You are on page 1of 38

Milo Crnjanski - "Dnevnik o arnojeviu"

Jesen, i ivot bez smisla. Proveo sam no u zatvoru sa nekim Ciganima. Vuem se po kavanama. Sednem do prozora, i zagledam se u maglu i u rumena, mokra, uta drveta. Gde je ivot? One krvave, crvene, tople ume, nepregledne poljske ume, kako me umorie. Vojnik sam, o, niko ne zna, ta to znai. Ali u ovoj buri, to je zavrtela mozak svetu, malo je ljudi, koji tako slatko i mirno ive kao ja. Vuem se tako od grada do grada, i etam se pod ovim jesenjim drveem rumenim i utim, koje ima na mene isto toliko uticaja kao na Hafisa vino. A zatvor, i vebe i kasarna smradna, valjiva i crna, tako me malo dira. Ja sam zaljubljen u vode ove, i drvee iza bedema, koje se gubi meu barama utim i zelenim, kraj kojih je trava tako meka, oprena i topla. I volim svoj ivot arju, koju sam osetio lane, kad sam se vraao iz onih blatnih, mladih, po ljakih uma, gde su onoliki ostali poderani i krvavi, sa razlupanim elom i pun uspomena, ja ih piem ponosno, kao Kazanova za one, koji su goreli u po aru ivota, i koji su sasvim razoarani. U mranim noima, po malim kuicama i kolebama, gde se naoh na strai sa nekoliko momaka, ja piem mnogo ta, ega se nerado seam. Bilo je Juna. Veseo dan, Vidovdan. Be se raseljavao u kupatila. Siao sam v.eseo u nau malu crkvu, gde se gospoe tako divno okreu im ko ue. Popa je prtio jevangelije, okretao ga, unosio ga, iznosio ga:gospoe su tiho razgovarale, a gospoda zveketala sa novcima za tas. Posle smo ili u "kursalon". Tu, gde je nekad Branko kaljucajui etao, i sanjao vinograde po klupama, kupile se dame obuene sveano, sa velikim, utim cipelama. Pa ipak bilo je sveano. Govorilo se i govorilo, a nad nama, visoko na slici, grlila se tri gola mladia, kleei i ljubei trobojku. Bio je veseo dan, Vidovdan. Uvee su se izopijali, no to je kod nas "od pradedova". Razbili su prozore, i mnogi su putovali A topla no, zvezdana no, raspaljena od jednog lepog ubistva, horila se od graje i agora vesele svetine Pred zoru sam doao kui, legao sam, da spavam; Vidovdan je bio proao. Sutradan su lepe Bosanke, ispraene od krnih dalmatinskih aka, putovale sreno sa svojim matorim muevima. Odoh i ja. U vozu su svi grdili ubicu. Jedna gospa priala je, da je taj smeni, vidovdanski junak bio "pokvaren" i da su svi gimnazisti i sve gimnazistkinje u Sarajevu "pokvareni". Meni su oi bile pune suza. Ah, bio sam tada jo mlad, ah, tako mlad. Varadinske se uprije tresle od mara bataljona, a sva julska no bee svetla od pijane pesme zakienih vojnika. uli smo, da su iza gradskih bedema streljani neki uitelji. U crkvi je vladika slavio vernost esaru, a po kuama se sakrivale ikone i slike cara Duana. Samo su urije i opanari ili mirno, sa rukama u depu po ulici, pljuckali i vikali jedno za drugim: "Aco"; slegali ramenima: "eh, kilenc, s nama je Engleska". Kad sam se popeo u voz, ja sam u sebi tiho ponavljao hladne, raskone, latinske rei. "da sunce ne sagleda nikad veega grada od Rima", i oblaio sam, i svlaio sam svoje bele rukavice, koje sam toliko voleo. Posle sam video dvorite puno popova, ljudi, i ena. O, kako je to bilo smeno. Morali smo svi da zabodemo nos u zid i da utimo. Tako sam stajao do u vee Tada sam pao u nesvest. Bio sam vrlo nean, mladi gospodin. Posle su me tukli Ni to nije bolelo. Bio sam navikao, da itam romane, pa sam esto mislio na Dostojevskovu "Katorgu". Posle su me opet udarali po licu Videli su po ispravi da sam poao u Rim, i vikali su mi u lice. "Spion, Spion". Jedan pop je leao kraj mene, usta mu behu krvava, a svi zubi polomljeni. Posle su uveli jednu mladu gospou sa dvoje dece I bilo je bljutavo: kako su je obletali Ali su i na nju vikali: "Spion, Spion", ma da je ona, sva bleda, grlila male, smele glave svoje deice, i aputala: "Moj mu nije autant 'turm', moj mu je major" Ja sam tuno gledao unaokolo; prepadoh se, skidoh bele rukavice i sedoh meu neke senke u mranom hodniku, to su strano zaudarale, gurale me i jednako aputale: "jel', ej, daj malo duvana". Topovi gruvaju. Neko slavi roen-dan A kako sam se rodio ja? Otac mi bee pevao pesmu i zalepio banku tamburau na elo. Po celu no je po cii, zimi, na sred zavejanog trga stajala gomila naroda

oko vatre, i ekala da svane, da bira poslanika Kau, sutradan je morao ostaviti svoju srebrom okovanu puku i psa, svoje debele nataroe, i otii nekud daleko, na Tisu. Kau, tamo je piskarao ceo dan, a nou banio; pijanog su ga na saonicama dovozili kui. Tek posle pet godina rodio sam se ja. I tada me povie u jednoj korpi za rublje; a mati mi pevae po celu no uspavanke, najradije onu iz "Niza Bisera", ili su mi jednako priali o nekim selima, to su gorela, i o nekim ljudima sa crvenim fesovima, to su jednako klali i ubijali Jedno vee su mi priali: kako se nabada na kolac. Kau, mnogo sam tada plakao. Kad bee peti dan, trebalo je dete krstiti u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Pooe, dakle, po snegu i vihoru u saonicama. Kau ni suzu pustio nisam. Na Tisi su nas vijali vuci, a led je poeo pod nama da prti. Krstili su me negde daleko, u nekoj staroj grkoj, cincarskoj, crkvi Mati mi plakae. Otmena jedna plemenita dama, to je trebala da me dri u vodi, nije dola Moda je uplaie vuci. I tako, jer ekati se nije moglo, uzee jednog pravoslavnog oveka, crkvenjaka, po imenu Boura. I on, suzan zbog poasti, to ga iznenada stie, drae dete, pod vodu svetu i plakae, jer nije imao ni prebijene pare, da dete dariva. Bogati Cincari i lepe Grkinje, koje su se rado seale banatskih aka, setie se i moga oca, i pozvae nas u kue svoje. A svud u snegu belie se tako prazne, nae stare, ostavljene crkve Daleko u daljini sijali se krstovi, i videle se senke naih starih, praznih, ostavljenih crkvica. No moja mati ponosita i gorka odbila je prezrivo pozive, i mi smo opet jurili po zavejanoj reci izmiui od urlika vukova. I od tada je meni jedino dobro u ivotu bio sneg; a kad poeh, da vidim oko sebe kue i ulice; kad poeh, da razumem rei, bili smo opet otili dalje. Oh, selili smo se esto. Zorom, u hladnoj septembarskoj magli, iao sam preko mosta. Sunce je bilo veliko u buktanju nad bedemima. Pozdravio sam ga i verovao, da e mi i tu dobro biti. Naoh prijatelje. Iz tekih, starih kazamata izlazili su; o ovom uh, da je poginuo, o onom, da je ranjen Prvo sam otiao opet u zatvor; no brzo su me pustili Mislili su, da u skoro umreti Kaljucao sam, i iao sam za kolima natovarenim vrelim, sveim hlebovima. Bolesti su bile moji najlepi doivljaji. Oblaili su me u belo i metali me u prozor; a ljudi su zastajali i gledali me. O, ta sve nisu inili sa mnom A i majke se seam samo kao kroza san. Ona je bila mlada i lepa udovica. O, i meni je mnogo ega ao. Seam se, sedela mi je na postelji i pevala mi pesme u kojima se jednako klalo i ubijalo, a sela su gorela o, koliko sam zbog toga vriskao. Sutradan bih beao od kue. Skrivao sam se ispod bedema, tamo meu zelenim barama, kraj kojih je trava bila uta i gusta. Leao sam dugo kraj njih i vadio abe zelene, arene, sa rumenim oima Seam se tih oiju rumenih, utih, tajanstvenih i kako sam ih dugo zagledao. One su mi drhtale na dlanu, a ja sam im, leei u travi, dugo, dugo gledao u oi rumene i ute. Seam se zvonika. Crkve su nae u mom zaviaju prazne i prane. Veliko, staro zvono crkveno brujalo je nadamnom; a ja sam kao mali mi uao na gredama i gledao unezvereno oko sebe. Tuga me je rano nala. Niko me nije pitao kud idem i niko me nije doekivao kad sam se vraao kui. Mati mi je bila vesela i lepukasta udovica. Zimi sam skupljao smrznute tiice i sakrivao ih; a leti sam tajno obilazio stare, nakrivljene plotove i hranio kuie o kojima se niko brinuo nije. A subotom, kad bi zvona zabrujala, sakrio bih se nekud na zvoniku punom slepih mieva i dugo se molio Bogu. Sve to nije vano, jer je prolo. Bolesti mi behu najlepi doivljaji. Leao sam sav u ipkama lakim kao perje, a kroz prozore sam video golubove moje, koje sam toliko voleo, premetao i kupao Mati mi je morala

vaditi stare adidare, sve bisere njene i svilene vezove, a ja bih ih kupio i gomilao na grudima i leao pod njima sav blaen, pa bih, smeei se, prosipao iz jedne ake u drugu zlatne zmije, grivne pune rumena kamenja draga. I kad se setim, da je to bilo davno, meni se ini to tako uasno. Putovali smo. Seam se samo kola, koja su jurila meu ito i svoje male, smee glave, u kojoj se vrzle tolike misli Moja je majka esto i rado putovala. Tada je bila uvek bleda. Oblaila me je u svilu i navikla me je na bele rukavice, koje su mi nou silom skidali sa ruku A i ona bi spavala u rukavicama; namazala bi ruke neim, to je mirisalo kao ljubiice i spavala u rukavicama. Oh, ja sam sve video. Jednako smo putovali. Ona se oblaila u crno A njene su slukinje bile tako raskalane; seam se, jednom sam od stida i straha plakao. Bled i neispavan ja sam uplaeno gledao ljude oko sebe, stanice i vozove aave i zadimljene. Ona se oblaila jednako u svoje mirisne svile crne i nosila me po kupatilima, gde se etala po meseini i igrala po podu, koji se sjao i svetlucao Oko nas su bila nou crna i velika brda. Ona je najradije igrala sa vlakim oficirima, koji su mi donosili slatkie. Vodili su me na jahanje i ja se seam, kako bih se uplaio kad bi negde zastali u umi i susreli majku, koja je ila peice i glasno se smejala. Primetio sam, da se taj kikot, koji sam mrzeo, ponavljao uvek, kad bi se obukla u tu crnu svilenu haljinu koja je bila jako tesna. Tada su mi oi po ceo dan bile pune prikrivenih suza. Sve mi to sad izgleda tako udno i neverovatno. I uvek sam se uvee seao na staru crkvu, kraj koje smo stanovali i leei kraj majke (jer ja sam jo uvek spavao s njom, mada se ona tome jetko opirala) esto sam tiho suzio u mraku. Ona je rano u zoru odlazila nekud na kupanje. Vie puta jo polunaga, sedei pred ogledalom, ona bi me karala to ne spavam. Ali ja ve u detinjstvu nisam mogao da spavam. Zorom su edrvani bili vrlo hladni, a ja sam sedeo kraj njih i ekao majku. I sad, posle tolikih godina nema vie niega na svetu, to bi me zaudilo U jednom zelenom paviljonu svirala je vojna muzika, a ona me je vodila po gunguli ena i namirisanih oficira, kroz koju sam ja vetaki terao obru. I sad, kad je mladost prola i kad sve razumem, mene esto podilazi jeza od uasa im bismo mi doli kui iz tuine, zazvonila bi zvona. inilo mi se, da ba meni zvone. A nedeljom je bilo lepo. Sa zidova su se tada smeila lica uokvirena belim, visokim jakama, a pod njima su se okretali u veselom agoru grdni enski eiri, to su me seali na tokove okiene cveem sa pokrhanih svatovskih kola. Moja je majka rado ila u svatove. Prvo je ustajao i govorio jedan gospodin u crnom sve neto nejasno i dugo o Kosovu. Posle je mlad jedan svetenik itao "Vetar". Pevako drutvo stisnuto kraj zida kikotalo se i gnjeilo zaljubljeno. Poznanice moje majke su me vrebale, jedino me je protinica zvala otvoreno i jasno sa jednim osmehom Posle je pevako drutvo pevalo sve neto o Kara-Mustafi, a ja sam stojao bled i sav u groznici od tih pesama I uvek mi je na dui ostajao od sve te graje jedino zamor, posle tih pesama. Stojao sam i sluao sam, kako mi mati peva prvi glas Protinica bi me pitala, smeei se, to joj ne dolazim i to tako retko izlazim iz kue i dodavala klimajui glavom prema mojoj majci raspevanoj: "E, lako je Vama, u sopran, udovica ste!" Oh, ja sam sve uo. Pesme te pritisle su me uza zid, uzimale mi dah. A da sam znao ta inimo, gledao sam preneraeno stare ikone oko mene, neke ljude popadale sa noem u ruci pred anevima, sa crvenim fesom na glavi: i te stare ikone i slike pekle su mi oi, kao da su me zraci, to su se odbijali sa njinog tamnog zlata probadali. Tek kad bi neko skoio na stolicu i viui predlagao, da se pozdravi patrijarh, a drugi poeli besno psovati, tek bih se tada trgao. Mati bi mi prilazila, i mi bi odlazili kroz dvorita, gde su nabijali burad. Sve je to davno prolo i sve mi se ini tako smeno. Zvona nad naom kuom zazvonila bi tamno i u njinoj reci plovila bi i crkva, i ulice, i sva okolina nekud u visinu Ceo je svet tada bio tako lak Seam se: moje bezbrojne tetke dolazile su i plakale: videvi me esto bolnog, priale su mi o ocu i govorile, da me poalju u Be da uim, pa

da budem ministar u Srbiji. A ja sam se sakrivao u polju iza grada najradije na groblju, gde su kraj gustih kukuruza pasla stada i stojale grdne barutane. Tu bih leao u travi kraj kakve derne klupe. Iza mene su umeli vrbaci. Pred vee oni bi porumeneli i ja bih ustao i zaudio se i jednog dana zavie me u bunde, koje su zaudarale na obore, napunie mi prtljag grdnim, belim hlebovima a depove sa mustrama mojih tetaka kojima sam trebao da kupim: razne "krepove" i "delene" i neke makaze za "frizure", i cipele neke sa dugmadima, i smestie me u mali voz, zaplakae i iljubie me. Priali su mi, da su mi i strievi i otac tako odlazili. Voz je stenjao i peo se na breuljke kraj Dunava. Bataljon se vukao celu no kroz neka mokra polja i strnjike. Ljuljale su se male vatre od cigareta. Zastajalo se lagano Desno i levo oseali smo, da se vuku kroz no i polja, mase. Artiljerija je lupetala, zveckala i psovala. Prolazilo se kroz neke bele, prazne kue, izgaene bate, i nalazili smo svud samo krastavaca, mnogo krastavaca u vodi. Po nekim breuljcima leali smo u gomilama; znali smo, da se skupljamo sa svih strana. Padale su prve magle zornjae; u praskozorje hladno dovukli smo se pod neki breuljak i poeli se ukopavati. Ja nisam. Bio sam neispavan, umoran od svega toga. Ukopavali smo se u nekom mokrom krompiru i dola je najzad lepa, avgustska zora. Iza nas, iz neke umice pevae neko cele noi uz harmoniku neto tuno eki. Bilo je tiho i nemo u magli. ak gore se rumeni oblaci igrali mure nad nama. Polako je zemlja poela, da biva sve rumenija. Tada sinu, sevnu kao divlje lajanje iza nas. Pucali su nekoliko hvati nad glavama naim. Neko opsova i pade u jarak "Decken", poee dovikivati i sve se sahranjivalo u rov Vukla se slama, koju bog zna gde naoe, posle se ulo vakanje i cerekanje iz jarkova, a topovi su nad nama presecali grozno. Poe duboko i potmulo Kraj mene leae neki trgovaki pomonik iz Bele Crkve, dobro dete Radulovi. Hoe "Durchbruch", kae on. Ja utim i saginjem glavu. ujem iza mene onog, to Ve mesecima svako jutro ita San Majke Boije, a ja opet sagnuh glavu i poeh jesti hleb i posipati ga eerom. ujem kako iza nas viu kod topova zapovesti i brojeve, i tiho i teko kaljem, kaljem. Levo od nas vidim, kako u nekom ubogom seocetu izlaze ljudi na kraj sela Vi.. u.. hub... prva od Rusa. "Iza nas" ujem kako neko apue. Onda tresnu zemlja visoko gore, a neki konji poee da tre sa brega. Gore su oblaci i dalje igrali mure i samo se ulo: kao da teki, natovareni vozovi puze po zraku Rusi zasue krompir rapnelom i opet nita. Daleko iza brega grozno iju mainke. Oko deset sati dolazi vojnik. ita nam zapovest. Spominju K"niggraetz i Custozza-u. Vezujemo torbe "Nemojte zaboraviti eer", ujem kako mi drug apue. Saginjemo se i vuemo kroz rovove prema selu. Topovi su poludeli. Gore na breuljku tre neki sa motkama na ruci. Zasue ih. Jedan se izvrte. Trimo lagano kroz selo. Pred kuama stojahu prljave ene i mnogo, mnogo odrpane, prljave dece. Jedno dugo trae kraj nas i moljae me; ali ta ne znam Jevreje lepo, crnpurasto. Kod poslednjih kua u jednom ljivaku treperilo je lie na kii tanadi. Ulazili smo sve dublje u rovove. Sede ranjenici krvavi, prljavi, drhte, hladno im je. Jedan mrtvac potrbuke u lokvama krvi. Svukli su ga svega golog "Vidite, jesam li Vam kazao. da trbuh uvate", kae mi prijatelj. U gudurama sede, lee, pucaju. Na drugom breuljku, preko, u magli dima i zemlje, koja se praila i kovitlala vide se ruske ice Iz jedne rupe ironino mi vie neko maarski i psuje strano gadno. Desno od nas izlaze, kao mravi, iz rovova rojevi 33-eg puka i jure u groznoj dreci, vikanju i jaukanju Provlaimo se melu trnovitim icama Neko nam nemaki psuje majku i naziva nas psima. Iskoih. Sav zrak oko mene drhtae kao da je bio pun tanadi. Padoh u neku ra. Zemlja se kovitlala i prskala preda mnom u vis. Ja trim kao lud. Sjurismo se u neke bare. Neko pade kraj mene u glib i ja uh kako apue: "Eto, to je Zlota Lipa." U travi preda mnom lee neke cokule, desno od mene

vidim mrtvace iske ene, sa nogama smeno zgrenim i tvrdim, udno tvrdim kolenima. Gore pred nama skau grdni Rusi u utoj mantiji smeni su i gojni. Tre u umu. Opet legosmo. Levo od nas gorelo je selo stranim dimom, koji nije mogao da se digne sa zemlje. Trimo opet U umi se grozno klalo. Ba pred nama Dotravali su ljudi zadihani, strani hoe da bee. Mi se ukopavasmo ba pred umom. Leim i diem, diem brzo; iz nosa mi lagano curi krv. Pi... u. f... zastaje tane kraj moje glave u zemlji. Sve je tako zamreno. Pucaju sa desna i sa leva. Stiskam obraz na zemlju i diem, diem. Tresem se od tog disanja. Posle se opet dizalo i nadiralo u te guste ume. Ja sam svud spavao, ali zore su me budile. Ali zore, zore su divne. ume zlatne, mlade, dobre moje galicijske ume. Lagano smo kroz ume prilazili Pod kamienu. U rovovima ruskim bee puno obojaka i koulja krvavih, iskrhanih puaka, mrtvaca grozan dar-mar. Moji ljudi, koji su jo pre dva-tri dana pevali, leali su pred tim rovovima sa razlupanim elom. Ljudi valjivi, neumiveni, slabuni, uti, smradni; neki jo ivi sa blesavim pogledom, izdiui. Jedan meu nama spazio brata gde lei melu njima, tresnuo se i drekao gadno. Bataljon je gazio i trapao sve dalje kroz ume... U to doba se igrao tango, a mi, Banaani nosili smo svilene arape. Da, nije vie aki ivot kao nekada u Hajdelbergu; ne, bilo nas je svakojakih. Dani su prolazili. Uio sam. Sedeo sam najvie tamo, gde se govorilo o pokretima itavih slojeva bednih i oduevljenih To sam voleo Tu rumenu krv prosutu po ulicama. Sedeli smo ja i nekoliko Poljaka i ivuta i sluali smo istoriju ruske due; ona je dolazila kao grdna magla sa Istoka i znao sam, da mora doi neka grdna oluja, koja e razneti taj umao ivot bez sri i bez bola. Knjige, itava brda od knjiga leala su kojekuda po sobi; napolju je bilo kobno pro lee o kojem jo niko slutio nije ta donosi. A mi smo nosili svilene arape i cele dane provodili po ulici i kafanama. Hteli smo da spasemo svet mi, slovenski aci. Ko zna? Moda e jednom sve nestati u umetnosti, koja nee rei ni ta hoe, ni ta znai ono to kae. Moda e nestati govor, i pisanje, i odreivanje; da je ovo smrt, a ovo ljubav, a ovo prolee, a ovo muzika. Ko zna? Ah, seam se: tada sam se u pismima potpisivao "siromah Jorik", a majka mi je po ceo dan ila po komilucima i pitala ta je to Jorik. E, tako se ivilo pre rata. Ah, bio sam mlad i imao sam tako lepa, vitka, bela krila i plea. Radulovi mi je doneo dvopeka. Dirali smo neke prljave ene i kupovali smo svud okolade. Iz Zlogova smo doneli pune torbe jela. Na trgu je bilo nekoliko obeenih Rusina. Na glavnom putu smo dobili tri teke granate. Bilo je ve dosta mrtvih. Navikli smo se. ume su bile sve lepe; zlatne, crvene, mlade ume. Neka tuga mi je bila pala na grudi. Nou su me lomile tihe neke groznice, kaljucao sam i iao poguren dalje. Nisu me vie tukli. A ume crvene, mlade i uvele sa toplom, slatkom maglom uvahu nas, sahranjivahu nas i sipahu tu svoju maglu u duu nau za navek za ceo ivot. "Pak, pak" uju se tanad po drveu. Natakli smo noeve. Bilo je pred podne. Niko nije imao pojma. gde su Rusi i kuda idemo. Gusti i iprag nas je izgrebao. Izali smo iz ume; poosmo kroz neke strnjike na breuljak. Nekolicina nas ila je pred ostalima. Kad izaosmo, pue dolina pred nama. Odjednom tresnu i desno i levo oko nas. Zasu me zemlja i ja se izvrtoh u neke leje krompira. Zario sam lice u zemlju i disao, disao. Strano je iza nas kretala uma i tresla se pod pljuskom rapnela. Kraj mene je jaukao jedan i zapevao. Podigoh glavu. Iza uveta mu je bila glava sva u krvi, vakao je krv i guio se. Ispravio se i sedeo je, zapevao je i spominjao je enu i decu, zvao me je po imenu i gledao je u mene, samo je u mene gledao. Zario sam glavu u zemlju i utao. Sunce je peklo. Oko mene su trali i vikali. Zaspao sam Napadao me je taj san uvek, im bih legao. Probudio sam se Magla, veernja magla padala je opet na nas. Iza ume projurie dva automobila. Tiho smo se dizali. Silazili smo jedan po jedan natrag u umu. A kad pade mrak, poesmo ii opet kroz umu. Puilo se i smejalo Moj roj je tiho pevuio. Bio sam i na to navikao

