Zoran M.

Jovanovi

BULKE PORED PRUGE

BULKE PORED PRUGE

NA NOVI DOM

Voz se neujno, bez zviduka, udaljavao, a crveni fenjer zakaen na posljednjem vagonu postajao je sve manji i manji. To je znailo da je moje putovanje u ovoj noi zavreno. Stajao sam tako i gledao u crveno svjetlo koje ni daljina nije mogla da ugasi. To svjetlo bilo je za mene prvi susret sa stanicom u kojoj je od te veeri trebalo da ivim. Sve drugo bilo je nepoznato i zavijeno u barunasti veo mraka, pa ak i zgrada koja je izrastala samo na nekoliko koraka od eljeznike pruge, zgrada na kojoj je velikim crnim slovima bilo napisano njeno ime. Od sada e to biti na dom rekao je moj otac i uhvatio me za ruku. A ja sam jo uvijek pokuavao da pronaem crvenu taku u daljini. Imao sam tada est godina. I o malim stanicama znao sam samo toliko da su to one kuice kraj pruge kojima maemo iz voza. Vozovi staju pred njima samo za trenutak, a zatim nastavljaju svoj put. Nisam mogao da vjerujem da one mogu biti cilj neijeg putovanja. Ali one crvene take, tog jedinog obiljeja voza koji je proao, sada vie nije bilo. Izgubila se zauvijek. Preda mnom je bila samo zgrada male eljeznike stanice, koje sam se pomalo plaio, i rijei moga oca: Od sada e to biti na dom. Sve naokolo, dokle je mrak dozvoljavao da se vidi, bila je praznina. Trebalo je saekati jutro, pa da se otkrije ta sve mrak krije iza svoga kruga. Stanica je imala dva sprata. Uli smo najprije u jednu prostoriju u kojoj su jedan prema drugom stajali dva stola. Na jednom je bila gasna lampa koja je jedva osvjetljavala sobu, dok je na drugom bio ugraen neki za mene udan aparat, koji je stalno otkucavao: taktik-tik-tak-tik-tik. I u isto vrijeme jedna bijela traka odvijala se sa koluta iznad njega i

krivudajui po stolu kao zmija, sputala se na hrpu papira pod stolom. Mogao sam odmah, tog istog trenutka da doznam kakav je to aparat, trebalo je samo da zapitam oca, ali, ini mi se, nisam elio da to bude moje prvo saznanje o maloj stanici. Ili sam moda oekivao neko vee iznenaenje. Iz ove prostorije izili smo kroz vrata koja su bila preko puta onih na koja smo uli. Tu je bilo staro drveno stepenite. Dok smo se peli stepenicama, neprestano su se uli otkucaji aparata. Gornji sprat bio je na novi stan. S prozora se zbog mraka nita nije vidjelo, ali ja sam znao da e mi ti prozori ujutru otkriti sve tajne koje je mrak ljubomorno krio. Zato sam poelio da to bre zaspim. U snu vrijeme bre prolazi. A ja sam jedva ekao jutro. Pitao sam se: da li oko stanice ima drvea? Da li ima kua i ko ivi u njima? Kakve su te kue? Velike ili male? Zatim sam zamiljao onu drugu stranu, iza stanice. Stvarno mora neto da postoji oko nje. Ne moe svuda naokolo, u nedogled, da se prostire praznina. A pruga kojom je proao voz, da li ona ima kraja? Dokle li to idu vozovi? I da li se odatle nekad vraaju? Tada sam u tiini poelio da ujem onaj aparat koji otkucava: tik-tak-tiktik-tak, ali se nita nije ulo. Da li se to samo u sobi nije ulo, ili je prestalo da radi? Ne, on mora da radi. A zato mora da radi? Ne znam. Ipak, sada se, eto, ne uje. A vozovi? Da li oni esto prolaze? Svakako postoje vozovi koji idu i u jednom i u drugom pravcu. To znai da ipak negdje postoji kraj pruge. Kako bih volio da sada proe neki voz. Kako li to izgleda? A ako, nekad, neki voz skrene s pruge i udari u stanicu? ta bi se onda desilo? ta bi bilo sa nama? Ne. Voz ne moe da skrene s pruge. Vozovi ne mogu da idu tamo gdje nema pruge. A ako je no, pa se nita ne vidi? Zato vozovi i nou putuju? Trebalo bi samo danju da putuju. Tada bi sve to prolazi i ostaje pored voza moglo da se vidi. Gdje li je sada voz kojim smo doputovali? Da li je stigao do kraja pruge? Moda e,putovati sve do jutra. Kada e doi jutro? Jer, stvarno, sada me samo to interesuje. Koliko dugo traje no? U ovo vrijeme uvijek sam ve spavao. Tada sam prestao da gledam u prazno, u mrak, traei odgovore na svoja pitanja. Zatvorio sam oi i pokuavao da zaspim. U prvom trenutku bilo je sve isto kao i dok su mi oi bile otvorene. Ali onda, nekakav areni svijet poeo je da krui oko mene. U njemu sam poeo da prepoznajem sve to sam sretao u ulici u kojoj sam do tada ivio. Kue poredane jedna do druge. I duan na kraju ulice. A zatim ona velika ulica kojom prolaze fijakeri i kamioni, ona ulica u koju su mi zabranjivali da odlazim sam. Smio sam da odem samo do prodavaonice. Ali i tamo nisam odlazio esto. Samo kad sam imao novi u ruci, da uem i da se ne stidim pred prodavcem. Inae, najee sam se igrao u dvoritu. Tu su dolazili Jasmin i Gordan. I ja sam odlazio njima. Njihove kue su bile odmah do nae. Igrali smo se i svaali se. A zatim smo se mirili. Svaki dan smo se tako igrali. I sada su opet doli. Ua rekli su ua. Na tvojoj kui neto pie. Nita ne pie. Vi laete rekao sam.

 Pie. Pie! rekao je Jasmin. Velikim crnim slovima pie rekao je Gordan izii da vidi ako ne vjeruje. Stidio sam se. Ne znam zbog ega, ali bilo me je sramota zbog tih velikih crnih slova. Kako moe da ivi u takvoj kui rekao je Jasmin te kue nisu izgraene da bi u njima ivjela djeca. Otiao sam da pozovem oca da bi obrisao ta crna slova sa zgrade, ali njega nije bilo u sobi. Zato sam pokuao da to sam uinim. Ali ruke su mi bile male. Stvarno, kako moemo da ivimo u kui na kojoj neto pie? Kue u naoj ulici imaju samo male brojeve, da bi potar znao kome traba da preda pismo. A kako e sada prepoznati nau kuu? Moda Jasmin i Gordan sada nee htjeti da se igraju sa mnom. Ali oni su ipak bili tu. Hej, sluaj, ta se to uje kod vas? pitao je Jasmin. ta? kazao sam. Tik-tik-tak-tik-tik-tak ponavljao je Gordan. I iznutra se u isti um. To je nekakav aparat. Ja ne znam emu slui odgovorio sam. Pa zar ga u kui drite? pitao je Jasmin. Ne rekao sam mi ivimo na spratu. Dolje je stanica. Kakva stanica? opet e Gordan. Mala eljeznika stanica na kojoj staju vozovi rekao sam. Jasmin i Gordan su se smijali. Meni je bilo krivo to se smiju. Htio sam da zaplaem. O kakvoj stanici govori? rekoe uglas Jasmin i Gordan. To je sada na dom uzviknuo sam i poeo da plaem. Probudio sam se sa suzama u oima. U oknima prozora mrak je jo uvijek crtao svoje jednoline ale. Bio je to samo san. Niko ne moe da se smije samo zbog toga to eljeznike stanice imaju svoja imena. Samo zbog toga to su ta imena napisana na njima crnim slovima. Ovdje mora da je lijepo. Ljepe od bilo koje ulice u gradu. A jutro e doi. I pokazae mi to. Jasmin i Gordan to ne znaju. Zato su se i smijali. I ja nisam nita znao. Trebalo je da budem ponosan zbog toga to se naa kua razlikuje od drugih. Iz daljine uo se zviduk voza. I ravnomjerno brektanje lokomotive koja za sobom vue kolonu vagona.

Nisam znao da li je to onaj isti voz koji se sada vraa, ili neki drugi. Ali ipak osjeao sam neko uzbuenje. Bio sam radostan. Mogao sam samo da ustanem iz kreveta, pa kroz prozor da vidim kako e voz zastati na stanici, da bi zatim odmah produio svoje putovanje u no. Ali to se vie zahuktala lokomotiva pribliavala stanici, elja da ustanem bila je sve manja. inilo mi se da je ljepe leati u krevetu i sluati ono to se napolju dogaa. Bilo je to pravo uivanje. Voz nije stao na stanici. Ne smanjujui brzinu, lokomotiva je protutnjala kroz stanicu. Ja sam se u prvi mah uplaio. Uinilo mi se kao da je prola ispod mene. Ali zatim, kada su kroz stanicu poeli da prolaze vagoni, uinilo mi se kao da me neko ljulja u ljuljaci da bi me uspavao. Kakvu su lijepu ljuljaku izmislili vagoni kada nou prolaze kroz malu stanicu. Moda zbog toga i svi vozovi ne staju na stanicama. Gdje su sada Jasmin i Gordan da uju uspavanku voza. Tim-tam, tim-tam, tim-tam! Svaki vagon po jedno: tim-tam. Kad bih znao da brojim vie od deset, mogao bih tano, leei u krevetu, da izbrojim koliko vagona ima voz koji prolazi. Tim-tam, tim-tam, tim-tam, tim-tam... Kada sam se probudio, prozori su me doekali sa svijetlo-plavim crteom jutra. Lijepo je jutro u prozorima koji gledaju na sve strane. Sada treba samo da ustanem i sve je moje. Moja je i tajna kue u kojoj u od sada da ivim.

CRVENA KAPA MOGA OCA

Toga jutra prola su dva voza. Oba su stala na stanici. Moj otac je imao crvenu kapu. eljezniari iz voza pozdravljali su ga dok je voz odlazio. On je stajao mirno na peronu sve dok i posljednji vagon nije napustio stanini krug. Zatim je uao u svoju kancelariju. I ja sam uao za njim. Tada je on skinuo crvenu kapu i sjeo za sto na kome je bio telegraf. To je onaj aparat koji neprekidno otkucava: tik-tak-tik-tik-tak. Moj otac je onda okrenuo jednu ruicu na aparatu i on je prestao da radi. Ali kada je prstom poeo da pritie taster, ponovo se ulo ono poznato: tik-tak-tik-tik-tak. ta to radi? pitao sam. Javljam da je voz otiao. A kome javlja? pitao sam opet. Stanici do nas rekao je moj otac. Da li e te oni razumjeti? Svakako. Ja nita ne razumijem rekao sam. Ne moe ti razumjeti. Tu postoje specijalni znaci. To se dugo ui. I moj otac je i dalje pritiskivao prstom taster. A on se svaki put vraao i otkucavao dugako i kratko tik-tak. Zatim je opet okrenuo ruicu i aparat je prestao da radi. A onda se ponovo ulo tik-tak, kao eho onoga to je moj otac otkucavao. I sada su to ve bile crtice i takice ispisane na bijeloj traci koja se odmotavala sa kotura na aparatu. Moj otac je gledao te napisane znakove. ta to sada radi? pitao sam. itam ta mi odgovaraju. Pa tu nita ne pie. Vidi ove crtice i takice, to su ti znaci o kojima sam ti govorio. Uzeo sam oevu kapu i stavio je na glavu. Bila je velika i prekrila mi je oi, pa nita nisam vidio. Ipak, inilo mi se da sam u njoj pravi eljezniar. I da niko ne moe primijetiti da sam samo djeak. Zato ti nosi crvenu kapu, a drugi imaju crne? pitao sam. Da bih mogao da zaustavim svaki voz koji prolazi kroz stanicu.

 Kako je to lijepo. ta? To to moe da zaustavi svaki voz. A da li bih i ja mogao kada bih stavio crvenu kapu? Moj otac se nasmijao: Ti si mali. Ali, kada bih imao crvenu kapu, to ne bi primijetili. Da rekao je moj otac u ali stvarno ne bi primijetili. Mislili bi da je sama kapa izala na peron. Uvrijedilo me to to otac tako misli. Ali sam, ipak, mislio da kapa ima arobnu mo. Kada se pred njom zaustavljaju tako veliki i moni vozovi, zar ona ne bi mogla i od mene da naini pravog eljezniara? Kada porastem rekao sam i ja u postati eljezniar, kao i ti. Dobro rekao je moj otac. I onda u opet ivjeti u ovoj maloj stanici. Zar ti se ovdje toliko svia? Da. Znai, ne nedostaju ti gradske kue? Zamislio sam s malo. A onda je otac opet rekao: Iza brda je selo. Veliko selo. Ima puno kua. zato su i izgradili ovu stanicu. Da bi ljudi iz sela mogli da putuju vozom u grad. A ko ivi u ovim kuama to su blizu stanice? U jednoj ne ivi niko. Jednom nedeljno samo dolazi jedan stari ribar. A u drugoj, odmah pored pruge, ivi skretniar. Ko je to skretniar? I on je isto tako eljezniar kao i ja. Ima li i on crvenu kapu? Nema. Pa ta onda radi? To e sam vidjeti. ta li radi taj skretniar, mislio sam, kada ne moe da zaustavlja vozove? Nema crvenu kapu. Moda broji vagone? Njegova kuica je blia pruzi nego stanica. Moda i on putuje

vozom kao i oni drugi eljezniari koji pregledaju karte. Ne. Tada ne bi imao kuicu ba ovdje. eljezniari koji pregledaju karte ive u vozovima. To je lijepo. Uvijek se voze. Ali oni nemaju crvene kape. Ipak, najbolje je biti eljezniar sa crvenom kapom, kao moj otac. Svi vozovi zastaju pred njegovom crvenom kapom. Vozovi ga potuju. Da li u svim stanicama ima eljezniara sa crvenim kapama? pitao sam oca. Da rekao je on u svim. A koliko stanica ima? Ne znam. Ima ih mnogo. A da li pruga ima kraja? Svakako da ima. Je li kraj pruge daleko? pitao sam. Daleko je. Dalje od grada? Dalje. A na drugoj strani? I tamo je daleko. Moda ipak pruga nema kraja? Ima ga. Ima. Pa zato se onda taj kraj ne vidi? Ti, ponekad, pita samo zato da bi pitao rekao je moj otac. Kako se moe vidjeti kraj pruge kada su svuda naokolo brda i planine? Ja bih volio kada bi mogao da se vidi! rekao sam. Tada bi se vidjele i sve stanice poredane uz prugu. Je li, da bi to bilo lijepo? Ne, rekao je moj otac to ne bi bilo interesantno. Lijepo je kada oekuje voz, pa ga vidi tek onda kada se pojavi iza brda. Telegraf je poeo neto da otkucava i moj otac je priao stolu da vidi ta pie na bijeloj traci. Javljaju da e uskoro stii voz rekao je zatim. Kako se radujem! uzviknuo sam. Ja bih volio da vozovi ee dolaze. E, to ne ide tako rekao je moj otac. Vozovi imaju svoj red po kome se upravljaju.

Svaki voz ima svoje odreeno vrijeme. Zna se tano kada treba da stigne u koju stanicu. I ovaj koji sada treba da doe? Da. I on. I svi. Moj otac je stavio na glavu crvenu kapu. Spremao se da izae na peron. I ja sam iziao sa njim. Jedva ekam da vidim kako e se voz zaustaviti kada vidi tvoju kapu rekao sam. Ovaj voz nee stati. Bio sam razoaran. Zato? pitao sam. Tako. Ovo je mala stanica. I svi vozovi ne staju ovdje. A tvoja crvena kapa? Ovoga puta ona e mu biti znak da mu dozvoljavamo da slobodno proe kroz stanicu i nastavi put. A ja sam mislio da samo nou rekao sam kada se crvena kapa ne vidi, vozovi ne zastaju. Moj otac se samo osmjehnuo. Iza brda pojavio se voz. Crni dim iz lokomotive liio je na oblak koji se spustio na vrh brda. Voz je ulazio u stanicu velikom brzinom. Moj otac je stao mirno. I ja sam stao kraj njega. Tada je lokomotiva brzo protutnjala pored nas. Ali ja sam ipak vidio kako eljezniar iz lokomotive pozdravlja moga oca. Pozdravio sam i ja. I to lijevom rukom, jer u brzini nisam umio da odredim koja mi je desna. I bio sam ponosan, kao da je taj pozdrav bio meni upuen.

SKRETNIAR

Kada prolazi kroz stanicu, pruga ima tri kolosijeka. Zatim, tamo daleko, i s jedne i s druge stanice kolosijeci se spajaju u jedan. I tako pruga nastavlja sve dok se okom moe vidjeti. Dolje, ispod nasipa na kome je pruga, raste trava. Zelena i gusta. Moglo se u toj travi i spavati, a niko odozgo sa nasipa da ne primijeti da neko spava u travi. Pored pruge rasle su bulke. Crvene bukle kraj crnih ina. Voz nikada nije mogao da pregazi te crvene cvjetove, jer su uvijek izrastali tamo gdje tokovi nisu mogli da dosegnu. I u travi je bilo bulki, samo ne tako mnogo kao uz prugu. Bulke ne miriu, ali su ipak lijepe. Ja nisam mogao da poberem sve bulke oko stanice do skretniareve kuice. Kada se od cvjetova bulki napravi buket, onda on lii na crvenu eljezniarsku kapu. Moda zato bulke i rastu pored pruge. Skretniareva kuica ograena je tankim zelenim tarabama. Ona je mala, mnogo manja od stanice. A tarabe su sasvim blizu pruge. Kada voz prolazi, sigurno se ne moe stajati izmeu taraba i pruge. Skretniar ima batu punu raznobojnog cvijea. Ali meni se ipak najvie dopadaju bulke. U maloj stanici je lijepo i kada vozovi ne prolaze. Tada je sve mirno i tiho. Nad brdima nema crnih oblaka. Tada mi dozvoljavaju da etam prugom. I na skretniarevoj kuici pie neto: Ja ne razumijem to to pie. To je broj kae skretniar. Sve kuice uz prugu imaju brojeve. Da bi se znalo koliko ih ima? pitam. Moda kae skretniar. On je star i uniforma koju nosi umazana je uljem. U ustima mu je stalno stara aava lula. Ni kada govori ne vadi lulu iz usta. Zato je teko razumjeti ono to kae. Tu, odmah kraj njegove kuice, tri kolosijeka to dolaze od stanice postaju jedan. Kraj njih je jedna uspravna gvozdena poluga na kojoj je postavljen fenjer. I jedna crvena i bijelo obojena lopta sa ruicom. ta je ovo? pitam skretniara. To je skretnica kae on. Znai, ti se zove skretniar zato to je tvoja kua do skretnice. Ne smije se skretniar ja se brinem o skretnici. I o ovoj i o onoj s druge strane. A emu one slue? Njima odreujem kojim e kolosijekom voz proi kroz stanicu.

 Kako? Zar voz ne prolazi samo po jednom kolosijeku? Ponekad se u stanici ukrtaju dva voza koja dolaze iz suprotnih pravaca. Tada se jedan puta na jedan, a drugi na drugi kolosijek. Ako se skretnice ne namjeste pravilno, vozovi mogu da se sudare. Ja nikada nisam vidio dva voza u stanici. To se rijetko deava. A ta ti radi kada nema vozova? Pa kae skretniar istim i podmazujem skretnice. A kada su iste? Nou palim fenjere na njima. A danju? A danju kae skretniar i kroz lulu isputa dim kao lokomotiva kada nema posla, gajim cvijee u bati. Ja najvie volim bulke. Zato? Zato to one same rastu kraj pruge. I lie na eljezniare sa crvenim kapama. Ali, nemaju svi eljezniari crvene kape. Znam. Crvenu kapu ima moj otac. On moe da zaustavi sve vozove. Skretniar vadi lulu iz usta i istresa je o dlan. Iz lule ispada crni nesagorjeli pepeo. Onda iz depa vadi kesu sa duvanom i ponovo je puni. Da li ti moe da zaustavlja vozove? pitam. Mogu veli skretniar. Kako kad nema crvenu kapu? Imam crvenu zastavicu. Skretniareva crvena zastavica umazana je uljem kao i crvene bulke kraj skretnice. Kako njome zaustavlja vozove? pitam. Maem ako postoji opasnost? A ako ne postoji opasnost?

