You are on page 1of 17

Predrag Palavestra

Osam vekova srpske knjievnosti


Obeleavanjem 800 godina od osnivanja srpskog manastira Hilandara u Svetoj Gori 1998, zaokruie se i punih osam vekova postojanja i zraenja srpske knjievnosti. Od kraja XII veka, kada su nastala njena prva pisana dela, srpska knjievnost ostvarila je raskonu riznicu duha koja sadri mnoge temeljne vrednosti celokupne junoslovenske kulture i civilizacije. Meu glavnim snagama koje su uticale na karakter junoslovenske (jugoslovenske) civilizacije, znatnim svojim delom uestvovala je i srpska knjievnost. Pokretake snage srpske knjievnosti, koja je krajem XIX i poetkom XX veka brzo stasala na patrijarhalnoj kulturi i sazrela u Vukovom jeziku, na najviem stupnju ideja bile su usmerene ka promenama kulturnih modela. Bile su vezane za irenje i osmiljavanje postignutih sloboda, za preobraaj nasleenog patrijarhalnog morala i za zdrava raslojavanja u graanskom drutvu, za raznovrsnost i pretapanje stilova i za, tada jo neprikosnoveno uzvienu, ideju jugoslovenskog ujedinjenja u slobodnu dravu. Dva velika carstva tursko i austrijsko koja su se u to doba raspadala, naeta, izmeu ostalog, i srpskom obnovom, zastupala su dva suprotna civilizacijska sistema: dinamiki industrijski kapitalizam u usponu i statiki istonjaki feudalizam u opadanju. Jugoslovenska inicijativa, za koju su tada bili naeni nauni i politiki motivi, bila je reenje izabrano u tamnom vilajetu. Voene idejama srpske revolucije iz 1804. godine, idejama slobode, prosveenosti i demokratije, srpska kultura i knjievnost postigle su u XIX veku zavidan, u evropskoj istoriji dotad nezabeleen duhovni preobraaj, silovit i dalekosean civilizacijski skok. Nepismena seljaka drava ustanika i hajduka za samo pedesetak godina, od Hatierifa do Ustava iz 1888, vratila je srpskom narodu njegov istorijski identitet, iznela pred Evropu njegovu junaku epiku i bogatu duhovnu tradiciju, obnovila svetosavski kult srednjovekovne drave i srpskog pravoslavlja, oistila, sredila i preporodila knjievni jezik na narodnim osnovama i irom otvorila svoje vidike prema svetu. Kroz srpsku kulturu duvali su svi moni vetrovi modernoga doba, od jetkog jakobinstva i tvrdog kartezijanstva, do otmenog salonskog artizma, slovenskog svetskog bola i neodlune filosofije beznaa i nitavila. Za kratko vreme, srpska kultura modernoga doba navikla se na ravnopravno postojanje oprenih tenji i ideologija. U njoj su u istom asu cvetale i herderovske postavke o duhu probuenog naroda i karbonarske zavere anarhista; dinastike svae i korumptivna birokratija uporedo s ideologijom liberalizma i socijalistikim programom marksista i bakunjinista, s trezvenim racionalizmom pozitivista i kritike naune svesti to je stajala na suprotnoj strani od sumornog idealizma romantiara i sanjara. Krajem XIX i poetkom XX veka, Srbija je bila jedina zemlja na svetu u kojoj je sam monarh bio tuma liberalnih ideja Dona Stjuarta Mila o slobodi. U jugoslovensku civilizaciju, o kojoj se i tada sanjalo, srpska knjievnost poela je da prilae sve vee i svetlije doprinose, izrasle iz srpskog preporoda. Iako se nije mogla osloboditi nedaa to e je i kasnije koiti u napretku kao to su nesigurnost i neverica, neprosveenost i nesloga, neistrajnost i nematina srpska kultura je preko knjievnosti unela u jugoslovenski kulturni krug nekoliko znaajnih oslonaca. Neke od tih ideja bile su opte ideje modernoga doba, ali je, pored njih, bilo i neto izvornih tekovina, kao i nekoliko inicijativa koje su pokazale ivost, gipkost i

otvorenost srpske duhovne kulture ak i za najneobinije pokrete u svetu ideja i stvaralakih nastojanja. Prodor radikalne urbane svesti u srpsku sredinu krajem XIX veka, kada je zapoelo zlatno doba moderne srpske knjievnosti, stvorio je raskol izmeu nasleene patrijarhalne i tek zaete graanske kulture, ali to odvajanje u srpskim duama nije izazvalo krizu. Bila je to samo prva moralna katarza jedne obnovljene kulture, koja se upravo kroz pribliavanje Evropi uspravljala na noge i koja je realistiko iskustvo i naune tekovine pozitivizma znala da iskoristi za preporoaj tradicionalne kulture, za obnovu nacionalne svesti i za izgradnju nove filosofije pregalatva, slube i odricanja. Neka zraenja tadanje srpske kulture prenela su se i izvan granica Srbije. U svim krajevima naseljenim srpskim ivljem upaljene su nove vatre nacionalnog samospoznanja. Time je srpski kulturni prostor dobio u irini i postao izvor optih jugoslovenskih tenji i oekivanja. Novi Sad i Mostar, iako jo u sklopu tue i neprijateljske drave, takmiili su se za naziv "srpske Atine". Sarajevo, Cetinje, Zagreb, Dubrovnik, Banja Luka, Zadar, Split i ibenik bili su vani srpski kulturni centri, iva sredita knjievnoga rada u kojima su delovali najbolji srpski pisci i izdavane znamenite srpske knjige i asopisi. Jedinstvena srpska knjievnost imala je otvorena vrata za sve preduzimljive, uporne i dobrohotne kulturne poslenike, uitelje i novinare, pisce i svetenike iz svih pokrajina gde su iveli Srbi. Ni u kritici ni u istoriji knjievnosti nisu postojale nikakve razlike izmeu regionalne i matine srpske knjievnosti. Srpski kulturni prostor, koji je uokviren u preporodno doba srpske knjievnosti, obuhvatao je i velike centre i zabaenu periferiju. Iz njega su na svim stranama zraile iste ideje nacionalnog samopouzdanja, kulturne obnove, prosveenog realizma i upornog kulturnog rada. Objedinjujua misao veine srpskih pisaca bila je misao o slobodi. Srpska knjievnost je tu ideju od ranije imala u samom jezgru svoga izraza i svoje imaginacije, jer je vizija slobode bila glavna pokretaka snaga svekolike srpske duhovnosti nakon propasti carstva i Despotovine. U romantizmu, posle srpske revolucije, ideja slobode postala je vodei motiv okupljanja i buenja nacije, ali je tek u moderno doba slobodarska misao dobila svoju punou i irinu, postavi neka vrsta zajednikog nazivnika za celokupnu srpsku knjievnost. Misao o slobodi je glavni znak raspoznavanja koliko je neko delo uraslo u tkivo srpske duhovne kulture. Sam jezik te kulture bio je najosetljiviji na zvuk slobode. Kroz knjievnost, lienu osvetnike mrnje i odmazde, sloboda se uzdizala, slavila i branila kao svetla i sveobjedinjavajua misao-vodilja, kao prkosno naelo otpora protiv svake nepravde. Iz srpske knjievnosti moe se nauiti sta u srpskom narodu vredi sloboda sloboda malog oveka pred monikom i golemaem, sloboda iskonskog ljudskog nagona za sreom, sloboda udnje za idealnim i boanskim pravom oveka na malo slobodna daha. U svim traginim trenucima velikih iskuenja, srpski pisci i kritiari bili su po pravilu veliki duhovni predvodnici nacije. Jedni su smatrani uiteljima energije, drugi uiteljima stila i vaspitaima ukusa. Mnogi su prednjaili u politikim, drutvenim i nacionalnim poduhvatima i bili stvarni ideolozi gotovo svih velikih pokreta na slovenskom jugu. Borbenost, dinamizam, odanost ideji i spremnost na linu rtvu bili su odlike velikog broja srpskih pisaca i intelektualaca, koji su nauili da ive od prkosa, pod prismotrom, sa zabranama, pretnjama i progonima, na drutvenoj ivici, ponekad van zakona, naviknuti na tamnice, stratita, ratove, bolesti, siromatvo, zaborav i neprekidna odricanja. Kad bi se u nasem veku nainio neki popis smrti srpskih pisaca, dobila bi se jedna neverovatna enciklopedija ljudske patnje. Te gorke smrti srpskih knjievnika na vealima, od noa, pred streljakim strojem, u tamnicama, pod mukama, u

