You are on page 1of 126

BIBLIOTEKA MARTIN HAJDEGER

SAZVEŽĐA

MIŠLJENJE
79 I PEVANJE
IZABRAO I PREVEO

BOŽIDAR ZEC

UREDNIK
MILOŠ STAMBOLIĆ

from Dario to filozofija.net forum


NOLIT • BEOGRAD
1982
PREVLADAVANJE METAFIZIKE

Šta znači »prevladavanje metafizike«? Mišljenje,


okrenuto istoriji bića, koristi taj naslov samo kao
pomoćno sredstvo, da bi postalo razumljivo. U stva­
ri, taj naslov daje povoda za silne nesporazume, jer
ne dopušta iskustvu da dosegne osnov kojim istorija
bića obelodanjuje svoju suštinu. Ova suština je do­
gađaj u kojem se prevazilazi i samo biće. Prevlada­
vanje, pre svega, ne znači potiskivanje neke discipline
iz oblasti filozofske »kulture«. »Metafizika« je već
zamišljena kao usud istine bivstvujućeg, odnosno
bivstvenosti shvaćene kao još skriveno, ali osobito
prisvajanje — prisvajanje, naime, zaborava bića.
Pošto se prevladavanje zamišlja kao proizvod fi­
lozofije, pogodniji naslov bi bio: prošlost metafizike.
Dabome, ovaj naslov stvara nove nesporazume. Proš­
lost znači tu: nestati i ući u ono što je bilo. Time što
nestaje, metafizika jeste nešto prošlo. Prošlost ne
isključuje već uključuje to da tek sada metafizika za­
počinje svoju bezuslovnu vladavinu u samom bivstvu-
8 MARTIN HAJDEGER
PREVLADAVANJE METAFIZIKE 9
jućem i da, kao ovo bivstvujuće, vlada u istine liše-
noj formi onog što je stvarno i predmeta. Međutim, III
posmatrana sa stanovišta njenih početaka, metafizika
je u isti mah i nešto prošlo u smislu da je započela Propadanje istine bivstvujućeg događa se nemi­
svoje okončavanje. Okončavanje traje duže nego do­ novno, i to kao dovršenje metafizike.
sadašnja istorija metafizike. Propadanje se zbiva istovremeno i zbog sloma
metafizikom prožetog sveta i zbog pustošenja zemlje
koje svoje korene ima u metafizici.
II Slom i pustošenje nalaze svoje primereno ispunje­
nje u tome da čovek metafizike, animal rationale, biva
Metafizika se ne može ukinuti kao kakvo mišlje­ čvrsto po-stavljen kao radna životinja.
nje. Čovek ni u kom slučaju nije kadar da nju ostavi Takvo po-stavljanje potvrđuje krajnju zasleplje-
iza sebe kao učenje u koje niko više ne veruje i koje nost prema zaboravu bića. Čovek, međutim, hoće
niko ne priznaje. sebe kao dobrovoljca volje za volju, kome svaka istina
To da čovek kao animal rationale — a što sada zna­ postaje ona zabluda koja mu je potrebna da bi sebi
či : kao stvorenje koje radi — mora da bludi po pusti­ obezbedio iluziju kako volja za volju ne može hteti
njama opustošene zemlje moglo bi biti znak da se ništa drugo nego ništavno ništavilo, spram kojeg
metafizika događa zahvaljujući samom biću, a da se samu sebe potvrđuje, ne bivajući kadra da spozna
prevladavanje metafizike zbiva kao prevazilaženje svoju potpunu ništavnost.
bića. Jer, rad (upor. Ernst Jiinger, Der Arbeiter, 1932) Pre nego što bude moglo da se u svojoj početnoj
sada stiče metafizički rang bezuslovnog popredmeći- istini dogodi, biće mora da se skrši kao volja; svet
vanja svega što je prisutno u volji za volju. mora da se dovede do sloma, zemlja — opustoši, a
Ako tako stoje stvari, mi ne smemo uobražavati čovek — prisili na puki rad. Tek posle takve propasti
da stojimo van metafizike zato što slutimo njen kraj. događa se, kroz dugi period, nagli trenutak početka.
Jer, prevladana metafizika ne iščezava. Ona se vraća U propasti okončava se sve, to jest bivstvujuće u ce-
preobražena i nastavlja da vlada kao kontinuirana lini istine metafizike.
razlika koja biće deli od bivstvujućeg. Propast se već dogodila. Posledice tog događaja
Propadanje istine bivstvujućeg znači: očiglednost su datosti u svetskoj istoriji našeg veka. One daju još
bivstvujućeg, i samo bivstvujućeg, gubi raniju jedin­ samo tok onog što se već okončalo. Njegov tok se
stvenost svog merodavnog zahteva. istoriografski i tehnički sređuje u smislu poslednjeg
stadijuma metafizike. Takvo sređivanje slaže, posled-
nji put, ono što se već okončalo, dajući mu privid
stvarnosti, stvarnosti čije je dejstvo neodoljivo zato
što sugeriše da se može proći bez razotkrivanja suštine
10 MARTIN HAJDEGER PREVLADAVANJE METAFIZIKE
11
bića — i to sugeriše tako odlučno da se svaka slutnja — naime, što stoji kao ono što sve dovodi u odnos sa
o takvom razotkrivanju mora potisnuti. sobom i tako postavlja »prema« svemu drugom.
Još skrivena istina bića uskraćena je ljudima meta­ Predmetu istovremeno pripadaju i sadržinsko sta­
fizike. Radna životinja je prepuštena zanosu svojih nje onoga što stoji pred, njegovo štostvo (essentia-
proizvoda, da bi sebe razorila i pretvorila u ništavno -possibilitas), i stajanje onoga što stoji naspram
ništavilo. (existentia). Predmet je jedinstvo postojanosti stanja.
U svom stajanju, stanje se suštinski odnosi na stavlja­
nje pred-stavljanja kao obezbeđujućeg imanja-pred-
IV -sobom. Prvobitni predmet je sama predmetnost.
Prvobitna predmetnost je ono »ja mislim«, uzeto u
U kojoj meri metafizika pripada čovekovoj pri­ smislu onog »ja opažam« koje sebe već unapred po­
rodi? Pre svega, čovek — onako kako ga metafizika stavlja — i koje je sebe već postavilo — pred sve što
predstavlja, to jest kao bivstvujuće među ostalim je opažljivo. To »ja mislim« je subiectum. U poretku
bivstvujućim — odlikuje se raznim sposobnostima. transcendentalne geneze predmeta subjekt je prvi
Njegova tako oblikovana suština, njegova priroda, objekt ontološkog predstavljanja.
šta i kako njegovog bića, sama je po sebi metafizička: Ego cogito — ovo cogito u smislu: me cogitare.
animal (čulnost) i rationale (ono što nije čulno). Na
taj način uvučen u granice metafizičkog mišljenja, čo­
vek biva uhvaćen u razliku između bivstvujućeg i V
bića, koju nikad ne dokučuje. Način ljudskog pred­
stavljanja, metafizikom prožet, svuda nalazi samo Savremeni vid ontologije je transcendentalna filo­
onakav svet koji je sagrađen po metafizičkom obrascu. zofija koja postaje teorija saznanja.
Metafizika pripada čovekovoj prirodi. Ali — šta je U kojoj se meri takva teorija pojavljuje unutar
sama ta priroda? I šta je sama metafizika? Ko je, savremene metafizike? U onoj u kojoj se bivstvenost
unutar te prirodne metafizike, sam čovek? Je li on bivstvujućeg zamišlja kao prisutnost za takav način
samo nekakvo ja koje se učvršćuje u svom jastvu tek predstavljanja koji sebi predstavlja svoj predmet.
pozivanjem na nekakvo ti, jer se to ja oblikuje jedino Bivstvenost je sada predmetnost. Pitanje o predmet-
u odnosu ja — ti. nosti, o mogućnosti da nešto stoji naspram (naime:
Za Dekarta, ego cogito je ono što je već predstav­ naspram načinima predstavljanja koji obezbeđuju i
ljeno i proizvedeno u svim cogitationes, ono što je računaju), jeste pitanje o saznatljivosti.
prisutno i što ne podleže nikakvim pitanjima, ono Ali to se pitanje zapravo shvata kao pitanje ne o
što je van svake sumnje i što je svagda poznato, ono fizičko-psihičkom mehanizmu saznajnog procesa, već
što je zbilja izvesno, ono što čvrsto stoji ispred svega
12 MARTIN HAJDEGER PREVLADAVANJE METAFIZIKE 13

o mogućnosti prisustva predmeta u saznanju i za VI


saznanje.
»Teorija saznanja« je razmatranje, theoria, u onoj Dovršenje metafizike počinje zajedno sa Hegelo-
meri u kojoj se grčko on — zamišljeno kao predmet vom metafizikom apsolutnog znanja kao volje duha.
— ispituje s obzirom na predmetnost i na ono što je Zašto je ta metafizika tek začetak dovršenja —
omogućuje (hei on). zašto ona nije samo dovršenje? Zar do nje same nije
stigla bezuslovna izvesnost, i to kao apsolutna stvar­
U kom smislu Kant, zahvaljujući svom transcen­
nost?
dentalnom načinu ispitivanja, obezbeđuje metafizičku
stranu savremene metafizike? U onom u kojem istina Postoji li tu još kakva mogućnost samonadilaže-
nja ? Očigledno da ne postoji. Ali još nije iskorišćena
postaje izvesnost, te se tako bivstvenost (ousia) biv-
mogućnost bezuslovnog bavljenja sobom kao voljom'
stvujućeg pretvara u predmetnost perceptio-a i co- života. Volja se još nije kao volja za volju pojavila
gitatio-a svesti, znanja; znanje i saznanje izbijaju u u svojoj stvarnosti koju je sama pripremila. Zato
prvi plan. apsolutna metafizika duha još nije dovršenje meta­
»Teorija saznanja« i ono što se pod tim nazivom fizike.
podrazumeva jeste, u stvari, ontologija i metafizika Uprkos plitkoumnom brbljanju o raspadu Hege-
koja se temelji na istini shvaćenoj kao izvesnost obez- love filozofije, jedna stvar ostaje van svake sumnje:
beđujućeg predstavljanja. u devetnaestom veku samo je ta filozofija određivala
S druge strane, tumačenje »teorije saznanja« kao stvarnost, iako ne u spoljašnjem obliku prihvaćenog
objašnjenja »saznanja« i kao »teorije« nauka jeste učenja, već kao metafizika, kao vladavina bivstve-
pogrešno, iako je cela ta stvar oko obezbeđivanja nosti u smislu izvesnosti. Pokreti suprotni ovoj meta­
samo posledica toga što se biće tumači kao predmet­ fizici pripadaju njoj samoj. Od trenutka Hegelove
nost i predstavljenost. smrti (1831) sve je samo takav protivpokret — ne
»Teorija saznanja« je naziv za sve veću suštinsku isključivo u Nemačkoj, već i u celoj Evropi.
nemoć savremene metafizike da razume sopstvenu
suštinu i njen temelj. Govoriti o »metafizici sazna­
nja« znači ostati u krugu istog nerazumevanja. Za­ VII
pravo, tu je posredi metafizika predmeta, odnosno
bivstvujućeg kao predmeta za neki subjekt. Karakteristično je za metafiziku to da se u čitavoj
Ekspanzija logistike nije ništa drugo do samo njenoj istoriji existentia — ako je uopšte o njoj reč
obrnuta strana empirističko-pozitivističke zablude u — uvek razmatra samo ukratko i kao nešto što se
poimanju teorije saznanja. samo po sebi razume. (Upor. oskudno objašnjenje
postulata stvarnosti u Kantovoj Kritici čistog uma.)
14 MARTIN HAJDEGER PREVLADAVANJE METAFIZIKE 15
Tu jedini izuzetak predstavlja Aristotel koji od svoje fizika potvrđuje nesuštastvo koje joj je primereno,
energeia-e pravi predmet dubokog promišljanja; kasni­ isporučujući mu i u njemu učvršćujući svu svoju
je, međutim, ovo njegovo promišljanje nije moglo suštinu.
da postane nešto što je u svojoj izvornosti suštinsko. Metafizika je kob u strogom smislu, jedinom o
Transformacija energeia-e u actualitas i u stvarnost kojem je ovde reč; u smislu, naime, da ona — kao
prikrila je sve što je u energeia-i izašlo na videlo. osnovna crta zapadnoevropske istorije — čovečanstvo
Veza između ousia-e i energeia-e biva nejasna. Tek smešta usred bivstvujućeg, ali u isti mah biće bivstvu-
Hegel iznova promišlja existentia-u, ali to čini u svojoj jućeg — shvaćeno kao dvojstvenost njega samog i biv­
Logici. A Šeling o njoj razmišlja tako što povlači stvujućeg — ne može da bude nešto što bi metafizika
razliku između temelja i egzistencije; ova razlika, me­ bila kadra da sama po sebi, kroz sebe i u svojoj istini
đutim, ima svoje korene u subjektivitetu. dokuči, ispita i spoji.
U sužavanju bića na »prirodu« pokazuje se pozni Međutim, ta kob — o kojoj treba razmišljati s ob­
i nerazgovetan odjek bića kao physis-a.. zirom na istoriju bića — neminovna je zato što u sebi
Prirodi nasuprot stavljaju se um i sloboda. Pošto sačuvanu razliku između sebe i bivstvujućeg biće
je priroda bivstvujuće, sloboda i trebanje se ne za­ može da osvetli u njenoj istini tek onda kad se sama
mišljaju kao biće. Ostaje se pri opoziciji bića i treba- ova razlika događa kao takva. Ali, kako da biće
nja, bića i vrednosti. Naposletku, i samo biće — čim osvetli navedenu razliku, ako pre toga bivstvujuće
volja dosegne krajnji stepen svoje razobručenosti, nije palo u krajnji zaborav bića i ako u isto vreme biće
svog nesuštastva — postaje puka »vrednost«. Vred- nije svoju metafizički neshvatljivu i bezuslovnu do­
nost se zamišlja kao uslov volje. minaciju preuzelo kao volja za volju, koja sebe potvr­
đuje najpre i jedino tako što bivstvujućem (predmet­
noj stvarnosti) daje isključivu prednost nad bićem?
VIII Tako, ono što je razlučljivo u razlici sebe na iz-
vestan način predstavlja, a ipak ostaje skriveno u
U svim svojim oblicima i na svim istorijskim stup­ neobičnoj nesaznatljivosti. Zato je i sama razlika
njevima, metafizika je jedina, a možda i neminovna prikrivena. Znak takvog stanja stvari jeste, na primer,
kob Zapada i pretpostavka njegove planetarne domi­ reakcija na bol, karakteristična za epohu metafizike
nacije. Volja ove planetarne dominacije deluje sada i tehnike — reakcija koja u isti mah određuje tuma­
povratno na središte Zapada, središte iz kojeg u susret čenje suštine bola.
volji opet izlazi samo volja. Sa začetkom dovršenja metafizike počinje nepozna­
Razvoj bezuslovne dominacije metafizike tek je ta i njoj suštinski nedostupna priprema za prvo po­
na svom začetku. Začetak se javlja onda kad meta- javljivanje dvojstvenosti bića i bivstvujućeg. U ovom
PREVLADAVANJE METAFIZIKE 17
16 MARTIN HAJDEGER

pojavljivanju još se kriju prvi problesci istine bića, takođe može značiti da »metafizika« ostaje naziv za
platonizam koji se savremenom svetu pokazuje u
koja uzima natrag u sebe celu nadređenost bića u
onakvoj interpretaciji kakvu su mu dali Šopenhauer
pogledu njegove dominacije. i Niče. Izokretanje platonizma — izokretanje u skladu
s kojim, za Ničea, čulnost postaje istinit a natčulnost
neistinit svet — sasvim ostaje unutar metafizike. Ta
IX
vrsta prevladavanja metafizike, vrsta koju Niče ima
u vidu i koja se uzima u smislu pozitivizma devet­
O prevladavanju metafizike razmišlja se s obzi­
naestog veka, jeste — iako u promenjenoj i višoj
rom na istoriju bića. Ono je predznak početnog pre-
formi — samo konačno zaplitanje u metafiziku.
vazilaženja zaborava bića. Pre predznaka, iako skri­
Doduše, sve izgleda tako kao da se ovo »meta«, trans-
venije nego on, jeste ono što sebe u njemu pokazuje.
cendencija u natčulno, odstranjuje zarad istrajavanja
A to je sam događaj. Ono što za metafizički način
u elementarnom svetu čulnosti, a — u stvari — samo
mišljenja izgleda kao predznak nečeg drugog dolazi
se dovršava zaborav bića i ono natčulno oslobađa i
u obzir još samo kao poslednji puki privid početnijeg
podstiče kao volja za moć.
svetljenja. Prevladavanje ostaje vredno pomena samo
onda kad se pri tom misli o prevazilaženju. Ovo silo­
vito mišljenje u isti mah se seća i prevladavanja. A
takvo sećanje dokučuje jedinstven događaj obesvoja- X
vanja bivstvujućeg, događaj u kojem se potreba istine
bića, dakle: prvi problesak istine, svetli i, rastajući se, Volja za volju, ne bivajući kadra da to zna i ne
obasjava ljudsku suštinu. Prevladavanje je prepušta­ dopuštajući bilo kakvo znanje o tome, isključuje
nje metafizike njenoj sopstvenoj istini. svaku sudbinu; pod ovom rečju ovde shvatamo pri­
Pre svega, prevladavanje metafizike može da se znanje očiglednosti bića onog što jeste. Volja za
predstavi samo sa stanovišta nje same, tako reći na volju stvrdnjava sve u nesudbonosnost. Posledica te
način nadmašivanja nje same njom samom. U tom nesudbonosnosti je neistoričnost, čiji je znak domi­
slučaju se s pravom govori o metafizici metafizike, nacija istoriografije. Bespomoćnost istoriografije jeste
a to sam istakao u knjizi Kant i problem metafizike, istorizam. Ako bi čovek hteo da istoriju bića sredi
gde sam Kantovu misao — koja još potiče iz puke shodno danas uobičajenom istoriografskom pred­
kritike racionalne metafizike — pokušao da u tom stavljanju, taj nesrećni pokušaj potvrdio bi, na naj-
smislu rastumačim. Međutim, time se Kantovom očigledniji način, dominaciju zaborava sudbine bića.
mišljenju pridodalo više nego što je on sam bio kadar Epoha dovršene metafizike nalazi se pred svojim za­
da u okvirima svoje filozofije misli. četkom.
Gde se govori o prevladavanju metafizike, to Volja za volju iznuđava za sebe, kao osnovne forme
18 MARTIN HAJDEGER PREVLADAVANJE METAFIZIKE 19

svog pojavljivanja, izračunavanje i organizovanje sve­ razloge u vladajućoj ulozi »psihologije«, u pojmovima
ga; to ona, međutim, čini samo zarad bezuslovno moći i sile, u životnom entuzijazmu. Otuda tom mišlje­
produživanog obezbeđenja sebe same. nju nedostaje strogost i briga o pojmu, a nedostaje
Osnovna forma pojavljivanja, putem koje volja mu i spokoj istorijskog razmišljanja. Tu vlada isto-
za volju u neistoričnosti sveta dovršene metafizike riografija, a kroz nju i apologetika i polemika.
organizuje i izračunava sebe samu, može sažeto da Kako to da je Ničeova metafizika, pozivajući se
se nazove »tehnikom«. Pri tom, ovaj naziv obuhvata na »život«, dovela do preziranja mišljenja? Razlog
sve oblasti bivstvujućeg, koje pripremaju celinu biv- tome valja potražiti u činjenici da se nije uvidelo kako
stvujućeg: popredmećenu prirodu, stvari kulture, vo­ je, shodno Ničeovom učenju, obezbeđenje stabilnosti
đenu politiku i nadgrađene ideale. Dakle, »tehnika« putem predstava i planova, ali i putem moći, od istog
se ovde ne uzima u smislu izdvojenih oblasti mašinske značaja za »život« kao i njegovo »povećavanje« i
pripreme i proizvodnje. Naravno, mašinska pripre­ uzdizanje. Samo ovo uzdizanje života shvatano je
ma i proizvodnja imaju prevagu koju treba bliže samo sa stanovišta opojnosti (dakle: na psihološki
odrediti i koja se temelji na preimućstvu materijalnog, način), pa se opet zanemarivala presudna stvar: da
shvaćenog kao elementarno, i — pre svega — pred­ ono u isti mah obezbeđenju stabilnosti daje pravi i
metnog. svaki put novi podstrek i opravdava razmah života.
Naziv »tehnika« ovde se shvata tako suštinski Zato volji za moć pripada bezuslovna vladavina ra­
da se njegovo značenje poklapa sa značenjem izraza čunskog uma, a ne izmaglica i smutnja života punog
»dovršena metafizika«. On sadrži sećanje na techne-u vreve. Pogrešno vođen kult Vagnera dao je Ničeovoj
koja je osnovni uslov bitnog razvoja metafizike uopšte. misli i njenom prikazu »umetničku« auru koja je —
Istovremeno, taj naziv omogućuje da se o planetarnom idući tragom Šopenhauerove sprdnje s filozofijom
karakteru, kojim se odlikuje dovršenje metafizike i (to jest — s Hegelom i Šelingom) i držeći se njegovog
njena dominacija, razmišlja bez obzira na istorio- površnog tumačenja Platona i Kanta — poslednju
grafski dokazive promene kod raznih naroda i na deceniju devetnaestog veka pripremila za oduševlje­
različitim kontinentima. nje kojem površnost i nejasnost aistoričnosti, već
same po sebi, služe kao karakteristike onog što je
istinito.
XI Ali iza svega tog leži jedinstvena nemoć da se misli
na osnovu suštine metafizike i da se sazna domašaj
U volji za moć Ničeova metafizika obelodanjuje suštinskog preobražaja istine i istorijski smisao po-
pretposlednju etapu procesa, u kojem bivstvenost buđujuće nadmoćnosti istine kao izvesnosti; a leži,
bivstvujućeg razvija svoju volju kao volju za volju. takođe, nemoć da se na osnovu tog saznanja Ničeova
To što se još nije pojavila poslednja etapa ima svoje metafizika mišljenjem vrati na jednostavne staze sa-
20 MARTIN HAJDEGER PREVLADAVANJE METAFIZIKE 21

vremene metafizike, umesto da se od nje pravi lite­ To je prvobitna verzija Rođenja tragedije iz duha mu­
rarni fenomen koji glave više raspaljuje nego pro- zike, Minhen, 1933.)
čišćuje, koji nas zapanjuje, pa možda čak i — uža­ Tu je postavljena opozicija: na jednoj strani je
sava. Na kraju, Ničeova strast prema stvaraocima »titansko« i »varvarsko«, »divlje« i »nagonsko«, a
pokazuje da on razmišlja na posve savremen način na drugoj — lep i uzvišen privid.
— polazeći od genija i genijalnosti, ali da istovremeno Iako još nije jasno zamišljena, niti je izdvojena i
razmišlja i na skroz tehnički način — polazeći od posmatrana sa jedinstvenog stanovišta, tu se nago-
postignuća. Obe konstitutivne »vrednosti« (istina i veštava ideja da su »volji« u isti mah potrebni i obez-
umetnost) u pojmu volje za moć samo su opisi za
beđenje postojanosti i uzdizanje. Ali to da volja jeste
»tehniku« shvaćenu u suštinskom smislu plansko-
volja za moć ostaje još skriveno. Isprva Šopenhauero-
-računskog upostojanjivanja kao postizanja i za pro­
vo učenje o volji dominira u Ničeovom mišljenju.
duktivnost »stvaralaca« koji — prevazilazeći svag­
Predgovor za pomenuto delo napisan je »na Šopen-
dašnji život — daju životu novi podstrek i obezbeđuju
hauerov rođendan«.
poslovanje u kulturi.
S Ničeovom metafizikom filozofija je dovršena.
Sve to ostaje na usluzi volji za moć, ali istovreme­ To znači: ona je prošla kroz oblast svojih unapred
no ne dopušta da se njena suština pojavi na jasnoj
naznačenih mogućnosti. Dovršena metafizika, koja
svetlosti širokog, suštinskog znanja koje svoje po­
je osnov planetarnog načina mišljenja, daje temelj
reklo može jedino da ima u mišljenju okrenutom isto-
riji bića. za poredak na zemlji koji će po svemu sudeći dugo da
traje. Tom poretku više nije potrebna filozofija, jer
Suština volje za moć može da se pojmi jedino onda
je ima u svojim temeljima. Ali kraj filozofije nije i
kad se za polazište uzme volja za volju. Međutim,
kraj mišljenja — mišljenje samo dolazi do novih po­
volja za volju može da se dokuči tek onda kad meta­
fizika već stupi u prelaznu fazu. četaka.

XIII
XII
U zabeleškama za četvrti deo Tako je govorio
Ničeova metafizika volje za moć već je nago- Zaratustra Niče piše: »Pokušajmo sa istinom! Možda
veštena u sledećoj rečenici: »Grk je znao i osećao će pri tom čovečanstvo propasti! Samo napred!«
užase i strahotnosti postojanja: da bi uopšte mogao (WW XII, str. 307)
da živi, morao ih je prekriti velelepnim snom o olimpij­ Jedna zabeleška iz vremena Osvita (1880—81)
cima.« (Sokrat i grčka tragedija, 3. poglavlje, 1871. glasi: »Novo u našem sadašnjem stavu prema filo-
22 MARTIN HAJDEGER PREVLADAVANJE METAFIZIKE 23

zofiji jeste ubeđenje koje nije imala još nijedna epoha: XV


mi ne posedujemo istinu. Ranije su svi 'posedovali
istinu', čak i skeptici.« (WW XI, str. 268) Predmet u smislu ob-jekta postoji tek tamo gde
Šta Niče ima na umu kad tu i tamo govori o »isti­ čovek postaje subjekt, gde subjekt postaje ja, a ovo
ni« ? Da li je, po njemu, reč o »onom što je istinito« ja — ego cogito; tek tamo gde se to cogitare u svoj
— i zamišlja li on ovo istinito kao nešto što zbilja suštini shvata kao »iskonski sintetičko jedinstvo trans­
jeste ili kao nešto što daje važnost svakom suđenju, cendentalne apercepcije«; tek tamo gde se doseže
ponašanju i življenju?
najviša tačka za »logiku« (uistinu, kao izvesnosti
Šta znači to: pokušati sa istinom? Znači li: volju onog »ja mislim«). Tek se tu suština predmeta poka­
za moć u večnom vraćanju istog predložiti kao ono zuje u svojoj predmetnosti. Tek tu potom postaje
što istinski jeste?
mogućno i neizbežno da se sama predmetnost pojmi
Dolazi li to mišljenje svagda do pitanja — na kao »novi, istinski predmet« i da se o njoj bezuslovno
čemu počiva suština istine i otkud se događa istina razmišlja.
suštine ?

XVI
XIV
Subjektitet, predmet i refleksija pripadaju jedno
Kako predmetnost stiče takav karakter da čini drugom. Tek kad se iskusi refleksija kao takva —
suštinu bivstvujućeg kao takvog? naime, kao odnos prema bivstvujućem, koji nosi
Ljudi »biće« zamišljaju kao predmetnost, a zatim sve ostalo — tek se tada biće može odrediti kao pred­
se, polazeći od te činjenice, muče da dokuče »bivstvu- metnost.
juće po sebi«, pri čemu zaboravljaju da zapitaju i Iskustvo refleksije kao tog odnosa pretpostavlja,
kažu šta tu znači »bivstvujuće«, a šta — »po sebi«.
međutim, da se uopšte odnos prema bivstvujućem
Šta »je« biće? Smemo li da zapitamo biće šta je iskusio kao repraesentatio: kao pred-stavljanje.
ono? Biće ostaje nešto o čemu ne pitamo, nešto što Ali to može da postane stvar sudbine samo onda
se samo po sebi razume i o čemu se, stoga, ne raz­ kad je idea već postala perceptio. U temelju ovog po-
mišlja. Ono počiva u odavno zaboravljenoj i osnova stajanja leži preobražaj istine kao saglasnosti u istinu
lišenoj istini. kao izvesnost — preobražaj u kojem, međutim,
adaequatio ostaje sačuvana. Izvesnost kao samoobez-
beđenje (htenje-sebe-samog) jeste iustitia kao oprav­
danje odnosa prema bivstvujućem i prvog uzroka onog
što jeste, a time i kao opravdanje pripadnosti bivstvu-
24 MARTIN HAJDEGER
PREVLADAVANJE METAFIZIKE 25

jućem. Iustificatio u onom smislu koji mu daje re- već i Dekart misli o svom sopstvenom pojedinačnom
formacija i Ničeov pojam pravednosti kao istine jesu ja u svetlu jastva koje, naravno, još nije eksplicitno
jedno te isto. predstavljeno. Ovo jastvo već se pojavljuje u vidu
certum-a, izvesnosti koja nije ništa drugo nego obez-
Po svojoj suštini, repraesentatio se temelji u reflexio.
beđenje predstavljenog za predstavljanje. Skriven od­
Stoga suština predmetnosti kao takve postaje oči­
gledna tek tamo gde se suština mišljenja spoznaje i nos prema jastvu kao izvesnosti samog odnosa i onog
eksplicitno ispunjava kao »ja nešto mislim«, to jest što je predstavljeno već je dominantan. Jedino na osno­
— kao refleksija. vu tog odnosa pojedinačno ja može da se iskusi kao
takvo. Ljudsko ja kao samodovršavajuće pojedinačno
sopstvo može sebe da želi samo u svetlosti veze još
nepoznate volje za volju sa tim ja. Nijedno ja ne po­
XVII stoji »po sebi«, već je ono »po sebi« uvek samo kao
»u sebi« pojavljujuće ja, to jest — kao jastvo.
Kant je na putu da suštinu refleksije promišlja u
Zato je jastvo prisutno i tamo gde pojedinačno
transcendentalnom, odnosno ontološkom smislu. On
ja ni najmanje ne prodire u prvi plan, nego se čak
to čini u jednoj neprimetnoj i uzgrednoj opasci koja
povlači, a dominaciju imaju društvo i drugi oblici
je u Kritici čistog uma skrivena pod naslovom »O
zajedničkog života. I tu, upravo tu, mi nalazimo čistu
amfiboliji pojmova refleksije«. Taj odeljak je dodatak,
dominaciju »egoizma« o kojem se mora metafizički
ali on sadrži suštinski uvid i kritički dijalog s Lajbni-
razmišljati i koji nema nikakve veze sa naivno za­
com, a time i sa celokupnom dotadašnjom metafi­
mišljenim »solipsizmom«.
zikom — onakvom metafizikom kakvu je vidi sam
Kant, a vidi je kao metafiziku koja se u svom onto­ Filozofija u epohi dovršene metafizike jeste antro­
loškom ustrojstvu temelji na jastvu. pologija (upor. Holzwege, str. 91 i dalje). Da li će se
pri tom reći »filozofska« antropologija ili ne — sve­
jedno je. U međuvremenu filozofija je postala antro­
pologija, i na tom putu ona je kao plen pripala po­
XVIII
tomcima metafizike, to jest fizike u najširem smislu
koji uključuje fiziku života i čoveka, biologiju i psi­
Ako posmatramo spolja, čini nam se da je jastvo
hologiju. Postavši antropologija, sama filozofija pro­
samo naknadno uopštavanje, samo apstrakcija onog
pada od metafizike.
što je jastveno, izvedena na osnovu čovekovih poje­
dinačnih »ja«. Dekart očigledno ima na umu, pre
svega, svoje sopstveno »ja«, shvaćeno kao »ja« po­
jedinačne osobe (res cogitans kao substantia finita).
Kant, međutim, razmišlja o »svesti uopšte«. Samo,
26 MARTIN HAJDEGER PREVLADAVANJE METAFIZIKE 27

XIX veka« dovodi do toga da se pre svega i samo u ljudskoj


sferi traga za bićem i da se sam čovek posmatra kao
Volja za volju postavlja, kao uslove svoje mo­ ljudsko stanje, kao svagdašnje me on za idea-u.
gućnosti, obezbeđenje postojanosti (istinu) i preteran
razvoj nagona (umetnost). Volja za volju, dakle, čak
i bivstvujuće organizuje kao biće. Tek u njoj tehnika XX
(obezbeđenje postojanosti) i bezuslovno odsustvo
razmišljanja (»doživljaj«) stiču dominaciju. Time što postiže svoju krajnju i bezuslovnu si­
Tehnika kao najviša forma racionalne svesti (shva­ gurnost, volja za moć — shvaćena kao ono što sve
ćene tehnički) i odsustvo razmišljanja kao organizo- obezbeđuje — jeste jedino svevažeće merilo, dakle:
vana, samoj sebi nerazumljiva nemoć da se uspostavi ona je ono ispravno. Ispravnost volje za volju je bez-
odnos sa onim što je vredno pitanja, pripadaju jedno uslovno i potpuno obezbeđenje same volje za volju.
drugom: oni su jedno te isto. Ono što odgovara htenju volje za volju jeste ispravno
Pretpostavimo da je čitalac već dokučio i shvatio i u redu, jer sama ostaje jedini poredak. U toj samo-
zašto je to tako i kako je do toga došlo. sigurnosti volje za volju izgubila se početna suština
Preostaje nam da razmotrimo još samo jednu istine. Ispravnost volje za volju je ono što je prosto-na-
stvar, onu, naime, da se antropologija ne iscrpljuje prosto ne-istinito. Ispravnost ne-istinitog ima u sferi
u istraživanju čoveka ni u htenju da se sve objasni volje za volju sopstvenu neodoljivost. Ali ispravnost
čovekom i kao njegov izraz. Čak i tamo gde se ne ne-istinitog, koje kao takvo ostaje skriveno, u isti mah
istražuje, gde se štaviše traže odluke, sve se odvija je ono najstrašnije što može da se dogodi u iskrivlja­
na takav način da se najpre jedno čoveštvo izigrava vanju suštine istine. Ispravno gospodari nad istini­
drugim, da se čoveštvo priznaje kao prvobitna snaga, tim i odstranjuje istinu. Tek volja za bezuslovno
baš kao da je ono prvi i poslednji element u svem obezbeđenje obelodanjuje svestranu nesigurnost.
bivstvujućem, a da su ovo bivstvujuće i njegovo svag­
dašnje tumačenje samo posledica.
Tako u prvi plan izbija jedino merodavno pitanje: XXI
kojem obliku pripada čovek? »Oblik« se ovde za­
mišlja na neodređen metafizički način, što znači — Volja je u sebi već ispunjavanje težnje, odnosno
platonski, zamišlja se kao ono što jeste i što ponajpre ostvarivanje cilja. Pri tom je cilj suštinski, na ekspli­
određuje svu tradiciju i razvoj, a samo ipak ostaje cirao nameran i svestan način, postavljen u pojmu,
nezavisno od njih. Ovo anticipujuće priznavanje »čo- a što znači: on je postavljen kao nešto što je na uopšten
način predstavljeno. Volji pripada svest. Volja za
28 MARTIN HAJDEGER PREVLADAVANJE METAFIZIKE 29

volju je najviša i bezuslovna svest računskog samo- već nadigrala. Jedinstvenost bića pokazuje se i u
obezbeđenja računa (upor. Volja za moć, br. 458). volji za volju, koja dopušta samo jedan pravac mo­
Zato njoj pripada svestrano, stalno, bezuslovno gućeg htenja. Otuda potiče jednoobraznost sveta volje
istraživanje sredstava, razloga, prepreka; pripada joj za volju, jednoobraznost koja je od jednostavnosti
izračunato menjanje ciljeva i igranje njima; obmana početaka podjednako udaljena kao i nesuština od
i manevar; inkvizitornost shodno kojoj je volja za suštine, iako prva pripada potonjoj.
volju prema sebi samoj još nepoverljiva i uzdržana
i ni na šta drugo ne misli nego na obezbedenje sebe
kao same moći. XXIII
Bez-ciljnost — i to suštinska bez-ciljnost bezuslov-
ne volje za volju — jeste dovršenje suštine volje, Volja za volju opovrgava svaki cilj po sebi i ci­
suštine koja je sebe nagovestila u Kantovom pojmu ljeve dopušta samo kao sredstva koja joj omogućuju
praktičnog uma kao čiste volje. Čista volja hoće samu da namerno samu sebe savlađuje u igri i da za tu
sebe i jeste, kao volja, biće. Zato su, sa stanovišta igru priprema odgovarajuće polje. Ali volja za volju
sadržaja, čista volja i njen zakon nešto formalno. — ukoliko treba da se smesti u bivstvujućem — ipak
Čista volja je samoj sebi jedini sadržaj kao forma. ne srne da se pojavi kao ono što ona zapravo jeste,
odnosno: kao anarhija katastrofa. S tog razloga,
njoj su neophodna i druga uzakonjenja. I upravo tu
XXII volja za volju dolazi na pomisao da govori o »nalogu«.
Ovaj nalog nije zamišljen s obzirom na nešto po­
Zato što je volja ponekad otelotvorena u poje­ četno i na čuvanje tog početnog, već kao cilj koji
dinačnim »ljudima volje«, čini se kao da je volja za je određen sa stanovišta »sudbine« i koji na taj način
volju isijavanje iz tih osoba. Javlja se mišljenje da je opravdava volju za volju.
ljudska volja izvor volje za volju, dok — u stvari —
volja za volju hoće čoveka, a da on ipak ne dokučuje
suštinu tog htenja. XXIV
Ukoliko je čovek nešto što se na taj način hoće i
što je već postavljeno u volji za volju, utoliko u samoj Borba između onih koji poseduju moć i onih koji
njegovoj suštini »volja« neminovno biva takođe oslov- hoće da do nje dođu: na obe strane odvija se borba
ljena i oslobođena kao instanca istine. Svuda se na­ za moć. Sama moć je svuda ono što sve drugo odre­
meće pitanje da li pojedinac i zajednice jesu zahvalju­ đuje. Preko borbe za moć, obe strane postavljaju
jući toj volji, ili — da li oni s njom, ili čak protiv nje, suštinu moći kao suštinu svoje sopstvene, bezuslovne
još pregovaraju i cenjkaju se, ne znajući da ih je ona vladavine. Istovremeno, međutim, tu je skriveno još
30 MARTIN HAJDEGER PREVLADAVANJE METAFIZIKE 31

nešto: naime, to da je ta borba u službi moći i da nju XXVI


moć hoće. Njome je moć unapred ovladala. Jedino
volja za volju opunomoćuje takve borbe. Ali moć Znaci poslednje napuštenosti bića jesu proglaša­
ovladava ljudskim postupcima, oduzimajući u isti vanja »ideja« i »vrednosti«, slepo lutanje proklama­
mah ljudima mogućnost da takvim putevima ikada cije o »činu« i o neophodnosti »duha«. Sve je to već
iskorače iz zaborava bića. Ta borba neminovno ima upregnuto u mehanizam priprema za proces sređi­
planetarni karakter i kao takva jeste, po svojoj sušti­ vanja. Sam ovaj proces određen je prazninom na­
ni, nerešljiva jer nema šta da rešava, budući da ostaje puštenosti bića, prazninom unutar koje trošenje biv­
isključena iz svakog razlikovanja, iz razlike (između stvujućeg za činjenje svojstveno tehnici kojoj pripada
bića i bivstvujućeg), a time i iz istine; ona se sopstve- i kultura jeste jedini put kojim čovek, lakom na samog
nom snagom tiska u ono što je lišeno sudbine: u na- sebe, još može da spase svoju subjektivnost, unoseći
puštenost bića. je u natčovečanstvo. Potčovečanstvo i natčovečanstvo
su jedno te isto; ona pripadaju jedno drugom, kao
što su u metafizičkom animal rationale »dole« živo-
XXV tinjstva i »gore« ratio-a neraskidivo vezani u korespon­
denciju. Potčovečanstvo i natčovečanstvo valja ovde
Bol, koji se mora najpre iskusiti i podneti do kraja, uzimati u metafizičkom smislu, a ne kao moralna
jeste uvid i znanje da je nemanje nevolje najgora i vrednovanja.
najskrivenija nevolja što počinje da deluje tek onda Trošenje bivstvujućeg — kao takvo i u svom toku
kad dolazi sa najveće daljine. Nemanje nevolje se — određeno je pripremanjem shvaćenim u meta­
sastoji u verovanju da imamo u ruci ono što je stvarno fizičkom smislu reči, pripremanjem kojim čovek sebe
i stvarnost i da znamo šta je to što je istinito, nemajući, čini »gospodarem« onog što je »elementarno«. Tro­
međutim, potrebe da znamo gde prebiva sama istina. šenje uključuje u sebe podešavanu upotrebu bivstvu­
Suština nihilizma, posmatrana sa stanovišta isto- jućeg koje postaje prilika i gradivo za dela i njihovo
rije bića, jeste napuštenost bića — ukoliko se u na- širenje. Ova upotreba se koristi zarad samog pripre­
puštenosti događa to da se biće upušta u smicalice. manja. Ukoliko se, međutim, ovo pripremanje zavr­
Takvo upuštanje uzima čoveka u bezuslovnu službu. šava bezuslovnošću širenja i samoobezbeđenja i uko­
Ona ni u kom slučaju nije pad, a ni nešto »negativno« liko ono, u stvari, besciljnost ima kao svoj cilj —
u bilo kojem smislu. korišćenje je iskorišćavanje.
Zato i nije svako čovečanstvo podesno za istorijsku »Svetski ratovi« i njihova »totalnost« već su po-
realizaciju bezuslovnog nihilizma. Zato je čak neop­ sledice napuštenosti bića. Oni teže obezbeđenju sta­
hodna i borba u kojoj se odlučuje koje je čovečanstvo bilnosti stalne forme iskorišćavanja. U taj proces
sposobno za bezuslovno dovršenje nihilizma. uključen je i čovek koji više ne krije da je i sam naj-
32 MARTIN HAJDEGER
PREVLADAVANJE METAFIZIKE 33
važnija sirovina. Čovek je »najvažnija sirovina« zato
što on ostaje subjekt sveg iskorišćavanja, i to tako Takav dug rat u svojoj dugotrajnosti polako prelazi
što dopušta da mu se volja bezuslovno izjednači s tim ne u tradicionalni mir, već u stanje u kojem se sve
procesom i što time u isti mah postaje »objekt« na- što je u vezi s ratom više ne doživljava kao takvo, a
puštenosti bića. Svetski ratovi su prethodna forma sve što je u vezi s mirom postaje besmisleno i lišeno
uklanjanja razlike između rata i mira, koje je potrebno, sadržaja. Bludnja ne poznaje istinu bića, ali zauzvrat
budući da je »svet« postao nesvet usled toga što je u svakoj oblasti razvija skroz pripremljeno sređivanje
istina bića napustila bivstvujuće. Jer »svet«, shvaćen i obezbeđivanje svakog planiranja. U krugu takvih
u smislu istorije bića (upor. Sein und Zeit), znači oblasti posebna područja ljudskog pripremanja ne­
nepredmetnu prisutnost istine bića za čoveka, uko­ minovno postaju »sektori«; »sektor« poezije, »sektor«
liko je on — čovek — suštinski dat biću. U epohi, u kulture takođe su samo planski obezbeđene oblasti
kojoj isključiva moć jeste sama moć, što znači: u svagdašnjeg »vođenja« koje ima svoje mesto među
kojoj bivstvujuće bezuslovno teži ka trošenju u isko- ostalim »vođenjima«. Moralna gnušanja onih koji
rišćavanju, svet postaje nesvet; doduše, biće je pri­ još ne znaju šta je posredi često su uperena na samo­
sutno i u tom nesvetu, ali bez sopstvenog vladanja. volju i vladalačke pretenzije »vođa« — to je najfatalnija
Kao ono što je realno, bivstvujuće je realno. Svuda forma u kojoj im se ukazuje stalna počast. Vođima
imamo samo dejstvo, a nigde svetovanje sveta. Pa ostavimo onaj gnev koji ih goni da slede negodovanje
ipak, tu je i biće, iako zaboravljeno. S one strane rata što samo na izgled izaziva njihova delatnost, pošto
i mira jeste puka bludnja, u kojoj iskorišćavanje biv- oni zapravo i ne delaju. Veruje se da su vođi, zasleplje-
stvujućeg obezbeđuje sebe u svojim sređujućim postup­ ni besomučnom sebičnošću, na svoju ruku uzurpirali
cima na osnovu praznine napuštenosti bića. »Rat« i sva prava i sve sredili po svojoj volji. U stvari, nji­
»mir« su, preinačeni u svoju nesuštinu, primljeni u hova delatnost je nužna posledica činjenice da je
pomenutu bludnju, izgubivši svaku razliku, oni su bivstvujuće prešlo u stanje bludnje, u kojem se širi
iščezli u puki tok razrastajućeg činjenja onog što se praznina koja zahteva jedan jedini poredak i obezbe-
može činiti. Na pitanje: kada će nastupiti mir, ne đenje bivstvujućeg. Otuda i nužnost »vođenja«, od­
možemo da odgovorimo ne zato što nismo kadri da nosno proračunavanja koje planski obezbeđuje celinu
sagledamo trajanje rata, već zato što i samo pitanje bivstvujućeg. U tom smislu treba organizovati i pri­
dotiče nešto što više ne postoji, budući da već ni rat premiti takve ljude koji će služiti vođenju. »Vođi«
nije više nešto što bi se moglo okončati nekakvim su merodavni radnici pripremanja, koji nadgledaju
mirom. Rat je postao izmetnuta vrsta iskorišćavanja sve sektore obezbeđenja iskorišćavanja bivstvujućeg,
bivstvujućeg, koja postoji i u vreme mira. Računanje jer razumeju celinu svih sektora i tako gospodare
s dugim ratom samo je već zastarela forma u kojoj bludnjom — u onoj meri u kojoj se ona da izračunati.
se priznaje ono novo što donosi epoha iskorišćavanja. Način razumevanja je sposobnost izračunavanja, koja
se unapred sasvim potčinila zahtevima stalno na-
34 MARTIN HAJDEGER PREVLADAVANJE METAFIZIKE 35
rastajućeg obezbeđivanja poredaka zarad najbližih teovu nagradu grada Frankfurta, već otvaraju mo­
mogućnosti sređivanja. Ono što sva moguća stremlje­ gućnost da se planski i po potrebi upravlja proizvod­
nja podređuje celini planiranja i obezbeđivanja naziva njom muških i ženskih organizama. Usmeravanju
se »instinktom«. Ta reč ovde označava intelekt koji literature u sektoru »kulture« savršeno odgovara
prevazilazi uske međe razuma što računa polazeći usmeravanje veštačkog oplođivanja. (Nemojmo da
jedino od onog što mu je najbliže; »intelektualizmu« zbog zastarelog prenemaganja tražimo utočište u
takvog intelekta ne izmiče ništa što kao »činilac« mo­ razlikama koje više ne postoje. Potreba za ljudskim
ra da uđe u izračunavanje pojedinačnih »sektora«. materijalom podleže istom regulisanju pripremnog
Instinkt je prekomerno povećan intelekt koji odgovara sređivanja kao i potreba za lakim knjigama i pesmama,
natčovečanstvu i koji nastoji da sve obuhvati bez- za čiju proizvodnju pesnik nije nimalo važniji od
uslovnim računom. Pošto takav račun prosto gospo­ učenika-knjigovesca koji pomaže da se pesme povežu
dari voljom, čini se da pored nje ne postoji ništa drugo za kakvu biblioteku, donoseći iz magacina, na primer,
sem sigurnosti pukog nagona za računanjem, za koji potrebni karton.)
je izračunavanje svega prvo računsko pravilo. »In­ Iskorišćavanje svih materijala, uključujući i si­
stinkt« se dosad smatrao svojstvom životinje koja u rovinu zvanu »čovek«, za tehničko stvaranje bez-
svojoj životnoj okolini traži i sledi ono što joj je ko­ uslovne mogućnosti proizvođenja svega određeno je,
risno i štetno — i ničem drugom ne teži. Sigurnost na skriven način, potpunom prazninom u kojoj se
životinjskog instinkta odgovara slepoj zapletenosti nalazi bivstvujuće — materijali onog što je stvarno.
u njegovoj oblasti korišćenja. Bezuslovnom opuno- Ta praznina mora da se ispuni. Ali, pošto se praznina
moćenju natčovečanstva odgovara potpuno oslobo­ bića, pogotovo kada se ona ne može iskusiti kao takva,
đenje potčovečanstva. Životinjski nagon i ljudski nikad ne da ispuniti punoćom bivstvujućeg, jedini
ratio postaju istovetni. način da joj se umakne jeste: neprekidno organizova-
Činjenica da se za natčovečanstvo instinkt zahteva nje bivstvujućeg u stalnu mogućnost sređivanja kao
kao karakter znači da potčovečanstvo — shvaćeno forme obezbeđenja besciljnog delanja. Posmatrana
metafizički — pripada natčovečanstvu, ali tako što s tog stanovišta, tehnika je organizacija nedostatka,
se upravo ono životinjsko u svakoj od svojih formi pošto se uprkos svom znanju odnosi na prazninu bića.
sasvim potčinjava računanju i planiranju (vođenje Svuda gde je premalo bivstvujućeg — a sve većoj
zdravstvene politike, kontrola rađanja). Kako je čovek volji za volju svuda je i uvek svega premalo — mora
najvažnija sirovina, može li se računati s tim da će da priskoči tehnika, stvarajući zamenu i trošeći siro­
se jednog dana na temelju savremenih hemijskih vine. A, u stvari, »zamena« i masovna proizvodnja
istraživanja podići fabrike u kojima će se veštački stvari za zamenu nije privremeno sredstvo za nevo­
proizvoditi ljudski materijal. Istraživački radovi he- lju, već je jedino moguća forma u kojoj volja za vo­
mičara Kuna, koji je ove godine (1951) dobio Ge- lju, »potpuno« obezbeđenje poretka sređivanja, na-
36 MARTIN HAJDEGER PREVLADAVANJE METAFIZIKE 37
stavlja da deluje i tako »sama« može da postoji kao sredi samo izračunljiva sigurnost njegovog poretka
»subjekt« svega. Planski se naročito vodi računa o koji ga potčinjava volji za volju — svuda takođe uslov-
priraštaju stanovništva, kako se ne bi propustila pri­ ljava jednoobraznost vodstva, koja prevazilazi sve
lika da se za goleme mase ljudi zaištu veći »životni nacionalne razlike i za koju su sve državne forme samo
prostori« koji opet svojom veličinom, a da bi se nji­ još jedan instrument vođenja među ostalim instru­
ma zagospodarilo, iziskuju veće mase ljudi. To kružno mentima. Pošto stvarnost počiva na jednoobraznosti
kretanje iskorišćavanja, koje se odvija radi trošenja, računa koji podleže planiranju, i čovek mora da uđe
jeste jedini proces kojim se odlikuje istorija jednog u jednoobraznost ako hoće da se nosi s onim što je
sveta što je postao nesvet. »Zapovedničke prirode« stvarno. Već danas čovek bez uni-forme odaje utisak
su te koje, oslanjajući se na sigurnost svog instinkta, nečeg nestvarnog, nečeg što je neobično i što ne pri­
sebi dopuštaju da se stave u službu tog procesa kao pada ovoj stvarnosti. Bivstvujuće, dopušteno jedino
njegovi upravljački organi. One su prvi nameštenici u okvirima volje za volju, širi se stvarajući polje lišeno
unutar toka poslova, svojstvenog bezuslovnom isko- razlika, kojim može da se gospodari još samo uz po­
rišćavanju bivstvujućeg, u službi obezbeđenja prazni­ moć organizovanog postupka, podređenog »načelu
ne napuštenosti bića. Taj tok poslova, svojstven isko- učinka«. Čini se da to načelo povlači za sobom hije­
rišćavanju bivstvujućeg na osnovu nesvesne odbrane rarhijski poredak; u stvari, ono za osnov svojih odre­
neiskušenog bića, unapred isključuje razlike između đivanja ima pomanjkanje svake hijerarhije, pošto
naroda i zemalja kao još bitne i određujuće činioce. je svuda cilj proizvodnje samo jednolična praznina u
Kao što je razlika između rata i mira postala neodrži­ kojoj se odvija iskorišćavanje svakog rada kao de-
va, isto tako se gubi i razlika između »nacionalnog« latnosti koja obezbeđuje sređivanje. Nerazlikovanje,
i »internacionalnog«. Ko danas misli »evropski«, koje je očigledno posledica pomenutog načela, ni
sebi više ne dopušta da bude izložen prigovoru kako najmanje se ne poklapa sa pukom nivelizacijom koja
je »internacionalist«. Ali on takođe nije više »na­ se temelji samo na rasturanju dosadašnjih hijerarhija.
cionalist«, jer na dobrobit ostalih »nacija« ne misli Nerazlikovanje, svojstveno totalnom iskorišćavanju,
ništa manje nego što misli na dobrobit svoje sopstvene. ima svoje korene u »pozitivnom« nedopuštanju hije­
Isto tako, jednoobraznost toka istorija sadašnjeg rarhijske strukture zasnovane na premoći praznine
razdoblja ne počiva na naknadnom ujednačavanju svakog postavljanja cilja. Ovo nerazlikovanje svedoči
starijih političkih sistema sa najnovijim. Ona nije o već obezbeđenoj postojanosti nesveta napuštenosti
posledica, već je razlog za ratna razračunavanja među bića. Zemlja se pojavljuje kao nesvet bludnje. Sa
pojedinačnim pretenzijama na merodavno vođenje stanovišta istorije bića, ona je zvezda lutalica.
u okvirima iskorišćavanja bivstvujućeg za obezbeđe-
nje poretka. Jednoobraznost bivstvujućeg — koja
potiče iz praznine napuštenosti bića i u kojoj je po-
38 MARTIN HAJDEGER PREVLADAVANJE METAFIZIKE 39

XXVII primati njen blagoslov i skućivati se u zakonu ovog


primanja, da bi se čuvala tajna bića i bdilo nad ne-
Pastiri, daleko od naših očiju, stanuju van pusto­ povredljivošću mogućeg.
poljina opustošene zemlje koja ima da služi još samo
obezbeđenju dominacije čoveka čije se delanje ogra­
ničava na procenjivanje da li je nešto važno ili nije XXVIII
važno za život, život što kao volja za volju unapred
zahteva da se svako znanje kreće u krugu obezbeđu- Samo puka akcija neće promeniti svet, pošto bi­
jućeg računanja i vrednovanja. će — shvaćeno kao delatnost i delanje — svekolikom
Neprimetan zakon zemlje čuva je u umerenosti bivstvujućem onemogućuje pristup događaju. Čak
koja se zadovoljava pojavljivanjem i nestajanjem svih ni ogromna patnja, koja kruži zemljom, nije kadra
stvari u za njih odmerenom krugu mogućeg, krugu da neposredno izazove promenu zato što se ona,
kojem se svako potčinjava, a ipak ga niko ne pozna­ patnja, doživljava samo kao patnja, kao nešto pa­
je. Breza nikad ne prekoračuje svoju mogućnost. sivno, i na taj način kao stanje suprotno akciji; otuda
Pčele stanuju u svojoj mogućnosti. Tek volja, svuda se ona zajedno sa akcijom doživljava u istom bitnom
se organizujući u tehniku, razdire zemlju i napada je području volje za volju.
zajedno sa neprirodnošću, iznurivanjem, iskorišća- Ali zemlja ostaje skrivena u neprimetnom zakonu
vanjem i promenom. Tehnika primorava zemlju da mogućnosti koja ona jeste. Volja je mogućem kao
iskorači preko naraslog kruga svoje mogućnosti i goni cilj nametnula nemoguće. Mahinacija, koja organizuje
je ka onom što više nije moguće i što je zato nemogu­ takvu prisilu i njome gospodari, ima svoje korene u
će. Činjenica da se tehničkim zamislima i merama do­ suštini tehnike, uzetoj ovde u značenju istovetnim
lazi do mnogobrojnih pronalazaka i novosti koje sa pojmom metafizike koja se dovršava. Bezuslovna
sustižu jedna drugu, ni u kom slučaju ne pruža nam jednoobraznost svega ljudskog na zemlji, kojim gospo­
dokaz da tehnička dostignuća omogućuju čak i ne­ dari volja za volju, jasno pokazuje besmislenost apso­
moguće. lutno postavljenog ljudskog delanja.
Aktualizam i moralizam istoriografije jesu posled- Pustošenje zemlje počinje kao nameran, ali u
nje etape dovršenog poistovećivanja prirode i duha svojoj suštini nedokučen i nedokučiv, takođe, proces.
sa suštinom tehnike. Priroda i duh su predmeti sa- Ono počinje u trenutku kada se suština istine omeđava
mosvesti; bezuslovna dominacija samosvesti unapred kao izvesnost u kojoj ljudsko predstavljanje i pro­
nasilno zaodeva oboje jednoobraznošću, od koje se izvođenje najpre postaje sigurno u samo sebe. Taj
ne može, u metafizičkom smislu, pobeći. trenutak u istoriji metafizike Hegel shvata kao tre­
Jedna stvar je zemlju samo koristiti, a druga — nutak u kojem apsolutna samosvest postaje načelo
mišljenja.
40 MARTIN HAJDEGER