 Tada stojim mirno i drim uspravljenu zastavicu. A mainovoda me pozdravlja. Ti ve dugo radi ovaj posao? Dugo. Vrlo dugo. I cijelo vrijeme ivi u ovoj kuici? Ne. Bio sam ja u mnogo ovakvih malih stanica. Da li su sve one iste? Da. Sve male stanice su iste. A da li si bio na kraju pruge? Ne. Nisam, Ja mislim da ne postoji takav kraj pruge gdje vozovi dalje ne mogu ii. Postoji. Postoji. Samo djeca ih ne vole, pa zato ele da krajevi ne postoje. Interesantno je to, razmiljao sam: kraj eljeznike pruge. Kako li on izgleda. Kako je tamo. Svakako, mora da postoji neto to oznaava taj kraj. Ili, jednostavno, vie nema ina i voz se, poto ne moe dalje da ide, vraa. Jednog dana popeu se na voz i otii u do kraja. Vidjeu kako on izgleda. Ipak, vie bih volio da kraj ne postoji i da se neprestano putuje. I da svaki voz zastaje na malim eljeznikim stanicama. Koliko bi tada trebalo da ima takvih stanica. A koliko eljezniara sa crvenim kapama i skretniara. Koliko bi bulki moglo da se nabere idui prugom. Tada se vozovi koji jednom prou nikada vie ne bi vraali. Ipak, skretniar ima pravo: eljeznika pruga mora da ima kraj. Dim iz skretniareve lule liio je na mali oblaak iznad brda. Pomislio sam da je to voz. Poelio sam da se takav oblaak pojavi i na drugoj strani, pa da se dva voza ukrste u naoj stanici. Skretniar je rekao da se to rijetko deava. Ali ja sam elio da znam ta bi u tom sluaju on uinio. Da li bi izvadio lulu iz usta? Da li bi zaboravio na svoje cvijee? Morao bi da otri do skretnice sa druge strane stanice i da se, trei, ponovo vrati ovamo. A za njega, starog ovjeka, to ne bi bilo ba lako. Kad bi vozovi proli, on bi sigurno ponovo zapalio svoju lulu, dok bi mu bukle koje se klate na vjetru mahale svojim crvenim glavama. Ali dim se brzo rasturao i nestajao, a sa njima su nestajali i vozovi koji su imali da se ukrste u stanici, tako smo skretniar i ja mogli jo dugo da razgovaramo. Kada smo se rastali, on mi je rekao: Zna, ipak je najbolje kada kroz stanicu ne prolaze vozovi. Tada dan due traje. A mi stari ljudi volimo duge dane, koji pruaju dovoljno vremena za odmor.

PRVI GOST

Bio sam mnogo radostan kada su mi rekli da e nam danas doi gost. U malim stanicama rijetko ko dolazi u goste, pa zato dolazak gosta predstavlja pravi praznik. Dok sam u obinim danima saekivao vozove iz radoznalosti i zbog toga to je to za mene predstavljalo igru u kojoj su mi prolazili dani, voz kojim je trebalo da doe gost bio je neto drugo. Majka mi je jo rano ujutro obukla novo odijelo i ja sam cijelo vrijeme sjedio u oevoj kancelariji, ekajui da telegraf najavi dolazak voza. Kako su duga ekanja. Nikada voz ne ide tako sporo kao onda kada se u njemu vozi neko koga ekamo. I telegraf, koji je uvijek imao neto da saopti mome ocu, ovoga puta je utao. Mislio sam da je to sve zbog toga to tako nestrpljivo ekam da voz doe. Moga oca kao da nije zabrinjavalo to to voza nema. Zato ve jednom ne doe? pitao sam. Strpi se malo rekao je moj otac. Doi e. On ide prema naoj stanici. Samo jo nije vrijeme da stigne. Ali, ranije je bre dolazio? To ti se samo ini zato to si nestrpljiv. Voz uvijek dolazi u odreeno vrijeme. Ali ti si rano poeo da ga oekuje. Ne brini, sada e ve brzo doi. Izii na peron i zaboravi da ga eka. Vidjee kako e te iznenaditi kada uje zviduk iza brda. Iziao sam na peron i odmah sam poeo da gledam u pravcu brda iza koga skree pruga. Kada voz dolazi, onda se prvo iznad njega pojavi oblak od dima. Ali sada oblaka nije bilo. Htio sam da mislim na neto drugo, ali mi je pogled bio uvijek tamo, na tome brdu koje je progutalo eljeznikui prugu. Voz je morao biti negdje iza njega. Onaj voz koji je u jednom od svojih vagona nosio naeg prvog gosta, moga strica iz grada. A ja sam mnogo volio svoga strica, jer je bio veseljak i aljivdija. Bio je visok i elav. I na jednom obrazu imao je rupu. On je priao da je to rupa od metka. Pucali su u njega, a on je ipak uspio da se spase. Ali moj otac kae da to nije istina. Kada je bio mali, moj stric nije htio da popravlja zube. I onda mu je od jednog zuba oteklo cijelo lice, pa su morali da ga operiu. Od toga mu je i ostala rupa na licu. Meni se, ipak, vie svialo ono to je stric priao, jer je to liilo na prie o junacima. A meni je bilo drago da imam strica junaka. Moj otac je iziao na peron i rekao mi da je voz poao iz susjedne stanice. Tada je na peron dola i moja majka. I sada smo svi ekali da se voz pojavi iza brda. Dugo smo ga jo ekali. Ili se bar meni tako uinilo. A onda, kada je voz uao u stanicu, nastupilo je razoarenje. Niko iz voza nije iziao. Gledao sam u vrata na vagonima. Da li e neko otvoriti jedna od njih? Ali, sva su ostala zatvorena. Moj otac je ve dao znak za polazak, ali i tada niko nije izaao.

Voz je polako krenuo. Da ga zaustavimo molio sam oca gotovo kroz pla moda je unutra. U nekom vagonu. Moda je zaboravio na kojoj stanici treba da sie. Moda se uspavao. Nije mogue da nije doao kada je javio da e doi. Otac je htio da me utjei pa je rekao: Moda e doi popodnevnim vozom. Ne rekao sam. Nee. Moda nije uspio na vrijeme da stigne na voz. Doi e on. Svakako e doi. Ah to me nije moglo utjeiti. Bio sam tuan. I dok sam gledao kako posljednji vagoni prolaze kraj mene, bio sam siguran da niko iz njih nee u tom trenutku sii. A popodne, za mene je to popodne bilo tako daleko i neshvatljivo kao i kraj pruge. A onda, kada je i posljednji vagon proao, s one druge strane, koju su do tada zaklanjali vagoni, stajao je moj stric. Onakav kakvog sam ga znao, nasmijan, sa onom svojom rupom na obrazu. Gledao me i eretski mi namigivao: Zar vi tako doekujete goste? Kako? htio sam da kaem. Odakle... Pa kakav si ti eljezniar. Zar ne zna da vagoni imaju vrata i sa jedne i sa druge strane? Tada smo se svi nasmijali. A ja sam i imao zbog ega. Primijetio sam da moj stric krije neto veliko iza lea. To je za tebe rekao je samo, hajde, vodite me to prije kui ako eli da vidi ovo iznenaenje. Kako je to lijepo kad doe gost, mislio sam. Ne znam kako bih izdrao do popodnevnog voza da moj stric nije izaao s druge strane perona. Kako je to divno to nismo ekali uzaludno. A sada, evo, poslije jednog iznenaenja on mi je spremio i drugo. ta li je to u onoj velikoj kutiji koju krije iza lea? Kada smo doli gore, u stan, stric se zatvorio u jednu sobu. Niko nije smio da ue k njemu prije nego to nas pozove. Prvo se iz sobe nita nije ulo. A zatim je neto poelo da zuji. Tada je stric otvorio vrata i rekao. Izvolite. Sada moete ui. Dolje, na podu, po inama poredanim u krug, kretao se mali voz. Izgledao je kao istinski. Imao je i lokomotivu i putnike i teretne vagone. I sve to ima jedan pravi voz. Voz! povikao sam oduevljeno. To je pravi voz. Sada ne moram da ekam da porastem veliki, da bih bio eljezniar. Sada i ja imam svoj voz i mogu da ga zaustavljam

kad god to poelim. Dugo se nisam odvajao od voza. Leao sam na podu potrbuke i putao ga da prolazi kraj mene. Zamiljao sam da sam i stanica, i skretniar, i eljezniar sa crvenom kapom. Dok sam se tako igrao, moj otac i stric su za stolom igrali karte. Bilo je veselo. Voz nije htio da se sam zaustavlja na stanici, pa sam ja morao da ga zaustavljam, rukom. Kad sam ruku podizao, on je nastavljao svoj put. I opet se vraao: Sigurno tako idu i pravi vozovi. Treba jo da naberem bulke i da ih poredam uz ine. Tada bi izgledalo kao da ima vie stanica. Bulke bi predstavljale eljezniare koji pozdravljaju voz dok prolazi, a on ne bi mogao da se zaustavlja na svakoj stanici. I tako vozovi ne staju svuda. Stajao bi samo tamo gdje bih ga ja zaustavljao rukom. Moj stric pobjeuje moga oca u kartama. Ja ne znam zato odrasli vole da igraju karte, kada se uvijek zna da jedan mora pobijediti. Ipak, da stric nije ovdje, moj otac ne bi imao skim da igra karte. I ja ne bih imao voz. Ovako mogu da se igram sve dok ne doe vrijeme za spavanje. I uvijek kada voz doe na moju stanicu spustiu ruku i zaustaviu ga. Moda e jednom, kada stane, iz njega izii neki gost. Kako je to lijepo kad doe gost u malu stanicu. Svi se mi tada zbog neega radujemo. To je isto kao kada doe praznik koji se dugo eka.

OVJEK IZ USAMLJENE KUICE

Toga jutra oko usamljene kuice iza stanice bilo je puno ljudi. Bili su to seljaci iz oblinjeg sela koji su doli da vide sjedokosog stanovnika kuice. Stari dolazi u svoju kuicu samo jednom nedjeljno. Dolazi popodnevnim vozom i onda ga cijele noi nema. Vraa se tek rano ujutro, a tada se oko kuice skupljaju ljudi iz sela. Inae, stari ivi u gradu. Ovamo dolazi zato to u blizini stanice protie rijeka. I on po cijelu no provodi pecajui ribe. Seljaci ujutro dolaze da vide ta je stari upecao. A stari ima duboke gumene izme, koje lie na pantalone. Jutros su svi govorili kako je stari upecao veliku ribu. Riba je bila objeena pred vratima. Bila je dva puta vea od mene. Plaio sam se da joj se pribliim. Da je iva, mogla bi cijeloga da me proguta. Jedan od seljaka je rekao: Ovo je najvei som koga sam vidio. Ja sam i ranije viao velike somove rekao je drugi ali ovaj je, stvarno, najvei. Koliko li ljudi treba pozvati na ruak, da bi ga cijeloga pojeli? rekao je neko. Cijelo selo moglo bi da jede, i opet bi ostalo. Treba estitati starom. Stari je bolestan? rekao je opet isti seljak. Kako bolestan? pitali su drugi. Cijelu no se borio sa ribom. Staroga nije bilo pred kuicom. Vrata su bila zatvorena, a on je unutra sigurno spavao. Samo je riba visila objeena pred vratima. I seljaci su bili ushieni. Riba je imala brkove. Oi su joj bile velike. I gledala me je kao da je iva. Kako je stari mogao da uhvati tako veliku ribu? Ljudi kau da se sa njom borio cijele noi. Zar ribe umiju da se bore? Pa ribe nemaju ruke. Ipak, ja se nje plaim. Seljaci su lupali na vrata. Htjeli su da probude starog. Hajde, junae, izii! vikao je jedan od njih izii da nam ispria kako si uhvatio ovu veliku ribu. Jedan je priao ribi i mjerio je rukama. Ali ruke su mu bile kratke da bi je mogo izmjeriti. Tada je stari iziao. Zato ste me probudili? rekao je. Spava mi se. Cijelu no sam se borio sa ovom zvjericom. Vuem ja na jednu, a ona na drugu stranu. A kanap samo to ne pukne.

 Gdje si je uhvatio? pitao je neko. Dolje, kod zavijutka. Uhvatila se odmah, ali nisam mogao da je izvuem. Da sam imao nekoga da mi pomogne, bre bih obavio posao. Stari nije htio mnogo da pria. Seljaci su ga stalno neto zapitkivali, ali on nije elio da se hvali. Rekao je samo da mu je bilo teko da dovue ribu ovamo. Tada su se seljaci razili. Dok su odlazili, jo uvijek su govorili o ribi. Stari, kao da ih nije sluao. mirkao je oima i gledao u sunce. Danas e biti lijep dan rekao je za sebe. Tada je vidio mene kako stojim po strani i zapitao me: A ti? ta ti trai ovdje? Gledam ribu rekao sam. Pa ta onda ne prie blie? Plaim se. Ne treba da se plai. Ona vie nita ne moe. Da li ste se stvarno borili? pitao sam. Da, da. Dugo sam se borili. Som je glupa riba. Prvo, kao od ale proguta udicu, a onda, kada eli da ga izvue iz rijeke, on se sjeti da e to biti loe za njega, pa pone da se trza. Doi, doi blie. Ne plai se. On je zaspao zauvijek. Priao sam. Ali sam se ipak bojao. Riba je sada bila vea nego to mi se to inilo kada sam je gledao izdaleka. Samo sada joj nisam vidio oi, pa je izgledalo kao i da ih nema. A bez oiju nije bila tako strana. Zato ti ne ivi stalno u ovoj kuici? pitao sam. Ja imam kuu u gradu rekao je. Tamo ivim. Ovdje dolazim samo kada sam slobodan. Da li i tamo, u gradu, peca ribe? Ne. Tamo radim drugi posao. iam tako nepodianu djecu kao to si ti. A ta e sada uraditi sa ribom? Pojeu je. Zar e moi da pojede ovako veliku ribu? Ja imam puno prijatelja. I oni e mi pomoi da je pojedemo.

Stari se osmjehnuo. Kada drugi put doem rekao je uhvatiu i tebi jednu malu ribu. Hoe li? Hou. I donijeu mainu za ianje i makaze da te podiam. Nee li me to boljeti? Nee. Dok iam djecu, ja im priam tako lijepe prie da i ne osjete kada je sve gotovo. Traie jo jedanput da te iam. Stari je tada otvorio vrata kuice. Unutra je bio krevet, stoli i stolica od prua. U uglu je bilo nekoliko trski sa udicama. Ja u sada da prilegnem malo rekao je. Namuio me je noas ovaj som. Bie dobro da malo odspavam. I tako do voza ima jo dosta vremena. A ti, ako eli, ostani tu. Gledaj ribu. Tako veliku ribu moda vie nikad nee vidjeti. Kada je stari uao u kuicu, ja sam se opet malo udaljio od ribe. Ipak, i pored svega to mi je rekao, ja sam se plaio da ostanem sam sa njom. A tada je doao moj otac. Gledao je ribu i vrtio glavom. Sigurno i on ranije nije vidio tako veliku ribu. Hoe li da te odvedem do rijeke gdje je stari uhvatio ribu? pitao je. Hou. Ili smo jednim puteljkom kroz travu. Meni je trava bila do ramena. Moj otac je iao naprijed, a ja za njim. Svuda naokolo bila je trava. A onda, daleko ispod nas pojavile su se kronje vrba koje su izrastale iz trave. Kraj vrba je tekla rijeka, mirna i duboka. Mi smo sjeli u sjenku jedne vrbe i gledali kako rijeka tee. Eto, ovamo dolazi stari rekao je moj otac. Stari je dobar ovjek rekao sam. Obeao je da e mi uhvatiti malu ribu i da e me podiati. Kada bude toplije rekao je moj otac ovdje emo dolaziti da se kupamo. Ja se plaim rijeke rekao sam. U njoj ive velike ribe. Ribe se plae ljudi. Bjee kada neko ue u vodu. Zato i stari dolazi samo nou. Ipak, ja se plaim. Vidjee, kada jednom uemo u vodu, zaboravie na strah. Traie onda da ee dolazimo ovamo. Sjedili smo i gledali rijeku. Bila je mirna i izgledalo je kao da voda die. Riba nigdje nije bilo. Ali ja sam, ipak, znao da me one odnekud gledaju, kao to me je gledala i riba koju je stari uhvatio. Zato sam utao, da ih ne bih naljutio.

KOLA

Kada su mi prvi put rekli da treba da poem u kolu, nisam bio naroito oduevljen. inilo mi se da e mi kola oduzeti neto od one bezbrinosti u kojoj sam provodio dane. Nisam elio da mislim o tome da je blizu dan kada u morati da poem u kolu. Drugo je bilo to to sam ja ve znao da piem neka slova. Ali pisao sam lijevom rukom. A kod kue su mi govorili da u koli to ne dozvoljavaju. Meni je, opet, olovka u desnoj ruci liila na veliki teki eki, koji nisam mogao ni da podignem, a kamoli da njime piem. Nou sam sanjao kako mi lancima vezuju lijevu ruku i ja pokuavam da piem desnom. Ali u snu, na desnoj nisam imao prste. Nisam imao ime da uhvatim olovku. Onda je dolazio neki veliki ovjek, to je sigurno bio onaj to djecu ui pisanju, i govorio mi: Pii. I ja sam ponovo pokuavao. Pretvarao sam se u slovo koje treba da napiem. Ali hartija je ostajala prazna. Ne mogu. Ne mogu. Mora da naui govorila mi je majka. To je lako. Svi ljudi piu desnom rukom. Pokuaj. Polako. Tada sam poelio da nemam desnu ruku. Da je nemam, niko ne bi mogao da mi zabrani da piem lijevom. Ali ja sam je imao i morao sam da joj prenesem sve ono znanje koje je do tada pripadalo samo lijevoj ruci. Jednog jutra majka me je rano probudila. Pomogla mi je da se obueni. I oeljala me na razdjeljak. Do tada sam imao ike. Na stoliu, u uglu, ekala me je tana. Nova tana, koja se nosi na leima. Na tani je bila naslikana jedna lijepa arena slika. To je bio ak sa istom takvom tanom na leima. I na njegovoj tani je bila ista slika. Opet ak sa tanom na leima. Razmiljao sam: koliko li aka ima na mojoj tani? Sve manji i manji, oni su se redali u beskraj. Sve dok nisu postali tako mali da se vie nisu ni vidjeli. Gdje li je kraj toj koloni aka sa tanama na leima? Koliko li jo ima onih tako malih koje ja ne mogu da vidim? Moda sve to lii na kraj eljeznike pruge koji nikad nisam mogao da shvatim. Majka me je uhvatila za ruku i mi smo poli. kola je bila u selu. A selo se sa stanice nije vidjelo, jer je bilo iza brda, kao i pruga. Sve dok se nismo popeli na vrh brda, ja, u stvari, nisam vjerovao da kola uopte postoji. I radovao sam se potajno zbog toga. Ali kada smo poli nizbrdo, raspale su se sve moje elje i nadanja. Dolje, meu zelenilom, zacrvenili su se krovovi kua. Pod onim najcrvenijim bila je kola. Sada sve paljivo posmatraj, da bi zapamtio put do kole rekla je moja majka. Od sada e svakog dana morati da ide tim putem.

