You are on page 1of 5

PRVA POMOC

Uvod
Koliko putovanje nosi u sebi cari toliko moze da bude i opasno. Pre svega sami treba da povedemo
racuna o tome sta, gde i kako radimo i tako smanjimo na minimum rizik da nam se avantura pretvori u
nocnu moru. Treba podjednako brinuti i o malim i o velikim stvarima, pocevsi od toga koliko se
oblacimo, preko izbora prijatelja, pa do mesta koje je bolje zaobici. Ipak ne mozemo na sve uticati, i
koliko god bili oprezni moze se dogoditi na nam zivot i zdravlje budu ugrozeni. U ovom poglavlju
opisane su mere prve pomoci koje treba preduzeti u takvim situacijama bilo da pomognemo sami sebi
ili drugome.
Pojam i znacaj prve pomoci
Prva pomoc je skup postupaka i mera kojima se spasavaju zivot i zdravlje unesrecenog ili
povredjenog coveka, a primenjuje se na licu mesta. Cilj pruzanja prve pomoci je da povredjeni sto pre
i u sto boljem stanju stigne do strucne medicinske pomoci, odnosno u najblizu medicinsku ustanovu.
Svaki covek treba da zna da je ukaze samom sebi ili svom drugu. Ona treba da bude pruzena sto pre,
ne cekajuci na dolazak strucnog osoblja, jer to predstavlja samo gubitak dragocenog vremena, a
ponekada upravo takva zakasnjenja dovode u pitanje zivot povredjenog. U nesrecama se prisutni
cesto zbune i ne mogu da odluce sta je najbolje i najefikasnije u pruzanju prve pomoci, ne znaju sta
treba, a sta ne treba da rade. Taj strah koji dolazi najcesce od krvi, rane, besvesnog stanja coveka, ili
ako se cuje jauk povredjenog, ne treba da bude prepreka ni strah od odgovornosti za zivot
povredjenog. Onaj koji pruza prvu pomoc valja da bude miran, stalozen, svestan odgovornosti,
uporan, snalazljiv i siguran u svoje znanje jer samo takav moze biti efikasan. On je duzan da
primenjuje samo medicinski opravdane mere i nedopustivo je da postupa u duhu nadlekarskih saveta,
kojih se jos uvek drze neki, uprkos upozorenju lekara. Nemarnost i povrsnost u izrucivanju osnovnih
znanja iz prve pomoci je za svaku osudu i moze da se osveti kako drugome tako pre svega i onome
ko taj propust napravi.

PRIBOR
Pri pruzanju prve pomoci koriste se standardna i prirucna sredstva. Ukoliko postoji mogucnost uvek
treba koristiti standardna sredstva, a to su ona sredstva koja su unapred pripremljena za takve prilike.
Medjutim, cesto se na mestu dogadjaja ne raspolaze sa njima, pa se koriste prirucna sredstva i pri
tome dolazi do izrazaja znanje i sposobnost lica koje pruza prvu pomoc. U nastavku su predstavljena
standardna sredstva za pruzanje prve pomoci, a uporedo i prirucna koja se mogu koristiti u njihovu
zamenu.
Zavojni materijal
Prvi sloj zastite (stavlja se direktno preko rane)
Kod zastite rane zavojnim materijalom mora se omoguciti slobodan pristup vazduha do rane i upijanje
njenih izlucevina. Delovi koji dolaze u neposredan dodir sa ranama moraju biti potpuno cisti i po
mogusnosti oslobodjeni klica da bi se sprecilo svako zagadjenje (u suprotnom dolazi do gnojenja ili
druge vrste ostecenja naseg tela). U te svrhe najbolje sluzi gaza, retka tkanina savijena u vise slojeva
koja moze biti razlicite velicine. Nepravilno je upotrebljavati vatu za pokrivanje rana, jer se ista uvlaci u
ranu, lepi za njene zidove, brzo skori i tako onemogucuje slobodan pristup vazduha i oticanje
izlucevina. Kada se ne raspolaze gazom, tada se za pokrivanje rana mogu upotrebiti komadi cistog
platna, ciste maramice ili delovi cistog rublja. Ovi predmeti treba da su sveze oprani i ispeglani jer se
upotrebom visoke temperature unistavaju klice.
Drugi sloj zastite (stavlja se preko prvog sloja)
Sredstva koja su postavljena direktno preko rane treba da se ucvrste uz telo zavojem ili flasterom.
