišljenja. Pre toga nećemo biti u stanju da
zalečimo rane ovog sveta, društva u kojem živimo.

Ako vas je Gnoza pozvala, spoznajte i ispunite vaš zadatak: očistite


svoje srce. Vaše srce mora da bude ispražnjeno od nagona žudnje i
egocentrizma i postane otvoreno za veliku ljubav. U tu svrhu ćete morati
da vežbate, pripremate vaše srce i vaše stanje uma. Glava će to zatim
da sledi, da, moraće da sledi i tada ćete sresti svog Pimandera.
Pimander se rađa iz ljubavi Božje, a ne iz nagonske siline čovekove volje
koji je dospeo u tesnac. Hermes Trismegistos nam govori da se ključ za
Gnozu, za jedini istinski život, nalazi u pročišćenju srca, u potpunoj
predaji srca.

Kada idete tim putem i izvršavate to delo, onda će i vama da se obrati


blagi glas: „Šta želiš da čuješ i vidiš i za čim u svojoj duhovnoj-duši
čezneš da naučiš i spoznaš?“ Šta biste drugo želeli da naučite, saznate i
uvidite osim suštinskih stvari? I šta je na početku najbitnije, šta morate
svakako da znate? Zar to ne bi bila istina o vama samima? Jer ako ne
poznajete sebe, kako biste onda mogli da dokučite drugo, drugoga?

Tokom ovog prvog pokušaja da razume suštinske stvari, hermetički


kandidat vidi moćno i čisto svetlo koje mu greje srce. U tom svetlu on
dalje vidi močvaru tame kako se kreće u spiralnom pokretu naniže, užas
i bedu, bezmernu turobnost u stalnom kretanju, u neizrecivoj pometnji.
Tamnocrveni plamenovi bukte na sve strane. Iz tog najcrnjeg mraka
uzdiže se jedan glas, zov bez reči. Taj zov je jedno sa svetlom koje se
širi svuda okolo i iz kojeg govori sveta reč. Ono što je u toj tami istinito i
čisto, izdiže se iz tamne prirode i počinje da oblikuje svoju atmosferu.
Tako čovek najpre vidi svetlo koje se izdiglo iznad potonule prirode a
potom i atmosferu koja se usklađuje s prvobitnim svetlom. Ispod toga je

12
vlažna tama zemlje i vode: dijalektičko stanje postojanja kandidata.
Međutim, to je kandidat koji je pročistio svoje svetište srca ili ga još čisti.
Vlažnu tamu zemlje i vode pokreće reč koja potiče od svetla i kojem se
ponovo vraća.

„Jesi li sada razumeo ovu reč?“, pita nas Pimander živog tela mlade
Gnoze. I on sam odgovara: „Ja sam to svetlo i ono sada stanuje u srcu
istinskog kandidata.“ Ono je Bog koji se javlja u telu, Oziris koji se vraća,
Hrist koji se vraća. Svetleće polje duha je prvo i pre svega Pimander,
struktura silnica sveočitovanja. Ali, o veličanstvenog li čuda, ovo svetlo,
moćno svetlo, plamen Božji, za svoje mesto stanovanja bira srce. Na taj
način Bog postaje Sinom, jer ono što je u srcu spavalo eonima, na taj
način se budi: Sin Božji se ispoljava u vama.

Sin Božji ima moćnu sposobnost. Pimander je naziva „reč“ ili „glas“. Zato
kada Pimander govori u kandidatu, onda govori i svedoči u srcu, jer je
srce Božji hram u kojem kada za to dođe vreme, progovara Sin Božji.
Bog i Sin, svetlosno polje i svetlo koje se spušta, ne mogu se više
razdvojiti. Iz sjedinjenja ova dva nastaje život, novi život.

Stoga, kada ste postali oplemenjeni za svetlo kroz odricanje od jastva:


„Usmeri svoje srce na svetlo i spoznaj ga“. Kada ga spoznate, videćete
moćnu i veličanstvenu snagu žive reči u vama. U srcu vidite i
doživljavate svetlo bezbrojnih snaga, jedan zaista beskrajni svet, Zlatnu
glavu. I uviđate da je plamteća vatra nižeg poretka obuhvaćena i
nadjačana pomoću velike svetlosne snage. Ona je na taj način dovedena
u ravnotežu pod direktnim vođstvom svetla i zbog svetla u Reči koja vam
je izgovorena. Tako gledate i doživljavate da kroz svetlosnu snagu
Gnoze koja je rođena u Vama, niža priroda nestaje kroz ono što mi
nazivamo transfiguracijom ili ponovnim rođenjem.

Ovo je sada Pragnoza, hermetička Gnoza, istina koja je čovečanstvu


objavljivana od samog početka. To je reč Pimandera. Razmotrite sada
da li je ova reč u skladu sa rečju na koju vas je mlada Gnoza usmeravala
godinama, svedočenje koje se odnosi na prvobitni ljudski oblik koji
postoji od „pre početka bez kraja“, koji je bio i jeste sve do ovoga časa.

Egipatska pra-gnoza i njen zov u večnoj sadašnjosti, Knjiga 1., Poglavlja III i V

13
Corpus Hermeticum, Knjiga prva: Pimander

1. Jednom, dok sam promišljao o suštinskim stvarima i moj se um


uzdigao, moja telesna osetila su pala u san, kao kada nekoga savlada
duboki san nakon prekomernog jela ili velikog telesnog umora.

2. Učinilo mi se da vidim moćno biće neodređenog stasa koje me


pozva po imenu i reče:

3. „Šta želiš da čuješ i vidiš i za čim u svojoj duhovnoj-duši čezneš da


naučiš i spoznaš?“

4. Upitah: „Ko si ti?“

5. I začuh odgovor: „Ja sam Pimander, Duh-Duša, biće koje postoji iz


samog sebe. Znam za čime žudiš i sa tobom sam uvek i svuda“.

6. Rekoh: “Želim da naučim o suštinskim stvarima, da razumem njihovu


prirodu i spoznam Boga. O, koliko čeznem da razumem!“

7. On odgovori: „Dobro zapamti to što želiš da naučiš i ja ću te


podučavati“.

8. Uz ove reči, on promeni svoj izgled i odjednom, u tren oka, sve mi se


otkri; prikaza mi se beskrajna vizija; sve postade jedno svetlo, jasno i
veselo i ja sam se beskrajno radovao tom prizoru.

14
zvezdana prašina
Postali smo ljudi okrenuti spoljašnjim stvarima; u tom pogledu ne treba
da se obmanjujemo. Naša zapadna civilizacija, ukoliko još uvek možemo
tako da je nazovemo, pretvorena je u jednu ravnu liniju. U društvenom
smislu, ne postoje više ni veliki usponi blistave stvarnosti, niti dubine
unutarnjeg života.

Naš život je jedno beskrajno služenje neprestanom toku dužnosti i želja.


Društvo kao takvo ostavlja malo prostora za one koji žele dublje, koji
traže celim svojim srcem, za ljude koji bi dali sve na svetu za tračak
istinskog života, za iskru oduhovljenja, za zrnce božanskog. Čak i
duhovno traganje može biti deo ovog toka ljudskih želja, koje za kratko
vreme određuje naš život. U tom kontekstu, kakvo značenje imaju veliki
zvezdani periodi o kojima razmatramo u drugom članku ovog
Pentagrama? Čoveku je rečeno: “Vi ste Božje pokolenje”. Postoji izreka
koju Rozenkrojceri takođe svim srcem ispovedaju iako je nisu sami
skovali, već je zapisana u starim spisima čovečanstva: “Da načinimo
čoveka po svome liku, sebi slična” (1. knjiga Mojsijeva, 1:26)

Zašto nismo u stanju da istinski prigrlimo ono što je božansko? Da li nas


nešto sprečava u tome? Da li nam možda nedostaje hrabrosti da
odustanemo od prijatne izvesnosti razuma koji kaže da smo “prašina i u
prašinu ćemo se vratiti”? Jedan francuski filozof je izjavio da on nije
mogao da prihvati tu tvrdnju iz 1. Knjige Mojsijeve (3:19), sve dok je u
jednom trenutku nije razumeo tako, da je bio u stanju da se sa njom u
potpunosti poistoveti. “To je zato”, rekao je, “što mi niko nikada nije rekao
da mi jesmo zvezdana prašina, sačinjeni od duhovne pra-supstance
kosmosa, i da kao takvi, mi jesmo predviđeni da se u tu prašinu vratimo”.

Mi smo, ako se može tako reći, stvoreni od DNK primordijalne materije


univerzuma. Zar ne nosimo svi nasleđe naših predaka sa sobom?
Svakako, nas i naše postupke određuju sama zemlja, naši preci, lične
sklonosti, kao i osobine stečene u prošlosti. I sve to prenosimo iz dana u
dan u našem životu, kao i na živote naše dece i tako sa jedne generacije
na drugu. Njihova tela čitaju DNK zapis, tumačeći ga na sebi svojstven
način i tako će biti dok zemlja i čovečanstvo budu postojali. I ono što je

15
od zemlje, vratiće se zemlji. Ipak, pre no što se to dogodi, postoji još
jedan mogući oblik dešavanja.

U najdubljoj nutrini našeg bića, “Neizrecivi” je položio svoj vlastiti zapis.


To je univerzalni zapis koji se sastoji od 4 magična slova, imena koje se
ne da iskazati, a koje su mudraci oduvek poznavali i nazivali ga
“tetragram”. Bez obzira na to koliko će dugo zemlja i čovečanstvo
nastaviti da postoje, jednog dana će svako ljudsko biće biti u stanju da
pročita ovaj zapis i iskaže četiri sveta slova božanskog nasleđa, kao deo
svog prava po rođenju.

