You are on page 1of 159

Kriminologija

Glava prva
POJAM, PREDMET, PODELA I MESTO KRIMINOLOGIJE U SISTEMU DRUTVENIH NAUKA
I POJAM I PREDMET KRIMINOLOGIJE
Odrediti pojam kriminologije znaci odgovoriti na pitanje ta se podrazumeva pod terminom kriminologija?. Odgovarajuci na ovo pitanje, odmah moemo konstatovati da nema jedinstvenog i opteprihvacenog gledita o tome ta je kriminologija. Odredivanje pojma kriminologije staro je koliko i kriminologija kao nauka, ali jedna precizna, opte prihvacena i jedinstvena definicija jo uvek nije utvrdena. Svaki autor, a kriminologijom su se bavili strucnjaci razlicitih naucnih discipina: psihijatri, psiholozi, sociolozi, filozofi, pravnici, kriminalisti, imao je svoje shvatanje i definiciju kriminologije, zavisno od osnovnog teorijskog i metodolokog opredeljenja u izucavanju predmeta kriminologije. Razlike u shvatanjima postoje i medu kriminolozima u pogledu razumevanja pojma kriminologije, u tome ta je karakterie i predstavlja njenu bit.1 Tako se moe zakljuciti da ima onoliko koncepcija pojma kriminologije koliko ima kriminologa. Kompleksnost predmeta izucavanja, koricenja znanja i dostignuca razlicitih naucnih oblasti u objedinjavanju tog predmeta, uticali su da pojedini autori smatraju da je "kriminologija kraljica bez kraljevstva", odnosno da su "kriminolozi kraljevi bez kraljevstva".2 Razmiljanja o kriminalitetu (zlocinu, prestupnitvu), kao negativnoj drutvenoj pojavi, poticu iz najranijeg perioda razvoja ljudskog drutva. Medutim, izucavanja kriminaliteta u okviru posebne nauke, kao teorijsko-saznajne, prakticne, organizovane i planske istraivacke drutvene delatnosti, javlja se tek krajem osamdesetih godina 19. veka. Francuski

Glava PRVA Pojam, predmet, podela i mesto kriminologije u sistemu drutvenih nauka

antropolog Pol Topinar (Paul Topinard) upotrebio je pojam "kriminologija" za oznacavanje nauke koja se bavi izucavanjem izvrenih krivicnih dela.3 Italijanski pravnik Garofalo (Raffaele Garofalo) upotrebio je ovaj pojam za naziv svoje knjige "Kriminologija" (1885.), podrazumevajuci pod kriminologijom nauku (ucenje, od grcke reci logos) o kriminalitetu, zlocinu (lat. crimen). Prilikom odredivanja pojma kriminologije autori se razlikuju po tome da li ovaj pojam shvataju ire ili ue. ta je kriminologija? _ Disciplina koja se bavi proucavanjem kriminaliteta (Garofalo, Durkheim, E.).4 _ Nauka o kriminalitetu pojedinih ljudi i kulturnih naroda (Sauer, W.).5 _ Nauka koja proucava uzroke i zakone delinkvencije (Kinberg, O;

Marquiset, Stefani Levasseur; Jambu-Merlin, Cuche). _ Nauka o deliktu, kriminalitetu, zlocinu i delikventu (Lombroso).6 _ Nauka koja treba da proucava delinkventa jer je krivicno delo samo "indicija" licnosti delinkventa (Ferri, E.). _ Nauka koja treba da se bavi pitanjima procesa koji uticu na delinkvenciju, odnosno kriminogenezom (E. de Greff).7 _ Nauka koja empirijski istrauje zlocin i licnost izvrioca (Exner, Sauer, Mezger, Manheim, Geerdis, Pinatel, Kaufman, Wrtenberger).8 _ Nauka koja proucava cinjenice o zlocinu i borbi protiv njega (Hans v. Hentig). _ Nauka o kriminalitetu (zlocinu) i njegovom sprecavanju (Middendorff). _ Nauka koja obuhvata celokupno proucavanje kriminaliteta, u koju ulazi kako socioloko, tako i bioloko, odnosno kriminalno-politicko ucenje o kriminalitetu (Tahovic).9 _ Nauka o kriminalitetu i srodnim negativnim drutvenim pojavama, koja naucnom metodologijom izucava pojavne oblike i uzroke kriminaliteta, kao i delotvornost nacina njegovog suzbijanja radi ostvarenja drutvene samozatite od kriminaliteta i drugih negativnih drutvenih pojava (eparovic).10 _ Samostalna disciplina u sistemu nauka, koja svojim sistemom metoda proucava pojavne oblike i uzroke kanjivih ponaanja (Horvatic).11 _ Naucna disciplina interdisciplinarnog i multimetodolokog karaktera koja se bavi proucavanjem uzroka prestupnitva kao drutvene pojave u cilju njegovog sprecavanja i suzbijanja (Peic).12 _ Nauka o kriminalitetu kao pojedinacnoj, masovnoj i drutvenoj pojavi (Acimovic).13 _ Kompleksna nauka o kriminalitetu koja se bavi pitanjem pojavnih oblika, strukture i razvoja kriminalnog ponaanja (fenomenologija), uzroka i uslova kriminalnog ponaanja, tj. kako dolazi do kriminaliteta kao pojedinacnog ponaanja, masovne i drutvene pojave (opti uzroci-koreni kriminaliteta i kriminogeni faktori) (Milutinovic).14
Kriminologija

_ Humana i socijalna nauka koja empirijski istrauje individualne i drutvene procese kriminaliziranja i dekriminaliziranja i svoja saznanja kao preporuke predaje zakonodavcu i onima koji primenjuju zakon (Schneider).15 _ Nauka koja proucava faktore i procese strategije i tehnike koje su najbolje za borbu protiv njega i ako je moguce za njegovo suzbijanje (Gassin).16 _ Ucenje o stvaranju zakona, krenju zakona i odgovorima na krenje zakona (Meier).17 Gotovo sve navedene ue i ire definicije kriminologije imaju odredenu naucnu vrednost i opravdanje. Kritika pojedinih shvatanja sigurno ne bi dovela do opteprihvacene, jedinstvene definicije. Stoga smo na osnovu postojecih saznanja, odredili pojam kriminologije u uem smislu obuhvatajuci, po naem miljenju, bitne elemente za definisanje. Kriminologija se moe definisati kao samostalna, teorijskoempirijska,

interdisciplinarna drutvena nauka o fenomenolokim karakteristikama i uzrocima kriminaliteta kao masovne drutvene pojave i kriminalnog ponaanja kao pojedinacne pojave, sa ciljem njegovog objanjenja i suzbijanja. Odredivanje predmeta izucavanja kriminologije usko je povezano sa odredivanjem pojma kriminologije. Odrediti predmet kriminologije znaci utvrditi ta kriminologija izucava, kojim se pitanjima i problemima bavi, da bi se sagledalo njeno mesto u sistemu nauka i odnos sa srodnim naukama i naucnim disciplinama. Iako znacajno i osnovno, odredivanje predmeta kriminologije jo uvek je sporno medu kriminolozima. Vec skoro dva veka u kriminolokoj literaturi neprekidno se utvrduje predmet njenog izucavanja, to je svakako povezano i sa utvrdivanjem pojma kriminologije. Postoje razlicita shvatanja o irini predmeta koji kriminologija izucava i o tome da li kriminologija pripada drutvenim, pravnim ili prirodnim naukama, da li je grupa nauka ili je samostalna, autonomna, sinteticka nauka.18 Medutim, skoro svim teorijskim definicijama predmeta kriminologije zajednicko je da kriminalitet cini najvaniji polazni elemenat za odredivanje predmeta kriminologije. ta je predmet izucavanja kriminologije? Kriminoloka shvatanja krajem 19. i pocetkom 20. veka bila su usmerena preteno na coveka-delinkventa, koji je smatran osnovnim predmetom kriminolokog izucavanja (Lombroso, Ferri, Garofalo, Aschaffenburg i dr.). Francuski kriminolozi Lenjel-Levastin i Stanciju (Laignet-Lavastine i Stanciu) smatrali su da je kriminologija "kompletna nauka o coveku, odnosno da predstavlja kompletno i integralno proucavanje coveka sa stalnom preokupacijom boljeg upoznavanja uzroka i lekova za njegovu antisocijalnu aktivnost"19, a da je predmet kriminologije je "covek, tj. zlocinac", taj "prvi stoer kriminologije", jer je "ica zlocina usadena u coveka". Svodenje predmeta kriminologije na pojedinacnu aktivnost delinkventa bilo je jako izraeno i 50-tih i 60-tih godina 20. veka kod pojedinih
Glava PRVA Pojam, predmet, podela i mesto kriminologije u sistemu drutvenih nauka

autora, na primer kod E. de Grefa (Etienne de Greff), koji je razvio teoriju procesa "prelaska na delo", tzv. "dinamicku kriminologiju", dok je ucenje o uzrocima dovelo do nastanka "kriminalne etiologije" ili "etioloke kriminologije". Slicno Etjen de Grefu, francuski pravnik Pinatel i profesor Univerziteta u Rimu di Tulio (Benigno di Tullio), stavljaju u prvi plan proucavanje licnosti delinkventa i govore o klinickoj kriminologiji. Sa javljanjem shvatanja o drutvenim uticajima kao kriminogenim faktorima, kriminoloka izucavanja se proiruju, pa se navodi da predmet kriminologije, pored delinkventa, obuhvata i kriminalnu aktivnost. Americki kriminolozi Mejbl Eliot, Saderland, Kresi i Zauer (Mable Elliot, Sutherland, Cressey, Sauer) naglaavaju drutvenu uslovljenost kriminalnog ponaanja, sagledavaju kriminalitet kao proizvod odredene drutvene strukture, cime sadrina predmeta kriminologije dobija nove elemente i novu dimenziju.

Dalje proirivanje predmeta kriminologije ide u pravcu proucavanja mera protiv izvrioca krivicnih dela. Tako prema Hentigu (Hans v. Henting), kriminologija obuhvata i kriminalnu politiku jer je "korisno da drutveno reagovanje protiv zlocina bude u tesnoj i stalnoj vezi sa krivicnim delom. Metodi borbe se ne mogu poboljati ako se dublje ne sagleda priroda zlocina".20 Drugi pisci su isticali da predmet kriminologije sacinjavaju krivicno delo i krivicna sankcija; zatim rasprostranjenost kriminaliteta, njegove manifestacije i uzroci, proucavanje njegovih posledica po drutvo, opta prevencija. U okviru sociolokih shvatanja 60-tih godina 20. veka javilo se shvatanje po kome "ne dovodi delinkvencija do drutvene kontrole, vec je drutvena kontrola ta koja dovodi do delinkvencije."21 Pristalice ovog shvatanja smatraju da predmet kriminologije nije prelazak na delo, vec socioloka analiza mehanizama drutvene kontrole, od stvaranja krivicnog zakona do primene krivicnih sankcija, kao i reakcija rtve, okoline i medija, koja treba da pokae kako krivicnopravni sistem "stvara" delinkventa. Pojedini kriminoloki pisci proiruju predmet kriminologije sociolokim proucavanjem krivicnopravnih normi (L. Radzinowiz, Sutherland, Cressey). Predmet kriminologije po Majeru (Meier) obuhvata ucenje o stvaranju zakona (kao deo sociologije prava bavi se procesom po kome su neka pravila inkorporisana u zakone a neka nisu), ucenje o krenju zakona (odnosi se na krivicnopravni sistem, odnosno policiju), sudove i korekcione sisteme u pojedinim zemljama (kriminolozi proucavaju razne aspekte delovanja policije: diskreciona prava policije, proputanje od strane policije da uhapsi sumnjivo lice, koricenje ilegalnih fizickih sredstava protiv gradana od strane policije i sl.) i odgovore na krenje zakona.22
Kriminologija

Iz navedenih razlicitih shvatanja predmeta kriminologije moe se zakljuciti da pojedini autori isuvie proiruju predmet kriminologije ukljucujuci niz posebnih nauka i naucnih disciplina. To su shvatanja predmeta kriminologije u najirem smislu i ona su najcece povezana sa sagledavanjem kriminologije kao grupe nauka. Proirivanje predmeta kriminologije kriminalnom politikom, sociologijom zakona, kriminalistikom ili penologijom, dovodi do nagomilavanja i razudenosti niza razlicitih cinjenica i pojmova to oteava sagledavanje i detaljno teorijsko i empirijsko proucavanje kriminaliteta kao masovne drutvene pojave i pojedinacnog ponaanja. Sve navedene nauke i niz drugih nauka i naucnih disciplina svojim znanjem svakako pruaju dragocenu pomoc prilikom proucavanja fenomenolokih i etiolokih karakteristika kriminaliteta, ali one imaju svoju samostalnost, svoj poseban predmet i metod izucavanja, kao i kriminologija. Stoga, po naem miljenju, predmet proucavanja kriminologije je kriminalitet kao masovna drutvena pojava i kriminalno ponaanje kao pojedinacna

pojava. Saglasno ovoj definiciji, razlikuju se makrokriminologija (proucava kriminalitet kao masovnu drutvenu pojavu) i mikrokriminologija (proucava kriminalitet kao pojedinacnu pojavu) kroz dve oblasti izucavanja: kriminalnu fenomenologiju (pojavni oblici, obim, struktura, strukturalne promene, dinamika, prostorna i vremenska rasprostranjenost kriminaliteta) i kriminalnu etiologiju (uzroci - opti i neposredni, uslovi i povodi kriminalnog ponaanja). Vano je napomenuti da proucavanje kriminaliteta u okviru kriminologije nije neto apstraktno ili irelevantno, vec ima veliki uticaj na delinkvente, rtve, one koji tite krivicnopravni sistem, ali i na sve ostale gradane.

II POJAM KRIMINALITETA

Kriminalitet je negativna drutvena pojava, koja je, zbog svoje rasprostranjenosti i drutvene opasnosti, predmet neprekidnog interesovanja nauke i prakse. Ljudsko drutvo od pocetka svog nastanka poznaje nacine ponaanja koji se nazivaju kriminalitetom ili zlocinom. Sa razvojem drutva i kulture menjao se broj i sadraj kanjivih ponaanja. Kriminalitet nije statican i fiksno odreden, on se stalno menja. Tako se razlikuje kriminalitet u odredenom vremenu i na odredenom prostoru zavisno od drutvenog sistema i dravnog uredenja. Da li ce jedno ponaanje postati kriminalno zavisi od politicara koji kreiraju zakon, sudija koji ga tumace i onih koji su odgovorni za sprovodenje zakona. Medutim, u teorijskom pogledu jo uvek nema jedinstvenog shvatanja o tome ta je kriminalitet, odnosno zlocin i da li je uopte podesno naucno izucavati ovu pojavu. Definicije kriminaliteta su razlicite, cesto medusobno suprotne uz upotrebu razlicitih sinonima: zlocin, delinkvencija, prestupnitvo, devijantno ponaanje, drutveno negativno ponaanje, antisocijalno ponaanje i sl. Istorijski posmatrano rec zlocin, "crimen", upotrebljavali su najpre Rimljani za oznacavanje sudske odluke ili presude; kasnije se taj termin koristi za oznacavanje neosnovane optube, okrivljenja ili prekora, pojedinosti na koje se ali tuilac. Kasnije, pojedini pisci nastoje da nadu takvu definiiju kriminaliteta
Glava PRVA Pojam, predmet, podela i mesto kriminologije u sistemu drutvenih nauka

koja bi vaila za sve zemlje i sva vremena, dok su drugi negirali mogucnost nalaenja jedinstvenih kriterijuma za definisanje. Definicija kriminaliteta je zavisila od optih shvatanja autora o uzrocima kriminaliteta, pa, kako je teorija o uzrocima kriminaliteta bilo mnogo, postoji i veliki broj definicija kriminaliteta. _ Jedan od predstavnika pozitivne kole Garofalo, govorio je da, pored zakonskog, postoji "prirodni kriminalitet", kojim se se ugroavaju osnovna moralna osecanja solidarnosti (izvrenjem krivicnih dela protiv licnosti) i potenja (izvrenjem krivicnih dela protiv imovine).

_ Feri (Ferri) je isticao da krivicno delo treba shvatiti kao radnju koja potice iz egoistickih i asocijalnih pobuda i kojom se vredaju uslovi ivota i moral jednog drutva na odredenoj etapi razvitka. _ Francuski sociolog Dirkem Emil (Durcheim Emille) definie kriminalitet kao povredu cvrstih i definisanih stanja kolektivne svesti. Pritom, smatra Dirkem, pretnja kaznom podesna je da nagovesti razliku izmedu zlocina i povrede moralnih i drutvenih normi. _ Laga (Lagache) je isticao da je zlocin agresija u odnosu na vrednosti jedne drutvene grupe koju vre njeni pripadnici. _ Selin (Seelin) formulie definiciju kriminaliteta kao aktivnost clana jedne grupe koju osuduju ostali clanovi te grupe. S obzirom na veliki broj i razlicitost definicija kriminaliteta, veoma je teko navesti i sistematizovati sve postojece definicije. Tekocu koja postoji u tom pogledu pokuacemo da savladamo polazeci od konstatacije da sve definicije kriminaliteta polaze od izvesnih normi i da se zavisno od toga razlikuje pravno i socioloko definisanje kriminaliteta. Ove dve definicije najcece su zastupljene u naucnim radovima i najvanije su za odredivanje predmeta kriminologije.

1. Krivicnopravno definisanje kriminaliteta

Izucavanje drutveno opasnih ponaanja bilo je najpre predmet krivicnopravne nauke, a znatno kasnije kriminologije kao posebne nauke o kriminalitetu. U tom periodu krivicno pravo je imalo odredena kriminoloka obeleja jer je posmatralo krivicno delo ne samo i iskljucivo kao pravni, vec i kao drutveni fenomen. Pravne definicije kriminaliteta nastale su u vreme kada krivicnopravna i kriminoloka izucavanja nisu bila jasno razgranicena i kada odnos izmedu krivicnog prava i kriminologije nije bio precizno odreden. Smatralo se da predmet kriminologije i pojam kriminaliteta nije moguce odrediti bez krivicnog prava. Prema vecini pisaca (Mergen, Quinney, Sauer, Wrtenberger), koji prihvataju ue pravno definisanje, kriminalitet cine ona ponaanja koja su inkriminisana u pozitivnom krivicnom zakonodavstvu kao krivicna dela. Tako se predmet kriminologije ogranicava na krivicna dela kao najteu vrstu kanjivih radnji.23 Krivicnopravna definicija zasniva se na principu zakonitosti, koji je uvela klasicna krivicnopravna kola (nullum crimen sine lege) i omogucava sigurnost u pogledu obima i sadraja ucinjene protivpravne radnje.
Kriminologija

U okviru pravnog odredivanja pojma kriminaliteta postoji i ira pravna definicija po kojoj se pojam kriminaliteta proiruje na sve kanjive radnje u odredenom pravnom sistemu. Pod kriminalitetom se podrazumeva svako protivpravno ponaanje

(cinjenje ili necinjenje) za koje po vaecim propisima odredene zemlje nadleni organ moe izreci sankciju. Ovo shvatanje potice od Ferija, koji je smatrao da je zlocin protivpravan akt kojim se povreduje neko pravo. Prema irem pravnom definisanju kriminalitet se odreduje i kao pojedinacno krivicnom sankcijom ugroeno ponaanje ili kao skup takvih ponaanja koji moe biti prostrorno i vremenski ogranicen (Acimovic, M.). Interesantna je i Zeligova definicija kriminaliteta kao pojedinacne pojave, odnosno isticanje da je zlocin "krivicno-duevno-telesno ponaanje coveka, koji je zbog svog drutveno protivnog dejstva pravno zabranjeno i kaznom ugroeno."24 Pravno definisanje kriminaliteta, posebno ue pravne definicije, bile su kritikovane kao formalno-dogmatske, preuske, nedovoljne da objasne kriminalitet sa ireg drutvenog stanovita zbog velike promenljivosti inkriminisanja u vremenu i prostoru, kao i neuskladenosti inkriminacija u pojedinim zakonodavstvima. Osim toga, u drutvu postoje takva ponaanja, pojave i procesi, koji se dogadaju u okviru pravno sankcionisanog sistema i ne predstavljaju kriminalitet sa pravnog stanovita ili sa stanovita "normativne grupe" koja donosi zakone i sankcionie, dok se sa stanovita drugih grupa i slojeva smatraju posebno drutveno opasnim ("kriminalitet belog okovratnika", izvesna ponaanja u privrednom poslovanju kojima se kre administrativno-pravni propisi i sl.). Ue pravno definisanje svodi kriminologiju na dopunsku krivicnopravnu disciplinu i potpuno zanemaruje socijalnu stranu kriminaliteta. Danas je u literaturi najvie zastupljeno pravno definisanje korigovano sociolokim shvatanjima. To znaci da se prilikom definisanja kriminaliteta polazi od krivicnopravne definicije u irem smislu, tako da se kriminalitetom smatraju ne samo krivicna dela predvidena krivicnim zakonodavstvom jedne zemlje, vec i druge kanjive radnje, uz socioloku, psiholoku i drugu analizu odgovarajucih pravnih normi i kriminalnog ponaanja. U sklopu ovako odredene definicije kriminaliteta moe se razlikovati: 1. KRIMINALNO PONAANJE kao pojedinacno, individualno ponaanje za koje vaeci nacionalni zakoni predvidaju sankcije ili ponaanje kojim se kre medunarodnopravne norme o ljudskim pravima. To je ponaanje kojim se povreduje jedna ili vie rtava a rezultat je razlicitih drutvenih i psiholokih uzroka i faktora. 2. KRIMINALITET KAO MASOVNA DRUTVENA POJAVA predstavlja ukupnost kriminalnih ponaanja na odredenom prostoru i u odredenom vremenu. Ovako shvacen kriminalitet ima kvantitativno odredenje, njegov obim, struktura i

dinamika prate se na osnovu kriminalne statistike. Izmedu kriminaliteta kao masovne drutvene pojave i kriminalnog ponaanja kao individualne pojave postoji tesna povezanost. Tacnu prirodu te povezanosti teko je odrediti jer saimanje pojedinacnih ponaanja u kolektivnu akciju predstavlja jedan vrlo kompleksan fenomen (Gassin, 1990). Odnos izmedu ove
Glava PRVA Pojam, predmet, podela i mesto kriminologije u sistemu drutvenih nauka

dve pojave moguce je posmatrati kroz dijalekticku povezanost opteg, posebnog i pojedinacnog.

2. Socioloko definisanje kriminaliteta

Socioloke definicije kriminaliteta polaze od toga da se kriminalitet ne moe u potpunosti sagledati u oblasti zakona, pa je potrebno obuhvatiti i druga antidrutvena ponaanja. Kriminalitet je drutveni fenomen, daleko iri od okvira koje prua krivicno pravo. Stoga se socioloki sadraj kriminaliteta i njegove medusobne veze moraju proucavati kao sutina kriminaliteta. Krivicno delo, kao ljudska i drutvena realnost, sastoji se u napadu jednog ili vie lica na najvie drutvene vrednosti.25 U okviru sociolokih definicija postoji veliki broj razlicitih shvatanja. Sva socioloka shvatanje polaze od toga da se pod kriminalitetom podrazumevaju ponaanja koja odstupaju od pravnih, moralnih, kulturnih, obicajnih i drugih normi i pravila koja vae u jednom drutvu, a ucinjena su na tetu pojedinaca u okviru tog drutva. Socioloke definicije kriminalnog ponaanja mogu se podeliti na tri grupe: - prva grupa obuhvata shvatanja po kojima je kriminalno ponaanje krenje bilo kakvih, ne samo legalnih normi ponaanja. Selin je tvrdio da je pravo kriminoloko proucavanje, proucavanje normi ponaanja i sutinska komponetna kriminaliteta je konflikt izmedu kultura. Kriminologija treba da proucava ta ljudi smatraju nepoeljnim ponaanjem i ne sme biti ogranicena promenama zakona; - druga grupa shvatanja odnosi se na definisanje kriminalnog ponaanja kao krenja ljudskih prava i sagledava kriminologiju kao studiju krenja ljudskih prava. Herman i Julia vedinger (Herman i Julija Schwedinger) smatraju da je kriminalno ponaanje, bez obzira na svoj legalni status, ponaanje koje ometa ljudski razvoj, napredak i potencijale. To ponaanje moe da se ispolji u formi proputanja zakona da zabrani zagadivanje vazduha i vode ili u stavljanju van zakona mirnog protesta protiv vlade. Na taj nacin ponaanje vlade moe biti smatrano kriminalnim ponaanjem, kao i ponaanje gradana; - u okviru trece grupe shvatanja kriminalno ponaanje se definie kao ponaanje protivno interesima elite (William Chambliss, 1978). Dela koja se definiu kao kriminalna postoje da bi se zatitila vladajuca ekonomska klasa, pa je

kriminalno ponaanje ponaanje koje je u skladu sa pozicijom jedne klase. Ljudi koji imaju moc stvaraju i uticu na zakone tako da oni odgovaraju njihovim interesima i nisu u stanju da ponaanje elite definiu kao kriminalno. Svaka od ovih definicija moe biti kritikovana. Selin ne razlikuje kriminalno ponaanje od drutvenih devijacija; vedingerovi pretpostavljaju da postoji pouzdan metod (razlicit od intuicije) za odredivanje ta jesu a ta nisu ljudska prava, a trecoj definiciji se moe prigovoriti da govori o tome kako nastaju zakoni.26 U socioloke definicije spada i definicija nemackog kriminologa najdera, koji prihvata psiho-socio-dinamicku definiciju i istice da je zlocin ponaanje (cinjenje ili necinjenje) koje je putem interakcije u drutvenim i individualnim procesima kriminaliziranja obeleeno kao kriminalno.27 Sutina ove definicije je u
Kriminologija

tome da uzima u obzir reakciju na kriminalitet, tako da se orijentie na kriminalnu stvarnost i da kriminalitet ocenjuje ne samo kao krajnji proizvod, vec se oslanja na njegov procesni razvoj, na njegovo nastajanje. Sociolog Dilin (Gillin), koji je znacajan za americku kriminalnu sociologiju, definisao je zlocin kao "ponaanje koje grupa koja poseduje neophodnu snagu da sprovede svoje miljenje smatra za narocito drutveno tetno"28. Socioloke definicije kriminaliteta zasnivaju se i na novijim shvatanjima sociologije o poloaju i ulozi pojedinca u drutvu.29 Koncept socijalne uloge, koji po miljenju sociologa (Stoetzek, Delay, Linton, Dahrendorf) obuhvata celokupnost stavova, nacina ponaanja, vrednosti koju drutvo za svaku licnost sa odredenim statusom u drutvu propisuje, od njega ocekuje i preti odredenom sankcijom za neispunjenje ocekivane uloge, dovodi do uspostavljanja povezanosti izmedu sociolokog i pravnog razmatranja kriminaliteta. Socioloke definicije se kritikuju kao neodredene i konfuzne jer isuvie proiruju pojam kriminaliteta. iroki koncept sociolokog definisanja kriminaliteta dozvoljava arbitrarnost u odredivanju kriminalnog ponaanja, omogucava da se kriminalitetom proglasi svako drutveno ponaanje suprotno odredenim pravilima (moralnim, obicajnim) u drutvu. To svakako unosi veliku nesigurnost u definisanju onih ponaanja koja se smatraju kriminalitetom. Sem toga, istice se da samo pravna definicija omogucava sigurnost u pogledu obima i strukture sadraja kriminaliteta, to se ne moe postici sociolokim definicijama (Kaiser, G.). iri koncept sociolokog definisanja koristi, pored pojmova kriminalitet i

delikvencija, pojam devijantnosti - drutvene devijantnosti i devijantnog ponaanja. U Pravilima sociolokih metoda, Dirkem opisuje kompleksne odnose izmedu kriminaliteta, devijantnosti i razlicitosti. On ova tri fenomena posmatra kao stepene odstupanja od pravila ili normi drutva. Kriminalitet znaci drutvenu zabranu na zvanicnom nivou, dok je devijantnost najcece zabranjeno ponaanje od strane drutva, a ne kroz zvanicne reakcije i norme ponaanja. S druge strane, individualne razlicitosti su te koje cine samu sutinu ljudskog drutva. Devijantnost se zbog toga nalazi izmedu kriminaliteta i razlicitosti, tamo gde pojedinci ive na ivici "normalnog" drutva koje ne povlaci stalno pravne sankcije. Kriminalitet i devijantnost su zbog toga posledice drutvenih razlicitosti koje postoje u svakom drutvu. to su vece razlicitosti, veca je i potreba za definisanjem pojma devijantnosti. Definicije devijantnosti i kriminaliteta se oslanjaju na naucne analize datih drutvenih uslova i situacija. Ono to je devijantno, ne mora uvek da bude i uocljivo. Senzibilnosti, tj. rasudivanja o tome ta je prihvatljivo, a ta nije, variraju od drutva do drutva, i ono to je u tradicionalnom drutvu neprihvatljiva razlicitost (npr. homoseksualnost) moe u postmodernom drutvu da bude okarakterisano kao izbor nacina ivota, ili da se tolerie kao jedna od razlicitosti.30 Drutvene devijantnosti i devijantna ponaanja predmet su izucavanja posebnih disciplina: socijalne patologije, sociologije devijantnog ponaanja i sociologije devijantnosti. Ove pojave izazivaju panju drutvene zajednice, uglavnom sa sociolokog i medicinskog stanovita. Na primer, prekomerno uivanje alkohola (alkoholizam) i opojnih droga (narkomanija), ostaju van dometa kanjavanja i ne
Glava PRVA Pojam, predmet, podela i mesto kriminologije u sistemu drutvenih nauka

predstavljaju kriminalitet u irem pravnom smislu. Medutim, istraivanja pokazuju da su ovi oblici devijantnosti u vezi sa kriminalnim ponaanjem, uslovljavaju ga ili cak prouzrokuju. Preterana upotreba alkohola u vezi je sa nasiljem u porodici (ubistvo, telesne povrede), a nedostatak droge moe da utice na izvrenje tekih krada, krada i ubistava. Zbog toga kriminologija, iako nema za predmet izucavanja ostale oblike devijantnosti, proucava povezanost ostalih oblika devijantnosti sa kriminalnim ponaanjem i kriminalitetom uopte.

III PODELA KRIMINOLOGIJE 1. Kriminalna fenomenologija i kriminalna etiologija


1.1. Kriminalna fenomenologija

Termin "fenomenologija" (od grcke reci "phainmenon" - ono to se vidi, to se ispoljava, i "logos" - ucenje, istraivanje, nauka) oznacava deo filozofskog ucenja o pojavama. To je enciklopedijsko znacenje ovog termina, koji se razlikuje od posebnih znacenja u okviru pojedinih nauka. Kriminalna fenomenologija je deo kriminologije koji proucava spoljne manifestacije kriminaliteta kao masovne drutvene pojave i cinjenice kroz koje se ispoljava pojedinacno kriminalno ponaanje. Smatra se (Exner, F.) da pocetak kriminalne fenomenologije treba traiti jo u radovima Pitavala (1734.), koji je opisivao pojedine kriminalne slucajeve31. Izucavanjem kriminalne fenomenologije bavili su se najpre i najvie nemacki teoreticari u skladu sa svojim shvatanjima o predmetu i konceptu kriminologije. Nemacki teoreticar klasicne krivicnopravne kole Fojerbah (Feuerbach) posvetio je dosta panje fenomenolokoj strani zlocina isticuci potrebu analize svih modaliteta izvrenih krivicnih dela (vreme, nacin, sredstva itd.). Kriminalna fenomenologija je definisana uglavnom kao "nauka o manifestaciji zlocina", koja se sastoji u izucavanju pojavnih oblika krivicnih dela, nacina izvrenja krivicnih dela, nacina ivota delinkventa, njihovog ponaanja i tipologije.32 Po Grosu (Gross), fenomenologija se bavi izucavanjem spoljanjih simptoma na koje uticu unutranji dogadaji. Zelig tvrdi da je kriminalna fenomenologija "opis specijalnih pojava oblika izvrenja zlocina - na primer, tehnike provaljivanja, falsifikovanja novcanica i sl., kao i uslova zlocina - tipovi delinkvenata, oblici ispoljavanja profesionalnih prestupnika". Grasberger (Grassberger) istice da fenomenologija obuhvata morfologiju zlocinstva i oblike egzistencije zlocina. Pinatel naglaava da izucavanje kriminalne stvarnosti obuhvata kriminalnu fenomenologiju, koja je posvecena proucavanju spoljanjih formi zlocina (kriminalna morfologija) i stvarnih formi zlocinca. U novijoj kriminolokoj literaturi istice se da predmet izucavanja kriminalne fenomenologije obuhvata pojavne oblike, strukturu, strukturalne promene i dinamiku kriminaliteta (Milutinovic, M., Kupcevic-Mladenovic, R.), odnosno kanjivih radnji, ponaanja (Horvatic, .); posledice prestupnitva, prestupnike i otecene,
Kriminologija

prestupnitvo kao individualnu i masovnu pojavu, strukturu i klasifikaciju prestupnitva; brojno stanje, rasprostranjenost, dinamiku prestupnitva, etioloku

(geneticku) povezanost prestupnitva sa drugim drutvenim pojavama, poreklo i razvoj prestupnitva (Peic, V.); kao i morfologiju (oblik) i modus operandi (nacin izvrenja) kanjivih ponaanja, pri cemu ne treba kriminoloki pojam modusa operandi smatrati identicnim pojmom u kriminalistici (Horvatic). Iz navedenih definicija moe se zakljuciti da su osnovna pitanja koja kriminalna fenomenologija kao deo kriminologije razmatra i proucava: a) obim kriminaliteta kao masovne drutvene pojave, koji se prati na osnovu statistickih podataka iz statistickih evidencija o kriminalitetu, a odnosi se na ukupan broj izvrenih krivicnih dela na odredenom prostoru i u odredenom vremenskom periodu, kao i na broj izvrenih pojedinih vrsta krivicnih dela (na primer, protiv ivota i tela, imovine, privrede), broj izvrilaca, punoletnih i maloletnih izvrilaca itd. Kod odredivanja tacnog obima kriminaliteta kao nepremostiva prepreka javlja se "tamna brojka" kriminaliteta, nepoznat, neevidentiran broj krivicnih dela i izvrilaca; b) pojavni oblici kriminaliteta i kriminalnog ponaanja ili oblici u kojima se kriminalitet javlja na odredenom prostoru i odredenom vremenskom periodu, mogu se posmatrati sa razlicitih aspekata: prema vrstama kanjivih ponaanja, teini kanjivih ponaanja, objektu napada ili objektu krivicnopravne zatite (kriminalitet nasilja, imovinski kriminalitet, privredni kriminalitet, politicki kriminalitet, profesionalni kriminalitet itd.), polu izvrilaca (kriminalitet mukaraca i kriminalitet ena), uzrastu izvrilaca (kriminalitet punoletnih lica i delinkvencija maloletnika), broju izvrenih krivicnih dela (primarni kriminalitet, recidivizam), nacinu, vremenu, sredstvu i mestu izvrenja; v) struktura i strukturalne promene kriminaliteta pokazuju vrste i karakteristike ukupnog kriminaliteta i pojedinih kanjivih ponaanja u okviru odredenih pojavnih oblika kriminaliteta. Na primer, moe se posmatrati struktura ukupnog kriminaliteta prema vrsti krivicnih dela i drugih kanjivih ponaanja zavisno od pozitivnopravnih propisa jedne zemlje (krivicna dela protiv ivota i tela, krivicna dela protiv imovine, krivicna dela protiv dostojanstva licnosti i morala; prekraji protiv javnog reda i mira, prekraji u saobracaju itd.); struktura kriminaliteta kod pojedinih pojavnih oblika: kriminalitet nasilja obuhvata krivicna dela ubistva, telesne povrede, prinude, imovinski kriminalitet obuhvata krade, prevare, utaje; struktura kriminaliteta prema polu izvrilaca posmatrana kroz odnos broja krivicnih dela koja vre mukarci i krivicnih dela koja vre ene itd.

Strukturalne promene se odnose na promene pojavnih oblika kriminaliteta zavisno od promena socijalnih uslova i demografskih karakteristika, kao i na proces stvaranja novih inkriminacija ili proirivanje starih, postojecih (kriminalizacija) i ukidanje ili izmenu odredenog krivicnog zakona, cime se odustaje od dalje krivicnopravne represije u odnosu na to ponaanje (dekriminalizacija), to je u pojedinim vremenskim i prostornim okvirima veoma dinamican proces; g) dinamika kriminaliteta odnosi se na promene u obimu kriminaliteta kao masovne drutvene pojave u odredenom vremenskom periodu i na odredenom prostoru. Na primer, uz pomoc statistickih podataka posmatra se da li je kriminalitet
Glava PRVA Pojam, predmet, podela i mesto kriminologije u sistemu drutvenih nauka

(ukupan broj izvrenih krivicnih dela) u periodu 2000-2005. u Srbiji opao, stagnirao ili je bio u porastu. Pored dinamike ukupnog kriminaliteta moguce je posmatrati i statisticki pratiti dinamiku pojedinih pojavnih oblika kriminaliteta privrednog, politickog, imovinskog, maloletnicke delinkvencije, ili, dinamiku kriminaliteta prema regionalnim i vremenskim karakteristikama, polu, starosti i sl. U okviru kriminalne fenomenologije izucava se regionalna rasprostranjenost kriminaliteta "geografija kriminaliteta" ili rasprostranjenost kriminaliteta u svetskim i nacionalnim razmerama, na pojedinim nacionalnim i dravnim podrucjima, u gradovima i selima, pojedinim delovima grada (ekologija kriminaliteta). Proucavanje obima, strukture i dinamike kriminaliteta ima viestruki znacaj: omogucava da se uvidi potreba za odredenom drutvenom reakcijom i da se postojeca drutvena reakcija shvati; ukazuje da odredeni obim, struktura i dinamika kriminaliteta u odredenoj uoj i iroj drutvenoj sredini mogu negativno i nepovoljno da uticu na stanje i razvoj manjih ili vecih drutvenih grupa i pojedinaca; pokazuje kako se menja kriminalitet zavisno od mesta, vremena, drutvenih prilika i okolnosti, kako se prilagodava uslovima ivota i dobija nove oblike ispoljavanja. Iako vecina autora istice da je kriminalna etiologija "centralno podrucje" kriminologije, kriminalna fenomenologija nije nita manje znacajno podrucje izucavanja. U okviru istraivackih studija o kriminalitetu ili primenjene kriminologije potrebno je posvetiti posebnu panju fenomenologiji kriminaliteta. Pojavni oblici, obim, struktura, strukturalne promene i dinamika kriminaliteta i kriminalnog ponaanja cine nerazdvojivu i jedinstvenu celinu sa kriminalnom etiologijom. 1.2. Kriminalna etiologija Termin "etiologija" (od grckog "aita-uzrok i "logos"-nauka, ucenje) izvorno

je oznacavao filozofsku nauku o uzrocima i posledicama stvari. Danas se ovaj pojam upotrebljava izvan filozofije za oznacavanje dela nauke ili naucne discipline koja proucava uzroke i uslove javljanja pojave koja je predmet proucavanja te nauke. Kriminalna etiologija je deo kriminologije koji proucava opte uzroke kriminaliteta kao masovne drutvene pojave i pojedinacne, posebne, neposredne uzroke, uslove i povode javljanja kriminalnog ponaanja (kriminogene faktore). Uzrocnost javljanja kriminaliteta i kriminalnog ponaanja, uslovi koji doprinose njihovom javljanju i povodi koji do toga dovode, osnovna su pitanja kriminologije kao teorijske i empirijske nauke. Medutim, mnoga pitanja iz ove oblasti ostala su i dalje nerazjanjena. O uzrocima kriminaliteta postoji veliki broj teorija i shvatanja, prakticna istraivanja su takode brojna, to sve ukazuje na nedovoljnu razjanjenost optih uzroka kriminaliteta kao masovne drutvene pojave i posebnih uzroka kriminalnog ponaanja. Tako Lang (Lange, R.) u knjizi "Zagonetka kriminalitet" postavlja sledeca pitanja, koja ukazuju na lutanje kriminalne etiologije: kako objasniti ogroman kriminalitet blagostanja i nasuprot tome mali obim kriminaliteta izbeglica, teko osakacenih, starijih ljudi, stranih radnika; kako dolazi do toga da je kriminalitet ena znatno manji od kriminaliteta mukaraca; zar ne mora agresivnofrustracioni mehanizam da dovede do povecanja kriminaliteta kod svih grupa ciji je status ucinjen nesigurnim ili marginalnim ili koji ive pod akutnim
Kriminologija

kulturnim konfliktom; kako je moguce da se u SAD, hvaljenoj zemlji kriminologije, stoji bespomocno pred ogromnim porastom kriminaliteta.33 Na neuspeh savremenog drutva da suzbije kriminalitet zbog nemogucnosti otkrivanja uzroka kriminaliteta i socijalno patolokih pojava, ukazivali su mnogi pisci (agnosticisticke pozicije Mannheima, Wilkinsa, Nagela, Stefani, Levasser, Jambu-Maerlin), dok su drugi insistirajuci na utvrdivanju uzroka, oznacavali pojam uzroka razlicitim terminima (faktor, sila, motivacija, poticaj, namera) ili nabrajali niz cinilaca koji deluju na pojavu kriminaliteta. Uprkos razlicitim shvatanjima, moe se reci da se u okviru kriminalne etiologije neki opti uzroci kriminaliteta i pojedinacni uzroci kriminalnog ponaanja mogu smatrati za otkrivene i utvrdene. Pri tome, nije iskljuceno da izvesni neotkriveni uzroci mogu da se nalaze u oblasti nedovoljno proucene covekove licnosti. Kriminalna etiologija se najcece deli prema prirodi faktora koji deluju na

javljanje kriminaliteta, na dve oblasti: egzogenu etiologiju i endogenu etiologiju. Egzogena etiologija se odnosi na izucavanje uzroka kriminaliteta koji proizilaze iz odredene drutvene kulture i strukture, uslova ivota, delovanje raznih kriminogenih faktora vezanih za porodicu, kolu, grupu, sredstva masovne komunikacije, sukoba kultura, razlicitih shvatanja o vrednostima, druga devijantna ponaanja itd. Endogena etiologija izucava uticaj licnih osobina, psiholokih karakteristika, crta licnosti na javljanje kriminalnog ponaanja. U okviru endogene etiologije treba razjasniti kako se odvija proces "kriminalizacije licnosti", zato pojedina lica vre krivicna dela u odredenim socijalnim uslovima, a druga u istim tim uslovima to ne cine, kakav uticaj na kriminalitet imaju psihicki procesi (licni intelektualni procesi: miljenje, ucenje, inteligencija, opaanje; emocionalni procesi ili osecanja i voljni procesi-motivacija) i psihicke osobine (navike, sposobnosti, temperament, potrebe, interesi). Osnovna pitanja koja razmatra kriminalna etiologija odnose se na utvrdivanje optih uzroka (korena kriminaliteta) i kriminogenih faktora - neposrednih cinilaca kriminalnog ponaanja.34 Kriminalitet kao masovna drutvena pojava ima opte uzroke u raznim oblastima drutvenog ivota - ekonomskoj, politickoj, pravnoj, moralnoj, kulturnoj. Kao pojedinacna pojava kriminalitet moe da bude prouzrokovan nizom raznih kriminogenih faktora ili objektivnim i subjektivnim okolnostima koje dovode do njegovog javljanja. Medu kriminogenim faktorima moguce je razlikovati uzroke (sa vecim intenzitetom deluju na javljanje kriminaliteta, cesto presudno i neposredno izazivaju kriminalno ponaanje),35 uslove (doprinose javljanju kriminalnog ponaanja) i povode (spoljni uticaji i okolnosti koji su vezani za samu situaciju izvrenja krivicnog dela i doprinose donoenju odluke za izvrenje dela). Podele kriminogenih faktora razlicite su u kriminolokoj literaturi. Kriminogeni faktori se dele na: antropoloke, fizicke ili kosmotelurne i drutvene (Feri), drutvene i individualne (Grispigni), endogene i egzogene (Tarde), objektivne i subjektivne, neposredne sociogene faktore i licnost delikventa (Milutinovic).
Glava PRVA Pojam, predmet, podela i mesto kriminologije u sistemu drutvenih nauka

Opti uzroci kriminaliteta koji proizilaze iz odredene drutvene strukture,

drutveno-ekonomskog sistema i odnosa u svim sferama drutvenog ivota, povezani su sa posebnim i pojedinacnim faktorima koji deluju u porodici, koli, profesionalnom, klasnom, drutvenom statusu, u okviru pojedinih uih i irih drutvenih grupa. Uzrocnost pojedinacnog kriminalnog ponaanja ne moe se posmatrati i izucavati izvan opte uzrocnosti, niti se u optoj uzrocnosti mogu zapostaviti posebni i pojedinacni uticaji.

2. Opta i klinicka kriminologija

2.1. Opta kriminologija Podela na optu i klinicku kriminologiju potice od francuskog kriminologa Pinatel ana (Pinatel Jean). Na III Medunarodnom kongresu za kriminologiju (Beograd, 1973.) klinicka kriminologija je oznacena kao jedna od osnovnih tendencija u savremenoj kriminologiji, pored socijalnog interakcionizma i kriminalno politickog prilaza, ili kao poseban pravac u kriminologiji. Prema Pinatelu36 opta kriminologija u sutini ima za predmet sredivanje, uporedivanje i suocavanje rezultata dobijenih od raznih kriminolokih nauka ili posebnih, tj. specijalizovanih kriminologija, kao i njihovo sistematsko izlaganje. Opta kriminologija je enciklopedijska i sinteticka, razvija se u vertikalnoj ravni i nalazi se na vrhu piramide sastavljene od kriminolokih nauka ili posebnih kriminologija. Kao naucna kriminologija, opta kriminologija treba da zblii i uporedi podatke izdvojene od specijalnih (posebnih) kriminologija koje se odnose na manifestacije, uzroke i posledice kriminalne pojave (kriminalna biologija ili bioloka kriminologija, kriminalna psihologija ili psiholoka kriminologija, kriminalna sociologija ili socioloka kriminologija). Slicno Pinatelu, autori LenjelLevastin i Stanciju, smatrali su da ce se posebne kriminologije sjediniti u optu kriminologiju "kao kakvu prostranu i plodonosnu deltu". Ovo tvrdenje je bilo cesto osporavano, pa je optoj kriminologiji cak negiran svaki naucni karakter. Opta kriminologija moe imati razlicite pravce: istorijske, teorijske, deskriptivne i diferencijalne prirode. Pored istorijskog pregleda kriminolokih izucavanja i odredivanja operativnih pojmova kriminologije, opta kriminologija obuhvata izucavanje osnovnih kriminolokih teorija i hipoteza, metoda i izvora kriminologije. 2.2. Klinicka kriminologija Klinicka kriminologija, prema jednoj od najrasprostranjenijih i najirih definicija, predstavlja jedan kriminoloki pravac, koji se, za razliku od opte kriminologije, sastoji u "multidisciplinarnom pristupanju individualnom slucaju, uz pomoc principa i metoda kriminoloke nauke i specijalizovanih kriminologija". Kroz

multidisciplinarni pristup treba oceniti proucavanog delinkventa, formulisati hipoteze o njegovom buducem ponaanju i izraziti program pogodnih mera koje mogu da odstrane eventualni povrat.37 Razvoj klinicke38 kriminologije moe se pratiti pocev od Lombroza, italijanskog lekara, koji je medu prvima ukazao da treba izucavati zlocinca a ne zlocin.
Kriminologija

Garofalo je istakao vanost socijalne ankete, a Pende, profesor patologije i klinicke metodologije u Rimu, naglaavao je da treba ispitati da li kod zlocinca postoje kakve promene unutar sistema od koga zavisi njegovo ponaanje. Medu kasnijim teoreticarima klinicke kriminologije u Italiji posebno se isticao lekar, direktor Instituta za kriminalnu antropologiju Univerziteta u Rimu, Benigno Di Tulio, koji je smatrao da treba primeniti "klinicki kriterijum" pri izucavanju kriminaliteta, da treba proucavati covekovu licnost u svim aspektima, kao jedinstvo gde se iroko ujedinjavaju nasledene i stecene snage, bioloke, psiholoke, socijalne i kulturne.39 Kanepa Dakomo (Canepa Giacomo) profesor kriminalne antropologije na Medicinskom fakultetu u Denovi, na Medunarodnom kongresu za kriminologiju u Beogradu 1973. u referatu "Kriminalna licnost i tipologija delinkvenata", istako je da problem licnosti spada u oblast nauka klinickog posmatranja i da "licnost proizilazi iz skupa elemenata sa fizickog i psihickog aspekta da bi smo je razlikovali od drugih".40 Za razvoj klinicke kriminologije u Francuskoj znacajni su LaignelLavastine, Stanciu, Pinatel, Favard; u Belgiji Versele i De Greff; u vedskoj Kinberg. U Nemackoj se kriminolog i pravnik Mergen zalagao za kriminoloku kliniku, dok su Lenc i Zeelig u okviru kriminalno-biolokog pravca predlagali bioloko i psiholoko proucavanje individualnog prestupnika. Osnovna pitanja koja se razmatraju u okviru klinicke kriminologije su: opasno stanje, problem kriminalne licnosti (da li postoji i ako postoji cime se karakterie) i tipologija delinkvenata, a metod koji koristi prilikom izucavanja pojedinacnog slucaja kriminalnog ponaanja je klinicki metod.41 Pojam opasnog stanja, kako tvrdi Pinatel, vlada klinickom kriminologijom. Definiciju pojma opasnog stanja ili temibiliteta dao je Garofalo, odredujuci ga ne kao pravni pojam, vec kao stvarnost koja se moe klinicki posmatrati. Pojmom opasnog stanja Garofalo je oznacavao najpre postojanu i aktivnu izopacenost prestupnika i kolicinu zla od koga moemo strahovati sa njegove strane, odnosno kriminalnu sposobnost prestupnika. Kasnije je ovako odredenom pojmu opasnog

stanja dodao formulu o prilagodavanju, koja se odnosi na istraivanje "mogucnosti prilagodavanja prestupnika" ili na uslove sredine za koju se moe pretpostaviti da ce u njoj prestupnik prestati da bude opasan. Razmatranje problema kriminalne licnosti prolo je kroz tri faze razvoja.42 U prvoj fazi naglaava se apsolutna specificnost kriminalne licnosti Lombrozo (Lombroso); u drugoj fazi, pod uticajem psihoanalize, ta specificnost je negirana isticanjem da antisocijalne tenje latentnog karaktera postoje i kod delinkvenata i kod nedelinkvenata; u trecoj fazi (Di Tullio, Gemellio, De Greff, Pinatel) se tvrdi da je koncept kriminalne licnosti operacionalan i da nema sutinske razlike izmedu delinkvenata i nedelinkvenata, razlika je samo u stepenu ispoljavanja, tako da je teorija o kriminalnoj licnosti samo "radna hipoteza". Pinatel je teoriju o kriminalnoj licnosti izloio u osam tacaka: 1. Predmet klinicke kriminologije je prelazak na delo, 2. zlocinac je covek kao i drugi, koji se od drugih ljudi razlikuje sklonocu za prelazak na delo, 3. sklonost ka prelasku na delo izraava takvu strukturu licnosti koja se naziva kriminalnom licnocu,
Glava PRVA Pojam, predmet, podela i mesto kriminologije u sistemu drutvenih nauka

4. kriminalna licnost se opisuje pomocu psiholokih crta licnosti koje se grupiu u centralno jezgro i varijante, 5. centralno jezgro obuhvata egocentrizam, labilnost, agresivnost i afektivnu ravnodunost, a varijante se odnose na fizicke, intelektualne, tehnicke sposobnosti, nutritivne i seksualne potrebe, 6. centralno jezgro upravlja prelaskom na delo, 7. varijante upravljanja nacinima izvrenja dela, osvetljavaju opti pravac, stupanj uspenosti i motivaciju, 8. kriminalna licnost je dinamicka struktura.43 Belgijski profesor Etjen de Gref zastupnik koncepcije prelaska na delo u okviru klinicke kriminologije, isticao je da, kada neto radimo, mi mislimo da to cinimo po svojoj volji. Medutim, cak i radnje za koje smatramo da imaju najveci moralni znacaj, odredene su naim instinktima (nagonima). Ljudskom psihom upravljaju dve kategorije instinkata: l. instinkt odbrane, koji doprinosi samoodranju i ispoljava se putem straha, bekstva, ali i agresije; 2. instinkt simpatije, koji deluje u vidu odricanja sebe samog i potpunog prihvatanja drugog. U dijalektickoj dinamici dveju kategorija instinkata, covek je sklon da izabere sigurnost nasuprot osecajnosti. Ali, kako se u ovom izboru osuduje na samocu, iz koje proizilaze tekoce i osecanje krivice, on se trudi da to eliminie povratkom ka

drugom - blinjem. Svesne i voljne funkcije imaju svoju ulogu u ovom pretvaranju osecanja i ponaanja, ali poremecaj karaktera i nedostatak inteligencije nece dozvoliti ispravljanje ponaanja i favorizovace prelazak na delo. Klinicka kriminologija, kao kriminoloki pravac koji kroz multidisciplinarno pristupanje individualnom slucaju (mediko-psiho-socijalno i drugo ispitivanje) uz pomoc specificnih principa i metoda raznih kriminolokih disciplina, ocenjuje proucavanog delinkventa, predvida njegovo buduce ponaanje i izraduje i ostvaruje program mera i staranja, znacajno doprinosi upoznavanju kriminaliteta kao pojedinacne pojave. Medutim, klinickoj kriminologiji se mogu staviti odredene kriticke primedbe.44 Klinicka kriminologija osvetljava psiholoka svojstva licnosti delinkventa, ali nedovoljno sagledava socioloku stranu kriminaliteta, drutvene faktore i okolnosti koje uticu kako na formiranje licnosti tako i na javljanje kriminalnog ponaanja.