Gotovo se čini da je čoveku pod vlašću volje sušti­ NAČELO IDENTITETA


na bola nedostupna, baš kao i suština radosti. Da
li prekomernost patnje može tu još da donese koju
promenu?
Nijedna promena ne dolazi bez straže-prethodnice,
koja je vodi i pokazuje joj put. Ali, kako da se približi
ova straža, kad se ne svetli događaj koji ljudsku sušti­
nu — zovući je i imajući potrebu za njom — sebi
predočava, odnosno sagledava i u ovom sagledavanju
smrtnike izvodi na put građenja prožetog mišljenjem
i pevanjem?
Uobičajena formula načela identiteta glasi: A=A.
Načelo identiteta važi kao najviši zakon mišljenja.
Pokušaćemo da neko vreme razmišljamo o tom na­
čelu. Jer, hteli bismo da uz njegovu pomoć dokučimo
šta je identitet.
Kad mišljenje uzme da se bavi nekom stvari koja
ga zaokuplja, može mu se dogoditi da se uzgred
promeni. Zato je preporučljivo da u ovom što sledi
više vodimo računa o načinu nego o sadržaju. Ako
bismo se iole zadržali na sadržaju, već ne bismo bili
kadri da nastavimo ovo predavanje.
Šta znači formula A=A, koja se obično upotreblja­
va da se prikaže načelo identiteta? Ona izražava
jednakost što postoji između A i A. Jednakosti pri­
padaju najmanje dva člana. Jedno A jednako je dru­
gom A. Da li načelo identiteta izražava tako nešto?
Očigledno ne. Ono identično, latinski idem, na grčkom
se kaže to auto. Prevedeno, to auto znači ono što je
isto. Ako neko stalno ponavlja isto, na primer: »Biljka
je biljka«, onda on kazuje tautologiju. Da bi nešto
bilo isto, uvek je dovoljno jedno. Nisu potrebna dva,
kao kod jednakosti.
42 MARTIN HAJDEGER NAČELO IDENTITETA 43

Formula A = A govori o jednakosti. Ona ne odre­ zapadnom mišljenju je bilo potrebno više od dve hi­
đuje A kao isto. Na taj način, uobičajena formula ljade godina. Jer, tek filozofija spekulativnog idealiz­
načela identiteta prikriva upravo ono što bi načelo ma, koju su pripremili Lajbnic i Kant, podiže —
htelo da kaže: A je A, odnosno svako A je isto. blagodareći Fihteu, Šelingu i Hegelu — sklonište za
Dok tako opisujemo ono što je identično, na um suštinu identiteta, u sebi sintetičnu. To sklonište ne
nam pada jedna stara reč kojom Platon čini razumlji­ možemo ovde da pokažemo. Na umu moramo da
vim to identično, reč koja ukazuje na još stariju reč. imamo samo jednu stvar: od doba spekulativnog
U dijalogu Sofist, 254 d, Platon govori o stasis-u i idealizma mišljenje nije više u mogućnosti da jedinstvo
kinesis-u, mirovanju i kretanju. On na tom mestu identiteta predstavi kao jednolikost i da zanemari
daje da stranac kaže: oukoun auton hekaston toin posredovanje koje vlada u jedinstvu. Gde je to ura­
men duoin heteron estin auto d'heauto tauton. đeno, identitet je predstavljen samo na apstraktni
»Svako od njih razlikuje se od drugoga, a samo način.
je isto sebi.« Platon ne veli: hekaston auto tauton, Čak i u poboljšanoj formuli »A je A« pojavljuje
»svako je isto«, nego: hekaston heauto tauton, »svako se jedino apstraktan identitet. Dolazi li se dotle?
je isto sebi«. Kazuje li načelo identiteta nešto o identitetu? Ne,
Dativ heauto znači: svako nešto je sebi vraćeno, u najmanju ruku ne neposredno. Štaviše, načelo već
svako je isto za sebe, isto sa samim sobom. Naš jezik, pretpostavlja šta identitet znači i čemu on pripada.
kao i grčki, daje preimućstvo da istom rečju objasni­ Kako stičemo obaveštenje o toj pretpostavci? Njega
mo ono što je identično, a nju samu da rasvetlimo u nam daje načelo identiteta, ako pažljivo slušamo
spoju njenih različitih oblika. njegov osnovni ton, ako razmišljamo o ovom tonu
Dakle, podesnija formula za načelo identiteta A umesto da lakomisleno izgovaramo formulu »A je
je A znači ne samo: svako A je isto, već i: svako A A«. Formula zapravo glasi: »A je A«. Šta čujemo?
je isto sa samim sobom. U istosti leži odnos tog »sa«, Tim »je« načelo kaže na koji način svako bivstvujuće
dakle, posredovanje, veza, sinteza: ujedinjenje u je­ jeste, naime, kaže: svako bivstvujuće je isto sa samim
dinstvo. Zato se tokom istorije zapadnog mišljenja sobom. Načelo identiteta govori o biću bivstvujućeg.
identitet pojavljuje kao jedinstvo. Ali ovo jedinstvo Kao zakon mišljenja, načelo važi samo utoliko uko­
ni u kom slučaju nije bljutava praznina onog što, po liko je ono zakon bića, koji glasi: svakom bivstvujućem
sebi lišeno odnosa, uporno ostaje pri monotoniji. kao takvom pripada identitet, jedinstvo sa samim
Međutim, sve dok odnos istog sa samim sobom, odnos sobom.
koji postoji u identitetu i koji se već zarana javlja, Ono što načelo identiteta, oslušnuto u njegovom
nije odlučno i upečatljivo izašao na videlo kao po- osnovnom tonu, izražava upravo je ono što zapadno­
menuto posredovanje; sve dok za ovo pojavljivanje evropsko mišljenje ima u vidu, a to je: jedinstvo iden­
posredovanja nije u identitetu pronađeno sklonište, titeta čini temeljnu crtu u biću bivstvujućeg. Svuda
44 MARTIN HAJDEGER NAČELO IDENTITETA
45
gde imamo ma kakav odnos prema svakojakom biv- smemo da izbegavamo. Mi moramo priznati činjenicu
stvujućem, nalazimo identitet koji nam postavlja svoj da u najranijem periodu mišljenja, mnogo pre no
zahtev. Ako taj zahtev ne bi bio postavljen, bivstvu- što je ono došlo do načela identiteta, govori sam
juće nikad ne bi bilo kadro da se pojavi u svom biću. identitet, i to u izreci koja glasi: mišljenje i biće pri­
Prema tome — ne bi bilo nauke. Jer, ako joj ne bi padaju istom, potičući iz istog.
unapred bio svagda zajemčen identitet njenog pred­ Sada smo, i nehotice, već rastumačili to auto,
meta, nauka ne bi mogla da bude ono što ona jeste. ono isto. Mi istovetnost tumačimo kao sapripadnost.
Tim jemstvom istraživanje omogućuje svoj rad. Pa Blizu je pameti da ovu sapripadnost predstavimo u
ipak, predstava-vodilja o identitetu predmeta nikad smislu kasnije mišljenog i svuda poznatog identiteta.
naukama ne donosi opipljivu korist. Dakle, uspešnost Šta nas u tome sprečava? Ništa sem samog načela
i plodonosnost naučnog saznanja svuda počiva na koje čitamo kod Parmenida. Jer, ono kaže nešto
nečem beskorisnom. Zahtev, koji postavlja identitet drugo — kaže da biće, zajedno sa mišljenjem, pripada
predmeta, govori bez obzira da li ga nauke čuju ili istom. Biće je identitetom određeno kao karakteristika
ne, da li prelaze preko onog što su čule ili se time ovog identiteta. Kasnije se, međutim, identitet —
zapanjuju. onako kako se o njemu mislilo u metafizici — pred­
Zahtev, koji postavlja identitet, govori iz bića stavlja kao karakteristika bića. Dakle, mi ne mo­
bivstvujućeg. Međutim, tamo gde se u zapadnom žemo — polazeći od tog metafizički predstavljenog
mišljenju najranije i posebno pojavljuje biće bivstvu­ identiteta — da odredimo identitet koji Parmenid
jućeg, kod Parmenida, naime, tu to auto, ono što je pominje.
identično, govori maltene prejako. Jedan od Parme- Istovetnost mišljenja i bića, o kojoj nam govori
nidovih fragmenata glasi: Parmenidov fragment, starija je od identiteta koji je
metafizika, polazeći od bića, odredila kao karakte­
to gar auto noein estin te kai einai. ristiku bića.
Ključna reč u Parmenidovom fragmentu, to auto,
»Ono isto je, naime, opažanje (mišljenje) kao i biće.« ono isto, ostaje nejasna. Ostavićemo je nejasnom.
Tu se različite stvari, mišljenje i biće, zamišljaju Ali u isti mah prihvatićemo mig koji nam daje taj
kao ono isto. Šta to znači? Nešto što se sasvim razli­ fragment, na čijem se početku nalazi pomenuta reč.
kuje od onog što inače poznajemo kao učenje meta­ No u međuvremenu smo istovetnost mišljenja i
fizike, koje tvrdi da identitet pripada biću. Parmenid bića već odredili kao sapripadnost njih dvoje. To
kaže: biće pripada identitetu. Šta tu znači identitet? je bilo brzopleto, možda neminovno. Moramo da
Šta u Parmenidovom fragmentu znači reč to auto, dignemo ruke od takve brzopletosti. A tako možemo
ono isto? Na ovo pitanje Parmenid nam ne pruža da postupimo, pošto pomenutu sapripadnost ne srna-
odgovor. On nas stavlja pred zagonetku koju ne
NAČELO IDENTITETA 47
46 MARTIN HAJDEGER

tramo konačnim niti jedino merodavnim tumačenjem sapripadanje kao sapripadanje, mi smo — shodno
istovetnosti mišljenja i bića. Parmenidovom migu — već na umu imali i mišljenje
Ako o sapripadanju razmišljamo na uobičajeni i biće, dakle ono što u istom pripada jedno drugom.
način, tad se — što već nagoveštava podvučena rečca Kad mišljenje shvatamo kao obeležje čoveka, na
— smisao pripadanja određuje rečcom »sa«, to jest umu imamo sapripadanje koje se tiče čoveka i bića.
njenim jedinstvom. U ovom slučaju »pripadati« znači Smesta nam se nameću pitanja: šta znači biće? Ko
isto što i: biti uključen i postavljen u poredak nekog je, ili šta, čovek? Svako može lako da vidi kako nam
»sa«, smešten u jedinstvo nekog mnoštva, spojen u bez zadovoljavajućeg odgovora na ta pitanja nedo­
jedinstvo kakvog sistema, oposredovan ujedinjuju- staje temelj za određivanje nečeg pouzdanog o sa-
ćom sredinom merodavne sinteze. Filozofija to sa- pripadanju čoveka i bića. Ali dok god svoja pitanja
pripadanje predstavlja kao nexus i connexio, kao postavljamo na taj način, mi ostajemo sputani po­
nužnu vezu nečeg s nečim. kušajem da ono »sa« čoveka i bića predstavimo kao
Međutim, o sapripadanju može da se razmišlja pridodavanje, a da ovo pridodavanje udesimo i objasni­
i kao o sapripadanju. To znači: sada se »sa« određuje mo polazeći ili od čoveka ili od bića. Pri tom, na-
»pripadanjem«. Istina, moramo se ovde zapitati: šta sleđeni pojmovi čoveka i bića čine osnov za uzajamno
u tom slučaju znači »pripadati« i kako se tek tom pridodavanje toga dvoga.
rečju određuje njoj svojstven prefiks »sa«. Odgovor Kako bi bilo ako bismo jednom, umesto da čvrsto
na ovo pitanje bliži nam je nego što mislimo, ali predstavljamo samo sastavljanje čoveka i bića i da
nije očigledan. Za sada je dovoljno što nam maločas tako uspostavljamo njihovo jedinstvo, obratili pažnju
navedeno upućivanje skreće pažnju na mogućnost na to da li je i kako u tom »sa« posredi pre svega
da se »pripadanje« više ne predstavlja jedinstvom pripadanje jednog drugom? Postoji čak i mogućnost
prefiksa »sa«, već da se ovo »sa« dokučuje iz »pri­ da sapripadanje čoveka i bića ugledamo — iako sa­
padanja«. Samo, zar se upućivanje na tu mogućnost mo izdaleka — već u nasleđenim definicijama njihove
ne iscrpljuje u ispraznoj igri rečima, koja pravi nešto suštine. Kako to?
što je lišeno svakog oslonca u proverljivim činjeni­ Čovek je, nema sumnje, nešto bivstvujuće. Kao
cama? takav, on — poput kamena, drveta ili orla — pripada
To je tako sve dok ne pogledamo izbliže i ne pusti­ celini bića. »Pripadati« znači ovde još i: biti postav­
mo stvari da same govore. ljen u biće. Ali ono čime se čovek odlikuje počiva
Misao o sapripadanju u smislu sapripadanja na­ na tome da je on, kao stvorenje koje misli, otvoren
staje s obzirom na situaciju koja je već pomenuta. biću, da je stavljen pred njega, da ostaje u odnosu
Naravno, tu situaciju teško je imati u vidu zato što s njim i da mu tako odgovara. Čovek zapravo jeste
je jednostavna. Međutim, ona nam se odmah pri­ taj odnos odgovaranja biću, i on je samo to. Ovo
bližava čim u obzir uzimamo sledeće: objašnjavajući »samo« ne znači ograničenje, već preobilnost. U čo-
48 MARTIN HAJDEGER NAČELO IDENTITETA 49

veku vlada pripadanje biću, pripadanje koje sluša nja, tumači kao temelj na kojem se svako bivstvujuće
biće zato što je ono biću dodeljeno u vlasništvo. A temelji kao bivstvujuće.
biće? Razmišljajmo o biću shodno njegovom izvor­ Kuda skače odskok kada odskoči od temelja?
nom značenju, dakle, kao o prisutnosti. Biće nije Skače li u bezdan? Da, dok god skok samo pred­
za čoveka prisutno ni uzgred ni samo u retkim prili­ stavljamo u vidokrugu metafizičkog mišljenja. Ne,
kama. Ono postoji i traje jedino tako što se posred­ ukoliko skačemo i sebe puštamo. Kuda? Onamo
stvom svog zahteva odnosi na čoveka. Jer, tek čovek kuda smo već pušteni: u pripadanje biću. Samo biće,
— otvoren za biće — dopušta da ono dođe kao pri međutim, pripada nama; jer jedino uz nas ono može
sutnost. Takvoj pri-sutnosti potrebna je otvorenost kao biće da bude prisutno, to jest da postane pri­
čistine, a uz pomoć ove potrebe ona ostaje dodeljena sutno.
u posed čoveku. To ni u kom slučaju ne znači da je Dakle, potreban je skok, da bi se posebno iskusilo
biće postavljeno zahvaljujući najpre i samo čoveku. sapripadanje čoveka i bića. Taj skok je naglost bez-
Naprotiv, biva jasno: mostovnog ulaska u ono pripadanje koje ima da
Čovek i biće su jedno drugom dati u vlasništvo. podari uzajamnu pripadnost čoveka i bića, a time i
Oni pripadaju jedno drugom. Iz tog uzajamnog pri­ konstelaciju obaju. Skok je nagli ulazak u oblast
padanja, o kojem se nije dublje razmišljalo, čovek i iz koje su čovek i biće već u svojoj prirodi dosegli
biće su pre svega dobili ona određenja suštine u ko­ jedno drugo, pošto su oboje — pruženi kao dar —
jima ih je filozofija metafizički pojmila. dodeljeni u vlasništvo jedno drugom. Samo ulazak
To preovlađujuće sapripadanje čoveka i bića mi u oblast tog dodeljivanja u vlasništvo podešava i
uporno pogrešno shvatamo dok god sve — putem određuje iskustvo mišljenja.
dijalektike ili bez nje — predstavljamo samo u re­ Čudan je to skok — po svoj prilici daje nam on
dovima i posredovanjima. Tada uvek nalazimo jedino uvid u to da još nedovoljno boravimo tamo gde za­
veze koje su uspostavljene ili sa stanovišta bića ili sa pravo već i jesmo. Gde smo mi to? U kojoj konste­
stanovišta čoveka i koje sapripadanje čoveka i bića laciji bića i čoveka?
prikazuju kao preplitanje. Danas nam, tako bar izgleda, nisu više potrebna
Mi još ne ulazimo u oblast sapripadanja. Ali, kako — kao ranijih godina — podrobna uputstva, da
dolazi do takvog ulaska? Na taj način što se udalja­ bismo ugledali konstelaciju na osnovu koje se čovek
vamo od stava predstavljajućeg mišljenja. Ovo uda­ i biće odnose jedno na drugo. Dovoljno je, reklo bi
ljavanje je poskok u smislu skoka. Skok odskače, se, pomenuti reči »atomsko doba« pa da se dokuči
udaljava se od uobičajene predstave o čoveku kao o na koji način danas u svetu tehnike biće postaje za
racionalnoj životinji koja je u moderno doba postala nas prisutno. Ali smemo li mi svet tehnike prosto da
subjekt za svoje objekte. Odskok u isti mah odskače izjednačavamo s bićem? Očigledno ne smemo, čak
i od bića. No biće se, od početaka zapadnog mišlje- ni onda kad taj svet predstavljamo kao celinu, u koju
50 MARTIN HAJDEGER NAČELO IDENTITETA 51

su uključeni atomska energija, čovekovo računsko u horizontu izračunljivosti? Naravno. I ne samo to.
planiranje i automatizacija. Zašto nam tako obliko­ Koliko je biće izazvano, isto toliko je i čovek izazvan,
vano uputstvo, koje se tiče sveta tehnike, nikada ne odnosno prisiljen da bivstvujuće — koje se na njega
dopušta — čak ni ako je ono najpodrobniji opis — odnosi — obezbeđuje kao inventar svog planiranja i
da sagledamo konstelaciju bića i čoveka? Stoga što računanja i da s tim sređivanjem ide unedogled.
svaka analiza situacije podbacuje utoliko što se po- Naziv za skupljanje izazova koji čoveka i biće
menuta celina sveta tehnike unapred, sa stanovišta tako stavlja jedno spram drugog da se oni uzajamno
čoveka, tumači kao ono što je čovek napravio. Tehni­ postavljaju, glasi: po-stav. Prosto smo prisiljeni na
ka, predstavljena u najširem smislu i shodno svojim ovakvu upotrebu reči. Ali umesto stellen (postaviti,
mnogobrojnim pojavama, važi kao plan koji čovek staviti, namestiti) kažemo takođe setzen (metnuti,
projektuje, plan koji čoveka najzad nagoni na odluku položiti, posaditi) i nimalo nam ne smeta što upo­
ili da postane sluga svom planu ili da ostane njegov trebljavamo reč Ge-setz (zakon). Zašto, dakle, ne i
gospodar. Ge-stell (po-stav), ako uvid u stanje stvari to zahteva?
Takvom koncepcijom celine sveta tehnike mi sve Ono u čemu se i iz čega čovek i biće u svetu tehnike
svodimo na čoveka i, u krajnjem slučaju, zahtevamo odnose jedno na drugo upućuje nam zahtev na način
etiku sveta tehnike. Uhvaćeni u tu koncepciju, učvršću­ po-stava. U uzajamnom postavljanju čoveka i bića
jemo svoje mišljenje da je tehnika samo čovekova mi čujemo zahtev koji određuje konstelaciju našeg
stvar. Ne čujemo zahtev bića, koji govori u suštini vremena. Po-stav se na nas svuda odnosi neposredno.
tehnike. On je, ako još smemo tako reći, stvarniji od svih
Prestanimo napokon da tehniku predstavljamo atomskih energija i čitavog sveta mašina, stvarniji
samo tehnički, odnosno polazeći od čoveka i njegovih nego snaga organizacije, informacije i automatizacije.
mašina. Obratimo pažnju na zahtev koji se u naše Jer, ono što zovemo po-stavom više ne zatičemo u
vreme upućuje ne samo čoveku već i svemu bivstvu- horizontu predstavljanja koji nam dopušta da o biću
jućem, prirodi i istoriji, s obzirom na njihovo biće. bivstvujućeg razmišljamo kao o prisutnosti; po-stav
Kakav zahtev imamo na umu? Naša celokupna se na nas više ne odnosi kao nešto prisutno, te nam
egzistencija smatra da je svuda — čas vragolasto i je stoga u prvi mah stran. On ostaje stran pre svega
nametljivo, a čas silovito i teško — izazvana da se zato što nije nešto poslednje, nego nam najpre daje
posveti planiranju i izračunavanju svega. Šta govori ono što zapravo prožima konstelaciju bića i čoveka.
u tom izazovu? Izvire li on iz čovekovog spontanog Sapripadanje čoveka i bića na način uzajamnog
raspoloženja? Ili se tu na nas odnosi već samo biv- izazivanja pokazuje nam, sa. zaprepašćujućom sna­
stvujuće, i to tako što nam postavlja zahtev s obzirom gom, da je — i kako — čovek prisajedinjen biću, a
na svoju planljivost i izračunljivost? Bi li tada čak da je — i kako — biće dodeljeno čoveku. U po-stavu
i biće bilo izazvano da dopušta da se bivstvujuće pojavi vladaju neobično prisajedinjavanje i neobično dođe-
52 MARTIN HAJDEGER NAČELO IDENTITETA 53

ljivanje. Mi ovo prisajedinjavanje i dodeljivanje, u nam moglo biti bliže od onog što nas približava tamo
kojima su čovek i biće dati jedno drugom, moramo gde pripadamo, gde smo pripadnici, naime — od
prosto da iskusimo, to jest da uđemo u ono što na­ događaja?
zivamo događajem (Ereignis). Reč »događaj« je uzeta Događaj je oblast, u sebi titrava, kojom čovek i
iz podesnog jezika. »Dogoditi se« (er-eignen) izvorno biće dosežu u svojoj suštini jedno drugo, stiču svoje
znači: predočiti (er-augen), to jest ugledati, pogledom suštastvo gubeći ona određenja koja im je dala me­
nešto sebi dozvati, prisvojiti (an-eignen). Reč »do­ tafizika.
gađaj«, o kojoj se razmišlja sa stanovišta maločas Misliti o događaju kao o prisvajanju znači gra­
pokazane materije, treba sada da govori kao ključna diti na strukturi te u sebi titrave oblasti. Za ovu, u
reč u službi mišljenja. Kao takva, ona je neprevodiva sebi nepostojanu, strukturu mišljenje prima oruđe
kao i grčki logos i kineski tao. Reč »događaj« ovde od jezika. Jer, jezik je najnežnije i, tako, najnarušlji-
više ne znači ono što inače nazivamo dešavanjem, vije svedržeće titranje u nepostojanoj strukturi do­
zbitijem. Ona se sada upotrebljava kao singulare gađaja. Ukoliko je naša suština data jeziku, mi sta­
tantum. Ono što ona naznačava događa se samo u nujemo u događaju.
jednini, ne, nikako ne više puta, već samo jednom. Sad smo dospeli do one tačke na svom putu kada
A ono što u po-stavu kao konstelaciji bića i čoveka nam se nameće jedno doduše grubo ali neizbežno
doživljavamo posredstvom savremenog sveta tehnike, pitanje: kakve veze događaj ima sa identitetom?
jeste predigra onog što se naziva događajem. Među­ Odgovor: nikakve. Međutim, identitet je mnogo,
tim, događaj ne istrajava nužno u svojoj predigri. ako ne i sasvim, povezan s događajem. Otkud to?
Jer, u njemu se javlja mogućnost da puko vladanje Odgovorićemo na to pitanje tako što ćemo se vratiti
po-stava pretvori u izvornije događanje. Takva trans­ natrag nekoliko koraka po već prevaljenom putu.
formacija po-stava iz događaja u izvornije događa­ Događaj spaja čoveka i biće u njihovu suštinsku
nje dovela bi do toga da se svet tehnike iz svoje domi­ skupnost. Prvi, suzbijani sev događaja primećujemo
nacije događajno — događajno zato što to ne stvara u po-stavu. Po-stav čini suštinu savremenog sveta
sam čovek — vrati služenju unutar oblasti kojom tehnike. U po-stavu uočavamo sapripadanje čoveka
čovek istinskije doseže do događaja. i bića, sapripadanje u kojem dopuštanje pripadanja
Gde smo mi sada? Na ulasku našeg mišljenja u određuje najpre vrstu tog »sa« i njegovo jedinstvo.
ono jednostavno što u strogom smislu reči nazivamo Neka nas u pitanje o sapripadanju u kojem »pripa­
događajem. Čini se kao da smo sada bili u opasnosti danje« ima prednost nad »sa« uvede Parmenidov
da, odveć nehajno, usmerimo svoje mišljenje u nešto fragment: »Ono isto je, naime, mišljenje kao i biće«.
daleko i opšte, dok nam se ipak onim na šta ukazuje Pitanje o značenju tog istog je pitanje o suštini identi­
reč »događaj« neposredno obraća samo najveća bli­ teta. Metafizičko učenje predstavlja identitet kao
zina one blizine u kojoj već boravimo. Jer, šta bi osnovnu karakteristiku bića. Sada biva jasno: biće
54 MARTIN HAJDEGER NAČELO IDENTITETA 55
zajedno s mišljenjem pripada identitetu čija suština doživljavao bivstvujuće, celinu savremenog sveta tehni­
potiče iz onog dopuštanja sapripadanja koje nazivamo ke, prirodu i istoriju, a — pre svega — njihovo biće.
događajem. Suština identiteta je vlasništvo događaja. Dok god se razmišljanje o svetu atomskog doba,
Ako bi pokušaj da svoje mišljenje odvedemo na ma koliko bilo ozbiljno i odgovorno, bavi samo
mesto porekla suštine identiteta bio donekle održiv, mirnodopskim korišćenjem atomske energije i ničem
šta bi bilo s naslovom našeg predavanja? Smisao na­ drugom ne teži, mišljenje zastaje na pola puta. Uto­
slova »Načelo identiteta« bi se izmenio. liko pre ova polovičnost i dalje obezbeđuje svet tehni­
Načelo se najpre pojavljuje u formi osnovnog ke u njegovoj metafizičkoj prevlasti.
načela koje identitet pretpostavlja kao karakteristiku Samo, koji je to autoritet odlučio da priroda kao
bića, odnosno temelja onog što bivstvuje. To načelo, takva mora zanavek da ostane priroda savremene
shvaćeno u smislu iskaza, pretvaralo se, kako je pre­ fizike i da istorija mora zanavek da se pojavljuje samo
davanje odmicalo, u načelo prikazano kao skok koji kao predmet istoriografije? Doduše, današnji svet
se udaljava od bića kao temelja onog što bivstvuje tehnike ne možemo da odbacimo kao đavolje delo,
i koji, tako, skače u bezdan. Ali ovaj bezdan nije ni niti smemo, da ga uništimo — ukoliko se za to sam
prazno ništavilo ni mračna zamršenost, već je: do­ ne postara.
gađaj. U događaju titra suština onog što govori kao Međutim, još manje smemo da se priklonimo
jezik koji je jednom bio nazvan kućom bića. »Načelo mišljenju kako je svet tehnike takav da prosto zabra­
identiteta« sada znači: skok koji iziskuje suština iden­ njuje iskakanje iz njega. Jer, ovo mišljenje je opsednu-
titeta zato što joj je potreban samo ako sapripadanje to aktuelnim stvarima i smatra ih jedinom stvarnošću.
čoveka i bića ima da dospe u suštinsku svetlost do­ Ono je zaista neverovatno, ali takvo nije i mišljenje
gađaja. okrenuto napred koje gleda prema onom što nam se
Na svom putu od načela kao iskaza o identitetu približava kao zov suštine identiteta čoveka i bića.
ka načelu kao skoku u suštinsko poreklo identiteta, Više od dve hiljade godina bilo je potrebno mišlje­
mišljenje se promenilo. Zato ono, gledajući prema sa­ nju da bi zbilja shvatilo jedan tako prost odnos kao
dašnjosti i zanemarujući čovekovu situaciju, uočava što je posredovanje unutar identiteta. Pa smemo li
konstelaciju bića i čoveka uz pomoć onog što spaja mi onda misliti da će se jednog dana ostvariti misaoni
ovo dvoje — uz pomoć događaja. ulazak u suštinsko poreklo identiteta? Upravo zato
Ako bismo imali mogućnost da nam se po-stav što taj ulazak zahteva da se skoči, što mu je potrebno
— uzajamno izazivanje čoveka i bića da uđu u izra­ njegovo vreme, vreme mišljenja, vreme koje se razli­
čunavanje izračunljivog — obrati kao događaj koji kuje od vremena računanja, računanja što danas
čoveka i biće najpre predaje njihovoj autentičnosti, svuda rastrže naše mišljenje. Danas računska mašina,
tada bi slobodan bio put na kojem bi čovek izvornije za jedan sekund, izračuna hiljade odnosa. Uprkos
svojoj tehničkoj koristi, oni su nebitni.
56 MARTIN HAJDEGER

Ma šta i ma kako da mislimo, mislimo u okvirima


tradicije. Ona vlada kada nas oslobađa od mišljenja ONTO-TEO-LOŠKO USTROJSTVO
unatrag i upućuje mišljenju unapred koje više nije METAFIZIKE
planiranje.
Tek kada se, misleći, okrenemo onom o čemu se
već mislilo, mi ćemo moći da mislimo i o onom o
čemu još treba da se misli.

Na ovom seminaru smo pokušali da započnemo


razgovor s Hegelom. U razgovoru s misliocem može
da se raspravlja samo o stvari mišljenja. Prema uobi­
čajenom određenju, »stvar« znači sporni slučaj, ono
sporno što je jedino za mišljenje slučaj koji se odnosi
na mišljenje. Ali spor tog spornog nikako se — tako
reći iz čistog mira — ne zapodeva tek mišljenjem.
Stvar mišljenja je ono sporno spora. Naša reč »spor«
(starovisokonemački: strit) prvenstveno znači ne ne­
slogu već pritešnjenost. Stvar mišljenja pritešnjuje
mišljenje na takav način da ga ona vodi najpre nje­
govoj stvari, a zatim ga od nje vodi njemu samom.
Za Hegela, stvar mišljenja je: mišljenje kao takvo.
Da ne bismo ovu definiciju stvari, naime: mišljenje
kao takvo, pogrešno tumačili psihološkim ili episte­
mološkim jezikom, moramo — kao objašnjenje —
da dodamo: mišljenje kao takvo — u razvijenoj
punoći mišljenosti mišljenoga. Šta ovde znači mišlje-
nost mišljenoga možemo da shvatimo samo polazeći
od Kanta, od suštine transcendentalnog, o kojoj,
međutim, Hegel razmišlja apsolutno, a što za njega
58 MARTIN HAJDEGER ONTO-TEO-LOŠKO USTROJSTVO METAFIZIKE 59

znači — spekulativno. Na to Hegel smera kad o nja, koji se predstavlja u istoriji filozofije, predstavlja
mišljenju mišljenja kao takvom veli da se ono razvija se i u samoj filozofiji, ali oslobođen od one istorijske
»čisto u elementu mišljenja« (Enc, Uvod, § 14). Ozna­ spoljašnjosti, čisto u elementu mišljenja.«
čeno jedva dovoljnim nazivom o kojem se samo Zastajemo, zapanjeni. Po Hegelovim vlastitim re­
s teškom mukom može da razmišlja, to znači: stvar ­ima, sama filozofija i istorija filozofije stoje u me­
mišljenja je za Hegela »misao«. A misao, razvijena u đusobnom spoljnom odnosu. Ali spoljašnjost, o kojoj
svojoj najvišoj suštinskoj slobodi, jeste »apsolutna Hegel razmišlja, nikako nije spoljna u grubom smislu
ideja«. Negde pred kraj Nauke logike (ed. Lass., tom puke površnosti i ravnodušnosti. Spoljašnjost ovde
II, 484) Hegel o apsolutnoj ideji kaže: »Samo je apso­ znači spoljnu dimenziju u kojoj sva istorija i svaki
lutna ideja biće, neprolazni život, samoznajuća istina, stvarni tok zbivanja imaju svoje mesto spram kreta­
i ona je sva istina.« Na taj način sam Hegel jasno daje nja apsolutne ideje. Objašnjena u vezi sa idejom,
stvari svog mišljenja ono ime koje je ispisano iznad spoljašnjost istorije se pokazuje kao posledica samo-
cele stvari zapadnog mišljenja, ime: biće. ospoljašnjenja ideje. Sama spoljašnjost je dijalektičko
(Na našem seminaru raspravljalo se o mnogo­ određenje. Zato ostajemo daleko iza Hegelove prave
strukoj a ipak jedinstvenoj upotrebi reči »biće«. misli ako tvrdimo da je on u filozofiji ujedinio isto-
Za Hegela, biće znači najpre, ali nikad isključivo, riografsko predstavljanje i sistematsko mišljenje. Jer,
»neodređenu neposrednost«. Ono se ovde gleda sa Hegela ne zanima ni istoriografija ni sistem u smislu
stanovišta određujućeg posredovanja, odnosno sa sređenog naučnog znanja.
stanovišta apsolutnog pojma i, stoga, s obzirom na Čemu ove opaske o filozofiji i njenom odnosu
taj pojam. »Istina bića je suština«, to jest apsolutna prema istoriji? One nagoveštavaju da, za Hegela,
refleksija. Istina suštine je pojam u smislu beskonačnog stvar mišljenja jeste u sebi istorijska, ali istorijska u
samoznanja. Biće je apsolutno samomišljenje mišlje­ smislu zbivanja. Procesualni karakter mišljenja odre­
nja. Samo je apsolutno mišljenje istina bića, »jeste« đuje se dijalektikom bića. Za Hegela, stvar mišljenja
biće. Ovde istina uvek znači da se ono što se kao je biće kao mišljenje koje je samom sebi predmet i
takvo može znati zna zahvaljujući znanju koje je uve- koje dolazi sebi tek u procesu svog spekulativnog
reno u sebe.) razvoja, prolazeći tako kroz stepene različito razvi­
U isti mah Hegel o stvari svog mišljenja strogo jenih i stoga ranije nužno nerazvijenih oblika.
razmišlja i razgovarajući s prethodnom istorijom Tek iz tako shvaćene stvari mišljenja Hegel do-
mišljenja. On je prvi koji tako može i mora da raz­ bija istinsko načelo, merilo za način na koji razgovara
mišlja. Njegov odnos prema istoriji filozofije jeste s misliocima što su mu prethodili.
spekulativan i, samo kao takav, istorijski. Karakter Dakle, kad pokušavamo da s Hegelom zapode-
kretanja istorije jeste zbivanje u smislu dijalektičkog nemo misaoni razgovor, mi moramo s njim da razgo­
procesa. Hegel piše (Enc, § 14): »Isti razvoj mišlje- varamo ne samo o istoj stvari, već da o istoj stvari
60 MARTIN HAJDEGER ONTO-TEO-LOŠKO USTROJSTVO METAFIZIKE 61

razgovaramo i na isti način. Ali isto nije jednako. U 3. Kakav karakter taj razgovor ima za Hegela,
jednakom razlika iščezava. U istom razlika se po­ a kakav za nas?
javljuje. Ona se pojavljuje utoliko nametljivije uko­
liko se mišljenje odlučnije bavi istom stvari na isti Uz prvo pitanje:
način. O biću bivstvujućeg Hegel razmišlja spekula- Za Hegela je stvar mišljenja biće s obzirom na
tivno-istorijski. Ali pošto Hegelovo mišljenje pripada bivstvujuće o kojem se razmišljalo u apsolutnom
jednom istorijskom periodu (to nikako ne znači da mišljenju, i apsolutno mišljenje kao takvo. Za nas
ono pripada prošlosti), pokušaćemo da o biću o kojem je stvar mišljenja ono isto, dakle: biće, ali biće s obzi­
je razmišljao Hegel razmišljamo na isti način, to jest rom na svoju diferenciju u poređenju s bivstvujućim.
— istorijski. Rečeno još jasnije: za Hegela je stvar mišljenja misao
Mišljenje može da ostane pri svojoj stvari samo kao apsolutni pojam. Za nas je stvar mišljenja dife­
ako u svom ostajanju biva sve strože, samo ako ista rencija kao diferencija (da se zasad poslužimo ovim
stvar postaje za njega sve spornija. Na taj način, nazivom).
stvar zahteva od mišljenja da je izdrži u njenim okol­
nostima, da odoli tim okolnostima odgovarajući im Uz drugo pitanje:
time što će je rešiti. Mišljenje, koje ostaje pri svojoj Za Hegela, merilo za razgovor sa istorijom filo­
stvari, mora — ako je ta stvar biće — da se upusti u zofije glasi: ulaziti u snagu i oblast onog što su mislili
rešavanje bića. Dakle, u razgovoru s Hegelom mi raniji mislioci. Nije nikakva slučajnost što Hegel
očekujemo da, zarad ovog razgovora, unapred objasni­ svoje načelo izlaže tokom razgovora sa Spinozom, a
mo istost iste stvari. To nas, shodno onom što smo pre razgovora s Kantom (Nauka logike, knjiga III,
rekli, nagoni da u svom razgovoru sa istorijom filo­ ed. Lasson, tom II, str. 216 i dalje). Kod Spinoze on
zofije objasnimo zajedno sa razlikom stvari mišljenja nalazi potpuno razvijeno »stanovište supstancije«
i razliku istorijskog. Takvo objašnjenje mora ovde koje, međutim, ne može da bude najviše zato što se
da bude kratko i samo u opštim crtama naznačeno. o biću još ne razmišlja isto tako temeljno i odlučno
Da bismo objasnili razliku koja vlada između kao o mišljenju koje je samom sebi predmet. Biće,
Hegelovog mišljenja i našeg pokušaja da mislimo, kao supstancija i supstancijalitet, još se nije razvilo
uzećemo u obzir tri stvari. u subjekt u njegovom apsolutnom subjektitetu. Pa
ipak, Spinoza uvek iznova priziva celokupno mišljenje
Zapitaćemo: nemačkog idealizma i istovremeno u njemu izaziva
1. Šta je stvar mišljenja za Hegela, a šta za nas ? protivrečnost zato što dopušta da ono počne s apso­
2. Šta je Hegelu merilo za razgovor sa istori­ lutnim. Međutim, Kantov put je drugačiji i za mišljenje
jom mišljenja, a šta nama? apsolutnog idealizma, a i za filozofiju uopšte, mnogo
presudniji nego Spinozin sistem. U Kantovoj ideji
62 MARTIN HAJDEGER ONTO-TEO-LOŠKO USTROJSTVO METAFIZIKE 63

o izvornoj sintezi apercepcije Hegel vidi »jedno od Korak nazad ukazuje na dosad zanemarivano
najdubljih načela za spekulativni razvoj« (ibid., str. područje zahvaljujući kojem suština istine biva po-
227). Za Hegela, snaga svakog mislioca leži u onom najpre dostojna mišljenja.
što je mislio, pošto se njegova misao može otelotvoriti Posle ovog kratkog označavanja razlike između
u apsolutno mišljenje kao jedan od stepena ovog Hegelovog i našeg mišljenja, razlike u pogledu stvari
mišljenja. Apsolutno mišljenje je apsolutno samo mišljenja, a i u pogledu merila i karaktera razgovora
zahvaljujući činjenici da se kreće u svom dijalektičko- sa istorijom mišljenja, pokušajmo da započeti razgovor
-spekulativnom procesu i da za to iziskuje stepene. s Hegelom nastavimo i malo više osvetlimo. To znači:
Za nas je merilo za razgovor sa istorijskim nasle- odvažićemo se da pokušamo korak nazad. Izraz
đem isto, pošto i sami treba da ulazimo u snagu ra­ »korak nazad« sugeriše mnoga pogrešna tumačenja.
nijih mislilaca. Ali mi ovu snagu tražimo ne u onom »Korak nazad« ne znači izolovan korak mišljenja,
o čemu se već razmišljalo, već u onom o čemu se nije već način na koji se mišljenje kreće i dug put. Pošto
razmišljalo i iz čega ono o čemu se razmišljalo prima korak nazad određuje karakter našeg razgovora sa
svoj suštinski prostor. No tek ono o čemu se već istorijom zapadnog mišljenja, naše nas mišljenje na
razmišljalo priprema ono o čemu se još nije razmišlja­ izvestan način izvodi iz onog o čemu se dosad razmi­
lo, a koje uvek iznova prelazi u svoju obilnost. Me­ šljalo u filozofiji. Mišljenje se povlači pred svoju
rilo onog o čemu se nije razmišljalo ne vodi uključi­ stvar, biće, i, tako, ono o čemu se razmišljalo dovodi
vanju ranije mišljenog u sve viši razvoj kojim se ovo u naspramnost u kojoj posmatramo celinu maločas
mišljeno prevazilazi i u sistematizaciju, već zahteva pomenute istorije — posmatramo je s obzirom na
da se nasleđeno mišljenje pusti u svoju prošlost koja ono što čini izvor tog celokupnog mišljenja, pošto
je još sačuvana. Ta prošlost vlada na iskonski način mu samo on sprema oblast njegovog prebivališta.
tradicijom, jeste pre nje, a ipak se o njoj nije raz­ Za razliku od Hegela, mi tvrdimo da tu nije posredi
mišljalo posebno i kao o nečem izvornom. nasleđeni, ranije postavljeni problem, već da je reč
o onom što se dosad u istoriji zapadnog mišljenja
Uz treće pitanje: nije podvrgavalo pitanjima. Da bismo to označili,
Za Hegela, razgovor s minulom istorijom filo­ moramo da se privremeno poslužimo jezikom tradi­
zofije ima karakter ukidanja, to jest posredujućeg cije. Govorićemo o diferenciji između bića i bivstvu-
poimanja u smislu apsolutnog utemeljenja. jućeg. Korak nazad ide od onog o čemu se nije raz­
Za nas, karakter razgovora sa istorijom mišljenja mišljalo, od diferencije kao takve, ka onom o čemu
nije više ukidanje, već korak nazad. treba da se razmišlja. To je zaboravljanje diferencije.
Ukidanje vodi u nadvisujuće-skupljajuću oblast Zaboravljanje, o kojem ovde treba da se razmišlja,
apsolutno postavljene istine, istine u smislu sasvim jeste prikrivanje diferencije kao takve, posmatrano
razvijene izvesnosti znanja koje zna sebe. sa stanovišta lethe (skrivanja); to prikrivanje je otpo-
ONTO-TEO-LOŠKO USTROJSTVO METAFIZIKE 65
64 MARTIN HAJDEGER
nazad iz metafizike u suštinu metafizike, posmatran
četka izmicalo. Zaboravljanje pripada diferenciji zato sa stanovišta sadašnjosti i preuzet iz našeg uvida u
što i ona pripada njemu. Ono se njoj ne dešava tek sadašnjost, jeste korak iz tehnologije i tehnološkog
naknadno — usled zaboravnosti ljudskog mišljenja. opisa i tumačenja našeg doba u suštinu savremene
Diferencija između bivstvujućeg i bića jeste pod­ tehnike, suštinu o kojoj tek treba da se razmišlja.
ručje unutar kojeg metafizika — zapadno mišljenje Ovo što smo gore rekli treba da onemogući drugo
u celini svoje suštine — može da bude ono što ona očigledno pogrešno tumačenje izraza »korak nazad«,
jeste. Zato se korak nazad kreće iz metafizike u suštinu naime, da onemogući mišljenje kako se taj korak sa­
metafizike. Opaska o Hegelovoj upotrebi mnogo- stoji u istoriografskom povratku najranijim mislioci­
značne ključne reči »biće« pokazuje da se rasprava o ma zapadne filozofije. »Kuda« kojem nas usmerava
biću i bivstvujućem nikad ne može vezati za jednu korak nazad razvija se i pokazuje tek izvođenjem
epohu u istoriji rasvetljavanja »bića«. U raspravi o koraka.
»biću« taj naziv se takođe nikad ne shvata u smislu Da bismo na ovom seminaru stekli nekakav pogled
vrste, prazne opštosti, pod koju se istoriografski na celinu Hegelove metafizike, odabrali smo — kao
predstavljena učenja o bivstvujućem svode kao po­ sredstvo za nevolju — tumačenje odeljka kojim po­
jedinačni slučajevi. »Biće« svagda govori sudbinski, činje prva knjiga Nauke logike, »Učenje o biću«.
i zato je prožeto tradicijom. Već naslov odeljka daje nam u svakoj svojoj reči
Međutim, korak nazad iz metafizike u njenu dovoljno toga o čemu da razmišljamo. On glasi:
suštinu iziskuje trajnost i postojanost, čije dimenzije Čime nauka mora da se počne? Hegelov odgovor
ne znamo. Samo je jedno jasno: koraku nazad je na ovo pitanje sastoji se u pokazivanju da je poče­
potrebna priprema na koju moramo da se odvažimo tak »spekulativne prirode«. To znači: početak nije
sada i ovde, i to sučeljeni s bivstvujućim kao takvim ni nešto neposredno ni nešto posredno. Takvu pri­
u celini, bivstvujućim kakvo sada jeste i koje počinje rodu početka mi smo pokušali da izrazimo u jednoj
da se primetno jednoznačnije pokazuje. Ono što sada spekulativnoj rečenici: »Početak je rezultat.« To,
jeste obeleženo je vlašću suštine savremene tehnike, shodno dijalektičkoj višeznačnosti ovog »je«, znači
vlašću koja je u svim oblastima života već prisutna više stvari. Jednom znači ovo: početak — ako re-
posredstvom različito imenljivih obeležja kao što sidtare uzmemo u doslovnom smislu te reči — jeste
su funkcionalizacija, stalno usavršavanje, automati­ iskok iz dovršenja dijalektičkog kretanja mišljenja,
zacija, birokratizacija, informisanje. Kao što pred­ mišljenja koje je samom sebi predmet. Dovršenje tog
stavljanje živog nazivamo biologijom, isto tako pri­ kretanja, apsolutna ideja, jeste potpuno razvijena ce-
kazivanje i oblikovanje bivstvujućeg — bivstvujućeg lina, punoća bića. Iskok iz te punoće daje prazninu
kojim sada svuda vlada suština tehnike — možemo bića. U nauci (apsolutnom znanju koje zna sebe)
da zovemo tehnologijom. Taj izraz može da posluži početak mora da se napravi ovom prazninom. Po-
kao oznaka za metafiziku atomskog doba. Korak
66 MARTIN HAJDEGER
ONTO-TEO-LOŠKO USTROJSTVO METAFIZIKE 67
četak i kraj kretanja, a pre kraja i samo kretanje,
uvek ostaje biće. Biće prebiva kao u sebi kružeće kre­ kao pitanje o bivstvujućem kao takvom i kao celini.
tanje iz punoće u krajnje ospoljašnjenje i iz krajnjeg Celost ove celine je jedinstvo bivstvujućeg, jedinstvo
ospoljašnjenja u samodovršavajuću punoću. Dakle, koje ujedinjuje kao proizvodni osnov. Za onoga ko
za Hegela, stvar mišljenja je mišljenje koje je samom ume da čita, to znači: metafizika je onto-teo-logija.
sebi predmet, mišljenje kao u sebi kružeće biće. U Ko je teologiju, kako hrišćansku tako i filozofsku,
ne samo opravdanoj, već i nužnoj inverziji, spekula­ iskusio u svojim vlastitim korenima, taj danas radije
tivna rečenica o početku glasi: »Rezultat je početak.« ćuti o Bogu kada govori u oblasti mišljenja. Jer, onto-
Mora se zapravo početi rezultatom, pošto iz njega -teološki karakter metafizike je za mišljenje postao
rezultira početak. sporan, ne zbog nekakvog ateizma, već sa stanovišta
iskustva mišljenja — mišljenja kojem se u onto-teo-
To nam kazuje isto što i napomena koju Hegel,
-logiji pokazalo još nemišljeno jedinstvo suštine meta­
uzgred i u zagradama, dodaje negde na kraju odeljka
fizike. Ta suština metafizike, međutim, ostaje ono
o početku (ed. Lass., tom I, str. 63): »(a najneospornije
što je najznačajnije za mišljenje, i to sve dok mišljenje
pravo imao bi Bog da se njime počne)«. Shodno pita­
ne prekine — na samovoljan i, stoga, nepriličan način
nju koje čini naslov odeljka, reč je o »početku nauke«.
— razgovor sa svojom sudbinskom tradicijom.
Ako nauka mora da počne Bogom, onda je ona nauka
o Bogu: teologija. Taj se naziv ovde uzima u svom U petom izdanju Šta je metafizika? (1949) ja u
starijem značenju, po kojem je teo-logija iskaz pred- novom uvodu otvoreno ukazujem na onto-teološku
stavljajućeg mišljenja o Bogu. Theologos, theologia suštinu metafizike (str. 17. i dalje; sedmo izdanje,
znači, pre svega, mitsko-poetsko kazivanje o bogovi­ str. 18. i dalje). Bilo bi, međutim, prerano tvrditi da
ma, bez obzira na versko učenje i crkvenu doktrinu. je metafizika teologija zato što je ontologija. Najpre
Zašto je »nauka« — tako glasi, od Fihteovog vre­ ćemo reći: metafizika je teologija, kazivanje o Bogu,
mena, naziv za metafiziku — zašto je nauka teologi­ zato što bog ulazi u filozofiju. Na taj način, pitanje
ja? Odgovor: zato što je nauka sistematsko razvijanje o onto-teološkom karakteru metafizike prerasta u
znanja, i biće bivstvujućeg zna sebe kao to znanje i pitanje: kako bog ulazi u filozofiju, ne samo u savre-
stoga je istinito. Školski naziv za nauku o biću, to menu već i u filozofiju kao takvu? Na ovo pitanje
jest o bivstvujućem kao takvom uopšte, naziv koji se može da se odgovori samo ako se pre toga ono u do­
javlja u vreme kada se okončava srednji i počinje voljnoj meri razvije kao pitanje.
novi vek glasi: ontozofija ili ontologija. Međutim, O pitanju: kako bog ulazi u filozofiju? možemo
zapadna metafizika je od svojih početaka kod Grka valjano da razmišljamo samo onda kad je dovoljno
bila ujedno i ontologija i teologija, a da još nije bila jasno ono u šta bog treba da uđe — sama filozofija.
vezivana za ove nazive. U svom pristupnom predava­ Sve dok istoriju filozofije istražujemo samo istorio-
nju Sta je metafizika? (1929) ja metafiziku određujem grafski, svuda ćemo nalaziti da je bog ušao u nju.
Ali, ako pretpostavimo da filozofija kao mišljenje
68 MARTIN HAJDEGER
ONTO-TEO-LOŠKO USTROJSTVO METAFIZIKE 69

jeste slobodno i spontano samoupuštanje u bivstvuju- toga da sebe pokazuje kao »misao«? Zahvaljujući
će kao takvo, onda bog može da dospe u filozofiju ničem drugom do činjenici da je biće prethodno ozna­
jedino ako ona sama, shodno svojoj suštini, zahteva čeno kao osnov (Grund), a da se mišljenje — budući
i određuje da, i na koji način, on uđe u nju. Zato pi­ da zajedno s bićem čini celinu — na biću kao osnovu
tanje: kako bog ulazi u filozofiju? vodi nazad ka pi­ sakuplja na način dokučivanja osnova (Ergrunden) i
tanju: otkud potiče onto-teološko suštinsko ustroj­ davanja osnova (Begrunden). Biće se pojavljuje kao
stvo metafizike? Prihvatiti potonje pitanje znači iz­ misao. To znači: biće bivstvujućeg se obelodanjuje
vesti korak nazad. kao osnov koji sebi samom dokučuje i daje osnov.
Čineći taj korak nazad, mi ćemo sada da raz­ Po svom suštinskom poreklu, osnov, ratio, je: logos
mišljamo o suštinskom poreklu onto-teološke struk­ u smislu sakupljajućeg dopuštanja da se postoji;
ture cele metafizike. Zapitaćemo: kako bog, a s njim on je: hen panta. Na taj način, za Hegela, »nauka«,
u vezi i teologija, i zajedno s teologijom onto-teološki što će reći: metafizika, jeste zapravo »logika« ne zato
karakter, ulazi u metafiziku? Ovo pitanje postavlja­ što je tema nauke mišljenje, već stoga što stvar mišlje­
mo u razgovoru sa čitavom istorijom filozofije. Ali nja ostaje biće, a biće — počev od trenutka kada se
u isti mah ga postavljamo i s posebnim osvrtom na obelodanilo u karakteru logos-a, zasnivajućeg osnova
Hegela. To nas navodi da najpre razmislimo o nečem — iziskuje mišljenje kao davanje osnova.
neobičnom.
Metafizika razmišlja o bivstvujućem kao takvom,
Hegel razmišlja o biću u njegovoj najpraznijoj
to jest — uopšte. Metafizika razmišlja o bivstvujućem
praznini, dakle: u njegovom najopštijem aspektu.
kao takvom, to jest — kao celini. Metafizika razmišlja
U isti mah on o njemu razmišlja i u njegovoj savrše­
o biću bivstvujućeg kako u jedinstvu onoga što je
noj punoći. Pa ipak, spekulativnu, to jest pravu fi­
najopštije, odnosno što je svuda podjednako vredno,
lozofiju Hegel ne zove onto-teo-logijom, već »naukom
jedinstvu koje dokučuje osnov, tako i u jedinstvu ce-
logike«. Dajući joj takvo ime, on obelodanjuje nešto
lokupnosti, to jest onoga što je najviše, jedinstvu
što je presudno. Shvativši reč »misao« kao singulare
koje daje osnov. Na taj način se unapred o biću biv­
tantum, za tili čas bismo, naravno, mogli da nazivanje
stvujućeg razmišlja kao o zasnivajućem osnovu. Zato
metafizike »logikom« objasnimo ukazivanjem na či­
je sva metafizika, u stvari, zasnivanje koje polaže
njenicu da je, za Hegela, stvar mišljenja ipak »misao«.
račun o osnovu, koje osnovu polaže račun i koje,
Misao, mišljenje, jeste očigledno i shodno starom
najzad, od osnova traži polaganje računa.
običaju tema logike. Zaista. Ali isto tako je neosporno
da Hegel, veran tradiciji, stvar mišljenja vidi u biv- Zašto sve to pominjemo? Zato da bismo istrošene
stvujućem kao takvom i kao celini, u kretanju bića izraze: ontologiju, teologiju, onto-teologiju, osetili
od njegove praznine ka njegovoj razvijenoj punoći. u njihovoj pravoj težini. Naravno, izrazi ontologija
i teologija izgledaju kao i ostali poznati izrazi: psiho­
Kako, međutim, »biće« može uopšte da dođe do
logija, biologija, kosmologija, arheologija. Drugi deo
ONTO-TEO-LOŠKO USTROJSTVO METAFIZIKE 71

