Professional Documents
Culture Documents
"Brain Lock",
'Free Yourself from Obsesssive-Compulsive Behavior'
A Four-Step-Self Treatment Method to Change Your Brain Chemistry.
prevod:
Vladan Obradović
u sopstvenom izdanju
recenzenti:
Prof. Dr Jovan Striković
Prof. Dr Jovan Marić
korektor:
Goran Dimitrijević
Štampa
Čigoja-Beograd
BLOKIRAN
MOZAK
OSLOBODITE SE
OPSESIVNO - KOMPULSIVNOG
PONAŠANJA
preveo sa engleskog
Vladan Obradović
Beograd 1997.
BRAIN LOCK. Copyright © 1996 by Jeffrey M. Schwartz, M.D. All rights reserved. Printed in the United States of America. No
part of this book may be used or reproduced in any manner whatsoever without written permission except in the case of brief
quotations embodied in critical articles and reviews. For information address HarperCollins Publishers, Inc., 10 East 53rd
Street, New York, NY 10022.
HarperCollins books may be purchased for educational, business, or sales promotional use. For information please write:
Special Markets Department, HarperCollins Publishers, Inc., 10 East 53rd Street, New York, NY 10022.
Ova knjiga je posvećena sećanju na mog dedu
HARRY WEINSTEIN
i sećanju na velečasnog
VEN. MAHĀSI SAYADAW
zbog njegovog velikog doprinosa praksi potpune svesnosti
uma u ovom veku.
Imena i neke spoljne okolnosti pacijenata u ovoj knjizi su izmenjena da zaštite njihovu privatnost.
Svi simptomi i terapeutski radovi su onakvi kakvi su zaista i bili.
Sadržaj:
O knjizi ix
Reči zahvalnosti ix
Predgovor xi
Uvod xiii
Opsesije, Kompulsije, i
Metod samotretmana U Četiri Koraka
RECENZENT
U Beogradu 1.06.1997 Prof dr sci Jovan Marić
Izdavanje ove knjige ne bi bilo moguće, da nije bilo truda i doprinosa mnogih pacijenata,
koji su mi pomogli u sticanju znanja o metodi U Četiri Koraka. Ova knjiga ne bi izašla
bez značajne podrške porodice Čarlsa i Lile Hilton (Charles, Lelah Hilton), na čijem se
naučnom radu ova knjiga i zasniva. Džesika Klajn i Stiv Vaserman ( Jessica Klein, Steve
Wasserman) su mi predložili i ohrabrili me u stvaranju ove knjige i predstavili me
izdavaču, Džuditi Regan (Gudith Regan), koja je odmah shvatila potencijalne rezultate
rada koji je ovde opisan. Krisitin Džuska, (Christine Juska ) je pomogla u prirpemanju
prvih kopija. Džuliji Šerman (Julie Sherman) se specijaino zahvaljujemo na njenom
doprinosu. ViI Veston (Will Weston)je bio od velike pomoći kod um etničkog dela posla;
i A. Lor (A. Lorre) kod fotografije.
Istraživačka grupa za OKP u Medicinskom Centru, pri Kalifornijskom Univerzitetu u Los
Anđelesu (UCLA), je stvorila izvanredno okruženje za izvršavanje ovih istraživanja.
Beverli Bejet (Beverly Beyette) je uložila ogromne napore kako bi pomogla, i doprinela
da ova knjiga bude dobra, i od pomoći za što veći broj ljudi. Ajver Hend (Iver Hand),je
bio veoma velikodušan sa svojim doprinosom i uloženim vremenom. Jan Jablonsky,
Marty Wax, i Dave Richmond su između ostalih dali neke veoma korisne komentare.
Pam i Roy Norman su pružili dosta toliko potrebne, moralne podrške u vreme ubrzane i
kritične poslednje faze pripreme. James Q Wilson i Don Jeffreys su me ohrabrili da radim
i ustanovim neke šire primene ove metode.
Sve u svemu, potrebno je dosta pomoći da bi se napisala knjiga o samotretmanu.
Zahvaljujem se svima koji su mi je pružili.
Autor
Predgovor
Uvod
Mi svi imamo svoje male čudne navike, za koje znamo da nam uopšte nisu potrebne. Svi
mi želimo da imamo više samokontrole. Ali kada misli počnu da se roje i počnu da bivaju
veoma intenzivne i napadne, onda nas one obuzimaju mimo naše volje i kontrole. Kad se
navike pretvore u iscrpljujuće rituale, koje izvršavamo da bi se oslobodili straha, tada se
nešto ozbiljnije dešava.
ŠTA SU OPSESIJE?
ŠTA SU KOMPULSIJE-PRISILE
Kompulsije ili prisile su radnje koje izvršavaju ljudi sa OKP-em da bi se oslobodili strahova i
anksioznosti, koji su posledica njhovih opsesija. Iako osoba sa OKP-em shvata da su prisile da
pere, proverava ili dodiruje predmete, ili ih broji, nerazumne i budalaste, to osećanje je toliko
jako da neistreniranu ličnost obuzme i ophrva, pa tada osoba sa OKP-em popusti i preda se
izvršavanju prisilnih radnji. Na nesreću, apsurdne prisilne radnje imaju tendenciju začinjanja
"začaranog kruga". Iako prisilne radnje obično donose momentaino olakšanje, što se ove radnje
duže izvršavaju, opsesivne misli i osećanja postaju sve jača, konstantnija, uzimajući sve više
energije. Osoba tada ostaje i sa opsesivnim mislima, i sa kompulsivnim ritualima koji idu sa
njima. Nije iznenađujuće da mnoge osobe sa OKP-em sebe vide kao proklete, a mogu imati i
samoubilačke misli, kada već obično i traže profesionalnu pomoć. Štaviše, godine provedene u
tradicionalnoj psihoterapiji ih obično samo još više zbunjuju.
KOMPULSIJE - PRISILE
Prisile čišćenja i pranja
Preterano pranje ruku, tuširanje, kupanje ili pranje zuba;
Skoro uvek prisutno osećanje da su kućni predmeti kao što je posuđe, prljavi, zagađeni ili ne
mogu biti dovoljno oprani da bi bili "zaista čisti."
Proveravanje i ponovno proveravanje, traženje neke greške, npr. pri proveravanju čekovne
knjižice;
Proveravanje u vezi sa telesnim opsesijama, npr. konstantno samoproveravanje zbog mogućih
znakova ili simptoma neke katastofalne bolesti.
Druge prisile
Patološka sporost u izvršavanju čak i običnih rutinskih radnji; Rituali treptanja ili zagledan
ja;
Ponovno postavljnaje istih pitanja radi sigurnosti;
Ponašanja uzrokovana sujeverjem, odlazak na počinak u određeno vreme da bi se "oteralo"
zlo, ili potreba da se prilikom hoda ulicom izbegnu bilo kakve pukotine na trotoaru;
Osećanje anksioznosti ako se ne obavi određeni odabrani zadatak; Nadmoćna potreba da se
nekome kaže nešto, da se neko nešto upita, ili da se nekome poveri;
Potreba da se dodirnu, udare ili protrljaju određeni predmeti;
Prisile brojanja: npr.brojanje prozora ili reklamnih panoa prilikom vožnje drumom;
Mentalni rituali kao što je recitovanje određenih molitvi u sebi kako bi se oterale loše misli;
Preterano pravljenje spiskova.
ČETIRI KORAKA
Čupanje kose;
Četiri koraka mogu biti korišćena da pomognu kod skoro bilo koje uznemirujuće misli ili
ponašanja, koje vi želite da promenite.
Metod "U Četiri Koraka" je put organizacije vaših duševnih reakcija i reagovanja
ponašanjem na vaše unutrašnje misaone procese. Umesto što ćete jednostavno impulsivno
reagovati impulsivno i refleksivno kao lutka kada vas neželjena misao ili potreba uznemiri, vi
možete sebe da naučite i steknete veštinu da reagujete na svrsishodan način, i onda možete
odbiti da budete odvučeni destruktivnim mislima i ponašanjima sa vašeg pravca.
Ove korake nazivamo:
Korak 1. PREIMENOVANJE
Korak 2. PONOVNO ODREĐIVANJE
I PRIPISIVANJE
Korak 3. REFOKUSIRANJE
Korak 4. PONOVNO VREDNOVANJE
REVALORIZOVANJE
Ljudi sa OKPL-i imaju tendenciju da upropaste stvari u njihovoj težnji da sve urade perfektno,
u svakom detalju. Obično su veoma kruti, nesposobni da prave kompromise. Po njihovom
gledištu, ako posao treba da se uradi kako treba, mora biti urađen na njihov način. Interesantno
je da je ovaj tip ličnosti dva puta češći kod muškaraca, dok OKP ne "pravi" ovakvu razliku kod
polova.
Druga važna razlika između OKP-a i OKPL-i je da iako su ljudi sa OKPL tvdoglavi, kruti
i dozvoljavaju da im njihove ideje upravljaju životom, oni nemaju prave želje da se promene. Oni su
ili nesvesni da je njihovo ponašanje neprijatno za ljude oko sebe, ili ih jed nostavno nije briga.
Osoba sa OKP-em pere i ponovo pere ruke, iako mu, ili njoj to zadaje bolove, i uopšte ne
uživa u tome. Osoba sa OKPL uživa u pranju i čišćenju, i razmišlja: "Kad bi svako čistio kao
ja, sve bi bilo u redu. Moja porodica je gomila aljkavaca." Osoba sa OKPL se raduje dolasku
kući da bi poređala olovke kao male vojnike, dok osoba sa OKP-em oseća veliku teskobu i
strah od pogrešne poruke koja nalaže da treba da usisava prašinu dvadeset puta kada se vrati
kući. Ljudi sa OKP-em su u potpunosti svesni koliko je njihovo ponašanje neprikladno i oni se
toga stide, očajni su, i imaju pravu potrebu da to promene. Ovo su reči dve osobe sa OKP-em :
"Moj mozak je postao neopisivi pakao, iz koga nisam mogao da pobegnem." ili "Dobro je bilo
to što su bolnički prozori bili zaključani, jer sam bio spreman da sebi prekratim muke."
Ova knjiga je Uglavnom o ljudima sa OKP-em.Većina ispovesti je o tome kako su se oni
borili da savladaju svoju bolest. Ali milioni drugih, sa manje hendikepirajućim problemima,
mogu da se inspirišu ovim ispovestima i nauče metod samoterapije koji može biti primenjen na
širokom spektru različitih problema koji su u vezi sa neprijatnim navikama ili ponašanjima.
Oni koji su nama izneli svoje priče su ljudi koji su prevazišli bolest. Metod koji su koristili
može da koristi i pomogne skoro svakom. Ova je knjiga namenjena svima onima koji žele da
promene svoje ponašanje i tragaju za načinom na koji će to uraditi.
GARY LARSON
OKP je đavo sa vilama iza njihovih leđa. On zna da je njegova moć često jača. Ako ljudi sa
OKP-em slušaju ovog đavola i izvršavaju nesvrsishodne radnje koje im on nalaže da rade, oni će
onda zaista i biti kao prokleti, jer gledajući šire ovo će voditi do još više prisilnih potreba; da
izvršavaju još više takvih rituala. Njihov život tada postaje živi pakao. Ali ako ignorišu đavolske
OKP potrebe i odbiju da izvrše prisilne radnje, 'đavo' će potom uhvatiti svoj trenutak i ponovo ih
ubosti svojim vilama, opet i opet, nanoseći im veliki bol.
Ali tu se nalaze i treća vrata - izlaz, za koja im đavo nikad neće reći, i u stvari će pokušavati da
ih sakrije od njih. Praveći izbor da krenu kroz ta vrata, ovi ljudi mogu da nadmudre đavola. Iza
ovih vrata se nalazi program "U Četiri koraka" - samousmeravajuća terapija ponašanja koja će ih
osposobiti da promene biohemiju svog mozga, prevaziđu svoje đavolske prisile i oslobode sebe
od opsesivno-kompulsivnog ponašanja.
Džek
Džek, 43-godišnji agent osiguravajuće kompanije, prao je svoje ruke najmanje pedeset puta dnevno, a
u loše dane i po sto puta. Toliko je sapuna bilo nataloženo na njegovoj koži da su mu ruke postojale
odmah sapunjave, samo kad bi ih pokvasio. Znao je da mu ruke nisu prljave, kao što je znao da nije
sve bilo tako zagađeno. "Da je bila neka masovna zaraza' rezonovao je, "ljudi bi padali kao muve." Ali
nije mogao da prevaziđe taj osećaj da su mu ruke ostale prljave, i on ih je prao i prao, sa stalnom
brigom - 'da li sam ih zaista dobro oprao?' Ruke su mu postale crvene i izranavljene, tako da su mu se
otvorile velike naprsline između prstiju, tako da bi mu samo prelazak vode preko ruku nanosio bolove.
Ali Džek je nastavljao da pere. Nije mogao da se zaustavi. To je bila njegova strašna tajna. Sakrivao ju
je na načine na kojima bi mu i tajni agenti pozavideli.
Barbara
Barbara, 33-godišnja žena nosilac počasne diplome uglednog Ajvi Univerziteta (Ivy University), je
znala da radeći za privremenu agenciju ne postiže koliko bi trebalo. Bila je inteligentna i vešta, ali je
bila pod morom opsesivnih misli koje su joj govorile da proverava, i onda opet proverava razne stvari.
Da li je isključila uređaje? Zaključala vrata? Često puta bi rano otišla na posao, znajući da će morati
da se ponovo vrati do kuće, jedanput ili dvaput, da bi proveravala. Jednog lošeg dana je, vraćajući se
tako da proveri, stavila u torbu mašinu za kafu i peglu i odnela ih na posao. Bilo ju je veoma sramota
zbog toga. "Ako počneš da radiš ovakve stvari, rekla je sebi, "Izgubićeš i to malo sapoštovanja koje
imaš". Tada je razvila novu strategiju u odnosu nasvoje napadne i nerazumne dileme. Kada bi
odlazila, ostavljala bi mašinu za kafu na vrhu frižidera i viknula: "Zdravo Kafo!" Ovako je pronašla
mnemonički patent da joj pomogne da se seti da je isključila ovaj uređaj.Takođe bi uzela utikač od
pegle i pritisla bi ga na dlan, tako jako da bi otisci od metala bili toliko duboki da ih je mogla videti i
trideset minuta kasnije, i tako mogla ponovo da se uveri da je uređaj isključen.
Brajan
Brajan, 45-godišnji prodavac automobila, bi svake noći ležao budan u krevetu, čekajući da čuje
zavijanje sirena policije i druguh službi. Ako bi čuo zvuk policijske sirene, ili vatrogasce, znao je da se
u blizini dogodio saobraćajni udes. Bilo koje da je doba, on bi ustao, obukao se, i vozio bi okolo dok ne
bi našao mesto gde se udes dogodio. Čim bi policija otišla, uzimao bi kofu vode, četku i sodu iz kola i
počeo da pere i riba asfalt. Morao je. Kiselina iz akumulatora je možda prolivena i on bi sutradan kada
vozi tuda, a imao je veliki strah od trovanja baterijskom kiselinom, mogao naići na nju. Kada bi najzad
završio čišćenje, bilo bi oko 3 ujutru i on bi odlazio kući, tuširao se i onda bacao patike koje je tada
nosio u plastičnu kesu a ovu posle bacao u đubre. Kupovao je patike na rasprodajama, po tuce
odjednom, znajući da će ih nositi samo jedno veče.
Doti
Doti, kojoj je 52 godine, borila se sa opsesijama još od svoje 5 godine. Jedna od njenih opsesija je bio
strah od brojeva koji su u sebi imali cifre 5 ili 6. Ako bi vozila sa prijateljicom i spazila negde vozilo sa
registarskim tablicama koje sadrže cifre pet ili šest, morala bi da zaustavi i stane sa strane, sve dok
takvo vozilo ne ode iz vidokruga. "Mogli smo tako satima da čekamo u kolima'' seća se ona. Ali bila je
sigurna da bi se u protivnom nešto strašno dogodilo njenoj majci. Kada je i sama postala majka, njena
opsesivnost se preusmerila ka njenom sinu i postala još čudnija. "Bilo je to sa očima", kaže ona,
"Odjedanput mi u glavu dođe, da ako sve uradim kako treba, oči mog sina, i moje oči će biti u redu."
Doti nije imala nikakve probleme sa očima, a sinovljeve oči su takođe bile zdrave. Pa ipak, ona nije
mogla da podnese nikoga u blizini ko ima neke probleme sa očima. "I sama reč oftalmolog, donosila
mi je loše misli. Nisam mogla ni da kročim tamo gde je bila neka osoba koja je imala oštećen vid.
Morala sam da bacim moje cipele." Kako smo Doti i ja sedeli i razgovarali, primetio sam da je na dlanu
imala četiri puta ispisanu reč vid. Onda je objasnila da je gledajući televiziju tog popodneva imala loše
misli o očima, pa je morala da ih istera.
Lara
Lara je objasnila svoju opsesivnost ovako: "To mi razdire dušu. Samo jedna loša misao, i opesesije bi
eksplodirale u vatrenu loptu, čudovište van kontrole." Bili su to noževi koji su joj zagorčavali život.
"Mogao je to biti i nož za puter, ali kad bi ga dohvatila, poželela bih da nekog ubodem, naročito nekog
ko je u blizini. Bilo je to strašno. Bože, ne bih nikad nekog povredila! Najstrašnije mi je bilo kad sam
imala ovakve opsesije prema mom mužu.''
Roberta
Roberta bi vozila kola preko neke izbočine ili rupe na putu i odjedanput bi se uspaničila, misleći da je
nekog udarila. Jedanput je izlazila kolima iz parkinga za kupce ispred nekog marketa, i spazila
plastičnu kesu. Odmah joj je nešto sevnulo i govorilo da je to neki leš. "Zaustavila sam kola i buljila u
kesu, znajući da je to samo obična kesa. Ali su me obuzeli strah i panika. Vozila sam okolo da je
ponovo pogledam ... " Bilo gde da je išla, gledala je kroz retrovizor sa napetošću i mučninom u
stomaku. Da li su to bile samo novine pored puta, ili je to bio leš ? Previše uplašena da bi vozila,
postala je zarobljenik u svojoj kući.
KABASTI MOZAK
Kao psihijatar na UCLA-i Medicinskoj Školi, u poslednoj deceniji sam lečio preko hiljadu ljudi
sa simptomima OKP-a. Radio sam i pojedinačno i u nedeljnim terapijskim grupama za OKP.
Velika većina je sad mnogo funkcionalnija i zadovoljnija kao rezultat primene metode "Četiri
koraka". Neki od njih uzimaju i manju količinu lekova jer nalaze da im to olakšava da urade
korake u okviru terapije.
Naš UCLA- tim je počeo sa proučavanjem OKP-a kao sa ogrankom proučavanja depresije.
Primetili smo promene u mozgu pacijenata sa depresijom pa smo se upitali da li i ljudi sa OKP-
em koji su često depresivni imaju ovakve promene? Zato smo u lokalnim novinama dali oglas:
"Da li imate misli koje vam se stalno ponavljaju, ili rituale-navike koje ne možete da
kontrolišete?" Nadali smo se da ćemo naći nekoliko ljudi koji će biti voljni da se podvrgnu
pozitronskom-emisionom skeniranju (PET), koje meri metaboličke aktivnosti mozga. Na naše
iznenađenje, odziv je bio veoma veliki. Očigledno je da je Opsesivno-Kompulsivni Poremećaj
rasprostranjeniji nego što smo mislili. Pošto smo uradili skeniranje ovih ljudi, mogli smo zaista i
da vidimo promene u mozgu u vezi sa njihovim OKP-em.
Sve do nedavno lekari su malo šta mogli da urade za ljude sa OKP-em. Sigmund Frojd i
njegovi sledbenici su smatrali da su ove opsesije i kompulsije nastale kao posledica dubokih
emocionainih konflikata. Pacijenti bi nam često govorili o godinama sa pogrešnom dijagnozom,
koje bi postavljali dobro poznati psihijatri. Brajan se setio jednog psihoterapeuta koji mu je
govorio da njegov strah od kiseline iz akumulatora ima veze sa seksualnim problemom i da je
Brajan verovatno bio zlostavljan od strane svog oca. Tada je Brajan već tražio pomoć kod
UCLA.
PREUZIMANJE KOMANDE
Eto, imate OKP. Šta možete vi i vaš doktor da uradite kako bi ste oterali te neprijatne
prisilne potrebe?
Osnovna poruka je: Nemojte biti pasivni i čekati da ideje i prisile same odu. Psihološko
razumevanje emocionalnog faktora opsesija i prisila će retko kad učiniti da one nestanu.
Predavanje stavu da ne možete ništa drugo da uradite, sve dok te misli i prisile ne prođu, jeste
"put u pakao". Vaš život će se degenerisati u jednu veliku kompulsiju-prisilu. Zamislite analogiju
sa automobilskim alarmom koji uporno zavija dok vi pokušavate da čitate roman ili nešto drugo.
Bez obzira koliko ste iznervirani, nećete samo sedeti i sebi govoriti: "Pokušaću da nešto uradim
kako bi zaustavio alarm, a dotle neću ni pokušavati da čitam, sve dok se to ne zaustavi." Umesto
toga, vi ćete se što bolje potruditi da ga ignorišete, i radite i pored toga. Vi ćete usmeriti vaš um
kako vi želite i nastaviti čitanje koliko bolje to možete. Toliko ćete se udubiti u ono što radite da
ćete jedva i primećivati alarm. Fokusiranjem vaše pažnje na novi posao, ono što inače može biti
veoma iritirajuće ili dosadno, može biti zaobiđeno i ignorisano.
Zbog toga što je OKP medicinsko stanje, iako fascinirajiće zbog svoje povezanosti sa
unutrašnjim funkcijama mozga, samo promena u samom mozgu ili barem tamošnjih hemijskih
procesa, može da donese neka trajna poboljšanja. Vi možete napraviti ovakve iz mene kroz
terapiju ponašanja, ili, kod nekih slučajeva, kombinacijom terapije ponašanja i uzimanja lekova.
Doduše, lekovi su ovde samo pomoćna guma za plivarye jer pomažu pacijentu da ostane na
površini dok se bori sa neprijatnim i divljim vodama OKP-a. Na UCLA-i lekovi su davani samo
da bi pomogli ljudima da pomognu sami sebi. Ali osnovni princip ostaje: Što više terapije uradite
i više primenjujete metod "U Četiri koraka" , manje lekova će vam trebati. Ovo je naročito
istinito na duže staze. (Terapija ponašanja je detaljno razmatrana u Devetom poglavlju).
Prilikom razvijanja novog prilaza u lečenju ljudi sa OKP-em pretpostavili smo da ako bi mogli
da pomognemo pacijentima da shvate da su njihove prisile proizvod biohemijske neravnoteže u
njihovom mozgu, oni bi tada mogli drugačije da gledaju i odnose se prema potrebi da delaju
prema svojim prisilnim potrebama, a i da pojačaju svoju odluku da se bore protiv njih. Iz ovoga
može da proistekne nova metoda terapije.
Da bi pomogli pacijentima da shvate ovu hemijsku neravnotežu u mozgu, mi im
pokazujemo snimke njihovog mozga pri radu. Za vreme izučavanja energije moždane
aktivnosti kod osoba sa OKP-em, Dr.Lu Bakster i ja smo napravili snimke koristeći
tomografiju pozitronske emisije, ili PET-skeniranje, pri kojoj se mala količina hemijsko
obeležene supstance slične glukozi ubrizgava pacijentu i onda prati u mozgu. Snimci jasno
pokazuju da se energija znatno više troši kod ljudi sa OKP-em nego što je normalno za
prefrontlni korteks, koji se nalazi ispod čeonog dela mozga. Ovako prefrontalni korteks
zapravo radi prekovremeno i bukvalno se pregrejava. (slika 1 pokazuje PET-sken fotografiju
tipičnog OKP- pacijenta. Uporedite visoku upotrebu energije kod osobe sa OKP-em u odnosu
na osobu bez ovih simptoma.)
Mi smo već znali da koristeći terapiju ponašanja (bihevioralnu terapiju) možemo napraviti
prave i značajne promene u tome kako se ljudi odnose prema svojim prisilnim potrebama.
Verovatno smo pretpostavili da bi koristeći ovakve veoma jasne i očigledne snimke mozga
mogli da pomognemo ljudima sa OKP-em da se inspirišu za prornenu. Kako je problem mozga
izgleda uzrokovao njihove uznemirujuće prisile, jačanje volje za otporom prema prisilnim
potrebama bi moglo zapravo dovesti do hemijskih promena u njihovom mozgu, pored
poboljšanja kliničkog stanja.
Bendžamin, 41-godišnji admnistrator velikog školskog kompleksa čije su fotografije mozga
pokazane na slici 3, patio je od kompulsivne potrebe da sve u njegovoj okolini bude čisto i u
besprekornom redu, do nenormnalno visokog stepena. On se dobro seća kako su uzimani
snimci njegovog mozga a onda mu bili prikazani kao dokaz da se mozak "pregrejavao".
"Kakav je šok to bio!" rekao je. "Bilo je veoma uznemiravajuće saznati da imam poremećaj
u mozgu, da nisam savršen. U početku mije bilo veoma teško da to prihvatim." U isto vreme
pokazivanje snimaka je bilo odlučujuće u njegovom prihvatanju činjenice da ima OKP, po
njegovim rečima "nepobitan dokaz da imam poremećaj u mozgu". Bendžamin je ovladao
samosvesnim tretmanom U Četiri koraka - terapije ponašanja na UCLA-i, koristeći naš pro-
gram, i danas šest godina kasnije, njegovi simptomi su najvećim delom pod kontrolom, i on
funkcioniše dobro i profesionalno, takođe i u odnosima sa ljudima.
Razumevanje razlike između forme OKP-a i negovog sadržaja je prvi korak u shvatanju da je
poremećaj funkcije mozga uzok ovih prisila. Sećate li se Barbare i njene opsesije oko g.Kafe?
Ona je bila dovođena do pometenosti u brizi o tome da li je isključila tu mašinu za kafu. To
je bio sadržaj njene opsesije. Ali u toku lečenja ubrzo je bilo očigledno i njoj i nama da ona nije
mogla da se oslobodi osećaja da je Kafa ostala uključena. Činjenica da ju je opsedala briga o
tome, stotine, ili čak hiljade puta u toku dana, bila nam je značajan faktor u traganju za
rešavanjem misterije OKP-a. Ona je imala ovakvu brigu čak i kad je u svojoj ruci držala
isključeni utikač!
Slično tome Brajan je znao da iz novog akumulatora neće curiti kiselina. Ipak, kad bi neko
postavio bateriju - akumulator na njegov sto, on bi bio van sebe od straha: "Jedan mali koji je
radio sa mnom je primetio daje u Vijetnamu video momke pod oružanom vatrom sa manje
straha na licima nego što sam ja pokazivao."
I Doti je znala da njen sin neće oslepeti ako ona ne bi izvršila određenu prisilnu radnju. Ali
ako bi slučajno videla na TV emisiju o slepoj osobi, morala je da skoči i ode pod tuš i promeni
svu odeću.
Ono što je brinulo Doti, Barbaru i Brajana je bilo to kako su mogli toliko da budu zabrinuti
oko nečega tako ništavnog.
Verovatno nikada nećemo saznati zašto se Barbara fiksirala za Kafu, Brajan za
akumulatorsku kiselinu ili Doti za oči. Moguće je da Frojdove teorije daju neke nagoveštaje,
ipak sam Frojd je verovao da ovakvi tipovi problema potiču od "konstitucijainih faktora"
misleći u stvari na biološke uzroke. Danas se većina psihijatara Frojdovog učenja slažu da samo
razumevanje psihološkog sadržaja ovh simptoma - duboki unutarnji konflikt koji dovodi osobu
do toga da brine o tome da li će prouzrokovati vatru, ili drugi, da li će biti nasilan prema
nekome, malo mogu da učine, ako to uopšte i mogu, da bi ovi simptomi nestali. Zašto? Zato što
je osnova problema OKP-a u njegovoj formi, odnosno u činjenici da zabrinjujuće osećanje
stalno iznova uznemirava um i ne nestaje. Krivac je neurološka neravnoteža u mozgu.
Kada ljudi jedanput shvate prirodu OKP-a, bolje su naoružani za rad terapijom ponašanja
koja vodi do ozdravljenja. Samo saznanje "da to nisam ja, to je moj OKP" jeste veliko
olakšanje stresa koje im omogućuje da se efikasnije fokusiraju na poboljšanje : ozdravljenje.
Povremeno ih podsećamo da oni ne guraju stenu ka vrhu brda da bi se ova onda samo ponovo
skotrljala dole, i tako opet i opet. Oni u stvari menjaju brdo. Oni menjaju svoje mozgove.
Mozak je neverovatno komplikovana mašina koja stvara osećanja i osećaje koji nam pomažu da
komuniciramo sa spoljnim svetom. Kada radi kako treba, lako je zaključiti: "Da to sam ja. "Ali
kad mozak počne da šalje pogrešne poruke koje ne možete odmah da prepoznate kao pogrešne,
kao što se događa sa OKP-em, može doći do destrukcije.
Na ovom mestujedna potpuna svesnost uma, tj. sposobnost da se prepoznaju ovakve poruke
kao pogrešne, može da pomogne. Mi smo od pacijenata sa OKP-em naučili da svako ima
sposobnost da koristi moć posmatranja i zapažanja da napravi poboljšanja svog ponašanja u
kontekstu pogrešnih i zbunjućih poruka mozga. To je kao kad se sluša radio koji je ometen
statičkim elektricitetom. Ako ne slušate pažljivo, možete čuti stvari koje su pogrešne ili nemaju
smisla. Ali ako učinite napor da slušate pažljivo, čućete stvari koje običnom slušaocu često
potpuno promaknu, naročito ako ste se vežbali u slušanju. Dobro poučeni u tome šta činiti oko
zbunjujućih poruka, možete naći realnost usred tog haosa.
Volim da kažem: "Ne računa se to kako se osećaš, već ono što uradiš." Jer kad uradite dobru
stvar, osećanja imaju tendenciju poboljšanja u takvom sledu događaja. A provoditi mnogo
vremena zabrinuti zbog neprijatnih osećanja dovodi do toga da možda nikad i ne stignete da
uradite bilo šta na poboljšanju. Fokusirajte vašu pažnju na mentalne i fizičke akcije koje vam
mogu poboljšati život, to je radna filozofija ove knjige i put prevazilaženja Blokiranosti mozga.
Četiri koraka nisu magična formula. Nazivajući prisilnu potrebu onim što ona u stvari jeste,
Preimenovanjem, ne možete odmah učiniti da one i nestanu. Preterana želja o neposrednom
oporavku je jedan od najčešćih uzroka neuspeha, naročito u početku tretmana. Ovde nije cilj da
se učini da opsesivne misli jednostavno nestanu - jer to neće biti slučaj za prvo vreme - nego da
se stekne kontrola nad našim reakcijama na njih. Saveti terapije ponašanja koji će biti davani u
tretmanu "Četiri koraka" će vas uvek podsećati na ovaj važan princip. Imaćete veću kontrolu i
napravićete promene u vašem mozgu, Uglavnom koristeći vaše znanje da mentalno
organizujete vaše reakcije na opsesije u ponašanju, kao i kazujući:
"To nisam ja, to je moj OKP."