3. Univerzitetska i primenjena kriminologija

3.1. Univerzitetska kriminologija Podela na univerzitetsku (akademsku) i aplikativnu (primenjenu) kriminologiju zasniva se na shvatanjima kanadskog kriminologa Sabo (D. Szabo) i grupe kriminologa sa Departmana za kriminologiju u Montrealu (Kanada). Univerzitetska (akademska) kriminologija razvija se na univerzitetima zapadnih zemalja zadovoljavajuci intelektualnu radoznalost univerzitetskih nastavnika, istraivaca, ali ne i drutva. Univerzitetska istraivanja se karakteriu velikom raznolikocu, unidisciplinarnim karakterom, stalnim porastom istraivackih instrumenata, koji je uslovljen razvojem naucne tehnologije i metodologije. Ova istraivanja se prema shvatanju Gibens (Gibbens) odnose na cetiri grupe pitanja: proucavanje drutva (nesvesno kriminalno ponaanje i neevidentirano od strane vlasti ili javnosti; dejstvo ukidanja kazni; stav javnog mnjenja u odnosu na teinu zlocina i postupanje sa
Kriminologija

delinkventima; sociologija medicinskih i sudskih odeljenja namenjenih zlocincima); proucavanje drutvenih institucija (socioloko proucavanje o funkcionisanju sudova, odeljenja za zatiti dece, medicinsko-psiholoko odeljenje, policije; metoda za osnivanje statistike o zlocinima i zlocincima); proucavanje delinkvenata (fenomenoloka i psiholoka proucavanja koja se narocito odnose na nove tipove delinkvenata,

proucavanje kriminalnih karijera, tipologija delinkvenata, etioloka izucavanja nekog tipa delinkventa u odnosu na primenjeni tretman); proucavanje institucija za tretman (komparativno proucavanje tretmana, duina tretmana, karakteristike kaznenopopravnih zavoda i sredstva koja omogucavaju da se dobije ili izmeni ucinjena transformacija, uticaj postpenalne pomoci na efekt tretmana).45 Univerzitetska (akademska) kriminologija izazvala je otpor i primedbe od strane administrativnih organa (pravosude, policija, zatvorska administracija i dr.) uz naglaavanje da "cista kriminoloka istraivanja" nisu u stanju da doprinesu funkcionisanju administracije pravde. Zbog toga je dolo do osnivanja istraivackih slubi u ministarstvima pravde u nekim zapadnim zemljama i do dogovora sa univerzitetskim centrima za realizaciju istraivanja sa prakticnim (aplikativnim) karakterom. Poto je kriminologija sastavni deo humanitarnih nauka primenljivih u pravosudnoj upravi, u prevenciji kriminaliteta i tretmanu delinkvenata, vano je da se univerziteti opreme takvim akademskim strukturama kako bi udovoljili potrebama profesionalnog osposobljavanja i naucnog istraivanja.46 3.2. Aplikativna (primenjena) kriminologija Aplikativna (primenjena) kriminologija odnosi se na koncepciju kriminologije kao primenjene nauke i njenu ulogu u kriminalnoj politici. Od deskriptivne i akademske biopsiholoke discipline, kriminologija se razvija u socijalnu, ekonomsku i politicku disciplinu sa analitickom i dinamickom tendencijom. Prema modelu primenjene kriminologije, koji je dao Sabo, kriminoloko istraivanje ima tri funkcije: prevenciju zlocina i rehabilitaciju zlocinca; kontrolu kriminaliteta; pravosudni, policijski i popravni sistem. Glavni cilj istraivanja je smanjenje ukupnih drutvenih trokova koji prate kriminalitet, razvijanje boljih sredstva za prevenciju, suzbijanje i kontrola kriminaliteta. Model organizacije primenjene kriminologije moe doprineti razvijanju racionalnije administracije pravosuda u okviru posebnih istraivackih instituta i centara, kao to su: centar za izucavanje prevencije i rehabilitacije, ciji bi cilj bio da se umanji potreba i elja za cinjenjem zlocina; centar za istraivanje represije i kontrola kriminalne aktivnosti, ciji bi cilj bio da ucini teim izvrenje zlocina i poveca opasnost da bude uhvacen,47 centar za izucavanje celokupnog sistema pravosudne administracije (policija, sudovi,

popravna sluba itd.), ciji bi cilj bio smanjenje trokova operacija, cineci sistem efikasnim. Drugi nacin za realizaciju primenjene kriminologije sastoji se u postojanju istraivaca u pojedinim administrativnim slubama, cija bi dunost bila da realizuju istraivacke poduhvate. Navedeni model primenjene kriminologije Sabo smatra racionalnim i prihvatljivim, jer se obim kriminaliteta stalno povecava u zapadnim zemljama, javno mnjenje neprestano ukazuje na potrebu efikasnije zatite gradana od kriminaliteta,
Glava PRVA Pojam, predmet, podela i mesto kriminologije u sistemu drutvenih nauka

nezadrivo rastu finansijski trokovi namenjeni funkcionisanju sistema krivicnog pravosuda. Medutim, pogreno bi bilo iskljucivo prihvatiti jedan ili drugi oblik kriminolokog istraivanja. Kao i u oblasti drugih nauka, tako i u oblasti kriminoloke nauke, treba negovati fundamentalna i primenjena istraivanja, povezati ih i usavravati zavisno od potrebe, interesovanja i mogucnosti istraivaca. Fundamentalna istraivanja treba da otvore put primenjenim istraivanjima, koja ce doprineti uspenijem razvoju fundamentalnih istraivanja.48

IV MESTO KRIMINOLOGIJE U SISTEMU DRUTVENIH NAUKA 1. Razvoj kriminologije kao samostalne nauke

Istorijski posmatrano, kriminologijom su dominirale razlicite koncepcije u objanjenju predmeta njenog izucavanja - kriminaliteta. To je razumljivo jer je kriminalitet kompleksna pojava kojom se bavi niz nauka i naucnih disciplina. Sem toga, kriminologija kao i svaka druga nauka, nije odvojena od drutva niti od uoptenog razvoja naucne misli, ona nije samo rezultat, vec proces razvoja specificnih znanja, posebno drutvenih i pravnih nauka, povezanih sa politikom suzbijanja kriminaliteta. Kriminoloki problemi proucavani su u razlicitim naucnim granama i disciplinama, pa se kriminologija najpre razvijala kao antropoloka, bioloka, psiholoka, psihopatoloka, socioloka kriminologija, pri cemu je svaka od ovih disciplina teila izgradnji zaokruenog sistema na sopstvenoj osnovi. Tako je ista pojava - kriminalitet, izucavana separatno, bez integracije svih stecenih znanja na osnovu jedinstvenog metodolokog sistema i sa istim ciljem izucavanja. Na evropskom kontinentu najpre je dolo do autonomnog razvoja kriminalne antropologije, koja je proucavala kriminalitet polazeci od uticaja fizickih i organskih osobina coveka-delinkventa. Zatim se pojavila kriminalna biologija u Nemackoj (Lenz, Exner, Mezger, Kleinschmidt i dr.) koja je obuhvatila kako antropoloka

proucavanja uzroka kriminaliteta, tako i psihopatoloka i psiholoka stanovita, zbog tesne povezanosti i zavisnosti telesnih i psihickih osobina coveka. Neto kasnije u Nemackoj pocinje da se razvija kriminalna psihologija, koja je takode nastojala, proucavajuci psiholoke osnove i manifestacije kriminalnog ponaanja, da objasni kriminalitet u celosti, bez obzira na druga izucavanja. Osnovno stanovite kriminalne psihologije bilo je da su uzroci kriminaliteta u licnosti delinkventa, tako da se jedino psiholokim i psihosocijalnim svojstvima licnosti moe objasniti zato se pojedinci u istoj drutvenoj situaciji ponaaju kriminalno, odnosno nekriminalno. Prodor medicinske misli, posebno psihijatrije, u oblast proucavanja kriminaliteta i devijantnog ponaanja, doveo je do formiranja kriminalne psihopatologije, koja proucava vezu izmedu mentalnih bolesti i poremecaja licnosti i kriminalnog ponaanja. Ova shvatanja, ciji su zastupnici bili lekari-psihijatri, sve do prvih decenija 20. veka, javljala su se u okviru kriminalne psihologije zbog nejasne granice izmedu psiholoki normalne licnosti i patologije psihe.
Kriminologija

Kriminalna sociologija kao autonomna disciplina ima za predmet izucavanja kriminalitet kao drutvenu (socijalnu, optu) i pojedinacnu pojavu povezanu sa drutvenim faktorima i uticajima. U okviru kriminalne sociologije izucava se drutvena uslovljenost kriminaliteta, "njegova drutvena geneza u datim socijalnim strukturama, uslovi negativnog formiranja licnosti i drugi problemi koji su od posebnog znacaja za etioloku interpretaciju kriminaliteta kao drutvene pojave".49 Razvoj navedenih disciplina u autonomnom pravcu doprineo je rasvetljavanju kriminalnog ponaanja sa razlicitih aspekata. Medutim, negativan efekat separatnog prilaenja bio je taj to kriminalni fenomen nije proucavan celovito i sveobuhvatno, to je stvorilo niz tekoca oko odredivanja pojma, karaktera i predmeta kriminologije i usaglaavanja na nivou naucno prihvatljivih zakljucaka. Sem toga, dolo je do razlika u shvatanjima oko samostalnosti kriminologije kao nauke. Sva shvatanja o tome da li je kriminologija samostalna nauka ili ne, mogu se podeliti u dve grupe. U prvoj grupi su shvatanja po kojima kriminologija predstavlja zbir posebnih kriminolokih disciplina, ona je grupna (pluralisticka) nauka, opti pojam za vie naucnih disciplina. Pristalice ovog shvatanja (Grassberger, Frey, Keunecke, Gross, Wulffen, Mller, Kleinschmidt, Exner i dr.) nisu saglasni u tome koje

discipline sacinjavaju kriminologiju. Jedan broj pisaca istice da je kriminologija grupa vie nauka i to: kriminalne antropologije, kriminalne psihologije i psihopatologije, antropologije, kriminalne politike, profilakse kriminaliteta i penologije. Ovo je znacenje kriminologije u irem smislu. Shvacena tako, kriminologija se deli na teoretsku (kriminalna antropologija, kriminalna psihologija, kriminalna sociologija, kriminalna psihijatrija i penologija) i primenjenu (kriminalna politika, kriminalna profilaksa, kriminalistika). Kriminologija u uem smislu svodi se najcece na izucavanje individualnih i drutvenih korena kriminaliteta, odnosno na kriminalnu etiologiju. Pluralisticko shvatanje kriminologije prihvatao je i zastupao poznati krivicnopravni pisac, akademik dr Toma ivanovic, koji je pojam "kriminologija" upotrebljavao kao sinonim za krivicne nauke, ili sve nauke koje izucavaju krivicno delo, krivca i krivicnu sankciju. Krivicne nauke ili kriminologiju kao sinonim za krivicne nauke, delio je na pravne i nepravne. U pravne je ubrajao: krivicno pravo, vii opti deo krivicnog prava, krivicni postupak i kriminalnu politiku; u nepravne kriminalnu sociologiju i kriminalnu antropologiju. U drugoj grupi su shvatanja po kojima je kriminologija sinteticka nauka, koja se zasniva na zakljuccima posebnih disciplina o kriminalnoj aktivnosti i merama za njeno suzbijanje (E.Ferri, Niceforo, Grispigni, Mannhiem, Sauer, Pinatel, Carrol i dr.). Koncepcija kriminologije kao sinteticke nauke, po oceni mnogih autora, predstavlja veliki napredak u odnosu na koncepciju kriminologije kao pluralisticke nauke. Veci broj autora istice da kriminologija mora da se razvija na sintetickoj osnovi jer se sa pozicija posebnih kriminolokih disciplina ne mogu dobiti odgovori na sva pitanja koja se odnose na kriminalno ponaanje.50 Medutim, sinteticko shvatanje kriminologije, iako ima vece naucno opravdanje od pluralistickog, ne moe da se svede samo na sintezu rezultata postignutih u drugim naukama i naucnim disciGlava
PRVA Pojam, predmet, podela i mesto kriminologije u sistemu drutvenih nauka

plinama. Zbog toga je, cini se, najprihvatljivije shvatanje da kriminologija, kao samostalna, kompleksna, interdisciplinarna nauka o kriminalitetu, obuhvata znanja posebnih naucnih disciplina (kriminalne antropologije, kriminalne biologije, kriminalne psihologije, kriminalne psihopatologije, kriminalne sociologije), drugih pravnih i vanpravnih nauka (krivicnog prava, kriminalne politike, penologije, sudske psihologije itd.), formirajuci od toga deo svog sadraja, dok preostali deo cini njen sopstveni sadraj kao rezultat posebnog metodolokog sistema i cilja. Bez obzira na

to to se kriminologija razvila iz drugih nauka, njena nezavisnost je danas nesporna. Kao samostalna nauka, kriminologija ima odredene teorijske koncepte o uzrocima kriminalnog ponaanja i razvija se na osnovu teorijskog izucavanja regionalnih, nacionalnih, vremenskih i drugih karakteristika kriminaliteta kao masovne drutvene pojave. Sem toga, kriminologija je empirijska nauka. Empirijski nivo kriminologije ogleda se u prikupljanju konkretnog cinjenicnog materijala o kriminalitetu, to je neophodno za teorijsko uoptavanje i zakljucivanje. Diferenciranje kriminolokog znanja na teorijsko i empirijsko ne oznacava svakako totalnu autonomiju jednog ili drugog. Njihov razvoj je zasnovan na medusobnoj interakciji i uslovljavanju. Za kriminologiju nema apsolutnog znanja - teorijskog ili empirijskog, oni se stalno preklapaju, idu sa jednog nivoa na drugi, tako da je kriminologija teorijskoempirijska nauka.51 Mada se u poslednje vreme javlja tenja za isticanjem i stvaranjem standarda u kriminologiji na teorijskoj ili empirijskoj osnovi, kriminologija se ne moe izgradivati na bazi davanja prednosti jednom ili drugom elementu.52 Proucavajuci razvoj kriminologije kao samostalne nauke zakljucili smo da kriminologija ima dodirnih tacaka sa nizom nauka i naucnih disciplina, jer je kriminalitet sloena drutvena pojava i pojedinacno ponaanje koje ulazi u predmet izucavanja brojnih nauka i naucnih disciplina. Ove nauke proucavaju kriminalitet direktno ili indirektno sopstvenim metodama i sa odredenim naucnim ciljevima. Radi razgranicenja predmeta kriminologije od predmeta nauke koji takode izucavaju kriminalitet i odredivanja mesta kriminologije u sistemu drutvenih nauka, smatramo da je potrebno posmatrati odnos kriminologije sa krivicnopravnim naukama (krivicno pravo, krivicno procesno pravo, politika suzbijanja kriminaliteta, penologija, kriminalistika) i drugim naukama (sudska psihologija, sudska psihijatrija, psihologija, sociologija).

2. Odnos kriminologije i drugih nauka

Kriminologija i krivicno pravo. Kriminologiju i krivicno pravo povezuju predmet i cilj izucavanja. Kriminalitet je predmet izucavanja obe nauke, a borba za suzbijanje kriminaliteta krajnji, osnovni cilj izucavanja. Krivicno pravo kao grana pozitivnog zakonodavstva je sistem zakonskih pravnih propisa kojima se, u cilju zatite drutvenog i ekonomskog uredenja odredene

drave, utvrduju uslovi za primenu kazni i drugih krivicnih sankcija prema uciniocima krivicnih dela. Nauka krivicnog prava ima za predmet izucavanja naucnu obradu krivicnog (materijalnog) prava, krivicnih dela i kazni. Samim tim, nauka krivicnog prava bavi se na specifican nacin borbom protiv kriminaliteta.53 Krivicno pravo ima za predmet izucavanja, pored ostalog, krivicna dela kao kriviKriminologija cnopravne institute normativno odredene. Medutim, nauka krivicnog prava mora da proucava i krivicna dela kao drutvene kategorije, da proiruje krug svog interesovanja na individualne i socijalne probleme koji su u vezi sa krivicnim delima kao drutveno najopasnijim kanjivim radnjama. Kriminologija ima za predmet izucavanja kriminalitet kao ukupnost kriminalnih ponaanja na odredenom prostoru i u odredenom vremenu, kriminalna ponaanja za koja vaeci nacionalni zakoni predvidaju sankcije i ona kojima se kre medunarodnopravne norme o ljudskim pravima. Prema tome, kriminologija proucava normativnu stranu kriminaliteta, pojavne oblike i strukturu krivicnih dela prema vaecim nacionalnim krivicnim zakonodavstvima, koristeci znanja nauke krivicnog prava. Povezanost kriminologije i krivicnog prava ogleda se u oblasti kriminalne etiologije, jer se bez poznavanja uzroka kriminaliteta ne moe utvrditi potreba za normativnim regulisanjem pojedinih ponaanja kao krivicnih dela niti se moe ostvariti krajnji cilj nauke krivicnog prava - suzbijanje kriminaliteta. Rezultati izucavanja obeju nauka u velikoj meri su povezani i uslovljeni, jer savremena nauka krivicnog prava, proucavajuci krivicno delo kao drutvenu pojavu, izlazi iz cisto pravnih okvira i primenjuje socioloki pristup. To znaci da se krivicnopravne norme objanjavaju socioloki, sa stanovita drutvenih pojava i procesa koji ih uslovljavaju ili odreduju. Zbog toga se opravdano tvrdi da je kriminologija most izmedu dva podrucja - prava i sociologije.54 Povezanost izmedu kriminologije i krivicnog prava moe se pratiti jo od pojave prvih kriminolokih izucavanja u okviru nauke krivicnog prava. Samostalnost kriminologije kao nauke bila je osporavana sve do pojave pozitivistickog pravca, tako da je kriminologija smatrana delom krivicnopravne nauke (pojedini autori su isticali da je kriminologija "skromna slubenica krivicnog prava"). Ideje pozitivistickog pravca (E. Ferri) i kole drutvene odbrane (Prins, Gramatika,

Ancel), bile su sasvim suprotne navedenim shvatanjima jer su negirale samostalnost nauke krivicnog prava, naglaavajuci da krivicno pravo mora postati samo deo kriminologije. Shvatanja koja negiraju samostalnost i autonomiju nauke krivicnog prava i kriminologije svakako ne mogu biti prihvacena. Kriminologija kao samostalna nauka svojim rezultatima obogacuje nauku krivicnog prava, ali je ne moe zameniti. Nauka krivicnog prava koristi rezultate kriminolokih izucavanja i istraivanja fenomenolokih i etiolokih karakteristika kriminaliteta, ali to ne znaci da je kriminologija deo ili pomocna nauka krivicnog prava. Prema tome, kriminologija i krivicno pravo predstavljaju dve posebne nauke, srodne po svom predmetu i cilju izucavanja, koje se ne mogu razvijati niti na bazi medusobne predominacije niti izolovano jedna od druge.55 Kriminologija i krivicno procesno pravo. Krivicno procesno pravo kao nauka predstavlja naucni sistem znanja o krivicno procesnom pravu kao grani zakonodavstva. Krivicno procesno pravo kao grana zakonodavstva predstavlja sistem pravnih propisa kojima se odreduju krivicno procesni subjekti, predvida sadrina i forma njihove delatnosti i reguliu krivicno procesni odnosi radi rasvetljenja i reenja krivicnih stvari, a samim tim ostvaruje krivicnopravna zatita drutva i drave od kriminaliteta.56
Glava PRVA Pojam, predmet, podela i mesto kriminologije u sistemu drutvenih nauka

Krivicno procesno pravo je povezano sa kriminalnom fenomenologijom kao delom kriminologije, na taj nacin to prilikom cinjenicnog i pravnog oformljenja krivicnog dogadaja, organu krivicnog postupka pruaju odredenu pomoc saznanja iz ove oblasti (pojavni oblici, struktura kriminaliteta). Saznanja iz kriminalne etiologije, posebno endogene etiologije (proucavanje licnosti izvrioca krivicnog dela, okrivljenog) koriste se u krivicnom postupku, u toku istrage, dokaznog postupka i prilikom odlucivanja krivicnog suda. Povezanost izmedu krivicno procesnog prava i kriminologije dolazi narocito do izraaja kroz primenu tzv. "kriminoloke ekspertize".57 Kriminoloka ekspertiza obuhvata socijalno, psiholoko, psihopatoloko i medicinsko izucavanje licnosti delinkventa u svim fazama krivicnog postupka od istrage do izvrenja kazne i drugih oblika krivicnih sankcija. Proucavanje licnosti delinkventa obuhvata kako proces "kriminalizacije"razvoj licnosti do prelaska na delo, tako i "situaciju prelaska na izvrenje krivicnog dela". Strucnjaci razlicitih nauka i naucnih disciplina primenjuju kriminoloku ekspertizu u specijalizovanim ustanovama i rezultati njihove naucne analize znacajno

doprinose sagledavanju licnosti okrivljenog u krivicnom postupku. Sada vaeci Zakonik o krivicnom postupku ("Slubeni list SRJ" br. 70/2001, 68/2002 i Sl.glasnik RS br. 58/2004 i 85/2005) ne sadri odredbe o kriminolokoj ekspertizi, ali u cl. 89 u okviru odredbi o sasluanju okrivljenog, predvida da ce se okrivljeni, kada se prvi put sasluava, pitati za ime i prezime, maticni broj, nadimak, ako ga ima, ime i prezime roditelja, devojacko porodicno ime majke, gde je roden, gde stanuje, dan, mesec i godinu rodenja, ciji je dravljanin, kojeg zanimanja, kakve su mu porodicne prilike, da li je pismen, kakve je kole zavrio, da li je, gde i kad sluio vojsku, odnosno da li ima cin rezervnog podoficira, oficira ili vojnog slubenika, da li se vodi u vojnoj evidenciji i pri kom organu nadlenom za poslove odbrane, da li je odlikovan, kakvog je imovnog stanja, da li je, kad i zato osudivan, da li je i kad je izrecenu kaznu izdrao, da li se protiv njega vodi postupak za koje drugo krivicno delo, a ako je maloletan, ko mu je zakonski zastupnik. U cl. 255 predvidena je obaveza istranog sudije da pre zavretka istrage pribavi podatke o okrivljenom navedene u cl. 89 st. 1 ZKP, ako nedostaju ili ih treba proveriti, kao i podatke o ranijim osudama okrivljenog, a ako okrivljeni jo izdrava kaznu ili drugu sankciju koja je vezana za lienje slobode podatke o njegovom ponaanju za vreme izdravanja kazne ili druge sankcije. Po potrebi, istrani sudija ce pribaviti podatke o ranijem ivotu okrivljenog i o prilikama u kojima ivi, ako i o drugim okolnostima koje se ticu njegove licnosti. Istrani sudija moe odrediti medicinske preglede ili psiholoka ispitivanja okrivljenog kada je potrebno da se dopune podaci o licnosti okrivljenog. Novi Zakonik o krivicnom postupku Republike Srbije58 cije je primena prema odluci Skuptine Republike Srbije odloena do 31.12.2008. godine u cl. 95 st. 1 predvida osnovna pravila sasluanja okrivljenog, a u cl. 286 (podaci koji se pribavljaju pre zavretka istrage) se navodi da ce javni tuilac pre zavrene istrage pribaviti podatke o okrivljenom navedene u cl. 95 st. 1 ako nedostaju ili ih treba proveriti, kao i podatke o ranijim osudama okrivljenog, a ako se prema okrivljenom jo izvrava kazne ili druga krivicna sankcija koja se sastoji u lienju slobode, podatke o njegovom ponaanju za vreme izvrenja kazne ili druge krivicne sankcije. Za razliku od ranijeg zakonskog teksta po kome je istrani
Kriminologija

sudija imao ovu mogucnost, prema tekstu novog Zakona, javni tuilac ce, po

potrebi, pribaviti podatke o ranijem ivotu okrivljenog i o prilikama u kojima ivi, kao i o drugim okolnostima koje se ticu njegove licnosti, kao i odrediti medicinske preglede ili psiholoka ispitivanja okrivljenog kada je potrebno da se dopune podaci o licnosti okrivljenog. Posebno su znacajne odredbe Zakona o maloletnim uciniocima krivicnih dela i krivicnopravnoj zatiti maloletnih lica koje se odnose na pripremni postupak prema maloletnim izvriocima krivicnih dela. Zakon predvida (cl. 64) da ce se u pripremnom postupku prema maloletniku, pored cinjenica koje se odnose na krivicno delo, posebno utvrditi uzrast maloletnika, cinjenice potrebne za ocenu njegove zrelosti, ispitace se sredina u kojoj i prilike pod kojima maloletnik ivi i druge okolnosti koje se ticu njegove licnosti. Podatke prikuplja sudija za maloletnike od roditelja ili staratelja maloletnika ili drugih lica koja mogu pruiti saznanja o odredenim cinjenicama. Po potrebi ce se zatraiti izvetaj od organa starateljstva ili ce sudija za maloletnike zatraiti da podatke o licnosti maloletnika prikupi strucni radnik organa starateljstva (socijalni radnik, specijalni pedagog) i ukoliko je potrebno, moe da donese odluku o vetacenju zdravstvenog stanja, stepena zrelosti i drugih svojstava licnosti maloletnika. Kao to krivicno procesno pravo koristi dostignuca i saznanja kriminologije, tako i kriminologija koristi materijale primenjenog krivicno procesnog prava (sudske spise u kojima se nalaze zapisnici o ispitivanju okrivljenog, otecenog, svedoka, nalaz i miljenje vetaka itd.), dobijajuci na taj nacin dragocene empirijske podatke za fenomenologiju i etiologiju kriminaliteta. Kriminologija i kriminalistika. Kriminalistika je nauka koja proucava, pronalazi i usavrava naucne i na prakticnom iskustvu zasnovane metode i sredstva, koja su najpodesnija da se otkrije i razjasni krivicno delo, otkrije i privede krivicnoj sankciji ucinilac, obezbede i fiksiraju svi dokazi radi utvrdivanja (objektivne) istine, kao i da se spreci izvrenje buducih planiranih i neplaniranih krivicnih dela. Kratko receno, to je nauka o taktici, tehnici i metodici operativnih, istranih i drugih sudskih radnji, kao i o sprecavanju kriminaliteta.59 Kriminalisticka tehnika proucava i primenjuje najpodesnije metode i sredstva iz oblasti prirodnih i tehnickih nauka pomocu kojih se obezbeduju i tumace tragovi i predmeti krivicnih dela (materijalni dokazi) da bi se razjasnile bitne okolnosti vane za rasvetljavanje krivicnih dela i identifikaciju ucinilaca ili drugih

lica (rtve). Kriminalisticka taktika proucava oblike krivicnih dela, nacin izvrenja, strucna znanja, vetine, navike, obicaje, shvatanja, nacin ivota, psihologiju i tipologiju ucinilaca krivicnih dela; izucava i usavrava sva pravila i razne metode koje slue otkrivanju i razjanjavanju izvrenih i sprecavanju buducih krivicnih dela, a nisu tehnicke prirode. Kriminalisticka metodika proucava metode i pravila za otkrivanje, razreenje, presudivanje i sprecavanje odredene vrste krivicnih dela. Smatra se posebnim delom kriminalistike, za razliku od kriminalisticke taktike koja se odreduje kao opti deo kriminalistike.
Glava PRVA Pojam, predmet, podela i mesto kriminologije u sistemu drutvenih nauka

Postoje razna shvatanja o prirodi kriminalistike. Istice se da je kriminalistika nepravna nauka i da ima iskustveni (empirijski) karakter. Veliki broj sovjetskih kriminalista zastupa tezu da je kriminalistika pravna nauka, a postoje i miljenja (Grassberger, Seelig, Niceforo) da je kriminalistika kriminoloka pomocna nauka, jer je kriminalisticki naucno istraivacki rad sastavni deo naucne kriminologije. Prema shvatanju Vodinelica i Aleksica, u okviru kriminalistike izdvaja se kriminalna fenomenologija, koja prikuplja i sistematie pojavne oblike kriminaliteta i forme ivota prestupnika. Predmet njenog opisivanja je tehnika i taktika izvrenja krivicnih dela (kriminalna morfologija - tipovi i organizacije prestupnika, nacin njihovog ivota i miljenja, njihova moralna shvatanja, argon, sredstva dogovaranja, sujeverje, strucna znanja, vetine, obicaji, preruavanja, lana imena itd.). Aleksic istice da kriminalna fenomenologija, kao sastavni deo kriminalistike, dovodi do njene uloge kao pomocne discipline za kriminologiju.60 Pored navedenih shvatanja, postoji i shvatanje da je kriminalistika dopunska kriminoloka disciplina koja, za razliku od kriminologije, ne ulazi u naucno proucavanje i analizu kriminaliteta kao masovne drutvene pojave, vec utvrduje materijalne cinjenice i dokaze vane za krivicni postupak.61 Povezanost izmedu kriminologije i kriminalistike uspostavlja se u okviru krivicnog postupka. Kriminalistika omogucava utvrdivanje pravno relevantnih cinjenica u krivicnom postupku to koristi kriminologiji prilikom proucavanja fenomenolokih i etiolokih karakteristika kriminaliteta. S druge strane, kriminalistika, prilikom otkrivanja krivicnih dela i njihovih izvrilaca, koristi saznanja kriminologije o pojavnim oblicima, strukturi, situacionim okolnostima i ostalim

karakteristikama kriminaliteta, kao i saznanja o delovanju kriminogenih faktora. Kriminologija i politika suzbijanja kriminaliteta. Politika suzbijanja kriminaliteta ili kriminalna politika u irem smislu definie se kao racionalna i organizovana delatnost usmerena na suzbijanje kriminaliteta. Politika suzbijanja kriminaliteta obuhvata, pored krivicnog zakonodavstva i njegove primene (kriminalna politika u uem smislu), sva druga sredstva koja se u nekom drutvu koriste u suzbijanju kriminaliteta. Ona je pre svega prakticna delatnost jer je njen krajnji cilj to efikasnija zatita odredenih vrednosti i dobara u jednom drutvu od drutveno opasnih ponaanja. Istovremeno, politika suzbijanja kriminaliteta je naucna disciplina jer se bavi naucnim ispitivanjem, vrednovanjem, usavravanjem krivicnog prava i svih drugih sredstava za suzbijanje kriminaliteta.
62

S obzirom na ovako odreden pojam politike suzbijanja kriminaliteta, jasno je da je teko zamisliti postojanje politike suzbijanja kriminaliteta kao naucne discipline i prakticne delatnosti bez njenog oslanjanja na kriminologiju. Tesna povezanost izmedu kriminologije i kriminalne politike uticala je na jo uvek ispoljenu tenju da se kriminalna politika zadri pod okriljem kriminologije.63 Ukoliko se kriminologija i politika suzbijanja kriminala posmatraju kao samostalne nauke, odnosno naucne discipline, to je smatramo prihvatljivije, njihova povezanost se narocito ispoljava u oblasti kriminalne etiologije i socijalne prevencije. Kriminalna etiologija, kao deo kriminologije, prua vana saznanja politici suzbijanja kriminaliteta o uzrocima i uslovima koji dovode do kriminaliteta i kriminalnog
Kriminologija

ponaanja. Poznavanje uzroka kriminaliteta kao masovne drutvene pojave i pojedinacnog ponaanja, potrebno je prilikom izbora metoda i sredstava za sprecavanje kriminaliteta. Isto tako, kriminalno politicka vrednovanja i odlucivanja nisu moguca bez saznanja fenomenolokih karakteristika o obimu, strukturi i dinamici kriminaliteta. Znaci, rezultati empirijskih istraivanja kriminalne fenomenologije i kriminalne etiologije predstavljaju polaznu osnovu za kriminalno politicka vrednovanja i odlucivanja. S druge strane, poznavanje kriminalno politickog vrednovanja (kaznena politika, drutvena prevencija) i instrumenata za vodenje kriminalne politike (krivicne sankcije, preventivni planovi i programi), koristi kriminologiji prilikom fenomenolokog i etiolokog izucavanja kriminaliteta, kao i prognoziranja buduceg kriminalnog ponaanja. Kriminologija i penologija. Penologija je usko povezana sa kriminologijom,

tako da su pojedini autori smatrali da je penologija deo kriminologije primenjena kriminologija. Ipak, vecina autora smatra penologiju posebnom naucnom disciplinom koja ima svoj predmet izucavanja i primenjuje odgovarajuce metode za izucavanje tog predmeta. Penologija (poena - lat. kazna, logos - grc. nauka, nauka o kaznama) bila je najpre definisana kao naucna disciplina koja se bavi naucnim proucavanjem kazni, njihovom primenom i njihovim dejstvom (nemacki teoreticar Frans Liber 1848).64 Danas je zastupljeno ire shvatanje penologije po kome penologija predstavlja naucnu disciplinu koja obuhvata izucavanje raznih penitencijarnih sistema, primenu tretmana, ispitivanje funkcije postojecih sankcija u resocijalizaciji osudenika, izucavanje formalnog mehanizma i mera zavodskog karaktera i njegovog uticaja na resocijalizaciju, odnosa medu osudenicima i njihovih veza i stavova prema formalnom sistemu, izucavanje licnosti osudenih lica i njihove klasifikacije u ustanovi, primenu mera postpenalne pomoci i drugih oblika vaninstitucionog tretmana, kao i druga pitanja koja su od znacaja za postizanje uspeha u prevaspitavanju.
65

Povezanost kriminologije i penologije narocito se ispoljava u oblasti kriminalne etiologije, dok se fenomenoloka saznanja o kriminalitetu odredenih kategorija (tipova) delinkvenata neposredno primenjuju u fazi izvrenja krivicnih sankcija i postupanja sa tim licima.66 Odredivanje odgovarajuceg tretmana (individualizacija tretmana) prema osudenom licu u penolokoj praksi moguce je jedino ako se prouci licnost delinkventa i saznaju uzroci njegovog kriminalnog ponaanja. Na taj nacin teorijska znanja i empirijska istraivanja kriminologije nalaze znacajnu primenu u penolokoj praksi prilikom ispitivanja, posmatranja i klasifikacije osudenih lica, izbora korekcionih metoda i tehnika tretmana, primeni pojedinih oblika tretmana (grupna psihoterapija, grupno savetovanje), organizovanju i pruanju postpenalne pomoci. Takode je znacajan doprinos kriminolokih izucavanja sociolokom i psiholokom izucavanju osudenicke zajednice, utvrdivanju njenog uticaja na proces resocijalizacije i sagledavanju odnosa izmedu formalnog i neformalnog sistema u penitencijarnoj ustanovi. S druge strane, penoloka praksa pomae kriminologiji da dode do znacajnih saznanja o uzrocima kriminalnog ponaanja i da proveri postavljene

hipoteze u praksi prevaspitanja. Kroz penoloku praksu kriminologija sagledava


Glava PRVA Pojam, predmet, podela i mesto kriminologije u sistemu drutvenih nauka

da li se primenjuju odgovarajuce metode resocijalizacije i u kojoj meri je neadekvatan tretman delinkvenata uzrok recidivizma kao posebno drutveno opasnog oblika ispoljavanja kriminaliteta. Sem toga, prikupljanje cinjenica o kriminalnom ponaanju u okviru kriminolokih istraivanja vri se razlicitim metodama, pri cemu se neke od njih (posmatranje, merenje, uporedenje, eksperimenti) primenjuju na populaciji koja se nalazi u penitencijarnoj ustanovi. Kriminologija i sudska psihologija. Sudska psihologija u irem smislu je nauka koja se bavi proucavanjem svih psihickih zbivanja cije je upoznavanje korisno za uspeno vrenje pravosudnih funkcija, pa uopte i za uspenu primenu prava. Sudska psihologija u uem smislu je naucna disciplina koja proucava psihologiju pojedinih procesnih ucesnika i psiholoki razvoj sudskog postupka kao celine.67 U okviru sudske psihologije razlikuje se psihologija krivicnog postupka kao najobimniji i najznacajniji deo sudske psihologije. Predmet izucavanja psihologije krivicnog postupka su psiholoke osnove i manifestacije kriminaliteta, uz narocito obracanje panje na razvoj licnosti i prelazak na delo; psihicka zbivanja i njima odgovarajuca ponaanja ucesnika krivicnog postupka (okrivljenog, branioca, svedoka, vetaka, tumaca, zapisnicara, sudije, sudije porotnika) i razvoj tog postupka kao celine; psihicka zbivanja prilikom preduzimanja od strane organa unutranjih poslova onih mera koje cine tzv. pretkrivicni postupak (psihologija pretkrivicnog postupka); psiholoke pojave kod rtve krivicnog dela; psiholoke pojave kod lica lienih slobode (zatvorska psihologija) i objanjenja psiholokih pojmova iz krivicnog zakonodavstva (krivicno-pravna psihologija: vinost, svest, volja, umiljaj, nehat, odgovornost, opasno stanje, namera, cilj, motiv, navike, sklonosti, osecanja, psiholoki problemi u vezi sa kaznom i njenom svrhom). Odnos psihologije krivicnog postupka prema kriminologiji je najizraeniji kada su u pitanju subjektivni uzroci kriminaliteta vezani za psiholoke osobine i crte licnosti delinkventa (endogena etiologija). Zbog ove povezanosti u literaturi se ponekad sudska psihologija ili psihologija krivicnog postupka smatra "dopunskom

kriminolokom disciplinom" (Milutinovic). Psihologija krivicnog postupka proucava, pored ostalog, psihologiju okrivljenog, koga takode proucava kriminologija kao izvrioca krivicnog dela. U novijoj kriminologiji pojavio se jo jedan oblik povezanosti izmedu ovih naucnih oblasti. U kriminologiji postoji teorija etiketiranja (igosanja) po kojoj jedno lice postaje zlocinac zato to ga drutvo za takvog proglaava, etiketira, stigmatizira. Poto se to cini kroz sudski postupak, znaci da psihicka zbivanja kod ucesnika krivicnog postupka imaju veliki uticaj na ovaj navodni nacin kriminaliziranja.68 Kriminologija, sudska medicina i sudska psihijatrija. Sudska medicina se odreduje kao specijalna grana medicine ciji je osnovni zadatak da vri analizu i utvrduje odredene promene koje su nastale u vezi sa otecenjem zdravlja i organizma i da ove promene tumaci za potrebe pojedinih grana prava, a narocito za potrebe krivicnoprocesnog i gradanskoprocesnog prava. Saznanja iz sudske medicine koriste kriminologiji narocito prilikom empirijskog izucavanja pojedinih pojavnih oblika kriminaliteta, nacina i sredstava izvrenja krivicih dela (na primer, kod krivicnih dela protiv ivota i tela koriste saznanja iz traumatologije povrede i nasilna smrt usled povreda; nozologije - uzroci prirodnih obolenja i prirodne smrti; teratologije - razni oblici nakaznosti i smrt usled toga).
Kriminologija

Sudska psihijatrija je specijalna naucna grana psihijatrije koja obraduje i proucava problematiku duevnog zdravlja za potrebe pravne teorije i pravosudne prakse. Za sudsku psihologiju postoji i naziv forenzicna psihopatologija koja se definie kao primenjena nauka, koja istrauje, obraduje i tumaci nenormalne duevne pojave i delatnosti nenormalnih ukoliko su od znacaja za odnos duevno nenormalnog prema normama pozitivnog prava.69 Sudska psihijatrija proucava licnost, koja se kao subjekt pojavljuje u krivicnopravnoj i gradanskopravnoj praksi, bavi se dijagnostikom lica koja su predmet pravosudnog postupka, kao i njihovim sposobnostima rasudivanja i odlucivanja, odnosno, njihovim poslovnim sposobnostima. Sem toga, sudska psihijatrija proucava i probleme kriminalnog ponaanja osoba iz mentalno obolele populacije, ukazuje na moguce uzroke, predlae i preduzima odgovarajuce preventivne mere i aktivno ucestvuje u lecenju, rehabilitaciji i resocijalizaciji mentalno obolelih izvrilaca

krivicnih dela u okviru mera bezbednosti medicinskog karaktera.70 Kriminologija koristi saznanja sudske psihijatrije narocito u etiolokom delu prilikom proucavanja uticaja mentalnih poremecaja i bolesti na kriminalno ponaanje, kao i prilikom izucavanja uzroka pojedinih devijantnih ponaanja, kao to su alkoholizam, narkomanija, samoubistva i njihove povezanosti sa kriminalitetom. S druge strane, sudskoj psihijatriji izucavanja iz oblasti etiologije pomau prilikom objanjenja duevnog stanja delinkventa. Za forenzicnu analizu i utvrdivanje forenzicnog znacaja pojedinih drutvenih oboljenja i poremecaja, neophodno je poznavati i fenomenoloke karakteristike kriminaliteta, zbog cega sudska psihijatrija koristi saznanja o obimu, strukturi, tendenciji kretanja kriminaliteta, nacinu, vremenu, mestu, sredstvima izvrenja krivicnog dela, distribuciji kriminaliteta po polu i starosti.
Glava PRVA Pojam, predmet, podela i mesto kriminologije u sistemu drutvenih nauka

SAETAK _ Odredivanje pojma kriminologije staro je koliko i kriminologija kao nauka, ali jedna precizna, opte prihvacena i jedinstvena definicija jo uvek nije utvrdena. Zavisno od stava autora prema navedenim pitanjima, sve definicije pojma kriminologije moemo podeliti na ue i ire. _ Problem odredivanja pojma kriminlogije povezan je sa odredivanjem sadraja njenog predmeta, metodima koji se koriste prilikom proucavanja tog predmeta, razlicitim ideolokim koncepcijama i pristupima u proucavanju prirodnih i drutvenih pojava, kao i stepenom njene samostalnosti u sistemu nauka. _ Kriminologija se moe definisati kao samostalna, teorijsko-empirijska, interdisciplinarna drutvena nauka o fenomenolokim karakteristikama i uzrocima kriminaliteta kao masovne drutvene pojave i kriminalnog ponaanja kao pojedinacne pojave, sa ciljem njegovog objanjenja i suzbijanja. _ Vec skoro dva veka u kriminolokoj literaturi neprekidno se utvrduje predmet njenog izucavanja, to je svakako povezano i sa utvrdivanjem pojma kriminologije. Zavisno od stava pojedinih autora, predmetom kriminologije se obuhvata: kriminalitet (zlocin, prestupnitvo, delinkvencija) kao individualna i drutvena pojava, uslovi i uzroci kriminaliteta, licnost kriminalca, prognoza kriminalnog ponaanja, represija, prevencija, drutvena kontrola. _ Kriminalitet, kao predmet kriminolokog izucavanja, moe se posmatrati kao masovna drutvena pojava i kriminalno ponaanje kao pojedinacna pojava, pa se razlikuju makrokriminologija (proucava kriminalitet kao masovnu drutvenu pojavu) i mikrokriminologija (proucava kriminalitet kao pojedinacnu pojavu), kroz dve oblasti izucavanja: kriminalnu fenomenologiju (pojavni oblici, obim, struktura, strukturalne promene, dinamika, prostorna i vremenska rasprostranjenost kriminaliteta) i kriminalnu etiologiju (uzroci-opti i neposredni, uslovi i povodi kriminalnog ponaanja). _ Sve definicije kriminaliteta polaze od izvesnih normi, pa se zavisno od

toga razlikuje pravno i socioloko definisanje kriminaliteta. _ Ue pravno definisanje odreduje kriminalitet kao ona ponaanja koja su inkriminisana u pozitivnom krivicnom zakonodavstvu kao krivicna dela, dok ira pravna definicija pojam kriminaliteta proiruje na sve kanjive radnje u odredenom pravnom sistemu.. Danas je u literaturi najvie zastupljeno pravno definisanje korigovano sociolokim shvatanjima. U sklopu ovako odredene definicije kriminaliteta treba razlikovati: kriminalno ponaanje (pojedinacno, individualno ponaanje za koje vaeci nacionalni zakoni predvidaju sankcije ili ponaanje kojim se kre medunarodnopravne norme o ljudskim pravima) kojim se
Kriminologija

povreduje jedna ili vie rtava a rezultat je razlicitih drutvenih i psiholokih uzroka i faktora; i, kriminalitet kao masovnu drutvenu pojavu, krajnji proizvod procesa krivicnog zakonodavstva, odnosno drutvenog kriminaliziranja (krivicnopravnih reakcija), koji predstavlja ukupnost kriminalnih ponaanja na odredenom prostoru i u odredenom vremenu. _ Sva socioloka shvatanje polaze od toga da se pod kriminalitetom podrazumevaju sva ponaanja koja odstupaju od pravnih, moralnih, kulturnih, obicajnih i drugih normi i pravila koja vae u jednom drutvu a ucinjena su na tetu pojedinaca u okviru tog drutva. Socioloke definicije kriminalnog ponaanja mogu se podeliti na tri grupe: prva grupa obuhvata shvatanja po kojima je kriminalno ponaanje krenje bilo kakvih ne samo legalnih normi ponaanja; druga grupa shvatanja odnosi se na definisanje kriminalnog ponaanja kao krenja ljudskih prava i sagledava kriminologiju kao studiju krenja ljudskih prava; u okviru trece grupe shvatanja kriminalno ponaanje se definie kao ponaanje protivno interesima elite. _ Postoje tri podele kriminologije: kriminalna fenomenologija i kriminalna etiologija; opta i klinicka kriminologija; univerzitetska i primenjena kriminologija. _ Kriminalna fenomenologija je deo kriminologije koji proucava spoljne manifestacije kriminaliteta kao masovne drutvene pojave i cinjenice kroz koje se ispoljava pojedinacno kriminalno ponaanje. Osnovna pitanja koja kriminalna fenomenologija kao deo kriminologije razmatra i proucava su: obim kriminaliteta kao masovne drutvene pojave; pojavni oblici kriminaliteta i kriminalnog ponaanja ili oblici u kojima se kriminalitet javlja na odredenom prostoru i odredenom vremenskom periodu; struktura i strukturalne promene kriminaliteta; dinamika kriminaliteta; kao i regionalna rasprostranjenost kriminaliteta "geografija kriminaliteta" ili rasprostranjenost kriminaliteta u svetskim i nacionalnim razmerama, na pojedinim nacionalnim i dravnim podrucjima, u gradovima i selima, pojedinim delovima grada (ekologija kriminaliteta). Kriminalna etiologija je deo kriminologije koji proucava opte uzroke kriminaliteta kao masovne drutvene pojave i pojedinacne, posebne, neposredne uzroke, uslove i povode javljanja kriminalnog ponaanja (kriminogene faktore). _ Podela na optu i klinicku kriminologiju potice od francuskog kriminologa Pinatel ana (Pinatel Jean). Opta kriminologija ima za predmet sredivanje, uporedivanje i suocavanje rezultata dobijenih od raznih

kriminolokih nauka ili posebnih, tj. specijalizovanih kriminologija, kao i njihovo sistematsko izlaganje. Klinicka kriminologija predstavlja jedan kriminoloki pravac, koji se, za razliku od opte kriminologije, sastoji u "multidisciplinarnom pristupanju individualnom slucaju, uz pomoc principa i metoda kriminoloke nauke i specijalizovanih kriminologija". Osnovna pitanja koja se razmatraju u okviru klinicke
Glava PRVA Pojam, predmet, podela i mesto kriminologije u sistemu drutvenih nauka

kriminologije su: opasno stanje, problem kriminalne licnosti (da li postoji i ako postoji cime se karakterie) i tipologija delinkvenata, a metod koji koristi prilikom izucavanja pojedinacnog slucaja kriminalnog ponaanja je klinicki metod. _ Podela na univerzitetsku (akademsku) i aplikativnu (primenjenu) kriminologiju zasniva se na shvatanjima kanadskog kriminologa D. Szabo-a i grupe kriminologa sa Departmana za kriminologiju u Montrealu (Kanada). Univerzitetska (akademska) kriminologija razvija se na univerzitetima zapadnih zemalja zadovoljavajuci intelektualnu radoznalost univerzitetskih nastavnika, istraivaca, ali ne i drutva. Aplikativna (primenjena) kriminologija odnosi se na koncepciju kriminologije kao primenjene nauke i njenu ulogu u kriminalnoj politici. _ Kriminoloki problemi proucavani su u razlicitim naucnim granama i disciplinama, pa se kriminologija najpre razvijala kao antropoloka, bioloka, psiholoka, psihopatoloka, socioloka kriminologija, pri cemu je svaka od ovih disciplina teila izgradnji zaokruenog sistema na sopstvenoj osnovi. _ Kriminologija kao samostalna nauka ima dodirnih tacaka sa nizom nauka i naucnih disciplina koje proucavaju kriminalitet direktno ili indirektno sopstvenim metodama i sa odredenim naucnim ciljevima. Radi razgranicenja predmeta kriminologije od predmeta nauka koje takode izucavaju kriminalitet i odredivanja mesta kriminologije u sistemu drutvenih nauka, potrebno je posmatrati odnos kriminologije sa krivicnopravnim naukama (krivicno pravo, krivicno procesno pravo, politika suzbijanja kriminaliteta, penologija, kriminalistika) i drugim naukama (sudska psihologija, sudska psihijatrija, psihologija, sociologija). PITANJA I TEME ZA DISKUSIJU 1. Od cega zavisi odredivanje pojma kriminologije? 2. Navedite ue i ire definicije pojma kriminologije. 3. ta znaci odredivanje predmeta kriminologije? Objasnite. 4. Navedite razlicita shvatanja predmeta kriminologije. 5. Kako su pojedini kriminolozi (Garofalo, Feri, Dirkem, Laga) definisali kriminalitet? 6. Objasnite ue i ire krivicnopravno definisanje kriminaliteta. 7. Objasnite odnos kriminaliteta kao masovne drutvene pojave i kriminalnog ponaanja kao individualne pojave. 8. Kako se dele socioloke definicije kriminalnog ponaanja? 9. Na cemu se zasnivaju socioloke definicije kriminaliteta? 10. U cemu se sastoji kritika sociolokih definicija? 11. Navedite podele kriminologije. 12. Navedite osnovna pitanja koja razmatra i proucava kriminalna fenomenologija.

Kriminologija 13. U cemu je znacaj proucavanja obima, strukture i dinamike kriminaliteta? 14. Koja osnovna pitanja razmatra kriminalna etiologija? 15. Ko je izvrio podelu kriminologije na optu i klinicku? 16. ta izucava opta, a ta klinicka kriminologija? 17. Koja osnovna pitanja obuhvata klinicka kriminologija? 18. Koje cetiri grupe pitanja izucava univerzitetska kriminologija? 19. U cemu se sastoji uloga aplikativne kriminologije u kriminalnoj politici? 20. Kako je tekao razvoj kriminologije kao smaostalne nauke? 21. Kakvo je shvatanje kriminologije zastupao Toma ivanovic? 22. Odrediti odnos kriminologije sa drugim krivicnopravnim naukama i

drugim naukama. KLJUCNE RECI kriminologija kriminalna etiologija kriminalitet opta kriminologija devijantna ponaanja klinicka kriminologija drutvene devijacije krivicno pravo kriminalna fenomenologija KORISNE INTERNET ADRESE _ Britanski casopis za kriminologiju www.3oup.co.uk/crimin _ Univerzitet u Kembridu, Institut za kriminologiju http:/www.law.cam.ac.uk/crim/CRIMLINK.HTM _ The Reference Desk website - (informacije o razlicitim izvorima, ukljucujuci izvore referenci, vesti, statisticke podatke i informacije kategorisane po subjektima) www.refdesk.com
Glava PRVA Pojam, predmet, podela i mesto kriminologije u sistemu drutvenih nauka

NAPOMENE
Gassin, R. (1990) Criminologie, Dalloz: Paris. Seelin, Th. cit. prema Kuznecova, N. F. (1974) Savremena buroaska kriminologija, Izdatelstvo Moskovskogo univerziteta. 3 Topinard, P. (1879) Antropologie, Paris. 4 "Poto mi kriminalitetom nazivamo svako kanjivo delo, tako definisan kriminalitet postaje predmet specijalne nauke kriminologije", Durcheim, E. (1938) The Rules of Sociological Method, Glencoe III, The Free Press 5 Sauer, W. (1950) Kriminologie als reine und angewandte Wissenschaft, Berlin, str. 1. 6 Lombroso, C. (1895) L Homme criminel, Paris: Alcan. 7 E. de Greff smatra da "kriminologija treba prvenstveno da se bavi delinkventom jer, kada njega sretnemo, istovremeno nailazimo na problem", E. de Greff (1954) La double irientation de la Criminologie in Travaux de la Semaine internationale de Strasbourg, cit. prema Gassin, R.: Criminologie. 8 Obeleje ovih shvatanja je opisivanje opteg kriminaliteta kao i pojedinacnih delikata kroz naucno izucavanje pojedinih slucajeva i ire studije (Keiser, G. (1973) Kriminologie, Verlag C. F. Mller, Karlsruhe, str. 20). Po Pinatelu, kriminologija je teorijska nauka (opta kriminologija) odvojena od krivicnog prava, kriminalistike, penologije, ali i primenjena, prakticna nauka (klinicka kriminologija) koja se sastoji iz multidisciplinarnog pristupa pojedinacnom slucaju radi tretmana delinkventa i prevencije recidiva. Pinatel, J. (1960) La Criminologie, Paris: Spes, str. 8-9. 9 Tahovic, J. (1948) Kriminologija, Beograd: Odbor za objavljivanje predavanja na Pravnom fakultetu. 10 eparovic, Z. (1981) Kriminologija i socijalna patologija, Zagreb: Pravni fakultet, str. 13. 11 Horvatic, . (1981) Elementarna kriminologija, Rijeka: Liburnija, Zagreb: kolska knjiga, str. 34. 12 Peic, V. (1990) Kriminologija, II izdanje, Titograd: Univerzitet "Veljko Vlahovic", str. 22 13 Acimovic, M. (1988) Psihologija zlocina i sudenja, Beograd: Savremena administracija, str. 3. 14 Milutinovic, M. (1989) Kriminologija, Beograd: Savremena administracija, str.35. 15 Schneider, H. J. (1987) Kriminologie, Berlin, New York: Walter de Gruyter, str. 13.
1 2

Gassin, R.: op. cit., str. 39-40. Meier, R. (1989) Crime and Society, Boston:Allyn and Bacon, str. 7 18 Pristalice bio-socijalnog pravca u kriminologiji, prvenstveno francuski, italijanski, panski, nemacki i latinoamericki autori, smatraju kriminologiju socijalno-prirodnom naukom. Oni odvajaju kriminologiju od krivicnog prava. Pravne nauke i kriminologija se predaju ne samo na pravnom, vec i na medicinskom fakultetu. 19 Laignet-Lavastine, Stanciu, V., cit. prema Acimovic, M. (1987) Psihologija zlocina i sudenja, Beograd: Savremena administracija, str. 68. 20 Henting, H. v (1959).: Zlocin-uzroci i uslovi, Sarajevo: Veselin Maslea, str. 11. 21 Lemert, L. (1972) Human deviance, social problem and social control, cit. prema Gassen: op. cit., str. 22 Meier, R: op. cit., str. 9. 23 Pojam kanjivih radnji iri je od pojma krivicnog dela. Smatra se da kanjive radnje predstavljaju svako protivpravno ponaanje (cinjenje, necinjenje) za koje po vaecim propisima odredene drave nadleni organi mogu izreci neku sankciju. Razlikovanje drugih kanjivih radnji, pored krivicnuih dela, potice iz francuskog krivicnog zakonodavstva 1791. i 1810., kada je bila usvojena trojna deoba na zlocine, prestupe i istupe. U vaecem krivicnom zakonodavstvu kod nas mogu se kao kanjive radnje odrediti: krivicna dela, prekraji, privredni prestupi, disciplinske povrede radne dunosti. 24 Seelig, E.: Lehrbuch der Kriminologie, Kienreich, Graz, 1963. cit. prema Acimovic, M.: Pravci kriminalne psihologije, Savremena administracija, Beograd, 1976., s. 11. 25 Avanesov, G. (1981) The principles of Criminology, Moskow: Progress publishers, str. 64-65. 26 Meier, R.: op., cit. str. 22. 27 Schneider, H. J.: op. cit. str. 14-15. 28 Gillin, J. I. (1945) Criminology and Penology, 3 ed., New York, cit. prema Lange, R.(1970) Das Rtsel Kriminalitt, Berlin: Mezner Verlag, F. am M., str. 50-51. 29 Veza izmedu kulture i drutvene strukture s jedne i licnosti i ponaanja s druge strane, ostvaruje se, izmedu ostalog, kroz poloaje koje pojedinci zauzimaju u drutvu i kroz ponaanja koja se vezuju uz odredeni poloaj. U razlicitim drutvima mogu se razlikovati kategorije stanovnitva koje imaju razlicite funkcije i poloaje u drutvu i od kojih se zahteva i ocekuje odredeno ponaanje. Ljudi se u svakom drutvu ponaaju vodeci racuna o tome kakav poloaj zauzimaju, kakve poslove obavljaju i kakvo se ponaanje od njih ocekuje. Socijalizacija u
16 17

Kriminologija

svakom drutvu znatnim delom se sastoji u usvajanju odredenog nacina ponaanja onoga koje se od strane drutva ocekuje i onih koji imaju odredene pozicije i funkcije. Rot, N. (1989) Osnovi socijalne psihologije, VIII izdanje, Beograd: Zavod za udbenike i nastavna sredstva, str. 144. 30 Lawson, T., Heaton, T. (1999) Crime and Deviance, Macmillan Press LTD, str. 3. 31 Francuski pravnik Francios Gayot de Pitaval je 1734. objavio u Parizu delo "Poznati, slavni i zanimljivi slucajevi" u 20 svezaka i time zapoceo objavljivanje brojnih knjiga koje su se bavile slucajevima zlocina. Nemacka zbirka slucajeva nosi naslov "Der neue Pitaval" - "Novi Pitaval" u izdanju Julius Hitzig i Georg Hearing. Ova serija slucajeva nastavljena je pod nazivom " Pitaval der Gegenwart" - "Pitaval sadanjost" od Franka Rochera i Schmidt-a 1903. i 1913. U Engleskoj, zbirka "Zapaena britanska sudenja" (The Notable British Trials) sa vie od 80 knjiga, predstavlja primer briljivih i pouzdanih izvetaja o zlocinima. U Francuskoj je poznata zbirka "Veliki procesi u istoriji" Henri Robert-a i "Poznati krivicni procesi - Francuska" Maximilijan Jacta. Ovde treba pomenuti i monografske radove Hans v. Hentiga o psihologiji pojedinih delikata - ubistva, razbojnitva, krade. 32 Milutinovic, M.: op. cit., str.161. 33 Lange, R.: op. cit., str. 9-10. 34 Milutinovic, M.: op. cit., str. 255. 35 Na III Medunarodnom kongresu UN uzrok je definisan kao "neophodan uslov bez koga se izvesno ponaanje ne bi ispoljilo". Henting razlikuje pojam uzroka od pojma uslova, podrazumevajuci pod uzrokom "agens koji svojom pojavom odreduje nastupanje neke nove sile ili novog predmeta", a pod uslovom "prilike ili dopunske stimulanse koji dozvoljavaju da se osvetli jedan elemenat anse koji ima svoje vrednosti u etiologiji

kriminaliteta", Henting, H. v.: op. cit., str. 117. 36 Pinatel, J.: op. cit., str. 13-20. 37 Pinatel, J.: op. cit., str. 81. 38 Pojam "klinickog" ima starije i novije znacenje. Ranije se smatralo da je "klinicko" sve to se odnosi na kliniku, na nastavu uz bolesnicku postelju (grcki - klin), a u novije vreme se pod klinikom podrazumeva mesto ili organizacija u koju dolaze lica za individualne dijagnoze i lecenje nekog fizickog ili mentalnog poremecaja uz neposredno proucavanje individue kao jedinstvene celine. Cit. prema Acimovic, M. op. cit., str. 107. 39 Di Tullio, B. (1967) Principes de Criminologie Clinique, Bibliothque de Psychiatrie, Presses Universitaires de France. 40 Canepa, G. (1973) Kriminalna licnost i tipologija delinkvenata, JRKKP, br. 3, str. 419. 41 Vie o klinickom metodu videti u odeljku o metodologiji. 42 Canepa, G. op. cit., str. 419. 43 Pinatel, J. , cit. prema Acimovic, M. (1976) Pravci kriminalne psihologije, Beograd: Savremena administracija, str. 113-114; Milutinovic, M. op. cit., str. 18. 44 Milutinovic, M.: loc. cit. 45 Szabo, D. (1978) Criminologie et politique criminelle, Paris, Montreal: Bibliothque Criminologique, str. 147-150. 46 Szabo, D., Normandeau, A., Leblanc, M. (1971) Aktuelni problemi primenjene kriminologije, Beograd: JRKKP, 1, str. 3-25. 47 Cesto je isticano da se potencijalni ucinilac najcece ne odlucuje na vrenje krivicnog dela posle razumnog odmeravanja razloga "za" i "protiv", odnosno posle kalkulacije u vezi sa visinom odnosno strogocu zaprecene kazne i koristi od izvrenog krivicnog dela, te da, ako uopte sa necim kalkulie, to je sa opasnocu da bude otkriven. Cit. prema Stojanovic, Z. (1991) Politika suzbijanja kriminaliteta, Novi Sad: Pravni fakultet, Centar za izdavacku delatnost, str. 55. 48 Milutinovic, M.: op. cit., str. 23-24. 49 Milutinovic, M.: op. cit., str. 32. 50 Milutinovic, M.: op. cit., str. 14. 51 Avanesov, G.: op. cit., str. 39-43. 52 Milutinovic, M.: op. cit., str. 48. 53 Srzentic, N., Stajic, A., Lazarevic, Lj. (1986) Krivicno pravo SFRJ, Beograd: Savremena administracija, str. 3. 54 Horvatic, .: op. cit., str. 37. 55 Milutinovic, M.: op. cit, str. 38. 56 Stevanovic, C. (1988) Krivicno procesno pravo SFRJ, Beograd: Naucna knjiga, str. 19. 57 Vodopivec, K., Kobal, M., Bavcon, Lj., Skalar, V., op. cit., str. 99. 58 Slubeni glasnik Republike Srbije br. 46/2006 59 Vodinelic, V. (1976) Kriminalistika, III izdanje, Beograd: Savremena administracija, str. 3. 60 Aleksic, . (1987) Kriminalistika, Beograd: Naucna knjiga, str. 6. 61 Milutinovic, M.: op. cit., str. 46.