mreama za ludake, u bitkama, zasedama, jamama, istragama i zaverama, i same su tragian doprinos srpske knjievnosti jugoslovenskoj civilizaciji. Tragizam srpske knjievnosti, iji pravi koreni seu duboko u mitsko naslee Balkana, do helenskih i vizantijskih temelja, u izvesnom smislu razliit je od tragine misli u novijoj evropskoj knjievnosti. Tamo prevladava ideja otuenja izmeu prometejskog prkosa i sizifovskog oajanja, a ovde tragina svest ima ontoloko znaenje: misao o smrti ne vodi u beznadenost i nitavilo, nego nadvladava prolaznost, ui istrajavanju i u krajnjem ishodu prua utehu u nekoj drugoj, nadistorijskoj stvarnosti. Tragini herojski optimizam, preuzet iz narodne epike i kosovskog zaveta, u modernoj srpskoj knjievnosti prilagoen je moralnom naelu volje da se istraje i na strasnom mestu. Upravo zato, srpska knjievnost u junoslovenskoj civilizaciji slui kao uzor za oivotvorenje delatnih ideja istorije, kao primer za podizanje i odravanje duhovne i moralne energije nacije. * Uprkos velikim i estim istorijskim potresima na Balkanu, mnogim ratovima i promenama vlasti, pa ak i dalekosenim sudarima monih civilizacija koji su se odigravali na tome prostoru, u toku punih osam vekova srpska knjievnost odrala je stalan rast i neprekinut stvaralaki kontinuitet. U svome dugom trajanju doivela je nekoliko snanih i plodnih stvaralakih uzleta. Oni su za kratko vreme mnotvom vrednih dela nadoknadili povremene zastoje izazvane ratovima, istorijskim nedaama i raznovrsnim stradanjima naroda izloenog brojnim patnjama a esto i unitenju. Prvi svoj procvat srpska knjievnost imala je ve u srednjem veku, kada se ceo jugoistok Evrope nalazio pod zraenjem Vizantije i bogate istono-mediteranske pravoslavne civilizacije. Prvi izvorni knjievni spomenici, napisani na tlu srpskih zemalja, oslanjali su se na dve snane i ouvane balkanske knjievne tradicije na naslee grke hrianske pismenosti, verskih spisa, teolokih, pravnih i istorijskih dela vizantijskih svetenika i pisaca, a sa druge strane na raskonu i u narodu ivu i prisutnu folklornu tradiciju, iji su stvaralaki, duhovni i umetniki koreni zadirali duboko u mitsko naslee drevnih balkanskih naroda. Sava Nemanji (1175-1235), prvi srpski arhiepiskop i knjievnik, kao mlad isposnik u Svetoj Gori 1199. godine napisao je znameniti Hilandarski tipik po uzoru na sline duhovne propise grkih manastira, ali je u njega ugradio kratko itije sv. Simeuna zasnivajui jednovremeno i svetaki i dravniki kult svoga oca, rakog velikog upana Stevana Nemanje. Letopis popa Dukljanina, pisan na latinskom jeziku u Baru kao seditu nadbiskupije u drugoj polovini XII veka, proet je ivom slovenskom tradicijom usmenih narodnih legendi i predanja koja su u nekom starijem, izgubljenom spisu bila zabeleena u XI veku. Meu njima se nalazi i tuna legenda o Vladimiru i Kosari, o ljubavi dukljanskog kneza Jovana Vladimira (997-1016) i navodne keri "bugarskog" cara Samuila. Najznaajniji spomenik stare srpske pismenosti Miroslavljevo jevanelje, pisan lepo srezanim irilskim slovima oko 1185. godine za Nemanjinog brata, humskog kneza Miroslava, potekao je najverovatnije iz neke dobro uhodane i razvijene kaligrafske prepisivake skole sa vidnim odlikama posebne srpske ortografije i jasnim tragovima sveeg narodnog govora. Tokom trajanja srednjovekovne srpske drave XII-XV veka, knjievni rad bio je u stalnom usponu. Pored crkvenih i verskih knjiga, pounih i kanonskih uputa, itija svetaca, biografija, povelja, slubi, molitava i pohvala kakva je znamenita, reita i raskono uraena Pohvala knezu Lazaru monahinje Jefimije iz 1402. godine meu Srbima se prevode i itaju podjednako i hagiografske i svetovne knjige iz vizantijske i zapadne knjievnosti: Roman o Aleksandru

Velikom (Srpska Aleksandrida), Roman o Troji, Povest o Tristanu i Izoldi, legende o Lanselotu i Bovu od Antone kao i druga popularna dela. Tragovi te oigledno dobro poznate lektire uli su i u narodna predanja i sauvali se sve do Vukovih zapisa u XIX veku. Najbolji primer takvog produenog ivota pisane rei i njenog dugog trajanja u narodnim umotvorinama nalazi se u narodnim priama i pesmama gde su ostali vidljivi tragovi starih srednjovekovnih apokrifa i jeretikih knjiga poput Obilaenja Bogorodice po mukama u pesmi "Ognjena Marija u paklu". U proznim delima monaha Teodosija Hilandarca iz XIII veka (itije sv. Save i itije Petra Korikog) mogu se nai izvanredni primeri visokog pripovedakog stila stare srpske knjievnosti sa ivim odlikama razvijenog biografskog romana. Teodosijevi opisi i kazivako majstorstvo po slikovitosti, matovitosti, lakoi pripovedanja i ivotnoj uverljivosti nimalo ne zaostaju za najboljim stranicama evropske proze onoga doba. Slinu sveinu i privlanost imalo je, takoe, i itije despota Stefana Lazarevia iz pera Konstantina Filosofa iz XIV veka sa ivim odlikama romansirane hronike u koju se mogu ukljuiti i Janiareve uspomene Konstantina Mihailovia iz Ostrovice kod Novog Brda. Kao ratnik despota ura Brankovia, Mihailovi je 1455. godine pao u tursko ropstvo, postao janiar i u vojsci Mehmeda II Osvajaa ratovao po Bosni i Ugarskoj, dok potkraj XVI veka nije umro kao prebeg pod zatitom ugarskih i poljskih vladara, kojima je, kao svedoanstvo o Turcima, namenio svoje uspomene. U slinim spisima drugih srpskih pisaca srednjega veka nalazi se takoe mnotvo podataka o stalnom prisustvu i trajanju jake usmene narodne knjievnosti meu Srbima. Ta usmena tradicija ivela je naporedo sa pisanom, crkvenom i svetovnom knjigom, da bi u vreme ropstva pod Turcima odrala neugaenom stvaralaku snagu umetnike rei u narodu. U prostoru izmeu stare i nove srpske knjievnosti narodno usmeno stvaralatvo izraslo je na raznovrsnom, iroko rasutom, drevnom mitskom i folklornom nasleu, na kome se najveim delom odrala svekolika duhovnost izvorne patrijarhalne kulture srpskog naroda. Iskonski i veiti pratilac uspona i kretanja ljudskog roda, najsadrajniji i najpresudniji inilac u razvoju duhovnog sveta oveka, narodno stvaralatvo upilo je u sebe ogromno misaono i tvorako iskustvo sveta, sve ono to se u kolektivnoj svesti i podsvesti naroda taloilo due od pamtiveka. Neutvrdive i neuhvatljive starosti, usmeno narodno stvaralatvo bilo je prvi oblik iskustvenog dijaloga oveka sa njegovim prirodnim okruenjem i najbliim sabesednicima. Bio je to korak od igre i obreda ka tananoj duhovnoj komunikaciji na najviem nivou svesti, stvaranje i oblikovanje nove, nestvarne stvarnosti koja pored postojeeg pojavnog sveta stvara i novi, nepostojei a ipak stvarni svet apstrakcije, maste, ideja, izmiljenih slika i neverovatnih zbivanja gde je sve moguno i sve istinito jer je sve stvoreno po ljudskoj meri iz istog oveijeg uma. Obuhvatajui u sebi nanose prastarih vremena i kultura, i to sa prostora mnogo sirih od svoje ue balkanske postojbine, srpska narodna knjievnost kao deo slovenskog i balkanskog folklora postojala je zasigurno jo pre prvih pomena u srednjem veku. Sa dosta osnova pretpostavlja se da je deo starog Barskog rodoslova (Letopisa popa Dukljanina) iz XII veka, u stvari mlaa prerada jednog jo starijeg latinskog spisa nastalog u Zeti ili na junom Primorju jo u XI veku pod naslovom Kraljevstvo Slovena (Regnum Sclavorum). Sluti se da je taj spis mogao nastati prema modelu evropskih srednjovekovnih vitekih spevova o Rolandu, Nibelunzima ili ruskom Slovu o polku Igorovom i da se poslednji trag toga epa zadrao u ve pomenutoj legendi o Vladimiru i Kosari. Posredna svedoenja o starini i prisustvu narodnih pesama razbacana su uzgredno po mnogim delima srpskih srednjovekovnih knjievnika, kao i u zapisima raznih putopisaca onoga doba. Najstariji siguran zapis potie iz 1497. godine. Pronaen je u jednom italijanskom spevu i sadri deo srpske narodne pesme dugoga stiha (bugartice) o stvarnom dogaaju vezanom za Smederevo 1448. godine. Neto kasnije, lirske narodne pesme beleili su dubrovaki i dalmatinski pisci. Prvu izvornu narodnu pesmu o Marko Kraljeviu zapisao je i 1568. godine

