STVARNO PRAVO

IX UVOD
1. POJAM I KARAKTERISTIKE STVARNOG PRAVA Stvarno pravo u objektivnom smislu je skup pravnih pravila kojima se ureuju odnosi izmeu ljudi povodom stvari. Stvarno pravo u subjektivnom smislu su ovlatenja koja subjektima u stvarnopravnim odnosima u pogledu stvari priznaju norme objektivnog prava. Karakteristike stvarnog prava su: a) Stvarnopravnost. Neposredni objekat stvarnopravnog odnosa je stvar. b) Apsolutnost. Stvarno pravo djeluje protiv svakoga (contra omnes) c) Broj stvarnih prava odreen je propisom (numerus clausus=zatvoren broj). To znai da stranke nekom pravu ne mogu odrei stvarnopravni karakter, ukoliko je to pravo propisom odreeno kao stvarno pravo. S druge strane, stranke ne mogu svojim sporazumom stvoriti neko novo stvarno pravo, ako ono nije propisima predvieno kao takvo. 2. OBLICI STVARNIH PRAVA Stvarna prava mogu se klasificirati na: a) Stvarna prava na vlastitoj stvari (pravo vlasnitva) i b) Stvarna prava na tuoj stvari ili sektorska prava (pravo slunosti, zalono pravo, stvarni tereti i pravo graenja).

X POSJED (POSSESSIO)
1. ODNOS OVJEK STVAR Ovisno o elementu ovjekove volje, mogu se razlikovati ove grupe odnosa: a) Mehaniki odnos kod ovog odnosa ovjek se faktino nalazi u odnosu prema stvari, ali on tog odnosa uope nije svjestan (npr.list koji sluajno padne na eir neke osobe). Budui da u takvim sluajevima nije aktivirana ljudska volja, ovaj odnos za graansko pravo nema nikakvog znaaja. b) Detencija je faktini odnos izmeu ovjeka i stvari, ali je ovjek svjestan tog odnosa. Detencija znai dranje stvari sa voljom da se stvar odri (obino za drugu osobu). c) Posjed je kao i detencija svjestan faktiki odnos ovjeka i stvari. Razlikovanje posjeda i detencije zavisi o konstrukciji posjeda. Poznate su 2 konstrukcije posjeda: rimska (subjektivistika) i germanska (objektivistika). Prema rimskoj konstrukciji posjeda, konstitutivni elementi posjeda su corpus possessionis i animus possidendi. Corpus je objektivni element i predstavlja faktiko dranje stvari, a animus je subjektivni element, odnosno volja da se stvar dri za sebe. Razlika u odnosu na detenciju je u elementu volje. Po objektivistikoj ili modernoj konstrukciji, animus nije konstitutivni element posjeda, odnosno dovoljan je samo corpus, Te se posjed definira kao faktika vlast na stvari. To podrazumijeva mogunost faktikog raspolaganja sa stvari. 2. OPI POJAM POSJEDA

Posjed prvenstveno predstavlja faktiki odnos izmeu ovjeka i stvari. Taj odnos u pravilu je skup injenica, tj.injenino stanje koje due vremenski traje. Meutim, ima faktikih stanja koja nisu posjed. Posjed se od njih razlikuje po tome to pravo titi upravo faktiko stanje koje se zove posjed. Meutim, karakteristino je da se posjed, uprkos zatiti koju mu daje pravni poredak, time ne pretvara u pravo. Upravo zbog toga, u posjedovnoj parnici ne raspravlja se o pravu na posjed, ve o injenici posljednjeg mirnog posjeda i o inu smetanja. Pitanje prava rjeava se u vlasnikoj parnici, gdje se ispituje ko ima pravo na posjed. Dakle, moe se zakljuiti da je posjed faktiko stanje zatieno pravom. 3. SUBJEKTI POSJEDA U naelu, posjed mogu sticati sve fizike osobe na svim stvarima na kojima mogu ostvariti i odravati faktiku vlast. Za osobe koje nisu u stanju samostalno ostvariti faktiku vlast na stvari (djeca, slaboumni odnosno duevno bolesni) posjed stiu njihovi zakonski zastupnici. 4. OBJEKTI POSJEDA Kao objekti posjeda mogu se pojaviti stvari i prava. Posjedovati se mogu samo stvari na kojima se moe stei pravo vlasnitva. to se tie prava, objektom posjeda mogu biti samo imovinska i prometna prava. Npr. statusna prava se ne mogu posjedovati (brano pravo, roditeljsko pravo itd). Kada je u pitanju posjed prava, ZOVO kao mogui objekat posjeda navodi samo pravo stvarne slunosti. 5. VRSTE POSJEDA Neposredan i posredan posjed. Neposredan posjed ima svaka osoba koja neposredno vri faktiku vlast na stvari. Posredan posjed ima osoba koja faktiku vlast na stvari vri preko druge osobe, kojoj je dala stvar u neposredan posjed po osnovu nekog pravnog posla. Samostalan i nesamostalan (izvedeni) posjed. Samostalan je posjed kada faktiku vlast na stvari vri njen vlasnik. Naziva se i vlasnikim ili vlastitim posjedom. Nesamostalan je posjed kod koga se faktika vlast vri na osnovu prava izvedenog iz prava samostalnog posjednika (npr.posjed zakupca, depozitara, uzusfruktuara itd). Nesamostalan posjed moe biti neposredan (kad zakupac sam vri faktiku vlast) i posredan (kad zakupljenu stvar da u podzakup). Samostalan posjed takoer moe biti neposredan i posredan. Individualni posjed i suposjed. Posjed je individualan kad samo jedna osoba ima posjed. Kod suposjeda vie osoba ima posjed na istoj stvari ili pravu. Suposjednici mogu faktiku vlast vriti svi zajedno, jedan za ostale ili sukcesivno. S obzirom na objekat posjeda, posjed moe biti posjed stvari i posjed prava. Posjed stvari je vrenje faktike vlasti na stvari. Faktika vlast postoji kada postoji svakodobna realna mogunost raspolaganja sa stvari. Dakle, ne trai se da se stvar uvijek mora imati neposredno u rukama. Od pravila da posjed stvari ima svaka osoba okja vri faktiku vlast na stvari postoje 2 izuzetka (po ZOVO): 1. Posjed se ne priznaje osobama koje po osnovu radnog ili slinog odnosa ili u domainstvu vre faktiku vlast na stvari za drugu osobu, a dune su postupati po uputama te druge osobe (npr.kuna pomonica, voza itd). 2. Nasljednik postaje posjednikom u trenutku smrti ostavitelja, bez obzira na to kad je stekao faktiku vlast na stvari. Dakle, nasljednik stie pravo na posjedovnu zatitu ve u trenutku smrti ostavitelja, mada e po pravilu tek kasnije stei faktiku vlast na naslijeenoj stvari. Tabularni posjed ima osoba koja je upisana u zemljine knjige kao vlasnik nekretnine, a na njoj nema faktike vlasti. Otuda i naziv tabularni ili zemljinoknjini posjed. Tabularni posjed ne uiva posjedovnu zatitu.

Posjed prava. Prema subjektivistikoj konstrukciji posjeda, posjed prava imala je svaka osoba koja je faktiki izvravala bitni sadraj nekog prava i manifestovala volju da ga izvrava za sebe kao svoje pravo. Za posjed prava nije bilo potrebno postojanje pravnog odnosa iz kojeg bi posjed prava rezultirao. Objekat posjeda mogla su biti samo prava iji se sadraj izvrava trajanjem (npr.pravo slunosti, koritenja stana itd). ZOVO priznaje samo posjed prava stvarne slunosti. Taj posjed ima osoba koja faktiki koristi nekretninu druge osobe u obimu koji odgovara sadraju te slunosti. Govorei o posjedu prava kao opem pojmu, moe se rei da je posjed prava faktiko izvrenje sadraja nekog prava. S obzirom na kvalitet, posjed se moe klasificirati prema posebnim kvalitetima koji se odnose na osnovu sticanja, nain sticanja i odreene subjektivne momente u osobi samog posjednika. Na toj osnovi mogu se razlikovati zakonit i nezakonit, istinit i neistinit te savjestan (poten) i nesavjestan (nepoten) posjed. Zakonit i nezakonit posjed. Zakonit je posjed koji se zasniva na valjanoj pravnoj osnovi. Pravna osnova na kojoj se zasniva posjed pribavila bi sticatelju pravo vlasnitva, ali usljed nekih drugih nedostataka do sticanja vlasnitva ipak nije dolo. Npr.prethodnik nije bio vlasnik, pa ni sticatelj ne moe postati vlasnik ve samo zakonit posjednik. Najea pravna osnova je pravni posao, odnosno ugovor. Ugovor kao pravna osnova naziva se titulus (naslov) sticanja. Titulus ne daje posjed, ve samo pravo na posjed. Dakle, pravo na posjed ima onaj ko ima titulus. Za zakonitost posjeda, osim valjane pravne osnove potreban je i pravilan nain sticanja (npr.tradicija, predaja stvari). Nezakonit je posjed koji se ne zasniva na valjanoj pravnoj osnovi. Istinit i neistinit posjed. Istinit je posjed koji je steen na pravno dozvoljen nain (npr.tradicijom). Neistinit ili viciozan je posjed koji je steen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja (vi, clam, precario). Silom (vi) je steen posjed do kojeg je posjednik doao protiv volje dosadanjeg posjednika upotrebljavajui fiziku silu ili psihiku prisilu. U ovom sluaju radi se o direktnoj primjeni sile. Posjed je steen silom na indirektan nain u sluaju ako je posjednik doao u posjed faktikim jednostranim zaposjedanjem stvari, a dosadanji posjednik se tom zaposjedanju nije usprotivio samo zato to za njega nije znao. Sticanje posjeda silom moe biti savjesno i nesavjesno. Nesavjesno je u sluaju kada sticatelj zna da uzima tuu stvar. Meutim, ako sticatelj silom oduzme stvar koju smatra svojom (npr.kupac silom oduzme kupljenu stvar jer prodava oklijeva da mu je preda), postaje neistinit, ali savjestan posjednik. Meutim, u ovakvom sluaju posjednik je bez obzira na valjanu pravnu osnovu ipak nezakonit. Posjednik kome je posjed silom oduzet moe odmah, takoer silom, vratiti svoj posjed. To je samopomo i ne predstavlja smetanje posjeda. Prevarom (clam) je steen posjed do kojeg se dolo izazivanjem zablude ili dranjem prethodnog posjednika u zabludi. Ovdje spada i tzv.tajno sticanje kod koga se posjed stie krijui, da dosadanji posjednik ne sazna za samovoljno oduzimanje posjeda. Tipian sluaj tajnog sticanja je kraa. Zloupotrebom povjerenja (precario modo) se posjed stie u sluaju kad neko nastoji samovoljno pretvoriti u trajno stanje ono to mu je dato kao usluga. To je sluaj prekariste koji na opoziv ne vraa dobivenu stvar. Naime, prekarij je ugovor po kome je jedna strana prepustila drugoj strani odreenu stvar na besplatnu upotrebu do svakodobnog opoziva. Savjestan (poten) i nesavjestan (nepoten) posjed. Savjestan ili poten posjed je ako posjednik ne zna ili ne moe znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Nesavjestan ili nepoten je posjed kada posjednik zna ili mora znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Savjestan posjednik naziva se i posjednik u dobroj vjeri (bonae fidei possessor), a nesavjestan je posjednik u zloj vjeri (malae fidei possessor). Savjesnost i nesavjesnost su subjektivne, a zakonitost i istinitost objektivne kvalitete posjeda. Zbog toga zakonit posjed moe biti savjestan i nesavjestan. Npr. osoba koja od lopova kupi ukradenu stvar je zakonit posjednik jer ima valjanu pravnu osnovu (kupoprodaja) i nain sticanja (tradicija). Meutim, ako je kupac znao ili morao znati da je stvar ukradena, on je nesavjestan posjednik. U suprotnom je savjestan.

Nezakonit posjednik takoer moe biti savjestan i nesavjestan. Osoba koja kupi stvar od poslovno nesposobnog (npr.rasipnika), a ne zna za nedostatak poslovne sposobnosti prodavca, je nezakonit posjednik jer je pravni posao nitav, odnosno pravna osnova ne postoji. Meutim, kupac je istovremeno i savjestan posjednik. Savjesnost se prezumira, tj. suprotno se mora dokazati. Savjesnost pravne osobe prosuuje se prema savjesnosti njenih organa koji su ovlateni da je zastupaju. Posjed koji je istovremeno zakonit, istinit i savjestan naziva se kvalificiranim posjedom. 6. STICANJE I GUBITAK POSJEDA Posjed se moe stei originarno i derivativno. Originarno sticanje je sticanje posjeda mimo volje ili protiv volje prethodnog posjednika, tj.sticanje bez obzira na prethodnika. Za originarno sticanje potrebna je aprehenzija, tj. jednostrani fiziki akt kojim se dolazi do faktike vlasti na stvari. Danas aprehenzija obuhvata svaki akt kojim se stie faktika vlast na stvari. Posjed se kod nekretnina na originaran nain stie po pravilu tako da se stupi na zemljite. Meutim, ponekad je osim stupanja potrebno da se zemljite ogradi, obiljei obradi i sl. Kao sluaj originarnog sticanja posjeda smatra se i samovoljno protivpravno oduzimanje tueg posjeda, ukoliko su ispunjene pretpostavke da akt oduzimanja istovremeno omoguuje sticatelju i onemoguuje prethodniku faktiko raspolaganje sa stvari. Derivativno sticanje je sticanje posjeda sa voljom prethodnog posjednika. Kod derivativnog sticanja se radi o prenosu posjeda. Nain na koji se posjed stie naziva se tradicija. Tradicija je prenos posjeda sa prethodnog na novog posjednika. Tradicijom se u stvari prenose pravni uinci vezani za injenicu posjeda. Skup tih pravnih uinaka naziva se pravo posjeda. U dananjem pravu postoji nekoliko vrsta tradicije: 1. Fizika predaja ili predaja iz ruke u ruku (traditio de manu ad manum) je najea vrsta tradicije kod prenosa posjeda pokretnih stvari. Meutim, nije uvijek potrebno da prenosilac i sticatelj stvar fiziki zahvate rukom. Dovoljno je da se stvar stavi u takav poloaj da sticatelj nad njom moe vriti faktiku vlast. Poseban oblik fizike predaje je tzv.predaja dugom rukom (traditio longa manu). Tu se sticatelj sa dozvolom prenositelja sam stavlja u posjed. Npr. prenosilac sa neke uzvisine sticatelju pokae zemljinu parcelu i dopusti mu da se sam stavi u posjed. 2. Predaja znacima ili simbolika tradicija (traditio symbolica) je vrsta tradicije kod koje se prijenos obavlja pomou orua, znakova, isprava, izdvajanjem stvari i sl. Simbolika tradicija prvenstveno dolazi u obzir kod stvari koje su prostorno udaljene i od prenositelja i od sticatelja, pa sama ta prostorna udaljenost spreava da se izvri predaja iz ruke u ruku. Kod simbolike tradicija, sama tradicija isprave, znaka, izdvojene stvari i sl. zamjenjuje fiziku predaju stvari (npr.predaja kljua od stana). 3. Tradicija oitovanjem (traditio per declarationem) javljala se u 2 osnovna oblika, kao traditio brevi manu (tradicija kratkom rukom) i constitutum possessorum. Traditio brevi manu. Prema subjektivistikoj konstrukciji posjeda, prenos se vrio tako to se dosadanji detentor sporazumno sa posjednikom od detentora pretvarao u posjednika. Fizika predaja nije potrebna jer corpus ve postoji. Oitovanjem detentor stie animus. Npr. podstanar kupi stan u kome stanuje. Po objektivistikoj konstrukciji praktino se brie razlika izmeu detencije i posjeda, te prenos posjeda oitovanjem sa posrednog na neposrednog posjednika nije mogu. Constitutum possessorum je sluaj obrnut od tradicije brevi manu. Prema subjektivistikoj konstrukciji, ovdje dosadanji posjednik gubi animus, a stvar zadrava kao detentor. Npr. vlasnik proda kuu, a nastavi u njoj stanovati po osnovu ugovora o najmu. Prema objektivistikoj konstrukciji, constitutum possessorum moe doi u obzir samo za prenos posjeda od posjednika na detentora. Constitutum possessorum nije mogu kod prenosa posjeda izmeu neposrednog i posrednog posjednika. Npr, vlasnik proda kuu, a zatim je uzme u najam od novog vlasnika. I prije i poslije prodaje on je neposredni