Posto ne dolaze u neposredan dodir sa ranom, nije potrebno da se prethodno oslobode klica, ali
svakako prethodno moraju biti cista i suva. Zavoji su trake od pamucnog prediva i mogu biti
rastresitog ili zbijenog tkanja, razne sirine i duzine, sto zavisi od mesta na kome se upotrebljavaju. U
nedostatku zavoja koriste se komadi platna iscepani u vidu traka, zatim rublje ili druge tanke tkanine.
Narocito pogodna sredstva za previjanje razlicitih delova tela jesu marame. Najbolje su velike trougle,
koje su unapred pripremljene, ali i sve vece zenske marame, dzepne maramice, tanjih tkanina. Gaza
ili druga sredstva, kojima se pokrivaju rane, mogu da se ucvrste uz telo jos i flasterom, odnosno,
dugim lepljivim trakam koje su pripremljene za previjanje. U zamenu mogu se koristiti sve ostale
lepljive trake koje sluze bilo za izolaciju u elektrotehnici, bilo za lepljenje drugih materijala.
Gotovi proizvodi sa prvim i drugim slojem zastite
Postoje proizvodi koji imaju medjusobno spojenu gazu i zavoj. Za posekotine i manje rane to su
hanzaplasti, a za ozbiljnije povrede koristi se takozvani "prvi zavoj". On se smatra najboljim sredstvom
za pruzanje prve pomoci. Sastoji se od jastucica, gaze i trake zavoja, oslobodjeni svih klica i
upakovani tako da je njihovo zagadjenje nemogucno. Na omotu prvog zavoja napisano je uputstvo za
njegovu primenu. Prilikom otpaiivanja treba voditi racuna da gazu ne dodirujemo prljavim rukama
kako je ne bi zagadilli.
Poveska za zaustavljanje krvarenja
Najpopularnija gumena traka je Esmarhova poveska. Medjutim, vrlo cesto se u istu namenu koristi
unapred pripremljena platnena poveska. Kao prirucno sredstvo mogu se upotrebiti kais, kravata,
platnena traka ili slicno.
Imobilizaciona sredstva
Standardna sredstva su Kramerova, Tomasova i Diteriksova udlaga. To su sredstva pomocu kojih se
prelomljene kosti postavljju u nepokretno stanje. Medjutim ova sredstva su glomazna i samim tim
nezahvalna za nosenje pa se najcesce zamenjuju prirucnim predmetima kao sto su: motke, grane,
siblje, mlada stabla, metalne sipke, skije, karton i slicno.

 
 
PREGLED
Da bi se pruzanje prve pomoci izvelo sa sto manje rizika po zivot i zdravlje povredjenog i spasioca
vazno je pridrzavati se odredjenog redosleda radnji i postupaka prilikom pregleda. Unesrecenima sa
sigurnim znacima smrti ne treba ukazivati prvu pomoc. Sigurni znaci smrti su: mrtvacke pege u vidu
modrih ili ljubicastih mrlja na onim delovima tela na kojima povredjeni lezi. Dali znak je mrtvacka
ukocenost koja se javlja u prvim casovima posle smrti, a kasnije moze i da popusti. Posle smrti se
javlja i zamucenost roznjace na oku koja je za zivota sjajna i providna, a u isto vreme se moze
primetiti i pojava nepravilno izduzene zenice ili takozvanog macijeg oka.
1. prilazeci mestu nesrece spasilac mora da sagleda okolnosti pod kojima se nesreca desila, da
osmotri teren i da proceni da li povredjenom, kao i njemu samom, preti neka neposredna opasnost.
Odmah zatim pristupa otklanjanju uzroka koji su doveli do povrede.
2. procenivsi situaciju spasilac ce obavestiti najblizu stanicu hitne pomoci i organe unutrasnjih
poslova koji ce brzo angazovati specijalnu ekipu za pruzanje prve pomoci na nacin koji odgovara
mestu i uzroku nesrece.
3. ako je vise povredjenih u isto vreme, tada treba brzim ali pazljivim pregledom odabrati one kojima
treba najpre pruziti pomoc. To su povredjeni koji ne disu, kojima je srce prestalo da radi, koji jako
krvare i koji se guse usled toga sto su u besvesnom stanju. Treba imati na umu da oni koji najvise
vicu i jaucu i koji uporno traze pomoc ne moraju biti i najteze povredjeni.
