You are on page 1of 288

Bojan Miladinovi

ilegalac
roman

Onima to su ekali ispred Bitefa

- Tata, oemo i sutra da igramo Srbopoli? - Naravno. - Tata, tata, moram neto da ti kaem ... - Kai duo. - Oe da uti? - Naravno, reci slobodno. - Mama je rekla da osniva o ore kompaniju, iiii rekla je da ne vredi vie da plaa carinke ... sad vie nee da zna odakle uvozi rezervne delove ... ti e da pere sudoveee i mene e da kupaa uuu. - Znam ja tvoju mamu, nema od toga nita, saznau ja od nje u krevetu. Hajde na spavanje. - Tata, ne zna meneee, mama me je nagovorila da joj prodam sve akcije gradskog prevoza. Tata, ispriaj mi neku bajku. - Neka ti mama onda pria. - Hou da mi ti pria. - Nema anse. - Ako tebi prodam akcije, oe da mi pria bajku? - Onda Hou ... bila jednom, jedna Nebesko Plava Zemlja... - Aaa, zato se tako zove? - Polako duo, sve u da ti ispriam. Svake godine u leto, celu zemlju su prekrivale ljive kao nebo plave. U zemlji su se stalno menjali vladari, a narod je svima verovao. Narod je na kraju poeo da veruje, kako ljive padaju sa neba, te ih proglasi za boanstvo i nikada ih vie nije kupio, niti rakiju pravio. - Tata, tata, videla sam kako rakija bei u onu veliku rupu, to ste ti i ika Dragan kopali ... aaa ti si mi rekao da tamo ivi drekavac ... tata, tata, aa ta ako drekavac pojede rakiju? - Nee zlato, drekavac uva rakiju. Rekli smo da o rakiji ne priamo kod kue, to je naa tajna. Moram da te upozorim da uva nau tajnu, ako ne bude uvala vie neu da ti priam bajke. Obeava? - Obeavam ... priaj mi. - Poto je narod poeo da veruje kako ljive padaju sa neba, susedi ga prozvae Nebeski narod. U toj zemlji ivela je jedna princeza, koja je koristila monitor umesto ogledala ... - Tata, tata, nemoj da me lae, ja kad ukljuim kompjuter ... ne mogu da se vidim na monitoru. - Duo, zar misli da te tata lae? Ne bih ja tebe nikada slagao. Ona nikada nije ukljuivala kompjuter i uvek je mogla da se ogleda. - Dobro, verujem ti. Aaa da li je ona imala palatu. - Imala je jednu odaju u palati. - Ihhh samo jednu. Aaa, da li je bila lepa? - Sve su princeze lepe. - Aaa, da li je imala princa? - Eh, duo tuna je to pria ... kada je dolo vreme za udaju, kralj je razglasio po celom kraljevstvu o nameri svoje princeze. Nije puno prolo i odran je turnir, na kom su prisustvovali svi prinevi, koji su se nadmetali u razliitim disciplinama, poput bacanja kompjutera sa ramena, nadvlaenje mrenog kabla i pretraivanje interneta. Princeza je pruila ruku pobedniku u pretraivanju interneta, jer princ, sa takvim poznavanjem jedne retke vetine, bio je prava retkost u Nebesko Plavoj Zemlji. O takvom princu je oduvek sanjala. Kralj je bio mudar ovek i znajui

princezina interesovanja, posavetovao je, da se uda za pobednika u bacanju kompjutera sa ramena, jer su mu delovali kao srodne due, to je ulivalo veliku nadu u stabillnost budueg braka, a to je bilo od velikog znaaja za opstanak kraljevstva. Princeza nije pridavala panju kraljevim savetima i dala je svoju ruku, Sajberprincu, kog je ona izabrala. Krenulo je optenarodno veselje. Po crkvama su poela da zvone zvona, kako obina tako i elektronska. Narod je poeo da udara u bakrae, klepetala, doboe i da tipa svinje. - Tata, a zato su tipali svinje? - Vidi duo, u davna vremena nije bilo telefona i televizije. Kada bi se neto vano dogodilo, morala je da se napravi to vea buka, kako bi narod znao da se neto dogodilo. Kada se svinja tipa ona dosta skii i daleko se uje. - Zar nisu imali telefon? - Nemaju svi telefon. Hajde kai, gde si kod tvog dede na selu videla telefon? - Nisam videla. - Je l se sea kad tvoj deda ode na brdo i pone da doziva dedu Milutina? - Ahaa. - Idemo dalje ... Kako dolikuje obiajima, kralj je u miraz mladencima dodelio jedno vojvodstvo, koje su nazvali Sajbervojvodstvo, kojim e zajedno, dugo i bezbrino vladati. - To nije tuna pria, opet me lae. - Jo nisi zaspala? Rekao sam ti da te ne laem, pria jo nije gotova. Sajbervojvodstvo je bilo najsiromanije u celom kraljevstvu i imali su samo jedan kompjuter, koji je trebao da im pomogne u vladanju vojvodstvom. Princ je odmah hteo da zavede red u ve posrnulom vojvodstvu, ali princeza nije dozvoljavala da se ukljui kompjuter, jer joj je monitor trebao za ogledanje. Bezuspeno je princ molio princezu da mu uini to zarad njihove ljubavi, ali ona je uvek odgovarala da se nije udala za njega zbog ljubavi, nego zbog titule, jer je oduvek elela da bude Sajberprinceza, a ne samo princeza. Sajberprinc skrhan bolom, princezu je napustio, nikada vie nije na turnirima svoje vetine pokazivao, ve se povukao u svoj sajberzamak, gde je iveo sreno do kraja ivota. Princeza nije htela ponovo da se udaje, ve je poela sama da vlada Sajbervojvodstvom uz pomo dva savetnika i jednog odreda vojnika, koje je povremeno pozajmljivala od kralja. Sajberprinceza je postala pohlepna i poela da rukovodi kraljevskim odredom. Vojnici zakleti na vernost kralju, odbili su pokornost Sajberprincezi, koja je ostala da vlada Sajbervojvodstvom, sama sa svoja dva savetnika, koji su morali da je sluaju. Posle nekoliko godina bezuspene vladavine, Sajberprinceza je odluila da ukljui kompjuter... Dobro je da si zaspala, jer bih morao da te laem, a to najmanje elim.

Stajao sam oslonjen na zid, to dalje od, smrdljivih, dubeih pepepljara, koje su bile pored svake sluaonice. Da, ba one dreee, narandaste, koje su razbijale monotono sivilo, dugakog hodnika, te visokokolske ustanove. to si blii krovu, to si blii diplomi. Ja sam bio tek na drugom spratu, od postojea etiri. Oguglao na glasove, zurio sam u kreacije prljavtine, to je ostavila poluprljava krpa, na poluistim ploicama. ekao sam da istekne tih akademskih petnaest minuta i ponovo se vratim iz realnog sveta, u malo manje realni svet - svet nauke. - Zdravo zemo, neto si zamiljen? - Ma ne, ja ovako esto, nego kako smo to mi zemljaci? - Pa, Kraljevo - Raka. Zar nismo zemljaci?! - Deli nas itav jedan dan.

- Misli peke. - Ma jok bre, splavom niz Ibar. Ali samo niz Ibar, ne moe se splavom uzvodno. Izraz njegovog lica, odao je dozu, moje naizgled bezrazlone surovosti, prema ljudima, koja skriveno ui duboko u mom biu i eka svoj teatralni nastup. Morao sam da skinem taj gr sa njegovog lica i prividno proirim shvatanja o pojmu zemljak. Prepustio sam osmehu i dodiru da urade posao, za koji rei ponekada nisu kvalifikovane. - Naao si zemljaka da zeza, aaa? Nego, hteo sam neto da te zamolim... Znao sam da se nije spustio sprat nie, etnje radi, ve nekim valjanim razlogom i bilo bi neumesno da se pravim iznenaen. Sasvim mirnim tonom uzvratio sam: - Reci zemo, za ta slue zemljaci? Moja ruka tek odvojena od njegovog ramena i njegova transformacija gra u osmeh, napravili su plodno tle za predstojee rei: - Video sam da si trei ispod crte, pa hteo sam da te zamolim ako moe mom cimeru da ustupi karton? Moje neznanje i znatielja izmamili su udan osmeh, kao kada biste babi rekli da je hapsite, zato to u umi see badnjak. - Kakav karton? - Pa, ti ne zna za to? Vrteo sam glavom. - Pa, vidi - izvrtao je ake, kao da je hteo da mi neto pokae sem ruku, koje su jasno davale do znanja da nita u ivotu nisu podigle tee od olovke - kada konkurie za dom odmah ti naprave karton, a poto si ti ispod crte, tebi vie nije potreban. - Aha, razumem. ek, a ta dalje sa mojim kartonom? - Pa, moj cimer poznaje upravnika koji mu je obezbedio sobu, sad mu treba pokrie da moe tu sobu da useli. Moj cimer dobija domsku sa tvojim imenom i njegovom slikom. On postaje ti, ali samo u domu. - Mirko, stani malo, polako, polako. ta ako taj tvoj cimer napravi neku glupost, ako naie neka kontrola? - Ma ne priaj ti gluposti, nisi upoznat. Sluaj, to je isto kao da si prodao mesto, s tim to je ovo daleko bezbolnija varijanta. Ljudi ive na tuim mestima godinama. Nemoj da mi kaes da nisi uo kako ljudi kupuju mesta? - Jesam, ali nikada nisam imao direktan kontakt ... dobro ajde, uradite to. Nadam se da je tvoj cimer pouzdan ovek, ne bi valjda iveo sa nekom barabom? - Nema da brine, iz Rake je, na zemljak. - Onda ne brinem nita - nasmejasmo se u isti mah. - ime da te ovek asti? Oe boks cigara, flau vinjaka ... samo reci. - Ma jok. Napravite palainke i zovnite neke cice iz doma. Ako ste slabi sa cicama, onda me zovnite kada dobijete neku rakiju od kue, da je zajedno gradiramo. - Evo ruka i hvala ti zemo. Idem brzo gore da ne ulazim posle asistenta. - Ajd, vidimo se. Kau da je u etvrtom Aprilu najbolja hrana, ali posle soiva i klot pasulja tokom cele devedeset tree, najbolja hrana mi je bila tamo gde je bio najmanji red. Niemu vie nisam manisao, pogotovu jeftinom studentskom obroku, koji je podseao na jednakost i brinost drave prema pojedincu; jednom reju komunizam, koji je lep, ali samo u fragmentima. Tih godina studentska menza je liila na meavinu komunizma, socijalizma i kapitalizma. Svi imaju iste bonove, meutim, nekima se uri i idu preko reda, dok drugi lako odustanu i odu u oblinji klub, gde

ih eka ista ta hrana, ali nekoliko puta skuplja. Da bi uprava menze spreila preskakanje iz komunizma u socijalizam, napravila je uzan hodnik koji je bio oivien; zidom sa jedne i tamnosrebrnim ipkama sa druge strane, irok taman za dvoje. Teko je palio fazon da se prilepi nekom poznatom, pone neobaveznu diskusiju i kulira sve iza sebe. Skok u kapitalizam nita nije spreavalo, sem novca. - Povuci tacnu zemo evo ti bon. - ta da ti uzmem? ek, a kako da ponesem obe tacne? - Uzmi mi one SMB kuglice, nema nita bolje. Ja u na kraju linije da priem, preuzmem tacnu i uzmem pribor. Ovo mora da je bio novopeeni fazon, sa kojim se nisam susreo do tada ili sam ja jo uvek bio nedopeen, da bih prepoznao stari fazon. Bie da je ovo drugo. - Je l ti cimer zavrio ono za dom? - Jeste, sve je ispalo kako valja, prezahvalan je. - A, ta je sa cicama? - Neto smo trenutno deficitarni sa finim cicama. - Mogu i neke pounjare, nema veze, bitno je da se druimo. - Ti ne bira? - Biram, ali na kraju opet zavisi od njih. Razgovor o cicama prekinule su dve cice, koje su sele za praznu polovinu stola, uz obavezno kurtoazno: je l slobodno?. Kamion se popreio u Kumodrakoj. Kako dobar izgovor da peaim dvadeset minuta i zakasnim na prvi as. Predavanje ionako nije obavezno, etnja je zdrava, a kafa u klubu je najlepa kada zakasni na as. - Ba fino to si naiao, da mi pridri ovaj papir dok ja lepim selotejp. - 'Ajde, evo drim. Dok se on kezio i po ko zna koji put otkrivao, kakav ukus ima lepljiva traka, ja sam u letu proitao sadraj obavetenja: Neka se hitno jave studentskoj slubi, studenti koji su konkurisali za dom, a nalaze se ispod crte. - ta je ovo? - Pomerili su crtu, tako da ima jo etiri mesta za na fakultet. etiri mesta, a deset ispod crte. Ako zna nekog ispod crte, odmah mu reci. Ko pre studentskoj, njemu mesto. Kroz glavu su mi proletele nepostojee cice, boks cigara, vinjak i zemljak sa istim imenom i prezimenom, kog sam samo dva puta u ivotu video. Nikada nisam pratio trendove, ali tada sam naprasno odluio da se pridruim trendu, koji se narodno zove, pravi se lud. Razlika izmeu pravog ludaka i onog ko se pravi lud je u tome, to ovom prvom ne moete da objasnite da je lud, a ovom drugom ne smete, jer je spreman da svoje ludilo iskali ba na vama, da bi vam dokazao da je lud. - Ja sam ispod crte, trei sam. - Ma, nema veze koji si, bitno je da se nalazis na listi, a ispod crte si. 'Ajde odmah do slube da ti dam uput. - Nisam poneo indeks. - Nije problem. Ja ti samo napiem uput za mesto i overim, a ti posle sa indeksom ide u KOD. Tako sam uao prvi put u studentsku slubu, na sporedna vrata. Da mi je neko priao da je na ta vrata uao bez okolade i soka, ne bih mu verovao.

- Kako se zove? - Stojan Crnkovi. - Da, da, naao sam te. Trei si. Idi odmah kui po indeks, pa u KOD. - Je l' moram ba odmah, imam neka predavanja? - Ako misli da uzme neko dobro mesto, idi odmah, pusti predavanja. Mesta bira ko prvi doe u KOD. - Aha, a gde je taj KOD? - Ue u Lolu na onaj ulaz gde je rotilj. Je l si bio tamo? - Jesam. - E, taj ulaz, samo skreni levo i videe neka vrata gde pie KOD. Na razgovor se zavrio mojim prekomerenim ponavljanjem rei zahvalnosti i njegovim pokretima rukom, koji su trebali da zamene rei razumevanja i skromnosti. Uskoro sam se naao u prostoriji veliine omanjeg dvosobnog stana. Nisam bio svestan da sam uao u muzej predratne birokratije. Na sredini su bila spojena etiri ogromna, izlizana, drvena stola, boje kestenovog ploda. Pored vrata su bila tri ormara, od kojih su dva bila prenatrpana registratorima, dok je trei bio meni do tada nepoznate forme; ceo ormar u fiokama. Stub , irine vrata od pajiza, odvajao je dva polja prozora, sa ljudskoj ruci nedostupnim uberima i mesinganim kvakama. Zelene staze delimino su pokrivale patos, ali su potpuno oiviavale ostrvo nainjeno od stolova. Patos je nekada bio ofarban u crno, a sada deluje kao da je neuspelo prefarban u crno, jer je prirodno belilo amovine, nadjaalo vetako crnilo farbe. U celoj prostoriji bile su samo tri stolice, za koje sam mislio da su klimave, sve dok nisam seo na jednu koja mi bi ponuena. Zar sam smeo da sumnjam u predratnu, kuvanu bukovinu?! Jedino neonke, lavabo i reo trali su iz postavke muzeja. Moraju valjda i radnici muzeja negde da skuvaju kafu i operu oljice. - Ree Saobraajni? - Da, da. ena srednjih godina, otvarala je fioku za fiokom i arala tankim prstima, po nekim papirima krem boje. Kada je prestala kripa drveta i ukanje papira, bez ikakve nervoze, izvukla je iz oka merdevine, koje su se krile da ne budu gaene ili su bile sakrivene da ne budu viene i prinela ih ormaru. Dok sam gledao kako ena prilazi merdevinama, pomiljao sam da joj ponudim dentlmensku pomo pridravanja istih, ali sam istog trenutka odustao. Smatrao sam da nije pristojno s obzirom na suknju, a i verovatno joj to nije bio prvi put. - Zamoliu te, mome, da se ti popne, a ja u da pridrim fioku. Ne pamtim kada sam se pela na ovu skalameriju. Nainio sam dva oprezna koraka i pogledom dao do znanja, da ne znam koju fioku da skinem. - Skini tu bez etikete. Pazi, polako, teka je. - Nije teka, ne brinite. Dok sam joj dodaovao fioku, ena je na tren prela pogledom i sa osmehom rekla: - Nema tu kartona, zato i nije teka. Vrati to i sii dole. Siao sam malo zbunjen i ekao novu komandu. - Ajde mome, vrati ti tamo merdevine, a ja da ti napravim nov karton. Nema tvog kartona. Premetajui merdevine uo sam vakanje po pisaoj maini i rei: administracija je to, zagubi se.

Oseao sam se prevareno. Kako to da mi neko uskrati pravo da se pravim lud? Za ta sam ja pola sata u prevozu u sebi ponavljao, ja nemam pristup kartonima, molim vas, ja imam uput sa fakulteta. Zamiljao sam sebe kako nabacujem blago - cinian osmeh i uivam trenutno u njihovoj nemoi. Meutim, bilo je to samo jedno od mojih zamiljanja, koja su unapred bila jalova, a da to nisam ni znao. - Evo ti spisak soba, reci koju da upiem. Zurio sam u papir sa rukom ispisanim brojevima soba. Sve su bile u Studenjaku, ali ja nisam nikada bio u Studenjaku. - Nema tu ta puno da razmilja, sve su etvorokrevetne i iste su kategorije. Uzmi neku u drugom bloku, kau da je u boljem stanju od prvog. Sa utim kartonom u indeksu i indeksom u depu, krenuo sam put Studenjaka, pravac Zelenjak pa na sedamdesetpeticu. Uvek kada sam iao u nepoznate krajeve, pitao sam vozaa gde da izaem. Ovog puta to stvarno nije bilo potrebno, jer modane elije su jednoglasno izglasale: izai gde rulja krene da izlazi. - Izvini, gde se nalazi drugi blok? - Je l ti treba G ili F krilo? - Ne znam u koje krilo, samo znam da treba da odem u drugi blok. - Reci mi u koju sobu ide, ako nije tajna? Smekali smo se, zbog tajne, za koju smo znali da nije tajna. - Pet - etiri - sedam. - To ti je G krilo. Proi kroz ovaj prolaz i malko polulevo ugledae dugaku zgradu. - A u koju ti sobu ide, ako nije tajna? - Eee, to je tajna. Smeak ispod kovrdave kose. Smeak sam video na tren, a kovrdavu kosu sam posmatrao narednih tridesetak koraka, koliko mi je bilo potrebno da doem do prolaza. Bio je to pravi - pravcati prolaz, ibala je promaja. Moje izme gnjeile su snene pahulje, a odzvanjalo je kao da drobim kamenje. Utabana stazica preko parka, vodila je pravo do ulaza u tu zgradu. Vrata zjape, portirnica bez portira, telefonska govornica bez aptaa, pauina lebdi na promaji, jedino uurbani koraci remete misli o naputenosti zgrade. Peti sprat, gde sada, desno ili levo? Odluio sam se za desno. Poeli su da se reaju brojevi u nizu, koji vodi do odredita. Jednolino treperenje poluivih neonki, povremeno je prekidao iznenadni bljesak neke polumrtve neonke. Hodao sam oputeno du hodnika, imajui na umu da obratim panju na broj sobe, kada intuitivno prebrojim petnaestak soba. Osetio sam da se bliim nuniku, zaustavio sam dah i uurbano preao desetak koraka. Kada sam preao u zonu manjeg smrada, shvatio sam da sam uao u zonu totalnog mraka. Tu su sve neonke bile mrtve. Nemam upalja, ta sad? Jedino da se vratim do poluivih neonki, proitam broj i brojanjem doem do moje sobe. Kucao sam tri puta, sa tri prsta, ba onako srpski, ali nije bilo naznake da nekog ima u sobi. Zar je mogue da u etvorokrevetnoj sobi nema nikog? Dilemu je otklonio grub muki glas iz sobe: - Ajde. Kako sam otvorio vrata, zapuhnula me je meavina ustajalog vazduha i znoja. U letu sam prebrojao tri kreveta. Taman kada sam pomislio da jedan krevet fali, shvatio sam da zapravo ima dva kreveta vika. Bili su to kreveti na sprat. Jedan ovek od tridesetak godina radoznalo je podizao glavu. Svi ostali su spavali, ba onako kako dolikuje u vreme popodnevnog odmora. - Zdravo, ja sam dobio mesto u ovoj sobi. - Pa?

Nadlaken ovek mirno je leao, na gornjem krevetu i uivao u mojoj zbunjenosti. On je na mom licu video zbunjenost, a ja u njegovim oima uivanje. Gledao me je sa fizike i psiholoke visine. Nekako bi mi bilo lake da je leao na donjem krevetu. Poslednjim impulsom prisebnosti progovorio sam: - Pa, doao sam da vidim ko treba da se iseli. - Odavde se niko nije iselio tri godine. - Ne mora da se iseljava ako kupi mesto. - to ne ree odmah ovee, nego se nateemo oko gluposti!? Kako sam mogao odmah da mu kaem, kada sam u letu shvatio da mi je jedini izbor da prodam mesto. - Ko eli da kupi mesto? - Ne eli niko, ali na njega je red - uperio je prstom kao deak pitolj, prema ormaru. Napravio sam blagi poluokret u pravcu njegovog prsta, koji je delovao kao igla na kompasu. Nisam ni sumnjao da pokazuje pravu stranu. Na ormaru je leala ljudska prilika, glave okrenute prema zidu. Tek tada sam postao svestan, kako izgleda cela soba. Bacio sam pogled i na drugi ormar, na ijem vrhu su bile vojnike kocke, jastuk i ebe. Osam kreveta, dva ormara, jedan sto i etiri stolice, lavabo i reo na podu, to je bio inventar sobe. - Hajde onda, budi ga da radimo. - Budi se kumaine, doao ovek za mesto - stajao je ispred ormara i ponavljao: budi se kume, budi se kume... - ta je bre? - Ajde ne glumi, doao ovek da ti proda mesto. - Dobro, dobro, neka saeka, sad u ja samo da se sredim. Izgledalo je, kao da se obratio sekretarici, a da sam ja bio ispred vrata kancelarije. Stvarnost je bila malo drugaija. Sekretarica je bila u gaama i imala je upave noge, ja sam bio ispred njega, a na zidovima kancelarije bili su vulkanizerski posteri umesto slika. Svako ima pravo da nastavi zapoete snove, ak i na javi. Prilika sa ormara, veto je iz leeeg poloaja, prela u snudeni sedei poloaj. Gledao sam glavu ugnedenu izmedju ruku, ruke podboene na butine, noge oklambeene kao kod drvene lutke, i ekao spodobu, sa dugom kosom, da mi se obrati. - A, ti si taj? - Aha. - Sad u ja, samo da se umijem. - Vai. Skok i tri koraka, prikazali su mi sliku stasitog mladia, koji je zapljuskivao ispijeno lice vodom, koja se slivala niz pouteli lavabo i spirala umor sa njegovog ela. Dok se on umivao, njegov kum se mekoljio ispod braon, na ivici nagorelog ebeta, i spremao za nastavak starog ili nastanak novog sna. Dok se dugokosi brisao pekirom, uo sam mrmljanje: - Ajde da izaemo u hodnik da na probudimo ostale. Nali smo se licem u lice, ali nismo videli dobro lica. Krenuli smo prema kraju hodnika, gde se nazirala prirodna svetlost. Dok smo koraali, poeo je razgovor: - Uio sam celu no, dole u itaonici, smrzao sam se - ja sam klimao glavom, kao da znam kako je u itaonici, a moje klimanje glavom nije se videlo u mraku - ne mogu danju u itaonicu, smeta mi ono ukanje, kaljanje i prelistavanje - doli smo do kraja hodnika, gde je poinjao mosti koji je spajao dve zgrade. Bili smo iznad prolaza, kroz koji je verovatno ibala promaja - koliko trai za mesto? - Pedeset maraka.

Usledio je teatralni nastup; mahanje rukom i okretanje lea. Da nisam uo da je tri godine na istom mestu, moda bih se iznenadio, ovako to je izostalo. - Ma ne dam ti vie od deset maraka, je l vidi kakva je soba? - Pa? - Pa ne vredi vie, roae, ne vredi. Moe da dovede koga hoe, ili e uzeti deset maraka ili se nee useliti. Fiktivno pravo na mojoj strani, a realnost na njegovoj. Morao sam da izbacim i poslednji adut, koji sam smislio dok sam ekao da se rasani: - A ta ako se ne uselim, pa upravnik ustupi sobu nekom svom? Onda e morati da se iseli. Kada sam mu ovo sasuo, na tren je postao ukoen, ali to je samo bio prelaz izmeu ozbiljnosti, koju je glumio i prirodnog smeha, od kog se zacenio. - Dobar si, ba si me nasmejao. Pa upravnici ne ustupaju ovakve rupe svojima. Ba si me nasmejao. Budi srean to hou neto da ti platim, ja sam poten, nisam ko neki. - Daj dvadeset. - Dajem petnaest. Nita mi drugo nije preostalo, sem da se rukujem i sklopim prvi posao u ivotu. Da bih zaradio tih petnaest maraka, morao sam da doem ponovo sutra, da se zvanino uselim u sobu. Neko bi rekao da je to gubljenje vremena, meutim, moje vreme je oduvek bilo jeftino i drugi su mi ga nesebino jeli. Izgubiti neto to je jeftino i nije velika teta. Po preporuci mog poslovnog partnera, preao sam mosti i kroio u drugo takozvano F krilo, istog bloka. Prelazak je delovao, kao da sam iz ruevine otvorio vrata svemirskog broda i uao u neki novi bljetavi svet.

- ta emo sad? Ako nas sad provale da nemamo domsku, moemo da se oprostimo od Studenjaka. Da su barem muke domske, pa da se cenjkamo kao da smo to mi na slici, ali nisu. - Moda moemo da se provuemo bez torbi, pa da neko sa domskom donosi do prvog sprata, a mi posle da cimamo na esti. - To nije reenje. ta ako nekog od nas, sluajno provale posle deset dana. - Ne znam, nisam pametan. - Ni ja, daj sipaj po jednu rakiju, moda nas ona opameti. - Koga je rakija opametila?! Nikog, nikog. - A, je l je voli? - Volim. - A, da li vole plavci? Jesi li snimio onog crvenog u licu? - Da probamo? - Da probamo. On sa torbom, ja sa torbom i kesom u kojoj je bila flaa rakije, krenuli smo prema ulazu. Rakiju smo malko prosuli u kesu, tek toliko da se oseti, mio miris nacionalnog pia i navede njihova ula na nau vodenicu. Nismo nameravali da se provuemo, ve da nas zaustave. Debeljko, crven u licu, koje je odavalo sliku prostodunog oveka iz naroda, etkao se po kratkom hodniku, koji spaja ulaz sa poetkom stepenita. Drugi plavac, mrav, upalih obraza, naboranog ela, listao je novine i povremeno bacao pogled kroz staklo portirnice. Ne moe se rei, da je bio nezainteresovan za to ko ulazi u dom.

- Dobro vee momci. - Dobro vee, je l moemo da ostavimo ove torbe, da uzmemo jo dve iz kola, da nas ne bi ekao taksista. - Naravno, naravno, stavite onde u kraj - pokazao je rukom na oak, koji je bio naspram ulaza u portirnicu. Zahvalili smo se i krenuli ka drugom F, gde su nas u ah klubu ekale sve nae stvari. Ubrzo nae noge kroile su na vrata, za koja smo se nadali, da emo otvarati barem godinu dana. Debeli se etkao, a onog drugog nije bilo u vidokrugu. - A, stigli ste. - Evo dovukosmo i ove torbe - progovorio sam onako nevoljno, dok smo koraali ka torbama u oku. to sam blii bio torbama, sve vie sam oseao miris muenice i pitao se da li su i oni osetili. - Vae domske. Dok je Dragan slagao neku moleivu facu, ja sam hitro dohvatio flau i svesrdno je pruio ispred sebe. - Jeste li za rakiju? Prava domaa. - Hvala, ne pijemo. Nisam verovao u njegove rei, vie sam verovao njegovom crvenilu, ali njegov pogled i cupkanje nogom, govorili su najvie. Znali smo da moramo neto da kaemo, neku glupost, bilo ta. Znali smo, ali nita nismo rekli. - Iz kog je kraja rakija - onaj drugi plavac stvorio se niotkuda. Kasnije sam shvatio da je bio u toaletu. - Od planine Jelice - uvek sam priao da je iz kraljevakog kraja, pa ako nekog zanima kaem i selo, ali ovo je delovalo kao da je neko drugi rekao. - Na planini Jelici, skupili se etnici, ej haj. - Bilo nekad - rekoh onako obino bez nekog velikog oduevljenja. Vie mi je delovao da je reio da nas zeza, jer nas je provalio da nemamo domske, nego da ga stvarno zanimaju etnici. - Bilo nekad i opet e - prilazio nam je sa rukama na leima i smejurio se. Sjaj u njegovim oima, izazvao je kura na mojim usnama, koje su poele same da se miu. - E, ova vam je rakija ba iz sela Lasca, gde je bila najvea etnika smotra etres etvrte. Je l znate ono kad su podeljene ratne vojne zastave i posle ih predvodili Rakovi i Katani? - Znam, kako ne bih znao. To je bilo na Vidovdan. Ne znam tano u kom selu, ali znam da je bilo u tom kraju. - Ova je rakija iz vonjaka, koji se nalazi na sto metara od tog mesta. Nekad je to bilo pradedino, sad to imaju moji roaci. Odmah ispod votnjaka je livada, gde je bila smotra - u jednoj ruci sam drao flau, a drugu sam zakosio prema podu u nameri da doaram pojam nizbrdo. Dragan je samo utao i posmatrao sa nevericom. - Ma ta kae? Uu bog te, daj da probam. Kada sam proao osetio sam da lepo mirie. - U ta da sipam? - Sad u ja da donesem au. Na planini Jelici skupili se ... Ej, haj - gledao sam ga dok zamie za ugao i zauo onog drugog: - A odakle si ti, mome? - Ja sam od Trstenika. - Aaa, vi tamo imate dobro vino - podizao je vee debeljko. Samo bi nam jo falilo, da on krene sa teatralnim nastupom, kako mu je vinograd tik do Ljubostinje, pa da nas poliju rakijom i zapale na sred hodnika.

- Jeste, odlino je, moji se bave batovanlukom. Debeli je klimao glavom i zaustavio dve devojke, koje su prilazile sa torbama. Moj obrijani sagovornik o neobrijanim ljudima, priao je i poturio au od jogurta. - Pouri da nas neko ne vidi, imamo otru kontrolu. Kada sam napunio au, hitro je ubacio au u kesu, a ja sam intuitivno zavezao drke od kese u vor. Dok je kretao ka toaletu, mi smo uzimali torbe u ruke, a ja sam pun kurai dodavao: - Idemo mi, navratiu neki dan, da vam ispriam kako je izgledala smotra. Baba mi je pevala u horu za vreme smotre. Dok smo sporo koraali mermernim stepnicama, mogli smo da osetimo debeljkov pogled, ali samo smo uli priguen glas: - Svrati obavezno, sinko. Sedam spratova, sedam odmorita, bez lifta sa rupicama u plafonu, ali sa rupom u zakonu, izgledalo je putovanje od dna do vrha, najnovijeg krila u Studenjaku. Sreom, mi smo bili na estom spratu, jer kad nosi adibas torbu punu knjiga i jedan sprat puno znai. Uosmo u poteno kupljenu sobu i poesmo da ivimo u prividno potenom svetu. - Kae, baba ti pevala u horu, a moda je isplela arape onom kako bee... Rrrr - Rakoviu. - E, da njemu. Nego, kako e da mu ispria to i kako ti inae zna za tu smotru? - Kako znam? U selu, na slavama, od kad pamtim etnici - partizani je obavezno tivo. Prvo buenje u Studenjaku. Dobar deo noi sam buljio u torbe ispod stola i kada sam se probudio, opet torbe. Kada malo bolje razmislim, sve to sam tada imao, moglo je da stane u torbe. Torbe oko mene ili negde u nekom zapeku, nisu menjale oseaj da sam u stvari ja u torbama. Poneki koraci kroz hodnik, graktanje avki ili zvuk autobusa koji je usporavao za skretanje desno, remetili su harmoniju jutra. U stvari, to je bilo harmonino jutro, ali ja nisam bio svestan da ivim u Studenjaku, koji ima svoju harmoniju. Dan smo proveli u uklanjanju tuih tragova, pod izgovorom da je to prljavtina, a poeli smo da ostavljamo svoje tragove, bez mogunosti izgovora. Mi zapravo nita nismo radili neobino, ceo Studenjak je mirisao na sonu kiselinu, a kontejneri su bili pretesni za tragove koji su se gomilali godinu dana. Veliki uti, pokretni kontejneri, sa crnim visuljcima, dobili su ispomo u vidu malih kola sa konjskom zapregom, gde su visuljci ostali crni, ali postali seduljci. Istinski prijatelji uvek se nau u nevolji. O nas se nisu puno ovajdili, jer smo pri pomeranju kreveta, nali samo jedne gaice i papiri na kom je pisalo safe. Nikom nije stalo do tuih trofeja, verovatno ni njima. Prethodne stanarke su zauvek napustile Studenjak, te dobismo u miraz, kuhinjski element u vidu daske iznad sudopere, stalau za cipele i nekoliko saksija za cvee, koje su bile na terasi. Saksije su nam bile preko potrebne, da bi soba spolja gledano odavala utisak enske sobe. Falilo nam je samo cvee koje na terasi moe da cveta u januaru. Soba je bila leva, to znai da se iz hodnika, u kom su bili ormari i sudopera, blagim zaokretom ulevo, ulazilo u sobu. To je bila soba u sobi, jer se ceo prostor zajedno sa kupatilom nazivao, soba. Kupatilo je bilo obloeno plastikom, kojoj nismo znali pravu boju, sve dok nismo plastiku poeli da ribamo sonom kiselinom. Prava boja je bila prljavo bela, koja se pojavila odlaskom isto ute. Nekad se ovek obraduje, odlasku istog i dolaskom prljavog. Konano mi se ukazala prilika da se tuiram, kao u amerikom filmu, ali sa srpskom reijom. Uvek sam matao da se tuiram, tako to u naturati razne delove tela, mlazu vode koji se neogranieno dugo raspruje, dok ja igram kolariu - paniu, pletei nevidljive niti rukama ili svicima u glavi, koje sam u to vreme imao u izobilju. Ovog puta

10

niti su pleli svici, jer mi je ruka bila zauzeta tuem, koji nije mogao da se prikai za ipku. Ubrzo, kvar smo otklonili. Ipak, bila je to enska soba u kojoj su iveli mukarci. Moj cimer, Dragan, bio je stari domac, tako da on nije imao period prilagoavanja kao ja. Njemu je ovo bilo otkrovljenje, jer je preao iz najgoreg krila u najbolje. Jeste da je sada sa terase mogao da vidi svoju bivu sobu, ali nije vie oseao miris memle, niti je morao da spava na jednoj strani kreveta, jer je ona druga bila ulegnuta. Sa mnom je bilo malo drugaije, ali je kratko trajalo. Vreme sam provodio mahom u sobi, itajui ispod plastine lampe, sa istopljenim eirom, koja je visila iznad kreveta. Dom kulture je bio obilat deavanjima, sa vrlo malom poseenou, jer je ispitni rok bio u jeku. Doe, izabere mesto i sedne. Naravno, bilo je besplatno. Meni je sve to prijalo, jer sam imao vremena na pretek, s obzirom da nijedan ispit nisam spremao, niti nameravao. April i jun su bili moji rokovi, a do tada je imalo koda vremena. Nisam nigde micao van doma, a fiskultura mi nije ni trebala pored cinjenice, da sam iveo na estom spratu bez lifta. Tada sam poznavao vrlo malo ljudi u domu, a nisam ni eznuo za novim poznanstvima. Cimerov dobar drug, Diks, vrlo brzo je postao zajedniki dobar drug. iveo je na treem spratu u levoj sobi, na tamnoj strani i nije bio ilegalac. Posete su bile svakodnevne. Diksov bivi cimer je bio redar u naem krilu i imali smo protekciju, u smislu da e utati o stanarima sobe, sve dok neko ne potegne pitanje ko tu zapravo ivi. Jake mi protekcije, ali ilegalac se za slamku vata. Znali smo da nas nee direktno ocinkariti, ali nam je bilo jasno, da moe jednog dana da se pojavi sa reima: imate jo nekoliko dana .... Neizvesnost je lepa, ali samo u ljubavi, koja je u ovom odnosu najvie falila. Duga zvonjava telefona, koja je oznaavala domski poziv, nikako nije prestajala. Mogli smo da iupamo to udo iz zida ili bar da ga stavimo na tepih, da ne zvoni tako resko, ali kada legne u tri posle ponoi zaboravi i bitnije stvari. Morao sam ja da se javim, jer se telefon zadesio pored mog kreveta. - Zdravo! Dobrinka ovde, je l to Dragan ili Stojan? - Stojan. Otkud ti ovde? - A prepoznao si me? urim, ne mogu sad da priam. Je l moe neko da sie u tri i petnaest ispred doma? Imam neto da vam dam? - Mogu ja, nije problem, ajd popni se na kafu, biemo tu. - Stojane, esti sprat, nema anse. Sii obavezno, nemoj da kasni. Dobrinka, simpatina buca, stajala je pored peake preice, koja je sekla park ispred doma. - Stojane, hajde budi dentlmen, pa me isprati malo ka esnaestici. - 'Ajde, i meni bi prijala etnja. - Kako ste se privikli na ene oko vas? - Misli kako su se privikle ene na nas? Mi smo tamo uljezi, a ne one. - Ma kakvi uljezi, ta je tebi? Njima odgovara to ste tu. Zvae vas da im prikucate ekser, zavijete neki raf - nisam mogao da odolim, a da cinino ne dodam: - Popravimo peglu. - Samo se ti zezaj - smekala se - htela sam da vam se zahvalim za ono mesto. - Pa, jednom si se zahvalila, ne treba ponovo. - Ipak elim ponovo. Gledao sam njene zadovoljne oi, to su pratile hitre prste, kako se zavlae u neki zadepak u torbi, i vade dva papiria. utei mi je dodala papirie. Pretpostavio sam da bi papirii trebalo da budu zahvalnice, ali nismo u vrtiu da jedni drugima dajemo papirie, sa pozivnicama i zahvalnicama. Pre nego to sam uspeo da ih pogledam, presekla me je, pomalo odvanim tonom:

11

- To su vam propusnice za dom. - Kakve propusnice, nikad nisam uo da postoje?! - Pre sedam dana poela sam da radim kod direktora Studenjaka, kao sekretarica. - E, super da si nala posao. - Ma gde super, plata nikakva. Nego, da ti zavrim. Nekoliko puta mi je davao listove sa imenima i blanko propusnice koje sam, popunjavala. Jutros je doao neki iz knjievnog kluba i doneo mu spisak. Kad je krenuo na pauzu u prolazu mi je rekao, da uzmem propusnice sa stola, ispeatiram i popunim. Eto, ja sam uzela dve vie, za klub oboavatelja ena. Hah, ba sam zlobna. - ta ako te provali? - Ma ne budi smean, ima topku propusnica, imena se vuku po nekim papirima, propusnice nemaju brojeve, to je smejurija od propusnica. Popunite vi imena, stavite da vai za mesec februar, uvucite ih u linu kartu i etajte se po Studenjaku. - A, koju sobu da stavim? - Slobodno stavite vau, ima mukih imena na enskim sobama. Kako ne shvata da su to privremene propusnice, koje se izdaju meseno i niko ih ne proverava. Delovala je ubedljivo, imala je manire iskusnog pravnika, iako je bila tek apsolvent prava. - ta je sa tvojom roakom? Kako se snala u Veri? - Kae da joj je dobro, ali ja ne znam kako moe da joj bude dobro, kad ima mieve u sobi i kad je ispod prozora zid zelen od vlage. Jesi li uao u tu sobu? - Nisam, kupili smo je na nevieno i posle zamenili sa tobom. Seam se samo da je etvorokrevetna. - Bilo kako bilo, ona sad ima krov nad glavom do aprila, posle neka se snae. Jo neto, ne raunajte vie na ove propusnice, ja odlazim u februaru. Nisam je pitao zato odlazi, pretpostavljao sam razloge. Korak po korak, re po re, stigli smo na raskrsnicu, kod crvenog solitera. - Stojane, lepo smo se ispriali, nema potrebe da prelazi ulicu - zastala je, podigla ruku i mahnula mi, kao da sam bio sa druge strane ulice. Okrenula se i kroila na zebru. - Svrati. - esti sprat, nema anse - uo sam je prigueno, a i da nisam, znao sam odgovor. Nikom se nije mililo da peai est spratova. Dok sam pravio krug oko bloka zgrada, u nameri da to due etam, odzvanjalo mi je u glavi ono njeno, htela sam da vam se zahvalim za ono mesto. Kada smo Dragan i ja odluili da ivimo u Studenjaku, imali smo sigurno samo jedno mesto. Zapravo, imali smo vrsto obeanje, njegove poznanice da e da nam proda mesto za esto maraka. Tako je i bilo. Ona je sa poljoprivrednog fakulteta izala sa utim kartonom na kome je pisalo, Studentski Grad 1/620. Nama je u meuvremenu, samo, ostalo da kupimo, jo jedno ensko dvokrevetno mesto u Studenjaku i da se spojimo. Raspodela na poljoprivrednom bila je meu zadnjim, tako da smo pristupili spajanju sadanjosti sa bliskom budunou, spajanjem nita sa hipotetikim, ilegalnim, jednogodinjim vlasnitvom nad jednim brojem. To samo se pretvorilo u sedmodnevnu nonu moru. Niko od nas nikada nije kupovao mesto. Dragan je uvek dobijao svoje mesto, a ja sam izgubio pravo na dom. Sve to smo znali je da moramo da napiemo na nekom papiru ta kupujemo. U naim godinama logino bi bilo, da ljudi zavravaju fakultete i bee iz doma, ali je to kod nas nekako bilo suprotno. Prva raspodela na koju smo otili, bila je na farmaciji. Kada smo krenuli prema fakultetu nailazili smo na gomile sa tablama kupujem Patris, kupujem Kara-

12

burmu, kupujem Studenjak 3A, 'menjam Karaburmu za Studenjak ... Bilo je tu brilijantnih radova domae radinosti, od obinih papira ispisanih hemijskom, preko papira naaranih flomasterom, sve do pravih transparenata na letvi. Tu smo saznali dve stvari: prva je, da moramo jo bolje da se naoruamo, a druga je da stotinu ljudi kupuje, a samo nekoliko prodaje mesto. Sutradan bolje naoruani, razvili smo se u strelce, Dragan na stomatologiju, a ja na medicinu. On mi se ubrzo pridruio, jer je na stomatologiji raspodela vrlo kratko trajala, tako da smo zajedno cupkali na decembarskoj golomrazici. Kada su devojke poele da izlaze, napravili smo novu strategiju. On se probio blizu ulaza, devojke je dozivao i vukao za jakne, ako su bile na dohvatu ruke, a ja sam istezao ruku sa koricom od sveske, na kojoj je pisalo: kupujem Studenjak 2A. Stajao sam na malom uzvienju, tako da sam video odmahivanje glava, devojaka koje su izlazile. Povremeno su nam se pogledi sretali, tako da smo i mi odmahivali glavama. Stoji i gleda ljude, koji isto tako stoje i gledaju tebe, potencijalne protivnike, sa kojima e kasnije deliti zidove, zvukove, mirise, krevet, grip, samou i strah. Prebacuje se sa noge na nogu, misli iz jednog dela glave u drugi, ali opet noge i misli su na istom mestu. Povremeno te presee pitanje: je l su otile dvokrevetne? ili do kada traje apsolventsko na medicini?. Sve su to bila suva pitanja, bez mogunosti potpitanja, iskljuujui potrebu za priom, koja nam je naizgled svima potrebna. Svi mi smrzavai smo delili nadu, da e ba neka izai i zaleteti se na na povik ili transparent, ali nismo znali da je nada odavno podeljena, onima koji su se pre prozivke uunjali u amfiteatar. Svi mi ilegalci smo se spremali da nadmudrujemo vlasti doma, ali neki ilegalci su bili spremni mnogo vie. Tada sam shvatio da moram da nadmudrim ilegalca, da bih imao ansu da nadmudrim vlasti doma. Karte za upravnike domova, odavno su podeljene i napravljeno je mnogoboako studentsko drutvo. Svaki dom je imao svog Boga. Bogovi su te domske devedeset sedme shvatili da neto to je nametnuto nije dugog veka, i dozvolili zamene mesta izmeu razliitih kategorija. Tom demokratskom odlukom, dali su svakom studentu pravo da se prikloni Bogu kom eli. Mi smo reili da se malo poigramo sa pravima. Za filoloki fakultet je bilo najvie odreeno soba u domu, koji se popularno zvao Vera. Dom se sastojao iz dva predratna zdanja u samom centru grada. Svi vole centar, ali ne vole etvoronone podstanare. Ovog puta sam prelepio beli papir, preko iste korice i naarao roze flomasterom: kupujem 4B u Veri. Delovao je ba onako enski, bez obzira to ga je drala muka ruka. Jedna ena je spazila enski transparent, a ubrzo je ena na novanici, od sto maraka promenila vlasnika. Beli papir, lepak, roze flomaster, dve korice i nastade jedna od kreacija: plaam apsolv. 2A u st. gr. 450 DEM. - Kako moe da da etiristo pedeset za neto to realno vredi trista? To je do aprila mesto, nije do juna. - E, ja mislio do juna. - Ma nije, pogreio si, prepravi to. - Nemam flomaster. - Skote. Iznervirana devojka, otrim koracima se udaljavala, a neka druga kojoj je isto sledovalo, pribliavala se. - Ej, kolega nije fer, budi dentlmen, ali stvarno nije fer. - Pa i nije, pogledaj onog napred - pokazivao sam joj na Dragana, koji je drao isti transparent samo sa cifrom 500 DEM. - Sram vas bilo, preprodajete mesta. Digli ste cene u nebesa, iivljavate se nad nama. Sram vas bilo, to ne uradite tako na mukoj raspodeli? Slabii jedni.

13

Zamiljao sam sebe kako izgovaram rei, odjebi da te ne bih pojebao ovde na stepenicama, ali to barem tada nije moglo da izae iz mojih usta. Okrenuo sam se da je ne gledam, spustio kapu, da je ne sluam i jednim okom brojao kola na raskrsnici, dok sam drugim netremice pratio ulaz. Svanulo mi je, kada je Dragan sa Dobrinkom, siao bonim stepenicama i dao mi znak prstima, u obliku slova O, to je znailo OK. Stavio sam korice pod miku i apnuo joj: - Odoh ja, proradila mi savest. Mi smo papiroloki zamenili ta dva mesta i spojili realan svet sa pravnom formom. Za sumu od esto maraka, koliko smo i bili spremni da damo, dobili smo mesto u Studenjaku, koje ne traje do aprila, ve itavu godinu. Mesto u Veri je faktiki pripadalo nama, jer smo ga poteno platili, ali poto nas je mrzelo da se bakemo oko eventualne prodaje, mi smo mesto ustupili Dobrinki. I cimeru je prijalo to nas Dobrinka nije zaboravila. Dok je Dragan gledao propusnicu naginjui se ka prozoru, ja sam gledao njegovo lice, koje je poelo da se gri. Poetni gr za sreu i tugu je isti. Da nije razvukao usne i poeo da se smeka, da je taj gr ostao zauvek, znao bih da je srean. Jednostavno bih znao jer sam poznavao njegovo bie. - Stojane - smekao se i polako mahao propusnicom - mi jednostavno, moramo da budemo jo bezobrazniji. Znao sam da mi to pominje s nekim razlogom, ali nisam trenutno kapirao na ta cilja. - Zar nismo dovoljno bezobrazni? - Nismo - vrteo je glavom. Dragan je rekreativno igrao ah. Sticajem okolnosti jedne godine je imao cimera, ahistu, sa titulom majstorski kandidat, tako da se povremeno druio sa ahovskom ekipom. Sticajem novonastalih okolnosti, dolo je vreme da i ja uem u tu ekipu. U ekipu sam uao u vidu lanske karte, sa slikom istrgnutom iz stare abonentske, titulom trea kategorija, sa obavezom da na turnirima razmetam stolove, sluim sokove i glumim osobu koja se razume u ah. Dragan i ja dobili smo obaveze, a zauzvrat imali smo pravo da se epurimo sa lanskim kartama ahovski klub Studentski Grad. Ali mi nismo tek tako mislili da se epurimo. Propusnica je bila odtampana na obinom pljuckavcu, sa peatom, Andri Mita, koji je bio dugogodinji direktor Studenjaka. Na nau sreu svaki od etiri doma je imao upravnika, a upravnici direktora. Peat nije bio u vidu potpisa, ve skup slova sa fontom Miroslavljevo Jevanelje. To mi je olakalao stvari kada sam klonirao propusnicu, koja je u Corelu bila uraena za manje od dva sata. Glupo je kada kaem da sam klonirao neto, to se sastoji samo od rama, horizontalnih, kosih crta i slova, ali nemam drugi izraz. Dragan je imao brata od strica, koji je radio u propaloj graevinskoj firmi. Stalno mu je priao kako se dosauju na poslu i da ga jede injenica da svi ele da rade, ali nema posla. Dragan nije znao kako izgleda dosaivanje, dok nije posetio brata sa namerom da nam odtampa propusnice. - Idite pravo niz hodnik, trea vrata desno, mislim da su otvorena. - Hvala. Dragan je ugledao brata, kako rapidografom vue kratke linije po papiru. Bio je sam u velikoj kancelariji i odavao utisak oveka, koji neto, veoma umno radi. Dok se Dragan pripremao da polako zakuca, brat ga je spazio. - A stigao si, ui, ui, ta si se stis'o? - Ma nisam se stis'o, nego me bilo strah da neto ne pogrei, rapidograf je to. Polako se primicao bratu, gledao ga u lice, pruao ruku da se pozdravi.

14

- Nema ovde ta da se pogrei - pokazivao mu je rukom na sto, gde je leao paus na kom su bile ispisane neke rei, naizgled bez nekog smisla - reavam ukrtene rei. - Pa dobro brate, to po pausu? - Kako to? Je l ti zna koliko kota ukrtenica? - Otkud znam, ko i svake novine, nije puno skupo. - Nije, ali kada bih kupovao svaki dan, otilo bi mi pola plate. Ovako svako u firmi, kupi po jednu ukrtenicu meseno, reavamo preko pausa i tako krui. Nego, daj to da uradimo dok smo sami. Dok je tampa gutao papir, Dragan ga priupita: - Dokle ete ovako? - Otkud znam, stalno nam priaju kako su poslovi na pomolu i tako nas vozaju osam meseci, ne znam, nisam pametan. Da mi nije kominice koja kuca diplomske, ne znam ta bih radio. Zvuk tampaa, Draganu je pojasnio kakva je veza izmeu njega i kominice. Glupo je bilo da postavlja bilo kakvo pitanje, ve je samo klimao glavom, kao znak razumevanja i odobravanja radnji u bezizlaznoj situaciji. - Aaa, evo su vai falsifikati. Da ti ovaj peat nije puno taman? - Je l se ba vidi da su falsifikati? Jeste, trebalo bi svetlije. - Ne vidi se iz aviona, ali ako se zagleda... Daj to da sredimo. Sad emo da odtampamo osam propusnica, sa razliitim nijansama peata, posle izabere koji je najbolji i tu propusnicu natancujemo. Ono to se iz aviona moglo videti je da je ovek koji je bio posveen ukrtenicama, vrlo dobro baratao Corelovim preicama i unapred znao ta moe da oekuje u prepravkama. - Nije jo gotovo, brate. Peat ne moe nikad da napravi tako savrene ivice. Mora da uzme upljikavu gumicu ili neko pare krede, malko navlai i utisne. Onda e poprimiti malo drugaiju strukturu. Mada je moglo to u Shopu da se uradi, ali bie lepe ovako prirodno. Kapira? - Kapiram. Vrhunac bezobrazluka smo napravili, kada smo organizovali sedeljku. Pozvali smo momke iz ah kluba, a preko Diksa, poruili redaru da svrati. Momcima smo rekli da sam ja poloio ispit, a redaru jednostavno nita nismo ni priali, jer bi inae svratio kada bi uo galamu. Od naih mama smo zatraili, reprezentativne pite i kolae, pod izgovorom da smo legalizovali mesto u domu. Balonom vina iz diskonta, obezbedili smo brbljivost utljivih ahista. Dragan je povremeno ubacivao ahovske teme, tek da budemo sigurni da e redar skapirati da su oni ahisti. Redar se nikada nije puno zadravao, pa nije ni tada. Imali smo utisak da je izbegavao svaki povod, koji bi mogao da dovede do zbliavanja. Dragan ga je ispratio u hodnik sa naim propusnicama, lanskim kartama i indeksima, koje smo unapred pripremili. - Evo konano smo se snali. Vidi i sam, morali smo da astimo ove momke iz ah kluba, sredili nam za mesto. Ba su ljudine. Redar je pogledao propusnice, lanske karte i odvano rekao:

15

- Pa tako se to radi. Napokon, sad je i meni lake. E, moj ti kad bi znao kako se to radi? Budi ozbiljan, nemoj da se nasmeje, titraj mu malo dok zapisuje u svesku. - Je l dobra pita sa peurkama? Sad mogu i ja tebe malo da podjebavam utau ali ako me pritegnu, eh.. - Neto si se slabo kolaima posluio, svrati sutra, znam da ima puno posla. Pa da, sad e da mi prui dokumenta i krenuti da parta hodnicima, a mi emo da pijemo, svako svoj posao radi. - Hou, budite tihi, ovo je enski sprat. Moramo bit tihi, samo ti ne zna zato.

- Pa tako se to radi. Napokon, sad je i meni lake. Onaj Mita deli propusnice akom i kapom ovo je osma soba. Dobro je to su nali vezu, ovako bi me stalno muvali - Je l dobra pita sa peurkama? Da sam znao da ste legalizovali mesto, satro bi vam ceo tanjir i pola litra vina. - Neto si se slabo kolaima posluio, svrati sutra, znam da ima puno posla. Kakav posao, svesku nosim radi reda, a ovi tamo se smejure, samo da odem to pre. - Hou, budite tihi, ovo je enski sprat. Ipak mora da se zna da sam, ja, redar.

16

Ispalo je da, jedino, nae mame nismo slagali. Tako je ispalo, i njih bi slagali da nam nisu uspele prethodne dve lai. Da bi opstala la, kako u Studenjaku vie nema ilegalaca, morali smo i mi da damo svoj doprinos. Svojski smo se potrudili da ispunimo, formu, i time sauvamo spokojstvo, koje svi mi elimo. Redaru je laknulo, jer je konano mogao da preda upravniku spisak, sa formom da su sva mesta legalna. Upravnik se povinuo formi da ne proverava direktorove ljude, a direktor je mogao ponosno da izjavi, kako najvee akademsko naselje na Balkanu nema ilegalce, jer se on ruku na srce najvie potrudio. Svi smo bili u zaaranoj koloteini, koja se zove forma. Mi ilegalci smo bili krai za jednu formu; nismo formalno otili na lekarski pregled, koji se sastojao u jednoj reenici: popunite ovaj formular, ko hoe moe kod stomatologa, a devojke kod ginekologa

Leim i itam. Cimer kunja na susednom krevetu. Troimo februarski dan od ruka do veere. ujem priguen zvuk pneumatskog ekia, koji rui zidove prvog F, poslednje izdanke onog starog Studenjaka. Povremeno bacim pogled po sobi kada okrenem novu stranu, na ne tako zanimljivoj knjizi. Ve pola sata konstantno ujem utanje vode kroz cevi. Neka iznad nas se doteruje, ta bi drugo bilo? utanje poinje da se pretvara u tupu zvonjavu kapi, kao da su kine i da udaraju u neko plastino korito. Nervira me, ustajem, odlazim do sudopere, pijem vodu i ponovo se vraam na krevet. Sedim, zveram po sobi i smiljam, ta bih mogao pametno da radim. Da zovnem Diksa? Glupo je, sigurno vari one sarme i kupus salatu. Varim i ja, ko nam je kriv to smo stigli pred kraj ruka? Bacam pogled na zid i uveanu fotografiju, na kojoj se vide samo ruke i bina Rolling Stonesa, sa koncerta iz Budimpete. Neko bi rekao da tu nema ta da se vidi, ali meni su dovoljne i te ruke, da se posle dve godine osetim kao da sam tamo. Mogu da osetim svaki takt, kripu mokrih prstiju preko pragova gitare, zvuk doboa koji zadire a ne prodire, bas koji udara a ne obara, inele koje zasecaju a ne seku, plamen sa bine koji greje a ne prlji. Mogu da osetim kapi kie, kako padaju na moje ruke, elo, kosu, natapaju mi odeu, isparavaju zajedno sa znojem iz uarenih tela. Da, kia je padala od etvrte do poslednje pesme. Ovog puta sam osetio, kapi, samo po rukama. - Zdravo, ja sam komija ispod vas, kaplje mi voda sa plafona, je l mogu da uem? - Ve si uao - gledala je moja stopala koja su ve prela prag, koji bi trebao da predstavlja vie virtuelnu, nego fiziku granicu izmeu javnog i privatnog. - Uff, izvini uao sam. Je l sve u redu u kupatilu, imam utisak da voda dolazi iz kupatila. - Mislim da jeste - skapirala je da elim da uem u kupatilo i hitro se pomerila ka ulazu u sobu - prala sam ebe. U poetku nije dobro oticalo, ali sam to sredila, ui da vidi. ta je ova guska sredila, te mi kaplje? - Moram da pustim vodu da vidim ta se zbiva. - OK komija, samo ti radi, nego otkud ti u enskoj sobi? Eh, otkud ovakva glupaa u Studenjaku, ne mogu da verujem, voda uopte ne otie u slivnik. Pa gde e voda da ode nego na moj plafon. E, moj Stojane ta te snae. - Eto, kupili smo ensku sobu, nego ajd ti meni pojasni, ta si to sredila kada si prala ebe? - Prvo sam rafcigerom akala ovu cevku - pokazivala je rukom na bakarnu cev to je izlazila iz kade u slivnik. - I verovatno nisi uspela da iaka? - Nisam - slegala je ramenima i pravila naivnu facu.

17

- A posle? - delovao sam kao islednik, a to sam najmanje hteo. - Posle sam uzela rafciger i odvila onaj raf - pokazivala je rukom na raf koji spaja kadu sa bakarnom cevi, koja vodi do slivnika - voda je poela da otie, eto tako sam sredila. E, mene do Boga miloga, ta me snae. Ona je ladno odvojila cevku od kade. E, moj Stojane, uti i kezi se da spase stvar. - Da se upoznamo, ja sam Stojan. - Ja sam Nena. - Idem ja da naem icu da proakamo cev, a ti nemoj da puta vodu. - Neu, neu. Ulazim u sobu, tri kapljice, svake dve sekunde, etaju po plafonu i biraju gde e da padnu. Cimer stavio ruku pod glavu, pravilno die, ne trza se, sanja neto lepo. Moram da ga budim. - Hej, cimeru...pssss - uri mi se, blagi dodir reava, to najblae rei ne mogu. - Cisterna, prevre se, beiiiii, beiiii. - Nema cisterne, sanjao si - zeva, ravnoduno se protee, iri ake i smeka se. - Uuu dobro je, je l vreme za veeru? - Nije dobro, kaplje nam sa plafona. Je l ima neka ica u sobi? - Ma sad u da im jeb mmmuu. - Pusti to, ene su iznad, nema efekta. Uzmi ti lepo poturi neke sudove, je l ima bre neka ica? - shvatio je ozbiljno situaciju i odmah poeo da pretura po skromnom kuhinjskom inventaru. - Ima neka obeena o okser na terasi, ta e ti? - Ne pitaj. Dobro je to me ni Nena nije nita pitala, kada sam poeo da zavlaim icu u cevku. Samo je utala i posluno drala kesu, u koju su upadale guve dugakih i kratkih dlaka, pomeanih sa neim to nisam hteo da prepoznam. Mnoge greke u ivotu, ovek sazna, kada uradi reverzibilnu radnju. Tako je i Nena saznala, ta je napravila, tek, kada je zavila, taj isti raf, koji je pre pola sata odvila. Dok sam cimeru prepriavao scene iz kupatila, neko je pokucao na vrata. Dragan je bio u hodniku i naglo otvorio vrata. - Zdravo, ja sam kominica koja vas je poplavila. Ovaj ... dola sam da vam se izvinim, zahvalim ... - Aaa, ti si ta, to nas je popikila - uo sam cimera kako se smeka i video ruku, kojom joj je pokazivao da ue. - Bie dobro, evo prestaje da kaplje - morao sam nekako da prekinem to njeno kajanje i njegovo zezanje, jer sam i ja poeo da se oseam nelagodno. Ula je u sobu, prekrstila ruke preko grudi, proarala oima po plafonu, pogledala mene, pa njega i rekla: - Ja vas pozivam na palainke, posle veere. Moe li u osam? Na reou veliine olje i tiganju tik dovoljnim za tri jaja, nastale su palainke, koje se jedu u dva zalogaja. Te palainke pamtim kao najmanje, ali najiskrenije napravljene.

- Dobro jutro efe, ja sam. - Priaj ta te mori?

18

- Znate efe, jedan prekrilac, odbija da ponovo kupi svoje diskove. Kae da mu je jeftinije, da ponovo proba da provercuje, nego da plati nama. - A, to me zamara sa takvim stvarima, zna proceduru. Zapleni i stavi u prodavnice. - Znate efe, bih ja ali ima jedan mali problem, ovaj ... - Ajde priaj. - Prekrilac je vercovao dvadeset hiljada istih diskova, ne znam ta da radim sa tolikom koliinom? - A tako kae? ta peva taj sa diska? - Ne peva nita efe, samo svira. Neki stranac, zove se Vivaldi. To nam se ne isplati da zaplenjujemo, nee niko da kupi. Zato vas i zovem, znate vi da vas ja ne zovem tek onako. Zapravo efe ja mislim da bi bilo najbolje da mu prodamo po ceni, jedan dinar po disku. - ta kae? Jedan dinar, aaa? Pa da se posle svi verceri, sprdaju sa dravom. Ponudi mu zadnju cenu po dva ipo dinara, ako nee, zapleni i zovi me odmah. - Dobar dan efe, ja sam. - Priaj. - Znate efe, onaj prekrilac od jutros odbio je da plati i mi smo zaplenili diskove. ta sada da radim? Ipak je to koliina, a magacini su nam puni. - Odbio aaa? Svi se sprdaju sa dravom, a posle kukaju na istu. U kojim novinama ima oveka? - Imam u licu. - To oni novi, to im kolporteri prodaju po ulici? - Da, da ti. - Sluaj me dobro, ukljui faks, im dobije lanak, ti ga zovi, kai mu da to malo uoblii, onako lepo novinarski i neka odmah objavljuje. Jesi li razumeo? - Sve mi je jasno, samo ne znam od koga u da dobijem lanak? - Pa od mene, sve ja moram da radim. Nisi sposoban da proda dvaes hiljada diskova, kako bi tek leper rasparnih cipela? Ajde ukljui faks. - Dobar dan efe, ja se izvinjavam, ali ... - Je l vidi koliko je sati? Stavljam novine u tanu i izlazim, ima dva minuta. - ovek iz lica odbija da objavi onaj lanak, kae da bi to kompromitovalo miliciju. - Sluaj me dobro! Reci ti njemu, ako ne objavi lanak, ta ista milicija ima da mu sklanja kolportere sa raskrsnica, zbog ugroavanja saobraaja! Izaao sam.

Cimer je vrlo snalaljiv ovek. Neposredno pred useljenje u dom, naao nam je posao kolportera, utorkom smo prodavali Novosti oglasi. Pravi studentski posao, jedan dan se naradi, a ostale koristi za studentske aktivnosti. Pored oglasa prodavali smo i onu najcrnju utu tampu, za narod eljan traeva i tue nesree, a potajno zavidan na neijoj srei. Za sreu na novinskom papiru, ne treba ti srea, ve malo novca, a za nesreu tira obezbedi novac. Nama je trebala samo bombasta, naslovna strana i nita vie. Nas su portiri najvie voleli utorkom, kada smo im davali novine na itanje, a mi njih sredom, kada smo preuzimali novine i sluali njihove verzije tue sree i nesree. Imali smo privilegiju da eksluzivno ujemo, prvo preraeno izdanje aktuelnih dogaaja. Kao produkt prodaje imali smo kovanice, koje su uvek trebale blagajni Studenjaka. Njima smo kupovali bezobrazluk i poturali enske domske, kada smo plaali stanarinu u domu.

19

Poetak februara, jutro isto kao i prethodnih dana, veoma hladno, ali nama je jo hladnije, jer je utorak. Znamo da nas eka celodnevna etnja po raskrsnici. Odlazimo u osam u menzu, da zakaimo burek, jer on najdue dri sitost. Nadamo se da emo nabasati, na neku salamu ili kobasicu, da napravimo sendvi, koji emo ponovo staviti u garave ruke, negde oko tri sata. Kao i uvek uspevamo, dva bureka se vare, sendvii su u torbi, trudimo se da ubijemo, jo nekih pola sata vremena do polaska. - Je l si primetio proli put, da vise neki diskovi po retrovizorima? - Kakvi diskovi? - Pa, ovi obini diskovi za muziku, neki crveni. - Ma jok, nema to pojma. - Meni se ini da sam video. Kao i obino novine kasne, a mi cupkamo iza zgrade Borbe i askamo meu sobom. Gledamo kroz staklo, liniju po kojoj idu neke novine. Pitamo se da li su novine za nas ili neke privilegovane. Pitanje teko prekrauje vreme. Neko dodaje iz gomile: - Ej ljudi, je l ste uli za preksinoni okraj na Brankovom mostu? Gomila negoduje i dodaje kako je to redovna pojava. Formirane grupice zuje izmeu sebe u iekivanju paketa, koji treba da skliznu niz limenu cevku, koja predstavlja vezu izmeu tvorca, prodavca, i konzumenta informacija. Neko otvara prozor na drugom spratu i dovikuje: - Oglasi stiu, a Svedok kasni, imali smo nekih problema. Bie oko dva, na svim punktovima. Posle najave, svako od nas krenuo je ka svom radnom mestu. Dragan i ja, kao i uvek, nabacili smo novine na mala pijana kolica i krenuli da ekamo dvadesetesticu kod skuptine. Silazili smo kod duanovake pote. Ja sam ostajao na toj raskrsnici, a on je produavao peke preko mosta u Husovu ulicu, koja je predstavljala centar ciganmale. Na kraju te ulice je semafor, koji je imao intervale Bogom dane za kolportere, devedeset sekundi crveno, trideset zeleno. Sa jedne strane ulice postojao je trotoar, koji je bio irok, jedva za dvoje, a sa druge se direktno iz dvorita izlazilo na ulicu. Dragan je morao da ide sredinom kolovoza i da nudi novine, ljudima u kolima. Na prvi pogled vrlo riskantan posao, ali on je bio samo jedan vagon, u kompoziciji koja je tu godinama partala, tako da su se vozai ve navikli na situaciju. Tu su se nudile usluge od pranja stakala do itavih kola, prodavale gedore, miriljave jelkice, a pruanje prazne ruke nije nimalo bio redak sluaj. Skoro svaka kua, imala je svoju delatnost i radno vreme, koje se strogo potovalo, da se ne bi stvarala guva. - De si student? - Eve me. - De su ti novine? - Danas kasne, uzmi itaj oglase. - Ma kakve tvoje oglase, zna ti ta mi itamo. Ako nas zajebe, nee vie da prodaje ovde. Zna da smo te samo zbog novina pustili. - A, kad sam ja vas zajebao? Dolazi onaj moj drug sa novinama oko tri. - E sad si mene zajebao, ja radim od tri do est, kad bre da proitam novine? Moje radno mesto je bilo malo drugaije. etao sam trotoarom, semafor je krae drao crveno i nije me niko reketirao. - Stigao si cimeru. Dobro je, ovi me ovde stalno saleu, muka mi ... Ej, ovee ta e mi sto komada, je l vidi koliko je sati? Lud si. - Ludi su novinari. - To znam, u jebote atentat na Vuka, je l iv?

20

- to ne bi bio iv? - staloeno sam mu odgovorio, dok sam kljuem sekao plastinu traku, kojom je bio povezan paket. - Pa ko je izvrio atentat? - Policija, vodenim topom. - Daaj Stojane, samo mi jo tvoje zajebancije trebaju. - Nije zajebancija. Na naslovnoj pie ATENTAT NA VUKA, unutra je objanjeno, kako je policija vodenim topovima rasterala demonstrante. To znai da je atentat na Vuka izvrila policija vodenim topom. Idem ja, uva mi novine ona klinka to anira u trideset kecu, nee doveka da pravi pauzu. - ta da kaem ljudima, ako me pitaju neto za Vuka? - Ako misli sve da proda, priaj da je u kritinom stanju, ako ne misli, priaj da se oporavlja. Polako sam se udaljavao i vadio iz kese, sendvi sa salamom, a onako kao kroz san uo sam glasove: mamo, tato, ubie Vuka, atentat, atentaaat. Na raskrsnicu sam stigao, taman da sa mojom poznanicom, podelim uivanje u zadnjim zalogajima, ja u sendviu, a ona u hamburgeru. Dok je oblizivala duge prste, video sam joj zadovoljstvo u oima i potrebu da mi neto kae, ta bi drugo sem da pohvali hamburger. - Kolporter, ja u da ti kupim ove novine - zavlaila je dva prsta u mali dep na farmerkama. - Ma ta ti je, ostani jo malo i prelistaj, nema tu nita vredno. - Nemam vremena, a i da imam ne bih itala, ja i ne itam te gluposti. - Pa ko e onda da ita? - Narod po prevozu. urim, moram po ortakinju, ne mogu ovo sama da izvodim, mora neko da dri novine. Evo ti desetka, zadri kusur. Vidimo se u utorak. Dugokosa, dugoprsta, plavooka devojka iskoristila je zeleno svetlo i moju zbunjenost, i nestala u prolazu izmeu dve zgrade, a ja sam ostao ljudima da govorim: u tekom je stanju. Tog dana smo zaradili dovoljno, da nismo morali da se pojavljujemo sledeih mesec dana na ulici, i reili smo svesno da kaliramo za dva primerka famoznih novina. Dragan je poklonio jedne novine svojoj reketaici, koja nije uspela da ih proita, za vreme radnog vremena, a ja sam poklonio portirima, da bih imao povoda za neko kvazidruenje, koje je sve vie prerastalo u pravo druenje. Obino smo stizali u dom oko sedam uvee i uspevali da tuiranjem, skinemo smrad raskrsnice. Veeras nam to nije uspelo, stigli smo oko devet, a topla voda je bila na raspolaganju do osam. Ako tople vode nema u cevima, to ne znai da ne moe da se stvori nekako drugaije, a da poslui svrsi. Topla voda nije mogla da se stvori nikako drugaije, sem da se na reou dvadesetak puta ugreje lone za kafu, prebaci voda u lavor i ponovo sa istim lonetom izvri takozvano loniranje. Naravno, mi nita nismo izmislili novo. Ta pojava je bila odavno poznata u Studenjaku, jo iz vremena kada je postojalo centralno kupatilo, studenti su prali kosu nad sobnim lavabom. Svee zaprani, eljni sna, imali smo snage, tek toliko da razmenimo po koju misao: - Ej, Stojane, bio si u pravu za one diskove, video sam danas nekoliko, kako vise. Nisam stigao nikog da pitam emu slue, pitau idueg utorka. - Ko bi ga znao, moda ljudi ele simboliki, da obelee skok Srbije u digitalnu eru. - Pa da, umesto onih opanaka, to vise na svakom drugom retrovizoru, visie diskovi. - Najvie e visiti, zajedno opanci i diskovi. Ajd da leemo. Duni u ganjau. - Mi smo savremeni, imamo prekida. Ajd sad da spavamo, ali stvarno da spavamo. Ovog puta stvarno smo zautali i nismo ostali duboko u no, da se naslaujemo dijalozima crnog humora, koji je na alost bio produkt nae svakodnevnice.

21

- Emilija, hajdemo na protest. - Kakav protest, zar nije prekinut? - Nije, studenti protestvuju do ispunjenja svih zahteva. Ma hajde, veeras nije puno hladno, bie lepa etnja. Najlepe e mi biti, kada sve tri odete i napokon budem sama. - Ipak ne bih, neto me aca beika. - Kako hoe, etoni za telefon su u mojoj fioci, ako neko trai zna cenu. - Znam. - Ej Emili, ako neko pita za moju kozmetiku, samo zapii iz koje je sobe. - To je najmanji problem. Vanja, je l treba tebi neto? - Ne draga, ova soba ima samo dve vercerke. Konano. Ovo je luda soba. Hou da budem sama i da blejim u ove prljave zidove. ta sad da radim? Ako legnem, sigurno e doi neko da kupi eton. Malo u da vrtim hulahop, to me uvek oputa. Jedino to vredi u ovoj sobi je komocija. Ja i moj jedini drugar, hulahop. Jedino on zna na koji nain da me smiri, moda ni on ne bi znao, da ga ja ne usmeravam. ekaj, pa i on je mukarac. Taj hulahop, muki rod. Dabome da je mukarac, kad mogu da ga vrtim i moram da ga usmeravam. Valjda e se pojaviti neki pravi mukarac, pa da vrtim samo hulahop. O neee, sigurno oe da kupi neto. - Da - ao je l tu Vanja? - Nije, sve su otile na protest, odravaju kondiciju. Kada su se otvorila vrata, videla sam samo, glavu lepukaste plavue, koja je odmah zatvorila vrata i umiljatim pogledom dala mi do znanja, da hoe neto da me zamoli. - Ja sam Vanjina drugarica iz dvadesetdvojke. Dola sam da vas pitam, da li imate da mi pozajmite naramenice, samo za veeras. - Imam ja, samo e potrajati malo da ih pronaem. - Vai, nije problem, priekau. Veeras ima urka na Rudarskom, moete da doete, za devojke je besplatan ulaz. Stajala je strpljivo i ekala. Naramenice sam negde zbutala, samo Bog zna gde su. A, kad sam se zadnji put skockala i stavila ih na ramena? Samo jednom otkako sam u Beogradu. - Videla sam plakat na vratima, ja neu sigurno, hou malo da se odmorim. Ti si reila veeras da se skocka, ta oblai? - Sivi kompleti. - Da, da, zato ti i trebaju naramenice. Je l iven ili fabriki? Izvini ne znam gde sam ih zaturila, ali imam ih sigurno. - iven. - udi me da ti najderka nije stavila naramenice. - Jeste, ali vidi - mahinalno sam se okrenula, kada je zautala i videla je kako pokazuje rukama na sise - ja imam male grudi i hou veeras da ih malo poveam. Tebi je lako, ti nema taj problem. Meni je lako, ha, od esnaeste svaka kretenina blene u moje sise. - E da, stavila sam ih meu brushaltere. to mi odmah nisi rekla za ta ti treba, da ih ne traim ovoliko. Oe da ti dam neki brus da malo vie uvea?

22

- Ne, ne, ovo je oprobano i sasvim dovoljno. Hvala ti puno, spasla si me. - Ma nita, lepo se provedi. Ovo je ludako mesto. E, Dobrinka u ta me uvali. Mada, da nije tebe, veeras bi se ganjala sa onom babom oko tuiranja. Emilija, danas se drugi put tuira, nismo se tako dogovorile, nja, nja, nja. Moram da pourim, skoro e osam, valjda nije guva u kupatilu. ta da radim sa ovom kosurinom, ko da je pere veeras? Staviu kapu za plivanje. Ovaj hodnik ko srednjovekovni zamak, promaja pii, uzdu i popreko. Kako cimerke ive ovde tri godine, nije mi jasno. Dobro je, samo jedna eka. Tri godine ivota, u sobi od tri metra visine, tri kabine za tuiranje i tri uavca. ta to ja bulaznim, ni ja ne bih bila ovde, da imam kinte. Ajde malo bre, skoanih se na ovim ploicama, vue hladnoa i kroz papue. O jee, obe izlaze. Ovo je ona kabina sa tuem bez rasprivaa. ta ima veze, samo da sperem ovaj znoj. Dupe mi se opustilo, moram da skupim kintu za plivanje, Ta mi je pred nosom. Sise se dobro dre. Ha, ne mogu da verujem, da stavlja naramenice u brus. Nek joj je sa sreom. De si sad kolega? Mogao si veeras da mi mazi sise, ovako moram sama. Ha, ja ih ne mazim, samo ih sapunjam. Uplaio si se deko, nee vezu. Ne mora, uvek ima slobodnih mukaraca. Nemoj da se ljuti malena, ovo nije kupka za intimne delove tela, tebe u samo vodom da proplaknem. Uuu, to je dobar ovaj mlaz, kad pada niz kimu. Od sad idem samo u ovu kabinu. ta mogu da uradim, dok ove ne dou? Zakrpiu one rupe iznad kreveta. Na svaku rupu po jednu sliicu iz novina. Na ta e to da lii? Nemam drugi izbor. Jebote, rupa na sred hodnika, ko da je neko traio blago. Svaki dan je preskaemo. Nisam pitala ove, je l onaj untavko popravio grejalicu. Ako zasmrdi ponovo, napujdau kerove na njega, ha pardon mieve, ako doe. Dobro je, jo ne smrdi. Da vidim ta sam pokupila na sajmu turizma. Peana plaa, sa obaveznom palmom i talasima koji izbacuju koljke, koje sakupljaju dvoje turista, koji uivaju u harmoniji prirode, koju im je omoguila agencija, ah neemo reklame na zid, samo slike. Zar u i ja jednog dana, morati ovako da laem i da maem? Nema anse, ja nisam stvorena za to, ali ekaj za ta se kolujem? Zapravo oni nita ne lau, ko nam je kriv to verujemo u sve to vidimo. Verovatno palme znaju istinu, ali ne mogu da govore. Isei u ovu palmu, moda na zidu progovori. Ponovo talasi, taman da popunim ove sitne rupice. Opet dvoje, ovaj put u lealjkama i dre se za ruke, njih u na ovu rupu ispod palme. Bazen bez ljudi, samo da ga opkrojim i savreno pasuje, na ovu rupu malo levo. Kakvo uivanje, kao nekada kada sam oblaila, Kena i Barbiku. Kako smiruje ovo sitno seckanje talasa. Ove makazice su krive, pravim kruie, a dobijam kapljice, nema veze, bitno je da popunim rupice. E, sad lepim sliice na zid. Palma, ispod palme dvoje, malo levo ovih sedam kapljica i ispod bazen. Sad da se odaljim i vidim, na ta lii moja kreacija. Palma plae kao kia, zato to se dvoje ne vole, a zbog kie u bazenu nema ljudi. Ne izmiljaj Emilija, to je samo palma ljubomorna na njihovu sreu. Otvaraju se vrata bez kucanja, to mora da se ove vraaju sa protesta. - Kako je bilo revolucionari? - Pa onako, nismo puno etale. - Je l ima frajera? - Ima, ali se ponaaju, kao da nas nema. - Moda revolucionari ne vole revolucinarke, ve one mirne, to ekaju kod kue sa keceljom oko pojasa. - Svima nama sleduje kecelja. - Ne, ne, samo onoj, koja je sama zavee. ta ti misli Vanja? - Ja mislim daaa, hmm, ako je sama ne zavee, onda e on da joj zavee, onako na kvarno iza lea, a njoj e da se svidi. - Hah, a koja to ena voli kecelju?

23

Vanja je taman ostavljala jaknu, kada sam je to pitala, naglo je napravila poluokret i vrcavim hodom krenula ka stolu. Dohvatila je neku olovku i gumicu sa stola, i poela neto rukama da vrti. - Vidi ovako: Ti stoji pored sudopere i ljuti krompir. Vie zbog sebe, nego zbog njega, jer ne moe stalno da jede sendvie. On doe u kuhinju da pije vodu, stane pored tebe i omane te kukom. Tebi se to svidi i uzvrati mu isto, uz eretski osmeh. On, onako kicoki, otpije koji gutljaj i krene ka vratima. Taman kada si pomislila, da e da izae, on se okrene, pribije ti se uz dupe i pone da te vata, ba onako kako ti to voli. A, pretpostavljamo da se ne bi udala za nekog, ko ne zna kako da te povata. - Nema anse - odgovorila sam polusvesno, jer sam se udubila u njen monolog i glumake pokrete tela. - E, super. Tebi se to svidi, isturi mu dupe i malo promea, ne krompire naravno, na njih si zaboravila. Dok ti blene u sudove, koje si oprala pre pola sata, on radi radnju i vadi iz zadnjeg depa kecelju. Sva srena to si dvaes puta brojala sudove i uvek se zabrojala, okree se da ga poljubi i vidi na sebi kecelju. Narednih nekoliko dana, povremeno se oeete u kuhinji, ali se nita konkretno ne desi. Zato poinje svaki dan, da stavlja kecelju, u iekivanju da se neto desi. Tajac. Dramska pauza. Sve smo istovremeno poele da tapemo i napravile smo pravi aplauz, kao da nas ima deset, a ne samo tri. Vanja se vidno uivela u ulogu i poela da nam se klanja, ba onako sujetno, kako to samo glumci i muziari znaju. Bila je to monodrama o stradanju savremene ene, kojoj je navodno tako sueno. Nisam se poptuno slagala sa njenom priom, ali me je nasmejala do suza i ulepala vee, to je za duno potovanje. Dok su vadile sapune iz zajednikog ormara, videla sam oljice za kafu, koju nisam pila celo posle podne. Ionako smo sve tu, a ja sam izgubila elju za samoom, a i da nisam, ne mogu da budem sama. - Moe kafa? - Moe. - Stavi pola olje. - Zna da kafu i sladoled, nikad ne odbijam. Tri ipo olje, taman za ovo lone od etiri. Staviu im po jednu vinjevau da ih iznenadim, ako ne budu htele, lako u da vratim u flau. Jaka, pitka i oamuujua, to svima nama treba. Opet neko, ne moe ovek ni kafu nesmetano da popije. To je on, untavko, e ba super, sad imamo i muko drutvo uz kafu. Ove e da se odueve. - Zdravo, ja sam doneo lampe, kao to sam obeao. - Da, da, seam se, samo se ti smesti. Oe kafu, vinjevau? - Ja bih aj, ne pijem kafu, niti alkohol. Ma super, sad u da trknem do prodavnice, kako gospodin da pije aj bez mleka? Prebiram po sudovima, oko gleda ta ono hoe i vidi njega kako zvera po sobi, kao kada je prvi put uao. Dobro je, evo ove stiu, sve mu se smee i pozdravljaju ga, malo kiselo, ali izgleda da on ne primeuje. - Lepo ste uredile sobu. Ba mi se svia ona palma na zidu. Njemu se svia palma, neverovatno, ove nisu ni videle ime sam pokrila zid. - Evo sipala sam vinjevau, pa da nazdravimo. - Je l za kecelju? - Za kecelju, naravno, ali samo za model koji se vezuje iza lea. Sedeo je i gledao kako nazdravljamo kecelji. Njegov aj jo nije bio gotov inae bi i on nazdravio. Sipao bi on i alkohol, samo kada bi znao emu nazdravljamo. Bolje da ne sipa, moda

24

bi video u palmi, ono to ja vidim. Moda i sada vidi, samo ja ne vidim, ta on vidi. Gledao nas je zapanjeno, verovatno sa uenjem, kakva je to vrsta kecelje koja se vezuje iza lea? Sve smo u glas nazdravljale u ast kecelji, a on je strpljivo posmatrao i saekao kraj euforije, za koju smo postale svesne, tak kada je progovorio: - Ja sam doneo lampe. Poeo je da odnirava pijanu, rafijanu torbu i za tili as je poreao etiri lampe na krevet. uta, plava, graorasta i siva. Sve su bile sline veliine, sa jednostavnim postoljem i gusenicom, koja je drala eir. Pikirala sam plavu, nekako mi je boja najvie odgovarala i nije bila toliko iskrzana. - Meni se plava najvie svia. - Plava ti se najvie slae uz oi, ali najbolje su ti uta i siva, imaju keramika grla. To je samo moj predlog, glupo je da utiem na tvoju odluku. - Ja bih da posluam tvoj predlog, kupiu plavu sa keramikim grlom. - Nisi me razumela dobro, plava nema keramiko grlo. - Ako prebaci grlo, sa sive ili ute, onda e plava imati keramiko. Nadam se da smo se sada razumeli. Na krevetu on i ja, lampe izmeu nas. Gledam ga oima koje se slau uz lampu, gleda u lampu koja se slae uz moje oi. Cimerke uore na drugom kraju sobe, ali prate situaciju. Moje oi i keramika grla, sam si kriv. Klobuci vode zovu me, da stavim kesicu sa ajem. - Nanu, kamilicu ili ipurak? - ipak, ajde uradiu to, ali nemoj da pria po domu da to radim. - Sve ostaje u ovoj sobi. Premestio se za sto, uzeo rafciger u ruke i poeo da majstorie. Rea rafie po stolu, lampu prevre, obre i pomalo uzdie. - Moe limun u aj? - Moe, moe - odgovorio mi je, nije me ni pogledao. Navlaim jaknu preko trenerke i nazuljavam cipele. On za stolom, novanik u stolu, prilazim Vanji i apatom je molim, da mi pozajmi neto novca. Vanja kao i obino, ne pita puno, vadi iz depa dvadeseticu. Da me neko vidi u ovoj kombinaciji, trenerka i cipele, ta ima veze, dragstor je na kraju uliice. Skup je kao vosak, ak su i etoni kod nas jeftiniji. ek, ako su kod nas etoni, dinar ipo, onda su kod njih dva. Ma da, sve cepaju duplo. - Dva limuna. - Nestalo je, bie sutra. Ma da, sutra je novi dan, jo to ta, ima da se uradi danas. U ta si se uvalila, glupao. Moram da izvadim stvar. Aha, eno su keksevi tamo. - Gde vam stoje sijalice? - Eno tamo na kraju, ispod onih kesica od bibera, praka za pecivo i ostalih sitnica za kuu. Oseam da sam bila brza, ali dragstor je ipak na kraju uliice. Ulazim u sobu, za stolom vidim njega, kako se jo uvek bavi lampama. Spor je ko lad. Ne zovu ga cimerke dabe, untavko. One trtljaju svoje prie, a on se bavi preciznom mehanikom. Bacam jaknu preko stolice i odmah istresam keks na tanjir. - Koliko eera u aj? - Bez eera, samo limun. Prilazim stolu, dodajem mu poluhladan aj i keks. Tek sad vidim, da na stolu nema moje lampe. Prinosi aj ustima, duva, otpija gutljaj, malo mu se gri lice, ali deluje zadovoljno.

25

- Ooo hvala, hvala. Ovo je pravi limun, a ne ko oni hibridi, to zamute aj, a nimalo nemaju kiseline. Eno ti tvoje lampe dole pored utikaa, stavi sijalicu i proveri. - Da, da, evo sad sam kupila sijalicu. - Vidim ja da ti nestade, reko nisi valjda otila da kupuje limun, ali kad si ula sa keksom i sijalicom bilo mi je lake. A ni keks nisi morala. - Ma ne, ila sam za sijalicu, pa usput kupila keks. Zavrem sijalicu, a on raf na Sonjinoj lampi. Neto se ovde izdeavalo dok sam bila odsutna. - E, super radi. - Ma da, to ne bi radila. Evo i Sonji zavravam lampu. Dve je lampe zavrio, jednu naplatio, pojeo nekoliko keksia i odmah otiao. - Emilija, da ne bi tvojih oiju, Sonji bi i dalje bilo plastino grlo u lampi. - Pa i nije vam neki tos. - Pa ti si prva poela, ja sam samo iskoristila situaciju i poturila mu lampu, koju mi je prodao pre dva meseca. - Nisam namerno, otelo mi se, kad sam shvatila da sam preterala, bilo je kasno. Iskreno, ao mi je. - Aha, sigurno ti se oteo i limontus u aj, umesto limuna. Sve je videla kretenka. Njoj da se pravdam, nikad. Moram da nestanem na kratko da se smirim. - Dajte oljice, idem da perem sudove. Mrzim da perem sudove, ali smiruje. Ja sam kretenka, a ne ona. Potpala sam pod njihov uticaj. untavko je barem neto, iskreno, rekao i nije mi priao o oima, a gledao u sise. Ulazim u sobu, naleem na Vanju, koja se ogleda pored vrata. Dodaje mi onako u prolazu: - Moramo da se istimo veeras. - Opa, koja to privodi? - Ma jok kamo sree, kontrola, bre. - Nema anse, ja ne idem nigde. Proli put smo se celu no etale, a kontrola spavala. - Ovaj put je provereno. - Ha, i proli put ste to rekle. Isterali me sada ili za dva meseca, meni je svejedno. Kad ste to ule? - Dok si bila u prodavnici. Nije fer zbog upravnika, razmisli. - to zbog upravnika? ta ja imam sa njim, vercujem se kao i svaki ilegalac, ako me uhvate, neka me isteraju. - Upravnik ne eli da te uhvate. - Ma da, da... - A kako ulazi u dom devojko? Niko ti nikada nije traio domsku, nikad. Da je upravnik naredio portiru da legitimie, ne bi ti ovde sastavila ni jednu no. Nervozna sam, znam da mi se vidi na licu, a ona me gnjavi sa glupostima. Uuta napokon, valjda kapira da mi je preko glave, tih domskih abera. - Molim te sasluaj nas, bitno je. - Sonja, tebe mi je dosta za veeras. - Izvini to sam ti iskoristila udvaraa, da mi zameni grlo. Zar ti nikad nisi iskoristila mukarca? - Jesam, ali samo za, seks.

26

- Krajnje je vreme, da iskoristi nekog i na drugi nain. Hoe da nas saslua, treba da krenemo uskoro. Nemam elju da ih sluam, ali jo manju elju da se svaam. Gde sam ja upala? Ko e izdrati jo dva meseca, ufff. - Sluam te, Sonja. - Sigurno ne zna da u dvadesetpetici ivi, upravnikova sekretarica. - Otkud bih znala. - Nije bitno. Svaka dojava u zadnje dve godine, potekla je od nje, pa i ova veeras. - A, ona lana dojava, od prolog puta? - Ih, na mom fakultetu bilo tri lane dojave o postavljenoj bombi, pa nita. Vanja je veliki podjeb od devojke, znam jednostavno je takva i nekad moram da je trpim. - Dobro, dobro, nikom nije bilo fino da se eta, ima razlog za nevericu. Proli put smo znale tri dana pred dan D. Za ta tri dana, neko je jednostavno preneo nekom u KOD da mi znamo i oni su obustavili akciju. Zato je sekretarica pustila buvu tek veeras, da taj nema vremena da javi dalje. - A, otkud zna sekretarica? - ula si malopre. Verovala ili ne, upravnik ne eli, da ilegalci budu uhvaeni. Poto je i sekretarica ilegalac, on njoj kae kada e biti kontrola, u poverenju. Znajui da e ona nekom rei u poverenju, upravnik je sasvim siguran da e svi ilegalci znati, ono to treba da znaju, u poverenju. Na alost sazna neko ko ne bi trebao, i eto. Zavrila mi je priu, tako to je uvukla glavu u ramena i ispruila ruke. Ta devojka, koja je do malopre priala o iskoriavanju mukaraca, najednom deluje iskreno, bezazleno, kao derite, koje naduvava vaku, dok preskae vijau. Uspela je, balon je trajao dovoljno dugo da me ubedi. - Pristajem, gde etamo noas? - Idemo na rudarski, ima neka urka, valjda emo ubiti vreme dok ne proe kontrola. Ulaz je besplatan, ali zato su nas odrali za garderobu. Ko ne plati na mostu, platie na upriji, nije blesav na narod, a nisu ni ovi to organizuju urke. Pola doma je u diskoteci. Puko akvarijum, ribe se koprcaju i trae ko e da im ponudi, au spasa. Moe i aica, mi smo zlatne ribice, ne treba nam mnogo. Sve zategnute, ultraljubiasto svetlo im otkriva, tragove pudera na reverima. Ja u farmerkama, bluzi i ogrlici od drvenih perli, bez grama minke. Kosurina mi prljava, svezala sam je da se manje primeuje. Ionako sam turistiki ovde. Vidim novu poznanicu, dobro joj stoje naramenice. Treba izdrati smor od tehna i ovaj iritirajui stroboskop. Uvek sam volela munje da gledam, ali ove vetake munje paraju mozak, a ne nebo. Povraa mi se kad pone sevanje. - Emili, ajdemo na podijum. - Idite vi, meni se ne igra. Stojim blizu ulaza, vidim ceo podijum, veina pravi neke neprirodne pokrete, pokuava da igra uz neto, to je nemogue igrati i pravi se da uiva. Vidim kako iz gomile izvire, untavko i prilazi prema meni. Stvarno je promena videti ga u rokerici i crnim pantalonama, u odnosu na areni od bluzona u kom se danas bavio, preciznom mehanikom. Ha, moda mu je to bilo radno odelo. Ima odmeren hod, stasit je, ak mi deluje i zavodniki, dok mi prilazi. - ao, otkud ti? - A ti nema pojma, otkud ovde pola doma? - Ma znam, uo sam, glupost. ta e da popije? Ja sam zlatna ribica, dovoljna mi je i aica.

27

- Votku. - Idem ja do anka, ovde konobar ne zalazi. Danju prodaje polovne lampe, pegle, grejalice sa buvljaka, a nou vija studentkinje. Je l on studira neto? Danju lampmen, nou betmen. Evo ga ide moj lampmen, sa dve ae. - Izvoli. - Ajd iveli, mada ti ne pije alkohol, ali nema veze. - Naravno, da nema. Podiemo ae, bljeskanje stroboskopa, spaja votku i gusti sok, pre nego sto su se ae fiziki spojile. Smeimo se i nazdravljamo, ne izjanjavamo se emu nazdravljamo, neem lepom verovatno. Nije mnogo priljiv, povremeno dobaci neto uopteno, poput opaske za dim u diskoteci ili lou muziku. Meni sasvim odgovara, ne smara me, prija mi njegovo prisustvo, a skrauje mi vreme do tople postelje, za kojom veeras najvie eznem. Njegovo drutvo uska na podijumu, uz disko osamdesetih, rukama ga pozivaju da im se pridrui. On ih odbija klimanjem glave, ovek ima prea posla, muva mene. Olakava mi situaciju, ne moram ja da muvam njega. Svetla nije uspeo da ugui dim, ali je to uradio DJ. Stroboskop dobija zasluenu pauzu, salu ispunjavaju zvuci neke rok balade. Lampmen, staje ispred mene, prua mi ruku. Ruka u ruci narednih pet koraka, a moje ruke na njegovim ramenima narednih pet pesama. utimo i oslukujemo, neke druge ritmove. Pogledi nam se sreu, svetlost sa disko kugle, ara nam lica. Ne vidim vie svetlost, ljubimo se, svetlost ara dva profila jednog lica. Smenjivali smo rei, utanje i poljupce, dok su se u pozadini, reali blokovi muzike. Blok narodne muzike i paljenje belih svetala, oznaio je kraj predstave. Glumice su pohitale u kabine za skidanje minke. Umesto ogledala sa sijalicama ekala su ih ogledalca ispod lampi, a blistavi lavaboi bi se pojavili tek u snovima, ako ne bi bile pod uticajem betonskog korita, proaranim belim flekama zubne paste. Mene je ekalo samo umivanje hladnom vodom, jer nisam imala minku, ali je sve nas ekala informacija da kontrole nije bilo. Bila sam ljuta na sve njih, ali nisam imala snage da ispoljim bes. Zagazili smo ve nekoliko sati u subotu i sledovala nam je, jutarnja kafa u podne. Ponekad ovek poeli, samo da prespava i zaboravi prethodni dan. Budim se, vie ne vidim rupe na zidu, tu je palma sa dodacima. Ipak je lepe ovako, kako se nisam ranije setila da to uradim? Nisam imala inspiraciju. Cimerke su ustale i muvaju se po sobi, za divno udo nisam ih ula pre. Gledaju me i smekaju se, nazdravljamo jutru, koje je odavno prolo. Oblaim se, uzimam sapun i spremam se da posetim uavac, da se slatko izuborim. Rado bih ponela etkicu za zube, da se ne vraam, ali nemam gde da je spustim. Nije mi prvi put, navikla sam se. - Je l da donesem taze vodu? - Ne treba, malopre je Vanja donela, ekale smo tebe da stavimo kafu. - Aaa, lepo, lepo, ja u aj, ali bez limontusa - moje rei su predupredile njihove misli, a telo koje je bilo zamaklo za vrata, preduhitrilo je njihove osmehe. Nisam elela nita, da vidim i da ujem. Miris kafe i aja ispunjava sobu, spremam se za ruak, prebiram po fioci, traim bon za suvu veeru. Sonja prebira po sinonim dogaajima: - Emili, to uti, reci neto, kako je bilo sa ...? Izljubila sam se sa dekom, bilo mi je lepo, ta tu ima da se pria. Ne pria ni ona meni ko nju burgija. - Ne zove se untavko, ve Zoran. Nego, reci ti meni, kako to da sino nije bilo kontrole? - Neka nas devojka, stalno prokazuje. Izvini, ispalo je drugaije, ovo se nije deavalo do sada. Ne znam ta da ti kaem.

28

- Ma nita, nisi ti kriva. Moda nije devojka. ta je sa redarom, ula sam da ima devojku u domu. - Ma kakvi, njega je postavio upravnik, osim toga on je redar due nego to smo mi ovde. Prosto je nemogue da je odjednom postao izdajnik. Mada ko bi ga znao, mukarci su to. Vesna, kao po obiaju, ne uestvuje u raspravama puno, lakira nokte, netremice nas prati. Vanji nije ba svejedno, ali voli da se zeza: - Oni hoe da samo, pravi istrajni ilegalci, ostanu u domu. One kojima dosadi beanje bie uhvaene, ui e u neki izvetaj, a nas e napokon ostaviti na miru. Dok se to ne desi, mi se etamo. Neka podignu ruku pravi ilegalci. Ko pod komandu, sve tri su podigle ruku. Vesna je mahala prstima visoko iznad glave, nokti se bre sue na veoj visini. - Ja nisam pravi ilegalac. - Ne brini, postae.

Diks je bio veliko njuvalo. Ako je nekom bio potreban savet, za neto dobro a jeftino, Diks je bio prava adresa. Ja sam dobio savet, da potraim jeftine diskove u carinskoj prodavnici. To je bila vest tek nekoliko dana stara i na meni je bilo da je proverim. Nikog iz doma nije toliko tangirala ta vest, jer je retko ko imao na emu da ih slua. Ni ja nisam mogao da se pohvalim nekim kvalitetnim ureajem, ali sprava koja se sastojala od, polovnog cd roma sa plej tasterom, kuita od kompjutera i slualica, bila je jeftina i sluila je svrsi. Imao sam kolekciju, od tek desetak diskova i trebalo ju je malo osveiti. Jedina mana im je bila, to su se prodavali bez omota, ali poto su omoti na ulinim diskovima, ionako bili muljavi i slabo itljivi, to mu doe kao prividna mana. Disk koji je tri puta jeftiniji od ulinog diska, a deset puta od originala, nema manu. Do tada sam barem deset puta proao tuda, ali nikad nisam obratio panju na red. Redovi po ulicama Srbije, oduvek su bili svakodnevna pojava i normalan ovek bi se sigurno zapitao, ta ljudi ekaju. Da bih ostao na svoj nain normalan, moja ula su ignorisala uline redove. Ovog puta sam zarad vieg cilja, naterao sebe da budem deo reda, a ula izloim maltretiranju. Strpljivo ekam, kao i ostali prisutni, polako se pomeram i iekujem kada e mi lepranje Jugoslovenske zastave izai iz vidokruga. Visoko je na zgradi, za nju uvek ima vetra, da se vijori. ene su veinom oko mene, uore o odei i kunim aparatima. Gledam oveka u uniformi, kako zavodi red na ulazu. Sad je baja, doao mu je dugo oekivani trenutak, a njegova ena e konano provesti mirno poslepodne, bez straha od demonstriranja njegovih glasovnih potencijala. To je redak primer da je zadovoljan poslednji u lancu aktivnosti, koji je organizovala drava. Ma ekaj Stojane, mora da ima jo neki primer. ta hoe Stojane, pa drava zaplenjuje diskove od vercera i prodaje potenim graanima, tri puta jeftinije nego na ulici. Naa drava voli svoje graane, nije kao Amerika, koja melje diskove valjkom, unitava materijalna dobra i demonstrira silu. Odgojen sam da mislim o dravi sve u superlativu, im pomislim neto runo presee me, neka nevidljiva sila, neki glas razuma. - ta vi kupujete? ta me sad opominje, kada sam loe pomislio o Americi, a ne o Srbiji. Definitvno i glas razuma zna da zabrlja. - uo sam da imaju diskovi, po deset dinara. - Imaju, ja sam kupio pre deset dana jedan, i mogu vam rei da deluje. - Hteli ste da kaete, da radi bez greke, ne preskae.

29

- Svaki me radar preskoio, bez greke! Da vam kaem, ne morate da stavljate onaj crveni, kao to preporuuju, moe bilo koji disk, moj komija je proverio. Sluao sam prie o raznim ludacima; kau da su se neki specijalizovali da reguliu saobraaj na raskrsniciama, pojedini dre monologe na trgovima, po javnom prevozu, ali niko mi nije rekao, da su se neki specijalizovali za redove. Bilo je i za oekivati, redova ima svuda, a slualaca u ogromnom broju. Ovaj je malo odudarao, priao je samo meni i sa velikom dozom ozbiljnosti. Ignorisanje je majka Mara za ovakve situacije, ali meni ne da avo mira. - Ne razumem, kakvi radari? - Ah, sad mi je jasno, to me tako gledate. ujte, obesite disk o retrovizor na kolima i nijedan radar, ne moe da vas ulovi. Malo sam klimao glavom, malo vie utao, gledao grb na vratima sa monim orlovima i jedva ekao trenutak kada e mi uniformisano lice, dati rukom znak, da mogu da uem u carinsku prodavnicu. Napokon, uao sam, prija mi, ne zbog toplote u prostoriji, ve to volim da uem u punu prodavnicu. Ispred mene se prikazala ogromna prostorija, sa gomilama odee i obue, to me i nije puno zanimalo, kao ni upadljiv transparent: roba ne podlee garanciji. Levo sam spazio manju prostoriju u kojoj sam letimino mogao da vidim, alate za kola i muzike ureaje. Intuitivno sam uao tamo i naao se na, pravom mestu. Ispred dugake tezge, za kojom je stajala drljava i zarozana radnica, u braon uniformi, bili su poreani tapovi sa diskovima. U letu sam prebrojao dvadesetak tapova, na svakom tapu po jedan naslov. Nisam ba bio pri novcu, tako da sam se vidno nekao pri izboru diskova. Nijedan disk nisam uzimao u ruku, jer sam bio ogranien, na koliinu od etiri diska. Najednom, drljava prodavaica, se pretvorila u drljavu prodavaicu sa umilnim glasom: - Ako vam treba disk protiv radara, eno ona gomila levo od vas. Ludilo se brzo iri, u svim pravcima. Vivaldi, sigurna zatita protiv radara, tokom sva etiri godinja doba. Ne elim da budem deo ludila. - Ne treba, nemam kola. Biram etiri naslova, okreem ih, glanc novi, miriu na boju. Guva je, svi neto pitaju, pipkaju i eprkaju. Plaam i odlazim. Verovatno sam bio najzahvalniji klijent tog dana, jer sam se najmanje zadrao. Od upravne zgrade carine, vode dva puteljka do Studenjaka; jedan prema etvrtom bloku, drugi prema Domu kulture. Te dve zgrade i trei blok, oiviavale su jednu od dve, najvee preostale, zelene povrine u Studenjaku. Na drugu povrinu sam imao pogled sa terase, koja je privremeno bila natrpana graevinskim materijalom. Uvek sam birao taj malo dui put, u nameri da proem kroz park i ujem makar graktanje avki, koje su se gnezdile, negde visoko u kronjama platana. Taj malo dui put je vodio, kroz tipian novobeogradski blok zgrada. Za tipian blok netipino je bilo, to je sa jedne strane oivien drvenim barakama. Prostrt ve ispred baraka i esma koja je curkala, da ne bi zaledila, bili su jedini pokazatelji spoljanjem svetu, da tu neko ivi. Ne znam, da li su se stanari baraka oseali, kao da ih neko gleda sa visine, ali meni se tako inilo, svaki put kada sam prolazio tuda. Park je bio ispresecan sa nekoliko puteljaka, koji su krivudali izmeu, decenijskih stabala platana. Puteljci su bili nepoploani, nije bilo kanti za ubre, niti papira. Jedino poneka kesa, koju je vetar naneo ili ime na stablima bez kore, odavali su atmosferu urbanosti. Unapred se radujem proleu i hodu ispod kronji platana. Prolazim pored itaonice, puna je, znam i mene eka neka klupa. Ustajau rano da zauzmem mesto, sa pogledom na platane. Klupice na letnjoj pozornici su hladne i prazne, ekaju prolee, da ih ugreju neije guze. Svratiu do Diksa, da mu potvrdim tanost njegove informacije. Dobro poznati put, od est stepenita i tri odmorita, hodnik levo, evrta soba, jedina muka, sreena do perfekcije, u kojoj me eka, malo due odmorite.

30

- Koliko si ekao u redu? - Nisam puno, oko dvadeset minuta. - Mislio sam da ide bre red. Da sipam po jednu? - Ma, ne znam vie, ta je brzo, a ta sporo. Sipaj do vrha. Diks je utke sipao, a ja sam mahinalno proarao oima po sobi, u kojoj mi je svaka stvar bila poznata. Na uspravnoj dasci koja je bila sastavni deo stola, ugledao sam prilepljen papiri, koji imao tabelu, sa nekim udnim ciframa. Mainac je, moda sprema neki ispit, ali zar nije loginije, da moe da je vidi, dok sedi za stolom. - ta ti je ovo? - A, to je moj novi izum. - Da ujem - smekam se u iekivanju neke zajebancije. - Danas sam zvao potu i rekoe mi, da kada zovem Aranelovac impuls traje dvadeset osam sekundi, u jeftinoj tarifi. Ja sam lepo napravio tablicu sa intervalima, po dvadeset osam sekundi. Kad uspostavim vezu, ukljuim topericu na satu, i uvek znam koliko imam fore, do narednog impulsa. Nekad moe da pria, jo dvadesetak sekundi o istom troku, zar ne? Sad mi je jasno, zato sam video tabelu sa kreveta. Lepo se ovek zavali, pria i povremeno baci pogled na papir. Ja ak nemam ni sat, a on robuje sekundama na toperici. Svi smo mi robovi vremena, samo nismo svesni toga. - Naravno, a moe i da zavri razgovor, da ne ue dabe u naredni interval, ako nema ta pametno da kae. - Bravo, upravo to. Ajd iveli. - iveli za tvoj izum. - Ne zezaj. Nego, veeras mi dolazi devojka da prespava, pa mi treba prenoite. - Opa, osvetava sobu, nije problem, poalji cimera, Dragan je kod kue do nedelje, a i da je tu, nekako bi se snali. Ma i mi loe spavamo, kako bi bilo da sutra doe kod nas, ne mora svuda da kadi, baci je na krevet, posle se picin duh rairi po celoj sobi. - Dobro, smanji doivljaj i sluaj ta hou da ti kaem. - Nije frka, poailji ti cimera, taman da bacimo partiju tablia. - Ajd ti lepo otpij jedan gutljaj, da imaju ime usta da ti se zabavaljaju. Ne bih rekao da sam negde preterao, ali njegov izraz lica mi sasvim suprotno govori. Pogled i grenje lica, teko lau. Otpijam gutljaj, dok rakija klizi niz grlo, folirantski reim i mrtim se, kao da je prvi put probam i dajem mu do znanja, da je jaka i dobra, ali ne usuujem se, bilo ta da kaem. ekam njega, da mi kae oiglednu stvar. - I moj cimer je otiao kui, nisam to hteo. Tebi Dragan nije rekao neke stvari, pa moram ja da ti pojasnim. Ne moe da prijavi prenoite, ako je osoba suprotnog pola, sem ako ti nije lan porodice. - Ma da, mora da ima i roze oi. - I ne sme da bude iz Beograda. Gledam ga, lice mu ozbiljno, podie rukom naoare, koje su malo skliznule, ekam bilo kakvu promenu ponaanja, samo jedan mig, pokret, bilo ta, to e nas odvesti u smeh. Nita se ne deava. Po prvi put, ne kapiramo se. Kapiram da mi pria injenice, ali ne kapiram injenice. Ironino se smejem, u elji da ismejem glupost, vrtim glavom i otpijam poslednji gutljaj iz aice. - To znai da smo cimer i ja u velikoj prednosti, to smo kupili enska mesta. - Upravo to. Da nije vas, ne znam kako bih to izveo, ne poznajem ni jednu devojku iz ovog bloka. Zovnuu te oko pola jedanaest da te podsetim, da sie na portirnicu sa jednom

31

domskom. Oni te dole znaju, nee biti problema. Da zna, ona e prijaviti na ulazu, da ide u tvoju sobu. - ekaj malo, portiri znaju da sam ja u toj sobi, kako sad da ona spava kod mukarca, kad je to zabranjeno? - Stojane, nemoj da se pravi budala, kad nisi. Niko ne kae da je to u stvarnosti zabranjeno, ve papiroloki. Bitno je da na portirnici stoji enska lina karta, koja nije iz Beograda, u enskoj domskoj. Redar doe oko jedanaest, zapie sva prenoita u svesku i zavrena formalnost. Zapamti Balti Tatjana. Uvek me rakija, nekako osveavala, sada me malo utukla. Mada, da nije rakije, ko zna kako bih preao, jo est stepenia i tri odmorita, verovatno formalno. Veeras kod Dobrinke spava drugarica Tanja, za koju portiri misle da e odrati od seksa, Stojan ili Dragan, koji mole druga sa treeg sprata da im sa Tanjom osveta sobu. ta fali da i mi, formalo osvetamo sobu? Nikada nisam video Tanju, nadam se da je guzata i sisata, da ne krenu neke isprazne lovake prie, nisam ja bilo ko, ja sam Stojan Crnkovi.

Opet dojava za kontrolu. Nije prolo ni sedam dana, od prethodne dojave. Zoran mi je ponudio da spavam kod njega, ali da mu javim dan pre, kako bi isterao cimere. Dobrodunost na reima, seks na delu. Kasno je sada da mu javljam, ve je devet sati. Uiu, to mi je najbolje. Napokon da uim u tiini, one neonke u itaonici su na samrti, sve vie vaku. - Vanja, u koliko sati kreete? - Oko jedanaest, to oe ti sa nama? - Jok, ostajem da uim. - Ajde poi sa nama, ako te isteraju doi e neki namor, na tvoje mesto. Ti si nam OK. - Nema pojma kakav sam ja namor. Neko kuca, Sonja otvara, vidim mog lampmena. Kao da je znao, da sam mislila na njega. Njih elegantno pozdravlja rukom i prilazi prema meni. Stavlja mi ruke oko struka i deluje kao da eli, strasno da me poljubi. Dajem mu usne samo ovla i odmiem se, ipak imamo tri posmatraa. Sedamo na moj krevet, butine nam se dodiruju, priamo tiho: - Otkud ti u ovo doba? - Poeleo sam da te vidim. - Ba si me obradovao - verujem da sam zablistala, a on je nekako ostao hladan. Ne poznajem ga, a samo sam jednog mukarca, do kraja i upoznala - veeras bi trebalo da imamo kontrolu. - Zar opet? - Ma da, sigurno lana dojava, kao i proli put. - A, moda i nije. Pribliavam se njegovom uhu, apatom mu saoptavam tajnu, koju topli dah, smerno razotkriva i od tajne pravi nameru. - Zorane, pusti kontrolu. Ostani noas, biemo sami. - Dao sam portiru linu kartu, isterae me u jedanaest. - Ne brini, to u ja da sredim. - Ipak, bih da idem kui, uskoro. - Tvoja volja, odoh po taze vodu za aj.

32

Odbija seks, na prvi seks. Ne eli me. Sad me ne eli, a pre tri dana hteo da me probode, kad sam mu na klupi, sedela u krilu, sreom bilo hladno i kratko je trajalo. Naao drugu, a poeleo mene da vidi. ta smo mi sada, drugari? Zato je on u stvari doao? - ao ja sam iz devetke. Ako moe jedna od vas, da mi uini uslugu? - Nije problem, reci. - Ako moe da ode, do moje sobe i pozove Vanju u hodnik. Tamo je jedan momak, a moram neto Vanji da kaem nasamo. Ako ja uem i pozovem je, moda neto posumnja. Izlazi Vanja, bokal mi pod mikom, jednom rukom je zovem da prie, drugom joj pokazujem da uti. Zalazimo za ugao. - ta te spopalo crna Emilija? - Ne pitaj me nita, samo mi odgovori: je l untavko dolazio da nudi lampe, onaj dan kada smo se prvi put etale? Znam da je dolazio ali, se ne seam koji dan. - Jeste, tog dana je po domu nudio lampe. Tada nam je popravio i grejalicu. to pita? - to pitam? To je bio prvi put. Drugi put kad je trebala kontrola da bude, opet je bio u domu. Danas trei put. Je l ti to neto govori? - Hmm, govori mi, da hoe da te kresne. Izvini, znam ta mi govori. ta emo sad? - Dok mi pijuckamo aj, vi se lepo spremite i izaite napolje. etajte negde i ekajte me, na ulazu u Jevremovac u dvanaest, posle idemo u ivot. - Draga moja, ja te nita ne razumem. - Shvatie sutra. Molim te, uinite tako, hou da budemo sami, moram da mu naplatim za ovu podlost. - Dobro, dobro, ali ne pravi gluposti, pusti ga do avola. Emili, ako krene sa grubostima, ti vriti, ue te portir. - A, da portir, dobro me podseti. Dolazim u sobu sa punim bokalom, smekam mu se dok nalivam lone, on se neto uzvrpoljio, prebacuje nogu preko noge. Cimerke se minkaju. Prilazim ormaru i uzimam vinjevau, podiem je u znak nuenja, on vrti glavom. Oigledno previe nuenja za veeras. E, baba Darinka, da li su u tvoje vreme momci odbijali, od tvoje babe vinjevau? Verovatno nisu. Ali ovaj, ne zna gde e. Ispred procepa je, niti levo, niti desno. Ui e on, pravo u moj procep. Sipam kipuu vodu u au i prinosim ormaru. - Bee, od ipurka sa limunom? - Da ipurak, ali ne mora limun. - Zato, pa evo ba ti cedim, onaj limun to ti voli, ovo nije hibrid. Izlaze, ispraam ih i zakljuavam vrata, zatvaram prodavnicu etona i kozmetike, otvaram vrata bludnim radnjama. Iskljuujem svetla, ukljuujem plavu lampu. Izvlaim ispod stola, sobni stoi, u vidu gajbice od piva, preko koje ide daska uvijena masnim belim papirom. Sve sam prinela i sela pored njega. Elegantno se poigrava sa kesicom aja. Crvene takice, prave drutvo braon flekicama. Prstom sakupljam kapi, koje se slivaju niz grli flae. Oblizujem prst i nazdravljam mu sa jednim gutljajem. Otpija aj i mrti se. Naeo si kesicu, red je i da je zavri. - Kakav je aj? - Dosta kiseo. - Ma da, limun je malo zeleniji, popij treba ti vitamina, vidi da vladaju neki virusi. - A ti, kako vri prevenciju protiv virusa? - U vinjama ima vitamina, a ... Kiselost limontusa, poela je da neutralie, slast vianja. Da sam znala da je ovako lepo, stavljala bih limun u vinjevau. Sve to je lepo, kratko traje i ostavlja mesto za lepe, a ono naj-

33

lepe, ako se desi, traje najkrae. Poinje da mi svlai rolku, diem ruke u znak pobede i iz zaklona vidim, kako pilji u moje sise. uje se pucketanje u vazduhu, naboj tela hvata, etiketu za pamuk, u lai. Ponovo pucketanje, on ostaje u majici. Svaljuje se na mene, nadlaken, ljubi me silno, pribija se kukovima uz mene. Oseam ga kroz dvoje, gaa i pantalona. ujem talase u uhu, valjaju se, penuaju, topao vetar im daje snagu. Moje ruke ispod majice, broje rebra na kosturu, skoro potonulog broda. Ruka mi radoznala, ali oprezna, roni dublje u tminu, da pronae kormilo. Veliko je, spremno za svaki brodolom. Ruka prati talase iz uha, kormilo se otima, sve je krue i vee. Potopila sam brod. Uvo mi puno pljuvake, a ruka sperme. Nema vie talasa, ostala je samo palma na zidu. - Ovaj, ja, izvini ... - Ma nita, samo se opusti ... - Drugi put, ne mogu sad, kasno je, ma ne die mi se, ma ... izme su trupnule na hrapavi parket, lepljive ruke su oslobodile kormilo od stega. Lei ispod palme i gleda me, kako izvodim akrobacije, skidajui tesne farmerke. Elegantno etam po sobi, u potrazi za rekvizitima. Pekir i kondom, stavljam na stoi, kao dodatak objektima mrtve prirode, koje e slikati nae ruke na ogoljenim telima. Leem pored njega, usne nam se spajaju, ruke prepliu, uzdasi dopunjuju, a za noge ne znam da postoje, kao da sam odseena od stomaka nanie. Blagi okret, na meni je, miluje mi lice, kao da krije nae poljupce. Poinje da vaja, moja ve izvajana ramena. Jednim pokretom podelila sam pravdu, nije fer da jedna mala zakaka, sputava ovolike sise da ne iskipe. Bljesnule su, zabacujem ruke, kao da se proteem, koa mi je zategnuta i najeena. Moje bie poinje da se budi, dve purpurne peurkice, razbijaju monotoniju belih bregova. Dodirni ih, nisu arljive, probaj ih nisu otrovne, mada su varljive. Zagnjurio je u jastuk, prirodne beline i mekoe. Brada od tri dana, neka ari, oproteno mu je kada me ovako pali. Peurkica se gubi, propada, pojeo je, nije, samo se poigrava. Ispada, upada, nema je, valja se, ponire, gricka je, bravo majstore! Druga se ne ali, broji uljeve na ruci. Njegov jezik, moj trai, peurkice su stenjene izmedju prstiju, nemaju gde, ali se ne bune. Oseam sve prste na bregovima, penju se, silaze, dre se vrsto da ne padnu. Ide nie, lopovski brzo, kao pu ostavlja trag. Vrti peurkice, spretnim prstima, na jednoj trai stanice, na drugoj podeava jainu. Ne pojaavaj puno, ue nas portir. Uspori malo, ne krade nita, cela ti se dajem. O Boe, do pupka je doao. Brz si, kada ve krade moje vreme, hou da traje. Bujice boje vinje, sruile su se sa moja dva brega na sve strane sveta, i nale smirenje, na mom valovitom stomaku. Mene smiruje, njihovo polako nestajanje. Crvena vinjevaa se stapa, sa njegovim usnama i nestaje u pohlepnim ustima. Svakog trena, taka ponora je blia izvoru. Brazde od bujica sve su krae, a uzbuenje vee. ta ako se kapetan napije i zakae mu kormilo? Nee, tvrdo je, a i to je samo pola aice. Jedna bujica nestaje, druga se budi. Poinjem da oseam noge, koje ga same grle i pribijaju tamo gde nastaju. Moje noge se ire kao zevalica, puna nektara i eka bumbara da je oprai. Kakvo crno opraivanje, pekirom briem kormilo, iz kog izvire snaga. U ruci mi celokupan ponos jednog oveka, a dua ezne za ponositim ovekom. Dua preputa ruci i telu, uivanje, va je. Ruka kao i uvek oprezna, skida gaice kao bespotreban viak i stavlja plastinu kabanicu, kao potreban viak. Otvaram se, dve rupe su popunjene, jedna u meni, druga na zidu, u kojoj moja peta trai uporite, pred naletima dva osvajaa. Vei gura manjeg u ponor i eka ta e da se desi. Gledam ga, muri, zabacuje glavu, stomak mu se njie, ujem tupe zvuke, nekog udarakog instrumenta. Manji osvaja se zaglibljuje duboko u meni, mokra sam, okvasie se, nee, ima kabanicu. Krevet kripi, on uzdie, od siline mog glasa, palma se njie. Zid mi strue petu, domski krevet mi drlja guzu, izdrau sve, samo neka traje. Noga je pala sa zida, grli veeg osvajaa, druga je prati, oba osvajaa su zarobljena u kavezima strasti. Grlim ga rukama, hou celog da ga

34

zarobim. U kavezima je sve tesnije i toplije, u sobi je sve bunije. Polako dolazi plima, manji osvaja, poinje da se davi, sve ee i bre, pokuava da izbaci glavu, ali ne uspeva. Batrga se, koprca, propinje, propada u ponor bez dna. Manji osvaja je dosta u vodi izdrao, ali se udavio. Vei se predao, kada je manji poklekao. Kavezi gube svrhu postojanja, ire se i otvaraju vrata, osvajai postaju begunci. Nije mu dugo trebalo da shvati, da je svom teinom na meni, odmakao se i seo na krevet. utimo, gledamo se, oboje oekujemo, da onaj drugi neto kae, moram ja: - Dodaj mi to ebe, da stavim iza lea, uzmi taj pekir, obrii se ako eli. Sedim naslonjena na ormar, gledam ga, kako stidljivo, sa dva prsta nosi potroenu kabanicu do kante. Sve to nas je spajalo veeras, odlazi u kantu. Sve to nas je spajalo ovih dana, odlazi u zaborav. Pogledom pretraujem sobu, traim onu spravu to opominje, kazaljke razapete svetle, na stoiu u suprotnom uglu sobe. Dok se on oblai, toalet papir upija poslednje tragove, nae slasti. Sedam za sto, vadim rekvizite za ulepavanje. Plava lampa, baca belu svestlost, na milje senki, od kojih e neke zavriti, na mojim onim kapcima. Pozadina na ogledalu se menja, vidim polovinu njegovog lica i ruke na ramenima. Vidim ruke, a ne oseam dodir. Ruka pribliava etkicu oku, kapci se zatitniki sklapaju, da ne vide njega. Sada je doivljaj kompletan, ne vidim ga i ne oseam. - Ja bih da krenem. - ekaj da ti dam, linu kartu. - iju, ne razumem. Nisam ni mislila da e razumeti sve ovo. Vadim iz zadnjeg depa knjiicu, koja je jedva ekala, da izae iz mojih farmerki. - Tvoju, izvoli. Ti si papiroloki izaao iz ove sobe, pre sat ipo. Igrom sluaja, samo, fiziki si ostao neto due. Zna i sam da su posete dozvoljene, samo, do deset. - Ah, da, da, ovaj... ao. - ao. Sedam za sto, ponovo. Tek je sada doivljaj kompletan; ne vidim, ne oseam i ne ujem ga. Po kapcima se niu, otri, ali neni pokreti, kakve samo smirena ruka, moe da izvede.

etvrtak vee, Dragan nije tu, dosadno mi je. Taman da presluam neki novi disk. Diskove mogu da sluam kad god hou, ide mi se negde u zezanje. - to da ne, ali etvrtak je, gde da izaemo? - Neno, znam mesto, gde ima iva svirka i nema klinaca. - Ajde, idemo, ali kako da se obuem? - Onako rokerski. Svrati oko pola jedanaest, onda vatamo tutanj. Na ulazu u sobu pojavile su se, crne izme, uzane blede farmerice, bela koulja sa crvenim prugama, teksas jakna vidno ispupena u predelu depova, crveni karmin na punim usnama, crne uvek sevajue oi, paljivo izvuene trepavice, zift crne ike, kao deo kose do pola lea, koja je padala preko sivog ubretarca, koji je nosila Nena. - Taman da se oglednem, nama garderoba zaklanja ogledalo. Dok sam se obuvao, gledao sam njene izme, kako se sitnim koracima pomeraju polukruno, dok se desna peta, povremeno odvajala od sivih kamenih ploica. Meavina mukog i enskog dezodoransa, nestajala je na poslednjim spratovima, dok su upareni koraci, zavravali svoj nastup u prizemlju zgrade. - Saekaj me ispred. Dolazim za minut, samo neto da ostavim na portirnici.

35

Otvaram staklena vrata, ulazim tiho, kao magla. - Zdravo plavi anele. - O, Jelico planino, dobro si mi doao! - Bolje te naao, ali moram brzo da idem. Hteo sam da prijavim prenoite za Tatjanu, evo domske. - Ma sve mi je jasno, ti ide noas na sve vazduh, dok cimer gore renda. Stojane, genije, prijavljuje prenoite i izlazi iz zgrade. Sreom ovaj bolje zna od tebe, ko ta radi. - Ma, da, zna kako je to. - Znam bre sinko, svrati neku no da mi ispria o onoj etnikoj smotri. Jednu ruku diem u znak obeanja, drugom hvatam ipku i otvaram masivna, metalna vrata. Nena strpljivo eka pored staze, obasjana mleno belom svetlou lampiona, ije se zujanje uje ak do vrata. Koraamo kroz prolaz, promaja struji oko naih lica. Sa jo nekoliko studenata ekamo neumornu, ali bunu adaju, koja e nas prevesti do centra. askamo o domskim prodavcima, koji krstare sa torbama i uvek pokucaju, ba, kada prilegnemo. Dok priamo, dah nam izvire sa usana i pravi oblaie, kao u stripovima. Rei i oblaii, nastaju na usnama i nestaju u vazduhu. Nastaju spojeni, a nestaju razdvojeni. Lepo je uti i videti rei, kako nastaju i nestaju. kripa konica privremeno nas prekida u prii. Privremeno postaje trajno i traje sve vreme puta, glupo je da priamo, kada vidimo oblaie, a ne ujemo rei. Ulazimo u Dom omladine iz Makedonske, olako se penjemo uz strme stepenice. - Jednu kartu za damu. Ja imam propusnicu, kao to zna. - Znam, znam, neka veeras bude propusnica za dve osobe. Izvolite i lepo se provedite. Klimamo oboje glavama, vidno se zahvaljujemo. Pored nas stoji ovek, izgleda kao bojler, prua ruku prema ulazu, smeka se, vie ne lii na bojler. - Kad poinje svirka? - Obino oko ponoi. Je l voli flipere? - Oboavam. Nemoj mi rei, da ovde ima fliper? - Ima dva komada. Odoh da uzmem etone, a ti ui u onu sobu i oacuj koji ti se vie svia. etiri etona u ruci, dva flipera, dve ruke na jednom od njih, dva stakla bez etona. - Koji ti se vie svia? - Kiss - I meni. Ovaj Rolling Stones mnogo tiltuje, a i puno su bolji uivo. Hoe da se takmiimo? - Naravno, soba sedamsto dvadeset, protiv sobe esto dvadeset. Gde si ih gledao? Dva flipera, dve ruke na jednom od njih, dva stakla, etiri etona na jednom od njih. - U Budimpeti, devedeset pete. - Mora da je bilo dobro. - Ne mogu da opiem reima. Dva flipera, njene ruke na jednom od njih, dva stakla, dva etona na jednom od njih. - Budi iza mene, ne mogu da se skoncentriem, kada je neko pored. Crvene dugmie, smireno, povremeno pritiskaju, tanki prsti. Telo se njie u nepravilnim ritmovima, duga crna kosa ima neki svoj ritam. Desna noga povremeno se savija u kolenu, prividno potpomae odbrani ponora, od metalnih, sivih napadaa ili potpomae napadae da ne upadnu u ponor. Tri puta sam, zamarao oi jurei pogledom malu kuglu, zarobljenu u staklu, a odmarao oi pogledom na dve vee kugle, zarobljene u tesnim farmerkama.

36

- Komija, hoe revan? Dva flipera, moje ruke na jednom od njih, dva stakla bez etona. - Hvala ika Mio, za ovo veeras. - Nije nikad problem za par sati. Nego, je l sve u redu sa tobom, uo sam neku vrisku u sobi, ali mi bilo glupo da kucam. Moj deda, kad eli neto da uje on naulji ui, kad ne eli, napravi se lud. Ja imam goru crtu, ne znam na koga sam povukla. - Ma sve je u redu, gledali smo neki film, pa sam vritala od smeha. Matori perverznjak! atro, uo u portirnici, a ovamo krstario hodnikom. uo, molim te, neku vrisku, pa se zabrinuo za moje zdravlje. Kad e ljudi shvatiti, da je bolje po njihovo zdravlje, da ne brinu previe za tue? teta to ne radi, ova diskoteka i veeras. Moda ove tri znaju neko mesto, gde da odgluvarimo noas. - Evo nae Pepeljuge. - Kako je bilo mako? - Kao u bajci, bez princa. ta emo veeras, gde da idemo? - Sonja ula da u St. Jamesu, ima prineva, sa dugim kosama u crnim rokericama. - Ih, takvi su najbolji, idemo. Hodamo polako, nogu pred nogu, ne urimo nigde, ceo svet je na, a posebno trotoar, po kome smo se rairile. Zapitkuju, zadirkuju me, smejem se, sva sam u rebusima, misle da sam srena i da se pravim vana zbog onog to se desilo, ali ja sam takva, zbog onog to e da se desi. To je samo jedan seks, koji bi se desio, pre ili kasnije. Zaustavljamo se ispred ulaza u Dom omladine. iroke stepenice razdvajaju ulaz od trotoara. ujem inele, kako presecaju tutnjavu, iznad naih glava. - To je tu? - Aha. - A, gde su im konji? - Njihovi konji lete, verovatno su u nekom parku, zobaju zlatno zrnevlje. Penjemo se uz neke strme stepenice, vozimo slalom uzbrdo, izmeu depresivnih gotiarki, muzika se sve jae uje. Sedam dinara ulaz, dobro je, nije puno skupo. Ovo je neverovatno, kao da sam ula u kafanu gde sviraju rok. Zidovi cele prostorije bili su oivieni, drvenim naslonima, za lakat, pie, pepeljaru ili jaknu. Na sredini su dva reda stolova, na kojima su nedostajali karirani stolnjaci, da bih se oseala kao u kafani. Povremeno se uje zveket flaa u vazduhu, ljudi nazdravljaju sa, velikim, kafanskim pivom. Na kraju prostorije se nalaze mala bina i bend, koji se istinski trudi da opravda naplaivanje ulaza. Zveramo okolo u nameri da se negde parkiramo. Stolovi su zauzeti, ostaje nam samo neko oe, da uvamo tue i svoje jakne. Zbutale smo jakne u oak na gomilu i vratile se da stojimo pored ulaza, jer tu ima najvie mesta za igru. Prilazi nam dugokosa crnka, sa ajncerom u ruci, uvija se uz ritam doboa. Podbouje ajncer o kuk i nudi nam okrepljenje. Ovoga puta sve zlatne ribice, piju pivo. Vanja i ja, naizmenino se naginjemo jedna prema drugoj i komentariemo mesto gde smo banule. ta radi onaj sa bradicom na bini? Ponaa se kao maskota, povremeno samo prodrma daire, nemoj tako draga, ba je sladak, ulepava im bend, nego kako konobarica njie kukovima, flaama i aama, u ritmu, a nita ne polomi, ima oseaj za ritam i prostor, a i voli to to radi, to ne moe svako, a je l osea ti ovu vutru iz klozeta, kako da ne, dobro neutralie amonijak, je l si primetila da ovaj lajt - ou stalno treperi u istom ritmu, jok bre, ja gledam u frajere, a ne u sijalice. - Izvolite devojke, etrdeset dinara.