objavio Hvaranin Petar Hektorovi u svome znamenitom spevu Ribanje i ribarsko prigovaranje. Bogatu grau sadri i obimni Erlangenski rukopis s poetka XVIII veka. Pravu svetsku slavu stekao je zapis Alberta Fortisa iz dela Putovanje po Dalmaciji (1774), odakle su poznatu baladu o Hasanaginici preuzeli i preveli najvei evropski pesnici onoga doba, meu njima prvi Johan Volfgang Gete. Duhovno bogatstvo i stvaralaka raznovrsnost usmene knjievnosti ogledaju se podjednako i u prozi i u poeziji. U bajkama, koje ine preteniji deo proznog usmenog stvaralatva, rascvetala se bujna narodna mata, folklorna fantastika, svet natprirodnih sila i udesnih zbivanja kroz kakav se uvek prelama zamreni i neuhvatljivi odnos oveka prema njegovom spoljanjem okruenju. Pored pounih pria, legendi, predanja, novela, aljivih pripovedaka, skaski, anegdota i pria o ivotinjama, posebnu vrstu proznog narodnog kazivanja ine poslovice, zagonetke i pitalice gde je, najee u svega nekoliko skladnih rei, saeto veliko ivotno iskustvo, britka narodna mudrost i trezveno moralno oseanje pravde, istine i greha. U narodnoj poeziji podela se vrsi na enske (lirske) i junake (epske) pesme. One se u mnogim svojim odlikama neposredno vezuju za prozno usmeno stvaralatvo, gde se takoe neki anrovi smatraju vise "enskim" a drugi vise pripisuju "mukom" nainu miljenja i poimanja sveta. Lirske pesme, vezane za obredne radnje i obiaje (svatovske, ljubavne, etelake, koledarske, dodolske i kraljike pesme, uspavanke, tubalice i druge, po pravilu sa tragovima starih paganskih rituala), ouvale su obilje etnografske grae izvanredno znaajne za upoznavanje duhovne kulture i narodne tradicije. Lirsko-epske pesme i balade, esto sa naglaenom moralistikom i pounom sadrinom i traginim raspletom, ine prelaz od enske narodne poezije ka junakoj epici. One otkrivaju i neke od najdubljih slojeva potisnutog narodnog pamenja i zapretanog pesnikog govora. Epske narodne pesme, po kojima se srpska usmena knjievnost nasla u samim vrhovima svetske poezije, uporedo sa najveim spevovima svih vremena, sauvane su ponajvie iz doba robovanja pod Turcima, mada se u narodu neguju od starine i po ustaljenom obiaju prenose od jednog narataja na drugi. Starije pesme bile su "pesme dugog stiha" (bugartice), koje je kasnije potisnula deseteraka guslarska narodna epika proeta jakim istorijskim pamenjem i izrazitim nacionalnim oseanjem, vrstim moralnim merilima i visokim oveanskim idealima. Zapisana uglavnom u XIX veku od dobrih guslara-pevaa meu kojima su neki bili pravi majstori epskog kazivanja i sjajni knjievni talenti velike izraajne moi i razvijenog smisla za doaravanje i oblikovanje sadrine srpska narodna junaka epika u najteim danima neizvesnosti dopunjavala je, a ponekad i nadoknaivala, posustali i zaustavljeni knjievni rad i tako, u dobroj meri, ouvala duhovnu i umetniku tradiciju narodnog govora. Izloen velikim ivotnim nevoljama i traginim iskuenjima istorije, narod je kroz svoju epiku odnegovao, podigao i razvio misaonu i tvoraku snagu svoga jezika, produhovio ga, odrao i osposobio za velike stvaralake poduhvate. Obezbedio mu je gipkost, lepotu, irinu znaenja i raskos oblika, zvunost, ritam i neiscrpne mogunosti preobraavanja. Podstaknuo mu je ivotodavnu i gotovo udesnu sposobnost samoproiavanja i obnavljanja kako bi jezik svagda bio i ostao glavna odlika nacionalne kulture. U narodnoj pesmi srpski jezik je sazreo, uobliio se i otvorio za najvie duhovne poduhvate i tako postao osnovni nosilac i izraz kulturnog identiteta. Prema istorijskom sadraju, srpska narodna epika grupisana je u vee celine. One nisu povezane spoljanjim okvirom po uzoru na klasine epove drugih naroda, poput Ilijade, Odiseje ili Mahabharate. Jedinstvo srpske junake epike odrava se iznutra, kroz duhovne, moralne i istorijske sadraje, a tek uzgred kroz spoljanju formu i tematsku srodnost raznih ciklusa kao

to su kosovski ciklus, pesme o Kraljeviu Marku, pesme o ratovanju s Turcima, o hajducima i uskocima, ili o vojevanju za slobodu u srpskom ustanku. Neki od tih ciklusa, na primer kosovski ili ciklus Kraljevia Marka, tematski su vre vezani, bilo idejom poraza i rtve, bilo linou glavnog junaka, mada se i u njima prave vrednosti ipak izotravaju izvan tematskih okvira, u jedinstvenoj poetici, pesnikom izrazu i umetnikom postupku tj. u onome to se kroz mreu stihova nasluuje i osea iza teksta, kao duhovno jedinstvo i celovit moralni stav prema ivotu i istoriji. To svojstvo vidi se i u nekim pesnikim delima koja su nastala na temeljima epske tradicije i usmenog pesnitva, kao to su Gorski vijenac Petra II Petrovia Njegoa ili, u novije vreme, poeme Matije Bekovia. Sistematsko beleenje srpskih narodnih umotvorina zapoeo je na poetku XIX veka Vuk Stefanovi Karadi (1787-1864), zaetnik nove srpske knjievnosti i zakonodavac srpskog knjievnog jezika. Na podsticaj prijatelja iz Bea, Vuk je 1814. godine izdao prvu Malu prostonarodnu slaveno-serbsku pjesnaricu i uz nju, iste 1814. godine, prvu srpsku gramatiku Pismenicu serbskoga jezika. Ohrabren uspehom i povoljnim prijemom prve Pjesnarice, ve naredne 1815. godine on je objavio i drugu Narodnu srbsku pjesnaricu, da bi neto kasnije u Lajpcigu (1823/24) tampao novo proireno izdanje, kasnije dopunjavano mnogim pesmama to ih je do kraja ivota skupljao putujui esto po Srbiji, Vojvodini, Crnoj Gori i Dalmaciji. Pored nekoliko knjiga pesama i mnotva neobjavljenih zapisa koji su ostali u rukopisu, Vuk je objavio i Narodne srpske pripovijetke (1821), Srpske narodne poslovice (1836), Kovei za istoriju, jezik i obiaje Srba sva tri zakona (1849), obimnu etnografsku grau ivot i obiaji naroda srpskoga (1867) i O Crnoj Gori, kao i nekoliko svezaka knjievnog kalendara Danica, te istorijske radove o Milou Obrenoviu, o Karaorevom Praviteljstvujuem Sovjetu i o voama Prvog srpskog ustanka. Trajan i neprocenjiv doprinos srpskoj kulturi i pismenosti, Vuk Karadi je dao svojom reformom knjievnoga jezika. Prihvatajui napore to su ih na negovanju narodnog jezika u knjievnosti jo pre njega inili drugi srpski prosvetitelji posebno osniva beogradske Velike skole Dositej Obradovi (1739-1811) Vuk je srpski jezik vratio izvorima narodnog govora, uveo fonetsku ortografiju i ustanovio kljuno naelo srpske jezike kulture: "Pii kao to govori, a itaj kao to je napisano". Pored gramatike i uvoenja nove azbuke, Vuk je 1818. godine sainio prvi Srpski rjenik, ije je drugo izdanje iz 1852. godine umesto prvobitnih 26000 ve imalo blizu 50000 rei sa osnovom preuzetom iz tokavskog hercegovakog dijalekta. Narodni govor Vuk je najbolje primenio u svome prevodu Novog zavjeta (1847). Uprkos otporima crkvenih vlasti i nekih knjievnih krugova, Vukova jezika reforma bila je najpre prihvaena od Vukovih pomagaa i saradnika, a potom i u narodu. Meu Vukovim saradnicima najznaajniji lingvistiki doprinos jezikoj reformi dao je ura Danii (1825-1882), pisac Rata za srpski jezik i pravopis (1847), prevodilac Starog zavjeta u Svetom pismu, jedan od osnivaa "Drutva srpske slovesnosti" i zaetnik velikog Rjenika hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU. Kao izrazit kulturni pregalac XIX veka i sledbenik romantinih herderovskih uenja o izvornoj snazi narodnog duha, Vuk Karadi nije bio samo knjievni radnik i reformator jezika. Bio je takoe i tvorac srpske demokratske tradicije, ideolog i uitelj mlade srpske graanske inteligencije. Ta inteligencija uinila je odluujui korak u modernoj srpskoj istoriji i srpsko duhovno naslee vratila Evropi. Glavni plodovi Vukove knjievne reforme dozreli su tek u modernizmu, u novoj kulturi koja je izrasla na spasenom i osloboenom jeziku, sposobnom da izrazi i iznese nove sadraje misli, novu formu kulture i novu ideologiju drutvenog preporoda.