4. sledeci zadatak spasioca je da odabranom povredjenom proveri disanje. Potrebno je posmatrati
podizanje grudnog kosa, da li se sire nozdrve, da li sisti vazduh kroz usta i nos, da li povredjeni krklja
ili mu se obrazi pomicu. Povredjeni koji ne dise ima modrikastu ili sivu boju koze, a ta promena
najispoljenija je na ustima, usnim skoljkama, nosu i noktima. U tom slucaju treba odmah pristupiti
vestackom disanju.
5. teze se utvrdjuje rad srca, ali je najsigurnije ako se opipa puls na vratu. Drugi, tezi, nacin je pipanje
ili slusanje otkucaja srca ispod leve dojke. Svako izrazeno krvarenje iz rane je siguran znak da srce
radi. Ako srce ne radi ili se makar samo u to posumnja, treba odmah zapoceti sa spoljnom masazom
srca, odnosno kombinovanim ozivljavanjem.
6. ako povredjeni dise i radi mu srce, treba utvrditi da li je pri svesti. To se najlakse postize
postavljanjem uobicajenih pitanja. Ako na njih ne odgovara, moze se lakim stipanjem ili blagim
ubodom pokusati da se on probudi. Ukoliko ni to ne uspe, povredjeni je u besvesnom stanju, iako
moze cak i da jauce, da se grci ili krece nogama i rukama. Ako je povredjeni bez svesti treba mu
proveriti prohodnost disajnih puteva i okrenuti ga na bok ili potrbuske.
7. sledeci zadatak je utvrdjivanje krvarenja. Pregledom treba obuhvatiti celo telo povredjenog. Cesto
je potrebno zbog toga skinuti, raseci ili rasparati neki deo odece ili obuce. Po pravilu, odeca se skida
prvo sa zdrave strane tela pa tek onda sa povredjene. Medjutim, odecu i obucu ne treba skidati bez
potrebe posebno ako postoji jako krvarenje, vec se u tom slucaju odmah pristupa njegovom
zaustavljanju.
8. potom treba pregledom ustanoviti da li postoji neki prelom kostiju ili povreda zglobova. Tako
povredjene delove tela treba uciniti nepokretnim.
9. povredjenog postaviti u najpovoljniji polozaj i sacekati transport do zdravstvene ustanove.
 
OZIVLJAVANJE
Prestankom disanja i srcane radnje nastupa prividna smrt, koja ako duze traje postaje prava smrt. U
najvecem broju slucajeva najpre prestaje disanje, a tek posle 5 do 6 minuta prestaje i rad srca. Posle
toga nam za ozivljavanje preostaje svega 5 do 10 minuta. Medjutim u slucajevima smrzavanja i
utapanja u hladnoj vodi vreme prividne smrti znatno duze traje pa je i vreme za koje je ozivljavanje
moguce nesto duze nego u ostalim slucajevima. Cilj ozivljavanja je uspostavljanje normalnog disanja i
rada srca. To se postize vestackim disanjem i spoljasnjom masazom srca.
Vestacko disanje
Pripremanje povredjenog za vestacko disanje
Vestackim disanjem se nastoji oponasati prirodno disanje, sto znaci uvlacenje i izbacivanje vazduha
iz pluca. Da bi se vestacko disanje moglo izvoditi, potrebna su dva osnovna uslova. Prvi je da su
gornji disajni putevi (usta, nos, zdrelo, dusnik i krupne dusnice) prolazni, a drugi da postoji mogucnost
sirenja grudnog kosa. Usta i zdrelo se mogu ocistiti prstima ili stapicem obmotanim maramicom,
narocito ako je rec o zapusenju krupnim ili cvrstim predmetima (uvek treba nastojati da se dospe sto
dublje u zdrelo). Ako je doslo do zapusenja tecnostima, tada se disajni putevi mogu osloboditi
okretanjem povredjenog potrbuske da se tecnosti same iscede. U slucaju duboke besvesti, jezik se
mora podici tako da se izdignu brada i donja vilica, a glava zabaci unazad. Okretanjem povredjenog
potrbuske takodje se vraca jezik u normalan polozaj. Nakon stvaranja uslova za izvodjenje vestackog
disanja spasilac se opredeljuje za metodu koju ce primeniti.