Ključ da se ovo upamti je: Promeni ponašanje, otključaj mozak!
• Izvršavanje kompulsija ima tendenciju da pogorša opsesije, naročito gledano u dužem periodu.
• Četiri Koraka nas uči metodi reorganizovanja našeg razmišljanja u reakciji na te neželjene misli i
potrebe. Oni vam pomažu da promenite vaše ponašanje i pređete na korisnija i konstruktivnija
ponašanja.
• Menjanje vašeg ponašanja menja i vaš mozak. Pošto promenite vaše ponašanje na konstruktivan
način, posle određenog vremena neprijatna osećanja u vašem mozgu počinju da blede i nestaju. Ovo
čini da su vaše reakcije lakše za kontrolu.
• Ne računa se to što osećamo, već to što uradimo.
Deo I
Četiri Koraka
Onaj ko se sporo ljuti, bolji je od ratnika, i onaj koji vlada svojim duhom je bolji od osvajača
grada.
Kralj Salomon, Letopis 16:32
Vi sami morate naporno da radite. Oni Prosvetljeni vam samo mogu ukazati na put.
Gottama Buddha, Dhamma pada
Nemojte se zavaravati, jer Bog ne može biti zavaran:jer kako sejete, tako ćete i žnjeti.
Sv.Pavle Apostol, Galicejci 6:7
Korak 1 : Preimenovanje
''To nisam ja, to je moj OKP''
Korak 1. PREIMENOVANJE
Korak 3. Refokusiranje
Korak 1.: Preimenovanje, odgovara na pitanja ''Šta su te napadne, dosadne misli?'' Važna stvar
koju morate imati na umu je da morate preimenovati te neželjene misli, potrebe i ponašanja. Vi ih
morate nazvati onim što one zapravo jesu. To su opsesije i kompulsije-prisile. Vi morate uložiti
svestan napor da se čvrsto držite u realnosti. Vi se morate boriti kako bi izbegli da budete prevareni i
pomislite da je osećanje koje vam govori, na primer, da treba proveravati, brojati, ili prati, stvarno.
Ono nije stvarno.
Takve Vaše misli i prisline potrebe su simptomi opsesivno kompulsivnog poremećaja (OKP),
medicinskjog problema.
THE FAR SIDE GARY LARSON
Profesor Galaher (Gallagher), kao što vidite, ima svoj sopstveni način za "izlečenje" pacijenata
koji pate od zastrašujućih i napadnih misli ili opsesija.
On zapravo izvršava karikiranu verziju onoga što je u terminologiji tradicionalne terapije
ponašanja poznato kao 'plavljenje'. Na nesreću, ovaj jadni pacijent je najverovatnije završio još
luđi, umesto da se izlečio.
U radu sa pacijentima sa OKP-em, naš tim na UCLA-i je imao odlične rezultate primenjujući
terapiju ponašanja, ponekad u kombinaciji sa lekovima. Naš pristup nije kao Galaherov 'potoni-
ili-plivaj', već samousmeravajuća terapija na duže vreme koju nazivamo kognitivno-
biobihevioralni samotretman.
Tipično je da naša prva konsultacija sa pacijentom koji pati od OKP-a počinje tako što osoba
pokušava da objasni sa dosta stida:
"Doktore, znam da ovo zvuči ludo, ali ... " osoba onda opisuje jedan ili više simptoma sa liste
klasičnih simptoma OKP-a: kompulsivno pranje ili proveravanje, iracionaine misli o nasilju,
bogohulne misli, ili osećanje nadolazećeg prokletstva ili katastrofe ako se ne izvrši neki bizarni
i besmisleni ritual.
Ovi ljudi obično znaju da niko ne bi trebao da ima takve misli.
Kao posledica toga, oni se osećaju poniženo i na ivici razuma. Njihova predstava o sebi je
strašno narušena, njihov OKP je verovatno uticao i na njihovu radnu sposobnost na poslu i
možda su postali i društveno nefukcionalni, povlačeći se od rodbine i prijatelja u pokušaju da
sakriju ova strašna ponašanja.
ODGOVARANJE OKP-U
OKP može da bude lukavo pametan protivnik, i đavolski samozaštićen, on će poricati da je to
u stvari samo pogrešna poruka u mozgu. Vi možete reći: "Avion se neće srušiti zato što ja
nisam ponovo oprao ruke". Ali OKP bi mogao da kaže: "O, da, hoće, i mnogi ljudi će
poginuti". To je trenutak da pokažete malo snage i vere, zato jer vi znate šta je istina.
Vi ne možete sebi da dopustite da to slušate. Ako sedite i lupate glavu o tome da li će OKP
određenog dana napasti i preuzeti vaš život, samo sebi osuguravate još više straha i bola. Vi
morate reći: "Samo napred, ako smeš. Samo pokušaj da me nateraš da još jedanput operem
ruke".
A onda, morate da se suočavate sa uvek prisutnom nesigurnošću, "Kako mogu da budem
siguran-a da to nisam ja već samo moj OKP?" Pa, verovatno je da i nema neke metafizičke
garancije da nema nikakave moguće veze između pranja ruku i avionske nesreće, ali mogu da
vam garantujem da ako popustite i operete ruke još jednom, stvari će se samo pogoršati i OKP
će se pojačati. S druge strane, u samo nekoliko minuta Refokusiranja na drugu aktivnost i
nereagovanja na OKP, strah od neke strašne posledice će početi da bledi i vi ćete moći da
vidite prisilu OKP-a kao jednu budalastu besmislicu.
Odluka je jasno određena. Poslušajte vaš OKP i vaš život će biti uznemiren, isprekidan i
najzad uništen, ili se borite protiv toga, osigurani saznanjem da ćete u roku od nekoliko minuta
sve više biti sigurni da avioni neće udarati u planine i da se automobili neće sudarati samo zato
što vi niste oprali ruke ili ponovo proverili vrata.
Tu se radi o ulaganju truda kako bi dobro pobedilo nad zlom.
TO JE SAMO HEMIJSKI
Na UCLA-i, naši pacijenti su došli do čudesno kreativnih načina primene Četiri Koraka -
Preimenovanja, Ponovnog Određivanja, Refokusiranja i Revalorizovanja.
Čet, koji je odonda kroz terapiju ponašanja uspešno stavio pod kontrolu svoj OKP i koji se
sada školuje u školi za zubare, bio je opsednut mislima o nasilju. Ako bi ugledao požar,
pomišljao bi da ga je on pokrenuo. Ako bi čuo da je neko bio fatalno ranjen u pucnjavi u
gradu, dobijao bi opsesije da je on to uradio. Hodao bi okolo i sebi govorio "Čoveče, ti si jedan
brljivko. Ti si loša osoba". On je imao jedno nezahvalno radno mesto i bio je u dugovima. Ovi
faktori su učiinili da njegov stres eskalira, da se pogoršaju njegovi simpotmi OKP-a.
Uobičajeno je da stres pojačava anksioznosti OKP-a.
U početku, kada je Čet počeo da Preimenuje ubeđujući sebe da su njegove misli o nasilju
samo OKP, OKP bi mu odgovarao "O, da li te to uznemirava? Zašto? Verovatno zato što ćeš
stvarno to i da uradiš". Pošto se sve više upoznavao sa saznanjem da je OKP biohemijska
neravnoteža u mozgu, Čet je bio u stanju da koristi sledeću frazu sa svojim OKP-em: "Nemoj
biti polemičan - to je samo hemija".
Anticipacija je važan deo Preimenovanja i Čet je to savršeno razumeo. Gledajući film u
kome je znao kada dolazi scena sa nasiljem, rekao bi sebi: "U redu, evo sad dolazi moja
opsesivna misao". Kad bi to uradio, nije ga tako teško pogađalo.
U borbi sa svojim OKP-em, Čet je bio i pragmatično i filozofski naklonjen. On je uvek
želeo da bude viši za petnaestak santimetara, ali, rezonovao je da sama želja neće učiniti da
poraste, i mogao je da prihvati svoju visinu kakva je. Shvatio je da je isti slučaj i sa OKP-em.
Željom se ne može oterati, ali se može naučiti kako da se nosi sa tim.
Čet je našao drugi način da nadigra svoj OKP. Svaki put kada bi imao opsesivnu misao,
uradio bi nešto lepo za svoju devojku - kupio bi joj ruže ili skuvao večeru. Kad god bi njegov
OKP pokušao da ga učini jadnim, on bi sebe usrećio tako što bi usrećio svoju devojku.
Duboko religiozan čovek, Čet je takođe u Bibliji potražio inspiraciju i našao odgovore u
sledećem odeljku: "Gospod je otkrio svako srce i On zna svu maštu uma". (I Korinćani 28:9)
Čet je jasno razumeo kako se ovaj odeljak odnosio na njega: Bog razume moje srce i zna za
nered u mojoj pameti. Ja moram da se potrudim da prestanem da sebe mučim zbog toga.
Interesantno je znati da za ovo postoji presedan star nekoliko stotina godina. Džon Banjan
(John Bunyan), britanski pisac iz sedamnaestog veka, autor knjige "Napredak hodočasnika',
patio je od toga što mi sada znamo da je bio OKP. Banjan je bio veoma religiozan čovek
(putujući propovednik koji je bio u zatvoru zbog propovedanja bez dozvole) bio je u velikim
mukama zbog svojih bogohulnih misli indukovanih OKP-em. On je razrešio taj problem
krivice - kao i Čet - kroz uverenje da bi Bog bio nezadovoljan s njim zato što je sebe kažnjavao
zbog svojih pogrešnih i besmislenih poruka. Zbog ovakve briljantne spoznaje, smatram
Banjana za oca saznajne terapije ponašanja.
NEPRISTRASNI POSMATRAČ
Kod učenja Preimenovanja, nije dovoljno samo da slegnemo ramenima i kažemo "To nisam ja,
to je moj OKP", na automatski način. Neophodna je potpuna svest uma. Potpuna svest uma se
razlikuje od obične površne svesnosti u tome što od vas zahteva da svesno prepoznate i
napravite mentalnu zabe1ešku tog neprijatnog osećanja dok izvršavate njegovo Preimenovanje
u simptom OKP-a koji je uzrokovan pogrešnom porukom iz vašeg mozga. I dok vas to
osećanje obuzima i prolazi kroz vas, vi morate sebi reći: "Ne mislim, ili ne osećam da su mi
ruke prljave; već: Ja imam opsesije da su mi ruke prljave". "Ja ne osećam potrebu da proverim
tu bravu", već: "Ja imam kompulsivnu-prisilnu potrebu da proverim tu bravu". Ovo neće
učiniti da potreba nestane, ali će pripremiti teren za aktivan otpor prema tim mislima i
potrebama OKP-a.
Možemo izvući pouku iz pisanja filozofa Adama Smita iz XVIII veka, koji je razvio koncept
"dobro informisanog i nepristrasnog posmatrača" , što nije ništa drugo do "unutrašnja osoba".
Svako od nas ima pristup ovoj osobi u nama, i dok je ona potpuno svesna naših osećanja i
okolnih faktora, ona jeste sposobna da uzme ulogu nepristrasnog posmatrača. Ovo je samo
drugi način shvatanja celokupne svesnosti uma. On nam omogućuje da mentalno zabeležimo:
"To je samo OKP".
Prilikom Preimenovanja vi dovodite u igru Nepristrasnog Posmatrača, koncept koji je Adam
Smit koristio kao okosnicu u svojoj knjizi Teorija Moralnih Osećaja ("Theory of Moral Senti-
ments") . On je definisao Nepristrasnog Posmatrača kao sposobnost da se stane izvan sebe i
samog sebe posmatra u akciji, što je u suštini ista mentalna akcija kao kod stare koncepcije
potpune svesnosti uma kod Budista. Ljudi sa OKP-em koriste Nepristrasnog Posmatrača kada
zastanu, odmaknu se i kažu sebi: "Ovo samo moj mozak šalje pogrešne poruke. Ako promenim
ponašanje, ja ću u stvari menjati način na koji moj mozak radi". Deluje kao inspiracija gledati
ljude sa OKP-em kako prelaze iz površnog shvatanja svog poremećaja u jedno dublje i
celovito, koje im omogućava da prevaziđu svoje strahove i anksioznosti, da mentalno
organizuju svoje reakcije, da "menjaju brzine" i menjaju svoje ponašanje. Ovaj proces je
osnova za prevazilaženje OKP-a.
Kad osoba sa OKP-em izuči terapiju ponašanja i odluči da promeni svoje reakcije na
uznemiravajuće i bolne misli tako što neće izvršavati neke patološke radnje (ponašanja),
nastupa voljna odluka: "Neću da perem ruke; vežbaću violinu umesto toga". Ali u početku je
osoba obuzeta strahom i strepnjom i može isto tako imati i katastrofične pomisli kao: "Ali onda
će se i moja violina zagaditi ... "
Adam Smit je shvatao da je održavanje gledišta Nepristasnog Posmatrača u teškim uslovima
težak posao, koji traži, po njegovim rečima, "najveći i veoma iscrpljujući napor".
Zašto? Zato što fokusiranje na korisno ponašanje, dok vas vaš mozak bombarduje
destruktivnim dilemama i uznemirujućim mentalnim nepravilnostima, zahteva podosta rada.
Naravno, izvršavanje kompulsivnih radnji koje se stalno ponavljaju, ad nausem, je takođe
iscrpljujuće. Ali to je iscrpljenje bez pozitivnog rezultata. Kada se pristupi Nepristrasnom
Posmatraču, kada je akcija urađena sa punom svešću, to pravi značajnu razliku u tome kako
vaš mozak funkcioniše; i to je ključ za prevazilaženje Blokiranog mozga. Ovo je pokazalo naše
istraživanje na UCLA-i.
KO JE OVDE GLAVNI?
Dolaziće i vremena kada će bol biti prejak, a potreban napor prevelik i iznurujući, pa ćete
popustiti i uraditi prisilnu radnju-kompulziju. Smatrajte to jednim malim korakom nazad.
Kažite sebi da ćete sledeći put pobediti. Džeremi, koji ima OKP, bi rekao: "I onda kada
popustite, ipak pobeđujete - sve dok ostajete uporni. Sve dok god se suprotstavljate vašem
neprijatelju OKP-u, sa svojom celokupnom svešću''.
Ana, student filozofije, objašnjavala je kako je koristila korak Preimenovan ja u svojoj borbi
protiv opsesije daje njen mladić (sada njen suprug) vara. Iako je znala da njeni strahovi nisu
imali realnih osnova, ona bi ga bombardovala pitanjima o prošlim vezama, o tome da li je
gledao pornografske časopise, o tome koliko i šta jede i pije i gde se nalazio svakog minuta u
toku dana. Njena neprekidna ispitivanja su skoro dovela do prekida njihove veze. Ana se seća:
"Prvi korak u borbi sa mojim OKP-em je bio da naučim da Preimenujem moje misli i prisilne
potrebe. Drugi korak je da im do delim pravi atribut, što se kod mene i nadovezivalo. Na
intelektualnom nivou znala sam da je OKP hemijski problem u mozgu, a osećaji koji je ovaj
problem stvarao, manje više beznačajne prateće pojave tog problema. Ipak, jedno je ovo znati u
intelektu, a drugo je biti sposoban da to kažete usred napada OKP-a, odnosno da ono što osećate
nije važno kao takvo. Kod OKP-a veoma je iritirajuće to što kad imate opsesije i kompulzije,
vaše brige, opsesije i prinudne potrebe izgledaju kao najvažnije stvari na svetu. U daljavanje od
njih za dovoljno dug vremenski interval, kako bi ih definisali kao OKP, jeste dobro delo".
U prvoj fazi njenog učenja da Preimenuje, mladić ju je podsećao da su njene opsesije samo
OKP, ali nije uvek uspevao da je u to i uveri. Vremenom i sa vežbom, ona je, po njenim rečima
"postala dosta dobra u prepoznavanju šta je OKP, a šta prava briga ili strepnja". "Kao rezultat
toga mogu često da izbegnem da nasednem OKP-u, kada napadne. Nisam više postajala
mentalno rastrojena svaki put kad bi mi kroz glavu prošla neka opsesivna misao. Često bi šire
pogledala i rekla sebi: 'Znaš da ti neće učiniti ništa dobro da se sva iznerviraš zbog ove misli.
Prošla sam kroz sve ovo, i neće ispasti ništa dobro, ako sebi opet dopustim da budem uvučena u
OKP zamke.' Ovakav postupak pruža određeno smirujuće i zadovoljavajuće odvajanje". Ana je
tada nalazila da uznemirujuća misao - ili barem jaka anksioznost vezana za nju - opada obično u
roku od petnaest do trideset minuta.
Za Doti, koja je imala opsesiju o vidu svog sina, i koja je izbacila dosetku: "To nisam ja, to je
moj OKP", Preimenovanje je bilo najveća pomoć u borbi sa OKP-em. Nije ostalo samo na tome
da se prepozna i kaže: '''U redu, to je samo misao, i to je sve'. Uglavnom je to kod mene
uspevalo, nekih dana to bi bila borba. Rekla bih: "Ljudi sa OKP-em će uvek imati OKP, osim
ako ne postoji neka magična pilula'" . Ali kako ćete već videti iz raznih ispovesti kroz ovu
knjigu, mentalna snaga i moć koju dobijate kroz borbu sa OKP-em vam nikad ne može dati
nijedna magična pilula.
Džek, perač ruku, tražio je tu magičnu pilulu, "Ovo je Amerika, uzmete tabletu i vaš život će
biti divan, opet ćete biti celokupna ličnost, agresivnija ili bolja, ili mršavija, ili što god drugo".
Ali kada lekovi nisu ublažili njegove OKP-simptome i kada su propratne neželjene pojave od
uzimanja lekova postale suviše dosadne, on se okrenuo svesnoj terapiji bio-ponašanja. Za njega
je prva stepenica u Preimenovanju bila da shvati apsurdnost pranja ruku, i da ubedi sebe da ono
nije logično. Kad je bio kod kuće, prao je ruke skoro stalno, ali kad bi bio napolju, nije mu
izgledalo toliko važno da ih pere". U terapiji ponašanja, mislio bih" Čekaj malo, ideš napolje i
hraniš se na raznim mestima i ne pereš ruke, tada rukuješ s novcem, i oni takođe, i ništa se još
nije dogodilo, to znaš. Pa i da koristim kupatilo da operem ruke, teško je izaći odatle a da ne
dodirnem kvaku tih vrata". Džek nije imao prljave ruke, većje imao OKP i počeo je da koristi
racionalno razmišljanje da to prevaziđe.
Barbara, koja je imala opsesiju oko 'Kafe', govorilaje o celokupnoj svesnosti kao oruđu koje
joj je pomoglo kod Preimenovanja. ''Tako što bi sebe namerno i svesno stavljala u potpuno
svesno stanje prilikom proveravanja, mogla sam da se udaljim sa mesta kompulzije, ako ne
potpuno sigurna da je uređaj isključen, ono barem sa sigurnim znanjem da je proveravanje
izvršeno. Takođe sam naučila da sebi kažem, kad bih imala strašnu strepnju oko toga da li je
štednjak isklučen,'Ovo nisam ja, ovo je moj OKP'. To je bolest koja me čini nesigurnom. Iako
osećam da štednjak nije isključen, proverila sam ga sa punom svešću, i zato sad treba da se
udaljim odatle. Anksioznost se na kraju smanjuje i petnaest minuta kasnije osećam se čak više
sigurna da je štednjak isključen". Ako imate problem sa kompulsijom proveravanja, preuzmite
ovu notu iz njenog opisa. To je odlično sredstvo za korišćenje prilikom proveravanja, na način
koji vas priprema za savladavanje kompulsivnih potreba.
Lara, koja je imala strašnu opsesiju oko noževa, naučila je da sebi kaže: "Lara, to je samo
opsesija .To nije realnost. Preplašena si jer izgleda tako užasno i neverovatno. Ovo je
poremećaj, baš kao i neki drugi poremećaj". Razumevanje da je OKP medicinsko stanje i da su
opsesije samo pogrešne poruke bez stvarnih moći ili značenja, "smanjuje njihovu snagu i
udar". Lara je naučila: "Opsesije ne preuzimaju vašu volju. Uvek možete da kontrolišete ili
barem donekle izmenite - vaše reakcije na njih".
Dženi je razvila opsesiju o nuklearnom zagađenju dok je radila u Sovjetskom Savezu.
Saznanje da ima biohemijski problem u mozgu" olakšalo mi je deo tereta" - rekla je "Uvek sam
bila toliko ljuta na sebe'. Kako možeš da budeš tako jaka i uspešna u toliko aspekata svog
života, a da ipak imaš ovakav problem?' Uvek sam nalazila svoju krivicu u tome jer nisam
uspevala da sebe dobro psihoanaliziram, nikad nisam uspela da se ubacim tamo i da vidim šta
me u stvari muči, da nađem pravu mantru ili pravog doktora i slično". Sada, kad OKP udari,
ona sebi govori" Dobro, ja znam šta je to", i obično uspeva da nastavi sa drugim aktivnostima.
Roberta, koja je imala opsesiju da je nekog udarila vozeći kola, rekla je: "Još uvek imam
neželjenu misao, ali je sad ona pod kontrolom. Kad sad pređem izbočinu na putu, kažem sebi da
to jeste samo izbočina na putu. Misao da sam nekog udarila je samo pogrešna poruka: "To je
OKP, a ne ja". Pokušavam da se ne okrećem ili da ne pratim ponovo rutu kojom sam išla.
Teram sebe da nastavim da idem napred. Nije me više strah da vozim. Znam da ću znati šta
treba da uradim kad naiđe opsesivna misao. Kad počnem da se frustriram, čak naglas viknem
'To nisam ja - to je moj OKP'. A onda sebi kažem: 'U redu Roberta, samo nastavi pravo
napred.'''
Džeremi, mladi ambiciozni pisac scenarija, je uglavnom oslobođen OKP-a posle osam
meseci terapije ponašanja. "Danas", kaže on, 'Još uvek osećam anksioznost zbog slobode. To
boli, ali to je cena koju plaćate da bi ste bili slobodan čovek".
Još od detinjstva Džeremi je zaokupljen kompulsijama dodirivanja i proveravanja, koje je
revnosno izvršavao u strahu da će neko iz njegove porodice umreti i "Bog će me poslati u
pakao zbog toga". Njegov dom je postao "soba za mučenje" od rituala. Kao tinejdžer je spas
tražio u alkoholu i drogi. Kao mlad čovek on je prestao sa navikom da pije, uz pomoć
organizacije Alcoholic Anonymous, ali je počeo da ima opsesije o tome da li je bilo alkohola u
onome što je jeo. To bi moglo da bude bilo koje jelo - npr. pirinač ili nešto drugo isto tako
nepovezano. Logika ovde nije nalazila svoje mesto.
U svojoj sali za vežbanje Džeremi je zamišljao da je neko ko je koristio alkohol i drogu
dodirivao i uzimao tegove i sprave, i da bi to moglo nekako da pređe na njega. U javnom
toaletu on bi bio preplašen od misli da je neki pijanica povratio u toalet, baš pre nego što bi ga
on koristio, i da će na neki magičan način alkohol da se prenese u njegov sistem. Mentalno i
emocinalno, Džeremi je bio iscrpljen od opsesija i kompulsija. Kada je došao da traži pomoć na
UCLA-i, rekao je: "Osećam se kao da sam bio u džungli Vijetnama".
Za vreme tretmana sa sobom je nosio malu beležnicu, na kojoj je ispisao NUKLEUS
KAUDATUS. To je deo mozga koji ne filtrira opsesivne misli kako treba. Ovo je bio njegov
stalni podsetnik da je imao problem sa nervnim putevima u mozgu, da je imao OKP. To mu je
pomoglo da bude svestan potrebe da proverava i zaustavlja svoje OKP-misli svojom
sopstvenom snagom duha. "Kad je bol dobio svoje ime", rekao je - "nije više bio tako jak".
Praveći mentalne beleške, sistem za filtriranje u njegovom mozgu je na kraju počeo bolje da
radi.
Ranije sam pomenuo podkorak koraka Primenovananja Anticipaciju. Drugi podkorak je
Prihvatanje. Džeremi se izveštio u oba. Pre svog tretmana, Džeremi je živeo u stalnom strahu
da će biti uhvaćen prilikom nekog zamišljenog nedostojnog dela i biti otpušten sa radnog
mesta noćnog čuvara. Posle terapije ponašanja, mogao je da kaže: "Važna stvar. Niko nije
savršen. Neka me otpuste. Osposobiću se za drugi posao. Najgori scenario? Hraniću se u
menzi. Pa Džordž Orvel je to radio i napisao je dobru knjigu o tome 'Down and out in Paris
and London'''. I ako je zaista i bilo zabranjenog alkohola u onom što je pojeo, Džeremi bi
rekao: "Samo slučajno. Nenamerno". Bez krivice. Bez kontraoptuživanja. Kada se oslobodio
OKP simptoma, Džeremi je imao reakciju koja nije retka kod ovakvih stanja: "Godinama je
OKP upravljao mojim životom - bio moj život. Malo sam mislio o bilo čemu drugom. Tada
sam u stvari žalio moj OKP". Ali ovo žaljenje je bilo kratkog veka, i uskoro je Džeremi počeo
da ispunjava vakuum sa pozitivnim i celishodnim aktivnostima.
PRAVAC: AKCIJA
Učenje da se savlada OKP je slično učenju vožnje bicikla. Kad jedanput naučite, nikad ne
zaboravite, ali da biste bili dobri u tome, zahteva praksu. Padnete, ali opet morate ustati i
nastaviti. Ako odustanete, nikad nećete naučiti. Mnogim pacijentima pomaže da prvo imaju
pomoćne točkove za bicikI. Tu sad dolaze i lekovi. U kombinaciji sa terapijom ponašanja,
lekovi su se u 80 odsto slučajeva pokazali uspešnim.
Najveći deo onih kod kojih ova kombinacija u lečenju ne uspe su oni koji se demorališu i
odustanu. Veoma je važno kad izvršite prisilnu radnju da nikad sebi ne kažete: "Ne mogu to da
izbegnem. To je jače od mene". U redu je da se osećate savladani prisilom i čak da izvršite
prisilnu radnju ako morate, sve dok god podsećate sebe: "Ovo je kompulsija, sledeći put ću se
boriti protiv nje".
Pasivnost je vaš neprijatelj, a aktivnost vaš prijatelj. Naveći neprijatelj je dosada. Imati nešto
drugo što zaista treba da uradite, nešto mnogo važnije nego što je taj besmisleni ritual, jeste
veliki motivator. Vrlo je verovatno da ljudi koji nemaju šta da rade, ne razviju svoju duševnu i
emocionalnu snagu potrebnu da bi menjali te brzine u svom mozgu kako bi prelazili na pozitvne
aktivnosti. Ako ste zaposleni, lako ćete izgubiti svoje radno mesto ako se vraćate kući da
proverite još jednom tu bravu, tako da ćete biti mnogo više motivisani da se odmaknete od toga.
A ako se povučete, častite vaš OKP. Besposlica je zaista posao đavola. Ako vam nije do
zaposlenja, onda možete dobrovoljno da radite. Ali, važno je da nešto radite. Osigurajte da imate
nešto korisno da radite. Činjenica da ste korisni daće vam više samopouzdanja i motivisaće vas
da se promenite, jer ste drugima potrebni. To takođe dosta pomaže i u sledećoj fazi
Refokusiranja.
Neki ljudi su previše depresivni da bi radili. Depresija često, mada ne i uvek, ide zajedno sa
OKP-em. Ako vam je vreme spavanja dosta poremećeno i budite se često noću i ako ne jedete
kako treba i gubite na težini; ako imate malo energije i ozbiljne samoubilačke :nisli, onda patite
od teške depresije. Ako je ovo slučaj, morate da posetite lekara.
Kao što ste već naučili, ponašanje kojim ugađate kompulsiji-prisili donosi samo momentaino
olakšanje koje je ubrzo potom praćeno pojačanjem prisilne potrebe ili misli, i pravi se začarani
krug.
Posle rada sa oko hiljadu ljudi sa OKP-em, nalazim da je jedna od najinteresantnijih stvari o
tim ljudima ta da se stalno šokiraju sa unutrašnjim osećajem da nešto ozbiljno nije u redu - da
štednjak nije isključen ili bilo šta drugo - bez obzira koliko puta ih ta misao uznemirila u toku
dana. Oni bi mogli, recimo, da se posle izvesnog vremena pre naviknu na električne šokove, ali
izgleda da se nikako ne navikavaju na ovakve strahove i prinudne potrebe. Eto zašto je potpuna
svesnost i mentalno beleženje tako važno. U prvom koraku Preimenovanja povećavate vašu
svest i znanje o zbivanjima u vama. Vi onda nazovete opsesiju opsesijom, a kampulsiju
kompulsijom.
ČVRSTO ODRŽAVANJE
Posle faze Preimenovanja pacijenti se obično pitaju: "Zašto me, dođavola, to stalno
uznemirava?" To je zbog problema nervnih veza u mozgu. Borba nije za odstranjivanje tog
osećaja, već da se ne podleže tom osećaju. Razumevanje emocionalnog faktora neće magično
učiniti da OKP simptomi nestanu, ali će svesna terapija ponašanja pomoći da ovladate vašim
strahovima. Ako se hrabro i čvrsto držite u prvih nekoliko nedelja samousmeravajuće terapije,
dobićete oruđa koja su vam potrebna. Postaćete snažniji od vašeg OKP-a. Ovladavanje
veštinama ove terapije je kao uvežbavanje oruđa,- opreme u vašem mozgu. To vas čini jakim.
OKP je hronična bolest. Ne možete da pobegnete od nje, niti da kupite vaš izlaz iz nje, ali
možete da se borite protiv nje.
Pacijenti mi često kažu: "O, samo kad bih imao-(la) nekog da pere moju odeću kad god
osećam da treba da bude oprana, još jedanput i opet iznova ... " Oni misle da će se tako
pobrinuti za svoj OKP. Oni tu zaista greše. Sećate se Hauarda Hjuza? To je tačno ono što je on
uradio - i pogledajte kako je završio. OKP je nezasit. Ne možete da uradite prisilu dovoljno puta
- ili da neko drugi za vas nju uradi - da bi osetili "To je sad dovoljno". Što više to radite, to biva
sve gore. Nije važno da li sami perete odeću ili unajmite nekoga da je opere za vas. Popuštanje
pred OKP-em je popuštanje pred OKP-em. To pogoršava stvari 1
U knjizi "Hauard Hjuz: Neispričana priča", Piter H. Braun i Pat Breske nam nude više
informacija o tome kako je Hjuzova opsesija oko bakterija i zagađenja učinila da se on ponaša
iracionalno. Sad znamo da su njegove akcije samo učinile da se simptomi pogoršaju. U jednom
periodu, Hjuz je jednom nedeljno pozivao ljude iz podzemlja; Lakija Lućana i Bagzija Sigela na
večeru. Pošto je imao opsesiju da gangsteri imaju bakterije, imao je u ormančiću jedan
porculanski komplet sudova za ovu priliku. Ovo posuđe je moglo da se koristi samo jedanput.