 Svakog dana? pitao sam. Da. Svakog dana ujutro, kao i sada. Ali, zar neu moi da idem samo onda kada to elim? U kolu se ide svaki dan. Ja se kod kue svakog dana igram od jutra do veeri. Ali kada bi mi neko rekao da moram tako da se igram svakog dana, ja, svakako to ne bih inio. Zato se onda u kolu mora ii svakog dana? Zar ne moe svako da ide samo onda kada eli? U tom sluaju sigurno bih vie volio kolu. kola je bili stara. Dvorite je nekada bilo ograeno. Ali sada ograde nije bilo. Poznavalo se samo gdje je ranije bila ograda. Pred ulazom je bilo puno djece. ekala su da se otvore vrata. Ali djeca nisu bila sama. Svako od njih drao je majku za ruku. I meni se inilo da ima vie majki nego djece. Djeca su utala, a samo su majke priale. Neki ovjek, kome je jedna noga bila kraa od druge, dogegao se meu nas. Onda je jednom gvozdenom rukom poeo da udara u pare eljeznike ine koje je visilo ispred ulaznih vrata. Tada je i vrata otvorio. I mi smo svi uli u jednu uionicu. Bilo nam je tijesno u klupama, jer su sa nama sjedile i majke. Uitelj nije liio na onoga koga sam sanjao. Stalno se smjekao i milovao nas po kosi. Kada nas je neto pitao, umjesto nas su odgovarale majke. Uionica nije bila skoro kreena, pa se po aavom zidu poznavalo mjesto gdje je stajala pe. Ispred naih klupa bio je uiteljev sto i velika crna tabla. Svi smo gledali u tablu. Uitelj je neto priao. Majke su glavama potvrivale ono to on kae. A mi smo se kriom gledali, kao da smo eljeli to prije da se upoznamo. Djevojice su sa svojim majkama sjedjele u redu pored prozora. Svi smo ekali da se neto desi. Samo to nismo znali ta. Klupe u kojima smo sjedjeli bile su stare i izgrebane. Na svakoj od njih je neto pisalo. Negdje velikim, a negdje malini slovima. Samo je tabla bila ista. Kada su majke otile, osjetio sam neki strah. Osjeao sam se usamljen. inilo mi se da oko mene nema nikoga. Htio sam da ustanem i pobjegnem iz uionice, ali su druga djeca mirno sjedjela u klupama, a ja nisam htio da budem najplaljiviji. Ipak, vjerovao sam da se i oni neega plae. Djeak koji je sjedio u klupi sa mnom bio je najvei meu nama. On nije imao tanu kao ja, ve arenu tkanu torbicu koja se nosila preko ramena. Meni se ta torbica vie sviala od moje tane. Kada je on gledao u uitelja, ja sam ga posmatrao. A kada sam ja prestajao da ga gledam, tada je on gledao mene. Nismo imali hrabrosti da se pogledamo u oi. A ja sam tako elio da razgovaram sa njim. Htio sam da me on bilo ta upita, pa da ja onda njega pitam gdje je kupio tu svoju arenu torbicu. Kada je uitelj pitao jednu djevojicu iz posljednje klupe kako se zove, ona je zaplakala. Onda je za vrijeme cijelog asa plakala. I niko nije smio nita vie da je pita. I opet smo

svi ekali da se neto desi. A uitelj je stalno prolazio pored klupa i milovao nas po kosi. Sada je samo djeake pitao kako se zovu. I svi su odgovorili bez plaa. Djevojice nisu smjele da gledaju u uitelja. Gledale su u pod. Niz vrat su im se sputale tanke pletenice. Tada je iz klupe iza mene ustao jedan djeak i poao prema vratima. Kako se ti zove? pitao je uitelj. Miron. Dobro, a gdje si ti to poao, Mirone? Kui. Zato? Gladan sam. Uitelj se nasmijao. Mi se nismo smijali. Smatrali smo da svako ima pravo da ide kui kada je gladan. Ali uitelj je tada rekao: Ne moe to tako. Ti si sada u koli i ne moe da ide kui kada zaeli. Kada se asovi zavre, tada ete svi poi svojim kuama. Za vrijeme odmora, u dvoritu, bili smo sami. Stajali smo i ekali da doe ovjek to gega i zazvoni svojom gvozdenom kukom, pa da uemo u uionicu. Niko nita nije govorio, a majki, koje su ranije priale, sada nije bilo. Vrijeme je sporo prolazilo, a ovjek to gega nikako se nije pojavljivao. Kada nam je uitelj rekao da moemo da idemo, trei sam stigao do kue. Cijelo popodne leao sam u travi kraj pruge i razmiljao o koli. Niko me nije mogao ubijediti da je kola nekome potrebna. Pa mi nismo tamo cijelo vrijeme nita radili. Visoka trava nada mnom njihala se na vjetru i zaklanjala mi nebo. Ono to sam kroz nju vidio liilo je na komadi pocijepane plave krpice. Bilo mi je lijepo ovdje u travi. Zamiljao sam da sam sm na svijetu i da oko mene nita drugo ne postoji. I bio sam srean! Niko me, mislio sam, ne moe ovdje pronai i natjerati da idem u kolu. Ipak, sutradan rano ujutro stajao sam pred kolskom zgradom. Uitelj je doao i poredao nas u kolonu, isto onako kao to smo sjedili u klupama. Prvo su se postrojile djevojice, a mi pozadi. Ja sam izgledao vrlo mali prema mome drugu iz klupe. Toga dana uitelj je na tabli pisao neke crte. Prvo uspravne, a zatim poloene. Mi smo sve to prepisivali u svoje male tablice. Nekoliko dana smo samo to pisali. Kada bismo ispunili tablicu, brisali smo sve i pisali ponovo. To smo isto pisali i kod kue. Meni je to bilo strano dosadno, pa sam jedva ekao da ponemo neto drugo da piemo. Ali svakoga asa uitelj je ponovo pisao na tabli iste crte.

Za vrijeme odmora vie nismo bili usamljeni. Svako je imao po nekog druga. Ja sam stalno bio uz djeaka koji je sjedio sa mnom u klupi. On je imao neko dugako i smijeno ime. Ali bio je najjai u razredu. I ja sam ga zbog toga volio. Uvijek je za vrijeme odmora izvlaio iz torbe komad hljeba i jeo. Jednom je i meni ponudio malo: Uzmi rekao je. Jedi. Neu, nisam gladan. Nee zato to je ovo crni, seljaki hljeb. Ja sam tada uzeo komadi koji mi je ponudio. I jeo sam. Bio je mnogo slai od onog koji je mijesila moja majka. A bio je crn kao da je od zemlje zamijean. Tada su nam prilazila i druga djeca. Djevojice su se skupljale na drugoj strani. Kada bismo pojeli hljeb, trali smo oko kole, a zatim se moj drug rvao sa svima onima koji mu nisu priznavali da je najjai. I sve je pobjeivao. Ja sam se radovao kao da ja pobjeujem. Jednom je jedan od pobjeenih rekao: Ti si moda jai od mene, ali moj otac je najjai u selu. Lae rekao je drugi. Moj otac moe da odnese dva daka ita do vodenice. Lae rekla su djeca. A da li tvoj otac moe da zaustavi voz? pitao sam. To ne moe. To niko na svijetu ne moe rekla su djeca. Moj otac moe rekao sam. Lae rekla su djeca. Moe. On to stvarno moe, kada vam kaem. A koliki je tvoj otac? pitao je neko. Visok. Da li je visok kao kola? pitala su djeca. Ne. Toliko visok nije. Onda ne moe rekao je neko. Moe rekao sam. Moe. On ima crvenu kapu.

 Pa ta ako ima crvenu kapu? Ona je arobna. Pred njom se svi vozovi zaustavljaju. Djeca su se malo gledala sa potovanjem. Ipak, neki od njih nisu mi vjerovali. Kada smo uli u uionicu i sjeli u klupe, moj drug me je pitao. Je l' istina ono to si priao? Jeste rekao sam. Kakva je onda ta arobna kapa? Crvena kao bulke koje rastu pored pruge. Hoe li jednom da mi je pokae. Poi u s tobom na stanicu. Dobro. Pokazau ti je rekao sam. Tada e vidjeti da sam istinu govorio. Uitelj je uao i svi smo ustali. Onda je on opet poeo da pie na tabli uspravne i poloene crte. I mi smo opet to isto prepisivali u nae tablice. Dok sam pisao, neprestano sam mislio: kako je to divno kad ima najjaeg oca, kome se svi dive. I bio sam srean. Srean sam bio i kad sam se vratio kui. Nije tako loe u koli, govorio sam sebi, tamo ima puno djece. I ja mogu da im priam o sebi. I oni mogu meni da priaju. A to je isto tako lijepo kao kada leim u travi pored pruge i razmiljam o svemu. To je isto tako lijepo kao kada stojim na peronu i saekujem i ispraam vozove. A to to na asu stalno piemo samo crtice, valjda nee uvijek biti tako. Valjda emo uiti i neto drugo, zanimljivije. I stvarno, uskoro je uitelj na tabli napisao i prvo slovo

NA SLOVO M... MARIJA

U koli smo doli do slova M. Kada nismo bili mirni, uitelj nas je premjetao da sjedimo u klupama sa djevojicama. Ja sam sjedio sa Marijom. Imala je mali prasti nos sa pjegama kao uree jaje. I po drugi put je ila u prvi razred. Ja sam znao samo slova do M i nisam umio da napiem Marija. Ona je sigurno znala vie. Nikada je nisam pitao da li zna vie i zato po drugi put ui prvi razred. Sva su druga djeca ivjela u selu, a mi smo ivjeli pored pruge. Ja sam ivio u stanici, a ona je bila skretniareva unuka i ivjela je u onoj njegovoj kuici sa brojem. Sve kue pored pruge imaju brojeve. Kada smo se vraali iz kole, ili smo prugom, jer je tako bilo blie nego putem preko brda. Druga su djeca imala kue odmah blizu kole. Toga dana uili smo slovo M. Ti si M... Marija rekao sam. A ti si M... mi. Bila je vea od mene i mogla je to da mi kae. Ja se nisam ljutio. Smatrao sam da oni vei mogu da kau manjima ta god ele. Kada smo ili kui, hodali smo po inama i drali se za ruke. Ja sam iao po jednoj ini, a ona po drugoj. I drali smo se za ruke da ne bismo pali. M... maka rekao sam. Ti nita drugo ne zna. Samo M zna. Ako nita ne znam, zato onda sa mnom ide kui. Idi sama rekao sam. Ja hou da idem s tobom. Da idem sama, ne bih mogla da hodam po ini. Onda nemoj govoriti da nita ne znam. Neu. Neu to vie govoriti. I ja neu vie govoriti o slovu M. Pored ina bilo je mnogo bulki koje su rasle iz kamenja. Bilo ih je mnogo vie nego kod stanice. Ja sam brao bulke i davao ih Mariji. Ona se tada smijala, a nos bi joj se naborao, pa je postajao manji. Hajde da siemo dolje rekla je ispod pruge ima jedan tunel. To nije tunel rekao sam to je kanal. Kroz njega prolazi voda kada pada kia.

 Hajde da siemo. Tunel je bio nizak. Veliki ljudi morali bi da se sagnu ako bi eljeli da uu unutra. Mi nismo morali da se saginjemo. Ostavili smo tane napolju i uli smo. Bilo je tijesno i mrano. Da li se plai? pitao sam. Ne rekla je Marija. Hoe li da se ovdje igramo murke. Hou. Ti prvi muri. Pokrio sam rukama oi i ekao sam da se sakrije. Zatim sam iziao napolje i poeo da je traim. Svuda oko nasipa bila je visoka trava i gusto ito, i ja nisam mogao da je pronaem. Popeo sam se na nasip, ali se i odatle nije vidjelo gdje se sakrila. Tada sam se uplaio da nije pobjegla, pa sam poao da vidim da li je njena tana jo uvijek tu. Tane su stajale onako kao to smo ih i ostavili. Kada sam poao da je traim u itu, ona je istrala sa druge strane i dotakla rukom mjesto gdje sam murio. Opet ti muri rekla je. Neu vie da se igram sa tobom. Zato? Nikada ne mogu da te pronaem. Dobro, onda u ja da murim. Hajde, sakrij se to prije. Neu rekao sam. Moda e ti mene nai. Pa ta onda hoe? Da sjedimo u itu i ekamo da proe voz. Kada je voz prolazio pored nas, ljudi su nam mahali sa otvorenih prozora. Marija im je mahala bulkama. Hoe li da ti naberem jo bulki? ta u da radim s njima? uvae ih. Uvenue. Ako. Kada se sutra budemo vraali, nabrau ti druge. Moda sutra neu doi u kolu.

 Zato? Znam slovo koje emo uiti. Ili smo opet po inama i drali se za ruke. U drugoj ruci Marija je drala bulke. Ja sam nosio obje tane. Ipak, doi sutra u kolu. Zato? Da se ne bih vraao sam. Hoemo li se opet igrati murke? pitala je. Hoemo. I nee se ljutiti ako ne mogne da me pronae? Neu. Sada se ve stanica vidjela. Bila je blizu, pred nama. A mi smo jo uvijek ili po inama i drali se za ruke. Hoe li, kada porastemo, da budemo mu i ena? pitao sam. Ti se ali? Ne alim se. Onda, hou. Ali o ovome neemo nikome govoriti. Neemo. Nikome, nikome, nikad? Nikome, nikome, nikad. Mu i ena, mu i ena! vikala su sutradan djeca za nama. U koli smo doli samo do slova M. Da smo znali sva slova, djeca bi to napisala i na tabli. U klupi smo sjedili ja na jednom, a Marija na drugom kraju. Kao da smo se posvaali. Uitelj je etao pored klupa. Kai jednu rije na slovo M rekao mi je. M... Marija rekao sam.

 Dobro. A sad ti, Marija. M... mu i ena rekla je ona. To su dvije rijei, Marija rekao je uitelj. aci su se smijali: To su dvije rijei. To su dvije rijei. Kui sam se vraao sam. Marija je otila prije mene. Pokuavao sam da idem po inama. Nisam mogao. Padao sam poslije svakog drugog koraka. Kada smo ili zajedno, mogli smo zato jer smo se drali za ruke. Sigurno ni Marija nije mogla da ide sama po inama.

SELIDBA

Sjedili smo za stolom i ekali da otac doe na ruak. Nikada nismo poinjali bez njega. Takav je bio red u naoj kui. Ni ja nikada nisam zatraio da jedem prije nego to otac doe. I majka i ja znali smo da se otac upravlja po svome eljeznikome asovniku i da ba zato nikada nee zakasniti. Zato smo sjedili i ekali da doe i otvori vrata. Sto je ve bio postavljen. Sve je bilo spremno. A kada je doao, otac je jo s vrata rekao: Imam jednu novost za vas. ta? pitao sam radoznalo. Za nekoliko dana selimo. Gdje? pitala je majka. U drugu stanicu. U poetku nisam mogao da shvatim ta to znai. Ali kad su otac i majka poeli da se dogovaraju o danu seobe i o novoj stanici gdje treba da se preselimo, najednom sam postao tuan. Ja ne elim da odem odavde rekao sam. Ja sam se navikao na ovu stanicu. I neu nikuda da selim. Tamo je jo ljepe rekao je moj otac vidjee. Ne rekao sam ovdje je najljepe. Nigdje ne moe biti ljepe nego ovdje. Uzalud su otac i majka pokuavali da me utjee priajui mi kako je u svakoj maloj stanici lijepo, i kako selidbom nita neu izgubiti. Imau sve to sam ovdje imao. ak su mi obeavali da u imati jo vie. Kao da je to od njih ovisilo kakva e biti nova stanica i ta u sve u njoj imati. Kao da su oni mogli da mi nadoknade ono to bi mi tamo nedostajalo. Dok su mi sve to priali, ja sam silom jeo, a niz lice su mi se kotrljale suze. Cijelo popode nisam htio da doem kui. Kao i uvijek kada sam tuan, leao sam u travi pored pruge. Bilo je to moje skrovite, gdje me niko nije mogao pronai. Zato sam se uvijek tu u travi osjeao siguran. Leao sam i razmiljao ta me sve vee za ovu stanicu. Ne. Niko me nee ubijediti da mi negdje moe biti ljepe. Iznad mene prolazili su mali bijeli oblaci. I kada su dolazili u krug u koji su mi trave ogradile nebo, ja sam mjesto njih vidio razne figure. I tako je prvo oblak iznad mene liio na natmurenog ovjeka sa dugakim nosom. Zatim se njegov nos toliko izduio da je liio na kuku kojom se kae vagoni. A onda je ta kuka dobijala prste, pa je sada to bila ruka koja mae sa nekog prozora. Kada je ruka nestajala iz kruga, za njom su se

pojavljivali bijeli konjanici u ludoj trci, u kojoj niko nikoga nije mogao da prestigne. A kada su i oni izlazili iz kruga u koji su ih ogradile trave, ja sam ustajao da bih i dalje mogao da pratim njihovu igru. Ali tada se igra prekidala, jer su se svi konjanici sada slili u jedan jedini oblak, a i on se topio i rasturao u mekom plavom nebu. Kuda li putuju, mislio sam, kuda to odlaze ovi bijeli perjasti oblaci, koji uvijek u sebi kriju po neki lik? Da li i za njih postoje stanice na kojima zastaju, ili se stalno kreu, uvijek spremni da se pretvore u neki drugi lik, da od sebe stvore neku novu sliku koja e potrajati samo za trenutak? Eto, kako je to prekrasno. Leim u travi i gledam predstavu koju su oblaci priredili samo za mene. Moda tamo gdje treba da odselimo, svega ovoga nee biti. Moda iznad te stanice nikada ne prelijeu bijeli oblaci. Zato moramo da selimo kada je meni ovdje lijepo? Da li je to neko uradio samo zbog toga da bih bio tuan? Nebo iznad mene nije bilo tako isto. Pojavili su se neki talasi pa je liilo na mutnu nabujalu rijeku. I ja sam morao da obriem suze u oima da bih ga opet vidio onako plavo kao to je bio uvijek dok sam leao u travi. Neka otac i majka idu, ako to ele govorio sam u sebi ali ja neu. Ja u ostati ovdje. Niko mi ne moe oduzeti ono to imam. Kada sam ustao iz trave, vidio sam skretniara kako ide po nasipu. Hajde sa mnom rekao je idem da podmaem skretnicu sa.one strane stanice. U ruci je nosio staru konzervu vezanu icom. Koraao je polako, s jednog na drugi drveni prag. Za te pragove su bile privrene ine. I ja sam htio da hodam tako da stanem tano na prag. Ili smo utei. A onda sam ja rekao: Mi selimo iz ove stanice. Takav je ivot eljezniara rekao je skretniar. Taman navikne na jednu stanicu, upozna se sa ljudima, a ve treba da ide u drugo mjesto. Nikada nisi stalno vezan za jednu stanicu. Uvijek te oekuje nova. Kao da se ivot sastoji od toga da promijeni sve stanice koje su poredane uz prugu. Ali, ja ne elim da idem odavde. Zato? Zato to nigdje nema bolje stanice od ove nae. Vara se. Sve su stanice lijepe. Svuda je isto. I ako voli jednu, zavolie i druge. Je li istina to to govori? Istina je. Ja ti to kaem zato to znam. Gdje sam god do sada bio, bilo mi je lijepo. Doli smo do skretnice. Ja sam sjeo kraj nasipa, a on je iz konzerve izvadio tapi na

ijem je kraju bila vezana krpica natopljena uljem. Tom krpicom podmazivao je ploice po kojima su ine skretale na drugi kolosijek. Onda je okrenuo skretnicu, pa je podmazivao ploice i tamo gdje se do tada nisu vidjele. Ruke su mu bile masne, i on ih je obrisao o pantalone. Ipak, bie mi ao kada odemo odavde rekao sam. Moda. Ali samo dok voz ne krene. Onda e sve zaboraviti. Dan selidbe doao je brzo. Na prvom kolosijeku ispred stanice ostavili su jedan prazan vagon. I mi smo u taj vagon unosili nae pokustvo. Vagon je bio veliki kao soba. Imao je vrata i sa jedne i sa druge strane. I male prozore u sva etiri ugla. Kada smo sve stvari prenijeli, vagon je liio na pravu sobu. Krevete smo tako namjestili, da moe na njima da se spava. Na sredini je bio sto. Bila je to sada prava mala kuica na tokovima. Unutra smo bili svi: i moj otac i majka i ja. ekali smo da doe voz koji e prikaiti na vagon, pa da zajedno sa stvarima i mi otputujemo. Moj otac je stalno gledao na sat. Nikada ranije nije tako nestrpljivo oekivao voz. Na njegovom mjestu u kancelariji sjedio je drugi eljezniar. Ja sam leao u jednom od kreveta. Nisam htio da izaem napolje. Znao sam da je na stan na spratu sada prazan. I bilo mi je teko kada sam mislio o tome. Zabavljao sam se time to sam pronalazio gdje se ta nalazi u vagonu. Bilo mi je svejedno hoe li doi voz, ili emo zauvijek ovako ekati. Ispred vagona otac je razgovarao sa skretniarem. On je doao i donio buket cvijea koje je nabrao u svojoj bati. Htio je da to cvijee preda meni, za srean put. Zato sam morao da se pojavim na vratima. Ne tuguj rekao je. Sada mi je svejedno. Vidjee sve su stanice lijepe nasmijeio se. Nasmijeio sam se i ja. Izmeu naih osmijeha dizao se oblaak dima iz njegove lule koja mu je stalno visila na usnama. Voz koji je doao zadrao se u stanici vie nego obino. Lokomotiva je dola na prvi kolosijek, uzela nau kuicu na tokovima i prikaila je na kraj voza. Kada smo poli, za nama su mahali rukama skretniar i novi eljezniar. Mahali su sve dok smo mogli da ih vidimo. A voz je iao sve bre i bre. Kraj nas su prelijetale livade, ita, drvee, brda. Izgledalo je kao da mi sjedimo u sobi, a sve drugo promie mimo nas. Tada smo doli i stali u jednu drugu stanicu. Bila je ista kao i ona koju smo ostavili. Samo je drugo ime pisalo na njoj. Neka djeca su nas pozdravljala kada je voz odlazio. I opet je sve pored nas promicalo.