Tek kada su se slegle i ohladile vatre srpske romantiarske omladine, i kada je nova graanska svest shvatila vanost nacionalnog okupljanja, kulturnog identiteta i moralnog samopouzdanja, tek tada su u srpskoj knjievnosti, nauci i umetnosti zavladali vodei principi Vukove kulturne ideologije. To su bili: duh nacionalne obnove, zasnovan na narodnom jeziku i narodnoj tradiciji; istorijski kontinuitet moralne svesti, sauvane u filosofiji epskog predanja; naelo demokratizma, oslonjenog na iskustvo odricanja i samopomoi, na smisao i potrebu zajednikog rada za optu stvar. Ma koliko, dakle, izgledalo paradoksalno, Vukova jezika revolucija unapredila je meu Srbima ne samo svest o sopstvenom poreklu i duhovnom identitetu, nego i odnos prema demokratskoj instituciji javnosti, u kojoj se ta samosvest najbolje i najpotpunije ostvaruje. Slobodan jezik je forma slobodnog duha. Slobodan duh se u jeziku ne iskazuje kroz mutne i nejasne, zakuaste fraze, kroz uvrnute rei i razlivene reenice, kroz redukovan renik i ogoljena znaenja, kroz dvosmislen mandarinski govor, kome je svrha da skriva a ne da objanjava, i koji zapravo naruava i remeti komunikaciju umesto da je olakava i unapreuje. U osnovi jasan i jednostavan, pouzdan, savitljiv i prilagodljiv, Vukov jezik ivi i razvija se jedino u kretanju i dejstvu, u dijalogu koji otkriva nov jeziki kd i uvek iznova aktivira sve skrivene slojeve znaenja, sve zvune prelive i svu neverovatnu leksiku, morfoloku i sintaksiku skalu jezikih mogunosti. Vukova borba za narodni jezik bila je oblik borbe za dostojanstvo naroda koji tim jezikom govori, za slobodan duh koji se u tom jeziku ostvaruje. Kao svi pravi pregaoci u srpskoj kulturi i istoriji, Vuk Karadi je bio ovek velikoga huka i zamaha, nosilac duhovnog naela suprotnog tradicionalnoj svesti mirenja sa datim stanjem stvari, nepomeranja, trpljenja, promuurne pritvornosti i rajinske pokornosti. Statikom naelu mirovanja Vuk je, kao ovek prosveenosti, suprotstavio dinamiko naelo pokreta. Veliki sledbenik epohe prosveenosti, Vuk je bio pisac koji je reformu kulture shvatao i ostvarivao kao povratak u Evropu. Kao osnov moralne filosofije srpskog naroda i njegov nagonski otpor nasilju istorije, Vuk je istakao patrijarhalnu kulturu etikog kontinuiteta i traginog epskog optimizma, ouvanog u guslarskom predanju i zavetnim zakonima otaca. Tragizam srpske i balkanske istorije on se trudio da prevlada inom a ne trpljenjem, kulturnom akcijom i knjievnom reformom izvedenom po uzoru prosveene Evrope. Sve tri kobne nedae u srpskom narodu neprosveenost, nesigurnost i nematinu on je nameravao da ukloni otvaranjem prema Evropi i ukljuivanjem folklornog blaga balkanske kulture u evropski duhovni prostor. Kao to su, pre Vukove knjievne reforme, istanjenu vezu sa srednjovekovnim nasleem i pomalo klonuli kontinuitet srpske knjievnosti odravali pisci srpskoga baroka i klasicizma prelazei sve smelije sa vetakog slavenosrpskog jezika na obian i razumljivi govor naroda (Gavril Stefanovi Venclovi, Jovan Raji, Zaharija Orfelin, Lukijan Muicki), tako su i u Vukovo vreme ivo delovali pisci kratkotrajnog srpskog sentimentalizma i predromantizma. Najznaajnija pojava meu njima bio je Jovan Sterija Popovi (1806-1856), rani pretea srpskih realista i prvi istinski zaetnik srpskog pozorita i srpske komediografije. Iako je napisao vise istorijskih drama i jedan podsmeljivi roman, Sterija se najbolje ostvario kao pisac komedija (Laa i paralaa, Pokondirena tikva, Tvrdica ili Kir Janja, Rodoljupci), iji su jetki i vedri satiriki i kritiki tonovi sasvim odudarali od Sterijinih kasnih, sumornih i gorkih pesimistikih stihova iz zbirke Davorje.

Posle Vukove knjievne i jezike revolucije, srpska duhovna kultura nikada se vise nije odvojila od potrebe da se otvori prema Evropi i ukljui u tokove civilizovanog sveta. Sa Vukom je zapoela druga duhovna obnova srpske knjievnosti praena silovitim oslobaanjem stvaralake energije koja se u gotovo svim oblastima duhovne kulture viestruko preporodila na tek otkrivenim izvorima narodnoga jezika i narodnog stvaralatva. Najbolji dokazi toga preporoda u duhovima pisaca vide se po naglom usponu srpske knjievnosti Vukovoga doba, poev od lirske obnove srpskog stiha u Pesmama Branka Radievia (1847) i misaonog tragizma Njegoevog Gorskog vijenca (1847), pa do razbuktavanja knjievnih stilova i ideja kod Vukovih bliih ili daljih duhovnih potomaka. Najpre kod trezvenih srpskih realista, okrenutih istinskom ivotu i narodu, a potom i kod onih pisaca koji su, poput Laze Kostia, na vukovskom iskustvu ustanovili novu duhovnu vertikalu, podigli i preporodili tradicionalnu knjievnu misao i srpsku kulturu saobrazili merilima modernoga doba. Petar II Petrovi Njego (1813-1851) i Laza Kosti (1841-1910) osnaili su uzlete srpske knjievnosti ohrabrene Vukovom kulturnom reformom. Mada meusobno razliiti, drukijega porekla i vaspitanja i nejednakog duhovnog sklopa, oni su obojica utvrdili najvie standarde srpske knjievnosti XIX veka i, zajedno sa Vukom, promenili smer, izraz i karakter u jeziku tadanje srpske kulture. Njego je bio otelovljenje i najvia misaona i pesnika sublimacija epskog morala i mudrosti srpske deseterake knjievne tradicije. Po reima Ive Andria koji je u XX veku za srpsku knjievnost bio i znaio isto to i Njego u XIX stoleu pesnik Gorskog vijenca i Lue mikrokozma bio je izraz tragine svesti o zloj srei i istorijskom prokletstvu srpskog naroda na Balkanu, razdvojenog "krvavim zidom" civilizacija i baenog u neprekidnu meusobnu "borbu stihija". Veliki pesnik srpskog romantizma, Laza Kosti je povezao dva stolea srpske poezije doba romantiarskog zanosa i moderno vreme prkosnog individualizma. Gestom velikih modernih pesnika XX veka, on je ovekovu misiju uzdigao do apsolutnog naela kosmike harmonije. Kao da je arolijom donesena na poetak XX stolea, njegova pesma "Santa Maria della Salute" stoji na razmeu dve velike epohe srpskog pesnitva i spaja naslee prolosti sa oekivanjima budunosti. * Trei veliki procvat srpske knjievnosti posle poetnog uspona u srednjem veku i plodnog podsticaja dobijenog kroz otkrie narodnih umotvorina i kroz Vukovu kulturnu i jeziku reformu ostvario se u tzv. "zlatno doba" na kraju XIX i na poetku XX veka. Iz prethodnog stolea u novu epohu srpskog modernizma uli su pisci razliitih skola i stilskih opredeljenja, realisti i kasni romantiari, prvi simbolisti i rani zaetnici srpske avangarde. Mnogi od njih imali su veliki ugled meu itaocima, na primer pripovedai Milovan Glii, Stevan Sremac, Radoje Domanovi, Simo Matavulj, Petar Koi, Borisav Stankovi; pesnici Laza Kosti, Jovan Dui, Aleksa anti, Milan Raki, Vladislav Petkovi Dis, Svetislav Stefanovi, Sima Pandurovi, Veljko Petrovi; dramski pisac i komediograf Branislav Nui; uticajni knjievni kritiari Bogdan Popovi, Jovan Skerli, Pavle Popovi. NJima su se ubrzo, jo u godinama pre Prvog svetskog rata, jedan za drugim prikljuili i pisci novog narataja: Isidora Sekuli, Dimitrije Mitrinovi, Stanislav Vinaver, Milutin Boji, Veljko Milievi, Milutin Uskokovi, Ivo Andri. Krajem XIX i poetkom XX veka, glavne pokretake ideje izmeale su se sa novim oekivanjima jednog mladog drutva u usponu, naroito s potrebama ojaane srpske graanske klase koja se stvarala i popunjavala bez postupnosti, brim preobraavanjem iz seoske u gradsku i varoku