Zbog toga je koncept “zvezdane prašine”, primordijalne materije, blizak


istinskom tragaocu, dok pojam “zemljane” materije to nije. Na taj način
ga duh i svesnost privlače, dok ga materija, njena ograničenost i težina
odbijaju. “Mi smo Božji naraštaj”, je istina koje se jedan Rozenkrojcer
pridržava i ka kojoj teži, pomoću nje on nalazi izlaz iz močvare inercije
ovoga sveta, te pronalazi snagu da istražuje i razume, kako to J van
Rajkenborg navodi u svom tumačenju dela Confesio Fraternitatis.

16
“Mi tražitelji skrivene tajne, znamo da u
svemiru vlada sistem i red koji se razvija od
večnosti do večnosti, uz pomoć neprolaznih
zakona.

Mi korak po korak razgrćemo velove koji


nas razdvajaju od neizrecivog i otkrivamo
plan iza sveg stvaranja.

Mi koji istražujemo odnose između


makrokosmosa i mikrokosmosa, vidimo
veličanstvenu ravnotežu svih stvari.

Mi koji se držimo uskih prečki na


Merkurovoj lestvici da bi smo uzdigli naše
svesno biće u kraljevstvo nevidljivog,
vidimo reke života kako teku kroz eter.

Mi koji prilazimo velikoj tišini, čujemo glas


tišine.

Mi učenici velike škole večnosti, koji


ulazimo u hram duha, primamo slavu
apstraktne misli.

Mi sluge duhovne vatre, vidimo dubinu


izvora čovekove sposobnosti. Znamo na šta
je čovek bio pozvan od početka.

Mi koji beremo ruže u Fohatovom* vrtu


vidimo, u našim trenucima vizije, put
razvoja kako se proteže od horizonta do
horizonta kao bljesak munje.

I mi, koji tako uvećavamo svoje znanje,


širimo svoje horizonte i ispunjavamo svoje Hamurabijev kodeks, najstariji
sposobnosti dinamičnom energijom, poznat pisani zakonik na
napredujemo od čuđenja do istinskog bazaltnoj steli, Vavilon, oko
divljenja, od dubokog divljenja do 1800. g. p.n.e. Njegovo ime
nemuštog obožavanja, sve do pokornosti.” znači “očinski iscelitelj”.

17
Period koji sada stoji pred nama može doneti veliki korak unapred za
čovečanstvo, ukoliko naime, ono bude imalo volju da na pravi način
razume poslednji zadatak iz prethodne ere Riba. Taj zadatak se svodi
na: biti spreman na žrtvu. Ova žrtva nije toliko težak zadatak, jer pre
svega znači samo jedno: “Pomoći čoveku u njegovoj nevolji i životnim
pitanjima”. Pri tome, mi “žrtvujemo” ono što je u nama inače teško, ono
što je ograničeno, od obične materije, od mnogostrukog ega u nama. Na
taj način, mi otvaramo prolaz ka onom najdubljem sloju u našoj svesti,
organu pomoću kojeg možemo da otkrijemo istinski razlog postojanja
celokupnog stvaranja.

To je zadatak kojim će se čovek i dalje baviti, poziv da istraži materiju od


koje je sazdan. “Mi smo Božje pokolenje”. U najmanju ruku to je
zagonetka, ali ona se neće sama čudesno rešiti u budućnosti kada era
Vodolija bude u procvatu. To je tajna kojoj se može pristupiti jedino ovde
i sada. Onaj ko ispuni ovaj zadatak, ili čak ako ga samo započne,
iskusiće da će na raspolaganju imati poptuno nove mogućnosti. Ove
nove mogućnosti nisu ništa drugo do samo Svetlo, koje mu u svojoj
neograničenoj širini otvara novi život. Ove nove mogućnosti su blagoslov
za prijemčivo srce, uklanjaju hladnoću iz razuma i omogućuju da čovek
ne ošteti ili uništi sve oko sebe, kao kada bi aktivirao bombu.

Rozenkrojceri o zemlji imaju sasvim drugačiju predstavu od uobičajene.


Po njima, ona nije samo simbol težine i ograničenja, već pre svega znači
jednu ogromnu mogućnost: mogućnost da bude mesto odakle će se
roditi univerzalni čovek, gde su zvezde, taj blistav univerzum u kojem
zemlja ima svoje mesto, hraniteljke novog ljudskog bića svetla.
Zapamtimo da su razdaljina, prostor i sve suprotnosti unutar njih,
zapravo samo putokazi koji nas vode do uvida, razumevanja, znanja,
svesti o povezanosti svih stvari. Međutim, one su samo ljuska jajeta koje
se u određenom trenutku mora razbiti. Mali čovek treba da pripremi put
za velikog, onog koji više neće biti zarobljen u teskobi razdvojenosti.

Vodolija, vodonoša koji izliva živu vodu u naš životni sistem, je ta


elektromagnetska snaga koja razbija ljusku, te povezuje čovečanstvo sa
drugim, potpuno novim životnim poljem, tj. rođenjem i razvojem čoveka
ere Vodolije.

18
J van Rajkenborg to izražava na sledeći način: “Mi napredujemo od
čuđenja do istinskog divljenja, od dubokog divljenja do nemuštog
obožavanja, sve do pokornosti, do služenja Bogu. Mi se klanjamo pred
uzvišenim Bogom, jer duboko preispitivanje uvek otkriva Božji uticaj u
svim oblastima i zato doživljavamo snagu koja pokreće sve stvari,
veličanstvenu snagu koja tera našu planetu napred kroz svemir, Svetlo
sveta, Hrista.”

To je religija o kojoj govore Rozenkrojceri. To je mogućnost za ljude


ovog poptuno novog vremena. To je religija razmišljanja, inspirisana
“manasom”, uz čiju pomoć se prvi “zapis” može ponovo pročitati. Čovek
će stresti zemaljsku prašinu sa svojih stopala. U njemu će se na
veličanstven način spojiti zemaljski i nebeski zapis, i zaogrnut blistavim
ogrtačem zlatno-ljubičaste zvezdane prašine, on će ponovo unutar sebe
pronaći čoveka Svetla.

* Fohat – veliki preobrazitelj – tibetanski izraz za pokretački aspekt vrhovnog Duha,


termin korišćen u školi Teozofije.

U čoveku će se na veličanstven način spojiti


zemaljski i nebeski zapis, i zaogrnut blistavim
ogrtačem zlatno-ljubičaste zvezdane prašine, on
će ponovo unutar sebe pronaći čoveka Svetla.

19
vodolija, bolji ego i planete misterija

Novembar 2008. u Holandiji je bio mesec duhovnosti. Tema je bila:


Postoji li bolji ego? To je zanimljivo pitanje na koje su ljudi
generalno očekivali pozitivan odgovor.

20
Međutim, razmišljajući ozbiljnije o tom Merkur predstavlja
pitanju, pokušavajući da ga dublje ljudski duh;
razumemo i živimo u skladu s
njegovom postavkom, ubrzo obnovljeni Merkur
otkrivamo da je ono nam daje uvid iz prve
višedimenzionalno i uključuje mnoge ruke u univerzalno
aspekte: društveni, lični, biološki i
religiozni. Sva je prilika da ne znanje. Ukupna
možemo doći do zadovoljavajućeg božanska mudrost
odgovora u toku jednog ljudskog
životnog veka. U određenom trenutku,
deluje neposredno i
nameću se nova pitanja: “Bolji ego? bez prestanka u
Kako to mislite 'bolji'? Zar moj čoveku koji sebe
sadašnji ego nije dovoljno dobar?”
oslobodi dijalektičkog
Razmotrimo sledeću izjavu: ”Trudim načina mišljenja. Kroz
se da živim pristojan život.” Pohvalno, Merkurovu inicijaciju,
možemo reći, čak korisno i društveno
poželjno. Holandska dečja
čovek postaje svesni
spisateljica, Ani Šmid, jednom je učesnik i radnik
ovako odgovorila na pitanje da li se prema Božjem planu.
plaši smrti: “Da li se plašim smrti?
Nimalo! Tada ću konačno biti
slobodna od svog ljubomornog,
sentimentalnog, zavidljivog i sitnog
ega koji me je oduvek mučio.”

Odličan uvid, jer je velika ličnost koja


se nalazi u našem auričnom sistemu,
sastavljena od mnogo malih ličnosti.
Imamo humanistički ego, društveni
ego, nasilni ego, ljutit ego, nežan i
pristupačan ego, samo-precenjujući
ego, seksualni ili gladni ego, dobri
ego i loš ego. Svi oni traže pažnju;
svaki zasebno nas moljaka za
nadmoć nad ostalima i kada ih
nahranimo (naša pažnja je njihova

21
hrana), tada nas ostave na miru za izvesno vreme. Skup svih ovih ega,
čini ljudsku ličnost. Ne postoji samo jedan ego; to je izmišljotina naših
filozofa.

U prošlosti, barem prema mišljenju filozofa, čovek nije imao ego. U


ranijim vremenima, on je bio povezan, mogli bi smo čak reći prikovan, za
socijalni kontekst u kojem je rođen, baš kao što je bio povezan (a to je i
dalje slučaj) sa svojim promenljivim nizom potreba. Međutim, u
određenom momentu, otprilike tokom početka devetnaestog veka,
odjednom smo dobili ego. Dobili smo ga od filozofa Artura Šopenhauera.
On nam je dakle dao taj ego da bismo ga mi ponovo izgubili u okeanu
beskrajnog života, u kojem bi se ovaj mogao utopiti.