Metoda "usta na usta"
Ovaj nacin vestackog disanja je najsigurniji i do sada je pokazao najvise uspeha. Lako se uci,
najmanje je zamoran, moze se primeniti u svim prilikama i svim polozajima.
1. povredjeni se postavi na ledja. Spasilac klekne pored njegove glave, jednom rukom mu zapusi nos,
a drugom izdigne vrat i time mu zabaci glavu da bi se oslobodili disajni putevi.
2. zatim se punim plucima udahne vazduh, usta prislone na otvorena usta povredjenog i snazno
izdahne. Time se uduva u pluca dovoljna kolicina vazduha i grudni kos povredjenog se vidljivo prosiri.
To je prvi deo vestackog disanja, odnosno udisaj povredjenog.
3. tada onaj koji vrsi ozivljavanje, podigne svoju glavu tako da se omoguci izlazenje vazduha,
odnosno izdisaj (nozdrve su sve vreme zapusene!). Ovaj drugi deo vestackog disanja se obavlja bez
ikakve pomoci, jer se grudni kos povredjenog sam steze usled svoje elasticnosti i istiskuje vazduh iz
pluca. Za to vreme treba ponovo duboko udahnuti vazduh i ponovao ga uduvati u usta povredjenog.
Ove radnje treba ponavljati 12 do 15 puta u minuti, tj. istom brzinom kojom dise i onaj koji ukazuje
prvu pomoc. Svako ubrzavanje je stetno jer odudara od normalnog disanja.
Metoda "usta na nos"
Ova metoda se izvodi ukoliko su usta povredjenog veca od usta spasioca, ili su povredjena. U sustini
je ista kao i metoda "usta na usta" samo se vazduh uduvava kroz nos.
1. povredjeni se postavi na ledja, a glava zabaci unazad. Spasilac klekne pored njegove glave, jednu
ruku mu spusti na celo i tako pridrzava glavu u zabacenom polozaju, prstima druge ruke mu obuhvati
podbradak, a palcem nastoji da mu zatvori usne da kroz njih ne izlazi vazduh.
2. zatim se punim plucima udahne vazduh, usta prislone na nos povredjenog i snazno izdahne. Time
se uduva u pluca dovoljna kolicina vazduha i grudni kos povredjenog se vidljivo prosiri. To je prvi deo
vestackog disanja, odnosno udisaj povredjenog.
3. tada onaj koji vrsi ozivljavanje, podigne svoju glavu tako da se omoguci izlazenje vazduha,
odnosno izdisaj. Ovaj drugi deo vestackog disanja se obavlja bez ikakve pomoci, jer se grudni kos
povredjenog sam steze usled svoje elasticnosti i istiskuje vazduh iz pluca. Za to vreme treba ponovo
duboko udahnuti vazduh i ponovao ga uduvati u nos povredjenog.
Ove radnje treba ponavljati 12 do 15 puta u minuti, tj. istom brzinom kojom dise i onaj koji ukazuje
prvu pomoc. Svako ubrzavanje je stetno jer odudara od normalnog disanja.
Metoda "usta na usta i nos"
Ova metoda se primenjuje kada se ozivljava dete. Identicna je prethodno opisanim metodama s tim
sto spasilac prekriva svojim ustima i usta i nos deteta odjednom (posto je lice deteta malo).
Metoda pomocu ruku
Ova metoda se primenjuje kada postoje obimne povrede usta i lica, jaka krvarenja iz usta, trovanja ili
udisanja bojnih otrova. Veoma je zamorna, pa je dobro ako postoji vise spasilaca koji ce se
smenjivati.
1. povredjeni se okrene potrbuske, ruke mu se saviju u laktovima, a sake podmetnu pod celo.
Spasilac klekne prema glavi povredjenog, okrenut prema njemu, a dlanove mu stavi na ledja u visini
plecki.
2. potom ravnomernim pritiskom (bez trzaja i ne suvise jako), koristeci se tezinom svoga tela, spasilac
nastoji istisnuti vazduh iz pluca povredjenog (ruke stalno drzati opruzene u laktovima jer to manje
zamara). To je izdisaj.
3. posle toga se prestaje sa pritiskom, sake se premeste na nadlaktice povredjenog, blizu laktova, a
zatim laktovi odignu i na taj nacin prosiri grudni kos sto dovodi do uvlacenja vazduha u pluca,
odnosno do udisanja. Laktove povredjenog treba podizati odmereno, toliko da se ne odigne grudni
kos od podloge.