37

etiri flae u vazduhu, uje se snaan zveket, udimo se kako su flae itave, pogledom hvatam maskotu, kako udara bubnjarskom palicom u zvono. Konobarica se penje na binu, bas gitaru dodiruju nenije ruke, koje stavlja na bokove i poinje lagano da se njie u ritmu zvona. Gitarista okida icu jednom rukom, drugom mae i poziva na igru. Prepoznajem prve taktove pesme Honky Tonk Women. Pred binom se odjednom stvorio neki momak, koji poinje da pljeska rukama iznad glave, zabacuje kukovima i skakue u ritmu doboa. Elegantno se probija, kroz gomilu izmeu reda stolova i zida. Pokreti rukama i prstima, sve vie odaju utisak, da ovaj bend ima dve maskote. Pribliava nam se, gega se, sa noge na nogu, elegantno savija ruke u laktovima, mae prstom kao da preti, pravi nagle okrete, izvre, okree ake, sputa ruku dole, mae kao lepozom, kezi se, ljudi mu uzvraaju kukovima, a on ih ne primeuje, pogled mu je uprt negde daleko, ponaa se kao da je na bini. Jedan rukav, pa drugi, sako od velura prebacuje na rame, ljudi se polako zbijaju, oslobaaju mu prostor za igru. On to veto koristi, mae sakoom, kao da eli da ga baci, to je samo trik, sputa ga na pod i nastavlja da igra, gde ima najvie mesta. Sve etiri mu se smekamo, pored nas je, gleda kroz nas, ne reaguje, nije do nas, takav je prema svima. Dve strofe, tri refrena, jedan solo, predstavi je kraj. Pokupio je sako sa poda i mirno krenuo ka anku. Ubrzo je nestao, kao i svaka maskota, no hvala mu, zabavio nas je. Bas gitaru ponovo dodiruju muke ruke, a ajncer posle kratke pauze, krstari po sali. Gde nestade Nena? Preleteo sam oima po celom klubu, ali nigde nisam spazio, ni deli crne kose, kao to je njena. Verovatno je u toaletu. Nadlaken na deliu anka, pio sam pivo i ekao. Izala je iz toaleta i mahnula mi rukom, kao znak da doem. Neto se snevoljila, nije ni prii onoj devojci, koja me je malopre pobedila u fliperima. Nema vedrine, nema osmeha, prilazim dovoljno blizu, nema sevanja u oima. - Moram da idem u dom. - Zato, ta se desilo? - Bubreg me zeza, verovatno je krenuo pesak. Ostani ti, sama u. Sporo silazimo niz stepenice, pridravam je, savila se, povremeno ujem uzdah. Taksi stanica je trideset metara od ulaza, otiao bih po taksi da ne peai, ali me strah da je ostavim samu. Lagano se primiemo taksiju, imam utisak da jednu nogu pomalo vue. Ulazimo u vozilo, za koje se vie ne proizvode rezervni delovi, a zove se taksi. Nena se skoturila, glave okrenute prema prozoru. Krstarimo dobro osvetljenim, pustim ulicama. Prelazimo most, Nena mi kae da joj je bolje, lek poinje da deluje. Ne pitam koji lek, verovatno neki protiv bolova. Povremeno bacim pogled na taksimetar, koji monotono ali sigurno odbrojava, ak i na semaforu. Ne znam da li meri vreme ili kilometre. Ulini lampioni se reaju u nizu, svaki put na tren, uta svetlost obasja Nenino bledo lice. Taksimetar je prestao da odbrojava. ta god da je taksimetar merio, taksisti je plaeno. Polako prelazimo put, od ulice do ulaza u dom. Mahinalno pogled zadravam na zgradi, retke su osvetljene sobe, Diksova je jedna od tih. - Rekao bih da ti je dosta bolje, smelije hoda. - Pa i nije, opet oseam jake bolove. Ne moraju ovi portiri, da ispiraju usta sa mojom mukom. Setih se momentalno, jedne babe iz sela, koja kada nekog sretne drumom, uspravi se i uini zdravom, a im se mimoiu, nastavi da ide pognuta, pritisnuta svojom mukom. Tiho izgovorene, ispresecane rei, doarale su mi njeno stanje, bolje nego znaenje samih rei. mirkamo i boramo ela, pod naletom neprirodne svetlosti reflektora, pred ulazom u dom. Portir i redar, klimaju nam glavama sa druge strane stakla. Ja im uzvraam osmehom, Nena ih ne primeuje. Lako je njoj kada ima domsku. Stepenicama nikada kraja do odmorita, na kojima se odmaramo

38

i gledamo u brojeve na mermernim tablama, koje oduzimam od broja sedam. Bliimo se broju pet, imam u glavi broj dva, osvojili smo peti nivo, ne toliko zabavne igre. Nena se savija, jednom rukom hvata se za stomak, drugom za kraj zida, poinje da povraa. Grlim je oko struka, a drugom rukom joj pridravam elo. Trza se, bljucka, napinje se celim telom, da izbaci neto to se izbaciti ne moe. Trzanje je ree, smiruje se. apue mi da ima maramicu u depu. Obavio sam je rukom, oslanja se na moje telo, drhti. Sklanjam joj sa usana pljuvaku, vidim suze na obrazima. Predlaem joj da zovem hitnu pomo. Vrti glavom i apue mi kako joj nije prvi put, zna ta je napad bubrega, ne umire se od toga, samo me moli da je dovuem do kreveta. Ona je jaa od mene, ali se i ja oseam snano. Leva ruka iznad struka, desna iza kolena, moje noge broje stepenike, njene se klackaju u vazduhu. Ne pitam je nita, nosim je pravo pred moju sobu, ona se ne protivi. Neonka u hodniku cake, sprema se da bljesne, Nena uzdie, vidim prebledelo lice, razmazan karmin, ike nikad crnje. Sama skida odelo, izuva se, pita na koji krevet da legne, kaem da mogu da ih spojim ako eli. Pokuava da se smeje, delimino uspeva, kapiram da se kreveti u domu, spajaju zbog seksa, pokuavam da se ne smejem, delimino uspevam. Spustila se na krevet pored ulaza. Vadim domski jastuk, od sunerastih kockica, sintetiko braon ebe, podmeem jastuk, prekrivam je, pitam je ta joj jo treba, apue da joj podmestim lavor i da ugrejem flau sa vodom. Idem u kupatilo, po lavor za pranje i smiljam gde da naem flau. Poturam lavor, otvaram bife ispod sudopere, praznim muenicu u erpu, kradomice je gledam kako se uvija. Otvara oi, lagano podie glavu, tiho progovara: - Lepo mirie. - Hoe da proba? Trudim se da budem vickast, umesto odgovora, uo sam natezanje i video ruku, kojom mi objanjava da ne prilazim. Bljucnula je samo neku utu penu. Dodajem joj salvetu. Brie se, savija se u poloaj fetusa i stenje. Zagrejana etiri loneta vode, za tri kafe, u flai od rakije, pored levog bubrega. Moje oi, uprte su u nju, a njene izmuene, negde u parket, povremeno se sretnu. - Stojane, nemoj da se plai, ja moram da kukam, tako mi je lake. Nastaje serija, jauka, stenjanja, prizivanja, dozivanja i odzvanjanja glasova po sobi. Doziva Boga, mumla rei i reenice, ispresecane stenjanjem; pocepa me, umreu, ne mogu vie, boli. Nekoliko sati sam gledao njenu dramu, koja se sve vie pretvarala u moju, zbog nemogunosti da joj bilo kako pomognem. Drama se okonala, kada je poslednji put izala iz toaleta, sa reima: zvecnulo je. Iskljuio sam telefon, okrenuo klju, iskljuio rasvetu sa namerom da utonem u san, u kom je Nena ve bila. Kod nje su iscrpljenost i tableta uinili svoje, kod mene sama pomisao, bila je dovoljna, a i pomisao na obline u tesnim farmericama, nestala je.

- Ovo je neverovatno. - ta bre? - Ona to je dola u esto dvadeset, stenje, kuka, uzdie, uje se do etvrtog sprata. - Kad si proli put bio gore, nita nisi prijavio. - Onda se nita nije ulo, sad odzvanja. Doao sam do estog sprata i kada sam uo pocepaj me, uhhhh, ja sam se vratio. - Ma jata, kome je do sluanja tueg seksa. Samo uj, ima takvih ena, a ova je mlada, ja sam bio sa jednom, morao sam da stavljam ruku na usta, ek da vidimo, ma nema ni dvaes godina. E, Baltieva da li znaju tvoji gde se smuca. - ekaj malo, a zar nije pre par sati, otiao onaj crni u sobu.

39

- Jes, jes, tako je, on je etao dok onaj drugi... - Brate mili, pa oni su nju na smenu. - U Bog te mazo, da li je mogue? - Ma oni su nju zajedno, nema druge, evo ga taksi, otkud u ovo doba? - Ko bi ga znao sinko. Aj joj, evo i Baltieve, neto je smrknuta, evo izvolite, prijatno. - Sigurno joj nije lako, kad su je obojica naguzila, to bi onoliko kukala. - Ama, zar ne vidi da je kurva, kuka da opravda pare. Dola, obavila posao i sad ulazi u taksi, kao dama. - Oni gore ahisti, imaju neku jaku vezu, mnogo se zajebavaju, morau ipak da im skrenem panju. Treba da se prouje, da ima kurvanja po domu, pa posle ja da najebem.

40

A, zato ja ne bih izala na Zelenjaku, da procunjam malo kroz grad? Mrzim da prolazim kroz podzemni prolaz, kad god mogu zaobilazim ga. Ii u ovom ulicom uzbrdo, pa kud me put nanese. Bitno je da negde uem u Knez. Ah, ovi diskovi, neprestano me mue, uvek kad etam gradom, nosim torbu sa diskovima. ta da radim, kad volim muziku? to due etam, torba je sve tea, prirodno je, telo mi klone, a ruke se zamore. Zato su ljudi izmislili pijacu da ne bi krkenili torbe po celom gradu, ali ja ne kupujem zelenu salatu, ve unjam se po gradu, razgledam inuve, mirise i krpice. Do ulice, koja vodi uzbrdo, ima red tezgi, semafor i zebra. Kakva divota, ogledam se, irim ispred sebe, stavljam na prst, navlaim na ruku, koju odmiem i primiem. Na zadnjoj tezgi se najvie zadravam, prebiram po redovima, nekam se, u mislima predvajam i odvajam. Prelazim ulicu, torba mi nateala, mora da sam se puno zadrala. Koraam ulicom, povremeno uhvatim svoj osmeh, u opranom izlogu. Volim materijale, a poneto i saijem, zato ulazim u prodavnicu sa tubama i rolnama. Gledam, pipkam, zapitkujem, miriem, izabrala sam materijal za majicu. Mesarska vaga u prodavnici tekstila, pokazuje samo dvesta grama. Tanko je i lako, blii se prolee, iza prolea leto. Koraam dalje, napravim po neki lebdei korak, skreem desno, izbijam na neki mali skver, obrem se, okreem, vidim znak studentskog centra, aha to je ta uvena rupa od menze, drugi put, neu sada da kvarim raspoloenje. Jo tridesetak koraka i ulazim u ulicu, u kojoj najlepe odzvanjaju enske tikle, a bogami i muke. Kuda sada, desno ili levo? Desno, idem ka Trgu, posle pravac dom. Opet tezge, o kako divne olje, koliki izbor. Podiem ih, sputam, obrem, okreem, neodluna sam, ali kupujem belu sa oblaiima. Idem dalje, pored ove tezge, tezga, jo vei izbor. Prebiram po redovima, nekam se, u mislima predvajam i odvajam. Naputam tezgu zadovoljna i preputam se zadovoljstvu, sluanja ulinog sviraa. Vesela sam i milosrdna, prelazim na drugu stranu ulice, da podelim ta oseanja. Zavlaim ruku u natealu torbu, ruka napipava novanik u zadepku, prsti trae zadepak u novaniku. Zveket kovanice, nadjaava zvuk gitare, koja je blizu moje glave. Glava klimnu na umornom telu, osmeh se pojavi na naboranom licu, vornovati prsti klize po masnim pragovima gitare. Nema penzije za blues svirae. Udaljavam se polako, sve slabije ujem taj parobrodski blues, sve bolje vidim tezgu sa minuama. Gledam ih na tezgi, pa u ogledalu, jednu po jednu podiem i sputam, probirljiva sam, tezgu naputam. Korak - dva, nova tezga, gde poinjem da, prebiram po redovima, nekam se, u mislima predvajam i odvajam. Nastavljam dalje, ne osvrem se vie za tezgama, torba mi je puna, strah me, poee stvari da ispadaju. Dolazim pred dobro poznatu, predratnu zgradu, sa izlizanim stepenicama, koje vode do masivnih drvenih vrata. - Dobar dan, ika Mio. Ne trebaju mi oi od pozadi, da vidim njegove halapljive poglede, koje oseam nekim posebnim ulom, a to je jo gore nego da ih vidim. Moda je ak i provirio glavu, kroz onaj uber, da me to due proprati pogledom. - ao. - O, ao mako, ta ima? - Ma nita. Krenula iz kole, pa malo cunjala po gradu. - Jedino volim ovaj dom, to je centar na petnaest minuta, peke. Kad god ti se efne moe da ode u etnju, da gleda izloge. - E, i ja volim da vidim pun izlog, makar nita ne kupila. Odoh sad do toaleta, pa u da ti pokaem ta sam kupila, ti stavi po kafu. - Moe, moe.

41

Sa sapunom u ruci, krenula sam tamo, gde najmanje volim da idem. uanj za olakanje, nov grafit u visini oiju: nasmei se, snima te skrivena kamera. Evo moja Radmila zinula od smeha, dodue uvek je i nasmejana. Sad moram da se izmaknem, da snimate potop bez mojih nogu. Ova kenjara, ba inspirie ljude. - Ajde pokazuj, gorim od nestrpljenja. - Polako, ima puna torba. - Ja ba i ne vidim, da je torba puna. - Evo, kupila sam ove dve stvari, a sve ostalo, kupiu kad doem do novca i poreau po stolu, izmeu dve knjige. - A, da ti to ne nestane, dok doe do novca? - Nee, ne brini, bie samo jo jeftinije i imae vei izbor. - Emilija draga, mani se fantazija i vadi to to si kupila. Otro kucanje na vratima, prekinulo me je u nameri. - Poziv za Emiliju, zvae ponovo za deset minuta. - Hvala ti. - Nita, nita, ao. - Eto Vanja, ne da nam se, da popijemo kafu, kreem odmah, moram da zauzmem red. Stigla sam do sive metalne kante. Ovo je prefinjena kanta, zna da zvoni, guta samo etone, sve ostalo ispljune, kada se napuni etonima, trajkuje glau i opet sve to se u nju stavi, jednostavno ispljune. Kantu prazne kolovani ubretari, umesto metle sa kljuem u ruci. Dobro je, samo jedna devojka razgovara. Povui u se iza ovih vrata koja su poput klatna. Ne mogu da podnesem poglede, ovog skota sa portirnice, a ni ja ne bih volela, da mi neko dubi nad glavom dok priam. ujem prigueno njen razgovor i klaparanje klompi, a kao pozadinska muzika, uju se novokompovani narodnjaci iz portirnice. Sreom, promaja nije poeljna u ovo doba godine, zatvoren uber je saveznik mojim nervima. Odlazi, ne znam kako bih je zamolila, da prekine razgovor. Ostajemo same kanta i ja, ekamo istu stvar. Zvono prigueno zvoni, kanta je tuna, poinje razgovor bez etona. - Da. - Mogu li dobiti Emiliju? - Nekada si je imao, pa si je izgubio. - Ej, ti si, ovaj... - Jeste, ja sam, Gojko, otkud zna da sam ovde? - Imamo zajednike prijatelje... - Da, da, ali to ti ne daje za pravo da... - ekaj Emilija, polako... - ekam. - Ne elim da priamo o nama, potujem tvoju odluku. Treba mi jedna usluga, nemam nikog u Beogradu, pa sam mislio... - Ja da zavrim, vai, ako mogu zavriu, samo ne mogu da idem po bolnicama, to mrzim. - Ma, jok ta ti pada na pamet. - Glupost, zna da sam ponekad ishitrena i uvek kaem ta mrzim. Ajde reci brzo ta eli, ekaju devojke. - Neka ekaju i ja sam pola sata ekao. Je l si ula da ima pravo da kupi trista maraka, po zvaninom baninom kursu?

42

- Nemam pojma, znam samo da se razlikuje zvanian kurs, od ovog na ulici. Kad ima pravo, to ne kupi u aku, ima i tamo banaka. - Ma da, razlikuje se kurs skoro za ceo dinar. Joj, Ema, kako ne shvata? Ima pravo da kupi, ali nema gde da kupi. Ja sam u Beogradu naao oveka, koji moe to da zavri. Zbog toga te zovem. - Aha, sad mi je jasno, plavua sam, zna ve. - Ma daj ne zezaj, nego gde ti je paso? - Kui, gde bi bio? - Onda emo ovako: Ti e da javi tvojima, da neko poalje paso kad krene na pijac. Ja ti onda aljem, moj i tvoj paso, po nekom autobusu. Posle e da odnese pasoe, tom oveku, koji je inae portir u banci. On e da uzme polovinu od razlike na kursu, a polovina ostaje nama. - Ma da li si lud, da mu da polovinu, razmisli malo. - Razmislio sam ja, bolje da uzmem bilo ta, nego da mi propadne. - U pravu si, ajd ja ti javim kad se dogovorim sa mojima za paso. Guva je ovde, ujemo se.

Nema nikog kod Diksa u sobi. Nena verovatno odmara od sinone avanture. Nema veze, popiu sam rakiju, nije mi prvi put. Bitno je, da mi otvori apetit pred veeru. Tanak mlaz curi u aicu boje dima, koja skriva pravu boju rakije, ali miris ne moe i da hoe. Dugaka zvonjava najavljuje domski poziv, sigurno je Diks. - Soba esto dvadeset? - Jeste. - Zdravo ahisti, redar ovde. - O, zdravo, zdravo. - Hteo sam da svratim na kratko. Kao poruen, ne moram da pijem rakiju, sam. ujem kucanje, mrzi me da se zavlaim u tesan hodnik, zato viem da ue. Ulazi, rukujemo se, za divno udo, seda na krevet i poinjemo neku, neobaveznu domsku priu. - Moe kafa, rakija, vino. - Sipaj jednu rakiju, kae portir da je dobra. Nazdravljamo i otpijamo. - Jeste dobra, nema ta, nego da preemo na stvar. Presekao sam se, neke unutranje sile me nagone, da se maim za aicu, koju praznim u iekivanju najgoreg, sigurno je provalio lane propusnice. Ostaje mi samo da vidim koliko je milostiv. - Naravno, reci. - Malo mi je neprijatno, ali ipak moramo da raistimo. U domu nema kurvanja. - Kakvo bre kurvanje? - Ajd sad, neemo da se nadmudrujemo, noas Tanja i tako to, zna, moe povremeno, nije problem, ali ne mora da se uje do treeg sprata, no je, uje se i kada se neko nakalje u sobi, a kamoli ... - Ali da ti objasnim, nije to - prekida me, mae rukom kao da brie patos i ponosito mi dodaje: - Nema potrebe da mi objanjava, sve mi je jasno. Lepo smo se dogovorili za ova ahovska mesta, glupo bi bilo da pravimo jedni drugima probleme.

43

- Naravno, evo ruka. - Evo ruka i aica, sipaj jo po jednu. Mislio sam da rakija gladi sve nesporazume, ali sam se oigledno prevario. Miris rakije bi nadjaao pogantinu, koja je kruila u vazduhu, da ja nisam dodao jo jednu. - A je l moe ti, tvom prijatelju da obezbedi dve karte za veeras? Zna prespavao sam, kada su se karte delile, a mnogo volim pozorite. - Ma znam, ne moe svuda da stigne. ekae te dve karte na portirnici, ali nemam spojene. Gde ti je cimer? - Otiao kui. - A za koga je onda druga karta? - Za drugaricu. - A da, da, da. Ne smem ni da pomislim, kako bi se razvijala situacija, da Diks nije te veeri raskinuo sa Tatjanom i da krene redovnije da ga poseuje.

Poela sam da dilkanim, od uenja i iekivanja dana, kada u zauvek napustiti ovu sobu. Ne gine mi ponovo da naem neku babu, koja e me ekati u hodniku, samo da bi prozborila koju re, opominjati za bojler i neizbaeno ubre. Moda u da naem neku normalnu, koja e mi dozvoliti da koristim njenu mainu za ve. Muka me uhvati od same pomisli. U glavi mi neprestano odzvanjaju Gojkove rei: od tog novca kupi kartu za KISS, valjda e biti dovoljno. Plai me ponovan susret. Poslednji put smo se videli, namerno, skoro pre godinu dana, kada me je saekao ispred kole, i sluajno pre est meseci, kada smo se sreli na ulici. Ovo vienje bi bilo, namerno - namerno, jer bi iza toga stajali oboje. Mogla sam da odbijem ovo za pasoe, ali nisam. Mogu da mu kupim kartu i poaljem busom, ali neu. Kupiu mu kartu i dati zajedno sa pasoem, lino. Zato? Nemam objanjenje. Ostala sam da ivim u domu, do idue domske godine, za to, imam objanjenje. Nedeljno popodne u aprilu. Ne vidimo nebo iz sobe, zaklanjaju ga zgrade, koje oiviavaju dvorite, ali vidimo promene senki i svetla. Skoro precvetao jorgovan, povija se pod naletima vetra. Zatvorile smo prozor u iekivanju oluje. Volim da gledam munje, ali iz sobe to nije mogue. Ove tri se izleavaju, mene hvata nemir, ne znam ta u sa sobom. Uzimam u ruke hulahop, moj jedini lek za smirenje. Nametam se na sred sobe i poinjem da se uvijam, jednolino i monotono. Ponekad ubrzam, da bih ga odrala iznad kukova. Vanja lei potrbuke, oi joj otvorene i prate moje pokrete. - Je l bi ti volela, da ostane u ovoj sobi? - Bih, to da ne, ali kako? - Vas dve, je l imate neto protiv? - Ona treba da bude, poasni lan doma, sjebala je onog ljigavka, struno. - Sjebala i pojebala, skota cinkarokog. Vanja, zato nas pita gluposti? - Nemam pojma, zna da sam otvorena. Nego, poto se vama ne spava, a Emiliji gori pod nogama za mesto, ajde da uradimo neto korisno. - Da kaemo upravniku, kako je Emilijin seks zasluan, to dom papiroloki nema ilegalaca. - Manite se mog seksa vie. - Sve se vrti oko seksa, nego sluajte vamo, ja odoh sad do sekretarice, malopre smo se srele u kupatilu, a vi ustanite i budite spremne za smekanje.

44

Shvatila sam da je Vanja neto naumila, ali nisam ni pokuava da odgonetnem ta. Od lujkae poput nje, moglo se svata oekivati, na sreu nita loe. Ove dve su zategle krevete, a ja sam se brisnula vlanom maramicom ispod pazuha. Ipak dolazi sekretarica, a radi se o mojoj koi. Upale su u sobu, sa nekom priom o loem nedeljnom ruku, koji je ruku na srce uvek bio dobar, do danas. Pozdravile smo se sa reju, ao, i rasporedile na krevete u ogromnoj sobi. Nudim kafu i vinjevau. Kafu nee niko, a vinjevau niko ne odbija, sem sekretarice, koja se neto snebiva sa reima, joj oamutie me. - Ova je od aka, pravi moja baba Darinka, koja pije svaki dan po jednu, od kako se udala. Eno je, skoro osamdeset, a stalno plevi cvee po avliji. - Hah, daj jednu, neka me i oamuti, lepo vreme za spavanje. Sipam i prinosim, Vanja zapoinje priu - Naa nova cimerka ima problem, pa smo htele neto da te zamolimo. - Samo recite, sve to mogu, uiniu. - Ima apsolventsko mesto do kraja aprila, a uz to je i ilegalac, pa smo mislile da nekako iznaemo reenje, da ostane do kraja. - U teko, ako ima nekog Crnogorca na poloaju u nekoj firmi, ja bih ga spojila sa upravnikom, verujem da bi upalilo. Ovako nemam nikakve argumente, ne mogu ja da urgiram tek tako. Sleem ramenima, nemam ta da glumim, ocrtavam telom realno stanje. Pomiljam da joj kaem da imam portira u jednoj banci, ali bolje da se ne izleem. - Nemam nikog na poloaju, ja sam sa sela. - Mi smo mislile neto drugo, dozvoli da ti objasnimo. Emilija se rekreativno bavi Hup Hopom. - Izvini, a ta je to? - To su ritmike vebe uz hulahop, veoma interesantno. - Aha, fino. - Neto mi pade na pamet ona fiskulturna sala, nekada je radila. Znam da je neka devojka davala asove aerobika, ta je sada sa njom? - Upravnik je najurio. - to bre? - Poela da naplauje rekreaciju, a upravniku se to nije svidelo. - Evo, Emilija bi besplatno davala asove Hup - Hopa. - Stvarno? Sve vreme se u sebi smejem za Hup - Hop, sada jo da poduavam devojke neemu, za ta ne znam ni da li postoji. Klimam glavom, smekam se i uzdam se u Vanjine zamisli. - Naravno, nadamo se da e upravnik da se sloi. - Hoe, budite sigurne, ali kakve to veze ima sa produenjem njenog mesta? - Kada doe vreme da izae iz doma, ti upravniku da do znanja da je to Emilija, pa mu onda sloi priu, kako su devojke zadovoljne, prija im rekreacija, zna ve, nije ti prvi put. - Joj, Vanja avole, tek sad kapiram. Emilija, salu e ti odobriti sigurno, a za ostanak videemo kada doe vreme. Ja u da mu protnem priu, ako upali, bie dobro, ako ne ... - Hvala tebi u svakom sluaju. - Ma nije to nita, devojkama treba fiskultura, ajd iveli.

45

Sva oamuena lutam hodnikom, zveram i trazim natpis blok B, kako mi je portir rekao. Spazila sam malenu tablu, iznad ogromnih dvokrilnih vrata, koja razdvajaju nama dobro poznat svet, od onog, to se svi plaimo da upoznamo. Ulazim u hodnik, koraci mi sve sporiji, nesigurnost je sve vea. ujem otkucaje srca i imam utisak, da dolaze negde od zidova. Dolazim do nekih vrata, vidim enu koja sedi za stolom i neto pie. Nisam imala potrebe da kucam, ona je ula otkucaje moga srca i tiho progovorila: - Izvolite, ta vam treba? - Rekli su mi da je kod vas pacijent, Karapandi Gojko. - Uite, sedite. Sedam bono za sto, mahinalno bacam pogled na ono to je pisala, slova mi se udvajaju, oseam peckanje u nosu. - U kakvom je stanju? - Ko ste mu vi? - Ovaj ... biva devojka. - Zar on nema nikog blieg, vi ste jedini doli u posetu, a tu je ve trei dan. - Na alost nema. On je jedinac, a roditelji mu nisu ivi. Ja sam mu sada najblia. Stiglo me je ono ega sam se plaila. Kada krenem da plaem, teko se zaustavljam. Sve mi je mutno, nazirem njene konture, ponajvie belu nalu, koja mi je najbolji orijentir. Ruke mi trnu, grlo me boli, oi me peku. Oseam ruku na ramenu, blago me drma, istije vidim belu nalu, jasno ujem rei: - Hajde priberi se, mora da bude jaka, trgni se. Tako je bolje, jue mu je stavljen gips, sanirani su prelomi. Znam da hoe da ga vidi, ali nije sada trenutak, bie prilike narednih dana. Sada je prilika da mu pomogne. Mora da mu kuva. Nemoj da mi klima glavom, znam da zna, napisau ti kakve kae da mu sprema, obavezno donesi nekoliko sokia za bebe. Zna one male sa debelim staklom? Eto, takva mu treba, sa lepim reima na usnama i oima bez suza. Da ba takva, kako se zove? Razbistrilo mi se, oi me manje peku, jasnije vidim slova na njenoj uniformi. - Emilija, a vi mora da ste Irena. - Ne, ja sam Jelena. Jue smo dobili uniforme, kao humanitarnu pomo, a ja nisam stigla da izvezem svoje ime. Nadam se da ti je sada jasnije zato mora da kuva? - Da, da. Tek sada vidim da pie: Irene. Sada sve vidim isto i ne ujem srce.

Sedmi dan. Svaki dan mi je isti: ustajanje, spremanje kaice, bolnica, povratak u sobu, itanje kroz knjigu, hulahop u fiskulturnoj sali, krevet. Danas mi je neto drugaiji dan, kuvala sam dva puta kaicu, jer sam prvu zasolila svojim suzama. Gnjeila sam krompir, sluala tiinu u ovoj jako akustinoj sobi i otplovila u nau dimenziju. Lepila sam rolne seanja, nevidljivim trakama. Svaka rolna za koju sam mislila da je runa, sada mi je bila lepa. To su moje rolne, kupljene, naim vremenom, imam pravo da ih proglasim lepim. Ova etiri dana iznedrilo je jedanaest rolni. Izmeu jedanaeste i dvanaeste, pukla je nevidljiva traka i napravila moje suze vidljivim. Sada sam videla, ono to sam ponekad u dubini due oseala. Sada znam da su ti oseaji bili, moje zarobljene suze. Osmi dan. Sestra Jelena je ispunila obeanje. Sa zelenim platom, na ramenima i ulocima za cipele, ula sam u sobu za koju sam samo ula da postoji. ok soba. Dve osobe u oku. On koji ne zna da je u oku, i ja, koja u tek kasnije shvatiti da sam bila u oku. Totalni ok. Skame-

46

njena stojim, naspram nepomine figure, belina mi udarila u oi. Beli arav, gips, bledo lice, ak su i njegove uvek crvene usne ubledele. Rekla bih mu neto, ali glas me izdaje, ostaju mi samo suze, koje me nikada nisu izdale. Izlazim, dva minuta sam provela bez suza, nema svrhe da provedem ostala tri sa suzama, ovo nije soba za cmizdre, ve za junake. Dri se, junaino moja!

Naputam menzu strmim stepenicama, vidim na oglasnoj tabli neki papir, koji se leluja na promaji. Sigurno je stavljen pre ruka, ali prazan stomak se rukovodi mirisima iz kuhinje, a ne nekim papirima. Obino stoje obavetenja o izgubljenim dokumentima, naarana hemijskom ili flomasterom, ali ovog puta bilo je jedno, kompjuterski odtampano obavetenje: Sauvajmo poslednji park u Studenjaku. Petak, deveti maj, u etrnaest asova na letnjoj pozornici, odakle emo krenuti u protesnu etnju do uprave. Studentski pokret zelenih. Kakva je ovo zajebancija? ta mogu da naprave od parka, sem ureen park. Nee valjda da prave klackalice? Ovde nema dece, barem neme registrovane. Morau sutra da pourim sa fakulteta, grizla bi me savest, da ne budem na licu mesta. Pristigao sam dvadesetak minuta pred poetak skupa. Ni na kraj pameti mi nije, da se penjem na esti sprat, ve sam se rairio na polupraznim klupicama. Na jednu sam seo, a na drugu iza, naslonio ruke i zauzeo pozu za sunanje u odelu. Klupice su bile argonski izraz, za letnju pozornicu, koju jo nisam imao prilike da vidim na delu. Gledam i sluam oko sebe: platane i avke, ljude i aputanja, enske obline i korake, sluajne susrete i tihe pozdrave; kako malo oveku treba za uivanje. Frontalno, pogled mi dosee do kafia, gde u hladovini suncobrana, uivaju neki drugi ljudi. Na otvorenim prozorima od itaonice, u kojoj niko ne uiva, ocrtava se poneko lice, koje opominje vie od one uvene roditeljske: za ta smo te poslali u Beograd?. Ljudi su mi sve blii, glasovi sve razgovetniji, jedan od njih se izdvaja. - Molim vas za malo panje - svi stojimo, glasova skoro da nema - Hvala. Imamo saznanja da je planirano pretvaranje, jedinog preostalog parka u ogromnu betonsku povrinu. Uprava doma je odbila da komentarie, svoje namere, tako da smo primorani, da jednim miroljubivim skupom ispred uprave, probamo da dobijemo odgovor. Ako ne dobijemo odgovor, ostaje nam samo da skrenemo panju, na bahato unitavanje zelenila. Hajdemo u etnju. Bez pitaljki i povika, izgledali smo kao gomila pantomimiara, koja se pribliavala treem bloku. Kada smo se zaustavili ispred ulaza u blok, momak koji nam se maloas obratio, rekao je da dolazi za tri minuta i uao je u zgradu. Obeanje je ispunio izaavi sa skockanim ovekom, koji je premaio tridesetu, a nije domaio etrdesetu. Gospodin Gruji, koji je bio zaduen za bezbednost u domu, izaao je da nam se obrati. On se brinuo za bezbednost u domu, tako to je uprava otkrivenog ilegalca, slala kod njega na razgovor, da poslednji put proveri da li je bezbedno za upravu da ga izbace. Jedni su izlazili iz njegove kancelarije i nastavljali da ive u domu, kao da se nita nije dogodilo. Drugi su bivali izbaeni u vrlo kratkom roku. Od ovih prvih, niko nije saznao kako izgleda susret sa njim, a od drugih je samo potekla pria, da ako pone da ga moli, onda se moljakanje svodi na broj dana, koji on proceni da ti je potreban, da nae novi smetaj. Ne bih ni znao kako izgleda, da mi Diks jednom prikom nije rekao: to je on. Poeo je govor samouverenim i vrstim tonom: - Mislio sam da ste brojniji, pa sam poneo megafon, ali nema potrebe, a i prirodnije je ovako. Direktor je na sastanku, pa me je zamolio da vam se obratim - sarkazam je izbijao iz svakog njegovog uzdaha - Studentski centar ulae ogromna sredstva, za poboljanje ivotnog standarda studenata. Kao to moete da vidite, prvi blok se intenzivno renovira, podie se ograda

47

pored etvrtog bloka i jo na puno stvari radimo, koje nisu na prvi pogled vidljive. Mi sada nismo u situaciji da rasipamo novac, gradei nekakve betonske povrine na mestu parka. Svesni smo da imate burnu godinu iza sebe i da ne verujete vie obeanjima, ali ovo to sam vam saoptio je jedna injenica, koja sama za sebe garantuje, da park nee promeniti namenu. Mi bismo voleli da park uredimo sa lampionima i fontanama, ali zbog nedostatka novca, bie napravljeno samo nekoliko staza, koje e vam omoguiti, etnju i u kinom periodu.

Deveti dan. Ponovo sam ga videla, zahvaljujui sestri Jeleni. Htela sam da mu neto apnem, ali nisam uspela, barem ovog puta nisam plakala. Donela sam mu hranu za dva dana, jer sutra Jelena radi nonu smenu, a one rospije me nee pustiti da ga vidim. Proveriu telefonom, kako je. Deseti dan. Stanje nepromenjeno. Nikada mi niko nije rekao neto drugaije, sem kada je akao gips. Jedanaesti dan. Jelena danas odmara. Rade neke nepristupane sestre, ali moram da mu odnesem kaicu. Bulaznim bez potrebe, da nije Jelene, moda ne bih znala, kako izgleda ljubaznost u toj zgradi. Dobro je to ima barem jedna, koja se ne bei pri mom dolasku. Pod kakvim uslovima rade, dobro je i da priaju. Ali one primaju platu za takav posao. Koliku platu? Ne bih rekla da je neto bolja, nego na drugim mestima. To nije moj problem, barem ne bi trebao, ali sada jeste, on je tamo. Nevoljno koraam ulicom u kojoj svi nose kese, pognutih glava. Ja idem uzdignute glave i svoju muku nosim u rancu. Ulazim u dobro poznatu zgradu, portiru se javljam i kaem, da nosim hranu bolesniku, milosrdan je, samo odmahuje rukom. Prilazim uvek otvorenim sestrinskim vratima, nabacujem osmeh, pre nego to koraci najave moj dolazak. - Dobar dan, izvolite. - Dobar dan, evo donela sam hranu za Gojka, a ... i htela sam da pitam, kako mu je danas. - ta da vam kaem, stanje je nepromenjeno, loe je, kao to znate. Zato donosite hranu, kada mu ve nekoliko dana ne dajemo. Mi to ovde bacamo, a vi se tamo muite da spremate. Nemojte molim vas - Ali sestra Jelena mi je rekla - To vi raspravite sa Jelenom, ja vam kaem onako kako stvari stoje. - Da, da. Kada radi sestra Jelena? - Sutra drugu.

Pribijam fasciklu na grudi, da ne smetam ostalim putnicima, jer smo svi u istom sosu, koji se zove, popodnevni pic. Osamnaestica plovi autoputem, brzo mi promiu objekti, sem jednog koji se gradi kao Skadar na Bojani. Gomila betona zajedno sa ipovima, koji letimino tre, ocrtavaju konture budue graevine. Ovako zapoeta, deluje pompezna i velika, a kau da je ovom gradu, preko potrebna. Meni je danas potrebno, malo razonode i mira pred sutranji dan. Autobus skree sa autoputa, odluujem da odmah siem i razonodu naem u carinskoj prodavnici, a mir u etnji. Ispred prodavnice, na sreu nema reda, ali na alost nema ni novih diskova. Izlazim iz prodavnice i mahinalno kreem duim putem, kroz blok zgrada. Deaci su postavili kolske torbe, umesto stativa, ba kao i mi nekada. ene se vraaju sa posla i tegle kese, ba kao i nae mame nekada. Pribliavam se prolazu, koji vodi ka Studenjaku i ujem parajui zvuk

48

motorne testere, ljudi spremaju drva za zimu, ba kao nekada. Neke stvari se teko menjaju. ekaj Stojane, kakva drva, tek smo izali iz zime, ko se u ovim zgradama greje na drva? Poinje mi neko kovitlanje u stomaku, ruke mi trnu, oseam slabost, bre bih da idem, a sve manje odmiem, misli mi iza zgrade, a telo ispred. Dolazim pred prolaz, miris crkotine dopire iz podruma. U prolazu sam, promaja nosi reske zvuke testere i miris svee strugotine. Izlazim iz prolaza, ono to sam u sebi oseao i uo, sada vidim. Prisustvujem sei poslednjeg drveta u bivem parku, bagrema u cvatu.

Tri puta sam se noas budila, sva znojava. Stalno mi je na pameti, kako Gojko ne uzima hranu. Ona sestra, ba me isprepadala. Tei me pomisao da ga je Jelena kriom hranila. Mora da je tako, ne bi mi vraala oprane teglice. Nita me ne spreava da mu napravim taze kaicu, ionako radi Jelena. Jedna argarepica, pola krompira, est peruki zelja u tri vode preprano, mojom rukom cepkano, tihom vodom bareno. Odoh pod tu, oprau i ovu kosurinu, hou da bude totalno ista, moda me pusti da ga vidim. - Dobar dan, treba mi sestra Jelena. - Priekajte malo, otila je do jednog bolesnika. Pomerila sam se u stranu, naslonila na hladan radijator i ekala. Ne zadugo, pojavila se Jelena u hodniku i rukom mi dala do znanja da joj priem. Otvorila je neku prostoriju, koja je liila na njihovu garderobu i pokazala mi da uem. - Kako si, Emilija? - Onako, malo neispavano. Prilazi mi i stavlja ruku na rame, kao da hoe da mi skine ranac u kom stalno nosim hranu. - Emilija, Gojko vie nije sa nama, napustio nas je. ula sam bajkovite rei, od kojih mi se srce skupilo, krv udarila u damare, usta osuila, a oi ovlaile. Uvek sam zamiljala bajke drugojaije, ali ovo je bila realna bajka, sa loim poetkom i crnim svretkom. Pribline smo visine, oseam da sam u njenom zagrljaju, grudi su nam se ukrstile, ruke sklopile; ja plaem, a ona uti i tape me po leima. - Kada ... se ... predstavio Bogu? - Noas, ne brini, nita nije osetio. - Ja ... sam osetila. - Ah, verujem ti mila moja, hajde sedi ovde, tako, tako, evo ti maramica. Pria mi realne stvari, a zamajava me kao malo dete. Prestajem da plaem, manje mi trnu ruke, ali po glavi me kljuje, neka ptica pitalica i trai odgovore. - Jue sam bila i sestra mi je rekla, da Gojko nije uzimao hranu nekoliko dana. Da li je to tano? - Pogledaj me u oi mila, tako, tako, jeste tano je, prikrila sam to od tebe ... zna, ovek nekad mora da slae, da bi pomogao nekom. Vidi mila, on je bio na nevidljivim terazijama za medicinu, jedino to je ostalo, to je ljubav i iste misli prema njemu. Poto si mi rekla, da si mu najblia, ja sam elela da neko do samog kraja, misli na njega. Sigurna sam, da su ti najlepe misli, bile uperene prema njemu, kada si mu spremala hranu, ne znam ta ... doi tako, tako, plai slobodno. Ne znam koliko sam jo plakala, ali znam da Jeleni nisam uspela da kaem, koliko mi je znaila sve ovo vreme, kao ni Gojku dok smo bili zajedno.

49

Gojko je sahranjen pored roditelja. Sprovod je bio skroman, malo je ruku dralo svee. Ja sam kao i uvek, stajala po strani, nepoeljna za njegovo drutvo. Njegovi drugovi su se zbijali pored rake, kao da je sahrana na maloj santi leda, iji se krajevi krune i padaju u vodu. Potonula je sredina, sa Gojkovim kovegom. Tako poreani, bili su i na Gojkovoj itulji u lokalnim novinama.

Nikada se nisam udubljivala u baba Darinkine rei: pregrabilo ga vreme. Znala je to da kae, kada nekog sprei iznenadna smrt u nameri, da zavri neto to je naumio, makar to bilo i pobijanje kolja za paradajz. Karta za Kiss i Gojkova smrt realno su mi oslikale, znaenje babinih rei. Vie mi nije potrebno udubljivanje, jednostavno sam shvatila. Doao je i etvrti juni, kada sam trebala da zavrim nameru oveka, koga je vreme pregrabilo, a koji je meni u jednom delu ivota, neizmerno znaio. Ne verujem u paralelne svetove, za sad, ali neka njegova karta i moje prisustvo na koncertu, bude neka veza izmeu tih svetova. Konano da dam sebi malo oduka. Uim kao sumanuta zadnjih deset dana. Ne elim narednu godinu, da provedem u nekom domu poput ovog. Studentskim renikom reeno, trebam i jurim prosek, uslov u junu, to se podrazumeva. Provodim po desetak sati dnevno u itaonici, misli mi esto lutaju, zato znam svako ime i aru na zidu, koliko znam pojmova iz udbenika, proveriu na prvom ispitu, uskoro. Ja kao i uvek, malo naivna, potujem ono to pie na karti, pa sam dola skoro dva sata pred poetak koncerta. Ispred hale sede grupice ljudi i askaju. Neki su posedali po travi preko puta hale. Nedaleko od mene sedi buljuk momaka, sa crnim majicama na kojima je jedna re, etiri slova i prepoznatljive kreature. Krevelje se i lou pivo koje se hladi u Savi. Ne bih to ni znala, da ispred mene nije nekoliko puta proao prodavac sa pivom, po kome su visile alge. Veseloj druini ne smetaju alge, zamah rukom preko limenke reava problem. Vest se brzo iri, kao da je agencijska. Kasne oko dva sata. Nedoumica i dokolica sloile su se, da proetam pored reke i vratim se na isto mesto. Prolo je sat vremena, momci i dalje lou pivo, nita se nije promenilo. Stakla na krovu hale poinju da vibriraju, odblesci od zalazeeg sunca paraju mi oi, podmukla tutnjava zavrava mi se negde u stomaku, poinje tonska proba. Stajem u red, koji polako poinje da se formira i radoznalo zveram oko sebe. Prodavac piva prolazi pored reda, momci mu mau. Veseloj druini ne smetaju alge, zamah rukom preko usta reava problem. Neto se promenilo. Proba nije dugo trajala, red je poeo da se mie. Predgrupa poinje svoj nastup. Iz reda izviruju glave pivopija, koje su se priljamile na kvarno i sada iskapljuju poslednje gutljaje, mlakunjavog piva. Ispred mene ovek vadi kartu za koncert, red je da je i ja pripremim. Dolazim do pulta za pretres, milicajac se obraa oveku ispred mene: - Zdravo kolega, je l i ti radi? - Zdravo, ne, ne, doao sam na koncert. - Aha, sad u da javim, onom to cepa karte da te propuste. - Ne treba, ja sam kupujem svoje karte. ena koja je pretresala, mahnula mi je rukom da priem, proputam nastavak razgovora. Pogledom me skenirala, rukom odmahnula i nala sam se iza oveka, koji je malopre razgovarao. Izgleda da nije ni bilo nastavka razgovora, a i da je bilo dovoljno sam ula. Zar ima ovakvih milicajaca? Omorina je, ulazim u salu, stavljam ruku na usta da prikrijem zevanje, ruka ostaje malo due da prikrije uenje; ta je ovo, seoska igranka? Gde su ljudi? etam po hali u nameri da zauzmem najbolje mesto. Otkud znam gde je najbolje mesto, prvi put sam na ovakvom koncertu. Seu uz ovaj zid, kada pone mogu da odem gde hou, sem u prve redove. U skoro praz-

50

noj hali zlokobno odzvanjaju povici, rei se skupljaju u neprekidno metalno uborenje, bez vode i vodopada. Svetla se gase, nekoliko prilika, hitro povlae zavese u okove, magla poinje da osvaja binu, bljeti ogroman natpis KISS, tutnjava poinje da se razlee halom, veterani roka izlaze na binu. Kakav prizor. Pribliavam se bini i poinjem da gledam koncert kroz podignute ruke, na kojima tre dva ili tri prsta. Dva prsta su od davnina poznata publici, a tri su pod uticajem skoro steenih refleksa. Skree mi panju sevanje blica u mojoj blizini. Neka kljoca, pitau ga kasnije za film. Tiina pred bis budi me iz euforije namazanih lica, palacanje jezika, maeva koji bljuju vatru, krvi, slepog mia koji je jednom i poleteo, bubnjeva u nebesima, srebrne praine, zavijanje mikrofona oko vrata i jo nekih endeminih detalja, koji e mi verovatno kasnije isplivati iz mozga. Kud se dede onaj fotograf amater? Zveram u polumraku, propinjem se, traim nepoznato lice, koje e osvetliti sevanje blica. Izali su na bis, poele su da sevaju sve pirotehnike sprave, ali nigde nema sevanja blica. Sigurno je ostao bez filma, a njegovo lice e verovatno ostati za mene, zauvek nepoznato. Sa majicom oko pojasa, zujanjem u uima i toplinom oko srca, krenula sam put doma, sa nadom da e mom usplahirenom biu, biti podaren san, koji mu se ve due vremena iskrada.

- Sedam, koleginice. Kako da mu kaem da nisam zadovoljna, a ne znam trenutno za vie. Ako u septembru dobijem devetku, dobiu vie bodova za dom, nego sada sa ovom sedmicom. Svi priaju kako profesori gledaju prethodne ocene, a ovaj nije ni otvorio indeks. Hajde, okreni zadnje strane i pogledaj, imam dve devetke. Nita. - Ja bih da ponitim ispit. - Kojoj se oceni nadate u septembru? - Mislim da bih mogla da nauim za devet. - Zar vam nee biti malo glupo, da provedete leto uz Gausa, Puasona i ostale naunike? Ne znam ta da mu kaem, ko voli da ui ove gluposti, ta oekuje da mu kaem? - Da budem iskrena, hoe, ali ipak ocena je vii cilj. - Da, da, recite mi, je l ste vi poslednji za danas? ini mi se da nisam vie nikog video u hodniku. - Nema vie nikog. Sasvim staloeno, uzima prijavu i poinje da ara po njoj. Jo staloenije se nagnuo preko dva stola i dograbio moj indeks. Krv mi udarila u glavu, sve vreme priamo o ponitavanju, on bez obzira hoe da mi pie ocenu. Lista indeks, mene ne konstatuje, noge mi se odsekle, progovorila bih neto, ali jezik ne slua mozak. Neiji jezik slua mozak. - Devet. Emilija, recite mi da li ste bili na njihovom koncertu? Vidim da je majica sa aktuelne turneje. Dodaje mi indeks, sva zbunjena, stavljam ga u ranac, oseam olakanje, ali ne elim da pokaem preveliku radost. - Da, da, bila sam. - Ja sam imao veliku elju da ih vidim, ali nisam uspeo, zbog viih ciljeva. Ako biste mogli malo da mi doarate atmosferu koja je vladala. Iz novinskog lanka sam saznao samo, da je poseenost bila veoma slaba i da su doneli gomilu opreme, a otili praznih depova. Totalno se posvetio novoj temi, kao da sam dola namenski da priamo o koncertu. ta da radim, sem da se prepustim situaciji i uivam. Zanimljiv je i prijatan. Taman sam udahnula da zaustim neto, prekinuo me nadmeno, muki, bez pardona.

51

- Glupo je da priamo o koncertu bez nekog pia, da li ste za votku, viski, pelinkovac, vermut ili sok od zove, domai, od Gornjeg Milanovca. - Ovaj ... sok od zove. Sputa flau na sto, ponovo se okree, uzima dve ae i upuuje mi propitivaki pogled. - Tanji, obian ili slai? - Obian. Iz flae koja se znoji, poinje da curi gusti ukast sirup. Znoj na mom elu najavljuje letnje ege, koje su prerano poele ove godine. Vrata od friidereta su sakrila sok, vrata od ormara friidere, nae poglede nema ta da sakrije. um vodopada koji je padao u au, podsetio me je na preutno obeanu priu, koju je zvonjava telefona osujetila u povoju. - Da - dobar dan gospodine ivkoviu - naravno, da mogu - da li vam odgovara za sat vremena - ah ve ste u gradu - da, da - biu onda za dvadesetak minuta - prijatno. Eh, Emilija, ne znam ta da ti kaem, ovo nisu vii ciljevi, ali je neodlono. Moj drugar iz Hrvatske poslao mi je neke diskove. ovek po kome je poslao, slubeno je u Beogradu i nema puno vremena... - Da, da razumem, nije problem. - Ja idem prema centru, gde ti ivi? - U centru. - Onda mogu da te povezem, hajdemo. Od kako je sipao sok, preli smo na ti, ali to ne znai da moraju svi da znaju da smo, na ti. - Gde su ti kola? - Iza zgrade, to? - Dok ti zakljua kancelariju i opkrui oko zgrade, ja u ve biti na skretanju prema gradu, tu u te ekati. Trebalo mi je vazduha da se povratim. Prela sam ulicu i poela da diem duboko, kao nekada, kada sam gazila po inskim pragovima. Svaki parni korak, jedan udisaj, na izdisaje sam zaboravila, priroda se sama postarala. Treperenje topoli, davalo mi je subjektivni oseaj sveine, koja nije postojala u tri sata posle podne. Nisam mogla da ne primetim, kada je sivi reno etiri, skrenuo desno na semaforu. Pruila sam korak i nala se pred otvorenim vratima. - Prebaci pojas onako radi fore, ne radi taj mehanizam za vezivanje. Reno je plovio irokim novobeogradskim bulevarom, dok smo mi krstarili po muzikim temama, zapravo ja sam najvie sluala. Uspeo je da mi ispria, kako je bio tonac u jednom londonskom malom klubu, dok je bio na nekoj studentskoj razmeni. Prijala mi je pria, jer nita nije hiperbolisao i odao mi malu tajnu, da je to radio volonterski itavih godinu dana, samo da bi imao priliku da radi ono to voli. Parkirao je na trotoaru preko puta Saborne crkve, u nadi da nee naii pauk, dok ne popije pie sa gospodinom iz Hrvatske. - eleo bih nekom prilikom da ujem tvoje utiske sa koncerta, naravno nita ne obavezuje, sem da ne bude u mojoj kancelariji, jer ima puno lepih mesta za razgovor. Poziv je bio spretno uvijen u ukrasni papir, tako da mi se nisu ni palile lampice za eventualno odbijanje. Napisala sam mu na papiru broj i dala usmeno uputstvo kako da ga koristi. Kada sam mu rekla proceduru, zavrteo je glavom, a ujedno se i nasmejao. Njemu je to bilo simpatino i prihvatljivo, za razliku od nekih studenata, koji su se iuavali, metalnoj kanti koja zvoni i sluajnim prolaznicima koji prenose poruke. Ko zna kakve su njegove, studentske prie. Krenula sam uzbrdo i jo nekoliko sekundi kradomice gledala, kako zakljuava kola, moj profesor statistike.

52

Njega oigledno nita nije spreilo, da me posle tri dana zovne, a ni mene da ponovo, u sivom renou, prebacim pojas radi fore. Vrata mi je otvorio kod Rudarsko - geolokog fakulteta, a zakljuao u jednoj uliici, na Troarini. Ne znam koliko je bilo sati, ali je bilo tik pred paljenje ulinog osvetljenja. Drvoredi kestenja ograniavali su vidik samo na tri kue ispred nas. Nenaviknuta na tikle, povremeno sam ispadala iz ritma naih koraka. Doli smo do jedne table na ogradi, na kojoj je pisalo samo Dugme. irom otvorena kapija, tepih preko stepenica, koje su bile sastavni deo kue iz tridesetih godina ovog veka, odagnale su moju prvu pomisao, da je tu smetena neka radnja za presvlaenje dugmadi. Fenjer iznad ulaznih vrata, obasjavao je izborano lice oveka u sakou, boje terakote. - Dobro vee, gospodo. - Dobro vee, rezervisao sam jedan sto na ime Milenkovi. Ako biste mogli neko mesto gde ... - Kako da ne, draga gospodo, za vas ima jedno mesto gde zvuci klavira nee remetiti vae rei, a ako vam sluajno ponestanu rei, moete bez bojazni ukljuiti i druga ula za uivanje. Blagoglagoljivi gospodin, rukom nam je pokazao na sto i poeleo ugodne trenutke. Dok smo prilazili stolu, videla sam kako podie slualicu, sa reima, restoran dugme. Shvatila sam zato taj ovek nije imao nikakav blok u ruci, sve je imao u glavi, srcu i godinama provedenim u kafani. Klavir? Ah, sad mi je jasna Vladimirova reenica, da ne primaju goste u patikama. Pred nama je bila prostrana sala u ijem centru je oigledno podijum za igru. Po preporuci domaina, koraali smo po kripavom, amovom patosu, u pravcu sobice, bez vrata i kreveta. Dve svee na malom stolu, dve stolice, starinska komoda sa ogledalom, bio je itav inventar sobe, koja je nekada bila devojaka, po reima mog sagovornika. Pred nama je bila knjiica sa etiri lista, ukoriena kao starinska Biblija. Knjiicu smo prelistali, elje u vidu boce belog vina usaglasili i konobaru saoptili. Konobar je vino doneo i svee upalio. Sa priama smo se naizmenino dopunjavali, jedno drugom sa pitanjima upadali, kao stari znanci, a u pauzama vinom grla vlaili. Imali smo pogled na celu salu, ali nikog nismo videli ni uli, sem klavira povremeno, kada bi pijanista uao u zavrnicu neke dez improvizacije. Mi nismo gledali na asovnik, da bismo preklapanje kazaljki proglasili, da neko misli na nas, mi smo mislili jedno na drugo i preklapali poglede. Ceh je platio, napojnicu ostavio, nakon poslednje ae to smo ispili i nogama nehotice dodirnuli. Na izlazu nas je ispratio ovek u sakou boje terakote. - Laku no gospodo, iskreno se nadamo da ste veeras uivali, a mi svojom uslugom, barem deli doprineli. - Uivali smo svim ulima. Ni sama ne znam kako mi se to otelo, na izlaznim vratima, ali znam da nita nisam slagala. Ne znam, da li sam na tikle, naprasno navikla, ali iz ritma naih koraka nisam ispadala. Na pojas radi fore, sam skroz zaboravila. Te noi nita nisam mislila, samo sam zaspala.

Dogovorili smo ponovan predveernji susret, ovaj put mogu i patike. Zapravo, on je inicirao, a ja sam samo potvrdila. Pored toliko slobodnih mukaraca u ovom gradu, ja izlazim sa oenjenim tridesetpetoginjakom. Gde greim? Verovatno nigde, kada vie ne brojim natpise po itaonici. Jednu znatielju mi je skratio, znam ko mu je ena, drugu mi je izdigao u nebesa, ne znam to vrlja pored onakve ribetine, moje asistentkinje iz ekonomike turizma. Uli smo u Jevremovac i zapoeli etnju, oputenim, sporim koracima. Do tada sam mislila da je koraanje u dvoje refleksivna radnja, ali sam se prevarila. Sasvim sam sigurna, da smo

53

jedno prema drugom, prilagoavali korake. Leva aka, bila mu je zaokupljena nekom crnom kesicom, dok je desna svojim prstima, povremeno zaokupljala moju levu aku. To su bili pokuaji, koje sam vidno minirala. inilo mi se da bih tog trena mogla sa njim, iz parka pravo u krevet, ali da se drimo za ruke, to ne. Nisam golicljiva, ali ti povremeni izleti u golicanju prstima, golicali su neto dublje u meni. Kronje drvea su se preplitale i zaklanjale ono malo svetlosti, to se odbijalo od okolnih zgrada. Uskoro e i komarci. - Hajdemo na onu klupu. Od deset skrovitih klupa, on je ba izabrao onu na istini. - Ne svia mi se, suvie je svetlo i naputno. - Ba takva klupa nam i treba. Suvie je bio siguran u sebe, da bih dobila neku elju da mu protivureim. niramo stopalima po stazici, koja deli travnjak na dva dela. Dolazimo do klupe, zanirali smo travnjak. Sumrak polako pokriva nir. Sedamo na klupu, nae ostrvo u travnjaku. On sedi ravno, ja sam se nadlaktila, okrenuta sam skroz prema njemu i ekam ta e da se desi. Lica su nam blizu, najblie do sada. Ne pogleda me, iz crne kesice izvlai neku plavu sveicu, podie pogled i sputa mi sveicu u krilo. - Poni da lista, siguran sam da e ti se svideti. Prstom podiem koricu i shvatam da je sveica zapravo foto - album, uvijen u neki papir. Pri poslednjim tragovima dnevne svetlosti, gledala sam koncertne fotografije grupe Kiss. - Nemoj mi rei, da je iz Beograda. - Zar bi imalo smisla, da ti poklonim sa nekog drugog koncerta? Vie ne razmiljam o smislu, svrsi i posledicama. Usne su nam blizu, najblie do sada, ljubimo se. Njegova leva aka, sada je zaokupljena mojim ramenom i kosom. Album se naao na zemlji, a ja u njegovom krilu, spremna da ga rukama zarobim i strast nasladim. Mrak se spustio. Sa mranog ostrva, posmatramo staze okupane miravom svetlou lampiona. Prolaznici mogu samo da vide senke, koje se prepliu na tamnom i naputnom mestu. - Otkud ti ove slike? Glupo je to pitam, ali to ne moe da se kupi u radnji. - Naao sam nekog tipa na news grupi o roku. Oglasio je da menja dotine slike, za bilo ta to je vezano za Stonese. - Kako to bilo ta? - Bukvalno bilo ta. Poev od fotografija, novinskih lanaka, knjiga, karti, flajera, ma ne mogu da se setim, ta mi je sve ispriao da ga zanima. - Malo lud, a? - Ja ga nisam tako doiveo. Deluje kao veliki fan Stonesa. - A ta si mu ti dao za uzvrat, ako nije tajna? - Dao sam mu neke maarske dnevne novine, koje su izale dan posle koncerta Stonesa u Budimpeti devedeset pete. Kada je video, poskoio je. - Znai ipak malko lud. - Kad malo bolje razmislim, da je fotografisao Kiss, samo da bi se menjao, deluje tako. Hoe da te upoznam sa njim, pa da sama proceni? - Ne, ja elim tebe da upoznam, malko lude ostavljam za neko drugo vreme. Zautali smo, pribijeni jedno uz drugo, oslukivali smo zvuke prirode, pomeane sa priguenim zvucima ulice. Oslukivanje je delovalo kao beskonani trenutak zarobljen, na ostrvu sa klupom, gde vladaju neke druge vremenske dimenzije. To je bila dimenzija u mojoj glavi, dok je van glave vladala dimenzija u kojoj smo njegova ena, on i ja, ili ja, on i njegova ena.

54

Pria o nekom tipu kog je naao na news grupi, inicirala je moju znatielju, za korienjem raunara, tako da smo vrlo brzo poeli da razmenjujemo misli, putem elektronske pote, sve to pod okriljem kompjutera u univerzitetskom raunskom centru. On se konektovao modemom od kue, a ja sam poseivala terminalsku salu u raunskom centru, koja mi je bila na petnaest minuta peke od doma. Nismo vie zavisili od telefonskih govornica i rizikovali, da nae druenje naslute radoznale due i prenesu zli jezici. Sve nae tajne, bile su sakrivene u nekoj crnoj kutiji, u vidu nula i jedinica. Najlepi trenuci su mi poinjali posle logovanja, kada me sistem obavesti da imam novu poruku. ao plavuo, eleo bih da provedem vikend u prirodi sa tobom. Sve to ti je potrebno je, demperi, patike, kaket, pribor za linu higijenu i dobro raspoloenje, koje ti do sada nije manjkalo. Ja bih doao na staro mesto u subotu oko podne. U petak do osam uvee, je zadnji rok za otkazivanje. Ako proita pismo pre petka, javi mi da li ti se svia moja zamisao. Vidimo se, aooooo ta li je sad smislio ovaj naumiti ovek? Zar je bitno? Ja sam seosko dete i nedostaje mi priroda. Moda je vreme da mu kaem, da bih sa njim ila na bilo koji vrh, da pobodemo nau zastavu. ao profo, naravno da elim. Dau devojkama klju od sale, tako da e same da se rekreiraju. Super, ba si me obradovao. Evo duvam poljubac sa ake, prelazi preko monitora i nekog cvikeraa, ode, nestade kroz prozor. Ne brini, poljubac ima bioloko zaglavlje i ne moe da zaluta, uzdam se u dobre vazdune struje, da to pre stigne. aooo. ekala sam ga na raskrsnici, Takovske i Dalmatinske ulice, doekala i kao i uvek, zalupila klimava vrata. Nismo se poljubili, dan je, nije vreme za ljubavnike da pokazuju strasti. - Gde idemo? - Na pusto ostrvo? - Da, da, jo uvek volim bajke. Mmm, a je l ima to ostrvo palmu na plai? - Ima topolu. - A, gde je to ostrvo? - Na Dunavu. - Mmm, a da li na to ostrvo dolaze gusari, da sakriju blago? - Dou povremeno lovokradice i pokupe blago. Je l jede ti ribu, mislio sam da napravim riblju orbu. - Ne maniem ni jednom ruku, van studentske menze. Nemam pojma kuda smo se zaputili, preli smo most na Dunavu, pa na Tamiu. Uli smo u neki grad, a od silne igre pitalica, nisam videla tablu. Nikad nisam prela Dunav, ne znam gde se nalazim. A, zar je bitno kad je on pored mene? Skrenuo je sa mosta i parkirao pored puta. - Vidi onu krivu vrbu, pored reke? - Vidim. - Sii polako niz bedem, ima ovde negde puteljak, priekaj me dole pored vrbe, dolazim za dvadesetak minuta. Delovao mi je kao vitez, bila sam posluna, bez radoznalih pitanja, za koja nikada nisam mislila da su suvina. Ovog puta nita nisam ni mislila, zato nisam ni postavljala pitanja. Prepeaila sam livadu, skoro zaraslim puteljkom i sela na neki kamen ispod vrbe. Prolaznika nije ni bilo, vruina je, svaki ivi stvor bei u ladovinu. Sama sam, misli me zapljuskuju, kao reni

55

talasii ovu obalu. Kako je uspeo da se izmigolji od ene? ta e biti kada nanjui da je vara? Moda je nanjuila i kuje plan da provali koja je to. Moda izbegava da spava sa njom, kao nekada Gojko sa mnom. O, Boe zato mislim na Gojka? Zato bi izbegavao kada ne spava sa mnom? ta ako ga satera uza zid, kao ja Gojka i sve prizna? Dosta vie Emilija, on je tvoj, trenutni, vitez na belom ... - Ehej plavuo, penji se. Kao u bajci stvorio se moj vitez u belom amcu. Mislima sam odlutala, amac nisam ula, bajku sam napravila. Poskoila sam, torbiak na rame metnula i mom vitezu ruku pruila. Ruka u ruci, pogledi blagi, balansiram sa noge na nogu, njiem se, ne oseam sasvim noge, tako je to kada si prvi put u amcu, sa svojim vitezom. Na preagu smo seli, kaketi su nam malo smetali, u igri naih usana, na raskru dveju reka. - Hej ta je ovo, kakve su ovo kule? - Nisam se ba raspitivao, verovatno ulaz u drugu dravu, carina u neko preanje vreme. Lagano plovimo nizvodno, razdvajam zvuk motora, od uma vetra i talasa, povremeno spustim ruku, tek da osetim sveinu vode. Nastavljam zadevanje u vezi pustog ostrva, ipak je prvi poeo. - Je l ono nae ostrvo? - Nije, iza njega je. - A, jel ima na tom ostrvu izvora i vodopada? - Nema, zato sam i poneo kantu sa vodom, vidi tu kantu? - Da, da, vidim. Stvarno se uiveo u bajku, to da ne, ima amac i plavuu u amcu. - Eno ga nae ostrvo. - Uuu ba je veliko i umovito. Ej, a gde je na zamak? - Ne vidi se odavde, saekaj jo malo da priemo. - Mmm daaa. Uprla sam rukama o prednji deo amca i gledala netremice njegov osmeh. Povremeno bi odblesak od talasa pokvario monotoniju, senke od kaketa, na njegovom licu. Gledala sam plavetnilo, zelenilo, belilo ... - U jeee, Vladimire pogledaj koliki brod, ko krstari njime? Neka elita, a? - Penzioneri Evropske unije. - Hoemo li i mi tako kada odemo u penziju? - Naravno, taman emo tada ui u Evropsku uniju. - ta nas briga za penzionerske dane, mi imamo nae ostrvo i zamak. - Naravno, evo stiemo, dodaj mi to veslo da ne prelazim tamo. Veslo sam mu dodala i naglo se okrenula. Pristajali smo uz obalu, a na pedesetak metara od nas prikazala se neka kua, koja na prvi pogled nije bila gledna i odavala je utisak o zaputenosti. Moj vitez je svezao amac za dva direka na travnatoj obali i dodavi mi ruku, pozvao me na nae ostrvo. Stajala sam na obali, zbunjena i srena, ekajui da, on, istovari neke stvari iz amca. Torba, kanta, metalna korpa sa ribom ispred mene. Prihvatam se ribe, kako mi bi reeno i kreemo ka kui. - Kao to vidi, dvorite je malo neuredno, tako je i u prizemlju. - Ne brini, nisam ja od eera. Jedan okret kljua, ulazimo u icom ograeno dvorite, dva okreta kljua uli smo u kuu. - Spusti ribu u tu kadicu.

56

Prizemlje je bilo izjedna, bez ikakvih pregrada i svuda su bile neke alatke, poev od motika, preko budaka do grabulja. Na pola stepenica, kojima smo se peli prema potkrovlju ugledala sam bela, traljavo ofarbana vrata. Jedan okret kljuem, ulazimo u malenu sobicu, sa pogledom na Dunav. Imam utisak da je prozor vei od cele sobe, a zelena linija du druge strane Dunava, kraj sveta. Zidovi ispod kosih krovova bili su nedavno okreeni, poznavale su se pruge od one iste grube etke, kojom sam prolog prolea, babi kreila njenu letnju kujnu. Ispod prozora je bio veliki duek, levo od vrata visea kuhinja, koja je bila prizemna, desno neke stalae sa ebiima. Pod je bio prekriven linoleumom. Nikada ne bih pomislila da svet haosa i rasputenosti, mogu da dele samo jedne stepenice, od sveta savrene jednostavnosti i istoe. Dve torbe su trupnule, etiri oka su se srela, ulazimo u davno zapoetu igru preplitanja elja, oekivanja i iekivanja potpunog sjedinjavanja. - Ovde je malo zaguljivo, otvoriu prozor. Okree duek pljotimice i prislanja ga uza zid, pored nas. Prozor se otvara, oseam sveinu usred najvee ege, njegovo lice see pozadinske pejzae. Sve sam blie, izdiem se na prste, ljubim ga i ne razmiljam o tom trenutku, taj trenutak je konano nastupio. Sedeli smo na poluispumpanom dueku, uskreeni uz hrapav i hladan zid. Zadnje ega se seam je njegov zagrljaj, kojim me je kupio za ceo vek. Pre toga se seam, nekih mutnih pejzaa, njegovih rei, kako me dri za sise da ne ispadnem kroz prozor i nekog peckanja u stomaku. Izmeu toga je prekid filma. Ne znam kako je do toga dolo, ali sam negde itala da tako strunjaci definiu orgazam. - Plavuo, moram da izvadim povre iz torbe, uparie se. - A, kada e da nam pravi riblju orbu? - Veeras, kada preladi, do tad imamo po sendvi. Poeo je da vadi stvari iz torbe i da stavlja na visei deo od kuhinje. Pored kese sa povrem nali su se tu i nai sendvii, hleb, posteljina, pekiri, neka flaa soka, koja po boji podsea na neto drugo i mnotvo nekih sitnica. - Idem da odnesem ovo dole, a ti zaviri u viseu kuhinju i izaberi neko pie da popijemo i neto da stavimo u Dunav da se hladi. Rum, votka, Napoleon, Trenk, viski, vermut, opet viski, neki francuski konjak, liker, Pelinkovac, opet liker, hah, ovo dole su sve vina, valerina jedna. Uao je sa nonom pumpom u ruci i poeo da naduvava duek. Salce oko njegovog stomaka pravilo je talase. - Ja u liker, a ti? - Ja u taj Napoleon. Sipam mu u aicu i dodajem pie, provokativno mu dodajem i rei: - Ti si ba pravi domain, ima svakakvo pie. - Na ovo ostrvo povremeno dolaze u lov razni ljudi, razliitih profila i zanimanja. Ponekad naprave terevenku i uvek pretekne pia. - Hajde iveli, love moj. - iveli, ja ne lovim. Samo doem ovde povremeno, da uivam u prirodi. Priznajem idem u lov sa ljudima, ali nemam puku. - Kako sad to? - Dok oni love, ja na nekom drugom mestu uivam u prirodi ili se popnem na neku eku, na drugom kraju lovita i sunam se. Uvee kad se sve smiri, trofeji prebroje, poinje druenje uz jelo i pie. - Neto mi nije jasno, kako si ti upao meu lovce, ako ne lovi, sem mladih studentkinja.

57

Na tren mi se uinilo da sam preterala, ali nijedan mii na njegovom licu nije tako neto potvrdio. Samo se nasmeio, malo pomerio glavu u stranu, slinim pokretom glavu vratio i tiho progovorio: - Suvie tuna pria da bih ti sada priao. Hajde ispij to, pa da idemo u etnju. - Hajde, ou da mi pokae eku. Sendvie smo poneli, belo vino u Dunav stavili, ivotinjskim puteljcima u dubinu ostrva krenuli. Obilje ptijih krikova i pojeva, stapalo se sa utanjem povisokih topola. Koraali smo uporedo, ako bi se neka grana ispreila, ili bismo u koloni, on i ja, nae ruke izmeu. Uvek smo imali tema za razgovor, ovog puta oi su nametale teme, govor tela razraivao, usne i ruke zavravale zapoeto i istraivaki zapoinjale neto novo. Konano, na istini pred nama pojavila se eka, no to tako samo deluje, jer ona je tu odavno, a mi kao i ostali ivi stvorovi povremeno se pojavljujemo, proemo i nestanemo, ostanemo u lokvi krvi ili se popnemo. Mi smo privilegovani ivi stvorovi, mi se penjemo. - Kakav pogled, teta to se ne vidi Dunav. - Ima jedna sa koje se vidi, ali je dosta daleko. - Ma i ja zakeram, zapravo ne znam gde se nalazim, pa lupam. - Ne lupa, samo glasno izraava svoje elje. Ajde da jedemo, ja sam gladan. Kidamo sendvie, zalogaje vaemo, jezikom premeemo komade i usta oblizujemo, dobro ga ena hrani. - Mnogo vam skupa ona pijaca, kod mene u Zemunu dosta jeftiniji zeleni. Ne bih ni svraao tamo, nego znam da ima dobrih sendvia preko puta pijace, pa eto svratio sam, da se ne zavlaim kolima dva puta, po uliicama. Uzvraam mu, da slabo idem na pijacu i nisam upoznata sa cenama, a sebe pitam, zato mi njegova ena dolazi u misli? to sam prisnija sa njim, ta mi se ena sve vie vrzma po glavi. Da je ne poznajem moda bi drugaije bilo, ali ovako, dugonoga, dugokosa crnka, uvek sreena i naminkana, namirisana anelom Pet, moda onim sa ulice, ali uvek mirie, pojavi se kada to najmanje elim. Tako mi i treba kada joj kradem mua. Dok utimo i mljackamo, razmiljam: Da li je kraa ako nae obijen izlog i uzme okoladu, slatku, topljivu ba kao profa? Jeste Emilija, to nije tvoje i treba da zaobie, a jo si u obavezi da zovne miliciju i prijavi nedelo. Po tome bi trebalo profu da zaobiem, a obavezu preskoim. ta da radim kada na svakom koraku, ljudi lome brakove i izloge, a niko ne odgovara. Dosta vie Emilija, ovo je pozajmica bez saglasnosti vlasnika, nema lomljave i krae. E, Emilija, ona rospija je tako Gojka pozajmljivala pa si ga kolskom torbom gaala, ali na kraju prie oprostila, a njemu nikad zvanini oprost nisi dala. Rospija? Ja bih za gospou bila rospija, ako bi saznala. - E, sad da vidimo da li ima neka ivotinjka. - Ja mislila da u tom torbuljaku nosi vodu, a ti dvogled. - To sam zaboravio, a imao sam uturu u sobi. Ja obino ne nosim vodu, a moramo uskoro da krenemo. - Hou da gledam zalazak sunca. - Ne smemo, to je varljivo, a u umi brzo pada mrak. im Sunce zakai one topole, kreemo. Do tad dvogled u ake. - Jasno profesore, mogao bi ti da uzme neto drugo u ake. - Na primer? - Moje sise, da ne prekrenem preko ograde. - Nije sad trenutak. - Ceni, a?

58

uti. utim i ja, ali mu se pribijam uz telo, dvogled nas ulji, moji prsti pokuavaju da naulje njegov ponos. Uspevam, pomera se, migolji se, prihvata nametnutu igru. - Ba je trenutak, odao te tvoj podstanar u gaama. Moja ruka otkopava lic, njegova ruka spreava moju ruku, da zgrabi ponueno. - Nisam poneo gumicu. - Hajde, ne drami, proi e me volja, imam menstruaciju tanu u sat, sad je bezbedno. - Nee, uskoro emo u zamak. Nikad nije bezbedno, ali nije to glavni razlog. - Da, da ... Proitala sam u studentskoj poliklinici, da je dvadeset sedam studenata obolelo od side. - Ima veze sa tim, ali ne na taj nain kao to ti misli. Emilija, ako moemo nekako ovo da zaboravimo, da ne pokvarimo vee pred nama. Skida mi dvogled sa vrata i posmatra umarak pred nama. Ova eka i priroda, tako mame na najobiniju prirodnu potrebu, koja se zove seks, koji ne zavisi samo od mene. Ve me je prola volja, strpljivo u ekati naredni okida za prirodnu potrebu. Menjam izraz lica, pretvaram se kao da nita nije bilo i poinjem zezanje: - Je l zna ta je mene odalo u jednom trenutku, dok sam ivela kod gazdarice? - Misli na neku sitnu krau, ukljuila si bojler po skupoj struji. - Hah, tako neto, slino. Pre nego to sam dola u Beograd, moji mi nali sobu kod neke dobrodree babe. Zamisli, ostala bez mua u dvadeset dve godine i nikada se vie nije udavala. - Mogu da zamislim, verovatno je vie nije, muka ruka takla. - E, na to se svodi, ali je ona to meni spakovala nekako suptilnije; zna, ja sam imala ovaj stan, mogla sam da pravim orgije, ali sam ostala asna i potena. - Klasika, i? - Lepo smo se nas dve slagale, gnjavila me je za ee tuiranje, spopadala me sa abrovima kad izaem iz sobe, ali sam to nekako prenebregla. Meutim, kada je poela grejna sezona, dolo je do nesporazuma. Grejale smo se na struju. Ona je u kujni koja je bila povea, imala pe, peticu, a ja u sobi, dvojku. Njena vie nego duplo vea. Kae ona meni, eri, plaamo struju po pola. Ja onako dobronamerno da joj objasnim, kaem joj kako je njena pe, pet kilovata, a moja dva, te da njena vue duplo vie struje. Nema teorije, zabrstela ona sa priom, kako sluamo uvee vremensku prognozu, pa ako e mraz onda pe na trojku, ako ne onda na dvojku. Zavri priu sa reima, dvojka je dvojka za svaku pe na svetu i stavi taku. - Otroumna neka ena. - Naravno, sluaj dalje, ja se nasmeim i krenem po svom. Jednog dana doem sa predavanja, pe mlakunjava, a soba se izladila. Odvrnem ja pe i krenem neto da prepisujem. Proe sat vremena, eto ona kuca. Ja naravno iskljuim pe, otvorim vrata i nabacim smeak. Kae ona, Emilija greje sobu po skupoj tarifi, nismo se tako dogovorile. Sigurna sam bila u sebe, a i u pe koja nije stigla da se zagreje i onako otresito kaem, ta vam pada na pamet. Tri koraka po podu, jedan polukorak na stolicu, ruka iznad glave, spretni prsti se vrte u krug, osigura u ruci. Silazi sa stolice, gleda me unezvereno, dodaje mi osigura, sa reima, ti e mene da vara, uzmi ga u ruku, da oseti kako je vru. - To se zove, praksa u izdavanju sobe. - To se zove, smrzavanje ceo novembar i decembar, posle sam dola u dom, tamo super greju. Dvogledom smo po obodu ume kruili, oekivane srne nismo videli, a u na zamak negde u suton pristigli. Kinicom smo kotli oprali, istu vodu nasuli, verige potkoili, cepanke poreali, vatru podloili, povre iseckali, riblju orbu pristavili, satima u vatru zurili, poljupce

59

razmenjivali, reima misli pleli, na vreme zaboravili, glad utolili, na huk sove uplaili, vatru pogasili, sveu u sobi upalili, tela oznojili, u sveu dunuli, oi sklopili, tiinu sluali, snove snevali, kasnim jutrom probudili. Prvi put u ivotu, buenje pored ljubavnika i eka me, kafa, keks i okolada. Osetila sam kada je ustao, jer sam u duek malo utonula, ali nisam panju pridavala, ipak je lekarenje navika, kojom pokuavam da dovrim prekinute snove, one lepe, naravno. Naa lea od zida razdvajaju ebad, nau prvu ovojutronju priu spaja, neko otrcano plastino, sivo tablo, slino onom iz menze, sa dve olje i jednom asom. askamo o obinim i neobinim stvarima. - Dokle si stigla sa ekonomikom turizma? - Prela sam jednom, treba sad da inteziviram uenje, mnogo sam se opustila. - Mislim da vie nee biti potrebno da ui ekonomiku, ali ovog trenutka ne mogu sto posto da ti potvrdim. - Misli da mi tvoja ena sredi kod profesora ili da me ona ispituje, nema anse. To je laganica predmet. Pre bih u zemlju propala, nego da se pojavim preko veze kod tvoje ene. - ekaj malo, ne istravaj se. Postoji elegantniji nain da se to izvede, ne poznaje ti sve profesorske cake. - Puni ste vi caka. - Jesmo. Je l zna kako izgleda ispit kod profesora? - Samo znam da je usmeno. - Pre nego to pone ispit, profesor porea sve cedulje po stolu. Zatim prva tri po spisku uzimaju cedulje, sedaju za sto i piu koncept. Ko zavri, odlazi, a nov sa spiska uzima cedulju sa stola i tako redom. Tvoje je samo da uzme pravu cedulju i ispria unapred naueno. Verovatno se pita, kako da uzme pravu cedulju? - Neko je obeleio. - Upravo tako. Postoji jedna cedulja koja je savijena po duini. Ne vidi se iz aviona, ali se vidi kad malo bolje zagleda. Ostaje samo da ja ispipam neke stvari i poaljem ti poruku sa pitanjima. Na tebi e biti da zamoli profesora, ili moju enu da odgovara prva. - Joj, Vladimire, sad sam zbunjena. ekaj malo ... - Reci slobodno. - ta ako je neko provalio tu cedulju, pa stane u red da pita profesora da odgovara prvi? ta ako posumnja neto? - Nije niko provalio, znala bi moja ena, prva. Nee niko da sumnja jer ima sve devetke. Profesor ne zna za to, tako da ne moe da sumnja. - A, otkud tvoja ena zna za cedulju? - Ona ju je presavila. - Zato? - Pitaj nju. utimo, promenio je izraz lica, tiina je, mogu da mu ujem otkucaje srca, dovoljno sam blizu da oseam kako se znoji. Sve mirie na zagorelo jelo, koje sam ja skuvala. - Ej profo, izvini, malo sam preterala. - Nita, nita, ja suvie zalazim u nepotrebne detalje, koji za sobom povlae nove detalje. Sve je to normalno. aljem ti sutra pismo, sa potvrdom da li je izvodljivo ili ne, a ti odlui sama. Je l OK? - Naravno da jeste. Temu smo apsolvirali, raspoloenje kockicama okolade povratili, te napokon ustali i travu iza kue, kao ivotinje, utom rosom orosili. Riblju orbu smo podgrejali, prste olizali,

60

sudove kinicom oprali, brave kljuevima na tren obradovali, iza nas kuu ostavili, velikoj vodi pribliili, amac odvezali, veslo pokvasili, nae ostrvo napustili.

Jo jedan od naih udnih izleta. Na zaravni iznad Studenjaka, koja deluje kao ureeno fudbalsko igralite, doli smo da se dobacujemo frizbijem. Po njegovim reima u suton je najlepe, jer sunce ne ometa zevanje po nebesima, ali mi smo doli itav sat pre, da bih savladala vetinu bacanja. Ja sam dobar uenik, a on kao i uvek strpljiv predava. Ne mrzi ga da stalno stoji iza mene, ispravlja moj poloaj ruke ili trzaj pri izbaaju. Pri svakom izbaaju, otrao bi do mesta gde je pao frizbi i meni ga dobacio. Svakim izbaajem bila sam vetija i naizgled dosadna igra, bila mi je sve zanimljivija. Doli smo do stadijuma kada mi nije trebala asistencija, a razdaljina od dvadesetak koraka bila optimalna. Vremenom se malo izbezobrazio i poeo da me eta po igralitu, jer je znao kako da baci frizbi tamo gde naumi. Dodue etala sam i ja njega, ali ne namerno kao on mene. Namerno ili ne, nama se etanje osladilo, tako da nismo uli grmljavinu koja se povremeno oglaavala. Nismo primetili da smo jedini ostali na igralitu. Oigledno, primeivali smo samo jedno drugo. Tek kada smo osetili krupne kapi kie, po rukama i licu, shvatili smo ta se deava oko nas. Hitro smo se sklonili u oblinje bagrenje, koje je uspelo da nas zatiti od kie, taman toliko da se izdiemo posle printanja sa polovine igralita. Nita nam nije preostalo, sem da krenemo lagano niz krnjave stepenice, koje vode do podnoja breuljka, gde je ostavio kola. Bilo je simpatino posmatrati, muljave brojke asovnika, na zgradi Geneksa. Kao na dlanu, videla sam ceo Studenjak, iji u stanar sasvim sigurno postati idue godine, zahvaljujui desetki iz ekonomike. Kada sam sela u kola, shvatila sam koliko sam mokra. - Vladimire, odvezi me do doma, prehladiu se. Stisao me blago za podlakticu u trenutku kad je krenuo rukom da promeni brzinu. - Naravno, najmanje to nam treba, to je prehlada. Od siline pljuska nisam nikako razaznavala kuda idemo, samo sam imala u glavi, da treba negde da skrenemo desno prema Brankovom mostu. - Da nisi promaio skretanje? - Nisam, samo sam promenio plan. Idemo kod mene da se osuimo, posle u te odvesti u dom. - A gospoa? - Ispratio sam je danas u Gornji Milanovac. esto ide kod roditelja, nisu dobrog zdravlja. Ne brini, dolazi sutra uvee. - Vladimire, hajde lepo okreni ka centru, da ne komplikujemo nae ivote. - Ako se ne obriem i obuem neto suvo, rizikujem da se sutra probudim ukoen. - Ovako rizikuje, da me vidi neko od komija. - Mnogo je vea verovatnoa da se ukoim, nego da tebe vidi neki komija. - Dosadan si sa tvojim verovatnoama, ovo je realan ivot, a ne neke brojke. - Tano je, ivot esto probije verovatnou. - Vladimire ! - OK, sagni se dok ne uem kolima u dvorite. Izaao je. ula sam, kripanje i mlataranje vratima. Uao je sa ljutitim negodovanjem o zaglavljivanju klina od vrata. Parkirao je pravo pred ulaz u kuu. Ne izlazim, ekam da zatvori kapiju. Dentlmenski me izvlai iz kola i u zagrljaju me prati, nekoliko koraka do ulaznih vrata. Ulazimo u kuu, njegov zagrljaj biva smenjen zagrljajem toplog vazduha. Mrano je, zvuk prekidaa otkriva mi hodnik sa troje vrata, od kojih su jedna sa prepoznatljivom sliicom, bate i

61

seke. Otvara mi vrata sa desne strane, zvuk prekidaa otkriva mi prostranu sobu, u kojoj mi je prvo upao za oko zid, koji je bio sav u ploama i diskovima, od poda do plafona. Spustio je roletne na jedinom prozoru u sobi, koji je gledao na ulicu i remetio harmoniju, pravih linija polica i pedantno poreanih ploa, koje su se stapale u arene trake. Mesto za diskove je bilo ba ispod prozora. - Svlai se, odoh po pokire. Izuvam patike, skidam arape, klatim se i neprestano blenem u ploe ispred sebe. Svlaim sa sebe sve mahinalno, odeu stavljam na stolicu, kao da se raspremam za spavanje. Skidam i gae ovog puta, jer su se i one pokvasile. Prilazi i stavlja mi pekir oko vrata, ja brzo aram pekirom po telu i prelazim na kosu. Njegova senka preko ploa me je podsetila, da i on postoji. Sem to postoji, on stoji pored mene, totalno go i briska se pekirom. - Koliko ima ploa? - Negde oko dve ipo hiljade. - Uuuu, ba velika ... Nabrekla, meni dobro poznata, tvorevina prirode, poinje da se trlja o moje guzove. Oseam njegove grudi, pripijene uz moja ramena. Moj pekir je na podu, a njegov ara po mom stomaku i grudima. Dva pekira su na podu, njegova ruka zabavlja moju Radmilu. Vrti mi se u glavi od silnog trljanja, ploe mi se udvajaju, kolena mi klecaju, a grudi uvruju. Trljanje prestaje, vidim ga kako prebira po torbici. To to je traio stavlja u aku, drugom mene hvata za ruku i vodi u nenameten krevet, koji do tada nisam ni primeivala, iako se nalazi na sred sobe. Kleimo, ljubim njegov vrat, oseam miris kie i ukus kinice. Stee me za guzove i pribija me uza sebe. Predigra traje itavo posle podne, vreme je za igru, koju bih ja da vodim. Spretno cepam spoljanjost, da ne povredim namotanu unutranjost, koju odmotavam i niem na njegovu krutost. Utanjam u mekan sunerast jastuk, oseam meavinu mirisa i dodira. Na meni je i u meni. Oko mene miris njegove koe, kie, ploa, nekog parfema, meavina koja poziva na put, ka najveem ovozemaljskom zadovoljstvu. Plaovito njihanje prerasta u silovito guranje, sa namerom da prestane. O moj Boe, ovo mora jo da traje. Migoljim se iz naruja, kao poodraslo nakome, obrem se, okreem i osvajam, a osvojen vrh sa punim pravom tamom obavijam. Savijam i pribijam se, njegove maljave grudi moje bradavice bude, mokrom kosurinom zaklanjam nam lica, od svetla i njene slike pored televizora. Uvek sam vrtela hulahop oko zamiljene osovine, sa to manje sputanja ka zemlji, ovog puta to radim oko realne, sa to vie sputanja ka zemlji. Ova realna osovina je malo kriva i prosto mami, na to ee sputanje ka zemlji, jer hulahop ne sme da padne. Oseam neko peckanje u stomaku, treba mi neto jae, silazim i puim se, iskonski animalno, pozivam na zavrnicu. Zagnjurujem glavu u jastuk, oseam miris anela, ujem pljesak kao amar, a nigde amara. Ponovo ujem neto poput aplauza, oseam kako me neto pecka, ovog puta po guzi. Od pozadi, silovito, mahnito i duboko, napred miriljav izbalavljen jastuk i moja usta puna njenih otrih, dugih dlaka. Oseam je kao da je tu pored mene, vidim njenu sliku bez slike, ujem sebe kako jeim, mislim da je ona. Oseam svaku izboinu na kiti, oh Boe, puknue u meni. Kada sam se malo razboravila, ispriao mi je kako sam se sklupala, pokrila aravom i par minuta samo trzala. Nita mu nisam odgovorila, ali sam pomislila, ako je ono na ostrvu bio orgazam, onda je ovo neto, to u uvek eleti da doivim. Ipak se trca pravim anelom. Dva prekidaa su vaknula, svetlo od lustera zamenilo je titranje nekih lampica, na stalai pored ormara. - ta to svetli? - Ah, to je lampako predpojaalo i pojaalo, ta e da ti pustim?

62

- Vidim, ima puno klasike tamo, izaberi neto veselo. Leim u tuoj postelji, gledam mirave lampice i ujem njegove prste, kako taku, dok prelaze preko ploa iza mene. - Evo, Mocartove sonate, mislim da sam presluao samo jednom, ali znam da je veselo. Briska plou nekom etkicom, neto je acuje, odaljuje, pribliuje, stavlja crnu rupu na beli klin i napokon sputa, malopre podignuti poklopac. Stroboskop i malecna crvena lampica odaju prisustvo gramofona u sobi, iz ijih uglova poinju da dopiru pitomi zvuci klavira, koji odaju sposobnost gramofona da odri veselost, dve ve vesele due. - ta e da popije? - Daj onaj sok od zove i stavi moje odelo, negde da se sui. Donosi jednu au sa estinom, drugu sa sokom, dodaje mi i seda pored mene na krevet. Malo otpijam, neto mumlam, da iskaem da je lep i iz vedra neba progovaram: - Duguje mi priu, kako si postao lovac. - Nisam imao utisak da ti dugujem tu priu. - uj, ne duguje mi, samo sam mislila, da moda moe da mi ispria tu priu. - Nekom drugom prilikom, nije sad vreme. - Ako nee, nemoj da trai izgovore, ako hoe ispriaj sad, nemamo svaki dan priliku za razgovor. Misli nisu vie skrivene. Koleba se, odaje ga utanje. Dubok uzdah, pripovedanje nastaje. - Pria poinje jednim dogaajem koji se desio mojoj eni, a ja elim da ona to manje bude prisutna u naem odnosu. - Hteo to ili ne, ona je stalno prisutna, evo i sad leim u njenoj posteljini. - Da, da , izvini, desilo se spontano, nisam stigao da promenim, evo sad u to da uradim. - Ma jok, nema potrebe, ne smeta mi. - Sigurno? - Ma da, prija mi. - Samo ti zezaj ... - Ma ne zezam. - Da, da verujem ti ... Bila je subota, februar, prole zime. Ja sam poao na pijacu, a ona je ostala da spava ovde u krevetu. Bilo mi je ao da je budim, lepo je spavala. Ne znam kako da ti ispriam, a da ne prepriam, jer stvar nije za prepriavanje. Pokuau njenim reima. O Boe dragi, pala sam, muka mi je, ta da radim, gde je Vladimir, ah pijaca, hitna pomo, na kolenima sam, padam ponovo, sue mi se usta, telefon, predsoblje, kako da otvorim vrata, kako da stignem do vrata, polako puzi, izdri, mora, kabal, hvala ti vasiono, polako, tako, tako, moj si. - Probala sam da ustanem ... i onesvestila ... sam se ... molim vas ... - Da li ste se povredili? - Ne, ali sam ... dopuzala do telefona ... nemam snage da ... ustanem ... sve mi je te ... - Koliko imate godina? - Trideset. - Znate, sada je sezona gripa, priberite se i skuvajte aji ili supicu, bie vam bolje. - Ali ... ja ... ne mogu ... Gde sam ja to, naa soba, telefon, ne mogu da pomerim ruku, paraliza, probaj, mora, mogu, prekini vezu prvo, uje se tu - tu, ajde devet, etiri, zvoni, mukarac. - Molim ... vas ... umreu ... - Polako, polako, koliko imate godina?

63

- Tride ... set. - Na ta se alite? - Htela sam ... da ustanem iz kreveta ... i pala sam ... jedva sam dopuzala ... do telefona ... nemam snage ni da priam ... - Imate li bolove u grudima? - Ne, ali jedva ... - To nije urgentno, ne umire se od toga, takve simptome daje grip koji trenutno vlada, skuvajte aj, verujte bie vam bolje. - Ali ja ne ... mogu ... da se pomerim, ni da pri ... am. - To su ti simptomi, samo se priberite i nemojte da paniite, teko priate zbog panike. - Ali ja stvarno ... Prekinuo je, Boe daj mi snage, papir, otkud tu, neto pie, polako samo jo malo. Gde sam to, soba, vrti mi se, hitna, nee da dou, papir, Vladimir mi je ostavio poruku, polako, tako, jo malo, proklete ike, ne mogu da proitam, polako, polako, svratiu kod Steve ... posle pijace, ne znam broj, imenik je u hodniku, ne mogu da odem, mora, puzi, telefon, moram da ga vuem sa sobom, jo malo blizu su vrata. Jo sam iva, dobro je, suva mi usta, kabal u ruci, hajde jo malo, tako, tako, moram na kolena da otvorim vrata. Kada sam stigao, krenuo sam da otvorim vrata, ali nisam mogao od njenog tela, odkrinuo sam malo vrata i video njene noge. Zvao sam je nekoliko puta, ali uzalud. Istrao sam napolje, uzeo dva trupca, razbio prozor i uspeo nekako da otvorim sa unutranje strane, a da se ne poseem. Priao sam, poeo blago da je drmam, pulsa kao da nije ni bilo, ali sam osetio srce. Bila je bleda kao kre. Isprskao sam je sa vodom i dola je svesti. Poela je da mi pria: Vladimire, umreu, spasi me, vozi me u hitnu, slaba sam. Otkljuao sam kola, otvorio vrata, uzeo je i shvatio da je ponovo u nesvesti. Vratio sam se, napunio neko lone sa vodom, stavio na sedite i krenuo u hitnu. Na semaforima sam je prskao i mojom akom kvasio njeno hladno i bledo lice. Od trenutka kada smo stigli u hitnu, do operacione sale, prolo je dvadesetak minuta. Nita tada nisam znao ta se sa njom deava, tek kada se operacija zavrila rekao mi je lekar da je imala vanmaterinu trudnou i da su joj jedva ivot spasili. Jedna drama se privela kraju, druga je poela. Izgubila je puno krvi i morala je momentalno da primi krv. Lekar je iskazao bojazan, da njen organizam nee biti sposoban da primi veliku koliinu krvi, a da je ne odbaci. Jedini spas je bio u nekim lekovima koje bolnica nije imala. Da stvar bude gora, nije ga bilo ni u apotekama, ve samo ispod ruke. Ja to naravno nisam znao, ali me je detaljno upoznao, u etiri oka, lekar koji ju je operisao. Ja sam na to pristao, jer nisam imao izbora. Telefon - pejder - telefon i uskoro sam se naao u kafani, sa oima koje obeavaju spas po skupoj ceni. Naravno spas nema cenu, tako da smo izuzeli moj reno etiri iz zaloga, jer nije mogao da pokrije ni etvrtinu sume koju je traio. Nisam imao nikakvu uteevinu, niti bilo ta to sam mogao brzo da prodam. Ova audio oprema bi pokrila, ali nije pogodna za zalog, jer je teko nai kupca u ovoj zemlji. Na kraju me je pitao gde nas dvoje radimo. Kada sam mu rekao, usledio je telefon - pejder - telefon i posle pola sata u kafanu je doao ovek, koji mi je predloio poslovni dogovor. Zaloio sam re za usluge koje u da uradim kada bude trebalo. Lekove sam odmah dobio, moja ena se oporavila, u junu cedulju sa ispitnim pitanjem presavila, a ja sam dva puta asistenta odmenio u pregledanju pismenog dela ispita. Od tada mi je svejedno da li u nekom da upiem, sedam, osam ili devet. Ruka je odavno dola do kraja, vratila se na poetak i eka da krene na novi put prema centru gramofona. Oseam se bedno i utueno, ako mu krenem u zagrljaj ili bilo ta kaem u vezi ene, poee da tei on mene, a ne ja njega.

64

- Je l mogu ja da promenim stranu? - Naravno. - A ta je sa esticama i desetkama? Ustajem, hodam bosa po mekom tepihu, podiem poklopac, vadim crnu precizno izbrazdanu plastiku, okreem ruku preko ruke i vraam je u prvobitni poloaj. Maam se za ruku. - Ehej, ne diraj ruku, samo pritisni to dugme dole. - Izvini ja samo znam za onaj gramofon, to mu se ruka rukom pomera. - Nita, ba simpatino prevre plou. - Je l? - Aha, doi pored mene - prua mi ruku i pravi mi mesto do kraja kreveta - desetka, taj osim to mora da zna kako da primeni znanje iz statistike, mora jo bolje da zna gde ne moe da primeni, bolje je nemati statistiku, nego imati pogrenu, a za esticu mora da ispuni neku formu, zna i sama da uvek dajem, dva ablonska zadatka sa promenjenim brojevima. - Da, skapirala sam to, ne bih nikad poloila da nije tako. Nego nije mi jasno ovo za desetku, kako to da zna gde ne moe da primeni. - esto neke na izgled oigledne stvari, imaju neku dublju pozadinu, koje mi esto nismo svesni. Vidi ovo ... sa mojom ... enom ... - Vladimire, neemo o tome, nemoj molim te, hvala Bogu i tebi, iva je i zdrava, ajde molim te ... - Nije ba tako kao to misli, evo sad sam bolje, stavi mi ruku na srce, smirio sam se. Osea? Kad moram da laem, onda nek ide sve u majinu. - Da, da, nastavi, sluam te. - Vidi moja ena je ula u statistiku, da je preivela vanmaterinu trudnou. Sutra e se nai neki strunjak i napraviti pogrenu statistiku u kojoj e konfigurisati neki procenti, o smrtnosti usled vanmaterine trudnoe. U celoj toj prii niko nema pojma, da je svaka ena kojoj se to desi u vreme vladavine virusa, osuena na smrt, ako je ne spase neki sluajni dogaaj, na primer moj dolazak u ovom sluaju, jer hitna pomo nee da izae na teren. Lekari koji se javljaju na telefon veruju u statistiku, koja im je servirana i ne pokuavaju da uzmu u obzir onu malu verovatnou. Vrtoglavica i padanje, odmah grip. Moda, meu tim lekarima postoji jedan, koji ne veruje slepo u statistiku, ali po istoj statistici ekstremno je mala verovatnoa da neka ena naleti na njega i ne umre. Problem lei negde mnogo dublje. - Gde? - Statistika je ula u svaku poru ivota. Poela je da zamenjuje gatare i abe gatalinke. Uliva nam spokojstvo, koje je svima nama potrebno. Otvori novine ili neki struni asopis iz oblasti zdravlja, proita da nepua ne spada u rizinu grupu neke bolesti, i odmah odahne, osea se spokojnije, jer nisi pua. Ode na rutinsku operaciju, umre od sepse i shvati pred smrt, da je to samo statistika, koja ima onu drugu stranu, koju svesno izbegavamo i da ne vai ba uvek i na svakom mestu. Bolje bi bilo da se vratimo u vreme, oj dodo dodole, da putamo krv i, Bog dao Bog uzeo. - Nita te ne razumem. - Zato ti i nisam dao desetku. - Ajde de. Zato nisi tuio te kretene sa devedeset etiri ili otiao da im se najebe majke? - ta bih dobio time? Misli da bih uspeo da promenim statistiku? Otkud mi moralno pravo? - Kakvo moralno pravo?

65

- Mene i enu je neko prodao, to jest nae ocene, jer onaj ovek to prodaje lekove radi samo za ke. ta sam mogao da uradim? Da tuim dravu to nema taj lek u bolnici ili apoteci, a ja sam ga ve kupio na crno. Da prijavim lekara i tog oveka miliciji, a moja ena u meuvremenu umre, zato to bi lek bio dokazni materijal, a nema ga u slobodnoj prodaji? ta bih promenio time? Mehanizam i koloteinu u Srbiji? Steem ga za ruku, gledam pravo u titrave lampe, ne smem da ga pogledam u oi, strah me da se ne zaplaem. Ne razaznajem njegovo i moje srce, lupaju oba, kao da mariraju. Ne oseam nita od stomaka pa nanie. - Smiri se, preklinjem te. - Smiren sam, Mocart se malo zaneo u visokim tonovima, pa da ga nadjaam. - Da, da, treba izvesti ovo na klaviru. - Moda taj lek i nije bio neophodan, ali kako da znam? Ne poznajem nikog od lekara privatno, da bi mi dao savet, a video sam je posle operacije skroz belu i nepominu i naravno pomiljao sve najgore. Hteo ja ili ne, upao sam u to vrzino kolo i sad ne mogu da izaem i da hou. - Kako to misli? Drama se zavrila, a dug si oduio. - Sve se zavrilo i izvukao sam pouku. Sad e da me pita kakvu, bolje da ti odmah kaem. Shvatio sam da mi je bolje da uem u drutvo veza i vezica, nego da se udaram po grudima kao potenjaina, a ivim bedno, formalno, statistiki, televizijski. Moram da budem iskrena, ne smem da mu laskam, provalie me i razjarie se, Boe ta me snae. - Zna, ja sam plavua, ne kapiram ba najbolje. - Vidi, od moje ene roditelji su zemljoradnici, kao i tvoji. Dobili su bonove na osnovu kojih, mogu da uzmu naftu po snienoj ceni, ali nemaju gde da uzmu jer na pumpi nafte za poljoprivrednike nema. Oni postoje samo da ispune formu, statistiku i televizijsku rubriku. Zato to se pored njih i ja oseam bedno, jer su mi dragi ljudi, ja sam lepo potegao vezu, preko tog Ilije to okuplja lovce i obezbedio im naftu. Sutra kada nekom neto zatreba, ja sam tu. Jednostavno, usluga za uslugu. - Hoe da kae da si prodao neki ispit unapred? - Tako nekako. - Bolje da uzme novac, vee e koristi imati. - Hmm nije ba tako, malo je komplikovano ali probau da ti pojednostavim. Recimo u sluaju nafte, ako bi meni neko davao novac, pa ja kupovao naftu, rizikujem na dva puta; kada primam novac i kada dajem. Ovako sve ide bez ikakvog dokaza i bojazni. Znam da e me teko razumeti, ali ovo sve to radimo ide preko dravnih lea, bez stida, jer nas je drava na to navela. U celom krugu, novcem plati, onaj ko nije na nekom poloaju u dravnoj firmi, ko nema neku vezu, da moe da zatvori krug. Zar smo moja ena i ja, kao asistent i profesor zasluili da nemamo neku uteevinu za vanrednu situaciju? Ne vodimo rasipniki ivot. Ti i ja izali smo u Dugme, gde se obino veerava, bez veere, samo uz bocu vina. - Ej, pusti to. - To je injenica. Realnost je jo gora, zato to nisam imao od koga da pozajmim novac, jer se ne druim sa ljudima koji imaju novca. Pre ovoga sam sluao ploe i zvidao uz rege, ali sada sam se prizvao pameti. Shvatam da sam u zaaranom krugu, koji ne nosi nita dobro za sutranja pokolenja, jer e se ovakve stvari teko izmeniti, ali ta da radim? Da sedim pored televizora i nekom nedodirljivom psujem majku? Bolje da sluam ploe, a neko drugi pored televizora

66

da psuje meni, nedodirljivom, majku. Kad malo bolje razmislim, o kakvom pokolenju ja to priam, kada ena i ja ne moemo da budemo roditelji. - Molim? - Na alost ... tako je. Jedan jajovod gde je puklo jaje, je izgubljen, a za drugi smo nedavno ustanovili, da je prirodno neprohodan. Trudnou smo prieljkivali, ali nismo ovakvu ... gde e? - Idem do toaleta, uhvati me neki gr u stomaku. - Ako papira nema na maini, otvori jednokrilni ormari. Imala sam gr u celom telu, koji sam htela da sakrijem od njega, makar privremeno. Sedim na olji, ne treba mi papir, jer sam u govnima do gue. Za poetak treba da prestanem da serem, da bih mogla ova prethodna govna da poistim. E, moja Radmila, ne da nam se da istovremeno, malo due, uivamo. Stalno smo u raskoraku, a ne moemo jedna bez druge. Da, papir je na maini, obrisau jednim listiem tebe, sva si balava, a drugim oi, da ne vidi da sam plakala.

Smiraj dana u Studenjaku, varira od godinjeg doba i uvek kratko traje, ali smiraj godine, skoro uvek pada u isto vreme i barem traje po deset dana. To mu doe negde od poetka, do polovine jula. Poetak smiraja bio je dvodnevni festival, popularno zvane, zabavne i narodne muzike, povodom zavretka ureenja parka u Studenjaku. Poligon je bio gotov krajem maja, ali u Studenjaku bilo koji dogaaj nema odjeka, ako se ne deava dok traje ispitni rok. Sedeo sam u maloj sali Doma kulture, sa pedesetak ljudi, prebirao misli i ekao, da se potpiem tuim imenom i podignem poteno zaraen novac, kao nadoknadu za rad na fizikom obezbeivanju koncerata. Koncertnu sezonu otvorio je eljko Samardi, trosatnim koncertom na klupicama, negde u aprilu, a zavrila je Sneki, koja umalo nije ostala bez dugih nogu, zbog natrulih binskih dasaka, koje su bile postavljene na mestu nekadanjeg parka. Ovog juna sam poloio vie ispita, nego tokom prethodne dve godine i stekao uslov za etvrtu godinu. Ne znam kakve podzemne vode teku ispod itaonice, ali neka via sila ti prikuje dupe za stolicu i ne puta te, dok zajedno ne doete do vieg cilja; stolica da to vie iscedi znoja iz tvog dupeta, a ti skine jos jednu prepreku na putu do diplome. Diks, Dragan, Nena i ja, bili smo etverac koji se udruio tog juna, sa ciljem da barem u jednoj stvari, olaka predstojee monotone dane. Smenjivali smo se u ranom ustajanju, da bi obezbedili najbolja mesta za uenje. lan etverca na koga je red, morao je da se stvori ispred itaonice negde oko petnaest do sedam, odbleji do sedam, potom priloi domsku ili indeks i uzme broj, zatim vrati na doruak, jer niko ne moe da ui gladan. itaonica je bila podeljena na prizemlje i sprat. Na sprat niko od nas nije zalazio, a prizemlje je imalo dve odvojene itaonice, levu i desnu, od kojih je svaka imala lavirint od tri spojene prostorije, koje su zbog lakeg snalaenja oznaavane sa: crveno, uto i plavo. U crvenu itaonicu se s polja ulazilo i bila je najprometnija, jer je svako prolazio tuda, a retko ko je vrata tiho otvarao i zatvarao. Svi smo uili u levoj itaonici, nas trojica u plavom delu, sa pogledom na dom kulture, a Nena u utoj sa pogledom na bivi park. Svako je poneto vagao u odabiru mesta, ako izuzmemo doaptavanje, naglo listanje, dovoenje stola u rezonancu sa nemirnom nogom, kaljanje, zaguljiv vazduh ili promaju, to nije moglo nigde da se izbegne. Crvenu sam odmah otpisao, a uta mi je bila odvratna zbog pogleda na, ogromnu betonske povrinu, bez smisla i namene, koja je zamenila neto prirodno sa Bogom danom namenom. Tokom dana Sunce je neprestano, bespotrebno eilo. Predvee

67

bi majke izvele decu na poligon za bicikl, rolule ili trotinet, a oevi na poligon za mali fudbal. Brine mame iz okolnih zgrada, na klupama, koje su namenjene studentima, teoretiu o uvanju dece, a deca eljna panje privlae iste sa povicima: mama pao sam, mama vidi kako vozim osmicu, mama ne da mi loptu, maama, maama, a mame teoretiu. Oevi su briniji, stalno sugeriu sinovima kako da utnu loptu, a onim malo mlaim ak i u svakodnevnim radnjama: tako, tako, uzmi ga sa dva prsta, tako. E, sad malo araj po travi, eto vidi da zna sam da piki. Penzionerke na koje vie ne deluje bensedin i nono pranje sudova, nalaze smirenje u etanju, nogu pred nogu u vunenim arapama i papuama, po beloj liniji koja se protee po obodu poligona. Jedino penzioneri nisu pohrlili novonastalom poligonu, jer su ostali dostojni svom poligonu za boanje. Neni je smetao um fontane, koju su namontirali na obodu poligina da zameni utanje platana, pa je izmeu povremenog treska skejt borda, koji se uo na plavoj strani i pogleda na poligon, izabrala uto. Ovoj dvojici je bilo sve jedno gde imaju pogled i kakvi zvuci dolaze s polja, bitno im je bilo da se to manje trapara po itaonici, to je odgovaralo poziciji, plavo, u bilo kojoj itaonici. Oni su se solidarisali sa nama, jer bi bilo glupo da idu u susednu itaonicu, ako poele drutvo za pauzu. Najtea mi je bila pauza posle ruka, kad se krv spusti u eludac, jer je tada Sunce pravo eilo u sobu i nije za dremanje, a proitani redovi ne bi se zadravali tamo gde je trebalo. Jedino bi nam ostalo da odemo na gornju polovinu klupica, koja je uvek bila u hladovini i ispravimo kimu, tako to zametnemo ruke na klupicu iza nas, a noge ispruimo na klupicu ispred. Za divno udo ne dremaju posle podne, ni oni koji ive na tamnoj strani, jer ure da iskoriste svaki trenutak za uenje. Zato ure? Uprava mora da opravda novac, koji studenti izdvajaju za obavezni drutveni ivot. To mu doe kao obavezna TV pretplata, sa pravima davaoca usluga da emituje ta hoe i gde hoe. Taman kada deca krenu da gledaju crtani film, razvija se bioskopsko platno naspram klupica, odmotavaju se kablovi za zvune kutije i tano u dvadeset asova, sem kada je kia, poinje bioskopska projekcija. Kakvog li zadovoljstva, pravo sa veere, svrati u jednu od prodavnica u drugom bloku, ostavi linu kartu, kupi sledovanje od dva piva po osobi i doe na klupicu, koju za tebe uva odabrana druina. Jedno pivo pre predstave, jedno pivo za vreme, a kada se zavri predstava onda nastaje opta oputencija uz sve ee nazdravljanje, sve toplijim pivom, jer prodavnice ne mogu da podmire potranju za hladnim. Posle treeg piva studenti zaborave i na upaljene lampione sa druge strane platna, od kojih nisu razaznavali pojedine likove u filmu, a neminovno ih isto eka i naredno vee posle sunanog dana. Ruku na srce, to je jeftinije i nekako oputenije, od plaanja karte u bioskopu, gde ne moe da pije pivo i glasno diskutuje. Za sve to vreme u dometu obinog govora, neko ara oima po fotokopijama i proklinje obaveznu naknadu, za drutveni ivot. Poto se od proklinjanja niko nije ovajdio, ostaje mu samo da ode to pre u krevet, da bi ujutru stao u red za broj i na nesreu posmatrao istaice, kako metlama guraju nusprodukt kulturnog ivota, u obliku sre, limenki, tetrapaka, kesica i smrvljenih grickalica, kojih su se zasitili, make, kerovi, ptice, ak i jeevi. Kao radnik na fizikom obezbeivanju koncerta, upao sam sasvim sluajno. Nai prijatelji iz ah kluba su nas obavestili, da ima jedno mesto upranjeno, jer je neki njihov lan naprasno odustao. Zapravo, samo su mene obavestili, jer je Dragan zavrio sa ispitima i otiao kui. Na meni je ostalo samo da zapamtim neko ime i da primim zaduenje, a kada na kraju podiem novac navrljam neto, tako da se vide poetna slova u potpisu. Pojavio sam se na savetodavnim pripremama, koje je vrio gospodin Gruji. Nikog nije bilo kompetentnijeg, kada je bezbednost bila u pitanju. Poeo je sa reima: Potovane koleginice i kolege, veeras su sve oi uprte u nas, a ponajvie u vas, kao glavne i najodgovornije nosioce ovog projekta. Pored vetine i znanja u ovom poslu, potrebna je prisebnost, odgovornost, a ponajvie potenje, kojim svi vi obilujete. Imajte na umu da ste ba vi, kao najpoteniji predstav-

68

nici Studentskog Grada, preporueni od strane studentskih organizacija, za ovaj jako odgovoran posao. Posebno se uzdam u karatiste i dudiste, koji e biti na ulazu i spreavati unoenje alkohola u prostor deavanja. to manje alkohola, manja je ansa za neki incident. Poto je ovaj koncert besplatan oekujemo veliki priliv studenata iz ostalih domova, kao i ostale omladine. Zato apelujem da damo sve od sebe da ova manifestacija proe, bez ikakvih incidenata. Priite da uzmete obeleja, zatim u prozvati studente koji nisu rasporeeni i dati zaduenje. Hvala vam. Svi klubovi Studenjaka su bili na okupu, verovatno i guslarski klub, za koji sam tek neku godinu kasnije saznao da postoji, kada sam se uselio u sobu, koja je bila iznad njihovog kluba. Nas desetak mukaraca, stali smo u kolonu i krenuli za njim ka poligonu, koji je bio oivien improvizovanim stubiima i utom trakom. Kolona je uvek ostajala kraa za jednog lana posle njegovih rei: ne dozvoljavajte studentima da se provlae ispod trake, upuujte ih na jedan od tri ulaza. Poslednju trojicu je rasporedio po poligonu i dao im zaduenje da etaju i deluju preventivno na potencijalne kavgadije. Ostali smo nas dvojica, ja sa rebusom o zaduenju, a on sa namerom koju je krenuo da mi otkriva. - Vidim da si stariji, pa sam hteo da ti dam, neka vrlo odgovorna zaduenja. - Nema problema, recite. - Ne mora da mi persira. Ti e da stoji pored one plastine table i da je uva kao oi u glavi. To je tabla od naeg sponzora koji je pomogao u izgradnji ovog poligona, tako da mora da ostane netaknuta, jer ih sutra oekujemo u gostima. Je l jasno? - Sve mi je jasno. - Jo neto, poto su one dve devojke na pet koraka od tebe, ti im se nai, ako neko pone da ih gnjavi, muva ili dosauje. Kod tanda sa pivom nema zadravanja i mora da bude isto, da bi se tand video. Znai, ovo nije ank, ve tand i nema zadravanja. Ako vidi neku sru, jer uvek se provercuje po neko pivo, ti je pokupi i stavi u onu kutiju pored tanda. Ja u vas sve obilaziti iako ima bilo kakav problem ili predlog, ti mi bez ustezanja reci. Dogovoreno? - Sve sam razumeo. Sve sam razumeo, kada sam video da je sponzor neko drvno preraivako preduzee. Oni njima drvee iz parka, ovi njih sponzoriu, a studentima se prodaje vaka o ureivanju parka i bezalkoholno pivo na toenje, po ceni kao u prodavnici, uveanoj samo za tri puta. Ipak je to koncert. Najradije bih sam polomio onu tablu pred zavretak konceta, ali ta imam od toga? Nita. Oigledno ovek sa nekim stvarima mora da se pomiri, barem privremeno. Pred no poligon je poeo da se puni, namontiranim domskim cicama, sa preteno crnim cipelicama, ije su tikle bile preterano nene za ispoliran, crvenkast teraco. Domski frajeri su pristigli u patikama i farmerkama, neki i u crnim, kratkim, konim, pijanim, jaknama u kojima izgledaju ozbiljnije i starije. Meni to sve nije trebalo, jer me je Gruji prokuio da sam stariji, a naredio mi da budem ozbiljan, tako da mi je zelenkasta majica, sa karticom redar, bila sasvim dovoljna. Povremeno bi se pojavili Nena i Diks, svako sa svojim drutvom, ali sam im otresito odgovarao, da ovde nema zadravanja. Njima i nije bilo do zadravanja, jer na mestu gde sam ja bio, nije bilo guve, a muvanje, koje su svi eleli, deavalo se na sredini platoa, uz uskanje i sluajno gurkanje. Ja sam bio predodreen na muvanje za tandom. Glupo je na prvu loptu muvati neku, s kojom e provesti narednih est sati, zato se nisam ni trudio da zapoinjem neku prisniju konverzaciju. Mahom sam stajao pored table i iz najbolje mogue pozicije posmatrao zbivanja oko sebe. Bina se sastojala od graevinskih skela i fosni, po kojima je jo bilo maltera, a rasvete kao da nije ni bilo. Da nije bilo gromoglasnog ozvuenja, nekoliko belih reflektora nikog ne bi ubedilo da se tu, ispred njih, neto deava. Sa druge strane, crnka koja je nekoliko puta donela, po etiri flae piva ispod teksas jakne i stavila ispod tanda, totalno me je ubedila ta se deava pored mene. Bilo mi

69

je malo dosadno uz domae grupe, koje sam do tada, sve sluao uivo, barem po tri puta, pa sam zapoeo konverzaciju sa plavuom, kada je crnka otila po pivo, vodei rauna da nas neko od kupaca ne uje. Konverzacija je bila malo isprekidana ali meni interesantna. - Vas dve ste se ba uemile? - Ma daj kolega ta ti pada na pamet. - Meni svata pada na pamet. - To je tvoj problem. - Moj problem ste vas dve. Mene je Gruji zaduio da vas kontroliem. Ne misli valjda da uvam ovu plastinu tablu? - Molim te ... neemo vie ni jednu kap da sipamo, evo kad doe cimerka, prosuemo pivo ... ja stvarno nemam nita sa ovim, to moja cimerka i njen deko. E, kolega, hajde da zaboravimo na ovo, ja sam Tijana. - Stojan. Nema problema, sve sam zaboravio. Kai mi, je l te hvata prpa kad ima flae ispod tanda? - Ma, stalno se trecam kad prolazi Gruji, ako bi nas otkrio mogla bih da se pozdravim sa Studenjakom ove godine. - Ilegalac? - Aha. - A ta ako vas provali na aama i sutra postavi neke druge? - E, nemam ti ja pojma o tome, to je sve cimerka smislila. Nisam ni ja bio neki prevejanko, ali sam imao prilike da u nekoliko navrata osetim kako razmilja Gruji. - A cimerkin deko je sigurno karatista ili dudista i radi na ulazu. - Da, otkud zna? - To mi je posao. Je l moemo ti i ja da se neto dogovorimo, da zavrimo ovaj posao kako treba? - Moe, pristajem na sve. - Ba na sve? - Pa, sad ... - Te dve flae izbaci na travu, a druge dve isprazni u etiri ae, pa dopuni sa pivom, da bi bilo hladno, najgore je mlako pivo. Eh, da i njih stavi na travu. - Nemoj molim te, ako vidi Gruji ... to si takav, zar nisi rekao da si zaboravio, a kako da ljudima meam dva razliita piva, to ne ide. - Ja sam veeras na vaoj strani, a za pivo je bitno samo da je hladno. Totalno je promenila izraz lica, shvatam da je to borba za goli ivot do januara, ali ne shvatam kako jo uvek misli, da sam ja neki Grujiev ovek. Zar mogu toliko da delujem ozbiljno? Verovatno, im je Gruji tako procenio, a on ne grei. Blagim apatom odao sam tajnu, ta smeram sa flaama. Ubrzo je iz njenih oiju, poeo da izvire oseaj sigurnosti, iz njene kose miris poljskog cvea, a iz mojih gaa blaga erekcija. Te tri stvari i etvrta u vidu mog predloga, su bile dovoljne za sklapanje privremenog pakta. Ne zadugo, stvorila se i cimerka, kojoj nije bilo potrebno neko veliko objanjavanje. Kada je naiao Gruji, spretno sam iskoristio svoje pravo za predloge, koje mi oigledno nije kurtoazno ponudio. - Hteo sam neto da vam predloim. - Da li ima neki problem? - Vrlo mali, znate uvek se nae po neki pijan sa flaom, pa ga ja onako kulturno zamolim, da prespe pivo u plastinu au i nastavi da pije.

70

- Bravo, odlino, samo smireno i bez ekcesa. - Trebala bi nam jo jedna kutija, da ne stavljamo flae po ovoj batici, razbie se. - Nema problema, snaite se za kutiju u oblinjoj prodavnici. Na celom platou se bezbrino uskalo i pevalo, ba onako akcijaki udarniki, kao kada se pravio Studenjak ezdesetih godina. Povremeno je igrala rok end rol krnja Jugoslavija, ali to oigledno nikom nije smetalo. Hladno, toeno pivo, koje je povremeno bilo preseeno mlakim pivom sa dna kutije od banana, nikom nije smetalo, a najvie je prijalo mojim koleginicama za tandom. Prijalo je i meni, da budem iskren. Jo vie mi je prijalo, kada mi je na kraju fete priao Gruji sa reima: - Odlino je ispalo to si sipao iz flaa u ae. Ne smem ni da pomislim ta bi bilo da se ovo porazbijalo. Jo bih te samo zamolio, da pomogne devojkama oko ambalae. Vidim snalaljiv si, utrapi za pare to u nekoj prodavnici, pa neka to bude njima uz baki. Sutra te oekujem na istom mestu i oduiu ti se za ovo. Sutradan smo nas troje i deko karatista, bili na istim mestima, spremni za joe vee izazove, kako je to Gruji i naveo u savetodavnim pripremama za drugi dan: - elim da vam se zahvalim, za odlino obavljen posao. Sve je proteklo besprekorno i bez ikakvih incidenata. Pokazalo se, da vi koji ste odabrani, niste odabrani nasumino, ve sa razlogom i zasluujete svaku pohvalu, bez ikakve sumnje. No, uprkos tome veeras moramo biti mnogo obazriviji, s obzirom da je ono sino, bila samo uvertira pred veeranji dogaaj. Veeras nastupaju narodnjaci. Oekujemo tri puta veu posetu, nego to je bila sino, samim tim i vee izazove. Moda vam deluje malo udno, ali tako su pokazala dosadanja iskustva u organizaciji ovakvih manifestacija. Oekuje se vea konzumacija alkohola, s toga vas sve molim da budete to oprezniji, smireniji, trezveniji i trezni, to se podrazumeva. Izlaganje se zavrilo smehom u sali, zbog rei, trezni, jer je veina skapirala da je bilo i pripitih redara sino, kojima je Gruji hteo na kulturan nain da stavi do znanja da su provaljeni. Umee govora mu je bila jaa strana, ipak nije dabe magistrirao na politikim naukama. Govornike uvek treba paljivo sluati i pametno upotrebiti izreene misli. Ja sam postao trezveniji, a samim tim ee sipao piva iz flaa u plastine ae. U poetku problem su mi pravila, ona tri redara to su se muvala po platou, jer je njima Gruji ovog puta dao zaduenje, da sakupljaju prazne flae po platou i daju meni, ali sam problem reio, tako to sam te flae pretvarao u sru, jer gde su narodnjaci, tu je i sra. Gde je sra, tu su i posekotine, a kad je sra u kutiji, nema posekotina, ali ima nagrade u vidu dodatne dnevnice, koju sam dobio potpisavi se, u produetku nekog mukog imena. Devojke su ponovo dobile nagradu, srazmerno obavljenom poslu, a ja sam im naravno, pomogao da unove flae u najblioj prodavnici, odakle su sve vreme u paketima po etiri, kasnije po osam, prenoene i stavljane, u dve kutije od banana. Proveo sam naredne etiri godine u Studenjaku, ali vie nikad nije bilo ovakvog okupljanja, jer vie nije bilo sponzora, a ni drvea koje bi sponzorisalo sponzore. Tijanu sam video u sali gde smo trebali da podignemo novac, ali mi je bilo glupo da joj maem, jer ionako sam planirao da je zovnem veeras, kobajagi neobavezno, sa ciljem da proverim, da li eli da nastavimo igru, koju smo zapoeli na poligonu. Sluajan susret je skoro uvek sluajan, ali sluajan poziv telefonom, skoro uvek moe da se protumai kao nameran, to sam zapravo i hteo. Meu prvima je napustila salu, jer je Gruji poznat kao kavaljer i devojke je prozvao prve. Hteo je i nas da napravi kavaljerima, pa nam je uputio potvrdan odgovor u formi pitanja: vi se verovatno slaete, da dame prve preuzmu novac. Mene niko nije pitao da li se slaem, da meu poslednjima uzmem novac, ali nisam imao izbora. Nekoliko njih pre mene, a verovatno

71

i ovi to su ostali iza mene, potpisalo se u tri rubrike umesto oekivane dve. Doao sam da stavim dva lana potpisa, a stavio sam i trei. Nadam se da su ovi drugi, bili inventivniji od mene i opravdali novac. Sa tri nadnice u vidu etiri stotine i pedeset dinara, naputao sam zaguljivu salu. Nadnica kolportera je vaila za jednu od boljih, ali kad uporedim ovu nadnicu i teinu posla, ovo je najbolje plaeni posao, za koji sam tada znao. Iz male sale Doma kulture, do prvog bloka vode dve stazice, jedna odmah desno pored oglasne table, druga pored klupica i tako oiviavaju jedno malo ostrvce, sa travnjakom i jednim drvetom. esto se dvoumim kojom stazom da krenem, ali sada to nisam mogao i da sam hteo. im sam siao niz stepenice, ugledao sam Tijanu, kako mi mae iz prvih redova na klupicama. Verovatno sedi sama, zato to se odmara, a uzgred pomno prati ko izlazi iz sale. - ao, otkud ti? - A, otkud ti? - Videla sam te u sali, pa reko da te saekam, a ti kilavi ... - Ma pusti, svi koriste neke vezice i eto ja osta za kraj. - A ti kao nisi preko veze uleteo da radi? - Jesam, preko ah kluba, a ti? Hajdemo malo navie, ovde probija sunce. - Ja ba volim, kad ovako kroz lie, progreva pomalo sunce. - Ja volim hladovinu, gde emo sad? - Na sredinu, pa neka vetar odluuje umesto nas, slae se kolega? Umesto oekivane rei, pruio sam joj ruku, a ona se pravila da sedi na podu i da joj je potrebna pomo, da bi ustala i svesrdno prihvatila. Ruka je samo bila povod za nameran dodir koji mi je tada trebao. Ide ispred mene, kobajagi pokazuje rukom na redove, kao da broji i ulazi u neki red, koji bi trebalo da bude neka vizuelna polovina. Napravili smo desetak koraka, zajaili klupu i nali se licem u lice, mentalno blizu, a fiziki daleko, za neto to sam eleo. Moda neke stvari prebrzo elim. - Ja sam upala preko cimerke u knjievni klub i eto ... - Jak neki klub. - Najjai, posebno kada je promocija neke knjige u Domu kulture, onda se svi skupimo da tapemo. - Aaa, tako. - Da, da. - Sigurno imate nekog ko prvi poinje tapanje. - Ne, to je suvie providno, imamo jednu to zapucketa prstima i onda poinjemo svi da tapemo istovremeno. Koju kategoriju ima? - Ja im odravam satove. - I ja sipam mastilo u nalivpera. Oboje se smejurimo, trudimo se da budemo interesantni jedno pred drugim, gledamo se dok priamo, ja iz poude, ona verovatno iz potovanja. Nali smo zajedniku temu u uenju, kako veina ljudi iz doma, see vene na narodnjake. Nisam imao bojazan da zaponem temu, jer sam dosta puta video njeno prevrtanje oiju i negodovanje pri zavrnicama nekih pesama, koje su liile na raspevavanje operskih diva. Njeno uenje je vee, jer je njoj trea godina u domu, a nije doivela toliko okupljanje. Poela je isprekidanim glasom, kao da se ona zamorila od pevanja, da imitira plavokosu, dugonogu pevaljku, sa reima: Momci, ta biste uradili ... da sam propala kroz daske ... sigurno biste priskoili?. ta sam mogao, sem da se i ja prikljuim sa tihim povikom, jeee.

