Za i protiv Vuka
4/5
()
About this ebook
Read more from Meša Selimović
Tvrđava Rating: 3 out of 5 stars3/5Tišine Rating: 5 out of 5 stars5/5Pisci, mišljenja i razgovori Rating: 5 out of 5 stars5/5Krug Rating: 5 out of 5 stars5/5Ostrvo Rating: 5 out of 5 stars5/5Sjećanja: memoarska proza Rating: 4 out of 5 stars4/5Djevojka crvene kose Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsMagla i mjesečina Rating: 4 out of 5 stars4/5
Related to Za i protiv Vuka
Related ebooks
Crnogorski klan Rating: 5 out of 5 stars5/5Mrtve duše Rating: 5 out of 5 stars5/5Sabrana dela II Rating: 1 out of 5 stars1/5Pop Cira i pop Spira Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsRana istorija islama, Sejid Safdar Husein Rating: 4 out of 5 stars4/5Svinja Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsPesme Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsHAJDEGER: Bitak i Biće Rating: 3 out of 5 stars3/5Kad zatvorim oči Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsNe očajavajte nikad Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsOžalošćena porodica Rating: 3 out of 5 stars3/5Dosadna knjiga Rating: 5 out of 5 stars5/5Tako je moralo biti Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsKaluđer iz Rusije Rating: 5 out of 5 stars5/5Blago cara Radovana Rating: 0 out of 5 stars0 ratings1915.: Tragedija jednog naroda Rating: 3 out of 5 stars3/5Tebi u lice: Zbornik slem poezije Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsKoreni nacionalne mržnje na Balkanu Rating: 5 out of 5 stars5/5PLATON: Rat Sudbina i Sloboda Rating: 5 out of 5 stars5/5Beogradski književni časopis 38 Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsKrug dvojke: (ne)ljubavna priča jedne izgubljene devojčice Rating: 5 out of 5 stars5/5Pučina Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsSrbi u Americi Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsSećanja na Krležu Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsBritanska prevara Rating: 5 out of 5 stars5/5Dosljaci Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsPesme Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsNahod Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsIvkova slava Rating: 5 out of 5 stars5/5Iza božjih leđa Rating: 0 out of 5 stars0 ratings
Reviews for Za i protiv Vuka
1 rating0 reviews
Book preview
Za i protiv Vuka - Meša Selimović
Meša Selimović
ZA I PROTIV VUKA
studija
Impresum
Copyright © 1970 Meša Selimović © 1982 Maša Selimović-Momčilović
Copyright za digitalno srpsko izdanje © 2018 Agencija TEA BOOKS
Glavni i odgovorni urednik
Tea Jovanović
Kompjuterski slog
Agencija TEA BOOKS
Dizajn korica
Stevan Šormaz
Izdavač
Agencija TEA BOOKS
Por. Spasića i Mašere 94
11134 Beograd
Tel. 069 4001965
info@teabooks.rs
www.teabooks.rs
Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.
I
Od prvih dana Vukove borbe za reformu jezika i pravopisa pa sve do našeg vremena, naučnici, pisci, kulturni radnici i političari uporno se opredeljuju i izjašnjavaju za Vuka i njegova shvatanja o jeziku i pravopisu, ili ustaju protiv njih. To konfrontiranje, koje ne prestaje više od sto godina, označava stalno živi interes za pitanja jezika i kulture, a istovremeno otkriva veoma različita, često i sasvim suprotna stanovišta, koja imaju opštekulturne ali i klasnodruštvene izvore, danas manje uočljive i manje važne nego ranije. Razlozi prihvatanja ili odbijanja vukovskog, narodskog, u osnovi seljačkog jezika različiti su u raznim vremenskim razdobljima: u prvim decenijama XIX veka to je deo borbe za stvaranje nacije i slobodne srpske države; u vreme Nedićevo, a pogotovu Skerlićevo, počeci evropeizacije i intenzivnije urbanizacije Srbije pokrenuli su proces građanske emancipacije i u ovoj sferi; u naše vreme, akumulirana duhovna i kulturna iskustva, kao i neophodnost dostizanja evropskog, pa i svetskog nivoa, zahtevaju bogatiji, razuđeniji, elastičniji jezik, sposoban da izražava složenu sveukupnost života i sveta, a ne samo njegovu živopisnost, nijanse i prelaze, a ne samo opšte celine, unutrašnji vid stvari, a ne samo njihovu vanjsku sliku, višu i suptilniju organizaciju misli i apstrakcije, a ne samo njihov elementarni oblik. Tako je spor oko jezika oživljavao uvek u prekretnim vremenima, kad se nešto bitno menjalo u našem društvenom životu.
Jedna sumarna rekapitulacija ovih borbi, prenja, suprotstavljanja, često surovih, gotovo uvek oštrih, nije naodmet ni danas, kad pitanje jezika našeg vremena postaje veoma aktuelno.