70 MARTIN HAJDEGER
poslednje računanje. Biće bivstvujućeg se temeljno,
ovih navedenih izraza, -logija, znači — otprilike i u smislu osnova, prikazuje samo kao causa sui. To
obično — da je posredi nauka o duši, živoj materiji, je metafizički pojam Boga. Metafizika mora da misli
kosmosu, starim spomenicima. Ali u -logiji se ne u pravcu Boga zato što stvar mišljenja jeste biće, a
krije samo ono logično u smislu konzistentnog i, biće — kao osnov — postoji na raznovrsne načine:
uopšte uzev, iskaznog koje celokupno naučno znanje kao logos, kao hypokeimenon, kao supstancija, kao
raščlanjava i pokreće, obezbeđuje i saopštava. -logija subjekt.
je svagda celina veze davanja osnova, veze u kojoj Ovo objašnjenje, iako po svoj prilici dotiče po­
se predmeti nauka prikazuju, odnosno poimaju s obzi­ nešto što je tačno, sasvim je nedovoljno za tumačenje
rom na svoj osnov. Međutim, ontologija i teologija suštine metafizike. Jer, metafizika je ne samo teo-
su »logije« utoliko što dokučuju i daju osnov bivstvu- -logika, već i onto-logika. Ona, pre svega, nije ni
jućeg kao takvog i kao celine. One polažu račun o samo jedno, a ni samo drugo. Štaviše, ona je teo-
biću kao o osnovu bivstvujućeg. One logos-u polažu -logika zato što je onto-logika. Ona je onto-logika
račun i njemu su u suštinskom smislu saobrazne, to zato što je teo-logika. Onto-teološko suštinsko ustroj­
jest one su logika logos-a. Dakle, njihov tačniji naziv stvo metafizike ne može da se objasni ni teologikom
glasio bi: onto-logika i teo-logika. Strožije i jasnije ni ontologikom, čak i ako bi tu objašnjenje bilo do­
zamišljena, metafizika je: onto-teo-logika. voljno za ono o čemu ostaje da se razmisli.
Mi sada naziv »logika« shvatamo u suštinskom Naime, ostaje da se razmisli još o tome koje je­
smislu koji u sebe uključuje i izraz što ga je Hegel dinstvo povezuje ontologiku i teologiku, šta je po­
upotrebio, i koji njega, taj Hegelov izraz, samo tako reklo ovog jedinstva i šta je razlika različitog koje
osvetljava, naime: osvetljava ga kao naziv za ono se jedinstvom ujedinjuje. O svemu tome ostaje da se
mišljenje koje, polazeći od bića kao osnova (logos-a), razmisli. Jer, očigledno je da je tu posredi ne spajanje
svuda dokučuje i daje osnov bivstvujućeg kao takvog dveju samostalnih disciplina metafizike, već jedinstvo
u celini. Osnovna karakteristika metafizike je onto- onoga što se u ontologici i teologici podvrgava ispi­
-teo-logika. Sada bismo bili kadri da objasnimo ka­ tivanju i o čemu se u njima razmišlja: bivstvujuće
ko bog ulazi u filozofiju. kao takvo, uzeto kao ono što je opšte i prvo, u Jednom
U kojoj meri je takvo objašnjenje uspešno? U sa bivstvujućim kao takvim, uzetim kao ono što je
onoj u kojoj imamo u vidu sledeće: stvar mišljenja je najviše i poslednje. Jedinstvo tog Jednog je takvo
bivstvujuće kao takvo, to jest — biće. Biće sebe po­ da ono što je poslednje utemeljuje, na svoj način,
kazuje kao osnov. Dakle, o stvari mišljenja, biću kao ono što je prvo, a da ono što je prvo utemeljuje, na
osnovu, temeljno se razmišlja samo onda kad se osnov svoj način, ono što je poslednje. Razlika između ta
predstavlja kao prvi osnov, prote arhe. Izvorna stvar dva načina utemeljavanja pripada razlici koju smo
mišljenja se javlja kao prvi uzrok, causa prima, koji pomenuli, ali o kojoj još nismo razmišljali.
odgovara utemeljavajućem povratku na ultima ratio,
72 MARTIN HAJDEGER
ONTO-TEO-LOŠKO USTROJSTVO METAFIZIKE 73
Suštinsko ustrojstvo metafizike počiva na jedin­
stvu bivstvujućeg kao takvog uopšte i na onom što datak koji mi stvaramo svojim predstavljajućim mišlje­
je najviše. njem, nameće se pitanje: dodatak — ali čemu? Sledi
Ovde treba da pitanje o onto-teološkoj suštini odgovor: bivstvujućem. Dobro. No šta znači to:
metafizike najpre pretresemo samo kao pitanje. Na »bivstvujuće«? Šta bi moglo drugo da znači nego:
mesto na kojem se pretresa pitanje o onto-teološkom nešto što jeste? Na taj način, mi tobožnjem dodatku,
ustrojstvu metafizike može da nas uputi jedino sama predstavi o diferenciji, dajemo mesto u biću. Ali
stvar, i to tako što ćemo pokušati da strože mislimo samo »biće« znači: biće koje je ono što bivstvuje. Ta­
o stvari mišljenja. Stvar mišljenja je zapadnom mišlje­ mo kuda najpre treba da diferenciju ponesemo kao
nju predata pod imenom »biće«. Ako o toj stvari tobožnji dodatak, bivstvujuće i biće uvek zatičemo
razmišljamo malo strože, ako više vodimo računa o u njihovoj diferenciji. To je kao u Grimovoj bajci
onom što je sporno u stvari, videćemo da biće, uvek Zec i jež: »Ja sam već ovde.« Sada bi se moglo s tim
i svuda, znači: biće bivstvujućeg. Genitiv u ovoj frazi čudnim stanjem stvari — naime, da se bivstvujuće i
treba da se uzima kao genitivus objectivus. Bivstvu­ biće svagda zatiču zahvaljujući diferenciji i u dife­
juće, uvek i svuda, znači: bivstvujuće bića; u ovoj renciji — postupiti nezgrapno i objasniti ga na sle-
frazi genitiv treba da se uzima kao genitivus subjectivus. deći način: naše predstavljajuće mišljenje je tako
Međutim, s izvesnom uzdržanošću govorimo o geni­ sazdano i strukturirano da ono — tako reći iznad
tivu objekta i subjekta; jer, ti termini, subjekt i objekt, svoje glave, a potičući iz te glave — svuda između
već i sami potiču iz osobene prirode bića. Jedino je bivstvujućeg i bića unapred postavlja diferenciju.
jasno da je kod bića bivstvujućeg i kod bivstvujućeg O tom, na izgled, ubedljivom, ali i brzo datom objašnje­
bića svaki put posredi diferencija. nju moglo bi se mnogo šta reći, a još više pitati, po-
Dakle, mi o biću strogo mislimo samo onda kad najpre: otkud potiče to »između«, u koje kao da treba
o njemu mislimo s obzirom na njegovu diferenciju diferenciju ugurati?
s bivstvujućim; s druge strane, o bivstvujućem strogo Odbacićemo svakojake poglede i objašnjenja, i u
mislimo samo onda kad o njemu mislimo s obzirom obzir ćemo uzeti sledeće: ono što se naziva diferenci­
na njegovu diferenciju s bićem. Na taj način, dife­ jom, mi to svuda i svakog trenutka nalazimo u stvari
rencija posebno pada u oči. Ako pokušamo da je mišljenja, u bivstvujućem kao takvom — nalazimo
predstavimo, odmah ćemo se naći na pogrešnom to tako očigledno da taj nalaz čak i ne uzimamo, kao
putu da nju shvatamo kao relaciju koju je naše pred­ takav, k znanju. A i ništa nas ne nagoni da to učini­
stavljanje dodalo biću i bivstvujućem. Tako se dife­ mo. Naše mišljenje može da bira: ili će prelaziti preko
rencija srozava na distinkciju, na nešto što je proizvod diferencije, ne razmišljajući o njoj, ili će o njoj kao
našeg razuma. takvoj posebno razmišljati. Ali ta sloboda ne važi
Međutim, ako pretpostavimo da je diferencija do- za sve slučajeve. Može se iznenada desiti da se mišlje­
nje suoči s pitanjem: šta znači to biće, koje smo ovde
ONTO-TEO-LOŠKO USTROJSTVO METAZIFIKE 75

74 MARTIN HAJDEGER
vu istog, raz-like. Jedino razlika daruje i razdvaja
tako često pominjali? Ako biće sebe odmah poka­ »između« u kojem se prevazilaženje i dolazak spajaju,
zuje kao biće nečeg, dakle: u genitivu diferencije, donose jedno drugom i iznose jedno od drugog. Di­
onda prethodno pitanje ispravnije glasi: šta vi mislite ferencija između bića i bivstvujućeg, kao raz-lika preva­
o diferenciji, ako se i biće i bivstvujuće — svako na zilaženja i dolaska, jeste razotkrivajuće-skrivajuće iz­
svoj način — pojavljuju zahvaljujući diferenciji? Da nošenje tih dvoga. U iznošenju vlada svetljenje onoga
bismo odgovorili na to pitanje, moramo najpre da što sebe prikriva i zatvara — i to vladanje daruje
se na pravi način suočimo s diferencijom. A suočiće- razdvojenost i spojenost prevazilaženja i dolaska.
mo se s njom na takav način, ako izvedemo korak U svom pokušaju da razmišljamo o diferenciji
nazad. Jer, udaljenjem — koje smo postigli čineći kao takvoj, mi ne činimo da ona iščezne, već je sle­
korak nazad — ono što je blizu pokazuje se kao takvo, dimo do njenog suštinskog porekla. Na putu ka nje­
blizina postiže svoje prvo sijanje. Uz pomoć koraka nom suštinskom poreklu razmišljamo o iznošenju
nazad mi stvar mišljenja, biće kao diferenciju, pušta­ prevazilaženja i dolaska. Tako, stvar mišljenja — o
mo da slobodno uđe u naspramnost koja može da kojoj zbog koraka nazad razmišljamo strože — jeste:
ostane bez ikakvog predmeta. biće o kojem se razmišlja na osnovu diferencije.
Nastavljajući da gledamo diferenciju, a ipak je Ovde je, naravno, neophodna jedna uzgredna na­
posredstvom koraka nazad puštajući u ono o čemu pomena koja se odnosi na ono što smo rekli o stvari
valja razmišljati, možemo reći: biće bivstvujućeg znači mišljenja, napomena koja neprekidno privlači našu
biće koje je bivstvujuće. Ovde to »je« ukazuje na pažnju. Kad kažemo »biće«, ovu reč upotrebljavamo
tranzitivnost, prelaznost. Biće ovde postoji na način u najširem i najneodređenijem opštem značenju. Ali
prelaženja ka bivstvujućem. Ali ono ne prelazi, na­ čak i kada govorimo samo o opštem značenju, mi
puštajući svoje mesto, ka bivstvujućem, kao da je smo o biću razmišljali na nepodesan način. Biće pred­
bivstvujuće najpre bez bića i kao da nam se tek njime stavljamo onako kako ono, biće, sebe nikad ne po­
približava. Biće prelazi, ide — razotkrivajući — preko kazuje. Način na koji se ponaša stvar mišljenja, biće,
(onoga) što nam samo takvim prevazilaženjem do­ ostaje jedinstveno stanje stvari. U prvi mah, naš
lazi kao nešto po sebi neskriveno. Dolaziti znači: uobičajeni način mišljenja može da ovo stanje stvari
skrivati se u neskrivenost, dakle: skriveno trajati: razjasni samo u nedovoljnoj meri. Pokušajmo da
biti bivstvujuće. tu tvrdnju potkrepimo primerom, od samog početka
Biće sebe pokazuje kao razotkrivajuće prevazila- svesni činjenice da nigde u bivstvujućem ne postoji
ženje. Bivstvujuće kao takvo pojavljuje se kao do­ primer za suštinu bića, po svemu sudeći zato što sušti­
lazak koji sebe skriva u neskrivenost. na bića jeste sama igra.
Biće u smislu razotkrivajućeg prevazilaženja i Jednom, da bi označio opštost opšteg, Hegel na­
bivstvujuće kao takvo u smislu dolaska koji sebe vodi sledeći slučaj: neko želi da kupi voće u radnji.
skriva, postoje, kao dve tako različite stvari, na osno-
76 MARTIN HAJDEGER
ONTO-TEO-LOŠKO USTROJSTVO METAFIZIKE 77

On traži voće. Nude mu jabuke i kruške, nude mu pošto razmišljamo o razotkrivanju i skrivanju, o
breskve, trešnje i grožđe. Ali kupac odbija ono što prelaženju (transcendenciji) i dolasku (prisutnosti).
mu je ponuđeno. Želi pošto-poto da ima voće. Ono Možda ovo raspravljanje, koje diferenciju između
što mu je ponuđeno svakako da jeste voće, a ipak se bića i bivstvujućeg pripisuje iznošenju kao zborištu
pokazuje da se voće ne može kupiti. njihove suštine, čak obelodanjuje nešto prožimajuće
Kudikamo nam je teže da »biće« predstavimo kao što prožima sudbinu bića od početka do njenog do­
opštu oznaku svagdašnjeg bivstvujućeg. Biće uvek vršenja. Ipak, i dalje nam je teško da kažemo kako
postoji samo u ovoj ili onoj istorijskoj formi: physis, treba da se misli o toj prožetosti, kad ona nije ni
logos, hen, idea, energeia, supstancijalitet, objektivitet, nešto opšte što važi za sve slučajeve, niti je zakon
subjektivitet, volja, volja za moć, volja za volju. Me­ koji obezbeđuje nužnost jednog procesa u smislu
đutim, sve te forme ne mogu da se nađu kako — poput dijalektičnosti.
jabuka, krušaka, bresaka — leže poredane na tezgi
Jedina stvar koja je sada značajna za naš poduhvat
istoriografskog predstavljanja.
jeste uvid u mogućnost da o diferenciji kao iznoše­
Pa ipak, zar nismo slušali o biću u istorijskom po­ nju tako mislimo da nam postane jasnije u kojoj
retku dijalektičkog procesa — procesa o kojem Hegel meri onto-teološko ustrojstvo metafizike ima svoje
razmišlja? Naravno da jesmo. Ali i tu biće sebe po­ suštinsko poreklo u iznošenju koje započinje istoriju
kazuje samo u svetlosti koja je zasvetlela zarad metafizike, vlada njenim epohama, a ipak svuda —
Hegelovog mišljenja. Drugim rečima: kako ono, biće, kao iznošenje — ostaje skriveno i na taj način zabo­
sebe pokazuje — to se samo po sebi određuje načinom ravljeno u zaboravu koji izmiče čak i samom sebi.
na koji biće sebe osvetljava. Taj način je, međutim, Da bismo olakšali pomenuti uvid, razmišljajmo
istorijska, svagda epohalna forma koja kao takva o biću, i u biću o diferenciji, i u diferenciji o iznošenju
postoji za nas jedino ako je pustimo u njenu sopstvenu one forme bića kojom je biće sebe osvetlilo kao logos,
prošlost. Samo u iznenadnom trenutku sećanja mi kao osnov. Biće sebe u razotkrivajućem prevazilaže-
dospevamo u blizinu istorijskog. Isto važi i za iskustvo nju pokazuje kao dopuštanje da pred nama leži ono
date forme diferencije između bića i bivstvujućeg, što dolazi, kao raznoliko utemeljivanje proizvođenja.
diferencije kojoj odgovara dato tumačenje bivstvu­ Bivstvujuće kao takvo, dolazak koji sebe skriva u
jućeg kao takvog. Ovo što smo rekli važi, pre svega, neskrivenost, jeste ono što je utemeljeno; tako ute­
i za naš pokušaj da — čineći korak nazad iz zabo- meljeno i izdejstvovano, ono na svoj način utemeljuje,
ravljenosti diferencije kao takve — mislimo o diferen­ naime, dejstvuje, to jest — uzrokuje. Iznošenje ute-
ciji kao o iznošenju razotkrivajućeg prevazilaženja i meljavajućeg i utemeljenog kao takvih ne samo da
samoskrivajućeg dolaska. Doduše, ako pažljivije osluš- oboje razdvaja, već ih i sučeljava jedno s drugim.
nemo, uverićemo se da mi u ovom raspravljanju o Kao razdvojeni, utemeljavajuće i utemeljeno tako su
iznošenju već dopuštamo da prošlost dođe do reči, učvršćeni u iznošenje da ne samo što biće kao osnov
78 MARTIN HAJDEGER
ONTO-TEO-LOSKO USTROJSTVO METAFIZIKE 79
utemeljuje bivstvujuće, nego i bivstvujuće na svoj
način utemeljuje biće, uzrokuje ga. Tako nešto može Lajbnicovom tekstu koji ćemo ukratko nazvati Dva­
bivstvujuće da uradi jedino ako »je« punoća bića: deset četiri teze metafizike (Gerh. Phil. VII, 289 i
ako je ono što je najbivstvujućije. dalje; upor. moju raspravu: Der Satz vom Grund,
Ovde naše razmišljanje dolazi u uzbuđujući kon­ 1957, str. 51 i dalje).
tekst. Biće postoji kao logos u smislu osnova, do- Metafizika odgovara biću kao logos, te je, dakle,
puštanja da nešto bude pred nama. Isti logos je, kao po svojim osnovnim crtama svuda logika, ali logika
sakupljanje, ono što ujedinjuje, hen. Ovo hen, me­ koja razmišlja o biću bivstvujućeg, prema tome: lo­
đutim, znači dve stvari: ono je ujedinjujuće jedno u gika koja je određena sa stanovišta onoga što je di-
smislu onoga što je svuda prvo i, stoga, najopštije; ferentno u diferenciji; metafizika je onto-teo-logika.
a u isti mah ono je ujedinjujuće jedno u smislu onoga Pošto razmišlja o bivstvujućem kao takvom u
što je najviše (Zevs). Logos sakuplja utemeljavanjem celini, metafizika ga predstavlja s obzirom na ono
svega u ono što je opšte i obrazlaganjem svega na što je diferentno u diferenciji, ne vodeći računa o di­
osnovu onoga što je jedino. Pomenimo samo uzgred ferenciji kao diferenciji.
da isti logos sadrži i suštinsko poreklo forme čitavog Ono što je diferentno sebe pokazuje kao biće
jezika i da time određuje način kazivanja kao lo­ bivstvujućeg uopšte i kao biće bivstvujućeg u naj­
gičkog kazivanja u širem smislu. višem.
Ukoliko biće postoji kao biće bivstvujućeg, kao Budući da se biće pojavljuje kao osnov, bivstvu­
diferencija, kao iznošenje, onda traju razdvojenost i juće je ono što je utemeljeno, a najviše bivstvujuće
spojenost utemeljavanja i obrazlaganja, onda biće je ono što obrazlaže u smislu prvog uzroka. Kad o
utemeljuje bivstvujuće, onda bivstvujuće — kao ono bivstvujućem metafizika razmišlja s obzirom na njegov
što je najbivstvujućije — obrazlaže biće. Jedno pre- osnov koji je zajednički za svako bivstvujuće kao
vazilazi drugo, jedno dolazi u drugom. Prevazilaže- takvo, onda je ona logika kao onto-logika. Kad me­
nje i dolazak pojavljuju se jedno u drugom u uzajam­ tafizika razmišlja o bivstvujućem kao takvom u ce­
nom odsjaju. Posmatrano sa stanovišta diferencije, lini, to jest s obzirom na najviše bivstvujuće koje
to znači: iznošenje je kruženje, kruženje bića i bivstvu­ obrazlaže sve, onda je ona logika kao teo-logika.
jućeg jednog oko drugog. Samo utemeljavanje po­ Pošto mišljenje metafizike ostaje pušteno u di­
javljuje se unutar čistine iznošenja kao nešto što jeste, ferenciju o kojoj se kao takvoj ne razmišlja, meta­
kao bivstvujuće, dakle, koje iziskuje odgovarajuće fizika je — uz pomoć ujedinjujućeg jedinstva — u
obrazlaganje bivstvujućim, odnosno uzrokovanje, i isti mah i ontologija i teologija.
to uzrokovanje najvišim uzrokom. Onto-teološko ustrojstvo metafizike potiče iz vla­
danja diferencije koja biće kao temelj i bivstvujuće
Jedan od klasičnih primera za takvo stanje stvari
kao ono što je utemeljeno i što utemeljava drži raz-
u istoriji metafizike nalazi se u mahom zanemarivanom
80 MARTIN HAJDEGER ONTO-TEO-LOŠKO USTROJSTVO METAFIZIKE 81

dvojene i spojene; i tim držanjem ostvaruje se izno­ nazad iz metafizike u suštinu metafizike, nazad iz
šenje. zaboravljenosti diferencije kao takve u sudbinu sa­
Ono što se naziva iznošenjem usmerava naše krivanja iznošenja, sakrivanja koje se povlači.
mišljenje u oblast koju ključne reči metafizike — Niko ne može znati da li će se i kada i gde i kako
biće i bivstvujuće, temelj i ono što je utemeljeno — taj korak mišljenja razviti u pravi (u događaju upo-
više ne mogu adekvatno da izraze. Jer, ono što te trebljeni) put i hod i građenje puta. Možda će se pre
reči označavaju, što njima vođeno mišljenje pred­ učvrstiti vlast metafizike, i to u obliku savremene
stavlja, potiče — kao ono što je diferentno — iz di­ tehnike s njenim nesagledivim, raspomamljenim raz­
ferencije. O poreklu diferencije ne može više da se vojem. A možda će sve ono što se dobija putem ko­
razmišlja u vidokrugu metafizike. raka nazad metafizika na svoj način samo iskoristiti
Uvid u onto-teološko ustrojstvo metafizike po­ i apsorbovati kao rezultat predstavljajućeg mišljenja.
kazuje nam moguć put da na pitanje: kako bog ulazi Tako bi sam korak nazad ostao neizveden, a put
u filozofiju? odgovorimo sa stanovišta suštine me­ koji on otvara i pokazuje — nepređen.
tafizike. Lako nam se nameću takva razmišljanja, ali ona
Bog ulazi u filozofiju posredstvom iznošenja o nemaju nikakvu težinu u poređenju sa posve druga­
kojem najpre razmišljamo kao o stecištu suštine di­ čijom teškoćom kroz koju mora da prođe korak
ferencije između bića i bivstvujućeg. Diferencija čini nazad.
osnovni nacrt u strukturi suštine metafizike. Iznošenje Teškoća leži u jeziku. Naši zapadni jezici su, svaki
daje biće kao pro-iz-vodeći temelj, a sam temelj izisku­ na svoj način, jezici metafizičkog mišljenja. Da li
je da se prikladno obrazloži onim što je njime obrazlo­ je suština zapadnih jezika samo metafizički i stoga
ženo, to jest — da se prouzrokuje najizvornijom stvari. trajno prožeta onto-teo-logikom, ili ovi jezici pru­
Ova stvar je uzrok kao causa sui. Tako glasi pravo žaju druge mogućnosti kazivanja, a što u isti mah
ime za boga u filozofiji. Tom bogu čovek ne može znači i kazujućeg nekazivanja — to pitanje mora da
ni da se moli ni da prinosi žrtve. Pred causa-om sui ostane otvoreno. Tokom ovih seminarskih vežbanja
čovek ne može ni da iz bojazni padne na kolena ni dosta često smo se suočavali s teškoćom koja pri­
da pred tim bogom svira i igra. tiska misaono kazivanje. Rečca »je«, koja govori
Dakle, mišljenje — koje je lišeno boga i koje mora svuda u našem jeziku i koja kazuje o biću čak i tamo
da napusti boga filozofije, boga kao causa-u sui — gde se ono ne pojavljuje naročito, sadrži — počev
možda je bliže božanskom Bogu. To ovde znači od Parmenidovog estin gar einai pa do onog »je«
jedino: mišljenje, lišeno boga. Njemu je otvorenije u Hegelovoj spekulativnoj rečenici i do razlaganja
nego što bi to onto-teo-logika htela da prizna. tog »je« u postavljanje volje za moć kod Ničea —
Prethodna opaska možda baca nešto svetlosti na čitavu sudbinu bića.
put ka kojem ide mišljenje što izvodi korak nazad, Pogled na pomenutu teškoću, koja potiče iz je-
82 MARTIN HAJDEGER

GRAĐENJE, STANOVANJE, MIŠLJENJE


zika, trebalo bi da nas sačuva od toga da jezik ovde
pokušanog mišljenja prebrzo prekujemo u termino­
logiju i da već sutra govorimo o iznošenju, umesto
da sve napore posvetimo promišljanju onog što smo
dosad rekli. Jer, to što smo dosad rekli rečeno je na
seminaru. A seminar je, kao što i sama reč naznačava,
mesto i prilika da se tu i tamo poseje seme, zrno raz­
mišljanja koje će jednom da na svoj način nikne i
donese plod.1

U onome što sledi pokušaćemo da mislimo o


stanovanju i građenju. Ovo mišljenje o građenju nema
pretenzije da iznalazi građevinske ideje ili čak da za
građenje daje pravila. Ovaj poduhvat u mišljenju
uopšte ne predstavlja građenje sa stanovišta neimar-
stva i tehnike, već on građenje sledi do onog područja
kojem pripada sve ono što jeste. Mi pitamo:
1. Šta je stanovanje?
1) Načelo identiteta i Onto-teo-loško ustrojstvo metafizike čine celinu 2. U kojoj meri građenje spada u stanovanje?
knjige sa naslovom Identitet i diferencija. Na kraju knjige Hajdeger daje ne­
koliko napomena:
»Što se tiče pokušaja da se razmišlja o stvari, upor. Das Ding (Stvar;
tekst je uvršćen u ovaj izbor eseja. — Prim. prev.). Predavanje Stvar odr­
žano je prvi put u okviru niza predavanja pod naslovom Uvid u ono što I
jeste, decembra 1949. u Bremenu i proleća 1950. u Bilerheu.
Što se tiče tumačenja Parmenidovog fragmenta, upor. Moira.
S obzirom na suštinu savremene tehnike i savremene nauke, upor.
Čini se da do stanovanja dospevamo tek posred­
Die Fmge nach der Technik. stvom građenja. Građenje ima za cilj stanovanje.
Grund.
Što se tiče određivanja bića kao osnova, upor. Logos i Der Satz vom Međutim, nisu sve građevine — stanovi. Most i hangar,
Što se tiče objašnjenja diferencije, upor. (Vas heisst denken? i Zur stadion i elektrana jesu građevine, no nisu stanovi;
Seinsfrage.
Sto se tiče tumačenja Hegelove metafizike, upor. Hegels Begriff der
železnička stanica i auto-put, brana i pijačna hala
Erfahrung. jesu građevine, ali nisu stanovi. Pa ipak su pomenute
Brief iiber den Humanismus (1947), koje svuda govori samo s nago-
veštajem, može da postane mogući podstrek za objašnjenje stvari mišlje­
građevine u području našeg stanovanja. To područje
nja tek kada se pored Načela identiteta i Onto-teo-loškog ustrojstva meta­ se pruža preko ovih građevina, te se ipak ne ograniča-
fizike u obzir uzimaju i svi maločas navedeni radovi.« — Prim. prev.
84 MARTIN HAJDEGER GRAĐENJE, STANOVANJE, MIŠLJENJE 85

va na stan. Vozač teretnjaka je kod kuće na auto- jezika, dok je, u stvari, jezik gospodar nad čovekom.
-putu, ali on tamo nema svoje sklonište; radnica je Možda je — pre svega ostalog — čovekovo preokre­
kod kuće u predionici, ipak ona tamo nema svoj tanje tog odnosa dominacije ono što suštinu čoveka
stan; glavni inženjer je kod kuće u elektrani, ali on izgoni iz njenog vlastitog doma. Dobro je što pola­
tamo ne stanuje. Pomenute građevine udomljuju čo- žemo na brižljivost govorenja, ali nam to ne pomaže
veka. On ih nastanjuje, a ipak u njima ne stanuje, sve dok nam pri tom jezik služi jedino kao sredstvo
ukoliko »stanovati« znači samo: posedovati nekakvo izražavanja. Među svim pozivima, kojima mi, ljudi,
sklonište. Naravno da to, pri današnjoj oskudici u — sa svoje strane — možemo pomoći da se oglase,
stanovima, već umiruje i raduje; građevine za sta­ jezik je najviši i svuda prvi poziv.
novanje odista pružaju sklonište; danas se stanovi Šta onda znači građenje? Starovisokonemačka
mogu čak dobro rasporediti, mogu da budu laki za reč za »graditi« buan, znači »stanovati«. To znači:
održavanje, da budu privlačno jevtini, prozračni, ostati, prebivati. Pravo značenje glagola graditi —
svetli, okrenuti prema suncu. No — da li stanovi jemče naime, glagola stanovati — za nas je izgubljeno.
da će se u njima zbivati stanovanje? Ipak, one gra­ Skriveni trag se još očuvao u reči Nachbar (sused).
đevine, koje nisu stanovi, sa svoje strane su određene Der Nachbar je der »Nachgebur«, der »Nachgebauer«,
u pogledu na stanovanje, ukoliko ljudima služe za onaj što stanuje u blizini. Glagoli buri, buren, beuren,
stanovanje. Tako bi stanovanje u svakom slučaju beuron — svi oni znače stanovanje, mesto za stanova­
bilo cilj što stoji pred svekolikim građenjem. Stano­ nje. Istina, stara reč buan ne govori nam samo da
vanje i građenje su jedno prema drugom u odnosu graditi (bauen) znači zapravo stanovati, već nam u
cilja i sredstva. Međutim, samo dok ovo imamo na isti mah pokazuje kako treba da mislimo o stanovanju
umu, mi stanovanje i građenje smatramo dvema odvo­ koje ona označava. Kad je reč o stanovanju, obično
jenim delatnostima, a to je ideja koja u sebi ima nešto zamišljamo ponašanje koje čovek takođe izvodi pored
tačno. Uprkos tome, shema cilja i sredstva onemogu­ mnogih drugih vidova ponašanja. Radimo tu, a sta­
ćava nam uvid u suštinske odnose. Naime, građenje nujemo tamo. Stanovanje nije naša jedina delatnost
nije samo sredstvo stanovanja i put do njega; ono — to bi bilo gotovo nedelatnost, već mi povrh toga
je već u sebi samom — stanovanje. Ko nam to kaže ? imamo nekakvo zanimanje, izvodimo poslove, pu­
Ko nam uopšte daje meru kojom možemo da izmeri- tujemo i usput stanujemo: čas ovde čas tamo. Gra­
mo suštinu stanovanja i građenja? Jezik je taj koji diti prvobitno znači stanovati. Tamo gde reč graditi
nam govori o suštini neke stvari, pod pretpostavkom još govori na prvobitni način, ona u isti mah kazuje
da vodimo računa o njegovoj vlastitoj suštini. Me­ koliko daleko doseže suština stanovanja. Bauen, buan
đutim, Zemljinim šarom besni, razume se, razuzdano bhu, beo jesu, naime, naša reč bin u obrtima: ich bin
i umešno zborenje, pisanje i emitovanje kazanih (ja sam), du bist (ti si), u zapovednom načinu bis
reči. Čovek se ponaša kao da je on tvorac i gospodar (budi). Šta onda znači: ich bin? Stara reč bauen, kojoj
86 MARTIN HAJDEGER

pripada bin, odgovara da ich bin, du bist znači: ja


GRAĐENJE, STANOVANJE, MIŠLJENJE 87
stanujem, ti stanuješ. Način na koji ti jesi i na koji Činjenica da jezik u neku ruku povlači pravo zna­
ja jesam (du bist und ich bin), način, na koji mi — čenje reči graditi — stanovanje, ipak svedoči o prvo-
ljudi — jesmo na zemlji, jeste buan, stanovanje. Čovek bitnosti tih dvaju značenja; jer u slučaju suštinskih
biti — to znači: kao smrtnik biti na zemlji, znači: reči jezika ono što one zapravo govore lako se zabo­
stanovati. Stara reč bauen, koja kaže da čovek jeste ravlja u prilog značenja koja su u prednjem planu.
ukoliko stanuje, označava — međutim — u isti mah Čovek jedva da je razmišljao o tajanstvu toga procesa.
i: čuvati i negovati, obdelavati njivu (den Acker Jezik oduzima čoveku svoje jednostavno i uzvišeno
bauen), obrađivati vinograd (Reben bauen). Jedino govorenje. Ali njegov početni poziv time ne zamuknju-
takvo građenje čuva; naime, ono čuva rastenje koje je, on samo ćuti. Razume se, čovek propušta da po­
samo od sebe donosi svoje plodove. Građenje u smislu vede računa o tom ćutanju.
čuvanja i negovanja nije nikakvo proizvođenje. Me­ Ako ipak oslušnemo ono što jezik govori u reči
đutim, gradnja brodova i hramova proizvodi, na graditi, čućemo tri stvari:
izvestan način, svoje vlastito delo. Tu je građenje — 1. Građenje je zapravo stanovanje.
za razliku od negovanja — pravljenje. Oba načina 2. Stanovanje je način na koji smrtnici postoje
građenja — građenje kao negovanje, latinski: colere, na zemlji.
cultura, i građenje kao pravljenje zdanja, aedificare 3. Građenje kao stanovanje razvija se u građenje,
— sadržana su u pravom građenju — stanovanju. koje neguje rašćenje nečega, i u građenje koje podiže
Međutim, građenje kao stanovanje, to jest bivstvova- zdanja.
nje na zemlji, jeste za svakodnevno čovekovo iskustvo Ako razmislimo o toj trostrukoj činjenici, dobiće-
nešto na šta se on unapred već navikao (das Gewohnte) mo mig i uočiti sledeće: dok god ne budemo mislili
— kako to lepo kaže jezik. Stoga se ono povlači iza o tome da je svako građenje samo po sebi — stanova­
mnogolikih načina na koje se zbiva stanovanje, povla­ nje, mi nećemo biti kadri da na zadovoljavajući način
či se iza delatnosti kakve su negovanje i pravljenje. pitamo, a kamoli da prikladno odlučujemo o tome
Kasnije te delatnosti traže isključivo za sebe naziv šta je u svojoj suštini građenje zdanja. Mi ne stanujemo
graditi, a na taj način i ono o čemu je reč u građenju. zato što smo gradili, već gradimo i gradili smo, uko­
Pravi smisao građenja, naime — stanovanja, pada u liko stanujemo, to jest ukoliko jesmo kao stanovnici.
zaborav. Ipak, u čemu se sastoji suština stanovanja? Čujmo
Taj događaj izgleda pre svega tako kao da se je­ još jednom šta nam kaže jezik. Starosaksonsko wuon,
dino odigrala promena u značenju samih reči. U stvari, gotsko wunian znače isto što i stara reč bauen: ostaja­
tu se ipak krije nešto presudno, naime: stanovanje nje, prebivanje. Ali gotsko wunian kaže razgovetnije
se ne doživljava kao čovekovo biće; stanovanje se ne kako se doživljava to ostajanje. Wunian znači: biti
zamišlja ni kao temeljna crta toga bića. spokojan, doveden u spokoj, ostati u njemu. Reč
Friede (spokoj, mir) znači das Freie (slobodno mesto,
GRAĐENJE, STANOVANJE, MIŠLJENJE 89
88 MARTIN HAJDEGER
mislimo već i na božanstva, zemlju i smrtnike, a ipak
čistina), das Frye, a fry znači: sačuvan od štete i ne razmišljamo o jednostavnosti tih četvoroga.
opasnosti, sačuvan od nečega, to jest — pošteđen. Božanstva su glasnici božanske suštine, koji nam
Freien (osloboditi) znači zapravo poštedeti. Samo daju znakove. Iz svetog vladanja te božanske suštine
šteđenje ne sastoji se jedino u tome da ne činimo Bog stupa u svoju prisutnost ili se povlači u svoju
ništa pošteđenome. Pravo šteđenje je nešto pozitivno, skrivenost. Spomenemo li božanstva, već mislimo i
i događa se kad nešto unapred ostavljamo u njegovoj na zemlju, nebo i smrtnike, a ipak ne razmišljamo
suštini, kad to posebno vraćamo u njegovu suštinu, o jednostavnosti tih četvoroga.
kad to — shodno pravom smislu reči freien — ein- Smrtnici su ljudi. Oni se nazivaju smrtnicima zato
frieden (ograđujemo). Stanovati, biti doveden do spo­ što mogu umirati. Umirati znači: biti obdaren za
koja, znači: ostati ograđen u prostor onoga što je smrt kao smrt. Samo čovek umire, i to neprekidno,
fry, to jest u slobodan prostor (das Freie) koji pošte- sve dok ostaje na zemlji, pod nebom, pred božanstvima.
đuje svaku stvar, dajući slobodno polje njene suštine. Spomenemo li smrtnike, već mislimo i na zemlju,
Osnovna crta stanovanja jeste to pošteđivanje. Ona nebo i božanstva, a ipak ne razmišljamo o jednostav­
prožima stanovanje u čitavom njegovom obimu. Taj nosti tih četvoroga.
nam se obim pokazuje čim pomislimo na to da čove- Tu jednostavnost nazivamo četvorstvom. Smrtnici
kovo biće počiva na stanovanju, i to u smislu obita­ su u četvorstvu posredstvom stanovanja. Ali osnovna
vanja smrtnika na zemlji. crta stanovanja jeste pošteđivanje. Smrtnici stanuju
Ipak, »na zemlji« znači već »pod nebom«. I jedno tako što sklanjaju četvorstvo u njegovu suštinu.
i drugo takođe znače »ostajanje pred božanstvima« Shodno tome, stanovanje pošteđuje na četvorostruki
i uključuju »pripadanje ljudskoj zajednici«. Prvo­ način.
bitnim jedinstvom ovo četvoro — zemlja i nebo, bo­ Smrtnici stanuju, ukoliko spašavaju zemlju —
žanstva i smrtnici — prelaze u jedno. reč »spašavati« uzima se u starom smislu koji je još
Zemlja je ta što služi i nosi, što cveta i daje plodo­ Lesing poznavao. Spašavanje ne otima nešto samo
ve; ona se rasprostire u stenje i vode, diže se u rastinje od opasnosti, spasiti zapravo znači: slobodno staviti
i životinje. Kažemo li zemlja, mislimo već i na bo­ nešto u njegovu suštinu. Spašavati zemlju — to je
žanstva, nebo i smrtnike, a ipak ne razmišljamo o više negoli nju iskorišćavati ili čak — utruđivati.
jednostavnosti tih četvoroga. Spašavajući zemlju, smrtnici njome ne vladaju i nju
Nebo je zasvođen put sunca, putanja meseca što ne potčinjavaju — a od vladanja i potčinjavanja samo
se menja, lutajući sjaj zvezda, godišnja doba i njihovo je korak do bezmernog poharavanja.
smenjivanje, svetlost i sumračje dana, mrak i jasnoća Smrtnici stanuju, ukoliko nebo primaju kao ne­
noći, blagost i surovost vremenskih prilika, kretanje bo. Oni suncu i mesecu ostavljaju njihovo putovanje,
oblaka i plavetna dubina etera. Kad kažemo nebo, zvezdama — njihovu putanju, godišnjim dobima —
90 MARTIN HAJDEGER

GRAĐENJE, STANOVANJE, MIŠLJENJE 91


njihovu blagodet i nedaću; oni ne pretvaraju noć u
dan, a dan u nemir što progoni. se ostvaruje — svaki put kao jedinstvo — četvorostru­
Smrtnici stanuju, ukoliko božanstva očekuju kao ko prebivanje u četvorstvu. Stanovanje čuva četvorstvo
božanstva. Nadajući se, oni božanstvima pružaju ono donošenjem njegove suštine u stvari. Ali same stvari
nenadano. Oni čekaju znake njihova dolaska i ne kriju četvorstvo samo onda kada one same, kao stvari,
promiču im znamenja njihove odsutnosti. Oni ne bivaju ostavljene u svojoj suštini. Kako se to zbiva?
prave sebi bogove niti obožavaju idole. U zlu još Na taj način što smrtnici čuvaju i neguju stvari, koje
očekuju spas što im je uskraćen. rastu, i što posebno podižu one stvari koje ne rastu.
Smrtnici stanuju, ukoliko su poslušni svojoj vlasti­ Negovanje i podizanje jeste građenje u užem smislu.
toj suštini — tome, naime, da su obdareni za smrt Stanovanje, ukoliko četvorstvo sklanja u stvari, jeste
kao smrt — i umiru dobrom smrću. To ni u kom slu­ — kao takvo sklanjanje — građenje. Tako smo došli
čaju ne znači da smrtnici imaju da sebi za cilj postave do drugog pitanja:
smrt kao prazno ništavilo; tu nije reč ni o tome da se
slepim gledanjem prema neumitnom kraju stanovanje
zamrači. II
U spašavanju zemlje, u primanju neba, u očeki­
vanju božanstava, u povinovanju suštini smrtnika — Kako građenje spada u stanovanje?
stanovanje se događa kao četvorostruko pošteđivanje Odgovor na to pitanje objasniće nam šta je zapra­
četvorstva. Poštedeti znači: sačuvati četvorstvo u vo građenje, shvaćeno iz perspektive suštine stanova­
njegovoj suštini. Ono što se uzima u zaštitu mora nja. Ograničićemo se na građenje u smislu pravljenja
se sakriti. No ako stanovanje pošteđuje četvorstvo, stvari, i zapitati: šta je napravljena stvar? Neka most
gde ono sklanja njegovu suštinu? Na koji način posluži kao primer našem mišljenju.
smrtnici treba da stanuju, pa da njihovo stanovanje Most se »lako i moćno« njiše iznad reke. On ne
bude ovo pošteđivanje? Smrtnici nikad ne bi bili povezuje samo obale koje već postoje. Obale se po­
kadri da tako stanuju, ako bi stanovanje bilo samo javljuju kao obale tek kad se most izvije preko reke.
prebivanje na zemlji, pod nebom, pred božanstvima, Obale ne leže nezavisno jedna od druge s obe strane
među smrtnicima. Štaviše, stanovanje je vazda pre­ reke, već se odnose jedna prema drugoj upravo zahva­
bivanje pri stvarima. Stanovanje, kao pošteđivanje, ljujući mostu. Most razdvaja jednu stranu od druge.
četvorstvo sklanja u ono pri čemu prebivaju smrtnici: Obale se duž reke, takođe, ne pružaju kao ravnodušne
u stvari. međe kopna. Most prinosi reci, zajedno sa obalama,
Ipak, prebivanje pri stvarima nije — kao nešto i prostranstva pribrežja što leže iza njih. On dovodi
peto — samo pridodato pomenutom četvorostrukom reku, obalu i predeo u uzajamno susedstvo. Most
pošteđivanju. Naprotiv: ono je jedini način na koji sakuplja zemlju kao kraj oko reke. Na taj način, on
prati reku kroz polja. Počivajući u rečnom koritu,
92 MARTIN HAJDEGER
GRAĐENJE, STANOVANJE, MIŠlJENJE 93

stubovi mosta nose njihanje lukova koji vodama reke Most, na svoj način, k sebi prikuplja zemlju i ne­
dopuštaju da teku svojim tokom. Neka vode mirno bo, božanstva i smrtnike.
i veselo protiču, neka nebeske bujice za vreme oluje Prema jednoj staroj nemačkoj reči, sakupljanje
ili topljenja snega u razornim valovima udaraju o se naziva »thing«. Most je — i to kao sakupljanje
stubove — most je spreman za nebesko vreme i nje­ četvorstva, koje smo gore opisali — stvar (ein Ding).
govu prevrtljivu prirodu. I tamo gde most natkriva Naravno, svet misli da je most pre svega i zapravo
reku, on njen tok usmerava prema nebu time što je samo most, a da tek posle toga on pokatkad može da
za trenutak prihvata u zasvođenu kapiju i što je odatle izrazi i još mnogo štošta. Kao takav izraz, most bi
opet pušta. tada postao simbol, primer svega onoga što smo već
Most reci prepušta njen tok i u isti mah smrtnici­ ranije spomenuli. Ali pravi most nikad nije najpre
ma jemči njihov put, tako da oni mogu ići i putovati samo most, a posle tek simbol. Isto tako, on nije najpre
s jedne obale na drugu. Most vodi na raznolike na­ samo simbol u smislu da izražava nešto što — strogo
čine. Gradski most vodi od zamka do trga ispred uzev — ne pripada njemu. Strogo uzet, most nikad
saborne crkve; rečni most ispred provincijskog grada nije izraz nečeg drugog. On je stvar i samo stvar.
dovodi kola i zapregu u okolna sela. Neupadljiv prelaz Samo? Kao stvar, most skuplja četvorstvo.
preko potoka, kakav je stari kameni most, vozu žita Naravno, naše mišljenje je od davnina naviknuto
daje put od polja prema selu i nosi kola s drvima od da preoskudno određuje suštinu stvari. Ovo je u toku
poljskog puta do druma. Most na auto-putu upleten razvoja zapadne misli imalo za posledicu predstavlja­
je u mrežu međugradskog saobraćaja, predviđenog nje stvari kao nepoznatog X koje ima opažljiva svoj­
da bude što brži. Vazda i svaki put drugačije, most stva. S tog stanovišta sve što već pripada sakupljajućoj
prati tamo-amo spore i žurne pute ljudi; tako oni suštini stvari izgleda — razume se — kao nešto nak­
prelaze na drugu obalu, a na kraju — kao smrtnici nadno dodato posredstvom tumačenja. Međutim,
— na drugu stranu. Most se — čas u visokom čas u most nikad ne bi bio puki most, ako ne bi bio stvar.
blagom luku — njiše ponad reke ili klanca; smrtnici Dabome, most je stvar posebne vrste; jer on četvor­
ili imaju u vidu to njihanje ili smeću s uma da oni stvo sakuplja na takav način da mu pruža stanište.
— vazda na putu ka poslednjem mostu — teže, u Ali jedino nešto što i samo jeste mesto može da stvori
osnovu uzev, za tim da prevaziđu ono obično i nezdra­ prostor za stanište. Mesto ne postoji pre mosta. Do­
vo u sebi, kako bi dospeli do božanske kreposti. duše, pre no što most bude sagrađen, duž reke postoje
Most, kao njihajući prelaz, skuplja pred božanstva. silne tačke koje nečim mogu da se zauzmu. Jedna
Možemo posebno razmišljati o njihovoj prisutnosti među njima pokazuje se kao mesto, i to zahvaljujući
i vidno joj zahvaljivati — tako kao da je u mostu mostu. Na taj način, most ne dolazi prvo na neko
ugrađena figura sveca — ili će se ta prisutnost bo­ mesto da tu stoji, već to mesto nastaje tek posredstvom
žanstava prikrivati, pa čak i odgurivati. samog mosta. Most je stvar, sakuplja četvorstvo, no
GRAĐENJE, STANOVANJE MIŠLJENJE 95
94 MARTIN HAJDEGER

Prvo: u kakvom su odnosu mesto i prostor? I


sakuplja na takav način da mu pruža nekakvo sta­ drugo: kakva je veza između čoveka i prostora?
nište. To stanište određuje područja i puteve koje Most je mesto. Kao takva stvar, on daje prostor
otvaramo pred nečim čemu priznajemo prostor. u koji su pušteni zemlja i nebo, božanstva i smrtnici.
Stvari, koje su na taj način mesta, svaki put daju Prostor, dat mostom, sadrži mnogobrojna područja,
prvo prostore. Šta reč za prostor (Raum) označava, na većoj ili manjoj udaljenosti od mosta. Ali ta se
rečeno je njenim starim značenjem. Raum, Rum, znači područja mogu označiti kao puke tačke između kojih
mesto oslobođeno za smeštaj i sklonište. Prostor je postoji izmerljivo odstojanje; odstojanje — na grčkom
nešto za šta je stvoreno mesto, nešto što je raskrčeno, stadion — uvek je postavljeno, jer nastaje postavlja­
naime, raskrčeno do izvesne granice, grčki — peras. njem tačaka na izvesno rastojanje. Stvoren na taj
Granica nije ono kod čega nešto prestaje, već je — način, prostor je prostor naročite vrste. Kao odsto­
kao što su je Grci spoznali — ono od čega nešto za­ janje, kao stadion, on je ono što ista reč, stadion,
počinje svoje postojanje. Otuda pojam: horismos, to znači na latinskom — »spatium«, međuprostor. Ta­
jest granica. U suštini, prostor je ono za šta je nači­ ko, blizina i daljina između ljudi i stvari mogu postati
njeno mesto, ono što je pušteno unutar njegovih puka udaljenja, odstojanja međuprostora. U prosto­
granica. Ono za šta je načinjeno mesto uvek je za- ru, koji se predstavlja jedino kao spatium, most se
jemčeno i na taj način spojeno, to jest sakupljeno po­ sada pojavljuje samo kao nešto na nekoj tački koja
sredstvom nekog mesta, to jest posredstvom takve može u svako doba biti zauzeta nečim drugim ili
stvari kakva je most. Shodno tome, svoju suštinu prosto­ zamenjena samim označavanjem. Štaviše, same di­
ri uzimaju od mesta, a ne od »prostora«. menzije visine, širine i dubine mogu se izvesti iz prosto­
Stvari, koje kao mesta pružaju nekakvo stanište, ra shvaćenog kao međuprostor. To što je na taj način
mi sada — anticipirajući — nazivamo građevinama. izvedeno, latinski abstractum, zamišljamo kao čistu
One se tako zovu zato što su proizvedene procesom mnogolikost triju dimenzija. Međutim, prostor na­
konstruktivnog građenja. No koje vrste to proizvođe­ pravljen tom mnogolikošću više se ni ne određuje
nje — naime, građenje — mora biti, saznaćemo tek odstojanjem, nije više spatium, već je još samo exsten-
kada pre toga razmislimo o suštini onih stvari koje sio — rasprostrtost. No prostor, kao extensio, može
same od sebe za svoje uspostavljanje traže građenje se još jednom apstrahovati, naime — svesti na anali-
kao proizvođenje. Te stvari su mesta koja četvorstvu tičko-algebarske relacije. Ono za šta ove relacije
daju stanište što svaki put jemči prostor. U suštini stvaraju prostor jeste mogućnost čisto matematičke
tih stvari kao mesta leži odnos mesta i prostora, ali konstrukcije raznolikosti sa proizvoljnim brojem di­
i odnošenje mesta prema čoveku što u njemu prebiva. menzija. Prostor stvoren matematičkim putem može
Zato ćemo sada pokušati da suštinu tih stvari, koje se nazvati »taj« prostor. Ali »taj« prostor tako shvaćen
nazivamo građevinama, razjasnimo kratkim razma­ ne sadrži prostore i područja. U njemu nikad ne na-
tranjem sledećih pitanja.
96 MARTIN HAJDEGER
GRAĐENJE, STANOVANJE, MIŠLJENJE 97
lazimo mesta, to jest stvari poput mosta. Nasuprot
tome, u prostoru stvorenom mestima svagda postoji mena za te daleke stvari u našem duhu i glavi teku
prostor kao međuprostor, i — obrnuto — u tom samo njihove predstave. Ako mi — svi mi — sada i
međuprostoru postoji prostor kao čista rasprostrtost. ovde mislimo o starom mostu u Hajdelbergu, mišlje­
Spatium i extensio pružaju u svako doba mogućnost nje upravljeno ka onom mestu nije puki doživljaj
da se stvari i ono, za šta one prave mesta, mere shodno u ovde prisutnim licima; štaviše, suštini našeg mišlje­
odstojanjima, dužinama i pravcima, i dopuštaju da nja o pomenutom mostu pripada i to da ovo mišljenje
se te mere izračunaju. No ni u kom slučaju numeričke u sebi prevaljuje razdaljinu do tog mesta. Mi, upravo
mere ne mogu — samo zato što su univerzalno pri- s ovog mesta, nalazimo se tamo — kod mosta, a ne
menljive na sve što se prostire — postati osnov za — recimo — kod nekakvog misaonog sadržaja u
suštinu prostora i mesta, koji se daju premeriti uz našoj svesti. Odavde čak možemo mostu i onome
pomoć matematike. Međutim, ne možemo ovde raz­ za šta on stvara prostor biti kudikamo bliži no neko
matrati pitanje: u kojoj meri same činjenice prisilja­ ko ga svakodnevno koristi kao indiferentan prelaz
vaju i modernu fiziku da prostorni medij kosmičkog preko reke. Prostori i sa njima »taj« prostor već su
prostora predstavlja kao jedinicu polja, koja je telom postavljeni u prebivanju smrtnika. Prostori se otvaraju
određena kao dinamičko središte. Prostori, koje sva­ time što bivaju pušteni u čovekovo stanovanje. Smrt­
kodnevno prelazimo, zajemčeni su uz pomoć mesta; nici jesu — to znači: u stanovanju oni istrajavaju kroz
suština tih mesta temelji se na stvarima tipa građe­ prostore uz pomoć svog prebivanja pri stvarima i
vina. Povedemo li računa o tim odnosima između mestima. I samo zato što smrtnici — shodno svojoj
mesta i prostora, prostora i prostora, steći ćemo suštini — istrajavaju kroz prostore, oni su kadri i
oslonac za razmišljanje o odnosu čoveka i prostora. da idu kroz njih. Ipak, idući kroz prostore, ne prestaju
Kad je reč o čoveku i prostoru, izgleda kao da je da u njima stoje. Štaviše, mi svagda idemo kroz
čovek na jednoj a prostor na drugoj strani. No prostor prostore tako da ih pri tom već odstojimo neprekidnim
ne stoji naspram čoveka. On nije ni spoljašnji predmet prebivanjem pri bliskim i dalekim mestima i stvarima.
ni unutrašnji doživljaj. Netačno je da postoje ljudi Kad pođem ka izlazu iz dvorane, ja sam već tamo, i
i van njih — prostor; jer, kad kažem »čovek« i uz mogao bih čak da ne pođem u tom pravcu, kad ne
pomoć te reči mislim na stvorenje koje postoji na bi bilo tako da sam već tamo. Ja nikad nisam samo
ljudski način, to jest — koje stanuje, tad imenom »čo­ ovde kao ovo učahureno telo, već sam i tamo, to jest
vek« nazivam već i prebivanje u četvorstvu pri stva­ prostor je teren moga stajanja, i samo zahvaljujući
rima. I onda kad se odnosimo prema stvarima što tome ja sam kadar da idem kroz njega.
nisu u našoj neposrednoj blizini, mi prebivamo uz Čak i onda kada se »okreću k sebi«, smrtnici ne
same stvari. Ne predstavljamo daleke stvari — kako napuštaju pripadnost četvorstvu. Kad, razmišljajući,
se obično uči — samo u svom duhu, tako da kao za- zastanemo — kako se to kaže — nad sobom, vraća­
jući se sebi mi odlazimo od stvari, a da ni jednog tre-
98 MARTIN HAJDEGER GRAĐENJE, STANOVANJE, MIŠLJENJE 99

