Filip Škiljan BASTINa SLAVONIJE

scrinia slavonica 9 (2009), 183-220.
183
Filip kiljan
(Srpsko narodno vije e, Zagreb)
GRADITELJSKA BATINA ZAPADNE SLAVONIJE NESTALA U 19. I 20. STOLJEU

UDK 721(497.5 Slavonija)(091) Pregledni rad Primljeno: 15. oujka 2009.
Autor u radu pie o potpuno nestalim srednjovjekovnim i ranonovovjekovnim objektima na prostoru zapadne Slavonije (podruje bivih opina Podravska Slatina, Virovitica, Grubino Polje, Daruvar, Novska, Nova Gradika i Pakrac). U uvodu daje kratak osvrt na granice zapadne Slavonije i metodologiju izrade rada, a potom obrauje pojedinano svaku od navedenih zona navodei pojedine objekte koji su nestali u 19. i 20. stoljeu. Uglavnom se bavi srednjovjekovnim utvrdama te katolikim i pravoslavnim crkvama. Razlozi nestajanja batine su ratovi i nebriga lokalnog stanovnitva. Rad je nastao na temelju usmenih iskaza lokalnog stanovnitva, istraivanja na terenu, studiranja topografskih karata, literature, arhivske grae i grae u Konzervatorskim odjelima u Sisku, Bjelovaru, Poegi i Zagrebu. Kljune rijei: zapadna Slavonija, srednji vijek, katolika crkva, pravoslavna crkva, burg, utvrda, Novska, Nova Gradika, Pakrac, Daruvar, Grubino Polje, Virovitica, Slatina.
Ome ivanje prostora zapadne Slavonije Geografski pojam zapadne Slavonije nije do dananjih dana sasvim definiran. Granice zapadne Slavonije na sve etiri strane svijeta vrlo su rastezljive i ne ba sasvim jasne. Obrisi su moda najjasniji na zapadu, iako i ondje postoje sporni teritoriji. Najtvra granica zapadne Slavonije je na daruvarskom i pakrakom podruju, gdje je granica izmeu Moslavine i Slavonije odreena rijekama Ilovom i Pakrom.1 Ve na podruju Novske postoje prijepori o tome je li podruje uz rijeku Savu od Jasenovca prema istoku Posavina ili zapadna Slavonija. U tome podruju Hrvati e izjaviti da su Posavci, a pravoslavni Srbi da su Slavonci.2 Slino je i u prigorskim selima uz padine Krikog brda (Stari Grabovac, Paklenica, Raji), ali i u prostoru oko Lipovljana i Kraljeve Velike. Sjeverozapadna granica takoer nije sasvim jasno utvrena.
1 O zapadnoj granici Slavonije vidi vie u: M. Markovi, Slavonija Povijest naselja i podrijetlo stanovnitva, Zagreb 2002, 11, 13, 15. 2
Usmene izjave stanovnitva Donjeg Rajia, Paklenice i Jasenovca.
184
F. kiljan: Graditeljska batina zapadne ...
Podruje Grubinog Polja, koje se nalazi preko rijeke Ilove, neki smatraju bilogorskim prigorjem koje se vezuje uz bjelovarsku kotlinu, a drugi zapadnom Slavonijom. Naime, etnika struktura opine Veliki Grevac i grada Grubinog Polja uvelike vie slii etnikoj strukturi daruvarskog kraja, negoli bjelovarskog podruja. Osim toga, teko bi bilo izdvojiti Grubino Polje iz zapadne Slavonije, a Viroviticu uvrstiti u zapadnu Slavoniju i na taj nain stvoriti jedan geografski hijatus izmeu Daruvara i Virovitice. Na sjeveru je granica takoer upitna, ali znatno manje nego na istoku i sjeverozapadu. Jasna razlika tokavskog govora virovitike Podravine i bilogorskog pobra (tzv. mikeki govor) i urevako-pitomake kajkavtine stvara prirodnu granicu izmeu Podravine i Slavonije.3 Ta je granica takoer vrlo tvrda zbog naglog prijelaza iz kajkavskog govornog podruja na tokavsko govorno podruje (Stari Gradac u opini Pitomaa govori jo kajkavskim dijalektom, a oblinji Lozan u opini pii Bukovica ve ima tokavsko narjeje). Na sjeveru je logina granica zapadne Slavonije dakle rijeka Drava, a ne bila Bilogore. Istona je granica vrlo pomina. Moda je najjasnija na sjeveru. Nekadanja opina Podravska Slatina (dananje opine Sopje, Voin, aavica, Nova Bukovica, Mikleu i grad Slatina) logino bi ula u zapadnu Slavoniju budui da se oslanja na zapadniji prostor Virovitice, dok Orahovica, kako i sami mjetani kau, nekako vie gravitira Osijeku i Naicama nego Virovitici.4 Na prostoru Pakraca i Poege stanje je ve znatno zamrenije. Ondje je vrlo teko podijeliti Poeku kotlinu na dva dijela, pa rei kako zapadni dio kotline (opine Brestovac, Velika, Kaptol i grad Poega) pripada zapadnoj Slavoniji, a onaj istoni istonoj Slavoniji. Takoer je mogue stvoriti pojam srednja Slavonija, pa onda rei kako Poeka kotlina te vertikala Donji Miholjac-Naice-Slavonski Brod pripadaju srednjoj Slavoniji. Stoga, bez obzira na to to se Poeani smatraju zapadnim Slavoncima, Poeku kotlinu treba smatrati zasebnim prostorom koji ne bismo smjeli dijeliti na dva dijela, pa bi najloginije bilo da se on obrauje zasebno. to se june i jugoistone granice tie, koja se ve prije spominje u tekstu vezano uz Novsku i Jasenovac, ona je takoer vrlo pomina. Logino je da se stanovnici podruja uz Savu smatraju slavonskim Posavcima, ali njihov istureni poloaj prema sjeverozapadnoj Hrvatskoj, tonije prema Moslavini (kutinskom kraju), svakako ih uvrtava u zapadnu Slavoniju. Prema tome, itavo podruje uz rijeku Savu od utoka Trebea (opina Jasenovac) do utoka rijeke Orljave (granica bivih opina Nova Gradika i Slavonski Brod) zapravo je zapadna Slavonija.
O dijalektalnim/jezinim granicama na podruju Virovitice vidi u: M. Lonari-B. Finka, Govor virovitikog podruja u: Virovitiki zbornik 1234-1984, Virovitica 1986, 329-337.
4 Budui da Pakraka eparhija obuhvaa i podruje Orahovice, Poege, Naica, Donjeg Miholjca i Slavonskog Broda, pravoslavni sveenici i to podruje ukljuuju u zapadnu Slavoniju. Grubino Polje pripada Zagrebako-ljubljanskoj mitropoliji. Poeka biskupija pak obuhvaa podruje dekanata Virovitice (Virovitica, Slatina), Naica (Naice, Orahovica), Poege, Nove Kapele, Nove Gradike, Novske, Pakraca (Pakrac i Daruvar). Gareniki dekanat pripada Zagrebakoj nadbiskupiji, a unutar njega se nalazi i Grubino Polje. 3
185
Dakle, podruje zapadne Slavonije bi se prostiralo na podruju bivih opina Grubino Polje, Daruvar, Pakrac, Novska, Nova Gradika, Virovitica i Podravska Slatina.5 Pitanje nestale batine Podruje zapadne Slavonije vrlo je bogato kulturno-povijesnim spomenicima. Kulturna batina zapadne Slavonije tijekom 20. stoljea doivjela je mnotvo potresa i ratova. Osim ratova, kulturnu batinu unitavali su i sami ljudi, stanovnici oblinjih mjesta, odnosei posljednje ostatke tih spomenika. Za pojedine spomenike poznaju se tragovi njihova postojanja, a za neke se znaju samo toponimi. Ako su spomenici nestali u 20. stoljeu, postoje uglavnom barem njihove fotografije koje svjedoe o njihovu izgledu. Ponekad, ako nisu dostupne fotografije, postoje svjedoanstva lokalnog stanovnitva o njihovu obliku i grai. Dakako, za povjesniara bi bilo od primarne vanosti da te podatke potvrdi u dokumentima, ali nestanak arhitekture nakon ratova u dvadesetom stoljeu nije mogue uvijek potvrditi dokumentima, pa nuno je snimanje situacije na terenu. Poetkom 20. stoljea, vei broj danas nestalih sakralnih objekata pravoslavne i katolike crkve na prostoru zapadne Slavnije bio je itav. Srednjovjekovni objekti takoer su bili u znatno boljem stanju.6 Problem doznavanja podataka o tim objektima nakon posljednjeg rata jo je vei zbog odlaska starosjedilakog stanovnitva iz pojedinih dijelova zapadne Slavonije. Samo detaljnim iitavanjem zemljopisnih karata i literature i razgovorima s lokalnim starosjedilakim stanovnitvom mogue je doi do podataka o nestaloj batini. Svrha ovoga lanka jest upoznavanje ire javnosti sa zauvijek izgubljenim objektima jednog teko ranjenog prostora koji je u nekim svojim dijelovima gotovo na rubu izumiranja. Stoga je izrada kataloga takvih objekata uistinu nuna potreba, i ini se kako je posljednji as da se to obavi upravo sada, dok su jo ivi stanovnici koji se sjeaju nestalih spomenika. Podijelio sam katalog po loginim geografskim podrujima, a spomenike sam takoer obradio po pojedinim selima. Viroviti ki kraj U ovom krajnjem kutu sjeverozapadne Slavonije mnotvo je spomenika zauvijek nestalo. Od srednjovjekovnih objekata koji su nam zauvijek nestali treba spomenuti prvo najvei i najzanimljiviji: srednjovjekovni burg u Viro5 Granice zapadne Slavonije odreene su, dakle, bivim administrativnim granicama nabrojenih opina koje su egzistirale do 1993. godine.
Starija arheoloka nalazita kao to su objekti iz vremena prapovijesti, rimskog perioda i ranog srednjeg vijeka su i prije 19. i 20. stoljea uglavnom bili ispod zemlje.
186
vitici.7 Nizinska utvrda u Virovitici jedan je od najboljih primjera utvrda u Slavoniji koja je nadivjela svoje vrijeme, utkala se u tkivo grada i nezaobilazna je kada je u pitanju njegov kulturni ivot. Danas je utvrda vidljiva samo po konfiguraciji terena, jer se na njezinu platou nalazi barokno-klasicistiki dvorac Pejaevi s perivojem. Naruena je izgleda samo u junom dijelu izgradnjom gradskog bazena, a u ostalim je dijelovima sauvala svoj prvotni oblik. Ondje je Marko barun Pejaevi ve 1750. godine zatekao samo ruevine turske utvrde. Unato jakim topnikim napadima prilikom austrijskog zauzimanja Virovitice, dvije su kule ostale u dobrom stanju. Tako su Pejaevii jednu kulu koristili kao kapelicu, a drugu kao itnicu. Jedna je bila okrugla, a druga etvrtasta. Arheoloka istraivanja potvrdila su postojanje okrugle kule koja je bila kapelica Blaene Djevice Marije. Iako utvrda danas nije vidljiva na povrini, jer su njezini vrsti dijelovi potisnuti kasnijim gradnjama i nalaze se pod zemljom, jasna konfiguracija tla potvruje srednjovjekovno gradite s uzvienjem i ovalnim platoom okruenim jarkom. Poetkom 19. stoljea na mjestu utvrde podignut je dvorac Pejaevi. Arheolokim istraivanjima otkriven je zapadni ulaz u tvravu sa sauvanim bedemom od opeke, i klesanog kamena u donjem dijelu, pronaeni su drveni piloti podiznog mosta, a otkriven je i ulaz u tunel, podzemni izlaz iz utvrde u krajnjoj nudi, zidan od opeke, koji se pruao itavom duinom platoa. Na taj nain nam je arheologija spasila barem dio pod zemljom skrivene virovitike batine. U nedalekoj pii Bukovici takoer je stajala utvrda.8 Gradina zapravo predstavlja srednjovjekovno trgovite Bakvu koja se sastojala od nekoliko dijelova: Bukovice, Donje Bukovice, Podgraa, Srednje Bukovice i Bartolovca ili Gornje Bukovice. Na zemljovidu J. Szemana iz 1822. godine ucrtane su kraj Bukovice ruevine spomenutog burga. Trgovite ispod grada imalo je svojeg naelnika i opinsko vijee, svoje trgovine, sajmove i obrtnike. Nakon to su Osmanlije zauzeli ovo podruje, Bukovica je itava bila zapaljena. Krajem 17. stoljea u Bukovici vie nitko nije stanovao, te su nakon
7 O tvravi u Virovitici vidi u: Silvija Salaji, Srednjovjekovna nizinska utvrda u Virovitici, (Virovitica 2008); Rudolf Horvat, Povijest grada Virovitice, (Virovitica 2001); Silvija Salaji, Arheologija virovitikog kraja, (Virovitica 2001), 34; Silvija Salaji, Srednjovjekovna nizinska utvrda u Virovitici, Glasnik slavonskih muzeja 4 (2006), 88-92; Silvija Salaji, O arheolokim iskopavanjima na srednjovjekovnoj utvrdi u Virovitici, Vijesti muzealaca i konzervatora, 1-2 (2006), 24-27; Sena Sekuli-Gvozdanovi, Srednjovjekovni burg - jezgra urbanizma kasnije Virovitice u: Virovitiki zbornik 1234. 1984., (Virovitica 1986), 339-345.
Poloaj Gradina u pii Bukovici nalazi se jugozapadno od mjesta. To je prirodno uzvienje promjera izmeu 300 i 400 metara, visine oko 80 metara, sa jo jasno vidljivim opkopima koji poput prstena opkoljavaju Gradinu. Gradina je najbolje utvrena sa sjeverne, istone i jugoistone strane, dok je s june i jugozapadne strane bio prilaz. O pii Bukovici (lokaliteti Gradina i Zidine) vidi u: Salaji, Arheologija virovitikog kraja, 30; Bogdan Cvetkovi, Danica Kahri, Tragom prolosti pii Bukovice, (Virovitica 1971), 7-8; Silvija Salaji, Arheoloka iskopavanja na 'Gradini' kod pii Bukovice Zaviaj 8-10 (2000), 40-41.
187
odlaska Osmanlija ostala samo etiri Vlaha, pastiri, kojima je virovitiki provizor dao na koritenje tu zemlju na tri godine. Nekadanja selita i trgovite nalaze se tada pod umom. Tek poetkom 18. stoljea stvara se novo naselje u nizini, izmeu potoka Bukovice i Lendave. Arheologinja Silvija Salaji iz Gradskog muzeja Virovitica poduzela je arheoloka iskopavanja 1990. godine te je pronala mnotvo fragmenata keramikih posuda i penjaka. Lokalitet Zidine9 u pii-Bukovici smjeten je na uzvisini kod kote 196, oko 500 metara jugoistono od Gradine, s kojom je povezan. Sa sjeverne strane strmi je prilaz, a u podnoju se nalazi rjeica, dok su s june strane vidljive terase, koje su nekada sluile kao obradive povrine. Lokalitet je obrastao akacijom, a okruen je umom. ezdesetih godina 20. stoljea na lokalitetu su iskopavani kosturi. Prema povijesnim izvorima ondje je bio benediktinski samostan. Samostan su kasnije preuzeli pavlini, a izgorio je 1532. godine kada su Osmanlije popalili sva mjesta uokolo Virovitice. Tada je vjerojatno nestalo i utvrde Turski grad10 iznad sela Golo Brdo zapadno od Virovitice. Novijeg su datuma stradanja pravoslavnih crkava u virovitikom kraju. Tako je hram Svetoga Georgija u Gaitu nastao 1965. godine na mjestu potpuno sruenog hrama11 koji su unitili ustae u Drugom svjetskom ratu.12 Sagradila ga je Crkvena opina. Na pravoslavnom groblju koje se nalazi na ulazu u selo iz smjera Zvonimirova (nekada Novog Obilieva) nalaze se izuzetno vrijedni ukraeni pravoslavni krstovi. Slino se zbilo i u oblinjoj Dijelki, gdje je hram Svetog Velikomuenika Lazara stajao do 1942. godine, kada su ga unitili ustae.13 Nakon Drugog svjetskog rata na mjestu hrama dugo je stajala zvonara. Sedamdesetih ili osamdesetih godina podignut je novi hram koji nikada nije zavren, a koji je djelomino oteen za vrijeme
Samostan je navodno osnovao 1301. neki Salamon. Njega je na mjestu dananjih Zidina navodno ranio neki medvjed. Salamon se zavjetovao da e, ako ozdravi od smrtnih rana, na istom mjestu podignuti samostan. O tome vidi u: Cvetkovi, Kahri, Tragom prolosti pii Bukovice, 7-8.
10 Gradite Turski grad iznad Golog Brda uzdie se tono iznad jedne livade, u bukovoj i lipovoj umi, promjera je oko 100-150 metara, a visine oko 30 metara. Sa sjeverozapadne i istone strane strmo se uzdie, dok je s june strane sedlasto povezano s drugim uzvienjem, irim i ne tako strmim. Sauvan je plato s opkopom. Na platou su vidljivi tragovi divljeg kopanja, jer postoje dvije vee rupe. Opkop je sauvan u cijelosti. Plato je okrugao, promjera oko 30 metara. Visina jarka do platoa iznosi 8 metara. irina jarka je razliita izmeu 7 i 15 metara. Za grad je arheologinja Gradskog muzeja u Virovitici saznala, za kratkog rada arheoloke grupe sedmih i osmih razreda, od dvojice uenika iz Golog Brda 1989. godine. O graditu vidi u: Salaji, Arheologija virovitikog kraja, 21. 11 9
Duan Kai, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 2004, HDA, fond Ponova, kutija 499, 21092.
281.
12 13
Kai, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, 285; www.eparhija-slavonska.org. , 25. oujka 2009.
188
posljednjeg rata. Danas hram stoji potpuno naputen i zarastao. U Gradini,14 u virovitikoj Podravini, stajao je hram Svetoga muenika Pantelejmona; uniten je takoer 1942. godine, kada i hramovi u Zrinju Lukakom i Dijelki. Na mjestu staroga hrama, pokraj groblja u junom dijelu naselja Gradina, prije Domovinskog rata zapoela je gradnja novog hrama kojem su podignuti zidovi svetita. Hram, zbog ratnih okolnosti, nikada nije zavren i danas stoji obrastao u iblje. Od hramova u lebini (nekada Majkovcu) i Zrinju Lukakom nije ostao ni kamen na kamenu. U mjestu Zrinj Lukaki,15 u neposrednoj blizini Drave i maarske granice, na kraju naselja, nalazi se mjesto gdje je do 1942. godine stajao hram Svetoga Ilije.16 Te su ga godine ustae poruili, te se do danas vide samo udubljenja na mjestu gdje je stajao. Mjesto na kojem se hram nalazio danas odrava gospodin Nikola Stojsavljevi iz Zrinja. U Majkovcu, sada lebini,17 nedaleko od mjesta gdje su doseljenici iz Bosne i Srijema nakon Domovinskog rata podigli katoliku zvonaru, do 1942. godine stajao je hram posveen Ognjenoj Mariji. Te godine su ga sruili ustae te od njega nije ostao ni kamen na kamenu. Toan poloaj hrama bio je na mjestu gdje su danas zasaeni borovi nedaleko lokalne trgovine. Grubinopoljski kraj Iz srednjovjekovnog perioda na podruju Grubinog Polja postoji niz toponima koji ukazuju da je u to vrijeme na bilogorskim obroncima cvao ivot. Najbolje sauvana lokacija je nizinska utvrda kod Pavlovca18 zvana Kolo, kojoj se prilazi neposredno prije mosta na rijeci esmi iz smjera Velikog Grevca iza kunog broja 104. Gradite je smjeteno u malenom umarku koji se nalazi u livadama izmeu rijeke esme, eljeznike stanice esma i jugoistonog dijeKai, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, 284; www.eparhija-slavonska.org., 25. oujka 2009. Kai, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, 285; www.eparhija-slavonska.org., 25. oujka 2009.
16 17 15 14
Iskaz Nikola Stojsavljevi (Zrinj Lukaki).
Kai. Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, 282; www.eparhija-slavonska.org., 25. oujka 2009. Sredinje uzvienje je promjera 40 50 metara, a okrueno je s etiri jarka i bedemima. Utvrda u Pavlovcu se u povijesnim dokumentima spominje kao Radowan 1224. godine, kada se spominje i crkva Svetoga Pavla. Izriito kao Paulowcz, lokacija se spominje 1495. godine. Do samog lokaliteta je otean pristup zbog dugotrajne vode koja se zadrava u anevima. Na lokaciji je na nekoliko mjesta vidljivo da su amateri arheolozi vrili sondiranja, a Tatjana Tkalec, arheologinja na Institutu za arheologiju u Zagrebu, navodi da mjetani spominju kako neki pop dolazi iz Ladislava i vri iskopavanja kao i u Hercegovcu. (Vie o Pavlovcu vidi u: Tatjana Tkalec, Srednjovjekovna gradita u Hrvatskoj, Zagreb 2004, neobjavljeno).
18
189
la ume Roviki konak. Radi se o graditu krunog oblika, to i samo ime govori. I u oblinjem Velikom Grevcu19 stajala je utvrda od koje takoer nema ni kamena na kamenu. Utvrda u Velikom Grevcu morala je stajati u blizini grevake parohijalne zgrade ili na njezinu mjestu i prema nekim izvorima imala je promjer oko 70 metara. I u Velikim Zdencima20 stajala je utvrda. Ova se utvrda morala nalaziti na poloaju Broili brijeg ili Veliko brdo na koti 133, ali ni od nje nije ostalo nita. Kao i u okolini Virovitice, u neposrednoj blizini Grubinog Polja za vrijeme Drugog svjetskog rata i za vrijeme posljednjeg, Domovinskog rata, stradale su izuzetno vrijedne graevine, hramovi pravoslavne crkve. Najvea je teta za drvene hramove u Raenici i Rastovcu koji su spaljeni 1991. godine. Svega kilometar udaljena od centra Ivanova Sela nalazila se drvena kapelica Svetoga Dimitrija ili popularno Svetoga Mitra u Rastovcu,21 koja je bila graena na kanate sa stijenom od pletera od lijeske, ispunjena smjesom ilovae sa sjeckanom slamom. Jedino je piramidalni krovi na crkvici bio od lima. Crkvica Svetoga Mitra u Rastovcu bila je najrustikalniji primjer drvene seljake arhitekture u zapadnoj Slavoniji. Crkvica je ve osamdesetih godina bila u vrlo loem stanju. Spominju se pukotine na zidu od pletera, rupe, dotrajalost indre i nedostatak aparata za gaenje poara. Od itave graevine, koja se nalazila desno od ceste od Ivanova Sela prema Rastovcu, ostao je jedino na zemlji piraGrevac se prvi put spominje, kao to sam napisao, ve 1244. godine. Godine 1455. spominje se kao novosagraena utvrda koja je predana obitelji Fan. Oko 1530. godine grevakom tvravom upravlja kapetan Koran. U ratu koji su za prijestolje vodili Ferdinand Habsburki i Ivan Zapolja, Koran je sudjelovao na Ferdinandovoj strani. Nakon pada pod Osmanlije Grevac postaje tursko uporite odakle je osmanlijska vojska napadala poloaje kranskih snaga u Moslavini. Vie o Velikom Grevcu vidi u: Gustav Piasek, Veliki Grevac: povijest i sjeanja, Hrvatski sjever: knjievnost, kultura, znanost, 4(1999), 46-61.