II
Kad govorimo o našem narodnom jeziku, gotovo uvek polazimo od netačne činjenice, od mita, da je pravopisnu i jezičku reformu započeo i prvi formulisao Vuk. Učinili su to, međutim, drugi pre njega, sa manje ili više doslednosti i odlučnosti, jer Vuk nije pao s neba, već je došao posle mnogih (bez obzira što je njihov uspeh bio delimičan ili nikakav), preuzevši ideju koja je postojala, i davši joj neslućen zamah i društveno-politički značaj, pretvorio je u određujuću misao i realnu snagu epohe, u zavisnosti od intenziteta kojim je rasla snaga i istorijska uloga naroda. Kad ovo kažemo, nimalo ne umanjujemo istinski revolucionarni značaj Vukova dela, nego ga svodimo u realne okvire, oslobađajući ga elemenata čuda. To delo je toliko veliko da Vuku ostaje neokrnjeno naše divljenje i kad njegovim prethodnicima priznamo njihov udeo.
Po onome što danas znamo, pre Dositeja, Solarića, Stojkovića i drugih, narodnim srpskim jezikom, vanredno lepim i čistim, počeo je da piše još Gavril Stefanović Venclović, u prvim decenijama XVIII veka, sto godina pre Vuka. „Prosto vam ovo govorimo vašim srbskim jezikom, a ne po knjiški skriveno", piše Venclović,[1] objašnjavajući to veoma zanimljivim mobilizatorskim razlogom: „Ako nepoznat glas truba daje, ko će se na boj pripraviti? (Taj izuzetno daroviti pesnik, koji je delio zlo i dobro sa svojom seljačkom pastvom doseljenom iz stare domovine u južnu Ugarsku, smelo i otvoreno je izražavao svoja demokratska shvatanja: „Tko te hrani? Ne orač li i kopač? Da ih nije, kako bi ti, gospodičiću, živio? Ko koga hrani ono mu je i gospodar
. To je prvi, sasvim rani glas o seljaštvu kao društvenoj i političkoj snazi, koji će u Vukovom političkom manifestu Viša klasa naroda našega zazvučati preteće.) Venclović je izvršio i pravopisnu reformu, pisao je „uprošćenim pravopisom". On je „od šest znakova, koliko će kasnije Vuk uneti u svoju novu azbuku, upotrebljavao već tri: џ, ћ i ђ)[2] (samo je zamenjivao ћ i ђ), a љ i њ je pisao bez tankog jer, zamenivši ga apostrofom (л’, н’). Ta rana anticipacija Vukove reforme, kao očevidan znak makar i početaka jačih kretanja narodnih masa, potisnuta je polovinom XVIII veka ruskoslavenskim jezikom i starom fonetskom ortografijom, da bi se jače naglasila veza sa pravoslavnom Rusijom, kao ustuk pokušajima unijaćenja i denacionalizacije.
Početkom XIX veka Sava Mrkalj (da pomenemo samo još njega), čovek darovit koliko i nesrećan, čini prvi značajniji i potpuniji pokušaj u smislu demokratizacije jezika i pravopisa.
O Savi Mrkalju ne znamo mnogo. Nešto podataka dao je o njemu Đorđe Rajković u Javoru 1877, Ljubo Stojanović (Život i rad Vuka St. Karadžića), Mladen Leskovac (Prilozi i građa, 1950) i dr. Znamo da je studirao na peštanskom univerzitetu i da se družio sa Lukom Milovanovim, prijateljem i saradnikom Vukovim, sa Dimitrijem Davidovićem, Frušićem i Vukom. (Vuk se tada lečio u Pešti.) 1810. štampao je svoju čuvenu knjižicu pod naslovom koji odmah otkriva njegov stav: Salo debeloga jera libo Azbukoprotres u Budimu Gradu, 1810, u kojoj se zalaže za fonetski pravopis i za princip: „piši kao što govoriš", a protiv starog korenskog pravopisa i nepotrebnih pismena, tankog i debelog jer (ь, ъ), čime se grdno zamerio crkvenim vlastima, čak i više nego zahtevom da prostonarodni jezik postane književni. Kao crkveni blagodejanac ubrzo je povučen u manastir, i tada počinje njegov križni put. Možemo samo da pretpostavimo kakav je, u manastiru Gomirju, bio život monaha Julijana, optuženog za pobunu i neprijateljstvo prema crkvi. Mitropolit je tada bio svemoćni Stevan Stratimirović, kulpinski plemić i dvorski savetnik, uporni poštovalac slavenosrpskog jezika i etimološkog pravopisa, i on je Salo debeloga jera primio kao otvorenu diverziju, pa je od peštanske cenzure zahtevao da se „više nipošto ne smeju štampati spisi slični Mrkaljevom". Šta se sve dešavalo sa osetljivim Mrkaljem u samoći manastirskih ćelija, možemo da zaključimo iz Mrkaljeve prisilne kapitulacije i njegove potonje tragedije. Kao što o sličnim slučajevima piše Nikanor Grujić u svojoj Autobiografiji, o čemu Skerlić kaže: „Čovek dobija vrtoglavicu kada čita