Putovali smo. A ja nisam znao kuda. Znao sam samo toliko da emo na jednoj stanici, kada voz stane, ostati i mi i naa kuica na tokovima. I zato sam uvijek kada se voz zaustavi jao pomiljao da je to ta stanica. Ali kada je voz nastavljao svoje putovanje, ekao sam ponovo drugu stanicu. Bilo je neega interesantnog u toj igri. Neeg to me privlailo da stalno budem kraj vrata vagona. Neke stanice nisam mogao da vidim jer su bile sa druge strane, a vrata vagona na drugoj strani bila zatvorena. Zamiljao sam te stanice i vjerovao sam da su one onakve kakve sam ih zamiljao. Putovali smo dugo. Nisam mogao stalno da budem kraj vrata. Kada mi je postalo dosadno, legao sam u krevet. Odatle se nije vidjelo kako arene slike prolaze pored vagona, ali bilo je ipak lijepo. Voz me je ljuljukao kao da pria uspavanku, a ja sam bio umoran od svega to se deavalo. Bio sam umoran od svih stanica koje su ostale za nama. Zato sam poelio da zaboravim sve i da sluam samo uspavanku voza, koju priaju tokovi dok se okreu na inama. A tada sam u snu primijetio da negdje dugo stojimo. Otvorio sam oi. Otac i majka razgovarali su negdje pored vagona. ta je ovo? povikao sam. Zato tako dugo stojimo? Stigli smo uo sam glas moga oca. Ustao sam i pogledao kroz vrata. Svuda naokolo bilo je iroko polje. Nigdje u blizini nije bilo nikakvog brda. Pa gdje je stanica? pitao sam. Sa druge strane. Bio sam sanjiv, ali prijatno sam se osjeao. Sunce je bilo na zalasku i ogledalo se u naem velikom ogledalu koje je stajalo u vagonu.

NOVA STANICA

Nova stanica je u prizemlju, pored kancelarije moga oca, imala i ekaonicu, u kojoj su sjedjeli putnici kada su ekali voz. Ljudi sa sela dolazili su mnogo prije voza, sjedjeli u ekaonici i razgovarali. Ispred stanine zgrade bilo je pet velikih divljih kestenova u ijim su granama stalno uale avke i grakale. Samo kada je u stanicu dolazio voz, one su naputale kronje i letjele u krug, daleko od stanice. Kada je voz odlazio, one su se opet vraale na svoja mjesta. Nou su avke spavale i nije se ulo njihovo grakanje. Daleko prema sjeveru pruga je prolazila preko mosta, a zatim nastavljala pravo, sve dok se pogledom moglo dokuiti. Na jugu, opet, gubila se meu drveem kojim je zapoinjala uma. Stanica je bila bijela, obavijena zelenim liem kestenova i isto tako zelenim tarabama sa druge strane. Put od stanice do sela bio je irok i prav. Izmeu stanice i sela nije bilo brda, pa su se sa prozora u naem stanu vidjele sve kue u selu i njihovi crveni krovovi. Kroz selo je prolazila rijeka. kola je bila odmah na obali rijeke. Kada sam prvi put doao u kolu, as je bio ve poeo. Stajao sam u hodniku i nisam znao u koju uionicu treba da uem. Na vratima nita nije pisalo, a unutra je svuda bila tiina, pa se nisam usudio nigdje da pokucam. ekao sam da se as zavri, pa tek onda da vidim gdje treba da uem. Tada je u hodnik uao jo jedan djeak. Koraao je tiho, na prstima, kao da je elio da ga niko ne uje. Doao je do jednih vrata i gledao kroz kljuaonicu. Ali ni on nije imao hrabrosti da pokuca. Ja sam stajao po strani. Nekoliko puta on se spremao da pokuca, ali se uvijek povlaio i odustajao od te namjere. Tada mi je priao: I ti si zakasnio? pitao je. Da. A u kom si razredu? U drugom. Kako te onda ne znam? rekao je. I ja sam u drugom. Ja sam novi rekao sam danas prvi put dolazim. Pa zato onda ne ue? Ne znam u koju uionicu treba da uem. A i plaim se. Kada sam doao, as je ve bio poeo. Kada si novi, niko te nee grditi. Ja svakog dana zakanjavam, pa se uitelj ljuti. Zato i

sada ne smijem da uem. Znam, uitelj e vikati na mene. Zato onda ne dolazi na vrijeme? Ja ivim u drugom selu. Daleko odavde. Kod kue nemamo asovnik, pa nikada ne znam kada treba da poem. Ponekad dolazim vrlo rano. Prije svih. A ja nisam znao kada asovi poinju. Hoe li da zajedno uemo? pitao je. Da se uitelj ne naljuti? Nee se ljutiti. Ti samo uti, a ja u mu sve ispriati. Moi e da sjedi zajedno sa mnom u klupi. Ja sam do sada sjedio sam. Doli smo do vrata i on je tiho pokucao. Unutra je bilo tiho. Nije bilo odgovora. On je opet pokucao. Neki dubok glas sa druge strane vrata odgovorio je: Ui! Uli smo i stali odmah pored vrata. Uitelj se nije ni osvrtao na nas. Pisao je neto na tabli. Mi smo stajali i stezali tane rukama. aci, koji su do tada pisali neto u svoje sveske, prestali su da piu. Gledali su u mene. Uitelju rekao je moj novi prijatelj ovo je novi uenik. Nije znao u koju uionicu treba da ue. Uitelj ga nije sluao. Ne diui glavu sa table, strogo je rekao: A danas, zato si danas zakasnio? Uitelju rekao je opet moj novi prijatelj on nije znao kada poinju asovi. Ko? upitao je uitelj i tek je tada pogledao u nas. Ovaj. On je novi uenik. Ui drugi razred. Pa zato ti govori mjesto njega? On je stidljiv. Ja sam utao, jer smo se tako bili dogovorili. Moe li da sjedi zajedno sa mnom u klupi? pitao je moj novi prijatelj. Uitelj nas je gledao nekako neodreeno, pa nismo mogli da osjetimo ta misli. Prebacivao je kredu as u jednu, as u drugu ruku, pa su mu od toga dlanovi bili bijeli. aci su se doaptavali meu sobom. Hajdete sada na mjesto rekao je uitelj piite ovo to je na tabli. I drugi put,

zapamtite, na as se dolazi na vrijeme. Kao krivci koje su uhvatili na djelu, mi smo pogureni proli pored uitelja i sjeli u posljednju klupu. Svi su gledali u nas. Samo je uitelj nastavio da pie na tabli. Dok smo vadili sveske iz tani, moj novi prijatelj mi je apnuo: Dobro smo proli. Zato? Da se uitelj naljutio, kao to umije, moglo je gore da bude. Govorili smo apatom i prepisivali ono to je bilo napisano na tabli. Naa je klupa bila odmah do prozora, pa smo mogli da vidimo drugu obalu na kojoj su ene poredane u red prale rublje na rijeci. Za vrijeme odmora svi su se okupili oko mene. Gdje ivi? pitali su me. Na stanici. A gdje si prije toga ivio? Na jednoj drugoj stanici. Lako je tebi rekao je neko. Ako eli da putuje, odmah iz kue moe da ue u voz. Ja nikuda ne putujem rekao sam. Kada bih ja bio na tvome mjestu, stalno bih putovao. Kuda? Bilo kuda. Onda smo se izuvali i gazili rijeku. Rijeka je bila plitka pored obale. Nije nam bila ni do koljena. Mulj sa dna golicao nas je izmeu prstiju. Da li i u nonim vozovima ima putnika? pitao je neko. Ne znam rekao sam ali sigurno da ih ima. Zbog ega bi onda nou vozovi prolazili? Kod nas u selu uje se kada nou vozovi zvide. A kod mene se uje i kada tokovi kloparaju po inama. Tada se najljepe spava. Uitelj nam je branio da gazimo rijeku. I ene sa one druge obale vikale su na nas kada smo se takmiili ko e dalje baciti kamen preko rijeke. Pa ipak, odmor smo najradije provodili pored rijeke. Pravili smo male laice od hartije i trali za njima sve dok ih ne bi

zahvatila matica i odnijela daleko od kolskog dvorita. I sa jedne i sa druge strane puta, od kole do stanice, zasaene su jabuke. Niko ne brani da ih beremo. One same padaju, i samo ih mi djeca skupljamo i jedemo. Kada se vratimo kui iz kole, nikada nisam gladan. Moja majka misli da sam bolestan. Ona ne zna koliko mnogo jabuka ima od kole do stanice. U podne na stanicu dolazi putniki voz. Tada je ekaonica puna onih koji ga ekaju da bi njime nekuda otputovali. Moj otac u to vrijeme otvara alter na svojoj kancelariji i izdaje putnicima vozne karte. A ja volim da tada sjedim u ekaonici. Volim da ljudi misle da i ja nekuda putujem. ekaonica ima velike prozore i staklena vrata i sa jedne i sa druge strane. U njoj je uvijek svijetlo. Tu ljudi sjede na klupama koje su poredane uz zidove ekaonice. Ljudi koji putuju uvijek imaju o neemu da razgovaraju. Moda i avke koje ue u kronjama kestenova na peronu o neem razgovaraju, samo ih mi ne razumijemo. Podnevni voz je uvijek pun. Mnogi putnici stoje i na stepenicama vagona. Jedni izlaze, a na njihova mjesta ulaze drugi putnici. Kada podnevni voz ode, ekaonica je cijelo popodne prazna. Tada se avke vraaju i sve do uveer se u praznoj ekaonici uje samo njihovo grakanje. Nou kroz stanicu proe najvie vozova. Neki idu na sjever, a neki na jug. Neki zastaju, a neki samo zvidukom izdaleka najave da e projuriti kroz stanicu. Kada nou ne spavam, po zviduku poznajem vozove koji se nee zaustaviti na stanici. Njihovi zviduci su nekako tuni. U njima se osjea umor od dugih putovanja. Takvi vozovi mora da putuju negdje daleko. Ponekad i kad prou jo dugo ujem njihov zviduk, kao tajni poziv da jednom poem sa njima. I da putujem daleko, daleko. A gdje, to samo oni znaju. I zamiljaju gdje bi to mogli da me odnesu. A onda, osjetim toplotu kreveta, pa mi se ini da je ipak najljepe leati i sluati kako zadihani nekuda odlaze. Moda je i to neka vrsta putovanja. Putovanja u kome vozovi odnose samo po jedan dio mene, a ja ipak ostajem u toplom gnijezdu svoga kreveta, i sluam ravnomjerno kloparanje njihovih tokova, dok prolaze kroz stanicu. I zajedno sa njima putujem. Putujem sve dok sunce svojim utim prstima ujutro ne pokuca na moj prozor.

DRUG

Iz kole sam se uvijek vraao sam kui. Djeca iz sela koja su ivjela sa one strane rijeke trebalo je samo da preu most i ve su bila kod kue. A ja sam se polako i tromo vukao, iako put do stanice nije bio dugaak. Obino sam gazio tamo gdje je bilo najvie praine. Kui sam dolazio pranjav do koljena. Djeca iz sela razgovarala su putem, a ja nisam imao s kim da priam. Zbog toga mi se inilo da je put dui nego to je bio. esto sam pomiljao kako bi bilo dobro kada bih imao druga koji bi se iz kole sa mnom vraao kui. Ali poto niko nije iao na moju stranu, ponekad sam se zadovoljavao i time to sam iao u korak sa ljudima koji su urili na stanicu da bi uhvatili podnevni voz. Oni me nikada nisu ni primjeivali. Imali su svoje brige zbog kojih su putovali. I zato su urili, pa je meni ostajalo ili da trim za njima, ili da ponovo nastavim svojim hodom i budem sam kao i uvijek. Osjeao sam se vrlo usamljen. Bio mi je potreban drug. Ne samo drug koji bi se igrao sa mnom za vrijeme odmora i poslije asova. I ne samo drug koji bi sjedio sa mnom u klupi i prepisivao moje zadatke, ili me gurkao laktom da mu apnem kada neto ne bi znao. Potreban mi je bio drug koji bi bio sa mnom cijelog dana. Drug sa kojim bih mogao da razgovaram o svemu onome to osjeam i nosim sa sobom od kue i od kole do kue. inilo mi se da takvog druga nema u naem razredu. I zato, kad sam se vraao kui, pomiren sa usamljenou, namjerno sam gazio tamo gdje je najvea praina. I divio sam se toj praini, kako moe da bude tako bijela i nitavna. Ponekad sam izuvao cipele da bih mogao to bolje da je osjetim pod bosim tabanima. Bila je topla i meka. Kao da me neko ivo bie golica po tabanima. Ta bijela, meka i topla praina bila je jedini drug sa kojim sam razgovarao putem. Jednom, dok sam se tako vraao sa cipelama u jednoj a tanom u drugoj ruci, sustigao me je jedan djeak iz naeg razreda. Bio je mali i sjedio je negdje u prvim klupama. Ali ja ga nikad ranije nisam primijetio. Idem i ja sa tobom rekao je. Kuda e? Idem na stanicu, da saekam oca. Iako je do dolaska voza bilo jo dosta vremena, on je urio, pa sam i ja ubrzao korake. Znao sam kako se osjeaju oni koji ekaju voz, pa zato nisam htio da mu kaem da ne traba da urimo. Kraj nas, i sa jedne i sa druge strane puta, ostajala su stabla jabuka, bijela od praine. Samo su se sada oko njih, u travi, mjesto plodova utjeli prvi opali listovi.

 Ti se uvijek sam vraa kui? pitao je. Da. Ponekad je to tuno. Tada izuvam cipele i gazim po praini. Ja sam samo dva puta do sada bio na stanici. Jedanput kad se sestra udavala, pa smo je ispraali. I drugi put, kada smo joj ili u goste. Ja sam ve navikao da ivim na stanici rekao sam navikao sam da saekujem i ispraam vozove. A ta radi kada nema vozova? Igram se. S kim? Sam. i

Zar to nije dosadno? Jeste, ponekad je stvarno dosadno. Ali ta ja mogu kada nema nikoga ko ivi u blizini. A ja ivim na kraju sela. Naa kua je najdalja od svih kua, pa meni nikada niko ne dolazi. A da li ti ide u selo? Ne. Najee sam sa kozama. Vodim ih na pau odmah kod eljeznikog mosta. Dok one pasu, ja gledam vozove kada prolaze. Zato jednom ne doe kod mene? Zajedno, ne bismo bili sami. On nije nita odgovorio. Ali ja sam osjetio da je pocrvenio, kao da se stidi toga to sam rekao. Zato sam opet ponovio: Doi sutra, nedjelja je i ne idemo u kolu. Moi emo cijelo prije podne da budemo zajedno. Dobro rekao je gledau da doem ako ne budem imao posla. Sada smo bili tako blizu stanice da smo mogli da ujemo kako ljudi u ekaonici razgovaraju. Oboja vrata na ekaonici bila su otvorena, pa smo neprimjetno izili na peron. Voz je kasnio, i ljudi koji su ekali, ljutiti su zbog toga. Stalno su kucali na alter i pitali moga oca kada e voz ve jednom stii. Svi su bili u iekivanju, pa ak i ine pred stanicom. Bile su nekako udne i glatko nategnute u iekivanju voza. Ali niko nije gledao u njih. Svi su gledali tamo, daleko, iza mosta, odakle je dim trebao da najavi voz. Kada je voz stigao, sva guva i galama natovarila se na njega. Oni koji su izlazili, utei su naputali stanicu. Posljednji su otili moj drug i njegov otac. Dok su izlazili kroz ekaonicu, ja sam mu doviknuo:

 Sutra te ekam. On je samo potvrdno klimnuo glavom i nasmijeio se. Zatim se izgubio u okviru kojim su vrata od ekaonice ogradila put. Stanica je ostala prazna sve do veeri. A tada je poela da pada kia. Cijelu no sluao sam kiu i ekao da prestane. Kada sam se ujutro probudio, jo uvijek je padala. Sitne kapi udarale su u prozor. Plaio sam se da ustanem i pogledam napolje. Znao sam da stanica alosno izgleda kada pada kia. A i u sobi je tada mrano. Jedva sam ekao ovo jutro. Ali sada mi se inilo da bi najbolje bilo kada bih mogao da prespavam cio dan. Razmiljao sam o drugu koga sam jue upoznao. Kako to da ga u koli nisam primjeivao? Sada mi se inilo da se ve odavno poznajemo. I on bi svakako doao da kia ne pada. Ova kia kao da je namjerno htjela da pokvari nae prijateljstvo. Moda je to zbog toga to je meni stvarno potreban drug. Ja vie ne mogu da budem sam. Kada kia pada, tada sam jo usamljeniji. Ne mogu nikuda iz sobe. Ipak, ustao sam i poeo da se oblaim. Kroz svaki prozor sam gledao. I svuda je bilo isto. Kia. Kia koja nema namjeru da prestane. Tada sam primijetio kako putem iz sela neko ide prema stanici. Pomislio sam da je to moda neki putnik koji je suvie poranio na voz. Ali to je bio djeak. I ja sam u njemu poznao svoga druga. Dolazio je, iako je padala kia. Poletio sam niz stepenite i potrao mu u susret. Nisam osjeao da kia pada. Mahnuo sam mu rukom. Kada me je vidio, on se osmjehnuo. Isto onako kao i jue kada je odlazio sa svojim ocem. Nisam se nadao da e doi rekao sam. Ali, zar se nismo juer dogovorili? A kia? Mislio sam da e me ekati. Nisam htio da bude sam. Ti si stvarno divan drug rekao sam. Ja nikada nisam imao druga rekao je ti si mi prvi. I ti meni. Sagnuo je onda glavu i utao. I ja sam utao. Oko nas je svuda bila kia. A nama nije ni na kraj pameti bilo da se sakrijemo. Stajali smo i kisnuli. Kako je sada to bila drukija kia. Stvarno, i kini dani u maloj stanici mogu da budu lijepi.

KULE OD PIJESKA

Sada nijednog dana nisam sam. Vozovi koji prou s vremena na vrijeme samo su predah u naoj igri koja nikad nema kraja. Moj drug i ja sada sjedimo u istoj klupi u razredu. Poslije asova on ide zajedno sa mnom na stanicu. Ponekad se zatvaramo u podrum i tamo provodimo cijelo poslije podne. U podrumu je jedan stari telegraf i mnogo ispisanih telegrafskih traka. Mi sami izmiljamo ta je na trakama napisano i ta predstavljaju crtice i take. Niko osim nas ne umije to tako da proita. Kada moj drug ne moe da ide sa mnom, onda ja poslije ruka idem prugom do mosta, jer znam da u ga tamo nai. Dok njegove koze pasu, mi sjedimo ispod mosta i pravimo kule od pijeska. I zamiljamo da su te kule tako velike da moemo da uemo u njih. I etamo kroz njihove sobe. A pijesak je topao na popodnevnom suncu i lijepo je kada se zamilja kako leimo u pjeanim sobama. Samo kada voz prolazi iznad nas, mi izlazimo iz tih svojih soba i gledamo kako se lica putnika ogledaju u vodi. Kada je rijeka bistra, putnici se tada smiju, a kada je mutna, i njihova lica su tuna. Voz uvijek preko mosta ide polako. I mi moemo da brojimo tokove vagona koji se okreu iznad nas. A onda se opet vraamo naim pjeanim kulama. I one tada postaju sve vee i ljepe. I imaju i svoja dvorita i tajne ulaze koji zapoinju od rijeke pa se penju sve do najvieg sprata. Uvee, kada nas koze podsjete da ve treba da idemo, tada nae kule lie na prave dvorce iz bajki. I mi se tada teko od njih rastajemo. Poelimo tada da nemamo svoje domove, pa da zauvijek ivimo u svojim kulama, jer bismo tako uvijek bili zajedno. Ali koze se ne razumiju u nae elje, njima je dosadno da saekaju kraj igre. A i vjerovatno osjeaju da smo mi tu zbog njih, a ne one zbog nas. Sutradan, mjesto kula uvijek nalazimo samo ruevine. I moramo da gradimo ispoetka. Jednom emo rekao je moj prijatelj cijelu no ostati ovdje. Sakrieno se ispod mosta ekaemo da vidimo ko nam rui kule. Moda se pijesak osui, pa se same srue. Ne. To neko radi namjerno. Da nije vjetar? Vjetar nije tako jak. Nae kule neko rui rukama. Ti misli da neko ovamo dolazi kada mi odemo? Da.