nutka ne prekidamo prebivanje pri njima. Čak gubitak tih stvari. One su mesta koja dopuštaju prostore. Stoga
odnosa sa stvarima, koji prelazi u depresivna stanja, je građenje, zahvaljujući pravljenu mesta, podizanje
ne bi uopšte bio mogućan, ako i to stanje ne bi ostalo i spajanje prostora. Zato što građenje proizvodi
ono što, kao ljudsko stanje, i jeste: naime, prebivanje mesta, skupa sa sklapanjem njihovih prostora nužno
pri stvarima. Samo u onoj meri u kojoj to prebivanje i prostor, kao spatium i kao extensio, ulazi u strukturu
već određuje čovekovo biće, stvari — pri kojima jesmo građevina kao stvari. Međutim, građenje nikad ne
— mogu takođe da nam ne govore, da nas se ništa oblikuje »prostor«. Niti neposredno niti posredno.
više i ne tiču. Pa ipak je ono — zato što stvari proizvodi kao mesta
Čovekov odnos prema mestima i — posredstvom — suštini prostora i poreklu suštine »prostora« bliže
njih — prema prostorima počiva na stanovanju. no sva geometrija i matematika. Građenje pravi
Odnos čoveka i prostora nije ništa drugo do stanovanje mesta koja stvaraju prostor i stanište za četvorstvo.
suštinski zamišljeno. Iz jednostavnosti, u kojoj zemlja i nebo, božanstva
Razmišljajući, na upravo pokušani način, o rela­ i smrtnici pripadaju jedno drugom, građenje prima
ciji između mesta i prostora, a i o relaciji čoveka i uputstvo za svoje podizanje mesta. Iz četvorstva gra­
prostora, mi bacamo svetlost na suštinu stvari koje đenje preuzima meru za svako merenje i premeravanje
su mesta i koje nazivamo građevinama. prostora koji su u datom slučaju zajemčeni pomoću
stvorenih mesta. Građevine čuvaju četvorstvo. One
su stvari koje na svoj način pošteđuju četvorstvo.
Most je takva stvar. Mesto pušta jednostavnost Pošteđivati četvorstvo, spašavati zemlju, primati ne­
zemlje i neba, božanstava i smrtnika u stanište time bo, očekivati božanstva, pratiti smrtnike — to četvo-
što to stanište ustrojava u prostore. Mesto stvara rostruko pošteđivanje je prosta suština stanovanja.
prostor za četvorstvo u dvostrukom smislu. Ono Na taj način prave građevine utiskuje stanovanje u
dopušta četvorstvo ili ga smešta. Stvaranje prostora njegovu suštinu i okućuju tu suštinu.
u smislu dopuštanja i stvaranje prostora u smislu Tako okarakterisano građenje jeste samo ono što
smeštanja pripadaju jedno drugom. Kao dvostruko na specifičan način dopušta stanovanje. Gde zaista
stvaranje prostora, mesto čuva četvorstvo ili je, kako jeste takvo, građenje je već odgovorilo na poziv
kaže reč Hut (okrilje), Huis — njegov dom (Haus). četvorstva. To odgovaranje jeste osnov svekolikog
Stvari, koje su iste prirode kao ta mesta, pružaju planiranja koje — sa svoje strane — konkretnim pro­
okrilje (behausen) ljudskom prebivanju. Stvari te jektima otvara saobrazno polje delovanja.
vrste su okućenja (Behausungen), ali ne nužno i Čim pokušamo da o prirodi pravljećeg građenja
stanovi u užem smislu. mislimo, a da pri tom imamo u vidu činjenicu da ono
Proizvođenje takvih stvari jeste građenje. Suština dopušta stanovanje, odmah nam biva jasnije na koji
građenja počiva na tome što ono odgovara prirodi način građenje proizvodi. Proizvođenje obično za-
100 MARTIN HAJDEGER
GRAĐENJE, STANOVANJE MIŠLJENJE 101
mišljamo kao delatnost čije izvođenje ima za posle-
dicu nekakav rezultat — recimo, gotovu građevinu. pomislimo na majur u Švarcvaldu, koji je još pre
Moguće je da se proizvođenje tako predstavi; nije dva stoleća sagradilo seljačko stanovanje. Tu je dom
to netačno, no nikad ne biva dotaknuta suština stvari. podigla moć otvaranja stvari za jednostavnost zemlje
Suština proizvođenja je takvo donošenje koje iznosi i neba, božanstava i smrtnika. Ona je majur postavila
nešto na videlo. Naime, građenje donosi četvorstvo na padini zaštićenoj od vetra i okrenutoj prema jugu,
u stvar — u most, i iznosi tu stvar, kao nekakvo mesto, nasred livade i kraj izvora. Dala mu je širok, povisok
na videlo, unosi nju u ono što je već prisutno i za šta i sindrom prekriven krov sa pogodnom kosinom da
je tek sada posredstvom toga mesta načinjeno pro­ bi mogao odolevati teretu snega i da bi — dopirući
stora. gotovo do tla — odaje čuvao od nepogoda u dugim
Proizvođenje — to je na grčkom tikto. Korenu zimskim noćima. Nije zaboravila ni kutak sa svetim
ovog glagola, tec, pripada reč techne, tehnika. Za slikama iza zajedničkog stola; u sobama je napravila
1
Grke reč techne nije značila ni umetnost ni zanat, već: osvećena mesta za dečji krevet i »drvo umrlih« —
dozvoliti nečemu — ovome ili onome — da se — na tako u tim krajevima nazivaju kovčeg — i na taj
ovaj ili onaj način — pojavi kao prisutno. Grci raz­ način različitim pokolenjima pod jednim krovom
mišljaju o techne, proizvođenju, imajući u vidu či­ odredila prirodu njihova hoda kroz vreme. Zanat,
njenicu da ono dopušta pojavljivanje nečega. Tako koji je i sam potekao iz stanovanja i koji svoj alat
zamišljeno techne odvajkada se skriva u tektonskom i pribor još upotrebljava kao stvari, sagradio je taj
elementu arhitekture. Odnedavno se ono još odlučnije majur.
skriva u tehničkom elementu mašinske tehnike. No Samo ako smo sposobni za stanovanje, možemo
suština gradećeg proizvođenja ne može se dovoljno graditi. Ukazivanjem na majur nikako nismo želeli
shvatiti niti sa stanovišta arhitekture niti sa stanovišta da kažemo kako bi trebalo i kako bismo mogli da
inženjerskog građevinarstva niti polazeći od njihove se vratimo građenju takvih kuća, već smo time že­
puke kombinacije. Gradeće proizvođenje ne bismo leli da uz pomoć nekadašnjeg stanovanja pokažemo
saobrazno odredili ni tada kada bismo hteli da o nje­ kako je ono bilo kadro da gradi.
mu — u skladu s prvobitnim smislom grčkog techne Međutim, stanovanje je osnovna crta bića, shodno
— mislimo samo kao o dopuštanju da se nešto pojavi, kojoj smrtnici postoje. Možda zahvaljujući ovde uči­
dopuštanju koje nešto proizvedeno, kao nešto pri­ njenom pokušaju razmišljanja o stanovanju i gra­
sutno, donosi među stvari što su već prisutne. đenju donekle biva jasnije da građenje spada u sta­
Suština građenja jeste dopuštanje stanovanja. Gra­ novanje; biva jasniji i način na koji ono svoju suštinu
đenje ostvaruje svoju suštinu u podizanju mesta uzima od stanovanja. Dovoljno bi bilo, ako su sta-
putem spajanja njihovih prostora. Samo ako smo
sposobni za stanovanje, možemo graditi. Za trenutak 1
) Dcr Totenbaum (»drvo umrlih«) — tako se u južnonemačkim kra­
jevima naziva mrtvački sanduk. — Prim. prev.
GRAĐENJE, STANOVANJE, MIŠLJENJE 103
102 MARTIN HAJDEGER

razmišlja o beskućnosti, ona više nije beda. Valjano


novanje i građenje postali dostojni pitanja i tako ostali
dostojni mišljenja. promišljena i dobro zapamćena, ona je jedini poziv
Da ipak i samo mišljenje u istom smislu kao gra­ Što smrtnike zove u stanovanje.
đenje, samo na drugačiji način, pripada stanovanju Ali kako bi drugačije smrtnici bili kadri da odgo­
— to može da posvedoči ovde preduzeti put mišljenja. vore tom pozivu, sem tako da sa svoje strane pokuša­
Građenje i mišljenje su — svako na svoj način — ju, u okvirima svoga dela, stanovanje dovesti u pu­
nezaobilazni za stanovanje. No oni su i nedovoljni noću njegove suštine? Oni ovo ostvaruju, kad grade
za stanovanje, sve dok su — svako ponaosob — zao­ — stanujući i misle radi stanovanja.
kupljeni svojim poslovima, umesto da slušaju jedno
drugo. Oni su kadri da slušaju jedno drugo, kad oboje
— građenje i mišljenje — pripadaju stanovanju,
ostaju u njegovim granicama i znaju da i jedno i drugo
dolaze iz radionice dugog iskustva i neprekidne prakse.
Pokušavamo da mislimo o suštini stanovanja.
Sledeći korak na tom putu bilo bi pitanje: kako stvar
stoji sa stanovanjem u nepouzdanom vremenu u
kojem živimo? Na svim stranama se govori, i to
s razlogom, o oskudici u stanovima. Ne govori se
samo, već se nešto i preduzima. Preduzimaju se po­
kušaji da se ta oskudica otkloni obezbeđivanjem sta­
nova, podsticanjem gradnje stanova, planiranjem
svega što je s tim u vezi. Ma koliko da je oskudica u
stanovima surova i neumoljiva, pritiskujuća i preteča,
istinska nevolja stanovanja ne počiva pre svega na ne­
dostatku stanova. Istinska oskudica u stanovima
starija je i od svetskih ratova i razaranja, starija je ta-
kođe od porasta broja ljudi na zemlji i od položaja
industrijskih radnika. Prava nevolja stanovanja po­
čiva na tome što smrtnici uvek iznova traže suštinu
stanovanja, što se tek moraju naučiti da stanuju. Ako
se čovekova beskućnost sastoji u tome, otkud onda
to da čovek o istinskoj oskudici u stanovima još ne
razmišlja kao o takvoj istinskoj oskudici. Čim on
STVAR 105
STVAR nosi blizinu; jer, ona se ne sastoji u kratkoći rastoja­
nja. Ono što je s obzirom na rastojanje najmanje uda­
ljeno od nas, zahvaljujući filmskoj slici i radio-zvuku,
može nam ostati daleko. Ono što je u pogledu rasto­
janja neproračunljivo daleko od nas, može nam biti
blizu. Neznatno rastojanje nije već i blizina. Golemo
rastojanje još ne znači daljinu.
Šta je blizina, ako se ona ne pojavljuje uprkos
smanjivanju najdužih razdaljina na najkraća rasto­
janja ? Šta je blizina, ako se ona čak odbija neprekid­
nim otklanjanjem udaljenosti? Šta je blizina, ako
zajedno s njenim izostajanjem izostaje i daljina?
Sva se rastojanja u vremenu i prostoru smanjuju.
Šta se tu zbiva, kad — kao ishod otklanjanja ve­
Sad čovek preko noći stiže avionom na mesta do
likih rastojanja — sve ostaje jednako daleko i jednako
kojih je nekad nedeljama i mesecima putovao. Danas
blizu? Šta je ta jednoobraznost u kojoj je sve niti
on preko radija svakog časa prima informacije o do­
daleko niti blizu, u kojoj je sve tako reći lišeno rasto­
gađajima koje je ranije saznavao tek mnogo godina
janja?
kasnije ili do njih uopšte nikad ne bi dopro. Klijanje
Sve biva zgurano u ono što je jednoobrazno lišeno
i rast biljaka, koji su tokom godišnjih doba ostajali
rastojanja. Kako? Nije li sticanje u to što je lišeno
skriveni, sada na filmu — za jedan minut — bivaju
rastojanja još čudnije negoli rasprskivanje svega?
javno prikazivani. Na filmu se pokazuju daleka mesta
Čovek netremice gleda ono što bi moglo da dođe
najstarijih kultura, kao da se ona ovog časa nalaze
eksplozijom atomske bombe. On ne vidi da su atomska
usred današnjeg uličnog saobraćaja. Osim toga, film
bomba i njena eksplozija samo poslednji izliv onoga
za ono što je pokazano jemči još i time što u isti mah
što se već odavno pojavilo i što se već zbilo. Da se
kameru i njene operatore prikazuje pri takvom poslu.
ne pominje vodonična bomba čiji bi inicijalni upaljač
Vrhunac u otklanjanju svake mogućnosti za daljinu
— ako imamo u vidu njegov najveći potencijal —
doseže televizija koja će uskoro prožeti celokupni
mogao biti dovoljan da zatre trag svakog života na
mehanizam komunikacije i njime ovladati.
zemlji. Šta još čeka taj nemi strah, ako se ono užasno
Za najkraće vreme čovek prevaljuje najduže raz­ već desilo?
daljine. On za sobom ostavlja najveća rastojanja i
Užasno je ono koje sve što jeste stavlja izvan
na taj način pred sebe na najmanju udaljenost po­
njegove pređašnje suštine. Šta je to što užasava?
stavlja sve.
Ono se pokazuje i skriva na način na koji je prisutno
Pa ipak, žurno otklanjanje svih rastojanja ne do-
106 MARTIN HAJDEGER
STVAR 107

sve, naime tako što uprkos svakom prevladavanju posredno bilo posredno: uz pomoć stola ili klupe.
rastojanja izostaje blizina onoga što jeste. Ono što postoji takvim proizvođenjem jeste to što
Šta je s blizinom? Kako možemo da dokučimo stoji samostalno. Uzmemo li krčag kao proizvedeni
njenu suštinu? Blizina se — izgleda — ne može ne­ sud, ipak ga mi — tako se čini — shvatamo kao kakvu
posredno naći. Pre će nam poći za rukom da do nje stvar, a ni u kom slučaju kao puki predmet.
dosegnemo, ako budemo pratili ono što nam je blizu. Ili mi čak i tada krčag uzimamo kao predmet?
A blizu nam je ono što obično nazivamo stvarima. Naravno. Istina, on više ne važi samo kao predmet
Šta je, međutim, stvar? Dosad je čovek o stvari kao pukog predstavljanja; međutim, zato je krčag predmet
stvari razmišljao tako malo kao i o blizini. Krčag je koji se proizvođenjem stavlja pred nas. Čini se da
nekakva stvar. Šta je krčag? Odgovaramo: sud, samostalno stajanje krčag obeležava kao stvar. Zapra­
nešto takvo što u sebe hvata nešto drugo. Ono hvata- vo, mi ipak o samostalnom stajanju mislimo sa sta­
juće na krčagu jesu dno i zid. I to samo što hvata novišta proizvođenja. Samostalno stajanje je ono
može da bude uhvaćeno za ručicu. Kao sud, krčag čemu se proizvođenjem teži. Međutim, o samostalnom
je nešto što samostalno stoji. Samostalno stajanje stajanju i dalje se misli sa stanovišta predmetnosti,
obeležava ga kao nešto samostalno. Kao samostal­ iako naspramnost proizvedenog više ne počiva na
nost nečeg samostalnog, krčag se razlikuje od pred­ samom predstavljanju. Ipak, od predmetnosti pred­
meta. Nešto samostalno može da postane predmet, meta i od samostalnosti proizvoda ne vodi put ka
ako ga stavimo pred sebe — bilo u neposrednom onom stvarnom u stvarima.
opažanju bilo u osadašnjavanju nekih predstava iz Šta je ono stvarno što se nalazi u stvari? Šta je
sećanja. Međutim, ono što je stvarno u stvarima ne stvar po sebi? Do stvari po sebi dospevamo tek pošto
počiva niti na tome što su one predstavljeni predmeti, je naše mišljenje doseglo stvar kao stvar.
niti se to uopšte može — sa stanovišta predmetnosti Krčag je stvar kao sud. Doduše, to što hvata
predmeta — odrediti. treba da se proizvede. Ali proizvedenost, kojoj je
Krčag ostaje sud bez obzira da li ga mi u svom uzrok grnčar, ni u kom slučaju ne čini ono što je
duhu predstavljamo ili ne. Kao sud, krčag stoji sa­ svojstveno krčagu, ukoliko on postoji kao krčag.
mostalno. Ali šta znači: ono hvatajuće stoji samo­ Krčag nije sud stoga što je proizveden, već se on
stalno? Da li samostajanje suda krčag već određuje morao proizvesti stoga što je sud.
kao stvar? Ipak, krčag stoji kao sud samo ako je Dabome, proizvođenje pušta da krčag uđe u svoju
bio zaustavljen. A to se zbilo i zbiva posredstvom vlastitost. Ali ova vlastitost suštine krčaga nikad ne
stavljanja, naime — proizvođenja krčaga. Grnčar biva proizvođenjem zgotovljena. Nastao u procesu
pravi krčag od za to posebno izabrane i prigotovljene zgotovljivanja, samostalni krčag se skupio za za­
zemlje. Krčag se sastoji od te zemlje. Onim od čega datak hvatanja. U procesu svoga pravljenja, krčag
se sastoji, krčag može da stoji i na zemlji — bilo ne- — razume se — mora tvorcu najpre da pokaže svoj
108 MARTIN HAJDEGER STVAR 109

spoljašnji vid. Ali to što sebe pokazuje, izgled (eidos, što hvata. Kad nalivamo krčag, mlaz teče u prazan
idea), obeležava krčag jedino u onom pogledu u krčag. Praznina je ono hvatajuće kod suda. Praznina,
kojem sud — kao nešto što treba napraviti — stoji to ništa krčaga, jeste ono što je krčag kao hvatajući
naspram tvorcu. sud.
Ipak, šta je sud koji izgleda kao krčag, šta i na Međutim, krčag se ipak sastoji od zidova i dna.
koji način krčag jeste kao krčag-stvar — to nikad Posredstvom onoga od čega se sastoji krčag stoji.
ne možemo, ako se ima u vidu izgled, idea, da do­ Šta bi on bio, kad ne bi stajao? U najmanju ruku
kučimo, a kamoli o tome da mislimo u saglasnosti nekakav neuspeo krčag; znači, bio bi i dalje krčag,
sa činjenicama. Zato je Platon, koji je prisutnost naime — takav koji bi doduše hvatao, ali koji bi —
prisutnoga predstavljao sa stanovišta izgleda, o sušti­ jednako padajući — puštao da istekne ono uhvaćeno.
ni stvari tako malo mislio kao i Aristotel i svi po­ Ipak, samo sud može da se isprazni.
tonji mislioci. Štaviše, on je — a to je bilo od velikog Zidovi i dno, od kojih se krčag sastoji i uz čiju
značaja za budućnost — sve prisutno razabirao kao pomoć stoji, nisu zapravo ono hvatajuće. No, ako
predmet proizvođenja. Umesto »predmeta« (Gegen- to hvatajuće počiva na praznini krčaga, u tom slučaju
stand) mi upotrebljavamo tačniji izraz: »ono što grnčar — koji zidove i dno oblikuje na svom kolu
izlazi na videlo« (Herstand). U punoj suštini toga — zbilja ne zgotovljuje krčag. On jedino uobličava
što izlazi na videlo vlada dvojako izlaženje-na-videlo glinu. Ne — on uobličava prazninu. Za prazninu, u
(Her-Stehen). Prvo, izlaženje-na-videlo u smislu po­ nju i iz nje grnčar glinu oblikuje u tvorevinu. Od
ticanja iz nečega, bez obzira da li je u pitanju samo- početka do kraja on hvata ono neuhvatljivo prazni­
proizvođenje ili proizvođenje koje izvodi neko drugi. ne, te tako ovu — kao ono hvatajuće — pretvara u
Drugo, izlaženje-na-videlo u smislu uviranja onoga oblik suda. Praznina krčaga određuje svaki zahvat
što je proizvedeno u neskrivenost onoga što je prisutno. u procesu proizvođenja suda. Ono stvarno što je
Svako predstavljanje prisutnoga u smislu onoga tipično za sud nikako ne počiva na materijalu od
što je izašlo na videlo i onoga što je metnuto pred kojeg se on sastoji, već počiva na praznini koja hvata.
nas nikad ne dopire do stvari kao stvari. Ono stvarno Samo, da li je krčag zaista prazan?
što je tipično za krčag počiva na činjenici da on po­ Fizika nas uverava da je on ispunjen vazduhom
stoji kao sud. Mi ćemo primetiti ono hvatajuće na i svim onim što čini vazdušnu smesu. Mi smo do­
sudu ako napunimo krčag. Dno i strane krčaga oči­ pustili da nas obmane polupesnički način gledanja
gledno preuzimaju zadatak hvatanja. Ipak, polako! na stvari, kad smo se pozivali na prazninu krčaga
Kad vinom punimo krčag, da li vino sipamo u zidove kako bismo odredili ono hvatajuće kod njega.
i dno? U najboljem slučaju, vino sipamo između No čim pristanemo da zbiljski krčag naučno pro­
zidova na dno. Zidovi i dno su, svakako, ono nepro- učavamo s obzirom na njegovu zbilju, pokazuje se
pustljivo na sudu. Ali to nepropustljivo još nije ono drugo činjeničko stanje. Sipajući u krčag vino, mi
110 MARTIN HAJDEGER
STVAR III

samo vazduh — koji već ispunjava krčag — istisku­ kao bivajuće stvari. Ali da su se stvari već pokazale
jemo i zamenjujemo tečnošću. Naučno gledano, na­ kao stvari u svojoj stvarnovitosti (Dingheit), tad bi
puniti krčag znači jedno punjenje zameniti drugim. stvarnovitost stvari bila obelodanjena, te bi polagala
Ti podaci iz fizike su tačni. Posredstvom njih pravo na mišljenje. Zaista, stvar kao stvar ipak ostaje
nauka predstavlja nešto zbiljsko po čemu se ona uskraćena, ništavna i u tom smislu uništena. To se
objektivno ravna. No, da li je ta zbilja — krčag? dešavalo i dešava se tako suštinski da stvari ne samo
Nauka vazda nailazi samo na ono što je njena vrsta što se više nisu dopuštale kao stvari, već one uopšte
predstavljanja dopustila unapred kao predmet moguć još nikada nisu bile kadre da se kao stvari pojave
za nauku. pred mišljenjem.
Kaže se da naučno znanje prisiljava. Svakako. Na čemu počiva nepojavljivanje stvari kao stvari ?
No u čemu se sastoji njegova prisila? U našem slu­ Da li je prosto-naprosto čovek propustio da stvar
čaju to se ogleda u prisili da se napusti krčag napu­ predstavi kao stvar? On je kadar da propusti samo
njen vinom i na njegovo mesto stavi šupljina po kojoj ono što mu je već dostavljeno. Čovek može da pred­
se širi tečnost. Nauka pretvara krčag-stvar u nešto stavlja — svejedno na koji način — jedino ono što je
ništavno, ukoliko ne dopušta da stvari budu merilo prethodno samo po sebi zasvetlelo i pri tom mu se
za zbilju. pokazalo u svetlosti koju je donelo sobom.
Naučno znanje, koje u okvirima svog područja Šta je onda stvar kao stvar, kad njena suština još
— područja predmeta — na nas deluje prisilom, već nikad nije bila kadra da se pojavi?
je — mnogo pre no što je atomska bomba i eksplodira­ Zar se stvar još nikad nije dovoljno približila,
la — uništilo stvari kao stvari. Njena eksplozija samo da bi čovek naučio kako da u dovoljnoj meri pazi
je najgrublja od svih grubih potvrda uništavanja na stvar kao stvar? Šta je blizina? To smo već pitali.
stvari, koje se već odavno zbilo: potvrda činjenice Da bismo znali šta je blizina, ispitivali smo krčag
da stvar kao stvar ostaje ništavna. Ono stvarno što koji je blizu.
je tipično za stvar ostaje skriveno, zaboravljeno. Sušti­ U čemu se sastoji ono što karakteriše krčag kao
na stvari nikad ne izlazi na videlo, to jest o njoj se krčag? Nenadano smo to izgubili iz vida, istina, u
nikad ne zbori. A o tome kazuje ovo naše pričanje trenutku kada je u prvi plan prodrla iluzija da nam
o uništavanju stvari kao stvari. Uništavanje je tako nauka može razjasniti zbilju zbiljskog krčaga. Mi
neobično zato što pred sobom nosi dvostruku opsenu: dejstvenu crtu suda, ono njegovo što hvata, prazninu,
prvo, mišljenje da je nauka premoćna celokupnoiri predstavljamo kao šupljinu ispunjenu vazduhom. Za­
ostalom iskustvu u dokučivanju zbiljskog u njegovoj mišljeno fizički, to je zaista ono što praznina jeste;
zbilji, i drugo, privid da — bez posledica po naučno ali to nije praznina krčaga. Mi nismo dopustili da
istraživanje zbiljskog — stvari ipak mogu da budu praznina krčaga bude njegova praznina. Nismo vo­
stvari, a što pretpostavlja da su one već postojale dili računa o onome što je u sudu ono hvatajuće.
1 12 MARTIN HAJDEGER STVAR 113

Nismo razmišljali o tome kako se zbiva samo hva­ Poklon izliva može da bude neko piće. Izliv daje
tanje. Stoga nam je moralo promaći i ono što krčag vodu ili vino da se pije.
u sebe hvata. Sa stanovišta nauke, vino je postalo U poklonjenoj vodi prebiva izvor. U njemu pre­
puka tečnost, a tečnost je postala opšte, svuda mo­ biva stenje, a u stenju — tmasti dremež zemlje koja
guće agregatno stanje materije. Propustili smo da s neba prima kišu i rosu. U vodi sa izvora prebiva
razmišljamo o onome što krčag hvata i o načinu na svadbena svečanost neba i zemlje. Ta svečanost pre­
koji on to čini. biva u vinu što ga daje vinove loze plod u kojem su
Kako hvata praznina krčaga? Ona hvata uzima­ vereni zemaljska hrana i nebesko sunce. U poklonu
njem onog što se sipa; hvata zadržavanjem onoga vode, u poklonu vina svagda prebivaju nebo i zemlja.
što je u sebe primila. Praznina hvata na dvostruki No poklon izliva jeste ono što krčag čini krčagom.
način: uzimajući i zadržavajući. Reč »hvatati« stoga U suštini krčaga prebivaju zemlja i nebo.
je dvoznačna. Ipak, uzimanje onog što se sipa i za­ Poklon izliva jeste piće za smrtnike. Ono im gasi
državanje usutog pripadaju jedno drugom. Ali nji­ žeđ, potkrepljuje dokolicu i razgaljuje druželjublje.
hovo jedinstvo je određeno izlivanjem za šta je krčag Ali pokatkad se poklon krčaga daje za posvećivanje.
kao krčag podešen. Dvostruko hvatanje svojstveno Ako je izliv namenjen posvećivanju, tad ne utoljuje
praznini počiva na izlivanju. U izlivanju je hvatanje žeđ. On smiruje i uznosi praznovanje svetkovine.
zapravo onakvo kakvo jeste. Izliti iz krčaga znači Sad se poklon izliva ne daje u nekoj krčmi, niti je on
davati (schenken). U davanju izliva prebiva hvatanje piće za smrtnike. Izliv je žrtva-livenica prinesena bes­
suda. Hvatanju je potrebna praznina kao ono što mrtnim bogovima. Poklon izliva, kao žrtva-livenica,
hvata. Suština hvatajuće praznine sakupljena je u jeste pravi poklon. U davanju posvećene žrtve-livenice
davanje. No davanje je obilatije negoli puko izliva­ krčag — koji sipa — prebiva kao poklon koji se daje.
nje. Davanje, u kojem krčag jeste krčag, skuplja se Posvećena žrtva-livenica je ono što reč Guss (izliv)
u dvostruko hvatanje, i to u izlivanje. Ono što nastaje zapravo označava: dar i žrtva. Guss, giessen glasi
skupljanjem bregova nazivamo brežjem (Gebirge). na grčkom: cheein, a na indoevropskom: ghu. To
A ono što nastaje sakupljanjem dvostrukog hvatanja znači: žrtvovati. Livenje, gde je ostvareno u svojoj
u izlivanje, sakupljanjem koje tek kao skupnost čini suštini, gde se o njemu dovoljno misli i istinski zbori,
punu suštinu davanja, nazivamo poklonom (Ge- znači: darivanje, žrtvovanje i stoga — davanje. Zato
schenk). Obeležje tipično za krčag kao krčag prebiva jedino livenje, čim mu usahne suština, može da posta­
u poklonu izliva. I prazan krčag zadržava svoju sušti­ ne puko usipanje i isipanje, sve dok se konačno ne
nu uz pomoć poklona, iako prazan krčag ne dopušta raspadne u obično krčmljenje. Livenje nije puko
izlivanje. Ali ovo nedopuštanje svojstveno je krčagu, usipanje i isipanje.
i samo njemu. Kosa ili čekić, međutim, nisu sposobni U poklonu izliva, izliva što je piće, prebivaju smrt­
za nedopuštanje takvog davanja. nici na svoj način. U poklonu izliva, izliva što je
114 MARTIN HAJDEGER
STVAR 115
žrtva-livenica, na svoj način prebivaju božanstva koja ostajanje u nešto što ostaje neko vreme: u stvar —
poklon davanja primaju natrag kao poklon dariva­
ovu ili onu.
nja. U poklonu izliva prebivaju — uvek različito —
Tako saznatu i zamišljenu suštinu krčaga naziva­
smrtnici i božanstva. U poklonu izliva prebivaju
mo stvarju. Sada ćemo da razmišljamo o tom nazivu,
zemlja i nebo. U njemu istovremeno prebivaju zemlja
polazeći od zamišljene suštine stvari, od stvarnovanja
i nebo, božanstva i smrtnici. To četvoro — sami po
kao sakupljajuće-prisvajajućeg ostajanja četvorstva.
sebi jedinstveni — pripadaju jedno drugom. Predu-
U isti mah se podsećamo starovisokonemačke reči
hitrujući sve prisutno, oni su uvijeni u jedinstveno
thing. Taj podatak iz istorije jezika lako bi nas mogao
četvorstvo.
navesti da pogrešno razumemo način na koji sada
U poklonu izliva prebiva jednostavnost tih četvo-
mislimo o suštini stvari. Moglo bi izgledati kao da
roga.
smo suštinu stvari, suštinu o kojoj smo maločas
Poklon izliva je poklon, ukoliko on ostaje zemlja razmišljali, tako reći iščeprkali iz slučajno dokučenog
i nebo, božanstva i smrtnici. Ipak, ostajanje sada nije značenja starovisokonemačke reči — thing. Sumnja
više puko istrajavanje predručnog. Ostajanje uzima se kako je sada pokušano saznavanje suštine stvari
u posed. Ono iznosi to četvoro na videlo njihove vlasti­ zasnovano na nepredviđenostima etimološke igrarije.
tosti. Zbog jednostavnosti ostajanja zemlja i nebo, Učvršćuje se i već uobičajeno biva mišljenje kako se
božanstva i smrtnici bivaju povereni jedno drugom. ovde jedino koristi rečnik, umesto da se razmišlja o
Jedinstveni u toj sapripadnosti, oni su neskriveni. suštinskim stvarima.
Poklon izliva ostaje jednostavnost četvorstva tih Ipak je ovde posredi ono što protivreči takvim
četvoroga. I u takvom poklonu krčag prebiva kao bojaznima. Dabome, starovisokonemačka reč thing
krčag. Poklon sakuplja ono što pripada davanju: znači sakupljanje, i to sakupljanje u cilju raspravlja­
dvostruko hvatanje, ono hvatajuće — prazninu, i nja o nečem što je nekome važno (Angelegenheit),
izlivanje kao darivanje. Ono što je sakupljeno u poklo­ raspravljanja o nekom spornom slučaju. Dakle, stare
nu samo sebe sakuplja u prisvajajućem ostajanju nemačke reči thing i dinc postaju nazivi za ono što
četvorstva. To mnogostruko jednostavno sakupljanje je nekome važno; te reči imenuju sve što je ljudima
je suštastvo krčaga. Šta je sakupljanje — to naš jezik na neki način važno, što ih se tiče, o čemu je — prema
kazuje u jednoj staroj reči. Ona glasi: thing. Suština tome — i reč. To o čemu je reč Rimljani su nazivali
krčaga je čisto davajuće sakupljanje jednostavnog res. Grčko eiro (rhetos, rhetra, rhema) znači: govoriti
četvorstva u ostajanje. Krčag je prisutan kao stvar. o nečem, o tome raspravljati. Res publica ne znači
Tek kao stvar, krčag je krčag. No, kako je stvar pri­ državu, već ono što se očigledno tiče svakog iz naro­
sutna? Stvar stvarnuje. Stvarnovanje sakuplja. Uzi­ da, što svakog »ima« i o čemu se stoga javno raspravlja.
majući u posed četvorstvo, ono sakuplja njegovo
Samo zato što res znači ono što se tiče ljudi, mo­
guće je doći do spojeva res adversae, res secundae;
116 MARTIN HAJDEGER
STVAR 117

prvi spoj je ono što čoveka neprijatno pogađa; drugi moćno, prekrasno), nešto što dolazi samo od sebe
— ono što mu je naklonjeno. Doduše, res adversae i što se tiče čoveka.
se u rečnicima tačno prevodi kao nesreća, a res se- Međutim, ono odlučujuće nikako nije u kratkim
cundae — kao sreća; ali rečnici nas malo obavešta- crtama ovde pomenuta istorija značenja reči res,
vaju o onome što reči — sa stanovišta mišljenja — Ding, causa, cosa, chose i thing, već je to nešto posve
kazuju. U stvari, situacija u tom i ostalim slučajevima drugačije — nešto o čemu se dosad uopšte nije misli­
nije takva da naše mišljenje živi od etimologije, već lo. Rimska reč res znači ono što se na bilo koji način
je takva da etimologija ostaje upućena na to da najpre tiče čoveka. Ono što se čoveka tiče jeste ono realno
razmišlja o suštinskom sadržaju onoga što rečničke u reči res. Realitas res-a Rimljani saznavaju kao
reči kao reči implicitno označavaju. nešto što se nekoga tiče. Međutim, oni nikad nisu
Rimska reč res označava ono što se tiče čoveka, posebno mislili o suštini toga tako saznatog. Štaviše,
što mu je važno, nešto sporno, sudski slučaj. Rimlja­ realitos res-a. Rimljani predstavljaju u smislu grčkog
ni za to koriste i reč causa. U pravom i prvobitnom on, preuzetog iz poznogrčke filozofije; on, latinski
smislu ta reč ni na koji način ne znači »uzrok«; causa — ens, znači ono što je prisutno u smislu onoga što
znači slučaj a stoga i ono što slučaj jeste, znači da se izlazi na videlo. Res postaje ens, ono što je prisutno
nešto zbiva i očekuje. Samo zato što reč causa, bez­ u smislu onoga što je proizvedeno, onoga što je po­
malo istog značenja kao i reč res, znači slučaj, ona stavljeno pred nas. Karakteristično realitos res-a,
kasnije stiče značenje uzroka, shvaćeno u smislu res-a koje su Rimljani prvobitno razabirali kao ono
kauzaliteta neke posledice. Staronemačka reč thing što se nekoga tiče, ostaje kao suština prisutnoga —
ili dinc, sa svojim značenjem sakupljanja naročito skriveno. Međutim, u kasnijim razdobljima, naro­
u cilju raspravljanja o nečem važnom, kao nijedna čito u srednjem veku, izraz res služi za označavanje
druga je pogodna za tačno prevođenje rimske reci svakog ens qua ens, to jest svega što je na bilo koji
res, ono što se nekog tiče. Iz reči rimskog jezika, koja način prisutno, iako ono samo u predstavljanju izlazi
unutar njega odgovara reči res, iz reči causa u znače­ na videlo i biva prisutno kao ens rationis. Isto ono
nju kakvog slučaja ili nečeg važnog nastaje romansko što se dogodilo s izrazom res, dogodilo se i sa odgova­
la cosa i francusko la chose; mi kažemo: stvar. U en­ rajućom rečju dinc; jer dinc znači sve što na neki način
gleskom je thing još sačuvalo punu semantičku snagu jeste. Shodno tome, Majstor Ekhart reč dinc upo­
rimske reči res: »he knows his things«, on se razume trebljava kako za Boga tako i za dušu. Bog je za njega
u svoje »stvari«, u ono što ga se tiče; »he knows how »najviša i vrhovna stvar«. Duša je »velika stvar«.
to handle things«, on zna kako da se ophodi sa stva­ Time ovaj učitelj u mišljenju ni u kom slučaju ne želi
rima, to jest sa onim o čemu je reč od slučaja do slu­ da kaže kako su Bog i duša nešto nalik na kakvu
čaja; »that's a great thing«: to je nešto veliko (divno, stenu: nekakav materijalni predmet; dinc je tu smotre-
no i uzdržano upotrebljen naziv za ono što uopšte
118 MARTIN HAJDEGER STVAR 119

jeste. Tako Majstor Ekhart, usvajajući izraz Dionizija pa čak ni u smislu novovekovno predstavljenog pred­
Areopagite, veli: diu minne ist der natur, daz si den meta. Krčag je stvar ukoliko stvarnuje. Iz stvarnovanja
menschen wandelt in die dinc, die er minnet (»ljubav je stvari događa se i određuje prisutnost onoga što je
takve prirode da pretvara čoveka u stvar koju on prisutno kao krčag.
voli«). Danas je podjednako i blizu i daleko sve prisutno.
Budući da reč »stvar« u jeziku zapadne metafi­ Vlada nepostojanje distance. Ali svako skraćivanje
zike znači ono što uopšte i na neki način jeste nešto, i otklanjanje rastojanja ne donosi blizinu. Šta je bli­
značenje naziva »stvar« se menja shodno tumačenju zina? Da bismo otkrili njenu suštinu, razmišljali smo
onoga što jeste, to jest — bivstvujućeg. Kant govori o krčagu u blizini. Tražili smo suštinu blizine i otkrili
o stvarima na isti način kao i Majstor Ekhart, i pod suštinu krčaga kao stvari. Ali u tom otkriću istovre­
tim nazivom podrazumeva nešto što jeste. Međutim, meno opažamo suštinu blizine. Stvar stvarnuje. Stvar-
za Kanta ono što jeste postaje predmet predstavljanja nujući, ona prebiva kao zemlja i nebo, božanstva i
koje se odvija u samosvesti čovekovog Ja. Za Kanta smrtnici; prebivajući, stvar ovo četvoro u njihovoj
stvar po sebi znači: predmet po sebi. Priroda toga daljini donosi jedno drugom blizu. To donošenje
»po sebi« za njega znači da predmet po sebi jeste blizu jeste približavanje. Približavanje je suština bli­
predmet lišen odnosa sa čovekovim činom pred­ zine. Blizina približava daljinu, i to kao daljinu.
stavljanja, odnosno lišen onog »pred«, kojim on pre Blizina čuva daljinu. Čuvajući je, ona postoji u nje­
svega postoji za predstavljanje. »Stvar po sebi«, u nom približavanju. Tako približavajući, blizina skriva
strogo Kantovom smislu, znači predmet koji to za samu sebe i, na svoj način, ostaje najbliža.
nas nije, pošto treba da bez nekakvog mogućeg »pred« Stvar nije »u« blizini, kao da je ova kakvo pri-
bude stavljen pred čovekovo predstavljanje koje mu čuvište. Blizina vlada u približavanju kao stvarnova-
stoji nasuprot. nje stvari.
Međutim, ni opšte već izanđalo značenje termina Stvarnujući, stvar kao četvorno jedinstvo zemlje
»stvar«, korišćenog u filozofiji, ni značenje staro- i neba, božanstava i smrtnika prebiva u jednostavnosti
visokonemačke reči thing nimalo nam ne pomažu u njihovog samosjedinjenog četvorstva.
našoj neprilici nastaloj zbog potrebe da saznamo i Zemlja je gradeći nosač; ona hrani svojim plodo­
dovoljno promislimo suštinsko poreklo onoga što vima i neguje vode i stenje, rastinje i životinje.
upravo govorimo o prirodi krčaga. Međutim, jedan Kad kažemo zemlja, već mislimo i na nebo, bo­
značenjski činilac u staroj upotrebi reči thing, naime žanstva i smrtnike, polazeći od jednostavnosti tih
— »sakupljanje«, ukazuje nam na suštinu krčaga četvoroga.
koju smo ranije imali na umu. Nebo je put sunca, putanja meseca, sjaj zvezda,
Krčag nije stvar niti u smislu rimski shvaćenog godišnja doba, svetlost i sumračje dana, mrak i jasno-
res-a niti u smislu srednjovekovno zamišljenog ens-a,
120 MARTIN HAJDEGER STVAR 121

ća noći, blagost i surovost vremenskih prilika, kreta­ Zemlja i nebo, božanstva i smrtnici — sami po
nje oblaka i plavetna dubina etera. sebi oni pripadaju jedno drugom — delovi su jedne
Kad kažemo nebo, već mislimo i na zemlju, bo­ celine iznikle iz jednostavnosti združenog četvorstva.
žanstva i smrtnike, polazeći od jednostavnosti tih Svako od tih četvoroga odražava na svoj način sušti­
četvoroga. nu preostalih troga. Pri tom se svako na svoj način
Božanstva su glasnici božanske suštine, koji nam rcflektuje u svoju vlastitost unutar jednostavnosti tih
daju znakove. Iz skrivenog vladanja te božanske sušti­ četvoroga. Ovo ogledanje nije predstavljanje kakvog
ne Bog se pomalja onakav kakav jeste, te tako izmiče obličja. Osvetljavajući svako od tih četvoroga, ogle­
svakom poređenju sa onim što je prisutno. danje njihovu sopstvenu suštinu — prisvajajući je
Kad govorimo o božanstvima, mislimo na smrt­ — unosi u jednostavnu pripadnost jednoga drugom.
nike, zemlju i nebo, polazeći od jednostavnosti tih Ogledajući se na taj prisvajajuće-osvetljavajući način,
četvoroga. svako od tih četvoroga igrom predaje sebe preostalim
Smrtnici su ljudi. Oni se nazivaju smrtnicima troma. Prisvajajuće ogledanje svako od tih četvoroga
zato što mogu da umiru. Umirati znači: biti obdaren pušta — oslobađajući ga — u njegovu vlastitost, ali
za smrt kao smrt. Samo čovek umire. Životinja ih tako oslobođene vezuje u jednostavnost njihove
skončava. Ona nema smrt kao smrt ni pred sobom suštinske sapripadnosti.
ni iza sebe. Smrt je škrinja ništavila, naime — onoga Ogledanje, koje vezuje u ono što je slobodno, jeste
što ni u kom pogledu nikad nije puko bivstvujuće, igra koja omotavajućim zagrljajem uzajamnog pri­
ali što ipak prebiva čak kao tajna samog bića. Kao svajanja povezuje svako od tih četvoroga s preosta­
škrinja ništavila, smrt sklanja u sebe ono sušta- lim troma. Nijedno od tih četvoroga ne ostaje uporno
stvujuće u biću. Smrt je, kao škrinja ništavila, utočište pri svojoj izdvojenoj posebnosti. Štaviše, svako je
bića. Sad smrtnike nazivamo smrtnicima ne zato unutar uzajamnog prisvajanja obesvojinjeno u svojoj
što završavaju svoj ovozemaljski život, već zato što vlastitosti. Ovo obesvojinjavajuće prisvajanje je ogle-
su obdareni za smrt kao smrt. Smrtnici, koji to jesu, dalska igra četvorstva. Nastajući iz četvorstva, jedno­
prebivaju — kao smrtnici — u utočištu bića. Oni stavnost tih četvoroga biva smela.
su postojeći odnos prema biću kao biću. Pomenutu prisvajajuću ogledalsku igru jedno­
Međutim, metafizika predstavlja čoveka kao ani- stavnosti zemlje i neba, božanstava i smrtnika naziva­
mal, kao živo stvorenje. Premda ratio prožima ani- mo svetom. Svet postoji ukoliko svetuje. To znači:
malitas, čovekovo biće ostaje određeno životom i svetovanje sveta ne može se niti objasniti nečim dru­
životnim iskustvom. Razumna živa stvorenja tek gim niti dokučiti iz nečeg drugog. Ta nemogućnost
moraju postati smrtnici. ne počiva na činjenici da je naše mišljenje nesposobno
Kažemo li: smrtnici, mislimo i na božanstva, za takvo objašnjavanje i dokučivanje. Štaviše, neobja-
zemlju i nebo, polazeći od jednostavnosti tih četvoroga. šnjivost i nedokučivost svetovanja sveta zasniva se
122 MARTIN HAJDEGER
STVAR 123
na tome što uzroci i razlozi ostaju neprikladni sve- Ugneždljiv, savitljiv, gibak, prilagodljiv, lak — na
tovanju sveta. Čim ljudsko saznanje tu zaište objašnje­ našem staronemačkom kaže se ring i gering. Ogledal­
nje, ono ne premašuje suštinu sveta, već se srozava ska igra svetujućeg sveta, kao uprstenjenost prstena,
ispod nje. Ljudska potreba za objašnjavanjem uopšte otima nebo i zemlju, božanstva i smrtnike, i prenosi
ne doseže do onog prostog u jednostavnosti svetova- ih u njihovu sopstvenu prilagodljivost, kružnu sa-
nja. Nebo i zemlja, božanstva i smrtnici — sve to sje­ vitljivost njihove suštine. Iz uprstenjavajuće ogledalske
dinjeno jedno s drugim — bivaju već zatrveni u svojoj igre događa se stvaranje stvari.,
suštini, ako se pokušaju predstaviti samo kao razdvo­ Stvar prebiva kao četvorstvo. Stvar stvarnuje svet.
jene stvarnosti koje valja jednu drugom obrazlagati Svaka stvar prebiva kao četvorstvo, ulazeći u ono
i objašnjavati. što svagda biva u jednostavnosti sveta.
Jedinstvo četvorstva jeste četvorovanje. Ali to se Ako pustimo da stvar postoji u svom stvarnova-
četvorovanje ni u kom slučaju ne dešava tako da nju iz svetujućeg sveta, tad mislimo o stvari kao stvari.
obuhvata ono četvoro ,i tek naknadno — kao obuhva- Na taj način misleći, mi dopuštamo da nas se tiče
tajući element — biva njima pridodato. Isto tako, svetujuća suština stvari. Tako misleći, bivamo pozvani
četvorovanje se ne iscrpljuje ni u činjenici da se zemlja od stvari kao stvari. U strogom značenju reči be-
i nebo, božanstva i smrtnici — kad već postoje — na­ -dingt, mi smo o-stvareni. Za sobom smo ostavili
laze odvojeno jedno kraj drugog. drskost svake neostvarenosti.
Četvorovanje postoji kao prisvajajuća ogledalska Ako mislimo o stvari kao stvari, tad suštinu stvari
igra onih što su jednostavno povereni jedno drugom. pošteđujemo, sklanjajući je u područje iz kojeg nam
Ono postoji kao svetovanje sveta. Ogledalska igra se pokazuje. Stvarnovanje je približavanje sveta.
sveta je kolo prisvajanja. Stoga kolo ne obuhvata Približavanje je suština blizine. Ukoliko pošteđuje
ono četvoro poput obruča. Kolo je prsten koji pove­ stvar kao stvar, mi nastanjujemo blizinu. Približava­
zuje, pošto igra kao ogledanje. Prisvajajući, kolo nje blizine je prava i jedina dimenzija ogledalske igre
zemlju i nebo, božanstva i smrtnike obasjava sjajem sveta.
njihove jednostavnosti. Sijajući, prsten združuje ovo
Izostajanje blizine u svakom otklanjanju rastoja-
četvoro, svuda otvoren zagoneci njihove suštine. Sabra­
nja omogućilo je dominaciju nepostojanja distance.
na suština povezujuće ogledalske igre sveta jeste
U izostajanju blizine stvar ostaje uništena kao stvar
uprstenjenost (Gering). U ovoj uprstenjenosti ogle-
shvaćena u našem smislu. No, kada i kako stvari
dajuće-igrajućeg prstena, zemlja i nebo, božanstva i
postoje kao stvari? Ovo pitanje postavljamo usred
smrtnici ugnežđuju se u svoju zajedničku prisutnost
dominacije nepostojanja distance.
u kojoj svako ipak zadržava svoju sopstvenu suštinu.
Kada i na koji način se stvari pojavljuju kao stvari ?
Tako ugnežđeni, oni — gipko svetujući — spajaju
One se ne pojavljuju posredstvom čovekovih smicalica.
svet.
Ali se ne pojavljuju ni bez budnosti smrtnika. Prvi
124 MARTIN HAJDEGER STVAR 125

korak prema takvoj budnosti jeste korak nazad od svoj način — ogledalo i kopča, knjiga i slika, kruna i
mišljenja koje samo predstavlja, to jest objašnjava, krst.
ka mišljenju što podseća. Ali stvari su i u pogledu broja neznatne i skromne,
Dabome, korak nazad od jednog mišljenja ka ako se uporede sa bezbrojnim, svuda podjednako
drugom nije puka promena stava. Tako nešto on nikad važećim predmetima, sa nesamerljivom silesijom ljudi
ne može biti, pošto svi stavovi — skupa s načinima kao živih stvorenja.
svog menjanja — ostaju povezani u okvire predstav- Tek kao smrtnici, ljudi — stanujući — dosežu
nog mišljenja. Korak nazad zbilja napušta područje do sveta kao sveta. Samo ono što se sastavlja od sveta
pukog zauzimanja stavova. On svoje prebivalište postaje stvar.
nalazi u odgovaranju koje — u suštini sveta primajući
zahtev od te suštine — unutar sebe odgovara na taj
zahtev. Puka promena stava nije kadra da omogući POGOVOR
dolazak stvari kao stvari, kao što se ni sve ono što Pismo mladom studentu
se danas kao predmet nalazi u onom što je lišeno di­
stance nikad ne može prosto preobraziti u stvari. Stva­ Frajburg u Br., 18. juna 1950.
ri kao stvari ne pojavljuju se ni u slučaju da se jedino Dragi gospodine Buhneru,
klonimo predmeta i da se sećamo ranijih predmeta zahvaljujem vam se na pismu. Vaša pitanja su suštin­
koji su možda jednom bili na putu da postanu stvari, ska, argumentacija je tačna. Ipak, ostaje da se raz­
pa čak i da budu prisutni kao stvari. misli: da li ona dodiruju ono što je od presudnog zna­
Ono što postaje stvar događa se iz uprstenjenosti čaja.
ogledalske igre sveta. Tek kada — po svemu sudeći Vi pitate: odakle mišljenje o biću prima (kratko
iznenada — svet svetuje kao svet, razasjava se prsten, rečeno) svoj nalog?
spoj iz kojeg se uprstenjenost zemlje i neba, božansta­ Pri tom, vi »biće« ne uzimate kao objekt, a mišlje­
va i smrtnika oslobađa za savitljivost njihove jedna- nje ne smatrate pukom delatnošću subjekta. Mišljenje,
stavnosti. koje leži u osnovu ovog predavanja (Stvar), nije
Shodno toj uprstenjenosti, samo stvarnovanje je puko predstavljanje nečeg predručnog. »Biće« ni u
skromno, a svaka prisutna stvar je lako, neupadljivo kom slučaju nije istovetno sa stvarnošću niti sa upravo
podešena svojoj suštini. Ono neprimetno savitljivo determinisanom aktualnošću. Takođe, biće ni u kom
jeste stvar: krčag i klupa, brvno i ralo. Ali stvari su slučaju nije sučeljeno sa ne-više-bićem i još-ne-bićem;
— na svoj način — i drvo i ribnjak, potok i brdo. ovo dvoje i samo pripada suštini bića. Tako nešto
Stvari su — vazda stvarnujući na svoj način — čaplja je — do izvesnog obima, naravno — metafizika već
i srna, konj i bik. Stvari su — vazda stvarnujući na naslutila u svom, istina, teško shvatljivom učenju o
126 MARTIN HAJDEGER STVAR 127
modalitetima, po kojem mogućnost pripada biću stvarno, čuvanje bića ni u kom se slučaju ne može
kao što mu pripadaju stvarnost i nužnost. izjednačiti s funkcijom straže koja blago smešteno
U mišljenju o biću nikada se ne pred-stavlja samo u riznici čuva od provalnika. Čuvanje bića nije ute­
nešto stvarno, niti se ono predstavljeno daje kao nešto meljeno na nečem što postoji. Postojeće, uzeto za
što je istinito. Misliti o »biću« znači: odgovarati na sebe, nikad ne sadrži zahtev bića. Čuvanje je budnost
zahtev njegove suštine. Odgovor sledi iz zahteva i za bivšu i dolazeću sudbinu bića, budnost koja sledi
upućuje se tom zahtevu. Odgovaranje je uzmicanje iz dugotrajne i stalno obnavljajuće promišljenosti što
pred zahtevom i, na taj način, stupanje u njegov vodi računa o nalogu koji leži u načinu na koji biće
govor. Ali zahtevu bića pripada i ono što je rano iskazuje svoj zahtev. U sudbini bića nijednog trenutka
otkriveno i što je bilo (aletheia, logos, physis) isto ne postoji nizanje jednoga za drugim: sad postav, a
tako kao što mu pripada i prikriveni dolazak onoga zatim svet i stvar, već vazda postoji mimogred i isto-
što se najavljuje u mogućem obrtu zaboravljenosti vremenost onoga što je rano i onoga što je kasno. U
bića (u čuvanje njegove suštine). Odgovaranje mora Hegelovoj Fenomenologiji duha prisutna je aletheia,
— u dugotrajnoj koncentraciji i stalnom ispitivanju iako preobražena.
svoga sluha — da vodi računa o svemu tome, kako Kao odgovaranje, mišljenje o biću je jedna veoma
bi čulo zahtev bića. Ali upravo tu ono može pogrešno zabludna i uz to vrlo oskudna stvar. Možda je mišlje­
da čuje. U mišljenju o »biću« najveća je mogućnost nje ipak nezaobilazni put koji ne teži da bude put
lutanja. Nijednog trenutka to mišljenje nije kadro da izbavljenja i koji ne donosi novu mudrost. Taj put
se dokaže, kao što je to u stanju da učini matematičko je, u najboljem slučaju, nekakav poljski put, put
znanje. Ali ono isto tako nije ni stvar samovolje, već preko polja, koji ne samo da govori o odricanju,
je ukorenjeno u suštinsku sudbinu bića, a da samo nego se već i odrekao prava da bude obavezno učenje,
nikad nije obavezno poput kakve postavke; štaviše, važno kulturno postignuće ili delo duha. Sve počiva
ono je samo moguć povod da se krene putem odgo­ na veoma zabludnom koraku nazad u razmišljanje
varanja, i to sa punom sabranošću pažnje prema biću koje vodi računa o obrtu zaboravljenosti bića, obrtu
o kojem je već reč. što je predočen u sudbini bića. Korak nazad iz pred-
Nedostatak Boga i božanstava jeste odsutnost. stavljajućeg mišljenja metafizike ne odbacuje takvo
Međutim, odsutnost nije ništavilo, već je prisutnost mišljenje, ali daljinu otvara zahtevu istine bića u
koju prvo valja prisvojiti, prisutnost skrivene punoće kojoj se vazda zbiva odgovaranje.
onoga što je bilo i onoga što — tako sakupljeno — Već mi se u više navrata događalo, i to upravo
biva, prisutnost božanstava u grčkom svetu, pro- s ljudima što su mi bliski, da vrlo rado i pažljivo
fetskom judaizmu, Isusovoj molitvi. To ne-više jeste slušaju prikaz krčagove suštine, ali i da smesta zatva­
po sebi ono još-ne skrivenog dolaska svoje neiscrplji- raju uši kad se povede reč o predmetnosti, onom što
ve suštine. Pošto biće nikad nije samo ono što je izlazi na videlo, poreklu predmetnosti, postavu. Me-
128 MARTIN HAJDEGER