Jednom prilikom je Hauard delio kuću u Los Anđelesu sa Ketrin Hepbern i Kerijem Grantom.
Jedno veče, ugledavši kako domaćin razbija tanjire, Ketrin se suprostavi Hjuzu:
"To je glupo. Ljudi ne mogu tako da prenose bakterije". Hujz nije bio ubeđen. Štaviše on joj
odgovori: "Kao žena koja se tušira osamnaest puta dnevno, mislim da niste u poziciji da se
raspravljate sa mnom" .
Moguće da je Ketrin takođe imala OKP. Znamo da nije neobično da se ljudi sa OKP-em
međusobno privlače. Prvo, to pruža izvesno olakšanje - naći još nekoga ko razume agoniju,
nekoga ko čuje unutrašnji glas koji pita: "Zašto ja radim sve ove čudne stvari ?" Ljudi sa OKP-
em znaju da rade stvari koje su malo čudne. Zato može da deluje olakšavajuće upoznati i druge
koji rade slično. Mi smo na UCLA-i počeli da održavamo prvu OKP grupu za terapiju
ponašanja. Ova grupa se još uvek nedeljno sastaje na UCLA-i. To je mesto gde se ljudi sa
OKP-em osećaju slobodni da iznesu i svoje najbizarnije misli i ponašanja i razmene
samoterapijske tehnike koje mogu sami da razvijaju. ("Četiri Koraka" dopuštaju dosta lične
kreativnosti). U početku, postojala je zabrinutost da bi se ovakve sesije mogle pokazati
kontraproduktivnim, jer su u nekim drugim dobronamernim grupama sa podrškom ugroženima
učesnici počeli da se upuštaju u bolesno utrkivanje u tome ko pati najviše. Takođe, u početku
je nekoliko pacijenata izrazilo svoj strah da bi kroz sugestiju mogli da razviju i nove simptome
koji bi se nadovezali na već postojeće. Nijedan od ovih strahova se nije pokazao kao osnovan,
za deset godina koliko dugo se ova grupa sastaje.
Jedna od mnogih uspešnih priča iz OKP- grupe je i Domingova, nekadašnjeg vodoinstalatera, a
sadašnjeg samoukog trgovca umetničkim predmetima. Domingo, koji je dobio dijagnozu OKP -
a još u svom rodnom Meksiku, nalazio se na samom dnu gomile svog OKP-a kada je došao na
lečenje na UCLA-u. U periodu od petnaest godina njegovi simptomi su uključivali: tuširanje
pet-šest puta dnevno, zatim strah od tuširanja, rituali oko proveravanja i obroka, i što je
najbizarnije, opsesija da je na vrhovima prstiju imao oštrice noža. Ova poslednja opsesija ga je
dovela do toga da nije mogao da nosi određene vrste odeće, uključujući i omiljenu vindjaknu za
motorcikl, zbog straha da bi mogao da je iseče u parčad svojim zamišljenim noktima-noževima.
"Ne mogu da dodirnem bebe" - kaže, previše su delikatne. S mojim psom se igram, ali ne smem
da mu dodirnem njušku i oči, jer se plašim da bih mogao da ga isečem" . Ponekad kad bi
Domingo i njegova žena vodili ljubav uzdržavao bi se da je dodirne, naročito njene grudi, iz
razloga koji je već naveo: "Mislim da ću je poseći. Stalno mislim da imam oštrice na sebi, moje
ruke počinju da se tresu, moji mišići se zategnu, i ja moram da se odmaknem unazad. Moje oči
vide da nema oštrica, ali moj um neće da veruje. Moram da je pitam: "Da li si dobro? Jesam li
te povredio?"
Kroz terapiju je naučio osnovnu istinu: "Morate da budete jači od OKP-a, i fizički i
mentalno. Ako niste, poješće vas živog. Postaviće vas u krevet, i vi ćete trunuti kao biljka".
Uglavnom, u dane kad je obuzet kompulsijama pranja i proveravanja on je sposoban da sebi
kaže: "Ovo nije stvarno. Moraš da prestaneš. Imaš druge stvari da uradiš".
Domingo sebe stavlja pred izbor: "'Da li ću da slušam ovaj OKP, ili ću da odem da operem
svoj veš? To će jako da me boli, ali moram da nastavim'. Zatvorim oči, duboko udahnem, i
prođem kroz to, guram koliko mogu jače".
Zato što je sposoban da jasno vidi razliku između normalnog ponašanja i onog sa OKP-em,
on je u stanju da sebe savlada, vraćajući sebe pravo u realnost. On sebe podseća da je divna
žena odlučila da bude njegova supruga i da ona vidi nešto specijalno u njemu". Pogledaj sve
što si postigao"- kaže sebi "To je realnost koje treba da se držiš. Treba odmah da zaustaviš tu
misao. Moraš. Ako to ne uradiš, to će sve preuzeti - a onda, šta onda?" Domingo zna da ako
popusti pred kompulsijom ili opsesijom, to će početi da se vrti u krug u njegovom mozgu, da
crpe njegovu energiju i troši njegovo vreme. On ovo zove "moždana petlja".
On zna da i ako se njegov OKP nikad i ne izleči, sad može da vlada nad tim. "Ranije, nisam
mogao ni da izbrojim kompulsije. Jedna bi otišla, a druga bi zauzimala njeno mesto. Sad znam
sa koliko njih se borim. Pre su dolazile i s leva i s desna. Bio sam savladan. Sad znam gde će
da me spopadnu. Spreman sam. Ne slušam svoj OKP, jer znam da je lažan. Brzo ga otpuštam.
Drugi, redovan u OKP grupije Kristofer, posvećeni mladi katolik, koji se već pet godina
borio sa mislima indukovanim OKP-em bogohulnim mislima. Kristoferova bolest je dostigla
svoj kritični trenutak za vreme njegovog hodočašća ka jednom Evropskom svetom mestu,
dobro poznatom po mnogim izveštajima o pojavama Bogordice - Svete Deve Marije. Iako je
pošao da bi sebe duhovno obogatio, našao se užasnut dok je stajao u maloj crkvi kad je pomislio:
"Sveta Deva Marija je kučka". Iskreno ožalošćen i osramoćen briznuo je u plač. Vrativši se kući,
ove bogohulne misli su počele da se gomilaju jedna na drugu. Počeo je da ima misli da je - sveta
vodica "pogana voda", da je Biblija "pogana knjiga", crkve ''pogane kuće". Za vreme mise
zamišljao bi Svete Statue obnažene. U njegovom napadnutom mozgu sveštenici su postali
šarlatani. I sama pojava crkve muje krivila lice.
U očajanju se Kristofer prijavio psihijatrijskoj bolnici, gde je dobio dijagnozu psihotične
paranoje i bio ispitivan na posednutost demonima. Prošlo je dve godine dok nije dobio pravilnu
dijagnozu OKP-a.
Kristofer je jedan od pacijenata kome je veoma koristilo ponavljanje sa magnetofona, kao
oruđe u fazi Preimenovanja. Ovaj jednostavan i delotvoran metod je razvijen od strane Dr Pola
Salkovskisa i Dr Isaka Marksa u Engleskoj. Svako može da ga vežba kod kuće. Sve što vam
treba su trake sa telefonske sekretarice - petlje od trideset sekundi, šezdeset sekundi ili od tri
minuta, magnetofon i slušalice. Ideja je da se opsesija snimi, ponavljajući misao iznova, a onda
sluša oko 45 minuta. Traka će se sama vraćati na početak, pa ne treba daje mi vraćamo.
Kristofer predlaže da se složene opsesije napišu u obliku kratke priče pre nego što se snime,
praveći scenario gde se posledice od kojih se toliko strepi i događaju. Na primer: Ako imate
opsesije oko religije, neka vas Bog ubije i baci u vatru na kraju. Ako ste opsesivni oko činjenja
nekog kriminalnog dela, iscenirajte da vas uhapsi policija i da provedete ostatak života u
zatvoru. Ako se bojite prljavštine, bakterija, napravite to tako da izgledate kao da ste pali u blato,
da ste dobili tešku zarazu i umrli. Važno je da učinite da opsesija izgleda što smešnije, gluplje i
više groteskno. Prema skali od jedan do deset, puštanje trake bi na početku trebalo da stvara
anksioznost od pet do šest, posle 45 minuta sesije.
Još jedna pouka od Kristofera: "Više volim da koristim one 'velike bum-kutije'. Kad sam
koristio jednu od onih manjih koje mogu da se nose, bio sam u iskušenju da ustanem da radim
druge stvari. To nije efikasno za terapiju ponašanja. 'Velika bum-kutija' kao da vas primorava
da sedite i slušate". Naravno, ako je važna privatnost, koristite slušalice.
Ideja ponavljajućih traka je da se stvori anksioznost koje će rasti, a onda opadati. Osoba bi
slušala traku dva puta dnevno, verovatno nekoliko dana u toku jedne nedelje. "Na kraju",
obećava Kristofer "Doćićete do tačke da nećete moći ni da je slušate više, ne zato što vas plaši,
već zbog toga što je postala suviše dosadna. Eto zašto je delotvorno" . Takođe pomaže da
napravite tabelu u koju ćete upisivati nivoe vaše anksioznosti na oko svakih deset do petnaest
minuta. Pošto prođe nekoliko dana a vaša anksioznost je na nuli, vreme je da ponovo snimite
traku, ovog puta više zastrašujućim jezikom, pa onda uradite još jednu traku, radeći prema
najzastrašujućim aspektima opsesije.
Kristofer upozorava: "Ne očekujte da posle ovih sesija nećete više imati opsesivne misli.
Samo će ih se vaš um lakše oslobađati, i na kraju one će se smanjiti".
Pre terapije ponašanja Kristofer je bukvalno imao na tuce opsesija, uključujući i misli nasilja
o letećim noževima. "Imao bih te divlje napade u kojima bih uzeo jastuk i zabio lice u nj
veoma jako i vikao iz sveg glasa, udarajući u jastuk ili kauč. OKP je bio toliko jak. Bilo je
grozno". Na početku rad na njegovoj anksioznosti sa trakama nije bio ni izdaleka lak. "Bilo je
trenutaka kad bi strah sevao kroz moje telo tako jako da bih se osećao kao žena na porođaju ...
toliko bola. Znojio bih se, a ruke su mi bile pod žmarcima. Ovo se više ne događa".
"DRAGI DNEVNIČE"
Kao deo svesne terapije ponašanja, preporučujem svojim pacijentima da održavaju zapisnik
svog progresa. Kristofer, odan održavanju zapisnika, kaže:"Kad god se oporavim od simptoma
OKP-a, postoji prirodna tendencija da se taj simptom odloži negde u pozadinu i da bude
zaboravljen. To jeste cilj, naravno, ali kako zaboravljate svaki simptom, skloni ste da
zaboravite i vaš progres". Bez ovakvog zapisivanja, on veruje da je put do oporavka sličan
pešačenju unazad u pustinji dok svoje otiske u pesku brišemo rukom. Izgleda kao da ste uvek
na početku. Ključno je da imate pregled vašeg progresa, da imate zapis o vašim naporima u
terapiji ponašanja. To može da bude kratko i prosto. Ne mora da bude lepo ili komplikovano.
Kristofer takođe koristi Nepristrasnog Posmatrača prilikom Preimenovanja. On više voli da
ga nazove "moj racionalni um" kao: "Moj racionalni um kaže:' To nije istina. Ovo je realnost.
Ovo nije'. Pratiću savete mog racionalnog uma". Ovo je savršeno odgovarajući i tačan
alternativni termin. Tu je važna akcija mentalnog beleženja, a ne kako nazivate proces
mentalnog posmatranja.
Zamislite Nepristrasnog Posmatrača kao vozilo za distanciranje vaše volje od vašeg OKP-a.
Drugim rečima, napravite sigurnosnu zonu između vašeg unutrašnjeg duha i neželjene
kompulsivne potrebe. Radije nego da odgovarate vašim prisilnim potrebama na mehanički
nemisleći način, sebi predstavite alternative. Kao što ćete kasnije saznati, dobro je imati neka
alternativna ponašanja u rukavu, da biste bili spremni kad nastupi jak bol. Kao što Domingo
reče: "Ovaj OKP je prokleto pametan. Morate držati svu vašu inteligenciju sa vama, da bi ste
ga pobedili" .
Pacijenti se često žale da kad jedan simptom nestane, biva zamenjen drugim. Ipak, novi
simptom je uvek lakše kontolisati nego onaj koji se duže vremena održavao. Bez tretmana
OKP-a, to će vas samo tući do predaje. Anticipirajte - budite spremni da pružite otpor ovome u
ranoj fazi - i biće mnogo manje bolno.
"Ti si užasna ... užasno ... Ovo je otišlo predaleko. Nema nikakve poruke, nema
inspiracije, samo bol. Tako da je sve ostalo što je tako dobro, zatupljeno. Ti si
zatupljivač, strašan ... Koja je moja krivica? Verovatno to što sam dopustila da mi ovo
uradiš? Ne, nisam imala nikakvu kontrolu. Uzeo si mi svu moć, strah me drži. Skloni
svoje odvratne prste sa mog uma ... , ti užasno ... prokleto da si na nebesima, u paklu
bolje reći. Mrzim to. Mrzim to. Mrzim to. Želim da budem slobodna".
OLlVIA
Olivia, sredovečna domaćica, razvila je opsesiju ubrzo posle zemljotresa u Los Anđelesu da je voda u njenoj
mašini za pranje zagađena. Ona je čak zamišljala kako se voda iz toaletne šolje nekako uliva u mašinu.
LISA
Liza, tehničar za snimanje X-zracima, razvila je neobičan strah od olova. Pošto je radila sa olovom, to je postalo
strašan problem. Prvo je izmislila du su joj ruke zagađene, onda i cipele kao i mesta kuda je koračala. Počela je
da pravi "čiste zone" u svojoj kući. Upozoravala je svoje prijatelje da radi sa olovom, tako da bi oni mogli da je
izbegnu. Pranje je postalo kompulsija i veliki trošač vremena.
LIN
Lin, privlačna studentkinja koledža, postala je opsednuta kopkonjem po svom licu kako bi uklonila zamišljene
mane. Bila je u stanju zvanom poremećaj dismorfije tela, koje je verovatno blisko OKP-u. Na kraju je morala da
pomrači sva svetla u svom stanu i da prekrije sva ogledala. (Sličan poremećaj - trihotilomanija ili kompulsivno
povlačenje kose, takođe može biti povezano sa OKP-em.)
KAREN
Mnogo je tipičniji slučaj Karen, domaćice i bivšeg zubarskog asistenta u svojim ranim pedesetim. Karen je
sakupljač. Njen problem je započeo kao bezazlen hobi iz ranijih godina njenog braka kad je sa svojim suprugom
Robom obilazila otvorene rasprodaje da bi jeftino kupila stvari za njihov dom. Ubrzo je Karen donosila kući
beskorisne krpe. Posle nekog vremena sve sobe su bile toliko ispunjene raznim kršem da se vrata nisu mogla
otvoriti.
Kuća je postala stovarište koječega, čak je toliko stvari bilo nagomilano na štednjak da je samo jedna ringla
mogla da se koristi. Samo je jedan uzan putić bio prohodan i vodio je kroz dnevnu sobu, između kesa sa raznim
stvarima i prepunjenih kutija. Sa šesnaest mačaka i četiri psa, koji su ponekad sebe olakšavali iza tih gomila
koječega, smrad bi postajao nepodnošljiv.
Karen se seća: ''Bilo nas je isuviše sramota da bilo koga pozovemo u goste''. Nije bilo nikakvog grejanja u kući
jer nisu palili vatru u peći zbog straha da ne izazovu požar. U celoj kući bilo je samo dve stolice koje su mogle da
se koriste. Uređaji bi se kvarili, a Karen i Rob ih nisu popravljali jer su se bojali da bi ih majstori koje bi
eventualno pozvali prijavili departmanu za zdravlje. Zatvorili su kapke na prozorima i pustili da biljke rastu
preko njih, tako da niko nije mogao da viri u stan. Rob je živeo u ovom lomu toliko dugo da više situaciju i nije
smatrao toliko bizarnom. ''Naš dom više nije bilo mirno utočište. Postao je zatvor. Mi smo tonuli kao jedrenjak
koji je zavisio od vetra, od koga nije bilo ni traga''.
Pomoć im je došla slučajno, kad je jedan od Kareninh kolega neočekivano došao. Karen se osećala toliko
poniženo, da je prekinula obilaske buvljih pijoca. Umesto na njih, sad je išla na rasprodaje knjiga. Onda je Rob
morao da napravi police za knjige da bi smestio sve knjige koje je ona donosila kući. Karen još uvek nije tražila
pomoć, plašeći se da bi mogla biti smeštena u psihijatrijsku bolnicu. Najzad, u očaju, potražila je psihijatra koji
joj je predložio da jednostavno postavi deponiju pri ulazu i da oslobodi kuću. Karen nije imala nameru da to
uradi. ''Samo sam mogla sebe da zamislim kako istrčavam u dvorište, bacajući se na gomilu i silom bivam
odvučena u ludnicu - i sve to naočigled mojih suseda''.
Najzad, posle deset godina gomilanja pridružila se Opsesivno-Kompulsivnom Anonimnom Programu
(Obsessive-Compulsive Anonymous), programu iz dvanest faza pri Programu za alkoholičare. (Alcoholics
Anonymous). Tu je susrela nekog ko ju je ubedio da započne dug proces čišćenja, koji bi trajao više godina.
"Moja velika greška" kaže Karen, "je bila u tome što sam mislila da treba da rešim svoj problem sama. Imala sam
lažni ponos. Nisam želela da iko vidi moju sramotu".
Na UCLA-i, učili smo Karen "Četiri Koraka". Ona ih drži zapisane i zakačene na ogledalu u kupatilu koji je
opominju kad god primeti primamljivu rasprodaju ili privlačan predmet koji izviruje iz korpe za otpatke. Kad
Karen Preimenuje opsesiju i kaže sebi: "Pusti to!", ona misli i na odbacivanje opsesivne misli, i otpuštanje želje
da zadržava još jednu nepotrebnu stvar". Ako napravim dobar izbor", kaže, "onda imam bolje mišljenje o sebi.
Tada se za toliko približim jednom okruženju bez smeća i neprilika. Postajem zdravija. Mogu da imam prijatelje.
Mogu da imam život!" Jedna od tehnika je da se razbesni na sve to što skuplja, jer joj je to upropastilo život. "Ne
samo da bacam stvari u korpe za smeće, već ih bacam osvetnički, kao da ih ubijam, kao da su naši životi zavisili
od toga, i po nekom dubljem značaju, i jesu".
POZITIVNO PREIMENOVANJE
Na UCLA-i, pacijenti su zamoljeni da napišu eseje u kojima opisuju svoje simptome i kako
reaguju na njih - druga vrsta samousmeravajuće terapije. Ovi eseji su nam takođe ponudili
izvanrednu biblioteku znanja o OKP-u. Kako su pacijenti sa OKP-em obično bistri i kreativni
ljudi, načini na koji se oni bore protiv bolesti čine fascinatno štivo.
Džoana koja je godinama patila zbog malog glasa u svojoj glavi koji joj je stalno ponavljao
negativne misli, kao pokvarena ploča, napisala je kako je tražila pomoć u svojoj knjizi za
samoispomoć.
Autor knjige joj je predložio da namesti gumicu na članak ruke, kao deo tehnike ometanja, i
da je odapinje svaki put kad bi njen um počeo sa OKP- trikovima. Džoana je napisala: "Sve
što sam dobila posle prvog dana je bila otečena ruka". Ono što joj je na kraju pomoglo nije
bila gume na narukvica, već metoda U Četiri Koraka. Prvo je počela da oseća da može da
kontroliše nešto od svog života, kada je rekla sebi: "Ako neću da me voz pregazi (negativna
opsesivna misao), treba da se sklonim sa šina i pustim da voz prođe". Ona je upotrebila
tehniku koju mi zovemo "raditi zaobilazeći" OKP. Danas, pomoću terapije ponašanja i
lekova, Džoana je u stanju da kaže: "Sunce obasjava moju dušu".
Mark, mladi umetnik, iznosi svoju istinitu životnu priču koja zvuči kao proba za horor film.
Njegov OKP je počeo još u ranom detinjstvu sa molitvenim ritualima, a kad je već bio u
ranim 20-tim, pomerio je fokus na kompulsije čišćenja. Morao je da očisti svoj stan dvanaest
puta (dvanaest je bio "dobar" broj) i onda da nađe neku devojku i ima seks sa njom da bi na
neki kosmički način prebacio energiju ponovo na pravi put" i tako osigurao da neki član
njegove porodice ne umre. Korišćenje žene na ovaj način učinilo je da se oseća loše, pa je
morao da očisti stan još jedanput, neka vrsta rituala očišćenja. Jednog dana, pošto je očistio stan
trinaesti put, šetao se ulicom i "golub je bukvalno pao sa neba pred moje noge, mrtav sa
kljunom iz kojeg je curela krv". Očigledno, ovo je bio loš znak. Trinaest je bio loš broj; morao
je da čisti još nekoliko puta. Pošto je to uradio, otišao je u kafe da ruča ali kakve je sreće bio
čovek u susednom separeu je čitao novine sa naslovom: 'GDE GOLUBOVI IDU DA UMRU".
U redu, pomislio je, moram da čistim još malo. Napokon, pošto je počistio svoj stan dvadeset i
jedan put, mogao je na miru da se odmori.
Neko vreme Mark je mislio da može da prevari svoj OKP time što bi obrnuo situaciju, rekao
bi sebi da ukoliko uradi prisilne radnje, član porodice će mu umreti. "Okej, Gos'n
Pametnjakoviću, rešio sam tu stvar. Eto ti". Nije upalilo. Nove kompulsije su preuzele situaciju.
"Naučio sam svoju lekciju da ne možeš da koristiš prečicu da dođeš do cilja. Ne pali, i uvek se
vraća kao bumerang". Proći će godine pre nego što će se osloboditi svoje kompulsije čišćenja:
''Jedanput sam zapravo morao da očistim stan 144 puta. Trajalo je mesecima''
Za Marka je prekretnica za vreme njegove terapije ponašanja došla kad je našao stan kakav je
želeo, ali ga je njegov unutrašnji OKP glas opominjao: "Ne, ne bi trebalo da se tu useliš".
Brojevi u adresi nisu bili dobri brojevi. Mark je zauzeo stav: "Dođavola, ne mogu da verujem
da ću da dopustim da mi o ovako važnom izboru u mom životu odlučuje OKP". Ovo je
Pozitivno Preimenovanje. Pošto j e Mark tu uselio, njegove misli o lošim brojevima su nestale.
Rekao je sebi, kao što uvek sad sebi kaže kadgod ga opsesivna misao uznemiri: "Ne moram to
da uradim. Ne moram ništa oko toga da uradim".
Lara koja je patila od Turetovog sindroma, pored klasičnog OKP-a, opisuje lepezu simptoma
od misli nasilja sa noževima do napada kompulsivne kupovine. Jedanput je zatražila pomoć od
(Shoppers Anonymous) Programa Anonimni Kupac, da bi ubrzo saznala osnovne činjenice o
OKP-u: Dok drugi anonimni kupci opisuju kako se ubrzaju i uzbude od kupovine, Lara uopšte
ne uživa u svojim učestalim izlascima do prodavnice. Ona kaže;"Moje opsesije su bolne. Nisu
nimalo prijatne. Kupim nešto što mi ne treba, pa onda to vraćam. Skoro da mi je više važno to
vraćanje, nego kupovina. Larino svedočenje pomaže da se jasno istakne važna granica između
OKP-a i problema sa kontrolom impulsivnih reakcija. Kod OKP-a, kao ponašanja za sebe, u
stvari se nikad ne uživa.
Lara je takođe dovođena do ludila opsesivnim strahovima da ne povredi sebe ili nekog
drugog, da ne uradi nešto sramotno da se ne bi avion srušio na njenu kuću, ili da se autoput
koji prolazi neposredno iznad kuće ne sruči na nju. "To je kao da jedna opsesija pokreće drugu,
a ova pokreće treću. Ako ste videli pacova na točkiću, e to je slično ovome. Ili vožnju u
zabavnom parku u Diznilendu, gde se korpa okreće nemilosrdno brzo".
Lara nikad nije bila nasilna, tj. nije izvršila radnju odgovarujuću svojim mislima o nasilju.
Ljudi sa OKP-em to nikad ne urade. Kroz terapiju ponašanja naučila je da Preimenuje svoje
misli kao iracionalne, i da kaže sebi: "To nije realnost. Preplašena si samo zato što to izgleda
toliko strašno i neverovatno". Sada zna da može da kontroliše takve misli i prisile, bez obzira
koliko su jake ili napadne. Još uvek se bori sa opsesijama koje smatra za svoj dodatni teret koji
nosi svuda sa sobom i od koga ne može da se odlepi.
Karla, radnica salona za lepotu, je postala toliko opsednuta idejom da će povrediti svoju
malu kćerku, pa je razmišljala da je preda na usvajanje. To dete koje je toliko želela, toliko
dugo. (Imala je četrdeset godina kada je posle četrnaest godina braka rodila to dete). Karla,
koja je dobila pogrešnu dijagnozu post-porođajne depresije, je imala panične napade - misli da
će ubiti svoju bebu su bile toliko jake da nije mogla ni da pogleda nož ili makaze. "Bilo je to
kao da gledate film gde sebe skoro postavite na ekran i mislite: 'Bože, jesam li sposobna da
uradim tako nešto?' Borila sam se s ovim svakog dana, po ceo dan". Samo joj je rešenost da se
brine o svim potrebama svoje bebe dala snagu da nastavi. Ona je bukvalno bauljala na svojim
kolenima i rukama do kolevke da joj promeni pelene.
Njena ćerka ima sada šest godina i Karla zahvaljuje Bogu svakog dana što je sada tu prisutna
da je gleda kako odrasta. Prošlo je dosta vremena od kada su joj OKP-misli bile toliko jake da
je želela da bude negde smeštena, toliko loše da je mislila da sebi oduzme život kako bi spasla
život svog deteta. Karla opisuje OKP kao vijugavi korov koji dok raste povlači sa sobom sve
više nerazumnih misli. Ona je u tretmanu naučila da sebe odvoji od tih misli. Kad OKP misao
napadne, Karla sebi kaže: "Prvo, moje ime je Karla, i drugo, ja imam OKP. Moj život nije
OKP". To je tako automatski, kaže ona, da je to kao potpisivanje svog imena ili uzimanje čaše
vode. Klik! Sijalica se upali u glavi. Njena odbrana je spremna. Potpuna svesnost i sposobnost
da Preimenuje se odmah pojavljuju, kod uma koji je pripremljen.
Iako su mnogi ljudi sa OKP-em nevoljni da drugima govore da imaju ovaj problem - bilo
zbog stida ili zbog straha da ne izgube posao ili su verovatno naučili da ljudi jednostavno ne
žele da o tome slušaju - Karla nalazi veliko olakšanje u poveravanju svoje tajne drugima. Ona
dosta radi kao dobrovoljac, pa to uključuje pomaganje ljudima sa fizičkim problemima. "Za
mene, reći: 'Hej, ja imam OKP. Kako vam mogu pomoći?', je skoro isto kao izlazak iz uvek
zatvorene prostorije". Uvežbavanje vašeg uma da misli: 'Kako vam mogu pomoći?' - to je
terapija ponašanja sa velikim slovom T".
''Naravno," kaže Karla, "Poželim da postoji neko super sredstvo sa kojim bih mogla da budem
primljena u bolnicu, podvrgnem se operaciji, i da izađem zdrava. Ali to nije tako". Terapija
ponašanja je sledeća najbolja opcija, i na neki način i bolja kada rezultira u razvoju celokupne
svesnosti uma kod ličnosti.
Sada kad razumete korak 1.Preimenovanje - nazivanje OKP-a njegovim pravim imenom -
predstaviću vam korak Ponovnog Određivanja i pripisivanja. U suštini Ponovno Određivanje i
pripisivanje nije ništa drugo do pripisivanje krivice za vaš OKP, tamo gde i pripada - vašem
zaglavljenom mozgu.
Ponovno Određivanje i pripisivanje odgovara na ta pitanja koja proganjaju: "Zašto me to
toliko muči? Zašto to ne nestaje?"
OKP ne nestaje zbog toga što je to medicinsko stanje. Tako na primer, neko sa
Parkinsonovom bolešću bi mogao da zaključi: "O, ja ništa ne valjam. Zašto ne mogu da se
krećem istom brzinom kao i svako drugi?" Osoba sa Parkinsonovom bolešću mora da se
presabere i kaže: "Zato što imam medicinski problem, ja moram da se prilagodim takvom
stanju tog problema". Vi se morate prilagoditi stanju zvanom OKP i maksimizirati vaše
funkcionisanje. Vi niste žrtva. Vi radite na problemu.
Korak 1. je Preimenovanje.
Preimenovanje neće učiniti da neželjene misli i potrebe odmah nestanu, ali će vas
prirpemiti za promenu vaših reakcija u ponašanju u odnosu na njih.
Kada menjate vaše ponašanje, vi menjate i vaš mozak.
Korak 1. Preimenovanje
Korak 3. Refokusiranje
Korak 2.: Ponovno određivanje i pripisivanje, odgovara na pitanja ''Zašto ove dosadne misli,
prisilne potrebe i ponašanja ne nestaju? Zašto me stalno muče? Čemu treba da ih pripišem?''
Odgovor na ova pitanja jeste da gore napomenuti simptomi ostaju uporni zbog činjenice da su to
simptomi opsesivno-kompulsivnog poremećaja (OKP-a), stanja za koje je naučno dokazano da je
vezano za biohemijsku neravnotežu u mozgu koja uzrokuje da vaš mozak pogrešno radi. Sad postoje
jaki naučni dokazi da deo vašeg mozga koji radi slično menjaču kod automobila, ne radi ispravno.
Zbog toga se vaš mozak ''zaglavi u brzini''. Posledica ovoga je da je ua vas teško da menjate
ponašanja-aktivnosti. Vaš cilj kod koraka Ponovnog Određivanja i Pripisivanja jeste da shvatite da
razlog zbog kojeg su te misli i potrebe takve leži u vašem kabastom mozgu (pogledati shemu na str.
XXXIII).
THE FAR SIDE GARY LARSON
LAŽNA UZBUNA!
Jedna žena iz moje sedmične terapijske grupe za OKP je tako dobro rekla: "Terapija ponašanja
uništava laž koju nam anksioznost saopštava". Drugim rečima jačina i izopačenost ovih misli
ili potreba nije slabost ličnosti ili psihološki problem. To je jednostavno lažna uzbuna
uzrokovana kratkim spojem u mozgu. Razmišljanje u ovakvoj analogiji bi trebalo da pomogne
da shvatite pravu reakciju na ovakve potrebe. U sred noći se pokrene auto-alarm. To vas
probudi i vi postajete uznemireni i ljuti. Ali samo bi budala ležala u krevetu okrećući se s jedne
na drugu stranu, pokušavajući svojom voljom da zaustavi alarm. To se neće dogoditi. Veoma je
verovatno da alarm reaguje na kratak spoj koji je uzrokovao pogrešni signal. Razumna osoba se
trudi da ignoriše alarm, misli o nečem drugom, i ponovo odlazi da spava. Kada vam OKP
pošalje pogrešni signal - poruku, vi ne možete da ga oterate ali ne morate da postupate na
osnovu njega. Prvo ga Preimenujte, a zatim Ponovo Odredite i dodelite mu pravi atribut. Onda
recite sebi: "Ja neću ovo da radim. Ja ne želim to da radim. To nisam ja, to je moj OKP".