Glava PRVA Pojam, predmet, podela i mesto kriminologije u sistemu drutvenih nauka
62 63

Stojanovic, Z.: op. cit., str. 13-14. Milutinovic, M. (1984) Kriminalna politika, Beograd: Savremena administracija, str. 139. 64 Atanackovic, D. (1988) Penologija, Beograd: Naucna knjiga, str. 3. 65 Milutinovic, M. (1985) Penologija, Beograd: Savremena administracija, str. 82. 66 Arnaudovski, Lj. (1988) Penologija, Skopje: Univerzitet "Kiril i Metodij", Pravni fakultet, str. 47. 67 Acimovic, M.: op. cit., str. 9. 68 Acimovic, M. (1980) Uvod u psihologiju krivicnog postupka, Beograd: Savremena administracija, str. 25. 69 Jevtic, D. (1960) Sudska psihopatologija, Beograd-Zagreb: Medicinska knjiga, str. 2. 70 Krstic, B. (1986) Sudska psihijatrija, II izdanje, Gornji Milanovac: Privredna tampa, str. 5.

Kriminologija

35

Glava druga
METODE KRIMINOLOGIJE
I OPTE NAPOMENE O METODU
Pod metodom se uobicajeno podrazumeva nacin na koji se u nauci dolazi do saznanja predmeta koji se proucava. Ili, drugim recima i neto preciznije, to je postupak kojim se, na osnovu prethodnog znanja o predmetu nauke,

dolazi do daljeg, potpunijeg znanja. U najirem smislu on obuhvata tri elementa: postupak dolaenja do saznanja, znanje o predmetu i sredstva odnosno konkretizovane specificne postupke i materijalna sredstva uz pomoc kojih se otkrivaju one osobine predmeta cije saznavanje predstavlja cilj naucnog istraivanja.1 U tom smislu pravi se razlika izmedu metoda (u uem, uobicajenom, smislu) kao planiranog nacina proucavanja i tehnike istraivanja shvacene kao sredstvo koje pomae ili omogucava to proucavanje,2 odnosno kao skup konkretnih postupaka koji omogucavaju organizovano prikupljanje podataka o kriminalitetu.3 U proucavanju svog predmeta kriminologija se, kao i druge drutvene nauke, koristi naucnim metodama koje su zajednicke svim drutvenim naukama. Pri tome, ona te metode prilagodava izucavanju sopstvenog predmeta. 4 Takode, primenom metoda drutvenih nauka u identicnom obliku, ali u kombinaciji koja odgovara predmetu njenih procavanja, kriminologija je stvorila sopstveni metodicki sistem.5 Kriminologija je u svom dosadanjem razvoja posebno razvila metodu ispitivanja individualnih slucajeva kriminalnog ponaanja i kriminoloku klinicku metodu kojima se proucavaju pojedini izvrioci krivicnih dela u svim aspektima, kao i metodu prognoziranja kriminalnog ponaanja. Tehnike koje se koriste za prikupljanje podataka u kriminologiji takode su preuzete od drugih drutvenih nauka i to uz manje prilagodavanja nego kada se radi o metodama.
Glava DRUGA Metode kriminologije

36

Medutim, s obzirom na specificnost svog predmeta, kriminologija se nekim tehnikama (na primer statistikom) koristi vie, a nekima (na primer eksperimentom) manje u odnosu na druge drutvene nauke.

II KARAKTERISTIKE KRIMINOLOKOG METODA

Osnovna obeleja kriminolokog metoda proisticu iz odredenja pojma i predmeta kriminologije. Pri tome, od posebnog znacaja za kriminoloki metod jeste teorijsko-empirijski i interdisciplinarni, akademski i primenjeni karakter kriminologije, kao i predmet njenog proucavanja koji obuhvata, kako pojedinacne slucajeve kriminalnog ponaanja, tako i kriminalitet kao masovnu pojavu. Iz ovih karakteristika kriminologije proisticu sledeca obeleja metoda koje koristi: _ prikupljanje konkretnih cinjenica i njihovo teorijsko objanjavanje, _ fundamentalna i primenjena istraivanja, _ prikupljanje podataka o kriminalnom ponaanju, kriminalitetu, delinkventu i rtvi (pojavni oblici i faktori), _ koricenje kvantitativnih i kvalitativnih metoda, _ komparativni metod,

_ proucavanje kriminalnog ponaanja u sklopu ireg ivota delinkventa, _ kategorizacije i tipologije: grupisanje kriminalnih ponaanja i delinkvenata po srodnosti, _ koricenje metoda i znanja raznih nauka i timski rad.

1. Prikupljanje konkretnih cinjenica i njihovo teorijsko objanjavanje

S obzirom na to da je kriminologija teorijsko-empirijska nauka, ona u svom proucavanju polazi od empirijskog cinjenicnog materijala - dakle od prikupljenih podataka o izvrenim krivicnim delima i delinkventima - da bi na osnovu njih, primenom analitickosinteticke, induktivno deduktivne i drugih metoda izvrila njihovu naucnu interpretaciju i objanjenje. Pri tome, ona mora imati u vidu da stvarno ljudsko saznanje nije ni prosto odraavanje pojavnih cinjenica niti prosto ispredanje cistih misli, nego je to sloen dijalekticki proces koji se odigrava u mnogobrojnim i raznovrsnim interakcijama, izmedu subjekta i objekta saznanja, izmedu percipiranja i miljenja, tj. izmedu covekove prakticno-culne i teorijsko-misaone delatnosti. Dok su teorijska logicka i matematicka saznanja u svojoj osnovi i preteno misaona, dotle drutveno-naucna, u naem slucaju kriminoloka saznanja imaju izrazit empirijsko-teorijski karakter. Ovaj karakter je posebno izrazit u odnosu izmedu teorije, odnosno pojmova i stavova, s jedne strane, i empirijskih cinjenica, s druge strane, kao i u dijalektickom jedinstvu teorije i prakse naucnog saznanja. Ljudsko saznanje se krece od neposrednog posmatranja ka apstraktnom miljenju i od ovoga natrag ka praksi. Cinjenice se utvrduju i tumace sa odredenog teorijKriminologija

37

skog stanovita, teorija se uvek odnosi na odredenu vrstu cinjenica, a otkrice novih aspekata vec u izvesnom stepenu poznatih cinjenica kao i otkrice potpuno novih cinjenica nuno dovodi do protivurecnosti sa dotad vaecom teorijom, zbog cega se stara teorija mora izmeniti ili zameniti novom teorijom.6

2. Fundamentalna i primenjena istraivanja

S obzirom na to da je kriminologija istovremeno teorijska i primenjena nauka, logika kriminolokog istraivanja sadri dva razlicita pravca: fundamentalno istraivanje i primenjeno istraivanje. Pod fundamentalnim istraivanjem podrazumeva se istraivanje koje ima za

cilj saznavanje i razumevanje sveta koji nas okruuje i koje tei otvaranju novih perspektiva proirivanja sveukupnog objanjenja stvarnosti. Radi ostvarivanja tog cilja sledi se jedan opti model koji je zajednicki svim drutvenim naukama.7 Naime, metod istraivanja u empirijskim naukama pociva na sledecim etapama: opservacija (posmatranje, opaanje), hipoteze (pretpostavke) i verifikacija (proveravanje). Pocinje se sa opservacijom cinjenica koja, kada je u pitanju kriminologija, moe biti kvalitativna (kad se odnosi na pojedinacna kriminalna ponaanja) ili kvantitativna, kada se istrauju numericki izrazi cinjenica i njihova zajednicka obeleja (kad se odnosi na kriminalitet kao masovnu pojavu). Na osnovu izvrene opservacije postavljaju se hipoteze a zatim se prikupljaju nove cinjenice radi verifikacije hipoteza.8 U fazi opservacije vanu ulogu igra deskripcija (opisivanje) cinjenica. Primarnost deskripcije poznati francuski kriminolog Pinatel s pravom smatra jednim od osnovnih metodolokih pravila u kriminologiji s obzirom na to da od njenog kvaliteta zavisi kvalitet svih ostalih etapa istraivanja.9 Pod primenjenim istraivanjem u kriminologiji, na drugoj strani, podrazumeva se istraivanje koje ima za predmet ocenu vrednosti postojecih sredstava borbe protiv kriminaliteta i otkrivanje novih sredstava. Za razliku od fundamentalnog istraivanja, ciji cilj je saznavanje odredene pojave, cilj primenjenog istraivanja je akcija, tj. menjanje i usavravanje postojeceg stanja u oblasti borbe protiv kriminaliteta.10 Opti model primenjenog istraivanja u kriminologiji podrazumeva uspeno sprovodenje tri etape i to: prethodno upoznavanje pojave, odnosno odredene mere za suzbijanje kriminaliteta (njen teorijski i prakticni aspekt), dijagnosticiranje nedostataka mere i upucivanje na odredenu akciju u pravcu menjanja te mere, odnosno njene zamene drugom, efikasnijom. Granica izmedu fundamentalnog i primenjenog istraivanja nije tako otra, s obzirom na to da se rezultati fundamentalnog istraivanja mogu, a to se cesto i cini, iskoristiti za poboljanje situacije koja u pogledu borbe za suzbijanje kriminaliteta postoji u praksi. Primenjeno istraivanje uvek polazi od postojecih saznanja o pojavi

koju istrauje, a do njih se, po pravilu, dolazi upravo fundamentalnim istraivanjem.

3. Prikupljanje podataka o kriminalnom ponaanju, delinkventu, kriminalitetu i rtvi

Kriminalitet, cije proucavanje predstavlja predmet kriminologije, je heterogena drutvena pojava s obzirom na to da obuhvata sva kriminalna ponaanja koja se vre u odredenom vremenu i prostoru. Ta kriminalna ponaanja se u vecoj ili manjoj
Glava DRUGA Metode kriminologije

38

meri medusobno razlikuju kako po svojim pojavnim oblicima tako i po svojim neposrednim uzrocima, odnosno neposrednom uslovljenocu i raznim drugim pojavama. S obzirom na brojnost faktora koji uslovljavaju razlicita kriminalna ponaanja kriminologiji je potrebna takva metodologija koja ce omoguciti utvrdivanje tih mnogobrojnih i raznovrsnih veza izmedu kriminalnog ponaanja, odnosno kriminaliteta, na jednoj strani, i drugih drutvenih pojava, na drugoj strani. Pri tome je neophodno voditi racuna o jednom od osnovnih metodolokih pravila koje je postavio Pinatel - o pravilu tri nivoa interpretacije koje mora biti potovano prilikom prikupljanja cinujenica: nivo kriminaliteta, nivo delinkventa i nivo kriminalnog ponaanja. U novije vreme, dodaje se i cetvrti nivo nivo rtve. Bitno je razlikovati ih, prikupljati cinjenice kako o pojavnim oblicima tako i o faktorima i znati ih grupisati prema grupama kojima odgovaraju. Pravilo striktnog odvajanja nivoa interpetacije mora biti obavezno potovano pri prikupljanju cinjenica. Medutim, nije zabranjeno, vec je, naprotiv, poeljno u kasnijim etapama istraivanja saznati veze koje postoje izmedu prelaska na delo i licnosti, izmedu licnosti i globalnog drutva, izmedu prelaska na delo i globalnog drutva itd.11

4. Kvalitativna i kvantitativna istraivanja u kriminologiji

S obzirom na dvostruki karakter predmeta kriminologije, neophodno je da i metode i tehnike koje ona koristi u njegovom saznavanju budu prilagodene ispitivanju kriminalnog ponaanja kao pojedinacne pojave, i to povezano sa ispitivanjem licnosti pojedinih delinkvenata, pretkriminalne i kriminalne situacije, na jednoj strani, i kriminaliteta kao masovne pojave, na drugoj strani. Stoga je moguce razlikovati metode izucavanja pojedinacnih slucajeva kriminalnog ponaanja (kvalitativne metode) i metode izucavanja kriminaliteta kao masovne pojave (kvantitativne metode).

5. Komparativni metod

Da bi se kriminalitet naucno proucavao treba koristiti komparativnu metodu, koja, po Dirkemu, omogucuje posredno eksperimentisanje. Ona je bazirana na istoriji, etnografiji i statistici.12 U kriminologiji se komparativni metod koristi sa ciljem poredenja kriminaliteta u razlicitim vremenskim periodima i u razlicitim zemljama, regionima i slicno. Pri tome je neophodno voditi racuna o "variranju zakonskih definicija i krivicnopravnih nomenklatura koje unose promene i novine u ceo sistem".13 Jedno od osnovnih pravila metodologije kriminolokog istraivanja koje je postavio Pinatel jeste i pravilo uporednog proucavanja i poredenja grupe delinkvenata i grupe nedelinkvenatra. Poredenje izmedu eksperimentalne i kontrolne grupe (delinkvenata i nedelinkvenata) od posebne je vanosti prilikom verifikacije postavljenih hipoteza.14 Na ovaj nacin, kroz poredenje crta delinkvenata i nedelinkvenata, izdvajaju se upravo one crte licnosti i drugi faktori koji uslovljavaju kriminalno ponaanje. Naravno, ako se ovakav pristup moe iskoristiti za poredenje delinkvenata i nedelinkvenata nema razloga da se na slican nacin ne vri i poredenje mehanizama i faktora prelaska na delo kod raznih tipova delinkvenata.
Kriminologija

39 6. Proucavanje kriminalnog ponaanja u sklopu ireg ivota delinkventa

Prema pravilu koje je postavio Pinatel, kriminalno ponaanje treba da bude proucavano bilo izolovano u ivotu ili u okviru kriminalne karijere pojedinih delinkvenata. Ono treba da bude shvaceno kao epizoda koja ima pocetak, razvoj i kraj. Radi se o jednom vrlo nijansiranom i preciznom pristupu koji se zasniva na svedocenju delinkventa i drugih ucesnika kriminalnog ponaanja. Ono zahteva proucavanje policijskih i sudskih dokumenata. Na ovaj nacin ostvaruje se kriminoloki pristup par excellence jer se njime nastoje dosegnuti u svojoj ukupnosti bioloki, socijalni i psiholoki cinioci koji vode prelasku na delo.

7. Kategorizacije i tipologije: grupisanje kriminalnih ponaanja i delinkvenata po srodnosti

Poto sve pojave ne stoje u istoj vezi sa drugim pojavama potrebno je izvriti klasifikaciju na osnovu zajednickih obeleja. U drutvenim naukama postoje dva nacina klasifikovanja: kategorizacija ili klasifikacija u uem smislu koja pociva na pojmu "kategorije" i tipologija zasnovana na pojmu "tip". Kriminologija koristi obe vrste. Dobra tipologija pretpostavlja da moemo razvrstati po jednom optem i jedinstvenom

kriterijumu sve proucavane osobe u razlicite tipove uz rezervu atipicnih i meovitih tipova.15

8. Koricenje metoda i znanja raznih nauka i timski rad

S obzirom na to da kriminalitet predstavlja sloenu drutvenu pojavu koja ima socioloke, pravne, psiholoke, psihopatoloke, bioloke i druge aspekte, njegovo proucavanje zahteva interdisciplinarni pristup i nunost ekipnog rada strucnjaka razlicitog profila: sociologa, pravnika, psihologa, psihijatra, socijalnog radnika, statisticara i specijalnog pedagoga, a kod nekih istraivanja i ekonomista, lekara i drugih strucnjaka. Pri tome, svaki od angaovanih strucnjaka nastoji da sa aspekta svoje struke, odnosno primenom znanja iz sopstvene oblasti, osvetli pojavu koja je predmet istraivanja. Ekipom obicno rukovodi i njen rad koordinira i objedinjuje jedan od njenih clanova. Poeljno je da to bude strucnjak koji raspolae najirim i najcelovitijim znanjem u odnosu na ispitivanu pojavu. Neki autori smatraju da rukovodilac tima treba da bude sociolog.16 Oni polaze od pretpostavke da, s obzirom na to da je kriminalitet posebna drutvena pojava, upravo sociolog o njoj raspolae najcelovitijim i najirim znanjem to u praksi nije uvek slucaj. Zbog toga se rukovodenje istraivackim timom po pravilu poverava najiskusnijem istraivacu koji je istovremeno najkompetentniji za oblast u koju spada konkretni predmet istraivanja, bez obzira na njegov strucni profil. Prednosti ekipnog rada u kriminologiji su mnogobrojne. Takav rad omogucava svestrano, potpuno i uspeno izucavanje pojave kao i stvaranje integrisanih zakljucaka. Medutim, ove prednosti zaista se ostvaruju samo ukoliko uticaj pojedinih strucnjaka kao i metoda pojedinih nauka dolaze do izraaja u srazmeri koja odgovara prirodi predmeta proucavanja. U protivnom se dolazi do nezadovoljavajucih,
Glava DRUGA Metode kriminologije

40

jednostranih pa tako i nepotpunih saznanja o ispitivanoj pojavi. Naalost, upravo takve sklonosti su uglavnom dominirale tokom razvoja kriminoloke nauke ne dozvoljavajuci joj da sagleda sve strane sloene pojave kriminaliteta u njihovim stvarnim dimenzijama.17

III IZVORI PODATAKA U KRIMINOLOGIJI

S obzirom na specificnost svog predmeta, kriminologija ima svoje posebne izvore podataka. Izvori podataka mogu biti pisani i nepisani. Takode, pravi se razlika izmedu primarnih i sekundarnih izvora.

Pisani izvori podataka od znacaja za proucavanje predmeta kriminologije su: statistika kriminaliteta, postojeca istraivanja o kriminalitetu, policijski i zatvorski dosijei o delinkventima, izvetaji i elaborati slubenih organa o kriminalitetu, skuptinski materijali, sudski predmeti, autobiografski podaci o delinkventima, njihovi dnevnici, napisi o kriminalitetu u tampi i sl. Nepisani izvori podataka su: miljenja strucnjaka, posebno miljenja prakticara (policajaca, sudija, tuilaca, advokata) o kriminalitetu, delinkventima i rtvama, iskazi sadanjih i bivih osudenika, iskazi rtava i sl. Primarnim izvorima podataka smatraju se originalni dokumenti i iskazi neposrednih ucesnika, odnosno svedoka ispitivanog kriminolokog fenomena dok se ostali izvori smatraju sekundarnim.18 Tako su, na primer, iskazi delinkvenata i rtava, policijski i zatvorski dosijei, sudski predmeti, autobiografije delinkvenata i sl. primarni izvori podataka, dok je statistika tipican sekundarni izvor podataka.

IV ETAPE KRIMINOLOKOG ISTRAIVANJA

Empirijsko fundamentalno istraivanje kriminaliteta odvija se kroz vie etapa. Pri tome, istraivacima su na raspolaganju dva modela: hronoloki, koji je poznatiji i najcece koricen i topoloki, skoranji, koji je vie komplementaran nego suprotan prethodnom.19 Hronoloki model odreduje razlicite operacije (intelektualne i materijalne) koje istraivac mora da izvri sukcesivno da bi realizovao istraivanje. One su dakle grupisane prema vremenu preduzimanja, hronolokim redom, dok topoloki model iste te operacije grupie prema njihovoj srodnosti. Zbog vece rasprostranjenosti i bolje preglednosti toka istraivanja zadracemo se samo na analizi hronolokog modela. Prema ovom modelu, empirijsko istraivanje kriminaliteta odvija se kroz sledece faze: _ prethodna saznanja, _ donoenje odluke da se radi istraivanje u odredenoj oblasti, _ pregled (istraivanje) postojece literature i utvrdivanje praznina u postojecim istraivanjima,
Kriminologija

41

_ operacionalizacija definisanje svih relevantnih metodolokih pitanja (pisanje istraivackog projekta),

_ obezbedivanje finansijskih sredstava za istraivanje pisanje predloga projekta potencijalnom finansijeru (ukoliko je potrebno), _ izrada i umnoavanje istraivackih instrumenata, _ probno istraivanje (ako je potrebno i moguce), _ obuka lica koja ce vriti prikupljanje podataka (ako je potrebno), _ prikupljanje podataka, _ priprema i obrada podataka, _ analiza i interpretacija podataka, i njihovo naucno objanjenje (pisanje istraivackog izvetaja).

1. Istraivacki projekat i istraivacki izvetaj

Da bi se pristupilo istraivanju neophodno je odrediti predmet i cilj istraivanja ali i unapred reiti sva osnovna metodoloka pitanja. U tu svrhu izraduje se istraivacki projekat, koji, najprostije receno, predstavlja opis buduceg istraivanja. Njegova sadrina zavisi u svakom pojedinom slucaju od cilja istraivanja, odnosno od prirode istraivane pojave. Medutim, postoje delovi koje mora sadrati svaki istraivacki projekat koji pledira na naucni pristup istraivanoj pojavi. To su opti i bitni delovi kriminolokog istraivackog projekta. Opti su zato to postoje u svakom projektu, a bitni su zbog toga to cine sutinu kriminolokog projekta. Ukoliko u nekom projektu nedostaje koji od ovih delova takav projekat ne moe posluiti za uspeno istraivanje pojave.20 Elementi koje mora da sadri svaki istraivacki projekat su: _ autor projekta, institucija-organizacija, _ predmet istraivanja, _ prostorno i vremensko odredenje istraivanja, _ ciljevi istraivanja, _ teorijski okvir i rezultati dosadanjih istraivanja, _ hipoteze koje ce biti proverene, _ metod koji ce biti koricen (kvantitativni ili kvalitativni), _ opis uzorka, _ odredivanje varijabli i indikatora (konkretnih pojava koje ce se istraivati), _ odredivanje tehnika prikupljanja podataka koje ce se koristiti, _ opis istraivackih instrumenata, _ metode obrade i analize podataka (kvantitativne ili kvalitativne), _ naucno objanjenje teorije u svetlu kojih ce se objanjavati dobijeni podaci, _ znacaj projekta za prevenciju/suzbijanje kriminaliteta.
Glava DRUGA Metode kriminologije

42

Sve napred navedeno treba da bude sadrano i u istraivackom izvetaju koji se pie na kraju istraivanja, s tim to njegov centralni deo cini opis i interpretacija

dobijenih rezultata. Uz to, obicno se daje i predlog za dalja istraivanja.

2. Odredivanje predmeta i cilja istraivanja

Odredivanje predmeta i cilja istraivanja predstavlja polaznu tacku svakog kriminolokog istraivanja. Naime, da bi se pristupilo istraivanju jedne pojave mora se tacno znati koja je to pojava, zbog cega i sa kojim ciljem se eli istraivati. Kada se odredi predmet istraivanja potrebno je korektno postaviti problem, tj. odrediti skup pitanja koja se postavljaju i na koja se eli dobiti odgovor. To se najbolje postie pregledom postojece literature radi saznavanja da li se radi o problemu koji je vec bio predmet istraivanja i, ako jeste, da bi se utvrdilo koji aspekti nisu razjanjeni ili su loe razjanjeni. Elaboracija opsega istraivanja podrazumeva da su odredene granice istraivanja, odnosno da se problematika elaborira u kontekstu opte teorije i da se identifikuje polje posmatranja svakog postavljenog pitanja, tj. da se identifikuju varijable21 i vrste cinjenica koje treba prikupiti.22 To zapravo znaci da se moraju identifikovati i precizirati kako kriminoloki fenomen tako i pojave ciji uticaj na njega ce se ispitivati.

3. Varijable i indikatori

U kriminolokom istraivanju kriminalitet, odnosno kriminoloki fenomen, je po pravilu zavisna varijabla, a pojave ciji uticaj na njega se ispituje su nezavisne varijable. Tako, na primer, ako se ispituje uticaj migracija na kriminalitet, migracije ce uvek predstavljati nezavisnu, a kriminalitet zavisnu varijablu. Medutim, nije iskljuceno ni ispitivanje povratnog uticaja koji kriminalitet vri na drutvene pojave koje ga inace uslovljavaju. Tako su neka novija americka istraivanja utvrdila uticaj koji kriminalitet, posredstvom viktimizacije i straha od zlocina, vri na smanjenje odnosno promenu svakodnevnih aktivnosti ljudi. U ovom slucaju ocito je da su kriminoloke pojave posmatrane kao nezavisne a svakodnevna aktivnost ljudi, odnosno njihov nacin ivota, kao zavisna varijabla.23 Odredivanje indikatora odnosi se na odredivanje konkretnijih pojava koje ce se istraivati kao pokazatelji neke ire pojave koja se ispituje kao zavisna ili nezavisna varijabla (npr. odredivanje pojedinih krivicnih dela preko kojih ce se istraivati imovinski kriminalitet, odredivanje broja ranijih osuda kao indikatora recidivizma itd.).

4. Vremenski i prostorni okvir i uzorak istraivanja

Odredivanje slucajeva koji ce biti predmet ispitivanja najpre obuhvata odredivanje prostora i vremenskog perioda u kome ce biti istraivana pojava koja je predmet istraivanja, a zatim definisanje slucajeva. Odredivanje prostornih i vremenskih granica istraivanja bilo bi, na primer, odredenje da ce se neka kriminoloka pojava, recimo recidivizam, istraivati na podrucju Republike Srbije i da ce biti uzeti u obzir ucinioci koji su krivicno delo izvrili u periodu 1985-1990. god. Definisanje skupa slucajeva koji ce se ispitivati moe se ostvariti tako to ce se ispitivati svi
Kriminologija

43

slucajevi jedne pojave (koricenjem statistike), to ce se odrediti uzorak ili ce se proucavati jedan ili nekoliko interesantnih slucajeva.24 Pri proucavanju kriminaliteta kao masovne pojave, istraivac ce se, po pravilu, orijentisati na prvi ili drugi nacin. U kriminolokim istraivanjima cesto se koristi ispitivanje na uzorku. Iako bi se najpouzdaniji rezultati dobili onda kada bi istraivanjem bili obuhvaceni svi slucajevi javljanja jedne pojave, s obzirom na masovnost kriminolokih pojava, to bi bilo necelishodno jer bi dobijeni rezultati bili u nesrazmeri sa duinom trajanja i cenom kotanja istraivanja. Zbog toga se kriminoloka istraivanja uglavnom ogranicavaju na manji broj pojedinacnih slucajeva pa se na osnovu podataka o njima izvode zakljucci o pojavi u celini. Ti pojedinacni slucajevi odredene kriminoloke pojave koji se neposredno ispituju nazivaju se uzorkom te pojave. Pri formiranju i izboru uzorka moraju se potovati odredena pravila. Pre svega, uzorak mora biti reprezentativan i adekvatan istraivanoj pojavi. Uzorak mora na adekvatan nacin (s obzirom na obeleja i strukturu) i u adekvatnoj meri (broj obuhvacenih pojedinacnih slucajeva) da predstavlja proucavanu pojavu kako bi dobijeni rezultati mogli biti primenjeni na pojavu u celini. Razlikuju se prosti i stratifikovani uzorci. Stratifikovani uzorci koriste se kada se ispituju pojave koje su heterogene, odnosno koje se sastoje iz vie slojeva (stratuma). Tada se prilikom formiranja uzorka vodi racuna da u njega udu jedinice iz svakog sloja i to u skladu sa svojom zastupljenocu, odnosno znacajem u osnovnom skupu.

Prema nacinu izbora jedinica u uzorku razlikuju se uzorak sa odredenom verovatnocom jedinica da budu izabrane u uzorak i uzorak bez te verovatnoce. U kriminolokim istraivanjima koriste se oba tipa uzorka.25 Kod uzorka koji se sacinjavaju po teoriji verovatnoce za svaku jedinicu u osnovnom skupu postoji ista verovatnoca da bude izabrana u uzorak. To su slucajni uzorci za razliku od namernih uzoraka koji nisu odredeni na osnovu teorije verovatnoce. Koriste se i tzv. meoviti uzorci koji se formiraju jednim delom na bazi slucajnog a drugim delom na bazi namernog izbora jedinica, tj. na osnovu prethodnog rasudivanja i izgradenih kriterijuma. U kriminolokim istraivanjima ponekad se koriste i tzv. orijentacioni uzorci koji nisu reprezentativni pa samim tim nisu ni pouzdani za zakljucivanje o ispitivanoj pojavi ali se, u slucaju hitnih i brzih istraivanja mogu pokazati neophodnim i korisnim.26

5. Pravljenje instrumenata

Pravljenje instrumenata podrazumeva stvaranje konkretnog "alata" kojim ce se prikupljati cinjenice. Najcece koriceni istraivacki instrumenti su razni upitnici i protokoli posmatranja pojava. Upitnik predstavlja osnovni instrument za prikupljanje podataka. Sastoji se iz veceg ili manjeg broja pitanja sistematizovanih po srodnosti. Upitnik se koristi za prikupljanje podataka putem ankete, testova licnosti, intervjua, analize sudskih predmeta, policijskih i zatvorskih dosijea i sl. Protokoli posmatranja obuhvataju spisak konkretnih manifestacija pojave koja je predmet posmatranja. Koriste se za prikupljanje cinjenica neposrednim posmatranjem.
Glava DRUGA Metode kriminologije

44

Radi provere valjanosti istraivackih instrumenata vre se probna ili pilot istraivanja. Nakon sprovodenja ovog istraivanja analiziraju se preliminarne cinjenice i otklanjaju se uoceni nedostaci vezani za operacionalizaciju, izbor uzorka ili istraivacke instrumente.

6. Formulisanje hipoteza i konstrukcija modela

Nakon to je izvreno kreiranje operacionog modela istraivanja pristupa se formulisanju polaznih pretpostavki ili hipoteza. Pod hipotezom se podrazumeva hipoteticko-deduktivna konstrukcija postavljena na osnovu cinjenica saznatih prethodnom opservacijom sa ciljem da kasnije bude verifikovana (proverena).27

Drugim recima, na osnovu prethodnog znanja, po pravilu sadranog u teoriji od koje se polo i u rezultatima ranijih istraivanja, pretpostavlja se postojanje odredene veze izmedu pojava koje se ispituju. Bitna karakteristika hipoteze je, dakle, da ona ima odredenu verovatnocu.28 Prema nivou optosti razlikuju se opte (odnose se na skup pojava, npr. Saderlandova teorija diferencijalne asocijacije) i posebne hipoteze (stvaraju se da bi se pretpostavila veza izmedu dve serije pojava, npr. izmedu maloletnicke delinkvencije i razorene porodice). Da bi bila prihvatljiva, hipoteza mora da ispunjava sledece uslove: da se odnosi na pojavu koja se moe posmatrati; da je precizna; da je odredena; da se moe proveriti. Tri glavna izvora hipoteza su: nunost proirenja saznanja, nunost prevazilaenja nedostataka vec stecenog saznanja i potreba stalnog proveravanja valjanosti stecenog saznanja.29 Verifikacija hipoteze zasniva se na sistematskoj opservaciji i vri se u tri etape: analiza varijabli na koje se odnose hipoteze, konstrukcija eksperimentalnog modela i primena tog modela sakupljanjem novih cinjenica, njihovom analizom i interpretacijom radi verifikacije hipoteze. U kriminologiji se za verifikaciju koristi poredenje izmedu eksperimentalne i kontrolne grupe (delinkvenata i nedelinkvenata). Savremena kriminoloka istraivanja ne zadovoljavaju se samo postavljanjem hipoteza vec se sve cece koriste i konstrukcijom modela. Dobro su nam poznate sheme i makete naselja, modeli geometrijskih tela itd. Svako takvo i slicno imitiranje bilo kog predmeta, stvari, procesa ili pojave kao i delatnosti i ponaanja, predstavlja modelovanje. U savremenoj nauci modelovanje se shvata kao opti metodski postupak predstavljanja svih, najraznovrsnijih pojava i to na veoma razlicite nacine. Svaka teorijsko-misaona delatnost predstavlja, pored ostalog i teorijsko modelovanje pojava koja se istrauju. Predmet modelovanja moe biti svaka stvar - proces ili pojava, odnosno svaki predmet fizicke, psihicke, organske, drutvene i misaone stvarnosti, odnosno njegova struktura i funkcionisanje.30 Uopte uzev, model je svaki, teorijski, tj. pojmovni ili stavni ili prakticni realni, predmetu istraivanja analogni sistem pomoci koga se istrauje izvestan osnovni predmet ili sistem. U okviru razlicitih naucnih teorija, u skladu sa njihovim

osnovnim postavkama konstruisani su i razliciti modeli. Medutim, nijedan od tih modela ne moe se upotrebiti kao gotov model istraivanja bilo koje drutvene pojave: u stvari svaki od ovih modela moe posluiti samo kao opta polazna
Kriminologija

45

teorijska skica odnosno kao opte teorijsko uputstvo ili opte teorijsko rukovodstvo istraivanja odredene pojave. U proucavanju kriminaliteta kao masovne pojave koriste se kvanititativni, odnosno logicko-matematicki i kiberneticki modeli zasnovani na jednoj ili vie teorija o kriminalitetu cije postavke se proveravaju istraivanjem. Modeli se po pravilu sastoje od komponenti koje obuhvataju skupove srodnih varijabli za koje je ranijim istraivanjima utvrdeno postojanje povezanosti sa kriminolokom pojavom koja se istrauje. Primena modela je od posebnog znacaja pri proucavanju kauzalnih veza izmedu kriminaliteta i drugih drutvenih pojava, pa se u tom slucaju komponente modela sastoje od skupova nezavisnih i zavisnih varijabli, a preporucuju se i uvodenje varijabli posrednika ili medijatora. Medijatori deluju izmedu nezavisne i zavisne varijable i korisni su za istraivanje interakcija izmedu varijabli, posebno kada povezanost dve varijable zavisi od vrednosti trece koja se naziva i intervenirajucom. 31 Jedan od takvih modela je i model prikazan na sl. 1 koji je primenjen u istraivanju "Uticaj razvoja, socijalnih i personalnih medijatora na kriminalno ponaanje", koje se sprovodilo u Institutu za kriminoloka i socioloka istraivanja u Beogradu.32 Sl. 1. Model uticaja razvoja, socijalnih i personalnih medijatora na kriminalno ponaanje

7. Prikupljanje cinjenica (podataka)

Za prikupljanje cinjenica u kriminologiji koristi se veci broj istraivackih tehnika koje se stalno razvijaju i dopunjuju novim. Primena odgovarajucih tehnika omogucava organizovano prikupljanje cinjenica o kriminalitetu, a izbor konkretne tehnike zavisice od predmeta istraivanja i izabranog metoda. S obzirom na to da je kriminalitet masovna pojava, u njegovom istraivanju vano mesto zauzimaju tehGlava
DRUGA Metode kriminologije

46

nike kvantitativnog karaktera koje omogucavaju merenje kriminaliteta. Medutim, prilikom istraivanja kriminaliteta kao pojedinacne pojave, odnosno kriminalnog ponaanja, koriste se tehnike kvalitativnog karaktera. Prikupljanje cinjenica u kriminologiji vri se posmatranjem, ispitivanjem, merenjem, eksperimentom, upredivanjem, uz pomoc statistike i posebnih tehnika namenjenih evaluaciji tamne brojke, odnosno stvarnog kriminaliteta. U poslednje vreme koriste se i fokus grupe. Takode, u okviru kriminologije su se razvile i posebne tehnike za prikupljanje podataka o kriminalnom ponaanju kao individualnoj pojavi kojima se prikupljaju podaci o pojedinim delinkventima, o pretkriminalnoj situaciji i samom kriminalnom ponaanju.

8. Obrada, naucna interpretacija i objanjenje rezultata istraivanja

Kada su cinjenice o ispitivanoj pojavi prikupljene, vri se njihova kvalitativna analiza ili statisticka obrada. Nakon analize, odnosno obrade, potrebno je izvriti njihov opis, klasifikaciju, pravilnu interpretaciju (tumacenje) dobijenih rezultata i, kao najvanije, dati naucno objanjenje pojave koja je bila predmet istraivanja. Objasniti jednu pojavu (u naem slucaju kriminalitet) znaci odgovoriti na pitanja "zato" i "kako" koja se odnose na prolost, dakle na ono to se vec dogodilo, ali i predvideti buducnost. Objanjenje se dakle odnosi na uzrocnost i predvidanje. Prilikom objanjavanja kriminolokih pojava koristi se analiticki i sinteticki pristup,33 indukcija, dedukcija, komparativno-istorijska i druge metode. Analiza podataka i interpretacija rezultata je najvaniji momenat u celom toku istraivanja. Zato treba voditi racuna da se iskoristi maksimalno ono to rezultati nude, ali i da se izbegne generalizacija koja premauje ono na ta zaista ukazuju dobijeni rezultati. Analiza i interpretacija treba da ostvare sledece ciljeve: identifikacija faktora proucavane pojave, istraivanje meduzavisnosti faktora, evaluacija njihovog znacaja u nastanku ispitivane pojave na optem planu, elaboracija skice njegovog objanjenja i/ili stvaranje potpune teorije (ili modela).34 Za istraivanje povrinskih elemenata jedne pojave, kao to su funkcionalne, korelativne i slicne veze cesto je dovoljna i primena opisanih statistickih metoda i istraivackih tehnika. Medutim, ukoliko se pretenduje na objanjenje ispitivane pojave u dubljem smislu, dakle, na utvrdivanje njenih krajnjih uzroka,

rezultati istraivanja nuno moraju biti posmatrani u kontekstu jedne ili vie optih naucnih teorija od kojih se polo prilikom koncipiranja predmeta istraivanja. Od koje, odnosno od kojih teorija o kriminalitetu se polo u kriminolokom istraivanju, dakle, zavisice i naucno objanjenje ispitivane kriminoloke pojave.

V METODE ISTRAIVANJA KRIMINALITETA KAO MASOVNE DRUTVENE POJAVE (KVANTITATIVNE METODE)

Metode i tehnike koje se primenjuju u izucavanju kriminaliteta kao masovne drutvene pojave u osnovi su odredene samom njegovom prirodom. Iz okolnosti da se radi o posebnom drutvenom fenomenu, a ne o prostom zbiru pojedinacnih kriminalnih ponaanja proizilazi da se mora primeniti opta metodologija drutvenih
Kriminologija

47

nauka, pre svega sociologije, uz prilagodavanje specificnom predmetu istraivanja kriminalitetu. To se odnosi i na sam postupak naucnog saznanja kriminaliteta, odnosno na tok njegovog empirijskog istraivanja. Takode, iz okolnosti da se radi o masovnoj pojavi, proizilazi i dominantan znacaj kvantitativnih metoda, za razliku od izucavanja kriminalnog ponaanja kao pojedinacne pojave u kome se prevashodno koriste kvalitativne metode. Vezano za primenu statistickih metoda u kriminologiji treba napomenuti da su prvi naucnici koji su se bavili problemima kriminaliteta kao masovne pojave bili matematicari koji su koristili kriminalne statistike. Kondorse (Condorcet) je izneo ideju "socijalne matematike" dok su Ketle (Quetelet) i Geri (Guerry) radili na analizi brojcanih vrednosti iznetih u izvetaju o radu krivicnog pravosuda iz 1826. godine a cija relativna stalnost ih je impresionirala. Na osnovu tih pokazatelja oni su uocili prve korelacije medu kojima je posebno znacajna ona koja pokazuje da vremensko kolebanje kriminaliteta predstavlja matematicki shvatljivu funkciju svakodnevnog ivota.35 Danas napredak matematickih nauka i elektronike daje osnova kriminolozima da se nadaju da ce uz pomoc modernih maina ostvariti znatan korak napred u obradi prikupljenih podataka. Primenom savremenih sredstava, posebno primenom racunarske tehnike i modernog softvera za obradu statistickih podataka, kriminologija

moe da dode do izvora svojih podataka na nacine koji su znatno mocniji od ranijih. Primenom statisticke analize otkriva se struktura ispitivane pojave, dakle kriminaliteta, medusobni uticaji cinilaca te strukture i uticaj drugih pojava na kriminalitet i obrnuto, zatim dinamika i tendencije razvitka kriminaliteta i struktura i dinamika srodnih grupa pojava. Prema tome da li je predmet statisticke analize samo struktura ispitivane pojave ili dinamika izvesnih deavanja, ili i medusobni uticaj vie grupa masovnih pojava, razlikuju se tri glavne vrste statisticke analize, odnosno metoda: staticka analiza, dinamicka analiza i korelaciona ili regresivna statisticka analiza i statisticka metoda.36 Jedan od najcece koricenih softverskih paketa u kriminologiji je SPSS. Glavni predmet i svrha staticke analize jeste otkrice rasporeda ucestalosti (distribucije frekvencija) pojava odredenih osobina, izraenih numerickim vrednostima, bez vremenske odredbe, u masi pojava koje se ispituju. Staticko proucavanje pojava distribucije omoguceno je koricenjem teorije i racuna verovatnoce u statistici kao i upotrebom metoda uzoraka. Primenom staticke analize u kriminologiji se dolazi do saznanja o strukturi kriminaliteta prema vrsti kriminalnog ponaanja, prema karakteristikama ucinioca krivicnog dela (pol, starost, zanimanje, kolska sprema, recidivizam i sl.), karakteristikama samog kriminalnog ponaanja (vreme i mesto izvrenja, nacin izvrenja, sredstvo, predmet i sl.) itd. Predmet dinamicke analize su statisticke vremenske serije, a svrha joj je izracunavanje vremenskih varijacija odredene osobine ili vrste pojava. Od ovih vremenskih varijacija osnovne su trendovi i ciklicna i sezonska kolebanja. Utvrdivanje trendova vri se na osnovu pracenja kriminaliteta u celini u duem vremenskom razmaku (od 10 do 20 godina).37 Na osnovu otkrica odredenih trendova u okviru kriminaliteta u odredenom periodu moguce je doci i do odredenih zakljucaka u pogledu njegove drutvene uslovljenosti. Medutim, pri tome treba imati u vidu da na statisticka koleGlava
DRUGA Metode kriminologije

48

banja kriminaliteta mogu uticati i promene u strukturi inkriminacija, promene u kaznenoj

politici i sudskoj praksi, u efikasnosti organa otkrivanja i sl. pa treba u tom pravcu izvriti korekcije prilikom iskazivanja opte statisticke zakonitosti. Na bazi dinamicke analize moe se prognozirati kretanje kriminaliteta (porast, opadanje, stagnacija) i promene u njegovoj strukturi, to je od posebne vanosti za izgradnju adekvatnog sistema prevencije i za dalja naucna istraivanja koja treba da dodu do dubljih etiolokih saznanja o kriminalitetu.38 Statisticke metode omogucavaju i utvrdivanje tzv. relativne velicine kriminaliteta u jednoj zemlji. Naime, pored apsolutne velicine (obima) kriminaliteta, koja se izraava ukupnim brojem izvrenih krivicnih dela i delinkvenata, kriminalitet manifestuje i svoju relativnu dimenziju koja se izraava u kvoti kriminaliteta. Kvota ili stopa kriminaliteta pokazuje broj osudenih lica na 100.000 stanovnika jedne zemlje i izracunava se tako to se ukupan broj osudenih lica u jednoj godini podeli sa brojem koji se dobije kada se ukupan broj stanovnika jedne zemlje podeli sa 100.000. U literaturi se jo naziva i "brojkom kriminaliteta" ili "kvotom delinkvencije". Kvota kriminaliteta se moe odredivati posebno za muko, a posebno za ensko stanovnitvo, kao i za pojedine starosne grupe. Takode, ona se moe prikazivati za odredene grupe i vrste krivicnih dela.39 Uz sve rezerve koje treba imati prema kvoti kriminaliteta kao pokazatelju rasta kriminaliteta, ona je ipak neki orijentir koji ukazuje na stvarni porast broja osudenih lica u odnosu na broj stanovnika, iako razlike u apsolutnim brojkama nisu tako velike. U tom smislu ona je pogodna za poredenje kriminaliteta u zemljama sa razlicitim brojem stanovnika. Prema popisu iz 2002. godine u Srbiji je bilo 7 498 001 stanovnika i 35997 osudenih lica. Kvotu kriminaliteta za 2002. godinu dobicemo na sledeci nacin: 35997 7 498 001:100 000 = 480 (74,9) Tako dobijamo da je u Srbiji u 2002. bilo osudeno 480 lica na svakih 100.000 stanovnika. Uz pomoc dinamicke analize, odnosno statistickih metoda, odreduje se i gustina kriminaliteta, kroz koju se izraava ucestalost vrenja krivicnih dela na odredenom

podrucju ili, tacnije receno, vremenski razmak vrenja pojedinih krivicnih dela s obzirom na jedinicu stanovnitva (obicno 100.000 stanovnika). Izracunavanje kvote i gustine kriminaliteta znacajno je za ocenu njegovog kretanja u pojedinim zemljama, za uporedna istraivanja i davanje komparativnih ocena o kretanju kriminaliteta u razlicitim zemljama, za usmeravanje preventivnih akcija u odredenim vremenskim i prostornim okvirima i sl.40 Naravno, rezultati takve statisticke analize moraju biti interpretirani sa rezervom imajuci u vidu vec pomenute nedostatke statistickih podataka, posebno neiskazivanje tamne brojke kriminaliteta. Korelaciona statisticka analiza ispituje medusobne zavisnosti u razvitku dve ili vie grupa pojava. Kao najsloenija, ova metoda predstavlja sintezu staticke i dinaKriminologija

49

micke analize. Konacni cilj svih vrsta i oblika statisticke analize, a narocito korelacione analize, jeste otkrice statistickih zakonitosti vezanih za javljanje one masovne pojave koja se ispituje. Uz pomoc korelacione analize moguce je utvrditi odnos izmedu kriminaliteta i drugih drutvenih pojava, kao to su: politicki sistem, ekonomski sistem, drutveni razvoj, drutvena pokretljivost, profesionalna stabilnost, rat, revolucija, demografija, narkomanija, alkoholizam itd. Primenom korelacione analize utvrduje se postojanje povezanosti izmedu kriminaliteta i drugih drutvenih pojava, znacajnost i smer (pozitivna ili negativna korelacija) te povezanosti. Prilikom primene ove metode, medutim, treba biti oprezan jer postojanje korelacije izmedu kriminaliteta i neke pojave ne daje osnova za zakljucivanje o uzrocima kriminaliteta. Tabelarno i graficko predstavljanje statistickih serija i matematickih funkcija je takode jedan od bitnih momenata statisticke metode. Ocena ili sud o pravoj sredini cele skupine, na osnovu sredine uzorka (aritmeticka sredina) i odstupanja od sredine skupine (standarna devijacija) jesu osnovni metodski postupci statisticke metode uzorka. Statisticka metoda je u osnovi induktivno-generalizatorska jer se njome na osnovu obeleja izvesnog broja clanova neke skupine ili serije pojava ili dogadaja, izvodi opti zakljucak o prosecnom obeleju (ucestalosti, distribuciji, devijaciji od

prave sredine itd.) u celoj skupini ili masi pojava. Njen gnoseoloki znacaj sastoji se u tome to se jedino pomocu statisticke metode mogu, na relativno egzaktan nacin saznati opta odredenost, pravilnosti i zakonitosti ispitivanih pojava.41 No, njenom primenom ne mogu se otkrivati i saznavati kauzalne veze i odnosi. Ne treba, naime, izgubiti iz vida to da se zapravo radi o metodi pomocu koje se vri analiza, odnosno obrada prikupljenih cinjenica, ali ne i o metodi koja je dovoljna za potpuno objanjenje ispitivane pojave.42

1. Tehnike za prikupljanje podataka o kriminalitetu kao masovnoj pojavi

Za prikupljanje podataka o kriminalitetu kao masovnoj pojavi najcece se koristi ispitivanje (ankete i intervjui), uporedivanje i merenje. Za prikupljanje podataka o kriminalitetu od posebnog znacaja su statistike kriminaliteta, kao i tehnike za prikupljanje podataka o tamnoj brojci i osecanju nesigurnosti, odnosno straha od kriminaliteta. 1.1. Ispitivanje (anketa i intervju) Ispitivanje je tehnika prikupljanja cinjenica koja se zasniva na postavljanju pitanja o kriminalnom ponaanju, delinkventu i rtvi. U zavisnosti od toga da li se pitanja postavljaju usmeno ili ispitanik pismeno odgovara na pitanja postavljena u upitniku, razlikuju se intervju i anketa. Anketa se vri putem unapred pripremljenih anketnih upitnika koji se daju ispitaniku da ih sam popuni. Koristi se kako za ispitivanje delinkvenata, tako i drugih lica i rtava.43 Pri tome se kao istraivacki instrument najcece koristi struktuirani upitnik koji podrazumeva detaljno struktuirana pitanja i ponudene moguce odgovore. Intervju moe biti sproveden u vidu slobodnog razgovora (nevezani ili nestruktuirani intervju) ili na osnovu unapred pripremljenih pitanja (vezani ili struktuirani intervju). U prvom slucaju ispitivac pitanjima samo inicira i podstice kazivanje
Glava DRUGA Metode kriminologije

50

ispitanika kome se ostavlja puna sloboda u pogledu izlaganja cinjenica koje su predmet ispitivanja. U drugom slucaju ispitivac se u ispitivanju strogo pridrava unapred pripremljenih pitanja. Za prikupljanje podataka o kriminalitetu kao masovnoj pojavi koriste se struktuirani ili polustruktuirani upitnik (kombinacija otvorenih i

zatvorenih sa ponudenim odgovorima, pitanja). Prikupljanje podataka na ovaj nacin najcece se vri intervjuisanjem delinkvenata, rtava i drugih lica koja mogu pruiti podatke o krivicnom delu i delinkventu. Intervju se najcece vri u neposrednom razgovoru, ali u novije vreme sve se vie rade telefonski intervjui, odnosno intervjui uz pomoc kompjutera i telefona (CATI). Prilikom postavljanja pitanja, bilo da se to cini usmenim ili pismenim putem, treba voditi racuna da se ona odnose na predmet ispitivanja, tj. da budu podobna da se pomocu njih prikupe potrebne cinjenice. Pitanja treba da budu pravilno sistematizovana i rasporedena, jasno formulisana. Prilikom formulisanja pitanja treba voditi racuna i o psihickom momentu: pitanja ne treba da budu predugacka, odnosno ne smeju zahtevati preopirne odgovore (najbolje je ostaviti ispitaniku da se opredeli izmedu ponudenih odgovora); pitanja treba tako da budu kombinovana, odnosno treba da imaju takav redosled da obezbede maksimalnu koncentraciju ispitanika i smanje na minimum opasnost od mehanickog odgovaranja; treba maksimalno izbegavati pitanja na koja se moe pretpostaviti da ispitanici na njih nece znati ili nece hteti da odgovorei; anketa, odnosno intervju, u celini, ne sme da traje dugo itd. Svojom specificnocu i sloenocu, od ostalih oblika intervjuisanja koja se vre u cilju prikupljanja cinjenica u kriminologiji, posebno se izdvaja intervjuisanje osudenih lica u zatvorima i drugim ustanovama. Da bi se prikupljanje cinjenica u ovim ustanovama obavilo sa uspehom preporucuje se da se intervjuisanje odrava u posebnoj prostoriji koja to manje podseca na zatvorsku atmosferu i bez prisustva zatvorske administracije. Lice koje vri intervjuisanje treba da se potrudi da sa ispitanicima uspostavi kontakt na bazi to veceg poverenja. U tom cilju, lice koje vri intervju treba da upozna ispitanike sa okolnocu da se ispitivanje vri u naucne svrhe, kao i da ce se dobijeni podaci drati u strogoj tajnosti i nece biti koriceni od strane zatvorske administracije i u vezi sa reimom izdraavanja kazne.44 Iako se intervjuom i anketom moe dobiti dosta korisnih podataka, prilikom njihove analize mora se biti oprezan s obzirom na mogucu subjektivnost ispitanika koja moe uticati na stvaranje nerealne slike o ispitivanoj pojavi. Zbog toga se preporucuje

provera na ovaj nacin dobijenih podataka podacima dobijenim drugim tehnikama.45 1.2. Uporedivanje Uporedivanje je tehnika koja se koristi za prikupljanje podataka o kriminalitetu u raznim vremenskim periodima, na raznim geografskim podrucjima, kao i s obzirom na razlicite karakteristike delinkvenata (tipovi delinkvenata) i samog kriminalnog ponaanja (tip kriminaliteta, objekat napada i sl.). Primenom ove tehnike moguce je pratiti razvoj i rasprostranjenost neke kriminalne pojave, kao i veze i odnose izmedu delova neke pojave u razlicitim periodima, odnosno veze izmedu razlicitih pojava. U kriminologiji se uporedivanje posebno koristi za ustanovljavanje razlika izmedu delinkventne i nedelinkventne populacije, odnosno za poredenje uticaja pojeKriminologija

51

dinih drutvenih faktora na jednu i drugu populaciju (koricenje kontrolnih grupa), to je od nespornog znacaja za proucavanje uzrocnosti. 1.3. Merenje Merenje predstavlja takav oblik posmatranja kriminalnog ponaanja pomocu kojeg se dobijaju podaci kvantitativnog karaktera o ispitivanoj pojavi. Posebno je zastupljeno u psihologiji prilikom utvrdivanja psihickih karakteristika licnosti. Samim tim, u kriminologiji se merenje najcece koristi za prikupljanje podataka o licnosti delinkventa i to o: inteligenciji, motivaciji, stavovima, agresivnosti, sugestibilnosti i sl. To se obicno vri uz pomoc psiholokih testova koji se sastoje iz niza pitanja ili tvrdnji, rasporedenih na sistematican nacin. Testovi moraju biti prilagodeni kako ispitivanoj populaciji tako i drutvenoj sredini iz koje ona potice. Jedan od poznatijih testova jeste Rorahova proba koja se koristi u prikupljanju cinjenica u oblasti maloletnicke delinkvencije. U cilju merenja pojava u kriminologiji se koriste i sociometrijski metodi. Oni su posebno pogodni za ispitivanje malih kriminalnih grupa (gangovi). 1.4. Statistika kriminaliteta Dok se navedenim tehnikama merenja mogu meriti samo pojedine strane kriminalnog ponaanja, statistike kriminaliteta omogucavaju merenje kriminaliteta kao masovne pojave u celini. Termin statistika kriminaliteta upotrebljava se u dvostrukom znacenju: kao skup cinjenica (evidencija) kriminaliteta na odredenom

podrucju i kao naucni metod. U ovom odeljku bice reci o statistici kao skupu cinjenica o kriminalitetu do koga se dolazi sistematicnim prikupljanjem podataka od dravnih organa koricenjem statistickih upitnika, odnosno kao o izvoru podataka o kriminalitetu. Statistike mogu biti javne i privatne (stvorene od strane istraivaca), nacionalne i medunarodne, policijske, statistike javnih tuilatava i sudske. Ranije statistike, posebno sudske, uivale su veliko poverenje. Danas, medutim, pod uticajem kriminologije drutvene kontrole, veliki broj kriminologa kritikuje te statistike, smatrajuci da one ne omogucavaju merenje kriminaliteta. One zapravo omogucavaju merenje aktivnosti represivnih organa. Drugim recima, veci broj krivicnih dela evidentiran sudskom statistikom ne znaci da je zaista dolo do povecanja kriminaliteta u nekom drutvu, vec se u stvari radi o povecanoj aktivnosti pravosudnih organa.46 Uz rezerve koje proisticu iz njihovih nedostataka (o kojima ce biti vie reci u narednim izlaganjima), statistike kriminaliteta daju podatke (licni podaci) o delinkventima, o vrsti krivicnih dela koja se evidentiraju, o obimu i strukturi kao i o dinamici i rasprostranjenosti kriminaliteta. Statistike omogucavaju opis evolucije kriminaliteta i to: dugotrajne tendencije kretanja kriminaliteta (trendovi), sezonske varijacije i neocekivana kretanja (npr. usled rata). Kriminalne statistike omogucavaju da se dode do saznanja o razlikama koje postoje u raznim zemljama. Ranije se to cinilo poredenjem nacionalnih statistika, dok se od pedesetih godina 20. veka pocinju stvarati prave medunarodne statistike zasnovane na jedinstvenom sistemu registrovanja krivicnih dela i ucinilaca.
Glava DRUGA Metode kriminologije

52

Kritike upucene statistici u novije vreme dovele su do naputanja poredenja nivoa kriminaliteta i njegovom zamenom poredenjem tendencija kriminaliteta. Ovo se cini posebno zbog razlika na kojima pocivaju nacionalne statistike (razlicita zakonodavstva, razni nedostaci, odsustvo statistike za pojedina krivicna dela i dr.). Statistike kriminaliteta mere bilo prijavljeni kriminalitet (policijske), bilo kriminalitet koji je bio predmet optuenja u krivicnom postupku (tuilacke) ili presudeni kriminalitet (sudske). Nijedna statistika, medutim, ne belei stvarni kriminalitet.