kulturu, bez prekidanja stalne ivotodavne veze s narodnom masom. Umesto zaostale, tvrde i duhovno skuene kulture, proete statinom filosofijom trpljenja i odricanja, raala se nova drutvena etika dinaminog pregalatva, vere i nacionalnog optimizma. Od njenog zamaha gasila su se kandila mitske utehe u carstvu nebeskome i brisali tragovi orijentalnog fatalizma, neprimetno nataloenog u duhu i mentalitetu naroda koji se nasao na nemirnom prostoru susretanja i proimanja nekoliko razliitih kultura, nesklada istone i zapadne civilizacije, oprenih verskih uenja i neprijateljskih drutvenih sistema i klasa. Obnova nacionalne svesti bila je ideoloki odgovor mlae, radikalno nastrojene graanske inteligencije na teke i nezdrave prilike, koje su pred kraj XIX veka vladale u Srbiji i stvarale sve dublji jaz izmeu tenji istorijskog procesa emancipacije i konkretnog poloaja nacionalne kulture, punog protivrenosti, golemih razlika i gotovo traginih nesaglasnosti. Pokretanje Srpskog knjievnog glasnika na samom poetku XX veka, oko kojeg se okupila opoziciona grupa preduzimljivih mladih intelektualaca, mahom kolovanih u Francuskoj na demokratskoj tradiciji prosveenosti, liberalizma i drutvenog rada, oznailo je zaetak plodne stvaralake katarze duhovne svesti srpskog naroda i trenutak sudbonosnog prekida u kontinuitetu patrijarhalne i palanake kulture. Bio je to raskid modernog vremena sa prolou kao optereenjem, poetak razdoblja velikih inovacija, na gotovo svim poljima. Osnovni smisao oekivanih promena nije bio u tome da se stara mitska tradicija ospori i da se izbriu nacionalne osobenosti duhovne kulture, ve u tome da se zdrave tekovine patrijarhalnog drutva i morala integriu u novu, modernu kulturu naroda, dovoljno pripremljenog i sposobnog da prihvati izazov novoga vremena. Kao jedan od glavnih duhovnih voa i "uitelja energije" onoga doba, ovek velikog drutvenog ugleda i znatnog knjievnog autoriteta, Jovan Skerli (1877-1914) je s ponosom ukazivao na zdrav narodni duh, koji je u asovima pregnua sposoban za veliki polet i koji, kad savlada nesocijalnost i moralni nehat, "oskudicu oseanja celine", neistrajnost i primitivnu zlobu, pokazuje visoke etike i duhovne vrednosti, visu meru "trezvenosti, inteligentnoga netradicionalizma, irine vidika, liberalizma u idejama, ostroga duha i pravilnoga suda, toliko razumnoga kriticizma i plodne pozitivnosti". Njegova vitalistika filosofija, koja je ostavila neizbrisiv trag na itavoj epohi modernizma i, uprkos mnogim idejnim neslaganjima, okupila oko sebe nekoliko intelektualnih i knjievnih narataja, zasnivala se na toj veri u izvornu snagu narodnoga duha. Celokupan tok modernizacije srpske kulture, koji je zapoeo poetkom XX veka, imao je izrazito nacionalno obeleje i u svojoj osnovi nosio neto od nacionalnog romantizma minuloga stolea. Opsta evropska merila u drutvenim odnosima, graanskoj kulturi, nauci, knjievnosti i umetnosti davala su novome vremenu crte kosmopolitizma i odlike univerzalnosti modernoga stila, ali nigde nisu ni priguivale ni vodile odnaroavanju moderne kulture, za sta su nosioci modernizma u srpskoj knjievnosti ponekad bili estoko optuivani. Nove ideje koje su donele nov odnos prema kulturi i knjievnosti uslovile su proirenje tematskog kruga a s tim u vezi i mnoge formalno-stilske inovacije, preobraaj tradicionalnih i uvoenje novih, ponekad izrazito hibridnih knjievnih anrova. Silovit uspon kritike, suvereno vladanje zakonima pesnike forme i sve oiglednija diskurzivna artikulacija pesnikog jezika, urbanizacija proze i sve dublji zahvati u psihika stanja i unutranji svet oveka, iji se socijalni poloaj menjao saglasno promenama kulture i senzibiliteta epohe, promenili su seizmiku situaciju srpske knjievnosti i naznaili nove, ranije moda samo ovla ocrtane prostore i mogunosti stvaralakog previranja i sazrevanja. Do jue odvojena od italaca tekom zavesom

nerazumljive uenosti i aristokratskog estetizma, kritika se u doba modernizma i idejno i stilski demokratizovala, izasla u javnost i postala najpresudniji inilac nove kulture, usavren, modernizovan i retoriki nadmono razvijen instrumenat proiene i preobraene istorijske svesti. Tipoloki razuenija no ikada dotad, ona je kao uhodan i vrst mehanizam dejstvovala na svim stranama i u svim slojevima kulture, od najviih akademskih krugova do amorfnih subkulturnih formi, postiui neosporne vrednosti i kao teorija i kao praksa: kao univerzitetska kritika filolokog i estetiko-komparativistikog smera, i kao istorijska kritika naune pouzdanosti; kao iva i reita dnevna kritika urnalistikog tipa, i kao studiozni sintetiki ogled; kao slobodna esejistika forma komentara, i kao ustra i plahovita ideoloko-politika i polemika publicistika. Samopouzdanje pesnikog jezika koje je postignuto u doba modernizma ouvalo se kao jedna od najdragocenijih tekovina knjievnog razvitka u kome su se, uprkos spoljanjoj dominaciji strogih formi soneta i vezanog aleksandrinca, sinhronino oslobaali gotovo svi ekspresivni oblici, pogodni da iznesu i izraze nove sadrine. Taj proces modernizacije srpskog stiha, koji je bio u vezi sa tvorakom sposobnou modernog senzibiliteta da oslobaa i objedinjuje sve stilske elemente i da ih prerauje po svojoj meri bez obzira na njihovo istorijsko i duhovno poreklo, omoguio je pretapanje razliitih vidova pesnitva. Tako je u modernoj srpskoj poeziji dolo do spajanja intimistike ispovedne lirike, ljubavne poezije, misaonog pesnitva, metafizikog kosmizma i duhovne ekstaze sa objektivizovanim deskriptivnim tkivom retorikog poetskog realizma, sa patetinim tonom rodoljubive i socijalne poezije i sve glasnijom razbaruenom polifonijom pesnike avangarde za koju je pitanje slobodnog stiha bilo vise pitanje duhovnog naela nego pitanje izraza. Ona je svoju poetiku gradila na sokovima i razaranju formi, na paradoksima i nasilnom spajanju protivrenosti. kolovani pesnici, koji su doli posle Vojislava Ilia i pod njegovim poetnim uticajem izvrili preobraaj jezika srpskog pesnitva, dali su novoj knjievnosti gotovo sve to je bilo potrebno da bi se ona usavrila, modernizovala i podigla i to bez prekidanja kontinuiteta u pesnikom razvoju. To se naroito odnosi na Jovana Duia (1872-1943) i Milana Rakia (1876-1938), dvojicu najistaknutijih pesnika epohe modernizma koji su kao odlini aci proli kroz objektivnu kolu parnasovskog realizma i bezline lirske deskripcije, ali koji su znali i umeli da dekorativnim retorikim formama i realistikim slikama, pored doteranosti daju i dovoljno subjektivnosti, pa ak i intimne topline, kako bi lake prevazili hladne, klasicistiki harmonine, emocionalno sterilne stihove izvetaenih pesnika, s kojima nezadovoljni ovek moderne epohe nije mogao uspostaviti neposredniji psiholoki i moralni odnos. Parnasovski racionalistiki princip realistike forme odgovarao je jednom tano odreenom stepenu graanske kulture, niim intelektualnim slojevima graanskog drutva, zadovoljnog praznim skladom, spoljanjim sjajem, pozitivnim, opipljivim vrednostima i materijalnom sigurnou. U svakoj modernoj knjievnosti civilizovanog sveta parnasizam je morao biti prevazien najkasnije pred poetak Prvog svetskog rata, kada je simbolizam ve bio dao plodove poetskog individualizma i u neskladima modernog doba ak i u zonama izvan kulturnih metropola Evrope, kao na Balkanu osvetlio put buduoj avangardi. Ono to se kao udaljavanje od parnasovskog larpurlartizma primeivalo jo kod Vojislava Ilia, da bi kod Vladislava Petkovia Disa (1880-1917) dobilo znaenje traginog poetskog naela srpskog simbolizma, pomoglo je da se pesniki duh u modernoj srpskoj knjievnosti demokratizuje, da se priblii unutranjem svetu probuenog oveka koji je trijumf pozitivizma

kapitalistikog i buroaskog sveta ubrzo shvatio kao razoaranje, dehumanizovano otuenje i bezizlaz. ista slika, ija je otrina tek na rubovima bila pomuena izmaglicom poetskog impresionizma, poremeena je crnim slutnjama konanog nestanka, gaenja i smrti. Kriza stvarnosti postala je kriza pozitivne svesti i kriza oekivanja. Talas pesimizma koji je oko granice i smene vekova provalio u srpsku knjievnost da bi pre balkanskih ratova, to znai uoi pojave avangardnog pesnikog narataja, bio doveden do pune artikulacije simbolistike metafizike i poetskog tajanstva iracionalnosti, ispunio je modernim smislovima i znaenjima proieni jezik i usavrenu formu novog srpskog pesnitva. Iako se zvuk parnasovske lire jo dugo uo u predelima srpske poezije XX veka, stvarajui jaku realistiku tradiciju ija se snaga zasnivala na estetikom pozitivizmu Antologije novije srpske lirike (1911) Bogdana Popovia, odstupanje od pesnikog naturalizma zapoelo je sasvim rano. Metafizika komponenta u lirici simbolista, za koju se Dui opredelio da bi je do kraja ostvario tek u kasno zrelo doba, bila je naelno suprotstavljena estetikome pozitivizmu realistikih pesnika. To je na odreen nain predstavljalo pokusaj da se ve na samom poetku glavni tokovi moderne srpske poezije usmere ka najizrazitijim pesnikim strujama vremena i usaglase sa njihovim duhovnim i stilskim odlikama. Iako se do tog metafizikog lirizma u prvim godinama XX veka jo teko i sporo dolazilo, put za prodor i komunikaciju modernistikih ideja bio je otvoren. Posle lepo primljenih prvih Pjesama (1901), Jovan Dui menja stil i iz svoje poezije uklanja nevine ostatke romantiarske prostodunosti; lirski pejza prepravlja po zakonima spiritualne lepote, dajui metafori i simbolu dublje znaenje, kakvo su im davali i pesnici koji su kao i on proli kroz parnasovsko i simbolistiko iskustvo i ostvarili modernu poeziju pune misaone napregnutosti, snanog individualnog tona, uzviene imaginacije i vrste forme. Posle Duia i Rakia dola je ustreptala impresionistika lirika, a ubrzo zatim sonorna i mrana slutnja raspadanja koja je visu poetsku projekciju dobila u tragizmu i mistinom vizionarstvu Vladislava Petkovia Disa. Preko njega, moderna srpska poezija upotpunila je u poetku dosta jednostavnu gamu simbolistikog stila, razradila zakone forme i melodiju stiha, te prodiranjem ka tamnoj i tajanstvenoj sutini due postigla sinhroninost svoje rane avangarde sa avangardnim pokretima u evropskim knjievnostima. Opte knjievno-estetske promene imale su, takoe, odgovarajue stilske odjeke u prozi i drami pre svega u razvoju pripovedakih anrova, u ne suvie naglom ali osetnom usponu romana i u sve izrazitijem prodiranju psiholokih i socijalnih sadraja u glavne tipove pripovedanja. Dodue, folklorna svojstva klasine srpske realistike pripovetke jo zadugo se nee izgubiti iz mimetiki optereene i dosta konzervativno vaspitane proze, proete izrazitom sklonou ka epskoj fabulaciji, regionalizmu i zatvaranju u male oaze pitoresknog ivota sa izuzetnim karakterima. Od poetka XX veka, i tu se, meutim, postepeno primeuju promene u pripovedaevom glasu i poloaju, a samim tim i pratee izmene u sadraju i formi. Pripovetka i roman postaju intelektualniji, blii poeziji, sa komplikovanijom psiholokom i moralnom strukturom i jae naglaenim dramskim svojstvima. Individualna sfera postaje glavna oblast istraivanja modernih pisaca u ijim se rukama lagano menja stari realistiki stil mehanikog i pojednostavljenog podraavanja objektivnom svetu. Umesto hronolokog opisa dogaaja u linearnoj i horizontalnoj perspektivi, daju se u diskontinuitetu sama stanja koja predstavljaju oblike sasvim novog, zasebnog sveta, ostvarenog u knjievnom delu kao u nedefinitivnom totalitetu, prema meri bezmernosti ovekove due. Kao u melanholinim pesmama traginih pesnika, u prozi prevladavaju introvertna stanja mutnih polusnova i samoposmatrakog egoizma. Glasovi postaju sonorni i mukli, slike pomerene i udvojene, osobito u gradskom romanu i intelektualno-poetskoj