posjednik. Razlika je u tome to je prije prodaje imao posjed kao vlasnik, a nakon prodaje kao zakupac stvari. Dakle, tu nema prenosa posjeda. 4. Tradicija transportom (traditio per transmissionem). Ovdje se predaja smatra izvrenom uruenjem stvari prevozniku ili osobi koja organizira otpremu. Ova odredba ZOO-a je dispozitivnog karaktera, pa stranke mogu ugovorom drugaije odrediti. Posredni posjed stvari takoer se moe sticati derivativno i originarno. Derivativno se posredni posjed stie prenosom tog posjeda sa jedne na drugu osobu putem pravnog posla, ex lege, ili odlukom nadlenog dravnog organa. Derivativno sticanje posrednog posjeda mogue je i u konstitutivnom obliku. Npr. kad vlasnik stana proda stan, pa u njemu ostane odreeno vrijeme kao najmoprimac. Kupac stana je postao posrednim posjednikom, a prodava je ostao neposredni posjednik predmetnog stana. Originarno sticanje posrednog posjeda mogue je jedino preko zastupnika, naravno samo onda kad je zastupnik originarnim putem stekao neposredni posjed. Posjed prava stvarne slunosti moe se stei originarno (izvorno) ili derivativno (izvedeno). Originarno se posjed prava afirmativne stvarne slunosti stie otpoinjanjem sadraja te slunosti, npr. prelaenjem preko neije livade. Posjed negativne stvarne slunosti izvorno se stie zabranom vlasniku, odnosno posjedniku slunog dobra da se njime koristi na odreeni nain (npr. da podie zgradu iznad odreene visine), a kada se posjednik slunog dobra pokori toj zabrani. Derivativno se posjed prava stvarne slunosti stie kad se njegov sadraj vri uz pristanak vlasnika ili posjednika slunog dobra. O pristanku se moe govoriti samo ako je zasnovan na pravno valjanom oitovanju volje. Pored ovoga, posjed prava stvarne slunosti se derivativno stie i tradicijom, te nasljeivanjem dobra u iju korist je stvarna slunost uspostavljena. Gubitak posjeda. Posjed se gubi kad posjednik prestane vriti faktiku vlast na stvari. Pri tome se gubitkom posjeda ne smatra sluaj kada je posjednik samo privremeno sprijeen da vri faktiku vlast na stvari, neovisno o svojoj volji. Gubitak posjeda moe biti apsolutan i relativan. Apsolutan gubitak posjeda je kad posjednik gubi posjed, a niko drugi ga ne stie (npr.propast ili naputanje stvari). Relativan gubitak je kada dosadanji posjednik gubi posjed, a istovremeno ga neko drugi stie. Takav gubitak javlja se kod prenosa posjeda. Posredni posjed apsolutno prestaje apsolutnim prestankom neposrednog posjeda za koji je vezan, ili prestankom graanskopravnog odnosa na osnovu kojeg je nastao (npr.zakup, posudba i sl). Posjed prava stvarne slunosti apsolutno prestaje prestankom vrenja njenog sadraja. Relativno prestaje prenosom posjeda dobra u iju korist je slunost ustanovljena, jer vai princip da stvarna slunost prati dobro u iju korist je ustanovljena. 7. PRAVNI UINCI POSJEDA Skup pravnih uinaka posjeda naziva se pravom posjeda. Pravni uinci mogu se podijeliti na uinke stvarnopravnog i uinke obaveznopravnog karaktera. U uinke stvarnopravnog karaktera spadaju: 1. Uinci kod kojih se posjed javlja kao pretpostavka sticanja stvarnih prava: kao nain sticanja prava vlasnitva i zalonog prava na pokretninama, pri sticanju prava vlasnitva od posjednika koji nije vlasnik (samo izuzetno), te kao pretpostavka sticanja prava vlasnitva i prava stvarne slunosti dosjelou. 2. Uinci kod kojih se posjed javlja kao presumpcija o postojanju stvarnih prava. Npr, prezumira se da je zakonit, istinit i savjestan posjednik odreene stvari, istovremeno i vlasnik te stvari i naziva se prezumiranim vlasnikom stvari. Presumpcija je u vezi sa publicijanskom tubom. 3. Uinci kod kojih se posjed javlja kao objekat pravne zatite. Najvaniji uinci obaveznopravnog karaktera su:

1. Prava i obaveze savjesnog i nesavjesnog posjednika prilikom povrata stvari vlasniku kod reivindikacije; 2. Odgovornost posjednika stvari za tetu. Zatita posjeda u sluaju samovoljnog i protupravnog smetanja je najvaniji pravni uinak posjeda. Pravno se titi svaki posjed. Viciozni posjednik takoer ima pravo na zatitu, osim protiv osobe od koje je doao do posjeda na viciozan nain. I ovo uskraivanje ogranieno je na subjektivni rok od 30 dana (od saznanja za smetanje) i objektivni od godinu dana (od uinjenog smetanja). Smetanje posjeda je samovoljno uznemiravanje ili oduzimanje posjeda. Oduzimanje posjeda podrazumijeva potpuni prestanak faktike vlasti prethodnog posjednika i uspostavu faktike vlasti od strane oduzimaoca. Uznemiravanje posjeda obuhvata radnje i ponaanja kojima se faktika vlast posjednika ograniava, ometa i osporava. Smetanje posjeda moe se izvriti injenjem, neinjenjem (prekarist), fiziki i verbalno (u sluaju ozbiljne prijetnje kada posjednik opravdano, u potpunosti ili djelimino, odustaje od vrenja faktike vlasti na stvari). Prema ZOVO-u postoje 2 oblika zatite: samopomo i sudska zatita. Samopomo je pravo posjednika da primjerenom silom ili na drugi prikladan nain odbije neovlateno smetanje posjeda. Moe se koristiti pod slijedeim pretpostavkama: 1. Da je opasnost od smetanja neposredna; 2. Da je samopomo nuna jer bi sudska zatita stigla prekasno; 3. Da nain vrenja samopomoi odgovara prilikama u kojima postoji opasnost, to podrazumijeva da preduzete mjere po vrsti i intenzitetu ne smiju prei granicu koju nalae svrha njihovog poduzimanja. Pravo na samopomo se gasi 30 dana nakon saznanja za smetanje i njegovog poinitelja (subjektivni rok), a svakako godinu dana od uInjenog smetanja (objektivni rok). Sudska zatita ostvaruje se posjedovnom tubom (tubom zbog smetanja posjeda). Aktivno je legitimiran posljednji mirni posjednik i to i neposredni i posredni posjednik prema treim licima, ali i meusobno. Aktivno je legitimiran i nasljedniki posjednik. Pasivno je legitimiran onaj ko je izvrio in smetanja, onaj ko je dao nalog za smetanje, te onaj u ijem interesu je smetanje poinjeno a on se od toga nije ogradio. Rok za podizanje tube je 30 dana od saznanja za smetanje i poInioca (subjektivni rok), odnosno najkasnije godinu dana od poinjenog smetanja (objektivni rok). Teret dokazivanja je na tuiocu. On dokazuje da je posljednji mirni posjednik, te injenicu smetanja. Tubeni zahtjev glasi: 1. Da se utvrdi da je tueni poinio smetanje tuiteljevog posjeda; 2. Da se uspostavi prijanje posjedovno stanje; 3. Da se zabrani ponovno takvo ili slino smetanje. Odbrana tuenog Tueni se moe braniti stavljanjem prigovora. Kao prigovore moe navesti: 1. Nedostatak aktivne legitimacije (tvrdnja da tuilac nije bio posjednik); 2. Nedostatak pasivne legitimacije (tvrdi da nije izvrio smetanje, niti dao nalog, niti imao korist); 3. Nedostatak animusa turbandi (tvrdi da uope nije bio svjestan da ini smetanje); 4. Nedostatak protupravnosti (npr.sudski organ je izvrio deloaciju na osnovu pravosnane presude); 5. Istek prekluzivnog roka (tueni tvrdi da je tuitelj prekoraio rok). Jedino na ovu okolnost sud pazi po slubenoj dunosti. 6. Vicioznost posjeda (tueni tvrdi da je tuilac prema njemu viciozni posjednik, te da prema tome nije izvrio smetanje posjeda time to je samovoljno vratio posjed stvari). Petitorni prigovor (pozivanje na pravo vlasnitva) naelno se ne uvaava, jer se u posjedovnoj parnici raspravlja iskljuivo o posljednjem stanju posjeda i inu smetanja. Izuzetno, petitorni prigovor je

dozvoljen u sluaju kad je u toku postupka zbog smetanja posjeda pravosnano okonan postupak kojim je tuenom priznato pravo vlasnitva na spornoj stvari. Ovdje vai naelo petitorum absorbet possessorum, tj.petitorni postupak apsorbira posjedovni postupak. Odluka suda Parnica zbog smetanja posjeda ne zavrava presudom, nego rjeenjem. Rjeenje je konano. Ovisno o tome da li je smetanje izvreno oduzimanjem posjeda ili uznemiravanjem posjednika, sud e rjeenjem odrediti povrat oduzetog posjeda, odnosno zabraniti dalje smetanje pod prijetnjom novane kazne ili odrediti druge mjere potrebne za zatitu od daljeg smetanja. Ako tueni ponovo izvri isto ili slino smetanje posjeda, nee se voditi novi postupak, Ve se na osnovu ranijeg rjeenja izdaje novo rjeenje o izvrenju i izvrie se uspostava prijanjeg posjedovnog stanja. Privremena naredba je sudsko rjeenje koje se donosi prije okonanja posjedovne parnice. Takvim rjeenjem se u hitnim sluajevima titi posjedovno stanje nastalo prije smetanja ili se smjesta nareuje povrat u prijanje stanje. Meutim, time se ne utie na konano rjeenje parnice.

XI - PRAVO VLASNITVA (PROPRIETAS, DOMINIUM)

POJAM PRAVA VLASNITVA U klasinom rimskom pravu vlasnitvo se shvatalo kao potpuna i iskljuiva vlast na fizikoj stvari koju su svi duni potivati. Ta pravna vlast pripada vlasniku i u sluaju kad nema posjed stvari, tj.faktiku vlast. Na osnovu pravne vlasti, vlasnik moe vlasnikom tubom u svako doba osigurati i faktiku vlast. Sve kasnije evropske kodifikacije zasnovane su na rimskom shvatanju, a zajedniki elementi tih kodifikacija su: o vlasnitvu se govori kao o vlasti i subjektivnom pravu, pri emu se ta 2 pojma koriste kao sinonimi; ta vlast je najira, odnosno vlasnikovo pravo je apsolutno i iskljuivo; granice te vlasti, odnosno prava su zakon i prava treih osoba; objekti vlasnikovog prava su stvari, a iznimno se mogu pojaviti i neka druga dobra i prava; sadraj vlasti, odnosno prava, odnosi se na posjedovanje, uivanje, koritenje i raspolaganje sa stvari; pravo vlasnitva je pravni odnos vlasnika prema treim licima.