Opet smo ili, ili. Kraj baterija, koje se nametale kraj mokrih, stranih, mranih uma. Trei dan je padala kia. Ruski rov na bregu, sav zakisao, bio je izumro. Mora da su ili negde nazad u podzemne rovove. ume se puile pune oblaka. Mi smo ve trei dan leali u jarku tesno, jedan preko drugoga. U najgoroj vatri tu smo se ukopali. Groznice su me tresle Toga dana je neki som borski ua prebegao, pa su me gurali pesnicom u grudi i uili me. Mutnim sam oima gledao oko sebe, po ceo dan pevuio i zvidukao I opet se ulo kako priaju o svearima i peenju, o tuama u birtu, o enama, i kako itaju San Majke Boije. Tri Slovaka se po ceo dan muila, da na svei skuvaju neto. Pokrili smo se gore atorskim krilima, ali je prokinjavalo, curilo Sedeli smo, lealo se u blatu. Ne, teko je bilo i ono vijanje po Sremu i popaljenoj Posavini; gadno je bilo i tamo kraj Rae u vodi: uvek uke, psovke. ali je ovo bilo ludilo u moru blata. Sve mokro, sve kia, kue neke razruene, voda to smo je pili bila je blatna, hleb je bio pun blata. U blatu pred nama leao je celu no, tek sad smo ga primetili. Uvukoe ga u rov. Leao je tvrd, prljav, zaudarao je sav. U desnom depu imao je hleba a u levom trinaest forinata i dvadeset i est krajcara. Trebalo je pisati kartu. Znalo se, otkuda je. Zvao se Lali. Veina je predlagala, da se novac ne predaje oficiru, nego da se zadri i popije Kau: da moe, on bi sam to tako naredio, voleo je da asti. Posle podne poee opet topovi. U oblacima ute zemlje i praine, to je prskala u vis nestao je ruski rov. Izaosmo polako iz jarka i poesmo trati. Veina je ila mirno, lagano, niko nije imao snage vie da tri. Mirno se ilo se jauk, okolo treti zemlja, prska, po koji se izvrne, drei. Iao sam teturajui se pod teretom: groznica me je tresla. Oseam, da kraj mene ide neko. Oboje smo bili iznemogli Zemlja je prskala, treskala u vis. Video sam ute mantije Rusa koji su iskakali iz rovova. ice i zemlja pred njihovim rovom kovitlale se u dobovanju topova. Stigoh do ica. Jedan se prevrte preda mnom, previjae se i skakutae. Tane ga je prozujalo od glave do pete. "Hajdete", kae Radulovii i die se. Kraj nas tre neki. Ja vidim, da mi iz nosa curi krv na grudi. Kraj nas tre neki drei aove pred elom. Skau u rov, viu grozno, idu, urlajui grozno na no Nisam legao, iao sam lagano Sad e da me ubiju, sigurno e me jedan od tih velikih, utih, debelih Rusa, to kao ludi skau preda mnom, ubiti. Krv mi sve jae loptila iz nosa. Ja legoh. Rezerva se valjala preko mene u rov. Svud su leali iskeeni ljudi u blatu. Ne znam, to je svaki ranjenik pola svuen, i tako viu, oh, tako izdrljivo viu. Leao sam tako bez snage. Leao sam na kolima i video sam samo pogurena lea onog, to je terao i jednako bodrio kljusad sa "pr..., pr...." Kola se jedva vukla u blatu. On se esto okretao i mirkao ispod ubare. Jo je neko leao kraj mene. Prolazili smo kraj pustih sela. Nekoliko jadnih, grozno sirotih, odrpanih ivuta Lepe ruske crkve, mokre ume to se pue. Blato, grdno more blata. Psi trkaraju po selima. Psi i jadne, prljave izgaene ivutke. Devojice od dvanaest godina, od deset godina, nude se. Svud kola, jadni konji i beskrajni, blatni putevi Po ulicama lee ranjenici. Posle podne su doli po nas automobili. A sunce mlako, dobro sunce lilo je po kuama i putevima. Legao sam na neko ebe, kaalj me je tresao, a na prljavoj maramici mojoj ostajale su posle kalja rumene kapi moje krvi. Pa i tu sam zaspao. Stali smo u nekom dvoritu. Neki fenjeri su se ljuljali oko nas, i jednog po jednog dizali nas, i unosili. A u jutru nas ute i polumrtve uvedoe u kupatilo na druga vrata, izalosmo puni smeha. Prioh prozoru i videh ispod mene belu varoicu, punu potoka i mlinova. U zelenoj kabanici, sa kapom bez brane, ja sam se, kao udna senka, smeei vukao kraj potoka u kojima su pevale vodenice. Oh, pevale su, pevale su meni; znale su otkuda dolazim, a imao sam osmeh na licu. Kako su bili uzani sokaci. Stare ene gledale nas tuno i alosno. A sunce? Oh, to mlako sunce, ja ga nikada zaboraviti neu. Na mojim rukama drhtalo je neto toplo i strasno. Oh, ivot, mlad ivot igrao je tako veto biljara u nepoznatoj kafani toga grada, ne ja.

Ko si ti? Ko si ti, sa toplim, utim oima u veernjoj magli? Zar nisam jo toliko bolestan i nean, da te dodirnem? Kako je tvoj poljski govor mutan i nean. to si tako dobra prema meni, ta to nije tvoj zanat. Zato me gleda tako milo? Tvoja bluza pada mi na glavu, to gori i mui, groznice me tresu. Ko si ti, divna, lepa, strasna, melu ogledalima i aicama u sumraku kafane? Ah, ne, ja neu tebe; tamo napolje hou, da izae. Gledaj, jesi li videla one bunare; ah da uje kako ljupko romore, kako neno pljuskaju. Meni je isto ao to nisam umro, ali to ini jesen. To mlako sunce to tee po kuama belim i istim ta hoe one ume od mene eno, tamo iza brda one me zovu, one se veselo smeju sa mnom Zato ja tako neno diram zidove? Kuda idem; ja nikog nemam u ovom gradu, ja ne zna puta. Ko me voli; zato me gledaju tako ovi stari ljudi? Gle, slatkii. Hajde tu. Devojice sede sa malovarokom elegancijom nametene; moji se prsti spotiu. Noii, mali, srebrni, zar se stidite mojih ruku? Ah, da, one su zarasle u blato, koje ne silazi, a nokti krivi, isprepucani vas plae A cure malo olake, malo pokvarene cure kikotale se, a ja sam se smeio. Oh, ta ja znam, ta da mislim o svemu tome. Igrala se zemlja to da se ne igramo? Igrala se jesen sa mnom hajde, da poigramo Izabrah jednu. Tu u. Ko mi se smeje? Ona se zvala Lusja. Smejala se mnogo, svaemu, imala je malo izderane rukavice. I ja poeh da je molim smeno i dobroudno. Zaboravih poude i gledah samo ta topla, unapred sam oseao, topla usta. Drugarice njene pune smeha ostavie nas same. Ili smo kraj vodenica. Bojala se, da je neko ne vidi: "Da nisam videla Va znak da ste akademac, ne bih Vam dopustila da me pratite Vi mislite, da sam ja pokvarena?" Oh, ta sam ja mislio? Bio sam pun smeha Jedila se samo to sam bolestan, mislila je, da sam ranjen. Nije joj se svialo to sam tako divlji Rekla je, da se kod nje finoom moe vie postii. U vee, seam se, bee udno nebo. Jesenje nebo uvek udno. Naao sam je pred bolnicom, ekala me je. Drhuim je rukama vadila klju i pokazivala ga, a mogla je do ponoi da izostane. Poli smo ulicama, gde je vejalo rumeno lie. Pitala me je da li Srbi imaju crkve i tipala me je od strasti. elela je da se vozi; stari jedan fijaker primio nas je Ona mi lee na grudi i rasplete kosu, tako plava kosa umiljata, bez onog tekog, opojnog mirisa crnih kosa u mraku Oko nas se vijugali fenjeri Pod utim, zlatnim umama, po bregu ljuljala se i batrgala kola, a nebo je bilo puno zvezda Negde daleko tada na jugu molile su se stare ene za mene. A negde daleko na severu leali su moji ljudi prljavi, valjivi i gladni u blatu, drhtei od zime i potmulo ekali gde e granata da se srui. "Das Hundsregiment'-, kako su nas zvali. Mi smo stigli pod ume i polosmo peice Ona se uplaena stiskala uz mene. Tu su nedavno neki vojnici zaklali neku devojku. Zali smo u umu crnu sa rumenim vrhovima. Lie je padalo na nas, a meseina rumena lila melu drveem i dovodila do suza, do nenosti bolne: ljubio sam je, kao da nikog nemam svoga na svetu celom osim nje. Ona je, sva luda, izmuena, diui teko aputala gorko kako je sve gadno, kako je svi mame, a kako su svi hulje. Mati je po ceo dan mui, a ona hoe ipak da ostane potena. Varoica je gorela dole u rumenoj meseini, a pruska granica sa svojim belim kamenjem kruila je oko nas. Njeno belo rublje bilo je namirisano. Ta naivna panja, to spremanje unapred dirnu me i ja joj to rekoh. Ona se uvredila. U mraku sam malo samo video njenu glavu, ali su njene ruke bile neizmerno mile: samo se bojala: misliu o njoj zlo. Daleko oko nas belila se varoica sa kuicama belim i malim kao igrake za decu. Odjednom ona tiho ciknu Jedna tica prnu i lupi se o stablo. Ona jeknu bolno i pogleda za njom u umu. U meseini je bila grozno bleda i lepa. Dole u gradiu svirala je vojna glazba. Kome ja ovo piem? Mladiima, moda mom sinu bledom i napaenom. A oko mene kulja velika ludorija rata, sve se lomi poda mnom i ja smeei se gledam te rulje i idem od grada do grada. Rulje pustih ena, rulje hulja trgovaca, rulje radnika, rulje bolesnih i rulje mrtvih. Grdne gradove, ume i polja: tamne, hladne stanice. Decu i ene. Pijanu hrpu onih koji se sad bogate. Sve

ja to vidim i gledam sa osmehom. Niti sam iji, niti imam koga, ni brata, ni sluge, ni gospodara. Gledam tihe, plave, mokre proletnje ulice Vitke rumene mostove u zalasku sunca, kad ih najvie volim, i kud uvek idem. Oni me vide uvek veno vedrog, nekad retko umornog, skoro uvek nasmeenog, niijeg. Ni vere; ni mira, ni kuita, nikad niega Ja priam to tihim i mokrim, proletnjim ulicama, po vodama i gradovima utim od jesenjeg sjaja o njoj vitkoj, bledoj, istoj i maglovitoj, o njoj, o mladosti. Ko zna: kud i zato me vodi, ja idem za njom. Njoj krvave umarke, njoj mrtvace, njoj naa groblja, njoj moje zdravlje, njoj se klanjam, pred njom kleim jedinom dobrom i venom. I moja ljubav promiljena i ironina ve davno nije buna. Ah, sve je to tako smeno. Nemoan sam, tuan i zamiljen. Ne daje mi se da ivim. I ja sam se borio na Pont-Neufu. U vizijama belim i ja sam iao poguren sa carem preko berezinskih santi U vizijama ludim leao sam i ja do nogu Neronovih, kad je Rim goreo u moru ara i Poppea sa vitkim strukom prolazila i kikotala se prijatelju, koji je sa zapenuenim ustima vikao ime Omira i pevao more u zalasku sunevom. Sedeo sam i ja sa ribarima i vukao se po pristanitima, gde se devojke nude tako jevtino, i, zaostao od sviju, i ja sam do kolena gacao po blatu i snegu kraj eljeznikih koloseka, kroz mrke ume bez cvrkuta jedne tice. Na arenim laama sa ribarima sa Hiosa ja sam tiho kupao se, u zori, koja je suzno dolazila i imala usta mirisna i jasna. U tamnim meavama ja sam u vizijama sedeo nad Kamatkom i gledao kako se tromo kre bregovi i grme i tresu u hrpama, kao hiljade kostura i gomile elavih lubanja. Duom mi je proao. Lakomisleni Balzak sa razbaruenom kosom i prohujao general Bolivar krvav i mlad; a nou sam se vraao kui i video decu po estoro na jednom krevetu, u ritama po podovima vlanim. Leao sam u veeru maglovitom od jorgovana u zagrljaju jedne ene sa oima zamagljenim, gledajui mora iza Splianskog groblja I tako sam se oslobodio i odrodio od svega. I nita me vie ne vezuje ni za dobro ni za zlo I tako sam se oslobodio svega. Ja drim moj mali ivot sav potreen i uplaen u rukama, udei mu se. kao to dri crni evnuh prsten sultanije u rukama dok se ona kupa. On je u mojim rukama a nije moj I sve to je oko mene moje je i nije moje. Umoran sam. zadovoljan. zamiljen i smeim se. I moje oi uprte u prsten ispituju i ne priznaju nita, ne boje se nikog i nieg i prataju i zatvaraju se tiho, neprimetno. Mi nosimo u njemu prolee i ne idemo kao Florentinci iza grada u polje, da ga slavimo. ta je nama ubiti tri miliona ljudi? Mi smo slobodni i znamo: da je nebo svud na svetu isto i plavo, oh, tako. Dola je smrt jo jednom, kao nekad davno, ali e iza nje doi sloboda. Biemo slobodni i smeni. Znaemo da je nebo svud lepo, i da nita ne moe i ne zna da nas zadri. Sve je propalo, ali e se to urlikom rairiti od jednog okeana do drugog. Zamiljena i bleda lica, sva ta lica, sve te gorke, muke, umorne glave, kad se budu vratile sa krvavih nepreglednih granica. Bie eljne onog, to je do sad smelo samo bilje i ume i oblaci. Nauili smo da pijemo ivot dublje no ikad od kada svet postoji. Nita nema smisla, sve je propalo u ove tri godine. Strahovito, uplaeno, paljivo ja gledam u njima ivot i drim ga rukama koje drhte, i gledam oko sebe ume i puteve i nebo. U zoru sam stizao kui. Stoji breg zelen, "iroko bilo" iza njega, a sunce tu mirie na umu, gde sam i ja igrao jedne tople noi na meseini, gde sam sluao pijan zdravice krojake omladine i gospoica tiho, usamljeno aputanje. Smeni rovovi, to su trebali da brane od Bele Crkve od Srbijanaca, koji nisu doli, zevaju i spavaju i sunaju se. Tu poinje da pada na mene neka bogata banatska tuga, meka i dobra kao beo banatski boini hleb. Tuga plodna, tuga berbanska, tuga kosidbe. U zanosu ja vidim zelene gutere to spavaju po putu i oni mi napune oi suzama. Suze, koje raspinju kao iroko polje puno ivanjskog cvea Tada u magli ve izlazi pred mene moja stara kua da me doeka. Ja uutim, moj glas se jedva uje i ja izlazim iz voza pogrbljen i umoran. Zvoni, ah, uvek kad se vraa kui zvoni.

Doekuju me i plau. Mati mi umire. Odvode me u kuu nepoznatu. Ne daju majci. Tetke me grle i plau. Sunce je pred no zasulo ivo i ja sam se umirio i niega mi nije tako ao kao sebe samog. Kad prne po koja prepelica, ja se setim zemlje, polegnem u sprenu travu i utim. ekam vee. Nee da me vode majci. Meseine mokre, svetla ela, dolaze i leu po bunarima. Srce prne, usedne kakvu zvezdu, to prolee padajui, i strmoglavi se dole, padne pred nas, diemo ga i gledamo ga, a ono se smei. Oko nas u blizini tee voda; zapevamo glasno, primetimo iznenada kakvo mrano drvo i opet sve uuti. Leemo i uzimamo no punu zvezda na grudi; srce ne kuca vie, kucaju uspomene. Blage, umorne ruke mrse se sa travom i meu prstima navire zemlja, to ima dah pust i beskrajno pun tame. Negde iza kua zvekne srp i navru suze. Zar nigde stanka? Sa jablanova pada lie a jo nije jesen. Pa ipak ona je ve stigla u kukuruze. U kukuruze iza kua, gde e moje tetke izai da ih doekaju. Oni nikad ne odstupaju Oni e doi. Njini su oficiri mladi i lepi. Svi su njini oficiri mladi i lepi. Sve je ve spremno. Pevako drutvo i litija e izai pred njih. Doi e u moju kuu; staro, srebrno posue je spremno. Oni e doi. Kroz kukuruze nou stie jesen. Niko je ne vidi jo, samo u zori ostaje od nje rosa. A daleko iza bagrenja, negde daleko ak gde su polja mrka i sjajna kao bakar, stoji jedno usamljeno drvo na vidiku, stoji ve godinama gleda mene i dimnjake moje kue. Srce uti a kucaju uspomene. Tetke mi priaju. Ja vidim zavejane maarske i nemake gradove. Osvetljene prozore cincarskih kua, gde su ih rado primali. ivelo se uvek u tuini. Selili smo se, selili smo se. A grudobolni smo umirali kod kue u zaviaju. Sneg veje. Pusti sokaci, crni, poderani kaputi. Tambure svetlucaju pod pazuhom, a pesma tek jekne pod kojim nakrivljenim, pijanim fenjerom. Ah, ne moe biti, da je sva ta grdna tuga samo iluzija, lepa kao ast. Zatrese se kolo. Napolju pada sneg, a unutra crne oi gore kao ar. Ah, taj ar je neprolazan, neprolazan kao miris ovih ravnica, to ve vide jesen, kako se nou dovlai kroz kukuruze, a jutrom odlazi po rosi. Bolnim, gorkim osmehom ja ih gledam sve. Sebe pogurenog i izmuenog, kako kaljucam: i onog to je negde u Odesi, i moda je Ve melu njima, pa i onog to polupijan polazi na jedan od najstranijih poloaja na Kaporetu; pa i onog to je pun kolajni sedeo pred umom i mislio moda na mene i poginuo u jednom jedinom vihoru granata. Napolju veje sneg, veje sneg, veje; svud se rulje jure, tumaraju. Eno kao stoka nadiru prema Horodenki, ginu, ginu kao stoka Eno ih gde se melu sobom kolju, kolju u urnebesu uma i blata, u agoniji krvavih ruku i misli Milioni se spremaju pod svojim varoima, gde je more visokih vavilonskih kula, gde je bura od elika i grmljavine gvoa, kraj beskrajnih luka punih brodova. A grdna Sloboda stoji i gleda u okean bez smisla, bez istine, i ne vidi ni svoju senku na nebu. Samo tamo, gde sjaje prozori na makedonskom suncu, gde svud viri sirotinja, tamo se ori pesma. Sve poslednji, sve esti, a tamo je petoro brae. Vie nema je l' "Jok, nema", osee kratko. "Pa i ti e da propadne, bre". "I ja, i ja". "Pa ima li majku bre?" -"Jok, nemam." - "A doma?" - "Jok, brate, izgoreo." - "A dece?" - "Ne znam." - "A oca?" - "Poginuo." Veje sneg. I opet igraju kolo ta gledaju ti ljudi? ta gledaju ti smeni ljudi, Englezi, Francuzi, Amerikanci, Crnci? Putajte ih, neka traju Boi je danas bitoljski, kue razruene. Pustite ih nek pevaju. Poslednji su. Veje sneg Iz ume sa erne dolazi Boi, plae kao majka; lie treperi kao kandilo, tiho nadgrobno pojanje i crveno vino po kuama Pod granama punim snega, tiine i Boia, oni bez doma, bez dece, krvavi, ponositi, poslednji Trebali su doi Moje ih tetke Cekaju. A tamo, gde ih vidim kad se trgnem, ja vidim samo mrka polja kao bakar, zasute rovove, prazne i obrasle travom kao grobovi; i kukuruze kroz koje dolazi jesen, ma da je niko u gradu jo ne vidi. Pustili su me njoj kad je izdisala. Bee izgubila vie zuba i ta usta me ispunie nekom stranom, pritajenom grozom. Oko nas bee puno baba i tetaka mojih, koje su jednako govorile o