Sa svom svojom filozofskom posvećenošću, on je istraživao zašto i u


kom stepenu je čovek iznutra rastrzan između dva sveta, jer sve se
zapravo svodi na to, zar ne: “Dve duše u žive u našim grudima...” itd. S
jedne strane, postoji empirijska svest, iskustvena svest, zasnovana na
čulnoj percepciji, a sa druge strane, jedna još uvek nejasna, ali slutimo
superiorna svest, za koju Šopenhauer u početku nije imao naziv i koju je
konačno nazvao “bolja svest”.

1813. godine on je u svom filozofskom dnevniku napisao: “Tvrdim da


ličnost i uzročnost postoje u ovom privremenom, opažajnom, mentalnom
svetu, štaviše, da su one neophodne. Međutim, 'bolja svest' u meni me
uvodi u svet u kojem ne postoje ni ličnost ni uzročnost, ni subjekat ni
objekat.” Ovako opisan svet možemo smatrati višom dimenzijom, višom
realnošću, slično onoj koja se pojavljuje u spisima Hermesa
Trismegistosa.

Ličnost i uzročnost su koncepti koji podsećaju na postulate stoicizma,


filozofije iz trećeg veka pre n.e., vremena Grčkog filozofa Zenona iz
Kitijuma. On se takođe pitao – postoji li dobra ličnost? I šta je dobro?
Postoji li nešto za šta vredi živeti? U praktičnom smislu, to je lako pitanje.
Možete biti dobar obućar ili dobar preduzimač, dobar otac ili da učinimo
stvar malo provokativnijom, dobar proizvođač oružja. Koliko ste onda
zaista dobri? U ovom slučaju biti dobar znači uspešno obavljati svoju
funkciju. Grci govore o “fizisu”, ili 'procesu rasta'.

22
Tri uticaja, Uranov, Neptunov i Plutonov,
pripremaju čoveka za novu svest. Oni ne grade,
jer u čoveku nije ostalo ništa na čemu se može
graditi: oni vrše uticaj na čoveka. Oni ga guraju u
veliki životni sukob, u veći životni sukob nego što
je do sada ikada bio slučaj. Oni ga vode na najuži
mogući put i konačno podstiču ga da ostvari
sebstvo.
Danas mi taj pojam tumačimo kao prirodu, ili kao fizičku pojavu, ali
njegov pravi smisao je 'obaviti svoju ulogu'. Ispunjavati sopstvenu
funkciju je ono što je dobro. To je življenje ili delovanje u skladu sa
prirodom, sarađivanje sa 'onim što je neophodno', priroda u svojoj večnoj
težnji ka savršenstvu i postepen prelazak u našu najsavršeniju formu.

Kako mi treba da živimo? Stoici su imali stav i po ovom pitanju. “Treba


pomoći čoveku u njegovoj nevolji i životnim pitanjima”, rekli su. Ovo nije
nešto što čovek može da ostvari sam, dok u isto vreme, to je put da se
stimuliše rast naše duše. Ovo je tipičan uvid koji potiče od stoika (oko
300 g. pre n.e.). “Bog je svuda gde ljudi pomažu jedni drugima i to je put
ka večnom spasenju”.

Zahvaljujući Pliniju Starijem (23-79 g.n.e.), ova izreka grčkog filozofa


Zenona iz Kitijuma (333-262 g. pre n.e.) sačuvana je do danas. U
modernoj Školi ružinog krsta ponekad se kaže: “Služenje drugima u
samo-zaboravu je najkraći, najsigurniji i najradosniji put ka Bogu”.

Međutim, na kraju ipak dolazi do propadanja, mi starimo i umiremo. Da li


je i ovo u skladu sa onim što je dobro? Mi ne znamo, ali to je neizbežno i
razlog je zbog kojeg se stoik, a i rozenkrojcer, predaje toj činjenici bez
razmišljanja, jer on ne traži prirodu već njenu pokretačku snagu. Ona ga
je jednom postavila na put postojanja ali će ga i skinuti. Ukoliko smo
ukorenjeni u toj snazi, onda smo sigurni. Ta snaga je duh koji je čist,
miran i u čoveku se manifestuje kao duša, kao duhovna duša...

23
TRANSFIGURACIJA: NA PUTU KA ŽIVOTU ČISTOTE I SLOBODE

Danas ljudi tragaju za čistotom na drugi način, na razne druge načine,


možemo reći. Šta na primer da mislimo o 'Genesis Timeline' projektu? To
je projekat da se modernim instrumentima sakupe čestice primordijalne,
devičanske materije, koja nastaje od solarnog vetra. Na samoj granici
geomagnetskog polja, što je moguće bliže suncu, orbitirala je svemirska
kapsula Gemini kako bi uhvatila te čestice na svojih pet visoko osetljivih
ploča. Sonda je orbitirala oko sunca tokom tri godine i pre izvesnog
vremena je pala negde u pustinji države Juta, SAD.

Tako blizu sunca, u pojasu gde zemaljske vibracije više ne dopiru,


postoji apsolutno 'mirno polje'. Naučnici NASA-e, saradnici Instituta za
tehnologiju u Kaliforniji, nadali su se da sakupe sunčevu materiju na
granici između dva polja, kako bi bolje razumeli poreklo i evoluciju našeg
solarnog sistema. Iako je svemirska kapsula bila uništena po povratku na
zemlju, astronomi su se nadali da će uspeti da izvuku pet polomljenih
senzor ploča koje su bile načinjene od zlata, safira, dijamanta i silikona
kako bi proučili milione čestica solarnog vetra. “Godinama smo se trudili
da saznamo sastav sunca”, rekao je Burnet, “i planiramo da analiziramo
svaki sačuvani atom, jedan po jedan”. Ovaj program će trajati još
sledećih pet godina.

Ova opčinjenost sunčevim sistemom je zaista začuđujuća. Šta čovek


uopšte traži u svemiru? Zašto moramo da znamo sastav sunca, kao što
je Burnet to izrazio? Možemo da razumemo naučne razloge, ali postoji li
i psihološki motiv iza svega toga? Protivnici svemirskog programa uvek
iznose argument da čovek još uvek ima pune ruke posla ovde na zemlji,
prvo treba da rešimo svoje probleme ovde.

Jeste li ikada bili u dodiru sa 'mirnim poljem'? Jeste li ikada osetili njegov
blagotvorni uticaj? Poznajete li strahopoštovanje koje ispuni naše celo
biće kada stupimo u kontakt sa takvim poljem? To je strahopoštovanje
slično onom kada malo dete uđe u ogroman, visok i tih prostor po prvi
put. Zamislite pročišćavajući uticaj i ogromnu moć zaceljenja koji takav
prostor ima, iako samo zato što je za trenutak, pomenutim utiskom, sve
beznačajno izbrisano iz našeg bića!

24
Čovek ne mora da isplovi u svemir da bi stajao u ovom solarnom vetru.
Zemlja je okružena ovim strujama kosmičke energije bez kojih bi sav
život na planeti nestao u roku od par sekundi. Pre nekih četiri stotine
godina, brojni muškarci i žene su imali slično iskustvo. Iskusili su dodir
solarnog makrokosmosa i doživeli isti drhtaj radosti i strahopoštovanja.

Godine 1604. znalo se da sedam planeta kruži u našem solarnom


sistemu: Merkur, Venera, Mars, Jupiter, Saturn, Sunce i Mesec. Ovih
sedam planeta je donosilo sedam kosmičkih sila svemira na zemlju. Tu
zemlju su možda smatrali centrom svemira, iako bi joj više pristajao opis
slivnika, najniže tačke. Tako je i bilo, smatrana je tužnim potonućem u
svemiru, koja je, baš kao i mi, odlutala daleko od nebeskog središta u
kojem smo prvobitno postojali i da
je, kao i mi, otišla daleko od
nebeske slave u kojoj je prvobitno
živela. Ideja da je sunce stvarni
centar svemira, imala je priličan
značaj u tim vremenima.

VELIKA OTKRIĆA 10. oktobra


1604., primećena je supernova u
sazvežđu Zmijonoše, slična onoj
koja se pojavila neposredno pre
toga u sazvežđu Labuda. Nova
zvezda! To je izazvalo veliko
uzbuđenje. U kako samo
značajnom vremenu žive, mislili
su ljudi tada. Tako nešto se nije
dogodilo još od vremena kada je
Zvezda ispratila rođenje Mesije.
Bilo je to kao da su ljudi zaista
osetili solarni vetar na zemlji i
ponovo se povezali sa životom solarne sfere. Ovaj događaj obeležava
rođenje klasičnog bratstva Rozenkrojcera sedamnaestog veka sa kojima
mi, moderni rozenkrojceri Lectorium Rosicrucianuma, osećamo veliku
srodnost.

Astronomi sedamnaestog veka nisu bili tako individualizovani i odvojeni

25
od nebeskog sveta na način na koji smo mi danas. Oni nisu lansirali
modernu opremu u svemir kako bi saznali njegovo poreklo jer su osećali
da su istog porkela. Ljudsko biće, govorili su rozenkrojceri a i mnogi uz
njih, je na kraju krajeva, mali svet i svih sedam planeta su predstavljene
u njemu. Zar srce nije sunce? Zar glava nije zemlja? U tom kontekstu, J
van Rajkenborg kaže: “Rozenkrojceri ispituju odnose između makro- i
mikrokosmosa, nebesku ravnotežu između svih stvari.”

Po njima, sve se sastoji iz


odnosa, sve stoji u odnosu i
njima nisu trebale zlatne ploče
koje smo mi slali u kosmos da
uhvate sunčevu supstancu. Oni
su celi stajali u solarnom vetru
koji je duvao kroz svemir tog
vremena i na sasvim drugačiji
način primali utiske o poreklu
svemira. Kada pogledamo ove
ideje, otvara nam se
veličanstvena perspektiva, jer su
od tada otkrivene i udaljenije
planete: prvo Uran, zatim Neptun
i 1930. g., Pluton. Pre nekoliko
godina, 2002. i 2003. otkrivene
su još dve planete udaljenije od
Plutona, Kvaoar i Sedna.