20 Zdenci se prvi put kao utvrda spominju 1272. godine. Godine 1363. posjeduje ih imun de Morochida, a nakon njega vlasnici su njegovi potomci. Kao vlasnik Zdenaca spominje se i Moroc od Meealje, a ugovorom iz 1490. i Donji i Gornji Zdenci postaju vlasnitvo porodice Batori. Unutar zdenakog vlastelinstva nalazi se ak 10 sela. Zdenci pod Osmanlije potpadaju sredinom 16. stoljea, kada pada i Virovitica, i postaju jedna od najisturenijih turskih tvrava u Slavoniji. O Zdencima vidi u: Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Bjelovaru, Prostorni plan ureenja grada Grubinog Polja, A-75. 21 Niska crkvica bila je postavljena na masivne temelje od hrastovine. Smatra se da je podignuta 1730. godine, a prva obnova je uslijedila kada i obnova crkve u Donjoj Kovaici, 1760. godine. Motivi na kasetama crkve u Rastovcu bili su veoma slini motivima s kaseta crkve u Donjoj Kovaici. Od starog ikonostasa bile su do posljednjeg rata sauvane samo carske dveri. Za obnove u 19. stoljeu crkvica je uvrivana eljeznim sponama da se ne bi raspala. Drveni bavasti svod je postavljen u 19. stoljeu prilikom postavljanja novoga ikonostasa. Zapis na poleini gornjeg niza ikona upuuje na 1836. godinu. Vie o Rastovcu vidi u: urica Cvitanovi, Pravoslavne crkve od drvene grae u okolini Grubinog Polja, Zbornik za likovne umetnosti, 21 (1985), 377-389. 19
190
midalni krovi od lima. Na brdu izmeu sela Raenica22 i Ivanova Sela meu borovima na groblju stajala je do 1991. godine najvea drvena crkva grubinopoljskog kraja, zvana jo i Velika Gospa. Premda se, prema predaji, datira u 1709. godinu, ona je prema dananjem obliku graena u posljednjem desetljeu 18. stoljea. Ve osamdesetih godina prologa stoljea Crkva je pozivala na obnovu ovoga spomenika, budui da je unutranjost svoda od drvene konstrukcije koji je sav sklon ruenju. U crkvenom izvjetaju se takoer spominje kako je greda ispod zvonika prepukla i povukla celo krovite u unutranjosti hrama. Bogat i veoma vredan ikonostas ugroen i izloen propadanju. Na terenu se danas u gustom raslinju jedva poznaju temelji sakralnog zdanja. Uz crkvu se, ba kao i u Rastovcu, nalazi i groblje, koje je takoer u vrlo loem stanju. Hram asnoga Krsta u Velikim Zdencima23 iz 1848. godine bio je teko oteen u Drugom svjetskom ratu te je sve do 1996. godine stajao usred Velikih Zdenaca kao ruevina. Obnova ovog zdanja nikada nije poduzeta usprkos traenjima crkvenih poglavara. Uprava parohije poduzela je ienje vegetacije i unutranjosti hrama, a izraen je i projekt obnove crkve. Meutim, tadanje opinske vlasti nisu imale sluha da financiraju obnovu ovog zdanja, pa je stoga graevina sve do posljednjeg rata stajala u ruevinama. U vrijeme Domovinskog rata crkva u Velikim Zdencima sruena je do temelja. Prvo se sruio zvonik, a potom i ostale zidine graevine. Navodno su ondanje vlasti strahovale da e se graevina sruiti sama od sebe uslijed atmosferilija. Na mjestu nekadanje graevine stoji mjesni park, a nasuprot nekadanjem pravoslavnom hramu gradi se nova katolika crkva. Svi tragovi ovoga zdanja uklonjeni su, tako da neupueni istraiva ili posjetitelj ne moe znati da se ovdje nalazio bilo kakav objekt. Hram Arhangela Mihajla u Velikoj Dapevici nalazio se desno od glavne ceste Grubino Polje Virovitica na jednom brijegu iznad sela uz groblje. Navodno je prvotna crkva bila sagraena 1720. godine. Drveni hram spalili su ustae u Drugom svjetskom ratu. Ostalo je samo crkvite na groblju te krst na mjestu gdje je hram stajao. Pred Domovinski rat postavljeni su temelji novoga, manjega hrama, ali gradnja nikada nije zapoela zbog ratnih zbivanja. Do danas novi temelji stoje obrasli u travu, a iznad njih je postavljena zvonara.
Hram u Raenici navodno je podigao kapetan Radoji. Vjerojatno je da je ova ovea crkva graena pod kontrolom krajikih vlasti koje su nadzirale i davale dozvolu za gradnju rustinih crkava s veim zahtjevima. Krajem 19. stoljea uslijedila je djelomina pregradnja ove graevine. Tada su poveani prozori i vrata. Poploenje kvadratnom opekom iz 19. stoljea sauvano je u zoni oltara, a pod naosa preliven je kasnije cementom. Ikonostas, visok i razvijenog tipa, izradio je moler Trifon koji ga je dovrio 1798. godine. Na ikonostasu su se nalazile 54 ikonice. Vie o hramu u Raenici vidi u: Cvitanovi, Pravoslavne crkve od drvene grae u okolini Grubinog Polja, 377-389. Prvotna crkva u Velikim Zdencima sagraena je 1744. godine. Bila je to, po svoj prilici, drvena graevina. Vie o hramu u Velikim Zdencima vidi u: Kai, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, 109-110. Slobodan Mileusni, Duhovni genocid 1991 1995 (1997), (Beograd 1997), 121.
23 22
191
Daruvarski kraj Na krajnjem zapadnom dijelu bive opine Daruvar, uz samu rijeku Ilovu, nedaleko od sela Sokolovac,24 koji je nekada nosio i pridjevak Deanovaki, nalazi se srednjovjekovno nizinsko gradite nekadanjeg Kretelovca. Narod gradite naziva Turski grad. Povijesni dokumenti svjedoe da je Kretelovac bio vlasnitvo Grebenskih i Batthanyija u 16. stoljeu, ali se ini da je srednjovjekovni burg ve u kasnom srednjem vijeku naputen, pa se 1529. spominje vijest: Arx eciam Chrystalocz ... expugnata esse dicitur. Szabo smatra da je utvrda moda iz ranijeg razdoblja od 13. stoljea, kada je graena veina tvrava u daruvarskoj okolini. Danas na mjestu gdje se nalazi gradite stoje zasaeni borovi, a opkop, koji je prema opisu nekada bio pun vode, danas je u veem dijelu godine suh. Krtice i sada izbacuju mnotvo ostataka cigle i keramike koje svjedoe da je grad bio sagraen od vrstog materijala (barem u donjem dijelu). Arheoloka istraivanja bi pokazala tlocrt ove znaajne srednjovjekovne utvrde, te bi datirala objekt u tonije vremensko razdoblje. Podruje juno od sela Konanica25 naziva se Zidine. Na lokaciji koja se nalazi djelomino u omanjoj umi nalazi se opkop i mjesto gdje je stajao nekadanji burg. Utvrda je pripadala plemiima Ilokim i vrlo je vjerojatno bila sagraena u 15. stoljeu, budui da nam se kao objekt spominje ponajvie u prvoj polovini 16. stoljea. Od burga nije ostalo nita osim opkopa. Lokalitet Varoina u Daruvarskom Brestovcu26 nalazi se oko 1000 metara sjeverozapadno od dijela sela Donji kraj. U srednjem vijeku ovdje se prostirao posjed Brestovac na kojem se nalazila crkva Svete Marije koja se spominje u popisu 1334. godine. Na poloaju kunog broja 42 u Otkopima27 kod Konanice nalazi se i danas devastirano srednjovjekovno gradite krunog tipa. Opkop je sauvan na zapadnoj, sjevernoj i istonoj strani, a vrlo je vjerojatno da se radilo o srednjovjekovnom posjedu Stupanikih koji se spominje 1471. kao posjed Sopplonchamellyke sa upnom crkvom Svete Marije.
24 O burgu vidi u: Julije Kempf, Oko Psunja, (Zagreb 1998), 103 105; Gjuro Szabo, Iz prolosti Daruvara i okolice, (Zagreb 1934), 19; Gjuro Szabo, Prilozi za povijesnu topografiju poeke upanije, (Zagreb 1910), 9; Karel Blaha, Sokolovac postanak i razvoj naselja, Vrela, 21/22 (2004), 13 24. 25 26
Szabo, Prilozi za povijesnu topografiju poeke upanije, 6.
Republika Hrvatska, Ministarstvo kulture, Uprava za zatitu kulturne i prirodne batine, Konzervatorski odjel u Zagrebu, Prilog popisu kulturnih dobara upanije Bjelovarskobilogorske, (Zagreb 2001), 11. Republika Hrvatska, Ministarstvo kulture, Uprava za zatitu kulturne i prirodne batine, Konzervatorski odjel u Zagrebu, Prilog popisu kulturnih dobara upanije Bjelovarskobilogorske, (Zagreb 2001), 11.
27
192
Na podruju Duhova,28 u arealu dananjeg grada Garenice, nalazi se Obrov grad. Smjeten je u dolini na zapadnoj strani sela, nedaleko naputenog idovskog groblja. U doba podizanja Katelanoviev Sveti Duh Obrov grad mora da je bio graen od cigle i nabijene zemlje, budui da kvalitetnog kamena nije bilo sve do Siraa, koji je udaljen odande oko 20 kilometara. Zato do danas na terenu osim u konfiguraciji zemljita ne vidimo materijalne tragove. Na prostoru Blagorodovca, sjeverozapadno od sela, nalazi se lokacija Zidina, danas privatna svojina.29 Na podruju juno od sela Trojeglava nalazi se njiva koju seljaci zovu Brod ili Turski grad. Radi se o malo povienom terenu, vlasnitvu Velimira Borojevia, okruenom plitkim jarkom, na ijoj se povrini nalaze mnogobrojni ulomci keramike i opeke. Zemljite se obrauje te je stoga kontinuiranom obradom znatno snieno. Oito je da se radi o srednjovjekovnom graditu. Sjeverno od sela nalaze se oranice zvane Selita i Kuite. Radi se o oranicama na kojima su takoer nalaeni tragovi keramike i opeke. Vrlo je vjerojatno da se na tome poloaju u srednjem vijeku nalazilo selo. U blizini sela Bijela,30 koje se nalazi malo sjevernije od Siraa, u srednjem je vijeku stajala jedna od najznaajnijih benediktinskih opatija u Slavo28 Povjesniari do dananjeg dana nisu sasvim tono odredili gdje se Sveti Duh nalazio. Szabo je smatrao da burg treba traiti na prostoru dananjeg Deanovca. U tom se miljenju pozvao i na povjesniara Csaplovicza, koji je jo vidio ostatke Svetoga Duha. i Josip Boesendorfer smatra da je grad bio u blizini sadanjeg deanovakog groblja, budui da se ondje nalazi dosta cigala, buke, pa i dijelovi hladnog oruja. Osim toga, oblinje selo se naziva Katel, to upuuje na neku stariju graevinu. Zanimljiva je i legenda iz oblinjeg Uljanika, koja kae da je u Duhovima postojala crkva Svetoga Duha, ali je narod pred neprijateljem svoju crkvu sruio i prenio je u Moslavinu na brdo kod Gojila gdje i danas stoji istoimena crkva. Prema povijesnim izvorima, na prostoru dananjih Duhova nije postojala crkva Svetoga Duha, ve crkva Svetoga Kria, ije su se ruevine, prema Szabinim rijeima, vidjele jo 1702. godine. Ova lokacija Svetog Kria odgovara lokaciji iznad potoka avlovice (Obrov grad), gdje se na uzvienju nalazi mjesto neobine konfiguracije. O Svetom Duhu vidi u: Szabo, Prilozi za povijesnu topografiju Poeke upanije, 8 - 9; Josip Boesendorfer, Crtice iz slavonske povijesti, (Osijek 1910), 263; Karel Blaha, Sveti Duh Deanovac, Hrvatski sjever, br. 1/4, god. V (2000), 74 89. 29 Zemljite je djelomino ograeno, te je pristup mogu samo uz prethodnu najavu gospodinu Saboliu. Radnici spomenutog Sabolia svjedoe kako se na poloaju nizinskog gradita donedavno nalazilo mnogo fragmetanata opeke i keramike, pa ak i kostiju. 30 Graevinu su gradili pripadnici porodice Tiboltovi de Zempche u 13. stoljeu, a isprva se samostan zvao Bela ili Grab. Poznata je i injenica da je u opatiji 1516. godine bilo, zajedno s opatom Petrom, jo 13 benediktinaca. U vrijeme Osmanlija samostan je bio naputen te je, usprkos tome to je gotovo 400 godina bio ruevina, jo poetkom 20. stoljea predstavljao znaajan spomenik kulture. O Bijeli vidi u: Tomislav uri Dragutin Feletar, Stari gradovi, dvorci i crkve Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, (Zagreb 2002), 103 104; Kempf, Oko Psunja, 113 114; Gjuro Szabo, Tri benediktinske opatije u upaniji poekoj, Vjesnik Hrvatskog arhiva, sv. 9 (1907), 201; Szabo, Iz prolosti Daruvara i okolice, 20; Gjuro Szabo, Sredovjeni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, (Zagreb 1920), 112; Stanko Andri, Benediktinski samostan svete Margarete u Bijeli, Tkali, 9 (2005), 9-122; Andri, Povijest propadanja: novovjekovna sudbina ugasle opatije sv. Margarete u Bijeloj, Peristil, 48 (2005), 65-94.
193
niji. Na poetku 20. stoljea njezini su ostaci stajali na junom kraju sela Bijela u visini od nekoliko metara. Za to zdanje vie gotovo nitko ne zna, osim to mjetani poloaj na kojem se opatija nalazila nazivaju Turski grad i Zidina. Naalost, u drugom desetljeu 20. stoljea ova je velika opatija sruena gotovo do temelja zato da bi se njezinim graevnim materijalom nasuo put kroz selo Bijelu. Godine 1782., kada su ovim krajevima putovali putopisci Piller i Mitterpacher, spominju opatiju u Bijeli i opisuju znaajne ruevine i jo vidljive freske. Crkva je, budui da je uistinu bila velika, mogla primiti ak do 1000 ljudi. Profesor uro Szabo uspio je vidjeti posljednje ostatke ove velebne graevine, pa su ostale sauvane fotografije ovoga zdanja iz poetka 20. stoljea. Samostan je zajedno s crkvom bio okruen kulama i zidom, a na lako pristupanim mjestima bio je iskopan i opkop. Sedamdesetih godina 20. stoljea vidjeli su se jo temelji i oniski zidovi, a u pojedinim talama i kuama u selu moglo se naii na uzidanu kamenu plastiku i profilacije iz samostana. Do danas je glavica na kojoj se opatija nalazila zarasla u gustu vegetaciju, ali se na mjestima gdje su se nalazile pojedine prostorije naziru udubine. Nadzemnih ostataka graevine vie nema. Lokalitet Mali Zid31 nalazi se u dolini potoka Stanevca kod Bijele na koti 205. Radi se o srednjovjekovnom lokalitetu gdje je sauvan kvadratni plato na kojem je stajala crkva Svete Marije koja se spominje 1334. godine. Lokalitet je ograen icom budui da je u privatnom posjedu, a na mjestu nekadanje crkve nalazi se mali gaj. Na podruju oblinjih Gornjih Boraka32 na lokaciji Turska kula koju zovu i Gubavo brdo, sauvani su ostaci nepoznate utvrde iz srednjeg vijeka. Naalost, u Gornjim Borkima nema vie stanovnika, pa je potrebno za poloaj upitati u etiri kilometra udaljenim Srednjim Borkima. U sadanjem Gornjem Daruvaru33 nalazio se srednjovjekovni posjed, trgovite i crkvena upa Podborje s crkvom i benediktinskim samostanom Svete Helene. Crkva i samostan su bili izdvojeni iz naselja, i nalazili su se pored trgovita, na lokalitetu Brdo ili Gradina, koji je bio smjeten na dananjem daruvarskom sportskom aerodromu. Od samostana do danas ne stoji ni kamen na kamenu, meutim, postoji opis ruevina iz kraja 18. stoljea autora Taubea: Jugozapadno od Daruvara vidi se drugi spomenik starih vremena, prekrasna, od vee esti poruena palaa, nu sami odlomci svjedoe, da je to bilo divot djelo. Prizemlje je sasvim sauvano, ali nutrinja je satrta budi od
31 Republika Hrvatska, Ministarstvo kulture, Uprava za zatitu kulturne i prirodne batine, Konzervatorski odjel u Zagrebu, Prilog popisu kulturnih dobara upanije Bjelovarsko-bilogorske, (Zagreb 2001), 15. 32 Republika Hrvatska, Ministarstvo kulture, Uprava za zatitu kulturne i prirodne batine, Konzervatorski odjel u Zagrebu, Prilog popisu kulturnih dobara upanije Bjelovarsko-bilogorske, (Zagreb 2001), 16. 33 Szabo, Tri benediktinske opatije u upaniji poekoj, 201; Szabo, Iz prolosti Daruvara i okolice, 14 ; uri Feletar, Stari gradovi, dvorci i crkve Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, 93 95.
194
neprijatelja, budi od vremena. Razbijeni stupovi, ispucani svodovi, lukovi, vijenci, podnoci stupova i drugo viri tu iz zemlje, tamo lei na njoj, a grmlje krije velik prostor, usred kojeg se die dvor. Pod krem vire sa stijena slike ljudi, svi u redovnikom odijelu poput velemetra templarskog reda.34 Lokaciji Brdo ili Grad najbolje je pristupiti od tvornice Irida, pa preko polja i mosta preko rijeke Toplice do poloaja gdje se nalazio slavni samostan. Lokalitet Kuite ili Tursko groblje nalazi se na periferiji sjeverozapadnog odvojka sela Gornji Daruvar, juno od rjeice Toplice i Ljudevit Sela. Pretpostavlja se da se ovdje nalazilo srednjovjekovno naselje Dimikovina.35 Predaja govori o nalazima opeka i kostura. Od lokaliteta je sauvan velik kvadratni plato i ostaci zemljanih fortifikacija u obliku obrambenog nasipa s istone strane graevine. Budui da je lokacija izloena neprekidnoj poljoprivrednoj djelatnosti, ugroen je njegov prvobitni oblik i unitava se arheoloka stratigrafija. Stara utvrda Kajtazovac36 nalazi se s istone strane rjeice Toplice, u neposrednoj blizini Kolaekova mlina, odnosno njegovih gospodarskih zgrada. Utvrda je kao ruevna dokumentirana na Jozefinskom zemljovidu (1781. 1783.), gdje se jo naziva Schloss Kaitazovacz. Od utvrde je sauvana samo zapadna strma kosina, a na povrini se jo nalaze fragmenti graevinskog materijala opeke i kamena. Dovodni kanal mlina izveden je od velikih kamenih klesanaca koji su mogli pripadati utvrdi. Na lokalitetu je pronaen jedan fragment prapovijesne kamene sjekire i jedna srednjovjekovna sjekira. Budui da je lokacija izloena neprestanoj poljoprivrednoj obradi, ona ugroava njezin prvobitni oblik i unitava arheoloku stratigrafiju. O augustinskom samostanu izmeu Gornjih Sreana37 i Badljevine znamo vrlo malo. Spomenutu lokaciju obila su dva istraivaa poetkom 20. stoljea. Gjuro Szabo spominje lokalitet Zidine za koji kae da zauzimaju prostor od jednog jutra. Szabo je smatrao da su na toj lokaciji stajale dvije utvrde. Jedna je utvrda bila okruena opkopom, a druga je bila vrlo vjerojatno samo ciglena kula. Szabo je pretpostavljao da se na jednom neproienom dijelu nalazila i kapelica u kojoj su pokopani pripadnici obitelji Pekri. Poloaj opisuje i Andrija Frank koji kae da narod tu lokaciju naziva i Crkvite, ali i Gradina. Prema izgledu temelja Frank je zakljuio da je na tom mjestu stajala utvrda, samostan ili crkva. Frank spominje i niz predmeta koji su pronaeni u blizini te lokalcije, a koji upuuju na mogunost da se uistinu radilo o samostanu ili
34 35
Citat je preuzet iz: Szabo, Tri benediktinske opatije u upaniji poekoj, 201.
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Uprava za zatitu kulturne sredine, Konzervatorska podloga za prostorni plan ureenja Grada Daruvara, (Zagreb 2003), 33. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Uprava za zatitu kulturne sredine, Konzervatorska podloga za prostorni plan ureenja Grada Daruvara, (Zagreb 2003), 33. Szabo, Prilozi za povijesnu topografiju poeke upanije, 16; Andrija Frank, Dopisi, Viestnik hrvatskog arheolokog drutva, god. VIII, Zagreb 1886, 19 - 21; Vjenceslav Herout, Badljevinska prolost kroz stoljea u: Badljevina nekad i sad, (Badljevina 1997), 18 19.
37 36
195