10

bolestima i mrtvacima. Po sobi su razastrli arave natopljene vodom i siretom Njene noge su virile ispod svilenog jorgana. Vie puta se osmehnula i rekla tiho moje ime, molila me je da legnem i da se odmorim od puta. Priala mi je kako je bila mnogo sama u poslednje doba i kako su je strano vozili i gurali na eleznici poslednji put kad je putovala. Kako su je krali za vreme bolesti i kako je u poslednje vreme elela da umre. I kao da je to neto obino govorila je, ta imam da inim posle njene smrti. Morao sam potra iti njenu sliku na kojoj je bila naslikana od osamnaest godina. O toj je slici muei se dugo priala i molila me je da je drim uvek na mom stolu. I tek to sam pred zoru legao probudio me vrisak i zapevanje ena. Umrla je i nije dala da me bude. Stare ene su zadizale suknje i trale po dvoritu, plakale i skakale; jedna je pala kraj postelje i naricala. I to naricanje je prodiralo, kao i zavijanje uplaenih pasa sa dvorita, kroz sva vrata i sve zidove. I tek to svanu videh kako urno tre neke ene po kui, toe vino i piju rakiju. Nepoznati neki starci prilazili su mi i traili od mene kljueve. I dok sam sav teak i podbuo lutao po kui, osetio sam kao na zapovest iz mrtvake sobe, da je sve bilo spremno. To me je ispunilo ludim uasom. Stajao sam kraj prozora zagledan u mutne krovove, u zid crkve velike i prazne i stresao sam se. I dok sam, drei se za glavu, gledao kroz zavesu kako je golu diu i kupaju svu utu, pocrnelu i sasuenu a pri tom toe i piju rakiju, poeo me je hvatati neki suludi strah. Doao je prota. itao je molitve, jednako gladio brke, odlazio je u kut i traio sud za pljuvanje. Moje oi malaksae sasvim. Sakrio sam se u jednu sobu, gde bee puno malenih, svilenih nekih jastuia upletenih u stare vezove i are. I to zlatno, svileno, malo arenilo, toliko me dirnu, da sam iznemogao pao. Doli su da me zovu, jer me je prota traio. Govorio mi je o majci, posle je nenadno poeo da govori latinski, nasmejao se i spominjao slepaku, karlovaku akademiju, sedeo je i jednako podizao prst i ponavljao: "Quousque tandem abutere..." A naricanje se jednako orilo iz svih soba, iz svih zidova: "O, jao... o, da ustane da vidi tvog lepog jedinca... jao". A mene su prepadale muke. To naricanje me je teralo iz kue. Tad iznenada nauh na stepenicama, da neko hoe mrtvo telo da probode iglom kroz srce U meni neto zviznu kao bi, okretoh se i jurnuh u sobu. Gledao sam samo neke babe na stolicama kako su se krstile, sedele sa sveom u ruci i ponavljale: "Iju, slatka - kao trebalo bi pitati strinu." Kad sam jurnuo na vrata, one se uplaeno podigoe. Tad moja ruka netedice pade sa besnim urlikom na prvu glavu na domaku; soba se ispuni stranim ciktanjem, stolice popadoe a babe jurnue, zapevajui strano, na vrata. One su plakale, vikale, krstile se i trale. Ali ceo dan, dok je mrtvo telo lealo prostrto, mene je morio neki lud gnev i gaenje. Pogreb je bio sutra dan Kia je bila pala, pa smo ili po. glibu. Deca sa iracima viui, a popovi po neistoj kaldrmi. Iao bih bio rado tako bez prestanka po glibu, pognute glave. Osetio sam kako je sve strano. Groblje je bilo daleko iza grada, tamo gde behu barutane, grdne rupe ubrenjaka i crepane. Visoko na humci pod jablanovima bee naa grobnica. Vodili su me desno i levo po groblju. Sanduk se teko nosio, dva tri puta se inilo, da e da ga ispuste, tada su svi vikali. Groblje bee puno sveta, to se rasu svako svome grobu pa plakae i naricae. Seam se, zaustavljali su me kraj rake. Sa jedne grane curila je kinica kap po kap na moje ruke. Pomislio sam, da se odmaknem; ali sam ostao tako i zagledao se u te kaplje. Pevako drutvo se zahori i miris tamnjana me obasu. Videh protu, gde oima okrete i poe govoriti o majci. Dugo je govorio. Neko me je gurao sa leva, i sad su kapljice jedna za drugom teko, lagano padale u moju kosu.

11

Prota je podizao ruke a tetke su mi glasno jaukale. Tada se die kraj mene jedan gospo din u crnom i poe govoriti. Tetka mi se nae nad uvo i apnu mi: "Vidi, edo, to je gospo'n predsednik." On je spominjao dobrotvorku saborne crkve, neku dvokatnicu u Aradu, koju je ostavila mesnoj crkvenoj optini. Kidao je reenice, disao teko i mucao. Dva mala aka stajahu pred njim, oni su tajno tipali i gurali iracima. Od jednom gospodin podie glas: "Moemo rei, da je naa crkva, i neu samo da kaem crkva, nego i nae su kole njena...", njegove se oi uplaeno rairie, on zape u govoru, tre se i poe gurkati jednog do sebe apuui: "Joco, Joco, Wie heit man das... um Gottes Willen! zadubina, da zadubina moemo rei. Laka joj crna, laka joj crna zemlja," dodade hitro, odahnu teko i izgubi se u gomili. Poee padati grude po sanduku koga su sputali. Jedna od mojih tetaka pade preko sanduka vritei oajno. A posle smo se vratili. Stolovi su bili puni nakita od arenog papira. Zagledao sam se u jedan lep, starinski ilim i ne skidoh oiju sa njega. Prota me je preko stola jednako teio a kraj mene opazih iznenada jednu lepu enu, koju nisam mogao da poznam. Ona mi je dodavala aice sa vinom i pitala me, da li sam umoran i da li bih prilegao I ne mogavi setiti je se, pitao sam tetku, ko je ona, a ona se nasmeja: "Zaboravio si Macu; najlepa devojka, nema ba Bog zna ta, ali kad ti ja provodadiram nee se kajati." "Duo moja", uzdahnu ona i pogleda u devojku, to sva porumeni. Popovi su dugo sedeli i govorili o pokojnici. Na stolu su gorele teke, mirisne mrtvake svee. Maca je pisala posmrtnice. Ona je bila vrlo lepa, "zdrava," kako rekoe tetke. U ostalom ja, i ako ga ima, retko primetim na enama, ta runo. Njene oi i silna, crna kosa, ramena i vrat u kojem se krile plave modre vene, setie me na neki harem u romanu jednom a ja esto itam romane. U ostalom, svi smo mi govorili o romanima. Pa i ona me je ba malo pre pitala o nekom romanu i rekla: "Ah, molim Vas, sve to ne vredi nita; tri godine je vue za nos, a posle je puta da se davi, a ovamo je naziva kanarinkom." U njenoj lepoti bee neeg tekog. Crnina na njoj nije mogla meko da joj obgrli stas; nego leae na kolenima njenim kao ilimovi teko po posteljama, ilimovi sa arama, koje sam toliko voleo. Osetio sam miris mrtvakih svea i od jednom mi se zgadilo jelo i ja odgurnem tanjir. "Treba da se oenite, ree mi prota, bez ene i dece niste pravi ovek." Tetke mi udarie u smeh i pla i digoe graju viui u glas: "Macu, Macu", prioe mi, ljubljahu me i milovahu po kosi. A tanjiri su zveckali i svaki as se tek ulo: "Ej, gde je da ustane, evo doao je. Sve joj je elja bila da ga vidi i gle, ona ode." "Ode", dodade prota, zverajui u svee, koje su bile sve ue i mirisnije. Miris mrtvaca bio je ostao na stolu, u jelu, samo ga u vinu ne bee. Kad me bledog i pogurenog odvedoe u sobu da spavam, dugo su me ljubile i smejale se, da bi me razveselile ali sve to nije ilo od srca. Moj hladan pogled i tuinski osmeh mutan i zajedljiv plaili su te stare ene. Kraj postelje sam naao neke stare, izbledele spomenice i karte iz kupatila, na kojima se ona nekad potpisivala: "tvoja dunda"; neke slike Karlsbada, oficira, diletantskih zabava i jednu vrlo staru ruu. Iza zaloene pei sakrio se miris mrtvaca i neki teak miris cvea i vrebali su da me zagrle A iza zavese stajae moja stara tetka ona se muila da me sagleda kroz zavese, inilo joj se da ne diem Ja znam ona miljae u sebi: "Kao i da nije nae dete, ta se taj morao napatiti, ne jesti; gde je taj sve morao spavati, pa da se ovako satari. Bled je i kalje. Sve kau: goji se, 'ma kaem ja; sve je to trulo, Boe me prosti, kao da je od voska, kao one lutke u panorami Pravo kae Jeca." A posle? Posle su opet prolazili dani. Ustajao sam u podne. Jesen otopli jo jednom i sunce granu. Svaki dan sam izlazio na groblje, tamo sam se u detinjstvu najradije igrao. Ponegde je pao po jedan crep, ponegde je pao plot. A bilo je jo dosta golubova Otvarao sam vrata to su vodila kroz portu, u kojoj je visoka uta travuljina bila puna kokoaka i pasa, koji su se tu kupili. Prolazio

12

sam kraj male kole, gde se ula vesela deca kako pevaju, i kraj drvara to se nizahu sve do groblja Sve su te drvare bile u rukama mojih tetaka. uta voda, a u njoj stajahu mirno crni lepovi na vetru, to je po obalama vijao pesak i perje. Drva su puckarala na vetru; a ja bih dugo sedeo pred vratima nae grobnice. Kroz pozlaene reetke video sam kite bosiljka na zidu, drvene krstove i slike mojih mnogih pomrlih baba. Debele i slabe ene gledale su i popovi sa lukavim licem, kakva imaju slike pokojnika kad je sunani dan I puno graniarskih oficira. O svemu tome nisam mislio. Dolazio sam i sedeo tu po sate Poto me niko ekao nije, sedeo sam tako izgubljen dugo. Ali kad se vraah po mranim ulicama, vrebali su me i vodili u svoje kue Tetke behu odluile, da me oene i oenie me Svi su znali, da me treba oeniti i oenie me. O meni se isto tako mnogo reavalo kao i o svemu drugom i o ratu. Bilo ih je, koji se podsmevahu mome utom licu, ali su devojke govorile da sam lep Kako su me videle nekoliko puta u etnji sa ivutkama, odluile su, da treba, da me to pre povrate. Prvo su me vrebali popovi. Oni su me odvodili svojim kuama, u kojima su postelje bile iroke, a u prozorima se crvenile upe pune vianja i treanja. Oni su mi govorili tiho, sa osmejkom o novom maarskom katihizisu, koji hoe da im nature, i sputali se ugojeni i teki u meke stolice. Sve su njine ene nosile malo raskopane grudi i kosu punu ukosnica, neureenu, spalu za vrat Kod njih ne bee mnogo smeha, ve mnogo osmejaka Njine ene su me gledale vrlo umiljato, blago: kad i kad bi nehotice prekrstile noge i uplaeno porumenele, kad bi primetile, da im se lepe, punake noge sjaje u belim arapama do kolena. One su ih brzo pokrivale, okretale se hitro muevima svojim i nasmejale se: "to ne pita gospodina pa da ga enimo?" Mene bi za as pomilovao njihov srdaan osmeh i stisak ruke: no posle bi me opet obuzimala grdna dosada, zagledao bi se u njihove ruke sa neistim noktima. Vie puta popadije su me opkolile samog u nekom smenom salonu punom stakla i aa, na kojima behu naslikani areni kosovski junaci. I dok bi kakva lepa, bela maka savila se u mome krilu, one su me napadale to se ne enim, hvalile i branile sve muke u gradu, a najvie ba svoga mua. Mene je zauenog razveselio njihov zdrav i raskalaan smeh, koji mi je aputao o neprolaznoj ari malih i aljivih grehova. One su bile najbolje majke, ali su rado sedele tako rumene do punih grudi, tiho se smejui primedbama klizavim i bestidnim. Tek kad bih prenaglio i pokuao u mraku, da zagrlim koju, naiao bih na besan i jedak otpor, na spominjanje dece i mua. Ja bih uplaen i zastien stajao pred njima i osramoen odlazio One su me nazvale "frajla" i ceo me grad imenovao od tada tako Kad bih nasmejan izaao od ena doekali bi me popovi i teili. Crni i teki govorili su o svemu sa hitrim preziranjem. Njine meke, jako meke ruke, milovale su umorno moju: priali su mi o tim praznim crkvama, koje sam toliko voleo. Mnogo su se smejali. Najradije su govorili o seljacima. U mranoj sobi, pri stolu punom aa vina, vina u koje su sputali ueta, da ne kisi, nicale su seljake glave iz njihovih rei, razbaruene i neobrijane, sa malim, lukavim oima i poniznim licem I sve je bilo ugojeno i veselo. Teki kao volovi bili su ti seljaci u priama njihovim. Glupi, kad i kad duhoviti, u zasedi, i prevari, silni kao ile borova u gramenju i otimanju zemlje. Ocevi, koji su gledali kako im dete umire iza pranih, malih prozoria u niskim sobicama, gde su eprkale kokoi: ene to su raale i sutradan Ve ustale i istile talu: i deca to su se neodrasla, polugola valjala po slami, mala braa i sestre, to su se igrali bednih i bludnih igara "Pa to je svud tako", smejali se oni. Zaprepaeni sveci gledali su sa zida okreenog, belog i istog i glupa lica oblazila su oko stada ovaca i oko apurja. Posle su dole na red prie o Hristovom grobu, kad ga opsednu babe i donesu jastuke u pono stranog dana kad se eka Uskrs. I sto gadnih ala i psovki znali su o tom. Ne bee ni jedne drage slike u reima njinim, punim nepreglednih polja kukuruza i strnjika: a u niskim kuama videle se samo senke, gore nego senke ivotinja. Tek nedeljom bi nicale smene, nakinurene devojke, namazane i ofarbane i

13

gomile crnih, pijanih seljaka. A pod gustim, seljakim obrvama staraca, sevala bi gorka ud i besno lukavstvo prema svemu, osim zemlje, koju bi te oi gledale, pune ludog, radosnog svetlucanja Ali bi se te slike najgore meale, tek kad bi poeli priati o njihovoj ljubavi. Tada bi se u mraku vrteli i gazili ti jadni seljaci, u ludim gomilama, goli i pijani Trale bi isprebijane ene sa suhim opalim dojkama, krezube i smradne od znoja. One bi se prevrtale i previjale u mukama poroaja ili bi leale krvave jauui od muka po zemlji: kidale se od bola zbog raznih lekova protiv zaea. Pod prozorima bi leali krvavi trupovi zaklanih dragana u sjajnim izmama. U mraku bi se sjala njina srebrna pucad na prslucima: a iza pei sedele bi jadne, smeurane bake, sa krvavim zagnojenim oima, bose i suhe kao granje i krpe I sve te slike bile bi ispolivane i posute vinom, krvlju, psovkom i ritama. Uzalud bih ja pokuao da ih umirim, zaguio bi me njin silan, popovski smeh. Crkvice bi njine arene i male bile pune ofarbanih svetaca, kandila i gomila, koje se krste pogrbljeno i glupo gledaju. A ala bi zaogrnula vladianske dvorove i sve manastire masnim i pijanim velom slukinja i lopova. A ja bih posle izlazio umoran iz popovskih kua, dok su mi oni svi nudili nevestu. Praina protkana suncem padala je preda mnom i ja sam prolazio. Ponegde je pao jedan crep, ponegde je pao jedan plot. Vrebali su me trgovci i vodili silom k sebi. U kuama njinim ne bee salona, nego su me vodili u grdne, svetle sobe, gde stajae glasovir a iza njega palma i Sveti Jovani. Njine su ene bile suhe i male, one su me doekivale uzdiui, opkoljene decom, silnom decom. One bi uplaeno brisale iza mojih lea i najmanju trunku praine, gledale svaki moj mig i spominjale prola vremena. Sve su se seale ubistva knjaza Mihaila, one su tako beleile svoje detinjstvo, nisu znale tano kad su se rodile. Njine koate, jadne, izmodene ruke grlile su svoju decu i krile svoje slabe ispupene kukove iza glava sveih i rumenih svojih devojaka. Njine smene suknje trale su arene oko njih A one bi se uplaeno osvrtale. Tuno su me gledale kad se zabunie i ne umedoe da razlikuju balkanski savez. Ali kad bi mi pokazivale svoje divne ilimove, ja bih zaboravio sav svoj ivot, koji mi se inio i smean i lud, pa sam dugo sedeo kod njih. A one bi tuno i blago govorile, namuene i slabe, nosile za sobom crepove vrue, to su ih stiskale na prozebla rebra. Muevi njini, koji su mirisali na sire, uli bi tiho i odlazili brzo. Ali devojke udavae gledale bi me ispod oka i svirale bi mi mnogo. One bi me opet pitale, da li sam itao "Sanjina", a ja bih se trgao, kad bi one prole pored mene. A one bi me opet pitale, da li sam itao "Sanjina"; vesele i zaboravne, one su mi priznavale sto malih tajni U mirisnim kutijama, pod ispisanim lepezama, one su uvale rasporede svetosavskih beseda i slike petanskih glumaca. A kad bi se oko mene iskupile stare prijateljice iz detinjstva one bi mi milostivo i bestidno dopustile, prenemaui se, da ujem njine male tajne i da ugrabim njine knjiice na kojima bi spolja stajalo: "Romeo i Julija" od ekspira, izdala Braa Jovanovii u Novom Sadu, a u kojima bih nalazio izbor gromkih ala i slika. I tako bih opet sedeo u vencu devojaka, to su se veselo kikotale oko mene, gasile sveu, pa me ljubile a da nisam znao koja. Ja bih umorno odlazio iz tih kua "Ih kako je tunjav", vikali su za mnom. I svi su mi nudili nevestu, nevestu Tetke su bile odluile da me oene i oenie me. One su mi svako vee dolazile sa Macom, ali sam se ja rugao i doekivao ih bez radosti. No veeri su bile tako duge; pljutale su strane kie, a ta devojka me mamila tiho, ali neumorno. Ona bi odmah sedala do mene i priala mi. Siroe bez oca i majke, ona me je davno volela, i ekala i bila eljna. Mene je zaudila njena lepota, a bio sam umoran. Sve je to prolazilo tako jednoliko i mirno Tetke moje su me doekivale i vikale joj: "Evo ti ide mladoenja", a ona je po vas dan bila u njinoj kui. Napolju je padala kia i dugo smo sedeli posle ruka. Meni je bilo teko, lice mi je jednako bilo podbulo i bledo. Ko zna ta se dogaalo u mojoj dui. Ona me nije ostavljala. ekala me i dolazila svaki dan. Salivena od svile i lepog mesa, ona mi se nudila tiho i

14

ponizno. Sluala je o mojoj "blesavosti" i mom tajnom, raskalanom ivotu mnogo i to je budilo njenu radoznalost. Stajala je dugo preda mnom i gledala u moje mutne i mirne oi Tetke su nas ostavljale same, a devojka uplaena malo od onog, to je ekala, beala je od mene u mrak i mamila me u kutove sobe na meke divane Ona me je pitala o detinjstvu i seala me kako smo se zajedno igrali, ma da se ja toga nikako nisam mogao da setim. Ona mi je govorila o samoi, koja ju je pratila toliko godina i kako je u ovake tune, kiovite dane moje tetke jednako ispitivala o meni Ona se udila mojoj nehatosti, miru i dosadi i jednako mi davala savete kako da eljam kosu, pa mi je i sama eljala. A ja sam meutim pokuavao da je obuhvatim i gurao sam se s njome, dok bi me ona odgurala i rekla: "Ah ti si gori od Sanjina". No sve mi je ona brzo pratala i brzo mi se vraala. Stiskala mi je ruke i govorila, da se gadi malovarokih spletaka i ena i da je eljna "da ivi, ivi". A kad bih je ja zapitao, ta hoe time da kae "da ivi, ivi", ona bi porumenela, zautala, pa se nasmejala. Ona mi je priala, kako bi zidali kuu, opisivala je stvari, posule, nametaj i najmanje stvarice pominjala je neno i udno. Ona je sa dirljivom radou opisivala svoje zavese, salon i postelje, pa bi zastala i gledala me moleivo A kad bi nas sasvim zakrilio mrak, ona bi me zagrlila i aputala zadihano : "Nemoj slatki, slatki." I tako su dani prolazili opet lepo. Budio sam se dockan, a tetka bi mi ulazila tiho Ja sam se dizao i hodao neobuen gore dole i kijao. Svako jutro sam dugo i mnogo kijao To je bila neka porodina bolest kod nas. Sa zida su me motrile ikone pune bosiljka; narod, koji se selio na elu sa patrijarhom i vezano roblje sa oima devojakim. A ja sam prilazio ogledalu i dugo sipao hladne vode za vrat i glasno kijao. Starac jedan ulazio je i loio pe, a ja sam rado razgovarao sa slugama. On se brzo raspriao i priao uvek jedno isto, kako je palio neku vatru u snegu na ulici, kako bee cia zima. Narod je igrao kolo oko vatre celu no pod vedrim nebom, a on je bacao kapu u vis i vikao: "ivio Desani". Evo tako su prolazila jutra. Probudio sam se, ali sam leao i dalje sa zagledanim oima u tavanicu. vakao sam nehatno i itao zevajui novine. Zagledah se u portu. Oko usana sam imao neke ute pege, jutrom sam bio jako podbuo i ruan. Video sam neke stare ene pred portom. Moja glava klonu opet kao od bolesti neke. Video sam samo spomenik na trgu pred crkvom pun krstova i svetaca. Ali bi rado dolazila ona. Sva mokra od kie dolazila je puna slatkia i priala mi hitro. Ona je znala sve raskalanosti, sve preljube, imanja i sve tajne. Sedela je kraj mene i veselo jela. Ljubiast veo, koji joj je smetao padao je kao senka u njen osmeh. Kad-kad se tek video njen rumen vlaan jezik, koji se snano vrteo u eeru. Pri ruku bi uvek bilo gostiju, a ona bi veselo sluila kao da je ve domaica. Posle ruka su paljivo pogledali da li ih sluge ne uju i nazdravljali Kralju Petru. I posle toga su sva lica zasijala bezbrino i zdravo. A posle su pevali i govorili o ratu Mene su ve nazivali mladoenjom Posle su svi odlazili u kavanu. Ona me je ispraala, pa je u kujni, iza vrata, u hodniku brzo prilazila, poljubila me, disala zadihano i ponavljala: "Slatki, jo, jo..". Ja bih neprijatno trzao glavu, a usta su me bolela od njenih zuba. To me je jedilo; sealo me je na jednu moju ljubav, na jednu sobaricu, kad sam sa majkom putovao u kupatila. ak i miris maramice njene seao me je one. I svaki dan sam ja sve vie bio zaljubljen. A ona je dolazila sve docnije. U mraku iza bavanskih ilimova ona me je ljubila, nesrena zbog moga odugovlaenja. A ja sam sa dosadom poinjao da je ljubim, ali me je njena strast sve vie guila. Ona bi rasplela kosu, mada sam ja tajno tu teku kosu brisao sa lica, jer nisam mogao pod njom da diem. A imala joj je kosa neki teak miris od kog sam se gadio. Nisam mogao dotle da zamislim tako teke i duge poljupce, dok je ona jednako uzdisala: "Slatki, jo, jo..." Pala bi sva po meni, usta bi njena postala lepljiva i jednako mi govorila o braku: kako e namestiti postelje, pa salon i da e je birati u ensku zadrugu. Napolju bi se orio teak jek zvona, a ta jeka muila me je kroz tolike godine; muila me je i sad. Uvek bi od tog zvonjenja poela da me boli glava i da me