S tim u vezi treba ukazati na razliku koja postoji izmedu prividnog, legalnog i stvarnog kriminaliteta. Pod prividnim kriminalitetom podrazumeva se skup svih dela koja su prijavljena bez obzira da li predstavljaju krivicna dela ili ne, dok legalni kriminalitet cine samo ona dela koja su utvrdena kao krivicna dela sudskim putem. Stvarni kriminalitet jeste skup prijavljenih dela i dela koja nisu prijavljena, odnosno poznata policiji, ali objektivno imaju karakter krivicnih dela. Stvarni kriminalitet ostaje nepoznat, pa izmedu prijavljenog i stvarnog kriminaliteta postoji deo kriminaliteta koji se naziva tamna brojka kriminaliteta (fr. le chiffre noir, engl. dark number, nem. dunkelfeld) ili prikriveni kriminalitet (fr. criminalite cachee, engl. hidden criminality).47 Ranije se smatralo da je sudska statistika najblia stvarnom kriminalitetu, dok medu savremenim kriminolozima preovladava shvatanje da je to policijska statistika. U prilog tome navodi se da se u postupku kretanja od policije preko tuioca do suda vri selekcija odnosno filtriranje u kome se gubi znatna kolicina kriminaliteta ili vri njegova transformacija deformacija.48 Drugim recima, to trostruko filtriranje (pod pretpostavkom da je uspeno izvreno), omogucava da ostane nepoznat dobar deo stvarnog kriminaliteta. Zbog toga, upravo na nivou policijskih statistika, moemo imati najpribliniju sliku realnog kriminaliteta u sociolokom smislu.49 Medutim, nisu retki ni kriminolozi, posebno oni sa pravnom orijentacijom, koji smatraju najpouzdanijom sudsku statistiku, s obzirom na to da ona obuhvata samo ona dela koja su sudskim putem utvrdena kao takva.50 Oni, naime, smatraju da u policijsku statistiku, pored dela realnog kriminaliteta, ulaze i ponaanja koja se ne mogu smatrati kriminalnim, odnosno koja se uopte nisu dogodila (u slucaju lanih optubi, na primer). Razlika izmedu stvarnog i prividnog, odnosno legalnog kriminaliteta nastaje ne samo zbog filtriranja od strane organa represije vec i zbog nedostatka dovoljnog broja policajaca, odnosno zbog slabe opremljenosti policijskih slubi (npr. slabo otkrivanje vonje u pijanom stanju i sl.). Takode, razlike nastaju i zbog nespremnosti rtve da prijavi delo, bilo jer sumnja u efikasnost policije i pravosudnih organa, bilo zato to pribegava nekoj vrsti privatnog ostvarivanja pravde (od krada u robnoj kuci

na primer) ili se boji za sopstvenu reputaciju. Takode, svedoci nekada odbijaju da svedoce jer ele da izbegnu neprijatnosti koje nosi postupak ili iz drugih razloga ele da se ignorie njihovo prisustvo na mestu dogadaja. Poznato je, naime, da u drutvu postoji veoma rasprostranjena odbojnost prema denuncijaciji.51 Evidentno je, dakle, da znatan deo kriminalnih ponaanja ostaje nepoznat. Postojanje tamne brojke bilo bi manje problematicno za nauku kada bi broj neotkrivenih kriminalnih ponaanja bio konstantan, bilo u jednom periodu bilo za odredenu vrstu kriminalnog ponaanja. Ali nije tako: povecanje broja slubi za otkrivanje ili povecanje njihove aktivnosti smanjuje tamnu brojku, a povecanje presudenog ili poliKriminologija

53

cijski evidentiranog kriminaliteta nije dokaz da se povecao realni kriminalitet. Nasuprot tome, smanjivanje tih slubi ili smanjivanje njihove aktivnosti povecava tamnu brojku. U velikom broju slucajeva, ukupni efekti policije ostaju isti, njihova aktivnost se smanjuje u jednom, a povecava u drugom sektoru; statistike ne pokazuju tu fluktuaciju kriminaliteta iz jednog u druge sektore iako se vri modifikacija tamnih brojki u raznim sektorima. Zbog toga statistike, posebno u periodu rata ili krize, treba interpretirati oprezno.52 Medutim, statistike su problematicne ne samo zato to ne mere realni kriminalitet, vec se postavlja i pitanje vrednosti onoga to mere. Uglavnom im se upucuju dve vrste kritika: jedna se odnosi na netacnost usled nenamernih greaka, a druga na smiljeno falsifikovanje podataka. Do netacnosti usled nenamernih greaka dolazi kako usled greaka u reagovanju organa represije (sudske greke, na primer, usled kojih biva utvrdeno kao krivicno delo ono ponaanje koje to u stvari nije ili obrnuto) ili usled greaka prilikom prikupljanja, posebno pri popunjavanja statistickih upitnika u sudovima, odnosno obrade podataka. Do falsifikovanja podataka u zapadnim zemljama dolazi u cilju smanjenja osecanja nesigurnosti koje je zbog masovnosti kriminaliteta jako rasprostranjeno medu gradanima. U socijalistickim zemljama to se cinilo radi koricenja statistike u propagandne svrhe, odnosno u cilju stvaranja u javnosti onakve slike o kriminalitetu kakva je odgovarala potrebama tekuce politike.53

Pored tamne brojke, dolazi i do stvaranja "brojke preterivanja". "Brojka preterivanja" se, naime, odnosi na one aktivnosti koje se prikazuju kao kriminalne, iako to nisu (l' exes total), odnosno na one kriminalne aktivnosti kojima se pridaje veca teina od one koju one stvarno ispoljavaju (l exes partial). 1.5. Tehnike prikupljanja podataka o stvarnom kriminalitetu Nemogucnost da se utvrdi tamna brojka kao i okolnost da ona nija ista u raznim periodima, bilo u ukupnom kriminalitetu bilo u pojedinim vrstama kriminaliteta, stvara probleme u dolaenju do saznanja o kriminalitetu i to kako o obimu, oblicima i prostornoj rasprostranjenosti kriminaliteta tako i o njegovim uzrocima jer se ignorie kako i zato su izvrena ta dela kao i licnost njihovih ucinilaca (starost, pol, nacionalnost, karakter i sl.).54 U krilu savremene kriminologije u cilju ispravljanja nedostataka oficijelne statistike javljaju se nove tehnike evaluacije kriminaliteta. Najvanijim medu njima smatraju se: tehnike saznavanja tamne brojke i tehnike ispitivanja osecanja nesigurnosti. 1.5.1. Tehnike saznavanja tamne brojke kriminaliteta Radi saznavanja tamne brojke kriminaliteta u savremenoj kriminologiji uglavnom se koriste tri vrste tehnika prikupljanja podataka: ankete sa samoprijavljivanjem delinkvenata ("self reported delinquency"), ankete o viktimizaciji ("victimization survey") i ankete sa licima koja su u vrenju svoje delatnosti u situaciji da saznaju za izvrena kriminalna ponaanja.55 Ankete sa samoprijavljivanjem sastoje se u ispitivanju uzorkom obuhvacenih osoba o tome da li su bile pocinioci nekog kriminalnog ponaanja i, ako jesu, kakve posledice su ta ponaanja imala. One se, dakle, zasnivaju na priznanju ucinilaca.56 Ova tehnika prikupljanja podataka o tamnoj brojci razvila se posle II svetskog rata
Glava DRUGA Metode kriminologije

54

najpre u SAD i drugim anglo-saksonskim zemljama, zatim u skandinavskim zemljama i SR Nemackoj. U mnogim zemljama, medutim, ova tehnika je jo skoro nepoznata. Uz pomoc anketa sa samoprijavljivanjem delinkvenata prikupljaju se podaci koji su podobni za ocenu stvarnog broja delinkvenata, za poredenje registrovanih i

neregistrovanih delinkvenata, za proucavanje kriminalne karijere kao i za stvaranje kontrolnih grupa od osoba za koje se pretpostavlja da su nevine. Takode, na ovaj nacin dolazi se indirektno i do saznanje o nacinu odlucivanja policije o hapenju i gonjenju odnosno negonjenju njoj poznatih delinkvenata pa tako, jednim delom, omogucava i prikupljanje podataka o zloupotrebi moci usled koje dolazi do selektivnog gonjenja za pojedina kriminalna ponaanja. Ova tehnika ima ozbiljan nedostatak u tome to daje veoma nepreciznu sliku tamne brojke. Naime, nijedna dosadanja anketa nije bila zasnovana na dovoljno reprezentativnom uzorku s obzirom na to da su se dobijeni podaci odnosili samo na one koji su priznali krivicu, a njih je manje cak i od onih oficijelno registrovanih.57 To je bio jedan od razloga pojacanog interesa za ankete o viktimizaciji do kojeg je dolo ezdesetih godina 20. veka. Ankete o viktimizaciji odnose se na ispitivanje grupe osoba obuhvacenih uzorkom o tome da li su bile rtve nekog kriminalnog ponaanja i, ako jesu, o kojem se kriminalnom ponaanju radi. One se, dakle, za razliku od anketa sa samoprijavljivanjem koje se zasnivaju na svedocenju delinkventa, zasnivaju na svedocenju rtve. One su takode zacete u SAD i proirile se odatle u druge anglosaksonske i evropske zemlje, dok su u drugim zemljama, ukljucujuci i nau, vrene samo izuzetno. Cilj ovih anketa je prikupljanje podataka o obimu, strukturi i prirodi stvarnog kriminaliteta, karakteristikama njegovih ucinilaca i rtava, razlozima zbog kojih neka krivicna dela nisu statisticki registrovana iako su prijavljena od strane rtve, kao i razlozima neprijavljivanja krivicnih dela od strane same rtve. Nedostaci ove tehnike su u tome to ona omogucava saznavanja samo kriminaliteta koji se vri prema fizickim licima kao i to to sva dela koja prijavljuju rtve nisu uvek i objektivno krivicna dela vec su nekada to samo po oceni rtve. Podaci dobijeni na ovaj nacin cesto su netacni zbog greaka u pamcenju, s obzirom na to da se rtve pitaju o viktimizacijama koje su im se dogodile u odredenom vremenskom periodu (obicno jedna ili dve godine). Takode, one se obicno odnose na viktimizaciju na odredenom prostoru a rtve prijavljuju i viktimizacije koje su doivele na drugim

mestima.58 Medutim, uprkos svojim nedostacima one predstavljaju za sada najpogodniju tehniku prikupljanja podataka o stvarnom kriminalitetu i to posebno kada se, kao to je to slucaj u SAD, sprovode na citavom stanovnitvu uz pomoc dravnih organa koji su zadueni za prikupljanje i obradu podataka o kriminalitetu. Na taj nacin one predstavljaju svojevrsni pandan klasicnim statistikama kriminaliteta, ali su, za razliku od statistika, njihovi izvori podataka primarni, a dobijeni rezultati u mnogo vecoj meri odraz stvarnog stanja kriminaliteta, a manje slika rada policije i pravosudnih organa. Ove tehnike omogucavaju i prikupljanje podataka o raznim oblicima zloupotrebe moci o kojima je posredstvom statistike nemoguce dobiti podatke bilo zato to se, uprkos svojoj inkrimisanosti, ne gone, bilo zato to, uprkos medunarodnoj obavezi, u konkretnom nacionalnom zakonodavstvu uopte nisu sankcionisani.
Kriminologija

55

Za otkrivanje tamne brojke kriminaliteta znacajne su i ankete koje se vode sa licima za koja se pretpostavlja da imaju informacije o kriminalnim ponaanjima na primer, sa direktorima i osobljem hotela ili velikih prodavnica, saobracajnih preduzeca, zdravstvenih ustanova, slubi koje kontroliu finansijsko poslovanje preduzeca i sl.59 Ovim anketama dobija se daleko priblinija slika o stvarnom broju izvrenih krada u prodavnicama, posebno u robnim kucama i samouslugama, o raznim oblicima devijantnog postupanja u privredi, o kradama i prevarama u saobracaju, o organizovanom kriminalitetu, o nasilju u porodici kao i o seksualnom nasilju i seksualnim zloupotrebama, posebno dece, jer je broj prijava od strane rtava u ovim oblastima daleko ispod njihovog stvarnog broja. 1.5.2. Tehnike prikupljanja podataka o osecanju nesigurnosti (strahu) od kriminaliteta Savremena kriminologija sve se vie zanima za merenje osecanja nesigurnosti koje kod ljudi izaziva kriminalitet, odnosno njihova ocena, odnosno slika koju imaju o kriminalitetu. To se postie anketama sa irokim slojevima stanovnitva koje se

cesto sprovode u kombinaciji sa anketama o viktimizaciji. Osecanje nesigurnosti se, prema Gasenu, sastoji iz straha od kriminaliteta kao emocionalnog dranja i preokupacije kriminalitetom kao intelektualnog stava.60 Iako sa istim znacenjem u americkoj kriminolokoj literaturi umesto osecanja nesigurnosti odomacen je pojam strah od zlocina ("fear of crime"). Uz pomoc anketa o strahu od zlocina, koje su zacete i do sada najvie i koricene u SAD, dolazi se do podataka o tome u kojoj meri se ljudi (ukupno posmatrano i s obzirom na pojedine karakteristike kao to su pol, uzrast, socijalni status, zanimanje i sl.) osecaju ugroenim od kriminaliteta u sredini u kojoj ive, o strukturi kriminalnih ponaanja od kojih se osecaju ugroenim kao i razlicitim faktorima koji su uticali na njihovo osecanje nesigurnosti. U novije vreme ova tehnika pocela se razvijati i u naoj zemlji.61 Kao osnovni nedostatak ove tehnike navodi se da podaci do kojih se njenom primenom dolazi nisu indikatori obima i tendencija u evoluciji kriminaliteta s obzirom na to da su dosadanja istraivanja mahom pokazala da na sliku koju ljudi imaju o kriminaliteta kao i na njihov osecaj nesigurnosti uticu drugi faktori u vecoj meri nego kretanje samog kriminaliteta. Medutim, uprkos ociglednoj nepodobnosti za merenje nivoa kriminaliteta, ove tehnike su od nespornog znacaja za utvrdivanje nivoa ostvarenosti subjektivne dimenzije prava na sigurnost - prava da se ljudi osecaju sigurnim od kriminaliteta - kao osnovnog ljudskog prava.62 Iako na njega, pored samog kriminaliteta, uticu i drugi faktori, strah od kriminaliteta u sve vecem broju savremenih drutava postaje ozbiljan drutveni problem pa se upoznavanje sa njegovim dimenzijama, karakteristikama i uzrocima postavlja kao imperativ savremene kriminologije. Podaci dobijeni ovom tehnikom samim tim predstavljaju ne samo osnovu za utvrdivanje uzroka osecanja nesigurnosti, odnosno straha od kriminaliteta, vec predstavljaju i solidnu podlogu za izgradnju odgovarajuce strategije borbe protiv kriminaliteta.
Glava DRUGA Metode kriminologije

56 VI METODE I TEHNIKE SAZNAVANJA KRIMINALNOG PONAANJA KAO POJEDINACNE POJAVE (KVALITATIVNE METODE)

Metoda proucavanja individualnih slucajeva kriminalnog ponaanja sastoji se u proucavanju pojedinacnih slucajeva kriminalnog ponaanja, odnosno u proucavanju pojedinih delinkvenata u vezi sa njihovim kriminalnim ponaanjem (eng. case study ili life history method).63 U svojoj osnovi to je jedan kvalitativni metod, za razliku od kvantitavnih metoda koji su primereniji proucavanju masovnih pojava, pa se kao takvi i primenjuju u istraivanju kriminaliteta kao masovne pojave. Ovakvo proucavanje podrazumeva vie intenzivno nego ekstenzivno orijentisano istraivanje, pa se njime po pravilu obuhvata manji broj slucajeva, s tim to oni moraju biti tipicni za proucavanu pojavu. Prilikom proucavanja individualnih slucajeva kriminalnog ponaanja, s obzirom na to da se polazi od konkretnih slucajeva i da se moraju sagledati svi njegovi elementi, vanu ulogu igraju metode analize i indukcije, kao i ekipni rad i interdisciplinarni pristup. Za ovu vrstu ispitivanja stoga su posebno pogodne kaznenopopravne i vaspitne ustanove.

1. Karakteristike primene kvalitativnih metoda u kriminologiji

Pri koricenju metode izucavanja individualnih slucajeva nastoji se da se dode do saznanja o svim objektivnim i subjektivnim okolnostima i uslovima koji su omogucili kriminalno ponaanje odredenog lica, tj. nastoji se da se ispitivanje orijentie na saznavanje "situacije" dela i delinkventa.64 Utvrduju se kako cinjenice koje se odnose na razvitak licnosti (istorijske), tako i one koje su delovale u vreme izvrenja krivicnog dela (situacione) jer se smatra da se na osnovu njihove analize moe utvrditi etiologija svakog pojedinog delinkventa. Primera radi navecemo neke od relevantnih cinjenica do kojih se nastoji doci ovakvim proucavanjem: podaci o delinkventu kao to su podaci o starosti, polu, zanimanju, porodicnom stanju, materijalnom stanju, mestu stanovanja, drutvenom statusu, ranijem kanjavanju, crtama licnosti delinkventa i sl., kao i podaci situacionog karaktera koji se odnose na kriminalno ponaanje, kao to su okolnosti pod kojima je delo izvreno, vreme i mesto izvrenja, podaci o rtvi i sl. Za kvalitativne metode karakteristicno je koricenje malog uzorka (obicno namernog), ili analiza pojedinacnih, tipicnih slucajeva (studija slucaja, eng. case study). Za proucavanje grupa (vecih ili manjih, slucajno ili namerno odredenih)

delinkvenata, bitno je da se uzorkom po pravilu obuhvataju svi slucajevi iz odredene grupe, i to tako da se proucavaju pojedinacno, kao studije slucajeva, s tim to se rezultati ispitivanja uvek daju za celu grupu. Moguce je, medutim, ovaj metod primeniti i na proucavanje reprezentativnog uzorka neke grupe, ali se u tom slucaju dobijeni zakljucci mogu odnositi samo na onaj tip delinkvenata kome pripadaju delinkventi iz ispitivane grupe. Ovaj metod narocito se koristi za izucavanje maloletnickih bandi i posebno je razvijen u SAD.65 Takode, metod je pogodan i za proucavanje delinkventnih grupa u zatvorima i kazneno-popravnim i vaspitnim ustanovama. Ovakva istraivanja su u praksi cesta, s obzirom na to da se u tim
Kriminologija

57

ustanovama delinkventna populacija koja je predmet ispitivanja nalazi na okupu, to omogucava vrenje intenzivnih kriminolokih i penolokih istraivanja. Od tehnika prikupljanja podataka koriste se intervju, posredno i neposredno posmatranje, analiza sadraja (na primer, sudski predmeti, novinski tekstovi, dokumentacija socijalnih ustanova), eksperiment, a u poslednje vreme sve vie i fokus grupe. Najcece koriceni istraivacki instrumenti su polustruktuirani i nestruktuirani upitnik i protokol posmatranja, koje karakteriu preteno otvorena pitanja, odnosno kombinacija otvorenih i zatvorenih pitanja. Pitanja mogu biti manje ili vie uoptena, grupisana po srodnosti ili negrupisana. Nestruktuirani upitnik se moe sastojati i iz jednog opteg pitanja, npr. Moete li mi opisati Va ivot od momenta kada ste izvrili prvo krivicno delo do danas? Kvalitativna obrada i analiza podataka podrazumevaju detaljno icitavanje dobijenog materijala, uocavanje slicnosti i razlika, grupisanje odgovora na isto pitanje ili drugih slicnih podataka, a zatim njihovo dalje grupisanje, razvrstavanje, uocavanje veza sa drugim odgovorima, odnosno pojavama. Pri tome, neophodno je izvriti i horizontalnu i vertikalnu analizu podataka. Na primer, utvrdivanje slicnosti i razlika u dogadajima koji su prethodili izvrenju krivicnog dela ubistva od strane osoba obuhvacenih uzorkom bi bilo primer horizontalne analize, dok bi utvrdivanje veza izmedu raznih dogadaja u ivotu svakog pojedinacnog ubice iz uzorka primer

vertikalne analize. Nakon izvrene analize, odnosno raclanjavanja konkretnog kriminalnog ponaanja i licnosti delinkventa koristi se metoda sinteze, kako bi se pojedinacno kriminalno ponaanje sagledalo i objasnilo u sklopu odredenih drutvenih prilika i uticaja. Za kvalitativni metod je karakteristicna i sukcesivna analiza, modifikovanje istraivackih instrumenata tokom trajanja prikupljanja podataka, samoedukacija koja se ostvaruje uporedo sa istraivanjem i koricenje follow-up intervjua u cilju dobijanja dodatnih podataka. Danas postoji citav niz kompjuterskih programa koji mogu biti od pomoci u kvalitativnoj obradi podataka, posebno za tekstualno pretraivanje dobijenih podataka, kodiranje i sl. Najpoznatiji su Atlas, Etnograph, Nudist i WinMax.

2. Opte tehnike prikupljanja podataka o kriminalnom ponaanju kao individualnoj pojavi koje se koriste u kriminologiji66

2.1. Posmatranje Posmatranje predstavlja neposredno ili posredno opaanje cinjenica vezanih za kriminalno ponaanje, delinkventa i rtvu. Neposredno posmatranje podrazumeva neposredno opaanje cinjenica koje se ticu predmeta istraivanja. Na ovaj nacin po pravilu se prikupljaju dve vrste cinjenica i to: cinjenice vezane za pretkriminalnu situaciju i situaciju dela (vreme i mesto izvrenja krivicnog dela, predmet i sredstvo izvrenja krivicnog dela, stadijum izvrenja i sl.) i cinjenice koje se odnose na delinkventa (biopsiholoke i socio-demografske karakteristike, motivi, ranija osudivanost i sl.). Sve cece pri realizovanju kriminolokih istraivanja prikupljaju se i cinjenice o rtvi (bio-psiholoke i socio-demografske karakteristike rtve).
Glava DRUGA Metode kriminologije

58

Prilikom neposrednog posmatranja neophodno je obezbediti da posmatrac svojim prisustvom ne ometa normalan tok odvijanja pojave koja se posmatra. S obzirom na to da se radi o pojavi koja je podlona krivicnom gonjenju i kanjavanju ona se najcece i deava na skrovitom mestu, a svako posmatranje, odnosno prisustvo trecih lica smatra se opasnocu od otkrivanja i krivicnog gonjenja. Zbog toga je neposredno posmatranje pogodnije za prikupljanje cinjenica o krivicnim delima koja

su vie situacionog karaktera, odnosno do kojih dolazi prilikom vrenja nekih, inace zakonom dozvoljenih i cak korisnih delatnosti (npr. saobracajna krivicna dela, nepreduzimanje mera zatite na radu, ekoloka krivicna dela), koja se vre na javnim mestima (npr. depne krade, krade u samouslugama), kao i za prikupljanje cinjenica o zatvorskoj populaciji (penoloka istraivanja) i o reakciji organa formalne drutvene kontrole (policija, javni tuioci, sudije, zatvorsko osoblje).67 Poseban vid neposrednog posmatranja jeste posmatranje sa ucestvovanjem. Putem ovog posmatranja cinjenice se prikupljaju tako to istraivac nije samo pasivni posmatrac pojave vec u njoj i aktivno ucestvuje. Pri ovome se treba cuvati identifikacije sa inkriminisanom delatnocu kada posmatrac podlee krivicnoj odgovornosti kao i clanovi grupe koji su predmet njegovog posmatranja. Ovaj oblik neposrednog posmatranja primenjuje se prilikom istraivanja organizovanih kriminalnih grupa (gangova) to je razumljivo, s obzirom na to da se detaljniji podaci o njima zbog njihove ilegalnosti i konspirativnosti mogu prikupiti jedino na takav nacin. Tako je, na primer, americki istraivac Treer (F. M. Thracher) ucestvovao u jednom cikakom podzemnom gangu, dok je Poljak Capov (Czestaw Czapow) koristio posmatranje sa ucestvovanjem pri proucavanju huliganstva u Poljskoj.68 Posredno posmatranje predstavlja opaanje cinjenica koje se odnose na kriminalno ponaanje, delinkventa i rtvu, koricenjem podataka iz policijskih dosijea, sudskih predmeta, zatvorskih dosijea, dnevne tampe, dnevnika i memoara delinkvenata. To je cesto koricena tehnika prikupljanja cinjenica u kriminologiji posebno pogodna pri istraivanju velikog broja slucajeva. Takode, za razliku od neposrednog posmatranja, ona se moe koristiti u prikupljanju cinjenica o svim krivicnim delima. Medutim, njen osnovni nedostatak je mogucnost postojanja netacnosti (namernih ili slucajnih) u dokumentima koji su predmet posmatranja, to istraivacu nalae opreznost i kriticki odnos. 2.2. Eksperiment Eksperiment predstavlja poseban oblik posmatranja koji se vri na vetacki izazvanoj pojavi. Njegova primena u kriminologiji je mala, to je i razumljivo s obzirom na to da su predmet proucavanja kriminologije ponaanja koja su opasna i kao takva nedozvoljena, pa ih nije celishodno vetacki izazivati. U okviru kriminolokih istraivanja koristi se sociometrijski eksperiment radi

dolaenja do sazananja o agresivnosti pojedinaca unutar malih grupa. Sociometrijska metoda psiho-drame i socio-drame koristi se za utvrdivanje neprilagodenosti pojedinaca u grupi. Eksperiment se koristi i za posmatranje uticaja pojedinih, izolovanih, faktora delinkventnog ponaanja. Najcece navodeni primer ove vrste eksperimenta u kriminologiji jeste stavljanje grupe rasputene dece u pozitivne uslove i posmatranje promena u odnosu na njihovo ranije ponaanje.69
Kriminologija

59

Ipak, eksperiment je pogodniji za penoloka nego za cisto kriminoloka istraivanja. U penolokoj oblasti, naime, eksperiment slui iznalaenju optimalnih reenja u pogledu tretmana u vaspitnim i kazneno-popravnim ustanovama. 2.3. Fokus grupe U poslednje vreme za prikupljanje podataka u kriminologiji koriste se i fokus grupe. Fokus grupe su male, briljivo struktuirane grupe (6-10 ucesnika) i predstavljaju oblik grupnog intervjua, odnosno kombinaciju posmatranja sa ucestvovanjem i produbljenog intervjua. Njima se ispituju odredene teme i pojedinacne ideje i miljenja, vodi se briljivo planirana i moderirana diskusija uz pomoc otvorenih, polustruktuiranih pitanja. One predstavljaju dobar metod za ispitivanje miljenja, za prikupljanje podataka o pojavama o kojima se malo zna, kao i za intervjuisanje ljudi koji su teko dostupni. Koriste se i on line, putem Interneta, posebno kada su u pitanju osetljive teme, npr. incest ili zloupotreba droga.70

3. Posebne tehnike prikupljanja podataka o kriminalnom ponaanju kao individualnoj pojavi koje su se razvile u kriminologiji

Tehnike prikupljanja podataka o kriminalnom ponaanju kao individualnoj pojavi koje su se razvile u kriminologiji mogu se podeliti u dve grupe: tehnike prikupljanja podataka o pojedinim delinkventima i tehnike prikupljanja podataka o pretkriminalnoj situaciji i samom kriminalnom ponaanju. Granica izmedu ove dve vrste tehnika nije striktna, pa se neke tehnike upotrebljavaju za prikupljanje obe vrste podataka, odnosno tehnikama namenjenim za prikupljanje jedne vrste podataka obicno se zahvata i deo podataka koji pripada drugoj vrsti. Tehnike prikupljanja podataka o delinkventu mogu biti transverzalne i longitudinalne. Transverzalne tehnike se sastoje u proucavanju delinkvenata u jednom odredenom momentu i njihovom poredenju sa nedelinkventima ili u poredenju raznih grupa

delinkvenata unutar proucavane delinkventne grupe.71 U okviru ove tehnike razlikuju se tri grupe: 1. Sistematska opservacija delinkvenata - produbljeno ispitivanje licnosti delinkventa i motiva koji su doveli do vrenja krivicnog dela. U osnovi se radi o klinickom ispitivanju: medicinskom, patolokom, psiholokom, psihijatrijskom ili o socijalnoj anketi. Ovo ispitivanje moe se primenjivati samo na zatvorena lica.72 2. Ankete kojima se ispituje odredeni aspekt kriminalnog ponaanja na odredenom uzorku delinkvenata, bilo neposredno (putem intervjua sa delinkventom ili drugim licima koji su u stanju da daju podatke o njemu), bilo preko zatvorskih dosijea ili krivicnih predmeta. Cilj ovih anketa je da se otkriju podaci o vecem broju pojedinacnih slucajeva i da se iz njih izvuku odredeni procenti i korelacije. One su dakle zasnovane na koricenju statistickih metoda, ali za razliku od statistika kriminaliteta one se ne zasnivaju na zakonu velikih brojeva, vec na hipotezi da ono to vai za ispitivane subjekte vai i za druge delinkvente istog tipa. Pri tome treba voditi racuna da uzorak bude dovoljno reprezentativan i da se dobijeni rezultati uporede sa kontrolnom grupom nedelinkvenata ili sa delinkventima koji pripadaju
Glava DRUGA Metode kriminologije

60

nekoj drugoj kategoriji. Medutim i pored tih mera opreza, rezultati dobijeni primenom ove tehnike ostaju problematicni jer se ispitivanjem obuhvataju samo lica u zatvorima ili osudena lica koja ne reprezentuju dovoljno sve delinkvente.73 3. Ankete o viktimizaciji i sa samoprijavljivanjem u osnovi imaju istu prirodu kao one koje se koriste za prikupljanje podataka o kriminalitetu kao masovnoj pojavi, s tim to u odredenoj meri neke od njih imaju klinicke ciljeve i slue istraivanju kriminalnog ponaanja, odnosno viktimizacije kao individualne pojave. Longitudinalne tehnike se koriste za pracenje jedne grupe delinkvenata u raznim periodima njihovog ivota, a potom i za poredenje dobijenih rezultata. Za prikupljanje podataka te vrste koriste se: ivotne istorije i kriminalne biografije, "follow-up studije osudenog lica posle izlaska iz zatvora, proucavanje po kohortama (grupama povezanim nekim zajedinickim obelejem), klinicki metod, kao i etnografski metod kombinacija raznih, pre svega kvalitativnih, izvora podataka. 1. Kriminalne biografije omogucavaju da se upoznaju svi aspekti istorije delinkventa

i njegovog ponaanja. Istraivac se licno srece sa delinkventom, upoznaje se sa njegovim rukopisima, dnevnicima, ispituje njegovu okolinu i konsultuje njegov sudski dosije. Uprkos dubini i kompleksnosti zadiranja u kriminalni fenomen ova tehnika je problematicna zbog svedocenja na kojima se zasniva, a koja nisu uvek pouzdana. Nekada se koriste i spontana autobiografska kazivanja samih delinkvenata. 2. "Follow up studije omogucavaju da se prati ivot osudenog lica dugo vremena posle njegovog putanja iz zatvora ili izvrenja druge kazne. Njima se moe kontrolisati kasnija kriminalna karijera ispitivanih delinkvenata, ali su one problematicne iz razloga to se ne moe sa sigurnocu utvrditi veza izmedu reima u kaznenoj ustanovi i kasnijeg ponaanja delinkventa, s obzirom na to da na njega mogu uticati i drugi faktori. 3. Proucavanje po kohortama. Termin kohorta je uzet iz demografije, gde oznacava skup osoba koje su u istom periodu doivele neki bitan dogadaj u ivotu, kao to su rodenje ili stupanje u brak. U kriminologiji se pod kohortom podrazumeva skup osoba cije delinkventno ponaanje je povezano nekim zajednickim elementom vezanim za odredeni vremenski period: npr. rodenje (generacija), osuda u toku iste godine ili putanje iz zatvora u istom periodu (kohorta u pravom smislu reci).74 Ova tehnika ima za cilj da ukae na karakteristike odredene grupe delinkvenata medusobno povezane nekim od pomenutih obelezja u odnosu na druge delinkvente ili na populaciju u celini kao i da diferencira subjekte unutar same kohorte. Ona se koristi podacima iz arhiva (zatvorskih, sudskih i sl.) koje sakuplja istraivac. Skupe su, a vrednost im je problematicna jer se zasnivaju na arhivskim, dakle sekundarnim ("iz druge ruke") podacima, pa tako na sebi nose pecat svih njihovih nedostataka. Osim toga, ove arhive nisu uvek dostupne istraivacu. No, uprkos svim tekocama i nedostacima ova istraivacka tehnika se koristi u istraivanjima koja se vre u svetu.75 4. Klinicki metod. Klinicki metod se sastoji u primeni takvih postupaka ispitivanja delinkventa koji su analogni postupcima koji se primenjuju prilikom tretmana na klinici. Drugim recima, to je metod koji je svu svoju panju usredsredio

na licnost delinkventa kojeg ispituje klinickim putem. Uz njegovu pomoc prikupljaju se i interpretiraju cinjenice koje se odnose na delinkventa - to je, dakle, po jednom od osnovnih metodolokih pravila u kriminologiji, pravilu nivoa interpretacije, drugi
Kriminologija

61

nivo - nivo delinkventa. Ovaj metod naziva se klinicki jer se u kriminolokom istraivanju primenjuje metod koji je slican medicinskom u svim fazama ispitivanja. Klinicki metod se sastoji iz sledecih faza: medicinsko-psiholoko i socijalno ispitivanje, utvrdivanje kriminoloke dijagnoze, prognoza buduceg ponaanja delinkventa i odredivanje tretmana na osnovu utvrdene kriminoloke dijagnoze. Na jednoj strani je, dakle, ispitivanje koje vodi formulisanju odgovarajuceg tretmana, a na drugoj, sprovodenje samog tretmana. Njegovom primenom istrauju se sve strane licnosti delinkventa: bioloka, psihicka, patoloka i socijalna. Klinicki metod ima za cilj otkrivanje i utvrdivanje uzrocnih faktora koji deluju na svaki pojedini slucaj razlicitim dinamizmom pa se stoga njihovo objanjenje moe dati u okviru "sintetickog kompleksa" koji se postie klinickim putem. Zbog otkrivanja razlicitih dinamizama delovanja uzrocnih faktora u razlicitim slucajevima ovaj metod se jo naziva i dinamickim metodom. Di Tulio je kod klinickog istraivanja ukazao na znacaj ispitivanja uzroka ponaanja delinkventa na osnovu integralnog samostalnog psihickog proucavanja licnosti, koje vri klinicar po klinickom kriterijumu i na osnovu sopstvenog klinickog iskustva.76 Klinicki metod nastao je u okviru koncepcije koja delinkventno ponaanje smatra izrazom odredene bioloke i psihicke konstitucionalnosti i koja vec po svome karakteru podrazumeva primenu klinicko-medicinskih metoda.77 S obzirom na svoju primenu u okviru antropolokog pravca u kriminologiji, za klinicki metod se cesto kao sinonim upotrebljava i naziv antropoloki metod. Klinicki metod nije do kraja prihvatljiv u kriminologiji s obzirom na to da se zasniva na koncepciji koja neopravdano potiskuje drutvenu stranu kriminalnog ponaanja uz istovremeno davanje preteranog znacaja biolokim, psiholokim i psihijatrijskim ispitivanjima. Ona je od nesporne koristi za saznavanje uzroka delinkventnog ponaanja, za prognozu buduceg ponaanja delinkventa, a time i za

odredivanje adekvatne krivicne sankcije i tretmana delinkventa. Stoga ona moe i treba da bude upotrebljavana u kriminologiji, ali samo u kombinaciji sa drugim metodima, dakle ne kao osnovni ili cak i jedini kriminoloki metod, kako zagovaraju pristalice bioloke, odnosno antroploke i psiholoke koncepcije u kriminologiji. Postojece tehnike prikupljanja podataka o delinkventu prilicno su razvijene u savremenoj kriminologiji. U manjoj meri one omogucavaju i pristup podacima o pretkriminalnoj i kriminalnoj situaciji, odnosno ponaanju. Za prikupljanje podataka ove vrste prevashodno se koristi tehnika posrednog posmatranja koje se vri putem analize sudskih dosijea. Na ovaj nacin prikupljaju se podaci o karakteristikama prekriminalne situacije, nacinu, vremenu i mestu izvrenja krivicnog dela kao i o licnosti rtve, njenom prethodnom odnosu sa delinkventom kao i o njenom ponaanju pre i u toku izvrenja krivicnog dela. Prikupljanje podataka o rtvi u novije vreme vri se jo uspenije putem anketa o viktimizaciji, koje ne samo da doprinose boljem upoznavanju sa kriminalitetom kao masovnom pojavom, vec su oznacile i veliki napredak na planu proucavanja kriminalnog ponaanja kao pojedinacne pojave.

4. Prednosti i nedostaci upotrebe kvalitativnih metoda u kriminologiji

U kriminologiji, kao i u drugim drutvenima naukama, upotreba kvalitativnih metoda se povecava od ezdesetih godina 20. veka i u dobroj meri se vezuje za proGlava
DRUGA Metode kriminologije

62

menu od pozitivizma ka kritickoj kriminologiji. Primena kvalitativnih metoda ima i prednosti i mane. Najznacajnije prednosti kvalitativnih metoda obuhvataju: dolaenje do produbljenih znanja na kojima se grade teorijski modeli, odnosno postavljaju temelji novih teorija (eng. grounded theory), cinjenica da su posebno pogodni za istraivanje u savremenim uslovima brzih drutvenih promena, kada stare teorije i kategorije postaju neupotrebljive, a nove jo nisu stvorene, kao i da su jeftiniji od kvantitativnih metoda. Svojim sveobuhvatnim i kvalitativnim pristupom metod proucavanja individualnih slucajeva nadoknaduje nedostatke statistike, koja, buduci da obuhvata masu slucajeva, omogucava samo kvantitativan pristup nekim standardnim aspektima kriminalnog ponaanja, odnosno licnosti delinkventa. Zbog toga je ovaj metod od posebnog znacaja za dobijanje saznanja o licnosti

delinkventa i o delinkventnoj situaciji, koja su neophodna za izricanje adekvatne krivicne sankcije, za njenu pravilnu individualizaciju, kao i za odgovarajucu individualizaciju u izvrenju kazne lienja slobode. Stoga ovaj metod, iako u osnovi metod fundamentalnog kriminolokog istraivanja, ima i vaan aplikativni aspekt. Na drugoj strani, ovaj metod ima i nedostataka. Njegovi nedostaci prvenstveno proisticu iz same njegove ogranicenosti na proucavanje pojedinacnih sluacajeva kriminalnog ponaanja, odnosno grupa delinkvenata. Najpre, saznanja do kojih se njenom primenom dolazi ne mogu se generalizovati, odnosno njihova generalizacija je ogranicena na grupe, odnosno tip delinkventa ciji pripadnici su ispitivani. Takode, izucavanjem pojedinacnih slucajeva kriminalnog ponaanja otkrivaju se samo njegovi neposredni uzroci, dok se do saznanja o kriminalitetu kao drutvenoj pojavi moe doci samo primenom kvantitativnih metoda, dakle metoda koji se zasnivaju na proucavanju velikog broja slucajeva kriminalnog ponaanja. Najzad, za razliku od kvantitativnog metoda, kvalitativni metod nije sistematizovan i uglavnom je jo preputen inteligenciji i licnom iskustvu istraivaca i zahteva dosta vremena.78

VII FEMINISTICKA KRITIKA I KRIMINOLOKO ISTRAIVANJE

Feministicki orijentisane autorke dovele su u pitanje tradicionalnu epistemologiju (nauku o saznanju) i metodologiju kriminolokog istraivanja, isticuci da su one jednostrane i liene enske perspektive. Zakljucke dobijene primenom tradicionalne metodologije ocenile su kao bezvredne jer su teili uoptavanju i objektivnosti, ignoriuci specificnosti, odnosno razlike i izmedu kriminaliteta ena i kriminaliteta mukaraca.

1. Feministicka kritika epistemologije

Feministicka epistemologija imala je tri etape u svom razvoju. To su, kako istice Harding,79 feministicki empiricizam, feminizam gledita (standpoint feminism) i postmodernisticki feminizam. Iako su, narocito poslednje dve etape, uglavnom zasnovane na vec postojecoj, ire zasnovanoj, kritici epistemologije, feministkinje ih nisu samo prosto primenile na kritiku kriminolokog saznanja vec su ih nesporno i obogatile.
Kriminologija

63

Feministicki empiricizam je zasnovan na kritici nauke zasnovane na percepciji mukarca, to ima za posledicu da ono to izgleda kao objektivnost u stvari jeste seksizam, odnosno da su pitanja kojima se nauka bavila sistematski iskljucivala ene i njihove interese. Feministicki empiricizam tvrdi da bi stvarno objektivna nauka morala imati u vidu oba pola. U kriminolokim istraivanjima feministicki empiricizam je prvenstveno doao do izraaja u izboru tema (kriminalitet ena umesto kriminaliteta uopte i nasilje nad enama umesto delinkvencije) i u odbacivanju tvrdnji da su dosadanja istraivanja kriminaliteta dola do validne istine o kriminalitetu kako ena tako i mukaraca. Ovo poslednje je reinterpretirano kao patrijarhalna la, s tim to se smatralo da je to dovoljno da se sa postojecih metoda skine veo predrasuda. Tako su pristalice feministickog empiricizma smatrale da postojeci metodi mogu biti zadrani kada su jednom predrasude uklonjene. Naravno, to ne znaci da one nisu nita menjale na planu metodologije. Naprotiv, one su postavile pitanje odnosa moci izmedu istraivaca i istraivanih, zalagale se za prevazilaenje odnosa subjekt-objekt i za aktivnije ukljucivanje ena iz istraivackog uzorka u samo istraivanje. Takode, istraivanja, poput onih koje je sprovela Karlen (Carlen)80 u zatvorima, predstavljaju svojevrstan doprinos razvoju primene kvalitativnih metoda u kriminologiji. Epistemoloka osnova feminizma gledita jeste iskustvo. U osnovi te epistemologije jeste hegelijansko-lukacevsko-gramijevska teorija prema kojoj iskustvo potcinjenih jeste bolji kljuc razumevanja uslova u kojima oni ive nego to je to slucaj sa teorijom i interpretacijom onih koji vladaju. Pogled potcinjenog je materijalno utemeljen u njegovim uslovima.81 Feminizam gledita u kriminologiji tei sticanju saznanja o viktimizaciji ena (silovanje, nasilje u braku) iz njihovih iskustava, pri cemu to ne znaci da se istovremeno uzimaju u obzir i iskustva policije i mukarca-nasilnika. Iskustvo koje imaju ene izraava njihov potcinjen poloaj i zamenjuje predstave i iskustva onih koji imaju vlast (Hanmer i Saunders, 1984; Binney i dr., 1981).82 S obzirom na to da standpointisam nije zainteresovan za

istraivanja koja se odnose na mukarce, on je kritikovan da je jednu jednostranost zamenio drugom. Feministicki postmodernizam nije sinteza feministickog empiricizma i feminizma gledita i on ne pokuava da razrei probleme koje postavljaju druga stanovita. "On polazi sa drugog mesta i krece se u drugim pravcima".83 Feministicki postmodernizam, kako kae Fleks (Flax),84 odbacuje "pogrenu predstavu stvarnosti koja zahteva ignorisanje razlicitosti". On odbacuje pojam sestrinstva koji ignorie razlike medu enama i kao opte probleme ena predstavlja probleme belih ena, ena srednje klase i Anglo-Saksonki. Radi se, naime, o tome da u svakom pa i kriminolokom istraivanju mora pored polne doci do izraaja i rasna, klasna i svaka druga specificnost. Postmodernisticka epistemologija, kao i standpoint feminizam odbacuje lanu optu sliku stvarnosti koja dolazi iz prespektive onih koji imaju vlast. Medutim, za razliku od feminizma gledita, potmodernizam ne tei drugoj unitarnoj realnosti, vec se radije okrece "potcinjenom saznanju koje prica razlicite price i ima razlicite specificnosti"85 Za postmodernizam su slike i predstave o nama naa stvarnost. Kriminoloko istraivanje, u tom smislu, okrece se predstavama koje o sebi i o drugima imaju kako ene kriminalke i ene rtve tako i predstavnici
Glava DRUGA Metode kriminologije

64

krivicno-pravnog sistema i uticaju koji te predstave imaju na njihov drutveni poloaj, odnosno tretman. Za razliku od feminizma gledita, koji je teio rekonstrukciji istine u smislu uspostavljanja feministicke istine, feministicki postmodernizam se zalae za dekonstrukciju istine, odnosno za analizu uticaja moci na oblikovanje istine. Sine qua non metod postmodernizma je, dakle, dekonstrukcija.86 Dekonstrukcijom jezika, slika, obicaja, pojava i dr. ogoljuju se odnosi moci koji stoje iza njih. Medutim, kako istice Bertrand,87 ma koliko ovaj metod bio sam po sebi koristan, da bi on bio zaista upotrebljen na najbolji nacin, neophodno je paljivo odabrati kljucne drutvene konstrukcije na koje ce biti primenjen. Tako, Bertrand predlae primenu ovog metoda

na dve kljucne konstrukcije: "ideju prirode", kao centralnu jer ona predstavlja izvor svih oblika kontrole koja se vri prema enama i "krivicno delo". Pored toga, nuna je i dekonstrukcija pojmova pol, polnost, otkrivanje istorijata odnosa moci i potcinjenosti ene u odnosu na mukarca kao i cinjenice da zakoni i pravni sistem doprinose odravanju odnosa nejednakosti i dominacije. Upravo da bi izvrila deesencijalizaciju, denaturalizaciju i deontologizaciju tih konstruisanih "stvarnosti", kriminologija se mora osloniti na pomoc feministkinja, sociologa/sociolokinja prava i istoricara/istoricarki krivicno-pravnog sistema. Moda su, kako dobro primecuje Bertrand, "upravo teoreticarke feminizma najbolje pokazale "nerealnost" muke i enske prirode, nelegitimnost mnogih krivicnih zakona, konstruisani karakter dobrog i loeg onako kako je sankcionisano od strane krivicnih zakona."88 Primena postmodernisticke epistemologije na kriminolokom planu znacila je dekonstrukciju pojma krivicnog dela i kriminalizacije koji su shvaceni kao drutvena konstrukcija, odnosno etiketa, i, posebno, dekonstrukciju pojedinih krivicnih dela koja se vre na tetu ena. To je nuno znacilo i dekonstrukciju istorijskih cinjenica, teorija i jezika, odnosno njihovih znacenja. Tako je isticano da su pojmovi nasilje u braku (spouse abuse) i porodicno nasilje (domestic violence, family violence) drutvene konstrukcije smiljene da se zamagli problem maltretiranih ena i da tu pojavu treba nazvati pravim imenom: nasilje nad enama. U pogledu seksualnog nasilja odbacuju se objanjenja koja polaze od fiziolokih razlika izmedu mukaraca i ena (Brownmiller), kao prethodnih drutvenim, odnosno odnosima moci. Zahteva se istraivanje procesa u kome je ensko telo dovedeno u vezu sa seksom i kako se seksualne razlike i znacenja koje te razlike imaju u drutvu reprodukuju i odravaju kao i dekonstrukcija tih znacenja.

