You are on page 1of 5

SAVETI ONOME KO SE

PRIPREMA ZA ISPOVEST

U Svetom Pismu je rečeno: "Sine moj! Ako pristupaš služenju


Gospodu Bogu pripremi svoju dušu na iskušenja: upravi srce svoje i
budi čvrst, i ne daj da te uznemire misli; prilepi se uz Njega i ne
odstupaj kako bi se na kraju uzvisio" (Sir.2,1-3).
Čim se odlučiš da postiš, da se kaješ i da ispovediš svoje grehe
odmah će se pojaviti mnoštvo unutrašnjih i spoljašnjih prepreka.
Neprijatelji ljudskog roda, saznavši zѕ tvoju nameru na svaki način će
te uznemiravaati raznim neprilikama spolja i sumnjama, pomislima i
strahovima iznutra. Ali, sve će nestati čim pokažeš da imaš čvrste
namere.
Čovek treba da se ispoveda što je moguće češće, pauze između
ispovesti treba da budu ispunjene duhovnom borbom i naporima, koji
će se učvršćivati pripremama za prethodnu ispovest i pripremom za
sledeću. Znači, često ispovedanje greha će te čuvati, podržavati i činiti
bodrim sav tvoj duhovni život. Blagodat Božja koja deluje u Svetim
Tajnama Pokajanja i Pričešća osetno čini da čovek počne da oseća
svoje grehe i slabosti, da se ne upušta tako lako u greh i da se
učvršćuje u istinama vere: Crkva i sav njen poredak mu postaju dragi i
bliski srcu.
Iako je poželjno da čovek ima svog duhovnika, to uopšte nije
obavezan uslov za istinsko pokajanje. Za čoveka koji stvarno pati zbog
svog greha nema razlike kod koga se ispoveda: samo da se što pre
pokaje i dobije razrešenje. Pokajanje mora biti potpuno slobodno, bez
ikakve prinude.
Ispovest nije razgovor o svojim nedostacima i sumnjama, to nije
jednostavno upoznavanje duhovnika sa sobom. Ispovest je Sveta
Tajna, a ne samo "religijski običaj." Ispovest je vatreno pokajanje
srca, želja za očišćenjem koja se rađa od osećanja svetinje,
ispovest i pokajanje su tzv. drugo krštenje, i shodno tome, u
pokajanju umiremo za greh i vaskrsavamo za svetost. Pokajanje je
prvi stepen svetosti, van Boga.
Prva stvar za onoga koji se sprema za ispovest mora biti
ispitivanje srca. Za to je potrebno da se čovek pripremi nekoliko dana -
da posti, da čita duhovnu literaturu, da se više moli, da čita savete i
pouke o Svetoj Tajni Pokajanja, da se seti i da zapiše svoje grehe.
Obično ljudi koji nemaju iskustva u duhovnom životu ne vide ni
mnoštvo svojih greha ni njihovu odvratnost. Kažu: "ništa posebno
nisam učinio", "imam samo sitne grehe, kao svi ostali", "nisam krao",
"nisam ubijao" - tako često mnogi počinju ispovest. A samoljublje,
netrpljenje prekora, bezosećajnost, čovekougađanje, slabost vere,
nedostatak ljubavi prema bližnjem, a malodušnost i duhovna lenjost?
Zar sve to nisu teški gresi? Zar je naša vera delatna i vatrena? Da li
svakog čoveka volimo kao brata u Hristu? Da li smo dostigli krotost,
bezgnevlje, smirenje? Čime objasniti našu bezosećajnost na ispovesti,
našu umišljenost, ako ne kamenom bezosećajnošću, mrtvilom, smrću
duše i srca? Zašto su Sveti Oci, koji su nam ostavili pokajne molitve,
smatrali sebe najvećim grešnicima, a mi smo ubeđeni da je kod nas
sve u redu?! Što jače svetlost Hristova obasjava srca, tim čovek više
oseća sve mane, čireve i rane. I obrnuto: ljudi koji su zaronjeni u
grehovni mrak ništa ne vide u svom srcu, a ako i vide ne užasavaju se,
jer nemaju sa čim da uporede, jer je Hristos za njih sakriven zavesom
njihovih greha.
U pokušaju da se čovek razabere u pogledu moralnog stanja svoje
duše treba da se potrudi da napravi razliku između osnovnih i
sekundarnih grehova, između simptoma i dubljih razloga. Na primer,
mi primećujemo, i to je vrlo važno, rasejanost na molitvi, nepažnju za
vreme bogosluženja, odsustvo interesovanja za slušanje i čitanje
Svetog Pisma, ali zar ovi gresi ne proističu iz malovernosti ili slabe
ljubavi prema Bogu?! Treba u sebi da primetimo svojevoljnost,
neposlušnost, samoopravdanje, netrpeljivost, tvrdokornost i
tvrdoglavost, ali mnogo je važnije da čovek otkrije i shvati njihovu
vezu sa samoljubljem i gordošću. Ako primećujemo u sebi želju da
uvek budemo u društvu s ljudima, ako ispoljavamo brbljivost, sklonost