 Pa, zato to radi? Tako. Znam jednu priu u kojoj vile dolaze svake noi da bi sruile ono to su zidari u toku dana sagradili. Moda vile rue i nae kule? Moda. Ali u prii vile su bile djevojke iz sela koje su se svetile zidarima jer su bile zaljubljene u njih. Ali, zato bi onda ruile nae kule? Nisu to one iste vile iz prie. To su neke druge. Moda su i one djeca kao mi. I ja tako mislim. Ko bi mogle da budu te male vile? Djevojice iz naeg razreda. Zar one znaju da mi dolazimo da se igramo ovdje ispod mosta? Djevojice sve znaju. Kako se samo ne plae da nou dolaze ovamo? Nita to nije za njih. One nam se na taj nain svete to na njih ne obraamo panju. Na asovima smo stalno gledali u djevojice. Htjeli smo da otkrijemo koje su meu njima najsumnjivije. Koje su od njih te male vile koje nam rue nae kule od pijeska. Ali sve su djevojice na asu bile mirne i sluale ta uitelj govori. Pretvaraju se da nita ne znaju rekao sam. Ipak, one su tu u razredu, i mi ih moramo nai. A ta emo kada doznamo koje su? Ne znam. Smisliemo neto. Da kaemo uitelju? Ne. On je uvijek na strani djevojica. Onda da im umoimo pletenice u mastilo? I to ne valja. Cijela bi kola to doznala. Moramo da izmislimo neto to bi samo one znale. ta?

 Da ostanemo nou pod mostom i da ih saekamo. Ja bih se plaio da tamo ostanem nou. I ja. Pa, kako si onda mislio kada se plai? Ja sam samo mislio da je tako najbolje. Sada kada smo gradili kule od pijeska, nismo mogli da zamiljamo da su samo nae, jer smo znali da neko nou dolazi u njih, ivi tu, a zatim ih rui. Nae kule nisu vie bile onako lijepe kao ranije. Ipak, mi ih svakoga dana uporno gradimo na istom mjestu gdje su bile jue. Da bismo dokazali djevojicama da smo jai od njih. Jednom je moj drug rekao: Zna ta? ta? Koje su dvije najljepe djevojice u naem razredu? Zato? Tako. Ja mislim Mirjana i Nada. E pa, one su. ta: one su? Vile. Kako zna? Vile su uvijek one najljepe. Znai, Mirjana i Nada rue nae kule? Da. Zar nisi primijetio kako nas gledaju u razredu? I stvarno. Od tada kada su se Mirjana i Nada smijale, mi smo smatrali da se nama smiju. Kada su neto aputale, mislili smo da se o ruenju dogovaraju. Zamiljali smo ih kako dolaze pod most im se spusti no. I igraju se u naim kulama. Jure se oko njih. To vie nisu bile nae kule, ve njihove. I kada smo ih gradili, znali smo da ih za njih gradimo. One se nou duga igraju kraj njih. Kada im igra postane dosadna, onda rasture pijesak po obali. Sada nam nije ni bilo udno to to rade nou. Danju ne bi od nas smjele da dou.

Rijeili smo da im napiemo pismo, i kada nikoga ne bude u uionici, da im pismo stavimo u klupu. Ja sam predlagao da im napiemo prijetee pismo, ali je moj drug rekao da to treba da bude ljubavno pismo. Samo u tom sluaju one bi prestale da nam rue kule. Da niko ne bi poznao po rukopisu ko je pisao, pisali smo ga zajedniki: jednu rije on, a jednu ja. Uitelj je tada itao naglas neku knjigu, a mi, skriveni iza ramena onih koji su sjedili u klupi ispred nas, sastavljali smo pismo: Draga Mirjana i draga Nado, Zato nam ruite nae kule od pijeska? Mi smo zaljubljeni u vas. Doite sutra, ekaemo vas ispod mosta. I ne zaboravite, vi najljepe djevojice, mi vas volimo. Dok smo pisali, nismo ni primijetili da je uitelj prestao da ita. Stajao je sada pred naom klupom. Zato vi ne sluate? ta to radite? Nita rekao sam. Moj drug je pokuao da sakrije pismo. ta je to? pitao je uitelj. Daj da vidim. Nali smo ga ispod klupe rekao je moj drug. Uitelj je itao pismo. Zato lae? rekao je. To ste vas dvojica pisali. Ne. Neko ga je bacio pod nau klupu. Dobro rekao je ljutito uitelj kad je tako, onda iziite na tablu, pa emo vidjeti. Izali smo pognutih glava, kao osuenici. Uionica nam je izgledala dva puta vea, a u njoj kao da su bili svi aci iz kole. inilo nam se da uiteljeve rijei ponavljaju svi u glas. Napii ti rekao je meni: Draga Mirjana. Ja sam pisao. A ti rekao je mome drugu napii Draga Nado. Koliko god smo se trudili da iskrivimo rukopis, ipak je ispadalo napisano isto kao i u pismu. A sada rekao je uitelj obojica napiite: Mi smo zaljubljeni u vas. Crvenili smo od stida zbog onoga to smo morali da piemo na tabli. Svi su se u razredu smijali. A mi nismo smjeli da okrenemo glave i pogledamo u nae drugove i drugarice. Sigurno su nam se i "vile" smijale dok smo, rije po rije, morali cijelo pismo da napiemo na tabli. Znai tako! rekao je uitelj. Da li jo uvijek tvrdite da ste pismo nali ispod klupe? utali smo. Sve nam je liilo na straan san, pa smo se muili da se probudimo i

pobjegnemo iz njega. Ali uiteljev glas ponovo nas je vraao tamo: Ljubavnici. Pogledajte ove ljubavnike koji svojim vilama grade kule od pijeska. Zvono koje je oglasilo kraj asa nije moglo da nas spase iz situacije u kojoj smo se nalazili. Uitelj je iziao iz uionice, ali su ostali aci, nai drugovi i drugarice. Svi su gledali u nas. Kao da su se svi pretvorili u velike oi, a te oi vide samo nas. Znali smo da su meu tim oima i oi vila kojima smo pismo pisali. I njih smo se najvie stidili. I sljedeeg asa je na tabli ostalo krupnim slovima ispisano nae pismo. Niko nije htio da izbrie tablu. A mi nismo imali hrabrosti ni da pogledamo u tom pravcu. Mislili smo da se vie nikada neemo igrati ispod mosta. Da neemo vie nikada graditi kule od pijeska. Ali kad smo se popodne nali opet tamo, zakljuili smo da pijesak ipak postoji samo zato da bi se od njega gradile pjeane kule, pa makar samo i za jedan trenutak postojanja, samo dok im sunce zagrijava vrhove. A onda smo doznali da ovdje nou dolaze ribari iz sela. I moda zaneseni svojini poslom i ne primjeuju da se ispod njihovih nogu rue kule naih snova.

RAT

Rat je dolazio sa sjevera. To je moglo da se pozna i po vozovima koji su otuda dolazili. Bili su nekako tajanstveni. I najee su prolazili nou. Putnikim vozovima sada su ljudi rjee putovali. U njima su se najee vozili vojnici. Jedni su ili na sjever, a drugi na jug. U koli su djeca govorila kako je rat svakoga dana sve blie i blie nama. kolski asovi vie nisu liili na prave kolske asove. Dok je uitelj itao, ili pisao na tabli, mi smo apui razgovarali o ratu. Interesovali smo se dokle je ve doao i kada e stii ovamo. Znali smo da je rat sada vrlo blizu. Iako nismo znali ta rat, zapravo, znai, ipak smo se plaili da brojimo dane koji dolaze. Uitelj se pretvarao kao da ne uje o emu apuemo. Tada je na stanicu doao jedan voz i dugo je stajao. Nijedan voz ranije nije tako dugo stajao na stanici. A onda su u njegove vagone potrpali sve mukarce iz sela. Kada je voz otiao, ostali smo samo mi, djeca i ene. I vie nita nije radilo. Ni prodavnica u selu, ni kola, ni stanica. Nijedan voz vie nije stajao. ene su tada rekle: Sada je rat vrlo, vrlo blizu. Skupljali smo se u koli da bismo se dogovorili ta da radimo. Mi, djeca, samo smo sluali, a nae majke su govorile: Treba da pobjegnemo iz sela. Oni e najprije ui u selo. Tu im je, na putu. Zapalie selo. Poklae svu muku djecu. ta da radimo?! Da sakrijemo djecu?! Da napustimo selo?! Mi smo se esto za vrijeme odmora, izmeu asova, igrali rata. Podijelili bismo se na dvije grupe i sa maevima i drvenim pukama napadali jedni na druge, sve dok zvono ne bi zazvonilo za poetak novog asa. Ali ovaj rat koji je dolazio nimalo nije liio na tu nau igru. Plaili smo se onoga to su ene priale. Razmiljao sam: da li bi moglo da se desi da rat ne doe do nas. Zar ne bi mogao da se zaustavi negdje daleko od naeg sela? Ili, ako ve mora ovuda da proe neka proe s one strane pruge. Onako kao to prolaze ekspresni vozovi, bez zaustavljanja. Ali, izgleda da tako nije moglo da bude. Mnogo ena i djece ve je pobjeglo iz sela. Ostali smo jo samo mi okupljeni u koli. Nae majke, koje su ve osjeale miris rata, i mi, djeca, koja smo

sve to vidjela samo u njihovim oima. Da bjeimo dok je vrijeme govorile su neke ene. Kuda? Bilo kuda, samo to dalje od sela! Dalje od puta i eljeznike pruge. Iznad ume, daleko na brijegu, bio je jedan stari manastir. Neke ene su predlagale da odemo tamo. On je daleko i od puta i od eljeznike pruge. Ali daleko je i odavde. Kako emo stii? Tamo e nam biti najsigurnije. A ako nas uhvate prije nego to stignemo? Da poemo odmah? No je. Djeca nee izdrati. Nosiemo ih na rukama. Moramo to prije da pobjegnemo iz sela. Bilo je mrano i nismo mogli da vidimo kuda idemo. Neke od ena, koje su poznavale put, ile su naprijed. Ja sam se drao za ruku moje majke. Ona je plakala. Sigurno zbog toga to nita nismo znali o ocu. Sa drugim mukarcima iz sela, on je ve bio tamo odakle je dolazio rat. I druge ene su plakale. A trebalo je dugo da se pjeai do manastira. Kad smo poeli da se penjemo uz brijeg, bio sam strano umoran. Ali niko nije rekao da stanemo da bismo se odmorili. ene koje su ile naprijed nisu se osvrtale na nas, pa smo morali da urimo da nam se ne bi izgubile u mraku. A onda se sa sjevera zaula pucnjava. Izgledalo je kao da se sprema kia, ali to je bio znak da rat koraa prema nama. Zato su ene poele jo bre da idu. Kako li su samo znale kuda treba ii u ovoj noi? Meni se inilo da nikada neemo stii u taj manastir, jer se u mraku nita oko nas nije vidjelo. ta li sada radi naa stanica? Ona e biti prva na udaru rata. A ne moe nikuda pobjei. Mora zauvijek ostati kraj pruge. Rat moe da je razrui, da je zapali. Bilo mi je ao stanice, kao da je ivo stvorenje. Grmljavina, koja se sada sve ee ula, inilo mi se da dolazi ba sa stanice. A stanica je bila bespomona. I opet su ene urile kroz mrak. Niko vie nije govorio. A tamo kuda smo koraali, nije bilo ni puta. Meka zemlja, od ki koje su padale prethodnih dana, lijepila nam se za obuu, pa je teko bilo koraati. Ipak, niko nije rekao da dalje ne moe. Kada smo ve povjerovali da nikoga neemo stii, neka od ena koje su ile naprijed

rekla je: Tu smo. Jo samo malo. I mi, djeca, obradovali smo se, kao da se u tom trenutku za nas rat zavrio. A grmljavina sa sjevera bila je sada blia. Jo dugo smo obilazili okolo da bismo se popeli na stijenu na kojoj je bio manastir. I ovaj dio puta uinio mi se najduim. Stvarno, imale su pravo one ene koje su u koli govorile kako emo vrlo teko stii do manastira. Ali, sada je manastir ve bio tu. Pa iako sakriven u tami, ipak se odavao bjelinom zidova. U susret su nam dolazile dvije kaluerice sa fenjerom koji je jedva svijetlio u noi. Ali i na tom slabakom plamenu mogle su se vidjeti njihove smijene, visoke crne kape. Samo to nikome nije palo na pamet da sada razmilja o tim kapama i da se zbog toga smije. Bili smo umorni, a za nama je sa sjevera koraao rat. Jedna ena, koja je cijelo vrijeme ila s nama i iji je sin iao zajedno sa mnom u razred, rekla je kada smo stigli: Da sakrijemo negdje muku djecu! U podrum rekla je jedna od kaluerica. A gdje emo mi? pitale su ene. Mi emo da se molimo. Tako je rekle su kaluerice. Moda e nam to pomoi To ne pomae da se sprijei rat. Rat je loa stvar. Loa rekle su sve ene. Pucnjava koja je sada do nas dopirala sasvim se dobro ula. Pucalo se negdje blizu. Moda u selu. Moda na stanici. Tada su nas sve, djeake, odvojili, a kaluerica koja je nosila fenjer povela nas je nekud. Moja majka, zajedno sa enama i djevojicama, ostala je da eka ispred manastira. U podrumu se nita nije vidjelo. Ali i pucnjava nije bila tako jaka, pa smo mogli da zamiljamo da je rat jo uvijek daleko. U jednom dijelu podruma bila je nabacana slama, pa smo svi polijegali tamo. Bili smo umorni, ali smo se trudili da ne zaspimo. Sluali smo ta se napolju deava. U poetku smo uli glasove ena, ali su zatim i one nekuda ule, pa je bila tiina. Samo je s vremena na vrijeme do nas dopirao eho pucnjave, pa je izgledalo kao da napolju pada kia. Pod nama je ukala slama. A to je bio znak da niko ne spava. Oekivali smo da se neto

desi. Moda da doe rat i zakuca na vrata podruma. Sada kada vie nismo uli glasove ena, plaila nas je ta pomisao. Zato su nas ovdje zatvorili same? pitao je neko iz mraka. uti, ovdje smo najsigurniji. Gdje su nae majke? Gore. Mole se. Zato se mole? Da rat prestane. Moe li od toga da prestane rat? Ne znam. Pa zato se onda mole? Zato ne dou ovamo? uti. Ja se plaim da neko ne doe dok se one mole. Niko ne moe da doe. Vrata su zakljuana. A moda rat moe da otkljua vrata? Rat nee doi ovamo. On ne zna da su nas ovdje sakrili. Staje to rat? Kako izgleda rat? Moj otac kae da lii na poar. Gdje god proe, sve izgori. Grmljavina je sada sve ea. Kao da neko udara u straan bubanj. I mi utimo i sluamo. Niko ne moe da odredi odakle pucnjava dolazi. ini nam se da puca sa svih strana. I da smo opkoljeni pucnjavom. Blizu je. Ko? Rat. Kako zna? Zar ne uje kako sada puca? Ja se plaim. Zato niko ne doe k nama? Gdje su nae majke?

 One su gore. Ja bih vie volio da su mjesto majki tu oevi. Oni se ne bi molili. uvali bi vrata. uti. Neko dolazi. Da to nije rat? Vrata su se otkljuala i unutra su ule kaluerica i jo jedna ena. I mogli smo da se vidimo na svjetlosti malog fenjera. Bili smo budni i uureni jedan uz drugog, odmah uza zid, daleko od vrata. Zato ne spavate? rekla je ena. Ovo je dobro sklonite. Niko ovdje ne moe da vas pronae. ta se napolju deava? pitao je neko. Nita. A rat? Ovamo niko nee doi. Ja se plaim. Mi smo sami rekao je neko. Spavajte. Ne treba nieg da se plaite. Mi smo tu. Kada su kaluerica i ena otile, u podrumu je bilo tamnije nego prije. Ipak, mi smo osjeali kamene zidove, koji su nas okruivali. Bili su hladni i nije bilo mogue zaspati meu njima. ta li se napolju deava? Da li je ena rekla istinu kada nam je kazala da napolju niega nema? Napolju se pucnjava sigurno jae uje nego ovdje. Moda se ak i vidi dokle je doao rat. A moda je ena rekla i istinu. ta bi rat traio u ovom zabaenom manastiru? Ko bi dolazio ovamo samo zbog nas? I opet niko nije spavao. Pripijali smo se jedan uz drugoga da bi nam bilo toplije. Od toga je slama pod nama ukala. A pucnjava nije prestajala. Rat je udarao u svoj bubanj. No je dugo trajala. Moda smo ponekad i zadrijemali. Ali nama se inilo da smo budni, jer smo i u snu uli pucnjavu. I mislili smo da e samo kada proe ova no, sutra sve opet biti kao to je bilo. Kao da je rat ruan san, koji se zaboravlja sa jutrom. I zato smo ekali ali vjerovali smo da ujutro nee biti ovako strano kao noas. Kada e ve jednom svanuti? Jo malo. Da li e tada prestati da pucaju? Prestae.

 A hoe li se i rat zavriti? Hoe. Pa zato onda ne doe jutro to prije? Zato to jo pucaju. Dugo smo ekali da prestanu pucati, ali pucnjava nije prestajala. Kada su neke od ena dole da nas vide, napolju je bio dan. Podrum nije imao prozore i nismo mogli to da vidimo. Svjetlost dana zaslijepila nam je oi, pa nismo mogli da gledamo. Samo smo sluali pucnjavu, koja je sada, kad su vrata bila otvorena, bila tako jaka kao da tu, napolju, pucaju. Jedna ena je rekla: Sada su dolje, u selu. Treba da budemo mirni. Ako neko doe i zalupa na vrata, vi utite. Ne odgovarajte. Nee vas pronai. A vi? rekao je neko. Gdje ete vi biti? Nama oni nita nee. I mi hoemo s vama. Ne moete. Sada je najgore. Napolju su nai vojnici. Bjee. Loe e se zavriti ovaj rat. I ene su nas opet zatvorile. Sada smo ve znali da se rat ne zavrava samo za jednu no. I poeli smo da se plaimo dana koji nismo mogli da vidimo. ekali smo da doe neko i da zalupa na vrata. utali smo. ak i kada smo disali, plaili smo se da to neko ne uje. Nismo znali da li vrijeme prolazi i ta se deava napolju. ta e biti s nama ako dou i ponu da lupaju na vrata. Da li uopte rat zna da lupa na vrata? razmiljao sam. Ko su ti vojnici koji su pobjegli, pa se sada kriju ovdje u manastiru? Zato vojnici bjee? Zar se i oni ne plae? Gdje je sada moj otac? Ja znam da se on niega ne plai. On se sada samo brine ta je sa nama. Da li zna da smo u manastiru? Zato postoje manastiri? Da li su i ranije postojali ovakvi ratovi? Zato mi, djeca, volimo da se igramo ratova kada su ratovi strani? Kada bih odnekud mogao bar samo da provirim i vidim ta se napolju deava. Da vidim kako izbliza izgleda rat od koga su nas sakrili. Zato samo nas, mukarce? Zar su djevojice hrabrije od nas? Nismo znali da li je jo uvijek dan. Ali pucnjava se sada slabije ula. Svi smo to osjeali, ali se niko nije usudio da to kae. Plaili smo se da govorimo. I gladni smo bili. Ali o tome niko nije mislio. Samo smo sjedili i ekali. Kada je pucnjava sasvim prestala, dole su ene i otkljuale vrata. Napolju je jo uvijek bio dan. Sa enama je dola i moja majka. Plakala je.