2. Kriminoloko istraivanje i feministicka metodologija

S obzirom na to da medu samim feministkinjama ne postoji saglasnost u pogledu njegovih elemenata, teko bi se mogao dati definitivan odgovor na pitanje ta jedno kriminoloko istraivanje cini feministickim. Ipak, moguce je izdvojiti nekoliko kljucnih specificnih elemenata, kao to su: izbor predmeta istraivanja i ciljevi istraivanja, istraivacki postupak, odnos izmedu istraivaca i istraivanog,

odnosno uloga istraivanih i pracenje subjektivnog iskustva prilikom rada na istraivanju. Izbor predmeta istraivanja za feministkinje znaci prevashodno izbor koji ce omoguciti ispitivanje za koje se veruje da ce doprineti okoncanju potcinjenosti ene,
Kriminologija

65

to znaci da njegov znacaj treba da bude kako politicki tako i praktican. Tenja ka tome da se ene ucine vidljivim dovela je do predloga da feministicko istraivanje mora biti "o, od strane i za ene" (Stanley, Wise).89 Medutim, neke autorke poput Kein (Cain), smatraju da nijedan od tih kriterijuma nije adekvatan i da bi tek sociopoliticka analiza ucinila mogucim odredenje "kako, zato i kada" bi "o, od strane i za" kriterijumi mogli biti korisno upotrebljeni od strane feministkinja. To se pokazalo kao veoma vano upravo u kriminologiji gde se veliki deo sistema vrti oko mukarca: mukarac je najceci etiketirani kriminalac, uglavnom je mukarac taj koji goni i osuduje ucinioce krivicnih dela i uglavnom su mukarci ti koji su u zatvoru. Kein, Gelstorp i Moris (Cain, Gelsthorpe, Morris) spadaju u one feministicke autorke koje smatraju da mukarci ne mogu biti iskljuceni iz kriminolokog istraivanja. Po njima je feministicki kriterijum zadovoljen samim tim to oni koji se istrauju postaju aktivni subjekti. Njihova revidirana verzija kriterijuma "o, od strane i za" trai, dakle, samo da se uzme u obzir subjektivitet ispitivanih. Drugi vaan elemenat feministickog istraivanja jeste istraivacki proces. U tom pogledu najvie ima dilema oko davanja prednosti kvantitativnim ili kvalitativnim metodima, oko nacina prikupljanja podataka, posebno nacina vodenja intervjua, izrade istraivackih instrumenata i sl. Mnoge autorke smatraju da kvantitativni metodi nisu primereni feministickim istraivanjima jer daju lanu sliku objektivnosti. Prema Rainharc i Keler (Reinharz, Keller), kvalitativni metod bolje odslikava ljudsku prirodu i ensko iskustvo, dok kvantitativni metod ne moe omoguciti dublje razumevanje ili osecanje za one koji se istrauju. Takode, kvantitativni metodi cesto ignoriu razlike medu polovima ili ih posmatraju bez uzimanja u obzir varijabli medijatora.90 Medutim, ima autorki koje smatraju da nedostaci kvantitativnih metoda

mogu biti ispravljeni (npr. Eichler), odnosno da kvalitativni metodi mogu biti upotrebljeni prilikom pravljenja upitnika za kvantitativno istraivanje (npr. Hunt).91 Ipak, ocigledno je da kvantitativna istraivanja ne obezbeduju dovoljno podataka o licnosti ispitanika ni za feministkinje ni za druge istraivace. Oni su pogodni pre svega za dolaenje do optih podataka o ispitanicima, dok je za dublje zadiranje u iskustva ispitivanih neophodna primena kvalitativnih metoda. Upravo stoga, feministickom istraivanju najvie odgovara upotreba upitnika i skica za vodenje intervjua sa otvorenim pitanjima, dok se zatvorena pitanja, odnosno pitanja sa unapred datim odgovorima, uglavnom koriste za dobijanje podataka o sociodemografskim karakteristikama ispitanika.92 Na primer, ako je rec o istraivanju nasilja u braku, istraivacki instrumenti moraju biti takvi da dozvoljavaju enama da same pricaju ili piu o svojim iskustvima kako bi se moglo saznati ta nasilje za njih znaci, kako one definiu i doivljavaju fizicko nasilje i seksualno nasilje koje mukarci vre prema njima. Ali, istovremeno oni moraju obezbediti i dolaenje do to tacnijih informacija o obimu i teini nasilja koje se vri prema enama u braku, kao i o tome ko su oni koji zlostavljaju, a ko one koje su zlostavljane. Konvencionalni nacin prikupljanja podataka putem intervjua takode je kritikovan s obzirom na to da tretira ispitanike kao objekte i tako naruava enino subjektivno iskustvo koje ona ima kao ena i kao ljudsko bice uopte. Kako pie Okli (Oakley), treba napustiti "muku paradigmu" intervjuisanja (pa tako i muki pogled na drutvenu realnost) u prilog pristupa koji priznaje subjektivitet istraivaca i
Glava DRUGA Metode kriminologije

66

istraivanog i koji iznosi na videlo cinjenicu da je pojam "objektivnog intervjua, intervjua lienog predrasuda" zapravo mit.93 Feministicko istraivanje odbacuje tradicionalni odnos izmedu istraivaca i istraivanog. Kako isticu Stenli i Vajz (Stanley, Wise) "tretirati ljude kao objekte seksualne objekte ili istraivacke objekte - je moralno neopravdano".94 U tom smislu zagovornici feministicke metodologije se zalau za uspostavljanje odnosa saradnje umesto odnosa u kome je istraivac, kao nosilac moci i prava na kontrolu, nadreden

istraivanom, kao pasivnom izvoru podataka koji su mu potrebni. Uspostavljanje takvog odnosa u kome ce istraivani imati aktivnu ulogu smatra se veoma vanim za dobijanje kvalitetne informacije. Klajber i Lajt (Kleiber, Light) su na primeru svog istraivanja pokazali kako su im osobe koje su bile subjekti/objekti njihovog istraivanja pomogle u izboru metoda, u identifikovanju ciljeva i bili ukljuceni u interpretaciju dobijenih rezultata, kao i u odredivanje nacina njihovog koricenja radi menjanja postojece prakse. Uspostavljanje odnosa saradnje izmedu istraivaca i istraivanog na taj nacin obezbeduje potpunije ostvarivanje akcionog karaktera feministickog istraivanja.95 Medutim, ma koliko ovakav nacin istraivanja bio izazovan, on sa sobom nosi mnoge dileme i tekoce. Pre svega, postavlja se pitanje gde su granice uticaja istraivanih na istraivanje. Naime, ipak je istraivac taj koji sprovodi istraivanje, koji je odgovoran za njega i na razne nacine i sam ima ogranicenu moc (na primer, mora udovoljiti zahtevima narucioca projekta, mora voditi racuna o raspoloivim finansijskim sredstvima i sl.). On mora voditi racuna o tome da se njegovim istraivanjem dode do odgovora na odredena unapred postavljena pitanja, to podrazumeva nuno da istraivanje bude od pocetka do kraja pod njegovom kontrolom. Takode, nastojanje da se prevazide tradicionalni odnos izmedu istraivaca i istraivanog nekada dovodi do toga da se sa ispitanicama uspostave odnosi prijateljstva koji vremenom dolaze u koliziju sa ciljevima istraivanja. S obzirom na to da je cilj istraivanja da se od istraivanog dobiju podaci uvek postoji opasnost zloupotrebe prijateljstva u tom cilju.96 Situacija moe biti posebno komplikovana kada je ena istraivac, a mukarac onaj koji se istrauje, ali i kada su i istraivani i istraivac ene sa bitno drugacijim stavovima u pogledu ispitivane pojave i nacina interpretiranja dobijenih podataka. Demokratizacija istraivackog postupka moe biti u praksi teko ostvarljiva. Buduci svesne toga, feministkinje ne zahtevaju potpuno ukidanje hijerarhijskog odnosa izmedu istraivaca i istraivanog, ali se zalau za uklanjanje eksploatatorskog odnosa prema istraivanom kao izvoru podataka. One smatraju da istraivac ne mora da namece istraivanom sopstvene definicije njegove stvarnosti. "Naa namera je", pie Aker (Acker), "da svedemo na minimum tendenciju (koja

postoji u svim istraivanjima) da se istraivani pretvara u objekat ispitivanja i manipulacije. U najboljem slucaju, mi elimo da stvorimo uslove u kojima onaj ko je predmet istraivanja ulazi u istraivacki postupak kao aktivni subjekat."97 Svako feministicko istraivanje ima akcioni karakter ali je to posebno dolo do izraaja kod istraivanja nasilja nad enama u braku. Nekada istraivacice neposredno pomau enama iz ispitivanog uzorka tako to im obezbeduju kontakt sa advokatom ili sklonitem za ene. Nekada se u istraivanja ukljucuju lokalne grupe ena i one zajedno sa istraivacicama deluju kao grupa za podrku. Tako i istraivanje postaje deo procesa davanja moci (empowering) enama kroz maksimiziranje dijaloga
Kriminologija

67

izmedu istraivaca i istraivanog tako da oboje postaju, kako kae feministicka pesnikinja i pevacica Viliamson (Williamson) "onaj koji menja i koji se menja".98 Cilj feministickog istraivanja na taj nacin postaje menjanje onih koji se istrauju, istraivaca i drutvenog odgovora na nasilje prema enama. Mis (Mies) je, na primer, 1984. godine, radeci na takvom istraivanju u Nemackoj, organizovala jednu manifestaciju na ulicama koja je privukla veliki broj ljudi koji su zatim bili intervjuisani u pogledu svog iskustva i stavova u vezi sa nasiljem u braku. Publicitet koji je ovo istraivanje tako dobilo omogucio je kreiranje Autonomne enske kuce za pomoc rtvama porodicnog nasilja. Rad na ivotnim istorijama pretucenih ena koje su dolazile u tu kucu, a koji je podrazumevao aktivno ucece samih ena, doveo je do podizanja njihove svesti u pogledu sociolokih i istorijskih korena mukog nasilja. Cilj istraivanja bio je davanje snage zlostavljanim enama da razumeju i promene sopstvenu stvarnost.99 Najzad, vana karakteristika feministicke metodologije je i samosvest i samokriticnost u odnosu na istraivanje, to podrazumeva beleenje subjektivnog iskustva prilikom rada na istraivanju. Tako Stenli i Vajs smatraju da "ono to je licno jeste politicko" i da iskustvo mora biti prioritetno ne samo za istraivanog vec i za istraivaca.

"Svidalo se to nama ili ne, istraivaci ostaju ljudska bica sa svim svojim osecanjima, nedostacima i raspoloenjima. A sve te stvari uticu na nacin na koji osecamo i razumemo ono to se dogada. Naa svest je uvek posrednik kroz koji se istraivanje odvija; nema istraivackog metoda ni tehnike izvan istraivaca".100 Feministkinjeistraivacice su svesne toga da u pitanja koja postavljaju unose i svoje sopstvene autobiografije i iskustva koja postaju predmet istraivanja i one ne smatraju da je to nebitno. Vano je istaci i to da je feministicko istraivanje zainteresovano za izgradnju teorije koja izrasta iz iskustva, a ne, kako je to uobicajeno u tradicionalnoj kriminologiji, na apstrakcijama koje su rezultat spekulacija koje nemaju veze sa ivotnim iskustvom.
Glava DRUGA Metode kriminologije

68

SAETAK _ U proucavanju svog predmeta kriminologija se, kao i druge drutvene nauke, koristi naucnim metodama koje su zajednicke svim drutvenim naukama. Kriminologija je, osim toga, stvorila sopstveni metodicki sistem, pa je posebno razvila metodu ispitivanja individualnih slucajeva kriminalnog ponaanja i kriminoloku klinicku metodu kojima se proucavaju pojedini izvrioci krivicnih dela u svim aspektima, kao i metodu prognoziranja kriminalnog ponaanja. _ Obeleja metoda koje koristi kriminologija su: prikupljanje konkretnih cinjenica i njihovo teorijsko objanjavanje; fundamentalna i primenjena istraivanja; prikupljanje podataka o kriminalnom ponaanju, delinkventu, kriminalitetu i rtvi (pojavni oblici i faktori); koricenje kvantitativnih i kvalitativnih metoda; komparativni metod; proucavanje kriminalnog ponaanja u sklopu ireg ivota delinkventa; kategorizacije i tipologije: grupisanje kriminalnih ponaanja i delinkvenata po srodnosti; koricenje metoda i znanja raznih nauka i timski rad. _ S obzirom na specificnost svog predmeta, kriminologija ima svoje posebne izvore podataka. Izvori podataka mogu biti pisani i nepisani. Takode, pravi se razlika izmedu primarnih i sekundarnih izvora. _ Hronoloki model empirijskog fundamentalnog istraivanja u kriminologiji odvija se kroz vie etapa: posedovanje prethodnog znanja; donoenje odluke da se radi istraivanje u odredenoj oblasti; pregled (istraivanje) postojece literature i utvrdivanje praznina u postojecim istraivanjima; operacionalizacija definisanje svih relevantnih metodolokih pitanja (pisanje istraivackog projekta); obezbedivanje finansijskih sredstava za istraivanje pisanje predloga projekta potencijalnom finansijeru (ukoliko je potrebno); izrada i umnoavanje istraivackih instrumenata; probno istraivanje (ako je potrebno i moguce); obuka lica koja ce vriti prikupljanje podataka (ako je potrebno); prikupljanje podataka; priprema i obrada podataka; analiza i interpretacija podataka; naucno objanjenje objanjenje dobijenih podataka u svetlu postojecih teorijskih znanja i istraivanja i znacaj za dalji razvoj teorije (pisanje istraivackog izvetaja).

_ Metode i tehnike koje se primenjuju u izucavanju kriminaliteta kao masovne drutvene pojave u osnovi su odredene samom njegovom prirodom. Iz okolnosti da se radi o posebnom drutvenom fenomenu a ne o prostom zbiru pojedinacnih kriminalnih ponaanja proizilazi da se mora primeniti opta metodologija drutvenih nauka, pre svega sociologije, uz prilagodavanje specificnom predmetu istraivanja kriminalitetu. Za prikupljanje podataka o kriminalitetu kao masovnoj pojavi najcece se koristi ispitivanje (ankete i intervjui), uporedenje i merenje. Za prikupljanje podataka o kriminalitetu od posebnog znacaja su statistike kriminaliteta, kao i tehnike za prikupljanje podataka o tamnoj brojci i osecanju nesigurnosti, odnosno straha od kriminaliteta. Prvi naucnici koji
Kriminologija

69

su se bavili problemima kriminaliteta kao masovne pojave bili su matematicari koji su koristili kriminalne statistike. _ Metoda proucavanja individualnih slucajeva kriminalnog ponaanja sastoji se u proucavanju pojedinacnih slucajeva kriminalnog ponaanja, odnosno u proucavanju pojedinih delinkvenata u vezi sa njihovim kriminalnim ponaanjem. Utvrduju se kako cinjenice koje se odnose na razvitak licnosti (istorijske) tako i one koje su delovale u vreme izvrenja krivicnog dela (situacione) jer se smatra da se na osnovu njihove analize moe utvrditi etiologija svakog pojedinog delinkventa. _ Tehnike prikupljanja podataka o kriminalnom ponaanju kao individualnoj pojavi koje su se razvile u kriminologiji mogu se podeliti u dve grupe: tehnike prukupljanja podataka o pojedinim delinkventima i tehnike prikupljanja podataka o pretkriminalnoj situaciji i samom kriminalnom ponaanju. Granica izmedu ove dve vrste tehnika nije striktna pa se neke tehnike upotrebljavaju za prikupljanje obe vrste podataka. Transverzalne tehnike se sastoje u proucavanju delinkvenata u jednom odredenom momentu i njihovom poredenju sa nedelinkventima ili u poredenju raznih grupa delinkvenata unutar proucavane delinkventne grupe. Longitudinalne tehnike se koriste za pracenje jedne grupe delinkvenata u raznim periodima njihovog ivota a potom i za poredenje dobijenih rezultata. _ Feministicki orijentisane autorke dovele su u pitanje tradicionalnu epistemologiju (nauku o saznanju) i metodologiju kriminolokog istraivanja isticuci da su one jednostrane i liene enske perspektive. Zakljucke dobijene primenom tradicionalne metodologije ocenile su kao bezvredne jer su teili uoptavanju i objektivnosti, ignoriuci razlike i specificnosti izmedu kriminaliteta ena i kriminaliteta mukaraca. _ S obzirom na to da medu samim feministkinjama ne postoji saglasnost u pogledu njegovih elemenata, teko bi se mogao dati definitivan odgovor na pitanje ta jedno kriminoloko istraivanje cini feministickim. Ipak, moguce je izdvojiti nekoliko kljucnih specificnih elemenata, kao to su: izbor predmeta istraivanja i ciljevi istraivanja, istraivacki postupak, odnos izmedu istraivaca i istraivanog, odnosno uloga istraivanih i pracenje subjektivnog iskustva prilikom rada na istraivanju. PITANJA I TEME ZA DISKUSIJU

1. ta je metod? 2. Koje je metode razvila kriminologija? 3. Navedite osnovne karakteristike kriminolokog metoda. 4. Navedite izvore podataka u kriminologiji. 5. Kroz koje etape se odvija empirijsko istraivanje kriminaliteta? 6. Nabrojte obavezne elemente istraivackog projekta. Glava DRUGA Metode kriminologije

70

7. Kako se odvija istraivanje na uzorku i koji je njegov znacaj? 8. ta je hipoteza? 9. Kako se vri prikupljanje cinjenica u kriminologji? 10. U kome znacenju se upotrebljava termin statistika kriminaliteta? 11. Nabrojte tehnike prikupljanja podataka o stvarnom kriminalitetu. 12. Koje metode se primenjuju u kriminologiji? 13. Objasnite znacaj kvalitativnih metoda u kriminologiji. 14. Objasnite znacaj kvantitativnih metoda u kriminologiji. 15. Koje su tehnike prikupljanja podataka o kriminalnom ponaanju kao

individualnoj pojavi? 16. Koje su faze klinickog metoda? 17. Opiite etape u razvoju feministicke epistemologije. 18. ta jedno kriminoloko istraivanje cini feministickim? KLJUCNE RECI metod operacioni model kriminoloki metod statistika kriminaliteta klinicki metod feministicka metodologija istraivacki projekat KORISNE INTERNET ADRESE _ Interpol www.interpol.int _ Federalni istrani Biro www.fbi.gov _ Savezni pravosudni centar za statsticke podatke (The Federal Justice Statistics Resource Center) http://fjsrc.urban.org
Kriminologija

71 NAPOMENE
Lukic, R., cit. prema Pecujlic , M. (1976) Metodologija drutvenih nauka, Beograd: BIGZ, str. 54. Horvatic, .: op. cit., str. 23. 3 Gassin, R. (1988) Criminologie, Paris:Dalloz, str. 104. 4 Milutinovic, M. (1979) Kriminologija, Beograd: Savremena administracija, str. 43. 5 Horvatic, .: op. cit., str. 24. 6 eic, B. (1982) Metodologija drutvenih nauka, Beograd: Naucna knjiga, str. 6. 7 Gassin, R.: op. cit., str. 68. 8 Gassin, R.: ibid., str. 68. 9 Pinatel, J. (1960) La criminologie, Paris: Spes, str. 107. 10 Gassin, R.: op. cit, str. 99. 11 Pinatel, J.: op. cit., str. 107-108. 12 Pinatel, J.: op. cit., str. 107. 13 Milutinovic, M.: op. cit., str. 45. 14 Pinatel, J. (1987) Groupe de controle, str. 105-106. 15 Gassin, R.: op. cit., str. 75. 16 Milutinovic, M.: op. cit., str. 46 17 Laignel-Lavastine, M., Stanciu, V. (1950) Precis de criminologie, Paris: Biblioteque scientifique, str. 14-21.
1 2

Good, K., Skates, D. (1967) Metode istraivanja u pedagogiji, psihologiji i sociologiji, Rijeka: O. Kerovani, str. 159. 19 Gassin, R.: op. cit., str. 85. 20 Peic, V. (1969) Osnovi prakticne i istraivacke kriminoloke metodologije, Beograd: Institut za kriminoloka i socioloka istraivanja, str. 177. 21 Termin "varijabla" je u logiku i metodologiju prenet iz matematike i znaci "promenljiva". Vrednost zavisne varijable se menja u zavisnosti od vrednosti nezavisne varijable. Za "y" se kae da je odredena funkcija od "x", npr. povrina pravougaonika je funkcija dve nezavisno promenljive, duine i irine (P = x.y). I u simbolickoj logici razlikuju se nezavisne varijable i zavisne varijable u raznim modelima i serijama sloenih iskaza i to prema sledecim osnovnim pravilima: 1. U modelima s nizom varijabli nezavisne varijable su one koje stoje vie levo ili ulevo, dok su zavisne varijable one koje stoje desno i vie udesno. Npr. u nizu varijabli pojmova: "ekonomija-politika-kultura", "ekonomija" je nezavisna promenljiva u odnosu na "politiku" i na "kulturu", "politika" je nezavisna u odnosu na "kulturu", dok je "kultura" zavisna u odnosu kako na "politiku" tako i na "ekonomiju", to nije slucaj samo u teoriji nego i u praksi; 2. U modelima kauzalnih spojeva varijabla uzrok je nezavisna a varijabla efekat je zavisna; 3. U vremenski sredenim serijama svaka prethodna varijabla je nezavisna u odnosu na potonju. eic, B.: op. cit., str. 65-66. 22 Gassin, R.: op. cit., str. 87. 23 Liska, A., Warner , B. (1991) Functions of Crime: A Paradoxical process, Am. Journal of Sociology, 6, str. 1441 1464. 24 Gassin, R.: op. cit., str. 89. 25 Peic, V.: op. cit., str. 181. 26 Navedeno prema Milutinovic, M.: op. cit., str. 70. 27 Gassin, R.: op. cit., str. 70. 28 Zajecaranovic, G. (1987) Osnove metodologije nauka, Beograd: Naucna knjiga, str. 189. 29 Videti eic, B.: op. cit., str. 209. 30 Vie o tome videti u eic, B.: op. cit., str. 112-113. 31 Gassin, R.: op. cit., str. 97. 32 Radovanovic, D. i dr. (1991) Uticaj razvoja socijalnih i personalnih medijatora na kriminalno ponaanje, istraivacki projekat, Zbornik Instituta za kriminoloka i socioloka istraivanja, Beograd, br. 1-2, str. 52 33 Gassin, R.: op. cit., str. 80. 34 Gassin, R.: op. cit., str. 87. 35 Stefani, G., Levasseur, G., Jambu-Merlin, R.: op. cit., str. 40. 36 eic, B.: op. cit. ,str. 105. 37 Milutinovic, M:. op. cit., str. 68. 38 Milutinovic, M.: op. cit., str. 69. 39 Milutinovic, M.: op. cit., str. 69. 40 Navedeno prema Milutinovic, M.: op. cit., str. 69. 41 eic, B.: op. cit., str. 106. 42 Milutinovic, M.: op. cit., str. 71. 43 O anketama sa rtvama bice vie reci u poglavlju o prikupljanju cinjenica o prikrivenom kriminalitetu. 44 Milutinovic, M.: op. cit., str. 61. 45 Milutinovic, M.: op. cit., str. 60. 46 Navedeno prema Gassin, R.: op. cit., str. 110. 47 Gassin, R.: op. cit., str. 110. 48 Gassin, R.: op. cit., str. 112
18

Glava DRUGA Metode kriminologije

72
Stefani, G., Levasseur, G., Jambu-Merlin, R. (1976) Criminologie et science penitentiaire, Paris: Dalloz, str. 60 50 Videti Milutinovic, M.: op. cit., str. 65 51 Stefani, G., Levasseur, G., Jambu-Merlin, R.: op. cit., str. 60-61. 52 Stefani, G., Levasseur, G., Jambu-Merlin, R.: op. cit., str. 61. 53 Gassin, R.: op. cit., str. 114. 54 Stefani, G., Levasseur, G., Jambu-Merlin R.: op. cit., str. 62. 55 Kaiser, G. (1982) Kriminologie, Heidelberg, Karlsruhe: C. F. Muller Juristiscer Verlag, str. 157. 56 Gassin, R.: op. cit., str. 116. 57 Gassin, R.: op. cit., str. 118. 58 Gassin, R.: op. cit., str. 120. 59 Stefani, G., Levasseur, G., Jambu-Merlin R. : op. cit. str. 49.; Grupa autora (1988) Kriminologija, Moskva: Korideceskaja literatura, str. 41. 60 Gassin, R.: op. cit., str. 122.
49

Videti Nikolic-Ristanovic, V. (1990) "Strah od kriminaliteta u Beogradu", Zbornik Instituta za kriminoloka i socioloka istraivanja, br.1, Beograd: Instituta za kriminoloka i socioloka istraivanja. 62 Cusson, M. (1990) Zato kanjavati, JRKK, br. 4, str. 67. 63 Milutinovic, M.: op. cit., str. 49. 64 Sellin, Th, navedeno prema Milutinovic, M.: op. cit., str. 49. 65 Vidi Milutinovic, M.: op. cit., str. 51. 66 O ispitivanju kao tehnici za prikupljanje kvantitativnih i kvalitativnih podataka o kriminalitetu videti napred u ovom odeljku. 67 Primer za ovo videti u Nikolic-Ristanovic, V., Mrvic, N. (1988) Prvi kontakt rtve sa policijom: pomoc i podrka ili ponovna viktimizacija, JRKK., 4, str.81-93 68 Navedeno prema Milutinovic, M.: op. cit., str. 57. 69 Navedeno prema Milutinovic, M.: op. cit., str. 59. 70 Litoselliti , L. (2003) Using focus groups in research, London, New York:Continuum, str. 2-7. 71 Gassin, R.: op. cit., s. 135. 72 Gassin, R.: op. cit., s. 135-136. 73 Gassin, R.: op. cit., s. 136-137. 74 Gassin, R.: op. cit., str. 139. 75 Vidi Gassin, R.: op. cit., str. 140. 76 Navedeno prema Milutinovic, M.: op. cit., str. 54-55. 77 Milutinovic, M.: op. cit., str. 54. 78 Gassin, R.: op. cit., str. 98. 79 Navedeno prema Smart, C.: op. cit., str. 77. 80 Carlen , P. (1983) Women's Imprisonment - A Study in Social Controle, London: Routledge and Kegan Paul. 81 Bertrand, M. A. (1990) "Importance paradigmatique de la "question des femmes" dans la transformation des institutions", u Crise the prophetisme hier et aujourd'hui, Montreal: Fides, str. 14. 82 Navedeno prema Smart, C.: op. cit., str. 81. 83 Smart, C.: op. cit., str. 81. 84 Navedeno prema Bertrand, M. A. "Importance paradigmatique de la "question des femmes" dans la transformation des institutions", u Crise the prophetisme hier et aujourd'hui, str. 16. 85 Smart, C.: op. cit., str. 82. 86 Bertrand, M. A. (1991) Deconstruction of "Truth" Epistemologie, International Feminist Conference on Women, Law and Social Control, Mon Gabriel, str. 6. 87 Ibidem, str. 7. 88 Bertrand , M. A (1993) Feminist Criticism: What it Has Done for Theory and Methodologie in General and What It Could Do for Criminology in Particular, International Congress of Criminology, Budapest, str. 8. 89 Navedeno prema Gelsthorpe, L. "Feminist Methodologies in Criminology: a New Approach or Old Wine in New Bottles" u Feminist Perspectives in Criminology, str. 90. 90 Navedno prema Gelsthorpe, L.: op. cit., str. 90-91. 91 Navedeno prema Gelsthorpe, L.: op. cit., str. 91. 92 Gelsthorpe, L."The Transformative Experiance in Feminist Research" u Feminist Perspective in Criminology, str. 86 93 Navedeno prema Gelsthorpe, L.: op. cit., str. 91. 94 Navedeno prema Gelsthorpe, L.: op. cit., str. 91. 95 Navedeno prema Gelsthorpe, L.: op. cit., str. 92. 96 Acker, J. et al (1983) "Objectivity and Truth: Problems in Doing Feminist Research", Women's Studies International Forum, , 4, str. 428. 97 Ibidem, str. 425. 98 Navedeno prema Lather , P., (1988)"Feminist Perspectives on Empowering Research Methodologies", Women's Studies International Forum, 6, str. 570. 99 Ibid. 100 Navedeno prema Gelsthorpe, L.: op. cit., str. 93.
61

73

Glava treca
FENOMENOLOGIJA KRIMINALITETA
I OBIM, DINAMIKA I STRUKTURA KRIMINALITETA
Do saznanja o obimu, dinamici i strukturi kriminaliteta u pojedinim zemljama dolazi se uvidom u podatke iz nacionalne statisticke evidencije i, ukoliko postoje, uvidom u podatke dobijene anketama o viktimizaciji.

Prilikom interpretacije i analize ovih podataka trebalo bi se podsetiti onoga to je receno o nedostacima statistike i relativnoj pouzdanosti podataka koje ona daje o kriminalitetu. Takode, treba imati na umu i nedostatke tehnika koje se koriste za saznavanje tamne brojke kriminaliteta, posebno anketa o viktimizaciji kao najvie koricene tehnike ove vrste. Upravo stoga, postojece podatke o kriminalitetu kao masovnoj drutvenoj pojavi treba koristiti oprezno, tj. prvenstveno kao sasvim opte i grube pokazatelje dinamike i strukture te pojave, odnosno kao pocetne informacije za dalje istraivanje.1 Kad god je moguce, trebalo bi analizu obima, dinamike i strukture kriminaliteta zasnovati na uporednoj analizi statistickih podataka i podataka dobijenih anketama o viktimizaciji. Osim toga, veoma je vano da se, prilikom interpretacije statistickih podataka o dinamici kriminaliteta i promenama u njegovoj strukturi, vodi racuna o celokupnom drutvenom kontekstu u kojem su se desile te promene. Posebno treba imati u vidu vece drutvene potrese (na primer, rat), promene u kaznenoj politici i/ili izmene krivicnog zakonodavsta (kriminalizacija i dekriminalizacija). Uvek se treba pitati da li je pad ili porast kriminaliteta koji belee statistike odraz realnog pada, odnosno porasta kriminaliteta ili je u pitanju smanjena ili povecana efikasnost organa krivicnog gonjenja.

74

U ovom udbeniku mi se necemo baviti detaljnom analizom statistickih podataka, vec ce izneti podaci o ukupnosti kriminalnog ponaanja u Srbiji biti manje ili vie ilustrativni. Njihovo iznoenje i analiza ima za cilj da prui uvid u statisticke pokazatelje obima, strukture i dinamike kriminaliteta u naoj zemlji, ali isto tako i da poslui kao putokaz u pravilno sluenje statistickim podacima u cilju saznavanja kriminaliteta kao masovne drutvene pojave.

1. Obim i dinamika kriminaliteta u Srbiji u periodu 1990 - 2005.

Podaci o obimu, dinamici i strukturi kriminaliteta u naoj zemlji mogu se dobiti jedino na osnovu statistickih podataka o broju prijavljenih, optuenih i osudenih lica, s obzirom na to da su to jedini podaci o kriminalitetu o kojima se redovno vodi evidencija. Upravo stoga, navedeni podaci ce biti koriceni kao osnovni izvor podataka za analizu koja sledi. Uz to, ilustracije i poredenja radi, bice dati i podaci prve i jedine ankete o viktimizacije koja je radena 1996. godine u naoj zemlji i to samo za teritoriju Beograda. Prilikom analize obima, dinamike i strukture kriminaliteta u Srbiji trebalo bi koristiti kako podatke o osudenim licima tako i podatke o licima prijavljenim zbog

krivicnih dela. To je od dvostruke vanosti: prvo, prema preovladujucem shvatanju u savremenoj kriminologiji policijske statistike daju verniju sliku stanja kriminaliteta nego sudske, posebno kada, kao to je slucaj u naoj zemlji, ne postoji redovno vodenje podataka o viktimizaciji; drugo, u drutvenim uslovima kakvi su postojali u naoj zemlji tokom devedesetih godina prolog veka (uticaj rata, ekonomske krize i sankcija UN) efikasnost organa krivicnog gonjenja je bila bitno smanjena, tako da je sudska statistika kriminaliteta u naoj zemlji u tom periodu, vie nego inace, vie govorila o radu organa drutvene kontrole nego o stvarnom stanju kriminaliteta. Imajuci ovo u vidu, analizu obima i dinamike kriminaliteta u Srbiji zasnovali smo na poredenju podataka o prijavljenim i osudenim licima. Prilikom tumacenja podataka o obimu, dinamici i strukturi kriminaliteta u naoj zemlji treba voditi racuna o promenama u statistickoj evidenciji kriminaliteta do kojih je dolo nekoliko puta prilikom transformacija drave. Prva promena desila se 1991. godine i bila je vezana za raspad bive Jugoslavije. Naime, do 1991. godine statistike su bile vodene na saveznom nivou za bivu SFRJ i posebno za svaku federalnu jedinicu. Od 1991. savezna statistika vodi evidenciju za SRJ u celini, i za Srbiju i Crnu Goru kao njene delove zasebno. Od 2003. godine, nakon to su Srbija i Crna Gora postale zasebne drave, njihovi statisticki podaci se vode odvojeno. Najzad, od 1999. godine, statisticki podaci koji se odnose na Srbiju ne obuhvataju podatke za Kosovo. Ove promene se moraju imati u vidu prilikom tumacenja promena u broju prijavljenih, optuenih i osudenih lica pre i nakon promena, pri cemu se mora voditi racuna da se porede podaci koji se odnose na iste teritorijalne jedinice. U tabelama koje slede, navedeni su podaci za Srbiju bez Kosova.

75
Tabela br. 1 - Lica prijavljena zbog krivicnih dela u Srbiji u periodu 1990-2005.

godina ukupno indeks maloletna lica indeks punoletna lica indeks 1990 106601 100 4473 100 102128 100 1991 104768 98 3728 83 101040 99 1992 118327 111 4887 109 113440 111 1993 156509 147 6316 141 150193 147 1994 140776 132 5012 112 135764 133 1995 118069 111 4514 101 113555 111 1996 115508 108 4454 100 111054 109 1997 110437 104 4590 103 105847 104 1998 103978 98 3773 84 100205 98 1999 87307 82 2942 66 84365 83 2000 87601 82 3458 77 84143 82 2001 97071 91 3640 81 93431 91 2002 107312 101 3251 73 104061 102

2003 98148 92 2415 54 95733 94 2004 91573 86 3120 70 88453 87 2005 103481 97 2945 66 100536 98 Podaci prezentirani u Tabeli br. 1 ukazuju na porast ukupnog broja lica prijavljenih zbog krivicnih dela u Srbiji u periodu 1991-1993. godina. Ovaj period se po tome bitno razlikuje od perioda od 1984 do 1990 godine, kada je broj prijavljenih lica uglavnom stagnirao. To se vidi kako na osnovu uvida u apsolutne brojeve prijavljenih lica tako i na osnovu indeksa. U ovom periodu, rastao je kako broj prijavljenih maloletnika tako i broj prijavljenih punoletnih lica. Najveci porast zabeleen je 1993. godine kada je prijavljeno 47% vie ucinilaca krivicnih dela nego u toku 1990. godine. Procenat prijavljenih maloletnih ucinilaca porastao je u istom periodu za 41%. Kao to se iz tabele vidi, pocev od 1994. godine usledio je pad ukupnog broja prijavljenih lica. Tendencija pada bila je konstantna do 2001. godine, da bi broj prijavljenih lica porastao 2001. i 2002. godine, a onda ponovo poceo da opada. Tokom 2005. godine broj prijavljenih lica ponovo je poceo da raste. Trendovi su bili identicni i za maloletna i za punoletna lica. Zanimljivo je primetiti da je nakon 1997. godine broj prijavljenih lica, kako ukupno tako i punoletnih, bio iznad broja prijavljenih u 1990. godini jedino u 2002. godini. Uoceni trendovi ukazuju na relativnu stabilnost i nii novo prijavljivanja krivicnih dela u periodu nakon 1997. godine, u poredenju sa periodom 19911997. godina.

76

Tabela br. 2 - Lica osudena zbog krivicnih dela u Srbiji u periodu 1990-2005.
godina ukupno indeks maloletna lica indeks punoletna lica indeks

1990 39864 100 2709 100 37155 100 1991 33444 84 2099 77 31345 84 1992 28791 72 2713 100 26078 70 1993 34138 86 3345 123 30793 83 1994 34440 86 3434 127 31006 83 1995 36823 92 3023 112 33800 91 1996 36582 92 2257 83 34325 92 1997 38540 97 2361 87 36179 97 1998 42403 106 2692 99 39711 107 1999 36297 91 2330 86 33967 91 2000 34223 86 2274 84 31949 86 2001 35566 89 2398 89 33168 89 2002 35997 90 2322 86 33675 91 2003 35097 88 2080 77 33017 89 2004 36222 91 1983 73 34239 92 2005 39135 98 2234 82 36901 99 Podaci o broju osudenih lica daju neto drugaciju sliku kriminaliteta nego to je to slucaj sa podacima o broju prijavljenih lica. Jedino kada su u pitanju maloletna lica pravac kretanja kriminaliteta je isti, tj. on je u porastu do 1994. godine, a zatim, uz manje oscilacije, opada. Ukupan broj osudenih lica, koji je ocigledno u funkciji kretanja

preovladujuceg broja osudenih punoletnih lica, opada od 1990. do 1992., zatim, uz kratke periode stagnacije, postepeno raste do 1998. godine. Te godine se uocava najveci porast broja osudenih lica, koji jedino tada prelazi nivo iz 1990. godine. Nakon 1998. godine ukupni broj osudenih lica i broj punoletnih osudenih naizmenicno opada i raste. Ako se zna da se pocetkom devedesetih godina prolog veka broj ucinilaca krivicnih dela koji su ostali nepoznati, odnosno nedostini organima gonjenja, povecavao uporedo sa smanjenjem broja osuda u posmatranom periodu, a imajuci u vidu i druge pokazatelje2 koji ukazuju na porast kriminaliteta uz istovremeno smanjenje efikasnosti organa krivicnog gonjenja, jasno je da u pogledu ocene obima i dinamike kriminaliteta u posmatranom periodu treba vie vere pokloniti statistickim podacima o prijavljenim licima. Tako, na primer, broj nepoznatih ucinilaca je na teritoriji cele Savezne Republike Jugoslavije bio u porastu od 1990. do 1993. godine, da bi 1993. godini bio skoro udvostrucen. U isto vreme broj osudenih lica je u 1993. godini opao za 31% u poredenju sa 1984. godinom. Takode, porast broja osudenih lica u 1998. godini po svoj prilici jeste posledica povecane aktivnosti organa formalne drutvene kontrole pre nego porasta kriminaliteta. Najzad, na visok nivo kriminaliteta u Srbiji ukazuju i podaci Medunarodne ankete o viktimizaciji koja je 1996. godine sprovedena u Beogradu. Prema podacima ovog istraivanja, cak 85,4% od 1094 ispitanika izjavilo da su bili rtve nekog krivicnog dela u periodu 1991-1996. godina, pri cemu je 40% viktimizirano 1995. godine. 3

77 2. Struktura kriminaliteta u Srbiji prema vrsti krivicnih dela i uzrastu

Statisticki podaci o strukturi kriminaliteta pokazuju kakva je distribucija kriminaliteta na odredenom prostoru i u odredenom vremenskom periodu s obzirom na posmatrani kriterijum distribucije. Prilikom fenomenoloke analize, struktura kriminaliteta se najcece ispituje s obzirom na distribuciju kriminaliteta prema vrsti krivicnog dela, starosti i polu. Osim toga, moguce je u jednom duem vremenskom periodu pratiti promene u strukturi kriminaliteta i tada govorimo o dinamici strukture kriminaliteta.

Tabela br. 3 - Struktura prijavljenih lica u Srbiji prema krivicnom delu i uzrastu
2004.
krivicna dela ukupno % maloletna lica

% %

punoletna lica raspo maloletna dela % punoletna protiv ustavnog uredenja i bezbednosti

67 0.1 - - 67 0.1 0 100

protiv ivota i tela 6158 6.7 374 12.0 5784 6.5 6.1 93.9 protiv sloboda i prava

1058 1.2 15 0.5 1043 1.2 1.4 98.6

protiv casti i ugleda 369 0.4 - - 369 0.4 0 100 protiv polne slobode 501 0.5 29 0.9 472 0.5 5.8 94.2 protiv braka i porodice 2450 2.7 - - 2450 2.8 0 100 protiv zdravlja ljudi 3407 3.7 150 4.8 3257 3.7 4.4 95.6 protiv privrede 5304 5.8 49 1.6 5255 5.9 0.9 99.1 protiv imovine 45370 49.5 2128 68.2 43242 48.9 4.7 95.3 protiv opte sigurnosti 1065 1.2 - - 1065 1.2 0 100 protiv bezbednosti javnog saobracaja

6902 7.5 127 4.1 6775 7.7 1.8 98.2


protiv pravosuda 641 0.7 - - 641 0.7 0 100 protiv javnog reda i pravnog saobracaja

7475 8.2 112 3.6 7363 8.3 1.5 98.5

protiv slubene dunosti 5356 5.8 - - 5356 6.1 0 100 ostala krivicna dela 5450 6.0 136 4.4 5314 6.0 2.5 97.5 ukupno 91573 100 3120 100 88453 100 3.4 96.6

78

Tabela br. 3 nam pokazuje kakva je bila struktura prijavljenih lica u Srbiji u 2004. godini, po grupama srodnih krivicnih dela obuhvacenih pojedinim glavama u okviru Krivicnog zakonika, kao i odnos broja prijavljenih maloletnih i punoletnih lica.

Iz tabele se moe videti da u ukupnom broju prijavljenih lica preovladuju punoletna lica, dok udeo prijavljenih maloletnika cini svega 3,4%. Takode, iz tabele se vidi da u prijavljenom kriminalitetu, ukupno i kada su pitanju punoletna i maloletna lica pojedinacno, dominiraju krivicna dela protiv imovine. Kada su u pitanju ostala krivicna dela, primetna je razlika izmedu maloletnika i punoletnih lica. Kod maloletnih lica, krivicna dela protiv ivota i tela su na drugom mestu sa 12%, a znacajnije su zastupljena jo samo krivicna dela protiv zdravlja ljudi (4,8%), krivicna dela protiv bezbednosti javnog saobracaja (4,1%) i krivicna dela protiv javnog reda i pravnog saobracaja (3,6%). Kod punoletnih lica, posle krivicnih dela protiv imovine najzastupljenija su krivicna dela protiv javnog reda i pravnog saobracaja (8,3%) i krivicna dela protiv bezbednosti javnog saobracaja (7,7%), dok krivicna dela protiv ivota i tela dolaze tek na cetvrto mesto sa 6,5%. Pored ovih krivicnih dela, za punoletna lica karakteristicna su i krivicna dela protiv slubene dunosti, za koja nema prijavljenih maloletnika, i privrede, za koja ima sasvim malo prijavljenih maloletnika (to je u skladu sa prirodom ovih dela i uzrastom maloletnika). Uocava se veoma mali broj prijavljenih izvrilaca seksualnih delikata (krivicna dela protiv polne slobode) i kod maloletnika i kod punoletnih lica. Iz tabele se moe videti i da su imovinska krivicna dela zastupljenija u prijavljenom kriminalitetu maloletnih nego u kriminalitetu punoletnih lica. Takode, ova tabela nam daje i zanimljive podatke o odnosu broja maloletnih i punoletnih lica prijavljenih za pojedine vrste kriminaliteta. Godine 2004. udeo prijavljenih maloletnika najvie je bio izraen kod krivicnih dela protiv ivota i tela (6,1%) i kod krivicnih dela protiv polne slobode (5,8%), dok je njihov udeo u ukupnom broju prijavljenih za krivicna dela protiv imovine neto nii (4,7%). Samim tim, podaci iz ove tabele nedvosmisleno ukazuju da je udeo kriminaliteta maloletnika najveci kod kriminaliteta nasilja. Za strukturu kriminaliteta u Srbiji tokom devedesetih godina prolog veka ilustrativni su i podaci Medunarodne ankete o viktimizaciji, koja je sprovedena u Beogradu 1996. godine na uzorku od 1094 ispitanika. Ispitanici su najcece navodili da su bili rtve krada predmeta iz auta (30,4%), licne krade (26,1), otecenja auta (19,8%), provalne krade (16%) i telesnih povreda i ugroavanja sigurnosti (16%). Takode, 13% ispitanica navelo je da su bile rtve seksualnih delikata.4

79

Tabela br. 4 - Dinamika strukture izabranih krivicnih dela prijavljenih punoletnih


lica u periodu 2000-2005.
krivicna dela 2000 indeks 2001 indeks 2002

indeks 2003 indeks 2004 indeks 2005 indeks protiv ivota i tela

5174 100 5637 109 5425 105 5043 97 5784 112 5610 108 386 100 386 100 400 104 408 106 472 122 479 124

protiv polne slobode

protiv braka i porodice

881 100 883 100 1372 156 1944 221 2450 278 2836 322 6896 100 5628 82 6047 88 5405

protiv privrede

78 5255 76 4721 68

protiv imovine

48902 100 57152 117 64127 131 53704 110 43242 88 52411 107 961 100 998 104 1045 109 1139 119 1065 111 1131 118 6244 100 7398 118 7105 114 6435 103 6775 108 6654 107 4714 100 4744 101 6176 131 7234 153

protiv opte sigurnosti

protiv bezbednosti javnogsaobracaja

protiv javnog reda i pravnog saobracaja

7363 156 6957 148 3312 100 4640 140 5312 160 5535 167 5356 162 5253 159

protiv slubene dunosti

Tabela br. 4 pokazuje dinamiku strukture izabranih krivicnih dela prijavljenih punoletnih lica u Srbiji u periodu 2000-2005. godine. Iz tabele se mogu videti promene broja prijavljenih punoletnih lica za izabrane grupe krivicnih dela, u posmatranom periodu. Promene moemo pratiti preko apsolutnih brojeva i indeksa. Tabela pokazuje da je broj prijavljenih punoletnih lica u 2005. godini bio veci u odnosu na 2000. godinu za sve grupe krivicnih dela, osim za krivicna dela protiv privrede, gde je zabeleeno opadanje. Pri tome, najupadljiviji je porast broja prijavljenih za krivicna dela protiv braka i porodice koji sasvim verovatno prati uvodenje nasilja u porodici kao posebnog krivicnog dela u na Krivicni zakonik. Broj prijava za ovu grupu krivicnih dela je utrostrucen, a porast pocinje 2002. godine kada je i dolo do uvodenja krivicnog dela nasilje u porodici. Veliki porast zabeleen je i kod krivicnih dela protiv javnog reda i pravnog saobracaja i kod krivicnih dela protiv slubene dunosti. Zanimljivo je primetiti da je do porasta prijavljenih lica dolo i kod krivicnih dela protiv polne slobode, kao i da je ovde trend porasta bio konstantan. Porast broja prijavljenih lica za ove tri grupe krivicnih dela najverovatnije je vecim delom povezan sa promenama zakona i politike krivicnog gonjenja, a manje sa promenama stvarnog kriminaliteta. Kod ostalih grupa krivicnih dela, ukljucujuci i krivicna dela protiv ivota i tela, trend je bio promenljiv periodi rasta su se smenjivali sa periodima opadanja i obrnuto. Pri tome, broj prijavljenih za krivicna dela protiv imovine je rastao do 2002. godine, da bi nakon toga opadao.

80 II STRUKTURA KRIMINALITETA PREMA POLU

Analize strukture kriminaliteta prema polu, kako u prolosti tako i u savremenim dravama, pokazuju da je ucece ena u ukupnom kriminalitetu nekoliko puta manje od uceca mukaraca. U ovom odeljku mi cemo se zadrati na izlaganju o strukturi kriminaliteta prema polu u naoj zemlji, dok ce o strukturi kriminaliteta prema polu u drugim zemljama biti reci u odeljku o rasprostranjenosti i karakteristikama kriminaliteta u svetu, ako i u odeljku o kriminalitetu ena. Tabela br. 5 - Struktura osudenih punoletnih lica prema polu u periodu 1999 2005.
godina pravnosnanosti presude ukupno % index ene indeks mukarci indeks raspodela % ene mukarci 1999 33967 100 100 3047 100 30920 100 8.9% 91.1% 2000 31949 100 94 2789 92 29160 94 8.7% 91.3% 2001 33168 100 98 2740 90 30428 98 8.3% 91.7% 2002 33675 100 99 2860 94 30815 100 8.5% 91.5% 2003 33017 100 97 2853 94 30164 98 8.6% 91.4%

2004 34239 100 101 2973 98 31266 101 8.7% 91.3% 2005 36901 100 109 3293 108 33608 109 8.9% 91.1%

Podaci prikazani u Tabeli br. 5 ukazuju na razlicite trendove kretanja broja osudenih punoletnih mukaraca i ena u periodu od 2000. do 2005. godine. Na jednoj strani, broj osudenih mukaraca je konstantno rastao, sa izuzetkom 2003. godine kada je dolo da manjeg pada. Na drugoj strani, broj osudenih ena je bio na slicnom, relativno stabilnom nivou sve do 2004. godine, kada pocinje da raste. Zanimljivo je da je broj osudenih mukaraca dostigao nivo iz 1999. godine 2002. godine, a broj osudenih ena je taj broj dostigao, odnosno prekoracio tek 2005. godine. Tabela br. 5, takode, pokazuje da je udeo osudenih ena u ukupnom broju osudenih lica u posmatranom periodu bio veoma nizak i takode prilicno stabilan iznosio je oko 8%, odnosno izmedu 8,3 i 8,9%.

81 III REGIONALNE KARAKTERISTIKE KRIMINALITETA

Regionalne karakteristike kriminaliteta dolaze do izraaja u razlikama u pogledu rasprostranjenosti i tipova kriminaliteta koji se javljaju u pojedinim oblastima. Regionalne karakteristike kriminaliteta moguce je posmatrati uporedivanjem kriminaliteta u razlicitim zemljama, odnosno u svetu, po raznim podrucjima unutar iste zemlje, izmedu seoskih i gradskih oblasti kao i pojedinih gradskih podrucja. Na taj nacin dolazi se do saznanja o razlicitoj regionalnoj rasprostranjenosti kriminaliteta koja se naziva jo i kriminalnom geografijom i utvrduje se na bazi kriminalne statistike5 kao i na osnovu podataka dobijenih tehnikama za saznavanje tamne brojke kriminaliteta, ukoliko su raspoloive.

1. Rasprostranjenost i karakteristike kriminaliteta u svetu

Statistike kriminaliteta, kao i druge tehnike merenja kriminaliteta kao masovne

drutvene pojave, omogucavaju ne samo sagledavanje indikatora obima i strukture kriminaliteta u pojedinim zemljama, vec i poredenje nivoa i strukture kriminaliteta u razlicitim zemljama, odnosno utvrdivanje njegove rasprostranjenosti u medunarodnim okvirima. Da bi taj cilj bio postignut, u, za kriminologe, idealnom svetu, sve zemlje bi trebalo da definiu krivicna dela i prikupljaju statisticke podatke na isti nacin.6 Naalost, takva situacija niti postoji niti je verovatno da ce ikada postojati. Upravo stoga, poredenje kriminaliteta na medunarodnom planu nailazi na mnoge prepreke od kojih su najznacajnije razlike u pravnim reenjima, u kaznenoj politici i u nacinu prikupljanja podataka. Osim toga, nemaju sve zemlje potpunu i pouzdanu, javnosti dostupnu statistiku kriminaliteta. Na primer, Staljin je 1933. zabranio javno iznoenje podataka o kriminalitetu i ta zabrana je bila na snazi u bivem SSSR sve do 1989. Slicna situacija postojala je i u drugim istocnim zemljama. Usled toga je do nedavno bilo prakticno nemoguce izvriti bilo kakvu pouzdaniju komparaciju izmedu kriminaliteta u zapadnim i kriminaliteta u istocnim zemljama. U cilju prevazilaenja tekoca na koje se nailazi u pokuaju poredenja nacionalnih statistika o kriminalitetu, dolo je do ustanovlajavanja medunarodnih statistika kriminaliteta. Od 1953. Interpol objavljuje svake dve godine medunarodnu statistiku kriminaliteta zasnovanu na podacima dobijenim od pojedinih zemalja. Medutim, s obzirom na to da nema jedinstvenu klasifikaciju krivicnih dela i ima niz drugih nedostataka, ni ova statistika ne omogucava validna poredenja na medunarodnom nivou. Slicno je i sa medunarodnom statistikom koju vode Ujedinjene Nacije i koja je zasnovana na izvetajima koje, opet na bazi nacionalnih statistika, svakih pet godina podnose eksperti iz zemalja-clanica UN. Jedina medunarodna statistika koja je podobna da bude upotrebljena kao validna osnova za istraivanje kriminaliteta u medunarodnim okvirima jeste statistika Svetske zdravstvene organizacije o uzrocima smrti, ali je ona ogranicena okolnocu da se odnosi samo na ubistva i da ne pokriva sve zemlje u svetu.7 Nedostaci medunarodnih komparacija kriminaliteta zasnovanih

na statistikama utrli su put ideji o koricenju podataka dobijenih putem medunarodnih istraivanja viktimizacije. Tako je 1989. izvrena prva medunarodna anketa

82

o viktimizaciji koja je obuhvatila 14 zemalja. Od tada se ove ankete vre svake tri godine, a broj zemalja ukljucenih u prikupljanje podataka o viktimizaciji se svaki put proiruje.8 Uopteno posmatrano, obim kriminaliteta u razvijenim zemljama je dosta visok, ali medu njima postoje i velike razlike. Na primer, obim kriminaliteta u SAD je daleko iznad obima kriminaliteta u evropskim zemljama. Takode, kriminalitet u SAD karakterie i daleko veci broj krivicnih dela nasilja i znacajniji udeo organizovanog kriminaliteta nego to je to slucaj sa razvijenim zemljama u Evropi. Zemlje koje su se dugi niz godina izdvajale po veom niskim stopama kriminaliteta su Japan, vajcarska, Izrael i skandinavske zemlje. Pri tome, u ukupnom kriminalitetu svih ovih zemalja uglavnom dominira imovinski kriminalitet. Uoceno je da sa ekonomskim razvojem stopa imovinskih krivicnih dela uglavnom raste bre nego stopa nasilnih krivicnih dela, a podaci UN i Svetske zdravstvene organizacije ukazuju i na postojanje negativne korelacije izmedu socio-ekonomskog razvoja i stope ubistava u posmatranim zemljama.9 Medutim, od kraja pedesetih godina prolog veka a posebno pri njegovom kraju, drutveno-ekonomski razvoj zapadnoevropskih zemalja sve je vie sledio americki model pa je i kriminalitet na starom kontinentu danas mnogo slicniji kriminalitetu u SAD nego to je to bio ranije slucaj. Pocetak devedesetih godina prolog veka obeleio je porast kriminaliteta u vecini zemalja Zapadne i Istocne Evrope, kao i u SAD, da bi u drugoj polovini poslednje decenije prolog veka ukupni kriminalitet u jednom delu zemalja poceo da opada. No, ovaj trend nije bio linearan i nije bio isti za sve vrste kriminaliteta. Pada u oci pad kriminaliteta u SAD (iako su SAD i dalje medu zemljama sa najvie kriminaliteta) i Engleskoj, nasuprot porastu kriminaliteta u mnogim evropskim zemljama. Kriminalitet je posebno u porastu u evropskim zemljama koje su ranije bile poznate po niskim stopama kriminaliteta, poput Danske i Finske, a danas su pri vrhu u pogledu stope ulicnog kriminaliteta. Slicno, porast kriminaliteta zabeleen je i u zemljama koje, poput Japana, gotovo da nisu ni imale problem sa kriminalitetom.10

U Engleskoj je, na primer, tokom 1990. i 1991. godine dolo do naglog porasta kriminaliteta.U odnosu na osamdesete godine, kada je stopa kriminaliteta bila relativno stabilna, dolo je do porasta godinje stope kriminaliteta od 17%. Pri tome ja najvie porasla stopa izvrenih krada, posebno krada automobila.11 Nakon 1991. godine trend se menja i kriminalitet pocinje da opada. U periodu izmedu 1995. i 1999. godine dolo je do opadanja ukupnog registrovanog kriminaliteta za 10%, to je daleko premaivalo prosecan pad registrovanog kriminaliteta na nivou Evropske unije (1%). Zanimljivo je da je u Engleskoj i Velsu u ovom periodu dolo i do znatnog opadanja broja registrovanih provalnih krada i krada automobila (nasuprot porastu krada iz automobila na nivou EU). Ipak, istovremeno je nasilnicki kriminalitet rastao bre u poredenju sa EU (20% prema 11%),12 pri cemu je posebno uocen porast broja ubistava i razbojnitava13. Ipak, u Engleskoj i Velsu, kao i u drugim zemljama, imovinski kriminalitetet i dalje cini najveci deo kriminaliteta (preko 40%). Sa izuzetkom SAD, ubistva su rasprostranjenija u zemljama u razvoju nego u razvijenim zemljama Zapada. Medutim, u poredenju sa drugim zemljama Zapada, SAD vec due vreme zauzimaju istaknuto prvo mesto u pogledu stope ubistava, i

83

drugih tekih nasilnih krivicnih dela. Prema podacima za 1987., na primer, stopa ubistava u SAD je bila vie nego cetiri puta veca od stope ubistava u Irskoj, koja je tada bila na drugom mestu po stopi ubistava u zapadnom svetu. Takode, podaci o silovanjima i razbojnitvima za 1984. pokazuju da su SAD osamdesetih godina 20. veka imale viu stopu od svih ispitivanih zemalja.14 Noviji trendovi kriminaliteta u SAD ukazuju na opadanje kako imovinskog, tako i nasilnog kriminaliteta, iako su SAD i dalje vodeca zemlja u pogledu broja ubistava. Naime, zvanicna statistika (the Federal Bureau of Investigation's Uniform Crime Reports) pokazuje da se u periodu od 1996. do 2005. godine stopa nasilnih krivicnih dela smanjila za 26,3%, a stopa imovinskih krivicnih dela za 22,9%. Takode, rezultati nacionalne ankete o viktimizaciji (National Crime Victimization Survey), pokazuju da od 1994. godine stopa nasilnih krivicnih dela opada,

dostiuci u 2005. godini najnii nivo ikada zabeleen. Posebno je zanimljivo da je ulicni kriminalitet zabeleio najnii nivo u istoriji SAD. Ipak, detaljnija analiza pokazuje da je pad nasilnog kriminaliteta u SAD uglavnom rezultat smanjenja lakih oblika nasilja, dok je nivo nasilnih krivicnih dela sa tekim posledicama i dalje visok. Isto tako, stopa imovinskih krivicnih dela nastavlja da opada.15 Kriminalitet je opao i u Kanadi. Rezultati ankete o viktimizaciji, sprovedene 2004. godine na uzorku od 28 000 ispitanika, pokazuju da je 28% Kanadana, uzrasta od 15 godina i starijih, bilo viktimizirano jednom ili vie puta u dvanaestomesecnom periodu koji je prethodio ispitivanju. Povecanje u stopi viktimizacije je zabeleeno za tri od osam vrsta krivicnih dela merenih ovim istraivanjem: krada licne imovine, krada kucne imovine/iz domacinstva i vandalizam. Nije bilo znacajnih promena u stopi seksualnog nasilja, razbojnitva, fizickog nasilja i krade motornih vozila.16 Pored cinjenice da u njima dominiraju imovinska krivicna dela, za kriminalitet u zapadnim zemljama je karakteristican porast maloletnicke delinkvencije, saobracajne delinkvencije, ekonomskog kriminaliteta, organizovanog i profesionalnog kriminaliteta, posebno vezano za droge i trgovinu ljudima, kao i terorizma.17 Iako je uticaj drutvenih nejednakosti i raspoloivosti materijalnih dobara na vrenje krivicnih dela nesporan, sve razlike u obimu kriminaliteta izmedu pojedinih zemalja i promene do kojih je dolo poslednjih decenija ne bi se mogle objasniti na taj nacin. Pored socio-ekonomskih faktora, posebno onih povezanih sa globalizacijom i ekspanzijom neoliberalne ekonomije, na promene u stopi kriminaliteta i razlike medu zemljama mogu uticati i razlike, odnosno promene u nacinima reagovanja na kriminalitet. Ne treba, medutim, zanemariti ni uticaj promena u statistickom evidentiranju kriminaliteta. U svim zapadnim zemljama u ukupnom kriminalitetu dominira kriminalitet mukaraca iako je kriminalitet ena na neto viem nivou nego u naoj zemlji. Tako je u Engleskoj u 1997. godini od ukupnog broja opomenutih i osudenih lica bilo 17% ena.18 U SAD je procenat osudenih ena porastao sa 10% 1960. na 22% 1990, da bi 1994. godine dostigao 24,4%.19 Medutim, kako istice tefensmajer (Steffensmeier), kriminalitet ena se nije pribliio kriminalitetu mukaraca ni po obimu ni po vrsti. Ucece ena je i dalje najvece kod lakih imovinskih krivicnih dela a nisko kod mukih ili ozbiljnih nasilnih i imovinskih krivicnih dela.20