istorije tih vizantijskih spletaka i gleda to vrzino kolo od zavada, sumnjičenja, tužbi, denuncijacija, neumoljivih gonjenja sve dok žrtva oči ne sklopi. I kako su tada pojmljive reči Vukova preteče, Save Mrkalja, u kaluđerstvu brata Julijana, kojega je ’bratija’ gonila i kinjila, mučila glađu dok nije poludio, one njegove reči, kada nije hteo da ide ni kod prosvećenoga Mušickoga: ’Ne dam se ni jednom popu živ u ruke.’" (Pisci i knjige, V.) Bio je prezren i bojkotovan: arhimandrit manastira Gomirja i docniji patrijarh Rajačić piše da niko od bratije ni služitelja „ni edinoga slovese sa Mrkaljem nije hteo da progovori, i zato nije čudo što je „imao fiktivnu ideju da ga od svuda goni potajni neprijatelj, neki zao duh
(M. Leskovac). Živeći u manastiru, koji je bio „pozorištem razboja, nasilja i bijenija", počeo je da pada u melanholiju i teška depresivna stanja. 1817. g., pod pritiskom ili već sasvim bez snage, napisao je Palinodiju kojom se odrekao svoje knjige i svojih ideja, odrekavši se tako slave i prava na vedro sećanje iz 1810. godine. U jednoj pesmi iz 1825. g., Mrkalj kaže, otkrivajući ponešto od svoje velike muke:
Zlo je mučno sadašnje podneti,
Zlo nas bivše peče u pameti,
Dnevne tuge rađaju sne hudne,
A sni noćni rastuže nas budne.
Otpušten iz manastira, potucajući se kao privatni učitelj, osetio je svu gorčinu usamljenosti i siromaštva. Tražeći utehu, ili želeći da umilostivi crkvene oce, piše 1821. jutarnju pobožnu molitvu, pa još 1828. sonet i slovo Lukijanu Mušickom, ali je tada već bio na kraju snage. 1825. poremetio je umom, iako je i docnije imao svetlih trenutaka. Umro je u bečkoj ludnici.
Kopitar, koji je ranije sigurno mnogo očekivao od Mrkalja, i koji ga je veoma cenio, a posle žalio, neprestano je podsticao Vuka da se raspita za njega i njegovu sudbinu. O Mrkalju je pisao: „So klare grammatische Vernunft habe ich in Israel nicht gefunden. A isto tako, da „u Mrkaljevoj knjižici ima više lingvističke filozofije nego u drugoj debeloj gramatici
.
Šta sadrži ovo „delce od osamnaest stranica, kako ga sam autor naziva u svojoj posveti Mihailu Koiću, „Kupcu i Graždaninu Peštanskom, Nauka ljubitelju, Počitatelju i Blagodetelju knjižnika
, verovatno svome meceni? Knjiga je malo poznata: često je pominjana, ali nije istaknut njen značaj ni pionirska uloga Mrkaljeva.[3]
U Predgovoru Mrkalj kaže da je Dositej izostavljao debelo jer (ъ) i da je pisao narodnim jezikom, započinjući novu eru. Dosta pažnje posvetili su jeziku i Stojković, Tekelija, Solarić, Došenović i drugi. Pa ipak, malo ih je koji se usuđuju da u pisanju odstupe od stare ortografije. Svako piše kako mu je bezopasnije. Najlakše je ostati pri starom načinu, samo, da li je i najbolje?
Najvažniji cilj i načelo jezika jeste njegova najveća moguća razumljivost. Ko ovo načelo ne zaboravlja, on se drži narodnog jezika. Onaj ko za srpski narod govori i piše latinski, ili, što je gotovo isto, takozvanim slavjanskim jezikom, on očevidno gazi prvo i najvažnije načelo jezika; on svoje misli ne saopštava kako treba, jer ga malo ljudi razume.
Reči su znaci naših predstava i misli, a pismena su znaci delova reči; reči se odnose na sluh, a pismena na vid. Prirodno je, dakle, da je u jeziku potrebno samo onoliko pismena koliko ima glasova. Ako ih je manje, nećemo znati zapisati svaku reč; ako ih je više, nepotrebna su, a mogu biti i štetna. „Na što će jednom prostom glasu dva ili tri znaka?"
Analizirajući azbuku i diferencirajući slova prema prirodi glasova (što je, čini mi se, prvi pristup fonetici kod nas uopšte), i navodeći niz primera (klasično obrazovan, znalac mnogih jezika, Mrkalj je veoma dobro upućen u nauku o jeziku), autor kaže da „imamo toliko zagonetnih slova", da više ne znamo ni čitati slavjanske odnosno crkvene knjige. Složenih pismena, kao što je nemačko sch, mi imamo, nažalost, više nego i kod jednog „inojezičnog naroda". Gotovo sva naša pismena mogu omekšati ili primiti meki glas, a šta je to drugo nego, pored naše azbuke, povećan broj novih složenih pismena? „Ovo svojstvo našega jezika učinilo je da je sveti Ćirilo pao na debelo jer (ъ). Videći, naime, da su pismena, koja je za nas