15

prepada muka. Otrgao bih se od nje i ostavljao je sa izguvanom suknjom leei. Ona bi se pridizala, i nametala kosu i aputala mi: "Ba ne zna ta je dobro." Njene grudi bi sinule iz crnih ipaka, silne i sjajne; ona bi skoro obezumljena previjala se u mojim rukama. Kad-kad me je zagrizla za uho i njen smeh tada vedar i bistar dugo se vitlao u mraku. A ja sav umoran kleei pred njome sagibao bih glavu u njena nedra i oseao na licu kapljice njenog znoja. Uzalud bih pokuao da ustanem. im bih uzeo kakvu stvar u ruke ona bi mi je otimala, smejui se i ljubila me dalje bledog i podnadulog. Ona se grila u mojim rukama i opet mi priala o sobama i nametaju, kako ga eli. Spomenu neku epizodu iz "Devajtisa" i ree: "Ta ta je slae od toga na svetu." Ja videh da je porumenela, stisnuh je i razgrnuh joj nedra. Njene oi planue, ona mi je jednako aputala: "Slatki, slatki..." Oseao sam na svome obrazu, kako njeno bilo silno kua. U neredu odela razdreenog, razli se ona jo lepa i belja no u rukama mojim. Teak neki miris zanosio me je, njene vrele ruke se igrale po mojim hladnim pleima Tad moja ruka ljuto i nezgrapno pretra po njenom telu i neka dugmad otpadoe. Ona se prenu, ciknu, odgurnu me i aputae uplaeno: "Ne, to ne", brzo kupei odelo oko sebe to se belo i crno vitlalo oko njenih razgolienih kolena. Ona pade o prozor to zveknu mutan i mraan. Njene ruke su uplaeno stiskale grudi i ipke i pokidano belo rublje. Ona se osmehnu slabo i zaaputa: "Kad mi bude mu" Prsti su joj hitro stezali i vezivali vitice i drhtali pod dugmadima. Ona se osvrte i poe zavijati kosu i ree: "Vie neu doi. " A posle je doao medeni mesec. Bio sam smean u vojnikom odelu i bled. Oh medeni mesec, medeni mesec. Ruke su lepljive od vrelog tela, a lica ispijena, bleda i uta od uivanja. Zvek jednog tanjira budi krik: i telo je sve sanjivo. Ah, medeni mesec. Ona je bila svud. Miris njenog tela, neki teak, opojan miris susreo me je u zidovima, u svim vratima, u peima, po stolovima, u jelu i vodi, u postelji i u mome odelu, samo ga u vinu ne bee. A ja sam umoran ustajao kad bi zvona zazvonila i odlazio u crkvu praznu i hladnu. im bi me ona videla bledog ili tunog, ona bi me odmah zagrlila i ljubila i aputala mi: "Slatki, slatki". Izbijae pono. Ja je uh kako mi apue. Odbijae zoru. Ja osetih na sebi topli pokriva njen, koji je mirisao na njene grudi Ma kud pruah ruke, prsti mi se gubili u njene dojke. Ona je kleala preda mnom, na meni, iza mene. Njen glas se javljao svud Njene vlasi sam nalazio svud: u knjigama. u jelu i oko vrata. Ona mi je sve inila po volji Po ceo dan ona bi gledala da mi sve, to hou, doda. Pitala me i molila da uvam zdravlje Nije volela nikud izlaziti. Njen hod bee nabujao i vitak, njene lepe noge savijale se otro. Rano u zoru, kad bih otvorio oi, video bih je kako skoro sasvim gola lei na mojim grudima. U prvim danima ona je bila suzna i nevina: no posle je brzo, sa njenim bezazlenim kikotom poela veselo sipati ale i dosetke. Ja sam zaueno sluao njene ispovesti. Osobito u jutru, sedela je rado, skoro gola u postelji i pitala me o ljubavnim zabludama. Ja sam zaueno sluao, kako mi opisuje ene, kojih sam se jedva seao, tihih i pristojnih i punih kikota o protinici je priala neto tako grozno i gadno, da sam besno viknuo "uti, molim te." A ona uplaeno i uvreeno pokri svoja gola bedra i ree: "to se udi? A s kime u da govorim o tom, ako neu sa mojim muem?" Tako su prolazila jutra moja. Najvie me je drailo, kad bi ona, drei jednom rukom koulju, ila po sobi i jela zaostatke veere i slatkie na stolu, pa bi brzo pritrala i bacila se na mene i opet me ljubila. Njen mali mozak traio je sve tajne to se krile u utrobi njenoj: ona me je pitala tako udne stvari da bih se retko ali grohotom nasmejao. Ali je bivalo sve gore. Ja sam umoran, sav podbuo i slab odlazio i vraao se, a ona me je ekala i grlila me jo sa vrata. Primetio sam, da je ona sa kikotom pokuavala sve ljubavne ispite. Mamila me je da joj otkrijem ljubavne novosti, o kojima je ko zna gde itala. Ona mi je po ceo dan priala gromke prie o enama iz zaviaja. I ene, koje su poele da sede, imale po etvoro dece, javile bi se u njenim priama udne i lude, tako da bih se ja i nehotice zacenuo od smeha, kad bi predstavio kraj njih senke njihovih elavih mueva, pogurenih profesora, inovnika i

16

popova To vee smo malo vie pili za veerom i ona se veselo nasmeja: "Pa ta e, oko toga se okree svet". I ja uutah i pogledah je preneraeno. Leala je kraj pei sva gola. Njene lepe sjajne noge ispruene vitlale su se u aru pei, kao da su igrale sa nekim. Ja joj tiho prioh i nekim osmehom punim stida, kojeg dotle nisam poznavao, uzeh njenu koulju sa zemlje, pokrih je i poeh joj govoriti o zemljoradnikim zadrugama. I tako su opet prolazili dani i meseci Ona je poela da se goji. I mi nismo imali dece. Prozor je otvoren. Ja vidim u njemu, kao u nekom mutnom ogledalu, moju bledu glavu i moje krvave usne kad gutam led. Daleko iza brda plave se Karpati. Kae da e me odneti tamo i da e me izleiti. Ali meni je lepo ovde Krakov je lep. Star je i maglovit. Ona je zala u bolnicu ve trei dan. Da. ljubav nas svuda nae. Bila je mala, tanka, kao devoje kad prvi put ide na bal. Zgrozila se. Lealo nas je trideset u sobi. Napolju je sjalo slatko, jesenje sunce, a na mojim grudima behu kese sa ledom. I kad je sela na krajiak moje postelje, ja sam se osmehnuo. Ja sedim na jastucima i gledam u mutne krovove. To mi je zanimanje Kau od tog zavisi ivot. Lenik ima dugu sedu bradu, koja me jutrom probudi. Ona je imala sina, malog sina. O, nije ona bila lakomislena, ne. Nita ona nije znala, njeno telo je znalo samo cvokotati zubima od strasti Znala je malo latinski; inila je sve, da mi se prikae kao visoka ena. itala je Niea, a kad sam je prvi put iznenada i divlje zagrlio, ona mi ree: "Vi ste demon." Bio je novembar. Bili su to udni dani. Nebo je bilo toplo uvee i svi smo se okretali da vidimo laste. Sokacima je vrveo svet. Drvee je klijalo i svi smo se smejali jeseni, to je uobrazila, da je prolee. Bilo je to tako udno. Priala mi je kako su je udali kao to se konj teslimi. Mu joj je bio veliki, debeo advokat. Bio je negde na bojitu sudija. Sedeli smo u vrtu bolnice. Ona mi je aputaIa trudei se, da razumem njen meki, ukajui poljski govor. Nad Krakovom je bilo tada blago nebo: ili se to meni samo inilo, jer sam opet bio mlad i iv. Sve to je jo za mene zakon, sve to sam vrio kao zapovest za ivot, sve je to od onih poljskih uma na granici, od neba nad nama. Napolju negde ginuli su tada ljudi, ona je donosila novine i itala mi oajne borbe u umama od kuda se ja vratih. Ona me je smestila u zasebnu sobu, iji su pro zori gledali u zamrzle prozore jedne stare crkve. Bilo je kao u detinjstvu. Vrhovi drvea virili su kroz prozor, a iz postelje sam video pare neba. A kad pade prvi sneg, upoznasmo se bolje. Ona je esto plakala. I ljubav nam je dola kao neto siroto i jadno i rei nae postadoe tie. I njena crna glava, sa uvek i u mraku belim zatiljkom klonula je esto zamorena. Seam se, bio je dan pun snega. U prozorima je gledalo granje sve u snegu. Zvonik crkve nestajao je i ljuljao se u magli. Ona ulazi i baca mi mokre rukavice u lice. I tako ledena pada na moju bolesniku postelju. Spavala je dobro, od kad mene zna spava dobro. Tople, ljubiaste ilice vijugale se na njenim rukama. Razgrnuh joj grudi i naoh na njima medaljon, u kojem je bila urezana jedna od tunih mazurki. Nikad joj ne sagledah grudi "Bile su male i nene i imale su dubok strano ljubiast cvet", ona ree tako. Njene su ruke blede i tople. inile su uda te ruke, koje su gramzile za slau i koje su imale smelosti, lepe, slobodne, arobne smelosti. Njene ruke su palile, robile; njene ruke su me napravile detetom; one su mu cale, pevale: one su opijale bele, bestidne, pune smelosti: one su inile lepim i ono to je i na nevesti otuno. A ljubav? Ona je posle dola, ljubav. Videste li je? Ona je magla koja je pala na Rim. U mramoru je i u telesima Jeste li uli? U ljubiastim ilama je u belim kao labudovi rebrima, i na lancima rumenim od strasti. U Rimu je poprskana krvlju. Ko je taj, ko jo ima snage, mladosti i ari za ljubav'? Ko je taj, ko e i nad toplim, uzburkanim grudima enskim, oroenim sa kapljicama ledna, luda, besomuna, slatka znoja, ostati vedar i mlad.? Ah da, ljubav je dola. Seam se bio je Boi. U tuini ona nepoznata dola je da me utei, jer sam plakao nad vealima koja su nicala negde. I znala je dobro ta ini. Ne, nikad devoje ne moe dati te ari. Tek jad, oaj i elja za izgubljenim dovode do ekstaze Ne, dok se ne srui brak, mira biti nee Za

17

rumene ae i priguene krike, mi smo dali avolu duu Mira, jedna mati, kad ne voli oca deteta svoga, nikad vie do smrti nai nee. Ne, nije ljubav Bog, ni ivotinja, ni ludilo; ona je magla, magla krvi, mladosti i neba. Zavije sve, te je drago iveti. No magla ostaje veito teka, puna slasti i bola i vezana sa nebom. Ona je esto plakala. Ah, nije to bio pla, no grdne krupne suze, grozno velike, navru na njene oi i uzdrhte na trepavicama, dok se otkinu. I danas kad zamurim, oblije me neka iznemoglost mislei na taj dan. Oseam njene zapupele obraze na mome elu, oseam grenje lakih, tako strano kao laste lakih ruku, oko moga vrata. Vidim ona ista usta, tako ista, bez onog bolnog, napornog osmeha dragana, a na trepavicama dve grdne suze, pa mi je po nekoliko dana tako grozno teko. Da li ima dua asti? Ko zna. Ali telo ima. U crnom ogrtau, sa skromnim odelom jer sam ja videvi njenu aku sliku, zavoleo to odelo sa suknjicom uvek malo uguvanom. Oeljana, tiha i uplaena, ona e uvek preda mnom stajati kao bolna jedna senka ma glovita, kako gleda kroz prozor i tiho kae: "osam sati... treba da idem" Da, jesen je. Opet ivot bez smisla. Sve to ne zavisi od mene ni od nje. Jedanput su me izveli iz bolnice. Stajao sam i gledao u taj pun snega grad I nisam imao nikog svog pod tekim senkama katedrala, gde dugo miljah na ake i vojnike mlade pre mnogo stotina godina, koji su se tako potucali ispod tih mranih zgrada i tukli u oajno ludim dvobojima, po mehanama ispod zemlje, zatim sedeli ogrezli u krvi iznemoglo kod starih alhimista, koji nisu imali nieg u mranim izbama svojim do svoje srce i otrova. A u bolnici su tumarali po celu no Bosanci i pljuckali krv. Nedeljom pri slubi pevahu sulude devojke u belo rublje i debele vunene arape obuene. Orgulja je bio slep, a prvi glas je pevala jedna kaluerica sa grozno unakaenim licem. Kia, ona strana poljska, padala je veerom, a po hodnicima su lutale, lupajui takama, senke koje su pljuvale krv. Sa zidovima su visili drveni Hristosi sa zabezeknutim glavama i vorugavim kolenima. Tu sam prvi put osetio straan strah, tu sam prvi put saalio se nad svima nama. Prozor mi jo uvek gleda na snene krovove. U prozoru su tri njena zumbula. Priao sam joj o selima naim, o prozoru u domu mame, i sutradan mi je donela tri zumbula. Ona ima malog sina i mora da je u potaji mnogo plakala. Jedan stoji levo. On je ruiast i tih. Kad ga jutrom zalivam, on je tako mio, miran. On mi vene. Po sredi je jedan beo. Svako jutro me sea bledih lica koja sam ljubio i koja su sad ko zna gde. On je suzan i plah kao jagnje. Trei stoji desno. On je rumen. O njemu ne mogu nita da kaem. U tuini sam, postelju sam pokrio bavanskim ilimima. Sigurno ih je kakva Bunjevka tkala prosto joj bilo. On je veseo i bogat, uvek me razveseli u tuini, kad ga pogledam nebo zarumeni. Ja joj ne rekoh ni rei. Ja je ne ljubim. Ja ljubim nebo, moja je ljubav blaga, u snu, i neprolazna. Nje nema u ivotu mome. Njene su oi tamne i tople kao urme. Kosa joj je rumena kao trava u jesen. Ili se to samo ini, tako ini. Ta kosa me dirnu, te kose mi je ao, te uvele trave. Tu kosu poljubih prvo. Njen glas je detinjast, uzalud mi ona donosi i ita Bergsona: njena je maramica namirisana, a i da nije, mirisala bi od istote. Njene su oi mrane i rumene kao krv, one su moja radost Ona mi mnogo govori o njenom siniu. Mi mnogo govorimo o njenom siniu. Njeno je elo smeno, tako bolno, naborano, umoreno; moda to je majka, moda to mene voli. Meni je ao nje, osobito njenih ruku toplih i bledih. Ona je potena, ne recite mi nikad, da ona nije potena. Ona ima strasne, blede, iskrhane ruke to se stide i kriju. Njena plea drhte kao granje pod snegom. ta e s nama biti? Ne znam, a i nisam radoznao. Da se vratim kui? Oni ne vole mene, a ja mrzim njih. Moda smo sreni, jer ja je alim. Oko nas pupe pod snegom granice, a oblaci mlaki i umorni ue nas nekoj staroj, bolnoj ironiji, kojoj je koren prevelika ljubav. Sve sam ekao, da e jo neto doi u ivotu, da ovo do sad bee samo komedija. Sad vidim, da posle saaljenja ne dolazi nita novo. Ja je volim. Pozno uvee vraamo se u Krakov. Voz juri kroz umice, kroz bedeme, a mi skriveni u jednom kutu, sanjivi i bledi, govorili smo tiho o ljubavi i

18

nepravdi. A posle u magli melu zidovima starim ja odlazim njoj. Ona mi mee sinia oko vrata i kleei preda mnom, ona mi ljubi ruke drhui od strasti i guei se u oaju. Hou da se seam njene blede glave. Poklonim joj ma ta, ona klike, ali ta radost brzo prole, zato je volim Ja evo ekam, da se jo togod dogodi u mom ivotu: ali vidim ve, da posle saaljenja ne dolazi nita novo. Njen hod je sitan i lak. Prolazimo li kraj smrznutih, snenih grana, ja nikad jo ne videh, da je koju odgurnula oporo. Ne, ve uvek blago, a oi su joj pri tom bile tako mutne Nae li na putu uveo list, pa i blatav, ona ga die i zakiti se njime. "O kako te danas volim", kae ona svaki dan. Obuzimala me mladog neka strast, koja sve voli. Moj ivot je dovren ovako, a da nisam primetio gde je stao, a onog &to nazivam ivot i nema, i nema. Nebo voli ljude, a voda nam ubori pod prozorom cele noi. Mi smo zagledani jedno u drugo Ona mi apue, moli me da je vodim, da je odnesem odavde, a ja joj se rugam da je u tuini bolje. Napolju se deru deca sa vanrednim izdanjem. Sve e to proi. Ko zna moda e se igrati vesele operete o ovome to sad ine. Ne znam vie ta je dobro, a ta zlo, ali mi se ini da to ne znaju ni drugi. Leim, a moji prozori su ute boje. I, kukavan i bolestan, ja vidim kako iz mranih podrumskih prozora viri zima. A ovo uto lie puno snega prati me ve tri godine i pada mi na grudi i ubija me. Leim i vidim samo drvee kroz prozor. Razgovaramo. Lie mi njie zbogom i pada. A zar nije ljubav samo lie? Ja tako malo volim ljude, a lie me tako dobro umiri. Moj ivot zavisi od njega Umoran sam. Otiao bih nekud daleko i ne bih se osvrnuo. Otiao bih nekuda u uto lie. ko zna kuda: a kad bi neko plakao za mnom, ja bih napisao kartu: "Zbogom, idem da ozdravim" Traim dah, izgubio sam ga negde u liu. Plau oko mene, ali ne za mnom, nego za rumenilom, kojeg nema vie na mom licu, za svetlou, koje nema vie u mojim oima. I opet me mue. Nou me zatvaraju u zatvore a danju se potucam po bolnicama. Bedemi su zavejani. Ceo dan ne vidim nieg, samo bedeme u snegu Nemamo svetiljaka, sedimo u mraku A i kad me opet puste, ostaje sve po starom. Vrbaci puni snega, pitali su me: zar se jo uvek skita? Tramvaji su puni sirotinje i bede. ena prebledelih od mraza to su stajale, po ceo dan za malo mleka, za malo masti, sa malom deicom pomodrelom od zime. Kako je meni ao ovih ljudi. Mi bar imamo snage da se muimo, a ovi su ljudi meki. Ja nikoga nemam meu njima. U tuini sam i prolaze senke oko mene, crne, tamne: nisu mi niko i nita. Oni sneni vrbaci udili se meni. U mojoj dui ne bee nikakvog bola, ali ni sree. Tramvaji jure. Deica se nasmee kadkad na mene: a gvozdeni natpisi duana prolaze po zidovima. A vode se sledile pa ne teku. Ah kud je ivot... Daare i drvare, koje me seale zaviaja, bile su zavejane, suhe i prozeble. Niko nije pevao. Otiao sam joj. Ona se igrala sa detetom. Njen sini mali i lep kao da nee nikad da poraste. "Je li to zbog mojih grehova", pita ona i smei se gorko. Boe moj. Oni su tucali oraje sa pozorinim dogledom i smejali se oboje kad su razbili staklo. Posle sam seo u jednu stolicu i zalepio se u neke okolade. A okolade sad nema. Na stolu za umivanje lei knjiga Lhotzky-a o dui deijoj. Cipelice lee po podu. Zaista nisam nikad znao, jesu li to njene cipelice ili deije. Ona me je zagrlila odmah. Ona je lepa sad. Ona je sad puna tame. Ona ima neeg bolnog sad, neeg to pre nije imala, neeg to se dobija od stida. Mi zavidimo svima to rano u zoru idu na rad. Mi nemamo rada, niti nas ekaju gde. Mene bolnica a nju dete. Mi se krijemo. A pozdravi li ko veselo dobro vee, otpozdravljamo tuno dobro vee. Stojim sa njome u bedemima nad morem aavih, prljavih kua i bolnica. Suze miriu po brdima. Nije mi ao hiljada i hiljada hulja i nitkova i slugu to sad ginu. Borovi huni gledaju nas blede i modre od vetra i strasti. Nikoga mi nije ao, najmanje sebe samog. ao mi je samo sinia njenog malog. Pozorita su puna Kad kakav bez noge ue u tramvaj, dugo eka dok mu kakva stara ena ustane. Seam se nae doktorke sa crvenim krstom na grudima. Ona me je uvek zvala "Pubi", i