crkvi (mnogo svijenjaka i grobova je pronaeno). U blizini lokacije nalazila se i velika movara, pokraj koje je zdenac u kojem se, prema kazivanju puka, nalazilo crkveno zvono iz crkve/samostana koji je ondje stajao. Frank navodi da puk pria da je tu stajala crkva Sveta Tri kralja. Legenda koja krui po badljevinskom kraju jo i danas govori da su nakon Osmanlija iz bunara stanovnici Badljevine pokuali izvui tri zvona koja su se nalazila unutra. Prva dva su izvukli te su jedno stavili na zvonik crkve u Badljevini, a drugo na zvonik u Trojeglavi. Kad su pokuali izvui tree zvono, jedan od onih koji je vukao izrekao je teku kletvu, pa je konopac puknuo, i zvono je potonulo u bunar tako da ga vie nikada nisu uspjeli izvui iz vode. Nad Daruvarom se izdie Petrov vrh.38 Petrov vrh je nadaleko vidljiv, a neki povjesniari i topografi su tvrdili da se na njemu nalazilo utvrenje. Gjuro Szabo odluno odbacuje tu tezu, ali zato sa sigurnou tvrdi da je u blizini Petrovog vrha morala stajati crkva koja mu je dala ime. Oito je da se radilo o upnoj crkvi, a Szabo tvrdi da se ta crkva morala nalaziti izmeu Petrovog vrha i Poganog vrha na lokalitetu Crkvie. U dokumentima se ova crkva spominje kao capella sancti Petri de monte Wsathecz.39 Ime Wsathecz zapravo je pomaareno Uat-hegy (uato brdo), a i danas se dio Crkvia naziva Zaunjak. Treba spomenuti i lokacije na podruju dananje opine ulovac, o kojima nemamo nikakvih povijesnih podataka, a koje govore u ivotu na tome podruju u srednjovjekovnom razdoblju: Bastajski Brani (Mihajlovica), Batinjani (Rudina ili urika), Donje Cjepidlake (Klisa), Nova Krivaja (Staro groblje), Potoani (Svetinja), Velika Klisa (Budim), Veliki Bastaji (Crijepci) i Vukovije (Kuita).
U narodu postoji pria o Petrovom vrhu i nepostojeem gradu na njemu. Gospodar toga grada bijae veoma lakom i krvoloan. On je hvatao svoje podanike i strane putnike, pa bi mu morali robovati. Tako sprovede u tom gradu jedan suanj do dvadeset godina, alost bjee ga sasvim zatrla, pa se vie nije ni nadao, da e ikada vidjeti svoj rod. No jedne veeri banu iznenada u tamnicu jedan stranac i ree mu, da je njegov sin. Oba se zagrlie i uzee od radosti cjelivati. Meutim, starac se osvijesti i dosjeti, da mu je sin u zao as postao sunjem u tom gradu. Da ne robuje i on, uhvati no i probode vlastita sina. Umirui sin ispovjedi ocu, da on nije u tom gradu, ve u oblinjem, zvanom Bijela. Nevolja ga nauila da si je od trijesaka napravio krila, pa poletio k ocu, ne bi li i njega oslobodio iz suanjstva. Poslije smrti sinove umre brzo otac od velike alosti. O Petrovom vrhu vidi u: Kempf, Oko Psunja, 115; Szabo, Prilozi za povijesnu topografiju poeke upanije, 7.
39 40 38
Citat je preuzet iz: Szabo, Prilozi za povijesnu topografiju poeke upanije, 7.
Za hram u Sirau nije poznato kada je prvi put podignut. Episkop Sofronije Jovanovi posvetio je 1747. drvenu crkvu Uspenja Presvete Bogorodice, koja je 1746. godine sagraena na starom mjestu od drva. Ta ista crkva iz 18. stoljea stajala je u Sirau sve do 1938. godine, kada ju je zamijenila nova, zidana crkva. O crkvi vidi u: Kai, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, 297 - 299; Glasnik SPC, 10. oktobar 1982., 248; Mileusni, Duhovni genocid 1991 1995 (1997), 228; Radoslav Gruji, Spomenica o srpskom pravoslavnom vladianstvu pakrakom, (Beograd 1996), 137 139; Sira zrnca povijesti i mnoga sjeanja, (Daruvar 2002), 170; Kempf, Oko Psunja, Zagreb 1998, (dodatak ) XXIII.
196
Za vrijeme posljednjeg rata na daruvarskom podruju sruen je do temelja parohijalni hram Uspenja Presvete Bogorodice u Sirau40 iz 1938. godine. Nakon zavretka ratnih operacija 1994. godine, graevina je sruena zbog nestabilnosti i neposredne opasnosti za susjedne graevine, ivot ljudi i sigurnost prometa.41 Pakra ki kraj Pakraki stari grad poeo se ruiti u trenutku kada ga je preuzela srpska pravoslavna crkvena optina u Pakracu 1867. godine.42 O tome pie Gjuro Szabo: Grad se raspao pomalo sasvim otkako je preao u ruke pravoslavne opine. 43 Agonija pakrakog starog grada namjernog preputavanja zaruavanju zavrila je 1922. godine insceniranim dogaajem kada je poruena i posljednja kula. Radilo se uistinu o jedinstvenom spomeniku kulture koji se sastojao jo 1864. godine od sedam kula i visoke centralne brani-kule. O konanom ruenju srednjovjekovnog burga Szabo pie: Zanimljivo je da su mjesni faktori ve prije navjetali prijetnju kako e to uraditi. Nego, kad je dola hora, insceniralo se dramatiku pripovijest. Dotrao je jedan itelj slavnog trgovita pa je izjavio tribunalu strahovitu vijest: s tornja je pao jedan kamen... Na to se faktori sastae u vijee. Konano odstranie tu tako opasnu kulu.44 Ostatke ostataka starog grada sruile su pakrake vlasti 1960. godine tako da je na mjestu burga danas veim dijelom parkiralite i nove zgrade. Od crkve Svetog Duha u panovici45 koja je sagraena 1929. godine nije ostalo nita do kria. U borbama partizana i ustaa na tome podruju 5. listopada 1942. bila je neznatno oteena, a partizani su je zapalili dva tjedna kasnije. Kvalitetni zidovi spaljene crkve minirani su 1946. godine, a cigla je ugraena u kue i staje kolonista koji su se naselili na tome podruju nakon Drugog svjetskog rata i selo prozvali Novo Selo. Bolje nije prola ni crkva
41 Dokument je faksimilski prikazan u: S. Mileusni, Duhovni genocid 1991-1995 (1997), 194, a izdao ga je Ured za prostorno ureenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zatitu okolia Bjelovar, Ispostava Daruvar 4. listopada 1994. godine pod urudbenim brojem 2103-04/2-94-2.
O Pakracu vidi u: Duri-Feletar, Stari Gradovi, dvorci i crkve Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, 113-115; E. elebija, Putopis, Sarajevo 1973, 234; Lelja Dobroni, Posjedi i sjedita templara, ivanovaca i sepulkralaca u Hrvatskoj, Rad JAZU, sv. 406, Zagreb 1984, 59, 60; Szabo, Sredovjeni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, 114-115; Kempf, Oko Psunja, 3038; Mita Petrovi, U gornjoj Slavoniji, (Zagreb 1997), 5-20; Josip poljar, Povjest Pakraca (povjesno-mjestopisna crtica), (Zagreb 1909); Vijoleta Herman Kauri, Krhotine povijesti Pakraca, (Slavonski Brod 2004).
43 44 45
42
Szabo, Epilog Spomenici prolosti za rata i poslije rata, Zagreb 1930, 15. Szabo, Epilog Spomenici prolosti za rata i poslije rata, 15.
Zvonimir Erjavec, panoviki rodoslov: rekonstrukcija mjesta kojeg vie nema, (Pakrac 2006); Zvonimir Erjavec, panovica: kronika nastajanja i nestanka, (Zagreb 1992).
197
Svetog Jurja Muenika u Donjem agliu46 koja je sagraena 1869. Crkvu i upni dom potpuno su razorili granatama pripadnici JNA i vojske tzv. Republike Srpske Krajine u listopadu 1991. Danas se na njezinu mjestu nalazi kri. Katolika kapela Srca Isusova u Dobrovcu47 bila je novijeg datuma (sagraena nakon Drugog svjetskog rata). Kapelu su pripadnici JNA i vojske tzv. Republike Srpske Krajine prvo teko otetili 30. rujna 1991. godine, a zatim je u potpunosti unitili. Danas na njezinu mjestu stoji zvonara. U selu Buje,48 koje se nalazi ne treini puta izmeu Pakraca i Poege, stajala je do Drugog svjetskog rata stara crkva Vaznesenja Gospodnjeg. Julije Kempf opisuje smjetaj ovoga nekad lijepog sela: Na oblom razvou Orljave i Pakre mali je planinski zaravanak, gdje se nehotice odmaraju i konji i putnici, kad putuju tvrdom dravnom cestom od Poege do Pakraca i obrnuto. Tu se okupilo nekoliko kua sela Bua uz cestu i po brdu i po dolu. Svima gospoduje stara pravoslavna crkva Svetog Spasenja (Vaznesenja Gospodnjega) iz godine 1755., lijepa jednokatnica osnovne kole i tik do nje upniki dvorac. Sav je prostor okien vokama i granatim starim drveem, pod kojim nae narod za blagdana i crkvenih godova ugodna hlada. Tu se zapjeva pjesma i povede na tratini kolo, da sve ore brdo i planina. S uzvisine puta i ispred crkve prua se krasan vidik na gorske oranice i ume, po kojima se razasula to vidljiva, to skrivena sela Oegovac, Braneci i Budii sa sjevera, a Jakovci, Krike, Rogulji s dalekim Cicvarama, Bjelajcima i Cikotama s juga. Pravi su tu gorani, gotovo sami Srbi, straari najviih kosa Psunja, a bave se ponajvie ratarstvom i gajenjem krupne i sitne stoke.49 Crkva se nalazila na junoj strani ceste Pakrac-Poega, a predstavljala je jedan od vrednijih spomenika crkvenog graditeljstva u pakrakom kraju. Sagraena je na mjestu starije crkve 1762. godine i isprva je bila posveena Svetom Nikoli. Na ikonostasu je stajalo 46 ikona. Hram je obnovljen 1895. godine. Crkvu su sruili ustae na dan Svetoga Save 1942. Tom je prilikom sruen i parohijalni dom. Poslije Drugog svjetskog rata crkvene vlasti su postavile na crkvitu krst i plou s natpisom da je tu postojala pravoslavna crkva. Svake godine na Spasovdan se ondje okupljalo okolno stanovnitvo na narodnom zboru. Lokalni SUBNOR je uklonio plou, a na mjestu parohijalnog doma podignut je veliki zadruni dom ije ruevine i danas stoje. Crkvena opina je kupila na licitaciji bivu zgradu ambulante iji je jedan dio preureen u bogomolju. Danas je selo Buje gotovo naputeno, a tragovi crkve se uope ne poznaju.
Ranjena crkva u Hrvatskoj, Unitavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj 1991. 1995, Zagreb 1996, 371.
47 46
Ranjena crkva u Hrvatskoj, Unitavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj 1991. 1995,
372.
48 Kempf, Oko Psunja, (biljeke uz tekst), X, XI; Kai, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, 308. 49
Kempf, Oko Psunja, 25.
198
Novljanski kraj Najvanija srednjovjekovna utvrda na novljanskom podruju je Kraljeva Velika,50 koja isprva nije pripadala srednjovjekovnoj upi Svetaju. Stari grad
Neki autori smatraju da se ovdje nalazila i rimska utvrda, ali za to nemamo nikakvih dokaza, budui da nije naena rimska keramika. Luka Ili Oriovanin koji se rodio u Oriovcu kod Slavonskog Broda, a umro u Novskoj, spominje da je 1701. godine iskopan u blizini kamen s natpisom VARIANIS M.P. XXII i zato on mjesto na kojem se danas nalazi naselje Kraljeva Velika naziva rimskom Varianom. uro Szabo kae da je Kraljeva Velika danas obino selo, ali da je imala vanu utvrdu u povijesti. Velika je 1237. godine u posjedu nekog Petra. Kad je ta obitelj izumrla, kralj je itav posjed dodijelio redu ivanovaca. Sela koja su tu postojala zvala su se Zadar, ibenik, Rogozna i Benetka. upa Kraljeva Velika u povijesnim dokumentima spominje se prvi put 1334.godine, i to: Item sancti Mychaeli de Velika, a grad je oznaen 1363.godine kao Velyka castrum regium inter Pukur [Pakra] et Soploncha [Ilova]. Krajem 14. stoljea Velika postaje trgovite. Tada je vlasnitvo plemia Gorjanskih. U mjestu u to vrijeme postoji i katel. Od 1495. do 1517. godine Kraljeva Velika je oppidum novum et antiquum, arx in provincia. Oito je ve tada grad bio dosta velik i sastojao se od utvrde i selita. Godine 1496. i 1519. navode se dva trgovita, a osim toga i etiri vilikata koji su vezani uz Kraljevu Veliku. To su: Pakrako sredite, Rogozno, Sava i Graanec. Trgovita su bila izvan vilikata. 1519. na vlastelinstvu je postojalo 561 seljako gospodarstvo u 37 sela i predija. U 12 sela je ivjelo vie od 10 seoskih obitelji. Ve 1540. Osmanlije su osvojili Ujvar (Novska), Subocki Grad i Britvi Grad. Zato su poveane posade Kraljeve Velike, Plovdina (kraj Kutine), Moslavine (Popovaa), azme i Dubrave. Dana 10. srpnja 1544. pada Kraljeva Velika. Koliko se ini, pala je izdajom. Ulama-beg je grad napao zajedno s Malko-begom. U 17. stoljeu je u Kraljevoj Velikoj bilo prema osmanskom popisu oko 200 kua. Tek 1691. godine austrijske su snage ponovo zauzele Kraljevu Veliku. Grad je bio potpuno uniten, i nije se smatralo da bi bilo isplativo obnavljati ovu utvrdu. Ureenjem stalne granice uz Savu grad je potpuno naputen i slui kao izvor materijala za gradnju objekata u selu i okolnim naseljima. Tada poinje i ponovno naseljavanje novljanskog podruja. Tu su naseljeni doljaci iz Like, Gorskog kotara, istone Hrvatske i Bosne. Uglavnom su naseljenici bili katolici, iako je bilo i pravoslavnih iz Bosne. Naseljavanje je trajalo od 1692. do 1735. godine. Dananje selo Kraljevu Veliku osnovali su naseljenici iz sisake Posavine, Ivania, Polonja i istone Hrvatske. Valja spomenuti i neke narodne predaje koje su vezane za ovaj grad. Na oranicama kuita, gdje je nekada bilo naselje, kraj razvalina grada Kraljeve Velike, nalazila se lisica od tua, kojoj su od pobacivanja bile odbijene noge i kao takovu ljudi su je metali na brnae da bi iste bile tee pri usitnjavanju sitne brazde. Jednog dana kroz selo je iao nepoznati ovjek, stranac, po izgledu Turin. Naiavi na nekoliko ljudi, pitao je da li se tu nalazi oko ruevina grada lisica od tua. Ljudi su rekli da se nalazi, na to je on rekao da je uo za nju i da bi istu volio vidjeti. Ljudi su s njime uputili jednog djeaka da mu pokae na kuitu tuanu lisicu. Stranac je uzeo olupanu lisicu na rame i rekao djeaku neka ide s njim na Opeke, da e neto vidjeti. Kad su stigli na Opeke, stranac je iz depa izvadio klju, otvorio olupanu lisicu koja je bila puna dukata. Djeaku je dao jedan dukat, a moda i vie i rekao mu: Idi u selo i reci to si vidio. Praznu lisicu stranac je odbacio, a njega je nestalo. Druga legenda govori o postanku toponima eljan, potoka koji tee u blizini lokacije nekadanjeg grada. U Kraljevoj Velikoj ivio je nekada moni kralj, koji je imao lijepu jedinicu ker, koju je neizmjerno volio i nije bilo ni jedne kerkine elje koju on kao otac ne bi ispunio. Jednog dana kraljeva jedinica ki sunala se kraj zidina staroga grada i mislila kako bi bilo lijepo da pokraj grada protjee barem jedan mali potok u kojemu bi se ona mogla kupati. Ovu svoju elja ispria ona svojem ocu. Kada je kralj uo to ki eli malo se zamislio, a potom odgovorio: Ovoj tvojoj elji u svakako udovoljiti. Odmah je naredio da se iskopa potok kraj grada. I da jo vie ugodi keri potoku da ime eljan. O burgu Kraljeva Velika vidi u: eljko Voborski, Luka Ili Oriovanin, (Nov50
199
Kraljeva Velika, koji se na topografskim kartama iz 20. stoljea oznaava kao Grad kralja Matijaa, razgraen je prema lokalnim predajama u 18. i 19. stoljeu kada se opeka od ruevina grada upotrebljavala za gradnju upne crkve u Lipovljanima (1771. 1777.) i upne crkve Svetoga Antuna u Kraljevoj Velikoj (1873. 1876.). Prilikom rekognosciranja areala starog grada na oranicama je mogue nai mnotvo ulomaka penjaka i keramikih posuda koje se datiraju u razdoblje 15. i 16. stoljea. Od rimskog materijala nije nita pronaeno, iako se Kraljeva Velika ponegdje u literaturi navodi kao lokalitet iz rimskog perioda. Osim ovoga materijala koji je pronaen na povrini, a koji je kustosica iz Muzeja Moslavine Ana Bobovec pohranila u Muzeju Moslavine u Kutini, naeno je jo podosta interesantnih nalaza tijekom proteklih stoljea na gradskom arealu. Godine 1851. je tako krajinik Kazimir Radmani pronaao stari top kraj razvalina grada Kraljeve Velike koje je zapovjednitvo gradike regimente poklonilo nekom muzeju u Zagrebu za koji se do danas nije ustanovilo koji je bio. Mjetani su takoer tijekom stoljea pronalazili kugle za topove u svojim vrtovima i na oranicama, a neki Karlo Radinovi je 1925. otkopao i komad zida te je odonuda izvadio i opeke (navodno ih je bilo oko pet stotina). Novii takoer nisu bili rijetkost, a vrlo je interesantan pronalazak sklonita vapna 1961. koje je upotrijebljeno za bukanje Vatrogasnog doma. Godine 1970. Tomo Kesek je iskopao golemi bunar irine 110 centimetara. Danas od burga na povrini nije ostalo nita, iako bi se mogla poduzeti arheoloka istraivanja na temelju naenih ostataka upova i opeke. Na povrini je jedino vidljiv opkop koji je premoten deblom, jer se u kino doba godine ne moe pregaziti. Osim opkopa, koji je okruivao zasigurno sam centar grada, vidljive su i neravnine (udubine i izboenja) i na preostalom dijelu terena koji je vrlo irok budui da je oko burga bilo podignuto i naselje. U neposrednoj blizini Kraljeve Velike nalaze se arheoloki lokaliteti iz srednjeg vijeka na toponimima ardin, Gradinice, Kuite i Stari Gaj. Vrlo je vjerojatno da su se na tim lokacijama nalazila selita grada Kraljeva Velika. I u Jasenovcu51 na lokaciji Palanke u centru naselja je stajala utvrda,
ska 1994), 112; Szabo, Sredovjeni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, 117; Mirko Markovi, Slavonija, povijest naselja i podrijetlo stanovnitva, (Zagreb 2002), 550, 551; Josip Buturac, Popis upa Zagrebake biskupije 1334. i 1501. godine, Starine JAZU, knjiga 59, (Zagreb, 1984); Vjekoslav Klai, Plemii Svetaki ili Nobiles de Zempche (997-1719), (Zagreb, 1913), 36; Ana Bobovec, Kasnosrednjovjekovno arheoloko nalazite Kraljeva Velika, Muzejski vjesnik, sv. 18/19(1996), 16-18; Stjepan Pavii, Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji, (Zagreb 1953), 212, 225, 226; Republika Hrvatska, Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Zagrebu, Konzervatorska podloga za prostorni plan ureenja opine Lipovljani, (Zagreb 2005), 8. Burg Jasenovac prvi se put spominje pod tim imenom 1513. godine, kad je ban Berislavi proao kraj njega i krenuo prema Dubici da je zatiti od moguih napada Osmanlija. Meutim, govori se ve prije toga o katelu Chwbyn (ubin), 1471. godine, u Zagrebakoj upaniji. Moda je ubin starije ime za Jasenovac. Jasenovac je sigurno postojao 1536. godine kao maleni burg plemia Svetakih. Nakon te godine naglo e mu porasti vanost. Naime,
51
200
ali od nje danas nema ni traga. Od sela Jablanac52 petnaestak kilometara istono od Jasenovca uz Savu, u kojem je u srednjem vijeku stajala utvrda, nije nita ostalo. Postoje jo jedino tragovi temelja nekadanjih kua u gustoj umi nekoliko kilometara istono od Mlake. Da je na tome mjestu stajalo selo, neupueni putnik moe razabrati samo prema poetku asfalta nakon loeg makadamskog puta. Nestala je i pravoslavna crkva Svetoga Ilije. Hram Svetoga Ilije u Jablancu postojao je kao drvena graevina 1782. godine i bio je u to vrijeme parohijalni hram za Mlaku i Jablanac. Ikonostas hrama u Jablancu slikao je 1850. godine Jovan Kutlija iz Jasenovca. Budui da se selo Mlaka bre razvijalo, godine 1925. premjeteno je sjedite parohije iz Jablanca u