đutim, sve je to deo mišljenja o stvari, mišljenja koje HELDERLIN I SUŠTINA POEZIJE
misli o mogućem dolasku sveta i koje — tako misleći
— možda najneznatnije i najneupadljivije pomaže da
takav dolazak dospe na otvoreno područje čovekove
suštine.
Među neobična iskustva, koja sam imao sa svojim
predavanjem, spada i ovo: da mi neko postavi pita­
nje — odakle moje mišljenje prima svoj nalog, kao
da je to pitanje nužno jedino u pogledu ovog mišlje­ Uspomeni Norberta fon Helingrata
nja. Međutim, još nikome nije palo na um da zapita: palog 14. decembra 1916. godine
otkud Platonu nalog da o biću misli kao o idea-i,
otkud Kantu nalog da o biću misli kao o onom što Pet ključnih iskaza
je transcendentalno u predmetnosti, kao o poziciji 1. Poetsko stvaralaštvo: »To je najnevinije od svih
(postavljenosti) ? zanimanja« (III, 377).
No možda će se jednog dana odgovor na ta pita­ 2. »Zato je čoveku dato najopasnije od svih do­
nja dobiti upravo od onih poduhvata u mišljenju bara — jezik... da njime daje svedočanstvo o
koji se — kao i moji — smatraju nezakonitom samo­ onom šta on, čovek, jeste...« (IV, 246).
voljom. 3. »Čovek je mnogo iskusio.
Ne mogu vam,— a vi to i ne tražite — dati svedo- Mnoge nebesnike nazvao,
čanstvo kojim bi se moglo, svakog trena i na pogodan Otkad jesmo razgovor
način, dokazati da li se ono što kazujem slaže sa I možemo čuti jedni druge.« (IV, 343)
»stvarnošću«. 4. »No, ono što traje, ustanovljuju pesnici« (IV,
Sve je ovde put odgovaranja koje ispituje kao da 63).
sluša. Put je neprekidno u opasnosti da postane put 5. »Pun zasluga, ipak pesnički stanuje
bluđenja. Kroćenje takvim putevima iziskuje vežba- Čovek na ovoj zemlji.« (VI, 25)
nje u hodanju. Vežbanju je potreban zanat. I pored Zašto je u nameri da se pokaže suština poezije
prave nevolje, ostanite na putu i — ne skrećući a izabrano Helderlinovo delo? Zašto ne Homer ili
ipak bludeći — učite zanat mišljenja. Sofokle, zašto ne Vergilije ili Dante, zašto ne Šekspir
ili Gete? U delima tih pesnika ipak je suština poezije
Prijateljski vas pozdravljam. čak izdašnije ostvarena nego u rano i naglo prekinu­
tom Helderlinovom stvaralaštvu.
Može biti. A ipak je izabran Helderlin, i jedino
on. No može li se iz dela jednog jedinog pesnika pro-
130 MARTIN HAJDEGER
HELDERLIN I SUŠTINA POEZIJE 131

čitati opšta suština poezije? Ono opšte, što znači: put. Ne možemo ovde — koliko bi to moralo da bude
nešto što je važno za mnoge slučajeve, kadri smo — izlagati pojedina Helderlinova dela u jednom zatvo­
ipak da dobijemo samo uporednim razmatranjem. renom toku. Umesto toga razmotrićemo samo pet
Zato je potrebno upoznavanje maksimalno moguće ključnih pesnikovih iskaza o poeziji. Određeni red
raznolikosti poetskog stvaralaštva i njegovih rodova. tih iskaza i njihova unutrašnja povezanost treba da
Pri tom je Helderlinova poezija samo jedna među nam predoče suštinsku suštinu poezije.
mnogima. Ni u kom slučaju ona sama nije dovoljna
kao mera za određivanje suštine poezije. Stoga je
naša namera već u polaznoj tački promašena. Na­ 1.
ravno, dok god mi pod »suštinom poezije« shvatamo
ono što je sabrano pod jedan opšti pojam koji tad U jednom pismu majci od januara 1799, Helderlin
na isti način važi za svaku poeziju. Međutim, to naziva poetsko stvaranje »najnevinijim od svih za­
opšte koje tako za sve posebno isto važi, jeste uvek nimanja« (III, 377). U kojoj meri je ono »najnevinije«?
ono što je ravnodušno, ona »suština« koja nikad ne Poetsko stvaranje se pojavljuje u skromnom obliku^
može postati suštinskom. Ipak, mi tražimo upravo igre. Ničim nevezana, ona pronalazi svoj svet slika
to suštinsko suštine; tražimo ono što nas goni na i, zatvorena u sebe, ne iskoračuje van oblasti mašte.
odluku da li ćemo, i koliko, ubuduće uzimati poeziju Time ova igra izmiče ozbiljnosti odluka koje se u
ozbiljno, da li ćemo, i kako, postavljati pretpostavke svako doba, na ovaj ili onaj način, okrivljuju. Stoga
da bismo stajali u delokrugu poezije. je poetsko stvaranje posve bezazleno. A ujedno je
Helderlin nije odabran samo zato što njegovo ono bez učinka, jer to su samo reči. Poezija nema u
delo kao jedno među ostalima ostvaruje opštu suštinu sebi ništa od čina koji neposredno zadire u stvarnost
poezije. Jedini razlog toga izbora jeste poetski cilj i preobražava je. Ona je poput sna, ali nije stvarnost;,
koji nosi Helderlinovu poeziju: upravo stvaranje igra rečima, ali nikakva ozbiljnost delanja. Poezija
suštine poezije. Helderlin jeste za nas u jednom izvan­ je bezazlena i bez učinka. Ta šta je bezopasnije od
rednom značenju pesnik pesnika. Zato stavlja pred pukog jezika? Time što poeziju smatramo »najne­
odluku. vinijim od svih zanimanja«, još, istina, nismo shva­
Samo, pevati o pesniku, nije li to oznaka zablude- tili njenu suštinu. No svakako da je time dat mig gde
log samoobožavanja i, u isti mah, priznanje nedo­ da je tražimo. Poezija stvara svoja dela u oblasti
statka punoće sveta? Pevati o pesniku — nije li to jezika i jezik jeste njena »materija«. Šta Helderlin
bespomoćno prekoračivanje, zakasnelost i kraj? kaže o jeziku? Čujmo drugi pesnikov iskaz.
Neka odgovor bude ovo naše razmatranje. Daka­
ko, put na kojem ćemo dobiti odgovor jeste nužan
132 MARTIN HAJDEGER HELDERLIN 1 SUŠTINA POEZIJE 1 33

2. vlastitog postojanja. To potvrđivanje ovde ne pod-


razumeva nekakav naknadni, usputni izraz čovekova
U jednoj fragmentarnoj skici koja potiče iz istog bića, nego čini ljudsko postojanje. Ali, šta čovek
vremena (1800) kao i navedeno mesto iz pisma, pesnik treba da svedoči? Svoju pripadnost zemlji. Ona po­
kaže: »No čovek stanuje u kolibama, odećom pre­ čiva na tome što je čovek naslednik i učenik u svemu.
kriva svoju stidljivu nagost, mnogo je iskreniji i Međutim, sve je u konfliktu. Ono što stvari u kon­
pažljiviji takođe, a njegov razum počiva na tome fliktu razdvaja i time ujedno spaja, Helderlin naziva
što čuva duh kao sveštenica nebeski plam. I zato je »prisnošću«. Potvrđivanje pripadnosti toj »prisnosti«
njemu koji je bogovima sličan svojstvena sloboda i zbiva se stvaranjem jednog sveta i njegovim razvojem,
viša moć da naređuje i ispunjava, i zato je njemu isto kao i razaranjem tog sveta i njegovom smrću.
dato najopasnije od svih dobara — jezik, da njime — Potvrđivanje čovekova bića, a samim tim i njegovo
stvarajući, razarajući i propadajući, i vraćajući se istinsko ispunjenje, dešava se na osnovu slobodne
večno živoj učiteljici i majci — daje svedočanstvo o odluke. Ona zahvata ono nužno i sebe povezuje s naj­
onom šta on, čovek, jeste; da njime dokazuje kako višim zahtevom. Posvedočavanje pripadnosti bivstvu-
je od nje nasledio, naučio ono što je u njoj najviše jućem u celini dešava se kao istorija. Da bi istorija
božansko — njenu svedržeću ljubav« (IV, 246). bila moguća — čoveku je dat jezik. On je čovekovo
Jezik, polje »najnevinijeg od svih zanimanja«, jeste dobro.
»najopasnije od svih dobara«. Kako međusobno po­ U kojoj je meri, međutim, jezik »najopasnije
miriti obe te odredbe? Zasad ćemo to pitanje ostaviti dobro«? On je opasnost nad opasnostima, jer pre
po strani i razmisliti o trima pretpitanjima: 1. Čije svega stvara mogućnost za opasnost. Opasnost je
dobro jeste jezik? 2. U kojoj meri je on najopasnije ugroženost bića od strane bivstvujućeg. Tek sad je
dobro? 3. U kojem smislu je on uopšte neko dobro? čovek snagom jezika uopšte izložen onom obeloda-
Imajmo u vidu pre svega na kojem mestu stoji njenom što kao bivstvujuće pritiska i uznosi njegovo
taj iskaz o jeziku: u skici za jednu pesmu koja treba postojanje, a kao nebivstvujuće vara i razočarava.
da kaže šta je čovek za razliku od drugih bića priro­ Tek jezik stvara jasna mesta na kojima je biće ugro­
de; navode se ruža, labudovi, jelen u šumi (IV, 300 i ženo i gde preti zbrka, a na taj način stvara i mo­
385). Zato navedeni fragment, distancirajući čoveka od gućnost gubitka bića, to jest stvara opasnost. No jezik
drugih živih bića, započinje rečima: »No čovek sta­ nije samo opasnost nad opasnostima, već u sebi
nuje u kolibama.« nužno krije i stalnu opasnost za samog sebe. On ima
Ko je čovek? Onaj koji mora davati svedočanstvo za zadatak da u delu obelodani i očuva bivstvujuće
o onom šta on jeste. Davati svedočanstvo je isto što kao takvo. U jeziku može da dođe do reči ono što je
i pokazati, ali istovremeno jamčiti za ono što je po­ najčistije i ono najskrivenije, u istoj meri kao i ono
kazano. Čovek je onaj koji jeste upravo u potvrđivanju »to je mutno i prosto. Čak se bitna reč mora učiniti
134 MARTIN HAJDEGER
HELDERLIN I SUŠTINA POEZIJE 135
prostom kako bi se shvatila i tako za sve postala oruđe nego događaj koji raspolaže najvećom mo­
opšte dobro. O tome Helderlin piše u jednom drugom gućnošću čovekova bića. Moramo se prvo uveriti
fragmentu: »Govorio si božanstvu, ali svi ste zabo­ u tu suštinu jezika kako bismo shvatili oblast u kojoj
ravili da novo nikad ne pripada smrtnicima nego bo­ poezija stvara svoja dela, a time shvatili i samu poezi­
govima. Prostiji, svakodnevniji mora da postane plod ju. Na koji način se zbiva jezik? Da bismo našli
— tek onda će postati svojina smrtnika« (IV, 238). odgovor na to pitanje, razmislimo o trećem Helderli-
Čisto i prosto na isti način su nešto kazano. Otuda novom iskazu.
reč kao reč nikad neposredno ne nudi jamstvo za to
da je ona suštinska reč ili jedino obmana. Naprotiv,
suštinska reč u svojoj jednostavnosti često izgleda 3.
kao nešto nebitno. A, s druge strane, ono što je na
izgled nešto bitno — jeste samo ono što je naizust Na taj iskaz nailazimo unutar jedne velike i zaple­
kazano i ono što je ponavljano. Tako jezik mora sebe tene skice nezavršene pesme koja počinje rečima:
postaviti trajno u sjaj koji je sam stvorio i time ugro­ »Izmiritelju, ti koji nikad nisi verovao...« (IV, 162 i
žavati nešto najviše svoje — autentično kazivanje. dalje, i 339 i dalje):
U kojem smislu je sad ta najveća opasnost »dobro«
za čoveka? Jezik je njegovo imanje. Njime raspolaže Viel hat erfahren der Mensch.
u cilju saopštavanja iskustava, odluka i raspoloženja. Der Himmlischen viele genannt,
Jezik služi sporazumevanju. Kao oruđe pogodno za Seit ein Gesprdah wir sind
sporazumevanje, jezik jeste nekakvo »dobro«. Sa­ Und horen konnen voneinander. (IV, 343.)
mo, suština jezika se ne iscrpljuje u tome što će on
biti sredstvo sporazumevanja. Tom odredbom nije (Čovek je mnogo iskusio
pogođena njegova suština, nego je navedena jedino Mnoge nebesnike nazvao,
posledica te suštine. Jezik nije samo oruđe koje čovek Otkad jesmo razgovor
pored mnogih drugih poseduje, nego on tek daje I možemo čuti jedni druge.)
uopšte mogućnost da se bude usred otvorenosti biv-
štvujućeg. Samo tamo gde jeste jezik, jeste i svet, to Iz ovih stihova izvući ćemo najpre ono što se nepo­
znači: stalno promenljivo mesto odluke i dela, čina sredno postavlja u dosad razmatrani kontekst: »Otkad
i odgovornosti, ali i samovolje i vike, rasula i zbrke. jesmo razgovor...«. Mi, ljudi, jesmo razgovor. Čove-
Samo tamo gde vlada svet, jeste i istorija. Jezik je kovo biće utemeljava se u jeziku; ali jezik se istinski,
dobro u jednom izvornijem smislu. On jamči za to, događa tek u razgovoru. Ipak, razgovor nije samo
a što znači: zahvaljujući njemu čovek ima mogućnost način kako se jezik ispunjava — jezik je bitan samo
da egzistuje na istorijski način. Jezik nije raspoloživo kao razgovor. Ono što inače podrazumevamo pod
»jezikom«, naime fond reči i pravila sintakse — samo
136 MARTIN HAJDEGER HELDERLIN I SUŠTINA POEZIJE 137

je prvi plan jezika. Ali šta znači »razgovor«? Obelo- otkad se »rastržuće vreme« razložilo na sadašnjost,
danjeno govoriti s nekim o nečem. Pri tom govorenje prošlost i budućnost, postoji mogućnost jedinstva
posreduje u prilaženju nekog nekome. Sam Helderlin s obzirom na ono što traje. Jedan razgovor jesmo od
kaže: »Otkad jesmo razgovor i možemo čuti jedni vremena otkad »vreme jeste«. Otkako je vreme nasta­
druge.« Sposobnost da čujemo nije tek posledica lo i otkako je zaustavljeno — mi jesmo istorijski.
govorenja nekog s nekim, nego pre obrnuto: njegova Obe —jedna razgovornost i istoričnost — podjednako
pretpostavka. Samo što je i umenje da čujemo u sebi su stare, pripadaju jedna drugoj i jesu isto.
već upućeno opet na mogućnost reči i iziskuje reč. Otkad jesmo razgovor — čovek je mnogo iskusio
Umenje govorenja i umenje da čujemo jesu podjedna­ i imenovao mnogo bogova. Otkako se zapravo jezik
ko iskonska. Mi jesmo razgovor — a što znači: mo­ zbiva kao razgovor, bogovi dolaze do reči i pojavljuje
žemo čuti jedni druge. Jesmo razgovor, što u isti se svet. Ali valja pogledati: prisutnost bogova i po­
mah uvek znači: jesmo jedan razgovor. Međutim, javljivanje sveta nisu tek posledica događaja jezika,
jedinstvo razgovora počiva na tome što je u bitnoj nego su s njim istovremeni. Pravi razgovor — razgovor
reči svaki put obelodanjeno Jedno i Isto, a polazeći koji jesmo — počiva upravo na tom što su bogovi
od toga mi se slažemo, na osnovu toga smo jedinstveni na imenovani, a svet postaje reč.
i tako zapravo jesmo. Razgovor i njegovo jedinstvo Ali bogovi mogu da se ovaplote u reč samo tada
nose naše postojanje. kad nas oni sami oslove. Reč koja imenuje bogove
Ali Helderlin ne kaže jednostavno: mi jesmo jeste uvek odgovor na takvo oslovljavanje. Taj odgo­
razgovor, već: »Otkad jesmo razgovor...«. Tamo gde vor izvire uvek iz odgovornosti kakvu nam nameće
postoji čovekova jezička sposobnost i gde se ona sudbina. Time što bogovi naše postojanje privode
koristi — tamo ne postoji odmah i bitni događaj je­ jeziku, mi tek ulazimo u područje odluke o tome da
zika: razgovor. Otkad jesmo razgovor? Tamo gde li sebe bogovima obećavamo, ili sebe njima uskraću­
treba da bude jedan razgovor, bitna reč mora biti jemo.
povezana s Jednim i Istim. Bez te veze — i upravo Tek polazeći odatle, potpuno prosuđujemo šta
tamo gde je nema — čak je i spor nemoguć. Ali Jedno znači: »Otkad jesmo razgovor...«. Otkako nas bogovi
i Isto može biti obelodanjeno samo u svetlu nečeg privode razgovoru, od tog trenutka jeste vreme, otad
što traje, nečeg stalnog. Stalnost i trajanje ipak izlaze temelj našeg postojanja jeste razgovor. Time je stav
na videlo kad blesnu ustrajnost i prisutnost. To se, da jezik jeste najviši događaj ljudskog postojanja
međutim, zbiva u onom trenutku kad se vreme u dobio tumačenje i utemeljenje.
svojim razmerima otvori. Otkako se čovek stavlja u Ali u isti mah nameće se pitanje: kako započinje
prisutnost onog što traje, tek otad je kadar da se laj razgovor koji jesmo? Ko imenuje bogove? Ko
izloži onom što se menja, onom što dolazi i odlazi; u tom rastržućem vremenu hvata ono što traje i za-
jer, samo ono što je postojano jeste izmenljivo. Tek
138 MARTIN HAJDEGER HELDERLIN 1 SUŠTINA POEZIJE 139
država ga u reči? Helderlin nam o tome govori pouz­ bivstvujuće. Jer, upravo se biće i bit stvari ne mogu
danom jednostavnošću pesnika. Čujmo njegov četvrti nikad izračunati niti izvesti iz onog što je predručno;
iskaz. oni se moraju slobodno stvoriti, postaviti i darivati.
Takvo slobodno poklanjanje jeste ustanovljavanje.
Međutim, bogovi bivaju iskonski imenovani i
4. suština stvari prelazi u reč — a tek time stvari zablešte;
tada se ljudsko postojanje dovodi u čvrst odnos i
Taj iskaz čini kraj pesme Spomen i glasi: »No, ono postavlja na temelj. Pesnikovo kazivanje jeste usta­
što traje, ustanovljuju pesnici« (IV, 63). Tim iskazom novljavanje ne samo u smislu slobodnog poklanjanja,
svetlost dopire do našeg pitanja o suštini poezije. već u isti mah i u smislu čvrstog utemeljenja ljudskog
Poezija je ustanovljavanje nečeg posredstvom reči i postojanja na njegov osnov. Kad shvatimo suštinu
u reči. Šta se tako ustanovljava? Ono što traje. Među­ poezije, naime kad shvatimo da je poezija ustanovlja­
tim, može li se ono što traje — ustanovljavati ? Nije li vanje bića putem reči, tada možemo naslutiti nešto
to uvek već ono predručno? Nije! Upravo ono što od istine one reči koju je Helderlin izrekao kad je već
traje mora biti zaustavljeno da ga ne bi ponela bujica davno bio pao u okrilje noći ludila.
vremena koja hita; ono što je prosto mora se oteti
zapletenosti, a mera staviti ispred onog što nema mere.
U to otvoreno mora doći ono što nosi bivstvujuće u
5.
celini i njime vlada. Biće se mora otvoriti kako bi se
pojavilo bivstvujuće. Međutim, upravo ono što traje
Taj peti ključni iskaz naći ćemo u velikoj i ujedno
jeste ono što je prolazno: »Tako je brzo / Prolazno sve
čudovišnoj pesmi koja počinje rečima:
nebesko; ali ne uzalud« (IV, 163 i dalje). I pored svega,
ono što traje »povereno je brizi i službi pesnika«
In lieblicher Blaue bluhet mit dem
(IV, 145). Pesnik imenuje bogove i sve stvari onim što
Metallenen Dache der Kirchturm. (VI, 24 ff.)
jesu. To imenovanje ne počiva na davanju imena ne­
čemu što je ranije već bilo poznato — bivstvujuće
(U ljupkom plavetnilu procvetava
biva naimenovano tek time što pesnik kazuje bitnu
Crkveni toranj s metalnim krovom.)
reč. Na taj način, bivstvujuće postaje poznato kao
bivstvujuće. Poezija je ustanovljavanje bića putem reči.
Tu Helderlin kaže (stih 32. i dalje):
Otuda ono što traje nikad nije stvoreno od prolaznog.
Ono što je jednostavno ne može se nikad izvući ne­
Voll Verdienst, doch dichterisch, wohnet
posredno iz zapletenog. Mera ne leži u bezmernom.
Der Mensch auf dieser Erde.
Osnov nikad ne nalazimo u bezdanu. Biće nikad nije
140 MARTIN HAJDEGER HELDERLIN I SUŠTINA POEZIJE 141

(Pun zasluga, ipak pesnički stanuje je ustanovljavajuće imenovanje bića i suštine svih
Čovek na ovoj zemlji.) stvari, a nije proizvoljno kazivanje, nego takvo kazi­
vanje kojim na otvoreno stupa sve ono što im zatim u
Ono što čovek čini i čime se bavi stečeno je i zasluženo svakodnevnom govoru pretresamo i o čemu rasprav­
sopstvenim trudom. »Ipak« — kaže Helderlin, kruto ljamo. Zato poezija nikad ne preuzima jezik kao pred-
se tome suprotstavljajući — sve se to ne tiče suštine ručni materijal, nego tek ona omogućava jezik. Poezija
njegova stanovanja na ovoj zemlji, sve to ne seže do je prajezik jednog istorijskog naroda. Znači, obrnuto,
temelja ljudskog postojanja. To postojanje je u svom suštinu jezika moramo shvatiti iz suštine poezije.
osnovu »pesničko«. No poeziju sada shvatamo kao Temelj ljudskog postojanja jeste razgovor kao
ustanovljavajuće imenovanje bogova i suštine stvari. istinsko događanje jezika. Ali prajezik je poezija kao
»Pesnički stanovati« znači: prebivati u prisutnosti ustanovljavanje bića. Ipak, jezik je »najopasnije od
bogova i biti ganut blizinom suštine stvari. »Pesničko« svih dobara«. Dakle, poezija je najopasnije delo, a u isti
jeste postojanje u svom temelju — što u isti mah znači : mah »najnevinije od svih zanimanja«.
ono kao ustanovljeno (utemeljeno) nije nikakva za­ U stvari, tek kad obe odredbe mislimo kao jedno,
sluga nego poklon. shvatićemo potpuno suštinu poezije.
Poezija nije samo prateći ukras postojanja, nije Ali, zar je poezija najopasnije delo? U pismu prija­
samo prolazno oduševljenje ili čak samo uzbuđenje i telju, neposredno pred polazak na poslednje putovanje
zabava. Poezija je noseći temelj istorije, pa otuda i u Francusku, Helderlin piše: »O, prijatelju! Svet leži
nije samo kulturna pojava, a pogotovo nije puki »izraz« preda mnom svetliji i ozbiljniji nego inače! Drago mi
nekakve »kulturne duše«. je što je tako; lepo mi je kao kad u leto 'stari Sveti otac
Što naše postojanje jeste u temelju pesničko — pod spokojnom rukom stresa sa crvenkastih oblaka blago-
tim se na kraju krajeva ne može podrazumevati kako siljajuće munje'. Jer, taj znak je za mene postao ono
je ono zapravo samo bezazlena igra. No, zar sam izabrano između svega što mogu od Boga ugledati.
Helderlin u prvom navedenom ključnom iskazu ne Inače mogao sam klicati o novoj istini, boljem viđenju
naziva poeziju »onim najnevinijim od svih zanimanja« ? onog što je nad nama i oko nas; sad strepim da na kraju
Kako to pomiriti sa sada izloženom suštinom poezije? sa mnom ne bude kao sa starim Tantalom kome su
Time se vraćamo na ono pitanje koje smo u prvi mah bogovi dali više nego što je mogao da svari« (V, 321).
ostavili po strani. Odgovarajući sada na njega, po- Pesnik je izložen munjama božjim. O tome nam
kušaćemo da jednim uopštavanjem istovremeno obu­ kazuje ona pesma koju poznajemo kao najčistiju
hvatimo suštinu poezije i pesnika. poeziju suštine poezije, a koja počinje rečima:
Najpre se pokazalo da oblast delovanja poezije
jeste jezik. Zato se suština poezije mora pojmiti iz Wie wenn am Feiertage, das Feld zu sehn
suštine jezika. Nakon toga je postalo jasno: poezija Ein Landmann geht, des Morgens... (IV, 151 ff.)
142 MARTIN HAJDEGER
HELDERLIN I SUŠTINA POEZIJE 143

(Kao kad o prazniku da bi video njivu .. .Es muss


Izlazi ratar, u zoru...) Bei Zeiten weg, durch wen der Geist geredet.
(III, 154.)
U poslednjoj strofi tu se kaže: (...Mora
Otići iz života onaj kroz koga je duh prozborio.)
Doch uns gebuhrt es, unter Gottes Gewittern,
A ipak, poezija je »najnevinije od svih zanimanja«.
Ihr Dichter! mit entblosstem Haupte zu stehen,
Te reči Helderlin unosi u svoje pismo ne samo da bi
Des Vaters Stral, ihn selbst, mit eigner Hand
poštedeo majku, nego zato što zna da ta bezazlena
Zu fassen und dem Volk ins Lied
spoljna strana pripada suštini poezije isto tako kao
Gehullt die himmlische Gaabe zu reichen.
dolina brdu; jer, kako bi pesnik mogao činiti i očuvati
(No nama je dano, o pesnici, otkrite glave to najopasnije delo ako ne bi bio »izbačen« (Empedo-
Pod olujama božjim da stojimo, kle, III, 191) iz one običnosti dana i pred njom zaštićen
I munju Očevu samu, sopstvenom rukom prividom bezazlenosti svog zanimanja?
Hvatamo, i narodu pružamo Poezija izgleda kao igra, a nije igra. Istina, igra
1
Pesmom zaogrnut nebeski dar. ) sjedinjava ljude, ali tako da svaki od njih pri tom za­
boravlja upravo sebe. Međutim, u poeziji čovek se
A godinu dana kasnije, pošto se Helderlin kao čo- usredsređuje na temelj svog postojanja. Tada se on
vek zahvaćen ludilom vratio u majčinu kuću, piše smiruje; doduše, ne prividnim mirom nedelatnosti i
istom prijatelju, sećajući se boravka u Francuskoj: odsustva misli, nego onim beskrajnim mirom u kome
»Trajno me je zahvatila moćna stihija, nebeski oganj i žive sve sile i veze (upor. pismo bratu od 1. januara
utišanost ljudi, njihov život u prirodi, njihova ograni­ 1799, III, 368 i dalje).
čenost i zadovoljstvo, i kao što se govori ponavljajući Poezija budi privid nestvarnog i sna nasuprot
za junacima, i ja mogu reći da me je Apolon porazio« uhvatljivoj i glasnoj stvarnosti s kojom smo se na izgled
(V, 327). Prevelika svetlost gurnula je pesnika u tamu. saživeli. A ipak je obrnuto — stvarno je ono što pesnik
Treba li još i drugih svedočanstava za najveću opasnost kaže i preuzima da bude. Tako Panteja u proročkom
njegova »zanimanja«? Sve govori sudbina koja je baš nadahnuću govori o Empedoklu prijateljici (III, 78):
samo njemu pala u deo. Kao neko predosećanje te
sudbine zvuče reči iz Empedokla: ...Er selbst zu sein, das ist
Das Leben und wir andern sind der Traum davon.

') Prevod I. Lalića. — Prim. prev. (...Biti on lično, to je život,


Mi, drugi, samo smo san o tome.)
144 MARTIN HAJDEGER HELDERLIN I SUŠTINA POEZIJE 145

Stoga se čini da se suština poezije leluja u sopstve- (...leti smeli duh, kao orao
nom prividu spoljne strane poezije, a ipak stoji ne­ Pred olujama, prorokujući
pomično. U svojoj suštini poezija je ustanovljavanje Dolazak svojih bogova.)
— što znači: čvrsto utemeljavanje.
Istina, svako ustanovljavanje ostaje slobodan dar Ustanovljavanje bića povezano je sa božjim znaci­
i Helderlin čuje kao da je rečeno: »Pesnici, budite ma. A u isti mah pesnička reč jeste samo tumačenje
slobodni kao laste!« (IV, 168). Ali ta sloboda nije »glasa naroda«. Tako Helderlin naziva sage u kojima
razuzdana samovolja, niti svojeglavo htenje, nego je narod svestan svoje pripadnosti bivstvujućem u
krajnja nužnost. cclini. Ali taj glas često zanemi i iznemogne u sebi
Poezija, kao ustanovljavanje bića, jeste dvostruko samom. On takođe nije nimalo u stanju da samostalno
vezana. Tek u pogledu na taj najunutrašnjiji zakon iskaže ono pravo, nego su mu neophodni oni koji ga
potpuno obuhvatamo njenu suštinu. tumače. Pesma koja nosi naslov Glas naroda ostala
Poetsko stvaranje je iskonsko imenovanje bogova. nam je u dve verzije. U njima se pre svega razlikuju
Ali pesnička reč dobija svoju moć imenovanja tek završne strofe, ali tako da se one dopunjuju. U prvoj
onda kad bogovi sami govore o nama. Kako govore verziji kraj glasi:
bogovi?
Drum weil sie fromm ist, ehr' ich den Himmlischen
...und Winke sind Zu lieb des Volkes Stimme, die ruhige,
Von Alters her die Sprache der Gotter. (IV, 135.) Doch um der Gotter und der Menschen
Willen sie ruhe zu gern nicht immer! (IV, 141.)
(...a znaci su
Odvajkada jezik bogova.) (Zato što je pobožan, poštujem za ljubav
nebesnika
Pesnikovo kazivanje je hvatanje tih znakova kako Spokojni glas naroda,
bi bili preneti dalje u njegov narod. Ovo hvatanje AT bogovima i ljudima za ljubav
znakova je primanje, a ipak ujedno i davanje; jer, već Nek' ne počiva uvek suviše rado!)
u »prvoj oznaci« pesnik opaža ono što je okončano i
odvažno ga postavlja u svoju reč kako bi predskazao Uz to druga verzija:
ono još-ne-ispunjeno. Tako
.. .und wohl
...fliegt, der kiihne Geist, wie Adler den Sind gut die Sagen, denn ein Gedachtniss sind
Gewittern, weissagend seinen Dem Hochsten sie, doch auch bedarf es
Kommenden Gottern voraus. (IV, 135.) Eines, die heiligen auszulegen. (IV, 144.)
146 MARTIN HAJDEGER
HELDERLIN I SUŠTINA POEZIJE 147
(...i svakako prilagodila tom vremenu kao nečem već postojećem.
Sage su dobre, jer one su pamćenje Nego Helderlin, iznova ustanovljavajući suštinu poe­
Najvišega, a ipak i potreba zije, tek određuje novo vreme. To je vreme odbeglih
Jednoga: tumačenja tih svetih saga.) bogova i nailazećeg Boga. To je oskudno vreme, jer ga
karakteriše dvostruki nedostatak i dvostruko N e :
Tako je suština poezije uklopljena u zakone božjih ne-više odbeglih bogova i još-ne-dolazećeg Boga.
znakova i glasa naroda, u zakone koji teže da se razdvo­ Suština poezije, koju ustanovljava Helderlin, jeste
je i spoje. Sam pesnik stoji na sredini između bogova i istorijska u najvećoj meri, jer unapred određuje neko
naroda. On je neko koji je izbačen u to Između, između istorijsko vreme. Ali kao istorijska, ona je jedino suštin­
bogova i ljudi. Ali samo i najpre u tom Između odlučuje ska suština.
se šta je čovek i gde on smešta svoje postojanje. »Pes- Oskudno je to vreme, i zato je prebogat njegov pes­
nički stanuje čovek na ovoj zemlji.« nik. Tako bogat da bi često, kad se seća onih što su
Neprestano i sve sigurnije, usred obilja slika što na bili i kad očekuje Onog koji će stići, već hteo da malakše
njega navaljuju, i sve jednostavnije, Helderlin je i da samo zaspi u toj prividnoj praznini. Ali on istrajava
svoju pesničku reč posvećivao tome Između. Ovo nas u ništavilu te noći. Ostajući tako sam sa sobom, krajnje
nagoni da kažemo kako je on pesnik pesnika. usamljen u svojoj sudbini, pesnik osvaja istinu — sam
Da li ćemo još i sada smatrati da je Helderlin za­ za sve, i zato je osvaja suštinski. O tome govori sedma
pleten u prazno i preterano samoobožavanje zbog strofa elegije Hleb i vino (IV, 123 i dalje). Pesnik u
nedostatka punoće sveta? Ili ćemo radije otkriti kako njoj govori ono što je ovde mislilac mogao samo
preterani pritisak izbacuje misao toga pesnika u tumačiti:
osnov i središte bića? Za samog Helderlina važi reč
koju je on u onoj poznoj pesmi, »U ljupkom plavetnilu Aber Freund! wir kommen zu spat. Zwar leben die
procvetava...«, rekao za Edipa: Gotter,
Aber uber dem Haupt droben in anderer Welt.
Der Konig Oedipus hat ein Endlos wirken sie da und scheinens wenig zu achten,
Auge zuviel vieleicht. (VI, 26.) Ob wir leben, so sehr schonen die Himmlischen uns.
Denn nicht immer vermag ein schwaches Gefass sie
(Car Edip možda ima zufassen,
Jedno oko previše.) Nur zu Zeiten ertragt gottliche Fulle der Mensch.
Traum von ihnen ist drauf das Leben. Aber das Irrsal
Helderlin pesnički stvara suštinu poezije — ali ne u Hilft, wie Schlummer und stark machet die Noth und
smislu vanvremenski važećeg pojma. Ta suština poezije die Nacht,
pripada određenom vremenu. Ali ne tako što se suština
148 MARTIN HAJDEGER

Biss dass Helden genug in der ehernen Wiege »...PESNIČKI STANUJE ČOVEK...«
gewachsen,
Herzen an Kraft, wie sonst, ahnlich den Himmlischen
sind.
Donnernd kommen sie drauf. Indessen dunket mir
ofters
Besser zu schlafen, wie so ohne Genossen zu sein,
So zu harren und was zu thun indess und zu sagen,
Weiss ich nicht und wozu Dichter in durftiger Zeit ?
Aber sie sind, sagst du, wie des Weingotts heilige
Priester,
Welche von Lande zu Land zogen in heiliger Nacht.
Ovaj iskaz je preuzet iz jedne pozne Helderlinove
(No prijatelju! Stižemo prekasno. Žive doduše pesnie koja je do nas doprla na neobičan način. Ona
Bogovi još, al gore nad glavom, u drugom svetu. počinje: »U ljupkom plavetnilu procvetava crkveni
Beskrajno deluju tamo, a kao da malo mare toranj s metalnim krovom« (Štutgartsko izdanje 2, 1,
Živimo li; toliko štede nas nebesnici. str. 372. i dalje; Helingrat VI, str. 24. i dalje). Da
Jer ne može uvek slabi da sadrži ih sasud. bismo iskaz »...pesnički stanuje čovek...« dobro ra-
Ponekad samo podnese obilje božje čovek. zumeli, moramo ga smotreno vratiti pesmi. Stoga i
San o njima je potom život. Ali bludnja razmislimo o njemu. Otklonimo nedoumice koje on
Pomaže, kao dremež, i snaži nas nevolja i noć smcsta pobuđuje. Jer inače nećemo biti ni slobodni ni
Dok junaka dosta u bronzanoj ne poraste kolevci, gotovi da tom iskazu odgovorimo, sledeći ga.
1 srca, ko pre snagom nebesnicima sličnih. »...pesnički stanuje čovek...« Ako je potrebno,
S grmljavinom tad će doći. Međutim često mi se kadri smo da zamislimo kako pesnici — s vremena na
Čini bolje da spavam, no tako bez drugova da sam, vreme — pesnički stanuju. Ali na koji način »čovek«
Tako da iščekujem, a šta da činim i kažem to znači: svaki čovek u svako vreme — treba pesnički
Ne znam, i čemu pesnici u oskudno vreme? da stanuje? Nije li celokupno stanovanje nesaglaš-
No oni su, kažeš, kao sveštenici boga vina Ijivo s onim što je pesničko? Naše stanovanje pritiska
Što od zemlje do zemlje hodiše u svetoj noći. 1 ) oskudica u stanovima. Čak i kada ne bi tako bilo,
naše današnje stanovanje je kinjeno radom, rastrzano
jagmom za prednošću i uspehom, opčinjeno potrebom
za zadovoljstvom i odmorom. No tamo gde u našem
') Prevod I. Lalića. — Prim. prev. današnjem stanovanju još ostaje prostora za ušteđeno
150 MARTIN HAJDEGER ».. .PESNICKI STANUJE ČOVEK. ..« 151

vreme i za ono pesničko, bavimo se — u najboljem kovom iskazu. Taj iskaz govori o ljudskom stanovanju.
slučaju — lepim umetnostima, bilo u vidu pisane ili On ne opisuje uslove današnjeg stanovanja. Štaviše,
emitovane reči. Poezija se ili poriče kao isprazna čežnja, on ne tvrdi da stanovati znači posedovati nekakav stan.
nestajanje u nestvarnom i bekstvo u idilu, ili smatra On takođe ne veli da se pesničko iscrpljuje u nestvarnoj
delom književnosti. Vrednost književnosti se ocenjuje igri poetske imaginacije. Ko bi se, dakle, među onima
najnovijim opštevažećim merilom. A što se tiče što su zadubljeni u misli drznuo da — bez ustezanja i
opštevažećeg merila, ono se stvara i kontroliše sred­ sa malo sumnjive visine — izjavi kako su stanovanje i
stvima za oblikovanje kulturnog javnog mnenja. ono pesničko nesaglašljivi. Možda se to dvoje slaže.
Jedan od činilaca u tom merilu — to jest ono što u isti I još više: možda jedno čak nosi drugo, i to na takav
mah podstiče i biva podstaknuto — jeste književni način da stanovanje počiva na pesničkom. Dabome,
pogon. Na taj se način poezija ne može drugačije ako pretpostavljamo tako nešto, tad se od nas traži
pojaviti do kao književnost. Čak i tamo gde se edukaci- da o stanovanju i pevanju mislimo polazeći od njihove
ono i naučno posmatra, poezija je predmet istorije suštine. Ne budemo li oklevali u tom zahtevu, misliće-
književnosti. Zapadna poezija se svodi pod zajednički mo — polazeći od stanovanja — o onome što se obično
imenilac, zvan — evropska književnost. naziva čovekovom egzistencijom. Tako postupajući,
No ako poezija svoj jedini vid postojanja unapred mi — razume se — napuštamo uobičajenu predstavu o
nalazi u književnom, kako onda ljudsko stanovanje stanovanju. Shodno toj predstavi, stanovanje je samo
može da se temelji na poetskom ? Iskaz — »čovek sta­ jedan među mnogim vidovima čovekova ponašanja.
nuje pesnički« — potiče isključivo od pesnika, i to Radimo u gradu, ali stanujemo izvan grada. Putujemo,
onog koji — kao što znamo — nije bio kadar da sa te stanujemo čas ovde čas tamo. Tako zamišljeno
životom izađe nakraj. To je način na koji pesnici svoj stanovanje vazda je samo posedovanje kakvog sklo­
pogled odvraćaju od stvarnosti. Umesto da delaju, oni ništa.
sanjaju. Ono što rade samo je zamišljeno. Isključivo Kad Helderlin govori o stanovanju, pred očima mu
stvaraju tvorevine uobrazilje. Na grčkom se stvaranje je osnovna crta čovekova postojanja. Međutim, »ono
kaže poiesis. Čovekovo stanovanje treba da bude pesničko« on dokučuje iz njegovog odnosa s tim suštin­
poezija i da se izvodi na poetski način? Ipak, to može ski shvaćenim stanovanjem.
da pretpostavi samo onaj što je van stvarnosti i ne želi Dabome, to ne znači da je pesničko samo ukras i
da vidi u kakvim uslovima se nalazi današnji istorij- dodatak stanovanju. Pesnički karakter stanovanja
sko-društveni život ljudi, koji sociolozi nazivaju ko­ takođe ne znači da se pesničko pojavljuje u svakom
lektivom. stanovanju. Štaviše, iskaz: »...pesnički stanuje čo­
Ali pre no što na tako grub način stanovanje i vek. ..«, kaže: pre svega, pevanje dopušta da stanovanje
pevanje proglasimo za nespojive, možda će biti od bude stanovanje. Pevanje je ono što nam zapravo do­
neke koristi da razborito povedemo računa o pesni- pušta da stanujemo. Samo, čime stičemo stan? Građe-
152 MARTIN HAJDEGER »...PESNIČKI STANUJE ČOVEK...« 153
njem. Pesničko stvaranje, koje nam dopušta da stanu­ — upućuje na suštinu neke stvari. Ipak, to nikad ne
jemo, jeste građenje. znači da nas jezik u svakom proizvoljno uzetom
Na taj način, suočeni smo s dvostrukim zahtevom: verbalnom značenju — neposredno i konačno —
prvo, da o onome što se naziva ljudskom egzistencijom opskrbljuje transparentnom suštinom stvari, kao da
mislimo polazeći od suštine stanovanja; drugo, da o je ova suština predmet gotov za upotrebu. Međutim,
suštini pevanja kao dopuštanju stanovanja mislimo odgovaranje,u kojem čovek zapravo sluša poziv jezika,
ili kao o nekakvom građenju ili — možda čak — kao jeste takvo kazivanje koje govori u elementu poezije.
o određenoj, osobitoj vrsti građenja. Ako, shodno Ukoliko je neki pesnik pesničkiji, utoliko je njegovo
upravo pomenutom stanovištu, tražimo suštinu pes- kazivanje slobodnije, to jest — otvorenije i spremnije
ništva, dospećemo do suštine stanovanja. za ono neočekivano, utoliko je veća čistota kojom
Samo, otkud nama — ljudima — informacija o on ono što kaže prepušta sve brižljivijem slušanju,
suštini stanovanja i pevanja? Odakle čovek uopšte utoliko je ono što on kaže dalje od puke postavke o
dobija zahtev da dopre do suštine neke stvari? Taj kojoj se raspravlja jedino s obzirom na njenu tačnost
zahtev on može da dobije samo odande odakle ga ili netačnost.
prima. On ga prima od jezika koji mu govori. Naravno,
samo u slučaju kada i dok god on uvažava vlastitu »...pesnički stanuje čovek...«
suštinu jezika. Zemljinim šarom, međutim, besne
razuzdano no u isti mah spretno zborenje, pisanje i kaže pesnik. Helderlinov iskaz čućemo razgovetnije,
emitovanje kazanih reči. Čovek se ponaša kao da je ako ga vratimo u pesmu iz koje potiče. Čujmo najpre
on tvorac i gospodar jezika, dok je — u stvari — jezik samo dva stiha iz kojih smo izvukli i tako obrezali
gospodar nad čovekom. Kad se preokrene taj odnos pomenuti iskaz. Oni glase:
dominacije, čoveku na um padaju čudne smicalice.
Jezik postaje sredstvo izražavanja. Kao izraz, jezik se Voll Verdienst, doch dichterisch, wohnet
može srozati do pukog medija za štampanu reč. Što i Der Mensch auf dieser Erde.
u takvoj upotrebi jezika držimo do brižljivosti u govo­
renju — dobro je. Ali, samo to nam neće nikad pomoći (Pun zasluga, ipak pesnički stanuje
da umaknemo izokretanju istinskog odnosa domina­ Čovek na ovoj zemlji.)
cije između jezika i čoveka. Jer, ako ćemo pravo,
jezik govori. Čovek govori tek onda ukoliko, i samo Osnovni ton stihova treperi u reči »pesnički«. Ta reč
ukoliko, odgovara jeziku slušajući njegov poziv. Medu
je dvostruko istaknuta: onim što joj prethodi i onim
svim pozivima, kojima mi, ljudi, možemo — sa svoje
Sto posle nje sledi.
strane — pomoći da se oglase, jezik je najviši i svuda
Prethode reči: »Pun zasluga, ipak...« One gotovo
prvi poziv. Jezik nas — isprva a zatim opet na kraju
zvuče kao da sledeća reč, »pesnički«, ograničava čove-
154 MARTIN HAJDEGER »...PESNIČKI STANUJE ČOVEK...« 155

kovo zaslužno stanovanje. Međutim, stvar je obrnuta. na »ovoj« zemlji kojoj je svaki smrtnik— a što on i zna
Ograničenje biva označeno obrtom »Pun zasluga«, — poveren i izložen.
kojem u mislima moramo dodati jedno »doduše«. Ali kad se Helderlin odvaži da kaže kako je stano­
Čovek je, doduše, mnogostruko zaslužan u svom vanje smrtnika pesničko, taj jedva izgovoreni iskaz
stanovanju. Jer on gaji rastinje na zemlji i neguje svoje izaziva privid kao da »pesničko« stanovanje ljude
potomstvo. Gajenje i negovanje (colere, cultura) su otrže upravo od zemlje. Jer, »ono pesničko«, ako se
neka vrsta građenja. Ali čovek ne gaji samo ono što uzima kao poezija, ipak pripada carstvu uobrazilje.
samo po sebi raste; on takođe gradi u smislu onoga Pesničko stanovanje uobraziljski leti iznad stvarnosti.
aedificare, podižući stvari koje ne mogu ni nastati ni Pesnik predupređuje ovu bojazan time što posebno
opstati uz pomoć rastenja. Stvari, koje su u tom smislu ističe da pesničko stanovanje jeste stanovanje »na
napravljene, uključuju ne samo građevine, već i sva ovoj zemlji«. Na taj način Helderlin »pesničko« ne
dela stvorena čovekovim rukama i njegovim radom. samo da čuva od — po svoj prilici — pogrešnog
Pa ipak, zasluge tog mnogostrukog građenja nikad ne tumačenja, već dodavanjem reči »na ovoj zemlji«
ispunjavaju suštinu stanovanja. Naprotiv, one stano­ izričito ukazuje na suštinu pevanja. Pevanje ne leti
vanju čak uskraćuju njegovu suštinu, čim se jure i niti se izdiže ponad zemlje, da bi je napustilo i lebdelo
stiču radi njih samih. Naime, te zasluge svuda, upravo iznad nje. Ono dovodi čoveka na zemlju, čini da on
svojim obiljem, stanovanje utiskuju u okvire pomenu- pripada njoj, dovodeći ga tako u stanovanje.
tog građenja. Takvo građenje stremi zadovoljenju
potreba za stanovanjem. Građenje u smislu ratarske Pun zasluga, ipak pesnički stanuje
nege rastinja i građenje u smislu podizanja zdanja, Čovek na ovoj zemlji.
stvaranja dela i proizvođenja oruđa već su posledica
suštine stanovanja, ali nisu osnov stanovanju, niti su Znamo li sada zašto čovek stanuje pesnički? To
njegovo utemeljenje. Ovo utemeljenje mora se dogoditi još ne znamo. Čak smo izloženi opasnosti da strane
u drugačijem građenju. Uobičajeno i često isključivo misli utisnemo u Helderlinove poetske reči. Jer
praktikovano, pa stoga i jedino poznato građenje Helderlin, istina, govori o stanovanju čoveka i njegovoj
unosi — istina — obilje zasluga u stanovanje. Ali čovek zasluzi, ali on ipak stanovanje ne dovodi u vezu sa gra­
je sposoban za stanovanje samo ako je na drugačiji đenjem, kao što smo mi to maločas učinili. On ne
način gradio, gradi i smera da gradi. govori o građenju niti u smislu negovanja-gajenja i
»Pun zasluga (doduše), ipak pesnički stanuje podizanja niti na taj način što čak i poetsko stvaralaš-
čovek...« Reči, koje zatim u tekstu slede, jesu: »...na štvo zamišlja kao građenje osobite vrste. Prema
ovoj zemlji«. Mogli bismo pomisliti da je taj dodatak lome, Helderlin o pesničkom stanovanju ne zbori isto
suvišan; jer stanovati već znači: boraviti na zemlji, što i naše mišljenje. Uprkos tome, mi mislimo o istoj
stvari o kojoj i Helderlin peva.
156 MARTIN HAJDEGER »...PESNICKI STANUJE ČOVEK...« 157

Naravno, ovde valja imati na umu ono suštinsko. Darf, wenn lauter Muhe das Leben, ein Mensch
Neophodna je jedna kratka i uzgredna napomena. Aufschauen und sagen: so
Pevanje i mišljenje susreću se u istome samo u slučaju Will ich auch seyn ? Ja. So lange die Freundlichkeit
kada i dok ostaju razdvojeni u različitosti svoje suštine. noch
Isto se nikad ne podudara s jednakim, niti se podudara Am Herzen, die Reine, dauert, misset
s praznom jednoobraznošću puko identičnoga. Ono Nicht ungluklich der Mensch sich
što je jednako vazda se kreće ka onom što je lišeno Mit der Gottheit. Ist unbekannt Gott ?
razlike, ne bi li se sve svelo pod zajednički imenilac. Ist er offenbar wie der Himmel? Dieses
Međutim, isto je sapripadanje različitoga, sapripadanje Glaub' ich eher. Des Menschen Maass ist's.
koje proističe iz sakupljanja izvedenog posredstvom Voll Verdienst, doch dichterisch, wohnet
razlike. Ono isto kadri smo da kažemo samo u slučaju Der Mensch aufdieser Erde. Doch reiner
da na umu imamo razliku. U iznošenju onoga što se Ist nicht der Schatten der Nacht mit den Sternen,
razlikuje zasvetleće sakupljajuća suština istoga. Isto Wenn ich so sagen konnte, als
odbacuje svako nastojanje da se ono što se razlikuje Der Mensch, der heisset ein Bild der Gottheit.
vazda — izjednačavanjem — pretvara u jednako. Giebt es auf Erden ein Maass ? Es giebt
Isto sakuplja ono što se razlikuje u prvobitno i saglasno Keines.
postojanje (Einigkeit). Međutim, jednako — rastu­
rajući — to odelito unosi u dosadno jedinstvo puke (Ako je život sve sama muka, srne li čovek
jednolikosti. Helderlin je, na svoj način, znao za te Pogledati naviše i reći: takav
odnose. U jednom epigramu što nosi naslov »Koren I ja želim biti? Srne. Dok mu na srcu
svakog zla«, on veli: »Saglasno postojati, božanski je Još ima usrdnosti, čistote, čovek sebe
i dobro; ta otkud među ljudima čežnja da se bude Jedan Srećno meri s božanstvom. Je li Bog nepoznat ?
i Jedno?« (Štutgartsko izdanje I, 1. str. 305) Da li je on očit poput neba ? Pre ću poverovati
Kad u mislima sledimo ono što Helderlin peva o U ovo drugo. To je mera čoveka.
pesničkom stanovanju čoveka, pretpostavljamo put Pun zasluga, ipak pesnički stanuje
kojim se — uz pomoć onoga što se zamišlja kao razli­ Čovek na ovoj zemlji. Ali senka noći
čito — približavamo onom istom o čemu i pesnik peva. Osute zvezdama, ako tako mogu reći, nije čistija
Pa ipak, šta Helderlin kaže o pesničkom stanovanju Od čoveka što se zove slikom božanstva.
čoveka? Odgovor na to pitanje potražićemo na taj Postoji li na zemlji kakva mera? Ne
način što ćemo saslušati šta nam kaže pomenuta pesma Postoji.)
između dvadeset četvrtog i trideset osmog stiha. Jer
su ona dva stiha, koja smo u prvi mah komentarisali, Mi ćemo da razmišljamo samo o nekoliko stvari
govorila iz tog područja. Helderlin kaže: iz tih stihova, i to s jedinom namerom da razgovetnije
158 MARTIN HAJDEGER »...PESNIČKI STANUJE COVEK...« 159