Tačna priroda ovih planeta se još uvek istražuje. Po prvi put se otkrivaju
nove planete u drugim solarnim sistemima. “Do sad”, kaže dr. Brus
Mekintoš iz državne laboratorije Lorens Livermore u Kaliforniji, “mogli
smo samo da zaključujemo o postojanju drugih planeta oko drugih
sunaca pomoću, na primer, nepravilnih putanja pojedinih zvezda, ali
sada smo iznenada videli njih tri, oko zvezde Formalaut, u sazvežđu
Riba (Pisces Australis)”. Jedan od naučnika je svoje oduševljenje ovim
pronalaskom izrazio rečima: “Zaista je dubok i svečan doživljaj naći se
licem u lice sa planetom koju niko ranije nije video”.

U našem sunčevom sistemu, Neptun je zapravo prva nova planeta

26
otkrivena posle antičkog doba. 1613. g. Galileo je posmatrao Neptun
svojim prvim teleskopima kada je ova planeta bila blizu Jupitera.
Međutim, mislio je da je u pitanju samo jedna od zvezda. Tokom dve
noći uzastopce, on je primetio promenu orbite ove 'zvezde' u odnosu na
drugu, susednu zvezdu. Da je imao prilike da prati njegovu putanju pre i
posle te dve noći, on bi sigurno odredio Neptunovu orbitu i zaključio da je
u pitanju planeta, ali oblaci su sprečili njegovo dalje posmatranje u tom
trenutku.

Tako se dogodilo da je prva od novih planeta, Uran, otkrivena 1781. Ovoj


planeti je potrebno 84 godine da obiđe oko sunca. Zanimljivo, Neptun je
zvanično otkriven 1846. na osnovu nezavisnih proračuna dva astronoma,
jednog iz Engleske i drugog iz Francuske. S obzirom da Neptunova
revolucija traje 165 godina, svoj prvi obilazak oko sunca, od tog datuma,
ova planeta će dovršiti 2011.

PLANETE MISTERIJA Pluton,


sa svojom revolucijom od oko
248 godina, koji je prvi put uočen
1930. godine, svoj prvi obilazak
oko sunca od momenta otkrića
neće dovršiti sve do 2178. Ove tri
planete se nazivaju planetama
misterija jer one utiču na još
nerazvijene mogućnosti u
ljudskom biću, koje su, za sada,
potpuno nepoznate većem delu
čovečanstva.

Prema rozenkrojcerskoj viziji,


sunčev sistem nije prazan
prostor u kojem se okreće
nekoliko globusa. Oni smatraju
da je sunčev makrokosmos živa
celina, jedno veliko telo koje se
neprestano razvija. Vremena se takođe menjaju i na velikom časovniku
kosmosa, a mi, beznačajni ljudi na skromnoj planeti Zemlji se menjamo
zajedno s njima. Iz srca sistema, u prostor između planeta, sunčev vetar

27
izračuje 'pranu', potencijal života, hranu i energiju za ovaj razvoj u
neprekidnoj i beskrajnoj raznovrsnosti.

Prema ovom konceptu, čovek nije individualna, izolovana ćelija, već deo
žive celine čovečanstva koje je celo, kao jedan moćan organ, u stanju da
iznutra primi sunčevu snagu i da je dalje izrači, za spasenje cele planete.
Prema mišljenju većine ili ako pogledamo trenutnu situaciju u kojoj se
čovečanstvo nalazi, možemo zaključiti da ćemo na to vreme morati još
dugo da čekamo, ali doba Vodolije, zodijački znak u koje Sunce trenutno
ulazi, menja zemaljske prilike velikom brzinom. U tom smislu, već postoje
grupe ljudi koji spremno šire tu energiju.

Svi stojimo na pragu ere u kojoj su lični unutrašnji razvoj, u prošlosti


nazivan inicijacija, i grupno jednistvo na višoj lestvici spirale razvoja,
sasvim mogući i čak snažno podstaknuti. To je jedna od posledica
vibracije Vodolije, energije sa visokom frekvencijom.

Od sunca potiču mnogi uticaji i zračenja koja su neophodna za


raznovrsne oblike života na mnogim planetama. Pojedina od ovih
zračenja mogu biti štetna za postojeće životne forme i stoga bivaju
filtrirana i zaustavljena pomoću složenih pojaseva zračenja koji se nalaze
oko svake od planeta. Mi na primer znamo da je Van Alenov pojas,
složena mreža oko zemlje koja takoreći prosejava i filtrira sva zračenja
koja dolaze iz svemira i propušta samo ona koja odgovaraju životu na
zemlji.

Ovaj koncept označava kraj čoveka kakvog smo do sad poznavali i


kakvog su znali ljudi iz sedamnaestog veka. Čovekovim razvojem više
ne upravlja sedam kosmičkih snaga koje su mu dolazile od sedam
poznatih planeta. Univerzalno učenje je oduvek ukazivalo da je ljudsko
biće dvanaestostruko, i da sunčev sistem u skladu s tim takođe ima
dvanaest planeta ili centara snage. Svaka od njih pokreće određenu
aktivnost koja deluje u ljudskom biću, u zavisnosti od stepena njegovog
razvoja.

Ilustracije planeta omogućila Madeleine Deckert iz Švajcarske


www.madartdesign.com

28
Rozenkrojceri istražuju odnose između
makrokosmosa i mikrokosmosa, veličanstvenu
ravnotežu između svih stvari.

J van Rajkenborg u jedinstvenom konceptu objašnjava nebeska kretanja,


njihov uticaj i posledice po čoveka. On kaže: “Uran direktno utiče na srce
i emotivni život, stimulišući oba. Zato se Uran ponekad odnosi na ljubav
prema bližnjem, ali ova osobina se rađa u čoveku samo kroz njenu
primenu.”

Ovim kao da poručuje, ne upotrebljavajte reči kao što su univerzalna ili


nesebična ljubav. Ljudi lutaju, ljudi maštare; ali prava dobronamernost,
solidarnost i nesebičnost se moraju razviti svesno. Početak tog razvoja je
u plamenu, iskri kosmičke vatre, Bogu koji svetli u ljudskom srcu i raste
kada čovek duboko razume da je 'Bog svuda gde ljudi pomažu jedni
drugima...'

NOVI UTICAJI Uran utiče na srce i istovremeno na žlezdu hipofizu,


duševni i kontrolni centar u čoveku. Zaista, Uran utiče na ove centre
veoma snažno. Ukoliko se ovaj uticaj razume, moguća je pozitivna
reakcija. Tada je kompletna promena svesti, o kojoj se toliko govorilo u
drugoj polovini prošlog veka, izvesna i garantovana. Sve veći broj ljudi
shvata da postojeća intelektualna kultura vodi ka društvu u kojem nasilje,
strah, drskost i pretnje, površnost i izolacija uzimaju sve više maha.
Postojeća intelektualna kultura, kultivisanje glave kao ispunjenje života,
došli su do svoje granice. Dalje razvijanje intelekta ne nudi nikavu
stvarnu perspektivu za život.

Konkretno, u zavisnosti od spremnosti čoveka da to svesno dopusti,


Uran je tu da postavi pozitivan temelj za novi razvoj. Uran nudi tu
mogućnost jer on utiče i na srce kao naš najvažniji organ, i na glavu,
kako bi uklonio ograničenost analitičkog i račundžijskog uma, i na taj
način omogućio bližu saradnju između srca i glave. Uran utiče na naše
emotivno telo i čini ga ne samo beskrajno osetljivijim za potrebe drugih
već i za potrebe onog Drugog u nama. Suštinska egocentričnost, priroda

29
postojećeg ljudskog bića će morati da bude neutralisana jer je u
suprotnom očigledno da če Uran imati negativan efekat. U tom slučaju
ćemo videti drugu stranu medalje: impuls ka slobodi će dovesti do
razvrata, nemorala, negacije svih uslova i zakona koji uređjuju društveni
život. Bratska naklonost ka kojoj nas Uran vodi tada se preokreće u
kolektivnu glupost i mediokritetstvo: površnost svih ljudskih odnosa i
obezdušenu uniformnost životnih izraza.
Svesna i pozitivna reakcija otvara čoveka na pravi način. Njegova pažnja
i žudnja spontano se usmeravaju ka istinskim vrednostima, jer čežnja da
bude od pomoć i razume druge, čini čoveka otvorenim za Svetlo koje
prožima ceo univerzum.

Sledeća planeta misterija, Neptun se potpuno logično nadovezuje na


čovekov razvoj koji započinje sa Uranom. Čovek će prerasti ono što je
lično kada pored ljubavi ka bližnjem stekne i mudrost. Kada se ova
mudrost razvije u čoveku i on bude u stanju da je primenjuje zajedno sa
ljubavlju prema bližnjem, nestaće mnoge prepreke za duševnog čoveka
u nastajanju.

Uran poravnava puteve, da bi ovaj čudesni princip mogao da dođe do


izražaja u novorođenom, duševnom principu svesti. Neptun slama
okoštale strukture našeg razmišljanja i povlači stremećeg čoveka naviše
u jedan apsolutno čist, neiskvaren svet. Neptun nas povezuje sa
prozračnim eterima novog stanja života i uvodi nas u mirno polje
sunčeve sfere, pod pretpostavkom da mi ispunimo njegove uslove u
sopstvenom životu.