1537. godine Osmanlije osvajaju Poegu, i od tada postaje vaan poloaj Jasenovca na utoku Une u Savu zbog opasnosti osmanskih napada na Pounje. Ve iste godine napad na Pounje kod Jasenovca jedva zaustavljaju Pavao Bojnii i Ladislav Krni. No, sljedee godine pada Dubica, koju je bez ikakve borbe zaposjeo Husrev-beg, jer nije imala nikakvu posadu. Osmanlije u Dubici nisu odmah postavili jaku posadu, nego su to uinili tek kad su saznali da ban Petar Keglevi naokolo moli plemie da mu pomognu kako bi povratio Dubicu. Tada je ve bilo kasno za spaavanje Dubice. Jasenovac jo nije potpao pod Osmanlije, i stoga ga je trebalo bolje utvrditi. Banovi Petar Keglevi i Toma Nadadi nastoje na sve naine nadoknaditi gubitak Dubice izgradnjom jake utvrde kod Jasenovca. U tim trenucima Jasenovac jo nije zauzela turska vojska, ali ondje nije bilo ni habsburke vojske. Poloaj kod Jasenovca doao je pogledati i Murat-beg kojem se inilo da bi bilo vano tu podignuti snanu utvrdu. Negdje izmeu 1540. i 1556. pao je Jasenovac pod Osmanlije. Naime, Jasenovac se, kao i nekoliko drugih katela, dosta dugo nalazio na niijoj zemlji. Zanimljiv je izvjetaj Evlije elebije koji govori o Jasenovcu dok je bio u turskom posjedu. On pie u svojem Putopisu: Ovaj kraj se rauna Hrvatskom. Grad je etverougaona palanka na obali Save, na prostranom terenu s drvoredima. U njemu ima gradski zapovjednik (dizdar) i sto pedeset regularnih vojnika. U tvravi ima etrdeset do pedeset malih tvravskih kuica pokrivenih daskom, zatim Sulejman-hanova damija, itni magazin, skladite municije, kola za vojnu glazbu i druge kule. Izvan tvrave ima jedna damija, mrano javno kupatilo i mala arija. U doba Osmanlija u Jasenovcu se ubire 21.400 aka poreza, a u Subockom Gradu i Novom Gradu svega 3000 aki poreza. Osmanske vlasti su u Jasenovcu naselili muslimane koji su ivjeli od skelarine preko Save. Nakon dolaska habsburke vojske 1691. godine, muslimani prelaze preko Save i naseljavaju se u susjednoj Bosni. Na podruje Jasenovca se naseljavaju katolici iz kozarake, dragoajske, dubike, dragotinjske i majdanske upe. Iz istih se krajeva naseljavaju i pravoslavni. O Jasenovcu vidi u: Klai, Plemii Svetaki ili Nobiles de Zempche (997-1719), 52; Milan Kruhek, Krajike utvrde hrvatskog kraljevstva, (Zagreb 1995), 122, 124; Radovan. Trivuni, Spomen podruje Jasenovac, (Zagreb 1985), 12; Vojta ubr, Nova Subocka 1857-1982, (Nova Subocka 1982), 3; Markovi, Slavonija, povijest naselja i podrijetlo stanovnitva, 552. U srednjem vijeku mjesto Jablanac zvalo se Majkovac. To imanje nalazilo se izmeu Save i Velikog Struga, ondje gdje su danas velike posavske ume. U 15. stoljeu je u Majkovcu radila savska skela, a pokraj sela je stajao manji katel svetoga Ladislava. Uz taj katel su posjednici imanja imali plemiku kuriju, koja je tu bila sve do dolaska Osmanlija. Majkovac u ruke Osmanlija dolazi oko 1537. godine, nakon pada Gradike. Osmanlije se ovim objektom nisu sluili, pa je katel postao ruevina. Luka Ili Oriovanin spominje da se u povijesti Jablanac navodi kao Jablonca, a da je 1717.godine bio sruen. Nakon odlaska Osmanlija iz Hrvatske 1691. godine u Majkovac su se naselili pravoslavni iz Turske Hrvatske. Oni su mjesto prozvali Jablanac, a ime lokaliteta (Jablanac) zadralo se sve do danas. O Jablancu vidi u: Markovi, Slavonija, povijest naselja i podrijetlo stanovnitva, 553; Kai, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, 164-165.
52
201
Mlaku koja je brojila vie ljudi. Prema starim topografskim kartama vidljivo je da je crkva stajala uz samu rijeku Savu, ali na terenu nije bilo mogue s potpunom sigurnou utvrditi toan poloaj hrama, iji je zvonik za vrijeme Drugog svjetskog rata sluio ustaama kao izvidniki toranj. Ostaci ovoga zvonika uklonjeni su ezdesetih godina prologa stoljea. Danas se ostaci Subockog Grada53 vide na brdu iznad mjesta Popovac, na koti 269, oznaenoj na topografskoj karti kao Gradina. Na samom loka53 Luka Ili Oriovanin, istraiva novljanske prolosti, zapoinje ovako poglavlje o Subockom Gradu: U drugoj novskoj satniji, visoko u brdima, lei selo Subocki grad, radi naravnog poloaja od velike vanosti biti je morala, jer su je strmi i neprohodni prolomi okruivali. Povjestnica raznim ali srodnim imenima ovaj grad naziva, kao 'Strubotka' i 'Zabatka', a u jednom od godine 1497. kalokog nadbiskupa dopisu pie se 'Sabatka'. No ova su nazivlja koja jedno i isto znae, iz razliitog naina pisanja proistekla, iz kojih je u novije vrijeme 'Subocka' ili 'Subocki grad' postalo. Zanimljiva je legenda kako je Subocka dobila ime. U 13. stoljeu je ovdje, uz potok, ivio plemenski starjeina Subock sa svojim plemenom. Isto tako je uz potok malo dalje ivjelo manje pleme Matuc. Subock je bio upan zaduen za obranu kraja. Kada su Tatari, gonili Belu IV. kroz ovaj dio Slavonije, Subock se sakrio u umama Psunja i iznenadio ih, te im nanio velike gubitke. Bela IV. nije zaboravio ova junatva pa je nadario Subocka i njegovo pleme poveljom. Kad je Subock dobio povelju, nazvao je ovo podruje Subocki Grad, a potok Subocka. Prema legendi sredite grada bilo je uz potok, ondje gdje on izlazi u ravnicu i pravi luk, mijenjajui smjer toka istok-zapad u sjever-jug. Kasnije su nasljednici Subocka izgubili posjed, pa je on pripao porodici Svetakih. Tek od toga vremena postoje povijesni dokumenti koji govore o postojanju burga. Godine 1275. ugarski je kralj Ladislav IV. Kumanac dao pravo na ove posjede obitelji Svetaki. Ladislav VI. Ladislavi Svetaki premjestio je centar svoje moi iz Bijele Stijene u Szombathely (Subocki Grad), jer je Bijela Stijena, nekadanje sredite obiteljske moi, bila ve u tuim rukama. Osim Subockog Grada drao je i katel ubin (moda Jasenovac) u Zagrebakoj upaniji. Krajem 15. stoljea plemii Juraj II., Franjo I. i Stjepan I. Svetaki dre Szombathely ili Subocki Grad zajedniki (iako su imali zasebne katelane u gradu), ali osim toga svaki od njih ima i zasebne posjede: Lazy, Powelichye i Chomorowyna pripadaju Franji I., a Stjepan dri Villa Syroka (iroko brdo na lijevoj obali potoka Subocka) i ecclesia b. Demetrii in Zenche (Novska-Staro Selo). Godine 1537., nakon bitke kod Gorjana i nakon pada Poege, sastali su se katelani gradova Subocke i Novske (Ujvar) da bi odluili na koji nain e preoteti od Osmanlija Jasenovac. U isto vrijeme spominju se u Grazu gradovi koji su potrebni za obranu Slavonije i kojima su za to neophodni vojnici i oruje. To su, uz Kraljevu Veliku, Bijelu Stijenu i Pakrac, i Zombathel, Wywar, Brythwychewyna nobilium de Zemche. Godine 1538., kada su Osmanlije osvojili Dubicu, vojnici iz Subockog Grada i Jasenovca zapalili su svoje gradove i pobjegli. Vlastelin Kristofor Svetaki predaje Osmanlijama Subocki Grad, Britvievinu, Novi Grad (Ujvar) i Jasenovac. Preavi Osmanlijama, Svetaki je dobio plau od sultana. Pod vodstvom Ulama-bega i Malko-bega osmanska se vojska 1544. godine skupila pokraj Subockog Grada i krenula u osvajanje Kraljeve Velike. To je bilo na polju Turkovke ispod Subockog Grada. Osmanski porezi bili su nii od habsburkih, pa je esto kransko stanovnitvo prelazio na podruje pod turskom vlasti. Subocki Grad broji 50 kua u vrijeme Osmanlija, dok je za vrijeme krana brojao 53 dima (1495.). Osmanske vlasti naseljavaju muslimane u Subocki Grad. Novi Grad i Subocki Grad daju 3000 aka poreza Osmanlijama. Vlasi se iz Bosne ovdje naseljavaju 1568. godine kao uvari granice na rijeci Ilovi. Prema legendi, koja nije potkrijepljena povijesnim dokazima, govori se da je ovo podruje bilo toliko gusto naseljeno te da su kue jedna do druge s dvoritima ograenima visokim plotovima tako da je maka mogla doi od Jasenovca do Kraljeve Velike ne dotaknuvi zemlje. Za vrijeme svoje vladavine Osmanlije su gradili mostove, mlinove i putove. Kod eljeznikog mosta
202
litetu ima mnotvo srednjovjekovne i ranonovovjekovne keramike. Oko brijega u obliku unja napravljen je dubok opkop, no od zida je ostalo malo. Na jednom od susjednih breuljaka nalazila se i crkva Svetoga Jurja, a na lokaciji Gornje Krevine, koja se nalazi juno iznad kanala Subocka, sjeveroistono u podnoju utvrde, vrlo su vjerojatno takoer postojale srednjovjekovne fortifikacije. Istono od lokacije Gornje Krevine postoji lokacija Svetinja gdje je mogua pozicija groblja ili srednjovjekovne crkve. U vrijeme posljednjeg rata podruje oko burga bilo je na liniji razdvajanja te je i danas minski sumnjivo podruje. Na podruju Novske54 postoje tragovi dviju utvrda. Iznad ulice Josipa Jurja Strossmayera, na podruju nekadanjeg Starog Sela u Novskoj, u umi stoji ancem okruen plato koji lokalno stanovnitvo naziva Turski grad.
na potoku Subockoj nekada se nalazilo raskrije putova za Novsku, Kraljevu Veliku i Jasenovac, te Subocki Grad. Takoer prema tradiciji, mlin-vodeniar koji se i danas nalazi na potoku Subocka glavni je ostatak Subockog Grada. Ova je graevina oznaena na nekim krajikim kartama iz 18. stoljea, pa je zacijelo vrlo stara. Mjesto i grad su pod Osmanlijama bili 147 godina. Godine 1691. vojska Jakoba Leslea zauzima ove krajeve. Osmanlije su bili istjerani iz Kraljeve Velike, Subockog Grada, Novske i okolice. U Subockom Gradu nije ostala niti jedna muslimanska obitelj. Erddy je nakon odlaska Osmanlija vjerojatno dao spaliti naselje i grad zato da se osmanske ete ne bi ponovo ondje utvrdile. Katolici su bili jo za Osmanlija nastanjivali ravnicu, a pravoslavni Vlasi su ostali u brdima uz potok. Da je Subocki Grad spaljen, govori i podatak da krajiki vojvode vie ne spominju taj grad u svojim izvjetajima. Pravoslavno stanovnitvo ostalo je u brdima i osnovalo nova naselja: Bair, Popovac (iznad kojeg se nalaze i ostaci Subockog Grada), Lovska, Novi Grabovac, Brezovac. Budui da stare tvrave vie nema, a novo naselje je u dolini, centar se ivota seli u Lipovljane, nekada selo u okolici grada Kraljeva Velika. O Subockom Gradu vidi u: Republika Hrvatska, Ministarstvo kulture, Uprava za zatitu kulturne batine, Konzervatorski odjel u Zagrebu, Prostorni plan ureenja Grada Novske, Konzervatorska podloga, (Zagreb 2002), 20; Voborski, Luka Ili Oriovanin, 117; ubr, Nova Subocka 1857-1982, 1-5; Klai, Plemii Svetaki ili Nobiles de Zempche (997-1719), 30, 35.
54 Podruje na kojem se razvilo mjesto Novska bilo je u srednjem vijeku u rukama plemia Tiboltovia-Svetakih. Kad se osmanska vojska vraala iz opsade Kiszega u Ugarskoj, odmarala se na podruju dananje Novske i uvelike opljakala lokalno stanovnitvo. Zbog toga su Tiboltovii 1532. godine dali sagraditi na prvoj glavici iznad savske nizine burg Novi. Burg je bio na brzinu sazidan, a ve 1537. godine dolazi u opasnost. On je svakako bio zidan, a ne od drva, budui da se spominje da Krsto Svetaki mora spaliti svoje utvrde Britvievinu i Aparovac, a Subocki Grad i Szenchewywar (Novsku) ne treba, jer su zidani. Krsto Svetaki nije mogao braniti Novsku, jer su mu kmetovi masovno bjeali na tursku stranu, pa je i on sam, kao to sam ve spomenuo, preao Turcima. Budui da su Turci osvojili novljansko podruje, Novi Grad je ostao potpuno pust i preputen propadanju. Luka Ili Oriovanin svjedoi u Staroitnostima: Imadu dvije razvaline, jedna gore u takozvanom Starom Selu, koja je morala neko biti samostan ili crkva, a druga ispod sela, koja je bila tvrdja. Obije su ancima ojaane bile, bez da se zna to su bile. Narod jednu i drugu Gradinom zove. Stanje na terenu i danas tako izgleda. O Novskoj vidi u: Ferdo ii, Hrvatski saborski spisi, sv. II, (Zagreb 1912), 99, 274, 299; Szabo, Srednjovjeni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, 117; eljko Voborski, Stara Novska iz obiteljskih albuma, (Novska 1995), 11; Republika Hrvatska, Ministarstvo kulture, Uprava za zatitu kulturne batine, Konzervatorski odjel u Zagrebu, Prostorni plan ureenja Grada Novske, Konzervatorska podloga, (Zagreb 2002), 19.
203
Drugi utvreni burg nalazio se na Orovu polju, juno od dananje Radnike ulice. Jo i danas stari Novljani zovu to polje Orei-grad. Na lokaciji grada vidljivi su opkopi, a na graditu se nalazi privatno imanje. Na obroncima Krikog brda postoji jo niz lokacija iz vremena srednjovjekovnog perioda. Takve su Paklenica - Opuji-grad,55 Paklenica - lokalitet Sisvete,56 Paklenica - lokalitet Crkvite,57 Rajii - lokalitet ardai,58 Raenovci/Krike - lokacija utvrde plemia Svetakih i crkve Svetoga Mihajla59 te Milisavci - lokalitet Palaevac.60 Za vrijeme Drugog svjetskog i Domovinskog rata teko su stradali i pravoslavni hramovi i katolike crkve na novljanskom podruju. U Drugom
55 Republika Hrvatska, Ministarstvo kulture, Uprava za zatitu kulturne batine, Konzervatorski odjel u Zagrebu, Prostorni plan ureenja Grada Novske, Konzervatorska podloga, (Zagreb 2002), 19. Na koti 246, sjeverno od zaseoka Puji nalaze se ostaci srednjovjekovnog Opuji-grada. Traei spomenutu lokaciju, burg nisam uspio pronai. 56 Republika Hrvatska, Ministarstvo kulture, Uprava za zatitu kulturne batine, Konzervatorski odjel u Zagrebu, Prostorni plan ureenja Grada Novske, Konzervatorska podloga, (Zagreb 2002), 19. Na koti 273, istono od potoka Voarice, 1900 metara sjeverno od sela Paklenica nalazi se lokacija srednjovjekovne crkve Svih Svetih. Lokacija je oznaena i na topografskoj karti 1:25000 na kojoj je oznaen poloaj Sisvete na irokom podruju iznad pravoslavnog groblja u Paklenici. To je ujedno danas podruje koje je minski sumnjivo te je vrlo teko istraiti toan poloaj nekadanje crkve. 57 Republika Hrvatska, Ministarstvo kulture, Uprava za zatitu kulturne batine, Konzervatorski odjel u Zagrebu, Prostorni plan ureenja Grada Novske, Konzervatorska podloga, (Zagreb 2002), 19. Na koti 328, sjeverno od sela Paklenice, nalazi se lokacija Crkvite na kojoj se nalazila srednjovjekovna crkva Svih Svetih. Lokacija se moe obii planinarskim putem koji vodi iz Novske preko zaseoka Puji do Crkvita (oko jedan sat i pedeset minuta od Novske). 58 Republika Hrvatska, Ministarstvo kulture, Uprava za zatitu kulturne batine, Konzervatorski odjel u Zagrebu, Prostorni plan ureenja Grada Novske, Konzervatorska podloga, (Zagreb 2002), 19. Na koti 427, visinskom poloaju sjeverno od kraja sela, nalazila se manja srednjovjekovna ili ranonovovjekovna utvrda. Na prostoru utvrde, koji sam obiao usprkos minski sumnjivom terenu, nema nikakvih tragova utvrde. Vrlo je vjerojatno da se radilo o drvenom ardaku koji je kontrolirao prostor prema jugu (prema smjeru Raji-Borovac Rodanik). 59 Republika Hrvatska, Ministarstvo kulture, Uprava za zatitu kulturne batine, Konzervatorski odjel u Zagrebu, Prostorni plan ureenja Grada Novske, Konzervatorska podloga, (Zagreb 2002), 19. Do danas je nedeterminirana pozicija srednjovjekovne utvrde Svetakih i crkve Svetoga Mihajla koja se nalazila uz utvrdu, ali je po svemu sudei to moralo biti negdje na prostoru dananjeg sela Raenovci. Druga mogunost smjetaja ovoga lokaliteta mogla bi biti u blizini Kriika, juno od sela, na dominantnoj poziciji (kota 437 metara n.m. ili 473 m n.m.) Kuerine ili arampov.
Republika Hrvatska, Ministarstvo kulture, Uprava za zatitu kulturne batine, Konzervatorski odjel u Zagrebu, Prostorni plan ureenja Grada Novske, Konzervatorska podloga, Zagreb 2002, 20. Oko 1600 metara jugozapadno od naputenog i raseljenog sela Milisavci, istono od potoka Palaevca (Dvorski potok), na koti 196, nalazi se srednjovjekovni lokalitet burga okruen umskim putem.
60
204
svjetskom ratu ustae su unitili pravoslavne crkve u Jasenovcu,61 Donjem Rajiu62 i Paklenici.63 Hram u Novskoj64 bio je u izgradnji, pa su ga ustae
61 Prvi pravoslavci na podruje Jasenovca dolaze nakon Velikog Bekog rata, 1688. godine. Godine 1755. u Jasenovcu ima 50 pravoslavnih kua i hram, koji nije od episkopa posveen. Stara jasenovaka crkva sagraena je 1775. godine u duhu tadanje graditeljske tradicije. Bio je to monumentalni hram s visokim zvonikom koji je dominirao Jasenovcem. U hramu se nalazio ikonostas koji je pokraj prijestolnih ikona, imao jo tri reda ikona: dva reda velikih praznika, zatim niz apostola i u gornjoj zoni, u medaljonima i dopojasni likovi dvanaest starozavjetnih proroka. Hram su ustae sruili 1941. godine. Novi je hram podignut na mjestu starog 1983. godine. Gradnja ove graevine zapoela je 1973. godine. Radi se o trikonhalnom objektu koji na proelju ima rozetu. Neoklasicistiki detalji uoljivi su na fasadi, dijelu zvonika, a sama zavrnica je baroknog izgleda i podsjea na srpske crkve u Slavoniji. Osnova hrama je krina i sastoji se od tri dijela: oltarni prostor, naos ili laa s isturenim pijevnicama i priprata s ulaznim dijelom. Fasada crkve je ukraena vijencem od polukrunih lukova, koji na vizualan nain izduuju zidove hrama. Pokraj glavnog ulaza na zapadnoj strani, postoji i ulaz na junoj strani. U hramu se nalazi ikonostas, napravljen 1983. godine, djelo ivana Milenkovia iz mjesta Bela Voda kod Kruevca. Hram je posveen 2. rujna 1984. godine. O hramu u Jasenovcu vidi u: Slobodan Mileusni, Jasenovaki spomen-hram u: Jasenovac, mjesto natopljeno krvlju nevinih, (Beograd 1990), 277-279.
Raji je naseljen pravoslavnim stanovnitvom jo za vrijeme turske vladavine. Nakon odlaska Osmanlija, pristiglo je jo pravoslavnih na podruje Rajia i okolnih sela. Isprva je hram u Rajiu bio drven, kao to je to sluaj i u veini sela u zapadnoj Slavoniji. Prvobitna graevina bila je posveena Svetim Arhanelima Mihajlu i Gavrilu. Novi parohijski hram posveen je Preobraenju Gospodnjem, a podignut je 1813/1814. godine. Ikonostas je izradio novosadski slikar Ilija Lonarevi. Ovaj je hram za vrijeme Drugog svjetskog rata sruen do temelja 1941. godine, a ostala je tek ograda oko mjesta gdje je hram stajao. Tom su prilikom stradale i sve dragocjenosti, poput bogoslunih knjiga i arhiva, koje su se nalazile u hramu. Godine 1983. postavljeni su novi crkveni temelji u Donjem Rajiu, te je nedugo potom podignut i hram koji i danas stoji. (HDA, fond Ministarstvo pravosua i bogotovlja NDH, kutija 65, 467.) U dokumentu izvjetava Kotarska oblast Novska o ruenju i imovini crkava na novljanskom podruju (Paklenica, Donji Raji, Jasenovac, Mlaka i Utica). Na kraju dokumenta stoji: Sve navedene crkve poruene su, a samo ruenje izvrilo je zapovjednitvo sabirnih logora u Jasenovcu. O parohijalnom hramu u Donjem Rajiu vidi u: Republika Hrvatska, Ministarstvo kulture, Uprava za zatitu kulturne batine, Konzervatorski odjel u Zagrebu, Prostorni plan ureenja Grada Novske, Konzervatorska podloga, (Zagreb 2002), 21; Kempf, Oko Psunja, (biljeke uz tekst), XVII; Kai, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, 163-164.
63 U rajikoj parohiji, malo junije od mjesta gdje se danas nalazi pravoslavno groblje u Paklenici, nalazio se u 18. stoljeu hram Pokrova Presvete Bogorodice, koji je ve 1782. godine bio zidan sav osim tornja, kako stoji u crkvenom inventaru. Kasnije se ovaj hram spominje kao hram Vaznesenja Gospodnjega. Novi hram u Paklenici podignut je 1887. godine, a radilo se o vrijednoj zidanoj crkvi s visokim tornjem. Paklenika crkva je sruena od strane ustaa 1941. godine, a nadleni paroh Slavko Zjali je ubijen iste godine u oblinjem Jasenovcu. Sve crkvene dragocjenosti su unitene tijekom Drugog svjetskog rata, a na mjestu parohijalnog doma poslije rata je podignut Zadruni dom. Tragovi temelja hrama vidljivi su u grmlju jugozapadno od groblja. O ruenju paklenike crkve postoji iskaz Milana Kovaia iz Paklenice: U jesen god. 1941. mjeseca studena ili prosinca nemogu tono navesti ba dan dole su nepoznate ustae iz Jasenovca na elu s jednim ustakim ininjerom i po zapovjedi pukovnika ustakog Maksa Vjekoslava Luburia sa jedno 50 zatoenika Jevreja, iz sabirnog logora Jasenovac, zajedno s tadanjim op. Naelnikom Stjepanom Pei iz Brestae i biljenikom Mijom Draenoviem iz Novske. Isti zatoenici su odpoeli sa radom ruenja crkve te je ruenje
62
205
takoer razgradili i prodali graevni materijal. U vrijeme posljednjeg, Domovinskog rata, teko su stradale katolike crkve. Potpuno je unitena izuzetno vrijedna upna crkva Svetog Tome u Gornjem Rajiu65 te kapele Svetog Martina u Borovcu,66 Svetog Roka u Rodaniku67 i Svih Svetih u Voarici.68