 Zato plae? pitao sam. Zar se rat nije zavrio? Zar ne vidi da vie ne pucaju? Mi smo izgubili rat. Sad vie nismo ono to smo bili. A ko zna gdje je otac sada, Doi e on rekao sam. Samo da li zna gdje smo mi? Moja majka je opet plakala. Da li emo se sada vratiti na stanicu? pitao sam. Ne. Ona vie nije naa. U njoj su sada vojnici koji su donijeli rat. Pa gdje emo onda ivjeti? Jedna ena iz sela mi je obeala da e nas primiti sebi. Nije mi bilo jasno kako to da se rat nije zavrio kada je pucnjava prestala. Bio sam gladan. Ipak me je interesovalo da vidim ta se napolju deava. U dvoritu nikoga nije bilo. Ali se odavde lijepo vidjelo i selo i stanica. Kue su bile male, kao igrake. I ja nisam mogao da primijetim da se neto na njima izmijenilo. Kada smo sutradan ujutro svi zajedno poli prema selu, iz daleka, na putu, prvi put sam vidio vojnike koji su donijeli rat. Natovareni, u drugoj koloni kamiona, ili su nekuda na jug. Bili su obueni u zelene uniforme, a od ljemova koje su imali na glavi nisu im se vidjele oi. Svi su bili isti. Uniforme i ljemovi. A ja nikako nisam mogao da zamislim da ispod ljemova oni stvarno imaju oi.

PONOVO NA STANICI

Moj otac je doao slab i neobrijan. Mnogi ljudi iz sela uopte se nisu vratili. ene su se ipak nadale da e doi. ivjeli smo u jednoj kui kraj puta i gledali kako kamioni prolaze bez prestanka. Nikada se nije zavravala ta dugaka kolona. Kao da kamioni iz zemlje izrastaju. Uurbano su odlazili nekuda. I vozovi su esto prolazili. Samo ovdje se to nije vidjelo. ulo se kako zvide dok prolaze preko mosta. Jednoga dana su doli i naredili mome ocu da se vrati na stanicu. Kada smo doli, ona nije liila na onu stanku koju smo ostavili kada smo pobjegli ispred rata. Sve je oko nje bilo razbacano. Peron je bio obavijan telegrafskom trakom. Vrata su bila polomljena, a na prozorima nije bilo stakla. Iz kronji kestenova nisu se ule avke. I one su nekuda pobjegle. Teko je bilo ivjeti u takvoj stanici, pred kojom su stalno koraala dva vojnika sa ljemovima. To ve nije bila naa stanica i ja sam se u njoj osjeao kao zarobljenik. kola nije radila, pa sam po cijeli dan sjedio u sobi. Nisam elio nikuda da izlazim. A i vojnici koji su etali pred stanicom nisu dozvoljavali da se ide pored pruge. Jedini dodir sa onim to se deavalo napolju, bili su mi prozori. Ali pogled kroz njih je uvijek bio isti. Kroz prozor koji je gledao na peron mogao sam da vidim straare, sa ljemovima mjesto glava. udio sam se kako im ne dosadi da po cio dan koraaju do kraja stanice i nazad. Jedino kada su prolazili vojniki vozovi, oni su stajali mirno. Zatim su opet nastavljali svoje jednolino etanje. Kada sam gledao kroz prozor okrenut prema selu, najradosniji sam bio kada je put bio bijel i prazan. Ali to se rijetko deavalo, jer su zeleni nastavljali rat, tamo negdje na jugu, pa kolone kamiona nisu prestajale u svom pohodu. I vozovi koji su prolazili liili su na kamione. Samo to su vagoni bili prekriveni zelenim muemama, pa se nije vidjelo ta je ispod njih. Poelio sam da prozori imaju roletne, pa da se nita kroz njih ne vidi. Ali tada bi bilo suvie mrano u sobi. I takva soba podsjeala bi me na podrum u manastiru. Zato nisam gledao kroz prozore kada sam znao da se na putu ili pruzi neto kree. Ipak, morao sam da sluam korake vojnika koji su marirali do kraja perona i nazad. Nou su se njihovi koraci jae uli. A vozovi koji prolaze nisu vie bili oni vozovi to uspavljuju. Oni su donosili neki nemir sa sobom. I kada su odlazili, nemir je ostajao u meni. Stalno su zvidali. I kada su prolazili kroz stanicu, zvidali su. A njihovo zvidanje bila je zastraujue. Uvijek kada bi proao voz pun zelenih vojnika, ja dugo nisam mogao da zaspim. Znao sam da e za njim doi drugi koji e me probuditi. I zato sam ga budan ekao. A zviduci su mi se stalno ponavljali u uima. Pa esto i kada vozova nije bilo, ja sam ih uo. I ti zamiljeni vozovi bili su najstraniji. Na njihovim vagonima nije bilo onih zelenih muema, pa su se vidjele cijevi topova, uperene u stanicu. U svakom trenutku mogla je

neka od njih da zapuca, u mene i u moj krevet. Takvi su vozovi dugo prolazili kroz stanicu. I kada sam elio da se otrgnem od njih, onda su stizali oni pravi. I stalno tako. Nisu mi ostavljali ni komadi noi u kome bih mogao kroz san da sve to zaboravim. Ipak, jednom mi je uspjelo da pobjegnem tim vozovima. Po nekim stepenicama koje je sa prozora spustilo sunce, siao sam na peron. Dan je mirisao na zrela ita, a ja sam bio tako lak da sam mogao kao vjetri da skakuem po inama. Bio sam sm. A ta samoa mamila me je da odem to dalje mogu. Naokolo se ula pjesma cvraka, od koje se pruga izduila u nedogled, sve dok se nije spojila sa nebom, i nebo i pruga postali jedno. Pored pruge bilo je mnogo bulki. Nikada ranije nisam vidio toliko bulki pored pruge. Bile su crvene. I svuda gdje sam prolazio crvenilo se od njih. Tada sam, umoran do hodanja, legao u travu. Trava je bila visoka, ali su se ipak iznad nje klatile crvene bulke sa nasipa. Mogao sam tu i da zaspim i da se probudim. I ponovo da zaspim, pa ponovo da se probudim. Crvene bulke su me stalno pozdravljale maui mi svojim cvjetovima. Ostavio sam travu, ostavio sam pjesmu cvraka skrivenu negdje u njoj, i opet sam poeo da koraam po inama. Nisam znao dokle u tako otii. Ali osjeao sam kako bulke oko mene rastu. Njihovi crveni cvjetovi bili su mi sada do ramena. Nisam htio ni jedan cvijet da uberem. Htio sam da uvijek ostanu tako visoke, pa da se od njih ne vidi ni pruga, ni stanica koja je ostala daleko iza mene. Ali tada, najednom, pojavio se crni dim koji je najavljivao dolazak voza. Lokomotiva je bila velika kao razdraeni crni bik. Brektala je idui prema meni. Morao sam da pobjegnem sa nasipa i da legnem u travu. Bulke su ostale same. I vie nisu bile onako visoke, kao kada sam ja bio meu njima. Lokomotiva se zaletjela na njih. Zatim su preko njih proli i vagoni. Ja nisam mogao to da gledam. Skriven u travi, pokrio sam rukama oi. uo sam samo kako voz koji je proao prodorno zvidi ne smanjujui brzinu. Voz je odlazio, ali je zviduk postajao sve jai. Otvorio sam oi: nije bilo ni traga od mojih crvenih bulki. Kao da nikada nisu ni rasle tu pored pruge. Samo je iznad praznih ina jeao zviduk voza. Vikao sam na sav glas: Gdje su moje crvene bulke? Ali inilo mi se da se moj glas i ne uje od zvidanja voza. Moj otac je doao i stao iznad kreveta u kome sam leao. ta je? ta je to sa tobom? Gdje su moje crvene bulke? Kakve bulke? Bulke koje su rasle pored pruge. Bile su visoke do mojih ramena. Za bulke je jo rano rekao je moj otac. Bulke ljeti cvjetaju. Ti si to samo sanjao. Bila je no. I jo se uo zviduk voza koji je maloprije proao kroz stanicu. Bio je to onaj

isti zviduk iz sna. Zviduk voza koji je pogazio moje bulke. A one su bile tako lijepe i crvene. I ja nikada nisam vidio tako mnogo bulki pored pruge. Naslanjale su mi se na ramena dok sam kraj njih prolazio. Ni jedna eljeznika pruga ne moe se zamisliti bez bulki. Zato ih onda nema? A moda moj otac ima pravo. Moda je jo rano za bulke. Ali zar do tada moram stalno da sluam korake vojnika koji mariraju ispod prozora na peronu?

ZELENO OKO SIGNALA

U nau kolu doao je novi ak. Noga mu je bila savijena u koljenu kao slovo G. I zato se gegao na jednu stranu dok je hodao. Priao je kako je ranije ivio u jednoj maloj eljeznikoj stanici. I volio je da esto dolazi na prugu, da lei u travi kraj nje i gleda vozove dok prolaze. I mene je zvao, da ne bi bio sam. Ali ja sam ga najee ostavljao da dugo eka na mene. Jednom sam poao da se naem sa njim. Jo sa perona sam poeo da hodam po inama. Bile su glatke i tople. I ja sam uivao u tome to sam osjeao njihovu toplotu po bosim tabanima. Bilo mi je udno: kako to da su ine tople u ovo junsko predveerje, kada ih sunce vie ne grije. Sigurno je to zbog vozova koji tako esto prolaze od sjevera prema jugu. Nije to zbog sunca. Da su tople od sunca, onda bi se toplota samo danju osjeala. A ja sam uo kako ljudi govore da su ine i nou tople. I djeak sa nogama kao slovo G znao je mnogo o pruzi i o vozovima. Znao je da prisloni uvo na inu i onda po zvuku da osjeti sa koje e strane doi voz. Poznavao je vojnike vozove jo iz daleka. Ovoga puta ine su bile prijatno tople. Hodao sam, odravajui rukama ravnoteu i gledao sam pravo. Daleko, tamo gdje je pruga nestajala u daljini. Znao sam da je on tu negdje, pored pruge, u travi. I elio sam da on mene prvi vidi. I da me pozove. On me je smatrao starijim od sebe. I potovao me je. Moda zbog toga to sam ivio na stanici. I to sam mu jedanput donio iz oeve kancelarije pravi saobraajni lopari. Bijel, sa dvije rupice i dvije crne, na sredini prelomljene linije. I zbog toga to je vjerovao da se ja bolje od njega razumijem u vozove. Inae, ja sam bio godinu dana mlai od njega. Hej, ovdje sam. Odavno te ve ekam pozvao me je iz trave. Pravio sam se kao da ga ne ujem. Okrenuo sam se odravajui ravnoteu na ini. Bilo je tako prijatno toplo. I ja sam razmiljao da li da odem njemu u travu, ili da i dalje ostanem, balansirajui na ini. Doi ponovo se javio. Ovdje u travi niko nas nee vidjeti. Gledaemo kada proe voz sa vojnicima. Siao sam sa ine i legao pored njega u travu. On je leao potrbuke, sa jednom ispruenom nogom i jednom nogom uperenom u nebo. Kao top uperenom u nebo. Svi topovi na vozovima upereni su u nebo kao njegova noga. Nemoj da puca u nebo htio sam da mu kaem. Ali, nisam mu rekao. Uinilo mi se da nee biti lijepo ako mu to kaem. Uvrijediu ga. Ipak, trebalo je da pokrije nogu, kao to vojnici muemama pokrivaju topovske cijevi kada ne pucaju.

 Ti ne voli da dolazi ovamo? pitao je. Mi ovdje nita ne radimo rekao sam. Gledamo vozove kada prolaze. Ja to mogu da gledam i od kue, sa prozora. On je utao. Svakako, nije mu bilo pravo to sam mu to rekao. Ti samo o vozovima pria nastavio sam a ja sam poeo da mrzim vozove. Ne volim vozove. I abe ne volim. Nemoj o abama da govori. Ne govorim. Samo sam rekao da ih ne volim. Nemoj uopte da ih pominje. I ti ne voli abe? pitao sam. Ovo je od abe rekao je i pokazao na onu nogu koja je bila savijena u koljenu i uperena u nebo. Kamenom sam je ubio. I bila je bijela kada sam je ubio. A tada mi je noga... U koli priaju da si pao sa duda. Prvo sam ubio abu. A ona je bila bijela i umjela je da kune. Baba mi je priala da abe kunu kada ih ubija. Zato sam pao sa duda. I od tada mi je noga ovakva. Zar ne moe da je ispravi? Ne rekao je on. A jesi li pokuao? Ne moe rekao je ne moe. aba me je proklela. A bila je bijela kad sam je ubio. Nije vie bila zelena. Ponekad je sanjam. I u snu jo uvijek stoji na onom mjestu gdje sam je ubio. U daljini, pojavio se dim voza koji je odlazio. To je vojniki rekao je on. Kada su vozovi dugaki, tada je dim crn i gust. A samo su vojniki vozovi sada dugaki. Ovo je petnaesti od jutros. Ti si ih brojao. Danas nisam iao u kolu. Leao sam cijelo vrijeme ovdje i brojao vagone kada su vozovi prolazili. Svi vojniki vozovi idu na jug rekao sam.

 Tamo ratuju. Tamo ubijaju rekao sam isto kao i ovdje kod nas. Ubijaju. Ja ih mrzim. uti rekao je on. Ja se ne bih plaio da ubijem abu. uti rekao je sada ih brojim. Topovi na vagonima bili su upereni u nebo i pokriveni zelenim muemama. I vojnici su bili obueni u zeleno. Sa zelenim ljemovima, kao abe. Ja se ne bih plaio da ubijeni abu. Moda to to mu je noga savijena u koljenu nije od abe. Ja bih pobio sve abe na svijetu. Tada ne bi mogle da me prokunu. Jer ja imam samo dvije noge. Sedamdeset i dva vagona rekao je. Sedamdeset i dvije abe rekao sam. Ne govori o abama. Rekao sam ti ve da ti od njih noga moe biti ovakva kao moja. I od njih. Kada bacaju bombe rekao sam. Ti ih mnogo mrzi? pitao me je. Mnogo. A ti? I ja rekao je samo se plaim. Voz se sada nije vidio. ine su opet bile prazne. U travi smo bili nas dvojica i skakavci. Skakavce nisam mrzio. Hoe li da ti neto pokaem? pitao sam. ta? Poi sa mnom. Ili smo polako, zbog njegove noge. Skakavci su se plaili nas i bjeali u stranu. I trava je bila topla kada smo bosi gazili kroz nju. Samo, nije bila onako prijatno topla kao ine. Kriom sam gledao u njegovu nogu. Sada vie nije bila uperena u nebo. Gegao se na jednu stranu, uvijek kada bi stao na nju. Bilo mi je ao to sam ga natjerao da hoda. Jo samo malo rekao sam tek toliko koliko da kaem neto. Stanica se sada nije vidjela. Bili smo doli do signala. Signali su velike ruke koje mau. Danju mau, a nou svijetle. Sada emo se sakriti rekao sam. Zato? pitao je on.

 Da nas ne bi vidio. Ko? Skretniar rekao sam sada treba da doe da zapali fenjere na signalu. Da li on svako vee dolazi da pali fenjere? Svako vee. A da li emo i mi svako vee dolaziti ovamo? uti rekao sam da nas ne uje. ta e onda biti? Hoe li prestati da dolazi? Ne znam. Moda. Kada je skretniar doao, bili smo mirni. I skakavci su bili mirni. Nisu vie skakali. Skretniar je najprije, vukui jedan lonac, spustio fenjere sa signala. Onda je krpom, koju je izvukao iz depa, brisao crvena i zelena stakla na fenjerima, da bi se svjetlo dalje vidjelo. Kada je fenjere zapalio, ponovo ih je lancem podigao na staro mjesto. Zeleni fenjer je svijetlio, a crveni se nije vidio. Tada je skretniar otiao. Nije nas vidio rekao je on. Znam. To je zato to smo se dobro sakrili. A da nas je vidio? ta bi bilo? Sigurno bi nas otjerao da ne vidimo ta radi. Mi to nismo smjeli da vidimo. Je l' da? To je zbog toga da ne bismo nauili kako se sputaju fenjeri rekao sam. Ja sada znam rekao je on. I ja znam. Prvo se povue lanac. Zeleni fenjer se sada jo bolje vidio. I iz daleka se vidio. A zato se samo zeleni fenjer vidi? pitao me je. To je znak da vozovi mogu slobodno da prolaze. A kada je crveno, tada ne smiju da prolaze? Tada je prolaz zabranjen. I za vojnike vozove? pitao je.

 I za vojnike. Ja bih onda volio da svijetli samo crveni fenjer rekao je tada ne bi prolazili vojniki vozovi. I ja bih to elio. Ovaj zeleni lii na abu. Kao i vojnici. Kada bi crveni fenjer svijetlio, tada vojnici ne bi vie prolazili. I ne bi ubijali rekao je on. Tada bi svi vozovi morali da se zaustave. To nije teko. Treba samo povui... uti rekao sam moe neko da nas uje. Ti se plai? pitao je. Ne. Ne plaim se. Ali niko ne smije da sazna nita o tome. Onda u moi da idem u kolu rekao je. Nee imati ta da se broji. Nemoj o ovome nikome nita da kae. Neu. Dobro, daj mali prst da se zakunemo. Uhvatili smo se malim prstima. Ne znam gdje sam uo da tako treba. Obojici su nam drhtale ruke. Kada? pitao je. Sutra. Ja dobro znam sve rekao je. Prvo se povue lanac. A onda emo crveni fenjer da stavimo na mjesto zelenog. Zeleni emo kamenom razbiti. Ubiemo ga kao abu. Kada smo poli, ve se bilo smrailo. Trava nije bila topla. Ali ine su, sigurno, jo uvijek bile tople. Da ne idemo zajedno! rekao sam. Mogu da posumnjaju. Dobro rekao je. Prei ti sa druge strane nasipa. A sutra? Sutra, ovdje rekao sam. Gledao sam kako se idui gega na jednu stranu. Znao sam da ni ja ni on neemo cijelu no zaspati. Okrenuo sam se i on se tada okrenuo. Iz daleka nas je namrteno gledalo zeleno oko signala.

IGRA KLIKERIMA

Nikada niko nije saznao zato je jednom, na signalu koji proputa vozove da uu u stanicu, bilo slomljeno staklo na zelenom fenjeru. Ali to ni malo nije smetalo da vozovi nastave da prolaze po svom ve utvrenom redu. Odmah sutradan, skretniar je na fenjeru namjestio novo staklo. I opet je sve bilo u redu. Opet je signal, gledan nou iz daljine, liio na zeleno namrteno oko koje vreba. Ipak, bilo je dobro to se to i danju nije vidjelo, pa sam mogao da zamiljam da uopte i ne postoji. Sada, gotovo svako popodne, meni dolazi nekoliko drugova iz razreda. Igramo se klikera sve dok moemo da vidimo kuda njima gaamo. U igri dan neprimjetno proe. Igramo se u dvoritu, s one strane stanice koja je okrenuta prema selu, pa ak i ne primjeujemo vozove koji prolaze. U to vrijeme najee su bili vozovi-cisterne, koji su vozili benzin na jug. Ti su vozovi, ponekad, vrlo dugo ostajali na stanici, dajui prednost vozovima koji su nosili vojnike. U svakom takvom vozu, u prvom vagonu, odmah do lokomotive, putovao je po jedan zeleni vojnik sa ljemom i mainkom na grudima. Kada je voz dugo stajao u stanici, zeleni je izlazio iz svog vagona i etao pored cisterni. Niko osim njega nije smio da izie na peron. ak je i mainovoa morao da sjedi u lokomotivi i eka nareenje kada e voz da proe. Mi, zaneseni igrom, nismo ak ni takve vozove primjeivali. Cisterne su nam liile na velika crna brda, koja su dola odnekud i zaustavila se tu tek toliko da nam onemogue da vidimo drugu stranu perona. Ali dvorite je i tako bilo dovoljno veliko, pa nam za igru nije bio potreban taj dio perona. Svi smo najee bili protivnici onoga koji je imao zeleni kliker. A poto su klikeri stalno mijenjali svoje sopstvenike, svako je od nas u toku igre po nekoliko puta bio meta, koju smo sa najveim zadovoljstvom nianili. Gaajte zelenog. Svi na zelenog! vikao bi onaj koji je bio najblii zelenom klikeru. I mi smo gaali. A neko je morao da pogodi. I tada su se uloge mijenjale. Na njega je bio red da igra sa zelenim klikerom. Tako se igra uvijek vrtjela ukrug. Klikeri su se presijavali na suncu koje je zalazilo. Izgledalo je kao da je u svakom klikeru, unutra u staklu, zatvoreno po jedno malo sunce. Kada bi sunce zalo, klikeri su ostajali prazni. Ali dan traje i poslije sunevog zalaska, pa su se klikeri i dalje kotrljali. Rentapsi rekao je jednom neko. Zato tako kae? Zato to se tako kae u igri. A zna li ta ta rije znai? Ne znam.