U borbi sa kompulsijama ili prisilama, imali smo uspeha u korišćenju petnaestominutnog
pravila: kada vas savlada prisilna potreba da izvršavate kompulsiju - prisilnu radnju, pokušajte
da sačekate petnaest minuta. Ovo nije samo pasivno čekanje. To je period čekanja u kome vi
aktivno sebi govorite: "Ovo nisu prave misli. Ovo su pogrešne poruke iz mog mozga". Ako u
roku od petnaest minuta prisilna potreba počne da slabi, a to se često dešava, počinjete da
uviđate da imate osećaj kontrole nad vašim OKP-em. Vi niste više pasivna žrtva.
Besmisleno je sedeti i stalno biti zaokupljen mislima o tome kako će vam biti užasan život
ako uradite to što vam sugeriše strašna, prisilna, opsesivna misao. Vi to nećete uraditi. Zašto
ne? Zato što vaša prava ličnost ne želi to da uradi. Zamislite teške pušače koji moraju da se
odreknu od pušenja zbog svog zdravlja. Oni možda nikad neće biti potpuno bez želje da puše
cigarete, ali oni mogu da prestanu da puše tako što će promeniti svoje ponašanje u reakciji na
potrebu da puše. Vremenom i potreba za pušenjem nestaje.
Zapamtite da OKP nije neko zadovoljenje skrivenih želja. To je jednostavno pokvarena mašina.
OKP može da imitira realnost, ali realnost nikada ne imitira osećaj OKP-a. Ova činjenica
dovodi do veoma važnog principa: Ako osećate da to može biti OKP, onda je to OKP! Da je to
realnost, ne bi se osetila čak ni mogućnost da je to OKP.
OVO JE RAT
Koraci Preimenovanja i Ponovnog Određivanja se obično izvršavaju zajedno zbog toga što
jedan drugog pojačavaju, odnosno zato što celokupna svesnost uma (Nepristrasni Posmatrač) i
svesno razumevanje da je to jedan signal iz vašeg mozga sa pogrešnom informacijom, obično
idu zajedno. Ove tehnike su osnova za izgradnju moćnog sistema za odbranu protiv ovog
neprijatelja OKP-a. Možete zamisliti to kao jednu platformu na koju možete stati i odatle
posmatrati suludu i budalastu prirodu OKP-a, i sa koje možete planirati vaše protivnapade. Bez
obzira koliko su neprijatna osećanja, kad stanete na tu platformu, vi vladate situacijom. Istina
je na vašoj strani.
Bilo je slučajeva kada bi Barbara koja je imala opsesije oko proveravanja i zaključavanja
stvari (sećate se Kafe?) došla kući sa posla pod velikim stresom od svojih opsesivnih misli- 'Da
nije nekog udarila dok je vozila? Da nije stavila poslovni ugovor u pogrešan koverat? Da li je
to pismo koje je stavila u poštansko sanduče zaista i otišlo?' - pa bi morala odmah da ode u
krevet. Ali ona ne bi sebi dopuštala da zaspi zato "što bi je to brže dovelo do novog dana sa
novim napadom OKP-a. Ja bih samo ležala u krevetu kao bolesnik, i opuštala se. Moj život se
vukao s danima i onda se od njih oporavljao. I tu je bila i strepnja od sledećeg dana".
Danas, deset godina pošto je prvi put imala simptome OKP-a i šest godina otkad je počela
da primenjuje samousmervajuću terapiju ponašanja, Barbara može da kaže da su njeni preostali
simptomi OKP-a "samo mala neprijatnost, kao što svakog dana moramo da očistimo zube".
Posle četiri godine patnje osetila je kao da gubi bitku. Nekoliko stvari se nadovezalo i
doprinelo njenom osećaju poraza. Jednom kada je za vikend otišla iz grada bila je sva obuzeta
strahom da je ostavila vrata od stana nezaključana, iako ih je naravno zaključala. Barbara je
onda pozvala vlasnicu kuće, rekla joj da nije zaključala vrata i zamolila je da ih zaključa.
Prirodno, nije rekla da zapravo nije bila sigurna u to da li ih je zaključala. "Nisam želela da
misli da sam čudna i nestabilna". Desilo se neminovno. Vlasnica je tada otključala vrata. Kad
se Barbara vratila i našla vrata otključana, shvatila je: "Ne mogu čak ni da nabrojim sve ljude
koji bi mi pomogli na ovakav način, jer na kraju, sabotiram samu sebe". Po prvi put osetila se
zaista poraženom.
Negde u to vreme njeni mnemonički patenti (za podsećanje) su gubili na svojoj inovaciji i
delotvornosti. Isprva, mogla je da kaže: "Dobro, sad zaključavam vrata. Nosim plavu košulju.
Danas je utorak". Onda kada bi došla na posao, rekla bi sebi: "Okej, plava košulja .Utorak.
Vrata moraju biti zaključana". Ali ova tehnika više nije uspevala. Mozak je počeo da joj govori.
''Aha! Možda si isto tako nosila plavu košulju i u ponedeljak".
Tih dana je bila primorana da dolazeći na posao jednog jutra u tašni ponese aparat za kafu i
peglu, i da ih krije tu na poslu. Bila je posramljena. "Imala sam problema sa vrednovanjem sebe,
u vezi sa mojim OKP-em, a i zbog mog položaja na poslu, profesionalno (stalno je radila lošiji
posao). Povrh svega toga, nije mi trebalo da se sazna da u tašni imam i peglu".
Kada je saznala da ima biohemijski poremećaj i da može sebi da pomogne kroz terapiju
ponašanja, počela je da napreduje. Barbara kaže: "Vaš mozak može da zapadne u tako loše
stvari. Kažete: 'Da li je štednjak isključen? Da li je isključen? I onda dođete do tačke kad kažete:
'Dobro, šta je isključeno? Kada okrenem ručicu na poziciju isključeno, kako zaista znam da je to
zaista i pozicija za isključeno?'"
Kad joj je stanje bilo najgore, nije mogla da pobegne ni na odmor: Proveravala bi štednjake
drugih ljudi. Ako ne bi to radila, njen mozak bi joj govorio da će se dogoditi neka strašna
katastrofa.
Koristeći potpunu svesnost uma kad god je nešto proveravala, Barbara je mogla da ignoriše
svoje prinudne potrebe OKP-a, znajući da je isključila štednjak ili zaključala vrata. Ona sebi
kaže: "Bolest je to što me čini nesigurnom. I dok imam osećaj da štednjak nije isključen, ja sam
ga proveravala sa potpunom svešću i trebalo bi sad da se udaljim" . Njen OKP je ne ometa više u
velikoj meri. To je više "prisustvo u mom životu, tako stvarno i uporno na svoj način kao dete
koje plače i traži". Ona zna šta da uradi kad njen mališan plače. Takođe zna šta da uradi kad
nešto traži njen OKP.
Slučaj je hteo da je Barbara zatrudnela u vreme kad je počela sa terapijom, i ona smatra da joj
je trudnoća pomogla u ubrzavanju procesa lečenja. Kao što znamo stres pojačava OKP-
simptome. Kad je Barbara zatrudnela, stepen važnosti stvari se za nju izmenio. "Nisam više
brinula toliko za posao, koliko sam se brinula da ostanem mirna i bez stesa za vreme trudnoće.
Samo sam odlučila, 'Pa dobro ako pismo i ode sa puno grešaka, koga je briga?' Znala sam da se
ne vraćam više na to radno mesto. I moji simptomi opsesivno-kompulsivnog poremećaja bi se
smanjili". Štaviše, broj njenih grešaka nije porastao.
Svako ko ima OKP će vam reći da je odbijanje da se povinuje prinudnim potrebama ili
prisilama veoma teško. Bolno je reč koju najčešće čujem.
Doti je izvršavala gomile bizamih rituala iz straha da se nešto ne dogodi očima njenog sina.
Ona opisuje odbijanje da izvrši prisilu kao gubitak starog prijatelja. Uvek kažem: OKP je kao
prijateljski neprijatelj. To je nešto čega hoćete da se otarasite, ali je isto tako i deo vas od kojeg
ne odustajete. Lakše je da izvršite ritual, nego da se izborite protiv osećanja. Neki put možemo
da koristimo kompulsije da bi izbegli da se suočimo sa nečim što ne želimo da radimo ili nekom
nepoželjnom osobom. Ali sad znamo da je to pretplata na bol za ceo život.
Jedna od osoba sa OKP-em veoma dobro opisuje šta se događa sa onima koji se ne odupru:
"Loše navike naprave brazde u vašem mozgu". I te strašne, uznemirujuće misli se zaglavljuju
baš u tim brazdama.
ZAGLAVLJENI U BRZINI
Kod terapije ponašanja mi pokušavamo da objasnimo pacijentima šta se događa u njihovim
mozgovima tako da oni koriste svoj korteks da sebi pomognu, kako bi prekinuli sa neispravnim
ponašanjima. Pošto je njihov automatski menjač pokvaren, moraju da koriste korteks da bi se
prebacili na neki korisniji posao. Ja kažem svojim pacijentima: "Vama kao da je suđeno da
imate loš ručni menjač. U stvari, ni taj vam ne radi kako valja. Zaglavljuje se. Teško se pomera,
ali uz napor, vi možete da prebacijete te brzine sami". Nije lako. To je težak posao, jer je menjač
zaglavljen. Ali, ako stalno prebacuju ove brzine tako što će svesno menjati svoja ponašanja, oni
zapravo počinju da popravljaju svoju automatsku transmisiju, menjajući metabolizam striatuma.
Koristeći korteks oni rade tako što zaobilaze grešku u striatumu. Lepota ove tehnike je da oni
ovim čine da polako automatski prenos brzine počne ponovo da radi. Kako radite na tome,
postaje sve lakše da prebacujete brzine i da menjate vaše ponašanje.
Pri terapiji postoji takođe promena kod funkcije cingulatni-girus-a u onom delu korteksa koji
je odgovoran za osećaj da će nešto strašno da se dogodi ako ne izvršite prisilu - kompulsiju. Pre
terapije, cingulatni-girus (cingulate-gyrus) je tesno vezan za prefrontaini korteks, što je
verovatno i razlog da opsesivne misli i prinudne potrebe prati tako jak osećaj straha. Ovo je
jedan od glavnih problema kod OKP-a. Pošto osoba prođe kroz metodu Četiri Koraka,
prefrontaini korteks i cingulat girus se razdvoje i počnu opet slobodno da rade, a strah i strepnja
se značajno smanjuju.
Brojna neurološka istraživanja su pokazala da kad bazaina ganglija ili striatum ne radi
ispravno, automatska kontrola kretanja je prekinuta i korteks mora da pomogne. Svesna misao
je potrebna da bi kontrolisali prebacivanje sa jednog ponašanja na drugo. Kod osobe sa
Parkinsonovom bolešću, pokvarena automatska transmisija u striatumu dovodi do krutosti
kretanja i problema sa uključenošću (odnosno isključenošću). Menjač je zaglavljen i osoba
mora da misli o svakom i malom pokretu ili koraku.
Kod Tureovog sindroma (Tourette's syndrome) bolesti koja je genetski srodna sa OKP-em,
kod osobe se razvijaju hronični višestruki tikovi, ili nagli pokreti i glasovi koji se događaju bez
upozorenja ili nagoveštaja. Problem je - kao što verujemo da je i kod OKP-a, u striatumu koji
ne moduilira ispravno za korteks. Štaviše, naučnici znaju da ljudi koji imaju oštećenje na
bazalnoj gangliji, ili na čeonom delu mozga, stalno izvršavaju neku radnju-ponašanje,
ponavljajući je i onda kad im to više nije potrebno i zapravo postaje štetno po njih. Osoba sa
OKP-em izvršava ritual kao reakciju na opsesivnu misao, a sve vreme znajući da to nema
smisla. Kao i kod ovih drugih stanja - bolesti, verujemo da razlog leži u pogrešnom
funkcionisanju modulacije (pravilnog obaveštavanja - usaglašavanja) korteksa od strane
putamena - automatske transmisije i nukleus-kaudatusa - sistema za prečišćavanje delova
striatuma ili bazaine ganglije.
Dok od četrdeset osoba, jedna ima OKP, OKP se javlja kod jednog od pet članova porodice, ili
rođaka onih koji imaju Tureov sindrom (Tourette's syndrome). Jedna polovina, do dve trećine
samih ljudi sa Tureovim sindromom daju evidenciju koja podržava teoriju o genetskoj
asocijaciji ovih bolesti. Često žrtve Tureovog sindroma dobiju i bolan artritis ili tendonitis u
zglobovima, zbog intenzivnih i naglih pokreta koje uzrokuju motorni tikovi. U suštini, oni
dobijaju jaku napadnu potrebu da se kreću, i onda izvršavaju tikove da bi sebi olakšali
neprijatno osećanje. Oni takođe mogu da dobiju glasovne tikove, koje obično počinju
prinudnom potrebom da se stalno nakašljavaju "čisteći grlo", koji kasnije mogu da prerastu u
razne neartikulisane uzvike ili druge glasove. Ili pak mogu da počnu da viču sramotne reči ili
rasističke uvrede, bez svoje volje, što ih dovodi u teško stanje stresa. Stres pojačava njihove
prinudne potrebe, kao što je to slučaj i kod OKP-a. Preliminarni podaci sa snimaka PET-
skenerom pokazuju da putamen, deo striatuma koji se nalazi uz nukleus-kaudatus a upravlja
kretnjama tela, menja metaboličku aktivnost kod ljudi sa Tureovim sindromom. Mnogi ljudi sa
OKP-em imaju i motorne tikove, a mnogi ljudi sa Tureovim sindromom dobiju kompulsivne
simptome. Verujemo da je zajedničko za obe bolesti to što deo korteksa- verovatno motorni
korteks kod motornih tikova ili prefrontaini korteks kod opsesija i kompulsija - nisu ispravno
modulirani od strane odgovarajućih delova striatuma (problemi u putamenu su u vezi sa
tikovima, a problemi u nukleus-kaudatusu vezi sa OKP-em). Tako da su problemi u ove dve
bliske strukture mozga koje moduliraju ili filtriraju pokrete najednoj strani i misli na drugoj
izvor dva genetski povezana stanja koja su uzrok teškoćama sa napadnim pokretima (motornm
tikovima), kod Tureovog sindroma, ili teškoćama sa opsesivnim mislima kod OKP-a.
TI PRAGMATIČNI PRIMATI
Prednji-čeoni deo mozga je deo gde se odvija najnaprednija obrada podataka i rešavanje
problema. Zbog prirode strukture mozga koja šalje informacije donjem delu čeonog dela
mozga - prefrontainom korteksu, izgleda vrlo verovatno da se i rešavanje problema koji
uključuju emocionalne probleme takođe tu odvija. Istraživanje T.Rolsa (Rol1s), psihologa
ponašanja na Oksfordskom Univerzitetu, je dalo neke interesantne podatke koji mogu da budu
važni za razumevanje uloge mozga kod simptoma kao što je OKP.
Rols je želeo da sazna šta se zaista događa u mozgu kada se stalno ponavljaju neispravna
ponašanja ili uporna ponašanja, pa je trenirao rezus-majmune da izvrše jedan prost zadatak. Na
primer, majmuni su naučili da bi svaki put kada bi se pojavio plavi signal bili nagrađivani
crnim sokom od kupine koji su lizali sa kraja cevi. Majmuni su zaista voleli sok i radili bi
veoma naporno da nauče ponašanja koja bi im obećavala ovakvu nagradu. Majmuni su učili
brzo; kada bi se pojavila plava boja, -tap, i sok je bio u cevčici. Majmuni su tako radili srećno i
efikasno, ližući cevčicu u odgovarajuće vreme. Preko elektroda koje su bile postavljene na
njihove mozgove, Rols je otkrio da kada su shvatili da određena boja znači da će se pojaviti sok,
ćelije u prefrontalnom korteksu bi se palile odmah po pojavi te boje. Jasno je da je prefrontaini
korteks bio sposoban da se priključi na signale koji su značili "sok dolazi".
Rols je znao da kao što su majmuni voleli sok, tako su i mrzeli ukus slane vode. Kada je
majmunima ponudio kašu sa slanom vodom, oni su ubrzo napravili vezu između kaše i slane
vode, tako da bi uskoro i sama pojava kaše uzrokovala paljenje susednih ćelija u frontainom
korteksu, kako bi pomogle majmunima da se povuku i izbegnu slanu vodu. To znači da postoje
ćelije u prefrontalnom korteksu koje se aktiviraju - pale kad postoji nešto što želimo i isto tako
postoje ćelije koje se aktiviraju kad nešto želimo da izbegnemo. Prilično je jasno da je
prefrontaini kortks kod majmuna bio uključen u prepoznavanju stimulusa iz okruženja i za
obaveštavanja majmuna o tome: " Hej, ovo je nešto što želiš. To je nešto što ne želiš"
Sledeće što je Rols želeo da vidi šta će se dogoditi ako prevari majmune. Sada su majmuni
morali da nauče da će im zeleni a ne plavi signal doneti sok. U prvom pokušaju, kada su
majmuni polizali cevčicu određenu za plavi signal i naišli na slanu vodu umesto soka, druge
ćelije u njihovom prefrontalnom korteksu su reagovale mnogo jače i sa mnogo dužim
vremenom njihovog paljenja nego ćelije koje bi se palile kad su stvari išle kako su oni
očekivali.
Važno je primetiti da te ćelije koje su reagovale i palile se u dužim intervalima u mozgovima
majmuna, nisu tako reagovale na ukus slane vode izvan eksperimenta. Ono na šta su ćelije
reagovale je bila činjenica da su majmuni napravili grešku. U stvari, prefrontaini korteks je
reagovao i onda kad majmuni nisu dobili ništa, kada bi očekivali da dobiju sok. Posle jednog do
dva pokušaja majmuni su prestali da ližu cevčicu vezanu za plavi signal. Brzo su naučili da
plavi signal nije taj koji obavlja posao za njih i da je tada za njih zeleni signal bio poželjan. To
što se izgleda dešavalo je da pošto su majmuni saznali da su bili prevareni i sada morali da
menjaju svoje ponašanje kako bi dobili željeni sok, prefrontaini korteks bi napravio promenu da
bi im pomogao da odmah prepoznaju zeleni signal kao poželjan. Prefrontaini korteks je u stanju
da prepozna i tačne i pogrešne odgovore. To je "pravi sistem za otkrivanje grešaka"-i pogrešni
odgovori su ti koji čine da njegove ćelije reaguju tako jako i dugo.
Rols je nedavno spekulisao da bi ovakvi odgovori na otkrivanje grešaka u prefrontalnom
korteksu mogli da uključttiu i emocionalne reakcije na situacije koje uzrokuju frustraciju.
Razumno je očekivati da aktivnost u prefrontalnom korteksu može da bude u vezi sa
unutrašnjim osećanjem da nešto nije u redu i da treba da bude ispravljeno određenom
aktivnošću - ponašanjem. Majmuni su reagovali tako što su promenili svoje ponašanje. Kod
pacijenata sa OKP-em, ovo "kolo za otkrivanje grešaka" može da postane hronično aktivno na
neispravan način, ili neodgovarujuće neaktivno, verovatno zbog kvara delova bazalne ganglije
zaduženih za prečišćavanje. Ovo bi moglo da rezultira u stalnim upornim i napadnim mislima,
ili osećajima da nešto nije u redu. Cingulatni girus, koji ima veoma bliske interakcije i sa
prefrontainim kortekskom i nukleus-kaudatusom, može dosta da pojača to duboko osećanje
straha.
Eksperiment sa majmunima nam je pomogao da razumemo zašto ljudi koji imaju oštećen
prefrontaini korteks imaju problem sa preteranom upornošću. Ako je sistem za otkrivanje
grešaka pokvaren, ljudi imaju teškoće da prepoznaju prave greške, i skloni su da stalno
ponavljaju stare navike. Ali, eksperiment sa majmunima nam je takođe pomogao da razumemo
šta se događa kod OKP-a. Sećate se da kad su majmuni ugledali nešto što nisu želeli,
prefrontalni korteks je reagovao tako što je slao sledeći signal: " To nije dobro, nešto nije u
redu". Ali ono što je činilo da njihov prefrontaini korteks reaguje veoma jako, je bilo kada su
pogrešili i kad plavi signal više nije asocirao na sok. Intenzivna reakcija korteksa može da
stvori osećanje da nešto nije u redu". Ako sistem za otkrivanje grešaka počne stalno da reaguje
ponavljajući svoje alarmirajuće signale, to može da stvori hronično osećanje "da nešto nije u
redu," i vodi osobu do toga da u očaju stalno ponavlja određene radnje i pokušava da "ispravi"
to osećanje. Šta bi mogao da bude uzrok ovome? Mi znamo da je sistem za otkrivanje grešaka
u frontainom korteksu čvrsto povezan za nukleus kaudatus, koji ga modulira odnosno podešava
i usaglašava se s njim, i može da ga isključi tako što uzrokuje prebacivanje brzina na drugu
aktivnost-ponašanje. Sada postoje izvanredni dokazi iz raznih brojnih naučnih istraživanja da
oštećenje bazalne ganglije (čiji je jedan deo nukleus-kaudatus) može da bude uzrok stvaranju
OKP-a, sa njegovim strašnim osećanjima "da nešto nije u redu" koja vas ne napuštaju.
Krajnja posledica problema u nukleus-kaudatusu može biti zaglavljivanje sistema za
otkrivanje grešaka u jednoj poziciji koja označava "uključeno", što dovodi do osećanja "da
nešto nije u redu" koje ne odlazi. Prema našoj teoriji, pošto je prefrontalni korteks moduliran -
usaglašavan od strane nukleus-kaudatusa, kad modulacija u nukleus-kaudatusu ne radi kako
treba, onda prefrontalni korteks postaje hiperaktivan i osoba ima strašne misli i osećanja koje
vode ka kompulsivnim ponašanjima koje osoba izvršava u očajničkom pokušaju da se oslobodi
tih osećanja. Na nesreću, ova ponavljajuća ponašanja samo čine da se ta osećanja pogoršaju.
Jedini način da se ovaj začarani krug prekine jeste da se promeni ponašanje. Kao što ćete videti,
tu sad lekovi mogu biti od koristi.
Važna uloga prefrontalnog-korteksa kod strašnih prinudnih potreba i prisila OKP-a, se sve više
pokazuje i dokumentuje. U skorašnjem istraživanju u Opštoj Bolnici u Masačusetsu (Massa-
chusetts General Hospital), korišćeno je PET skeniranje za merenje promene u krvotoku kod
osoba sa OKP-em. Istraživači su postavili osobe sa OKP-em u skener zajedno uz neku prljavu
rukavicu ili neki drugi predmet za koji su bili sigurni da će da uznemiri tu osobu, koja bi morala
da bude tu uz prljavu rukavicu, žaleći se, i brinući zbog zagađenja. Ono što su ovi istraživači
videli bilo je jasno povećanje aktivnosti prefrontainog korteksa, naročito na levoj strani mozga,
kada bi se pacijentovo stanje pogoršalo.
Ovo otkriće je od naročitog značaja zato što sada imamo podatke koji ukazuju na vezu između
metabolizrna prefrontainog korteksa na levoj strani i reagovanja na tretman kod OKP-
pacijenata. U našem eksperimentu na UCLA, pacijenti koji nisu uzimali lekove, su bili snimani
PET-skeniranjem, pa su onda deset nedelja radili u saznajnoj samoterapiji ponašanja, i onda
opet išli na skeniranje. Posle terapije, postojala je veoma značajna korelacija između smanjene
metaboličke aktivnosti levog prefrontainog korteksa i smanjenja simptoma OKP-a, pacijenti
koji su pokazali najveći napredak imali su najjasnije izraženo smanjenje metabolizma levog
prefrontainog korteksa. Samo je terapija ponašanja, bez lekova - isti metod kojem vas ja
podučavam u ovoj kqjizi - uzrokovala ovu prornenu.
Domingo
Domingo ima punu torbu opsesija, uključuiući i užasno osećanie da ima brijačke oštrice zakačene na vrhovima
prstiju svojih ruku. Rekao je: "Svaki dan je OKP tu. Nekih dana dolazi u talasima. Neki dani su skoro normalni,
o neki su strašni. Onih strašnih i jadnih dana, sebi kažem: 'Samo imaš loš dan.'" Na ormariću u njegovom
kupatilu nalazi se zalepljena slika na ogledalu, slika mozga sa OKP-em, kolor fotografija snimka PET skenerom,
ista ona koja je priložena u ovoj knjizi. Kad stvari krenu nagore, on usredsredi svoju pažnju na tu sliku:
"Kažem sebi 'Okej, ovo je stvarnost. Ovo je razlog zbog čega se osećam ovako.'" To mu daje snagu da istraje i
pomaže da se njegov bol ublaži". Kad saznaš sa čim se boriš, to ti olakšava borbu. "Dom ingo je jedan od onih
čiji smo mozak snimili skenerom. Kad gleda na svoj snimok smeje se i kaže "Ovde je bio poprilično u poslu".
Roberta
Roberta, koja je dobila strah od vožnje svog automobila jer je imala stalne opsesije misli da je nekog udarila,
prvi put je potražila pomoć kod lekara terapeuta, sledbenika Frojda. On joj je govorio o mogućnosti da je bilo
nešto u njenoj prošlosti što ioj je uzrokovalo opsesiju. Posmatranje svoje prošlosti nije ni malo pomoglo. Ono što
ioi je pomoglo je terapija ponašanja (behaviorol theropy). Jedanput kad je shvatila da je problem biohemijske
prirode, rekla je: "Opustila sam se. Nisam bila toliko uplašena. Prvo, izgledalo je kao da to ima kontrolu nada
mnom. Sada, pošto već ne mogu izbeći do se to događa, mogu sebi do kažem ''Ovo je pogrešna poruka i osećam
do imam kontrolu nod njom ''. Veći broj dona može do vozi gde god zaželi, po što više ne mora da meri svoje
potrebe i želje do ide negde protiv svojh velikih strahova: ''Jednostavno idem mojim pravim putem".
Brajan
Brajan (Brian) prodovac automobila koji ie imao morbidan strah od sumporne kiseline iz akumulotora, takođe je
imao iskustvo so terapeutom sledbenikom Frojda koji mu je davao dijagnozu skoro svakog mentalnog
poremećaja, osim OKP-a. Jedan teropeut je pokušao do ga leči osnovnom terapijom izlaganja. Brajan se
nasmejao dok se sećao: "Ušao sam u kancelariju kod tog čoveka i na stolu su bile dve šolje sa sumpornom
kiselinom. Rekao sam: ''Adios momče, ja odlazim odavde!' Nije dolazilo u obzir da bih to mogao da radim".
Brajanovi OKP-strohovi i prisile su postale toliko nadmoćne, da kako je rekao "samo sam želeo da izađem iz
svoje kože, jednostavno da iskočim napolje". Rekao je jednom doktoru: "Ne posedujem pištolj, i to je vraški
dobro jer bih dosad sebi razneo glavu".
U samousmerovajućoj terapiji ponašanja Brajan je počeo da koristi Četiri Koraka. Mahao je glavom dok je
opisivao kroz što je sve prošao:
"To je rad. To je rad, kažem vam. To je rat". Momenat istine je došao kada je na novom poslu u preduzeću za
prodaju automobila primetio šest kutija so poređanim akumulatorima u njima, koje su bile udaljene otprilike
pedalj od njegovih vrata. Njegova prva instiktivna reakcija je bila da naredi do se one uklone. Onda je rekao sebi:
"Ne, moraš do se spustiš no zemlju, zauzmi stav i bori se". Ostavio je akumulotore gde su, i oni su još uvek bili
tamo onog dana kod je napustio taj posao. Brajan je znao do bi stalno morao da beži ukoliko se ne bi čvrsto
držao, Preimenovao, Ponovo Odredio i Pripisao svoj strah od akumulatorske kiseline. Bio je čak u stanju do
pravi i šalu od toga da "su akumulatori još uvek tamo, a još uvek nisam izjeden". On pokušava da vežba Četiri
Koraka na religiozan način, uvek podsećajući sebe: "To je OKP, to je besmislica". Ponekad popusti i krene
unazad. Ali oko dopusti do OKP prevlada, zna: "Sve će do završi zagađeno u mojim mislima, od telefonskog
aparata do mikrotalsne pećnice".
Ana
Ana (Anna), student filozofije, je dobila dijagnozu od terapeuta da su sumnje i dileme oko njenog mladića
samo" Froidovska opsesija oko grudi njene majke". Iako je Ana znala da je ovo "potpuno glupost ", nije znala da
ima OKP dok nije bila dijagnosticirana na UCLA-i. Ona i Gaj su sad srećno u braku, ali su jednom bili blizu
raskida veze zbog njenog stolnog i besmislenog upitkivanja Gaja: Šta je jeo tog dana? Sa kim je izlazio kao
tinejdžer? Kako je ona izgledala? Kuda ju je vodio? Bez ikakvog razloga bi ga stalno iznova ispitivala da li npr.
gleda razne magazine sa devojkama ili da nije previše pio. Iako je Ana znalo da je imala određenu nesigurnost
zbog svoijh prošlih veza sa muškarcima koji su imali problema sa drogama ili alkoholom, nije razumela svoje
apsurdne akcije sve dok nije saznala da ima OKP.
U gimnaziji, Ana je postala opsesivna u vezi devojke Čeril Tiegs, pošto je Anin prvi pravi dečko, koji se inače
ne bi brzo zagrejao za ono što ga je privlačilo, pomenuo u prolazu kako misli do Tiegs dobro izgleda. To žena
me je izluđivola" seća se Ana". To me je činilo fizički bolesnom ". Nešto kasnije je saznala da je njen mladić bio
homoseksualac, što je objašnjavalo zašto nije bio više zaljubljen. A i ovo saznanje je samo provociralo Aninu
nesigurnost, pa bi mnogo godina kasnije ležala u krevetu sa Gajom, i odjedanput pomislila "Šta ako je moj muž
homoseksualac?". Prirodno da je to bilo jedno od sledećih pitanja s kojima je bombardovala jadnog čoveka.
Svakog dana bi Ana gnjavila Gaja o njegovim aktivnostima, sve do toga da li je za ručak uzeo margarin ili buter
na hlebu. Ako bi postojalo i najmanje neslaganje u njegovim odgovorima, pošto bi ih on ponavljao bez puno
pažnje, Anin ceo svet bi počeo da se ruši, jer "je jedna karta u kući od karata počela da pada". Nije mogla da
prestane sa ispitivanjem, iako je shvatala da je njeno ponašanje bilo poražavujće napadno.