trajalo priblino oko mjesec dana dok nije konano bila potpuno sruena i unitena, materijal kao i gradja je po zatoenicima na fundusu samog cinktora crkve bio sloen, dok su vredne stvari iz crkve prije ruenja pokupite kao i dva zvona te po ustaama odpremito za logor Jasenovac, a gdje su danas meni nije poznato. Razne figure oltara kao i ostalu drveninu su zatoenici zajedno s ustaama palili na licu mjesta i na toj vatri se grijali (HDA, fond Zemaljske komisije za utvrivanje ratnih zloina, ZH, kutija 396, 29842-29845). O crkvi u Paklenici vidi u: Kai, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, 164; Kempf, Oko Psunja, (biljeke uz tekst), XVII. HDA, fond Ministarstvo pravosua i bogotovlja NDH, kutija 58, 11237/42. U dokumentu pie da u Novskoj ima cigli od sruene bive pravoslavne crkve, pa se Naslov (Ministarstvo pravosua i bogotovlja, op.a.) moli za uputu, to e uiniti sa tom ciglom. Nedugo potom cigla s pravoslavne crkve u Novskoj prodana je opini Novska Nutarnja za 60000 kuna (HDA, fond Ministarstvo pravosua i bogotovlja NDH, kutija 68, 1214/43). Ustaki logor Novska molio je ciglu za gradnju Ustakog doma u Novskoj. (HDA, fond Ponova, kutija 534, 37237/41). Katolika crkva u Rajiu sagraena je 1776. godine, a obnovljena 1966. Nalazila se u sreditu naselja Gornji Raji te je predstavljala spomenik kulture. U vie je navrata bila gaana granatama 1991. godine, da bi je pripadnici JNA i vojske RSK razorili do kraja miniranjem krajem iste godine. Nakon rata poduzeta je obnova graevine te je ona danas faksimilski rekonstruirana. O crkvi u Gornjem Rajiu vidi u: Republika Hrvatska, Ministarstvo kulture, Uprava za zatitu kulturne batine, Konzervatorski odjel u Zagrebu, Prostorni plan ureenja Grada Novske, Konzervatorska podloga, (Zagreb 2002), 21; Ranjena crkva u Hrvatskoj, Unitavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj 1991. 1995., 365. Na podruju Borovca stajala je do 1991. godine kapelica Svetoga Martina koju su u potpunosti unitili pripadnici JNA i vojske RSK. Danas je u tijeku gradnja novoga objekta. O crkvi u Borovcu vidi u: Ranjena crkva u Hrvatskoj, Unitavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj 1991. 1995., 355.
67 Na razmeu sela Jazavica i Rodanik na povienom mjestu, uz groblje, do Domovinskog rata nalazila se katolika kapela Svetoga Roka koja je bila filijala upe Raji. Sruili su je 1991. godine pripadnici JNA i vojske RSK. Danas je samo poznato mjesto gdje je kapela stajala, sjeverno od prometnice Novska Okuani. O crkvi u Rodaniku vidi u: Republika Hrvatska, Ministarstvo kulture, Uprava za zatitu kulturne batine, Konzervatorski odjel u Zagrebu, Prostorni plan ureenja Grada Novske, Konzervatorska podloga, (Zagreb 2002), 21; Ranjena crkva u Hrvatskoj, Unitavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj 1991. 1995., 360. 66 65 64
Kapelu u selu Voarica, koja je bila posveena Svim Svetima, tijekom 1991. godine u potpunosti su razorili pripadnici JNA i vojske RSK. Danas je sagraena nova kapela veih dimenzija na junoj strani prometnice koja povezuje Novsku i Okuane. O crkvi u Voarici vidi u: Ranjena crkva u Hrvatskoj, Unitavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj 1991. 1995., 366.
68
206
Novogradiki kraj U sjeveroistonom dijelu Varoina kod Gornjih Bogievaca69 nalazi se uma Bedem gdje se nalaze ostaci ovalnog gradita zvanog Bedem, koje se sastoji od dva velika bedema i dva jarka. Sredinji prostor je veliine 5575 metara, a itavo je gradite promjera oko 250 metara. U rupama koje se nalaze oko gradita i na samom graditu naeno je dosta kasnosrednjovjekovne keramike. U sjevernom dijelu bive opine Nova Gradika nalazi se selo Podvrko.70 U mjestu se nalaze posljednji ostaci utvrde Podvrko koja se spominje prvi put 1413. Od Podvrkog je do danas ostala samo jedna okrugla kula u ljivicima koja se uruila gotovo do temelja. Smatra se da je grad bio graen kao Cernik. Izmeu sela Maika i Cernika agovina nalazi se u planini Psunju izuzetno zanimljiva utvrda ag71 od koje je do danas vrlo malo ostalo, tek neto niskoga zia. Naalost, taj se objekt nalazi na miniranom terenu te je pristup njemu stoga onemoguen. U blizini istog mjesta nalazi se jo jedan utvrda zvana Ilirski grad.72 Prilaz ovom lokalitetu mogu je samo dosta strmom cestovnom vododerinom kojom se stie do jednog zaravnjenog platoa. Prilaz zavrava neposredno u jednom opkopu oko starog grada. Lokalitet oblinje stanovnitvo naziva i Gradinica. Na samom ulazu nalazi se polumjeseasti opkop koji titi ulaz.
Zdravko Troan, Arheoloka topografija opine Nova Gradika, Godinjak Matice Hrvatske, 1 (2000), 128. Sam posjed se spominje jo 1264. Grad Podvrko 1413. kupuje Ivan de Thomassi. Ve 1443. uvodi budimski Kaptol u Podvrko Lovru Hedervarskog, maarskog plemia i njegova sina Emerika. U 16. stoljeu vlasnik Podvrkog je Franjo Hedervari, koji je imanje zaloio Petru Kegleviu za 3000 forinti. Franjo Hedervari je 1521. predvodio obranu Beograda, koji nakon dvomjesene opsade Turci ipak osvajaju. Zbog te predaje kralj kanjava Hedervarija i oduzima mu imanje Podvrko te u posjed uvodi Simeuna Meria. 1536. Turci osvajaju grad i ovdje osnivaju nahiju. O utvrdi Podvrko vidi u: uri-Feletar, Stari gradovi, dvorci i crkve Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, 172, 173; Szabo, Sredovjeni gradovi Hrvatske i Slavonije, 122. Prvi put se ovo mjesto spominje 1210. u povelji Andrije II. kada tim krajem vlada sin Marka. Njegov posjed je odgovarao podruju dananjih obiju agovina i podruju Gradina iznad njih. Do 16. stoljea ovdje vladaju plemii dreniki. Sredite posjeda nalazilo se uz utvrdu ag. Kralj Ferdinand daje agovinu Nikoli Ostroiu de Giletinci. Ve su Osmanlije zauzeli ovu tvravu 1536. Oko grada je bio dubok anac. Grad je imao oko 30 metara u promjeru, a sam anac je bio irok oko 10 metara. O agu vidi u: uri - Feletar, Stari gradovi, dvorci i crkve Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, 173-174; Szabo, Sredovjeni gradovi Hrvatske i Slavonije, 123, Tomislav uri, Iz prolosti novogradikog kraja, Varadin, 1974.
72 71 70 69
Troan, Arheoloka topografija opine Nova Gradika, 130.
207
U samoj Novoj Gradici73 stajale su dvije crkve. Za vrijeme Drugog svjetskog rata unitena je crkva Svete Trojice koja je stajala na trgu u centru Nove Gradike, a koja je sagraena u 19. stoljeu. Ustae su crkvu sruili ve u srpnju 1941. godine. 1982. podignuta je velika pravoslavna crkva u centru grada, ali je poetkom Domovinskog rata ta graevina raznesena dinamitom. Na mjestu gdje je crkva stajala, novogradike su vlasti zasadile cvijee tako da bi se zatrla svaka uspomena na njezino nekadanje postojanje. Jo poetkom 20. stoljea u Starom Petrovom Selu,74 koje se nalazi desetak kilometara istono od Nove Gradike, bilo je osamdeset srpskih kua, a postojala je i pravoslavna crkva Svetoga Luke iz 1828. godine, koju su ustae 1941. sruili do temelja. Na njezinu mjestu, u centru sela, stoji potpuno zarasla u grmlje zvonara sa zvonima uzetim sa stare crkve. U oblinji Davor,75 na rijeci Savi, krajem 17. stoljea doseljava se 25 pravoslavnih obitelji. Te obitelji 1777. grade drvenu crkvicu Svetih Apostola Petra i Pavla, a na njezinu je mjestu 1858. sagraena zidana crkva koja je donedavna stajala u vrlo loem stanju u centru Davora. Naalost, prije tri godine, lokalno stanovnitvo sruilo je ovu vrijednu graevinu i na njezinu mjestu uredilo parkiralite. Budui da je preko Save mjesto Srbac, u kojem ivi iskljuivo pravoslavno stanovnitvo, u Davoru su se za vrijeme posljednjeg rata bojali sruiti pravoslavnu crkvu da ne bi izazvali bosanske Srbe. Zato su deset godina nakon rata sruili to vrijedno zdanje ne shvaajui da time unitavaju lokalnu kulturnu znamenitost. Sjeverno i zapadno od Nove Gradike nalazilo se mnotvo pravoslavnih crkava. U Bodegraju, gdje se nalazi crkva za sela Bodegraj i Laevac, jo se naziru temelji stare crkve na groblju pokraj nove graevine. Hram Uspenja Presvete Bogorodice sruili su ustae do temelja 1942. godine.76 U Okuanima je crkva Svetih Apostola Petra i Pavla sagraena sredinom 18. stoljea od drva, a 1882. je podignuta nova, zidana crkva.77 Ni od ove crkve nisu ostali temelji, budui da su je ustae sruili iste godine kada i oblinju u Bodegraju. Novi je hram podignut nedaleko starog crkvita izmeu 1964. i 1969. godine. U Benkovcu sjeverno od Okuana, stajao je hram Rodenstva
Hram u Novoj Gradici prvo je zapaljen 7. srpnja 1941., a zatim su ustae proglasili crkvu za neupotrebljivu i naredili da se hram srui. Za ruenje su dovodili zatvorenike iz Stare Gradike. O crkvi vidi u: Kai, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, 170.
74 75 76 73
Kai, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, 173. Kai, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, 173.
Kempf, Oko Psunja, (biljeke uz tekst) XVI, XVII; Kai, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, 165. Kai, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, 167; Kempf, Oko Psunja, (biljeke uz tekst), XVI.
77
208
Svetog Jovana Pretee iz 1900. godine.78 Taj je hram poruen do temelja 1942. Krajem prolog stoljea podignuti su novi temelji na starom crkvitu. I u Staroj Gradici potpuno su zatrti tragovi pravoslavne crkve koja se nalazila u blizini zloglasnog logora Stara Gradika.79 Sruili su je ustae 1942. godine. Ni katolika crkva nije bolje prola. Sruile su je komunistike vlasti 1948. godine.80 I u Vrbovljanima su pravoslavnu crkvu ustae sruili do temelja, tako da je do danas nasuprot nekadanjoj lokaciji graevine podignuta nova crkva, koja je danas takoer u loem stanju.81 Nije ostalo nita ni od filijalne crkve Svetih Apostola Petra i Pavla u ovcu, osim zvonare koja podsjea da je na tome mjestu stajala crkva. U umetlici,82 sjeverno od Nove Gradike, postojala je filijalna crkva Svete Petke koja se nalazila na mjestu gdje danas stoji spomenik rtvama faistikog terora. Od crkve je ostala samo ograda. Crkva je sruena u ljeto i jesen 1941. godine, a njezin se graevni materijal prodavao seljacima okolnih sela za grau.83 Ni katolike crkve nisu mnogo bolje prole u posljednjem ratu. Tako su do temelja sruene upna crkva Svetog Duha iz 1830. godine u Gornjim Bogievcima84 na ijim je temeljima sagraena moderna graevina, ba kao i upna crkva Svetog Vida u Okuanima85 gdje je takoer podignuta crkva u modernistikom stilu. Kao i prethodne dvije, i kapelu u Novom Varou86 kod Stare Gradike, sagraenu 1989. godine, sruili su pripadnici JNA i Vojske tzv. Republike Srpske Krajine. Slatinski kraj Na slatinskom je podruju, upravo kao i na virovitikom, ostalo sauvano vrlo malo srednjovjekovnih objekata. Ipak, kod nekih se gradita jo uvijek moe raspoznati poloaj na kojem su stajali objekti. Takav je sluaj s
Kai, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, 167; Kempf, Oko Psunja, (biljeke uz tekst), XVIII
79 80 81 82 78
Kai, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, 169-170. www.glas-koncila.hr, 25. oujka 2009. Kai, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, 168.
Kai, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, 170; Kempf, Oko Psunja, (biljeke uz tekst) XIII, XIV.
83 Milan Ugrei, U obrani ivota Selo umetlica u NOB-u 1941 1945, Nova Gradika 1981, 12-14. 84
Ranjena crkva u Hrvatskoj, Unitavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj 1991. 1995., Ranjena crkva u Hrvatskoj, Unitavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj 1991. 1995., Ranjena crkva u Hrvatskoj, Unitavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj 1991. 1995.,
359.
85
364.
86
361.
209
Turskim gradom u Sopju.87 Na sjevernom kraju sela postoji dobro ouvano gradite iz razdoblja razvijenog srednjeg vijeka; objekte na njemu su zacijelo i Osmanlije koristili, ali su oni vrlo vjerojatno bili uniteni nakon odlaska Osmanlija. Spomenimo i donekle uniteno gradite Turski grad juno od Medinaca88 prema Slatini. Radi se o graditu koje se nalazi tik uz glavnu prometnicu te je na njemu osamdesetih godina prologa stoljea izgraen restoran Stari hrastovi koji je uvelike devastirao prvobitni izgled gradita te onemoguio bilo kakvo cjelovito istraivanje. Od gradita u Mikleuu89 jo su se vidjele ruevine u 19. stoljeu. Zapadno od ribnjaka na poljima Bae danas stoji tek okruglo gradite s dubokim jarkom, obraslo u grmlje i ikaru, na kojem se vie ne vide tragovi zidova. Osim nabrojanih objekata mnogo je jo lokacija koje ukazuju na to da su se na njima nalazili objekti. Samo ime Mikleu govori o tome da se na tome mjestu nekada nalazila crkva Svetoga Nikole. Toponimi Kuite, Selite, Starin, Vaka (vas=selo) ukazuju na nekadanja srednjovjekovna sela. O naseljima takoer govore i toponimi Budim, Budimac, Budanac. Na stara groblja ukazuju toponimi Grobovi, Staro groblje, Kaursko groblje, odnosno Tursko groblje. Toponimi Turski grad i Tursko groblje ukazuju na dugotrajnu osmansku vlast na ovim prostorima. Toponimi Gradac i Strabenica kao i Turski grad upuuju na poloaje obrambenog karaktera.90 I pravoslavne i katolike crkve stradale su na slatinskom podruju. Od pravoslavnih crkava ostalo je malo objekata u izvornom stanju. U Dobroviu 91 je do Drugog svjetskog rata stajala pravoslavna crkva Vaznesenja Gospodnjega. Tu su graevinu ustae sruili do temelja 8.
Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Poegi, Konzervatorska podloga za prostorni plan ureenja opine Sopje, 1,5,6.
88 T. Sekelj-Ivanan, Rezultati arheolokih rekognosciranja terena oko Slatine (Virovitiko-podravska upanija) u: Obavijesti, br. 3, god. XXVIII (1996), 52. 89 Mikleu se prvi put spominje u pisanom dokumentu 1345. godine. Prema karti dr. Csankija Mikleu je u 15. stoljeu bio varo i pripadao je pod Orahovako vlastelinstvo. Vlasnici podruja bile su velikake obitelji. U 14. stoljeu vlasnici burga bili su Gorjanski koji su posjedovali i ire podruje oko Drenovca. U 16. stoljeu Osmanlije su polako poele osvajati Slavoniju. Mikleu je zauzet 1542. godine. U prvo vrijeme osmanskog vladanja u tvravici u Mikleuu bila je granina vojna posada. Cijelo je podruje potpalo pod Orahoviki kadiluk i Poeki sandak. Pravoslavni su naselili krajeve oko Miljevaca, Potoana, Kraskovia, Puina, Smuda, ojluga i Balinaca. Potkraj osmanskog vladanja ovim dijelom Slavonije bilo je 9 kua pravoslavnih u Mikleuu. U Mikleuu je za turskog vladanja bila podignuta i damija. Nakon osmanskog odlaska iz Mikleua od utvrde su ostale ruevine koje su prikazivane na vojnim kartama iz 19. stoljea s natpisom Ruine Zrinyi. (Mirko Funtek, Mikleu u rijei i slici, (Mikleu 1996), 20-23.) 90 Vie o toponimima na slatinskom podruju vidi u: eljko Tomii, Panonski periplus, (Zagreb 1999), 188-189. 91 87
Kai, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, 268.
210
sijenja 1942.92 Nakon Drugog svjetskog rata u parohijalnom domu odravala se sluba. Godine 1991. parohijalni dom je miniran, a tek je prole godine podignuta kua koja slui kao hram lokalnim vjernicima. Na mjestu starog hrama stoji kri. I stara pravoslavna crkva u Voinu93 iz 1790. godine, koja je bila posveena Svetim Ocima Prvog Vaseljenskog Sabora (poznatija u narodu kao Sveta Nedjelja), stradala je 9. sijenja 1942. godine94, a na njezinu je mjestu kasnije, nakon Drugog svjetskog rata, podignut novi hram. U Slatini95 je takoer pravoslavna crkva sruena do temelja 1941. Na njezinim temeljima podignuta je 1977. nova graevina. I hram u Novoj Bukovici96 ustae su razorili do temelja 1942. Na njegovu je mjestu podignut novi hram koji je miniran tijekom Domovinskog rata te danas stoji teko oteen. Hram Svete Petke u Medincima97 bio je sagraen u 18. stoljeu. O tome svjedoi kamen na kojem stoji godina 1783., a koji se nalazi u novoj crkvi iz sedamdesetih godina 20. stoljea. Naime, stari hram sruili su ustae 1942.98 Posebno je velika teta za veliku katoliku srednjovjekovnu upnu crkvu u Voinu99 koja je spaljena 1944. godine od strane Nijemaca, obnovljena sedamdesetih godina prologa stoljea, a u Domovinskom ratu je bila u potpunosti razorena od strane vojske tzv. Republike Srpske Krajine i JNA. Do dananjih je dana, nakon opsenih arheolokih istraivanja te konzervatorskih i restauratorskih radova, faksimilski obnovljena. Kao kuriozitet spominjem i lokaciju Zidina u selu Kuzma100 kod Lisiina gdje su se do prije kak92 93 94 95 96 97 98 99
HDA, ZKRZ-Zh, kutija 473, 37497-37537. Kai, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, 272. HDA, ZKRZ-Zh, kutija 473, 37497-37537. Kai, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, 275. Kai, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, 276-277. Kai, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, 278. Iskaz paroh Jovan auli (Medinci).
Crkva Pohoda Blaene Djevice Marije koju je vjerojatno podigao Ivani Korvin u 15. stoljeu, sagraena je kao jednobrodna, kasnogotika crkva s izduenim poligonalnim svetitem i potpornjima. Uza svetite je bio prislonjen zvonik pod kojim se nalazila sakristija, a na suprotnoj strani, uz brod, su tri kapele. Graevina je imala niz zanimljivih arhitektonskih detalja: visok trijumfalni luk, bogato profilirane doprozornike, fragmente tankih rebara svoda, kruni otvor bez rozete, a na glavnom proelju i velik gotiki portal s motivom prekrienih tapia. S vanjske strane crkve bio je ouvan niz konzola na kojima je poivao svod klaustra nekadanjeg franjevakog samostana poruenog jo za vrijeme ratova s Osmanlijama. O Voinu vidi u: Josip Lonarevi, Voin: mala monografija upe Voin i okolice, (Zagreb 1980); Voin: novi prilozi za povijesnu i kulturnu batinu, (Slatina 2006); Dragica uvak, Povijesna i kulturna batina Voina (Slatina 2000); Stanko Andri, Podgorje Papuka i Krndije u srednjem vijeku: prilozi za lokalnu povijest (prvi dio), Scrinia Slavonica, 8 (2008), 64-74.
100 Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Poegi, Konzervatorska podloga i sustav mjera zatite za prostorni plan ureenja opine Voin, (Poega 2007), 12; Andri, Podgorje Papuka i Krndije u srednjem vijeku: prilozi za lokalnu povijest (prvi dio), 96-99.
211
vih stotinjak godina vrlo dobro vidjeli ostaci srednjovjekovne crkve koja je oito bila posveena Svetima Kuzmi i Damjanu.
Zaklju ak Ovaj kratki pregled spomenika potpuno nestalih u 19. i 20. stoljeu na podruju zapadne Slavonije samo je poetak jednog znatno veeg istraivanja koje bi trebalo obuhvatiti znatno vei teritorij i daleko vei vremenski period (trebalo bi uvrstiti u zapadnu Slavoniju i periferna podruja, zone Poege i Orahovice). Pionirske radove obavili su ve arheolozi koji su rekognoscirali teren i napravili kataloge arheolokih lokaliteta.101 Sada slijedi posao koji bi trebali obaviti povjesniari (koji je dodue, u nekim dijelovima zapadne Slavonije ve zapoet)102 i povjesniari umjetnosti.103 Cjelokupno znanje o iezlim spomenicima u ovim krajevima do danas jo nije sabrano na jednom mjestu. Literatura nije preobimna, ali je ponekad teko dostupna. Kataloko popisivanje nestalih spomenika omoguit e dobar uvid i u povijesnu sliku prostora zapadne Slavonije u proteklim razdobljima. Nadajmo se da e barem danas postojei ostaci srednjovjekovnih spomenika kao i pravoslavni hramovi i katolike crkve izbjei sudbinu ovdje opisanih objekata.104
Kornelija Minichreiter, Kataloki popis arheolokih nalazita Slavonije i Baranje (neobjavljeno).