84

Kada je u pitanju kriminalitet u bivim socijalistickim zemljama kao ozbiljna

prepreka njegovom sagledavanju namece se cinjenica da je do nedavno svaka statistika o njemu bila nedostupna javnosti jer se smatrala dravnom tajnom. Prema slubenim podacima koje su davali dravni organi, u bivem SSSR-u je kriminalitet bio beznacajan u poredenju sa zapadnim zemljama i imao tendenciju daljeg opadanja. Medutim, drugi izvori saznanja o kriminalitetu u istocnim zemljama, poput tampe i kriminolokih studija, davali su daleko pesimisticniju sliku. Kontradiktorne informacije o stanju kriminaliteta u ovim zemljama naveli su neke kriminologe, poput Gassin-a na pretpostavku da nije nemoguce da se u njima vri manje krivicnih dela ali da, ako je zaista tako, to nije rezultat kvaliteta drutveno-ekonomskog sistema vec totalitarnog reima koji je bio na vlasti i koji je kontrolisao sve domene drutvenog ivota pojedinaca.21 Prema raspoloivim saznanjima osnovne karakteristike kriminaliteta u ovim zemljama su bile: krivicna dela vezana za zloupotrebe moci prilikom obavljanja politickih funkcija (pandan kriminalitetu belog okovratnika u zapadnim zemljama), ekonomski kriminalitet vezan za razvoj sive ekonomije, agresivni maloletnicki kriminalitet poznat kao huliganizam i dravni kriminalitet.22 Politicke promene koje su pocetkom devedesetih godina zahvatile zemlje tzv. istocnog bloka dovele su do dve osnovne promene kada je u pitanju kriminalitet. Otklonjena je zabrana publikovanja statistickih podataka o kriminalitetu to je omogucilo uvid ne samo u sadanje vec i u ranije stanje kriminaliteta. Istovremeno je dolo do alarmantnog porasta broja prijavljenih krivicnih dela. U bivem SSSR-u je, na primer, broj prijavljenih krivicnih dela 1989. porastao za 31.8% u odnosu na prethodnu 1988. dok je stopa otkrivanja u isto vreme porasla samo za 1.4%. Ubistva i pokuaji ubistava porasli su za 28.5%. Krivicna dela protiv privatne imovine porasla su za 55.1%, a krivicna dela protiv dravne imovine za 34.7%. U vezi sa prelazom na trinu ekonomiju, broj ekonomskih krivicnih dela, preteno povezanih sa funkcionisanjem crnog trita, je opao. Grupni i organizovani kriminalitet belei znacajan porast. Takode, maloletnicka delinkvencija je u 1989. godini porasla za 21.2% u odnosu na 1988. Udeo maloletnickog kriminaliteta u ukupnom kriminalitetu porastao je sa 10% u 1985. na 16.3% u 1989. Te godine 85.3% izvrilaca krivicnih dela su bili mukarci a 14.7% ene.23 Pri tome, broj

krivicnih dela izvrenih od strane ena raste bre od broja krivicnih dela izvrenih od strane mukaraca. Prema nekim autorima, krivicna dela koja cine ene se po svojoj surovosti i opasnosti pribliavaju krivicnim delima izvrenim od strane mukaraca.24

2. Regionalne karakteristike kriminaliteta unutar pojedinih drava

Po obimu i strukturi kriminaliteta razlikuju se i razlicite teritorijalne celine unutar pojedinih zemalja. Regionalne karakteritike kriminaliteta proizilaze iz delovanja razlicitih socijalnih i kulturnih cinilaca. Na izvesnim podrucjima je intenzivnije delovanje kriminogenih faktora dok je na drugim ono slabije izraeno. Postoje oblasti u kojima se lake javlja kriminalna aktivnost i ona privlace mnoge izvrioce krivicnih dela sa drugih podrucja. Podrucja koja se odlikuju vecom gustinom kriminaliteta nazivaju se loim ili kriminalnim podrucjima. Jedno od takvih podrucja je, na primer, pojas du dravne granice koji se po obimu i strukturi kriminaliteta razlikuje od unutranjih regiona. U njima narocito dolaze do izraaja carinska krivicna dela,

85

krijumcarenje droge, krijumcarenje i trgovina ljudima, verc, politicka i slicna krivicna dela. U kriminalitetu pogranicnih podrucja mogu doci do izraaja i slicnosti sa kriminalitetom koji postoji u zemlji sa druge strane granice to neki pisci nazivaju i kriminalnim srodstvom.25 Prva istraivanja regionalne rasprostranjenosti kriminaliteta unutar pojedinih drava izvrena su davno, jo od strane prvih kriminologa. Istraivanja koja je vrio Guerry nisu otila dalje od formulacije termickog zakona kriminaliteta prema kojem se krvni delikti najcece vre u toplim a krade u hladnim krajevima. Feri je analizirao rasprostranjenost ubistava u razlicitim italijanskim provincijama. Slicne analize vrili su i Aafenburg (Aschaffenburg) i Sauer u nemackim pokrajinama imajuci u vidu razne tipove krivicnih dela.26 Neto dalje u istraivanju unutranje geografije kriminaliteta otiao je oli (Joly) koji je ispitivao kriminalitet pojedinih departmana u Francuskoj.27 Posle toga, u Francuskoj su i dalje vrena istraivanja ove vrste, ali su se ona uglavnom odnosila na jednu oblast, jedan grad ili sudski okrug

dok su prava komparativna istraivanja retkost. Jedno od takvih retkih istraivanja novijeg datuma jeste istraivanje koje je izvrila Lot (Leaute). Ona je, koristeci statisticke podatke za 1962. i 1967. i uzevi departman kao jedinicu geografske analize, ustanovila departmanski profil svakog krivicnog dela i kriminalni profil svakog departmana. U tom smislu ona je utvrdila postojanje razlicite distribucije prema departmanima za svaku vrstu krivicnog dela kao i postojanje razlika u kriminalnom profilu razlicitih departmana koje su izraene u procentualnom ucecu svakog krivicnog dela ili vrste krivicnog dela u ukupnom kriminalitetu departmana. Lote je dola do zakljucka da distribucija kriminalnih profila departmana nije slucajna vec da postoji geografska pravilnost koja se sastoji u postojanju grupa departmana medusobno srodnih po svom kriminalnom profilu.28 Analize regionalnih varijacija kriminaliteta unutar SAD ukazale su, izmedu ostalog, i na postojanje velikih razlika u stopi ubistava izmedu juga zemlje i drugih oblasti. Na primer, stopa ubistava na jugu je u 1989. bila za 44% veca nego u svim ostalim regionima SAD. Neki autori, poput Volfgang i Ferakuti (Wolfganga i Ferracuti)29, visoku stopu ubistava na jugu SAD objanjavaju relativno visokim stepenom siromatva i relativno visokim procentom crnaca u ovoj oblasti. Regionalne razlike su, takode, bile objanjavane subkulturom nasilja, odnosno normama koje dozvoljavaju da nasilje bude shvaceno kao prihvatljiv odgovor u odredenim situacijama. Analize regionalne rasprostranjenosti kriminaliteta u SAD pokazale su i da su imovinska krivicna dela tokom 1989. bila najrasprostranjenija na zapadu i jugu zemlje. Konklin (Conklin)30 to dovodi u vezu sa leernim nacinom ivota ljudi u ovim oblastima koji je povezan sa toplim vremenom. Ljudi cesto provode vreme van svojih kuca, ostavljajuci svoju imovinu bez cuvara to stvara vie prilika za vrenje krada. Jedno od istraivanja ove vrste u naoj zemlji je istraivanje samoubistava u Vojvodini koje je izvrila padijer-Dinic. Ovo istraivanje je pokazalo da je ova pojava razlicito rasprostranjena u pojedinim krajevima Vojvodine, odnosno da se u tom pogledu osencavaju zone razlicitih stopa samoubistava u zavisnosti od delovanja raznih socijalno-kulturnih i drugih cinilaca u tim zonama.31 Takode, istraivanje

86

odnosa razvoja i kriminaliteta, izvreno od strane Instituta za kriminoloka i

socioloka istraivanja u Beogradu, ukazalo je na neujednacen raspored kriminaliteta na prostoru bive Jugoslavije. Prema rezultatima ovog istraivanja koje se odnosi na 1986.godinu, najviu stopu kriminaliteta imala je Slovenija. U Srbiji je iste godine kriminalitet bio veoma neujednaceno rasporeden. Od 114 optima za koje su postojali raspoloivi podaci, 13 je imalo nisku a 35 (30.7%) visoku stopu kriminaliteta. Optine koje su imale visoku stopu kriminaliteta su: neke optine sa podrucja Beograda (Stari grad, Savski venac, Vodovac, Lazarevac), Leskovac, Ljig, Obrenovac, Blace, Bogatic, Boljevac, Bor, Varvarin, Velika Plana, Vladicin Han, Vrnjacka Banja, Gornji Milanovac, Despotovac, Ivanjica, Koceljevo, Kurumlija, Lajkovac, Lebane, Loznica, Ljubovija, Majdanpek, Mali Zvornik, Mionica, Negotin, Novi Pazar, Osecina, Paracin, Prokuplje, Raanj, Trstenik i Cajetina.32 Razloge za razlicite regionalne karakteristike kriminaliteta treba utvrdivati u svetlu teorija o uzrocima kriminaliteta. To, medutim, pretpostavlja da su podaci koji ukazuju na postojanje regionalnih varijacija prihvatljivi kao validna mera stvarne distribucije kriminaliteta, to, naalost, cesto nije slucaj.33

3. Raspored kriminaliteta na relaciji selo-grad

Manje ili vece razlike u obimu i strukturi kriminaliteta postoje i izmedu gradskih i seoskih sredina. Istraivanja uglavnom ukazuju na postojanje viih stopa kriminaliteta u gradskim nego u seoskim podrucjima i da kriminalitet raste sa procesom urbanizacije. Medutim, istraivanja pokazuju da nije bez znacaja ni tip urbanizacije. Porast broja gradova ne vodi uvek povecanju stope kriminaliteta dok socijalni procesi, poput povecanja anonimnosti i kidanja tradicionalnih socijalnih veza, koji se obicno vezuju za stvaranje velikih gradova, mogu biti povezani sa vecim vrenjem krivicnih dela.Tako, na primer, kriminalitet u vajcarskoj nije rastao uporedo sa urbanizacijom u ovoj zemlji i ostao je dugo vremena na daleko niem nivou nego u vecini zapadnih zemalja. To se objanjava okolnocu da proces urbanizacije u vajcarskoj nije iao u pravcu stvaranja metropola vec se vie odvijao kroz stvaranje manjih gradova i gradova srednje velicine.34 Kako isticu Arcer (Archer) i Gartner, koji su ispitivali kriminalitet u 44 svetske metropole u periodu 1900-1970., za veci nivo kriminaliteta nije toliko od znacaja broj stanovnika koliko pozicija centra (industrijskog, trgovinskog, kulturnog) kao i mesta

u kojem se intenzivnije nego u ruralnim oblastima odvija nocni ivot sa kojim su u tesnoj vezi i prostitucija i kriminalitet. Takode, uloga centra regiona vodi velikoj koncentraciji materijalnih dobara i ljudskih aktivnosti u gradovima. Ta koncentracija dobara i ljudi stvara veliki broj pogodnih prilika za vrenje krivicnih dela. Kako istice Killias, upravo struktura prilika za vrenje krivicnih dela ima odlucujuci znacaj za veci kriminalitet u gradskim podrucjima, a ne veca anonimnost kako se cesto smatra. 35 Tome treba dodati i znacajan uticaj socijalnih i ekonomskih razlika, anomije i osecanja drutvene nepravde.36 Na ovaj nacin objanjavaju se velike razlike u stopi kriminaliteta u SAD, na jednoj, i u Japanu i vajcarskoj, na primer, na drugoj strani. Analize koje su vrene u mnogim zemljama pokazale su da postoje razlike u vrsti kriminaliteta koji se vri u seoskim i gradskim sredinama. Podaci Nacionalnog

87

istraivanja o viktimizaciji u SAD za 1988. pokazuju da se i nasilna i imovinska krivicna dela cece vre u gradovima nego u prigradskim podrucjima, a u prigradskim podrucjima cece nego u seoskim. 37 U urbanim podrucjima cece se vre i pronevere, prevare, falsifikati i imovinska krivicna dela uopte dok su za sela karakteristicnije paljevine. Istraivanja ukazuju i na ubistvo kao tipicno seosko krivicno delo38, odnosno na njegovu vecu ucestalost u selima nego u malim gradovima.39 Na selu se retko javljaju profesionalni delinkventi. Takode, kriminalitet maloletnika u gradu neuporedivo je veci od kriminaliteta maloletnika na selu.40

4. Ekologija kriminaliteta u gradskim naseljima

Ekoloke studije, koje se odnose na distribuciju kriminaliteta unutar samih gradova, pokazuju da stopa kriminaliteta raste kada se ide ka odredenim delovima grada, ka centru ili ka nekim drugim delovima ili predgradima. Ti delovi grada se obicno nazivaju kriminalnim podrucjima.41 To su najcece vece raskrsnice, trgovi, mesta javnih priredbi i slicna mesta na kojima se okuplja veci broj ljudi i u kojima obicno nije dovoljno razvijena kontrola. Ove tendencije u rasporedu kriminaliteta u gradu se u literaturi nazivaju ekolokim konstantama koje ispoljavaju specificne karakteristike u pojedinim gradovima.42 Prvo sistematsko istraivanje distribucije kriminaliteta u velikim gradovima

sproveli su ou i Mekej (Shaw i McKay) dvadesetih godina 20. veka u Cikagu. Oni su utvrdili da je kriminalitet neravnomerno rasporeden, da je najizraeniji u siromanim cetvrtima blizu centra grada i da opada kada se ide od centra ka periferiji. Pri tome, oni su imali u vidu neke americke gradove u kojima se industrija razvija blizu centra. Taj model ne odgovara gradovima u kojima se industrija razvila u predgradima, odnosno gradovima koji imaju veci broj poslovnih i trgovackih centara. U nekim zemljama je planski sprecavan tzv. model koncentricnih zona u velikim gradovima. Tako su u viktorijanskoj Engleskoj putevi pravljeni tako da prolaze kroz gradske oblasti koje su naseljavali kriminalci, a u cilju njihovog rasprivanja u okviru gradskog podrucja.43 Posle istraivanja koje su ou i Mekej sproveli u Cikagu, sprovedena su i druga istraivanja koja su potvrdila njihove zakljucke. To se odnosi ne samo na istraivanja vrena u SAD vec i na istraivanja sprovedena u Kanadi, Velikoj Britaniji, Venecueli, Ugandi, bivem SSSR- i u drugim zemljama. Prema tim istraivanjim, stopa kriminaliteta je obicno najvia u oblastima koje karakteriu niski prihodi, prenaseljenost, tranzitni karakter, nezaposlenost, razorene porodice i manjinske grupe, a te oblasti su najcece u centru velikih gradova. U naoj zemlji je istraivanje ovog tipa vreno u Institutu za kriminoloka i socioloka istraivanja u Beogradu ezdesetih godina 20. veka u vezi sa rasprostranjenocu maloletnicke delinkvencije u Beogradu. Istraivanje je pokazalo da najveci stepen koncentracije maloletnih delinkvenata na 1000 stanovnika imaju sledece stambene zajednice: 11 i 13 u Zemunu, 18 u Starom gradu, 8 i 9 u Paliluli, 1 u Novom Beogradu, 15 na Vracaru i 3 i 6 na Vodovcu.44

88 IV SEZONSKE I VREMENSKE VARIJACIJE KRIMINALITETA

Pored razlika u prostornoj rasporedenosti, kriminalitet, prema nekim istraivanjima, pokazuje i tendenciju razlicite vremenske rasporedenosti. To se posebno odnosi na razlike u pogledu vrste kriminaliteta koja preovladuje u raznim godinjim dobima, ali isto tako i na razlike u javljanju kriminaliteta u razlicitim mesecima, nedeljama, danima u toku nedelje i raznim dobima u toku dana. Za sva istraivanja ove vrste zajednicko je da su dola do zakljucka da kriminalitet u svojoj ukupnosti ne

pokazuje nikakvu pravilnost u pogledu tendencija javljanja u razlicitim vremenskim periodima i da je moguce jedino utvrdivati vremenske ritmove javljanja pojedinih tipova i vrsta krivicnih dela.45 Ako se posmatra kretanje kriminaliteta tokom godine, moe se reci da odredeni tipovi kriminaliteta pokazuju slicne tendencije u razlicitim zemljama, mada rezultati istraivanja u ovom pogledu nisu sasvim ujednaceni. Istraivanja pokazuju da se imovinska krivicna dela najcece vre u jesenjim i zimskim mesecima, a krivicna dela protiv licnosti u letnjim i jesenjim mesecima.46 Istraivanje ubistava u Jugoslaviji u periodu 1960-1964. pokazalo je da je najmanje ubistava izvreno u periodu od januara do februara a najvie u septembru i da je neto vie ubistava izvreno u toplijim godinjim dobima.47 Istraivanja ubistava izvrenih od strane ena ukazuju na neto drugacije varijacije prema godinjim dobima. Na primer, istraivanje ubistava u Sloveniji (1954-1967) pokazalo je da ene vre ubistva najcece u prolece i leto, a najmanje u jesen. Do slicnih podataka dolo se i istraivanjem ubistava izvrenih od strane ena koje je u Srbiji sprovela KonstantinovicVilic. Najvie ena iz ispitivanog uzorka vrilo je ubistva u prolece, a najmanje u jesen.48 Podaci o viktimizaciji za SAD u periodu 1973-1984 pokazuju da su krade manjih vrednosti (do 50$) bez kontakta sa rtvom najcece u septembru, na pocetku kolske godine, a najrede leti kada kola ne radi.49 Rasporedenost krivicnih dela u toku sedmice takode pokazuje izvesne tendencije. Krvni i seksualni delikti kao i krivicna dela protiv saobracaja izazvana alkoholom se cece javljaju u dane vikenda. Kada su u pitanju krvni delikti, istraivanja ukazuju na izvesne razlike u pogledu vremena njihovog javljanja u zavisnosti od pola rtve. Tako istraivanja ubistava i telesnih povreda pokazuju da se ova krivicna dela prema enama cece vre u dane u toku nedelje, a prema mukarcima u dane vikenda.50 Postoje izvesne pravilnosti i u pogledu doba dana u kojem se krivicna dela vre. Krada automobila, silovanje i razbojnitvo su, na primer, tipicna nocna krivicna dela. Takode, mukarci cece vre ubistva i teke telesne povrede cije rtve su mukarci u vecernjim i nocnim casovima to se dovodi u vezu sa odlascima u kafane i sa konzumiranjem alkohola. Na drugoj strani, ene cece ubijaju u toku dana to se

objanjava okolnocu da su ubistva koja one vre uglavnom usmerena na odbranu od nasilja koje trpe od strane mua ili drugog clana porodice kao i okolnocu da se takvi sukobi odigravaju u kucnom prostoru i u toku dana.51 Takode, kada mukarci ubijaju ili telesno povreduju ene, oni to cece cine u toku dana, posebno u popodnevnim casovima, a rede nocu. To se moe objasniti cinjenicom da krvne delikte prema

89

enama najcece vre njihovi bracni drugovi, rodaci i komije i da se oni najcece vre u kucnom prostoru u kojem ene-domacice provode veci deo dana same ili sa decom tako da su dovoljno izolovane i liene zatite drugih i u toku dana to ucinilac zna i koristi ne cekajuci da padne mrak.52 Provalne krade u stanovima se cece vre u prepodnevnim casovima kada vlasnici nisu kod kuce. Sezonske i vremenske varijacije kriminaliteta ne mogu se objanavati klimatskim i biolokim faktorima iako takvi pokuaji postoje u kriminolokoj literaturi. One se mogu objasniti jedino delovanjem drutvenih uticaja koji variraju u pojedinim vremenskim periodima,53 a objanjenja ove vrste daju teorije o uzrocima kriminaliteta.

90

SAETAK _ Prilikom tumacenja podataka o obimu, dinamici i strukturi kriminaliteta u naoj zemlji treba voditi racuna o promenama u statistickoj evidenciji kriminaliteta do kojih je dolo nekoliko puta prilikom transformacija drave. Prva promena desila se 1991. godine i bila je vezana za raspad bive Jugoslavije. Naime, do 1991.godine statistike su bile vodene na saveznom nivou za bivu SFRJ i posebno za svaku federalnu jedinicu. Od 1991. savezna statistika vodi evidenciju za SRJ u celini, i za Srbiju i Crnu Goru kao njene delove zasebno. Od 2003. godine, nakon to su Srbija i Crna Gora postale zasebne drave, njihovi statisticki podaci se vode odvojeno. Najzad, od 1999. godine, statisticki podaci koji se odnose na Srbiju ne obuhvataju podatke za Kosovo. Ove promene se moraju imati u vidu prilikom tumacenja promena u broju prijavljenih, optuenih i osudenih lica pre i nakon promena, pri cemu se mora voditi racuna da se porede podaci koji se odnose na iste teritorijalne jedinice. _ Statisticki podaci o strukturi kriminaliteta pokazuju kakva je distribucija kriminaliteta na odredenom prostoru i u odredenom vremenskom periodu s obzirom na posmatrani kriterijum distribucije. Prilikom fenomenoloke analize, struktura kriminaliteta se najcece ispituje s obzirom na distribuciju kriminaliteta prema vrsti krivicnog dela, starosti i polu. _ Regionalne karakteristike kriminaliteta moguce je posmatrati uporedivanjem

kriminaliteta u razlicitim zemljama, odnosno u svetu, po raznim podrucjima unutar iste zemlje, izmedu seoskih i gradskih oblasti kao i pojedinih gradskih podrucja. Na taj nacin dolazi se do saznanja o razlicitoj regionalnoj rasprostranjenosti kriminaliteta koja se naziva jo i kriminalnom geografijom i utvrduje se na bazi kriminalne statistike kao i na osnovu podataka dobijenih tehnikama za saznavanje tamne brojke kriminaliteta, ukoliko su raspoloive. _ Pored razlika u prostornoj rasporedenosti, kriminalitet, prema nekim istraivanjima, pokazuje i tendenciju razlicite vremenske rasporedenosti. To se posebno odnosi na razlike u pogledu vrste kriminaliteta koja preovladuje u raznim godinjim dobima, ali isto tako i na razlike u javljanju kriminaliteta u razlicitim mesecima, nedeljama, danima u toku nedelje i raznim dobima u toku dana. Za sva istraivanja ove vrste zajednicko je da su dola do zakljucka da kriminalitet u svojoj ukupnosti ne pokazuje nikakvu pravilnost u pogledu tendencija javljanja u razlicitim vremenskim periodima i da je moguce jedino utvrdivati vremenske ritmove javljanja pojedinih tipova i vrsta krivicnih dela. PITANJA I TEME ZA DISKUSIJU 1. Na cemu treba zasnovati analizu obima, dinamike i strukture kriminaliteta? 2. Navedite opisno neke od karakteristika obima i dinamike kriminaliteta u Srbiji u periodu 1990-2005. godina.

91
3.

Kakva je struktura kriminaliteta u Srbiji prema vrsti krivicnog dela i uzrastu? 4. Kakva je struktura kriminaliteta u Srbiji prema polu? 5. Koje su karakteristike obima i strukture kriminaliteta u svetu? 6. Kako se posmatraju regionalne karakteristike kriminaliteta? 7. Da li postoje izvesne pravilnosti u vremenskoj rasporedenosti javljanja pojedinih krivicnih dela? KLJUCNE RECI kriminalna fenomenologija struktura kriminaliteta obim kriminaliteta ekologija kriminaliteta dinamika kriminaliteta KORISNE INTERNET ADRESE _ Pravosudni biro za statistiku SAD (The Bureau of Justice Statistics) www.ojp.usdoj.gov/bjs _ Statisticki godinjak Srbije http://webrzs.stat.gov.rs/axd/god.htm http://webrzs.stat.gov.rs/axd/istorija.htm _ Zavod za informatiku i statistiku http://www.zis.bg.gov.yu/publikacije.php

92 V TIPOLOGIJE KRIMINALITETA

U kriminologiji postoje razlicite klasifikacije i tipologije kriminaliteta. Klasifikovanje se u metodologiji definie kao odredivanje mesta nekog pojma u sistemu pojmova ili kao sredivanje pojmova u nekom podrucju stvari ili prava.54

Utvrdena pravila klasifikovanja sastoje se u jasnom odredivanju pojma odnosno predmeta koji se klasifikuje, odredivanju jedinstvenih principa klasifikacije, osobina karakteristicnih za datu klasu predmeta ili pojava (princip deobe), zatim u potpunosti, iscrpnosti i adekvatnosti klasifikovanja, razgranicenju clanova deobe ili vrste roda i odredivanju roda kao najvieg pojma, koji predstavlja karakteristiku sadraja vrste ili pojedinacnog primerka. Na osnovu klasifikacije stvaraju se odredene tipologije. Tipologije imaju za cilj da odrede u skupu jedinki odredene izdiferencirane tipove radi utvrdivanja pripadnosti jednog subjekta odredenom tipu. Sva krivicna dela imaju neke zajednicke elemente - protivpravnost, drutvena opasnost, tetnost za pojedinca i drutvo, po kojima se svrstavaju u istu kategoriju negativnih drutvenih pojava kriminalitet. Navedeni kriterijumi osnovni su za pravne tipologije, koje su od znacaja u okviru makrokriminolokog proucavanja. Medutim, ovi kriterijumi nisu dovoljni za dalju klasifikaciju sa stanovita mikrokriminologije. Zbog toga se nalaze drugi kriterijumi za tipologije i klasifikacije, tako da u literaturi postoji veliki broj razlicitih podela po tipovima i grupama u okviru kriminaliteta. Prema kriterijumu teine i stepena drutvene opasnosti krivicna dela se dele na: teka krivicna dela (na primer, ubistva, teke telesne povrede, silovanja, krade sa obijanjem i provaljivanjem, falsifikovanja, prevare), manje tea (krade, lake telesne povrede, pretnje, laka krivicna dela u saobracaju), laka (sitne krade, utaje ili prevare, uvrede, klevete). Razlika izmedu navedenih grupa krivicnih dela je u kanjavanju - za tea krivicna dela, predvidene su tee krivicne sankcije. Ovoj podeli se prigovara da nije dovoljno jasna i precizna, jer se moe dogoditi da lake krivicno delo ima tee posledice ili da lica koja izvre lako krivicno delo spadaju u grupu recidivista ili opasnih profesionalnih kriminalaca. Drugi kriterijumi za podelu i klasifikovanje su: priroda izvrenih krivicnih dela, karakter i vrsta zatitnog objekta, mesto i vreme izvrenja itd. Takode, postoji podela na klasican kriminalitet i noviji kriminalitet. Klasican kriminalitet obuhvata krivicna dela kojima se napadaju dobra i vrednosti koja se tite u svim drutvenim sistemima (ivot i telo, dostojanstvo licnosti i moral, imovina i sl.), dok noviji kriminalitet obuhvata inkriminacije nastale usled odredenog razvoja drutvenih odnosa i promena u tim odnosima (privredni ili ekonomski kriminalitet, saobracajna delinkvencija).

Slicna ovoj podeli je podela na obican (konvencionalni) i organizovani kriminalitet.55 Sa obicnim (konvencionalnim) kriminalitetom se najcece srecemo, o njemu najvie znamo i njega se najvie plaimo, dok se o organizovanom kriminalietu, koji obuhvata kriminalnu delatnost zlocinackih udruenja, raspolae sa mnogo manje znanja i podataka. Jedna od tipologija, istina malo prihvacena, odnosi se na razlikovanje zlocina sa rtvama i zlocina bez rtve.

93

Od kriminolokih tipologija treba pomenuti Pinatelovu tipologiju prema kriterijumu preovladujucih motiva prilikom vrenja krivicnih dela. Pinatel razlikuje cetiri tipa zlocina: primitivni zlocin (nastaje iz trenutnog ispoljavanja kriminalne aktivnosti, bez kontrole, u izlivu besa), zlocin iz koristi (kriminalna aktivnost se sagledava kao jedini moguci nacin zadovoljavanja licnog interesa), zlocin iz pseudo opravdanih razloga (vri se radi ostvarivanja pravde u oblasti javnih ili privatnih odnosa; kod ove vrste zlocina postoji uvek manje ili vie izraen motiv osvete. pomean sa altruizmom i ideolokim razlozima)56 i organizovani zlocin. Organizovani zlocin, koji se, prema Pinatelu, odlikuje se voljom i namerom za vrenje krivicnih dela i manifestuje se kroz tri oblika: a) organizovan zlocin brutalnog i agresivnog karaktera (reket, provala), b) ilegalne unosne aktivnosti kojima se dolazi do zarade koricenjem tudih poroka (tajno dranje kockarnica, podvodenje, trgovina drogom), c) zlocin belih okovratnika ciji su izvrioci pripadnici viih drutvenih slojeva (utaja poreza, korupcija, krenje zakona o kompanijama i sl.). Podelu kriminaliteta prema Milutinovicu moguce je izvriti na sledece oblike kriminaliteta: privredni kriminalitet, politicka delinkvencija, saobracajna delinkvencija, recidivizam, profesionalni kriminalitet i maloletnicka delinkvecija.57 U ovom udbeniku analizirani su sledeci tipovi kriminaliteta: kriminalitet nasilja (krvni delikti, nasilje u porodici, seksualna delinkvencija, zlocini mrnje, nasilje na sportskim utakmicama, kriminlitet proganjanja, mobing), politicki kriminalitet, terorizam, imovinski kriminalitet, privredni (ekonomski) kriminalitet, korupcija, saobracajna delinkvencija, profesionalni kriminalitet, kriminalitet belog okovratnika, organizovani kriminalitet, trgovina ljudima, maloletnicka delinkvencija, recidivizam i kriminalitet ena.

1. Kriminalitet nasilja

Veliki broj krivicnih dela vri se primenom nasilja ili uz pretnju nasiljem. Nasilje znaci upotrebu sile, pretnje ili zloupotrebu moci prema drugom licu.58

Inkriminisanje kriminaliteta nasilja kao posebnog krivicnog dela ne postoji u krivicnim zakonima, vec postoje krivicna dela kod kojih je nasilje elemenat bica krivicnog dela ili nacin njihovog izvrenja. To su krivicna dela protiv ivota i tela (liavanje ivota, povrede tela, ugroavanja), slobode odlucivanja i kretanja, licne sigurnosti, dostojanstva licnosti i morala, braka i porodice (nasilje u porodici). U savremenim uslovima ivota znacenje kriminaliteta nasilja postalo je jo ire jer dolaze do izraaja razliciti oblici nasilja (fizickog, psihickog, seksualnog) izvreni u okviru porodice, najcece prema enama, deci, starim i nemocnim osobama. Ovi oblici nasilja postojali su i ranije, ali se smatralo da je primena nasilja prema clanovima porodice porodicna stvar, daleko od drutvenog saznanja. Feministicka literatura i feministicka orijentacija u kriminologiji uticali su da porodicno, seksualno i nasilje nad decom postane drutveno vidljivo. Obim kriminaliteta nasilja u savremenom drutvu mnogo je veci nego ranije. Ljudi sve cece pribegavaju nasilju za reenje medusobnih sporova i sukoba. Lokalni, gradanski ratovi, suprotnosti u drutvenom razvoju, nereeni socijalni problemi koji prate industrijalizaciju, urbanizaciju i migraciju stanovnitva, izazivaju prave

94

eksplozije nasilja i agresije. Zahvaljujuci napretku tehnike, ljudi su u stanju da nasilje vre neutralno bez moralnog i emotivnog ukljucivanja. Ako se ima u vidu snaga savremenih sredstava za masovno unitavanje, onda je sasvim jasno da moguci izgledi nasilja i agresije imaju fantasticne razmere, te se moemo razmiljati o samounitenju ljudske vrste.59 Kriminalitet nasilja se definie kao ekstremni oblik ispoljavanja agresije. Ovaj oblik kriminaliteta obuhvata one kriminalne aktivnosti kojima se, sredstvima fizicke ili psihicke prinude, odnosno primenom sile ili pretnje da ce se sila primeniti, povreduje ili ugroava integritet licnosti. Delikata sa elementom nasilja ima mnogo i raznovrsni su oblici takvih ponaanja. Sve te razlicite oblike ispoljavanja nasilja povezuje agresivnost izvrioca prema rtvi u razlicitim varijantama i razlicitog intenziteta.60 Kriminalitet nasilja moe da se javi kao organizovano nasilje (kolektivni akt, racionalno postavljen, planiran i organizovan, najcece kao deo politicke strategije), spontano nasilje (kao pojedinacno ponaanje), ritualno nasilje (krvna osveta) i instrumentalno nasilje (ucene, otmice, taoci). Postoje i druge klasifikacije kriminaliteta nasilja prema kriterijumu oblika u

kome se nasilje pojavljuje. Tako je moguce razlikovati: direktno nasilje (ispoljava se kroz namerno povredivanje i naruavanje fizickog i psihickog zdravlja ljudskog bica i obuhvata sve vrste ubistava, genocid, ratne zlocine masakre civila, kao i brutalna postupanja koja dovode do fizickih povreda i ugroenosti i psihicke patnje (nasilno preseljavanje i odvodenje ljudi, zatvaranje, kidnapovanje, prinudni rad, tortura, silovanje, mucenje i sl.), indirektno nasilje (sastoji u posrednom delovanju, indirektnoj povredi prava na ivot, neukazivanju pomoci, odbijanju pruanja pomoci rtvama nesreca ili prirodnih katastrofa, proputanju i zanemarivanju) 61, represivno (odnosi na krenje osnovnih gradanskih i politickih ljudskih prava) i nasilje prema integritetu ljudi (alienating violence, ispoljava se u deprivaciji covekovih prava na psiholoki, emocionalni, kulturni ili intelektualni integritet ).62 Podelu delikata nasilja na nekoliko tipova i podtipova izvrio je Hans Joachim Schneider.63 On razlikuje: nasilje u porodici, nasilje u koli, nasilje izmedu maloletnickih bandi. Pojavni oblici nasilja u porodici su: fizicko zlostavljanje dece, zlostavljanje ene/supruge, zlostavljanje starih ljudi i zlostavljanje izmedu brace i sestara. Ovaj pisac razlikuje kao posebnu kategoriju zlocina, zlocin mrnje koji se vri zbog pripadnosti odredenoj rasi, religiji, etnickoj pripadnosti, pripadnosti polu, politickoj ili seksualnoj orijentaciji, starosti, usled duhovnih ili telesnih nedostataka i sl.64 U literaturi se navodi da kriminalitet nasilja treba da obuhvati, pre svega, kriminalne aktivnosti kojima se napada ivot i telo (krvni delikti, nasilje u porodici), polna sloboda i polni moral (seksualni delikti), ali i druga kriminalna ponaanja ucinjena iz koristoljublja uz primenu sile (razbojnitvo, razbojnicka krada), zatim, ona protiv slobode i prava gradana (protivpravno lienje slobode, iznudivanje iskaza, zlostavljanje zloupotrebom poloaja ili ovlacenja), protiv javnog reda i pravnog saobracaja (sprecavanje slubene osobe u vrenju poslova sigurnosti, sudelovanje u grupi koja sprecava slubeno lice u vrenju slubene radnje) i nasilnicko ponaanje na

95

javnom mestu. Takode se, kao najtei oblici ispoljavanja kriminaliteta nasilja, navode terorizam, politicki delikti nasilja, (politicka ubistva, psihicko zlostavljanje, pritisci ili tortura, fizicko zlostavljanje) i zlocini protiv covecnosti i medunarodnog prava (ratni

zlocini, sistematsko unitavanje verske, nacionalne ili etnicke grupe genocid). Kriminolokim istraivanjima kriminaliteta nasilja utvrdeno je da su dela nasilja dominantna karakteristika osoba mukog pola, mladeg uzrasta i srednjih godina, odnosno do 45 godina. Krivicna dela koja najcece vre mlada lica su ubistva (30-35 godina), telesne povrede (35-40 godina), razbojnitva (18-25 godina). Najveci broj izvrilaca ivi u braku, zatim u vanbracnoj zajednici ili su razvedeni i imaju veci broj dece. Prema ovom istraivanju, osobe enskog pola takode ucestvuju u kriminalitetu nasilja vreci najvie krivicna dela telesne povrede i zlostavljanje dece.65 Istraivanje o socijalnim obelejima nasilnika ukazalo je na niz obeleja izvrilaca ovog oblika kriminaliteta. Nasilnici poticu iz porodica sa niskim obrazovanjem i kvalifikacijom; profesionalni status roditelja nasilnika je nizak; ekonomski status porodica iz kojih poticu je ispod proseka, ali nije izrazito nizak; nasilnici i njihovi roditelji uglavnom poticu sa sela ili malih urbanih anglomeracija, manje je onih koji poticu iz vecih ili velikih gradova; u porodicama nasilnika mnogo je alkoholicara i lica sa psihickim poremecajima; procenat osudivanih u porodicama nasilnika neto je iznad proseka, ali, u celini, porodice nasilnika ne pripadaju delinkventnoj populaciji; obrazovni nivo nasilnika je nizak i ima mnogo nezaposlenih; oni koji su zaposleni preteno rade poslove koji ne zahtevaju nikakvu ili zahtevaju vrlo nisku kvalifikaciju i to u privrednim granama koje imaju slabu kvalifikacionu strukturu zaposlenih i nizak dohodak; znatan broj nasilnika potice iz nepotpunih, razorenih porodica, posebno onih u kojima nedostaje otac, jedan deo nasilnika nije formirao sopstvenu porodicu posle naputanja roditeljske porodice, pretean deo nasilnika potice sa sela i ivi na selu, mada ima i onih koji su migrirali i ive u vecim i srednjim urbanim anglomeracijama, ekonomski status nasilnika je ispod proseka, ali nije ekstremno nizak, stambena situacija nije najbolja, ali je daleko od izrazito nepovoljne, medu nasilnicima ima mnogo skitnica, besposlicara, lica sa asocijalnim i sociopatskim ponaanjem, kao i psihopata i neuroticara.66

Kriminalitet nasilja obuhvata: krvne delikte, delikte nasilja u porodici, seksualne delikte, trgovinu ljudima, zlocine mrnje, terorizam, nasilje u sportu, kriminalitet proganjanja i mobing. 1.1. Krvni delikti Pod krvnim deliktima podrazumevaju se svi oblici napada na ivot i telesni integritet coveka. Pojavni oblici krvnih delikata su: ubistva, telesne povrede, nedozvoljen prekid trudnoce, navodenje na samoubistvo i pomaganje pri samoubistvu, ucestvovanje u tuci u kojoj je neko lice lieno ivota ili mu je naneta teka telesna povreda, ugroavanje opasnim orudem pri tuci ili svadi, izlaganje opasnosti naputanje nemocnog lica, nepruanje pomoci, trgovina ljudima radi oduzimanja organa ili dela tela, znaci oni delikti kojima se oduzima ivot, povreduje ili ugroava ivot, telo i zdravlje.

96

Kriminoloka istraivanja pokazuju da medu izvriocima krvnih delikata, kao i delikte nasilja uopte, preovladuju mladi mukarci, nieg obrazovnog i kvalifikacionog nivoa, sa neto niim ekonomskim statusom od proseka (ali nisu ekonomski i egzistencijalno ugroeni), da oni poticu iz deficijentnih porodica usled razvoda braka i da u porodici ima socijalno patolokih pojava, posebno alkoholizma, besposlicenja i kocke. Motivi izvrenja krvnih delikata najcece su: koristoljublje, osveta i ljubomora. Istraivanja krvnih delikata sa psihijatrijskog aspekta ukazuju na znacajan uticaj afekta, koji izaziva razdraljivost i estoku agresiju, tako da postoje krvni delikti izvreni u afektivnim i posebnim psihopatolokim stanjima. 1.1.1. Ubistvo Ubistvom se unitava ljudski ivot i zbog toga se u krivicnim zakonicima ubistvo svrstava u krivicna dela protiv ivota i tela. Krivicnopravno definisanje ubistva svodi se na odredivanje objekta napada, radnje izvrenja, posledice, oblika vinosti i kazne kod krivicnog dela ubistva. Osim odredivanja pojma ubistva, propisima krivicnih zakona utvrduju se vrste ubistava. Izmedu krivicnih zakona pojedinih zemalja postoje razlike u vrstama ubistava, pa, samim tim i u krivicnopravnim tipologijama. U anglosaksonskom pravu homicid obuhvata: ubistvo sa predumiljajem (Murder), ubistvo bez predumiljaja (Manslaughter) i opravdano, izvinjavajuce ubistvo (lawful, excusable homicide). U francuskom pravu postoji razlika izmedu umorstva ili ubistva sa predumiljajem (meurtre) i obicnog ubistva (assasiant). Sa umorstvom se izjednacava ubistvo srodnika po uzlaznoj liniji, ubistvo trovanjem i svirepo ubistvo izvreno mucenjem i varvarskim sredstvima.67 vajcarsko i ranije vaece nemacko zakonodavstvo razlikovali su namerno

ubistvo (vorstzliche Ttung), umorstvo (Mord) i ubistvo (Totschlag). Umorstvo se definisalo kao namerno ubistvo izvreno sa predumiljajem, dok je obicno ubistvo bilo ubistvo bez predumiljaja. Novelirani Krivicni zakonik Nemacke predvida tri oblika ubistva: obicno ubistvo (Totschlag), umorstvo (Mord) koje obuhvata pokuano i zavreno ubistvo sa predumiljajem (vorstzliche Ttung) i ubistvo deteta (Kindesttung).68 Odredbama Krivicnog zakonika Republike Srbije69 inkriminisano je lienje ivota bez posebnih kvalifikatornih okolnosti (cl.113 KZ RS), vie vrsta tekog ubistava sa kvalifikatornim okolnostima koje ga cine teim i drutveno opasnijim (cl.114) i ubistva sa manjim stepenom drutvene opasnosti (cl.115-118 KZ RS). S obzirom na te posebne okolnosti, kao teko ubistvo, razlikuju se: lienje ivota na svirep ili podmukao nacin, lienje ivota pri bezobzirnom nasilnickom ponaanju, lienje ivota i istovremeno umiljajno dovodenje u opasnost ivota jo nekog lica, lienje ivota pri izvrenju krivicnog dela razbojnitva ili razbojnicke krade, lienje ivota iz koristoljublja radi izvrenja ili prikrivanja drugog krivicnog dela, iz krvne ili bezobzirne osvete ili iz drugih niskih pobuda, lienje ivota slubenog ili vojnog lica pri vrenju slubene dunosti, lienje ivota deteta ili bremenite ene, lienje ivota clana porodice koga je izvrilac prethodno zlostavljao, kao i umiljajno lienje ivota vie lica,

97

a ne radi se o ubistvu na mah, ubistvu deteta pri porodaju ili ubistvu iz samilosti. (cl. 113 i 114 KZ RS). Kao posebne vrste ubistava (u teoriji krivicnog prava nazvane privilegovanim) zakon predvida ubistvo na mah, ubistvo deteta pri porodaju, lienje ivota iz samilosti i nehatno lienje ivota (cl. 115-118 KZ RS). Obicno ubistvo se sastoji u umiljajnom liavanju ivota drugog lica bez kvalifikatornih okolnosti koje ubistvo cine teim ili bez posebnih okolnosti koje ubistvo cine privilegovanim. Kvalifikovana (teka) ubistva postoje kada je umiljajno ubistvo izvreno na takav nacin i pod takvim okolnostima koji mu daju veci stepen drutvene opasnosti to dovodi do teeg kanjavanja. Ova ubistva se dalje dele na nekoliko vrsta prema razlicitim kriterijumima: nacinu izvrenja (ubistvo na svirep i ubistvo na podmukao nacin), pobudama izvrioca (ubistvo iz koristoljublja, ubistvo radi

prikrivanja drugog krivicnog dela, iz krvne ili bezobzirne osvete ili drugih niskih pobuda), okolnosti izvrenja i posledici (ubistvo pri bezobzirnom nasilnickom ponaanju, ubistvo kojim se sa umiljajem dovodi u opasnost ivot jo nekog lica, ubistvo vie lica), osobenosti rtve (ubistvo slubenog lica pri vrenju slubene dunosti, ubistvo deteta ili bremenite ene, ubistvo clana porodice kojeg je prethodno zlostavljao). Ubistvo na svirep nacin postoji kada ucinilac nanosi rtvi prekomerne fizicke i psihicke bolove. U krivicnopravnoj literaturi se istice da ova vrsta ubistava ima objektivna i subjektivna obeleja. Svako ubistvo je na izvestan nacin surovo i svirepo, ali se ova vrsta kvalifikovanog ubistva karakterie posebno izraenom surovocu jer se rtvi nanose takve muke, patnje i bolovi koji po svom intenzitetu prelaze bolove koji obicno nastaju prilikom lienja ivota. Subjektivna obeleja se odnose na stav ucinioca prema rtvi - ucinilac je svestan da rtva trpi bolove velikog intenziteta, ali je neosetljiv i hladnokrvan prema njenim mukama.70 Ubistvo na podmukao nacin postoji kada ucinilac napada na ivot rtve prikriveno, potajno, lukavo, u momentu kada rtva to ne ocekuje. Izvrilac koristi poverenje koje ima rtva prema njemu i postupa sa zlom namerom. U krivicnopravnoj teoriji i sudskoj praksi se smatra da su ubistvo rtve na spavanju i ubistvo trovanjem ubistva na podmukao nacin. Ubistvo iz koristoljublja predstavlja liavanje ivota drugog lica u nameri da se za sebe ili drugog pribavi materijalna korist (povecanje imovine ili sprecavanje njenog smanjenja), koja ne mora da bude protivpravna vec pravno dozvoljena. Primeri ovog oblika ubistva su: ubistvo radi ostvarenja nasleda, oslobodenja od neke imovinske obaveze, ostvarenja dobiti, za nagradu i sl.71 Ubistvo iz krvne ili bezobzirne osvete ili iz drugih niskih pobuda razlikuje se od drugih oblika ubistava po motivu izvrenja. Motiv izvrenja moe da bude krvna osveta (za ubistvo ili na drugi nacin skrivljenu prouzrokovanu smrt, porodica ubijenog se sveti tako to ubija ubicu ili drugog mukog clana zajednice kojoj ubica pripada), druga bezobzirna osveta (ucinilac izvrava ubistvo iz egoistickih, samoivih pobuda) ili druge niske pobude (radi zadovoljenja nastranih seksualnih potreba, pohlepe i sl.).72

98

U kriminolokoj literaturi postoje brojne klasifikacije ubistava prema razlicitim kriterijumima. Dok su krivicnopravne tipologije koncentrisane na zlocin, kriminoloke

tipologije ubistava polaze od zlocinca, njegove uloge u nastajanju zlocina i motiva izvrenja ubistva. Tipologije koje polaze od zlocinca uglavnom prate osnovno teorijsko opredeljenje autora, te se tako mogu razlikovati bioloke i psiholoke tipologije. Osnovno je da se ove tipologije oslanjaju na bioloka (antropoloka, fizicka) i psiholoka obeleja zlocinaca. Tipologije koncentrisane oko uloge koju imaju ubice prilikom izvrenja ubistva poznate su kao bihejvioristicki sistem tipologije.73 Poznata je klasifikacija koju je dao Midendorf (Middendorff). On razlikuje nekoliko vrsta ubistava prema kriterijumu motiva izvrenja: konfliktno ubistvo, ubistvo iz koristoljublja, ubistvo radi prikrivanja nekog drugog izvrenog krivicnog dela, ubistvo iz seksualnih pobuda, masovna ubistva, ubistva iz politickih razloga i u ratu, ubistva radi ostvarenja sopstvenog prava - samopomoci, ubistva pri posebnim situacionim okolnostima izolacije, ubistva iz religioznih pobuda (Middendorf, 1984.).74 Slicnu tipologiju kao Midendorf sacinio je Hans von Henting, opisujuci karakteristike ubistva kao pojedinacne pojave.75 Zavisno od situacije izvrenja ubistva (Mordsituationen), on razlikuje: ubistvo iz koristoljublja, konfliktno ubistvo, ubistvo radi prikrivanja drugog krivicnog dela, seksualno ubistvo, ubistvo bez motiva. U velikoj grupi ubistava iz koristoljublja, smatra Henting, najprimitivnija kategorija je ubistvo prilikom razbojnitva, pljacke. Za razliku od sitnog lopova koji uzima i iznosi novac ispod jastuka onih koji spavaju, razbojnik ne misli da se na ovaj nacin potrudi. Njemu nedostaju okretnost prstiju, strpljenje i tehnika. Ono to on poseduje je jedino i samo sirova snaga.76 Konfliktna ubistva se najcece javljaju u braku, izmedu bracnih partnera ili u okviru porodice izmedu njenih clanova. Posle izvrenja konfliktnog ubistva moe da dode do samoubistva ako postoji psihicki poremecaj u vidu depresije. Osim toga, kod ove vrste ubistava cesto se ispoljavaju afekti u ekstremno jakom stepenu.77 Za razliku od navedenih kategorija ubistava koja imaju motiv, postoje i ubistva bez motiva, koja vre duevno bolesna lica, zatim ubistva iz politickih pobuda, kao i atipicne situacije dela koje nastaju s vremena na vreme i nemaju praktican znacaj.

U okviru kriminolokih klasifikacija ubistava postoji klasifikacija na: ekspresivni (afektno, reaktivno nasilje, gde se primarni motiv iscrpljuje samim ispoljavanjem nasilja, nanoenjem povrede odnosno unitenjem druge osobe), instrumentalni (nasilje je prevashodno sredstvo za postizanje nekog drugog cilja, koji se, po pravilu, svodi na materijalnu dobit) i nehatni homicid (najcece i vezi sa socijalnim prilikama).78 U posebnu kategoriju ubistava izdvojena su satanisticka ubistva. Religiozna ubistva mogu da budu povezana sa satanizmom i/ili okultnim stvarima.79 Satanisticka ubistva se definiu kao racionalno isplanirano lienje ivota jednog ili vie lica uz izvodenje tacno odredenog satanistickog rituala80 U ukupnom broju ubistava ovaj oblik religioznih ubistava zastupljen je u veoma malom broju. Takode, izvrenje ovakvog zlocina predstavlja kraj delovanja satanisticke grupe jer je mala verovatnoca da ce ostati neotkrivena posle izvrenja zlocina. Viestruka ubistva mogu da se podele na dve kategorije: masovna ubistva i serijska ubistva.

99

Masovno ubistvo se definie kao lienje ivota tri ili vie lica na istom mestu u isto vreme ili u jednom kracem vremenskom periodu na istoj teritoriji.81 Prema definiciji koji je dao Nacionalni centar za rtve zlocina u SAD, masovne ubice se razlikuju od serijskih po tome to deluju odednom ubijajuci veliki broj ljudi, to deluju nasilno ispoljavajuci svoj bes i to, posle izvrenja dela, izvravaju samoubistvo ili ginu prilikom pokuaja hvatanja od strane policije. Ubistva su akt ocajanja, nemoci, frustracija, besa i neprijateljstva.82 Za razliku od masovnog ubistva, serijsko ubistvo predstavlja vii manifestacioni nivo nasilnog kriminaliteta, koji se ispoljava kroz ekstremno strane radnje izvrene prema nedunim rtvama. Zlocini su najcece u vezi sa ili predstavljaju kulminaciju ekstremne seksualne preverznosti i brutalnog ubistva, nakon cega je rtva unakaena. Iako su serijske ubice relativno retke u poredenju sa brojem obicnih ubistava ili nasilnim zlocinima uopte, drutvo ima negativniji stav prema serijskom ubici, ono se zgraava nad njegovim delima i nalazi se u sasvim opravdanom strahu.83

U okviru kategorije masovnih ubistava postoji veci broj klasifikacija. Klasifikacije masovnih ubistava se mogu smatrati kriminolokim i viktimolokim (Busch & Cavanaugh, 1986; Dietz, 1986; Gresswell & Hollin, 1994; Holmes & Holmes, 1994; Kelleher, 1997; Levin & Fox, 1996; Rappaport, 1988; Rowlands, 1990). Vecina klasifikacija zasnovana je na proucavanju pojedinacnih slucajeva ili na malom broju slucajeva koji imaju neku zajednicku odliku. Cesto ove klasifikacije istovremeno predstavljaju i klasifikaciju izvrilaca ubistava. Statisticki podaci i dosadanja istraivanja pokazuju da je najveci broj ubica mukog pola. Kajzer (Kaiser, G., 1980) zakljucuje da je ubistvo delikt mukaraca jer je oko 90% ubica mukog pola.84 Slicni podaci o rasprostranjenosti ovog oblika krvnih delikata po polu navedeni su u kriminolokom istraivanju ubistava na teritoriji nekadanje SFR Jugoslavije u periodu 1960/1964.85 Prema ovom istraivanju u istraivanom vremenskom periodu mukarci su izvrili 87,3% ubistava, a ene preostali broj. Najmanje ena ubica bilo je u Sloveniji, Vojvodini, na Kosovu i u Makedoniji. Osim toga, najvie ubistava izvreno je sa direktnim umiljajem - 91,1%; u saucesnitvu je izvreno manje ubistava - 15,5%, a bez saucesnitva 84,5% ; najceci motivi izvrenja ubistava bili su: netrpeljivost, osveta, sukob oko stvari ili imovine, obest, ljubomora, nesloga u braku, nesloga u porodici, uvrede i poniavanja; najvie ubistava na celoj teritoriji izvreno je noem, vatrenim orujem, tupim predmetom i sekirom, a u Crnoj Gori vatrenim orujem; najvie ubistava iz osvete i krvne osvete izvreno je na seoskim podrucjima zbog spora medu zemljoradnicima; najveci broj ubistava zbog poremecenih bracnih i porodicnih odnosa i iz koristoljublja izvren je u stanovima. Istraivanje ubistava u Makedoniji86 (period 1973-1983) pokazalo je da je i na ovom podrucju izrazitije ucece izvrilaca ubistva oba pola sa seoskog podrucja (mukarci 66,5%, ene 71,4%); izvrioci uzrasta od 18-25 godina pojavljuju se u podjednakoj srazmeri na seoskom i gradskom podrucju; izvrioci od 26-45 godina javljaju se u neto vecem obimu u gradovima, dok je starosna kategorija od 45 godina pa nadalje karakteristicna za selo. U pogledu sredstava izvrenja, ubice mukog pola najvie su koristili pitolj i no, dok su ene izvravale ubistvo

100

najcece davljenjem i guenjem rukama. Neposredno mesto izvrenja ubistva razlikuje

se u gradskoj i seoskoj sredini - u gradovima se ubistva najcece vre na ulici, u parkovima i na drugim javnim mestima, dok se na selu ona vre najcece u kucama, polju i umi. I u gradskoj i u seoskoj sredini u podjednakom broju se vre ubistva u ugostiteljskim objektima. Istraivanjem ubistava koja vre ene87 utvrdeno je da ene izvravaju sve vrste ubistava kao mukarci i ubistvo deteta pri porodaju. Prema dosadanjoj sudskoj praksi, jedan od cecih nacina izvrenja ubistava od strane ena ubistvo mua na spavanju, smatra se kvalifikovanim oblikom ubistva na svirep i podmukao nacin. Postoji opravdana kritika ove sudske prakse jer ovakav nacin izvrenja ubistva, koje je usledilo posle duevremenog maltetiranja i nasilnickog ponaanja mua u braku, nije izraz podmuklosti ene, vec je pre posledica njene fizicke nemoci, prestraenosti i odsustva svake drutvene pomoci u traenju izlaza iz, za nju, bezizlazne situacije.88 Kao sredstvo izvrenja ubistva ene najcece koriste sekiru i no, a u prolosti je koricen i otrov. U pogledu geografske rasprostranjenosti ubistava koja vre ene, slicna je situacija kao i sa ubistvima izvrenim od strane mukaraca - to je kriminalitet vezan uglavnom za seosku sredinu kako po mestu izvrenja dela tako i po boravitu izvrilaca. Zatvoren prostor (soba, kuhinja) u vecini slucajeva je mesto izvrenja pojedinacnih ubistava, to je uslovljeno cinjenicom da su aktivnosti ene uglavnom vezane za ovaj prostor. Starosna struktura ena koje su izvrile krivicno delo ubistva razlikuje se zavisno od uzorka koji je bio predmet istraivanja. Prema istraivanju kriminaliteta ena u Srbiji (1960-1963) od 85 ena ubica najvie je onih od 30-35 godina, prema drugom istraivanju (1983.) najzastupljenije su ene uzrasta od 26-30 godina, dok je prema trecem istraivanju (1992.) najvie ena ubica u vreme izvrenja dela imalo 46-52 godine. Vecina ena ubica je udata ili razvedena, sa niim obrazovanjem i nezaposlena. 1.1.2. Telesne povrede Telesne povrede se sastoje u naruavanju telesnog integriteta ili zdravlja coveka. One mogu da se manifestuju kao teke (cl.121 KZ RS) i lake telesne povrede (cl.122 KZ RS), zavisno od teine naruenog telesnog integriteta ili zdravlja. KZ RS (cl.121) razlicite oblike tekih telesnih povreda: - obicna teka telesna povreda (kada ucinilac krivicnog dela drugog teko telesno povredi ili mu zdravlje teko narui), - osobito teka telesna povreda (kada ucinilac drugog teko telesno povredi ili mu zdravlje tako teko narui da je usled toga doveden u opasnost ivot

povredenog ili je uniten ili trajno i u znatnoj meri otecen ili oslabljen neki vaan deo njegovog tela ili vaan organ ili je prouzrokovana trajna neposobnost za rad povredenog ili trajno i teko naruenje njegovog zdravlja ili unakaenost), - teka telesna povreda kvalifikovana smrcu, - teka telesna povreda ucinjena iz nehata i - teka telesna povreda na mah.