72

- Mada, kada malo realnije sagledam stvari, ne bi narodnjaci tako napredovali, da ima kvalitetnijih zabavnjaka. Konkretno, sada su nastupali pod istim uslovima, ali ako izuzmemo ove starije ljude iz okolnih zgrada, duplo je vie studenata bilo na narodnjacima. - Ne meaj babe i abe. - eljka Samardia je gledalo je pet puta manje ljudi, nego ove narodnjake, a nije bio ispitni rok. - Hmm, ne znam, meni su oni slini i zaobilazim ih. Gledao si eljka? - Ma jok, jedan drug me zamolio, da mu slikam favorita, dok on peva u prvim redovima. - Kako si izdrao? - Ma on ne moe da se poredi sa ovim kalaturama ... - Pazi kojim imenom naziva, estradne zvezde. Najednom se naao pretei podignut prst u naem vidnom polju. - Pardon, elem ja sam bend ikljocao sa strane, i ostavio jo nekoliko snimaka za kraj. Meutim, gledajui sve te ljude u ekstazi, poeleo sam i njih da ovekoveim. Poto mi je sa ove strane smetalo granje, krenuo sam oko doma kulture da probam da uslikam sa druge strane. Iao sam trotoarom, zakoraio dva stepenika i bez ikakve prepreke u vidu redara, naao se na pozornici, meu nekim narodom u kravatama i veernjim toaletama. Klupice su se videle odlino, ali lanovi benda su mi kvarili vidik. Ja onako laganice krenem ka sredini, da se ne uplae ovi to sviraju, namestim se, kljocnem dva puta, okrenem se prema njemu da ga slikam iz blizine i momentalno se naem izmeu dvojice ... - Karatista i dudista udruili snage. - E, da, ba ti. I izbace me sa strane kao najveeg nasilnika. - Ti si se ba rtvovao. Oseao sam malo ironije u njemim reima, ali tako mi i treba kada sam ispriao glupu priu, radi prie. - Ja bih se i za tebe rtvovao. - Opa, a koja je cena toga. - Poljubac na kraju prie. Pria se zavrila. Stavljam ake na klupicu, podupirem se i polako naginjem glavu, prema telu, kome vidim samo konture. etiri ake na klupici, dva lica dovoljno blizu, za eoni sudar usana u poetnoj igri naih elja. Usne kreu u svoj istraivaki pohod, nameu se, nametaju, prepliu, napadaju, odstupaju, ali ne odustaju. Maujemo se jezicima, na odstojanju, ispitivaki u nameri da ne otkrivamo odmah, sve tajne umea maevanja. Svaka kola uva svoju tajnu, do zadnjeg trena. Oi trae nasladu, prsti oseaju dosadu, zarobljen uzdah moli za amnestiju. Sunce ne zna za milost, vetar zna samo za upornost, platani za nenost, sluajni pogledi za zavist, nai za strast. Uporni vetar pomera grane, ohrabruje Sunce u nemilosti, odvlai panju oima zavisti, raspaljuje nae strasti. ake se sustiu, prsti prepliu, ruke se odaljavaju, tela pribliavaju, kolena dodiruju, usne stapaju i nastavljaju igru naih elja. Trenutne elje smo ispunili, do projekcije veeranjeg filma. Usledilo je trodnevno druenje po domu; zivkanje na ruak i veeru, ljubakanje po klupicama, pred veernje projekcije, ak i jedan odlazak na bazen, koji je na petnaestak minuta hoda od Studenjaka. eleli smo samo da se malo brnemo, bez nekog dugotrajnog varenja na suncu, zato smo poranili pred otvaranje. Jo uvek nije bilo napaljenih klinaca, koji izvode bazenske vratolomije, tako da smo se oseali, oputeno i sigurno. Plivanje mi nije jaa strana, ali umee brkanja u slobodnom stilu, oboje smo pokazali. Uskoro smo poeli da se ponaamo, kao da smo na moru,

73

daleko od obale koja nije postojala i ljudi koji su postojali. Prskanje, trcanje, potapanje, namerno pipkanje, pribijanje tela uz telo, trljanje gaa uz gaice, slabo kontrolisani uzdasi, pokuaj kontrolisanja mojih rei aptanjem: - Kada emo, ovaj da ... - Da sluamo ploe? - Diskove. - Idemo odmah. Koraamo, mokri i zagrljeni, zaobilazimo kamike i biramo meku travu, na putu ka privremenoj stanici, gde emo ovla obrisati tela, navui oskudnu odeu i krenuti na mesto, gde odea nije potrebna. Napaljeni klinci dolaze, a ja napaljen kao klinac odlazim, sa istim ciljem kao i oni, da smirimo napaljenost. Uzroci paljevine su isti, samo su razliite trenutne manifestacije, jer sam ja, jedan korak ispred njih. Kada izvedu svoje vratolomije, nekima e cice pruiti ruke i izai e sa jako reljefnim gaama, kao ja sada. Penjemo se sitnim koracima, oboje naviknuti na visinu, jer i ona ivi na petom spratu u drugom G. Sveina koja se oseala u prizemlju, polako iezava svakim stepenikom posle treeg sprata. Ulazimo u sobu, odlaemo kese sa pekirima, ona ih vadi i izlazi na terasu, gde skida majicu i kopiju teniske suknjice, i zakainje zajedno sa pekirima. Izlazi u vlanom kupaem, zatvara vrata i sputa bele, platnene sklapajue zavese. Dok se ona bavila radnjama na terasi, ja sam pustio kompilaciju nekih rok balada. - Ej, nemoj da kvari raspoloenje, pusti neto ee. - Ok, evo pustiu Motorhead. - To je mnogo brzo i estoko, mmm pusti, pusti, Garbage. Dok sam ja stavljao disk u improvizaciju od plejera, runo pravljenog pojaala i polovnih zvunih kutija, ona je prola pored mene, sela na krevet odmah do ulaza u sobu, rairila noge i zakaila pete za dasku od kreveta. Smee dlaice su izvirale iz gaica i nagovetavale izgled, onog to sam pipao na bazenu. - Vie voli taj krevet. - Aha, ja spavam na ovom u sobi. Ukljui klimu. - Nemam ventilator, razmiljali smo da kupimo, ali eto nije nam se dalo. - Ma, kakav ventilator, napravi vodenu zavesu. - Kako to misli? - Vidi se da si nov u domu, gledaj. Ula je u kupatilo, zatvorila malo prozore, odvrnula tu i usmerila ka uglu kupatila, obloenog plastikom. um tua najavio je talas sveine, pre nego to je fiziki doprla do nas. - Eto sad moemo da uivamo. Izala je iz kupatila i zaustavila se ispred mene. - A, ta ako probije kominicama dole? - Nisu ni ove gore tebe tedele, vidim fleke na plafonu. - Ne to je ... - Opusti se Stojane, zaboravi na to, da sam dola da igram ah, ponela bih ahovsku tablu. Gledao sam smekanje, dok nam se usne nisu spojile i jezici pokrenuli igru prevrtanja i obrtanja, koju je na tren prekinula njena ruka, koja je dohvatila mog Krivog Stojana. Gegamo se ka krevetu, usne nam se razdvajaju, nosevi povremeno dodiruju, elje preklapaju, a ruke otkrivaju obostranu pohlepu. Seda na krevet, jednim potezom skida mi orc zajedno sa gaama i poinje sa njim da se igra, polako i spretno kao ja nekada. Izaziva pogledom, stvara poudu dodirom. Na trenutke je vidim, posmatra obojicu, veto prati ritam pulsiranja, ubrzava i usporava. Pomera se

74

ka uzglavlju, telom me priziva, svlaim majicu, kleim ispred nje, ona podie noge, a ja kupae gaice, koje se pridruuju gornjem delu, na stolu pored kreveta. Stavlja kocku ispod glave, iri se i zove me. Prilazim oprezno, prelazim rukama preko mravih butina i isturenih kolena, udiem miris koji mami, poziva i unazad odbrojava. Grickam unutranju stranu butina, ostavljam vlaan trag, pod rukama oseam, njene male kukie. Ponirem nie, usne nam se spajaju, moj jezik trai zrno graka. Naao je, odbrojavanje je zavreno, poinje balavi bal. Jezikom kruim oko kotla oblizujem, zalizujem, guram jezik povremeno, i ispitujem. Sono je i vrue, ali nije kljuajue. Migolji se, okree, unosi mi se u lice, rukama mi pritiska glavu, butinama me stee, koristi sve miie. Kobeljam se, idem vie, njene otre piee dlake grebu mi bradu, u narednoj rupici traim nasladu. - Stojane, ne mogu ... vie, stavi ga. Nita ne progovaram, ustajem do stola na suprotnoj strani, otvaram fioku, ruka trai malu kutijicu, oi hvataju poigravanje njenih prstiju; vrti, gura ih, jedan, drugi trei. Viteki oklopljen, zauzimam kleeu pozu i prihvatam boj. Podupret rukama gledam, milo lice, koje se gri, glavu koja se uzdie, oi koje se ire, usta koja bi da me progutaju. Od glavia, preko repa, sve do lea oseam blago golicanje, koje bih veno da traje. Sveina mi miluje lea, njene ruke sve me vre steu za dupe i pribijaju ka sebi. - Lezi preko ... mene, hou da osetim ... svaki deo tvoga tela. Glava pored glave, ujem svaki ton njenog uzdaha, jae guram odupirem se tabanima, ee guram voen njenim uzdasima, krae ga vadim ohrabren njenim grevima. Ostao je unutra, zarobljen za primer, veliine i topline. Uzdasi ne jenjavaju, trzanja ne prestaju, na mom stomaku oseam njena rebra, koja odaju ubrzano disanje. Kovitlanje je prestalo, dva tela u bonom zagrljaju, pauza izmeu pesama je nastupila, um tua sve je prekrio, na putu nadolazee sveine. - Da mi je neko priao, da u ovoj sobi ive mukarci, ne bih mu verovala. - Nije ba neto uredna. - Mislim na spoljanjost. Zadnjih mesec dana, uvek sam blenula u ovu terasu, kada sam prolazila ovuda. Kadifice preko cele terase, jo padaju preko ograde. - Ima nas raznih. - Definitvno. Imao sam u planu da jo jednog utorka odradim oglase, jer je promet opao za vie od polovine, a stajanje i hodanje po asfaltu, na preko trideset stepeni nije ba prijatno, niti uputno. Svoj ostanak sam produio za neko vreme, dok Tijana ne izae na neki prepisivaki ispit i okua sreu sa pukicama. Tih desetak dana proveli smo zajedno, u seksu i slozi, jer oigledno dobar seks slogu gradi. Kada smo provodili vreme u sobi, to je bilo kod nje, jer je bila sama u sobi, na tamnoj strani, a i kreveti su iri i udobniji. iveli smo kao car i carica, svako je spavao u svojim odajama, a palatu je zamenjivala njena soba, kada nije pravila pukice. Ja sam se uiveo u ulogu pravog mukarca, iji je zadatak da ulovi divlja i donese eni da spremi. Svako jutro sam ustajao, lovio burek, pogaice ili virle, prinosio lovinu na sto, uz obavezan dodatak kafe i aja. Za ruak i veeru bio sam malo manji mukarac, jer smo odlazili zajedno u menzu, a smatrao sam dovoljnim svoje prisustvo, kao mukarca zatitnika. Poto je nekako ustaljeno miljenje, da mukarac pravi decu, a ena raa, ja sam preuzeo posao nabavke kondoma, koje smo nemilice troili. Kupiti kondom u apoteci nije neka mudrost, ali kupiti ga na kondomatu u treem G, gde je jedino i postojao, po duplo nioj ceni, to je umetnost. Proao sam nekoliko puta pored praznog kondomata i shvatio da nisam talentovan, kao ostali domski jebai u otkrivanju, dnevnog intervala, kada neki ika puni automat sa pedeset kondoma, koji treba da podmire najvee akademsko naselje na Balkanu. esto zamisao i realizacija zamisli, odskoe u nekoj stvari, ali mi nije jasna

75

zamisao, da neko iz prvog bloka krene u trei u nameri da ostvari siguran seks. Dok stigne tamo i vrati se, bez obzira to tamo nema kondoma, seks je opet siguran, jer su verovatno oboje izgubili volju za istim. Najbitnije je da je neko ispotovao formu i stavio recku u nekoj rubrici, kako u Studenjaku postoji kondomat, a studenti neka se snau kad budu lupali recke. No, kako mi Tijana ree, to je ipak veliki pomak, jer tek od ove godine kondomat i postoji, a svaki poetak je teak. Na stanicu smo zajedno otili. Kao i svaki dentlmen, ja sam je ispratio mahanjem i narednih tri sata itao knjigu dok sam ekao autobus, na klupi oko koje je bila trava, koja je pomalo mirisala na urin.

- Vladimire, koja je verovatnoa da studentkinja izae prva da odgovara i izvue onu cedulju. - Misli onu tvoju? - Da, ba tu. - Koliko ima cedulja? - Trideset i dve? - Onda je jedan kroz trideset i dva. - A, ako me pita da odgovara prva i pri tome me slae, da mora kod lekara, dobije desetku, da li onda postoji velika verovatnoa, da je moja cedulja provaljena? - Moda je samo skup nepovezanih dogaaja, koji su se u momentu poklopili. Ako se desi neto tako slino u narednom roku, onda ima razloga za brigu, ovako samo sebe nepotrebno optereuje. - Plaim se, ako profesor provali ne smem ni da pomislim, ta moe da se desi. - Ajde, ne dii paniku. - Vladimire, plaim se ... zagrli me, molim te. - Ve etiri meseca, jedno drugom ne priamo o strahovima, ispit bio pre dve nedelje, a ti si sada poela da se plai. ta ovo treba da znai? - Uplaila sam se istog trenutka, ali tada nisam bila spremna to sa tobom da podelim. - A sada si naprasno spremna? - Nije naprasno, spremala sam se. Ve dva meseca idem kod psihologa. - O emu ti zapravo pria? - Hoe da me saslua, kao nekada to si znao? - Hou da probam. - Daj mi ruke ... hvala ti ... nikada ti ovo neu zaboraviti. Eh, odakle da krenem? Kada smo saznali da si ti sposoban za oinstvo, a ja nisam, i da ne postoji ansa da prirodno zatrudnim, poela sam da se oseam, kao neka lutka u izlogu, kojoj se dive, kako to ona nosi garderobu, kako joj lepo stoji, a ona nije sposobna garderobu sama da obue. O istom troku sam saznala, da sam bila sposobna da zatrudnim, ali da vie nikada neu moi. Nisam mogla da gledam decu na ulici ... - To nije bio razlog da prekine komunikaciju sa mnom. - Naravno da nije, ali to sam uvidela tek kada sam izala iz krize. Kasnije sam skupljala hrabrost da otvoreno priamo. Da se nisi trudio prvih meseci da me razume, ne bih shvatala deavanja kao potpuno moju greku. Lekar, psiholog je insistirao da ukljuim i tebe u razgovore, ali ja tvrdoglava to sam odbila i napravila jo jednu greku.

76

- Ila si kod mukarca za enske probleme? - Namerno sam to uradila. ene su uvek saaljive na probleme sa trudnoom, pa sam se bojala da ne dobijem subjektivne savete. Ovako je ispalo dobro, shvatila sam da sam ja pogreila ... znam ... da ako ti kaem, izvini, nee ... promeniti mnogo, ali elim tom reju, da probam da kupim ... ansu za ponovan brani ivot, elim da budem supruga i ... majka ... - Drago mi je da to ujem. - I meni da ... priamo ... Vladimire ... - Reci slobodno, nemoj da se plai, u mom zagrljaju si, reci ...

- Emilija, erko, ta se to sa tobom dogaa? - Nita mama, sve je u najboljem redu. - Kako u najboljem redu, kad ostaje u Beogradu da isti tua govna. - Mama, to je hotel A kategorije, nije tako kao to misli, ne istim nunik na pijaci, ve hotelsku sobu. - Da da, a, ko e vamo da kupi ljive? - Mama, kako ne razume, meni je nadnica tri puta vea, nego nekom ko bere maline. Za ovaj se posao otimaju, jedva sam se ugurala preko veze. - Tja, a ovo vamo da truli po zemlji. - Mama, ajde ovako: kad primim platu, ja ti aljem za petnaest nadnica, pa vi platite kupioce. - Ma da li si poluela? Nema rauna nekom platiti, samo to moe da uradi svojom snagom. Neka, neka, pritedi malo, valjae ti da se neto ponovi, a mi emo se ovde snai nekako. - Hvala ti mama, to si pokuala da me razume. - Da, to si dobro rekla, pokuala sam, ali nisam ba sigurna, da sam sve razumela. uvaj se i javni se na Petrovdan, idemo kod tvog strica na slavu, ima njegov broj? - Imam. Ou, obeavam. - Ajde uzdravlje, evo oe i baba da te uje. - Otkud ona na pijacu? - Ma otkud, ja joj pria, ali ne vredi, ajde da ne duimo ... - Zdravo baba. - Gde si lutko babina, je l si mi zdravo i dobro? - Jesam baba, odlino ... - ta me vas dve ogovarate, ako sam stara nisam mrtva, izala malo baba meu narod. Nego, neemo sad o tome, je l ima neki deki? - Nema trenutno, ali se nadam. - ek as ... snajo, idi vidi da l onaj Cigo ima Tigrovu mast, njega nismo pitali. - Ne mora ba sve ona da uje. Sluaj ta e baba da ti kae, ako nema ti slobodno mani malo repom, nee ti nita faliti ako se nacaca i malo vrcne. Sea se kad smo brali peurke, pa kad sam ti pokazala onu peurku, kojom smo se mi seoske devojke, karminisale kad krenemo na sabor. - Hah, seam se baba. - E, onda dobro, neu vie da ti zborim, sve sam ti rekla to sam imala. Vodi rauna o sebi i ostaj mi zdravo.

77

- Ajd uzdravlje, vidimo se.

Nedelja je, krenula sam prvi put na Beogradsku berzu, specijalizovanu za promet plastinim masama. Kau da iz nedelje u nedelju berza belei konstantan rast, kako po prometu, tako i po broju ponuenih akcija. Za domae akcionare, akcije su stabilne, bez veih kolebanja, meutim ako ih kupi neki strani turista, momentalno se suoava sa vrtoglavim rastom, ak i do osamsto procenata. Najvei udeo na berzi pripada bugarskim privrednicima, koji su se specijalizovali za proizvodnju samih proizvoda, a manjinski deo pripada naim privrednicima, koji su se specijalizovali za ambalau, to zajedno ini potreban i dovoljan uslov, za funkcionisanja berze. Ja sam od prvog dela plate kupila diskmen, kao potreban uslov za sluanje muzike, a sada idem u kupovinu diskova, da prebiram po redovima i nekam se, ali vie neu da ih predvajam u mislima, ve u ih stavljati u pletenu torbicu. Koristim preicu pored crkve Svetog Marka. Prolazim znamenito zdanje, Pavlov dan je, vidim ljude kako izlaze, okreu se, na tren zaustavljaju i krste se. Krstim se i ja, ali u prolazu, jer urim na berzu. Sputam se sunanom stranom ulice, koju jo nije obasjalo Sunce. Pratim tramvajske ine, prolazim pored pasaa, koji bazdi od noanjeg uriniranja, mrtim se, okreem glavu, zadravam dah; cakli se izlog predratne poslastiarnice, uokviren masivnim, reljefnim, drvenim ramom i otkriva sto, za kojim sede baka i deka, poodmakli u godinama, zateeni u vremenu i troe preostali ivot na iskazivanje ljubavi, uz kola, limunadu ili bozu. Izdiem, pruam korak niz sve strmiju ulicu, koju poinje da obasjava Sunce. Stojim na semaforu, ne vidim kola koja prolaze, fokusirana sam na prizor koji vidim preko ulice; neki ljudi stoje pored improvizovanih tezgi, dok drugi gamiu izmeu tezgi i povremeno zaviruju preko glava drugih. Pitam se odakle da krenem sa kupovinom? Kao i uvek kad elim da budem temeljita, od poetka. Kreem od tezge do tezge, polako se uguravam sa strane, pitam prvo za cene, da olakam sebi posao. Ako je cena prihvatljiva, prvo fiksiram prodavca da mu zapamtim lik, kasnije kreem u avanturu pipkanja, prebiranja, zapitkivanja i u glavi odvajanja. Sve to dalje zamiem, uviam da veina ima iste diskove po slinim cenama, to mi olakava ovo mukotrpno gurkanje i zavirivanje. Jednostavno ovo nije onako kako sam zamiljala, kao i mnogo to ta pre ovoga. njuvam dalje, dolazim do pravih, limenih, crvenih tezgi, koje imaju i neki krov odozgore. Guva je manja, cene su vie, to mu doe i normalno. Nikako ne kapiram kako pojedine grupe imaju po pet razliitih, best of diskova, drugaiji omoti i pesme, sve istumbano i izmuljano. Pitau profu, on bi trebalo da zna. Ne mogu da verujem, tezge zalaze i u park. Moram da pogledam ta tamo ima. Kakva je ovo tezgica sa duplo skupljim diskovima? Kakva su ovo imena, deluju kao bluzeri a nikad nisam ula za njih. Vidi, imaju i knjiice. - ao izvoli, je l mogu da ti pomognem? - Nikad nisam ula za ova imena, ali mi deluju kao bluzeri, pa sad malo mi pojasni. - To su polovni originali iz Amerike, skoro sve je bluz ali razliite scene. ta tebe konkretno zanima? E da, imam ovde i klasinu muziku. - A tako, zato su skuplji. Mene zanima onaj pravi parobrodski bluz, ako me kapira na ta mislim. - Savreno. To ti je ova kolona levo. - Super, je l mogu ja da probam neki disk, evo imam diskmen. - Naravno, najbolje je za oboje tako. Moe svaki da proba, nema ih puno. Moram i ja da kupim uskoro, mnogi bi da uju, a ne mogu da im pustim. Stavljam prvi put disk u moju ljutu mainu. ujem masne zvuke gitare, proste ritmove, nekih anonimusa za mene, koji jednostavno otkidaju. Svia mi se, idem dalje, polako prebiram, u

78

diskmen stavljam, dugmie pritiskam i diskove sa strane odvajam. Prodavcu samo mana fali da bi se nazvao predratnim. Svesrdan je, komunikativan i muziki obrazovan. Izabrala sam osam diskova, bie dovoljno za sada. - ta je ovo? Nisam ula da je Springsteen izdao ovaj ivi album. - U pravu si, nije. To je nezvanino izdanje, nekog radio prenosa. - Zar i toga ima? - Ima naravno, samo je to kod nas retkost. Evo mogu da ti ga prodam za upola cene, ionako mi se vue nekoliko meseci, da budem iskren niko i ne pita. To je savren poklon za Vladimira. Za druge izvoae bih pogreila, ali dobro se seam da od Springsteena nema ovo. - Uzimam i taj. To je sve za ovaj mesec, iduu put u da ti proeljam ostalo. - Samo izvoli, ja sam uvek ispod ovog drveta, ne mogu da se guzim sa onim cincarima, koji bi i Bibliju iskopirali, samo kad bi imao ko da kupi. Nisam ga razumela ta je hteo da mi kae, ali nije ni bitno. Platila sam, prela ulicu da se ne guram sa narodom i sa slualicama na uima, krenula sam ka fontani da se malo umijem. Pljuskam lice, saginjem se, dok vodu iz ake pijem, gledam predratno zdanje, crvene kioske i improvizovane tezge. Berza ima nekog arma, priznajem. Slualice ne skidam i dok ekam na slobodan raunar u raunskom centru. Ljudi etuju, dopisuju se, ak i igre igraju. ekanje u podrumu uz muziku, nije mi teko palo, jer leti hladovina lei sve. Imam jednu novu poruku, znam od koga je, ali jo uvek nestrpljivo etam kroz meni, dok ne doem do poruke. ta je ovo? ao, ja sam Goran. Sedeo sam u petak pored tebe, sa desne strane i prijalo mi je tvoje prisustvo. Hteo sam samo da proverim, kada e ponovo biti ovde. Pozdrav, Goran. Ovo je stvarno prevrilo svaku meru, ovek me pijunirao dok sam se logovala, moda mi zna i lozinku. Najradije bih ga ... uf, moram da budem uljudna, ko zna ta moe da mi napravi. Neka bude ovako: ao, ja sam Emilija. Mislim da stvarno nije lepo, to pijunira ljude dok se loguju. Nisam raspoloena za namerna upoznavanja, ali ako nekom prilikom sluajno sedne pored mene, moemo da se upoznamo. Hvala na razumevanju, Emilija. Zato mi se Vladimir nije javio? Nadam se da se nije uplaio, kada sam mu napisala, da elim to pre da se vidimo. Malo u smanjiti doivljaj, nita ne dobijam urbom, sem breg dolaska do svog linog spokojstva, za kojim svi mi eznemo. Da, ali zar to nije malo sebino, da mislim samo o svom spokojstvu? Jeste, a on nije bilo ko, zato zasluuje ivot koji trenutno vodi, bez mog pourivanja. ao profo. Verovatno si zauzet ovih dana, pa se ne javlja. Ni kod mene nije nita bolje. Danas mi je prvi slobodan dan, od kako sam poela da radim. Naredne nedelje radim posle podne, tako da uvek moe da rauna na vienje posle posla. Vidimo se, aoooo. Dok su cimerke bile tu eznula sam za samoom, sad bih volela da je neka tu, da prekratim samou. ta veeras da radim? Knjiga i muzika, nisu reenje. Otii u u bioskop, to je barem jednostavno. - ao - ao, izvoli ui. - Ima poziv, veza je otvorena, stavila sam slualicu na aparat. - Ej, hvala ti puno. - Ma daj i ti bi se popela na drugi sprat, da mene neko zove... Ko je sad, mojima sam se javila jue. - Da - ej, ti si - ma nita, malo se izleavam - mogu, to da ne - aha - je l na starom mestu - dobro, vai, dogovoreno.

79

Ko bi se nadao, ba je nepredvidiv. Sigurno je proitao moje zadnje pismo. Kako da mu kaem ono to imam, a da me pravilno shvati. Najbolje je da mu kaem istinu, ali to ne mogu u jednoj reenici. Ako krenem sa monologom pogubiu se sigurno, a to ne vodi niemu. Valjda e shvatiti koliko se bedno oseam, zato to ne mogu da mu napiem posvetu na disk i da ga zagrlim kad hou. Posveta? Znam ta da mu poklonim, a da nije potrebna posveta. Koja patetika, moj prvi poklon njemu namenjen, ispada da je oprotajni poklon. Moram da ga spakujem, ma kakav bio, lepi je kada je upakovan. Uvija nema potrebe da merim niti da seem, sve je po meri, vidi se od oka. Uvija na stolu, disk na uvijau, levi preklop, desni preklop, jedna treina, druga treina, disk je umotan. Tek to se spustio mrak, naputam privremeno mesto prebivalita i kreem ka dobro poznatoj raskrsnici. Kao i uvek precizan, mirno stoji oslonjen na drvo, ne odaje znake nervoze, gleda negde niz ulicu. - Hej - okazujem se na nekih pet koraka od njega, okree se i uzvraa mi: - Ehej. Milujemo se osmesima, kao i na svakom sastanku, dok ne zamaknemo na neko skrovitije mesto. Nekako istovremeno stajemo pred semafor i ekamo na red, da preemo ka Jevremovcu. Pita me za posao, kako sam se uklopila, da li je teko, odgovaram mu, da mi nita nije teko za toliku platu i da ne znam kako da mu se oduim. Odmahuje rukom, smeka se, kae mi da sam se ve oduila lepim osmehom, provocira me priom, grli me, ulazimo dublje u park, naa klupa je prazna. Ljubimo se. Ne znam kako da prekinem poljupce, lepo mi je. Ne znam kako da prekinem dodire, uzbuuju me. Povremeno zauti kesa pored mene, koja me opominje da nekako zaponem razgovor. - Vidi, plavuo, hteo sam neto da ti ispriam, ali sam malo oklevao ... kada uje o emu se radi, nadam se da e me shvatiti ... - Sluam - sa uenjem i nervozom ga prekidam. - Ti zna jedan deo prie o mojoj eni i njenoj nemogunosti da zatrudni, ali ima i drugi deo; kada smo shvatili da su i teoretske anse za prirodnu trudnou male, lekar nam je ponudio opciju vantelesne oplodnje. Po svim tadanjim nalazima, izgledalo je da bi to moglo da uspe. Usaglasili smo se da prodamo ovu kuu gde ivimo, da bratu dam polovinu koja mu pripada i od tog novca platimo zahvat. Odmah posle toga, ona se povukla u sebe i prestala da komunicira sa mnom. Par meseci sam pokuavao da doprem do nje, ali bez uspeha. Zato se tako desilo, verovatno nikada neu ni ja saznati. Eto, elim da ti kaem ... da ono to se desilo izmeu nas, nije samo bilo na seksualnoj osnovi ... jednostavno mi je trebala osoba za neku prisniju komunikaciju ... to sam naao u tebi. - Sve je u redu, nemoj to da te mui, dobro je da je tako. - Pre nedelju dana, ona je progovorila napokon ... sad da te ne upliem u sve pojedinosti, ali najbitnije je da ti kaem ... da smo odluili da probamo vantelesnu oplodnju. - Super - irim oi, smejem se, grlim ga i tapem po leima. - elim da budem iskren do kraja ... ja sam se potajno nadao da e se ona povratiti i poeleti da postane majka ... sea se onog dana kada smo bili na eki, kada nisam hteo da vodimo ljubav bez kondoma? - Seam se, pusti to, nebitno je. - Znam da sam izgledao kao udak i ostavio te bez odgovora ... ali nekad jednostavno nije vreme za odgovore. - Daj opusti se.

80

- Oputen sam. Kao to sam ti rekao, potajno sam se nadao da e poeleti potomstvo i nisam smeo sebi da dopustim da neto zabrljam. Svaka infekcija ... to ne znai da sam sumnjao ... - Razumem te savreno - apuem mu i gladim ga po obrazu - ispravno si postupio. - Drago mi je da me razume, eto ja bih hteo ... da nekako ovu nau ljubav, nadam se da si na odnos tako doivela ... privedemo kraju. - Jeste, to je bila ljubav i elela bih da ostane ... u nekoj drugoj formi. Zagrli me. Posluao me je bez pogovora, kao da je i on eleo isto i tiho me upitao: - Kako to misli? - elim da ostanemo prijatelji. Ti si jedini ovek na koga mogu da se oslonim u ovom poganom svetu. Obeavam, da neu ni pomisliti da zloupotrebim na odnos. - Dogovoreno, ja elim isto. Ovaj svet ima i onu drugu, svetlu stranu, nije sve tako crno, nemoj tako da gleda oko sebe. - Eto, kako smo se lepo dogovorili, kao i uvek. Eh, taj svet sa svetlom stranom, mislim da je negde iza duge, to se vie primie dugi, sve ti je jasnije da ne moe da proe ispod, niti da je preskoi. Nita ti novo nisam rekla, ovo sa dugom je toliko otrcano ... - Nije. - Ma kako nije Vladimire? - Je l pokuava da proe ispod ili preskoi? - Pokuavam da proem, povremeno. - Eto, vidi da nije otrcano. - Pokuavam, ali sve ree. - I to je neto. utimo i gledamo se, bez dodira, kao da je na dogovor, ve stupio na snagu. utanje prekida utanje kese, koje sam ja sluajno izazvala, podupirui se rukom o klupu. Moda i nije sluajno, jer podsvesno znam ta imam u kesi. - Vladimire, elim neto da ti poklonim ... izvoli. - Kiss majica. Ne mogu da ... - ek polako, ima jo neto unutra, ispae. Spretno, ispitivaki uzima disk u ruku, iskree se ceo, okree ga, trai ugao pod kojim moe lake da ga pogleda, pod ukastom svetlou lampiona. - Hej, pa ovo je bootleg. - Nemam pojma, ta je to? - To je piratsko izdanje. - Kao i sva to viamo po Srbiji. Gledam ga kako obre disk, vadi ga iz omota, pravi ljubopitljivi izraz lica, koji nikada nisam videla do sada. - Ne, ne, ovo je neto sasvim drugo. Pravi pirati ne kopiraju zvanina izdanja, ve samo izdaju neto to bend nikad ne bi izdao. Ti ljudi ive pod sasvim drugaijim moralnim naelima. Takvi nikad ne prave izmiljene best of kompilacije. - E, ba sam to htela da te pitam. Videla sam po nekoliko razliitih kompilacija od jednog benda, zar nije malo udno? - Za svakog ko iole razmilja je udno, ali za prosenog Srbina gladnog muzike, nije udno. Ako neka grupa nije izdala best of, ovi piliari, napakuju to mogu vie hitova na disk, ili na dva diska, zalepe pozadi logo neke izdavake kue, ljepe neki bar kod da bude malo uverljivije, a napred stave sliku iz nekog stranog asopisa, veto je uokvire, malo iskrenu i eto omota.

81

Srbin srean to ne mora da kupuje osam albuma, proizvoa diskova srean to radi jedan primerak u ogromnom tirau, trgovac presrean to mu se ne vuku po tezgama naslovi koji se ne prodaju, jednom reju svi sreni. Ma glupost, raspriao sam se o neemu to niko ne zarezuje. - Nije ba tako, ja sam htela sve od Aerosmith, ali ipak. - Eto, razumemo se. - A kad se ti i ja nismo razumeli? - nema odgovora, utimo neko vreme, moram ponovo ja. - Majica nas je nekako spojila, elim da je ima za uspomenu. - Ne znam ta da kaem ... Kad bi znao da ni ja ne znam ta da kaem, nego priam oigledne stvari, samo radi prie. - Nita, nemoj puno da je nosi. - Probau. - Ej, kako se bee menja lozinka, zaboravila sam da zapiem, mislim da me neko pijunirao dok sam se logovala. Ja sam probala neveto, ali igrom sluaja efikasno, da skratim nepotrebne dijaloge koji bi bez sumnje usledili. Uspeli smo da napustimo park, bez suza i srceparajuih scena. Srena sam, to mi je ovek od rei, ponudio prijateljstvo za koje u se boriti da opstane. Nadam se da e ubrzo ui u avanturu oinstva, da to pre odagna mene iz glave, a ja potraiti trenutni spas u mukom svetu oko sebe, ali bez velikih emocija, za sada.

Kraj septembra je, obian septembarski dan, kome je prethodilo, za mene, neobino septembarsko vee. Iskoristio sam cimerovo odsustvo i pozvao Nenu na kafu. Hteo sam nekom da se izjadam i olakam, a da to ne bude mukarac. Trebalo mi je distanciranje od mukih mao stavova i pria o krstakim pohodima sa krstaima, iji se maevi vuku po zemlji. Ona pije kafu, ja kafu i rakiju. Kad vidim talog na dnu oljice, odmah pomislim da mi se neto taloi u elucu i dobijem elju da to proteram sa neim, to tako lepo klizi niz grlo. Nita lepe ne klizi od domae rakije iz kraljevakog kraja. - Da li se sea kada smo u maju sedeli na klupicama i naprosto zavideli ljudima koji se grle i miluju? - Seam se, nekako je uvek romantino videti tako neto. - Nikada te nisam pitao, da li smo ti, Tijana i ja izgledali romantino, videla si nas nekoliko puta kada si ila u itaonicu. - Veoma romantino. - Ozbiljno te pitam. - Evo sad ti najozbiljnije kaem: nita se niste razlikovali od ostalih. - Sino sam skapirao da su ove klupice, estok fenseraj i da slue samo u promotivne svrhe. - Kako to misli? - Ne znam kako je kod tebe u Aleksandrovcu, ali u Kraljevu, kada sam bio srednjokolac, postojala je trafta u gradu, od tenka do spomenika. Bilo je nekoliko kafia ispred kojih se stajalo i u grupicama prialo. Teko da si mogao da uhvati pravac i da koraa, a da ne evrda, levo desno. Kada bi neki par proao zagrljen ili se drao za ruke, odmah bi krenule prie, o njemu ili njoj; kako je dobru ribu gepio, a sa druge strane ako naulji ui, moe da uje pitanje, kako je

82

ona sa malim sisama maznula onakvog frajera. Sve nas ogovarae je povezivala jedna ista elja: da budemo na njihovom mestu. Svi smo traili ljubav, koju smo idealizovali kroz njih. - Uf, Stojane, sad si me zbunio, ne znam ta da mislim. - Sad u da te zbunim jo vie, samo da otpijem ovo iz aice. - Ajde ekam, a dok ne otpije, samo da ti kaem da je dolazio neki tip sa punom torbom diskova, uzela sam mu broj, napomeni me da ti dam. - Verovatno kad sam prodavao novine. - Da, zato sam i uzela broj, znala sam da sigurno nisi u sobi. Otpio si, aaa? - Jesam. Ja sam sino raskinuo sa Tijanom ... - Ma daj Stojane, mi priamo o nekim glupostima, a ti si sjeban zbog toga ... kako to odjednom, ta se desilo? - Nisu gluposti. To mu doe kao u istoriji, to to se desilo ima uzroke i povod ... - Ajde prvo uzroke. - Otkud znam, naila na neto to joj se ne svia u meni, a nije htela da pria o tome i jednostavno reila da me otera. Moda i greim, ali mi je onako bljak, jer na kraju prie sve se svelo na kres emu, a nisam tako zamiljao. - ta te briga, bar si imao dobar seks, ajde priznaj. - Priznajem, ali mi se nekako gadi nain, na koji me je oterala, mislim da mi je to najgore. - Ajde reci, nestrpljiva sam. - Nee ti se svideti. - Ma hajde. - Evo sad u da ti prepriam dijalog, nemoj da me prekida. Da li jebe Nenu? - otkud ti to? - pria se po domu - misli, da li se jebemo? - ne, ti si muko, ti jebe - aaa, tako - tako - onda vie tebe ne jebem. - Nisko, nema ta. Nije to se radi o meni, ve deluje mnogo runo. Verovatno nisi pokuavao da je ubedi u suprotno. - Nisam, samo sam izaao iz sobe. - Ako si. Kad malo bolje razmisli, izgubio si samo dobar seks, to i nije neki gubitak, je l tako? - Kad malo bolje razmislim, tako mu doe. Dobro je ispalo ovako, jer sam poeo lagano da se primam. - Stojane, ajde nemoj da gleda u pod, pogledaj me ... jeste bljak, ali ko zna na ta emo naii u ivotu. Shvatila sam ta si hteo da kae za klupice. Neko je vama zavideo to ste lep par, mislio je da cveta ljubav, a stvarnost je sasvim drugaija. Fenseraj, lepo si rekao. Lepo je kad se dvoje ljube, ali ne moraju ba tamo, da ih svi vide. - To je taj privid, kog ljudi najee nisu svesni. U biti oveka je da veruje u neto lepo i stvara viziju, jo lepeg i bezbrinijeg, to nije za osudu. Za osudu je kada drugi ljudi zloupotrebe to. - Ovde niko ne zloupotrebljava to, sami smo krivi. - Naravno, nego to me podstaklo na razmiljanje o neem drugom. Recimo, televizija prenosi neki miting uivo. Na ekranu pie, da je uivo, ti veruje onom to vidi i gradi neki zakljuak na osnovu toga. Posle tri dana sazna od komije da je program prenoen uivo, ali sa vremenskim pomakom od deset minuta. - Eh, ta politika. - To su obini ivoti svih nas, koje vezuje niz sluajnih ili namernih privida. - A to to se mi ...

83

- Tucamo. - Tresemo. - Heftamo. - Ne moemo da se heftamo, ti hefta, ti si muko. - Ah, da. Zaboravio sam. - Da li je to neiji, sluajan ili nameran privid? - To ne bih znao. - Nije bitno, ja to moram da zloupotrebim, nadam se da e mi pomoi u tome. Stojane, ti se meni oduvek svia ... nisam imala hrabrosti da ti to kaem do sada. Ja sam se napalila ... dok smo priali, sva sam vlana, ne mogu vie da izdrim... Zurio sam u nju skamenjen, a ona je jezikom povrno oblizivala usne, kao da je elela tragove kafe da skine. Nastala je pauza koju je prekinula vrcavim hodom ka hodniku, sa rukama na bokovima i migom barske plesaice. Poela je sve strastvenije i glasnije da mi se obraa, grudima koje izazivaju, reima koje ohrabruju: - Stojane ... priheftaj me za vrata, hou svaki put kad prodre ... u mene ... da osetim koliko su vrata ... tvrda i hrapava ... navali Stojane ... heftaj me. Na tren sam se osetio, kao da sam na probi neke monodrame i bivam pozvan na scenu da se pridruim, ali to je samo oseaj i blaga neverica u ono to mi se deava, jer pred vratima je bila Nena, koja nije mogla da eka. Prihvatio sam ponueno i svojski krenuo da ispunjavam drugaricinu ameu elju, koja je ve postala i moja, sa trenutnim ostvarenjem. Tupi udarci u vrata, meali su se sa njenim krikovima i odzvanjali hodnikom, koji je rastereen koraka, verovatno bio utonuo u popodnevni odmor, kao i veina studentkinja na spratu. Na trenutke je mumlala, i progovarala neke rei, od kojih sam razumeo samo, heftaj me ... heftaj me. Moda bih i jo neku re razumeo, da nisam zapao u blagi trans, iz kog me je Nena pridigla, kada je poela da udara pesnicama u vrata i nekontrolisano da vriti. Ja sam prvi oslobodio sobu uzdaha i tek tada uo, da se zvuci prostiru kao teniska loptica koja je servirana iz ove sobe i udaraju u zidove du hodnika, sve dok ne utihnu. Kada je sve utihnulo, vratili smo se prii, malo drugaijoj od poetne. - Zaboravili smo kondom, ta ako ... - Ne brini, neu sto posto, nego mogli bi ovo da ponovimo, ta misli? - U svako doba.

Domsku godinu sam zavrio obogaen novim saznanjima, u ta spada i tu klima, koju nisam vie upotrebljavao, a uao sam u novu, ponovo sa Draganom u sobi, ovaj put u treem F, naravno na sunanoj strani. Prvo to sam saznao je da u prostoriji na sedmom spratu, u kojoj bi trebalo da su maine za pranje, ive tri studenta. Nije mi bilo sumnjivo to je skinut znak u vidu maine za ve, jer je neko ve posle godinu dana od renoviranja, uspeo da skine pojedine putokaze sa brojevima od soba. Ako neko ima potrebu za sitnim vandalizmom, zato ne bi neko drugi to uradio iz nune potrebe? Da sam od onih koji ulje ui i vode abrove, sigurno to ne bih otkrio u julu, kada sam traio spremaicu da joj dam cvee na uvanje. Ta soba nita nije bila posebno u odnosu na takozvani magacin, koji se nalazi u hodniku koji spaja F i G krilo etvrtog bloka. Hodnik, sa staklenim zidovima, postojao je na svakom spratu sem prvog i sedmog. Magacin je verovatno dobio ime zbog prozora, koji se inae ne otvaraju, a bili su prekriveni nekim per ploama. U sobu se ulazilo kroz dvokrilna staklena vrata, koja su bila oblepljena nekim foto - tapetom sa unutranje strane. Za divno udo soba je imala nadograeno kupatilo, u onom delu koji nije trao iz zgrade. Ne bi me iznenadilo da ima jo takvih preraenih prolaza i da su tu nekada

84

iveli radnici doma, kojima nije bilo reeno stambeno pitanje. Sada tu ive studenti, kojima upravnici reavaju stambena pitanja. Nikad ne bih doao u tu sobu da mi nije stavljen reklamni papiri za prodaju diskova, u kutijicu za poruke, u kojoj je nekada bila upakovana pljoska. Nisam toliko bio mlad, imao sam dvadeset est godina, ali tada nije dopiralo do moje svesti, da u svakoj dravi postoje obini i privilegovani ilegalci, a Studentski Grad je bio drava u malom. Ja sam ceo ivot spadao u grupu obinih ilegalaca, a sticajem niza nesrenih okolnosti, kasnije sam postao i vrlo neobian produkt ispunjavanja neije forme.

Ovog puta Dragan i ja smo na jedvite jade uspeli, da se skrasimo u istoj sobi. Kupili smo dva muka mesta u razliitim blokovima i prvo to je bilo potrebno je, da izvrimo neku zamenu, kojom bismo imali dva mesta, barem u istom bloku. To je prvo podrazumevalo, stalan obilazak svih oglasnih tabli i obavezno skidanje oglasa, koji tebi potencijalno odgovara, da ti ne bi neko drugi pokvario posao. Sa druge strane, mi smo besomuno lepili oglase, koje je neko drugi skidao. Problem su predstavljale i oglasne table koje su esto bile male, za toliki broj arenih papiria. Prvi F je u odnosu na trei F, za koji smo napravili dobitnu kombinaciju, bio pravi hotel sa etiri zvezdice; crn parket, bez i jednog traga boje drveta, zidovi pouteli od dima, police za knjige, na koje nismo smeli da stavimo nita tee od dnevnih novina. Ormari su bili bez dasaka koje ine police za odelo, a zatvarali su se kao seoska kapija, prebacivanjem ome od ice preko eksera. Kupatilo je bilo pria za sebe, iz kog je prvih petnaest dana dopirala pria vode, iz pojedenih slavina, koje su posle dve nedelje jurnjave za domskim majstorom, bile otpisane kao neupotrebljive i zamenjene najmodernijom, kakvu nisam imao ni kod kue. Moram da priznam, da je ponovo mio miris rakije zasluan za ovakvo dobroinstvo. U celoj sobi jedino su trali moderan telefon sa tipkama i slike koje je moja baba naslikala. Osobe koje su prvi put ulazile u ovu sobu, vidno su se iuavale slikama, za razliku od situacije u prethodnoj sobi, gde su padale pohvale na raun slika i ljubopitljive rei za identitet autora. Verovatno sivilo zidova mea sivu u realnom vremenu sa postojeim bojama, a ljudi ne vole mrane slike. Kada smo sve sabrali i oduzeli, bili smo sreni jer smo se spojili, makar to bilo u kru od sobe, na sunanoj strani, sa pogledom na auto - put. Za razliku od nas, Nena nije bila takve sree. Redovno je upisala etvrtu godinu na istoriji umetnosti i dobila dvokrevetnu u prvom F. Nije imala drugaricu sa kojom bi elela da se spaja, zato je to prepustila sluajnom dogaaju. Kada su spremaice odahnule od papiria, koji su stalno padali sa oglasnih tabli, Nena je zalepila na menzi oglas: menjam 2A ensko za 3A, bez doplate. Poto je bila u poziciji da bira, izabrala je prizemnu sobu u novootvorenom prvom G, sa pogledom na park. Nikada nisam saznao zato je to uradila, jer po njenim reima, ma koliko ljudi bili bliski, uvek postoji neto to se zakljuava, bez mogunosti i kalauz da otvori. Nije se alila na cimerku niti na cimerkinog deka, koji je povremeno spavao u sobi. To to se nije alila, ne znai da joj nisu smetali.

Rolling Stonesi su napravili vavilonski luk od Amerike do Japana i time produili most, iji su stubovi bili pobodeni po celoj Americi. Sa nestrpljenjem sam oekivao luk koji e spojiti Ameriku sa Evropom. Jo dok je trajala amerika turneja, stalno sam brljao po internetu, gutao oima tue utiske sa koncerata i natapao usta svojom pljuvakom neskrivene zavisti. Jo veu pljuvaku su mi stvarali oglasi, u kojima su ljudi razmenjivali snimke koncerata sa aktuelne turneje. Ta pljuvaka je ostala nevidljiva, jer nisam nikog poznavao u Srbiji, sa kojim bih mogao da

85

podelim takve oseaje, a nekad i prividno olakanje dobro doe. O tim takozvanim bootleg snimcima, samo sam itao, ali nijedan nisam presluao, niti sam ita od toga imao. Tada mi se pojavio neki oseaj, polovine pripadnosti neemu, koji je nesumnjivo najgori od dosadanjih otkrivenih. Setio sam se dedinih rei: niti pas, niti hrt, koje su nesumnjivo oslikavale takvu situaciju. Imao sam opciju da kupim neki takav snimak, ali sam se odluio da priekam malo i da na nekako drugojaiji nain uem u svet bootlega. Pred poetak evropske turneje, novinske rubrike su poele da popunjavaju stidljive najave, za dolazak najvee muzike atrakcije na svetu. to je vreme vie odmicalo, evidentnije je bilo da su novine prenosile elje organizatora, koji nisu shvatali da nije isto izraziti elju i uruiti zvanian poziv. Svakom iole boljem poznavaocu muzike scene, trebalo bi da bude jasno, da su oni odavno postali institucija visokog ranga, koja se pridrava svih zvaninih protokola. Politiari su poznavali protokole, ali njima se nije moglo verovati, posle jalovih obeanja za prethodnu turneju. Ostalo je samo da se uzdam, da u imati priliku da ih vidim negde u susedstvu. Novine sam jo u oktobru prestao da prodajem, jer sam morao da nadoknadim proputene vebe, kako bih upisao narednu godinu studija. To mi je nekako dolo kao olakanje, jer je promet opao za oko polovinu, dinar se srozao, a cena novina i procenat kolporterima ostao isti. Ostalo mi je jedino da se ulanim u studentsku zadrugu, zajedno sa cimerom, sa nadom da e nam povremeno zapasti dobro plaen posao. Nismo beali od tekih, ve od tekih i slabo plaenih poslova; lak i slabo plaen, nismo ni traili, jer nismo hteli da gubimo vreme, a na lak i dobro plaen, nismo ni pomiljali. Posle kupovine mesta u domu, nije mi puno uteevine ostalo, ali sam imao neto to u moi da sakrijem od samog sebe, kao babe starijeg kova u maramicu, ali bez kocki eera. Kako se evropska turneja zahuktavala, tako su se Beograd i Zagreb borili za termin. Utrkivanje dva grada za termin, nije bilo teko proglasiti za borbu, jer slike iz prethodnog rata, oigledno jo nisu izbledele. Kada je konano obelodanjeno da je pobedio Zagreb, poele su prie o nekoj nepotenoj borbi i politikim smicalicama. Meni su kroz glavu prole slike bezbroj dnevnika, u kojima je spiker obavezno poviavao ton, kada je izgovarao uvenu reenicu: Srpska artiljerija je estoko uzvratila. Nisam gledao hrvatske dnevnike, ali ako su i njihovi spikeri, koristili sline reenice, sa takvim umetnikim dojmom, u kojima je konfigurirala Hrvatska artiljerija, onda je stvarno re o nepotenoj borbi. Uprkos nepotenoj borbi, ja sam mogao da odahnem, jer sam bio siguran u ostvarenje neega, to sam davno prieljkivao. Poto je srpski narod poznat kao borben, nae agancije nisu prestale u slatkoreivom pozivanju benda da nam doe u goste. U pozivnicama su dodali kako je u Beogradu najprijatnije polovinom septembra i kako sigurno nee biti kie, a imamo i uvene banje koje bi povoljno delovale na Keithova, nedavno slomljena rebra, ali su dobili odgovor, kako mogu da sviraju i po snegu, samo ako se neko udostoji da ih korektno pozove i po pozivu ispotuje traeno. Dok su srpski politiari, rebanjem odluivali ko e da se ponizi i pozove ih, Atina se oglasila, kako je kod njih uvek sunce i ne oskudevaju u traenim zelenim novanicama. Ako neko treba da se odlui izmeu sunca, mora i zelenih novanica ili moguih pljuskova i lepih rei, onda mu ne treba velika pamet da izabere ovo prvo i uzvrati sa lepim reima, jer pravi dentlmeni, pred enama i novcem, uvek ostavljaju odkrinuta vrata. Kao to se moglo i pretpostaviti, stubovi su bili pobodeni po celoj Evropi, a nama Srbima, je ostalo da posmatramo luk koji se protee od Zagreba do Atine, sa nemogunou da im maemo, kad budu prelazili preko mosta, jer su oni nevidljivi za nas. Narod, veito optimistian i uskraen pravim informacijama, nita nije verovao sve dok centar Beograda nije, negde poetkom jula, osvanuo oblepljen plakatima sa crvenim jezikom, koji je iz daleka liio na plakat za koncert Rolling Stonesa, ali sa aljivim tekstom: Rolling Stones - najvea rok atrakcija na svetu - ipak ne dolaze u Srbiju. Ja nisam naseo, jer

86

sam imao internet, za razliku od ostalih devedeset osam procenata Srba, ali prvi put kada sam ugledao plakat, priao sam blie da ga osmotrim, jer me je privukao dizajn. - Kako ne dolaze ... pa pisalo je u novinama da dolaze u septembru. - Zar ne vidi, da lepo pie? - Ma ne, ne mogu da verujem, to se neko alio. - Niko se nije alio, ve na podrugljiv nain izneo istinu. Pogledaj na zvaninom sajtu, nema Beograda, zato bih te i ja lagao? - Ma kakvom sajtu, nemam internet ... jebote, znai mi smo stvarno ... e, nemam rei. Devojka u ranim dvadesetim, ustrim se koracima udaljavala od zida, a ja sam ostao sa namerom da skinem poster kao suvenir. U tome nisam uspeo, jer nekako prave informacije kada izau na videlo, bolje prijanjaju za zid, za razliku od onih drugih, koje esto i vetar oduva. Uskoro sam se udaljio i ja sa pitanjem, kako bi neko glasao koju pesmu eli da uje na koncertu, kada nema internet? No, to i nije toliko bitno kada ne dolaze, a i da dolaze, opet ne bi bilo bitno, jer bi glasali stranci, a mi smo oduvek uivali u tuim eljama. Ostalo mi je da se odluim izmeu Zagreba i Atine, jer nesumnjivo nisam imao novca za oba koncerta. Bio sam skeptian povodom istinitosti pria, kako se Srbi ne oseaju leerno kada posete Zagreb, ali nisam hteo da otkrivam istinu, na koncertu, koji ekam godinama. Na takav koncert se ide mirne glave, istih misli i sa oseanjem bezbrinosti. Kada malo bolje razmislim u Zagrebu sam bio jednom na ekskurziji, a u Atini nikad. Zato vie o Zagrebu nisam ni razmiljao. Ono o emu sam razmiljao narednih dana je bilo samo da naem aranman za koncert, i nekako pokaem bendu i svetu, da Srbiju ne predstavljaju samo vajni politiari i ratne hronike, ve i obian narod eljan dvoasovnog uivanja, za koje je spreman da plati kao i sav normalan svet. Priznajem da fan koji prevaljuje toliki put zarad dvoasovnog uivanja, ne moe da potpadne pod definiciju obinog naroda, ali sam bio duboko ubeen da bi taj obian narod, napunio beogradsku Marakanu, ako bi mu se ukazala prilika. Nita pametnije nisam mogao da smislim, sem da napiem neki transparent. Trebalo mi je neto, kratko, jasno, prepoznatljivo, stilski izvedeno, ali nedoreeno. Dva dana sam premotavao parole po glavi i samo doao do zakljuka, da je teko reiti rebus sa istom pameu koja ga je i postavila. Nisam otkrio toplu vodu, ve potvrdio poznatu stvar, ali sam otkrio da ogranienja u nekom sistemu, mogu da dovedu do krajnje jednostavnog reenja. Treeg dana dok sam ritualno ispijao rakiju pred ruak, uzeo sam nov album od Stonesa, ponovo da presluam. Stavio sam disk u improvizaciju od plejera i poeo omot u rukama da prevrem, kao da ga nikada do tada nisam video. E, moj Stojane tupane, zameni samo Babylon sa Belgrade i dobie Bridges to Belgrade. Kratko, jasno i jebitano, pa neka se svi pitaju ta je pesnik hteo da kae. Na izbor podloge za transparent nisam puno potroio vremena, jer sam slova odmah u glavi preslikao na domski arav, koji sam dobio na poklon od veeraja, tako to sam u napadu besa pocepao na dva dela, stari, isenjen arav i kasnije te dve polovine, vojniki presavio i zamenio za dva arava, sa reima: menjam komplet. Realizaciju slovnih preslikaa koje sam imao u glavi, zapoeo sam tako to sam poreao fotokopirane listove neke skripte na krevet. Geometrijski se sve savreno uklapalo, a posao je olakavala injenica, da su se slova sa transparenta sadrala u naslovu, tako da mi se smeio transparent, sa istim fontom kao na omotu. Sutradan sam posetio Draganovog brata, koji mi je na brzu brzinu, napravio ablone za transparent, po sistemu jedan papir, jedno slovo. Posetu sam iskoristio i da natampam propusnice, jer su ostale iste, sa tendencijom da se ne menjaju. Bio sam spreman da ostvarim svoje malo zadovoljstvo, koje mi je uveavala Draganova reenost da mi pomogne u pipavom poslu, jer oigledno to nisam mogao sam da izvedem. Obojica smo znali za moj selektivni perfekcionizam, koji u ovom prilikom sigurno ispoljiti, ali se nismo plaili da e ugroziti projekat, kako to

87

pevaice narodne muzike znaju da kau. Izabrali smo most na treem spratu izmeu F i G krila, zatvorili staklena vrata i prionuli na posao u ambijentu bez radoznalih pogleda. etiri kamena na uglovima belog arava, zatezali su i oiviavali poligon za igru, upljih slova na papirima i crvenog auto laka. Popodnevnu tiinu u skoro praznom Studenjaku, povremeno je remetio zveket kuglice u limenci, kada bi Dragan silovito mukao lak. Dva hirurga, jedan sa sprejem u ruci, drugi sa konim zidarskim rukavicama, zasecala su poruku, za koju ni autor nije pouzdano znao njeno znaenje. Odmah po uspeno izvedenoj operaciji, arav je okaen na icu za suenje vea i stavljen na uvid danononoj viziti. Od jedne poznanice, budue novinarke, pozajmio sam reporterski snima sa malom kasetom, koji sam pridodao rekvizitima za koncert. Ostalo je jo da naem neku agenciju i da uokvirim arav putovanjem u Atinu. To sam tek mogao da uradim krajem avgusta, kada su se pojavili prvi oglasi. Sve sam novine prelistao, ali samo sam etiri agencije naao. Jednu sam odmah otpisao, zbog nedostatka novca, jer su nudili aranman na bazi pet noenja, sa obrazlauim pitanjem: da li znate vi, gde je ak Atina?. Jo jednu, vrlo poznatu agenciju, Reka Turs sam otpisao, jer su nudili aranman na bazi etiri noenja, ali samo sa kartama za tribine. Imao sam da pokrijem ceo aranman, ali mi se na tribine nikako nije ilo. Ostale su dve agencije sa priblino istim cenama i onim to meni treba: tri noenja i karta za travu. Obe su bile meni nepoznate, tako da je prevagnula, agencija sa niom cenom za deset maraka. Sa trista maraka u depu i crvenim pasoem otiao sam u agenciju, za koju bi i ljudi sa psima tragaima, imali muke u nalaenju. Potpisao sam papire i strpljivo ekao etrnaesti septembar, kada je bio zakazan polazak. Okvirni dogovor je bio, da se javim tri dana pred polazak i saznam tano mesto i vreme polaska. Sedam dana pre okvirnog dogovora, preduhitrila me je gazdarica, jedina radnica agencije, sa obavetenjem, da nije uspela da popuni autobus i da mi nudi varijantu, da me prebaci u Reka Turs, kao i ostale iz njene grupe. - Nije problem, prei u u Reka Turs, ali bih vas zamolio da povuem sa sobom i obeanu kartu za travu, to mi je najbitnije od svega. - Na alost, ne mogu to da vam uinim. - Zato? Zar niste rekli da imate karte za travu? - Rekla sam vam, ali to nije podrazumevalo da ih imam u ruci. Ja imam agenta u Atini, kom sam zbog ove situacije otkazala karte. Reka ima svog agenta, tako to ide, sumnjam da bilo koja agencija ima karte u ruci ... stvarno mi je ao, ali eto ... zato ne odete na tribine, sednete lepo i uivate u koncertu. - To je za njihove ispisnike, nije za mene. Nita mi nije preostalo sem da odem u Div Turs, jedinu agenciju koja je ostala. Agencija je bila na lepom mestu, tik do Narodne biblioteke. Njena ua lokacija je dobar reprezent ljudske mate i dovitljivosti; lokal je bio dozidan uz unutranju stranu, jedne od etiri predratne zgrade, koje su zajedno inile dvorite. Veliki stakleni izlog bio je oblepljen ponudama za uvek aktuelne destinacije, ali centralno mesto zauzimao je papir sa dobro poznatim jezikom, na kom je pisalo: Atina - koncert Rolling Stones - promoter Dejan Cuki. Uao sam i poeleo dobar dan, kako dolikuje obiaju, a dobio sam blaen osmeh i svu svesrdnost ovog sveta, jednog markantnog, doteranog mukarca u etrdesetim godinama, koji se predstavio kao Zoran Vojinovi, vlasnik agancije. - Nadam se da ete imati dovoljan broj putnika, da ne otkaete kao pojedini. - Vi razmiljate o otkazivanju, a nemate pojma kakvu sreu imate, jer je ostalo samo tri mesta. Evo, sada u vam pokazati spisak, ujedno da ostavite i broj telefona.

88

Predamnom se stvorio spisak, zakljuno sa rednim brojem pedeset i jedan. Mahinalno sam preleteo oima i video, Cuki, na prvom mestu, a i mnotvo enskih imena koja su me vie oraspoloila, nego njegovo ime. - Veoma mi je drago to u da putujem sa Cukiem. - Cuki je divan ovek, odmah je prihvatio kada sam mu predloio. Iskreno, bez njega teko da bih sakupio ceo autobus. Evo da potpiete ugovor. Nisam puno ugovora potpisao u ivotu, ali sam nekako uvek dobro itao ta potpisujem. Lagano sam iitao stavke, sve su delovale normalno sem jedne, koja je bila poslednja u ugovoru: Agencija zadrava pravo da u sluajevima devalvacije dinara i promene kursa, na dan realizacije i u toku realizacije aranmana, kao i u sluajevima poveanja cene prevoza i smetaja od strane agencijskih partnera, povea cenu aranmana za odgovarajui iznos. - Izvinite, ova mi stavka neto nije ba najjasnija. - Ah, to je tipski ugovor. Vi ste platili sve u devizama, nema potrebe za tom stavkom. Evo sada emo lepo to da precrtamo, uz peat i potpis, naravno. Napustio sam prostoriju, taman kada su oi poele da me peku, od silnog arenia, peskovitih plaa, palmi i morskih talasa. Pola pet, posle podne, stojim ispred ulaza u hotel Slavija. U pet kree autobus, a vidim samo nekoliko ljudi. Stidljivo prilazim momku, malo mlaem od mene. Ubrzo poinjemo da priamo crvenom jeziku. Dvadeset do pet, stie autobus, na kome pie: Alamanis. Nekoliko ljudi je ubacilo torbe u gepek i etkalo se pored autobusa. Stie neki momak, pravi grimasu, okree se, gleda na sat, pa u tablu na autobusu i prilazi nama. Otkrivamo treeg oveka, koji e ii na koncert redovnom linijom Novi Sad - Atina. U pet do pet, stie gospodin Vojinovi, sa licem koje ne pokazuje nijedan znak zabrinutosti. U ruci nosi fasicklu, iz koje je odmah posle pozdrava izvadio nae pasoe, grupnu vizu, dve zatvorene koverte, od kojih je jedna bila adresirana na ime Mii, sa imenom hotela u kom je dotini gospodin odseo. - Dolo je do nekih radikalnih promena u organizaciji, tako da ete vi ii redovnom linijom. U Niu e vam se pridruiti jo tri momka iz Pritine. Jednu kovertu dajte momcima iz Pritine, a drugu gospodinu Miiu. Kod njega su karte i on e biti va vodi u Atini. elim vam srean put i dobro uskanje. Svi smo imali rei na ustima, ali nisu bile izreene jer nas je nervozni Grk sa nekim povicima, koji su liili na psovke i prstom kojim je pokazivao na sat, uterao u poluprazan autobus. U Niu sam ispred autobusa rairio transparent. Tri momka su nam prila i rock n roll je poeo pre zvaninog poetka. Kada smo im dali koverat, samo su prokomentarisali da je sve po dogovoru. Nama, koji smo krenuli zajedno iz Beograda, spokojnost je potkopavao crv sumnje, sa pitanjem, ta se to iza naih lea dogovaralo? Nije nam puno trebalo da saznamo, da su njih trojica nosili novac za na smetaj i karte, koje smo trebali da dobijemo od gospodina Miia. Kod mene je bilo pismo za Miia, koje sam naprosto morao da otvorim, iako se ostali nisu slagali. Znam da je pismo svetinja, ali Stonesi su bili jedina svetinja za koju sam znao tog trenutka. Nas estorica sedeli smo sami u zadnjoj polovini autobusa, poeo sam na glas da itam, sa suvom pljuvakom, pre samog itanja, jer sam mahinalno u sebi proitao prve redove. Reka Turs, Gospodin Mii - Potovani gospodine, po dogovoru, na osnovu telefonskog razgovora, molimo vas da pruite informacije oko ulaznica i pomognete im da ih regularno nabave. Stranke doplauju do pune cene ulaznica za koncert, ili pak ulaznice za ovaj iznos od etrdeset dve marke (ako ih uopte ima), u svakom sluaju doplauju do iznosa ulaznica u celosti. Sa dunim potovanjem .... Zna se ko ... to znai da imamo ime da se zabavljamo do koncerta.

89

Svi smo se sloili da smo prevareni, ali su svi sem mene, verovali u gospodina Miia, spasitelja. Vie ne verujem nikome, sem etvorici veterana, koji su spremni i da umru na bini. Kao i uvek, kada mi je teko povlaim se u sebe, ovog puta se povlaim na prednja sedita, da ne sluam njihova naglabanja, jer mi je od toga bivalo sve tee. U pauzama smo zajedno piali po bunju, ali se nismo toliko zbliili, da merimo senku mukog ponosa, a i meseina je izostala, tako da nije bilo tehnikih uslova. U Atinu smo stigli oko podne, taman da osetimo kako izgleda prava ega usred septembra. Dugo bi mi traili, hotel Aristotelis, da jedna bakica nije progovorila, follow me, i odvela nas do ulice gde je bio hotel. Bila je to dokona i dobra dua od ezdesetak godina, koja nas je na perfektnom engleskom, vazdan zapitkivala o Srbiji. Kasnije se ispostavilo da je ona profesorka engleskog u penziji, a mi smo zakljuili da esto eta gradom i brblja sa turistima da prekrati dokolicu. Hotel naravno nije bio rezervisan, ali sluajno je imalo mesta u dve trokrevetne sobe sa po dva prozoreta veliine pleha za kolae, koji su bili do samog plafona bez mehanizma za otvaranje i zatvaranje. Sreom, bili su otvoreni. Nekako prirodno se nametnulo da se u sobama podelimo regionalno, Pritina i Beograd. Tople vode nema, sem ujutru i uvee, to smo kasnije saznali, a i ta da oekujemo za dvadeset osam maraka dnevno, ipak je to svetska metropola. Malo smo se zaprali i opruili, ali ne zadugo, jer se zna ta je prioritet. Jedan predstavnik Pritine, koji nije mogao da spava, odlazi sa sva tri predstavnika Beograda na recepciju, u nameri da kontakira gospodina Miia. Oekujemo od recepcionara da malo prozbori sa kolegom, na maternjem jeziku o dolasku grupe iz Beograda, ali oigledno da smo previe oekivali. Sale iz Poarevca, koji je najbolje barato engleskim, uspeo je da dobije informaciju da grupa jo nije stigla. Jedino smo saznali da gospodin Mii stvarno postoji i da ga oekuju. Predlaem da sednemo u foaje hotela, da se neto dogovorimo. Svi prihvataju, jer u prizemlju je ledara u odnosu na golubarnik na zadnjem spratu. Poinjem da iznosim, ono o emu sam razmiljao tokom celog puta. - Ljudi, hajde mi da zaboravimo na tog Miia i da pronaemo sami karte. - Kako misli da nae karte u ovoj dungli, gde niko ne govori engleski - javlja se predstavnik Pritine. - Da probamo prvo sa recepcionarom, ta mislite? - svi klimaju glavama - hajdemo Sale. Recepcionar sve razume ta ga pitamo , ali nema pojma gde moemo da naemo karte, a vidi mu se na licu da ne eli da okrene nijedan broj. Ova dvojica to su sedela u foajeu, uli su sve i videli njegovo vrenje glavom, tako da im je sve bilo jasno. Vraamo se u udobnu fotelju, koja verovatno ne bi bila tako udobna, da nismo putovali dvadeset i kusur sati. Javlja se predstavnik Pritine: - I ta emo sad? - Predlaem da se svi razletimo, kupimo novine, naemo oglase i zamolimo u nekom drugom hotelu da nam pomognu, ako su karte prodate da idemo po gradu da traimo tapkaroe. U krajnjoj liniji, mora da postoji neki bilet servis gde se prodaju sve karte. Pritinac eli da se pridrui drugarima koji spavaju, a ova dvojica predlau da posetimo Miia u est uvee. Vidim da nemam izbora i slaem se. Ostali bi jo u prizemlju, prijatno je, ali njih vue krevet, a mene neto drugo. Ime hotela sam prepisao, dve torbice na ramena ukrstio, na izlazu iz sobe mahnuo. - Gde e, Stojane? - Idem malo u etnju, ekajte me na ulazu u hotel, dolazim sigurno. - Uuu ima ti da se naeta do est. Ma da, bolje sad da etam po gradu, nego sutra oko stadiona i da traim rupu gde najbolje prolazi zvuk. Na prvom kiosku sam mapu kupio, na ardinjeru seo i oba hotela hemijskom zao-

90

kruio. Izmerio sam vreme peaenja, od naeg hotela do Omonia skvera i stekao orijentaciju karte i terena. Oba hotela su bila na deset minuta peke od Omonia skvera, to mi je davalo sigurnost, da ako ne mogu da se snaem pomou mape, uvek mogu nekog da pitam za skver. Zaputio sam se u prvi hotel, koji je bio na pet minuta peke od skvera. Popodnevni pic, na svakom uglu ulice i skvera stoji po desetak ljudi i rukom zaustavlja taksi, koji su mahom puni i ne staju. Upuuju neke psovke, meni nerazumne, ali interesantne. Hodam polako pored punih autobuskih stajalita, traim neku ruku iz koje viri karta za koncert, kao to vire markice za prevoz, kod dilera na Zelenjaku. Reio sam ceo krug da sastavim i dobro osmotrim oko sebe, ne bih li ugledao bilo ta to lii na jezik ili lava. Skver je pun trafika sa tampom i raznoraznim glupostima, od razglednica do ulja za sunanje, ali nieg to meni za sada treba. Nastavljam polako, biram hladovinu, vidim red ispred neke malene kuice, otegao se, ima petnaest metara, svi stoje i strpljivo ekaju. Svaka zemlja ima svoju muku i redove, nigde nije savreno. Red zaobilazim u irokom luku, ne elim pred oima sliku koju viam svaki dan. Doao sam da se odmorim od toga. Obiao sam ceo skver, nema onog to mi treba, sem menjanice. Sada mogu do hotela. Nije mi trebao foto - aparat oko vrata da bih izgledao kao pravi turista, jer sam stalno zevao u izloge, fasade i reklame. Dolazim do hotela, stakla cakle, tepih se crveni, sve je pod konac. Prilazim recepciji, ekam malo da recepcionar zavri telefonski razgovor i poinjem konverzaciju. Super se razumemo, recepcionar je predusretljiv. Dok pretura po nekom imeniku, pria mi kako je uo da su karte rasprodate, ali se ipak nada da u nai kartu. Obliva me hladan znoj, ali njegovi prsti koji klize po imeniku, kao da skidaju znoj sa mog ela. Prst se zaustavlja, druga ruka ispisuje adresu na papiru, a usta progovaraju da je to adresa agencije koja prodaje karte i dodaju, da ako tamo nema, onda nema nigde. Zahvaljujem se i molim ga na posletku, da mi zaokrui hemijskom mesto na karti. Malo se udi, kako da vrlja po novoj karti, ali se okuraio kada je video kako sam ja markirao hotele. Dodaje mi, koji brojevi autobusa saobraaju tamo, ali ja mu pruam ruku, sa reima, da bi mi prijala popodnevna etnja u ovako divnom gradu. Kreem laganim hodom ka vrljotini na karti, prema kojoj me oekuje oko pola sata hoda. Pokuavam da ne mislim na kartu i vetaki poguram neke oseaje koji se ne pojavljuju skoro itavu no i dan. Reio sam da skinem poster za koncert, ali nigde lava ni jezika. Ulazim u neku peaku zonu, sve vrvi od etaa, sviraa i kojekakvih ulinih prodavaa. Miris peenja se iri ulicom i priziva, a dim mesto otkriva. Kada si zadnji put poteno jeo Stojane? Davno je bilo. Vidim kako se Giros okree, mast kaplje i vri, spretne ruke meso seckaju, zajedno sa lepinjom u papir uvijaju. Hajde Stojane, polako proi i ne zastajkuj, prenebregnue ti to. Zamisli samo ako te sutra stigne sraka od ove masnoe, a na stadionu nema vrzine. Izdri uz keks, krekere i dvopek. Tako je Stojane, sad gledaj uz put gde ima neki super - market. Izaao sam na veliku ulicu gde se nalazi agencija. Ogroman providan izlog otkriva pune rafove i friidere, koji su najbolja reklama za super - market. Ubacujem u korpu krekere, prelazim oima preko friidera i zakljuujem da Grci nemaju nacionalno pivo. Nema veze moe i nemako. Prilazim kasi, birkam vake na polici, pored vaka vidim neto to sam prevrnuo Beograd da naem; foto - aparati za jednokratnu upotrebu, koje nemaju ni eminentni foto ika, Mika i Pera, a ovde po duplo nioj ceni, stoje aparatii od sorte, barabar sa vakama i kondomima. Kupujem i vake, koje odmah stavljam u torbicu, a ostavljam neki sitni koji ne vredi ni pola vake. Pivo i kreker u aci, moja ruka u kasirkinoj aci. U kesu stavlja pivo i kreker, koje mi je otela, a u aku stavlja neki minijaturni novi. Neto mi mumla i smeka se. Da se nije nasmeila, mislio bih da sam neto skrivio, ovako samo mogu da izaem i skalupim kesu na sitno, moda mi zatreba. Osveen osmehom i pivom, bio sam spreman da uem u prostoriju, preko ijeg izloga su bili izlepljeni posteri sa lavom i dobro poznatim jezikom. Ulazim u praznu prostoriju, koja ne uliva nadu. Dve ene iza pulta podiu glavu i prekidaju

91

kikotanje. Nazdravljam lepom danu i pitam za kartu. Jedna od njih, tiho i polako, sa nesigurnim engleskim, poinje da mi objanjava, kako je puteno dodatnih deset hiljada karata. Hteo sam da je pitam gde je Olimp i da se poklonim bogovima, ali to je prevazilazilo moje jezike konstrukcije za alu na engleskom, a i ne bi bilo uputno, s obzirom na to da su davno raskrstili sa mnogobotvom. Odmah prelazim na glavno pitanje gde da kupim karte. Dobijam malo udan odgovor, da se karte prodaju samo na dva mesta u gradu i da je jedno od njih na Omonia skveru. Bio sam malo bezobrazan, napravio saaljiv izraz lica i zatraio poster. Dok mi je jedna ena odlepljivala poster sa izloga, druga mi je objanjavala, kako se karte prodaju u nekoj maloj kuici, koju su specijalno postavili za tu priliku na skver. Ne pitam nita dalje, sem koji autobus vozi ka skveru i izlazim sa rolnom u ruci. Ponovo, red i ja. Ovog puta smelo prilazim kuici i redu, izdiem se na prste, jer mi je lake da pijuniram nego da pitam. Vidim enu za improvizovanim pultom, na kome su poreane velike topke karata. Konano, sam odahnuo i shvatio da, nisu svi redovi na svetu samo za eer i ulje. Stigao sam pre est ispred hotela, gde je odseo Mii i na ardinjeri grickao neto poput naih grisina. Stiu momci, drago mi je to ne kasne. Odluio sam da utim za karte, sve dok Mii ne iznese ta ima. Konano, svi smo na okupu u bati hotela, za okruglim staklenim stolom, zavaljeni u neke fotelje od prua. Lepota vinove loze iznad glava i sunce koje pomalo probija, ne mogu da potru napetu atmosferu koja vlada. Mii ita pismo, napumpava usta, naduvao bi vaku koju nema, vrti glavom i progovara: - Znate ta, momci? - svi ga gledamo i ekamo da preskoi formalnosti - Mene je Vojinovi zvao telefonom i ja sam mu lepo rekao, da ne mogu da vam pomognem, jer mi je moj agent naznaio da su karte rasprodate, pre nego to me je on zvao. Ja sam mu jasno i glasno stavio do znanja, da ne mogu nita da vam pomognem, ali eto ... on pie neka pisma i stavlja me u nezgodan poloaj ... a i vas ... ao mi je, uvek ima prevaranata ... ne gubite vreme, snaite se kako znate i umete ... moda se sutra pojave tapkaroi negde ... ne znam ta da vam kaem drugo, da je bilo ta, to je u mojoj moi ja bih vam pomogao. Jedan boleiv izraz lica stapao se sa pet uasnutih. Teko ih je bilo gledati, a jo gluplje uivati u neijoj patnji, makar se to merilo i sekundama. - Naao sam karte na Omonia skveru. Svi su se vidno oduevili uz povike, stezanje pesnica i sjajem u oima. - Koliko su karte - pita Mii. - Oko devedeset maraka, trava i one najdalje tribine, a druge cene nisam ni zapamtio, da budem iskren. - Eto, srea vam se osmehnula, mi smo platili sto maraka, ali to je to. - Da, da, nego, dajte vi nama po te etrdeset i dve marke to nam dugujete za karte, pa da pourimo da ih kupimo - obraam se momcima iz Pritine. - Ne dugujemo mi vama nita. On je nas zajebao, sad smo u minusu oko etrdeset osam maraka - nabusito odgovara jedan od Pritinaca. Sale se napinje da neto izusti, ali ga dodirujem po nozi i mirnim tonom pokuavam da razmrsim zabludu. - Ako vi nama ne date taj novac, onda smo mi u gubitku celih devedeset maraka, sve nas je podjednako zeznuo, red je da podelimo neoekivane trokove. - Ma to nije na problem, alite se njemu. Prelazim pogledom preko svih, traim neke odgovore sa lica i oiju. Ovi iz moje grupe su u udu, pokuavaju neto da izgovore, ali ne uspevaju. Obraam se drugoj dvojici iz Pritine, koji gledaju u nabujale grozdove. - Da li i vi mislite, da ja priam ovako teno grki?

92

Jedan uti i krije pogled, kao ker, koji zna da je neto skrivio i eka kaznu od gazde, drugi progovara, smelo i otresito: - Ko vas jebe, budite sreni to smo vam i hotel platili. Tri uasnuta lica, trae poglede sa tri hladna lica, ne bi li uhvatila neku mimiku ale, dok jedno boleivo lice radoznalo posmatra ostala lica. Ostalo mi je samo da proverim, da li se iza kereeg pogleda, ipak krije srce i dua oveka: - Mirsade, svoj si ovek, ako misli drugaije, ti nama ustupi svoj deo za nae karte, a mi emo podeliti na ravne asti. Znaie nam puno materijalno, iskreno meni vie, onako ljudski. Odgovora nema. Okrenuo sam se bez rei i krenuo trotoarom. Parkirana kola su pored mene promicala brzo, a meni se inilo da su mi noge prebijene i da ih jedva vuem po grubom asfaltu. Nisam bio svestan oseanja koja su me obuzela, ali sam shvatio, da nikada neu udariti kera, ma kakav pogled imao, kada nisam udario oveka sa kereim pogledom. Oba cimera me sustiu, tapu me po ramenu, kau mi da zaboravim budale i da odemo po karte. Tako smo i uradili. Sale se prijavio da eka u redu i kupi karte, a ja zajedno sa drugim cimerom, stojim naslonjen na zid i posle petnaest godina ponovo vidim kako izgleda red za neto, to se zove karta za kulturni dogaaj. Mnogi nisu svesni za kakav dogaaj kupuju karte, jer su Stonesi Mitoloka bia na sceni, a to se ne sree esto. - E, ljudi moji, to ovi Grci peljee, naplauju hiljadu drahmi za neku taksu, a ne pie na karti, niti na onom staklu. - Da te nije zajebala, Sale? - Ma jok bre, video sam kada je naplaivala i ovima ispred mene. - Moe im se, daj da pogledamo tu lepotu od karata. Sale nam deli karte, mi ih gledamo, smejemo se, pokazujemo jadan drugom, miriemo, odaljujemo i pribliujemo. - Ej, ljudi, ove karte se razlikuju. - Po emu. - Pa ta kod tebe ima neke brojeve. - Vidi stvarno ... pa ovo su tribine ... idi Sale, menjaj to. Svi smo se pribliili kuici, a Sale je bez pardona, sa rairenim kartama u ruci, poeo prodavaici da objanjava problem, vie vizuelno nego verbalno. Izgledalo je kao da se ne razumeju, jer je ena stalno vrtela glavom i priala neke nerazumne rei. Mi kao posmatrai smo sve razumeli, kada smo videli, da na pultu stoje samo karte za tribine. Prili smo Saletu i objasnili stvar. Krenuli smo u hotel teei jedni druge, kako je ista cena karte i da e neki ika napraviti izuzetak, pa jednog sa tribina pustiti na travu. Konano smo mogli da odahnemo i posvetimo se nekim sitnim zadovoljstvima, kao to je tuiranje posle danononog znojenja. Nekako smo se posle doivljenih gluposti, malo zbliili i poeli bliskija askanja. Nismo puno askali jer nas je umor uskoro pozvao u san. Kako da ovek ne prespava doruak u ovom bunkeru, a nema sat za buenje. Jednostavno, okrene uvee recepciju i zamoli za buenje. Ko je traio buenje? Niko. Ko nas budi? Pomahnitala sobarica lupa neprestano u vrata i kretavim glasom, stalno ponavlja jednu istu reenicu. Svi smo uli, ali niko nije reagovao, sve mislimo, otii i e. Odvojeni nasilno od sna, gledamo se i smejemo, ne progovaramo nita, jer nas smeh sve vie osvaja. Darko, moj drugi privremeni cimer, ustaje u gaama i otvara vrata koliko da protne glavu. Krenuo je neto da izusti, ali nije stigao, jer su ga dve goropadne i drne istaice, prosto odgurnule sa vrata i razmahnule se po sobi. Jedna je odmah uterala usisiva i poela da drnda izmeu kreveta, dok se druga bavila po kupatilu. itavih pet minuta nisu nas primeivale, a mi smo se dovikivali sa reima,

93

uvati je za dupe, uvati je ti, tebi je blia, ajde da vuemo slamku. Namerno smo se cerekali i vidno bili nepristojni, da bi nekako obezbedili san sledeeg jutra, ali smo shvatili da je sve to uzalud, kada je jedna od njih pokazala na sat i zavrtela prstom, to je izazvalo najvee podsmehe do sada, ali i odalo njenu nameru za sledee jutro, to nije ohrabrivalo. - Koliko je sati? - Pola devet. - Mi ko da smo u Sparti, jo samo da nas postroje i podele maeve. - Ajde da vidimo ta Spartanci jedu. Na svakom tanjiru dve zemike, dva plastina amia veliine polovine orahove ljuske, sa slikom krave i ipurka, jedna aica pored, koja hvata po pike soka od pomorande. Tako Spartanci nisu jeli. Dolaze i nai docimeri, juni susedi, neto nam tiho govore, ja gledam kroz njih u neke pijane uljane slike, verne reprodukcije kalendara, ostali im klimaju glavama. Spartanski se nismo najeli, ali smo se jedinoj, guzatoj konobarici zahvalili i u sobu otili. Jedino u sobi to je vredelo, to je veliko ogledalo, koje je bilo naspram tri kreveta, poreanih u liniju. Reio sam da iskoristim prisustvo ogledala i cimera u sobi, da konano odgonetnem neodoumice koje sam imao. Poinjem da vadim rekvizite, koje sam mesecima unapred pripremao: novinarski kasetofon, tanak kanap, aparati za jednokratnu upotrebu i specijalno odabrane gae za tu priliku. Skidam ortc, presvlaim gae i navlaim pantalone koje ne zakopavam. Na sredini kanapia pravim zamku, u koju stavljam kasetofon, koji stavljam u gae, a kanape lagano zavezujem na petlju, negde na kuku. Ova dvojica su poela da me posmatraju, tek kada su uvideli, da se ne radi o obinom presvlaenju. Zavlaim ruku u gae, stavljam aparati negde ispod jaja i poinjem da niram otrcane farmerke, iri model, koje sam naao u rashodovanim stvarima. Nametam se pred ogledalom, stavljam ruke na kukove, savijam se, podiem noge, jednu pa drugu. - Ajde, pomozite mladoenji i recite kako mu stoji svadbeno odelo. - Ti si lud. - To znam, nego, recite vi meni je l se ta primeuje, ek as, ova dua majica ide preko ... e, sad je gotovo. - Ma, ne primeuje se nita, sem da ima dobar alat, ali to je normalno, Srbi smo. - Ljudi, ajde recite mi realno, pa me posle zezajte koliko hoete. - Ne primeuje se nita. - Ne, ne, deluje normalno, ali brate da vezujes kanap, stvarno ... - Mora ovee, to slui da mi pribije kasetofon uz telo, da ne bi etao po gaama. - Da, da, nita bez kanapa. - Bitno je da se ne primeuje puno. Nego to ne kupite ovakav aparati, naao sam u jednoj samoposluzi, nije daleko odavde, a duplo je jeftiniji nego u Srbiji. - Ma, ta e mi. - Ni meni ne treba. Ja sad razmiljam kako da se vratimo, jer nemamo povratne karte. ta vi mislite? Darko mae rukama, daje do znanja da mu je svejedno. Mene kopka povratak isto, ali znaju se prioriteti. - Kajaete se za aparate, ali nema veze, vaa volja. Ja hou da se psihiki pripremim pred koncert. Neu da se stresiram, a ne zavisi samo od nas, jer imamo grupnu vizu sa onim skotovima. - Dobro, odoh ja da zovnem Vojinovia, moda mi razjasni neto. Dok se Darko tuirao, ja sam jo jednom proveravao, kako lee kasetofon u torbicu, koju sam nekada koristio za prodaju novina. Kasetofon je skoro knap pasovao u jedan manji zade-

94

pak, koji sam prosekao sa jedne strane gde je bio mikrofon. Sa druge strane sam stavio pare vate da kasetofon ne bi etao i stvarao umove. Posle onakvih komentara, ne bih se usudio da ovo pred njima radim. Leim i razmiljam kako da provedem vreme do koncerta. Sale ulazi u sobu. - Stojane, dve loe vesti. - Priaj loiju. - Nisam dobio Vojinovia. - Priznaj, da nisi ni oekivao da e da ga dobije. A koja je druga? - Priznajem, hteo sam samo da umirim savest. Eh, druga ... ne radi metro, danas reili da trajkuju, e mamu im ... - E, jebiga, taman sam mislio da sednem ko ovek, dole na skveru i siem kod stadiona. Nisu ni oni ludi, znaju kad da trajku, da bi privukli medijsku panju. - Sad e da stoji ko ovek. Znojnice, naunice, narukvice, drvene perlice, privesci, nalepnice, fluoroscentne cevice, zastave i zastavice, majice i majiice, eerna vuna, eerne jabuke i eerne devojke, na putu do oekivane uivancije. Kada smo proli kroz seoski vaar, bez balerine i ringipila, svratili smo do oblinjih makija, da se ispiamo i ja da namontiram opremu. Pantalone smo otkopali, alat za srbovanje povadili, makije obradovali i svi sem mene na sigurno mesto vratili. Kao kukavica, aparat sam pod jaja poturio, kasetofon meu alat ugnezdio, kanapom ga povezao i sve sa dobro steuim gaama osigurao. Svi smo bili sigurni da smo uinili dobro delo, jer na narod kae, kad nema kie dobar je i grad, a Grci verovatno kau, kad nema kie dobra je i piaa. Prelazimo ogroman parking i pribliavamo se civilizovanoj zoni. - Vadi karte Sale, da vidimo gde e ovaj da nas uputi. Momak u utom kombinezonu, za dve karte pokazao je pravo, a za onu treu, desno. Idemo pravo i nailazimo na prijemni pult, gde pokazujemo karte, objanjavamo i na kraju molimo. Boleiva lica nam pokazuju, na uspravne crtice i brojke, kapiramo da je za sve kriv bar kod za tribine, koji ne moe da otvori vratanca za travu. Hteli to ili ne, bili smo primorani da potujemo zakon. Povlaimo se dalje od ulaza i veamo, kako da izvuemo srenog dobitnika za tribine. Jedino to smo mogli da smislimo, efikasno, bilo to kaubojski, spartanski ili balkanski, jeste da vuemo slamku. Suve, tanke, dobro promeane, tri slamke, iz Saletove ake, bejahu ponuene. Darko je prvi okuao sreu, odahnuo i prepustio nama dvojici, da proemo jo jednom kroz period, okuavanja, olakavanja i pretrnjavanja. Kada sam izvukao krau slamku, nisam se ni okamenio, ni pretrnuo, jer sam po babinim reima bio, navodljiv. Sve su se nedae za mene lepile. Kao osnovac, svaku sam bolest prvi fasovao, na eksurziji uvek gnojavu anginu dobio i u redu za praenje od vaaka, uvek pognute glave ekao. Mislio sam da e to vremenom ieznuti, kao to je ekcem sa mojih aka, ali ima neto u suenicama i kletvama, to prkosi genima. U kletve ne verujem, jer kau, da ako kletve imaju efekta, onaj to druge kune sebe bi blagosiljao i imao svu sreu ovog sveta, ali to sam stariji u suenice sve vie verujem. Ja sam krenuo desno, a ova dvojica pravo, sa dogovorom da se po zavretku koncerta, naemo pored breuljka ispred stadiona, koji je verovatno trebao da simbolizuje neto, to mi nismo mogli da prepoznamo. Koga briga ta simbolizuje, bitno je da je propoznatljivo. Dolazim pred obeavajuu kapiju, crveni svetlosni snop deli karte mi obasjava, vratanca se pomeraju i ulazim u bazar, gde preovlauju samo rekviziti sa dobro poznatim jezikom. Sjatili se ljudi, upiru prstom u majice, kape i ostale sitne drangulije, a za uzvrat dobijaju odbrojavanje prstima kao u ringu, samo u hiljadama drahmi. Svaki tand ima svog sudiju, a cene su prilagoene brzom odbrojavanju. To ostavljam za kraj, ionako sam pun rekvizita. Kreem ka nekom prolazu, koji bi trebalo da predstavlja jedan od ula-

95

za na najdalje tribine. Tamnopute, zdepaste devojke, sa jezikom na grudima, presreu me sa nekom krpenom papuom, sa jezikom na donjoj strani. Zastajkujem radoznalo, ne znam ta da pitam, mumlaju neto, ja ih nemo gledam. Jedna od njih stavlja mi papuu na ruku, ja je obrem, zadivljeno gledam i polazim ka ulazu. Zastao sam se i okrenuo, kada sam osetio goljavu aku na mom ramenu, koja mi je odbrojala dve hiljade drahmi. Skinuo sam papuu, kao Japanac se poklonio i u sebi rekao, neka hvala. Vidim, pred ulazom stoje neki ljudi, kaem Stojane, budi smiren i spremi se za pretres, zna ta u gaama nosi. Dolazim do tih ljudi, osmehujem se, oni uzvraaju istom merom i pruaju mi neto crno etvrtasto sa crvenim jezikom. Shvatam da opet hoe da mi prodaju neku dranguliju i odreno vrtim prstom. Jedan od njih mi neto pria i zove me do samog ulaza, nita ne kapiram, ali poto moram da uem, koraam nekoliko koraka zajedno sa njim. Oseaj teskobe koji sam imao u prolazu, smenjuje oseaj nepreglednosti, komocije, irine i bezbrinosti, koja je poela mene da brine. ovek pored mene prinosi kutijicu i objanjava mi da je stavim na oi. E, moj Stojane, ovaj prodaje dvogled da moe da vidi binu. Odmahujem rukom, nestao mi je iz vidnog polja. Moda je tu, ali ja ne vidim nita sem nepreglednog prstena ljudi, koji postaju sve manji i spajaju se skoro nevidljivi, negde tamo pored bine. Imam u glavi da je rasprodat koncert i zato pitam nekog redara za mesto, koje mi po njegovom objanjenju i mom sagledavanju situacije, bejae sueno negde pri dnu tribina. Sedim i cupkam, zveram oko sebe, tribine polako poinju da se popunjavaju, u daljini ispred bine vidim neto, kao arenu baricu, koja polako poinje da se razliva. Gledam i eznem da sam u barici. Pokuavam da skrenem misli i razmiljam kako nigde nije bio pretres. Niko me nigde nije pipnuo, niti me pitao ta imam u kesi, mada se kroz kesu vidi da imam samo arav i flaicu vode. Seam se kako su me u Budimpeti devedeset pete, prepipali temeljito, a kome su nali aparat ili kakvu spravu za snimanje, bio je upuen u jednu kamp prikolicu, gde su mu privremeno oduzeli rekvizit, na kartu zapisali broj pod kojim se vodi i po izlasku vraali. Ja tada nita od toga nisam nosio, ali pouen onim to sam video, dobro sam se pripremio. E, Stojane, to je ono zbog ega si se mrzao po mitinzima, etao i kada ti se nije etalo. O tome politiari sve vie besede, to je demokratija. Jedna noga, druga noga, muka prilika se preko ograde premetnula. Ovde je velika demokratija. Nemam ta da izgubim ako pitam istog redara da se i ja premetnem. Prilazim i pokazujem mu prstom da bih siao dole, on ne progovara nita, samo se smeka, stavlja ruku iznad ela kao da mu smeta sunce i okree glavu na drugu stranu. Neki pokreti, govore za sto rei, nisam oklevao ni asa, bacio sam kesu preko ograde i napeo se iz petnih ila, da se to vie propnem na prste, kako ne bih povredio plastine sprave u gaama, za koje sam tog trena vie brinuo, nego za ove mesnate. Jedna noga, druga noga, jo jedna muka prilika se preko ograde premetnula. Kada sam doskoio na beton, imao sam utisak, da sa istog mogu ponovo da skoim na tribine. Okrenuo sam se, sa namerom da se zahvalim mom spasitelju, ali on je naslonjen na ogradu, ovog puta gledao na pravu stranu. Vie nita me nije spreavalo na putu do arene barice, koja mi je svakim korakom, sve vie liila na ogromnu grupu ljudi. Voen nevidljivom silom, tek sam na pola terena zastao i izvadio plastine rekvizite. Dolazim do male bine koju su sa svih strana okupirali fanovi. Mogao sam i ja da se pridruim i budem negde u treem redu, ali moja elja je bila, da budem negde izmeu velike i male bine, ali blie veoj, negde na sredini, malo levo. Doao sam gde sam naumio, obrnuo sam se nekoliko puta i shvatio, da nikad na veem stadionu nisam bio. Ne zove se dabe, Olimpijski. Seo sam na travu i gledao kako tribine, suncem jo uvek obasjane, poinju polako da se popunjavaju. Pomisao na Sunce me podsetila, da ovekoveim sebe sa transparentom. Zamolio sam prvog do sebe da me fotografie i okrenuo se rairenih ruku prema Suncu, zbog ijih sam se kosih zraka, mrtio i pravio kiseo izraz lica u ovako radosnom trenutku. Tek to je privremeni fotograf zavrio posao, poeli su ljudi da zagledaju transparent, a ja sam se

96

okuraio i poeo da poziram njima, umesto fotografu. Bilo je raznih komentara, od uenja, preko podsmeha, do divljenja, ali najdrae mi je bilo, to mi niko nije nita runo dobacivao. Zato bi ti neko dobacivao, Stojane? Grci su nai vekovni prijatelji, a polovina od onih to nisu Grci, nemaju pojma gde je Belgrade, a oni to znaju doli su da uivaju u istoj stvari, koja sve nas pokree. Zar nisi video ispred bedeve sa jezicima u koje su utisnute zastave, poev od Amerike, Kanade, Meksika, Engleske, Nemake, sve do Japana? To je samo ono to si letimino video, ko zna koliko jo ima zastava? Hajde, opusti se Stojane i ne razmiljaj o glupostima. Je l ti je lepo? U sumrak busiju sam zauzeo, klinke nie od mene ispred sebe propustio i spremno ekao. Svetla su se priguila, agor ljudi utihnuo, vetar sa Olimpa na tren nestao, rika lavova iekivanje Bogova prekinula, trava se od rike uspravila, vatrena kugla bljesnula, naa lica ozarila, Keitha na scenu prizvala, predstava je poela, poznati rif nebo prolomio, vetrove sa Olimpa pokrenuo, skakanje publike izazvao, ostatak benda na binu pozvao, bubanj kao kanta odzvanjao, vornovati prsti po icama klizili, maestralni vokali ih pratili, masni zvuci vazduh parali, sa hiljadama grla stapali, napetost odagnali, ritmom naa tela opili, duginim bojama binu kupali, ukus pokazali, oi nam odmorili, malu pozornicu izdigli, mostom spojili, belim svetlom obasjali, preko mosta pretrali, klupsku svirku odsvirali, na stare dane podsetili, istrajnost pokazali, na veliku binu vratili, spektakl nastavili, duu umili, ui obradovali, konfetama zasuli, glumaki se poklonili, ovacije dobili, vatrometom kraj najavili, crnim limuzinama otili, nai Bogovi. Lepo mi je. Neko bi rekao, sad mogu da umrem, ali treba iveti i vee sa njima, ponovo preiveti. Pokupio sam nekoliko, zlatnih i srebrnih, aluminijumskih listia, kojima su nas nedavno zasuli i krenuo put bine sa transparentom u ruci. Narednih dvadesetak koraka, sudarao sam se sa fanovima, koji su se polako gegali ka izlazu, nevoljno, ali zadovoljno. Hoemo jo, tuni smo, ali znamo da nema vie, sreni smo zbog doivljenog; ja sam se tako nekako oseao, pretpostavljam i oni. Priao sam do zida koji je delio publiku od bine. Nekoliko ljudi je pedantno, ali brzo sakupljalo tehniku sa bine. Jedan od njih, vidno je bio usredsreen na stvari koje su baene na binu. utirao je limenke na teren, a povremeno bi se sagao i stavio neto u crnu kesu. Primetio sam nekoliko cvetova, dva odevna predmeta poput majice, mnotvo papira i jednu ensku patiku. Toliko sam mogao da razaznam, a sve ostalo sam nazirao kao neke mrlje na bini. Strpljivo sam ekao da pree na levi deo bine i rukom ga pozvao. Kada je priao, bacio sam zguvan arav pred njega i pokazao mu rukama da ga rairi. Malko je oklevao da ga podigne. Verovatno se udio zato to tek sada bacam, ali valjda u celom svetu vai, koliko ljudi - toliko udi. Zar ima smisla da mu objanjavam, da bih ga bacio na binu da sam mogao da dobacim? Prvo ga je rairio naopako, zatim ga je okrenuo. Kada je video da ne moe da proita, bacio je na zemlju, podigao glavu, zatim palac i time mi sve rekao. On je ostao da sakuplja, kreativno smee, a ja sam se uputio ka izlazu, sa pitanjem, da li e arav zavriti u nekom skladitu, gde se uvaju stvari koje se bacaju na binu? Nisam bio siguran da li je skladite plod neke forumske diskusije, koje sam esto poseivao ili moje imaginacije. Ne bih se iznenadio i da nekad doem do zakljuka, da je forumska diskusija na tu temu, bila plod moje imaginacije. U svakom sluaju, ova imaginacija je meni bila potrebna. Za pozorinu predstavu kau da je onoliko dobra, koliko utimo po zavretku predstave. Ja nisam imao sa kim da priam, pa sam utao sve do tanda sa rekvizitima. Planirao sam da kupim bedeve i majicu, ali poto mi je istrgnuto sto maraka, ostaje mi samo majica i besplatan katalog. Kada sam ulazio, osmotrio sam sve majice koje su visile i bez sumnje, na prvi pogled mi se svidela, crna sa plavim lavom. Druge majice kao da nisam ni video, upro sam prstom u taj model i posle jednog neuspelog pokuaja odabira veliine, majica se nala oko moga struka. Mogao bih da ostanem celu no u razgledanju, ali valjalo je misliti na povratak, jer je bilo

97

blizu ponoi. Privremeni cimeri su me ekali na dogovorenom mestu i odmah posle kratke razmene oduevljenja, hitro smo krenuli ka ulici, ne bi li uhvatili neki prevoz. Nepregledna kolona automobila bila je statina i izgledala je, kao otvorena ogrlica od arenih perli, razasuta po tamnom pliu. Ponekad bi se pokrenula za dvadesetak metara i to je sve. Skoro svaka kola bila su skroz popunjena. Iako bi se neko smilovao da nas poveze, ponovo bi morali da vuemo slamku, a zna se ko bi najgore proao. Neprestano zveramo oko sebe, traimo izlaz iz situacije, koji nam se sam nametuno kada se neki autobus prikazao na udaljenom breuljku, okupanom pononom svetlou lampiona. Hiljadu koraka, pet stotina uzdaha, tri stotine sranih otkucaja, stotinu graki znoja, tri glave trae spasenje u etiri slova, Reka. - Dobro vee, opet mi ... uh ... da li moemo sa vama do centra? - ao mi je, momci, ali nemamo praznih sedita. - Nema veze, stajaemo. - Ne, ne smemo zbog policije. - Nije problem, unuemo negde pozadi, ionako su pogaena svetla. - ao mi je, kazne su rigorozne, zamolite nekog da vam pozove taksi. itanje mehanizma za zatvaranje vrata, zatvorilo je svaku nadu da emo se prevesti do hotela. ustrim koracima produavamo ispred autobusa, pogledima uprtim negde ispod breuljka. U monotonoj koloni neto tri nalik na gradski autobus. Pet stotina koraka, pet stotina i jedan nevidljiv otisak stopala, na putu do spasenja. Dobro poznat broj, ljudi i svetlo iza stakla, mame izdah olakanja. Kucnuli smo uviajno, a voza je kao Jagger ispruio ruku i nekoliko puta mahnuo prstom, ka peurkama koje su bile na pedesetak koraka od nas. U autobusu svega desetak ljudi, koji mahom dremaju, a mi tiho askamo, dok autobus mili irokom ulicom. Povremeno se trznemo, kada voza lupi rukama po volanu i opsuje neto. Konstatovali smo da bi voleli prevod psovki. Prevod smo zatraili kada se voza obratio putnicima i oekivao neki odgovor. Svi su vrteli prstima ili neto progovarali, a i mi smo zavrteli prstima, kada nam je neki klinac preveo, da voza pita, da li neko silazi pre Omonia skvera. Nismo znali zato je tada voza, iskljuio svetla u autobusu, nabacio osmeh na lice i pljunuo u ake, sve dok nije skrenuo na prvom skretanju i poeo da vozi slalom, po nekim uskim uliicama. Uskoro se slalom pretvorio u spust bulevarom na ijem je kraju bio cilj. Legao sam pranjav i znojav, a vode i da je bilo, ne bih se kupao, jer sam hteo da prespavam u praini, koju je u moje pore nabila pozitivna energija. Za dorukom sreemo nae june susede, koji zapoinju priu o naem povratku. Ja samo utim, sluam dogovore i ako me neto pitaju, kaem samo da se slaem ta god da odlue. Jue smo se presabirali i doli do zakljuka, da svi stojimo priblino isto po pitanju finansija, a verujem cimerima za toliko. Nita nisu ni odluili, sem da zovu Vojinovia i da ga podsete za na povratak, pa ako ga ne dobiju, da sutra ujutro odluimo kojim emo prevozom da se vratimo, poto imamo grupnu vizu. - Stojane, nas dvojica idemo na Akropolj, hoe li sa nama? - Ja u da pokupujem svu dnevnu tampu i da uivam uz giros i pivo, osim toga nemam, ba, novca za bacanje. - Ako ne pokupuje novine i doda jo neto novca, moe da poseti Akropolj. - Meni je ovo bitnije od Akropolja. - Svata. Naumljeno sam i ostvario, kada sam za nekoliko sati marmeladu svario i seo u neku birtiju pored koje se prodavao giros. Oigledno je bilo da su se opredelili za simbiozu, jer mi niko nita nije prigovorio kada sam, sa sve girosom i novinama seo za sto i naruio pivo. Hteo sam da

98

uz zalogaje okreem strane, kao to sam ponekad radio, kada mi se pruala prilika, ali sama pomisao na masnu fleku preko neke fotografije, uskratila mi je to zadovoljstvo. Dok sam jeo, posmatrao sam znojavu flau piva i razmiljao o zadovoljstvu koje me eka. Zar nije zadovoljstvo razmiljati o buduem zadovoljstvu? ivot je pun sitnih zadovoljtina, samo ih treba prepoznati na vreme i konzumirati, poput piva iz zamagljene ae, to ja sada inim. Briljivo gledam svaku stranu gde ima reportaa o noanjem koncertu, samo gledam, jer ne mogu nita da skapiram na grkom, sem cifara o broju posetilaca. Mogu da pretpostavim da su samo hvalospevi, jer sumnjam da je neko do sada napunio Olimpijski stadion. Fotografije su sline, jer su uslikane samo za vreme prve dve pesme, ali nisu iste. Moje bie se bori protiv kolekcionarske ei listanjem lanaka, a telesnu e gasim hladnim pivom. Sve sam novine izlistao, jedne za kraj ostavio i jo jedno pivo naruio. To su bile jedine dnevne novine u kojima sam mogao neto da razumem, jer su bile na engleskom jeziku. Na prvi pogled, vidim kratke lanke u vidu vesti, ali meni interesantne, jer prvi put mogu da proitam dnevna dogaanja, a da nije poar, u jednoj zemlji, koju sam oduvek gotivio. Dok uta mirisna tenost klizi niz grlo, ja polako preleem oima po lancima; trajk u metrou, to sam mogao i da oekujem, Bill Clinton i njegov seks, to nema veze sa Grkom, Falsifikovane karte na koncertu, pribliavam novine, dobro vidim, ali da li je mogue? Osam hiljada falsifikovanih karata, distribuirano je dan pred koncert, u kioske na trgovima, Omonia, Syntagma i Maroussi. itam dalje, brzo gutam rei, malo sporije reenice, sve povezujem i na onaj red za kulturu u glavi nadovezujem. Sve su karte za teren, bla bla, ezdeset inspektora kontrolisalo karte na svakom ulazu, bla bla, organizatori e biti krivino gonjeni, a moraju da plate kaznu tri puta veu nego to je vrednost karata. Sve sam kockice u glavi nekoliko puta reao, ali najlepa slika mi se stvorila kada sam poreao scenario: one dve karte za teren, nemaju perforaciju, koju novine pominju. Znai novine ne izmiljaju, prodavali su samo na tri mesta gde je nenormalna guva, malo su miksovali sa tribinama da ne bude providno. Niko me nije pretresao, a onaj me preko ograde pustio, zato to je menadment Stonesa tako u letu odluio, jer kad mogu lanjaci na travu, mogu i oni kojima se ne sviaju tribine, a moe svaka zgoda da se unese na stadion, samo da organizator to manje zaradi i naui pravila poslovanja, za eventualni naredni put. Jue sam mislio da takva demokratija potie od Grke vlasti i kulture, ali sada se samo seam ta sam mislio, jue. No, da nisu Grci pokazali svoje potenje, verovatno bih gledao koncert sa tribina, a moda bi pri pretresu zakljuili da Srbi nisu tako poteni, kao to se pria. Poslednje jutro, bilo bi kao i prethodna dva jutra, da nam recepcionar nije mahnuo rukom, kada smo hteli da skrenemo u salu za ruavanje, i pruio faks. Obavetavamo vas da zbog prebukiranosti grupe, nismo bili u mogunosti da prevoz organizujemo, na nain kako je to prvobitno bilo zamiljeno, ve smo to morali da uradimo po sistemu lomljenog prevoza. Nudimo vam sledee naine povratka u Ni i Beograd. Alamanis Turs, koji polazi danas u trinaest asova, sa Syntagma skvera, s tim to ete morati da doplatite po trideset maraka u samom autobusu, ostalo emo mi uplatiti u Beogradu, po prijemu informacije od strane Alamanisa, da ste se ukrcali. Lily Agent, koji polazi sutra u dvanaest asova sa Omonia skvera. U ovom sluaju ne biste nita doplaivali, ali biste morali da doplatite za jo jednu no u hotelu, to iznosi dvadeset osam maraka po osobi. Reka Turs, koji polaze danas oko esnaest asova, ali za koji na alost, jo uvek nemamo potvrdu da li imaju slobodnih mesta. Zbog toga vas molimo da se informiete prvo kod gospodina Miia, ako se odluite za ovu varijantu. Oprostite to na ovakav nain moramo da izvrimo, uslugu povratka u Srbiju. Va Div Turs.

99

Konano smo imali povod, da se sastanemo za etvrtastim stolom, posle doruka u predvorju hotela. Ovog puta bili smo smireni i tihi, a nismo imali oko ega da se sporimo, jer je evidentno bilo da je povratak Alamanisom najzdravija opcija. Tako se i u praksi pokazalo, jer smo se idueg jutra u Niu oprostili od Nenada, Srana i Mirsada, a mi nastavili put Beograda. Prvo to smo zaplanirali po dolasku u Beograd bila je poseta Vojinoviu, jer smo svi goreli od elje da ga izlemamo, onako muki, jer se tako ponaao dok nas je u oi gledao i lagao. Sve nas su svrbeli dlanovi, ali smo se dogovorili da budemo utivi i kulturni, da ne bi sebe doveli u nevolju. Taj susret se pretvorio u nae matarije, jer su nas umesto Vojinovia, u nekoliko navrata tog prepodneva, doekala zamandaljena vrata i poluotvoren prozor, kroz koji je dopirala ozbiljna muzika. Posle neuspelog susreta Darko se ogradio sa reima, da on preputa Bogu da mu sudi, a Sale i ja smo ostali u kontaktu sa neelnim dogovorom da mu napravimo prepad i ostvarimo neku linu satisfakciju. to je vreme vie odmicalo, Sale se sve manje interesovao za nau stvar, a to je pravdao udaljenou od Beograda. Ja sam se zarekao da u nekako nadmudriti mao prevejanka i napraviti sudar licem u lice, samo zarad tri minuta line satisfakcije. Danima sam kupovao tampu i pratio oglase, ne bi li osvanula neka ponuda od meni dobro poznate agencije. Posle dve nedelje, ugledao sam oglas, u kome se nudilo putovanje u Prag. Nenu sam zaduio da se toboe zainteresuje za putovanje i izdejstvuje posetu da potpie ugovor, za nju i drugaricu. Iskoristio sam blagodeti digitalne tehnologije i pre svakog poziva, Nena i ja smo se spajali u konferencijsku vezu, tako da sam mogao neometano da sluam razgovor, a da ne pribijam moje uvo uz Nenino i time je dekoncentriem. Nena je u dva navrata glumila neodlunu osobu, raspitivala se za svaku sitnicu, a Vojinovi je kao i do sada veto koristio svoje ubeivake vetine, koje su rezultirale da Nena zakae posetu sa dokumentima i novcem. Zamiljao sam situaciju kako njih dve sede preko puta Vojinovia dok im on pokazuje turistike slikovnice, a ja ulazim u prostoriju, potom izlaze sa reima, ostavljamo vas nasamo da obavite muke razgovore. Sve se odvijalo po planu, Nena i njena cimerka, spremne da glume bankarske slubenice, koje se vraaju sa posla, ule su u prolaz koji vodi ka agenciji, a ja sam ostao ispred zgrade da ekam narednih pet minuta, u iekivanju svojih pet minuta. Svojih pet minuta nisam doekao, jer se desilo neto neoekivano, a meni poznato; vrata su bila zatvorena, a zvuci klavira ispunjavali su prostor ispred lokala. Dok su njih dve strpljivo ekale ispred, ja sam se nasmejao i pozvao ih da izaemo iz dvorita, da ne dajem jo nekom povod za smejanje, jer sam u trenutku shvatio da nisam dorastao prevejanku, koji je verovatno iza zavese posmatrao na dolazak do zgrade, a moda i dvorite, ako mu se stan tako prostire. Onog jutra kada smo ga sva trojica bezuspeno posetila, proverili smo svaki natpis na vratima u oba dvorina ulaza, ali njegovog prezimena nije bilo. Dok smo naputali Skerlievu ulicu u nameri da posetimo neki kafi, jer sam devojkama bar osveenje dugovao, poeo sam da shvatam da je ilegalac malo ira kategorija, od one koju svakodnevno sreem u domu. Samo sedam dana kasnije doao sam do saznanja od kojeg mi se drob izvrnula. Ulicama Beograda, poeli su da saobraaju privatni prevoznici na gradskim linijama. Sve je pritiskala ista muka koja se u teoriji zvala, neprilagoenost transportnog sredstva transportnim uslovima, a u praksi, guranje po tesnim autobusima predvienim za meugradske linije, sa nekada belim zaglavljem, sada masnim i karakteristinim mirisom ustajalosti. Ja sam imao jo jednu muku, koju je jo nekolicina meni poznatih i nepoznatih ljudi osealo; na dvadesetak autobusa, koji su saobraali na tri linije, i autobuskim kartama, pisalo je, Div Turs, ba onako uredno i lepo kao na onim formularima, koje sam nedavno popunio. Prvih sedam dana sam se oseao bedno i ponieno, smiljao u glavi svakakve gadosti, poput, da na svakom autobusu napiem po jednu pesmu, koja je izvoena na koncertu, sa nadom da ima dovoljno autobusa za celu set listu,

100

ali uz Draganove i Nenine iskrene duebrine savete, ja sam se povinovao narodnoj poslovici ut sa rogatim ne moe i odluio da svoju nagomilanu energiju, potroim na neto korisnije.

Zahvaljujui snimljenom koncertu, uao sam na velika vrata, bez sporednog izlaza, u bootleg bajku. Ulazak je bio spontan i brz, tako da nisam ni razmiljao koliko e arolija trajati. ta e biti kada arolija nestane? Ako se pojavi ponor, da li u dobiti krila da preletim? Nita se od toga nisam pitao, jer ulazak u bajku zahteva potpunu predanost, bez ikakvih analiza, inae gubi smisao postojanja. Kada sam oglasio da menjam koncert iz Atine za druge koncerte, zasuo me je buljuk mejlova, sa raznim pitanjima o kvalitetu snimka, kao i direktne ponude za zamenu bez obzira na kvalitet. Moj snimak je bio jedini bootleg snimak koji sam uo do tada, tako da nisam znao kako da ga rangiram. Naao sam se u sukobu interesa koji se retko u ivotu sree. Sa jedne strane sam hteo zamenu, a sa druge nisam eleo da nekog prevarim zbog neznanja ili neobjektivnosti. Posle pitanja, o celovitosti snimka, koliko publika peva, vriti ili klape rukama, broj zainteresovanih se sveo na desetak. Da bih mogao da umnoavam kasete, od kue sam dopremio dupli dek, koji sam ve pet godina upotrebljavao pet puta godinje, po pet sati, pri retkim posetama mojima. Od kada sam doao na studije, esto sam sluao muziku na vokmenu, koji sam dobio od babe i dede na poklon, kada sam bio u estom razredu. Poto muziku ve skoro dve godine sluam preko diskova, vokmen mi na polici stoji iz sentimentalnih razloga. Stalno briem prainu, kao sa ukrasne ae i nije mi teko. Dobro se seam da su baba i deda ili turistiki u Nemaku i da je baba sakrila slualice pod ubaru, a deda vokmen u torbicu sa dokumentima, da ne bi platili carinu. U tom periodu bio sam tuan, to vokmene mogu da vidim samo u katalozima i asopisima, bez mogunosti da ih pipnem ili ujem omiljenu kasetu, ali sam ipak matao o trajnom posedovanju, to je i priliilo tadanjem uzrastu. Roditelji su bili potajno ljuti na dravu, to imaju bonove i novac, za eer, ulje, praak i kafu, a nemaju gde da kupe, dok sam ja bio samo tuan jer sam utedeo za vokmen, koji nemam gde da kupim. Tada smo bili tuni i ljuti, ali posle skoro deceniju ipo, iz drugog ugla gledano, to je bilo dobro, jer je unuk ba tada shvatio da ga baba i deda neizmerno vole, jer su po prvi put u ivotu neto provercovali i to ba zbog njega. Da sam iveo u nekoj dravi trulog zapada, dobio bih novac u ruku, procunjao po gradu, kupio vokmen i nikad ne bih saznao koliko je iskrene ljubavi sadrano u jednoj stvari, koja se zove vokmen. Kada malo bolje razmislim vokmen je jedina stvar, koju sam imao onda kada sam poeleo, sve ostalo dolo je sa zakanjenjem i nije imalo dra ispunjenja trenutne elje. Sada mi je trenutna elja bila da ujem to vie bootleg snimaka, tako da sam svim biem pristupio ispunjenju, jer sam suvie mator da mi baba i deda ispunjavaju elje. Prvo sam morao da nabavim kasete, koje ve neko vreme nisam viao po radnjama. Nisam puno razmiljao u kojoj bi radnji mogle da se prodaju kasete, jer je buvljak na Novom Beogradu, odavno potpuno zamenio neke radnje i postao ozbiljna konkurencija postojeim. Izbor je svuda bio isti, TDK, Sony i Maxell, sve normalke i nigde traga o nekoj boljoj varijanti. Odluio sam se za TDK, jer sam oduvek imao poverenja u tu firmu, a da ne vrede ne bi ni bili sponzori Stonesima na Urban Jungle turneji. Uzeo sam samo etiri jer nisam odavno kupovao kasete, a pomalo sam bio skeptian za kvalitet pijane robe, zato to su kruile prie da se kasete prave u Bugarskoj, kao to je sluaj sa diskovima. Mojom rukom pravljen kabal, dva ipo milimetara na in, spojio je reporterski kasetofon sa dekom i podsetio me na neke skoro zaboravljene radnje. Od male master kasete napravio sam normalnu master kasetu, potom prvu kopiju sa normalnog

101

mastera, koja je trebalo da ide u zamenu. Snimak je bio spreman da ide u svet, kada sam kopiju uporedio sa malim masterom i zakljuio da skoro i nema ujne razlike. Ostalo mi je da kupim jo kaseta da bih mogao da obavim prve tri razmene. Na putu do buvljaka bila je carina, na ulazu u carinu nije bilo reda, nepostojanje reda se ne proputa, kasete u podsvesti na pultu su u stvarnosti, nekom jadniku zaplenili, po duplo nioj ceni sada su u prodaji. Kupio sam deset kaseta, koje su izgledale potpuno isto kao i one na buvljaku. Par dana kasnije, sa tri itko adresirane, popularno zvane puckave koverte, otiao sam u potu u Pohorskoj ulici. Koverte sam kupio u knjiari dan pre, jer sam pretpostavljao da pota nije marila za prodajom takvih koverata. - Dobar dan, hteo bih da poaljem ove tri poiljke. Oekivao sam da e ena uzeti koverte u ruke i poeti da radi svoj posao, ali ona je samo malo iskosila glavu, kako bi bolje osmotrila poiljke i nevoljno progovorila: - ta imate unutra? - Kasete. - Koliko? - U svakoj po dve. - E, pa to mora na carinu. - Izvinite nisam vas razumeo. - Nema problema, sada u da vam objasnim; odavde moete poslati samo jedan disk, jednu kasetu ili jednu disketu, sve ostalo mora na carinu. - Ne mogu da verujem. - Verovali ili ne, takvo je pravilo. - Dobro, a gde je carina? - Idite u potu kod eleznike stanice, tamo pitajte portira za carinu izvoz. Oklembeen o ipku drndavog autobusa, zurim u neki potpis i kroz glavu premotavam film, koji je neka simbioza predavanja i vebi, gomila zadataka koje sam nekad tano, nekad netano reio, ali na kraju uvek tano da bih proao ispit; uvek sa istom naglaenom crtom optimizacije i poveanja kvaliteta usluge uz niz drugih parametara. Uprkos svemu, ja sad bijem put sa jednog kraja grada na drugi da bih predao tri poiljke, direktno iz meni najblie pote. Zato bih ja bio glavu o neto, kada je neko plaen da reava te probleme? Penjem se na prvi sprat, savijam levo, kako mi ree portir i nailazim na jednu prostoriju koja izgleda poput bolnike ekaonice. Nikad ne bih pomislio tako neto, da jedna grupa ljudi nije sedela na dve klupe, dok su ostali bili oslonjeni o zidove prostorije. Kao i u bolnici kada je guva, ne sede svi ve samo najugroeniji, to su u ovom sluaju mahom bile neke babe, za koje mi nije bilo jasno ta ovde rade. Neki su drali kese u ruci, drugima su se vukle kutije i kutijice po podu, a svima je bio zajedniki red, koji je bio savreno formiran u njihovim glavama. Morao sam i ja formalno da pristupim redu sa pitanjem, ko je poslednji? Hodnikom se proteu razne prie o unucima u inostranstvu, boljkama i lekovima, za koje nemam sluha ni ivaca. Povremeno neko izae na sporedna vrata i nastavi niz iste stepenice uz koje se i popeo. Nemam ta da radim i itam razne informacije na oglasnoj tabli, izmeu ostalog da je zbog svetskog dana pote tokom celog oktobra, sniena cena meunarodnog prenosa poiljaka za polovinu. Radujem se u sebi to u da uparam oko dvadeset pet dinara po poiljci. Otvaraju se vrata od prostorije, vidim deo lica i kovrdave kose boje plamena, a ujem ukav ali umiljat enski glas: - Neka ue petoro i neka se javi kome trebaju formulari. Javljam se i uzimam za svaku poiljku zeleni formular, potvrdu o prijemu poiljke i neki malecni fotokopirani listi. Veto sam popunio formulare, kao to je prikazano na oglasnoj tabli i uao sa jo nekim ljudima, posle skoro sat vremena ekanja. Soba je ogromna sa pultom u obliku

102

irilinog G, koji razdvaja sobu, na deo za osoblje i klijente. Mnotvo ljudi je iza pulta, jedni u carinskoj uniformi, drugi u civilu. Svi sede osim jednog koji raseca neke kutije i povremeno pokazuje sadraj nekom cariniku. Ispred mene vidim kako carinik pretura po narodnim umotvorinama, zapitkuje kome se alje, izbacuje iz kutija ajeve, pez bonbonice, proste crkvene ikone, jer nemaju sertifikat o poreklu, a ponekad ubaci podrugljiv komentar radi ravnotee. Dva radoznala oka gledaju tri koverte na zelenom izgrebanom pultu, etiri pitanja tiho se smenjuju u vazduhu: - ta imate na kasetama? - Muziku. - Kakvu muziku? - Koncerti. - Kome aljete? - Prijateljima. - Da li uzimate novanu nadoknadu za slanje kaseta? - Ne, mi to prijateljski razmenjujemo. - Tako i treba, platite ezdeset dinara za carinski pregled, pa preite na alter pakovanja. Na alteru pakovanja, moje poiljke su dobile po dva peata, a mene uputie nekoliko koraka dalje na potanski alter, gde mi je devojka sa kosom boje plamena, zalepila karbofiksom malene fotokopije neke nalepnice, koje sam ja uredno popunio sa reima: two audio tapes. - Proite pored mene pa izaite na zadnja vrata. - Da, da, hteo bih da vas pitam neto ... - Izvolite. - Da li moe ovakva poiljka da se poalje iz neke pote sa Novog Beograda? - Moe iz bilo koje pote u zemlji. - Ba udno, mene iz Pohorske poslali ovde. - ta da vam kaem, vama je udno, ali meni nije, jer pretpostavljam da nemaju obrazac ili ih mrzi da ga zaheftaju za poiljku. Carinska taksa mora posebno da se fakturie ... znate ima tu dosta posla, a moda ele da izbegnu neprijatnost u sluaju da vam carina vrati poiljku, jer biste otili kod njih da se alite ... - Zar ima i vraanja? - Ma da, alju ljudi svata, a ovo je ipak carina. Izaao sam malko oamuen, od mnotva informacija, koje su mi po ko zna koji put uobliavale sliku o birokratiji, ali nikada potpuno, jer to je nepresuni izvor pozorinih predstava, koje svi zaobilaze, zbog neizvesnosti da li e da naiu na tugu, bol ili smeh. Ipak je bolje platiti i uivati u predstavi koju sami izaberete, ali ponekad nemate izbora i platite za informativni razgovor, koji trenutno kota kao slanje poiljke u paniju. Ruku na srce, uvek su usluge gde se koristio um, bile skuplje od obine fizikale. Portire u ovom bloku, skoro da nije zanimalo ko ulazi u dom, zato sam se presekao kada mi je plavac kucnuo u staklo od portirnice. - Ti bee iz dvesta osam? - Jeste, imam propusnicu. - Znam bolan, jebo propusnicu, nego, evo neke pote. - To je za mene, hvala ti. Da li treba negde da potpiem? - Putuj igumane ... potpisao sam ja umesto tebe. Dok sam se uurbano peo uz stepenice napipavao sam ivice kaseta preko hrapave, ali mekena koverte i u sebi ponavljao, Leipzig, Leipzig, Leipzig ... Uao sam u sobu i poeo tiho da

103

preturam po fioci u potrazi za skalpelom. Dragan je dremao, a i ja sam uskoro utonuo u dreme, ali nisam ekao da me uhvati san, jer sam poeo da sanjam otvorenih oiju. Kada je dek vaknuo i oznaio da je vreme za drugu etvrtinu, ja sam shvatio da sam zaboravio da operem ruke, ali sam oprostio sebi sa reima, Stojane, kad Amerikanci u svakom filmu, kad uu u stan prvo otvore friider, moe i ti jednom u ivotu prvo da ukljui dek. Navodljiv sam, to znam, svaka me glupost hoe, ali da me trivijalna, sasvim sigurna stvar nee, to nisam ni pomiljao. Nisam sumnjao u ono to mi je Austrijanac napisao, ali sam poeo da verujem u podzemne vode, a potom da sumnjam da se ispod treeg F, nalazi to u ta sam naprasno poeo da verujem. Sve kasete kupljene na carini bile su neispravne, tako da sam se uverio u onu narodnu: ako ne plati na mostu, platie na upriji. Ja sam ovog puta platio i na mostu i na upriji; nove kasete i carinski pregled, a potarinu nisam ni raunao, jer je ionako bio popust od pedeset procenata. Ovog puta sam na carinu odneo pet poiljaka, jer sam u meuvremenu ugovorio jo tri zamene, a od onog radoznalog carinika sam dobio kompliment, kako imam puno prijatelja.

Bliio se novembar koji je zapoinjao reim spavanja, sa samo malo odkrinutim ili potpuno zatvorenim vratima od terase. Kome soba nije bila u nivou auto - puta, nikada se nije suoio sa problemom nonog buenja, ako auto - putem ne proe vozilo u roku od pet sekundi. Slian period prilagoavanja imali smo pri poetku prolea, kada smo poeli da otvaramo vrata od terase. Poetak novembra potajno je nagovetavao i rastanak od Dragana i Nene, jedinih osoba u koje sam mogao da se uzdam kao prijatelje u ovom surovom svetu. Jedino sa njima sam mogao da diskutujem o bilo emu, bez bojazni da e eventualno neslaganje u stavovima, pokvariti nae prijateljstvo. Imao sam utisak, da i ako nas neka sila rastavi na dvadeset godina, da emo ponovo biti u istim odnosima. Dragan je reio da ta etiri ispita, koliko ima do kraja, sprema kod kue i dolazi kod mene kada ima neke konsultacije ili ispit. Nena je spremala diplomski i vrsto je naumila da se vrati kui, jer je imala obeanja za posao u struci. Ja sam pronaao jednog momka sa farmacije, koji e sigurno dobiti mesto u Studenjaku, tako da sam delimino determinisao sebi ivot u narednih godinu dana. Malo sam se prevario kao i uvek do sada, kada su u pitanju ivotne stvari i ostao sam naredne tri godine u Studenjaku. Oseao sam potrebu za promenom, neim novim, ali nisam uspevao da se oduprem koloteini Studenjaka, uprkos injenici da je izgubio arm, grada drave, u kom je sve manje bilo ljudi mojih godina. Treu domsku godinu, proveo sam u prvom F, na tamnoj strani u sobi na kraju hodnika, koja se granii sa prolazom. Trendovi u dravi poeli su da se reflektuju i na Studenjak tako da sam od poetka useljenja oseao miris benzina koji se pretakao u samom prolazu, jer je skladite bilo u nekoj prostoriji u renoviranom G krilu. Prva mi je pomisao bila da se neko od privilegovanih studenata bavi time, ali kada sam saznao da su u vertikali od mosta do kraja zgrade stanovi, promenio sam miljenje. U toj sobi me je zatekao rat i posleratni period tednje goriva, to je rezultovalo redukovanje tople vode na dva puta sedmino za svaki blok. Takvo stanje je na tren zbliilo ljude, jer je poelo masovno zivkanje po Studenjaku i nije bilo udo da neki tvoj poznanik, zakae tuiranje njegovog poznanika. To je samo bio privid, koji nije uspeo da izae na videlo, zbog kratkog trajanja problema. Da je due potrajalo, ubeen sam da bi se svi vratili loniranju i svako gledao svoja posla. Dragan je jednom prilikom ozbiljno konstatovao, da je Studenjak izgubio na identitetu kada je zatvoreno centralno kupatilo. Shvatio sam da je bio u pravu, tek kada sam skroz napustio Studenjak. Nije mi bilo normalno, ali mi je bilo prihvatljivo, jer neke stvari ovek mora bezuslovno da prihvati, da je poslastiarnica na tridesetak metara od prvog bloka, pretvorena u vulkanizersku radnju, jer

104

je vulkanizerov komija Albanac pobegao glavom bez obzira, ali mi nije bilo normalno niti prihvatljivo, da je istaica koju znam kao Zizi, jo iz vremena kada sam bio u enskoj sobi, dobila otkaz zato to se zove Zailahu, naravno sve to pod izgovorom da loe isti. Ja u je pamtiti kao Zizi koja je dobro istila, iako sam posle dve godine saznao da se zove Zailahu. Rat je doneo nevolje kako civilstvu, tako i dravnim institucijama, a posebno carini koja je i posle zavretka ratnog stanja zadrala ratne tarife, od pedeset dinara za carinski pregled, tako da je pregled postao skuplji od samog slanja poiljke. Trebalo mi je dosta godina da shvatim, da je carina drava unutar nae drave i da vodi specijalni rat protiv naih graana. etvrtu domsku godinu proveo sam u istoj zgradi, na istom spratu samo etiri sobe dalje od prethodne. To mi je bila najlaka selidba u ivotu, jer nije bilo nikakvog pakovanja u torbe, ve samo prenoenje stvari u rukama, ak sam i fioke zamenio da ne bih sitnice pakovao u kesu i posle ponovo raspakivao u drugoj sobi. Ne bih se ni selio, da se nisam prethodne zime pokrivao sa tri ebeta. U toj sobi su me zatekle demokratske promene, koje uprkos svim blagodetima koje su obeavale narodu, meni su odmah donele gubitak, jer je ilegalna fabrika diskova iz Bugarske prebaena u Srbiju, tako da nije bilo vie carinskih zaplena i jeftinih diskova u njihovim prodavnicama. Meutim, to je bio samo privremeni gubitak, jer ne zadugo obeana blagodet je pristigla; diskovi su pojeftinili i prodavali se na svakom oku. Na prostom primeru uvideo sam da nova demokratska vlast radi za dobrobit graana. Poslednju godinu u Studenjaku, proveo sam u etvrtom F, na tamnoj strani sa pogledom na stambene zgrade. Ne znam da li su se promene u drutvu sluajno poklopile sa promenama u mojoj glavi, ali je evidentno da su se desile. Spolja gledano nita se nije promenilo, jer sam ostao da ivim u Studenjaku, a ono iznutra to se promenilo niko nije mogao da vidi narednih nekoliko meseci.

- Dobro jutro efe, ja sam. - Priaj ta te mori? - Znate efe hteo bih da vas pitam neto, zapravo treba mi jedna mala usluga, ali ne bih preko telefona, suvie je poverljivo. - Ma ajde ne zanosi se, ko sme da prislukuje carinu? Priaj. - Seate se onog, to sam vas bio zamolio, za one audio kasete? - E, ba se seam nekih tvojih kaseta, ne seam se, podseti me. - Jedan moj prijatelj ima fabriku, onih uvenih audio kaseta TDK, Sony i Maxell ... - Poznato mi, ali me podseti detalja, neto mi sve to mutno. - Ne, ne, nije nita bilo mutno, sve smo legalno uradili. Vidite on je imao jedan mali problem u proizvodnji, pa poto naa roba ne podlee reklamaciji, mi smo te kasete zaplenili, mislim papiroloki, a ... - Sad se seam, on je nama pokosio travu oko parkinga, a mi smo mu isplatili kao da je pokosio itav stadion. Dobro ta je sad u pitanju? - Eh, sad ima slian problem sa video kasetama, pa sam mislio ... - Nema potrebe da mi objanjava, koliko smo mu dali proli put? - etvrtinu od prodajne cene u prodavnici. - Neka bude tako i sad. Sraunaj koliko je to ukupno, pa mi se javi da razmotrimo kako da mu isplatimo. Pogledaj kako je kod tebe u toaletima, moda bi mogao neke slavine da nam zameni.

105

Ne znam da li je poeljno da ovek presliava ivot, ali ja sam bez tog saznanja, poeo da presliavam, kada sam uao u tridesetu godinu ivota. Dragan je zavrio fakultet, ulanio se u Jul da bi dobio posao, uz posao dobio je dete i kao pravi prijatelj spreman je da mi proda foru kako da sigurno napravim muko. Moj brat od tetke, stariji godinu dana od mene, najavio mi je enidbu i odlazak u Ameriku, da oproba ivot u kapitalistikoj dravi, koja ima barem neku kontrolu nad kapitalistima. Znam ga od malena, iveli smo nekoliko godina zajedno, skroman je, nije hteo nita posebno, sem da se osea kao pravi mukarac kada izvede devojku u restoran. U ekspanziji kapitalizma, odmah je poeo da razmilja kapitalistiki i odluio je da se proda najboljem ponuau. Pre nekoliko meseci sam sreo kolskog druga, koji se prizetio i dobio u miraz stan i posao u dravnoj firmi. Na desetogodinjici mature napio sam se na samom poetku, da ne bih sluao tua hvalisanja i ljubopitljiva pitanja: je l si zavrio fakultet? Je l si se oenio? Sa nepunih trideset godina nita nisam imao, ak ni ranu od gelera ili metka, pored toliko ratova, a o povredi na radu takoe nemam ta da priam. Imao sam samo pedesetak bootlega na polici, posao preprodavca lap - topova i asopisa. Lap topove sam preprodavao zato to nisam imao kola da transportujem stone raunare, a nae muzike asopise sam prodavao nekom Holananinu, koji ih je kasnije preprodavao na Ebayu, na koji nisam imao pristup zbog nedostatka kreditne kartice. Holananin i ja bili smo deo zaaranog kruga, koji je poinjao od mene tako to sam kupovao stare asopise po jednu do dve marke, potom prodavao njemu po pet, a on oglaavao na Ebayu, po poetnoj ceni od deset, koja je nekada nadmetanjem narastala i petoduplo vie. U poetku sam mu slao po desetak asopisa u paketu, ali kasnije smo shvatili da je svrsishodnije da on meni doplati za potarinu, a ja da poiljke aljem direktno njegovim kupcima. Oseao sam se malo eksploatisano kada vidim da je zaradio deset puta vie nego ja, a nije morao da ide kojekude da trai asopise i u poti eka redove, ali imao je kreditnu karticu, koja mu je omoguila da radi umni deo posla, to se razumljivo vie plaalo nego moja fizikala. Uprkos tom eksploatacionom odnosu, bio sam zadovoljan injenicom da papir ne podlee carinskom pregledu i prihodom, kojim sam mogao da pokrijem trokove rezanja i menjae bootlega, koje su postale sastavni deo mog naizgled promaenog ivota. Nita nisam imao sem vizija i ideja, koje sam hteo uspeno da realizujem i sutra sa ponosom kaem, ovo je moje. Jo kao osnovac matao sam da napravim piratsku radio stanicu, sa ciljem da emitujem ta hou, bez ikakve cenzure i nikom da ne polaem raune. Iz dananjeg ugla gledano deluje stereotipno, pankerski, rokerski, buntovniki i nita novo, ali tada mi je to bilo potrebno da bih napravio neki svoj umetniki izraz ili stilsku figuru, jer nije sve u daru za sviranje, pevanje, slikanje i pisanje, koje oigledno nisam tada imao. Pored svih napora, najvei mi je uspeh bila ujnost u krugu od dvesta metara i velike smetnje na komijskim televizorima, zbog kojih sam morao da stopiram opsesiju. Mogao sam da pravim smetnje za vreme dnevnika, ali to tada nije bilo moderno, a kada je postalo, mene je prola volja za eksperimentima. Posle petnaestak godina ukazala mi se prilika da ostvarim osnovaku matu, ali na malo drugaiji nain, to je davalo smisao matariji, jer i nije velika stvar jahati ponija, a da ti se noge vuku po zemlji. Novine koje sam kupio u Atini uspeo sam da zamenim za etiri originalna bootleg izdanja, koja su bila na fabrikom disku. Na prvi pogled nita se nisu razlikovali od ulinih kopija zvaninih izdanja, kojih je bilo na svakom oku, ali su se puno razlikovali od narezanih kopija sa muljavim omotima, ili bez omota, koje sam dobijao i slao u razmenu. Ta etiri diska totalno su odudarala od cele police diskova, koja je bila rezervisana samo za bootlege. Nisam znao koliko

106

su mi prirasli srcu, dok se nije oglasila prva sirena povodom bombardovanja i uprava nas putem razglasa pozvala u prizemlje zgrade. Prvo to sam u ranac stavio, bila su ta etiri diska, a tek kasnije ono to su svi normalni ljudi stavljali. Pomislio sam, ako grune bomba na mene nikad neu moi da ujem diskove, ako grune na diskove, a ja ostanem iv, trebae mi puno vremena da doem do novih. Ovako kada su uz mene, ostaje mi samo da uvam svoju glavu i sve e biti u redu. Sa raznih sajtova sam skidao omote od bootleg izdanja i sve vie bio fasciniran slobodom izraavanja, tvoraca bootlega. Bilo je raznih naslova, poput rimujuih, vulgarnih ili sa nekim izmiljenim reima i izrazima. to je najgore, sve je to odavno bilo na ploama, ali ta dimenzija je bila daleko od mene. Sada sam bio veoma blizu dimenzije u kojoj su diskovi umesto ploa i reio sam da postanem deo nje. Poto je moj snimak iz Atine neko ve prodavao na obinom rezancu bez tampe, sa omotom odtampanim na pljuckavcu, nisam imao moralnih dilema u pogledu prodaje. Imao sam jedan glavni strah iz kog su proistekle dileme i niz propratnih strahova. Plaio sam se samo neuspeha, jer kako piratska radio stanica nema svrhu ako je niko ne slua, tako bootleg izdanje nema svrhu, ako niko ne eli da ga kupi. Za razliku od stanice gde bi sluanje bilo besplatno, bootleg je neko morao da kupi, to je davalo dozu neizvesnosti, koja je proizvela dilemu, da li e neko kupiti bootleg ako napravim kao rezanac, a ne kao fabriki disk. Zato bi neko kupio moj bootleg rezanac, kada moe za manje novca da dobije takav u razmeni. Dugo sam pratio konferencije gde su mahom bila miljenja, da rezanac moe da napravi svako od sedam do sedamdeset i sedam godina, a fabriki disk samo profesionalac. Ja sam hteo da budem profesionalac, koji nije imao oko tri hiljade maraka da napravi fabriko izdanje bootlega koji staje na dva diska. Sticajem okolnosti ja sam bio amater koji mora preko noi da postane profesionalac, da bi mogao da ostvari svoj amaterizam. Potencijalni novani gubitak bio je samo teg vie na terazijama uspeha i neuspeha, koji je naravno pritiskao stranu neuspeha. Mogao sam da probam da napravim rezanac, ali nisam bio spreman da se kockam sa ivotnom prilikom koja je amila deceniju ipo. Nisam odustajao, samo sam oklevao i zato sam reio da se prepustim neem oputajuem, to e mi pomoi da vremenom drugaijim oima pogledam injenice ili da ih odstranim kao nepoeljan faktor. - De si prijatelju? - Eve me, gledam fudbal, ti? - Nita, obrem se i okreem po sobi, a soba zna kolika je. - Znam, etiri koraka uzdu i jedan popreko. Jebe li ta? - Jok bre. - to bre prijatelju? - Lako je tebi da se iuava kad ima enu. - Ma jes ... ta tebi fali? Barem tri bive su ti jo uvek u Studenjaku. - Pusti to, sve folirantkinje ... - A ti si kao bolji? Ajde ne kenjaj, nego uzmi telefon i okreni te brojeve, kao treba ti uti konac, ide na neku urku, pa onda ponudi i njoj, ako vidi da se neka ti navali i ubedi je, a dao Bog uvek zna de ima svirki po gradu ... tamo popijete koju, odblejite negde do prvog jutarnjeg ... doete kod tebe u sobu, etvrti F ima najire krevete, ostavi cimeru poruku da sa doruka produi u itaonicu, ako moete strpite se do jutra, ako ne, cimer e da se pravi gluv i slep, a moda prirodno ima tvrd san ... - Moda je bolje da odemo na zadnji sprat, odvrnemo nekoliko neonki, zavuemo se u onaj prolaz koji je predvien za lift i budemo brzi ... - Ajde ne preteruj, to je bilo pre renoviranja. - Preterujem, ali samo da ti dam do znanja da ti preteruje.