Neptun nas dodiruje u svetištu glave, konkretno, utiče na epifizu tj.


pinealnu žlezdu. Rozenkrojceri takođe ističu da je nervni sistem u celini
veoma podložan uticaju ove planete. Ti uticaji pripremaju nervni sistem
za asimilaciju visokih energija koje se mogu uporediti sa elektricitetom.
Onaj ko je sposoban da primi čistu inspiraciju od Neptuna, omogućuje da
mudrost uđe u zemaljsko polje postojanja, gde je ona preko neophodna.
Nema potrebe posebno naglašavati da je takva osoba slobodna od
zemaljskih spona i njeno astralno telo poseduje izuzetnu čistotu.

TRANSFIGURACIJA Tokom svog razvoja, čovečanstvo je prošlo


kroz mnoge faze u kojima je moralo da nauči kako da reaguje na impulse

30
obnove. To je proces bez kraja. U našem vremenu, novi uticaji pozivaju
čoveka da reaguje na pozitivan način i da preokrene mogućnost u
realnost. Mudrost je uvek neophodna da bi se preduzeli ispravni koraci,
nesebično, za dobrobit svih.

Uticaj treće planete misterija, Plutona, uglavnom se odnosi na


konkretizaciju i realizaciju. Pluton se stoga smatra planetom koja
istrajava, postiže i ostvaruje. Pozitivan ulazak Plutona u našu iskustvenu
sferu moguć je samo ako čovek prigrli i razume ideju transfiguracije.
Pluton sprovodi korenitu promenu strukture. Onaj ko svesno doživljava
snagu ove treće planete misterija, doživljava je kroz novu strukturu života
i on je u principu ostvario svoj cilj, postao je oslobođeni, duhovno-
duševni čovek. Njegova ljubav, njegova mudrost i njegovo delovanje su
slobodni.

Kao što Neptun ukazuje pravac kojim naš duhovni život treba da se
razvije, i obezbeđuje nadahnuće za to, tako će Pluton pomoći u njegovoj
manifestaciji. Pluton vlada tamo gde mi kao ličnosti nemamo pristupa.
Ne kaže se bez razloga da je on bog neviđenog! Pluton čovečanstvu
pruža mogućnost da ostvari nezamislivo, da se izdigne iznad ograničenja
i ropstva materije, da se probije do uskrsnuća i postane stanovnik
sunčevog sistema.

Sedam starijih planeta su obezbedile mogućnost postojanja ljudskog


života na zemlji i one nastavljaju da to čine. Kapiju, ili granicu,
predstavlja poslednja od tih sedam planeta. Saturn je čuvar praga koji se
prelazi, koji se može preći, pomoću novog, unutrašnjeg kvaliteta.
Obnovljeno srce ispunjeno duševnim životom, svest koja željno očekuje
vezu sa duhom i stanje života koje jasno pokazuje prethodno,
predstavljaju pasoš.

U kosmičkom poretku, granica je već pređena. U odnosu na zemlju kao


planetarno biće, možemo reći da su tri nove planete u punoj aktivnosti i
možemo videti njihov slamajući i menjajući uticaj svuda oko nas. U tom
kontekstu, oslobađaju se ogromne mogućnosti. Svaki čovek je slobodan
da istražuje te mogućnosti i da se njima bavi do stepena svog
interesovanja, kako bi upravio svoju sudbinu u novom pravcu. To sve čini
blagonaklonu, iako neodložnu pozivnicu koja nam je svima uručena
putem tri planete misterija.
31
putem
POLARIZACIJA METALA Kada posmatramo zemlju kao
magnetni sistem, određen uticaj se širi od tog sistema i ono što
ne odgovara zemaljskom organizmu i njegovim raznim nivoima,
obično biva odbijeno. To je razlog zbog kojeg u gornjim
slojevima naše atmosfere često vladaju mangetske oluje,
turbulencija koja sprečava prolaz neželjenih radijacija. Obrnuto
se dešava da se život, uključujući i ljudski život, razvija koristeći
dostupne radijacije koje su prošle kroz ovaj sistem. Povrh
zračenja same zemlje, postoje razna zračenja koja potiču izvan
naše planete. Ta zračenja su korisna i neophodna za život na
zemlji kao i za čovečanstvo i njegov razvoj. Kako zračenja koja
utiču na pojedine aspekte razvoja ljudskog bića dobijaju svoj
značaj na zemlji?

U gornjim slojevima zemlje postoji velika raznovrsnost supstanci,


elemenata, metala, poznatih i nepoznatih. U zemaljskoj materiji,
mi pronalazimo odsjaj sve zvezdane prašine od koje je
univerzum i sačinjen. Zemaljski slojevi se nalaze u stalnom, iako
iz našeg ugla gledano, sporom kretanju. U određenim
momentima, posebne supstance bivaju polarizovane i aktivirane
zračenjima koja prodiru kroz Van Alenov pojas, čemu dodatno
doprinose rupe u ozonskom omotaču koje se povremeno same
formiraju na različitim mestima, a koje delimično i sami
uzrokujemo. Na osobu koja nije prijemčiva za ta zračenja, ona
bez obzira vrše svoj uticaj preko hrane, vode i vazduha, kao i na
mnoge druge načine. Na taj način, mnoge vrste minerala i
metala deluju u našem sistemu, kroz našu ishranu ili vazduh koji
udišemo.

Nova kosmička zračenja kojima smo sve više izloženi, izazivaju


nove pojave. Tako Uran postaje aktivan u elementu uranijumu,
koji se pretvara u radijum i konačno u druge radioaktivne
supstance. Hrana, atmosfera, i sa njima čovek, postaju
postepeno sve više radioaktivni. Ovo se ne može zaustaviti čak
ni upotrebom najčistijih organskih ili biodinamičkih
poljoprivrednih proizvoda. Ovo je jedan od procesa koji vodi ka
radikalnim promenama u ljudskom životu.

32
postati svestan ili: šta znači činiti dobro?

U vozu sam upoznao Dana Visera. Mladić je bio student i ubrzo smo
započeli razgovor o upotrebi droge kod mladih ljudi, na šta me je
podstakao članak koji sam pročitao u jednom od onih besplatnih
časopisa.

Ispostavilo se da je Dan svojevremeno i sam koristio drogu: u jednom


periodu je pušio marihuanu da bi iskusio kako je to, ali i da bi se uverio
da je u stanju da prestane! I uspeo je! Kasnije je povremeno objavljivao
članke na tu temu u fakultetskom časopisu i na svom sajtu. Bio je
okupiran tom temom, jer je nekoliko njegovih prijatelja postalo žrtvama
droge. To je bio njegov način da nešto preduzme u vezi s tim. Bio je
svestan neznatnosti pomoći koju je na ovaj način pružao. Ali to nije ni
malo uticalo na njegovu želju da nastavi da piše članke na tu temu.

Remka sam upoznao u nekom kafeu. Ovaj mladić je puno putovao u


svom životu, radio svakojake poslove i sada je konačno privodio kraju
svoje studije. Spopadao ga je žestok bes pri pomenu zloupotrebe i
iskorišćavanja životinja, po njegovim rečima, 'te grupe ranjivih i
bezglasnih bića na planeti Zemlji'.

Bilo mu je teško da odluči šta da učini sa tom ozlojeđenošću. S vremena


na vreme, on bi se našao u situaciji gde je zaista mogao da pomogne
životinji u nevolji (npr. da spasi pticu koja se uplela u mrežu za ribe), ali
uopšteno govoreći, osećao se vrlo nemoćno u odnosu na sav taj bol. To
nije oslabilo njegovu žarku želju da pomogne.

Kao i ova dva momka, postoji mnogo ljudi, mladih i starih, koji bi želeli da
pomognu, čak i onda kada shvate da njihovi pokušaji da učine dobro, sa
sobom nose razočaranje.

Šta znači činiti dobro? Naravno da treba pomoći životinji u nevolji ili
prijatelju kojem preti propast. Ipak, stvari nisu uvek tako jasne. Ono što je
dobro za nekog, loše je, ili manje dobro za nekog drugog. Na kraju
krajeva, zar ne gledamo svi na „dobro“ i „zlo“ na osnovu našeg ličnog

33
iskustva? Možda nisu svi svesni toga, ali to je doslovno slučaj.
Svaka predstava počinje kao „mentalna slika“, ili drugim rečima, kao
ideja, mentalni koncept. Na osnovu ove ideje, ove mentalne slike, rađa
se želja da se ona ostvari u materiji. Zatim je potrebna snaga volje da bi
se ta želja sprovela do kraja, ukoliko uopšte stignemo do te tačke. Kada
razvijamo svoje predstave o, na primer, dobru i zlu, taj proces teče
upravo opisanim tokom.

ČOVEKOVA TELA U skladu s univerzalnim učenjem, čoveka ne čini


samo fizičko telo. Fizičko telo je još okruženo i prožeto eterskim ili
vitalnim telom, a oko njih se proteže astralno, ili telo žudnje. Najčešće
oko glave nailazimo na začetak mentalnog tela. Ova nabrojana tela, ili
nosači, koji pripadaju ličnosti, nesvesni su mikrokosmosa u kojem
obitavaju. Samo zbog pokrenute duhovne iskre, neka ideja o tome je u
stanju da prodre u ljudsko biće. U principu, polje u kojem je ličnost

34
aktivna u mikrokosmosu je sasvim izdvojeno polje, koje nazivamo dišnim
poljem.
Kad razmišljamo o nečemu pomoću naših mentalnih snaga, stvaraju se,
nalik na oblake, silnice misli u tom dišnom polju. Ako se nekom idejom
bavimo samo na kratko vreme, ti oblačići će uskoro ispariti. Ali ako smo
okupirani nečim duže vreme, razmatrajući datu ideju sa svih strana, ili
ako je negujemo godinama, u našem dišnom polju se stvara samostalna
projekcija te ideje. Ona tada zahteva našu neprestanu pažnju da bi
nastavila svoju egzistenciju, jer mentalna slika, ta formirana ideja, traži
hranu od nas kao njenih roditelja.