 Pa zato onda govori neto to ni sam ne razumije? U igri se uvijek upotrebljavaju udne rijei. Ko li izmilja te udne rijei? Djeca. A zato? Ne znam. Valjda da bi igra bila interesantnija. Meni se ne sviaju rijei koje ne razumijem. Djeca uvijek razumiju rijei koje izmisle. Nije istina. Istina je. Pa dobro, ta onda znai: rentapsi? Ne svaajte se! Gaajte zelenog! Svi smo uzeli svoje klikere u ruke i namjestili smo se da gaamo zeleni kliker. Ali pored njega, stajale su dvije velike izme. Niko od nas nije smio da podigne glavu i pogleda ta izrasta iz tih izama. Jer, znali smo da je to vojnik koji uva cisterne. Govorio je odozgo neto. A mi smo uli samo: Rentapsi. Rentapsi. Polako smo podigli glave. Poto smo kleali, uinio nam se suvie velik. Kao onaj zli duh iz prie to izlazi iz upa koji je ribar izvukao sa dna rijeke. Imao je naoare sa debelim staklima iza kojih je mirkao dok je govorio. Prvo smo pomislili da se ali s nama. Ali on je ruku drao na obarau mainske puke. I vikao je sve jae i jae. Rentapsi. Rentapsi sluali smo mi. I znali smo da to sada nisu one rijei iz djejih igara, ve neto to nam je ulivalo straha. Pomislili smo da je moda shvatio nau igru, jer je stajao tano iznad zelenog klikera. Pa nismo smjeli ni u zeleni kliker da pogledamo. Zeleni vojnik nije prestajao da vie. Mainkom je pokazivao prvo na cisterne, a zatim na nas. Kako je strano izgledala ta cijev kada nam je prolazila kraj nosova. Tada nas je vojnik zagledao izbliza svojim malim oima, pa su nam i te oi izgledale isto tako strane kao i cijev mainske puke.

 Rentapsi. Rentapsi odzvanjalo nam je u uima. A zatim, kao da smo uli i sve druge nerazumljive rijei iz djejih igara. I one kada se prebrojavamo za igru murke. Samo to sada nigdje nismo mogli da se sakrijemo. On je stajao ispred nas i prebrojavao nas je upirui u nas cijev mainske puke. Sve je liilo na igru, pa ipak nije bila igra. Jer, mi nismo mogli da se igramo kada neko veliki upire u nas cijev iz koje nas vreba najstranija zvijer i broji: En-den-dina sa rakatina... Od te cijevi nismo mogli ni da potrimo, niti da se sakrijemo u travu, daleko od nasipa. To nije bila igra. Nije bila igra. Nismo smjeli ni da gaamo zeleni kliker, jer on je stajao kraj njega i neprestano vikao: Rentapsi. Rentapsi. Zar su i djeje igre zabranjene u ratu? Zar i rijei koje izmiljamo da bi nam igre bile interesantnije sada slue da bi nas neko njima plaio? Zato nam zabranjuju da budemo djeca? ta on hoe od nas? Vojnik nas nije ostavljao. Ponavljao je iste rijei i inio iste pokrete mainkom. I cijev je etala pored naih nosova. A mi smo bili sami i mali. I nismo znali ta on hoe od nas. Vidjeli smo samo njega i cisterne iza njegovih lea, koje su liile na velika crna brda. Sve drugo kao da nije postojalo ili je bilo suvie daleko. Onda se najednom tu pojavio mainovoda. Objanjavao je neto rukama vojniku. Pokazivao je neto vee od nas. Zatim je pokazivao neto prema selu. A onda mu je i na sat pokazivao. I opet se sve to ponavljalo. I na cisterne je sada pokazivao. Ali vojnik ili ga nije razumio, ili nije elio da ga razumije. Lupao je izmama i unosio nam se u lica svojim debelim naoarima iza kojih sada nije imao nita. Tada nas je hvatao za ruke i mirisao ih. Nama su ruke bile prljave od praine i tresle se od straha. Ali on to, svakako, nije vidio svojim naoarima. I opet je stezao mainsku puku, pa nas je njena cijev prebrojavala: En-den-dina sa rakatina... A onda je zajedno sa mainovoom otiao. Nismo smjeli da se pomjerimo sa mjesta. Stajali smo kao vezani. ak smo i osjeali oko sebe neke nevidljive konce. I kada je voz poao, jo uvijek smo tako stajali. Niko od nas nije vjerovao da e moi da odvoji noge od zemlje. Niti da e moi da progovori. U uima su nam odzvanjale samo one rijei iz naih igara, ali su nam one sada bile tue. Nismo primijetili ak ni to kada je iz trave kraj puta iziao jedan djeak i priao nam. Sve je ovo bilo zbog mene rekao je. Bio je za glavu vii od nas. A u ruci je drao kanticu s benzinom. Niko od nas nije ga

ranije vidio. udili smo se odakle najednom tu. Mene je vojnik traio rekao je opet. Zbog ega? rijeio se da progovori jedan od nas. Zbog ovoga! rekao je djeak i pokazao na kanticu. Je li puna? Djeak je potvrdio glavom. Iz cisterne? pitao je neko. Da. Zar niste primijetili kada sam proao kraj vas? Sigurno smo bili zaneseni igrom. Plaio sam se za vas rekao je. Da nije doao mainovoda, iziao bih iz trave i predao bih se. Ti nisi odavde? Nisam. A odakle si? Iz grada. Kako si doao ovamo? Nije vano. A kako si imao hrabrosti da se zavlai pod cisterne? Djeak je slegao ramenima. Vojnik je bio strano ljut. Mogao je da puca u nas. Znam rekao je zbog toga sam se i plaio. A ta e ti ovaj benzin? Djeak nije odgovorio. Sada moram da idem. Uskoro e mrak rekao je zatim. I izgubio se isto onako kao to je i doao. I mi smo se odmah poslije toga razili. Moji su drugovi poli u selo, a ja sam se popeo kui. Nikome nisam rekao ta se desilo. Kada sam legao, sjetio sam se klikera koji su ostali u dvoritu. Ali oni nisu bili tako vani. Kraj njih su sigurno ostali tragovi vojnikovih izama. I mi vie neemo smjeti da se tu igramo. Razmiljao sam: gdje li je otiao djeak sa benzinskom kanticom?

KRAJ RATA

Kada sam zavrio etvrti razred, nisam vie iao u kolu. U selu, za djecu koja zavre etvrti razred osnovne kole kau: oni su izali iz kole. Zato to je samo etiri razreda bilo u seoskim kolama. I tada djeca vie nisu mislila ni o emu ta bi ih podsjealo na kolu, niti na ono to je ostalo u kolskim klupama. Na kraju godine esto se moglo vidjeti kako listovi sveski plivaju niz rijeku. I to je bio znak da je neko zavrio svoje kolovanje, da je "iziao" iz kole. Ono to je do tada u koli nauio, sada je znala samo rijeka, koja je, tekui mirno, itala ono to je u sveskama bilo napisano. Gimnazije su postojale samo u gradu. A moj otac nije elio da u to vrijeme uim u gradu. Gradove su tada stalno bombardovali. U njima je bilo puno zelenih vojnika. Ne sekiraj se zbog toga to e moda izgubiti jednu godinu govorio je moj otac. Neka se samo rat zavri. Sve e tada biti u redu. Za uenje nikada nije kasno. A ja se stvarno nisam sekirao. Bilo mi je lijepo bez obaveza. Ujutro nisam morao rano da ustajem. Nisam mislio na domae zadatke. Nisam morao da itam iz knjiga ono to me ne interesuje. Bilo je pravo uivanje leati u krevetu u vrijeme kada su druga djeca na asovima. To mi se tako dopadalo da sam poelio da vie nikada ne idem u kolu. Neka se rat zavri, ali ja ni tada neu otii u grad. Ostau ovdje sa ocem i uiu njegov zanat. To je najbolje. Nikada se neu rastati od male stanice. Ponekad sam razmiljao i o gimnaziji. Zamiljao sam je kao neku veliku zgradu u kojoj djeca ue takve tajne, koje mogu da budu i primamljive. Iza svakih njenih vrata skrivali su se arobni svjetovi, a udbenici su bili puni arenih slika, iz kojih su izlazila prava iva bia. Kolebao sam se izmeu dviju elja. I poto sam sve to u vezi sa gimnazijom vidio kroz neki magliasti veo koji nije dozvoljavao da o njoj steknem pravu predstavu, ponovo sam se vraao svojoj stanici i zauvijek ostajao u njoj. Ipak, dva puta nedjeljno odlazio sam u selo kod jedne penzionisane uiteljice, koja mi je drala pripremne asove za upis u gimnaziju. Ali od nje ja nisam nita novo nauio. Kada sam dolazio, ona je uvijek spremala ruak ili plela nekakve duge vunene arape. Stavljala je pred mene jednu staru knjigu, neki prirunik o tome kako se sade krompiri, i tjerala me da itam naglas. Ona je tada radila svoje poslove, a ja sam itao, itao. Koliko sam puta proitao tu knjigu, moda najbolje govori to to sam ve odlino znao sve postupke oko saenja krompira, o bolestima koje ga napadaju, da sam komotno mogao da poloim svaki ispit za odgajivae krompira i da dobijem zvanje krompirologa. Kada bi primijetila da je ve zaboravila na mene, a ja jo uvijek itam, ostavljala je za trenutak ruak ili arape i govorila mi je: Za danas je dosta. Vrlo dobro ita. O itanju ne treba da brine. Moe da postane

gimnazijalac. Zatim mi je davala da rijeim nekoliko zadataka iz matematike. I ponovo nastavljala svoj posao. Ovdje se asovi nisu zavravali kao u koli kad zvono zazvoni. Zato sam morao sam da se brinem o vremenu. Gledao sam u sat i jedva ekao da kazaljke dou na odreeno mjesto, pa da podsjetim staru uiteljicu da je as gotov. A to je znailo da sam poslije toga cijela tri dana slobodan. Traio sam tada svoje drugove koji su zajedno sa mnom zavrili kolu. Oni su sada od svojih roditelja dobijali ozbiljne zadatke, pa su po cio dan bili u polju. Skupljali smo se tamo i razgovarali. Svako je tada po jedanput bio zaduen da pazi na ovce, da se ne bi suvie udaljile sa pasita. I ja sam bio vrlo srean kada je taj red dolazio i na mene. Trao sam za ovcama i divio se toj zelenoj irini, koju je pruga presijecala na dva dijela. Sve je naokolo liilo na napeti zeleni mjehur, koji svakog trenutka moe da se rasprne i pretvori u cvijet, koji e nas zatvoriti u svoje latice, pa da u njemu budemo odvojeni od svih umova koji dolaze spolja. Jednom je jedan od drugova tapiem nacrtao na zemlji petokratku zvijezdu. ta je ovo? pitao je. Zvijezda rekao sam. Nije. To je kraj rata. Je li istina da je blizu? pitao je neko. ta? To to si nacrtao. Istina je. Moj otac kae da su tu u blizini. Kada dou u selo, tada e se i rat zavriti. A ta e onda zeleni da urade? Otii e tamo odakle su i doli. Bili smo sa svih strana zatvoreni u cvijetu polja, pa niko spolja nije mogao da uje ono o emu smo razgovarali. Zvijezde su crvene. Kao i bulke rekao sam. Kao najcrvenije bulke. Sada znam zato je jednom voz sa vojnicima pogazio sve bulke koje su izrasle pored pruge rekao sam.

 Vie nikada nee moi to da uini. Vozovi koji sada prolaze izgledaju kao oamueni. Meni se ini da samo odu do kraja pruge, pa se opet vraaju nazad. Moda ni dotle ne idu. U selu ljudi javno govore o kraju rata. Nou moj otac i majka dugo apuu u svojoj sobi. Ja ne mogu da ujem o emu apuu. Ali znam da o tome govore. Ja nou ujem kako one apuu. Ko? Zvijezde. Zato ne moemo da ih vidimo i danju? Zvijezde sijaju samo nou. A da li e biti no i kada se pojave u selu? Ne. Kada je rat dolazio, iao je sa sjevera. Kraj rata dolazio je sa svih strana. Silazio je odozgo, preko brda, dolje prema nama. Vozovi su tada rijetko prolazili kroz stanicu. I ako bi ponekad neki voz sa vojnicima prolazio, prema sjeveru, prolazio je bez zvidanja. Kao da je htio da se povue neprimijeen, da pobjegne od svih malih stanica koje su se poredale kraj pruge. Ti vozovi nikada nisu stizali do cilja. Ostajali su negdje izmeu dvije stanice, sa tokovima okrenutim gore, kao upozorenje onima koji su za njima dolazili, da su sada zvijezde sasvim blizu pruge. Ja sam sa prozora znao da im proreknem sudbinu i da im odredim kraj. Da li e zavriti putovanje poslije dvije ili tri stanice? Kada sam im brojao vagone, brojao sam ih sa tokovima okrenutim prema nebu. Taj prozor bio je sada moja osveta za sve vozove koji su proli prema jugu. Dunuo bih tiho u njega i na zamagljenom staklu nacrtao bih petokraku zvijezdu. Zvijezda je stajala sve dok se staklo ne bi isuilo. A kada bih zatim ponovo dunuo, zvijezda je izrastala sama. Moda se samo meni tako inilo, ali je uvijek bila vea i svjetlija. Dan kada se rat zavrio bio je najveseliji i u naoj stanici. Nikada u njoj nije bilo toliko ljudi i zvijezda danju. Sva vrata i svi prozori bili su otvoreni. ekali smo voz koji je sa juga trebalo da doe nenajavljen. Signal je jo izjutra bio otvoren. Takvi vozovi nisu zapisani ni u jednom redu vonje, pa dolaze kada stignu. Znali smo da e voz stajati na svakoj stanici, pa se nismo ljutili to polako dolazi. Ali on je ipak doao, aren, okien cvijeem i zastavama. Nikada nijedan voz nije mogao

da ponese toliko putnika sa sobom. Njime se putovalo bez vozne karte i dokle eli. I ljudi su putovali. Od glava putnika nisu mogli da se izbroje vagoni. Rat je zavren svi su se radovali. ivio kraj rata! ivjele zvijezde! Dugo je taj areni voz stajao u naoj stanici. Kada je poao, ja nisam mogao da utvrdim da li se kree na tokovima ili ide nogama onih koji putuju njime. Ljudi iz voza poklonili su nam jednu zastavu, da njome zakitimo stanicu. Naoj stanici je lijepo pristajala crvena zastava.

ZBOGOM, MALE STANICE

Ljeto je kod nas uvijek divno. Moda zbog bulki. Moda zbog ina koje su tako prijatno tople kada se hoda po njima. Moda zbog cvraka koji su uvijek tu negdje, blizu. Ali kada poem da ih potraim u travi, nigdje ih nema. A njihova pjesma mami me sve dublje i dublje u polje. Tada, kada vidim da je pruga ostala daleko iza mojih lea, ponem da se vraam, a oni onda prestanu sa povlaenjem i slijede svaki moj korak. Ja nikada nisam vidio nijednog cvrka. Ali njihova pjesma mi je tako poznata. Bez nje je ljeti nemogue zamisliti prugu daleko od staninog perona, u vrijeme kada vozovi ne prolaze. Ponekad pomiljam da cvrci uopte i ne postoje. Postoji samo njihova pjesma, bliska ali neuhvatljiva. I ja zamiljam da je to pjesma klasova ita, koje pjeva dok zri. Pa ipak, bilo ko da su ti cvrci, oni su mi najbolji pratioci kada u ljetnje prijepodne, onako bez obaveze o vremenu i daljini, koraam uz prugu. Tada i bulke mogu da budu iva stvorenja. Ako se na pupoljak bulke stavi glavica bulke koja je ve procvjetala, i ako se onda taj pupoljak prstima rascvjeta, tada taj cvijet na dlanu lii na balerinu u dugakoj prozirnoj crvenoj haljini. Bulke ponekad umiju i bijelo da procvjetaju. Pa onda na dlanu dvije balerine, crvena i bijela, zapoinju njenu igru sa suncem. Igra pored pruge nikada ne moe da mi postane dosadna. Tu se uvijek krije toliko malih stvari koje se otkrivaju sa svakom novom igrom. I ja uvijek kada koraam uz prugu stojim pred jednom novom tajnom, kojoj u tada prvi put ubrati cvijet. Daleko, daleko moe da se ode idui praznim inama. One su uvijek, i tamo sasvim daleko, iste. Ali uvijek su ispruene, kao ruke koje obeavaju i mame. I ja znam: stanica je iza mene, bijela, i mala koliko je daleko. I trava je tu, na dva koraka od nasipa. Pa kada se umorim, mogu da legnem u travu. A onda nebo koraa po inama mjesto mene. Tiho i neujno, kao ja kada gazim bosim tabanima. Koraa, koraa. A ljetnji dan je dugaak i ko zna dokle bi do noi moglo da ode. U podne, kada se vraam, ine su vrue. Tada po njima ne moe da se hoda. U daljini izgleda kao da se i pruga raspada od toplote. I tada trim po drvenim pragovima. Nikada niko ne moe da izbroji koliko ih ima. Ponem da brojim, a onda im pobrkam red koliko brzo promiu ispod mojih nogu. Na stanicu dolazim prvo ja, a malo zatim, i podnevni voz. Zadihan, sa Zagorom u vagonima i na peronu. Kao da eli da probudi dan koji se uspavao na inama, da ustalasa bulke pored njih, da me upozna sa putnicima koji stoje na prozorima. A zatim, kada ode, da bar za trenutak imamo osjeaj da se neto desilo. Eto tako, da bar gledamo dim koji se raspada u plavoj boji neba. Jednom, tako, kada smo ispratili voz i kada se ve nisu vidjeli njegovi tragovi na nebu, priao je moj otac i zagrlio me. Bio je radostan.

 Idemo u grad! rekao je. Kada? Ovih dana. Koliko emo tamo ostati? Ostaemo zauvijek. Zauvijek? pitao sam. Da. Zar se ne raduje? On nije morao da saeka moj odgovor. Trebalo je samo da mi pogleda u oi. U njima se najednom skupilo sve ono to je bilo oko mene. Sve dokle je pogled dopirao i to je mogao u tom trenutku da prigrabi. I sa jedne i sa druge strane stanice. U mojim oima talasao se, ograen trepavicama, ljetnji dan. U njima su sada bili svi dani provedeni kraj pruge, pod mostom, u polju, na prozoru. Izrastali su mali, negdje u dubini, a zatim nadolazili onakvi kakve sam ih zapamtio: sa bulkama, sa cvrcima, sa oblacima koji kao iva bia koraaju na prstima po nebu, sa kulama od pijeska. Bili su to dani koji su se ponavljali isto onako kao to su ranije dolazili. Samo to su sada ostajali za trenutak. I u tom trenutku uo sam rijei moga oca: Zar se ne raduje? Ne rekao sam. Zato? Tamo e nam biti ljepe. Upisae se u gimnaziju. Zar mogu zbog gimnazije da ostavim sve ovo? Moj otac se nasmijao i pogladio me po kosi. Vidjee rekao je zavolie grad. Ne vjerujem. Zato? Ne moe se nita tako voljeti kao to se vole male stanice. Ne znam da li time treba da se hvalim, ali ja sam sebe smatrao velikim junakom zbog toga to su mi u tom trenutku oi ostale suve. Kada smo poli da vijest saoptimo majci, osjetio sam da su i ine pole sa mnom. Koraale su za mnom kao stari prijatelji koji me nikada nisu ostavljali samog. I majka se radovala. Kada joj je moj otac rekao da idemo u grad, ona me je vrsto zagrlila i poljubila. To je zbog tebe! rekla je. Morali smo jednom da odemo iz ove male stanice. ta bi

bilo s tobom kada bismo ovdje ostali? Ovako, bie opet ak, veliki ak, gimnazijalac. Nekoliko sljedeih dana prolo je u pripremama za selidbu. Dok smo se pakovali, esto sam pronalazio neke zaturene stvari koje su mi nekada neto znaile. I one su me jo vie vezivale za malu stanicu. Pronaao sam svesku u kojoj su bila ispisana imena svih aka koji su sa mnom uili drugi razred. I sjeao sam ih se svih, onako kako smo sjedili u klupama. Zatim je iz jedne fioke ispao jedan mali zaobljeni kamen, od koga je rijeka napravila glavu djeaka sa zelenim oima. Jedna knjiga bez korica, koju sam htio da bacim, odjednom mi je otvorila stranice ba tamo gdje je stajala presovana bulka. Prva bulka iz ove stanice. Bilo je puno takvih stvari koje je trebalo baciti, ali ja sam ih odvajao i redao u jednu kutiju. Niega nisam mogao tako lako da se liim. Sve je bilo dio neega u emu sam ivio i to je ivjelo u meni. Zatim sam siao i komadiem ugljena na zidu stanice napisao svoje ime. Dok sam pisao, jako sam pritiskivao ugljenom. elio sam da ono to napiem ostane zauvjek. Isto onako kao to sam vjerovao da e ime stanice ostati napisano u meni. Voz, kojim je trebalo da odemo, nismo dugo ekali. Uinilo mi se da je ak doao i prije vremena. Nisam uspio da ponesem u naruju sve ono to sam elio. Voz je polako naputao stanicu, i svih pet kestenova na peronu mogli su da mi mau granama. I prozor, onaj moj prozor sa kojim sam esto drugovao, mogao je dugo da istee vrat i da gleda za mnom. Bulke nisam mogao da vidim, ali sam znao da e i one, kada proe posljednji vagon, podii svoje glave da bi me pozdravile. I tamo gdje je voz ve uurbano poskakivao po inama, i tamo sam imao poznanike. Zato sam dugo morao da stojim na otvorenom prozoru vagona i da im maem. Mahao sam i stanicama u kojima se voz zaustavljao. Sve su one tako puno liile jedna na drugu. Sve su bile iste kao ona koju sam ostavio. I kada bi se voz ponovo razmahao svojim tokovima, mali crveni cvjetovi trali su za njim uz prugu. Dok je prolazio kraj malih stanica, voz ih nikada nije mogao prestii. Ali tada, kada se pred nama pojavio grad, oni su poeli da posustaju. Bilo ih je sve manje i manje. Tada sam posljednji put mahnuo rukom svima. Zbogom! Zbogom male stanice! rekao sam. Stanica u gradu imala je dugake i od dima crne perone. Svuda je okolo bila poploana betonskim ploicama. Na tim peronima nikada pored pruge nisu mogle da izrastu bulke.