107

- A, jel? - Od kad si otiao, proveo si samo nekoliko puta po par dana u Studenjaku. Od tada sve se promenilo. Ljudi naruuju picu u sobu, parkiraju kola po travnjaku, ribe se tresu po gajbama, ne ekaju vie jutarnji, ve dolaze taksijem, tek po neka neobavetena beograanka zaluta u Studenjak, da nastavi mit koji odumire ... Pusti to, ta ti radi gospoa? - Ajd neemo vie o tome, priaemo kad se vidimo. Gospoa kupa malog. - Dobro ste podelili posao, uj, je l ti jo uvek aktivna ona firma? Znam da si priao kako hoe da je ugasi. - Nisam jo ugasio, ali hou kad budem imao vremena. to pita? Hoe neki posli da napravi? - Proitao si me. Najvee oputanje mi je predstavljalo nono surfovanje po internet vodama, uprkos tome to je pota ukinula tarifiranje po sistemu, jedan impuls neogranieno na vezi posle devet uvee, to je jedna od originalnijih mera za podsticaj interneta u Srbiji. Od kako sam poeo da dilujem lap - topove, ukazao mi se komoditet surfovanja iz sobe uz kafu i slatkie, jer sam do tada imao tri osam esticu, sa kojom sam se kaio na kompjuter raunskog centra i odatle koristio news i mail servise, a surfovao iskljuivo sa fakulteta. U potpis sam stavio upozorenje da mi ne alju slike, jer ne mogu da ih vidim na takvoj maini, a stranci su koristili priliku da me upitaju, da li je mogue da jo uvek neko koristi taj otpad za ozbiljne stvari. Otpad je posle godinu dana moje eksploatacije zavrio kao registar kasa, a da li je registar kasa zavrila na otpadu, to stvarno ne bih znao. Sada sam konano mogao da se usredsredim na problem, koji mi je bio u podsvesti i prikupim sve injenice. Skoro godinu dana postoji rezanac bootleg label, naravno specijalizovana za Stonese, koja je davala akcenat na remasterizaciju ve izdatih naslova. Pored hvale fanova upuene za popravljen zvuk, u ta me moje ui nisu uverile, padali su i pozitivni komentari za dobar dizajn omota, koji su se izdvajali samo sa vetakim efektima i spretnim fotomontaama. Ruku na srce, to je bio pomak u odnosu na uramljenu fotografiju na naslovnoj strani i spiskom pesama na poslednjoj strani, sa razmazanom pozadinom, koju je inila esto ista fotografija kao sa naslovne ili dobro poznata iz neke knjige. Gledajui njihove omote, imao sam utisak da moe da se dizajnira bolje, a remasterizaciju sam izbacio iz glave, pod izgovorom da je skrnavljenje originalnog materijala i proglasio da ne moe bolje. Da ubacim buklet od nekoliko strana? Dobra ideja, razradi to malo Stojane. Zaerio sam snimak iz Budimpete devedeset pete, zato to sam na tom koncertu prvi put video Mitoloka bia, a solidnog je kvaliteta i nije bio izdat od strane neke bootleg izdavake kue. ta dalje? Da na svaku stranu namontiram fotografiju sa Voodoo Lounge turneje? To su fanovi, veina njih ima knjige kao i ti, emu to? Budi malo originalniji. Zamisli da si pred devojkom, zbog koje ima leptirie u stomaku. Ti osea leptirie i sve to vreme vie odmie, shvata da je ona leptir i da e ubrzo nestati. ta e uraditi? Prosuti joj iz rukava neke ablone, navijati da se pali na to i da nije ula takav stereotip pre tebe ili e se potruditi da joj privue panju originalnou? O, glasu razuma, urazumi se ve jednom, leptirii u stomaku su zbog leptira ispod stomaka, koji bi da se spusti na svaki cvet koji se otvori. Ako sluajno i ona ima leptirie, to je zato to svaki cvet poinje da mae laticama iako nema vetra, da bi ga leptir primetio i opraio. To je samo ulna varka i idealizacija naih elja. Stojane, ljudi vole bajke, lai i idealizacije. Potrudi se, da kad ona otvori kovertu i uzme disk u ruke kae, vau. Ako misli da su sve iste, jo bolje, jer ako jedna kae vau, kazae i sve ostale, ali samo pod uslovom da jedna kae, vau. Posluao sam glas razuma i posle mesec dana potrage za originalnou, reio sam da napravim omot u vidu stripa i ilustracija, koji bi bili na trodelnom sklapajuem debljem papiru, sa dva depa, gde bi se krili diskovi, bez plastine kutijice, ije bi odsustvo razbilo posto-

108

jei stereotip na policama. U glavi sam imao predstavu kako bi trebalo da izgleda omot, ali moje ruke nisu bile sposobne da prenesu na papir ono to vidim u glavi. Zato slue rei i pokreti, kao univerzalna sredstva komunikacije, da naprave sponu izmeu moje glave, tuih ruku i papira. Zamiljao sam sebe kako se nadmudrujem sa nekim umetnikom, koji eli svoj neiskazani talenat da iskae ba na mom stripu, naturajui mi neke svoje ideje. Da se ne bih u stvarnosti oseao loe, kao to sam pri tom zamiljanju scena sa potencijalnim umetnikom, napravio sam detaljan opis svake scene u stripu. Potragu za dizajnerom, koji ne die trupce u kamion, ve sputa misli na papir, zapoeo sam preko biveg cimera, jer sam znao da je imao nekog druga koji je studirao industrijski dizajn. Zamiljao sam da idem kod lekara opte prakse, koji treba da mi da uput za specijalistu. Moj bivi cimer obino nije bio ovek od akcije, ali ovog puta je savesno obavio posao, tako to mu je najavio moj dolazak, popio sa nama kafu i ostavio nas same, da se bavimo nekim stvarima koje ga nisu nimalo doticale. Obino ne padam na lokalne nostalgijske prie zemljaka koji se sluajno sretnu, ali ovog puta sam napravio izuzetak, zato to mi se zemljak, kog nisam poznavao zbog generacijskog jaza, uinio veoma simpatian. iveli smo u istom delu grada, ali se nikada nismo sretali, kao ni ovde u Studenjaku. Soba je odavala miris boje i bez vidljivih boja, jer su zidovi bili puni nekih slika bez ramova, a dosta se toga vuklo i po krevetima. Jedino su ukrtene bubnjarske palice, koje su pomou pecarokih struna visile na zidu, odudarale u izlobenom prostoru. - Daj da vidimo o kakvom je disku re? - Malo je neobian. - Kao i sve u umetnosti. - Naravno zato i traim nekog strunog. Zapravo treba mi neko ko crta stripove. - Odlino, prii da vidi. Priao sam stolu gde je bio ukljuen monitor, a on je poeo da prelazi prstom preko diskova, koji su bili na polici, koja je sastavni deo stola. Ja nita nisam zapitkivao, ve sam strpljivo saekao da ubaci disk u kompjuter. Prvi klik mia me je obradovao, sledeih nekoliko kliktaja me je oduevilo, a njegov me komentar podsetio na mene: - Ovo to gleda su moji pokuaji u stripu. Jedino se putem njih i bubnjarskih palica praznim. Ovde u domu ne mogu da udaram u bubnjeva ali mogu da crtam stripove. Bie mi zadovoljstvo da uradim neki mini strip. Kolika je povrina predviena za strip? Vadim iz kese maketu skrojenu od hamera, zalepljenu nekim univerzalnim lepokom i okreem mu stranu, koja je bila ipartana kvadratima, koji su trebali da oznaavaju polja sa stripom. U svakom polju je bio jedan broj, a na posebnom papiru svakom broju je pripadao opis scene. Njegova ispovest o stripu, delovala je magino na mene. - Ti si ba sve precizirao, ak i scenaraio ima. Bilo bi mi glupo da ja pravim scenario za tvoj strip, ovako mi ostaje samo da iscrtam, odlino. - Tebi ostavljam da osmisli likove. - Hoe futuristike, nene, razbojnike ...? - Blago komine sa naznaenim karakteristikama, recimo Jaggeru usta, a Keithu isturenu vilicu. - Da, da, jasno mi je. Ostaje da uradim nekoliko proba za likove pa ti da izabere. ta e na naslovnu? - Isto u formi stripa. Zamislio sam da se onaj uti duh sa Voodoo Lounge turneje protee iznad uvenog budimpetanskog mosta preko Dunava, onako izvijen, kao da je tek izaao iz boce. Kao da posmatra neto u daljini ... - Jel onako kao dobar duh?

109

- Da, da deluje onako dobroudno ... a preko mosta prelazi tramvaj na kome pie Budapest Rain ... zna ono kao reklama za neku banku ... - Da, da. - E, to e da bude naslov. - Jasno mi je, a sa druge strane? - Tu u samo spisak pesama, ali to nemam sad u glavi ... to emo na kraju. - Da, da, to je najmanji problem, a u ovo polje pored diskova? - To jo nisam smislio ... nemam ideju ... hteo bih da bude neto isto u formi stripa, ali nekako aljivo, ali da bude malo i tuno ... ne znam, radiu na tome narednih dana. - Imae vremena, jer meni treba barem deset dana za strip. Imam dosta obaveza oko fakulteta. A kako e da ti se zove label? Je l ima neki logotip? - Risk Disc. - Ne razumem? - Label e biti, Risk Disc, kratko i jasno, ak se i rimuje. - Zna, interesantno je, ali malo neobino, ta e ljudi da pomisle kad oglasi? - Najlake je nahvaliti sebe i staviti neko bombasto ime, poput Royal, Super, Extra ... , ali treba opravdati to. Ja ne mogu sebi da dozvolim toliki luksuz i da se momentalno proglasim najboljim. Ovako, ja u dati sve od sebe, drugima u dati do znanja da rizikuju, pa ako ustanove da vredi, bie im vee uivanje, jer se tome nisu nadali. A, imam oseaj da e biti rizino, jer ovo nee da se prodaje na tezgi kod Merkatora. - Da, da ... dobro, tvoja elja ... a kakav e logotip? - eleo bih da bude u vidu polomljenog diska, a sad ostavio bih tebi detalje ... nismo razgovarali o ceni ... - Da, da, pa ajde ovako, tabla stripa je negde oko pedeset maraka, a ovde ima taman tabla ... neka bude sa sve pripremom osamdeset maraka. Zakucao sam na vrata lekara opte prakse, a ispostavilo se da tu sedi specijalista bez diplome. Uvek sam bio ocenjivana strana, ali sada sam imao priliku da i ja nekog ocenim, ali za svoj novac. eleo sam po svaku cenu da mu dam desetku, za koju je imao potencijala, a ostalo mu je samo da je zaradi. Dobro je poeo, sutradan mi je traio to vie slika od Stonesa, dobrog utog duha i budimpetanskih mostova. Njegova ozbiljnost, opomenula me je da se i ja uozbiljim po pitanju finansija, jer bi bilo glupo da ovek uradi sve, a ja nemam novca da produciram izdanje. Pazi molim te, sad sam i producent. Po finansijskom argonskom reniku, koji je trenutno vaio u Beogradu, grubo proraunato trebalo mi je oko sedam glava maraka da pokrijem trokove izdanja. Od toga sam imao etiri glave na gomili, dve kod roditelja, zato to je Holananin slao novac tamo, a jednu glavu sam trebao da zaradim ili uzajmim. Zaputio sam se kui, da obiem roditelje, podignem dve glave i posetim banku, jer banka inae slui za podizanje zarade ili uzajmljivanje. Jugobanka u centru Kraljeva. Jedna od retkih ustanova, koja osim po masivnosti zgrade, podsea na neto stameno i vrsto, kao to je bila nekadanja Jugoslavija. Neko e rei, da je bila vrsta, ne bi se raspala, ali gledajui po poleini tedne knjiice, da drava garantuje za tedne uloge, to znai da je jaka, a jo uvek ima isto ime. - Dobar dan, hteo bih da upiem kamatu i da podignem zajedno sa glavnicom, ali bih ostavio neto da se ne ugasi knjiica. - Samo malo, moram do koleginice. Gledam u vrcav hod ene mojih godina, koja dok prilazi narednom alteru, u hodu, uvebanim pokretima sputa suknju. Mlad sam, normalno je da gledam u obline, a i ona je mlada,

110

normalno je da konsultuje starije. Vidim preko pulta samo gornju polovinu tela i glavu koja se klima, kao da neto odobrava, naravno to je moj novac, ta bi drugo bilo. Uozbiljena vraa se gegajuim hodom, normalna reakcija, jer je primetila da je gledam. ujem preko pulta kako u prolazu pita neku enu za izdvojenim stolom, Vito gde je ona zumba? Ona ne podie glavu, neto mrmlja to ja ne mogu da ujem. Napokon dolazi na svoje radno mesto, stavlja zumbu na sto, moju knjiicu u zumbu, naginje se nad sto, olako kao da aicom pravi kolutove za vanilice i tako nagnuta zumba moju knjiicu. - Izvolite ... ao mi je, vaa je knjiica ugaena. - Kako ugaena kada ima sto dinara, ko je podigao novac? - Svi ulozi koji su bili ispod est nula, automatski su obrisani posle denominacije. - Ali ... tri decenije se banka sluila mojim novcem i sad nemam ni glavnicu ... molim vas pogledajte ponovo, verujem da je neka greka. - Vidim da niste informisani, pa u jo jednom da vas informiem. Ako je neko pre denominacije imao pet miliona dinara, ostalo mu je na raunu pet dinara, a vi ste imali ispod milion i raun je automatski ugaen. Nadam se da vam je sad jasnije... - Da, da ... hteo bih jo neto da vas pitam... - Pitajte, ali molim vas, sve to je do mene ja sam vam objasnila... - Da li ja banci dugujem neto? Video sam zateen pogled, uo kako je udahnula da mi neto saopti, ali nisam uo saoptenje, jer su moji protesni koraci veoma dugaki i brzi. Protesne korake smenili su ljutiti, kratki i spori, koji zaobilaze klupe ispred banke to verovatno slue za ovakva iznenaenja, i vode me ulicom kojom obino ne idem. Nisam eleo nikog da sretnem, da ne bi neko sreo mene. Ruke mi trnu, noge posustaju, znam spazam je to. Udahni i ne misli na novac ... tako ... dii duboko, vidi da ti je bolje ... zamisli da si na selu, kupi ljive. Koleno ti na zemlji, ulji te, ali ti ne osea nita. Ruke ti se razmahale po kratkoj travi, koju su ovce zubima potkresale. Prsti lepljivi od soka otupeli na trnje i osice, grabe mlake ljive. Nita te ne dotie, samo ubacuje ljive u kofu, slua zujanje, cvrkute i tupkanje ljiva dok ne pokriju dno. Dok u kaci ljiva uti, a pena preliva preko dugi, ti negde po mei see bagrem i slae na gomile. Kad ljive utihnu, podloi kazan i polako sipa dibru, a na drugoj strani prihvata rakiju u postavu. Nema ljudi, nema novca, nema slubenika, nema nikog da te nervira. A ta u sa rakijom, moram da je prodam nekom? Ne Stojane, rakiju e piti i za maslo menjati. A kako u za odelo? Posadie konoplje, nosie teane koulje i pantalone. Struju e otkazati, meso u mast zatapati, na vreme legati, ako te neto zaboli ima u selu ko e ti pupak priviti i ugljevlje gasiti. Eto tako, vidi da ti je bolje. A kako u dravi porez platiti, ne mogu rakiju na alter da odnesem. E, Stojane, uvek pokvari idilu. Kakva idila? Vidi dokle me je idila dovela? Ali ... uti kad ja priam. Sad u da ti kaem ta je idila. Kada sam se rodio, babina sestra i zet su mi otvorili tednu knjiicu sa ulogom od sto dinara. Verovatno su hteli da ih se setim kada porastem. Deda koji je bankarski inovnik u penziji, uvek mi je govorio da tedim, jer tako banka i ja imamo obostranu korist. Dedin savet sam posluao i zaboravio na knjiicu, a babinu sestru i zeta sam i bez knjiice obilazio. Danas se idila pekinula sa saznanjem da me je drava prevarila. Na knjiici lepo pie da za ulog garantuje drava, a drava je dozvolila da dobijem zumbu. Znam, sad e rei, da je to neka druga drava bila, ali isto se zove, banka je pod istim imenom i na istom je mestu, evo ima i adresa, pogledaj i uporedi. Ali Stojane, to je bila ona ... Mislio sam da e mi rei neto drugo, a ti mi pria kao oni na televiziji, priznaj da si hteo da kae, to je ona vlast uradila. Priznajem, ali takvo je vreme ... uj vreme, a zato mi banka nije novu knjiicu otvorila i dinar poklonila, isto da mi da do znanja da joj je ipak stalo do mene? Da li to ima veze sa vremenom? ta je sa izrazom dobar domain? ta je sa frazom

111

ponaati se prema imovini kao dobar domain? Nikom do mene nije stalo. Kako nije, zar te ne zovu na vojnu vebu? Jedan dan panje u par godina i to je neto. Patetian si, ne pali vie to kod mene. Idem ja lepo kui da naseem krastavaca i sira, da drmnem jedno tri muenice, da me malo oamuti, a taman kad me oamuti prionuu na punjenu papriku to je mama spremila. Eto, vidi da je nekom stalo do tebe. Dosta vie ... Po povratku odmah sam obiao dizajnera, jer mi je rekao da je neto radio. Nisam krio oduevljenje kada sam pogledao probe za likove i crte na kom je prikazao koncert, kao pozorinu predstavu u ijem gledalitu ljudi plivaju, rone, dave se i sede na gumama. Kada sam mu opisivao koncert u nameri da mu nekako prenesem emocije, koje e on preneti na papir, imao sam utisak da ga gnjavim sa priom, jer nije vizuelno pokazivao da me prati, ali na moju sreu, postoje ljudi koji ne klimaju formalno glavama i dovode sagovornika u zabludu. Sve je teklo po planu. Meni je ostalo da se malo opustim, a nekada se ivot za to sam postara. Prvo mi je uvee stigao mejl od Vedrana, fana iz Hrvatske sa kojim sam razmenjivao diskove. Sticajem okolnosti on je bio jedini ovek, sa kojim sam pored diskova razmenjivao i strahove vezane za buduu bootleg label. Njegova bodrenja bila su realna, bez laskanja i lanog optimizma. Stalno mi je govorio da je disk bez omota, kao jelo bez salate. Dosta smo puta do kasno u no diskutovali o listama za zamenu koje su nam bile nuene, da ne bi uzeli iste naslove, jer je nama bilo u interesu da imamo to vie da razmenimo. Nisam mogao da pretpostavim ta u mejlu, naznaava subjekat, konano. Obeao je, da e da mi prosledi sve fotografije i lanke to ima, to je i uradio, ali nikad nije pominjao da je na tragu nekom intervjuu sa maarske televizije. Verovatno je to uvao kao iznenaenje i da mi prijateljski ulepa dan, ali nije ni slutio da e time doprineti mom drugaijem pogledu na kreiranje bootlega. Zahvaljujui intervjuu bootleg je dobio dozu vee unikatnosti i delom preneo atmosferu koja je vladala u bendu pred poetak koncerta. Zaista je lep oseaj kada ti cimer donese burek iz menze, a ti ga samo registruje kada zatvori vrata i nastavi dalje da lekari, jer zna da te burek eka na stolu, onako hladan kao u menzi, ali ne mora preko asovnika da vaga potrebu sna i gladi. U nekom hodniku snova razabiram zvonjavu telefona, ali se mekoljim i okreem, jer znam da je cimer tu. - Stojane, za tebe. - Pota iz Studenjaka, doite da podignete novac, inae kasnije neu imati. Prepoznao sam glas tete za koju ne bih znao da je ena zmaj, da nisam jedno jutro odneo razglednicu i zamolio je da mi lupi peat, kako bih je lino odneo u Studenjak. ena je uzela peat, zamurela, okrenula razglednicu, lupila nekoliko puta da bi pogodila markicu i dodala mi je sa reima, sve za ljubav. Razglednica je bila izraz oiglednog domskog muvanja, koje nije obeavalo neku veliku ljubav, ali je lepo videti osobu koja ne zvera u tue rukopise; koja tim gestom izraava potovanje i ljubav prema ljudima i veruje u istu. Znam da je Dragan portvovan, ali da e da se uzajmi dok mu ne stigne plata, da bi meni pozajmio novac, stvarno je da ovek zanemi. - Ah, ti si to, jedva sam te nala. Ovo je adresirano na prvi blok, a tamo te nema, to se krije? - Ma ne krijem se, mora da je neka greka. - alim se ja malo, sumnjam da je greka, jer pota ne daje pare tako lako. - ta da vam kaem, sem da vam se izvinim u ime tog to je poslao, znate, ljudi gree. - Evo pota ti se izvinjava sa dve hiljade i etiri stotine dinara, to ti je izgubila poiljku. Daj mi linu kartu da upiem broj. - Aaa, to.

112

- A ta si ti mislio? - Mislio sam da mi drug alje novac, a na odtetu sam i zaboravio. - Da, zbog toga je adresa u prvom bloku, jer je to bila povratna adresa. - Ma ja sam njima ostavio sadanju adresu, kako bi me nali, ali oigledno niko ne haje za to. - Ne bih te ni ja nala, nego su mi dali broj stanari sobe iz prvog bloka. Sigurno proces traje dugo im si se preselio. - Devet meseci. - Strano. Strano i za tebe i za mene. ekam povienje godinu dana a ovi isplauju izgubljene poiljke. - Ali to se izgubilo u Australiji, barem su mi tako zadnji put rekli. - Da, ali ne bi ti jo isplatili, da se neka poiljka iz Australije nije zagubila ovde kod nas. To ide na bazi reciprociteta, saekaju neko vreme pa onda prebiju poiljke. Obino nai ne priznaju da su izgubili poiljke, pa se to onda otegne ... nikom se ne daju pare tek onako, a svako oekuje da onaj drugi igra fer plej. Napustio sam potu iz treeg F, sa blagim oseanjem sree, jer posle devet meseci natezanja, ovek moe samo rei, pravda je zadovoljena, a kako je doao do pravde i ta stoji iza pravde, potire sve spontane oseaje, koje ovek doivi kada uje radosnu vest. Ne mogu da zaboravim slubenika, kom sam poeo da dosaujem, kada mi je ena kojoj sam poslao poiljku javila, da je pre dva meseca potpisala formular da nije primila asopis. Kao i uvek, bio sam strpljiv i pokoran klijent, ali kada sam uvideo da ne pije vodu pria kako ekaju da Australijska pota prizna gubitak, onda sam krenuo da dosaujem. Slubenik je bio utiv i strpljiv, a igrao je na kartu da u brzo odustati, kako to obino u praksi biva. Meutim, nije znao da ja poseujem potu barem dva puta nedeljno i aljem poiljke, koje ponovo mogu da se zagube negde po belom svetu, to mi je davalo jo jedan motiv da dosaujem. Kada je iscrpeo sve prie, poslao me je kod upravnika. Kada sam saznao da je upravnik pravnik, traio sam samo odgovor na jedno pitanje: u kom vremenskom periodu je pota duna da mi da odgovor, ta je sa mojom poiljkom? Umesto toga dobijao sam nutkanja kafom, uvijanja o daljini Australije i o njihovoj neaurnosti, sablanjavanja kako je to presedan u njihovoj poti, ali za dve posete upravniku nikad konkretan odgovor nisam dobio. Na njegov pomen Australijske pote, ja sam upadao sa reima, da ja nisam platio uslugu Australijskoj poti, ali on je samo klimao glavom i posle dva minuta ponovo izgovarao arobnu re, Australija. Prilikom poslednje posete upravniku, rekao sam sebi u bradu, ut sa rogatim ne moe, progutao knedlu i kao za mnoge druge stvari u ivotu, poput slepog creva odstranio meunarodnu potranicu. Posle devet meseci imam novac u rukama, nepoverenje u potu i jo jednu recku na spisku u nevidljivom notesu, sa podnaslovom nikom nije stalo do mene. Sad idem da pojedem burek, pa da javim Draganu da mi ne alje novac, jer ubeen sam da je njemu stalo do mene i da mozga kako da mi to pre poalje; kao i ovoj eni zmaj, kojoj nije bilo teko da okrene par brojeva, jer me potar nije naao, a ne oekujem novac da bih sam doao. Nikad nisam dorukovao na terasi, a proveo sam tolike godine u Studenjaku. Trudili smo se da terasu odravamo istom, ali hrapavi plavi zidovi postali su sivkasti od praine koja se godinama taloila. Bitno nam je bilo da ploice budu bez golubljih usranjaca, a na sve ostalo nismo ni obraali panju. Sedim na sred terase, naslonjen nogom na gajbu od piva, sa plehanim tanjirom u krilu, pogledom uprtim u monotono belilo zgrada, grizem komade bureka koji se osea na plin i preputam se istim mislima. iste misli u povoju, telefonska zvonjava u zamahu, masne prste usta oblizuju, nemirni koraci ka telefonu idu. iste misli spajaju ljude sa Bogovima, ali ponekad iste misli prema Bogovima spoje ljude.

113

- Dobar dan, da li ste vi podelili flajere ispred SKCa, da razmenjujete bootlege od Stonesa? - Jesam, davno je to bilo, ali me raduje ako imate neto za menjanje. - Nema veze to je davno bilo, bitno je da smo se nekako nali. - Ajde da se ne persiramo, ja sam Stojan. - Mladen. Nikad ne bih rekao da u zgradi preko puta carine, pored koje sam nebrojeno puta proao, ivi ovek sa istim interesovanjima. Mada i sakupljae markica ovek ne moe da prepozna na ulici, ali se ne zaudi toliko kada na njih naie. Bila je totalno neobina slika, kada sam na berzi delio okupljenima flajere, sa isplaenim jezikom i sitnim tekstom, gde izraavam elju za razmenom bootlega. Ljudi su mahinalno flajere stavljali u dep ili bacali deset koraka dalje kada su proitali o emu se radi. Nisam se puno nadao, jer kada sam pri kraju berze video koliko je fotokopiranih papiria ostalo na trotoaru, shvatio sam da je jalova rabota bila u pitanju. Otvorio mi je vrata momak priblinih godina i iz velikog predsoblja uskim hodnikom uveo me u njegovu sobu. Soba je mala ali prepoznatljiva; na delu zida koji povremeno zaklone vrata, vise pedantno kairani posteri na kartonima, dok se u produetku nastavljaju police sa diskovima i knjigama. Naspram tog zida je krevet na sprat, koji mi nagovetava da ima brata ili sestru. Ispod slika su klavijature, pored klavijatura je muziki stub ugnjeden u drvenu pokretnu policu, na ijem dnu je prostor za ploe, koje nas nedvosmisleno povezuju. Naspram vrata je prozor, pored kog se nalaze police za kasete i ostale ploe. Soba je veliine kao u Studenjaku, ali zbog pravilno popunjenog prostora deluje smirujue i inspirativno. Uvek sam matao da imam neki ovakav kutak, odakle bih u asovima oaja gledao omiljene stvari ili proglasio da one gledaju mene, da bi mi bilo lake. Nudi me pivom, to ne odbijam jer burek najbolje varim kada ga udavim sa pivom. Nazdravljamo i poinjemo neobavezne prie, kojima se preutno slaemo da razmena bootlega nije posao, a to se tie fanovskih pria svesni smo da imamo sve vreme ovog sveta. Dok priamo povremeno nam poglede presretnu mehurii koji progrgore iz pivske flae. Outtakes sa Some Girls albuma koji su u pozadini ili i nai neusiljeni razgovori, doveli su me do pitanja, kada sam zadnji put ovako slatko ispijao pivo? Do pre neku godinu rekao bih, na klupicama, ali sada stavljam ovaj trenutak na upranjeno drugo mesto uz potovanje prvog, na kom je klupa ispred seoske zadruge. Ponesen okruenjem i atmosferom zapoinjem neizbenu priu. - Kako si ti doao do ovih bootlega, ja sam se menjao preko interneta. - Eh, kako? Kupio sam kod Mileta? - Ko ti je taj? - Kako ne zna, voa grupe Organizam. - Nemam pojma, kako izgleda taj tip? - Kao mister D. Nije mi bilo potrebno detaljnije objanjenje jer sam znao da je aludirao na pesmu od Stonesa, Dancing With Mr. Dead. - Ne mogu da se setim trenutno, ali bih se setio im bih ga video. Koliko kota? - Deset maraka za jedan disk. - ek malo, poto je veina naslova na dva diska, hoe da kae da naplauje dvadeset maraka za koncert? - Da, da. - Preterano je to, i ako radi na kvalitetnom medijumu. - Ma gde kvalitetnom, to ja prereem kad kupim, jer su mi neki diskovi zveknuli posle tri meseca. Kod njega je samo kvalitetna pria.

114

- Ovi omoti sa kojih ne mogu da se proitaju pesme ... ne znam ta da ti kaem. - Sve si mi rekao, ajde iveli. Drugo pivo smo naeli uz moju priu o bootleg label, koju nameravam da pokrenem i na Mileta totalno zaboravili. U poetku nije verovao, ali videvi da me godine obavezuju da u tolikoj meri ne laem, krenuo je da nazdravlja mom uspehu. Da budem iskren prijalo mi je, to mojim idejama nazdravlja neko, ko nije samo fan kao ja, ve ovek koji je zavrio viu dizajnersku kolu i na polici ima podosta autorskih omota. Tenost iz flaa polako je nestajala sve dok pena danca nije pokrila, a mi smo se preutno dogovorili da nesebino razmenimo sve naslove to imamo. Izaao sam sa milju, kako bih voleo da imam ovakvu sobu, a on je verovatno ostao sa milju, kako bi voleo da ima bilo kakvu sobu, a da ne ivi sa roditeljima. Obojica smo nesumnjivo eleli takvu sobu u svom stanu. Koga god sam pitao da mi preporui tampariju, veto je uvijao glavom ili reima, a samo jedan poznanik mi je otvoreno rekao, da nijedan zanatlija ne moe toliko da usere pri radu kao tampar. Imao sam preporuke za jednobojnu blokovsku robu, ali ne i za tampu u punom koloru. Sa druge strane one tamparije koje su bile na glasu nisu htele da se baku sa tiraom od trista primeraka. Kada okrenem oglas, ako tampa male tirae, svako kae da moe bilo ta da odtampa, savije i zalepi. Meutim, kada pokaem tamparu kako treba da savije i zalepi odtampano, odmah osetim nesigurnost u njegovom pogledu. Sve se svodilo na injenicu da tampa nije problem, ali da moram da napravim tancnu kako bi papir bio perfektno iseen i savijen. Ta bi me perfekcija kotala oko sto maraka, na ta ja trenutno nisam bio spreman. Jedino to mi je ostalo je da poaljem mailove tamparijama, gde e biti detaljno sve opisano i prikaen fajl koji je sadrao mreu omota, tako da znaju u ta se uputaju. Na internetu sam naao samo tri tamparije koje imaju prezentaciju, a stacionirane su u Beogradu, od kojih me je jedna udostojila odgovora u vidu telefonskog poziva. Nisam imao ta da izgubim, ako odem u Francusku ulicu i posetim jo jednu u nizu tamparija. Sekretarica me je najavila gospodinu Stojkoviu i rukom pokazala da uem u kancelariju, gde me je doekao ovek u beloj koulji i kravati, sa svim manirima kulture i potovanja prema klijentu, koje se i oekuju od oveka koji je duboko zaao u pedesete. Dok mi je sipao izabranu rakiju iz niza ponuenih pia, prelazio sam pogledom po velikoj kancelariji i na polupraznom stolu ugledao neku maketu koja je liila na moj omot. Neu da se izleem, ve ekam njega da mi potvrdi ono to sam video. - Ajde iveli, rakija je dobro pie, ali viski se manje osea, znate ima jo dva sata do kraja radnog vremena ... - Ja ne pijem viski. - to? Bojkotujete ove zapadnjake? - Ne, ne, jednostavno mi se ne svia ukus. - O ukusima ne treba raspravljati ... da preemo na stvar. Ja sam skinuo mreu i onaj fajl za tampu sa vaeg sajta, mogu vam rei da mi se svia. Evo, ja sam napravio umenjenu maketu, isto da vidim da nema neke greke ... Znate, ljudi misle da sve to zamisle moe da se prenese na hartiju, a ne znaju da proizvodnja ima svoja ogranienja. - Shvatam, je l trebaju neke korekcije? - Otvorio sam fajl, sve je korektno, moe da ide odmah na filmovanje. Vas je sekretarica upoznala sa cenama? - Jeste. - Hteo bih da vam predloim da doplatite jo dvadeset maraka da natampamo jo dvesta kopija, znate malo otpadne pri tampi, bigovanje ide runo, a lepljenje samo po sebi nije isto i

115

ostavlja kart. Ja na tome nemam zaradu, ali ipak nije zgoreg da postoji neki viak, ako neto krene naopako. - Ja sam nov u ovome, vi mi delujete roditeljski, tako da vam verujem, a hteo bih i da neto nauim. - Meni je tamparija sve u ivotu, to znai da vam jamim ivotom. - Blago vama, ako uspem sa ovim diskom, ivot e mi dobiti smisao, tako da u i ja moi da jamim ivotom. - Ma nemojte tako, ivot je pred vama, bie jo iskuenja. - Verujte, nita me u ivotu nije iskualo kao ovaj disk. Kaite mi kako emo za plaanje? - Ja praktikujem polovinu pre posla, a polovinu po zavrenom poslu, ali ako ste voljni da platite sve unapred, mogu da vas astim sa onih dvesta kopija, eto dobijete pet stotina kopija zalepljenih i presavijenih, pa vi izaberite najbolje. Upustili smo se u izdavanje knjiga, pa nam je svaki dinar u depu bitan za one vantamparske aktivnosti ... znate, veerinke i poklonii da bi vam knjiga bila u izlogu... ta sada? Imam novac na gomili, meni znai dvadeset maraka, a njemu sav ke, uz to pomaem i tampanje knjiga. - Evo ruka, a kome treba da dam novac? - Meni naravno. Verovatno naviknut na davanje poklonia, gospodin Stojkovi mi je pred polazak napunio papirnatu kesu sa nekoliko knjiga, rokovnika i kalendara, sa naznakom, da su to oni pravili. Ne mogu da kaem da nisam bio zadovoljan proteklim danom, barem sam imao ta da itam pred spavanje. Usrao sam se od sree kada sam otiao da podignem diskove. Nasumice sam presekao i malo podigao, desetak puta svaki tap sa diskovima, kao pilove karata samo to sam ja gledao spoljanju stranu, na kojoj bi se uvek prikazala perfektna tampa na njima. Crna je bila, mrak crna, a ne kao neke varijante sive koje sam viao po raznoraznim diskovima. Konture slova su bile otre i pre su liile na neto to je preslikano letrosetom nego natampano sitom. Toliko sam bio euforian da nisam uspeo da mu dam do znanja, kako me je lagao povodom otvaranja sita. Skoro da nita nisam znao o sito tampi, ali osnovno obrazovanje mi je govorilo da e na jedno sito postaviti paus za oba diska i svaku radnju uraditi jedanput, a ne dvaput kako mi je telefonom objasnio i sada naplatio. Moda podsvesno nisam ni hteo da mu prigovaram, jer sam to shvatio kao nadoknadu za kvalitet, koji je morao na neki nain da opravda. Kada sam doao u sobu, nisam odolio, a da se ne pohvalim cimeru. Svaki disk koji bih skinuo sa tapa omirisao bih i stavio na krevet. Mirisali su na svee ofarbanu, suvu klupu, ali ekali su laser da ih izrezbari umesto nekog peroreza. Cimer pod mojim utiskom mirie disk, smeka se, obre ga i bez lane skomnosti dodaje: - Lepa tampa, nema ta. Ne svia mi se ovo to pie sitno, Verbatim, to si mogao nekako da zamaskira... - Razmiljao sam da tu stavim crni prsten, ali me bilo strah kako e to da prekrije tampa jer je reljefno. Mislim da bi bilo glupo da se slova delimino vide, to mu doe kao neuspela namera. To je za mene poraz. - Ajde ne drami. Ne svia mi se ova plava boja odozdo ... a ni ove ogrebotine. - Kakve ogrebotine? - Pogledaj. Ustajemo obojica sa kreveta, jo uvek dri disk u ruci i u visini oiju prelama ga prema svetlosti neonki. Kao na mnogim reklamama za disk, vidim prelamanje svetlosti u vidu duginih

116

boja i neke brazde u jednom delu diska, koje se prostiru od oboda ka centru. Ako bih pogledao iz centra, prostirale bi se od centra ka obodu, ali bi opet bile brazde, od kojih me je znoj probijao. - Stojane, mora da pogleda svaki disk, moda ima jo na nekom - Da, da ovaj je prvi, verovatno je neto telovao. Svaki disk koji sam okrenuo, novu graku znoja na elu je napravio. Kada se ovek znoji od vruine, pribegava raznim cakama da se rashladi, ja sam bio bez izbora, a o cakama nisam ni razmiljao. - Zdravo, Stojan ovde. - A, ti si. Da nisi neto zaboravio? - Ne, ne, zovem te da ti kaem, da mi je svaki disk sa donje strane izgreban. - E, nije ti ovo mainska linija za sito, mora da se izgrebe ... uradio sam hiljade diskova i niko se nije alio. - Ja imam sto rezanaca sa tampom i nijedan nije izgreban. - Ej, brate, nema ta da brine, kad ih naree svaki e da radi bez preskakanja. Veruj mi, niko danas ne gleda kakav je disk odozdo, samo ubaci i slua. Je l dobra tampa? - tampa je perfektna, ali ja ne mogu ljudima da prodajem takve diskove. - Opet ti, daj malo, opusti se ... ako nekad vide bie izgrebani kao i svi ostali ... ljudi briu diskove o dempere i krpe ... ajde nemoj ... - Ne briu o mirglu. ivo me zanima ta si stavljao pod diskove kad si tampao. - Jo me vrea. Stavio sam kalendar kao i uvek. - Kako bi bilo da ljudi briu diskove kalendarom, umesto nekom finom tkaninom? Da ja lepo tebi dam diskove na uvid, pa da se dogovorimo oko nadoknade tete. - Kakva bre teta, lepo sam ti rekao, izbaci to na ulicu i bie sve u redu. - Ovo ne ide na ulicu, ve u inostranstvo ... svejedno gde ide, niko ne zasluuje izgrebane diskove zbog neijeg nemara. Kalirau preko dvesta maraka, eto tete. - Sluaj me bre kretenu jedan, nisam ja kriv to si ti kretenina pa radi na Verbatimu umesto na no nejm disku. Ceo svet radi na no nejmu, a ti se pravi pametan... - Moje je pravo da radim... - Jebem ti zemlju u kojoj svaka kretenina oe da valja diskove, odjebi kretenino. Sve slabije ujem brzi pulsirajui ton u slualici, koja mi ostade oklambeena u ruci. Cimer me gleda, kapira kakva je situacija, ali pokuava neveto da razvodnji stvar. - ta kae? - Ne priznaje greku. - I ta e sad? - Nita. Sipaj mi jednu rakiju da se smirim. - Stojane, pod velikim si stresom, nikad te nisam video u takvom stanju ... - Sad me vidi, kad popijem rakiju onda me ne vidi, ako popijemo flau onda neemo sigurno da se vidimo. - Mislio sam da popije jedan bromi. - Nikad nisam pio ta govna. Najbolje smiruju rakija i seks, a poto seksa nema ni u najavi, onda ostaje samo rakija. A je l taj bromi ti meni preporuuje kao budui lekar ili onako iz studentske prakse? - Kao budui lekar. Jo bolje to nisi nikada pio, imae efikasno dejstvo. Biu iskren, primetio sam da rakija slabo deluje na tebe. Ti se nalazi u alfa stepenu alkoholizma, koji nije toliko opasan, ali svaki as moe da pree u naredni stadijum koji nimalo nije naivan. - Da ti verujem, aaaa?

117

- Ne mora meni, ali tako kae nauka. - A, koliko traje to alfa stanje, ne moe do veka, im si se zabrinuo za mene. ta kae nauka? - Varira od osobe do osobe, ali izmeu dve i tri godine. - Da si iv i zdrav sa ostalim naunicima, ja ovim tempom pijem od kako sam doao da studiram, zato nemoj da mi trtomudi i sipaj nam po jednu. Malo se pokunjio i izvadio flau iz nae magaze, koja je zbog nedostatka prostora bila ispod lavaboa pored kante za ubre. Flau smo stavljali uz same cevi za vodu, jer je tu zjapila rupa kroz koju je neprestano strujila promaja i odravala rakiju na optimalnoj temperaturi za konzumiranje. Flaa i dve kafanske aice, koje e pokuati da barem na tren dovedu u istu misaonu ravan, oveka kome se smrailo, i drugog, koji ne bi voleo da gleda i slua smraenog oveka cele veeri. Nisam ni mislio da mu se alim, zato sam i hteo da utonem u rakiju. Ponekad, kad mi je teko, sa rakijom najbolje razgovaram, jer ona pretvori moj glas razuma u linog psihijatra, koji mi odri jednu seansu, a naplati samo koliko obojica popijemo. Psihijatri ti prepiu bromi koji ti umrtvi glas razuma, a posle ti zakau seansu koja kota koliko obojica moemo da pojedemo i popijemo u skupom restoranu. Kad bolje razmislim bolje da pojim i hranim linog psihijatra nego tamo nekog psihijatra. Ba su ludi oni Amerikanci kad daju toliki novac na linog psihijatra, a mogu sve da ree sa nekoliko aica rakije. Nisu ludi nego su hendikepirani to nemaju rakiju, a viski verovatno ne deluje tako stimulativno, moda i deluje ali ... - Stojane neto si se zamislio, ajde iveli, nemoj da brine, bie to dobro. - Narezau nekoliko, ako ne preskau rizikovau i poslati u svet, pod uslovom da neko hoe da kupi. - Bitno je da ne odustane, a i nisi tek tako dao ime Risk Disc. - Nadao sam da e biti riskantno, ali ovoliko ... nego, ova je rakija dobra to ne moe da se overdozuje, a od bromia moe da bude zajebano. - Moe ako si budala da pretera. - Moe i sluajno. - Moe ako si senilan, ali i za takve ima lek. Postoji kutija u koju se rasporede svi lekovi u narednih sedam dana, ostaje samo da osoba ne zaboravi da popije i da zna koji je dan. - To ti je teorija, ali praksa zna da iznenadi. Moj kolega stanovao kod neke babe koja je tada imala blizu osamdeset. Volela ga kao Boga, sve je sluao. Jednom ga poalje da joj kupi lek za srce, jer je videla da nema za uvee. Poto joj je i bromi bio pri kraju ona ga zamoli da kupi i to. Otiao on u prvu apoteku i apotekarka mu kae da taj za srce nema, a da bromi ima od neke druge fabrike. Njega mrzelo da trai dalje i doe samo sa bromiom i lepo joj objasni da za srce nema, a da je ovaj drugi lek, bromi, ali u drugom pakovanju. Ona se naljutila na njega to joj nije doneo lek i celo posle podne bila nervozna. Pred dnevnik ona popije demonstrativno jedan bromi, on vidi da je nepoeljan i ode u svoju sobu. Sutra me zove i pria mi kako se otkinuo za ceo ivot. On nije imao prve asove i ustao je oko osam. Bilo mu sumnjivo to nema oljice za kafu u sudoperi i on poviri u njenu sobu. Baba lei na strani i ne mie se. On prie blie da je razdrma i uje kako baba hre. Vrati se u kuhinju i vidi da je baba naela i onaj nov bromi ... - Mogao je da ubije babu, jebote ... - Ba zbog toga njemu proradi savest i razleti se po apotekama, kupi bromi u originalnom pakovanju i taj lek za srce. Onu zamenu ostavi za sebe, a poturi ove nove lekove. Odrao on nekoliko tonskih proba, kako da joj kae da se kaje, meutim baba se budi oko jedanaest, stavlja lone za kafu i nudi njega kao da nita nije bilo ... kasnije odvoji lek za srce, lepo popije i kae: ta bi baba ivana bez tebe.

118

- uti sve se dobro zavrilo. - Nije ba. - Nema pojma ta je moglo da bude, ajde iveli. - Ajde iveli. Ree ti ja da nije dobro. Moj kolega kad eli da zaboravi tekui dan, drmne jedan bromi oko dnevnika, a drugi kad otkunja jednu partiju i obavezno ujutru zakasni na posao. Stalno strepi ta e gazda da mu kae. - I ne sea se nita? - On kae, ko rukom skinuto. - Eto, onda nemoj vie da pije rakiju, ja u ti kupiti bromi i stvar sreena. - Ne, ne nisi me razumeo, ja elim trenutno da zaboravim na ovo, ali da mi ostane u podsvesti, da moe nekad da me opomene. Zato slui rakija. Volim kada se potuju rokovi, ako me neko zovne i kae da e probiti rok prihvatam makar bila i oigledna la, ali ako se ne potrudi ni da me slae, onda idem pravo na vrata. - Gde ste vi gospodine Crnkoviu? - ekam da me zovnete, kao to smo se dogovorili. - Zvala bih vas, nego ovde nema vaeg broja. - Zar gospodin Stojkovi nema moj broj? Ubeen sam da je upisao u rokovnik. - Ima verovatno, ali on je otiao na krstarenje Mediteranom, a kancelarija je zakljuana. Poinjem da shvatam malo bolje onu priu o izdavatvu, ali na kraju krajeva, to se mene i ne tie. - Ah deava se, nije problem. Ja bih hteo da vidim omote. - Naravno, tamparija je na drugoj lokaciji, ali nije daleko odavde ... samo as, imate sree, jedna naa stalna klijentkinja upravo ide tamo ... Lilo, povezi ovog gospodina u tampariju. Stalna klijentkinja je bila arhitekta, koja ve etiri godine dizajnira korice za knjige dok ne dobije posao u struci. Verovatno bih saznao jo neku sitnicu, ali nisam bio oputen za razgovor, tako da sam tih petnaestak minuta vonje bio osuen na njen monolog uz povremeno odobravanje glavom. U kolima, dok je priala, delovala je veoma enstveno i pitomo, meutim kada smo uli u jednu nedovrenu kuu u kojoj je bila tamparija, pretvorila sa u dambasa iako joj to skladna fizionomija i ljupko lice nisu dozvoljavali. - Mali, gde je Mileta? - U toaletu, uite vi u kancelariju, ne brinite, kada izae rei u mu da ste tu. Kancelarija je bila omalterisana i okreena, za razliku od prve prostorije u koju smo uli, ali uprkos tome, da je visio kalendar sa nekom golom tetom koja dri nogu na haubi, umesto postojeeg sa pejzaem, pomislio bih da se nalazim u kancelariji vulkanizerske radnje. Posedali smo na rasparne stolice, jedno naspram drugog i ponovo protiv svoje volje bivam uvuen u priu, ali ovog puta malo drugaiju. - Je l se dugo bavi tampom? - Ne, ovo mi je prvi put. Naginje se prema meni, poinje da mi apue, a ja refleksivno radim istu radnju, ali ne znam da li zbog apata ili tenje da to blie budem lepoj eni. - Sa tamparima mora samo otro, onako muki nadmeno, stameno, samouvereno, inae ima da te etaju kao malo dete. Kad ponu da ti daju neke izgovore u vezi rokova, zapreti da e da ode kod drugog, tada se obavezno uozbilje, ali ako to ne upali trai drugog tampara ... dalje, ta sam htela, aha, mora da im prigovara za svaku greicu u tampi, da se ne opuste ... eh, da,

119

pazi, mora da stvori utisak da ti ima posla za nerednih deset godina, onda te drugaije tretiraju. Kad nae kvalitetnog tampara ... Na vratima koja su bila otvorena pojavljuje se krupan sed ovek u pedesetim godinama. Moja sagovornica ne ustaje ve mu sa stolice dodaje: - Nema te, nema, do sada bi se srena ena porodila. - Da si se poraala pa ajde, ovako moe samo da nagaa, ja sam Mileta. - Stojan. - to se ljuti odma? Tako se kae u narodu, evo donela sam filmove. Sve je uobiajeno, ali nemoj da bude kao prethodni put, ovek kad ita naslove na stalai mora jasno da vidi ... znai rikna je zakon i slova moraju da budu otra i bistra kao ... - Znam, Lilo, malo mi uta bacala, ne brini, ovaj put lino u prekontrolisati svaki tabak ... ne brini Lilo ... - Dobro Mileta, javi kad bude gotovo i nemoj da mi zamakne na neko krstarenje, posle nemam koga za guu da vatam ... ajd odoh ja i poslui tog oveka nekim piem, ako mene nisi ... - To gazde idu na krstarenje, ja samo mogu da zamaknem u kafanu, a to za pie ... zatvori vrata ... boli nju ... koji posao bee? - Omoti za disk, ne standardni, ve oni to se preklapaju, imaju strip na sebi. - A, Stonesi, moj sin oboava njih, ajmo ovamo, sklonio sam ih da neko ne povredi ivice. Idemo utke kroz bunu prostoriju izmeu palira od naslaganih papira. Ulazimo u jednu prostoriju veliine oveeg kupatila i vidim savijen omot, obasjan prirodnim sunevim svetlom, koje je dopiralo kroz maleni prozor i padalo pravo na postolje od gomile nepresavijenih omota. Da sam pravio izlobu sopstvenog omota, ne bih se setio da stavim presavijen omot na gomilu nepresavijenih i uperim svetlost. Oaran sam, prilazim da opipam prvi put neto to sam dugo iekivao. Ma, kakve sise, to ih prekrivaju mokre majice, dupeta, koja vau neke konie, daj da osetim neto svee poput tamparske boje, vidim prirodno poput ... - Kakve su ovo isprekidane linije? ta je ovo? Ne, ne to je optika varka. Ne mogu da ... - A to, nemam ja nita sa tim, Stojkovi je poslao film, a ja sam samo odtampao. - Ama, kakvo tampanje ... to su nevidljive linije u Corelu. Je l on lud? kako ih je napravio vidljivim? O, ljudi moji, ... pa te linije slue samo da doaraju kuda se savija, a ne idu u tampu ... ovo je... - ekaj, polako, ne brini nita, sve emo srediti... - Kako da sredimo, to se vidi iz aviona? - Vidi se, ali kada se savije skoro da se ne vidi. Pogledaj ti tu gomilu i kai da li ti se svia tampa, a za ostalo ne brini. Ja sam dodao jo pedeset kopija za sluaj da neka podbaci. Ljutito presecam gomilu, pri svakom pogledu vidim linije koje ne bi trebale da se vide. Fokusiram pogled na levi deo, gde je naslovna strana, ali oi araju po celom papiru. Sve tee i sporije ide, ako podignem kilo, kao da sam podigao dvadeset. - Ne mogu vie da gledam, verujem ti da je dobro. - Polako, ne gubi ivce, jo si mlad. Je l si oenjen? - Nisam. - Eto razlog vie da uva ivce, trebae ti kad se oeni. Sad e tebe Mileta da naui kako da proveri ceo tira za tri minuta. Evo, vidi, ovako, uzme pedesetak listova, malo napne kao karte da mea i onda puta polako i gleda samo u riknu. Ako su slova mutna onda je neki prolaz vrdnuo i kopija ne valja. Ajde probaj ... kako bee ime?

120

- Crni Stojan, crn da crnji ne moe biti. - Desio ti se jedan peh i ti odmah misli da nema nita crnje. Ima i gorih stvari. - Ma da, daj ... - Ima jedna prastara pria, koju mi ispriao jedan nepismen, ali veoma smeran i razborit ia ... Stao rabadija pod jabuku da volovi malo povrate snagu, a i on malo da dane duom. Uskreio se uz drvo i taman kad je hteo da zagrize jabuku ugleda gavrana na grani. Po predanju je uo da gavran moe da govori, te rei da proveri: E, moj gavrane, ti i si crn od nogu do kljuna, a ni ja nisam bolji; stalno mi kia lije za vrat, gazim glibak do kolena, kad volovi posustanu ja podmeem lea, kad grane Sunce probija me kroz teinu, gutam drumsku prainu, reci mi gavrane da li ima ko crnji od nas dvojice? Ima, zet na mirazu, prozbori gavran i odlete ... Gledaj ti brale, da ne ode na miraz, a za ove ute linijice e lako. - Da, da, gledau ... Da li ovaj mene zamajava ili zajebava? Prihvatam igru koju sam reio da isteram do kraja. uim, prstom napinjem krute listove i fiksiram pogled. Dok slova promiu, oseam blagi povetarac, koji hladi lice, ali ne hladi glavu. Poinjem da budem svestan da ni vetrina ne moe da ohladi glavinu koja vidi samo jednu stvar. Odlaem malu gomilu pored velike i ponavljam radnju. Nema puno karta, a meni ionako treba samo dvesta kopija. Uprkos tome, reio sam da pregledam celu gomilu i da klimam glavom u znak odobravanja. - Odlina tampa, a ta emo za one ute linije? Nita nije progovorio, ali mi je mimikom dao do znanja, da je spreman da uradi obeano. Uzeo je jedan tabak i krenuo iz prostorije. Ponovo koraamo utke kroz bunu prostoriju, ali ovaj put idemo u samo oe, gde je bila neka skalamerija, koju sam mogao da okarakteriem samo kao, maina. Primetio sam da mu se menja boja glasa kada malo glasnije pria. - Vidi, ovo je bigerica. Sad u da napravim big, po kome se savija... idi sad to pogledaj na ulaznim vratima. Posluao sam i vratio se nazad. Samo je utao, uzeo mi tabak iz ruke i ponovo lupio big na isto mesto. - Idi ponovo. Uspeo je, ovog puta nisam video utu liniju, a nisam ni krio oduevljenje, ve sam mu sa vrata podigao palac. Iskljuio je mainu i krenuo ka meni. - Misli da Mileta pria radi prie? - Nikom ne pie na elu radi ega pria. Ne znam vie kome da verujem ... kad moe ovo da bude gotovo? - Glupo je o tome da priamo ovde, buka je, a svuda mirie na boju, samo malo ... mali, ako neko doe, daj mu novine nek ita, a mene zovni kod Micka u kafanu. ujem malog prigueno, za kog nikad ne bih rekao da je mali, da ga tako svi ne zovu. - Nema problema, Mileta. Sasvim jasno ujem Miletu. - Ali me prvo zovni, pa ga onda uvedi u kancelariju, da ne priamo pred njim ko proli put. E, mene do Boga miloga, ko mi je tampao omot, dobro je da nije na naslovnoj pravi duh umesto onog utog. Dud nerodac nikad nisam video u Beogradu, moda sam ga i video ali ga nisam primetio, jer nikad nisam seo ispod njega. Seli smo za sto sa kariranim stolnjakom, pored kaldrme od belutka prekrivene mreom prkosa, koji se spremao da procveta u senci zida prizemne kue, okreene u svetloplavo, pokrivene biber crepom.

121

- Je l jede ti praseu glavu, eto to mogu da te ponudim, onako skromno tamparski. - Jedem, ali nema potrebe, meni bi prijala rakija ... ne treba stvarno... - Ma kakvi, taman da mi pravi drutvo, a rakija se podrazumeva. Na pragu se pojavljuju goli prsti, koji izviruju iz platnenih espadrila na pertlanje, sa odignutom petom, kupljenih u zatiti rada. - Dobar dan, izvolite? - Zdravo, donesi jednu glavu i kupus salatu, kao i uvek, ali ovog puta jedem u drutvu. A, za pie dva okanja domae. ekamo da se ena, koja mi je olienje predratne konobarice, odmakne od stola i nastavljamo priu. - Sledei put kad bude tampao, da doe pravo kod mene, da ti se ne bi desilo neto poput onih utih linija. - Da, ali mi nije jasno kako moe da se desi tako neto? - Kad Stojkovi napravi fajlove za filmovanje, onda moe. Ja mu lepo kaem da se okani kompjutera i da ostavi mlaim, poput tebe, ali on voli da se napravi vaan pred nama starim tamparima, kako on prati trendove ... zna, kupio mainu od sto iljada pa odma seo za kompjuter da bude kompletan gazda, jo mi stavio broja da ga ne potkradam, a ti, Mileta, vadi stvari posle ... a, evo stie pie, hvala. Uivam u kafanskom ambijentu koji se ne sree esto, a njega pratim u prii veoma lako, jer nema puno toga da mi kae. Podiemo debeljukaste, uglaste okanje od debelog stakla sa malenim grlom, koje jedva uspevam da prilagodim ustima naviknutim na iroko grlo aice. Otpijamo skoro istovremeno i ravnomerno. - Kakav ti ono album od Stonesa? - Koncert iz Budimpete. - A da, seam se, moj sin prokukao da ide, ali nisam smeo da ga pustim, imao samo devetnaest godina. Obeao sam mu kad dou ovde da idemo zajedno. Oe li da dou, ta misli? - Kad se uozbiljimo. - Ja i to to kae. Ako moe da mi da jedan kompletan disk, voleo bih da poklonim sinu ... - Nije problem, kad mi stignu diskovi sa tampe, dogovoriemo se. - Evo stiglo, izvoli, poslui se. Ovo je bilo neko od etrdesetak kila, uh to ima dobre obraze. - Polako, uzeu, volim ja da mezim. - Nema problema, samo ti mezi. Uivamo, svako u svom meraklijskom umeu; on prstima pocrnelim od boje, komada polovinu glave koju je preneo u tanjir, a ja viljukom povremeno ustima primaknem zalogaj kupus salate, koju zalijem sa gutljajem rakije. Ja razmiljam da li svinjska mast rastvara tamparsku boju, a on o neem drugom. - Bilo bi pametno da ti napravi jedan best of od Stonesa, u ovom pakovanju. Na dva diska nabaca hitove, ali one starije ... stavi neke lepe slike, a ne ove stripove ... brat bratu, mogao bi da proda pet iljada komada i Bog da te vidi ... mmm, ja najvie volim mozak, ti? - Jok, ja obraze volim. - Ja, ja, dobri su i obrazi ... imam ja jednog to radi samo na moru i pravi tako best of u dve iljade komada ... ja te poveem sa njim i zavri posao za dve iljade komada, a ostalo podeli ovim dilerima po gradovima ... - Ne moram ja da delim po gradovima, dou sami na berzu ispred ispred SKCa.

122

- Dabome, vidi da zna ... ta se zajebava sa ovih petsto komada... - Neka, to ostavljam drugima, nije to moj fah... - to si smean ... uzmi pare i posle trai fah ... a ti si popio, moe jo po jedna? - Moe. Seem obraz sa polutke na velikom tanjiru, jer znam da ako prebacim celu polutku, ostae sve sem obraza. Mileta podie dva prsta i automatski ih savija tako da sa palcem prave visinu okanja. Konobarica navikla na takve znake, samo je klimnula glavom i zakoraila ka anku, po patosu koji se presijava dok se ugiba, iju kripu ne mogu da ujem od agora u polupunoj bati od desetak stolova. - Kada mogu da podignem ove omote? - Vidi ovako ... jebiga, vidim ja da mi neto fali, uvek ima ljuta paprika na soliru ... nita, sad je kasno ... da ne bih ja dva puta bigovao, jer ne moe uvek da se pogodi na isto mesto ... a kad se omai to ne valja, runo je ... Razume? - Da, jasno mi je. - Moj drug, Jare, radi u jednoj dravnoj firmi koja ima veliku bigericu i odjednom moe da lupi jai i deblji big, razume? - Savreno. - E, sad imamo sreu to on radi u dravnoj firmi, tako da moe to da provercuje, ali moramo da astimo oveka sa dvaes maraka, ipak on mora da biguje runo ... privatnik bi uzeo pedeset maraka ... zna to je pet bigova po kopiji, to mu doe preko dve ipo iljade bigova, to nije malo, roooo. Gledam svinjsku polutku kojoj fali obraz, zamiljam njegovu polutku bez obraza. To je po ko zna koji put, samo varijacija moje imaginacije kada me neko iznervira, koja je daleko od realnosti i sigurno ne vodi reenju problema. - Moe, ali pod uslovom da mi neko od vas donese omote na Novi Beograd. - Dogovoreno bao, red je da se rukujemo, ali ... ti jo nisi isprljao ruke, ta eka? - Isprljau, polako...

Konano imam u rukama neto, to sam dugo prieljkivao i vreme na snove troio, ne ba kao to sam zamiljao, ali sasvim pristojno kada se uzme u obzir, ta su plastika i papir pretrpeli. ta sam ja pretrpeo? To je kao kada dva pijanca sumiraju koliko su piva popili tog dana i kada dou do malog piva, sklope prst i kau, to se ne rauna. Desetak diskova sam narezao jednobrzinski, potroio ceo dan da bih ih presluao i na kraju odahnuo, jer nisu preskakali. Miletin drug Jare, verovatno se napio od sree, to e za vreme radnog vremena zaraditi dvadeset maraka i uspeo da napravi pedesetak normalnih kopija, dok je ostale bigovao pored utih linija. Kad bolje razmislim, da imam perfektnih dvesta kopija, kome bih ih prodao? Uprkos tome, limitirao sam izdanje na dvesta kopija i na svakoj planirao da runo ispiem broj. Prvih deset brojeva sam ostavio za prijatelje, a ostale za fanove, sa nadom da e se bar neko zainteresovati. Prezentaciju koja je ekala spremna na serveru, napravio sam vidljivom i spremao se da najavim njeno postojanje na It s Only Rock n Roll, jedinom fan sajtu koji je imao rubriku za kupovinu, prodaju i zamenu bootlega. Znao sam da za dvadeset dolara sa sve potarinom, ovo to nudim ne mogu kupiti nigde na svetu, ali me je brinula pomisao, koliko je njih spremno da se upusti u kupovinu neega to dolazi iz Srbije. Zamena spada u jedan ko, a kupovina u drugi. Postoje ljudi koji imaju miljenje, da je prodaja bootlega, neto nepoteno i spremni su uvek da osude takvu rabotu. Sve sam to znao i pre nego to sam poeo da pravim bootleg, ali doao je as, kada onaj potajni

123

strah od neeg to tek dolazi, prelazi u strah trenutka, koji sigurno nema istu jainu i manifestaciju, kao strah od sutranjice. Niko ne oekuje da mu trenutno zalupa srce, od neeg to e mu se desiti za mesec dana, nisam ni ja, ali nisam ni slutio da e mi zalupati u trenutku kada postavljam oglas. To je samo jedan klik mia koji e staviti na sajt ve unapred pripremljen tekst. Poistoveivao sam taj klik sa jednim pogreno odsviranim tonom na audiciji koja ivot znai. Da li je Ron Woodu zalupalo srce kada je svirao na audiciji koja mu je ivot promenila? Moda je samo eleo da upadne u bend, a nije se nadao nekoj ivotnoj promeni. Moda i ja elim samo da upadnem u drutvo kreatora bootlega i nita vie. Kliknuo sam i poeo da se spremam za spavanje, vie psihiki nego fiziki, jer perem zube svaki dan, a prvi put oglaavam bootleg. Noni komari i prvi san tek u svanue, neminovno uslove margarin i med sa ukusom mentola za doruak, jer to jedino ostane na kraju. Neko je eksperimentisao sa medom i kad je shvatio da nije nita izmislio revolucionarno, jednostavno je zalihe ponudio studentskom centru, jer studenti imaju pravo samo da negoduju, ali ne i da biraju. Da postoji neki staraki dom na nioj lestvici od studentskog, verovatno bi poturili njima, servirali sa ajem od mente kao kod nas i otkrili srpsku vijagru. Ovako su samo otaljali zalihe i ostali bez revolucionarnog oktria, jer nama se die i bez orasa ili travki u medu. Kad dorukujem med, obino do podne mi ne iili ukus mentola, ali ovog puta mi je momentalno nestao, kada sam se konektovao na internet i otvorio potu. Od dvanaest novih poruka, tri su bile za vijagru, a etiri sa reju order u subjektu. Sva etiri mejla su sadrala prave porudbine, bez dodatnih pitanja o izdanju, ve samo pitanje gde da poalju novac. Nisam oklevao, ve sam im odmah odgovorio sa reima zahvalnosti na interesovanju, mojom adresom i dodatkom da mi poalju njihovu adresu, kako bih mogao da im poaljem naslov u isto vreme. Ostalih pet poruka su sadrale mahom pitanja za zamene, koje sam odbio, a u jednom je bio i esej kako je nastao snimak, od verovatno lanog snimatelja koji je traio jednu kopiju. Vie me je ganula namena eseja, nego sadrina, tako da sam ponudio originalno izdanje u zamenu za originalne trake. Naravno, sve se zavrilo na tom jednom mejlu. Na sajtu gde sam dao oglas, nita se bitno nije desilo; neko je pohvalio nisku cenu, nekoliko je prokomentarisalo u smislu da je interesantan omot, dok je jedan negodovao sa reima da se pojavio jo jedan derikoa. Za par dana imao sam etiri adrese, na koje sam trebao da poaljem po poiljku i obavezu da posetim carinu. Nisam poseivao tu dravnu instituciju oko godinu dana, jer sam menjao asopise za bootlege. Gledano spolja, nita se nije promenilo, sem digitalnog sata na zgradi koji sada uri oko deset minuta, a ne est kao pre godinu dana. Kada sam se popeo na prvi sprat i sa kraja hodnika video ekaonicu bez naroda, shvatio sam da se neto promenilo. Povienje carinske takse na sedamdeset pet dinara i potarine za oko pet puta, radi usaglaavanja sa svetskim cenama, bio je vie nego dovoljan razlog za prestanak slanja ajeva od zove, ustikli i dempera. U samoj prostoriji nita se nije promenilo, svako je bio na svom radnom mestu, s tim to su ovog puta svi po neto itali. Nikada nisam pomiljao da u videti carinika kako ita knjigu, ali ekanje na red za novine i dosada urade svoje. Nazdravio sam dobrom danu, ali zbog veliine prostorije samo par njih me je ulo i radi reda podiglo glavu, jer se zna ko moe da ue na vrata za klijente. Prilazim pultu, isti carinik koji mi je i ranije kontrolisao poiljke, nevoljno odlae otvorenu knjigu sa strane. - Dobar dan, ta to aljete? - Diskove. Uzima jednu kovertu, prstom podie preklopni deo i savija glavu traei ugao da vidi ta ima unutra. Nita neobino, to mu je omiljena poza.

124

- Risk Disc, moramo da vidimo ta je to ... ooo, pa ti si ga lepo zapakovao, ali ovo je carina, a to znai da mora da se otpakuje. uje se parajui zvuk, koji nastaje odvajanjem poklopca plastine providne folije, specijalno dizajnirane za diskove u papirnatom omotu, koje sam jedva naao i skupo platio u jednoj radnji, gde su se valjali polovni originali iz inostranstva po ceni kao novi, pod izgovorom da je to za njihove potrebe, ali imaju malu koliinu za prodaju. Jednom odlepljena, pa ponovo zalepljena folija, ne odaje utisak da se kupuje neto novo, to mi je prevashodno i bila zamisao, osim zatitne funkcije. Gleda naslovnu stranu, primie i odmie, prelazi na strip, za koji pretpostavljam da gleda samo slike, klima glavom i prelazi na unutranju stranu, koju malo due gleda, stavlja disk izmeu prstiju i podie ruku. - Je l ste nekada videli ovakav disk? Svi prisutni evidentno preseeni u svojim radnjama, zbunjeno podiu glave i laskavo dodaju, kako je super, nevieno dobro, fenomenalno i jo po koji epitet sebi u bradu. Na njihove pohvale, odgovaram osmehom, jer se nisam toliko okuraio da mogu da kaem, hvala. Moj carinik, odjednom postaje moj islednik. - Kome alje ovo? - Prijateljima. - A, da, da ... je l uzima novanu nadoknadu? - Ne, ja to razmenjujem. - Odakle ti ovo? - Kupio sam ispred SKCa. - Ovo? Ma ajde ... je l ste uli ovo, kupio ispred SKCa? Svi se cerekaju samo me dve ene boleivo, majinski, zatitniki posmatraju, dok se crvenokosa trudi da ostane po strani i neto vaka po tastaturi. - Odakle ti ovo, ali budi iskren? Prostorija mi je uvek izgledala nepregledna i velika, sve dok me ispitivaki pogledi nisu saterali u oe. Oseam teskobu i znojim se. - Ja sam napravio diskove. - Tako je ve bolje. Da vie nikad nisi pokuao da slae carinika, je l jasno? Zbunjeno klimam glavom u znak odobravanja. - Ove poiljke moe da poalje, ali vie nikada da nisi doneo ovako neto. Je l jasno? Bilo bi glupo da slaem carinika, a malopre sam mu obeao da vie nikad neu. - Zato? - uj ti njega ... zato to je to piraterija, je l ti sad jasno? Sad mi je jo manje jasno, pomeram se jedan polukorak ulevo, malo se izdiem na prste i uveravam sebe da nisam sanjao ogroman tand na raskrsnici koja je na pedesetak metara od zgrade. Totalno zbunjen, naivnou desetogodinjaka, uzvraam: - Da, ali pogledajte kroz prozor, ovek ima tand sa hiljadu piratskih diskova, ne razumem to su problematini moji diskovi? - Vidi ti njega ... ama niko tebi ne zabranjuje da prodaje na ulici, ali ne moe da prodaje u inostranstvu. Pred svetom moramo da budemo bezgreni, a tu smo mi da to obezbedimo. Je l jasno? - Ali ... - Zna li ti gde si doao? - Na carinu.

125

- Tako je, znao sam da si svestan toga ... a, iza carine stoji? ... slobodno reci ... ajde slobodno... - Drava. - Tako je, bie neto od tebe ... a protiv drave se ... ajde reci slobodno ... ajde nemoj da se stidi ... a protiv drave se ne... - Protiv drave se ne moe. - Tako je. E, sad da plati saveznu administrativnu taksu za carinski pregled ... da vidimo, sedamdeset pet dinara, pet dinara nemamo sitno ... to mu doe etiri puta osamdeset dinara, to u zbiru iznosi trista dvadeset dinara. Udarila mi krv u damare, znojim se, trnu mi ruke, neto bih rekao, ali bela pljuvaka skuplja usta i opominje. Dajem etiristo dinara i uredno dobijam kusur od osamdeset. - Izvolite na potanski alter. Ne znam kako sam preiveo taj dan, ali znam da mi je cimer sutradan priao da sam se celu no sa nekim svaao. Oigledno je bilo da moj glas razuma jo uvek nije prihvatio informaciju, da sa dravom nema svae i da je svaki pokuaj predodreen na propast. Epizoda na carini mi je delovala kao crtani film, tako da sam iskoristio savet koji je Patak Daa dao na kraju jednog crtanog, koji glasi: ako ne moe da ih pobedi, onda im se pridrui. Posle desetak dana, ispod mog oglasa, osvanula je replika u kojoj je neki Amerikanac, detaljno opisao izdanje i na kraju dodao da je ovaj bootleg najbolji od hiljadu i trista koje ima u kolekciji. Zahvaljujui tome dobio sam desetak porudbina u narednih sedam dana. Na forumu, koji je bio sastavni deo mog sajta, naznaio sam da nema cenzure i da kupci mogu slobodno da poalju kritike. Negativne kritike nije bilo, a i da je bilo, odrao bih re. Ostalo mi je samo da ispotujem dogovor i svima poaljem poiljke to je mogue pre. Kao i uvek imao sam strah od novog, ali kada sam prvi put sa izdanjem otiao u potu u Pohorsku ulicu, strah je momentalno nestao. Bez suvinih rei poturio sam itko adresiran koverat, kod iste ene koja mi je srdano objasnila ta moe da se alje iz pote, a da ne ide na carinu. - ta imate unutra? - Jedan disk. ena zavlai ruku u koverat, izvlai disk do pola, odmah ga vraa i lepi kovertu. Nastaje preturanje po fiokama, koje traje itavu venost, ali na kraju se zavrava sa reima: - Ovi kao da ne tampaju nalepnice za poiljke koje ne idu na carinski pregled, dragi Boe samo nas maltretiraju. Stojim i ekam ta e da se desi, mada nemam pojma o emu pria. Najednom vidim kako ena dopisuje ne, hemijskom na nalepnicu, ispred reenice podlee carinskom pregledu i udara dva peata. Napokon moja je poiljka bila spremna za put bez ikakvih mea, vrzina, granica i carina, a ja sam im se pridruio, time to sam ih gledao pravo u oi i lagao. Naravno, poeo sam selektivno da laem, jer me je neko istrenirao kao kera koji napada samo lopove. Kad bolje razmislim, carinik mi je zapretio da ne laem carinske slubenike, a ne potanske radnike. Bilo je u nekim potama savesnih potanskih radnika, koji su otvarali poiljku i bivali puni sebe to su otkrili laljivca, ali poto sam im se pridruio, ja sam se pravio lud i priao, kako je to jedno izdanje na dva diska i da je to nedeljivo. Nekada bih rekao da je to jedan disk, ali dupli. To nije prolazilo, ali to nije bilo bitno, jer bih ja dolazio ponovo u suprotnu smenu i ostvarivao naumljeno, a ostajao pri svom stavu. Uskoro sam u glavi imao album sa potanskim radnicima, koji nisu savesno obavljali svoj posao i zbog kojih drava nije bila bezgrena. Toliko sam ogrezo u pridruivanju i poistoveivanju sa mojim uzorom, da sam doao do stadijuma da mogu da prevarim da bih ostvario svoj cilj, ali na sreu to nije bilo potrebno. Povremeno sam oseao griu savesti,

126

kada bih saznao da neki iz Francuske ne radi tako neto kada alje poiljke, ali bi to iilelo sa milju da oni imaju drugaiji uzor i da nemaju potrebe za tim. Jedino mi je bilo krivo to oni imaju mogunost da naprave zemlju grenom, a ja moram da se dovijam, kao u osnovnoj koli, kada sam kupovao jedno jaje i lagao da me alje mama, a naravno gaao bih sa vrha zgrade sluajnog prolaznika, koji ima crno odelo. Kad malo bolje razmislim, to je demokratija koju nam obeavaju, zato da priekam jo malo, jer svaki poetak je teak. Krenuli su godinji odmori u onom delu sveta koji mi je najvie kupovao diskove, tako da sam neminovno morao da posetim jedno mesto, koje ima radnu temperaturu od minus trideset do plus pedeset i ne zavisi od godinjih odmora. Strunjaci kau, da ako bi dolo do neke kataklizme na zemlji, samo bi buba vabe preivele, meutim nisu bili upoznati kakvih sve stvorova ima na berzi ispred SKCa. Posle dugo godina ponovo sam se obreo na pijaci u ulozi prodavca, ali ovog puta umesto dedinih kruki prodavao sam disk. Umesto sa gajbom da se priljamim pored neke tezge sa paprikom, ja sam se sa otvorenom torbicom od lap - topa i tri diska pritajio pored nekog tipa, koji je naslonio desetak singlica na ardinjeru. Ispunio sam osnovni pijani kodeks, jer sam doao kasnije i nisam stavio konkurentnu robu pored njegove. Ova pijaca nita ne odudara od drugih, jer ima svoj pijani dan i tezge za koje se plaa zakup, tako da me je radovalo da se podsetim starih pijanih dana. Seam se da sam se upoznavao sa komijama tako to bi prili, gledali, pipkali i na kraju hvalili kruke. Tako je bilo i ovde; prilazili su redom pipkali, zagledali, vadili diskove iz kesica, itali strip i obavezno na kraju pitali koliko kota. Kad bih rekao deset maraka, usledilo bi odobravanje uz obavezno klimanje glavom i konstataciju da vredi toliko. etai, potencijalni kupci su sa visine zavirivali u torbicu, kao da je peina u kojoj stanuje ljuta guja. Tek po neko bi se sagao, uzeo u ruku i pitao kakav je snimak. Kada bi dobio odgovor da je iz publike, odmah bi spustio disk i odmahnuo rukom. Kako da laem ljude da je zvuk skinut iz miksete? Nisam nikog lagao da kruke nisu prskane, ne moram ni sad za disk. Nisam od tih to bue paradjz rafcigerom i kau da ga je koka u bati kljunula, a nisam od onih to prskaju peurke varikinom ili metlicu zamau u lavor sa prljavom vodom i prskaju jaja. Tek oko jedanaest nailazili su pravi potencijalni kupci, ali su gubili ta dva epiteta, jer nisu poneli novac za tako skupu robu. Oko podne, kada sam se iscrpeo od vruine i objanjavanja kakav je snimak, pojavila se jedna prilika, to bi babe rekle, da se u san ne snije, koja nije puno pitala o snimku. - Ej zdravo, koliko ti je ovo? - Deset maraka. - Uuu mnogo, a je l mogu da ujem zvuk, imam diskmen. - Naravno, najbolje je tako. unuo je, stavio diskmen na kolena i ubacio prvi disk, a ja sam se izdigao, jer me je zapuhnuo miris crkotine, verovatno iz nekog oblinjeg podruma. Silom prilike, sa visine posmatram kako ustro premotava sa pesme na pesmu. Skida slualice, vraa disk u omot, izdie se i onako pijano dodaje: - Ej brate, ovo je krina od snimka. Na skali od jedan do pet, jedva dvojka. Ponovo miris crkotine, oigledno ne dopire iz podruma. - Dobro i ta sad? - Nita, samo kaem da ne vredi deset maraka. - Onda nita, kao to si rekao. Skida ranac, vidim da se lakomi. - Ej brate, imam Keith Richardsa, sve iz miksete, pogledaj ... hoe da se menjamo?

127

Napravio mi je lepezu od diskova koji su delovali kao stare umazane karte, koje i kada su usijane ili uvotanjene su prepoznatljive, to se nije moglo rei za ove diskove, koji su imali samo prepoznatljive naslove, to je meni bilo dovoljno da shvatim ta mi nudi. - Hou. - Evo izaberi jedan. - Kako jedan? Pogledaj moj omot i tampu na diskovima. - Ej brate, ja prodajem ovo za petnaest maraka, a ti za deset, treba da mi bude zahvalan to ti poklanjam pet maraka. - Vai brate, idi ti prodaj taj za petnaest, posle doi kod mene kupi za deset, a pet zadri za sebe. - Ej brate, mnogo si bezobrazan i nemoj da umilja da si neki fan... Bio je to Mr. D., koji je otiao u onaj ograeni deo, gde se na pijacama obino prodaju lako kvarljivi proizvodi, u ta su po Mladenovim reima spadali i njegovi rezanci. Tokom leta nisam imao porudbina, ali uprkos tome vrsto sam odluio da napravim jo jedno izdanje, koje bi bilo drugaije, dizajnerski naprednije i pokolebalo sve one koji su imali predrasude povodom prvog izdanja. Svi snimci koje sam dobio u zamenu, dosta su vremena cirkulisali i ne bi doneli nita spektakularno u odnosu na prethodno izdanje. Da nisam menjao moj snimak iz Atine, sada bih imao takav adut, ali tada nisam razmiljao o piratskom izdavatvu, a nikad ne bih doao na ideju da se upustim u neki takav poduhvat, da se nisam menjao. Atina je bila neminovnost i nije mi ao to je tako ispalo. Meutim dve neminovnosti su se namestile, koje su mi u poetku stvarale malu griu savesti, a posle nekoliko godina izazvale aljenje, koje nikada nije izbledelo. U prizemlju i na prvom spratu prvog F bloka, bila je stacionirana poliklinika, koju sam samo jednom posetio u svojstvu bolesnika, pred kraj zadnje godine boravka u domu, kada me je lekarka poteno ispraila reima, kako ja ne mogu da se leim u toj ustanovi iako sam hteo da platim. Temperatura od blizu etrdeset je prevagnula i pregledala me je uz neprestano ponavljanje, kako je ovo ustanova za studente, a ne za tridesetogodinjake. Napravila je kratku stanku samo kada mi je sluala plua. Ja sam vrsto odluio da odem iz doma jo kad je neuravnoteeni portir ubio studenta, kada je ovaj pripit pokuao da ue u dom, ali ovo je bio jo jedan od znakova da sam postao mator za ivot u ovakvoj ustanovi. Krajem leta devedeset devete stalno sam nosio majicu koju sam kupio na koncertu u Atini. Majica mi je izgledala nekako mono i voleo sam da je nosim, a sunce je oslabilo i nije bilo ni preteranog dnevnog znojenja s obzirom na to da je pozadina bila crna. Jednog prepodneva, samo to sam izaao iz doma i krenuo prema prolazu, neko je otresito dobacio, Stones. Pretpostavio sam da me neki Kebin fan podjebava, te se nisam osvrtao. Odmah zatim usledilo je novo dobacivanje: - Stones svrati, mi imamo o emu da priamo. To to sam uo nije mi delovalo kao podjebavanje, pa sam zastao i ugledao otvoren prozor i jednog sedog oveka u belom mantilu. U pozadini su se nazirali delovi zubarske stolice. Krenuo sam da podignem neto sa kopiranja, to nije pretilo da pobegne, a ovakva dobrodolica moda se vie nikad ne ukae. Dolazim do kraja hodnika, nekoliko studenata sedi, malo se izmiem da proverim broj. Neko mi dodaje: - Pauza. Zakljuano je, ne prima nikog. Kucam, hvatam se za kvaku koja ne otvara vrata, krajikom oka vidim ove to sede, kako se slade mom neuspehu, ali ne znaju da ja imam kalauz na majici, koji otvara ovakva vrata. vakanje brave se zaulo, sedi gospodin vrata mi je otvorio.

128

- Zdravo, ja sam Vukovi, izvoli sedi. Pruio sam ruku, izgovorio sam svoje ime i uz okoladu koju je izlomio zapoeli smo priu. - Toliko studenata, a je ne mogu da naem pravog rokera, pogledaj - pokazivao je na Jaggerov poster na zidu, koji sam ja spazio pre nego to je on progovorio - misli da me je neko pitao za poster? - Pravi rokeri imaju sve zdrave zube. - A tako, sedi onda da vidim da li si pravi roker. Mislio sam da se zeza, pa sam malo odutao, ali on mi je priao, uhvatio za rukav i pokazao da se ne ali. - Ma as, rutinska kontrola, pet minuta, to je najmanje to mogu da uradim za rokera. Znao sam u kakav ambijent ulazim, ali nisam se nadao da u voditi razgovor iz zubarske stolice. akanje po zubima stvara refleks koji ostaje verovatno do kraja ivota. Meni nije bilo nelagodno, jer sam dobro znao ta imam u ustima, ali mi je bilo malo udno zbog okolnosti. - Ustaj, pravi si roker. ta ti je bilo sa donjom trojkom? - Nita strano, drmnuo me tip pesnicom u sleponicu i okrnjio mi zub. Kako izgleda? - Kad je to bilo? - Ima desetak godina. - Izgleda da stomatolog nije pipao nita tada, a zub se sam regenerisao, priroda je udo. Vie ne pominjemo zube, sve smo apsolvirali, je l si bio na koncertu ili ti je majicu neko doneo? - Bio sam, blizu bine sa leve strane. - Ja sam bio na tribinama. Nemam rei, sve to su stariji sve su bolji, gledao sam ih na svakoj turneji od sedamdeset este, ali ovo je najbolje do sada. - I sedamdeset osme si ih gledao. - Ih sad i ti, nisam iao u Ameriku da ih gledam, ali ovde po Evropi ... Zagreb, Be, Budimpeta, Atina. Uspeli smo da razmenimo utiske iz Atine dok nije tehniarka dola i zakazali druenje za idui put. On me je zaustavljao sa namerom da priamo jo, dok on radi svoj posao, ali ne bi bilo uputno da sutra neko kae, kako mu je zbog onog kretena sa lavom na majici, loe uraen zub. Ne zbog mene, jer mene su mnogi proglaavali za kretena, ve njega koji se drui sa kretenom, a na tom e radnom mestu moda doekati penziju. Izaao sam iz ordinacije i video preke poglede pacijenata, koji nisu znali da sam ja bolje opustio Vukovia, nego to bi novine koje je spremio da ita. Ubrzo se ispostavilo da je stomatolog provercovao vokmen u Atini i snimio koncert bolje nego ja, to zbog opreme, to zbog poloaja. Kao i uvek u ivotu, razliite pobude dovedu ljude do istog cilja; on je snimio radi uspomene, a ja prevashodno da bih se menjao. Ja sam deset puta pred ogledalom proveravao nabusitost u gaama i strahovao da ne izgleda upadljivo, a on je jednostavno stavio kod ene u tanu, zajedno sa minkom. Nikada neu zaboraviti njegove teatralne pokrete, kada mi je objanjavao, kako je ispod teksas jakne uneo kuni kaseta na koncert u Zagrebu. Iako je snimak po njegovim reima, nestao u selidbi, nikada nisam posumnjao da izmilja, dok mi doarava kako ulazi pored obezbeenja, koje ga pipa po depovima, a ne dira jaknu. Stavom i priom bio je meker u pedesetim, a mogu da zamislim kako je izgledao kada je imao dvadesetak godina. Ja sam mu sve moje snimke nesebino ponudio, a on njegovu verziju iz Atine, koju sam presnimio i arhivirao. Nikada mi nije palo na pamet da se za taj snimak menjam, ali sada, posle dve pune godine, gonjen neujnim vetrovima, vuen glasovima koje sam samo ja uo, odluio sam da od tog snimka napravim izdanje. Umoran od obilaenja pota u kojima je nekako prolazilo slanje dva diska, jednostavno sam presekao u glavi i skratio snimak za oko pola

129

sata, tako da je stao na jedan disk. Inae na snimku je falila jedna pesma, to nije bio razlog da neto to je malo krnjo, napravim polomljenim. Tu sam se ogreio o fanove, a o Vukovia sam se ogreio to nisam traio dozvolu da objavim. Traiti od nekog dozvolu za neku radnju, podrazumeva da taj moe da je odobri ili ne, zavisno od njegove volje koja treba da se ispotuje. Ja sam unapred odluio da to uradim i smatrao sam, da bi bilo licemerno traiti dozvolu za neto to je ve odlueno. Postojala je jo varijanta saoptenja naumljenog, za koje ja nisam imao petlju i pribegao sam najsramnijoj varijanti: ukurvio sam se kao mi i nadao se, da maka nee da me primeti. Koliko sagreenja se vrtelo samo oko jednog diska, koji bi trebalo da se vrti u neijim plejerima. Kada sam pristupio realizaciji diska bio sam ponesen pozitivnom energijom, tako da sam ubrzo zaboravio kakve sam stvari uradio da bi dolo do toga. Ponaao sam se, kao da sam disk od sedamdeset osam minuta naao na ulici, a neka Boginja zatitnica bootlega, apnula mi, izdaj to. Prilikom nekoliko neuspelih izlazaka na berzu, uspeo sam da upoznam nekoliko normalnih ljudi, poput jednog novinara koji je tezgario po muzikim asopisima, sa eljom da se uvali na neku televiziju. Spada u grupu zaljubljenika u muziku, koji pri neprestanom zaljubljivanju koristi sva ula. U njegovoj pozamanoj kolekciji od preko hiljadu originalnih diskova, koja nije nasleena, naao sam disk od grupe Mizar, koji je odudarao od drugih diskova. Bio je prost a elegantan, jer svaki disk koji nije u plastici je elegantan, a nita nema prostije od korica knjige bez listova. Korice sa jednim depom za disk bile su od kartona, koji je kairan nekim finim braon papirom. Osnovnu ideju sam bio spreman da preuzmem, ali sa improvizacijama, koje su morale da prate moto Risk Disca: praviti disk tako, da svaka sluajna greka u izradi izgleda kao namera dizajnera. Omot je trebao jednostavno da izgleda, ali jednostavnost izgleda nije podrazumevala i jednostavnost izrade. Dizajner kome sam hteo da poverim ponovo posao, imao je smrtni sluaj u porodici, tako da je traio utoite to dalje od kompjutera i domske atmosfere. Mladen je svojevoljno, elanom oveka koji se vraa na scenu, izrazio elju da se oproba u dizajnerskom poslu. Dosta smo se zbliili, ali sam morao da izigravam klijenta ija se re potuje, iako mi je dao do znanja da ne eli da mi naplati. Prvo sam se umesto nekog finijeg papira, odluio da omot bude od obinog papira za pakovanje, jer sam tako mogao da se vadim na teksturu materijala, ako tampar neto zabrlja. Grubi papir je uslovljavao da ne mogu realne slike da se tampaju, ve samo crtei. Ako ve mora neto da se crta onda da dam mati na volju. Hteo sam da spojim staru Grku, sa neim novim, poput lanka sa falsifikovanim kartama. Prionuo sam na surfovanje, da se podsetim ta su me u koli uili. Pre nego to sam se iega podsetio, poeleo sam da i moja zemlja ima ovakve sajtove o kulturnom blagu, kao to ima Grka. Kroz glavu mi prolaze slike kada sam pio pivo na Plaki i gledao u neku ograenu rupu, kao kad se pravi zgrada, punu razbacanog kamenja i Saletove prie o tragaima za rimskim blagom u Kostolcu. Najlake je da pustimo da blago ode van zemlje i da neko drugi napravi prezentaciju i naplauje karte naim turistima, koji e obilaziti njihove muzeje sa naim blagom. Naravno mi emo zaboraviti, kako je to blago izalo iz zemlje i sa ponosom govoriti kako je to iz nae zemlje, a najvie emo osuivati Rimljane, kako su pravili naseobine i groblja na naslagama uglja, koji je nama preko potreban, jer hrlimo u digitalnu eru, a za svaki novi kompjuter treba obezbediti dodatnih pola kilovata struje. Moda se ba sada Sale, moj poznanik sa koncerta, inae radnik na bageru, budi i mekolji, jer bager menja zvuk usled nailaska na rimske grobnice i nastavlja da spava kao to ja nastavljam da surfujem, znajui da su to samo elje koje najmanje zavise od mene i njega. Prostudirati Grku mitologiju i ubaciti Stonese u neku priu, zahtevalo je duboko prouavanje, za ta ja nisam imao vremena, zato sam se trudio da naem neto, u ta u vizuelno ubaciti lanove benda. Kada sam naiao na Olimp, prvo

130

to mi se sruilo na glavu i ulilo u mozak, je pomisao da se ovom prilikom oduim pomalo zaboravjenom Brian Jonesu, za svaki ton odsviran sa Stonesima, jer je nesumnjivo svaki na svom mestu. On odavno nije meu ivima, a Olimp je pun bogova, tako da nikom nee smetati jo jedan Bog sa sitarom u ruci. Sa slikom u glavi kako Brian u poznatom sedeem stavu, na vrhu brda, iznad oblaka, svira sitar, reio sam pitanje jedne strane od pet, poto sam na unutranju stranu korica planirao da zalepim list koji se savija. Akropolj nisam posetio kada sam bio u Atini, ali me nita ne spreava da ga posetim veeras virtuelnim putem. Od svega su me najvie privukle karijatide, koje su jo uvek uvale Erehtejon. Mitoloka pria o njihovom nastanku me je oarala, a istinita pria da je neki razaulareni Englez istrgao karijatidu sa graevine me je razoarala. Tako sam doao na ideju da se mojim posredstvom, Engleska nekako odui Grkoj za karijatidu to krasi njihov muzej; evo vam crte etiri karijatide sa mitolokim, zanosnim enskim telima i najpoznatijim mitolokim mukim glavama koje je Engleska iznedrila, sve to na naslovnoj strani izdanja u sto kopija. Imao sam tri strane smerno smiljene, a za ostale konsultovau dizajnera, moda neto i u letu smislimo. Novi dizajner je pravi umetnik, bez ateljea. Nikad nije kod kue, samo u izuzetnim sluajevima odgovara na poruke, koje mu mama redovno prenosi umesto sekretarice. Neredovno jede i spava, ni u jednoj radnji ne vidi olije posla, ve umetnost, za koju umetniki zna ponekad i da slae. Sve u svemu, trebalo je oko tri nedelje da njegov brat i drug urade crtee, a on da izdvoji umetniko vreme da probamo zajedno da napravimo omot. Imali smo crtee, spisak pesama, matu i njegovo obeanje da emo neprekidno raditi dok ne zavrimo. Njegovo obeanje shvatio sam kao ponudu, tako da sam se sa ponudama u vidu rakije, sira i ajne kobasice, potrudio da obeanje sprovedemo u delo. Koncert za koncertom smo sluali, stranicu za stranicom reali, dizajnerske trikove otkrivali, rakiju ispijali, sveinu jutra u svitanje osetili, jutro sa gugutkama doekali. U potrazi za knjigovescem otkrio sam da Beograd jo uvek ima jednog uriju, kazandiju i etkara. Prvo sam otiao na Ta, jer sam sto posto bio siguran da sam etajui Bulevarom video knjigovesca u bloku niskih kua, koji je razdvajao jedan deli parka od ulice. Tu sam naiao na jednu pekaru sa vazduastim pecivima, fensi butik i krojaa. Uinilo mi se malo verovatnim da sam se zeznuo pa sam priupitao krojaa za knjigoveznicu. ovek je napravio kratku stanku i za pet minuta, koliko smo priali, uspeo da mi se poali kako je dolo crno vreme za zanatlije, jer ne mogu ni za kiriju da zarade. Jedino je srene ruke onaj to ima svoju radnju na prometnom mestu, kao ovaj bivi knjigovezac i moe u sebi da prelomi izdaju profesije zarad lagodnijeg ivota, pretvaranjem radnje u prodavnicu brze hrane. Upravo sam tada saznao da jo uvek ima nekih zanatlija inatlija poput knjigovesca u Kumanovskoj, urije na eram pijaci, kazandije kod Vuka i etkara u Cara Duana. Krojaa nisam znao kako da ohrabrim, te sam mu dodao da se vreme menja, nekada se jele mekike, a danas lisnata testa. Kada sam mu u oima video al za mekikama, shvatio sam ta sam uradio, ali je bilo kasno za ispravke, te sam mu se izvinio na oduzetom vremenu, zahvalio na informaciji i nastavio u Kumanovsku. Bar sam mu udelio rei, hvala i izvini, koje polako nestaju iz naeg jezika, kao i ovi zanati. Kada je knjigovezac video disk, prokomentarisao je da nije nikada to radio, ali je rekao odseno da moe. Nisam ni sumnjao da moe, ali kada sam mu rekao da disk zajedno sa kovertom mora da bude laki od sto grama, onda su nastale peripetije, jer nije imao tanak a tvrd karton. Sreom u toku rada nailazio je na mnoge budalatine, pa se nije mnogo potresao oko mojih prohteva, ve mi je samo kroz alu rekao: sine, idi ti nabavi to vie kartona u opsegu od pola milimetra do dva, te emo proveriti na licu mesta koliko se koji savija i koliko tei. Bio je ironian, ali gledano iz ugla zanatlije pravian. Nije on kriv to ima samo dve vrste kartona, jer od korienja knjiga i pravljenja kutija za

131

diplome se ivi, a ti Stojane, picajzlo, idi po knjiarama i pravi se umetnik, koji eksperimentie i pokupuj sve to imaju od kartona. Dan sam proveo nosei kartone po gradu i shvatio da jo ima uviajnih ljudi koji se sklanjaju pred nailaskom oveka sa teretom, ali nisam bio siguran da li se klone gabaritnih kartona ili samog umetnika. Nisam bio svestan da sam uspeo, sve dok nisu poele porudbine za oba diska, ali sam tek tada postao svestan da sam napravio sebi problem koji sam pokuao da reim na vrlo naivan nain. Kada sam video Mladena kako silazi niz stepenice, bez kese u ruci, imao sam oseaj da mogu po prvi put u ivotu, da dohvatim obru od koa, moda ak i napravim zakucavanje. - Overi, ajdemo na pivo. - Ej, Stojane idi gore oni tebe trae. - Naravno, jo kad se ne bi smejao, da ti poverujem ... - Ubili su me od zajebancije gore, ne mogu da se ne smejem, evo ti pare ... ej, gore glavu i udri na zezanje, raspoloeni su. - Znam ja, kako izgleda njihovo raspoloenje. Uzlazim uz stepenice, jedva se kreem, kao da je pri zakucavanju pala cela tabla na mene. Nevoljno se primiem vratima i kucam, jer znam ta me eka sa druge strane. Uao sam i zaustio da poelim dobar dan, ali me je moj carinik islednik preduhitrio: - Oooo, evo nama producenta, kako si? - Nije loe. - Ja bih rekao da si odlino. Sve bolje diskove pravi ... mi se dogovorili da ne lae carinika, a ti poslao drugog da lae ... kao kupio diskove na berzi ispred SKCa ... alje prijateljima ... to bre? Saginjem glavu, crvenim, ta da kaem, a da opet ne slaem? - Nisam imao nameru, ali je tako ispalo. Sada sam napravio jednostruki disk, da vam ne bih pravio probleme, ali eto ... ljudi su poeli da trae oba... - Ti se ba trudi? - Trudim se. - Kakav ti ovo peat mesni odbor jugoslovenske nacionalne stranke za optinu lazaku? - Moj pradeda bio predsednik tog odbora i eto hteo sam nekako ... - Vidite kako ovek potuje pretke, rekao sam vam da je on na svom mestu, a vi mi niste verovali. Koliko prodaje ovo? Hteo sam nekako da popunim prostor, a bilo mi skupo da radim peat. - Petnaest dolara. - Malo, malo ... vredi to vie. Sluaj, da se dogovorimo neto, ali ovaj put oekujemo da bude ozbiljan. Klimam glavom, znam kakve rei slede, elim da se to pre zavri ova glupa epizoda. - Nama se sviaju tvoji diskovi i elimo da ti damo ansu, da se iskupi za ovo to si lagao. isto podjebavanje kao i sve do sada, vidimo se poslednji put, zato da se ne podjebavamo. - Nema problema, samo recite, stojim vam na usluzi ... - Hmm rekli smo da bude ozbiljan. Hoemo da napravi novi disk, ali ... pazi ... kad ga vidimo, da nam svima stane dah. Je l jasno? - Jasno. - Kad si planirao novi disk?

132

- Nisam jo nita planirao. - Evo ovako, ima rok do Nove godine da uradi taj disk i ako proe, onda moe da vercuje avionima i kamionima. - Nisam ja za to ... - Ne bi ti mi ni dali, nego to se tako ovde kae. - Je l mogu ja do tad da prodajem ove stare diskove, puno mi znai da... - Naravno, naravno ... koliko ima sad ... aha, tri poiljke ... tri puta sedamdeset pet, nemamo pet dinara sitno, to mu doe dvesta etrdeset dinara. - Evo dvesta pedeset, zadrite kusur. - A, ne, ne, kanjivo je podmiivati carinike, proitaj ta pie na oglasnoj tabli, da ne zavri u zatvoru ... evo kusur. Izvolite na potanski alter i podigni cenu, malo je to.

Moj poznanik novinar je imao oveka u jednom muzikom asopisu, koji je patio od toga da ima u kolekciji neobine i retke diskove, ali po mogustvu da ga to zadovoljstvo to manje kota. Po reima novinara, kada je video moje diskove odlepio je i odmah mu je predloio da prebijemo moje diskove za neku reklamu u asopisu. Nisam verovao da reklamom mogu neto veliko da postignem, ali nisam imao puno ni da izgubim, zato sam otiao na dogovor koji se zavrio pregovorom. Na dogovor sam doao zajedno sa novinarem u redakciju asopisa, koja je bila u preureenom stanu u centru grada. Mislio sam da redakcija podrazumeva barem nekoliko stolova za kojima sede ljudi i neto piu, ali nas su doekali samo blentava sekretarica i taj ovek. Odmah po upoznavanju izvadio sam i pruio mu diskove da bi nekako zapoeli razgovor, jer je blentava sekretarica pijuckala kafu iz velike olje i oigledno nije imala nameru da nas ponudi istom, a o aici estokog pia nisam ni razmiljao. - Odlini ti ovi diskovi, svaka ast. - Hvala. - Evo, ja mogu da ti ponudim etvrtinu stupca za oglaavanje, ali to mora da bude ukusno. - Moe malo da mi objasni, kako bi to trebalo da izgleda, da ne bude zabune. - To mora da bude neupadljivo, ne mnogo navalentno, a da nekako postigne cilj. - Zar reklama ne treba da bude upadljiva i navalentna? - Naravno, ali ovde se radi o pirateriji, a ovo je ozbiljan asopis. Moj disk je osamnaest puta ozbiljniji od njegovog asopisa, ali moe mu se. Imam u glavi idealnu reklamu, koja se uklapa u koncepciju ozbiljnog asopisa, ali ba me zanimaju granice nadmenosti i ozbiljnosti. - Zar samo jedna etvrtina stupca? - Mi ivimo dobrim delom od reklama, svako uzurpiranje prostora bije nama po depu, a ja odgovaram za to. ovek koji je urednik i brine o finansijama, pravi srpski gazda. - Dobro, onda neka moj drug napie neku recenziju u skrivenoj formi, na kraju samo da se stavi link za moj sajt i stvar reena. On je sposoban da napie kratku recenziju, a ne mora nita da mu plati. - Ne moe, rekao sam ti, ovo je ozbiljan asopis, a recenzije su ve sve pristigle. - Skini jednu i ubaci ovu, tako e da utedi novac za jednu recenziju. - Neemo vie o tome ...

133

Stojane, budalo, on i ne plaa te recenzije. - OK, je l moe karta iz Budimpete devedeset pete i na dnu samo da stavim link za moj sajt? Karta je oblika kao stubac, vi je samo ovde skratite koliko treba. - OK, to pre nisi rekao? - Mislio sam da je tekst manje upadljiv od slike. Izali smo iz famozne redakcije i utke putovali etiri sprata liftom. Novinaru je sve bilo normalno, tako da mi je u prizemlju dodao: - Danas mu poalji taj fajl, a za dva - tri dana ga zovni i pitaj da li je sve OK, voli on to... Klimao sam glavom i pitao se, koliko ljigavtine i poltronisanja krui planetom, zbog zloupotrebe moi, koja slui samo hranjenju ljudske sujete?

Sluajan susret, spontan razgovor, veto interesovanje za period od prethodnog susreta, rune stvari su zaboravljene to odaje mimika, titi nas ljudska usamljenost, spaja nas potreba ljudskog komuniciranja, vodi nas privlanost suprotnih polova, postajemo dobrovoljne rtve naih hormona.

134

Nita se nije promenio, po stolu gomila papira i sitnica, samo su mu diskovi uredno sloeni. uti i pravi se luda, zna za ta si dola. - Izvini malo je neuredno, doao sam pre dva dana od kue, a... Opusti se Stojane, ja ne vidim prainu, trenutno vidim samo tebe. - Ma ni kod mene nije bolje. U zadnje vreme najmanje se bavim sobom. Kad bi me ponudio onom njegovom rakijom da se to pre opustim, ta e da pomisli ako mu zatraim... - Imam dobro crno vino, sad u da stavim u lavabo da se hladi. Prolo je vreme kada smo se preko aa gledali i pogledima zavodili. - Ja bih jednu onu tvoju rakiju, neto me boli stomak, pa za lek. - Da, da, naravno. Ipak je ispalo dobro, nije me provalio. - Ba si srce. Oraspoloi ga, pokreni priu o neemu to voli. - Je l si uspeo da napravi onaj disk, o kome si toliko matao? Smeka se, prija mu. - Da, da evo su tu iznad tebe, sad u da ti pokaem ... izvoli. Ajde sedi pored mene, tako, tako ... koja je budala, stvarno je napravio i to dva komada. - Ovo su najbolji diskovi, koje sam videla u ivotu, stvarno je fenomenalno. Raduje me to si ostao dosledan i napravio u papiru ... hajde iveli. Mislila sam da samo matari, ali na sreu uspeo je, kamo sree da je takav i u nekim drugim stvarima. - iveli. Ba je jaka, to mi treba.

Sad e da zvera po sobi i da mi protne onako umetniki kroz priu za prainu i prljave prozore. Predupredi je. - Izvini malo je neuredno, doao sam pre dva dana od kue, a... Deluje providno, ali e valjda iz pristojnosti da proguta. - Ma ni kod mene nije bolje. U zadnje vreme najmanje se bavim sobom. Ha, koje fore, ak je stigla i buba mare na nokte da stavi. Red je da nanem ono vino. - Imam dobro crno vino, sad u da stavim u lavabo da se hladi. Ako odbije vino onda nema nita od jebanja. - Ja bih jednu onu tvoju rakiju, neto me boli stomak, pa za lek. - Da, da, naravno. Ti misli na jebanje, a ona jo i bolesna. - Ba si srce. Neto su joj porasle sise, verovatno se nagojila, pa otilo sve gde treba. - Je l si uspeo da napravi onaj disk, o kome si toliko matao? Ona se sea toga, jebote... - Da, da evo su tu iznad tebe, sad u da ti pokaem ... izvoli. Svia joj se, vidi joj se u oima, puno bi mi znailo kada mi ne bi laskala. - Ovo su najbolji diskovi, koje sam videla u ivotu, stvarno je fenomenalno. Raduje me to si ostao dosledan i napravio u papiru ... hajde iveli. Ne mogu da verujem, dve godine je prolo, a samo sam joj jednom kroz priu protnuo. - iveli. Kako cuga, s kim li ovako trenira?

135

Nije pustio muziku, to ne lii na njega. Ako mu kaem da pusti, moda sedne na drugi krevet. Dobro da si ukapirao, tako, tako ... moj si, sad mogu da zahtevam neku muziku. - Idi zakljuaj vrata i pusti neku muziku. - Diskovi su iznad tebe, izaberi. - Neka, neka, ti e bolje. Ve mu se digao. Sigurno nema ribu, ako mi svri za tri minuta, ubiu se. Super, pustio je klasiku. Valjda vidi da nema okolianja. Tako, tako, lezi preko mene i ljubi me .. budalo perverzna, sad polii to to si prosuo, tako, tako ... prija ti kad ga steem, moram da urgiram. - Hou postepeno i da traje... - Zamiljau kako igram golf... - Moe i kako pravi drveni omot, meni ne smeta, samo neka traje ... Kako ga oseam, puknue nee - Lake Stojane, molim ... tee Uff, dobro ... usporio je ... tako, tako ... ohh tvoje vrsto dupe ... joj pa njemu ispada ... ah kako je dobro ... tako, tako, kad bi znao da povremeno omaava namerno pa po sred klitorisa ... mmm lei Iva ispod palme, jedan radi, a dvojica ekaju na red ... ekaju da zavale Ivi kurvici svoju obramau, reci mi da sam kurvica, zna da to volim ... on je odlutao, neu da ga diram ... samo neka radi ... ooh, ohh Boe, oprosti Ivi kurvici, ali ovo je boanstveno ... sad jae, sad ... zar ne osea? - Bre, bre, jae, nemoj da staje ... molim te ... mmmmmmm - Kurvice moja... - Stojaneee ... ta e ta plastika meu mojim sisama? Izvini ljubavi, tek sad oseam da si me okupao, lezi pored mene, zagrli me jako...

Na pola metra smo jedno od drugog, zato nismo popili pie u kafiu? To mi neto sumnjivo. Moram da probam, ne opire se ... ne menja parfem, uf moram cimeru poruku da poaljem. - Idi zakljuaj vrata i pusti neku muziku. - Diskovi su iznad tebe, izaberi. - Neka, neka, ti e bolje. Tu ti je ispred nosa, samo skini pantalone, kad pomislim kako to radi, digne se za sekund. Ona se svlai, ne gubi vreme. Ovaj karmin, evo ti jezik samo, mmm kako mirie rakija, gde je ona aica? Joj, ne mogu vie, moram da grunem. Gde je onaj kondom? Fioka... - Hou postepeno i da traje... - Zamiljau kako igram golf... - Moe i kako pravi drveni omot, meni ne smeta, samo neka traje ... Uff kako je ... - Lake Stojane, molim ... tee Kretenka ... drveni omot ... carinici bi poludeli ... kako? ... kao kutija za ah, komplikovano ima mehanizam ... kao tabakera, to je isto ... kao tabakera ali bez mehanizma, onda mora da ima poklopac ... ovaj put moraju dva diska ... landarae unutra izgrebae se ... nee ako stavim u papirnate kesice, ma glupo je, mora da vadi poklopac, pa da istresa kesice, nema poente obia kutiina ... mora da se vadi poklopac zajedno sa diskovima, kapira? Diskovi moraju da budu deo poklopca ... - Bre, bre, jae, nemoj da staje ... molim te ... mmmmmmm - Kurvice moja... - Stojaneee ... ta e ta plastika meu mojim sisama? Izvini ljubavi, tek sad oseam da si me okupao, lezi pored mene, zagrli me jako...

136

Kako si me oporavio kad bi samo znao. Ne znam kako da ti se oduim za ovo ... jednim rukom ... ali protumaie pogreno. - Ivo, mogli bi ovo da ponovimo? - uemo se... Kako da ti kaem da mi je trebao bilo ko, kao pokuaj utehe. Bar sam saznala da mi prija povremena uteha, ali samo povremena.

Plastika za dupli disk na poklopac, savreno! Ne znam kako da ti se oduim za ovo ... samo seksom to je najbolja nagrada. - Ivo, mogli bi ovo da ponovimo? - uemo se... Krije pogled, nema od toga nita, ustaj, kuvaj kafu i ponudi joj pekir za tuiranje. Bar imam ideju za novi disk.

137

Da nemam vrsnog stolara za kunog prijatelja, nikada se ne bih upustio u izradu drvenog omota. Zapravo, niko drugi ne bi imao strpljenja da saslua moje zahteve, koji su bili: da omot bude to manjih gabarita, laki, to jednostavniji za izradu i da tekstura ne bude napadna, jer sam preko nje planirao tampu. Kuno prijateljstvo ti daje za pravo da razgovara direktnije, bez ustezanja, a sve to ne bi imalo svrhe da je majstor Pera, ovek koji se plai izazova. Naprotiv, kod njega nije postojala kategorija koja se svrstava pod, neizvodljivo, ve samo uproene komparacije: nema problema, moram da crtam i bie zajebano. Moj projekat, to bi rekle estradne zvezde, spadao je u kategoriju, bie zajebano. Kada je odredio kategoriju, dodao je pod kategoriju, bie to ko eer. Nisam ni sumnjao, zato sam mirne glave pristupio pripremi tampe. Ponovo sam se odluio za crte, jer mi se u glavi ve ocrtavala neka Jaggerova slika, koja bi zbog osobine sito tampe i drveta liila na neuspeo pokuaj mozaika. Dokopao sam se snimka iz Bea devedesete godine, koji nije bio izdat, a odlinog je kvaliteta, tako da nisam puno razmiljao o odabiru snimka. Kada bi me neko stavio na test asocijacije, pri izgovoru rei Be, ja bih odmah odgovorio Strauss, ali tu je trebalo ugnezditi negde i Stonese. Ponovo sam pristupio surfovanju i prvu sliku na koju sam naiao je Straussov spomenik u parku. Galantni brka na postolju, svira violinu u smokingu. Opet imam priliku da se osetim onako kako sam oduvek eleo; nesputano, ali bez tendencije za zloupotrebom situacije, jer to onda pelazi u nasilnitvo. Najmanje nasilno, ali sa dosta slobode uinilo mi se da Strauss, umesto na postolju stoji na jeziku, koji se plazi iz dobro poznatih usta. Kada bih stavio da jezik izlazi iz Straussovih usta, toga bih se sutra pomalo stideo, zbog Straussa naravno, ali ovako ne, jer sam dodao detalj koji samo povezuje Stonese sa Beom, ali ne umanjuje veliinu Straussa, kao to sam umesto glava karijatida stavio glave drugih mitolokih bia, to mi niko nije do sada zamerio. Zadnja strana? Neka bude samo spisak pesama, ionako je akcenat na drvenom omotu, koji ne treba da bude prenatrpan, da bi drvo dolo do izraaja. Ta turneja je bila poslednja sa koje su izdavane bootleg ploe. Ve od naredne turneje ploa je izumrla kao medijum, zato sam diskove zamislio da izgledaju kao replika ploe. Dizajner koji se oporavio od smrtnog sluaja, veoma veto je napravio repliku ploe sa obaveznim tekstom na papirnatom delu, koji je sada u malo izmenjenom obliku na plastici glasio: unauthorized public performance, broadcasting and copying of this record is NOT prohibited, Made in Serbia. Konano sam na jedan kulturan nain mogao da prenesem poruku, da svako moe da bira hoe li bootleg da kupi ili dobije u nekoj razmeni. Jo od pionirksih dana stariji su me uili da volim svoju zemlju i nikada da je ne izdam ili obrukam. Da svoju zemlju volim dokazao sam tako to sam joj oprostio onih sto dinara to mi je uzurpirala. Na izdaju me opominjalo prokletstvo u himni, koju sam nebrojeno puta otpevao, a strah da je ne obrukam toliko se usadio u mene, da sam se tek na ovom izdanju sa drvenim omotom usudio da napiem: Made in Serbia. Priznajem, malo sam se okuraio, jer je sledila obavezna kontrola dravnih organa, tako da je ansa za brukanje zemlje svedena na minimum. Polovinom decembra konano sam mogao da podignem omote. Bilo bi to znatno i pre gotovo, ali je tampar elegantno odlagao moje tampanje, sve dok nije odtampao i pethiljaditog Deda mraza na kesu od hamburgera. Sito tampa je poznata po tome to moe da napravi otisak bilo gde i bilo kad. Ako bi se nala simbioza vetog tampara i bezobraznog trgovca, komotno bi mogli za vreme posta, preko kutijice od kondoma da odtampaju posno. Mogu samo da konstatujem da sam imao sree sa odabirom tampara, jer je post bio u toku, a moda su tu radnju obavili pravovremeno. Za razliku od tih kutijica, moje su bile od lipovog drveta, lakirane, sa odtampanim Wien Shuffle i spremne za inspekciju. - Ooo, evo nama producenta ... kako ste nam gospodine Crnkoviu? - Odlino, a vi?

138

- Cariniku u opisu radnog mesta stoji da se uvek osea odlino ... ta imate da prijavite za carinjenje? ... aha, etiri koverte ... Nemaka, panija, Francuska, opet Nemaka ... znamo ta aljete, ali da vidimo da li ste propisno zapakovali za probirljivo evropsko trite... Nastupa standardna poza sa kaiprstom koji podie jeziak od koverte i iskrivljenom glavom, koja poinje zbunjujue da se vrti. Opreznou oveka koji pipaliciama napipava mine, radoznalou carinika izvukao je omot i poeo da ga odaljava i pribliava. - Pogledajte ovo! ta sam vam rekao? ovek je profesionalac. Je l ste videli nekad ovakav omot? Naravno da niste ... ta je ovo na poklopcu? - To je samo malecna nalepnica ... isto da kupac zna da kupuje novo. - Ah, pa zna da carinik mora sve da otvori ... open at your own Risk ... Disc ... aljivo nema ta ... Rado, daj taj skalpel. - Ali ta e da kae probirljivo evropsko trite? - Vidi ti njega al se okuraio ... ma ima da kau samo, bravo! ... Pogledajte kako je unutra, vidi kako to pasuje ... ko ti je pravio ovo? - Majstor Pera iz Kraljeva. - Kai ti majstor Peri da ima zlatne ruke. - Hou im ga vidim. Da li ja mogu da nastavim sa ovim? - Je l je neko protiv, da ovek nastavi sa izvozom ovih divnih srpskih proizvoda? Nema niko, eto sve si video. Jedino to sam video je da neki momak stoji malo koso iza mene i da nikog ne zanima to to im je on pokazao. Zove me blie pultu i poinje tie da pria. - Koliko prodaje ovo? - Trideset dolara - uzvraam i ja tie. - Samo? Malo ... malo, to ispod pedeset ne bi trebalo da prodaje. Nego, lepo ti napravi neki i od Beatlesa, Zeppelina, U2 ... zna ti bolje... Klimam mu glavom potvrdno, to je samo povrna potvrda, ali ne i istina, jer sam zamislio da Risk Disc bude niskobudetna kolekcionarska razonoda i da me ne zanimaju ostale grupe. Poinje glasnije da pria. - Eh Stojane, kad bih imao jedan kompjuter, pa da samo kopiram tvoje podatke i opis sadrine, ovako moram svaki put u ovu knjiurinu da krabam ... a, dobro spremio si za taksu ... izvolite na potanski alter. Tek to sam se nacrtao ispred potanskog altera, zauo sam iza sebe mog islednika spasioca. - Stojane, evo ovako se dolazi na carinu ... pokaite onom gospodinu kako se dolazi na carinu, tako, tako, slobodno podignite ruku, nemojte da se stidite... Sa malko ustruavanja pogledao sam okoladu u momkovoj ruci, nasmeio se i klimnuo glavom.

iveo sam pet godina u skoro svim blokovima, promenio levu i desnu sobu, sunanu i tamnu stranu i shvatio da se Studenjak, kao drava u malom nita nije promenila. Pisana pravila, poput zabrane prenoita kod osobe suprotnog pola, kojom se verovatno spreava domski promuskuitet, a forsira homoseksualizam i dalje su na snazi, kao i nepisano poput, uti, ne talasaj, redovno plaaj dom i moe da bude ilegalac. Stalno dolaze novi studenti sa drugaijim navikama i pogledima na organizaciju ivota, koji se na kraju utope u neto to je odavno osmiljeno

139

i teko promenjivo. Studenjak sam definitivno napustio polovinom januara i nastanio se u omanjem jednosobnom staniu blizu eram pijace. Nisam imao mnotvo odevnih predmeta i pokuanstva, ali sam ipak morao da angaujem manji kombi za preseljenje, jer sam imao gomilu diskova i omota, meu kojima i oko etiristo kartova. Zahvaljui izjavi vlasnika jednog kolekcionarskog sajta, da je Wien Shuffle najbolji Rolling Stones bootleg omot ikada napravljen i iskrenim pohvalama drugih fanova, zainteresovanost za Risk Disc je rapidno porasla, tako da sam mogao sebi da obezbedim rentiranje davno okreenog stana, sa izanalim nametajem, ba kako dolikuje jednom prosenom podstanaru u Beogradu. Da je stan malo sreeniji, verovatno ne bi bila cena od dvesta pedeset maraka, s obzirom da se nalazi u krugu dvojke po gazdaricinim reima, mada mi je trebalo dvadeset minuta peke da nagazim te uvene ine. Namestilo mi se, da se u krugu od tri kilometara nalazi pet poti, tako da sam stekao uslov da peaka obavljam fizikalu, koja se zove, poseta razliitim potama da ne postane sumnjiv. To je samo jedan plus kao i pogled na malo dvorite sa zelenilom, bez ega bi inae bila zadovoljena jedna jedina tinjajua elja: da ivim sam u svom kutku, makar bio i od petnaest kvadrata. Ovaj stan je duplo vei, tako da imam prostora da poream sve diskove, jo babinih slika, kao i gramofon koji godinama nisam upotrebljavao. Konano sam imao pravcati poret koji je obeavao dobro kuvanje, koje mi je uvek falilo u domu. Reklama u muzikom asopisu nije opravdala postojanje, jer niko nita nije naruio, niti me bilo ta pitao. Samo jednom me je prijatno iznenadio mejl na srpskom od nekog oveka iz Novog Sada, ali to se ne moe pripisati oglasu, jer je taj ovek kupio prvo izdanje dosta pre izlaska asopisa gde je bio oglas. Svako pametan bi izbrisao iz glave tako ozbiljne novine, ali ja sam se ponovo odazvao pozivu oveka, koji je vedri i oblai u redakciji na etvrtom spratu. Ve dugo se zna da se narueni i plaeni tekstovi koriste za promociju svega i svaega, poev od lansiranja nepostojeeg skandala, koji e malo iskriviti sliku privatnog ivota naruioca, da bi sutra imalo ta da se ispravlja, do runo pravljenog ampona za kosu koji se spravlja na tradicionalan nain, sa jedinom razlikom od industrijskog, to se umesto nekih lopatica za meanje koristi snaga ruku. Da budem iskren, uvek sam za varijantu da maina gnjei groe, nego neke devojke sa svee opranim nogama. Moje diskove i ivot nikog nisu zanimali, pa nisam imao nita po tom pitanju da krivim i ispravljam. Samo sam hteo da isteram svoj hir i proguram lanak o poetcima piraterije, krajem ezdesetih, koja nema dodirnih taaka, a esto se izjednaava sa ovom dananjom. Novinar, kao veliki zaljubljenik u muziku, kome nije falila istorijska potkovanost, sa oduevljenjem je pristao i svojski se potrudio da nadreenom prenese ideju. To nije bila obaveza prema drvenom omotu koji se naao u njegovoj kolekciji, ve prema samoj nepravdi koja se protinje kroz svakodnevnu komunikaciju na pomen rei, piraterija. Osoba zaduena za ureivanje i finansijsku potporu asopisa, oberuke je prihvatila lanak od polovine stranice sa naslovom piraterija nekada i sada. Ja, po prvi put, kao nosilac sponzorstva i novinar pojavili smo se u dobro poznatom ambijentu. - Ono je nevieno, prosto boanstveno, obnevideo sam... Proli put sam mu se zahvalio, jer nisam znao ko mi deli osmehe, sada gledam kroz njega i hladno dodajem. - Nisi jedini. - Kako je prola reklama. - Odlino, uspeo sam da prodam oko pedesetak kopija, a zna i sam da je tira dvesta. Bio je pun pogodak. Novinar me malo udno gleda, jer se nije nadao ovakvoj samouverenoj i izmiljenoj prii, za koju samo on i ja u ovoj sobi znamo da je izmiljena.

140

- Ba mi je drago, a zato ne nastavimo sa reklamom, nego mi daje ovaj tekst. - Ostalo je rezervisano za inostrano trite, ipak su mi oni prioritet. - Da, da ... - Da li mogu da dobijem kopiju asopisa koja mi kao oglaavau sleduje? - Naravno, naravno, ali mora da saeka dok nam ne stignu neprodati primerci ... - Ba nijedan nemate? - Mi smo ozbiljna firma, nita se ovde ne rasipa. Jedan vidim na stolu ispred blentave sekretarice koja pokuava nenametljivo da prati priu, ali ne uspeva zbog vetakog osmeha. - Tako i treba, evo izvoli disk. Uzeo ga je i prvo omirisao kao cigaru, zatim okrenuo zadnju stranu. - Ba sam razmiljao koji u broj da dobijem ... devedeset etiri ... zar nema neki jednocifren? - To si morao da mi kae, pre nego to sam poeo da prodajem, jer sam polovinu unapred prodao. Eto, ja idem redom... - Da, da ... znate ta, onaj tekst je mnogo dugaak, tako da mora da se skrati na polovinu. Novinar i ja se zabezeknuto gledamo, prosto ne verujemo govoru bez promene intonacije, koja bi naznaila uvod u neku alu. Novinar prvi dodaje: - Daj ne zezaj, pre tri dana si proitao tekst i potvrdio mi. - Da, da ... ali danas sam ga ponovo proitao i zakljuio da to moe da bude upola krae. Jednostavno izbaci onu priu o kasetama i malo skrati onaj poetak o Bob Dylanu i Stonesima... Shvatam da vrag poinje da nosi slova sa papira, zato pokuavam da argumentima izgladim stvar. - Ako se izbace kasete kompletno, onda pria gubi nit. Proitaj jo jednom lanak, videe da grei. - Ne, ne greim, znam ja dobro ta moe da se skrati, nemoj ti meni... - ekaj bre, odakle oni bootleg snimci to su se vrteli po berzi na kasetama? Neko doneo iz Londona plou, pa presnimio na kasete? ... Ajde ne budi smean, od kako postoji kaseta fanovi su razmenjivali bootleg snimke, a na svetskim berzama su se prodavale paralelno sa ploama. Misli da su pirati imali petlju da bace svaki snimak na plou? - Znam ja ta priam, zato prepravite to kao to sam rekao i stvar reena. - lanak ba treba da ide u celosti da se obrazuju ljudi poput tebe. - Stvarno? - Da. - Koliko ti kota ovaj disk? - Trideset evra. - E, vidi moja polovina strane je duplo skuplja. Gledamo se preko oka od stola, sedim mirno i skupljam pljuvaku, a on dri disk sa dva prsta i lagano udara o palac druge ruke. Izliv besa izvire iz moje glave, kao bujica ide plonikom i umesto u ahti zavrava u mojoj desnoj ruci. Jedan zamah, etiri prsta, disk ponovo dre dva prsta, ali druge ruke. Nagnuo sam se prema sekretarici i uzeo primerak asopisa, prislonio uz disk, drugom rukom uzeo jaknu i krenuo ka izlazu. Svi su utali, pa sam osetio potrebu da neto kaem: - Ovo je moj besplatan primerak, a najskuplje je neto to ne moe da se kupi. Vrag je odneo sva slova sa papira, a kopija devedeset etiri, otii e u neku zemlju u kojoj se ne poziva hitna pomo tim brojem.

141

Novinara sam saekao ispred zgrade, gde sam cupkanjem u mestu pokuavao da razblaim hemiju, odgovornu za moje crvenilo u licu i trnove u rukama. Stie i on vidno uzrujan. - Ti si lud ovek ... kako si mogao da mu otme disk iz ruke? - Vrlo lako i elegantno ... nita se nije ni opirao. Slabi. - Ma idi bre ... video sam kako si to izveo. Nego, otkud ti pomisao? Da li zna ta si uradio? - Nemam pojma, javilo mi se u trenutku, ne bih znao ... ta sam uradio? - Sad ima da me zeza, da mi vraa lanke, ne zna ti njega... - Utoliko bolje, imae manje neplaenih lanaka. - Duhovito ... jebote, kakav si ti ovek ... da sam znao... - Jebiga, ao mi je zbog tebe, ali nema povratka, a i da ima opet bi morao da ree diskove za prodavnicu meovite robe, isto da preivi. - Nikad nee razumeti. Ne mogu bez pisanja, to mi je ivot, a to to me ne plaaju ... moe im se, znaju da neu da ih tuim, ma i da ih tuim opet nita ... - Poinjem da te malo bolje razumem, hajdemo na pivo, moda i ti bude razumeo moju impulsivnost.