U svakom slučaju, te projekcije uvek kradu energiju od svog kreatora i


manipulišu ličnošću u skladu s njihovom prirodom. Na osnovu svih ovih
slika i predstava koje nastanjuju naše dišno polje, a to se zbiva u svakom
čoveku, mi stvaramo predstavu „dobra“ i „zla“ iz naše lične perspektive.
Zato su sva naša zapažanja lično obojena. Niko nije u stanju da
posmatra stvari zaista objektivno. To je jedan od razloga što kada činimo
dobro u ovom svetu, to uvek činimo pristrasno i nepotpuno.

Zemlja takođe ima svoje dišno polje. To je sfera u kojoj se akumuliraju


sve ideje, sve mentalne kreacije celog čovečanstva tokom eona. Jasno
je da je to područje, sfera prošlosti. To polje je bilo, a stoga je još uvek,
odraz svega što je čovečanstvo mislilo, činilo, osećalo i želelo.

Jedna od posebnih odlika vremena koje dolazi, je ta što će do


čovečanstva dopreti zračenje koje će mu, kao nikad do sada, omogućiti
da se suprostavi nadmoćnom uticaju prošlosti. To su novi impulsi koji
potiču direktno iz prvobitnog života koji nije ukaljan prošlošću. Oni će
pokrenuti atom iskre duha na delovanje, omogućujući tako da nove, čiste
ideje prodru u čoveka i njegovu ličnost, s ciljem da se ona načini
prikladnom za svesni ulazak u novi život.

To nije tako težak zadatak, to samožrtvovanje, jer


se zapravo svodi na samo jednu stvar: „Pomoći
drugima u njihovoj nevolji i životnim pitanjima“.

35
Da bi se to ostvarilo, čovek mora da uvidi da ima takve projekcije, da živi
i deluje iz njih, i da stoga na svet gleda kroz prizmu prošlosti! Kako da se
oslobodimo ogromnog uticaja tih slika? To je delimično moguće kroz
magične reči ovog vremena: 'letting go', tj. 'puštanjem' tih slika za koje se
svest drži, da se smanje ili nestanu. Za čoveka je nemoguće da sve sam
reši. Još uvek je puno ostataka prošlosti u našem dišnom polju, stvari
kojih nismo ili ne možemo biti svesni. Da bi to otkrili potrebno je mnogo
života; života u kojima nove predstave i novi lanci mogu biti ponovo
stvoreni.

PRVI KORAK U Školi zlatnog ružinog krsta, cilj je postati svestan 'onog
drugog u nama', onoga što zrači iz duhovne iskre u nama, koja je jedini
ostatak božanskog u svakom ljudskom biću. To je prvi korak na putu ka
otvorenosti i prijemčivosti našeg dišnog polja tom impulsu. Kada se
duhovni aspekt u našem srcu jednom probudi iz uspavanosti i pokrene u
akciju, energija koja iz njega zrači će putem krvi uticati takođe i na
svetište glave. Ta snaga ima potpuno drugačiju, mnogo višu vibraciju
nego ona koju obično doživljavamo. Ta visoka frekvencija prouzrokuje
uznemirenost, čovek napreduje od stanja konfuzije do samospoznaje i
konačno, počinje da misli mnogo jasnije.

Usled te jasnoće mišljenja, čovek će steći uvid o svojoj sputanosti, ličnim


tvorevinama za koje je vezan, kao i o stepenu svoje uslovljenosti
prošlošću. Suočavajući se s tim i prepuštajući se svetlu nove svesnosti,
sve te lične slike i oblici će postepeno nestati. U svetlu i zračenju ponovo
rođenog unutrašnjeg sunca, ti prinudni uticaji nestaju, dok se
samostvorene kreacije u dišnom polju postepeno gube. Ono što ostaje je
stečeno iskustvo, sačuvano kao jezgro u mikrokosmosu.

Dišno polje postaje tiho, kao mirno jezero, u koje zračenje božanskog
sunca može da prodre do samog dna. Ovo lično očišćenje direktno utiče
na celo polje ovoga sveta, kao kad zvezda padalica ostavi svetlosni trag
u tamnoj noći. Ujedinjujući svoje stremljenje sa stremljenjem drugih koji
takođe traže svetlo novog života, osoba u kojoj je božanska duhovna
iskra ponovo probuđena, uključuje se i u čišćenje zemaljske sfere života.
Gde god je moguće, ta osoba neutrališe nemir na koji nailazi u svojoj
okolini. To je najbolja i najdelotvornija pomoć koju možemo da pružimo,
jer kad god postoji trenutak mira, svako ljudsko biće dobija priliku da

36
izabere u kom pravcu želi da ide. Otvara se prostor za slobodan izbor.

„Ko nadvlada sebe, jači je od onog koji osvoji grad“. Drugim rečima, onaj
ko očisti svoje dišno polje u svetlu 'onog Drugog u nama', doprinosi
obnovi celog sveta.

To je veliki zadatak i traži hrabrost i iskrenost, ali svako ljudsko biće


poseduje mogućnost za to. Ostaje pitanje, koje dobro onda čovek može
da učini u društvu u kojem živi? Odgovor je prilično jednostavan – uradi
ono što možeš. Ne razmišljaj mnogo o tome, odnosno pomozi, ali bez
misli kao što su: JA ću to sad da ispravim, kao što čine Dan i Remko i
kao što to većina čini. Pružaj pomoć spontano i ne osuđuj. Tako nećeš
silno pritisnuti na jedan tas vage, čineći 'dobro' iz svoje sužene
perspektive, pa se ni zlo, kao njen drugi kraj, neće automatski podići.
Ravnoteža se nalazi u neutralnom delovanju, kada ništa ne stoji na putu
razvoja onog Drugog u nama.

37
platon – priča o eru – o zagrobnom životu

Alhemijsko venčanje
Kristjana Rozenkrojca
sadrži brojne
univerzalne elemente.
U ovom kontekstu,
možemo da se setimo
(svetlosnog) užeta
spuštenog u jamu,
izbora životnog puta,
vetra zaborava, ili
snage da se ispravno
postupi u bilo kojim
okolnostima. Ovi
primeri se odnose na
poređenja i metafore
koje objašnjavaju naš
odnos prema istinitom
svetu a koje su stare
koliko i čovečanstvo.
Slični elementi se
mogu naći i u
sledećoj priči koja je
bila ispričana pre više
hiljada godina a koju
je Platon zapisao u
poslednjem poglavlju
njegove Države, oko
400. g. p.n.e.

Nefertitina glava, oko 1340. g. p.n.e.

38
SOKRAT GOVORI, GLAUKON SLUŠA I ODGOVARA:

“To bi, dakle”, nastavih ja, “pored onih dobara koja pravičnost sama po
sebi daruje, bilo ono što bogovi i ljudi daju kao nagrade, kao platu i
darove pravičnome čoveku za vreme njegova života”.

“Zaista, lepa i trajna nagrada”, odgovori Glaukon.

“A ipak”, rekoh ja, “sve one ni po količini ni veličini nisu ništa spram
onoga što i pravedne i nepravedne očekuje posle smrti. I to treba da
čuješ, kako bi i jednima i drugima bio isplaćen dug našom raspravom”.

“Samo ti govori”, reče on “jer nema ničeg što bih više želeo da čujem”.

“Dobro”, rekoh, “ali ti ja neću pripovedati neku Alkinojevu priču nego priču
jednog hrabrog junaka, Era, Armenijevog sina, Pamfilca rodom. On je
pao u ratu, i kad su posle deset dana pokupili vojničke leševe koji su već
bili počeli da trule, našli su ga još čitavog i preneli kući, s namerom da ga
posle dvanaestog dana sahrane. Kad je već ležao na lomači, on se
probudi, ožive i poče pripovedati šta je tamo video”.

“Rekao je ovo: kad je njegova duša izišla iz njega, putovala je u društvu


mnogih, i svi su došli na neko čudno polje gde su bila dva otvora u
zemlji; ona su bila jedan pored drugog, a njima nasuprot bila su dva
nebeska otvora. Između ovih su sedele sudije, i oni su, pošto su izrekli
presudu, naredili pravičnima da pođu na desnu stranu, i gore kroz
nebesa, a na grudi su im stavili znake svoje presude; nepravičnima, pak,
naredili su da idu na levu stranu i nadole, a i ovima su stavili znake
njihovih dela, ali na leđa.

Kad je on sam došao pred njih, rekli su mu da on treba da odnese


ljudima poruku o tamošnjim stvarima, i naredili mu da sluša i posmatra
sve u tome kraju. On je video kako duše, kad im se presudi, odlaze kroz
otvore, jedan nebesni i jedan zemljin, i kako se kroz druga dva otvora
ponovo vraćaju: iz zemlje, pune blata i prašine, a iz drugog otvora čiste i
svetle.

39
I izgledalo je kao da duše koje se neprestano vraćaju, putuju izdaleka.
Radosne odlažahu na livade, skupljajući se kao na svetkovinu. One koje
su se poznavale, pozdravljaše se među sobom i raspitivaše se kod duša
koje dolaze iz zemlje o stvarima tamo, a ove kod onih koje dolaze sa
neba, o prilikama kod njih. I one pripovedaše jedne drugima o
događajima sa puta, ove odozdo plačući i tužeći, jer se sećaše koliko i
šta su pretrpele i videle na svome podzemnom putu – a ovaj je trajao
hiljadu godina – a one opet sa neba pričaše o nebeskom blaženstvu i
prizorima neizrecive lepote.