VESELA KOLONA OD MRAVA DO SLONA

O MRAVU

Kupili mravu uniformu plavu i krznenu ubaru za glavu, irite od zlata oko vrata i epoleta i jo dva reda sjajnih dugmeta.

Pa mrav sad ponosno eta, kao pripadnik starih grenadira, salutira i raportira.

Al' emu sve te slave iz ove udne jave, kada se vi, drue mrave, ne vidite od trave.

O DABRU

Znam jednog dabra koji se svuda ali da su ga pokrali i veli:

Svi oni neimari smeli, to brane grade da reke pregrade za hidrocentrale, svi oni, bez ale, neka se niko ne smeje, pokrali su moje ideje.

I eto, dok rastu brane na sve strane, krivo mi je to se niko setio nije da mi dodeli bar titulu poasnog inenjera graevinskog smera.

O IRAFI

Nauili irafu da pije kafu. Pa sada dok joj deca okolo tre mama irafa iz oljica sre, pije i uiva jer su joj deca nestana i iva, a to se tie duine vrata tu ti je svako ko irafa tata, ve negdje oko treeg sprata.

O NOSOROGU

Za nosoroge kau da su ivotinje grube i da se nikada ne ljube. Pa dobro, i da hoe kako e, kako da jedan neni nosorog poljubi druga svog kada mu u tome smetaju i njegov i svoj rog.

O ZEBRI

ta ete rei kada vas neko pita: kakva je zebra?

Da li je bela cela, pa ima samo na sebi crna rebra ili je oko crnog tela opasala bele pruge kao bure gvozdene duge.

A moda je ak i neto tree: Zebra je malo ili vee nestano drebe, koje se oee i ogrebe o svake tarabe koje svee oboje.

O KORNJAI

Dva lema iz nekog starog rata o kome pojma nema ni tata, razgovor pravi

vode u travi.

I uvek jedan od njih drugog za put upita, tek tako, da ne skita, ako jednom odlui da se malo pomui i odeta na kraj sveta.

Ali odgovora nema i eto problema.

Zato opet svakog jutra i danas i sutra, slika se ne menja dva stvorenja lenja, dva lema dve kornjae nikako iz trave da zakorae.

O LAVU

Ne diraj lava

dok spava, jer mu je puna glava nekakvih divnih snova sa gozbe posle lova.

I lepo dok sniva apama osmeh skriva i brkove gladi dok se snovima sladi.

Pa zato dok prolaze svi ga utke zaobilaze i paze kako gaze.

Jer stvar je stara: ne treba dirati cara dok se odmara, dok drema bez problema.

O KROKODILU

U jednog krokodila na obali Nila princeza krokodilka se zaljubila.

O, kakva idila! I dok reka Nil tee i sunce pee krokodil eka vee da ga sa danom sastavi i svoj san nastavi.

Sanjivko, lenjivko ni oko da otvori, ba njega briga mori to nekog srce boli dok voli.

O VUKU

O vuku jednostavno neu da piem zato ga briem i bez pardona

skidam sa ovoga trona.

Evo ovako: polako, prvo desno uvo, pa levo uvo, a onda vrat zainat. Na kraju jednu po jednu apu.

Tako mu i treba! Zato je morao tamo nekad i tamo nekud umesto hleba da pojede nedunu Crvenkapu.

O TVORU

Vitez Tvor Prvi nije pristalica borbe do krvi, ne voli dvorski tra, ne nosi ma, revolverom ne barata, pa ipak svaki dvoboj prihvata.

I istini za volju uvek predstavlja onu stranu bolju, koja kao pobednik izlazi iz boja.

Ali ima pravo i ona druga strana to posle vojevanja uporno tvrdi: Tu neto smrdi!

O PINGVINU

ik, prepoznaj u mraku s lea pingvinovu baku u fraku, kada je sve crno kao zrno gara na uniformi odaara.

A spreda komad polarnog leda ili grudva snega odvaljena s brega

koja se nekud gega.

O TIGRU

Doveli tirga da gleda gde igra igra.

I tako krug po krug zaspao tigar drug. Pa sanja u boji kako nad rekom stoji kao duga od arenog polukruga.

I sve dok se igra okree, o, kakve sree, obeao da nikoga pojesti nee.

O SLONU

Koliko treba bombona

za slona od pet tona, kad mu je kesica cela karamela kao mrvica od predjela?

Za njega je bombona vrea, vea od solitera prava mera. I to ako ne zakera i ako jadan nije previe gladan.

SUNCE JE CVIJET NA REVERU DANA

SUNCE

Sunce je,

sunce je cvet na reveru dana, sunce je pe za one bez stana, sunce je hrana za velika stabla i malene trave.

Sunce je eir za usijane glave. Sunce je kugla koju neboderi bacaju kao rekorderi.

Sunce je medaljon od zlata oko vrata drugarice vasione. Sunce je, sunce je brod koji izroni i kada potone.

ISTINA O MESECU

A o mesecu ta moe rei kada ga gleda leei kako se epuri na svojoj nonoj turi.

Sve je u redu dok je ceo i debeo, tada je i veseo.

Ali kada pone da se tanji, pa je sve manji i manji.

Sve to lii kao u nekoj prii, kao da ga neko iz mraka ili iza oblaka, as ovako a as onako gricka polako.

I kad ti sve postane jasno, tada je ve kasno da se bilo ta uini u prilog meseini, jer negdje na visini ogladneli Pera-dera umesto sendvia mesec veera.

PESMA O LOPTI

Pitali loptu da li je nervira to to je svako utira, da li je to boli

ili moda voli kada od noge do noge pree mnoge daljine i visine.

A lopta rekla: ta mi fali. Treba li da se ali i plae neko ko ima brojne navijae kojima dlanovi bride kada me pod prekom vide.

Zar onda mogu da mislim na bol kada od mene svi trae gol.

MORE JE VELIKA KADA

uo sam kako neki stari ribari govore da je more jedna velika kada u koju kia pada i da je na dnu te kade

ep koji nikada ne vade.

Jer, ta bi bilo kad bi se more pokupilo pa onako, polako kao da mu se nikuda ne uri kroz rupu od epa iscuri.

Jednostavno ne bi ga bilo vie do sledee kie.

OSAM PEAKA

Puna aka junaka, osam malih peaka.

Sve same junaine te pionine.

Kada pou u jurie natrag se ne vraaju Vie, od poetka rata pa sve do mata.

A ako treba za taj rat i mat i ivot dati ko e se rtvovati?

Naravno: peaci junaci.

I to vredi kada je kraljica posredi, ali da li valja biti rtva za obinog drvenog kralja.

KIA

ta sve jedna kia proe dok do zemlje doe?

Da li se iz svog oblaka sputa putem basamaka?

Ili da bi putovala due za silazak koristi mornarske ue?

Moda ak kapljica neka veruje da je dole eka mekana reka, pa u besprekornom stavu skae na glavu.

A moda je kia, kada pone pa sve dok se ne stia, bataljon malih padobranaca ili hrpa vodenih rezanaca koji dok cure u neka velika usta ure.

KIOBRAN ZA KUU

Dobar dan! Dobar dan! Ja bih htela kiobran. A kome je molim lepo, potrebna ta sprava? Meni, jer moj stari prokinjava. Jeste li vi ludi? prodava se udi. Luda? ta je vama sada pa napolju kia pada? To je tano, krasno,

ali meni neto nije jasne O uasno! Vama nije jasno to to u kini dan hou da kupim kiobran. Ko jo proizvodi kiobrane za kue? prodava za sebe apue. Vama je potreban samo nov crveni krov.

TRI BELE RADE

Tri mlade bele rade nasred jedne velike, velike livade umiru od dosade.

I prva veli: Ah, kako su neveseli ovi dani rascvetani za usamljena devojaka bia bez mladia.

I kae druga:

 Kako je duga tuga kada te neko na poetku prolea zasadi tamo gdje nema mukog cvea.

A na to e trea: Takva je srea. Lea ti okrene i pusti te da mlada vene.

Tri mlade bele rade priaju tako od dosade. A onda neka krava traei gdje je najslaa trava, na livadu svrati pa im razgovor skrati.

O PETRU VETRU

Bio jednom jedan deak Petar, bio jednom jedan jogunasti vetar.

I jednoga dana deak Petar iz istoga mira uzjahao vetar

pa tako na njemu poleteo u etar visoko sve metar po metar.

ta je posle bilo, ta se gore zbilo? Nek' zamisli svako kako mu je milo.

Tek, ne proe malo odozgo se neto stropotalo i na zemlju palo. To se sa jahanja vratio Petar. A gdje li je nestao vetar?

ODAKLE OVEK POINJE

Neka svako bira: hoe li od cipela do eira ili od eira do cipela i jo od odela ili od golog tela da meri ljude kada se ujutro probude.

Odakle ovek poinje, od poda pa u visine ili moda odozgo pa do poda?

Prava je to zagonetka oko tog poetka,

I svako moe da odgovori i ovako i onako. Ali kako od zdravlja puca ovek, pre svega, poinje od srca koje u njemu kao sat kuca.

DVA MORNARA

Dva stara mornara, dve atlete od glave do pete na pristanitu stoje u majicama arene boje:

red nebo, a red more.

Stoje i ne govore samo im u oima nekakva udna plima brodove njie i nita vie.

Nacrtajte brod u luci neka morski vuci otplove u svoje snove.

OSTRVA

Na zemljopisnim kartama ostrva su take, bilo da ih gledate s prave strane ili naopake. U stvarnosti ona su zlatne znake koje more nosi kada je u formi na svojoj plavoj uniformi.

JEDNO GLATKO PUTOVANJE KRATKO

Hoete li da vas ovako bez najave i glatko povedem na jedno putovanje kratko.

Predlaem da nam stanica prva budu Boina ostrva. Odatle moemo, kao po nekom zadatku, da skoknemo i na Kamatku, i sa dve malo due daske napraviemo i most od Kameatke do Aljaske.

Ako volite da pecate ribe, mogli bismo da posetimo i Karibe. A kada smo ve tu, tada se bez mnogo muke stie i do hongkongke luke.

Iz Hong Konga koga svako po fabrici igraaka poznaje otili bismo na Havaje. Ta ostrva stvarno imaju svoju ar, ali to nam ne smeta da ih zamenimo za Madagaskar.

TELEFONSKI RAZGOVOR

Halo! Halo! Ko je tamo? Je l' ovamo? Jeste tamo. A ko to hoe da zna? JA. E, onda sam i ovdje JA. Nemogue. JA sam kod svoj kue. Ali, JA sam na telefonu u svom salonu. ta kae? Kaem da lae. Ako sam ve u svom salonu ne mogu da budem na tvom telefonu. Halo, ekaj malo, kao da se neto zapetljalo oko ice ili slualice. Sve je u redu sa telefonom, ali nije sa tvojim bon-tonom.

 Hej, ovee ta mi to ree? To nisam znao. A to si onda zvao, nije valjda samo da pita: ko je tamo? Zaboga, pa nije samo zbog toga, ali rado bih znao koga sam to nazvao. A, tako pa ti si to tek onako nasumice okretao brojanice. Rekao sam ja da je tebi uz telefon potreban i bon-ton. Ne, nema pravo. Onda, zdravo! Halo! Halo! Saekaj jo malo. Halo! Budalo!

Eto, u jednom potezu prekinuo je vezu, a meni je ba bilo stalo da s nekim popriam malo.

ta li druga deca rade kad ne znaju ta e od dosade a kraj njih stoji glavom on pravi pravcati telefon.

AUTOMATI

Na svetu postoje i razni automati, izmislio ih je ovek da skrati vreme i da sebi olaka probleme.

Ima ih koji misle, pamte i broje i takvih koji stoje na svakom oku spremni da ti ispune elju o tvom troku.

Na primer, ubaci novi, a on tebi okoladu ili au pa u nju naspe limunadu.

Ima i onih koji se kreu koji se pale, gase i okreu, reavaju matematike zadatke i od dugakih stvari prave kratke.

Ali niko jo nije izmislio automat koji e u odreeni sat, po pravom kolskom protokolu da umesto aka ide u kolu.

BUBAMARA

Jedno brdo puno arenog cvea podsea na bubamaru iji je motor u kvaru.

Pa ni s prolea ni leti ne moe nikud da odleti. I nikoga se ne boji dok tamo na jednom velikom dlanu stoji.

Kao da eka neki vetar iz daleka, koji e jednoga dana da je oduva s dlana.

KAKTUS

Stari usamljeni kaktus na morskoj obali svakoga dana uporno se ali bodljikav i tuan:

Jesam li ja tako ruan, pa svako od mene glavu okree, niko ni da se rukuje sa mnom nee. A moja je velika i jedina elja da imam prijatelja, koji e u susret da mi pohrli i vrsto, vrsto da me zagrli.

UPAVKO

Ovo to vidite to je mali,pas, iako ne znate da li gleda u vas ili vam je okrenuo svoj zadnji deo, sa svih strana je isto upav i beo.

A tek kada se posle kupanja pojavi u dilemu vas stavi i niko ne moe da dokui ta je to to pred vama ui:

Ostatak od sneka, upava vrteka, bradati patuljak ili neki vuneni zamotuljak.

Jedino kost prava ovu zagonetku reava: Belo se klupe tada pokrene i vidite da je to tene, koje po pseem obiaju lepom u zahvalnost pone da mae repom.

ALA

Ako se neto zatvara, mora da se i otvara.

Gdje se neto uvre sigurno se i odvre.

Kada se neto namotava, kasnije se i odmotava.

I ono to se pie

moe da se brie.

Zato ovu pesmicu malu primite kao alu.

A ko ne moe da je shvati nek' mi je odmah nazad vrati, da je izbriem i umesto nje drugu napiem.

O ZVEZDAMA

Sin jednog kosmonauta rekao je tati da mu, kada se vrati, iz jednog svemirskog gnezda donese nekoliko pravih zvezda.

I pred poletanje tata je dao obeanje.

Ali ta da rade oni iji oevi ne etaju po vasioni. Svako sanja da ima zvezdu na dlanu.

Pa ipak zvezde vole da ostanu tamo gde stoje, na pliu plave boje i da ih deca oima broje, da ih ostave na miru i samo prstom upiru prema svemiru.

Jer zvezda u ruci to je kao brod to stalno drema u luci, i ne zna ta su dubine, ni drai morske puine.

IZ AVIONA

Kada gleda iz aviona kao mrava vidi slona, a kue i kuice kao kockice razbacane na sve strane.

Ali ako su kockice u stroju, po redu i broju,

znaj tada leti iznad nekog grada.

I cestu e prepoznati lako ona odozgo izgleda ovako: Kao kad iz tube istisne celu pastu za zube, pa svuda okolo krivuda.

AUTOMOBIL IZ MUZEJA

Jedan automobil prastari iz muzeja davno minulih stvari zaeleo je tokove da protegne, pa je uspeo uvaru muzeja da pobegne, iskoristio je saobraajnu zbrku i upao u neku trku.

Na startu trke bili su sve sami lovci na brzine, koje ne plae ni zavoji, ni krivine i koji lete jo malo pa kao rakete.

A stari auto stoji i kaljuca

i od uda se kurblom u motor kuca:

ekaj ti, pa ovde neto ne tima, zar od mene breg ima. Tako mi moje benzinske krvi, ja sam uvek na trkama bio prvi.

A kada su te trke bile, gospodine muzejski automobile? Pa, bile su... bile su... A ko bi sada mogao da se se ti, kada vreme tako brzo leti. I dok se starac seao na davne dane slavne, brzo su ga sklonili sa staze da ga mladii ne pregaze.

POAR

Vatrogasci su brzom brzinom stigli, askom su pokretne stepenice digli, poeli po njima da se penju i da stenju vukui mrkove nekuda gore,

pravo na prozore u kojima velike vatre gore. A onda su stali, unaokolo pogledali i zapitali: Ko to paniku stvara, pa ovde nema ni traga od poara?

Ali da bi sve jasno bilo, evo ta se zbilo: Predvee dok je zalazilo, sunce se naalilo, pa je bojom kojom vatre gore ofarbalo sve gradske prozore.

BIOGRAFIJA

Zoran M. Jovanovi (1933-1976), roen je u Skoplju gdje je zavrio srednju kolu i Filozofski fakultet. Prve knjige napisao je na makedonskom jeziku i objavio u Skoplju: Sutoni nita ne govore (1956), Ptica u vetru (1960), Maka u dvoritu ispod balkona (1960), No uoi dana (1961), Prie iz moje Me (1963), Tano vreme na sunevom satu (1973). U isto vrijeme pie poeziju i na srpskohrvatskom jeziku (Praznine etnje, Pod znakom Zorijane, Vrt i more, Kavez slobode i dr.). Pored pomenutih zbirki poezije, objavljenih u Sarajevu, napisao je i vei broj djela za djecu (vidi Bibliografiju). Autor je i radio-dramskih tekstova, jedne televizijske drame i drame Jeste li napisali moj roman

(izvedene u Sarajevu 1971). Radio je kao novinar u Skoplju, Beogradu, a od 1964. kao samostalni urednik u Radioteleviziji Sarajevo. Jovanovievi tekstovi su prevoeni na engleski, francuski, ruski, njemaki, panski, talijanski, maarski, poljski, slovaki, albanski i slovenaki jezik. Dobitnik je godinje nagrade "Svjetlosti" (1974) za knjigu Velika kolona od mrava do slona, plakete "Vesele sveske" (1972) i posthumne nagrade "Mlado pokolenje" (1979). U knjievnoj zaostavtini Zorana M. Jovanovia nalazi se vie neobjavljenih pjesnikih, proznih i dramskih rukopisa. Za kolekciju djeije knjievnosti posebno je zanimljiva zbirka pjesama Stanari mojih depova.

BIBLIOGRAFIJA

Bulke pored pruge, "Veselin Maslea", Sarajevo 1972, 1974, 1988. Prsten od neba, "Svjetlost", Sarajevo, 1973. Vesela kolona od mrava do slona, "Svjetlost", Sarajevo, 1973. Sunce je cvet na reveru dana, "Svjetlost", Sarajevo, 1978. Hoe da ti neto kaem, Banjaluka, 1980.