19

ceo dan mi je govorila o pedagogiji i gospoi Elen Kej. Sino je prepadoe na delu sa jednim sanitetskim kaplarom, iza harmonijuma, u sali bolnice. Cela bolnica se smeje Prenose me kroz koji dan u brda, u Zakopane. Ona e i tamo doi, za mnom. Teko i lagano su me nosili uz stepenice. Velika i kruta sestra prila mi je hitro i svlaila me kao dete. Ona mi ree "to niste rekli da ste Hrvat, bolje bi bilo?" Svukla me je, obavila me ledenim oblogom. Nisam rekao ni rei. Sklopio sam oi i drhtao. A ona mi sede na postelju, njena velika usta nakrivie se i nasmejae. Ona ubrisa kapljice znoja sa moga ela i zavi me jo vre. A nad mojom posteljom stajae tablica pod raspeem sa crnom brojanicom, i na njoj bee, kao od ale, od veselih drugova napisano nemaki: Name Petar Raitch Charge: Stellenloses Kanonenfutter Religion: gr-ort Stand: ledig Alter. 23 Beruf. K"nigsmord Diagnose: Tuberkulosis Hou da Vam priam. O jednom oveku, kojeg ne mogu da zaboravim, i koji mi bee vie nego brat. Jedan jedini ovek. Jedan mladi u svetu. Bee prva aprilska no, ja je nikad zaboraviti neu: seam se, seam se, to je nesrea i sudbina moja. Svaki as setiti se neeg gorkog. U vreme ono zvali su nas udovita, jer im se nismo dopadali. Nazivali smo se "umorna omladina," a Be nas nije trpeo. Seate li se, mene su svi mrzeli, osim vas Dalmatinaca, a ja sam vas sve voleo. Imali smo malu kavanu kad sam vas upoznao, i svako vee smo se sastajali da probanimo no. Ah seate li se kako smo bili smeni? Svi smo bili vrlo ueni. I svi smo bili neispavani, bledi, razbarueni. Tiho bi skidali eir i ulazili, a svaki bi pozdravljao svojim pozdravom. I dok bi pod eirom zaleprale nae duge crne kose, ulo bi se: "narodna pesma gospodo", "prerafaelizam gospodo", "uzajmite mi jednu krunu gospodo" "sindikalizam gospodo". Svaki je imao svoj pozdrav. A voleli smo se jako, i nismo bili gore lude nego drugi. Uvee smo veerali crnu kavu sa kiflom. A svet je ravnoduno prolazio kraj nae gomile, to stajae svako vee pred operom. I svako smo vee govorili o Rusiji. Svi smo govorili mnogo. Seam se jednog to je utao. Seate li se dragi moj njegove senke nagnute nad mikroskop, na beloj zavesi pod tavanom, koju smo gledali dugo, zorom kad bi se vraali kui? Umro je, kau bio je esto gladan. Poslednji put sam ga video u bolnici. Pitao me je za Vas. U zaviaju su nas mrzeli, pa ipak nismo mi bili naj gori. Bili smo samo smeni, i mladi, ah tako mladi. Hteli smo da spasemo svet, seate ti se o kakvim smo sve ludorijama govorili. A sve bi se svrilo na Rusiji. Seate li se onog, to je dokazivao da smo najmuzikalniji narod, seate li se onog to je vikao "otvori oblok ja bum peval", i onog to je po vasdan govorio Vuka Manduia? Seate li se kako su nam kose bile duge? Ali to nas je najvie spajalo to bee sirotinja i suica, one su nam bile vernije, nego nae dragane, koje su veinom bile sobarice. Seate li se, u naem su drutvu i veterinari govorili samo o Rusiji i o umetnosti. A bee po koji sa rumenim dejim srcem, koji nas je u oajne dane i noi, pijane i pogurene, veselio pesmom, koju su u zaviaju pevali samo najgori. Leim i vidim samo mutne krovove Danas su mi dvaput fotografisali plua, pa sam filozofski raspoloen dragi moj. A oni su veinom mrtvi. Lee, lepo lee pod zemljom, neki na severu, neki na jugu, neki na istoku, neki na zapadu. Zato dragi moj? Zato je bila naa mladost? Ah hou da ti priam san, jedan moj san i da te uspavam, ma da znam da i ti

20

sad lei negde i ne moe da spava. Danas su mi dvaput fotografisali plua pa sam sentimentalan. Tada, jedno vee, doao je on, ja ga nikada vie zaboraviti neu. Brzo je nestao posle, pa ipak on mi je bio vie nego brat. inilo se da njegove duge i tanke, kao motka, noge ne gaze po zemlji, kao da je lebdeo nad zemljom Ne bee odrpan, pa ipak, boju njegovih hlaa ne pogodih nikad Nad njima crni mornarski kaput, na njemu jedno jedino zlatno dugme "moja zlatna prolost" ree on. Glas mu bee mutan i blag. Ja sam od njega nauio da govorim iskreno Priao je stolu tiho i pozdravio: "Polinezija gospodo." Ja sam bio davno navikao na sve ake, glumice i Crnogorce, koji su se druili sa nama, bee nas svakojakih, pa ipak ja se zaueno okretoh. Pomislio sam da je kakav pesnik, jer mi smo esto bili pesnici. Mene je pogledao, nepoznatog, samo je mene pogledao, a te oi behu svetle, bistre, one me setie neba. Ja tiho zapitah jednog pravnika kraj mene, koji je jednako traio vezu meu Duanovim zakonikom i nekim ediktima, "kakav je taj?" "Neka dalmatinska dera, probisvet, nemoj da mu uzajmi." Nita kod nas ne bee udno. Pa ipak njegovo odelo zaudilo me je. Bee iznuren i bled Docnije sam se radovao da sam i ja bled. Crni kaput, to je visio sa njegovih pogrbljenih plea, toliko je bio smean nad tim izbelelim hlaama kao da je neko, na veselo letnje mornarsko odelo, nabacao crn pogrebni sveteniki plat. U to doba ja sam govorio samo o korintskim stupovima i o rodoljublju. Zaudih se njegovom lepom licu, blagom i istom; na njemu ne bee ni jedne bore, ni jedne pijane senke. On mi je pruio ruku i ree: "vi liite na mene, da niste i vi na putu, pozajmite mi molim vas". njegove ruke su drhtale, i bile pune belega i rana, neiste, one se grile u mrei zamrenih ila, punih vorova. Ali njegova razdeljena kosa bee mila i blaga, kao staro zlato. Rekoe mi da je bivi mornarski asnik i da ima veze sa moskovskim studentima, da je nou pijan, a da danju ui decu engleskome i francuskom. Pred zoru izalosmo na ulicu. Odrpanci su praili i istili kaldrmu i zalivali je. Mi smo voleli te mrane mokre ulice Znali smo da nam je budunost na ulici. Neispavani i gladni zastajali smo i govorili dugo o svetu, o zemljoradnikim zadrugama i o slavenstvu. Ja sam govorio samo o Rjepinu. I ti beskrajni razgovori, to su po kafanama u gomili dugokosnih aka, dovodili do obesnih tua, tu po ulicama praznim tekli su blago, i nestajali po mokrom drveu i crnim krovovima. Nazivali smo "dobro jutro" svakom. Pred suncem tek zalazili smo u grdne mrane kue, gde smo stanovali visoko, visoko. Te noi smo se dugo svaali o Hartwig-u, o nekoj nemakoj oklopnjai pred Agadirom, i o nekoj novoj lepotici jedne javne kue o znali smo mi, dobro znali, da smo nesretnici, ali smo govorili sa oajnom radou o slavenstvu Najvie su te zore napadali njega, jer on se nije meao u prepirke nae, i stojao uplaen, naslonjen o stub svetiljke to se gasila, apuui: ,,ta hoete od mene jo, bio sam mlad pa je i to prolo, ta hoete jo?" Svi su vikali, rugali mu se i udarali ga, pitali su ga je li sindikalista, je ti platonista ili anarhista, nihilista, neto je morao biti. A on je sluao o snegu, o zaverama i mukama, o Krstokljunu, koji zimi dri svadbu, o snenim oblacima, a najvie o nebu. Sve je mrmljao neto nerazgovetno o nebu. Ja sam mislio da je i on pijan, jer svi su ostali bili pijani. Tada ga pritisnue o jedno staklo i poee ga udarati, a on rairi ruke i ree: "ja sam sumatraista" Seam se bila je zora, nebo je bilo tamno zeleno, a bee prva aprilska no. Posle se posvadie sa nekim andarmom, i ja ga povedoh, jer bee kavgadija ljuta u piu Stanovao je u blizini i ja ga otpratih. Popesmo se uz stepenice i ja se stresoh od zime. On me je jednako grlio i molio da ga sasluam; govorio je neto o brodu "Kaiserin Elisabeth-i" pred Solunom, o nekom amaru to ga je dobio od admirala, i o nekom dvoritu u kotorskoj tvravi, gde ga htedoe streljati. Ali je mene bolela glava i sve je to bilo tako udno i sve sam se tresao od zime Ja sam ga jedva uo.

21

Pa ipak dragi moj, kako bee strano ono to priae o svojoj majci. Ona je jednako prala i ribala pod Ded, otac, braa, svi su bili pijani: bilo je strano sluati kako jedino ta ena u porodici radi, riba pod i spasava ih, i budi ih mamurne pred zoru Ona je plaala dugove, ona ga je kolovala, otac mu bee pisar na faru. Kad priae o njenoj kosi sedoj meni se uini da snevam, toliko je liila na moju majku Ah, nikad ne mogu da zaboravim tu enu. Ona nije bila nikad zaljubljena, nju nikad niko nije milovao, tukli su je, mamili je pijani i obesni i ona je jednako ribala pod. Njegov otac bee veseo ovek, kao i moj. Ah, dragi moj, jeste li sluali za moga oca, pitajte za njegovo ime po manastirima sremskim svud ga znaju, pitajte samo za drvara Egona arnojevia, za onog to je i zimi i leti nosio beo eir. On je retko dolazio kui, prodavao je konje u Vlakoj, i govorio je da tamo ene imaju naroiti "vkus". Ah, on je retko bio kod kue, voleo je u tuini kao i ja Njegova majka je po ceo dan ribala pod, a njega je kolovala na Rijeci Imao je o levom bedru lep no, sa balakom od bele kosti, a bee najbolji ak Pedeset godina je ona ribala pod pa je umrla On bee tad na brodu pred Maltom. I nita se nije desilo, brod nije potonuo, ak ga ne pustie ni kui Ah, on mi je jednako aputao i priao, a ja sam bio eljan da zaspim. Prvo je priao o nekom nebu pred Carigradom, to je bilo zastrto nekom utom maglom Posle smo leali na nekoj jedrenjai pred Honkongom. Na nebu bee samo jedan oblak, on je bio ljubiast, ali providan, stojae nekako ba nad pristanitem, a u vrhu imaae jednu zelenu sjajnu zvezdu zornjau. Sve do njegovog stana on mi je tako isprekidano govorio o nebu, jednako mi aputao o nebu, znao je boju neba svakog dana onih godina to ih je proveo na moru po svetu. Ja sam ga jednako uutkivao, ali je on opet poinjao blago apuui. Cele te noi seam se samo kao kroz san, ma da me to boli, a mnogo me vie ne boli dragi moj Pa ipak taj ovek mi je postao vie nego brat. eto tako, kao u snu U njegovoj maloj sobici, ne bejae nieg osim starog nametaja i slika po zidu. To behu sliice oblaka i neba lmao je sliice neba celog sveta, a iao je zamnom jednako apuui: "ah, da ste ih videli u bojama, ah, da ste ih videli" Seam se, ubrisao je sa grdne crne table, koja se kao iz zemlje iznenada stvorila predamnom, dok sam ja brzo proitao: "Thou art hearing" i aputao dalje: "ovo je pred Cejlonom, ovo je pred Samosom... " seam se. Ja sam se bacio na postelju, ali je on seo do mene, drao me za ruku, mucao i govorio dalje Branio se da nije pijan i molio me da mu uzajmim novaca. Pa me je poljubio. Govorio mi je da se ne plaim njegovog odela, pogladio ono poslednje dugme i rekao "moja zlatna prolost". Poljubio me je opet i poeo oduevljeno da pria Ja sam pokuao da zaspim, ali je teko ilo, on mi je jednako aputao, a svaki as sam kao u nekom ogledalu video nad mojom glavom sam svoje lice Bila je to udna no. Iznenada on mi se uini davno poznat i mi smo dugo govorili o budunosti Srbije, o narodnoj nonji i o korintskim stupovima. Ali je on jednako poinjao o nebu. Molio me je i preklinjao da ga sasluam. Jednako je priao o nebu. On je spokojno sedeo na palubi ili hodao gore dole, zastajkivao i gledao u more i nebo Mislio je o mladosti a priao mi je zamreno, kao moj ivot. Tu je more bilo neke zelene boje kao trava u prolee, on je dugo aputao o toj boji. Posle je opet priao o nekim rumenim prugama na nebu i dokazivao mi da su mu one pokazivale put, i da je plakao od radosti gledajui ih, a nikad dotle zaplakao nije. Sve je to bilo tako udno, ali ja sam mislio da sam zaspao, no se trgoh i videh ga kako stoji predamnom sa sveom u ruci i apue mi svetlei mi u lice "nebo, nebo". Posle mi je opet priao o majci, priao je kako je seajui se nje u dalekim gradovima ustajao i davao mesto svoje staricama da sednu, posle smo opet bili na nekom brodu pred Kairom. U zoru on je sedeo, jaui na jednom topu, ili je hodao gore dole u slubi i jednako uio, uio Uio je iz mojih knjiga i ja sam se jednako muio da se setim od kud one kod njega. Seam se stojali smo pred Kairom. Jedna vrlo bogata Amerikanka i njeno drutvo posetie brod, a on joj je bio dodeljen za kavaljera, jer je krasno govorio sa enama; a jo krasnije plesao.

22

Posle toga, jednog dana, on je veseo i mlad, ah tako mlad, odeven u belo sa zlatnim maem o levom bedru, iao po gradu punom lepih nakinurenih belih ena i felaha i magaraca. Jedno vee, iznenada, sastao se sa njom i dugo su i strasno plesali. Govorio joj je vesele i smene stvari. Sve to su inili tvrdio je da negde, daleko, na jednom ostrvu ostavlja traga. A kad bi joj rekao, da sad od njenog strasnog osmeha dobija jedna crvena biljka na ostrvu Seilonu snage da se otvori, ona bi se zagledala u daljinu. Ona nije verovala da sva naa dela utiu tako daleko, i da je naa mo tako beskrajna. A on je verovao jo samo to. Pod palmama u salonu hotela on joj je govorio, kako on ne veruje da se moe ubiti, ili da se moe uiniti nekoga nesrenim; nije verovao u budunost, rekao je da njegove telesne slasti zavise od boje neba, da se ivi uzalud, ab ne uzalud, nego osmeha radi, sa kojim se on smei i na biljke i oblake. Rekao je da njegova dela zavise od nekog rumenog drvea, to ga je vidio na ostrvu Hios. Ona se kikotala, a on je bio smean i mlad, tako mlad. I posle tih silnih plesova i razgovora, na jednom kamenu, pod jednom grdnom sfingom, pri jednom izletu, on je ljubio tu enu, koju pre nedelje dana nije ni poznavao. On je ljubio divlje i strasno, to je nju zanelo U toplom pesku, crvenom pesku, ona je dugo gledala trag svojih malih nogu i stidljivo ga pitala koliko mu je godina. A on je bezbrino grlio i stiskao, tako vrsto da bi ona jauknula od bola. Oni pojahae svoje magarce, ona jo jednom pogleda trag svojih malih nogu u vrelom pesku, crvenom pesku, pocrvene i ree malo afektovano, da on lii na Lord Byron-a i da je: bad and dangerous to know. To vee jo on je prenerazi, prepade i zagrli na silu, neuplaen od njenog priguenog cika, pri otvorenom prozoru, gde je pod palmama sedeo njen sekretar, i ljuljajui se itao. On bee nevin i nju to tako zaudi i razveseli da je kleala pred njim, i tepala mu hiljade malih rei, drhui bezumno bleda i troma, silna, teka, lepa. I tada se opet javi neki, udan bol i tuga u njegovom prianju, i jedva ujno apuui, oseao sam samo da mi grli glavu i ladi elo. A sva ta mladost, i sve te rei dovodie me do suza, a da sam znao zato I tad se opet pojavi neto zamreno u njegovom prianju, on je ne vide vie ma da su od nje dolazila bezbrojna pisma, mirisna i uplakana. Jedno vee opet poeo je neto novo je o uspesima madame Curie, i on se poe zatvarati u svoju kajutu, i prevrtati neke ute upe i raunati. Uzalud su ga drugovi molili da izae na palubu, on je sedeo pogrbljen, kao da bee brat, mu ili dragan toj nepoznatoj eni, i zagledao po celu no plamenove i grejao i palio plave prakove. Pisao je neka pisma na koja nije dobijao odgovora. Drugovi su mislili da je poludeo, lenik ga je tajno posmatrao, ali se on blago smeio na sve to i govorio da je sve to samo zato tako udno jer se oni nikad nisu zagledali u nebesa jutarnja Konzul Amerike doao je lino sa jednim mirisnim oajnim pismom na palubu Ali su njegovi odgovori bili nemili i smeni. On je rekao: da nismo gospodari svojih misli ni svojih dela, da je on obvezan jednoj staroj eni, koja je sahranjena negde na jednom dalmatinskom ostrvu i da nikog vie ne voli na svetu Njegov smeh je bio zao i promukao a oi su mu se sjale kao eravice Ja sam uo samo kako se smeje, a taj smeh mi je probadao san. Rekao je konzulu Amerike, da je sve to Amerika ini uzalud, da budunost jednog naroda ne zavisi od grdnih turbina, ni od rada, nego od neke plave boje obala nekog dalekog dalmatinskog ostrva. Napao je besno trestove i rekao neto smeno protiv oveanstva, rekao je da njegov osmeh, ovako preko mora, u stanju je vie pomoi sirotinji njujorkoj, nego pet milijuna i sve bolnice koje ta dama, koja u ostalom ima debele lanke, a to se njemu ne svia, podie sa svojim nakradenim novcem. Bee grdan skandal. Smestili su ga u bolnicu, ali su ga ubrzo pustili dalje. Njegovi blagi odgovori i njegove udne oi uverie lenike da nije lud, ali da je bolan ovek uo je da je njegova krstarica u Singapuru i otputova za njom je veselo. Posetio je neka ostrva i radovao se kad je mogao tice arene da dotakne rukom. Oko ostrva bilo je svud nebo A maharade sa belim turbanima znale su vie nego sve evropske biblioteke ekltona upoznao je i besno se rastao od njega, jer nije hteo da mu prizna da je slavenska kultura

23

via nego germanska. I ma kuda stigao, svi su mu salazili sa puta Njegove oi pune nekog oajnog besa, smejale su se voj nicima, strancima, enama, svima. Govorio je jednako da njegove misli zavise od jednog groba na jednom ostrvu daleko i kad to nikog dirnulo nije, opijao se grozno. Po satove bi predvee stojao zavijen u gumu, i gledao u more i nebo Stigao je svoj brod i veselo ga primie. Opet su prolazile noi na mokroj oribanoj palubi, on je hodao gore dole, i inilo bi mu se, da je taj pod prala i ribala njegova majka. Poeo je da silazi u zaguljive hodnike mornara, i sedeo celu no sa njima pevajui neke vesele sremske pesme. Njegovi drugovi poee da ga mrze. Pri jelu su ga pitali: kome se to smei u daljinu? To "u daljinu" rekli bi grohotom i nazvae ga "radiogram" Ali je on sve to snosio i primao se rado mesto njih slube. Sedeo je gore na topu zagledan u nebo i vodu. Daleko od one ene stizala su ga jednako njena pisma, a on joj je u daljini bio veran, ili je tuno nazivao imenom njenim bludnice po pristanitima, erne, ute i bele. Tada bi sa osmehom gorkim priznavao da je nesretan. Sve to je bilo oko njega prezirao je, sve to bee uzaludno i smeno, a oajnu bi radost budilo u njemu, to je on eleo. I bio je miran i blag. Na svom topu, na palubi, u noi zvezdane, na sinjem moru, kad ne bi video nigde nieg do neba i vodu, on bi bio gospodar sveta. O svemu je vodio brige. U Mehiku bee ustanak, u Rusiji su otkrili atentat na cara, u ikagu su radnici podizali barikade. O svemu tom je on vodio brige, i kroz etar razailjao zagledan u nebo svoj osmeh I sve bi se ispunjavalo po elji njegovog srca. inilo se da sve na svetu zavisi od osmeha njegovog, kao to je i on bio vezan, a da je to pre znao za rumene biljke prekomorske, koje ga prenerazie milinom svojom kad ih je iznenada opazio. U jednom pristanitu video je kuu kakvu je ve davno eleo. Da, bio je on smean i mlad, tako mlad. Nije vie znao ta je dobro a ta zlo, i merio je sve rumenilom neba, utehom njegovom. Tako iz daljine imao je stranu mo nad dogaajima u svetu, nad draganom svojom i zaviajem svojim, nad svim to mu bee milo i drago. Tako nepomian, sa mutnim i blagim osmehom i mislima na ostrva daleka. Primetio je da po jedno drvo u daljini zavisi od njegovog zdravlja, pobede i pesme negde daleko preko mora od osmeha njegovog. I kao kroz san oseao sam opet kako me dri za ruku i zavija neim. Da, bili smo pred nekom belom kuom nekog bogataa trgovca iz Amsterdama na Sumatri Drugovi njegovi su ga mrzeli i svalali se sa njim o Verhaeren-ovom eseju o Rembrandt-u. On se veselo popeo po stepenicama u kuu belu, ladovitu. Na pragu je stojalo devoje, ali on se seti nekog i htede da proe kraj nje. Ona se zvala Hela, bila je trinajst godina i pitala ga je neto o bekom univerzitetu i o Metroviu. Muio se da se seti gde je video njene oi, i setio se, ona je imala oi, kao njegova majka. U glavi je oseao straan bol Setio se da oko Borneo-a bee neka plava voda, zorom pre sunca pod stenjem na obalama. Ta boja mu je oduzimala svest Oni su poli u lov na srne. Bila je navrila trinajst godina. On je svako vee tajno skakao sa broda u more i vikao grke neke krasne medene rei, i plivao do jedne ume, gde je ona ekala. I esto kad bi ga ona u meseini doekala zagrljajem on bi primetio jedno rumeno stablo i priljubio se uz njega i grevito ga ljubio i tepao A ona bi stojei ostavljala ga, otila u stranu i plakala. uo je pucanj topova Besnela je bura, a on se urlajui od oajanja sa suznim oima od straha hrvao sa valima. uo je kako ona vie njegovo ime i vide je u dolini kako mu mae sa buktinjom u mraku Bee no. Njih dvoje se izgubie, on je uo kako vie po umi Izabela, pa je i on poeo tako da je naziva. Upalio je vatru, a oko vatre je uplaeno rikala i urlala strana zverad, a ona ga ljubljae sva drhui. U zoru seao se i sad, bee na dnu neba nekoliko zvezda malih, sasvim bledih, i ona je bila