102 Kao dobar primjer navodim lanak Dijane Vukievi-Samardija, Tragovi srednjovjekovnih spomenika Slatine i okolice u: Slatina 1297. 1997., (Slatina 1999), 111-128.
101
Institut za povijest umjetnosti dosad je izdao etiri monografije o umjetnikoj batini na odreenom prostoru. Objavljene su knjige o Koprivnici, podruju Krievaca i Ludbrega te o Krapinsko-zagorskoj upaniji. Takva djela su znatan pomak u istraivanjima kulturno-umjetnikih spomenika odreene regije.
104 Postoji vrlo velika opasnost da se pojedini objekti na ovome podruju uskoro dokraja urue ako se ne poduzmu radovi zatite. Ovdje ih navodim: parohijalni hram Svetoga velikomuenika Georgija u Malom Grevcu (Grubino Polje), parohijalni hram Svetoga Pantelejmona u Tornju (Pakrac), parohijalni hram Svete Paraskeve u Kukunjevcu (Pakrac), parohijalni hram Svetoga velikomuenika Dimitrija u Batinjanima (Pakrac), parohijalni hram Svetoga Arhanela Gavrila u Gornjoj Subockoj (Pakrac), ruevine gotike crkve u Dragoviu (Pakrac), ruevine srednjovjekovnog grada eljnjaka kod Siraa (Daruvar), grobljanski filijalni hram Svetoga Nikole kod manastira Pakra (Daruvar), filijalni hram Svete Ane u Donjem Rajiu (Novska), parohijalni hram Svetog Teodora Tirona u Lovskoj (Novska), parohijalni hram Svetog Ilije u Jasenau (Virovitica) i parohijalni hram Vaznesenja Hristova u Smudama (Slatina).
103
212
Podruje
Popis nabrojenih nestalih objekata Srednji vijek: Sopje (Turski grad), Mikleu (Turski grad), Medinci (Turski grad), Kuzma (Zidina) Sakralna arhitektura: pravoslavne crkve (Dobrovi, Medinci, Slatina, Nova Bukovica, Voin), katolike crkve (Voin) Srednji vijek: Virovitica (Wasserburg), Golo Brdo (Turski grad), pii Bukovica Sakralna arhitektura: pravoslavne crkve (Gaite, Dijelka, Zrinj Lukaki, Gradina, lebina) Srednji vijek: Sokolovac, Daruvarski Brestovac, Konanica, Otkopi, Duhovi (Obrov grad), Blagorodovac, Trojeglava (Turski grad), Bijela (Mali zid), Bijela (benediktinska opatija), Gornji Borki (Turska kula ili Gubavo brdo), Gornji Daruvar (Brdo ili Grad), Daruvar (Dimikovina), Daruvar (Kajtazovac), Petrov vrh, Gornji Sreani (Zidine) Sakralna arhitektura: pravoslavne crkve (Sira)
Slatina
Virovitica
Daruvar
Pakrac
Srednji vijek : Pakrac (utvrda) Sakralna arhitektura: pravoslavne crkve (Buje); katolike crkve (panovica, Donji agli, Dobrovac) Srednji vijek: Pavlovac (Kolo), Veliki Grevac, Veliki Zdenci Sakralna arhitektura: pravoslavne crkve (Rastovac, Raenica, Velika Dapevica, Veliki Zdenci) Srednji vijek: Novska (Orei grad), Novska (Turski grad), Popovac (Subocki grad), Jablanac, Jasenovac (Palanka), Kraljeva Velika (Grad kralja Matijaa) Sakralna arhitektura: pravoslavne crkve (Paklenica, Novska, Jasenovac, Jablanac, Raji); katolike crkve (Raji, Borovac, Rodanik, Voarica) Srednji vijek: Gornji Bogievci (Bedem), Podvrko, Cerrnika agovina (ag), Cernika agovina (Ilirski grad)
Grubino Polje
Novska
Nova Gradika
Sakralna arhitektura: pravoslavne crkve (Bodegraj, Nova Gradika, Okuani, Staro Petrovo Selo, Davor, Vrbovljani, Stara Gradika, Benkovac, umetlica, ovac); katolike crkve (Gornji Bogievci, Okuani, Novi Varo, Stara Gradika).
213
Valvazorov crte Virovitice iz 1684.
Ranosrednjovjekovna utvrda ag (naziru se samo ostaci okrugle kule).
214
Pogled na tvravski kompleks s katolikom crkvom u Staroj Gradiki (snimljeno izmeu dvaju svjetskih ratova).
Nova Gradika, pravoslavna crkva Svete Trojice prije ruenja u Drugom svjetskom ratu (1941).
215
Donja Raenica, pravoslavna crkva Uspenja Presvete Bogorodice.
Donja Raenica, ikonostas (moler Trifon, 1798).
216
Rastovac, pravoslavna crkva Sv. Mitra.
217
Jablanac, toranj pravoslavne crkve, 1966.
Sira, pravoslavna crkva prije 1930.
218
Veliki Zdenci, pravoslavna crkva asnoga Krsta
Gornji Bogievci, katolika upna crkva Svetog Duha, potpuno razorena 1991.
219
Rodanik, mjesto sruene katolike crkve
220
Summary THE ARCHITECTURAL HERITAGE OF WESTERN SLAVONIA VANISHED IN THE 19TH AND 20TH CENTURY The author of the paper discusses medieval and early modern edifices in Western Slavonia (the territory of former municipalities Podravska Slatina, Virovitica, Grubino Polje, Daruvar, Novska, Nova Gradika, and Pakrac) that have completely vanished. The introduction provides a short overview of the borders of Western Slavonia and the papers methodology, followed by an individual analysis of each of the aforementioned zones, with a list of individual edifices that disappeared in the 19th and 20th century. The focus is on medieval forts and Catholic and Orthodox churches. Architectural heritage vanished due to wars and negligence of the local population. The paper is based on verbal statements from the local population, field research, and study of topographic maps, literature, archival materials, and materials held by the conservation boards in Sisak, Bjelovar, Poega, and Zagreb. This short overview of monuments in Western Slavonia that completely vanished in the 19th and 20th century is only the beginning of a much more comprehensive research that is supposed to encompass a far broader territory and a far longer time period (peripheral areas the Poega and Orahovica zones should be included in Western Slavonia). Archeologists have already completed the pioneer tasks, reconnoitering the field and cataloguing archeological localities. Now it is up to historians (whose work has already been started in some parts of Western Slavonia) and arts historians to do their part of the work. The complete knowledge about vanished monuments in these parts has still not been collected in one place. The literature is not too abundant and is sometimes hard to access. The cataloguing of vanished monuments is going to provide a good historical insight into Western Slavonia throughout past periods. Let us hope that the existing remains of medieval monuments and Orthodox temples and Catholic churches will avoid the fate of the edifices described in this paper. (Saetak prevela: Ana Levak Sabolovi) Key words: Western Slavonia, Middle Ages, Catholic churches, Orthodox churches, castles, Novska, Nova Gradika, Pakrac, Daruvar, Grubino Polje, Virovitica, Slatina.
221
Drutvo i politika u 19. i 20. stolje u