Mnogo vremena bi nam oduzelo, o Glaukone, pripovedanje svih


pojedinosti. Ali glavno beše ovo: za svaku nepravdu koju su ikad počinili i
za sve one kojima su je učinili, imali su da za svaki pojedini slučaj
pretrpe desetostruku kaznu – i to svakih sto godina – jer to odgovara
ljudskom veku – da bi tako platili desetostruku kaznu za krivicu; ako su,
na primer, nekoliko njih bili krivi za smrt mnogih, zato što su izdali države
ili vojske i bacili ih u ropstvo, ili inače izazvali neku veliku bedu, onda su
za svaki taj prestup morali platiti desetostruku kaznu; ako su, naprotiv,
ukazivali dobročinstva i bili pravični i pobožni, onda su za to primali
nagrade u istoj razmeri.

Za decu koja su odmah umrla i malo vremena živela, kazao je druge


stvari koje ne treba ni da pominjem. A za bezočnost prema bogovima i
roditeljima, i za bezbožnost i za samoubistvo, kazna je, pričaše, bivala
još veća i teža.

Pomenuo je zatim kako je bio prisutan kad je jedan od duhova zapitao


drugog: “Gde je Ardijej Veliki?". A ovaj Ardijej, još hiljadu godina pre
Erovog vremena, bio je tiranin u nekom gradu Pamfilije, gde je ubio
svoga starog oca i starijeg brata i, kako se pričalo, bio počinio još mnoga
druga zla. Upitani duh je odgovorio: “Nije ovde i neće ovamo ni doći.”
“Zatim smo”, reče on, “među mnogim strašnim prizorima videli i ovaj: Kad
smo već bili blizu otvora jame i nameravali da se iz nje popnemo, pošto
smo već sve ostalo bili pretrpeli, primetili smo iznenada i Ardijeja i neke
druge, većinu njih tirane; a bili su i neki koji nisu bili državnici, ali koji su
počinili velika zla. Njih, kad su već hteli da se popnu, otvor nije hteo da
primi, nego je čim bi neko od ovih neizlečivo pokvarenih, ili neko koji još
nije dovoljno trpeo, pokušao da se popne, odmah počinjao da buči.

40
I odmah bi se – tako je on nastavio – pojavili divlji ljudi, koji su izgledali
kao da su u plemenu, i koji su razumeli to bučanje, pa bi neke od njih
ščepali i odveli. Ali Ardijeju i još nekima povezaše zajedno ruke, noge i
glave, baciše ih na zemlju, izbičevaše ih do krvi i odvukoše sa puta da ih
još razgrebu trnjem, a pri tom prolaznicima stalno kazivajući o njihovim
zločinima i da će ih, zatim, odvesti i baciti u pakao. A od svih
mnogobrojnih i različitih strahovanja koja ih obuzimahu, najveće beše
ono, da se, dok se penju, ne začuje to bučanje i svaki bi bio najradosniji,
kad bi uspeo da se popne, a ono se nije pojavilo.”

“Ovakve su”, reče Er, “nekako izgledale kazne i osvete, a jednako velike
su bile i odgovarajuće nagrade”. Sad, kad je za duše iz svake grupe
proteklo sedam dana provedenih na tom polju, morale su se osmog dana
odatle dići i krenuti na put. Četiri dana posle toga dospevaju do mesta
odakle se gore vidi svetlost kako se prostire preko celog neba i zemlje
ravna kao stub, ponajviše nalik na dugu, samo sjajnija i čistija.

41
Do ovoga dospeše posle jednog dana putovanja, pa ugledaše krajeve
nebeskih struna kako su prema sredini te svetlosti napete. Jer ova
svetlost vezuje i drži zajedno nebo i njegovo obrtanje, otprilike kao
armatura na galijama. A između tih krajeva pruža se vreteno Nužnosti
(Ananke), čijim obrtanjem se pokreću obrtanja svih sfera. [...]

I obrće se to vreteno na kolenima Nužnosti. Gore, na svakom njegovom


krugu, stoji po jedna Sirena i obrće se zajedno s krugom. Svaka od
Sirena peva svoj glas kao jedan jedinstveni ton. A iz svih osam takvih
tonova usaglašava se jedinstvena harmonija. Oko Nužnosti, svaka na
svom prestolu i na podjednakom rastojanju, sede tri Mojre (Sudbine),
kćeri Nužnosti, u belo odevene i lovorovim grančicama krunisane:
Lahesa, Klota i Atropa. One pevaju u skladu sa Sirenama, i to: Lahesa
ono što se dogodilo (prošlost), Klota ono što jeste (sadašnjost), Atropa
ono što će biti (budućnost). A Klota povremeno svojom desnom rukom
dodiruje spoljni krug vretena, pomažući njegovo obrtanje, razdvajajući
tako vreme na intervale. Atropa čini isto, dodirujući unutrašnji krug levom
rukom. Lahesa pak i jednom i drugom rukom naizmenično pomaže i
jedno i drugo obrtanje.

Kad su, dakle, Er i duše tamo dospele, morali su odmah stupiti pred
Lahesu. Ali najpre se pojavio jedan prorok i postavio ih u red, a zatim iz
naručja Lahesina uzeo kocke i uzorke životâ, popeo se na visoku
govornicu i rekao: “Čujte reč (logos) device Lahese, kćeri Anankine:
Duše smrtne (jednodnevne), pogledajte novi krug života i smrti. Neće
daimon vas kockom birati, nego ćete vi izabrati svog daimona. Neka onaj
na koga kocka prvo padne, prvi bira život koji će postati njegova sudbina.
Vrlina je slobodna, ko je ceni imaće je više, ko je ne ceni imaće je manje,
svako prema svome. Odgovornost je na biraču. Bog je opravdan.”

Širom sveta ljudi biraju svoj životni put. “Neka svako od nas
traži i sledi samo jednu stvar, ukoliko je bude mogao negde
naći i od nekoga naučiti ili sam njome ovladati. A reč je o
sposobnosti razlikovanja između dobra i zla; sposobnosti koja
bi omogućila, tamo gde je moguće birati, da se uvek izabere
ono što je bolje za dušu”, kaže Platon. U tom smislu, duhovna
Škola može da bude od velike pomoći.

Pakistanski spomenik u Islamabadu noću

42
Rekavši to, tumač božje volje je svima bacio kocke i svako je, osim Era,
jer njemu nije bilo dozvoljeno, uzeo onu koja je ispred njega pala.
Uzimanjem kocke, svakom je bilo jasno koji je po redu. Posle toga je
onaj tumač božje volje pred pred njih na zemlju stavio uzorke životâ, i to
mnogo više nego što je bilo prisutnih. A beše svakojakih uzoraka: životi
svih životinja, a i svekoliki ljudski. Među ovima beše i tiranija, jednih koje
su trajale do kraja tiraninovog života; drugih koje su prekinute u sredini i
završene siromaštvom, progonstvom i prosjačkim štapom. Bilo je tu i
životâ slavnih ljudi, jednih koji su bili slavni po svojoj lepoti, drugih po
snazi, trećih po uspehu u borbi i takmičenju, četvrtih po rođenju i
zaslugama predaka; a bilo je i neslavnih života zbog suprotnih osobina;

Bilo je i života namenjenih ženama. Ali u tom velikom izboru različitih


života, nije bilo definitivnog karaktera, jer kad duša bira novi život, ona po
nužnosti mora da postane drugačija. Preostali životi bili su pomešani
jedni sa drugima, životi u bogatstvu i siromaštvu, bolesti i zdravlju, a bilo
je i takvih koji su nešto srednje od nabrojanog”.

“Upravo je u tome, kako izgleda”, dragi moj Glaukone, "sva opasnost za


čoveka, te zbog toga se svako od nas ponajviše mora starati,
zanemarujući druga znanja, da traži i sledi samo jednu stvar, ukoliko je
bude mogao negde naći i od nekoga naučiti ili sam njome ovladati. A reč
je, Glaukone, o sposobnosti razlikovanja između dobra i zla, čestitog i
izopačenog života, sposobnosti koja bi omogućila, tamo gde je moguće
birati, da se uvek izabere ono što je bolje.

On dakle treba da prosudi o uticaju svih ovih stvari koje su do sad


pomenute, uopšteno i pojedinačno, na životnu vrlinu. On treba da zna
kakav je uticaj lepote kada se ova spoji sa siromaštvom ili bogatstvom u
određenoj duši. Zatim koje su dobre i rđave posledice u slučaju
plemenitog ili niskog roda, privatnog ili javnog života, snage ili slabosti,
učenosti ili neukosti, kao i duše i njihovog uzajamnog delovanja kada se
spoje. On će zatim pogledati u prirodu duše i nakon razmatranja svih
ovih osobina, on će biti u stanju da odredi koji je od tih života bolji a koji
gori.

I tako se on odlučuje, nazivajući gorim onaj život koji bi njegovu dušu


pokvario i načinio nepravičnom, a dobrim onaj život koji bi njegovu dušu

43
uzvisio i načinio pravičnijom, sve ostale on zanemaruje. Jer smo videli i
znamo da je takav izbor najbolji, kako u životu, tako i posle smrti. Čovek
sa sobom dakle u posmrtni svet treba da ponese kao dijamant čvrstu
veru u istinu i pravičnost, kako i tamo ne bi bio zaslepljen bogatstvom i
sličnim zlom, te kako ne bi zapao u nasilja i druga takva dela, pa počinio
mnoga neizlečiva zla a još veća i sam pretrpeo. Treba dakle znati
izabrati život koji se između tih krajnosti uvek drži sredine, izbegavati ono
što je preterano na bilo kojoj strani. Sve to, po mogućstvu, u ovom
životu, kao i u svim životima koji će posle ovoga nastupiti. Uistinu, to je
način na koji čovek postaje najsrećniji.”