U sistemu graanskog prava pravo vlasnitva je jedno od subjektivnih stvarnih prava. U tom smislu moe se rei da je pravo vlasnitva skup maksimalnih ovlatenja koja pripadaju nekoj osobi u pogledu neke stvari. Meutim, pravo vlasnitva se moe definirati i kao pravni odnos. U tom sluaju definicija glasi ovako: Pravo vlasnitva je drutveno-ekonomski odnos, pretvoren u pravni odnos, u kome snagom pravne norme odreena stvar u cjelosti pripada odreenom pravnom subjektu. Nasuprot rimskom konceptu individualizacije i apsolutizacije prava vlasnitva, razvila se ideja socijalizacije prava vlasnitva, posebno nakon I svjetskog rata. Njena sutina je u naglaavanju socijalne funkcije prava vlasnitva koje se sastoji u obavezi vlasnika da koritenjem objekta svog vlasnitva poveava opedrutveno bogatstvo, posebno ako se radi o vlasnitvu nad sredstvima za proizvodnju. Pravo vlasnitva po ovoj ideji podlijee ogranienjima graanskopravnog, a sve vie i javnopravnog karaktera, koja za posljedicu mogu imati i oduzimanje prava vlasnitva ukoliko je to u opem interesu drutva. Krajnji rezultat takvog stanja je pretvaranje prava vlasnitva iz subjektivnog prava u socijalnu funkciju. KARAKTERISTIKE PRAVA VLASNITVA

a) Jedinstvenost Skup vlasnikih ovlatenja uvijek je vezan uz jednog subjekta. Zato nije mogue pravo vlasnitva vie osoba na jednoj stvari tako da je svaka osoba vlasnik cijele stvari. b) Maksimalna dispozitivnost Jedino pravo vlasnitva obuhvata cjelokupnost ovlatenja koja se odnose na ekonomsko iskoritavanje stvari. Prema tome, jedino vlasnik moe potpuno raspolagati sa stvari poslovima inter vivos i mortis causa. c) Iskljuivost Vlasnik na osnovu svog subjektivnog prava moe svakoj drugoj osobi onemoguiti bilo kakav uticaj na objekat svog vlasnitva. d) Jednovrsnost prava vlasnitva Sadraj prava vlasnitva ne moe se podijeliti po ovlatenjima izmeu razliitih subjekata, dakle postoji samo jedna vrsta prava vlasnitva. e) Rekadentnost (elastinost) prava vlasnitva Pravo vlasnitva se automatski vraa u svoj puni obim im otpadnu ogranienja koja su na njemu postojala (npr.prestankom uzusfruktusa vlasnik automatski ima ovlatenje koritenja stvari, bez potrebe da se to ovlatenje ponovo uspostavlja nekim aktom). SADRAJ PRAVA VLASNITVA Sadraj prava vlasnitva podrazumijeva drutveni i faktiki odnos. Pod drutvenim odnosom podrazumijeva se odnos vlasnika prema drugim licima s obzirom na stvar. Registruje se stepenom iskljuivosti koji propisuje pravni sistem, u smislu uslova i naina na koji vlasnik moe iskljuiti druge osobe od uticaja na objekat vlasnitva. Faktiki odnos u pravu vlasnitva, tj.odnos vlasnika prema stvari izraen je pomou ovlatenja koja pripadaju subjektu na odreenom objektu. Tipina ovlatenja u sadraju vlasnitva: posjed, upotreba, koritenje i raspolaganje (possidere, uti, frui, abuti). U pravu se pravi razlika izmeu upotrebe i koritenja. Neplodonosna stvar se upotrebljava, a plodonosna koristi. Pri tome se misli na sve vrste plodova (prirodni, industrijski civilni). Raspolaganje moe biti faktiko (npr.unitenje, troenje i sl) i pravno (sklapanje pravnih poslova s obzirom na stvar). OGRANIENJA PRAVA VLASNITVA Postoje 4 osnovna oblika ogranienja prava vlasnitva: zabrana zloupotrebe prava, susjedska prava zabrana tetnih imisija, te mogunosti eksproprijacije. Zabrana zloupotrebe prava vlasnitva. Zloupotreba prava vlasnitva moe biti institucionalna i individualna. Institucionalna zloupotreba je vrenje prava protivno zakonski propisanom cilju, odnosno kad se prelaze okviri instituta prava vlasnitva. Individualna zloupotreba je povreda nekog moralnog pravila unutar okvira samog instituta prava vlasnitva, najee naela savjesnosti i potenja. Zloupotreba prava vlasnitva moe se posmatrati i kao tetna radnja. Najtipiniji primjer je ikana, kad poinilac svoje pravo vri iskljuivo u cilju nanoenja tete drugome. Susjedska prava. Pod susjedskim pravom podrazumijevaju se ogranienja prava vlasnitva na nekretninama koja su nastala radi ureenja susjedskih odnosa. Poznata su u svim pravnim sistemima. Npr, susjed ima pravo pobrati plodove koji su sa njegove voke pali na susjedno zemljite, moe posjei grane susjedove voke koje se nadvijaju nad njegovo zemljite itd. Imisije. U doktrini nije stvoren jedinstven pojam imisije. Moe se rei da su imisije uticaji koji na koritenje nekretnine imaju gasovite, krute ili tekue stvari koje dolaze sa susjedne nekretnine. Mogu biti direktne i indirektne. Direktne su one kod kojih je radnja upravljena direktno na to da supstance dospiju na susjedno zemljite (npr.neko kroz prozor baca smee u susjedno dvorite). Direktne imisije su zabranjene. Indirektne imisije su one kod kojih je susjedno zemljite sluajno ili djelovanjem prirodne sile ili zbog prirode imisionog izvora izloeno smetnjama koje potiu od radnje na susjednom zemljitu (npr.zbog zranog pritiska dim iz susjednog dimnjaka se zadrava nad dvoritem drugog susjeda). Indirektne imisije se dijele na uobiajene i neuobiajene. Kriterij razgranienja je uobiajenost s obzirom na vrstu i namjenu nekretnine i s obzirom na lokalne prilike. Npr. nije svejedno da li se radi o tvornici ili bolnici s obzirom na vrstu buke koja se mora tolerisati. Neuobiajene imisije su zabranjene. Za tetu od imisionih radnji odgovara se samo ako je znatnija.

SUBJEKTI I OBJEKTI PRAVA VLASNITVA Svaki pravni subjekat moe biti subjekat prava vlasnitva (fizika i pravna lica). Objekat prava vlasnitva mogu biti sve stvari u prometu. Na jednoj stvari moe postojati pravo vlasnitva vie osoba (suvlasnitvo i zajedniko vlasnitvo). Pravo vlasnitva ne moe postojati bez subjekta, ali moe postojati stvar koja nema vlasnika (res nullius). OBLICI PRAVA VLASNITVA Individualno vlasnitvo. Kod individualnog vlasnitva nosilac vlasnikih ovlatenja je samo jedan subjekt. SUVLASNITVO (CONDOMINIUM) Suvlasnitvo je vlasnitvo vie osoba na fiziki nepodijeljenoj stvari, po dijelovima koji su alikvotno (idealno) odreeni. Svaki suvlasnik istovremeno je vlasnik cijele stvari, ali samo u alikvotnom dijelu. Npr. ako su 3 brata suvlasnici trospratne kue, to ne znai da svaki sprat pripada po jednom bratu, ve da svaki od brae ima svoj vlasniki udio u svakom dijelu kue (svakom crijepu, cigli, prozoru itd). Ako bi zajednika stvar bila realno podijeljena tako da svakoj osobi pripadne fiziki odvojeni dio, ne bi se vie radilo o suvlasnitvu ve o communio pro diviso. Vlasnitvo izmeu suvlasnika podijeljeno je po obimu, a ne po sadraju. To znai da svaki suvlasnik ima istovremeno sva vlasnika ovlatenja, ali samo u veliini svoje kvote. Kad bi vlasnitvo bilo podijeljeno po sadraju (npr. jednom pripada koritenje, drugom raspolaganje itd), to ne bi bilo suvlasnitvo, ve razdijeljeno vlasnitvo (tipino za feudalizam). Suvlasnitvom se izmeu suvlasnika stvara zajednica koja nije posebna pravna osoba. Suvlasnitvo moe nastati pravnim poslom (ugovor ili oporuka), odlukom dravnog organa (npr.kod sudskog utvrivanja udjela branih drugova u zajednikoj imovini) i na osnovu zakona (nasljeivanje, prerada stvari itd). Suvlasnitva koja nastaju mimo volje suvlasnika zovu se communio incidens (sluajna zajednica). PRAVNI POLOAJ SUVLASNIKA U SUVLASNIKOJ ZAJEDNICI Poloaj pojedinog suvlasnika s obzirom na cijelu stvar. Vlasnika ovlatenja pripadaju svakom suvlasniku samo u obimu njegovog alikvotnog dijela. Ako otpadne pravo jednog od suvlasnika, u skladu sa naelom rekadentnosti prava vlasnitva proiruje se pravo ostalih suvlasnika. U pogledu prava suvlasnika s obzirom na cijelu stvar, treba posebno istai slijedee: a) Pravo na posjed. Posjed zajednike stvari pripada svim suvlasnicima zajedno (suposjed). Nain na koji se vri posjed zajednike stvari prvenstveno je pitanje internog sporazuma meu suvlasnicima (npr. svi zajedno, jedan za ostale, sukcesivno, davanje stvari treoj osobi u posjed). b) Pravo na upravljanje. Upravljanje zajednikom stvari je organizacija vrenja vlasnikih ovlatenja kod suvlasnitva. Za poduzimanje poslova redovnog upravljanja potrebna je saglasnost suvlasnika iji dijelovi zajedno ine vie od vrijednosti stvari, a za vanredno upravljanje saglasnost svih suvlasnika. Poslovima redovnog upravljanja smatraju se npr. ubiranje plodova, redovno odravanje sa manjim popravkama itd. Ako nema saglasnosti suvlasnika, a poduzimanje nekog posla je nuno za redovno odravanje stvari, o tome odluuje sud. c) Ostala prava i obaveze u pogledu cijele stvari. Svaki suvlasnik ovlaten je tititi cijelu stvar prema treim licima. To podrazumijeva mogunost samostalnog podizanja posjedovnih i vlasnikih tubi, traenje polaganja rauna itd. S druge strane, svaki suvlasnik je srazmjerno visini alikvotnog dijela, duan snositi sve trokove i terete koji se odnose na stvar (odravanje, trokovi koritenja i sl). Poloaj suvlasnika s obzirom na njegov alikvotni dio. Svaki suvlasnik je potpuni vlasnik svog alikvotnog dijela, to znai da svojim dijelom moe raspolagati potpuno samostalno, bez saglasnosti ostalih. Svoj dio moe prodati, a ostali suvlasnici nemaju pravo prvenstva kupovine, osim ako je to zakonom odreeno. RAZVRGNUE SUVLASNIKE ZAJEDNICE (PODJELA)

Svaki suvlasnik ima pravo zatraiti podjelu imovine. Ugovorom se moe odrei tog prava, ali samo na odreeno vrijeme. Suvlasniku se ne moe narediti da zatrai podjelu. Pravo na podjelu ne zastarijeva. Suvlasnici sporazumno odreuju nain podjele. Ako se ne mogu sporazumjeti, odluku donosi sud. Sporazum se zakljuuje u pisanoj formi. Sud moe odluiti da se podjela izvri prodajom stvari, ali samo ako je fizika podjela nemogua bez znatnog smanjenja vrijednosti stvari. ZAJEDNIKO VLASNITVO Zajedniko vlasnitvo je pravo vlasnitva vie osoba na istoj stvari po dijelovima koji nisu ni realno ni idealno odreeni, ali su odredivi. OSNOVNE KARAKTERISTIKE ZAJEDNIKOG VLASNITVA Zajedniari zadravaju svoj individualni subjektivitet, tj. zajednica ne predstavlja pravnu osobu. Dijelovi pojedinih subjekata su odredivi, ali nisu odreeni. Ako se odrede dijelovi pojedinih zajedniara, zajedniko vlasnitvo se pretvara u suvlasnitvo. Samo svi zajedniari zajedno i sporazumno mogu raspolagati zajednikim vlasnitvom. Svaki uesnik u zajednikom vlasnitvu ima pravo na vlasnike i posjedovne tube prema treim licima. Svaki uesnik ima pravo zahtijevati podjelu zajednikog vlasnitva koja se sastoji u odreivanju pojedinih dijelova, nakon ega nastaje suvlasnitvo. injenice na osnovu kojih se postaje uesnik u zajednikom vlasnitvu nisu iste i ne moraju biti jednake injenicama na osnovu kojih se stie vlasnitvo, odnosno suvlasnitvo. OBLICI ZAJEDNIKOG VLASNITVA Zajedniko vlasnitvo pojavljuje se u 3 osnovna oblika: 1. Kuna zadruga je radna i imovinska zajednica lanova jedne ili vie porodica sa specifinom organizacijom i zajednikom imovinom ije jezgro ini zajedniko vlasnitvo nekretnina. Karakteristina je za naturalnu privredu. 2. Zajednika imovina branih drugova. To je imovina koju brani drugovi radom steknu tokom trajanja brane zajednice, kao i prihodi od te imovine. U njen sastav naelno ulaze sva stvarna i obavezna prava. Brani drugovi upravljaju zajednikom imovinom zajedniki i sporazumno. 3. Nasljednika zajednica je skup osoba na koje su kao nasljednike prela imovinska prava i obaveze koje ine ostavinu odreenog ostavitelja. Traje do podjele ostavine. Nastaje po sili zakona, a pretpostavke su otvaranje nasljedstva i postojanje vie nasljednika. Pored navedenih, mogui su i drugi oblici zajednikog vlasnitva (npr.graanskopravni ortakluk i sl). ETANO VLASNITVO Etano vlasnitvo je pravo vlasnitva na stanu ili poslovnoj prostoriji kao posebnom dijelu zgrade. PRAVA ETANOG VLASNIKA NA ZAJEDNIKIM DIJELOVIMA ZGRADE I ZEMLJITU NA KOME JE ZGRADA PODIGNUTA Vlasnitvo dijela zgrade u vlasnikopravnom reimu postoji kada se radi o zgradi u pravu vlasnitva, a izgraena je na graevinskom zemljitu na kome postoji pravo vlasnitva. U takvom sluaju vlasnitvo dijela zgrade je jedinstven institut, nastao kombinacijom elemenata pojedinanog vlasnitva, zajednikog vlasnitva i suvlasnitva. Objekat pojedinanog vlasnitva je dio zgrade kao samostalna stvar (stan ili poslovni prostor). Objekat zajednikog vlasnitva su zajedniki dijelovi zgrade. Objekat suvlasnitva je zemljite na kome je zgrada podignuta. Suvlasniki dio etanog vlasnika na zemljitu na kome je zgrada podignuta, srazmjeran je vrijednosti posebnog dijela u odnosu na vrijednost cijele zgrade. Vlasnitvo dijela zgrade u okviru drutvenog vlasnitva javlja se u 2 varijante:

1. Porodina stambena zgrada izgraena na parceli u drutvenom vlasnitvu. U takvom sluaju vlasnitvo dijela zgrade je kombinacija 3 elementa: pojedinanog vlasnitva, zajednikog vlasnitva na zajednikim dijelovima i trajnog prava koritenja graevinske parcele. 2. Viestambena zgrada u drutvenom vlasnitvu izgraena na parceli u drutvenom vlasnitvu. Ovdje se vlasnitvo dijela zgrade sastoji od 2 elementa: pojedinanog vlasnitva na stanu ili poslovnoj prostoriji, te trajnog prava koritenja zajednikih dijelova i graevinske parcele. SADRAJ ETANOG VLASNITVA Vlasnitvo dijela zgrade je skup odreenih ovlatenja i dunosti koje ima jedna osoba u pogledu dijela zgrade. Dakle, etano vlasnitvo nije skup maksimalnih ovlatenja, to je inae karakteristika prava vlasnitva. Pravo vlasnitva na dijelu zgrade prvenstveno je prometno pravo, dakle vlasnik moe dio zgrade prenijeti na drugu osobu pravnim poslovima inter vivos i mortis causa. Vlasnik etanog stana ima pravo useliti u stan. Nosilac stanarskog prava po zakonu ima pravo prvenstva u otkupu. Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo naelno je zagarantovano nosiocu stanarskog prava pravo kupovine stana, a prodavau nametnuta obaveza prodaje stana. U sadraj vlasnitva na dijelu zgrade spada i pravo na upravljanje zgradom. Dunosti vlasnika dijela zgrade u naelu su usmjerene na odravanje dijela zgrade i itavog objekta. STICANJE PRAVA VLASNITVA Kao i ostala subjektivna graanska prava, pravo vlasnitva se moe stei originarno i derivativno. ORIGINARNO STICANJE PRAVA VLASNITVA Originarno ili izvorno sticanje prava vlasnitva podrazumijeva sticanje koje se ne zasniva na pravu vlasnitva prethodnika. Kao originarni naini sticanja mogu se izdvojiti: dosjelost, sticanje od nevlasnika, prerada, spajanje i mijeanje, graenje na tuem zemljitu, odvajanje plodova, okupacija, sticanje na osnovu odluke dravnog organa (eksproprijacija, komasacija, arondacija) i dr. (npr.uzurpacija, nalaz blaga). Dosjelost (usucapio) Dosjelost je sticanje prava vlasnitva na osnovu posjedovanja stvari kroz zakonom odreeno vrijeme. Dosjelost je posebno znaajan institut kod rjeavanja pitanja vlasnitva zemlje na selu, gdje postoji niz sluajeva da sticanja nisu knjiena, te je kao vlasnik nekretnine u zemljine knjige upisana osoba koju sadanji posjednici i ne poznaju. Pretpostavke za sticanje vlasnitva dosjelou su slijedee: a) Sposobnost sticatelja (uzukapijenta). Naelno je svaka osoba sposobna da stekne vlasnitvo dosjelou. b) Sposobnost stvari. Za dosjelost su sposobne sve stvari na kojima je mogue stei pravo vlasnitva. c) Posjed odreene kvalitete. Posjed mora biti kvalificiran ili bar savjestan (poten). Osim toga mora biti efektivan, tj.mora se stvarno izvravati i mora trajati neprekidno kroz cijelo vrijeme dosjelosti. Onaj ko se poziva na dosjelost mora dokazati da je bio u posjedu u trenutku otpoinjanja i u trenutku zavretka dosjelosti. Neprekidnost posjeda u meuvremenu se prezumira. Tabularni posjed ne moe posluiti kao dovoljna pretpostavka dosjelosti. d) Vrijeme dosjelosti odreeno zakonom (rok dosjelosti). Vrste dosjelosti Po naem pravu postoje redovna i vanredna dosjelost. Za redovnu dosjelost se trai kvalificiran posjed, a za vanrednu samo savjestan.

Redovna dosjelost je sticanje prava vlasnitva na osnovu kvalificiranog posjeda vrenog kroz zakonom odreeno vrijeme. Dakle, pretpostavke su sposobnost osobe, sposobnost stvari, kvalificiran posjed i zakonsko vrijeme. Kvalificiran posjed je onaj koji je savjestan, zakonit i istinit. Kvalificirani posjednik nije postao vlasnik stvari u trenutku kad mu je predana u posjed zato to je posjed stekao od nevlasnika. Rok redovne dosjelosti za pokretne stvari je 3 godine, a za nekretnine 10 godina. U ovaj rok rauna se i vrijeme za koje su prethodnici sadanjeg posjednika posjedovali stvar kao kvalificirani posjednici. Vanredna dosjelost je sticanje prava vlasnitva na osnovu savjesnog posjeda kroz zakonom odreeno vrijeme. Rok vanredne dosjelosti za pokretne stvari je 10 godina, a za nekretnine 20 godina. Vanredna dosjelost koristi se u sluaju kada savjesni posjednik ne moe dokazati pravnu osnovu sticanja. U rok dosjelosti rauna se i vrijeme za koje su prethodnici sadanjeg posjednika posjedovali stvar kao savjesni posjednici ili kao kvalificirani posjednici (obzirom da je savjesnost sastavni dio kvalificiranosti posjeda). Zastoj i prekid dosjelosti Zastoj dosjelosti je nastup takvih okolnosti zbog kojih dosjelost ne moe zapoeti ili ve zapoeta dosjelost prestaje tei, ali kad takve okolnosti otpadnu dosjelost se nastavlja a vrijeme proteklo prije zastoja se uraunava. Okolnosti koje mogu izazvati zastoj dosjelosti su npr.brana veza (izmeu branih drugova dosjelost ne tee), odnos roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo, slubena odsutnost osoba protiv kojih tee dosjelost itd. Bitno je napomenuti da se dosjelost protiv maloljetnih ili poslovno nesposobnih osoba ne obustavlja, ali se ne moe zavriti dok ne prou 2 godine od kada je osoba postala poslovno sposobna ili je dobila zakonskog zastupnika. Prekid dosjelosti je nastup takvih okolnosti zbog kojih dosjelost ne moe zapoeti, a zapoeta dosjelost se prekida i proteklo vrijeme propada. Ukoliko takve okolnosti otpadnu, dosjelost samo moe ponovo zapoeti. Okolnosti za prekid dosjelosti su: gubitak posjeda, saznanje nesavjesnosti (uzukapijent kroz svo vrijeme dosjelosti mora biti savjestan posjednik), priznanje tueg vlasnitva na stvari, te podizanje vlasnike tube. U sluaju podizanja vlasnike tube dosjelost se prekida samo pod pretpostavkom da je parnica i provedena, te da ju je uzukapijent izgubio. Sticanjje prava vlasnitva od nevlasnika Naelo zatite potenog sticatelja koje je izgraeno u prometu, odreena je korektura principa da se vlasnitvo moe stei samo od vlasnika. Obzirom da se radi o izuzetku od pravila da niko na drugog ne moe prenijeti vie prava nego to ga sam ima, zatita savjesnog sticatelja vai samo u tano odreenim sluajevima i uz tano odreene pretpostavke. Prema ZOVO, postoje 3 sluaja u kojima se pravo vlasnitva moe stei od nevlasnika. Vlasnikom postaje: 1. Onaj ko stvar pribavi od osobe koja u okviru svoje djelatnosti takve stvari stavlja u promet; 2. Od osobe kojoj je vlasnik predao stvar u posjed na osnovu pravnog posla koji nije osnova za sticanje prava vlasnitva (npr.posudba, depozit, najam); 3. Onaj ko stvar stekne na javnoj prodaji. Da bi se u pomenutim sluajevima steklo pravo vlasnitva, moraju se ispuniti slijedee pretpostavke: a) Sticatelj mora biti savjestan (u dobroj vjeri). Savjestan je sticatelj koji ne zna ili iz razloga vjerovatnoe ne mora znati da stvar koju stie nije vlasnitvo otuivatelja; b) Stvar mora biti pokretna; c) Pravni posao mora biti naplatan. ZOVO je dao pravo prijanjem vlasniku da od savjesnog sticatelja trai povrat stvari koja za njega ima posebno znaenje (npr.zlatni sat kao nagrada za uee na nekom takmienju). Prijanji vlasnik u takvom sluaju mora dokazati da stvar iji povrat trai ima za njega posebno znaenje, zahtjev se mora podnijeti u roku od 1 godine od sticateljevog sticanja prava vlasnitva, a savjesnom sticatelju se mora dati naknada po prometnoj cijeni stvari. Prerada (specificatio) je prerada jedne ili vie stvari u drugu stvar koja se po ekonomsko-socijalnim mjerilima smatra novom i razliitom. Prema ZOVO, onaj ko preradi, odnosno izradi novu stvar, stei e pravo vlasnitva nove stvari u 3 sluaja:

1. Ako je novu stvar izradio od svog materijala svojim radom; 2. Ako je od njegovog materijala novu stvar izradila druga osoba na osnovu pravnog posla s njim (npr. vlastito platno se odnese krojau da od njega saije odijelo); 3. Ako od tueg materijala izradi novu stvar, ali samo uz prepostavku da je bio savjestan (nije znao niti morao znati da je materijal tui i da ga nije ovlaten upotrijebiti) i da je vrijednost rada vea od vrijednosti materijala. Ako su vrijednosti rada i materijala jednake, nastaje suvlasnitvo. Obaveza da se drugoj strani nadoknadi vrijednost rada, odnosno materijala moe se izvesti iz odredaba ZOO-a o sticanju bez osnove. Spajanje i mijeanje (sjedinjenje commixtio) Ukoliko se pomijeane stvari ne mogu razdvojiti, postavlja se pitanje vlasnitva na novonastaloj stvari. Prema ZOVO-u, ako od 2 pomijeane stvari koje se ne mogu razdvojiti jedna ima neznatnu vrijednost u odnosu na drugu, vlasnik vrednije stvari stie pravo vlasnitva na novu stvar, s tim to je duan drugoj strani nadoknaditi vrijednost stvari nad kojom je izgubila vlasnitvo. Ako su vrijednosti spojenih ili pomijeanih stvari priblino jednake, naelno nastaje suvlasnitvo na novoj stvari, srazmjerno vrijednosti pojedinih stvari prije mijeanja. Ukoliko je jedan od vlasnika bio nesavjestan (znao ili morao znati da se njegova stvar mijea sa tuom), savjesni vlasnik ima pravo da u roku od 1 godine od mijeanja zahtijeva da mu nova stvar u cjelosti pripadne, ili da nova stvar pripadne nesavjesnom vlasniku, s tim da mu nesavjesni vlasnik nadoknadi vrijednost njegove stvari. Obzirom da spajanje i mijeanje stvari redovno nastaju uz pomo ljudskog rada, nuno je takav sluaj okvalificirati kao preradu stvari i prema pravilima o preradi ocijeniti da li je onaj ko je spajanjem odnosno mijeanjem izradio novu stvar postao vlasnik ili suvlasnik nove stvari. Tek nakon to se utvrdi da on nije postao vlasnik ili suvlasnik nove stvari, primjenjuju se odredbe o spajanju i mijeanju stvari. Graenje na tuem zemljitu (aedificatio) U sluaju graenja na tuem zemljitu, kao potencijalni vlasnici graevine i zemljita na kojoj je izgraena javljaju se graditelj i vlasnik zemljita. ZOVO razmatra 3 sluaja: 1. Graditelj nije znao niti mogao znati da gradi na tuem zemljitu, a vlasnik zemljita je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio graditelj savjestan, vlasnik zemljita nesavjestan. U ovom sluaju graditelj stie vlasnitvo na objektu, zemljitu na kome je objekat izgraen i zemljitu nunom za redovnu upotrebu tog objekta. Vlasnik zemljita ima pravo traiti naknadu vrijednosti zemljita u visini prometne cijene. Rok zastare je 3 godine od saznanja za izvrenu izgradnju, najkasnije 10 godina od zavrene izgradnje. 2. Graditelj nesavjestan, vlasnik zemljita savjestan. U ovom sluaju vlasnik zemljita moe: - zahtijevati da mu pripadne vlasnitvo na objektu. U tom sluaju duan je nadoknaditi graditelju vrijednost objekta u visini prosjene graevinske cijene u mjestu u kome se nalazi u vrijeme donoenja sudske odluke; - zahtijevati da se zemljite vrati u prvobitno stanje (ruenje objekta). Sud iznimno moe odluiti da se objekat ne srui, ako ruenje ne bi bilo u javnom interesu; - traiti od graditelja isplatu prometne cijene zemljita (graditelj stie vlasnitvo na zemljitu). Pravo izbora izmeu navedenih opcija vlasniku pripada u roku od 3 godine od zavretka izgradnje. Nakon tog roka moe traiti samo isplatu prometne cijene zemljita. 3. Graditelj i vlasnik savjesni. U ovom sluaju pravni uinak zavisi od odnosa vrijednosti objekta i zemljita. Ako graevinski objekat vrijedi znatno vie od zemljita, vlasnitvo e pripasti graditelju uz naknadu vlasniku zemljita po prometnoj cijeni. U suprotnom sluaju, sud e vlasnitvo objekta dosuditi vlasniku zemljita, uz obavezu nadoknade graditelju u visini prosjene graevinske cijene objekta; rok za zahtjev je 3 godine od zavretka izgradnje objekta. Ako su vrijednosti objekta i

zemljita priblino jednake, odluku o vlasnitvu e donijeti sud, vodei rauna o potrebama stranaka, posebno o njihovim stambenim prilikama. Strana kojoj pripadne vlasnitvo duna je drugoj strani nadoknaditi vrijednost izgubljenog zemljita, odnosno objekta. 4. Graditelj i vlasnik nesavjesni. ZOVO ne sadri pravila za ovaj sluaj. Preovladava stanovite da na ovaj sluaj treba primijeniti pravila predviena za situaciju nesavjesnog graditelja i savjesnog vlasnika zemljita. ZOVO takoe ne precizira pitanje pravnih uinaka gradnje tuim materijalom. Meutim, pravo vlasnitva na izgraenom objektu i zemljitu uvijek stiu vlasnik zemljita ili graditelj, a nikad vlasnik materijala. Njemu pripada samo obaveznopravni zahtjev na naknadu prema graditelju. Odvajanje plodova (separatio) Pravo vlasnitva na odvojenim plodovima naelno pripada vlasniku plodonosne stvari. Meutim, prednost nad vlasnikom imaju savjesni posjednik, uzufruktuar i zakupac, koji takoer stiu vlasnitvo separacijom. Okupacija (occupatio) Okupacija je uzimanje naputene pokretne stvari u posjed sa namjerom da se prisvoji. Naputenom se smatra stvar za koju njen vlasnik nedvosmisleno izrazi volju da je vie ne eli posjedovati (npr.neko baci novine nakon to ih je proitao). Pravno relevantnu volju o naputanju stvari moe izraziti samo poslovno sposobna osoba. Okupacijom se vlasnitvo moe stei samo na naputenim pokretnim stvarima. Okupacija moe biti slobodna i vezana. Slobodnom okupacijom stvar moe stei svaki pravni subjekt, a vezana okupacija propisom je dozvoljena samo odreenim fizikim i pravnim licima (npr.vaenje potonulih stvari iz mora). DERIVATIVNO STICANJE PRAVA VLASNITVA Derivativno je sticanje kod kojeg sticatelj svoje pravo vlasnitva izvodi iz prava svog prethodnika. Za derivativno sticanje vlasnitva potrebne su 3 prepostavke: vlasnitvo prethodnika, titulus (naslov) sticanja i modus (nain) sticanja. Vlasnitvo prethodnika kao pretpostavka sticanja vlasnitva proizilazi iz naela da niko ne moe na drugog prenijeti vie prava nego to ga sam ima. Titulus ili naslov sticanja je pravni posao u kome je do izraaja dola volja stranaka da se prenese vlasnitvo. Taj pravni posao moe biti jednostran (oporuka) ili dvostran (ugovor). Titulus mora prvenstveno biti objektivno valjan pravni posao. Putativni titulus (subjektivno valjan) nije dovoljan za prenos vlasnitva. Pored objektivne valjanosti, titulus mora biti i kauzalni pravni posao ija je kauza (ekonomska svrha) sticanje vlasnitva (npr.zamjena, kupoprodaja, darovanje). Apstraktni pravni poslovi ne mogu postati pravne osnove za sticanje vlasnitva. Modus ili nain sticanja. Modusi sticanja pokretnih i nepokretnih stvari su razliiti. Jedini pravilan nain sticanja pokretnih stvari je tradicija. Tradicija kao modus sticanja vlasnitva je prenos posjeda izvren u namjeri da se prenese vlasnitvo stvari. Tradicija spada u izvrenje ugovora. Izvrenjem se obaveznopravni odnos pretvara u stvarnopravni. Izuzetak od naela da se pravo vlasnitva stie predajom stvari javlja se kod tradicije oitovanjem (traditio brevi manu, constitutum possessorum, cessio vindicationis), gdje se pravo vlasnitva stie u trenutku zakljuenja pravnog posla kojim se prenosi pravo vlasnitva. Ako vlasnik otui pokretnu stvar dvojici, pravo vlasnitva stie onaj kome je stvar prvom predata, a ne onaj kome je prvom prodata.