24

bleda i mala. Posle je bio grdan skandal. Admiral je imao dvoboj sa njenim ocem, a njega izbacie sluge strmoglav sa terase. Pred vee je brod otplovio dalje. On je opet iveo na nebu, iveo u vodi, na zemlji nije bio, nje se nije seao. Gde sve nisu ili. Ah on nije hteo u Polineziju. Ne, nije vie znao ta je dobro, a ta zlo, niti je znao zato govore toliko o ivotu, nije se meao u prepirke, i nije vie verovao ni u ta, do u neke plave obale na Sumatri. Tamo je bila njegova sudbina. Oseao je da je njegov ivot samo rumene jedne biljke radi na Sumatri. I on se smeio mirno Bio je zaljubljen pa kad ivot nije mogao da ga spase, ta je jo moglo da ga zadri? On je svako vee sedei na topu pisao pisma na koja nije dobijao odgovora, pisao je ruskim acima u Moskvu i udio se to njima? U pristanitima dolaahu mu mali mukarci, ko zna iji, i igrahu se rado sa njime. I on vide da su deca svud jednaka. Seao se u Sidney-u mu je dolazio svaki dan jedan malian to je jako liio na njega, a on ga je uio da ita i pie. Poeo je tada da pije i da ini ludorije u slubi I samo nou na palubi opranoj i oribanoj, za gledan u nebo sam samcit smeei se na drvee neko belo i daleko bee mu dobro. Kako se on smejao drugovima, to su poeli nositi fes, i brodovima, to su promicali obojadisani uto-crno. Kako se on smejao dravama i stegovima raznim i topovima uperenim na njih, i svirci vojnoj koja se od nekud ula. Kako se on smejao svetu to se vrteo, alio i igrao, pa i onima to ih sahranjivali zavijane u neke bele krvave arave. A njegove radosti i alosti behu daleko, pisao je silna pisma i inilo mu se, da tim pismima i osmesima na drvee i bilje i oblake ini vie dobra, no da je postao otac i njen mu. Ali se jo uvek nadao Tad jednog dana doznao je da ima sina. Oh kako je od toga dana sve postalo sumorno. Svaka oznojena lea natovarena kamenjem u pristanitima, svaka bleda ena koja je prosila pred crkvom dovodila ga je do oajnog besa i stida. Doznao je da ima sina, i od toga dana bee sve na svetu tako sumorno Pokuao je da ga vidi, ali nemogae da ih nae I sve vie je poeo da ljubi vodu, boje i drvee, a sve manje ljude i iva bia I sve ee je smeio se blago na rumeno nebo. Seao se kad su jedne zore otplovili od Teneriffe plakao je za jednim rumenim jablanom na bregu To drvo mu se uinilo vie njegovo nego njegov sin. Poeo je da ini ludosti u slubi. Behu doznali za balkanski rat i esto su ga napadali zbog ala, od kojih nije mogao da se uzdri Podsmevao se Austriji. Tad jednog dana nestao je neki novac, admiral je jako liio na pokojnog strica, i bio je malen, ne vie od tri stope. Sumnjahu, ali nisu smeli da ga osumnjie Stojali su pred Solunom, i imali su tajne zapovesti. Tad pri jelu rekao je neto smeno o potenju, kad se govorilo o toj krali. ini mu se rekao je da ako je ko poten moda to ima uticaja kroz zrak ak na Polineziju. Admiral je vikao na njega. On ree da dinastije i narodi nemaju potenja Tada ga je admiral udario i poeo daviti osetio je da je od tog postao slab, boleljiv, poeo je naglo nekud da pada. Posle iznenada opet sedeo je i kartao se u jednoj sobici punoj ogledala. Jedna tepa ena pristupi mu i pitae ga da li da igra, on se pokloni i ree joj: dau Vam jedan dobar savet, lepe ene, ne treba da igraju Jedan crnogorski princ bacao se oko njega novcem i svirao glasovir. Na vratima se ukaza aljapin, sav kriv u sedlu, sa grdnom motkom u ruci i sa jednim razbijenim loncem na glavi, zidovi se tresli od pesme njegove. A on je stojao kraj prozora i zagledao se u nebo. Oko njega su svi plakali i pevali, ali njega ne bee niega ao Gledao je i video neki umarak mraan, i jednako se muio da se seti gde je. Osetio je da e umreti, i poe naglo strmoglav nekud da pada. Ali se teio da e u mesto njega da ive rumene neke

25

jele pune kakadua lepih na jednom ostrvu da lekom. A kad se osmehnuo setio se da sad neko da leko, daleko plae za njim. Okrenuo se onima to su sedeli oko stola na kojem se vrtela igra i zlatnici i poeo vikati uzdiui ruke "gospodo smeite se moda e to neko na Sumatri osetiti". Posle je poeo da govori o nekim korintskim stupovima i osetio da umire. Pao je i svi se iskupie oko njega Da, on je jednako buncao o jablanovima, o rumenim biljkama koje mesto njega ive: stari jedan svetenik u crnom mornarskom kaputu priao mu je i pitao ga je je li katolik, a on mu ree "ja sam sumatraista". Onaj ga epa za vrat, on htede da drekne. I video sam sestru kako dri svetiljku i kako me podie. Drhtao sam i cvokotao od vruice Osetio sam da sam sanjao o umama galicijskim i inilo mi se da mi u uima jo zuji groktanje mitraljeza. Probudio sam se i pogledao oko sebe dragi moj. Bee pono. Na stolu stojahu bele rue koje mi je donela jedna ena, tua ena. Sestra mi dade broma, pomilova me po obrazu i ree "ala Vi nemirno spavate, plaete i viete, mora da ste opet dugo itali te vae lude knjige. Sutra u Vas izdati doktoru. Zar ne vidite kako ste se ve osuili. Boe moj, kako sam ja drukije predstavljala sebi Srbe" ta sam mogao initi dragi moj? Okretoh se zidu, ona mi namesti dakuljice leda na grudi. Hteo sam da spavam, ali se moj prokleti mozak jednako seao. Hteo sam da zaspim, ali mi je neko jednako aputao u uho Mikelanelovu "No". Komedija dragi moj teta samo to se od tog umire. Tako mi vidi prolaze noi u groznicama i snovima dragi moj, snovima koji nisu mnogo lui od jave. ----------------------------------------------------------Noi su ledene i zvezdane. Ostavljaju otvorene prozore Kau led i zvezde e mi izleiti plua. Ledene jele previjaju mi grudi, one stoje pod prozorom mojim, one mi rekoe, da je bolje biti jela nego ovek Uvee ja itam Tibula i seam se neke moje tetke, to je sa hranjena u veselom, mirisnom splianskom groblju, i jedne zelene sfinge splianske koju sam jahao. Ah, bio sam tada veseo i mlad i govorio sa nje veselo sam sebi: "Igrajte, no je ve stala na kola majinom spregu veselo jure zvezde, a za njima evo dolazi san na mrkim kolima i sa njim tamni snovi". U starim mrtvim reima volim moju sudbinu, u oblacima misao mog stolea a u osmehu mome skamenjenu snagu roda mog Leim i gledam ledene vrhove kako se cakle u rumenoj meseini. U daljini grme topovi Drim u ruci maramicu tue ene blago i zamiljeno ja, koji nikad nisam drao tako maramicu moje. I dok mi lenik po satove pria o uzrocima rata, ja oseam da u umreti sentimentalno kao glumac Ne znajui to me rodi majka i ne mogavi uiniti nikom dobro, najmanje sebi, ah da mogu da se vratim tamo, gde topovi grme i da kroz Ruse odem daleko nekud na "Noviju Zemlju", tamo, gde je led zelen a voda plava pod ledom, sneg rumen. Ah tamo bih od silnih boja zanesen zagledao se i zaboravio sve ivi se nehatno i lei po ceo dan Nebo ulazi nou kroz otvorene prozore i zima ulazi u mene i zaspi. Sve su se snene jele previle na moje grudi, leile ih i aputale mi i uile me da ljubim nau majku zemlju Zorom bi se budio i pokriven tako preko uiju, gledao bih kako se krv suneva razliva po umama. Orlovi su doleteli iznad stena, a negde u dubini su groktale puke mainke nekih poljakih pukova, koji su dole po selima leali u rezervi. Ceo dan smo leali po snegu. Samo pri jelu smo se skupljali i cvokotali od zime i guili se sa mlekom i sutlijaem. Lepa jedna, vrlo lepa kaluerica budila me je, sedela mi je na postelji i brbljala mnogo. Znam, jednom se drsko naalih s njome Hteo sam da je obgrlim, ona ciknu i pobee. No primetio sam, posle, od tog dana da mi ini sve bolje i lepe. Lutao bih po umama.

26

Padale bi iarke za mnom, a ja bih seo negde na kamen i sluao kako sneg pada na mene I uo sam kako idu gladni, posrui po arbanakim gorama i zasedama: kako se sele, opet sele. uo sam kako padaju i izdiu melu leinama konja, i uo kako oko mene itaju da su hrvatske ete prve prele granicu. A jedan mi prijatelj osniva jadranske banke i pie da e se sve ovo zaboraviti. Da, zaboravie se i igrae pijani kolo nad zgaritima. Moj stari uitelj u Temivaru skoio je sa treeg sprata i ubio se zbog svega ovog. O kad bi sad svi mi po tuini poeli skakati sa treeg sprata, to bi imao emu da se smeje svet. Srne su uplaene, pa begaju kad vide na trag. Ona me, razume se, oboava. Kako je to smeno. Ja volim one, koje su opake, a sve, koje su dobre, plau za mnom. Mene nita vie ne udi. Budim se zorom i itam Dantea Kau, tako treba. A kad padne no ona mi doe. Kadkad, razume se, ini mi se da sam lud: ali jo ee da su drugi ludi. inim sve to i drugi ine. Rodio sam se od ene, znao ta je vera, kuao sam ljubav, pa i oduevljenje. ak znam i organsku hemiju, ak znam, da ima i ideja, koje su besmrtne. Brat sam svakom, a ima nas milionima. Dosadile mi se ljubavne vrele svile i sve ove duevne dubine. Posetiu rat opet i vihor i strahote i kie, one strane kie. Meu muke, hou bar meu muke, gadim se svih razjarenih madona. Posle, jedno posle podne poe udo. Sneg se poe topiti i neke tiice male poee dolaziti iz ume i sedati nam na ruku, prnuvi uplaeno kad bi koji poeo da kalje. Grozne grmljavine lavina budile nas nou Tada poee i drva da ume polagano, tiho potok u dubini negde dobi nov glas, mio, bolan, nov. A sa drvea doletae poslednje uto lie uvenulo davno, jo ne razvejano. Orlovi izezoe, a nebo dobi neki tup i pun sjaj. Kako je sneg udan On se ne topi, ne umire kao sve drugo, nego se smeje On se igra, on pevuca Javi se iznenada, gde ga niko nije vie oekivao, tiice voli, otkrije im ponegde malo zemlje, te one kljucaju tu i sa nekom dragom zabrinutou gledaju zemlju, u kojoj im zrnca nema, zatim podskoe dva tri puta i odlete uvreeno Jele behu tune, poutee umorno, naborae se, izgubie nevinost Bee jedna klupa, jedna dobra klupa nad urvinom tamo, sva baena napolje u zrak u nebo? Tu bih sedeo ja. Bio sam izgubio vezu i smisao ljudskih dela i uspomena. Sve se to izmealo u meni. Ko zna ta je ivot. I zima se pocepa. U krpama i traljama tunim, leali su slatki skuti neba i snega po stenama. A zvezde potamnee, i noi nisu bile tako zvonke, no tie i pune nekog planog ara Ja vie puta skrstih ruke U meni bee neki umor, umor koji nema ni uzroka ni gospodara. Vie puta mi klonu glava i navirahu mi bolne rei, koje aputah tako u vetar, nae stare pesme I sve bi te pesme bile graaniki iste, takovski samopouzdane i miarski vesele i mlade Ko zna ta je ivot. Ljudi su kaljali sve gore i jednog dana pade jedan grdan eh kraj mene na stepenicama sa ustima ogrezlim u krvi. Ja ga pogledah zapanjeno. Umro je posle tri dana. A prolee je dolazilo. Veverice su zabasale iz uma ak u nae sobe. Po krovu pada neka uta tama zorom svakog dana od kada sam se vratio. Tama, tama je ta topla svetlost to me rano budi. U primorju, negde daleko sad je prolee. Greh? ivot? Ko zna ta je to. U primorju je sad prolee. U ovake dane sam prvi put nauio da ljubim. Bio sam tada veseo i mlad! Seam se, seam se, tada mi je majka bila prvi put teko bolna. Ona me je plaui grlila i kaljala. Bee poela da sedi. All se trudila da bude vesela i ponosito je gledala po krljavim hotelskim palmama. A kad je zaspala gledao sam dugo rumene vrhove drvea, kad bi pao suton u daleke bele kue po ostrvima. ivot, greh, red, zakoni, granice, sve su to tako mutni pojmovi za mene. Ja tome nisam kriv I bio, kakav bio, ja znam da u umreti sa umor nim, ali svetlim osmehom, ma da mi je nejasno sve to sam uinio i preiveo. im joj je bilo bolje, poeo sam se gubiti u noi srebrne po laama crnim i laganim, ne pitajui kuda one vode. Trgao bih se tek kad bi stali u kakvom peskovitom alu i zaudio bih se odkuda sam ovde?

27

Pa ipak i tu bee dobro. Iskoio sam iz lae, ma da nisam znao gde sam Prolazile su sirote, slabe ene i natovareni magarci. Kupio sam neke opanke crve ne i ruao sam negde visoko u jednoj beloj kui, to je mirisala sva na zejtin i so. A kad bi zazvonila da leka zvona iz rumene bistre vode, poao bih dalje Sedeo sam sa nekim ljudima, to su nosili velike crne eire, a kad sam se umorio, zaseo sam u jednu malu kavanicu i najeo sam se sladoleda. Barke pod belim jedrima vijahu se po moru, a ja sam gledao iz prikrajka i utao. Pred vee je prola neka derna motorna alupa i ene u irokim suknenim suknjama i pijani nomci sa abrovima u grdnim akama i prazne bave poee padati i skakati u nju "Kuda to", pitao sam ja "U Ponte", odgovorili su mi. Nisam znao je li to selo ili grad Hajde i ja. Sa kua se lepralo belo rublje i elelo mi srean put, a kad se navezosmo, devojke zapevae otegnuto. Pevale su, pevao sam i ja "Kako se zovete Vi?" pitao sam jednu. Marija, a Vi? Izabela. Pevala je cela barka, pevao sam i ja. Uplaeno i eljno gledao sam u njih. Marija bee lepa, crna i visoka; ona me je setila mog nenog i pogurenog stasa i ja se zastideh. Ona me je pitala o provodu i gizdanju ena po gradovima. Smejale su se jer nisam skidao bele rukavice. Svud okolo smejalo se stenje, u vodi prozirnoj, najeenoj i tioj nego pusto kamenje. Ja sam im pevao sevdalinke, a one htedoe da mi se za hvale i otpevae mi jednu pravu srpsku pesmu: "ija je ono zvezda?" Posle smo se svalali, raspravljali o braku i o frankovcima; nuahu me suhom ribom i nekim zlatnim vinom, kao stenje u okolo, tako utim i vrelim. Pristadosmo u nekom kru i poesmo vikati. Neki su hteli da se vozi dalje, a drugi opet da se ide peice. Ja sam se sakrio iza crne, visoke Marije pa polosmo po opekotini brega, sve kroz neko ikarje, kraj nekih kapelica i obojenih majki Boijih kraj puta. Ilo se dugo i dugo. Izabela je bila udata u Puntu, ali joj mu bee negde u. Argentini Ona je prodavala duvan i govorila rado o romanima Veselo se smejala kad vide, da sam se izgubio i da u tek idue nedelje moi da se vratim. Nudila me je da prenoim u njinoj kui i smejala se glasno Sve to bee tako udno, nebo tako rumeno. Stigosmo u neki umarak i naosmo jedan mirni manastir. Na smeh postade blag, one me poee pitati o bolesnoj majci Oko nas bee tiho. Stepenice zvonke i usijane odbijahu podne pod nogama naim Ne bee nigde nikoga, iza ikarja uborio je Jadran, koji bee plav i bistar kao potok brdski. Crkva sva otvorena i hladna, one kleknue i moljahu se dugo. Neki fratri su prolazili kraj nas, mi bacismo krunu za sirotinju na vratima i posedasmo sani i umorni od mora. Marija je bila sva umazana od crnog groa. Umoran, tako bih rado ostao le ei tu iza klupa, to su mirisale na tamnjan i odbijale tupo kod milih, starih slovenskih rei. Najeli smo se groa, posle opet navezosmo se Jedna majka Boija gledae za nama, a ja se trgoh i rekoh glasno. "Marija" Ona mi se okrete i nasmeja: "shimmia" Preko na vodi ekao je gradi sa kuama, koje su se popele jedna na drugu kao igrake Ja sam jednako gledao u Mariju dok je veslala. Bio sam seo do nje i hteo da joj pomognem, ali me je ona odbila i prezrivo tiho nazvala: "shimmia" Izabela se veselo smejala i tumaila mi, da je to opica, "Majmun", rekoh i ja sam. Primetio sam da me Izabela drago i eljno gleda, ali se ja okretoh Mariji i rekoh dva tri puta sve tie njeno ime. Neko me je pozdravio sa obale: "Addio Pierre". A ja veselo viknuh: "Dobro vee". Pa i zato da ne, bio sam ja prijatelj svakom na svetu Izabela je leala na nekom mokrom konopetu i jednako se smejala. Ona mi se naslanjala na rame i ja sam nehotice oseao na licu njen vreo nos i pri tisnute obraze. Mlaa sestra veslala je lagano, videla sve, uzdisala u mraku, a ja bih se trgao i pogledao oko sebe po rumenom moru i zaudio se otkud sam ovde i otkud te sestre Senke stenja preletale su nas, visoko iz mraka gledala nas je jedna ljubiasta svetiljka sa jarbola nekog Pristadosmo i voda jedva ujno pljusnu o kamen, kao znak neiji obali nepoznatoj. Oko nas se uo smeh i graja. Mi smo se puzali nekud, pa zastadosmo pred jednom visokom kuom punom kamenja, rublja, veselja i mrea. Izabela me je, stiskajui mi jednako ruku kriom, provela nekud gore, po stepenicama