101

Teka telesna povreda moe biti nanesena sa umiljajem prilikom izvrenja krivicnih dela koja pripadaju imovinskom kriminalitetu - razbojnicke krade (cl.205 st.3 KZ RS) i razbojnitva (cl.206 st.3 KZ RS). Kao kod ubistava, tako i kod krivicnih dela telesnih povreda preovladuju mukarci kao izvrioci. Prema tvrdenju Kajzera (Kaiser,1993) samo 12% izvrilaca telesnih povreda su ene. ene cece telesno povreduju posle duevremenog i trajnog poremecaja medusobnih odnosa sa rtvom. Medu izvriocima telesnih povreda znatno je veci broj punoletnih izvrilaca nego maloletnika. Nacini i sredstava izvrenja telesnih povreda su razliciti, ali se uglavnom ove povrede nanose udaranjem raznim predmetima. Prema jednom istraivanju89, mukarci cece nanose telesne povrede putem uboda nego to to cine ene, dok ene cece nanose povrede gadanjem raznim predmetima. Prema rezultatima ovog istraivanja, sredstva izvrenja lakih i tekih telesnih povreda jo vie su odredena polom nego to je to slucaj sa nacinom izvrenja. Tu na najneposredniji nacin dolaze do izraaja specificne bioloke karakteristike i obeleja socijalnog poloaja ene, prvenstveno njihova fizicka inferiornost u odnosu na mukarce i vezanost za domacinstvo i kucne poslove. Za razliku od ena, koje retko upotrebljavaju fizicku silu za nanoenje teke telesne povrede, kod mukaraca je upotreba fizicke sile najceca. Kod lakih telesnih povreda mnogo je manja razlika izmedu mukaraca i ena u pogledu upotrebe fizicke sile. To se objanjava okolnocu da su preteno ene rtve lakih telesnih povreda koje vre ene, pa je samim tim za savladivanje otpora druge ene u proseku dovoljna i fizicka sila, dok se pri nanoenju telesnih povreda mukarcu moraju da koriste i druga sredstva. 1.1.3. Razbojnicka krada i razbojnitvo Razbojnicka krada i razbojnitvo pripadaju ne samo imovinskom kriminalitetu,

vec i krvnim deliktima jer se prilikom izvrenja ovih krivicnih dela upotrebljava sila ili pretnja prema nekom licu, a u teim slucajevima umiljajno se nanosi teka telesna povreda. Krivicni zakonik RS predvida tri oblika krivicnog dela razbojnicke krade (cl.205). Prvi oblik postoji kada je neko lice zateceno prilikom izvrenja krivicnog dela krade, pa u nameri da zadri ukradenu stvar upotrebi silu ili pretnju da ce neposredno napasti na ivot ili telo. Za postojanje drugog oblika ovog krivicnog dela potrebno je da vrednost ukradenih stvari prelazi iznos od milion i petsto hiljada dinara, dok kod je kod treceg oblika sa umiljajem nanesena teka telesna povreda ili je u izvrenju dela ucestvovalo vie izvrilaca. Krivicno delo razbojnitva (cl.206) se razlikuje od krivicnog dela razbojnicke krade po tome to je sila ili pretnja upotrebljena radi oduzimanja tude pokretne stvari u nameri da se pribavi protivpravna imovinska korist sebi ili drugome. Drugi vid ispoljavanja ovog krivicnog dela postoji ukoliko vrednost oduzetih stvari prelazi iznos od milion i petsto hiljada dinara, a treci ako je dolo do nanoenja teke telesne povrede sa umiljajem ili je delo izvrilo vie lica. Ukoliko je prilikom izvrenja razbojnicke krade ili razbojnitva neko lice lieno ivota postoji krivicno delo tekog ubistva (cl. 114 tac. 4 KZ RS). Statisticki podaci o prijavljenom kriminalitetu pokazuju da je poslednjih godina dolo do znatnog porasta ovih oblika krvnih delikata. Razbojnitvo i raz102 bojnicka krada se takode smatraju deliktima koje najcece vre mukarci, dok je udeo ena znatno manji (Kaiser, 1993). Najzastupljenija kategorija izvrilaca od 18-24 godine i veliki je udeo prethodno kanjavanih lica (recidivista). 1.2. Nasilje u porodici Jedan od posebno drutveno opasnih oblika kriminaliteta je nasilje u porodici (porodicno nasilje, nasilje u porodicnoj zajednici, kucno nasilje, Domestic Violence). Nasilje u porodici se definie kao primena fizicke i psihicke sile prema clanovima porodice uz ugroavanje i povredivanje domena sigurnosti i odnosa poverenja i ispoljavanje kontrole i moci nad clanovima porodice, bez obzira da li je u vaecem zakonodavstvu predvideno kao krivicno delo i da li je izvrilac nasilja prijavljen organima gonjenja. Nasilje u porodici je univerzalna pojava, koja proima sva drutva, sve kulture i sve regione sveta.90 Ono spada u red najteih oblika nasilja jer se njegovim ispoljavanjem kre osnovna ljudska prava i slobode clanova porodice, kao to je pravo na ivot, pravo na slobodu i bezbednost, pravo na fizicki, psihicki i seksualni integritet i dr. Posebna drutvena opasnost nasilja u porodici proizilazi iz

cinjenice da se u vecini slucajeva nasilje ponavlja najmanje dva puta prema istoj rtvi i da postoji kontinuitet u ispoljavanju nasilja u odredenom, duem vremenskom periodu. Zato se moe reci da ova patoloka pojava, izaziva nesagledive posledice i na individualnom i na drutvenom planu. Ova globalna patoloka pojava, izaziva nesagledive posledice i na individualnom i na drutvenom planu. Povecanje kriminaliteta u drutvu, maloletnicka delinkvencija, nasilno ponaanje ljudi u svakodnevnim ivotnim odnosima, enormno visoki ekonomski trokovi koje drutvo placa za saniranje posledica nasilja u porodici,91 samo su deo negativnih posledica koje ova pojava izaziva. Zbog svojih karakteristika, nasilje prema clanovima porodice ozbiljno ugroava samu instituciju porodice,92 kao osnovne celije drutva.93 Medu medunarodnim dokumentima, kojima su utvrdeni standardi ponaanja drava potpisnica u oblasti nasilja u porodici, kao posebno znacajni, izdvajaju se dokumenti UN i Saveta Evrope:94 Konvencija UN o eliminaciji svih oblika diskriminacije ena od 1979. god.,95 Deklaracija o eliminaciji nasilja prema enama od 1993. god.,96 Pekinka deklaracija i Platforma za akciju od 1995. god.,97 Deklaracija o politici suprotstavljanja nasilju prema enama u demokratskoj Evropi od 1993. god., Deklaracija o politici suprotstavljanja nasilju prema enama u demokratskoj Evropi98 od 1993. god. i Preporuka Saveta Evrope 1582, Nasilje nad enama u porodici od 2002. god.99 Polazite svih ovih medunarodnih akata je da nasilje nad enama predstavlja manifestaciju istorijski nejednakih odnosa drutvene moci izmedu mukaraca i ena, koji su doveli do dominacije i diskriminacije nad enama od strane mukaraca i sprecavanja potpunog napretka ena.100 Potpisivanjem i ratifikovanjem medunarodnih instrumenata drave imaju moralnu i politicku obavezu da zakonom zabrane krenje ljudskih prava ena koja se deavaju unutar porodice i da preduzimaju odredene mere prevencije i zatite.101

103

U medunarodnim dokumentima se, pored ostalog, trai da drave prilikom definisanja nasilja u porodici u svojim zakonima i politickim dokumetima vode racuna o tome da je nasilje u porodici specifican oblik rodno baziranog nasilja; da se prilikom definisanja ovog oblika nasilja obuhvati irok krug zaticenih lica (osobe koje su u braku, vanbracnoj zajednici, emocionalnoj vezi ili bivi bracni drugovi i sl.); da se obuhvate najmanje tri vrste nasilja (fizicko, seksualno i psihicko nasilje), kao i kontrolne taktike; da se jasno odredi ta se podrazumeva pod

ekonomskim nasiljem; da iz definicije budu jasno vidljivi uzroci nasilja u porodici kao osnova za razvijanje efektivnih mera prevencije i zatite.102 Nasilje u porodici moe se javiti u vie oblika: nasilje u braku, nasilje prema clanovima zajednickog domacinstva, (najcece starim osobama), nasilje prema deci. Svaki od ovih oblika ukazuje na povredivanje i ugroavanje domena sigurnosti i odnosa poverenja, a manifestuje moc i kontrolu nad rtvom. Ispoljava se kroz primenu fizicke i psihicke sile, najcece je dugotrajno i pogada veoma bliske clanove porodice medu kojima bi trebalo da postoji slaganje, privrenost, iskrenost, emotivna povezanost. Posledice primene nasilja u porodici su razorne: nestaje odnos poverenja i privrenosti, dolazi do znacajnih promena fizickog i psihickog zdravlja rtve. Posebno je znacajna drutvena neupadljivost porodica u kojima postoji nasilje, one u iroj socijalnoj sredini dobro funkcioniu i postojanje nasilja se ne primecuje. Sukob izmedu drutvenog interesa da se tite osnovne vrednosti (ivot i zdravlje, fizicki integritet, cast itd.) i prava na zatitu privatnog i intimnog porodicnog ivota, cesto ne omogucava svestrano fenomenoloko i etioloko izucavanje ove pojave i preventivno delovanje. Nasilje je veoma raireno u svim regionima sveta i njegove najcece rtve su ene,103 deca i stare i nemocne osobe. Imajuci u vidu ucestalost nasilja u porodici, u literaturi se navodi da je porodica, ako se izuzmu policija i vojska, najnasilnija grupa u drutvu i da osoba ima vie ansi da bude ubijena i povredena u porodici, nego u bilo kojoj drugoj drutvenoj sredini.104 Ipak, sve do kraja ezdesetih godina 20. veka, nasilje u porodici nije sagledavano kao drutveno negativno ponaanje. Dominiralo je shvatanje da je dom covekova tvrdava, da je nasilje u okviru porodice privatna stvar i da konflikte, ukoliko se ne radi o nanoenju teih povreda ili o lienju ivota, treba da ree sami clanovi porodice. Do preokreta u odnosu drutva prema nasilju u porodici dolo je tek sedamdesetih godina 20. veka.105 Zahvaljujuci zalaganju aktivistkinja enskog pokreta i druguh pokreta za prava rtava nasilja u porodici i lobiranju za uvodenje efikasnih mehanizama zatite, polako je sazrevalo shvatanje da je nasilje u porodici kriminalitet, da drutvena opasnost ovog oblika kriminaliteta nije manja s obzirom na to da se vri u okviru porodice i da nasilje u porodici nije privatna stvar clanova porodice. Tokom sedamdesetih godina u SAD, Engleskoj i drugim zemljama Zapadne Evrope otvorena su prva sklonita za rtve porodicnog nasilja, pretucene ene i decu. Time je po prvi put pruena drutvena podrka enama koje su traile

utocite. Izlazeci u javnost sa do tada nepoznatim podacima o rasprostranjenosti porodicnog nasilja, kao i ozbiljnosti povreda koje se tom prilikom nanesu, akti104 vistkinje pokreta za pomoc pretucenim enama osporile su tradicionalno videnje ovog problema kao poremecaja odnosa izmedu partnera koje treba ostaviti psihijatrima i bracnim savetovalitima. Njihov zahtev za organizovanom drutvenom akcijom bio je pre svega upucen zakonodavcu i organima krivicnog gonjenja. Tako je pocelo lobiranje zakonodavca, angaovanje medija i senzibilisanje javnosti u SAD i zapadnoevropskim zemljama. Prvi programi edukacije i obuke za profesionalce koji se u svom radu srecu sa porodicnim nasiljem ustanovljeni su u SAD 1977. Zakon, kojim su data ovlacenja policiji da privede i zadri nasilnika ukoliko postoje osnovi sumnje da je pocinio neko od nasilnih dela u porodici, usvojen je 1978. godine u Minesoti. Jedan od prvih zakona o nasilju u porodici donet je u ovoj dravi 1979. godine. Posle toga je vie puta menjan i danas predstavlja jedan od najnaprednijih modela pravne zatite od nasilja u porodici. Takode je donet sveobuhvatan Program za intervencije prilikom ispoljavanja nasilja u porodici predviden za primenu u lokalnim zajednicama.106 U Velikoj Britaniji je pocetkom osamdesetih godina 20. veka gradanskopravna zatita od porodicnog nasilja dobila formu zakona. Ubrzo zatim pocelo se sa izricanjem mere obavezne intervencije policije u situacijama svade ili tuce medu clanovima porodice. Danas je u Kanadi krivicno delo upotreba fizicke sile ili pretnje da ce se ona primeniti prema bilo kom licu. Krivicni zakoni Pensilvanije, Arkanzasa, Kalifornije u Americi i krivicni zakoni vajcarske, panije, Portugalije, Poljske sadre krivicna dela kojima se inkriminie psihicko i fizicko nasilje u braku i porodici. Austrija je 1997. donela Zakon o nasilju u porodici po kome policija prilikom dolaska na lice mesta u slucaju nasilja u porodici moe da udalji nasilnika iz stana. Nasilnik posle toga ne sme deset dana da se pribliava jer je oznacen kao opasan za porodicu. Na zakonodavnom planu zatita rtava nasilja u porodici razvijala se u dva pravca: kroz gradanskopravne mehanizma i krivicnopravnu regulativu. Radi potpunog razumevanja uzroka nasilja u porodici u odredenom drutvu, primenjuje se multivarijantni model, cija primena omogucava da se uzme u obzir

delovanje niza faktora, odredenih predispozicija, povoda i neposrednih uzroka za vrenje nasilja. Saglasno tome, ukazuje se da na pojavu nasilja u porodici uticu socio-ekonomski, drutveni, kulturoloki, psiholoki i drugi faktori, pri cemu u postratnim drutvima i drutvima pod stresom, poput Srbije, tranzicija i rat predstavljaju dodatne veoma snane generatore nasilja u porodici.107 Savremeni pristup nasilju u porodici zasniva se na stavu da ono nije iskljucivo licni problem i individualna patologija, vec drutveni problem i socijalna patologija i da ima duboke korene u patrijarhalnoj strukturi drutva.108 i da partnersko nasilje, kao najceci vid nasilja u porodici, ima duboke korene u patrijarhalnoj strukturi drutva i u tradicionalnom rodnom identitetu, koji podrazumeva podredenost ene mukarcu.109 Podaci o tome da su ene dominantne rtve nasilja u porodici potvrduju stav da je fenomen nasilja u porodici omogucen rodnom diskriminacijom i nedostatkom drutvene odgovornosti za nasilje nad onima koji nemaju moc, niti sposobnost da mu se odupru.110 Zbog toga se nasilje u porodici sagledava kao nasilje zasnovano na rodnoj odredenosti, a argumenti kojima se trai njegovo sprecavanje temelje se na postulatima u domenu zatite ljudskih prava i na principu zabrane diskriminacije ena. U razvijenim demo105 kratskim dravama nasilje mukaraca prema enama sagledava se kao ozbiljan drutveno-politicki problem, pri cemu se ukazuje da je ono povezano sa strukturalnim nasiljem i diskriminacijom ena u drutvu kojim jo uvek vladaju mukarci. Tacni statisticki podaci o obimu nasilja u porodici jo uvek ne postoje, ali raspoloiva saznanja ukazuju da je nasilje u porodici u znacajnoj meri rasprostranjeno i u naoj zemlji, da ima sve ozbiljnije posledice, kao i da su njegove rtve daleko cece ene i deca nego odrasli mukarci. O tome govore, kako podaci o broju poziva za pomoc, koji se upucuju organizacijama za podrku rtvama domaceg nasilja, tako i rezultati istraivanja. SOS slubama i savetovalitima za ene i decu rtve nasilja, koji postoje u skoro svim vecim gradovima u Srbiji, godinje se javi preko hiljadu ena i dece rtava nasilja. Prema rezultatima istraivanja o porodicnom nasilju u Srbiji, koje je obavljeno na uzorku od 700 anketiranih ena starijih od 18 godina u sedam gradova (Beograd, Subotica, Novi Sad, Ni, Uice, Vrnjacka Banja i Zajecar),

skoro svaka druga ispitana ena (46,1%) doivljava neki oblik psihickog nasilja u porodici, svaka treca ena (30,6%) doivi fizicki napad od nekog clana porodice, dok se svakoj cetvrtoj (26,3%) preti nasiljem.111 Poslednjih godina evidentan je porast broja slucajeva nasilja u porodici koji se zavravaju smrtnim ishodom. rtve ubistava su najcece ene koje su prethodno trpele nasilnicko ponaanje svojih mueva ili drugih mukih srodnika i koje nisu dobile odgovarajucu zatitu od policije, centara za socijalni rad i drugih dravnih organa niti od ljudi iz svoje neposredne okoline. ene su posebno ugroene onda kada odluce da napuste svoje nasilne mueve. Neke od njih, koje niz godina trpe nasilje u braku zbog straha od ubistva prilikom naputanja nasilnika, odlucuju se da prekinu nasilje ubistvom nasilnika. Svakako da je jedan od nacina za efikasniju zatitu ena od zlostavljanja izgradnja celovitog sistema pravne zatite sa savremenim i efikasnim mehanizmima za njegovo suzbijanje, a u skladu sa postojecim medunarodnim dokumentima i savremenim pravnim i drutvenim strategijama borbe protiv nasilja u porodici. Cilj izgradivanja ovakvog celovitog sistema nije samo kanjavanje nasilnika, vec obezbedivanje efikasne zatite rtava i sprecavanje izvrenja najteih oblika krvnih delikata. Uprkos tome to je tokom p_slednjih godina drutvene krize u Srbiji nasilje u porodici poprimilo dramatican obim i dinamiku,112 cemu su posebno doprineli viegodinja ekonomska kriza, opte osiromaenje stanovnitva, enormno povecanje broja nezaposlenih osoba, dolazak velikog broja izbeglica i dr., sve do 2002. godine nisu postojali adekvatni pravni mehanizmi za sprecavanje i suzbijanje nasilja u porodici.113 Do tada se u slucaju nasilja u porodici postupalo po odredbama krivicnog zakona o lakoj ili tekoj telesnoj povredi (kada je postojalo fizicko nasilje), uvredi ili kleveti (kada je postojalo psihicko nasilje), dok u slucaju seksualnog nasilja ena u braku uopte nije bila zaticena jer nije postojalo krivicno delo silovanja u braku. Inkriminisanje nasilja u porodici sasvim je sigurno zasluga viegodinjeg zalaganja i lobiranja od strane velikog broja enskih grupa i nevladinih udruenja u Srbiji, da se putem krivicnog zakona zatiti jedno od osnovnih ljudskih prava - prava na zatitu od nasilja u porodici. Nastojanje da se pravni sistem uskladi sa medunarodnim i evropskim pravnim standardima i dugogodinje sistematsko javno zagovaranje i lobiranje enskih

106

nevladinih organizacija, kao i Model pravne zatite od nasilja u porodici, koji je 1998. godine izradila Radna grupa Viktimolokog drutva Srbije, u Srbiji je otpoceo proces uoblicavanja institucionalnih mehanizama za borbu protiv nasilja u porodici. Izgradnja zakonskih instrumenata za zatitu od nasilja u porodici predstavlja ispunjavanje medunarodne obaveze drave da zatiti pravo na ivot, slobodu i licnu sigurnost svojih gradana, da spreci nasilje, bez obzira gde se ono dogada, te da osobama koje su preivele nasilje prui sveobuhvatnu pravnu zatitu, socijalnu pomoc i podrku radi izlaska iz situacije nasilja i ublaavanja tetnih posledica koje je ono izazvalo. Osim toga, stvaranje odgovarajucih mehanizama zatite od nasilja u porodici predstavlja ispunjavanje medunarodnih obaveza drave na planu eliminisanja nasilja u porodici kao rodno baziranog nasilja114, koje ene dri u podredenom poloaju u odnosu na mukarce i ozbiljno umanjuje njihovu mogucnost da ravnopravno sa mukarcima uivaju ljudska prava i slobode.115 Prvi korak u izgradnji krivicnopravnog, represivnog sistema zatite rtava nasilja u porodici ucinjen je donoenjem Zakona o izmenama i dopunama Krivicnog zakona Republike Srbije116. Stupanjem na snagu ovog zakona, nasilje u porodici inkriminisano je kao posebno krivicno delo (cl. 118a), sa razlicitim oblicima ispoljavanja. Sledeci korak u zakonskom uoblicavanju mehanizma za zatitu od nasilja u porodici predstavlja donoenje Porodicnog zakona Republike Srbije117, koji je poceo da se primenjuje 1. jula 2005. godine. Ovim zakonom, zaokruen je sistem zatite od nasilja u porodici tako to je zakonodavac izricito zabranio nasilje u porodici i clanovima porodice priznao pravo na zatitu od nasilja u porodici (cl. 10. PZ RS), regulisao preventivne, porodicnopravne mere zatite i uslove pod kojima se one odreduju (cl. 197 - 200. PZ) i predvideo i uredio poseban postupak po cijim se pravilima postupa u parnici koja se vodi radi zatite od nasilja u porodici (cl. 283-289. PZ). Prema vaecem Krivicno zakoniku Republike Srbije118 krivicno delo nasilje u porodici predvideno je u cl. 194, u okviru Glave devetnaeste Krivicna dela protiv braka i porodice. Predvideno je pet oblika krivicnog dela nasilja u porodici: _ radnja prvog oblika krivicnog dela sastoji u ugroavanju spokojstva, telesnog integriteta ili duevnog stanja clana svoje porodice, kao i u drskom ili bezobzirnom ponaanju sa istim ciljem (cl. 194. st. 1. KZ RS). Posledica takve radnje je stvaranje opasnosti da ce biti ugroeno spokojstvo, telesni ili duevni integritet clana svoje porodice. Ovom odredbom prua se zatita clanu porodice _ rtvi

psihickog nasilja i/ili fizickog nasilja koje moe, ali ne mora, da ima za posledicu i laku telesnu povredu. Za ovaj oblik je predvideno kanjavanje novcanom kaznom ili zatvorom do jedne godine, dok je ranijim zakonom bila predvidena novcana kazna i kazna zatvora do tri godine; _ drugi oblik krivicnog dela nasilja u porodici postoji ako je pri izvrenju dela iz cl. 194. st. 1. KZ koriceno oruje, opasno orude

107

ili sredstvo podobno da telo teko povredi ili zdravlje teko narui (cl. 194. st. 2. KZ). Posledica radnje izvrenja u ovom slucaju je takode stvaranje opasnosti po telesni integritet ili duevno stanje clana porodice, ali moe da bude nanoenje lake telesne povrede, koja dobija kvalifikaciju opasne lake telesne povrede jer je prilikom izvrenja dela koriceno oruje ili orude ili drugo sredstvo podobno da telo teko povredi ili zdravlje teko narui. Za ovaj oblik predvideno je kanjavanje zatvorom od tri meseca do tri godine; _ treci oblik krivicnog dela nasilja u porodici postoji u slucaju kada je izvreno nasilje prouzrokovalo teku telesnu povredu ili trajno i teko naruavanje zdravlja clana porodice ili je delo izvreno prema maloletniku (cl. 194. st. 3. KZ). Predvideno je kanjavanje izvrioca zatvorom od jedne do osam godina; _ cetvrti, najtei oblik krivicnog dela nasilja u porodici postoji kad je nasilje dovelo do smrti clana porodice (cl. 194. st. 4 KZ). Za razliku od krivicnog dela teko ubistvo iz cl. 114. st. 1. tac. 8. KZ, tea posledica je obuhvacena nehatom izvrioca kao oblikom vinosti. Razlika je i u kanjavanju - za izvrenje krivicnog dela iz cl. 114. tac. 8. KZ predvidena je kazna zatvora najmanje deset godina ili trideset do cetrdeset godina, dok je za krivicno delo nasilja u porodici sa smrtnim ishodom predvidena kazna zatvora od tri do dvanaest godina; _ peti oblik krivicnog dela nasilja u porodici postoji kad izvrilac nasilja kome je sud izrekao meru zatite od nasilja u porodici prekri ovu meru (cl. 194. st. 5. KZ). Mere zatite od nasilja u porodici predvidene su Porodicnim zakonom i njihova sutina ogleda se u ogranicavanju ili privremenoj zabrani odravanja licnih odnosa izvrioca nasilja sa rtvom nasilja, to ukljucuje i ogranicavanje izvesnih prava i sloboda izvrioca nasilja.119 Odredbama cl. 198. st. 2. Porodicnog zakona predvideno je pet posebnih mera zatite: izdavanje naloga za iseljenje iz porodicnog stana ili kuce, bez obzira na pravo svojine odnosno zakupa nepokretnosti; izdavanje naloga za useljenje u porodicni stan ili kucu, bez obzira na pravo svojine odnosno zakupa nepokretnosti; zabrana pribliavanja clanu porodice na odredenoj udaljenosti; zabrana pristupa u prostor oko mesta stanovanja ili mesta rada clana porodice i zabrana daljeg uznemiravanja clana porodice. Prema cl. 194. tac. 5 KZ RS, lice koje prekri bilo koju meru zatite od nasilja u porodici,

kaznice se novcanom kaznom ili zatvorom do est meseci. 1.2.1. Nasilje u braku Pojam. Pod nasiljem u braku (spouse abuse) se uglavnom podrazumeva fizicko i seksualno zlostavljanje koje vri mu nad enom, nezavisno od toga da li je ono prijavljeno, odnosno otkriveno i bilo predmet krivicnog, odnosno prekrajnog gonjenja i presudenja. Takode, pod nasiljem u braku uobicajeno se

108

podrazumevaju svi oblici fizickog i seksualnog zlostavljanja, nezavisno od toga da li pozitivno pravo za njih vezuje odredenu sankciju ili ne. Medutim, iskustva proistekla iz neposrednog rada sa pretucenim enama pokazala su da ovaj pristup, iako olakava istraivacki postupak, ne odgovara najbolje onome to se deava u stvarnosti. Vrlo je teko povuci granicu izmedu ekonomske eksploatacije, politicke dominacije, psiholoke opresije i fizickog nasilja jer jedan oblik nasilja stvara pogodno tlo za drugi. Zato oni koji nastoje da prue prakticnu podrku i pomoc pretucenim enama pod nasiljem podrazumevaju i psihicko nasilje koje nije praceno fizickim i seksualnim nasiljem. Naime, oni znaju iz iskustva da ene koje trpe psihicka maltretiranja postaju nespremne na pruanje otpora i tako pogodne rtve teih oblika zlostavljanja.120 Slicno stanovite prihvaceno je i u Deklaraciji UN o eliminaciji nasilja nad enama121 koja pod nasiljem nad enama podrazumeva svaki akt nasilja baziran na pripadnosti polu koji rezultira, ili je podoban da rezultira u fizickoj, seksualnoj ili psiholokoj povredi ili patnji ene, ukljucujuci pretnje takvim radnjama, prinudu ili arbitrerno lienje slobode bez obzira da li se to dogada u javnom ili u privatnom ivotu. Rasprostranjenost i karakteristike Postojece teorije o nasilju u braku uglavnom su posvecene objanjavanju uzroka zlostavljanja ene a njihov nastanak vezan je za skoranje identifikovanje ovog oblika nasilja kao drutvenog problema. Svodenje teorijskog pristupa nasilju medu suprunicima na objanjenje nasilja nad enom proisteklo je iz okolnosti (koju su potvrdila dosadanja istraivanja) da su rtve nasilja u braku najcece ene. Iako je do preciznijih podataka o rasprostranjenosti ovog oblika nasilja teko doci zbog izuzetno visoke tamne brojke, uvid u rasprostranjenost ovog oblika kriminaliteta u svetu uglavnom se dobija preko policijske statistike i anketa o

viktimizaciji. U toku 1991., na primer, u SAD je prijavljeno policiji vie od 21000 telesnih povreda, silovanja i ubistva u kuci. U proseku, ene su svake godine rtve preko 572.000 slucajeva nasilja od strane bliskih lica dok su mukarci to u svega 49000 slucajeva.122 BCS iz 1992. godine procenjuje da se u Velikoj Britaniji deava najmanje pola miliona slucajeva nasilja u porodici godinje i da se u 80% tih slucajeva radi o enama rtvama.123 Iako nema preciznijih evidencija niti opsenijih istraivanja, raspoloiva saznanja ukazuju i na veliku rasprostranjenost nasilja u braku u naoj zemlji kao i na daleko vecu ugronost ena nego mukaraca. Istraivanje koje je sprovedeno od strane istraivacica Instituta za kriminoloka i socioloka istraivanja u Beogradu u toku 1993. g. i kojim su bile obuhvacene 192 ene, na primer, dolo je do sledecih rezultata: vie od polovine ena (112 ili 58.3%) izjavilo je da su bile rtve neke vrste nasilja u braku. 94 ili 49% ena izjavilo je da je bilo psihicki maltretirano (teko vredanje, namerno cinjenje necega to teko povreduje, pretnje batinama i ubistvom) u braku dok je njih 36 ili 18.7% odgovorilo da je fizicki maltretirano. Takode, 18.7% ena iz uzorka odgovorilo je da su ih silovali muevi. Fizicko zlostavljanje je obicno praceno drugim oblicima nasilja. ene koje su muevi tukli istovremeno su bile rtve psihickog nasilja (38.9%), seksualnog nasilja (25%) ili i jednog i drugog (52.8%).124 Pored toga to ukazuju na daleko vecu ugroenost ena nego mukaraca ovim oblikom nasilja, rezultati vecine dosadanjih istraivanja ukazali su i na njegove osnovne karakteristike. Svim do sada sprovedenim istraivanjima nasilja

109

u braku zajednicko je da su utvrdili postojanje povezanosti izmedu nasilja medu roditeljima u primarnoj porodici i nasilja medu bracnim partnerima. Istice se da nasilnici cesto dolaze iz porodica u kojima su bili svedoci nasilja medu roditeljima najcece nasilja oca nad majkom (Walker, 1979; Dobash i Dobash, 1979; Fagan i dr., 1981; Rosenbaum i O'Leary, 1981; Pagelow, 1981). Neto rede, utvrdena je i povezanost izmedu nasilja nad decom u primarnoj porodici i nasilja medu bracnim

partnerima (Steinmetz, 1977; Straus, Gelles, Steinmetz, 1981).125 Slika nasilnika koja je dobijena istraivanjima vrenim u svetu (intervjuom sa njime ili sa njegovom rtvom) izgleda ovako: ima nizak stepen samopotovanja, socijalno je izolovan, tradicionalista je, ima probleme sa zapoljavanjem, zavistan je od alkohola, autoritarna je licnost i ima sklonosti ka nasilju u sopstvenom domu. U literaturi nastaloj na bazi istraivanja nasilju u braku se istice da mukarci koji zlostavljaju supruge nisu nikakva homogena grupa vec se mogu identifikovati dva tipa mukaraca-nasilnika: 1. mukarci koji su skloni nasilnickom ponaanju uopte kako u porodici tako i van nje, koji konzumiraju alkohol i dolaze u sukob sa zakonom; 2. mukarci koji su skloni nasilnickom ponaanju samo prema svojoj partnerki i nemaju mnogo problema sa alkoholom i zakonima. Istraivanjem vrenim u kotskoj utvrdeno je da je u vecini ispitivanih slucajeva zlostavljanje pocelo na samom pocetku braka, odnosno vanbracne zajednice (45%) ili posle rodenja prvog deteta (16%). Takode, dolo se do zabrinjavajuceg podatka da je 60% ena bilo tuceno u toku trudnoce to je rezultiralo opasnocu od gubitka bebe u 22% slucajeva i u stvarnom gubitku bebe u 13% slucajeva. 126 Jedno americko istraivanje sprovedeno na uzorku od 501 ene pokazalo je da su ene zlostavljane u toku trudnoce dva puta cece imale povrede stomaka nego ene koje nisu bile trudne u vreme zlostavljanja127. Istraivanja u Kanadi i Engleskoj takode su pokazala da je veliki broj ena zlostavljan u toku trudnoce, odnosno da je cak kod 40%, odnosno u 90% prema engleskom istraivanju nasilje postalo drasticnije u toku trudnoce.128 Vec pomenutim istraivanjem vrenim u kotskoj utvrdeno je da je 96% parova u kojima je postojalo nasilje imalo dece kao i da je u 28% slucajeva bilo prisutno i ozbiljno nasilje roditelja (preteno oceva) nad decom. ene su posebno ugroene onda kada odluce da napuste svoje nasilne mueve. Kao to se moe videti iz velikog broja slucajeva ubistava ena irom sveta, ukljucujuci i nau zemlju, ene koje su uporne u borbi za slobodu cesto postaju rtve ubistva od strane nasilnika. Ovaj obrazac nasilja je toliko rasprostranjen da je profesor M. R. Mahoney uvela poseban termin napad prilikom odvajanja (separation assault) da bi opisala razlicite oblike nasilja i prinude koje nasilnik preduzima kada ena pokuava da ga napusti. Naime, pretucena ena za

koju se obicno vezuje pitanje zato nije napustila nasilnika ako joj se ne dopada da bude sa njim i ako zaista trpi zlostavljanje, je najcece ena uhvacena u zamku straha od napada prilikom odvajanja od nasilnika. Uostalom, dobro je poznato iz slucajeva koji se prijavljuju S.O.S. telefonima za ene i decu rtve nasilja da nasilnik retko eli da se brak okonca. On je zavistan od veze sa rtvom jer u toj vezi on ostvaruje svoju moc.

110

Teorijska objanjenja (teorije o nasilju o braku) Medu teorijskim objanjenjima nasilja nad enama u braku razlikuju se dve grupe objanjenja. Prvu grupu cine ona objanjenja koja ovaj oblik nasilja posmatraju kao individualnu pojavu i, u skladu sa time, objanjavaju je pojedinacnim uzrocima. U okviru ove grupe najznacajnije su psiholoke, medicinske (psihijatriske) i sociopsiholoke teorije. Druga grupa obuhvata objanjenja koja nasilje u braku posmatraju u vezi sa ukupnim odnosom drutva prema enama pa tako i u traenju njegovih uzroka polaze od drutvene strukture, odnosno globalnog drutva. To su uglavom socioloka, ekonomska i feministicka objanjenja nasilja u braku. Psiholoke i psihijatrijske teorije stavljaju akcenat na individualnu patologiju mukarca ili ene kao glavni uzrok nasilja prema enama u braku. Ima miljenja da nasilnici pate od slabe kontrole impulsa, nerazvijenog egoa i frustracija u detinjstvu. Po nekim autorima u osnovi se radi o psihopatama, odnosno mentalno bolesnim, neuroticnim ili poremecenim licnostima (Morgan, 1982; Pizzey, 1974, Faulk, 1974, Gayford, 1975).129 Tako je Gejford (Gayford) na osnovu informacija dobijenih od 100 ena koje su boravile u sklonitu za pretucene ene zakljucio da su mukarci koji zlostavljaju svoje partnerke patoloki ljubomorni, loe odgajani, razmaeni i nesposobni da se brinu o sebi. On je, takode, uocio da vanu ulogu u nasilju mua prema eni imaju alkohol i problemi sa kockom. Slicno tome, Roj (Roy) je opisao nasilne mueve kao licnosti koje pate od niskog nivoa samopotovanja, nesigurnosti, velikog bracnog nezadovoljstva, stresa i slabe komunikativnosti. Moor istice da mukarci koji su nasilni prema svojim enama obicno imaju kruta shvatanja odnosa medu polovima dok Harris i Bologh veruju da osecanje nesigurnosti u pogledu mukosti utice na nasilno ponaanje mueva koji na taj nacin tee dokazivanju sebe kao pravih mukaraca.

Pored psiholokih objanjenja koja uzroke nasilja u braku nalaze u individualnoj patologiji mukarca, znatan deo objanjenja ove vrste polazi od patologije ene-rtve koji se ogleda u njenom odstupanju od normalnog enskog ponaanja, u njenoj agresivnosti ili u enskom mazohizmu koji proistice iz dubokih unutranjih konflikata koji postoje kod svih ena. Uzimajuci za osnovu rezultate sopstvenog istraivanja, Gayford130 je okarakterisao rtve takvim stereotipima koji ukazuju ne samo na doprinos rtve vec na njeno ponaanje kao glavni uzrok nasilja. Takvo okrivljavanje rtve je vrlo cesto u literaturi o nasilju u braku i ima za cilj zamagljivanje pravih problema, odnosno uzroka. Jedno od najpopularnijih objanjenja sa psihopatoloke tacke gledita jeste objanjenje nasilja u braku mazohizmom ene. Smatra se, naime, od strane nekih psihologa, da je enino nenaputanje mua nasilnika dokaz njene elje da bude zlostavljana i njenog uivanja u tome. Neke ene, po njima, prosto ne osecaju da su zasluile bolje i ne bivaju zadovoljne dok ta njihova percepcija sopstvene licnosti nije potvrdena131. Ovakva shvatanja imaju korene u Frojdovim postavkama o prirodnoj predodredenosti ena da budu mazohistkinje koji su kasnije bili iroko prihvaceni od strane Helen Deutsch u njenoj poznatoj knjizi Psihologija ene.132 Objanjenja nasilja medu suprunicima sa aspekta psihijatrije tesno su povezana sa psiholokim teorijama jer i po njima centralno mesto medu uzrocima ovog nasilja zauzima individualna patologija ene.

111

U pogledu uloge alkohola u slucajevima nasilja u braku medu autorima medicinske orijentacije ne postoji saglasnost. Na jednoj strani su oni koji smatraju da se alkohol moe smatrati uzrokom nasilja (Coleman, Rosenbaum i O'Leary,). Na drugoj strani su oni koji smatraju da, iako postoji u velikom broju slucajeva nasilja u braku, uloga alkohola kao uzrocnika nasilja nije utvrdena (Rod, Mac Leod i Mckenzie). Po njima, alkohol moe olakati opredeljenje za nasilno razreavanje konflikta ili posluiti kao opravdanje ili izgovor za nasilje. Na strani rtve, uloga alkohola kao faktora provociranja nasilja nije empirijski potvrdena.133 Psiholoke i medicinske (psihijatrijske) teorije su trpele i trpe brojne i ozbiljne kritike bez obzira da li uzroke supruinskog nasilja trae u patologiji nasilnika ili u mazohizmu rtve. Kriticari, izmedu ostalog, isticu da je nasilje medu suprunicima suvie rasprostranjeno da bi bilo rezultat individualne patologije.

Takode, ima se utisak da se psiholoka i psihijatrijska objanjenja vie bave individualnom patologijom rtve nego nasilnika a empirijska istraivanja nisu dala dokaze o tome da ene koje muevi tuku u tome nalaze zadovoljstvo. Kako ispravno primecuje Volker (Walker), okrivljavanje ene ili mua nasilnika i etiketiranje bilo jednog od njih ili oboje kao mentalno bolesnih sprecava razumevanje nasilja u braku134 s obzirom na to da zanemaruje drutvene, kulturne i situacione faktore. Ako se ba mora pribeci psiholokom objanjenju nasilja u braku onda je teorija bespomocnosti, iako takode ogranicena i podlona kritici, bolje reenje.135 Pristalice ekonomske teorije smatraju da je glavni razlog nasilja u braku loe materijalno stanje - niska plata, nezaposlenost ili delimicna zaposlenost, loi stambeni uslovi, veliki broj dece ili pripadnost nacionalnoj manjini. Iako su empirijska istraivanja uglavnom potvrdila postavke ove teorije, istraivanja tamne brojke (neotkrivenog kriminaliteta) ukazuju na to da nasilje nije retkost ni u brakovima bogatijih s tim to su ene iz niih slojeva spremnije da prijave nasilje kao i da pripadnice srednjih i viih slojeva imaju vece mogucnosti da napuste nasilnika. U tome i jeste osnovna slabost teorija koje nasilje u braku objanjavaju loim materijalnim stanjem. Kako ispravno primecuje najder,136 one nisu u stanju da objasne zbog cega se nasilje ne javlja u svim brakovima siromanih kao i zbog cega ima nasilja i u brakovima bogatih. Njihova vrednost je posebno dovedena u pitanje krajem osamdeseth i pocetkom devedesetih godina 20. veka kada su u SAD izali na svetlo dana slucajevi viegodinjeg maltretiranja, cak i ubistava supruga od strane nekih veoma bogatih i uglednih ljudi kao to je bio, na primer, slucaj Federsa (J.Fedders), visokog slubenika u Reganovoj administraciji, koji je 18 godina zlostavljao suprugu ili slucaj bogatog njujorkog pravnika koji je ubio svoju cerku-usvojenicu i godinama zlostavljao suprugu, obrazovanu i uglednu izdavacicu decjih knjiga.137 Za razliku od zagovornika ekonomske teorije, socioloka objanjenja nasilja u braku ukazuju na postojanje velikog i kompleksnog skupa faktora koji mogu u razlicitoj meri da uticu na nasilje medu suprunicima. Neki od tih faktora su, kako su isticali Koslof, O'Brien, Straus, Gelles i Stenmetz, nezaposlenost, visina prihoda i obrazovni nivo mua, finansijski problemi, nezadovoljstvo poslom, vii

obrazovni ili profesionalni status i trudnoca ene. Ovi faktori, po njima, imaju preteno posredan uticaj na nasilje u braku pri cemu se kao medijatori javljaju naj112 cece frustracija i stres.138 Ovi autori su posebno skrenuli panju na vanost drutveno-strukturalnih faktora za koje se smatra da su u svojoj biti odredeni mukom dominacijom i koji sa svoje strane uticu na kreiranje ocekivanja u pogledu drutvenih uloga. S obzirom na to da drutveni uslovi ne pogoduju uvek ostvarivanju ocekivanih drutvenih uloga rezultat su stres i frustracija koji stvaraju pogodno tlo za nasilje. Ono to se dogada na nivou drutva u irem smislu reflektuje se i na porodicu. Tako se od mua ocekuje da bude hranilac i glava porodice, recju, gazda u kuci, a od ene da trai od njega da je izdrava i da bude dobra supruga i majka. Medutim, mukarac nije uvek u stanju da odgovori ocekivanoj ulozi i, istovremeno, nije u stanju da taj svoj neuspeh podnese pa cesto izlaz za svoju frustriranost nalazi u zlostavljanju sopstvene supruge. Pri tome su ovom obliku nasilja posebno podloni pripadnici radnicke klase s obzirom na to da su siromani i cesto nezaposleni pa tako i u vecoj meri frustrirani i sa manje mogucnosti za prevazilaenje frustracije.139 Medutim, istraivanje koje su 1985. godine sproveli Harris i Bologh pokazalo je da takve frustracije koje vode u nasilje u braku postoje i u srednjoj klasi. Za razliku od mukaraca radnicke klase koji svoj nizak materijalni i drutveni status kompenziraju vlacu u kuci, mukarci iz okvira srednje klase tee jednakosti u bracnim odnosima. S obzirom na to da se od njih jo uvek ocekuje da budu hranioci porodice, oni nisu u stanju da se angauju u porodici u meri u kojoj bi eleli i taj konflikt izmedu dva ideala koji doivljavaju kao nepravdu cesto razreavaju nasiljem.140 Takode, kada je tradicionalni odnos drutvenih uloga polova naruen tako da je mu nieg nivoa obrazovanja i profesionalnog statusa od ene rezultat je frustracija koja vodi u nasilje (O'Brien, 1974).141 Opta sistemska teorija posmatra nasilje u braku kao sistematski, kontinuirani elemenat drutvene interakcije, a ne kao proizvod individualne patologije. Straus142, na primer, oslanjajuci se na rezultate sopstvenog istraivanja, smatra da uzroke nasilja nad enom u braku treba traiti u samoj strukturi drutva i njegovog porodicnog sistema. Pri tome on izdvaja nekoliko glavnih faktora koji deluju u okviru tog sistema. To su: porodica kao drutvena grupa sa visokim nivoom konflikata,

visok nivo nasilja u drutvu, porodicna socijalizacija, odnosno vaspitavanje dece uz pomoc nasilja, kulturne norme i seksisticka organizacija drutva. Deca u ranom detinjstvu uce da je nasilje povezano sa ljubavlju kao i da, ako je neto posebno vano, onda to opravdava upotrebu nasilja. Takode, upotreba nasilja u kanjavanju dece stvara kod njih moralno pravo da nasilje i sami upotrebe prema drugim clanovima porodice. Medutim, Straus ne smatra da te posredne lekcije oblikuju model za kasnije ponaanje prema sopstvenoj deci vec da one postaju osnovni deo licnosti i njenog pogleda na svet koji se generalizuje na druge drutvene odnose i, posebno, na odnose izmedu mua i ene. Uz to, kulturne norme dozvoljavaju i opravdavaju upotrebu nasilja od strane mua, a seksisticka organizacija drutva i njegovog porodicnog sistema jedan su od najvanijih faktora koji uticu na visok nivo nasilja prema enama u braku. Za ovo poslednje postoje dokazi u rezultatima mnogih istraivanja kao to su istraivanja Doba i Doba (Dobash i Dobash 1974. i 1977.), Martina (1976), trausa (Straus, 1976. i 1977.) i

113

dr. Takode, ovakvim objanjenjem nasilja u braku traus se pribliio feministickim teorijama o kojima je se govori u odeljku o teorijskim objanjenjima kriminaliteta. Dok su teorije uglavnom nastojale da dodu do, vie ili manje, optih uzroka nasilja u braku, istraivanja su se preteno bavila utvrdivanjem obima tog nasilja i otkrivanjem pojedinacnih pojava koje doprinose njegovom nastanku. Odnos moci u drutvu koji ide uvek u korist mukarca reflektovan je i u porodici, odnosno braku. Njegov uticaj na pojavu nasilja je posredan pri cemu medijatorsku ulogu imaju socijalizacija ucenjem uloga polova i obrazaca nasilnog reavanja konflikata, kao i kulturne norme, odnosno vladajuca ideologija u pogledu odnosa medu polovima. Ovo poslednje podstice blagonaklono gledanje na muko nasilje u braku (to je u nekim drutvima poput naeg savremenog pojacano i tolerisanjem nasilja kao nacina reavanja konflikata uopte) i sprecava efikasnu reakciju institucija kreiranih pod okriljem patrijarhalnog drutvenog sistema. Bavljenje problemima pretucenih ena od strane alternativnih, na feministickim principima organizovanih, grupa i organizacija postaje tako nunost, a menjanje postojece seksisticke organizacije drutva i ideologije koja je opravdava jedini put ka eliminisanju nasilja u braku kao jednog u nizu raznih oblika nasilja kojima su ene bile izloene kako kroz istoriju tako i u savremenom

drutvu. 1.2.2. Nasilje prema deci Nasilje prema deci (fizicko, psihicko, seksualno) predstavlja najtei vid ispoljavanja porodicnog nasilja i nasilja uopte, s obzirom na fizicke i psihicke osobine rtava, odnos poverenja, emocionalne povezanosti i dunosti cuvanja i vaspitanja onih kojima su deca poverena. Nasilje prema deci je tamna strana istorije i kulture covecanstva.143 Primena nasilja prema deci pominje se jo kod starih Grka i Rimljana, pa i ranije, to znaci da je ovaj oblik kriminaliteta postojao u davnoj prolosti. Medutim, nasilje prema deci pripadalo je intimnoj neprikosnovenoj sferi porodicnog ivota van drutvene intervencije. O obimu, oblicima i izvriocima tog nasilja u literaturi dugo nisu postojali podaci. Zbog postojanja tradicionalne i patrijarhalne porodice, u kojoj je dominirala privatna vlast oca porodice i shvatanje deteta kao svojine, u razlicitim istorijskim razdobljima bila je omogucena ekspoatacija dece, surovo fizicko kanjavanje i zlostavljanje. Tek u IX veku pocelo je da se pie, istina vrlo retko, o zlostavljanju dece od strane ucitelja, vaspitaca u domovima i poslodavaca, a pocetkom 20. veka otkriva se nasilje koje vre roditelji prema deci u okviru porodice. Rezultati empirijskih istraivanja ukazuju na alarmantan broj dece koja su izloena raznim oblicima ugroenosti i povreda fizickog i mentalnog zdravlja, medutim, ovi podaci su samo vrh ledenog brega, broj zlostavljane dece je mnogo veci.144 Osnovna karakteristika pristupa ovoj kriminolokoj pojavi u savremenoj kriminologiji je nastojanje da nasilje prema deci bude drutveno sagledano, da ne ostane sakriveno u okvirima porodice i da se suzbija merama socijalne politike i drutvene kontrole. Mnogi radovi iz oblasti kriminologije i viktimologije, veliki broj istraivanja (medicinskih, kriminolokih, viktimolokih), otkrivali su inte114 resantne podatke o do tada nepoznatim karakteristikama ovog oblika nasilja. Obim ovog oblika kriminaliteta teko je utvrditi zbog toga to se krivicna dela ne prijavljuju, a i ona koja se prijave teko se dokazuju. Takva situacija je prouzrokovana okolnocu da se nasilje prema deci vri u intimnoj porodicnoj atmosferi, da je drutvena sredina nezainteresovana da reaguje i da vecina nema hrabrosti da o tome javno progovori. Iako je tacan obim nasilja prema deci i dalje uglavnom nepoznat, ipak je nesporno da je ovaj oblik nasilja u savremenim

uslovima ivota u svim zemljama u svetu viestruko povecan u odnosu na raniji period. Sem toga, nacini i forme ispoljavanja nasilja prema deci su mnogobrojni i raznovrsni. Kako primecuje Kajzer (Kaiser, 1981), pojavni oblici ispoljavanja nasilja pokazuju potresnu sliku ljudske fantazije.145 U savremenoj literaturi svi oblici ispoljavanja nasilja prema deci obuhvaceni su pojmom zloupotrebe dece (child abuse). Najue shvatanje ovog pojma vezuje se iskljucivo za fizicke povrede dece. Ukljucivanje klinickih i psihijatrijskih aspekata uticalo je na definisanje sindroma pretucenog deteta, koji oznacava kompleks manifestacija vezanih za ozbiljne povrede koje su detetu naneli roditelji ili druge osobe koje se o njemu staraju. Kriminoloko znacenje ovog pojma odnosi se na fenomenoloke i etioloke karakteristike svih oblika zloupotrebe dece kojima se naruava njihov telesni i duevni razvoj. ira shvatanja pod pojmom zlostavljano dete podrazumevaju dete ciji je normalan rast i razvoj onemogucen i ugroen. Prema ovim objanjenjima, zlostavljanje obuhvata ne samo brutalno fizicko kanjavanje dece, koje moe dovesti do tekih telesnih povreda, pa i do smrti, vec i grubo zanemarivanje fizickih i psihickih potreba deteta.146 Intereseantan teorijsko-metodoloki koncept definisanja zloupotrebe polazi od toga da je zlupotreba kontinuum sa razlicitim oblicima i stupnjevima ponaanja (cinjenja i necinjenja) kojima se povreduju ili ugroavaju prava deteta na ivot i razvoj i koja obuhvata: fizicko zlostavljanje, seksualnu zloupotrebu i zanemarivanje dece.147 Zanemarivanje i osujecenje razvojnih potreba deteta podrazumeva zapostavljanje detetovih fizickih, materijalnih, zdravstvenih, edukativnih, emocionalnih potreba, kao i naputanje deteta.148 U pojedinim zemljama u svetu (vedska, Norveka, Finska) postoji Zakon o zabrani telesnog kanjavanja dece. U Danskoj je jo 1920. donet Zakon o zabrani fizickog kanjavanja suprunika, 1967. donet je Zakon o zabrani fizickog kanjavanja dece u kolama, a 28.5.1997. danski Parlament je izglasao Zakon o zabrani telesnog kanjavanja dece, koji zabranjuje roditeljima da tuku svoju decu. U krivicnim zakonima nekih drava (Hrvatska, Slovenija) predviden je tei oblik krivicnog dela zlostavljanja i zaputanja maloletnika u slucaju da je zbog zlostavljanja i zaputanja nastupilo teko otecenje zdravlja maloletnika ili smrt (Slovenija) ili se maloletnik odao vrenju krivicnih dela, prostituciji ili drugom asocijalnom nacinu ivota. Na taj nacin je pojam zlostavljanja proiren i na slucajeve tekog telesnog povredivanja i smrti maloletnika. Svakako da se u svim ovim slucajevima podrazumeva postojanje psihickog nasilja koje prati fizicko nasilje. Prema Kajzeru, kao moguce rtve zlostavljanja u porodici javljaju se: neeljeno

dete; dete koje potice iz incestuozne veze; dete koje podseca majku na oca

115

koga prezire ili mrzi; dete koje je dolo na svet protivno volji majke u godinama; dete rodeno u vreme velikih ekonomskih tekoca za porodicu; dete rodeno uprkos pokuaju abortusa; dete koje je plod silovanja; dete sa fizickim ili psihickim nedostacima, koje roditelji sagledavaju kao licni teret; dete, ciji roditelji, otac ili majka, izdravaju kaznu u zatvoru; dete koje je rodeno posle razvoda braka, kada su zasnovane druge porodice; vanbracno dete. Istraivanjima je utvrdeno da je veliki obim zlostavljanja odojceta i dece u prvim godinama ivota, tako da je smrtnost vanbracno rodene odojcadi dvostruko veca nego bracno rodenih. U porodicama sa vie dece, najcece je zlostavljano najstarije dete ili poslednje rodeno dete jer su roditelji u godinama kada teko mogu da savladaju tekoce oko vaspitanja. Prema nacinu i sredstvima zlostavljanja moguce je razlikovati tri grupe zlostavljanja: (1) grupa lakeg zlostavljanja sa kracim trajanjem, pri cemu se koriste udarci rukom i pesnicom; (2) grupa neto teeg zlostavljanja kada izvrioci koriste razlicite prilike da nanesu udarce i bolove; (3) najtee zlostavljanje uz sadisticko mucenje i nanoenje tekih povreda. Izvrioci ovog oblika nasilja u 70-80% slucajeva poticu iz socijalno niih slojeva i radnickih zanimanja i ive u loim stambenim i higijenskim uslovima.149 Pored fizickog zlostavljanja dece, postoji i psihicko zlostavljanje. Psihicko zlostavljanje moe da se javi zajedno sa fizickim, ali i kao poseban oblik zlostavljanja. Najceci oblici psihickog zlostavljanja dece su: zatvaranje u mracan podrum, ubijanje drage ivotinje, ostavljanje deteta samog u stanu, uvrede i psovke, vezivanje za nametaj, preivljavanje tekih porodicnih situacija kao to su razdvajanje roditelja, njihove svade, nasilja oca prema majci, alkoholizam oca ili majke, zapostavljenost u odnosu na drugu decu, izolovanost zbog bolesti, kao i ispoljavanje ravnodunosti i nedostatka ljubavi prema detetu. Takode postoje izvesni nacini psihickog zlostavljanja, koji na prvi pogled ne mogu da se prepoznaju kao zlostavljanje: stanovanje u neodgovarajucem, malom stambenom prostoru gde odrasli neprestano pue; upucivanje deteta da gleda televiziju ili ide u bioskop da ne bi smetalo roditeljima, izbegavanje roditelja da razgovaraju i sl.150 Istraivanjem krivicnih dela zlostavljanja i zaputanja maloletnika u praksi Optinskog suda u Zagrebu, na uzorku od 78 predmeta, utvrdeno je da su izvrioci iskljucivo roditelji i da su ocevi dva puta cece izvrioci nego majke. Majke cine

ovo delo uglavnom zaputanjem, preteno su samohrane ili razvedene, podjednak je broj zapostavljene bracne i vanbracne dece. Ocevi redovno zaputaju i zlostavljaju svoju bracnu decu iveci u braku sa majkom deteta. Zaputena deca su u proseku uzrasta oko osam godina a zlostavljana oko jedanaest godina.151 Prema rezultatima anketiranja 196 dece (93 decaka i 103 devojcice) uzrasta izmedu devet i petnaest godina (Pejcinovic R., Penava, A., 1988) 1987., modaliteti kanjavanja dece od strane roditelja krecu se od fizickog kanjavanja, zabrana, do psihickog zlostavljanja i uskracivanja ljubavi. Najcece fizicko kanjavanje je udaranje ibom, remenom ili varjacom i udaranje rukom jednom nedeljno ili cece, zabrana izlaska van kuce (ovom kaznom se cece kanjavaju devojcice), vrlo jako vikanje, vredanje i psovanje, zakljucavanje u neku od prostorija, klecanje, zabrana gledanja TV programa. Kao ostale kazne koje roditelji primenjuju prema njima, deca su navela da ne ele da se sa njima igraju, razgovaraju, da se prave alosni zbog onoga to su deca ucinila, da stalno govore kako dobijaju lupanje srca ili da ce