Kroz našu samousmeravaiuću terapiju U Četiri Koraka, Ana je postepeno dobijala moć da savlada svoje
opsesije. Ona je smatrala da je važan pokazatelj oporavka bio onda kad je poštom stigao Tajni Viktorijin
Katalog, i ono je uspela da ga ostavi da stoji na mestima gde ga Gaj može videti. Sad, ako opsesija napadne, ona
sebi kaže:"Ako je stvarno i postoji stvarna komponenta OKP-a, biće mi jasnije kada OKP ne napada". Naravno
da nikad nije stvarno. Evo još jednog primera za taj glavni princip: Ako osećate da nešto može biti OKP onda to
jeste OKP.
Ana nalazi aspekt Zen-budizma na putu ko celokupnoj svesnosti uma u odnosu no OKP. "Ako zaista prihvatite
OKP, to je zaista jedno dublje prihvatanje, i zaista zahteva određenu kontrolu uma". Anticipaciia joj pomaže.
Ona zna do "nije lako ostati netaknut dok strava prolazi kroz celo moje telo". Naučila je da "telo može da radi
nenormalne stvari. To je nešto s čim sam naučila da živim, iako to stvarno mrzim.To je moj život. Sad sam
dobro upoznata sa trikovima OKP-a i sada više ne nasedam na njih kao nekada".
Kod je prvi put saznala da ima poremaćaj u mozgu, Ana je reagovala sa pomešanim osećanjima. "Iako je bilo
teško da se osećam dobro što imam takav defekt mozga, bila sam veoma zadovoljna do otkrijem da ova bolest
nisam ja". Ono je mogla ponovo da počne da izgrađuje pozitivnu predstavu o sebi. Sada, kad je srećno udata i
majka, može do pogleda unazad i kaže: "Iako nije nedostatak karaktera ono što me je dovelo u OKP, dosta jak
karakter i kondicija, kombinovoni sa dobro zamišljenim prilazom (Cetiri Koraka) su bili apsolutno neophodni za
izbavljenje iz toga".
Džil
Džil (JiII) agent za nekretnine u svojim 40-tim, borila se sa opsesijom zagađenja već dvadest pet godina. Počelo
je kad je kao udata žena od tek 18 godina otišla na pogreb najboljeg prijatelja svog muža koji je poginuo u
saobraćajnoj nesreći. Gledajući telo u otvorenom kovčegu, najedanput ju je zgrabilo neko osećanje da su stvari s
koiima ie dolazila u kontakt bile zagađene. Ona bi stalno čistila kuću, jednako ponavljajući to čišćenje na način
koji nije imao smisla. Prljavi sudovi bi se gomilali u sudoperi i ona je to potpuno ignorisala dok bi uporno ribala
zidove, podove, plafone - koji su ionako bili čisti- sa "Lysol-om", ili trljajući alkoholom. Ponekad, kako se seća:
"pluća su me bolela od udisanja isparenja'' .
Džil nikad nije moglo da objasni kako ili zašto bi neki predmet postao zagađen. I znala je da je ludost što
provodi svoje dane ribajući. "Sediš tako i misliš 'Hej drugi ljudi su napolju, uživaju i rade, a ti si ovde i čistiš tu
zamišljenu prljavštinu !'' Ipak, nije mogla da prestane. Bilo joj je lakše da čisti i tako otera te strašne osećaje od
sebe, bar za izvesno vreme.
U toku cele jedne godine izašla je iz kuće samo da kupi namirnice i čak je za to išla do kupuje u samo jednoj
određenoj prodavnici za koju je odlučila da je još uvek "čista". Njena opsesija je počela sa jednom pradavnicam
koja je bila "zagađena", ili jednom drugom, u njenom susedstvu. "Ovo je narastalo, tako da su mi 'zagađeni'
postojali čitavi gradovi i države, i morala som da se selim. Mnogo smo se selili zbog moje bolesti". Isto tako,
ona ne može do objasni: "Zagadila sam tako moje roditelje, moju sestru i moju braću i nisam moglo da ih vidim
šesnaest godina". Ako bi kojim slučajem neko od njih nazvao telefonom, onda bi telefonski aparat postajao
zagađen i ona bi morala da "alkoholira" ceo stan (tako je ono nazivala čišćenje alkoholom). Čak bi morala da
opere i mačku i otvori usisivač, deo po deo, sipavši alkohol na njih. Ako bi to bilo vreme Božića, morala je da
skine sve ornamente i figurice sa jelke i stavi ih u činije sa alkoholom. Osećala bi kao da neka zamišljeno grudva
prljavštine ide uz njenu ruku, onu kojom je držala slušalicu i moralo je da se tušira pet puta da bi se toga
otarasila. U to vreme Džil je počela da pravi i asocijacije sa bilo kakvim službenim dokumentom, jedan korak u
prošlost, kako ona to tumači, u vreme stresa oko razvoda, mnogo godina ranije. Ako bi na primer dobila
saobraćajnu kaznu, morala je da dođe kući, očisti ceo stan alkoholom i istušira se. Nije mogla ni da dotakne
potvrdu regristracije svojih kola, ili da ode u bilo koju vladinu ustanovu.
Džil i njene dve ćerke tinejdžerke su u to vreme živele u Severnoj Karolini, o njen OKP se pogoršavao i kišno
vreme ju je još više guralo u depresiju, pa je odlučila da se odveze do Floride i potraži neko nezagađeno mesto
za život. Ostavila je devoike kod prijatelja privremeno, a da bi bila sigurna da su dobro, redovno bi se
zaustavliala da telefonira. Pošto je otkrila da su je devojčice lagole o tome gde su bile i što su radile, - a one su
to rodile da bi izbegle glupi ritual koji se od njih tražio ako su govorile istinu - sada su i one postale "zagađene",
pa je ovo postalo nezgodno. Džil je uvek birala da zove iz onih hotela koji su imali odeljenje za zdravlie. Ona je
razvila proceduru kojom bi izbegla zagađenje kod bi zvala svoje ćerke. Pošla bi u klub za zdravlje, ostavila bi
svu svoju odeću u ormančiću, obavila bi peškir oko sebe i otišla u hol gde bi platila razgovor. Smeje se dok se
seća: "Mnogi biznismeni bi došli i buljili u mene. Nadala sam se da niko neće primetiti da nisam imala kupaći
kostim ispod peškira". Pošto bi završila razgovor sa devojčicama, oprala bi telefon sa sapunom i vodom,
istuširala se barem četiri puta, oprala kosu i obukla. Ovako bi izbegla do "zagadi" svoju odeću i sebe, i ne bi bila
primorana da izbaci sve stvari iz svojih kola.
Džil još uvek ima prisilne potrebe da se tušira previše, ali je Uglavnom prevazišla svoje strahove od zagađenja i
strah od smrti vezan za njih. "Prvi zadatak u terapiji ponašanja je da prihvatim da imam OKP, i da se zbog toga
osećam bedno". Povremeno, ona bi popustila pred jakim prisilnim potrebama da čisti ili pere. To je onda, kad je
stepen anksioznosti toliko visok činilo da ovako rezonuje: "Sigurno je da mogu da budem slobodna od OKP-a
ako ne uradim prisilu, ali bih mogla da dobijem srčani udar ako sebe stalno stavljam pod sav taj stres. Tako da
sad pokušavam da budem blaža prema sebi i osećam se dobro. Radiću na nečemu malo napornije. Ako se zaista
ne osećam dobro, uradiću nešto, bilo šta".
Ako dopusti svome OKP-u da ide po svom, naučila je: "To je kao da dajete tome više poverenja. To postaje
navika i vi nastavljate da je izvršavate i postaje sve gore i gore". Njen kompromis može biti jedno tuširanje,
umesto pet. "Pravite te male korake", ona predlaže, sa Četiri Koraka kao pomagalom.
"Toliko se toga u mom životu izmenilo, s tim što sam mogla da Preimenujem tu stvar", kaže Džil, "jer ako
popustite pred tim, onda se pravi lavina. Počinje od jedne zagađene osobe, onda deset ljudi, pa onda deset
prodavniea, a onda cela država". Često je za Džil Preimenovanje dovoljno: Ona duboko uzdahne, opusti se i
napadna potreba nestaje. 'Ako se suočite sa tim odmah, 'Preimenuj to kao OKP, odmah', onda neće doći do toga
da provodite sate u toku dana boreći se s tim". Pre nego što je počela sa samousmeravaiućom terapijom, Džil je
uzimala lekove. 'Ali", kaže, "lekovi su bili samo kao hladne tablete; pomoglo je smanjivši bol, ali nije napravilo
stvarno poboljšanje", dok je terapija ponašanja to uradila. "Da sam znala za tehniku Četiri Koraka pre toliko
godina, poštedela bih sebe dosta nerviranja, dosta vremena i dosta srčanih bolova.
Korak 3: Refokusiranje
''To nam neće doneti samo naša želja''
Korak 1. Preimenovanje
Korak 3. REFOKUSIRANJE
Korak 3.: Refokusiranje je korak koji vam govori šta da uradite u pokušaju da prevaziđete te prinudne potrebe
za izvršavanjem prisilnih radnji. Daje vam instrukcije da zaobiđete te napadne problematične misli tako što ćete
Refokusirati vašu pažnju na neku korisnu konstruktivnu aktivnost koja vam pruža zadovoljstvo kao što je
baštovanstvo ili igranje kompjuterske igre. Ključ refokusiranja je da pređete na drugu aktivnost - ponašanje.
Kad to uradite, popravljate pokvareni menjač u svom mozgu. Vaš mozak počinje lakše da se prebacuje sa jednog
ponašanja na drugo. Što više vežbate Refokusiranje, to vam je lakše da to radite. To je zato što vaš mozak
počinje efikasnije da funkcioniše.
VEZA UM - MOZAK
Istraživanje OKP-a je stimulativno za intelekt. Za razliku od onih ljudi koji boluju od raznih
drugih psihijatrijskih bolesti, ljudi sa OKP-em mogu veoma jasno da objasne šta osećaju i šta
im dosađuje. Oni mogu da opišu do sitnih detalja nesrećna osećanja i napadne potrebe i bedu i
muke koje im ta osećanja uzrokuju. Kao rezultat ovoga mi imamo prilično dobru sliku o tome
šta se događa u duši osobe koja ima te prisilne potrebe da pere ili proverava, ili nešto drugo.
Pošto znamo dobar deo onoga što se događa u mozgu osobe sa OKP-em, možemo da
poboljšamo naše razumevanje odnosa između toga što se događa u mozgu i unutarnjih osećanja
i dešavanja kod te osobe. Razumevanje veze između onoga što mozak radi i unutrašnjeg života
osobe je veoma važno, i iz medicinskih razloga a i zbog same fascinantnosti predmeta. Ovde su
na delu i sledeći faktori; kapacitet ljudi sa OKP-em da usmeno iznesu kako se iznutra osećaju,
razumevanje koje se pojavljuje o nekim elementarnim problemima u mozgu koji uzrokuju OKP,
i zagonetna činjenica da ljudi sa OKP-em za razliku od svih drugih ljudi sa dru gim
psihijatrijskim bolestima najslabije reaguju na plasebo terapiju - terapiju bIanko tabletama. Čak
i kod šizofrenije i depresije, kad se ljudima daju tablete za koje oni misle da im pomažu postoji
dobar broj onih kod kojih zapravo dolazi do poboljšanja za kratko vreme. Ali kod osoba sa
OKP-em, generalno manje od deset procenata pacijenata pokazuje napredak kada im se daju
bIanko tablete, tako da kad se ništa aktivno ne preduzme da se savlada njihova bolest, ništa se
ne dešava ili se simptomi pogoršavaju. Postavite sva ova otkrića zajedno, i videćete zašto
istraživanje OKP-a može toliko da obećava kad je u pitanju veza između uma i mozga. Kao što
je jasno dokumentovano da se mozak menja kad ljudi sa OKP-em naprave napredak, tako je
istina i da oni mogu tačno da predstave kako su mislili i osećali se pre, a kako posle tretmana.
Sve ovo se nadovezuje na moćne izvore informacija o vezi između mozga, po našanja i
duševnog života ličnosti.
OSTANITE AKTIVNI
Ja čvrsto verujem da je dopuštanje ili ohrabrivanje pacijenata da budu pasivni problem u
velikom delu moderne medicine. Osoba ide doktoru i on radi ono što doktor obično radi, a
pacijent čeka da mu se stanje poboljša. Naš UCLA-metod lečenja uči ljude šta mogu da urade
kako bi sebi pomogli. Lekovi su u redu, ako se koriste da pomognu ljudima da sami sebi
pomognu (teorija gumenog kotura); kod lečenja OKP-a lekovi kod mnogih ljudi olakšavaju
učenje metode Četiri Koraka. Oni zasigurno čine da neprijatni simptomi brže oslabe, dok
primenjujete petnaestominutno pravilo. Ali pošto ste bili konzistentni u radu u samousmera -
vajućoj terapiji ponašanja, otkrićete da možete to da radite sa sve manje i manje lekova. I to je
dobro.
Osnovni uslov je da što manje radite kompulsivna ponašanja i sve manje obraćate pažnju na
opsesivne misli i radite zaobilazeći ih - misli i prisilne potrebe će sve brže bledeti i nestajati.
Eto, ta poznata nam trojka - prefrontaini korteks, cingulatni girus, i nukleus-kaudatus su se
združili protiv vas. Prefrontaini korteks vam šalje poruke da nešto nije u redu, cingulat girus
koji je direktno vezan za vaš stomak i srce vam daje osećaj da će se nešto strašno dogoditi
ako ... ", i nukleus-kaudatus ne prebacuje brzine, kako bi vam omogućio da ostavite
ponavljajuća, besmislena ponašanja i pređete na druga, ispravnija ponašanja. Ali kad jedanput
počnete da primenjujete Četiri Koraka, nećete više reagovati na te pogrešne poruke automatski
i bez ramišijanja. Znaćete šta se zaista događa i prestaćete da reagujate kao marioneta.Vaš
Nepristrasni Posmatrač će održavati vašu vezu sa realnošću, i reći će vam: "Ovo je dobro, a to
nije". Isto kao što vam vaš jezik kaže "šta je slatko, a šta kiselo", ili vam vaše oči govore "To
je crveno, ono je zeleno". Pogledaćete sebe i bićete u stanju da se upitate:" Šta je ovo
osećanje?" Odgovor? To je Zaključanost-Blokiranost mozga. Kad shvatite da to osećanje nema
neko dublje značenje i da je to samo lažna uzbuna, bićete uglavnom u stanju da to ignorišete i
radite svoj posao. Promenite brzinu i menjate ponašanje - radite nešto drugo. (Još bolje ako ste
anticipirali i planirali unapred, pošto ćete unapred znati šta ćete raditi).
MOĆ SAMOUNIŠTENJA
Ana, student filozofije, je neprestano ispitivala svog mladića zbog svog neosnovanog straha
da je bio neveran, seća se: "Treći korak Refokusiranjaje bio suštinski za moj oporavak, ali je to
bilo veoma teško naučiti. Čekanje je, čini se, poslednja stvar koju želite da radite kad izgleda da
vam život zavisi od toga da li je kompulsija izvršena. Skretanje svoje pažnje tako što sam radila
nešto drugo je pomoglo. Kako bilo, čak i kad ne bih mogla da se stvarno skoncetrišem na drugu
aktivnost, samo puštanje vremena da prođe ipak je imalo lekovito dejstvo. Obično, kada bih
uspela da prođem kroz petnaest minuta i pokušala sa sledećih petnaest minuta, imala bih mnogo
bolju kontrolu nad sobom pošto je to vreme prošlo".
Ana je onda kroz posmatranje konstatovala nešto dosta važno:"Oni koji imaju kompulsije
mogu ponekad da sebe fizički sklone sa mesta gde izvršavaju svoje rituale- umivaonik ili vrata.
Ali fizičko sklanjanje osobe iz svojih sopstvenih misli je nemoguće". Ipak, otkrila je da joj
petnaestominutno pravilo, koliko god je ono teško za primenu, daje tu distancu, da stane i
proceni opsesiju kao OKP, stvar bez značajnog sadržaja.
Korišćenje kraćih intervala, minut ili čak trideset sekundi, sasvim je prihvatljivo, naročito u
početku. Ključno je stalno mentalno beleženje napretka i Preimenovanje: "Ovo je samo OKP-
ništa zaista loše". Skrećući stalno svoje misli na druge stvari, Ana je vremenom saznala da je
sposobna da se odupre prisilnim potrebama da ispituje svog jadnog i izmučenog mladića svim
onim ludim pitanjima i da se Refokusira dalje od OKP misli i potreba, umesto da im daje još
više energije, kao pre lečenja. Kao posledica, intenzitet njenih napada OKP-a se smanjio. "Za
vreme od nekoliko meseci, ovi mali uspesi su se nadovezivali vodeći u značajno zdravstveno
poboljšanje" .
Iako ona još uvek ima u manjem ili većem obimu opsesije i kompulsije, u zavisnosti od
stepena stresa u datom trenutku njenog života, Ana će sada radije "pre dopustiti da OKP misli
samo prođu preko mog mozga, nego da dopustim da ulaze i inficiraju ceo moj misaoni proces.
Na primer, skoro uvek kada vidim oštar nož, jaka, napadna misao ili slika mi se pojave u glavi.
(Njena opsesija oko noževa je potpuno nevezana sa njenom opsesijom ljubomore). "Potpuno van
moje volje, imam viziju noža kako seče kroz moje sopstveno meso, i ova je vizija toliko jaka
da učini da se trgenem unazad. Ili ako je neko u toj prostoriji sa mnom, imam viziju da nožem
ubadam tu osobu. Ali pošto sad znam da su ovo samo neželjene i u suštini besmislene misli,
pustim ih da prođu pored mene, bez pokušaja da ih objasnim kako bih to nekad radila. Ne
dopuštam da mi naruše duševni mir. Moj uspeh u primeni Četiri Koraka se dosta povećao,
kako sam dobijala više samopouzdanja da mogu da prevladam umesto da popustim kad OKP
napadne. Nisam oslobođena od OKP-a, ali uglavnom mogu da imam kontrolu nad tim, umesto
da to ima kontolu nada mnom". To je odličan opis primene principa "Ovo nisam ja - ovo je
OKP".
Karen, kompulsivni sakljupač, takođe je otkrila da je Refokusiranje jedan od najkorisnijih
Četiri Koraka: "Radi nešto što voliš da radiš, i sav se u to uključi. Zasadite biljku u bašti.
Čitajte kratku priču. Raspoređujte cveće. Izađite u vožnju koturaljkama. Kompulsivne potrebe
će vas proći ako skrenete vašu pažnju i ponašanje na nešto drugo. Ako se i povrate, neće biti
tako snažnokomandujuće. I opet, uradite drugu aktivnost- ponašanje. Uspeva! Ovu tehniku
koristim kad vidim neku rasprodaju ili primamljivu kantu za smeće. Ako mogu da zaustavim
kompulsiju dovoljno dugo rasprodaja bi već bila završena, ili bi neko drugi uzeo onaj predmet
iz kante. Štaviše, pre bih ja bila umorna, a potreba bi tad već prošla"
Kako se vaše ponašanje menja, tako se menja i vaš stav. "Ukus svakog uspeha ima
jedinstvenu slast i gura vas napred u dalje uspehe. Vi znate da možete to da uradite, jer ste to
uradili i raniji vaš ceo pogled na život se menja od negativnog u pozitivni, iz tame u svetlost" .
Posle dve godine čišćenja, raspremanja i bacanja, Karen i njen muž su oslobodili svoj dom
oko 75 odsto beskorisnih stvari. Ona sad zna za veliko zadovoljstvo kada se poseduje uredna
kuća i lepo dvorište i ima osećanje slobode da se pozovu prijatelji sa kojima će u njima zajedno
uživati. Ali ona kaže: "Dobila sam još veću nagradu. Nekako sam prešla zamišljenu liniju u
svom umu i rekla sebi 'Pobediću ovo'. I to je zaista srećni dobitak. Obećanje terapije ponašanja
je postalo istina. Stare uznemirujuće misli koje su činile da želim da sakupljam stvari, mogu se
ponovo pojaviti- sigurna sam da hoće - ali one više neće imati tu moć nadamnom kao nekad.
Plodovi uspeha i sampouzdanje su mnogo slađi nego lažna sigurnost u budućnost koju mi je
davalo sakupljanje materijalnih stvari. Imam oruđe terapije ponašanja i imam snagu vere u
Boga, a kod Njega postoji briga o tome šta se sa mnom događa. Ta misao me smiruje i daje mi
snagu". Karen, nova Karen, započela je mali biznis. Ona je uspešna i gleda unapred. Ovo je
snaga vere zasnovana na ličnom saznanju i iskustvul
4
Korak 4: Ponovno Vrednovanje -
Revalorizovanje
''Lekcije naučene od OKP-a''
Korak 1. Preimenovanje
Korak 3. Refokusiranje
Korak 4 : Ponovno vrednovanje je prirodan ishod redovnog vežbanja prva tri koraka: Preimenovanja,
Ponovnog Određivanja i pripisivanja i Refokusiranja. Sa konzistentnom praksom, brzo ćete shvatiti da
su vaše opsesivne misli i kompulsivna ponašanja zapravo bezvredne smetnje koje treba ignorisati.
Sa ovim saznanjem, bićete u stanju da Ponovno vrednujete - Revalorizujete i Devalorizujete patološke
potrebe i ogradite se od njih, sve dok one ne počnu da blede i nestaju. Kako vaš mozak počinje da radi
bolje, biće vam sve lakše da vidite šta su u stvarnosti vaše opsesije i kompulsije. Vaš mozak će početi
da radi na mnogo normalniji i automatizovaniji način. Kao rezultat intenzitet vaših simptoma će
opasti.
Ljudi koji pate od opsesivno-kompulsivnog poremećaja (OKP-a) osećaju tako jak bol da
duboko sežu u svoje duše da bi našli odgovor na pitanje "Zašto ja?" Previše često zaključuju:
"Kako sam ja užasna osoba, kad imam ovakve misli".
Ako aktivno ne Revalorizujete ove misli kao pogrešne poruke koje stižu iz mozga - poruke
bez ikakvog duhovnog značaja- sigurno je da ćete se demoralisati i ispuniti mržnjom i
odvratnošću prema sebi. Važno je da se razume da se misao pojavljuje uprkos vašoj volji, a ne
zbog nje.
Religiozna osoba može na primer da ispituje svoje bogohulne opsesivne misli i da shvati da
one nemaju nikakve veze sa posedovanjem neumesnih osećanja za Bogorodicu ili Isusa Hrista,
a da to ima veze sa medicinskim stanjem, bolešću - OKP-em. Sa ovim saznanjem treba da
vidite to kao priliku da ojačate svoju veru, kroz duhovno samoispitivanje. Saznanje da
bogohulna misao nije ništa drugo do odraz bolesti, a ne odraz vaše duhovne čistoće ili
integriteta,jeste ključ za "delanje zaobilazeći" opsesivne bogohulne misli.
Glavni princip koji je ugrađen u korak Revalorizovanja je: Što bolje vidite šta su u stvari
vaši OKP simptomi, brže ćete moći da ih odbacite kao bezvredno smeće koje nije vredno vaše
pažnje. Vežbanje prva tri koraka postepeno otklanja strah i anksioznost, koje su uzrokovane
OKP-em, kada su poruke koje stižu iz mozga uzete kao stvarne zdravo za gotovo. Kad saznate
da OKP ne mora da kontroliše vaše misli i ponašanja, onda ih devalorizujete, i možete da
počnete da ih jednostavno ignorišete kao jednu dosadnu napast. U stvari što aktivnije i svesnije
dođete do toga da ih devalorizujete- oduzmete im tu navodnu vrednost - tim brže i lakše
možete da izvršavate korake Preimenovanja, Ponovnog Određivanja i Refokusiranja i biće
stabilnija funkcija vaše automatske transmisije u mozgu. Revalorizovanje vam pomaže pri
prebacivanju vaših brzina za ponašanje! Štaviše kad ljudi jasnije shvate svoju bolest i koriste
Četiri Koraka kao oružje za savladavanje ovog neprijatelja, uobičajeno je da dobiju i novu
sposobnost da Ponovno vrednuju svoje živote i svoja osećanja o sebi i drugima.
Lara se ovako izrazila: "Zbog toga što sam imala OKP, ja sam postala intenzivnija,
osećajnija osoba, sa više saosećanja za druge. Bila sam hendikepirana svojim poremećajem.
To je izgradilo karakter i onda kad je cepalo moju dušu, moje srce i moju pozitivnu predstavu
o sebi. To me je osposobilo da se borim jače, i da se borim za dobro i istinu u meni. Učinilo je
da manje kritikujem i sudim o drugima koji pate u svojim životima".
"BOG ME VOLI"
Pošto su dobili sredstva da se bore protiv OKP-a - znajući da on nikad više ne mora da ovlada
njihovim životima - ljudi počinju da misle kako o šansama i vremenu koje su izgubili, tako i o
budućnosti, sada sa obnovljenom energijom za život. Često doživljavaju duhovno buđenje.
Džoel, koji je uglavnom prevazišao svoje kompulsije u vezi sakupljanja i zagađenja, prvi put
posle toliko godina otkriva da postoji osnovna unutrašnja vrednost samog života. "Nikad nisam
imao takve depresije da bih hteo da se ubijem, ali život je zaista bio robovanje" . Karla govori
o svojoj zahvalnosti da je njena ćerka, u vezi koje je imala opsesiju da bi mogla da je ubije,
sada zdrava šestogodišnja devojčica. Iako je posvećeno religiozna, Karla se u svojim najtežim
trenucima pitala da li postoji sila Svemoćnog koja bi bila u stanju da joj oprosti zbog toga što
je imala takve strašne misli. Ona sad razume: "Bog me voli". Ona je Ponovno vrednovala svoj
život. Više nije sva utonula u osećanja krivice i besa. Sad je "blesnula", rešena da uradi nešto
značajnije od samog rada u svom poslu kako bi samo isplatila svoje račune. Kaže: "Ja želim da
mi život bude drugačiji. Želim da pomognem drugima. Toliko je ljudi kojima treba pomoć.
Osećam kao da mi je život bio pošteđen, kao i to da sa razlogom imam ovu bolest, pa tako sada
moram i da napravim promenu".
Bog sigurno može da napravi razliku između onoga što je u vašem srcu i što je stvarno, i
pogrešnih poruka koje stižu iz vašeg mozga. Važno je da to nikad ne zaboravite. Svesna
terapija ponašanja kao samo tretman, pruža vam pravu šansu da aktivno potvrdite svoju veru u
Božju sposobnost da vas pozna kakvi vi zaista jeste. Samo onda kad uzmete bogohulne
opsesivne misli zdravo za gotovo i ne verujete vašim najdubljim osećanjima o Božijoj
sposobnosti da odredi šta je stvarno a šta ne, razvijate to osećanje mržnje prema sebi samima.
Kao i sve bitke koje su vredne borbe do pobede, ovo su zapravo testovi naše vere.
Morate se stalno podsećati: "Ovo nije bogohulna misao. Ovo je simptom OKP-a. Ja u to ne
verujem i nije odraz onoga što u srcu osećam''.
Prelistavajući konzervativni katolički časopis, Kristofer, koji je patio od bogohulnih opsesivnih
misli koje su se ponavljale, je pročitao članak u kojem se tvrdilo da je pogrešno uzimati Pričest
rukom, iako je to danas uobičajena praksa u Rimo-katoličkoj crkvi, odnosno ona koju je on
upražnjavao od svog detinjstva. Zbog toga što je veoma konzervativan po prirodi, Kristofer se
prestrašio da bi mogao da uvredi Boga i dugo vremena posle toga uzimao bi Pričest samo
direktno u usta. Takođe, imao je opsesiju da su svi oko njega i neznajući vređali Boga tako što su
uzimali pričest u ruku. Ova opsesija učinila je da se oseća toliko jadno, da je počeo da zazire od
Nedeljne mise i da biva nervozan već u petak ili subotu. Najzad je preuzeo rizik da povredi Boga
tako što je odlučio da se suprostavi opsesiji i uzme Pričest u ruku. Kadje to prvi put uradio, sav se
oznojio i srce mu je lupalo tako jako da ga je mogao čuti. Ali, naravno, Bog ga nije kaznio.
Simptomi OKP-a kod ljudi od vere obično imaju religiozni sadržaj ili prenaglašenost. Na ovu
činjenicu se obično ne obraća odgovarajuća pažnja. Na primer, kad je Kristofer po prvi put
zatražio profesionalnu pomoć bio je grubo ispitivan pošto je pažljivo izneo svoje mišljenje da bi
njegovi simptomi mogli biti neka forma opsednutosti demonima. Ovo treba da bude alarmirajući
poziv psihijatrijskoj zajednici danas. Previše je psihijatara danas koji nemaju sposobnost
saosećanja sa potpuno razumnim sadržajem religioznih misli nekih religioznih ljudi. Pošto je bio
inteligentan i dobro je poznavao sebe, Kristofer je u suštini shvatio da je bolestan i da demonski
uticaji nemaju nikakve veze sa njegovim strašnim mislima. Pošto se duhovno preispitao, znao je
da nije bio pod uticajem zlih sila i bio je siguran da pati od neuropsihijatrijske bolesti. Već je bio
odbacio mogućnost uticaja demonskih sila pre nego što je otišao kod psihijatra. Neprijatanost
prve interakcije između Kristofera i psihijatra koji ga je pogrešno razumeo, je verovatno bila više
odraz uobičajenog neznanja i arogancije kod psihijatara, nego što je to bio odraz bilo čega što se
događalo sa Kristoferom dok je on pokušavao da opiše i objasni taj bol.
Ovo ima tendenciju da poboljša Revalorizovanje simptoma, jer je tad lakše uočiti
šta su ovi u stvari, što zauzvrat pospešuje Preimenovanje, Ponovno Određivanje i
pripisivanje i Refokusiranje. Ovo vodi ka dalj im promenama u mozgu. Ovako je
uspostavljen jedan terapeutski raspored koji sebe održava i vodi napred.
Krajnji rezultat je jasno opadanje intenziteta simptoma i značajan napredak u kontroli nad
reakcijama u ponašanju na preostale opsesivne misli i prisilne potrebe.
Znamo da u tradicionalnoj terapiji ponašanja tehnika u kojoj anksiozni pacijent treba da
pasivno zanemaruje svoje prisile oko jedan sat, pošto je bio izložen stimulusu koji uzrokuje
jake prisilne potrebe OKP-a, nije najpogodnija za samotretman onih koji pate od OKP-a. Ono
što bi bolje mogli da urade ljudi sa OKP-emje da nešto izmene klasičnu terapiju ponašanja
tako što će vežbati samousmeravajuću prevenciju reagovanja, koristeći U Četiri Koraka. Ovo
će činiti tako što će postepeno produžavati vreme vežbanja. Ovo znači reći sebi: "U redu je,
ovo je samo OKP". (Preimenovanje); onda Ponovno Određivanje i pripisivanje toga kvaru u
mozgu; i onda Refokusiranje na neko drugo ponašanje koje vam donosi zadovoljstvo- umesto
da perete ruke ili proveravate vrata- i najzad Revalorizovanje - Ponovno vrednovanje značenja
tih misli ili potreba.