28

nekim, to su cvrale jako i ostavi me u mraku. Taj mrak je bio ljubiast i svetao, kao crna svila, nigde jo ne videh tako mio, mek i taman mrak Nisam znao gde sam; videh neke grdno debele, visoke, arene postelje i Mariju, koja stajae neprimetno kraj stola. Ona me je pitala, da li bih poao sutra s njima na Krk, tamo e biti ples. Izabela je donela neko jelo i stavila na sto. Obilazila me je smeno i tuno i nu dila me blago da jedem. Nametala je brzo postelju i aputala, da e me rano u zoru probuditi. Ostavila me je samog i ja ne mogah rei da izustim. Kroz otvoren prozor, smejalo se nebo i more, jednako se ulo dole neko dovikivanje. inilo mi se, da to neko vie pod prozorom Tek kad sam priao, naslutih, da to neko vie negde ak preko na ostrvu. Oko mene su bile vrele senke i ja zastadoh kraj prozora utke. Pa ipak uzani sokaci inili mi se davno poznati. Zidovi beli bili su tako dragi kao nigde do sad, miliji i blai, tii nego u zaviaju. uo sam, ili stepenice cvre? U vratima se ukaza Izabela sa sveom u ruci Gledala me je nemono i moleivo. Pitala me, da li mi nije dosadno i neprijatno, to sam se izgubio, pa sede za sto prema meni i zanet, ja sam oseao bespue i da sam se izgubio. Bojao sam se da e primetiti kako ne umem jo oko ena. Ona mi je priala o udadbi svojoj, o muu sa nekom groznom dosadom i gorinom u glasu. Glavu je umorno naslonila na levu ruku Iz njenog crnog odela virila je njena bleda glava, koja mi se na suncu uinila prosta i opaljena, salivena od jedne blage, tanke crte, koja me je privukla njoj Ona me je zaueno posmatrala i okretala glavu. Nije se otimala, ni branila, ali je molila, da se manem nje i prebacivala mi one bogate dame po gradovima. "Otiao je lane", ree tiho i govorae jednako o sirotinji Umorna i vrua, kao to bee kamenje u vodi na danu, koje sam dodirnuo rukom, predade mi se sva bez moi da stoji na nogama. Ruke su joj visile i ona mi pade u ruke sva teka. Odjednom ona uzdahnu, ispravi se i poe svlaiti odelo. Za as stojae u koulji u mraku. "Lezite", ree mi tiho. Hteo sam da joj priem sav zbunjen, kad se ona poe moliti Bogu To me ispuni nekom groznom, tugom i bljutavo mi bee. Ona mi je bila prila i sela na moju postelju. Njena glava postade sad u meseini jedna jedina blaga, tanka crta puna suza. Koulja joj bee otra i sura. Htedoh da je zagrlim, ali mi ona stite obe ruke na postelju, njene se oi zarie u moje, ona me tiho zapita za moje prezime i zagleda se nekud u mraan zid Posle opet okrete glavu, jedva ujno pitae: "Da li emo se jo kadgod videti, ili nikad vie?" Iz njenih oiju, koje nisam mogao da vidim, padoe dve suze na moje obraze. Meni to bee muno, htedoh da se dignem, ali me ona prelomi svojim telom tvrdim kao kamenje, to je lealo u vodi, kojom smo doli. Probudio sam se kad sunce granu. Videh je polugolu do sebe i neki gadan osmeh ispuni me svog. Bee opet jutro i kao da sam osetio, da to ne bee sunce to me je probudilo, nego jedan glas, ustadoh i prioh prozoru. Pod prozorom stajae Marija i pevae. Prala je rublje Iz njenog lika i golih ramena bljetae zora. Ja se trgoh i pogledah na postelju Videh modre ile na telu izljubljene ene i okretoh glavu. Daleko na jednom malom ostrvu sinu munja i otskoi sunce. Po grudima mi padoe vlani skuti neba, ja tiho apnuh: "Marija" Ona se tre, pokri ramena, podie rublje i ree neto tiho. Ja nisam razumeo i pognute glave gledao sam kako odlazi Da, seam se. U primorju je sad prolee. A ja leim i itam novine i gledam dakuljice pune snega na grudima. itam novine i seam se. Vojnik sam, niko i nita nisam i sve to se desilo ne razumem. Po Petrogradu lopi krv Maksim Gorki zove sve jadnike kui a u Peti u sabornici sedi baron Rajai bled i podrugljivo nasmejan. A oko njega skau i viu: "Izdajice, izdajice". Ja sputam novine i gledam u mutne krovove Vidim

29

snene poljane. A na Jadranu ide sad prolee po vodi od otoka do otoka. Po krovovima pada neka uta tama zorom, topla, blaga, sjajna. Sunce ve pri Po vodi se uje dovikivanje, gore na bregu lome kamen Iznesoe me u polje Krakov mi lei pred nogama. Iza mene sa breuljka pljuti kamen. Okolo se eu vitke vojvode kavkaske, to tajno slave orgije polivene ampanjem Oni itu od mene romane Oneove. Samo jedan u utom, surom injelu ide sa svojim psetom tano u ovo doba, svaki dan dole na Vislu. On je uvek namrgoen i uvek sam sa psetom. Ja ekam svaki dan, da e mi rei da je skoio u vodu. Uvek je sam. Rano zalazi sunce. Sad ima jak i bolan sjaj. Da se ne stidim, ja bih mu priao i oslovio ga: "Ljermontove, otkud ti ovde? Ali on je uvek namrgolen. Po dvoritu guraju Rusi burad neku i lupaju ponjave Svecem pevaju liturgije, a preko dana kriom skau u ubrenjake, vade ogrizine i grickaju gladni. Uvee oni kuvaju aj i smee se tako masni, prljavi, koa se na njima sva sjaji. Ima i naih. Veinom su Podrinci. Oni se ne tue, brzo grabe za no ili za kamen. Svakog prati straa, a oni pevaju. Gledao sam jednog, gde lei pred vratima, pevuckao je, a iz oiju mu je virila smrt. Pio je sire, kae, to blai grudobolju i smeio se. On me je setio da su sutra Blagovesti. Ali meni je vie ao Rusa nego ovih, koje e slaviti u itankama za trei razred. A naa su davno okorela srca. Niko ne ume kao oni da lei stoku, niko ne ume kao oni da se sporazume sa enama. Pa i kad ih mue, da vuku ugalj, oni pevaju. Ali Rusi lee prljavi u blatu i masni razbarueni. Zemlja im je zadrla u kou, iz rupe ubrenjaka, tek se digne paljivo jedna upava glava i gricka, gricka neto. Ja im dajem kruha i pitam ih da li poznaju gospodina Rjepina, ali ga oni ne poznaju. Oni vrte tuno glavom. Izdaleka zazvoni, a njine seni se brzo krste i klanjaju po ubrenjacima. Sve me to tako umori. Jedan restoranski momak bdije nou kraj moje postelje. Ja utim a on pria, pria. Imao je za draganu enu jednog oficira, koji pogibe pod apcem. Kae, prvo je noio kod njene slukinje, posle ga je i ona pozvala. Prvo zbog belog brana, posle zbog masti a docnije i zbog soli. Oh, sve e to proi i sve e se to zaboraviti I ree nam: kao da smo i mi stoke kao i sve druge, nai emo lako ponositi odgovor da je to na obiaj gaditi se sebe sama. Ovi Rusi, to mi lee u blatu pred vratima, seaju me svega. ah kako mora da je slatko ensko telo, to se daje za brano i so Sve e to proi. Treba da se etam po mostovima, bolestan sam i samo se nad proletnim vodama smirim. A ako poludim odnee me u ludnicu. I moja draga mi je opet dola. Ona je vrlo otmena ena i nee prestati nikad da me voli. Ona ita sonete gospoe Browning, a ima jedan prsten, koji je nosio kralj Ponjatovski. Njena je kosa crvena svila. U opte je na njoj sve svileno. Ah je li istina, da su tamo dole sve devojke "obeaene". Ja vidim da e doi jedno bolje stolee. Ono uvek dolazi. Nou je osobito teko u ovim daarama. Noas evo, dotrae ljudi zvekui pukama, da odmah doemo. Potrasmo U apsani su brave zarale, prozori se ute od praine, a neko iza njih drei i zapomae Neko lupa, staklad se zvonko cepaju. Po hodnicima se jedva naziru fenjeri; a u gustoj, mranoj eliji etvorica su kidali, udarali neto u utoj i crnoj ruskoj opremi. Bee moj Ljermontov. Sto je bio krvav, hleb i orba rasuti. Vukli su ga po podu, on je tukao oko sebe i drekao. To je njegovo zanimanje ve tri nedelje. Krao je, pa ga osudie na pet godina. Obeaen, ekajui da ga odvedu u grad, izigrava ludu. Ali ni lenici ba ne tvrde, moda je zaista poludeo. On je skoio na mene, ali ga prepadoe; no umesto da me udari, on dreknu neku udnu re i zaplaka. Vukli su ga po podu i odvukoe ga u jednu praznu eliju. A po svima ostalim vratima kualo je neto besno gunajui U reetkama se pojavie glave neobrijane i bradate. Pod osta umazan krvlju. Zvali su lenika. No dugo sam se pitao ta je hteo od mene Je li sa Volge ili sa Urala, ili sa daleke stepe? Je li petrogradski ludi ak, ili malovaroka oficirska kurtizanka? Za im plae, da ti za au izgubljenom, ili za kakvom napudrovanom enom? ta misli, gine li sad za matuku Moskvu, kad

30

su mu Japanci najbolji prijatelji, ili pre deset godina kad su mu bili neprijatelji? Ima li sina, ili je glumac? ta mi je to dreknuo u lice? Danas je nedelja pre podne. Sutra putujem iz Krakova. Uzee me za glasnika Prvo su me zatvarali i tukli; sad me uzee za pismonou. Hajdmo u crkvu, sam sam i umoran. Ljubiasti, zlatom izvezeni platovi svetenika i hladne raskone latinske rei, umirie moje seljake ali rastrojene ivce. Gledau lepu komediju vina to se pretvara u krv, i to rumeno vino, koje ne vidim, no samo slutim u zlatnom putiru, i koje mi govori tajne mutne. A grdno "graduale" to e se horiti nad mojom glavom, violine i bubnjevi, orgulje u orgiji boanskog pijanstva, uinie mene bolnog i slabog, pobonim Nedelja je pre podne. Posle emo sii iz te tuinske crkve dole na Vislu, gde me eka un obrastao zelenom mokrom mahovinom i otploviemo melu trske i biljke, to niu iz vode a umiru na suncu. Laste e se igrati oko nas, a tada e nam zbunjena, dua, od zbunjenog ivota razapeta, kao luk, streljati misli u vodu i nebo, misli koje vide da je sve ovako zbunjeno i nerazdvojno kao ove vode, oblaci i senke una mog. A posle emo zai me trske, i kad un zastane i setimo se da sutra valja opet poi dalje, spustiemo glavu umorni od nedelje ove i sanjaemo nad vodom sve ovo bilje oko nas i crkve i vino rumeno i boiju majku sa mladou strasnom, pomeano sa nebom proletnjim i mirisnim i venim. Ne, nikad ne elim sina. Zgrozio bih se kad bih ga video mladog i lepog u prvoj mladosti svojoj a znao ta ga eka. A da me postave tamo, na onu crkvu visoko kao mujezi na, ja bih vikao u vee puno polja i bilja mirisna, ja bih vikao sav oaj i gaenje moje nad ivotom. Kau, kako sam bio nekad plah Kako je bolna, kako je neprolazna ljubav Ja sam sam i nikoga nemam Rulje zarobljenika idu, idu ne znajui otkud ni kuda. Sedim na stanici i gledam u rumeno i zamagljeno drvee. Ljubav, kako je ljubav neprolazna mi se jedino ona i jesen postoje, sve je drugo samo varka. Niti imam ega to elim, niti ega to alim. Dobro mi je. Proi u granice i gradove i sela i ume i vode i nee ostati na meni nita do praina na nogama, u srcu utanje a na licu blag osmeh besmislen i vreo Gde sve nije ostalo i palo poneto sa moje due razderano i mog ivota ritavog. Bilo je lepo. Sedeli smo i klatili se u dimu gustom. Dvojako putuju u smrt Jedni su isti, njina pucad sjaje, oni su isti i drago nasmejani, oni se dugo ljube na stanici. Ljube enu u ruku, plau sa majkom zagrle brata i podiu sina. Oni itaju novine i grozniavo raspravljaju o slobodi naroda Oni nose pisma i medaljone svojih dragana. Sve ih zanima, pa i njine majke i ene govore dugo i ne stide se da plau, nareuju, brinu se, prataju se opirno. Ali kraj njih mlada ena, koja ne plae, ona se ironino smei u ali, ona je bleda, ne eka da voz odjuri, jo se pre oprosti sa krat kim poljupcem i kakvim lakim osmehom: "Pazi, da ne ozebe, da te ne zaboli zub, to je tvoj obiaj". Ah rado bi i ona zagrlila ga i plakala, ali joj ne da on, on koji nee da ga mati prati, koji se ne ljubi. On je alje sa stanice u pozorite i govori o njenom eiru, koji ona sirota kad stigne doma baca plaui od sebe. On, koji ne pita ni za pravdu ni za smer rata, no lako ulazi u voz, nalazi brzo mesta i glavna mu je briga da ima nekoliko stotina cigareta. Bee mlad lenik "Puiti", ree on i sede do mene, "kae jedna turska re, znai sedeti na oblacima i smeiti se na zemlju". Posle, u dimu sluao sam dve vrste glasova Jedan glas glasno brani ast svoga naroda, on veruje u vojsku, govori o sinu svome; drugi mu se ruga, pria mu krale po tabovima, blato i kiu. Tada svi uzdiu im ko spomene kiu, svi se sloe i uzdiu gorko i emerno. Odmah zatim govori se o enama. Onaj do mene smeje pria o nekim babama, to ga napadoe bombama u apcu i pokazuje neku statistiku, kojom hoe da dokae, da su svud enske sklone prostituciji. Dim se vije, smeh se ori. "Svete" ene, majke i sestre po bolnicama i parkovima vide se u njegovom govoru i smehu, po umetnikim izlobama i seljakim pijankama. Vrve i daju se po podu u kavanama, po stolicama,

31

pijane, razdragane; a hiljade krvavih mukaraca dolaze jednako na njegov krvavi sto i odlaze bez noge, bez glave, bez uiju, bez oiju mirno i silno kao stoka. Voz juri, juri. Preneraeni oevi viu na njega, ali on jednako govori u smehu brojeve, statistike, brojeve grozne, strane. Jedan jedini sedi bled i iznuren, ispijen i ne mea se u razgovor. On je avijatiar, mirie na parfem, zviduka, vadi mirno bezbrojna pisma i ita, ita; na njemu je svi leno rublje, oko ruke zlatna grivna, kad mora da se umea u prepirku on se smei prezrivo i govori samo o smrti ,,ta me se tie svet, ja vrim moju dunost, nikad nee moi o meni ta drugo rei do: "dentlmen" On pria kako su bedne njine sprave, kako se Englezi igraju i podsmevaju se njima u zraku Zna da e skoro umreti, to oni svi znaju, i govori prezrivo o svemu. Pria o nekom jezeru pod umom, gde su im skriveni hangari u mirnim danima, kad se tamo pecaju ribe i igra brid, o jednoj princezi Metternich, koja ima meu njima brata, pa ih poseuje. ah ona nije Bog zna kako lepa, ali ima one finoe u telu to lii na blud, ali koja je otmena i slala od svega na svetu. Oni se smeju i kuaju, on pije i nudi ampanjcem. Bio je kod oca da se oprosti. Otac mu je siromah uitelj meu brdima. Odneo mu je hiljadu komada finih cigara. "Lake e preboleti njegovu smrt" on se glupo nasmeja pa ipak svi mu zavide jer je miran i zna ta hoe U dimu se jednako klatimo. Vide se glave. Voz juri kroz ume i provalije, a pred zoru oni se opet trezne, tegle se utljivi i mrki i gledaju kroz zamagljene prozore. Napolju lete kr, bunje, ice, gomile i klupad zamrenih trnovitih ica, aure granata i rupe pune vode u dolinama gde stre zgarita i razvaline. U daljini levo, ak dole u magli, vidi se neka krpa zelena, to je moj Jadran. Sedim na jednom grobu. Spavao sam dobro. Kad se probudih videh da sam spavao na grobu. Ona se zvala Neve Benusi. Da, leala je mirno, pod zemljom. ivela je trinaest godina. To je bila moja najistija brana no. Oko nas stajahu mrani kiparisi, a ja sam se smeio veseo. Iz daleka bele se ledeni Alpi, ine se kao srea, beskrajna srea zemlje Ja neu dugo, vraam se u Baden, nosim neke ifre. Deca tre po groblju odrpana i bleda i viu: "un soldo, un soldo, signor sottotenente" ene sa dabrovima i obramicama ljuljaju se na divnim lancima, a meni dole da se grohotom nasmejem jednom popu, crnog, majmunskog lika, to dolazi i gleda me zaueno, jer sam spavao na groblju i zevam i umivam se na ko zna ijem grobu. Opet e mi se jadati koliko smo isekli slika u crkvi, pokrali oltar, skinuli i prozore, najzad ponudie mi rizoto. Moj smeh se zaori, vadim jednu kruku iz paga, ona je rumena, zagrizem je i nasmejem se. Ali sve je to radi zore. Zora nam je uvek pomutila mozak. On e mi pokazati svog magarca, jedino to mu ostavie, i govoriti mi o reumi, pa emo posle u njegovu malu crkvicu. Ljubiaste i zlatom izvezene njegove odede umirie moje oi Vino u putiru setie me rtve i mistine literature i ja u se smiriti Danas nam stie On. On je naa krv, ali On ima jo manje stida nego mi, poslednje sluge divne Austrije. Zahorie se grdno "graduale", eneral e stajati gologlav, bubnjevi e lupati, violine i orgulje mirisne od tamnjana pevae jednoj nevinoj majci, u daljini e gruvati topovi. A kad izaemo obasjae nas sunce. Ja u sa jednim Nemcem govoriti o Napoleonu i Debisiju, posle sa jednim ehom o carici, o kojoj se pronose udni glasi, zatim e mi pristupiti jedan Slovenac. On e mi priati anegdote, prvo o Groharu, a posle o vojvodi Miiu, tajno i tiho. Meutim e hiljade defilovati. Raunamo na sto tisua mrtvih. I svi emo biti zadovoljni. Za rukom emo spominjati detinjstvo, orfeume, kole. Svaki e priati o ratu, slaviti, koliko to generalov pogled doputa, svoj narod. Prepiraemo se tiho o Nemcima, koji su razbojnici i o Francuzima za koje kae general da su pederaste. I tako e nam proi dan. Sutra e poeti napad. Danas emo ekati da general udari na malo zvonce i da znak, da svaki sme pripaliti svoj tutun. Gledaemo svaki u svoj dim i opet e biti zavren jedan dan. Ali e doi lepe stolee, ono uvek dolazi.

32

Bilo je nou. Voz se brzi sjurio u nas i preskoio nas Bilo je dosta mrtvih. Kupili smo do zore ranjenike, a gorelo je sve. Oni su sedeli po zemlji i jeli mirno svoj kruh Mnogi su obilazili i traili svoje izgubljene listove za odsustvo Pitao sam ih kako im je bilo. Ja imam samo modrice po elu, ali mi oni nisu odgovarali i mirno jeli svoju koru hleba Dole se video Trst sav u sjaju. Uzalud ih pitam kad su bili zadnji put na odsustvu kod svojih kua, oni ute i jedu svoj kruh. Nai su na Tombi, tamo se bre gine. Najposle meni nikog nije ao, najmanje sebe. Mi treba da nestanemo, mi nismo za ivot, mi smo za smrt. Za nama e doi bolje stolee, ono uvek dolazi ao mi je ovih glupih, prljavih oeva, ovih koji ne padaju na trbuh pred Salomom, ovih koji ne itaju romane, ovih koji ne znaju ta je to Vilzon, ovih to govore o kravama svojim podmuklo. ao mi je ovih oeva. Po prljavim gudurama, po smrdljivim lokvama mokrim, ja ih gledam kako lee uti i pusti kao zemlja Da me nije stid, ja bih ih teio. O kako se oni smee kad im govorim o porodici Nekad sam hteo biti vajar i mislio sam, da govoriti grki to je raj. Danas sam eljan ubijati, ubijati. Oni ubistvom odgovaraju na sve. Ubistvo? Gde su sad boginje umetnosti, goliave ene sa labudovim kljunom meu stisnutim bedrima, soneti zlatni i hiljadu hiljada golih ena, kubeta i bogova, pesnika i majmuna? Jesu li svud tako utljivi oevi? Nijedan se jo nije vratio od kue vedar i ublaen. Svi dolaze razjareni i govore o ubistvu. Sino sam morao da se izjavim o duhu, koji vlada kod divizije. Javio sam: ne narodnost ve katastrofa porodice: za godinu dana revolucija Svi se prepadoe i rekoe da sam lud. A ja bih se radovao da kolju Neka kolju Nikoga ne alim, najmanje sebe. Oevi su u ritama, lee po blatu ta da im kaem, ta da im tumaim? Oni poinju da me pitaju Ne znaju da sam tuinac, pa se lukavo i potmulo vrzu oko mene, oko najmlaeg, i pitaju me pitaju. Ovi oevi priaju kojeta sentimentalno, a ja to ne volim Do vraga, ja sam uen ovek i znam s kim imam posla. Kod kue sam. Doao je njen mu i uzeo joj dete. Mene bee malo stid: ona se za malo nije pomirila s njim. Rekao je da e me ubiti. Ja sam se tome nasmejao. O kako bi bilo lepo, da mi jo znamo ta je strah. Ona je posle ipak odluila se za mene i poela oajnu borbu za dete Mene je malo stid. ini mi se da u pobei od nje Ja sam doao na koji dan u moj smeni zaviaj. Sve je veselo Tetke me pitaju kome toliko piem, a ja im kaem: "mrtvacima", one se prekrste i misle da sam "tuknuo pameu"? Po krovovima pada uta tama. Rano se budim. Vidim da se golubovi ljube. Krst na crkvi ima rumenu boju. To znai leto je tu. itam novine Je li ve jednom smeno? Te krvave petrogradske ulice, pa taj Maksim Gorki, pa taj baron Rajai, to ne zna ta je, bled i podrugljivo nasmeen Po krovovima se prua uta neka magla, uta kao ilibar, puna golubova Jadran vidi sad ribare gde spremaju karbid i izlaze pred no na ribanje . ivot se ne menja. On prolazi Ja se vuem po bunju i ipraju. Ja nalazim moje fieke po vrbacima i stidim se mog zaviaja. A kad mi je dosadno lovim srne, koje je i moj otac rado lovio U opte mi se ubijanje sad jako svia. Volim i moj zaviaj, a ubistvo sve izlei, ono je jedina istina. Jastrebovi i vrane krue mi nad glavom, a iz daleka me gledaju ume. One me jedino ljube osim ena, oko kojih se dobro razumem Umiru od gladi po kolju. Kod nas ene plaaju andare sa itom a dragane svoje sa mau, a kad doe mu kui, one ga zakolju. Nikad nisam mislio da e Agamemnoni etati po mom zaviaju. Inae je sve po starom. Uitelji pevaju maarske himne, deca im vuku vodu i peru kole; popovi se goje, a kad se opiju dre govor generalu ivkoviu. Prolee je jo u zemlji, ali ve mirie. Granica mirie. Zeevi se vijaju, a zvona zvone u daljini. Moju enu nisam video, ali pokuava da se pomiri sa mnom. A u gradu niko nije hteo da me pozna, mrze me. Ona se vratila Ostavila je mua. On joj je obeao da e mene ubiti. U rukama mi je donela sinia svog; a oi joj behu pune suza. Sedela je u kutu i jecala. Molila me je da joj oprostim, da joj dopustim svaki dan ma samo prstom da me dodirne. Kleala je preda mnom i aputala, da ne moe