Modus ili nain sticanja prava vlasnitva nekretnina kod derivativnog sticanja je upis prava vlasnitva u zemljinim knjigama u korist sticatelja. U ovom sluaju nije potrebna fizika predaja za sticanje vlasnitva. Za upis kao nain sticanja potrebne su 3 pretpostavke: zemljinoknjina isprava, sudska dozvola i izvrenje upisa. Ope pretpostavke valjanosti isprave su: - Isprava mora biti javna ili javno ovjerena. - U njoj mora biti tano naznaena pravna osnova. - Ne smije imati vidljivih mana koje bi slabile njenu vjerodostojnost (prepravke i sl). - Osobe koje uestvuju u pravnom poslu moraju biti tano oznaene. - Isprava mora biti datirana (mjesto, dan, mjesec, godina) i potpisana. Posebne pretpostavke valjanosti isprave su: - Tana oznaka zemljita (odnosno prava) u vezi kojeg se treba izvriti upis; - Klauzula intabulandi izriita izjava onoga ije pravo se prenosi da pristaje na upisivanje. Daje se obino u samoj osnovnoj ispravi, ali se moe dati i u posebnoj ispravi. Potpis otuivaoca mora biti sudski ovjeren. Sudska dozvola za upis. Sticatelj u pravilu podnosi molbu zemljinoknjinom sudu da mu se dozvoli upis. To je opinski sud kod kojeg se vode zemljine knjige. Mjesno nadlean je sud na ijem podruju je nekretnina. Uinak jednog upisa u odnosu prema ostalima ravna se po trenutku kad je molba stigla. Npr. ako dvije osobe zatrae upis prava vlasnitva na istoj nekretnini, prednost ima onaj ija molba je prije stigla, a ne onaj ija je pravna osnova starija. ZOVO nema odredbe za sluaj dvostruke prodaje nekretnina. Prema pravnom pravilu OGZ-a, vlasnik zemljita postae onaj ko je prvi zatraio upis u zemljine knjige. Meutim, teorija i praksa su to naelo korigovale u smislu da kasniji kupac stie vlasnitvo samo ako nije znao niti morao znati da je zemljite prodato i predato u posjed prvom kupcu. PRESTANAK PRAVA VLASNITVA Razlikuje se relativni i apsolutni prestanak prava vlasnitva. O relativnom prestanku govori se kada druga osoba stekne pravo vlasnitva na istoj stvari. Apsolutni prestanak je u sluaju naputanja (derelikcije) stvari i propasti stvari. U sluaju propasti, ne prestaje vlasnitvo na ostacima stvari. ZATITA PRAVA VLASNITVA S obzirom na 2 vrste tipinih povreda prava vlasnitva, razlikuju se i 2 tipine vlasnike tube: reivindikacija i actio negatoria. Prva se koristi za vraanje oduzete stvari, a druga za zatitu od drugih oblika smetanja u vrenju vlasnikog prava. Postoji i publicijanska tuba, u kojoj se za tuitelja prezumira da je vlasnik. Reivindikacija (rei vindicatio) Reivindikacija je tuba kojom vlasnik neposjednik trai od posjednika nevlasnika povrat individualno odreene stvari (species). Pravo na podnoenje reivindikacije ne zastarijeva. Aktivno je legitimisan samo vlasnik koji je izgubio posjed stvari. Pasivno je legitimisan neposredni posjednik. Ukoliko na stvari postoji posredni posjed, neposredni posjednik moe pozvati u parnicu posrednog posjednika, koji zatim uestvuje kao stranka u parnici a neposredni posjednik izlazi iz postupka. Teret dokazivanja je na tuitelju. On dokazuje: svoje vlasnitvo, tuenikovu faktiku vlast na stvari, te identitet stvari. U dokazivanju vlasnitva stvari, tuitelj dokazuje postojanje pretpostavki koje su bile potrebne za sticanje prava vlasnitva, bilo originarno ili derivativno. Kod derivativnog sticanja dokazuje se pravna osnova sticanja, modus sticanja i vlasnitvo prethodnika. Ako je i prethodnik vlasnitvo stekao

derivativno, treba ii dalje u dokazivanju, sve do prethodnika koji je vlasnitvo stekao originarno ili je posjedovao stvar dovoljno dugo da dovri dosjelost. Ukoliko se radi o vlasnitvu nekretnina, tuilac koji je upisan kao vlasnik ima presumpciju da je zaista i vlasnik (onaj ko negira mora to i dokazati). Dokazivanje identiteta stvari jeste dokazivanje da je stvar za koju tvrdi da je njegova, upravo stvar koja se nalazi kod tuenog. Ovom tubom moe se traiti povrat samo individualno odreenih, a ne i generikih stvari. Osnovni tubeni zahtjev ili petit mora se tano naznaiti u tubi. U reivindikaciji tubeni zahtjev glasi na povrat stvari, a u praksi je uobiajeno da se uz taj zahtjev istakne i zahtjev da se tuitelju prizna pravo vlasnitva. Posjednik mora udovoljiti tubenom zahtjevu. Ukoliko je stvar potroena, oteena ili unitena, obaveza naknade tete zavisi od toga da li je tueni savjestan (poten) ili nesavjestan posjednik. Savjestan posjednik je onaj ko iz opravdanih razloga smatra da je stvar koju posjeduje njegova. Zbog toga ne odgovara za tetu, a stvar vraa vlasniku u onakvom stanju u kakvom se nalazi u trenutku tube. Nesavjestan posjednik mora vratiti stvar u stanju u kakvom je bila u trenutku zasnivanja posjeda. Poto je to po pravilu nemogue, jer se stvar faktiki koristila u meuvremenu, nesavjesni posjednik mora nadoknaditi tetu usljed unitenja, oteenja ili nastalu upotrebom stvari. Sporedni tubeni zahtjev u vezi plodova Naturalni plodovi. Savjesni posjednik stie pravo vlasnitva naturalnih plodova ve u trenutku separacije. Vlasniku je duan predati samo neubrane plodove. Vlasnik nema pravo naknade za ubrane, potroene, otuene ili zanemarene plodove, ali njihovu vrijednost moe odbiti prilikom naknade nunih i korisnih trokova koje trai savjestan posjednik. Nesavjestan posjednik duan je vlasniku predati sve plodove i nadoknaditi vrijednost plodova koje je potroio, otuio, unitio, te plodova koje je propustio ubrati. Civilni plodovi. Savjestan posjednik zadrava civilne plodove koji su za vrijeme trajanja posjeda dospjeli i ubrani. Ostale plodove duan je vratiti vlasniku (dospjele neubrane i ubrane nedospjele plodove - npr. najamnina koju je ubrao za godinu dana unaprijed je ubrani nedospjeli civilni plod). Nesavjesni posjednik duan je vratiti vlasniku sve civilne plodove. Npr. ako je nesavjestan posjednik stanovao u kui 5 godina ne plaajui najamninu, pored vraanja kue e vlasniku morati platiti i najamninu za svo vrijeme koritenja kue. Protuzahtjev posjednika u vezi trokova Obaveza nadoknade trokova zavisi od vrste posjeda (savjestan ili nesavjestan), kao i vrste trokova (nuni, korisni i luksuzni trokovi). Nuni trokovi (impensae necessariae) su trokovi nuni za samo odravanje stvari. Bez njih bi stvar potpuno ili djelimino propala. Savjesni posjednik ima pravo na naknadu nunih trokova, a ima i pravo retencije stvari (ius retentionis), dok mu se trokovi ne nadoknade. Rok zastare je 3 godine. Vlasnik stvari ima pravo umanjiti iznos nunih trokova za vrijednost koristi (plodova) koje je posjednik imao od stvari. Nesavjesni posjednik takoer ima pravo na naknadu nunih trokova, ali samo onih koje bi imao i vlasnik da se stvar nalazila kod njega. Rok zastare potraivanja je 3 godine. Nesavjesni posjednik nema pravo retencije stvari. Korisni trokovi (impensae utiles) su trokovi kojima se objektivno poveava vrijednost stvari. Savjesni posjednik ima pravo naknade trokova po objektivnom kriteriju, tj. u mjeri u kojoj je vrijednost stvari poveana po prometnim kriterijima. Kao i kod nunih trokova, vae pravila retencije i umanjenja trokova za vrijednost koristi koje je savjesni posjednik imao.

Nesavjesni posjednik ima pravo naknade trokova po subjektivnom kriteriju, tj. samo ako su korisni osobno za vlasnika. Ovo ne podrazumijeva samovolju vlasnika, ve procjenjivanje da li uinjena poboljanja koriste vlasniku i koliko. Npr.ako je nesavjesni posjednik pretvorio stan u ljekarsku ordinaciju, a vlasnik je limar, trokovi koje je imao posjednik vlasniku ne predstavljaju korist za vlasnika kome treba stan a ne ordinacija. S druge strane, ako je posjednik u stan uveo npr.vodovodnu instalaciju, vlasnik stana ne moe tvrditi da to i za njega nije koristan troak, ve se samo ispituje kolike bi trokove imao vlasnik da je sam uveo vodovod (trokovi nisu isti ukoliko je vlasnik u konkretnom sluaju vodoinstalater ili npr.administrativni radnik). Luksuzni trokovi (impensae voluptuariae) su trokovi koje je posjednik uinio radi vlastitog zadovoljstva ili uljepavanja stvari. U naelu se ne nadoknauju ni savjesnom ni nesavjesnom posjedniku. Izuzetno, luksuzni trokovi se nadoknauju savjesnom posjedniku ali samo ako je njima poveana vrijednost stvari. U tom sluaju se na njih primjenjuje reim predvien za korisne trokove. Meutim, oba posjednika imaju pravo odnoenja (ius tollendi), pod uslovom da se ono to je dodato radi zadovoljstva ili uljepavanja moe odvojiti bez unitenja ili oteenja stvari. Prigovori tuenog. Tueni u reivindikaciji moe staviti 3 vrste prigovora:
1. Prigovori koji negiraju tuiteljev zahtjev (npr.tuitelj tvrdi da je vlasnitvo stekao dosjelou, a

tueni dokae da rok dosjelosti nije proao); 2. Prigovori koji ukidaju tuiteljev zahtjev exceptio rei venditae ac traditae (tueni tvrdi da mu je upravo tuitelj prodao i predao stvar); 3. Prigovori koji odgaaju, odnosno zaustavljaju tuiteljev zahtjev. Actio negatoria Actio negatoria je tuba koja slui za zatitu vlasnitva u sluaju kada vlasniku nije oduzet posjed stvari, ve je vlasnik ometan u vrenju svog prava na neki drugi nain. Ometanjem (uznemiravanjem) se shvata svaka pozitivna ili negativna radnja kojom se vlasnik ometa ili ograniava u vrenju prava vlasnitva (najei sluajevi su neovlateno vrenje prava slunosti i imisije). Aktivno je legitimisan vlasnik stvari, ali i kvalificirani posjednik. U drugom sluaju tuba se zove actio negatoria publiciana. Tuitelj mora dokazati da je vlasnik, odnosno kvalificirani posjednik, te injenicu uznemiravanja. Dokazivanje vlasnitva je mnogo lake nego kod reivindikacije jer je tuitelj istovremeno vlasnik i posjednik. Zato ne mora dokazivati ni pravnu osnovu ni modus, ve je dovoljno da dokae svoj posjed. Za onog ko posjeduje stvar prezumira se da je zakonit i savjestan posjednik (praesumptio iuris). Shodno tome, kod pokretnih stvari tuilac e dokazati svoj naturalni posjed, a kod nekretnina injenicu da je kao vlasnik upisan u zemljine knjige. in uznemiravanja mora biti protupravan i predstavljati trajno smetanje. Tuitelj dokazuje faktiki in uznemiravanja, a ne mora dokazivati da tuenom ne pripada pravo koje prisvaja. Tueni mora dokazati pravo koje je prisvojio. Pasivno su legitimisani: izvrilac ina ometanja, onaj po ijem nalogu je ometanje izvreno, te onaj u iju korist je ometanje izvreno, a on je tu korist naknadno odobrio. Tubeni zahtjev ili petit usmjeren je na prestanak uznemiravanja i proputanje daljeg uznemiravanja. Tuba ne zastarijeva. Actio publiciana Actio publiciana je tuba kojom kvalificirani posjednik trai povrat stvari od posjednika kod koga se stvar nalazi bez pravne osnove ili po slabijoj pravnoj osnovi. Dakle, publicijanskom tubom se titi jae pravo na posjed. Aktivno legitimisan je kvalificirani posjednik koji je izgubio posjed stvari. On kao tuitelj mora dokazati elemente koji ga ine kvalificiranim posjednikom (zakonitost i istinitost posjeda), zatim da se stvar nalazi u posjedu tuenog, kao i identitet stvari. Tubom se moe posluiti i vlasnik stvari koji nee ili ne moe dokazati vlasnitvo prethodnika.