ka podsmevanju i ogovaranju, ako se previše brinemo o svom
spoljašnjem izgledu i odeći, treba brižljivo da ispitamo te strasti, jer se
naša sujeta i gordost najčešće tako ispoljavaju. Ako preterano
primamo k srcu životne neuspehe, teško podnosimo rastanak,
neutešno patimo za umrlima, zar se u jačini i dubini tih naših iskrenih
osećanja ne krije neverje u blagu Promisao Božju?
Postoji još jedno sredstvo koje može da nam pomogne u
poznanju naših greha. Pre ispovesti treba da se prisetimo za šta nas
obično krive ljudi koji žive zajedno sa nama, naši bližnji: često su
njihova okrivljavanja, prekori i napadi opravdani. Pre ispovesti treba da
zatražimo oproštaj od svih pred kim se osećamo krivim da bismo
Svetoj Tajni pristupili mirne savesti.
Prilikom takvog ispitivanja srca čovek treba da pazi da ne padne u
preteranu sumnjičavost i sitničarsku podozrivost prema svakom
pokretu srca; ako krenemo tim putem možemo da izgubimo osećaj za
bitno i nebitno, da se zapletemo u sitnice. U takvim slučajevima treba
privremeno da ostavimo ispitivanje svoje duše i molitvom i dobrim
delima da prosvetlimo svoju dušu.
Priprema za ispovest se ne sastoji u tome da se čovek što
podrobnije priseti greha, i da ga čak zapiše, već u tome da dostigne
ono stanje usredsređenosti, ozbiljnosti i molitve, u kojem će naši gresi
postati jasno vidljivi kao na svetlosti. Onaj ko pristupa Svetoj Tajni
Ispovesti kod duhovnika ne treba da donese spisak grehova,
već osećanje pokajanja, ne detaljno prepričavanje svog
grešnog života, već skrušeno srce.
Znati svoje grehe još uvek ne znači pokajati se za njih. Istina je
da Gospod prima iskrenu i poštenu ispovest, čak ako ona i nije praćena
snažnim osećanjem pokajanja, ako i taj greh - kamenu bezosećajnost,
ispovedimo hrabro i otvoreno, bez licemerja. Ipak, skrušenost srca,
žalost zbog sopstvenih greha jeste ono najvažnije što možemo i treba
da donesemo na ispovest.
Ali, šta da činimo ako se naše srce isušeno od greha ne orošava
živonosnim vodama suza? Šta ukoliko su "nemoć duhovna i telesne
slabosti" toliko velike da nismo u stanju da se iskreno pokajemo? Ipak,
to nije razlog da se ispovest odlaže u očekivanju osećanja pokajanja.
Bog se može dotaći našeg srca i u toku same ispovesti, jer sama
ispovest, samo glasno izgovaranje svojih greha mogu da omekšaju
naše srce, da izoštre duhovni vid, da prodube osećanje pokajanja.
Za prevladavanje naše duhovne tromosti služe molitvene
pripreme za ispovest i ponajviše post. Iscrpljujući naše telo, post
narušava naše telesno spokojstvo i duševni mir, koji su pogubni po naš
duhovni život. Ipak, post sam po sebi samo priprema i rastresa teren
našeg srca koje posle toga može da upije molitvu, Reč Božju, Žitija
Svetih i dela Svetih Otaca, a što će biti praćeno pojačanom borbom sa
svojom grehovnom prirodom, što će nas podstaći da aktivno činimo
dobra bližnjima.
Naša bezosećajnost na ispovesti najčešće ima koren u nedostatku
straha Božjeg u nama. Eto, na to treba usmeriti svoje napore. Zbog
toga je veoma korisno čitanje i razmišljanje o smrti, o Strašnom Sudu,
o nesrećnom bivstvovanju grešnika u paklu, o prolaznosti života i o
beskonačnoj veličini večnosti.
Na ispovesti ne treba očekivati pitanja, čovek sam treba da uloži
napor, jer je ispovest podvig i samoprinuda. Treba da govori tačno, ne
skrivajući rugobu greha uopštenim izrazima. Prilično je teško, ali je
neophodno na ispovesti izbeći sablazan samoopravdavanja, odreći se
pokušaja da se duhovniku objasne "olakšavajuće okolnosti", odreći se
izgovaranja drugima koji su nas, navodno, naveli na greh. Ponekad se
ljudi pozivaju na slabo pamćenje koje, navodno predstavlja prepreku
da se čovek seti svih greha. I zaista, često se dešava da lako i brzo
zaboravimo svoje grehe. Ali, da li se to dešava samo zbog
zaboravnosti? Ima naprimer, slučajeva, kad je jako i do bola bilo
povređeno naše samoljublje, kad nas je neko nezasluženo uvredio, ili
nasuprot tome slučajeva koji gode sujeti: uspeha, dobrih dela,
pohvala, zahvalnosti - svega toga se sećamo dugo godina. Sve ono što