čujemo ono na šta Helderlin misli kad čovekovo Čovek — po Helderlinovim rečima — premerava
stanovanje naziva »pesničkim«. Prvi pročitani stihovi dimenziju time što sebe meri s nebesnicima. Takvo
(od 24. do 26.) daju nam već nekakav znak. Oni se premeravanje čovek ne preduzima s vremena na
iznose u vidu pitanja na koje se — bez dvoumljenja vreme; jer, tek u ovom premeravanju čovek uopšte
— potvrdno odgovara. Pitanje opisuje ono što ne­ i jeste čovek. Stoga je on, doduše, kadar da premera­
posredno kazuju već tumačeni stihovi: »Pun zasluga, vanje sputa, umanji i nagrdi, ali nije u stanju da mu
ipak pesnički stanuje čovek na ovoj zemlji.« Helder­ umakne. Čovek, kao čovek, uvek je sebe merio spram
lin pita: nečeg nebeskog i s nečim nebeskim. I Lucifer vuče
poreklo s neba. Zato u sledećim stihovima (28. i 29.
Ako je život sve sama muka, srne li čovek stihu) čitamo: »Čovek sebe... meri s božanstvom.«
Pogledati naviše i reći: takav Božanstvo je »mera« kojom čovek meri svoje stanova­
I ja želim biti? Srne. nje, prebivanje na zemlji natkrivenoj nebom. Samo
ukoliko svoje stanovanje meri na takav način, čovek
Samo u području puke muke čovek se trudi da može — shodno svojoj suštini — bivstvovati. Čovekovo
stekne »zasluge«. Tu ih on stiče u izobilju. No u isti stanovanje počiva u naviše-gledajućem merenju di­
mah čoveku je dopušteno da u tom području, iz i kroz menzije kojoj podjednako pripadaju i nebo i zemlja.
njega, svoj pogled digne prema nebesnicima. Gledanje To merenje ne meri samo zemlju, ge-u, te stoga
naviše ide put neba, a ipak ostaje dole na zemlji. nije puka geo-metrija. Isto tako, ono nikad ne meri
Gledanje naviše premerava ono između neba i zemlje. ni nebo, ouranos, po sebi. Merenje nije nauka. Merenje
To između odmereno je za čovekovo stanovanje. meri ono između koje nebo i zemlju prinosi jedno
Odmeren premer, čijim je posredstvom ono između drugom. Ovakvo merenje ima svoj vlastiti metron,
neba i zemlje otvoreno, sad nazivamo dimenzijom. te stoga i svoju vlastitu metriku.
Dimenzija ne proizlazi iz činjenice da su nebo i zemlja Merenje čoveka dimenzijom što mu je dodeljena
okrenuti jedno prema drugom. Štaviše, ta okrenutost unosi stanovanje u njegov osnovni nacrt. Merenje
jednoga prema drugom, sa svoje strane, počiva na dimenzije je element u kojem ljudsko stanovanje
dimenziji. Dimenzija nije ni protezanje uobičajeno nalazi svoje jemstvo uz čiju pomoć jamačno istrajava.
zamišljenog prostora; jer sve prostorno, kao nešto Merenje je ono pesničko u stanovanju. Poetsko stva­
za šta se pravi prostor, već sa svoje strane iziskuje ranje je merenje. Ali, šta znači merenje ? Ako poetsko
dimenziju, to jest ono u šta biva pušteno. stvaranje valja shvatiti kao merenje, očito je onda da
Suština dimenzije jeste osvetljeno i — na taj način ga ne smemo svesti pod bilo koju predstavu o merenju
— premerljivo odmeravanje onoga između: odmera- i meri.
vanje onoga naviše prema nebu i onoga naniže prema Po svoj prilici, poetsko stvaranje je osobita vrsta
zemlji. Mi suštinu dimenzije ostavljamo bez imena. merenja. I ne samo to. Možda rečenicu: »Poetsko
160 MARTIN HAJDEGER
»...PESNIČKI STANUJE ČOVEK...« 161

stvaranje je merenje«., moramo izgovarati s drugačijim


— on je upravo mera za pesnika. Zato je Helderlina i
naglaskom: »Poetsko stvaranje je merenje.« U poet­
tištalo izazovno pitanje: kako može ono, što po svojoj
skom stvaranju se događa ono što svako merenje i
suštini ostaje nepoznato, igda postati mera ? Jer nešto
jeste u osnovu svoje suštine. Zato nam valja povesti
s čim se čovek meri, ipak mora sebe obznaniti, mora
računa o osnovnom činu merenja. On se sastoji u
se pojaviti. Ali ako se pojavi, ono je poznato. Među­
tome da se uzima najpre ona mera kojom treba da se
tim, Bog je nepoznat, a ipak je mera. Osim toga, Bog
uvek meri. U poetskom stvaranju zbiva se uzimanje
koji ostaje nepoznat mora se — pokazujući sebe
mere. Pisanje poezije je uzimanje mere, shvaćeno u
onakvim kakvim on jeste — pojavljivati kao onaj što
strogom smislu te reči, uzimanje mere kojim čovek
ostaje nepoznat. Božje otkrivenje — a ne isključivo
dobija meru za širinu svoje suštine. Čovek prebiva
Bog sam — jeste tajnovito. Stoga pesnik odmah po­
kao smrtnik. On se naziva smrtnikom zato što može
stavlja sledeće pitanje: »Da li je on očit poput neba?«
umreti. Moći umreti znači: biti obdaren za smrt kao
Helderlin odgovara:»Pre ću poverovati U ovo drugo.«
smrt. Samo čovek umire, i to neprekidno, sve dok
Zašto — pitamo mi sada — pesnikova slutnja ide
boravi na ovoj zemlji, sve dok stanuje. Međutim,
u tom pravcu? Reči, što neposredno slede, pružaju
njegovo stanovanje počiva na pesničkom. Suštinu
odgovor. One jezgrovito kažu: »To je mera čoveka.«
»pesničkog« Helderlin vidi u uzimanju mere kojom
Šta služi kao mera za ljudsko merenje? Bog? Ne!
se izvodi merenje čoveka.
Nebo? Ne! Otkrivenje neba? Ne! Mera se sastoji u
Ipak, kako ćemo dokazati da Helderlin suštinu načinu na koji se Bog, koji ostaje nepoznat, otkriva
poetskog stvaranja zamišlja kao uzimanje mere? kao takav posredstvom neba. Božje pojavljivanje
Nije potrebno da ovde išta dokazujemo. Svako do­ pomoću neba sastoji se u razotkrivanju koje nam
kazivanje uvek je samo naknadni poduhvat zasnovan dopušta da vidimo ono što skriva sebe, ali nam ne
na pretpostavkama. Sve se može dokazati, već prema dopušta da to vidimo time što ćemo pokušati da ono
tome na čemu se zasnivaju pretpostavke. Pa ipak, skriveno istrgnemo iz njegove skrivenosti, već jedino
ovde možemo da imamo u vidu samo nekoliko stvari. time što ćemo to skriveno čuvati u njegovoj samo-
Biće — onda — dovoljno, ako povedemo računa o skrivenosti. Tako se nepoznati Bog posredstvom
pesnikovim sopstvenim rečima. Naime, u sledećim otkrivenja neba pojavljuje kao neznanac. Ovo po­
stihovima Helderlin — pre svega i zbilja isključivo — javljivanje je mera kojom čovek meri sebe.
traga za merom. Mera je božanstvo s kojim se čovek
Neka čudna mera, zbunjujuća — tako se čini — za
meri. Pitanje počinje u 29. stihu rečima: »Je li Bog
obično poimanje smrtnika, nepogodna za tričavo
nepoznat?« Očito da nije. Jer, da je on nepoznat,
sveznanje svakodnevnog mnenja koje teži da se na­
kako bi — kao neznanac — igda mogao da bude mera ?
metne kao merilo za svako mišljenje i razmišljanje.
Ipak — a to treba sada čuti i zapamtiti — za Helderlina
Neka čudna mera, nepodesna za obično a — naro­
je Bog, kao onaj što jeste, nepoznat i — kao taj neznanac
čito — za celokupno, isključivo naučno predstavlja-
162 MARTIN HAJDEGER »...PESNIČKI STANUJE ČOVEK...« 163

nje, mera koja ni u kom slučaju nije opipljivi štap ili Da li sada znamo šta je za Helderlina »pesničko« ?
palica, ali kojom se — u stvari —- rukuje jednostavnije Znamo i ne znamo. Znamo zato što dobijamo na-
negoli njima, i to jedino ako naše ruke ne hvataju, već goveštaj kako nam valja misliti o poetskom stvaranju;
bivaju vođene pokretima što odgovaraju meri koju naime, njega treba da shvatamo kao merenje osobite
ovde treba uzeti. To se dešava u uzimanju koje meru vrste. Ne znamo zato što poetsko stvaranje, kao mere­
nikad ne vuče k sebi, već je uzima u sabranom opažanju nje one čudne mere, biva sve tajnovitije. I tako jamačno
koje ostaje slušanje. mora ostati, ako zbilja nismo spremni da se zaustavi­
Ali zašto treba da se ta mera, koja je nama — mo u području suštine poetskog stvaralaštva.
današnjim ljudima — tako neobična, uputi čoveku i Ipak nas iznenađuje što Helderlin poetsko stvara­
da bude saopštena putem uzimanja mere svojstvenog nje zamišlja kao merenje. I tako će biti sve dok merenje
poetskom stvaranju? Samo zato što ona meri čovek ovu shvatamo u nama dobro znanom smislu. U ovako
suštinu. Jer čovek stanuje, premeravajući ono »na shvaćenom merenju putem nečega poznatog — naime,
zemlji« i ono »pod nebom«. To »na« i to »pod« pri­ uz pomoć razmernika i njihovih brojeva — nešto ne­
padaju jedno drugom. Njihovo uzajamno delovanje poznato se meri i time pretvara u poznato, te se na taj
jeste premeravanje kojim čovek u svako doba prolazi, način omeđava u svako doba preglednim brojem i
ukoliko jeste kao zemaljski stvor. U jednom odlomku poretkom. Ovo merenje se može menjati već prema
(Štutgartsko izdanje 2, 1, str. 334) Helderlin veli: tipu korišćenih naprava. Ipak, ko jemči da ta prakti-
kovana vrsta merenje, samo zato što je uobičajena,
Immer, Liebes! gehet pogađa suštinu merenja? Kad slušamo o meri, istog
die Erd und der Himmel halt. trena pomišljamo na broj, i to dvoje — meru i broj —
(Uvek, milo moje, zemlja se predstavljamo kao nešto kvantitativno. Samo, ni
kreće i nebo traje.) suština mere ni suština broja nije kvantum. Naravno,
brojevima možemo računati, ali računske radnje ne
Zato što čovek jeste, ukoliko u sebi izdržava dimenziju, možemo izvoditi suštinom broja. Kad Helderlin
njegova suština se mora neprekidno meriti. Za tako poetsko stvaranje zamišlja kao merenje i sam ga, pre
nešto neophodna je mera koja u nekome najednom svega, ostvaruje kao uzimanje mere, tad mi — da
obuhvata čitavu dimenziju. Ugledati tu meru, izmeriti bismo mislili o poetskom stvaranju — moramo najpre
je kao meru i uzeti je kao meru, to za pesnika znači: i svagda razmišljati o meri koja se u njemu uzima;
stvarati poeziju. Poetsko stvaranje je ovo uzimanje prinuđeni smo da povedemo računa o vrsti toga
mere, i to uzimanje mere za čovekovo stanovanje. uzimanja koje ne počiva ni na hvatanju niti na poseza­
Jer, neposredno posle reči: »To je mera čoveka«, nju, već se temelji na dopuštanju dolaska onoga što
slede stihovi: »Pun zasluga, ipak pesnički stanuje je odmereno. Šta je mera za poetsko stvaranje? Bo­
/ Čovek na ovoj zemlji.« žanstvo; znači, Bog? Možda je ovo pitanje preteško
164 MARTIN HAJDEGER
».. PESNIČKI STANUJE COVEK...« 165

za čoveka, i možda je prerano postavljeno. Stoga kao samoskrivajuće. U bliskim pojavama pesnik ono
najpre zapitajmo šta se može reći o Bogu. Zapitajmo tuđe poziva kao ono čemu se ono nevidljivo povinuje,
samo: šta je Bog? ne bi li ostalo onakvo kakvo jeste — nepoznato.
Srećom, u pomoć nam pritiču sačuvani Helderli- Pesnik stvara poeziju samo onda kad meru uzima
novi stihovi koji sadržinski i vremenski pripadaju lime što prizore neba kazuje tako da se njegovim
prostoru pesme »U ljupkom plavetnilu procvetava...« pojavama podređuje kao onom tuđem čemu se »po­
Oni počinju (Štutgartsko izdanje 2, 1, str. 210): vinuje« nepoznati Bog. Nama dobro poznat naziv
Was ist Gott? unbekannt, dennoch za prizor i izgled nečega glasi: »slika«. Suština slike
Voll Eigenschaften ist das Angesicht je: dopustiti da se nešto vidi. Međutim, kopije i
Des Himmels von ihm. Die Blize nemlich imitacije već su varijacije prave slike koja — kao
Der Zorn sind eines Gottes. Jemehr ist eins prizor — dopušta da se vidi ono nevidljivo te tako
Unsichtbar, schiket es sich in Fremdes... uslikava to nevidljivo u ono što mu je tuđe. Zato što
uzima onu tajnovitu meru, i to naočigled neba, poezija
(Šta je Bog? Nepoznat, pa ipak govori u »slikama«. Stoga su pesničke slike u-slikava-
Lice neba puno je njegovih nja u jednom naročitom smislu: one nisu puke mašta­
Svojstava. Jer munje su rije i iluzije, već su u-slikavanja koja su vidljiva uklju­
Božja srdžba. Što je nešto nevidljivije, čivanja tuđeg u prizor onoga što je blisko. Poetsko
To se ono više povinuje onome što je tuđe...) kazivanje slika sakuplja sjaj i zvuk nebeskih pojava u
celinu s tamom i ćutanjem onoga što je tuđe. Takvim
Ono što Bogu ostaje tuđe, prizori neba, to je ono prizorima Bog nas iznenađuje. U iznenađivanju on
što je čoveku blisko. A šta je to ? To je sve ono što sija najavljuje svoju postojanu blizinu. Zato Helderlin i
i cveta na nebu, pa prema tome i ispod neba i na može da posle stihova: »Pun zasluga, ipak pesnički
zemlji, sve ono što zvuči i miriše, penje se i dolazi, stanuje čovek na ovoj zemlji«, nastavi:
ali i sve ono što ide i pada, tuguje i ćuti, bledi u tamni.
Tome što je čoveku blisko a što je Bogu tuđe povinuje ,. Ali senka noći
se neznanac, ne bi li u tome ostao sačuvan kao ne­ Osute zvezdama, ako tako mogu reći, nije čistija
znanac. Pa ipak, pesnik peva o celokupnom sjaju
()d čoveka što se zove slikom božanstva.
prizora neba i o svakom zvuku nebeskih putanja i
povetaraca, pa na taj način omogućuje da sjaj sija a
»...senka noći...« — sama noć je senka, onaj mrak
zvuk odjekuje. Ali pesnik, ukoliko je pesnik, ne opisuje
koji nikad ne može da postane puka tmina, pošto je
puko pojavljivanje neba i zemlje. U prizorima neba
kao senka — vezan za svetlost koja ga baca. Mera,
pesnik poziva ono što u samootkrivanju dopušta da
koju uzima poetsko stvaranje, povinuje se — kao
se pojavi upravo ono samoskrivajuće, i to da se pojavi
strani element u kojem nevidljivi čuva svoju suštinu
166 MARTIN HAJDEGER »...PESNIČKI STANUJE ČOVEK...« 167

— onome što je blisko u prizorima neba. Stoga je pesnici, takvi pesnici koji uzimaju meru za neimarstvo,
mera iste prirode kao i nebo. Ali nebo nije pusta strukturu stanovanja.
svetlost. I sam sjaj njegove visine je mrak njegove Dvanaestog marta 1804. godine, iz Nirtingena,
svesklanjajuće širine. Plavo u ljupkom plavetnilu Helderlin piše svom prijatelju, Leu fon Zekendorfu:
neba je boja dubine. Sjaj neba je razilaženje i spuštanje »Sad me prvenstveno zaokupljaju mit, poetsko viđenje
sumraka koji sklanja sve ono što se može obznaniti. istorije i arhitektonika neba; naročito sam zaokupljen
To nebo je mera. Zato pesnik mora da upita: onim nacionalnim po čemu se razlikujemo od Grka«
(Helingrat V2, str. 333).
Postoji li na zemlji kakva mera?
...pesnički stanuje čovek...
I on nema kud, već odgovara: »Ne postoji.« Zašto?
Zato što ono što mi naznačavamo kad kažemo »na Poetsko stvaranje gradi suštinu stanovanja. Peva-
zemlji« postoji samo ako čovek stanuje na zemlji nje i stanovanje ne samo da se ne isključuju, već —
i ako u svom stanovanju dopušta da zemlja bude zovući se naizmenično — pripadaju jedno drugom.
kao zemlja. »Pesnički stanuje čovek.« Stanujemo li mi pesnički?
Ali stanovanje se događa samo onda kada se i Verovatno da stanujemo skroz nepesnički. Ako je
poetsko stvaranje zbiva i kada je ono prisutno, i to tako, da li su pesnikove reči uhvaćene u laži; da li su
na način čiju suštinu sada naslućujemo kao uzimanje one neistinite? Nisu. Istinitost njegove postavke po­
mere za celokupno merenje. Samo uzimanje mere je tvrđuje se na najneobičniji način. Jer stanovanje
autentično merenje, a nije puko razmeravanje gotovim može da bude nepesničko samo zato što je ono, u
merilima za pravljenje planova. Stoga poetsko stvara­ suštini, pesničko. Pošto čovek može da bude slep, on
nje i nije građenje u smislu podizanja i uređivanja - po svojoj prirodi — mora ostati biće koje vidi. Neki
zdanja. Ali ono je, kao pravo merenje dimenzije komad drveta ne može nikad oslepeti. Ali, kad čovek
stanovanja, početni vid građenja. Poetsko stvaranje, oslepi, još uvek ostaje pitanje da li slepoća ima koren
pre svega, pušta ljudsko stanovanje u njegovu suštinu. u oskudici i gubitku ili ona počiva na obilju i suvišku.
Ono je prvobitno dopuštanje stanovanja. U istoj pesmi u kojoj razmišlja o meri za celokupno
Stav: »Čovek stanuje ukoliko gradi«, dobio je sad merenje, Helderlin veli (stihovi 75—76): »Car Edip
svoj pravi smisao. Čovek ne stanuje, ukoliko svoj možda ima jedno oko previše.« Verovatno se u tome
boravak na zemlji natkrivenoj nebom udešava samo naslućuje razlog što naše nepesničko stanovanje,
time što — poput seljaka — gaji rastinje i što u isti njegova nemoć u uzimanju mere, vuče koren iz neobič­
mah podiže zdanja. Čovek je sposoban za takvo građe­ nog suviška besomučnog merenja i računanja.
nje samo onda ako već gradi u smislu poetskog uzi- Da, i kako, stanujemo nepesnički, možemo u
manja mere. Pravo građenje zbiva se ukoliko postoje svakom slučaju saznati samo ako znamo ono pesničko.
168 MARTIN HAJDEGER »...PESNIČKI STANUJE ČOVEK...« 169

Da li će se, i kada, u našem nepesničkom stanovanju »Dok mu na srcu još ima usrdnosti, čistote...« Tu
dogoditi obrt, to je nešto što možemo da očekujemo Helderlin govori u idiomu koji rado koristi: »na
jedino ako imamo u vidu ono pesničko. Kako, i u srcu«, a ne »u srcu«; »na srcu«, to znači da je usrdnost
kojem obimu, naša dela mogu da imaju udela u tom došla do čovekove suštine koja se pokazuje u stanova­
obrtu, sami možemo pokazati jedino ako pesničko nju, da je — kao zahtev mere — doprla do srca na
uzimamo ozbiljno. takav način da ono povede računa o meri.
Poetsko stvaranje je osnovna moć čovekova stano­ Dok god traje dolazak blagonaklonosti, čoveku
vanja. No čovek je kadar da poetski svagda stvara polazi za rukom da sebe meri s božanstvom. Događa
samo u onom stepenu u kojem njegovu suštinu pri­ li se to merenje, čovek stvara poeziju od suštine pes­
svaja ono što i samo mari za čoveka i stoga iziskuje ­ičkog. Događa li se pesničko, čovek na ovoj zemlji
njegovu suštinu. Već prema stepenu tog prisvajanja, stanuje ljudski i — kao što Helderlin veli u svojoj
poetsko stvaralaštvo je autentično ili neautentično. poslednjoj pesmi — »život ljudi« je »stanujući život«
Zato se autentično pesništvo i ne događa u svako (Stutgartsko izdanje 2, 1, str. 312).
doba. Kada, i koliko dugo, postoji autentično pesniš­
DIE AUSS1CHT
tvo? Helderlin daje odgovor u već navedenim stiho­
vima (26—29). Objašnjavanje tih stihova namerno Wenn in die Ferne geht der Menschen wohnend Leben,
je odlagano do ovog trenutka. Oni glase: Wo in die Ferne sich erglanzt die Zeit der Reben,
Ist auch dabei des Sommers leer Gefilde,
Der Wald erscheint mit seinem dunkeln Bilde.
...Dok mu na srcu
Dass die Natur ergdnzt das Bild der Zeiten,
Još ima usrdnosti, čistote, čovek sebe
Dass sie verweilt, sie schnell voriibergleiten,
Srećno meri s božanstvom...
Ist aus Vollkommenheit, des Himmels Hohe gldnzt
Den Menschen dann, wie Baume Bluth' umkranzet.
»Usrdnost« — šta je to ? Jedna bezazlena reč koju
Helderlin opisuje poimeničenim pridevom — »čisto- VIDIK
tom«. »Usrdnost« — ta reč je, ako je uzmemo doslov­ (Kad se u daljini počne gubiti stanujući život ljudi,
no, Helderlinov divan prevod grčke reči charis. U Kad u daljini zablista doba vinograda,
Ajantu (stih 522) Sofokle o reči charis veli: Tad su prisutna i pusta polja leta,
Tad se i šuma pomoli svojom tmastom slikom.
Charis charin gar estin he tiktous' aei. Sto priroda upotpunjuje sliku godišnjih doba,
Sto ona ostaje a doba brzo prolaze,
(Jer, blagonaklonost je ta što uvek rađa Uzrok tome savršenstvo je; tad i nebeska visina
blagonaklonost.) Sjajem ovenčava čoveka, kao što cvetovi ovenčavaju
drveće.)
JEZIK 171

JEZIK te oseća potrebu da ga merodavno definiše, imajući


u vidu njegove očigledne aspekte. Razmišljanje po­
kušava da dođe do ideje o tome šta je jezik uopšte.
Ono opšte što važi za svaku stvar naziva se suštinom.
Univerzalno predstaviti ono opšte što važi — to je,
shodno vladajućim mnenjima, osnovna crta mišlje­
nja. Prema tome, misaono postupati s jezikom znači:
davati predstavu o suštini jezika i tu predstavu valjano
razgraničavati od drugih predstava. Čini se da i ovo
predavanje pokušava tako nešto. Međutim, naslov
predavanja ne glasi: O suštini jezika. On glasi samo:
Čovek govori. Mi govorimo na javi i u snu. Govo­ Jezik. Kažemo »samo«, a ipak očigledno u zaglavlju
rimo vazda, čak i onda kad se ne oglašavamo nijednom svog projekta stavljamo kudikamo drskiji naslov, kao
rečju, već samo slušamo ili čitamo, pa i onda kad po­ da nam je pri tom palo u deo da načinimo nekoliko
sebno niti slušamo niti čitamo, već se umesto toga napomena o jeziku. Pa ipak, govoriti o jeziku verovat-
bavimo nekakvim poslom ili prepuštamo dokolici. no je još teže negoli pisati o ćutanju. Mi ne želimo na
Mi svagda govorimo — na ovaj ili onaj način. Govori­ jezik nasrnuti, da bismo ga ugurali u splet prethodno
mo zato što nam je govorenje prirođeno. Ono ne izvire već utvrđenih predstava. Mi ne želimo suštinu jezika
tek iz nekog posebnog htenja. Kaže se da čovek po svesti na jedan pojam, da bi ovaj pojam pružao svuda
prirodi ima jezik. Zastupa se tvrdnja da je čovek, za korisno mišljenje o jeziku, mišljenje što će zadovoljiti
razliku od biljke i životinje, živo biće kadro da govori. i svaku narednu predstavu o njemu.
Ta tvrdnja ne znači samo da čovek — pored ostalih Raspravljati o jeziku znači dovesti na mesto njegove
moći — poseduje i moć govora, već se njome želi reći suštine ne toliko jezik koliko nas same, znači sakuplja­
da tek govor osposobljava čoveka da bude ono živo nje nas samih u događaj.
biće koje on — kao čovek — i jeste. Tek kao govoreći Želeli bismo da razmišljamo o samom jeziku, i
stvor, čovek jeste čovek. To su reči Vilhelma fon jedino o jeziku. Sam jezik jeste — jezik, i ništa osim
Humbolta. Ipak ostaje da se razmotri šta znači to luga. Razum obučavan u logici, koji sve proračunava
— čovek. te je stoga mahom gordeljiv, naziva taj stav praznom
tautologijom. Dvaput reći samo istu stvar — jezik
U svakom slučaju, jezik se nalazi u najbližem su- jeste jezik — kako da nas to odvede dalje? Mi ipak
sedstvu ljudskog bića. Mi svuda srećemo jezik. Zato ne želimo da pođemo dalje. Samo bismo hteli da ovog
nas ne može iznenaditi to što čovek čim se zamišljeno puta posebno dospemo-tamo gde već boravimo.
osvrne u onome što jeste, istog časa nailazi i na jezik, To je razlog zašto razmišljamo o pitanju: »Kako
172 MARTIN HAJDEGER
JEZIK 173
stvar stoji sa samim jezikom?« To je razlog zašto postavku: »Jezik jeste jezik.« Ta nas postavka ne
pitamo: »Na koji način jezik postoji kao jezik?« vodi ničem drugom u čemu je jezik utemeljen. Ona
Odgovaramo: Jezik govori. Je li to odista nekakav takođe ne kazuje ništa o tome da li sam jezik može
odgovor? Verovatno da jeste; naime, to je odgovor u biti osnov za nešto drugo. Postavka: »Jezik jeste
slučaju kada postane jasno šta znači — govoriti. jezik«, ostavlja nas da lebdimo ponad bezdani sve
Prema tome, razmišljanje o jeziku traži da zadremo dok istrajavamo uz ono što ona kazuje.
u govorenje jezika kako bismo se zadržali kod jezika, Jezik je — jezik. Jezik govori. Ako dopustimo
to jest u njegovom a ne u našem govorenju. Samo na da padnemo u bezdan koju naznačava ta postavka,
taj način dospećemo u oblast unutar koje se može nećemo se strovaliti u prazninu. Mi ćemo da padnemo
desiti — ili takođe izostati — da nam se jezik obrati i nagore, u visinu, čija golemost otvara nekakvu dubinu.
podari svoju suštinu. Mi govorenje prepuštamo jeziku. Visina i dubina premeravaju mesto u kojem bismo
Ne bismo hteli niti da jezik obrazložimo nečim što želeli da se odomaćimo, kako bismo našli boravište
nije jezik sam, niti da druge stvari objašnjavamo za čovekovu suštinu.
posredstvom jezika. Razmišljati o jeziku znači: dospeti u govorenje
Desetog avgusta 1784. Haman je pisao Herderu jezika na takav način da se to govorenje dešava kao
(Hamanns Schriften, ed. Roth VII, str. 151 i dalje): ono što jemči boravište za suštinu smrtnika.
»Kad bih bio elokventan poput Demostena, ne bih Šta znači — govoriti? Svagdašnje mnenje o tome
morao ništa učiniti sem da triput ponovim jednu veli: govorenje je delatnost organa za oglašavanje i
jedinu reč: razum je jezik, logos. Glođem tu kost slušanje. Govorenje je glasovno izražavanje i saop-
punu srži, i glodaću sebe nad njom sve do smrti. Za štavanje čovekovih osećanja. Ta osećanja su praćena
mene još uvek ostaje tama nad tom dubinom; još uvek mislima. U takvoj karakterizaciji jezika tri se tačke
čekam na anđela Apokalipse sa ključem za tu bezdan.« uzimaju kao istinite:
Za Hamana se ta bezdan sastoji u činjenici da je ra­ Prvo i pre svega, govorenje je izražavanje. Predstava
zum—jezik. Haman se vraća na jezik, pokušavajući da o jeziku kao iskazivanju najviše je poznata. Ona već
kaže šta je razum. Njegov pogled upravljen na razum pretpostavlja ideju o nečem unutrašnjem što iskazuje
pada u dubinu bezdani. Da li se ta bezdan sastoji ili eksternalizuje sebe. Ako uzmemo da je jezik iskazi­
jedino u tome što razum počiva u jeziku, ili je čak i vanje, tad iskazivanje zamišljamo kao spoljašnje, i
sam jezik bezdan? Mi govorimo o bezdani tamo gde lo baš u trenutku kad ga objašnjavamo s obzirom na
se polazi od osnova i gde nam nekakav osnov nedo­ nešto unutrašnje.
staje, gde tražimo osnov i polazimo od toga da do Drugo, govorenje se smatra ljudskom delatnošću.
nekakvog osnova dođemo. Pa ipak, sada nećemo za­ Shodno tome, moramo reći da čovek govori i da odvaj­
pitati šta je razum, već ćemo odmah razmišljati o kada govori nekakav jezik. Zato ne možemo kazati:
jeziku i pri tom kao nit vodilju uzeti onu neobičnu »Jezik govori«, jer bi to značilo: »Tek jezik doseže i
174 MARTIN HAJDEGER JEZIK 175

daje čoveka.« Na taj način shvaćen, čovek bi bio se neće usuditi da izjavi kako je označavanje jezika
obećanje jezika. kao zvukovnog iskazivanja duševnih nemira, kao
Najzad, čovekovo izražavanje vazda je predstav­ ljudske delatnosti, kao slikovno-pojmovnog prikazi­
ljanje i prikazivanje stvarnog i nestvarnog. vanja — netačno ili da ga odbaci kao beskorisno. Na­
Odavno se zna da navedene karakteristike nisu vedeno razmatranje o jeziku je ispravno, jer se ono
dovoljne da bi se omeđila suština jezika. Ali ako ravna prema onome što neko istraživanje jezičkih
suštinu jezika shvatimo kao izraz, dajemo joj obuhvat- fenomena može u svako doba razabrati u njima. U
niju definiciju time što izražavanje, kao jednu između oblasti te ispravnosti pokreću se i sva pitanja što prate
ostalih delatnosti, ugrađujemo u ukupnu ekonomiju deskripciju i objašnjavanje jezičkih fenomena.
onih postignuća posredstvom kojih čovek sazdava Međutim, još premalo razmišljamo o neobičnoj
samog sebe. ulozi tih tačnih ideja o jeziku. One — kao da su ne-
Nasuprot označavanju govorenja kao jednog samo uzdrmljive — zadržavaju vlast nad čitavim poljem
ljudskog postignuća, drugi ističu da je reč u jeziku različitih načina naučnog posmatranja jezika. One
božanskog porekla. Na osnovu početka prologa u imaju korene u staroj tradiciji. Ipak, one sasvim za­
Jevanđelju po Jovanu, u početku je reč bila u Boga. nemaruju najoveštaliju osobenost suštine jezika. Tako,
Čovek pokušava da iz okova racionalno-logičkog uprkos svojoj starosti i razumljivosti, one nas nikad
objašnjenja oslobodi ne samo pitanje o poreklu, već i ne dovode do jezika kao jezika.
da odstrani ograničenja samo logičke deskripcije Jezik govori. Kako stvar stoji s njegovim govore­
jezika. Nasuprot isključivoj karakterizaciji verbalnih njem? Gde nalazimo takvo govorenje? Najpre, ipak,
značenja kao pojmova, u prvi plan se postavlja slikovna u onome govorenom. Naime, govorenje se dovr­
i simbolička priroda jezika. Biologija i filozofska šilo u govorenome. Govorenje ne prestaje u govore­
antropologija, sociologija i psihopatologija, teologija nome. U njemu govorenje ostaje skriveno. U onom
i poetika — sve su one pozvane da obuhvatnije opišu što je govoreno govorenje skuplja načine na koje
i objasne jezičke fenomene. l raje, kao i ono što time traje — svoje trajanje, svoju
Ipak se pri tom svi iskazi unapred odnose na suštinu. Ali mahom i previše često mi ono govoreno
tradicionalni standardni način pojavljivanja jezika. srećemo samo kao ostatak govorenja koje se zbilo u
Time se utvrđuje već određeni pogled na čitavu pri­ prošlosti.
rodu jezika. Tako se dogodilo da je gramatičko-logička, Ako stoga moramo da govorenje jezika tražimo u
jezičko-filozofska i lingvistička predstava o jeziku govorenome, dobro ćemo postupiti ukoliko — umesto
već dva i po milenijuma ostajala ista, premda su se da se bez izbora laćamo onoga što je proizvoljno
znanja o jeziku jednako proširivala i menjala. Ta govoreno — nađemo ono čisto govoreno. Čisto go­
činjenica bi se čak mogla navesti kao dokaz za ne- voreno je nešto u čemu je dovršenost govorenja, koja
uzdrmljivu tačnost vodećih predstava o jeziku. Niko je svojstvena govorenome, po sebi prvobitna. Ono
176 MARTIN HAJDEGER JEZIK 177
čisto govoreno jeste pesma. Zasad smo prinuđeni da ZIMSKO VEČE
tu postavku ostavimo po strani kao puku tvrdnju. (Dok sneg na prozor pada
Mi to možemo da učinimo, ako nam pođe za rukom I večernje zvono dugo bruji,
da iz neke pesme čujemo ono čisto govoreno. No koja Mnogima je sto zastrven,
će nam pesma govoriti? Ovde imamo samo jedan Dom ih spreman čeka.
izbor koji je ipak pošteđen puke samovolje. Čime?
Onim što nam se već iskazuje kao ono što suštastvuje Nekoga dok luta
u jeziku, ako u mislima sledimo govorenje jezika. Mračne staze na kapiju vode.
Usled te veze između onog što mislimo i onog što Zlatno cveta drvo spasa
nam jezik govori, biramo — kao nešto čisto govoreno Crpeć' iz zemlje hladan sok.
— jednu pesmu koja nam pre negoli ostale može u
našim prvim koracima pomoći da saznamo ono Putnik spokojno unutra kroči;
povezujuće u toj vezi. Slušamo ono što je govoreno. Prag se skamenio od bola.
Pesma nosi naslov: Tu u čistom sjaju nasred
Stola sijaju hleb i vino.)
EIN WINTERABEND
Wenn der Schnee ans Fenster falit, Dva poslednja stiha u drugoj strofi i treća strofa
Lang die Abendglocke lautet, glasili su u prvoj verziji (pismo upućeno Karlu Krausu
Vielen ist der Tisch bereitet 13.12. 1913):
Und das Haus ist wohlbestellt.
Seine Wunde voller Gnaden
Pflegt der Liebe sanfte Kraft.
Mancher auf der Wanderschaft
Kommt ans Tor auf dunklen Pfaden. 0! des Menschen blosse Pein.
Golden bluht der Baum der Gnaden Der mit Engeln stumm gerungen,
Aus der Erde kuhlem Saft. Langt, von heiligem Schmerz bezwungen,
Still nach Gottes Brot und Wein.

Wanderer tritt still herein; (Ljubavi blaga snaga, puna spasa,


Schmerz versteinerte die Schwelle. Rane njegove vida.
Da erglanzt in reiner Helle
Auf dem Tisch Brot und Wein. O! Čovekova muko pusta.
Taj što se s anđelima bori,
178 MARTIN HAJDEGER
JEZIK 179

Žudi, svetim bolom pritisnut, mnogima što su u domu i za stolom, neki — lišeni
Za božjim hlebom i vinom.) doma — lutaju tamnim stazama. Ipak takvi — možda
/li — putevi vode pokatkad do kuće što spas pruža.
(Upor. novo švajcarsko izdanje pesama Georga Trakla, Doduše, ta činjenica nije posebno predstavljena.
koje je uredio Kurt Horovic i koje je izašlo 1946.) Umesto toga, pesma navodi drvo spasa.
Tu pesmu je napisao Georg Trakl. Ko je autor, Treća strofa poziva putnika da iz spoljašnje tame
ovde ostaje nebitno, kao i kod svake druge veličanstve­ kroči u svetlost doma. Kuće mnogih i stolovi s njiho­
ne pesme. Veličanstvenost se čak sastoji u tome što vim svakodnevnim obedima postale su dom božji i
se može pobijati pesnikova ličnost i ime. oltar.
Pesma je oblikovana u tri strofe. Njen metar i Sadržaj pesme mogao bi se još razgovetnije raščla­
vrsta njenog slika mogu se tačno odrediti prema niti, njena forma još tačnije omeđiti, ali u takvom
shemama metrike i poetike. Sadržaj pesme je razumljiv. postupku bili bismo na svakom koraku sputavani
Nema nijedne reči koja bi, uzeta sama za sebe, bila predstavom o jeziku, koja vlada već hiljadama godina.
nepoznata ili nejasna. Doduše, neki stihovi zvuče Po toj predstavi jezik je izraz koji stvara čovek, izraz
čudno, kao treći i četvrti stih u drugoj strofi: duševnih nemira i pogleda na svet, koji ih vodi. Može
li se vlast te predstave nad jezikom skršiti? Zašto ona
Zlatno cveta drvo spasa treba da se skrši? Po svojoj suštini jezik nije ni izraz ni
Crpeć' iz zemlje hladan sok. ljudska delatnost. Jezik govori. Mi sada tražimo
govorenje jezika u pesmi. Shodno tome, ono što traži­
Na sličan način iznenađuje i drugi stih u trećoj strofi: mo leži u poetskome izgovorene reči.
Naslov pesme glasi Zimsko veče. Mi od nje oče­
Prag se skamenio od bola. kujemo opis zimskog večera, kakvo je ono stvar­
no. Ali pesma ne prikazuje zimsko veče prisutno bi­
Ali ti upravo izdvojeni stihovi pokazuju i posebnu lo gde i bilo kada. Ona ne opisuje ni već prisustvujuće
lepotu iskorišćenih slika. Ta lepota uznosi draž veče, niti želi da odsustvujućem zimskom večeru pri­
pesme i snaži njenu estetsku savršenost kao umetničke doda privid i utisak takvog prisustvujućeg večera.
tvorevine. Naravno da je tako — biće odgovoreno. Svako zna
Pesma opisuje jedno zimsko veče. Prva strofa da je pesma nešto izmišljeno. Ona se izmišlja čak i
opisuje šta se dešava napolju: sneg i jeka zvona večer­ lamo gde izgleda da se daje opis. Izmišljajući, pesnik
njeg. Spoljašnje stvari dodiruju stvari unutar ljudskog samom sebi slika nešto što bi moglo biti prisutno u
staništa. Sneg pada na prozor. Jeka zvona ulazi u svojoj prisutnosti. Sročena pesma zamišlja ono što
svaku kuću. U kući je sve pripravno i sto je zastrven je tako oblikovano za naš sopstveni čin zamišljanja.
U drugoj strofi se pojavljuje kontrast. Nasuprot U govorenju pesme iskazuje se poetska imaginacija.
180 MARTIN HAJDEGER JEZIK 181

Ono govoreno u pesmi jeste ono što pesnik izgovara iz »izraz«. Ipak pitamo: »Kako čovek govori?« Pitamo:
samog sebe. To izgovoreno govori time što izgovara »Šta je govorenje?«
svoj sadržaj. Jezik pesme je mnogostruko izgovaranje.
On se neosporno dokazuje kao izraz. Međutim, taj Dok sneg na prozor pada
zaključak je suprotan stavu: »Jezik govori«, naravno, I večernje zvono dugo bruji.
pod pretpostavkom da govorenje po svojoj suštini To govorenje spominje sneg koji u danu što je na iz­
nije izražavanje. maku bezglasno pada na prozor, dok se razleže jeka
Čak i kad to što je govoreno u pesmi shvatamo večernjeg zvona. Pri takvom padanju snega sve trajno
polazeći od poetskog oblikovanja, ono nam neprekid­ traje duže. Zato dugo bruji večernje zvono koje preko
no, kao pod kakvom prisilom, izgleda da je samo iz­ dana odjekuje u strogo ograničeno vreme. Govorenje
govoreno izgovaranje. Jezik je izraz. Zašto se ne po- imenuje vreme zimskog večera. Šta je to imenovanje?
vinujemo tom činjeničnom stanju? Zato što tačnost i Da li ono samo predstavljive, poznate predmete i
rasprostranjenost te predstave o jeziku nisu dovoljne događaje — sneg, zvono, prozor, padanje, brujanje
da bi se na njima zasnovalo objašnjenje suštine jezika. prekriva rečima nekog jezika? Nikako. Imenovanje
Kako ćemo izmeriti ovu nedovoljnost? Moramo li ne deli naslove, ne upotrebljava reči, već poziva u reč.
se — da bismo bili kadri da izvedemo jedno takvo Imenovanje zove. Zvanje prinosi bliže ono zvano.
merenje — vezati za neko drugo merilo ? Naravno. To Pa ipak, to prinošenje bliže ne pribavlja zvano, da
se merilo obelodanjuje u postavci: »Jezik govori.« bi ga ostavilo u najbližoj oblasti onoga što je prisutno
Dosad je ova vodeća postavka trebalo samo da nas i da bi ga tu smestilo. Istina, zov doziva. Tako on
sačuva od okorele navike da govorenje — umesto približava prisutnost onoga što prethodno nije zvano.
što ćemo ga misliti polazeći od njega samog — odmah Međutim, zov — time što zove — već je pozvao ono
guramo među fenomene izražavanja. Stoga je i zvano. Kuda? U daljinu u kojoj zvano boravi kao još
pomenuta pesma izabrana; jer ona, na način ne dalje odsustvujuće.
objašnjiv, pokazuje prikladnost u davanju nekoliko Dozivanje zove u blizinu. No uprkos tome, zov
plodotvornih uputa našem pokušaju da objasnimo ono što je zvano ne otima daljini u kojoj je to zadržano
jezik. posredstvom prizivanja. Zvanje zove u sebe, i stoga
Jezik govori. To znači u isti mah i pre svega: vazda zove ovamo i tamo; ovamo — u prisutnost,
jezik govori. Jezik ? A ne čovek ? Nije li ono što vodeća tamo u odsutnost. Sneg i bruj večernjeg zvona nama
postavka sada traži od nas — još gore? Hoćemo li su govoreni, sada i ovde u pesmi. Oni su prisutni u
još i poricati da je čovek ono biće koje govori? Nikako. zovu. Međutim, oni nikako ne padaju među stvari
Mi tu činjenicu poričemo tako malo kao što poričemo prisutne sada i ovde u ovoj dvorani gde se drži preda­
i mogućnost da se jezički fenomeni svedu pod naslov vanje. Koja prisutnost je uzvišenija: da li prisutnost
tih prisutnih stvari ili prisutnost onoga što je zvano?
182 MARTIN HAJDEGER JEZIK 183
Mnogima je sto zastrven, Stvarnujući, stvari su stvari. Stvarnujući, one nose,
Dom ih spreman čeka. donose svet.
Prva strofa zove stvari u njihovo stvarnovanje,
Oba stiha govore poput iskaza, kao da konstatuju poziva ih da dođu. Pozivanje, koje zove stvari, pri­
nešto predručno. Odlučno »je« zvuči tako. Ipak ono ziva ih, poziva i u isti mah dovikuje tim stvarima,
— zovući — govori. Stihovi donose zastrven sto i preporučujući ih svetu iz kojeg se pojavljuju. Stoga
spreman dom u onu prisutnost koja je okrenuta prema prva strofa ne imenuje puke stvari. Ona istovremeno
nečem odsutnom. imenuje svet. Ona poziva »mnoge« koji kao smrtnici
Šta zove prva strofa? Zove stvari, poziva ih da pripadaju četvorstvu sveta. Stvari o-stvaruju smrtnike.
dođu. Gde? Ne da budu prisutne među prisutnim To sada znači: stvari, svaka u svoje vreme, doslovce
stvarima; sto pomenut u pesmi ona ne poziva da bude smrtnike posećuju sa svetom. Prva strofa govori pozi­
prisutan između redova u kojima sedite. Mesto do­ vanjem stvari da dođu.
laska, koje je takođe pozivano u zvanju, jeste prisut­ Druga strofa govori na drugačiji način negoli prva.
nost skrivena u odsutnosti. Imenujući zov poziva stvari Istina, i ona poziva da se dođe. Ali njeno zvanje počinje
da dođu u takav dolazak. Zvanje znači pozivanje. time što zove i imenuje smrtnike:
Ono poziva stvari da se — kao stvari — odnose na
ljude. Sneg dovodi ljude pod nebo koje se smrkava u Nekog dok luta...
noć. Bruj večernjeg zvona njih, kao smrtnike, dovodi
pred božanstvo. Dom i sto vezuju smrtnike za zemlju. Nisu pozvani niti svi smrtnici niti mnogi, već su jedino
Imenovane, znači — pozvane stvari sakupljaju u sebe pozvani »neki«; oni što lutaju mračnim stazama. Ti
nebo i zemlju, smrtnike i božanstva. Ovo četvoro su smrtnici su obdareni za mrenje kao za putovanje ka
od iskona sjedinjeni u postojanju jednog prema smrti. U smrti se sabire najveća skrivenost bića. Smrt je
drugom. Stvari dopuštaju da četvorstvo tih četvoroga već premašila svako mrenje. »Oni što lutaju« prinuđeni
prebiva uz njih. To sakupljajuće dopuštanje prebiva­ su da najpre, kročeći svojom stazom kroz tamu, dođu
nja jeste stvarnovanje stvari. Jedinstveno četvorstvo do doma i stola; oni moraju da urade tako ne samo i
neba i zemlje, smrtnika i božanstava, koje prebiva u ne prevashodno za sebe, već za mnoge; jer mnogi
stvarnovanju stvari, nazivamo — svetom. U imenova­ misle da su — ako su se samo smestili po kućama i
nju su imenovane stvari pozvane u svoje stvarnovanje. posedali za stolove — pomoću stvari o-stvareni,
Stvarnujući, one raz-vijaju svet u kojem stvari pre­ te da su dospeli u stanovanje.
bivaju te su tako vazda prebivajuće. Stvarnujući, Druga strofa počinje zvanjem nekih od smrtnika.
stvari iznose svet. Naš stari jezik za iznošenje veli: Premda smrtnici skupa sa božanstvima, zemljom i
bern, baren; otuda i reči gebaren (nositi do kraja, nebom pripadaju četvorstvu sveta, dva prva stiha
donositi, iznositi) i Gebarde (nošenje, držanje, gest). druge strofe ipak ne zovu izričito svet. Naprotiv, oni
184 MARTIN HAJDEGER JEZIK 185
— gotovo poput prve strofe, samo drugim redom — Kao što zvanje, koje imenuje stvari, zove ovamo i
imenuju u isti mah stvari: kapiju, mračne staze. Tek tamo, tako i kazivanje, koje imenuje svet, zove u sebe,
druga dva stiha u drugoj strofi zovu izričito svet. zovući ovamo i tamo. Ono poverava svet stvarima i u
Naprečac, oni imenuju nešto posve drugačije: isti mah stvari skriva u sjaj sveta. Svet daje stvarima
njihovu prisutnost. Stvari nose svet. Svet daje stvari.
Zlatno cveta drvo spasa Govorenje prve dve strofe govori time što poziva
Crpeć' iz zemlje hladan sok. stvari da dođu svetu i što poziva svet da dođe stvarima.
Oba načina pozivanja su različita ali ne i razdvojena.
Drvo se čvrsto koreni u zemlji. Tako ono napreduje do No oni nisu ni prosto jedan s drugim vezani. Jer svet i
cvetanja koje se otvara nebeskom blagoslovu. Štrčanje stvari ne postoje naporedo. Oni se međusobno pro­
drveta biva zvano. Ono premerava u isti mah i zanos žimaju. Pri tom to dvoje premeravaju neku sredinu.
cvetanja i pribranost sokova što hranu donose. Suz­ U njoj su oni jedinstveni. Tako jedinstveni, oni su
bijani rast zemlje i nebeski dar pripadaju jedno drugom. prisni. Sredina toga dvoga jeste prisnost. Naš jezik
Pesma imenuje drvo spasa. Njegovo jedro cvetanje sredinu toga dvoga naziva »između«. Latinski jezik
sklanja plod što nam nezasluženo pripada u deo, kaže: inter. Tome odgovara nemačka reč: unter.
sklanja sveto koje smrtnike spašava i koje je milostivo Prisnost sveta i stvari nije stopljenost. Prisnost vlada
prema njima. U zlatno cvatećem drvetu vladaju zemlja jedino tamo gde se ono prisno — svet i stvar — čisto
i nebo, božanstva i smrtnici. Njihovo jedinstveno odeljuje i ostaje odvojeno. Usred dvojstva, u onom
četvorstvo jeste svet. Sad se reč »svet« više ne upo­ između sveta i stvari, u njihovom inter, preovlađuje
trebljava u metafizičkom smislu. Ona ne označava razdvojenost: nekakva raz-lika.
niti sekularizovano predstavljen univerzum prirode i Prisnost sveta i stvari prisutna je u razdvojenosti
istorije, niti teološki predstavljeno stvaranje (mundus), onog između; ona je prisutna u raz-lici. Reč »raz-lika«
niti ona znači samo celinu prisutnih entiteta (kosmos). se sada udaljava od svoje uobičajene i obične upotrebe.
Treći i četvrti stih druge strofe zovu drvo spasa. Ono što ona sada imenuje nije rodni pojam za razne
Oni izričito pozivaju svet da dođe. Oni prizivaju četvor­ vrste razlika. Pomenuta raz-lika postoji samo kao ta
stvo sveta i na taj način svet dozivaju stvarima. jedna razlika. Ona je jedina. Sama od sebe, raz-lika
Stihovi počinju rečju »zlatno«. Da bismo tu reč i razdvaja sredinu u kojoj i kroz koju su svet i stvari
ono njeno zvano razgovetno čuli, setimo se Pindarove jedinstveni jedno s drugim. Prisnost raz-like je sjedi­
Pete Istmljanske ode. Na početku ove ode pesnik njujući element dijafore, iznošenja koje pronosi. Raz-
zlato naziva periosion panton, ono što pre svega pro­ -lika iznosi svet u njegovo svetovanje, a stvari — u
sijava kroz sve, panta, prosijava kroz svaku stvar njihovo stvarnovanje. Znači, ona ih, iznoseći, nosi
prisutnu unaokolo. Sjaj zlata skriva sve prisutno u jedno prema drugom. Raz-lika ne posreduje naknadno,
neskrivenost svoga pojavljivanja. time što svet i stvari povezuje sredinom koja im se
186 MARTIN HAJDEGER JEZIK 187

pridodaje. Kao sredina, raz-lika prvo određuje svet i Kud on kroči? Stih to ne kaže. Međutim, stih poziva
stvari u njihovoj prisutnosti, to jest u njihovom putnika, koji ulazi, u spokoj. Taj spokoj vlada nad
postojanju jednog spram drugog, čije jedinstvo iznosi. kapijom. Nenadano i čudno odjekuje poziv:
Prema tome, reč »raz-lika« ne znači više nekakvu
distinkciju koja se tek našim predstavljanjem postavlja Prag se skamenio od bola.
između predmeta. Raz-lika nije ni samo relacija koja
postoji između sveta i stvari, tako da predstavljanje Taj stih govori sam sobom u onome što je govoreno
— koje na nju naiđe — može da je konstatuje. Ona nije u celoj pesmi. On imenuje bol. Kakav bol? Stih veli
naknadno izvedena iz sveta i stvari kao njihov odnos. samo »bol«, Odakle je i kako pozvan bol?
Raz-lika sveta i stvari, prisvajajući, unosi stvari u
nošenje sveta, a svet — u darovanje stvari. Prag se skamenio od bola.
Raz-lika nije ni distinkcija ni relacija. Ona je, u
krajnjem slučaju, dimenzija za svet i stvar. Ali u tom ».. .skamenio...« — u pesmi je to jedini glagol koji
slučaju »dimenzija« takođe ne znači više neku samo­ je dat u prošlom vremenu. Pa ipak, on ne imenuje
stalno postojeću oblast u kojoj se ovo ili ono nastanjuje. nešto prošlo, nešto što više nije prisutno. On imenuje
Raz-lika je određena dimenzija, ukoliko odmerava nešto što postoji i što je već postojalo. U prisutnosti
svet i stvar, unoseći ih u njihovu vlastitost. Tek njeno skamenjivanja, pre svega, postoji prag.
od-meravanje otvara raz-dvojenost i sa-pripadnost Prag je glavna greda koja u celini nosi kapiju. Ta
sveta i stvari. Takvo otvaranje jeste način na koji ovde greda podupire sredinu u kojoj se dvoje — spoljaš-
raz-lika premerava to dvoje. Raz-lika, kao sredina za njost i unutrašnjost — međusobno prožimaju. Prag
svet i stvari, određuje meru njihove prisutnosti. U nosi ono između. U pouzdanost toga između uklapa
pozivanju, koje zove stvar i svet, jeste ono što je zbilja se ono što ulazi u to između i što iz njega izlazi. Po­
zvano: raz-lika. uzdanost sredine ne srne nigde da popusti ili nestane.
Prva strofa pesme poziva da dođu stvari koje — Postavljanju onoga između potrebno je nešto što može
stvarnujući — nose svet. Druga strofa poziva da dođe da istraje i što je — u tom smislu — čvrsto. Prag, kao
svet koji — svetujući — daruje stvari. Treća strofa postavljanje toga između, jeste čvrst, jer ga je bol
poziva da dođe sredina za svet i stvari: iznošenje pris­ skamenio. No bol, koji biva prisvojen u kamen, nije
nosti. Stoga treća strofa počinje naglašenim poziva­ se stvrdnuo u prag, da bi se tu sledio. Bol boravi u
njem: pragu, istrajavajući kao bol.
Ipak, šta je bol? Bol razdire. On je rascep. Međutim,
Putnik spokojno unutra kroči. bol ne kida na komade što se rasturaju. Istina, on
kida na komade, on deli, no tako što u isti mah vuče
k sebi sve i što sakuplja u sebe sve. Njegovo kidanje,
188 MARTIN HAJDEGER JEZIK 189

kao sakupljajuće deljenje, istovremeno je vučenje spajanje u rascepu prenosi raz-vedravanje sveta u
koje — poput nacrta ili skice — crta i uklapa ono što njegovu sopstvenost. Rascep raz-like obesvojava svet
je u deljenju razdvojeno. Bol je sklapajući element u u njegovo svetovanje, koje daruje stvari. Raz-vedra-
kidanju koje deli i sakuplja. Bol je spoj rascepa. Taj vanjem sveta u njegov zlatni sjaj, hleb i vino u isti mah
spoj je prag. On postavlja ono između, sredinu dvoj- dospevaju do svog sopstvenog sijanja. Stvari nazvane
stva što je u njoj podeljeno. Bol spaja rascep raz-like. velikim svetle u jednostavnosti svog stvarnovanja.
Bol je sama raz-lika. Hleb i vino su plodovi neba i zemlje, plodovi koje su
božanstva poklonila smrtnicima. Hleb i vino sa­
Prag se skamenio od bola. kupljaju u sebi to četvoro iz prostog jedinstva četvoro-
vanja. Stvari, koje su pozvane: hleb i vino, jednostavne
Taj stih zove raz-liku, ali on niti o njoj posebno su, jer je njihovo nošenje sveta neposredno ispunjeno
misli niti njenu suštinu naziva tim imenom. Stih zove naklonošću sveta. Takve stvari imaju svoju dovoljnost
deljenje onog između, sakupljajući sredinu u čijoj se u tome što dopuštaju da četvorstvo sveta boravi u
prisnosti prožimaju nošenje stvari i blagonaklonost njima. Čisti sjaj sveta i prosto sijanje stvari ide kroz
sveta. njihovo između, raz-liku.
Da li je prisnost raz-like za svet i stvar — bol? Treća strofa zove svet i stvari u sredinu njihove
Naravno. Ali ne smemo bol zamišljati antropološki, prisnosti. Spona što spaja njihovu naporednost jeste
kao osećaj što nas čini utučenim. Prisnost ne smemo bol.
zamišljati psihološki, kao nešto u čemu se osećajnost Samo treća strofa sakuplja pozivanje stvari i po­
ugnežđuje. zivanje sveta. Jer ona iskonski zove iz jednostavnosti
prisnog pozivanja koje zove raz-liku time što ova u
Prag se skamenio od bola. trećoj strofi ostaje neizgovorena. Iskonsko zvanje, koje
poziva da dođe prisnost sveta i stvari, jeste pravo
Bol je već postavio prag u njegovo nošenje. Raz- pozivanje. To pozivanje je suština govorenja. U onome
-lika je već prisutna kao sabrana prisutnost, iz koje što je govoreno u pesmi nalazi se govorenje. To je
iznošenje sveta i stvari uzima za sebe mesto. Na koji govorenje jezika. Jezik govori. On govori pozivanjem
način ? pozvanog — stvar-sveta i svet-stvari — da dođe u
ono između raz-like. Onome što se tako poziva, naređu­
Tu u čistom sjaju nasred je se da iz raz-like dođe u raz-liku. Tu imamo u vidu
Stola sijaju hleb i vino. stari smisao naređivanja, koji još prepoznajemo u
rečima: »Prepusti Gospodu pute svoje.« Na taj način
Gde sija čisti sjaj? Na pragu, u postavljanju bola. pozivanje jezika naređuje da se ono što je u jeziku
Rascep raz-like dopušta da sija čisti sjaj. Svetleće pozvano prepusti zapovesti raz-like. Raz-lika dopušta
190 MARTIN HAJDEGER JEZIK 191

da stvarnovanje stvari počiva u svetovanju sveta. Ona raz-lika. Sakupljajuće zvanje jeste brujanje. U njemu
obesvojavanjem unosi stvar u mir četvorstva. Takvo se zbiva nešto drugo od pukog izazivanja i širenja
obesvojavanje ne lišava stvar ničeg. Tek ono uznosi zvuka.
stvar u njenu sopstvenost, tako da ona ostaje svet. Kad raz-lika svet i stvari sakuplja u jednostavnosti
Skrivanje u počinak jeste mirovanje. Raz-lika stvar bola prisnosti, ona poziva dvojstvo da dođe u svoju
kao stvar smiruje u svet. suštinu. Raz-lika je zapovest iz koje se najpre poziva
Ipak se takvo mirovanje zbiva samo na taj način svako pozivanje, tako da se sve pokorava zapovesti.
što u isti mah četvorstvo sveta nosi stvari, uko­ Zapovest raz-like već je u sebi sakupila celokupno
liko mirovanje daruje stvari dovoljnost da ostane pozivanje. U sebi sakupljeno zvanje, koje u zvanju
svet. Raz-lika dvojako smiruje. Ona smiruje time što pribira k sebi, jeste brujanje kao bruj.
dopušta da stvari počivaju u naklonosti sveta. Ona Zvanje raz-like je dvojako smirivanje. Pribrano
smiruje time što dopušta da se svet zadovolji u stvari. pozivanje, zapovest, u čijem vidu razlika zove svet i
U dvojakom smirivanju zbiva se: spokoj. stvari, jeste bruj spokoja. Jezik govori na taj način
Šta je spokoj ? On ni u kom slučaju nije samo bez- što zapovest raz-like svet i stvari zove u jednostavnost
glasje. U bezglasju jedino istrajava beskretnost zvu- njihove prisnosti.
čanja, glasanja. No beskretnost niti je isključivo Jezik govori kao bruj spokoja. Spokoj smiruje iz­
ograničena na zvučanje kao na njegovu dokinutost nošenjem sveta i stvari u njihovu prisutnost. Iznošenje
niti je ona sama već ono pravo što počiva. Beskretnost sveta i stvari na način smirivanja jeste događaj raz-like.
svagda ostaje u neku ruku samo druga strana onog Jezik, bruj spokoja, postoji, ukoliko se događa raz-lika.
što počiva. Sama beskretnost počiva još na počinku, On prebiva kao raz-lika koja se događa za svet i stvari.
a ovaj ima svoju suštinu u tome što smiruje. Kao Bruj spokoja nije ništa ljudsko. Međutim, to ljudsko
smirivanje spokoja, počinak je — strogo zamišljen — je u svojoj suštini jezičko. Upravo pomenuta reč
uvek pokretniji no svako kretanje i uvek življi no svaki »jezičko« ovde znači: događanje iz govorenja jezika.
kret. Ono što se tako dogodilo, ljudsko biće, jezikom je
Raz-lika smiruje na dvojak način: ona stvari dovedeno u svoju sopstvenost, tako da ostaje predato
smiruje u stvarnovanje, a svet — u svetovanje. Tako suštini jezika, bruju spokoja. Takvo predavanje događa
smireni, stvar i svet nikad ne umiču raz-lici. Štaviše, se, ukoliko suština jezika, bruj spokoja, iziskuje
oni je spašavaju u smirivanje, kao da je sama raz-lika govorenje smrtnika da bi — kao bruj spokoja — za-
— spokoj. zvučala za slušanje smrtnika. Samo ukoliko ljudi
Smirujući stvari i svet u njihovu sopstvenost, raz- pripadaju bruju spokoja, smrtnici su kadri da na svoj
-lika zove svet i stvar u sredinu njihove prisnosti. način govore glasovima.
Raz-lika je ta što zove. Ona iz sebe same sakuplja Smrtno govorenje je zvanje koje imenuje, pozivanje
dvojstvo time što ga zove u rascep koji čini sama stvari i sveta da dođu iz jednostavnosti raz-like. Ono
192 MARTIN HAJDEGER
JEZIK 193
čisto što je pozvano u smrtnom govorenju jeste ono
Način, na koji smrtnici — iz raz-like u raz-liku
što je u pesmi govoreno. Nikad prava poezija nije
zvani — govore, jeste: odgovaranje. Smrtno govorenje
samo viši vid (melos) svakodnevnog jezika. Štaviše,
je moralo da pre svega sluša zapovest u čijem vidu
stvar stoji obrnuto: svakodnevni jezik je zaboravljena
spokoj raz-like svet i stvari zove u rascep njene jedno­
i stoga iskorišćena pesma iz koje jedva da još odzvanja
stavnosti. Svaka reč smrtnog govorenja govori iz
nekakvo zvanje.
takvog slušanja, i kao slušanje.
Suprotnost onoga što je čisto govoreno, suprotnost
Smrtnici govore ukoliko slušaju. Oni vode računa
pesme nije proza. Nikad čista proza nije »prozaična«.
o pozivajućem zovu spokoja raz-like, premda ne
Ona je tako poetska, i stoga je tako retka kao i poezija.
poznaju zov. Slušanje oduzima zapovesti raz-like
Ako se pažnja isključivo usmerava na ljudsko
ono što donosi u zvučeću reč. To govorenje što sluša i
govorenje, ako se ono uzima samo kao oglašavanje
oduzima jeste — od-govaranje.
čovekove unutrašnjosti, ako se tako zamišljeno govo­
Pa ipak, uzevši zapovesti raz-like to što ono govori,
renje smatra samim jezikom, tad se suština jezika može
smrtno govorenje je već na svoj način sledilo zov.
vazda pojavljivati samo kao izraz i delatnost čoveka.
Odgovaranje, kao receptivno slušanje, u isti je mah i
No ljudsko govorenje, kao govorenje smrtnika, ne
priznavajuće uzvraćanje. Smrtnici govore, ukoliko
postoji u sebi. Govorenje smrtnika počiva na svom
na dvojak način — uzimanjem i uzvraćanjem — od­
odnosu prema govorenju jezika.
govaraju jeziku. Smrtna reč govori, ukoliko od-govara
U određeno vreme postaje neminovno razmišljanje
u mnogostrukom smislu.
o tome kako se u govorenju jezika, kao bruju spokoja
Svako pravo čuvenje drži se sa svojim sopstvenim
raz-like, događa smrtno govorenje i njegovo oglaša­
kazivanjem. Jer se čuvenje zadržava u slušanju kojim
vanje. Oglašavanje, bilo da je govor ili spis, narušava
ono ostaje prisvojeno u bruju spokoja. Svako odgova­
spokoj. O šta se lomi bruj spokoja? Kako narušeni
ranje je podešeno na to zadržavanje koje se drži sebe.
spokoj dospeva u zvučanje reči? Kako narušeni spokoj
Stoga takvom zadržavanju mora da je važno da — na
oblikuje smrtni govor što odzvanja u stihovima i
način slušanja — bude spremno za zapovest raz-like.
rečenicama ?
No zadržavanje mora voditi računa o tome da bruj
Pretpostavimo da mišljenje jednog dana uspe spokoja ne čuje samo posle brujanja, već da ga čuje
odgovoriti na ta pitanja, ipak se ono mora čuvati da unapred i da tako reći predupredi njegovu zapovest.
oglašavanje pa čak i izraz ne smatra presudnim ele­
Predupređenje u zadržavanju određuje način na
mentom ljudskog govorenja.
koji smrtnici odgovaraju raz-lici. Na taj način smrtnici
Sklop ljudskog govorenja može da bude samo
prebivaju u govorenju jezika.
način (melos) na koji govorenje jezika, bruj spokoja
Jezik govori. Njegovo govorenje poziva da se
raz-like, smrtnike prisvaja posredstvom zapovesti
dođe raz-lici koja obesvojava svet i stvari u jedno­
raz-like.
stavnost njihove prisnosti.
194 MARTIN HAJDEGER

Jezik govori. REČ


Čovek govori, ako odgovara jeziku. Odgovaranje
jeste čuvenje. Ono čuje ukoliko sluša zapovest spokoja.
Nije stvar u tome da se ovde iznese neko novo
shvatanje jezika. Ono što je važno jeste da se nauči
stanovati u govorenju jezika. Za tako nešto potrebno
je da jednako ispitujemo da li smo i koliko pogodni za
ono što istinski pripada odgovaranju: predupredenje
u zadržavanju. Jer:
Čovek govori samo ako odgovara jeziku.
Jezik govori.
Njegovo govorenje govori za nas u onome što je
govoreno: Nalazeći se na ovom mestu, za trenutak pomislimo
na ono o čemu Helderlin pita u svojoj elegiji Hleb i
ZIMSKO VEČE vino (šesta strofa):
Dok sneg na prozor pada
I večernje zvono dugo bruji, Warum schweigen auch sie, die alten heiligen Theater ?
Mnogima je sto zastrven, Warum freuet sich denn nicht der geweihete Tanz ?
Dom ih spreman čeka.
(Zašto ćute i ona, sveta stara pozorišta?)
Nekog dok luta Zašto se ne raduje posvećeni ples?1)
Mračne staze na kapiju vode.
Zlatno cveta drvo spasa Reč je uskraćena negdašnjem mestu pojavljivanja
Crpeć' iz zemlje hladan sok. bogova, reč koja je već jednom bila reč. Pa kako je
ona bila reč? U samom kazivanju zbivalo se približa­
Putnik spokojno unutra kroči; vanje boga. Kazivanje je bilo dopuštanje da se pojavi
Prag se skamenio od bola. ono što su kazivaoci videli, jer su oni to već ranije
Tu u čistom sjaju nasred bili pogledali. Takav pogled je kazivaoce i slušaoce
Stola sijaju hleb i vino. dovodio u bez-konačnu prisnost raspre između ljudi
i bogova. Ova raspra, međutim, prožimala je i ono
što je iznad bogova i ljudi, kao što Antigona veli:

') Prevod I. Lalića. — Prim. prev.