Ivan ica Markovi
(U iteljski fakultet, Sveu ilite u Osijeku)
PODJELA I RASPAD KUNIH ZADRUGA U SLAVONIJI U 19. STOLJEU

UDK 334.73(497.5 Slavonija)"18" Pregledni rad Primljeno: 12. veljae 2009. U radu autorica objanjava podrijetlo i razvoj kunih zadruga na hrvatskom prostoru, te pokuava dati odgovor na pitanje koji su sve uzroci raspada kunih zadruga tijekom 19. stoljea. Rad se zasniva na usporeivanju zakonskih akata o kunim zadrugama s drutveno-ekonomskim procesima koji su zahvatili hrvatsko i slavonsko selo u 19. stoljeu. Kljune rijei: Slavonija, Vojna krajina, kune zadruge, obiajno pravo, 19. stoljee.
Kune zadruge su ivotne, radne, proizvodne, potroake i vlasnike zajednice vie ljudi raznih narataja i to uglavnom roaka koji ive na jednoj potkunici, u istoj kui i uz jedno ognjite u zajednikom gospodarstvu i pod upravom savjeta zadruge, koji ine svi odrasli lanovi koji biraju kuedomaina-starjeinu kao upravitelja zajednice prema unutra i predstavnika prema van.1 lanovima zadruge smatraju se sve osobe koje su u njoj roene, udane, prienjene, primljene uz ugovor ili preutni pristanak ostalih lanova, odreene od vlastelina ili prekomandirane od krajike uprave. U pravilu svaka osoba koja nakon esnaeste godine ivota najmanje deset godina ivi u zadruzi postaje njezinim punopravnim lanom s izuzetkom sluga, koje mogu cijeli ivot sluiti, a da ne postignu ta prava.2
1 2
Hrvatski dravni arhiv Zagreb, fond Babogredske satnije, Knjiga zapovijedi za 1919. Dragutin Pavlievi, Hrvatske kune zadruge I (do 1881), Zagreb, 1989, 84.