Dokazati zakonitost posjeda znai dokazati pravnu osnovu sticanja. Pravna osnova (titulus ili pravni posao) mora biti objektivno valjana. Dokazati istinitost posjeda znai dokazati da je posjed steen na pravilan nain. Posjed ne smije biti steen na viciozan nain. Tuitelj ne mora dokazivati savjesnost posjeda, jer se ona prezumira. Pasivno je legitimiran sadanji posjednik stvari. Tubeni zahtjev ili petit glasi da je tueni duan predati stvar tuitelju. Tuba ne zastarijeva. Ako su i tuitelj i tueni kvalificirani posjednici (tj.tuitelj je bio, a tueni je sada), parnicu dobiva onaj ko ima jau pravnu osnovu. Jau pravnu osnovu ima posjednik koji je stvar stekao naplatno u odnosu na posjednika koji je stvar stekao besplatno. Ako su pravne osnove iste jaine, prednost ima posjednik kod koga se stvar nalazi. Tueni se brani prigovorima i to: - prigovor prava vlasnitva (tueni dokazuje da je vlasnik stvari); - prigovor jaeg ili jednako jakog posjeda; - prigovori koji negiraju, ukidaju ili zaustavljaju tubeni zahtjev, dakle prigovori koje tueni moe staviti i u reivindikaciji.

XII ZEMLJINE KNJIGE

POJAM I FUNKCIJA ZEMLJINIH KNJIGA Zemljine knjige su javni registri koje vode opinski sudovi, a u koje se upisuju nekretnine, stvarna prava na tim nekretninama, te drugi pravni odnosi u vezi sa nekretninama. Pored toga, zemljine knjige osiguravaju i zakonom predvieni nain sticanja stvarnih prava na nekretninama. Zemljina knjiga sastoji se od: a) Glavne knjige; b) Zbirke isprava; c) Zbirke katastarskih planova; d) Pomonih knjiga. Glavna knjiga obuhvata zemljita jedne katastarske opine. U nju se upisuju nekretnine i stvarna prava na njima. Sastoji se od zemljinoknjinih (ZK) uloaka. Zemljinoknjini uloak je dio glavne knjige koji se odnosi na jedno zemljinoknjino tijelo. Zemljinoknjino tijelo je estica ili skup estica koje se nalaze u jednoj katastarskoj opini i imaju u prometu isti pravni poloaj (status). estica ili katastarska parcela je dio zemljine povrine koji je u zemljinom katastru oznaen posebnim brojem (tzv.katastarski broj). estice koje ine jedno zemljinoknjino tijelo ne moraju u prirodi leati jedna do druge. Objekat pravnog odnosa je zemljinoknjino tijelo u cjelini, a ne pojedine estice koje ga ine. Jedno zemljinoknjino tijelo moe biti u vlasnitvu samo jedne osobe. Ako ima vie osoba, onda su suvlasnici. Ako vlasnik eli otuiti samo jednu esticu (npr.jednu livadu) koja se nalazi u sastavu jednog ZK tijela, mora izvriti otpis te estice iz svog ZK uloka. Novi vlasnik e izvriti pripisivanje te estice u svoj ZK uloak, ukoliko je estica u istoj katastarskoj opini kao ZK tijelo novog vlasnika. U suprotnom, novi vlasnik mora osnovati novi ZK uloak za tu esticu. ZK uloak se sastoji od 3 lista: List A, popisni list ili posjedovnica. U popisni list se upisuju sve estice koje ine jedno ZK tijelo i to sa rednim brojem, katastarskim brojem, nazivom estice, imenom predjela u kome lei, kulturom i povrinom. U popisni list trebalo bi upisati i stvarna prava u korist nekretnine (npr.slunost puta). Meutim, u praksi se to upisuje u vlasniki list, a u popisnom listu se kod odgovarajue estice upuuje na upis u vlasnikom listu.

List B, vlasniki list ili vlastovnica. U vlasniki list upisuje se ime vlasnika i eventualna ogranienja vlasnika u raspolaganju njegovim ZK pravima (npr. poslovna nesposobnost), te pravna osnova sticanja prava vlasnitva. List C, teretni list ili teretovnica. Ovdje se upisuju stvarna prava kojima je zemljite optereeno, (npr.slunost, zalono pravo), zatim 4 obvezna prava: najam, zakup, prekup, nazadkup (?), te stvarnopravna ogranienja vlasnitva (npr.zabrana otuenja). Zbirka isprava sadri originale ili ovjerene prepise svih isprava na osnovu kojih je izvren upis u glavnu knjigu. Isprave su poredane hronoloki. Ako se sadraj isprave ne moe ukratko unijeti u glavnu knjigu, u glavnu knjigu e se upisati samo pravna osnova i pozvat e se na samu ispravu. Zbirka katastarskih mapa je zbirka katastarskih planova. Slui za orijentaciju o poloaju i obliku zemljita. Vodi se posebno za svaku glavnu knjigu. Pomone knjige su razliiti registri koji slue za laku orijentaciju u glavnoj knjizi (npr.registar vlasnika, registar zemljita itd). VRSTE UPISA U ZEMLJINU KNJIGU Razlikuju se 3 vrste upisa: uknjiba, predbiljeba i zabiljeba1. Uknjiba je svaki bezuvjetan i definitivan upis sticanja, prenosa, ogranienja i prestanka knjinih prava koji ne zavise ni od kakvog daljeg postupka. Osim stvarnih prava, predmet upisa mogu biti i 4 gore navedena obvezna prava. Predbiljeba je upis kojim se knjina prava stiu, prenose, ograniavaju i prestaju pod uslovom naknadnog opravdanja. Prema tome, predbiljeba je uvjetan upis. Predbiljeba se mora opravdati, a opravdava se zabiljebom. Opravdana predbiljeba ima znaenje uknjibe. Zabiljeba je upis kojim se u svrhu publiciteta evidentiraju oni osobni odnosi vlasnika koji su pravno relevantni za raspolaganje knjinim pravom, npr.poslovna nesposobnost. Zabiljebe se, ako ih propisi predviaju mogu odnositi i na prisilnu upravu, prvenstveni red itd. NAELA ZEMLJINOKNJINOG PRAVA Naelo javnosti ima formalnu i materijalnu stranu. Formalna strana znai da je uvid u zemljinu knjigu svakome dozvoljen. Materijalna strana se sastoji u tome to se zemljine knjige uzimaju kao vjerodostojne u pogledu istinitosti i potpunosti svog sadraja. Naelo povjerenja je nuna posljedica materijalne strane naela javnosti. Na povjerenje u zemljine knjige moe se pozvati samo onaj ko nije znao, a nije ni morao znati da se vanknjino stanje ne slae sa knjinim. Sticatelj mora poznavati stanje u zemljinim knjigama i poznavati faktiko posjedovno stanje. Tek tada se moe pozvati na povjerenje u zemljine knjige. Naelo stvarnosti znai da su objekat upisa u zemljine knjige nekretnine i stvarna prava na nekretninama. U zemljine knjige iznimno mogu biti upisana i neka obavezna prava. Jednom upisana, ta obavezna prava djeluju erga omnes, poput stvarnih prava. Naelo potpunosti zahtijeva da zemljine knjige sadre sve pravno relevantne injenice za promet nekretnina (podaci o vrsti i veliini nekretnine, osobi vlasnika, teretima i dr). Naelo specijalnosti (naelo odreenosti) podrazumijeva da svaki upis u zemljinoj knjizi ini samostalnu i odreenu pravnu cjelinu.

Ne znam ovo prevesti na Bosanski jezik.

Naelo preglednosti je zahtjev da se zemljine knjige vode na nain da svako moe brzo i lahko doi do podataka o upisanim nekretninama i stvarnim pravima. Naelo konsenzusa nalae da se upisi u zemljine knjige mogu izvriti samo na osnovu saglasnosti osobe ije pravo se prenosi, ukida ili ograniava i osobe koja stie ZK pravo. Saglasnost stranaka iskazuje se pravnim poslom, posebno klauzulom intabulandi, a sticatelj svoj pristanak iskazuje i molbom za upis. Postoje izuzeci od naela konsenzusa, prema kojima se upis moe izvriti po slubenoj dunosti ili na osnovu jednostranog zahtjeva (predbiljeba i zabiljeba). Naelo legaliteta podrazumijeva da sud po slubenoj dunosti mora ispitati postojanje zakonskih pretpostavki za upis u zemljine knjige. Naelo upisa podrazumijeva da se stvarna prava na nekretninama stiu iskljuivo upisom u zemljine knjige. Upis ima konstitutivno znaenje, te se ovo naelo naziva i naelom konstitutivnosti upisa. Izuzetak od ovog naela su nekretnine koje nisu upisane u zemljine knjige, a postoje i sluajevi vanknjinog sticanja prava vlasnitva i slunosti. Naelo prioriteta (prvenstva). Po ovom naelu, pravni uinak upisa ravna se prema njegovom prioritetnom redu, a taj red prema vremenu kad je zahtjev za upis stigao u sud. Pravni uinak upisa proizvee najranije pristigli zahtjev prior tempore quotior iure (raniji u vremenu, jai u pravu). Podnesci koji stignu istovremeno se upisuju u zemljinu knjigu sa naznakom da imaju isti red prvenstva. Ako se sadrajno iskljuuju, stranke e sporazumno ili sudski rijeiti koji upisi ostaju, a koji se briu.

XIII STVARNA PRAVA NA TUOJ STVARI

A. SLUNOSTI (SERVITUTES)
POJAM I ZAJEDNIKA NAELA Slunosti su stvarna prava na tuoj stvari na osnovu kojih se ovlateniku dozvoljava odreeno koritenje tuom stvari. Slunosti su jedinstven pravni institut. Zajednika naela slunosti su: 1. Slunosti su stvarna prava, te za njih vae osnovne karakteristike stvarnih prava; 2. Slunosti su stvarna prava na tuoj stvari. Izuzetak je tzv.vlasnika slunost. 3. Ne mogu postojati slunosti na injenje, ve optereena strana mora samo trpjeti ovlatenikovu radnju (pati) ili proputati vlastitu radnju (non facere); 4. Slunost ne moe postojati na slunost; 5. Slunosti moraju biti korisne (utilis), to znai da moraju zadovoljavati neku potrebu; 6. Slunosti se moraju paljivo izvravati, to znai da se sluno dobro to manje optereuje. U tu svrhu slui i institut prelaganja slunosti. Pod prelaganjem slunosti podrazumijeva se njeno premjetanje na onaj dio slunog dobra gdje e biti manje optereujua za vlasnika slunog dobra, a istovremeno zadrati svoj sadraj i svrhu. 7. Slunosti su same za sebe neprenosive. Prenose se samo zajedno sa dobrom za koje su vezane. 8. Osim uzusfruktusa, slunosti su nedjeljiva prava. STVARNE SLUNOSTI (SERVITUTES REALES) Pojam i karakteristike Stvarna slunost je pravo vlasnika jedne nekretnine (gospodujue dobro praedium dominans) da za potrebe te nekretnine obavlja odreene radnje na nekretnini drugog vlasnika (sluno dobro praedium serviens) ili da zahtijeva od vlasnika slunog dobra da se suzdrava od obavljanja odreenih radnji koje bi inae iao pravo obavljati na svojoj nekretnini.

Stvarne slunosti su stvarna prava, postoje bez obzira na promjene vlasnika nekretnina. Svrha im je bolje ekonomsko iskoritavanje gospodujueg dobra. Prestanak objektivne koristi predstavlja opravdan razlog za ukidanje stvarne slunosti. Dobra povezana slunou ne moraju biti susjedna. Stvarne slunosti su nedjeljiva prava. Terete cijelo sluno dobro i vezane su sa cijelim gospodujuim dobrom. U sluaju podjele slunog dobra, stvarna slunost ostaje samo na dijelovima na kojima je vrena. U sluaju podjele gospodujueg dobra, stvarna slunost ostaje u korist svih njegovih dijelova, ali vlasnik slunog dobra moe zahtijevati da prestane slunost u pogledu onih dijelova ijim potrebama vie ne slui. Objektom stvarnih slunosti mogu biti iskljuivo nekretnine. Vrste stvarnih slunosti Poljske slunosti su one kod kojih je gospodujue dobro namijenjeno poljoprivrednom iskoritavanju. Neki ustaljeni oblici poznati su jo od rimskog prava: - slunost puta, koja se javlja kao slunost staze (iter), slunost progona stoke (actus) i slunost ceste (via). - slunost vode, najee obuhvata slunost crpljenja vode iz tueg bunara ili izvora (aquae haustus), slunost napajanja stoke (servitus pecoris ad aquam ad pulsus) i slunost vodovoda (aquaeductus). - slunost pae (servitus pasciendi), koja ovlauje na napasanje stoke na tuem zemljitu Kune ili gradske su slunosti kod kojih su gospodujua dobra zgrade ili zemljite oko njih. Mogu biti pozitivne i negativne. Razlika je u tome da li vlasnik gospodujueg dobra ima pravo na odreena injenja ili ima pravo zahtijevati neinjenje od vlasnika slunog dobra. Tipini primjeri pozitivnih gradskih slunosti su: - pravo nasloniti teret svoje zgrade na tuu zgradu (servitus oneris ferendi); - pravo umetnuti gredu svoje zgrade u tui zid (servitus tigni imitendi); - pravo otvoriti prozor u tuem zidu zbog svjetla, zraka ili vidika (servitus fenestrae); - pravo postaviti dijelove svoje zgrade u tuem zranom prostoru balkone, nastrenice i sl. (servitus proiciendi); - pravo provoditi dim kroz susjedov dimnjak (servitus fumi) itd. Primjeri negativnih slunosti: - pravo zabraniti susjedu podizanje njegove zgrade navie (servitus altius non tollendi); - pravo zabraniti susjedu gradnju kojom bi se ovlateniku oduzelo svjetlo ili vidik (servitus ne luminibus officiatur). Pozitivne i negativne slunosti. Pozitivne slunosti su one iji titular ima ovlatenje koristiti sluno dobro na odreeni nain. Kod negativnih slunosti titular ima pravo zahtijevati od vlasnika slunog dobra da se suzdri od obavljanja odreenih radnji na svom dobru koje bi kao vlasnik imao pravo obavljati. Trajne i povremene slunosti. Trajne su u pravilu negativne slunosti, mada to mogu biti i pozitivne (npr.pravo ugradnje grede u tui zid). Povremene su slunosti iji se sadraj sastoji u ponavljanim radnjama njihovog ovlatenika (npr. slunost puta). Neovisno o nainu izvravanja, slunosti takoer mogu biti privremene i sezonske. OSOBNE SLUNOSTI (SERVITUTES PERSONALES) Osobne slunosti su stvarna prava na tuoj stvari na osnovu kojih ovlateniku pripada koritenje ili upotreba tue stvari. Kod osobnih slunosti pasivna strana je svakodobni vlasnik stvari, a aktivna nije odreena s obzirom na vlasnitvo, ve je odreena osobno. Osobne slunosti su neprenosiva prava, ali se kod nekih slunosti izvravanje njihovog sadraja moe prenijeti na drugu osobu. Takoer su i nenasljediva prava. U naelu su osobne slunosti djeljiva prava, te npr.svaki suvlasnik moe osnovati slunost na svom idealnom dijelu. Objekti osobnih slunosti mogu biti nekretnine, ali iznimno i pokretne stvari. Ovlatenik zadrava pravo slunosti uprkos promjeni u osobi vlasnika stvari.