116

ih takvo ponaanje dece oterati u grob. Subjektivno doivljavanje kazni razlikuje se kod decaka i devojcica. Decake vie pogada dobijanje batina, bez obzira na sredstvo udaranja, dok devojcice podjednako teko prihvataju kaznu zabrane izlaska, dobijanje batina ili jako vikanje, vredanje i psovanje.152 Krivicnopravna zatita dece (maloletnika) predstavlja skup pravnih normi kojima se inkriminiu dela koja povreduju ivot, telesni integritet deteta, zdravlje, seksualnu licnost i vaspitanje. U Krivicnom zakoniku Srbije predvidena je posebna krivicnopravna zatita dece propisivanjem krivicnog dela zaputanja i zlostavljanja maloletnog lica (cl. 193 KZ RS). Ovo krivicno delo se sastoji u grubom zanemarivanju dunosti zbrinjavanja i vaspitanja maloletnog lica od strane roditelja, usvojioca, staraoca ili drugog lica koje je duno da se o maloletniku stara. Tei oblik je zlostavljanje maloletnika koje postoji kada roditelj, usvojilac, staralac ili drugo lice zlostavlja maloletno lice ili ga prinudava na preterani rad ili rad koji ne odgovara uzrastu maloletnog lica ili na prosjacenje, ili ga iz koristoljublja navodi na vrenje drugih radnji koje su tetne za njegov razvoj. Neodredenost zakonske formulacije u opisivanju radnje zlostavljanje,

omogucava razlicita tumacenja i neujednaceno pristupanje sudova. U literaturi postoji shvatanje da je za postojanje ovog krivicnog dela neophodno da izvrilac ocigledno grubo postupa sa maloletnikom i da takvo postupanje ozbiljno prelazi granice doputenog disciplinskog kanjavanja. Takode postoji objanjenje da se zlostavljanje sastoji u izazivanju fizickog ili psihickog bola jaceg intenziteta, bez nanoenja telesnih povreda ili naruavanja zdravlja. Ovakva objanjenja pokazuju da, iako je fizicko kanjavanje dece odavno ocenjeno kao pedagoki neprihvatljivo, ono se u nekim (neodredenim) granicama jo uvek smatra pravom roditelja koje iskljucuje protivpravnost.153 Novina u krivicnopravnom i krivicnoprocesnom zakonodavstvu Srbije je donoenje posebnog Zakona o maloletnim uciniocima krivicnih dela i krivicnopravnoj zatiti maloletnih lica154 koji u cl. 150 predvida zatitu maloletnih lica kao otecenih u krivicnom postupku za sledeca krivicna dela: teko ubistvo, navodenje na samoubistvo i pomaganje u samoubistvu, teka telesna povreda, otmica, silovanje, obljuba nad nemocnim licem, obljuba sa detetom, obljuba zloupotrebom poloaja, nedozvoljene polne radnje, podvodenje i omogucavanje vrenja polnog odnosa, posredovanje u vrenju prostitucije, prikazivanje pornografskog materijala i iskoricavanje dece za pornografiju, vanbracna zajednica sa maloletnikom, oduzimanje maloletnog lica, promena porodicnog stanja, zaputanje i zlostavljanje maloletnog lica, nasilje u porodici, nedavanje izdravanja, rodoskrvnjenje, razbojnicka krada, razbojnitvo, iznuda, omogucavanje uivanja opojnih droga, ratni zlocini protiv civilnog stanovnitva, trgovina ljudima, trgovina decom radi usvojenja, zasnivanje ropskog odnosa i prevoz lica u ropskom odnosu. Znacajan doprinos za promenu prakse organa, slubi i organizacija u zatiti dece od zlostavljanja dao je Opti protokol za zatitu dece od zlostavljanja i zanemarivanja koji je usvojila Vlada republike Srbije avgusta 2005. godine. Protokolom se regulie postupanje i medusobna saradnja socijalnih, pravosudnih, policijskih, zdravstvenih i obrazovnih organa, slubi i nevladinih organizacija u zatiti dece od zlostavljanja i zloupotrebe. U Optem protokolu za zatitu dece od

117

zlostavljanja i zanemarivanja155 data je opta definicija zloupotrebe deteta: zloupotreba ili zlostavljanje deteta obuhvata sve oblike fizickog ili emocionalnog

zlostavljanja, seksualnu zloupotrebu, zanemarivanje ili nemaran postupak, kao i komercijalnu ili drugu eksploataciju, to dovodi do stvarnog ili potencijalnog naruavanja detetovog zdravlja, ugroavanja detetovog razvoja ili dostojanstva u okviru odnosa koji ukljucuje odgovornost, poverenje ili moc. U Protokolu je konstatovano da je ova definicija u skladu sa definicijama usvojenim na Konsultaciji o sprecavanju zloupotrebe dece u Svetskoj zdravstvenoj organizaciji u enevi 1999., koju je prihvatilo i Medunarodno udruenje za prevenciju zloupotrebe i zanemarivanja dece (ISPCAN) u dokumentu Intersektorski pristup zlostavljanju dece (2003). Potreba za jasnijom formulacijom i definisanjem radnje zlostavljanja u okviru krivicnog dela zaputanje i zlostavljanje maloletnog lica, proizilazi takode iz cinjenice da je u cl. 194 (nasilje u porodici) kao poseban kvalifikovan oblik krivicnog dela predvideno nasilje u porodici prema maloletnom licu. Kada ce se krivicno delo kvalifikovati kao zaputanje i zlostavljanje maloletnika iz cl. 193 KZ SR a kada kao nasilje u porodici iz cl. 194 st.3 za sada je ostavljeno proceni tuilatva i sudova. 1.2.3. Nasilje prema starim osobama Stare osobe mogu biti izloene svim oblicima kriminalne viktimizacije (fizicka, psihicka, seksualna, ekonomska), kako u porodici tako i izvan nje. Ipak, nasilje prema starim osobama se najcece u kriminolokoj literaturi sagledava kao poseban oblik porodicnog nasilja, odnosno nasilja prema clanovima porodicnog domacinstva. U mnogim modernim industrijskim drutvima starost se poredi sa pripadanjem subordiniranoj grupi ljudi. Stari ljudi su cesto limitirani u svom ucecu u drutvenom, ekonomskom i politickom ivotu, to onemogucava da u dovoljnoj meri uticu na razlicite sfere drutvenog ivota, iako po broju oni nisu manjinska grupa. Medu njima cesto postoji osecanje beskorisnosti, kao i spoznaja da njihove elje skoro niko ne prepoznaje. ivot starih osoba cesto dobija marginalan karakter, kao bitisanje ljudi koji se nalaze na rubu drutvenog ivota. Ne postoji jedna opte prihvacena teorija o starosti, vec pre dogmatski stav o gubitku necega i nepovratnoj prolaznosti. U savremenoj medicinskoj literaturi zastupljeno je miljenje da termine stare osobe i senior gradani treba definisati uzimajuci u obzir pre funkcionalni status nego hronoloke godine, mada se iz

administrativnih razloga starost neke osobe izraava godinama (na primer, 65 ili 75 godina). U medicinskoj literaturi napravljena je podela na dve podgrupe: mlade-starije osobe (65-74 godine) i na star-starije osobe (preko 85 godina starosti).156 Beti Fridan (Betty Friedan) u svom delu Fountain of Age navodi da je samo 8% Amerikanaca preko 65 godina starosti prihvatilo termin star da time opie sebe. Skoro polovina ispitanika opredelila se za termine senior Gradanin, zreo Amerikanac ili penzionisana osoba, kao prihvatljive za opis svog statusa.157 Tokom razvoja ljudskog drutva ljudski vek nije uvek trajao isto, vec se naprotiv produavao, pa se trenutak kada neko ulazi u staracko doba odredivao po

118

razlicitim kriterijumima (broj godina, radna sposobnost, fizicki izgled). Tokom 20. veka je nastala revolucionarna promena u duini ljudskog ivota. Naime, od 1950. godine prosecna starost ljudi dostigla je 66 godina ivota, a ocekuje se da se do 2050. godine poveca za jo 10 godina. Zato je realno pretpostaviti da se u prvoj polovini XXI veka broj osoba preko 60 godina starosti poveca od oko 600 miliona, koliko ih je bilo u 2000. godini, na skoro 2000 miliona u 2050. godini.158 Kvantitativni udeo u ukupnom stanovnitvu modernih drutava, kao i drasticne promene u socijalnom poloaju starih ljudi, uticali su da osamdesetih godina prologa veka populacija iznad 65 godina pocne da se izucava kao ugroena kategorija ljudi, koja trpi razlicite oblike nasilja.159 Pelicaric navodi da je prema nekim istraivanjima, sprovedenim u SAD 1981. godine, klasicna rtva porodicnog nasilja bila enska osoba, starija od 75 godina, pripadnica srednje imucne klase. Takva rtva patila je cesto od nekih psihickih ili fizickih smetnji, to joj je oteavalo poloaj.160 Ovaj autor istice da se starost nasilnika takode povecava. Cesti su slucajevi da u jednoj porodici ne ive samo tri, vec cetiri generacije jedne porodice. Tada deca, koja i sama imaju vec sedamdesetak godina, sprovode nasilje nad svojim onemocalim roditeljima, koji imaju blizu devedeset.161 Prema istraivanju Olivera (Oliveire), vie od 50% oblika viktimizacije starih osoba predstavlja psihicko nasilje, koje se vri na razlicite nacine: verbalne pretnje, nazivanje pogrdnim imenima i sl. Pored ovog oblika, postoji i ekonomska viktimizacija, kroz zloupotrebu poverenja, kradu imovine i falsifikovanje testamenata.

Najmanje je bilo zastupljeno fizicko nasilje. Svega u 19% slucajeva fizicko zlostavljanje je bilo prijavljeno policiji od strane suseda. Nacini viktimizacije su se svodili na zanemarivanje i zaputanje starih clanova porodice, kao nedavanje lekova, vode, hrane, zanemarivanje higijene. Nasilje se izraavalo i u davanju prekomerne doze lekova ili zakljucavanju u prostorije.162 Deava se da je porodica prinudena da primi u svoj dom ostarelog roditelja, a nema dovoljno sredstava da obezbedi profesionalnu pomoc koja je ostarelom licu potrebna. Poto je ostareli clan domacinstva radno neaktivan, on ne moe materijalno mnogo da doprinese poboljanju svog poloaja ili clanova svoje porodice. Kratocoski navodi podatke iz rezultata svog istraivanja, po kojima je najcece rtva nasilja osoba enskog pola, ali je i ucinilac u vie od polovine slucajeva takode bila ena, i to cerka ili snaja rtve.163 Stare osobe izloene su opasnosti da postanu rtve seksualnih napada. Geneza gerontofilije se kod ucinioca moe objasniti incestoidnom seksualnom privrenocu prema ocu, odnosno majci. Medutim, u nekim slucajevima, gerontofili odlucuju da zakljuce brak sa ostarelim licem, ne samo zbog seksualne privlacnosti, vec zbog materijalne koristi i icekivanja nasledivanja bogatstva.164 Neki istraivaci, kao na primer Pot (Pot) ispitivali su verbalnu i fizicku agresiju prema dementnim starcima od strane staralaca. Uzorak je obuhvatio 169 staralaca dementnih staraca iz okoline Amsterdama. Verbalana agresija se ispoljila u 30,2% slucajeva, a fizicka u 10,7%. Obe vrste agresije bile su povezane sa stanovanjem u istom domacinstvu, primanjem pote, staranjem o jo jednoj ostareloj osobi koja je u teem stanju. Rezultati istraivanja su pokazali da je fizicka agresija proizila iz odnosa sa ostarelim licem, zbog koga su se staraoci alili na veliko opterecenje koje trpe.165

119

Neostvareno roditeljstvo takode moe biti faktor rizika viktimizacije u starosti. Jilha (Jylha, M.) je ispitivao 435 osoba starosti od 60-74 godine i od 7489 godina u desetogodinjem periodu. Postojao je mali i statisticki neiskazan podatak da su mukarci bez dece imali goru predstavu o svom zdravlju, nego li oni sa decom. Takode su stara lica - roditelji imali cece posetioce nego oni bez dece. Narocito je znacajan podatak po kome su mukarci od 60-74 godine i ene od 7589 godina, sa ostvarenim roditeljstvom bili zadovoljniji svojim socijalnim statusom nego li njihovi vrnjaci bez dece.166 Tokom procesa biolokog starenja organizma nastaju i psiholoke promene. 167 One su uslovljene samim procesom starenja, ali i bolestima pojedinih organskih

sistema. Kod starih osoba dolazi do opadanja emocionalnih veza sa osobama i objektima iz okoline, do smanjenja sposobnosti da se integriu spoljni uticaji, ali i do pridavanja vece vanosti zadovoljavanju sopstvenih potreba.168 Prema shvatanju koje je izneo Kvin (Queen), u situaciji kada treba da se suoce sa potekocama, stare osobe cesto reaguju mrzovoljom, ljutnjom, preteranim zahtevima da bi osigurale panju, a nekada i histericnim simptomima.169 U nekim slucajevima ostarela osoba se moe povuci u svet neuroza, fantazija, pa cak i psihoza, u kome se oseca zadovoljnom razmiljanjima o prolosti kada je bila privlacna ili uspena u poslu.170 Poredenje slavne prolosti sa sadanjim trenucima prepunim socijalnim problemima moe uticati na pojavu samoubistva medu starima. eparovic navodi da ucestalost samoubistava raste sa godinama starosti. Smatra da je to rezultat drutvene izolacije, slabljenja veza sa potomcima, osecaja usamljenosti i prestanka svake radne aktivnosti.171 Kao paradoks cinjenici da se ljudski ivot produio u savremenim uslovima, navodi se da ta ista moderna civilizacija nije mnogo naklonjena starim osobama. Uzroci se nalaze u demografskoj komponenti kao i socijalno-klasnim i porodicnim osobenostima. Mlade i starije osobe obicno nemaju znacajan interakcijski odnos izvan porodice. Sredinom sedamdesetih godina prologa veka Center of Aging na Univerzitetu Merilend (The University of Marylend) utvrdio je da deca svih uzrastnih kategorija imaju ogranicena saznanja i loe usmerene stavove o starim osobama. Od 180 ispitane dece samo njih 39 bilo je u mogucnosti da navede neku stariju osobu izvan svoje porodice.172 Osnovne potekoce predstavljaju socijalna izolovanost starih osoba i odsustvo iz aktivnih drutvenih tokova. Prema miljenju Rouza (Rose), stare osobe zbog delimicne ili potpune izolacije imaju potrebu da se udruuju jedni sa drugima. Moe se cak govoriti o kreiranju posebne subkulture starih sa svojim zasebnim udruenjima, normama i obicajima.173 U SAD je tenja za udruivanjem narocito izraena kod starih osoba pripadnika srednje i vie klase, nego kod klase nieg ekonomskog statusa.174 Osim toga, u poslednje dve decenije

prologa veka porastao je broj grupa koje se bore za dobrobit starih osoba. U SAD na listi The Leadership Council of Aging Organization takvih udruenja ima cetrdeset (u 1988. godini bilo ih je 29). Udruenja, bar za sada, predstavljaju poslednji nivo do koga je doao pokret seniora.175 Prva svetska skuptina o starenju odrana je u Becu 1982. godine i na njoj je usvojen Becki medunarodni plan akcije za starenje (The Vienna International Plan of Action on Ageing), kao prvi medunarodni instrument posvecen starenju.176

120

Deset godina kasnije, 1992., Generalna skuptina UN usvojila je, rezolucijom 47/5, Proklamaciju o starenju, kojom je 1. oktobar proglaen Medunarodnim danom starih osoba, a 1999. godina Medunarodnom godinom starih osoba. Druga svetska skuptina o starenju odrana je u Madridu od 8-12. aprila 2002. godine. Predstavnici vlada iz celog sveta su promovisali koncept drutva za sve generacije, kao internacionalni odgovor na izazove starenja za XXI vek. Poto su drave clanice UN izrazile brigu zbog brzine i oblika globalnog procesa starenja, Generalna skuptina je usvojila Politicku deklaraciju i Madridski internacionalni plan akcije za starenje koji obavezuje vlade da se suoce sa izazovima starenja populacije u svetu. Planom akcije predvideno je 117 konkretnih preporuka u okviru plana akcije,177 medu kojima su i one koje se odnose na starije osobe i njihove porodice, ukljucujuci pitanja koja neposredno mogu uticati na njihov ivot, kao: siromatvo, HIV, nasilje i zlostavljanje, pristup zdravstvenim slubama i drutvenu zatitu. Na planu domaceg zakonodavstva, starim osobama koje su rtve nasilja u porodici, prua se krivicnopravna zatita u skladu sa cl. 194 Krivicnog zakonika RS, kao i porodicnopravna zatita u skladu sa cl. 10 i cl. 197-200 Porodicnog zakona RS. Takode, u Srbiji je doneta Nacionalna strategija o starenju,178 kojom se propisuje da je neophodno sprecavati pojave zanemarivanja, zlostavljanja i nasilja nad starijim licima, posebno enama, ublaavati i otklanjati njihove posledice usvajanjem i primenom protokola o saradnji svih ucesnika u zatiti rtava - od republickog, do nivoa lokalne zajednice, kao i vodenjem kampanja protiv vie razlicitih vrsta diskriminacije i nasilja, stvaranjem lokalnih sistema podrke rtvama zanemarivanja, zlostavljanja i nasilja. Socijalne promene, nastale urbanizacijom i industrijalizacijom, ukazuju na slabo ukljucivanje starih lica u socijalnu strukturu, vie nego samo otudenje od formalnih tradicionalnih uloga i statusa. Starost, kao trece doba, poseban je socioloki

fenomen, koji reflektuje nacin na koji su definisane socijalne uloge, kao i stepen spremnosti za njihovo prihvatanje. Stare osobe imaju niz tekoca u prihvatanju svojih novih uloga u drutvu zbog radne neaktivnosti, penzionisanosti, komplikovanih porodicnih odnosa i nedostataka drutvene podrke. Ako su mlade osobe te koje imaju moc odlucivanja i upravljanja drutvenim tokovima, onda ne treba nikada smetnuti s uma da one svojim uticajem na status starih lica , u stvari, uticu na obeleja svoje sopstvene buducnosti.
Horvatic, .: op. cit., str. 65. Na primer, statistike koje vode javna tuilatva, izvetaji dravnih organa, rezultati istraivanja i sl. 3 Nikolic-Ristanovic, V. (1998) The international crime victim survey in Belgrade (Federal Republic of Yugoslavia) u The International Crime Victim Survey in countries in transition national reports, Rim: UNICRI. 4 Ibidem. 5 Milutinovic, M.: op. cit., str. 174. 6 Conklin, J. E. (1992) Criminology, New York: Macmillan Publishing Company, str. 115. 7.Killias., M. (2001) Precis de criminologie, Berne: Precis de droit Staempfli, str. 115. 8 Van Dijk, J. and Mayhew, P.(1992) Criminal Victimization in the Industrialized World, A report to the Conference Understanding Crime: Experiences of Crime and Crime Controle, Rome: UNICRI. 9 Killias, M.: op. cit., str. 133. 10 Gene, S. (2003) Global trends in crime: Crime varies greatly around the world, statistics show, but new tactics, The Futurist, www.allbusiness.com-professional-scientific-scientific-research-524294-1.html, pristupljeno 1.9.2008.
1 2

121
11

Maguire, M. Morgan, R., Reiner, R. (eds) (1994) The Oxford Handbook of Criminology, Oxford,:Clarenden Press. str. 259. 12 Williams, K. (2004) Textbook on Criminology, New York:Oxford University Press., str.74 13 Coleman, C. i Moynihan, J. (2004) Understanding Crime Data, McGraw-Hill House:Open University Press, str.131. 14 Conklin, J. E.: op. cit., str. 117. 15 Bureau of Justice Statistics, www.ojp.usdoj.gov-bjs-glance.htm, pristupljeno 1.9.2008. 16 Gannon, M.i Mihorean, K. (2004) Criminal Victimization in Canada, Canadian Centre for Justice Statistics Statistics Canada Catalogue no. 85-002-XPE, Vol. 25, no. 7 17 Gassin, R.: op. cit., str. 252-257. 18 Walklate, S. (2001) Gender, Crime and Criminal Justice, Portland:Willan str. 3 19 Chesney-Lind, M. (1997) The Female Offender: Girls, Women and Crime, Sage: Thousend Oaks, str. 101. 20 Steffensmeier, D. (1995)Female Crime: It' s Still A Man's World, u Price, B.R. and.Sokoloff, N.J. The Criminal Justice System and Women-Offenders, Victims and Workers, USA: Mc Graw-Hill, str. 89, 96. 21 Gassin, R.: op. cit., str. 260. 22 Gassin, R: op. cit., str. 259-266. 23 Butler, W.E. (1992)Crime in the Soviet Union in British Journal of Criminology, 2, str. 148, 154. 24 Dashkov, G. (1992) Quantitative and Qualitative Changes in Crime in the USSR in British Journal of Criminology, 2, str. 161. 25 Milutinovic, M.: op. cit., str. 174-175. 26 Milutinovic, M.: op. cit., str. 174. 27 Joly, H.(1889) La France criminelle, Paris. 28 Gassin, R.: op. cit., str. 297-298. 29 Navedeno prema Conklin, J. E.: op. cit., str. 117. 30 Conklin, J. E.: op. cit., str. 117. 31 padijer-Dinic, J. (1966) Samoubistva u Vojvodini, Beograd: Institut za kriminoloka i socioloka istraivanja. 32 Zvekic, U. (ed.)(1992) Development and Crime, Roma: UNICRI and IKSI, str. 213. 33 Conklin, J. E.: op. cit., str. 117. 34 Killias, M.: op. cit., str.121. 35 Killias, M.: op. cit., str. 140. 36 Beirne, P. I Messerschmidt, J. (1999) Criminology, Boulder: Westview, str. 497. 37 Conklin, J. E.: op. cit., str. 120. 38 Konstantinovic-Vilic, S. (1986) ene-ubice, Ni: Gradina, str. 86. 39 Conklin, J. E.: op. cit., str. 119. 40 Milutinovic, M.: op. cit., str. 179.

Milutinovic, M.: op. cit., str. 180. Ibidem 43 Conklin, J. E. op.: cit., str. 120. 44 Todorovic, A. (1971) Uzroci maloletnickog prestupnitva, Beograd:IKSI, str. 144-151. 45 Milutinovic, M.: op. cit., str. 181. 46 Milutinovic, M.: op. cit., str. 181. 47 Peic, V. (1972) Ubistva u Jugoslaviji, Beograd:IKSI, str. 44. 48 Konstantinovic-Vilic, S.: op. cit., str. 93. 49 Conklin, J. E.: op. cit., str. 126. 50 Wolfgang, M (1958) Patterns in criminal homicide, Philadelphia: University of Pennsylvania, i Schafer, S. (1968) The Victim and his Criminal, A Study in Functional Responsibility, New York: Random House. 51 Nikolic-Ristanovic, V., Mrvic, N. (1992) Drutvena kontrola i kriminalitet ena, Beograd: IKSI i Draganic, str. 73 52 Nikolic-Ristanovic, V. (1989) ene-rtve kriminaliteta, Beograd: Naucna knjiga, str. 113. 53 Milutinovic, M.: op. cit., str. 182. 54 Zajecaranovic, G.: op. cit., str. 112. 55 Zvekic, U. (1995) Struktura i tendencije kriminaliteta u svetu (I), Anali Pravnog fakulteta Beogradu, 4, Beograd, str. 362. 56 Pinatel razlikuje sedam tipova zlocina iz pseudo opravdanih razloga: 1. ubistvo iz strasti koje nastaje iz direktnog seksualnog konflikta ili konflikta u vezi sa seksualnom ljubavlju, 2. zlocin iz ideolokih razloga, kao to su politicki atentati, zavere i sl., 3. prestup iz profilaktickih razloga, kada izvrcilac zna da je ono to radi van zakona, ali je ubeden da na taj nacin izbegava vece zlo, na primer kod eutanazije; 4. simbolicki zlocin kod koga onaj koji trpi njegove posledice nije direktno vezan sa delinkventom, na primer majka koja ubije dete bez ociglednog motiva, vec da bi uticala na oca deteta prema kome gaji pomeana osecanja straha i mrnje; 5. delikt iz protesta, kada se izvrcilac postavlja kao branilac u nekoj stvari u koju nije direktno ukljucen; 6. delikt zbog avanture, koji nastaje usled nezadovoljstva
41 42

122

svakodnevnim ivotom, nelagodnosti zbog monotonije i uznemirenosti koja iz toga proizilazi, na primer krada automobila ucinjena od strane bande maloletnika; 7. samokanjavajuci delikt ili delikt iz osecanja krivice koji je usmeren protiv samog izvrioca. - Pinatel, J.; Traite de criminologie, 1975, s. 252-259, cit. prema Gassin, R., op. cit. s. 526-532. 57 Milutinovic M., op. cit. s. 203-205. 58 Sila ili moc moe biti pozitivna ili negativna, dobronamerna ili zlokobna, legitimna ili nelegitimna, javna ili tajna. Svaki je socijalni cin vrenje moci, svaki je drutveni odnos izjednacen sa moci, svaka je drutvena skupina ili sastav organizacija moci. OUN je pod uticajem svetskog viktimolokog pokreta uvela pojam zloupotrebe moci (eng. Abuse of Power)u svrhu suzbijanja zloupotrebe moci i zatite rtava tih zloupotreba. rtve zloupotrebe moci su osobe koje individualno ili kolektivno pretrpe fizicku ili mentalnu povredu, emocionalnu patnju, ekonomsku tetu ili znacajnije otecenje svojih prava, putem cina ili propusta, koji ne mora predstavljati krenje nacionalnog krivicnog prava, vec medunarodno priznatih normi koje se ticu ljudskih prava. Cit. prema eparovic, Z. (1988)Nasilje u obitelji: pojave, uzroci, reenja u Zborniku radova za medunarodni skup Nasilje u obitelji, Dubrovnik. 59 eparovic, Z. Kriminologija i socijalna patologija, op. cit., str. 97. 60 Poslednjih godina u Srbiji je zabeleen kao oblik nasilja, tzv. nasilje u sudnicama. Ucestale su pretnje i napadi na sudije u sudnicama i van njih. Treba pomenuti ubistvo ene sudije u Niu, bacanje bombe na enu sudiju u Pancevu u toku sudenja, u Cacku bacanje eksploziva na kucu sudije u toku noci, u abcu udaranje ene sudije pesnicom u lice, u Novom Beogradu sudiji je zapreceno ubistvom, u Beogradu su zapaljena ulazna vrata stana u kome je stanovao javni tuilac, u Leskovcu je ubijen predsednik Optinskog suda. 61 Razlikuju se dve podvrste ovog oblika nasilja: nasilje proputanjem i posredno nasilje (mediated violence). Za razliku od nasilja proputanjem koje se vri pasivno, posredno nasilje (mediated violence) je rezultat namerne ljudske intervencije u prirodnoj ili drutvenoj okolini, ciji tetni efekti nastupaju indirektno i sa odlaganjem. Primeri za ovu vrstu

nasilja su svi oblici unitavanja i otecenja prirodne okoline. Upotreba odredenih vrsta bombi u Vijetnamu i Avganistanu od strane americke i sovjetske armije, koja je prvenstveno imala za cilj da uniti useve na neprijateljskoj teritoriji, prouzrokovala je posredno genetske mutacije kod beba u bombardovanim podrucjima i rak kod ratnih veterana. Prodaja zemljama u razvoju pesticida i medicinskih proizvoda koji su zabranjeni u zemljama u kojima se proizvode, predstavlja jo jedan primer ovog tipa nasilja. 62 Violence, Democracy and Education: An Analytic Framework, http://www.oas.org/csh/english/ edumeetexpertscontrib6.htm 63 Schneider, H. J. (2001) Kriminologie fr das 21.Jahrhundert, Mnster-Hamburg - London: LIT Verlag, str. 180. 64 Schneider, H. J., op. cit. s. 73, 74. Primer za misionarski zlocin mrnje je zlocin koji se dogodio 6.12.1989. kada je dvadesetpetogodinji student Marc Lepine na Univerzitetu u Montrealu ubio 14 studentkinja na feministickom seminaru, zbog toga to je bio ubeden da su feministkinje odgovorne za njegove licne tekoce. Feministkinje su ruinirale moj ivot vikao je pre nego to je izvrio samoubistvo. 65 imunec, S. (1979) Demografska obeleja nasilnika, Zagreb, cit. prema eparovic, Z. Kriminologija i socijalna patologija, op. cit., str. 101. 66 Momirovic, K. i dr. (1979) Socijalna obeleja nasilnika, Zbornik radova Krivicnopravni i kriminoloki aspekti delikata nasilja, Zagreb, cit.prema eparovic, Z.: op. cit., str. 102-103. 67 Jakovljevic, D. (1975) Krivicno delo ubistva na svirep nacin, JRKKP, br. 3, str. 362. 68 Keiser/Kerner/Sack/Schellhoss (1993) Kleines Kriminologisches Wrterbuch, 3, Auflage, Heidelberg: C. F. Mler, str. 549. 69 Sl.glasnik RS, br.85/2005 i 88/2005. 70 Radovanovic, M., Dordevic, M. (1973) Krivicno pravo, posebni deo, IV izdanje, Beograd: Savremena sdministracija, str. 59. 71 Atanackovic, D. (1978) Krivicno pravo, posebni deo, Beograd: Privredna tampa, str. 91. 72 Tahovic, J. (1962) Komentar Krivicnog zakonika, II izdanje, Beograd: Savremena administracija,str. 265. 73 http://online.moraine.cc.il.us/spring/2002/CRJ105-300/lesson61.htm 74 Middendorff, W. (1984) Kriminologie der Ttungsdelikte, Sttutgart, Mnchen, Hannover, str. 15. 75 Henting, H. V. (1956) Zur Psychologie der Einzeldelikte, II, Der Mord, Tbingen: J. C. B. Mohr (Paul Siebeck), str. 45. 76 Henting, H. V.: op. cit., str. 45, 46. 77 Henting, H. V.: op. cit., str. 55. 78 Simeunovic-Patic, B. (2003) Ubistva u Beogradu, Beograd: Vojnoizdavacki zavod, Institut za kriminoloka i socioloka istraivanja, str. 9. 79 http://www.witchery.ca/ocult/lanning 4htm 80 http://www.witchery.ca/ocult/lanning 4htm 81 Petee, Thomas, A. Odsek za sociologiju, Auburn University, http://www.auburn.edu/cpeteeta/ massmurder1.htm 82 http://home.att.net/cmignarda/mass.html 83 Waters, K. (1987) Understanding Society's Most Dangerous Offender: A Typology and Corresponding Dynamic Analysis for the Substantive Theory Formulation of Serial Murder, (Masters Thesis). Florida State University: School of Criminology, http://home.att.net/cmignarda/mass.html

123
84 85

Keiser, G. i dr. (1993) Kleines Kriminologisches Worterbuch, 3 Auflage, Heidelberg: C. F. Muler, str. 173. Peic Vukain, Ubistva u Jugoslaviji, op. cit., str. 75. 86 Sulejmanov, Z.(1995) Ubistvata vo Makedonija, Skopje. 87 Konstantinovic -Vilic, S. (1986) ene ubice, Ni: Gradina. 88 Nikolic-Ristanovic, V. i dr. (1992) Drutvena kontrola i kriminalitet ena, Beograd:Draganic, IKSI. 89 Nikolic-Ristanovic, V. i dr.: ibid. str. 66. 90 To je potvrdilo i jedno od najsveobuhvatnijih antropolokih istraivanja, sprovedeno u 14 drava Saharske Afrike, u 10 drava Srednjeg Istoka, u sedam drava iz Evrope, u 17 iz Severne Amerike i 16 iz June Amerike, u 13 iz Okeanije i 13 iz Azije. Ovo metodoloki zanimljivo istraivanje, koja je sprovedeno tako to su antropolozi iveli u porodicama i neposrednim posmatranjem pratili dinamiku porodicnog ivota, istovremeno je pruilo uvid i u rasprostranjenost nasilja, najcece oblike ispoljavanja i obeleja fenomena nasilja, koje su u vecini drutava istovetna. (Videti: Levinson, D. (1989) Family Violence in Cross-Cultural Perspective, Newbury Park, Calif: Sage, navedeno prema egarac, N., Brkic, M. (1998) Nasilje u porodici mogucnosti zatite i prevencija, Nasilje nad decom, Beograd: Fakultet politickih nauka, str. 93-94).

Tako, npr. na osnovu rezultata istraivanja, Sylvia Walby procenjuje da u Engleskoj i Velsu trokovi premauju 23 milijarde funti godinje. (Walby, S. September 2004) The Cost of Domestic Violence, (http://www.womenandequalityunit.gov.uk). Prema podacima Ekonomskog saveta za ene u Tenesiju, koji je razradio specifican model kvantitativnog merenja trokova nasilja u porodici, procenjuje se da se samo pokrice trokova zdravstvene zatite rtava nasilja godinje potroi preko 32 miliona dolara, a da za potrebe procesuiranja dela nasilja u porodici u pravosudnim institucijama drava godinje izdvaja 49,9 miliona dolara. (Videti: The Impact of Domestic Violence on the Tennessee Economy, Report to the Tennessee General Assembly Presented by Tennessee Economic Council on Women, Nashville, Tennessee, January, 2006, http://www.state.tn.us/sos/ecw/domestic_violence_report.pdf). Podaci o trokovima slue kao snaan argument u lobiranju za uvodenje preventivnih mera zatite od nasilja u porodici. 92 O transformacijama u strukturi i funkciji porodice, njenoj evoluciji i tipologizaciji, detaljno: Milic, A. (2001) Sociologija porodice, kritika i izazovi, Beograd; Haralambos, M. i Heald, R.(1989) Uvod u sociologiju, Zagreb. 93 Konstantinovic-Vilic, S., Petruic, N. (2007) Krivicno delo nasilje u porodici aktuelna pravosudna praksa u Niu i Beogradu, Beograd: Autonomni enski centar Beograd, enski istraivacki centar Ni. 94 Prevod najvanijih medunarodnih dokumenata koji se odnose na nasilje u porodici, objavljen je u knjizi: Nasilje nad enama prepreka razviju, Medunarodni dokumenti, Beograd: Autonomni enski centar, 2005. Detaljno o medunarodnim standardima u domenu zatite od nasilja u porodici, videti: Mrevic, Z. (2000) enska prava u medunarodnom pravu, III izmenjeno i dopunjeno izdanje, Banja Luka: Helsinki parlament gradana, Udruene ene. 95 Convention on the Elimination of All forms of Discrimination against Women (CEDOW), usvojena od strane Ujedinjenih nacija Rezolucijom 34/180 od 18. decembra 1979. god., stupila na snagu 3. septembra 1981. god. Instrumente o ratifikaciji ili pristupanju deponovale su do sada 94 drave, ukljucujuci i SFRJ (Sl. list SFRJ Medunarodni ugovori, 11/81). 96 Declaration on the Elimination of Violence against Women, Rezolucija Generalne skuptine UN 48/104 od 20. decembra 1993. god. 97 Beijing Declaration and Platform for Action, usvojena na IV svetskoj konferenciji o enama u Pekingu, 415. septembar 1995. god. 98 Declaration on policies for combating violence against Women in a democratic Europe, usvojena na Trecoj Evropskoj ministarskoj konferenciji o jednakosti mukaraca i ena, odranoj u Rimu 21-22. oktobra 1993. god. Videti detaljno: Konstantinovic Vilic, S., Petruic, N., unic, N. (1999) Evropski standardi o eliminaciji nasilja nad enama, Zbornik radova Uskladivanje prava SR Jugoslavije sa pravom Evropske unije, Ni: Centar za publikacije Pravnog fakulteta u Niu, str. 157-168. 99 Domestic violence against women, Recommendation 1582 (2002) usvojena od strane Odbora ministara 27. septembra 2002. god. 100 Pekinka deklaracija i Platforma za akciju, IV svetska konferencija o enama, Kina 4-15. septembar 1995. 101 Nkolic-Ristanovic, V., Dokmanovic, M. (2005) Medunarodni standardi i nasilje u porodici,Temida, 2, str.12-14; (2006) Medunarodni standardi o nasilju u porodici i njihova primena na Zapadnom Balkanu, Beograd: Viktimoloko drutvo Srbije i Prometej. 102 Ibidem., str.75. 103 Prema podacima UN, 17-38% svih ena u svetu je pretrpelo fizicko nasilje u svom ivotu od strane bliskih mukaraca, a u 60% svih slucajeva seksualnog nasilja, izvrilac je muka osoba iz neposredne blizine rtve. Nacionalna anketa o nasilju nad enama sprovedena 1998. godine u SAD pokazala je da je 25% ena i 8% mukaraca fizicki i psihicki zlostavljano od strane supruga, vanbracnog partnera ili mladica, odn. devojke, odn. ukupno 1,5 milion ena i 834.700 mukaraca godinje je silovano i/ili fizicki zlostavljano od strane partnera/partnerke. U Velikoj Britaniji deava se najmanje pola miliona slucajeva nasilja u porodici godinje, a u 80% tih slucajeva se radi o enama rtvama. 21% ena bar jednom u ivotu bile su rtve fizickog nasilja ili pretnji. Prema statistickim podacima vezanim za ubistvo ena u Engleskoj i Velsu za period 1986-1996. god., u vecini slucajeva ubistava ena, ubica je bio u porodicnoj vezi sa rtvom, a u svega 15,5% ubistava, ubica i rtva nisu bili ni
91

124
u kakvoj vezi. U Nemackoj svaka cetvrta ena trpi fizicko ili seksualno nasilje od strane partnera. (Videti: InterBalkan Conference on Legal Strategies to Combat Domestic Violence, Sofia, Bulgaria, 1997; Logar, R. (2005) Austrijski model intervencije u slucajevima nasilja u porodici, Evropska mrea protiv nasilja nad enama, Beograd: Autonomni enski centar, srpski prevod, str. 3; Nikolic-Ristanovic, V. (2000) Od rtve do zatvorenice, Beograd: Viktimoloko drutvo Srbije, str. 17). 104 Galles, R.J., Intimate Violence in Families, London: Thousand Oaks, New Delhi: Sage Publication, p. 124. 105 Kljucnu ulogu odigrao je feministicki pokret. Detaljno, videti: Mrevic, Z.(2002) Pravni aspekti strukturalnih uzroka nasilja, u: Pravom protiv nasilja u porodici, Ni: IC, str. 38-42. O promenama u odnosu dravnih politika prema nasilju u porodici: Konstantinovic Vilic, S., Petruic, N. (2005) Reagovanje policije na nasilje u porodici teorijski okvir i strana iskustva, Temida, br. 1, str. 3-11. 106 Konstantiovic-Vilic,S,Petruic, N. (2004) Krivicno delo nasilja u porodici pravna praksa u Republici Srbiji, Ni: enski istraivacki centar za edukaciju i komuikaciju, str.12. 107 Detaljno videti: Nikolic Ristanovic, V. (1995) Nasilje nad enama u uslovima rata i ekonomske krize, Socioloki pregled, 3, str. 409; Nikolic Ristanovic, V.(2002) Ka objanjenju i prevenciji nasilja u porodici u Srbiji: multivarijantni pristup, u: Pravom protiv nasilja u porodici, Ni: IC, str. 9-15, Copic, S.(2003): Porodicno nasilje u zemljama bive Jugoslavije: pregled najvanijih rezultata istraivanja, Temida, br.2, str.17. 108 Konstantinovic Vilic, S., Petruic, N. (2005) Stavovi o nasilju u porodici, u: Drutvena svest, ljudska prava i aktivizam gradana u Junoj i Istocnoj Srbiji, Ni: Odbor za gradansku inicijativu, str. 135141. 109 Ibidem, Konstantinovic Vilic, S., Petruic, N. (2005) Stavovi o nasilju u porodici, u: Drutvena svest, ljudska prava i aktivizam gradana u Junoj i Istocnoj Srbiji: Odbor za gradansku inicijativu, str. 135141. 110 U svim drutvima nasilje gravitira ka partneru sa najvecom moci i dogada se u odnosima u kojima medu subjektima postoji najveca razlika u moci. (Videti: Nikolic Ristanovic, V. (2002) Ka objanjenju i prevenciji nasilja u porodici u Srbiji: multivarijantni pristup, u: Pravom protiv nasilja u porodici, Ni: enski istraivacki centar za edukaciju i komunikaciju,, str. 7; Lukic, M. (1999)Model zatite od nasilja u porodici, Neka pozitivnopravna reenja u svetu i kontraverze u njihovoj primeni, Temida, br. 2, str. 9). 111 Nikolic-Ristanovic, V. (ur) (2002) Porodicno nasilje u Srbiji, Beograd:Viktimoloko drutvo Srbije&Prometej, str. 13. 112 Videti, detaljno: Nikolic-Ristanovic, V. (ur.) (2002) Porodicno nasilje u Srbiji, Beograd: Viktimoloko drutvo Srbije&Prometej. 113 O problemima u reagovanju institucija sistema na nasilje u ovom periodu, videti: Copic, S. (2002) Institucije i nevladine organizacije u odgovoru na porodicno nasilje u Srbiji, u: Pravom protiv nasilja u porodici, Ni: enski istraivacki centar za edukaciju i komunikaciju, str. 63-73. 114 Videti detaljno: Konstantinovic Vilic, S. (2004) Pravo ena na zatitu od nasilja u porodici, poglavlje u knjizi Ljudska prava za ene, Ni: Odbor za gradansku inicijativu, str. 67. 115 Nasilje nad enama ... je ispoljavanje istorijski nejednakog odnosa snaga izmedu ena i mukaraca, koji je doveo do muke dominacije nad enama i do njihove diskriminacije od strane mukaraca, to kao ishod ima sprecavanje potpunog napredovanja ena i cinjenicu da je nasilje nad enama jedan od presudnih mehanizama putem kojeg se ene prisiljavaju na prihvatanje poloaja podredenosti u odnosu na mukarce (Deklaracija o eliminisanju porodicnog nasilja nad enama (1993). Videti i: Preporuka br. 19 CEDAW Komiteta za eliminisanje svih oblika nasilja nad enama (1992), Pekinku deklaraciju i platformu za akciju (1995), Preporuka odbora ministara Veca Evrope zemljama clanicama za zatitu ena od nasilja (Rec2002/5). O medunarodnim standardima zatite od nasilja prema enama, detaljno: Mrevic Z. (2000) enska prava u medunarodnom pravu, III izmenjeno i dopunjeno izdanje, Banja Luka: Helsinki parlament gradana, Udruene ene,; Konstantinovic Vilic, S., Petruic, N., unic, N. (1999) Evropski standardi o eliminaciji nasilja nad enama, Zbornik radova Uskladivanje prava SR Jugoslavije sa pravom Evropske unije, Ni: Centar za publikacije Pravnog fakulteta u Niu; Ignjatovic, T. (ur.) (2005) Nasilje prema enama - prepreka razvoju, Beograd:Autonomni enski centar. 116 Sl. glasnik RS, br. 10/2002. Zakon je poceo da se primenjuje 9. 03. 2002. godine. 117 Sl. glasnik RS, 18/2005.

Sl. glasnik RS, br.18/2005 i 88/2005. O merama porodicnopravne zatite od nasilja u porodici i postupku u kome se one odreduju, detaljno: Petruic, N., Konstantinovic Vilic, S., Vodic kroz sistem porodicnopravne zatite od nasilja u porodici, Autonomni enski centar, Beograd, 2005. 120 Klein, D. (1981)Violence against Women: Some Considerations Regarding Its Causes and Its Elimination, Crime and Delinquency, 1, str. 65. 121 United Nations, Declaration on the Elimination of Violence Against Women, str. 6. 122 J ones, A. (1994) Next Time She'll Be Dead - Battering And How to Stop It, Boston: Beacon Press, s. 43. 123 Kelly, L. (1995) Recognition, Restitution and Revolution: Creating Justice for Women and Children Who Have Been Abused, saoptenje prezentirano na Democracy and Justice: Re-viewing Crime in Theory and Practice - An International Conference, London, str. 4. 124 Nikolic-Ristanovic, V. (1994) Nasilje nad enama u uslovima rata i ekonomske krize, Socioloki pregled, 3, str. 410-411
118 119

125
125

Navedeno prema Nikolic-Ristanovic V. (1993) Nasilje u braku: teorijski okvir i rezultati dosadanjih istraivanja, Socioloki pregled, 1-4, str. 289. 126 Casey, M (1987) Domestic violence against women, Dublin: Social and Organisational Psychology Research Unit UCD, str. 11 127 Navedeno prema Lent, B.(1992)Obstetrical Issues in Wife Abuse, The Canadian Journal of Obstetrics/Gynaecology and Women's Health Care, 4-5, str. 330-33. 128 Navedeno prema Changing the Landscape: Ending Violence - Achieving Equality, Final report of Canadian Panel on Violence Against Women, Minister of Supply and Services Canada, Ottawa, 1993, str. 34. 129 Smith, L. (1989) Domestic Violence: An Overview of the Literature, London: Home office research and planning unit report, str. 23. 130 Smith, L.: op. cit., str. 23-24. 131 Goudolf, E., Fisher, E. (1988) Battered Women as Survivers, Toronto: Lexington Books, str. 14. 132 Deutch, H. (1959) La psichologie des femmes, Paris: Presses Universitaire de France. 133 Nikolic-Ristanovic, V. (1993) Nasilje u braku: teorijski okvir i rezultati dosadanjih istraivanja, u: Socioloki pregled, 1-4, str. 279. 134 Walker, L. (1977-78)Battered Women and Learned Helplessness, Victimology, 3-4, str. 526. 135 Schur, E.: Labeling Women Deviant-Gender, Stigma and Social Controle, London: Random House, str. 160. 136 Schneider, H. J. (1987) Kriminologie, Berlin: Walter de Gruyter, str. 583. 137 Dobash, R. E., Dobash, R. P.(1992) Women, Violence and Social Change, London-New York: Routledge, str. 5 138 Navedeno prema. Schneider, J. H.: op. cit., str. 583. 139 Smith, L.(1989) Domestic Violence: An Overview of the Literature, London: Home office research and planning unit report, str. 26. 140 Ibidem 141 Navedeno prema. Schneider, J. H.: op. cit., str. 583. 142 Straus, M. (1978-79)Wife Beating: How Common and Why, Victimology, 3-4. 143 Janjic-Komar, M., Obretkovic, M. (1996) Prava deteta prava coveka, Dosije i Udruenje Pravnika Srbije za socijalno pravo, str. 92. 144 Ibidem. 145 Keiser, G. (1981)Das Kind als Opfer, Kriminalistik, 9, str. 122. 146 Radovanovic, J. (1988) Zlostavljanje i zapostavljanje dece - subjektivno iskustvo deteta, Nasilje u porodici, Dubrovnik, str. 99. 147 Freeman, M.D.A.(1983) The Rights and Wrongs of Children, London: Frances Pinter, cit. prema Janjic-Komar, M., Obretkovic, M.: op. cit., str. 93. 148 Stevanovic, I. (2000) Dete rtva zlostavljanja i zanemarivanja i uloga policije u obezbedivanju njegove zatite, Temida, br.3-4, str.19. 149 Keiser, G.(1970) Das Kind als Opfer, Kriminalistik, Heidelberg-Hamburg, 3, str. 122-126. 150 Trube-Becker, E. (1981) Seelische Misshandlung von Kindern, Kriminalistik, Heidelberg-Hamburg, 9, str. 347-349. 151 Turkovic, K. (1988) Nasilje nad djecom - istraivanje krivicnog djela zaputanja i zlostavljanja maloljetnika u praksi Opcinskog suda u Zagrebu, Nasilje u obitelji, International Workshop, Dubrovnik, str. 85-97. 152 Pejcinovic, R., Penava, A. (1988)Kanjavanje djece u obitelji i koli - rezultati anketiranja, Nasilje u obitelji, Dubrovnik, str. 113. 153 Nikolic-Ristanovic,V. (1988)Krivicnopravna zatita dece od nasilja u porodici-situacija u Jugoslaviji, Nasilje u porodici, International Workshop, Dubrovnik, str. 75-78. 154 Sl.glasnik RS br.85/05. 155 Opti protokol o zatiti dece od zlostavljanja i zanemarivanja, Ministarstvo rada, zapoljavanja i socijalne politike Republike Srbije, http://www.minrzs.sr.gov.yu/

Krupp, A.M. (1988) Interna medicina, Beograd: Savremena administracija, str. 24. Cit. u: Social Psychology of Aging, Social Gerontology: The Social Psychology of Aging, URL: http://www.trinity.edu/cmkearl/gersopsy.html 158 Videti: Madrid International Plan of Action on Ageing (MIPAA) (Advance unedited copy) http://www.un.org/ageing/coverage/action.pdf pristup: 30.11.2007. Main Content: Madrid International Plan of Action on Ageing http://www.helpage.org/ Researchandpolicy/ MadridInternationalPlanofActiononAgeing/ Background pristup: 30.11.2007. 159 Navedeno prema: Pelicaric, N. (1988) Nasilje nad starim osobama u obitelji, Nasilje u obiteljii (zbornik radova), urednik Z. eparovic, Dubrovnik, str. 156. 160Ibid. 161 Pelicaric, N.: op. cit., str. 158. 162 ENSI KOITEN LIITTO REPORT: Domestic Violence and the Elderly (1986) str. 364., cit. u: Pelicaric, I.: op. cit., str. 157.
156 157

126
163

Kratocski, P.C. (1984) Perspectives on Intrafamily Violence, Human Relations No. 6., vol. 37. str. 448-449, cit. u: ibid. 164 Jevtic, D. (1960) Sudska psihopatologija, Beograd-Zagreb: Medicinska knjiga, str. 242. 165 Pot, AM., Dyck Rvan, Jonker, C., Deeg DJH. (1995) Verbal and phusical aggression against demented elderly by unformal caregivers in the Netherlends, Amsterdam: III European Congress of Gerontology, 30 August-2 September 1995., Section V, no 164.1338 166 Julha, M. (1995) Is childlessness a risk factor in old age? Amsterdam: Third European Congress of Gerontology, 30 August - 2 September 1995, Section V, no. 048.1093 167 Stara osoba ostaje na oprezu cak i kada joj je zajemcena potpuna sigurnost jer nema poverenja u osobe u punoj snazi: ona svoju zavisnost doivljava tako to ispoljava nepoverenje. Zna da joj deca, prijatelji, necaci, koji joj pomau da ivi finansijski, ili brinuci se o njoj, ili pak primajuci je u kucu mogu odbiti tu pomoc ili je smanjiti; mogu je napustiti ili odlucivati o njenoj sudbini protiv njene volje: prinuditi je da, na primer, promeni boravite, cega se ona, pored ostalog, uasava. Ona poznaje dvolicnost odraslih. De Bovoar, S. Starost, Beograd: BIGZ (drugi tom), 1987., str. 231. 168 Navedeno u: ibid. 169 Stuart A. Queen and Jeannette R.Gruener, (1940) Social Pathology, New Jork: Thomas Y. Crowell Company, pp 100-101., cit. u: Clinard, M.: op. cit, str. 583. 170 Ibid. 171 eparovic, Z. (1985) Viktimologija - studije o rtvama, Zagreb, str.160. 172 Social Psychology of Aging, loc. cit. 173 Rose, A. (1962) The Subculture of the Aging: A Topic for Sociological Research , The Gerontologist, No. 2, 123-127, cit. u: Clinard, M.: op. cit., str. 591. 174 Clinard, M. Socilogy of deviant behavior, New York: Holt, Rinehart and Winston, Inc., 1968., str. 592. 175 _________Politics of Aging: Government Agencies and the Aging Network, cit. u:

Social Gerontology:

You might also like