Kod Revalorizovanja shvatate da vaše opsesije i prisilne potrebe nisu važne i da možete
njima da ovladate. U suštini, oduzimate vrednost tim budalastim mislima. Tako što ćete
pokušati da čekate petnaest minuta i da onda postepeno povećavate ovaj vremenski interval,
sebi ćete dati prostora da delate zaobilazeći misli OKP-a. Pored toga petnaest minuta rada
fokusirane samousmeravajuće terapije ponašanja, koristeći U Četiri Koraka, vas zaista dalje
pomera prilikom prevazilaženja prisilne potrebe, nego petnaest minuta nefokusiranog čekanja.
Moćan um kakav ćete razviti kroz vežbanje Četiri Koraka će se sve više osposobljavati da uoči
čak ineprimetne pozitivne promene kod simptoma OKP-a i da shvati dublje implikacije ovih
promena. A koje su to dublje implikacije? To je činjenica da menjate svoj mozak menjajući
svoje ponašanje, da ponovo preuzimate kontrolu nad svojim životom. Snažan um je um koji
može da zabeleži i suptilne pro mene i da razume njihove implikacije.
Ana, student filozofue sa iracionalnim strahovima da joj je njen mladić neveran, kaže da je
njen oporavak delom zavisio i od njene sposobnosti da posmatra svoje OKP-misli i potrebe u
drugačijem svetiu. "Kada sam naučila da identifikujem moje simptome kao OKP, umesto da ih
smatram za važne, sadržajne misli koje treba dešifrovati zbog njihovog "dubljeg značenja",
bila sam delom oslobođena od OKP-a. Kako je proces Preimenovanja postao automatski,
uvidela sam koliko je kontraproduktivno da izvršavam prisile i da se zaokupljam opsesijama.
Onda je postalo lakše da ignorišem zamke koje mi je OKP postavljao". Ona pomaže sebi i tako
što personifikuje OKP, zamišljajući ga "kao nekoga pametnog i uvrnutog koji pokušava da me
uhvati". Pošto su Anine uznemirujuće i napadne misli po prirodi nerešive -"Kako bi neko ikad
mogao biti siguran da mu je voljena osoba verna i na delu i u mislima?" - za nju je nemoguće
da razmišljanjem nađe izlaz iz ovih opsesija koje su veoma bolne. Ali sad, kaže ona, "kad sam
videla trikove OKP-a mnogo puta i naučila kako da zaobilazim OKP u mislima i akciji, više ne
nasedam na opsesiju i izvršavanje prisila, kao što sam to ranije radila". Praktikovanje U Četiri
Koraka joj je donelo ne samo oslobođenje od patnji OKP-a, već i jedan jači osećaj vladanja
sobom i samopouzdanje da može da se nosi sa skoro bilo kojim problemom.
BORBA VOLJA
Pošto vas opsesije prate svuda, ne možete da se od njih udaljite kao kad se udaljavate od
štednjaka ili vrata. Kao što neko reče: "Ne možete da napustite svoj mozak". Opsesije ne mogu
uvek da se pobiju logikom. Avion bi mogao da se sruši, pošto je osoba npr. ignorisala
unutrašnji glas koji joj kaže: "Uradi ovu prisilu, ili će ... " Činjenica da nema nikakve veze
između avionskog udesa i propuštanja osobe da uradi svoju prisilu, mogu i da ne budu
metafizički dokazivi. Ali ono što sigurno znamo je da će osoba koja stalno izvršava
kompulsivne radnje, zasnovane na opsesivnom strahu od avionskog udesa, (ili zemljotresa ili
druge nesreće), živeti jedan pakleni život.
Predlažem da Aktivno Revalorizujete, uz pomoć dva pomoćna koraka, koji su deo koraka
Preimenovanja i Ponovnog Određivanja: Anticipiranja i Prihvatanja. Anticipiranje vas
podseća da će se opsesivne misli pojaviti i po sto puta u toku dana tako da ne budete njima
iznenađeni, čak i ako su nasilne i ekstremno neprijatne. To jeste čudesna činjenica kod OKP-a,
da ljudi mogu imati tu istu pomisao i hiljadu puta u toku dana, i opet biti šokirani i uznemireni
zbog nje, svaki put - ako ne naprave svestan napor da ih Anticipiraju. Tako što ćete Anticipirati
svoju opsesivnu misao, prepoznaćete je čim se pojavi i odmah ćeteje Preimenovati. Na ovaj
način ćete ih u isto vreme i Revalorizvati. Naučićete da pređete na drugu misao ili ponašanje,
iako je opsesivna misao još tu. Dok to radite, na red dolazi drugi međukorak. Kad prihvatite da
je vaš problem izlečivo medicinsko stanje, nećete dopustiti da sebe teško prekorevate i
okrivljujete, kritikujući vaše unutrašnje motive. Vi ne želite da imate opsesivne misli, ali
Prihvatate da one postoje i pored vas, a ne zbog vas. Pacijenti sa OKP-em su skloni da stalno
uranjaju u razmišljanja:
"Šta će se dogoditi ako stvarno uradim to neispravno ponašanje? Ako udarim nekoga, ili
seksualno nasrnem na nekoga?" Oni zapravo vide sebe kako su u lisicama odvučeni do zatvora,
dok bi ljudi okolo vikali: "Gledaj! On je to uradio!" Stoga, veoma je važno da Aktivno
Revalorizujete opsesiju, umesto što čekate da korak Revalorizovanja dođe na red, koje obično
dolazi u borbi sa kompulsijama-prisilama i naravno odgovara na stalno pitanje "Kako da budem
siguran da neću to i uraditi?". Odgovor glasi: "Zato što zaista to ne želim da uradiml To je samo
opsesija, samo pogrešna poruka iz mozga. To ne može nadvladati moju volju".
Lara je ophrvana mislima o nasilju sa noževima. Jedanput ju je prijateljica, psiholog,
opomenula: "Kako znaš da nećeš to i da uradiš? Sigurno da je Čarls Menson bio opsesivan.
Džefri Damer je bio opsesivan". Ali Lara sada razume: " Oni su bili psihopate, oni nisu imali
osećanje krivice. Za mene postoji krivica, tu je depresija, tu je i osećanje, ja ne želim
posledice.''' Štaviše veoma je veliko pitanje da li su ova dva zla čoveka zaista bili opsesivni u
bilo kakvom pravom OKP smislu. Oni nisu dobijali pogrešne poruke iz mozga. Oni su
meditiriali o zlim stvarima o kojima su želeli da meditiraju. Lara i ja smo razgovarali o ovoj
razlici. Rekla mi je: "Ja neću to uraditi jer ne želim to da uradim. Ne želim da bilo koga
povredim. Nikad to ne bi mogla da uradim". I u pravu je.
Meni kao profesionalcu na polju medicine veoma je teško da posmatram ljude kako se bore da
bi prevazišli svoje opsesije i prisile. Mnogo puta su mi ljudi sa OKP-em rekli "Lako je reći.
Teško je uraditi". Verujte mi, razumem kako je to teško i nikad ne kažem:
"Samo to uradi" na neki nemaran ili bahat način. To jeste težak posao, naporan rad, ali rezultati
su velika nagrada. Štaviše, to je bitka koju ne možete izbeći jer OKP ne daje mira, bilo kakav
mir od njega mora da bude zarađen!
Krajnji cilj je naravno da strahovi nestanu zauvek. Mi na UCLA-i smo otkrili da korišćenje
progresivnog čekanja, koje se postepeno povećava do petnaest minuta ili duže, uz deljenje
zadatka na manje delove, ponovno procenjivanje situacije dok ste još anksiozni i beleženje
promena u vašim reakcijama, čini ovaj cilj dostižnijim. Naravno, uvek možete da pokušate da
spojite ta vremena čekanja, da bi ste produžili taj interval. U vreme čekanja uvek vežbajte Četiri
Koraka. Beleženje aktivnosti koje radite za vreme Refokusiranja i Revalorizovanja kao uspeha
koje ćete zapisiviati, dosta pomaže u ovom procesu. Kad beležite svako smanjenje intenziteta
vaše anksioznosti i prisilnih potreba i zapišete koja aktivnost uzrokuje najveće smanjenje
anksioznosti, ti znaci napretka će ojačati vašu rešenost da nastavite težak rad u metodi Četiri
Koraka. Kao rezultat ovoga ćete vide ti svaki mali napredak kao pobedu, umesto da vidite svoju
nesposobnost da potpuno prevaziđete svoje strahove iz prvog, drugog ili trećeg puta kao
demoralizujući znak neuspeha. Videćete da u ulozi svog terapeuta aktivno pomažete sebi.
Jedna od ironija OKP-a je da omogućava nekim ljudima da funkcionišu veoma dobro i
intenzivno jer je njihova sposobnost da uoče detalje vrlo dobra. Godine praktikovanja rituala
OKP-a izgleda da stvaraju veštine koje povećavaju moć pamćenja i opservacije na način koji
može da bude veoma prilagodljiv. Na nesreću, ljudi sa OKP-em ne mogu da prestanu da se
pitaju koliko su mogli da postignu da nisu proveli toliko vremena noseći se sa svojim
opsesijama i prisilama. Majkl, koji ima opsesiju da mu se pantalone skupljaju, izjavio je: "Moj
OKP je ubio moj uspeh. Inteligentan sam i imao sam dosta potencijala u mnogim oblastima, ali
to me je zaista ubilo. Ujutru se probudim i odvezem se svojim 'Dodž Koltom' na moje radno
mesto stenografa, posao koji ne želim da radim. OKP je to prouzrokovao. Ja mrzrim svoj
OKPjer mi nije dopustio da radim ono što sam želeo da radim".
U pokušaju da što bolje razume kako je to uticalo na njegov život, Majkl dosta čita o
duševnim oboljenjima i njihovim uzrocima. On traži odgovore na pitanje zašto se kod njega
razvio Opsesivno-Kompulsivni Poremećaj. Pita se: "Da li je pored biohemijskog faktora još
nešto bilo razlog da sam tad bio taj tužni osmogodišnjak u školi? Da nije OKP bio posledica
emocionalnih faktora, zajedno sa drugim štetnim faktorima kao što je genetika? Ja želim da
saznam kako sam došao do tačke na kojoj se sad nalazim, i kako bi možda jednog dana došao
do tačke na kojoj želim da budem. To je neverovatna misterija i želim da je sam izučavam.
Mislim da je to deo procesa oporavka". Ima dana kad, kako kaže, "želi da uzme nož, i da ga
stavi u svoju glavu i iseče bolestan deo mog mozga". Budi se umoran i pita se:"Zašto ja ne
činim više?" (Mnogi ljudi sa OKP-em imaju poremećen red spavanja, što ih čini konstantno
umornim. Ako su ovi poremećaji hronični, mogućnost da je OKP iskomplikovan depresijom se
mora ozbiljno uzeti u obzir.) Neki put, kako Majkl kaže, "probudio bih se osećajući se kao da
sam pretrčao maraton, dok sam spavao". Lekovi, kao dodatak terapiji ponašanja, su mu
pomogli da bolje spava i efikasnije funkcioniše na poslu, tako što su verovatno lečili i
depresiju u isto vreme zajedno sa OKP-em.
IZGUBLJENE ŠANSE
Džoš, koji je imao opsesije da je možda gurnuo spajalice u kafu svojh kolega, (kojima bi se ovi
mogli zadaviti) i da je možda olabavio znakove na automobilma (stvarajuići tako mogućnost da
se ovi otkače na autoputu i probiju prednje staklo vozila), došao je do toga da jasno razume
kako njegova krivica, njegova smanjena mogućnost da funkcioniše i njegovi pogoršani odnosi
sa rođacima i prijateljima, dolaze od njegovog OKP-a, a povređivali su i njega i druge. "Kad to
izrazimo stručnim ekonomskim terminima, postoje veliki troškovi izraženi u šansama za
izvršavanje prisila-kompulsija". Ekonomski izraženo, to znači da vreme provedeno u
izvršavanju prisila rezultira u gubitku šansi i prilika na poslu i drugde u životu. Deo Džošove
krivice je bio zbog, kako je on to video, njegove nedovoljne rešenosti da finansijski podrži
prihvatilišta za beskućnike. Tako daje sebi govorio: "Kad bih mogao da izbegnem ovu opsesiju,
mogao bih da izađem tamo i steknem više novca i više dam drugima". Ponekad je ovakvo
rezonovanje pomagalo i Džoš je zaista Revalorizovao.
Džošov koncept o gubicima u šansama je tačan. To jeste zapravo odgovor zašto nema prave
vrednosti u izvršavanju kompulsija. Čak i ako ne možete da shvatite da je vaše vreme vredno u
ekonomskom smislu, izvršavanje kompulsije-prisile da bi ste sprečili neku zamišljenu i
nelogičnu katastrofu još uvek nije dobar posao. Zašto? Zato što vam napor koji ulažete
izvršavajući prisilu oduzima vreme, udaljuje od drugih ljudi i od rada na nekoj celishodnoj i
produktivnoj aktivnosti. Ovo ne znači da baš govorim o spasavanju čovečanstva. To može da
bude nešto veoma prosto i osnovno, kao što je da sednete i porazgovarate malo sa svojom
porodicom.
Uobičajena i ozbiljna greška koju ljudi sa OKP-em čine je da kažu: "Dobro, samo da uradim
ovu prisilu jer ću inače svo vreme da brinem i to će me ometati u mom radu". Prvo, izvršavanje
prisile će samo pogoršati kompulsivno osećanje, kako ste to već naučili. Ali postoji drugi
problem. Jedna prisila-kompulsija vodi ka drugoj. Količina vremena koju provodite izvršavajući
sve te kompulsije bi mogla da se utroši na rad na nečemu zaista korisnom. Stoga, vi ne samo što
ste traćili vreme radeći bezvezne prisile, već ste za to vreme takođe izgubili priliku da uradite
nešto korisno. Zato imajte na umu: Ako uradite nešto korisno umesto vašeg OKP-a, to je takođe
i Refokusiranje, što je i glavni način da menjate vaš mozak i da se poboljšate. I to jeste
pravljenje novih šansi i većih vrednosti, po bilo čijoj definiciji.
Brajan, koji se bori sa potrebom da noću pere i riba ulice da bi ih očistio od akumulatorske
kiseline, kaže: "Vreme koje ljudi sa OKPem troše radeći potpuno iracionalne stvarije najveći
gubitak.To je vreme koje vam se nikad neće vratiti. To je vreme koje je trebalo da provedem sa
mojom decom umesto što sam ribao ulice. OKP uzima svaki gram vaše energije, preuzima
toliko od vašeg života. Bio bih napolju u 1:30 ujutru, ribao ulicu, onda bih se vraćao kući jedva
se vukući, i ujutru bih se budio mrtav umoran". Fizički je bio izmoren od nedostatka sna, a
duševno izmoren od stalne obuzetosti svojom opsesijom. Da nije bio suvlasnik u firmi za
prodaju kola, u kojoj je radio, kako reče Brajan: "Oni bi mi odavno rekli 'Idi do đavola'" .
Kad se našao na najnižoj tački - pre nego što je započeo sa terapijom u našoj UCLA grupi-
toliko je bio očajan da se zakleo da ako umre, ako mu bude nekako ponuđena druga šansa da
živi, će je odbiti ako bi to značilo da će se vratiti ovozemaljskom životu kao osoba sa OKP-em.
Svaki dan u surovoj agoniji: "Mogu otvoreno da kažem da sam mrzeo prokleti izlazak sunca.
Još jedan prokleti dan sa OKP-em, još jedan prokleti dan sa strahom. Molio sam se da dobijem
smrtonosnu bolest. Samo sam se molio: 'Bože uzmi me. Više ne mogu ovo da podnesem"'.
Brajan je prošao kroz težak period za svoj brak i kroz teška vremena sa svojom decom, kao i
mnogi drugi ljudi koji pate od OKP-a. Ali on danas može da posmatra svoj napredak i da sa
ponosom govori o velikoj dobrobiti koju je dobio boreći se protiv bolesti. Inače borba sa OKP-
em za njega ipak ostaje stalna.
SAMOPODRŠKA
Nemoguće je prenaglasiti važnost učenja pravljenja rečenica samopodrške kao integralnog dela
rada metodom U Četiri Koraka. Ukratko, vi radite da bi ste naučili kako da Revalorizujete vaš
OKP naniže, a Revalorizujete svoje uspehe terapije ponašanja naviše. Na primer, nikad
nemojte smanjivati značaj ili potcenjivati važnost čak i najmanjeg vremenskog intervala
čekanja - odlaganja pre izvršavanja prisile. Možete reći: 'Ja želim da uradim i više ", ali nikad
nemojte nipodaštavati uspehe koje zapravo pravite. Naravno, održavanje dnevnika sa zapisima
vaših uspeha pomoći će vam da postignete ovaj cilj.
Bendžamin, čiji se snimak mozga PET skenerom nalazi na slici, sada je u svojim srednjim
40-tim godinama. Borio se sa svojim kompulsijama, uključujući proveravanje i čišćenje, sa
promenjivim intenzitetom još od svoje šeste godine. Pranje kola moglo je da traje i šest sati jer
je moralo da bude urađeno 'baš kako treba'. Garaža, ostava i njegova dokumenta morali su da
budu u strogo određenom redu. Nered nije mogao biti tolerisan. Dolazak majstora u kuću bio bi
trauma jer bi ovaj stranac upadao u Bendžaminovo besprekorno uredno okruženje i nešto
isprljao ili poremetio. Bendžaminove prisile i anksioznosti su počele da uzimaju toliko
vremena, da nije mogao da podnese celokupni teret školovanja na višoj školi. Najzad je
potpuno podbacio u svojoj produktivnosti.
Bio je administrator školskog kvarta, a poticao je iz porodice uspešnih i efikasnih ljudi i
zbog toga je osećao stid i krivicu. On zapravo nije sebi priznavao pravo stanje stvari. Znao je
daje njegovo ponašanje abnormalno. Rezonovao je tako što je sebe smatrao jednom
pokvarenomjabukom na porodičnom drvetu. Sve dok nije saznao da ima bolest OKP,
Bendžamin je stalno bio pod iluzijom: "da će jednog dana doći život iz snova. I sve savršeno u
njemu. Biću uspešan i srećan. Stoga, bilo mi je veoma teško da prihvatim da će moj život biti
veća borba nego životi drugih ljudi, i da stvari nisu bile savršene".
Dok je učio Četiri Koraka terapije ponašanja, naučio je takođe da preuzima, za njega "velike
- glavne rizike". Terao je sebe da živi sa izvesnom količinom fizičkog nereda, da dodiruje
stvari koje je nekad smatrao zagađenim. Nešto tako nevažno kao što je ostavljanje fioke
otvorene i nekoliko papira nesređenih je za njega bila velika pobeda. Dok je preuzimao
kontrolu od OKP-a, Bendžamin je počeo sa Revalorizovanjem svoga života, i ponovnim
razmišljanjem o stepenu važnosti stvari u svom životu. Kaže daje borba sa bolešću "od njega
napravila mnogo senzitivniju osobu. Postao je mnogo svesniji i saosećajniji prema ljudima koji
imaju poremećaje i fizičke nesposobnosti. Takođe je postao mnogo spontaniji i realističniji.
Kaže "Život je rizik, to je šansa, a takođe i velika prilika. To je ono što ga čini uzbudljivim i
lepim. U početku mi je bilo veoma teško da prihvatim da je to OKP i pomirim se sa time da će
uvek biti tu, u raznim stepenima. U isto vreme znam da kad povećate samosvest, to vas čini
većim čovekom. Stepen do koga prihvatate šta ste i ko ste, meri koliko ste uspešni kao ličnost.
Više ne živite u nekom fantastičnom svetu perfekcije".
Danas po Bendžaminovoj proceni njegov OKP je 80 procenata pod kontrolom ali na skali
od jedan do deset on sebi daje peticu, što se tiče prijateljstava. "Ja želim da budem korisniji
drugima, da više pomognem drugima. Nekada sam mislio da je držanje okruženja u redu -
urednog života i uredne kancelarije - u stvari to veliko dobro, ali sam se sada prebacio na stvari
koje su stvarnije, koje traju i vrednije su a manje su materijalne. Želim da budem bolji član
porodice, bolja ličnost na ličnom i intimnom planu.U poslednjih pet-šest godina prolazio sam
kroz glavno pomeranje vrednosti koje je počelo sa dolascima kod Dr Švarca. Mislim da je
poruka podrške ovde ta da kad stavite osnovne elemente svog života pod kontrolu,
prirodna tendencija je da se krećete prema stvarima koje bi vam pružile veće emocionalno
zadovoljstvo".
Kao kod naših drugih OKP pacijenata, Bendžamin je Revalorizovao svoj život. On
razume da 'je vrednost ličnosti u stepenu do kog oni mogu sebe da prihvate, i kreću se
napred sa onim što imje dato".
Važne tačke da se upamte
Četiri koraka
Korak 1. Preimenovati
Prihvatiti
Korak 3. Refokusirati
Korak 4. Revalorizovati
Deo II
Onaj ko se sporo ljuti bolji je nego ratnik; onaj ko vlada svojom dušom bolji je od onoga ko
zauzme grad.
Kralj Solomon, Letopis 16:32
Iako su u bici hiljadu puta hiljadu ljudi savladani od strane jednoga, onaj ko savlada samog sebe
je pravi pobednik bitke.
Gotama Buddha, Dhammapada 103
5
SAMO RECITE NE
Uobičajeno je da ljudi sa OKP-em koriste isti kao oružje u konf1iktima sa drugima, u
jednom dosta čestom tipu uznemirene ličnosti, ličnosti sa problemom zavisnosti. Osoba sa
OKP-em postane zavisna od drugih do patološkog nivoa, kako bi obavljala svoje poslove.
Članovi porodice postaju deo OKP-a, oni koji ga omogućuju ili opslužuju, i u stvari rade
kompulsivne radnje za tu ličnost da bi sačuvali mir u kući. Osoba bi tražila: "Proveri bravu
za mene," ili "Operi zidove za mene". Popuštajući pred ovim, naravno, porodica samo
osigurava da će osoba nastaviti da se pogoršava u vezi OKP-a. Iz čistog očaja, oni obično
popuste pred ovim zahtevima.
Supružnici osoba sa OKP-em su nam govorili da ako bi odbili da budu uvučeni u bizarna
ponašanja, bili bi izloženi scenama i suzama.Na kraju, sva njihova energija bi mogla da se
troši na pokušaje da se izađe na kraj sa bolešću. Oni mogu da ubeđuju i mole osobu da
prestane, ili mogu da je lažu kad joj kažu da su uradili to-i-to ili su izbegli da urade to-i-to.
Laganje naravno, na duže staze, ne pomaže. Supruga jednog čoveka koji je imao OKP je
priznala da ne govori svom mužu istinu o tome gde je bila, ako bi istina mogla da
prouzrokuje da on reaguje nasilno zbog svojih strahova. Jedanput je otišla do nekog mesta
koje je bilo "van granica" i u momentu joj se učinilo da je videla svog muža. "Onda mi je
srce zaista počelo da lupa. Pomislili biste da sam opljačkala banku i da mi je policija za
petama". Ako bi je suprug direktno upitao da li je odlazila tamo gde ne bi trebalo da ide, ona
bi mu odgovarala malim bezopasnim lažima. Ona rezonuje: "Ako kažem ne, čovek će moći
lepo da večera i da ima prijatno veče, a takođe i ja, umesto epizode psovanja i lupanja
vratima". Laganje čini njen život podnošljivim. Ona zna da ne bi trebalo da se povinuje
njegovoj bolesti, ali posle više godina ovakvog života, kaže: "Eto, ja sam ona koja to
omogućuje. Jedna mala reč i moje veče je lepo". Bez dileme, postoji hiljade žena koje imaju
ovakav problem. To što ona radi je savršeno razumljivo i potpuno ljudski. Ali zapravo ona
sabotira njegov progres. Kada i sama nauči Četiri Koraka i pomogne mu da ih primenjuje,
onda će im oboma biti bolje. Ona će prestati da bude ona koja služi njegovom OKP-u i
postaće njegov terapeut. Poruka za članove porodice li jednoj rečenici glasi: "Nemojte
opsluživati OKP, služite terapiji ponašanja".
Dete sa OKP-em može potpuno da poremeti porodicu, budeći ih mnogo puta u toku
noći tražeći razne stvari i diktirajući njihovim životima sve do toga gde moraju da sede u
datoj sobi i u koje tačno vreme moraju da urade X, Y i Z. Prečesto roditelji sebi dopuštaju
da budu uvučeni u ovakvo ponašanje jer su nagomilali krivicu u sebi, ubeđeni da su oni
odgovorni za bolest svog deteta. Kao što ćete videti i okruženje i genetika imaju ulogu
kod većine slučajeva, ali su biološki faktori glavni razlog da osoba ima OKP. Inače
emocionaini faktori i faktori okruženja su često odlučujući u određivanju toga da li će
osoba moći da učestvuje u terapiji ponašanja i napredovati ili ne.
KO JE OVAJ STRANAC?
Vremenom, kroz stalnu praksu samousmeravajuće terapije ponašanja, ljudi mogu da se
promene. Oni zaista menjaju svoj mozak i pobeđuju svoje OKP-simptome. Ali kako osoba sa
OKP-em napreduje ka zdravlju dinamika u porodici ima tendenciju da se menja, često sa
štetnim psihološkim posledicama. Uloge se menjaju i nekad bespomoćni partner može da
preuzme moćniju ulogu. Drugi u porodici mogu da zamere zbog napredovanja te osobe jer sad
porodica mora da počne da se suočava sa sopstvenom stvarnošću i svojim nedostacima koji ne
moraju uopšte da imaju veze sa OKP-em. Osoba više nije izgovor za porodične neuspehe i
njihov otirač. On ili ona je neko sa novopronađenim dostojanstvom, ko traži da se prema
njemu ili njoj odnosi kao prema potpuno funkcionainom članu porodice. Odjednom, među
njima je stranac.
Kad osoba počne da napreduje, porodica može i nesvesno početi da potcenjuje tretman. Na
primer, jedna žena je godinama terala svog muža da ode pod tuš čim se vrati sa posla jer je
mislila da je zaražen. Kad je počela da napreduje u terapiji, on je više voleo da nastavi to da radi
nego da ima zdravu ženu, koja bi mogla sebe da određuje i na neke druge načine koji bi mogli
da mu zadaju brige.
Dr Ajvor Hend (Drlvor Hand), poznati psihijatar sa Hamburškog Univeziteta koji radi na
proučavanju OKP-a već 20 godina, veruje da su problemi sa intimnošću glavni faktor u
održavanju bolesti, tj.da ljudi imaju "sekundarne dobitke" od OKP-a i koriste ih da drže druge
ljude na emocionalnoj distanci. Na UCLA-i smo pokazali da ljudi mogu da nauče da odbace
svoje simptome OKP-a i bez rešavanja svojih problema sa intimnošću, ali ti sekundarni dobici
su i glavni razlog zašto neki ljudi ne reaguju na tretman. Drugim rečima, ako osoba sa OKP-em
ima temeljno izgrađen način ograđivanja od ljudi, on ili ona će takođe naći razloge da se ograde
od teškog rada u terapiji ponašanja. Iako sam ubeđen da je OKP više biološki nego emocionaini
poremećaj, skoro je sigurno da postoji međusobna veza ova dva faktora. Osoba mora biti
poštena u vezi tih problema ispod površine, ako želi da ima maksimum dobrobiti od terapije.
EMOCIONALNO SAGORELI
N aši pacijenti na UCLA-i su nas mnogo čemu naučili u vezi nebioloških manifestacija OKP-a,
i tome kako OKP utiče na njihova prijateljstva, profesionalne ciljeve i životne puteve. Kristofer,
koji je imao strašne bogohulne misli, je mlad i usamljen i voleo bi da ima devojku ali nije
siguran da li bi mogao da se svidi "normalnoj" devojci. On kaže: "Postavio sam to pravilo da ne
mogu, da zaista ne mogu da imam vezu sa devojkom koja i sama ima OKP ili neki drugi
mentalni poremećaj. Ne mogu to da dopustimjer zaista ne želim OKP ili uopšteno, ne želim da
mentalni poremećaji uzmu još više od mog života nego što su već dosad uzeli".
Majkl, koji ima opsesiju da su mu pantalone preuske, se do skoro osećao veoma neugodno u
skoro svim društvenim situacijama, nesposoban da "se uklopi", a prijateljstva sa ženama nisu
bila izuzetak. On veruje da je OKP, koji je imao od svog ranog detinjstva, pravi uzrok
njegovih osećanja i neuklapanja u društvo. U srednjoj školi je bio sklon da bude ometan
OKP- prisilama, kao što je stalno brojanje. I ako je znao da se nešto čudno događa, nikad
nije bio u stanju da o tome govori sa svojim roditeljima. Kao posledica, oni su njegov slab
uspeh pripisali "lenjosti i nekoj vrsti ometenosti", njegovoj lošoj osobi. (Kajl, koji je imao
misli OKP-a o nasilju prema sebi i drugima, imao je još gore iskustvo u detinjstvu.
Roditelji su gomilali krivicu na njega, govoreći mu da su njegova čudna ponašanja samo
"Satana u njemu".)
U retrospektivi, Majkl žali što se nije osetio slobodnijim da kaže roditeljima o svojim
ludim mislima. "Ali," kaže, "siguran sam da bi me poslasli u instituciju, gde ne bi bilo
shvaćeno šta se događa. Do današnjeg dana moj otac to zaista ne razume. Mislim da reč
mentalna bolest ne postoji u njegovom rečniku. (Majkl je verovatno u pravu jer se malo
znalo o OKP-u pre 35 godina i mnogi ljudi još uvek to ne razumeju).
Majkl je želeo da svojim roditeljima iznese to što je doživljavao, a ipak nikad nije to
mogao da uradi. "Celog sam života želeo da neko kaže 'Žao mi je. Voleo bih da su stvari bile
bolje. Shvatam da se trudiš''. Ali zbog toga što nikad nije čuo ništa slično, osećao se da nikad
nije potpuno bio voljen ili prihvaćen i naučio je da svoja osećanja drži zaključana. Kako je
stario, ova osobina je postajala sve izraženija. "Jedna stvar koju vidim kao zajedničku za
ljude sa OKP-em je da njihova osećanja utrnu. Kad sklopim neko poznanstvo, svoja osećanja
potisnem i zapravo sebe sabotiram. Tada OKP postaje najjači. Onda kada zaista želite nešto
da osetite, sve što osećate je OKP".
Strahovi vezani za OKP mogu da budu jači od bilo kojih drugih emocija, uključujući tu i
ljubav i tugu. Na primer, postarija žena u terapijskoj grupi OKP-a na UCLA-i ima opsesiju
vezanu za smrt koja je toliko jaka da ne može da ide na mesta gde je neko umro, čak i pre
više vekova. Porodično turističko putovanje u Tombstone (u prevodu "Nadgrobni kamen") u
Arizoni je bilo traumatično za nju. Sve što je oblačila ili ponela tamo je postalo zaraženo.