Vrste osobnih slunosti U naem pravu to su pravo plodouivanja (ususfructus), pravo upotrebe (usus) i pravo stanovanja (habitatio). Pravo plodouivanja (ususfructus) je stvarno pravo na tuoj stvari koje ovlateniku daje osobno pravo da upotrebljava tuu stvar i crpi njene plodove ne mijenjajui ekonomsku namjenu i sutinu stvari. Uzufruktuar vlasnitvo plodova stie separacijom. Duan je stvar vratiti vlasniku kad istekne rok plodouivanja, te objekat uzufrukta mogu biti samo nepotrone stvari. Meutim, u vezi potronih stvari moe se zasnovati tzv.nepravi uzufrukt (quasi ususfructus), kod kojeg kvaziuzufruktuar stie pravo vlasnitva na stvarima, a nakon isteka roka duan je njihovu vrijednost vratiti u novcu. Pravo kod uzufrukta je neprenosivo i nenasljedivo, ali se za vrijeme trajanja njegovo izvrenje moe prenijeti. Plodouivatelj snosi redovne trokove i porez. Ako je uloio korisne i luksuzne trokove, oni mu se nadoknauju kao poslovoi bez naloga (negotiorum gestor) u trenutku prestanka uzufrukta. Prestankom uzufrukta visei plodovi (fructus pendentes) pripadaju vlasniku, ali je vlasnik duan uzufruktuaru ili njegovim nasljednicima nadoknaditi trokove uloene u proizvodnju plodova (obradu zemlje). Uzufruktuar po prestanku prava vraa stvar vlasniku u stanju u kakvom je bila u trenutku prijema. Uzufruktuar ne odgovara za smanjenje njene vrijednosti nastalo redovnom upotrebom. Pravo upotrebe (usus) je osobna slunost sa ovlatenjem koritenja tue stvari za osobne potrebe uzuara i njegove porodice, ne mijenjajui sutinu stvari. Razlika izmeu uzusa i uzufrukta je iskljuivo kvantitativna, jer je uzuarovo pravo koritenja ogranieno na njegove osobne potrebe i potrebe njegove porodice. Eventualni ostatak preko potreba porodice uzuara, pripada vlasniku stvari. Vlasnik snosi sve redovne i vanredne terete i trokove u vezi stvari, ali samo do visine koristi koju ima od stvari. Ostatak trokova snosi uzuar; ako odbije mora se odrei uzusa. Ni usus ni njegovo izvrenje ne mogu se prenijeti na druge osobe. Pravo stanovanja (habitatio) je osobna slunost sa ovlatenjem sluiti se tuom zgradom ili njenim dijelom za stanovanje. Habitacija je zasebna slunost samo po svom objektu, a pravni reim habitacije moe biti ustanovljen kao kod uzusa ili uzufrukta, ovisno od toga da li izvrenje prava pripada samo ovlateniku i njegovoj porodici, ili ga ovlatenik moe prenijeti na druge (dati stan u najam). Habitant uiva posjedovnu zatitu kao neposredni posjednik, bez obzira da li je u poloaju uzuara ili uzufruktuara. Prodajom objekta habitacije, pravo stanovanja se ne gasi ako je upisano u zemljinoj knjizi prije prava vjerovnika ili ako je tako ugovoreno izmeu habitanta i kupca. Ovo pravilo vai za sve osobne slunosti. STICANJE PRAVA SLUNOSTI Pravo stvarne slunosti moe se stei pravnim poslom, odlukom dravnog organa i dosjelou. Pravni posao moe biti ugovor ili oporuka. Uz ugovor kao titulus, potreban je i upis u javnu knjigu kao modus sticanja. Zbog toga bi ugovor morao biti u pisanom obliku. Oporukom vlasnik dobra moe zasnovati slunost na tetu jednog dijela nekretnine, a u korist drugog, kada ti dijelovi nakon smrti ostavitelja postaju zasebne nekretnine. I ovdje je pretpostavka sticanja prava upis u javnu knjigu (zemljina knjiga). Odlukom dravnog organa pravo stvarne slunosti stie se u sluajevima predvienim zakonom. Odluku u pravilu donosi sud ili drugi ovlateni dravni organ. U takvom sluaju vlasnik slunog dobra ima pravo na odgovarajuu naknadu. Naknadu utvruje nadleni organ po zahtjevu vlasnika slunog dobra, a na teret vlasnika gospodujueg dobra. Primjer je otvaranje nunih prolaza, to je u stvari slunost puta, a sud je ustanovljava na zahtjev zainteresirane strane uz pretpostavke da do nekretnina nema dovoljne putne veze i ako je korist koju prolaz donosi vea od tete koja se njime ini. Dosjelou se stvarna slunost stie faktikim ostvarivanjem za vrijeme od 20 godina. Posjed prava slunosti mora biti istinit. Pravo osobne slunosti u pravilu se stie na osnovu pravnog posla, koji moe biti ugovor ili oporuka. Uz pravni posao kao titulus potreban je i modus, koji je za nekretnine upis u zemljine knjige, a za pokretne stvari predaja slunog dobra. Osobna slunost ne moe se stei dosjelou, jer se ne moe ni posjedovati.

PRESTANAK PRAVA SLUNOSTI 1. Nevrenjem (non usu) za vrijeme od 20 godina, odnosno 3 godine ukoliko se vlasnik slunog dobra protivi njenom vrenju; 2. Ukidanjem odlukom dravnog organa, ako postane nepotrebna ili prestane razlog zasnivanja; 3. Sjedinjenjem (confusio, consolidatio) vlasnika slunog i gospodujueg dobra u istoj osobi; 4. Propau slunog ili gospodujueg dobra; 5. Odricanjem jednostranom izjavom ovlatenika slunosti; 6. Istekom vremena, ako je ustanovljena na odreeno vrijeme; 7. Sporazumom izmeu vlasnika slunog i gospodujueg dobra. U svim sluajevima gdje je pravo slunosti upisano u zemljinu knjigu, za prestanak prava slunosti potrebno je izvriti upis brisanja u zemljinu knjigu. ZATITA PRAVA SLUNOSTI Ovisno o vrsti povrede, zatita se ostvaruje putem posjedovne tube, tube na utvrenje i actio confessoria. Ovlatenik stvarne slunosti je posjednik prava stvarne slunosti, a ovlatenik osobne slunosti posjednik stvari koja predstavlja sluno dobro. Zatita pomenutih posjeda ostvaruje se putem posjedovne tube. Tubom na utvrenje vlasnik gospodujueg dobra zahtijeva da se prema vlasniku slunog dobra utvrdi postojanje prava slunosti. Podie se u sluaju osporavanja ili dovoenja u sumnju prava slunost od strane vlasnika slunog dobra. Actio confessoria je tuba koju ovlatenik prava slunosti podie protiv osobe koja ga neosnovano spreava ili ometa u izvravanju prava slunosti. Pasivno legitimiran je vlasnik slunog dobra, ali i svaka trea osoba koja spreava ili ometa izvrenje prava slunosti. Tuitelj mora dokazati postojanje svog prava slunosti i faktiki in ometanja od strane tuenog. Po vrsti povrede za koju se podie, actio confessoria je slina vlasnikovoj tubi actio negatoria.

B. ZALONO PRAVO
POJAM I FUNKCIJA ZALONOG PRAVA Zalono pravo je stvarno pravo na tuem objektu kojim vjerovnik u pravnom odnosu dobiva ovlatenje da se namiri iz vrijednosti zaloenog objekta ako mu dunik ne ispuni preuzetu obavezu. Osnovna svrha zalonog prava je eliminisanje dvostruke nesigurnosti vjerovnika u pogledu namirenja potraivanja. Nesigurnost je u pogledu mogue promjene obima dunikove imovine i u vezi ranijeg namirenja drugih vjerovnika. Pomou zalonog prava se iz itave dunikove imovine izdvajaju odreeni objekti iz ije vrijednosti se vjerovnik moe namiriti. Time je vjerovnik osiguran od eventualne fluktuacije dunikove imovine. Pored toga, ako ima zalono pravo na odreenom objektu, red namirenja vjerovnika ravna se prema trenutku osnivanja zalonog prava, a ne prema trenutku traenja izvrenja ili osnivanja same obaveze. NAELA ZALONOG PRAVA Naelo akcesornosti nastanak, trajanje i prestanak zalonog prava zavise od postojanja potraivanja ije ispunjenje se osigurava. Izuzeci ovog naela su: 1. Zalono pravo moe nastati i prije nastanka potraivanja koje se njime osigurava, npr.kod davanja zaloga za budue i uvjetne obaveze (kaucioni ili kreditni zalog, odnosno kauciona ili kreditna hipoteka). Ako se u zalog daju gotov novac ili vrijednosni papiri, govorimo o kauciji.

2. Sluaj kad prestanak potraivanja ne izaziva automatski i prestanak zalonog prava. Primjer je zastara potraivanja, gdje zalono pravo ostaje i nakon zastare. Zaloni vjerovnik e se namiriti iz zaloenog objekta, ako treba i sudskom prodajom zaloga. Takoer je bitno napomenuti da hipoteka prestaje tek njenim brisanjem u zemljinoj knjizi, a ne samom isplatom potraivanja. Naelo specijalnosti zalono pravo se stie na samo odreenom objektu iz imovine zalogodavca i samo za odreeno potraivanje vjerovnika. Tzv.generalna hipoteka nije dozvoljena. Naelo oficijalnosti zalono pravo se ostvaruje iskljuivo putem suda. Naelo nedjeljivosti Potraivanje se osigurava cjelokupno i to cjelinom zaloga. To znai da u sluaju djelominog podmirenja duga zalono pravo ostaje u nesmanjenom obimu sve do potpunog izmirenja potraivanja, a dunik nema pravo na povrat stvari ili njenog dijela. S druge strane, u sluaju podjele stvari, zalono pravo nastavlja postojati na svim dijelovima stvari. SUBJEKTI U ZALONOPRAVNOM ODNOSU Subjekti zalonopravnog odnosa su zaloni vjerovnik i zaloni dunik. Zaloni vjerovnik je istovremeno vjerovnik u obaveznopravnom odnosu za koji je zalono pravo vezano. Isto vai i za zalonog dunika, tj. strane koja je vlasnik zaloga. OSNOVNI OBLICI ZALONOG PRAVA Razlikuju se 2 osnovna oblika: pignus i hipoteka. Pignus ili runi zalog je po naem pravu zalono pravo na pokretnim stvarima, a hipoteka zalono pravo na nekretninama (izuzetno vai i za brodove i avione). Po nekim pravnim sistemima, razlika izmeu pignusa i hipoteke ispoljava se u tome da li vjerovnik ima detenciju zaloga ili ne (kod pignusa ima, kod hipoteke ne). OBJEKTI ZALONOG PRAVA Objekti zalonog prava mogu biti stvari (pokretne i nepokretne) i prava. Ako je objekat zalonog prava neko pravo (potraivanje), oblik moe biti pignus ili hipoteka. Ako je pravo upisano u zemljinim knjigama radi se o hipoteci. U suprotnom je to pignus. Objekti zalonog prava moraju biti takvi da vjerovnik iz njih moe naplatiti svoje potraivanje, dakle stvari u prometu ili pravo koje ima novanu vrijednost. Objektom zalonog prava mogu biti stvari u suvlasnitvu i zajednikom vlasnitvu, a zaloiti se moe i suvlasniki dio. Neke stvari i prava su iz posebnih razloga propisom izuzeti od zalaganja. U te razloge spadaju osiguranje minimuma egzistencije dunika i zatita odreenih javnih i drutvenih interesa. STICANJE ZALONOG PRAVA Zalono pravo stie se na osnovu pravnog posla, sudske odluke i zakona. Zavisno od navedenih osnova, razlikuje se dobrovoljno i nuno zalono pravo, s tim da nuno zalono pravo moe biti prisilno i zakonsko. Uz osnovu (titulus) za sticanje zalonog prava potreban je i modus. Sticanje zalonog prava na pokretnim stvarima. Dobrovoljno zalono pravo na pokretninama se stie predajom stvari u posjed vjerovnika. Osnova sticanja je ugovor o zalogu. Ugovor je konsenzualan, a moe biti zakljuen i usmeno. Predajom stvari vjerovnik postaje neposredni, a dunik posredni posjednik. Oba uivaju posjedovnu zatitu. Nuno zalono pravo najee se pojavljuje kao prisilno sudsko zalono pravo. Osniva se upisom u sudski pljenidbeni zapisnik u izvrnom postupku.