Mart mesec je na pomolu. Vraam se sa carine, obavljenog posla, ali sa primedbom da im ne pasuje ba okolada sa riom, jer im ria zapada za zube. Moram da priznam, da sam i ja bio naivan, kada sam hteo da im podvalim sa okoladom veih gabarita, koja je jeftinija od standardne mlene. Nikad nisam iao nespreman na posao, zato sam izaao iz tramvaja kod crkve Svetog Marka, da bih proetao celom korisnom duinom Bulevara. Glupo je rei da je ostali deo Bulevara beskoristan, ali kad ovek ide u ulinu kupovinu, onda mora u glavi tako da podeli ulicu, jer bi bilo glupo da se zamori peaenjem po beskorisnom delu, pre nego to stigne do korisnog. Veite me za ceo dan stolicu, pustite beskonano Kebinu verziju, Paint it Black, i Samanthainu, Satisfaction, izdrau nekako, ali sam sasvim siguran da bih kolabrirao da budem pola sata sa enskom osobom u kupovini krpica. Meutim, Bulevar ini uda, vea nego voda iz bunara crkve Svete Petke na Kalemegdanu, kada je bakterioloki ispravna. Vie od pola sata etam ulicom i vidim enski svet kako pipka, zapitkuje, na telu odmerava, navlai i svlai razne odevne predmete. Sebi retko ne verujem, zato bih i sada? Ne pomeram ni oko ni glavu, vidim enske usne kako se pue, oi koje koso gledaju i ruke koje kosu doteruju, ne oseam nikakvu odbojnost, a nalazim se u najduoj robnoj kui u Srbiji. Verovatno nisam objektivan, jer uestale tezge sa garderobom mi zaokupljuju ula. etam dalje, dolazim do Pezejca, koji nije zavrio na otpadu, zato to ima prostran gepek u koji staje mnotvo diskova. Prebiram radoznalo, ali ipak ujem u blizini razgovor: - Ma to je vama taman. - Ali znate ja imam jedan problem, kad neto pojedem meni se stomak naduje, samo to ne pukne. - Ne brinite nita, ima tu dva procenta elastina... Stojane, petsto diskova u gepeku i jo toliko na papirima, koji pored naslova imaju ifru za skladite na seditima, a ti uje neke obine razgovore o garderobi. Nisi normalan, udarila te piratska slava u glavu. Mora da smanji taj doivljaj sa bootleg izdanjima i pone realno da gleda svet oko sebe. Uostalom krenuo si da kupi jeftinije okolade, a ne da blene po izlozima bez stakla. Neka, neka, ako njima nije hladno bez stakla to se ti brine? Opet ti meni neto prigovara? Ja imam oi, ui i ostalih koliko ve ula, a tebi ako se to ne svia, zalegni lepo u sivu

142

masu i uivaj. Mislim da sam dovoljno fer prema tebi, ne puim, ne duvam, ne drogiram se, samo pijem umereno, zato nemoj da prokocka moju dobrotu. Nemam ja ta tu puno da razmiljam, kod eram pijace imaju okolade za etrdeset i pet dinara, ako naiem na jeftinije kupiu deset komada, da se podmirim za narednih mesec dana. Lagano, neosetno i zadovoljno, zato to sam video mnotvo uspenih pazara, dolazim u zonu najgue ponude i potranje, pare od Depoa do eram pijace. Prvim koracima uviam da nisam uvebao majstorije slaloma bez skija, jer se mnogi pue i zastajkuju, a razlokan trotoar i teskoba dodatno oteavaju kretanje. Stojim na semaforu da preem malu uliicu, a ljudi navikli da kre propise, lagano i bez trzavica prelaze ulicu. Aau, dalje ga bilo kako neki pretravaju ulicu, zar ne mogu lagano da preu na crveno? Ne mogu da gledam prekrioce, zato skreem pogled u stranu i gledam u tezgu na dohvat ruke sa mukim gaama. Hitre ruke sakupljaju gae u arav, kao bonbone u maramu i skupljaju u aku. teta opet inspekcija, ali zakon je jasan, nema uline prodaje. Prodavac se pridruuje nekolicini kolega i bei uz uliicu. Dobro je, bar su se spasli kanjavanja. Semafor se menja, mahinalno kreem nogom na ulicu, ali veliki kombi otro ulazi u krivinu i zaustavlja se na nekoliko metara od mene. Spremam se da mu sloim sve na gomilu, ali nastaje dreka i vika, neko komeanje, koprcanje i laktanje. Neki su se ljudi stvorili na uliici i naveliko otimaju od prodavaca robu i bacaju pred kombi, dok ovi to su bili u kombiju, sada su ispred kombija i poinju da ubacuju robu u kombi. Ne znam ta se deava, lii mi na neku filmsku pljaku. Niko jo ne puca, ali ne mirie na dobro, zato trkom prelazim ulicu i prikljuujem se grupi ljudi, koja sa distance od dvadesetak koraka nemo posmatra. Akcija je brza, prodavci jedva uspevaju da se protnu izmeu napadaa, sa robom koja moe da stane pod miku i zamiu za ugao naredne ulice. Pljakai mirno kupe sa ulice otetu robu i ubacuju u kombi. Svi mi, postajemo nemi svedoci dogaaja koji se desio, jer je crveni kombi poeo da se stapa sa ostalim kolima na Bulevaru. Dobro si proao Stojane, mogao si pljakau da opsuje majku. Ljudi nastavljaju mirno zapoetu etnju, bez naginjanja, saginjanja i provirivanja iza tuih lea. Nigde milicije da reaguje, kakva je ovo drava? Povukao sam se za uvo i nastavio kui. Dvadesetak metara dalje, stajem pored metalne tezge sa diskovima, da nekako preturanjem i nadam se kupovinom, zaboravim ono to sam video. Volim da priam sa prodavcima diskova, jer uvek saznam za neki naslov koji mi treba, a nije izloen. - Vide li ti onu pljaku? - Kakvu pljaku? - Pa dole nie, na sred ulice. - Aaa, too ... nije to pljaka, to inspektori zaplenjuju ilegalnu robu. - Tebe niko ne dira? - Jok bre, ja plaam tezgu kao sav normalan svet. Izgubio sam elju da preturam po diskovima i svratio u prodavnicu da kupim okoladu, jer je vie nema na ulici, a red je da poastim sebe, odlino sam proao, mogao sam inspektoru da opsujem majku. U Srbiji se desio jedan pomak prema svetu; uta banka je poela da izdaje kreditnu karticu specijalizovanu za plaanje preko interneta. Meni je trenutno jedino mogla da poslui da podignem srednji prst domaim provajderima, koji su duplo naplaivali registraciju inostranih domena i da se prijavim na Ebay sajt. Konano sam mogao samostalno da oglaavam asopise i sav profit zadrim za sebe. Holananinu sam rekao istinu, koju nije sa aljenjem prihvatio kako sam oekivao, jer je oveku bilo drago kad je saznao, da napokon prosean Srbin moe da izvri neku transakciju preko interneta. Ruku na srce, verovatno nije sebi postavljao pitanje, ta moe da kupi sa svojom platom, ali to nije ni bitno, jer osnovno je da se oveku da pravo, a on prema

143

mogunostima neka postupa dalje. Dok nisam imao karticu, zamiljao sam da mogu bilo ta da kupim preko interneta, ali ubrzo sam se uverio, po ko zna koji put, da pravo obavezno ne podrazumeva i mogunost. Lepo je gledati arene sajtove sa svim i svaim, ali kada poelite neto da kupite i probate da popunite formular, nigde nema zemlja Yugoslavia, koja postoji u svim atlasima sveta, uz to je vea od nekog ostrva, koje se uredno nalazi na spisku. Naravno, to zapadnjaka politika ini svoje, tako da ako se okrenemo malim, sitnim i nezavisnim trgovcima, moemo da ostvarimo kupovinu, ali pod uslovom da imamo nalog na Pay Palu, eventualno da mu poaljemo international money order, za koji srpski bankari nisu uli na nedavno odranom kursu. Opet je zapadnjaka politika uinila svoje i onemoguila na napredak. Poto sam ja predstavnik naroda koji je uvek sa starim tehnologijama ostvarivao napredak, bilo bi glupo da odudaram i u toj sferi ljudskog delovanja. Uostalom ko mi je kriv to sam najednom postao plateniji, te sam poeo da utoljavam stare strasti i elje, kupovinom asopisa, fotografija, koncertnih karata, bootleg ploa i gomilu drugih gluposti koje su vezane za Stonese. Ako mi neki prodavac prihvati ke, onda moram da pribegnem lukavstvu i da sakrijem novac u zadnju stranu standardnog diska, izmeu plastike u koju lee disk i zadnje strane omota, jer je zabranjeno slati novac u koverti, a sve poiljke preko dvadeset grama moraju se predati otvorene. To je delimino siguran i spor metod, koji postaje malo sigurniji kada alterski radnik stavi peat ne podlee carinskom pregledu. Da budem iskren i u mnogim drugim zemljama je verovatno zabranjeno slati novac u koverti, ali stotinak primljenih pisama mi govori da njihovi graani imaju pravo na privatnost poiljke i da im alterski radnici ne savijaju pismo, pa kada zauti folija od okolade, u koju se stavlja novac zbog neprovidnosti, konstatuju zaueno, da se tu neto krije i da mora da se otvori. Kako bi inae smuena alterua, koja pri svakom okretu glave prema tampau pogleda i na sat, razbila monotoniju, ako ne bi odmah pretpostavila da aljete novac ili zlatni lani. Mada, kad bolje razmislim, ko meni daje za pravo da tako razmiljam? Moda jednostavno radnici obavljaju revnosno svoju slubu i tu je kraj. Da ne bih sebe stavljao u konfliktne situacije, zbog pogrenog razmiljanja i nepotovanja propisa, ja sam pribegao staroj srpskoj metodi koja se naziva trange - frange. Vie od est meseci trgujem, tako da sam stekao status pouzdanog trgovca, jer sam uvek bio na strani kupca. Urezala mi se ema sa jednog predavanja na fakultetu, na kome je predstavljen kupac u formi Boga. Tako sam odluio, da ako ne mogu to da doivim sa jedne strane, da bar probam sa druge i nekog time usreim, jer samim tim biu i ja sreniji. Nekog zapadnjaka bih uinio jo srenijim, tako to bih mu diskove prodao na odloeno plaanje. Njega bih obavezao da kada se ukae potreba jednostavno plati Pay Palom neto to bih kupio na Ebayu. Razliku od nekoliko dolara bi zapamtili i u nekoj sledeoj trgovini uraunali, a oni su meni bili neizmerno zahvalni, jer nisu morali da plaaju skupe usluge registracije pisma. Ja sam sticajem okolnosti krio zahvalnost, jer sam pored skupih potarina koje bih i ja plaao, bio rastereen orobljavanje pisama, koje bi opet ilo na moj teret. Pored svih tih improvizacija koje su sve nas inile srenim, oseao sam neku nelagodnost, zato to nisam znao kome da se zahvalim za manjkanje naloga na Pay Palu, svojoj zemlji ili zapadnjacima, jer kada bih imao nalog nikada ne bih davao diskove na poek, to je velika stvar u trgovini. Neko vam uini dobro, a vi mu se i ne zahvalite, to ipak nije fer. Dobro poznata prostorija u drutvu manje poznatih ljudi. Prostoriju upozna za pet minuta, a za ljude treba malo vie vremena. Prilazim pultu za kojim sada sedi stariji ovek sa sedim brkovima. Stavljam okoladu na pult i tri poiljke sa prateom carinskom dokumentacijom. Brkati carinik samo je povrno pogledao poiljke i pokazao rukom na jednu najmanju poiljku i tiho rekao: - Ova moe, ostale ne.

144

Ovo nisam oekivao, ali pouen preanjim iskustvima, nisam imao izbora, sem da preostale dve poiljke vratim u kesu, platim taksu i krenem na potanski alter. ena na pakovanju, koja sedi tik do njega malo ga je udno pogledala, stavila mi je pripadajui peat na kovertu i nastavila da reava ukrtene rei. Do narednog altera obino me deli etiri koraka, a sada verovatno osam pognute glave. Potarka me na treem koraku susree ljubaznou, koja se ne sree esto na alteru, podiem glavu i vidim na vratima iza nje mog carinika islednika. - Oooo producent, neto si mi danas zakasnio, sluba radi do dva sata, ali smo se dogovorili da dolazi do dvanaest ... zna malo papiri da se srede i tako to... - Znam, ali eto... - Ma nisi ti bilo ko, malo se alimo ... vidim okolada je na stolu, ispravno ... koliko poiljaka aljete? Samo jednu? Odjedanput nasmejano, oputeno lice poinje da se stee, a elo da se bora. utke prilazi pultu, seda na svoju stolicu i meni pokazuje prstom da priem. Kada sam priao dovoljno blizu, ponovo je nekako prstima pokazao da izvadim poiljke. - Sto ezdeset dinara ... aha kao i uvek ste spremili carinsku deklaraciju, hvala ... izvolite na potanski alter. Klimam glavom i oima se zahvaljujem, a brka se okree i glasnije nego malopre dodaje: - Danas ja radim na tom mestu. - Ozbiljno? Moj islednik poinje da lomi okoladu preko omota, malo mu ruka drhti, moda je okolada suvie tvrda. - Da. I ja odreujem ta moe da proe. Meni pokazuje da uzmem okoladu, prihvatam jer vidim da je iskreno, a i da nije opet bih prihvatio. Dok se maam rukom za kocku, vidim mog islednika ije lice poprima boju okolade. - Ma nije valjda, a to svi mi murimo na one tvoje, to alju rimske novie i prstenje? Brka poinje da gleda negde u stranu, a moj islednik uzima kockicu i poinje da coke. - Vidi ovaj ovek zna za kuni red, barem donese okoladu, a oni tvoji kustosi pravo sa iskopavanja dou u gumenjacima kaljavi ko... treba da im stavimo struku za blato dole na ulazu ... more, dok sam ja u ovoj zgradi, on ima da alje diskove ... e, sad moete na alter pakovanja i red bi bio da vidimo neki novi disk... Bio bi to savren tajac od oko tri minuta, da nije bilo drndanja tampaa po vinjetama i potvrdama. Svi su gledali negde u sto, neto pisali ili itali, samo smo moj islednik i ja, vodili dijalog osmesima i pogledima, nastavi ti slobodno, hou hvala ti, ma nita podigni cenu malo je to... Tek tada sam shvatio da je on moj jedini aneo bootleg uvar. astio sam sebe etnjom kroz uliice po centru i tek negde u peakoj zoni, setio sam se da ukljuim mobilni, koji sam uvek iskljuivao pri poseti carini. Ubrzo je stigla poruka od novinara: kupi Rock Express i okreni na recenzije. Nikad mi nije slao ovakve poruke, a dobro zna da ve godinu dana ne kupujem magazin. Ajde kupiu, i moja mama ne kupuje Burdu odavno, ali se nekad prevari. ta je hteo sa onim recenzijama, ba me zanima ... Adema ... Bonfire ... Minds Eye ... Rolling Stones, a zbog toga, ek ta je ovo? Rolling Stones - Budapest Rain (Risk Disc) Iliti Live At Nepstadion, Budapest, 8/8/1995, kako pie na fold - out omotu ovog neobinog izdanja. Neobinog, podvaim odmah, jer se ovde susreemo sa naim piratskim izdanjem oko kojeg se neko zaista potrudio, doterao ga, sredio, naminkao, napravivi od njega prvi srpski piratski album (stranog benda) koji ima smisla. Svima je znano da je ovde piraterija sinonim za

145

jeftin CD-R lopovluk, nema potrebe to objanjavati, ali da e se u tom kukolju pojaviti gusar koji e pirateriju shvatiti na pravi nain, nije lako poverovati. Originalni plastificirani fold - out omot, numerisano izdanje ogranienog tiraa, kratki strip o Jaggeru i Richardsu u Budimpeti, dva diska puna muzike i bonus audio intervju (uoi koncerta) sa junacima stripa, samo su neke od lepravih karakteristika ovog seta koji stoji rame uz rame sa svetskim butlezima imunijih gusara. A zvuk? A sam album? Iako su piratski snimci uvek namenjeni ba & jedino fanovima, kvalitet zvuka je vie nego solidan (snimak je iz publike), i ako ste svesni ta zaista sluate, teko da moete imati obraza za kritiku. Na dva diska je pohranjen kompletan koncert za koji mnogi kau da im je bio jedan od najboljih na evropskoj turneji, a za Voodoo Lounge turneju kau da im je bila jedna od boljih. No, ovde mi ne morate verovati na re, moda laem i vas i sebe, kao to je prirodno da to ini svako ko je bio samo na jednom koncertu Stonesa, i moda lepotu ovog snimka vie ine probuene emocije nego li ta drugo, moda je za sve kriva ona provala oblaka (odatle naziv albumu) koju sam primetio tek kad se Jagger pojavio u kabanici, negde kod akustine Angie, ili sam jednostavno sretan to imam ivi album ijem snimanju sam i sam prisustvovao, svejedno je. Sve to kreira opti pozitivni sud o setu koji ne moemo nagraditi ocenom, ve jedino zasluenom panjom. Dakako, nemam nameru dizati spomenik autoru ovog bootlega, zahvalnost sam izrazio kupivi primerak i to je to. Risk Disc (#002) u svojoj ponudi ve ima i "Greek Me Up All Night" (uivo, Atina, 16/9/1998), a verovatno e i sledei album obradovati neka nova/stara lica. Sve ovo jesu simbolini signali da se i u Srbiji stvari mogu postaviti na prava mesta. I nazivati pravim imenima. Proitao sam u jednom dahu i tek tada sam shvatio da sam za vreme itanja stajao okamenjen, na sred neke male uliice, imun na enske tikle, agor, iznenadne povike i golubove. Voda, treba mi voda. Grabljivim koracima koraam po neuglednom trotoaru, koji se sve blie stapa u bljetave ploice. Kao da idem mutnom rekom koja se tu predamnom uliva u bistro jezero, koje ne moe da se zamuti. Dolazim do ugla gde me eka spasenje, esma na sred Kneza. Nema ljudi pored esme, nema ni mlazeva koji izbijaju iz masivnog lepo otesanog kamena. Nema veze, sad sam i onako manje edan. Priznaj da si hteo da isprska prolaznike pored esme, da im skrene panju na svoju sreu. Ne priznajem, bio sam edan. A, sad kao odjednom nisi? Jednostavno vie nisam. Bolje je to nema vode, niko ne bi obratio panju na tebe, jer bi mislili da si lud, samo bi dabe isprskao ljude. Zar ludaci nisu uvek sreni? Eto, hteo si da izgleda pred ljudima kao ludak, da bi pomislili da si srean. Dosadan si vie, odoh u onu batu da jednim udaracem ubijem dve muve: da ugasim e i tebe malo natopim pivom, da mi ne dvanka vie. ta bih dao da ima u Knezu neka kafana sa kariranim stolnjacima, idem u Mornar. Nisi ti edan, samo trai izgovor. Ne brini ti nita, samo jo malo, zaliu ja tebe... Miris duvana, girica i piva, koje polako vetri iz krigli, stapa se sa endeminim mirosom zidova i stolica, mamei na ... - Izvolite ... - Jednu kriglu piva. Ko je hteo, dnevnu tampu je proitao, ostaju samo zakasneli listai tampe i periodini itai poput mene, koji itaju neto to ne zastareva. Pazi ti koji epiteti ... potrudio, sredio, naminkao ... prvi srpski piratski album koji ima smisla ... Imponuje ti, aaa? Zato mi ne bi imponovalo? Pitam onako ... Nije to onako, zavidan si i pakostan, nisi verovao u moje ideje, a sad si se naao u glupoj situaciji, no ja sam demokratian, iako smo zajedno pojeli dak soli, ne traim da me podrava, obojica ivimo u zemlji gde je sloboda misli zagarantovana, pusti me da uivam. Ovdanju pirateriju poistovetio je sa lopovlukom, dobro da je neko uvideo ... gusar koji e pirate-

146

riju shvatiti na pravi nain ... da sam ja hteo ovako da napiem ne bih umeo. Eh, nisam jo rame uz rame sa ostalim imunijim gusuraima, jer oni rade na fabrikom disku. Oduio mi se tako to je kupio disk ... on ne uzima u obzir ovo to je napisao, a ja sam se oduivao poklanjanjem diskova i nisam uspeo da izdejstvujem lanak ... da se i u Srbiji stvari mogu postaviti na prava mesta ... Da je ovek znao koja si paljevina i posledice toga, ne bi sigurno napisao to. On ovo nije pisao zbog mene, nego zbog drugih ljudi, tu ima razlike. Mada priznajem, sa zadnje dve reenice kupljen sam do kraja ivota. U svetu bootlega si postigao uspeh, u Srbiji je novinar, koji nije plaen, preneo ljudima tvoje ideje, ta eli vie? Ne pravi se lud, zna ti ta ja elim ... Dobro ... znam, ali koja je svrha toga? Zar sve u ivotu mora da ima svrhu? Hajde nisi ba mlad, ima godina kao i ja, reci iskreno. Ne mora ... Hvala ti na razumevanju i pusti me da ostvarujem svoje snove, ja se tebi ne meam u ivot kao ti meni. Da te pustim da izda koncert iz sedamdesete, na kome se jedva razaznaju pesme, da bi pokazao svetu da samo zahvaljujui omotu, neka krina od snimka moe da se nae na neijoj polici, uz to dobro naplaeno. Kao prvo, to nije krina od snimka, svaki snimak koncerta je istorijska stvar i zasluuje punu panju. Zamisli oveka koji je tada uneo onaj reel to reel snima, samo da bi snimio koncert. On u meni pobuuje divljenje i zasluuje potovanje. Drugo, mislim da im se oduim za ovaj zadnji to su puno platili. taaa, misli da spusti cenu? Zato da ne? Poludeo si, nema anse, ne dam ti ... Ne dam ni ja tebi da dangriza, zaboravio si da na pivo nisi imun kao na rakiju. - Kelner, jo jednu kriglu. Fotografije iz devesto sedamdesete bile su retke, a one malobrojne su dosta eksploatisane po knjigama, tako da je stavljanje takvih slika odudaralo od moje zamisli bootleg omota. Ponovo sam pribegao matarijama, koje su rezultirale da umesto Mocarta, na kuglama koje su proslavile svet, stavim Jaggera, koji je pre snimanja istoimenog filma bio ubeen da je dobio glavnu ulogu. elja mu se nije ostvarila, ali ja sam mu je nekako ispunio na drugaiji nain, zamenivi Mocartovu glavu sa njegovom, ba iz perioda kada se snimao film. Znajui da krue prie kako Jagger brlja internetom, potajno sam se nadao da e videti sebe sa perikom, ispod koje vire zulufi u nekoj odei poput uniforme i shvatiti da nema razloga za brigu, jer moda i ne izgleda kako je zamiljao. Moram da priznam, da sam tek u trideset i prvoj probao tu uvenu kuglu, ali sam saznao da nisam jedini kada sam pozvao drutvo da degustiramo kugle, jer sam kupio jedno poveliko pakovanje. Bio sam baja kada sam samouvereno uao u prodavnicu slatkia u Knezu i posle kratkog razgledanja rukom pokazao na jedno poveliko pakovanje, sa glasnim komentarom, bie dovoljno, a za sebe sam ostavio ostatak, velika slika za skeniranje. Radovalo me to sam ja najstariji koji je Stonesima bio zahvalan za prvu degustaciju uvenog slatkia, ali me titila pomisao, da nije ovog sluajnog dogaaja, moda bi se i drugima u istom ili kasnijem dobu degustacija desila prvi put. Slatki je ukusan i mami, ali nita vie od babinih salia, sa salom od Moravki, crvenim dudom i omutom hranjenih, u sedam voda prepranog, demom od ljiva rukobranica, sa pogledom u nebo branih, da ostoje krpom pokrivenih. No, o ukusima i ambalai ne treba raspravljati. To je bila samo naslovna strana, koju sam morao kombinovati sa jo neim da bih napravio omot. Listajui knjige koje mi je Mladen pozajmio, naiao sam na neke slike koje su otpale sa omota za plou Beggars Banquet. Bilo je tu nekoliko ovekoveenih pokuaja lanova Stonesa, da izgledaju provokativno za bogatom trpezom, ali mi se nekako uinilo da bi to izgledalo bolje za oskudnom. Nena, kolovani strunjak za muzejska pitanja, koja nije prizivala tuu nesreu, ali je znala da e dobiti posao samo ako neko u muzeju uskoro umre, iz cuga mi je rekla: ta slika to ti se muva po glavi je, Seoska Svadba, od Brojgela, skeniram je sutra i aljem ti mejlom. Nisam mogao da odolim, a da umesto glave seoskog sviraa stavim Brianovu, jer sam ubeen da je bio sposoban da svira i gajde. Prvo sam pomislio da je veliki kieraj torta sa Let It Bleed albuma,

147

koju sam namontirao umesto jedne zdele na tabli za posluivanje, ali ako Jaggeru ne zameraju milioni fanova na koncertnim kierajskim kostimima, nee valjda ni meni njih par stotina na ovom detalju. Imao sam kostur omota, ostalo je samo da naem novog tampara, jer onaj prethodni nije se pokazao onako kako ja zamiljam oveka od zanata. Traenje tampara preko poznanika i oglasa davno sam eliminisao, zato sam primenio jednu seosku zdravorazumsku metodu, koja se sastojala u otkrivanju novih beogradskih uliica, u emu sam uvek uivao, uz obavezno zavirivanje u tampariju ako na nju naiem. Iao sam logikom da oni pravi, stari tampari, ako su odani profesiji, jo uvek imaju radnje u starijim delovima grada. Za oko mi je zapala jedna tamparija na uburi, koju sam sluajno otkrio tako to se desio neki zastoj na troli, koja se ba zaustavila naspram jedne male uliice, u kojoj sam pod ulinim svetlom sa bandere, video ljude kako iznose iz kue neto poput tabaka od hartije i unose u kola. Otkrio sam pri etnjama i druge tamparije, ali ovoj sam dao prednost, jer kad jo nisam bio siguran da je to tamparija, video sam da ljudi rade i ako je bilo preko deset sati nou. Pomislio sam da ako neko ima dosta posla, ne moe da bude lo tampar. U startu sam konstatovao da se nisam prevario. Drugi put dolazim u tampariju i zatiem gazdu, koji se sea moje prve posete koja je bila pre mesec dana. U prvom susretu sam saznao da je samo dve godine stariji od mene i da je rastao uz buku tamparskih maina, koje moe bre da oisti i podmae, od automatske puke. Ovom prilikom me je uveo u prostranu i lepo opremljenu kancelariju, gde je bila jedna ena koja se neto muvala oko raunara. Nema nutkanja kafom i piem, odmah prelazimo na stvar. Dajem mu maketu od kartona i poinjem da objanjavam kako bi omot trebao da izgleda. Nisam daleko dogurao sa objanjavanjem, jer je usledilo kratko pitanje: - Je l ima ti tancnu za to? - Nemam, spremio sam nacrt da se napravi. - Ma to da troi pare, imam ja tancnu, neka strana firma radila je promotivni disk pa je ostalo ... evo, sad u ja da ti dam disk, pa ti vidi da li ti se svia. Preturao je po fioci u stolu i usput mi dodavao neke prospekte i kataloge koje je radio, dok ne nae ono to trai. Kataloge sam kurtoazno uzeo u ruku i listao, jer sam znao da nee da stavi neke brljotine, a i morao sam sa neim da se zanimam, dok je on proirivao potragu na ormari do stola. - Napokon, evo izvoli. Dok je jo bio u njegovoj ruci, omot je plenio panjom, kada se naao u mojoj, osetio sam pravilno presavijenu riknu. Rasklopljen u obema rukama delovao je prefinjeno, spreman da pojaa utisak elegancije koju bi Jagger trebao da odaje sa naslovne strane. Dogovor je na obostrano zadovoljstvo postignut. Ostalo je da doem sa pripremom i tada dam neto novca kao depozit. Njegov kum je radio sito tampu, tako da mi je smanjio brigu i oko tampe samog diska. Sve se idealno poklopilo. Mladen i ja nismo imali problema oko pripreme, tampa na disku je uraena za rekordnih dva dana, a kada sam video da je tampa perfektna, odluio sam da izdanju dodam mini CD, na kome je bio nemi film ba sa tog koncerta. Glupo bi bilo da se tih osam minuta videa ne nae uz kompletan audio zapis. Sama pomisao da je neko uneo kameru, koja nije ni prii dananjim minijaturama i omoguio generacijama da vide kako Keith izlazi na binu, teka gitaru u pojaalo i pokree ou, obavezivala me je da stavim taj bonus. Disk je bio u formi video CDa, tako da je primao svaki DVD plejer, a bio je dovoljno mali da se zavue u dep zajedno sa standardnim diskom i na alteru proe kao jedan disk. Na sajtu sam sa ponosom predstavio disk stavivi samo sliku naslovne strane i najavio da e biti gotov za sedam dana. Meni je ostalo da se posvetim nekim drugim stvarima za tih sedam dana. Kao poruen mi je bio poziv na kolegin

148

diplomski, da me barem malo opomene da me dele jo ta tri komada od diplome. Barem mogu da pitam asistenta, da li vai onaj rad to mi je zadao pre nekoliko godina, s obzirom na to da je poruen most u Novom Sadu i Dunav u tom delu vie nije plovan. Znajui da je na fakultetu veina stvari hipotetikog karaktera, proao bi i taj rad, ali ipak je osnovni red, kao i u svakom poslu, da se nadreeni pita. Po ko zna koji put u da sluam kako treba da putuju samo informacije, a ne ljudi i materijalna dobra, da bi preneli informacije, dok sa druge strane ja moram da bijem put do fakulteta da bih na nekoj oglasnoj tabli proitao svoje ime, ispod ili iznad crte. Priroda diplomskog ovog puta je uslovila dubljenje teme, kako bi bilo idealno da pojavni oblik robe bude takav da sama roba bude jedinica skladitenja, transporta i na kraju prodaje. Jednom reju treba biti toliko pametan i izbaciti transportnu ambalau, jer predstavlja mrtav teret ili je racionalno iskoristiti. Dok sam sluao hipotetiku i kolske primere, premotavao sam u glavi kako bi bilo idealno da ovek koji dobije moju poiljku, transportnu ambalau za neto iskoristi. ta moe da uradi sa ispisanom kovertom, koja nije jeftina, barem ne kod nas? Neke budale prelepljuju belu nalepnicu preko adrese i koriste ponovo u razmeni, ne znajui da time daju ideju potarima da urade isto i umesto njegovog prijatelja, diskove dobije potarev prijatelj. No, sumnjam da bi bilo koji potar to uradio jer je to asno zanimanje. Pored tog glupog naina, ne vidim ni jedan drugi smislen, sem da je baci u kantu za reciklau, to se i podrazumeva da e da uradi. Asistenta nisam naao, a po naputanju diplomskog zadao sam sebi diplomski, koji je glasio: kako napraviti kovertu koja moe kasnije da se iskoristi, a da nije puno skuplja od postojee, jer onda gubi smisao. Bila je to tema za pravi diplomski, jer se sadrao ogranienja poput, da koverat zajedno sa diskom ne pree sto grama i da roba bude bezbedna pri transportu, kao i niz drugih sitnica. Dolazim u tampariju i vidim istu enu kao proli put, kako lepi moje omote. Sa vrata sam video da neto nije u redu, jer mi omot iz daleka nije zaliao na uvene kugle. - Jovane, ja ovo ne mogu da primim. Ova boja nije zlatna kao sa one kutije to sam ti dao, nai kutiju i pogledaj. Samo je letimino pogledao i brzo odgovorio: - U pravu si, to nije zlatna. Gledamo se, nita ne progovaramo, stojim, podiem ruku i izvrem aku mamei neki odgovor. - Doi preksutra, ja u lino ponovo da odtampam. Ti onda proveri pa ide na plastifikaciju i tancovanje. Neu da brukam oca koji mi je ostavio tampariju u amanet ... Hajde da ti dam one omote i da kaem eni da vie ne lepi. - ta e mi? - Ja u da ih bacim sigurno, a ti moda moe da ih iskoristi za neto ... valja za pod saksiju, plastificirano je ... otkud znam, vie mi... Oekivao sam neko zavlaenje i izgovore, ali sam za dva dana ugledao kopije na kojima je zlatna boja bljetala kao zlatnik sa Titovim likom. Konano sam nekom tamparu iskreno estitao za rad, ali sam izgubio iz vida da sam mu estitao za parcijalni rad. Pota u Takovskoj zajedno sa potom u Vasinoj, spada u pote koje su namenski renovirane za blic televizijske reportae o isplati penzija, izjave zvaninika i brojanje novca kada su ekonomske teme u pitanju. Iako televizija ne moe da prenese miris, ne bi bilo pametno da se snima u nekoj drugoj poti, sa izlizanim pultovima, zamazanim zidovima, rupama u podu i stolovima za popunjavanje formulara, izrezbarenim gore od kolskih klupa. Nekako lake podnosimo priu o budetskom deficitu ili inflatornom udaru, ako tokom prie u pozadini idu slike u kojima sve bljeti i ljati, iako nije Nova godina. Da budem iskren i ja bih podneo tee u nekoj

149

drugoj poti podizanje roze koverte na kojoj pie prepakovano - komisijski otvoriti u prisustvu primaoca. - ao. - ao, ima dosta poiljaka ... ekaj da vidimo ... aha, ima i ovu specijalnu. - ta je to? - Ne znam ni ja, prvi put vidim, idem da zovem kontrolora, mora komisijski da se otvori. Potpii ti ove druge poiljke dok ja ne doem. Kakva je ovo sprdnja? Otkud sedam poiljaka kad oekujem samo jednu? Vidim uske farmerke kako presecaju upljine od stalae gde stoje poiljke. Mlada kontrolorka, morala je da napusti posao sravnjivanja uplatnica, da bi po prvi put u ivotu prisustvovala komisijskom otvaranju pisma. Imala je sreu, jer da meni ne stie novac, ne bi nikada imala priliku da vidi takvo pismo. Unutra me je ekalo originalno pismo poiljaoca i neki obrazac, koji sam ja morao da iitam i na kraju da potpiem, kako ne fali nita iz poiljke. Kome smem da kaem da fali trideset dolara? Barem imam uteno obrazloenje da je poiljka stigla oteena u potu trideset i jedan. Nije utena injenica, da je originalna poiljka otvorena tamo gde pie da je oteena, ali u obrascu ne postoji mesto za bilo kakve napomene, albe ili sumnje. Tri potpisa i svako se vraa svojim aktivnostima. Do drvenog diska, svu potu sam primao kod roditelja, tetke ili babe i dede. Menjao sam adrese, ali nita nije vredelo, jer potarima obino ne treba puno da shvate ta se alje u pismima. Ako ja moram da se oseam bedno to je pismo orobljeno, potanskim renikom reeno, ne moraju i moji blinji da se oseaju tako kada otvaraju ve otvorene poiljke. Zato sam svu potu upuivao na moje ime, na alter post restant u Glavnoj poti. Tako sam stekao privilegiju da osim mene pismo dotakne radnica na alteru, nekoliko za mene nevidljivih radnika u poti kod eleznike stanice i nekoliko u belom svetu. Izbegao sam potara da mi dolazi na vrata i matematiki gledano smanjio sam verovatnou da se neko igra sa mojim pismima, jer poiljka prolazi kroz manje ruku. Dao sam sve od sebe i primenio steena parcijalna znanja sa fakulteta, ali kao i uvek praksa malo iznenadi. Stalno sam sa zebnjom otvarao pisma. Od pote do kue iao sam peke, kao i uvek, tako da sam etnjom izbacio svu negativnu energiju, koja se stvorila primanjem roze koverte. U ostalih est, pored toga to su bile cele, iznenadila me je njihova sadrina, koja je bila gotovo identina. Svi su poslali po petnaest evra ili dolara unapred, a da nisu ni pitali koliko kota novo izdanje. Oigledno je bilo, da me ovi ljudi gledaju ozbiljno, za razliku od drugih. - Zdravo, pretpostavljam da zna zbog ega sam doao? - Da, da ... ali ne mogu nita da ti pomognem, zapelo je na tancovanju. - To mi pria ve pet dana telefonom, gde je Jovan? Bio bi red da sa njim popriam. - Otiao je u nabavku, trebao bi svakog asa da doe, izvoli ui ... hoe kafu? - Hou, bez eera. - Evo me za minut, sedi ... Sedim mirno i premotavam kombinacije kako da nastupim pred Jovanom. Sve sam to jo u putu razradio, ali jo uvek ne znam kako je najbolje. Ljudi su mi poslali novac, hitno mi je, a sa druge strane kod njega treba da se lepi. ta ako na lepljenju zajebe stvar i opet nemam gotov disk? Pojavljuje se na vratima neka devojka sa rancem na leima. - ao, gde je gazdarica? - Ode da skuva kafu. - Aha, na spratu je, mogu neto i bez nje. Stavlja ranac na sto, vadi neki rokovnik i poinje da lista. Seda i maa se slualice. Dobar dan, Sanja ovde iz tamparije ubura graf, da li je gospodin Korianac tu? Ne, ne, ja bih sa njim

150

da popriam, nazvau kasnije ... hvala. Dobar dan, Sanja ovde iz tamparije ubura graf, treba mi gospodin Milenkovi .. a da vi ste ... zovem da vas podsetim da jo uvek radimo izuzetno povoljno blokovsku robu ... jeste, tako je ... naravno ... da, da puno sam na terenu, ali imate moj mobilni, a moete direktno mojoj pomonici Mirjani da se obratite ovde u tampariji ... prijatno ... - ao Sanja. - ao mako. - Hoe kafu? - Ne, veoma urim, moram odmah na Banovo Brdo u jednu firmu. - A ime se bave ti, aaa? - Plastina ambalaa, ne brini, zovem poslastiare i ugostitelje ... ta da kaem ovima iz marketinga? - Reci im da radimo sve, to me to pita? - Da ne bude posle ja da se obrukam. - Lako je tebi, as promeni ... Jovane, evo eka te gospodin za one omote... Jovan me sa vrata zove u onaj prljaviji deo kue, koji je prepravljen u radnju - Ma ove ene ... izvini drue, zapelo na tancovanju, priekaj jo koji dan. - Misli da bih doao da mi nije hitno? ta je u pitanju ako nije tajna? - Puklo vreteno i nikako da ga zameni, jebiga, skupo je... - A to ne odnese kod drugog, nije on jedini u gradu. - Ma ne mogu... On je platio njemu, ako odnese kod drugog ostae kratak dvadeset evra. Bolje ja da ostanem kratak nego da me ovi popljuju po internetu. - Ajde ovako, otidi ti kod njega, reci mu da je hia i odnesi kod drugog, a ja u da platim tancovanje. - Ne mogu drue, nisu pare problem... Blizu smo, on jede usnu, a ja skupljam usta. Hvata me nervoza. - Dobro, a ta je onda problem? - Njegova je tancna. Stavljam disk u dno papirnate kese. Pomeram ga u jedan deo. Savijam ruke, zatim kesu na treine, koje kada se skalupe ine jo uvek kesu, koja postaje koverat kada se presavije i trakom koja duplo lepi, jednostavno posle potanske inspekcije zalepi. etiri tako spakovanih diskova stavljam u neprovidnu kesu i obilazim pote. U prvoj nastaje njihovo iuavanje i moje objanjavanje, kako je disk u kesi i ne moe da ispadne kroz rupu koju ini presavijena i tako zalepljena kesa. Lake prihvatam njihovo nadmudrivanje jer vaga pokazuje devedeset i osam grama. U sledeoj mi vrte glavom i rukom kroz rupu, koja smeta samo to nikad tako neto nisu videli. U treoj dobijam komentar i prekor: Svata ljudima pada na pamet, sada u da vam primim ali idui put zapakujte ovo bolje. Poslednja pota najveu tajnu krije. Crveni displej na vagi ispisao je cifre jedan - nula - dva. Reci joj dok jo nije odtampala. - Izvinite, mislim da vam ova vaga nije tana ... ta poiljka ne bi trebalo da ima vie od sto grama. - Otkud znate? - Pre neki dan sam poslao totalno istu poiljku iz druge pote i izmerilo je, devedeset osam grama. - Molim vas ... pa ista poiljka u gram ... gde to ima, ali ajde evo resetovau vagu ... evoo, sada da vidimo ... isto.

151

Oigledno je, da ja tebi ne mogu da objasnim, da su moje poiljke tane u gram i da se vaga ratelovala ili nije badarena pet godina. Moda moe neto drugo da ti pojasni. - Ako biste bili ljubazni da proverite kod koleginice, znam da sam zahtevan ali... - Kad ste ba navalili, ajde ... stavi ovo kad zavri, gospodin sumnja u moju vagu ... hvala ti, ljubavi ... koliko ima, ne vidim odavde... Vidim ja ljubavi, devedeset devet grama. Morau malo da razvodnjim onaj lepak za tapete, kojim lepim papir po dnu. - Evo, samoo za tri grama, ako vam se, ba, vie svia ona vaga preite kod koleginice, nemam nita protiv. ta je bilo? ta oe bre? Ispao si pizda? Otkud ti to? Preao si na drugu vagu, a sto ljudi e biti zakinuto, dok poprave onu. To nije moj problem. Zabrinjava me, ranije si uvek reagovao na ovakve masovne krae. Jo ima anse da se ispravi, ako ode kod kontrolora i prijavi. Ako prijavim nastae frka i nikad vie neu moi mirne glave da aljem odavde. Ne mogu da verujem ... sea se kad si kupovao cipele i pitao devojku do kad radi? Jes, ba se toga seam. Sea se, itekako. Rekla ti je da pie na vratima, ti si otiao do druge prodavnice i vratio se u deset do sedam. Kroz maglu mi neto, ta s tim? Poto je ona zatvorila lokal i sravnjivala pazar, ti si lepo uzeo klju i grebo po vratima dok nisi skroz izgrebao devetku, dok je ona jadna okretala neke brojeve na telefonu da se zatiti od manijaka sa bolesnom facom. Na kraju si se odmakao i rekao joj, da si skinuo broj, da ne bi jo neko naseo kao ti. To je bilo davno, pusti to. Ne to je bilo pre sedam meseci, dok te ovi nisu uzeli pod svoje. Stvarno si pacijent, ostavi me da ekam u redu kao i svi ostali. Pizdo jedna! Gleda samo svoj interes, a narod bespotrebno plaa ceh nemarnosti. Rekao sam ti da se ne kai sa njima, jo ima anse, idi prijavi. - A, to je ona sporna poiljka, ta imate tu? - Jedan disk. - Aha, dobro. Upleo si se u mreu, ne znam ta da ti kaem, bolje nita... Uskoro su poeli u skoro svim potama da mi sa negodovanjem primaju poiljku sa rupom, tako da sam morao da odustanem od praktine primene diplomskog, jer mi je od alterskih radnika zavisio nastavak zapoetog sna. Svih dvadesetak pristiglih kesa, koje su sa jedne strane imale glup natpis Risk your life, Risk your wife, Why don t you Risk Disc?, a sa druge strane bile blanko, jer sam ostavio izbor potecijalnom korisniku, bilo je upotrebljivo, a nekolicina se kulturno zahvalila na poklonu sa znakom uzvika u pismu. Ostalo mi je oko devedesetak kesa da delim prijatljima i da nosim u njima poklon kad krenem na neku urku. Trud je podrazumevao ekonomsku isplativost, jer su kese bile jeftinije i svrsishodnije od takozvanih, puckavih koverti, ali mi je po ko zna koji put ostala samo zadovoljtina, za koju jo nije izmiljena kvantitativna jedinica mere. Kraj je avgusta, izuzetno vreo dan. Vraam se kui sa dnevnog zadatka. ekam trolu kod Narodnog muzeja. Nailazi privatni autobus, a meni je svejedno jer nemam markicu. Tano ispred mene se otvaraju prednja vrata, a ja dovoljno lenj i iscrpljen suncem, sedam na sedite odmah iza vozaa. Lenjost se uskoro pokazuje kao spas, jer majstor ostavlja otvorena vrata, s obzirom na vruinu i mali broj ljudi u autobusu. Dok mi kondukter naplauje kartu ujem neko neprestano i dosadno sviranje, kao na svadbi. Konstatujem da uvek ima seljaka u saobraaju i piljim kroz otvorena vrata, jer mi je lepe nego kroz umazana stakla. - Je l crna udovica? - Jeste. - Mamu mu, kad se pre stvori? Idi pozadi vidi, ta hoe?

152

Razgovor mi se uinio atipian i radoznalo sam oekivao kondukterov odgovor, kada se vrati. - ta oe? - Pokazao mi etiri prsta, ta da radim? - Sve da mu jebem, prati nas u stopu, pokupie nam putnike kod Beograanke i na Slaviji. - Spremi etrdeset, nema druge. Pouri, treba da stanem. Kondukter je hitro izdvojio etiri desetke, uvio u aku i u nekoliko koraka pregazio unutranjost skoro praznog autobusa. Samo par putnika je ulo negde pozadi i ne zadugo kondukter, inae brz po prirodi, stvorio se pored vozaa. - Uzmi zapii odmah, da ne zaboravi. Mamu li mu bezobraznu... Kondukter uzima ukorienu svesku sa pulta, neto pie, ubrzo vraa na isto mesto i seda pored vrata. Iako su prozori i vrata otvoreni, mene odjednom zapljuskuje neka vrelina. Znojim se, rukom steem ugao majice, blii se semafor kod Jata, crveno je, jedinstvena prilika, autobus staje, moram da izaem. Moram ne mogu vie. Dva koraka do stepenika, jedan na stepeniku, dva stopala ispred semafora. - Kretenino! - Izvini muka mi je. Od ega ti muka? Od dugog tranja? Prestani, molim te. Zar nisi sa sveskom u ruci trebao da bude u onoj uliici? Usrao si se od straha. Nije to u pitanju. Pikica si. Predomislio sam se u trenutku. Zato, ako smem da pitam? Ve si pitao ... zato to sam pre dva sata na carini stavio na pult okoladu ... isti smo, isti ... ja nemam pravo to da uradim ... ne znam za druge, ali ja nemam pravo. Upao si u moralni procep, upozoravao sam te, ali nisi hteo da me slua. Zamakni u uliicu, loe izgleda, narod te gleda.

Mnogi kau da novac promeni oveka. Moram da se sloim, jer sam sav novac koji mi je preticao troio na kupovinu starih bootleg ploa i diskova, unikatnih fotografija, asopisa, iskorienih karata i mnotva sitnica, naravno sve vezano za Stonese. Najednom su mi se poklopile kockice i dobar deo onog to sam pre petnaestak godina eleo da imam u ruci, sada sam imao na dohvat ruke, a nerazumljivo bi bilo da ne pruim ruku, jer je to u ljudskoj prirodi. Iako nisam marljivo pohaao onaj zvanini fakultet, bio sam redovan na ovom nezvaninom i jednostavno pokazao sebi da ne beim od obrazovanja, ve hrlim ka obrazovanju za koje smatram da ima smisla. Znanje samo po sebi nema smisla, ako se ne primeni ili ga neko ne verifikuje. Za razliku od zvaninog fakulteta, ovde su se znanja odmah primenjivala po usvajanju i nije postojala mogunost verifikovanja, prepisivanja, protekcije ili slinih podvala. Svako novo izdanje smatrao sam kao jedan ispit i unosio nove elemente. Profesori su bili osnivai bootleg labela, poev od onih iz ezdesetih, do ovih u devedesetim, koji su iza sebe ostavili mnotvo literature u vidu ploa i diskova. Kao kruna svakog rada je diplomski rad, koji je trebao da bude koncert Stonesa u Srbiji. Do tada sam trebao da ovladam svim tehnikama izrade bootlega, koje je i ukljuivala izrada fabrikog diska. Iako niko nije davao primedbe na moj rad, postojala je jedna grupa ljudi koja nije mogla da mi uputi primedbu, jer jednostavno moje diskove nije kupovala. Pojavom kasete i kunih kasetofona, dolo je do pokuaja vizuelne promene bootleg izdanja, koja nije zaivela kao to se to desilo u regularnoj muzikoj industriji. Ovde se nisu sabirale prednosti i mane formata, ve se ilo filozofijom, da i dete moe kod kue da nasnimi koncert i lupi neku fotokopiju u plastian omot, za razliku od ploe, koja ne moe da se uradi u kunoj radinosti.

153

Pored mogunosti da se lako uradi, nije postojala doza rizika koju je nosila produkcija jedne ploe, to je samim tim umanjivalo kolekcionarski karakter. Slino se desilo i sa diskovima, koji su se nekada izraivali iskljuivo fabriki, dok danas reza obavi posao za pet minuta. Gledajui tehniki, razlika izmeu fabrikog diska i rezanca je mala i nije ni prii razlikama izmeu ploe i kasete, ali je dovoljna da se odazovem izazovu. Mogao bih da muntam profesore na razne fore i nekako proem, ali to je van mojih etikih naela, jer meni ne treba verifikacija radi forme, ja elim da pokaem znanje. Opet lae, eli da ti na unutranjosti diska, umesto nekih brojeva pie, Risk Disc, a to samo pirat sebi moe da dozvoli. Ja nisam pirat, ja sam gusar.

Ovo je naa no, potrudiu se da budem savren ljubavnik. Znam da sam puno stariji od tebe, deli nas malo vie od jedne dekade, ali to ne umanjuje moju ljubav prema tebi, koja me je ispunila onog asa kada sam te prvi put ugledao. Jo uvek pamtim prvi dodir preko tvoje folije nevinosti, koju u, nadam se, skinuti veeras. Vie od hiljadu tvojih drugarica je skinulo nevinost, ali ti kao da si se uvala samo za mene. Ne brini ljubavi, iako nismo podelili intimnost, mi smo ve est meseci zajedno. Uputili smo jedno drugom mnotvo pogleda i dodira. Koliko god ti oekivala od mene, ni meni nije lako, jer sa velikom strepnjom oekujem tvoje reakcije na moje dodire. Ne plai se duo, mnogi mukarci tretiraju ene kao stvar, ali za mene i stvar ima duu, a kamoli takva crnka poput tebe. Na trpezi je vino i plodovi mora, koji nisu ubrani samo za nas, ali e uveliati nae slavlje. Znam da si na dijeti kao i veina devojaka tvoje dobi, razumem ja vau generaciju, pratim trendove inae ne bismo sada bili zajedno. Ali, hajde iveli. Svee osvetljavaju sobu i produbljuju naa oseanja, ali se ipak nadam da nee nestati struje. Da pustim neku muziku? Naravno. Hoe Stonese? Kasnije, nije problem, pustiu klasiku. elim te, ne mogu da izdrim. Nisi jeftina kao ostale. Znam, zato elim da ti ponudim specijalno tuiranje. Prihvata? Hvala na poverenju. Za tvoju preplanulu put i prvi put, predlaem rastvor malo alkohola i destilovane vode. Zato? elim da zadri svoj prirodan miris, a da nestanu sve neistoe iz tvojih pora. Drago mi je da mi veruje. Ovo je poseban suner, osea kako je mek? Znao sam da ti prija. eli da igramo igru? Evo ja u da drim suner, a ti se okrei u krug ... tako ... super, moda ti se malo vrti u glavi, ali naviknue se. Hoe prirodno da se osui? Prava dama. Jo nisi spremna, eli da to bude u pono? Naravno, potujem to. ao mi je to si na dijeti, ja ne mogu da odolim vinu i ovoj ribi. Ah, kako u tvom prisustvu vreme brzo prolazi, vidim blii se as, idem da operem ruke, jer za ovaj trenutak moraju da budu savreno iste. eli ovako sa masnim rukama? Ne, ne, to nikako sebi ne mogu da dozvolim, jednostavno elim da dugo sauva taj endemian miris i istou. Lezi slobodno, ne brini nee boleti. Tako kau svi mukarci, a ipak boli. Znam, ali meni mora verovati da nee boleti. Ne, nemoj da se ustruava, slobodno vriti, to je normalno. Oekujem ak i da me pita: Are you feeling good?. Tako ... da pustim neku drugu muziku. Naravno, sad ja putam ono to odavno elim. Rolling Stones, Party Down, Chicago osamdeset prve, koncert pred samo par hiljada ljudi, set od tri ploe, broj hiljadu ezdeset i devet, kupljena nova u celofanu. Kako bih ja inae doekao ovu Novu godinu, sam samcijat?

Novu gusarsku godinu zapoeo sam kupovinom piratskog Rolling Stones kalendara u eminentnoj prodavnici meovite robe u Knezu, koja je prodavala diskove, kao i papirnate proizvode poput knjiga i kalendara. Realno posmatrajui stvar, da nisam video na internetu kako

154

izgleda zvanian kalendar Stonesa, za dve hiljade i treu godinu, ne bih znao da su i ostalih dvadesetak kalendara piratizovani, ali bilo je i za oekivati da onim originalnim knjigama neto dri balast, kao to originalnim diskovima dre rezanci, jer bi bez toga izgubila status prodavnice meovite robe. Nadao sam se da u posle svih praznika zapoeti novu godinu, sa fabrikim diskom u ruci, ali to se nije desilo zbog udnog naina poslovanja koje ima fabrika diskova. Preko est meseci sam se raspitivao kako mogu da uradim fabriki disk, piratski naravno, ali niko nije mogao da me uputi na konkretnu adresu, kao da se raspitujem za drogu, a ne za diskove. Svi su znali da je fabrika negde u Beogradu, ali su se ponaali kao da je u zemunici, a ne u obinom skladitu, kako se kasnije ispostavilo. U mozgu mi je stalno bilo prisutno, da svakog novog oveka koga upoznam pitam za reenje mog problema. Kupujui asopise koje sam kasnije prodavao na Ebayu, upoznao sam oveka, za kog se kasnije ispostavilo da je iz muzike brane. Ne znam da li su mu se moji diskovi svideli, jer ga to nisam ni pitao iako sam mu ih pokazao. On me je bezrezervno povezao sa jednom izdavakom kuom. Kad kaem povezao, to podrazumeva da je pored mnotva obaveza, naao vremena da me odvede kod glavnog oveka u kui i doslovce kae: ovaj momak ima problem, molim te uini sve to moe, ponaaj se kao da ini meni. Dan danas, kada ga vidim na nekom koncertu, a viam ga, jer bez takvog pozadinskog oveka oigledno pojedini bendovi ne bi funkcionisali, dobijem vizuelizaciju rei, dobroinstvo. Prvi ovek kue mi je odmah predoio da mogu da stavim na disk ta god hou, po ceni od trista pedeset maraka za master, plus jedan koma etiri marke za svaki disk, ali najmanje petsto kopija. Na licu mesta sam ostavio audio zapis i pripremu za tampu, kao i novac za master. Dogovor je bio da u polovinom decembra dobiti poziv iz fabrike, gde u podii diskove i platiti ostalo. Nakon tri dana dobio sam poziv od istog oveka. - Zdravo kolega. - Zdravo. - Ja sam se neto preao, nije master trista pedeset ve etiristo pedeset maraka. A je l si ti siguran da oe da pravi disk od onoga? Jo nije kasno da se odustane od tampe, jer tek u etvrtak ide autobus za eku. Da nisi pogreio disk? - Nisam, sve je u redu, doneu novac. Kakvu eku, zar se to ne pravi ovde? - Ne brini nita, ovde se umnoava, tamo se samo radi master. Za mene je fabrika bila nedodirljiva, a elja za silver diskom ogromna, tako da sam muninu koja mi je kuljala iz eluca, proglasio za prehladu, jer je ipak zimsko vreme. Zima je bila ljuta, a mene je munina drala sve do polovine februara kada sam dobio dugo oekivani poziv i sutradan otiao da preuzmem diskove. Ispostavilo se jo i da smo komije. - Aha, to si ti, izvini to je malo due trajalo, zna gazda se enio, pa onda ovi praznici ... Hajdemo u kancelariju da reimo finansije. Dobro sam proao, mogao je da me uhvati i poroaj. Probijamo se izmeu nekih kutija i ulazimo u veliku neuglednu prostoriju gde su opet neke kutije i jedan sto sa raunarom. - Da vidimo ... petsto komada, ali mi smo te astili sa jo dvesta to si ekao ... to mu doe sedamsto maraka , kad prebacimo u evre ... a je l ima firmu? - Nemam. - E, onda mora jo porez na promet od dvadeset posto, to mu doe osamsto etrdeset, kad pretvorimo u evre... Jo i carinu da doda i bie kompletno. - Zafalie mi oko pedesetak evra, nemam sve sada, nisam se nadao za ovaj porez. - Ako nae neku firmu da protnemo bez, ako ne, onda nita. Ti vidi do sutra pa emo se raskusurati.

155

- A je l mogu sada da ponesem diskove? - Naravno, nee ti nigde da pobegne... Konano me je odveo do jedne kutije gde je pisalo Risk Disc. Odvrnuo sam krilca i ugledao celofanirane diskove na tapovima sa tampom, koju sam nekoliko puta prepravljao na monitoru. Primetio sam slabo vidljive, ali meni vidljive paralelne crvene obrise preko Jaggerovog lica. Oigledno neko nije dobro oprao sito, ali sam ubeen da e se od sedamsto nai dvesta korektnih koliko mi je trebalo za tira. Da mi je neko ponudio opkladu da iznesem petnaest kila u kitiji ispred sebe, uz kosinu ulice gde sam iveo, verovatno bih unapred izgubio, jer zbog nepoznavanja sopstvenog organizma ne bih prihvatio. Sada kada sam ga upoznao verujem da mogu i vie, uz bodrenja: zamisli da nosi hiljadu tvojih diskova, duplo izdanje, dva puta po petsto ... mora ... izdri... Pouen iskustvom da ne objavljujem nita na sajtu dok ne proverim svaku pojedinost, koja bi mogla da zajebe stvar, skuvao sam kafu i reio da se teleportujem na koncert u LA, ezdeset devete. Ovo mi je jedinstvena prilika da se realno stavim u poziciju onog, koji e da dobije disk, jer moram da presluam jednom disk, a kakav je jedan takvi su i ostali. Zato uvlaim disk u ve gotov omot i zatvaram ga. Svetlo uta hrapava etvrtka od kartona, sa jednim braon peatom u uglu, koji neodoljivo podsea na stare bootleg ploe, otvara se u mojim rukama na dva dela, ba kao omot duple ploe. U levom delu je celofanski prozor, kroz koji se jasno vidi disk sa slikom, koji na prvi pogled odudara od stare kole, ali ja nisam hteo da napravim savrenu kopiju stare ploe, jer bih bio obian plagijator, ve da lepotu i neprevazienost starine prilagodim savremenim trendovima. Da nije takvog razmiljanja, nikada ne bismo imali dananju Knez Mihajlovu, koja je spoj ranih poetaka srpske arhitekture, preko procvata urbane komunistike svesti, do savremene arhitekture bazirane na mermeru i staklu. Moda, da nisam nebrojano puta proetao tom ulicom, ne bih ni ja razmiljao tako. Na desnoj strani je dep iz kojeg viri malena knjiica, na kojoj se odmah moe videti tekst: ovde moete videti sve ono to ne moete uti na snimku. Malo deluje zbunjujue jer se podrazumeva, da kada stavi disk u plejer ne vidi nita sem cifri koje pokazuju vreme, ali ljudi su skloni vizuelizaciji onoga to uju, a ja samo elim da im pomognem u tome. Kao i uvek, prvo dajem svoje razmiljanje, pa se tek onda stavljam u kou drugog: Prokleto jebeni Srbin, kako dobar papir ... runo je ispisao broj, to se ceni ... gde je naao ovu sliku na zadnjoj strani? Nemam je u knjigama. ek, kako se vadi ovaj disk? Moram da dunem malo, da razdvojim foliju, aha sad moe ... jebeni Srbin stvarno je uradio silver, nije slagao, samo malo evo ... Risk Disc 007 ... vidi knjiica, ali prvo u da pustim disk ... Yeah ... poinje ... ah prekidi, pa to je onaj isti snimak to imam, nisam ni mislio da je drugi ... lanak iz novina, pa te novine ne mogu nigde da naem ... Ohh Carol ... ta je ovo? Tina, Ike i Jagger u bekstejdu ... ove slike nemam u knjigama, teta to nisu vee ... Stray Cat Blues ... reportaa sa koncerta, neverovatno ... nisam znao da postoji ovaj lanak ... Love in Vain ... pucka kao ploa ... Kakvo je ovo krckanje? Ovog nema na originalnom snimku, vrati malo. Ma kakva ploa, ovo je prebaeno sa trake, to je digitalno krckanje. Ne, ne mogu da verujem, ovo je kao da sluam disk koji je prodao Mr. D ispred SKCa, ovo se ne dogaa meni ... o sveta rakijo, pomozi. Sticajem okolnosti dolo je vreme da upoznam i fabrikanta, jer deko sa kojim sam komunicirao je bio potrko, koji je samo primao reklamacije, a nije odluivao o njihovoj osnovanosti. Ne znam da li uplovljavanje u brane vode deluje tako pozitivno na sve ljude, ali fabrikant je delovao veoma veselo. Moda je pre braka bio i veseliji, ali ne znam nikog ko bi mi to potvrdio. Odlazimo sva trojica u prostoriju, za koju nisam znao da je tako funkcionalna, jer pri prethodnoj poseti nisam video mali stub u jednom uglu. To je bila sprava na kojoj smo trebali da ispitamo osnovanost moje reklamacije. Dajem disk potrku koji ga stavlja u spravu, kojoj je

156

akcenat na velikom lajt ou, koji slui da privue kupce na pijacu. Posle prvih taktova Jumping Jack Flash shvatam da zvunici proizvode izraeno visoke tonove to e mi sigurno ii na ruku. Dok prebacujem na estu pesmu, odakle poinje konstantno krckanje, fabrikant mi sa velikom ozbiljnou dodaje: - Ne znam kako na tome moe bilo ta da se primeti od silnog vritanja. Moda su to inele? - Eh, ta bih dao da se uju prave inele. Sluajte... Na moju trenutnu sreu i trajnu nesreu, krckanje je poelo periodino da se pojavljuje negde od sredine este pesme, totalno isto kao to sam i ja kod kue uo. Svi utimo i sluamo akustinu pesmu, gde navodno povremeno inele dolaze do izraaja. Fabrikant poinje da odmahuje rukom i ohrabrujue mi dodaje: - Ovo nije nita, ja sam mislio da je neto ozbiljnije. - Zar moe da bude ozbiljnije? - Naravno, ali veruj mi niko ne obraa panju na to. Nije ovo snimak opere da se primeti. Ne brini ti nita, sve e biti uredu. - Ja ovo ne mogu da prodajem, stvarno se drastino razlikuje od originala. Hajde da stavimo onaj disk to sam vam dao pa da uporedimo. - Nije kod nas, u ekoj je, a sumnjam da ga i oni uvaju, davno smo im poslali. - Meni su ovi diskovi neupotrebljivi, predloi neko reenje. - Hmm pazi ovako, oni nama uvek alju po dva stempera za sluaj da sa jednim neto nije uredu. Uradiemo nekoliko komada sa ovim drugim, pa ako taj ne valja onda aljemo njima da provere sam stemper, jer oni imaju mainu za to. - Da, da, a kad ja mogu da oekujem ispravne diskove? - Ne mogu nita napamet da ti kaem, videemo... U celoj ovoj prii nita nije bilo izvesno, sem da sam proirio kolekciju podmetaa, podmetaima za ae. Moda sam izbaksuzirao stvar time to sam one omote koje mi je tampar sugerisao da su za cvee, sekao i pravio podmetae za ae. Nisam imao vremena za jadikovanja, jer sam pre dve nedelje poeo da radim diplomski rad, narudbom mikrofona. tampa je poela da bruji kako Stonesi sigurno dolaze u Beograd i ja sam jednostavno morao da reagujem. Premijer je dao garanciju, tako da nisam ni sumnjao u obeanja. Umesto mikrofona na alteru post restant, dobio sam plavu kovertu poslatu sa carine u kojoj me obavetavaju da priloim dokumentaciju za carinjenje. Bio sam zbunjen, jer mikrofon inae u prodavnici vredi oko devedeset dolara, a ja sam ga kod nekog dilera platio sedamdeset. Nita mi nije preostalo sem da odem u sobu koju su naveli u saoptenju i vidim o emu se radi, jer predmeti do sto dolara ne podleu carini. Bila je idealna prilika da eni sa pakovanja odnesem kompilaciju Forty Licks, koju sam joj pre dve nedelje obeao. Nisam imao nikakve vee porudbine, tako da sam malo zapostavio sobu na prvom spratu pote kod eleznike stanice. Disk mi je zadao muke, jer do sada nisam imao priliku da kopiram originale, koje sam inae malo imao u kolekciji. Kada bolje razmislim to me je nateralo da odem ispred SKCa i uzmem najnoviji softver koji radi takve stvari. Naravno, jedan tako mali program se uvek nalazi na kompilaciji sa jo pedeset, to uvek dobro doe u kui. Ulazim u lift, vrata kao estar opisuju putanju, a smrad poput onog iz telefonske kabine u glavnoj poti oblizuje mi nozdrve. Jedna ruka zadrava vrata, dve enske prilike bez lepe slike, u braon uniformama poveavaju skuenost u liftu. Dobro je da bar neto neutralie ovaj smrad. Ne pritiskaju nove dugmie, idemo svi na poslednji sprat. Dame imaju prednost, jer su blie vratima.

157

Izlaze i odlaze svaka na svoju stranu. Naputam smrdljivi lift. Imam neku udnu prehladu koja neutralie samo dezodoranse i parfeme. - Dobar dan, ja sam doao povodom jedne poiljke. - Dajte mi taj papir ... da ...da, dajte mi dokumentaciju za carinjenje i izaite dok ja zavrim papirologiju. - Nemam nikakvu dokumentaciju, zapravo taj mikrofon vredi manje od sto dolara. - Ma nije valjda? ta e vama mikrofon? ime se bavite? Novinar? Opet islednik, kakvo pitanje, takav odgovor. - Ne, ja sam zaljubljenik u ptice pevaice, pa eto, snimam ih u prirodi i posle putam kod kue da ih podstaknem na pevanje. - A, ja se pitam zato nekom treba Sony mikrofon. Znala sam da je neto kvalitetno u pitanju. - Ali to je najjeftiniji Sony mikrofon. - Poite zamnom da vidimo zajedno koliko je jeftin. Pratim braon suknju kroz mraan hodnik sa stubovima, ulazimo u jednu ogromnu svetlu prostoriju koja po izgledu regala, podsea na skladite. Prilazi nekom oveku i pokazuje papir, on joj rukom objanjava gde bi trebalo da je poiljka. Dok moje oko gleda njen smeo hod po sredini prostorije, ui mi para cepanje kartona i traka. Okreem se, na sve strane ljudi noevima seku kutije, vade sadraj, pokazuju jedan drugom i dogovaraju se pogledima i reema: da pustimo ovo, ne znam ja ta je to, pitaj njega. Po laganom prebacivanju poiljki sa jedne gomile na drugu vidim da ena ima drugaije manire i sigurno ne radi u kasapnici kao ovi. Glupo mi je, da joj kaem da je to obian koverat, jer je to mali mikrofon, ekam i gledam seckanja i odmeravanja. Dok mi prilazi vadi zapakovan mikrofon iz koverte i udara malim plastinim pakovanjem po ruci. - Ovo manje od sto dolara? Sony je to ... evo da pitamo kolegu. - To ispod dvesta dolara nije, ne bismo mi dabe odvojili... Ti si strunjak koji stavlja trbuinu u evape, za bolje i nisi. - Da je polovan mikrofon, pa da vam progledamo kroz prste - dodaje islednica. - Mogu li da pogledam mikrofon? - Naravno, zato smo i doli. Izvoli... Ne bih ni traio da pogledam da mi se nije uinilo da u gornjem desnom uglu vidim spas u vidu male zelene nalepnice. - Pogledajte, lepo pie da kota osamdeset i devet dolara. - To je otrcana fora, da skine nalepnicu sa pegle i stavi na neto skuplje - dodaje kasapin. - Ljudi, ne bih da se kunem, ali stvarno niko nije nita lepio, niti je imao nameru da vas prevari. Moja islednica je primetila da se oseam neprijatno, vratila poiljku kasapinu i mene pozvala u kancelariju. Nismo bili sami, ali niko nije obraao panju na na razgovor. - Molim vas, pogledajte na zvaninom Sony sajtu za Ameriku i uveriete se da taj mikrofon toliko kota. - Nemamo internet, a i ne mogu da se oslonim na to... - Dobro, neu da dramim, uzmite katalog, ovo je model iz dve hiljadite, tada je kotao oko sto dvadeset dolara, pristajem platiu carinu na tu sumu ... mislim da je to korektno od mene. - Jeste, ali nemamo katalog... - Ali kako ste mislili da ocarinite?

158

- Snali bismo se nakako, zvali bismo Sony op, ima naina... - Molim vas za razumevanje, tamo je sve skuplje najmanje duplo, nego u Americi, a ovo potie iz Amerike. - Ba je zapetljano ... hajde ovako, poto ovo verovatno nije kradena roba, tako da ovaj to vam je poslao ima neki raun ... neka on vama lepo poalje faksom taj raun, a vi to donesite meni. Ja u onda da iskopiram, znate faks bledi posle nekoliko godina, a taj dokument mora da ostane u trajnoj arhivi. Ja ne kaem da je taj poiljalac pokuao da nas obmane, ali ipak je ovo carina, moramo da baratamo sa zvaninim dokumentima, a ne nekim nalepnicama. Zna da taj nema raun, ta tebe briga to oni nemaju katalog, neka nabave, to je dravna institucija, moraju da imaju. Ej, bre nisi na pijaci, ovo je carina. Nabaviu ja raun, nije to problem. Kretenino, nije ti ovo Studenjak, napravie krivino delo. ta ti zna o krivinim delima? - Hvala vam na razumevanju, doneu za nekoliko dana, dok usaglasim ovo za slanje faksom, znate tamo dan ovde no, moramo da se dogovorimo. - Ja sam puna razumevanja. ta si se napalio odmah, idem sad do mog prijatelja islednika, uinie on meni za toliko. To je dobar potez, znao sam da e iz moralnog procepa da ode na pravu stranu. Kucam na dobro poznata vrata, preleem pogledom po prostoriji, nema mog islednika, smekam se eni sa pakovanja, prilazim i dajem joj diskove. Toplo i veoma tiho mi zahvaljuje i stavlja ispod kartona. Svi ute i deluju veoma odbojno. Brka koji me je nekada driblao, nadmeno progovara: - Nema poiljaka? - Bie uskoro. - Gledaj da ne bude. Ne znam ta da mu odgovorim, ve se malo ironino smekam i okreem ka vratima. Sreu mi se pogledi sa devojkom na alteru. Trenutno u ovoj sobi u nju imam najvie poverenja i dovoljno kurai da priem blizu njene crvene kose i apnem: - Gde je onaj visoki crni, to je sedeo za onim pultom, sea se kada me je branio ... - A, onaj dobri. Eh, on je promenio radno mesto. Otiao je na aerodrom. Nisu ti ovo domske propusnice, sad si u realnom ivotu, izaao si iz Studenjaka. Koliko ja vidim sve je isto, bitno je da se ispuni forma. Samo da pronaem koji je font, obriem ime proizvoda, cenu i datum, dodam naziv mikrofona, dopiem osamdeset devet dolara i neki datum od pre jedno mesec dana, a da nije nedelja. Dodam malo senku kao da je proao raun kroz faks mainu i spremno je za slanje. Na internetu naem broj telefona, stavim ga u zaglavlje i poaljem nekom na faks. Da mi je rekla da poaljem na neki njihov faks, morao bih brata da muim za uslugu da on alje fajl, jer moda ima identifikaciju poziva, ovako je on meni poslao skeniran raun od kasete za kameru i stvar reena. ta je tu problem? Ako to uradi postae kao i oni. Dobio sam poziv od fabrikantovog potrka, koji mi je samo kratko rekao kada da doem na razgovor. Svanulo mi je, jer je prolo skoro deset dana neizvesnosti. Ovog puta me je fabrikant saekao na vratima skladita i uveo u neku prostoriju, koja se moe nazvati kancelarijom. Zatvara vrata i nudi me kafom, ajem i viskijem. Prihvatam aj od nane, jer nekako me uvek smiruje, a jo uvek imam rezistentnu muninu u stomaku, koja nikako ne prestaje. Za trenutak izlazi iz prostorije, a ja ujem kako odseno, kao i svaki direktor, naruuje aj od nane. Zavaljen u fotelju prelazim prego gomile razbacanih diskova po stolu, koji bi trebalo da slue kao reklama. U stvari najbolja bi bila reklama da je slikao neku tezgu ispred SKCa i uramio na zidu, jer je sve uraeno ovde. ujem korake iza sebe i zatvaranje vrata, ne okreem se, ekam da sedne za

159

sto, jer je zauzeo takvu pozu pre moje narudbe. Nestaje osmeh sa lica, a pogled postaje prodorniji. - Testirali smo onaj drugi stemper i isto se ponaa. Poslali smo oba na proveru i oni negiraju da je njihova greka. - Moja nije sigurno. - Mi smo sve korektno uradili, a sad... - ekaj malo, ja sam tebi platio sve poteno, ne bih da zalazim u to da li je neko zajebao stvar u ekoj ili ovde. - Prvo da ti kaem da sam uradio izmeu osamsto hiljada i milion diskova i niko se nije poalio. Drugo, ja plaam dvadeset radnika, meni je najmanje stalo do nekih tvojih sedamsto evra - iznenadio sam se kada je povisio ton i prebrojavao prste na ruci. - Ako je tako, onda super, ispuni obeanje i uradi ponovo diskove. - Biu kratak, jer nemam vremena da se nateem sa tobom. Ova fabrika radi usluno tancovanje diskova, moja je dobra volja to aljem kojekuda po svetu da se radi stemper. Osim toga, doao si ilegalno da radi diskove i jo mi neto zakera. Ako ti se ne svia, promeni fabriku. Ima Crnu Goru, Kinu, Tajvan, Rusiju... Video sam da gubi strpljenje, a re ilegalno me vratila u realnost. - Razumem te, ta predlae da reimo ovo? - Ti plati stemper, a ja u biti fer, pa u da te astim sa petsto diskova. Nisam puno oklevao, pruio sam ruku u svet koji vodi ka silver diskovima. Hteo sam napokon da povratim i odagnam taj oseaj munine koji me dugo prati, a uskoro e da otopli i neu moi vie da se vadim na prehladu. Stojiki sam izaao na vrata, ak sam se okrenuo da mu mahnem posle deset koraka, ali njega sreom nije vie bilo na vratima, a teila me je injenica da skladite nema prozore, jer sam ubrzo poeo da se spotiem. Znao sam da je jedino on klju za ono to elim, bez mogunosti pravljenja duplikata. Ako sam spreman da progutam klju zbog sluaja opasnosti, onda moram biti spreman da progutam, barem knedlu od etiristo pedeset maraka, zbog kljua. Iao sam trotoarom prometne ulice. Video sam kera kako kezi zube dok juri za vozilom, ali nita nisam uo od glasova u glavi. Re ilegalno se uvukla u svaku eliju moga mozga. Ilegalno pravim diskove u legalnoj fabrici, koja legalno pravi ilegalne diskove. Ilegalno pravim diskove u legalnoj fabrici, iz koje izlaze moji ilegalni diskovi, koji se stapaju sa hiljadama drugih ilegalnih diskova. ivim u ilegalno iznajmljenom stanu, koji je pun ilegalnih diskova. Ponovo sam postao ilegalac. Ne, ja nikad nisam prestao da bih ponovo postao. Prvi put me je fabrikant lino pozvao. Doao je dan da preuzmem diskove. Prolo je samo deset dana od dana kada sam mu predao novac za stemper, a ve je gotovo. Prosto da ovek ne poveruje. Da nisam prvi put ekao dva meseca, ne bih se iuavao, ovako pored radosti ostaje mi sumnja, koliko traje enidba ako izrada diska traje deset dana. Nisam se enio, tako da ne mogu da sudim ispravno. Neki portir mi je otvorio vrata i uputio u dobro poznatu kancelariju. Ponovo je nasmejan kao prvi put kada sam ga video. Nemam razloga da se i ja ne smejem, jer znam zato sam doao. - Sve je napokon gotovo. Ti presluaj i javi ako neto nije u redu. Naravno i da platim stemper ponovo. - Valjda e biti. - Bie, ne brini. Sad ima moj broj mobilnog, je l tako? - Da, da ubeleio sam ga kad si me zovnuo. - E sad ga izbrii. Ako sluajno padne, prvo e da ti pregledaju sve telefone iz mobilnog.

160

Gledam ga zaueno kako eta do stola i uzima neto iz male kartonske kutijice. Prilazi mi i dodaje papiri i hemijsku. Pogledao je i on mene zaueno, kada sam napisao re, fabrikant, i smireno ekao da mi izdiktira broj. Ja nisam pomiljao da mogu drugaije da padnem sem na ledu, a on nije pomiljao da moe neko da ga nazove fabrikantom. Dok sam na slualicama presluavao stari zapis na novom medijumu, prebacivao sam sa tapa na tap diskove i odvajao najbolje za prodaju. Da nisam imao mogunost da radim ovako neto kreativno, a svrsishodno, ne znam kakvu bih manuelnu radnju morao da smislim, koja bi mi okupirala um dok presluavam disk. uta boja je povremeno nestajala tako da su se nizali intervali od po dvadesetak diskova sa izmenjenim bojama, ali to me nita nije doticalo, znajui da ima mnogo vee nesree od malo promenjene boje na disku. Dao sam poslednji atom snage i novca da bi bilo perfektno, ali oigledno narodnim renikom reeno, nije mi se dalo. Uprkos tome nisam se ni ja dao. im sam ispratio poslednje taktove Street Fighting Man munina je momentalno nestala, bez ajeva i melema. Moda je tome doprinelo martovsko otopljenje ili podgrejavanje atmosfere o dolasku Stonesa u Beograd, ta god da je, trebalo mi je. Odmah sam poslao obavetenje na oko dvesta adresa o novom izdanju i napravio izmene na sajtu. Sa velikim entuzijazmom, jo veom dozom nadmenosti, koja nije mogla da se opie u okviru zvanine najave, stavio sam na kraju pisma Va silver Risk Disc. Ta re silver, je trebala da naznai neki pomak, za koji niko nije znao koliko je rtava uslovio. Nisu ni trebali da znaju, jer su oni obini kupci koji su za najvee potovanje, a moja je stvar to sam preko njih izabrao da ostvarujem svoje snove. Red je da nazdravim rakijom i lagano raspremim sto kako bih mogao da lepim omote, jer tu radnju nisam mogao da prepustim aljkavim tamparima. Radnica radi za malu platu i fuerie, gazda znajui da e svaka sledea biti aljkava jer je malo plaa, prodaje meni foru kako mora malo lepak da izae sa strane. Ja kao trgovac trebao bih da ubedim kupce, da je to normalno i budemo svi sreni. Na moju trenutnu nesreu, a trajnu sreu, jer je ona na kraju najbitnija, moji kupci znaju da lepak na kartonskom disku nije normalna pojava. ivim u zemlji gde se u mesarama kuna muva predstavlja kao siretua, jer je radnica upravo rakijom obrisala tezgu i to naravno prolazi, ali uprkos tome, ne mogu sebe da zamislim kako bih slao pisma sa sadrinom: ne, ne, disk je fabriki tu nema greke, to va ureaj pravi probleme, a lepak malo sastruite iletom, nije to nita. Ne verujem u smak sveta, ali ako bih tako neto poslao, znam da me bootleg Sunce vie ne bi grejalo, a bez Sunca nema ivota. Zato ja imam kartonski ablon da lepak ne prelije u unutranjost omota, a sve to spolja iscuri ostaje na listu papira za pakovanje, koji leti sa stola sa dolaskom novog omota. Ako neto prelije mekom gumicom istrljam i lepak u vidu valjia ustima oduvam. Zar nekom iz Nemake treba luksuz da alje novac koijama u Srbiju i na kraju dobije neto to nije oekivao? Lake mu je da ode na sajam muzike u oblinji grad, prstima opipa i nosem omirie ono to kupuje, a moe da ponese diskmen i da uje. Posle podne sam odvojio za lepljenje i pakovanje tridesetak omota i nema druge. Moe napolju da grmi i da se puca, ovo je prioritet. Predvee je, prim neku kobasicu, seem sir i krastavce iz tegle, koji predstavljaju poslednje ostatke zime. Dok jedem, gledam omote kako se presuju ispod zvune kutije i dobijam elju da proverim kome treba da ih poaljem. Nema ta da se ohladi, zato podiem ugao mueme, pribliavam tastaturu i konektujem se na internet. Sistem me obavetava da imam pedeset i tri nove poruke. Odlazim u kuhinju da naspem jednu dok se poruke ne skinu sa servera i budem spreman da nazdravim plodovima svoga rada. Da budem iskren, lake mi je i sa finanskijske strane, jer mi treba oko stotinak diskova da prodam, da bih povratio novac. Idem redom, niu se predmeti poruka, porudbina, porudbina ... divlji zapad, to mora da je spam, zatim, da li je mogue? Ne mogu da verujem da dobijam sve same spamove, ao mi je, porudbina, zaista tuna vest ... ubijen premijer? Gde su porudbineee, kakve su ovo nebuloze? Pa ovo

161

mi je muterija, moram da vidim ta pie. ao mi je to se to desilo vaem premijeru i narodu u celosti. Iskreno se nadam da ete pobediti ovakvu nedau. Naravno kao i uvek naruujem novo izdanje, tvoj prijatelj iz USA, Tom. Shvatam da ali nema mesta i otvaram prozor za surfovanje da potvrdim crne slutnje. Proglaeno je vanredno stanje u zemlji. Na svim potama stoji plakat koji je poput zajednike velike maturske slike, sa imenima ispod malih sliica. Ne znam koja je svrha plakata, da zastrai narod ili ove to su na plakatu. Narod je u konstantnom gru, tako da nema efekta dodatno zastraivanje, a ovi na plakatu, nikoga se ne plae. Malo se neprijatno oseam kada vidim maskirane ljude sa automatima po gradu, ali mi lakne kad pomislim koliko nemaskiranih eta sa orujem po gradu. U dravi je mete u kome svako, precizno definisano, radi svoj deo posla; milicija hapsi, a novinari sa lica mesta redovno izvetavaju, kako bi javnost pravovremeno bila informisana. Bio sam tuan, ali ne toliko kao moj kolski drug, to mi se poverio kako je morao da snima hapenje njegovog druga, koji mu je do jue davao lokalne insajderske informacije mafijakog karaktera. Nisam prokljuvio da li je tuan zbog njegovog druga ili zbog uskraenosti na informacije u narednom periodu, ali saoseao sam sa njim, jer mi se iskreno poverio. Hapenje je bilo munjevito i efektno, a sa druge strane sto posto bezbedno za njega kao snimatelja. Mislio je da e imati problema prilikom montae materijala, ali odmah po ulasku u stan specijalci su pronali, u lamperiji, veto sakriven pitolj i podigli ga pred kamerama. Takve i njima sline dobro isplanirane akcije mnogo kotaju dravu, tako da je carinska taksa poveana sa sedamdeset pet, na sto pedeset dinara. Takav je zakon, a zakon mora da se potuje u suprotnom besplatno snimanje pred kamerama ti ne gine. Moj prvi sliver disk, inae sedmi po redu, pokrenuo je Rolling Stones bootleg zvona od Evrope, Amerike ak i do Japana. Pojavio se na fan sajtovima koji su se iskljuivo bavili silverima i dobio solidne kritike. Negde je i prokomentarisano da je niskobudetna bootleg label Risk Disc iz Srbije, konano uspela da napravi pravi disk. Najednom su se pojavili neki udni ljudi, koji su mi traili besplatan disk, da bi izvrili recenziju. Ja sam im objanjavao da ako im poaljem besplatno, bie pod oseajem odgovornosti tako da e doi u iskuenje da piu hvalospeve. Na to su mi odgovarali sa jednim velikim, da, pisaemo sve to ti kae. Bio sam siguran u sebe i svoj proizvod, a pouen iskustvom naruenog i iskrenog lanka, ja sam im kratko odgovarao, da kupe disk i piu ta god ele. Poele su da pristiu porudbine za prethodna izdanja, od kojih je samo drveni bio prodat, tako da sam se ponovo suoio sa problemom slanja poiljke, koja sadri vie od jednog diska. Znao sam da odlaskom mog bootleg anela uvara, na carini vie nemam ta da traim, a nisam ni imao nikakvo reenje. Jednostavno sam hteo da poaljem regularnu poiljku iz oblinje pote, sa carinskom deklaracijom, pa ako mi vrate ostaje mi samo da odem u istoriju. Potajno sam se nadao da radnik to otvara prispele poiljke, nee prijaviti sadraj onom brki, ve nekom drugom cariniku i moda nekako proe. Zaputio sam se u potu, koja je preko puta mesta, gde je svojevremeno bilo proglaeno mesto spaljivanja motiju Svetog Save. Pota je omanja i neugledna, ali slui svrsi stanovnicima tog kvarta. U neprovidnoj kesi nosim kovertu sa tvrdo zapakovanim diskovima u kesi za zamrziva, koja je obavijena providnom trakom, pouzdanim zatitnikom od vlage i udaraca. Dolazim pred pult, stavljam otvoren koverat sa potvrdom o prijemu poiljke, saginjem glavu i traim carinsku deklaraciju, koja je ostala u kesi. Ispravljam se, oi mi bre od ruke koja dri deklaraciju i vide enu koja stavlja zatvorenu kovertu na vagu. Srce lupa kao na raskru ivota, gde ruka treba da izabere ispravnu stranu. Njena ruka nije poela da trai heftalicu, ve je zalepila vinjetu i odloila poiljku. Ona je izabrala stranu umesto mene. Na trenutak mislim da je imaginacija i

162

ekam da je neto prekine, ali njen ljupki glas, koji saoptava raun, prekida sve nedoumice o stvarnosti. U toku plaanja nisam video nita neuobiajeno, to mi je ukazivalo da me tretira kao obinog klijenta. Izaao sam iz pote kao obian klijent. Ali ne kao obian, izaao si kao klijent koji je zajedno sa potanskom slubenicom zakinuo dravu za sto pedeset dinara. Nema tu nita loe, jer smo nas dvoje istomiljenici. ta to tebe briga? Postao si kao oni, to sam prealio posle kupovine mikrofona, ali sad i razmilja kao oni. Zar moe da ti bude opravdanje, kako su se nali istomiljenici i zakinuli dravu? Molim te, trgni se, ima jo nade ... molim te. Uuti, odahnuo sam posle ovog. ta e ostati od tebe, ako pone da razmilja kao oni? Od kako smo uli u ovu digitalnu eru, ti si poeo digitalno da mi dvanka, sve neto malo po malo, od sluaja do sluaja, istresi ve jednom ta ima. Ali ... ta ali? Kad uoblii materiju ti se javi. Do tad u ti pomoi da zaboravi gluposti. Idem u apoteku da kupim neto za grlo, a tamo radi jedna dobra dugokosa plavua, ima prsten, ali ko mari za to. Ne znam da li me je vanredno stanje vie pogodilo zbog duplog poveanja carinske takse ili zato to Rolling Stones imaju uveni lan osam u ugovoru, barem kako prenose novine, koji glasi da u sluaju vanrednog stanja koncert moe bez pogovora da se otkae. im je proao prvi ok po ubistvu premijera, pojedini politiari su poeli da se utrkuju u davanju garancija za gostovanje. Vanredno stanje je prolo, Rolling Stonesi su odbili da gostuju, a poviena administrativna carinska taksa je ostala na snazi. Usledilo je drvlje i kamenje na Stonese, kako su slabii i nisu buntovnici za koje se etrdeset godina prikazuju, ali niko nije shvatio da oni ba gledaju sitnice koje sigurnost znae. Ako drava ne potuje svoje graane i ne vrati carinsku taksu na preanje stanje, kako e da potuje njih? Naravno, mnogi zlobnici bi rekli da sam im tu insajdersku informaciju ja prosledio, samo zato to nisam bio spreman za diplomski rad. No, ja sam do njihovog oekivanog dolaska imao spreman mikrofon i mini disk, kao i dva uraena izdanja na silver disku, sa namerom da uradim i trei. - Aaa, ti si Risk Disc. - Hteo sam da svratim da se dogovorimo u vezi... - Ne, ne, vie ne proizvodimo diskove, ao mi je. - Stvarno? - Da, na sastanku sam, vidimo se. Znao sam da je pun iznenaenja, ali ovako neto nisam oekivao. Moda je bio na nezgodnom mestu, ali bi mi rekao da ga zovem kasnije, to je normalna reakcija. Moda neko drugi moe da mi kae neto poblie. - Zdravo Ivice, Stojan ovde. - Koji Stojan? Poznat si mi, ali neto ne mogu da se setim... - Ma da, sigurno se sea onog falinog diska od pre est meseci, zna onaj koncert od Stonesa... - Da seam se, prvo je napravljeno sa pauzama, pa posle ona glupa greka na stemperu, kako se ne bih seao. ta ima kod tebe, radi jo uvek? - Da, zbog toga te i zovem. - Ne radim ti ja vie tamo, dobio sam otkaz. - Aha, ja sam ti zvao biveg gazdu i on mi kratko ree da ne radi vie diskove. Prosto nisam verovao kad mi je rekao, pa eto pomislio sam da me je otkaio zbog neega... - Fabrika radi, ali nije mogao preko telefona drugaije da ti kae da ne radi vie ilegalne diskove, nije nita lino, ne brini. Ako nekad bude radio legalne diskove, poseti ga lino i nema problema. - Zato? ta se desilo? Ulice su pune diskova?

163

- ta da ti kaem, SPOKOJ ga tuio pre nekog vremena, a pre mesec dana proglaen je krivim i sad je na uslovnoj, mora da ga shvati, nije mu svejedno. - Jebiga, nije mu lako... sve mi je jasno, malo sam dosadan, ne zameri mi, ali ta misli da li e opet poeti da radi ovo to meni treba? - Nije problem, ne gnjavi me, seam se ta si sve pretrpeo u vezi onog diska, jebiga ko zna, zovni ga kroz est meseci ... godinu... - Hvala ti puno, biu bezobrazan, jo neto da te pitam, ali ne mora da mi odgovori. - Ha ha, uj bezobrazan, dobar si kakve sam sretao, pitaj slobodno. - Pomenuo si neke pauze, je l si to pogreio ili to ima neke veze sa onim diskom. - Sad je sve gotovo, mogu da ti kaem. Ovi nai nikada nisu radili koncert, niti su proveravali ta je na disku ... poslat je u eku da se odradi stemper sa po dve sekunde pauze kao i svi. Ovde je rutinski puteno i primeeno da je koncert, onda su reklamirali esima i oni su to smandrljali na najveoj brzini, posle krckanje, sve ostalo zna ...takav je ivot, na nekom mora da se slome kola. - Hvala ti puno, voleo bih da popijemo pivo negde, bez obzira to nas ne vee vie posao. - Nee biti skoro, ena je pred poroajem, trai panju. - I ti, neka je sa sreom. - Samo ja, samo ja, Stojane, on se onda nije enio, nego mi bila svea moja svadba i najlake mi bilo da ti to kaem, a neto sam morao, neki glupi izgovor... Nemogunost izrade fabrikog diska me utukla skroz na skroz, jer nisam mogao da ugledam sebe kako se prebacujem sa konja na magarca. To je bio poraz koji sam samo ja mogao da osetim. Ekonomski gledano isplativije je bilo rezanje, ali slava i ljubav ine svoje. Morao sam da prodam etiri puta vie diskova da bih samo pokrio tira, to je zahtevalo etiri puta vie koverti i znojenja po poti, kao i uvebanih lai: da, da jedan disk aljem. Sve to sam morao, potirala je injenica da su se moji diskovi nalazili po pradavnicama u Japanu, na sajmovima po Evropi i pojedinim sajtovima koji prodaju takvu robu po Americi. Jedina olaavajua okolnost u celoj prii je bila tolerantnost radnica u poti, koju sam sluajno otkrio. U poetku sam iao samo kada radi plavua, koja mi je propustila poiljku, ali sam jednom sluajno predao poiljku drugoj radnici, koja je samo letimino bacila pogled i zatvorila poiljku. Tada sam shvatio da pored opte kulture radnica, kakvu nikada vie nisam sreo na elteru pota, postoji neto to se zove i politika kue, koja je bila naklonjena graanima. Da su mi dale do znanja da ele okoladu, shvatio bih kakva je politika, ali nikada tako neto nisam osetio, niti sam probao da nametnem. inile su mi uslugu, koja nije imala merilo za cenu, a sve se zavravalo sa mojim zahvaljivanjem i ostavljenjem neke sitnine od kusura. Napokon je moj dangrizavi podstanar u glavi, shvatio da to nije zloinako udruivanje iz interesa ve zbog istog miljenja. To je nekako shvatio i oprostio mi, ali nikada nije shvatio niti mi oprostio, to sam poeo da izraujem silver diskove u inostranstvu. Prvo sam kontaktirao dilera u Americi, koji je eleo da me povee sa fabrikom u Singapuru, koja je bila na nekom brodu. To je bila prava piratska fabrika, kao nekadanje piratske radio stanice. Dil je bio vie nego povoljan, sto komada njemu, a meni etiristo i da platim petsto dolara za izradu diska. Njegovih sto bi bilo sa tampom neke bootleg label, koju on izabere, a moji bi bili blanko na koje bih natampao ovde u Srbiji ta ja elim. Nikada nisam saznao koliko ovek ima godina, ali poto mi je hobi bio sakupljanje bootleg ploa i svih pria koje ih prati, shvatio sam da se ponaa isto, kao to su se nekada ponaale bootleg kue iz doba ploa. Slavni gusari, sa kodeksom asti, imali su svoje teritorije mahom prirodno nametnute, a ne nekim ratom steene. Bilo bi glupo da se transportuje nekoliko hiljada ploa preko okeana, kada jednostavno

164

moe da se prebaci stemper i podele trokovi za izradu istog, a u fabrikama izrade ploe. Zato danas postoji puno bootlega sa istim brojem matrice ali razliitim omotom, to jo vie raspaljuje kolekcionarsku strast. Ovo je bio slian fazon, s tim to bi stemper bio uniten posle izrade diskova u samoj fabrici. Ideja mi je bila prijemljiva, ali sam imao samo jedan sitan problem; kako prebaciti diskove u Srbiju? Nije mi puno trebalo da shvatim da to u sutini nije nemogue, ali za mene obinog oveka, jeste. U Nemakoj mi je nueno za hiljadu i trista evra i da mi neki njihov kamiondija provercuje dvesta komada u Srbiju. U posao nisam sumnjao jer je taj ovek imao priliku da me zavrne za oko petsto evra, a nije. Jedino sam sumnjao da u iz te prie izai kao pobednik, jer mi se novana bula smeila s obzirom na to da mi je trebalo najmanje sto trideset komada da povratim tira. Ma kakav omot napravio, za toliku koliinu bi mi trebalo najmanje est meseci da je prodam. Da povisim cenu nikada nisam ni pomiljao. Kada sam sve sabrao i oduzeo, ja sam na kraju odustao, ali samo od konkretne ponude, a ne i od zamisli. Oduvek je bilo najjednostavnije i najsigurnije da se zavri neki posao preko prijatelja. Za ovaj posao sam ispucao sve virtuelne prijatelje, koji su mogli da ga zavre i jedino mi je preostalo da naem nekog neznanca, to mi ne bi bilo prvi put. Jednostavno mi je trebao ovek koji je sposoban da uradi diskove, donese ih kui i meni kasnije alje potom u manjim koliinama, koje nee biti sumnjive carini. Sa dodacima da nije puno skup i da me ne zezne. to vie uslova manja verovatnoa da se nae, ali vei izazov. Da nisam svaki dan krstario Ebayem u potrazi za ploama i asopisima ne bih znao da je Rusija trenutno najvei proizvoa empetri diskova i vrlo kreativnog tosa, koji se sastoji u pakovanju dva albuma na disk. Opte je poznato da velika veina albuma koji su izdati na ploama nije moglo da pree etrdeset minuta, zbog samog limita ploe, tako da nije bio problem staviti dva albuma na disk. Po definiciji to se pravi ilegalno, tako da pratei definiciju, osoba koja se bavi time, sposobna je da napravi i ovo to meni treba. Reen da rizikujem, praen intuicijom kliknuo sam izabranog Rusa i objasnio ta elim. Ubrzo je usledio pozitivan odgovor, koji je izmeu ostalog sadrao poziv na diskusiju u realnom vremenu, koje nije bilo teko ugovoriti, jer mi je u mejlu naveo i broj mobilnog. - Zdravo, drago mi je to priam sa bratskom Srbijom. - I meni sa Rusijom, mi bez vas ne moemo... - Mi moramo da se drimo zajedno... - Daaa, jebi ovaj truli zapad, to prave skupe diskove... - Mi smo jeftini. - Koliko? - Hiljadu i dvesta evra sa sve potarinom. - Dobijao sam ja pisma iz Rusije, znam da pismo do Srbije kota kao jaje. Nai neki drugi izgovor da mi uzme novac. Moja ponuda je devetsto evra. - Jeste brate, jeftina je potarina ali nije izrada diskova. Hiljadu i sto evra moja poslednja ponuda. - Niko te nee kliknuti kao ja, a Ebay e ti ugasiti nalog jer prodaje ilegalne diskove, posle nee imati kome da prodaje. - Ha, ha, ha, nee oni meni sigurno ugasiti, jer im dugujem trista dolara ... ha, ha, mnogo mejlova u ja dobiti dok mi ne ugase, vole oni nae pare. Ko mi je kriv kad ja platim im mi zatrae, hvala ti za foru. - Znam da si video moj sajt, ja neu samo jedan disk, ja elim saradnju na duge staze. Razmisli dobro pre nego to me odbije. Hiljadu evra brate ruski, Dmitri? - Moe hiljadu brate Srbin, Stojan.

165

U Ljubiastoj banci, imao sam devizni raun na koji su stizale neke vee uplate, jer je jedino za takve uplate bilo opravdano platiti visoku naknadu za transfer novca u nau zemlju. Sa papirom u ruci, koji je bio pun nekih brojeva i obaveznim srednjim imenom od mog novog poslovnog prijatelja, zaputio sam se u matinu banku. Doao sam oko est, jer sam znao da tada ima najmanje guve, a raunao sam da su se oi slubenica totalno navikle na ljubiastu boju. - Dobro vee. - Dobro vee, izvolite. Stavljam knjiicu na pult i odtampan papir. - Hteo bih da poaljem novac u Rusiju. - Po kom osnovu? Uh bre, ta je ovoj? - Pomo. - Pomo? Da li aljete roaku? - Ne, aljem prijatelju. - Koliko? - Hiljadu evra. - Ha, ha, to meni neko ne pomogne sa tolikim novcem? - mogao bih da odveem jezik, ali oigledno nije prilika - ao mi je, ne moete da poaljete novac po tom osnovu. - Gospoo, pogledajte u knjiicu, imam vei priliv od hiljadu evra, taj novac nije pao sa neba. elim da pomognem, novac mu je potreban. - Mene ne zanima kako je novac uao u zemlju ve kako izlazi. To znai da moete da poaljete za trokove kolovanja, leenja, ne daj Boe smrtnog sluaja, kupovine ureaja i slino, ali nikako kao poklon prijatelju. - Koliko kota putem Western Uniona? - Ne moe ni tako. - Kako ne moe? Dobio sam novac nedavno, a pogledajte kroz prozor, eno ga bilbord. - To je samo reklama gospodine, kao i svaka druga. - Je l sigurno? - pokuavam da izazovem neku vrstu samilosti. - Gospodine, nije to do banke ili Western Uniona, ve je takav propis, ne mogu mimo propisa. - Propis? - uti i skree pogled - dobro, podiem sve, sem pet evra. Pie mi priznanicu, upuuje me na blagajnu i tiho mi dodaje: - ao mi je stvarno, ali takav je propis. Uzimam formular nevoljno, ali ipak skupljam snage da joj se nasmeim i klimnem glavom u znak odobravanja. Niko mi nije kriv to ne poznajem propise sopstvene zemlje. Potanske koije putuju od davnina, staze su utabane, konji znaju put, a nadam se da razbojnici ne kradu diskove, jer sutra idem da kupim dva etno diska, u koje u veto da sakrijem po petsto evra i poaljem u narednih nekoliko dana. Kako bi bilo da sam stvarno trebao nekom da poaljem novac kao pomo? to due ivim u zemlji, imam sve vei utisak da itam bajku i polako poinjem da se poistoveujem sa likovima. Stvori okruenje kakvo ti eli i posle oblikuje radnju po volji, jer u bajkama je sve dozvoljeno. Na sred bajke stavi bilbord Western Union, najbri i najsigurniji nain da primite i poaljete novac, a na kraju bajke se ispostavi da se primanje novca odnosilo na nae graane, a slanje opet na nae graane ali van nae zemlje. Zapravo, sadraj bilborda je bajka, a sve ostalo je uputstvo kako da se tumai bajka. Ne mogu, a da se ne setim mog profesora srpskog Desimira K. koji je, kada neko napie veoma kratak sastav, obavezno komentarisao: nema tog koji je pametniji od Ezopa i da toliko toga kae u jednoj reenici.

166

Nadam se da je do danas shvatio, da u Srbiji ima umnih ljudi, koji su sposobni da naprave bajku i basnu, a kamoli kolski sastav u jednoj reenici, ali je samo problem u pogrenom tumaenju napisanog. Ja sam jedan od mnogih koji pogreno tumae bajke, ali nemam srca da za to krivim roditelje koji su mi itali Grimove, Kineske, Baltike, bajke junih mora i jo neke zaboravljene, a Srpsku bajku mi ostavili sam da doivim.

Kupio sam najmanju kameru na svetu. Sony je reklamirao da staje u dep od pantalona, a meni je reklama plastino objasnila da to moe da stane u gae, a da ne odudara kao strano telo. to je malecko, a uzgred i novo na tritu, to je i skupo; triavih hiljadu dolara. Da nemam brata u Americi, nikada ne bih ni pomislio da je kupim. Ovako, on mi je dao bratsku pozajmicu na neodreeno vreme, i dopremio kameru u Srbiju pri prvom dolasku. Nije mala stvar kupiti kameru sa isporukom franko Beograd, sa naznakom da u Sony opu kota duplo vie i stoji pored nekih Samsung kamera. Imam utisak da bi se menadment Sonyja kompletno bacio kroz prozor upravne zgrade u Japanu, kada bi video kako izgleda njihov op u Srbiji, ali to je samo utisak, jer nikad nisam bio u nekom Sony opu na zapadu, a moda i tamo zajedno sa njihovim proizvodima prodaju i druge brendove dalekog istoka. Ne znam kako bi reagovao Siemens kada bi saznao da u Srbiji, Philips ima isti dizajn pegle kao i oni samo sa njihovim imenom, dodue ne znam kako bi reagovao Philips na istu stvar, ali evidentno je da u Srbiji niko ne reaguje na takve stvari, ve pazari i pegla. Potenije bi bilo da se pegle prodaju blanko, sa dodatkom nalepnica robnih marki. Nadam se, da je i taj ovek koji je kupio kameru shvatio da je ispeglan, kada su mu kao meni rekli da nemaju kaseticu za istu, jer nije standardna. Neko bi rekao da sam pakostan to taj kupac ima garanciju u Srbiji a ja nemam. Tano je, presrean sam to samo jedan kupac u Srbiji ima garanciju, a ne vie njih, jer je samo jedna ponuena na prodaju. Pored pakosti ispadam i licemeran, jer sve to elim pod okriljem da drugima bude dobro. Ruku na srce, PAL je bolji standard od Amerikog NTSCa, samim tim treba da bude za nijansu i skuplji, ali ne duplo kao u Srbiji. Nisu tu krivi trgovci, ve narod koji prihvata duplo za nijansu. U celoj ovoj prii srean sam to nisam iao na carinu, jer bi usledilo pitanje: ta e vama kamera, je l ste vi novinar?. Moj podstanar u glavi, kog sam proglasio za ilegalca, jer svojim idejama nije mogao ni da plaa hranu, a kamoli stanarinu, proglasio me je za slobodnog umetnika bez vizije. Problem je bio, to je vizija bila ifrovana negde daleko u mozgu i meni se oglaavala u vidu parcijalne namere, a on je video samo rezultate koje nije mogao da povee. Gusar nije pravi, ako bootleg zajednici ne prui neki nov snimak. Zapravo, fanovi bi danas bili uskraeni za mnoge bootleg snimke, da gusari svojim umeem nisu ovekoveili iste. Pored ljubavi, pokretaka snaga bio je i novac, koji podmae stvar kada zakripe karike entuzijazma. Najvea mi je bila elja da doprinesem Rolling Stones bootleg zajednici sa svojim snimkom iz Beograda, ali po dosadanjim deavanjima i nagovetajima evidentno je da do toga skoro nee doi. Ostalo mi je jedino, da snimam koncerte u Srbiji najbolje to mogu, vredno uvam i jednog dana zamenim za neki koncert Stonesa koji ne cirkulie. Nadao sam se da u stei prijatelje sa slinim interesovanjem, koji e mi bez pardona rei, idi snimi koncert, a ja u tebi Stonese, kad dou u moj grad. - Zdravo sine Stojane. - Zdravo, a s kim to priam? - E, zaboravio si baba Ljubicu iz Vape. - Nisam baba, nego ne prepoznadoh ti glas odmah... - Kako si mi sine, kuo babina, kako si sa zdravljem, ima li kakva devojka za udaju?

167

- Dobro sam baba, ah, bie, bie ... ue se, bie na radiju... - Nemoj ti ko moj Miroslav, vreme ide, mora da se stvara porod ... od jeseni do prolea, od leta do zime i idu godine... - Ajde baba, kai poteno, ko te nagovorio da me zove? - Nije niko sreo babina, nije oiju mi, nego ja onomad ula da ti prodaje diskove na Bulevaru, pa mi onaj tvoj ourina dade broj. Onaj to zaboravio gde mu se majka rodila... - Ma ne prodajem ja nikakve diskove na Bulevaru, ja ivim... - Jedino se u tebe uzdam, ovaj moj sin lentina, nee da ode do aka, da mi kupi te empetriju, a da ti pravo reknem ne izbija iz kafane... - Ozbiljno? - Uuuu, iv me rezil pojede, ne znam ta da ti reknem... - Ma dobro baba... - Onomad bila sva trojica u kafani ... i moj mu svekar ree, ajde Miroslave kui, mora da se ustaje rano, ovaj ni pet, ni est, nego veli, ti si prvi stigo u kafanu, ajd ti, ja u za tobom ... vala Gospodu pa si ti za primer ... nego, uzmi ti olovku, sreo babina... - Ali baba, ja ne radim takve stvari, ne znam otkud... - Sluaj da ja tebi reknem pravo, leba mora da se zaradi, nemoj da se stidi ta radi. I moj Miroslav je prodavao devize u ono teko vreme. Nego, uzmi ti olovku i pii ... Lepa Brena ... Ceca ... Radia... - Dobro baba, ali ta od Lepe Brene? - Kako ta? Pa sve sine, kau da ima sve na empetriju, pii dalje ... i na kraju onog Vladu Georgijeva, lepo peva momak ... sluaj, prati ti to po tvom ourini, a ja u da mu oitam to ne dolazi u majevinu... Dobro baba nije problem, da si me zvala pre godinu dana morao bih stvarno da idem po Bulevaru, ovako sad u ja to da skinem sa SJBa.

Deda mi je pre dve godine dao savet: sine, nemoj da ti ivot proe u iekivanju subote i nedelje, dravnog praznika i godinjeg odmora. Radi i uivaj u svakom danu koji je pred tobom. Ja sam silom prilike doslovce posluao njegov savet. Posao sa Rusom je tekao kao po loju. Ispostavilo se da je potenjaina i veoma pouzdan ovek. Slao mi je po trideset diskova u paketiima, koji su samo par puta bili otvarani i zatvarani, jer su bili sa obe strane beli i podseali su na no nejm diskove. Pretpostavljam da su carinici razmiljali neto poput, ta to ima vredno da se poalje iz Rusije? Meni je to ilo na ruku, ali u istom trenutku me unazaivalo, jer sam polako ali sigurno tonuo u gubitke. Pri odluivanju da li je isplativo da radim neki disk, sabrao bih sve trokove i na osnovu toga odredio potreban broj kopija, koje bi pokrile tira. Ubrzo sam shvatio da u budunosti neu moi nita da zaradim, ako nastavim sa fabrikim diskovima, ali prelazak na rezance shvatao sam kao neku vrstu poraza, na koju jo uvek nisam bio spreman. Dosadanje iskustvo mi je pokazalo da sam samo nekoliko izdanja prodao u priblinom tirau od dvesta kopija, za ta mi je trebalo nekoliko godina. Shodno tome, bilo je suludo da pravim vee tirae od sto kopija. Ja sam naao kompromis i pravio tirae od sto deset, zatim sto jedanaest i tako redom. Mislio sam da ako jednog dana doguram do pedesetog izdanja, bie u sto pedeset kopija. Laiku je jasno da i pri prodaji celog tiraa, po dvadeset evra u najboljem sluaju moe da mi ostane petsto evra. Ako bih radio dupli disk, naplaivao bih ga trideset evra, to je i normalna cena, tako da bi mi na kraju ostalo isto. Optimistiki gledano sve bi to bilo lepo, samo da je taj kraj, posle mesec ili dva dana, a ne posle est meseci ili par godina i da potari ne zavuku prste u

168

neko pismo. Nisam bio laik, ali sam se laiki ponaao, jer sam samo tako mogao da nahranim unutranje avole, koji su neprestano traili nova izdanja. Da bih odrao kontinuitet u izdavanju, konstantno sam prodavao bootleg diskove iz kolekcije, koje sam svojevremeno kupovao ili dobijao u zamenu za moja izdanja. Na prvi pogled stie se utisak da nisam na gubitku, ali utisak brzo nestane kada vidim sve manje bootlega na polici. Nadao sam se da neu morati da prodajem bootleg ploe. Ponekad bi se desilo da oglasim neki snimljeni koncert i zaradim siu, koja je na kraju morala biti upotrebljena za otplaivanje kamere. Na zvanian posao u nekoj firmi nisam ni pomiljao, jer ne bih mogao da uskladim tekue obaveze sa buduim. Zato sam poeo da radim pripreme za tampu i posredovanje u tampanju, na divlje, naravno. Ve dve godine sam se praksovao u tim stvarima na svojim omotima, jer je Mladen bio suvie neozbiljan, a onaj prvi dizajner je zavrio visoke kole, te dobijao visokoplatene klijente i mene stavljao u beskonani red. Obojica su izvrsni dizajneri koji su ostavili veliki peat na omotima, ali neto se promenilo i nametnulo drugaiji tempo, filozofiju ivljenja i shvatanje vremena. Mladen je isuvie imao slobodnog vremena, ali nije za mene. Dizajneru je radno vreme bilo skupo i ekao je period bez posla, da uglavi moj omot kako mu vreme ne bi pojeftinilo. Moj posao je bio jeftin, a rauni svakodnevnice skupi, za ije je plaanje trebalo puno vremena, tako da sam imao vrlo malo slobodnog vremena, koje je bilo ekstremno skupo i nisam hteo da mi ga drugi jedu, ak jednom u tri meseca. Tu je dedina mudrost dola do izraaja, na kojoj sam mu beskrajno zahvalan. Dok sam snimao koncerte ja sam jednostavno uivao. Nikad nisam razumeo ljude koji na koncertu stalno tapu i od siline tapanja ne uju muziku. Ja nikada nisam tapao, tako da mi zauzetost ruku nije teko pala. Uvek sam beao od ljudi, koji se konstatno deru, hvataju za glavu i priaju drugaru kako su doiveli da u Srbiji vide omiljeni bend. Pivo inae nisam pio jer je na koncertima skupo. Na veinu koncerata bih iao i bez snimanja. Spontanom dizanju ruku mase ili pozivom benda uvek sam se odazivao, tako da u celini gledano nisam toliko toga gubio. Sa druge strane dobijao sam malo mlene kiseline u miiima, koja se raspline im krenem iz sale i neka sitna zadovoljstva poput reiranja filma, koji je neko ve izreirao. Lako je napraviti film kada ima plaene glumce koje moe do mile volje da maltretira sa reima rez ili ponovo. Kada se snima koncert, svaki proputeni trenutak je zauvek proputen. Onaj ko izvodi koncert ima sopstveni scenario, koji eli da prezentuje publici, ali ja sam imao svoj, koji se sastojao u hvatanju sitnica i greaka koje obian posetilac ne moe da primeti. Jedino tako, moj dokumentarac moe da dobije na znaaju. Uvek sam jednim okom pratio ta mi je u kadru kamere, a drugim gledao deavanja na bini. Zamislite da ste na raskrsnici, jednim okom gledate u sekundaru na runom asovniku, a drugim pokuavate da prebrojite peake koji se nalaze sa druge strane ulice. Teak zadatak, zar ne? Ne nisam razrok, ve samo uivam u nekim stvarima, u kojima sasvim obian ovek ne moe da uiva. Po ko zna koji put, krenuo sam da obavim jedan deo posla. Neko voli samo posao i mrzi putovanje do posla, dok je kod mene sasvim suprotno kada idem da aljem i podiem poiljke. Kreem niz Bulevar dobro poznatom trasom koju ne menjam ve nekoliko godinama. im iz ove moje uliice izbijem na Bulevar, odmah preem tramvajske ine i idem tako sve do crkve Svetog Marka, gde se vratim na poetnu stranu, ali ne pregazim ine jer su na toj raskrsnici savile nizbrdo. udna tiina vlada Bulevarom kao da je nedelja, iako kola neprestano promiu. Poao sam u potu, petak je, nije nedelja. avke graku i seru sa vrha platana kao i uvek. Do sada sam usranjce primeivao samo ako mi se neki srui na odelo ili neko od prodavaca prokomentarie istu pojavu. Nema tezgi, nema ni komentara. Na svakom uglu sporedne ulice i Bulevara stoje po etiri milicajca koji se klate sa noge na nogu, egae i pue. Podravam sastanke bilo kojih funkcionera, jer se nadam da od njihove silne prie neto moe i da ispadne. Pet koraka nie stoje dobro

169

poznate face sa sklopljenim stolovima ispod mike; takoe se gegaju i egae meu sobom. Boe mili, kakvo potovanje. I trgovci su prestali da prodaju, mora da e proi predsednik. Kad bude prolazio, okrenuu se ka putu, znam i ja za red. Izmeu raskrsnica vlada anarhija, prodavci sakupljeni u grupe psuju i vidno pljuju po trotoaru. Kad make nema, mievi kolo vode. urim i ne osvrem se toliko, ali bih im preporuio da se malo strpe kao ovi gore dok ne proe povorka, a posle e nadoknaditi izgubljeno vreme, Bulevar je to, ljudi gamiu. Prepeaio sam do Vuka i stalno nailazio na iste scene, te sam poeo da se pitam kada e proi ta uvena kolona? Tek negde kod Metropola stanje se normalizovalo, ali ne postoji neka vea ulica gde bi povorka skrenula. Vidim Ciganku kako iri spavaice i odluujem da je pitam za ovaj ulini fenomen, koji nisam video za sve ove etiri godine ivota na Bulevaru. - ta se deava, to oni gore ne prodaju? - pokazujem joj rukom na raskrsnicu blizu nas. - Je l si slep? Malo je gledam zaueno i refleksivno odgovaram: - Nisam, samo pitam. to se ljuti? - Kad nisi, kako ne vidi da ceo dan stoje ovde i ne daju nam da radimo ... sad e da se spuste ovamo ... jebem im ... sve da im jebem ... daj Boe da im samo uniforme budu na sarani ... ih, Boe, ima li te gde, spasi ... Dovoljno sam uo da bih skapirao i produio niz Bulevar udei se udu. Prelazim semafor kod JATa i viam uobiajenu sliku tog dela Bulevara; ovek u ulazu prodaje ploe, ena na uglu zgrade prodaje kozmetiku, na drugoj strani trotoara momak prodaje diskove. Moj podstanar poinje da pevui nama poznatu pesmu. Oh where can I get my cock sucked? Where can I get my ass fucked? I may have no money, But I know where to put it every time Well, I asked a young policeman If he'd only lock me up for the night Well, I've had pigs in the farmyard, Some of them, some of them, they're alright Well, he fucked me with his truncheon And his helmet was way too tight Cocksucker Blues prepoznao sam je, prestani vie, dosadan si. Sad emo u potu, bie ti zabavnije. Zar nita ne primeuje? Ne, sve je normalno. A, oni milicajci kod tezge? ta sa njima? Uvek priaju sa onim to prodaje diskove. Uspori, sad e da se okrenu i poi e nam u susret ... eto. Jo ne kapiram ta hoe da mi kae. Obueni su normalno, obrijani su i uredni, pravi milicajci. A oni diskovi u ruci? Aaa, to ... zbog toga si mi pevao. Da, da, ko zna ta je Jagger viao u Londonu pa je napisao takve stihove. Nije sigurno viao besplatne video klubove za milicajce, ali neto slino jeste. Bitno je da su se pojebali i sad sva trojica uivaju. Tuno je, ali zna da nemam moralna prava da ih kritikujem. To znam i ne iznenauje me, ali me plai to takve stvari vie i ne primeuje, oguglao si na to. To je krajnji stadijum ove za sad bezimene bolesti. Zamiem za ugao Kamene pote i kreem ka masivnim vratima. Ulazim u predvorje koje me uvek podsea na zatvorsku eliju, mada nikada nisam bio tamo. Utisak mi je bio isti, nevezano da li sam ulazio ili izlazio iz zgrade. ini mi se da je jedina razlika izmeu elije i predvorja u vratima. Svaka vrata imaju istu funkciju, samo se razlikuju u injenici, da li mogu slobodno da se

170

otvore i zatvore. Ova su sasvim slobodna landarajua. alter broj dva, poznato lice sa malo kosim oima, bujnom plavom kosom, koja prekriva ake u kojima je ugnjeena umorna glava. - Spava ti se? - Veoma, kad bi rukom mogao da dohvati pisma iza mene, bila bih ti beskrajno zahvalna. - Polako se okreni i pregledaj pisma. emu slui ta kancelarijska stolica? - Aha, ali ja moram da ustanem, pogledaj gde je ak slovo C, eh to me mui ... gore nema nita, a dole sam videla jedno ... evo ga, e sad da potpie, umalo da zaboravim, mora da se javi onoj eni za meunarodne potranice. Sad u da je okrenem da ne ode negde. Potpisujem pismo i sluam kratku konverzaciju, kojom obavetava enu na drugoj strani sale da sam stigao. - Samo jedno pismo, neto si ufitiljio. - Dosadilo mi da se dopisujem sa ljudima. - Duhovito, kada e da mi kae ta to mulja. Znamo se godinama. - Kad izaemo na pie. Rekao sam ti da ovo nije ambijent za takve razgovore. - Ne izlazim sa neznancima, zato mi otvori duu i moda izaemo. - Malopre si rekla da se znamo godinama. - Znamo se, ali se ne poznajemo. Puni smo rebusa. Ti me pita sa kim sam bila u pozoritu, a ja tebe, ta to mulja i tako u nedogled. Ako se prvi otvori, moda sazna da sam bila sa drugaricom. - Kada budem hteo prvi da se otvorim, prva e da sazna. - Ja ekam, ovde sam... - I ona ena eka, idem da vidim u emu je stvar. Stalno se gube poiljke. Meni su se izgubile tri do sada, a Srbija kao da je crna rupa, guta i usisava ta joj se nae na putu. - Dobar dan, mi se opet viamo. - ta da vam kaem, mi smo proverili, poiljka nije stigla u ovu potu, ostaje samo da vi potpiete. - Samo as. Vadim bloke u kome je list sa takvom evidencijom. Prelazim prstom preko brojki i slova, a krv mi navire u damare. - Ovo je duplikat potranice, je l tako? - Da, da ... to je to bitno? - Bitno je, zato to imam informaciju da je poiljka isporuena u Srbiju, a ja potpisujem duplikat potranice. Za mesec dana u potpisivati triplikat. - Gospodine, stvarno mi nije jasno otkud vam smelost da tako neto tvrdite? Jo zvanino nije utvreno gde se poiljka izgubila. - Na sajtu Nemake pote sam naao stranu, koja predstavlja informativni servis. Ukucao sam broj poiljke i jednostavno se pojavio datum i vreme kad je poiljka isporuena Srbiji. - Shvatam va gnev zbog poiljke, ali ipak te podatke ostavite naoj slubi da obradi. Da sam na vaem mestu, ja ne bih toliko bila sigurna u tu informaciju, a ipak sve stoji na poiljaocu. - Ja sam sto posto siguran, jer dobro znam emu slui bar kod. Maina je registrovala da je poiljka otpremljena i kraj. Vi ste registrovali da ovde nije stigla, a oboje znamo da izmeu te maine i ove pote ima samo jedno mesto gde prolazi poiljka. Zato sad duplikat potranice kada se tano zna gde je nestala poiljka?

171

- Ja stvarno ne znam zato to meni priate? Ja sam samo ovde da proverim i prosledim vama na potpis. - Pa vi jedini imate uvid u ovaj fenomen da poiljke poniru u jednoj poti. Pogledajte potranicu iz Kanade, jo uvek je aktuelna ... oboje smo videli dopis kanadske pote, gde se konstatuje da je poiljka otpremljena na let za Beograd. Poiljka nije stigla ovde, gde je onda? Ispala iz aviona? - Sve sam vas fino sasluala, a sad vi potpiite ovde. Kaiprst na papiru delovao je kao srednji prst u vazduhu. Oseam da sam skrhan i da u delovati pokunjeno kada proem pored altera broj dva. Ne elim da me vidi takvog, ne progovaram nita, ve se okreem i narednih petnaestak koraka hodam uspravno, duboko diem i maem plavui, koja se rasanila i poela da sravnjuje potansku dokumentaciju, naravno runo, jer bar kod je osmiljen samo da zajebe filateliste. Uostalom i brojevi ispod tih tankih i debelih linija postoje za sluaj da tehnika zataji, meutim da bi neto zatajilo mora i da postoji, ali ono to ne postoji kod nas se tretira kao da je zatajilo. Izlazim na ista landarajua vrata, mahinalno gledam u fenseraj od post opa, gde se komisiono prodaju mobilni telefoni, a koverte uvek stiu u toku idue sedmice. Momak iz obezbeenja obezbeuje sudar sa radnicom opa, a crveno stameno, potansko sandue sa poetka prolog veka, uva strau i potarske tajne. Zadnjih godinu dana bio sam ohol prema klijentima. Stalno sam im pisao, da nije moj problem to se izgubilo njihovo pismo i da poalju ponovo. Nikom se ne miri tako lako sa udnim pojavama i onda poalje potranicu, isto da se uveri da se onaj Srbin nije vratio kradljivim srpskim korenima. Od danas se vraam na staro i mirne due svima aljem diskove, bez obzira da li mi je stiglo pismo, kako bih pokazao da se nisam vratio kradljivim srpskim korenima, koji na alost ponekad oilave i izniknu iz zemlje, a moda su stalno prisutni pa ih povremeno otkrije Koava, Severac, Jugo, sneg kad okopni ili maka kad zakopava govno. Dok oni saznaju da se pismo nije izgubilo u mojim rukama, ve u nekim drugim veoma prljavim, najaviu puno diskova, a nedoumica e ostati. Jeftinije mi je da kaem da je stiglo, da ne bih izgubio svoj i ugled svoje zemlje, a borba protiv pote je ionako predodreena na propast, jer ut sa rogatim ne moe. Srba obino traje od Kamene pote do Doma omladine, gde uvek zastanem i pogledam repertoar, koji me esto oraspoloi. Pribliavam se oglasnoj tabli i momentalno fiksiram levu stranu i ne odvajam pogled. ta mi se ovo deava? Privia mi se bootleg ... nije mi valjda pao eer? O, ne, trnu mi ruke i sue mi se usta, gde ba sad? Seu na ardinjeru, bie mi bolje ... O Boe, bolje mi je, ali ja ponovo vidim bootleg na oglasnoj tabli... Da li je ovo kazna to sam svojevremno ubacivao omote u reklamni izlog za venanice na Bulevaru? Ko im je kriv to im vrata zjape, a moji omoti tanki. Prilazim blizu stakla i jasno vidim natpis Cocksucker Blues i Keitha preko celog plakata, ispod kog je jasno naznaeno da je projekcija u nedelju u dvadeset asova. Odmah mi kroz glavu proe misao, kratka kao kometa bez repa: kultni film, kupi kartu. Srce mi lupa dok prilazim blagajni. Samo je jedan ovek ispred mene koji prebira po depovima traei novac. Zveram po staklu, vidim natpise, ali nita ne razaznajem. Misli mi iskau kao varnice iz vetakog vina. Draen treba da doe u Beograd da razmenimo diskove. Nije se javio, moda dolazi pre nedelje. Gledaemo zajedno ... hvala ti podstanaru, ti si pevanjem prizvao film. Nema na emu, drago mi je da sam od koristi. U znak zahvalnosti neu da pijem sedam dana. Hvala ... - ao. - ao. - Da li moe da mi sauva dve karte za Cocksucker Blues, samo da okrenem jedan broj, evo za pet minuta... - Ne brini ima karata koliko hoe.

172

- Uh super, a da li e se Robert Frank obratiti publici? - Ko ti je taj? - ovek koji je napravio ovaj film. - Sumnjam, znala bih da dolazi. Malo sam se osetio nelagodno zbog ispitivanja, napuio sam usta i vrdnuo glavom da razvodnjim napetost i krenuo prema uglu ne bih li naao manje buno mesto za telefoniranje. itao sam u knjigama da se Robert Frank ne odvaja od kopije. Na svakoj projekciji zahteva fiziko prisustvo. Lau verovatno, a moda je i sa godinama smekao, zato se i pojavila dobra piratska kopija. - Zdravo Draene. - Bok. - Nee mi verovati stojim ispred Doma omladine i gledam u najavu za film Cocksucker Blues. ovee, plakat izgleda kao bootleg, ne mogu da verujem... - uj, znam, ja sam ga pravio. - Daj, nemoj da me zajebava!!! Nego, kad dolazi u Beograd, moemo da gledamo zajedno? - Kada sam te ja zajebavao, gledaemo zajedno naravno, staviu te kod Mileta na spisak ... e, ja sam u Beogradu, baca me u roaming, ujemo se... Ja sam jedan obian cocksucker. Znao sam da i njemu donosi diskove, ali nisam znao da e se zahvaljujui njemu i Mr. Deadu, Beograd upisati na listu malobrojnih gradova koji su imali ast da prikau tako redak film. Znao sam da Srbija uvek odskae od sveta. Ljudima dosadilo da gledaju piratske kopije na malim ekranima, pa se preselili u bioskop. Umesto Roberta, popee se Mr. D. na binu i objasniti narodu, kako je film sniman amaterskim kamerama, te slika i ton nisu ba na nivou, a moda mu se i protne njegova uvena pijana krilatica: nema bolje. Bio bi red da odnese jednu kopiju u Jugoslovensku Kinoteku za budua pokoljenja, jer moda originalna kopija nikad ne bude prikazana. Uviam da nita ne gubim, jer ne eznem da se smrzavam da bih odgledao piratsku kopiju filma, koju sam inae odgledao, nastavljam lagano ka poti u Vasinoj. Bio sam pet minuta euforian, ali to mi se moe desiti ako vidim u izlogu brendiranu jaknu na snienju, a kad uem unutra i opipam je shvatim da je kopija koja je skupa uprkos snienju. ta bi na narod bez tih pet minuta euforije? Krene od Moskve du Knez Mihajlove i tako neosetno nakupi euforiju i zaprepasti se kad se nae ispred Zoo Vrta. Onda se zapita kada su te ivotinje zadnji put videle? Konstatuje da je bilo skoro, okrene se i nastavi da eta Kalemegdanom, jer je tu vazduh uvek ist i svaka etnja prija. Ja sam proetao jednim malim paretom Kneza i imao sam ansu da nakupim euforiju od Peruanaca, ali dobro pamtim lica pa sam zakljuio da su samo promenili nonju i nabacili malo vie perja na glavu, te najednom postali severnoameriki Indijanci i izdali novi CD. To bih im nekako oprostio, ali pevanje na plej bek teka srca. No, znajui da u slobodno vreme najvie bleje u televiziju, a nemaju novca za estetsku hirurgiju, ipak opratam. Malo umoran od etnje dolazim na krajnju destinaciju, koja kao da je iz asopisa Kula Straara. Strpljivo ekam u redu i lutam pogledom po areniu od enterijera i odela. - ta imate tu? - Jedan disk. - Kakav disk? - DVD. - Mislila sam da li je narezan, poto vidim da nije u originalnoj kutiji. - Jeste.

173

- Ne moete to da poaljete. Vraa mi kovertu, bez imalo grie savesti i daje znak rukom da prie sledei. Bezobrazno pravim korak u stranu, jo bezobraznije progovaram: - Gde to pie? - Nemam ja vremena sa vama da se objanjavam, imate tamo kontrolora, pa pitajte... Klizim niz mermernu plou od pulta i stiem do altera gde me doekuje kontrolorka, koja je verovatno ula nau priu. - Izvolite. - Hteo sam da poaljem ovaj disk, a devojka na alteru nije htela da primi. - Je l rezanac? - Jeste. - Onda stvarno ne moe. Ruke mi trnu, ali bodrim sebe da budem staloen i zvanian. - Gde to pie? - Dobili smo dopis od carine, poetkom godine. - Dajte da proitam. - Gospodine, vrlo sam zauzeta, nemam sada vremena da traim kojekakve dopise, samo da bih odagnala vae sumnje. - Ja sam strpljiv klijent, ekau... Demonstativno se okree ka stolu, vadi iz fioke gomilu papira i poinje vrlo temeljno da lista. Sve to ona vie peni i rukom eka kosu, ja sam staloeniji. Devojka sa altera povremeno prati njeno listanje. Konano prilazi staklu sa jednom kopijom i otresito stavlja na pult. - Izvolite, zadnji pasus na strani, to je taj dopis. - Hvala. itam paljivo i posle dva reda poinjem da se osmehujem, ali pazei dobro da se ne nasmejem. - Ovde nigde ne pie da ja ne mogu da poaljem ovaj DVD. - Gospodine, zamolila bih vas da me ne maltretirate. - Ne, to mi ne pada na pamet. Hoete vi da proitate ili ja, isto da budemo sigurni da nismo neto izostavili. Ljutito uzima papir sa dva prsta i poinje da ita: - Shodno zakonu o autorskim i srodnim pravima, nalaemo da obratite panju na sadraj poiljaka, a posebno na diskove rezance, koji sadre audio i video zapise, igrice, kao i druge oblike intelektualne svojine, kako ne bi dolo do povrede autorskih prava, nosioca istih. U Beogradu ... Nadam se da ste razumeli. - Jesam, ali vi niste. Nigde ne pie da se zabranjuje, ve da se obrati panja. Zato ja nemam pravo da poaljem svoj porodini snimak? Ko je nosilac autorskog prava mog snimka? Stavite u kompjuter i proverite. - Nemam ivaca sa vama da se raspravljam, a i nemam gde da proverim. Samo znam da e vam carina to vratiti, pa ete doi ovde ponovo da se alite. - Bez brige, neu sigurno da se alim i u sluaju da vrate. - Gospodine, proetajte u potu kod stanice, na prvom spratu je carina, pa ako vam oni prime, onda... - A, da ivim na Gledikim planinama pokraj Kraljeva, odvojim dan da se spustim do grada, a slubenik poput vas mi kae da doem u Beograd. Da li je to normalno? - Ne zanimaju me nikakve planine, rekla sam vam, da ne moe i tu je kraj.

174

- Ovde pie da ja imam pravo da poaljem, zato... - Ne povisujte ton na mene, zvau obezbeenje, uljudno vas molim da napustite potu ... narod nas gleda... Prelomio sam i okrenuo se ka izlazu. Tano je, narod nas je gledao, a sad mene ispraa pogledom. Pred vratima sam, stepenice su strme i uglaane, ljudi ponekad padaju, dobro je, proao sam, ali sad moram dobro da se uvam, tezga sa diskovima je iza ugla, mogu da se sapletem o tuu intelektualnu svojinu. Ako disk padne i polomi se, morau ilegalnom prodavcu tue intelektualne svojine da nadoknadim tetu, a nemam novaca za bacanje. Kada e prestati ovo licemerje?

- ao, je l kasnim puno? - Ne, nije problem Neno, nema nikog posle tebe. Ako hoe da se odmori, sedi malo. - Ma jok, bolje to pre da prebrinem to. Sada e kao i uvek da mi pridri jaknu i blagim dodirom ruke preko lea, da me isprati do stolice. Oboje znamo da je to vie od pristojnosti. Stavlja mi zelenu muemu, rukama skuplja kosu neno kao da je mahovina. Dok zapertlava krajeve, preko bluze oseam njegove savijene prste vrstih zubarskih aka, koje su na mom vratu olienje nenosti. Vidim ispred mene markantne crte i pune usne, koje me bez rei pitaju, da li sam spremna. Otvaram usta i bez rei izraavam spremnost. Moj zubar iz dva pokreta me obara kako njemu odgovara. Prava mukarina. Oseam neumorno akanje hladnog metala preko gornje desne vilice. Svuda pipka i eprka. murim zbog jakog svetla, ali povremeno uspevam da vidim njegov ozbiljan izraz lica. Poinje da mi zujalicom radi po estici, polako, smireno oslukuje svaki trzaj moga tela i grimasu na licu. Zaustavlja se i veoma ozbiljno dodaje: - Ovo mora da se uradi vrlo precizno, saekaj minut da zovnem suprugu, mora da mi dri ogledalce. Ne zadugo pojavljuje se sa dugokosom crnkom, koju sam viala u susednoj ordinaciji. Nijednim gestom do sada nije mi dao do znanja da mu je to ena. Ko mi je kriv to ne sluam abrove? Uostalom, dobila sam preporuku za njega, a ne njegovu enu. - Ovo je moja supruga Andrijana, a ovo je Nena ... ona je sestriina Ljubi automehaniaru... - Da, da, znam Ljubu. ou je poeo, a njeno prisustvo poveava doivljaj. - Radi u jednom butiku u centru... Ma da, heftam se sa gazdom da zadrim dobro plaen posao. Delovi njene crne, razuzdane, prirodno kovrdave kose, povremeno me poaolje po elu i naprave senku. Miris anela nadjaava miris ordinacije, na koji sam gadljiva. Mog docu ne primeujem, oseam samo nju, koja kao da lebdi negde iznad mene. Zujanje se prekida, ali ne na moj zahtev. - Andrijana, molim te, vei kosu, upae eni u usta. - Ou, ou, izvini Neno, raspremala sam ordinaciju, pa sam raspustila kosu, ne volim da je sputavam. Maem prstom da im dam do znanja da mi ne smeta, ali kasno. Mogao je to malo suptilnije da joj kae, koga izigrava? Mao doca. Dva bela mantila oko mene, tri ruke se baku oko mojih usta, jedna je na mom ramenu. Blaenstvo obuzima moje telo, ne reagujem na bol, oseam samo nju kao oreol i njenu ruku kao blagoslov. Kada me neto boli zamiljam vilu koja me

175

nekuda vodi i odvlai misli. Tako i sada, lutam nekim nepoznatim hodnicima, pratim nalete miriljave sveine i kosu kad izviri iza ugla pod svetlou baklji. Promaja gasi baklje, mrak stee hodnik, teskobno je i hladno. Uvek se plaim mraka, ali kada je ona tu sve je drugaije. U daljini ujem kao da me zove, tiho kao svaka vila. Ona zna moje ime, to je moja vila. Sve sam joj blie, oseam da mogu da je dodirnem, ali ona blago stee mene za rame. - Neno, pa ti si usnula, ne uje kako te zovem? Pljuni ... kao da si pala u trans, ovo jo nisam videla do sada... - Poela sam ... da treniram jogu... - Miroljube, moemo Nenu da zaposlimo da daje savete naim muterijama, kako da prevaziu bol. Prihvatila sam alu, jer nije bilo ni trunke zlobe. Najgore je prolo, sad je samo rutina koja kratko traje. - Narode, idem ja da pospremim ordinaciju, vidimo se... - ao Andrijana ... Je l kao i za onaj prethodni zub, da se javim za sedam dana? - Nee moi, nas dvoje za vikend idemo na seminar stomatologa. - Je l u inostranstvo? - Ne, u Beograd. - Ba lepo da vrdnete negde iz ove arije, ja se kanim da odem u Beograd, ali eto... - I mi volimo Beograd, nadam se da je hotel normalan, da nam ne presedne seminar. - Koji je, moda mogu da ti kaem ta vas eka. - Rozal, negde u centru. - Ne brinite, ula sam da je odlian. - Hvala, sad mi je lake. Ajde onda, javi se neki dan po nedelji. - Ali ja mogu samo vikendom. - To sam smetnuo sa uma, nije problem, onda za dve nedelje, samo zovni da ugovorimo termin. Zovni me na mobilni, da te ubacim u termin koji tebi odgavara. Prilazimo hodniku koji je vetaki napravljen od stakla i ini improvizovanu ekaonicu. Sa stalka uzima vizit kartu, u dva koraka je pored telefona, gde se maa za hemijsku i vrlja broj telefona na poleini vizitke. Dok prilazi iviluku, stavljam vizitku u dep i nametam se za oblaenje. Denltmenske ruke na mojim ramenima spremaju teren za akciju, kroz poluotvorena vrata vidim doger kako brie pod ordinacije. Otvaram vrata lagano, Andrijana je ponovo raspustila kosu, koja se njie pri svakom njenom pokretu. - Andrijano, samo da se javim, odoh ja. - Ej, ao, ja sam se zanela, vidimo se. - Vidimo se... Ima neto prljavije od tog poda koji isti.

Nita se nije promenio. Jo uvek nosi usku, jednostavno krojenu jaknu i farmerice. Zato bi i menjao odevanje, ako se tako osea odlino, a verujem da se osea. Polako se kreem ka izlazu, gledam prizore kroz blago zatamljeno staklo. Ova se stanica ne menja godinama, jo uvek taksisti i gurai kolica vuku ljude za rukav. Kad bolje razmislim, bila bi greota i da se promeni. Sila sam niz dva stepenika, nala se na trotoaru i u Stojanovom zagrljaju. Imam priliku ponovo da izljubim svee obrijano lice. - Gde si, Stojane, kuko stara? - Evo me Negosava, kako si putovala?