196 MARTIN HAJDEGER
REČ 197
ou gar ti moi Zeus en, ho keruxas tade, (s. 450) Worauf es meiner hand entrann
Und nie mein land den schatz gewann...
»Nije Zevs bio taj koji mi je poslao poruku« (već
je to uradio neko drugi — pokazujuća potreba). So lernt ich traurig den verzicht:
Kein ding sei wo das wort gebricht.
ou gar ti nun ge kachthes, all' aei pote
zei tauta, koudeis oiden ex hotou' phane. (s. 456/7)
REČ
»Ne od danas niti od juče, već se odvajkada ona« (Čudo izdaleka ili san
(ho nomos, pokazujuća potreba) »pojavljuje, i niko Doneo sam na ivicu moje zemlje
nije gledao tamo odakle je ona zasvetlela.«
Takva poetska reč, čije se kazivanje odavno vratilo I čekao dok seda Norna
ćutanju, ostaje zagonetka. Smemo li se drznuti da Nije našla ime u svom kladencu —
razmišljamo o toj zagonetki? Mi već činimo dovoljno
ako dopustimo da nam zagonetku reči kaže sama Zatim sam mogao to da neposredno i snažno zgrabim
poezija — ovog puta u pesmi s naslovom: Sada ono cveta i sja duž granice...

DAS WORT Jednom sam se sa srećnog putovanja vratio


S blagom obilnim i lomnim
Wunder von ferne oder traum
Bracht ich an meines landes saum Tražila je dugo i obznanila mi:
»Tako nešto ne spava ovde na dubokom dnu«
Und harrte bis die graue norn
Den namen fand in ihrem born — Posle čega mi je ono nestalo iz ruke
I nikad moja zemlja nije dobila bogatstvo...
Drauf konnt ichs greifen dicht und stark
Nun bluht und glanzt es durch die mark... Tako sam tužan naučio odricanje:
Nijedna stvar ne može da bude tamo gde reč
Einst langt ich an nach guter fahrt nedostaje.)
Mit einem kleinod reich und zart
Pesma se najpre pojavila u jedanaestoj i dvanaestoj
Sie suchte lang und gab mir kund: seriji Listova za umetnost iz 1919. godine. Kasnije
»So schlaft hier nichts auf tiefem grund« (l928) nju je Štefan George uključio u poslednju
198 MARTIN HAJDEGER
REČ 199
zbirku pesama koju je sam objavio i koja nosi naslov: stvara tek pesnik, ili je samoj reči potrebna poezija,
Novo carstvo. lako da jedino zahvaljujući toj potrebi pesnik postaje
Pesma je oblikovana u sedam strofa sa po dva ono što može da bude. Sve to, a i još ponešto, nagoni
stiha. Završna strofa ne samo da zatvara pesmu — nas na razmišljanje. Pa ipak, mi oklevamo da se pre­
ona je u isti mah i otvara. To je očigledno već u činje­ pustimo takvom razmišljanju. Jer, ono sada počiva
nici da samo završni stih eksplicitno kaže ono što je u samo na jednom jedinom stihu u čitavoj pesmi. A sem
naslovu: Reč. Završni stih glasi: toga, mi smo taj završni stih preinačili u iskaz. Narav­
no, to nismo učinili iz puke samovolje. Štaviše, gotovo
Nijedna stvar ne može da bude tamo gde reč da smo prisiljeni na preoblikovanje, čim primetimo
nedostaje. tla se prvi stih završne strofe okončava dvema tačkama.
Dve tačke bude nadu da posle njih sledi iskaz. To je
Mi smo izazvani da završni stih preoblikujemo u slučaj i u petoj strofi. Na kraju njenog prvog stiha
iskaz sa sadržajem: stvar nije tamo gde reč nedostaje. takođe stoje dve tačke:
Gde nešto nedostaje, tu postoji lom, šteta. Naneti
nečemu štetu znači: nešto tome oduzeti, dopustiti Tražila je dugo i obznanila mi:
da nešto manjka. Kad kažemo da nešto nedostaje, »Tako nešto ne spava ovde na dubokom dnu«.
to znači da nešto manjka. Gde manjka reč, tu nije
stvar.
Dve tačke otvaraju nešto. Ono što sledi dato je,
Tek reč, kojom raspolažemo, daje stvari biće. gramatički gledano, u indikativu: »Tako nešto ne
Šta je reč da ima takvu moć ? spava ovde...« Uz to, ono što kaže seda Norna stoji
Šta je stvar da joj je potrebna reč da bi postojala? između znakova navoda.
Šta tu znači biće, te se ono pojavljuje kao dar koji Slučaj je drugačiji u završnoj strofi. I tu se, doduše,
se iz reči dodeljuje stvari? na kraju prvog stiha nalaze dve tačke. Ali ono što posle
Pitanja, samo pitanja. Pri prvom slušanju i čitanju njih sledi niti je dato u indikativu, niti ono što je rečeno
pesme ona ne pobuđuju odmah naše razmišljanje. stoji između znakova navoda. Na čemu počiva razlika
Mnogo više smo opčinjeni s prvih šest strofa; jer, one izmedu pete i sedme strofe? U petoj strofi seda Norna
nam pričaju o čudnovato zakoprenjenim pesnikovim nešto obznanjuje. Obznanjivanje je vrsta iskaza,
iskustvima. Završna strofa, međutim, govori nametlji- otvaranje. Nasuprot tome, ton završne strofe skuplja
vije. Ona nas goni u nemir razmišljanja. Tek iz nje u reč »odricanje«.
čujemo ono što je, shodno naslovu, poetski smisao Odricanje nije iskazivanje, ali je možda ipak kazi­
cele pesme: reč. vanje. Odricanje ( Verzichten) pripada glagolu oprostiti
Postoji li išta što je za pesnika uzbudljivije i opasnije ( verzeihen). Optužiti (zeihen), okriviti (zichten) znači
od odnosa prema reči? Sumnjam. Da li taj odnos isto što i pokazati (zeigen), grčki deiknymi, latinski
REČ 201
200 MARTIN HAJDEGER
Tako sam tužan naučio odricanje:
dicere. Optužiti, pokazati znači: pustiti da se vidi, Nijedna stvar ne može da bude tamo gde reč
izneti na videlo. A to, pokazujuće puštanje da se vidi, nedostaje.
jeste smisao stare nemačke reči sagan, kazati. Optužiti
ili okriviti nekoga znači: nešto mu reći pravo u lice. Pesnik je naučio odricanje. Učiti znači: postajati
Dakle, kazivanje vlada u opraštanju, odricanju. Kako upućen u nešto. Upućen je onaj, da se poslužimo latin-
to? Odricanje znači: odustati od zahteva za nešto, skim, qui vidit, ko je nešto video, sagledao, ko ono što
nečega se odreći. Pošto je odricanje način kazivanja, je sagledao nikad više ne gubi iz vida. Učiti znači:
ono se u tekstu može uvesti putem dveju tačaka. Pri dosezati do takvog sagledavanja. Tu spada i naše
tom, ono što sledi posle tačaka ne mora da bude iskaz. postizanje toga, naime: mi to postižemo na putu, na
Dve tačke nakon reči »odricanje« ne otvaraju ništa u nekom putovanju (Fahrt). Putovanjem nešto doku­
smislu iskaza ili tvrdnje, ali otvaraju odricanje kao čivati (Er-fahren) znači: učiti.
kazivanje onoga u šta se ono zapliće. A u šta se ono Na kojim putovanjima pesnik dospeva do svog
zapliće? Verovatno u nešto čega se odriče. odricanja? Kroz koju zemlju ona vode putnika?
Kako je pesnik iskusio odricanje? Na odgovor nas
Tako sam tužan naučio odricanje: upućuje završna strofa.
Nijedna stvar ne može da bude tamo gde reč
nedostaje. Tako sam tužan naučio odricanje:
Ali kako? Da li se pesnik odriče činjenice da ne Kako ? Onako kako to kaže šest prethodnih strofa.
može stvar da bude tamo gde reč nedostaje? Ni Tu pesnik govori o svojoj zemlji. Tu on govori o svojim
najmanje. Pesnik se nje tako malo odriče, da on upravo putovanjima. Četvrta strofa počinje:
odobrava ono što je kazano. Dakle, pravac u kojem
dve tačke otvaraju odricanje ne može nam reći čega Jednom sam se sa srećnog putovanja vratio.
se pesnik odriče. On nam, međutim, mora reći u šta
se pesnik zapliće. Ali odricanje neosporno znači: »Jednom« se tu koristi u starom značenju koje
nešto sebi uskratiti. Dakle, završni stih mora ipak da ukazuje na: jedanput (einmal). U tom einmal pojavljuje
kaže šta pesnik sebi uskraćuje. I mora i ne mora. se karakteristična reč Mal (trenutak), svojevrsno
Kako o tome da razmišljamo? Završna strofa nas iskustvo. Zato kazivanje o iskustvu ne počinje naglo
sve više nagoni da se zadubimo u misli i iziskuje od samo s »jednom«, već se ono u isti mah jasno odvaja
nas da je u celini razgovetnije čujemo, ali i da čitavu od pesnikovih dotadašnjih putovanja; jer, na kraju
strofu čujemo kao strofu koja u isti mah i zatvara i poslednjeg stiha u prethodnoj, trećoj strofi stoje
otvara pesmu. tri tačke. Isti je slučaj i sa poslednjim stihom šeste
202 MARTIN HAJDEGER
REC 203
strofe. Dakle, šest strofa, koje pripremaju sedmu mora najpre da na svojim putovanjima dospe tamo gde
završnu strofu, jasnim znakovima su podeljene na mu se ispunjava zahtev. To se dešava na ivici njegove
dve grupe sa po tri strofe — na dve trijade. zemlje. Ivica oivičava; ona zadržava, omeđava i
Pesnikova putovanja, o kojima priča prva trijada, okružuje pesnikovo sigurno prebivanje. Kladenac,
drugačija su od jednog i jedinog putovanja kojem je bunar iz kojeg seda Norna, stara suđaja, vadi imena,
posvećena cela druga trijada. Da bismo mogli da nalazi se na ivici pesnikove zemlje — ili je sama ta
razmišljamo o pesnikovim putovanjima, a pogotovo o ivica kladenac? Tim imenima ona pesniku daje one
onom jedinstvenom koje mu dopušta da iskusi odri­ reči koje on, pun pouzdanja, očekuje kao prikazivanje
canje, moramo najpre da razmotrimo oblast kojoj onoga što smatra bivstvujućim. Ispunjava se pesnikov
pripada pesnikovo sticanje iskustva. zahtev za vlast njegovog kazivanja. Napredak i sjaj
Dvaput — u drugom stihu prve i u drugom stihu njegove poezije postaju očigledni. Pesnik je i siguran u
šeste strofe, dakle: na početku i na kraju obeju trijada svoju reč i ima moć nad njom. Poslednja strofa prve
— pesnik kaže: »moja zemlja«. Zemlja je njegova u trijade počinje presudnim »Zatim«:
smislu obezbeđene oblasti njegove poezije. Ono što
njegova poezija zahteva jesu imena. Imena — za šta? Zatim sam mogao to da neposredno i snažno
Prvi stih pesme daje nam odgovor: zgrabim
Sada ono cveta i sja duž granice...
Čudo izdaleka ili san.
Dobro obratimo pažnju na promenu glagolskog
Imena za ono što je pesniku doneseno izdaleka kao vremena u drugom stihu te strofe kada se uporedi s
nešto čudnovato ili za ono što ga u snu posećuje. Za prvim. U drugom stihu glagoli su u prezentu. Vladavina
pesnika, i jedno i drugo sasvim sigurno znači ono što pesništva je dovršena. Ona je na svom cilju i — sa­
ga se zbilja tiče, ono što bivstvuje. Pa ipak, on neće da vršena je. Nikakav nedostatak, nikakva sumnja ne
za sebe zadrži to što bivstvuje, već ga prikazuje. Da bi narušava pesnikovu samopouzdanost.
se prikazalo ono što bivstvuje, neophodna su imena. Sve dok pesnik ne stekne sasvim drugačije iskustvo.
Imena su reči kojima se ono što već bivstvuje i za šta On ga iznosi u drugoj trijadi koja je oblikovana u
se smatra da bivstvuje čini tako opipljivim i jedrim, tačnoj korespondenciji s prvom. Oznake te korespon­
da od tog trenutka ono sja i cveta i, na taj način, svuda dencije jesu sledeće: poslednje strofe obeju trijada
u zemlji vlada kao lepota. Imena su reči koje prikazuju počinju rečima »Zatim« i »Posle čega«. Crtica na kraju
nešto. Ona ono što već bivstvuje dostavljaju pred­ druge strofe prethodi reči »Zatim«. Jedan znak takođe
stavljanju. Snagom prikazivanja imena pokazuju svoju prethodi rečima »Posle čega« — znakovi navoda u
odlučujuću vlast nad stvarima. Sam pesnik stvara na petoj strofi.
osnovu zahteva za imena. Da bi do njih došao, on
204 MARTIN HAJDEGER REČ 205
Sa svog jedinstvenog putovanja pesnik više ne odnosno biće u kojem se nešto pojavljuje kao bivstvu­
donosi »čudo izdaleka ili san« na ivicu svoje zemlje. juće.
Posle srećnog putovanja on sa blagom prilazi Nor- Pomenuto drugačije vladanje reči baca, iznenada,
ninom kladencu. Poreklo blaga ostaje nam nejasno. pogled na pesnika. Istovremeno, međutim, izostaje
Pesnik jednostavno nosi u ruci blago. Ono što mu je u reč koja tako vlada. Zato nestaje blago. Ali ono se ni u
ruci nije ni san ni nešto što je izdaleka doneo. Ali ne­ kom slučaju ne raspada u ništavilo. Ono ostaje bogat­
obična dragocenost je ujedno i »obilna i lomna«. stvo koje pesnik, naravno, nikad ne sme da krije u
Zato suđaja mora dugo da traži ime za blago i da, na svojoj zemlji.
kraju, kaže, rastajući se s pesnikom:
Posle čega mi je ono nestalo iz ruke
»Tako nešto ne spava ovde na dubokom dnu«. I nikad moja zemlja nije dobila bogatstvo...
Imena, koja krije bunar, smatraju se nečim što Možemo li u razmišljanjima otići tako daleko da
spava i što treba samo probuditi, pa da se iskoristi za tvrdimo kako su sada okončana pesnikova putovanja
prikazivanje stvari. Imena i reči su poput neke čvrste ka Norninom kladencu? Po svemu sudeći da možemo.
zalihe koja je pridodata stvarima i koja im se naknadno Jer, zahvaljujući novom iskustvu pesnik je video dru­
pridodaje zarad prikazivanja. Ali taj izvor, iz kojeg je gačije, iako skriveno vladanje reči. Kuda to iskustvo
dosad pesničko kazivanje crpio reči što su, shvaćene nosi pesnika i njegovu raniju poeziju? Pesnik mora
kao imena, prikazivale bivstvujuće, ništa više ne daruje. odustati od zahteva da mu se na njegovo traženje sa­
Koje iskustvo stiče pesnik? Samo ono da izostaje svim sigurno da ime za ono što je postavio kao zbilja
ime za blago što mu leži u ruci? Samo ono da sada bivstvujuće. On je prinuđen da sebi uskrati i ovo po­
blago mora, doduše, da bude bez imena, ali da sme stavljanje i onaj zahtev. Pesnik se mora odreći toga da
ostati u pesnikovoj ruci? Ne. Događa se nešto drugo, vlada rečju kao prikazujućim imenom za ono što je
nešto zapanjujuće. Ali ne zapanjuje nas ni izostajanje postavljeno. Odricanje, shvaćeno kao uskraćivanje
imena ni nestajanje blaga. Zapanjuje nas činjenica da nečega sebi, jeste kazivanje koje sebi kaže:
sa izostajanjem reči i blago iščezava. Dakle, tek je reč
ta koja blago drži u njegovoj prisutnosti i koja ga čak Nijedna stvar ne može da bude tamo gde reč
donosi u ovu prisutnost i tu ga čuva. Reč naglo po­ nedostaje.
kazuje drugačije, više vladanje. Ona više nije samo
imenujuće posezanje za onim što je prisutno i već Dok smo pretresali prvih šest strofa pesme i raz­
predstavljeno, nije samo sredstvo prikazivanja onog matrali koje putovanje dopušta pesniku da iskusi svoje
što leži pred nama. Naprotiv, tek reč daruje prisutnost, odricanje, nama je donekle postalo jasno i samo
odricanje. Jedino donekle; jer, u ovoj pesmi mnogo
REC 207
206 MARTIN HAJDEGER

toga ostaje još nedokučeno, a pre svega ono blago za Kazivanje je to koje razmišlja, sklapa i voli. Ono
koje se uskraćuje ime. Otuda pesnik ni ne može da je tiho, radosno klanjanje, ushićeno obožavanje,
kaže šta je to blago. Mi imamo još manje prava nego veličanje, slavljenje: laudare. Laudes je latinski naziv
on da o tome nagađamo, sem ukoliko nam sama pesma za pesme (Lieder). Pesme kazivati znači: pevati
ne da mig. A ona nam ga daje. Opazićemo ga ako sluša­ (singen). Pevanje (Gesang) je sakupljanje kazivanja
mo dovoljno zadubljeni u misli. Da bismo tako u pesmu (Lied). Ako uzvišeni smisao pesme (Gesang)
slušali, biće dovoljno da razmotrimo nešto što nas ne uspemo da shvatimo kao kazivanje, on postaje
sada nagoni na najdublja razmišljanja. naknadno muzičko uobličavanje onog što je rečeno i
napisano.
Uvid u pesnikovo iskustvo s reči, to jest uvid u
naučeno odricanje nameće nam pitanje: zašto se pesnik, Sa Pesmom, poslednjim pesmama (Gedichte) sa­
pošto je naučio odricanje, nije mogao odreći kazivanja ? kupljenim pod tim naslovom, pesnik konačno napušta
Zašto on priča baš o odricanju? Zašto čak piše pesmu oblast koja mu je ranije pripadala. Kuda on odlazi?
s naslovom Reč? Odgovor: zato što je to odricanje U odricanje koje je naučio. Ovo učenje je bilo ne­
pravo odricanje, a nije puko odbijanje kazivanja, očekivano iskustvo koje je stekao u trenutku kada ga je
niti puko zamuknuće. Kao uskraćivanje nečega sebi, pogledalo sasvim drugačije vladanje reči i uzdrmalo
odricanje ostaje kazivanje. Ono tako čuva odnos samopouzdanost njegovog ranijeg kazivanja. Pogle­
prema reči. Ali zato što sebe reč pokazuje u drugačijem, dalo ga je nešto što nije naslućivao, nešto užasno —
višem vladanju, i odnos prema njoj mora da pretfpi to, naime, da tek reč dopušta stvari da bude stvar.
promenu. Kazivanje dobija drugačiju artikulaciju, Od tog časa pesnik mora da odgovara toj tajni
drugačiji melos, drugačiji ton. Da je pesnikovo od­ reči — tajni koju je jedva naslutio i koju može da
ricanje iskušeno u tom smislu, sama nam pesma — koja nasluti samo razmišljajući. On uspeva da odgovori
priča o odricanju — potvrđuje tako što o njemu peva. tajni reči jedino onda kad pesnička reč odzvanja u
Jer, ova pesma (Gedicht) je pesma (Lied). Ona pri­ tonu pesme (Lied). Ovaj ton možemo naročito jasno
pada poslednjem delu poslednje zbirke pesama koju da čujemo u jednoj od pesama (Lieder), koja je — bez
je objavio sam Štefan George. Taj poslednji deo nosi naslova — prvi put objavljena u poslednjem delu
naslov Pesma (Das Lied) i počinje prologom: poslednje zbirke (Novo carstvo, str. 137);

Was ich noch sinne und was ich noch fuge In stiliste ruh
Was ich noch liebe tragt die gleichen zuge. Besonnenen tags
Bricht jah ein blick
Der unerahnten schrecks
(O čemu još razmišljam i što još sklapam
Die sichre seele stort
Što još volim nosi iste crte.)
208 MARTIN HAJDEGER REČ 209

So wie auf hohn Ritam, rhysmos, ne znači tok, tečenje, već sklop.
Der feste stamm Ritam je ono mirujuće što sklapa kretanje igranja i
Stolz reglos ragt pevanja i što mu dopušta da u sebi miruje. Ritam daruje
Und dann noch spat ein sturm mir. U pesmi, koju smo upravo čuli, sklop nam se
Ihn bis zum boden beugt: pokazuje ako obratimo pažnju na jednu fugu koja
nam u trima strofama peva u tri oblika: sigurna duša
So wie das meer i nagli pogled, stablo i oluja, more i školjka.
Mit gellem laut Ali ono što je u ovoj pesmi neobično jeste znak koji
Mit wildem prali pesnik koristi — jedini znak pored tačke na kraju.
Noch einmal in die lang Još je neobičnije mesto na koje je on postavio znak
Verlassne muschel stosst. dve tačke na kraju poslednjeg stiha u srednjoj
strofi. Taj znak na tom mestu utoliko je čudniji što
obe strofe, srednja i poslednja, počinju istom reči
(U najtiši mir Kao koja ukazuje nazad na prvu strofu:
Razboritog dana
Naglo prodire pogled Kao kad na visinama
Koji s neslućenim užasom Čvrsto stablo
Uznemirava sigurnu dušu i:
Kao kad more
Kao kad na visinama S prodornim glasom.
Čvrsto stablo
S ponosom štrči nepomično Čini se da su obe strofe, s obzirom na svoj poredak,
A onda ga u pozni čas uobličene na isti način. Ali nije tako. Dve tačke na
Oluja do zemlje savije: kraju srednje strofe dopuštaju da naredna, poslednja
strofa eksplicitno ukazuje natrag na prvu, i to dopušta­
Kao kad more ju tako što u ovo ukazivanje uključuju i drugu strofu.
S prodornim glasom Prva strofa govori o pesniku čija je sigurnost narušena.
S divljim udarom Ali njega »neslućeni užas« ne razara. Pa ipak, užas
Još jednom naleće ga savija do zemlje kao oluja stablo, da bi se on, pe­
Na odavno napuštenu školjku.) snik, otvorio za ono o čemu peva sledeća, treća strofa
koju otvaraju dve tačke. Još jednom more sateruje
Ritam ove pesme je koliko divan toliko i jasan. svoj nedokučiv glas u pesnikove uši koje se zovu
Dovoljno je da o njemu kažemo samo nekoliko reči. »odavno napuštena školjka«; jer, pesnik je dotad
210 MARTIN HAJDEGER
REČ 211
ostajao bez čisto poklonjenog vladanja reči. Umesto zbilja vlada u odricanju. Ponajpre nam valja da raz­
pesnika, samopouzdanost njegovog gospodarskog pro­ mišljamo o kazivanju. I ne samo o njemu. Treba ta­
glasa hranila su imena koja je tražio od Norne. ­ođe da razmatramo vrstu odricanja na koju ukazuje
Naučeno odricanje nije puko odbijanje zahteva, već završna strofa. Ono je jedinstveno, jer se ne odnosi na
preobražaj kazivanja u gotovo skriven, šuman, pesmo- bilo koje posedovanje bilo čega. Kao uskraćivanje
lik odjek neiskazive snage. Sad smo u boljem položaju nečega sebi, to jest kao kazivanje, odricanje se tiče
da razmišljamo o završnoj strofi, jer ona sama govori same reči. Ono odnos prema reči pokreće ka onome
tako da se u njoj skuplja čitava pesma. Ako bismo u što se tiče svakog kazivanja kao kazivanja. Mi na­
tome uspeli makar malo, mogli bismo, u pogodnim slućujemo da u tom uskraćivanju nečega sebi odnos
trenucima, razgovetnije da čujemo naslov pesme Reč prema reči dobija gotovo »prekomernu prisnost«.
i shvatimo kako završna strofa ne samo zatvara i Zagonetka završne strofe prevazilazi naše moći. Mi
otvara pesmu, već ujedno i krije tajnu reči. i ne bismo hteli da nju, zagonetku, rešavamo, već samo
da je čitamo, da svoje razmišljanje usmeravamo na
Tako sam tužan naučio odricanje: nju.
Nijedna stvar ne može da bude tamo gde reč Najpre da razmislimo o odricanju uzetom u smi­
nedostaje. slu: sebi-nešto-uskraćivati (sich-etwas-versagen). Gra­
matički gledano, »sich« (sebi) je u trećem padežu i
Završna strofa govori o reči na način odricanja. odnosi se na pesnika. Ono što sebi pesnik uskraćuje
Samo po sebi, odricanje je kazivanje: uskraćivanje stoji u četvrtom padežu. A sebi on uskraćuje zahtev
nečega sebi, naime — uskraćivanje sebi zahteva za za predstavljajuću vladavinu reči. Međutim, u takvom
nešto. Tako shvaćeno, odricanje zadržava negativan odricanju pojavila se i jedna drugačija crta. Odricanje
karakter: »Kein ding« (»Nijedna stvar«), to jest — daje sebe višem vladanju reči koja dopušta da stvar
— nicht ein Ding (stvar ne...); »reč nedostaje«, to jest postoji kao stvar. Reč pretvara stvar u stvar — ona
— ona ne stoji na raspolaganju. Shodno pravilu, dvo­ po-stvaruje (be-dingt) stvar. Hteli bismo da pomenuto
struka negacija daje afirmaciju. Odricanje kaže: vladanje reči nazovemo postvarivanjem (Bedingnis).
stvar može da bude samo tamo gde je reč zajemčena. ()va stara reč više se ne upotrebljava. Za nju je Gete
Ono govori afirmativno. Puko odbijanje ne samo da ne još znao. U ovde razmatranom kontekstu, međutim,
iscrpljuje suštinu odricanja, ono je čak i ne sadrži. postvarivanje znači nešto drugo od onog što znači
Odricanje ima, doduše, negativnu stranu; ali ono isto uslov (Bedingung); a i Gete je postvarivanje shvatao
tako ima i pozitivnu stranu. Međutim, sama naša kao uslov. Uslov je bivstvujući osnov za nešto bivstvu-
priča o stranama može ovde da nas zavede. Jer, juće. Uslov nešto obrazlaže i utemeljuje. On je dovoljan
pričajući o njima, mi izjednačavamo ono što negira i načelu razloga. Reč, međutim, ne obrazlaže stvar.
ono što afirmiše i, tako, prikrivamo kazivanje koje Ona dopušta da stvar bude prisutna kao stvar. Ovo
212 MARTIN HAJDEGER REC 213

dopuštanje zvalo bi se postvarivanje. Pesnik ne objaš­ U pomenutom sebe-ne-uskraćivanju odricanje iz­


njava šta je postvarivanje. Ali on sebe, to jest svoje ražava sebe kao ono kazivanje koje se sasvim zahvalju­
kazivanje, daje toj tajni reči. U takvom davanju od- je tajni reči. U sebe-ne-uskraćivanju, odricanje je samo-
ricatelj sebe uskraćuje zahtevu kojem je ranije težio. -zahvaljivanje. Odricanje stanuje u samo-zahvaljivanju.
Smisao sebe-uskraćivanja (Sich-versagen) je prome- Odricanje je izražavanje zahvalnosti — ono je zahvalji-
njen. »Sich« (sebe) ne stoji više u trećem već u četvrtom vanje. Odricanje nije puko odbijanje, a još manje je
padežu, a zahtev nije više u četvrtom već u trećem gubitak.
padežu. U transformaciji gramatičkog značenja obrta
»sebi uskratiti zahtev« u »sebe uskratiti zahtevu« Pa zašto je onda, pesnik tužan?
krije se transformacija samog pesnika. Pesnik je do­
pustio da on, to jest njegovo u budućnosti još moguće Tako sam tužan naučio odricanje:
kazivanje, bude doneto pred tajnu reči, pred postva­
rivanje stvari u reči (Bedingnis des Dinges im Wort). Rastužuje li ga odricanje? Ili ga je obuzela tuga
Međutim, i u transformisanom sebe-uskraćivanju samo onda kad je učio odricanje? U potonjem slučaju,
negativan karakter odricanja još zadržava prevlast. tuga — koja mu je maločas pritiskala dušu — mogla
Pa ipak, bivalo je sve jasnije da pesnikovo odricanje bi da iščezne, čim on odricanje prihvati kao izražavanje
nikako nije negacija, već afirmacija. Sebe-uskraćivanje zahvalnosti; jer, kao zahvaljivanje, samo-zahvaljiva-
— koje je, na izgled samo, odbijanje i povlačenje — u nje treba da izazove radost. Ton radosti čujemo u
stvari je neuskraćivanje sebe: tajni reči. Ovo sebe-ne- jednoj drugoj pesmi. I ona je bez naslova. Ali ona ima
-uskraćivanje može da govori samo tako što će reći: tako čudan jedinstven znak, da mi nju moramo da
es »sei« (može da bude). Odsad reč može da bude: čujemo polazeći od njene srodnosti s pesmom Reč
postvarivanje stvari. To »sei« dopušta da odnos stvari (Novo carstvo, str. 125). Ona glasi:
i reči bude ono što on zapravo jeste i onakav kakav
zaista jeste: Kein Ding ist ohne das Wort (nijedna stvar Welch ein kuhn-leichter schritt
nije bez reči). U izrazu »es sei« odricanje daje sebe Wandert durchs eigenste reich
tom »ist« (je). Otuda i nije potrebno da završni stih Des marchengartens der ahnin?
naknadno preoblikujemo u iskaz, kako bismo obelo-
danili to »ist«. Izraz »sei« nam to »ist« pruža u pri­ Welch einen vveckruf jagt
krivenom i stoga čistijem vidu. Blaser mit silbernem horn
Ins schlummernde dickicht der Sage?
Welch ein heimlicher hauch
Nijedna stvar ne može da bude tamo gde reč Schmiegt in die seele sich ein
nedostaje. Der jungst-vergangenen schwermut ?
214 MARTIN HAJDEGER REČ 215

(Koji odvažno-laki korak Međutim, što je radost veća, to je čistija tuga koja
Praroditeljkinog čarobnog vrta? se u njoj pritajila. Što je tuga dublja, to je gromkija
Seta kroz najskrivenije carstvo radost koja u njoj počiva. Tuga i radost igraju jedna u
drugoj. Sama igra — koja njih dve zglašava tako što
Koji zov za buđenje dopušta da ono što je daleko bude blizu, a ono što je
Trubač sa srebrnim rogom ubacuje blizu da bude daleko — jeste bol. Zato su obe, najuzvi-
U pospani čestar sage? šenija radost i najdublja tuga, bolne — svaka na svoj
način. Ali bol tako dodiruje dušu smrtnika, da ona iz
Koji se potajni dah njega — bola — prima svoju težinu. Ova težina drži
Upravo minule sete smrtnike, pri svakom njihovom kolebanju, u miru
Ugnežđuje u dušu?) njihovog bivanja. Duša koja odgovara bolu, duša
podešena bolom i na bol, jeste seta. Ona može da
Stefan George ima običaj da sve reči piše malim pritiska dušu, ali isto tako može i da izgubi tegobnost i
1
slovom, izuzev onih na početku stihova. Ali u maločas da svoj »potajni dah« ugnezdi u dušu, da joj podari
navedenoj pesmi nalazi se jedna jedina reč napisana ukras koji je odeva u dragoceni odnos prema reči i
velikim slovom, gotovo u sredini pesme — na kraju čuva u tom ruhu.
srednje strofe. Reč glasi: saga. Pesnik je mogao da ovu Verovatno da je to ono što nam kani reći treća
reč izabere za naslov pesme, s prikrivenom aluzijem strofa naše poslednje pesme. S potajnim dahom upravo
da saga — kao i die Mar (bajka) u Marchengarten-u minule sete tuga provejava kroz samo odricanje; jer,
— govori o poreklu reči. tuga pripada odricanju, ako mi o njemu mislimo pola­
Prva strofa peva o koraku kao o putovanju kroz zeći, od njegove sopstvene težine. Ova težina je ne-
carstvo sage. Druga — o zovu koji budi sagu. Treća uskraćivanje sebe tajni reci, činjenici da je reč po-
— o dahu koji se ugnežđuje u dušu. Korak (to jest stvarivanje stvari.
— put), zov i dah lebde oko vladanja reči. Tajna reči Kao tajna, reč ostaje daleka. Kao tajna koja je
ne samo da je uznemirila dušu koja je ranije bila sigur­ dokučena, daljina je blizu. Iznošenje ove daljine takve
na; ona je istovremeno duši oduzela setu koja je pretila blizine jeste neuskraćivanje sebe tajni reči. Za tu
da je sroza. Dakle, ucveljenost je iščezla iz pesnikovog tajnu nedostaje reč, odnosno ono kazivanje koje je
odnosa prema reči. Ona se ticala samo njegovog učenja kadro da raspravlja o suštini jezika.
odricanja. Sve bi to bilo istina kad bi tuga bila puka Bogatstvo, koje pesnikova zemlja nikad ne dobija,
suprotnost radosti, kad bi seta i tuga bile istovetne. jeste reč za suštinu jezika. Naglo sagledano vladanje i
prebivanje reči, njeno suštastvo, htelo bi da uđe u
sopstvenu reč. Ali reč za suštinu reči nije zajemčena.
') U nemačkom se imenice pišu velikim slovom. — Prim. prev.
216 MARTIN HAJDEGER
REČ 217
Kako onda da — ako je jedino to, reč za suštastvo
Kazivati sebi ono što je vredno mišljenja znači —
jezika, ono blago koje je pesniku sasvim blizu jer mu
misliti.
je u ruci i koje ipak nestaje — ono što je najdalje, shva­
Dok slušamo pesmu (Gedicht), mi razmišljajmo o
ćeno kao ono što je nestalo i što nikad nije dobijeno,
pevanju (Dichten). To je način na koji jesu pevanje i
ipak ostaje u najbližoj blizini? Nalazeći se u najbližoj
mišljenje.
blizini, blago je na tajnovit način poznato pesniku,
inače on ne bi bio u stanju da za blago kaže kako je Ono što u prvi mah izgleda kao naslov teme, peva­
»obilno i lomno«. nje i mišljenje, pokazuje se kao natpis u kojem je od
pamtiveka zabeleženo naše sudbinsko postojanje.
Obilno znači: kadro da daruje, kadro da nudi, Natpis nam predočava da pevanje i mišljenje pripadaju
sposobno za dopuštanje dosezanja i postizanja. A to jedno drugom. Njihov susret odigrao se veoma davno.
je suštinsko bogatstvo reči — da ona u kazivanju, Kad se u mislima vratimo na poreklo tog susreta,
odnosno pokazivanju, stvar osvetljava kao stvar. suočićemo se s onim što je odvajkada vredno mišljenja
i o čemu nikad nismo kadri da u dovoljnoj meri raz­
Lomno znači, shodno starom glagolu zarton, isto mišljamo. To je isti, mišljenja vredan element koji je
što i: poznato, radosno, poštedno. Šteđenje je nuđenje naglo pogledao pesnika i kojem on sebe nije uskratio
i oslobađanje, ali bez volje i prisile, bez pomame i kad je rekao:
dominacije.
Blago obilno i lomno je (verbalna) skrivena suština Nijedna stvar ne može da bude tamo gde reč
reči koja nam neprimetno u svom kazivanju i već u nedostaje.
onom nerečenom nudi stvar kao stvar.
Vladanje reči seva kao ono što čini da stvar bude
Pošto je odricanje dalo sebe tajni reči, njime pesnik stvar. Reč počinje da sija kao sakupljanje koje najpre
u sećanju zadržava blago. Na taj način, blago postaje ono što je prisutno donosi u njegovu prisutnost.
ono što pesnik kao kazivalac pretpostavlja svemu Najstarija reč za tako zamišljeno vladanje reči,
drugom i što najviše poštuje. Blago postaje ono što je za kazivanje, jeste logos: saga koja, pokazujući, do­
zbilja vredno pesnikovog mišljenja. Jer, šta može za pušta da se bivstvujuće pojavi u svom jeste.
kazivaoca da bude vrednije mišljenja od samoskriva- Ista reč, međutim, reč za kazivanje, u isti mah je i
juće suštine reči, od bledeće reči za reč? reč za biće, to jest za prisutnost prisutnoga. Saga i
Ako pesmu (Gedicht) kao pesmu (Lied) slušamo u biće, reč i stvar, jedno drugom pripadaju na prikriven,
skladu s drugim srodnim pesmama (Liedern), mi jedva promišljen i neizmišljiv način.
tada preko pesnika i zajedno s njim kazujemo sebi Svako suštinsko kazivanje osluškuje unatrag prema
ono što je u pesništvu vredno mišljenja. toj prikrivenoj sapripadnosti sage i bića, reči i stvari.
Oboje, pevanje i mišljenje, jesu osobito kazivanje ako
218 MARTIN HAJDEGER

ostaju predati tajni reči kao onom što je najvrednije PUT KA JEZIKU
njihovog mišljenja i time zanavek strukturirani u
svoju srodnost.
Da bismo u svom mišljenju mogli na podesan način
da sledimo i vodimo taj mišljenja vredan element
koji sebe daje pevanju, sve što smo sada rekli prepušta­
mo zaboravu. Mi slušamo pesmu (Gedicht). Sad
postajemo još zamišljeniji s obzirom na mogućnost
da što pesma (Gedicht) jednostavnije peva (singt)
na način pesme (Lied), to je lakše da mi u slušanju
pogrešno čujemo.

Na početku čujmo nekoliko Novalisovih reči.


One se nalaze u tekstu koji nosi naslov Monolog. Ovaj
naslov upućuje na tajnu jezika: jezik govori isključivo
sa samim sobom. Jedna rečenica u pomenutom tekstu
glasi: »Niko ne zna upravo za svojstvo jezika da se
on brine jedino o sebi.«
Ako sve ovo što ćemo sada reći shvatimo kao niz
iskaza o jeziku, onda to ostaje niz nedokazanih, naučno
nedokazivih tvrdnji. Međutim, ako put ka jeziku sa­
znajemo iz onog što se uzgred s tim putem događa, u
nama bi mogla da se javi slutnja, na osnovu koje će
jezik ubuduće da ostavlja na nas začuđujući utisak.
Put ka jeziku — to zvuči kao da je jezik daleko od
nas, negde kuda bismo tek morali da pođemo. No da li
je put ka jeziku zbilja potreban ? Po jednom starom
učenju, mi sami smo ipak ona bića koja su kadra da
govore i koja, stoga, već imaju jezik. Moć govora nije
samo jedna od čovekovih istovrednih sposobnosti.
Moć govora je ono što čoveka označava kao čoveka.
Ta oznaka sadrži nacrt njegovog bića. Čovek ne bi
bio čovek, ako bi mu bilo uskraćeno da govori ne-
220 MARTIN HAJDEGER PUT KA JEZIKU 221

prekidno, sa svakog mesta, o svemu, u raznolikim da ostane ne samo niz ovih predavanja, već i celo-
varijacijama i uz pomoć onog, mahom neizgovaranog, kupna nauka o jeziku, svaka jezička teorija i filozofija
»to je«. Utoliko što sve ovo zajemčuje, jezik je temelj jezika, svaki pokušaj da se o jeziku razmišlja.
ljudskog bića. Splet sažima, sužava i onemogućava neposredan
Dakle, mi smo, pre svega, u jeziku i sa jezikom. Put uvid u zapleteno. Ali istovremeno splet, koji naznačava
ka njemu je nepotreban. Osim toga, put ka jeziku je i naša formula vodilja, jeste vlastita stvar jezika. Zato
nemoguć ako smo zaista već tamo kuda taj put treba ne smemo da zanemarimo taj splet koji po svoj prilici
da nas odvede. No da li smo tamo? Jesmo li toliko u sve sažima u nerazmrsiv zamršaj. Štaviše, formula
jeziku, da saznajemo njegovu suštinu, da ga mislimo mora da naše mišljenje prisili na pokušaj da splet,
kao jezik, time što — slušajući ga — shvatamo njegovu istina, ne ukloni, ali da ga tako reši da on pruži uvid u
osobenost? Da li, bez svog sudelovanja, već boravimo slobodnu i međusobnu povezanost odnosa pomenutih
u blizini jezika? Ili je put ka jeziku kao jeziku najduži u formuli. Možda splet prožima neka veza koja na
koji možemo da zamislimo? Ne samo najduži, nego i uvek čudan način jezik razobručava i pušta u njegovu
omeđen preprekama koje iskrsavaju iz samog jezika, svojstvenost. Treba, dakle, u jezičkom spletu dokučiti
čim pokušamo da — ne gledajući sa strane — razmišlja­ razobručavajuću vezu.
njem prodremo u ono što pripada jeziku ? Predavanje u ovom nizu, koje jezik razmatra
Mi se ovde laćamo nečeg neobičnog, a što bismo kao informaciju i, pri tom, mora da informaciju raz­
mogli da na sledeći način opišemo: pokušavamo da matra kao jezik,* naziva taj zamršen odnos krugom
o jeziku govorimo kao o jeziku. To zvuči poput formule. — doduše neizbežnim, ali i smislenim. Krug je poseban
Ona će nam poslužiti kao nit vodilja na putu ka jeziku.. slučaj maločas navedenog spleta. On ima smisla, jer su
U formuli se koriste i ove reči: jednom »govorimo« i pravac i način kruženja određeni samim jezikom,
dvaput »jeziku«, i one uvek znače nešto drugo, ali i kretanjem u jezik. Prirodu i domašaj tog kretanja
nešto isto. Ovo isto je ono što — posmatrano kao mogli bismo da saznamo iz samog jezika, ulazeći u
jedinstvo na kojem počiva osobenost jezika — povezu­ splet.
je sve što je u formuli razdvojeno. Dabome, formula Kako se to može postići? Neprekidnim sleđenjem
najpre ukazuje na splet odnosa u koji smo već i sami onog na šta ukazuje naša formula vodilja: govoriti
uvučeni. Namera da se pođe na put ka jeziku upletena o jeziku kao o jeziku.
je u govor koji bi hteo da jezik razgoliti, kako bi ga Što se, pri tom, sam jezik razgovetnije pokazuje u
predstavio kao jezik i kako bi to što je predstavljeno svojoj sopstvenoj prirodi, to uzgred i put ka jeziku
izrazio, a što u isti mah dokazuje da nas je sam jezik postaje značajniji za jezik, to se presudnije menja i
upleo u govor.
Pomenuti splet, na koji ukazuje naša formula *) U okviru ovog niza predavanja, K. Fr. f. Vajczeker govorio je na
vodilja, označava predodređenu oblast u kojoj mora lemu: Jezik kao informacija.
222 MARTIN HAJDEGER PUT KA JEZIKU 223

smisao naše formule vodilje. Ona prestaje da bude symbola, kai ta graphomena ton en te phone. Kai
formula i neočekivano postaje bešuman odjek koji hosper oude grammata pasi ta auta, oude phonai hai
nam dopušta da čujemo nešto od onog što je jeziku autai. Hon mentoi tauta semeia proton, tauta pasi
svojstveno. pathemata tes psykhes, kai hon tauta homoiomata
pragmata ede tauta.
I
Samo bi pažljiva egzegeza omogućila adekvatan pre-
Kad kažemo jezik, na umu imamo govor koji vod ovog teksta. Zadovoljimo se ovde privremenim
poznajemo kao svoju delatnost i za koji smo jamačno rešenjem. Aristotel kaže:
sposobni. Pa ipak, moć govora nije siguran posed.
Neko je gubi pri čuđenju ili užasavanju. On se još samo »Ono što (se događa) u proizvođenju zvučnih glasova
čudi ili užasava. Više ne govori: on ćuti. Ili, neko moć jeste pokazivanje onog što u duši postoji kao strast,
govora izgubi u nesreći. On više ne govori. Niti ćuti. a ono sto je napisano jeste pokazivanje zvučnih glasova.
On ostaje nem. Govor obuhvata proizvođenje arti- I kao što kod svih (ljudi) rukopis nije jednak, to
kulisanih glasova, bilo da to činimo (u govoru), ili tako ni zvučni glasovi nisu jednaki. S druge strane,
se od toga uzdržavamo (u ćutanju), ili smo za to ne­ ono što se putem njih (glasova i rukopisa) najpre po­
sposobni (kad smo nemi). Govor se sastoji u artikuli- kazuje — to su kod svih (ljudi) strasti u duši, i stvari
sano-zvučnoj produkciji glasova. Jezik se u govoru — čiji nalikujući prikazi jesu one (strasti) — takođe
pokazuje kao delatnost govornih organa: usta, usana, su iste.«
zuba, jezika (die Zunge), grla. Da se jezik oduvek
zamišlja neposredno sa stanovišta tih pojava, svedoče Naš prevod shvata semeia (ono što pokazuje), symbola
nazivi koje su sebi dali zapadni jezici: glossa, lingua, (ono što povezuje) i homoiomata (ono što nalikuje)
langue, language. Jezik (die Sprache) je jezik (die stalno polazeći od pokazivanja pojmljenog u smislu
Zunge), Mund-art1. dopuštanja pojave koje se sa svoje strane sastoji u
Na početku jednog spisa, koji je kasnije nazvan vladanju razotkritosti (aletheia). Ali on prelazi preko
peri hermeneias, de interpretatione, O tumačenju, Aristo­ različitih načina pokazivanja, pomenutih u tekstu.
tel veli: Aristotelov se tekst odlikuje uravnoteženim i
promišljenim stilom koji obelodanjuje onu klasičnu
Esti men oun ta en te phone ton en te psykhe pathematon strukturu u kojoj jezik, kao govor, ostaje skriven.
Slova pokazuju glasove. Glasovi pokazuju strasti u
') Reč die Mund-art nije prevedena, jer ako se to učini posve se gubi duši, a strasti u duši — stvari koje ih pobuđuju.
ono što Hajdeger želi da istakne. Naime, posredi je imenička složenica
koja znači dijalekt, narečje, a njen deo »Mund« označava usta, i upravo Pokazivanje obrazuje i nosi isprepletane spone
taj deo Hajdeger podvlači. — Prim. prev. ove strukture. Na razne načine, otkrivajući ili skri-
224 MARTIN HAJDEGER PUT KA JEZIKU 225

vajući, ono iznosi nešto na videlo, dopušta da se opazi izdaje pod naslovom: O razlici strukture ljudskog
ono što se pojavljuje i da se ispita (obradi) to što se jezika i njenom utkaju na duhovni razvoj ljudskog roda
opazilo. Odnos između pokazivanja i onog što se (Berlin, 1836).* Otada ova rasprava, otvorenim ili
pokazuje — odnos koji se nikad nije čisto razvio iz prikrivenim za i protiv, određuje — do dana današnjeg
pokazivanja i njegovog izvora — vremenom se pre­ — tok celokupne filologije i filozofiju jezika.
obražava u konvencionalni odnos između znaka i Svaki slušalac ovde održavanog niza predavanja
onog što je znakom označeno. Grci klasičnog razdoblja morao bi da razmisli o čudnovatoj, teško dokučivoj,
dokučuju znak iz pokazivanja — on je pokazivanjem u svojim osnovnim pojmovima nepouzdanoj, a ipak
oblikovan da pokazuje. Od vremena helenizma (stoe) svuda podsticajnoj raspravi Vilhelma fon Humbolta, i
znak se stvara dogovaranjem, kao oruđe za označava­ da je ima u vidu. Tako bismo svi mi imali zajedničku
nje, oruđe kojim se predstavljanje jednog predmeta tačku s koje bismo pogledali u jezik. Ali ona nedostaje.
podešava prema drugom predmetu. Označavanje nije Moramo se pomiriti s tim nedostatkom. Biće dovoljno,
više pokazivanje shvaćeno u smislu dopuštanja pojave. ako ga ne smetnemo s uma.
Preobražaj znaka iz onog što pokazuje u ono što »Artikulisani glas« je, po Vilhelmu fon Humboltu,
označava ima svoje korene u promeni suštine istine.* »osnov i suština svakog govora...« (O razlici, § 10,
Od vremena Grka, bivstvujuće se doživljava kao str. 65). U § 8, str. 41. svoje rasprave, Humbolt izražava
ono što je prisutno. Ukoliko jezik jeste, on — kao one postavke koje se, doduše, često navode, ali se o
govor koji se svagda zbiva — pripada tom prisutnom. njima retko razmišlja; naime, retko se o njima raz­
Polazeći od govora, ljudi jezik zamišljaju u odnosu mišlja s obzirom na to kako one određuju Humboltov
na artikulisane glasove, nosioce značenja. Govor je put ka jeziku. Te postavke glase:
jedna vrsta ljudske delatnosti.
Stolećima je ta, ovde samo ovlaš naznačena, pred­ »Pojmljen u svojoj stvarnoj suštini, jezik je nešto po­
stava o jeziku bila — uprkos raznim promenama — stojano i u svakom trenutku prolazno. Čak i njegovo
osnovna i vodeća u zapadnoevropskom mišljenju. održavanje pisanjem uvek je samo nepotpuno, mumij-
Takvo gledanje na jezik — koje svoje korene ima u sko čuvanje koje je potrebno, ako neko pokuša da
drevnoj Grčkoj i koje je imalo raznovrsne oblike — čulno opet predstavi živi govor. Sam jezik nije delo
vrhunac doseže u jezičkim razmišljanjima Vilhelma (ergon), već delatnost (energeia). Stoga, njegova prava
fon Humbolta, najposle u uvodu za njegovo delo o definicija može da bude jedino genetička. Naime, jezik
Kavi-jeziku na Javi. Godinu dana posle bratovljeve je večno ponavljani rad duha, kako bi se artikulisani
smrti, Aleksandar fon Humbolt taj uvod posebno glas pripremio da izrazi misao. Neposredno i strogo