prozi, gde se na katkada usiljenu impresionistiku stilizaciju dodaju otriji i grublji rezovi naturalistikog kontrastiranja. ak i onda kada zadrava lokalna obeleja stare realistike pripovetke, roman ne skriva da je u duhu modernog vremena prvenstveno uslovljen i ispunjen modalitetima odnosa izmeu pojedinca i drutva i, najee, njihovim sukobljavanjem koje se, na odreen nain, odraava i u samoj formi pripovedne proze i na preobraajima realistikog stila. Uz realistiki i socijalni roman, seosku pripovetku, psiholoko-naturalistiki roman, lirsku prozu toka svesti, gradsku i urbanu priu, putopisni zapis, crticu, razmiljanje, pesmu u prozi i intimnu zabeleku, javljaju se i hibridni oblici neuhvatljivog karaktera. Njihova je komunikacija predviena za difuzno delovanje i spolja i iznutra; njihove su pripovedake forme izmeane, ali na nesreu nedovoljno razvijene, bez samokontrole. To je jednim delom i uslovilo da, i pored idejne i stilske usaglaenosti moderne srpske proze s glavnim tokovima modernistike naracije, njene umetnike vrednosti ne dosegnu do vieg estetikog nivoa glavnih predstavnika moderne prozne knjievnosti. Tematska proirenja i ulazak u grad, pred ijim su vratima ostajali neprilagoeni i iskorenjeni junaci novije srpske proze, uticali su na promene u jeziku moderne srpske pripovetke. Seoska problematika se dezintegrie i usitnjava, dobija lokalnu boju i izrazitije naglaen pokrajinski karakter. To se posebno odraava u jeziku proze, preplavljenom dijalekatskim oblicima, provincijalizmima i ponekad potpuno iznuenom leksikom. Na drugoj strani, u graanskom romanu i gradskoj pripoveci sve jasnije se uobliavaju odlike novog, takozvanog "beogradskog stila" ije je jaanje najneposrednije vezano za razvoj socijalnog i psiholokog romana u doba modernizma. * Zlatno doba srpske knjievnosti sa poetka XX veka rasulo se posle Prvog svetskog rata na mnotvo novih umetnikih pokreta i neskladno arenilo kratkotrajnih knjievnih skola pesnike avangarde. Ekspresionizam, dadaizam, zenitizam, hipnizam, sumatraizam, nadrealizam, kao i leviarski pokret socijalne knjievnosti, svojim stalnim meusobnim sukobima odraavali su dubok stilski, moralni i ideoloki raskol graanske kulture. Takav raskol nije bio zahvatio samo srpsku i jugoslovensku sredinu, nego i mnoge svetske kulturne zajednice modernoga doba. Vodei srpski pisci toga razdoblja, kakvi su bili Rastko Petrovi (1898-1949) ili Momilo Nastasijevi (1894-1938), iz avangardnog komara traili su izlaz u pesnikom iskustvu stare knjievnosti i tragali za novim izrazom u neotkrivenim i nepoznatim slojevima folklornog i mitskog naslea u jeziku. Drugi, poput Veljka Petrovia (1884-1967) i Desanke Maksimovi (1898-1993), drali su se zdrave i ustaljene srpske knjievne tradicije nastavljajui neistroenu struju realistikog iskaza i mekog ispovednog lirizma. Najznaajniji srpski pisci XX veka, Ivo Andri i Milo Crnjanski obojica po struci istoriari okrenuli su se istoriji i glavne korene srpske i balkanske sudbine potraili u epskoj istorijskoj viziji. Nezavisno jedan od drugog, oni su izvrili obnovu istorijske svesti i udarili temelje modernom istorijskom romanu u srpskoj knjievnosti. Ivo Andri (1892-1975) je najbolje od svih srpskih pisaca izrazio civilizacijski raskorak u dusi balkanskog oveka. Duboko je proniknuo u odnos tradicijske kulture, narodnih legendi i epskog naslea prema tokovima i vidovima moderne svesti. Dok je Vuk Stefanovi Karadi, kao tvorac savremenog knjievnog jezika i kulturni reformator romantiarske epohe, pre neto manje od

dvesta godina otvorio proces ponovnog ukljuivanja srpske duhovnosti u kulturnu zajednicu prosveenog sveta, Andri je delovao kao izraziti intelektualac modernoga doba. On je drukije ocrtao kulturnu dvostrukost Balkana. Istorijsko prokletstvo prelama se u sudbinama i duama svakog pojedinca; svi, bilo veliki, bilo mali, izloeni su istom, razornom nasilju istorije. Tursko u njegovim pripovetkama i romanima nije puki dekor za univerzalnu dramu egzistencije, ve sama ta drama, osvetljena iznutra. Tursko je izvor svekolikog oajanja hrianskog Balkana, kao to je praroditeljski greh bio poetak biblijskog mita o izgubljenom raju. Tu je saeto jezgro traginog balkanskog arhetipa o tamnom vilajetu, gde je svaka odluka pogrena: ako uzme, pokajae se; ako ne uzme, pokajae se. Andri je tako uao u tajnu srpskog narodnog predanja, pretresao legende i znaenja mitova, razumeo epska zavetanja i preneo u knjievnost sredinje vrednosti tradicionalne kulture i moralnosti. Duhovno iskustvo nacije pretvorio je u razumljiv ljudski govor prie. On potuje istorijski okvir hronike i pripoveda o istorijskoj nesrei jednog naroda sa granice, koji je ostavljen pred kapijom civilizacije i za sva vremena osuen da nosi na sebi peat izgnanstva. U kazivanju o tome treem svetu istonog, levantinskog hrianstva, koji je smeten izmeu Istoka i Zapada (sto ga u Travnikoj hronici pria lekar austrijskog konzulata Mario Kolonja), sadrana je sr egzistencijalne drame jedne civilizacije koju Evropa nikad nije umela da shvati. "Niko ne zna sta znai roditi se i iveti na ivici izmeu dva sveta, poznavati i razumevati jedan i drugi, a ne moi uiniti nita da se oni objasne meu sobom i zblie, voleti i mrzeti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi celoga veka, biti kod dva zaviaja bez ijednoga, biti svuda kod kue i ostati zauvek stranac. /.../ To su ljudi sa granice, duhovne i fizike, sa crne i krvave linije koja je usled nekog tekog i apsurdnog nesporazuma protegnuta izmeu ljudi, bojih stvorenja, izmeu kojih ne treba i ne sme da bude granice. To je ona ivica izmeu mora i kopna, osuena na veiti pokret i nemir. To je trei svet u koji se sleglo sve prokletstvo usled podeljenosti zemlje na dva sveta." itavo Andrievo delo tumai Evropi i svetu taj komar, to "junatvo bez slave, muenitvo bez nagrade". U tom jezgru nesree i zle kobi krije se razlog zbog kojeg se svi balkanski narodi oseaju ostavljenim ("Vi ete se probuditi iz ovog komara i osloboditi, ali mi nikad, jer za nas je on jedini ivot"). Zato takvo "junatvo bez slave, muenitvo bez nagrade" pristaje i svetu Miloa Crnjanskog podjednako koliko i Andrievom. Njega je Evropa tek nedavno poela da ita, da bi ga prepoznala kao nepoznatog velikog pisca slovenskog Balkana. Junaci njegovog romana Seobe su hrianski graniari iz predgraa prosveenog Zapada, koji su se iz istorije izgubili kao bezimeni pukovi najamnika u izgnanstvu i dijaspori. Utopijska vizija drugog sveta, prema kome se okreu junaci Seoba, moe se protumaiti kao refleks moderne avangardne imaginacije, koja je kroz otpor, prkos i nezadovoljstvo traila izlaz iz sopstvenog oajanja i stvarni svet zamenjivala oekivanim, imaginarnim "prostorima sree". Pesnik neostvarene enje, koji se u neoromantinom maniru zvune kantilene preputa privienjima i pod toplim mediteranskim nebom sanja hladnu i istu belinu nordijskog pejzaa, Milo Crnjanski (1893-1977) izrazit je tuma duhovnog raskola i dvojstva u duama nezadovoljnika. rtva sudbine, njegov lirski junak je umorni ratnik i razoarani sanjar, pojedinac i itav nacion, pokrenut sa svoje postojbine u potrazi za sreom. S druge strane, pesnika vizija drugog sveta, velike pravoslavne Rusije, u koju bi srpski graniari hteli da se isele kada im istekne sluba u austrijskoj vojsci, moe se razumeti i kao oblik istorijskog apsurda jednog naroda bez otadbine, kome i Istok i Zapad priznaju samo ono to mu uzimaju: junatvo, krv i postojanost. Sudbine i due, kao i sama sudbina due tog treeg sveta, to je iznikao izmeu