176

- Bezobraznie, davno sam ti rekla da me tako ne zove. Klackala sam se tri ipo sata, nema tu ta da se pria. Uhvati me pod ruku. - Daj mi torbu ... nije teka. Mogu da stavim ovu moju torbicu u tvoju. - Imam samo neke krpice i kozmetiku. Probaj, mislim da moe . Hajdemo kroz Picin park, pa gore preko Zelenjaka... - Vai. Zato idemo u hotel, nestrpljiv sam, reci mi. - Da kresnem mog zubara. Ispustio je torbu na sred trotoara, stavio ruke na lice i poeo da se smeje. Nikad ga nisam videla ovako zacenjenog od smeha. Stala sam i podboila ruke, lepo mi je da ga gledam ovako. Ne znam ta je tu smeno, moda to sam to izgovorila kao da idem da stavim plombu. - Ajde ne zezaj, ako tako nastavi trebae ti maramica. Na moj pomen maramice, poeo je da prebira unutranjost jakne i izvadio je pakovanje maramica. Nisam ni primetila da je zaslinaveo dok nije poeo da trese nos u maramicu. Ne verujem ta sam izazvala, ekam nekoliko trenutaka da obavi radnju, hvatam ga pod ruku, uzimam torbu i kreemo prema raskrsnici. - Polako, ne mogu da se povratim ... nisi bila u Beogradu tri godine, a dolazi da kresne lokalnog zubara ... daj mi torbu. - Sad je prilika, to je toliko prosto da nemam rei. Zna u kakvoj kasabi ivim? Da te podsetim? - Uff ... dobro, ta u ti ja? - Kad ena vara mua, onda obino ima drugaricu pokrivalicu, zna ono idu zajedno na neke asove, kupovinu... - Da da... - E, poto ja moram da prevarim njegovu enu, onda imam potrebu da pribegnem sitnim trikovima. Ti e da glumi mog momka iz inostranstva. - Daj bre Neno, nisam ti ja za to, koga da glumim? Turina? - Moglo bi, ali bolje Bugarina, ako bude prilike, moe da natuca malo srpski, malo engleski ... pazi, to je internet poznanstvo, koje je sad moderno, a tebi nije strano. To je samo za sluaj da se negde sretnemo, da imam pokrie, jer se znamo, kapira? - Onako... - Koliko godina ima, a nisi skapirao ni deli kako ena razmilja. Moda je i bolje tako. Nastavili smo ruku pod ruku uz strmu ulicu punu tamnoputih prodavaca. Kada bi promenili sve izloge, iarali zidove grafitima, stavili me pod kiobran da ne vidim okolne zgrade, prepoznala bih Kameniku po prodavcima iza kartonskih kutija. Prolee nije kalendarski poelo, ali se osea u vazduhu i odevanju naroda koji gamie. Gledamo deavanja na ulici i komentariemo, a nae prie ostavljamo za hotel, jer emo imati dovoljno vremena. Penjemo se uz brdo, nagovaram Stojana da proemo pored konaka kneginje Ljubice. Ne znam zato, ali uvek se divim ovoj starini koja pleni svojom jednostavnou. Moda sam malo profesionalno deformisana, ali nisam toliko, poput iskonskih ulnih strasti koje me ponekad obuzmu. Seemo Kneza i polako poinjemo da se sputamo uskim trotoarom, niz strmu ulicu poploanu kockom. Pred nama se ukazuje tabla na kojoj su kredom ispisane cene proizvoda domae kuhinje. Ulazimo u jedan od najstarijih hotela u Beogradu. Prilazimo recepcionarskom pultu, za kojim sedi rasna plavua, lepukastog lica, meni odnekud poznatog. - Dobar dan. - Dobar dan, rezervisala sam sobu na ime Markovi Negosava.

177

- Samo malo da proverim ... tu je ... gospoo, vi ste meni odnekud poznati, sve mislim, da smo nas dve nekada davno zamenile sobe u Studenjaku. - Jaoj, to si ti, kako bee ime? - Emilija, a i njega sam viala tamo. - Jeste, i Stojan je bio u Studenjaku. Super to si se setila. Meni si se uinila poznatom, ali ne znam da li bih se usudila da te pitam. Primie mi se kao da hoe neto u poverenju da mi kae. - Vidi, Negosava... - Zovi me Nena, slobodno. - Neno, ti si rezervisala dvokrevetnu, ali u toku je neki seminar i direktorka je napravila pometnju sa sobama ... nema vie dvokrevetnih, pa imam slobode, poto ste par, da vam ponudim jednokrevetnu. Veruj, mi krevet je ogroman, neete se ni dodirnuti, sem kad to poelite. Lepo mi je izdeklamovala, malo se na kraju nasmeila, onda mi se gotovo do lica pribliila i apnula. - Ja njega neu ni da prijavim, tako da e vam biti znatno povoljnije. Odmakla se i ekala moj odgovor. Nemam puno izbora, a nije mi prvi put da spavam u istom krevetu sa Stojanom. Da je neka kalatura pa da dignem frku, ovako samo klimam glavom. - Evo vam jedanaestica. Sluaj, ako ti bilo ta zatreba, ja sam ovde do osam uvee, a sutra radim ceo dan. Oekujte u narednih dvadeset minuta sobaricu, da vam doda jo jednu posteljinu. - Hvala ti puno, ba si srce. - Hah, nita, moram da se iskupim za ovaj propust. Ovo poznanstvo otvara nove vidike. Hodamo uskim stepenicama pokrivenim itisonom, koji ne dozvoljava tiklama da narue tiinu. Na prvom spratu smo, pratim strelicu koja nas upuuje levo. Hodnik nije tesan, ali je pomalo mraan i odaje utisak teskobe. Dok hodamo poneka slika, na kojoj preovlauju svetliji tonovi privue nam panju. Stojan veto barata kljuem sa velikim priveskom, upadamo u usku i dugaku sobu. Stojanu se odmah otelo: - Ova je leva, kao ona u Studenjaku gde smo se upoznali. - Da, samo je malo manja. Stojan otvara prozor. U sobu prodire prirodna svetlost i zvuci ulice. Dok ja odlaem garderobu u ormar, Stojan ukljuuje televizor, jer ne podnosi tiinu u sobi. - Hajde, operi ruke, pa idem ja da se sredim, ulepila sam se u autobusu. Bez suvinih pitanja, baca jaknu na krevet i odlazi u kupatilo. - Je l isto tamo? Ima li tople vode? - Ima, sve je na nivou. Barem nisam zeznula docu. Izlazi iz kupatila, sudaramo se na vratima. Dok se svlaim on me ne pogleduje, ve pilji u TV i komentarie neki spot. Koulju, suknju i arape odlaem u prazan ormar, odlazim u brusu i gaicama da se prepustim uivanju. Uvek smo se pravili da ne vidimo jedno drugo kad smo se presvlaili. Ne znam da li je to pristojonost, ali obostrano funkcionie, a i oboje odavno znamo kako izgleda ona stvar. Ne znam ta je u pitanju, ali protiv prirode se ne moe, a ja ne elim da je prizivam, lepo mi je ovako. Koja divota, kao i u Studenjaku, topla voda ne moe da presui. Uf doco, da me pribije svojim aketinama za ove ploice i zarobi me kao divlju macu, koja poinje da ti se umiljava pogledom i kolenom, kojim te aolji po unutranjosti butina. Ubrzo oslobaa macu koja samo mjaukanjem i lizanjem moe da ti uzvrati dobroinstvo. Kada prestane mjaukanje ostaje samo lizanje. Ah, doco, kako bi bilo da mi onako prirodno zaplombira zub. Mrzim ukus sperme, a i nisam ja tako bezobrazna kao to izgledam.

178

- Zdravo, Emilija ovde, daj mi Duicu ... aha, ekam ... Duice draga, ponovo imam jedan bezobrazan par, kako su banuli na recepciju, poeli su neto da zakeraju ... - Oe kao pre, da im ne menjam posteljinu. - E, ba to! Nego, ko te menja ujutru, jer ovi ne ostaju dugo. - Marija. - Ako bi mogla ti Mariju malo da obradi, nisam ba toliko slobodna kod nje, je l ti nije problem? - Ma kakvi, pihh ima da joj napakujem samo tako, samo ti uivaj. - Ej, hvala ti, svrati predvee. - Ako budem mogla, imam posla, ajde vidimo se. - ao. - Zdravo. - Zdravo, to me zove na mobilni? - Da bi mogla da izae iz salona. - Promuurno, nema ta ... priaj, nemam vremena. - Velika verovatnoa da e sutra imati posla, ali ne znam tano kada... - Ej, sutra je nedelja, ou da malo danem duom. - Molim te, nije problem, naplati mi kao da radi neku svadbu, ova mi je ena stvarno bitna. - Ma ne, ne mogu tebi toliko da naplatim, kai mi to pre kada e biti, ipak da mi ostane neto od sutranjeg dana. - Veeras ti javljam, srce si, ajde brii, ej, ej... - ta si zaboravila? - Udari peat na onaj kupon, mora da bude ubedljivo.

Ve je etiri sata, moram prvo da obavim posao pa da se zezamo. - Stojane, dok se ja osuim ti zaviri u moj novanik, ima tamo jedna nova kartica za mobilni ... je l me uje? - ujem te, nego to da ti ja preturam po novaniku, kad izae, ti je pronai. - Ajde, ne zezaj, tamo nema nita sem dokumenata, neto para i kondoma za docu. Uzmi to lepo, namontiraj mi na moj mobilni i proveri da li radi. - Dobrooo. Znala sam da e me posluati kao i uvek. Uzimam hotelski pekir koji ne zrai belinom. Ponela sam pekir, zato da rizikujem? - Mome, ne bilo ti zapoveeno, otvori torbu i dodaj mi pekir. - Devoje, u poslu sam, uzmi sama, a i nisam ti ja doca da mi se prenemae. - Ba si bezobrazan, nije namerno, zaboravila sam. - Slobodno izai, gledam kroz prozor. Izlazim i mokrim stopalima ostavljam tamne fleke po golublje sivom itisonu. Jednim korakom sam u hodniku, puim se i raniravam torbu. Grabim pekir, koji je na vrhu, ne bih li to pre zamakla u kupatilo. On sedi i aka po mobilnom. Ostavljam vrata odkrinuta, briem se mehaniki i spremam Stojana na neto to mu sigurno nee pasti teko. - Sluaj.

179

- Sluam. - Sad kad izaem, ti e da zovne docu i da glumi nekog ko je uo da je dobar zubar. - Zar nije jednostavije da ga ti zovne i rei stvar. Ako odbije da se kresne onda je kreten i ne zasluuje pomena. - Ne, ne, nikako ne smem ja da ga zovem. Ne smem da rizikujem, sa njim je ena. - ta si se uprpela, ima drugi broj. Ne moe nikako da provali da si ti, i ako ima tvoj broj u mobilnom. Mada, ako bi se ona javila morala bi da spusti slualicu. - to ti bije glavu o to? To su enske stvari, koje ti ne razume. Tvoje je samo da ga zovne i izdeklamuje nekoliko reenica. - Aha, jedva ekam. - to si tako ironian? Nije tako jednostavno kao to ti zamilja. On nema moj broj, tako da ne moe da se ocrta neko ime na ekranu. Ovaj broj je samo predostronost za kasnije. Ako mi se efne, baciu ga kada izaem iz hotela. - Hoe da kae da je jeftin kao ta kartica? Izlazim sa pekirom omotanim oko sebe i spremam se da iza krila od ormara navuem arape i rolku. Zamisao u mozgu se bez ikakve promene prenosi na jezik: - Tako nekako. - Svi smo mi mukarci jeftini i sleduje nam isto. Neto me prenulo, izvirujem iza krila u arapama i brusu, i otro protestvujem: - Daleko od toga da ste svi jeftini, dosta zavisi od enske procene. - Ja sam jeftin, tako su me sve do sada procenile. - E, ajde ne kaki... - Da, da ... ako nije tajna, reci mi zato onda ja da ga zovem, ako nema tvoj broj? - Zato to vi mukarci nemate vijugu za varanje, sve vam se vidi u oima i odaje u glasu. ta misli, ja ga zovnem, a on mi prepozna glas i sav onako napaljen, pred enom, eljan da mi pokae kako mi je prepoznao glas kae: Ej, zdravo Neno. To naravno ne bi bio problem da sam ja u Aleksandrovcu, ali on ne sluti da sam ja ovde. On bi na razgovor zabaurio injenicom da sam se ja raspitivala za termin, ali ena, kao svaka ena, zatefteri to negde u mozgu ... sluajno joj se uini da me je negde ovde videla, ili me stvarno vidi, i eto problema... - Otroumno. - Nema sumnje. Vidi, sada e ti da ga zovne i da ga lepo pita kada moe da te primi, boli te zub, neto mu sloi na tu temu. Ako te sluajno pita otkud ti broj, ti kai da ti je dao Ljuba automehaniar, je l jasno? - Savreno. - E, onda dolazi glavni deo. Kae mu, jasno i otresito, sada e da ti se obrati Nena, ne pitaj nita samo sluaj uputstva. Uklavirio? - Jesam. - Evo sada u da ukucam broj, nema nikakve pripreme, samo nastupi onako prirodno spontano, zaboravi na mene, pria kao sa bilo kojim zubarom... Naslonila sam uvo uz Stojanovo i nestrpljivo ekala kada e zvuk koji oznaava zvonjavu da se pretvori u njihov razgovor. Kao spikerka dnevnika ekala sam svoj red, da prebacim teite na neku vaniju temu. - Miroljube, sutra kad ustane pravie se da ti neto nije dobro, ali ne sme da pretera da ne bi Andrijana ostala sa tobom. Poalji je na seminar kako zna i ume, a meni se javi na ovaj broj. Ja sam u hotelu, donosim ti u krevet ampanjac i jo neto. Ajde ao. - ta je rekao?

180

- Nisam mu dozvolila nita da kae. Zaukala sam se u istu posteljinu, a Stojan je sedeo ispod mojih nogu, naslonjen na zid. Bez sumnje, u slinoj atmosferi, pre desetak godina znali smo i da osvanemo uz priu. Redovno smo se uli telefonom i bili smo upueni u deavanja o naim ivotima, ali ovo je jedinstvena prilika da posle tri godine popriamo uivo. Prevrtali smo svakodnevnicu, koja se nastavljala na neke dogaaje iz davnina, na koje smo sada moda imali malo drugaiji pogled. Nau priu je povremeno remetio um vode iz kupatila ili neko starije vozilo, koje je isputalo metalnu duu uz strmu ulicu, prema kojoj je okrenut prozor. Na to smo se vremenom navikli, ali na enske uzdahe koji su se smenjivali u nepravilnim ritmovima, sa svih strana, jednostavno nismo mogli. Posle pola est, kao pod komandu poelo je stenjanje i vritanje du itavog hodnika. Nismo znali ta emo, sem da se smejemo i dajemo ocene za umetniko izraavanje u krevetu. - Sea se kako smo u Studenjaku simulirali seks? - Naravno, ovi su amateri u odnosu na nas. - Misli, one su amaterke u odnosu na mene.

- Emilija, eno, moram neto da ti ispriam... - Prei iza pulta da popijemo kafu. - Neu, nemam vremena, prii malo ... bila si u pravu za onaj par. - Tja, kad tvoja Emilija nije bila u pravu. - Krenula ja da istim slike na prvom spratu, direktorka prolazila pa videla prainu... - Budalina, samo na nju i lii... - Ma pusti je ... kad ono ujem ja kroz hodnik neka operska pevaica ima svoju taku, ja se malo... - Na prvom spratu su ti danas Magdalena, Eva, Sisou i jedna nova, nikako da joj zapamtim ime. - eno mila, ma ja sve njih prepoznajem im zinu, ali ovo je ... ko da je neko dere, uzdie, izdie, cvili ... ajde to nego se podovatili na vratima, pa to odzvanja ko dobo, po celom hodniku. Ja se malo pribliim i skapiram da je to u jedanaestici. Bila si u pravu, ba su bezobrazni. - Kaem ti ja, seljanura, a ni on nije bolji im je sa njom.

U predveerje ponovo je zavladala tiina, a pored naeg prozora zasvetlela je zelena neonska reklama i svojim natpisom hotel podsetila nas gde se nalazimo. Kakva romantika. Petominutnu tiinu, prekinula je zvonjava hotelskog telefona. Blia sam, ustajem i javljam se. - Zdravo, pretpostavljam da je to Nena. - Jeste, a ko ste vi? - Ovde Emilija sa recepcije. - Aaa, ti si... - Da, da, ovaj, htela sam da ti predloim neto. Jedan salon za ulepavanje se reklamira preko nas, pa u cilju promocije nudimo besplatne tretmane. Na meni je da procenim kojoj u eni da dodelim besplatan tretman, pa eto bolje da omoguim tebi koju znam, nego nekoj... - Joj, pa ne znam, mi u ponedeljak naputamo hotel, nemam puno vremena za etnju.

181

- Salon je na petnaest minuta peke od hotela, ne brini nita, ti mi samo kae u koje vreme eli, ja zakaem u salonu i stvar reena. Veruj mi ne bih ti ponudila neto to ne vredi, imaju svu moguu opremu... - ekaj, sutra je nedelja. - To su profesionalci, rade i nedeljom. - Dobro, ubedila si me. - Ovakvu mogunost niko nije odbio, nisam te nita ubedila. Kai mi samo kada ti odgovara da ja rezerviem termin. - Moe oko podne? - Moe sigurno, ne brini potvrdiu ti kasnije. Kai mi, da li bi gospodinu odgovaralo da mu donesemo neku video igru, najnoviji film ili neto od asopisa, da se zabavi dok se ti sreuje ... glupo bi bilo da sam eta ulicama. - Uff, to ne mogu ja da odluim, ajde ja u da mu predoim sve to, pa ti javim. - Vai, ekam. Nismo puno veali, jer Stojan se upravljao prema mojim eljama. - Emilija, Nena ovde. - Prepoznala sam ti glas, ta je odluio? - Kae da bi itao neke traerske novine. - Vai, dobie najvee traeve u Srbiji. Ako ti nije problem, sii as po kupon, jer sad nema nikog od osoblja ovde. Dinamino poslepodne stopilo se u jo dinaminije vee, jer me je Stojan izveo na Kolarac. Niko od nas nije patio za zvezdama i veliinama klasine muzike, tako da nam je besplatni koncert skratio muke oko izbora zaguljivog kluba u kom bi verovatno svirali klinci za cice iz susednog odeljenja. Nekada nam je to prijalo, ali malo smo stariji, a nije nam teko bilo da izaberemo izmeu svirke studenata, koji strepe od profesora da ne pogree za poluton i klinaca koji strepe, da li e ona zakoraknuti na stepenice kluba. To vee, kada je u jaknu stavio spravu za snimanje zvuka, shvatila sam da je planirao da snimi taj koncert, ali sam bila ubeena, da sam izabrala neto drugo da bi usliio moju elju. Znala sam da je opsednut snimanjem svakojakih koncerata, ali nikada nije pomenuo klasinu muziku. To to mi nije nikada pomenuo, ne znai da je to tajna, ve je verovatno smatrao kao marginalno ili nije stiglo na red u mnotvu tema za razgovor. I da je tajna, opet ne menja stvar, jer bliskost ne podrazumeva odavanje svake tajne. Po povratku sa Kolarca, proli smo kroz park na Studentskom trgu. Put nas je naveo pravo na turbe eih Mustafe, sa kraja osamnaestog veka. Nisam ni oekivala da vidim osvetljeno zdanje, koje je nekada verovatno plenilo ovim delom grada, ali sam se ponadala da e neko odsei kiselo drvo, koje tri iz krova. Seam se dobro, da na nekoj ploi, koja podsea na bronzu, pie da je to spomenik kulture, koji je zatien zakonom. Neko bi sa ironijom rekao da zakon titi ak i drvo, pa se ne moe odsei, ali ironija zna da se poigra i sa injenicama, pa se postavlja pitanje da li korenje spreava tavanicu da se ne urui. Nadam se da e zakon zatiti objekat da se ne pretvori u kafi ili pekaru, a ako se jednog dana urui ceo objekat, imamo fotografije, pa emo napraviti novi. U meuvremenu neemo prevoditi sadraj ploe na strane jezike, da ne bi stranci saznali kako se sprovodi zakon, a mi znamo i bez kiselog drveta. Navila sam sat u osam, ali sam se probudila sama, onako prirodno, obavila dobro ribanje i mirisanje, koje bi trebalo da rastereti naa ula od negativnih uticaja mozga, kao nosioca savesti, koja e nam najmanje koristiti u narednim trenucima. Stojan spava, a ja pogledujem u mobilni koji je na stolu, zajedno sa pakovanjem vina i dve ae. Ko je izmislio ovo pakovanje, treba da

182

dobije nagradu za ... ne, ne, da je stavio jo dve sveice i neku ibicu onda bi mogli da priamo o nagradi. Stojan se budi. - Jo si tu? - Strpljivo ekam. - ekamo zajedno. - Sumnja da e da zove? - Ne sumnjam u njegovu nameru, ali za ovo drugo ... idem ja da se umijem, pa na doruak. Nadam se da te neu zatei ovde kada se vratim sa doruka. - Ne zezaj, neu da te jurim po sali za ruavanje ili da ostavljam klju na recepciji. Ako nije sposoban da se izbori za ono to mu opseda misli, onda nije pravi mukarac, samim tim nita nisam propustila. - Onda idem ja pod tu, a ti prevrni kanale da prekrati vreme. Prevrem kanale i gledam kroz televizor. Neko kuca. Otvaram irom vrata. Sobarica se nacrtala ispred vrata sa rukavicom na jednoj ruci. - Kada ete na doruak, htela bih da pospremim. - Neemo na doruak, a kupatilo je zauzeto, mu mi se trenutno tuira. Nema potrebe za sreivanjem, zamenite samo posteljinu. - Ne menjamo posteljinu svaki dan. - Nego? ena u uniformi asne sestre sa poetka prolog veka gleda kroz mene i progovara: - Svaki trei. Nije mi zbog posteljine, ali vidim da me zajebava. - Uljudno vas molim da zamenite, inae u da se poalim Emiliji sa recepcije. ena odjednom menja izraz lica, stavlja ruku na grudi i poinje da se izvinjava. - Znate, malo smo deficitarni sa istim posteljinama, pa eto nekad moram i da slaem, razumite me... Nisam joj poverovala u priu, ali sam je prihvatila i skinula staru posteljinu, dok je ona ila u hodnik po novu. Kao pojava, ta ena mi je navukla odbojnost i nisam htela da mi se bespotrebno zadrava u sobi. - Emilija, molim te, nemoj dugo, proli put je zvao neki stranac, jedva smo se sporazumeli. - to mi nisi rekla, pa ima elegantno reenje za to. - Nemam pojma, kakvo reenje? - Jednostavno preusmeri poziv na moj mobilni, evo da ti napiem ... zvezdica, zatim moj broj... - Aha, neu da te uznemiravam, sem ako ba... - Neu dugo, jedan sat najvie, samo da odnesem tortu. Zna, on je mali i bie sav ushien kada ga prva ja iznenadim sa tortom. Idem ja da se presvuem, izai u na sporedni izlaz, neu ti zaboraviti ovo.

Nena je ispunila elju i otila na relaksaciju. Raduje me, to joj se konano izdeavalo neto lepo. Oduvek sam zavideo enama, ali ne na prividnoj prednosti to su ene, ve to ih okruujemo mi, laki mukarci, koji su spremni na svaki mig da ih zaskoe. Ko zna koliko je doca saletao Nenu, ali je potroen kada je ona odluila. Mogla je da flertuje jo godinu dana i da sae-

183

ka da se sam istroi. Oigledno ga je procenila da je pogodan za brzu potronju, a za druga sitna uivanja nai e se neko drugi. Sve se zavrilo kako je ona htela. Kondom se obreo u olji, kartica je sada verovatno u nekoj ahti, koja se nala na putu do salona, a ja sam zavrio na krevetu sa pola flae vina, koju je vratila, da ne bi ostavlila trag. Kada je zadnji put mene neka potroila? Ima vie od tri meseca. Moram da se aktiviram malo, nee nijedna sama da mi se pojavi na vratima. Moda i hoe, ali prvo moram da joj dam do znanja da postojim.

184

Nemoj da eka njegov poziv, napravi se luda i ui samouvereno. - ao, rum servis. Dobro je, sad idemo dalje, prvo asopis, a vino spusti na pod. - Od kad recepcionari slue po sobama? Daj mu do znanja da si tu zbog njega. - To samo za posebnog gosta. Smeje se, samo polako. - Po emu sam ja to poseban? Ima dobru enu. - Sladak si. Onako, nisi preterano sladak, ali... - Izvoli sedi. To majstore. - Hoe vino? Jutros su se kresnuli i popili vino, jo uvek stoje ae, valjda moe ponovo. - Moe. - Samo da operem ae. Zakljuava vrata, nije naivan, sada u i ja da prestanem sa naivnou. - Ne mora da se mui sa aama, doi pridrui mi se. eli te, progutao je knedlu, a vidi mu se i u oima. Prola ga je trema, prilazi samouvereno. - iveli. Pogledom preseca staklo, trai moje usne, zrak se lomi, probada me kroz stomak. Jo se osea na vino. Ruke mu na mojim grudima. Nosi me na krevet, otkud mu tolika snaga? Skinuu ti majicu i zagnjuriti u malje na grudima. Otkopavam pantalone i rukom proveravam mukost. Spreman je.

Neko kuca. Moda mi donose one novine to su obeali. - ao, rum servis. Kolike sise ima, jedva smo se mimoili. - Od kad recepcionari slue po sobama? Ko bi rekao da je ovako umiljata i edna? - To samo za posebnog gosta. Ova je ba neka zajebantkinja. - Po emu sam ja to poseban? Neto okleva. - Sladak si. I ti si slatka. - Izvoli sedi. Nije valjda skrivena kamera. - Hoe vino? Ako pristane, kreni kao da opere ae da bi mogao da zakljua vrata. - Moe. - Samo da operem ae. Ova Nena ostavila karmin na ai. U pi ... ta to pue? - Ne mora da se mui sa aama, doi pridrui mi se. ampanjac i ae na stolu, a ona u raskopanoj koulji. elim da nam se pogledi preko aa ukrste. - iveli. Lice joj je aneosko. Nene ruke obavijaju mi lice i vuku u vrtlog plave kose. Mirie na kamilicu. Sisa mi usne kao pijavica. Njene obline ine me poletnim i kameno vrstim. Skidam joj suknju, napipavam butine preko arapa. Na meni je, ne vidim nita od njene kose, ali oseam njene prste. Nesputan je.

185

Uestalo milovanje, zamenilo je naglo svlaenje, koje je napravilo preokret u brzini pokreta, dodira i uzdaha, koji su nastajali u njihovim poluotvorenim ustima i nestajali kroz poluotvoren prozor. Stomake su kapljama znoja rosili, salo lagano topili, posteljinu kovitlali, pri okretima oi otvarali, na kripanje kreveta oguglali, pokretima sporazumevali, edni naslade da bi prestali, zanos produavali, od slatke iscrpljenosti na postelju pali, pred golim se zidovima postideli, aravom pokrili i tiho priali... - Ti si bio maskota u St. Jamesu, pre desetak godina? - Izlazio sam, ali nisam bio maskota, otkud ti to? - Igrao si kao Jagger na Honky Tonk Women, delovalo je kao da ima taku. Nadlakujem se i kiselo se smekam. - Ponekad prvi utisak prevari. To sam radi sebe igrao, uivao sam. Volim Stonese, to je sve. Ja se tebe ne seam. - Izala sam samo nekoliko puta. I meni se sviaju Stonesi, hoe li da dou kod nas? uka se... - Iskreno se nadam. uka se za Budimpetu i Bukuret, zato bi oni bili bolji od nas? - Mi smo Srbi, najbolji smo. - Imamo najvei. Zadie arav, ne pomera glavu, samo sputa pogled. - Kako ko. Oboje se smejemo, poinjem da zavlaim ruku ispod arava u predelu grudi, migolji se. - Je l si gledao Bill Wymana? - Jesam. - Kako ti se svideo? - Srednjokolska igranka. - Ba si patetian. Naglo ustaje i kree ka toaletu. Malko zbunjen pratim obline, koje kao da su delo paganskih vajara. Da li su obline bile plod njihove mate ili su im ene bile rasne poput nje? Kroz otvorena vrata ujem kako ubori, kratko traje, puta vodu. Imam ansu da je pogledam jo jednom golu, pre nego to se obue i ispari. Naslanjam se na vrata, smeka se na moju pojavu u ogledalu i nastavlja da nameta kosu. Levom rukom podie krajeve bujne plave kose, a dugim prstima desne ruke, poput elja, pravi odsene pokrete, koji izazivaju bele, mesnate talase, po kojima surfuju dve rozikaste bradavice. Voen hormonima prilazim, poinjem da uzburkavam mesnato more i prstima potapam surfere. Podvlaim se i traim put razbojniku sa ruiastim lemom. Sasvim mirno se okree, stavlja mi ruke na ramena i progovara: - Ti bi jo? - Zar treba neka potvrda? - Ne, ali moram da te odbijem. - Ali... Stavlja mi tri prsta preko usta i spreava moje misli da budu izreene. Da li zbog plavih oiju ili dodira preko mojih usana, nastala je kratka stanka. - To to te odbijam, ne znai da ne bih uivala ili da nisam uivala, naprotiv, ali ne elim da izgubim posao zbog jednog seksa. Moram da idem. Osim toga, ja sam udata. Ba lepo predavanje. Pogledala me je jo jednom prodorno i otila prema stolici gde je svukla odelo. Ono to je svukla, red je da navue. - Prsten dri u sefu?

186

Malo je rairila noge i zadrala suknju na pola butina, podigla glavu, rairila prste i napravila lice ozbiljnim. - Nemam sef, drim ga sa ostalim nakitom, smeta mi. Vidi da ne nosim prstenje. Klimam glavom i gledam kako zakopava prsluk boje terakote i vezuje kosu crnom trakom. Na stolici su bile ostale crne ipkaste gaice, koje nisam primetio, dok se nije sagla i jednim poluokretom prinela mi na grudi. - Izvoli, htela bih neto da ti poklonim, a nemam nita drugo... Ma da, dosta sam ja poklanjao, red je da neka meni pokloni. Prislanjam ruke sa gaicama na njene grudi. - Nema potrebe, poklonili smo jedno drugom tela, dovoljno je. - Ej, emu takva ironija? Ja lake poklanjam telo, nego garderobu. Zapravo, ne seam se kad sam zadnji put poklonila nekom neto, sem uzdaha i ... tumai ovo kako eli, ali ako se nekada sretnemo u ivotu, okrenuu glavu, a to ne bih elela. Uzima ili ne? Dve ruke, tanki prsti, crna ipka. etiri ruke, prepleteni prsti, crna ipka. Dve ruke sklopljene, tanki prsti prepleteni, crna ipka u rukama mojim. - Hvala. Povlai suknju, nazuljava cipelice, ampanjac i ae bivaju vraeni u kesu iz koje su izvaeni. - Zavei kondom i baci u olju, nemoj da mi zapui kanalizaciju. Skloni dlake sa lavaboa i istresi posteljinu. Zamie otrim koracima prema vratima. - Vidimo se. - Da, da, na peakom prelazu. Maa se rukom za kvaku i dodaje: - Opet ironija? Vidimo se na koncertu Stonesa, budi optimista. Izala je. Nisam ak dobio elju ni da je propratim pogledom sa vrata. Nekolicini tampara koji su mi na vratima govorili, vidimo se, uzvraao sam frazom, samo na peakom prelazu. Zato sam tako postupio i sa njom? Samo zato to me potroila? Svako ima pravo na to. Niko mi nije kriv, to sam lak mukarac i na to pristao. Dosta pitanja, malo odgovora, ali mene samo mui pitanje, zato sebi postavljam pitanja? Moda mi Nena pomogne u tome. Dok ona ne doe, prepustiu se abrovima i vinu. Svakih deset sekundi moji prsti dotaknu novi list masne hartije u boji. Smenjuju se kakljive fotografije u plejadi naruenih kvaziskandala. Listajui asopis, stie se utisak da se narod vratio davno zaboravljenoj erotici, ali u biti ovo je samo katalog potencijalnih aktera pornografije, koja moe sluajno da se pojavi na internetu. Trite je postalo prezasieno, tako da jedan prosean konzument srpske pornografije, mora da ima katalog da ne bi troio vreme i novac na skidanje filmia sa interneta, ako ga akteri nisu vredni panje. Taman kada sam izgubio svaku nadu da u naii na neto za moje oi, pojavljuje se strana bez erotskog sadraja, sa uvodom: Kako izgleda priprema pred koncert jedne nae poznate rok grupe. ini mi se zanimljivim i odluujem da proitam ceo tekst: Na novinar se obreo iza zavese na daskama koje ivot znae i prisustvovao bahatom ponaanju frontmena jedne nae poznate rok grupe. unoj raspravi izmeu predstavnika SPOKOJa i frontmena, prethodila je uobiajena konverzacija izmeu vlasnika jednog beogradskog kluba i njega. Prenosimo vam delove dijaloga, koje je na spretni novinar uo i zabeleio. - Mile, kako emo da prijavimo ovaj koncert? - Kao i obino, humanitarni, to me to pita?

187

- Kako to te pitam? Stalno prijavljujemo kao humanitarni, a nigde ne uplaujemo pare. - Kako da uplatimo pare kad sam na nuli, kad ostvarim neku zaradu uplatiu. - Ne znam do kad e ovako da prolazi... - Pusti me da se spremam, drugi put o tome. - Lepo sam te opomenuo ... evo, gospodin iz SPOKOJa, eli da porazgovara sa tobom. - Ma koji... - Zdravo Mile, ne elim da te uznemiravam, ali mi treba set lista zbog naknade za autorska prava. - Sve pesme su moje, nemam ja ta da plaam za prava. - Vi ste u obavezi nama da platite, a mi emo taj novac kasnije da vama uplatimo, normalno, umanjeno za oko polovinu, to ini trokove funkcionisanje sistema. - ta? - Molim vas da ne viete, ja sam slubenik kao i... - More, nosite se vi, na moj rok end rol je igrala cela Jugoslavija ... trebao bih da budem multimilioner od autorskih prava, a ja prodajem bootlege, tako to u emisijama najavljujem da mi je stigao novi materijal iz inostranstva, sram vas bilo ... mar bre ... izlazim na binu. Dolazi Nena vidno ushiena. Zamie u kupatilo i otud mi pria, kako je prezadovoljna tretmanom. Ne moram ni da sluam znaenja rei, koje su meni mahom strane, ve oseam zadovoljstvo u njenom glasu, koji teko moe pogreno da oda emotivno stanje. Izlazi i sa vrata mi pokazuje lakirane nokte, koji izdaleka deluju malo odbojno zbog ute pozadine. Pribliava mi se i treperi prstima po dirkama nevidljivog klavira. Sve je blie, a crne are, za koje sam isprva mislio da su neki simboli, pretvaraju se u slova i jasno razaznajem natpise, bitch i kuka, koji su itljivi od paleva prema maliu. Otpijam vino iz ae i pokuavam mimikom da iznudim neki odgovor. - Dok me je sreivala, razmiljala sam o ivotu, odluila sam da ostanem u Beogradu i naem neki posao. Nita me ne vezuje za Aleksandrovac. Knjige mogu da prevodim i ovde, a nai u jo neki posao. Malo u da ilegaliem kod tebe dok se ne snaem. ta misli? - Mislim da je izvodljivo. - E, zato ja moram da pratim trendove. - Sa tako lakiranim noktima? - To je samo poetak. - Hoe li da poklanja gaice ljubavnicima? - Mmm, sumnjam... - Onda opet nisi u trendu. - To si itao u ovim novinama? Podiem gaice i vrtim na prstu. - Dobio sam od jedne kuke koja je u trendu. - Ne znam otkud ti, ali ti ne verujem... - Pokucala neka devojka sa punom torbom vea, zna kao nekad u Studenjaku - vrti glavom i vidno pokazuje da ne veruje u moju priu - ostaje samo da ti ispriam pravu priu, a ti da mi veruje. Hoe? - Hou, ali ako te provalim da izmilja... - ta e biti? - Nita, samo da zna da u da te provalim.

188

- Tvoja poznanica recepcionarka, donela mi asopis, bocu vina i potroila me, kao ti docu. Otidi do kupatila i pogledaj po lavabou, sigurno ima dugakih plavih dlaka, a verovatno ih ima i na posteljini. Nadvija se nad krevet, rukom prelazi preko donje navlake, podie ruku sa plavim dlakama meu prstima. Gleda ih prema svetlu i puta ih da padaju, dok ona poinje da mirie posteljinu. Seda na krevet, pri usta i odluno progovara: - Definitivno je ona. Divim joj se. Mene je poslala u salon da bi tebe kresnula. Je l si ti njoj davao neke signale? Priaj malo, kako je bilo ... ima sise ko na reklami za Slovako pivo, mora da je dobra, aaa... - Ma kakve signale, fiksirala me i eto ... ta da ti kaem, ma jednostavno sam uivao u svakom dodiru i pokretu, a sve se zbilo na brzinu, bez flerta, prosto neobjanjivo. Jedino me prepala kada je poela da psuje za posteljinu. Taman mi se napuila, onako iskonski pozivajui me bez rei na delo, meutim odjednom je poela da mirie posteljinu i da se premeta sa mesta na mesto. Onda je neto poela da guna i da psuje Mariju i posteljinu. Mislio sam da joj je to neki izgovor da me otkai, ali onda je usledilo ... uf, hteo sam jo, ali je otila. - Dobio bi jo, da je salon bio malo dalje. Definitivno, ona je mnogo vea kuka od mene. Ovo za posteljinu joj dajem istu desetku, ao mi je to sam joj pokvarila uivanje. Na trenutak je zastala, podboila se rukama na krevet, uprla pogled negde u zid i nastavila: - Nas dve imamo neto zajedniko, ne moe ti to da razume. - Troite mukarce bez pardona. - To je sekundarna stvar u ovoj prii.

Stan u kom sam iveo postao je tehniki bogatiji za dva ilegalca. Gazdarica je u stanu dobila jo jednog roaka, za kog nije ni ona znala, a drava je dobila jo jednog graanina koji je promenio mesto boravka, a nije se prijavio lokalnim vlastima. Zapravo, ona je gost kod mene, a ja sam gost kod veoma daleke roake godinama. Gazdaricu je interesovala samo stanarina, a viali smo se onoliko esto shodno njenom interesovanju, jednom meseno. Ni vanredni dogaaji nisu mogli da izazovu vanredno vienje, jer bi inicirali vanredne trokove, a sve se zavravalo sa reima: Improvizujte, Stojane. Punih pet godina improvizacije iznedrile su barem desetak improvizovanih diskova, tako da sam veoma zahvalan toj eni na kunim improvizacijama, koje su me podstakle na neke druge improvizacije. Poeli smo da ivimo skladnim ivotom u tridesetak kvadrata, ali pored materijalnih nedaa koje su oboje pritiskale, naelno smo se dogovorili da je ovo samo privremena solucija. Imali smo preko trideset godina i jednostavno smo oseali da smo suvie matori za cimerski ivot. To oseanje nije uslovljeno nikakvim sudaranjem po stanu, bilo fiziki ili mentalno, ve tenjom da svako od nas zasnuje neku zajednicu sa voljenom osobom, makar to bilo i privremeno. Niko nije imao voljenu osobu, ali smo barem toliko bili poueni iskustvom, da nismo trebali da otkrivamo prednosti samakog ivota. Koliko god se dva cimera razumeli uvek visi pitanje, kako e to onaj trei da razume. Kuhinja je bila moja radna prostorija i spavaa soba, a moja nekadanja spavaa soba postala je njena radna i spavaa soba. Naravno, kuhinja i kupatilo su bili zajedniki. Kada je skapirala da nemam televizor, bez ustezanja je glasno konstatovala da sam zastranio, ali kada sam svako vee poeo da je pozivam na projekcije najnovijih filmova, jednostavno je promenila miljenje. Najezda bioskopskih snimaka neodoljivo nas je podseala na ekspanziju video klubova kao pre dvadesetak godina. Koristio sam kablovski

189

internet renomirane kue SJB, tako da sam sa lokalne mree skidao po nekoliko filmova dnevno. Dok su lokalni piratski elektroni prenosili filmove, ni inostrani nisu mirovali, ve su iz belog sveta teglili koncerte. U silnom pretraivanju filmova i koncerata, nailazio sam na svoje snimke, bilo audio ili video. Ako mi je neto najtee padalo u ivotu, to je kompresovanje originalnog zapisa. Koliko god se ja trudio da to bolje snimim koncert, uvek se nae neko, ko e zarad sitnih interesa da oskrnavi moje delo i meni slinih ljudi. Stalno zalazim u diskusije na konferencijama i objanjavam ljudima, da takvi snimci ne mogu da se kupe u radnji i da budua pokolenja nee znati kako je izgledao original. Normalno je da svaki ovek na planeti ima slobodu izbora i da ostavi istu buduim pokolenjima, ali kao i uvek u ivotu neko se oseti kompetentnim da odlui u tue ime. Uviam da je sve to bezuspeno, jer se promenilo neto duboko u konzumiranju muzike. itave generacije su sazrele na depnom stereu, na koji natrpaju celokupne opuse grupa u sumnjivom kvalitetu. Verovatno se iznenade kada uju istu muziku sa diska i pomisle da je neka grupa remiksovala stari materijal. Uprkos tome to je na tom polju moj trud bezuspean, dajem sve od sebe da ono to snimam, snimim najbolje to mogu, jer ipak potujem slobodu izbora i borim se za istu. Skidanje bootlega sa interneta, prividno je povratilo oseaj razmene kao nekada putem pote. Uvek je bilo ljudi koji su otro osuivali prodaju bootlega, kao neto nemoralno zbog bogaenja na tuoj muci, ali ne benda ili onog ko je snimio, ve onog ko slua. Takvi nikada nisu razumeli da je upravo pota dobro zaradila na njihovoj strasti pri besplatnim razmenama. Analogno tome novonastale generacije se ponaaju slino, tako to pljuju one to prodaju po ulici, jer toboe imaju to isto da skinu besplatno na internetu. Slaem se da je jeftinije, ali nije besplatno. Ja sam za slobodu izbora, jer ako drava moe legalno da zaradi na prodaji interneta po kom piratski elektroni tegle filmove, onda moe i neki ilegalni prodavac da zaradi prodajui ilegalne diskove na ulici. Bilo kako bilo, mali elektroni se ne vide, a prodavce na ulicama svi koji treba da vide, bez sumnje vide, meu kojima neki se prave da ih ne vide. Sve uestalije sam sebi postavljao pitanje, dokle u da izdravam Risk Disc label, jer je postalo evidentno da vie nikada nee biti profitabilna i da se sve svodilo na umetnost pravljenja to manjih gubitaka. Progutao sam knedlu i preao sa konja na magarca, tako to sam zadnja dva izdanja napravio na rezancu u pedeset kopija. Mislio sam da u moi da profitiram sa tim prelaskom, ali sam pogreno procenio, jer veina kupaca nije bila spremna na isti prelazak. Ostali su samo kupci koju su se deklarisali kao fanovi Risk Disca, ali na alost ne vie od dvadesetak. To je bilo kao ono praistorijsko odravanje vatre po svaku cenu, jer je tada vatra predstavljala izvor ivota, kao Risk Disc meni sada. Polako spremam sebe na trenutak rastanka sa jedinom istinskom ljubavlju, koju sam nekom podario, a da to nije ljudsko bie. Rekao sam sebi, ako treba da uem u istoriju, neka to bude na koncertu Rolling Stonesa u Beogradu, sa stilom i prepoznatljivo. Nekoliko mi se varijanti muvalo po glavi: Prva je, da napravim radio prenos u to boljem kvalitetu za to vie ljudi. Laiki gledano izgleda veoma lako; uspostavi vezu izmeu dva mobilna od kojih je jedan prikaen na kompjuter sa stabilnim internetom. To je ostvarljivo za nekog lutajueg reportera, gde bi govor bio dominantan, samim tim kvalitet zvuka nezavidan. Jedino prihvatljivo bi bilo da neko na stadionu ima radio predajnik, koji bi dobacio do oblinje zgrade ili kola, odakle bi se preko radio prijemnika i kompjutera emitovalo na internet. U radio pirateriji sam imao veliko iskustvo, tako da sam tu varijantu zacrtao u glavi kao tehniki izvodljivu. Naravno, podrazumevalo se da snimim audio koncert kao i do sada i izdam kao bootleg. Druga je, da ukradem zvuk sa Jaggerovih monitorskih slualica i snimim. Laiki gledano, izgleda kao nauna fantastika, ali tehniki gledano veoma prosto. Dovoljno je da imam isti prijemnik za slualice kao to ima Jagger i jednostavno umesto slualica prikaim kabal koji vodi

190

na ulaz od mini diska. Da budem iskren, ja to nisam izmislio, ve sam samo uo priu kako su Japanci snimili sve koncerte na tekuoj turneji. Dovoljno bi bilo da se nacrtam u prvim redovima i snimim koncert. Jedino mi je manjkalo to, to nisam znao koji model monitorskih slualica Jagger koristi. Nisam se usudio da postavljam pitanje na konferencijama, jer bih moda dobio pogrean odgovor, a zlim jezicima odao svoju nameru. Zato sam skidao sa interneta i razmenjivao sve mogue slike sa turneje, sa nadom da je negde fotograf uhvatio Jaggera, kada zavre majicu i to ba sa one strane gde mu je monitorska sprava. Jo uvek nisam otkrio marku i model, ali sam se potajno nadao, da u moi negde da kupim isti, ako ga u dogledno vreme otkrijem. Trea je, da akcenat stavim na video snimak, koji bi bio miks od tri kamere; dve u prvim redovima, sa obe strane bine, a trea ispred male bine, kojom bi se snimala cela bina ili video bim, dok ne dotre na malu binu, gde bi zabeleila svaku boru na Keithovom licu. Jedna kamera je bila sigurna za unoenje, a za ostale dve trebalo se dobro potruditi. To i nije bilo tako problematino, naspram jedne fantazije, koja me je pritiskala vie nego bilo koja seksualna. Danima sam zamiljao kako igraka helikopter, slee na binu sa nekom zastavicom, iji bih sadraj tek smislio. Imao sam samo veliku elju i grubu procenu da bi bila potrebna dva oveka sa upravljaima, koji bi kao tafetu, jedan drugom predali helikopter, koji bi u odabranom trenutku zavrio na bini. Bacani su im odevni predmeti, istravali ljudi i stizale lane dojave o bombi, ali sumnjam da im se neto ovako spustilo na binu. etvrta varijanta je bio miks, koji bi sadrao barem dve od ove tri varijante. Za bilo koju varijantu bio mi je potreban novac, koji sam morao da stvorim to pre, da bih imao vremena za kupovinu rekvizita. Nena nije shvatala moju strast prema ploama, dok nisam iz vitrine izvadio dva seta bootleg ploa, od kojih je jedan bio na braon vinilu. Iskoristio sam priliku da joj pokaem ari braon vinila, koji postaje poluprovidan kada se stavi pred izvor svetlosti. Omirisao sam papir koji je bio zarobljen dvadesetak godina u kartonskoj kutiji, pogledao zavese kroz brazde igli namenjene, i poeo da pakujem zajedno sa tri diska. Naao sam im siguran dom kod nekog Italijanskog kolekcionara. Oseao sam da je pravi ovek za ploe, jer je pripadao staroj gardi kolekcionara, koja ne koristi internet za komunikaciju, ve samo pismo i faks. Svaki set, koji je sadrao po tri ploe obloio sam zatitnom puckavom plastikom i zalepio providnom trakom. Diskove sam kao i obino ubacio u kese za zamrziva, zavario varilnim strojekom i ubacio u kutije od ploa. Potom sam setove stavio u specijalno runo napravljenu kutiju od kartona i krenuo na carinu. Zakleo sam se da vie nikada neu otii na carinu, ali nisam hteo da rizikujem da mi neko sa krivim noem kojim su rasecali poiljke, oteti ploe. Posle pune tri godine obreo sam se u prostoriji, koja je nekada vrvela od ljudi. Sada su tu samo dve uniformisane ene, deko na potanskom alteru i jedan ovek koji otvara poiljke. Sve vreme dok sam se peo uz stepenice razmiljao sam, kako da se ponaam ako sa druge strane bude bio arogantni brka. Veliko rastereenje sam osetio kada sam ukrstio poglede sa dve ene, koje su istovremeno podigle glave, kada sam uao i prekinuo sablasnu tiinu. Jednu od njih, drljavu plavuu, odmah sam prepoznao, jer me je u prodavnici kod Studenjaka savetovala da ne kupujem izgreban disk, zato to postoji bojazan da mi oteti glavu. Drugu crnku prvi put vidim. - Dobar dan, izvolite. Otvaram kutiju i vadim tvrdo zapakovane ploe. - Hteo sam da poaljem dve ploe i tri diska. - Otvorite da vidimo. - Dok nevoljno odepljujem traku, koja pravi neke nesnosne zvuke, poinje propitivanje. - Kome aljete?

191

- Prijatelju. - Da li uzimate novanu nadoknadu? - Ne, mi to razmenjujemo. - Da li ste nekada slali poiljke odavde? - Nikada, ovo mi je prvi put. - udno, sve imam utisak da jeste. Dajte mi vau linu kartu? Butam po torbici, a dve ene radoznale kao lisice, ostavljaju masne tragove po kutijama za ploe. ta da radim? Nita, samo da promenim ugao posmatranja da ne vidim tragove. Tako je najbolje za obe strane. Drljava plava je otvorila linu kartu, bacila letimian pogled i uljudno mi vratila. Mislio sam da je gotovo i spustio sam na sto carinsku deklaraciju. Zavirivanje u ploe je bilo aktuelno, tako da je iaran zelen papir ostao neprimeen. Drljava plava poinje priu, za koju ne znam kome je tano upuena. - Ploe su original, to se vidi, nema ta, ali ovi diskovi - bez pardona cepa kesicu od jednog diska pazi, molim te, Nica sedamdeset este, pa tad jo kompakt disk nije bio izmiljen, ovo je nemogue. ta ti misli? Druga ena, neto odmahuje glavom. - Falsifikat sigurno. Odakle vama ovo? - Kupio sam pre pet godina u Nemakoj, zar ne vidite da je originalni fabriki disk? - Jeste, vidim ... Nemci su poznati falsifikatori. Spakujte vi to i nemojte da aljete vie takve diskove. Carinska taksa je sto pedeset dinara. Dobro je da nije bilo jo jedno vanredno stanje, bila bi trista. utke vraam diskove i kradomice, rukavom od koulje, koji sam pokupio sa tri prsta, briem njihove otiske prstiju sa omota. Dajem novac ne bi li se neim zanimala da manje obraa panju na mene. Drljava plava sedi za kompjuterom i deluje iskljueno. Osavremenili su se, a moja poiljka se jo uvek runo upisuje u debelu knjigu. Telefon zvoni i ujem konverzaciju drljave i nekog nepoznatog: Da - jeste carina - koliko diskova i ta imate na njima? - da, da - dobro - napisaete izjavu da su na sva etiri diska vai demo snimci i ubaciete u koverat sa diskovima - prijatno . Bez rei sam doao do potanskog altera, predao poiljku. Saekao sam kulturno da izmeri poiljku i zalepi vinjetu. - Molim vas, ako moete da zalepite ovaj obrazac o sadrini poiljke, jer nije samolepljiv. - Mi to ne stavljamo. Znam da ne stavljate, zato sam traio od kosooke sa altera post restant da mi iskopa negde obrazac. - Molim vas, potraite negde lepak, bilo bi suludo da mi Italijani otvaraju poiljku samo zato to ne pie sadrina ... molim vas ... Deko me je providno pogledao, otvorio fioku, malo se sagao i pruio mi okruglu kutijicu sa lepkom za papir. Dok sam grebao kaiicom po lepku, kao nekada bezbrino po eurokremu, u glavi mi je odzvanjala jednostrana telefonska konverzacija, a ja sam se pitao, dokle e trajati ovo licemerje i poniavanje?

Tano je, Emilija je kresnula mog hipotetikog mua, koji se nije opirao. Da se radilo o pravom muu koji se nije opirao, verovatno bih razmiljala kome kiselinu da bacam u oi, ovako ja sam je pozvala, objasnila situaciju, priznala da nas vee ista strast i jednostavno smo poele da se druimo. Na pomen Emilije i njenog krivo predstavljenog branog stanja, Stojan je samo odmahnuo rukom, odgovorio kako je kuka koja ga je potroila i da ne eli da ima bilo kakve ponovne susrete sa njom. Nisam mogla da ga ubedim da Emilija ivi skromno i da nema novca

192

da svakom potroenom daje gaice od pedeset evra, a nisam se dovoljno oseala prisno sa Emilijom da je pitam, zato je Stojanu poklonila skupe gaice. Nepogreivo sam oseala da se ona Stojanu svidela, samo mu je proradila sujeta to je tako transparentno potroen. Znam da bi mu puno lake bilo da je on startovao, a ona se kobajagi nekala i na kraju se svelo na isto, ali ne moraju ene uvek da budu lovina. Rukovodei se svojim potroakim mentalitetom, znala sam da ga ona nije potroila samo zbog mog parfema i duge kose. Dosta toga sam znala, a svoje znanje nisam mogla svrsishodno da iskoristim. Mislila sam, da samo tako stojim sa svojim fakultetskim znanjem, ali sam se oigledno prevarila. Nisam volela kada je Stojan u diskusijama naglaavao da su se svi odnosi u dravi sveli na neko otaljavanje forme. Meutim, kada sam htela u novinama da oglasim da dajem asove engleskog, morala sam da pristupim formi i naravno, tada sam shvatila da Stojan ne fantazira. Zbog nekog zakona o oglaavanju, kojim je odobreno oglaavanje samo registrovanih davaoca usluga, morala sam da prvobitni deo teksta dajem asove engleskog , prepravim u davala bih asove engleskog. Ovako ispada da ja atro traim posao kod neke firme, a svi znaju da u stvari nudim uslugu. Drava se papiroloki ogradila, da je dala sve od sebe na suzbijanju sive ekonomije u sferi oglaavanja, vlasnici asopisa su nametnuli novu formu oglaavanja da ne izgube oglaivae, a forma je na optu radost svih uesnika sive ekonomije zaivela, tako da su vuci siti, a ovce na broju. Putem istih oglasa nala sam stan kod Bitef teatra, koji je bio useljiv od prvog aprila. Nakon koncerta Iron Maidena, Stojan je totalno ponervozio, jer se upustio u avanturu koju nije planirao. Nikada neu zaboraviti scenu kako je briljivo pakovao tehniku za snimanje; kameru, mini disk, mikrofon i kasetice, uvukao je u kesice za zamrziva i zavario kao zimnicu, zatim navukao ojaane gae i farmerke sa irim turom, sve to rasporedio na svoje mesto i demonstrirao mi, samo da zadovolji moju radoznalost, a ujedno da mu ja dam ocenu o stepenu sakrivenosti opreme. Nisam verovala da sva ta oprema koja je bila na stolu moe da se sakrije u farmerke. Kamerica ispod jaja, mini disk iznad kite, baterija i mikrofon ispod irokog kaia, a kasetice u patike. Od kada mu je pandur pri jednom pretresu naao u torbici kaseticu, ne uputa se u rizik, jer malo je i pandura koji e kao taj, nasesti na priu da je to kasetica za mobilni telefon. Sa koncerta se vratio savakan i malaksao, vidno ljut, ali ne zato to je u prvih pola sata snimao samo ruke i to je mini disk od silnih udaraca zakazao, ve to se na momente borio za vazduh. Sutradan, kada smo pregledali snimak i videli stiskavac, prokomentarisao je da ne zasluujemo bolje, jer smo svi isti, poev od drave koja je dozvolila da organizator ne mora da ima licencu, organizatora koji tretira narod kao stoku, zbog lake zarade i narod koji sve to trpi, jer ako ne istrpi nee ubudue odgledati nijedan koncert. Pola dana je bio ubijen, ali je drugu polovinu bio sasvim normalan, jer je snimak odloio na stranu i zaboravio na sam koncert i postojanje snimka. Po njegovim sam reima zakljuila, da to nije jedini snimak koji je arhivirao i stavio u fioku. Meutim, za dva dana Stojan mi je najavio posetu oveka koji je snimio ceo koncert i bio voljan da se zamene. Nisu bili prijatelji, ve poznanici, koji su sklopili poznanstvo kada je Stojan oglasio da menja koncert Metallicae, koji je snimio u Beogradu. Uglaen plavuan, osrednje visine, malo stidljiv, pojavio se na vratima, jo uvek zajednikog stana. Uskoro je Stojan spojio kompjuter sa kamerom koju je ovaj tip doneo. Dok su se smenjivale koncertne scene, mi smo cirkali crno vino i askali. Tek sam na pola koncerta skapirala, da su se njih dvojica dogovorili da Stojan izmiksuje oba video snimka, pokrije sa nekim meni nepoznatim audio snimkom i napravi bootleg za pamenje. Nikad nisam kapirala Stojana potenjainu, koji mu je predoio da od takvog miksa eli da napravi bootleg u sto pedeset i pet kopija u eksluzivnom pakovanju. Sva sam se najeila kada sam ula Stojanovo pitanje: ta trai za uzvrat?. U ovoj zemlji gde niko

193

nikom ne polae obavezne fiskalne raune, a kamoli moralne, on se osetio odgovornim da plati tantijeme oveku koji je uneo kameru u salu, tako to ju je zalepio ispod invalidskih kolica. Sreom, ovek je izjavio da e biti zadovoljan da se tako neto napravi i da su mu tri kopije dovoljne. Flau vina smo iskapili, koncert odgledali, plavuana ispratili, uz novu flau vina priu nastavili: - Zar nisi rekao da si zaboravio na koncert? - Jesam, ali ovaj tip se pojavio niotkuda i jednostavno nisam mogao da odolim zamisli da izmiksujem ta dva snimka. Nikad nisam miksovao koncertne snimke, a trebae mi za Stonese. - Interesantno, a kakav to audio ima? - Je l sam ti nekada pomenuo Navigatora iz Australije? - Nikad ula za aligatora. - Ne zezaj, Navigator mu je umetniko ime ... sa njim sam stupio u kontakt pre jedno tri godine. Iz Beograda je, ali ivi tamo. Ispostavilo se da je ovde snimio masu koncerata osamdesetih godina, devedesetih je otiao u Australiju, kao i mnogi, gde jo uvek aktivno snima. ak je snimio Riblju orbu u hali Pinki osamdeset pete ... - Ej, ovee, ne mogu da verujem, putaj to odmah. Nestao je iz kuhinje u potrazi za diskom, a ja sam izvadila erpu, nalila malo ulja i soli i poela da krunim kukuruz kokiar iz kraljevakog kraja. Golublje siva i biserno bela zrnca, odzvanjala su po erpi uz uvodne taktove pesme zvezda potkrovlja i suterena. Dok prinosim kokice, Bora pria kako ide gradom i vidi sve peder do pedera. Tada sam imala jedanaest godina i ni u ludilu nisam mogla da idem na koncert, a blejela sam kao hipnotisana u televizor kada su se emitovali njihovi spotovi. Sada shvatam da je bootleg, jedna vremenska maina. Treba samo da se uivi u koncert i prepusti atmosferi da te nosi. Grickamo kokice, Stojan nastavlja o Navigatoru. - Vidi, mi smo razmenjivali sve to smo snimali, naravno on je snimao samo metal i teki rok, jer je tako orijentisan. Poznaje me dobro i zna da nemam slobode od svakog da traim usluge, meutim kada su Stonesi gostovali u Sidneju dve hiljade i este, ja sam ga zamolio da mi snimi ... i on je jednostavno bez pogovora otiao, snimio, sutradan pokupovao svu tampu, poslao mi potom i ja odmah napravio bootleg sa eksluzivom. ak mi ni kartu nije naplatio, jer kae da je uivao. - A, otkud njemu snimak? - ovek je doao na nekoliko dana da obie svoje i jutro posle koncerta odleteo za Australiju. Stvarno je neopisivi Iron Maiden fan. Javio mi je da je snimak uspeo i ostaje da se dogovorimo kada da se spojimo preko neta i izvrimo transfer snimka. E, sad ima jo jedna stvar u vezi toga to ne zna. Video sam na naem metal forumu, kako neki tip nudi snimak od sat vremena, snimano vhs - c kamerom. Potujem svaki snimak, ali to je uas. Snimano je iz daleka, slika drhti, lo zvuk, a lag na tortu je pogantina to nee da prodaje pojedinano, ve kada se skupi njih pedesetak. Gadi mi se od toga i jednostavno hou da ponudim profi bootleg po istoj ceni, jer ako hoe da plate neka barem dobiju neto za uzvrat. To je to, sipaj vina. Sipam vino i onako radoznalo pitam: - Kakva je to kamera, deluje mi kao neka zastarela, znam da je vhs davno prevazien. - Zastarela skroz, nego ja se pitam kako je uneta, jer to nije ba maleko. - Ako je tano to to se pria, da su redari putali ljude za dvesta dinara, moda su ga propustili sa sve kamerom za petsto. - Kada su dozvolili da se unese baklja, sve ostalo je totalno nebitno.

194

- ta se udi? Ne moe Srbin bez baklje i badnjaka, mora neto da pali ... skuptinu ... damiju... - Ej, pijana si. - Jesam, priznajem... - Nisi prava Srpkinja, im priznaje.

Od kako je taj drugi snimak doao u njegove ruke, nastupili su dani nabijeni nervozom, koju nije ispoljavao prema meni, ali se oseala u vazduhu. Najavio je na metal forumu, da sprema bootleg izdanje i dao neki okvirni rok do prvog aprila, ne bi li odvratio ljude da razmiljaju o kupovini kod tog piliara, kako ga je zvao. U rukama je imao dobro izmeanu Rubikovu kocku, koju je trebalo da sloi za odreeno vreme i dobije nagradu. Dva dana je danonono radio pripremu za tampu i napravio tri varijante omota, od kojih je svaka sadrala barem po tri verzije sa razliitim osvetljenjem, jer se odluio za crno - belu tampu, koja je mnogo bila zahtevnija od punog kolora. Razlika u ceni izmeu punog kolora i crno - bele tampe, trebalo je da ode u novani fond za nagradu, jer bi sa kolor tampom omota i samog diska zarada bila ravna veeri za dvoje u obinoj kafani, a cenu nije hteo da die u nebesa, jer bi onda bootleg izgubio smisao. Kada se nekako odluio za najbolju varijantu omota, dao je nalog da se omot tampa i pristupio je miksovanju snimka. Tek tada sam saznala za domet njegove perfekcionistike crte, koju nije pokazivao u tolikom obimu, prethodnih godina. Kulminacija perfekcije je bila, kada smo pakovali omote u kesice od zamrzivaa, sve pod okriljem da kupac plaa za nov proizvod, a im se omot malo ogrebe ili ne daj boe ulubi, vie nije nov. Nekoliko dana pred prvi april, sve kopije su bile rezervisane, a pristiglo je sigurno pedesetak novih porudbina. Ljudi iz razliitih gradova su se udruivali, naruivali po najmanje deset kopija to je bio i uslov za narudbu, kako bi mu olakali posao. Uprkos, ve tada evidentno rasprodatom tirau od trista kopija, ostao je pri poetnom od sto pedeset i pet. Potpuno sam ga razumela, kada je rekao da ne pravi izdanje za kiosk. To je u prevodu znailo da bi vei tira unitio crtu kolekcionarstva, zbog koje je i nastalo izdanje. Uvek sam verovala da iza svih ovih diskova ne stoji novac, jer se tako deklarisao, ali sada se pred mojim oima prikazalo crno na belo u vidu samo sto pedeset i pet crno - belih omota, a ne trista koliko bi se sigurno prodalo. uj trista, to su samo oni koji su mu verovali na re, a ta je sa ostalim nevernim tomama, koji ne kupuju nita bez preporuke ili dok ne opipaju? Uvek sam ga osuivala za bilo koji gest, koji sam smatrala da je pogrean, ali za ovo nisam imala hrabrosti, uprkos injenici da mi je pozajmio sto pedeset evra za stanarinu i ostao na dvadeset. Zakazao je za trei april susret sa kupcima ispred Bitefa, uvee od pet do sedam. Kod mene je trebalo da svrati kad zavri sa poslom, zato sam reila da mu napravim palainke, ovaj put puno vee od onih kada smo se upoznali, jer sada imam normalan poret.

Otvaram oi, buenje kao i svako drugo, sem to se ovog jutra budim u odelu. Reza je izbacio disk koji sam trebao pre nekoliko sati da zamenim novim. Stajem na utrnulu nogu i poinjem polako da se razmrdavam, dok se pribliavam monitoru da vidim koliko je sati. Deset je, moram da pourim, jer treba za sat vremena da se naem sa nekim tipom koji je naruio deset diskova. Gnjave ivi. Poslao mi je deset mejlova, dok se napokon nismo dogovorili kad i gde da preuzme diskove. Spavao sam digitalno skoro celu no, jer sam na svakih deset minuta menjao diskove za rezanje. Kada je organizam popustio, ja sam jednostavno odvrnuo jednu analognu partiju od nekih pet sati. Pored ovog osmobrzinskog rezaa definitivno nisam spreman za ovakve

195

poduhvate, niti u ikada biti. Ubacujem novi disk i nastavljam zapoeto, dok obavljam uobiajene jutarnje radnje po kupatilu. Otvaram friider, ne vidim nita za im bi ruke, voene eludanim sokovima, pohrlile. Uzimam da dokrajim neku naetu patetu. Nemam vremena da kupujem hleb i zato pokrivam ringlu aluminijumskom folijom, na koju stavljam crni hleb od belog brana. Kolaju prie da se u Srbiji ne proizvodi brano za crni hleb, ali ja voen inercijom decenijske kupovine crnog hleba, kupujem stalno ba taj. Kad malo bolje razmislim mogu i ja u domaoj izradi da napravim crni hleb od belog, tako to u da ga prepeem. Dok mackam zadnje pare, stie poruka: ekam te na raskrsnici kao po dogovoru . Ma da, pola sata ranije nego to je trebalo, zar je to dogovor? Mrzi me da kucam poruku i zovem Peu, kako je u mejlu naveo da se zove. Odbija poziv. Uvek se nae neki udak da mi komplikuje ivot. Samo to sam zagrizao, stie od Pee poruka: izvini, baterija mi je na izdisaju, ne mogu da priam, ekam te na raskrsnici. Univerzum je pun udaka, ali zato uvek meni zapadnu? Briem ruku o krpu i odgovaram porukom, da dolazim za deset minuta. Neka eka malo, imam i ja pravo da makar i ovu patetu pojedem kao ovek. Izlazim iz zgrade boje pomorande i kreem uzbrdo ka drugoj poprenoj ulici. Preko puta moje zgrade nie nova zgrada i uvek se muvaju neki sa papirima koji kontroliu ove sa mistrijama i lopatama. Ovog puta sam prebrojao pet u letu, to je mnogo, mnogo je. Dolazim do raskrsnice, obrem se na sve strane, ne vidim nikog. Ljutito se maam za mobilni i zovem Peu. Opet mi odbija poziv. Odjednom na sred raskrsnice kao iz magle iznikla su dva oveka. Jedan od njih mi podie ruku u vis, kao znak pozdrava. Prilazim Pei udaku, ne bi me iznenadilo ni da je iz ahte izaao. Sasvim sam blizu, Pea ponovo podie ruku. ta je ovoj budali, te me ponovo pozdravlja, koristi li on rei za komunikaciju? Iz ake ispada plava policijska znaka i ostaje da visi u vazduhu. ujem njegove prve rei u naoj komunikaciji: - Stojane, uhapen si. Nemoj da se opire ili da pravi sline gluposti, oteae samo sebi, ne nama. Znaku je vratio u jaknu, a meni se jo uvek privia kako leluja. Stojim kao okamenjen, ne reagujem na njegov poziv da mu predam kesicu sa diskovima. Uzima mi kesicu iz ruke i trai mi mobilni. Uspevam nekako da zavuem ruku u dep i predam mu. Postajem svestan da su se jo dvojica odnekud stvorila pored mene. Pea mi daje do znanja da krenemo niz ulicu. Ova trojica idu ispred nas na kratkoj razdaljini. - Da li zna zato te hapsimo? - Znam, zbog Iron Maidena. - Da, zbog toga. Sa kim ivi? - Sam. - Sigurno? - Zato bih lagao? - Kriminalci obino lau. - Ah, da. Morao sam da se nasmejem pored sve muke. Dolazimo do ulaza u stan, gde kapiram da oni to su kontrolisali radnike u stvari su kontrolisali mene. Ruke mi drhte, dosta puta omaavam rupu na bravi. Otkljuavam i ulazim odmah u kujnu, koja je uvek otvorena, jer su zbog manjka prostora vrata skinuta. Stojim oslonjen na sto i posmatram kako se hodnik i kujna polako popunjavaju. Ne uspevam da ocenim koliko ljudi ima, jer jedni ulaze, drugi izlaze. Jedan od njih je odmah seo za sto i iskljuio kompjuter. Pea vadi neke papire i progovara: - Sedi Stojane, malo se smiri, znamo da si u oku. - Prvo bih popio malo vode.

196

Pijem vodu i presliavam se kakvih sve gluposti imam po stanu. Najvie imam u sobi u koju su samo povirili i zatvorili. Sedam inercijalno na krevet, a on na plastinu stalaicu, na kojoj je telefon, stavlja fasciklu sa natpisom Iron Maiden. Otvara fasciklu i pre nego to je okrenuo prvi list vidim moju sliku iz line karte, sa linim podacima. Drugi list vadi iz fascikle i daje mi na itanje. - Tu je nalog za pretres stana, proitaj da ne bude zabune. Gomila gluposti na jednoj strani od kojih je za mene bitno da je slubeno lice Stevan Mitrovi zaduen za pretres stana. - Ti nisi Pea, ve Stevan? Obojica se smekamo, on dodaje: - Pea je za virtuelnost, a ovo je stvarnost. Upoznae virtuelnog Peu kasnije. Ja sam Stevan Mitrovi. Je l si proitao? - Jesam. - Stojane, samo sarauj i bie sve u redu. - Saraujem, pitajte. - Objavio si na sajtu da ima sto pedeset i pet komada, ovde nema toliko, gde su ostali? - U sobi na pei. - Donesi. Kreem prema sobi, jedan me elavi u konoj jakni boje govneta u stopu prati. Stoji na vratima dok rukama obuhvatam omote. Kreem ka vratima, a on se odmie i sudara sa ovekom koji je upravo izaao iz kupatila. Stavljam preostale omote na krevet pored jednog suvonjavog tipa, koji odmah poinje da broji. Mitrovi se javlja na mobilni telefon i ujem jednosmeran razgovor: sve je pod kontrolom - da, da jeste, momak sarauje - obavestiu te kasnije - zdravo. Stavlja mobilni u jaknu i meni se obraa: - Tuiteljka je obeala da ako oda ko je snimao sa drugom kamerom i ime tamparije gde si radio omote, ne ide u pritvor. Mislio sam da imam pravo na advokata, da utim i da sve to kaem moe se upotrebiti protiv mene, ali oigledno to su samo ameriki filmovi, a ovo je samo Srbija. Znai, ena stoji iza ovog filma. - Nemaju oni nikakve veze sa ovim. Mitrovi se eka po glavi, gleda me prodorno i kicoki dodaje: - Stojane, ne budi lud, da smo prvo na njih nabasali, oni bi te ocinkarili. Veruj mi, ne vredi ni jedna no u zatvoru zbog junaenja... - Zato su oni bitni u celoj prii? - Eh, sad mnogo pita ... ba nam oteava posao ... zaboravio sam da ti kaem da ima pravo na prisustvo advokata pri pretresu, ali on tu nita ne moe da ti pomogne, samo e ti uzeti pare uzalud. Kad ovek treba da bude jeban, same mu gae spadaju, a advokati nisu kolovani da podiu gae, oni samo krpe ako se negde iscepaju. Odmahujem rukom i nevoljno kaem: - Ne treba mi advokat. - Dobro. Hajde zovni nekog komiju, sa kojim dobro stoji, da prisustvuje pretresu stana. Samo mi jo ta budalatina treba u ivotu. - Ako nije problem zovnite onog poslovou sa gradilita, ionako se po ceo dan dosauje ... idem ja da piam. - Kako ti eli. Ostavi otvorena vrata.

197

Preskaem plastini crni kofer, koji veliinom podsea na predratni vojni kofer i uspevam da se uvuem u kupatilo. Podiem ve popianu dasku i kroz poluotvoren prozor aram oima po ispucaloj fasadi susedne zgrade. Prebacujem pogled na sve vazduh koji dopire kroz prozor i hvata se u kovit sa parom od moje mokrae, koja pod naletom sveine posustaje i nestaje negde prema vratima. Danas je sve jae od mene. Mokraa je totalno bela i providna, kao da nije moja. Umivam se i ne briem lice, jer mi se gadi na samu pomisao da je neko od njih obrisao ruke pre mene. ujem poznat zvuk pandurske motorole, sigurno dolaze da me strpaju u maricu. Verovatno su i novinari spremili kamere. Izlazim iz kupatila i na ulaznim vratima vidim dva pandura u uniformi i jednog u civilu sa sveskom pod mikom, koji mi se uinio od nekud poznat. Rukuje se sa Mitroviem koji mu pria da sam podstanar. Pridolica mi trai linu kartu. Vadim iz depa mali telefonski imenik u kom drim linu kartu i bez rei mu dodajem. Premotavam film gde sam ga viao pre. - Iz Kraljeva? - Aha. - Puna soba diskova, a nisi prijavljen u ovom stanu. ta ti je to trebalo? Daj mi neki raun od struje ili telefona da zapiem podatke vlasnika. Dodao sam mu jedan raun, utim i gledam kako na kolenu kraba po nekoj svesci. Kada je zavrio, moje i gazdaricine podatke je uokvirio sa dve vodoravne linije. Uspravlja se i upuuje mi pitanje: - Poznat si mi. Da li si iveo u etvrtom Aprilu? - Nisam, ali sam se hranio tamo. Da nisi ti moda Mirkov bivi cimer? Mirka iz Rake. - Da, da, sada se seam, ti si njegov kolega. Je l si zavrio? - Nisam. - Bolje to nisi, pokvario bi sudsku statistiku. Sluaj, za ovo to ivi bez ugovora, ne plaate porez i tako to ... ide krivina prijava, ali progledau ti kroz prste ... ovo za fakultet se zezam, zavri i poni da radi neto legalno. Idemo momci. Mahnuo je prisutnima u prostoriji i krenuo ka vratima pravei malu kolonu sa ona dva pandura. ovek mi dugovao palainke, a posle vie od decenije mi vraa u vidu nepisanja krivine prijave. Moda nikom i ne pie, a ispada dobroinitelj. Dobro je, samo kada je otiao. ujem kako mi se neko iz sobe obraa: - Aaaa Stojane, nisi ti naivan, doi ovamo. Mitrovi stoji u hodniku, smeka se i dodaje mi: - Ti ree da sarauje. Ne pominje Rolling Stonese. Sleem ramenima i u sebi razmiljam kako se nisam zakleo na potpunu saradnju. Upada poslovoa sa gradilita sa jo dva inspektora. Na gradilitu je znao da vie na radnike, a sada tiho kao utvara progovara neke nerazumne rei i stavlja ruku na usta u znak uenja. Mene ne udi njegovo uenje, jer su etvorica inspektora neprestano vadili gomile omota, koje su u kesama skupljale prainu ispod kreveta. Deluju zbunjeno arenilom i veliinom omota, komentariu naslove i stalno mi dodaju kako sam prva klasa sajber kriminalca. Klasiraju omote i diskove u nameri da prebrojavaju. Mitrovi mi se obraa iz kujne: - Gde ti je ta kamera sa kojom si snimao? - Pozajmio sam drugarici da snima dete. - Je l onoj kod Bitefa? Sve su obradili i povezali. - Ba njoj. - Je l ima neku tednu knjiicu?

198

- Nemam. - Doi as ovamo. im me pozvao, shvatio sam da sam ispao nevieno glup, jer mi je to sve bilo u fioci. Gledamo se, on naoruan torbicom u kojoj je kamera u jednoj ruci, tednom knjiicom u drugoj, a ja blagim osmehom. Vidim graevinara kako utke sedi na krevetu. Mitrovi stavlja torbicu na sto i udara knjiicom o ruku. Gleda me na trenutak prodorno, pa se okree graevinaru: - Mi smo uzeli vae podatke, moete da idete, ovo e poprilino trajati. Hvala vam. Graevinac se malo pogurio i ponovo uz neke nerazumne rei krenuo ka vratima. Mitrovi mi se malo zvaninije obraa: - Ne sarauje i jo lae, to mi se ne svia. Mi se trudimo da budemo maksimalno fer, a ti nas minira. Ako hoe da sarauje, sarauj poteno, ako nee, ti nam reci, ali nemoj da nas zajebava. Hoe li? - Hou. - Dobro. Pirat tvog kalibra mora da ima dosta blaga. Gde krije blago? Gledam ga u oi i ulaem poslednje napore samokontrole da se ne nasmejem. - Ne znam o kakvom blagu pria. - Ke Stojane, ke. Gde ti je tek? - Nemam ja tek. Imam samo dvadeset evra u imeniku i oko petsto dinara u depu ... Uzdie i vrti glavom, elim da ga preduhitrim iskrenim reima ali je bio bri: - Momci, obratite panju na tek, pretresite svaku knjigu i koverat. Preleem pogledom po sobi i vidim limenu kasicu koju sam nekada dobio od Nene za roendan. Ako zavire unutra, opet e rei da laem. - Imam neto malo u onoj utoj kasici. - Popravlja se, Stojane - prua ruku ka kasici i odvre zlatnu icu koja ima ulogu katania. Zazveale su kovanice od po dva evra. Vadi smotuljak i raspravlja u ruci - ta je ovo Stojane, kakav je ovo tek. - To je tek novanica koje ne otkupljuje Narodna banka. Ima tu vedskih kruna u apoenima od dvadeset, zatim funte izdate Velsu, pa... - Opet nas zajebava? Ne znam ta mi je bilo, ali sam povisio ton. - Narodna banka ne prima sve novanice i ja jednostavno stavljam u tu kasicu u nameri da potroim kad odem jednog dana u inostranstvo. Nikako da odem u inostrantsvo i eto, skupilo se ... ta znam koliko ima ... moda za pedeset evra. Nemam nikakav tek, verovali vi ili ne. - Dobro. Sedi malo tu, probaj da se smiri, zvaemo te u sobu ako nam neto zatreba. Pijem vodu po ko zna koji put, ali stalno imam oseaj da su mi suva usta. Neki tip sedi na krevetu, a drugi je otvorio kuite od raunara i polako skida rafove sa hard diska. Ubrzo je oba diska stavio na sto i poeo jedan po jedan da prinosi licu. Po usnama sam video da ita karakteristike diska. - Stevane, doi as. - Kai. - Jedan disk je od osamdeset, a drugi od dvesta pedeset. Ja ovo ne mogu da kloniram. Trebae nam pola dana. Ajde od osamdeset, ali ovaj od dvesta pedeset... - Zapakujte u neto i snimite peaenje pred kamerama. Ko snima? - Ja - javlja se ovek osrednjih godina, koji sve vreme sedi na krevetu. - Stojane, je l ima fle? - Imam, ali od sto dvadeset i osam, eno ga na kljuu.

199

- Daj, nema veze, sve je to dokaz. Dok se ona dvojica bave kamerom i diskovima, koristim priliku te ga prstom pozivam ka hodniku. Tiho i moleivo ga pitam: - Imam u kompjuteru vrednu audio karticu i memoriju, ako mogu da iupam ... to ne menja nita sutinski, a meni e puno znaiti da imam neku kintu dok se ne snaem... - Ma kakvi, to je dokazni materijal. Budi srean to sam ja doao, da je neko drugi, ve bi pakovali gramofon sa onim piratskim ploama. Idi sedi, smiri se. Opet pijem vodu i ujem kako kamerman zapoinje razgovor sa ovim to se bavi raunarom. - Zavrio si neku viu kolicu i odma si postao forenziar za raunare, a ne zna da klonira disk. - Nisam rekao da ne znam, ve da treba puno vremena. ta to tebe briga? - Jue si se ispilio i odma si postao neko mudo, a na tehniar za raunare u sobi broji diskove. On to radio za... - To nije tvoj problem. Kamerman ustaje sa kreveta i tape mene po ramenu. - Ima sree momak, ovaj na novajlija ne zna da klonira disk. Idem ja po stativ, red je da i tebe neko snima. - Da, da - cedim kroz zube. Odlazim u sobu u kojoj jedan sedi za stolom i belei ta mu ostala etvorica diktiraju. Jedanput su me opomenuli vrlo otro da im ne smetam, ali kada sam video da je jedan od njih pogledao od oka gomilu i rekao, pii za ove crno - bele sto dvadeset, morao sam da reagujem. - Ljudi, pa tira je bio sto trinaest kopija, prebrojte, tu nema vie od osamdeset kopija. - Ajde, ta si zapeo za tridesetak kopija, pusti nas da radimo. Ko ti je rekao da dolazi ovamo? Odlazim u kujnu gde Stevan neto pria sa kamermanom. Dajem mu rukom do znanja da hou neto u poverenju da mu kaem. Opet preskaemo kofer, koji bi trebao da slui za kloniranje hard diska i ulazimo u toalet. Dok sam pritvarao vrata video sam svoje lice u ogledalu, crveno kao bulka, ak se crvenilo prenelo i na vrat. - Oni tamo ne broje omote, ve odokativno upisuju cifre. To nije fer ... znam da bi voleo da ti odam oveka za kameru i tampariju, ali jednostavno ja to ne mogu ... tek nemam verovao ili ne. elim da te zamolim kao oveka da skrene panju onima da broje omote, ako moe ... ako ne... - Ne mogu sve da kontroliem ... ajde rei u im. - Jo jedna molba... - Reci. - Kad preete na diskove, zamolio bih te da mi ostavite moju privatnu kolekciju ... na vitrini je, a ima neto i u ormaru. - Kada budu doli diskovi na red, obavezno budi u sobi. Kada je izaao, video sam dva nepoznata lica u hodniku. Ostajem da piam i kroz otvorena vrata vidim Stevana kako sa njima neto pria. Vidim ali nita ne ujem. Tako smo blizu, a vidim samo kako se usne pomeraju. Postao sam nagluv od oka. Ponovo bela mokraa i dobar mlaz, rastereenje za beiku, ali ne i za moje misli. Na pameti mi stemperi u fioci i tancne pored ormara. Svuda su kese sa adresom tamparije. Smiljam ta da im kaem ako me eventualno pitaju ta predstavljaju te naprave. Sumnjam da su nekada videli stemper, ali jo vie sumnjam da bi ga prihvatili kao posluavnik sa rupom na sredini. Ulazim u kujnu gde me eka kamera sa

200

stativom. Od kako sam uo da e moj disk da peate, neprestano sam razmiljao kako da otetim primarni hard disk. Idealno bi bilo kada bi nekako pao sa stola, ali za to jo nije bilo prilike, a nee ni biti, jer su diskove stavili u moje puckave koverte i ekali mene da ih peate. Oigledno su poli bez kurca na svadbu, ali su ih spasle moje koverte, koje su zalepili lepljivom trakom i sada ja treba pred kamerom da se potpiem flomasterom preko tog spoja. Kao da su pohaali kurs kod moje gazadarice, kraljice improvizacija. Adresirao sam preko hiljadu poiljaka i nikada mi ruka nije zadrhtala, ali sada oseam blagu drhativicu po celom telu koja se prenosi i na ruke. Sreom, flomaster je debeo i ne vide se krivudanja. Taman da se i vide, nikog od ovih to mi stoje iznad glave to ne zanima. Svi vide da sam uplaen, samo neko koristi to, a neko ne. Kompjuter su zavili, opet u neku moju kesu i zalepili trakom. Fle su takoe stavili u puckavi koverat. Sve sam potpisao to su traili, kamerman pakuje opremu i glasno daje do znanja kako je napokon vreme da ide. Sat vremena sam se vrzmao na relaciji kujna - soba, dok su oni klasifikovali i studiozno brojali omote. Skoro svi su me neto zapitkivali, a ja sam se trudio da im dam to manje odgovora, jer su mahom bili podjebavaki. - Stojane, doi ovamo. Ulazim u sobu, kojoj samo fali balerina da bi bila kompletno vaarite. Izvadili su kutiju koju sam stavio ispod vitrine u sam ugao. - ta je ovo? Sakrio si punu kutiju diskova, misli da ne moemo da naemo? Zadovoljno se cerekao mravko koji me je deset puta pitao, da li imam ribu. Deset puta sam mu odgovorio da nemam, a on je dvadeset puta na glas govorio, kako pretresamo stan drkadije. - To su podmetai za olje, gurnuo sam ih tamo da mi ne smetaju. - Naravno drkadijo, kao i onih petsto omota to su bili kart. Ja u ti nai tek, ne brini... Svako pravdanje bi bilo suvino, jer ono to je za mene kart, za njih je dokazni materijal od neprocenjive vrednosti. Od kako je poeo pretres na mene se spustila magla sopstvene ironije, koju nita nije moglo da otera. Ostalo mi je jedino da ukljuim maglenke i dobro pazim ta priam. Kako je vreme odmicalo, tenzija je sve vie rasla i na kraju prerasla u raspravu izmeu Stevana, kao rukovodioca akcije i ostalih. Sve se zavrilo sa psovkama: neka ona broji, ko joj jebe mater. Sve one moje primedbe za broj omota i diskova padaju u vodu. Uzalud sam se nervirao, znojio i bar se nadam privremeno postao nagluv. Navukao sam samo gnev ovih brojaa, sa opaskama, ljudi, budite razumni u zvono ne moe da stane vie od sto osam diskova. Mravko mi nije ostao duan, dok su ostali iznosili privremeno oduzete predmete, on je preturao po ormaru, zavlaei ruke u sve to ima dep. Potom je preao na njukanje iza pei, zatim je istresao sve mogue albume sa slikama, a zavrio je skidanjem slika sa zidova. Mislio sam da je istrajniji u svojoj zamisli, ali je odustao im ga je neko iz hodnika pozvao u kola. Oigledno, vie mu je stalo do odbrane svoje sujete, nego do mog virtuelnog teka. Ja sam tek danas saznao da sam sajber kriminalac, a oni bi valjda trebalo da znaju da sajber kriminalci ne dre blago u arapi. Kada je zatvorio vrata odahnuo sam jer u silnom preturanju nije pronaao tancne i stempere. Nekoliko puta na mom elu je bila igra vrue - hladno, usled graki znoja koje su se pojavljivale kada je njegova ruka bila blizu stempera. Za divno udo, uspeo sam da proguram sve master snimke, kao da su filmovi koje sam skidao sa interneta. Spaslo me je pisanje veoma sitnim slovima po unutranjem delu diskova, zbog bojazni da flomaster ne nagrize medijum za koju godinu. Oko pola etiri svi su napustili stan sem mene, Stevana i jednog momka, koji je upisivao ono to su ostali brojali. Dok sam se presvlaio, uo sam kratku Stevanovu jednostranu konverzaciju: spremite se, kreemo. Izvukao sam iz ormara opeglanu, omiljenu koulju, nove farmerke i prolenu jaknicu. Po navici, stojeki sam navlaio farmerke, ali noge su klecnule i zavrio sam na krevetu.

201

Nita mi nije ostalo sem da iskoristim priliku da navuem i arape sedei, jer e mi se isto desiti kad probam i njih da navuem. Izlazim iz sobe zakopavajui farmerke u hodu. Prvi put vidim Stevana da se smeje. - Ti kao da si poao na svadbu. - elim pred kamerama da izgledam pristojno, nadam se da imam pravo. - Kakve kamere? - Zar me ne ekaju novinari ispred zgrade? Hoete da mi stavite lisice? Ponovo se slatko ismejao i najednom promenio facu. - Zato bi ti stavljali lisice? Nisi navalentan ... je l bi me udario? - Nemam razloga da te udarim. - Onda ja nemam razloga da ti stavljam lisice. Ti si reio da otkrije imena? - Ne, samo sam hteo da izgledam kulturno pred kamerama. - E, onda idi obuci neto starije i toplije, nije to odelo za zatvor... posluaj me, znam kako je tamo. Ne brini, nema novinara, taj si cirkus za dlaku izbegao. Okreem se i polako poinjem da svlaim koulju. Spremam se da sednem, da se ne zavedem i padnem. Ja sam stvarno srean ovek. Da su ispred zgrade kamere, izaao bih u sveanom odelu, koje bih kasnije usvinjio u zatvoru, ovako nema blamae pred kamerama, a u zatvor idem u starom odelu. Znao sam da e mi se danas srea osmehnuti. - Stojane, to ne oda te? Mi te odvezemo u miliciju, da izjavu i kao gospodina te vratimo kui. Ostavljam koulju u ormar i dodajem da smo to raistili. - Stojane, pogledaj me. Prvi put u toku dana do mene je dopreo moleiv glas i jednostavno oseam potrebu da mu usliim elju. - Ako ode u zatvor ... ja neu dobro spavati. Ti jednostavno nisi profil oveka za zatvor. - Meni je bitniji moj san nego tvoj. - Dobro. Kad ih privedemo oni e misliti da si ih ti ocinkario, a ti e dabe biti u zatvoru ... Ima jo vremena za razmiljanje, hajde proveri sve po kui kao kada ide na more... Dok zakljuavam vrata gazim nekoliko od mnotva pikavaca rasutih po hodniku. Silazim niz stepenice i drim se za gelender, za koji se nikada nisam uhvatio jer nisam imao objektivne potrebe, a i uvek mi je delovao prljavo. Ovog trenutka imam objektivnu potrebu, a i ne deluje mi prljavo. Moda je tek sada postao prljav, jer ga je pomilovala ruka kriminalca. Stevan mi otvara zadnja vrata nekog crvenog sitroena, elim da koraknem, ali vidim po podu itav arsenal automobilskih tablica. - Gde da stavim ove tablice? - Ma neka su dole, gazi slobodno. Pustio je muziku, otkoio runu, auto je krenuo niz strmu ulicu, a on me je zamolio da mu asistiram kako da izae na auto - put. Pre nego to smo presekli Bulevar zapoele su neke neobavezne prie, kao da su pokupili nekog stopera tek da imaju sa kim da prekrate vreme. Nisam oseao nikakvu averziju prema njima, tako da sam se ukljuio u askanje, koje me je malo oraspoloilo. - U koji me MUP vodite? - Idemo u SUBPOK - odgovara Stevan. - ta je to, ako smem da znam? - Sluba za borbu protiv organizovanog kriminala. - to ba tamo?

202

- E, sad mnogo pita, tako ti zapalo. Dobar znak da se vratimo na askanje. Negde kod mostarske petlje, okrenuli su po sportu, te sam se malo iskljuio. Popodnevni pic. Kolone se sporo kreu, svuda izmuena lica radnika, neki vidno ispoljavaju nervozu dok drugi glume oputenost ili se oputaju tako to tresu cigaretu kroz prozor. Stajemo u paralelu sa nekim leperom, mahinalno bacam pogled i vidim goveda kako proturaju noseve kroz palir od ipki. Sasvim obian prizor, sada mi se prikazuje kao muan, pod pritiskom moje muke. Jedna muka uvek izbaci drugu na videlo. Okreem se na desno, najvea muka isplivava u vidu kupole hale jedan na sajmu. Fiksirao sam pogled izmeu njih dvojice i pokuavam da odagnam misli, za koje ne postoje pravci niti fizike barijere. Reaju mi se slike, kako tip pia u au i sputa pored sebe, svetla se priguuju, nastaje guranje, laktanje, sputam kameru da je zatitim, neko mi skae na lea, idem dublje u gomilu, meavina osornog znoja, mokrae, dima i piva grebe mi nozdrve, strue grlo i aklja po stomaku, nianim kamerom kroz ruke, povremeno se izdiem na prste da udahnem, prole su prve etiri pesme, euforija je splasnula, oseam poetne simptome za onesveivanje ba kao u Domu omladine, kada sam poslednje uo od Ramba kako se obraa publici hajde sad vi na balkonu to ste uli dabe na koncert, izdiem se na prste vidim na stepenicima devojku u crvenoj majici, fiksirao sam je i probijam se ka njoj, penjem se na stepenice, oseam malko sveine, lake mi je, devojka se pomera za jedno stopalo i meni dodaje: ostani ovde i snimaj. - Ej ljudi, stanite, muka mi je. Ve smo bili na Makikom putu, kada je Stevan zaustavio kola uz ivicu kolovoza. Otvorio mi je vrata i ponudio se da me izvede. Uljudno sam odbio pomo i koraknuo na asfalt. Poeo sam da maem rukama kao nekada na asovima fizikog. - Skini jaknu Stojane, bie ti lake. - U pravu si, zaboravio sam da sam u zimskoj jakni u aprilu mesecu. Bacam jaknu na sedite i nastavljam da maem rukama i duboko da diem. Oseam se mnogo bolje. Verovatno kada sam proao kroz uska vrata od kola, mozak je odreagovao kao da sam izaao iz hale, jer je bilo otvoreno samo jedno krilo, koje pod naletom posetilaca nije izgledalo ire od ovih vrata. Rune misli sam odagnao i polako sebe spremao na susret sa tuiteljkom. Pre toga sam hteo jo neto da raistim, to me je veoma kopkalo. - Hoete da me vodite ispred Bitefa? Ti ljudi nita nisu krivi. - Kada sam ti rekao da si izbegao novinare za dlaku, mislio sam na hapenje ispred Bitefa, jer je tako bilo prvobitno planirano. To bi tek bio cirkus. Ubrzo skreemo levo, rampa se podie, parkiramo se pored kola iz kojih jo uvek iznose moje predmete, privremeno oduzete, kako je stajalo u zapisniku, koji sam nevoljno potpisao. Ulazimo u zgradu novije gradnje. Kako sam kroio u hol, prikazala mi se ogromna tabla na kojoj su poreane slike pripadnika Zemunskog klana. Ovog puta nije forma poternice ve neke zahvalnice. Ne vidim ko pohvaljuje slubu, ali je jasno navedeno da sva zasluga pripada njima. Proleu mi slike kada sam bio osnovac i obaveznog prezuvanja u holu kole. Dok sam zapertlavao patike uvek sam blejao u jedan ogroman pano, sa slikama ibukovakih partizana, po kojima kola nosi ime. Tamo nije bilo nikakvog zahvaljivanja, ali se valjda podrazumevalo da im je drava, drutvo ili narod zahvalan. Kako bi izgledao pano sa slikama Nemaca koje su partizani zarobili ili u borbi ubili? Ne smem ni da pomislim, neu da kvarim seanja na lepe dane. Nekoliko puta sam sreo ljude iz osnovne kole, koje nisam video vie od dve decenije, ali nikad se nije pokrenula tema o koli, niti su mi navrla seanja kao sada. Sa druge strane nikada nisam namerno pokretao temu sa drugovima iz osnovne, sa kojima sam ostao u kontaktu, jer sam se nadao da emo nekako spontano osveiti seanja. Dugo oekivana spontanost napokon je dola. Nije ba

203

moralo hapenje da bude inicijator spontanosti, ali ako bih znao da je to inicijator spontanosti, nikad ga ne bih izabrao i bio bih uskraen za tako divna seanja. Napokon sam shvatio da me je Svevinji pogledao, jer da me nagazio obian MUP, bio bih uhapen, a uskraen za seanja, zbog nedostatka panoa. Blaenstvo ne traje dugo, jer me vode kroz neke uzane hodnike koji se zavravaju jednim magistralnim. Dok koraamo dugakim hodnikom, iz kancelarija se pomaljaju glave radoznalih slubenika. Prethodnica sa omotima i diskovima najavila je dolazak velikog pirata. Onaj pandur to je popisivao stvari, zamakao je u neku od kancelarija, tako da sam samo sa Stevanom uao u jednu kancelariju blizu kraja hodnika. im sam uao, u oku sa leve strane primetio sam kutije i kese sa mojim diskovima. Na vrhu je bila kutija od cipela sa kartovima drvenih omota. Kancelarija je prostrana sa dva reda od po tri stola. Na svakom stolu kompjuter. - Izvoli sedi. Hoe kafu, sok ili kiselu vodu? - Je l me to asti drava Srbija? - Tako nekako - poteko je procedio kroz zube. - Ja bih sok, ali ako nije gaziran. - Ima us, nije problem. Odoh ja as, nemoj da dira kompjuter. ta li su tek nudili Zemuncima, kada meni ovako sitnoj ribi nude us? Skeniram celu sobu. Deluje isprazno. Vrata su otvorena, povremeno ujem korake i vidim senku kako preleti preko poda, jer najvie gledam u pod. Ne zadugo, pojavljuje se Stevan sa aom soka i kafom u rukama, za njim ulazi neki tip i seda za njegov sto. Prinosi mi sok i seda pored tog tipa. im je seo, zavukao je ruku u dep od koulje i bacio mi neto. Refleksivno se spremam da uhvatim i tokom kratkog leta prepoznajem da je neka okoladica. Hvatam, obrem i saznajem da je re o eernoj tabli, ali poklonu se zubi ne gledaju. - Hvala. - Zaloi se, nema nita drugo. Voli fudbal? - Jok. - Mi emo malo da pregledamo tikete dok ne stigne tuiteljka. Podiem ruku u drugarskom maniru, to bi trebalo da znai da ne obraaju panju na mene. Toliko smo se sprijateljili da nisu videli ni moju ruku. Dok se oni domunavaju ja grickam tablicu, zalivam sokom i pokuavam da dokuim ta me je snalo. Na pola okoladice Stevan me glasno presee: - Uuu Stojane, nisi zvao advokata, gde ti je broj? - Nemam advokata. Onaj drugi poinje da se cereka i dodaje: - Ti kriminalac takvog kalibra, a nema advokata? Stevan ga gurka laktom i smeka se. - Ne zezaj oveka, moda i nema. to me mui Stojane, sad moram da traim nekog po slubenoj dunosti ... ufff. Izvadio je neki papir iz stola i maio se telefona. uo sam sve to je priao, ali nisam nita upijao, niti kakvu sliku stvarao, jer mi je totalno bilo svejedno koji e advokat da se pojavi. Bavili su se jo neko vreme tiketima i obojica izali. Spazio sam novine na stolu koso od mene i u dva koraka sam uzeo sredstvo za ispiranje mozga, to mi je u ovom trenutku najvie trebalo. Krenuo sam u listanje i letimino itanje i zakljuio da mi nijedan lanak ne dri panju. Ostalo mi je barem da itam naslove. Oseam neije prisustvo na vratima. Sputam novine i vidim jednog uglaenog gospodina mojih godina. - Dobar dan kolega, meni treba Stevan... - bivam zateen, uzvraam hladnim pogledom i poluotvorenim usnama iz kojih nema glasa - to ste vi?

204

- Ne, ne, Stevan je izaao, sedite tu da ga priekate. - Hvala. Klimam glavom i zaklanjam je novinama pokuavajui neto da itam. Kolega? ta da mu kaem? Nisam ja kolega, ja sam kriminalac, mene su uhapsili. Tek sada uviam koliko mi je teko da se pomirim sa injenicom da sam kriminalac. Valjda je normalno da nisam kriminalac dok se tako ne dokae. Nisam se setio, mogao sam da mu dam do znanja da sam ja ovde samo gost. Kada prevrnem stranu, vidim ga kako se obre na stolici. ta ako me neto pita u vezi posla? Doi, Stevane, spasi me blamae. itam neki tekst, svakom proitanom reenicom sve sam blie blamai. Stie Stevan, moj spasitelj, sa nekim tipom. Ovom na stolici dajem glavom nekakav znak da je uao Stevan. Razumeo me je i sa Stevanom zapoeo konverzaciju, koja se za mene zavrila kada su zamakli u hodnik. Ostao sam sa ovekom koji mi je priao na domaaj ruke i uputio udne ali smirujue rei: - ta je bilo, bilo je, sada gledaj da to lake podnese ovo. Hajdemo za moj sto, imam dosta muzike, moe da izabere neto, ne volim kada je ovako gluvo. - Ne volim ni ja. - U stvari, ja gorim od elje da vidim onaj tvoj Iron Maiden, video sam samo klipove sa sajta, ali nisam video kako izgleda miks. Odlazi do gomile od kutija i posle kraeg zavirivanja iz jedne kese nepogreivo izvlai disk koji me je dovde i doveo. - Fantastino, nije ni prii onom na sajtu. Stojane, ja ti iskreno estitam, ma kako to morbidno zvualo. Stavlja disk u kompjuter. Dok lista po meniju, ja premotavam po glavi odakle on zna moje ime? Da li cela zgrada zna moje ime? Gledao je klip, veoma udno. - Da nisi ti sa mnom komunicirao preko mejla? - Neko je morao da te navue, jeste ja sam... - Ma u redu je, nije problem, nemam ja nita lino protiv tebe. To ti je posao. Kako ti je pravo ime? Slae neku boleivu facu i puta disk. - Mi ovde ne praktikujemo da otkrivamo prava imena. Totalno me ovek oraspoloio svojom iskrenou. - Gde je ovde toalet, moram da piam. - Ajde, idemo zajedno. Kreemo se onim istim dugakim hodnikom samo u suprotnom smeru. Na sredini hodnika otvara vrata, levo, i dentmenski me proputa da uem. Iznad pisoara zauzimam stav za olakanje, kraikom oka vidim ga kako stoji pored vrata. - Ti ree da idemo zajedno? - Da, ali nisam rekao da emo da piamo zajedno. Ne zameri, ovde je bilo raznih ljudi, neki su pokuavali da bee kroz prozor, drugi da seku vene... Dolazimo do kancelarije, sa vrata vidim nekog oveka u elegantnom braon odelu kako stojei pilji u monitor. Prilazimo blie, vidim da ima utu kravatu i belu koulju. Pravi gospodin. - Ja krenuo kui i kada sam prolazio uo sam Iron Maiden. Bog te ... al je dobar snimak. Je l to on? - Jeste i tvoj zemljak je. - Nemoj da pria? Osmehujem se, ne znam kako drugaije da reagujem. - Gde ivi?

205

Ako kaem da ivim u gradu, onda e da bude, gde ti radi mama, gde ti radi tata, ovako rade na njivi, gde bi na drugom mestu? - U selu Lazac, stari put izmeu Kraljeva i aka. - uo sam za to selo ... Ja sam davno otiao iz Kraljeva, imam tamo sestru, eto odem ponekad. Sada bih iz zezanja mogao da ti kaem da si ukaljao obraz naeg grada, ali kad vidim ovaj snimak i omot, mogu da kaem da si osvetlao. Da se ja pitam, ne bih te ni hapsio, ni on okree se prema Pei - ali mi se ne pitamo, samo hapsimo. elim ti sreu, urim kui, idem ja. Pozdravlja se i kree ka vratima, Pea ga prati i kod zadnjeg stola pribliava se kutijama, otvara kutiju od cipela sa drvenim omotima i jedan mu dodaje. - Ovo nisi video. Drveni omot prelazi iz ruku u ruke i izaziva divljenje kod zemljaka. Kao svaki narodni ovek vrgom proverava da li je u pitanju drvo i kada je uo kako odzvanja, otresito je dodao: - Stvarno si osvetlao obraz, svaka ti ast. Vratili smo se za Pein sto i zapoeli konverzaciju. Nije me nita ispitivao vezano za sluaj, iako je bilo evidentno da pripada tom timu koji me je hapsio. Usliio mi je elju da ne gledamo vie Maiden, jer sam koncert pregledao sekvencijalno barem deset puta i dva puta ovu finalnu verziju, a naprasno mi se pojavila neka neopisiva odbojnost prema tom snimku. - Vidim da su vam skoro svi kompjuteri brendirani, ali od razliitih proizvoaa, zar nije svrsishodnije da imate sve od istog proizvoaa? - Kako je ko donirao, tako je stavljano na sto. Ne znam ta te to... Ulazi Stevan u pratnji farbane plavue i izrazito crnog mukarca. Oboje nose neke fascikle. Pea ustaje, ja za njim, jer pretpostavljam da stie tuiteljka. ena mi prilazi, levom rukom upire fasciklu o bok, a desnu mi prua. - Dobar dan, ja sam tuiteljka Dragana Dokoni. - Stojan. - Odakle da ponemo, eh, ne moemo nita dok ne stigne va advokat. Sedite Stojane. Deluje smireno, kulturno i odmereno. Jeste da nema osmeha, ali esto osmeh vara. - Gospoo Dragana, ovo su drveni diskovi o kojima smo priali. Stevan joj prinosi disk, ona sputa fasciklu na sto i prihvata disk. Vadi fioku u kojoj nedostaju dva diska, koji su na nekom tapu sa ostalim diskovima. Pravi facu kao da hoe da kae, kako lepo izgleda. - Koliko kota ovaj omot? - Ne seam se. - A, ko je pravio, to se sigurno seate. - Majstor Pera iz Kraljeva. - Ima li taj majstor prezime i adresu prebivalita? - Naravno da ima, ali ne bih da ga meam u ovo. On je samo majstor, a i stariji je ovek, ne bi bilo lepo da mu prireujem blamau. - to vie saraujete, bolje po vas, a vi kako hoete... Zvoni joj telefon, kree prema vratima i pre nego to je zamakla u hodnik ujem kako odgovara: naravno dragi, nisam znala .... Prva joj reenica bila kako ne moemo nita bez advokata, a u narednim je poelo ispitivanje. Za ovakvu bi Nena rekla: zar i ova ima mua?, a ja se pitam, ko jebe ovo udo?

- Dobar dan, da li je to gospodin Nedeljkovi?

206

- Da, da. - Zovem vas iz odeljenja prinudne naplate Srpske Najbolje banke u vezi menice koju je va poverilac doneo na naplatu. Nedostaje vam jo deset hiljada dinara na raunu, da bi va dug bio izmiren prema poveriocu. Ukoliko ne uplatite tu sumu do sutra, banka je u obavezi da vam blokira raun. - Uh bog te ... znai stiglo? - Da nije stiglo, ne bih vas zvao. - Ja u nedelju enim sina, nemam ni dinara ... ako moe to do ponedionika da saeka? - Znate ta, subota je zadnji dan, ali ako je tako potrudiu se da prolongiram do ponedeljka. - Hvala ti brate roeni, kako je tebi ime? Poneo bih jednu pleku, kad doem da uplatim. - Dokoni. Ali, ne treba nita, ne mora da bijete put ak na Novi Beograd da uplatite, imate blie mesto uplate. Ako sluajno ne uspem da prolongiram ja u vam se javiti ... prijatno. Eh, dok je bila kraljevina nisi mogao da izda nikakvu menicu ako nema hektar pod umom, ovo danas Boe me sauvaj. Nije moj problem, moje je samo da obavetavam. Sutra odoh u lov i iskljuujem se iz ovih gluposti. ta li je sa Draganom, da li je odrala sastanak? Moram da joj dam podrku. - ao ljubavi. - ao, ne mogu sada da priam, je l dolazi na vreme? - Da, hteo sam da... - aljem ti virtuelni poljubac. - Kao to znate, mi emo od danas biti jedan mali tim, ali sa vrlo odgovornim zadacima. Nesumnjivo svaki poetak je teak, ali mi moramo da izdrimo dok u nau nadlenost ne potpadnu platne kartice i deja pornografija. Ja u se truditi svim silama, da se zakon nekako izmeni i to pree u nau nadlenost. Ne znam da li znate, ali platne kartice su ve uhodane od strane SUBPOKa, tako da nama preostaje samo malo strpljenja ... da li imate neka pitanja? - Zato deja pornografija? - Zato to jedino za to, moemo da dobijemo neku dojavu iz inostranstva i uhvatimo osumnjienog, za sve ostalo jo uvek nemamo potencijala. - Da li je u naoj nadlenosti ilegalno skidanje filmova i muzike sa interneta? - Naravno da jeste, ali na alost ne moemo nita po tom pitanju da radimo. - Zato? - ta da vam kaem ... ne moemo da seemo granu na kojoj sedimo, jer internet je najveim delom u dravnom vlasnitvu, a sa druge strane moramo da se dodvorimo provajderima, jer u toj sferi jo nita nije pravno regulisano, tako da moramo obostrano da saraujemo. Mi njih neemo da diramo, a za uzvrat oni e nam priskakati u pomo kada doe do neke istrage. Naravno, kada se internet privatizuje i promeni zakonska regulativa, onda emo naprasno prekinuti nau preutnu saradnju ... ima li jo pitanja? Nema ... ah da, htela bih jo da dodam, da od vas oekujem da irite samouverenost i pozitivnu atmosferu u pravnim krugovima, jer jedino tako moemo postii uspeh. Ja u da saraujem sa medijima, a vas bih zamolila samo da me podravate. Hvala vam to ste me sasluali i elim vam uspeha u radu ... pardon, zaboravila sam, ovo dodvoravanje provajderima je interni izraz. Van ove prostorije koristite izraz, saradnja sa provajderima. Jo jedan radni dan za pravnu elitu Srbije je zavren. Hodnici postaju tesniji, izusti se poneka re izvinjenja, pri sluajnom kokanju ili smerna reenica pri namernom susretu.

207

- estitam Gago, bilo je krajnje vreme, ti to zasluuje... - Oo, hvala, hvala... - Kad god ti neto zatreba, zna gde sam, ne ustruavaj se... - Vai, aoo. Liftovi su mali i esto se kvare, stepenice su strme, ali sigurne i uvek iznedre sluajne susrete. - Ti li si Dragano? - Jesam, jesam, kako si ti? - Standardno ... neu da te ljubim ovde, ali mi je srce zaigralo od sree, kada sam ula da si postala tuilac za visokotransparentni kriminal. Od srca ti estitam. - Hvala, hvala... - Svrati na kafu, zna gde sam. - Joj, rado, ali nemam vremena. Odmah smo poeli sa internet istragama, prebukirani smo. Javiu ti se im ugrabim malo vremena, aoo. Ovo je samo jedan dan u kom su prekrojene mnoge sudbine, ostvarene pravde u ime naroda, zastareli predmeti, dodeljena imenovanja, podeljeni osmesi, zapuene wc olje, obrisane fleke od sluajno prosute kafe, okrenute gomile sa fasciklama naopako u nameri da otponu novu eru mimo Hrista.

- Dragano, je l si ti? - Uf jedva sam stigla, guva u gradu. ta to tako fino mirie? Neko mesite, a? Napokon da je dobro raspoloena. - Svinjski gula. - Pretpostavljam da je od divlje svinje i u tvojoj izradi. - Naravno, ore ubio vepra pre dva meseca i danas mi doneo jedno pare. Bio sam na terenu i stigao sam kui oko dva, pa sam pomislio da te iznenadim. - Nije taze? - Mi nismo lovokradice, potujemo sezonu lova. - Ti si najbolji mu na svetu. Molim te, postavi dok se sredim, pregladnela sam. - Vai. Valjda e ovaj ruak malo da nas priblii. Mora da joj se neto lepo desilo na poslu, te je ovako raspoloena. Znao sam da sva blista. Ljubi me kao nekada, daje mi se nesebino. Nema gra na licu, opet je ona stara Dragana. - Mogli bi da zamraimo kao nekada, da upalimo svee i miriljave tapie, ta misli? - Ne mislim nita, evo letim. - ek as, danas je izaao moj intervju, prvo da proita lanak po dnevnom svetlu. - Daj. Obraun! Ba ovi novinari znaju da preteraju ... intelektualna svojina ... prevare, sabotae ... najvie posla sa piraterijom ... neki aparati to se montiraju na bankomat ... Srbija se nalazi na crnoj listi svih veih kompanija kao to su Amazon i Ebay. Bilo koja narudbina koja stigne iz Srbije, vie se ne isporuuje, jer postoji zabrana ... glupi novinar. - Ima ovde jednu greku, ovo za Ebay i Amazon nije tano. - Otkud ti to?

208

- Pre nekoliko dana dobio sam knjigu sa Amazona - zato se ovako smeje? ta joj je? ta je smeno? - Ti ne zna da izae na internet, a kupio si knjigu, hajde da nazdravimo, mani se novina. - Ja kad neto ne znam, zamolim nekog da mi uradi, a ne pravim se da znam. ore mi je naruio, sa njegovom kreditnom karticom, najnormalnije mu je stiglo na kunu adresu, dodue sa nekom carinom i gomilom dadbina, ali je stiglo. - Ti to neto na moj raun? - Pa kad me vue za jezik. - Aha, kad ti mene vue za jezik, moram neto da ti kaem. - Nestrpljiv sam. - Nije greka, ja sam tako dala izjavu. - Kako moe pobogu, ti si tuilac za visokotransparentni kriminal. Obmanula si javnost. U ovo narod nee da poveruje. Svaki klinac e znati da je la. - Koliko ljudi u Srbiji ima internet, da bi to nekog zanimalo ili proveravao? Kada obian ovek proita u novinama, poverovae. Uostalom, ja ne zavisim od naroda, nego od politiara, a oni ekaju statistiku, da prezentuju narodu. Ja moram od neeg da ponem, pre nego to napravim statistiku. - Znai, proglasi da su Srbi najvei sajber kriminalci, da bi imala protiv koga da se bori. - Tako nekako ... - To nije normalno. - Kako nije normalno? Tako radi naa drava, nezavisno ko je na vlasti, stalno stvara neke mafije i afere, da bi imala protiv koga da se bori. Ako nema toga, ne moe nijedna vlast da opstane. Kako ja da opstanem do idueg mandata? Ja to nisam nauila na fakultetu. ta se udi, kao da ne zna gde ivi. - Znam ... jednostavno nisam oekivao tako neto od tebe ... lii mi na neku drugu enu. - Opusti se, ta ti je? Kako me ne shvata? Dolaze mi predmeti iz cele Srbije, sve sama ulina piraterija, nesreeno, aljkavo, diskovi na gomili, ne zna se ko je nosilac autorskih prava ... glupost. Moram da diem prainu za internet, jer jedino tu imam ansu da opravdam postojanje tuilatva. Pogledaj me ... mora da me shvati, ne moemo da uhvatimo sajber kriminalca, a moram da stvaram neki privid da se na tome radi, to mi je jedini izlaz. To nije moj izum ... Hajde da se manemo posla, zamrai to i upali svee. - Nemam apetit, idem u sobu da itam knjigu o trofejima, koja mi je stigla preko Amazona. Kada se digne oblak praine, daleko se vidi, ali postoji opasnost da se ne vidi nita unutar oblaka. - Gledaj svoja posla.

Dve nedelje nismo progovorili ni rei. Spavao sam u dnevnoj sobi na kauu. Ona je jasno izrekla svoj stav, a na meni je ostalo da li u da ga prihvatim. Nije me titilo prihvatanje trenutnog stanja, ve sama injenica da je nisam upoznao za sve ove godine. Kada malo bolje razmislim, u pravu je, kada je rekla da to nije njen izum. Zato bi ona bila runo pae? Uostalom to je samo mali trik sa narodom, da bi se kasnije narodu dobro vratilo. Ona je javni tuilac i titi interese naroda, koji ne moe sam da se stara o sebi. Kako bi deca progutala lekove, ako roditelji ne bi pravili male trikove? Izvinio sam joj se i poeo da joj pruam punu moralnu podrku za posao koji obavlja. Bez namorisanja prihvatila me je, kao da se nita nije desilo. Pokazala je da ima iroko srce, kao i uvek. Volim je i jednostavno sam poeleo da je uinim neizmerno srenom.

209

- Nisi morao te okolade. - Ma hajde, to su sitnice za decu ... je l moemo u tvoju sobu da neto popriamo nasamo? - Naravno, ui ... malo je vei lom, ali snai e se. - Ma nije problem, nego ore, ti se bee bavi prodajom onih rimskih novia, razglednica i onih starih dokumenata, ne mogu da popamtim ta jo bee... - Ma sve to moe da se proda strancima. - Ne znam da li ita tampu ovih dana, moja ena je postala javni tuilac za visokotransparentni kriminal. - Ma da bre, itao sam, najavljuje veliki okraj sa piratima. - Eh, to pie u novinama, ali ima nekih stvari koje nisu za javnost. Vidi, oni su dobili velika sredstva od drave i imaju pozamanu opremu i ljude koji krstare internetom. - U bog te ... onda mogu na mene da nabasaju na Ebay - u. - Upravo se o tome radi, eljaju ceo internet i vre praenje, ali ne brini, ja u da kaem svojoj eni za tebe ... ti mi da tvoj nik sa Ebaya, tako da ti momci to krstare, ako nabasaju na tebe ne preduzimaju nita. - Da, da, sad se seam, pominjala je u lanku neto Ebay, ali nisam ba najbolje razumeo. - Zna i sam ko su danas novinari i kako prenose informacije, ta te udi? Za onu sam ti knjigu prezahvalan. - Ma nita, samo par kliktaja miem, hajde molim te... - Hteo bih neto da te zamolim, vezano je za internet, ti zna da sam ja za to... - Samo reci. - Ti, to prate po internetu, rade to vrlo temeljito i precizno, jer moraju da budu sigurni da neko zarauje novac preko interneta i da vri krivino delo, pre nego to krene hapenje. Kapira? - Da, da... - E, sad, nama je godinjica braka petog aprila, pa sam hteo da je iznenadim, tako to u da joj serviram nekog, koga moe da uhapsi. Je l originalno? - Ja se toga nikad ne bih setio. Ali kako da izvede to? Treba da ima neku vezu da progura to. - Poznajem naelnika UBPOKa, samo treba ti da mi naniani nekog. ta misli? - Najmanji problem, ima jedan iz Novog Sada, naao neki majdan od razglednica, ne mogu nita od njega da prodam. - To mora da ostavimo za idui put. Pazi, mora da bude iz Beograda, da bi mogla ona da uestvuje u hapenju, zna, da se oseti onako poletno, prvo hapenje, pa ona uestvuje ... nadam se da me razume... - Naravno. - E, vidi ... taj treba da prodaje neke diskove preko interneta, ali strancima, jer ovih naih imaju koliko god hoe. Neko poput tebe to mu stiu ekovi, uplate, pisma, neto opipljivo, da ima kod kue neke diskove, ne te novie i testamente, da ne navlaimo vodenicu na tu stranu... - Ima jedan to prodaje diskove i asopise, ak ima i sajt registrovan kod nas, bie lako za nalaenje. Zamisli, toliko se osilio da je pitao mene kako zaobilazim carinu kada aljem poiljke ... ta ga deli da krene na ovo to ja radim? - Nita brate, para nikad dosta.

210

- Naravno dragi, nisam znala da ima ovoliko diskova, osim toga ima preko etiri hiljade dolara u ekovima. Budala, sve sauvao, ovo me samo Bog pogledao. Ne znam ta da ti kaem, ostau sigurno due, jo mu advokat nije stigao. - ta eli da ti spremim za jelo, znam da tamo nema nita da se pregrize. - Mmm, poslau ti poruku kasnije, ne znam ta bih jela... - ta god poeli, ekam te. - aljem ti virtuelni poljubac. - I ja tebi. eleo bih da je vidim ovako ponosnu. Zato moram da je vidim, znam kako to sada tamo izgleda. Zato se ovako neto nije desilo ranije? Mogli smo decom da se bavimo. Nadam se da e joj ovo uvrstiti karijeru i na brak.

Nije se bavila dugo. Proviruje na vrata i odseno dodaje: - Biemo kod zapisniara. Dala je nekakav znak oveku u ijoj je pratnji i dola, a on se u tri koraka stvorio pored nje, kao da je hteo time da pokae svoju privrenost. Nesumnjivo deluje kao neki potrko. Oboje su nestali u hodniku, a ja sam ostao sa Stevanom i Peom da ekam advokata. Oito je bilo da je svima dosadno, tako da nas je ovog puta Pea ponudio piem. Pored kafe koju sam naruio, dobio sam jo jednu eernu tablu, ovog puta iz ruke. Vodili smo obine razgovore, a ja sam svakog slobodnog trenutka mozak upoljavao nagaanjima, koliko su povezali kockice i ta sve mogu da me pitaju. Po glavi su mi se najvie motali fabriki diskovi, jer ovi izraeni u Srbiji imali su utisnuto obeleje, koje je pri rutinskim pregledom pod lupom, jednostrano vodilo do fabrike. Kada se napravi maina za izradu diskova dobije unikatnu oznaku, koju ostavlja na unutranjem delu diska prilikom izrade. Rusi su u tome daleko prednjaili ispred nas, jer jednostavno takve oznake nije ni bilo. Tuiteljka se pojavila na vratima i hladnim tonom, koji se nije menjao do sada, pozvala me u hodnik, gde mi se momentalno nametnuo razgovor. - Ja nemam pojma o sajber kriminalu. Mislio sam da se radi o nekoj ulinoj prodaji. Zato mi nije naznaeno da se radi o sajber kriminalu? - Nisam odgovorna za taj propust, ja vas nisam zvala. Doite da se upoznate sa materijom, moda vam se i svidi. - Ne, ja moram da idem. - Kolega, ne moete da napustite klijenta dok ne stigne drugi advokat. Proces je krenuo, on sada ne sme da bude bez pravnog zastupnika. Ja kobajagi prisustvujem razgovoru, a niko me nita ne pita, niti imam realnu priliku da neto izustim. - O ljudi moji, zar se ovo meni dogaa? - Meni ostaje samo da vas ostavim nasamo u susednoj kancelariji, nemam drugu varijantu. - Znam, ali ipak, zar ne moemo da ovo nekako ubrzamo, hajde da budemo razumni. - ao mi je, ne smemo da povredimo prava osumnjienog. Oseam potrebu da neto pitam: - Je l mogu ja da prenesem svoju kafu, oigledno je da e ovo trajati. Moju ironiju je shvatila kao doslovno pitanje i sa jednom utivom reju dala mi do znanja da mogu. Ubrzo sam poeo da se druim u izolovanoj sobi sa advokatom, samo da bi ispotovali

211

neku pravnu formu. Sada on treba da me savetuje kako da nastupim pri davanju izjave, a kada doe novi advokat onda sve nanovo, samo zato to mu nije reeno da se radi o sajber kriminalu. A, o kakvom se sajber kriminalu zapravo radi? Nikom nisam ukrao broj sa kartice. Nikakve upade na servere nisam vrio. ta tuiteljka podrazumeva pod sajber kriminalom? Sedimo jedan naspram drugog, ja pijuckam kafu, a on mi se ali na bolove u kimi. Ja sve to iz dosade sluam ve desetak minuta. Ulazi tuiteljka i poziva advokata u hodnik. Poskoio je sa torbom u ruci, verovatno mislei da je stigao drugi advokat. ujem nju kako tiho zapoinje razgovor. Vrata su skroz pritvorena, ali sablasnu tiinu remete jo sablasnije reenice: - Kolega, zato ne pristanete? Prua vam se ansa da budete pionir u jednoj sasvim novoj oblasti. Nae tuilatvo radi veoma intenzivno, tako da se oekuju nova hapenja. Moete da izgradite karijeru na ovom sluaju, koji moe da bude od obostrane koristi. Razmislite jo malo, o ovoj odskonoj dasci. - Ne, rekao sam vam da me ne zanima sluaj. Da li je advokat na putu? - Inspektori nisu mogli nikog da nau, pa sam mislila da ipak vi probate. - Poslednji put vam kaem da ne elim, budite fer i ne uzurpirajte nam vreme. Advokat ulazi, zatvara vrata i hvata se za glavu. - Mnogo teka ena, neka ti je Bog u pomoi - odmahujem samo glavom, ne usuujem se nita da kaem - ta ti je trebalo da prodaje diskove preko interneta? Ceo svet prodaje na ulici, a ti se jedini naao pametan. Oseam neko gaenje prema oveku, koji je trebao da mi bude, savetnik i zatitnik. - Je l si branio neke sluajeve ubistva? - Jesam, nekoliko puta. - Je l si njih pitao ta im je trebalo da ubiju oveka ili si ih savetovao kako da to jeftinije prou? - Izvini, iznervirala me ona tamo - pokazuje rukom na vrata. - uo sam razgovor, nije problem. Nego je l ima neki savet da mi da? - Ah, to kad ti stigne tvoj advokat, pa vi razvijajte strategiju. - Ako moe neki uopteni, univerzalni... - Zakukulji i zamumulji to vie moe. to vie priaj, a to manje injenica im daj. Daje razmere jedan na prema otprilike, nikako tane. Pria kako se ne sea, ne zna, zaneo si se, nisi pretpostavljao da je tako ozbiljno. Ne sme da oda koliko se ovim bavi, to due to je gore po tebe. Menjao si se, a za pare uvri i obri. Pravi se toa, napipavaj ih da vidi koliko znaju. Razume? - Apsolutno. Zamolio je i on za kafu. Poeli smo da kafeniemo bez uobiajene prie koja uz kafu sledi. Njega je verovatno jo uvek bolela kima, a mene je poela da boli glava. Oseam umor, blagu drhtavicu i e, pored obilja vode koju sam popio. Advokat je izvadio neke papire i utonuo u itanje. Ne znam kako, ali ta jedna reenica u kojoj je izneo osudu, ovog ime sam se bavio, izazvala je u meni neku nepremostivu odbojnost prema oveku, koga poznajem tek dvadesetak minuta. Ona mu nudi odskonu dasku, a on odbija. Sigurno da je odbio, kada je u trenutku shvatio da imaju crno na belo da sam kriv. Imaju dokaz da sam realizovao oko etiri hiljade dolara u ekovima, kesu sa preko hiljadu pisama, vie od hiljadu diskova, kameru, ak i svesku u kojoj sam pisao kome sam slao diskove, sa notiranim zapaanjima, poput, poslao baki pet dolara, omot se otetio u transporu, poslati sa iduim izdanjem, Holandska stoka nije poslala novac i ne javlja se, obrati panju ima dobru kolekciju ploa, ponudi mu idui put zamenu, poslao za naredno izdanje jer nema sitno ... To je sve ono to mi pada na pamet, a ta stvarno pie, to ja vie

212

nikada neu proitati. Tu nema nikakve odskone daske. Izlazim iz prostorije, u hodniku se pojavljuje tuiteljka. - Krenuo sam kod inspektora. - Vi nemate tamo ta da traite. Pribliavam se i tiho joj saoptavam: - Onaj ovek me dekoncetrie, nemam ta da priam sa njim, a ne mogu da gledam u zidove. - Strpite se, takav je propis, morate da budete sa njim. Doneu vam novine. Gubim orijetnaciju u vremenu, imam utisak da dva sata itam novine. Ponovo pokuavam da itam, ono to sam pre nekog vremena, bezuspeno pokuavao. Na pola svakog lanka uvidim da mi je poznato. Ja sam sve to proitao samo sam trenutno zaboravio. Kijavica ili devijacija u nosu, ne znam ta je, ali stalno neto mrke i nervira me. Ima jedno mesto gde bar mogu pet minuta da budem sam. - Opet vi. - Moram u toalet. - Sada u da pozovem inspektora. Ako bi mi neko rekao da ovek moe bolje da se osea u toaletu sa pandurom koji ga je hapsio, nego u fensi kancelariji sa ovekom koji je trebalo da zastupa njegova prava, ne bih mu verovao, ali ja dok piam tako se oseam, a ovog puta verujem samom sebi. Izlazimo iz toaleta, na kraju hodnika vidim tuiteljku, advokata i jo jednog nepoznatog mukarca. Pea mi dodaje da je to verovatno novi advokat. Mimoilazimo se sa mojim bivim advokatom, koji nikada nije bio sadanji, klimam mu glavom i nastavljamo ka zavretku hodnika. Tuiteljka mi govori da priekam u kancelariji dok njih dvoje obave neke formalnosti. Video sam u hodniku da je osam sati. Oseam neko kovitlanje po stomaku koje podsea na glad. Moda ne bih znao da sam gladan da nisam video koliko je sati. Ulazi advokat, koji je za razliku od prethodnog sportski obuen, ali sa stilom. Predstavlja mi se, zatvara vrata i privlai stolicu tik do mene. Skapirao je da se u hodniku sve uje, ima petlju, svia mi se. Pria mi da je magistar krivinog prava i da zastupa neku inostranu firmu. Nita neobino, svako iznosi svoje vrline, a nedostatke otkrivamo sami. - Odmah da ti kaem da nema puno olakavajuih okolnosti. Ja sam video diskove i zanemeo sam, u pozitivnom smislu, naravno, ali to odaje veliki stepen profesionalizma, to ja za nas oteavajue, jer se to od strane tuilatva tretira kao veliki napor da se to organizovanije izvri krivino delo. Jo veu dimenziju daje novac koji ne moe da se porekne. Kai mi, je l su ti dali novac kada su inspektori preuzimali diskove? - Ne. - To je olakavajue, ali nema puno znaaja u odnosu na one dolare. Kai mi, da li su umeana jo neka lica u ovo? - Jesu indirektno, morao sam negde da tampam omote i diskove. - Sluaj, zapoinjanje prie o treim licima otvara hiljadu potpitanja u kojima bi mogao da se pogubi. Ako kojim sluajem pomene neku firmu, onda sledi pitanje o imenima, zatim se postavlja pitanje novca, kome je dat, da li je ke ili preko rauna ... da li si me razumeo? - Jesam. Ja sam ve danas odluio da ne pominjem nikakva imena. Ne znam da li ti je tuiteljka rekla da mi je postavila uslov, da ako odam ko je snimao drugom kamerom i ime tamparije, neu da idem u Centralni zatvor. - To ti je ona rekla? Prvi put vidim znake uenja na njegovom licu, prema kom sam mogao da zakljuim da je stariji od mene desetak godina.

213

- Ona me je danas provocirala za one drvene omote i dala mi do znanja da mi je bolje da saraujem, a panduri su mi tako doslovce rekli, kada su me hapsili. - To je samo trik da se iupa to vie informacija bez advokata. To je danas standardno, nita novo, veruj mi. Niko zbog ovog nije otiao na zadravanje, a kamoli pritvor. - Mislim da je bila ozbiljna. Nema svrhe da bilo ta priam, ako u da idem u pritvor, zar ne? Mogu da se branim utanjem. - Nije ba tako, ali menja stvari ako bi iao u pritvor. Sluaj, ja sad idem to da proverim jer mi deluje malo nadrealno, a da ne bih ja tebi prepriavao, to jest, lake e ti da oceni u kakvom si sosu, ako uje razgovor roenim uima. Ja u da se napravim blesav i sa vrata od njene kancelarije zapoeu razgovor o pritvoru, a ona e verovatno prii da razgovara. Ja u da zatvorim ova ovde vrata da ne posumnja da moe i ti da uje. Verovatno e mi neto rei to ne bi htela u tvom prisustvu. Ti slobodno stavi uvo na vrata da bolje uje. Ako sluajno krenemo ka tebi ja u da se nakaljem. Ispratio sam ga pogledom dok nije zatvorio vrata i prislonio uvo na hladno drvo. Njegovi koraci su se meali sa mojim otkucajima srca, dok nisu naisto iezli. Ostali su samo brzi otkucaji srca i iekivanje da razgovor malo razvodnji adrenalin. - Hoete na as da prekinete - jasno ga ujem. - Aha, zavrili ste - nju malo slabije ujem, ali dovoljno razgovetno. - Nismo jo, imamo jednu nepoznanicu. Moj klijent kae, da ste mu obeali Centralni zatvor, ako ne otkrije ko je snimao drugom kamerom i ime tamparije. emu slui pravni zastupnik? - Ne budite smeni, nisam ja nikakve pogodbe davala. - Znai, ne ide u Centralni zatvor. - Naravno da ide, pogledajte koliko diskova ima, zatim etiri hiljade dolara ... zamislite tu profesionalnost snimanja sa dve kamere i to u kakvom omotu. - Otkud njemu ideja za zatvor. - Verovatno je naslutio, bistar je momak, im pravi onakve diskove i zgre toliki novac. - Toliko diskova ima svaka tezga na Bulevaru, a niko nije otiao na zadravanje, molim vas, ovo nema nikakvog smisla... - Verujte da ima smisla, ovo nije radio sam, sigurno je imao stalne saradnike. Mogao bi da utie na svedoke i da prikrije tragove. - Molim vas, kakve tragove, sve ste iz kue izneli. Kakvi saradnici? Danas u svakoj tampariji moete da uradite omote, a diskove moete da natampate i kod kue. Koja je svrha zadravanja? - Onakve omote? Pogledajte kako je to profesionalno uraeno, sve pod konac, plastificirano, a tek oni drveni omoti. Jedan ovek iza toga nikako ne moe da stoji. To je uigran tim. - Molim vas, zato tako gledate usko? Znate da se mnoge naizgled oigledne stvari na kraju pretvore u neto sasvim drugo. - Ovog puta je veoma oigledno. Nemam drugog izbora. Pripremite se za davanje izjave, kasno je. - Na kraju e se ispostaviti da je snimak kupio preko oglasa i naao se sa NN licem na Zelenjaku, a momak e bez razloga provesti neko vreme u zatvoru. Davae izjavu kada bude bio spreman, bez obzira to je kasno. Jasno ujem njegove korake i odmiem se od vrata. Srce mi vie ne lupa. Nema adrenalina, jer nema vie nikakvog iekivanja. Sad mi je sasvim svejedno. Smei mi se apsana. - Je l si uo?