Filip Škiljan BASTINa SLAVONIJE

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Filip Škiljan BASTINa SLAVONIJE

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

scrinia slavonica 9 (2009), 183-220.

GRADITELJSKA BATINA ZAPADNE SLAVONIJE NESTALA U 19. I 20. STOLJEU

Usmene izjave stanovnitva Donjeg Rajia, Paklenice i Jasenovca.

F. kiljan: Graditeljska batina zapadne ...

scrinia slavonica 9 (2009), 181-220.

F. kiljan: Graditeljska batina zapadne ...

scrinia slavonica 9 (2009), 181-220.

F. kiljan: Graditeljska batina zapadne ...

Iskaz Nikola Stojsavljevi (Zrinj Lukaki).

scrinia slavonica 9 (2009), 181-220.

F. kiljan: Graditeljska batina zapadne ...

scrinia slavonica 9 (2009), 181-220.

Szabo, Prilozi za povijesnu topografiju poeke upanije, 6.

F. kiljan: Graditeljska batina zapadne ...

scrinia slavonica 9 (2009), 181-220.

F. kiljan: Graditeljska batina zapadne ...

scrinia slavonica 9 (2009), 181-220.

Citat je preuzet iz: Szabo, Prilozi za povijesnu topografiju poeke upanije, 7.

F. kiljan: Graditeljska batina zapadne ...

scrinia slavonica 9 (2009), 181-220.

Ranjena crkva u Hrvatskoj, Unitavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj 1991. 1995,

Kempf, Oko Psunja, 25.

F. kiljan: Graditeljska batina zapadne ...

scrinia slavonica 9 (2009), 181-220.

F. kiljan: Graditeljska batina zapadne ...

scrinia slavonica 9 (2009), 181-220.

F. kiljan: Graditeljska batina zapadne ...

scrinia slavonica 9 (2009), 181-220.

F. kiljan: Graditeljska batina zapadne ...

scrinia slavonica 9 (2009), 181-220.

F. kiljan: Graditeljska batina zapadne ...

Troan, Arheoloka topografija opine Nova Gradika, 130.

scrinia slavonica 9 (2009), 181-220.

F. kiljan: Graditeljska batina zapadne ...

scrinia slavonica 9 (2009), 181-220.

Kai, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, 268.

F. kiljan: Graditeljska batina zapadne ...

scrinia slavonica 9 (2009), 181-220.

Kornelija Minichreiter, Kataloki popis arheolokih nalazita Slavonije i Baranje (neobjavljeno).

F. kiljan: Graditeljska batina zapadne ...

scrinia slavonica 9 (2009), 181-220.

Valvazorov crte Virovitice iz 1684.

Ranosrednjovjekovna utvrda ag (naziru se samo ostaci okrugle kule).

F. kiljan: Graditeljska batina zapadne ...

scrinia slavonica 9 (2009), 181-220.

Donja Raenica, pravoslavna crkva Uspenja Presvete Bogorodice.

Donja Raenica, ikonostas (moler Trifon, 1798).

F. kiljan: Graditeljska batina zapadne ...

Rastovac, pravoslavna crkva Sv. Mitra.

scrinia slavonica 9 (2009), 181-220.

Jablanac, toranj pravoslavne crkve, 1966.

Sira, pravoslavna crkva prije 1930.

F. kiljan: Graditeljska batina zapadne ...

Veliki Zdenci, pravoslavna crkva asnoga Krsta

scrinia slavonica 9 (2009), 181-220.

Rodanik, mjesto sruene katolike crkve

F. kiljan: Graditeljska batina zapadne ...

scrinia slavonica 9 (2009), 221-231.

Drutvo i politika u 19. i 20. stolje u

PODJELA I RASPAD KUNIH ZADRUGA U SLAVONIJI U 19. STOLJEU

You might also like