velikih civilizacija, ne zanimaju nikog, jer nisu uli ni u kakvu pogodbu, pa su i ostavljeni samim tim ljudima sa granice. Seobe su izraz tipine balkanske nostalgije za drugim, koja se mesa sa strahom od tueg; lude spremnosti da se lako krene na put, a posle dugo pati u tuini. I kod Andria i kod Crnjanskog prevladava istorijska svest. Ona je glavni pokreta i regulator njihove imaginacije, jer je smisao za istorijsko bitna odlika duhovne kulture srpskog naroda. Istorijska svest ne utie samo na tradicionalnu kulturu i epsko predanje, koje poiva na kultu predaka, nego i na modernu misao. Ta misao nigde u Evropi nije toliko uslovljena istorijom kao na Balkanu, gde je istorija bila nekad ak i vanija od crkve i religije za duhovni preobraaj naroda. Dok se u drugim delovima Evrope kultura raala u duhovima koji su mogli da menjaju istoriju, na Balkanu je istorija bila jaa od razuma. Teror istorije odreivao je smerove duhovne kulture, koja u susretanju i proimanju razliitih modela nije mogla biti nita drugo nego meavina bez jedinstva, komar to se smiruje samo kroz dijalog i oputanje. Andri i Crnjanski izraavaju traginu filosofiju rtve, po kojoj se moe prepoznati svaka misao to dolazi sa Balkana. Pojam rtve sredinji je pojam svekolike balkanske imaginacije, zajedniki antropoloki, teoloki i kosmoloki arhetip svih balkanskih knjievnosti. Svi balkanski narodi najee govore o svojoj rtvi i svojoj nesrei; svaki doivljava sebe kao najtraginiji narod na jugoistoku Evrope. Kroz tu sliku traginosti svakog balkanskog naroda ponaosob izraava se svest o tragizmu itavog balkanskog prostora, kome je istorija podarila ulogu rtve velikog civilizacijskog raskola: da bude granica izmeu svetova i da zauvek ostane izvan zidina obeju civilizacija, svagda pred vratima naizgled srenijega sveta. Istorija je ona snaga koja je balkanske narode liila zajednike svesti i oseanja da pripadaju jednom i jedinstvenom svetu. Istorija ih je nauila mrnji i netrpeljivosti, ali ih je mrnja uputila i na sporazumevanje, ne toliko na trpeljivost dogmi, koliko na proimanje stilova. Andri i Crnjanski uneli su u evropsku knjievnost taj civilizacijski kompleks graninih kultura i sudbina, ideologiju susretanja, proimanja i dijaloga, bez kojeg nema ivota na granici. U epohi nanovo probuenog individualizma, kad grevita potraga za identitetom i obnova samosvesti modernoga oveka predstavljaju sr otpora svakom vidu totalitarnog nasilja (bilo koje politike, crkve, partije, trita ili ideologije), oni su ideju opstanka vezali za prekoraenje istorijskog i civilizacijskog jaza, za iskorak iz istorije, za negaciju i ruenje istorijskog terora. Novom i drukijom poetikom vremena i prostora koju kod Andria simbolizuju mostovi, zvona i satovi, a kod Crnjanskog daljine, enje i kretanja oni su evropskoj knjievnosti preneli dah mistinog balkanskog istorizma. Izvrili su obnovu istorijskog romana, za koji se verovalo da je izumro sa realistikom epohom. Kao vodei pisci moderne srpske knjievnosti, koja je od istorijskog romana nainila jednu od glavnih odlika ovoga stila, Crnjanski i Andri su pokazali da ni tradicionalni anrovi ne izumiru sve dok moe da ih zagreje mata ljudske potrebe. Pronalaenje i otkrivanje sebe i svoga identiteta u istoriji za male i ugroene narode predstavlja uslov njihovog duhovnog opstanka, novo i spasonosno odreenje u vremenu i prostoru, stvaralako objedinjavanje mitskog naslea i istorijskog predanja kao kulturne ideologije sopstvenoga jezika. Savremeni istorijski roman, kako su ga uobliili Andri i Crnjanski, i njihovi drugi sledbenici meu dananjim srpskim piscima, zbog toga vise lii na pesniki mit nego na viteku hroniku; vise na fresku nego na letopis; pre na moralistiki ep nego na socijalnu ili politiku raspravu. Po mnogim osobinama, dananji istorijski

roman je aistorijski; njemu je mit o identitetu vaniji od naune hronologije dogaaja, u iju istorinost danas i tako vise niko ne veruje, jer je moderna istorija pretrpana laima. Tu sudbinsku dimenziju istorijskog romana u novoj srpskoj knjievnosti postigao je i Dobrica osi (1921), pisac jakog epskog zamaha, u poetku vezan za tematiku partizanskog rata, a kasnije zaokupljen idejom raspadanja duhovnih i idejnih osnova kako patrijarhalne tako i graanske kulture. Njegovi glavni romani proeti su vodeim politikim idejama XX veka i ine jedinstven epski ciklus moderne srpske tragedije mit o srpskim herojima (Vreme smrti), mit o srpskim porazima (Deobe) i mit o srpskim zabludama (Vreme zla). Od neposredne istorijske teme o dejstvu islamske kulture u bosanskom balkanskom okruenju, Mesa Selimovi (1910-1982) nainio je modernu alegorijsku priu (Dervi i smrt) sa izrazitim moralistiko-psiholokim znaenjem univerzalnog dejstva. Istorijski okvir vaan je i za razumevanje poetskog realizma Branka opia (1915-1984). Njegove najbolje pripovetke nastale su u tradiciji srpskog regionalnog folklorizma gde vedri humoristiko-satiriki tonovi ublaavaju setnu viziju tragine ljudske nesree. U krugu naslea Ive Andria i Miloa Crnjanskog, posle kraeg zastoja pod pritiskom ideoloke doktrine socijalistikog realizma, dolo je do novog zapaenog procvata srpske knjievnosti. Pored starijih pisaca meuratnog narataja javila se nova generacija posleratnih pesnika i pripovedaa koji su znatno unapredili stil i podigli opte vrednosti nove srpske knjievnosti. Oni su duhovno i civilizacijski izjednaili njena merila sa evropskim i svetskim standardima i zateenom modelu srpske kulture uspeli da daju nov oblik i novi sadraj. Jezgro nove srpske poezije uobliili su najpre Vasko Popa (1922-1991) i Miodrag Pavlovi (1928), obojica prekretnike pesnike linosti posle kojih u srpskoj poeziji nita nije moglo biti kao to je bilo ranije. Svojom modernom transpozicijom usmenog naslea, bajanja, igara i zagonetki, Popa je stvorio osoben pesniki jezik moderne srpske poezije. Otvorio je njene duhovne prostore prema misaonoj apstrakciji, metafizikom doivljaju sveta i pesnikoj sublimaciji istorijskog iskustva. Kao jedan od zaetnika posleratne obnove u srpskoj knjievnosti, Miodrag Pavlovi je u duhovnom sazvuju balkanske tradicije i ivog preplitanja mitskih i istorijskih nanosa ustanovio nov tip srpskog pesnitva. U gustoj koncentraciji diskurzivnog iskaza on je postigao redak podvig pesnike trezvenosti, vrst amalgam poetskog i mitskog miljenja. Popinom i Pavlovievom prodoru prikljuili su se i drugi vodei pesnici novog narataja, zastupnici potpuno razliitih poetskih opredeljenja, svi izraziti majstori pesnike rei i autentini predstavnici novog senzibiliteta. Prvi od njih, Branko Miljkovi (1934-1961), vratio je srpsko pesnitvo misaonom lirizmu i zvunoj slikovitosti zrelog simbolizma, dok je Ivan V. Lali (19311996) u spoju srpsko-vizantijske i mediteransko-evropske kulture uspeo da vrline gipkog pesnikog jezika podigne do najviih vrednosti modernog srpskog stiha. Matija Bekovi (1939) vratio se nepresunim izvorima istog narodnog govora. U njegoevskom iskustvu primene deseterakog stiha i guslarske melodije, on je kroz obnovu epske naracije (Mea Vuka manitoga, eraemo se jo) u kontrolisanu formu dijalekatske poezije ugradio duhovno iskustvo jezika i dao podsticaja kritikoj misli s naglaenim moralistikim znaenjem. Pesnik irokog zamaha i jasnog pesnikog miljenja, a istovremeno i dramski pisac retke privlanosti, Ljubomir Simovi (1935) uvrstio je skladnost i dubinu modernog srpskog stiha. Metafizika komponenta u njegovom pesnitvu ispunjenom mnotvom naizgled profanih pojava i slika, uklonila je iz njegovog pesnikog sveta lanu masku privida i u malim stvarima osvetlila nadzemaljsku snagu trpljenja i istrajnosti. Kritiki postupak Simovievih pozorinih komada dopunio je obnovu