Ove radnje treba ponavljati 12 do 15 puta u minuti, tj. istom brzinom kojom dise i onaj koji ukazuje
prvu pomosc. Svako ubrzavanje je stetno jer odudara od normalnog disanja.
Spoljasnja masaza srca
Spoljasnja masaza srca primenjuje se na povredjenog kome je srce prestalo da radi. Cak i ako nismo
sigurni da li srce kuca ili je rad srca samo oslabljen treba pristupiti masazi jer ona ne moze nauditi.
Spoljasnja masaza srca je zamorna i opravda je samo u prvih 5 do 10 minuta posle prestanka srcane
radnje.
1. povredjena osoba se polozi na ledja, a spasilac klekne sa strane grudnog kosa okrenut prema
povredjenom. Dlan jedne ruke se postavi poprecno na donji kraj grudne kosti, a potom preko prve
ruke postavi i drugu.
2. zatim se vrsi naizmenicno pritiskanje (dovoljno snazno, tako da ona "potone" 3-5 cm prema kicmi) i
popustanje grudne kosti.
Ovi pokreti se ponavljaju oko 60 do 80 puta u minuti. Uspostavljanje rada srca se kontrolise svakih 15
do 20 sekundi opipavanjem pulsa na vratu.
Kombinovanje vestackog disanja i masaze srca
Kada je spasioc sam
Ako ozivljavanje vrsi jedna osoba, tada ona 2 puta udahne vazduh u pluca povredjenog, a potom
uradi 15 pritisaka na grudnu kost. Za svo vreme izvodjenja ovih radnji povredjeni lezi na ledjima.
Kada su prisutna dva spasioca
Ako ozivljavanje vrse dve osobe, jedna daje vestacko disanje, a druga vrsi spoljasnju masazu srca, i
to u momentu kada je povredjeni u fazi izdisaja. To se postize tako sto jedan spasilac udahne vazduh
u pluca povredjenog, a drugi posle toga uradi 5 pritisaka na grudnu kost. Time se obezbedjuje ritam
disanja od 12. udisaja u minuti i 60 otkucaja srca.
Pomoc kod mehanickog gusenja
Osnovni znaci gusenja su: nemogucnost govora i uznemirenost, iskolacene oci, naporno i cujno
disanje, pomodrelost lica i drugih delova tela, nesvestica i gubitak svesti. Karakteristican je polozaj
ruku - unesreceni obuhvata svoj vrat kao da sam sebe davi. Sustina prve pomoci kod ovakvih stanja
je u uklanjanju prepreke disanju.
Pomoc osobama u besvesnom stanju
Ako je gusenje izazvano zapadanjem jezika u zdrelo, prva pomoc se sastoji u postavljanju
unesrecenog na bok. Strana tela koja su zapala u usta i zdrelo unesrecenog u besvesnom stanju
treba izvaditi kaziprstom. To se postize tako sto se savijeni kaziprst stavi uz sam rub usta
unesrecenog i gura ka zdrelu, a potom se najkracim putem predmet izvadi napolje. Zabranjeno je
stavljati ispruzen prst sredinom usta, jer se time strano telo moze gurnuti jos dublje.
Pomoc osobama u svesnom stanju
Presaviti unesrecenu osobu i cetiri puta je snazno udariti dlanom po ledjima, izmedju lomatica.
Ukoliko to ne pomogne, treba stati unesrecenom iza ledja i obuhvatiti ga rukama (cvrsto drzeci sake
spojene). Ruke se postavljaju izmedju pupka i grudne kosti i snazno se stegnu 4 puta nagore da bi
vazduh u plucima "iznutra" istisnuo zaglavljeni predmet. Obe ove metode se mogu primeniti i na
osobe u besvesnom stanju, ali u lezecem polozaju. Druga metoda se ne sme primenjivati na
trudnicama.
Samopomoc
Samopomoc se sastoji u tome da deo stomaka izmedju pupka i grudnog kosa prislonimo uz ivicu
stola, pulta ili slicnog. Tada obuhvatamo rukama sto i koristeci snagu ruku izvrsimo snazan pritisak.
Postupak ponavljati sve dok se ne oslobode disajni putevi.

You might also like