I taj glasnik sa onoga sveta (tj. Er), objavi da je onaj tumač božje volje
ovako rekao: “Čak i onog koji poslednji pristupi ali pametno odabere,
čeka ugodan život. Neka zato onaj koji bira prvi ne bude nemaran, niti
poslednji obeshrabren.” Nakon tih reči, pričaše dalje Er, pristupi onaj
kojeg je kocka izvukla prvog i odmah izabra najveću tiraniju. Zbog
nerazumnosti i pohlepe, on nije pri izboru dovoljno promislio o svemu, pa
mu je promaklo da je u zloj sudbini koju je izabrao bilo sadržano i to da
pojede svoju sopstvenu decu. Ali kada je na miru svoj izbor osmotrio,
počeo je da se bije u grudi i nariče, zaboravljajući pređašnju prorokovu
objavu.

On dakle nije optuživao sebe zbog svoje nesreće, nego kob slučaja,
bogove i sve drugo, samo ne sebe. Taj pak beše jedan od onih koji su
došli s neba a svoj prethodni život je proživeo u jednoj uređenoj državi,
ali njegova vrlina je bila samo rezultat navike, a život bez filozofije. Er je
još rekao da je među onima koji su došli s neba bilo dosta onih koji su se
tako prevarili jer nisu bili iskušani u nevoljama. S druge strane, mnogi od
onih koji su došli ispod zemlje, svoj izbor nisu donosili u takvoj žurbi jer
su se i sami namučili i videli muke drugih. I tako, zbog ovog svog
neiskustva, a takođe zbog slučaja koji se u bacanju kocke nalazi, mnoge
duše su zamenile dobru sudbinu za zlu ili pak, zlu za dobru.

No kada bi se čovek pri svom dolasku na ovaj svet od početka na zdrav


način bavio filozofijom i ako ga uz malo sreće, izbor pomoću kocke ne bi
bacio na poslednje mesto, on bi mogao, kako nam je to vesnik sa onoga
sveta objavio, ne samo da bude srećan u ovozemaljskom životu, nego bi
mu i put sa ovog na onaj svet, kao i povratak ovamo, bio bez prepreka.

44
Kratka verzija Platonove filozofije: Svet prvobitnih formi
(ideja) ili prvobitnog sveta je savršen. Tamo ljubav nije
osobina, taj svet jeste ljubav. Savršena lepota je uvek, svuda
i odmah vidljiva. Nova misleća duša, ili duh, može je
sagledati jer je njen sastavni deo. Svet iskustva i pojava je
po svojoj prirodi nesavršen. U njemu je prvobitna lepota
pomešana sa senkom, a ljubav je samo osobina.

45
A doista je, reče Er, vredelo videti taj čudan prizor, tužan i smešan u isto
vreme, jer je izbor duša u većini slučajeva bio zasnovan na njihovom
iskustvu iz prethodnog života. Tamo je, kaže, video dušu koja je nekada
bila Orfejeva, kako je odabrala život labuda, jer zbog mržnje prema
ženskom rodu koji ga je usmrtio, on nije želeo da ga žena začne i
ponovo rodi. Video je i dušu Tamirovu kako je odabrala život slavuja. S
druge strane, ptice, kao na primer labud i druge pevačice, želele su život
ljudski. Duša kojoj je kockom bilo određeno da bude dvadeseta po redu,
izabrala je život lava. Bila je to duša Telamonovog sina Ajaksa, koji
sećajući se presude o oružju, ne htede da se ponovo rodi kao čovek.

Negde u sredini, prema redu određenom kockom, birala je Atalantina


duša, koja nije mogla odoleti videvši velike počasti vezane za život
atlete, te odabra takav. Posle ove, video je Er dušu Panopejevog sina
Epeja kako se odlučuje za prirodu žene, vešte u svom poslu. Sasvim
među poslednjima, video je dušu šaljivčine Tersita kako na sebe oblači
oblik majmuna. A kocka je tako odredila da Odisejeva duša poslednja
pristupi izboru, pa sećajući se pređašnjih muka, odreče se častoljublja i
dugo lutaše, tražeći bezbrižan život običnog i za javne poslove
nezainteresovanog građanina. I jedva ga nađe kako leži u nekom uglu,
pošto su takav život svi drugi zanemarivali i bacali u stranu. Ugledavši
ga, Odisejeva duša ga radosno izabra, pa reče da bi učinila isto čak i da
je prva birala. I tako, ne samo da su ljudi preuzimali životinjske oblike,
već su se na sličan način i životinje, divlje i pitome, menjale jedne u
druge kao i u odgovarajuće ljudske oblike. Pitome su se menjale u ljude
blage naravi a divlje u zle, i tako se sve sa svačim mešalo.

Nakon što su sve duše izabrale svoj život, uputiše se Lahesi pristupajući
joj po istom onom redu koji je bio ustanovljen kockom. Lahesa dodeli
svakoj duši za pratioca po jednog daimona koji će biti čuvar njenog
života i izvršilac njenog izbora. Za svaku dušu bio je to onaj daimon koga
je duša svojim izborom odabrala. Daimon bi dušu odveo najpre pred
Klotu, pod njenu ruku i kružno obrtanje vretena, potvrđujući tako sudbinu
koju je sama izabrala. Posle susreta sa Klotom, daimon bio priveo dušu
Atropinom predenju, da bi nit sudbine koju je Klota isplela bila učinjena
nepovratnom. Odatle se bez osvrtanja svi uputiše prestolu Nužnosti,
prođoše pored njega na drugu stranu i stupiše na Letino polje zaborava,
prolazeći kroz strašnu žegu i sparinu, jer to polje beše bez ikakvog

46
drveća ili zelenila. Najzad se predveče ulogoriše duž reke Amelete
(Nerazboritosti), čiju vodu nijedna posuda ne može zadržati. Svaka je
duša morala da popije po jednu određenu meru te vode, a one
nerazborite popile su više od jedne mere, te bi posle toga sve
zaboravljale. Potom zaspaše i kad nastupi ponoć, nastade grmljavina i
zemljotres i najednom, svaka duša bi izbačena gore, ka svome rođenju,
slično zvezdama koje padaju. Eru pak nije bilo dozvoljeno da pije onu
vodu, ali on nije znao da kaže kako se i kojim putem vratio u svoje telo,
nego je, veli, iznenada otvorio oči, video da je zora i samog sebe kako
leži na pogrebnoj lomači.

I tako je, Glaukone, ova priča sačuvana i nije izgubljena, a sačuvaće i


nas ako joj budemo verovali. I mi ćemo sigurni preći reku zaborava i
dušu svoju nećemo ukaljati. Stoga, moj savet je da se držimo čvrsto
nebeskog puta koji vodi prema gore, i uvek i svuda sledimo vrlinu i
pravednost, jer duša je besmrtna i može u sebe primiti sva zla, jednako
kao i sva dobra. Tako ćemo i jedni drugima i bogovima biti prijatelji, kako
u ovozemaljskom životu, tako i kad dobijemo našu nagradu, kao što
pobednici u igrama idu okolo po stadionu prikupljajući ih. Tako ćemo
valjano delovati i na ovom svetu, i na onom hiljadugodišnjem putu o
kojem smo u priči govorili.

Iz Platonove Države, Knjiga 10. Izdanje BIGZ-a 2002.

47
Za Platonovu Državu se kaže da je to njegovo najznačajnije delo. U
njemu se razmatra idealno društvo. Ono je zapravo idealni čovek
uvećan, koji u svom srcu nosi “nebesku državu” kao unutrašnju,
nepromenljivu smernicu. Oni koji su za to prijemčivi, u stanju su da u
podtekstu ove knjige primete uzvišen putokaz ka misterijama i
unutrašnjoj, ezoterijskoj nauci koja stoji iza Platonove Akademije. Na
kraju 9. knjige Države, Platon daje reč Sokratu:

“On će pogledati u uređenje koje se nalazi u njemu i postarati se ono


ne poremeti, što bi moglo da se desi usled površnosti ili potrebe; na
osnovu tog principa on će upravljati svojim posedom, te primati i davati
u skladu sa svojim mogućnostima.”

“Upravo tako”, reče on.

“I iz istog razloga, on će rado prihvatati i uživati u onim počastima za


koje smatra da će ga načiniti boljim čovekom. Ali ostale, bilo privatne ili
javne, za koje pomisli da bi poremetile njegovo stanje duše, on će
izbegavati.”

“Ali onda, ako je to njegova motivacija, on neće ni hteti da se bavi


javnim poslovima.”

“Hoće, i te kako! U državi koja je njegova, on sigurno hoće, iako možda


ne u u onoj u kojoj se rodio, osim ako za to ne primi božanski poziv.”

“Ovim misliš da će on biti vladar u državi čiji smo mi tvorci i koja postoji
samo u ideji, jer ja ne verujem da takva postoji bilo gde na zemlji?”

“Na nebu”, odgovorih, “postoji njen model koji je vidljiv onome koji to
želi, i kada ga vidi, moći će da svoj dom (dušu) uredi po njemu. Da li
takva država negde stvarno postoji i da li će ikada postojati, uopšte nije
važno, jer će takav čovek živeti prema njenim običajima i neće hteti da
ima posla ni sa kojom drugom.”

“I ja tako mislim”, odgovori on.

48
Pločica koja predstavlja božansku snagu
Hator, koja je pre 5700 godina predstavljala
nebo. U svojim rogovima ona obično nosi Ra,
sunce: božansku svest. Hator je jedan aspekt
Izis, koja se prikazuje u obliku krave, jer ona
celokupnom stvaranju daje život. Ona donosi
plodnost i hranu i zaštitnica je dece i duše.

49

You might also like