posleratne srpske drame, koju su praskavim vatrometima duha, podsmeha, jezike igre i velikog komediografskog umea unapredili Aleksandar Popovi (1929-1996) i Duan Kovaevi (1948), obojica najbolji komediografi srpske knjievnosti posle Sterije i Nuia. Meu novijim proznim delima zapaeno je nekoliko jasno izraenih opredeljenja. Na jednoj strani vidljiva je tenja ka grubom naturalizmu koji je u jednom trenutku bio svojevrsni oblik nezadovoljstva svetom, svetom kakav se nije mogao osporavati spolja nego jedino iznutra kroz oslobaanje jezika umesto kroz osloboenje ideja. Taj postupak, saet u iskustvu tzv. "stvarnosne proze", bio je poseban oblik tihe realistike pobune koja se zaustavila na pola puta, mada je omoguila pojavu grupe darovitih pisaca vaspitanih na iskustvu pripovedakog artizma, drutvene mimikrije i moralnog prilagoavanja. Otresitiji i smeliji pripovedai iz kruga novih realista, poput Antonija Isakovia (1923) i Dragoslava Mihailovia (1930), nisu, meutim, ustuknuli pred izazovima i dramatinim drutvenim protivrenostima totalitarne epohe. Oni su im ak posli ususret i u otroj kritikoj demistifikaciji istorijskih obmana obradili traginu temu neovetva u zatvorenikim logorima za politike protivnike kakav je bio zatvor na Golom otoku. S druge strane, u sazvuju srpske proze javila se i snana potreba za osporavanjem naturalizma. Ona je poivala na pobuni linosti i otporu individualizma pred razliitim oblicima nasilja. Ta pobuna u prvi mah bila je ostvarena iskljuivo kroz temu, a potom kroz usavravanje i nijansiranje pripovedakog stila i izraza. U takvom nastojanju najdalje je dospeo Danilo Ki (1935-1989), pisac visokog artizma i budne moralne svesti, pokreta i nosilac borbe protiv banalnosti, primitivizma i varvarskog naslea u novijoj srpskoj knjievnosti. Unutranju kritiku snagu otpora u svojim knjigama (Grobnica za Borisa Davidovia, Enciklopedija mrtvih) Ki je odvojio od dokumentarnosti i istorijskog fakticiteta podiui ga esto na nivo udesnog. Time je ovekovu nesreu u eri sveopteg nasilja i beaa totalitarnih ideologija osvetlio kao oblik metafizikog prokletstva: nezadovoljstvo istorijom pretvorio je u filosofiju prkosa, u estetiku izazova loem ukusu, u pobunu protiv terora istorije. Ki je prvi posleratni pisac srpske knjievnosti koji se u potpunosti izjednaio sa Evropom zato to je Evropu shvatio kao alternativu balkanskoj uskogrudosti i prevlasti bezakonja. On je najistiji izdanak traginog epskog optimizma ostvarenog u srpskom jeziku, primer podvinika bez nade, rtve zbog sopstvene odluke da i u vihoru bezumlja "peva u pustinji". Nasuprot Kisu, Miodrag Bulatovi (1930-1991) stekao je zapaen ugled u evropskim knjievnim krugovima idui upravo suprotnim smerom kroz usijanu, posuvraenu i sumanutu egzotiku balkanskog podzemlja gde se komari i vizije esto javljaju kao iskrivljene fantastine slike u ogledalu nakazne stvarnosti. Mirniji i prirodniji prodor u svet ostvario je Aleksandar Tima (1924), pisac smirenog i postojanog stila obuzet pealnim sudbinama i teskobom samotnika u svetu sivila i otuenja. Svojim strogim iskazom i vrstom pripovedakom formom, Danilo Ki je kroz borbenu estetiku individualizma na izvestan nain bio u sprezi sa poetikom kritike knjievnosti koju su, meu srpskim piscima poslednjih decenija XX veka, pokrenuli mahom pripovedai njegovog narataja. Kao oblik osporavanja ideolokog miljenja i otpora prevlasti ideologije u sferi duha i ljudskih sloboda, kritika knjievnost nikla je prvenstveno u delima onih srpskih pisaca koji su pratili poremeaje i raspad graanske kulture i dramatini tok urbanizacije srpskih gradova. Nosilac te ideje u srpskoj knjievnosti bio je Borislav Peki (1930-1992), pisac velikog romana-reke Zlatno runo o sudbini srpskog graanskog stalea. Pekia je posebno zanimala i privlaila tema modernizacije srpskog nacionalnog mentaliteta i tokovi preobraavanja patrijarhalne seljake kulture, folklorne tradicije i epskoga morala. Peki je iz svoje proze izbrisao tragove seljake sare

na kojoj je izrastao klasini realizam srpske pripovetke. Kod njega se umesto deskripcije daje sam tok urbanizacije, kao to se iznutra ispituje mehanizam delovanja graanske psihologije. Sve se to odvija u ivom sudaranju i meusobnom uslovljavanju protivrenosti, pojedinanog i opteg, privatnog i drutvenog, snovienja i realnosti, mitskog i istorijskog, iracionalnog i logikog. Slinu temu razvio je i Slobodan Seleni (1933-1995), jedan od najboljih predstavnika moderne srpske urbane proze, pisac sa visoko razvijenom kritikom, istorijskom i drutvenom sveu. U nekoliko svojih romana (Pismo/glava, Oevi i oci, Timor mortis, Ubistvo s predumiljajem), on prati tokove duhovnog samospoznanja i civilizacijskog opstanka jedne kulture koja je rtvovana Istoku radi bezbednosti Zapada. Od zatvorene i teskobne drame opstanka na periferiji velikog sveta, on pravi veliku dramu savesti dananje civilizacije. Njegovi romani idu u red najvanijih inilaca u raanju poetike razobliavanja kojoj su srpski pisci na kraju XX stolea dali izrazite doprinose i znaajne vrednosti. U istom krugu kritike knjievnosti ostvaren je i Lagum Svetlane Velmar Jankovi, roman o drami graanskih intelektualaca u iskuenjima rata i revolucije, izdaje i rtvovanja, saradnje sa neprijateljem i ispatanja nevinih za tue krivice koje im je nametnula istorija. Pojava kritike knjievnosti bila je originalan doprinos srpske knjievnosti oblicima moderne duhovnosti na kraju XX veka. To je autentina, knjievno ostvarena i umetniki uobliena forma kulture koja na idejnom i tematskom planu oznaava otru negaciju leve i desne ideologije. Taj stil se razvio u borbi protiv estetskog i ideolokog dogmatizma, u borbi za pluralizam stilova. U toj knjievnosti sauvana je jasna svest o realnom, ali se pojam realizma izmenio: postao je siri i bogatiji, istovremeno realizam ovekovog unutranjeg i spoljanjeg sveta, a ne samo mimetiko ogledalo stvarnosti. U taj realizam ukljuila se i fantastika koju su naroito iskoristili pisci tzv. "magijskog realizma". Najznaajniji meu njima svakako je Milorad Pavi (1929) koji je iz srpske knjievnosti na svetsku knjievnu scenu uao kao neka vrsta paradigme postmodernistikog stila i postupka gde je sve mogue i sve izokrenuto, sve drukije nego u realnom svetu sa kojim se ta knjievnost obraunava kroz rasturanje i dekonstrukciju (Hazarski renik). Postmodernizam se zasniva upravo na onome od ega svoju poetiku gradi Pavi: tu se odustaje od logike, sve se dovodi u pitanje; svi uglovi gledanja su ravnopravni, jer se na kraju XX veka pokazalo da ne postoji samo jedna istina nego da su sve istine podjednako lane i prividne. * Zapoet pre osam vekova izradom jednog tvrdog crkvenog kanona, stvaralaki krug srpske knjievnosti na kraju XX stolea obuhvata, tako, i jednu od najprotivrenijih knjievnih skola svoga vremena postmodernistiku poetiku razgraenosti. Ve sama po sebi ta okolnost dovoljno govori o stalnoj otvorenosti srpske kulture prema najraznovrsnijim stilovima epoha. Na taj nain srpska knjievnost i dalje potvruje svoju vekovnu konstantu da se lako ukljuuje u nove pokrete i da brzo apsorbuje ideje svoga doba, da oblikuje i odrava duhovni ivot u jeziku kulture i da slui kao jedan od glavnih noseih stubova junoslovenske civilizacije.

You might also like