u našem svetskom životu na nas ostavlja snažan utisak dugo i jasno
pamtimo. Ne zaboravljamo li svoje grehe zbog toga što im ne
pridajemo ozbiljan značaj?
Neki ljudi se boje i kao da ne veruju da im gresi mogu biti
oprošteni i ta bojazan ponekad poprima oblik bolesti. Osećaj straha se
temelji na nedostatku vere, nade i ljubavi prema milosrdnom Gospodu,
ili pak na čestom ponavljanju greha. Trudi se da ne grešiš i onda će se,
uz Božju pomoć, smanjiti i briga za to da ti Gospod neće oprostiti.
Ne usuđuj se da pomisliš da su tvoji gresi toliko veliki da nema
smisla kajati se. Ko prima naše pokajanje? Ko isceljuje naše grehovne
rane? Svemogući Bog. Zapamti: Svemogući. Svemogući Lekar! I kao
takav, On čini mogućim oproštaj i najtežih mogućih greha
Ima takozvanih neispoveđenih greha sa kojima mnogi žive mnogo
godina, a možda i čitavog svog života. Sve vreme oni imaju želju da ih
otkriju duhovniku, ali ih je previše sramota da o njima govore i tako
prolazi godina za godinom. Međutim, oni stalno muče dušu i
pripremaju joj večnu osudu. O, kako se treba plašiti nepokajanih i
neispoveđenih greha! Naš život je, kako kaže Apostol, isto što i para
(Jakovlj. 4,14), danas smo živi, a sutra nam se sprema kraj. Gde ćemo
tamo sakriti svoje grehe? Treba se stideti greha, a ne pokajanja.
Pokajanje je pobeda nad samim sobom, pobednički trofej zbog kojeg
je onaj koji se pokajao dostojan svakog posštovanja i časti.
Znak potpunog pokajanja je osećaj lakoće, čistote i neizrecive
radosti, kada greh čoveku izgleda isto onako težak i nemoguć kao što
je pre toga bila radost.
Pokajanje neće biti potpuno ukoliko čovek, kajući se iznutra, ne
donese čvrstu odluku da se ne vraća tom grehu. Ali, reći ćeš: "Kako
mogu da obećam da neću ponoviti greh? Zar nije ispravnije misliti da
će se zbog naše nemoći, ponoviti? Jer, i na osnovu iskustva svako zna
da se kroz neko vreme čovek vraća istim gresima i da se iz godine u
godinu ne vidi poboljšanje?" U stvari nije tako! Nema slučaja da
prilikom iskrenog pokajanja i dobre želje Sveto Pričešće koje je čovek
primio, u duši nije izazvalo blage promene. I teško da čovek može sam
da sudi o svom stanju. Sve veći zahtevi prema sebi, strogost i izoštren
duhovni vid često stvaraju utisak da greha ima sve više i da se njihovo
dejstvo pojačalo. Vernik počinje da misli da je postao još grešniji, da
bolesti postaju snažnije. U stvari, mnogo toga se poboljšalo, mnogo zla
je odbačeno, ali se na njegovom mestu pojavilo ono što ranije nije bilo
primećeno i borba se mora nastaviti istom snagom.
Često nam Gospod po posebnoj Promisli Svojoj zatvara oči za
naše uspehe, da bi nas sačuvao od sujete i gordosti. I obrnuto: da ne
bismo pali u očaj i da bismo se odlučili na borbu s grehom, Gospod
nam ne dopušta da odjednom vidimo sliku svog grehovnog pada, koja
je krajnje užasna, već nam, po meri našeg duhovnog uzrasta, otvara
oči. Često greh dugo ostaje u čoveku, ali česta Ispovest, pričešćivanje
Svetim Tajnama potkopava i slabi njegov koren. Pa i sama borba protiv
greha, patnja zbog greha - zar već to samo po sebi nije napredak?!
"Ne boj se, čak i ako padaš svakog dana i odlaziš od puteva Božjih,
stoj hrabro, i Anđeo-Čuvar će poštovati tvoje strpljenje", govori Sveti
Jovan Lestvičnik.
Pa čak i ako nema ovog osećanja olakšanja i preporoda, treba
imati snage za povratak ispovesti, svoju dušu u potpunosti treba
očistiti od nečistote, treba hrabro izbaciti sve nakaznosti, sve gadosti,
bez prikrivanja, bez ukrašavanja, očistiti je od skvrnote i prljavštine.
Onaj ko teži ka tome uvek će uspeti!
Samo, ne smemo sebi da pripisujemo svoje uspehe, da
računamo na svoju snagu, da se uzdamo u svoje mogućnosti.
Tako možemo da izgubimo sve što smo stekli.
"Da, gospode, Care, daj mi da sagledam svoje grehe..." (iz
Velikoposne molitve Sv Jefrema Sirina)
"Gospode, daj mi misao za ispovedanje greha mojih" (iz 7.
Molitve Sv Jovana Zlatousta pre spavanja)
"Rasejani um moj saberi, Gospode, i zaleđeno srce očisti, kao
Petru daj mi pokajanje, kao cariniku - uzdah i kao bludnici - suze.
Amin.

You might also like