214

- Sve sam uo i nemam komentara. Zapravo ja nju razumem, jer su u poetku i moji kupci mislili da ovo radi neki tim. - Pazi, ako kojim sluajem hoe da oda imena, ja mogu da odem kod nje i da napravim formu, kao da ti to eli, a ne da se javljamo po njenom ultimatumu. - Ma neu, ti ljudi nemaju nikakve veze sa ovim. - Moje je bilo samo da ti kaem ta mogu da uradim, a moj lini stav se podudara sa tvojim. Ne treba ostavljati repove iza sebe. Neke sudije blagonaklono gledaju na cinkare, dok ih neke prekorevaju. Hoe da se odmori, pre nego to krenemo da dajemo izjavu? Ne mora odmah, mada ona pouruje. - Hou odmah, elim to pre da odem u zatvor da se odmorim, vapim za krevetom. Koliko u biti u zatvoru? - Sad ide vreme zadravanja do etrdeset osam sati, kasnije ide kod istranog sudije, pa ako on odlui da je potreban pritvor, onda moe da ti odredi ... nemoj da razmilja o tome, nema svrhe. Videemo se kod istranog sudije i onda emo poblie znati ta te eka. - Budi iskren pa mi kai, da li me posle tih etrdeset osam oekuje pritvor? - Iskreno, kako sada stvari stoje oekuje te, ali ne znam koliko. to pre nau to to trae, pre e izai. Ono to mogu da ti obeam je, da u se truditi svim silama da je smekam. Video si kakva je osoba. Ostavimo sada to po strani, hajde da se prebacimo na davanje izjave. Stalno da ima na umu da je bolje neku stvar preutati nego im dati dodatni povod da istrauju. Oni za neke stvari imaju injenice, ali neto jo uvek napipavaju. injenice ne poriemo, samo umanjujemo, ali na njihova dvosmislena i zbunjujua pitanja uzvraa slinim odgovorima. U glavi mi se pojavila slika nekog kaubojskog zatvora sa reetkama i slamom u uglu. eznuo sam da se zavalim u tu utu slamu, zato sam advokatu dao znak da sam spreman. On se oglednuo na iskljuenom monitoru i povukao nir od duksa, a ja sam jednostavno krenuo, jer je moje odelo izgledalo kao da su ga krave vakale i nije uspevalo da sakrije odraz nesigurnog tela, koje kao da je kroz valjavicu prolo. Tuiteljka i zapisniar sede za odvojenim stolovima, tri tapacirane stolice ekaju neije guzice. Ja moju guzicu, od silnog sedenja ne oseam, ali oseam privremeno blaenstvo u suneru, preko koga je imitacija koe. Advokat i onaj crni ovek, koji deluje kao da je njen potrko zavalili su se u iste. Poeli smo sa beleenjem linih podataka, a advokat se izvinio i iskoristio priliku da ode do toaleta. Bila je strogo zvanina i uviajna, sve dok nisam rekao da sam po zanimanju poljoprivrednik. Onda su nastali podrugljivi osmesi uz rei: - Ko bi rekao da ste vi poljoprivrednik. - Zar ne pie u mojoj linoj karti da mi je prebivalite na selu? - Da, ali prebivate u gradu. - To samo u pauzi izmeu sezonskih radova. - A, u pauzama se bavite diskovima? - Mora ovek da ima neki hobi, da se malo rastereti od posla. - Ah, da ... da - prvi put se nasmejala glasno - piite poljoprivrednik. Zar bi moglo da se navede zanimanje gusar? Advokat je pristigao kada sam bio pri kraju razgovora, koji je liio na anketu. Za njim su se stvorili Stevan i Pea, koji su pozajmili stolice iz susedne prostorije, koja je povezana vratima sa ovom. Uplaeno i nesigurno, krenuo sam da izlaem kako sam poeo da pravim diskove. Kakva farsa od davanja izjave. Znam da sam nikakav govornik u ovom trenutku i da nemam neku valjanu odbranu, ali meni stvara problem, to nikog ne zanima ta ja to priam, iako su svi prisutni. Advokat normalno zna ta u da kaem, ali izgleda da i ovi drugi znaju ili predoseaju. Tuiteljka prekida moje glupe prie:

215

- uli smo da ste fan, dosta puta, ali recite nam kada ste napravili ovaj sajt Belgradestage? - Pre dva meseca, moda i manje. - I treba da poverujemo u to, a snimate ve nekoliko godina. - Mogu da se ulogujem na sajt koji prodaje domene i pokaem vam. - Ne, nema potrebe, recite nam kada? Advokat mi nije reima objasnio da ima pravni lek za podjebavanje, ali je znao da u shvatiti. - elim da iskoristim svoje zakonsko pravo da ne odgovorim na ovo pitanje. - A, kada i kako ste otvorili ovaj domen za Rolling Stones? - Isto. - Mislite pre dva meseca? - Ne, nego ne elim da odgovorim na pitanje - neto me udno gleda - hou da kaem da koristim svoje zakonsko pravo da ne odgovorim na pitanje, samo sam skratio. - Da ... da, a gde ste kupovali prazne medije? Ako bih rekao da sam kupovao u podzemnom prolazu kod Doma omladine, ne bi mi verovala, zato: - Ne elim da odgovorim na pitanje. - Zato ste uvali pisma? - Prijale su mi njihove pohvale. - U kojim ekspoziturama Western Uniona ste podizali uplate? Ooo ne, ona misli da su ono potvrde od uplata. Nikada nije videla kako izgleda transfer preko Western Uniona? Nemogue. To su samo money order iza kojih stoji Western Union i unovavaju se u svakoj banci. Oni su samo stali kao brend, kako bi money order bio prihvatljiviji u svetu. Dragi Boe pie da je money order i da izdaje neka banka u Kaliforniji. Iskreno, obiao sam pet banaka dok se jedna nije smilovala da zaradi na meni. O emu ja razmiljam dok ona eka odgovor. ek, moda me zajebava kao za onaj domen. - Western Union nema ekspoziture u Srbiji. Imaju centralu, a banke obavljaju komisiono poslove. - Ha ha, duhovito. U kojim bankama ste podizali uplate? - Ne elim da odgovorim na pitanje. - Dobro, recite nam neto o ovom Iron Maiden snimku. - Hteo sam da fanovi imaju trajnu uspomenu na ovaj koncert, zato sam napravio izdanje kao za Stonese. - A, ekonomski aspekt. - Ne mogu nita o tome da vam kaem. - Znai, ne elite da odgovorite na pitanje. - elim, ali ne mogu, jer nisam stigao da prodam nijednu kopiju. - Sigurno se seate od koga ste uzeli drugi snimak. - Ne elim da odgovorim na to pitanje. - Ovo ne vodi nikuda. Ni na jedno bitno pitanje niste odgovorili. Sa advokatom sam nekoliko puta ukrstio poglede, koji su mi davali do znanja da nastavim sa takvim odgovorima. Sve vreme je utao i nijednim pokretom nije odavao svoje prisustvo. Najednom se uspravio i sa rukama u depovima onako kicoki ironino prigovorio:

216

- Naravno da ne vodi nikuda. oveka smetate u zatvor, zato to se izjasnio da nee da odgovora na takva pitanja, a opet mu ih postavljate. Zato sve ovo radite? Kao da nikada niste radili ovaj posao. To je pravi advokat, vidi se da je nekada bio dripac. Veeras oigledno vie vlada diplomatija nego pravo. Ne mogu da verujem, na tren ta samouverena osoba deluje malo pokunjeno, ali povratak na staro odmah sledi. - Sve je to po zakonu. Evo, preputam inspektoru Stevanu da nastavi. Celo jutro me je ispitivao, opet gnjavaa. - Stojane, recite mi, kada ste prvi koncert snimili kamerom? Poeo sam da vrtim glavom levo - desno i u izvoenju te stilske figure, potraio sam advokatove oi. - Ne seam se. - Ne mora datum, okvirno mesec i godina. - Moj klijent je rekao da se ne sea, neka to ue u izjavu, idemo dalje - advokat se umeao odsenim glasom. - Koliko ste koncerata do sada snimili? - Desetak. - Ko vam je pomagao da unosite opremu. - Niko. - Prosto je nemogue da se unese sva ona oprema bez iije pomoi. - Ja mogu da demonstriram. Stevan vrti glavom, pomera olovku po papiru, pogledi nam se susreu. - To bi bilo sve. Tuiteljka se obraa advokatu: - Nita novo nismo saznali, mislila sam da e biti bolja saradnja, ali eto ... sada emo da nainimo zapisnik, ali morate da ostanete jo neko vreme dok se prebroje omoti i diskovi naknadno. Malopre sam proveravala i uvidela da se ne poklapa stvarno stanje diskova i omota, sa onim koje je navedeno u zapisniku. - Molim? - advokat se iuava smejanjem, bolje rei ismevanjem. - Nadam se da je u vaem interesu da se tano odrede nosioci autorskih prava. - Naravno da jeste. Mi emo da vam verujemo na re - okree se prema meni - Stojane, sve to izbroje ti potpii, a ja u potpisati drugom prilikom. Tuiteljka nas malo udno gleda i meni se obraa: - Stojane, mislim da je u tvom interesu, da se zbog fer suenja prebroji jo jednom. - Kako moj advokat kae - uzimam bonbonu iz neke ase, koju nisam do sada ni primeivao i trudim se da je to due otvaram, jer sam imao veliku nelagodnost kada sam se gledao sa tuiteljkom. ta sam Bogu skrivio da ne mogu da odem ni u zatvor? - Dogovorili smo se, ja sada idem i potpisau neki naredni put, ta god Stojan potpie. Preko sat vremena ste uzimali izjavu, koja se uzima za petnaest minuta. Brojanju diskova, ne da ne elim da prisustvujem, nego nemam snage. Stisao me je za rame, poluokretom i nekom mimikom javio se tuiteljki i izaao na vrata. Nastaje opti mete. Svo etvoro su se razleteli na potezu hodnik - kancelarija u kojoj su diskovi. Ostajem sa zapisniarom u kancelariji. - Je l su i vama poremeeni planovi? - Jesu sine, ali tebi su mnogo vie. Hoe sok ili neki aj da ti skuvam? - Moe aj od nane, ako ima.

217

- Ima sine, ima... Nije je bilo neko vreme, a ja sam totalno zaboravio na prostor i okruenje. Shvatio sam da sam malo dremnuo tek kada sam uo zveket olje. Oigledno je da sam zaboravio i na vreme. Ugledao sam njenu ruku kako mi prinosi eernu tablu. - Uzmi sine, trebae ti, duga je no, a jo je dua kada je prazan stomak ... stavi i ove bonbone u dep. Prvi put u toku dana sam uo neke iskrene rei. Kada sam uzimao okoladicu iskoristio sam priliku i dodirnuo ruku ene, koja je po godinama mogla da mi bude majka. U ovom trenutku kao da je postala. Poeli veoma iskren razgovor o njenoj deci. Obina Srpska ponavljajua pria za koju samo treba da se pronae pravi slualac. Veeras sam mislio da izvedem Nenu na pagete, u restoran blizu Bitefa, ali ja sluam sa velikim zadovoljstvom neto, od ega sam se oduvek sklanjao. Logino bi bilo da neto kaem o sebi, ali oboje smo svesni da bi to promaja donela do zluradih uiju, zato preutno menjamo klie i postajem slualac na duge staze. Neprestano sam uo glasove iz hodnika, ali iz pristojnosti prema eni, koja me je sve vreme uveseljavala, jednostavno im nisam pridavao panju. Napokon sam se obreo u hodniku, vie iz radoznalosti, a manje zbog kontrole, na koju sam po reima advokata imao pravo, jer ne mogu neto da potpiem na silu. U hodniku kao da je trebala da se odri pres konferencija. itavom duinom hodnika svetla su upaljena i obasjavaju moja respekt dela, koja su poreana kao krajputai, koji bi trebalo da svedoe o nekom minulom vremenu. Svo etvoro broje omote kao ujka Baja zlatnike. utim, da se sluajno ne zabroje, jer e morati ponovo da broje. Tuiteljka mi se obraa: - Neto ste hteli? - Ja bih da vam pomognem, ako mogu. - Ne, ne, vratite se u kancelariju. - Mnogo ima pomeanih diskova i omota. Kada ih pogledam sa strane ja tano znam koji je. Mislim da bih vam bio od pomoi. Lepim reima, ljubazno me je odjebala, kako samo na nju i lii. Vraam se u kancelariju i sleem ramenima. ena u kancelariji, koja je ula razgovor odgovara irenjem ruku, jer budalatine se bolje opisuju pantomimom. Kako da objasnim tuiteljki, da svojom nadmenou, jede vreme ovoj eni? Nikako. etam po kancelariji, jer ne mogu vie da sedim. Vreme sporo prolazi i preti da mi otkrije tajnu beskonanosti. Neke munje u daljini dovoljno su jake i probadaju moje umorne oi. Izlazim u hodnik i vidim tuiteljkinog potrka, kako pravi fotografije du celog hodnika. - Rekla sam vam da nam ne treba pomo. - Krenuo sam u toalet, nisam ni mislio da vam pomaem. Mrcvarili smo se sve do pola dvanaest, kada je konano zavren zapisnik uz diktiranje na srpskom naslova izdanja, koja su naravno na engleskom. Pored sve nedae, morao sam da sluam kako zvue moji naslovi po Vuku. Na kraju sam potpisao sve cifre, a da nisam imao uvid u brojanje. Poenta je da tuilac uliva vee poverenje od obinog inspektora i njemu treba da se veruje. Poto se meni ilo u zatvor, morao sam slepo da verujem. Tuiteljka mi je dostojanstveno pruila ruku i bez rei krenula niz hodnik. Njen potrko je malo izostao i poluzvanino mi dodao: - Nemojte da brinite, nije ovo tako opasno kao to izgleda. Oima sam pratio potrka kako se trudi da brzim koracima opravda naziv koji sam mu dodelio, a uima sam sluao Stevana kako najavljuje na dolazak u Centralni zatvor. Najavio je posetu. To se naravno odnosilo na njih dvojicu, a za mene bi bila ispravnija re, gostovanje.

218

Od kako su zapisniarku ostavili na ukarici, zavladala je tiina u kolima. Stalno se presliavam da li sam ispravno postupio, to nisam obavestio roditelje da sam uhapeen. Ne ujemo se esto i ne verujem da e dii frku, ako ne mogu da me dobiju nekoliko dana. ta e pomisliti Nena kada uvidi da mi je mobilni iskljuen, a ja se ne pojavljujem? Nema me celu no, sutra ujutru, u podne. Neto mi se dogodilo. Sreom, nije stigla da mi vrati klju od kue, kada me potrai i vidi da je sve ispreturano i odneto, valjda e shvatiti da su me uhapsili. Nadam se da e tuiteljka skapirati da nemam elju nikog da upozoravam i pustiti me za neki dan. to smo blie bili zatvoru, sve vie me obavijao strah od nepoznatog. Na kraju vonje, Pea mi je malo razvodnjio strah sa reima: - Tamo e biti sam u eliji, tako da e moi da se odmori. Nije isto, ali e bar imati mir. - Zato sam? - Da ne bi mogao da utie na svedoke. Zato te i poslala tamo. Stevanova arobna re sprovoenje otvorila je ogromna zatvorska vrata. Uli smo u veliko dvorite, izali iz kola i ekali straara koji je trebao da me sprovede dalje. Oekivao sam neki savet, poput onog kada otac daje sinu koji kree u vojsku, ali mi smo samo utali. Zlokobnu tiinu remetio je ventilator ispod haube. Straar je stigao i pokazao mi rukom put ka vratima. Ja sam se okrenuo i mahnuo im. im sam koraknuo na vrata straar je progovorio: - Ne pitaj nita, samo sluaj instrukcije. Kreni polako uz stepenice. Kreem polako uz uske i strme stepenice. Obavija me neka udna hladnoa, refleksivno stavljam ruke u depove od jakne. ujem odsean glas iza mene: - Izvadi ruke iz depova. Trzajima sam izvukao ruke, ali ne znam da li sam tako reagovao da momentalno usliim njegovu elju ili sam ih refleksivno izvukao kao to sam ih i stavio, ali ovaj put usled prepada njegovim grubim glasom. Ulazimo u neki veoma irok hodnik. Straar mi nareuje da ekam pored radijatora i ulazi u neku sobu iz koje dopire jae svetlo. Ubrzo izlazi, prolazi pored mene, kree du hodnika i zamie desno u neki manji hodnik. Uzimam jednu bonbonu, vie da zaboravim nekako na vreme, nego iz potrebe. Zvuk mrtve tiine me oborio sa nogu i ubrzo sam unuo. Naslanjam se na radijator, koji na alost ima ona otra rebra. elim da se smuljim i sednem, ali ne znam kakva budala moe da iskoi iz one sobe. Vrata su irom otvorena, vidim samo neke stalae i sto, ali ne vidim nikog, a siguran sam da ima nekog, jer sam malopre uo razgovor. Upirem laktove o butine, akama kao takama podboujem glavu i ekam. Hladnoa od radijatora polako ali sigurno osvaja jaknu, majicu sa dugakim rukavima, treger majicu i ustaljuje se u leima. Izlazi stariji brka iz sobe i poziva me da uem. Ulazim u sobu i zakljuujem da je sobica. U onom delu koji nisam video je stolica i mali stoi sa belim plastiim tanjirom punim pikavaca. - Skini pertle i kai, izvadi sve iz depova i stavi na ovaj sto - pokazao mi je rukom na veliki sto. Vidim da je neki ovek iz naroda i usuujem se da progovorim: - Nemam kai. - Ti onda nemoj - nasmejao se - daj prvo dokumenta i pare ako ima, posle vadi pertle. okoladica, bonbone, papirnate maramice, novanice, papiri, imenik i na kraju kljuevi, koji su zveknuli o sto, inili su sve to sam imao kod sebe, a da se ne zove odea. Dok raniravam pertle, kao predstavnike odee, koje takoe idu na sto, brka dodaje: - Dvaes evra ... jebem mu ... sad moram da piem jo jedan revers sa sve serijskim brojem. Skini arape i pantalone.

219

Dok kraba po nekom bloku, povremeno me pogleduje. - Izvrni arape. Daje mi znak da se obuem, ja mu stavljam pertle na sto. Kada sam zavrio sa oblaenjem brka je uzeo jednu platnenu vreicu i ubacio sve predmete sem maramica, okoladice, papira i bonbona. - Uzmi ovo sa stola, a ove reverse uvaj, jer bez njih nema para na izlasku. Stavio sam sve u unutranji dep i ekao narednu komandu. Brka je priao, veto akama izgnjeio jaknu i pokazao mi da izaemo iz sobe. Odmah po izlasku iz sobe, skreemo levo, a brka poinje da vadi sveanj kljueva iz pantalona. Zastajemo ispred nekih neuglednih vrata. Ubada klju u bravu iz prvog puta, otvara ih irom i pali svetlo. - Ui i izaberi dva ebeta, ali nemoj mnogo da bira. Desetak gomila sa po etiri ebeta prave trenutni inventar jedne od polica. Dohvatio sam prva dva, jer su sva koja sam video bila usijana i na rubovima razvrcana. Okreem se sa ebiima u rukama, a straar mi odozgo stavlja tanjir, poput onog u kojem gasi pikavce. Ovog puta umesto pikavca stavio je kaiku. Sad kapiram zato ne koristi pepeljaru. Nekom je putem radio stanice rekao da me preuzme. Isti onaj straar koji me je doveo, stvorio se iz onog malog prolaza. Poziva me rukom da priem. Kreem nesigurnim korakom, jer svaki put kada nogu podignem imam oseaj da e mi patika spasti. Pokazuje mi rukom da krenem u hodnik levo. Puta me da proem pored njega i rukom mi pokazuje da idem niz hodnik. Dvadesetak koraka i ponovo neka raskrsnica. Automatski stajem. Iza nekih reetki straar me zove rukom. Oseam ovog iza mene kako me prati. Prolazim kroz ta vrata. - Stani tu i okreni se. Okreem se i vidim straara koji me je do sada pratio, kako prolazi kroz vrata. Pozdravljaju se i zapoinju da askaju. Nema slike ima tona. Shvatam da im je ovo moda jedina prilika da veeras popriaju, jer se ovaj verovatno vraa na ulaz. Eto, zahvaljujui meni ova dva oveka noas priaju o nalivanju stepenica. Rei se smenjuju, a svakom novom, ja se popenjem za po jedan stepenik koji vodi ka utrnulosti mojih ruku. Koliko ima stepenica? Naslonjen na zid formalno sluam razgovor i ekam. Napokon se pozdravljaju, novi uvar mi se obraa: - Idi ispred mene. Kreem polako niz hodnik, plava vrata sa desne strane polako poinju da se smenjuju. uvar vadi klju i progovara: - Za cimera sam siguran da ima, ali za krevet nisam. Samo mi jo to treba. Nareuje mi da stanem i otkljuava vrata. im je otvorio, odmah je konstatovao: - Ba si srean, ima krevet, upadaj. Ako sve to nije njegovo zezanje, onda sam stvarno srean. Pruio sam prvi ispitivaki korak, a on je vrata ve zamandalio. Uspeo sam samo da vidim uavac sa desne strane, zatim neki sto poput kolske klupe, krevet na sprat u produetku i bele arape na gornjem krevetu. Gasi se svetlo u hodniku, tako da se u eliji nita ne vidi. Dok mi se oi privikavaju na mrak, polako prilazim krevetu i okazujem se neznancu. Oseam kao da gacam kroz neku baricu. - Zdravo. - Zdravo ... je l zna koliko je sati? - Izmeu pola jedan i jedan, ne znam tano - sputam ebie na krevet i mehaniki prebacujem tanjir sa kreveta na sto, gde se belio i njegov tanjir - zato pita? - Gladan sam, ne mogu da doekam doruak.

220

Setio sam se da imam onu eernu tablu, kojom bih ga ionako kasnije ponudio. Stojim naspram njega, ali ne mogu da mu jasno vidim lice. Vadim okoladicu iz depa, cepam omot i nudim ga. - Valjda e ovo pomoi, odlomi pola. Pridie se, zauzima sedei stav, tako to se oslanja jednom rukom na krevet, a drugom lomi pare. - Hvala ti, nisam nita u usta stavio preko dvadeset i etiri sata. Vidim kako prinosi ruku ustima i u narednim trenucima, po coktanju koje je vakanje izazivalo, zakljuujem da je strpao celo pare u usta. Pojeo sam danas dve okoladice, imam bonbone, ko zna ta je ovog nesrenika snalo. - Uzmi i ovo, ja sam ruao. Ne snebiva se, maa se rukom za ostatak i sa polupraznim ustima dodaje: - Hvala ti brate, neu ti ovo zaboraviti. Stavi jedno ebe pod sebe, mnogo su prljavi dueci. - Misli da je ebe istije? Ponovo poinje da coke, stvarno je gladan. - Ne znam, pa valjda peru ove ebie? - Moda godinje. - Vidi da sam u pravu, ove dueke nikad ne peru. Pored sve muke, poeo sam da se smejem. Stvarno je ovek u pravu. Posluao sam ga i jedno ebe rasprostro preko dueka. Skinuo sam jaknu, jastuk gurnuo u oe da mi ne smeta, povrnuo kragnu od majice, rairio jaknu, spustio glavu na unutranju stranu jakne i pokrio se drugim ebetom. Bolje da nazebem nego da inficiram lice. Zgrio sam se u poloaj fetusa i fiksirao pogled u mrtvilo zida sa suprotne strane kreveta, od kog me delilo moda tri lakta. Privikao sam se na miris mokrae koji je dopirao iz ugla elije. Oigledno sam ispunio sve preduslove za spavanje. Na jedan sam zaboravio. - Na emu si pao brate? - Na diskovima. - Ko bi rekao, mi ba nemamo sree. - Ja oigledno nemam. Na emu si ti pao? - Ja i drugar smo se vraali sa neke urke i obili trafiku, jebiga... - Kako su vas skembali? - Nabili smo u jakne cigare i unuie i krenuli negde da se sklonimo kako bi cirkali. Samo to smo izali iz te ulice, pretekne nas policijska patrola ... bili smo pijani, nismo ni beali ... i tako smo zavrili u Dvadeset devetom. - Zar ti nisu dali da jede neto? - Ma kakvi, samo sam vodu pio. Ceo dan me ispitivali i gnjavili. Nadao sam se da u ovde zakaiti veeru, ali sam zakasnio. ta si narezivao? - Standardno. Muziku, filmove i igrice. Zautali smo, kako sam i pretpostavio, jer tu nema ta da se objanjava. Priviknut na prigueno svetlo iz daljine usredsreujem se na ambijent i aram oima po eliji. Nema radijatora, a vazduh dolazi kroz reetke iznad vrata. Znai sve se elije greju iz hodnika, a u hodniku na svakih deset metara radijator. Zato mi je Stevan rekao da obuem dobru jaknu. Hvala mu. Iznad kenjare uspevam da vidim esmu koja tri iz zida. Ne znam zato, dobijam nagon da piam, ustajem i nazuljavam patike, kao da su gumenjaci. Prilazim uavcu i procenjujem razdaljinu sa koje mogu da potrefim rupu, za koju samo nasluujem gde je, a da ne zgazim na metalni deo, jer

221

ne znam ta ima na njemu. Udaram nogama o neku gredicu i zakljuujem da je uavac malo odignut. Praznim se, pokuavam da budem precizan, ali u isto vreme trudim se da ne udiem smrad i gledam u metalnu mreu iznad vrata. - Brate, nemoj da povlai vodu, poplavie sobu. Tu je neto sjebano, sve preliva preko. Zahvaljujem mu se, jer shvatam da bi mi moda voda napunila i patike. Ovog puta nisam video kakve je boje mlaz. Odvrem esmu, voda upada pravo u rupu i odzvanja mnogo dublje, nego kada sam na trenutke uspevao da je pogodim svojim mlazom. - Brate, kakvu muziku slua? Zakopavam dugmie, koraam, izuvam se i spremam se da uem u svoj brlog, koji nisam pravio. Glupa konstatacija. Napravio sam ga sa prvim diskom verovatno, samo nisam do veeras znao. - Rok i metal, ali ne sluam ekstremne oblike metala. - Ja sluam tehno. - Meni to ne prija. - Ni meni se ne svia to to ti slua. - Eto, sada sluamo tiinu, vidi da zatvor spaja ljude. Poinje da se smeje, ja ga pratim. - Je l ima upalja? - Ne puim. - Meni uzeli upalja, a ostavili cigare. - Je l si pitao uvara da ti zapali? - Jesam, ali kae da nema puenja u eliji. Lake bi mi bilo da su mi uzeli i cigare. Ovako, kao da me zajebavaju. - Oe bonbonu da te smiri? - Ti si bre pun slatkia ... daj jednu - dodajem mu i prvi put oseam dodir neznanca, koji je odmah odmotao bonbonu zna, ja ne volim metal, ali sam se napalio da idem na koncert Iron Maidena, drugar mi skinuo neki koncert sa interneta, mnogo mi se svidelo, ludilo, ali jebiga nisam skupio kintu. Je l si bio ti? Kako je pomenuo koncert Iron Maidena, dobio sam napad smeha, koji nisam mogao da sakrijem, ali sam oseao potrebu da nekako prikrijem. Zavukao sam se u jaknu i poeo da se guim u sopstvenom smehu. Suze su brazdale lice, sline su se slivale niz polusuvo grlo, a telo se grilo u ritmu dijafragme. - Brate je l ti dobro? Poeo sam da kaljem da do kraja zatakam suze, za ije poreklo nisam ni ja siguran. Kada sam se kaljanjem povratio da mogu da priam, nonalantno sam odgovorio: - Bonbona mi krenula u dunik, zamalo da se udavim. Sad je bolje. Nisam bio na koncertu, mnogo skupa karta. Hoemo da spavamo? - Ja sam se rasanio, ali u utati. Ajde brate, laku no. Cimeru sam poeleo laku no i primirio se, ne bih li to pre utonuo u zaslueni san. Svako sputanje kapaka izazivalo je bljeskanje nekih svetala kao da sam na koncertu. Poto svetla nisu nestajala, zamislio sam da sam na koncertu Rolling Stonesa, da probam to nekontrolisano bljeskanje da pretvorim u mirkanje sa stilom. Jednom sam se probudio, ali sama pomisao gde se nalazi esma, odagnala je uslovni refleks za e. Ujutro sam jo uvek bio u dilemi da li sam bio nedovoljno edan ili je oseaj gaenja nadjaao neto iskonsko. Moda sam sanjao da sam bio edan.

222

Budi me neko kripanje i klaparanje. ujem kako se cimer obre gore. elija je malo vie osvetljena, glasovi su sve blii, ali nema puno konverzacije. Cimer je skoio sa kreveta i progovorio: - Konano doruak. Ustao sam i stao pored momka, kome prvi put vidim lice. Nema vie od dvadeset i dve godine. Jasno se uje otvaranje i zatvaranje vratanaca na vratima. Pribliili smo se vratima i ekali na red. Vratanca se otvaraju, straar pomalja glavu, verovatno konstatuje da smo ivi i odmie se. Vidim ogroman lonac sa ajem. Neki tip promalja glavu i pita nas da li elimo aj. Moj cimer mu se obraa: - Gde da sipamo? - U ae. - Ovde nema aa. - E, onda u ake. Straar poinje da se smeje, a on protura ruke sa dve etvrtke hleba. Cimer uzima hleb, vratanca se zatvaraju, klaparanje se nastavlja i na tren prestaje, verovatno kod sledeih vrata. Sa hlebom mi dodaje i zbunjujue rei: - Toliko sam se radovao doruku, a dobio sam samo jedno pare hleba. Zar nee da nam daju neto da namaemo? - Mnogo trai, zna gde smo doli. - I to to kae, dobro je, hleb je mekan. Sedamo na moj krevet i kidamo komade hleba. Poinjem od onog ireg dela, jer elim preplanuli okrajak da ostavim za kraj. Nisam video da li je preplanuo, ali sam osetio pod rukama da je malo tvri. Jedemo i ne progovaramo, povremeno bacim pogled na tri pikavca koji se teko uoavaju na braon linoleumu. Ne elim da mu kaem ta sam video, jer nepravda boli, posebno u zatvoru. On je smazao hleb, a ja sam sve blii mom okrajku, kao i trakaranje koje dopire sa leve strane. Ovog puta nema razgovora, vratanca se otvaraju i zatvaraju veoma brzo. Zaueno ustajemo i pribliavamo se vratima. Otvaraju se vratanca i ruka uranja u eliju sa dva mala aneta od krem sira. Prihvatamo po krem sir i poinjemo da se smejemo u sav glas. Kroz isprepletanu icu iznad vrata dopire komentar, ludaci, a mi nesposobni da razmenjujemo rei usled napada smeha, nastavljamo sa pantomimom koja oslikava zajedno preivljeni trenutak, sa nadom da e ostati unikatan. Napokon, dnevno svetlo je poelo da prodire kroz male spoljanje prozore, optoene gustom mreom i na putu do elije uspevalo je da se pomea sa svetlom od sijalice, inei malko prirodniju svetlost. To malo je dovoljno da konano jasno vidim totalni izgled elije i umotvorine po zidovima. Linoleum je napravljen u jednolinoj braon boji, ali je gaenje i dogorevanje pikavaca napravilo obilje nepravilnih tekstura, tako da je pod liio na ilibar. uavac je ubetoniran u neko postolje u samom uglu elije. Zarao je, ali je obloen prljavtinom i skroz se stopio sa bojom betona. Iznad uavca vidi se rupa u zidu, kroz koju pretpostavljam da izlazi voda, koja bi trebalo da spira govna. Sad mi je jasno zato voda plavi pod. Fali deo koji usmerava vodu na uavac. Iznad esme visi kanap preko metar duine, koji je obeen o neku kuku koja izvire iz zida. Nisam pitao straara zato mi oduzima pertle, pretpostavljao sam da je zbog spreavanja samoubistva veanjem, ali kada pogledam ovaj kanap na zidu, moram da se zapitam, da li je nekom stvarno stalo da se ja ne obesim? Naravno, da je stalo, ali da se ne obesim svojim pertlama. Pertle slue striktno za veanje, a kanap od vodokotlia slui samo za povlaenje vode. Ako bi nekom dola luda buba, on bi u sebi rekao: eh, uzeli su mi pertle, ne mogu da se obesim i sav nemoan bi unuo u ugao sobe. Ako bi sluajno tek tada ugledao kanap u oku elije, opet bi

223

nevoljno u sebi prokomentarisao: sigurno ovo ne bi izdralo, im su ga stavili da visi. Neki malo reeniji u zamisli ipak bi probao, jer proba se ne plaa i eto uda kada pred doruak poviri zatvorski uvar. Najbitnije je da je neko otaljao formu i da je uraeno sve po propisima, a sutina e se pokriti sa komentarom: ne moe se svaka sitnica predvideti. Opet moj glas razuma, oigledno me ne naputa u ovako tekom trenutku. Nisi ti kompetentan da ceni da li je postojanje kanapa opravdano ili ne. Moda je neko pametniji od tebe izraunao da ta duina kanapa nije dovoljna za veanje, a moda je to sigurnosni kanap ... zna ono, povue malo jae i on pukne. Verujem ti, sve to kae, ostavi me, hou malo da popriam sa ovekom. - Hoe da se potpie na zid? - Razmiljao sam ta bih mogao da napiem, ali ne znam jo. Ti? - Noas sam sanjao neto najlepe do sada. Hteo bih da nacrtam svoje snove. Nisam ba vian crtanju, ali ima dosta prostora za vebanje pored uavca. - Ja dobro crtam. Imam jednu ekipu sa kojom slikam grafite, kad skupimo kintu za sprejeve. - Ozbiljno - pitam sa nevericom. - Brate, samo reci ta eli - deluje ubedljivo. - Zna kako izgleda Keith Richards iz Stonesa? - Onako otprilike. Mator je... - Nema veze, ja u ti asistirati, nije bitna faca, ve poloaj tela. Sigurno zna kako izgleda Pobednik na Kalemegdanu? - Ma, znam brate. - E, vidi - oblikujem rukama konture u vazduhu - hou na onaj stub da nasadim Keitha sa gitarom. Nije bitna faca, staviemo jedan dobar doint da viri iz njegovih usta i bie super. - Uu, brate, ta ti sanja... Uzeo je kaiku u ruku i poeo laktovima da premerava visinu zida, a zatim da stavlja recke. Kada je izreckao jedan deo zida do visine njegove glave, poeo je da povlai horizontalne linije. Nisam mogao, a da ne prigovorim: - Pazi da ne uniti neiji potpis, nije fer. Samo je klimnuo glavom i nastavio dalje. Hodnikom poinje da se razlee pria. Ljudi se prozivaju po elijama, postavljaju i odgovaraju na pitanja. Kapiram da moraju tako da komuniciraju, jer se ne poznaju. Drka od kaike tri iz ruke i pravi tanke linije negde izmeu potpisa. Ne prigovaram nita, samo pratim kako nastaje stub. Pokreti su mu sigurni i smerni. Deluje kao da ima kolovan pristup problemu. - Brate, ne znam u kakvom poloaju da napravim Keitha. irim noge i u pognutom stavu nametam se kao da imam gitaru. Zauzeo sam takav poloaj da ak vidim i svoju senku pri ovako slaboj svetlosti. - Ne valja brate, Pobednik ne iri toliko noge. Mora da bude u nekom polukoraku. Mora da ima liniju koja stremi ka visini. Kapira? Pokretima glave dajem mu do znanja da kapiram i premotavam po modanim fiokama Keithove stavove. eta se on po bini, pravi i polukorake, ali to nije prepoznatljivo. Zauzimam pozu kada izbacuje jednu nogu, a stoji na drugoj. - ta kae na ovo? - Na jednoj nozi stoji i svira? - Ne, ne, to je samo trenutak. Je l moe to da ukomponuje? Ali pazi, ova noga mora da bude savijena u nameri da se isprui i ponovo vrati. - E, brate ja ne pravim strip. Savij ti tu nogu i probaj to due tako da dri.

224

- Vai, pazi kad crta gitaru da ne bude neka sa otrim ivicama. Nacrtaj neku poput akustare, nee mnogo da pogrei. Uh, kakav oseaj. Poziram neznancu svoje snove. Gledam neznanca dok crta moje snove. Neznanac na zidu elije crta naslovnu za bootleg Stonesa iz Beograda. Ja ispunjavam svoje snove. - Super, izbaci mu bradu kao kod vetice iz crtanih filmova, ali napravi malo ire lice. On je sluao moje rei, a ja kaiku kako grebe meku povrinu tvrdog zida. Novi Pobednik je ukomponovao u postojee potpise tako da nijedno slovo nije okrznuto. Na kraju se u uglu potpisao kao arenko i rekao mi, da je to poklon za onu okoladicu. Lepi poklon u ivotu nisam dobio, za sada. Nisam video nunik u kome postoji sat, a ni ovaj nije izuzetak, tako da ne mogu da procenim koliko smo jo vremena proveli zajedno, ali je bilo sasvim dovoljno da zapletemo dugaku icu od misli koje su nas spajale, za razliku od ica madraca koje su nas fiziki razdvajale. icu je prekinuo straar, koji je otvorio vrata sa reima: - Srane, skalupi ebie i spremi se za pokret. Dok je on kalupio ebie, ja sam zavirivao ispod kreveta i ubeivao straara da nema nikakvog plastinog dela iza kreveta, niti ispod dueka. Izali su zajedno, Sran sa osmehom, jer mu je bilo drago to izlazi iz nunika, a straar sa reima: majku mu narkomansku, nije valjda pojeo plastiku. Ne zadugo pozvao je i mene, ali bez ebia. Na kraju hodnika, saekao me je drugi straar, koji me je vodao kroz neke lavirinte i doveo do velike prostorije u kojoj je bila samo jedna klupa. Naredio mi je da ekam dok me ne pozove. Uao je u prostoriju levo, a ja sam sedeo na jednom kraju klupe od pet metara i povremeno bacao pogled na drugi kraj, gde je sedeo momak, kog je osvajao san. Iz leve i desne prostorije dopirala su kikotanja i glasni razgovori. Izaao je i pozvao me prstom. Ja sam uao u ovu prostoriju levo, a on je produio u onu desno. Naao sam se u prostoriji veliine uionice, na ijem je kraju bio red stolova za kojim sede tri ene. Odmah je poelo ispitivanje o personalnim podacima. Sve je ilo glatko do strune spreme. - Osnovna kola. - Ovde pie srednja. Kada znaju zato me pitaju? - Verovatno je u brzini napravljena greka. Prihvatila je bez pogovora i ekala drugu enu da to otkuca. Red je da odem do fakulteta, moda sam posle ove bolonje diplomirao, a da nemam pojma. Konano da i ja uestvujem u kreiranju statistike. Moda imam pravo da se odreknem srednje kole, ionako mi niemu ne koristi. - Priite da potpiete - potpisujem urno dva primerka glupih rubrika - izaite i ekajte u hodniku. im sam izaao, straar me poveo niz hodnik i posle desetak metara uveo u prostoriju, kojoj sam odmah prepoznao namenu. Red je bio da me zavedu u kartoteku. Ponovo diktiram line podatke, oveku koji zapisuje na neki uti karton. Za par minuta zavrava i stajem na vagu odakle mu diktiram visinu i teinu. Silazim sa vage i stajem u stav mirno, iz kog mu okreem desni pa levi profil, a on kao umetnik kada crta portret odmerava i na karton neto belei. Iz tube istiskuje crnu masu koja se kao zmijica uvija na nekoj zdelici, potom je razmazuje malim valjkom. Nareuje mi da zavrnem rukave do lakata i kroz alu dodaje da je vreme da isprljam ruke. Na kartonu jasno pie koji prsti u koju rubriku idu, ali on ne preputa nita sluaju ve svojom vrstom rukom mae valjkom moje prste i usmerava u rubriku na papiru. - Zato si ovde? - Zbog gluposti - odgovaram onako radi reda.

225

- Ja sam uo da pravi dobre diskove. - Zato me onda pitate? - Da vidim da li se stidi. - Ne stidim se, ali mi se ne pria o tome. - Ba teta, ja mislio malo da popriamo ... ajde sad karate udarac, ali ne udara, ve polako ravnomerno pritiska. Bez rei me usmerava u susednu prostoriju da operem ruke. Prolazim pored neke masivne stolice, nalik na elektrinu i ne kapiram emu slui. Dok prakom perem ruke, vidim njega kako na stolicu nakainje ploicu sa nekim brojkama. Kae mi da ne urim i da dobro operem ruke. Zamie u onu prostoriju odakle smo i doli. Brzo briem ruke o neke grube papirnate ubruse, vadim maramice iz kesice, stavljam ih u unutranji dep i spretno solim praak u kesicu. Punim pola kesice, vraam u dep i nastavljam da ribam ruke. Vraa se i podie aparat sa stola. Dok spiram garave grumuljice praka, on gleda kroz aparat, zatim dolazi do stolice i malo sputa tablicu sa brojevima. Briem ruke ponovo i prilazim stolici, jer vidim da je meni namenjena. Pomeram vratanca, koju ini tablica sa brojevima, sedam na hladnu stolicu i ekam instrukcije. Dobio sam samo jednu instrukciju da se ispravim i pogledam pravo u aparat, kao na svadbi. Dva puta je sevnuo blic prastarog Nikona i sasvim jasno mi dao do znanja, da je zavrena jo jedna epizoda u novom poglavlju mog ivota. Bilo je oko podne kada sam se vratio u eliju. Stalno me preseca misao da li su ve bili u tampariji i da li su nali tipa koji mi je dao snimak. Obeleio sam ga u mobilnom kao Branko koncert, da bih znao o kome je re. Odneli su desetak kesa sa reklamom tamparije. Ako je sueno da ih nau, a mogu vrlo lako, onda neka to bude to pre da ne amim u uvom nuniku vie, dobiu neku boletinu. Vrata se otvaraju, neki ovek pokunjeno ulazi i malo se tetura. Pomno ga pratim. Sputa ebie i tanjir na sto, maa se za ipku od kreveta i seda meni pod noge. Refleksivno sam zgrio noge i spremno ekam mogunost neuobiajenih radnji. Polako osvaja donji deo kreveta i naslanja lea na zid. Poinje da drema. Par puta sa tekoom die glavu koja sa lakoom zauzima neprirodan poloaj. Uviam da me ne konstatuje u trenucima kada su mu oi otvorene. Deluje kao da gleda kroz mene. Odluujem da mu nekako dam do znanja da postojim. - Izvini, ovo je moj krevet. ovek otvara oi, gleda me sigurno pola minuta i progovara: - Nemam snage ... da se popnem gore ... molim te, pusti me tu da spavam. Po ispresecanom tihom govoru, moglo se zakljuiti da ne pria kojetarije. Silazim sa kreveta i pokuavam da nekako saznam ta se sa njim deava. - Je l ti treba pomo? Povlai se polako ka mom bivem uzglavlju. Tiho progovara: - Ne, samo me pokrij ... molim te. Izvlaim nekako ebe preko koga je legao i pokrivam ga. Deluje mi kao da sam ga prekinuo u zimskom snu i sa reima, pusti me da spavam, nastavio da sanja. Nita mi nije preostalo sem da uzmem njegove ebie i popnem se iznad njega. Dobro je, barem nije navalentan. Nesvakidanji pogled na sobu. Pogled sa visine pravi varku i odaljuje uavac, ali otar miris mokrae vri korekciju greke i odaje pravo stanje. Gore se bolje vidi, zato vadim papire da proitam ta sam sve potpisao na spisku privremeno oduzetih stvari. Nadlakujem se, ali svetlo koje potie od sijalice iz hodnika bije mi pravo u oi. Postaje mi jasno zato je neko zakaio koricu od sveske na mreu. Pomeram se malo ulevo i uviam da korica besprekorno obavlja svoju ulogu. Tri puta sam preao spisak od tri strane i zakljuio da na spisku nema kese sa desetak kilograma pisama i

226

oko stotinak Iron Maiden izdanja. Za pisma mi je jasno, jer nisu mogli da napiu u zapisnik deset kilograma ili crvena kesa od cipela puna do vrha, a nisu mogli tako brzo da prebroje, ali kako su ovi diskovi isputeni na spisku, granii se sa misterijom. Otvaraju se vrata sa leve strane i ubrzo zatvaraju. Verovatno je neko uao u eliju. Najpriljiviji ovek iz sedmice poinje priu: - Danas mi doao neki narkoman, ne zna za sebe. Ja mu stavim ebie na ruke, a on poe da mi jebe majku i neto mumla kako mu dajem pocepano ebe. Vidim ja da mu nije dobro i iskuliram ga. On ponovo pone neto da mumla i baci ebie na pod. Zavijem ga pesnicom u rame i on padne kao svea. - to ga nisi zveknuo u glavu? - desno od mene neko dodaje. - Bilo mi ga ao, neka narkomanina, sav je pogubljen. Da nije doao kod vas neki narkoman, a ljudi? Svi ute. U daljini uje se poznato klaparanje kolica. Verovatno je vreme ruku. Rasprostirem papirnatu maramicu na sto i strpljivo ekam ispred vrata sa dva tanjira. Prua mi hleb. Kaem da ima jo jedan ovek, dodaje mi jo jednu etvrtku. ekam drugi krug. Proturam tanjir kroz prozore. Gledam vodopad od graka kako upada u tanjir. Ponovo zeleni vodopad. Dva tanjira se pue na stolu. ekam da se malo ohladi i penjem se da ruam na krevetu, jer mi je tu nekako najugodnije. Graak sa vlaknima od mesa i bez zaina, podsea me na menzu tekih devedesetih. Onda nije bilo mesa, a ovde je meso u tragovima, tako da se ne razlikuju. Bitno je da zamirie da bi se stvorio privid kako ima mesa. Ne budi sumnjiav, zna i sam da uvek na prvi pogled jasna stvar, ne mora da bude ispravna. Je l se javlja radi reda ili ima neki stav? U zatvoru se ljudi odvikavaju od loih pojava u drutvu, kao to je korupcija i protekcija. Da ne bi dolo do pojave da onaj to deli hranu, nekom koga poznaje stavi vei komad, a nekom to mu se zamerio manji, sve to u dosluhu sa kuvarom koji see, onda se pribeglo cepkanju mesa na konie. ekaj malo, a ta e biti sa tim ovekom kada izae napolje i doe u situaciju da nekom sipa neto to nije iscepkano? Onda moe da doe do korupcije i protekcije, a nije imao nikakvo odvikavanje od toga, samo je bio sklonjen od takve pojave. Ispravno razmilja, ali si zaboravio na injenicu, da kad on izae, neko drugi e umesto njega da sipa ili e sve ve biti iscepkano, tako da nee moi da pogrei. Mogu ti rei da si mi otvorio oi u ovom mraku. Muzika dopire sa leve strane i pretpostavljam da se razlee du itavog hodnika. Suvi narodnjaci, ali osveava atmosferu. Nie se pesma za pesmom, spiker poinje neku priu sa najavom da je sedamnaest asova i dvadeset pet minuta. ujem kako se tumbaju stanice i u iekivanju koju e DJ da ostavi, razmiljam kako je prolo sedamnaest sati plus neto minuta od kako sam u zatvoru. Da li e sutra da me pozovu kod istranog sudije? Ako me zadre u pritvoru, barem u moi da vidim advokata. - Pusti neto zabavno - dopire sa desne strane. - Ko trai? - Dvanaestica. - Na emu si pao? - Kraa. - To se ceni, je l zna tarifu? - Kakvu bre tarifu? - Ovde su samo rei dabe, ali pazi, one rune mogu da budu skupe - poinje smeh kroz hodnik - regularna tarifa ti je pola sata za jednu bateriju, onu malu, alkalnu, ali poto ne sluam zabavnu, onda se tarifira duplo, jer imam ir na ivcima, a moe od zabavnjaka svaki as da proradi.

227

- Odustajem. - Ako se predomisli, obrati se straaru za baterije i pitaj ga za njegovu tarifu, a do tad sluaj dabe narodnjake. Narodnjaci nastavljaju, a nema ko da ih promeni ili barem gazi reima. Ne bih da zapoinjem priu, nekako mi vie prija da sluam. Valjda e biti novih pria. Taman sam se malo primirio u nameri da dremnem, kako bih prekratio vreme, ali me trglo glasno mumlanje i stenjanje ispod kreveta. U nekom paninom strahu skaem sa kreveta i upirem pogled u neznanca koji se gri i isputa sve neprijatnije zvuke. Ponekad u grenju i okretanju prebaci ebe preko usta i proizvede jo sablasniji zvuk. Naginjem se i pitam ga da li mu treba pomo. Odgovara mi odrenim klimanjem glave. Ne znam kako da mu pomognem i zauzimam stav za penjanje na krevet. - Ej, koliko ... je sati? - malo me iznenadio. - Oko est. - Molim te ... uzmi mi veeru. - Ima graak za ruak. - Ne, neu graak ... prospi to i uzmi veeru. Ponovo hodnikom, zatvorskim damarom, struji tiina. Dobili smo za veeru kobasicu, veoma kratku ali debelu kao pedersko govno, sa etvrtkom hleba, naravno. Nema neki miris, ali se nadam da e uz dodatak onog krem sira od doruka moi da se jede. Moj cimer je sada u fazi nekog sna, za razliku od desetak epizoda kada je stenjao, kukao, krgutao zubima i udarao rukama u zid. Oi sam privikao na polupomrainu i blejim u novog Pobednika na zidu. Tiho, kao senka cimer prolazi pored zida, staje ispred uavca i zauzima poznatu muku pozu za olakavanje. - Nemoj da povlai vodu, poplavie. Nekoliko trenutaka sam u dilemi da li me je uo, ali kad je voda pokuljala iz cevke i razlila se pored ulaza, a on sa otvorenim licom krenuo ka krevetu, shvatio sam da me nije registrovao. Moda me je uo, ali nije me registrovao. - Hoe bromazepan? - poluujno je progovorio. - Ne pijem ti ja to. - Ja moram. Hvala ti za kobasicu. - Ma nita. - Na emu si pao? Moda su ga mokre noge povratile, deluje trezveno. ak je video i kobasicu. - Diskovi. - Nije strano. Koliko si ovde? - Oko dvadeset sati. - Ne brini, pustie te sutra na slobodu. - Ako me ne puste? - Oe, ne brini, to su samo diskovi. Gurnuli su te ovde da te malo prepadnu da bi sve priznao na sudu. Trezveno razmiljanje za oveka, koji je do malopre bio u delirijumu. - Na emu si ti pao? - Nisam se odazvao na sud. Uhvatili me na pecanju. - Kako su znali gde si? - Neko me ocinkario. - Jebiga.

228

utimo, neto mi pria ne pije vodu, ali nemam neku veliku elju da istraujem. - Ja sutra idem gore u sobu. Tamo sigurno ima mobilni, ako treba nekom tvom ortaku da javim da si pao, samo mi daj broj i reci mi ta da mu kaem. Ako moe da upozori porukom, lake je. - Nemam nikog, ja radim solo. - Najbolje tako. ovek, kome nisam dobro video lice, niti saznao ime priao je skoro do poveerja, kada je iznenada poeo da hre, potom da se trza i povremeno vie, kao da runo sanja. Ne znam odakle mu upalja, ali je istim zapalio nekoliko cigareta, koje je posle zasluenog uivanja u dimu, sono ugasio na linoleum. U pauzama izmeu cigareta zavalio je i nekoliko lajmarica na isti linoleum. Jedino to sam neobino saznao je da je dilovao heroin i da se zbog toga vue po sudu. On i dalje diluje heroin, ali se vue po sudu zbog stare optube. Posle toga mi je manje neobino bilo saznanje da je na heroinu i da ima krizu. Definitivno se poklapa sa onom priom koju je danas ispriao nevidljivi iz sedmice. Deluje kao dobra dua, gotivim ga. Poveerje je, ali san nema kuda da pobegne. Uvek moe da oene malo vremena od ivotnog sata i izvede nas iz realnosti. Ovde realnost zadire i u snove, zato svi pribegavaju razgovoru u nadi da e barem na sekund otii iz realnosti. - Jedanaestica, sedmica ovde. - Kai. - Na emu si pao? - Ukrao sam mobilni. - Pustie te brzo, ne brini. - Nee, imam ja tri meseca da gulim. Osudili me na dva meseca, oterao sam sudiju u piku materinu, a ona mi lupila jo mesec dana za nepotovanje suda. A, ti? - Razbojnitvo, etiri godine, odsluio sam dve godine i tri meseca. Ti mora da si imao dosije, kad si dobio dva meseca za mobilni. - Jesam, dva puta sam leao zbog krae. - Bako ... o bako. - Oj sine - sa desne strane iz daljine dopire muki usitnjen glas. Radoznalo se pribliavam vratima da ujem baku, jer oseam da je neka zajebancija. - ta misli, bako, da li je mnogo dva meseca za jedan mobilni? - Jeste, nego ta, svi smo mi ovde nevini, sinko. Poinje lanani smeh sa desne strane i razlee se po hodniku. I mene osvaja smeh, ne moe se protiv prirode. - Pravo zbori bako, kao i uvek. Desetka, ima li koga? - Ima. - Na emu si pao? - Deparenje. - Je l si na zadravanju? - Jesam. - Ima li cimera? - Nemam. - Bako, ta kae za ovog? - Siiinko, taki su meni krali pilie iz avlije. Baka se oigledno uivela u ulogu da zasmejava narod, a ruku na srce dobro joj ide. Poto sam u devetci, pretpostavljam da e da se obrati i meni, jer ide redom.

229

- Devetka, na emu si ti pao? - Diskovi, i ja sam na zadravanju. - Koliko su ti nali diskova? - Oko hiljadu ipo. - Bako, ta kae na ovo? - Lae sinko ki ker, ima on fabriku diskova. Ne ide se sa iljadu ipo na zadravanje. - Ajde ljudi spavanje, treba rano da se ustaje - dodaje uvar. - Ali ne treba da se spava na radnom mestu. - Ba si namor - uzvraa uvar. - Samo jo jedno pitanje, devetka, ima li cimera? - Imam, spava. - Dobro. Bakoooo. - Oj sinko. - Je l vreme za spavanje? - Spavaj ti sinko, a ja u da okrunim malo kukuruza, treba mi za ujutru, da naranim ove moje pirgavice, ako ih ne pokrade neko noom. Straa, straa... - Reci bako - javlja se straar kroz smeh. - Je l osiguran taj iz desetke, da mi noas ne pokrade ove pirgavice. - Mirno spavaj nano, sve je zakljuano. - Znala sam da mogu da verujem u narodnu miliciju, laku vi no i srea vam pevala. Baka je izazvala erupciju smeha, ak se ulo i kratko skandiranje gde je konfiguriralo njeno ime, a straar je samo nekoliko puta ponovio reenicu: dosta je bilo za danas, spavanje. Otuen od poimanja vremena u skuenom prostoru, brojao sam nevidljiva i neujna zrna kukuruza koja je baka krunila u iekivanju sutranjeg dana, kada bi trebalo neto da se desi. Nisam mislio da sam jedini, koji broji nevidljivo da bi mu to pre prolo vreme u nevidljivom, zaguljivom i smrdljivom, ali kada je enski glas progovorio iz straareve motorole, shvatio sam da to svi rade, sem onih koji su uspeli da usnu, poput mog cimera. - Dolazim sa pritvorenicom, pripremi se za sprovoenje. - Primljeno. Pre nego to je straar izrekao tu jedinu re, nastala je dugaka plejada povika uzdaha, coktanja, nutkanja, mumlanja; iju juuuu, doi seko, malo vamo, kako se zove? lutko, kako lepo miriiiie; uprkos tome to se nijedna re vie nije ula iz enskih usta. Ponovo sluam tiinu i miriem ustajalost elije, koja jasno prikazuje koliko ivot moe da se ubajati ukoliko se ne ivi onako kako je propisano. Jue, a moda je bilo i prekljue, ne znam jer nemam sat, prvi put sam proitao jedno poglavlje iz uputstva za ivljenje u Srbiji, ijim bi itanjem i samokontrolom ovek trebalo da smanji mogunost da mu se ivot bajati. Lepo pie da me pored trenutnog bajaenja eka dodatno od tri meseca do pet godina. A, ta ako me sutra ne puste iz zatvora? Da li u biti navodno sam u eliji ili u biti negde gore, gde pretpostavljam vae neki posebni zakoni. Radije u biti navodno sam u nuniku, nego u sobi gde ima makar jedna budala, jer se uvek nae neko blizak budali, koji e ga slediti za pohvalu ili in uvaavanja. Da nisam uo zatvorske prie, godina dana vojske, od ega tri meseca u ratu, dovoljno mi je da zakljuim kako jedan izdvojen sistem uvek iznedri nekog dominantnog kome se treba klanjati. Brojim zaplenjene diskove umesto ovaca, a san nikako na oi. Ne znam koje je doba noi, cimer me pita da li sam budan. Nemam elju da priam, utim i diem kao i do sada. ujem kresanje upaljaa, potom oseam miris cigarete. Moda sam trebao da prihvatim onaj bromaze-

230

pan. Ako mu traim, poee pria, koju ne elim. Imam utisak da bi pria sa njim nekako usporila vreme. Hladno mi je. Ne znam da li sam pridremao, ako jesam sigurno me je probudila hladnoa. Obrisi zore polako nadjaavaju slabu svetlost sijalice koja jedva primetno dopire negde sa kraja hodnika. U daljini se uju paunovi umesto peveva. Sandame, vilenjaci i drekavci iskradaju se na prstima noi, da bi ouvali misteriju njihovog postojanja. Ovde nisu bili sigurno, jer je ovo mesto i za njih zlokobno. Ukljuenje sijalica u hodniku zvanino daje signal za poetak novog zatvorskog dana. Cimer poinje da stenje. U daljini ujem klaparanje kolica. Silazim sa kreveta i poinjem da etam po polovini elije koja nije poplavljena. Moj sapatnik sve vie stenje i gui se ka zidu. Teko ga je sluati, a jo tea mi je pomisao da moda mogu da mu pomognem, a ne znam kako. - Je l ti treba pomo? - Ne, ne ... tera me da serem, ali moram da se uzdrim. - Ma seri brate, ne obraaj panju na mene. - Nije to. Ako ponem da serem, posle ne mogu da se zaustavim, terae me na svakih deset minuta. Javi kad uje ove to dele hranu, moram da kaem straaru da hou kod lekara. Stie prvo aj, za koji nemam rekvizit. Cimer se obraa straaru sa reima da mora kod lekara. Straar ulazi u eliju, staje na sred bare i pod svetlou koja dopire od otvorenih vrata posmatra bolesnika. - ta ti je? - Imam krizu, moram kod lekara. - Strpi se malo, proi e. - Ne mogu. - to se drogira kad ti kodi? - nema odgovora - prijaviu te. E, ljudi moji, kakvu ste poplavu napravili ... Pomozi malo kolegi, stavljaj mu obloge dok ne ode do lekara. utao sam i ekao da zatvori vrata. Ne znam koliko se straara do sada promenilo, ali svi su podjebavaki nastrojeni, kao da im tako stoji u opisu radnog mesta. Prvi put sam jasno video cimerovo lice. Totalno je bled i ispijen. Pogurenost odaje jo jasniju sliku nemoi. Zamolio me je da ja uzmem ostatak doruka i vratio se u krevet. Ja sam prionuo u ciklinu etnju koja se sastojala u est polukoraka i dva okreta, jer nisam hteo da gacam po bari i da remetim njegovo pljuckanje po linoleumu. Kada sam preuzeo dve patete za mazanje, hotelske veliine i nepoznatog proizvoaa, povukao sam se na krevet sa tanjirom, hlebom i kaikom da malo prezalogajim. Hodnikom nastaju prozivke, koje oznaavaju poetak jutarnjeg razgovora. Kaika je suvie velika za limenku da bih mogao da zahvatam i mackam pare po pare, zato razdvajam hleba i istresam ceo sadraj limenke, koji jednim potezom kaike razmazujem po unutranjosti etvrtke hleba. Zaista je bolje nego jueranji suv hleba. Javlja mi se oseaj da svakim zalogajem ostajem jedan dan vie u pritvoru. Znam da je to samo produkt mojih crnih slutnji, ali je oseaj dovoljno jak da stavljam preostali deo sendvia na tanjir, nadvijam se preko rama i odlaem na sto. Uzimam papire koje sam nedavno potpisao, ne bih li odgonetnuo kada mi istie zadravanje. Nailazim na jedan papir na koji do sada nisam obratio panju. Uoavam velikim slovima ispisane rei, reenje i malo ispod, obrazloenje. U reenju precizno pie da zadravanje poinje od esnaest asova kada sam lien slobode. Obaveten je istrani sudija, zatim neke formalnosti i na kraju: Takoe je obaveten i posebni tuilac za visokotransparentni kriminal, Dragana Dokoni. Ona samu sebe obavetava. Sve je mogue u formalno pravnim spisima. Stie i obrazloenje. Imenovani je osumnjien da je izvrio krivino delo:

231

Neovlaeno iskoriavanje autorskog dela ili predmeta srodnog prava iz lana sto devedeset i devet Krivinog Zakonika, na taj nain to je u periodu od dve hiljade i prve do dananjeg dana neovlaeno objavljivao, snimao, umnoavao autorska dela, interpretacije muzike koncerte i iste stavljao u promet, odnosno u nameri stavljanja u promet neovlaeno drao umnoene u svom stanu, sve to u nameri pribavljanja imovinske koristi za sebe u za sada utvrenom iznosu od etiri hiljade i trista amerikih dolara, iako se osnovano sumnja da je navedena suma vea. Naime, osumnjieni Stojan Crnkovi je u navedenom periodu neovlaeno unosio ureaje za snimanje zvuka i slike na gotovo sve vee koncerte odrane u Srbiji ( npr. Iron Maiden, Duran Duran, Toto, White Snake i dr.), neovlaeno snimao ove interpretacije, nakon toga ih stavljao u promet, na taj nain to je te snimke oglaavao putem interneta na razliitim forumima. Navedeni iznos uglavnom je naplatio preko Western Uniona, od raznih kupaca iz sveta trgujui snimcima, koje je sam izradio, kao i snimcima koje je razmenio ili pribavio od drugih lica. Ovlaeno slubeno lice, Pea Jovovi. Ne mogu da verujem, Pea mi se obraao mejlom pod pravim imenom i prezimenom. Imam pravo albe, koja ne zadrava izvrenje reenja. Ovaj esej u kom se nigde ne navodi razlog objektivnog zadravanja je potpisao inspektor i obavestio tuiteljku, koja je lino postavila ultimatum. Zato ovakav kukaviluk? Sada mi je jasno zato su mi obojica rekli da nee dobro spavati, ako odem u zatvor. Oni su potpisali reenje pod njenim pritiskom. Kakva je to ena? Zar na kraju eseja ne moe da stoji reenica, u kojoj se jasno obrazlae bojazan da ne utiem na svedoke i prikrijem tragove? Kakve veze ima ono to sam radio, ako se ne pretpostavlja ta bih mogao da uradim, te mi se na osnovu toga izrie zadravanje. Onako nadmena i otresita osoba nije imala petlju da potpie reenje sa razlogom zadravanja, pa je poturila njima. Da li e neki pretpostavljeni pogledati ovaj papir? Nikada. A, zato bi kada je kriminalcima mesto u nuniku, koji se atro zove samica. Neto mi se slano i sluzavo skuplja u grlu, znam ako krene dalje postae gorko, a ukus gorine ostavlja duboke tragove, koje predupreujem tako to aljem slanu lajmu prema zidu. Masivna je i aerodinamina, daleko leti i pada pod noge Pobedniku. Nastupa olakanje. Cimer ustaje, pridrava se za zid i okree se ka meni. - Je l ima nekog papira? - Imam jedno pare, ali nemam hemijsku. - Ne to, moram da serem. U sebi se malo smekam i pretraujem depove u nameri da naem papirnate maramice. Nalazim etiri maramice i pruam mu dve, raunam da moe i mene isto da snae. Malo me udno gleda, podie palac kao znak olakanja to e obrisati dupe finim papirom i sputa pantalone, kao pripremu pred totalno olakanje. etiri uzdaha, tri prdea, neka udna materija tipa moja oka dva. Promaja struji hodnikom i ne dozvoljava tipajuoj materiji da se olako izmigolji kroz pletene reetke. Svako ima svoju muku koja ga tipa. Ja sam svoju preselio na zid, red je da i on svoju poalje na neko drugo mesto. Ovog puta me sasluao u vezi poplave i sprao je muku sa nekoliko zamaha tanjira punim vode. Hodnik, zatvorski damar, poinje da se ispunjava priom. Nevidljivi iz sedmice namee dijalog kao i uvek. - Sluajte ta pie u jueranjim novinama: Suenje S. T. dvadeset sedam godina starom, variocu iz Stepojevca, optuenom da je u protekle tri godine silovao osam ena, poelo je jue u Okrunom sudu iza zatvorenih vrata. Suenje je zatvoreno za javnost zbog zatite identiteta ena koje je ovaj manijak, prema optunici, obljubio. Prema navodima javne tube, optuenik je svoje rtve presretao na ulici i prilazio im s lea. Stavljao im je no pod grlo ak i usred bela dana, dok

232

je nou upadao u stanove. Od svih ena, najpre je traio da ga oralno zadovolje, a potom bi ih silovao. Meu rtvama bila je i jedna trudnica. Bakooo, o bako. - Oj sinko. - ta kae ti na ovo? - uti sinko, samo kad je sklonjen sa ulice, taj bi i mene ovako jadnu i ubogu silovao. Cimer koji se bio malo primirio, najednom sa velikom kurai u glasu ulazi u priu. - Ja ne bih njemu ni sudio. Treba pobiti ta govna. - Odakle se javlja ti? - Devetke. - Ja sam jue trebao da ti presudim, pizdurino jedna narkomanska. Ti da nekom presudi, narkomanino jedna valjiva. Sloio sam te kao kruku na vaaru. - ta je bre? Ko si bre ti da mi daje pocepano ebe? Ja sam stari domac, a ne guter. Odjebi. - Neka, neka, sreemo se mi. Zaalie. - Odjebi. Tajac se pretvara u kratku stanku, koja postaje dramska pauza, koju prekida neko sa desne strane: - Devetka, gde si sluio u ime naroda. - Zabeli. Dva biva domca su se sluajno srela i zapodenula razgovor o nadimcima, paviljonima i dogaajima. Ispostavilo se da nisu bili tamo u isto vreme, ali ovaj iz elije desno zna i neka deavanja i posle njegovog bitisanja. - Reci mi kako je ubijen onaj deko? - Kanjenici ga bili pesnicama i nogama po bubrezima i stomaku. Umro jadnik posle dva dana. Poznavao sam ga, mnogo mi ga je ao. - uo sam da je zvanina verzija, kako mu je srce otkazalo. - Dobro si uo. - Nije mi jasno kako je ta, ta ... budalatina zvanino prola. - Tamo ti je lekar bog, ta on potpie to je zakon. - Ma jasno mi je to, ali kako nije reagovala porodica? - ta da radi porodica kad su ga doterali u zavarenom limenom sanduku, koji ima samo prozore za prepoznavanje. Kome da se ale? Nema ti tu... - Narkoman, uo sam da je tamo lekar isto narkoman. Kad daje bromie kae, jedna tebi, jedna meni. Je l tebi priao, pet tebi, pet meni. A, narkoman? - umeao se poznati glas iz sedmice. Tiina je smenila kratko pikaranje i nastavila da krui hodnikom. Postajem sve nestrpljiviji, ni jedna pria vie ne moe da mi okupira um, koji su obrglila iekivanja i brane ga od zatvorskih pria, vetih napadaa. ujem klju kako aka po bravi, a oseam ga kako mi aka po stomaku. Vrata se otvaraju, straar otresito progovara: - Ajde kod lekara. Agonija se nastavlja. Kada su zakripala vrata koja dele dva hodnika, nevidljivi iz sedmice mi se obratio: - Ja jue pitah, je l ima neki narkoman, a ti uti. to ga prikriva? - Nisam znao da je narkoman.

233

- Sluaj, dau ti jedan besplatan savet ... kad izae napolje pravi se neutralan, a ovde postoje samo dve strane. Kapira? Poinjem da kapiram. - Kapiram. - Dobro je, bie neto od tebe. Bako, ti zna kako me gore ljudi potuju i cene. Najebae kad ode gore. Nema pojma ta e da ga snae. - Spremie se baka da mu privije pupak i da mu stavlja obloge od crnog luka. Nema tog junaka, kome baka nije pupak privila. Baka je vidala rane pokojnom Ljubii, pokojnom Radii, pokojnom Ljibisavu, pokojnom Milisavu, eh kad bih mogla da se setim ... nisam bila na groblju odavno, a pamet mi svakim danom sve kraa ... eh... Posle ovog monologa poeleo sam da vidim baku, ali na slobodi, naravno. Baka me trenutno nasmejala, ali malopreanja pria o nepoznanicama koje mog trenutnog cimera ekaju gore, izaziva mi virove u stomaku. Sa maramicama u ruci prilazim uavcu i vagam da li je bolje da noge ne stavljam na isti i ne uprljam patike, a da posle spiram muku, ili da stanem i ciljam pravo u rupu. Creva nemaju prozor, ne znam kakva se muka sprema, zato pogledujem izmeu nogu i ciljam pravo u rupu. Iskustva steena u osnovnoj i srednjoj koli, vojsci i u domskim posetama sporo iezavaju, a brzo se obnavljaju. Otrim pokretima aka, navodim grumuljice praka na skidanje prljavtine. Oprane ruke spontano izazivaju oseaj poletnosti, koji traje koliko i penjanje na sprat gde me ekaju ustajala ebad, usijan duek i memljiv ugao od elije. Cimer se vratio od lekara i ubrzo postao bivi cimer. Na rastanku nije puno toga rekao, ali svaka izreena re stajala je vrsto na ici iskrenosti, koja je u veini sluajeva veoma tanka i za tili as treptajem obori neki slog i naini rei pokolebljivim. Poto sam morao da budem na jednoj strani, iskoristio sam priliku da mu apatom u par reenica objasnim da je dobio pretnje, dok je bio odsutan, na ta je on samo odmahnuo rukom. Ostao sam sam, kao to sam navodno od samog poetka trebao da budem, u iekivanju poziva, koji bi me odveo kod istranog sudije ili kui, a moda i u tu gore sobu, tek da budem na broju ili ispunim neku formu, dok ne smisle kako e da mi skroje. Klju ulazi u bravu i nagovetava seks, koji je iz enskog ugla gledano uvek prijatan za klju, ali ne uvek za bravu. Silazim sa kreveta spreman da prekalupim ebie. Nastaje potvrda pogleda iz mukog ugla, da seks nije uvek prijatan ni za klju. Na vratima se pojavljuje straar i neki ovek etrdesetak godina star u tamnosivoj trenerci, sa kofom u ruci. Iza njih stoje dva oveka u radnim kombinezonima i otvorenim koferima iz kojih tri alat. ovek u trenerci puni kofu sa vodom i ubrzo poinje sa krpetinom da potire pod, poevi od kraja elije ka vratima. Dok straar daje instrukcijske rei za brzinu, ivahnost, istou i smernost, ja se penjem na sprat sa patikama u ruci, a ovek u kombinezonu zagleda neto oko uavca i meni se obraa: - Izvini bao, morae da izdri ovako jo dva dana, nemamo taj raspriva, moram da ga naruim. - Nema problema, snai u se. - Snalaljiv je on, im je ovde. Svi su ovde snalaljivi. Straar se podrugljivo nasmejao i naredio oveku u trenerci da izae. ekanje se nastavlja. - Devetka, je l to fali plastini deo od uavca - sedmici nita ne moe da promakne. - Jeste. - Ma da, uo sam ja vodoinstalatera kod tebe. Jebote, dan pre nego to si ti doao, tu je bio neki narkoman, jo gori od onog to si upoznao. Ja ga pitao za ubre, a on mi izbacio neke komade plastike. Meni ni na kraj pameti da je on izlomio to za uavac.

234

- Zar ti nije bilo udno? - Ma jeste, ali sam mislio da su mu dozvolili da unese neku igraku da se zanima dok ima krizu. ta radi droga, ljudi moji... Na prvi pogled ovek koji je radoznao i vispren, ne prepoznaje komad plastike koji gleda svaki dan. ta pravi zatvor od oveka. Otupljuje polako ali sigurno, a bei od injenice da ti um vene, tako to pria drugima bajke, koje oni iz pristojnosti ili nekog straha prihvataju. Slaem se, narkoman je polomio raspriva na deset delova tako da je neprepoznatljiv. Prozore na vratima se otvara, neko proviruje. - Koliko vas ima. - Samo ja. Prua mi jabuku i nastavlja dalje sa kolicima. Pouen iskustvom od prethodnog dana, odlaem jabuku na sto i ekam ruak. Kakve e boje danas biti vodopad? Ako je pasulj, onda braon. Ponovo se otvara uber na vratima. - Crnkoviu, spremi ebie i tanjir, dolazim po tebe im ispratim kolica. Kolica sve tie klaparaju, a moje srce sve jae udara. Spremno ekam svoj put u nepoznato, sa opranom jabukom u depu i ebiima ispred sebe. Ne ide se kod istranog sudije sa ebiima. Vrata se otvaraju, uvar mi bez rei prstom pokazuje da izaem. mirkam i brzo trepem, navikavam oi na dnevnu svetlost. Bez rei koraam ka kraju hodnika, gde je pregrada u vidu ipki i stolica na kojoj straar obitava. Otvara mi vrata neki mlai straar i kree u paraleli sa mnom. Izostajem, teko vuem noge, skraujem korake, jer patike bez pertli zjape kao klopka, koja se sprema ba mene da uhvati. - Trgni se brate, ide na slobodu. Sustiem ga. Taman, da su mi na nogama i bukagije, sustigao bih ga. Njegove cipele kripe, moje patike klapu, hodnikom za koji se nadam da vidim poslednji put. Ovog puta prolazimo kroz ekaonicu sa dugakom klupom, na kojoj niko ne sedi i ulazimo na desna vrata. Soba se ne razlikuje od one preko puta gde uzimaju podatke, sem po veliini i mlaem osoblju. Od devojke dvadesetak godina stare, dobijam naredbu da spustim ebie na stolicu i reverse na sto. Jue je poela da radi, a ve se uivela u ulogu naredbodavca. Zato bi se kriminalcu nasmejala ili persirala? Dodaje mi platnenu vreicu, u koju sam stavio stvari kada sam uao, i odlazi do sefa u ugao sobe. Vraam rekvizite u depove i ekam novac. etiri novanice od sto dinara, tri od deset i jedna od dvadeset evra. - Ovo nije novanica koju sam predao. - Je l si predao dvadeset evra? - Jesam, ali nisam tu novanicu. Ne poklapa se serijski broj sa brojem na reversu. - Ej, uzmi to i nemoj da me nervira. ta mene briga koju si ti novanicu dao. Boe, napornih li ljudi ... Okree se prema nekim registrima i osetno me ignorie. - Zbog ega ste mi onda upisivali serijski broj? - Brate, mnogo si naporan, potpii to i pravac sloboda. Tamo pa se ubeuj, ovde se znaju pravila. Usaen dvodnevni strah od nepoznatog, bolje komanduje mojom desnicom, nego straarev povien ton i arogantan stav. Dok sam mehaniki pratio glasovne putokaze na putu do slobode, razmiljao sam da li je ono osorno devoje sposobno da nekom kriminalcu legalno uvali lanu novanicu. Izula mi se patika, stajem arapom na leden beton. Vraam se, nazuljavam patiku i nastavljam dalje. Da sam kihnuo, bila bi istina to to sam pomislio, ovako zakljuujem da imam

235

grene misli. Tako neto moe da se vrzma samo po glavi kriminalca, a ne mlaane, estite radnice kaznene ustanove. Hteo, ne hteo, sve dosadanje ukazuje da sam kriminalac. Konano sam na dnevnom svetlu. U dvoritu Stevan i Pea stoje pored istih kola, kojim su me pre dva dana dovezli ovde. Ovaj SUBPOK se ba stara o ljudima koje hapse, ili sam ja neto posebno. Gledao sam filmove kako heroje inspektori voze kui ili u hitnu pomo, ali ja sa patikama bez pertli ne izgledam tako. Ba sam glup, to je na kraju filma, a ovo oigledno nije kraj. Sumnjam da su doli da izraze neko kajanje, jer su sve svesno radili. Ostaje samo opteprihvaeno ponaanje, koje se moe podvesti pod, lizni me da te liznem. Upuuju mi srdane pozdrave, na koje istom merom odgovaram. Ulazim u kola i ponovo gazim tablice. Pea seda na mesto suvozaa, Stevan se priprema za vonju i poinje priu: - Stojane, je l si imao nekih problema tamo? - Ne, samo je malo prljavo. - Znamo, ali na to ne moemo da utiemo. uti, imao si sreu, jedva smo namolili tuiteljku da te pusti. Neko moli za mene? Zar je nekom stalo do mene? - Deluje mi kao neumoljiva. - Jeste, ali je napravila jednu greku, a mi smo to uspeli da naplatimo u tvoju korist - Pea mi dodaje neki papir i produava priu: - U onom meteu tuiteljka je zaboravila da stavi na spisak one diskove to si upakovao za prodaju. - Ma da, to joj je kljuni dokaz pored hiljadu drugih. Primetio sam dok sam itao zapisnik. - Ne znam da li je kljuni, ali ona nas je terala da ti donesemo na potpis. Stevan joj onda rekao da nisi toliki kreten da potpie to, a da ostane u zatvoru. Tek je onda na jedvite jade pristala da te pusti u zamenu da potpie ovo. - A, ona je ubeena da u ja da potpiem kada ugledam svetlost dana? - Mi smo garantovali da e da potpie. Ako ne potpie, Stevan e morati da posvedoi na sudu da su ti diskovi bili u tvom stanu. Samo e njemu da otea, a i sebi naravno. Ne gubi nita time to e da potpie. - Dajte hemijsku, potpisau. - Idemo u neku kafanu, da ne vrlja po kolima, a u jednom mejlu sam ti rekao da te vodim na pie. Klimam glavom i smejem se, jer se priseam dana uoi hapenja, kada sam se pitao, koja je to dosada zapela da idemo na pie posle kupovine diskova, a izriit sam bio u odgovorima da nemam vremena. Vadim pertle iz jakne i poinjem parcijalno pertlanje, jer su patike stare i sa pertle je nestao plastini zavretak. Potrefiti rascvetalu pertlu u rupicu pri truckanju kola predstavlja narodnu umotvorinu, koju mi niko nije preneo. Kakva farsa od zadravanja. Do skoro joj je najbitnije bilo sauesnitvo, a sada me puta na slobodu zbog propusta. Ako su nali to to trae onda je ovo samo fazon da im jeftino pokrijem propust. Ali zato im je bitna ova sitnica, ako su nali mnogo krupnije stvari. Verovatno su temeljiti u nameri da mi zagoraju ivot. Sudei po obrazloenju zbog kog sam otiao u zatvor, ne treba traiti ni svrsishodnije obrazloenje za izlazak. Da mi sada tuiteljka prui dve ake i pita, iz koje ake zeka pije vodu, ja bih rekao, zeka jo uvek jede sneg. Obreli smo se za izdvojenim stolom neke kafane na Bulevaru, jer je samo na tri minuta od mog stana, a nedostatak muzike omoguava oputenu priu umerenim tonom. Pre nego to je stiglo narueno pivo, napravio sam vrljotinu, koju sam obeao. Uz prvu turu piva krenule su

236

totalno neobavezne, oputajue prie, da bi za vreme druge prerasle u neto to sam iekivao dok sam ispijao prvu turu. - Ja sam presluao veinu onih Stones bootlega, skoro sve su loi snimci. Zato nisi birao neke bolje da izdaje - Pea zapoinje priu, a Stevan kucka poruku. - Piratski kodeks. Nikad zvanino izdanje i ono to je neko pre tebe izdao. Najbolji snimci su davno izdati, tako da sam izdavao ono to je ostalo. Mada, za neke dobre snimke nisam imao originalni materijal za omot, a bez toga ne bi bio bootleg, onako kako ja zamiljam da treba da bude. - ekaj malo, napravio si drveni i zeleni od nekog kartona, bez fotografija i lanaka, pa opet deluje dobro. Mogao si tako i ostale. - To je bio samo eksperiment, traio sam nove forme u izraavanju. Glupo je da stalno prodajem omote, koji se sastoje samo od imena i spiska pesama. Snimak u kombinaciji sa omotom treba da ti pomogne u stvaranju oseaja prisutnosti na tom koncertu, to se postie lancima, fotkama, flajerima ... e, sad ako nema toga, onda pribegne za nekom forom da podstakne matu kod sluaoca. U krajnjoj liniji, ako bootleg vizuelno odskae od ostalih, moda e ga ee sluati i tako iz njega izvui maksimum ... malo guim, ali pitali ste me. - Ma ne, ne... - Pazi, znam da deluje glupo, ali bootleg treba znati sluati, a to se stie samo presluavanjem. Moe da se desi da ti vritanje i povici, odvuku panju i ne uje solo u pesmi, ili da ti reakcija publike nekako doara ta se desilo na bini. Nekad komentar snimatelja ili nekog u blizini, tvoj mozak obradi i stvori kompletniju sliku u glavi ... ne znam kako drugaije da ti objasnim. - Ti nama teoretie, a kinta pljuti. - Stojane, pusti Stevana, zeza se ... nas dvojica smo u nekoj dilemi, pa ako bi hteo iskreno da nam objasni neke stvari... - Koliko si platio za onaj video snimak? - Ej, rekao sam ti da se zeza, ne obraaj panju na njega - bespomono irim ruke i odmanjum glavom - ja sam eprkao po forumima dok sam prikupljao podatke o tebi i doao sam do zakljuka da si mogao da proda hiljadu komada. Stevan se slae sa mnom. Samo u Beogradu si mogao da obie dilere i da im uvali ... ma sigurno trista, gde je Novi Sad, pa u tvom Kraljevu, Ni ... niko nije imun na lovu, prosto nam je neshvatljivo da si ograniio samo na sto pedeset komada. - Na sto pedeset i pet - prekidam ga hladnim pogledom, oseam nelagodnost. - Eh, da. Sluaj, znamo da nisi irio dalje, videli smo da si sva izdanja limitirao ... ne istraujemo vie, samo nas zanima razlog... - Iskreno? - Nismo na sasluanju, mi ovo drugarski. - Dobro. Bootleg ivi jedino ako ide iz ruke u ruku. U sluaju kada je neto limitirano u malom broju, svaki prelazak iz ruke u ruku, najmanje kota koliko je plaeno i garantuje novom kupcu da ne ulae u neto to e sutra prodati upola cene. Sve ovo vreme, za koje sam stvarao bootlege, hteo sam da razvijem neki oseaj kolekcionarstva, naravno kod onih gde to nije izraeno. Ako zna da neto ne moe da kupi na trafici, onda e brino da ga uva. Zamisli da je neki deko uvao ovaj Iron Maiden bootleg dve godine i otiao u vojsku. Kada se skine skapira da mu je mama radila generalku po sobi i otetila omot, ili izgubila bootleg. Poto mu je bootleg prirastao za srce, a znajui da ne moe tek tako da ga kupi, on prvo oita mami da mu ne dira vie stvari i krene u potragu za bootlegom. Poseuje mesta za oglaavanje, daje svoj oglas i prati tue oglase. Neko vidi njegov oglas, izvaga u sebi koliko mu je stalo do bootlega i ponudi mu,

237

recimo za desetak evra. Moe da se desi i suprotan sluaj, da jednostavno nekom treba novac i pone da prodaje diskove iz kolekcije. Oglasi na nekom aukcijskom sajtu, pojavi se nekoliko interesenata i krene nadmetanje. Ako pak zavri na nekom tavanu i jednog dana dospe na ulicu, siguran sam da e ga neko uzeti, to se ne moe rei za disk sa trafike koji je izdat u hiljade primeraka. Ja bih najsreniji bio kada bi se neki moj disk prodao na aukciji za stotinak dolara. Ne bih bio ljubomoran na vlasnika koji bi zaradio desetak puta vie od mene. Ne znam ta da vam vie kaem... - Sad kad uju kolekcionari da nema vie Risk Disca, poee da se otimaju za diskove i za koji mesec ode na sto dolara - dodaje Stevan. - Logino bi bilo da se prvo pojave falsifikati, ali poto je moje diskove teko falsifikovati ... nije iskljueno ... eto uz vau pomo elja e mi se ostvariti. Sa jo nekoliko aljivih komentara prihvatili su moja objanjenja i preli smo na drugaije razgovore. Uspeo sam da saznam da je Pea oenjen, a Stevan ima status slian mom. Bio sam ubeen da je taj blok obinih pria samo uvertira u neko ispitivanje, ali kada je dolo vreme da se rastanemo shvatio sam da su ove prie uz pivo bile najiskrenije u naem odnosu do sada. Na trenutke sam se udio, kako nemam barem neku vrstu odbojnosti, prema osobama koje su glavni krivci za moje hapenje. Oni su samo radili svoj posao, pretpostavljam najbolje to su umeli. Da nisu radili tako u optem sluaju, ne bih znao da na pomen onog piliara nisam dobio odgovor da on uopte nije hapen, a oglaavao se na istom mestu. Toboe krio se preko nekih proksi servera. Obojica su sagli glave, kada sam ih pitao kakve veze ima proksi server sa hvatanjem nekog, ko daje kunu adresu za novane uplate. Nisam navijao da i njega hapse samo mi je bilo malo udno. Pretpostavio sam da nemaju dovoljno ljudi, a ja sam im delovao kao krupnija riba. Rastali smo se u prijatnoj atmosferi, sa obostranim preutnim naznakama, da ako se sutra na ulici sretnemo neemo okrenuti glave. ivimo u istoj dravi, trenutno sam sa suprotne strane zakona, ali moda ba ti ljudi budu sutra titili mene i moje blinje. Ponudio sam im da podele zatvorsku jabuku, ne bi li neutralisali miris piva, jer su na dunosti, ali su uz odmahivanje rukom odbili. Nikada nisam otkrio da li su je odbili, zato to je zatvorska iznad uavca oprana ili jednostavno vie vole miris piva nego jabuke. Oni su otili put SJBa da mi ukljue internet, a ja u prodavnicu, da nastavim sa ivotom tamo gde sam stao.

Popodnevni pic. Raznorazna vozila se kotrljaju beogradskim ulicama. Bolja klize i po truckavom putu, loija se truckaju i po ravnom, a u nekim stalno zveckaju tablice. - ta emo dalje? - Nita. Njoj e da priamo isto kao do sada. Nema nikakvih tragova ka tampariji i tom drugom snimatelju. - Slaem se, i ovo je dovoljno da mu upropasti ivot. Bitno je da smo ga nekako izvukli iz zatvora, vie ne moemo da mu pomognemo. Kako je krenulo, dovoljno bi bilo da kae istranom sudiji da moe da utie na svedoke i zaglavi jo mesec dana u zatvoru. Samo jedna reenica, a na suenju mu sudija lupi tri meseca, da bi se opravdalo tih mesec dana pritvora. - uti, ne pominji ... valjda e se izvui uz neku uslovnu. - Da je barem napravio neku kintu, pa da malo odrobija, ovako ... nadam se da hoe. - Ma ja sam Dragani opisao da ivi skromno, a ona mi ne veruje, jo uvek misli da smo loe obavili pretres i nismo nali tek. Zamisli da zgre neku lovu, a da ne poeli firmiranu garderobu, parfeme i peenicu u friideru. - Moda se hrani po restoranima.

238

- Ah, da, da... - To je realnost kojoj na sudu nema mesta, ali to nas ne spreava da odemo na kembie, zasluili smo.

Ispred vrata gomila pikavaca, a iza vrata znam ta me eka, ne mili mi se da uem unutra, ali moram. Podni mozaik od papiria i kojekakvih gluposti stoji netaknut, a moda nisam fotografski zapamtio raspored kada sam napustio stan. Da li je Nena svraala? vakam bojler, sputam kesu na sto, skidam sve sa sebe i bacam na pod. Perem ruke do laktova i razmiljam koji disk da pustim. Shvatam da nemam na emu da pustim disk. Oduvek sam bio ubeen da e ploe nadiveti diskove, ovo je samo trenutna potvrda mog ubeenja. Telefon ponovo zvoni. Posle maminog plakanja i mog uveravanja da me je prava milicija uhapsila, a ne neka mafija, oklevam da podignem slualicu. Ne znam da li bih izdrao ponovno petominutno jecanje u slualici. Sumnjam da je saznala rodbina, a ne znam ko bi sem njih plakao. - Kriminalac stigao kui. - Jesam, dalje ga bilo ... otkud zna? Nisu valjda i tebe hapsili? - Nisu, samo sam dao izjavu. Je l si dobro? - Sada jesam. Ti se smeje, boli te... - Ma morao sam da se nasmejem. Ovo je kao na filmu. Ti u zatvoru, a meni postavljaju pitanja kao da sam u obdanitu. - Priaj, ta je bilo ... bio si u miliciji? - Ma glupost ... jue ujutru zvali iz milicije i traili mene. Kada su uli da radim, rekli su mojoj eni da nita nije strano i da svratim posle posla u stanicu da dam izjavu. Prvo me pitali odakle tebe poznajem, a ja im lepo objasnio da se znamo iz srednje kole i da smo kasnije bili cimeri u Studenjaku. Posle me pitali za moju firmu i domen... - Pretpostavio sam, a ta si im ti rekao? - Firmu sam otvorio, jer su u vreme otvaranja bili povoljni uslovi, ali da nikada nisam preko nje nita obavljao i jednostavno je ugasio. Za domen sam im rekao, da sam tebi ustupio kao fanu Stonesa. Pitao me, da li sam znao da ti prodaje diskove preko domena, a je se napravio naivan i rekao mu da to prvi put ujem. Dodao sam mu da te znam samo kao vatrenog oboavaoca Stonesa, a ne kao prodavca. - To je sve? - Nee, na kraju je usledilo pitanje, da li se ja bavim piraterijom, na ta sam se ja zgranuo i odreno protreso glavom. Eto, to je to ... ovek je bio fer i rekao mi da si na zadravanju i da nije nita ozbiljno. - Super, taj isti milicajac proe pored tezge i pita prodavca, da li se bavi piraterijom. Ovo je odlino ispalo, bolje nije moglo. - Ma da, a ti bio malo u zatvoru, divno. - To je prolost. Ja nisam hteo da se izjasnim povodom domena, ako me sutra neto pitaju mogu da teram istu priu. Meni je najbitnije da tebe ne gone, a ovo to sam ja srao, ja u i da jedem. Priaemo o svemu kad se vidimo. Daj mi Nenin broj mobilnog. - ekaj da naem ... vidi, papir i olovka su zakon. vakam po izlizanoj i masnoj tastaturi internet kafea. Otvaram prvo forum koji sam napravio povodom okupljanja. Posle par dana pauze gledam plod svoje gluposti. Da se nisam obreo u zatvoru verovatno ne bih nikada pomislio da je ovo glupost. itam psovke, uenja i izlive

239

besa, na svu sreu nema znakova mrnje. Napisao bih ta je bilo, ali moram da se posavetujem sa advokatom. Otkrivam novo oseanje. Hteo bih da saoptim istinu, ali jo uvek ne mogu. Ne bih voleo ponovo da se susretnem sa takvim oseajem, kom ne znam ime. Prelazim na drugu stranu. Pea je saoptio istinu umesto mene: Ljudi, prestanite da pljujete po oveku, uhapen je, nije vas ispalio. On je to napisao jue, zar je mogue da su tako brzo doli do tamparije i onog tipa? Zato su me onda ostavili da provedem jo jednu no u zatvoru? Definitvno ne razaznajem nikakvu svrhu ovog cirkusa. Reaju se komentari, kako sam pohlepan, da mi je zinulo dupe za pedeset hiljada dinara, te da Rolling Stonesima treba moj domen za lokalnu promociju. U sve mogu da poverujem, ali da Rolling Stonesi ili lokalni promoter stoji iza ovoga, to nikada ne bih poverovao, niti bih posumnjao. Lepo je pisalo na fascikli: Iron Maiden, a ljudi su zaboravili ili nisu videli, da je drava krenula u borbu protiv piraterije. Ne zameram im, jer sam i ja u prolazu video, ali sam kao i oni ignorisao. Na kraju strane poinju da se reaju komentari, koju kaznu mogu da dobijem i na koju foru mogu da se vadim. Sve fore deluju interesantno, ali beskorisno, jer tuilatvo i ja znamo ono to oni ne znaju. Moj mejl boks je pun slinih poruka, svaku itam ali ne odgovaram. Nadam se da e proitati ono sa sajta i probati da razumeju termin, via sila, koji se u Srbiji upotrebljava i za mnogo bezazlenije situacije. Kreem se polako niz Skadarsku, trudim se da odiem noge, dovoljno nisko da ne izgledam smean u hodu, a dovoljno visoko da ne zakaim tursku kaldrmu i skembam se pored nekog stola za kojim sede stranci. Prolazim pored esme. Uobiajeni prizor. Niko ne pije vodu da ne bi kapljicama i umom vode probudio beogradske kloare koji spavaju. Nena ivi u ulazu, koji je preko puta ulaza u Bitef teatar. Prelazim semafor i prolazim pored Bajlonijeve pijace u nameri da zaobiem itav blok zgrada, kako bih izbegao plato ispred Bitefa, gde sam pre dva dana trebao da se sretnem sa fanovima Iron Maidena. Imam utisak da u sresti nekog kosijanera u konoj jakni koji jo uvek neumorno eka disk. Mogu da mu kaem da nemam disk u ruci, ali da video snimak nikada nee ugledati nijedno fanovsko oko, za to jo uvek nemam snage. Sve kopije su zaplenili. Kako bih bio srean da sam nekom snimak poklonio pre hapenja.

Vreme sporo prolazi, napetost raste. Drugi put za redom sluamo bootleg Riblje orbe iz hale Pinki. Treba nam neto realno, poput Borinih preivljenih situacija pretoenih u stihove i vritanja mase, da nas podseti da ovo nije sve tako crno kao to izgleda. Nena slae palainke u pleh sa namerom da ih zapee, a ja pokuavam sebe da ubedim da je najgore prolo. Sebe ubeujem, njega iekujem, rune slike prethodnog dana sa mukom potiskujem. Stalno mi se reaju slike vonje taksijem od Bitefa do njegovog stana, kada nismo prozborile ni jednu re, zaokupljene svaka svojim crnim mislima, uperene ka istom oveku. Nismo jedna drugu pitale kakve su nam misli, ali nam je petnaestominutna tiina tokom vonje sve ispriala. Pikavci ispred vrata, odsustvo umova u kui, gomila papira u kujni, soba deluje kao otpad; vrata sa ormara zjape, slike skinute sa zidova i prislonjene uz pe, sve fioke otvorene, krevet prekriven knjigama i fotografijama. Kada sam videla rasplinutu gomilicu fotografija, koja je liila na popadale domine, momentalno sam zaplakala. Prva fotografija sa tamnom pozadinom i bljeteim KISS na sredini, od koje su mi navrla seanja, prikovala su me za vitrinu punu Rolling Stones diskova. Nisam bila spremna Neni da ispriam ta nas vezuje, sem seksa u hotelu. Preplaena kominica preko puta, koja je vraajui se sa posla, videla ljude kako straare ispred zgrade i vrata, a potom ga odvode kolima, ubeuje nas da ga je odvela neka mafija. Pored njenih izbezumljenih pogleda, gajili smo nadu da grei, ali kada ga nije bilo u Urgentnom centru, a u miliciji nam rekli da nije uhapen, poele smo da slutimo najgore. Potom Nenina desetominutna priprema da kae crne slutnje nje-

240

govim roditeljima. Jedna slika izazove projekciju ostalih i tako u beskonanost. Barem znamo da ga nije otela mafija, a ta je preiveo u zatvoru, to samo on zna. Resko zvono see beskonanu petlju nizanja slika, ujem Nenu kako trupka ka vratima. Grle se, ekam na red, pogledi nam se ukrtaju preko njenog ramena. Prilazim, deluje malo iznenaeno to me vidi, ali bez ustezanja prihvata zagrljaj. Oseam kako treperi. Treperimo. Volela bih da ovo traje beskonano i postavimo nove teorije o zakrivljenosti vremena. Moje sanjarenje prekida odvajanje njegovog tela uz malo drhtav glas: - Otkud ti ovde? - Odbor za doek. Malo je zavrteo glavom, nasmejao se i seo na krevet. Nutkamo ga pivom, belim i crnim vinom, koje smo kupile da mu ugodimo, ali on elegantno odbija, tako to ostavlja mogunost za kasnije konzumiranje i trai aicu rakije. Ukrtaju se dve ae sa stopom i jedna aica. Ne naglaavamo emu nazdravljamo, ali lica nam odaju stanje trenutne sree, koja je sadrana u svakoj zdravici. Otpija prvo manji ispitivaki gutljaj, potom onaj vei, koji po reakciji njegovog lica izaziva privremeno blaenstvo. Odbija da pria svoju dramu, jer jo uvek nije spreman, ali se interesuje za nau. Ne polazi nam za rukom da razvodnjavamo nae glavobolje koje prolaze, jer se uo sa majkom, koja sigurno nije mogla da sakrije njene glavobolje, za koje verujem da jo uvek traju. Nena daje sebi za pravo da postavi jedno direktno pitanje, kao kredit dugogodinjeg prijateljstva: - Dobro, barem nam reci zato si zavrio u zatvoru? - Hteli su da ocinkam onog tipa to mi je doneo snimak i tampariju gde sam tampao. Ja sam odbio i zavrio u Centralnom zatvoru. Sada znam da nije cinkara i mogu ovog trenutka da umrem u njegovom zagrljaju. Vie nita ne moram da znam o njemu. Prebacujem razgovor na drugu stranu, zato to oseam da je i ovo jedva progovorio. - Piratu, reci nam zato ovaj koncert od orbe nije ceo? - Eh, to sam isto pitao snimatelja. ta misli, ta mi je odgovorio? - Nemam pojma. Moda mu nestala baterija. - Poslednji dinar je izdvojio za kartu i jednostavno nije imao novca da kupi novu kasetu. Poneo je kasetu od devedeset minuta, na kojoj je samo jedna strana bila prazna. Na drugoj je bilo neto, to nije bio spreman da rtvuje. Slane palainke, vino, slatke palainke, kafa i gomila rei kao prethodnica na putu koji mi je promenio ivot. - Idem ja polako... Okree se prema vratima, a ja stavljam prst na usta i dajem Neni do znanja, da ne oda moju nameru nekim nepromiljenim gestom. - Idemo zajedno, odbaciu te kolima. - Nema potrebe, znam da ivi na drugom kraju grada. - Nema anse, posle svega da te pustim prevozom. - Ipak nema potrebe... - Polako, imate jo vremena da se dogovorite, kola su joj ba preko puta stanice gde eka tramvaj. Deluje mi da Stojan ima uroenu tvrdoglavost ili je sve to moda produkt onog susreta u hotelu. Silazimo utke niz izlizane stepenice predratne zgrade. U sobi sam mu videla podonjake, a sada zakljuujem da mu je malo i hod nesiguran. Otvara masivna vrata i rukom mi pokazuje, da je zbog mene spreman da ih dri koju sekundu due. Ako je tako uviajan prema svim

241

enama, opet sam u velikom plusu, jer je to znak da voli ene. enomrscu ne moe da se otme proputanje ene ispred sebe. Uhvatila bih ga pod ruku, ali mi nedostaje povod sa kojim bih preskoila neke korake u naem odnosu. - Hajdemo okolo pijace. - Zato? Kola su mi ispred pijace. Stoji kao ukopan. - Plaim se. Imam utisak da e inspektori prii da me uhapse. Prvobitno je bilo planirano da me tamo hapse, pa su odustali. Jednostavno ne mogu ... ni danas nisam mogao da preem pored raskrsnice gde su me uhapsili. - Shvatam, ali mora da proba nekako taj strah da savlada. Da je neko mesto u divljini, ali ovo je naputno, pored Bitefa je. Ovde ivi Nena, prolazie tuda stalno. Hajde da te ja uhvatim pod ruku, a ti da proba nekako da prenebregne strah. Ako ne bude mogao, vratiemo se i zaobii pijacu. Hoe? ake sakrivene, ruke isprepletane, povremeno okretanje, sluajno dodirivanje dvaju tela na putu do taksi stanice. - Zar nisi rekla da e da me odbaci kolima? - A, zar ti nisi rekao da se plai da pree preko platoa? - Da, ali kakve to veze ima sa kolima? - Vidi kako je sve oko nas relativno. Ti nisi precizirao koliko se plai da pree plato, a ja nisam precizirala kojim u kolima da te odbacim. Na kraju je ispalo da si ti preao plato, a ja angaovala taksi. Naputamo taksi ispred zgrade boje pomorande, a ja stavljam ruku pod njegovu ruku i pribijam mu se uz telo. Ne bih tako postupila da mi nije pruio ruku kada je izlazio iz kola. Po stisku ruke znala sam da u zakonaiti u sobi, iji su enterijer kreirali ljudi kolovani za premetainu. Nije poenta stalno spavati u sobi osobe u kojoj je vren pretres, ali za jednu spontanu no ne treba ni traiti poentu. Nismo traili izgovore za rastereenje, koje nam je oboma trebalo. Prikljetena izmeu ulaznih vrata i njegovog tela, zatvorenih oiju i razmaknutih usana, ula sam u avanturu sa eljom da potraje. Zapravo, ja sam mnogo ranije ula u tu avanturu, a da nisam ni bila svesna. Uvek sam spavala kraj drugih, noas neko spava kraj mene. Spavala sam, ali nita vie sem tela nisam davala. Laem, bilo je i drugih davanja, ali od toga su ostala samo seanja. Lai ne mogu da potru seanja, ali seanja mogu lai. Svejedno je, seanja ionako blede, nestaje oseaj da sam nekom pre njega dala neto sem tela. Da li ove brezove grane, koje presecaju svetlost od lampiona i araju sobu, prave privid? Moda sam jo uvek pod uticajem stroboskopa na gramofonu, na kom je pre par sati vaknula ruka i otila na zasluen odmor. Sam je zaukao glavu ispod mojih grudi i utonuo u san. Mogao je da se okrene na drugu stranu. Svako ima trenutak slabosti i poveruje da je zaspao kraj prave osobe. Nadam se, da e se prirodnost moga bia, koje ti se predalo, postarati da opravda tvoje poverenje. Veeras definitvno znam da mi vie nije potrebna ona, da bih uivala sa tobom. Ti si moj lek za stanje, za koje ne bi verovao da postoji. Samo spavaj moj piratu, nadam se da sanja piratske snove.

Prvim udisajem postajem svestan da se budim pribijen uz njene grudi. ujem srce, belina mi udara u oi, izdiem glavu, kosa joj pokriva lice, vidim samo deo nosa, one kapke i elo. Blizu devet je, a kazaljka za zvonjavu je na deset. Sluam tiho disanje i dok lovim ratrkane predmete po desnoj polovini sobe, presliavam se ta mi to izaziva oseaj neke manjkavosti. Nita

242

mi ne smeta, ali imam utisak da mi neto fali. Nisam gladan, nemam veliki nagon na pianje, napolju je mirno, pored mene lei miriljava plavua. Okreem se lagano ka njenim grudima u nameri da zaboravim ta mi fali ovog jutra. Kada sam se budio sam, neto mi je falilo, kada se budim u mirisu njene koe, opet mi neto fali. ivote, kako zbunjuje svog podstanara. Zbunjenost kratko traje. Fali mi pitanje koje sam postavljao, kada sam se budio pored devojaka: proveli smo no zajedno, a ta sada? Pitanje je izostalo, a sve vreme mi je falio izostanak pitanja. ivote, kada bi samo znao koliko si usreio svog podstanara.

Emilija mi je pozajmila neto novca dok se ne snaem. Snalaenje je podrazumevalo da nekako sakupim novac za kompjuter kako bih mogao da nastavim sa pripremom za tampu. Japanac, vlasnik prodavnice gde se prodaju samo bootleg izdanja i polovne retke ploe, kome sam davao diskove na poek, duguje mi oko trista evra. Oekujem jedno pismo iz Amerike sa osamdeset dolara, koje ne smem da podiem, jer e sigurno motriti na pisma. Ostaviu ga u poti da odstoji trideset dana, nakon ega e se vratiti poiljaocu. Kasnije u objasniti poiljaocu ta se desilo i zamoliti ga da mi poalje ponovo. Naravno, ostau krai za dvadeset dolara, jer mora da plati novu i povratnu potarinu. Kod Nene imam sto pedeset evra, koje sam joj pozajmio dok se ona ne snae. Velika je srea da sam stanarinu platio pre prvog, jer bih ostao kratak i za tu sumu. Snai u se nekako, moglo je i gore. Nikada se nisam interesovao za napredak na mobilnim telefonima. Povremeno bih otiao na neki sajt da pogledam ta je jo dodato u tu malenu kutijicu, ali to sam samo primao kao informaciju i nita vie. Do trenutka hapenja sam promenio dva mobilna. Prvi sam kupio, a drugi sam dobio na poklon od druga, kome je firma kupila neki novi, a ja sam se ponudio da mi pokloni stari, jer nije znao ta da radi sa njim. Uhapen sam sa najveom bedom od dva telefona, koji bi obrukali i najmanjeg deparoa, a kamoli sajberkriminalca. Jedan je bio moj telefon a drugi Nenin sakuplja praine, koji mi je dala specijalno za operaciju, Bitef, da bih umetnuo novu karticu samo za tu priliku. Telefon sam kupio tako to sam se naao na Slaviji sa nekom devojkom i jednostavno obavio primopredaju novca i telefona. Telefon je bio nov, skinut sa neke strane mree i naravno nije podlegao nikakvoj garanciji. Nekoliko puta sam na fini nain pokuavao da izdejstvujem vienje u njenom stanu, kako bih imao barem neku sigurnost ako telefon ne radi, ali nisam uspeo. Dobio sam interesantno objanjenje, da je veoma zgodna i da je imala pokuaj silovanja. Naravno, na Slaviji sam uvideo da silovatelji ne biraju puno, ali sam morao da prihvatim priu, jer u to vreme nije bilo velike ponude telefona. Posle osam godina doao sam u situaciju da ponovo kupim telefon. Nije mi padalo na pamet da gledam po oglasima, jer sam u besciljnim etnjama po centru video sijaset malih prodavnica sa mobilnim telefonima. Trebao mi je to jeftiniji telefon, bez ikakvih dodatnih funkcija. Uputio sam se na Zelenjak, jer sam tamo video nekoliko radnji sa telefonima. Ispred podzemnog prolaza, neki Cigo, koji je tek pre neku godinu saznao da je Rom, na drvenom sklapajuem stoiu prodaje telefone. Svi deluju isto i sjaje se kao da su uglancani najlon arapom. - Koji ti je najjeftiniji telefon? - Evo ovaj, petnaest evra - pokazuje mi rukom na neki zelenkast, koji ni malo ne deluje odbojno. - Hajde budi iskren pa mi reci, koliko dri baterija? - Tri dana. - Ali iskreno, nemoj da...

243

- Evo, iskreno da ti reknem, kada zove ovako po lokalu - pokazuje mi rukama na okolne zgrade - onda dri dva dana, ali ako zove Austriju ili Nemaku, onda dri jedan dan. Ne moe vie ... eto iskreno, svega mi. Iskrenost u klopci neobrazovanja. Moda je telefon ukraden i prate ga. Bolje je da kupim legalno u prodavnici, da ne napravim novo krivino delo. U prvoj prodavnici su bile izloene samo makete, a najjeftiniji telefon je bio sedamdeset evra, tako da se nisam zadravao. Kada sam u drugoj ponovo video makete, pomislio sam da ima dosta razbojnika koji se zaleu na mobilne telefone, a koji su veoma navalentni jer je radnica morala da otri do susednog butika i u neseseru donese telefone. Trea prodavnica mi je otvorila oi, a i novanik, tako da sam pazario mobilni za etrdeset evra, bez fiskalnog rauna sa garancijom u kojoj nema ovlaenog servisera. itajui redove zamuljane fotokopije, garanciju daje firma koja prodaje telefone, a izmeu redova, ista ta firma daje garanciju, ako bude na tom mestu kada vam zatreba garancija. Sve je poelo bezazleno, tako to je devojka donela kesu punu telefona iz kola, a ja je upitao gde ima menjanica da promenim devize, na ta mi je ona odgovorila da primaju evre. Potom, je smestila telefon u kutiju na kojoj su imena svih poznatih robnih marki i dobio iskrena uveravanja, da mogu da im se obratim, ako eventualno telefon neto pobrljavi. Proao sam ponovo pored Cige i shvatio da je totalno u klopci neobrazovanja, jer je istu iskrenost mogao da nudi, totalno legalno samo da je dravi platio malko poreza. Za razliku od nekadanje kupovine telefona na Slaviji, kada sam bojaljivo gledao oko sebe, danas mogu veoma oputeno isti takav da kupim u radnji ili polovan ispred radnje. Priznau sebi, da je to veliki pomak u demokratiji, kada mogu da biram da li u kupiti ilegalnu robu legalno u radnji ili ilegalno ispred radnje. Moj podstanar u glavi mi kae, da sam pakostan na ceo svet to sam hapen, ali ovaj put stvarno grei, jer ja ne bih ovako neto ni pomislio, da nisam bio primoran da kupim novi mobilni. Verovatno sam propustio neku meufazu, te sam zateen ovakvim naglim prelazom. Ko mi je kriv to ne menjam mobilne svakih godinu dana. Nazvao sam advokata da mu saoptim, da sam izaao iz zatvora i istom prilikom da mu se zahvalim za sve to je uinio. Potvrdio je priu da su se inspektori zauzeli za mene i dodao njegov udeo u smekavanju tuiteljke. Sumirajui obe prie, deluje mi kao da su inspektori i on, naleteli na neku stenugu, koja se odronila na put i nisu mogli da je odgurnu u jarak, ve su morali naizmenino da je biju macolom, ne bi li njene komade odgurnuli sa puta. Za sada samo znam da je stena bila veoma tvrda, a da li su za razbijanje zaslunije njihove ili njegove miice, to verovatno neu nikada saznati, a nije ni bitno. Bitno je da ne napravim neko novo krivino delo, kako mi je sa velikom ozbiljnou, na kraju razgovora dodao, jer u protivnom teko mogu da se nadam dobrom ishodu suenja.

Subota pred Uskrs. Naputam autobus i kreem ka uzanom prolazu izmeu kuice za karte i ograde. Zbog bezbednosti putnika ograeni su samo peroni za meugradski saobraaj, a na lokalnim nita nije menjano od nastanka stanice. Od kada je sveta i veka rampa je bila najbolje orue za rad, sa kojim se nita nije proizvodilo, a novac uvek stvarao. im sam zavio oko stuba, negde iza lea zauo sam poziv po prezimenu. Pomiljam da bi jedino neki kolski drug mogao tako da me oslovi. Iako mi je glas bio nepoznat, bilo bi krajnje neumesno da ga ignoriem. Okreem se i na par koraka od sebe vidim poznatog oveka, u istom odelu kao pre pet dana, samo u manje napadnoj kravati. Nije lagao, pored njega stoji neka enska osoba koja moe da mu bude sestra ili ena. Prilazim i pruam ruku, ali tek kada sam uvideo da i on eli da se pozdravimo. ena se veoma kulturno izdvaja jednim korakom i preputa nas razgovoru.

244

- Doao si malo kod tvojih. - Naravno, dosta su zabrinuti, ele da me vide. - Razumljivo, evo i ja sam doao malo za Uskrs. Nego oni ti sad vrljaju po bankovnim raunima, koliko ima tamo? - Nemam nita. - A, koliko je prolo preko rauna? - Ne bih znao tano, nekoliko hiljada evra. - Uff, to e sve morati da vrati dravi. Crnkoviu, oni nemaju pojma. Najbolje bi bilo, kada bi ti oni sve to oprostili i tebe zaposlili, ti si za njih ekspert. Njima fale takvi ljudi, da su pametni, pa da ti odmah ponude posao i tebe spasu muka. Da je poznajem, ja bih se zauzeo za tebe, ovako... - Hvala na dobroj volji ... kako su me onda uhapsili ako nemaju ljude? - Eh kako, valjda je i pravnik sposoban da uhvati nekog ko se ne krije. Evo ga ovaj za Banju, pozdravljam te Crnkoviu, nadam se da e dobiti neku uslovnu. Ponovo sam mu pruio ruku i propratio ga pogledom, dok nije uao na prolaz na koji sam ja malopre izaao. Oseao sam potrebu da se to pre izgubim sa ovog mesta. Zamakao sam iza zgrade, prepreio parking i izaao kroz prorezanu ogradu, koju je verovatno prorezao neki radnik sa stanice, da ne bi zaobilazio ceo parking kada dolazi na posao. Krenuo sam putem pored groblja i utirao trotoarom nevidljive kamenie, ali ne tako bezbrino, kao kada sam bio osnovac i utirao one opipljive. Groblje je tako spokojno, ali mene obuzima neko potajno nespokojstvo. Ne mogu da poverujem da su Stevan i Pea pravnici. Nema rezona da pravnici krstare internetom. Shvatam da su mene mogli da uhvate i pravnici, ali ne shvatam da oni nadgledaju internet i hvataju sajberkriminalce. Ko zna ta radi ovaj tamo, moda je neko piskaralo, koje je ljubomorno na inspektore i celo tuilatvo. Opet sam spokojan. Naravno da sam spokojan im sam proao groblje, jer svi zaziru od te parcele, a on je samo zavidni slubenik koji slae prie. Ulazim u kuu, odsustvo zvukova sa radija ili televizora, naglaava neku sumornu atmosferu. Roditelji me grle i ljube, vidim iz bliza njihova zabrinuta lica. Jedino miris pasulja, odaje atmosferu doma koji oduvek poznajem. Uvek se slatko najedem kada doem sa puta, ali sada jedem brzo i mehaniki, gonjen njihovim utanjem, kojim mi daju do znanja da to pre ele da uju priu. Poinjem priu trudei se da idem hronoloki, ali povremeno uvidim da nedostaje neki bitan detalj i vratim se za potrebni broj stepenica unazad. Majka se par puta zaplakala, a ja sam je samo teio sa reima da je moglo gore. Dobar deo veeri smo zurili u televizor, a ja sam pred spavanje pokuavao da itam neku knjigu, ali se svelo na radnju, kao nekada davno, kada sam stavljao strip u knjigu i obrtao neke druge strane. Ovog puta mi nije trebao strip, jer sam imao knjigu da zaklonim lice, a scene su same dolazile iz glave. Uskrs smo proveli kod maminih roditelja, jer starije ljude treba obilaziti dok su ivi, a za plevljenje trave po groblju, kao to to radimo kod tatinih, uvek ima vremena. Dogovorili smo se da im ne pominjemo moje hapenje, kako im ne bismo pokvarili Uskrs. Doiveo sam veliko rastereenje, jer su se moji pravili kao da se nita nije dogodilo, a stariji su se kao i uvek trudili da bogougodan dan, protekne kako mu ime kazuje. Ponedeljak, drugi dan Uskrsa. Na red su doli nezaobilazni razgovori, sa samo jednim subjektom: ta i kako dalje. Za krivino delo koje mi se pripisuje, zakonom je zapreena kazna od tri meseca do pet godina, to znai da ako bi se strogo potovao zakon ne gine mi najmanje tri meseca robije. Tuiteljka je do sada pokazala odlunost u svojoj ulozi, tako da nisam ni sumnjao da e traiti da se zakon striktno primeni. Diskovi i ekovi su dovoljan razlog da me strpaju iza reetaka. O otvaranju hard diska ne smem ni da pomiljam. Sve sam im to predoio, a znajui

245

porodine krugove u kojima nije bilo nikog iz sudstva, predloio sam da razglasimo svim prijateljima i rodbini kako sam pao, sa namerom da nam neko izae u susret sa nekom vezom, jer nikada se ne zna ko kakva poznanstva gaji. Ovo to mi se desilo, ja sam tretirao kao da sam oboleo od neke bolesti i vapim za pomo. Kakvi su zatvori, nije iskljueno da bih tamo dobio neku bolest i svelo bi se na isto. Nebrojano puta sam bio prisutan razgovorima u kojima su konfigurisale reenice sa poetkom, je l ima nekog, a nastavak bi bio, u banci, poti, na onom, u socijalnom, na alteru za pasoe, sa neizvesnim brojem u rastuem nizu ustanova i zanimanja. Naiao sam na veto za apel. To ne bi bio veto, da se nisam povinovao njihovoj elji. Uzalud sam im objanjavao da baba Ljubica iz Vape ne krije da je njen sin prodavao devize, jer mi je tata samo dodao, da ne krije poto nije hapen. U utorak sam krenuo put Beograda, sa oseajem njihove neizmerne i iskrene ljubavi, i delom njihove skromne uteevine, koja bi trebalo da mi olaka ivot dok se ne snaem. Dok se kroz prozor reaju smirujue slike Pomoravlja, kroz moju glavu prolaze slike koje me uznemiruju. Od osnovakih dana trudio sam se da osvetlam obraz roditeljima. To nije striktno podrazumevalo da uvek budem prvi i najbolji, ali jeste da ne napravim neku glupost, kojom bih ih obrukao. Nikada mi nije bio problem da dobijem koji amar od uiteljice, jer je to bio sastavni deo tadanje pedagogije, ali mi je bio problem to e ona rei roditeljima da sam zgreio, a im sam dobio amare to znai da sam puno zgreio i samim tim njih obrukao. Svaki sagreenik bi dobijao dve kazne; jednu od uiteljice, a drugu od roditelja kada bi doli sa roditeljskog sastanka. Naravno, uvek su vie bolele roditeljske rei prekora, nego amari od uiteljice. Kod uiteljice je bilo bitno da dri oi otvorene dok ne poleti ruka, kako bi uspeo malo da se odmakne i amortizuje udarac, ali da ih zatvori na vreme, kako bi izbegao da ti nokat ne oteti oko ako se puno odmakne. Obraz bridi nekoliko minuta i to je sve, ali kada te roditelj reima izdribla, onda sedam dana ne igra fudbal u strahu da ba tvoj ut na gol, ne zavri na nekom prozoru. Moj otac, sa nekolicinom drugih roditelja, protestvovao je protiv takvih metoda, na alost bezuspeno, ali protest je trebao da ukae na njene greke u kanjavanju, a mi smo i dalje ostajali krivi i njih brukali. To je bio komunizam u kom se radilo na kolektivnoj odgovornosti. Zapad je, kao i uvek, podrivao komunizam. Kako? Novcem, jer zbog njega ljudi zaborave da su ikada bili u komunizmu, koji podrazumeva da moe da ue u prodavnicu i uzme koliko ti treba, ali u ovekovoj biti je da ako na povratku iz prodavnice nae zlato na putu, koje je tue, uzme za svaki sluaj i ne odnese u biro za naene stvari. Tih komunistikih godina je bilo nekoliko dilera u gradu, kod kojih su mogle da se obave devizne transakcije. Podrazumevalo se da transakcija nije ispod hiljadu maraka ili dolara, jer u protivnom re gubi smisao, a tada se re potovala makar u znaenju. U tadanjoj komunistikoj terminologiji takve pojave bi se okarakterisale kao sporadine, a kasnije bi se prenele i za opis pucnjave za vreme ratova, jer je tako najbezbolnije. Na takve dilere niko nije smeo da upre prstom. Oni isti iz straha, jer nisu znali u koga upiru prst, a oni malo manje isti zbog savesti pred injenicom da su sauesnici. Komunizam je poljuljan, naravno za to je kriv zapad. Od komunizma se odustalo, ali nije od socijalizma. Dileri poinju da osnivaju banke, a neki oevi zajedno sa sinovima diluju devize na ulici. Inspektori kada reaguju, samo oduzimaju novac, jer ako bi poeli da hapse, Kraljevo bi liilo na etrdeset prvu pred streljanje. Oni koji ne diluju vide Boga u onom koji diluje, a za stanje krive dravu. Malo pre toga zapad nam je progurao video rekordere kao jednu od strategija za ruenje socijalizma. Ceo grad kupuje rekordere prenesene u torbama, niko se ne pita kome ide novac, gleda bioskopski snimak Betmena i psuje majku Amerikancu, koji je platio kartu, a ima nagon na pianje. Jesmo socijalistika zemlja, ali nismo kao Rusija da iskljuujemo struju u celoj zgradu da bi ustanovili u kom se videu nalazi piratski film. A kako bi inae iveli video klubovi, koji legalno plaaju porez? Vlas-

246

nici butika i kafia, padaju u zaborav, jer se umesto reenice, zna onog to dri kafi, sve vie upotrebljava, zna onog to dri video klub. Neto manje od jedne dekade kasnije, oni to su drali legalne video klubove sa ilegalnim filmovima, dre distributerske kue sa legalnim filmovima. Ako bi tome dodali, prodaju goriva na ulicama i one to jo uvek prodaju i kupuju cigarete na crno, doli bi do zakljuka da je pola Kraljeva moda greno, ali ipak nije, jer nisu hapeni, a ja jesam. Od svih grenika, kojima se danas uredno javljamo na ulici, niko nije obrukao roditelje, sem onih koji su uhapeni. Postoje i oni za koje se zna da su hapeni, ali se ne zna da li su procesuirani. Takvi spadaju u neku drugu kategoriju, za koje kau da su nedodirljivi. Moda se ni za njih ne bi znalo da su hapeni, da su njihovi roditelji ignorisali svu rodbinu i prijatelje sa svadbi, ispraaja, roendana i slava, a moda su jednostavno osvanuli na televiziji. To je ta nekadanja manjina, koja polako postaje veina, u kojoj nisu moji roditelji, sve zbog bruke koja je imala smisla u nekom zaboravljenom drutvu. ta u dananjici ove zemlje predstavlja bruku? Da li je stvarno bruka biti hapen zbog piratskih diskova? Znam da mnogi, koji im se izdaju za prijatelje, iz istog straha nisu priznali svoju muku i bruku, ali to ne znai da treba da im se pridrue u utanju, ve naprotiv, otvore pitanje u kom vremenu ive i koje vrednosti podravaju. Nisam siguran da bi prekidanje zaveta utanja reilo moj problem, ali smatram da utanje ne vodi nikuda, jer mogu da ispadnem rtva kolektivne odgovornosti koja je davno izumrla, a to najmanje elim. Strah od sramote, koji se u komunizmu potencirao imao je preventivnu ulogu, ali dugim odsustvom preventive, izgubio je svaki smisao. Uprkos svemu u ime porodice i ja u utati, jer moji roditelji spadaju u populaciju, kod kojih tranzicija traje due nego kod drugih, to nije za osudu.

Uskrnji praznici su zavreni. U Kamenoj poti se nastavljaju redovne aktivnosti. alterski radnici prave ee ali krae pauze, radi ouvanja sveine uma, kako bi izbegli manjak u kasi na kraju radnog vremena. Pota stalno organizuje seminare, gde se prezentuju nova saznanja o ouvanju sveine uma u toku radnog vremena, ali pojedini potanski radnici ignoriu nauku i koriste oprobane metode ponikle iz naroda. - Ti na pauzu. - Ma da, sva sam se ukoila. - Ja radim sama, ne mogu da mrdnem. - Zato sam i dola, malo da popriamo ... je l dolazio onaj sajberkriminalac? - Ko? - Eh, ti kao nema pojma, oni iz Vasine ti uzeli svu dokumentaciju, a upravnica ti naredila da mu ne predaje poiljke ve prosledi njoj. - Otkud ti to da je sajberkriminalac, ja to nisam ula. - Pria se da je skidao brojeve sa kreditnih kartica i naruivao robu preko interneta. - Ne budi smena, dobijao je samo koverte. - Sve jedno, im su traili dokumentaciju iz tuilatva za sajberkriminal, to znai da je muljo kreditne kartice. ta bi drugo? - Ovde su mu stizale koverte od ljudi, a ne od firmi. - Ma ko zna u koliko je poti primao poiljke. Ovo mu je moda samo pokrie. Pazi molim te, on se ali da mu nisu stigle neke poiljke, a ljudima skidao pare sa kreditnih kartica. Kako je to bezobrazno. - Ne znam stvarno...

247

- Nee taj ni doi skoro, sigurno je u zatvoru. Nego, daj mobilni da ti prebacim neke klipove.

Imam problem koji se sastoji u injenici da izlazim sa ovekom, koji ima problem. Reenje problema je veza, koja bi pomogla da se nekako ublai ono za ta se Stojan tereti. Kada mu budu krojili da ne bude suvie tesno, ako su ve skrojili da malo popuste po avovima, jer to je uvek izvodljivo. Pred ulazom u Jevremovac ekam oveka, za kog verujem da moe da bude klju za moj problem. Automobili mi povremeno presecaju pogled, koji je uprt na stasitu priliku, koja se sputa drugom stranom ulice. Zaustavlja se pred semaforom i strpljivo eka svoj red. Ugledao me je, podie ruku u visini grudi i mae prstima. Vadim ruku iz jakne i uzvraam slinim pokretima. Nismo komunicirali skoro pet godina, a odazvao se na moj vapaj istog trenutka kada je dobio mejl. Poslednji put smo se videli kada mi je sredio za posao. Rastali smo se sa preutnim sporazumom, da ako jedno drugom zatrebamo, nastavimo tamo gde smo stali. Oseam stisak ake oveka, koji mi je nakada istim akama dirao obraze, mazio ramena i grudi, protinjao ih kroz kosu i brisao suze. Uvek sam imala poverenja u te ruke. Po rukovanju nastavljamo niz ulicu sa konstatacijom da ne vredi da plaamo ulaz u Jevremovac, samo da bismo sedeli na klupi, a mislim da nije uputno buditi uspomene. Malo se zaudio konstatacijom da se nisam pomerila dalje od portirnice, ali kada sam mu objasnila, da veze mogu da zamene veu platu, a neko drugo mesto ne moe slobodu koje mi ovo prua, klimanjem glave mi je potvrdio razumevanje za moju odluku. Iz depa vadim kesicu i zastajem. - Izvoli, ovo je za Miliju, nadam se da voli igre. Zaviruje u kesicu, vadi disk i vrti glavom. - Poludee od sree kada vidi originalnu igru. Mogu da ti prenesem samo kako se on bude meni zahvalio... - Ma jasno mi je. Kae mami da mu je neka teta poklonila disk i eto problem. Nadam se da ti nee igra napraviti problem u smislu kupovine jo originala. - Ne brini, objasnio sam mu da nemamo novca za kupovinu originalnih igara. Prihvatio je kao norlmano, jer svi klinci razmenjuju piratske diskove. Imamo prodavnicu u komiluku gde se atro prodaju originali, a ispod ruke reu ti isti za bagatelu. Kapiraju klinci mnogo bre nego mi nekada. - Da li si ga ti tome poduio ili je dolo nekako spontano? - Spontano, a ja sam doprineo tome, tako to ga nisam spreavao u uenju. - I ne treba da ga spreava. - Priaj ta ti se desilo, da li si dobro sa zdravljem, kako su tvoji? - Hvala Bogu svi smo zdravo. Nisam te zbog toga zvala. Da li se sea onih slika od Kiss to si mi poklonio? - Jeste davno bilo, ali se seam. - Biu konkretna, ja sam u vezi sa tim ovekom, a on je pao na diskovima. - Ba mi je drago... - ta ti je drago Vladimire? - zaustavljam se i hvatam ga za rukav. - Prekinula si me. Hteo sam da kaem da mi je drago to si sa njim, a za ovo drugo nisam imao komentara pa sam jednostavno zastao. Nikada nisam ni pomiljala da se raduje tuoj muci, ali sama injenica da se radi o Stojanu, nekako me ini nervoznom, brzom i nepromiljenom.

248

- Izvini, impulsivna sam od kada se to dogodilo. - Priaj mi ta se dogodilo. Hou celu priu, imena, to vie detalja, da znam na koja vrata da pokucam. - Kao prvo, htela bih da ide sve preko mene, s obzirom na to to se poznajete...

Stojanovi roditelji su ubeeni da ga prislukuju, a on iako ne misli tako, usled pogubljenosti koja ga je obuzela, tako se ponaa. Profa mi je rekao da u vezi ovoga komuniciramo mejlom, a obini ljudi sa kojima bih zapodenula razgovor na temu prislukivanja, ispredaju prie kako oni daljinski ukljue telefon koji ele i prislukuju kompletan razgovor u prostoriji. Sestra Dobrinka mi je rekla da prema zakonu, prislukivanja se dozvoljavaju samo za ozbiljna krivina dela ili neto ime se naruava bezbednost zemlje, ali smatra da su te granice odavno pomerene. Po ulasku u tu priu pitala sam se, ko su to oni, ali sam ubrzo odustala i poela da se tako ponaam. Za poetak sam otvorila adresu na Yahoo, gde je i on imao, kako bih sigurno komunicirala sa profom, jer pouena Stojanovim iskustvom, u domae provajdere vie nisam verovala. Tri dana je prolo od naeg susreta. Stojana sam ubedila da jo uvek traim vezu, a stvarnost je bila, da sam se samo profinom odgovoru nadala, jer su se svi ostali koje sam pitala, razleteli, ali je ispalo da su sitni igrai za ovako krupnu stvar. Trodnevno iekivanje prekida mi mejl od profe: ao plavuo, Nee mi verovati, danas sam se video u etiri oka sa njenim muem. Pria je jednostavna, da ne moe jednostavnija biti. Ja sam ga sreo par puta u lovu, ali nisam znao da je njen mu. Naravno ne bih nikada ni znao da se nisam poalio Iliji. Dobio sam pozitivna uveravanja da e dati sve od sebe. Ostalo je da vidi sa enom kako e to da izvedu pred zakonom, jer to ne moe tek tako da se baci pod tepih. Slobodno mu reci sa kim sam razgovarao, ali nemoj da mu daje veliku nadu, jer ne znam ta e ona da odgovori. On je veoma pristupaan ovek, ali sam za nju od Ilije uo, da joj je karijera sve u ivotu. Nadajmo se najboljem. P.S Milija me poljubio. Ve dva dana ekamo odgovor. Stojan je u neprepoznatljivom stanju. Nekoliko dana ima jutarnje prolive. Ima bojazan da urgencijom ne izazove jo goru situaciju. etiri dana je kod mene. Ne izlazi nigde, samo ita knjige, gleda filmove i sprema razna jela, jer ga kuvanje smiruje. Ja ekam mejl, a on moj prenos informacija, koje bi popravile stanje. ao plavuo, Loe vesti. Dobio sam kratak odgovor, da ona ne moe nita da zatakava, ali nee traiti nikakve izriite kazne, ve da se osudi po zakonu. Ovo sam shvatio kao linu uvredu, preko koje ne mogu da preem. oveku, koji nije spreman na saradnju, nema mesta pod naom kapom. Izvestiu te za koji dan.

Svi traimo smisao ivota, koji se eta po nepreglednoj lepezi, mogunosti i prohteva, to se zove kompromis. Kada dvoje ukrste mogunosti i prohteve, bez kompromisa, smisaonost zajednikog ivota biva okrnjena za jednu kockicu. - Hteo bih ponovo da otvorimo pitanje onog Crnkovia. - Rekla sam ti, da sam dala sluaj pomoniku i tu ne mogu nita.

249

- Kako ne moe kada si mu ef? - Kakav primer dajem ako urgiram? Ja moram da im budem uzor. - To moe da izjavljuje za novine, ali nemoj meni. Znamo se dovoljno. - To je specifian sluaj, treba mi da uzdignem tuilatvo. - Kako misli to da izvede, kada sudite po kancelarijama? - Obeavaju mi sudnice sa velikim plazma monitorima, tako da e novinari moi da prate ceo dogaaj i objave u medijima. - A, ti im veruje? - Nikom vrsto, ali svakom po malo. Ja se samo smekam i ekam kome u da se priklonim. Zna onu staru, umiljato jagnje dve ovce sisa. - Da, ali takvo jagnje brzo poraste i onda mora da klei da bi sisalo. - Znam i ne tangira me puno. - Je l zna koliko kota ulaz u lovite, a da ne priam o odstrelu koji moe da se protne. - Nemoj da ide u lov i reena stvar. - Zna i sama da bez lova ne mogu da ivim, a ovakve privilegije ti se ponude jednom u ivotu. Uini to i miran sam nekoliko godina. - A, ti zna da za karijeru ivim, a ovako neto ti se namesti jednom u ivotu. - Znai tako? - Zna da je tako. - Nisam nameravao da ti kaem, ali moram. Tog Crnkovia sam ti ja namestio. ore ga je pronaao na internetu, a ja sam prosledio disk sa podacima naelniku. Hteo sam da te nekako obradujem sa prvim hapenjem. - E, moj naivko. Ti stvarno misli da je tako bilo? - Lino sam mu odneo disk i posle toga dva puta mi potvrdio da se sprema hapenje. - E, naivko naivni, rekla sam ti da ne veruje pandurima. Jeste poteklo od naelnika, ali nisi ti zasluan za to. Valjda e ti ovo biti nauk da ne koristi moja poznanstva za gluposti.

Koncert Iron Maidena je proao, fanovi po forumima jo uvek sabiraju utiske, a neko sve to prati, sabira propuste i sakuplja materijal za potencijalne intrige. alite se na zaguljivu halu, guvu i lo zvuk. Hteli bi koncert u Areni, a ne znate koliko je veliki gazdin dinar. Ovog puta ste saznali, ali sve ete to zaboraviti do idueg koncerta. Moda i dobijete iduu put u Areni, ali razliku ete trostruko da platite. Jedna treina otpada na znanje, druga na rad, a trea na stvarne trokove. Da vidimo pritube na obezbeenje. Grubijani, bilmezi, ne daju vodu prvim redovima, putali za kintu, e to je ve interesantno. Sprema se video izdanje, koje e biti miks od dva snimka. Ko bi drugi nego on. Samo ti pravi, uzmi neku kintu, zasluio si, a ja znam kako u to da unovim. Sada e matora drtina da zaali to me je nazvao pikica rilejn menader. Govno jedno partijsko, ostae ti samo da obezbeuje koncerte po gradskim igrankama i to samo gde su tvoji na vlasti. Vreme je novac, a elje ne mogu da ekaju. - Ana, emu takva urba? - Jednostavno hou da znam s kim u idui put da radim. - Ima vremena, ne organizujemo koncerte meseno. Polako, razmotriemo to.