Otuđila se od svojih prijatelja jer ovi nisu mogli da razumeju odsutnost i nejavljanje u slučaju
gubitka nekog njima bliskog. Ali ona nije bila u stanju da ih pozove telefonom i izjavi
saučešće, čak ni da podigne slušalicu i kaže koliko joj je žao. Ona je to racionalizovala tako što
je sebe ubeđivala da ovim izbegavanjem održava svoju anksioznost na nižem stepenu, uz rizik
gubljenja nekih prijatelja. To nije baš dobro razmišljanje iako je razumljivo da je neko spreman
da učini ovakvu razmenu. U realnosti, to nije prava razmena. Tako što nije zvala da izjavi
saučešće, ona je sebe postavljala u situaciju u kojoj bi se njen opsesivni strah samo više
pogoršavao. Da bi njen strah nestao, ona se s njim morala suočiti i obračunati. Druga žena je
propustila priliku da se oprosti od svog oca koji je umirao u postelji jer su je njene prisile
sprečile da na vreme ode do bolnice.
Od nedavno su se stvari okrenule za Majkla, koji je redovno upražnjavao Četiri Koraka, što
je bilo podržano njegovim redovnim dolascima na terapijsku grupu OKP-a na UCLA-i.
Godinama je koristio lekove kao podršku terapiji ponašanja, ali je počeo da veruje da "lekovi
samo uništavaju moju ličnost. Bio sam samo jako utrnut. Moja osećanja su uglavnom bila
držana pod barikadom. Da bi se borili protiv svojih OKP-a, ljudi moraju da oslobode svoja
osećanja".
Iako je njegov OKP uglavnom bio pod kontrolom, Majkl je osetio da je dostigao određen
nivo i želeo je da napreduje još više. Zato je odlučio da prekine sa uzimanjem lekova i osetio se
bolje skoro odmah pošto je to uradio. Iako je iskusio određenu eskalaciiju svojih OKP misli i
prisila, on ih je efikasno kontrolisao primenjujući Četiri koraka: "sad idem nadole, umesto da se
borim na putu naviše, uhvaćen u vodenici OKP-a". I po prvi put, posle mnogo godina, on je
doživeo duboke emocije. Seća se: "Kadje moja majka umrla pre nekoliko godina, nisam uopšte
plakao". Ponovo ta utrnutost. "Ali kad je moj omiljeni igrač bejzbola Miki Mentl umro" - ovo
je bilo pošto je Majkl prestao da uzima lekove - "bio sam veoma pogođen i plakao sam, bio
sam u stanju da izrazim svoja osećanja". Kad je u stanju da to uradi, on nalazi da je stepen
njegovog OKP nizak, dok kad potisne svoja osećanja, OKP postaje najjjači.
Izolacija koju osećaju ljudi sa OKP-em je uglavnom posledica njihove odluke da drže svoju
strašnu tajnu dalje od drugih, koliko god dugo to mogu. Majkl nasuprot tome voli da priča
ljudima da ima OKP - "To je veoma oslobađajuće osećanje. Prava katarza. Znate ono: 'Hej! Ja
sam lud. Kako ste vi?'" Takođe je saznao da mnoge ljude nije briga da znaju više o njegovom
problemu, a drugi pak reaguju tako što ga bombarduju sa nizom svojih fizičkih i mentalnih
problema.
KAZATI ILI NE
Barbara, koja je imala opsesiju o tome da li je isključila Gos'n Kafu, svima je saopštila svoju
dijagnozu, procenjujući da "ako bi ljudi saznali i ono najgore o meni i još uvek smatrali da
sam u redu, onda sam zaista u redu". Ali je brzo naučila da ne priča o svom OKP-u. Na poslu
bi ljudi reagovali ili pravljenjem viceva na njen račun ili začuđenim stavom i pitanjem:
"Zašto jednostavno to ne prekineš ?" Barbara je otkrila da je otvorenost o OKP-u bila
pogrešan potez u karijeri. Na nesreću, ovo je previše često slučaj.
Bendžamin, koji je nekad morao da živi u idealno organizovanoj sredini, kaže: "Ne vidim
ništa produktivno u saopštavanju toga ljudima oko nas. Ne želim to da saopštim zbog
generalnog nedostatka razumevanja koje ljudi imaju o mentalnim poremećajima". On ne
saopštava to svojim poslovnim saradnicima ili prijateljima. Ali on je bio otvoren o ovome sa
svojom devojkom i sa svojom porodicom i oni su pozitivno reagovali. "Donošenje odluke da
budem otvoren prema porodici je bilo teško. Zbog toga što sam ponikao u veoma uspešnoj
porodici moćnih ljudi koji su uspeli i profesionalno i u društvu, ja sam prema njima izgradio
zid", sve u pokušaju da krije ovu manu od njih. Saopštavanje porodici o svom OKP-u je bilo
veliko olakšanje. "Kada sam se otvorio, oni su se otvorili još više. To je imalo pozitivan
efekat lančane reakcije. Njihova reakcija je bilo mnogo više razumevanja nego što sam to
očekivao. Nisam morao više sa sobom da stalno nosim taj mehanizam odbrane. Mnogo sam
otrvorenija ličnost, više sam u stanju da priznam i druge svoje slabosti i da se nasmejem na
svoj račun".
Naučio je da ljudi poštuju one koji ih prihvataju onakvim kakvi su. "Ljudi imaju veliki
stepen tolerancije za fizičke poremećaje ako vide da se osoba trudi da funkcioniše što bolje
može i komunicira kako to najbolje ume."
Bendžamin je primetio da ljudi osete kod osoba sa OKP-em tu obuzetost i nedostatak
spontanosti koje sprečavaju intimnost. Dok preuzima sve veću kontrolu nad svojim OKP-em
a manje je obuzet sobom, nada se da će proširiti svoje društvene kontakte. "Znam da moram
da iskoračim van OKP-a. Moram da funkcionišem kao i drugi ljudi. Imam odgovornost prema
drugim ljudima. Stalno procenjujem sebe: Da li je to moj OKP koji me sprečava da budem
neko ko može da se voli, da budem osoba koja može da ima uticaja na živote drugih ljudi?
Osoba koja može da bude korisna, koja se brine i ima više razumevanja?"
Naravno, nije svako imao pozitivno iskustvo. Kristofer je otkrio da njegovi roditelji nisu
nikad zaista shvatili njegov OKP i samo su ga savetovali da "stalno misli o dobrim stvarima".
Ovaj nedostatak razumevanja je dovodio do napetosti u odnosima sa, njegovim ocem, kadgod
bi se to pomenulo. "Bio sam zapravo prisiljen da prestanem da odlazim kod lekara jer navodno
nisam ni imao pravi psihijatrijski problem, uz opasku da su se te "psihijatrijske stvari" predugo
već odvijale" . Nekoliko meseci kasnije Kristofer je ubedio svoje roditelje da mu dopuste da
ode na program za OKP pri UCLA-i, gde sam mu predstavio naš program U Četiri Koraka. On
nastavlja da napreduje i redovan je na našoj OKP terapijskoj grupi.
Pacijenti sa OKP-em često pričaju o posedovanju OKP ličnosti, o tome da su ekstremno
introvertni, da se boje agresije i da nisu u stanju da se nose sa agresivnim ljudima. Džek,
kompulsivni perač ruku, skakao je sa posla na posao i naučio: "Ja zaista ne volim baš mnogo
da radim sa ljudima. U takvim poslovima se zaista najlošije snalazim. Imao sam letnji posao u
banci gde se rukovalo novcem. Stranke su tražile brzinu i ljubaznost, dok sam se ja trudio da se
koncentrišem na ono što je trebalo da radim. Sigurno je da nisam baš bio ljubazan bankovni
činovnik na šalteru ". Takođe je predavao u školi izvesno vreme. "Možete li da zamislite? Na
jednom višem nivou školovanja, sa svom tom strogošću i disciplinom". Ne baš Džekove jače
strane.
TRAGAJUĆI ZA LJUBAVLJU
Kad roditelj ima OKP, dete bi moglo da odrasta krijući svoju gorčinu i zameranje zbog
uskraćivanja "normalnog" života i zbog toga što je moralo da učestvuje u bizarnim i dugačkim
ritualima svojeg roditelja. Doti, koja je preterano čistila i prala pokušavajući da se otarasi straha
da bi nešto moglo da se dogodi sa očima njenog sina, objasnila je svom sinu, kad je dovoljno
odrastao, da ona boluje od bolesti zvane OKP i da je radila lude stvari jer nije mogla drugačije.
Ali kadje otišao na koledž, sin ju je veoma povredio kad je rekao: "Dosta mi te je, mama".
Poštoje bila jedini roditelj, uradila je sve za njega što je mogla, pokušavajući da nadoknadi
nepravilnosti zbog haosa koji je stvarala. "Mislila sam da sam bila dobra majka, ali mi je on pre
nekoliko godina rekao: 'Smatrao sam da si ti najgora majka koja postoji'. Kao da je neko uzeo
nož i ubo me u leđa ... Mislim da je to je bila najgora stvar koju mi je ikad neko rekao. Da li on
zaista razume, naravno to sad nije ni važno. Učinila sam najbolje što sam mogla".
Priča koju je iznela Karen, kompulsivni sakupljač na našoj UCLA-grupi, je jak argument za
ulogu i okruženja i genetike u razvoju OKP-a. Karenin otac je tražio perfekciju od svakoga u
kući iako je sam bio daleko od toga da bude savršen. Nesumnjivo je da je imao klasičan oblik
OKP-a, opsesije oko proveravanja i zagađenja i da je bio preterano kompulsivan oko toga da se
ništa ne sme baciti. Karen je zapravo "naučila" OKP na njegovom kolenu. On ju je naučio kako
da proverava ručice štednjaka i davao joj lekcije o opasnosti od bakterija i virusa. Ona se seća:
"Vađenje trna je bilo praktično kao hirurška operacija. Postojala je čitava procedura kojom se
osiguravalo od bilo kakvog razvoja infekcije". Ako Karen ne bi izvršila neku od naredbi,
njegovo lice bi se iskrivilo od besa i znala bi da dolaze batine. Očajnički želeći njegovu ljubav i
odobravanje, Karen je pronalazila načine da ih zadobije. On je insistirao da porodica kupuje sve
polovno, obično na dobrotvornim rasprodajama pri crkvi i vodio bi Karen na gradsku deponiju,
da bi uzeo stare stvari koje bi popravljao ili nešto od njih pravio. Karen je to preuzela,
spašavajući stvari iz kanti za smeće i donoseći ih kući. Posle ovakvog donošenja on bi je obično
pomazio po glavi. Karen kaže:"U mom sadašnjem sredovečnom dobu, ove ideje i vrednosti iz
ranih godina su se vratile da me proganjaju - i skoro da su mogle da mi unište život".
Veći deo vremena Karen bi se trudila da nadoknadi nedostatak ljubavi kod kuće tako što bi
bila "dobra devojčica". Imala bi sve najviše ocene u školi i slušala sulude naredbe svog oca.
Ipak on joj nikad nije povlađivao. Jednog dana, ona je eksplodirala pred svojom majkom:
"Zaista ga mrzim!" Sigurna u to da ju je čuo, tog dana se bojala da se vrati kući iz škole i suoči
sa posledicama. Kad je ušla, zatekla je oca kako leži na kuhinjskom podu. Imao je srčani udar.
Karen kaže: "Imala sam 15 godina. Osećala sam se kao da sam ubila svog oca, kao da sam
stavila pištolj na njegove grudi i povukla obarač". Od onda je još više težila da bude savršena,
rezonujući da će nekako njen otac za to saznati i i da će se tako izgladiti konflikt između njih.
Njen pohod ka savršenom ju je mnogo koštao. Dobila je anoreksiju - nervozu i kompulsije
prejedanja i izgladnjivanja i završila je u psihijatrijskoj bolnici na dan svog diplomiranja na
višoj školi, gde je trebalo da primi nagradu kao devojka sa najboljim prosekom ocena.
Deca obično veoma dobro reaguju na terapiju. Jedanaestogodišnja devojčica koja ranije nije
imala nikakve psihijatrijske bolesti, razvila je opsesije i kompulsije neposredno pošto je prvi put
doživela zemljotres, odmah posle preseljenja njene porodice u južnu Kaliforniju. Imala je
opsesije da će njeni roditelji biti povređeni i da će ona biti odvojena od njih. (Bilo je nekog
logičnog razloga za njene strahove jer se njihova kuća nalazila blizu epicentra i pretrpela je
određenu štetu). Ona je dobila poremećaj spavanja i razvila je prisilne radnje. Dok je nekad bila
tipično neuredno 1l-godišnje dete, sada je počela da uređuje svoj sto i namešta svoje stvari u
određenom redu. Razvila je i ritual u kome je trebalo da trideset minuta pre spavanja ispisuje na
tablici "Ništa se neće desiti Mami i Tati" . Takođe bi donosila čašu vode svako veče i držala je
pored kreveta, ubeđena da će ona učiniti da njeni roditelji i njen zec budu bezbedni. Pošto je
njen otac inače psihijatar, odmah prepoznao da njegovo dete ima problem, porodica je zatražila
profesionalnu pomoć pet nedelja pošto je devojčica promenila svoje ponašanje. Na početku
lečenja terapeut joj je rekao da je kod nje počela da se razvija bolest zvana OKP i objasnio joj
je šta je to i šta to čini. Devojčici je takođe rečeno da mora da se odupre kompulsijama -
prisilama ili će se one samo pogoršati. Posle tri meseca lečenja, njeni simptomi su skoro
potpuno nestali. Manje svesni roditelji su mogli da nastave da povlađuju njenom OKP-u,
misleći da je to samo prolazna faza OKP bi se uvrežio i na kraju bi bacio porodicu u
emocionaini haos.
PODELJENA BOLEST
RAZUMEVANJE, NE POVLAĐIVANJE
Dopustite mi da vas razuverim da nije tačno da se OKP i zdravi brakovi ili prijateljstva uvek
posmatraju kao nešto nespojivo. Postoje slučajevi parova koji su zajedno radili koristeći
program U Četiri Koraka da bi izgradili stabilne i podržavajuće veze i odnose.
Ipak, prepreke koje OKP može da baci na njihov put se ne smeju negirati. Ljudi sa
poremećajem mogu da dobiju seksualne strahove vezane za strah od gubitka kontrole. Neko
može da ima misli o nasilju po kojima nikad neće postupiti, dok neko drugi može da ima
opsesije o tome da bi mogla da se razulari neka divlja i nekontrolisana seksualnost. Osoba sa
OKP-em može da ispolji potencijalnu agresiju, tako što će započeti sukobe u kojima su obično
uključeni i simptomi OKP-a, što sve rezultuje u izbegavanju intimnosti. Dublja motivacija
može biti izbegavanje mogućnosti povrede, ako bi se emocionalno otvorili,- stari problem sa
samopoštovanjem.
Drugi slučaj koji je imao Dr Hend je bio jedan dečak tinejdžer koji je razvio čudna
ponašanja oko hrane. On je mogao da jede samo jednu vrstu hrane - retku i skupu ribu - i
morao je da bude hranjen od strane svoje majke, u nekom ritualnom maniru. Roditeljima je
bilo dozvoljeno da razgovaraju samo u njegovom prisustvu i to o temi koju bi on izabrao. U
nekim oblastima je regresirao do deteta od dve godine i počeo je da prlja krevet noću.
Značajno je da se sve ovo desilo pošto je njegov otac zapretio da će se razvesti. Dečak je
postigao ono što je hteo.
Kada se razboleo, otac je prekinuo tu drugu ljubavnu vezu. Dečak se ipak sve više
razboljevao, povlačeći se od svojih drugova i od spoljneg sveta. Razvio se začarani krug. Otac
bi dolazio kući posle posla, ali brak je bio to samo po imenu, bez obostrane ljubavi. Majka je
ispunjavala svoje emocionalne potrebe tako što se posvetila svom sinu i na taj način omogućila
da se njegov OKP pogorša. Dečko je koristio svoju bolest da dominira nad roditeljima. Držao
je porodicu zajedno, ali na svoju sopstvenu štetu. Bili su svi zajedno - ali svi bolesni. Ova priča
nije imala srećan završetak. Dečak je veoma napredavoao u porodičnom tretmanu, ali se
kasnije vratio u bolest. Društveni nedostaci koje je razvio su se pokazali veoma štetni kada je
pokušao da se ponovo poveže sa svojim drugovima. Njegova majka se ponovo vratila ulozi
onoga ko opslužuje. Bila je to porodična stvar, kao i obično.
Najzad, jedna žena je došla kod Dr Henda da zatraži pomoć pošto su se njeni susedi žalili
da pravi previše buke kad otključava ulazna vrata svoga stana. Objasnila je da samo želi da
nauči kako da smiri svoje susede. U terapiji je počela da priča o svom kompulsivnom
prevođenju Biblije. Kao mlada žena otišla je u manastir, želeći da se povuče iz normalnih
društvenih kontakata. Dala je manastiru deo novca koji je nasledila, ali kad je razočarana
napuštala manstir, godinu dana kasnije, oni su odbili da joj vrate novac. Ubrzo potom, ona je
počela da prevodi Bibliju kako bi pokazala Papi da su svi postojeći prevodi bili pogrešni,
pošto su etički pokazivali put monasima-monahinjama koji su se loše ponašali prema njoj.
Prevođenje Biblije je postalo njena jedina životna okupacija. Dok je radila ograničeno radno
vreme kao sekretarica, živela je u svom stanu kao časna sestra i prevodila i prevodila, šaljući
svoje radove papi ali su je njene prisile izdale. Umesto da izravna račune sa ljudima u
manastiru, ona je samo razvila bizarna ponašanja koja su postala jedina svrha u njenom
usamljenom životu.
NE GURAJ, NE POŽURUJ
Zbog puno godina prakse, ljudi sa OKP-em su vešti da sakriju svoju bolest kad je to u njihovom
interesu. Mnogi ljudi su nam rekli da u vremenu od više meseci u kojima su imali intimna
prijateljstva nisu nalazili razloga da posumnjaju da njihov partner ima mentalni poremećaj. Tu
mogu da postoje neka mala čudnovata ponašanja na koja se može sleći ramenima i mogu se
racionalizovati. Domingova bivša devojka Keti rekla je da je veoma rano u njihovoj vezi
Domingo imao loš OKP dan. Skoro da nije ništa znala o OKPu i nije znala šta da čini. "Bilo je
to kao 'O Bože, o moj Bože'. Nisam znala da mu kažem te magične reči koje bi ga izvukle iz
toga govorila bih pogrešne stvari, sve što bi ga samo razljućivalo". Ponekad bi Domingo sve
gledao sa vedrije strane, govoreći joj: "Zašto se samo ne skineš gola i staneš ispred mene kako
bih razmišljao o nečem drugom?" Kad bi njegov OKP bio tako jak, ona je bila voljna da uradi
bilo šta da bi ga odvojila od toga, ali "ništa što je manje od bombe koja bi eksplodirala blizu
njega, nije moglo da pomogne".
Smejala se dok nam je govorila: "Smešno je da naš pas ima ista anksiozna ponašanja. Znate
kako kažu da životinje poprime vašu ličnost? Da, to je čudno. Ovaj pas je zaista maza. Mora
stalno da bude uz nas. Mi smo napravili čudovište od njega. Ako odlazimo a on treba da ostane
kod kuće, disanje mu se od jedanput promeni, počne sa lizanjem i dobije onaj glupi izraz. To
me podseća na Domingova anksiozna osećanja. Kažem mu: "Vas dvojica ste isti.''' Ipak ne
postoje nikakvi klinički dokazi koji bi pokazivali da psi koji pripadaju ljudima sa OKP-em
takođe razviju OKP.
Selidba može da bude traumatična za ljude sa OKP-em, kao što je to bilo kakva promena u
njihovom redosledu aktivnosti. Često izbegavaju da putuju, naročito ako imaju opsesije u vezi
zagađenja. Putovanje znači korišćenje javnih kupatila i spavanje u krevetima u kojima su drugi
spavali. Domingo je kupio sebi mauntin-bajk, bicikl vredan 500 dolara i namestio ga baš
onako kako je to želeo, ali kad je Keti predložila da idu na izlet u planine morala je bukvalno
da ga zajedno sa njegovim biciklom izgura van kuće. On se seća: "Plašio sam se da će bicikl da
se izgrebe. Ali smešno je da kada sam otišao u planine, to više nije bio moj bicikl tako da sam
bio u stanju da uživam u vožnji. Nije me bilo briga ako bi se pokvario ili se ogrebao. OKP
jeste čudan".
Iako su Keti i Diomingo živeli zajedno kao par imali su zasebne spavaće sobe. Ona je imala
običaj da se šali na njegov račun i da njegovu sobu naziva mauzolejom, mestom gde je držao
kolekciju umetničkih predmeta raspoređenih u naročitom redu. Znala je da ne treba ništa da
premešta. "Ako ikad i očistim njegove stvari," kaže ona, "to ga samo izluđuje. On mora da ode
i proveri ima li štete. Ja ne perem ni njegov veš. Ja veoma loše to radim. Imam sklonost da
ostavljam bele fleke od belila, a to ga takođe razbesni".
Keti je shvatila da je Domingov otpor ka promenama u svom životu imao neočekivanu
povoljnu propratnu stranu. Rekla nam je: "Da nije imao OKP, verovatno bi već za ovo vreme
imao deset devojaka jer je po prirodi promiskuitetan. Ali zbog OKP-a, ovo je deo koji ja
volim, on je veran. On je latinac, jel' tako? Ali, ako bi i hteo da me vara, morao bi da mi to
kaže. Prvo, tu je ta stvar oko zagađenja. On je morao da mi kaže da je dodirvao neku drugu."
Domingo je potvrdio ovo što je ona rekla. Kad se jedanput naviknem na nešto -nekoga, moja
anksioznost sve više opada. Sa nekim novim moram da počnem ispočetka. Mi sa OKP-em smo
drugačiji. Mi smo se navikli na stvari". Postoji sigurnost sa poznatim.
Keti je dolazila na naše grupe za porodičnu podršku gde se upoznala sa članovima porodica
drugih ljudi sa OKP-em.
Mnogi od njih su prolazili kroz pakao sa OKP-em i kako se Keti seća: "mnogi od njih su se
pitali šta sam ja tražila u životu sa Domingom. Nisu mogli da shvate zašto bih ja živela sa
ovim momkom kad sam mogla da izaberem da to ne radim. Nisam se rodila da to trpim. Nisam
bila roditelj." Odgovor je bio da sa ili bez OKP-a, ona ga je cenila zbog njegovih dobrih
osobina.
Doduše i oni su prolazili kroz teške periode u svojoj vezi. Ketina prirodna reakcija je bila da
se povlači kad bi videla da nastupa OKP. "Bilo bi ovako, 'O Bože, moram da bežim odavde; ne
mogu da s' nosim sa ovim. Kako mogu da se borim sa ovim do kraja života?" Ali kada me je
upitala kakva bi trebalo da bude njena uloga, ja sam joj rekao da ako je odlučila da bude sa
Domingom, onda bi morala da se više zainteresuje i uključi u tretman.
Posle pet godina Domingo i Keti su se rastali iz nekih drugih razloga. Bilo je to strašno
vreme za njega i on je nazadovao u lečenju. On je objasnio: 'Veoma se naviknem na ljude i
stvari. Ako je taj red poremećen, moj mir je izgubljen. Onda moram da se malo borim da bi
opet obezbedio svoj mir". On se nedavno venčao sa ženom koju je sreo posle onog raskida.
Ironija je da ju je sreo kad je odlazio do prodavnice zdrave hrane da kupi preparat za gojenje
koji je Keti neumorno nastavljala da uzima. Prvi put kad ga je njegova buduća supruga videla,
kako mu je docnije rekla, primetila je nešto "drugačije" i "interesantno" u vezi sa njim. Izveo
ju je na večeru i rekao sve o svom OKP-u. Ona nikad nije čula za OKP i zaista nije razumela,
ali sada uči. Domingo joj je odmah rekao: "Nikad me ne teraj, nikad me ne požuruj inače
možeš očekivati da postanem agresivan. Nikad mi nemoj reći 'Požuri!' jer to pobuđuje moju
lošu stranu. Ja se zaista razbesnim kad me ljudi požuruju jer ne razumeju kroz šta ja prolazim".
Zašto mu treba toliko vremena da uradi tako proste stvari kao što oblačenje čarapa ili tuširanje.
Domingo se izgubi u svojim opsesijama. Ako vidi mrlju od kečapa na svojim pantalonama
može da ima opsesije da je to od krvi da gleda u mrlju sve dok njegov um ne shvati da je to
samo kečap.
"Ne požuruj me" je dobar savet svakom ko živi sa osobom koja se bori sa simptomima
OKP-a.
plan po kome će doneti jedan komplet čiste odeće prilikom svake posete. Oni bi čvrsto
zatvorili kesu i dali je nekome od osoblja koji bi to direktno predao Džoelu. Ovo je izgleda
funkcionisalo.
Neposredno pre završetka desetonedeljnog boravka, Džoelovo stanje značajno se
poboljšalo. Kad se vratio kući bio je odlučan u tome da se ne vraća ponovo u pređašnje stanje.
Počeo je da uredno odlazi i učestvuje u programu dnevne bolnice za OKP pri UCLAi i ide na
sedmične sastanke terapijske grupe za OKP. Još uvek je imao više vrsta anksioznosti, ali je bio
u stanju da kontroliše svoje kompulsivne rituale. Kad bi uhvatio sebe da misli o zagađenju,
naterao bi sebe da se Refokusira na nešto drugo. Strašna epizoda njihove porodice bila je iza
njih. Posle šest meseci rada u terapiji ponašanja, kod njega kao spoljneg pacijenta kompulsije
pranja su nestale za 99 procenata. Džoel je bio u stanju da se upiše na UCLA iako se još uvek
borio sa svojim problemima sa koncetracijom.
Momenat istine se dogodio kad je, kako kaže Kerol, Džoel jednog dana rekao: "Odlučio sam
da ne mogu da budem bolji od drugih ljudi. Neću da sebe činim čistijim od drugih ljudi". Ona
je znala da će sve biti u redu s njim kad je uradio najtežu stvar od svih: dotakao je ručicu za
povlačenje vode na toaletu. Stiven kaže: "Džoel je imao mnogo sreće da dobije pravu pomoć,
od pravih ljudi u rekordnom roku. Da se nije našao na ispravnom lečenju - proteklo je manje
od godinu dana od kada je bilo jasno da ima OKP - takvo stanje je moglo da traje godinama".
Naravno, kritičnu ulogu u svemu tome je imala i činjenica da je imao takve roditelje koji su
tražili ispravan tretman i bili uporni da ga podrže dok je on radio u svojoj terapiji ponašanja.
Karol i Stiven ostaju budni na bilo kakav znak nazadovanja i odmah upozoravaju Džoela
ako primete, na primer, da ima problema sa odlučivanjem da nešto pere na "pravi način".
Obično je u stanju da ih uveri da je sve pod kontrolom. Postao je veoma efikasan u
Preimenovanju i Aktivnom Revalorizovanju. Kao stvar svog izbora, još uvek jede
vegeterijansku hranu, ali može da jede iz tanjira i da koristi posuđe kao i svako drugi.
Zbog toga što je imao problema sa koncetracijom, Džoel je privremeno napustio koledž i
privremeno je dobrovoljno radio u Medicinskom centru pri UCLA-i, što je dovelo do toga da
počne da prima platu za nepuno radno vreme na tom mestu. U njegovim privatnim
psihijatrijskim savetovanjima, počeo je da radi na prevazilaženju takvih stvari kao što su
anksioznosti oko realizovanja poslova. Stiven je odoleo potrebi da upita sina: "Zašto
jednostavno ne uradiš X-Y-Z ? Zašto ne pokušaš da se skoncentrišeš?" Znao je da "nije lako
onome ko je prošao kroz sve ovo. Za njega, to je rad, težak rad. On je mlad momak i prošao je
kroz mnogo toga. Kakva je razlika između odlaska na koledž u ovom tromesečju i odlaska u
sledećem?" Posle nekog vremena Džoel je postao dovoljno jak da napusti njihov dom i ode na
jedan veliki univerzitet, gde studira kompjuterske nauke.
"Ta strašna epizoda je sada iza nas," kaže Stiven, " naći će on sebe".
7
Četiri Koraka i ostali poremećaji
Preterano uzimanje hrane. Zloupotrebljavanje
raznih materija. Patološko kockanje.
Kompulsivno seksualno ponašanje
SKRIVENI PROGRAMI
Zbog ovakvih razlika, primena metode U Četiri Koraka za probleme oko ishrane, droge,
kompulsivnog kockanja i seksualnog ponašanja zahteva dodatni rad. Ovaj rad možemo
predstaviti kao potrebu za dopunskim koracima. Ljudi sa ovim problemima moraju da urade
mnogo više nego ljudi sa OKP-em kako bi pojasnili koju ulogu imaju ova ponašanja u
njihovom životu i koliko oni zaista žele da prestanu sa tim. Ljudi sa OKP-em takođe imaju
dosta skirvenih razloga da se drže svojih kompulsivnih ponašanja imajući tako izgovor za
izbegavanje potpunog rešavanja nekih stvarnih teškoća koje život sa sobom donosi. Ovi razlozi
su često u vezi odnosa sa njihovim porodicama i u vezi straha od preuzimanja veće lične
odgovornosti.
Takođe je istina da ljudi sa OKP-em skoro uopšte ne uživaju u pranju i ponovnom pranju i
stalnim proveravanjima. Isto tako, oni veoma jasno prepoznaju ta ponašanja kao strana i njima
samima, pa zato i nije tako teško da se privole da prepoznaju, barem do nekog stepena, da
zapravo koriste ova ponašanja kao zaštitu i ogradu od suočavanja sa neprijatnim aspektima
stvarnosti ili aspektima koji izazivaju strahove, naročito tamo gde su uključeni međuljudski
odnosi. Drugi problemi sa kontrolom impulsa su ponekad dosta složeniji, Uglavnom zbog toga
što mnogi ljudi sa ovakvim poremećajima zaista uživaju u nekim aspektima svog patološkog
ponašanja - bilo daje to jelo, uzimanje droga, kockanje ili seks. Ova ponašanja imaju ono što se
u klasičnoj teoriji terapije ponašanja naziva "osnovnim pojačavajućim osobinama". Drugim
rečima, ljudi, kao i životinje mogu biti naterani na rad i veliki napor, kojima bi zaradili hranu,
seks ili droge koje izazivaju prijatna osećanja.
Ova činjenica je veoma dobro poznata mnogim ljudima, pored profesionalaca koji rade u
zdravstvu. Glavna teškoća koju treba da prebrodimo je, pre nego što čak i primenimo korak
Preimenovanja na uopštenu kategoriju problema sa kontrolom impulsa, koliko osoba zaista želi
da prestane sa takivm ponašanjem i koliko on ili ona želi da žrtvuje zadovoljstvo koje dobija s
takvim ponašanjem, naročito dok je problem u začetku - pre nego što ponašanje postane sasvim
patološko.