*) Upor. Platons Lehre von der JVahrheit, 1947 (najpre objavljeno u: *) Mesta iz te rasprave, koja će da uslede, navode se po Vasmutovom
Geistige Vberlieferung II, 1942, str. 96—124). reprint-izdanju (1936).
226 MARTIN HAJDEGER PUT KA JEZIKU 227

uzev, to je definicija svakog govora; ali, u istinskom i Tu Humbolt ukazuje na »unutrašnju jezičku formu«,
suštinskom smislu, može se — u neku ruku — i samo opisanu u § 11. i teško odredivu u njegovom pojmov­
totalitet tog govora smatrati jezikom.« nom jeziku, kojoj se nešto više približavamo pitanjem:
Tu Humbolt veli kako ono suštinsko jezika vidi u Šta je govor kao izraz misli, ako o njemu razmišljamo
govoru. Kaže li, takođe, šta tako posmatran jezik polazeći od njegovog porekla iz unutrašnje duhovne
jeste kao jezik? Govori li o govoru kao o jeziku? Ta delatnosti? Odgovor daje jedna rečenica (§ 20, str.
pitanja namerno ostavljamo bez odgovora, ali imajmo 205), čije bi adekvatno tumačenje iziskivalo posebnu
u vidu sledeće: raspravu:
Humbolt predstavlja jezik kao poseban »rad duha«.
Vođen takvim shvatanjem, on traga za onim na čemu »Ako se u duši zaista javi osećanje da jezik nije samo
jezik počiva, to jest za onim što jezik jeste. To se štastvo razmensko sredstvo za uzajmno razumevanje, već i
naziva suštinom. I čim delatnost duha, s obzirom na istinski svet koji duh mora da unutrašnjim radom svoje
njegovo jezičko postignuće, sledimo i ograničavamo, snage postavi između sebe i predmeta — onda je ona
tako pojmljena suština mora se razgovetnije ispoljiti. na pravom putu da u jeziku sve više nalazi i da u njega
Ali duh — u Humboltovom smislu, takođe — živi i u sve više stavlja.«
drugim delatnostima i postignućima. Ako se jezik,
međutim, ubraja među njih, onda se govor ne saznaje Po učenju savremenog idealizma, rad duha je postav­
iz njegove vlastitosti — jezika, već se usmerava na ljanje. Pošto se duh shvata kao subjekt i, na taj način,
nešto drugo. Međutim, to drugo ostaje preveć značaj­ predstavlja u shemi subjekt-objekt, postavljanje (the-
no, da bismo ga smeli zanemariti u svom razmišljanju sis) mora da bude sinteza između subjekta i njegovih
o jeziku. Koju delatnost Humbolt ima u vidu kada objekata. Ono što je tako postavljeno daje pogled na
jezik poima kao rad duha? Nekoliko rečenica, koje celinu predmeta. Ono što subjektova snaga svojim
se nalaze na početku § 8, pružaju odgovor; radom razvija i postavlja između sebe i predmeta
— to Humbolt naziva »svetom«. U takvom »pogledu
»Jezik moramo posmatrati ne kao mrtav proizvod, na svet« ljudski rod postiže svoj izraz.
već kao proizvođenje. Moramo ga apstrahovati od Ali zašto Humbolt jezik posmatra kao svet i pogled
činjenice da on dejstvuje kao oznaka za predmete i na svet? Zato što je njegov put ka jeziku određen ne
kao posrednik u razumevanju. Štaviše, prinuđeni smo toliko jezikom kao jezikom, koliko težnjom da se
da se vratimo brižljivijem ispitivanju njegovog porekla, istoriografski prikaže celina čovekovog istorijsko-duh-
tesno povezanog s unutrašnjom duhovnom delatnošću, ovnog razvoja u njenom totalitetu, ali ujedno i u nje­
i njegovog uticaja na duhovnu delatnost, kao i obrnuto: nom svagdašnjem individualitetu. U jednom auto­
njenog uticaja na jezik.« biografskom odlomku koji potiče iz 1816. godine,
228 MARTIN HAJDEGER
PUT KA JEZIKU 229
Humbolt piše: »Upravo nastojim da svet shvatim u
II
njegovom individualitetu i totalitetu.«
Tako usmereno shvatanje sveta može da se crpe
Kad razmišljamo o jeziku kao o jeziku, mi napušta­
iz različitih izvora, jer samoizražavajuća snaga duha
mo uobičajeni postupak u njegovom izučavanju.
dela na mnoge načine. Kao jedan od osnovnih izvora,
Više ne tražimo sveopšte pojmove poput energije,
Humbolt prepoznaje i bira jezik. Dabome, jezik nije
delatnosti, rada, duhovne snage, pogleda na svet ili
jedina forma pogleda na svet, koju je razvio ljudski
izraza, pod koje ćemo jezik svesti kao poseban slučaj.
subjektivitet, ali je forma čijoj se svakidašnjoj tvoračkoj
Umesto da jezik objasni kao ovo ili ono i da, tako, od
snazi mora priznati naročito mesto u istoriji ljudskog
njega pobegne, put ka jeziku dopušta da se jezik iskusi
razvoja. Sada naslov Humboltove rasprave postaje
kao jezik. Doduše, u suštini jezika jezik je obuhvaćen,
jasniji u pogledu Humboltova puta ka jeziku.
ali — nečim drugim a ne samim sobom. Međutim, ako
Humbolt raspravlja »o razlici strukture ljudskog na jezik obraćamo pažnju samo kao na jezik, on tada
jezika«, i to s obzirom na »njen uticaj na duhovni od nas iziskuje da najpre iznesemo sve što njemu pri­
razvoj ljudskog roda«. On govori o jeziku kao o jednoj pada kao jeziku.
vrsti i formi pogleda na svet, pogleda izgrađenog u
Ali jedno je kada mi usklađujemo raznolike stvari
ljudskom subjektivitetu.
koje se pokazuju u jezičkoj suštini, a sasvim drugo
Kako Humbolt govori? Nizom iskaza koji govore
— kada svoj pogled upravljamo na ono što sobom
jezikom metafizike njegovog doba, jezikom u kojem
ujedinjuje te stvari i što svoje sopstveno jedinstvo za­
Lajbnicova filozofija ima presudnu ulogu. Autoritet
jemčuje jezičkoj suštini.
ove filozofije najrazgovetnije se pokazuje u činjenici
Naš put ka jeziku sada će pokušati da sledi nit
da Humbolt suštinu jezika određuje kao energeia, ali
vodilju koju nam daje formula: govoriti o jeziku kao
ovu reč shvata u posve negrčkom smislu — u smislu
o jeziku. Treba da se više približimo onom što je jeziku
Lajbnicove monadologije — kao subjektovu delat-
svojstveno. I tu se jezik najpre pokazuje kao naš govor.
nost. Humboltov put ka jeziku usmeren je na čoveka i,
Zasad ćemo obratiti pažnju samo na ono što — pri-
preko jezika, vodi nečem drugom: dokučivanju i
mećeno ili neprimećeno — ima, a svagda je u istoj
prikazivanju duhovnog razvoja ljudskog roda.
meri i imalo, udela u govoru.
Međutim, pojmljena u takvom svetlu, suština
Govoru pripadaju govorioci, ali ne jedino na način
jezika takođe ne pokazuje jezičku suštinu: način na
na koji uzrok pripada posledici. Štaviše, oni su prisutni
koji jezik kao jezik bivstvuje, odnosno traje, to jest
u govoru. Govoreći, govorioci su prisutni zajedno s
ostaje sakupljen u onom što njega, kao jezik, zajemčuje
onima s kojima razgovaraju i u čijem susedstvu borave,
njemu samom, njegovoj vlastitosti.
i zajedno s onim što ih se uvek tiče. To su ljudi i stvari,
sve ono što stvari uslovljava, a ljude određuje. Sve se
to oslovljava čas na jedan čas na drugi način, i kao ono
PUT KA JEZIKU 231
230 MARTIN HAJDEGER

što je oslovljeno biva raspravljeno, pretreseno i tako vlastitost suštine jezika. Imenica Riss (brazda, crta)
govoreno, da govorioci govore jedan drugom, sebi povezana je s glagolom ritzen (zaparati, ogrepsti).
samima i razgovaraju jedan s drugim. Ono što je go­ »Riss« često nalazimo još samo u obezvređenom
voreno ostaje, međutim, mnogostrano. Ono je često obliku, na primer, kada tom rečju označavamo brazgo­
samo ono izgovoreno što ili brzo iščezava ili bilo kako tinu na zidu. Njivu ugariti (aufreissen) i preorati
opstaje. Ono što je govoreno možda je prošlo, a možda (umreissen) — to na dijalektu još i danas znači: na­
je takođe već odavno stiglo kao ono što je nekome praviti brazde. One njivu otvaraju za primanje useva
govoreno. i rastinja. Na-crt je ukupnost crta onog crteža koji
Ono što je govoreno potiče, na različite načine, iz prožima otvorenost, otvoren prostor jezika. Nacrt je
onog što je negovoreno, bilo da je ovo potonje ono crtež suštine jezika, struktura pokazivanja u kojoj su
još-ne-govoreno, bilo da je ono što mora da ostane sjedinjeni govorioci i njihov govor, govoreno i ne­
negovoreno u smislu onog što je govoru uskraćeno. govoreno što je deo govorenog i što je u svemu što je
Tako, ono što je na razne načine govoreno izgleda kao dato u govoru.
da je odvojeno od govora i govorioca i da im ne pri­ Ipak, nacrt suštine jezika — čak i u grubim crtama
pada, a — u stvari — tek ono govoru i govoriocima — ostaće nam skriven sve dok posebno ne obratimo
nudi nešto sa čim su govorioci povezani, ma kako pažnju na smisao u kojem smo već govorili o govoru i
boravili u govorenom negovorenog. o onom što je govoreno.
Suština jezika pokazuje raznovrsne elemente i Doduše, govor je oglašavanje. On se može shvatiti
odnose. Mi smo ih nabrojali, ali nismo dali i njihov i kao čovekova delatnost. I jedno i drugo su ispravne
redosled. Prolazeći kroz njih, to jest u prvobitnom predstave o jeziku kao o govoru. Sada ćemo obe pred­
brojanju koje se još ne izvodi brojkama, uočili smo stave zanemariti, iako nećemo smetnuti s uma koliko
izvesnu sapripadnost. Brojanje je prebrojavanje koje u dugo zvukovna strana jezika čeka na podesnu defi­
sapripadnosti anticipuje ujedinjujući element, ali ne niciju; jer fonetsko-akustično-fiziološko objašnjenje
može da ga obelodani. artikulacije ne izvlači njeno poreklo iz bruja tišine,
Dugu istoriju ima nemoć mišljenja, koja se tu a još manje izvodi definiciju zvučanja, određenu tim
pojavljuje, nemoć da se dokuči ujedinjujuće jedinstvo brujem.
suštine jezika. Zato je ovo jedinstvo i ostajalo neimeno­ Međutim, kako smo mi u ovom kratkom, pret­
vano. Nasleđeni nazivi za ono što imamo na umu kad hodnom prikazu suštine jezika mislili govor i govore­
izgovaramo reč »jezik« uvek ovo jedinstvo imenuju no? Oni se već sada pokazuju kao ono čime se i u čemu
samo u jednom ili drugom vidu koji dopušta suština nešto oglašava, to jest pojavljuje, ukoliko se nešto
jezika. kaže. Kazivanje i govorenje nisu istovetni. Neko
Traženo jedinstvo suštine jezika zvaćemo nacrtom može da govori, i govori neprekidno, a da sve vreme
(Aufriss). Taj nam naziv nalaže da jasnije sagledamo
232 MARTIN HAJDEGER
PUT KA JEZIKU 233

ništa ne kaže. S druge strane, neko ćuti, ne govori, i ono što nije zajemčeno, te je stoga neverodostojno.
može u negovorenju mnogo toga da kaže. Ovde se »saga« ne shvata u tom smislu, niti u suštin­
Ali šta znači kazati ? Da bismo to saznali, treba da skom smislu »sage o bogovima i junacima«. Ali se
se držimo onog što nam sam naš jezik veli kad upotre- ona možda shvata u smislu »dostojanstvene sage o
bimo tu reč. »Kazati« znači: pokazati, dopustiti da plavom izvoru« (G. Trakl)? Shodno najdrevnijoj
se nešto pojavi, vidi i čuje. upotrebi reči, mi sagu shvatamo polazeći od kazivanja
Ukazujući na ono što sledi, mi ćemo reći nešto što kao od pokazivanja, i za označavanje sage — ukoliko
se samo po sebi razume, a što je ipak po svojim impli­ u njoj počiva jezička suština — koristimo jednu staru,
kacija teško zamislivo. Govoriti jedno drugom znači: neospornu ali iščezlu reč: pokaznicu (die Zeige).
nešto kazati jedno drugom, nešto uzajamno pokazivati, Pronomen demonstrativum se prevodi kao »pokazna
naizmenično verovati u pokazano. Govoriti jedno s zamenica«. Žan Paul naziva prirodne pojave »duhov­
drugim znači: zajedno o nečem kazivati, jedno drugom nim putokazima«.
pokazivati ono što se zahtevom u razgovoru označava Suštastvo jezika jeste saga kao pokaznica. Pokazi­
i što se njime iznosi na videlo. Ono negovoreno je ne vanje, koje izvodi saga, ne zasniva se na bilo kakvom
samo ono čemu nedostaje zvuk, već i ono nekazano, znaku; štaviše, svi znaci potiču iz pokazivanja na čijem
još nepokazano, još neobelodanjeno. Ono što mora da području i za čije svrhe oni mogu da budu znaci.
ostane sasvim negovoreno — to se zadržava u nekaza- Međutim, što se tiče strukture sage, mi ne smemo
nom, kao nepokazivo boravi u neskrivenom, jeste da pokazivanje smatramo — ni isključivo ni pretežno
tajna. Ono što nam je govoreno govori kao izreka u — obeležjem čovekovog delanja. Kao pojavljivanje,
smislu nečeg nama upućenog, nečeg čiji govor nimalo samopokazivanje označava prisutnost i odsutnost
ne iziskuje zvukovnost. prisutnog svake vrste i stupnja. Čak i tamo gde se
Govorenje, kao kazivanje, pripada nacrtu jezičke pokazivanje vrši putem našeg kazivanja, ovom po­
suštine, koji je prožet načinima kazivanja i kazanog, i kazivanju prethodi — kao ukazivanje — dopuštanje
u kojem ono što je prisutno ili odsutno sebe najavljuje, samopokazivanja.
obećava ili uskraćuje: sebe pokazuje ili uklanja. To Tek kada u tom pogledu razmislimo o svom kazi­
mnogoliko kazivanje, koje ima različito poreklo, jeste vanju, dobićemo adekvatnu definiciju suštastva svakog
ono što je opšte u nacrtu jezičke suštine. S obzirom govorenja. Govorenje je poznato kao artikulisano
na odnose kazivanja, mi ćemo jezičku suštinu u njenoj ozvučavanje misli posredstvom govornih organa. Sa­
celini nazvati sagom — i priznati da ni sada nismo sa­ mo, govorenje je u isti mah i slušanje. Običaj je da se
gledali ono što sjedinjuje te odnose. govorenje i slušanje stavljaju jedno naspram drugog:
Mi imamo običaj da danas reč »saga«, kao i tolike jedan čovek govori, a drugi — sluša. Međutim, sluša­
druge reči u našem jeziku, mahom koristimo u nipo- nje prati i okružuje ne samo govorenje koje se zbiva u
daštavajućem smislu. Saga važi kao puka saga, glasina, razgovoru. Istovremenost govorenja i slušanja znači
234 MARTIN HAJDEGER
PUT KA JEZIKU 235

više. Govorenje je samo po sebi slušanje. Ono je slu­ slušamo sagu jedino zato što pripadamo njoj. Ali oni­
šanje jezika koji govorimo. Na taj način, ono je slušanje ma koji joj pripadaju, saga jemči slušanje jezika i, na
koje se ne zbiva istovremeno s našim govornim činom, taj način, govorenje. U njoj postoji takvo jemčenje.
već postoji pre tog čina. Ovakvo slušanje jezika naj- Ono nam dopušta da steknemo moć govora. Suštastvo
neprimetnije prethodi i svakom uobičajenom slušanju. jezika počiva na sagi koja tako zajemčuje.
Mi ne govorimo samo određen jezik — mi govorimo A sama saga? Je li ona nešto što je odvojeno od
iz njega. To smo kadri da činimo jedino zato što smo našeg govora i prema čemu tek moramo da sagradimo
oduvek slušali jezik. Šta tu slušamo? Slušamo govor most? Ili je saga reka mira koja svoje obale — kaziva­
jezika. nje i naše ponavljanje — sama povezuje, oblikujući
ih? Naše uobičajene predstave o jeziku jedva da
Ali — govori li sam jezik? Kako on to izvodi, kad
dotle sežu. Saga — zar se mi ipak, kad pokušavamo
mu ipak nedostaju govorni organi? Međutim, jezik
da polazeći od nje mislimo o jezičkoj suštini, ne izlaže-
govori. On se, u stvari, najpre pokorava suštastvu
mo opasnosti da jezik uzdignemo do fantastične, po
govorenja: kazivanju. Jezik govori kazujući, to jest
sebi opstojeće suštine koju nigde ne nalazimo sve dok
pokazujući. Njegovo kazivanje izvire iz negda govorene
trezveno razmišljamo o jeziku? Ipak, jezik ostaje
i dosad još negovorene sage koja prožima nacrt jezičke
očigledno povezan sa čovekovim govorom. Naravno.
suštine. Jezik govori tako što on, kao pokaznica, do-
Samo, kakva je to veza? Otkuda ona potiče i na koji
pirući u sve oblasti prisutnosti, dopušta da se iz njih
način vezuje jezik? Jeziku je potreban čovekov govor,
pojavi i iščezne ono što je svagda prisutno. Dakle, mi
ali jezik nije puka tvorevina naše govorne delatnosti.
jezik slušamo na taj način što dopuštamo da nam kaže
U čemu počiva, to jest na čemu se zasniva jezička
svoju sagu. Ma kako da još slušamo, ma šta da sluša­
suština? Možda, tražeći osnove, ne primećujemo jezič­
mo — slušanje je dopuštanje da nam se nešto kaže,
ku suštinu?
i svako opažanje i predstavljanje već se sadrže u tom
činu. U svom govorenju, kao slušanju jezika, mi po­ Je li čak sama saga počivalište koje zajemčuje mir
navljamo sagu koju smo čuli. Mi dopuštamo da njen sapripadnosti onog što pripada strukturi jezičke
bezvučni glas dopre do nas, pri čemu zahtevamo suštine?
zvuk, već sačuvan za nas, zovemo ga, posežući za Pre nego što nastavimo da razmišljamo u istom
njim. Sada bi u nacrtu jezičke suštine mogla da se pravcu, posvetimo opet svoju pažnju putu ka jeziku.
barem jedna crta jasnije ispolji, dopuštajući nam da Na početku smo istakli: što se jezik razgovetnije po­
vidimo kako jezik — kao govor — stiče svoju vlasti­ javljuje kao sam jezik, to se korenitije menja put ka
tost i, tako, govori kao jezik. njemu. Dosad je taj put imao karakter toka koji je
Ako govorenje, kao slušanje jezika, dopušta da mu naše razmišljanje vodio prema jeziku unutar neobičnog
se kaže saga — ovo dopuštanje može da usledi samo spleta, nazvanog formulom vodiljom. Polazeći — kao
ukoliko je naše sopstveno biće pušteno u sagu. Mi i Vilhelm fon Humbolt — od govora, pokušali smo da
236 MARTIN HAJDEGER
PUT KA JEZIKU 237
suštinu jezika najpre predstavimo, a zatim obrazlo­ svetimo onom što smo izneli u prethodnom objaš­
žimo. Nakon toga, bilo je potrebno da izložimo ono njenju.
što pripada nacrtu jezičke suštine. Tako razmišljajući, Saga je pokazivanje. U svemu što nas oslovljava,
dospeli smo do jezika kao sage. što nas se tiče kao pretreseno i govoreno, što nam se
obraća, što nas čeka kao negovoreno, ali i u govoru
koji sami izvodimo — u svemu tome gospodari po­
III kazivanje koje dopušta da se pojavi ono što je pri­
sutno i da iščezne ono što je odsutno. Saga ni u kom
Sa izlaganjem i objašnjavanjem jezičke suštine slučaju nije jezički izraz koji se naknadno pridodaje
kao sage, naš je put ka jeziku dosegao jezik kao jezik i, pojavi; štaviše, svako pojavljivanje i iščezavanje počiva
na taj način, postigao svoj cilj. Naše je razmišljanje na pokazujućoj sagi. Ona sve prisutno, oslobađajući
put ka jeziku ostavilo za sobom. Tako to izgleda, a i ga, dovodi u njegovu svagdašnju prisutnost, a sve
zbilja je tako, sve dok put ka jeziku smatramo tokom odsutno postavlja u njegovu svakidašnju odsutnost.
mišljenja čiji je predmet jezik. U stvari, naše raz­ Saga prožima i spaja otvorenost čistine, čistine koja
mišljanje otkriva da je tek dospelo pred traženi put mora da traži svako pojavljivanje, da napušta svako
ka jeziku i da je jedva na njegovom tragu. Jer, u među­ iščezavanje, i u kojoj svaka prisutnost i odsutnost ima
vremenu se u samoj jezičkoj suštini pojavilo nešto sebe da pokaže, iskaže.
što kaže: u jeziku, kao sagi, postoji nešto slično putu. Saga je skupljanje što spaja celokupno pojavljiva­
Šta je put? On nam dopušta da nešto dosegnemo. nje, skupljanje mnogostrukog pokazivanja koje svuda
Saga je ta koja nam — ukoliko je slušamo — dopušta dopušta da ono što je pokazno ostane u samom sebi.
da dosegnemo govor jezika. Otkuda potiče pokazivanje? Pitanje pita premnogo
Put ka govoru prisutan je u samom jeziku. Put i prenagljeno. Biće dovoljno ako povedemo računa o
ka jeziku, shvaćenom u smislu govora, jeste jezik kao onom što se pokreće u pokazivanju i što potvrđuje
saga. Znači, ono što je jeziku svojstveno krije se u njegovu pokretnost. Ovde ne treba dugo da tražimo.
putu kojim saga onima što je slušaju dopušta da Sve što nam je potrebno jeste prost, silovit, nezabora­
dosegnu jezik. Mi možemo da budemo ti slušaoci van i, stoga, uvek nov pogled u ono što nam je, doduše,
samo ukoliko pripadamo sagi. Dopuštanje dosezanja, prisno, ali što ne pokušavamo da znamo, a kamoli
put ka govoru, već potiče iz dopuštanja pripadanja da na podesan način saznamo. Ovo nešto što nam je
sagi. Ovo dopuštanje pripadanja skriva istinsko suš- nepoznato ali prisno, celokupno pokazivanje sage na
tastvo puta ka jeziku. Ali kako je to prisutna saga, da ono što je u njoj živahno i pokretno, jeste svakoj prisut­
ona može dopustiti pripadanje? Ako se suštastvo sage nosti i odsutnosti zora onog jutra s kojim započinje
ikada i pojavi, ono će se pojaviti, čim veću pažnju po- moguća smena dana i noći: ono najranije i najstarije u
isti mah. Mi smo kadri da to što je pokretno i živahno
238 MARTIN HAJDEGER
PUT KA JEZIKU 239

u sagi još jedino imenujemo, budući da ono ne trpi Događaj skuplja nacrt sage i razvija ga u strukturu
raspravu, jer čini oblast svih mesta i vreme-prostor- mnogostrukog pokazivanja. On je najneprimetniji od
-horizonata. To ćemo imenovati jednom oveštalom svega neprimetnog, najjednostavniji od svega jedno­
rečju i kazati: stavnog, najbliži od svega bliskog i najdalji od svega
dalekog, u čemu mi — smrtnici — za života boravimo.
Ono što pokreće u pokazivanju sage jeste posvojenje. Događaj, koji vlada u sagi, možemo da imenujemo
još samo tako što ćemo reći: on — događaj — pri­
To je ono što sve prisutno i odsutno dovodi u njegovu svaja. Poznati su nam Geteovi stihovi u kojima se
svakidašnju vlastitost, iz koje se ovo prisutno i odsutno glagol eignen, sich eignen (posvojiti, prisvojiti) upo­
pokazuje samo po sebi i u kojoj ono na svoj način trebljava u značenju sličnom značenjima glagola
boravi. Dovodeće posvojenje, koje sagu — kao po­ sich zeigen (pokazati se ) i bezeichnen (označiti), iako
kaznicu — pokreće u njenom pokazivanju, nazvaćemo ne s obzirom na jezičku suštinu. Gete veli:
događanjem. Događanje daje otvorenost čistine, čisti­
ne u kojoj ono što je prisutno može da traje i iz koje Von Aberglauben fruh und spat umgarnt:
ono što je odsutno može da ode i da u odlaženju za­ Es eignet sich, es zeigt sich an, es warnt*
drži svoje trajanje. Ono što događanje daje posred­
stvom sage — to nikad nije učinak uzroka, niti posledi- (Svagda upletena u praznoverja,
ca razloga. Dajuće posvojenje, događanje, izdašnije je Ona prisvaja, pokazuje sebe, opominje.)
od svakog delanja, činjenja ili utemeljivanja. Ono
što prisvaja jeste sam događaj — i ništa više.* Događaj, Na drugom mestu to nalazimo u nešto izmenjenom
viđen u pokazivanju sage, ne može se zamisliti ni kao vidu:
slučaj ni kao zbitije, već se jedino u pokazivanju sage
Sei auch noch so viel bezeichnet,
da iskusiti kao ono što zajemčuje. Ne postoji ništa
Was man furchtet, was begehrt,
drugo na šta bi se događaj još mogao svesti i čime bi se
Nur weil es dem Dank sich eignet,
on čak dao objasniti. Događanje nije ishod (rezultat)
Ist das Leben schatzenswert.**
nečeg drugog; ali ono je ishod čije dosežuće davanje
najpre zajemčuje takve stvari kao: »postoji«. Čak (Neka je označeno još mnogo toga
je i »biću« potrebno to »postoji«, da bi — kao prisut­ Čega se plašimo i šta priželjkujemo,
nost — moglo da dospe u svoju vlastitost.** Život je poštovanja vredan
Samo zato što hvalu prisvaja.)
*) Upor. Identitat und Differenz, 1957, str. 28. i dalje. (U našem izbo­ *) Faust. Der Tragodie zvveiter Teil, V. Akt: Mitternacht.
ru eseja: str. 52. i dalje. — Prim. prev.) **) »Dem Grossherzog Karl August zu Neujahr 1828.«
**) Upor. Sein und Zeit, 1927, § 44.
240 MARTIN HAJDEGER PUT KA JEZIKU 241

Događaj daruje smrtnicima boravište u njihovoj sušti­ slušaoca sagi ima svojstvo da ljudsku suštinu pušta
ni, tako da su oni sposobni da budu govorioci. Ako u njenu vlastitost, ali samo zato da bi čovek kao govori-
pod zakonom shvatamo skupljanje onog što dopušta lac, to jest — kao kazivalac, odgovorio sagi, i to na
da sve bude prisutno u svojoj vlastitosti, u onom što osnovu onog što mu je svojstveno. To je: zvučanje reči.
mu pripada — onda je događaj najprostiji i najblaži Kazivanje, koje odgovara i koje je svojstveno smrtni­
od svih zakona, blaži i od onog koji je Adalbert Štifter cima, jeste odgovaranje. Svaka izgovorena reč već je
spoznao kao »blag zakon«. Dabome, događaj nije odgovor: protivkazivanje, kazivanje koje se nekom
zakon u smislu norme koja nam negde visi nad glavom, upućuje i koje se sluša. Prisajedinjenje smrtnika sagi
niti je propis koji određuje i podešava tok zbivanja. nameće ljudskoj suštini upotrebu na osnovu koje se
Događaj je zakon utoliko što smrtnike skuplja u čovek koristi za dovođenje bezvučne sage u jezičku
događanje njihove suštine i što ih u tome drži. zvukovnost.
Kao pokazivanje sage jeste posvojenje — to onda i U upotrebljavajućem prisajedinjenju, događaj do­
sposobnost da se sluša saga, pripadanje sagi, počiva pušta da saga dospe do govora. Put ka jeziku pripada
na događaju. Da bismo u celosti shvatili tu činjenicu i sagi koja je određena događajem. U tom putu koji pri­
njene posledice, bilo bi nužno da dovoljno celovito pada jezičkoj suštini krije se ono što je svojstveno
razmislimo o suštini smrtnika i njenim odnosima, a pre jeziku. Put je nešto što prisvaja.
svega o događaju* kao takvom. Ovde se moramo za­ Prokrčiti put (Weg), na primer, preko snegom pre­
dovoljiti samo nagoveštajem. krivenog polja, još se i danas na alemansko-švapskom
U svom motrenju čovekove suštine, događaj pri­ narečju kaže wegen. Taj glagol, tranzitivno upotrebljen,
svaja smrtnike tako što ih prisajedinjuje onom što sebe znači: sagraditi put, gradeći ga, držati ga spremnog.
u sagi obećava čoveku, sa svih strana ukazujući na Be-wegen (Be-wegung — kretanje), tako shvaćeno,
skriveno. Na taj način, prisajedinjenje čoveka kao ne znači više: nešto već postojećim putem dovesti ili
odvesti, nego: najpre načiniti put do... i tako biti put.
*) Upor. Vortrage und Aufsdtze (1954): »Das Ding«,. str. 163. i dalje Događaj prisvaja čoveka za svoju sopstvenu upo­
(U ovoj knjizi: »Stvar«, str. 123. i dalje. — Prim. prev.); »Bauen Wohnen trebu. Dakle, pokazivanje prisvajajući kao posvojenje,
Denken«, str. 145, i dalje (U ovoj knjizi: »Građenje, stanovanje, mišlje­
nje«, str. 86. i dalje. — Prim. prev.); »Die Frage nach Technik«, str. 13. i događaj je put koji saga krči ka jeziku.
dalje. — Danas, kada se jedva promišljene i upola domišljene stvari odmah Krčenje puta dovodi jezik (jezičku suštinu) kao
u nekom vidu objavljuju, mnogim mojim čitaocima može izgledati nevero-
vatno što ja u svojim rukopisima već preko dvadeset pet godina reč Ereignis jezik (sagu) do govora (reči koja se oglašava). Kad
(događaj) koristim za označavanje stvari o kojoj ovde razmišljam. O toj govorimo o putu ka jeziku, mi sada nemamo više na
stvari, iako u sebi jednostavnoj, ni danas nije ništa manje teško razmišlja­
ti, jer se mišljenje najpre mora odvići od svoje potčinjenosti shvatanju umu samo i prvenstveno tok našeg mišljenja čiji je
da mi ovde o »biću« razmišljamo kao o događaju. Događaj je suštinski predmet jezik. Put ka jeziku se uzgred promenio.
nešto drugo, budući da je izdašniji od svake moguće metafizičke definicije
bića. Međutim, o biću — što se tiče njegovog bitnog porekla — može se On se iz našeg delanja premestio u prisvojenu suštinu
razmišljati i polazeći od događaja. jezika. Ali promena puta ka jeziku izgleda — jedino
242 MARTIN HAJDEGER PUT KA JEZIKU 243

nama i s obzirom na nas — kao premeštaj koji se tek nje, kao slušanje, iz nje — sage — hvata ono što svagda
sada dogodio. U stvari, put ka jeziku odvajkada ima treba da se kaže, i ono što je tako primljeno prenosi u
svoje jedino mesto u samoj jezičkoj suštini. To, me­ zvukovnu reč. Kretanje (u smislu krčenja puta) sage
đutim, ujedno znači: put ka jeziku, koji smo isprva ka jeziku jeste razobručavajuća veza koja vezuje
imali u pameti, ne biva bezvredan, već postaje moguć i događajem.
neophodan tek posredstvom pravog puta, prisvajaju- Na taj način razobručen i pušten u svoj vlastiti
ćeupotrebljavajućeg krčenja puta. Naime, pošto jezič­ slobodan prostor, jezik može da se stara isključivo o
ka suština, kao pokazujuća saga, počiva na događaju samom sebi. To zvuči kao da govorimo o sebičnom
koji nas, ljude, predaje spokojstvu u kojem možemo solipsizmu. Ali jezik ne ostaje uporno pri sebi u smislu
slobodno da slušamo — to nam onda krčenje puta, puko samoživog, svezaboravnog divljenja samom
koje saga izvodi u pravcu govora, otvara tek staze sebi. Kao saga, jezička suština je prisvajajuće pokazi­
kojima mi — razmišljajući — idemo prema istinskom vanje koje upravo sebe zanemaruje, da bi tako ono
putu ka jeziku. što je pokazano oslobodilo i pustilo u vlastitost njegova
Formula vodilja: govoriti o jeziku kao o jeziku, pojavljivanja.
ne sadrži više samo uputstvo za nas koji razmišljamo Jezik, koji govori kazujući, stara se o tome da naš
o jeziku, već ukazuje i na formu, oblik strukture u govor, slušajući negovoreno, odgovara onom što je
kojem jezička suština što počiva na događaju krči sebi kazano. Tako je i ćutanje, koje se rado smatra izvorom
put. govora, već odgovaranje.* Ćutanje odgovara bezglas­
Ako, ne razmišljajući mnogo, pažnju posvetimo nom bruju tišine prisvajajućepokazujuće sage. Kao
samo rečima u formuli — videćemo da formula izra­ pokazivanje, saga — koja se sastoji u događaju—jeste
žava splet odnosa, u koji se jezik zapliće. Čini se kao najposebniji način događanja. Događaj je ono što
da svaki pokušaj predstavljanja jezika iziskuje dija­ kazuje. Prema tome, jezik govori u zavisnosti od načina
lektičke trikove, kako bi savladao tu zapletenost. na koji događaj kao takav otkriva ili uskraćuje sebe.
Pa ipak, takav postupak — na koji formula naprosto ' I mišljenje, koje za predmet ima događaj, može to tek
podstiče — propušta mogućnost da misaono, to jest da nasluti i da to ipak već iskusi u suštini savremene
naročito se upuštajući u krčenje puta, sagleda jedno­ tehnike, suštini koja se naziva još uvek neobičnim
stavnost jezičke suštine, umesto što pokušava da pred­ imenom postava**. Utoliko što čoveka poziva, to jest
stavi jezik. izaziva da sve prisutno sređuje kao tehnički inventar
Ono što izgleda kao zamršen splet raspliće se, kada — po-stav je prisutan na način događaja, i to tako što
ga posmatramo sa stanovišta krčenja puta, i postaje on događaj ujedno i ometa, jer svako sređivanje smatra
oslobođenost koju stvara krčenje puta, oslobođeno u
sagi. Krčenje puta razobručava sagu i dovodi je do
*) Upor. Sein und Zeit, 1927, § 34.
govora. Saga drži otvorenim put na kojem govore- **) Upor. Vortrage und Aufsatze, 1954, str. 31. i dalje.
244 MARTIN HAJDEGER PUT KA JEZIKU 245

sebe upućenim u računsko mišljenje i, na taj način, tome, moramo reći kako »prirodni jezik« nije jezik koji
govori jezikom po-stava. Govor je izazvan da u svakom se da formalizovati — čak i tada »prirodni jezik« se
pogledu odgovara sredljivosti prisutnog. još uvek određuje samo negativno, to jest u odnosu na
Tako postavljen, govor biva informacija.* Ona mogućnost ili nemogućnost formalizacije.
sebe obaveštava o samoj sebi, kako bi uz pomoć infor- Ali, šta ako bi »prirodni jezik« — koji je za infor-
macionih teorija obezbedila svoj vlastiti postupak. macionu teoriju samo tegoban ostatak — svoju pri­
Po-stav — svuda vladajuća suština savremene tehnike rodu, to jest suštastvo jezičke suštine crpao iz sage?
— za svoje svrhe uzima formalizovan jezik, onu vrstu Šta ako bi saga — umesto jedino da ometa razornost
obaveštenja na osnovu koje čovek biva uvučen, to informacije — informaciju već premašivala zbog
jest upravljen u tehničko-računsku suštinu, te čovek nesredljivosti događaja? Šta ako bi događaj, niko ne
postepeno napušta »prirodni jezik«. I tamo gde infor- zna kada i kako, postao u-vid čiji rasvetljavajući sev
maciona teorija mora da dopusti stalno pozivanje ulazi u ono što jeste i što se smatra bivstvujućim?
formalizovanog jezika na »prirodni jezik«, kako bi Šta ako bi događaj, posredstvom svog ulaska, sve
putem neformalizovanog jezika sagu tehničkog inven­ prisutno oslobodilo puke sredljivosti i vratilo ga u
tara dovela do govora, ta okolnost označava samo njegovu vlastitost?
prethodni stupanj u uobičajenom samotumačenju Svaki ljudski jezik je u sagi prisvojen. Kao takav,
informacione teorije. Jer, »prirodni jezik« — o kojem on je — u strogom smislu reči — pravi jezik, premda
u ovom kontekstu mora biti reči — unapred se po­ njegova blizina događaju zavisi od različitih merila.
stavlja kao još-ne-formalizovan, ali u formalizaciju Svaki pravi jezik — zato što je krčenjem puta, koje je
stavljen jezik. Formalizacija, računska sredljivost svojstveno sagi, upućen, poslan čoveku — ima karak­
kazivanja, jeste cilj i mera. »Prirodni« aspekt jezika, ter sudbine.
aspekt koji je tako reći nužan u volji za formalizaciju i Nema takvog prirodnog jezika koji bi bio jezik
koji u prvi mah još nije priznat, ne doživljava se u čovekove besudbinski, po sebi opstojeće prirode. Svaki
odnosu na prvobitnu prirodu jezika. Ta priroda je jezik je istorijski, čak i tamo gde čovek ne poznaje
physis koji sa svoje strane počiva na događaju iz kojeg istoriografiju u savremenom evropskom smislu. I
saga doseže svoju pokretljivost. Informaciona teorija jezik kao informacija nije jezik po sebi, već je on
shvata prirodni aspekt jezika kao pomanjkanje for- istorijski u smislu i granicama današnjeg doba koje
malizacije. ne započinje ništa novo, nego samo stare, već naznače­
Ipak, čak i tada kad bi se na jednom dugom putu ne aspekte savremenog doba dovodi do krajnjih gra­
moglo uvideti da se jezička suština nikad ne može nica.
rastvoriti i preračunati u formalizam i da, shodno Na poreklu reči — to jest ljudskog govora — iz
sage, poreklu koje ima odliku događaja, počiva ono
*) Upor. Hebel — der Hausfreund, 1957, str. 34. i dalje.
što je svojstveno jeziku.
246 MARTIN HAJDEGER PUT KA JEZIKU 247
Setimo se i na kraju Novalisovih reči koje smo već potrebu da se oglasi u rečima. Ali čovek je kadar da
pomenuli na početku: »Niko ne zna upravo za svojstvo govori samo ukoliko, pripadajući sagi, nju sluša,
jezika da se on brine jedino o sebi.« Svojstvo Novalis da bi — ponavljajući je — mogao kazati koju reč.
shvata u značenju posebnosti koja odlikuje jezik. Potreba za oglašavanjem u rečima, koju ima saga, i ovo
Iskustvom jezičke suštine kao sage čije se pokazivanje ponavljanje počivaju na pomenutom nedostatku nečeg
zasniva na događaju, svojstvo se približava posvojenju zajedničkog, nedostatku koji nije ni puki manjak ni
i događanju. Odatle ono što je jeziku svojstveno prima nešto negativno.
povelju o svojoj određenosti, nešto o čemu ovde ne Pošto mi, ljudi, da bismo bili ono što jesmo, osta­
možemo da razmišljamo. jemo upušteni u jezičku suštinu i, stoga, nikad nismo
Svojstvo jezika, koje je određeno događajem, još kadri da iz nje istupimo, kako bismo je sagledali i sa
je manje saznatljivo nego posebnost jezika, ako znati neke druge strane — to jezičku suštinu uvek osmatra­
znači: nešto smo, obuhvatajući ga pogledom, videli u mo jedino u onoj meri u kojoj nas ona sama gleda, u
celini njegove suštine. Mi nismo kadri da pogledom sebe prisvaja. Što ne možemo da jezičku suštinu znamo,
obuhvatimo jezičku suštinu, jer mi — koji možemo da je znamo shodno nasleđenom pojmu znanja, određe­
da kazujemo jedino tako što ćemo da ponavljamo za nom sa stanovišta saznavanja kao predstavljanja — to
sagom — i sami pripadamo sagi. Monološki karakter svakako nije mana, već prednost zahvaljujući kojoj
jezičke suštine ima svoju strukturu u nacrtu sage. dospevamo na osobito područje, takvo područje gde
Taj se nacrt ne poklapa s monologom o kojem Novalis mi — koji smo potrebni za govor jezika — stanujemo
razmišlja, niti se s njim može poklopiti, budući da kao smrtnici.
Novalis — polazeći od subjektiviteta — jezik dijalek­ Saga ne dopušta da bude uhvaćena u bilo kakav
tički predstavlja u vidokrugu apsolutnog idealizma. iskaz. Ona od nas zahteva da ćutanjem postignemo
Međutim, jezik jeste monolog. To sada znači dve prisvajajuće krčenje puta u jezičkoj suštini, a da pri
stvari: jezik je jedini koji istinski govori; i, on govori tom ne govorimo o ćutanju.
usamljeno. Ali usamljen može da bude samo onaj ko Saga, koja počiva na događaju, jeste — kao pokazi­
nije jedini, a »nije jedini« znači nije odvojen, poseban, vanje — najzasebniji način događanja. To zvuči
bez ikakvog odnosa. S druge strane, u onom što je poput iskaza. Ako u vidu imamo samo taj iskaz, on
usamljeno {im Einsamen) boravi upravo nedostatak nam ne kazuje ono što treba misliti. Saga je način na
nečeg zajedničkog (des Gemeinsamen) kao najtešnji koji događaj govori, način ne u smislu modus-a i
odnos prema njemu. Deo »-sam« u rečima »einsam« i oblika, već u smislu melos-a, pesme koja pevajući kazu­
»gemeinsam« jeste gotsko sama, grčko hama. »Einsam« je. Jer, prisvajajuća saga sve prisutno obelodanjuje iz
(usamljen) znači: ono isto (das Selbe) u onom što njegove svojine, hvali ga, odnosno pušta u njegovu
ujedinjuje ono što pripada jedno drugom. Pokazujuća sopstvenu suštinu. Na početku osme strofe u Proslavi
saga krči jeziku put ka čovekovom govoru. Saga ima mira (Friedensfeier) Helderlin peva:
248 MARTIN HAJDEGER
PUT KA JEZIKU 249
Viel hat von Morgen an, osnovu kazivanja koje je sebe već obećalo nekazanome,
Seit ein Gesprach wir sind und horen voneinander, jer nekazano jeste misao kao hvala.
Erfahren der Mensch; bald sind aber Gesang (wir). Da je mogućnost uvećane promene jezika doprla u
misaoni krug Vilhelma fon Humbolta, svedoče nam
(Mnogo je od jutros, reči iz njegove rasprave O razlici strukture ljudskog
Otkad smo razgovor i čujemo jedni druge, jezika... Na toj raspravi Humbolt je, kako u predgo­
Iskusio čovek; al uskoro (mi) pesma bićemo.) voru piše njegov brat, radio »usamljen, jednom nogom
u grobu«, sve do svoje smrti.
Jezik je nazvan »kućom bića«.* On je utočište Vilhelm fon Humbolt, čijim dubokim uvidima u
prisutnosti utoliko što njeno pojavljivanje ostaje po- suštinu jezika ne smemo prestati da se divimo, veli:
vereno prisvajajućem pokazivanju sage. Kuća bića
je jezik, jer on — kao saga—jeste način događaja. »Korišćenje već postojeće zvukovne forme za unutraš­
Da bismo razmišljali o jezičkoj suštini i izneli ono nje svrhe jezika... može se u srednjim razdobljima
što joj pripada, neophodna je promena jezika koju jezičkog razvoja smatrati mogućim. Jedan bi narod,
nismo kadri ni da iznudimo ni da izmislimo. Ta pro­ uz pomoć unutrašnjeg prosvetljenja i povoljnih spoljaš-
mena ne nastaje pribavljanjem novooblikovanih reči i njih okolnosti, mogao nasleđenom jeziku dati u tolikoj
fraza. Ona dotiče naš odnos prema jeziku, odnos koji meri drugačiju formu, da bi on time postao sasvim
je određen sudbinom: da li nas i kako jezička suština drugi i novi jezik« (§ 10, str. 84).
— kao pra-poruka događaja — zadržava u događaju.
Jer, događaj, prisvajajući-držeći-samoodržavajući, je­
A nešto dalje (§11, str. 100) čitamo:
ste odnos svih odnosa. Zato naše kazivanje — kao
odgovaranje — uvek ostaje relaciono. Odnos se tu
»Ne menjajući jezik u pogledu njegovih glasova, a još
svagda zamišlja sa stanovišta događaja i više ne pred­
manje u pogledu njegovih formi i zakona — vreme
stavlja u vidu puke veze. Naš odnos prema jeziku od­
posredstvom rastućeg idejnog razvoja, povećane moći
ređuje se načinom na koji mi — kao oni što se koriste
mišljenja i prodornije osetljivosti često u njega uvodi
u upotrebi jezika — pripadamo događaju.
nešto što on ranije nije posedovao. Tad se u istu ljušturu
Možda smo kadri da unekoliko pripremimo pra­ stavlja drugačije značenje; istim se izrazom daje nešto
menu svog odnosa prema jeziku. Možda bi moglo da različito; istim se sintaksičkim zakonima nagoveštava
se pojavi ovakvo iskustvo: celokupno refleksivno drugačije stepenovan tok ideja. Sve to je trajan plod
mišljenje jeste pevanje, a celokupno pesništvo — mišlje­ književnosti jednog naroda, a — u okviru književnosti
nje. I pevanje i mišljenje pripadaju jedno drugom na — plod prvenstveno pesništva i filozofije.«
*) Upor. Brief iiber den Humanismus, 1947.
BIBLIOGRAFSKE NAPOMENE 251

BIBLIOGRAFSKE NAPOMENE Građenje, stanovanje, mišljenje (Bauen Wohnen Denken). Pred­


avanje održano 5. avgusta 1951. u okviru »Darmštatskih razgovora«,
posvećenih »čoveku i prostoru«. Prvi put objavljeno među materija­
lima sa tih razgovora. Prevod prema: Vortrage und Aufsatze, Pfullin­
gen, 1967.
Stvar (Das Ding). Predavanje u Bavarskoj akademiji lepih
umetnosti održano 6. juna 1950. Objavljeno u Akademijinom godiš­
njaku. Prevod prema: Vortrage und Aufsatze, Pfullingen, 1967.
Helderlin i suština poezije (Holderlin und das Wesen der Dich-
tung). Govor održan 2. aprila 1936. u Rimu. Tekst prvi put objavljen
u Minhenu 1937. Prevod prema: Erlduterungen zu Holderlins Dich-
tung, Frankfurt am Main, 1971.
Prevladavanje metafizike (Uberwindung der Metaphysik). Bele- ».. .pesnički stanuje čovek...« (».. .dichterisch v/ohnet der Men-
ške nastale u periodu 1936—46. U celosti objavljene u knjizi Vort­ sch...«). Predavanje održano 6. oktobra 1951. u Bilerheu. Tekst
rage und Aufsatze, 1954. Prevod prema trećem izdanju. objavljen u prvom broju časopisa Akzente 1954. Prevod prema:
Načelo identiteta (Der Satz der Identitdt) i Onto-teo-loško ustroj­ Vortrage und Aufsatze, Pfullingen, 1967.
stvo metafizike (Die Onto-theo-logische Verfassung der Metaphysik) Jezik (Die Sprache). Predavanje održano 7. oktobra 1950.
objavljeni zajedno u knjizi pod naslovom Identitet i diferencija u Bilerheu; posvećeno uspomeni na Maksa Komerela.
(Identitdt und Differenz). U omanjem predgovoru za tu knjigu Reč (Das Wort). Tekst predavanja koje je pod naslovom Pevanje
Hajdeger veli: i mišljenje (Dichten und Denken) održano u bečkom Burgteatru
»Načelo identiteta je nepromenjeni tekst predavanja koje je 11. maja 1958.
održano prilikom petstogodišnjice Univerziteta u Frajburgu u Put ka jeziku (Der Weg zur Sprache). Predavanje pripada nizu
Brajsgauu na Dan fakulteta — 27. juna 1957. predavanja koji su januara 1959. pod naslovom Jezik (Die Sprache)
Onto-teo-loško ustrojstvo metafizike je mestimično prerađeno priredile Bavarska akademija lepih umetnosti i Akademija umetnosti
izlaganje kojim je okončan seminar u zimskom semestru 1956/57, iz Berlina. Prilikom štampanja, tekst predavanja je nanovo pregledan
posvećen Hegelovoj Nauci logike. Predavanje je održano 24. februara i na nekoliko mesta proširen.
1957. u Totnaubergu. Tekstovi Jezik, Reč i Put ka jeziku objavljeni su u knjizi Na
Načelo identiteta gleda napred i gleda nazad: napred u oblast putu ka jeziku (Unterwegs zur Sprache, Pfullingen, 1975), iz koje su
iz koje potiče sadržaj predavanja Stvar; nazad u oblast iz koje svoje i prevedeni.
poreklo vuče suština metafizike čije je ustrojstvo određeno diferen­
cijom. B. Z.
Povezanost identiteta i diferencije biće u ovoj publikaciji poka­
zana kao ono o čemu valja razmišljati.
Na koji način diferencija potiče iz suštine identiteta — to čitalac
treba sam da otkrije, tako što će da oslušne sklad koji vlada između
događaja i iznošenja.
U ovoj oblasti ništa ne može da se dokaže, ali štošta može da se
pokaže. (Totnauberg, 9. septembra 1957.)«
Prevod prema: Identitdt und Differenz, Pfullingen, 1957.
GLOSAR 253
Ereignis — događaj
GLOSAR ereignend — događajući se, prisvajajući
erfahren — iskusiti, dokučiti
Er-fahren — putovanjem nešto dokučivati
Ergriinden — dokučivanje osnova

Gedachtheit — mišljenost
Abwesendes — odsustvujuće, ono (što je) odsutno Gegenuber — naspramnost
aneignen — prisvojiti, posvojiti Gegenvvart — sadašnjost; prisustvo, prisutnost
Ankunft — dolazak, prispeće Gelassenheit — spokojstvo
Anspruch — zahtev, oslovljavanje Gesagtes — ono (što je) kazano
Anwesen — prisustvovanje, prisutnost Geschichte — istorija
Anwesendes — prisustvujuće, ono (što je) prisutno Geschick — usud, sudbina
Aufenthalt — boravljenje, boravak, prebivanje Gesprochenes — ono (sto je) govoreno
Auseinander — razdvojenost Gestell — postav
Geviert — četvorstvo
Bedingen — postvarivanje Gewesenes — ono (što je) bilo
be-dingt — po-stvaren Gewohntes — ono na šta je neko navikao
Begriinden — davanje osnova, zasnivanje Grund — osnov, temelj, razlog
behausen — pružiti okrilje, okućiti Gunst — blagonaklonost, naklonost
Behausung — okućenje, okućivanje
Bestand — stanje, zaliha, inventar, postojanost Heimatlosigkeit — beskućnost
Bestandigung — upostojanjivanje Hervorbringen — proizvođenje
Her-stehen — izlaženje-na-videlo
Dasein — postojanje, egzistencija Herstand —,ono što izlazi na videlo
Dichten — pevanje, poetsko stvaranje; izmišljanje Historie — istoriografija
Dichtung — poezija, pesništvo
Ding — stvar Ichheit — jastvo
Dingen — stvarnovanje Irrnis — bludnja
Dinghaftes — ono (što je) stvarno
Dingheit — stvarnovitost Lichtung— čistina; svetljenje

Eigenes — vlastitost, sopstvenost Mass-Nahme — uzimanje mere


Eignen — posvojenje Menschsein — čovekovo biće
Einfalt — jednostavnost
Eingeraumtes — nešto za šta je stvoreno mesto Rede — govor
Entausserung — ospoljašnjenje Richtigkeit— ispravnost
Entbergung — razotkrivenost
enteignen — obesvojiti sammeln — skupljati
Entscheidung— odluka Schicksal — sudbina
254 MARTIN HAJDEGER 255

Seiendes — bivstvujuće SADRŽAJ


Seiendheit — bivstvenost
Sein — biće
Seinsverlassenheit — napuštenost bića
Selbe — isto
Selbigkeit — istovetnost
Selbst — sopstvo
Sichdenken — samomišljenje
Sichwissen — samoznanje
Sprache — jezik, govor
Sprachwesen — jezička suština

Uberwindung — prevladavanje
Unverborgenheit — neskrivenost
Unwesen — nesuština, nesuštastvo; razobručenost
Prevladavanje metafizike 7
Verbergung — skrivanje Načelo identiteta 41
Verendung — okončanje Onto-teo-loško ustrojstvo metafizike 57
Vernehmen — opažanje Građenje, stanovanje, mišljenje 83
Versammlung — skupljanje
Venvindung — prevazilaženje Stvar 104
Vierung — četvorovanje Helderlin i suština poezije 129
Vollendung — dovršenje, dovršenost »...pesnički stanuje čovek...« 149
Jezik 170
Walten — vladanje Reč 195
wahren — trajati
Welten — svetovanje Put ka jeziku 219
Wesen — suština
Wesendes — suštastvo, suštastvenost, ono (što je) suštastveno Bibliografske napomene 250
Wesentliches — (ono) suštinsko Glosar 252
Wirklichkeit — zbilja, stvarnost
wirken — činiti, dejstvovati

Zeige — pokaznica
Zueinander — spojenost
Zusammengehoren — sapripadanje, sapripadnost
Zusammengehorigkeit — sapripadnost
Zuspruch — poziv, govorenje (obraćanje) nekome
Zwiefalt — dvojstvenost

You might also like