33

bez mene da ivi. Ja sam joj rekao da ode. Predoseam smrt i rado kaljem, pa bi bilo suvie sentimentalno da umrem u njenim rukama. Ona bi suvie glasno plakala, a ja ne volim pla nego tugu. Nisam vie eljan, da me ljube, niti da mi iko prua ruku. Dosta je bilo. Ako je ljubav, naljubio sam se Umoran sam. Pod prozorom mi je niklo ito, i sto put na dan hou da se zaplaem. ao mi je sebe samog. Ali mi je ao i ita Ko zna, moda i nee moi bez mene da ivi Zar je ona kriva, ako ljubav nije vena. Sve to priznajem Ja nita ne elim, osim da brzo proe sve to doe. Kad smo se nali i ja i ona imali smo Ve hiljadu greha, navika i senki u sebi. A da ljubav poinje u umi, kako bi sve lake bilo. Ovde sedim po celu no budan, moji vojnici belee rovove pune topova. Ona se jo bori, zaklinje mi se da nije ni videla mua, ali sam ja doznao da je varala njega sa mnom a mene s njim. Ona je dirljiva u njenoj lai i borbi. Njen meki, ukajui poljski govor ujem uvek iza mene, njene vesele noge nikada ne miruju i njene mutne oi, to mi se uvek nude, dobre su u samoi ovoj. Ona nije lepa, nije lepa, ali zato sam je ba voleo. Ja se gorko setim, kako me je tetka grubo doekala, kad sam je odveo kui: "I to mi je neka poneena pa isputena". Ja u je ostaviti, ne za to to je tua, ni za to to me vara, nego za to to se stidim ljubavi Spremam se da posetim gradi svetog Andreje, gde su mi dedovi iveli. A ona se jo bori. Njene su ruke nadute i vrele, one me seaju na duhovske rue i moj zaviaj Njen osmejak nemoan a plea slaba, pa ih jo volim Kae, da je mnogo plakala i da sam ja sam kriv, to nikad sretan bio nisam Ko zna Pokuava da me oara i mnogo govori o slovenstvu, ali je meni to dosadno. im prole poslednji voz, ona mi doe. A ja vidim poljane i ito zeleno, niklo daleko i udim se odkuda je ovde. Ona mi kae, da ostanem i da emo opet biti sretni. O pa ja nemam nieg protiv nje. ja sam samo umoran. Klei preda mnom, i ljubi me Jedno vee mi ree, da ga ubijem, ako ne verujem, da me ona voli. Ali zato ne bih verovao? Ja verujem samo sam umoran Nasmejao sam se. Oh da ja jo imam snage da nekoga ubijem, kako bih veselo zakliktao Ovde je lepo nebo, nema smisla da piem. Ona se jo bori Njene vitke noge zadrhte, njene se oi za as zamagle. Smei se i sea me na ake godine, pria o popaljenim selima, o jednom vagonu, u kome su leala smrznuta deica, a uvee mi svira ruske liturgije, jer zna, da ja to volim. Lukava je i dirljiva. Stidim se sebe, ali se jo vie gadim svih ovih oko mene. Gadim se mladosti nae, oeva naih, pa i budunosti nae. Svaki dan ona slavi sto novosti o naima tamo preko. O kako mi je ao onih, koji se za nas bore, za nas, za groblje, groblje Zar da ponem da kliem sa huljama i nitkovima, to e sve zaboraviti i plesati na zgaritima. Ona mi donosi bele rue i ruga se mojoj tuzi. Ona svaki dan eka, da me otpuste i hoe da me vodi svojoj kui. ini joj se, da smo mi do smrti neija deca, a jednom mi ree, da bi rado isekla levo plue, da ga preda meni. A ko zna, moda bi i isekla. Po ceo dan mi pria o njenom siniu. Oh kako me gledaju ta etiri duboka, tamna oka, uplaeno, tako uplaeno. Ona plae kad joj sini nee da me nazove tatom, a kad joj to poe za rukom, ona me uzme pod ruku i idemo tako veernjom mranom granicom. Ona to kae slae i tunije: "wieczorna", sa smekom nemonim i mutnim, koji je lagano postao sasvim kao moj, kojem se toliko rugam. Danas mi ree lekar, da u jo trideset godina iveti i da su svi moji boli uobraenje. Iz daleka nas gledaju stare crkve, a oko nas je puno vojnika, koji vebaju kao u detinjstvu mom. Ona ve vidi da je sve uzalud, ali se jo nada. Jo nije otila, ali je dete ve poslala ocu. Ona svako jutro plae. A ja idem kraj nje bez smeha a i bez tuge. Po ceo dan leim u polju, u unu, na vodi. Kadkad mi se uini, da u ozdraviti, udarim veselo veslom a voda se zasmeje: laste me lupe po glavi, pa se prevru po suncu. Ah, mi se znamo, mi se znamo. Oko mene zjape rovovi zarasli travom. Iza groblja vidim jednu humku, ona se zeleni. Pod njom lei jedna mlada slovaka uiteljica, ona je, kau, uvek nosila velike eire pune jagoda i igrala rado. Veali su je, jer je bila poela da buni vojnike. Kau, da je imala u ruci Kerjenskovo pismo. A nisu je trebali veati, ne. U Rusiji je ve druga moda. Treba malo poekati, sve se menja. Danas umiremo za crni steg, sutra za

34

beli, a preko sutra za areni. Oko tog groba je tuga, tuga. A okolo kose ito Ja utim, moj se glas jedva uje Ja idem u lie pogrbljeno i umorno. Zvoni, ah uvek zvoni kad sam ja u polju Kad prne po koja prepelica, ja se setim zemlje u tuini i polegnem umorno po klasju ili u proju. uto lie e nas spasti. Padne no, meseine meke, svetla ela dolaze i leu po bunarima, prostiru no Srce prne, usedne kakvu zvezdu, to preleti i padajui strmoglavi se dalje, a srce padne pred nas. Diemo ga i zagledamo, a ono se smei. Blaga, umorna ruka mrsi se sa travom i me prstima povire zemlja, to ima duu pustu i beskrajnu. Svi smo jednaki. Svud je moja otadbina. Svud ima ljubavi, jer svud ima trave i ila i lia uvenula. Zvekne kosa, pa naviru suze Sa jablanova uti novo lie, a kad prevuem rukom preko ela hladna, meni je gorko bilo, ne ljudi, nego lia, lia. Prola je mladost, nje mi nije ao. Ona lei kraj mene u travi i pita, da li o zaviaju mislim Odputen sam iz vojske i putovau u moj zaviaj da umrem, mada mi lenik ree, da u iveti jo trideset godina. Leimo u travi kraj Visle. Ja zamanem rukom, ta se to mene tie? Mi se ne ljubimo. Ponegde melu drvljem padne po koji uveo list Ja mu klimnem glavom. Niko i nita nisam, idem doma. Danas bee prvi put magla. Moda je to meni jedan aneo doneo mutan cvet, cvet blagovetenski sa bonim, medenim mirisom, jedinog cveta to ne vene: tuge. Da, znam da sam smean, pa ipak ja znam, da nas ima milionima to ne volimo vie nita, do samo lie, lie. Moja dua nema vie onu arku nadu, koja me je vitlala od grada do grada, od ume do ume. Po vodi je nebo drugo, ono isto drhti koliko je plavo. Voda mi apue. Ona mi govori o siniu svome i moli, da je vodim sa sobom. Ja nisam vie eljan da me ko voli, nego da svi zavole lie. Neu da budem nikom zahvalan, i pobei u od nje Zaeleo sam se zaviaja mog, da ga gledam, da mu se rugam, da leim pod liem njegovim. Ne, ne znam ta je dobro a ta zlo, nita ne znam ta se sve sa mnom zbilo, ali jedno znam, da je naa srea u liu. Po jedan ut list, po jedan klepet golubijih krila ili lasti na vodi, bie mi dosta da ne budem ni veseo ni tuan, i nikad mi nee pasti na um, da verujem u ta drugo, do u jablanove. Ako se vratim, vratiu se u zaviaj, kao to su me oterali, smean a malo vie pogrbljen. Mi smo se vratili, ali mi smo senke. Ali zar je ivot vie nego senka? Ne, ja volim po jedan ut list, rumeni umarak jedan i nebo vie nego ljude. Do vraga dabogme da sam smean. Nazovu li mi veselo dobro jutro, otpozdraviu veselo dobro jutro. Ona lei kraj mene u travi i kae, da sve zavisi od nas, ak i smrt. A zemlja mirie oko nas i pria o ilama to drhte u njoj. I sve to smo hteli i ega besmo eljni, ini mi se, da je tamo po vodi a rumeno i zeleno klasje, raste isto kroz nae ruke i plea. Mi treba da izumremo, uiniemo dobra, a mnogo dobra sa smru naom Oboje smo danas vrlo tuni. Njen sini joj pie svaki dan i zove je kui Ja znam da e ona otii Izgubio sam dah, bolan sam, izgubio sam zdravlje, izgubio sam ljubav, izgubio sam duu, sve sam izgubio negde u liu, u liu Ona e plakati i traie me, ali posle...? Vratio sam se isto onako smean kao to sam i otiao. Ja sam je ostavio i vratio sam se doma Pa ta sad? Nita Miran sam i zadovoljan. Ponegde padne jedan ut, uveo list, ja mu klimnem glavom niko i nita nisam. Zadovoljan i spokojan Tetke mi plau po kui; kau, da sam ut kao smilje. Nude me mlekom; kad me majino mleko nije nahranilo snagom, moda e me spasti mleko belih, gojnih krava, u kom mirie trava. Nisam ni veseo ni tuan. Hoe li padati kia, ili e sjati sunce, meni je tako sve jedno. Ja u utati, jer nikog ne volim Tetke kau, sve e proi. Imamo pune kue malih Bosanaca, siroadi. Jugoslovenstvo je jako u modi. Opet se vade i prae slike cara Duana, priae se jo, da je sve bilo samo ruan san. Sve je po starom. Ono to je belo, bie sutra crno, a preko sutra uto. Ona je plakala, ali ona nee umreti od bola; ne umire se od bola, umire se od asti. Vratio sam se. Hoe da me biraju za predsednika kola, ne znam kakvog kola, ali ga se gadim. Pobegao sam od nje pred zoru. Ona e kriknuti, kad vidi, da me nema vie kraj nje, i plakati No posle? O, sve znam, samo ne znam zato smo mi bili mladi. ao mi je njenog sinia. Mukarac je, nije moj sin, ali on lii sasvim na mene. Ona kae, uvek je mislila na mene. Pobegao sam od nje u

35

zoru. Moji vojnici me zaueno gledaju a ja odoh lai. Neispavane i baruave ene, sklanjale su mi decu s puta kao da bejah neastivi. Posle su prolazila kraj nas brda, ume i vinogradi. Ja volim da se selim. A kad smo stigli, video sam gradi, gde mi se rodila majka. On bee pun crkava, na kojima ute zvona, nema zvona, odnesoe ih Taj gradi je grobnica mojih dedova. Bio sam sentimentalan. Stadosmo pred nekim batama, sa kojih su nas gledale mainke. Proao sam kraj malih kuica, opkoljenih vrtovima, u strme ulice i zavirivao sam. To je moj zanat. Ponegde sam video arenu kosovsku veeru, a ponegde sam video ilimove, krasne ilimove domae, koje toliko volim. Pitao sam nekog, da li poznaje gospodina Jau Ignjatovia, ali me starac pogleda, i ree tiho maarski da ga ne poznaje. Smrt se krije u vrtove. Svud me doekae vrtovi. Crkve su bile prazne i hladne, kaljao sam u njima. Crkve su bile prazne i mrane, a prozori pranjavi i mutni kao moje oi Ja volim moje oi, svemu su krive moje oi. Nikom nisam zahvalan do oima mojim. One su mi bile vie nego majka I tako posetio sam grobnicu mojih dedova. Bilo je dosadno Kaem, asni propadaju. Vladika je uredivao tamo maarski katihizis, a bate su bile pune korova. Kod nas je rodoljublje u modi, kako ga se ne bih setio. Ja volim moje dedove, oni su znali da ubijaju. Uopte mi se ubistvo sad jako svia. Zvona su zvonila, jer sam ja udesio da stignem kad zvona zvone. A ja sam uen ovek: znam. da se sve lepo mora namestiti i da o Boiu nikad mi nije Boi, nego naa slukinja, turala u cipelice orase, srebrne i zlatne. Posetio sam enu, koju je moj otac pre moje majke ljubio. On je imao silesiju dragana kao i ja. Proao sam kroz strme, malene, uzane sokaie, oni su bili puni dece. A svud nad njima gledale su me crkve prazne, naputene, pranjave crkve. U jednoj sam video govornicu na levoj strani kao u tudinskim crkvama, u koje volim da se krijem. Trudio sam se da mi srce zaplae, pa da se i zasmeje. Seam se, nebo bee mutno, puno nekih plavih ila to su drhtale. One su se zarile u duu moju i ja sam znao da e me vratiti doma. Doekala me je jedna starica u utoj svili pod jednim grdnim Sv. Jovanom. Ona je porumenela i priala mi o ocu. U njoj bee vie ljubavi nego u meni, a ja sam sve mislio, da niko na svetu ne moe voleti kao ja. Ona mi je dugo priala o ocu. Kae, da sasvim liim na njega. Priala je i pitala o svetu. I najposle mi ree da se nita nije izmenulo. Bila je u sedamdesetim godinama i porumenila je, kad joj spomenuh sliku njenu, koju su nali u oca moga. Ona je bila stara i dobra, najposle ko nije dobar, svi su dobri. Htela je da me vodi na groblje i da mi pokae grobove starih romana, koje je moja majka rado itala pa i kuu moga dede. Ali ja bejah bled i eljan da putujem. Posle, na grdnoj aavoj stanici, opet sam po stoti put uo, da u Moskvi tee krv, da su Bosanci noem prodrli u talijanske jarkove, da je u Srbiji umrlo milion ljudi i da e doi jedno bolje stolee. ene su leale po zemlji, sestre to nisu nale brata i ene to nisu nale mua, pa su se ljubile i tipale sa nekim mukima pod senkom mranih hodnika. Uplakane majke, to su traile svoje edo, kad ga ne nadoe, podelie bele hlebove, nekim odrpa nim vojnicima, to su se vrzli u mraku i dimu i pljuckali. Proao sam kraj vozova i pitao sam za brzi na jug. Hteo sam da se penjem, kad mi pride neki ovek sa gajtanima i zapita kuda u "Na jug". On mi ree da e taj na sever Ja ga pogledah i zapitah: "Zar to nije sve jedno?" On me je zaudeno gledao, nije znao da ja ve davno teram egu sa samim sobom. Doao sam doma. Zato? Popadije me pohadaju, one se nisu promenile. Niko se nije promenuo. Ali svi me mrze. Jedino me moja ena brani. Ona je predsednica nekog enskog kola. Govori da sam zlo odnegovan i da sam uobrazio neki Weltschmerz, ali otkud do vraga Weltschmerz u Banatu. Leim po ceo dan iza naih drvara i gledam u nebo Golubovi padaju sa krova, pred vee zvone zvona, a gospode hoe opet da me biraju za predsed nika nekog kola. One vole vrlo nemake tobdije, to dolaze u belim rukavicama sa solunskog bojita. I ja volim bele rukavice Leau po ceo dan u travi i gledau u nebo. Svaki dan e imati novu boju. I te boje umirie moje oi, a ja sam sav miran, kad mi se smire oi. Nazove li mi ko tuno dobro vee, otpozdraviu mu tuno dobro vee. Nazove li mi ko veselo dobro jutro, otpozdraviu mu veselo

36

dobro jutro. Mi emo izumreti i doi e bolje stolee, ono uvek dolazi. Mi emo se vui u zelenom odrpanom injelu, bledi i nasmeeni, svud po ulicama. Mi ne itemo nita, mi ne alimo nita; je li, mi ne alimo nita? Tetke e prestati da plau. One jednako kite sliku cara Duana i nadaju se da u i ja nasmejati se vedro a ne ovako "kao mrtvac", kako to one zovu. Po ceo dan one me mire sa enom, donose mi mleka kao detetu, vode me u kukuruze to zru, a svet me jednako bira za predsednika. Kau, dve tri godine i sve emo zaboraviti. Tetke plau oko mene i obilaze me kao da sam grob. Nada mnom je nebo, ono ima rumene, blage pruge, te pruge se svake zore vraaju. One mi se vraaju, na oblacima, prolazne i blage. Ja ih svako jutro gledam i ivim samo za njih, za njih. Po negde padne ut jedan list. A pred vee zvoni. Ja kaljem, ma da lekari kau: iveu jo trideset godina. Po negde pada po jedan crep, po negde jedan plot. Pred vee je hladno, tetke me zavijaju kao dete, one mi itaju o petrogradskim krvavim ulicama, ja to volim. Nedaleko stanuje moja ena. Stanuje preko puta a jo se nada. Ali ako umrem, pogledau poslednji put nebo, utehu moju, i smeiu se. KRAJ Kratak sadraj

"Dnevnik o arnojeviu" odbijaju da tampaju u cjelini i predlau piscu da izdvoji nekih pet tabaka iz ogromnog rukopisa. U hotelu "Pariz", Crnjanski nasumice odabira dijelove teksta. Ostalo spaljuje. Kasnije je Vinaver ispremetao poglavlja i knjiga je tako objavljena. Zbog toga, a i zbog injenice da je ovaj roman lirski, ne moe se govoriti o fabuli. Knjiga, ustvari, predstavlja splet razmiljanja glavnog junaka ili, moda, lirskog subjekta o mnogim motivima iz ivota, pa naravno i o ivotu samom. Roman poinje opisom i razmiljanjem o ratu Petra Rajia u kome se vidi besmisao rata kao i "indiferentni stav glavnog junaka" (kako kau neki kritiari). Od tog pakla se udaljava razmiljajui o djetinjstvu, majci i periodima bolesti koji mu, kako kae, "behu najlepi doivljaji". Sjea se majine smrti i njegove enidbe ubrzo nakon toga, koju su ugovorile njegove tetke i ene iz mjesta. Njegova ena, puna ivota i strasti, bila je previe za ratom izmuenog ovjeka. Njegova bolest se pogorala i on odlazi ne lijeenje u Krakov. Tu upoznaje jo jednu enu koja mu prua samo ulnu ljubav. Emocije on trai i pronalazi u liku jednog sumatraiste, arnojevia koji je okrenut prirodi, nebu, i koji smatra da je sve u vezi. On predstavlja Rajievo drugo Ja. Tekst o arnojeviu koji zauzima najkrai dio romana, predstavlja centralni njegov dio i objanjava smisao ovjekovog ivota, daje razlog ovjeku da ivi, te ispoljava osnovu poetike Miloa Crnjanskog, tzv. "sumatraizam". Raji se vraa iz sanatorijuma sa shvatanjem da je srea u liu (prirodi ), utjeha u nebu i odlukom da e smrt doekati smijeei se. Ukratko o glavnom junaku

37

"U ulozi nosioca ovih sudova (o oveku i svetu), pojavljuje se po pravilu, lik glavnog junaka. Glavni junak 'Dnevnika' zamiljen je kao neko ko se 'oslobodio i odrodio od svega', kao neko koga 'nita vie ne vezuje ni za dobro ni za zlo'. Ovom junaku ivot lii na komediju: 'sve sam ekao da e jo neto doi u ivotu, da ovo dosad bee samo komedija. Sad vidim, da posle saaljenja ne dolazi nita novo.' arnojevieve noi prolaze 'u groznicama i snovima...koji nisu mnogo lui od jave'. Na jednom drugom mestu, ovaj moderni arnojevi se pita: 'ali zar je ivot vie nego senka' i odmah odgovara: 'ne, senka je vie nego ivot'. Glavni junak 'Dnevnika', osim toga kae: 'ja ne volim pla nego tugu'. U stvarnosti se pla i tuga razlikuju isto onako kao to se razlikuju jedno neposredno reagovanje od stava koji iza sebe ima izvestan sud vrednosti. Emotivna karakteristika glavnog junaka ' Dnevnika' je, dakle, ekvivalent za jedan aksioloki, univerzalni odnos prema svetu. O tom odnosu govore i neke druge karakteristike arnojevievog lika. Jedna od njih je enja za zaboravom u nekim dalekim, polarnim predelima, enja za onom zemljom 'gde je led zelen a voda plava pod ledom, sneg rumen'. Druga je saznanje da ljubav ima u sebi neeg neprolaznog u metafizikom znaenju te rei. 'ini mi se jedino ona i jesen ostaje, sve je drugo samo varka.' (...)Ali najvea uteha junaka ovog romana je nebo. '...ako umrem', to je poslednja reenica knjige, 'pogledau poslednji put nebo, utehu moju i smeiu se'......................................................................................................................... ...................... Zahvaljujui ispovednom ispovednom obliku umetnikog kazivanja, pisac obezbeuje vrednosnim iskazima glavnog junaka povlaen poloaj. Sve druge likove 'Dnevnika' vidimo spolja, jedino je lik glavnog junaka oblikovan iznutra. Osim toga, ispovedna tehnika omoguuje piscu i da na indirektan nain pridobije itaoca za gledite glavnog junaka. Svi ostali likovi oblikuju se iz perspektive glavnog aktera 'Dnevnika o arnojeviu'" N. Miloevi, "Metafiziki vid stvaralatva Miloa Crnjanskog"

38

You might also like