250

- Ne, ja elim to odmah da raistim, a ne pred koncert opet da mi uvali njega. Obezbeenje je skroz zabrljalo. Najavljivala sam po novinama da emo sve oduzete kovanice da damo u dobrotvorne svrhe, a sakupljeno je samo hiljadu dinara. ta da im dam? Karmine i masti za usne? Zovu me neke kretenke iz Crvenog krsta, a ja ih kuliram. to ne da ti, makar trideset hiljada iz depa? - Ma kakav Crveni krst, ne padaju meni pare sa neba, proi e to, treba samo malo vremena. - Lako je tebi. Ti samo diriguje, a ja poturam obraz. Kako da se pojavim idui put pred medije? Srbende pale baklju kao na utakmici. Sve mogu da toleriem, ali da su unete etiri kamere na koncert, to ne mogu. Neki lik pravi miks od dva snimka i pakuje ga u eksluzivno pakovanje. - Ma to se uzrujava oko toga, bootlega je uvek bilo. - Da, ali to e da ode u inostranstvo, pa onda nam se njihov menadment nakai na vrat i eto problem. - Kulturno emo se izviniti i reiti problem. Zna i sama da njih samo zanimaju pare i bezbednost benda. - A, kada Bruce zavri sa maskom za kiseonik iza bine, onda ja da gladim stvar. Lako je tebi da mae oi dravi i SPOKOJu sa zvanino prodatim osamnaest hiljada karata, ali na meni je da se izvinjavam menadmentu za slabu ventilaciju, preveliko znojenje i ostale guposti. ak sam im rekla da se Srbi slabo peru. Oljagala sam sopstveni narod zbog jednog kretena, iji su mamlazi putali ljude za dvesta dinara. Dogovorili smo se da protnemo jo pet hiljada ljudi mimo onih osamnaest, ali jo hiljadu povrh toga nismo. Ja imam svoje ime i neu da ga blatim zbog jednog pohlepnog ie. Izaberi, mene ili njega. Nekada ovek doe u situaciju da napravi izbor, ne znajui da e iz gomile domina, izvui dominu sa obe strane punu takica. - Drago mi je to te vidim, ali nemam puno vremena. Priaj... - Miloljube, stvar je delikatna. Tvoje obezbeenje je zabrljalo skroz. Pustili su dve hiljade ljudi bez karata i uzimali pare za to, a nismo se tako dogovorili. - Izvinjavam ti se. Narediu da im se oita lekcija, one sumnjive u da otpustim i reen problem. - Onda bi morao da promeni sve ljude iz agencije. Bila je gomila propusta. Mislim da bi trebalo da se rastajemo. Ovako neto ne mogu da dozvolim na iduem koncertu. - ta to pria? Sve u da promenim ako treba. - Ana kae da su unete etiri kamere i da neki klinac miksuje to i pravi izdanje koje e da prodaje po Srbiji. - Ja u se pobrinuti da se taj to miksuje uhapsi i gotova stvar. - Nisu klinci krivi to tvoji nisu dobro pretresali. Uzeli smo lepe pare, sve je prolo, to da stvaramo halabuku? ta imam ja od toga to e ti da smesti nekom klincu? - Polako, polako, ba mi je drago to smo se nali da popriamo. Red je da od ika Miloljuba naui kako se vodi politika. Najvea stvar u politici je da pravi kompromise, koji bi ti omoguili da radi i opstane. Dve suprotstavljene strane ne mogu da nau kompromis bez tree, preko koje e da se prelomi i omogui dobit obema stranama. Njega e nadleni organi da uhapse, ti e po hapenju da odri pres konferenciju, a ja u i dalje da obezbeujem tvoje koncerte. Pres konferencija e biti moje izvinjenje za ovo to sam ti napravio, ti e imati jeftinu i efektnu

251

promociju agencije, a njega e da uhapse za primer drugima, da ne bi i dalje unosili kamere. Je l zna koliko kota minut na televiziji? Ovako ima samo standardne trokove pres konferencije. Kad uju o emu se radi ima da se sjate sa svih televizija. ta kae? - Primamljivo zvui, ali kako e sve to da se izvede? - To je najmanji problem. Ja u danas da obavim jedan razgovor i kada napravim teren, ti e da poalje Anu, je l jebe ti ono? - Ma ta ti pada na pamet, sve je strogo poslovno. - Pametno. Znai, ti alje nju da podnese krivinu prijavu, jer je ona persona za odnose sa javnou. Kada ga uhapse, ja ti ugovorim susret sa inspektorima, a onda ti nastupi kao pravi gazda, obradi ih malo sa nekim pokloniima i dogovori da se jedan od njih pojavi na pres konferenciji. ta kae? - Svaka ast, trebao si da ostane u politici, roen si za taj poziv.

Lepim eljama, ljudi uzvraaju jo lepim. - Je l to pikica rilejn menader? - Sram te bilo ima dve erke. ta hoe? - Nita, samo da ti se javim. ao lutko.

To mora da je ona. Ako su hteli neku enu da poalju, nisu morali ovakvog akrepa. ta joj je sa licem? O ljudi moji, kao da se svako jutro varikinom umiva. Samo mi jo njene formalnosti trebaju. Ma da, sad u da ti maem, ima usta pa pitaj. Jeste, ja sam, ajde sad nabaci kez, e ja ba neu. - Vi mora da ste Pea? - Da. - Ja sam Ana Pasuljara, pablik rilejn menader agencije Talentovani Boks. - Izvolite sedite. Da li ste za neko pie? - Ne, nemam vremena, ja bih da odmah preemo na stvar. - Naravno i ja sam u velikoj guvi. Pored onog formalnog dela to se tie krivine prijave, bilo bi poeljno da nam date jo neke informacije o toj osobi, kako bi prikupili to vie podataka, koji bi nam pomogli u istrazi. Vadi neki disk iz tane i dodaje mi uz osmeh. Daba se trudi, video sam sa vrata da je to vetaki. - Tu se nalaze adrese gde je oglaavao izdanje. Klasika. Svi bi hteli da hapse nekog, a da ne budu odgovorni za hapenje. - Da li moete da nam kaete neki konkretan razlog za ovu akciju. ta vas navodi na ovakav korak. - Taj se ovek svim organizatorima popeo na glavu. Svaki koncert snima i posle prodaje po internetu. Prete nam ogromne kazne od menadmenta. - ekajte, da li to znai da organizatori kolektivno stoje iza ovoga, a vi samo formalno sprovodite ovo ili ste se samostalno odluili na ovaj korak? - Rekla sam vam, da se svi ale na njega, a eto mi smo odluili da preduzmemo neto. - Da li ste probali nekako da izgladite stvar pre ove krivine prijave? Vi ste u pravu, ovo to radi je krivino delo, ali nekada je bolje da se stvari izglade mimo policije. Kada bi sve stvari

252

ile preko nas, bilo bi vie nas nego vas. Znate, hapenje nije kraj te prie. Postoji velika mogunost da vas kasnije pozove tuilatvo na sud, kako bi svedoili. Bie tu suoavanja sa okrivljenim, koja mogu biti neprijatna. Hou da vas pitam, da li ste dobro razmislili oko ove prijave? - Probali smo, ali on se krije iza deset mejl adresa. im mu se predstavimo odmah nas ignorie. - A, je l mu je neko od vas pripretio, isto da shvati o emu se radi. - Da, sve smo probali, ali nita. - A, da li znate da je pretnja krivino delo? - Da ... da znamo, naravno ... ne, nismo mu pretili, ve smo mu napisali da emo ga prijaviti, ako ne prestane da snima. - Dobro. To bi bilo sve. isto da znate da se ne krije iza deset mejl adresa. Meni nije bilo teko da ga danas pronaem i mogu da vam kaem, da imam utisak da ne eli da se sakrije, a ne izbegava ni dopisivanje. - Ne razumem, kako ste ga nali? Jeste - nije, ovo - ono, oboje znamo o emu je re, a ovde se bezuspeno nadmudrujemo. - Taj va disk je formalne prirode, meni je jo jutros reeno o emu se radi. Sluaj je ve zaveden pod imenom, Iron Maiden. Hajde da reimo pitanje krivine prijave. Ve tri dana se oseam kao inter. Svakim danom pruam sve veu kobasicu i zadobijam vii stepen poverenja. Imam nevidljivu omu koju mu sputam oko vrata. Odbio je da mi proda ceo tira, jer ne eli da neko preprodaje njegovo izdanje. Ovo ne lii na kriminalca. ta bi rekao sutra, ako bi saznao da ga je navlaio ovek koji ima preko petsto piratskih diskova u kui? Verovatno nita, jer je verovatno svestan da zakon ne sankcionie kupovinu piratskih diskova, ve samo prodaju. Mogao bih da kaem efu da ne mogu da ga naem, on bi to poverovao, ali bi to na pogodnom mestu servirao, kao da sam nesposoban i predloio nekog drugog da rei problem. To znai da bih mogao da se oprostim sa platnim karticama, a njega bi opet neko hapsio. Bolje ja da ga hapsim nego neko drugi. - Dobar dan Dragana, Pea ovde iz odeljenja za platne kartice. - Zdravo Pea, kako si. - Dobro, kako je u odeljenju za visokotransparentni kriminal? - ta da ti kaem, sem da je mirno. - Evo prilike da malo poskoite. Ve tri dana pratimo jednog osumnjienog koji se sprema da proda snimak nekog koncerta... - Tri dana? Zar mi tek sada javljate? Kakav je to nain? - Nismo bili sigurni ta namerava da radi, samo smo imali indicije. Ajde da ja poaljem linkove na mejl, pa da se ujemo kasnije. - Ne, ne, mi moramo lino da se vidimo u vezi sluaja. Dolazim za pola sata. Kao da je trebala narodu da prizna kako nema mejl, a ne meni. Hapsim oveka koji nije za hapenje, a moram da saraujem sa enom kojoj je ovo prvo hapenje. Da je Bog birao kako da me kazni, teko da bi ovako neto izabrao. Pokazujem joj stranu za stranom, iri oi, podie naoare, znoji joj se elo, rekla bi neto, ali nee da pokae zahvalnost niti ushienje. eli da se ponaa normalno, a priroda joj to ne dozvoljava. - Jeste li identifikovali osumnjienog? - Naravno, prikaen je na kabal kod domaeg provajdera, nije bilo problema. - Odlino, uzmite ceo sadraj mejl boksa i sve to ima na nalogu. Svaki fajl.

253

- Ne moemo tek tako da itamo potu, a to nee biti valjano za sud. - Ma hajde, nije ti prvi put. Nema veze to nije valjano za sud, neka se nae. Da li ste nali vlasnika ovog domena o Rolling Stonesima? - Jesmo, vodi se na neku firmu, a osumnjieni nije vlasnik. - Firmu? Pa to je organizovano. Oni muljaju novac preko rauna. Spremi ljude da reagujemo i u toj firmi. Kada bude hapenje to mora da bude sinhronizovano. - Ako bi neko iao na muvanje preko rauna, zato bi stavljao prezentaciju o Stonesima i prodavao diskove. - Kako ne vidi vezu? Ovaj to prodaje Iron Maiden, prodaje i Rolling Stonese, a novac upuuje na raun te firme. Ko zna kakve diskove taj jo prodaje. - Kakav raun, taj radi samo za ke. Ja mislim da je iskoristio firmu samo da bi registrovao domen. - to nije registrovao domen na svoje ime? - Dragana, zakon ne dozvoljava fizikim licima registraciju nacionalnih domena. - Prepusti meni brigu o zakonima, ja sam pravnik, a ti brini o drugim stvarima. - Zaboravlja da sam i ja pravnik. - Izvini, htela sam da kaem da se ja aktivno bavim pravom. Izvetavajte me kako napredujete, da bi zajedno planirali akciju.

Ne prodaje filmove i muziku, ve samo ono to si ti snimio. Polovinu sa spiska ne prodaje, ve hoe da se menja. Ba si zadrt ovek, nema pojma u kakav me procep stavlja. Ako nema petsto diskova onda ne spada u njenu nadlenost, a ona se unapred proglasila nadlenom. Zapravo nije ona, ja sam je proglasio pod pritiskom, jer nikog drugog ovo ne bi zanimalo, a neko je morao da te odradi. Sposobna je ona, to bi nekako smuvala, ali da te uhapsimo sa pedesetak diskova ispred Bitefa, bila bi sramota za tuilatvo, a ja bih nadrljao. Ako te pitam direktno gde ti je tek sa diskovima provalie me, a ve est dana mi ne daje nikakve informacije. Kada bih znao da si sve to lepo natampao i dri u stanu, pa da te odradimo, ovako ja moram da sluam nju kako mi dvanka, a tebe da napipavam. Ladno si stavio na forumu da e biti kod drugarice, pa ako neko zakasni da moe da te pozove. Tri dana ti miniram forum i izazivam sumnju da e klinci da se pojave ispred Bitefa, a ti smiruje stvari i meni pie, kako veruje da e svi doi. Kako da ti kaem da elimo samo mirno da te uhapsimo, bez predstave koja ti ne gine ispred Bitefa. Dovoljno je jedno pozorite u zgradi, ne treba narodu i ispred. - Dragana, Pea ovde. - Priaj. - Nita se nije promenilo. Odluan je da se pojavi sutra ispred Bitefa. Najbolja je varijanta da ga uhapsimo sutra pre podne. - Ne nikako. Njemu je tek sigurno kod te devojke. Nema govora da je u njegovom stanu, a mi emo mu svejedno pretresti stan. - Zaboravila si da ne znamo u kom je stanu ta devojka. - Nisam, evo plana: blokiraete ceo kraj oko Bitefa. Njega ete pratiti kada bude iao po jo diskova. Kada izae onda ga hapsite sa svim tim upavcima koji budu kupovali, a ja vam u meuvremenu obezbeujem nalog za pretres tog stana. Ako najvei deo stavi u torbu, onda jo bolje. - Zato da hapsimo tu decu? To je preterivanje.

254

- To je potreba. Kada njih privedemo, uplaie se i poee da nam deklemuju ko sve prodaje diskove po tom sajtu. Svi su oni povezani. - Ma hajde, Dragana, nisu deca tako naivna. Ja stvarno nisam za tu opciju. Sve drugo moemo da razmatramo, ali o tom privoenju klinaca, ne. - Mora tako da bude. Deca e priati o hapenju i to e da odjekne. Ako se stvar bude fino odvijala moemo da pozovemo i medije. Osim toga efektnije je suenje kada ima svedoka. - Medije? - Naravno, ovo je jedinstvena prilika da se promovie tuilatvo. - To nikako. Mi to ne praktikujemo, niti elimo. - Ih, zar je kriminal samo kada neko ubije ili opljaka? Svi kriminalci zasluuju da budu na televiziji. - Hajde da ovo spustimo na razuman nivo. Ja garantujem da ima tek u stanu i da e tamo hapenje biti uspeno. Mislim da nema razloga da se mea u nae stvari. - Ja sam tuilac i moram da usmeravam istragu. - Jeste, lepo si to rekla, ali ovde se radi o nainu hapenja, o kome odluujem ja, a ne ti. Prihvatio sam objanjenje za njegovu povezanost sa onom firmom, ali o nainu na koji e neko da se hapsi, ne elim da sluam. Ako ima neku primedbu iznesi kod naelnika, ako ne, onda ujutro dostavi Stevanu nalog za pretres stana. - Neka bude tako, ali neke stvari mora da se izglade, ipak sam ja tuilac.

Veina od nas je barem jednom poelela da bude medijska zvezda, ali koga tuilatvo proglasi za zvezdu, taj moe samo da otisne ake na zatvorskom kartonu, umesto na betonu staze slavnih i zaslunih, a pres konferencije e se odravati u njegovo ime, ali bez njega. Crnkoviu, zahvaljujui tebi, shvatio sam kakve sve pojavne oblike ima ou biznis i prihvatio kao poklon, palice i znojnice, koje su pripadale bubnjaru Iron Maidena, kako bi me opominjale na bezobzirnost i pohlepu, koja je svuda oko nas. Nemoj da brine, prihvatanje poklona ne podrazumeva uvek preutnu saradnju. Tek to sam se otarasio onog iz Talentovanog Boksa, nakaila mi se osoba, koju je teko otkaiti. Stevan i ja, meusobno smo se pokajali to smo te hapsili, ali od toga nemamo koristi ni mi, ni ti. Osim toga svima nama jedno kajanje ne gine, a ja sam izabrao. im mi je najavila dolazak, znao sam da eli neku uslugu, koja je po definiciji bezobrazna, jer u protivnom ne bi bila usluga ve zahtev tuilatva. - Je l ste uli u trag onom drugom snimatelju i tampariji? - Nikakvih tragova nema. U mobilnim su samo imena, mahom enska, ne postoji ime koje bi liilo na tampariju. ak sam zvao sve brojeve koje je pozivao zadnjih petnaest dana i pitao da li je tamparija. Pretresao sam ceo listing sa fiksnog, opet isto. - Nije problem, bie u pritvoru dok ne pronaete, a moda i sam progovori, kada uvidi kako je tamo lepo. - Kakav pritvor? ovek nije nita organizovano radio. Zar nisi proitala izjavu od onog to ima firmu? - Jesam, ali to ne znai da se nije organizovao sa drugim snimateljem i tamparijom. Neemo sada o tome. Htela sam neto drugo. Htela sam da te zamolim da klonira hard disk i popie sve koncerte koje ima tamo. Kod kue nisu naeni diskovi sa koncertima to je snimao, tako da verovatno dri sve na hard disku. - Hard disk je zapeaen, ne moemo tek tako.

255

- Nije problem, pozvaemo njegovog advokata. - Kako ja mogu da znam o kojoj se grupi radi i gde je snimano? Moda je neto skidao sa interneta. - Nema veze, to vie to bolje. Smem da se kladim da svaki snimak ima naziv izvoaa, mesto i datum, pedantan je u tome. Ne brini ti nita, samo popii ta ima od koncerata i stvar reena. - Ne, nikako. Ja sam ga hapsio. To moe da se tretira da sam bio pristrasan u analizi hard diska, a to ne elim. Mi smo ga uhapsili, a ti nai ko e da ti vrlja po hard disku. Zna i sama da smo samo pozajmljeni za ovu akciju. - Dobro. Ima neto to ne treba da te molim. Hou da se svako pismo popie; od koga je stiglo, koliko mu je novca poslato i za koji disk. - Ti mora da se ali? - Ne, to je bila vaa dunost, a vi ste to aljkavo uradili. - U pravu si, ima toga, ali ta ako je kupac poslao ek, koji ste ve uraunali, to je dupli novac. Kako emo to da reimo? - Nikako. Samo vi popiite, a on neka posle dokazuje ta je duplo. - Ne shvata me. Mi ako uvrstimo ta preklapanja, on ne moe da dokae da je to isti novac. - Bolje za nas, vea je suma u opticaju, lake je za presudu. - Ja to neu da radim. Ne mogu da greim duu i oveku svesno priivam neke sume. - Ajde ne zezaj se, ovek je kriminalac, a ti o nekom sagreenju pria. - Neu, moe mom naelniku da se ali, ali sumnjam da e biti efekta.

Jedina mogunost da uradim neto preko veze je otpala, sa povratnim saznanjem da je neumoljiva. Nita mi drugo nije preostalo sem da potraim advokata koji bi se upustio u oblast sajberkriminala. Emilijina sestra Dobrinka, koja nas je davno spojila bez naeg znanja, radi u kancelariji, koja se bavi prekrajanjem vrzina i zaostavtine, a niko iz njenog okruenja nije znao oveka, koji je spreman da se nosi sa tom novopeenom granom krivinog prava. Ubrzo sam shvatio da pravnik koji se bavi tom oblau spada u pravnu elitu, za koju ja nemam novca, a svakom drugom bih morao da dajem asove iz oblasti sajberkriminala, koje bih morao da platim, jer bi se to protumailo kao njegovo gubljenje vremena, koje je skupo. Najbolju varijantu sam video u oveku koji je upoznat sa situacijom i koji se pokazao na delu, a besplatno dranje asova, ionako mi ne gine. Pri prvom susretu nisam oekivao nita revolucinarno, ve samo neku vrstu budue strategije i usaglaavanja oko cene njegovih usluga. Strategija je bila kao i do sada i sastoji se u, ne poricanju evidentnog i ublaavanju postojeeg, uz dozu kajanja. Najvei domet koji bi mogli da postignemo jeste uslovna kazna, a svaki drugi benefit koji se zakai sa strane je ar. to se tie plaanja, predloio je cifru od sto do sto pedeset evra po jednom izlazu, a njegov motiv za bolji rad bie nagrada, koju bih mu ja uruio, ako bi on uspeo da izdejstvuje uslovnu. Po tome ispada da je ova tarifa sia, jer se nije oekivalo maratonsko suenje, a glavna premija, pravnikim terminom izreeno, je nagrada, a narodnim ast. Ja iskreno ne bih mogao da predloim takav model naplate, ali sama injenica da ja nisam advokat, ne daje mi za pravo da se ravnam prema sebi. Ova je pogodba vie pitanje poverenja, nego novca, zato sam kao i uvek poao od pretpostavke da je najlake zeznuti oveka koji ti bezrezervno veruje. Od buljuka stranaca sa kojima sam poslovao, samo sam devetoricu zatefterio u svesku, sa naznakom da im treba uskrati-

256

ti poverenje naredni put. Sveska je otila u tuilatvo, a ja se iskreno nadam da neu biti prinuen da kupujem novu. Inicijalno, obostrano poverenje smo stekli, tek pri sledeem susretu, kada sam mu dao sto evra, za pokrie trokova veere, na koju bi pozvao nekoliko prijatelja iz sudskih krugova, koji bi izbuljili njegove oi i izotrili sluh. To je bio fini nain da mi uzme kaparu, kako bi imao neku sigurnost, sem mojih rei, a ja sam se sticajem okolnosti osigurao njegovim reima. Rei mi nisu ulivale neku veliku sigurnost, ali nain na koji mi je zatraio kaparu, davao mi je do znanja da ima vetinu elegantnog uzimanja, za koju se nadam da e upotrebiti u moju korist, kada za to doe vreme. Ostalo je da ekamo i vidimo kojom e radnjom tuilatvo da povue prvi korak, a ja da ne napravim neko novo krivino delo, jer u protivnom, loe mi se pie. Posle susreta sa advokatom krenuo sam kui, a u glavi mi se neprestano vrtela pokvarena ploa na kojoj je bila narodna kletva: da bogda imao, pa nemao. Trebalo mi je neko mesto za smirenje duha i tela, koje sigurno nije mogao da mi prui stan u kom su me hapsili. Peaenje do autobuskog stajalita u Ustanikoj, pretvorilo se u etnju ka Neimaru, elitnom delu grada, u kom uvek naiem na neku starinsku kuu, na koju nisam ranije obratio panju. Olistali drvoredi nagovetavali su neki novi poetak u koji sam trebao da se uklopim. Na prvi pogled, nita se nije izmenilo; ljudi i priroda, kreu se ustaljenim tokom i zajedno prevru stranice na kalendaru. Inercijalno sam iao za prirodom i deavanjima u ljudskom okruenju, ali nikada se nisam pitao ta e biti, ako neto poremeti ustaljenu emu. Zato bih se i pitao, kada se podrazumeva da se treba prilagoditi odreenoj promeni. Hapenje je prolo, branim se sa slobode, mogu normalno da se kreem, ak ni paso mi nije oduzet, trenutno mi nije ugroena ivotna egzistencija, drim se za ruku sa devojkom, a opet mi neto fali. Sama pomisao na injenicu, da ako ponovo pokrenem Risk Disc, mogu biti vrlo lako otkriven, odala je tajnu ta mi fali. Saznajem pravo znaenje narodne kletve, na koju sam do sada mislio da se odnosi samo na novac. Moj pradeda je u jednom danu izgubio trideset hektara zemlje, sve ono to je stvarao i ostao na manje od onog to je nasledio. Nikada ga nisam upoznao da bih ga pitao kako se oseao, a ni stariji ne mogu nita da mi kau, jer je o tome samo utao. Sa kakvim se oseajima predstavio Bogu, to samo on zna i moda onaj kome se predstavio. Za razliku od njega, koji je sve to legalno stekao i legalno mu oduzeto, ja sam Risk Disc ilegalno stekao i legalno ostao bez njega. Ako je on mogao da ivi sa njegovom mukom, valjda mogu i ja da smognem snage da ivim sa svojom. Njemu su izrekli pouku da ne moe da ivi na raun tueg rada, a meni tek treba da izreknu da ne mogu da ivim na raun tue intelektualne svojine. Laem, jednom sam razmiljao, ta bi bilo kada bi mi lekar ponudio rakiju ili ivot, ja sam u mislima izabrao ivot. Priznajem da su mi rakija i Risk Disc sve u ivotu, ako izuzmemo drage ljude, ali zagrobni ivot zbog rakije ili ivot u zatvoru zbog Risk Disca, na ovom stepenu svoje svesti mislim da nema svrhe. Drutvo evoluira, drava je napokon poela da titi interese drutva, a predamnom se ukazala ansa da se uklopim u opteprihvaena pisana i nepisana pravila ponaanja, kao to je i moj pradeda uinio pre ezdesetak godina. Babin otac je bio predratni gazda, kako su me u koli uili, a u selu bi za njega rekli samo, domain. Generacijama unazad uspeno je voeno domainstvo, ali dolaskom komunizma drava je procenila da je on slab domain, sebe proglasila boljim i zakonom jaeg do danas upravlja najveim delom imovine. Kau da je u sezoni radova po tridesetak ljudi ekalo ispred kapije, a on odabirao one koji mu se uine najboljim za posao. Istorija zna da se poigra sa ivim ljudima, a ponekad samo sa ljudskim duama. Danas u simbiozi komunizma i kapitalizma, neke druge gazde, biraju radnike za radove na njegovoj imovini, a radnici vie ne stoje pred kapijom, ve ekaju na birou. Iskreno se nadam da e se ovo ispraviti, zarad njegove due i uverenja da sutra moja dua nee proi kao njegova.

257

Taman kada sam pomislila da je osvanula radikalna promena u mom ivotu, ovek sa kojim sam poela da ivim, krenuo je da se menja. Prihvatila sam njegovu odluku da vie ne prodaje diskove, jer je strah od ponovnog padanja opravdan. Meutim, nikako ne mogu da shvatim njegovu promenu u nainu sagledavanja pojava koje nas okruuju. Do jue je novine itao izmeu redova, a danas je jednosmerno prihvatio vest, da je napravljena sudnica za sajber kriminal sa najveim dostignuima tehnike i da slede ubrzana suenja. Ubeujem ga da je to sve marketing, ali teko je bilo ta objasniti oveku, koji je unapred zacrtao da sve to se napie ili iskae u medijima, najednom istina. Osnovao je firmu, kupio legalno operativni sistem i programe za obradu fotografija. Kada smo poinjali vezu, bitno mu je bilo da sakupi novac za kompjuter, a sada se uzajmio za softver. Jednom reju, bavi se poslom kao i pre, ali sve legalno. Mislila sam da je ta promena uslovljena golim strahom od mogue kazne, ali kada je u butiku traio fiskalni raun, shvatila sam da je zapoeo poteniji ivot, a na alost oekivao isto i od okoline. Na moja uveravanja da se zadnjih dvadeset godina u Srbiji sve ponavlja, on je samo rekao da ne eli vie da se vadi na nasleeno stanje i da eli konano da veruje dravi da stoji iza onoga to obeava. A poto je poeo da veruje, tako je krenuo i da se ponaa. Sama injenica da meni drava jo uvek ne uliva poverenje, barem to se u borbi protiv piraterije tie, a to je u mom sluaju najbitnije, jer se oko toga zakuvalo, nije dovoljna da se raziem sa ovekom, za kog verujem da ima jo dosta toga da mi prui. Barem nije licemeran, a ja se iskreno nadam da e se vratiti na staro kada uvidi da je u zabludi. Ja sam se nadala njegovoj promeni, a on promenama u dravi. Znajui da ivimo niz godina u cirkusu sa pocepanom atrom, u kome se veito menjaju cirkuzanti, a nikada atra, nisam morala da strahujem da e se naprasno zakrpiti atra. Ako se i zakrpi, to e biti samo iznad prvih redova, gde su malobrojne zvanice, a ostali e kao i do sada strpljivo ekati da aplauzom pozovu cirkuzante na bis i omaijani njihovom predstavom nastaviti da kisnu.

Mitoloka bia konano dolaze u Beograd. Moda ne bih verovao da ih nisam pre nekoliko dana gledao u Budvi. Potajno se nadam da u danima pred koncert, Jagger nee sruiti neko hladno pie i navui laringitis, kao to mu se nekoliko puta desilo do sada. Sama pomisao da e svirati na pola sata hoda od mog stana u meni ne izaziva preveliko ushienje. Vie bih se radovao, kada bih mogao bez vize da skoknem do Budimpete i pogledam ih tamo. Verujem da ovog puta kao zaposlen u sopstvenoj firmi, ne bih bio uskraen za vizu, kao to sam bio dvehiljade i tree, kada sam hteo da ih gledam u Pragu. Dodue, onda sam bio poljoprivrednik, a to zanimanje su evropske drave okarakterisale kao da sam nezaposlen. Ne znam samo otkud im ta ideja? Ove godine su izostale reklame sa pivom u kojima su glavne nagrade bile karte za koncert, ali samo za one valjane pivopije, koji poalju odreeni broj epova od piva. Ceo jun sam viao po potama ljude kako alju epove, iako je drugog juna zvanino objavljeno da je koncrt odloen za neko bolje vreme. Da budemo iskreni, jo dvadeset etvrtog maja je objavljeno da se odlau koncerti zakljuno sa Zagrebom, koji je trebao da bude petog jula, ali Srbi su uvek bili optimistini, pa su se ponadali da e turneja ba krenuti iz Beograda na dan Ustanka, sedmog jula. Optimizam se preneo i na sponzora, koji je dva dana posle tog saznanja, narodu izaao u susret sa nagradnom igrom. Ponovo je na bilbordima prisutna Srpska bajka, ali ovom prilikom drugi u nju veruju. Kao to bi rekla ona radnica iz banke, kada sam se pozvao na bilbord, to je samo reklama. Na bilbordima su bila mnogo vea obeanja, sa mnogo manjim pokriem, tako da

258

e i to tolerantni Srbi progutati. Zato bi menjali reklamu, kada Mitoloka bia privlae panju, a to je cilj svake reklame. Ne znam, da li pivo ili bilbordi pomuuju svest, ali oigledno neki ljudi ne gledaju dalje od flae piva ili bilborda. Ruku na srce, moda je narod slao epove zbog utenih nagrada, koje verovatno malo vie vrede od potarine za pismo. Zapeatio sam snove, okupao osmehom, pokrio vedrinom i krenuo na dugo oekivani koncert. Kao i prethodna tri puta, na koncert sam krenuo sam, ali bez nagovetaja da u biti usamljen, jer e mi praviti drutvo oni zbog kojih idem. Ne znam da li je nastrano, ali na koncerte idem sam ili sa veoma bliskim osobama. Poznanici i povrni prijatelji, i u ovoj sferi druenja ostaju u drugom planu. Nena je ve celu nedelju u Turskoj, a Emilija je morala da zameni koleginicu, kojoj je jutros umrla majka. Nije imala izbora, jer je trea koleginica na odmoru. Jutros oko deset me je zagrlila, poelela lep provod i utrapila kartu da prodam. Za razliku od Budve, gde su se karte delile po kafiima, prodavnicama i benzinskim pumpama, ja sam kartu oglasio putem interneta i negde oko etiri sata, uspeo da prodam za upola cene, koja je uslovila da kupac doe do praga i kupi kartu. To je bilo veliko olakanje, jer ne znam kako bih na vie od trideset stepeni mrdao iz stana, a eleo sam da potpuno odmoran odem na koncert. im sam preao bulevar, koji se nastavlja na Brankov most, primetio sam gomilu policajaca, od kojih su neki na konjima paradirali. Naravno, parada je dok nema akcije, ali ako do nje doe, svaka pomisao da su to paradni konji momentalno iezava. U Budvi sam video samo policajce koji reguliu saobraaj. No, moram da priznam da je prisustvo konja korisno, jer verujem da su pojedine osobe prvi put u ivotu videle tu ivotinju uivo. Neki su ih ak hranili slatkiima. Policajci su bili uljudni i pokazali veoma visok stepen kulture i strpljivosti, te su ljudima pri ulazu u ograenu zonu, po nekoliko puta ponavljali da se otarase plastinih flaa na vreme, jer e im ionako zbog bezbednosti biti oduzete na ulazu. Ovog puta pipai su bili mekeg srca, nego inae i pustili me da unesem okoladicu sa medom. Nisam imao veliku elju da se nacrtam u prvom redu, tako da sam uao u koncertni prostor, taman kada je Mr. D. zavravao nastup. aram oima po tandu, oi vide ve vieno. Majica je sve to bih hteo da kupim, a to sam ve kupio u Budvi, ali jezici u svim bojama, naprosto odmaraju oi. Sunce je nisko, ali nema nameru da uskoro zae. Dolazim do tanda da kupim osveenje. Pije mi se pivo, ali se odluujem za vodu, jer samo jedno pivo trenutno gasi e, a bolje je da ih gledam edan, nego pomuene svesti. Naruujem flaicu vode, koju mi prodavaica sipa u au od piva. Zato su u Budvi prodavali vodu, pivo i sokove u plastinim flaama, a nisu sipali u ae? Bio sam na dosta koncerata, ali litarsko pivo u plastinoj flai sam samo tamo video. Crnu Goru i Srbiju vezuje istorija, jezik, imena, obiaji i ko zna ta jo, a danas razdvaja injenica da su oni sigurnija zemlja od nas. Ne znam koliko je tamo bilo policajaca u civilu, ne znam koliko ih je i ovde, ali znam da se ovde oseam nelagodnije. Nekom uniforma uliva sigurnost, a nekom nelagodnost. Dve hiljade i tree su nas zaobili pod izgovorom da zemlja nije sigurna, danas dolaze, a navodno ih uva naoruana policija. O kakvoj se sigurnosti radi? U Budvi je koncertni prostor bio prekriven kamenjem, krupnijim nego to je pruni. ak sam video, kada je Keith podigao kamen sa bine i uz veliko uenje bacio u neko oe. Ovde nema kamenja, ali ima gomila milicije koja nekog uva. Kamen je opasan, ali izgleda da nije kao metak. Ne znam ko im je prodao vaku da je Srbija danas bezbednija, nego pre etiri godine, ali ja se ne oseam bezbednije. Biti delat, nekada davno je bilo normalno zanimanje, a uz to se i plaalo. Smrtna kazna u naoj zemlji je ukinuta pre pet godina, tako da nam to ni zakonski nije strano. Zato je danas tee nai delata nego pre etiri godine? Verujem da nije, samo je pitanje motiva za bilo koje nasilje, pa i za atentat, koji je navodno bio uzrok njihovom otkazivanju. Ako neko eli da naudi Stonesima, moe to da uradi kamenom ili litarskom flaom, uprkos tome to je Keith nedavno, padom sa palme, dokazao da ima tvrdu glavu. Kao i uvek,

259

biu na njihovoj strani i proglasiu da je njihov nedolazak bio neke druge prirode, a ovog puta su glumeli strah, jer bi promenu ponaanja narod primetio, a Stonesi su dentlmeni koji ne blamiraju ni sebe ni druge. U svakom sluaju prisustvo policije je doprinelo izostanku prodavaca diskova i majica, to se ne moe rei i za Budvu. Oduvek sam pretpostavljao da onaj gore vara na kartama. Razliito je postupio sa dva oveka istog sagreenja. Mene je na vreme kaznio i spreio da snimam koncert, a Mr. D. se popeo na binu i ostvario svoj san, da odri humanitarni koncert pred dvadeset hiljada ljudi. Kakva ironija. Ali kada malo bolje razmislim, Mr. D. je to i zasluio, jer je piratizovao deset puta vie naslova od mene, a ovde se oigledno ne radi o kazni, ve o nagradi za misionarski rad. On se i dalje bavi misionarstvom, a ja sam se pokajao i sada mu zavidim to su ga Stonesi poteno nagradili. Mogao sam da kupim mini disk i mikrofon, stavim ih u gae i da nastavim sa misionarstvom. Nije to do meanja karata, kazne ili nagrade, ve do mog izbora, a ljubomora je ljudska osobina, koja povremeno voli da podseti na njenu prisutnost. Muzika sa razglasa prestaje, sve ree rei utapaju se u agorenje, koje pravi barijeru jedinstvenom umu grada. Poinje zvuna i vizuelna uvertira, koja prethodi kraju sa dva poetka. Pojedini uzvici u vidu prizivanja, presecaju napetost, kao i dve zavaravajue eksplozije sa bine. Napetost prestaje prvim zamahom Keithove ruke, iako je niko nije video. Zamah rukom u mraku, trzalica na metalu, rif otar kao staklo, zabaaj glave i osmeh na svetlu, ovacije za prvi poetak. Jagger se promalja negde iza Charliea, poinje unikatno da marira, podiui noge visoko i klatei levom rukom. Dolazi do prednje ivice bine, naglim trzajem podie levu ruku najvie to moe, pevljivo izgovara uvene rei, if you start me up, ovacije za drugi poetak. Stvarno je poelo. Desilo se kao i uvek do sada; omanijali su me i dirigovali mojim ulima, koliko su hteli. Ja sam im se svakim deliem bia predao. Ne znam da li sam naprasno ogluveo, ali sam oseao muziku putem celog tela; od ukljeva do babine rupe. Magija je prestala kada sam osetio dim, kao posledicu vatrometa. Gegam se u rulji, koja polako naputa mesto dvoasovnog predavanja o novom koncertnom standardu. Svuda oko sebe ujem uzdahe olakanja i rei ushienja, a ja pomiljam, da sam ensko, voleo bih da se porodim na koncertu Stonesa. Da sam gluv, znao bih kako na dva sata da povratim sluh. U novinama su osvanule podrugljiva opaske, kako Jagger bolje govori srpski, nego na prestolonaslednik, ali su zaboravili da se Jagger due od princa, pripremao da doe u Srbiju, a na svoje nastupe ne praktikuje da izae nespreman.

Ako se domine dobro izmeaju mogu da izbace i duplo golo. - Dobar dan, da li je to Pea ? Kakva srea to imam posebno zvono za tebe na mobilnom. - Jeste, a vi bee iz Talentovanog Boksa ? - Da, da, drago mi je to vas ponovo ujem. - Da, da ... recite. - Znate Blaze Bayley, bivi peva Iron Maidena dolazi u naoj organizaciji u Beograd, pa sam hteo da vam ponudim dve karte ... - Ne, nema potrebe. - ujte, ovo vas nita ne obavezuje ... znam da smo imali nesporazuma oko one pres konferencije, ali to ne znai, da ne nastavimo saradnju.

260

- Ne treba, ja sam kupujem svoje karte. - Ali ...

Nakon sedam meseci od hapenja dobio sam plavu kovertu u kojoj je saoptenje sa preciziranim datumom i vremenom, kada da se javim istranom sudiji. Obavestio sam svog pravnog zastupnika, tako da je pozorite moglo da pone.

Prvi in Scena prva Radnja se odvija u kancelariji istranog sudije, u kojoj su dva spojena stola preko puta ulaznih vrata; sudija i sekretarica, sede jedno naspram drugog. Sa desne strane nalazi se mali stoi sa dve stolice, a sa leve samo dve stolice. ADVOKAT: Dobar dan. SUDIJA: Kojim dobrom? ADVOKAT: Sluaj, Stojan Crnokovi u jedanaest asova. SUDIJA: Sedite ... uh bog te, ja sam zaboravio da pozovem ove iz tuilatva. Koji bee broj tuilatva? Ah da ... Alo, Stamenkovi ovde - neka se spusti neko u vezi sluaja Crnkovi moe i on, nije bitno. Ovde je tuilac napisao nekih pedeset strana, ja nemam nameru to sada da itam. Nego, je l vama odgovara po lanu etiri - pet - pet, da ja izreknem neku uslovnu osudu? ADVOKAT: To podrazumeva totalno priznanje i kajanje. SUDIJA: Ba to. Stojane izvoli, upoznaj se sa ime te tuilatvo tereti. STOJAN: Hvala. ADVOKAT: Naravno, pristajemo. Moj klijent se popravio, evo prolo je sedam meseci, nije napravio nikakvo krivino delo. Neka vam on kae lino da se kaje. SUDIJA: Ah, neu ja da sudim da li se on iskreno kaje ili ne. Ako kae da se kaje, neka tako bude. Lepo smo se sporazumeli, samo jo da doe tuilac ... gde je do sada ... Stojane, ta da vam kaem? Nekada su se na televizijama putali filmovi bez odobrenja, ali meni nije nita dolo da presudim... ADVOKAT: Ne moe ni da stigne, kada su ta krivina dela zastarela. SUDIJA: Ah, to sam zaboravio. Hajde to, bilo pa prolo, ali ja sada treba da presudim nekoj graevinskoj firmi, koja je imala piratski softver na etrdeset raunara. Hajde sad, budi pametan pa presudi... STOJAN: Ba teka situacija, vidim vi koristite Open Office. SEKRETARICA: E, mi smo se snali. STOJAN: Proitao sam prve dve strane i naiao sam na tvrdnju da sam koristio Pay Pal, koji inae ne radi sa Srbijom, a nisam ni slao diskove po vozaima autobusa. Kako da priznam neto to nema realnog osnova? SUDIJA: O tome ja nemam pojma. Moje je samo da presudim, a kako ete se vi i tuilac dogovoriti, to je vaa stvar. ( ulazi tuilac ) SUDIJA: Ah, dobro je ... izaite vas dvojica na trenutak da se mi konsultujemo.

261

Scena druga Radnja se deava u hodniku ispred kancelarije. ADVOKAT: Uh, kako me sudija uvaio, ovome se nisam nadao. STOJAN: Kako to misli? ADVOKAT: Ja sam sa sudijom nekada igrao basket. STOJAN: Kada sam te zvao, saoptio sam ti njegovo ime, zato mi to pre nisi rekao? ADVOKAT: Nisam znao da e ovako da me uvai ... glupo je da ti neto obeavam unapred, nisam takav ovek. Ovakva ansa se ne proputa. STOJAN: Jasno mi je, ali on je tamo naao nekih milion dinara. Ne znam otkud im to. Odakle da platim tu sumu? ADVOKAT: ekaj, polako ... postoje dve solucije: prva je da ta suma ue za uslov ove kazne, a druga je da ne ue. U sluaju ove druge nije ti ogranieno vreme kada da plati. Doe ti nalog za naplatu, a ti ih kulira ... je l ima neke nekretnine na svoje ime? STOJAN: Nemam. ADVOKAT: Onda nema drava ta da ti uzme. Ako izboksujem ovu drugu, onda idemo da se napijemo. STOJAN: Reci mi za taj prvi sluaj, koliki rok se daje? ADVOKAT: Obino oko est meseci do godinu dana. esto daju mogunost i na rate. STOJAN: Koja je to logika da neto to sam protivpravno sticao pet godina, pravno vratim za godinu? ADVOKAT: Pusti ta uoptavanja, mi treba da se usredsredimo na tvoj sluaj. STOJAN: Ja da sam sposoban da napravim tu sumu za godinu, ne bih je pravio pet godina. Ne razumem kako moe sudija da izrekne presudu, koja je podstrek na novo krivino delo. ADVOKAT: Ne znam otkud ti takve pomisli? STOJAN: Ja nemam gde da pozajmim taj milion dinara. Ako bude taj novac uslov za kaznu, ja moram nekako da ga stvorim, da ne bih otiao u zatvor. Kako? ADVOKAT: Razmatraemo to posle, je l ti jasna strategija? STOJAN: Jasna mi je strategija, ali ne znam kako je sakupio milion dinara. SEKRETARICA: Izvolite. Scena trea TUILAC: Mi traimo potpuno priznanje, a u suprotnom nastavljamo klasinim sudskim postupkom. ADVOKAT: Sve priznajemo, sem ovog novca. Odakle vam toliki novac? TUILAC: To smo mi pronali, a sad... ADVOKAT: Nemojte molim vas, budimo razumni. Nije ovek ukrao auto, pa da vrati auto ili novac. ovek je imao trokove. TUILAC: Ah, da, novac steen kriminalom ulagao dalje u proizvodnju. ADVOKAT: Dokaite to i nema nikakvih problema. TUILAC: Ja ostajem pri stavu, da mora sve da prizna. ADVOKAT: Gospodine sudijo, mi smo spremni da priznamo sve potpuno, sem novca koji priznajemo delimino.

262

SUDIJA: ta kae tuilatvo? TUILAC: Ovo nije moj sluaj, ja ne mogu da odluujem o smanjivanju. SUDIJA: Onda moramo da se sastanemo jo jednom. Je l vam odgovara dvadeset treeg novembra u devet? Stojane, poto ti putuje iz Kraljeva, red je da se ravnamo prema tebi. STOJAN: Stiem, nije problem. ADVOKAT: Odgovara. TUILAC: Moe, nemamo za taj dan nita zakazano.

Kada sam napustio plato ispred Palate pravde, jedino sam verovao u iskrenost sudije i cara Duana, jer samo njih dvojica nisu zastupali ono to unapred znaju da nije tano. Sudija je iskreno priznao da nema pojma o materiji, a car Duan je samo utao. Advokat se svim silama trudio da me ubedi kako poznaje sudiju, tako da je ak pribegao triku i sa platoa otiao da pripremi teren kod sudije, kako ne bi novac uao u uslov za opozivanje obeane uslovne kazne. Posle dvadeset minuta me je pozvao i ohrabrio sa reima da e biti sve u redu. Kada sam stigao kui, listanjem zakona o krivinom postupku, uverio sam se, da po lanu etiri - pet - pet, tuilac daje predlog, a ne sudija, kako je to advokat predstavio. Priznajem da je sudija mogao da predloi i tri meseca zatvora, ali niko normalan ne bi u tom sluaju prihvatio zatvor bez suenja. Shvatam da se advokat bori da opravda nagradu za uslovnu, ali ne shvatam za ta se tuilac bori, time to mi je napabirio milion dinara i stavio neke injenice kojih bi se i srednjokolac postideo. Za taj milion mogao sam da kupim, legalno, neku lokalnu radio stanicu i putam bootlege, do mile volje. Sto hiljada Srba je potpisalo peticiju za Pay Pal, a tuilac na jednom komadu papira sve to poniti i kae: ta se bunite bez razloga?. Nadam se da u idui put kada se sretnem sa pravim tuiocem, a ne ovim pozajmljenim, izgladiti stvar. Najvie me je bunio pasus u kom sam proitao, da se tuilatvo poziva na krivinu prijavu organizatora. Zato su podneli krivinu prijavu? Da li su oni lino eleli da me skenjaju ili je tuilatvo u dosluhu sa svim organizatorima? Ne poznajem sebe. Ne znam da li stvarno ne verujem ili neu da verujem, da se drava ne bori protiv piraterije. Na ulici isti ljudi prodaju diskove, a na pojedinim sajtovima muzika se i dalje prodaje na kilo, meu kojima i moji snimci koji su navedeni u predlogu optunice. Najtee mi padaju Emilijini zagrljaji u kojima me moli da prestanem sa iluzijama. Da me barem zeza uvijajui uline diskove u manicu, ali ne, ona me samo iskreno moli da pogledam svet oko sebe. Treba samo da priznam kako sam rtva cinkarenja, a ne borbe protiv piraterije. To nije toliko teko, ali pogaziti sopstveno kajanje, tek to je izreeno, to nije nimalo lako. Priznajem da sam rtva cinkarenja, ali i dalje gajim nadu da se drava bori protiv piraterije, a samim tim i moje kajanje nije uzaludno.

Ve nekoliko dana traje trajk pomonog osoblja u sudovima. Vee pred zakazan susret sa sudijom, bilo je evidentno da e trajk trajati i sutra, ali mi smo morali da se pojavimo, kako bi zakazali nov susret. Nita nismo priali o sluaju, ve je sudija ponudio dvadeseti decembar kao nov termin, koji smo nas dvojica lino potvrdili, a tuilatvo telefonom. Pomono osoblje je trajkom, skrenulo javnosti panju na niske plate, a meni je kao delu te javnosti skrenuta panja, tako to sam platio advokatu za polovian izlazak etvrtinu njihove plate. Stvarno im je plata niska.

Drugi in

263

Scena prva Radnja se odvija u kancelariji istranog sudije. Ovog puta je prisutan pravi tuilac. SUDIJA: Gde vamje fikal? STOJAN: Dolazi pravo sa suenja, javio mi je da e zakasniti malo, ali sigurno stie. SUDIJA: Nije problem, priekaemo. TUILAC: Ja sam korigovao predlog optunice, tako da se nadam da ete sada prihvatiti. STOJAN: Koliko ste novca izuzeli? TUILAC: Ah, nita od novca nisam izuzeo, ali sam ubacio dodatak gde se pozivaju svedoci. Ja vam preporuujem da prihvatite ovu ponudu, inae sledi suenje kao na filmu i verujte, nee vas jeftinije kotati. Vi se konsultujte sa advokatom, pa da se dogovorimo. SUDIJA: Uzmite vi to pa prouite ispred, dok ne doe advokat. Scena druga Stojan ita predlog optunice, advokat se pojavljuje u hodniku. ADVOKAT: Je l si me opravdao kod sudije? STOJAN: Jesam, ne pravi problem. Ja sam ovo prouio. Napisao je bootleg bajku, a nigde dokaza odakle potie novac, samo konanu cifru. Jo je dodao jedan deo, gde se pozivaju organizatori koncerata kao svedoci. ADVOKAT: Ma pusti organizatore, oni ne igraju bitnu ulogu u ovoj prii. Ako dokau da su oteeni, neka se namire iz te sume za koju te terete. Daj mi da vidim ... evo, super, novac nije uslov za kaznu. Ovo je premija. STOJAN: To mi je jasno, ali se radi o novcu, koji u ja pre ili kasnije morati da vratim dravi. Moram da mu kaem da je neto dodao bez osnova. ADVOKAT: Dobro, ali pazi ta pria. Scena trea SUDIJA: Hajde konano da stavimo taku na ovo. ADVOKAT: Slaemo se. TUILAC: Naravno, ali hou da razjasnim sa odbranom, da na ovo nijedna strana nema pravo albe. ADVOKAT: Jasno nam je. STOJAN: Da li ja mogu neto da kaem? SUDIJA: Naravno, ovo je uz tvoj izriit pristanak. STOJAN: Tuilac je ovde samo izbacio neku cifru, a nigde nema detaljan prikaz o uplatama. Primetio sam da je uvren i raun od kartice koja slui samo za plaanje preko interneta. SUDIJA: Ne znam ja nita o tim karticama, za to morate da se obratite tuiocu. STOJAN: Pojasniu Vam. Tuilac je uvrstio raun iz banke, na koji ne mogu da se vre uplate iz inostranstva. Sve to je uplaeno na raun, to sam ja uplatio i kasnije kupovao knjige i diskove preko interneta. Nadam se da je to legalno. TUILAC: A taj novac koji je uplaivan potie od krivinog dela. ADVOKAT: Ako hoemo da se igramo ... onda mu je mama davala novac.

264

SUDIJA: Polako ... Hajde da se vi jo malo dogovorite oko tih rauna, pa da se vidimo jo jedanput. Je l odgovara drugi februar?

Iz kancelarije sam izaao sa velikim olakanjem, jer se meu licima za svedoenje nisu nalazili ni drugi kamerman, ni tamparija. Skinuo sam veliku bedu sa vrata. Ljudi iz tamparije bi verovatno poverovali da ih nisam cinkao, ali bi mi neizmerno bilo ao da pokvarim posao tampariji, koja ve etiri godine zadovoljava moje kriterijume, a to je siguran znak da vrede. Telefonska kartica, sa meni dragim imenima koje uva, ne pominje se u izvrenju krivinog dela, tako da imam zakonskog osnova da je povratim. Iskreno bih voleo da se suoim sa Talentovanim Boksom, koji me je tuibabao, ali to je podrazumevalo onu drugu varijantu u kojoj mi je visio zatvor. Po reima mog advokata, ako bi krenuli u klasian sudski proces, ne bi mi promaklo tri meseca zatvora, jer bi tuilac rekao sudiji da sam ih namuio, a za sudije sam dovoljno kriv i sa upola manjom sumom za koju se teretim Advokat je posetio tuioca i dogovorili su se samo da ono to je prolo kroz devizne raune do treeg aprila dve hiljade i tree, apsolutno pravno je zastarelo, jer je tada maksimalna kazna za to krivino delo bila godinu dana, a proteklo je dva puta due vremena, od onog za koje je zakonom predviena zastarelost. Svaki ek za koji me terete je poslat preko interneta i na odseku koji slui za evidenciju, jasno pie ko alje i za koji proizvod plaa. Kada su pronali delove ekova, shvatio sam da sam kreten, ali danas kada sam se pomirio sa tom injenicom, po drugi put shvatam da sam kreten, jer sam se ponadao da svoje pisane tragove kretenizma mogu da upotrebim na sudu. Da su barem izneli sumnju kako sam prodaju diskova maskirao sa asopisima, ali ne, njima se jednostavno moe. Postoji sigurno tridesetak ekova, na kojima pie da je novac za asopise, ali tuilac se pravi lud ili je stvarno lud. Sumnju u ludilo potkrepljuje injenica, da je iz predloga optunice izbacio tih pedesetak strana sa fotokopijama iseaka od ekova i samo ostavio ukupnu sumu. Njega mogu do nekle da razumem, ali ne rezumem advokata, koji mi iznosi stav da ja nemam opravdanje za te asopise. Ne znam kakve veze ima prodaja asopisa sa ovim krivinim delom. Najnormalnije bi bilo da me optue za neko drugo krivino delo, kojim bi obuhvatili asopise. Priloio sam dvadesetak uplatnica kojima sam uplaivao novac na raun, koji mi je sluio za plaanje putem interneta, a on je uporno odbijao da opsiguje tu sumu. Da stvar bude crnja, on je dobio izvetaj iz banke u kom su sa jedne strane konfigurirale moje uplate, a sa druge strane odliv tog novca prema sajtovima. ovek je pokazao da se razume u matematiku i lepo sabrao te dve sume. Svi rauni su mi zablokirani, a uplatnice sam sluajno sauvao. ta bi bilo da nisam? Kako stvari stoje, isto kao sada. Ne znam koliko me puta iz sna budila pomisao, da kada budu otvorili hard disk pronai e dokaze za neke uplate. Sabirao sam po glavi, ta sve mogu da pronau i koliko toga ima. Danas shvatam da je svo sabiranje bilo uzaludno, jer se hard disk nee ni otvarati, a sve uplate e se jednostavno proglasiti da potiu od krivinog dela. Ne znam da li taj ovek sve ovo radi namerno ili neznanjem. Ako sam pristao na potpuno priznanje, to ne podrazumeva kalemljenje novca iz obesti ili bahatosti. Oseam se kao da ivim u komunizmu i da mi sude Titovi pravni strunjaci. Polazimo od pretpostavke da si ti kriv, a ti sada hajde dokai da si nevin. Kao da sam koradija iz tog doba, koji je podigao jo jedan sprat na kui, pa moram nekoj komisiji da pravdam ime sam svaku ciglu kupio. Sav moj novac je prljav, a ja treba da dokaem da je onaj to je uplaivan ist. Ako iz maine izvuem prljav ve, to ne znai da maina slabo pere, ve da je ve kupljen prljavim novcem, a to nita ne moe da opere. Ostaje mi samo da sudiji uljudno skrenem panju na neke stvari.

265

Trei in Radnja se odvija u kancelariji istranog sudije. SUDIJA: Lepo je to smo se svi skupili. Nadam se da u ovog puta uspeti da presudim. Da li ste se usaglasili? STOJAN: Hteo bih da vidim predlog optube. TUILAC: Izvolite ... vi se ne slaete sa ciframa, ali ja sam ubeen da bi i na glavnom pretresu vetak pokazao da sav taj novac potie od krivinog dela, a kada se dodaju trokovi suenja, kotae vas vie nego sada. STOJAN: Gospodine sudijo, ovde se vie ne radi o novanoj sumi, ve kako se dolo do te sume. U ovih pet papira nigde nisu navedene uplate, ve se tuilatvo poziva na neke izvetaje iz banaka, koje ja nikada nisam video. Meni su svi rauni zablokirani i ne mogu nita da proverim, a postoje uplate koje nemaju veze sa ovim krivinim delom. TUILAC: Na primer? STOJAN: Devetsto dolara uplaenih krajem aprila dve hiljade i tree. Postoji jo takvih uplata. TUILAC: A, odakle potie taj novac? STOJAN: Radio sam pripremu za tampu omota. TUILAC: I sad mi treba da poverujemo u to. ADVOKAT: Zar se niste uverili da je dobar u tome? Ako sumnjate, potkrepite vae sumnje. TUILAC: To je sve potkrepljeno. STOJAN: Gospodine sudijo, ja nemam nameru vie da se pravdam, ako moete na osnovu ovih pet papira da donesete presudu, kojom se oduzima imovinska korist, za koju nigde nije dokazano da potie od krivinog dela, ja u se povinovati tome. SUDIJA: Zar niste sve to priznali? STOJAN: Ja? Kada? SUDIJA: Na sasluanju pred policijom. STOJAN: Ja to nisam priznao, moete da proitate moju izjavu, tamo nema nita o tome. Oni su naknadno eljali moje raune. Samo trenutak, da pronaem... SUDIJA: Ne, nema potrebe, verujem vam... onda neka tuilatvo donese sreene te izvode, na osnovu kojih mogu da presudim ... ipak, ne mogu tek tako da presudim, potrudite se ... ovo se stvarno oteglo ... je l moe ... petog marta u jedanaest? Tuilac je prvi izaao iz kancelarije. Verovatno tako odrava svoju nadmenost i vodeu ulogu u ovom procesu. Danas je on u mojim oima izgledao isto kao ja u njegovim kada su me hapsili; nesigurno, smueno i sa eljom da se to pre zavri. Najednom taj sigurni i nadmeni tuilac, postaje plaljivac. Uprkos zamenjenim ulogama, jedna je ostala nepromenjena; njegova mo, iskazana figurom tuioca. Sa advokatom vie nisam kovao nikakve strategije, jer ih nije ni bilo. Na rastanku me je obavestio o dva pisma, koje je tuilatvo zaplenilo posle hapenja. Konano sam rasvetlio famu, gde je nestalo pismo iz Amerike sa osamdeset dolara. Lake mi je kada znam da je zavrilo u tuilatvu, a ne u lopovskim rukama nekog potara.

266

okiran sam udarnom veu u dnevniku. Uhapeen je fudbalski as, Dragan Daji. Mene nije okirala injenica da je on uhapen, jer to svakom moe da se dogodi, ve bombast nain, kojim je to objavljeno i sraman nain, kako je obavljeno. Da li lisice treba da nas ubede, da e on pobei prilikom snimanja reklamnog spota ili da nam daju do znanja da je on kriv, pre nego to se proglasi krivim? A zato mu niste stavili bukagije, tada sigurno ne moe pobei, a i efektnije deluje. Gde je tu pretpostavka nevinosti i ouvanje ljudskog dostojanstva? Oh, kako bi bilo lepo, kada biste mogli da pozovete narod da ga gaa paradjzom. Da budem iskren, to je sve po zakonu, jer u Zakoniku o krivinom postupku pie da su sredstva javnog informisanja duna da se pridravaju naela, koja su sadrana u posebnom lanu. Isti se Zakonik pobrinuo da to bude mrtvo slovo na papiru, jer nije predvideo nikakve sankcije za lica koja kre ta naela. Licima lienim slobode ostaje samo da se nadaju neijem mekom srcu, ali u marketingu, kao grani savremenog biznisa, saaljenju nema mesta. Nije ni oekivati da iz jednog totalitarnog reima, najednom preemo u totalnu demokratiju, jer niko ne eli da se zamera narodu, naviklom na snimke spektakularnih akcija prilikom hapenja. Logino bi bilo da se smanjivanjem broja takvih sadraja na televiziji, narod privikne na demokratske principe, ali tokom osam godina demokratije, narod se sve vie navukao. Sada je jo tee zameriti se narodu, zbog toga, neka jo uvek u Zakonu o krivinom postupku stoji forma preporuke, a za kasnije videemo... Po izlasku iz zatvora dugo sam razmiljao o pretpostavci nevinosti. Ja sam otiao u Centralni zatvor na zadravanje, koje moe da traje najvie dva dana i ostavio sam otiske svih prstiju i dlanova. Zato? Ako pobegnem iz Centralnog zatvora, da me bre uhvate ili da se nae u kartoteci za svaki sluaj? Ako se sutra pokae da sam nevin, da li e se taj uti karton pocepati? Zato neko, ko je osumnjien za isto krivino delo, a nije aen tuilakom sujetom kao ja, nema privilegiju crnih prstiju i sevanje blica? Zar nismo svi pred zakonom jednaki? Oh, pa da, ja sam sajberkriminalac, koristim sve prste pri kucanju, a dlanove naslanjam na sto dok kucam. Ako se pokae da sam kriv, ostaviu vam pored otisaka krv, spermu, uzorak glasa i sline, ako zakon tako nalae. Neizmerno me boli to tajno obeleavanje, kao i ovo javno, to sam malopre video na malom ekranu, a mnogi u kafiima uz pie, na nekom velikom. Znam da renoviranje nunika puno kota, ali uvoenje u kartoteku pod izgovorom neka se nae, je bespotreban troak, a uz to jo boli. Zato da graanina, koji eli da vam ukae poverenje, navedete na sumnju da je doba komunizma iza nas? Da li ste promenili samo ono to se spolja vidi, a ono malo manje vidno, ostavili da jednog dana poslui svrsi? Ne znam da li je vama teko da se suoite sa prolou, ali meni jeste. Zato u da nosim i leti rukavice, jer zastraivanje kao oprobano preventivno sredstvo, oigledno deluje.

Advokat i ja, nismo fiziki poljubili vrata, ali sutinski jesmo. Tuilac se jednostavno nije pojavio, a sudija nije obrazloio njegovo odsustvo. Verovatno se podrazumeva da je to opravdano. Ostalo je da me sudija pismeno obavesti o narednom terminu i nekom drugom prilikom presudi. Tuilac mi deluje kao muevan ovek, a osmomartovska euforija, za takve poinje mnogo ranije, nego za ostale. U ime muko - enskih odnosa opratam mu, ali u ime ovih, koji povezuju nas dvojicu, nikad. Kako bi bilo da se uvede neki elektronski servis, kojim bi jedna strana pravdala izostanak, a druga bivala obavetena o izostanku roita? Na prvi pogled mi deluje kao nauna fantastika, ali ako malo dublje zavirim u problematiku, zakljuujem da bi dolo do monopola, jer bi tada trali samo mali elektroni, a advokati bi ostali bez potencijalnih dnevnica. Poto se u Srbiji monopol zabranjuje, a ne sankcionie, ostaje monopol koji uporno odravaju tueni, tako to samo oni zarauju duple dnevnice; za sebe i advokata.

267

Advokat mi nudi vonju prema Novom Beogradu, jer ide u tom pravcu. Iako u morati jedan deo puta autobusom, ne odbijam vonju. Na izlasku iz Palate pravde, susree prijatelja i apatom mi daje do znanja da ga priekam pet minuta ispred zgrade. Bolje je pet minuta sedenja ispod nogu cara Duana, nego pola sata guranja po autobusu. Sama pomisao na nadimak, Silni, uliva strah, masivna gvozdena statua potovanje, a sedenje na mermernom postolju strahopotovanje. Oseam tihu jezu koja mi nadilazi od stomaka pa navie. Hladnoa mermera, brzinom okamenjavanja, osvaja mi celo telo. Vidim Sunce kako greje, a vetar Smetovac preti da me zaveje. Ljudi oko mene smiu usta, a ja ujem lomljavu suvih grana, zviduk golog stenja i potmulo uborenje studenaca. Vetar posustaje, tmina Sunce presree, jeziak na terazijama posre, tas tiine prekree. Hladno mi je, ustao bih umom, ali neke sile rukovode mojim telom. Razgovetne rei, razboriti glas, lome tiinu, koja je u mojoj glavi zatoena. - Ustani polako i gledaj me u oi. - O Duane Pravedni, nemoj me kanjavati, nisam nikom davao mito. - U moje vreme nisu se kanjavali davaoci mita, ve samo primaoci. Narod je uvek bio astan, a avo ih usmeri na nekog, ko nije dostojan poloaja. Kada bi narod znao da nema ko da primi mito, ne bi ni pokuavao. Ako bih i mogao da kanjavam, pola bi Srbije ilo grdno i ubogo. Da je u moje vreme bilo ovoliko krae, razbojnitva i nemorala, ne bi imao ko da obrauje zemlju. Drago mi je to si me nazvao pravedni. ta te mori ovee? - Mori me, to je tuioev dinar vei nego moj. Nije se pojavio na roitu i nikom nita. Obojica bi trebali da budemo ponizni sudu. - U moje vreme ti bi bio osloboen krivice, jer onaj koji poziva pred sudije, ne sme da sedi doma. Imao sam lan u Zakoniku, Carstva mi. - Verujem ti da si bio pravedan. Svi se die tobom, cela je Palata pravde okiena tvojim slikama, a niko ne primenjuje tvoj zakon. - Primenili su samo onaj deo, gde svako ima pravo da cara pozove na sud, te me osudie najveom onozemaljskom mukom; nasadie me ovde da budem nemi svedok pogantine u ovim dvorima. ak sam i jezik opoganio, sada samo govorim, a ne blagoglagoljim. U moje vreme, sudija nije mogao da bude pod istim krovom sa kefalijom ili kakvim parniarem. Carstva mi. - Eh Duane, danas se ene i udaju, a policajce uzimaju za kumove, ali to je demokratija. - Nema demokratije, to je samo iluzija sirotinje. - Ovo je neto novo, toga nije bilo u tvoje vreme. - E, moj sinko, nita to nije novo. Demokratija je samo jedan privid, koji narod mnogo voli i sve bi dao da ga malo oseti, Carstva mi. Ja sam uveo porez na demokratiju. Organizovao sam panaure po Carstvu, da bi se narod razonodio i trgovao. Dou seljaci iz okolnih sela, a neko se oseti demokratski i zapone tuu, te na licu mesta plati petsto perpera. Oni jo demokratiniji potegnu no ili ma i moraju da plate vradu. Niko se od tih nije trajno opametio, pre ili kasnije opet zapone kavgu i plati globu. Ja im nisam obeavao demokratiju, pa su eznuli za njom, a danas kada se obeava, ne smem ni da zamislim kolika je enja, Carstva mi. - Uh, presvetli care, sada si me pokolebao. - Narod se bolje oseao u mojoj Carevini nego danas u demokratiji. Ja sam Zakonikom uredio da dvorjanima moe da sudi samo dvorski sud, a danas u Zakoniku pie da se svima sudi pred istim sudom, a dvorjanima se i ne sudi. Bolje je kada se loiji Zakonik potuje, nego dobar, koji se ne potuje. Carstva mi. - Dobro si to primetio. - Ne vredi mi to nita, jer niko me ne slua. - Ja sam te uo.

268

- ta e da preduzme po tom pitanju? - Dau ti savet. - Jo si ti mlad da savetuje. - Ti me sasluaj, pa proceni sam. - Ajde glagolji. - Kad god uoi neku nepravdu ili kakvo loe delo, ti se strmekni sa tog postolja, samo pazi, nemoj nekog da ubije. Tako e privui panju naroda, a narod e nai naina kako to da ispravi. - Nema od toga vajde, nikakvu pouku narod nee izvui. Premestie me na neko groblje, park ili e me jednostavno pretopiti u radijatore. Svakog oveka jedan sud eka, narodni ili nebeski, ali poto smo mi Nebeski narod, mene su saekala oba. Neka, rtvovau se ja, sve u gledati, sa nadom da u jednog dana svedoiti. Za ta tebi sude sinko? - Za povredu intelektualne svojine. - Uh, uh, to je danas moderno ... odlian izgovor da drava namakne novca. - Mislim da nisi u pravu Duane. Naa drava eli da se njeni graani osete sigurno i time podstakne ljude na stvaralatvo. - To je izgovor, a pokreta svega je porez i globa. To nije nita novo, tako sam i ja radio. Vidi, to sa intelektualnom svojinom je stari trik. Zakonom ulije poverenje jednoj grupi ljudi, da titi njihove interese, a onda oni poinju sami da se bore za svoje pravo. Naravno, tu im drava pomogne sa svojim aparatom. Novac koji potrauje ta grupa ljudi ionako bi bio nevidljiv, meutim, kada oni ostvare svoje pravo, novac najednom postane vidljiv i drava moe da ga oporezuje. Tako sam ja potkazivaima davao pola novca od vrade. Ako nema ko da potkae, nema ni vrade, a bolje je polovina nego nita. Tako je bilo ureeno zakonom, Carstva mi... - Zar vrada ne pripada porodici poginulog ili ranjenog? - Tako je bilo dok nisam uredio dravu, a ovi polovini prepisivai mog Zakonika to nisu uredili dravu, a uzimaju vradu za sve i svata, neka im je na ast ... nemoj da me prekida dok priam ... to se tie te intelektualne svojine, mogu da ti kaem da e uskoro da se osnuje intelektualna policija. - Je l si ti vidovit? - Nisam, ja to iz iskustva. im dravi zafali novac odmah osnuje neku policiju ili inspekciju. Ova policija e biti naoruana znanjem kao glavnim orujem i palicama kao pomonim. - to palicama? - Ih, to? Kada ne mogu da te ubede znanjem da kri zakon, onda primene palicu, kao i svaka policija. Oni e imati iroka ovlaenja; upadae na slave, krtenja, urke, prela, oporezivae uline svirae, imae radare za lociranje atri... - ekaj malo, zar nije logino da uline svirae uklone sa ulica, jer nisu prijavljeni za tu delatnost. - Jeste logino, ali onda nema prihoda. To radi obina policija, ali oni e da zamure, kako bi intelektualna policija naila na pun eir. - Uh care, to mi neto smrdi. A, ta e biti sa prodavcima diskova po ulici? - Tu e se malo razlikovati. Obini policajci e kao i do sada uzimati svoj deo i mureti, da bi intelektualni mogli da uzmu njihov deo. - Presvetli care, to nije fer. Meni sude za povredu intelektualne svojine, a oni e da plaaju kvite i dalje da rade. - ao mi je, sam si kriv. Da si redovno plaao dabine ovim obinim policajcima, sada ne bi morao da plaa globu. Utaja dabina oduvek se kanjavala. Uprkos loim stvarima koje sam

269

video za vreme mog bitisanja ovde, mislim da e ti sud valjano obrazloiti krivicu i izrei adekvatnu kaznu, kako bi mogao da izvue pouku i nastavi da privreuje i ivi estito, ne krei Zakonik. - Ali care... Jeziak na terazijama posre, tas svetlosti prekree, smicanje usta tiinu presree, koja iz moje glave nestaje. - Stojane, neto si odlutao, hajdemo iza zgrade, tamo su mi kola. - Opinila me figura Duana Pravednog. - Ma gde praveden, pusti te prie... - Kako nije, kada je naveo u Zakoniku, da se sudije ne plae cara, ve da sude po zakonu. - Da .. da, a ta misli, to je zakonik pravio petnaest godina? - Hteo je da napravi to bolji zakonik. Glupo bi bilo da ostanu neke rupe, koje neko moe da zloupotrebi. - Ne budi naivan, za to vreme je proveravao lojalnost buduih sudija i napravio mreu potkazivaa. Kada je bio siguran da niko praktino ne moe da sudi caru, onda je uveo Zakonik, gde postoji teoretska mogunost. Od kada postoji sudstvo, princip je isti; sudstvo mora da uva interese vlasti, a pravdu trai na nekom mestu, koje vlast ne dotie. - Misli na parnienje sa komijom oko mee. - Ba to.

Doao sam u nedoumicu da li da verujem policiji ili oveku koji valja diskove preko interneta. Na narod kae, ako koza lae, rog ne lae. Ja sam poverovao kozi, koja mi je rekla da je DVD, zbog kog sam uhapen, zamenila sa nekim tipom, kome drugarica radi u policiji. Rog je govorio sam za sebe, jer sam prepoznao ono to sam napravio. Inae koza je ovek koji prodaje diskove na metal sajtu, sa kog je ova papazjanija i potekla. On kao i do sada, prodaje diskove i bez bojazni susree se sa nepoznatim ljudima. Kupio sam svoj disk za sto pedeset dinara. Sa jedne strane bio sam srean to e fanovi imati snimak, sa druge ozlojeen na policiju, a sa tree strahujem od moguih zlonamernih rei tuilatva upuenih sudiji. ta ako tuilac apne sudiji, kako ponovo radim? Za to nema dokaza, ali kako je najvei deo optunice esejistike prirode, to bi bio dobar prilog postojeem eseju. Ovog puta biu licemeran; drago mi je to snimak nije zauvek izgubljen, a ja vie ne verujem policiji. Mogu samo saobraajnog policajca da priupitam za ulicu, ali u krajnjoj nudi, ako nema prolaznika. Sasvim je sigurno da to nije poteklo od Stevana i Pee, jer bi sutra za njih neko mogao da kae kako su loe obavili posao, a to njima nikako ne ide u prilog. Evidentno je da je to poteklo od nekog iz kolektiva, koji ne mari za svoje kolege. Ako taj ne potuje kolege, zato bi potovao nekog drugog, totalnog stranca? Kako da sutra policiji poverim, re ili stvar, kada sam na sopstvenoj koi osetio proneveru? Nikako. Jedino se nadam da e se sudija malo vie drati zakona. Ako ne zbog sutine, onda makar zbog zakonske forme, jer parnienje izmeu, sutine i forme, u ovoj zemlji dugo traje, a na kolektivnu alost trajae.

Obuzet nedefinisanom apatijom, prevrem kanale i ekam Emiliju da doe sa posla. Do danas nisam znao, da postoji dan posveen borbi protiv piraterije. Moda mediji do ove godine

270

nisu dovoljno obraali panju, a moda ja nisam do sada dovoljno obraao panju na medije. ujemo zvono, hitro navlaim kecelju i grabim prema vratima. Otvaram irom vrata i klanjajui se povlaim se par koraka unazad. Jednom rukom zatvara vrata, a drugom izraava blagi naklon. Dok izuva izme, koristim priliku i pribijam joj se uz telo. Kao kroz veo vodopada, kroz njenu kosu prolazi priguen glas. - Nita ti ne vredi ta kecelja. Da sam osetila miris nekog jela u hodniku, ja bih ula na vrata natrake ... ovako mora da sipa vinjevau, pa tek onda da razgovaramo. - Evo, nudim se da nam napravim picu sa ajvarom umesto keapa. - Ako mi se svidi ta novotarija, obeavam da u da je varim u jahaem stavu. - Sigurno? Spajanje usana, uliva vee poverenje nego bilo koje rei, koje bi nastale smicanjem istih. Polupeeno, fabriko testo, ajvarom premazujem, mesnatom slaninom pokrivam, kakavaljem prepokrivam, origanom solim, u pei vrelom jarom morim. - Taman dok stigne moemo da pogledamo vesti. - Ma gledao sam prethodne, gluposti kao i uvek. - A, je l jo uvek sumnja da nisu iste vesti za selo i grad? - Digitalna tehnologija je pogodna za kontrolu i zloupotrebe. - E, poto si gledao ove vesti za grad, taman da uporedi sa vestima za selo. - Nisi valjda kupila krekovanu karticu? Dogovorili smo se da neemo... - Ma neee, moj kolega ima oca u jednom selu ispod Kopaonika, a ovek nema televizor, pa sam pozajmila karticu na neko vreme. Ne brini, to je isto kao da je on doao kod nas u goste i utekao karticu. Nadam se da nema neki senzor za nadmorsku visinu. - Onda je tutni, a ja odoh da obiem poret. Gledamo se preko stola, dok od okruglih pica pravimo mnogougaone manjih gabarita. U mojoj pozadini smenjuju se scene proteklog dana. - Vidi ovo, neki ministar unitava piratske diskove. Hah, ovo je ludo. Evropa zahteva od nas da u roku od pet godina obezbedimo potpunu zatitu prava intelektualne svojine. A, da Evropa ne zahteva, mi bi i dalje piratizovali evropsku intelektualnu svojinu. to da imamo bespotreban uvoz kada sve to moe besplatno. Super, od samlevenih diskova pravie cucle za odrasle, samo jo da nau ko e da ih cucla. - Lake mu to da radi, nego da objanjava narodu kako njegovo ministarstvo nije dobilo vei procenat iz budeta. Narod je konano shvatio da ministri samo otimaju jedan drugom procente od istog kolaa. Nadam se da e narod uskoro shvatiti da to rade sporazumno. Ajde ove godine ti budi ministar prosvete i priaj na sva usta kako ste zapostavljeni, a ja u poljoprivrede, gde je trenutno dobro stanje. Kada se u iduem sastavu vlade budemo zamenili, ti e da ima dobar budet, a ja u da kukam na sav glas... - Ma to je poznata stvar, nije narod glup, samo je uplaen ... ej, vidi tvoj disk ... evo je ona Dokoni. - uti... Oima verujem da je ona, jer znam kako izgleda, ali uima ne verujem, jer ujem kojetarije. - Je l bio ovaj prilog u vestima za grad? - Nije. Tano sam znao da filuju... - E, moj Stojane, ona seljacima koji nikada nisu videli disk pripoveda kako je ulina piraterija iskorenjena, a mi se ovde sapliemo o tezge im izaemo na ulicu. Ali zato se pojavio drugi oblik piraterije, koji se zove nezakonito presnimavanje sa interneta. Zamisli jedem picu od

271

ajvara sa ovekom koji je stvaralac nezakonitog presnimavanja sa interneta ... tvoj disk sa drvenim omotom, ponosito predaje novinaru, koji se iuava ... e, moj Stojane ... da li narod zna da su te hapsili pravnici i da je disk zaplenjen pre godinu ipo dana, a ne sada ... zato ne pokau neki disk iz skorije akcije ... je l sam ja to dobro ula, da se neki ljudi bave prodajom i razmenjivanjem materijala putem interneta i na taj nain dolaze do velike sume novca... - Nemoj tako ... misli da mi je lako? - Ponaa se kao da ne vidi pojave oko sebe. Ti i dalje misli da se ovo tuilatvo bori protiv piraterije? - Sve manje... Picu smo pojeli. Napetost raste. Streljamo se preko stola. Pokuavam nekako da povratim raspoloenje. - Je l ti se svidela pica? - Odlina je. - A ... kako ide varenje? - Ve sam je svarila od silne kiseline u stomaku. Krevet ograniava, pokriva pribija, tama toplinu tela poveava. - Hou dete. - Zna da nemam nita protiv. Slaemo se da nikada neemo mlai biti, niti svoj stan imati. - Ali imam jedan uslov. - Koji? - Hou da mi se povrati u preanje stanje. - Eh, sad ... ta ti to smeta? - Zamisli da nas dvoje drimo nae dete za ruke i penjemo se uz neku livadu. Ono radosno gazi travu, utne poneki maslaak, mi ga podiemo i stvaramo mu oseaj da leti ... i mi poinjemo da letimo u mislima sa njim. Zar nije lepo? - Nemam rei. - Livada se najednom suava i nailazimo na neku vrzinu. Ti poinje da vue na jednu stranu, a ja na drugu. Vrzina je suvie visoka da bi dete moglo da preleti i poinje da hoda po trnju, a zasigurno niko od nas to ne eli. - Shvatam... - Ja u da se konsultujem sa lekarom, kada je najbolje da prekinem sa pilulom, a ti izvoli. To ne znai da mora da se odlui trenutno, ali hou da ima na umu. Dok se ne odlui, stavljaj kondom, kada se odlui, ja sam tu, ali ne znam koliko dugo. - To znai da moemo sada... Pribijena tela nema ta da ograniava, a tama uzdisaje upija.

Osam meseci ekam plavu kovertu, koja bi trebalo da bude poziv za konano izricanje kazne. Pretpostavljam da je tuilac prilegao na detaljno preispitivanje porekla novca, kome je teko ui u trag. Koliko bi mu vremena trebalo, da sam se potrudio da zametnem trag? ekanje je izazivalo napetost, koja je prerasla u zebnju, voenu slutnjom, da bi se na kraju sve pretvorilo u sumnju. Advokat je izrazio miljenje da za konanom optunicom ne treba uriti, ali ne treba biti ni nezainteresovan. Naao je kompromis i uskoro posetio tuioca. Nakon konsultacije sa sudijom zakazali su finalno roite za dvadeset osmi novembar. Nisam video optunicu, ali po advokatovim reima shvatio sam da je ista kao stara, samo sa izbaenih devetsto dolara i spornog

272

rauna za plaanje preko interneta. O ostalim uplatama i ekovima nije hteo da razgovara, a tuiteljka Dokoni je dodala da sam krivlji nego to je naznaeno u optunici. Advokat mi nije preneo ta je on na to rekao, ali mogu da pretpostavim, jedno veliko nita. Na njihova nadmudrivanja preko mojih lea sam se navikao i nita radikalno nisam oekivao, ali od sudije oekujem da pokae deli sudijske funkcije. Prolazim kroz smejuriju od obezbeenja, koje ivi u ubeenju da samo metal moe da napravi kakvo zlo ljudima. Shodno tome stavljam u iniju kljueve, da ne bi aparat bespotrebno zapitao. Prolaskom kroz bezbednosni ram, priseam se koncerta Phil Collinsa odranog u Areni, koja vai za prostor sa najsavremenijim obezbeenjem. Uzimam kljueve i prolazim pored babe koja sedi za stolom i valja knjige pravnoj eliti. Verovatno se i baba osea kao elitni ulini prodavac, jer je hodnik Palate pravde prometan, a ne bije je vedrina i ne mora knjige da pokriva najlonom u kinom periodu. Stepenik za stepenikom i zaboravljam na elitnog prodavca. Kreui se hodnikom nastavljam sa seanjima, tamo gde me je baba prekinula. Zato mi je baba prekinula seanja, a nije mi se ni obratila? Nemam odgovor, a ne moram na sve ni da imam. Zavaljujem se u iroku, plastinu, tvrdu stolicu i trudim se da ne mislim o onom zbog ega sam ovde. Uneo sam kameru i snimio Phila, uprkos elitnom obezbeenju. Neko bi rekao da sam koristio magiju, vezu ili trikove, ali sve to samo povezuje injenica da je bezbednosni ram podeen da reaguje iskljuivo na neto poput noa ili pitolja. Naravno, niko se nauen nije rodio, pa sam i ja morao da platim kartu i iz radoznalosti pogledam Zdravka olia, koji je zvanino otvorio Arenu. Kao i uvek, sve sam rekvizite brino rasporedio po telu i ekao ta e da se dogodi prolaskom kroz ram. Bez pipanja po butinama, brojanje rebara i vakanja jakne, radnik mi je samo uputio rei dobrodolice, kako i dolikuje elitnom obezbeenju. Dugo se u javnosti pekulisalo ko e otvoriti Arenu. Kada je objavljeno da e to biti Zdravko, meni je laknulo, jer sam imao ansu da proverim kako rade ti savremeni sistemi obezbeenja. Pred poetak Zdravkovog koncerta zverao sam po hali, divio se arhitekturi i zadrao pogled na jednu lou; sve su iste, ali se razlikuju po udaljenosti od bine i ljudima koji sede. Fabrikant, na pristojnoj razdaljini je zabavljao bolju polovinu, u iekivanju da mu se sa pristojne razdaljine Zdravko pridrui u zabavi. Verovatno ga je menadment astio to je bio boleiv prema Zdravkovim diskovima i nije ih tancovao koliko je mogao. Ruku na srce moda je ovek sopstvenim novcem kupio kartu, jer ipak je on fabrikant. Tokom koncerta etao sam po celom parteru traei dobar zvuk i na kraju kada sam zakljuio da je svuda priblino isti; pun i ist, naslonio sam se na skelu od tornja za rasvetu. Salu je ispunjavala divota od zvuka i istog vazduha, koji su bespotrebno graanima deceniju oteti, gradnjom Skadra na Bojani. Posle par nedelja, uetao sam elegantno na koncert Phila. Na prvi pogled hala mi je delovala prazno bez tornjeva za osvetljenje, a bina skromno bez bonih video bimova. Bio sam u drugom redu i u iekivanju poetka koncerta, preseklo me je sputanje jednog para mornarskih lestvica. Ubrzo su se etiri oveka popela na vrh konstrukcije bine i dobila velike ovacije, koje su nastale spontano bez udubljivanja u njihovu svrhu pentranja. Koncert je poeo, etiri nevidljiva oveka zamenila su tornjeve za osvetljenje, a kamermane na postoljima ispred same bine, koji su prenosili drhtavu sliku na, bone, providne video bimove, zamenili su nevidljivi kamermani, ije je kadrove, neko veoma struan miksovao i prezentovao na velikom pozadinskom ekranu. Obojica su veti perfomeri, to je nesumnjivo, ali jedan je dotakao sutinu i potrudio se da njegov performans vidi svaki posetilac u hali, dok je drugi otaljao formu, prezentujui uigrane cice na bini, koje jedan broj ljudi nije mogao da vidi od skela i tornjeva. Stie se utisak, da je Phil prvi zakoraio u Arenu, moda bi Zdravko pokupio neki fazon i napravio neto slino, ali to je samo utisak, jer bi prevagnulo ono srpsko: zato bih neto menjao, kada prolazi i ovako. Prolaznost je potkrepila injenica da je Zdravko odrao dva kon-

273

certa, a Phil jedan. U Istoriji Arene bie istaknuto, da je njena vrata otvorio Zdravko, a u plejadi umetnika bie prisutan i Phil. Ja, Zdravku nita ne zameram, jer je on priznati srpski performer, a Arena je u Srbiji. Shodno tome inspektori mi nisu verovali da sam uvek sam unosio kameru, a ovi iz obezbeenja mi ne bi poverovali, kada bih im rekao da neko moe ladno da unese u zgradu plastini eksploziv. Sutina je da moe, ako hoe, a sigurnosni ram je tu da otalja formu, uz ono srpsko: ma nee valjda. Dok neko ne unese bombu, novinari e kopirati rubriku o lanoj dojavi bombe, uz korekcije rednog broja prijavljivanja. Advokat mi uurbano prilazi, ustajem da se pozdravim i da obavimo poslednje pripreme pred izricanje presude. Iz torbe vadi optunicu i prevre listove. Uviam da je prepisana od rei do rei. - uj Stojane, danas su mobilni telefoni veoma jeftini, glupo je da se oko toga zamajavamo. - Ne treba mi mobilni ve kartica, koja nema nikakve veze sa krivinim delom. U optunici je naznaeno da sam koristio onu drugu. - Stojane, ne smemo da iznerviramo tuioca, pusti te trivijalnosti. Razumem da me magari tuilac, jer mu se moe, ali zato me magari advokat? Proli put mi je rekao da imam pravo na karticu, a sada obre priu. Da mi je odmah dao do znanja, da nije pametno da potraujemo karticu, ja bih to prihvatio kao deo strategije, ali sada uviam da je to deo otaljavanja. Tuilac ulazi u kancelariju. Nije nas registrovao. Sekretarica izlazi u hodnik i prelee pogledom. Prepoznaje nas i pokretom glave, daje nam do znanja da uemo. in etvrti Radnja se odvija u kancelariji istranog sudije. Advokat i Stojan sedaju za sto, a tuilac na jednu od stolica preko puta njih. SUDIJA: Evo, da zavrimo ovaj posao. Stojane, da zahvali Bogu, to se ovo konano zavrilo. STOJAN: to Bogu? Valjda vama i tuiocu. SUDIJA: Eh, sad ... neemo na takav nain da priamo ... da ja ne bih itao sve ovo, izriem vam kaznu od est meseci zatvora, uslovno na dve godine. To znai da vam od danas poinje vreme proveravanja i traje naredne dve godine. Nemojte da zabrljate neto, pa da se ponovo viamo. STOJAN: Da sam se bavio kriminalom za ovih godinu ipo, verovatno bih pao ponovo. Imao sam dosta vremena za razmiljanje i shvatio sam da sam pogreio. Mislim da sam se vratio na pravi put, ak sam poeo da stvaram sopstvenu intelektualnu svojinu. SUDIJA: Stvarno? ime ste poeli da se bavite. STOJAN: Pisanjem. SUDIJA: Odlino. STOJAN: Da, samo se pitam ta bi bilo, kada bi neko povredio moju intelektualnu svojinu? SUDIJA: Angaujete vaeg advokata i reena stvar. STOJAN: Koliko ja znam, to se goni po slubenoj dunosti. SUDIJA: Eh, sad neemo u detalje. Umalo da zaboravim; ja nisam napisao obrazloenje za presudu, tako da u presudu poslati naknadno potom. ADVOKAT: Nije problem...

274

( advokat i sudija nastavljaju priu o presudi i ne obraaju panju na Stojana i tuioca ) TUILAC: Nemojte se ljutiti za ovo oduzimanje materijalne koristi, to svima oduzimamo bez kompromisa. STOJAN: Ne ljutim se, takav je zakon. TUILAC: to se tie onih ekova i uplata, to svima nalazimo pri pretresu stanova, tako da niste jedini. STOJAN: Ako vi tako kaete... TUILAC: Tano je da ste nam vi bili prvi sluaj, ali mi smo od tada puno napredovali. Osnovali smo posebno odeljenje pri policiji, ak imamo i jednog doktora nauka u timu. STOJAN: Je l doktora pravnih nauka ili nekih drugih? TUILAC: Ah, nemojte tako, vas jesu hapsili pravnici, ali sada je sasvim drugaija situacija. STOJAN: Video sam disk sa drvenim omotom na televiziji, fino izgleda na ekranu. TUILAC: Znate, moja efica nije lan nijedne politike partije, tako da niko ne obraa panju na ovo to radimo. Novinari samo piu o ubistvima, a nita o sajberkriminalu. STOJAN: Koliko je meni poznato, Ustav, zabranjuje politiko angaovanje tuilaca. Sada moete da poreate po stolu sve moje diskove i imaete dobar marketing. TUILAC: Pozdravljam vas, svako dobro. ( izlazi tuilac, namrtena lica ) SUDIJA: Priite da potpiete...

Advokat ostaje u zgradi, a ja se sputam sprat nie, naslanjam se na zid i preleem fotografski preko svih listova optunice. Ubaen je deo sa spiskom privremeno oduzetih predmeta, koji ovim papirom postaju trajno oduzeti. Predmeti nisu zavedeni pod brojevima, ve samo iskopirani sa zapisnika. Na dnu spiska stoji jedan redak, od kog me oi tipaju i ruke podrhtavaju. Takvo stanje mogu da spreim samo ako napustim ovu zgradu. Zaheftane papire savijam na etvrtinu i urno koraam niz stepenice. Primiem se Duanu Pravednom, koji je pored obilja sunevih zraka, zasenjen zgradom. Stojim, kao na mrtvoj strai i prizivam tiinu. Spokojstvo nadolazi, tiina plavi potez izmeu zgrade i ulice. Osoje prerasta u prisoje, bez imalo sunca. - Dobar dan, dobri ovee. - Dobar dan, Duane Pravedni. Otkud zna da sam dobar? - Svako je dobar, dok se ne dokae drukije. - Drago mi je da ujem tako smerno razmiljanje. Kai mi, Duane, ta se u tvoje vreme radilo sa inovnicima, koji su menjali spise? - Uuu to je teko nedelo. Ako bi se nala u neijoj hrisovulji kakva re pogreno prepisana ili izmenjena, ta bi se hrisovulja pocepala, a taj koji je pisao vie ne bi imao batine. Carstva mi, imao sam lan u Zakoniku. - A, batina bi pripala caru? - A, kome bi drugom? - Eh, promenilo se to care, danas je inovnika batina neotuiva, a otuena ili dodata re u hrisovulji je propust, za koji se ne odgovara. - Mora tako, sinko. Ako bi se otuivala batina, ne bi imao ko da sudi, a oni poteni siromasi ne bi mogli da priu kazanu. - A, zar se ne bi otuena batina upotrebila za kazan, tako da i oni razbatinjeni ne ostanu gladni?

275

- U moje vreme toga nije bilo. To su ovi prepisivai mog Zakonika, pred Bojom zakletvom, neki lan dodali. Da nastavim ... Sve se promenilo. U moje vreme kada se parniilo, samo se sudilo po reima u isti mah izreenim. Danas potonja re vie vredi, no prva. uo sam da si dobio presudu. Da li si izvukao neku pouku? - Jesam, care. - Kakva god da je, tvoja je. Sreno ti bilo. Prisoje prerasta u osoje, kreem ka ulici da osetim suneve zrake. Kroz autobusko staklo ciklino se smenjuju slike, zelenila parkova i sivila zgrada; jedan park, dvadeset zgrada. Tek po neko usamljeno ostrvo od topola, prividno razbije sivilo ili trenutno napravi iluziju zelenog. Steem ipku, kao nekada ratnici ma. Bez elje da nekog poseem, ve samo da stegnem neto od poverenja. Dok ne stignem kui i zagrlim Emiliju, ipka mi je najbolji drug. Svojim stiskom ruke, prenosim na ipku, sve ono to je tuilac preneo meni na rastanku, njegovim stiskom. Steem, ali nikako ne pristie rastereenje. Svako rukovanje prenosi neku poruku. Prvi put mi je rekao da se ne brinem, a drugi put me samo pozdravio. Ne znam, zato sam bio skeptian i nisam posluao oveka od struke i godinu ipo dana stvarao svrab po celom telu. Peaenje hard diskova pred kamerama, brojanje diskova i omota do ponoi, nagodba, zatvor, da bi se na kraju svelo na moje priznanje. Zar je trebalo sedam meseci da se poturi jedan esej, koji je navodno produkt njihove iscrpne analize i mog prethodnog priznanja, koje automatski postaje prethodno u trenutku poturanja papira. Sudija je priznao da nema pojma, a oni elegantno eskiviraju mojim priznanjem, jer se time stavlja taka na sluaj, koji ulazi u statistiku. Godinu dana pokuavam da izvuem neku pouku od tuilatva, ali ne uspevam. Da li imam visoke kriterijume, tako to oekujem od tuilatva da mi da do znanja, da u idui put ako probam neto slino biti uhvaen? Zar sam stvarno veoma osoben to oekujem od tuilatva, da pokae superiornost i time mi da do znanja, da e moj povratak u svet bez kriminala imati vie smisla, injenicom da ima neko sposoban koji budno prati i reaguje. Ako je dovoljna samo kazna, zato se onda u kolama vri ispravka pismenog zadatka? Po svemu sudei pouka je jasna: Izai na ulicu sa petsto filmova i vii na sav glas da te uhapse, zavrie u bolnici, a ne u apsani. Ako prizna da si lud, to e ti verifikovati, ako ne, pustie te da prodaje diskove, jer je to normalna pojava. Ako prodaje preko interneta, ne koristi domae provajdere za sajt i mejl, a novac samo na ruke i pismom. Sve podatke dri enkriptovane, za sluaj ako se jednog dana okurae da otvore hard disk. to se tie cinkarenja, ja sam ispunio verovatnou za narednih deset godina, jer sumnjam da e se nai neko poput Talentovanog Boksa. Moda i postoje takvi, ali kada shvate da tuilatvo vie voli krivine prijave sa poznatim podnosiocem, nego anonimne dojave, vrlo brzo e izbiti to iz glave. Ostaje mi samo da im se zahvalim to su me hapsili i omoguili da ne provedem ostatak neizvesnog ivota u iluziji obeane izvesnosti. Oni mogu i dalje da se zaklinju svojom au, da e javnotuilaku funkciju vriti predano, savesno i nepristrasno, a ja u se zakleti gusarskim kodeksom, da nikada neu kopirati zvanino izdanje, kao ni izdanja drugih gusara. Izdanja u raditi pristrasno, jer mi to stoji u opisu posla, ali neu nepredano i nesavesno, jer tako rade samo oni, koji nikom ne polau raune. Za razliku od njih, ja u i dalje raditi iz ubeenja, iako imam pravo da radim i iz linih interesa. Ja u i dalje juriti gusarsku karijeru, kao i oni tuilaku, ali sumnjam da e nam se putevi u karijeri ikada vie ukrstiti. Veliki je izazov dokazivati neto to ne moe da se dokae, ali ja oigledno nisam spreman na to. Zbog toga u napustiti svet dokazivanja nemogueg, tako to u advokatu dati zasluenu nagradu i neu pokuati da mu dokaem, da za mene telefonska kartica, vredi vie od tog novca. Tu u karticu staviti u isti ko sa muzikom karticom, za iju sam kupovinu prodao ploe, a tuilatvo mi uzelo novac sa rauna i karticu zajedno sa kompjuterom.

276

Intuitivno navoen poznatim reljefom kao predznakom i treskom vrata, kao znakom, silazim na dobro poznato stajalite. Mehaniki nastavljam stazama, koje vode ka mom stanu. Ulazim u stan, izuvam se, ostavljam jaknu, prstima dobujem po vratima od kupatila. - Ui. Ljubimo se, dok nam sapunjava voda sa njenih prstiju kaplje na odela. - Je l to moj krivi Stojan? - Odavno proglaen, danas potvreno kriv. Dva puta sapunjam ruke, jednom zbog prevoza, drugi put zbog rukovanja. - Priaj... - Kad izae odatle. - E, nemoj da pia dok perem sudove... - Ne piam u sudove. Kada je na drugom kraju kupatila. - Ma znam, nekako mi bljak. irim optunicu na sto i sa hirurkom preciznou, elim poslednji put da proitam te papire. Tuilac podnosi preciziranu optunicu, protiv mene, pismenog, poljoprivrednika, bez stalnog zanimanja ... to je u tano neutvrenom periodu od maja dve hiljade tree ... E, mene do Boga miloga koje preciznosti, kada period nije utvren ... poljoprivrednici nemaju stalno zanimanje, zahvaljujem vam se u njihovo ime na kvalifikaciji, a i meni je sada jasnije zato nisam dobio vizu za eku ... hiljadu i petsto neovlaeno umnoenih autorskih dela domaih i inostranih autora, koji svoja autorska prava na teritoriji Republike Srbije kolektivno ostvaruju preko organizacije SPOKOJ, i to: trinaest komada mini diskova sa raznovrsnim audio snimcima ... O dragi tuioe, zato niste nabrojali koji su to audio snimci? Baterija na mini disku se ispraznila, a niste imali punja? Moda niste mogli da prepoznate izvoae? Zar je bitno? Moda su na mini diskovima podaci. Zar vam nije rekao taj doktor nauka, da na te male etvrtaste kasetice mogu da se skladite podaci? Da li je tu spravu Sony napravio samo za snimanje ili za sluanje muzike u pokretu? Zato biste o tome razmiljali kada sam sve priznao. Kada sam ve priznao, zato me niste kulturno zamolili da vam kaem ta sam snimao, kako bi pravi nosioci autorskog prava bili obeteeni. Trinaest je baksuzan broj, niste hteli da ureknete naredno taksativno nabrajanje izdanja Risk Disca. Idemo dalje ... O divote, sledi kompletan spisak audio i video snimaka, koji sam poslao Pei, kada me je navlaio ... Kako znate da sam ja to sve snimio i da posedujem, kada nemate nijedan disk? Kako sam glup, pa ja sam to sve priznao. Trea strana je rezervisana za uobliavanje forme u vidu tehnikih detalja, poput korienja Pay Pala. Nema veze, sajberkriminalac je hakovao njihov sajt, sve priznaje, zato se onda ne bi oslonili na njegovo priznanje? Ako me potrae da im prodam mudrost hakovanja, ta da im odgovorim? Vidim da ste uspeno pingovali sajt. Verujem da ste sudiju fascinirali sa pingom. Nadam se da nije video radnju na delu, jer bi se i pored oskudnog tehnikog obrazovanja zgranuo. Moda biste mu dodali pie i poravnali stvar, jer ipak ste kolege. etvrta strana je rezervisana za brojeve mojih deviznih rauna, sa sumama koje su prole preko rauna. Da li ste neto duplo sabrali? To je navodljivo pitanje, koje je zabranjeno. Ispravnije bi bilo da se upitam, da li ste dobro sabrali? Zar je bitno, kada sam sve priznao? Naravno, sve uplate potiu od krivinog dela, a kamera i kompjuter ne potiu od tog novca, ve su mi poklonili brat od tetke i mama. Zar nije loginije da kriminalac sam sebi kupuje sredstva za rad, a blinje daruje poklonima? emu logika, kada imate dokaze. Kako je lepo donositi odluke u preduzeu koje ne moe da propadne. Dolazim do spiska oduzetih predmeta, gde su izbaeni redni brojevi i na kraju dodat red sa natpisom: jedna crvena plastina kesa, napunjena sa veim brojem pisama iz inostranstva na ime Stojan Crnkovi. Priznajem da je to moje, a na vama je da priznate, da ste to poturili kao kukavica jaje. Kukavica to radi ciljano, a

277

vi? Zar vei broj pisama, spada u preciznost? Ako ste neto poturili, kako da znam da niste neto oduzeli? U ovom spisku nedostaju dva pisma koja ste zaplenili u poti. Znam da su komisijski otvorena, kako zakon nalae, a vi ste od bljeska zelenih novanica, doiveli ok i zaboravili da uvrstite pisma na spisak. Ne brine me va oporavak, jer ste danas lepo izgledali, ve me brine pomisao da ako neto to nije zavedeno, to kao i da ne postoji. Kraj eseja je rezervisan za meru izricanja imovinske koristi od oko osamsto hiljada dinara. Priznajem, to je sve po zakonu i nema nita sporno. U stvari ne bi bilo nita sporno, da nisam neovlaeno iskoriavao autorska dela domaih i stranih autora, a novac koji sam na taj nain stekao, ovlaeno prelazi u posed drave. Da li ste mi sudili u ime Boga ili intelektualne svojine? Ako je u ime Boga, zato materijalna dobit steena krivinim delom ne pripadne Bogu, ili nekom Bojem hramu? Ako je u ime intelektualne svojine, zato ne pripadne nosiocima intelektualne svojine? Kakvo pitanje. Ba sam neinformisan. Zar se sve presude ne izriu u ime naroda? Valjda je logino i da novac formalno pripadne narodu. Moda greim, ali kada bolje razmislim, ipak je sudija izmerio sve okolnosti pre donoenja presude. ta bi bilo da je novac pripao SPOKOJu i utopio se u onu masu novca koju plaaju paualno kozmetiki saloni, frizerski saloni, pedikirski saloni, saloni za masau, butici, prodavnice, parkiralita, ekaonice i buljuk drugih eksploatatora, koji nisu na ovom spisku, a navodno dostavljaju spisak autorskih dela. Teko pitanje za pravnu elitu. Tuilac je predloio, a sudija prihvatio bezbriniju varijantu i novac dodelio dravi. Kada bolje razmislim sudija je vrlo pravedan ovek. Poto, nikada i niko nee proveravati iju sam intelektualnu svojinu eksploatisao, zato ih ne bi paualnom presudom kaznio i uskratio im potencijalnu dobit, ako ne moe nekakvom valjanom kaznom da ih kazni za njihovu paualnost. Ako SPOKOJ, kao struna ustanova paualno odreuje nosioce autorskih prava, zato ne bi mogao i jedan sudija? Moe, zato da ne? Sudija je otiao korak dalje i ispunio formu, time to je njih naveo kao kolektivnog nosioca autorskih prava, a novac dodelio dravi. Jednim potezom tri muve; kazniti SPOKOJ, nai pravno opravdanje da se kazni kriminalac i napraviti statistiku za politiare u kojoj e konfigurisati neke cifre. Ah, sad sam se setio zato mi se ona baba iz hola Palate pravde vrzmala po glavi. Vi mene tretirate kao ulinog prodavca koji je prodavao knjige. Zato mene kao budueg nosioca intelektualne svojine, navodite na sumnju, da e drava uzeti pripadajuu odtetu umesto mene? Priznajem, ja sam kriminalac, otpad od drutva, koji ne treba nita intelektualno da stvara, jer time truje estiti deo populacije, ali pokaite ostalim nosiocima intelektualne svojine da vam je stalo do zatite iste. Zar ste zbog kanjavanja SPOKOJa, rtvovali da pokaete nosiocima autorskih prava, u celom svetu, da je ovo zemlja evropske orijantacije u kojoj je intelektualna svojina nepovrediva. Ako se nekada pokajete bie kasno, jer nee vam se vie ukazati prilika da pokaete performerima, kako titite autorska prava za bootleg, koji datira iz ezdeset devete godine. Kao i uvek ovde se forma parniila sa sutinom. Forma je zauzela pet strana, a sutina dva pasusa: Dragi, Rolling Stonesi, novcem od neovlaenog iskoriavanja vaeg autorskog dela, pravna elita Srbije sapunja ruke, a vi imate veliku sreu, jer u toalete Palate pravde ne stavljaju toalet papir. Drage babe i dede, ako se pronae neki bezobraznik, koji je vae pevanje snimio na nekom poselu i sada to eksploatie, znajte da imate pravo na odtetu, jer vas titi Krivini Zakonik u saradnji sa Zakonom o autorskim i srodnim pravima, a bezobraznik se goni po slubenoj dunosti, ali vas iskreno savetujem da ostanete u neznanju, jer se esto ovek tako spokojnije osea. - Nemoj sad, perem sudove...

278

Bio sam jedan u nizu cerova kresanika ispred vae tale. Suvim granicama odravali ste vatru i zaslepljivali vukove, a sirovim hranili koze. Uporno ste nam sekli grane, smetnuvi sa uma da nemate merdevine. Koze ne ive od nacrtanih listova i trae pravo lie. Danas, nae grane su visoko iznad vas, a vi ako elite i dalje da hranite koze, morate da zaete u umu. Kada krenete u pohode, ponesite valjane mape, da biste znali u ijoj se svojini kreete, a za svaki sluaj ponesite i busolu, jer GPS moe da zakae, ako sklope kronje ili otkae softver. - Uh, Stojane... Desni i levi, a i vi to ne zavisite ni od desnih ni od levih, tako mi je... - Joj Stojane, kako ti je pun kurac ... uff.

Moj pirat se vratio u realan svet, tek kada je po zavretku suenja shvatio da je bio rtva savremenog prisvojnitva, nalik onom iz sedamnaestog i osamnaestog veka, kada su drave slale naoruane brodove, da otimaju od pirata robu. Povratak u realan svet ne znai puno, ako je ovek doiveo amneziju ili mu je mozak ispran. Seam se, kada se moja drugarica verila i ubrzo posle toga, njen verenik se skembao niz stepenice i doiveo blagi potres mozga. im je saznala ta se zbilo pohitala je u bolnicu da vidi kako joj je verenik. Lekar ju je uveravao da nema nikakve posledice, ali je ona za svaki sluaj pri njihovom prvom susretu podigla ruku sa prstenom, isto da vidi reakciju. Ja nemam prsten, ali imam neto drugo, na ta bih htela da vidim reakciju. Kutiju od mobilnog telefona, koja krije viestruku tajnu, prelepila sam lancima iz novina sa beogradskog koncerta Stonesa. Tako obuenu kutiju uvila sam ukrasnim papirom, da bih pojaala neizvesnost i iznenaenje. Gledamo se preko stola, iekujemo da provri lone za kafu. Ne mogu vie da ekam, vadim iz ormara kutiju. - Htela bih neto da ti poklonim. - Zna da volim poklone. - Ali ovaj poklon je specifian, ne mora da ga prihvati, ako ti se ne svidi. Razvezana manica pada na sto, jednim potezom odvajam lepljivu traku, koja je od ekanja, poela sama da se odvaja. im je ugledao Stonese, oi su mu zacaklile. Dobar znak. Osea kako unutra neto muka, vrti lagano glavom dok trai jeziak, kojim se otvara kutija. Nekada jezikom pred mojim oima zatvorena, sada jezikom pred naim oima ovorena. Zateen pogled trajao je, koliko je bilo potrebno varnici iz njegovog oka da iskoi. - Prihvatam. Naginje se preko stola i rukama mi privlai glavu. Oseam kako mi se u kosi prepliu njegovi prsti i mirofonski kabal. Ovla ga ljubim i spremam za novo iznenaenje. - To nije sve. Ima jedan mini disk unutra. Stavi slualice i pokreni reprodukciju, ima samo jedna, ali veoma duga pesma. Neto mu nije jasno, ali stavlja slualice i poinje da aka po njemu dobro poznatoj spravi. Pokazujem mu prstom da premota. Njegov prst usliuje elju mog prsta. - Ej, ovo su Stonesi sa zadnje turneje. Klimam mu potvrdno glavom. Slua jo tridesetak sekundi, skida slualice i dodaje mi: - Je l ovo Budva ili Beograd? - Zato misli da je jedan od ta dva? - uo sam da neko na srpskom pita : kada e da se pojavi Lisa?. - Ljudi vole obline, nita udno. Pogodi koji je od ta dva.

279

Nita ne progovara, samo urno vraa slualice i poinje da premotava dalje. - Dobro vee Srbija ... zdravo Beograd ... - smeje se, vrti glavom, skida slualice - ne mogu da verujem ... ko je ovo snimao? - Ti si vea plavua od mene... Sputa slualice, zaobilazi sto, staje iza mene i grli me. Prislanja glavu uz moju glavu i tiho apue: - Ja ti se divim ... poev od tvoje uverljivosti za koleginicin smrtni sluaj, za portvovanje, a najvie se divim tvojoj istrajnosti. Pretpostavljam da si stavila mini disk meu sise, mikrofon negde u gae, a beteriju ispod kaia. Bila si sa leve strane da se sluajno ne bismo sreli... - Tako nekako ... zevala sam u onog mangupa sa majicom Iron Lion Zion, sa fontom Iron Maiden. Kada sam ga videla u toj majici, pomislila sam da tebe zajebava. - I ja sam pomislio isto. Kako si nabavila opremu? Zapravo, kako si znala koju opremu da nabavi? - Prvo sam blejala po forumima, pa kada sam skapirala da e mi trebati svetlosna godina da izaberem adekvatnu opremu i da to prebacim u Srbiju, ja sam jednostavno proakala brojeve po tvom mobilnom i nala ime Navigator. Onaj snimak od Riblje orbe je nekako posluio kao lozinka, jer ga je dao samo tebi, tako da nije bilo dileme sa kim komunicira. Iz tvoje prie sam shvatila da je ovek velikog srca, zato sam imala petlju da mu se obratim. On je to ponovo i dokazao. Kupio je opremu i sa raunima poslao potom, na dobro poznatu adresu, samo na drugo ime. Opisao mi je do detalja kako da snimam, a ja da bih se osigurala otila sam na koncert Divljih Jagoda i uverila se da mogu da snimim. Kada je doao u septembru, mi smo se videli, dala sam mu novac i taj snimak od Jagoda. Kae da je dobar. Nikada ne bih rekla da je taj ovek snimio preko dvesta koncerata. - Dobrobitna zavera ... uka se da dolaze Maideni u februaru ponovo, imam priliku da mu se zahvalim snimkom. Moram da izvrim poslednju proveru. - Kako e da da naziv bootlegu iz Beograda? - O tome moram da razmislim. - Ajde saspi neto iz rukava. - Konano ste platili. - A, to ba tako? - Ako se dobro seam Jagger je rekao na koncertu, konano smo stigli , a to u prevodu znai, konano ste platili. Konano e da diplomira, piratu moj.

Upravo mi je stigla poruka od Emilije: Dolazim veeras sa jednim ovekom, koji je zainteresovan za varijantu DLZ , nemoj mnogo da detaljie, ovaj je automehaniar. Dva puta sam gledao legendarni film Dobar, Lo, Zao, od Sergio Leonea i oba puta sam stekao utisak, da tako neto moe da se deava samo na divljem zapadu. Posle mog hapenja i sve uestalijih televizijskih snimaka hapenja, koja na sudu imaju sasvim drugaiji epilog, doao sam do zakljuka da one scene, kada Clint Eastwood dogovorno sa kriminalcima privodi iste vlastima, a kasnije see ue prilikom veanja, sasvim odgovaraju prilikama dananje Srbije. Sud mi je dao jasnu pouku, da se u zemlji ne toleriu izleti van forme, koju propisuje drava i shodno tome ja sam se povinovao obrascu ponaanja i nastavio da ivim kao i svi poteni graani. Ugasio sam firmu da mi

280

ne bi sutra konfiskatori blokirali raun, a Emilija je otvorila na njeno ime, ali sa proirenjem delatnosti, kako bi bilo sve po zakonu. Spremni smo da kopiramo okruenje. Naravno, nismo prijavljivali realnu zaradu, jer bi bilo glupo da remetimo statistiku u kojoj je uvek prosena potroaka korpa vea od prosenih dohodaka. Kako bi se inae pravile emisije u kojima eminentni strunjaci sagledavaju taj fenomen iz razliitih uglova, sa namerom da pronau neto nenormalno, a u privatnom ivotu vraaju se u normalu kada plate keom za kreenje stana, bez ikakvog rauna ili kupe sardinu na pijaci koja je legalno uvezena, a za treinu jeftinija nego u prodavnici. Davne devedeset este gledao sam u jednom klubu grupu koja se tada zvala Jugoslovensko Afriko Prijateljstvo. Bila je to skupina od nekoliko crnaca i domaih entuzijasta, koji su razveseljavali narod uz raznorazne afrike ritmove. Jedan od Afrikanaca se posebno isticao ponavljajui reenicu: lepo vama, lepo nama. Nita drugo nije priao sem te fraze. Obino performeri razmenjuju rei zahvaljivanja i ushienja, ali kod ovih toga nije bilo. Kasnije sam imao priliku jo nekoliko puta da ih vidim i situacija je bila nepromenjena; repertoar se menja, ali fraza ostaje ista. Tada sam se pitao zato su insistirali na toj frazi i zato su se ti simpatini crnci zaustavili ba u Srbiji, ali posle toliko godina, totalno sam ih skapirao. Ja se danas ponaam po njihovoj preporuci i ne brinem se puno, kao to se ne brinu ni oni. Lekari preporuuju umerenost u svemu, a ne samo u jelu i piu. - Da vas upoznam, ovo je Stojan, a ovo Miko. Ja u da spremim neko meze, a vi se opustite. ta ete da popijete? - Rakiju. - Ja u da sipam iz bifea, nije problem ... da mi preemo na stvar dok se ona zabavlja tamo, znate i sami da se neke stvari lake obavljaju bez enskog prisustva. - Naravno, Emilija mi je rekla, da moete da mi napravite jeftinu reklamu na dravnoj televiziji, ali je pominjala neko hapenje, pa ako moete malo da mi objasnite, malo me strah... - Ne brinite, tu je upravo caka. Recite mi da li ste osuivani i da li se protiv vas vodi neki krivini postupak? - Ne, ne. - Super. Moja agencija radi tako to napravi hapenje, koje e da odjekne u javnosti, a kasnije se ispostavi da uopte nema elemenata za optunicu. Evo da vam pojasnim. Vi ste automehaniar? - Da, da... - Vidite, imamo idelnu priliku za vas. Uskoro treba da se pojavi na tritu jedan domai film. Mi emo u radnji da vam postavimo raunare ... koja vozila popravljate? - Reno, Peugeot i Citroen. - Odlino, postaviemo tri raunara sa nalepnicama tih marki. Kada doe vreme, mi emo postaviti taj film na internet, zatim emo zameniti hard disk na raunaru sa kog smo postavili film i raditi na deo posla. Vrlo brzo e uslediti hapenje, koje e biti vaa reklama na svim televizijama, koja nije nimalo jeftina. - Jasno mi je to, snime moj servis i mene, to je super, ali ta ako odem u pritvor? Oni momci to su napravili server i tako rasturali filmove, otili su u pritvor. - Va strah je sasvim razumnjiv i opravdan. To su bili naivci i amateri, koji su drali sav materijal na hard disku, a imali su gomilu piratskih diskova po kui. Osim toga mi imamo advokatski tim koji je razradio to pitanje do tanina, a oni su bili iznenaeni. Nije isto kada neto pripremate namerno i kada vas odruka konkurencija ... Ne bih da vas zamaram sa detaljima, ali rei u vam zbog ega ne moete da odete u pritvor. Mi emo da navuemo tuilatvo da vas uhapse, to je barem lako. Zaplenie raunare, na kojima nee biti nita, a oni e igrati na kartu da je tu

281

gomila filmova. Postaviemo jednu pijun bubu u radnju, tako da e ceo tok hapenja da se prenosi na jedan aparat koji e to da snima. Policajci se ponaaju kao iz doba komunizma, tako da e odmah poeti da vam iznuuju podatke, umesto da vam izreknu prava. - Nee valjda da me biju? - Ne, u tom smislu su malo evoluirali, sada biju samo deparoe i one koji treba da priznaju ubistvo koje nisu poinili. Vidite, u tome je naa prednost. U zemlji se donose demokratski zakoni, a u policiji se neguje duh komunizma. Naravno, svako pitanje i pogodba pre izricanja vaih prava, predstavlja krenje Zakona o krivinom postupku. Taj snimak je samo sigurnost, a nikako glavni adut. Kada doe do sasluanja, onda e advokat da krene u dijalog sa tuilatvom. Da li ste nekada itali ta pie na zadnjoj strani LOTO listia? - Ma jok, to? - Zato to tamo pie, da se svi podaci uvaju na neizbrisivom optikom disku. Da li bi narod verovao, ako bi se podaci nalazili na obinom hard disku? - Ne znam kako i sad veruje... - E, tu je caka, svi vai pristupi na internet, belee se na nekom hard disku, za koji niko ne garantuje da nije neto menjano. Advokat e iskoristi tu injenicu i predoie da to nee biti valjano za sud. Protnue im kroz priu da ima dokaza o povredi zakona o krivinom postupku i jednostavno tuilatvo e odustati od optunice. ta kaete? - Nije mi jasno to oko optikog diska, ali mi se svia. Je l moraju da mi stavljaju lisice? - Ah, pa to je obavezno, bez toga nema spektakularnosti. Sutra stavite veliku reklamu iznad radnje u vidu lisica i delite ljudima priveske koji su zakaeni na malim lisicama, zar nije originalno? Biete najpoznatiji automehaniar u Beogradu. - Jasno mi je, ali imam decu, ne bih eleo da doive traumu. Daba reklama, ako njih osakatim za ceo ivot ... ne znam ... mnogo me vole, bie to okantno za njih, ako vide. - Imam i ja dete, ne bih eleo da mu priredim tako neto, ali poto je ovo ciljano mi emo da obavestimo vau suprugu, tako da moe da ih skloni od ekrana, a kasnije im nekako objasnite da je bila greka. Neu se ljutiti, ako odustanete zbog dece, niti u navaljivati. Neizrecivo bi me grizla savest, ako bih bilo kojem detetu naneo bol na takav nain. - Cenim to, razmisliu. Hajde malo da popriamo oko cene. - Pazite ovako ... hiljadu evra je fiksna cena, koja obuhvata sve pripreme oko hapenja, pa zatim advokatski tim, da ne biste otili u pritvor. Moja glavna satisfakcija e biti nagrada, ako uspem da vas proguram da budete u glavnim vestima, a da ne bude puko spominjanje imena. Ako uspem da proguram na jednoj televiziji, sve ostale e se utrkivati da objave vest. - Znai, to nije sigurno za dnevnik? - Znate i sami da danas nema nita sigurno. Zato vam i predlaem ovaj model, koji e me podstai da zapnem iz petnih ila. Ja verujem u vas, nagradu ete odrediti sami shodno vaem shvatanju uinka, a moete i na rate. Kada upali, videete kakve vam se anse otvaraju. Moete da dajete izjave po novinama kako ste kompjuterizovani, savremeni, diete buku kako ete da ih tuite ... Ah, da, mi emo se pobrinti da vam stvorimo imid prilikom hapenja. Napraviemo prepoznatljive postere, koji e biti na zidovima, a vi ete nositi takvu majicu. Zamislite samo sliku, kada spiker skupi obrve, uozbilji se i pree na vest o vama. - Veoma mi se svia. Kako emo za plaanje? Je l moe preko rauna? - ao mi je, ali samo ke. Znate, advokati uzimaju samo ke, zatim ovi strunjaci za kompjutere, pa novinari ... svi rade za ke, a ne bi bilo dobro da moju firmu i vau firmu neto povezuje. Glupo je da ostavljamo repove iza sebe. Ako se odluite, bilo bi poeljno da ostavite

282

kao depozit jedno stotinak evra, isto da malo pripremim teren kod nekih ljudi. Lepo vama, lepo nama. ta kaete? - Hajde da se ne persiramo. Lepo meni, lepo tebi. iveli. - Ja to iz navike. iveli.

Potovane kolege, drago nam je da su prisutni svi predstavnici treeg i etvrtog bloka. Mi smo sva postavljena pitanja razmotrili, a direktor, gospodin Gruji dae vam precizne odgovore. - Hvala vam to ste se okupili u ovolikom broju i time nam dali do znanja, da elite da podrite na dijalog. Kao to vam je poznato, prethodno rukovodstvo Studentskog Grada je privatizovalo prvi i drugi blok. Ugovorom je bilo predvieno renoviranje treeg i etvrtog bloka, kao i izgradnja toplane na gas za sva etiri bloka, ali inostrani partner nije ispotovao ugovor u celosti, tako da danas imamo malih potekoa sa grejanjem. Inostrani partner je prekrio sve meunarodne zakone, pa ak i ona neobavezujua, obiajna prava ponaanja privrednika. Toplana je osposobljena samo za prva dva bloka, a od planiranog renoviranja, samo je nepotpuno uraena krovna konstrukcija. Moram da napomenem, da je prethodno rukovodstvo napravilo veoma nepovoljan ugovor za Studentski Grad, tako to je postojei ugovor sa gradskom toplanom ograniilo do ove grejne sezone, pri tom ne vodei rauna dokle se stiglo sa izgradnjom nove toplane. Na veliku alost mi smo sad u jednom nepremostivom vremenoskom procepu, tako da emo ove grejne sezone biti bez grejanja. Ovakva situacija je produkt jedne loe preanje politike i nasleenog stanja. Dananje rukovodstvo je odluilo da vam pomogne da to lake podnesete nadolazeu zimu. Za poetak emo vam podeliti po dodatno ebe, a u TV sali etvrtog bloka organizovaemo besplatnu kolu pletenja i tkanja, kako bi svim stanovnicima treeg i etvrtog bloka, pogoenim ovom nedaom, pomogli u odevanju. To je ujedno i ansa da oivimo zanate koji su u odumiranju. Da bi vam dali stimulans u svemu tome, kao i pospeili takmiarski duh, mi emo organizovati razne izlobe i takmienja u okviru Studentskog Grada. Naravno, mi emo se svim raspoloivim pravnim sredstvima boriti da u to kraem vremenskom periodu obezbedimo grejanje. Da li ima nekih pitanja? ... Izvolite. - Zato ne obnovite ugovor sa gradskom toplanom? - Na alost, prethodno rukovodstvo nije izmirilo dugovanja za prethodne dve godine, a mi trenutno nemamo novca za otplatu duga. - Da li to znai da oni iz prvog i drugog bloka, koriste naa govna za proizvodnju gasa? - Ah, nemojte tim renikom, ipak je ovo stoprocentno akademska sredina. - Dobro, fekalije. - Na alost, tako je. - Zato im ne preseemo dovod fekalija? - Za sada nemamo tehnikih mogunosti. - Onda emo da kakimo u noe i da bacamo fekalije na njihove zelene povrine. - Rukovodstvo vas iskreno moli da ne preduzimate ishitrene korake, jer nas tako neto moe dovesti u jo goru situaciju. Naime, oni su vlasnici tih zelenih povrina, tako da mogu da nas tue po vie osnova. - ta sada mi da radimo? - Mi vas iskreno molimo za strpljenje i maksimalnu posveenost u iznalaenju inventivnih reenja, kako bi prebrodili ovu krizu. - ta se desilo sa novcem od prodaje prva dva bloka?

283

- Prethodno rukovodstvo je tim novcem namirivalo tekuu potronju, tako da sa aljenjem moram da konstatujem, da taj novac vie ne postoji. - Zato se od ove godine naplauje telefon u lokalu? - Da bismo pristupili projektu modernizacije u sferi telekomunikacija, najveeg akademskog naselja na Balkanu, mi smo angaovali najeminentnije strunjake u zemlji, koji su idejno stali iza projekta, a Studenstki Grad materijalno. Novcem prikupljenim od domskih poziva finansirae se projekat, kojim e se sve sobe umreiti u jednu celinu, a takva celina e biti neprekidno prikljuena na globalnu mreu, popularno zvanu, internet. Posredstvom te mree vi ete moi da obavljate besplatne pozive u okviru Studenjaka, kao i meunarodne, po veoma pristupanoj ceni. elim da napomenem da neete vie morati da etate iz bloka u blok, da bi razmenjivali filmove, muziku i igrice. - Kada e biti gotov projekat? - Imamo uveravanja da e zadnja faza biti zavrena za etiri godine. - Ali ta e nam sve to kada odemo iz Studenjaka? - Pomislite samo na vau decu, koja e moda koristiti usluge ba ovog doma. Ovaj projekat je za dobrobit itavog budueg intelektualnog narataja. - Kako da vam verujemo, kada su prethodna rukovodstva bila ovako neodgovorna? - Mi smo veoma ozbiljno rukovodstvo. Pre nekoliko meseci smo raskrinkali sobnu mafiju, koja je zadnjih petnaest godina nemilosrdno eksploatisala resurse Studenjaka. Dozvolili smo prenoita kod osoba suprotnih polova. Napravili smo ispovedaonicu. Nemogunost studenata da putuju u zemlje Evropske unije, mi smo kompezovali poveanjem broja poseta stranih studenata, tako to smo organizovali namenske kurseve i seminare. To je znak da smo mi sposobni da se energino suprotstavljamo svim negativnim pojavama u ovoj akademskoj sredini, a razvijamo nau zajednicu u evropskom duhu, kako joj i dolii. Prethodno rukovodstvo je od parka napravilo veliku betonsku povrinu, koja je trajno otela zelenilo na ovom prostoru. Da bi postojei prostor nainili svrsishodnim, mi smo nali investitora i zapoeli gradnju oping mola. Vie neete imati potrebu da prevaljujete kilometre, da biste kupili neku knjigu, foto opremu, sportske rekvizite, poput kimona, lopti ili ahovske table. Izgradnjom mola otvorie se nova radna mesta, za koja e moi da konkuriu samo stanari Studentskog Grada. Posebno elim da napomenem, da emo u cilju suzbijanja zloupotreba pri dodeli radnih mesta, izdavati specijalne propusnice zaposlenima, za koje e lino biti odgovoran direktor Studentskog Grada. Objekat e biti zavren za godinu dana. Hvala vam to ste dijalogom doprineli, da objektivnije sagledamo probleme, koji su nas zadesili. Sastanak je zavren. Za petnaestak minuta trebalo bi da doe neki novinari. Napokon da neko obrati panju na moje tuilatvo. Gde je ono ogledalo? Kako je mogue da ga nema u torbi? Ah tu je stari dobri monitor, koji ne moe da zakae. Kako mi je zalegao ovaj dvadesetdvoinni monitor, mogu do pola da se vidim. Moram pod hitno u teretanu. Srea moja to ne idem prevozom, jer bi se ljudi nadmetali u ustupanju mesta fal trudnici. Staviu ruke preko stomaka, a njemu u rei da me snimaju do pola. Jaoj, nisam kupila novi Svet Kompjutera . Nema veze staviu onaj od prolog puta, a preko njega u Tuilaku Re. Kako je jadno, kada moram putem medija da im dajem signale, da elim da se priklonim bilo kome, ko e da mi obezbedi karijeru. Sreom taj jad ne vidi niko; narod ne tumai izjave izmeu redova, a politiari tumae i shvataju da je to normalno. Kao i uvek, ne traim puno, samo dve stvari, koje u ponovo napomenuti. Moram da mu dam do znanja da nisam Dokoli, ve Dokoni. - Dobar dan, izvolite, ja sam Dragana Dokoni, raskomotite se...

284

- Nemamo vremena, mi bismo hteli da napravimo jedan blic intervju i odmah da idemo. - Dajte mi da pogledam pitanja. - Ja nemam pitanja na papiru. Ako imate neke elje, recite slobodno, to u vas i pitati. - Tako je najbolje. Evo ja sam vam pripremila pitanja na papiru, a vi izaberite, shodno vremenu kojim raspolaete. Ova dva to sam zaokruila su obavezna. Molim vas snimajte mi samo gornji deo figure. - Dogovoreno, kamerman je spreman, moemo da ponemo. Pred nama je Dragana Dokoni, specijalni tuilac za visokotransparentni krimanal, osoba koja je zasluna za osetno smanjenje piraterije i sajber kriminala u poslednje tri godine. Moete li da nam opiete, kako je biti nosilac ovako odgovorne funkcije. - Mogu da kaem, da nije nimalo lako, ali uz pomo predanog i veoma strunog tima, ispunjavamo zadatke u celosti, koje nam namee savremena tehnologija i trenutni odnosi u drutvu, kao i Evropska unija, nosilac jedne ire drutvene zajednice kojoj teimo. - Da li u prilog tome govore neke brojke? - Apsolutno. Do sada je podneto oko dvestapedeset zahteva za sprovoenja istrage, nakon ega je podignuto stosedamdeset optunica. Do sada je pravosnano osueno osamdeset i dva lica. Trenutno imamo preko dvesta aktivnih istraga. - Da li to znai da tuilatvo i policija danonono nadziru internet? - U okviru policije je formirano specijalno odeljenje, koje vri nadzor interneta najsavremenijim tehnikim sredstvima. Oni su zadueni za tehniki deo posla, a mi kao vrhunski pravnici, nadziremo i usmeravamo rad, kako ne bi dolo do nezakonitog sakupljanja dokaza, kao i povrede Zakona o krivinom postupku. U cilju efikasnijeg pronalaenja naziva autorskih dela i nosilaca autorskih prava, kreirali smo jednu bazu sa preko deset hiljada naslova. Kao rezultat takve sveobuhvatnosti imamo vrlo precizne optunice, a samim tim smanjujemo broj roita, koji je potreban za izricanje presude. - Da li se tuilatvo susree sa nekim potekoama u radu? - Uvek ima sitnih potekoa, koje se reavaju u hodu, ali jedna od permanentnih tekoa je nadlenost tuilatva. Prosto je neshvatljivo da krivina dela koja se odnose na zloupotrebu platnih kartica i internet pedofiliju nisu u naoj nadlenosti. Mi smo uputili inicijativu Ministarstvu pravde za izmenu zakona o nadlenosti tuilatva i nadamo se da e uskoro na predlog biti razmatran. Takoe se susreemo sa nedostatkom sudnica, koje su nam bile obeane pre osnivanja tuilatva. Mi imamo puno poverenje u dravu, koja se svim silama trudi da odri kvalitetno i nezavisno sudstvo. - Moete li da nam pokaete neke primere piraterije, kako bi se nai gledaoci uverili na ta su sve dananji pirati spremni. - Kako da ne, izvolite. - Hoete da nam pojasnite ta je ovo? - To je bootleg, koji spada u novi vid piraterije. - Zbilja, ovo je veoma lep primerak. Potovani gledaoci, kao to moete da vidite, dananji pirati su spremni na sve, kako bi pobedili piratsku konkurenciju. Po nainu izrade diskova, reklo bi se da je ovaj pirat van konkurencije, ali to mu nita ne vredi, poto je uhvaen. Moj kolega je prethodni put pravio reportau u kojoj je takoe snimljen bootleg sa Rolling Stonesima, da li je to oduzeto istom okrivljenom? - Ne, ne, radi se o sasvim drugom sluaju. - Da li je u pitanju injenica, da su Rolling Stones najbolji performeri, najpopularniji bend ili najdue traju na sceni, pa se pirati odluuju za pravljenje njihovih bootlega?

285

- Da ... da. - Budite precizniji. - Zbog svega toga. Daje znak da se zaustavi kamera, ta hoe sada? ta je zapeo za ove Stonese? - Hteo bih da vas pitam neto van ovih pitanja to ste mi dali. - Izvolite ... i nemojte vie o ovim Stonesima. - Neu vie, pitao sam to sam hteo. eleo sam da vam postavim pitanje, da li je krenje autorskih prava kraa? To bi bilo moje poslednje pitanje. - Odlino pitanje. Samo nastavite, spremna sam. - Kao eminentnog pravnika, hteo bih jo da vas pitam, da li je krenje autorskih prava kraa? - Apsolutno. Mnogi pravni sistemi, krenje autorskih prava smatraju za direktno krenje zakona, odnosno ustaljenim renikom izreeno, kraom. Dananji oblici piraterije predstavljaju najobiniju krau, koja je sticajem okolnosti samo evoluirala u njenom pojavnom obliku. - Kada smo kod krae, iskoristiu priliku da izrazite miljenje povodom sledeeg sluaja: Ako lopov ukrade novac, a presretne ga neki dobronameran ovek, oita mu lekciju, uzme novac, ali isti ne vrati vlasniku iako mu je vlasnik poznat, kako taj ovek moe da se okarakterie? - Naravno da je i taj ovek lopov. Status dobronamernog i potenog bi imao samo, ako bi vratio vlasniku novac. elim da napomenem da bi ovakav status imao i kada bi intelektualna svojina bila u pitanju, jer se danas ona tretira kao i svaki drugi oblik svojine. - Potovani gledaoci, pazite ta skidate sa interneta. Zajedniki deo posla je zavren, a akteri se vraaju svojim redovnim aktivnostima. Jedan od aktera raiava sto od nepotrebnih rekvizita, a drugi kucka poruku na mobilnom telefonu: Potpuno priznanje.

286

You might also like