Zakonsko zalono pravo osnova se u trenutku kad se dogode odreene injenice koje nisu ni ugovor ni sudska odluka, a za koje propis vee postanak zalonog prava. U naem pravu postoje 3 tipina sluaja zakonskog zalonog prava: 1. Zalono pravo najmodavca na stvarima najmoprimca. Osniva se u trenutku unoenja stvari u unajmljeni objekat, a prestaje u trenutku iznoenja. Najmodavac ima pravo perkluzije, tj. da samovoljno sprijei iznoenje stvari iz unajmljenog objekta, a da time ne ini ometanje posjeda. 2. Zakonsko zalono pravo koje imaju komisionari, otpremnici, javna skladita, prevoznici i dr. na stvarima koje su objekti ugovora, a radi osiguranja svojih potraivanja. 3. Zakonsko zalono pravo vlasnika poljoprivrednog zemljita na ivotinjama (i drugim stvarima) kojima je poinjena poljska teta. Zalono pravo na nekretninama hipoteka Objekat hipoteke je itavo zemljinoknjino tijelo jednog vlasnika. Za osnivanje je potrebna pravna osnova (ugovor, sudska odluka ili zakon). Samo zalono pravo stie se upisom u zemljine knjige, sa izuzetkom zakonske hipoteke kod koje upis nije potreban. Najea osnova za hipoteku je pravni posao. Ugovor o hipoteci zakljuuje se u pisanom obliku, a on treba izmeu ostalog sadravati osnovu iz koje potie hipotekom osigurano potraivanje i njegovu visinu izraenu u novcu. Ista nekretnina moe biti zaloena nekolicini vjerovnika. Redoslijed meu njima se ravna po redu prvenstva koji se rauna prema trenutku zatraenog upisa u zemljine knjige. Ako jedno ZK tijelo nije dovoljno za podmirenje potraivanja, moe se zaloiti vie ZK tijela jednog vlasnika. Takav sluaj naziva se simultana ili zajednika hipoteka. Prisilno zalono pravo na nekretnini stie se na osnovu sudske odluke (sudska hipoteka). Kad odluka suda postane izvrna, zalono pravo se stie upisom u zemljine knjige. Zakonska hipoteka stie se u trenutku ispunjenja zakonskih pretpostavki. Upis u javnu knjigu nije potreban. Hipoteka se moe na drugog prenijeti samo zajedno sa potraivanjem koje je tom hipotekom osigurano. Hipotekarni dunik ne smije smanjivati vrijednost zaloene nekretnine. Vjerovnik moe traiti da sud naloi duniku da se suzdri od takvih radnji, a ako on to ne uini, vjerovnik moe zahtijevati prisilnu naplatu potraivanja i prije dospjelosti. Sticanje zalonog prava na pravima Dobrovoljno se zalono pravo na pravima stie ugovornim prenosom potraivanja (ili nekog drugog prava) na zalonog vjerovnika. To je cesija ili ustup potraivanja. Prisilno zalono pravo na pravu se osniva zabranom dunikovom duniku da izvri plaanje svom dosadanjem vjerovniku. Istovremeno, sud zabranjuje zalonom duniku raspolaganje tim potraivanjem. Sama naplata zaloenog potraivanja vri se nunom cesijom. NEDOZVOLJENE KLAUZULE U ZALONOM PRAVU Ako je zalonom pravu osnovna svrha namiranje potraivanja prodajom zaloga, nedozvoljena je klauzula kojom se vjerovniku zabranjuje prodaja zaloga ili kojim se vjerovniku preputa vlasnitvo zaloga ako njegovo potraivanje ne bude isplaeno po dospjelosti. Kod zaloga nekretnina, nitava je antihreza (pactum antichericum), kojom hipotekarni vjerovnik ugovara da u sluaju neisplate duga svoje potraivanje namiri ubiranjem plodova ili iskoritavanjem nekretnine na drugi nain. Antihreza je kod pokretnih stvari mogua ako zaloena stvar daje plodove, a nije ugovoreno kome e oni pripasti nakon odvajanja. Vjerovnik ih moe u tom sluaju zadrati, s tim to se iznos istog prihoda odbija od vjerovnikovog potraivanja.

Kod pignusa je nitava i odredba ugovora kojom se zalonom vjerovniku daje pravo da u sluaju neisplate duga moe po unaprijed odreenoj cijeni prodati ili za sebe zadrati zaloenu stvar. Ovakva klauzula iznimno je doputena ako je u zalog data stvar ija cijena je propisana. OSTVARIVANJE ZALONOG PRAVA Pravilo je da zaloni vjerovnik ostvaruje zalono pravo sudskom prodajom zaloene stvari. Ovo pravilo ima nekoliko izuzetaka: 1. Kod ugovora u privredi, vjerovnik je ovlaten sam prodati stvar nakon isteka roka od 8 dana od upozorenja duniku; 2. Sud moe odluiti da vjerovnik sam proda stvar po cijeni koju utvrde eksperti ili stvar zadri za sebe u sluaju da bi trokovi javne prodaje bili nesrazmjerno veliki u odnosu na vrijednost stvari; 3. Kad je cijena propisana, vjerovnik i dunik se mogu sporazumjeti da vjerovnik stvar proda po toj cijeni, ili je zadri za sebe. Iz postignute cijene, zaloni vjerovnik namiruje se prije ostalih vjerovnika. Ono to eventualno preostane nakon namirenja, vraa zalonom duniku. Kad je ista stvar zaloena nekolicini vjerovnika, redoslijed naplate odreuje se prema datumu nastanka zalonih prava. ZATITA ZALONOG PRAVA Za zatitu prava namiranje iz vrijednosti zaloenog objekta, zaloni vjerovnik na raspolaganju ima zalonu tubu (actio pigneraticia) kod pignusa. Kod hipoteke je to hipotekarna tuba (actio hypotecaria). Tubeni zahtjev usmjeren je na namirenje vjerovnikovog potraivanja prodajom zaloga. Pasivno je legitimiran vlasnik zaloene stvari, bez obzira da li je on istovremeno i zaloni dunik. Vlasnik zaloga, ako nije istovremeno i osobni dunik, ne moe traiti da se vjerovnik najprije namiri od osobnog dunika. Obe tube su nezastarive. Zastari podlijeu meusobna potraivanja zalogodavca i zalogoprimca za naknadu tete zbog pogoranja stvari, odnosno trokova zbog poboljanja stvari. Rok zastare je 1 godina od dana kad je zaloena stvar vraena. Zaloni vjerovnik moe traiti predaju zaloga i od svake tree osobe, putem tube vindicatio pignoris, koja je slina reivindikaciji a moe se upotrijebiti samo kod pignusa. PRESTANAK ZALONOG PRAVA Zalono pravo moe prestati: 1. Prestankom potraivanja; 2. Odricanjem. Za prestanak hipoteke potrebna je pisana izjava hipotekarnog vjerovnika data kod nadlenog dravnog organa (u pravilu suda koji vodi javnu knjigu gdje je upisana hipoteka). Kod pokretne stvari, zalono pravo prestaje izjavom o odricanju ili povratom zaloene stvari zalogodavcu. 3. Propau zaloga. U ovom sluaju zalono pravo trebalo bi prei na svotu novca koju vlasnik ostvavri na ime osiguranja ili naknade tete za propalu stvar; 4. Sjedinjenjem (confusio) vlasnika zaloene stvari i zalonog vjerovnika u istoj osobi; 5. Izvrnom prodajom zaloga; 6. Gubitkom posjeda zaloene pokretne stvari. Zalono pravo ponovo nastaje kad vjerovnik vrati posjed stvari.

A. PRAVO STVARNOG TERETA

POJAM Pravo stvarnog tereta je stvarno pravo na tuoj nekretnini sa ovlatenjem na odreene, u pravilu periodine inidbe od njenog svakodobnog vlasnika. Ovaj institut se najee skraeno naziva realni tereti.

SADRAJ I KARAKTERISTIKE Sadraj inidbe moe biti davanje (dare) ili injenje (facere). inidba davanja moe imati oblik novanog i naturalnog davanja. Novano davanje (renta) daje se periodino ili povremeno. Smatra se da njena visina treba biti u konstantnom razmjeru sa vrijednou nekretnine (clausula rebus sic stantibus). Naturalno davanje moe biti odreeno alikvotno (npr.1/3 uroda) ili nominalno (npr.200 kg krompira godinje). inidba naturalnog davanja ne mora biti odreena. Dovoljno je da je odrediva (npr.kriterij za koliinu davanja mogu biti potrebe izdravanog lica u granicama primjerenom izdravanja). injenje kao sadraj inidbe moe biti npr. pruanje njege odreenoj osobi, obrada zemlje itd. Karakteristike prava stvarnog tereta su: 1. Pozitivan karakter i periodinost inidbe; 2. Dvostruka stvarnopravna i osobna odgovornost svakodobnog vlasnika optereene nekretnine za ispunjenje dunih inidbi. Stvarnopravna podrazumijeva odgovornost optereenom nekretninom. Za dospjele inidbe vlasnik optereene nekretnine odgovara i osobno, tj.cjelokupnom svojom imovinom. U sluaju promjene vlasnika, za dospjele a neizvrene inidbe osobno odgovara prethodni, a stvarno sadanji vlasnik. Takve zaostale inidbe zastarijevaju nakon 3 godine od dospjelosti. 3. Pravo stvarnog tereta nije prenosivo samo za sebe, ve samo zajedno sa optereenim dobrom. OBLICI Personalni i predijalni stvarni tereti. Personalni je onaj kod kojeg je osoba ovlatenika odreena ad personam, dok je kod predijalnog ovlatenik svakodobni vlasnik odreene nekretnine. Javnopravni i privatnopravni stvarni tereti. Javnopravni su oni ija osnova je u propisu javnog prava, a privatnopravni oni ija je osnova pravni posao. Prema osnovi nastanka i sticanja, realni tereti bi se mogli podijeliti na ugovorne, sudske i (eventualno) zakonske. STICANJE Sticatelji mogu biti fizike i pravne osobe. Redovno se radi o fizikim osobama. Objekat sticanja su nekretnine. Kumulativne pretpostavke sticanja su osnova (titulus) i nain sticanja (modus). Naelno su mogue 3 osnove sticanja: pravni posao, sudska odluka i zakon. Pravni posao kao titulus sticanja moe biti ugovor i testament. Ugovor kojim se osniva pravo stvarnog tereta moe biti samostalan, ili kao posebna klauzula ugovora o otuenju nekretnina. Kod oporuke se pravo stvarnog tereta ostvaruje kroz legat izdravanja. Odlukom suda realni tereti se ostvaruju tek iznimno. Npr. u sluaju podjele nekretnina se, uz pristanak svih stranaka, ustanovi pravo izdravanja u korist jedne osobe. U naem pravu stvarni tereti ne nastaju direktno na osnovu zakona. Modus sticanja je upis u zemljine knjige, koji ima konstitutivno znaenje. PRESTANAK I ZATITA Na prestanak prava stvarnog tereta primjenjuju se na odgovarajui nain pravila o prestanku prava slunosti.

Pravo stvarnog tereta titi se prejudicijalnim i petitornim tubama. Prejudicijalnom tubom zahtijeva se utvrivanje postojanja prava stvarnog tereta, a petitornim tubama se zahijeva ostvarenje inidbe koja je sadraj prava stvarnog tereta. Petitorne tube mogu biti osobne i stvarnopravne. Osobne su usmjerene na prethodnog vlasnika, za inidbe dospjele u vrijeme dok je bio vlasnik stvari. Stvarnopravne su protiv sadanjeg vlasnika, sa zahtjevom na namirenje dospjelih inidbi iz optereene nekretnine.

B. PRAVO GRAENJA
POJAM Korijeni ovog prava su u ustanovi rimskog prava pod nazivom superficies. Savremeni pojam prava graenja stvoren je tek poetkom 20.vijeka. Pravo graenja je stvarno pravo na tuoj stvari iji je sadraj ovlatenje da se izgradi i ima u vlasnitvu graevina na tuem zemljitu. Pojam graevine obuhvata razne objekte ispod povrine, na povrini ili iznad povrine zemljita (bunari, zgrade, iare itd). SADRAJ I KARAKTERISTIKE Razlikuju se zakonski i ugovorni sadraj prava graenja. Zakonski se uglavnom svodi na konstitutivne elemente prava graenja: pravo izgradnje i dranja u vlasnitvu graevine na tuem zemljitu, pravo koritenja zemljita za redovnu upotrebu zgrade, pravo otuenja zgrade i prenosa prava koritenja zemljita, vremenske granice trajanja prava graenja itd. Vei dio sadraja je ugovorni. Obuhvata pitanja koja se odnose na periodinu naknadu vlasniku zemljita, vrstu, veliinu i nain izgradnje graevine, obavezu i rok izgradnje, uslove i ogranienja, trajanje prava graenja itd. Bitne karakteristike prava graenja su prometnost i nasljedivost. One mogu biti ugovorno i zakonski ograniene. STICANJE, PRESTANAK, ZATITA Sticatelji mogu biti sve fizike i pravne osobe. Pravo mogu zasnovati samo vlasnici zemljita. Pravo graenja se po pravilu stie derivativnim putem. Potrebni su titulus i modus sticanja. Titulus je ugovor izmeu graditelja i vlasnika zemljita. Modus je upis u zemljine knjige. Pravo graenja redovno prestaje istekom roka na koji je osnovano. Prestankom prava graenja, vlasnik zemljita postaje vlasnik graevine, uz odreenu (relativno nisku) naknadu graditelju. Pravo moe prestati i prije isteka roka, sporazumom izmeu graditelja i vlasnika zemljita. Takoer prestaje i sjedinjenjem (confusio). Pravo je nasljedivo, a ne prestaje propau graevine jer ovlatenik moe izgraditi novu. U zatiti prava graenja mogu se koristiti vlasnike tube. Graditelj kao posjednik graevine i zemljita na kome je izgraena, ima pravo i na posjedovnu zatitu. PRAVO GRAENJA U NAEM PRAVU U naem pozitivnom graanskom pravu ne postoji institut pod nazivom pravo graenja. Zakonom o graevinskom zemljitu predvieno je da opina moe graanima i graanskim pravnim osobama dati na koritenje neizgraeno zemljite u drutvenom vlasnitvu radi izgradnje objekta na kome mogu imati pravo vlasnitva. Takve propise sadravali su i poslijeratni savezni propisi (propisi SFRJ) u pogledu zemljita u openarodnoj imovini. Pomenuto pravo koritenja je po svom sadraju identino pravu graenja. U naem pravu mogue je graenje na zemljitu na kojem postoji pravo vlasnitva, ali na osnovu ugovora. Takav odnos ostaje na nivou obaveznopravnog odnosa, bez obzira to se po sadraju i funkciji ne razlikuje od prava graenja. Razlog tome je injenica da pravo graenja, kao i ostala stvarna prava, nije mogue kreirati voljom stranaka, ve iskljuivo zakonom.