Kao što vidite, tu postoji potreba za onim što se obično naziva voljom potrebnom za
prevazilaženje prisilne potrebe da se jede, pije ili uzimaju droge, kocka ili bude neprikladno
seksualno aktivan, i više nego što je to slučaj kod pranja i proveravanja. Tu leži dilema. Kad
ljudi kažu:"To nisamja - toje moj OKP", skoro odmah shvataju da ne žele da peru ili
proveravaju. Dosta napora koji je utrošen u usavršavanju primene Četiri Koraka, zasnovan je na
produbljivanju i jačanju vaše spoznaje da ova potreba zaista ne odražava vašu pravu ličnost i
želje i da je ona jednostavno uzrokovana pogrešnim porukama iz vašeg mozga. Ali opet, ovaj
posao je dosta jednostavniji u poređenju sa onim koji je vezan za probleme sa ishranom, pićem,
uzimanjem droga, kockanjem ili seksom. Odlučujući faktor koji određuje koliko je metoda U
Četiri Koraka primenjljiva na probleme kontrole impulsa, jeste stepen do kojeg je osoba u stanju
da razdvoji svoju predstavu i koncept o sebi od ponašanja koje stvara probleme.
8
Četiri Koraka i Tradicionalni Pristupi
Terapiji Ponašanja
(Pripremljeno u saradnji sa Paulom Stesel (Paula W. Stoessel Ph. D.) i Keron Meidment
(Karron Maidment R.N.), na UCLA-i (Univerzitet Kalifornije u Los Anđelesu - Ode1jenje
Psihijatrije)
1. PROCENA
Pacijent sa OKP-em koji uglavnom ima brige oko proveravanja bi napravio sledeću
hijerarhiju:
SJS
100 plamenici na šednjaku
95 prekidači za svetlo
90 priključci kuhinjskih aparata
85 grejač za vodu
80 bojler u kupatilu
70 brave
60 vrata
50 TV prijemnik
Ove hipotetične hijerahije su uprošćene radi veće jasnoće. Treba znati da mnogi ljudi sa
OKP-em imaju veoma složene opsesije i kompulsije. Kako bilo, ciljevi terapije ponašanja su
isti, nezavisno od složenosti opsesija.
9
OKP i lekovi
Moja istraživanja su tokom više od dvadeset pet godina uglavnom bila u polju biološkog
aspekta psihijatrije, u polju primene lekova u psihijatriji i ja ostajem branilac ispravne primene
psihofarmaceutskih sredstava. Ali šta je zapravo ispravna upotreba lekova kod lečenj OKP-a?
Pa, odmah vam mogu reći da nisam veliki pristalica one "uzmite ovu pilulu i sačekajte na
poboljšanje" psihijatrijske škole. Previše je pasivna i zahteva premalo usmerenog napora od
strane pacijenta, stavljajući preveliku odgovornost za uspeh lečenja na doktorovo nalaženje
"prave formule".
Kroz celu ovu knjigu, često sam pominjao pristup "gumenog ko tura za plivanje" prema
korišćenju lekova izraz koji sam uveo u toku rada sa ljudima čija je sposobnost da izvršavaju
Četiri Koraka bila povećana dodavanjem lekova. To se jednostavno odnosi na činjenicu da su u
početnim fazama tretmana, mnogi ljudi sa OKP-em (tipično za oko polovinu do dve trećine
njih) doživljavali simptome u mnogo manjem intenzitetuu kada bi uzimali lekove i tako im
olakšali primenu koraka Refokusiranja. (Ipak, treba naglasiti da svi ljudi koji su učestvovali u
istraživanju sa snimanjem mozga u terapiji ponašanja, koje smo radili na UCLA-i, uopšte nisu
uzimali lekove). Lekovi imaju istu funkciju koju ima i gumeni kotur za plivanje, kad pomaže
deci da nauče da plivaju: on smanjuje strah i olakšava plutanje, dok vi učite pokrete. Analogija
je naročito prikladna jer baš kao što deca uče da plivaju sa sve manje vazduha u koturu da bi na
kraju mogla i bez njega, tako ljudi sa OKP-em mogu da uzimaju sve manje doze lekova, kako
prolaze nedelje u terapiji ponašanja. Na kraju mnogi od njih završavaju lečenje sa malim
dozama lekova ili bez njih. Kako je naše istraživanje pokazalo, primena Četiri Koraka menja
hemiju mozga skoro na isti način kako to rade i lekovi.
Svi medikamenti sa kojima su se do sada vršila istraživanja, a koji su se konzistentno
pokazali uspešnim u lečenju OKP-a imaju interakcije sa hemijskom supstancom u mozgu
zvanom serotonin. Serotonin je jedan od mnogih neurotransmitera u mozgu - to su supstance
koje pomažu u prenošenju signala od jedne nervne ćelije do druge. Pošto je neuotransmiter
oslobođen iz nervne ćelije, jedan od glavnih načina da se on ponovo de aktivira jeste korišćenje
"pumpe" kojom se ponovo prenosi u nervnu ćeliju. Složeni molekuli koji preuzimaju
neurotransmitere, kako bi ih deaktivirali, su zato nazvani "pumpe za ponovno preuzimanje".
Jedna od najviše korišćenih grupa lekova koje doktori danas prepisuju, su selektivni inhibitori
preuzimanja serotonina ili SSRI-i, koji selektivno blokiraju ili sprečavaju pumpe za ponovno
preuzimanje, da deaktiviraju serotonin.
Dva leka koja su odobrena od strane američke Administracije za hranu i lekove (FDA) za
lečenje OKP-a, su floksetin (Prozac) i fluovoksamin (Luvox). Pored njih za sada jedini drugi
lek odobren za lečenje OKP-a, jeste clomipramine (Anafranil), koji je takođe inhibitor
preuzimanja serotonina, ali je stariji lek iz ranih dana psihofarmakologije, nije selektivan i
deluje dosta i na druge neurotransmitere pored serotonina. Druga dva SSRI-leka sa dobrom
podrškom od strane istraživanja u lečenju OKP-a, a koja još nisu odobrena od strane
Administracije (FDA) za tu svrhu, su proksetin (Paxil) i sertralin (Zoloft). Verovatno najvažnija
stvar koju treba zapamtiti je: da bi se postigao maksimum u lečenju OKP-a ovim lekovima,
potrebno je nekoliko meseci uzimanja da bi pokazali svoj puni efekat. Opšti je princip da
morate uzimati tri meseca bilo koji od ovih lekova, da bi se pokazalo da li su efikasni u lečenju
vašeg OKP-a. Naravno, u svakom posebnom slučaju treba se pridržavati doktorskih instrukcija.
(Interesantno je da su svi ovi SSRI-lekovi takođe efikasni i u lečenju depresije obično za oko
dva puta kraće vreme nego što je potrebno za lečenje OKP-a).
Iako je potrebno da prođe nekokoliko meseci da bi se video pun efekat ovih lekova na
simptome OKP-a, ( što opšte uzev znači 50% smanjenja intenziteta simptoma OKP-a), oni vam
omogućuju dosta lakši i brži rad u terapiji Četiri Koraka. Na nesreću, dosad se nije radilo
nijedno istraživanje koje bi pokazalo da terapija ponašanja može da ubrza efikasnost lekova, ali
ja verujem da posle rada sa stotinama pacijenata sa OKP-em kod kojih je korišćena i terapija
ponašanja i lekovi, ona to sigurno čini. Razumno je očekivati da ona to čini, znajući da terapija
ponašanja sama menja način na koji mozak radi isto kao što to rade i lekovi. Neosporno je da je
još dosta istraživanja potrebno uraditi na polju mentalnog zdravlja.
Jedan lek koji je Administracija za hranu i lekove (FDA) odobrila protiv anksioznosti radi
tako što uglavnom deluje na serotonin, ali ne i na pumpe za preuzimanje. Zove se buspirone
(BuSpar) i iako sam nije previše efikasan u smanjivanju intenziteta simptoma OKP-a, veoma je
koristan za ljude koji se previše uplaše kad treba da započnu terapiju ponašanja. Izgleda da
naročito pomaže kod mislenog dela tretmana, kad se ljudi toliko uplaše od simptoma OKP-a da
zaborave da Preimenuju i Ponovo Odrede ili postanu toliko anksiozni da ne mogu da se
Refokusiraju i shvate "To nisam ja - to je moj OKP". BuSpar je blag lek i dosta se lako podnosi,
a počinje da efikasno deluje posle dve do četiri nedelje uzimanja. Takođe se dobro kombinuje
sa SSRI- lekovima i može čak i da zaustavi neke od propratnih smetnji koje izazivaju lekovi iz
te grupe medikamenata, ako bi vaš doktor želeo da ih zajedno daje.
Ako vam je OKP previše jak ili mislite da možete da iskoristite ovaj "gumeni kotur" koji bi
vam pomogao u radu sa Četiri Koraka, svakako razgovarajte sa svojim doktorom o mogućnosti
korišćenja lekova. Ali molim vas da zapamtite: vi morate raditi na tome. Kako sejete, tako ćete
i žnjeti.
Lekovi su kao gumeni kotur za plivanje ili bicikl za vežbanje - oni mogu da pomognu
da držite stvari pod kontrolom dok učite Četiri Koraka.
Dok se vaš mozak menja radom u metodi Četiri Koraka, potreba za lekovima se
skoro uvek smanjuje.
10
Formular testa Opsesivno
Kompulsivnog Registra Univerziteta
U Hamburgu
Da li perete svoje ruke pošto ste se previše približili nekoj životinji ili prljavom prdmetu?
1. Da Ne
Da li nameštate stolnjake ili krpe zato što smatrate da ne stoje kako treba?
2. Da Ne
Da li postoje dani kad morate da mislite na neke reči ili slike toliko da ne možete ništa drugo
da radite?
3. Da Ne
Da li je za vas često nemoguće da prekinete da ponavljate (ili samo u sebi) rečenicu koju ste
već izgovorili?
4. Da Ne
Da li u toku dana nekoliko puta razmišljate o poslu koji ste već uradili?
5. Da Ne
Da li ponekad želite da odagnate misli o nečemu što vaš partner ne bi želeo da sanate?
7. Da Ne
Da li postoje neke aktivnosti koje ne možete da završite dok ne izbrojite do određenog broja?
8. Da Ne
Da li proveravate čistoću stolica i sedišta na javnim mestima, kao što su ona u autobusima ili
taksijima, pre nego što na njih sednete?
11. Da Ne
Da li ponekad glasno ponovite ono što je već rečeno iako pokušavate da to ne radite?
12. Da Ne
Pošto ste napustili dom, da li stalno morate da mislite o tome da li je tamo sve u redu?
13. Da Ne
Da li, pre nego što počnete da svlačite odeću, mislite kako ćete tačno to uraditi?
14. Da Ne
Da li je za vas postojao takav dan u kom niste mogli da mislite ni na šta drugo, osim na
samopovređivanje ili samoubistvo?
16. Da Ne
Da li primećujete da dodirujete predmete nekoliko puta pre nego što ih upotrebite ili pošto ste
ih već upotrebili?
18. Da Ne
Da li ste ikad nekoliko puta dodirivali prekidače na električnim uređajima i pritom brojali,
uprkos pokušaju da to ne radite?
19. Da Ne
Pošto pročitate novine, da li ih savijate tačno onako kako su prvobitno bile savijene?
21. Da Ne
Da li vam se često pojavljuje misao da bi mogli da se razbolite ili da oslepite ili da poludite?
22. Da Ne
Da li stalno preuređujete stvari na svom stolu, policama ili drugim mestima iako nisu bile
pomerane otkad ste ih vi poslednji put namestili?
26. Da Ne
B Izračunajte ukupan broj potrvdnih odgovora na pitanja 1, 2, 11, 12, 17, 18, 19, 20, 21,
24, 25, 26 i 27. Ovo su kompulsije - prisilne radnje.
Ako je ukupan broj potrvdnih odgovora 1, 2 ili 3: Verovatno nemate klinički značajne
kompulsije.
Ako je 4, 5, 6 ili 7: Verovatno je da imate klinički značajne kompulsije.
Ako je 8-13: Vi sigurno imate kompulsije koje su klinički značajne.
Izvor: Dr Ivor Hand i Dr Rudiger Klepsch, Univerzitet u Hamburgu, Nemačka.
Ako želite više informacija o OKP-u, molimo da kontaktirate Štab Nacionalne Fondacije za
Opsesije i Kompulsije (Obsessive-compulsive Foundation Natinal.H., P.O. Box 70, Milfords,
CT 06460, neprofitabilna organizacija, tel: (203) 878-5669, Fax (203) 874-2826.
11
Dnevnik pacijenta sa OKP-em; u
vezi sa njegovim samotretmanom
pomoću Četiri Koraka
Jedan od naših pacijenata je pravio sledeće beleške o tome kako da primenjuje U Četiri
Koraka na njegove sopstvene simptome, u početku lečenja. One su predstavljene samo kao
primer. Drugi ljudi mogu da organizuju svoje simptome sasvim drugačije.
3. REFOKUSIRANJE: Okreni na drugu stranu (drugi obraz). Uradi nešto drugo. Samo reci
znam. Zaustavi - odloži kompulsije. Ignoriši.
Priručnik za samotretman
metodom U Četiri Koraka
Ako imate opsesivne misli i kompulsivna ponašanja - prisilne radnje, osetićete olakšanje
pošto saznate više o značajnim napretcima u lečenju ovog stanja. U poslednjih dvadeset
godina terapija ponašanja se pokazala kao veoma efikasna u lečenju opsesivno-
kompulsivnog poremećaja (OKP).
Koncept samotretmana kao dela pristupa terapije ponašanja, je njegova najveća prednost.
U ovom priručniku naučiću vas da postanete svoj sopstveni terapeut ponašanja. Saznaćete
neke osnovne činjenice o OKP-u i shvatićete da je to medicinski problem koji reaguje na
retman, tako da ćete biti u stanju da prevaziđete potrebe za izvršavanjem prisilnih radnji i
ovladaćete novim tehnikama i načinima da se nosite sa dosadnim, opsesivnim mislima.
Na UCLA-i, mi ovakav pristup nazivamo samotretman saznajnom terapijom ponašanja
(cognitive behavioral self treatment). Reč "cognitive" dolazi od latinske reči "znati"; znanje
ima važnu ulogu u ovom pristupu učenja osnovnih tehnika terapije ponašanja. Istraživanje je
pokazalo da su izlaganje i sprečavanje reakcije veoma efikasne tehnike terapije za lečenje
OKP-a. U tradicionalnoj tehnici izlaganja i prevencije reagovanja, ljudi sa OKP-em uče - sa
stalnom asistencijom i usmeravanjem od strane profesionalnog terapeuta - da sebe izlažu
stimulansima koji pojačavaju njihove opsesivne misli i kompulsivne potrebe i onda nauče
kako da se odupru reakciji na te misli i potrebe. Na primer, ljudima koji imaju iracionaine
opsesije oko zagađivanja može biti rečeno da uzmu rukom nešto prljavo, a onda da ne peru
ruke bar tri sata. Mi smo napravili neke izmene u ovom metodu kako bi vam omogućili da to
radite sami.
Tehnika je nazvana "sprečavanje reakcije" jer učite da sprečite vaše naviknute kompulsivne
(prisilne) reakcije i da ih zamenite novim konstruktivnijim aktivnostima. Mi nazivamo taj
metod (biobehvioral- biobihevioralnom metodom) - metodom bioponašanja jer koristimo naše
novo saznanje o biološkoj osnovi OKP-a kako bismo vam pomogli da kontrolišete vaše
anksiozne reakcije i pojačate svoju sposobnost odupiranja dosadnim simptomima OKP-a. Naš
tretman se razlikuje od klasičnog izlaganja i sprečavanja reakcije, u jednoj važnoj stvari: razvili
smo metod iz četiri dela, koji poboljšava vašu sposobnost da sami izvršavate tehniku izlaganja
i sprečavanja reakcije, bez prisustva terapeuta.
Osnovni princip je u tome da pošto shvatite šta su zapravo ove misli i potrebe, naučite da
ovladate nad strahom i anksioznošću koje stvara OKP. Savlađivanje straha će vam zauzvrat
dati mnogo efikasni ju kontrolu vaših reakcija u ponašanju. Vi ćete koristiti znarje o biološkom
aspektu i saznajnu svest, koja će vam pomoći da sami izvršavate terapiju izlaganja i
sprečavanja reakcije. Ova strategija ima četiri osnovna koraka:
Korak 1. Preimenovanje
Korak 2. Ponovno određivanje i pripisivanje
Korak 3. Refokusiranje
Korak 4. Ponovno vrednovanje i revalorizovanje
Cilj je da se ovi koraci izvršavaju svaki dan. (Prva tri koraka su naročito važna u početku
lečenja.) Samotretman je suštinski deo ove tehnike za učenje svakodnevnom ovlađivanju nad
vašim reakcijama u odnosu na OKP. Počnimo sa učenjem Četiri Koraka.
Tako što ih nazivamo onim što u stvari jesu - opsesije i kompulsije vi počinjete da shvatate da
one zaista ne znače i ne predstavljaju to što vam saopštavaju. One su jednostavno pogrešne
poruke u vašem mozgu.
Važno je upamtiti da samim Preimenovanjem ovih misli nećete učiniti da one nestanu. U
stvari najgora stvar koju možete da uradite je da pokušavate da učinite da one nestanu. To se
tada neće dogoditi jer opsesije i prisilne potrebe imaju biološki uzrok koji je van vaše kontrole.
Ono što možete da kontrolišete je vaša reakcija u ponašanju, na te prisilne potrebe. U
Preimenovanju počinjete da shvatate da ma koliko stvarno ih osećamo, ono što nam govore nije
stvarno. Cilj je da naučimo da im se odupremo.
Nedavna naučna istraživanja OKP-a su otkrila da učenjem odupiranja opsesijama i
kompulsijama kroz terapiju ponašanja, vi u stvari menjate biohemiju mozga koja stvara
simptome OKP -a. Ali imajte na umu da proces promene na tom biološkom problemu i s njim i
promene na prisilnim potrebama, može da potraje nedeljama, pa i mesecima. To zahteva
strpljenje i istrajan rad. Pokušaj da se oteraju te misli i potrebe u trenutku ili u nekoliko minuta,
će samo stvoriti frustraciju, demoralisanost i stres. Tada bi zapravo postojala tendencija da se
prisile pogoršaju. Verovatno najvažnija stvar u tretmanu ponašanja jeste da su vaše reakcije na
ove misli i prisilne potrebe pod vašom kontrolom, bez obzira koliko su jake i dosadne. Cilj je da
kontrolišete vaše odgovore na misli i prisile, a ne da kontrolišete same misli i prisile.
Sledeća dva koraka su isplanirana da vam pomognu da naučite nove načine da kontrolišete
reakcije na simptome OKP-a.
KORAK 3: REFOKUSlRANJE
Refokusiranje je korak kod koga je izvršen pravi rad. U početku možete na njega da gledate
kao na korak sličan onom: "bez muke nema nauke". Mentalne vežbe su kao i fizičke. Kod
Refokusiranja, vi treba da odradite taj posao. Morate sami da menjate brzine. Ulažući napor i
usmerenu i potpunu svesnast uma, vi ćete uraditi ono što inače nukleus-kaudatus normalno
radi automatski, a to je da vam stavi do znanja kada da pređete na drugo ponašanje - aktivnost.
Zamislite hirurga koji pere svoje ruke pre operacije. Hirurg ne mora da čeka da zazvoni alarm
na štoperici koji označava da je vreme da prestane da pere svoje ruke. Posle izvesnog vremena,
ova aktivnost jednostvano postaje automatska. On prosto oseća kad je dovoljno prao ruke,
oprao ih. Ali ljudi sa OKP-em ne mogu da osete nešto urađeno, kad je jedanput urađeno.
Automatski pilot se pokvario. Srećom, rad kroz Četiri Koraka to uglavnom može da popravi.
Kod Refokusiranja ideja je da se radi zaobilazeći OKP misli i prisile, tako što usmerimo
pažnju na nešto drugo, čak i na samo nekoliko minuta. Još bolje je da pre toga izaberete neku
određenu aktivnost (ponašanje), koja će zameniti kompulsivno pranje i proveravanje. To može
biti bilo koja prijatna i konstruktivna aktivnost. Naročito su zato dobri hobiji. Na primer,
možete da odlučite da odete u šetnju, vežbate, slušate muziku, čitate, igrate kompjutersku igru,
pletete ili igrate košarku.
Kada se pojavi takva misao, vi je prvo Preimenujte u opsesivnu misao ili u prisilnu potrebu,
a onda je Ponovo Odredite i pripišete je činjenici da imate OKP - medicinski problem. Onda
Refokusirajte - preusmerite vašu pažnju na tu drugu aktivnost koju ste izabrali. Započnite
Refokusiranje odbijanjem prihvatanja značaja i navodne vrednosti opsesivno kompulsivnih
simptoma. Kažite sebi: "Ja imam simptom OKP-a. Treba da pređem na drugu aktivnost''.
Morate da se uvežbavate u novoj metodi reagovanja na misli i prisile, preusmeravanjem
vaše pažnje na nešto drugo. Svrha ovog tretmana je prekidanje uobičajene reakcije na
simptome OKP-a, dok prihvatate da će vas u jednom kraćem vremenskom intervalu neprijatna
osećanja nastaviti da muče. Počinjete da radite zaobilazeći ih, tako što prelazite na drugu
aktivnost. Tada naučite da iako je neprijatno osećanje OKP-a još uvek tu, ne mora da
kontroliše vaše postupke. Vi donosite odluke o tome šta ćete raditi, umesto da odgovarate na
misli i prisile OKP-a kao robot. Refokusiranje, ponovo preuzimate svoju moć donošenja
odluka. Ti biohemijski kvarovi u vašem mozgu više ne vode glavnu reč.
Petnaestominutno pravilo
Refokusiranje nije lako. Bilo bi nepošteno reći da za odbacivanje misli i prisilnih potreba nije
potrebno dosta napora i čak otpornosti i tolerancije prema određenom bolu. Ali samo učenjem
da se oduprete OKP-u, vi možete menjati svoj mozak i vremenom smanjiti bol. Da bismo vam
pomogli da uradite ovaj zadatak, razvili smo petnaestominutno pravilo. Ideja je da se odloži
vaša reakcija na opsesivnu misao ili na vašu prisilnu potrebu za izvršavanjem određenog
kompulsivnog ponašanja, tako što ćete pustiti da prođe nešto vremena - po mogućstvu
najmanje petnaest minuta - pre nego što uopšte i razmislite o postupanju po nalogu prisilne
potrebe ili misli. U početku ili kad god je prisilna potreba veoma jaka, treba da postavite sebi
kraće vreme čekanja, na primer pet minuta kao cilj. Ali princip je uvek isti: nikad ne radite
prisilnu radnju-kompulsiju, bez nekog vremena za odlaganje. Zapamtitie, ovo nije pasivno
vreme čekanja. To je vreme za aktivno izvršavanje koraka Preimenovanja, Ponovnog
Određivanja i Refokusiranja. Treba da imate potpunu svesnost uma za Preimenovanje tih
neprijatnih osećanja u OKP i njihovo Ponovno Određivanje i pripisivanje biohemijskoj
neravnoteži u mozgu. Ova osećanja su uzrokovana OKP-em; ona nisu to što nam prezentuju da
su. To su pogrešne poruke iz vašeg mozga.
Potom morate da pređete na drugu aktivnost-ponašanje; to može biti bilo koja konstruktivna,
prijatna aktivnost. Pošto je postavljeno vreme odlaganja prošlo, ponovo procenite vašu prisilnu
potrebu. Upitajte se da li ima ikakve promene u njenom intenzitetu i zabeležite eventualnu
promenu. Čak i najmanja pozitivna promena vas može ohrabriti da duže čekate. Naučićete da
što više čekate, više će se menjati i prisilna potreba. Cilj će vam biti petnaest minuta ili više.
Dok nastavljate sa vežbanjem ista količina uloženog napora će dovoditi do većeg smanjenja
intenziteta prisila. Uopšte uzev, što više vežbate petnaestominutno pravilo, ono postaje sve
lakše. Za kratko vreme vi možete dostići dvadeset ili trideset minuta ili više.
Najvažnije je da usmerite svoju pažnju dalje od prisilnih potreba i to na neki razuman posao ili
aktivnost. Ne čekajte da misao ili osećanje odu. Ne očekujte da odmah nestanu. I nikako
nemojte raditi ono što vam vaš OKP nalaže da radite. Umesto toga, uključite se u bilo koju
konstruktivnu aktivnost koju ste sami izabrali. Videćete da će insistiranje na vremenu čekanja -
odlaganja između pojavljivanja prisilnih potreba učiniti da čak i razmišljanje o postupanju
prema njima čini da one blede i nestaju. Ono što je važnije je da čak i ako se prisilna potreba
skoro upošte ne promeni, što je ponekad slučaj, naučićete da možete imati određenu kontrolu
nad svojim reakcijama na ove pogrešne poruke iz mozga.
Ova primena Nepristrasnog Posmatrača će vam davati snagu, naročito posle toliko godina
osećanja da ste ostavljeni na milost i nemilost ovoj bizarnoj i naizgled neobjašnjivoj sili.
Naravno krajnji cilj koraka Refokusiranjaje da nikada više, reagujući na OKP misli i potrebe,
ne izvršavate prisilne radnje ili kompulsije. Ali jedan bliži cilj koji se nalazi na putu do toga
krajnjeg cilja jeste postavljanje vremenskog intervala odlaganja, pre izvršavanja bilo koje
prisilne radnje. Učite da ne dopuštate OKP-osećanjima da određuju šta ćete raditi.
Ponekad će prisilna potreba biti suviše jaka i vi ćete izvršiti prisilnu radnju. Ovo nije poziv
da zbog toga sebe mučite. Imajte na umu: kako primenjujete Četiri Koraka i vaše ponašanje se
menja, tako će se i vaše misli i osećanja menjati. Ako ste popustili i uradili prisilnu aktivnost
posle vremena čekanja i pokušaja da se Refokusirate, onda uložite dodatni napor da
Preimenujete to ponašanje i primite k znanju da vas je ovoga puta OKP savladao. Podsetite
sebe: "Ja ne perem ruke zato što su one prljave, već to radim zbog mog OKP-a. Sledeći put ću
čekati duže". Na ovaj način, čak i izvšavanje prisilne radnje može da sadrži elemenat terapije
ponašanja. Veoma je važno da se shvati da Preimenovanje prisilnih radnji, u kompulsivna-
prisilna ponašanja, jeste jedna forma terapije ponašanja i mnogo je bolje nego izvršavanje
prisilnih radnji bez njihovog mentalnog beleženja i definisanja.
Jedan savet za one koji se bore sa ponašanjem proveravanja proveravanjem brava, štednjaka
i drugih uređaja: Uzmimo da je vaš problem, na primer, proveravanje brava na vratima.
Pokušajte da proverite bravu na vratima sa dodatnom pažnjom i potpunom svešću. Na ovaj
način ćete imati kompletnu sliku u svesti na koju možete da se pozovete kada se pojavi prisilna
potreba. Anticipirajući da će se prislina potreba da proveravate pojaviti u vama, treba da
proverite bravu prvi put polako i namerno, praveći mentalne zabeleške kao što su "Vrata su sad
zaključana. Ja mogu da vidim da su vrata zaključana". Vi želite jasnu sliku tih zaključanih
vrata u vašoj glavi, tako da ćete kad vas uhvati prisilna potreba biti u stanju da odmah to
Preimenujete i kažete: "To je opsesivna ideja. To je OKP". Vi ćete Ponovo Odrediti i Pripisati
intenzitet i napadnost prisilne potrebe da proveravate, vašem OKP-u. Setićete se, "To nisam ja
- to je moj OKP".
Vi ćete se Refokusirati i početi sa radom, zaobilazeći OKP potrebe tako što ćete raditi na
drugoj aktivnosti sa spremnom mentalnom slikom da ste zaključali vrata jer ste prvi put to
uradili pažljivo i sa punom svešću. Vi možete da koristite to znanje kao pomoć za aktivno
Refokusiranje na rad na drugoj aktivnosti, čak i u toku Preimenovanja i Ponovnog Određivanja
prisilne potrebe koja se pojavila kao što ste anticipirali da će se pojaviti.
Vođenje dnevnika
Važno je da održavate jedan dnevnik terapije ponašanja, kao zapisanu istoriju vaših uspešnih
napora u Refokusiranju. To ne mora biti nešto mnogo lepo i uredno urađeno. Ideja je da se
jednostavno na papiru drže zapisi koji će vas podsetiti na vaše uspehe u samousmeravajućoj
terapiji. Dnevnik je važan jer možete da pogledate unazad i vidite koje su vam aktivnosti
najviše pomogle za Refokusiranje. Ali - što je jednako važno - pomaže vam da dobijete
samopouzdanje kad vidite kako lista uspeha raste. U vrelini borbe protiv prisilnih potreba, nije
uvek lako setiti se na koju aktivnost se treba Refokusirati. Vođenje dnevnika će vam pomoći da
prebacujete brzine onda kad postane zaista teško, kad se opsesivna misao ili prisilna potreba
usija, to će vam uvežbati um da se seti šta je ranije najviše imalo uspeha. I kako se lista uspeha
povećava, to deluje i kao inspiracija.
Zapisujte samo svoje uspehe. Nema potrebe da zapisujete neuspehe. Morate da naučite da
sebe potapšete po ramenu. Ovo je nešto što ljudi sa OKP-em moraju da nauče da rade više.
Osigurajte da sebe hrabrite tako što ćete svesno primati k znanju upešna korišćenja aktivnosti
za Refokusiranje, kao dobro obavljen posao. Ojačajte taj uspeh tako što ćete ga zapisati u svoj
dnevnik i dati sebi malu nagradu, čak i ako je to samo da bi sebi rekli koliko ste odvažni što
tako naporno radite da bi sebi pomogli.
ZAKLJUČAK
Mi koji imamo OKP moramo naučiti da ne prihvatamo napadne osećaje takve kakvi nam oni na
prvi pogled izgledaju. Moramo da naučimo da nas ovakva osećanja pogrešno vode. Na
postepen način mi ćemo promeniti svoje reakcije na ta osećanja i odupreti im se. Mi imamo
novi pogled na istinu. Na ovaj način mi dobijamo nove spoznaje istine. Saznajemo da su čak i
uporna i napadna osećanja prolazna i nestalna i da će se povući ako se ne izvršava akcija na
osnovu i povodom njih. I naravno, uvek pamtimo da se ova osećanja pojačavaju i imaju
tendenciju da ovladaju nama, kad pred njima popustimo. Moramo da prepoznamo takvu
potrebu kao prisilnu potrebu - i da joj se odupremo. U procesu izvršavanja i primene ove
metode samotretmana ponašanja U Četiri Koraka, postavljamo temelje prave lične moći i
vladavine ličnosti, kao i umetnosti vladanja nad svojim akcijama. Kroz konstruktivan otpor
prema osećanjima OKP-a, mi povećavamao svoje samopoštovanje i doživljavamo osećaj
slobode. Poboljšana je naša sposobnost da pravimo svestan, samousmeravajući izbor.
Sa većim razumevanjem procesa kojim se osposobljavamo za borbu protiv OKP-a i većim
vrednovanjem kontrole koju dobijamo vežbanjem našeg uma za prevazilaženje kompulsivne-
prisilne i automatske reakcije na napadne misli ili osećanja, mi sve više dobijamo dublju
spoznaju, pomoću koje možemo ponovo preuzeti svoje živote u svoje ruke. Menjanje hemije
našeg mozga, je dobra i povoljna posledica ove akcije koja afirimiše život. Prava sloboda leži
na tom putu pročišćene percepcije našeg pravog interesovanja za svoj život.